SADRŽAJ 11 22 31 NORMATIVNA FUNKCIJA DRŽAVE VS EU INTEGRACIJSKI PROCES Dr. sc. Edin RIZVANOVIĆ, redovni profesor 72 PRIMJENA INFORMACIONO KOMUNIKACIONIH TEHNOLOGIJA KAO ZNAČAJAN USLOV ZA UVOĐENJE ELEKTRONSKE UPRAVE doc. dr. Milica TEPŠIĆ 83 POLITIKA I PRAVO KONKURENCIJE U BOSNI I HERCEGOVINI KAO INSTRUMENT PRIKLJUČENJA EVROPSKOJ UNIJI Samir SABLJICA, dipl.pravnik, magistar politologije NOVEMBAR 2014 BROJ 11 DRŽAVNI SLUŽBENICI U INSTITUCIJAMA BIH Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. 112 ZAŠTITA NA RADU: MEĐUNARODNO PRAVO – DIREKTIVE EVROPSKE UNIJE Vladislava TADIĆ, dipl. iur RADNI ODNOSI Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur. Kenan SPAHIĆ, mag. sc. 127 JAVNE NABAVKE Josip JAKOVAC mr. iur. Amir RAHMANOVIĆ dipl. ecc. 87 PRIVREMENA SPRIJEČENOST ZA RAD RADNIKA, BOLOVANJE, PRAVA I OBAVEZE RADNIKA I POSLODAVACA Jasminka ČAPLJAK, dipl. iur. 90 PRAVNI, EKONOMSKI I FINANSIJSKI ΄SCOPE OF DEFINITION΄ KORPORATIVNOG UPRAVLJANJA KOMANDITNIM DRUŠTVIMA U FEDERACIJI BIH Adnan BALVANOVIĆ, magistar prava i magistar menadžmenta 42 PRAKTIČNA PRIMJENA OKVIRNOG SPORAZUMA U POSTUPKU JAVNIH NABAVKI Amir RAHMANOVIĆ, dipl.ecc. 52 PRIKAZ BILATERALNIH SPORAZUMA O SOCIJALNOM OSIGURANJU Alan VAJDA, mr. iur. 96 NOVINE U PREKRŠAJNOM ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE SRPSKE Jasmin MEHMEDOVIĆ, mr. iur. 65 ZAKON O RADU U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE – ZASNIVANJE RADNOG ODNOSAZlatan KAROVIĆ, mr. prava 105 PROGLAŠENJE NESTALIH LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI U SUDSKOM POSTUPKU, PREMA ZAKONU O VANPARNIČNOM POSTUPKU FBIH I SASTAVLJANJE SMRTOVNICE Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur ONLINE IZDANJE SAVJETODAVNI SERVIS NOVO www.rec.ba 2014 BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3 UPUTE AUTORIMA Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji. PRAVNI SAVJETNIK Mjesečni naučni i stručni časopis IZDAVAČ: Refam creative solutions – REC doo Društvo za istraživanje i unaređenje lokalnog i regionalnog razvoja e-mail: rec.doo@bih.net.ba rec@rec.ba www.rec.ba Bosna i Hercegovina, 71000 Sarajevo Tabašnica 8/1 tel.: +387 33 214 582 fax.: +387 33 214 582 GSM: +387 61 191 185 +387 61 150 454 ZA IZDAVAČA: mr. Fadil Šero GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: mr. Fadil Šero LEKTOR: Mirza Hajdarović Dizajn: Admir Alihodžić ŠTAMPA: Štamparija “Fojnica”, Fojnica Godišnja pretplata na štampano izdanje je 250 KM Godišnja pretplata na elektronsko izdanje je 200 KM Polugodišnja pretplata je 125 KM Cijena po primjerku je 25 KM U cijenu je uključen PDV ŽR Vakufska banka dd Sarajevo: 1602000000560974 ISSN 2233-0860 Časopis izlazi mjesečno. 4 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Objavljujemo: ■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; ■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili podzakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja časopisa; ■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse; ■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i ■■ prevode dosad neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese. Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove: 1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora; 2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što više podnaslova; 3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail; 4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja; 5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta; 6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak čine odgovori na pitanja i sudska praksa; 7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet, gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta; 8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica; 9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu u razmatranje i stav recenzenta. Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove. NOVO! Priručnik AKTUELNA PITANJA IZ RADNIH ODNOSA I PENZIJSKO-INVALIDSKOG OSIGURANJA CIJENA ,00 KM 60 Narudžnbe izvršitiVIŠE putem web stranice SADRŽAJ možete PRIRUČNIKA, INFORMACIJE www.rec.ba I NARUDŽBE MOŽETE IZVRŠITI PUTEM STRANICE W WWW.REC.COM REC d.o.o. iz Sarajeva organizuje JEDNODNEVNU INTERAKTIVNU RADIONICU JEDNODNEVNA INTERAKTIVNA RADNIONICA PRAKTIČNA PRAKTIČNAPRIMJENA PRIMJENA ZAKONAOORADU RADUUUFBiH ZAKONA FBiH Sarajevo, 28. 11. 2014. godine Hotel “Holywood” - Ilidža MOSTAR Početak u 9:30 06. 11. 2014. www.rec.ba Hotel “Bristol” BIHAĆ 14. 11. 2014. Hotel “Park” www.rec.ba 21. 11. 2014. Hotel “Tuzla” TUZLA Pretplata na elektronsko izdanje Pretplatom na elektronsko izdanje dobit ćete mogućnost bržeg i jednostavnijeg pristupa sadržajima Pravnog savjetnika. Ukoliko se odlučite na godišnju pretplatu, dobit ćete svoje pristupne podatke putem kojim ćete moći koristiti ovu uslugu. Cijena godišnje pretplate elektronskog izdanja stručnog časopisa Pravnog savjetnika iznosi 200,00 KM (sa PDV-om). Cijena godišnje pretplate na štampano i elektronsko izdanje Pravnog savjetnika iznosi 400,00 KM (sa PDV-om). Pretplatom na časopis Pravni savjetnik ostvarujete mogućnost: ■■ Popusta na kotizaciju za naše redovne seminare i ■■ Pristupa besplatnom REC-ovom Savjetodavnom servisu - mogućnost postavljanja i dobijanja pismenih ili usmenih odgovora na pitanja iz oblasti radnog prava, javnih nabavki, pitanja iz rješavanja vjerničko-dužničkih odnosa, prava na naknadu štete i drugih pitanja iz raznih oblasti poslovnog prava. Za sve dodatne informacije i pomoć, molim vas kontaktirajte nas na broj telefona 033/214 582 ili na e-mail: rec@rec.ba; Priručnik ZASNIVANJE I PRESTANAK RADNOG ODNOSA Priručnik sadržava komentare raznih pravnih instituta i zakonskih odredbi i njihove prijene iz oblasti zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Osim toga, unutar priručnika nalaze se desetine pitanja sa odgovorima iz radnog prava na temu zasnivanje i prestanak radnog odnosa sa modelima pojedinačnih pravnih akata poslodavca (odluke, rješenja, pismene izjave itd.). Cijena 88,00 KM sa uključenim PDV-om Narudžbe možete izvršiti putem: tel/fax +387 33 214 582, na e-mail: rec@rec.ba ili putem naše web stranice www.rec.ba [ PRAVNI SAVJETNIK ] Dr. sc. Edin Rizvanović, redovni profesor Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru NORMATIVNA FUNKCIJA DRŽAVE vs EU INTEGRACIJSKI PROCES Sažetak Analizira se jedan segment pravnog, grosso modo poslovnog, sistema BiH i to kroz ostvarenje normativne funkcije države. Osnov pristupa nalazi se u posmatranju glavnih determinanti sistema: transformacije vlasništva i evropskih integracionih procesa. Ustav predstavlja polaznu tačku analize, na što se naslanjaju privatizacijski propisi, sa jasnim refleksijama na druge propise. Istovremeno se ukazuje na poseban značaj potpune introdukcije standardnih funkcija države. Izgradnja domaćeg sistema u značajnoj mjeri ovisi o integracionom procesu, čiji početak referira na Sporazume o slobodnoj trgovini (2000), zatim na zaključenje CEFTA-e, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i primjenu Privremenog trgovinskog sporazuma (2008). Na kreiranje normativne slike u BiH utječe niz faktora: neadekvatan pristup u donošenju propisa, česte promjene propisa, neujednačenost entitetskih normi, sporost u usvajanju pojedinih zakona. Posljedica toga je nefunkcionalnost pravnog sistema, pravna nesigurnost, s implikacijama na ostvarenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, te nelojalna konkurencija kojoj su izloženi domaći poslovni subjekti. Aktuelnoj situaciji, između ostalog, doprinosi i proces dezinstitucionaliziranja, koji svoju pozadinu ima u nespremnosti prihvatanja temeljnih društvenih, pravnih i poslovnih standarda. Ključne riječi: pravni i poslovni sistem, funkcije države, privatizacija, integracioni proces, institucije, pravna nesigurnost, malo / srednje poduzetništvo, reorganizacija stečajnog dužnika, dezinstitucionaliziranje, supsidijarnost 1. Uvod u naš ambijent svagdašnji Na kreiranje općeg ambijenta u BiH utječe niz društvenih aktera, od kojih su najvažniji: vlada, poslodavci i sindikat. U navedenom spektru, vlada je u najpovoljnijem položaju, dok se za sindikat, zbog mnogostrukih slabosti, može reći da ima totalno marginaliziranu poziciju. Trenutni odnos snaga između glavnih interesnih grupa ima direktne implikacije na postojeće loše stanje u društvu. Kada se tome dodaju osnovne odrednice sistema: kompetentnost, konkurencija, odgovornost, koje prepoznajemo samo kao jedva vidljive obrise, onda situacija postaje još jasnija (i lošija). Prva od njih - kompetentnost - još uvijek je u sjeni podobnosti, koja kao „kriterij“ korespondira postojećim rješenjima o sukobu interesa. Kvalitet odnosa fer nadmetanja i nepostojanja odgovornosti za rezultantu ima neizgrađen sistem vrijednosti. Kao logičan slijed navedenog pojavljuje se činjenica da je javni interes (većine) duboko u zaleđu privatnog interesa (manjine). Preneseno na pravni sistem, to izgleda ovako: norma je neadekvatno strukturirana, pojedini BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] propisi se ne provode, potom pretjerano normiranje, što je u uskoj vezi sa čestom promjenom propisa, nekonzistentnost, arhaičnost i konfuznost pojedinih normi, nefunkcionalnost zbog načina odlučivanja, nekorištenje instrumentarija sadržanog u međunarodnim sporazumima što, u zbirnom izrazu, rezultira velikim stepenom pravne nesigurnosti i neskladom između de iure i de facto stanja. Nema restitucije imovine, koju valja posmatrati kao osnov egzistencije, time i ostvarenja osnovnih ljudskih prava, ali i kao proces od izuzetnog društvenog značaja sa brojnim ekonomskosocijalnim konotacijama. Tvrdnja o lošoj strukturiranosti norme teško da se može primijeniti na Ustav BiH. Dokaz za to je, i.a., član I. stav 1. Ustava (Kontinuitet) koji je, u praksi, jedan od najosporavanijih: „Republika BiH, čije je zvanično ime od sada „Bosna i Hercegovina“ , nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama“. Ista konstatacija se može izreći i za član II stav 2. Ustava BiH (Ljudska prava i osnovne slobode, međunarodni standardi): „Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“ , odnosno član II stav 6. (Implementacija): „Bosna i Hercegovina i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.“ Da neka rješenja, u normativnom i institucionalnom smislu, u Ustavu nisu loša potvrđuju i odredbe Ustava Federacije BiH koje tretiraju poziciju ombudsmena Glava II, poglavlje B, član 2. (Ljudska prava i osnovne slobode): „Ombudsmeni su dužni štititi ljudsko dostojanstvo, prava i slobode zajamčene ovim ustavom, instrumentima navedenim u Aneksu i ustavima kantona. Naročito će raditi na otklanjanju posljedica kršenja ljudskih prava i sloboda...“, zatim član 5. - „Ombudsmeni mogu ispitivati djelatnost bilo koje institucije Federacije, kantona, grada ili općina, kao i bilo koje druge institucije ili osobe koje su negirale ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode...“. Nisu zanemariva ni procesna prava ombudsmena, o čemu svjedoči član 6: „Ombudsmen ima pravo pokretati postupak pred nadležnim sudovima i intervenirati u postupcima koji su u toku...“ i član 7. citiranog poglavlja Ustava Federacije BiH: „U izvršavanju svojih funkcija ombudsmen može istraživati sva službena dokumenta, 12 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 uključujući i tajna, kao i sudske i upravne spise i zahtijevati saradnju od svake osobe, uključujući bilo kog službenika...“. Postojeće stanje, u navedenom kontekstu, nam govori o izuzetno velikom raskoraku na relaciji de iure vs de facto stanje. Poslovni sistem Bosne i Hercegovine od stjecanja nezavisnosti doživio je korjenite promjene. Osnov promjena nalazi se u preambuli Ustava BiH: „U želji da podstakne opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede“, odnosno u članu I stav 1. Ustava BiH: „Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala širom BiH.“ Mnogi instituti iz prethodnog sistema su nestali. Neki od njih promijenili su sadržaj i teleološku odrednicu. Nastaju nove institucije i istovremeno se mijenja pozicija države u odnosu na tržište. Kreira se tržište sa drugačijim sudionicima i pravilima igre. Najveće zasluge za promjenu cjelokupnog sistema u BiH, pa tako i poslovnog, pripadaju procesu privatizacije, koji se u našoj zemlji provodio na dva nivoa (entiteti, i kantoni u Federaciji), uz istovrsnu nadležnost Agencije za privatizaciju.1 Na početku procesa utvrđeno je pet osnova potraživanja, ali su potom, zbog restitucijskih problema, evidentirane četiri vrste potraživanja: opća potraživanja, stara devizna štednja, razlika neisplaćenih penzija, potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća pripadnicima oružanih snaga. Privatizacija se u Federaciji BiH odvijala kroz tri faze: masovna privatizacija, privatizacija komercijalnih kompanija i privatizacija velikih državnih preduzeća.2 Masovnost je osigurana preko certifikata koji nisu imali svojstvo vrijednosnog papira, posebno ne za originarne vlasnike certifikata, koji su iste prodavali po „tržišnoj cijeni“ , koja je za 30-40 puta bila niža od nominalne. Za razliku od njih, derivativni vlasnici su mogli investirati u kupovinu državnih preduzeća po nominalnoj cijeni. Dakle, rijetko viđen primjer ambivalentne vrijednosti certifikata (odnosno vaučera u RS-u). Uz to, odredbe o društvima za upravljanje fondovima, posebno u Federaciji BiH, domaće su investitore sa većinskim državnim kapitalom stavljale u neravnopravan položaj. Navedena rješenja rezultat su nepripremljenosti ovog procesa, neriješene vlasničke situacije, neadekvatnog institucionalnog okvira, pretjerane disperzije nadležnosti, marginalne uloge Agencije za privatizaciju, te neprihvatanja pozitivnih iskustava iz drugih zemalja, poput, primjera radi, zlatnih dionica.3 Sumirajući dosadašnje rezultate, može se generalno reći da ponuđeni model transformacije vlasništva nije ponudio načine zaštite [ PRAVNI SAVJETNIK ] državne (društvene) imovine, niti je otvorio prostor stvaranju novih poslovnih subjekata (malih i srednjih preduzeća). Izborni sistem BiH karakterizira nekoliko loših rješenja, koja su konzistentna postojećem nefunkcionalnom sistemu. Prvo od njih je finansiranje stranaka iz budžeta, što ne doprinosi razvijanju fer demokratske političke borbe. Nizak izborni prag je naredni argument u korist „profitabilnosti“ političkog organiziranja. Brojnost stranaka je najbolji pokazatelj za to. Kompenzacijske liste su priča za sebe. One svjedoče o tome kako se prvo de iure, pa onda de facto, izuzetak pretvara u pravilo. U prilog navedenoj tvrdnji nekoliko odredbi. Prema članu 10.2 stav 2. Izbornog zakona BiH:4 „Od 98 mandata za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, između 23% i 27% procenata su kompenzacijski mandati.“ Ili, član 9.2 stav 1: „Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH sastoji se od 42 člana, od kojih 28 neposredno biraju birači registrirani za glasanje za teritoriju Federacije BiH, a 14 neposredno biraju birači registrirani za glasanje za teritorij RS-a.“ Neposrednost biranja se, posredstvom kompenzacijskih mandata, relativizira u naredna dva stava ovog člana. U stavu 2. se navodi: „Od 28 članova koje naposredno biraju birači sa područja Federacije (za Predstavnički dom PSBiH) 21 se bira iz višečlanih izbornih jedinica..., a sedam su kompenzacijski mandati...“, a u stavu 3: „Od 14 članova sa područja RS-a... pet su kompenzacijski mandati...“ Radi se o odredbama koje pod hitno treba mijenjati jer, otvaranjem ogromnog prostora za diskreciju, u značajnoj mjeri doprinose delegitimiranju izborne volje birača. U red neadekvatnih rješenja spada i ono iz člana 1.9.: „Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji... koja ga je predložila na kandidatskoj listi...“.5 Zatvorene liste bi, u navedenom kontekstu, imale daljnji negativan učinak na izgradnju demokratskog izbornog sistema. Normativna funkcija se ostvaruje sa djelomičnim uspjehom - primjetna je teleološka manjkavost i nedosljednost, česte izmjene propisa, njihovo neprovođenje, kao i različito reguliranje na entitetskom nivou, što je posebno vidljivo u normiranju poslovnog sistema. Ekonomska funkcija države, koja se, prije svega, ispoljava kroz upotrebu javnih sredstava, marginalizirana je. Višegodišnje kašnjenje sa usvajanjem Zakona o sistemu državne pomoći (posljednji u regiji) je u uskoj vezi sa domaćim fiskalnim okvirom (raspodjelom javnih sredstava). Primjena ovog zakona je bitna ne samo za poslovni sistem već i za aktuelna događanja: poplave, zaštitu kulturno-historijskih spomenika, zaštitu životne sredine. Valja napomenuti da je državna pomoć6 „EU standard“ te da je ova oblast regulirana 1957. (EEZ) i kao takva zastupljena i u Lisabonskom ugovoru, te da članice EU u prosjeku izdvajaju više od 3% BDP-a za ovaj oblik državnog intervencionizma. Socijalna funkcija, u smislu njene realizacije, s obzirom da je izvedenica prethodne dvije, nikako ne može dobiti pozitivnu ocjenu. 2. Evropski integracioni proces: zahtjevi vs potrebe Zastoj, blokada, stagnacija, zaostajanje, kašnjenje, novi pristup, stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, nedostatak koordinacije, neki su od termina koji obilježavaju trenutno stanje integracionog procesa.7 Početak tog procesa nagovještavao je bolje rezultate. Temelj ove konstatacije leži u prirodi bilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini, zaključenih sa zemljama regije, koji su uvažavali osnovna načela međunarodne trgovine: ravnopravnost i reciprocitet. Osnovni cilj ovih sporazuma bio je uspostavljanje područja slobodne trgovine (eliminiranjem trgovinskih prepreka: carina i količinskih ograničenja) koji će omogućiti ostvarenje uzajamnih interesa ugovornih strana8, i to po modelu koji je korišten u stvaranju zajedničkog tržišta pola stoljeća unazad. Prvi od njih - Sporazum o slobodnoj trgovini sa Republikom Hrvatskom,9 upućivao je na potrebu nacionalnog legislativnog reguliranja pravnih instituta sadržanih u tim sporazumima (konkurencija, državna pomoć, javne nabavke, intelektualno vlasništvo), a time i njihovu introdukciju u domaći pravni (poslovni) sistem. Osim toga, sporazum sadrži poziv za stvaranje validnog osnova u kreiranju poljoprivredne politike, državnih monopola komercijalne prirode, reguliranje unutrašnjeg oporezivanja i, uz to, uvođenje platnobilansnih teškoća kao osnovnog argumenta za poduzimanje protekcionističkih mjera.10 U navedenom kontekstu vrijedi spomenuti i Odluku Vijeća ministara, odnosno njeno neprovođenje, iz 2002. godine.11 Poslije toga uslijedio je Sporazum o izmjeni i pristupanju centralnoevropskom sporazumu o slobodnoj trgovini - CEFTA 2006, koji predstavlja multilateralni sublimat navedenih sporazuma. On je imao dvostruki značaj: za ekonomske odnose sa zemljama regije, ali i kao priprema za adaptiranje standardima i mehanizmima funkcioniranja unutrašnjeg tržišta te je u tom smislu bio posljednje upozorenje u pogledu potrebe akceptiranja BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13 [ PRAVNI SAVJETNIK ] osnovnih odrednica, koji su praćeni odgovarajućim instrumentarijem za njihovo provođenje.12 Nažalost, situacija ne samo da se nije popravila već je primjena ovog sporazuma, posebno u početnom periodu, donijela uvećanje trgovinskog deficita. Pored CEFTA-e, trenutno najaktuelniji „integracioni“ međunarodni dokument jeste Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), odnosno njegova pravosnažna ekonomska izvedenica Privremeni trgovinski sporazum (PTS). Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima između Bosne i Hercegovine i Evropskih zajednica i njihovih članica (sa primjenom od 1. 7. 2008.) predstavlja ekonomski apstrakt Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i BiH. Primjenu Privremenog sporazuma prati Privremeni odbor za stabilizaciju i pridruživanje, čije članove imenuje Vijeće ministara BiH, a koji je sačinjen od sedam pododbora: pododbor za trgovinu, industriju, carine, oporezivanje i saradnju sa drugim zemljama, pododbor za konkurenciju i unutrašnje tržište, pododbor za poljoprivredu i ribarstvo, zatim slijede pododbori za ekonomska i finansijska pitanja i statistiku, pododbor za transport, pododbor za sigurnost, pododbor za inovacije, tehnološki razvoj i socijalnu politiku. Razlog transponiranja temeljnih ekonomskih odredbi SSP-a13 u PTS je period koji je potreban za stupanje na snagu „stabilizacijskog sporazuma“. Veliki značaj, u navedenom kontekstu, ima i glava VII SSP-a: sloboda, pravda, sigurnost (jačanje institucija i vladavine prava, zaštita osobnih podataka, vize, upravljanje granicom, azil i migracije, spriječavanje i kontrola ilegalne imigracije, pranje novca i finansiranje terorizma, saradnja o pitanju nedozvoljenih droga, spriječavanje i borba protiv organiziranog kriminala i drugih nezakonitih aktivnosti). U našem slučaju prošlo je više od pet godina od zaključenja SSP-a, ali još uvijek nema njegove priželjkivane pravosnažnosti. Šta je to inkorporirano i potpisano u stabilizacijskom sporazumu, a da još uvijek nemamo očekivani i priželjkivani (standardni) rezultat: stupanje na snagu, i nastavak procesa - stjecanje statusa kandidata za članstvo?! Iz dolje citiranih odredbi sigurno se ne bi moglo reći da je sadržaj SSP-a krivac za to. Tako, u članu 10 stav 1. glave II SSP-a stoji: „Politički dijalog između strana dalje će se razvijati u smislu ovog sporazuma. Političkim dijalogom pratit će se i jačati bliski odnosi između Evropske unije i Bosne i Hercegovine te doprinositi uspostavljanju bliskih veza solidarnosti i novih oblika 14 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 saradnje između strana“ i, dalje, u stavu 2. tačka a): „Političkim dijalogom posebno se unapređuje puna integracija Bosne i Hercegovine u zajednicu demokratskih država i postupno približavanja Evropskoj uniji.“ Član 11. stav 1. SSP-a svjedoči o institucionalnom segmentu dijaloga, te se, u tom kontekstu, može smatrati i ključnim ne samo za ovu glavu već i za sporazum u cjelini: „Politički dijalog odvija se prvenstveno unutar Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, koje ima opću nadležnost za svako pitanje koje bi strane željela pred njega iznijeti.“ Na to se naslanja i član 12. SSP-a po kojem: „Politički dijalog na parlamentarnom nivou odvija se u okviru Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje, uspostavljenog u skladu sa članom 121.“14 Detaljnije reguliranje institucionalnog segmenta referira na glavu X SSP-a, prije svega na član 115.: „Ovim se osniva Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje, koje će nadzirati primjenu i provođenje ovog sporazuma. Ono će se sastajati na odgovarajućem nivou u redovnim razmacima i kada to oklonosti zahtijevaju. Razmatrat će sva važna pitanja koja se pojave u okviru ovog sporazuma i sva druga bilateralna i međunarodna pitanja od obostranog interesa.“15 Sastav Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje reguliran je članom 116. stav 1. SSP-a: „… sastoji se od članova Vijeća Evropske unije i članova Evropske komisije sa jedne,16 i članova Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, sa druge strane“. Uvođenje sintagme „kredibilna aplikacija“ svakako predstavlja novu nestandardnu prepreku koja će, ukoliko kao takva opstane, samo otežati integracijski proces u Bosni i Hercegovini. Sa druge strane, supstitucija postojećeg mehanizma koordinacije načelom supsidijarnosti bi znatno doprinijela rješavanju problema koji proizlaze iz podijeljene nadležnosti. 3. O novim/starim institutima je riječ... Predmet analize jesu pojedini instituti čije reguliranje i primjena znatno nadilaze okvire poslovnog sistema BiH. To su: malo / srednje poduzetništvo, reorganizacija stečajnog dužnika i sistem državne pomoći, te prateći instituti i institucije. 3.1. Malo / srednje poduzetništvo vs mali / srednji subjekti male privrede Jedna od oblasti koja je u BiH, još uvijek, van normativnih standarda je segment malog i srednjeg poduzetništva. I pored jasne terminologije EU: mala i srednja preduzeća (engl. Small and Medium sized Enterprises SME), u Federaciji BiH još uvijek se koriste [ PRAVNI SAVJETNIK ] termini mali, odnosno srednji subjekti male privrede. Zakon o poticaju razvoja male privrede FBiH,17 na navedeni način, ukazuje na marginalizaciju ove kategorije poslovnih subjekata. To je vidljivo, i.a., i po kriterijima klasifikacije malih i srednjih preduzeća (rađenih prema modelu EU), koji se nastoje mehanički inkorporirati u (bitno drugačiji) bh. poslovni ambijent. Kontradiktornost je posebno izražena kod dva kriterija: godišnji promet i broj zaposlenih, na što se naslanja identificiranje nositelja obaveze osiguranja ugodnog poslovnog okruženja, gdje država uopće ne nalazi sebe u ulozi „osiguratelja“. Na kraju zakona je odredba koja se tiče iznosa sredstava za poticaje razvoju „male privrede“, koja nije stimulativnog karaktera, jer predviđa izdvajanja do 2% budžeta Federacije BiH, čime se daje legalitet svim izdvajanjima od 0,1-2,00%. Ovome treba dodati nekonzistentnost odredbi ovog zakona s odredbama zakona o PDV-u i finansijsko-računovodstvenim propisima, prije svega, zbog različitosti u pogledu finansijskog kriterija, vrlo bitnog za klasifikaciju malih i srednjih preduzeća. Pored toga, registracijski propisi, u najširem smislu, uopće ne poznaju ovu kategoriju poslovnih subjekata. Ništa se značajnije, u navedenom smislu, nije promijenilo ni sa „najnovijim“ izmjenama zakona.18 Promjena trenutne situacije implicira hitnu izradu studije izvodivosti o transformaciji malih i srednjih preduzeća. Njihovo definiranje treba da počiva na tačno utvrđenim kriterijima: proizvodni program, organizacijska struktura i tehnološka struktura, proizvodni kapaciteti, kapital. Potom slijedi uvažavanje ekonomskih parametara: broj zaposlenih, prihod, dobit, troškovi, porezi, bilans stanja, bilans uspjeha, projekcija budžeta, i kriterija za klasifikaciju: djelatnost, sektorska pripadnost, vlasnička struktura. Navedeno uključuje analizu faktora rizika: platni bilans, tehničko-tehnološki program i organizacijski model.19 Pored toga, pri transformaciji malih i srednjih preduzeća pažnju treba posvetiti analizi tržišta i to prema osnovnim odrednicama unutrašnjeg tržišta naznačenim u CEFTA-i. U tom smislu posebno mjesto pripada Aneksu II Protokola CEFTA-e: Lista prerada ili obrada što ih je potrebno obaviti na materijalima bez porijekla kako bi dobiveni proizvod stekao status proizvoda sa porijeklom. Kada je u pitanju kumulacija porijekla onda se, prema Aneksu IV CEFTA-e, smatra da se radi o proizvodima (materijalima) porijeklom ne samo iz država potpisnica CEFTA-a i članica Evropske zajednice, već i iz: Islanda, Norveške, Švicarske, Lihtenštajna i Turske.20 O značaju malih i srednjih preduzeća u zemljama Unije svjedoči, i.a., i Evropska povelja21, kao i instrumentarij državne pomoći namijenjen istima.22 Za očekivati je da će Zakon o sistemu državne pomoći (član 6. stav 2-c/1 „potpora malim i srednjim preduzećima“), uz ranije spomenute promjene, kontribuirati poboljšanju trenutnog stanja. 3.2. Reorganizacija stečajnog dužnika Uvođenje instituta reorganizacije, Zakonom o stečajnom postupku Federacije BiH23 i Zakonom o stečajnom postupku Republike Srpske,24 predstavlja korak naprijed u odnosu na ranija rješenja.25 Od sadržine stečajnog plana, kao glavnog akta postupka reorganizacije, zavisi da li će stečajni dužnik nastaviti sa radom ili će stečajni dužnik, okončanjem postupka, biti likvidiran. Sam naziv zakona jasno upućuje na namjeru zakonodavca: urediti proceduru stečaja, sa ciljem izvršenja normativne obaveze. U prilog tome ide i član 142. stav 1. ZoSPFBiH: „Nakon otvaranja stečajnog postupka dopušteno je izraditi stečajni plan u kojem se može odstupiti od zakonskih odredaba o unovčenju i raspodjeli stečajne mase.“ Drugim riječima, nije zabranjeno izvršiti reorganizaciju stečajnog dužnika. Prema našem zakonu, osnovne sastavnice stečajnog plana su: pripremne osnove i osnove za provođenje plana. U pripremnim osnovama (član 145. ZoSPFBiH), pored mjera koje su poduzete prije otvaranja stečajnog postupka, treba navesti mjere koje će se poduzeti sa ciljem stvaranja osnova za ostvarivanje prava učesnika, odnosno podatke o osnovama i posljedicama plana koji su značajni za donošenje odluke povjerilaca o planu i za njegovu sudsku potvrdu. Osnov za provođenje (član 146-a ZoSPFBiH) sadržan je u odredbama koje tretiraju modalitete izmjene pravnog položaja stečajnog dužnika i drugih učesnika u postupku, zatim način, vrijeme i iznos do kojeg povjerioci trebaju biti isplaćeni ili namireni na drugi način, kao i mogućnost konverzije tražbina povjerilaca u kapital stečajnog dužnika, odnosno određenje stepena do kojeg se dužniku može oprostiti njegov dug. On treba da sadrži i: finansijsku prognozu, vrste mjera koje treba poduzeti da bi se vratila profitabilnost preduzeća dužnika, način izvršenja reorganizacije, te izvore finansiranja i finansijski plan za primjenu stečajnog plana. U provedbenoj osnovi nedostaje spona s ekonomskim aspektom stečajnog plana, koji prije svega referira na potrebu aktivnije uloge države, posebno u pogledu mjera za smanjenje broja radnika. U ovom dijelu trebalo bi uskladiti ZoSP sa članom 6. stav 2-c/3 Zakona o sistemu BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15 [ PRAVNI SAVJETNIK ] državne pomoći „Potpora u obeštećenju, spašavanju ili restrukturiranju privrednih subjekata“. Kod izjašnjenja o stečajnom planu (član 157. ZoSPFBiH): „Stečajni sud može pozvati tijela uprave nadležna za predmet poslovanja stečajnog dužnika, te nadležnu privrednu komoru da se očituje o stečajnom planu.“ Posljednju riječ kod potvrde stečajnog plana ima sud (član 173. ZoSPFBiH): „Nakon što stečajni plan prihvate povjerioci i nakon što na njega pristane stečajni dužnik, stečajni sud će odlučiti o tome hoće li stečajni plan potvrditi.“ Nadzor nad provođenjem stečajnog plana (član 185. stav 1. ZoSPFBiH) fakultativnog je karaktera: „U pravilu, za sprovođenje stečajnog plana može se predvidjeti da će se njegovo ispunjenje nadzirati“, odnosno u stavu 2. istog člana: „Ako je nadzor predviđen, nakon zaključenja stečajnog postupka, nadzirat će se stečajni dužnik ispunjava li svoje obaveze prema povjeriocima...“ Profiliranje javnog interesa u evropskim zemljama26 u vitalnim poslovnim institutima, poput stečaja, ima sasvim drugačiji karakter. Normativne izmjene su neophodne i u dijelu ZoSP-a koji regulira međunarodni stečaj, tačnije u članu 206. kojim se relativizira najjače stvarno pravo (pravo vlasništva) domaćih (izlučnih) povjerilaca.27 Jedna od pretpostavki za priznanje strane sudske odluke (član 205. stav 1. tačka 3), pored nadležnosti organa i izvršnosti, jeste „da priznanje ne bi bilo u suprotnosti sa javnim poretkom Federacije BiH“ . U našem postojećem ambijentu problem je definiranje javnog poretka, pa time i njegovo protekcionističko pozicioniranje u kontekstu ostvarenja vlastitih interesa u međunarodnom stečajnom postupku. Prvi korak, u realizaciji navedenog cilja, upućuje na cjelovitu primjenu Zakona o sistemu državne pomoći. 3.3. Razvojna banka Federacije BiH Jedna od institucija koja ima veliki značaj za poslovni sistem je i Razvojna banka Federacije BiH.28 Cilj Razvojne banke, čiji kapital je u stoprocentnom vlasništvu države,29 poticanje je privrednog razvoja i ukupnog društvenog razvoja, te poticanje održivog razvoja na području Federacije. Banka može osnivati privredna društva i biti članica privrednih društava u zemlji i inozemstvu. Finansijski ciljevi banke, pored obnove i razvoja privrede Federacije BiH, su: ■■ finansiranje privredne infrastrukture, ■■ finansiranje unapređenja poljoprivredne proizvodnje, ■■ finansiranje ruralnog razvoja i poticanje razvoja ruralnog turizma, 16 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 ■■ finansiranje poticanja izvoza. Općedruštveni ciljevi, pored potpore razvoja malog i srednjeg poduzetništva, su: ■■ unapređenje obrazovanja i uvođenje novih tehnologija i inovacija poslovnih metoda, ■■ osiguranje izvoza roba i usluga iz Federacije od netržišnih rizika, ■■ međunarodna promocija razvojnih aktivnosti Federacije, ■■ unapređenje zaštite životne sredine, ■■ stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora, ■■ stvaranje proizvodnih lanaca domaćih proizvoda, ■■ ravnomjerni razvoj kantona Federacije. Citirane zakonske odredbe svjedoče o kvalitetnim teleološkim odrednicama, ali i o postojanju značajnog neiskorištenog prostora u smislu doprinosa Razvojne banke unapređenju poslovnog ambijenta, a time i poboljšanju ekonomsko-socijalne situacije u Bosni i Hercegovini. Politička nestabilnost u zemlji predstavlja najveću prepreku takvom razvoju događaja. 3.4. Privredni (trgovački) sud vs kaznena odgovornost pravnih osoba Republika Bosna i Hercegovina, unutar ranijeg pravosudnog sistema, imala je i privredne sudove, koji su, kao specijalizirani sudovi, bili organizirani u šest okružnih privrednih sudova i Viši privredni sud. Poslije stjecanja nezavisnosti Bosna i Hercegovina ima nešto drugačiju sliku, koja kazuje da Republika Srpska poznaje ovu kategoriju specijaliziranih sudova, za razliku od Federacije BiH, gdje unutar općinskih sudova djeluje ukupno deset privrednih odjeljenja. Prema članu 17a Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sudovima Republike Srpske,30 okružni privredni sudovi31 osnivaju se za područje koje pokrivaju okružni sudovi. Uz pet prvostepenih sudova djeluje i Viši privredni sud, kao drugostepena instanca.32 U Republici Hrvatskoj, koja je članica Evropske unije, također postoje (funkcioniraju) trgovački sudovi. Prema Zakonu o područjima i sjedištima sudova,33 u Hrvatskoj djeluje sedam trgovačkih sudova i Visoki trgovački sud. Republika Srbija, isto tako, poznaje kategoriju privrednih sudova - sedamnaest prvostepenih i Privredni apelacioni sud.34 Slijedom navedenih argumenata i u Federaciji BiH bi trebalo osnovati privredne (trgovačke) sudove, sa ciljem dinamiziranja i stabiliziranja poslovnog ambijenta, pri čemu se misli na brže stjecanje poslovnog subjektiviteta, uvećanje porezne baze, efikasnije rješavanje [ PRAVNI SAVJETNIK ] sporova i svrsishodniji stečajni postupak. U prilog navedenoj tvrdnji ide i Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH u 2011. u dijelu koji govori o sudstvu.35 Kaznena odgovornost pravnih osoba je institut novijeg datuma. Tako, po francuskom Kaznenom zakoniku (1994) kaznenopravna odgovornost pravnih osoba referira na kaznena djela koja za njihov račun počine njihovi organi ili zastupnici.36 Navedenim zakonom sve pravne osobe, sa izuzetkom države i teritorijalnih zajednica za djelatnosti koje se ne mogu delegirati, kaznenopravno su odgovorne: kako javnopravne, tako i privatnopravne, profitne i neprofitne (udruženja, sindikat...). Ovim odredbama nisu obuhvaćene strane pravne osobe. Istovremeno, kaznenopravna odgovornost pravnih osoba ne isključuje kaznenopravnu odgovornost fizičkih osoba, koji su počinitelji ili sudionici istih djela. Dva su kumulativno postavljena uvjeta: počinjenje kaznenog djela od njezinih organa ili zastupnika, i počinjenje kaznenog djela za račun pravne osobe. Kod prvog uvjeta pod pojmom zastupnik misli se na sve oblike zastupanja: zakonske, statutarne, ugovorne, sudske. Drugi uvjet je postojanje krivice u pogledu počinjenja kaznenog djela za račun pravne osobe. U pogledu navedenog, zauzet je stav da odgovornost pravne osobe može postojati i bez postojanja individualne odgovornosti fizičke osobe. U tom smislu potrebno je utvrditi postojanje povrede zakonske ili podzakonske odredbe, elemente poput nemara, nesmotrenosti i sl., koji se mogu pronaći u odredbama o sigurnosti, zatim u nefunkcionalnoj organizaciji preduzeća, greškama u rukovođenju, lošim radnim uvjetima, ili u slučaju lukrativne krivice, o kojoj se može govoriti prilikom ostvarenja dobiti, kao npr. korištenjem rada neprijavljenih ili loše plaćenih radnika, prekovremenim radom, odnosno nepoštivanjem normi radnih sati. Ekskulpacija kaznene odgovornosti pravne osobe postoji u nekoliko slučajeva: kad je organ ili zastupnik djelovao u strogo osobnom interesu, kad je kazneno djelo počinjeno samo u interesu nekolicine, kad je kazneno djelo počinjeno u širem interesu od onog pravne osobe. U slučaju statusnih promjena usvojena su različita rješenja.37 4. Sistem državne pomoći u Bosni i Hercegovini Zakonom o sistemu državne pomoći BiH (ZoSDP)38 kreirani su uvjeti za uređenje oblasti državnog intervencionizma u našoj zemlji. Pri tome treba naglasiti da conditio sine qua non introdukcije i realizacije državne pomoći predstavlja spremnost za drugačijom redistribucijom javnih sredstava. Zakonom o sistemu državne pomoći BiH uređuju se opći uvjeti za dodjelu, kontrola dodjele i korištenja, odobravanje i povrat nezakonito dodijeljene državne pomoći, popis državne pomoći i izvještavanje o državnoj pomoći, sa ciljem uspostavljanja i osiguranja konkurentnih tržišnih uvjeta, kao i izvršavanja preuzetih obaveza po zaključenim međunarodnim ugovorima koji sadrže odredbe o državnoj pomoći. Prema članu 3. ZoSDP-a, državna pomoć je svaki stvarni ili potencijalni javni rashod ili umanjeno ostvarenje javnog prihoda, postojećeg, planiranog ili potencijalnog, koja može biti dodijeljena ili planirana direktno ili indirektno od strane davatelja državne pomoći, u bilo kom obliku, čime se narušava ili postoji opasnost od narušavanja konkurencije na tržištu stavljajući u povoljniji položaj određene privredne subjekte, proizvodnju ili trgovinu određenih proizvoda ili pružanje određenih usluga, ukoliko to utječe na ispunjavanje međunarodnih obaveza BiH iz ove oblasti. Zakon se ne primjenjuje na: državnu pomoć za poljoprivredu i ribarstvo, državnu pomoć nacionalnoj sigurnosti ili vojnoj industriji, uključujući pomoć dodijeljenu za tehnologiju dvostruke namjene, pod uvjetom da je svrha te pomoći da subvencionira robe i tehnologiju koje su namijenjene isključivo u svrhe nacionalne sigurnosti ili odbrane, kao ni na javnu potrošnju za infrastrukturu. Vrste državne pomoći po slovu zakona su: subvencije, nepovratna pomoć, izuzeća, porezne olakšice, otpis ili preuzimanje duga, krediti sa preferencijalnim kamatnim stopama, pomoć za sanaciju, restrukturiranje, istraživanje i razvoj. Na ovaj način zakonodavac je izvršio konfuziju instrumenata državne pomoći i vrsta državne pomoći. Pod dozvoljenom (odobrenom) državnom pomoći, po ZoSDP-u, smatra se: pomoć socijalnog karaktera koja se dodjeljuje pojedinačnim korisnicima bez diskriminacije u pogledu porijekla robe, proizvoda koji čine dodijeljenu državnu pomoć; pomoć za naknadu materijalne štete prouzrokovane prirodnim nepogodama ili drugim vanrednim okolnostima; finansijska podrška pravnim i fizičkim osobama kojima je, u skladu sa posebnim pravilima, povjereno obavljanje usluga od općeg ekonomskog interesa ili dodijeljeno isključivo pravo obavljanja određenih djelatnosti...; pomoć koja je usklađena sa pravilom de minimis u skladu sa članom 2/c) ZoSDP-a. Zakon predviđa i ustroj popisa državne pomoći, koji treba da obuhvati sve oblike državne pomoći dodijeljene u BiH, klasificirane prema vrsti, kategoriji, iznosu, trajanju, nivou vlasti i pravnoj osnovi i, uz BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17 [ PRAVNI SAVJETNIK ] to, kao poseban dokument, sveobuhvatan popis svih programa pomoći, pokrenutih prije formiranja Vijeća za državnu pomoć. Davatelji državne pomoći su: Bosna i Hercegovina, Federacija BiH, Republika Srpska, Brčko Distrikt BiH, kantonalne, gradske i općinske uprave putem ovlaštenih pravnih osoba, te svaka pravna osoba koja dodjeljuje ili upravlja državnom pomoći, dok se korisnicima državne pomoći smatraju privredni subjekti koji obavljaju privrednu djelatnost učestvujući na tržištu putem proizvodnje ili trgovine roba i/ili usluga. Navedenim zakonskim rješenjima uvodi se sistemski pristup, čime se otvara prostor za svrsishodnije ulaganje javnih sredstava, što za rezultat treba da ima veću korist za domaće poslovne subjekte, a time i za državu. Pri tome se posebno misli na introdukciju pojedinih vrsta pomoći: sanacija, restrukturiranje, pomoć za istraživanje i razvoj, poticaji malim i srednjim preduzećima, pomoć socijalnog karaktera, pomoć za zapošljavanje, za obuku zaposlenih, zaštitu životne sredine i uštedu energije, kao i na trenutno najaktuelniju kategoriju pomoći: pomoć za naknadu materijalnih šteta prouzrokovanih prirodnim nedaćama ili drugim vanrednim okolnostima. Dosljednja primjena zakona trebala bi, kroz povećanje konkurentnosti, doprinijeti ostvarenju bolje pozicije za domaće poslovne subjekte, ali i slabljenju, odnosno eliminiranju, nelojalne konkurencije kojoj su izloženi. Značaj ovog organa za bh. poslovni ambijent ogleda se prije svega u ključnoj ulozi u primjeni sistema državne pomoći, izraženog kroz spektar vrsta i instrumenata pomoći, što uključuje i postepeno uvođenje standarda u pogledu relativnih pokazatelja koji će biti dodjeljivani korisnicima. Ovome svakako treba dodati ovlaštenja Vijeća u pogledu nadzora i povrata dodijeljene pomoći, te upravljanja popisom za državnu pomoć, sa time da je u vršenju svojih ovlaštenja: praćenje korištenja pomoći, izrade godišnjeg izvještaja, kao i izrade inventara državne pomoći, ovaj organ upućen na državne institucije (organe za provođenje): Vijeće ministara BiH, entitetske vlade i Vladu Brčko Distrikta. Ono što u primjeni ZoSDP-a može predstavljati problem jeste način odlučivanja. Naime, prema članu 11. ZoSDP-a, kvorum predstavlja ukupan broj članova (8) minus jedan. Za donošenje punovažne odluke potreban je isti broj glasova koji se traži za kvorum, pri čemu se podrazumijeva glas najmanje jednog člana iz svakog konstitutivnog naroda. Isto valja posmatrati u kontekstu člana 7. ZoSDP-a: „Konstitutivni narodi moraju imati najmanje po dva predstavnika u Vijeću…“. Riječ je o nekonzistentnom naglašavanju značaja konstitutivnosti naroda. Na ovo se nadovezuje pitanje raspoloživosti sredstava za funkcioniranje Vijeća za državnu pomoć, pri čemu se kontekst sastoji u strukturnoj i vremenskoj odrednici fiskalnog okvira. 4.1. Vijeće za državnu pomoć funkcionalnost 4.2. Konkurencijsko vijeće - način odlučivanja kao problem Vijeće za državnu pomoć spada među najmlađe institucije u pravnom i poslovnom sistemu Bosne i Hercegovine. Potreba uvođenja ovog organa iskazana je, i.a., u Zajedničkoj izjavi Sporazuma CEFTA 2006, u vezi sa članovima o konkurenciji i državnoj pomoći (20. i 21.) - tačka 3: „Strane će u periodu navedenom u stavu 1. uspostaviti operativno neovisno tijelo koje će biti nadležno za primjenu pravila konkurencije i državne pomoći.“ Osnov institucionalizacije državnog intervencionizma nalazi se u članu 36. stav 4. PTS-a: „Bosna i Hercegovina osnovat će samostalni organ, kojem će povjeriti ovlaštenja neophodna za punu primjenu stava 1. (c), u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog sporazuma. Taj organ će inter alia biti ovlašten da odobrava programe državne pomoći i pojedinačna sredstva pomoći..., kao i ovlaštenje da određuje povrat državne pomoći koja je nezakonito dodijeljena.” Ovaj rok je, u našem slučaju, probijen za više od dvije godine, s obzirom da je Vijeće konstituirano tek krajem 2012. godine. Konkurencijsko vijeće predstavlja veoma važnu instituciju za sve poslovne subjekte, ali i za društvo u cjelini. Ovo iz razloga što politika i pravo konkurencije predstavljaju osnov i okvir za pojedinačni i društveni napredak te, posmatrano u tom kontekstu, predstavljaju javni, odnosno općedruštveni interes. U prilog značaja fer nadmetanja za (svako) društvo ide i konstatacija po kojoj pravila konkurencije predstavljaju refleksiju sistema vrijednosti jednog društva. Jedno od rijetkih problematičnih rješenja Zakona o konkurenciji BiH (ZoK),39 koji je rađen po komunitarnom modelu tržišnog nadmetanja, predstavlja odredba o načinu odlučivanja u Konkurencijskom vijeću. Po slovu zakona, Vijeće je sastavljeno od šest članova, pri čemu se, vidljivo iz procedure imenovanja, respektira načelo konstitutivnosti naroda i, uz to, načelo pariteta (po dva predstavnika iz reda konstitutivnih naroda). Pored toga, u članu 24. ZoK-a navodi se sljedeće: „Konkurencijsko vijeće može punovažno odlučivati ako sjednici prisustvuje najmanje pet članova... Odluke Konkurencijsko vijeće (stav 2) donosi većinom glasova prisutnih 18 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] članova.“ Ove odredbe mogu se svrstati u kategoriju dobrih rješenja. Međutim, završna odredba po kojoj „za svaku odluku mora glasati najmanje po jedan član iz reda konstitutivnih naroda“ kvari cjelokupan sistem. To znači, da za odluku mogu glasati četiri člana Vijeća (jedan više od potrebne većine - tri), ali se ona neće smatrati punovažnom, ako za nju nije glasao jedan član nekog od konstitutivnih naroda. Riječ je o pogrešnom tumačenju konstitutivnosti koje, potencijalno, otvara prostor opstrukciji, time mogućoj neefikasnosti Vijeća i nefunkcionalnosti samog zakona, sa negativnim posljedicama po tržišne takmace, ali i za općedruštveni interes (veće cijene, slabiji kvalitet proizvoda, slabija zaštita potrošača, rast nezaposlenosti, pad životnog standarda, ekonomska stagnacija). 5. Zaključak Izgradnja bh. pravnog sistema ne odvija se prema utvrđenim standardima. Domaći model vlasničke transformacije, prije svega zbog nekvalitetnih „privatizacijskih“ normi, nije kontribuirao kreiranju dobrih društvenih temelja. Neusvajanje zakona o restituciji ima značajne implikacije u segmentu ostvarenja i zaštite osnovnih ljudskih prava. Dio domaćih propisa sadrži nejasne teleološke odrednice ili nedovoljan instrumentarij za njihovo provođenje. Sa druge strane, pojedina ustavna rješenja, i pored svoje jasnoće, nisu iskorištena na adekvatan način (npr. o ombudsmenima). Kod pojedinih sistemskih propisa kasni se sa donošenjem (npr. ZoSDP-a). Dio normativne nedorečenosti referira na neefikasan sistem odlučivanja (Konkurencijsko vijeće, Vijeće za državnu pomoć). Nije na adekvatan način iskorišten instrumentarij međunarodnih (trgovinskih) sporazuma, posebno CEFTA-e 2006, preko koje je otvoreno tržište ne samo zemalja potpisnica (regije) već i EZ i Turske. Česte promjene propisa nisu u službi ostvarenja načela pravne sigurnosti, što uz (entitetsku) neujednačenost propisa otežava funkcioniranje tržišta. Normativne izmjene nisu na liniji afirmacije poduzetništva, a time ni ostvarenja općedruštvenog interesa. Proces dezinstitucionaliziranja ima interni i eksterni karakter. Zbog svega navedenog domaći poslovni subjekti su izloženi nelojalnoj konkurenciji, što, uz ranije navedeno, rezultira značajnim kontinuiranim trgovinskim deficitom i ekonomskom stagnacijom, ali i blokadom integracionog procesa. Popravljanje stanja implicira dinamiziranje integracijskog procesa, posebno intenziviranje aktivnosti oko usvajanja pravne stečevine EU, jačanje institucija, što uključuje i eksternu dimenziju (Vijeće za stabilizaciju pridruživanje i dva odbora), zatim internu harmonizaciju i veću dosljednost u realiziranju domaćih i međunarodnih normi. Normativnu neujednačenost, umjesto mehanizma koordinacije, rješavati posredstvom načela supsidijarnosti. Osnovne propise pravnog sistema restrukturirati, učiniti ih funkcionalnijim, te raditi na profiliranju i zaštiti javnog interesa i efektivnoj zaštiti osnovnih ljudskih prava. Pored toga, ubrzati proces izgradnje osnovnih karika sistema: kompetentnosti, konkurencije i odgovornosti. Rješenja o sukobu interesa treba da idu u susret ostvarenju općeg interesa. Neophodne su izmjene izbornog zakona, posebno u dijelu koji se tiče kompenzacijskih mandata i nositelja mandata. Potrebna je aktivnija uloga države u ostvarenju datih funkcija - što bi u poslovnom smislu, prije svega, značilo potrebu animiranja sistema državne pomoći (dosljedniju primjenu ZoSDP-a), stvarnu afirmaciju privatnog poduzetništva, ubrzanje procesa registracije poslovnih subjekata, afirmaciju instituta reorganizacije stečajnog dužnika, kao i pojedine izmjene u pogledu međunarodnog stečaja (npr. član 206. ZoSP-a - poboljšanje pozicije domaćeg izlučnog povjerioca, i izgradnja protekcionističke supstance javnog poretka, kod priznanja stranih sudskih odluka), te bolju iskorištenost potencijala Razvojne banke Federacije BiH. (Napomene) 1 Prema članu 4. Zakona o Agenciji za privatizaciju FBiH djelatnost Agencije jeste obavljanje stručnih i drugih poslova u vezi sa privatizacijom. Član 5: „Agencija Federacije naročito inicira i učestvuje u pripremi donošenja zakona i drugih propisa u području privatizacije... odobrava i sprovodi privatizaciju preduzeća koja imaju dijelove na području više kantona...” („Službene novine Federacije BiH“, br. 18/96, 2/02 i 110/12). 2 Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09). 3 O zlatnim dionicama više u: E. Rizvanović, Poslovno pravo: osnivanje, natjecanje, prestanak poslovnih subjekata, Privredna štampa, Sarajevo, 2013, str. 87. 4 „Službeni glasnik BiH“, br. 7/02, 9/02 i 20/02. 5 Tekst zakona preuzet 28. 8. 2014. sa: www.izbori.ba/ ZAKONI/Izborni_zakon_PREČIŠĆENI_TEKST-bos. pdf 6 Više o institutu državne pomoći i funkcijama države u: E. Rizvanović, Državna pomoć u zemljama Evropske unije - iskustva za Bosnu i Hercegovinu, Štamparija Fojnica, 2005. 7 Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Bosne i Hercegovine u 2011. godini, ključne riječi koje se u kontekstu stagnacije BiH koriste su: nedostatak političke volje, nedovoljno izgrađena institucionalna struktura, osporavanje teritorijalnog integriteta, korupcija, nedovoljno jaki administrativni kapaciteti, neusvajanje globalnog fiskalnog okvira, (ne) funkcionalnost, nesklad obrazovnog sistema i potreba tržišta rada, nepostojanje sistema državne pomoći, loš sistem javnih nabavki, izostanak realizacije IPA programa pomoći, neefikasno sudstvo, nepostojanje adekvatne industrijske i poljoprivredne politike. Brisel, 12. 10. 2011. SEC (2011) 1206. 8 Član 1. stav 2. Sporazuma: „Ciljevi ovog sporazuma su da se širenjem međusobne trgovine podstiče skladan razvoj privrednih odnosa između ugovornih strana,... napredak privredne djelatnosti, porast životnog standarda, porast zapošljavanja...” Sporazum o slobodnoj trgovini između BiH i SRJ, „Službeni glasnik BiH“, broj 4/02. 9 Sporazum je potpisan 19. 12. 2000. godine, a Predsjedništvo BiH ga je ratificiralo 14. 6. 2001. godine. 10 Više u: E. Rizvanović, Sporazumi o slobodnoj trgovini i ekonomska funkcija države, Zbornik radova sa V međunarodnog savjetovanja „Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse“ Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, juni 2007. 11 Odluka o mjerama zaštite domaće proizvodnje od prekomjernog uvoza, „Službeni glasnik BiH“, broj 30/02. 12 O sporazumu CEFTA vidjeti u: E. Rizvanović, Šta je nama CEFTA, Pravna riječ, broj 20, Banja Luka, 2009. 13 Na ekonomski značaj SSP-a upućuje podatak da, od ukupno deset glava, po obimu najviše prostora pripada ekonomskom segmentu: slobodno kretanje roba (glava IV), ostale tržišne slobode (glava V): kretanje radnika, pružanje usluga i poslovno nastanjivanje, kretanje kapitala, glava VI - usklađivanje zakona, provođenje zakona i pravila konkurencije (državna pomoć, javna preduzeća, intelektualno vlasništvo, javne nabavke, standardizacija, mjeriteljstvo, akreditacija, zaštita potrošača, uvjeti rada i jednake mogućnosti) i glava VIII (politike saradnje): ekonomska i trgovinska politika, saradnja u oblasti statistike, bankarstvo, osiguranje, finansijske usluge, revizija, finansijska kontrola, promoviranje i zaštita investicija, saradnja u oblasti industrije, malih i srednjih preduzeća, poljoprivrede, turizma, carina, ribarstva, oporezivanja, socijalne politike, obrazovanja, kulture, transport, energija, okoliš, regionalni i lokalni razvoj, reforma javne uprave. 14 Član 121. SSP-a: „Ovim se osniva Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje. To će biti forum u kojem će se članovi Parlamentarne skupštine BiH i Evropskog parlamenta sastajati i razmjenjivati stavove. Odbor će se sastajati u vremenskim razmacima koje sam utvrdi.“ 15 „Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje će, u izvršenju njegovih dužnosti, pomagati Odbor za stabilizaciju i pridruživanje, koji se sastoji od predstavnika Vijeća EU i predstavnika Evropske komisije, sa jedne strane, i predstavnika Vijeća ministara BiH, sa druge strane.“ - član 118. stav 1. SSP-a. 16 Član 116. stav 5. SSP-a: „U pitanjima koja se nje tiču, 20 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Evropska investiciona banka učestvuje u radu Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje u svojstvu posmatrača.“ 17 „Službene novine Federacije BiH“, broj 17/06. 18 Zakon o izmjenama i dopunama zakona o razvoju male privrede, „Službene novine Federacije BiH“, broj 25/09. 19 O malim i srednjim preduzećima vidjeti i u: E. Rizvanović, Osnovi poslovnog prava, Ekonomski fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“, Mostar, 2011, str. 214-218. 20 Argument koji se ovom prilikom može navesti u pogledu neophodnosti de iure i de facto promjena u ovoj oblasti jesu i konstatacije iz Izvještaja revizije učinka „Podrška razvoju malog i srednjeg poduzetništva u Federaciji BiH“, što ga je (2013) izradio Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH. „Mjere koje su poduzimane u proteklom periodu nisu doprinijele značajnijem poboljšanju uslova za razvoj malog i srednjeg poduzetništva... Realizacija poticaja prema postojećim kriterijima ne potiče razvoj malog i srednjeg poduzetništva“. Prema podacima Federalnog ministarstva za razvoj, poduzetništvo i obrt (2010), poticaji za uslužne djelatnosti su bili veći od poticaja za proizvodne djelatnosti; www.saifbih.ba/javni-izvj. 21 European Charter for Small Enterprises (2000) naglašava njihov značaj za rast, konkurentnost i zapošljavanje, ali i principe na kojima počiva njihov razvoj: edukacija i obuka, jeftiniji proces osnivanja, unapređenje regulative i okruženja, povoljniji porezni tretman i pristup finansijskim sredstvima; www. ec.europe.eu/enterprise/sme. 22 O instrumentima državne pomoći vidjeti opširnije u: E. Rizvanović, Državna pomoć u zemljama Evropske unije..., op. cit., str. 154-165. 23 „Službene novine Federacije BiH“, broj 29/03. 24 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 67/02. 25 Više o stečaju u: V. Čolović, N. Milijević, Stečajni postupak, Teoretska razmatranja, zakonski propisi, sudska praksa i obrasci za praktičnu primjenu, Banja Luka, 2004, str. 111-135. 26 Jedan od primjera je institut „vanrednog upravljanja velikim preduzećima u krizi“, koji je u Italiji reformiran Dekretom iz 1999. godine. Osnovni ciljevi Dekreta bili su očuvanje zaposlenosti i zaštita, odnosno održavanje proizvodne imovine, nastavkom, reaktiviranjem i rekonverzijom poslovnih aktivnosti. Nastavak poslovanja preduzeća regulira se prema diverzifikaciji stečajnog plana, koji može biti: prijenos pogona preduzeća, uz zadržavanje proizvodnih aktivnosti i radnih mjesta, ili ekonomska i finansijska sanacija. Više o ovom institutu u: E. Rizvanović, Stečajni plan i pozicija države, Pravna riječ, broj 16, Banja Luka, 2008, str. 57-69. 27 Član 206. stav 2. ZoSP-a: „Nakon objave oglasa na oglasnoj ploči... nije moguće, dok teče postupak za priznanje, pokrenuti parnični postupak kao ni postupak izvršenja ili osiguranja u kojem je stečajni dužnik stranka…“ Prema članu 206. stav 3: „Izuzetno od stava 2. ovog člana izlučni i razlučni povjerioci... mogu i za vrijeme trajanja postupka priznanja pokrenuti, odnosno nastaviti prekinuti izvršni postupak radi ostvarenja svojih zahtjeva... ali samo pod uvjetom ako se sa tim složi strani stečajni upravnik.“ 28 Zakon o Razvojnoj banci Federacije BiH, „Službene [ PRAVNI SAVJETNIK ] novine Federacije BiH“, broj 37/08. 29 Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2011. godini, na bankarskom tržištu BiH djeluje 29 banaka, od toga: 21 strana banka, sedam domaćih privatnih banaka i jedna banka u vlasništvu države. 30 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 119/08. 31 Okružni privredni sudovi, shodno članu 27b navedenog zakona, odlučuju: u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira...; u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i na unutrašnjim vodama...; u sporovima koji se odnose na avione...; u sporovima iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijske svojine; u sporovima nastalim povodom djela za koje se tvrdi da predstavljaju nelojalnu konkurenciju ili monopolistički sporazum; u postupcima stečaja i likvidacije...; u poslovima registracije pravnih lica ili samostalnih preduzetnika…; o sprovođenju izvršnih postupaka po pravosnažnim presudama privrednih sudova; o određivanju mjera osiguranja i pružanju pravne pomoći sudovima... iz svoje nadležnosti; o vršenju poslova međunarodne pravne pomoći iz svoje nadležnosti; o sporovima koji nastanu stranim ulaganjem... 32 Članom 27v. ovog zakona propisana je nadležnost Višeg privrednog suda: „Odlučuje o žalbama protiv odluka okružnih privrednih sudova, a u prvom stepenu i u drugim stvarima određenim zakonom; da odlučuje o sukobu nadležnosti i o prenošenju nadležnosti okružnih privrednih sudova…“ 33 „Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 144/10. 34 www.portal.sud.rs 35 U 2010. za sudove i tužiteljstva izdvojeno je 0,79% BDP. Na sudovima je oko dva miliona neriješenih predmeta. Prosječno vrijeme potrebno za pokretanje poslovne aktivnosti iznosi 55 dana, a za rješavanje sporova sudskim putem potrebno je 595 dana. 36 Ova vrsta odgovornosti uvedena je u europski pravni sistem polovinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prvo u Holandiji, potom unutar anglosaksonskog područja, nešto kasnije u Francuskoj, a u Hrvatskoj 2003. U pripremi zakona, u kategoriju odgovornih pravnih osoba uvrštene su samo one grupacije koje obavljaju komercijalnu, industrijsku ili finansijsku djelatnost, dok su se uvrštavanju u krug kazneno odgovornih protivili: sindikat, političke stranke i neprofitne organizacije. Više u: M. E. Cartier, Kaznenopravna odgovornost pravnih osoba u francuskom pravu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 13, No 1, Zagreb, 2006. 37 Tako, na društvo sljednika, po praksi francuskog Kasacionog suda, ne mogu se predbaciti kaznena djela koje je počinilo pripojeno društvo. Nasuprot tome, u Republici Hrvatskoj postoji rješenje po kojem se pravnoj osobi - univerzalnom pravnom sljedniku mogu, u slučaju prestanka pravne osobe - prednika, koji se dogodio prije okončanja kaznenog postupka, izreći mjere poput: novčane kazne, sigurnosnih mjera, oduzimanja imovinske koristi i javnog objavljivanja presude. Ibid. 38 Objavljen u „Službenom glasniku BiH“, broj 10/12. 39 „Službeni glasnik BiH“, broj 48/05. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRIMJENA INFORMACIONO-KOMUNIKACIONIH TEHNOLOGIJA KAO ZNAČAJAN USLOV ZA UVOĐENJE ELEKTRONSKE UPRAVE Doc. dr. Milica Tepšić e-mail: milicatepsic@gmail.com Sažetak Informaciono-komunikacione tehnologije u javnoj upravi treba posmatrati kao dio nove i šire uloge javne uprave u razvoju savremenog društva. Inovacije u javnoj upravi su bile uglavnom normativnog i organizacionog karaktera, ali javna uprava mora pratiti i brze promjene koje je izazvala primjena novih tehnologija. Efikasna elektronska komunikacija je od suštinske važnosti za razvoj i reformu javne uprave, jer javna uprava ima značajne potrebe za elektronskim komunikacijama i upravlja značajnim komunikacionim resursima. Informacione tehnologije mogu, doslovno, u trenutku prenositi neograničenu količinu informacija u raznim oblicima (tekst, brojevi, slika, zvuk, video...) na bilo koju udaljenost. Zbog toga se informacionokomunikaciona infrastruktura javne uprave izdvaja kao poseban prioritet za uvođenje elektronske uprave. Ključne riječi: informaciono-komunikacione tehnologije, informaciono društvo, elektronska uprava 1. UVOD Zahvaljujući informacionim tehnologijama i pravo i javna uprava u 21. vijeku su se bitno promijenili. Pravo više ne možemo isključivo posmatrati kao „skup normi“ koje, uz primjenu državne prinude, regulišu ponašanje pojedinaca i pravnih subjekata već i kao informacioni i komunikacioni fenomen, odnosno kao mogućnost da se ljudsko ponašanje predvidi i svrsishodno usmjeri. Informatizacijom prava i javne uprave otvaraju se pitanja, kako u vezi sa neprimjenjivosti tradicionalnih pravnih instituta, tako i u pogledu nepostojanja odgovarajućih pravnih propisa koji regulišu određena područja. U savremenom pravu treba stvoriti pravnu podlogu za primjenu informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT), posebno jer se stalno kasni sa pravnom regulativom, a tehnologija se sve brže razvija. Zbog toga javna uprava mora težiti stvaranju novog i sveobuhvatnog pravnog okvira i njegovog tehnološkog okruženja, a ne samo prilagođavati često kruta pravna rješenja novonastalim uslovima. Potrebno je definisati dugoročne ciljeve i nove razvojne politike, jer je uvođenjem informacionih tehnologija nastala nova 22 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] pravna kultura koja zahtijeva sticanje novih znanja. Danas se nove tehnologije smatraju temeljem razvoja uprave, ekonomije društva znanja,1 a mogućnost pristupa IT i njihovog korišćenja smatra se ključnim za lični i društveni napredak. Posebna uloga u društvenom razvoju u tom smislu pripada elektronskoj upravi (e-upravi) koja podrazumijeva upotrebu IKT u javnoj upravi sa svrhom poboljšanja efikasnosti, efektivnosti, transparentnosti i odgovornosti. Svrha je e-uprave osigurati građanima pristup informacijama i uslugama od javnog značaja na ugodan način i sa što većom uštedom vremena i sredstava.2 Uvođenjem e-uprave omogućava se svim korisnicima (fizičkim i pravnim licima) da poslove pred organima uprave završavaju jednostavnije, brže i jeftinije. Građanima je omogućeno da sve javne usluge za koje je to pogodno koriste posredstvom interneta i svog ličnog računara, drugog kućnog ili mobilnog uređaja ili na klasičan način, ali bez potrebe da obilaze više šaltera, sa efikasnom realizacijom usluge, kao i sa punim, jasnim i na internetu lako dostupnim informacijama o usluzi. Pravnim subjektima je omogućeno da javne usluge koriste posredstvom interneta, sa mogućnošću elektronske razmjene podataka između svojih informacionih sistema i organa uprave. Primjenom novih metoda upravljanja i uvođenjem modernih tehnologija u upravu sve više slabi njena kontrolna, a jača uslužna funkcija. Uglavnom se insistira na tome da javna uprava bude više orijentisana ka građanima i da njen rad bude lakše dostupan „oku“ javnosti. Odnos čovjeka prema tehnologiji, prema društvu i prema informaciji i znanju, danas dobija, pod uticajem savremene računarske tehnologije, novi značaj. Cjelokupno ljudsko znanje razvija se prema eksponencijalnoj krivulji, a 90% toga znanja nastalo je u posljednjih 30 godina. Zato se sasvim opravdano tvrdi da je izgubiti jednu godinu ili kasniti jednu godinu za frontom svjetskog razvoja danas, jednako kao zaostati prije 10 godina za pet godina ili i više. Ako tome dodamo podatak da 90% svih naučnika cjelokupne ljudske istorije predstavlja naše savremenike, to ukazuje na činjenicu da je nauka postala relativno nova pojava na svjetskoj pozornici, ali ujedno prerasta u masovnu ljudsku djelatnost i dobija sve epitete zasebne industrijske grane. „U Sjedinjenim Američkim Državama, jednom od trenutno najrazvijenijih informacionih društava, na poslovima rukovanja informacijama radi više ljudi nego u poljoprivredi i industriji zajedno“.3 „Kratkoročni uticaj novih tehnologija se često precjenjuje, ali se njihov dugoročni uticaj najčešće potcjenjuje.“ (The Economist) BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2. INFORMACIONO-KOMUNIKACIONE TEHNOLOGIJE a. Uticaj informacionih tehnologija na razvoj informacionog društva Pojam i definisanje informacione tehnologije Prvi koji je upotrijebio termin „informacione tehnologije“ (Information technology - IT) bio je Džim Domsik iz Mičigena, a to je bilo u novembru 1981. godine. Termin je upotrijebio kako bi modernizovao do tada korišćeni „obrada podataka“. U to vrijeme Domsik je radio kao računarski menadžer u autoindustriji. Termin IT često obuhvata i znatno šire polje oblasti tehnologije, kao što su sve one aktivnosti kojima se IT profesionalci bave, od instalacija aplikativnih programa do projektovanja složenih računarskih mreža i informacionih sistema. Neke od tih aktivnosti su: umrežavanje i inženjering računarskog hardvera, dizajniranje softvera i baza podataka, kao i upravljanje i administracija informacionim sistemom. IT je opšti termin koji opisuje tehnologiju koja pomaže proizvodnji, manipulaciji, skladištenju, komunikaciji i distribuciji informacija. Nastala je pedesetih godina prošlog vijeka, pojavom prvih komercijalnih računara, spajanjem mikroelektronike, komunikacione i računarske tehnologije. IT je pojam kojim opisujemo dijelove (hardversku opremu) i programe (softver) koji nam omogućavaju pristupanje, organizovanje, manipulisanje i predstavljanje informacija elektronskim putem. Dakle, najvažniji element IT su računari. IT danas značajno utiče na razvoj modernog društva pa se kaže da živimo u informatičkom (informacionom) dobu. Teško je dati egzaktnu definiciju IT, ali možemo reći da termin IT obuhvata sve oblike tehnologija koje se koriste za kreiranje, čuvanje i razmjenu informacija u različitim vidovima (poslovni podaci, govor, zvuk, slike, multimedija i dr.). IT je naučna disciplina koja se javlja krajem prošlog vijeka, sa prelaskom društva iz industrijskog u informatičko doba. Izuzetno se brzo razvija i širi njena upotreba, sa neprekidnim pojavljivanjem novih tehnologija, a ima ogroman uticaj na ljudsko društvo u svim aspektima. Američka asocijacija za informacione tehnologije (Information Technology Association of America – ITAA) definiše IT kao „izučavanje, dizajn, razvoj, implementacija i podrška ili upravljanje računarskim informacionim sistemima (IS), softverskim aplikacijama i hardverom“. IT koriste računare i računarske programe da konvertuju, uskladište, štite, obrade, bezbijedno šalju i primaju informacije.4 Danas živimo u svijetu u kome tehnološki napredak dovodi do kvalitativnog skoka, do informatizacije koja ima sve karakteristike nove, industrijske i društvene revolucije. Značaj nauke, tehnologije i informacije u savremenom svijetu toliko je porastao da najrazvijenije zemlje svijeta već ulaze u fazu razvoja koju nazivamo informacionim društvom. Informaciono društvo (Information society) je ono u kojem su znanje i pravovremene, sveobuhvatne i tačne informacije osnovni upravljački resursi, koji osiguravaju progres i budućnost svojim građanima. Termin informaciono društvo implicira centralnu ulogu informacije. Pojam informaciono društvo počeo se koristiti 1970-ih, kad su industrijski razvijene zemlje u njemu vidjele način izlaska iz dvostruke krize: krize modela rasta i krize upravljanja zapadnjačkim demokratijama.5 Krajem 20. vijeka, u tehnološki naprednim državama proizvodnja dobara zamjenjuje se proizvodnjom i potrošnjom usluga i informacija. Pojam postindustrijskog društva prvi je pomenuo američki sociolog Daniel Bell u svojoj knjizi „Dolazak postindustrijskog društva“ („The Coming Of Post – Industrial Society“), u kojoj kaže da je to društvo koje karakteriše „centralizacija teoretskog znanja kao izvora inovacija i političkih formacija u društvu“. Informaciono društvo predstavlja novi vid društvenih odnosa, gdje ključnu ulogu igra IKT. Na Svjetskom samitu o informacionom društvu, održanom pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija 10-12. decembra 2003. u Ženevi, u tački 1. Deklaracije principa predstavnici naroda svijeta izjavili su da je njihova zajednička želja i obaveza da izgrade informaciono društvo koje je okrenuto ljudima i orijentisano ka razvoju, u kojem svi mogu da stvaraju, pristupe, koriste i dijele informacije i znanje, omogućavajući pojedincima, zajednicama i narodima da ostvare svoj puni potencijal u promovisanju njihovog održivog razvoja i unapređenju njihovog kvaliteta života. U završnom dokumentu prve faze Svjetskog samita o informacionom društvu (World Summit on the Information Society, WSIS), stoji: „Informaciono društvo je takvo društvo u kome svako može da stvara, pristupa, koristi i dijeli informacije i znanje, omogućavajući tako pojedincima, društvima i narodima da razviju svoje potencijale potpuno u promociji sopstvenog održivog razvoja i unapređenju kvaliteta života.“ Istorijski posmatrano, u prvom milenijumu prenošenje informacija je bilo prvenstveno usmeno, u drugom milenijumu bilo je 24 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] preko pisanog, a kasnije štampanog teksta, a u trećem milenijumu većina informacija prenosi se elektronski. Privreda razvijenih zemalja sve više se temelji na obnovljivim resursima (znanje i informacije, biološki izvori, sunčeva energija) i na tzv. visokim tehnologijama, koje troše skromne količine energije i praktično neograničene resurse. Kako kaže Peter Drucker,6 „informacija je resurs današnjice i budućnosti, ali ona nije poput materije ili energije. Upotrebom se ne troši, raspodjelom se ne smanjuje. Ako nešto znam mogu naučiti druge, a da sam ništa pri tome ne gubim. Primjenjujući to što sam saznao ne samo da ne gubim korišćeno znanje već ga oplemenjujem praksom.“ b. Prednosti informacione tehnologije Računari međusobno povezani komunikacionim mrežama svojim korisnicima pružaju kako na privatnom tako i na poslovnom planu mnoge prednosti, kao što su: brzina, dosljednost, preciznost i pouzdanost. ■■ Brzina - za rješavanje većine problema i donošenje odluka potrebno je veoma kratko vrijeme. Ponekad je neophodno brzo razmišljanje i donošenje odluke u djeliću sekunde (split-second thinking). Čak je i najbržim umovima potrebno znatno više vremena od djelića sekunde. Primjera radi, niko živ nije u stanju da napiše rečenicu za djelić sekunde. Računari, sa druge strane, sve što rade rade u djeliću sekunde. U nepreglednom obilju najrazličitijih poslova oni su neuporedivo brži nego što će ljudi ikada moći da budu. Oni su u stanju da gotovo momentalno izvrše komplikovana izračunavanja, preuzmu sa diska uskladištene informacije ili da prenesu informacije sa jedne na drugu lokaciju u bilo kom dijelu svijeta. ■■ Dosljednost (konzistentnost) - ljudi često imaju velikih poteškoća da jednom izvršenu aktivnost više puta ponove na istovjetan način. Zaista, učiniti nešto jedanput nije ni izbliza tako teško kao kada tu istu stvar treba uraditi na isti način i sa identičnim rezultatom više puta uzastopno. Nasuprot tome, računari dosljedno ponavljaju izvršene akcije, bilo da se radi o pokretanju programa za rad sa tekstom, za gramatičku i pravopisnu provjeru nekog tekstualnog dokumenta ili o reprodukciji nekog multimedijalnog sadržaja za potrebe obuke, računar će zahtijevanu aktivnost svaki put izvršiti na potpuno identičan način. ■■ Preciznost - računari se odlikuju i izuzetnom preciznošću. Oni mogu detektovati najmanje razlike, koje ljudsko oko nije u stanju da vidi. ■■ Pouzdanost - ako znamo da će se jedna te ista procedura svaki put izvršavati brzo, dosljedno i precizno, onda sa pravom možemo očekivati pouzdanost rezultata - drugim riječima, možemo se osloniti na činjenicu da će ta procedura uvijek iznova imati potpuno identične ishode. Osim toga, možemo računati na to da će računari i komunikacione mreže ispravno funkcionisati i biti dostupni onda kada su nam potrebni - što predstavlja jednu drugačiju vrstu pouzdanosti, tzv. pouzdanost upotrebe. Generalno gledano, računari su veoma pouzdani, a komunikacione mreže su vrlo pouzdane i obično dostupne kad god nam zatrebaju. 2. UTICAJ INFORMACIONE TEHNOLOGIJE NA PRAVO I JAVNU UPRAVU Primjenom savremenih IKT u javnoj upravi, stvara se potpuno novi poslovni ambijent, gdje nekadašnje ograničavajuće varijable, mjesto i vrijeme, gube na značaju. Tehnološki razvoj i građanstvo, koje sve više koristi IT, otvara nove mogućnosti i zahtijeva od javne uprave mnoge nove, drugačije, brže, kvalitetnije i jeftinije usluge. Veća ekonomska međuzavisnost i rastući značaj međunarodnog povezivanja zahtijevaju stalno prilagođavanje uprave novim zadacima. Ona postaje ne samo izvršilac zakona već i koordinator, kreator i regulator politike razvoja u određenim oblastima. Isto tako, moramo biti svjesni da je pristup novim tehnologijama još uvijek daleko od stvarnosti za ogroman broj ljudi, a posebno za određene starosne grupe i za seosko stanovništvo. To je uglavnom posljedica odsustva osnovne komunikacione infrastrukture, visokih troškova njene izgradnje i razvoja, nepoznavanja novih tehnologija, nedovoljnog znanja engleskog jezika koji preovladava na internetu, kao i pomanjkanje svijesti o koristima koje IT donosi u odnosu na svakodnevne životne potrebe. Zbog toga su tri komponente IT međusobno neodvojive - računari i komunikacije nemaju nikakvu praktičnu vrijednost bez sposobnosti njihove upotrebe. a. Aktivnosti (funkcije) e-uprave Aktivnosti e-uprave pokazuju da je ona praktična, transparentna, sa visokim stepenom ubrzanja, (inter)aktivna za građane i uključuje ekonomsku i političku funkciju. E-uprava je, prije svega, u funkciji ubrzanja ekonomskog razvoja, što je opšti i zajednički interes. E-uprava se uvažava, konsultuje i sama predstavlja kao profesionalni partner BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25 [ PRAVNI SAVJETNIK ] prema poslovnom svijetu (ekonomiji). Ona je u stanju da neophodne aktivnosti sa svoje strane u ekonomskim poslovima preduzme brzo i efektivno. Zahtijevani ekonomski procesi odvijaju se neprekidno i sa minimumom resursa (ekonomično), jer e-uprava ekonomske usluge pruža posredstvom internet tehnologije. Funkcije usluga e-uprave mogu se podijeliti u tri glavne grupe: 1. informacione usluge (pribavljanje pojedinih informacija na zahtjev, npr. informacije o zapošljavanju i stanovanju, vodiči kroz upravne postupke, javni registri, politički programi, propisi); 2. komunikacione usluge (interakcija sa građanima, udruženjima i pravnim licima, npr. diskusije o pojedinim pitanjima, kontaktiranje službenika ili političara putem elektronske pošte); 3. transakcione usluge (pribavljanje proizvoda ili pružanje usluga, npr. rezervisanje karata, elektronski podnesci, ispitivanja javnog mnijenja, referendum, izbori).7 E-uprava je transparentna i daje kompletan uvid u stanje i kretanje predmeta za svoje korisnike. Ona omogućava da građani i biznismeni maksimalno sagledaju unutrašnji tok administrativnih procedura, da se pojača povjerenje između građana i lokalne administracije i, najzad, građani imaju priliku da djelimično preuzmu odgovornost za kontrolu kvaliteta procedura s obzirom na usluge koje im se pružaju. To znači da se njene aktivnosti (funkcije) lakše kontrolišu i usavršavaju. U organizacionom smislu, informatizacija potiče stvaranje horizontalno koordinisanih mreža radnih grupa (timova), uz tradicionalnu vertikalnu koordinaciju hijerarhijom, a sa vremenom i umjesto nje. Informatizacija olakšava i šire međusobno povezivanje organizacija i djelatnosti javne uprave, po logici njihovih funkcija, i preko državnih granica. U smislu metoda rada, upravljanje je oduvijek velikim dijelom značilo obradu podataka, primjenu znanja, razmjenu informacija. Informatizacijom se mijenja način na koji uprava rukuje podacima – pribavljanje, registracija, obrada, čuvanje, prenos – bitno se skraćuje vrijeme potrebno za kolanje informacija i bitno povećava gustoća komuniciranja u javnoj upravi.8 Vodeći računa o ostvarenim rezultatima u svijetu, u pogledu primjene nauke i tehnike u javnoj upravi, kod nas se mogu preskočiti one faze koje su druge zemlje prošle, a sada ih postignuti naučni i tehnološki napredak čini nepotrebnim. Kao što to pokazuje praksa u svijetu, a djelimično i kod nas, korišćenjem računara otvaraju se velike mogućnosti unapređenja rada javne uprave. Razvoj računarske tehnologije obrade 26 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 podataka i elektronske komunikacije otvara pitanje preispitivanja postojećih postupovnih pravnih rješenja, posebno kada je riječ o ostvarivanju i zaštiti sloboda i prava građana i o realizaciji javnog interesa. Mnogi poslovi koje obavljaju organi uprave odnose se na vođenje evidencija i po prirodi stvari povoljni su za automatsku obradu, čime se otvara mogućnost brzog izdavanja raznih potvrda i uvjerenja, uključujući njihovo izdavanje bez dolaska stranaka u prostorije organa uprave. Takođe, automatska obrada podataka i elektronska komunikacija može i treba dovesti do toga da organi uprave ne traže od stranaka da im dostave određene dokumente, nego će ih bez ikakvih problema moći sami pribaviti ili neposredno obaviti uvid u odgovarajuću evidenciju. Jasno da se tu postavlja niz pravnih problema: dokazna snaga podataka, dokazna snaga potvrda, dostupnost podataka i pravo na dobijanje potvrda, itd.9 b. Prepreke za realizaciju e-uprave Koncept e-uprave nije lišen kritika, koje se najvećim dijelom mogu sistematizovati u sljedeće teze: ■■ promjene su ograničene na „menadžersku agendu“ pružanja usluga, a propuštaju se prilike jačanja demokratije koje pruža IT; ■■ konzervativizam postojećih upravnih elita suzbija izglede za odlučujuće promjene; ■■ zanemaruje se pitanje nejednakog pristupa internet uslugama, kako unutar pojedine zemlje tako i između zemalja; ■■ interesi velikih korporacija na području IKT imaju neprimjeren uticaj na oblikovanje e-uprave; ■■ tradicionalni kontakti „licem u lice“ ne mogu na odgovarajući način biti nadomješteni komunikacijom preko interneta; ■■ teško je dokazati smanjenje troškova obećanih reformama; ■■ zaobilaženje tradicionalnih predstavničkih organa (na svim nivoima vlasti) može naštetiti demokratiji.10 4. STVARANJE OKRUŽENJA ZA RAZVOJ E-UPRAVE U razvijenim zemljama sve širu upotrebu imaju „pametne kartice“ (smart cards), predviđene za univerzalnu upotrebu, npr. za identifikaciju, mogućnost plaćanja, kupovine, finansijskih transakcija, itd. Nove generacije mobilne telefonije stalno pružaju korisnicima mogućnost korištenja novih servisa, koji se proširuju sa govornih i tekstualnih na internet i video-servise. Iskustvo razvijenih zemalja pokazuje da je uvođenje e-uprave, tj. pružanje potrebnih [ PRAVNI SAVJETNIK ] informacija građanima i poslovnim subjektima, te omogućavanje izvođenja transakcija (naprimjer, plaćanje poreza, registracija vozila, prodaja robe i usluga javnoj upravi) moguće samo uz ostvarenje određenih osnovnih pretpostavki, kao što su: 1. Razvoj odgovarajućeg zakonodavstva e-uprave Puni efekti primjene IKT se zasnivaju na uređenom zakonodavstvu. Legislativna aktivnost u području IKT jedna je od najintenzivnijih svuda u svijetu, jer se kvalitetom i brzinom uvođenja zakonskih i podzakonskih akata određuje kako tehnološka tako i finansijska budućnost svake zemlje. Legislativa i regulativa na području interneta trebaju iznaći rješenja koja će omogućiti nesmetano odvijanje razmjene informacija te obavljanje transakcija posredstvom interneta. Treba uspostaviti efikasan način usvajanja međunarodnih normi i standarda za područje IKT i javne uprave. Prioritet je usklađivanje propisa sa direktivama i preporukama Evropske unije. 2. Stvaranje odgovarajuće IKT infrastrukture, te horizontalno i vertikalno umrežavanje organa uprave Bitan preduslov za razvoj e-uprave je IKT infrastruktura koja obuhvata: ■■ komunikacionu infrastrukturu koja omogućava računarsku povezanost organa uprave, kao i vezu sa internetom. Komunikaciona infrastruktura organa uprave obuhvata veći broj računarskih mreža kojima upravljaju različite institucije, ali koje treba razvijati tako da se obezbijedi racionalna upotreba resursa i međusobna povezanost mreža; ■■ računarske centre sa serverima i drugim i n for m ac iono - komu n i k ac ion i m resursima gdje će se smještati baze podataka, izvršavati aplikacije i tehnološki realizovati elektronske usluge; ■■ infrastrukturu na pojedinim lokacijama koja uključuje lokalne računarske mreže, računare, drugu računarsku opremu i softver. Zbog proširenosti računarskih mreža i korišćenja bežičnih komunikacija omogućen je rad van kancelarije, odnosno kod kuće ili na putu, te će uskoro rad na daljinu postati sve češći, a to će omogućiti da se radi u vrijeme i u okruženju koje čovjeku najviše odgovara, za razliku od sadašnjosti kada je za obavljanje poslova potrebno prisustvo u kancelariji. Omogućeno je lako pribavljanje informacija, njihovo slanje i preduzimanje određenih aktivnosti na osnovu njih, na nove načine. Povezivanje u upravi može biti ostvareno unutar jednog odjeljenja ili na nivou cijele opštine / grada (intranet), između više opština / gradova (extranet) i na različitim nivoima javne uprave, te sa drugim zemaljama (internet). 3. Unapređenje web-portala Web-portal je mjesto pristupa informacijama kojeg čini više različitih, logički povezanih aplikacija koje su zajedničke većem broju korisnika. Portali objedinjuju različite informacije iz većeg broja izvora, pružajući tako podatke i pristup brojnim aplikacijama, koje bi u suprotnom predstavljale zasebne jedinice. U javnoj upravi web-portal predstavlja jedinstvenu tačku pristupa većem broju elektronskih javnih usluga kao što su centralni sistemi za provjeru identiteta, elektronsko plaćanje, elektronski obrasci i slično. Web-portali javne uprave omogućavaju građanima, privrednim subjektima i drugim organizacijama neposredan i jednostavan pristup javnim službama, pa se zbog toga usluge e-uprave u velikoj mjeri usmjeravaju preko portala e-uprave. 4. Stvaranje sistema elektronske razmjene podataka kao osnove za elektronsko poslovanje javne uprave Jedan od najvažnijih dijelova e-uprave je poslovanje unutar administracije. To su aplikacije tipa Government to Employee, a odnose se na elektronsko upravljanje dokumentima, kao i korišćenje intranet mrežne infrastrukture. Uvođenjem ovog domena dobija se na uštedi i brzini rada službenika koji rade u upravi zbog efikasnije razmjene informacija, te jednostavnije, brže i bolje komunikacije. Prelazak sa papirnih na elektronska dokumenta u organima uprave uključuje brojna pitanja kao što su: dostava i čuvanje elektronskog dokumenta, pouzdano određivanje vremena nastanka dokumenta, mogućnost formiranja papirnog originala za akt koji je donešen u elektronskoj formi, kao i brojna normativna rješenja u pojedinim postupcima koja predstavljaju barijere primjeni elektronskih dokumenata. Ova pitanja su normativno uređena Zakonom o elektronskom dokumentu. Neophodno je da se propisima koji uređuju postupke pred organima uprave, propisima koji uređuju arhivsku građu, kao i propisima o kancelarijskom poslovanju predvidi upotreba elektronskih dokumenata. Upravljanje elektronskim dokumentima u organima uprave uslovljeno je postojanjem centralne pisarnice jer je pisarnica centralna tačka upravljanja papirnim dokumentima u organu, pa ona zadržava svoju ulogu i za slučaj elektronskih dokumenata. Sa druge strane, sistemi za upravljanje elektronskim BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27 [ PRAVNI SAVJETNIK ] dokumentima, za razliku od postojeće uloge pisarnica, treba da prate tok dokumenata unutar organizacionih jedinica, sve do pojedinih izvršilaca. značajno povećanje efikasnosti njenog rada, a uz to i velike uštede kao i neposredne ekološke koristi zbog drastičnog smanjenja potrošnje papira. 5. Izgradnja jedinstvenog sistema javnih registara i evidencija Pored vođenja evidencija u elektronskoj formi, potrebno je obezbijediti efikasan i bezbjedan pristup podacima iz evidencija od strane službenika koji vode postupak, da bi se eliminisala potreba da stranka u postupku pribavlja dokaze o činjenicama iz evidencije. I pored toga što se mnoge službene evidencije vode primjenom IKT i dalje se ne sprovode odredbe Zakona o opštem upravnom postupku, koje propisuju da će službeno lice koje vodi postupak pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari. Na isti način postupit će službeno lice u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi organ. To u praksi znači da je stranka i dalje prenosilac informacija između organa. Za pristup službenim evidencijama treba uspostaviti centralni sistem za pristup službenim evidencijama koji će, sa jedne strane, biti povezan s informacionim sistemima u kojima se vode pojedine službene evidencije, a sa druge strane biti povezan s organima kojima je potreban uvid u službene evidencije. Centralni sistem će obezbijediti jedinstven korisnički interfejs za uvid u službene evidencije, kao i aplikativni interfejs za povezivanja s informacionim sistemima organa kojima je potreban uvid. U slučaju pristupa podacima o ličnosti, centralni sistem će registrovati informacije o pristupu za potrebe obavještavanja fizičkih lica na koje se podaci odnose u skladu sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti. Pored uspostavljanja Centralnog sistema za pristup službenim evidencijama, potrebna je i modernizacija pojedinih službenih evidencija, kao i promjena propisa koji u pojedinim postupcima zahtijevaju pribavljanje i podnošenje potvrda o podacima iz službenih evidencija. 7. Stvaranje bezbjednosne infrastrukture Brz razvoj primjene IKT prate bezbjednosni rizici. Bezbjedna e-uprava znači bezbjednu IKT infrastrukturu, bezbjedne sofverske aplikacije, bezbjedne personalne računare, bezbjedne podatke na prenosivim medijima, odgovarajuću organizaciju, bezbjedne elektronske usluge, informacionobezbjedonosnu kulturu i druge aspekte informacione bezbjednosti. Aspekti informacione bezbjednosti trebaju se uzeti u obzir u svim aktivnostima razvoja e-uprave, počevši od realizacije pojedinih IKT rješenja pa do izrade propisa. Potrebno je obezbijediti pouzdano i bezbjedno utvrđivanje identiteta potpisnika elektronskog dokumenta i korisnika elektronskih usluga. Osnov za to je tehnologija elektronskog potpisa. Takođe je potrebno postići punu primjenu Zakona o elektronskom dokumentu kako bi se elektronski dokument u praksi koristio kao original, umjesto papirnog dokumenta. Službena lica treba da koriste kvalifikovani elektronski potpis kada elektronski potpisuju službena dokumenta. Primjena elektronskog potpisa u okviru e-uprave zasniva se na Zakonu o elektronskom potpisu i propisima koji su bazirani na tom zakonu. Uspješna primjena Zakona o elektronskom potpisu zasniva se na postojanju sertifikacionih tijela koja će korisnicima pružati usluge izdavanja elektronskih sertifikata u zadovoljavajućem obimu i kvalitetu. Kvalifikovani elektronski sertifikati predstavljaju osnovni način utvrđivanja identiteta korisnika elektronskih javnih usluga, kako u okviru korisničke sesije, tako i u okviru elektronski potpisanih dokumenata. Potrebno je obezbijediti i prekograničnu interoperabilnost elektronskog potpisa i elektronskog identiteta, a posebno sa članicama EU, u skladu sa dokumentom Evropske komisije „Action Plan on e-signatures and e-identification to facilitate the provision of crossborder public services in the Single Market” (COM(2008) 798 final). 6. Izgradnja sistema baza podataka s otvorenim pristupom Potrebno je izgraditi jedinstveni sistem poslovanja elektronskim dokumentima, te digitalizovati postojeće dokumente, a nove obavezno stvarati i čuvati u bazama podataka u digitalnom obliku. Takođe se mora definisati prava pristupa bazama podataka. Javna uprava mora što prije pristupiti stvaranju i razmjeni digitalnih dokumenata uz smanjivanje stvaranja papirnatih dokumenata na najmanju moguću mjeru. Na taj će se način postići 28 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 8. Primjena standarda i interoperabilnost Standardi i interoperabilnost11 u oblasti e-uprave obuhvataju standarde formata podataka, standardne protokole elektronske komunikacije, funkcionalne karakteristike sistema i standarde pristupačnosti, a mogu obuhvatiti i standarde za softverske i hardverske platforme i druge uslove koje treba da ispunjavaju primijenjena IKT rješenja. Pri izradi standarda interoperabilnosti, pored tehničkog, treba uzeti u obzir semantički [ PRAVNI SAVJETNIK ] i organizacioni aspekt interoperabilnosti. Izrada standarda interoperabilnosti može da uključi i referentnu implementaciju softverskog rješenja kojim se demonstrira implementacija tog standarda. U tom slučaju referentna implementacija treba da bude objavljena kao sofver otvorenog koda, sa mogućnošću da čitav izvorni kod ili dijelovi izvornog koda budu slobodno korišćeni u komercijalnim i nekomercijalnim rješenjima. 9. Unapređenje procesa javnih nabavki Potrebno je usvojiti nomenklature i procedure koje su već u upotrebi u svijetu, čak i ako one ne odgovaraju apsolutno našim zahtjevima. Ovim se ne ostvaruje samo ušteda kroz pristup svjetskim firmama kroz portal Svjetske banke, već se i obezbjeđuje izuzetno jeftin, a u mnogo elemenata i besplatan, prenos znanja i tehnologije za samu automatizaciju i elektronizaciju. 10. Modernizacija procesa Neophodno je da se suštinski reformišu procesi kojima se realizuje pružanje usluga, koristeći mogućnosti koje pružaju IKT. Modernizaciju procesa čine sljedeći prioriteti: ■■ Automatizacija međuresorskih procesa bazirana na razmjeni strukturiranih elektronskih dokumenata ■■ Za punu automatizaciju procesa neophodno je da se elektronski dokument izrađuje, čuva i dostavlja u formi koja je pogodna za dalju automatsku obradu, ondnosno u formi strukturiranog elektronskog dokumenta. Automatizacija međuresorskih procesa bazira se na komunikaciji resornih informacionih sistema putem dobro standardizovanih protokola i formata strukturiranih elektronskih dokumenata. ■■ Reforma postupaka ■■ Suštinska modernizacija procesa podrazumijeva reformu postupaka sa punim uzimanjem u obzir mogućnosti drugačijeg načina rada koji omogućava tehnologija. 11. Razvoj kadrovskih potencijala Da bi se e-uprava uspješno razvijala, neophodna je osposobljenost službenika koji predstavljaju korisnike informacionih sistema i elektronskih servisa unutar javne uprave, a nužni su i stručnjaci čija je odgovornost da tehnički sistemi funkcionišu i da se unapređuju. Razvoj kadrovskih potencijala obuhvata sljedeće prioritete: ■■ Informatička pismenost i vještine službenika ■■ Potrebno je podići opštu informatičku pismenost zaposlenih u organima javne uprave, kao i vještine u korišćenju posebnih informatičkih rješenja. ■■ Zapošljavanje IKT stručnjaka ■■ Da bi IKT rješenja potrebna za razvoj e-uprave bila održiva, potrebno je obezbijediti odgovarajuću IKT podršku. Pri tome, posebnu pažnju treba posvetiti formiranju stručnih timova koji pružaju IKT usluge. Kao što je racionalno računarske resurse koncentrisati u računarske centre koji su zajednički za više organizacionih jedinica ili organa, tako je racionalno i da viskokostručni timovi koji su odgovorni za rad i unapređenje tih resursa budu organizovani tako da pružaju usluge većem broju organizacionih jedinica ili organa. Bez obzira u kojoj mjeri se opredijelimo da neophodne IKT usluge ugovorimo sa spoljnim preduzećima, određeni stručni timovi su potrebni unutar organa uprave. ZAKLJUČAK Savremeni koncepti uprave (zastupljeni u razvijenim zemljama) pored legaliteta i legitimiteta upravnog djelovanja posebno pridaju veliku važnost efikasnosti rada javne uprave. Pri analizi e-uprave sa pravnog stanovišta, mora se poći od koncepta pravne države, s obzirom da i e-uprava mora biti podvrgnuta zakonodavnim i procesnim okvirima pravne države. Sa druge strane, i zakonodavstvo se mora prilagoditi prednostima koje donosi savremena tehnologija.12 Za punu implementaciju e-uprave potrebno je implementirati elektronski (digitalni) potpis, autentifikaciju i autorizaciju stranaka koje učestvuju u transakcijama, poslovanje sa pametnim karticama, jurisdikciju nad transakcijama na internetu, zaštitu ličnih podataka, zaštitu privatnosti, kriptografsku zaštitu, zaštitu prenosa informacija kroz međunarodne sisteme, zaštitu korisnika i usluga od uvredljivih i nelegalnih sadržaja, javnost podataka i informacija, zaštitu podataka i pravo pristupa bazama podataka, te obezbijediti zakonski okvir kojim će se regulisati pravna pitanja koja se odnose na elektronske javne usluge i široku upotrebu IKT u javnoj upravi. LITERATURA: Ahti Saarenpaa, E-govemment - Good Govemment, An Impossible Equation?, University of Lapland (http://www. unizar.es/clerecho/fyd/lefis/documentos/ albaralop.pdf). Andrew Chadwick, (2007b) E-Government, u: Mark Bevir (ed.) Encyclopaedia of BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Governance, Sage Publications, Thousand Oaks, etc. Dragan Medvedović, Pravno uređeni upravni postupci – pretpostavka moderne uprave, Društveno veleučilište, Zagreb, 2003. Davorka Pšenica, Kakvu budućnost želimo? Informaciju ili manipulaciju, Privatnost 2006 – Zaštita osobnih podataka i upravljanje identitetima (sažetak konferencije), Agencija za zaštitu osobnih podataka – Središnji državni ured za e-Hrvatsku - Zagrebački velesajam – Case, Zagreb, 2006. Eugen Pusić, Upravljanje u savremenoj državi, Društveno veleučilište, Zagreb, 2002. A. J. Seen, Informaciona tehnologija, Kompjuter biblioteka, Čačak, 2007, str. 8. Milica Tepšić, Elektronska uprava, Udruženje informatičara Republike Srpske, Banja Luka, 2009. Milica Tepšić, Mladen Radivojević, Nikola Novaković: Informatika u javnoj upravi, Banja Luka College i Besjeda, Banja Luka, 2013, 359 str., ISBN 978-99938-1-214-2, COBISS.BH-ID 3933976. http://digitalnaagenda.gov.rs/media/docs/strategija_i_akcioni_plan_ za_razvoj_elektronske_uprave_do_2013-_godine.pdf http://en.wikipedia.org/wiki/Information_technology Mattelart, Armand, Informacija protiv države; prema: Pšenica, 2006:1. (Napomene) 1 Savjet Evrope je 2000. godine, za svoje članice kao i za zemlje kandidate za punopravno članstvo, usvojio dokument pod nazivom „Lisabonska strategija“, a koji uspostavlja strategiju kreiranja društva znanja, te omogućuje okruženje za kreiranje informacionog društva. 2 Prema nekoliko studija EU iz 2005. godine, usluge e-uprave zaista pružaju konkretne koristi građanima, privatnom sektoru i samoj upravi EU, posebno u smislu uštede vremena i povećane fleksibilnosti. Procjenjuje se da samo online prijave poreza na prihode donose evropskim građanima uštedu od sedam miliona sati godišnje, dok bi potencijalna opšta dostupnost i korišćenje e-usluga uštedile građanima EU više od 100 miliona sati godišnje. 3 A. J. Seen, Informaciona tehnologija, Kompjuter biblioteka, Čačak, 2007, str. 8. 4 http://en.wikipedia.org/wiki/Information_technology 5 Armand Mattelart, Informacija protiv države; prema: D. Pšenica, 2006:1. 6 Peter Ferdinand Drucker rođen je u Beču 1909. Obrazovao se u Austriji i Engleskoj. Od 1937. godine živi u SAD, gdje je izgradio uglednu profesorsku karijeru, a poznat je i po svojim vizionarskim člancima, knjigama i analizama političke i ekonomske situacije i društva. Napisao je oko 40 knjiga. 7 Green Paper on Public Sector Information in the Information Society, II.1.51. Córdoba smatra da se web-stranice e-uprave mogu ocjenjivati prema sljedećim kriterijumima: a) kako nastajućim zajednicama građana omogućuju interakciju, te učenje iz novih iskustava; b) kako ljudi mogu dijeliti informacije; c) kako ljudi mogu steći kompetencije za ulazak u grupe koje im mogu pomoći da se osjećaju uključenima – (Córdoba, 2006: 33). 8 Eugen Pusić, Upravljanje u savremenoj državi, Društveno veleučilište, Zagreb, 2002, str. 106. 9 Dragan Medvedović, Pravno uređeni upravni postupci – pretpostavka moderne uprave, Društveno veleučilište, Zagreb, 2003, str. 387. 10 Andrew Chadwick, (2007b) E-Government, u: Mark Bevir (ed.) Encyclopaedia of Governance, Sage Publications, Thousand Oaks, etc., str. 262. 11 Interoperabilnost je svojstvo organizacija te njihovih informacionih sistema i poslovnih procesa da sarađuju i djeluju usklađeno radi ostvarenja određenog cilja, bez obzira na organizaciono vlasništvo nad procesima, lokaciju izvršavanja, te nivo tehnološke podrške. 12 Ahti Saarenpaa, E-govemment - Good Govemment, An Impossible Equation?, University of Lapland (http://www.unizar.es/clerecho/fyd/lefis/documentos / albaralop.pdf). 30 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Samir Sabljica dipl. pravnik, magistar politologije Politika i pravo konkurencije u Bosni i Hercegovini kao instrument priključenja Evropskoj uniji Sažetak Razmatra se politiku zaštite konkurencije koja se bavi ograničavanjem svih netržišnih oblika ponašanja subjekata koji izazivaju tržišne distorzije. Daju se osnovne značajke konkurencije kao ekonomskog, ali i kao pravnog pojma. Ukratko se prikazuje početak normativnog regulisanja konkurencije u SAD, kao zemlji koja je prva otpočela ovaj proces. Prikazane su osnovne karakteristike i ciljevi politike i prava konkurencije u Evropskoj uniji, koje su prošle kroz nekoliko faza. Drugi dio rada je posvećen Bosni i Hercegovini, odnosno njenom zakonodavnom i regulatornom okviru u oblasti konkurencije s osvrtom na rad Konkurencijskog vijeća. Posebna pažnja se pridaje daljnjem ažuriranju zakonodavstva BiH sa zakonodavstvom EU te prijedlozima za unapređenje rada Konkurencijskog vijeća. U zaključnom razmatranju se potencira da je politika konkurencije jedan od konstitutivnih elemenata u cilju izgradnje jedinstvenog tržišta BiH te da se moraju slijediti pravila i standardi EU u ovoj oblasti. Ključne riječi: Politika i pravo konkurencije, istorijat razvoja prava konkurencije u SAD, razvoj politike i prava konkurencije u EU, Zakon o konkurenciji BiH, Konkurencijsko vijeće BiH UVOD Sa svoje pojavne strane, država je organizacija sa monopolom legitimne prinude čiji je zadatak da štiti njene osnovne funkcije i da omogućuje njihovo praktično sprovođenje. Suštinska strana države određena je njenom ekonomskom funkcijom, političkom funkcijom i ideološkom funkcijom. Prva i osnovna ekonomska funkcija države i njenih organa je postaviti zakonski okvir i utvrditi pravila tržišta. Država historijski gledano vrši intervencije u oblasti funkcioniranja privrede, ali i u domenu privatnog vlasništva iako je privatna svojina jedan od temeljnih stubova modernog društva. Samo u posljednjih pedesetak godina država je donosila i mijenjala pravila u oblasti funkcionisanja tržišta i privatnog vlasništva tako što je vršila regulaciju, a potom i deregulaciju tržišta kroz oblike ekonomske liberalizacije ili na način da je država nacionalizirala pojedine sektore a potom te iste sektore privatizirala.1 Kao odgovor na nesavršenost tržišta, savremene tržišne ekonomije se ne mogu zamisliti bez uplitanja države u privredu pa time i u oblast konkurencije. Konkurencija je osnov, ali i pojmovna pretpostavka slobodnog tržišta kao BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31 [ PRAVNI SAVJETNIK ] garanta maksimalnih rezultata ekonomske aktivnosti.2 1. Konkurencija kao ekonomski pojam Izraz konkurencija je latinskog porijekla (lat. concurrentia) i znači nadmetanje, suparništvo i takmičenje. U ekonomiji se odnosi na nadmetanje subjekata privređivanja radi postizanja istog ili sličnog poslovnog cilja. Pojam konkurencije danas obuhvata strukturu tržišta, uvjete obavljanja poslovnih djelatnosti i način ponašanja subjekata na tržištu. Prema ekonomskim teoretičarima, tržište u osnovi vrši četiri funkcije: a) povezivanje osamostaljenih robnih proizvođača,3 b) usklađivanje ponude i tražnje (tzv. alokativna funkcija),4 c) raspodjela (distributivna funkcija)5 i d) regulator privrednih kretanja (alokativnoselektivna funkcija).6 U ekonomskoj teoriji se tretira više vrsta konkurencije, a teoretičari su saglasni da u biti postoje osnovna tri tipa: a) Potpuna ili perfektna konkurencija7 se karakteriše: usitnjenom strukturom privrednih subjekata, odnosno velikim brojem prodavaca i kupaca, homogenošću proizvoda / usluga, informisanošću kupaca i prodavaca o tržištu i cijenama, slobodnim ulaskom i izlaskom sa tržišta i svi prodavci i kupci su „price taker“ (prisiljeni prihvatiti cijenu). b) Nepotpuna ili imperfektna konkurencija egzistira onda kada ne postoji neki od bitnih elemenata potpune konkurencije. c) Monopolska konkurencija8 je obilježena nepostojanjem više takmičara uopće ili nepostojanjem većeg broja konkurenata koji bi između sebe bili nezavisni. Kod ove konkurencije je od svih elemenata slobodne konkurencije prisutan samo princip racionalnosti i maksimiziranja dobiti. U teoriji se kao predmet izučavanja uzima „efektivna konkurencija“, ona koja se nalazi na prostoru između idealne potpune konkurencije i čistog monopola. 2. Konkurencije kao pravni pojam Istorijski gledano, osnovni razlog stvaranja politike i prava konkurencije je nekada bilo postojanje monopola (druga polovina XIX vijeka), čije je cijene trebalo regulisati tako da budu u korist potrošača, što predstavlja instrument blizak socijalnoj politici. 32 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Pravni pojam konkurencije je djelo teorije. Pravo konkurencije je skup pravnih pravila: ■■ usmjerenih na zaštitu procesa konkurencije u tržišnoj ekonomiji (Tržišna ekonomija je sistem u kojem je alokacija sredstava opredijeljena ponudom i potražnjom na slobodnim tržištima, a nije centralizovano uređena državnom regulacijom.), ■■ kojima se nameću ograničenja učesnicima na tržištu, ■■ kojima reguliše tržišnu moć preduzeća i pojedinaca.9 Osnovna premisa od koje polazi pravo konkurencije je da na tržištu već postoji određeni stepen konkurencije, te da država osigurava uvjete da se nivo konkurencije ne naruši. Ovo država čini putem organa / tijela za zaštitu konkurencije (regulatorni organ). Glavni cilj zaštite konkurencije na tržištu je sprečavanje da ne dođe do narušavanja već dostignutog nivoa konkurencije, dok je osnovni cilj regulacije kontrola dominantnih kompanija i osiguravanje uvjeta za povećavanje stepena konkurencije na tržištu. 3. Politika konkurencije Osnovni ciljevi politike konkurencije su promocija, zaštita i očuvanje konkurencije putem osiguranja najdjelotvornije alokacije resursa, povećanja efikasnosti nacionalne ekonomije, te osiguravanja najveće moguće koristi potrošačima. Pored toga, pojedinci se stimulišu na preduzetničke pothvate, vrši se decentralizacija i disperzija moći velikih kompanija, daje se podrška malim i srednjim preduzećima, a svakako da postoje i širi društveni ciljevi poput podizanja stope zaposlenosti, zaštite okoliša i socijalne politike. Politika zaštite konkurencije u sebi sublimira antitrust zakonodavstvo koje se bavi regulisanjem monopola, ali i ograničavanjem svih oblika zabrane ponašanja tržišnih subjekata koji potencijalno mogu da ugroze efekte politike konkurencije, pa samim tim i da dovedu do ograničavanja, sprečavanja i narušavanja konkurencije. L.Madžar naglašava da zabranjena ponašanja tržišnih subjekata mogu ugroziti funkcionisanje slobodnog tržišta, odnosno njegove najznačajnije funkcije uzrokujući pojavu tržišnih distorzija. Tržišne distorzije mogu da prouzrokuju više cijene što je na štetu potrošača, slabiji asortiman i nekvalitetne robe i usluge na tržištu. Pored uticaja na blagostanje potrošača, privredni [ PRAVNI SAVJETNIK ] rast i produktivnost preduzeća, politika konkurencije, u koordinaciji sa drugim makroekonomskim politikama, opredjeljuje i nivo globalne konkurentnosti zemlje.10 4. Normativni i institucionalni okvir kao instrumenti za zaštitu i unapređenje konkurencije Države su u svrhu obuzdavanja zloupotreba nepotpune konkurencije ponekad koristile oporezivanje, kontrolu cijena i nacionalizaciju. Tri glavne poluge danas u odnosu na strukturu privrednih sektora su regulacija, antimonopolsko zakonodavstvo i poticanje konkurencije.11 Konkurencija na slobodnom tržištu pruža najšire poslovne mogućnosti za sve učesnike i obezbjeđuje najbolju alokaciju resursa, te time poboljšava efikasnost upotrebe faktora proizvodnje. Politiku i pravo konkurencije čine normativni i institucionalni okvir koji omogućava da zakoni slobodne tržišne utakmice neometano djeluju. Temeljni cilj zajedničkih propisa o konkurenciji je zaštititi konkurenciju ili tržišnu utakmicu od narušavanja. Efikasno tržišno natjecanje nije samo sebi svrha nego uvjet za stvaranje slobodnog i dinamičnog unutrašnjeg tržišta te služi kao jedan od instrumenata za unapređenje općeg ekonomskog blagostanja. Standardna područja djelovanja državnih institucija (neovisne agencije) za zaštitu konkurencije su: ■■ sprečavanje sklapanja zabranjenih sporazuma (kartela) ili koordiniranih djelovanja kompanija bez sklapanja formalnog ugovora, kojima je cilj smanjenje stepena konkurencije; ■■ sprečavanje zloupotrebe položaja znatnije tržišne snage (vladajućeg položaja, dominacije), pri čemu sam dominantan položaj nije zabranjen, ali njegova zloupotreba jest; ■■ kontrola koncentracija (akvizicija i spajanja poduzeća – engl. merger); ■■ kontrola dodjele državnih pomoći (engl. state aid) preduzećima, kako bi se onemogućilo narušavanje ravnopravne tržišne utakmice tim mehanizmom; ■■ inicijativa u predlaganju pravnih rješenja za pojedine sektore i tržišta sa ciljem unapređenja konkurencije. 5. Početak pravnog regulisanja konkurencije – Sjedinjene Američke Države Konkurencijsko pravo i politiku ponajprije su u svijetu regulisale SAD usvajanjem Šermanovog zakona iz 1890. godine, Klejtonovog zakona iz 1914. godine i dalje Robinson-Patmanovim zakonom iz 1936. godine.12 Kako Kroos navodi, još u srednjovjekovnoj Engleskoj običajno je pravo proglasilo monopol i ograničavanje trgovine protivnima javnom interesu i javnom moralu.13 U 19. stoljeću u SAD su se počeli javljati tzv. prijateljski sporazumi (gentlemens agreements)14 između kompanija sa ciljem fiksiranja cijena i smanjenja proizvodnje. Stranke u sporazumu se često nisu pridržavale dogovorenih detalja pa su pojedine kompanije počele prodavati proizvode ispod dogovorene cijene. Kasnije su umjesto „prijateljskih sporazuma“ kompanije počele stvarati pulove, koji su u stvari bili karteli. Kompanije su unutar pula (kartela) podijelile tržište i utvrdile kvote ili bi obrazovale zajedničke prodavaonice.15 Samuelson navodi da su se u ranim godinama američkog kapitalizma oligopolisti ujedinjavali ili stvarali trust ili kartel.16 Ekonomsko regulisanje američke industrije počelo je 1887. godine osnivanjem Interstate Commerce Commission (ICC – Međudržavne komisije za trgovinu). Cilj ICC-a je bio da spriječi cjenovni rat i garantira usluge malim gradovima, te da kontrolira monopole.17 Šermanov zakon, nastao kao rezultat političke borbe radnika i sitnih farmera protiv neograničene moći trustova, imao je za cilj oduzimanje imovinske koristi trustovima. „Trustovi su zloupotrebom ekonomske moći, u cilju eliminacije konkurenata ili u cilju formiranja monopolskih cijena svojih proizvoda, gubili rejting. Antikonkurencijska praksa trustova, ocijenjena kao ‘ekonomska nepravda’, bila je glavni argument za donošenje zakona. S obzirom da se radilo o novom obliku ‘društveno štetnog ponašanja’, Kongres je iznašao prikladno rješenje. Rješenje je podrazumijevalo preuzimanje dvaju pravnih koncepata iz postojećih modaliteta, odnosno engleskog i američkog običajnog prava, učinivši ih provodljivim za federalni sud.“18 Predviđena je apsolutna zabrana kolektivnog i individualnog monopolisanja te su propisane sankcije krivičnopravnog karaktera, među njima i kazna lišenja slobode, a djela koja se propisuju smatraju se krivičnim djelima. Šermanov zakon je zabranio sporazume među samostalnim firmama, ali nije branio, prema tumačenju sudske prakse, fuzije i konsolidacije.19 Ovaj zakon je proglasio nelegalnim „monopoliziranje trgovine“ i stavio izvan zakona „spajanje i urotu kojima se ograničava trgovina“.20 Klejtonov zakon zabranjuje pojedine oblike tržišnih ponašanja kao što su diskriminacija cijenama sa ciljem umanjivanja ili BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sprečavanja konkurencije (član 2), tzv. vezana trgovina, odnosno uslovljavanje kupčeve slobode izbora uslovljavanjem na različite načine (član 3), zabrana koncentracija preduzeća u cilju umanjivanja konkurencije ili stvaranja monopola (član 7) kao i istovremeno zauzimanje rukovodećih mjesta u više banaka ili drugim finansijskim organizacijama tzv. interloking directorates (član 8). Najbitnije su odredbe člana 7. koji se odnosi na koncentracije (izmijenjen 1950. godine Seler-Kifoverovim zakonom protiv fuzija) i člana 2. koji se odnosi na diskriminaciju cijenama (izmijenjen 1936. godine Robinson-Patmanovim zakonom – zabrana diskriminacije cijenama). Samuelson smatra da Klejtonov zakon naglašava kako prevenciju tako i kaznu. Drugi značajan element Klejtonovog zakona jest u tome što je sindikate oslobađao antitrustovskih zakonskih odredbi.21 6. Evropska unija Politika konkurencije EU je u svojim počecima, poslije Drugog svjetskog rata, kreirana pod pritiskom SAD i vrlo je jasan uticaj američkih pravnika na zakonodavni okvir konkurencije koji svoje početke ima u Ugovoru o uspostavljanju Evropske zajednice za ugalj i čelik iz 1951. (stupio na snagu 1952.) kojim je u članu 4. tačke (c) i (d) regulisan režim konkurencije i državnih subvencija.22 Član 2. Ugovora o Evropskoj ekonomskoj zajednici (Ugovor iz Rima iz 1957., stupio na snagu 1958., UEEZ) ima zadaću da uspostavi zajedničko tržište i uskladi ekonomske politike država članica. U svrhu provedbe člana 2. UEEZ-a tadašnjoj EEZ se daju instrumenti od kojih je u članu 3. (f) UEEZ stipulirana uspostava sistema kojim se osigurava da na zajedničkom tržištu ne dolazi do narušavanja konkurencije, odnosno tržišnog natjecanja. Konkurencija, odnosno slobodna i fer tržišna utakmica su kao jedan od konstitutivnih elemenata uspostave zajedničkog tržišta detaljnije razrađeni čl. 85-89. UEEZ-a. Kasnije je Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. (UEZ) član 3. (f) UEEZ-a numerisan kao član 3. (g) sa tim da je sadržinski ostao isti. Članovi 8589. UEEZ-a su renumerisani kao čl. 81-85. UEZ-a, a da se suštinski nisu promijenili. Konačno, nakon ugovora iz Lisabona iz 2007. (stupio na snagu 2009.) na snazi su samo dva ugovora: Ugovor o Evropskoj uniji i Ugovor o funkcionisanju EU koji konkurenciju reguliše čl. 101-105. (ex čl. 8185. UEZ-a). Napomenimo da je, članom 3. stav 1. tačka b) Ugovora o EU, Uniji dato u isključivu nadležnost da utvrđuje pravila o konkurenciji potrebnih za funkcioniranje unutrašnjeg tržišta. Može se konstatovati 34 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 da se čl. 85-89. UEEZ-a nisu mijenjali već nekoliko decenija te da predstavljaju tvrdo „ustavno jezgro“ oko kojeg se prvobitne države članice i sve one koje su pristupale EZ/EU nikada nisu sporile niti tražile eventualne izmjene.23 Napomenimo da se trenutno politika konkurencije EU sprovodi na dva nivoa: ■■ na nivou EU kao cjeline donošenjem unijskih propisa (sekundarni izvori prava EU i sudska praksa Suda EU (Court of Justice of the EU)), ■■ na nivou država članica koje imaju svoje nacionalne propise i regulatornu praksu. Sve države članice EU, one koje su u procesu proširenja pristupale EU kao supranacionalnoj organizaciji ili one koje su zemlje kandidati, imaju obavezu da svoja nacionalna zakonodavstva usklade sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU od kojih su temeljni: ■■ član 81. UEZ-a (zabrana kartela), ■■ član 82. UEZ-a (zabrana zloupotrebe dominantnog položaja), ■■ član 86. UEZ-a (regulacija liberalizacije tržišnih monopola), ■■ Uredba Vijeća br. 4064/89, odnosno kasnije zamijenjena novom uredbom Vijeća br. 139/2004 od 20. 1. 2004. o kontroli koncentracija poduzetnika (kontrola spajanja kompanija – engl. merger, s obzirom da Osnivački ugovor ne sadrži odredbu o kontroli spajanja kompanija), ■■ čl. 87-89. UEZ-a (državne pomoći). 7. Ciljevi politike konkurencije u EU A. Hadžiahmetović naglašava da su ciljevi politike konkurencije definisani u Ugovoru iz Rima (UEEZ): ■■ sprečavanje koncentracije ekonomske moći od strane kompanija od koje bi bili oštećeni interesi potrošača, ■■ sprečavanje uspostavljanja carinskih barijera, ■■ sprečavanje državnih subvencija kojima je cilj remećenje konkurencije, ■■ uspostavljanje zajedničkog tržišta i ■■ povećanje izbora potrošača.24 Sa druge strane, J. McCormick smatra da politika konkurencije u EU ima četiri glavna cilja: ■■ onemogućiti razvoj monopola i kartela – spriječiti da kompanije ne steknu i ne zloupotrijebe dominantni položaj na tržištu; promocija transparentnosti cijena roba i usluga; zakonodavstva država članica ne smiju ometati konkurenciju, ■■ kontrolirati spajanje preduzeća – spriječiti nastanak kompanija koje bi [ PRAVNI SAVJETNIK ] imale prevelik udio na specifičnom tržištu, što bi im omogućilo da istisnu konkurente, ■■ državne pomoći - nadzirati subvencije, zajmove, donacije i poreske olakšice koje se dodjeljuju kompanijama kako bi se osiguralo da te kompanije ne steknu nepravednu prednost nad svojim konkurentima, ■■ poticanje konkurentnosti evropskih preduzeća putem zaštite intelektualnog i industrijskog vlasništva, smanjenja administrativnih prepreka, pomoći istraživanju i razvoju, te pomoći malim i srednjim preduzećima.25 N. Misita smatra da unijski pravni režim u ovoj oblasti ima tri cilja: ■■ prvo, jačanje efikasnosti – u smislu maksimilizacije potrošačkog blagostanja i optimalme alokacije izvora / sredstava (resursa); ■■ drugo, zaštita potrošača i malih i srednjih firmi – u odnosu na koncentraciju ekonomske moći i ■■ treće, uspostavljanje jedinstvenog evropskog tržišta.26 U sistemu liberalne tržišne privrede neophodno je sprovoditi politiku i pravo konkurencije čije efektivno implementiranje ima za cilj ostvarenje ekonomskih i političkih ciljeva kao što su: ■■ povećanje ekonomske efikasnosti privrednih subjekata, ■■ podsticanje inovacija i razvoja privrednih subjekata, ■■ pravilna alokacija ekonomskih resursa, ■■ ravnopravnost privrednih subjekata na tržištu roba i usluga, ■■ jačanje konkurentnosti privrednih subjekata na nacionalnom i internacionalnom tržištu, ■■ povećanje društvenog blagostanja u cjelini. 8. Razvoj unijskog prava i politike konkurencije N. Misita smatra da u osnovi postoje četiri faze.27 I faza - U prvoj fazi (Ugovor iz Rima do početka 1970-ih) dolazi do operacionalizacije sistema etabliranog pravilima Ugovora. Evropska komisija se pozicionira kao ključna institucija u primjeni relevantnih pravila primarnog prava. II faza - U drugoj fazi, iniciranoj naftnim šokom, a koja je okončana usvajanjem Jedinstvenog evropskog akta 1987. godine, primjećuje se izuzetna zakonodavna djelatnost Evropske komisije donošenjem uredbi o grupnim izuzećima (block exemption). III faza - Treća faza ili faza decentralizacije (1987-2002) je značajna zbog donošenja Uredbe o koncentraciji 1989., dolazi do liberalizacije režima konkurencije, vrši se decentralizacija gdje se, pored uloge koju je već imala Evropska komisija, insistira i na jačanju nadležnih nacionalnih organa pri provođenju unijskih propisa. IV faza - Četvrta faza ili faza reforme ogleda se u reformi prije svega procesnih aspekata unijskog prava konkurencije (donošenje Uredbe 1/2003). Sa druge strane L. Madžar28 smatra da je konkurencija u EU evoluirala kroz šest faza: I faza - prva faza je period neposredno poslije Drugog svjetskog rata do 1958. – ovu fazu karakteriše donošenje Ugovora o zajednici uglja i čelika i donošenje Ugovora o EEZ. Pravila o konkurenciji navedena u Ugovoru o EEZ su nastala pod jakim uticajem američkog zakonodavstva (prije svega Šermanovog zakona). II faza - druga faza (1958-1972) - osniva se Generalni direktorat za politiku konkurencije pri Evropskoj komisiji; počinje borba protiv restriktivnih praksi; borba protiv kartela sa ciljem zaštite potrošača. III faza - treća faza (1973-1981) - Evropska komisije se dosta bavila upotrebom državne pomoći (subvencije) i kontrolom njene distribucije po državama članicama; počinje primjena uvoznih kvota radi odbrane evropske privrede od vanjske konkurencije; bilježi se rastuća zloupotreba dominantnog položaja; Sud EU (tada Sud EZ) svojim odlukama sprječava širenje monopola. IV faza - četvrta faza (1980-te i početak 1990ih) - konkurencija izbija u središte pažnje; ovlaštenja i položaj Evropske komisije u oblasti konkurencije su ojačani uslijed političkih napora u realizaciji programa jedinstvenog tržišta. V faza – u ovoj fazi pojavljuje se politika spajanja kompanija (merger); posvećuje se ozbiljna pažnja monopolima i grupnim izuzećima iz proizvodnog i sektora usluga; javlja se pravo Evropske komisije na primjenu novčanih kazni i izricanje zabrane djelovanja. VI faza – najnoviji trendovi u politici konkurencije koju karakterišu modernizacija, evropeizacija, decentralizacija i liberalizacija; usvajaju se propisi koji se odnose na borbu protiv monopola i novi propisi o državnoj pomoći (naročito nerentabilnim preduzećima). Politika konkurencije Evropske unije spada u jednu od najznačajnijih i najuspješnijih tekovina evropskih integracionih procesa jer je od samog početka ovih procesa predstavljala konstitutivni element koji BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35 [ PRAVNI SAVJETNIK ] se zasnivao na pravnim propisima čiji je osnovni cilj izgradnja jedinstvenog, odnosno unutrašnjeg tržišta što je i primarni cilj unijskog prava konkurencije koje je tek jedan od instrumenata politike konkurencije. 9. Bosna i Hercegovina - opći pregled Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)29 16. juna 2008. godine između BiH i Evropskih zajednica predstavlja međunarodni ugovor kojim BiH stiče status potencijalnog kandidata za članstvo u EU. Tokom šestogodišnjeg prelaznog perioda SSP-a, BiH vrši postepeno usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU u najvažnijim oblastima koje se odnose na unutrašnje tržište. Proces usklađivanja zakonodavstva se odvija uz pomoć i nadzor zajedničkih tijela EU i BiH formiranih u skladu sa odredbama SSP-a, odnosno Privremenog sporazuma30 koji sublimira pojedine dijelove SSP-a i koji je već stupio na snagu, sa posebnim naglaskom na oblastima unutrašnjeg tržišta i trgovine, te uspostavljanja regulatornog okvira za slobodno kretanje radne snage, pružanje usluga i kretanje kapitala uz finansijsku i tehničku pomoć EU. Prema članu 70. SSP-a, BiH ima obavezu postepenog usklađivanja nacionalnog zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU. Zakonodavstvo kojim se reguliše oblast konkurencije i državne pomoći, kao i druge oblasti od značaja za provođenje konkurencijske politike i otklanjanje trgovinskih barijera čine ključni dio sporazuma. U skladu sa članom 71. SSP-a, svi sporazumi između preduzeća kojima se ograničava, sprečava ili narušava konkurencija i zloupotrebljava dominantan položaj na teritoriji BiH, te državna pomoć kojom se narušava konkurencija, smatraju se nespojivim sa SSP-om. Član 71. SSP-a mora se provoditi u skladu sa pravilima EU koja se odnose na konkurenciju i državnu pomoć, na način utvrđen članovima 101, 102, 106. i 107. Ugovora o funkcionisanju EU i instrumentima za njihovo tumačenje, odnosno propisima Vijeća i Komisije i odlukama Komisije i Suda EU. SSP takođe obavezuje BiH da operativno nezavisnim institucijama dodijeli ovlasti za provođenje zakonodavstva kojim se reguliše konkurencijska politika i državna pomoć, također i u odnosu na javna preduzeća i 36 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 preduzeća sa posebnim pravima. Do stupanja na snagu SSP-a, od 1. jula 2008. godine primjenjuje se Privremeni sporazum o trgovini i trgovinskim pitanjima, sa potpuno identičnim pravilima koja se odnose na konkurenciju i državnu pomoć (član 36. Privremenog sporazuma je identičan članu 71. SSP). Privremenim sporazumom su obuhvaćene i odredbe o liberalizaciji trgovine i transporta, te drugi važni ili čak ključni aspekti unutrašnjeg tržišta (npr. prava intelektualnog vlasništva i javne nabavke). 10. Zakonodavni okvir Oblast konkurencije je u BiH bila nepoznanica s obzirom da nije postojala konkurencijska tradicija, niti je postojao pravni i regulatorni okvir u toj oblasti. Bez pomoći (tehničke, stručne, materijalne podrške) institucija EU u BiH se nije moglo otpočeti sa preuzimanjem pravila i standarda u oblasti konkurencije. Na političkom nivou EZ/EU je tražila konkretne rezultate s obzirom da je o pitanju konkurencije EU vrlo osjetljiva te traži striktno i dosljedno preuzimanje konkurencijskih pravila u nacionalna zakonodavstva zemalja aspiranata za članstvo u EU. Zakonom o konkurenciji31 je 1. 5. 2004. godine uspostavljeno Konkurencijsko vijeće kao samostalno i nezavisno tijelo koje ima isključivo ovlaštenje u odlučivanju o postojanju zabranjenog konkurencijskog djelovanja na tržištu BiH. Ovim zakonom je prvi put regulirana politika konkurencije kao jedan od značajnijih instrumenata i stubova za stvaranje i jačanje jedinstvenog ekonomskog prostora, odnosno tržišta u BiH. Zakon o konkurenciji iz 2001. godine, koji je sadržavao osnovna pravila konkurencije zasnovana na čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju EZ (sada čl. 101. i 102. UFEU), ipak nije bio potpuno harmonizovan sa acquisem iz ove oblasti. Radi toga je donesen novi Zakon o konkurenciji.32 Ovaj zakon iz 2005. godine je u najvećoj mjeri usklađen sa pravilima i propisima EU iz oblasti tržišne konkurencije33 što će osigurati efikasnost i transparentnost u njegovom provođenju, pojednostaviti procedure, smanjiti trajanje određenih faza postupka, odnosno generalno smanjiti nivo državne intervencije u ovoj oblasti. Promjene u odnosu na Zakon o konkurenciji iz 2001. godine se odnose i na motivirajuću politiku kazni za privredne subjekte (leniency policy), na efikasnije mehanizme kontrole internog tržišta i uspostavljanje saradnje sa međunarodnim institucijama iz ove oblasti. Zakon o konkurenciji iz [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2005. godine se odnosi na sve oblike spriječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišne konkurencije na teritoriji BiH ili izvan njene teritorije ako imaju uticaj na teritoriju BiH. Posebna pažnja se usmjerava na sporazume među privrednim subjektima, dominantni položaj i zloupotrebe dominantnog položaja, pravila i postupke u vezi sa konkurencijom između privrednih subjekata. Zakonom iz 2005. godine nadležnosti Konkurencijskog vijeća su proširene i preciznije definirane u obavljanju upravnih i stručnih poslova u vezi sa različitim aspektima zaštite tržišne konkurencije. To se odnosi takođe i na način provođenja postupka, donošenja konačnih odluka, politiku kazni i trajanje postupka. Budući da je zakon neka pitanja i pojmove uredio načelno ta pitanja su detaljnije definirana donošenjem niza podzakonskih akata.34 Podzakonski akti koji proističu iz Zakona o konkurenciji iz 2005. godine su djelimično usaglašeni i usklađeni sa odgovarajućim sekundarnim izvorima komunitarnog prava. 11. Regulatorni organ za zaštitu konkurencije u BiH Konkurencijsko vijeće nastoji osigurati privrednim subjektima ravnopravne tržišne uslove, jer samo na takvim tržištima na kojima postoji tržišna konkurencija „pobjeđuju“ oni najuspješniji i najefikasniji, a to se pokazuje kroz veću ponudu, kvalitet i nižu cijenu njihovih proizvoda, odnosno usluga. Na taj način profitiraju potrošači koji dobivaju mogućnost izbora između većeg spektra ponuđenih proizvoda i usluga od većeg broja ponuđača, po cijenama i kvaliteti koja zadovoljava njihove potrebe. Konkurencijsko vijeće djeluje na sprječavanju mjera i postupaka koje određene privredne subjekte mogu dovesti u položaj neopravdano povoljniji u odnosu na druge, i na taj način ugrožavaju tržišnu konkurenciju među privrednim subjektima. Politika zaštite tržišne konkurencije Konkurencijskog vijeća je usmjerena prema stvaranju uslova za smanjivanje prepreka razvoja privrede i daljnjoj liberalizaciji tržišta koje je tradicionalno bilo zatvoreno za konkurenciju (telekomunikacije, energetika, promet i dr.). Konkurencijsko vijeće u oblasti tržišne konkurencije djeluje na dosljednom provođenju Zakona o konkurenciji posebno na sprječavanju netržišnog ponašanja privrednih subjekta, koje se pokazuje kroz sklapanje zabranjenih ugovora / sporazuma (kartelnih sporazuma), kontrolu koncentracija, kao i drugih postupanja koja kao cilj ili posljedicu imaju sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišne konkurencije. Također, Konkurencijsko vijeće poduzima mjere na sprječavanju zloupotrebe dominantnog položaja privrednih subjekata koja imaju za cilj uklanjanje konkurenata sa tržišta. Aktivnosti Konkurencijskog vijeća bile su usmjerene i na uspostavljanje i unapređivanje saradnje sa drugim državnim tijelima i institucijama Bosne i Hercegovine, a posebno sa regulatornim tijelima iz energetske djelatnosti na državnom i entitetskom nivou, Regulatornom komisijom za električnu energiju Bosne i Hercegovine, Regulatornom agencijom za komunikacije Bosne i Hercegovine, agencijama za bankarstvo Federacije BiH i Republike Srpske, itd. Konkurencijsko vijeće je postalo članicom Međunarodne mreže tijela za konkurenciju (ICN) sredinom 2005. godine Konkurencijsko vijeće, pored konstantne saradnje i unapređenja iste sa ICN-om, sarađuje i sa Evropskom komisijom, OECD-om i UNCTAD-om. Konkurencijsko vijeće je potpisalo bilateralne memorandume o saradnji i razmjeni informacija sa konkurencijskim tijelima Hrvatske, Srbije, Makedonije i Bugarske. 12. Izvještaji o radu Konkurencijskog vijeća Konkurencijsko vijeće je u periodu od 1. maja 2004. do kraja 2011. godine održalo 137 sastanka Stručnog kolegija i 140 sjednica Konkurencijskog vijeća, na kojima su donesene konačne odluke (rješenja i zaključci) za 240 predmeta i usvojena 103 stručna mišljenja (Tabela 1. i Tabela 2.).35 Tabela 1. Predmeti 2005 7 2006 24 2007 50 2008 57 2009 42 2010 31 Prijava koncentracije 3 20 42 47 29 17 29 19 ukupno 240 177 BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Zloupotreba dominantnog položaja 2 3 3 6 6 9 5 34 Zabranjeni sporazumi 2 1 5 4 7 5 4 28 0 1 1 Leniency policy (politika ublažavanja 0 0 0 0 0 kazni) Tabela 2. Mišljenja 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 ukupno 8 5 14 15 19 16 26 103 Prijava koncentracije 3 4 10 12 13 11 16 69 Zloupotreba dominantnog položaja 2 0 2 1 2 1 0 8 Zabranjeni sporazumi 2 0 2 1 2 1 0 8 Razna tumačenja ZOK 1 1 0 1 2 3 10 18 Prema godišnjem izvještaju o radu za 2012. godinu, tokom te godine Konkurencijsko vijeće je donijelo 13 rješenja u predmetima zabranjenih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja (antitrust), 12 rješenja u predmetima koncentracija i izdalo 20 mišljenja u vezi sa primjenom pravila konkurencije. U šest predmeta zabranjenih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja Konkurencijsko vijeće je utvrdilo kršenje pravila konkurencije (pet predmeta kartela i jedan predmet zloupotrebe dominantnog položaja). Četiri koncentracije su odobrene bezuslovno, dok je osam prijava odbačeno, radi nepostojanja obaveza za prijavu koncentracije.36 Prema godišnjem izvještaju o radu za 2013. godinu, Konkurencijsko vijeće je donijelo 16 rješenja u predmetima koncentracija (osam koncentracija je odobreno bezuslovno, dok je osam prijava odbačeno radi nepostojanja obaveza za prijavu koncentracije) i 13 rješenja u predmetima zabranjenih sporazuma i zloupotrebe dominantnog položaja (antitrust), kao i 24 stručna mišljenja. Sud Bosne i Hercegovine je donio tri rješenja u postupcima koje su pokrenule stranke, kojima su potvrđena rješenja Konkurencijskog vijeća.37 Zakonom o konkurenciji je utvrđeno da Konkurencijsko vijeće može izreći novčane kazne privrednom subjektu u rasponu 1-10% njihovog ukupnog prihoda za kršenje odredbi Zakona o konkurenciji, kao i novčane kazne za odgovorne osobe u privrednim subjektima. Konkurencijsko vijeće je u periodu 2006-2013. izreklo kazne u ukupnom iznosu od 7.972.459 KM firmama koje su prekršile pravila konkurencije.38 13. Ažuriranje zakonodavstva Kada je riječ o prenošenju sekundarnih izvora prava konkurencije EU, a prije svega uredbi EU, potrebno je dodatno usklađivanje sa: Uredbom Vijeća br. 1/2003 od 16. 12. 2002. o provedbi pravila o konkurenciji utvrđenih u čl. 81. i 82. Ugovora o osnivanju EZ (Službeni list L 1, 4. 1. 2003), Uredbom Evropske komisije br. 139/2004 od 20.1.2004. o 38 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] kontroli koncentracije između preduzetnika (Službeni list L 24, 29.1.2004.), Uredbom Evropske komisije br. 773/2004 od 7. 4. 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju čl. 81. i 82. Ugovora o EZ (Službeni list L 123, 27. 4. 2004.) čiji pojedini dijelovi još uvijek nisu transponovani u konkurencijsko zakonodavstvo BiH. Takođe, prioritetno bi bilo potrebno da se u zakonodavstvo BiH prenesu odredbe propisa EU koji se odnose na grupna izuzeća sporazuma u pojedinim ekonomskim sektorima kao što su: transport, osiguranje i distribucija motornih vozila, što znači da je potrebno preuzeti: Uredbu Vijeća br. 169/2009 od 26. 2. 2009. kojom se pravila konkurencije primjenjuju na željeznički i cestovni promet te promet unutrašnjim vodama (Službeni list L 061, 5. 3. 2009), Uredbu Komisije br. 267/2010 od 24. 3. 2010. o primjeni člana 101. stav 3. Ugovora o funkcionisanju EU na određene kategorije sporazuma, odluke i usklađena djelovanja u sektoru osiguranja (Službeni list L 083, 30. 3. 2010) i Uredbu Komisije br. 461/2010 od 27. 5. 2010. o primjeni člana 101. stav 3. Ugovora o funkcionisanju EU na kategorije vertikalnih sporazuma i usklađena djelovanja u sektoru motornih vozila (Službeni list L 129, 28. 5. 2010.).39 14. Segmenti podložni promjenama radi unapređenja rada Konkurencijskog vijeća Konkurencijsko vijeće je u svojem radu uglavnom u konkretnim predmetima donosilo odluke na zahtjev, a manje po službenoj dužnosti te se nameće opravdana potreba da to tijelo po službenoj dužnosti pokreće postupak ispitivanja o tome ima li povrede propisa o konkurenciji naročito u kategoriji zabranjenih sporazuma (kartel) koji su prisutni na tržištu BiH (npr. nafta i naftni derivati). Konkurencijsko vijeće na nacrte i prijedloge zakona i druge propise iz područja koja imaju uticaja na tržišnu konkurenciju, koje su obavezni dostaviti predlagatelji, daje mišljenje o njihovoj saglasnosti sa Zakonom o konkurenciji. U BiH egzistiraju mnogobrojni propisi različitih nivoa vlasti koji se na direktan ili indirektan način dotiču pravnih propisa iz oblasti konkurencije (npr. Zakon o telekomunikacijama, zakoni o trgovini, zakoni o taksi prijevozu... ili autonomni opći akt poslodavca i sl.). Da ne bi dolazilo do neusklađenosti drugih propisa sa Zakonom o konkurenciji, potrebno je da Konkurencijsko vijeće kontinuirano upozorava druge organe uprave i ostale institucije sa njihovom obavezom traženja mišljenja o saglasnosti propisa sa Zakonom o konkurenciji, koji bi mogli imati uticaja na konkurenciju. Takođe, Konkurencijsko vijeće treba više raditi na edukaciji (tzv. Competition Advocacy) o pitanju konkurencijskog prava i politike kako bi se različite ciljane grupe kao što su: sektorski regulatori (telekomunikacije, električna energija, poštanske usluge, bankarske usluge), profesionalna udruženja, mala, srednja i velika preduzeća, poslovne i industrijske asocijacije, privredne komore, udruženja za zaštitu potrošača, akademska zajednica, itd. bolje upoznali sa postulatima moderne tržišne privrede, odnosno sa važećim konkurencijskim rješenjima od čega bi i očekivanu korist imali i potrošači. U ovoj oblasti je neophodna što efikasnija provedba konkurencijskih propisa čija implementacija omogućava kompanijama ponašanja u skladu sa zakonom, ali istovremeno ima cilj da zaštiti svakog potrošača. Ostvaren je umjeren napredak, te je potrebno dalje preuzimanje acquisa i jačanje institucije.40 Administrativni kapacitet Konkurencijskog vijeća, sa ukupno 26 uposlenika, nije dostatan za obavljanje dodijeljenih zadataka. Potrebna je dodatna obuka za osoblje Konkurencijskog vijeća kako bi se povećali njegovi kapaciteti radi vođenja istraga u konkretnim predmetima.41 Povećanje broja zaposlenih i njihova specijalizacija, izvršena prema određenim principima (npr. prema ekonomskim sektorima ili vrstama slučajeva) pomogli bi Konkurencijskom vijeću da ojača svoje institucionalne kapacitete. Kako bi se poboljšala efikasnost u radu na predmetima, potrebna je dodatna obuka zaposlenih, posebno u tehnikama otkrivanja kartela, vršenju iznenadnih inspekcija, provođenju politike ublažavanja kazni, odmjeravanju kazni i provođenju ekonomskih analiza.42 15. Zaključak Politika i pravo konkurencije je jedan od konstitutivnih elemenata koji služi kreiranju cilja koji se pojmovno može izraziti kao jedinstveno tržište BiH. Važnost područja konkurencije u procesu evropskih integracija od izuzetnog je značaja prije svega radi pravovremene pripreme bosanskohercegovačkih kompanija na uvjete poslovanja koji važe na tržištu EU. Dalja harmonizacija i kontinuirano prilagođavanje zakonodavstva BiH sa zakonodavstvom EU u ovoj oblasti je nalog bez čijeg ispunjenja se ne može pristupiti EU. Zemlja kandidat za članstvo u EU ne može pregovarati o BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39 [ PRAVNI SAVJETNIK ] mijenjanju postojećeg acquis communautaire (pravna stečevina EU) niti postoji opcija nepreuzimanja odgovarajuće pravne stečevine u oblasti konkurencije. Takođe, istovremeno je potrebno osigurati dosljednu i pravilnu primjenu konkurencijskog zakonodavstva prije svega institucionalnim jačanjem Konkurencijskog vijeća kao organa kojem je dato u zadatak da implementira to zakonodavstvo. Posebno je važno da se konstantno podiže svijest i nivo znanja te informisanost i zakonodavnih i izvršnih organa svih nivoa vlasti u BiH o važnosti i ulozi politike i prava konkurencije za dalji razvoj tržišne ekonomije u BiH. BILJEŠKE: 1. Kadrija Hodžić, Halid Kurtović, Osnove ekonomije, Zalihica, Sarajevo, 2006, str. 131-132. 2. Nevenko Misita, Evropska unija – pravo konkurencije, Revicon, Sarajevo, 2012, str. 17. 3. Prema „zakonu razmjernosti”, proizvođači se opredjeljuju na proizvodnju onih dobara koje nužno zahtijeva i treba potrošnja, dok se potrošači opredjeljuju za kupovinu onih dobara u skladu sa svojom dohotkom, znanjem i mogućnosti pristupa robama / uslugama. Tržište međusobno povezuje proizvođača i potrošača te postaje ključni mehanizam koordinacije društvene reprodukcije. – Faruk Jašarević, Zlatan Jašarević, Politička ekonomija, Interlinea, Sarajevo, 2010, str. 206-207. 4. „Postojanje funkcionalne veze između formiranih cijena i kretanja ponude i potražnje determinira koordinirajuće funkcije tržišta i bitno je za uspostavljanje sklada između ponude i potražnje.” – F. Jašarević, Z. Jašarević, 2010, str. 208. 5. „Prodajna cena robe, koja se formira na tržištu, predstavlja meru učešća svakog pojedinačnog robnog proizvođača u raspodeli nacionalnog dohotka... robni proizvođači svojih roba praktično učestvuju u raspodeli.” – Dragoljub Dragišić i drugi, Politička ekonomija, Ekonomski fakultet u Beogradu, Beograd, 1998, str. 190. 6. „U robnom sistemu privređivanja privredni subjekti imaju poslovnu i ekonomsku samostalnost, što podrazumeva samostalnost u odlučivanju... Njihove samostalne odluke moraju imati relevantnu tržišnu argumentaciju. Otuda i činjenica da je takvom sistemu privređivanja imanentan jedan spontan proces stalnih promena, usavršavanja i preorijentacija - što faktički znači stalno prilagođavanje zahtevima i kriterijumima tržišta.” – D. Dragišić i drugi, 1998, str. 190. 7. Bajro Golić, Principi ekonomije I, Pravni fakultet UNSA, Sarajevo, 2002, str. 239244. 8. Bajro Golić, 2002, str. 244-252. 9. Nevenko Misita, 2012, str. 17. 10. Lidija Madžar, Politika konkurencije kao faktor integracije Srbije u EU, Škola biznisa, broj 3/2011, str. 87. 11. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, Ekonomija, 14. izdanje, MATE, Zagreb, 1992, str. 194. 12. Za više o konkurenciji u SAD vidjeti: Grupa autora, Uvod u pravo SAD, ur. dr. Jovan Ćirić, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2008, str. 183-203. 13. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, Podrijetlo i razvoj američke ekonomije, Poduzeće za izdavanje, prodaju i distribuciju knjiga, Zagreb, 1958, str. 243. 14. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, str.147. 15. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, str.147. 16. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 181. - Kartel je organizacija samostalnih poduzeća koja proizvode slične proizvode te djeluju zajedno da bi podigli cijene i ograničili količinu proizvodnje. 17. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 339. 18. Kanita Imamović - Čizmić, Elvir Čizmić, Dualna priroda instituta pravednosti u pravu konkurencije, časopis Pregled, Univerzitet u Sarajevu, maj - avgust 2010, broj 2, str. 115. 19. E. A. J. Johnson, Herman E. Krooss, 1958, str. 141. 20. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str. 345. 21. P. A. Samuelson, W. D. Nordhaus, 1992, str 346. 22. Nevenko Misita, Evropska unija – osnivanje i razvoj, Revicon, Sarajevo, 2010, str. 49. 23. O „nedodirljivom“ ustavnom jezgru za više vidjeti: Nevenko Misita, Osnovi prava 40 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] EU, Magistrat, Sarajevo, 2002, str. 271- 272. 24. Azra Hadžiahmetović, Ekonomija Evropske unije, University Press: Magistrat, Sarajevo, 2011, str 244. 25. John McCormick, Razumjeti Evropsku uniju, 4. izdanje, MATE, Zagreb, 2010, str. 154. 26. Misita, 2012, str. 21. 27. Misita, 2012, str. 29-32. 28. Za detaljnije vidjeti: Lidija Madžar, Politika konkurencije kao faktor integracije Srbije u EU, Škola biznisa, 2011, broj 3/2011. 29. „Službeni glasnik BiH“, broj 10/08 30. „Službeni glasnik BiH“, broj 5/08 31. „Službeni glasnik BiH“, broj 30/01 32. „Službeni glasnik BiH“, broj 48/05 33. Zakon o konkurenciji je imao dvije izmjene i dopune koje su publikovane u „Službenom glasniku BiH“, br. 76/07 i 80/09. Zakon sa novelama je usklađen sa: čl. 81. i 82. UEZ-a; te djelimično usklađen s Uredbom Vijeća (EC) broj 1/2003 od 16. 12. 2002. o implementaciji pravila konkurencije iz čl. 81. i 82. UEZ-a; Uredbom Vijeća (EC) broj 139/2004 od 20. 1. 2004. o kontroli koncentracije između preduzeća; Uredbom Komisije broj 802/2004 od 7. 4. 2004. kojom se implementira Uredba Vijeća broj 139/2004; Uredbom Komisije broj 773/2004 od 7. 4. 2004. koja se odnosi na vođenje postupka od strane Komisije u skladu sa čl. 81. i 82. UEZ-a; Uredbama br. 19/65/EC, 3976/87/EC, 2821/71/EC, 1534/91/EC i 479/92/EC koje određuju grupna izuzeća; Obaviješću Komisije (OJ C 372, 9. 12. 1997) koja definiše pojam relevantnog tržišta i Obaviješću Komisije (OJ C 368, 22. 12. 2011.) koja određuje sadržaj i kriterije za sporazume male vrijednosti. 34. Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta („Službeni glasnik BiH“, br. 18/06 i 34/10); Odluka o definiranju kategorija dominantnog položaja („Službeni glasnik BiH“, br. 18/06 i 34/10); Odluka o sporazumima male vrijednosti („Službeni glasnik BiH“, br. 86/05 i 34/10); Odluka o načinu podnošenja prijave i kriteriji za ocjenu koncentracija privrednih subjekata („Službeni glasnik BiH“, broj 34/10); Odluka o postupku oslobađanja, odnosno ublažavanja od kazne („Službeni glasnik BiH“, broj 34/10); Odluka o bližem definiranju načina periodičnog plaćanja kazne („Službeni glasnik BiH“, broj 31/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istom nivou proizvodnje, odnosno distribucije, a koji se posebno odnose na istraživanje, razvoj i specijalizaciju („Službeni glasnik BiH“, broj 15/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje, odnosno distribucije (vertikalni sporazumi) („Službeni glasnik BiH“, broj 18/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma o osiguranju („Službeni glasnik BiH“, broj 15/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila („Službeni glasnik BiH“, broj 16/06); Odluka o skupnom izuzeću sporazuma o prijenosu tehnologije, licenci i know how („Službeni glasnik BiH“, broj 15/06). 35. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za period 1. 5. 2004. do 15. 3. 2012. koji je upućen Parlamentarnoj skupštini BiH 36. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2012., dostupno na bihkonk.gov. ba 37. Izvještaj o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2013., dostupno na bihkonk.gov.ba 38. Izvještaji o radu Konkurencijskog vijeća BiH za 2006-2013., dostupno na bihkonk. gov.ba 39. Iz Izvještaja eksperata EU u okviru projekta IPA 2011 „Podrška provođenju propisa u oblasti konkurencije u BiH i dalje jačanje konkurencijske politike, uključujući komponentu državne pomoći“, 24. 1. 2014. 40. Izvještaji Evropske komisije o napretku BiH u 2008., 2009. i 2010. 41. Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH u 2011. 42. Izvještaji Evropske komisije o napretku BiH u 2012. i 2013. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRAKTIČNA PRIMJENA OKVIRNOG SPORAZUMA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE Amir Rahmanović, dipl. ecc. e-mail:rahmanovic.a@gmail.com Sažetak U fokusu je praktična primjenu okvirnog sporazuma u postupcima javnih nabavki. Na početku su za potrebe pojašnjenja čitateljima dati pojmovno određenje okvirnog sporazuma i pravna regulativa koja se tiče okvirnog sporazuma. U nastavku rada obrađeni su pojedini akti koje ugovorni organ donosi u postupku nabavke nakon kojeg se zaključuje okvirni sporazum. Akt kojim se pokreće postupak nabavke je odluka o pokretanju postupka nabavke kojim se uređuju pitanja vezana za budući postupak. U radu je pojašnjeno koji su to obavezni sastavni elementi odluke o pokretanju postupka nabavke i dat je praktičan izgled modela odluke o pokretanju otvorenog postupka nabavke nakon kojeg se namjerava zaključiti okvirni sporazum. Na kraju su data dva praktična modela okvirnog sporazuma. Ključne riječi: okvirni sporazum, ugovorni organ, ponuđač, odluka o pokretanju postupka nabavke, model okvirnog sporazuma. Uvod Okvirni sporazum je alat u postupcima javnih nabavki koji se zaključuje nakon provedenog postupka nabavke. Okvirni sporazum pruža mogućnost za široku primjenu u praksi i primjenom istog ugovorni organi mogu olakšati svoj rad u oblasti nabavki, kao i postići uštede u svom poslovanju. U dosadašnjoj primjeni okvirni sporazum nije bio u značajnijoj mjeri zastupljen u praksi jer u starom zakonu o javnim nabavkama BiH nije bio dovoljno obrađen i nije bio u potpunosti usklađen sa direktivama EU u oblasti nabavki. Donošenjem novog Zakona o javnim nabavkama odredbe o okvirnom sporazumu su usklađene sa direktivama i očekuje se da će ugovorni organi spoznajom svih prednosti koje im pruža zaključivanje okvirnog sporazuma sve više primjenjivati isti u praksi i svom radu. Iz tog razloga ovaj rad obrađuje praktične akte koji se donose u postupku javne nabavke, a koji su vezani za okvirni sporazum. 1. POJAM OKVIRNOG SPORAZUMA Krajnji cilj provođenja postupka javne nabavke je zaključenje ugovora o javnoj nabavci. Ugovor o javnoj nabavci je ugovor zaključen u pisanoj formi između ugovornog organa i ponuđača u skladu sa provedenim postupkom javne nabavke a koji za predmet ima nabavku robe, pružanje usluga ili izvođenje radova. Ugovor zaključen na ovaj način proizvodi prava 42 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] i obaveze ugovornih strana čije se izvršenje može ostvariti i sudskim putem. Ugovor o javnoj nabavci je najčešće fiksni ugovor kod kojeg su unaprijed definisane količine i cijene. Dakle, ugovor o javnoj nabavci se zaključuje za tačno određenu količinu ili obim roba, usluga ili radova koji su poznati ugovornom organu u momentu pokretanja postupka nabavke i kod kojih su cijene fiksne tokom trajanja ugovora. Međutim, problemi se javljaju kada su predmet nabavke robe, usluge ili radovi kod kojih nije moguće precizno odrediti količinu koja će biti potrebna ugovornom organu u toku određenog perioda (npr. potrošni kancelarijski materijal, usluge održavanja vozila, radovi na održavanju puteva i sl.), kao i kod onih roba, usluga i radova kod kojih cijene tokom trajanju ugovora variraju (npr. gorivo, prehrambeni proizvodi i sl.). U ovakvim situacijama kada su predmet nabavke robe, usluge ili radovi čije je potrebne količine unaprijed teško definisati, kao i one robe, radovi i usluge čiji se uslovi isporuke često mijenjaju, ugovorni organ ima mogućnost da nakon provedenog predviđenog postupka zaključi okvirni sporazum sa najpovoljnijim ponuđačem. Dakle, ugovorni organ nakon provedenog npr. otvorenog postupka zaključuje okvirni sporazum sa najpovoljnijim ponuđačem. U okvirnom sporazumu definišu se uslovi za zaključenje pojedinačnih ugovora i maksimalne količine na osnovu kojih će se zaključivati pojedinačni ugovori za nabavku roba, radova ili usluga koje su predmet okvirnog sporazuma. U okvirnom sporazumu se navode procijenjene maksimalne količine predmeta nabavke koje su potrebne ugovornom organu u toku određenog perioda sa time da okvirni sporazum ne obavezuje ugovorni organ da nabavi ukupnu količinu navedenu u tenderskoj dokumentaciji nego u toku trajanja okvirnog sporazuma zaključuje ugovore za one količine koje su mu stvarno potrebne. ugovornog organa i dobavljača, a njegova je svrha utvrđivanje okvira za ugovore koji će se dodjeljivati u tom periodu, naročito u pogledu predmeta ugovora, a kada je to primjereno i u pogledu predviđenih vrijednosti, obima ili količine kao i cijene.“ Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine iz 2014. godine u članu 2. stav 1. tačka n) definiše okvirni sporazum na sljedeći način: „Okvirni sporazum je sporazum između jednog ili više ugovornih organa i više dobavljača, zaključen u pisanom obliku, kojim se definiraju uslovi pod kojim se mogu dodijeliti ugovori tokom određenog perioda, u skladu s predviđenom cijenom i, gdje je moguće, predviđenim količinama.“ Dakle, glavna obilježja okvirnog sporazuma jesu to da je to sporazum između jednog ili više naručilaca i jednog ili više privrednih subjekata (ponuđača) u kojem se određuju bitni uslovi i okvir za zaključivanje ugovora o javnoj nabavci u pogledu cijene, količine, rokova, uslova plaćanja i sl. Takođe se uočava karakteristika okvirnog sporazuma da je to sporazum između jednog ili više naručilaca (ugovornih organa) i jednog ili više privrednih subjekata (ponuđača). U dosadašnjoj primjeni Zakona o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini okvirni sporazum nije bio korišten u onoj mjeri u kojoj bi trebao biti s obzirom na pogodnosti koje pruža ugovornim organima. Okvirni sporazum je alat koji ugovornim organima pruža mnoge pogodnosti i mogućnosti i olakšava svakodnevno poslovanje i dosljednu primjenu zakonskih odredbi o nabavkama. 2. PRAKTIČNI PRIMJERI AKATA U OKVIRNOM SPORAZUMU Primjena okvirnog sporazuma je predviđena direktivom Evropske unije 2004/18/EZ o nabavkama koja definiše okvirni sporazum na sljedeći način: „Okvirni sporazum je sporazum između jednog ili više ugovornih organa i jednog ili više privrednih subjekata, koji ima za svrhu utvrđivanje uslova koji uređuju dodjeljivanje ugovora tokom datog perioda, posebno što se tiče cijene i, ako je prikladno, predviđene količine.“ Okvirni sporazum se može zaključiti, u skladu s odredbama člana 32. stav 1. Zakona o javnim nabavakama („Službeni glasnik BiH“, broj 39/14) nakon provedenog otvorenog postupka, ograničenog postupka, pregovaračkog postupka s objavom obavještenja o nabavci i konkurentskog zahtjeva. Izuzetno, okvirni sporazum se može zaključiti i nakon pregovaračkog postupka bez objave obavještenja nakon poništenog otvorenog ili ograničenog postupka iz razloga što nije zaprimljena nijedna ili nijedna prihvatljiva ponuda. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine iz 2004. godine u članu 2. stav 5. definiše okvirni sporazum na sljedeći način: „Okvirni sporazum podrazumijeva sporazum ograničenog trajanja između U praksi postoje različiti modaliteti zaključivanja okvirnog sporazuma koje ćemo ovdje samo nabrojati. Okvirni sporazum se može zaključiti između: BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ jednog ugovornog organa i jednog ponuđača; ■■ jednog ugovornog organa i više ponuđača; ■■ više ugovornih organa i jednog ponuđača; ■■ više ugovornih organa i više ponuđača; ■■ centralnog tijela za nabavke i jednog ponuđača i ■■ centralnog tijela za nabavke i više ponuđača. U nastavku će se navesti nekoliko praktičnih modela akata koji se donose u postupku zaključenja okvirnog sporazuma. Prije svega, odluka o pokretanju postupka javne nabavke jer se ista razlikuje i sadrži neke dodatne elemetne u odnosu na odluku koja se donosi kada ugovorni organ ne namjerava zaključiti okvirni sporazum nakon provedenog postupka nabavke. Takođe će biti prezentirani modeli okvirnog sporazuma i to model okvirnog sporazuma koji se zaključuje između jednog ugovornog organa i jednog ponuđača i model okvirnog sporazuma koji se zaključuje između jednog ugovornog organa i tri ponuđača. Ovo su ujedno i najzastupljeniji modeli okvirnih sporazuma u praksi, a na osnovu ovih modela mogu se lako izraditi i ostali modeli okvirnih sporazuma. 2.1 Praktičan primjer odluke o pokretanju postupka nabavke nakon kojeg se namjerava zaključiti okvirni sporazum Ugovorni organ je dužan da prilikom pokretanja postupka donese odluku o pokretanju postupka javne nabavke. Donošenje odluke o pokretanju postupka javne nabavke predviđeno je članom 18. Zakona o javnim nabavkama koji propisuje da ugovorni organ pokreće postupak javne nabavke donošenjem odluke ili rješenja u pisanom obliku. Istim članom propisano je koje elementa obavezno mora da sadrži odluka o pokretanju postupka nabavke. Odluka o pokretanju postupka obavezno sadrži minimalno sljedeće elemente ili informacije kako slijedi: ■■ zakonski osnov za provođenje postupka javne nabavke; ■■ podatke o predmetu nabavke, odnosno podatke o tome šta je predmet nabavke; ■■ procijenjenu vrijednost nabavke; ■■ podatke o izvoru finansiranja, odnosno podatke o tome iz kojih sredstva će se vršiti predmetna nabavka; ■■ vrstu postupka, odnosno postupak javne nabavke koji će biti korišten za provođenje procedure nabavke. Naprijed pobrojani elementi su minimum informacija koje moraju biti navedene u odluci o pokretanju postupka nabavke. Ukoliko se radi o provođenju postupka 44 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 nabavke nakon kojeg se namjerava zaključiti okvirni sporazum, u sastavne elemente se dodaje i informacija da se namjerava zaključiti okvirni sporazum, zatim vremenski period na koji se namjerava zaključiti okvirni sporazum te podatke o tome sa koliko ponuđača će se zaključiti okvirni sporazum, odnosno da li se okvirni sporazum zaključuje samo sa jednim ponuđačem ili sa više ponuđača. U nastavku se daje praktičan primjer kako treba da izgleda odluka o pokretanju postupka nabavke kada se namjerava zaključiti okvirni sporazum nakon provedenog postupka nabavke. Takođe ćemo dati i modele okvirnih sporazuma i to: model okvirnog sporazuma između jednog ugovornog organa i jednog ponuđača za nabavku roba i model okvirnog sporazuma između jednog ugovornog organa te više ponuđača za nabavku usluga. [ PRAVNI SAVJETNIK ] MODEL ODLUKE O POKRETANJU POSTUPKA NABAVKE NAKON KOJEG SE NAMJERAVA ZAKLJUČITI OKVIRNI SPORAZUM Na osnovu članova 25. i 32. Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, broj 39/14) i člana ____ Pravilnika o javnim nabavkama roba, usluga i radova broj:__________ od ____________ (interni pravilnik ugovornog organa) rukovodilac, donosi OD L U K U o pokretanju postupka javne nabavke Član 1. Odobrava se nabavka roba za potrebe __________________ (navesti naziv ugovornog organa) i to: NABAVKA POTROŠNOG KANCELARIJSKOG MATERIJALA. Opis i količine roba koje su predmet ove nabavke definisani su u tenderskoj dokumentaciji za ovu nabavku. Član 2. Postupak za zaključivanje ugovora o javnoj nabavci roba provest će se putem otvorenog postupka za dostavljanje ponuda u skladu sa članom 25. Zakona o javnim nabavkama o čemu će se objaviti obavještenje o nabavci. Kriterij za dodjelu ugovora je „najniža cijena tehnički zadovoljavajuće ponude“. Član 3. Procijenjena vrijednost nabavke je 60.000,00 (slovima: šezdesethiljada) KM. Član 4. Nabavka roba iz člana 1. ove odluke vršit će se u skladu sa planiranim sredstvima u Budžetu __________________(navesti naziv ugovornog organa) sa pozicije __________ (navesti naziv i ekonomiski kod pozicije iz budžeta ili finansijskog plana). Nakon provedenog otvorenog postupka, zaključit će se okvirni sporazum između jednog ugovornog organa i jednog ponuđača (opcija: tri / četiri ponuđača) na period u trajanju od _____ (opcija: dvije) godine. Član 5. Postupak nabavke po ovoj odluci provest će komisija za javnu nabavku koju će rukovodilac formirati posebnim rješenjam. Član 6. Odluka stupa na snagu danom donošenja. NAZIV UGOVORNG ORGANA Rukovodilac ______________________ 2.2. Praktični primjeri okvirnih sporazuma MODEL OKVIRNOG SPORAZUMA IZMEĐU JEDNOG UGOVORNOG ORGANA I JEDNOG PONUĐAČA OKVIRNI SPORAZUM Ovaj okvirni sporazum zaključen je između: Naziv ugovornog organa .............................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica ..................................... ....., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Ugovorni organ) i BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Naziv ponuđača.................................................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica .........................................., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Dobavljač). Strane u okvirnom sporazumu saglasno konstatuju: • da je Ugovorni organ u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH”, broj 39/14) proveo otvoreni [ili neki drugi] postupak javne nabavke ....................... [navesti predmet javne nabavke], sa ciljem zaključivanja okvirnog sporazuma sa jednim ponuđačem na period od dvije godine; • da je Ugovorni organ donio Odluku o dodjeli okvirnog sporazuma broj .......... od ................., u skladu sa kojom se zaključuje ovaj okvirni sporazum između Ugovornog organa i Dobavljača; • da je Dobavljač dostavio ponudu br... od............................., koja čini sastavni dio ovog okvirnog sporazuma (u daljem tekstu: ponuda Dobavljača); • ovaj okvirni sporazum ne predstavlja obavezu Ugovornog organa na zaključivanje ugovora o javnoj nabavci; • obaveza nastaje zaključivanjem pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci na osnovu ovog okvirnog sporazuma. Strane u okvirnom sporazumu sporazumjele su se o sljedećem: PREDMET OKVIRNOG SPORAZUMA Član 1. Predmet okvirnog sporazuma je utvrđivanje uslova za zaključivanje pojedinačnih ugovora o javnoj nabavci ............................ [navesti predmet javne nabavke], između Ugovornog organa i Dobavljača, u skladu s uslovima iz tenderske dokumentacije, ponudom Dobavljača, odredbama ovog okvirnog sporazuma i stvarnim potrebama Ugovornog organa. Detaljna specifikacija.............................. [navesti predmet javne nabavke] sa količinama, data je u prilogu ovog okvirnog sporazuma i čini njegov sastavni dio. Količine navedene u specifikaciji su okvirne za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma. VAŽENJE OKVIRNOG SPORAZUMA Član 3. Ovaj okvirni sporazum se zaključuje na period od dvije godine, a stupa na snagu danom obostranog potpisivanja. Tokom perioda važenja ovog okvirnog sporazuma, predviđa se zaključivanje više pojedinačnih ugovora, u zavisnosti od stvarnih potreba Ugovornog organa. CIJENE Član 4. Ukupna vrednost ovog okvirnog sporazuma iznosi_______________ (slovima: ___________ ________________________________), bez uračunatog PDV-a. Jedinične cijene iskazane su u ponudi Dobavljača bez PDV-a. Cijene su fiksne i ne mogu se mijenjati za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma. Altrenativa: Cijene u ponudi Dobavljača su podložne promjenama za vrijeme važenja okvirnog sporazuma i to zbog: .............................................[navesti način korekcije cijene ukoliko je predviđena]. NAČIN I USLOVI ZAKLJUČIVANJA POJEDINAČNIH UGOVORA Član 5. Nakon zaključenja okvirnog sporazuma, kada nastane potreba Ugovornog organa za predmetom nabavke, Ugovorni organ će uputiti Dobavljaču poziv za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci sa specifikacijom i potrebnim količinama. Pri zaključivanju pojedinačnih ugovora ne mogu se menjati bitni uslovi iz ovog okvirnog 46 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sporazuma. Ponuda iz stava 1. ovog člana naročito sadrži cijenu, opis robe, količine robe, rokove isporuke... Rok za dostavljanje ponude iz stava 1. ovog člana, iznosi ____ dana, od dana upućivanja Dobavljaču poziva za dostavljanje ponude. Poziv za dostavljanje ponude će biti upućen na adresu Dobavljača ______________. Dobavljač je dužan da u roku iz stava 4. ovog člana, dostavi svoju ponudu na adresu Ugovornog organa.............................. Ponuda iz stava 1. ovog člana mora biti zasnovana na cijenama iz ovog okvirnog sporazuma i ne može se mijenjati, osim u slučaju ako je definisano da je cijena promjenjiva, a ista će se mijenjati u skladu sa članom 4. ovog okvirnog sporazuma. Ugovorni organ i Dobavljač će zaključiti pojedinačni ugovor o javnoj nabavci u roku od .............. od dana dostavljanja ponude iz stava 1. ovog člana, ukoliko je ista dostavljena u svemu u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Ukoliko Dobavljač ne zaključi ugovor, Ugovorni organ će unovčiti garanciju za dobro izvršenje posla. Napomena: Ugovorni organ pojedinačne nabavke može realizovati i izdavanjem narudžbenice Dobavljaču, što nekada može biti bolje i jednostavnije rješenje. Ukoliko se Ugovorni organ opredijeli da na taj način realizuje pojedinačne nabavke na osnovu okvirnog sporuzama, tekst okvirnog sporazuma treba da prilagodi navedenom. Član 6. Pojedinačni ugovor o javnoj nabavci se zaključuje pod uslovima iz ovog okvirnog sporazuma u pogledu predmeta nabavke, cijena, načina i rokova plaćanja, rokova isporuke, garantnog roka.......... NAČIN I ROK PLAĆANJA Član 7. Ugovorni organ će ugovorenu cijenu plaćati Dobavljaču u roku od ................, od dana........... prijema računa, na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Uz ovjerene račune, Dobavljač je dužan da dostavi ovjerene i potpisane otpremnice i Zapisnik o primopredaju robe, potpisane od strane ovlaštenih osoba koje određuju Ugovorni organ i Dobavljač. Dobavljač je dužan da račune i popratnu dokumentaciju dostavi Ugovornom organu na adresu: __________________. ROK ISPORUKE Član 8. Dobavljač je dužan da radove izvede u roku koji će biti bliže definisan pojedinačnim ugovorom o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, u skladu sa ovim okvirnim sporazumom. Rok izvođenja radova ne može biti duži od ................. dana, od dana zaključenja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci između Ugovornog organa i Dobavljača. OBAVEZE DOBAVLJAČA PRIJEM ROBA Član 9. Dobavljač se obavezuje da ugovorene robe isporuči u svemu prema tehničkoj dokumentaciji, propisima, standardima i normama kvaliteta koji važe za vrstu roba koje su predmet nabavke. Dobavljač preuzima potpunu odgovornost za kvalitet isporučenih roba na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Ovlašteno lice Ugovornog organa i predstavnik Dobavljača izvršit će primopredaju robe i o tome će sačiniti zapisnik. Prilikom primopredaje robe ovlašteno lice Ugovornog organa je dužno da isporučenu robu pregleda na uobičajeni način i da svoje eventualne primjedbe o vidljivim nedostacima odmah saopšti Dobavljaču. Dobavljač se obavezuje da u svemu postupi po eventualnim primjedbama Ugovornog organa i nedostatke otkloni bez odlaganja u rokovima koje odredi Ugovorni organ. Ukoliko Dobavljač ne otkloni nedostatke u roku, Ugovorni organ zadržava pravo da nedostatke otkloni angažujući treće lice sa pravom na regres od Dobavljača. Ako se nakon primopredaje pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom, Ugovorni organ je dužan da o tom nedostatku pisanim putem obavijesti Dobavljača bez odlaganja. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47 [ PRAVNI SAVJETNIK ] U slučaju iz prethodnog stava ovog člana, Ugovorni organ ima pravo da zahtijeva od Dobavljača da otkloni nedostatak u primjerenom roku ili da unovči garanciju za dobro izvršenje posla. GARANTNI ROK Član 10. Dobavljač garantuje za kvalitet isporučene robe, sa garantnim rokom od ................. mjeseci, računajući od dana primopredaje Ugovornom organu. Dobavljač je dužan da o svom trošku u garantnom roku, na poziv Ugovornog organa, otkloni sve eventualne nedostatke. UGOVORNA KAZNA Član 11. Ukoliko Dobavljač, u skladu sa pojedinačnim ugovorom o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i Dobavljač, ne isporuči robu u ugovorenom roku, obavezan je da za svaki dan zakašnjenja plati Ugovornom organu iznos od 0,2% ukupne cijene, sa time da ukupan iznos ugovorne kazne ne može preći 10% ukupne ugovorene cijene. Pravo Ugovornog organa na naplatu ugovorne kazne ne utiče na pravo Ugovornog organa da zahtijeva naknadu štete. VIŠA SILA Član 12. Ukoliko poslije zaključenja ovog okvirnog sporazuma nastupe okolnosti više sile koje dovedu do ometanja ili onemogućavanja izvršenja obaveza definisanih okvirnim sporazumom, rokovi izvršenja obaveza će se produžiti za vrijeme trajanja više sile. Viša sila podrazumijeva ekstremne i vanredne događaje koji se ne mogu predvidjeti, koji su se dogodili bez volje i uticaja strana u okvirnom sporazumu i koji nisu mogli biti spriječeni od strane pogođene višom silom. Višom silom mogu se smatrati poplave, zemljotresi, požari, politička zbivanja (rat, neredi većeg obima, štrajkovi), imperativne odluke vlasti (zabrana prometa uvoza i izvoza) i sl. Strana u okvirnom sporazumu pogođena višom silom odmah će u pisanoj formi obavijestiti drugu stranu o nastanku nepredviđenih okolnosti i dostaviti odgovarajuće dokaze. POSEBNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 13. Za sve što nije regulisano ovim okvirnim sporazumom primjenjivat će se odredbe zakona koji regulišu obligacione odnose, kao i drugi propisi koji regulišu ovu materiju. Član 14. Sve sporove koji proisteknu u realizaciji ovog okvirnog sporazuma strane u ovom okvirnom sporazumu će rješavati sporazumno. U slučaju da sporazum nije moguć, spor će rješavati nadležni sud u ........... Član 15. Ovaj okvirni sporazum je zaključen u 6 (šest) istovjetnih primjeraka od kojih po 3 (tri) pripadaju svakoj strani u okvirnom sporazumu. DOBAVLJAČ ____________________ Broj:______________________ Datum,____________________ 48 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 UGOVORNI ORGAN ___________________________ Broj:___________________ Datum,_________________ [ PRAVNI SAVJETNIK ] MODEL OKVIRNOG SPORAZUMA IZMEĐU JEDNOG UGOVORNOG ORGANA I VIŠE PONUĐAČA OKVIRNI SPORAZUM Ovaj okvirni sporazum zaključen je između: Naziv Ugovornog organa .............................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica ..................................... ....., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Ugovorni organ) i sljedećih Dobavljača 1. 2. 3. NAZIV PONUĐAČA.................................................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica .........................................., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Dobavljač 1). NAZIV PONUĐAČA.................................................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica .........................................., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Dobavljač 2); NAZIV PONUĐAČA.................................................................................................. sa sjedištem u ............................................, ulica .........................................., ID broj:.......................... PDV broj: ........................................ Telefon:............................Telefaks:....................................... koga zastupa................................................................... (u daljnem tekstu: Dobavljač 3). Strane u okvirnom sporazumu saglasno konstatuju: • da je Ugovorni organ u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“, broj 39/14) proveo otvoreni [ili neki drugi] postupak javne nabavke ....................... [navesti predmet javne nabavke], sa ciljem zaključivanja okvirnog sporazuma sa tri ponuđača na period od dvije godine; • da je Ugovorni organ donio Odluku o dodjeli okvirnog sporazuma broj ............ od ................., u skladu sa kojom se zaključuje ovaj okvirni sporazum između Ugovornog organa i Dobavljača 1, Dobavljača 2 i Dobavljača 3. • da je Dobavljač1 dostavio ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 1); • da je Dobavljač 2 dostavio Ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 2); • da je Dobavljač 3 dostavio Ponudu br............ od..............................., koja čini sastavni dio ovog okvirnog sporazuma (u daljnem tekstu: Ponuda Dobavljača 3); • ovaj okvirni sporazum ne predstavlja obavezu Ugovornog organa na zaključivanje ugovora o javnoj nabavci; • obaveza nastaje zaključivanjem pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci na osnovu ovog okvirnog sporazuma. PREDMET OKVIRNOG SPORAZUMA Član 1. Predmet okvirnog sporazuma je utvrđivanje uslova za zaključivanje pojedinačnih ugovora o javnoj nabavci usluge .................. [navesti predmet javne nabavke]j, između Naručioca i Dobavljača 1, Dobavljača 2 i Dobavljača 3, u skladu sa uslovima iz tenderske dokumentacije, Ponudom Dobavljača 1, Ponudom Dobavljača 2 i Ponudom Dobavljača 3, odredbama ovog okvirnog sporazuma i stvarnim potrebama Ugovornog organa. VAŽENJE OKVIRNOG SPORAZUMA BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Član 3. Ovaj okvirni sporazum se zaključuje na period od dvije godine, a stupa na snagu danom potpisivanja svih učesnika sporazuma. CIJENE Član 4. Ukupna vrijednost ovog okvirnog sporazuma iznosi_______________, bez uračunatog PDV-a. Jedinične cijene iskazane su u Ponudi Dobavljača 1, Ponudi Dobavljača 2, Ponudi Dobavljača 3, bez PDV-a. Cijene su fiksne i ne mogu se mijenjati za sve vrijeme važenja okvirnog sporazuma. NAČIN I USLOVI ZAKLJUČIVANJA POJEDINAČNIH UGOVORA Član 5. Nakon zaključenja okvirnog sporazuma, kada nastane potreba Ugovornog organa za predmetom nabavke, Ugovorni organ će uputiti Dobavljaču 1 poziv za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci. Ponuda iz stava 1. ovog člana naročito sadrži cijenu, rokove... Rok za dostavljanje ponude iz stava 1. ovog člana, iznosi ____ dana, od dana upućivanja poziva za dostavljanje ponude. Poziv za dostavljanje ponude će biti upućen na adresu Dobavljača 1 _______________. Dobavljač 1 je dužan da u roku iz stava 3. ovog člana dostavi svoju ponudu na adresu Ugovornog organa............................. Ponuda iz stava 1. ovog člana mora biti zasnovana na cijenama iz Ponude Dobavljača 1 i ne može se mijenjati. Ugovorni organ i Dobavljač 1 će zaključiti pojedinačni ugovor o javnoj nabavci u roku od .............. od dana dostavljanja ponude iz stava 1. ovog člana, ukoliko je ista dostavljena u svemu u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Ukoliko Dobavljač 1 nije u mogućnosti da izvrši predmet nabavke, Ugovorni organ će uputiti poziv Dobavljaču 2 za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci, pa ukoliko i Dobavljač 2 ne može da izvrši predmet nabavke, Ugovorni organ će uputiti poziv Dobavljaču 3 za dostavljanje ponude u cilju zaključivanja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci. Procedura opisana u st. 2-7. ovog člana primijenit će se i na Dobavljača 2 i Dobavljača 3. Član 6. Pojedinačni ugovor o javnoj nabavci se zaključuje pod uslovima iz ovog okvirnog sporazuma u pogledu predmeta nabavke, cijena, načina i rokova plaćanja, rokova izvršenja usluge... NAČIN I ROK PLAĆANJA Član 7. Rok plaćanja je ................, od dana........... prijema računa, a nakon izvršenog prijema usluge, na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci zaključenog u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Račun iz prethodnog stava se dostavlja Ugovornom organu na adresu: ______________. ROK PRUŽANJA USLUGE Član 8. Dobavljač je dužan da predmetnu uslugu izvrši na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji je zaključen između Ugovornog organ i tog dobavljača, u skladu s ovim okvirnim sporazumom, kvalitetno i prema pravilima struke. Rok za izvršenje usluge ne može biti duži od ................. dana, od dana zaključenja pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci. PRIJEM USLUGE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA 50 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Član 9. Dobavljač preuzima potpunu odgovornost za kvalitet izvršene usluge na osnovu pojedinačnog ugovora o javnoj nabavci koji zaključe Ugovorni organ i taj dobavljač, u skladu s ovim okvirnim sporazumom. Dobavljač sa kojim je zaključen pojedinačni ugovor dužan je da po izvršenoj usluzi pisanim putem obavijesti Ugovorni organ da je usluga izvršena. Ukoliko Ugovorni organ ima eventualne primjedbe na izvršenu uslugu iste će bez odlaganja saopštiti, odnosno dostaviti pisanim putem dobavljaču. Dobavljač se obavezuje da u svemu postupi po eventualnim primjedbama Ugovornog organa i nedostatke otkloni bez odlaganja u rokovima koje odredi Ugovorni organ. Ukoliko dobavljač ne otkloni nedostatke u roku, Ugovorni organ zadržava pravo da nedostatke otkloni preko trećeg lica sa pravom na regres od dobavljača. Ako se naknadno pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti na uobičajeni način, Naručilac je dužan da o tom nedostatku pisanim putem obavijesti dobavljača bez odlaganja. U slučajevima iz prethodnog stava ovog člana, Ugovorni organ ima pravo da zahtijeva od Dobavljača da otkloni nedostatak u primjerenom roku ili da unovči sredstvo obezbjeđenja za dobro izvršenje posla. UGOVORNA KAZNA Član 10. Ukoliko dobavljač sa kojim je zaključen pojedinačni ugovor ne izvrši uslugu u ugovorenom roku, obavezan je da za svaki dan zakašnjenja plati Ugovornom organu iznos od 0,2% ukupne cijene konkretne usluge, sa time da ukupan iznos ugovorne kazne ne može preći 10% ukupne cijene od konkretne usluge. Pravo Ugovornog organa na naplatu ugovorne kazne ne utiče na pravo Ugovornog organa da zahtijeva naknadu štete. VIŠA SILA Član 11. Ukoliko poslije zaključenja ovog okvirnog sporazuma nastupe okolnosti više sile koje dovedu do ometanja ili onemogućavanja izvršenja obaveza definisanih okvirnim sporazumom, rokovi izvršenja obaveza će se produžiti za vrijeme trajanja više sile. Viša sila podrazumijeva ekstremne i vanredne događaje koji se ne mogu predvidjeti, koji su se dogodili bez volje i uticaja strana u okvirnom sporazumu i koji nisu mogli biti spriječeni od strane pogođene višom silom. Višom silom mogu se smatrati poplave, zemljotresi, požari, politička zbivanja (rat, neredi većeg obima, štrajkovi), imperativne odluke vlasti (zabrana prometa uvoza i izvoza) i sl. Strana u okvirnom sporazumu pogođena višom silom odmah će, u pisanoj formi, obavijestiti drugu stranu o nastanku nepredviđenih okolnosti i dostaviti odgovarajuće dokaze. POSEBNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 12. Za sve što nije regulisano ovim okvirnim sporazumom primjenjivat će se odredbe zakona koji regulišu obligacione odnose, kao i drugi propisi koji regulišu ovu materiju. Član 13. Sve sporove koji proisteknu u realizaciji ovog okvirnog sporazuma strane u ovom okvirnom sporazumu će rješavati sporazumno. U slučaju da sporazum nije moguć, spor će rješavati nadležni sud u ........... Član 14. Ovaj okvirni sporazum je zaključen u 8 (osam) istovjetnih primjeraka od kojih po 2 (dva) pripadaju svakoj strani u okvirnom sporazumu. DOBAVLJAČ 1 _________________________ DOBAVLJAČ 2 _________________________ DOBAVLJAČ 3 _________________________ UGOVORNI ORGAN ________________________ BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRIKAZ BILATERALNIH SPORAZUMA O SOCIJALNOM OSIGURANJU Alan Vajda, mag. iur. SIŽE Rad obrađuje problematiku bilateralnih sporazuma o socijalnom osiguranju koje je Bosna Hercegovina potpisala sa drugim državama, odnosno koje je zaključila bivša SFRJ, a koje Bosna i Hercegovina primjenjuje temeljem Sporazuma o sukcesiji sa državama nasljednicama bivše SFR Jugoslavije. Ključne riječi: ugovori o socijalnom osiguranju, načela ugovora, osiguranje, bilateralni sporazumi, ratifikacija. mirovinsko Uvod Svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina, obvezna se brinuti o svojim građanima i kada se oni ne nalaze na njezinom teritoriju. Stoga se, kao direktna posljedica navedenog, pojavljuje i mogućnost za sklapanje ugovora o socijalnom osiguranju sa drugim državama, čijom se primjenom ostvaruju prava pojedinaca i članova njihovih obitelji, a time i određeni oblici socijalne sigurnosti na temelju njihova rada i osiguranja u inozemstvu. Naime, ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se između europskih država već dva stoljeća, a svrha im je da osobama koje su živjele i bile osigurane u državama ugovornicama i članovima njihovih obitelji osiguraju određena prava i davanja iz osiguranja za slučaj bolesti i majčinstva, starosti, invalidnosti i smrti, ozljede na radu i profesionalne bolesti, nezaposlenosti. Po svojoj prirodi i namjeni, ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se na neodređeno vrijeme, a u pravnoj teoriji nazivaju se još legislativnim ugovorima ili ugovorima - zakonima, zbog toga što se izravno primjenjuju u pojedinim slučajevima. Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se pod nazivom ugovora, sporazuma ili konvencije, a mogu biti, u pogledu oblika, zaključeni kao ugovori, razmjenom nota, kao protokoli ili zapisnici. Prema važećem zakonodavstvu, međunarodni ugovor je sporazum - utemeljen na sukladnom očitovanju najmanje dvaju međunarodnopravnih subjekata - koji je uređen međunarodnim pravom i koji je u pisanom obliku, kojega Bosna i Hercegovina sklapa sa jednom ili više država, sa jednom ili više međunarodnih organizacija, odnosno sa jednim ili više ostalih međunarodnopravnih subjekata. Stoga se iz navedenog može shvatiti da se za međunarodni ugovor traži ispunjavanje sljedećih pretpostavki i to: 1) sukladnosti očitovanja (sadržaj), 2) najmanje dva subjekta međunarodnog prava (strane ugovornice) i 3) pisani oblik (forma). 52 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. Ugovori o socijalnom osiguranju Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju mogu se zasnivati na teritorijalnosti ili na osiguranju, zavisno od sustava socijalnog osiguranja koje koordiniraju. U odnosu na mirovinsko osiguranje, primjena teritorijalnosti znači određivanje i isplatu mirovina samo u državi gdje korisnik ima prebivalište, uzimajući pri tome u obzir mirovinski staž i ostale veličine ostvarene u ostalim državama ugovornicama (metoda integracije), dok kod ugovora zasnovanim na osiguranju mirovine se određuju u svakoj od država, na temelju njihovog mirovinskog staža i ostalih veličina i uz isplatu njihovih razmjernih dijelova korisnicima (pro rata temporis), zasebno iz svake od država ugovornica (metoda raspodjele). Metoda integracije karakteristična je za starije ugovore o socijalnom osiguranju, dok se noviji ugovori u pravilu zasnivaju na osiguranju, iako u sebi mogu sadržavati i neke odredbe karakteristične za teritorijalnost. Sa gledišta primjene načela uzajamnosti i solidarnosti u mirovinskom osiguranju, ugovorima zasnovanim na osiguranju osigurava se dosljednija primjena na čela uzajamnosti, jer davanja koja se po njima ostvaruju više odgovaraju ulaga njima pojedinaca u osiguranjima drža va ugovornica tijekom njihovog radnog vijeka. Ugovori o socijalnom osiguranju imaju određene specifičnosti, po kojima se razlikuju od drugih međunarodnih ugovora, i to: a) ovim se ugovorima koordinira primjena unutarnjih zakonodavstava o socijalnom osiguranju (sigurnosti) u sklopu kojih se ostvaruju i određena subjektivna prava u pojedinačnim slučajevima, b) ovim se ugovorima uspostavlja pravna veza između sustava i zakonodavstava o socijalnom osiguranju različitih država, c) odredbe ovih ugovora primjenjuju se izravno na slučajeve ili odnose koje uređuju i služe kao temelj za ostvarivanje prava u pojedinim slučajevima, d) ovi se ugovori zaključuju na neodređeno vrijeme, a prava pojedinaca, ostvarena njihovom primjenom, traju i izvršavaju se i nakon njihovog otkazivanja, odnosno prestanka važenja. 2. Načela na kojima se zasnivaju ugovori o socijalnom osiguranju Temelji na kojima se zasnivaju međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju utvrđeni su još prije Drugog svjetskog rata (1928. godine, izradom prvih tipskih normi) u Međunarodnoj organizaciji rada (MOR), u kojoj se već tada došlo do spoznaje o potrebi izrade odgovarajućih normi i uspostavljanja međunarodne koordinacije u svrhu os tvarivanja i očuvanja prava osoba, koje se tijekom svojega radnog vijeka bile zaposlene i osigurane u više od jedne države u povodu nastanka nekog od socijalnih rizika, kao što je bolest, starost, invalidnost ili smrt, ozljeda na radu ili profesionalna bolest i dr. To je rezultiralo donošenjem nekih konvencija u sklopu te međunarodne organizacije, koje sadrže norme za koordinaciju zakonodavstava o socijalnom osiguranju povodom osiguranih slučajeva invalidnosti, starosti i smrti, kao i ozljede na radu. Konvencijom MOR broj 19 već je 1925. godine uspostavljeno načelo jednakosti tretmana između domaćih i stranih državljana, a Konvencijom MOR broj 48 uspostavljeno je načelo čuvanja prava tijekom stjecanja (očekivanih prava) i stečenih prava i načelo suradnje nadležnih tijela i ustanova različitih država. Tako se danas međunarodna suradnja u socijalnom osiguranju, odnosno koordinacija sustava socijalnog osiguranja, zasniva na sljedećim načelima: 1) načelo jednakosti postupanja (tretmana) 2) 3) 4) 5) između domaćih i stranih državljana u pogledu uvjeta za stjecanje i korištenje pojedinih prava, načelo određivanje zakonodavstva na koje se primjenjuje određeni ugovor o socijalnom osiguranju, načelo očuvanja prava tijekom stjecanja i stečenih prava, načelo isplate davanja u inozemstvo (deteritorijalizacija prava iz socijalnog osiguranja), i načelo suradnje nadležnih tijela i ustanova socijalnog osiguranja različitih država. Navedena načela značajna su za tumačenje pojedinih odredaba ugovora o soci jalnom osiguranju i primjene nacionalnih zakonodavstava u pojedinim slučajevima, a osobito u sporovima koji se u povodu žalbi vode i pred sudovima, koji danas više nisu ograničeni okvirima nacionalnih pravnih poredaka, već se vode i pred međunarodnim su dovima. Pri tome se ista ne mogu BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53 [ PRAVNI SAVJETNIK ] promatrati izolirano jedno od drugog, jer su međusobno povezana i služe istoj namjeni, a to je omogućavanje ostvarivanja prava pojedinca u određenom slučaju. 1) Načelo jednakosti postupanja ima svoje pozitivno i negativno značenje i primjenu. U pozitivnom smislu, ovo na čelo znači: pod istim uvjetima - ista pra va i dužnosti iz socijalnog osiguranja, bez obzira na nacionalna i druga obilježja osobe o kojoj se radi, dok u negativnom smislu podrazumijeva primjenu propisa u određenom slučaju bez diskriminacije u bilo kojem pogledu. Diskriminacija može biti izravna i neizravna. Izravna diskriminacija znači izričito isključivanje određene osobe (ili skupine) iz mogućnosti ostvarivanja nekoga prava koje je u ovome slučaju sadržano u pravnoj normi. Neizravnom ili skrivenom diskriminacijom obično se u pravnim normama za ostvarivanje subjektivnih prava uspostavljaju određeni uvjeti, za koje se zna da ih neka osoba (ili skupina) ne može ispuniti. 2) Načelo određivanja zakonodavstva (ratio materiae) znači određivanje opsega primjene pojedinog međunarodnog ugovora u odnosu na zakonodavstvo o socijalnom osiguranju pojedinih država ugovornica. Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se između država, pa se tako i odnose na zakonodavstvo kojim je uređen pojedini obvezujući sustav socijalnog osiguranja, sa napomenom da u nekim državama posto je i djeluju sustavi socijalne sigurnosti u privatnom ili mješovitom vlasništvu. To su obično sustavi dodatnog ili strukovnog zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja, koji su uspostavljeni i provode se za određenu skupinu zaposlenika u poduzeću, članove određenog sindikata, ili skupinu organiziranih pripadnika sa mostalnih djelatnosti. Naime, na njih se, kao i na dobrovoljna osiguranja, ne primjenjuju navedeni ugovori o socijalnom osiguranju, osim ako je to izričito predviđeno. Stoga se, u pravilu, navedeni ugovori odnose na sve grane obveznog socijalnog osiguranja (zdravstveno i mirovinsko osi guranje, osiguranje od profesionalnih oboljenja, osiguranje za slučaj nezaposleno sti i obiteljski dodaci). Međutim, postoje i situacije kada ugovor o socijalnom osiguranju ne obuhvaća neku ili neke grane socijalnog osiguranja, ili pak obuhvaća samo jednu granu, odnosno situacije kada je zakonodavstvom ograničeno važenje ugovora u pogledu kruga osoba na koje se isti odnosi. 54 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 3) Načelo očuvanja prava iz socijalnog osiguranja u pravilu se odnosi na prava iz tzv. dugoročnog osiguranja, kao što je osiguranje za slučaj starosti, invalidnosti ili smrti (mirovinsko osiguranje). Pod očekivanim pravima, ili pravima tijekom stjecanja, podrazumijevaju se buduća individualna prava osoba, koje još za njih ne ispunjavaju sve uvjete prema zakonodavstvu koje se primjenjuje. Očekivana prava sadržana su u razdobljima osiguranja i uplatama doprinosa odnosne države, koja se u pravilu izražavaju u obliku njihovih evidentiranih plaća u određenom vremenskom razdoblju tijekom rada i osiguranja zajedno sa razdobljima osiguranja, gdje se opseg prava zasebno uređuje u svakom pojedinom slučaju. Pod ostvarenim (stečenim) pravima podrazumijevaju se prava iz socijalnog (mirovinskog) osiguranja pojedine države, koja su već realizirana i koja se koriste ili za koja predstoji njihovo korištenje. Također, jedna od svrha zaključivanja i primjene međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju jest i izbjegavanje dvostrukog plaćanja doprinosa po istoj činjenici rada, koja nije ni u interesu osiguranika, a niti njegova poslodavca, jer izaziva dodatne i nepotrebne troškove. Stoga se, sukladno ovom načelu, ne može ostvariti, odnosno izgubiti pravo samo zbog činjenice prestanka osiguranja u nekoj državi, ako je osiguranje nastavljeno ili ponovno uspostavljeno u drugoj državi ugovornici. Navedeno načelo je našlo svoju primjenu: 1) u odredbama ugovora o socijalnom osiguranju o zbrajanju razdoblja osigu ranja (mirovinskog staža) u državama ugovornicama, koji je u posljednje vrijeme proširen i na zbrajanje staža navršenog u trećim državama, ako ukupan staž osiguranja u državama ugovornicama nije dovoljan za ostvarivanje prava u određenom slučaju, i 2) u odredbama ugovora o tome da, ako uvjeti za davanje nisu istodobno ispunjeni u obje države, davanje će se ostvariti u onoj državi u kojoj su uvjeti ispunjeni, a u drugoj tek nakon ispunjavanja uvjeta iz njezinog zakonodavstva. Zbrajanje razdoblja osiguranja u državama ugovornicama podrazumijeva jedinstvenost radnoga vijeka pojedinca i to bez obzira na njegov mogući rad i ostvareno osiguranje u dvije ili više država. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Međutim, ako u ugovorima o socijalnom osiguranju ne bi bilo primjene zbrajanja razdoblja osiguranja, tada bi i obveznost na osiguranje samo u jednoj državi ugovornici izgubila svoj prvotnu svrhu, jer bi za čuvanje prava iz socijalnog osiguranja države prethodnog osiguranja trebalo nastaviti s istim osiguranjem, bez obzira na novo osiguranje koje je uspostavljeno u državi aktualnog zaposlenja, a što bi rezultiralo i dvostrukom obveznošću na socijalno osiguranje. Načelo čuvanja prava posebno je značajno u mirovinskom osiguranju, u kojemu od stupanja u osiguranje, pa do ostvarivanja prava na mirovinu, protječe čitav radni vijek osiguranika, u kojemu je on često puta bio sukcesivno osiguran u različitim razdobljima, u različitim pravnim režimima i pod različitim zakonodavstvima. Važnost ovoga načela pokazuje i to što je još davne 1935. godine Međunarodna organizacija rada donijela Konvenciju broj 48 o utemeljenju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i smrti, koja je već tada sadržavala gotovo sve što se danas uzima u obzir i primjenjuje radi čuvanja prava iz mirovinskog osiguranja primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, kao što je: a) jednakost tretmana građana država ugovornica (članak 2), b) zbrajanje razdoblja osiguranja i drugih razdoblja, koja po svojoj prirodi imaju ili mogu imati utjecaj na ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja (razdoblja neuplaćivanja doprinosa za koje se vrijeme čuvaju prava, razdoblja primanja davanja iz mirovinskog osiguranja ili drugih davanja iz socijalnog osiguranja članak 2), c) određivanje razmjernog dijela mirovine, prema stažu ostvarenom u državi u kojoj se ostvaruje pravo (članak 3), d) isplata ostvarenih davanja korisnicima u drugim državama ugovornicama (čl. 1013). 4) Načelo isplate davanja u inozemstvo je usko povezano uz načelo očuvanja prava, a obuhvaća stečena prava. Naime, međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju ne bi ispunili svoju svrhu kada bi korištenje prava, odnosno davanja iz socijalnog osiguranja bilo limitirano na teritorij države u kojoj su ta prava i stečena. Navedeno načelo odnosi se u najvećoj mjeri na tzv. dugoročna davanja (davanja iz mirovinskog osiguranja i osiguranja za slučaj ozljeda na radu i profesionalnih bolesti) i obuhvaća osiguravanje isplate korisnicima na teritoriju država ugovornica. Međutim, kod dvostranih ugovora, ono je ograničeno na teritorij samo dvije države, a u slučaju višestranih (multilateralnih) ugovora o socijalnom osiguranju, načelo isplate davanja primjenjuje se na području svih država koje su pristupile određenom ugovoru, bez obzira na to u kojoj je od država ostvareno pravo. U odnosu na prirodu davanja iz socijalnog osiguranja, razlikuju se davanja u novcu od davanja u naravi, što može imati ograničavajuće domete. Naime, davanja u naravi (najčešće, to su davanja iz zdravstvenog osiguranja, dok kod davanja iz mirovinskog osiguranja u ista pripada profesionalna rehabilitacija) po svojoj se prirodi koriste u pravilu u državi u kojoj su i ostvarena, a izuzetno se koriste izvan nje, dok za davanja u novcu nema takvih ograničenja, osim kada je to izričito navedeno u određenom ugovoru. Primjena načela isplate davanja (najčešće mirovina) iz jedne u drugu državu ugovornicu znači i jamstvo za korištenje osobnog prava (davanja) ostvarenog u određenoj državi izvan te države, a unutar međunarodnog pravnog uređenja te države sa drugim državama, iako možda prema zakonodavstvu države koja obavlja isplatu nema mogućnosti za isplatu davanja izvan njezinog teritorija. Stoga je citirano načelo, kao i prethodna, od osobitog značaja za korisnike prava na mirovinu koji se, nakon okončanog rada u inozemstvu, vraćaju u državu svojeg podrijetla, u kojoj će moći koristiti davanja stečena na temelju svojega rada i osiguranja u drugoj državi ili državama. 5) Načelo suradnje nadležnih institucija predstavlja novo načelo u odnosu na ostala načela na kojima se zasnivaju međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, te je sadržano u odredbama tih ugovora o obvezi suradnje i pružanja administrativne i pravne pomoći državnih tijela, sudova, nositelja osiguranja i drugih nadležnih ustanova koje provode određeni ugovor. Također je potrebno istaknuti da navedenom načelu daje značaj i Europski sud pravde, sa sjedištem u Luksemburgu, i to kod rješavanja slučajeva primjenom Uredbe 1408/71 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti država članica Europske unije. Naime, predmetna se suradnja sastoji u zajedničkom razmatranju i rješavanju spornih pitanja i međusobnom periodičnom informiranju pri provedbi ugovora, ali je zapravo najvažnija BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55 [ PRAVNI SAVJETNIK ] u pojedinačnim slučajevima ostvarivanja prava i obveza njihovom primjenom, pri čemu su nadležne institucije dužne jedne drugima pružati pravnu i administrativnu pomoć kompletiranja i obrade pojedi nih zahtjeva, provjere i obavješćivanja o podacima u pojedinim slučajevima, te vođenja poslova ovrhe, naknade štete i naplate potraživanja. Navedena pomoć predstavlja zapravo međunarodnu pravnu pomoć u upravnim stvarima, te je u pravilu besplatna, time da od njezinog funkcioniranja najviše zavise pojedina prava pojedinaca koja se ostvaruju primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Pri ostvarivanju suradnje, državna tijela, tijela za vezu i nositelji osiguranja država ugovornica mogu međusobno zaključivati sporazume kojima uređuju primjenu odnosnih ugovora i druge odnose, sa time da se isti zaključuju samo radi primjene međunarodnih ugovora, te ne sadrže materijalno-pravne, već mogu sadržavati samo postupovno-pravne odredbe. Naime, njima se ne mogu uspostavljati ili ograničavati prava obuhvaćena ugovorom o socijalnom osiguranju, jer nemaju značaj međunarodnih ugovora, već samo međunarodnog akta, prema Zakonu o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora. 3. Osiguranici prema međunarodnim ugovorima Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, osim što obuhvaćaju zakonodavstva država ugovornica, važe i u odnosu na osobe (ratio personae), tj. određuju krug osoba koje ostvaruju svoja individualna prava njihovom primjenom. U tom pogledu, ugovori se mogu podijeliti u dvije skupine. Prvu čine tzv. zatvoreni ugovori, a drugu skupinu čine tzv. otvoreni ugovori. Ugovori iz prve skupine obuhvaćaju samo osobe koje su državljani ugovornih strana i članovi njihovih obitelji, te eventualno i osobe sa statusom izbjeglice ili osobe bez državljanstva. Druga skupina ugovora o socijalnom osiguranju obuhvaća sve osobe koje su radile i bile osigurane u državama ugovornicama, bez obzira na njihov državljanski status, i članove njihovih obitelji. a) Obveza na osiguranje Navedenu obvezu sadrže svi međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju i ona se određuje prema mjestu rada pojedinca (lex 56 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 loci laboris), što uključuje obvezu prijave na osiguranje (mirovinsko, zdravstveno i dr.) u državi u kojoj se obavlja rad. Također, treba napomenuti da obveza na osiguranje u jednoj državi isključuje obvezu na osiguranje u drugoj državi čime se ujedno ispunjava i jedna od svrha međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, a to je izbjegavanje plaćanja dvostrukog doprinosa u povodu iste činjenice rada (non bis in idem). U tom smislu, ugovori o socijalnom osiguranju u vezi s obvezom plaćanja doprinosa imaju svrhu koju u odnosu na poreznu obvezu imaju ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Iako se obveza na osiguranje utvrđuje prema mjestu rada, ugovori o socijalnom osiguranju upućuju na zakonodavstvo države u kojoj se obavlja rad, samostalna ili druga djelatnost, na temelju koje se uspostavlja obvezno osiguranje. U primjeni nacionalnog zakonodavstva o obveznosti na osiguranje izdvajaju se stranci koji se zapošljavaju ili se bave poduzetništvom, ne u svojoj državi porijekla, nego u drugoj državi. U takvim slučajevima dolazi i do primjene posebnih propisa nacionalnog zakonodavstva o radu stranaca, a prema dosadašnjoj praksi, mogu se razlikovati dvije skupine stranaca: ■■ prvu skupinu čine stranci koji se zapošljavaju kao strani radnici i u tu svrhu sklapaju ugovor o radu sa poslodavcima u Bosni i Hercegovini i obavljaju za njega rad, jednako kao i domaći radnici, dokle god im traje radni odnos i radna dozvola, ■■ drugu skupinu čine stranci koji su, kao strani državljani, upućeni u Bosnu i Hercegovinu radi obavljanja rada u svojstvu izaslanih radnika, diplomatskih, konzularnih i javnih službenika, članova uprave ili drugih namještenika trgovačkih društava u kojima, kao vlasnici, sudjeluju strane pravne ili fizičke osobe, kao i neke druge skupine osoba. Stranci iz prve skupine, nakon dobivanja radne dozvole, u pogledu prava i obveza iz osiguranja praktično su u svemu izjednačeni sa domaćim osiguranicima, kao i njihovi poslodavci, dok je za drugu skupinu stranaca moguće izuzeće iz obveznog osiguranja u državi rada, pod određenim uvjetima, sa time da ovdje treba dodati i izuzeća iz osigura nja prema međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju. b) Izuzeće iz obveznog osiguranja prema vrsti rada Svi međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, pa tako i ugovori koje je zaključila [ PRAVNI SAVJETNIK ] i primjenjuje Bosna i Hercegovina, sadrže iznimke od obveze na prijavu i plaćanje doprinosa za određene karakteristične skupine osiguranika, koje privremeno ili trajno ostaju obvezno osigurane u svojoj državi podrijetla. To su izaslani (detaširani) radnici, pripadnici samostalnih djelatnosti, osoblje u zračnom, cestovnom ili željezničkom prometu, posada broda, zaposleni u poslovnici ili predstavništvu, zaposleni na utovaru ili istovaru te popravku ili nadzoru broda, zaposleni u javnoj ili državnoj službi i zaposleni u diplomatskim i konzularnim predstavništvima. Izaslani radnici (detaširani radnici) su radnici koje poslodavac iz jedne države ugovornice, radi izvođenja radova, šalje na rad u drugu državu ugovornicu, sa time da prema ugovorima o socijalnom osiguranju rad izaslanog radnika može trajati u pravilu do 24 mjeseca. Pripadnici samostalnih djelatnosti su skupina osoba koja može obavljati samostalnu djelatnost na području druge države ugovornice, a da ne podliježe njezinom obveznom osiguranju, najduže do 12 mjeseci, uz mogućnost produžavanja takvog rada za daljnjih 12 mjeseci. Prometno osoblje ostaje osigurano u državi u kojoj njihovo poduzeće (poslodavac) ima sjedište. Ugovori sa Bosnom i Hercegovinom sadrže još odredbe koje među njih ubrajaju i zaposlene u telekomunikacijama, kao i zaposlene u predstavništ vima tih poduzeća, koji također ostaju obvezno osiguranima prema zakono davstvu države sjedišta poduzeća. Posada broda je obvezna na osiguranje prema zakonodavstvu države pod čijom zastavom brod plovi, a da je takva odredba sadržana i u ugovorima o socijalnom osiguranju. Zaposleni na utovaru i istovaru bro da, uključujući tu i zaposlene na popravku i nadzoru broda, obvezni su na osiguranje prema propisima države ugovornice u kojoj je luka u kojoj se nalazi brod. Zaposleni u javnoj i državnoj službi, u slučaju izaslanja na rad u drugu državu, ostaju osigurani, zajedno sa članovima obitelji, u svojoj državi podrijetla, bez obzira na trajanje izaslanja. Zaposleni u diplomatskim i konzularnim predstavništvima ostaju osigurani u državi koja ih je uputila na rad u drugu državu ugovornicu. Za admini strativno osoblje, koje prebiva u državi u kojoj se nalazi predstavništvo, ugo vori o socijalnom osiguranju predviđaju i određene mogućnosti izbora zakonodavstva o obveznom osiguranju prema kojemu će to osoblje biti osigurano. c) Izuzeće od obveznog osiguranja na zahtjev Ono predstavlja poseban slučaj izuzeća od obveznog osiguranja u državi rada, koji nije ograničen u pogledu svojstva zaposle nog, vrste rada ili duljine trajanja izuzeća. Naime, ugovori o socijalnom osiguranju sadrže i izuzeće od obveznog osiguranja na zajednički zahtjev poslodavca i njegovog radnika gdje je potreban dogovor nadležnih tijela (ministarstava) za provedbu ugovora o socijalnom osiguranju u određenom slučaju. Stoga se može primijetiti da su samo izu zeća od obveze na osiguranje izaslanih (detaširanih) radnika i pripadnika samostalnih djelatnosti vremenski ograniče na, dok su ostali slučajevi izuzeća vezani uz svojstvo radnika ili vrstu zaposlenja, osim posljednjeg slučaja izuzeća, koje nije ničim ograničeno. Osim toga, a jednako kao i obveza na osiguranje u državi rada, izuzeće od osiguranja prema nekom od ugovora o socijalnom osiguranju znači izuzeće od obveznog osiguranja u svim granama socijalnog osiguranja, a to znači ujedno nepostojanje obveze na plaćanje dopri nosa u određenom slučajevima. Naime, opće odredbe međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju, u koje spada ju i odredbe o osiguranicima prema tim ugovorima, odnose se na zakonodav stvo kojim su uređene sve grane socijal nog osiguranja obuhvaćene ugovorom u određenom slučaju. 4. Ostvarivanje pojedinih prava iz mirovinskog osiguranja Ugovori o socijalnom osiguranju zaključuju se radi ostvarivanja prava, odnosno davanja iz navedene vrste osiguranja i njihovog korištenja. U mirovinskom osiguranju radi se o pravu na mirovinu (invalidsku, starosnu ili obiteljsku) ili o ostalim pravima, kao što je invalidnina, profesionalna rehabilitacija i doplatak za pomoć i njegu. Prava iz mirovinskog osi guranja su novčana davanja, a izuzetak je pravo na profesionalnu rehabilitaciju, koje je u naravi, jer se ostvaruje osposobljavanjem (prekvalifikacijom, prilagođavanjem) za rad na drugom poslu. Stoga se pravo na profesionalnu rehabilitaciju, prema svojoj prirodi, može koristiti samo u državi u kojoj je i ostvareno, za razliku od novčanih davanja za koja u pravilu nema ograničenja u pogledu njihovog korištenja u drugoj državi. Uvjeti za ostvarivanje prava Kao što je navedeno, zadaća međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju sastoji se u koordinaciji primjene zakonodav BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57 [ PRAVNI SAVJETNIK ] stava država ugovornica radi ostvarivanja prava iz navedenog osiguranja u pojedinim slučajevima. U mirovinskom osigura nju to znači istodobnu primjenu dva (ili više) zakonodavstva država ugovornica u povodu nastanka određenog osiguranog slučaja (invalidnosti, starosti ili smrti). Pri tome, unutar svakoga od mirovinskih osiguranja pojedinih država prosuđuje se jesu li ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava prema zakonodavstvu svake od njih, uz zbrajanje razdoblja mirovinskog staža. Pod mirovinskim stažem tu se podrazumijevaju razdoblja provedena u osiguranju, razdoblja prebivanja (stanovanja) ili razdoblja rada, zavisno od zakonodavstva pojedine dr žave, pri čemu nije uvjet postojanja isto vrsnog navršenog mirovinskog staža u pojedinom određenom slučaju, već se zbrajaju razdoblja, za koja zakonodavstvo svake od njih vezuje ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. U nekim državama za pojedine profesije (rudari i pomorci) provodi se zasebno mirovinsko osiguranje, što ima za posljedicu i posebne odredbe o zbrajanju razdoblja provedenih u takvom osiguranju, odnosno profesiji. Istodobno neispunjavanje uvjeta U slučaju invalidske, starosne, prijevremene starosne ili obiteljske mirovine ne moraju uvijek biti ispunjeni uvjeti za ostvarivanje navedenih prava prema zako nodavstvima država ugovornica. Prije svega, u slučaju starosne mirovine (ili prijevremene starosne mirovine) različito su određeni uvjeti starosnih granica prema pojedinim zakonodavstvima. Osim toga, svaka od država primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na davanja na temelju invalidnosti, pa tako primjenjuje i vlastitu definiciju invalidnosti, koja sadrži zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju u obzir. Radi toga, u nekim ugovorima postoji odredba prema kojoj će se pravo u drugoj državi ugovornici ostvariti kada za to budu ispunjeni uvjeti prema njezinom zakonodavstvu, shodno načelu čuvanja prava koja su još u tijeku stjecanja. Staž kraći od 12 mjeseci Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju sadrže odredbu prema kojoj se pravo na mirovinu u jednoj državi ugovornici ne može ostvariti kada je, prema njezinom zakonodavstvu, navršen mirovinski staž kraći od 12 mjeseci, sa time da u tom slučaju nositelj mirovinskog osiguranja druge države ugovornice preuzima to razdoblje 58 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 u svoje mirovinsko osiguranje i pribraja svojem mirovinskom stažu, prosuđuje uvjete i određuje mirovinu, kao da je osiguranik za čitavo vrijeme bio osiguran kod njega. Mirovinski staž u trećim državama Često se događa da uvjeti za pravo, odnosno davanje iz mirovinskog osiguranja nisu ispunjeni zbrajanjem mirovinskog staža u dvjema državama ugovornicama. Radi toga, neki ugovori zaključeni u posljednje vrijeme sadrže i odredbe o pribrajanju mirovinskog staža iz treće države, sa kojima su obje države vezane ugovorom o socijalnom osiguranju, kako bi se u određenom slučaju ispunili uvjeti za ostvarivanje prava na mirovinu. Međutim, te se odredbe primjenjuju supsidijarno, tj. onda kada nisu ispunjeni uvjeti zbrajanjem mirovinskog staža u državama ugovornicama. Međutim, ne sadrže svi ugovori o socijalnom osiguranju odredbe o pribrajanju razdoblja mirovinskog staža iz trećih država, te se postavlja pitanje o tome može li se i u tim slučajevima pribrajati taj staž. Smatramo da može, ali po drugoj osnovi, i to samo jednostrano, i primjenom dva ili više ugovora na istu osobu. Naime, u slučaju rada, odnosno osiguranja u tri i više država sa kojima je zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, ispunjeni su uvjeti da se na određenu osobu primijene istodobno dva ili više dvostranih ugovora o socijalnom osiguranju. Pri tome, valja razlikovati ugovore prema kojima svojstvo osiguranika imaju sve osobe koje jesu ili su bile obuhvaćene zakonodavstvom država ugovornica i ugovore, prema kojima svojstvo osiguranika imaju samo državljani strana ugovornica. U prvome slučaju, doći će do cjelovite primjene odredaba dvaju ili više ugovora o socijalnom osiguranju, a u drugom slučaju ta će se primjena ograničiti samo na državljane strana ugovornica, jer će biti isključeni nedržavljani (moguća je i kombinacija, zavisno od slučaja). Posebni slučajevi ostvarivanja prava Osim prava na mirovinu, koja su obuhvaćena međunarodnim ugovorima o socijalnom osiguranju, poznata su i neka druga prava, odnosno davanja koja se mogu ostvariti prema zakonodavstvima pojedinih država. Na prvom mjestu, to su prava, odnosno davanja u slučaju nesreće na poslu (ozljede na radu) ili profesionalne bolesti, profesi onalna rehabilitacija (prekvalifikacija), dodatak za pomoć i njegu druge osobe i [ PRAVNI SAVJETNIK ] naknada zbog tjelesnog oštećenja. Osiguranje za slučaj nesreće na poslu ili profesionalne bolesti u nekim se državama provodi kao zasebna grana socijalnog osiguranja, sa posebnim nositeljem, a u nekim unutar općeg osiguranja za slučaj invalidnosti i smrti. Opće je pravilo da se pravo na davanja u slučaju nesreće na poslu ili profesionalne bolesti stječe samom činjenicom nastanka osiguranog slučaja, pri čemu nije od značaja postojanje određenog prethodnog mirovinskog staža, već je dovoljno samo svojstvo osiguranika u času nesreće, odnosno izloženost štetnim utjecajima rada na određenim poslovima, koji su doveli do invalidnosti ili smrti u određenom slučaju. Teret davanja za nesreću na poslu ili profesionalnu bolest pada na osiguranje države u kojoj je došlo do te nesreće, odnosno profesionalne bolesti, što znači da za isti osigurani slučaj pripada pravo, odnosno davanje iz samo jedne države. Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju za te slučajeve sadrže posebne odredbe, prema kojima: ■■ u slučaju nesreća na poslu nastalih u obje države ugovornice, prigodom određivanja prava, uzimaju se u obzir posljedice nesreća nastalih u svim državama koje su u pitanju, radi točnog utvrđivanja opsega prava prema zako nodavstvu one države u kojoj se ostva ruje pravo, i ■■ u slučaju nastanka profesionalne bolesti, pravo, odnosno davanje ide na teret osiguranja države u kojoj je bilo posljednje osiguranje u kojem je određena osoba bila izložena štetnim utjecajima rada na određenim poslovima, a u slučaju novog osiguranog slučaja iste profesionalne bolesti u drugoj državi, uzima se u obzir stupanj prijašnjeg oštećenja od iste profesionalne bolesti. Ugovori o socijalnom osiguranju obu hvaćaju, kao nesreću na poslu, i nesreću na putu iz jedne države ugovornice u drugu, radi zaposlenja, odnosno rada. Valja napomenuti ovdje da se, osim odredaba ugovora o socijalnom osiguranju o kojima je ovdje riječ, na ostvarivanje prava za slučaj nesreće na poslu primjenjuju i odredbe Konvencije MOR broj 19 o jednakom tretmanu stranih i domaćih radnika u odnosu na odštete za nesreće na radu (1925)55, prema kojoj je država, koja je pristupila ovoj Konvenciji MOR, dužna: ■■ državljanima strana ugovornica te Konvencije u slučaju nesreće na poslu osigurati jednakost postupanja, kao i vlastitim državljanima, i ■■ korisnicima prava za davanja u slučaju nesreće na poslu osigurati isplatu tih davanja nakon povratka u njihovu dr žavu podrijetla. Naknada zbog tjelesnog oštećenja je pravo, odnosno davanje koje se može ostvariti samo u slučaju ozljede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na to utječe li određeno tjelesno oštećenje na invalidnost ili ne. To znači da se pravo na ovo davanje može ostvariti i koristiti usporedo sa bilo kojom mirovinom, domaćom ili stranom. Tjelesno oštećenje utvrđuje se u rasponu od 30% do 100%, prema posebnim listama, a naknada se određuje u fiksnim svotama za svaki stupanj oštećenja. S obzirom na to da se naknada zbog tjelesnog oštećenja ostvaruje samo u slučaju ozljede na radu (nesreće na poslu) ili profesionalne bolesti, isključena je mogućnost ostvarivanja prava na tu naknadu zbog nekog drugog oštećenja. Profesionalna rehabilitacija (pre kvalifikacija) jest davanje iz osiguranja za slučaj invalidnosti, koje se ostvaruje u sklopu osiguranja pojedine države, u skladu sa njezinim propisima. Davanja u ovome slučaju su u naravi i ostvaruju se u državi u kojoj je i nastao osigurani slučaj invalidnosti, a sastoje se u obrazovanju, sa praktičnim radom, za rad na novim poslovima (zanima nju), različitim od onih koji su se obavljali prije invalidnosti. Uz ta davanja isplaćuju se i odgovarajuće naknade, dok traje prekvalifikacija. Dodatak za pomoć i njegu druge osobe jest novčano davanje namijenjeno teškim invalidima, kojima je za obavljanje životnih potreba potrebna tuđa pomoć. Ovo se davanje može ostvarivati unutar općeg sustava osiguranja za slučaj invalidnosti, unutar osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti ili unutar sustava socijalne skrbi. Prema tome, provodi se i pravni režim toga davanja, koje se može ostvarivati, kako na načelu osiguranja (sa mogućnošću isplate u inozemstvo), tako i na načelu teritorijalnosti (u tom je slučaju ograničeno na korištenje u državi prebivališta korisnika). 5. Određivanje mirovine U međunarodnoj koordinaciji zako nodavstava o socijalnom osiguranju poznata su dva načina određivanja mirovine u slučaju rada, stanovanja ili osiguranja u dvije ili više država. Prvi i jednostavniji način jest integracija, a drugi raspodjela, BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59 [ PRAVNI SAVJETNIK ] odnosno određivanje mirovine razmjerno dužini mirovinskog staža u svakoj pojedinoj državi ugovornici (razmjerni dio mirovine, pro rata temporis). Integracija znači određivanje mirovne u cijelosti iz osiguranja države posljednjeg prebivališta, na teritorijalnom načelu, pri čemu se za njezin izračun i visinu uzimaju u obzir i sva razdoblja mirovinskog staža u državama ugovornicama, a davanje u cijelosti određuje i isplaćuje mirovinsko osiguranje države prebivališta. Ova se metoda primjenjivala među državama bivšeg socijalističkog bloka do pada berlinskog zida, a od 1955. godine je u primjeni između država članica Nordij skog vijeća. Za razliku od integracije, između ostalih europskih država primjenjuje se raspodjela, tj. određivanje mirovine od strane osiguranja svake države ugovornice, razmjerno mirovinskom stažu i ostalim veličinama koje se uzimaju u obzir prema njihovom zakonodavstvu (određivanje razmjernog dijela mirovine). Ova je metoda svojstvena državama sa mirovinskim sustavom zasno vanim na obavljanju rada ili djelatnosti, odnosno na svojstvu osiguranika i uplati doprinosa. Pravo na mirovinu ostvaruje se iz svake države ugovornice, po ispunjenju uvjeta određenih njezinim zakonodavstvom. Pri tome, primjenjuju se određena načela, i to: ■■ izračun mirovine temelji se na veli činama (plaća, mirovinski staž i dr.) iz zakonodavstva u kojemu se ostvaruje pravo, i ■■ opseg prava (visina mirovne) zavisi od dužine mirovinskog staža navršenog prema zakonodavstvu u kojemu se ostvaruje pravo na mirovinu. Tu je općeprihvaćeno pravilo da se mirovina određuje razmjerno dužini mirovinskog staža u određenoj državi (pro rata temporis), bez obzira na to postoji li pravo na mirovinu uz pribrajanje mirovinskog staža iz druge države ugovornice ili ne. Stariji ugovori o socijalnom osiguranju sadržavali su odredbe o određivanju mirovine u dvije varijante i to isključivo na temelju mirovinskog staža iz zakonodavstva pojedine države ugovornice, bez pribrajanja staža iz druge države (tzv. samostalna mirovina) i o određivanju mirovine zbrajanjem staža iz druge države ugovornice (razmjerni dio mirovine), uz mogućnost izbora (opcije) korisnika koji se morao opredijeliti za jednu od varijanata, tj. da li će primati dvije samostalne mirovine ili dva razmjerna dijela mirovine iz država ugovornica. 60 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 6. Postupak za ostvarivanje prava i isplata davanja Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju, o kojima je ovdje riječ, sadrže i određene zasebne norme kojima je uređen postupak za ostvarivanje prava njihovom primjenom i kojima se dopunjuju postupovne odredbe nacionalnih zakonodavstava država ugovornica. Zasebne postupovne norme potrebne su za ostvarivanje pojedinačnom primjenom međunarodnih ugovora, jer se ta prava ostvaruju u međudržav nom upravnom postupku, različitom od onoga koji se provodi prema nacional nom zakonodavstvu, a u mirovinskom osiguranju mogu se razlikovati norme postupka za ostvarivanje prava i norme za isplatu mirovina (izvršavanje prava). Pri tome, u postupku za ostvarivanje prava primjenom međunarodnih ugovora, osim načela suradnje nadležnih institucija država ugovornica, značajna je i primjena načela jednakosti u postupanja. Naime, u svojoj primjeni, postupovno (formalno) pravo ima prednost pred materijalnim pravom, pa je moguće da nejednakom primjenom postupovnih norma u pojedinačnim slučajevima dolazi i do ograničava nja prava koja se ostvaruju primjenom ovih ugovora. Jednakost u postupanju, ili nediskriminacija, u ovome slučaju znači, kao i naprijed, jednaku primjenu zakonskih odredaba u postuku, od kojih zavisi ostvarivanje prava prema domaćim i stranim državljanima, a osobito se odnosi na postupovne odredbe kojima je uređen položaj stranke u postupku, koja se nužno ne nalazi u državi, čiji nositelj mirovinskog osiguranja odlučuje o njezinom pravu. U tome kontekstu, od osobite je važnosti način na koji se vodi postupak kompletiranja i obrade zahtjeva unutar međunarodne pravne pomoći u mirovinskom osiguranju. 7. Postupak Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja primjenom međunarodnih ugovora o socijal nom osiguranju pokreće se zahtjevom podnesenim nadležnom nositelju države posljednjeg osiguranja ili države aktual nog prebivališta podnositelja zahtjeva. Ono što je od značaja za ovaj postupak jest da se, prema ovim ugovorima, zahtjevi, izjave, žalbe i tužbe podneseni nositeljima ili drugim nadležnim tijelima bilo koje države ugovornice, smatraju podnesenima istodobno nositeljima ili nadležnim tijelima druge države, kao da su njoj i podneseni. Time se osigurava istodobnost ulaganja podnesaka u državama ugovornicama, što je [ PRAVNI SAVJETNIK ] važno u pogledu čuvanja rokova za zahtjeve, odnosno pravne lijekove pojedinaca koji se ulažu u postupku za ostvarivanje prava. Također, odluku o pravu iz mirovinskog osiguranja, koja se donosi u pojedinom slučaju, svaki nositelj izravno dostavlja osiguraniku, odnosno zainteresiranoj osobi, bez obzira na to nalazi li se on u njegovoj ili drugoj državi ugovornici. Ovaj postupak provode nadležni nositelji mirovinskog osiguranja država ugovornica, pri čemu primjenjuju vlastite nacionalne propise i odredbe međunarodnih ugovora, prema načelu suradnje nadležnih institucija i prema kojemu su nositelji osiguranja, sudovi i državna tijela dužni jedni drugima pružati pomoć pri primjeni određenog ugovora. Međunarodna pravna pomoć koja se provodi u postupku ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja je besplatna, a plaćaju se samo troškovi liječničkih pregleda obavljenih na traženje i za račun nositelja mirovinskog osiguranja jedne države ugovornice. Ugovori o socijalnom osiguranju sadrže i odredbe o oslobađanju od pristojbi kada se, prema nacionalnom zakonodavstvu države ugovornice, primjenjuje takvo oslobađanje. Nadalje, isprave koje se pribavljaju u postupku prema tim ugovorima oslobođene su od posebne ovjere i sličnih formalnosti, a nositelji osiguranja i druga tijela koja sudjeluju u postupku međusobno komuniciraju u pravilu na svojim službe nim jezicima, što vrijedi i za osiguranike i ostale zainteresirane kada se podne scima obraćaju nositeljima i ostalim tijelima država ugovornica. Svrha ovih odredaba jest da se omogući ostvarivanje prava u pojedinim slučajevima što brže i bez posebnih troškova i formalnosti, što je od osobitog značaja za osiguranike koji su nerijetko u stanju so cijalne potrebe i kojima će tražena davanja biti izvorom za egzistenciju. 8. Isplata Isplata mirovina i drugih davanja u inozemstvo znači zapravo izvršavanje rješenja o ostvarivanju prava iz mirovinskog osiguranja izvan granica države u kojoj je u određenom slučaju pravo ostvareno. U kontekstu upravnog postupka, koji se ovdje primjenjuje, izvršenje obavlja isto tijelo (nositelj), koje je i donijelo rješenje o ostvarivanju prava u određenom slučaju. Ugovorima o socijalnom osiguranju uspostavlja se uzajamnost isplate na područjima država ugovornica, a činjenica isplate u drugu državu ne može biti razlogom za smanjenje ili drugo ograničavanje davanja. Za isplatu u treće države, za građane druge države ugovornice osigurava se jednako postupanje, kao i za građane države koja duguje isplatu koja se isplaćuje, tako da u ovome dijelu ugovori upućuju na zakonodavstvo pojedine države ugovornice. Neki ugovori o socijalnom osiguranju sadr že i odredbe o isplati zaostataka nositelju druge države ugovornice, ako je taj nositelj predujmio davanje o kojem se odlučuje u postupku za ostvarivanje prava u pojedinom slučaju. U pogledu mogućih (i nerijetkih) ograničenja isplate mirovina i drugih davanja u druge države, razlikuju se dvije vrste ograničenja i to: ■■ ograničenja koja su izričito sadržana u pojedinom međunarodnom ugovoru, ■■ ograničenja koja proizlaze iz do maćih propisa, a koja su moguća i u međunarodnim ugovorima. U pogledu država sa kojima nije zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, isplata mirovina i drugih davanja u njih obavlja se primjenom domaćih propisa ili na temelju uzajamnosti (reciprociteta). Na koncu, isplatom u inozemstvo obuhvaćena su samo novčana davanja, dok se davanja u naravi, prema svojoj prirodi, koriste samo u državi u kojoj su i ostvarena. BILATERALNI SPORAZUMI O SOCIJALNOM OSIGURANJU KOJE JE BOSNA I HERCEGOVINA POTPISALA SA DRUGIM DRŽAVAMA ILI JE PROCEDURA RATIFIKACIJE U TOKU I Zaključeni, potpisani i ratificirani sporazumi 1. Sporazum između BiH i Republike Austrije o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 2/01 - stupio na snagu 1. 11. 2001.). ■■ Protokol o provođenju Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Austrije („Sl. glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 2/01 – stupio na snagu 2001. godine). ■■ Dana 9. 12. 2003. godine potpisan je Dogovor o naknadi troškova putem paušalnih plaćanja, zaključen između Ministarstva civilnih poslova BiH i Saveznog ministarstva za socijalnu sigurnost, generacije i zaštitu potrošača BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Republike Austrije, a u cilju provođenja Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Austrije. ■■ Dana 27. 6. 2006. godine između predstavnika Ministarstva civilnih poslova BiH i Saveznog ministarstva za socijalnu sigurnost, generacije i zaštitu potrošača Republike Austrije potpisan je Dogovor o izmjenama i dopunama Dogovora o naknadi troškova putem paušalnih plaćanja. 2. Ugovor o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Hrvatske („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 6/01 stupio na snagu 1. 11. 2001.). ■■ Administrativni sporazum o provođenju Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Hrvatske („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 39/01 stupio na snagu 1. 11. 2001. godine). 3. Sporazum između BiH i SR Jugoslavije ■■ ■■ ■■ ■■ o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03 – stupio na snagu 1. 1. 2004. godine). Administrativni sporazum za provođenje Sporazuma između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 13/10) – potpisan 20. 4. 2004. godine – stupio na snagu istovremeno sa sporazumom. Dogovor o paušalnoj naknadi troškova zdravstvene zaštite potpisan 11. 2. 2005. godine. Administrativni sporazum o izmjenama Administrativnog sporazuma za sprovođenje Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije, stupio na snagu 10. 6. 2010. godine, a primjenjuje se od 1. 7. 2010. godine („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 13/10). Administrativni sporazum o izmjenama Administrativnog sporazuma za sprovođenje Sporazuma o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i SR Jugoslavije, stupio na snagu danom potpisivanja 31. 8. 2010. godine, a primjenjuje se od 1. 9. 2010. godine („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 13/10). 4. Ugovor između BiH i Republike Turske o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03 stupio na snagu 1. 9. 2004. godine). ■■ Administrativni sporazum za primjenu Ugovora između BiH i Republike Turske o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 16/03 – stupio na snagu 1. 9. 2004. godine). ■■ Dodatak 1. Proteze, pomagala i 62 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 zdravstvena davanja veće vrijednosti. 5. Ugovor između BiH i Republike Makedonije o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 1/06 – stupio na snagu 2006. godine). ■■ Administrativni sporazum za provođenje Ugovora između BiH i Republike Makedonije o socijalnom osiguranju („Sl. glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 1/06 – stupio na snagu 2006. godine). 6. Sporazum o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Slovenije („Sl. glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 8/07 – od 20. 9. 2007. godine). Sporazum stupio na snagu 1. 7. 2008. godine. ■■ Administrativni dogovor o sprovođenju Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Slovenije („Službeni glasnik BiH - Međunarodni ugovori“, broj 01/08 od 25. 2. 2008. godine). Stupio na snagu zajedno sa Sporazumom. ■■ Predsjedništvo BiH je donijelo Zaključak o ispravci pogreške do koje je došlo prilikom parafiranja tekstova Sporazuma, a ista se odnosi na dio teksta Sporazuma u članu 25. stav 2. gdje su izbrisane riječi. „odnosno boravište“. Zaključak je objavljen („Sl. glasnik BiH Međunarodni ugovori“, broj 06/08 od 16. 7. 2008. godine). ■■ Nakon završetka procedure o izmjeni sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i Republike Slovenije oko izmjene člana 5. Sporazuma, isti je potpisan 17. 12. 2011. godine na Brdu kod Kranja. U toku je ratifikacija istog (aktivnosti provodi Sektor za rad i zapošljavanje). 7. Ugovor o socijalnom osiguranju između BiH i Kraljevine Belgije („Službeni glasnik – Međunarodni ugovori“, broj 10/07) – stupio na snagu 1. 6. 2009. godine. ■■ Administrativni sporazum u vezi sa primjenom Ugovora o socijalnom osiguranju između BiH i Kraljevine Belgije i Sporazum kojim se utvrđuje lista proteza, protetičke opreme i drugih davanja u naturi od velikog značaja stupili su snagu kada i Ugovor. 8. Sporazum između BiH i Republike Mađarske o socijalnom osiguranju i socijalnoj sigurnosti i Administrativni sporazum za provođenje Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike [ PRAVNI SAVJETNIK ] Mađarske o socijalnom osiguranju i socijalnoj sigurnosti u Sarajevu („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“, broj 12/08) - stupio na snagu 1. 7. 2009. godine. Potpisani sporazumi – procedura ratifikaciju i objavu u toku za Republika Francuska Opća konvencija o socijalnom osiguranju sa Francuskom zaključena je 5. 1. 1950. godine u Parizu („Službeni vjesnik Prezidijuma Narodne skupštine FRJ“, broj /51). Konvencija je stupila na snagu 1. 4. 1951. godine, od kada se i primjenjuje. 9. Sporazum između BiH i Velikog Vojvodstva Luksemburga o socijalnom osiguranju, potpisan je dana 8. 4. 2011. godine u Luksemburgu. Istog dana potpisan je Administrativni sporazum o načinu primjene Sporazuma između BiH i Velikog Vojvodstva Luksemburga o socijalnom osiguranju. ■■ Odluka o davanju saglasnosti za ratificiranje Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Velikog Vojvodstva Luksemburga o socijalnom osiguranju s Administrativnim sporazumom o načinu primjene Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Velikog Vojvodstva Luksemburga o socijalnom osiguranju objavljena u „Službenom glasniku BiH – Međunarodni ugovori“, broj 4/11 od 12. 8. 2011. godine. Međunarodni bilateralni ugovori o socijalnom osiguranju koje je zaključila bivša SFRJ, a koje Bosna i Hercegovina primjenjuje po osnovu Sporazuma o sukcesiji Republika Italija Konvencija o socijalnom osiguranju s Italijom, s Opštim protokolom, zaključena je 14. 11. 1957. godine u Rimu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 1/59). Konvencija je stupila na snagu 1. 1. 1961. godine, od kada se i primjenjuje. Veliko Vojvodstvo Luksemburg Opća konvencija o socijalnom osiguranju sa Luksemburgom, sa Posebnim protokolom, zaključena je 13. 10. 1954. godine u Beogradu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 12/56). Konvencija je stupila na snagu 1. 6. 1956. godine, od kada se i primjenjuje. Kraljevina Holandija Konvencija o socijalnom osiguranju sa Holandijom, sa završnim protokolom, zaključena je 11. 5. 1977. godine u Beogradu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 11/80). Konvencija je stupila na snagu 1. 4. 1979. godine, od kada se i primjenjuje. Narodna Republika Bugarska Konvencija o socijalnom osiguranju sa Bugarskom zaključena je 18. 12. 1957. godine u Beogradu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS”, broj 8/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 9. 1958. godine, od kada se i primjenjuje. Čehoslovačka Republika (Češka i Slovačka) Konvencija o socijalnom osiguranju sa Čehoslovačkom zaključena je 22. 5. 1957. godine u Beogradu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 5/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 12. 1957. godine, od kada se i primjenjuje. Kraljevina Danska Konvencija o socijalnom osiguranju sa Danskom, sa Protokolom, zaključena je 22. 6. 1977. godine u Beogradu („Službeni list SFRJ – Dodatak MUIDS“, broj 5/80). Konvencija je stupila na snagu 1. 2. 1979. godine, od kada se i primjenjuje. Kraljevina Norveška Konvencija o socijalnom osiguranju sa Norveškom zaključena je sa Protokolom 22. 11. 1974. godine u Beogradu („Službeni list SFRJ“, broj 22/75). Konvencija je stupila na snagu 1. 9. 1976. godine, od kada se i primjenjuje. Narodna Republika Poljska Konvencija o socijalnom osiguranju s Poljskom, sa Dodatnim protokolom, zaključena je 16. 1. 1958. godine u Varšavi („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 9/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 1. 1959. godine, od kada se i primjenjuje. Savezna Republika Njemačka Sporazum o socijalnom osiguranju sa SR Njemačkom zaključen je, sa Završnim protokolom, 12. 10. 1968. godine u Beogradu („Službeni list SFRJ“, broj 9/69). Sporazum je stupio na snagu 1. 9. 1969. godine, od kada BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63 [ PRAVNI SAVJETNIK ] se i primjenjuje. Kraljevina Švedska Konvencija o socijalnom osiguranju sa Švedskom, sa Protokolom, zaključena je 30. 3. 1978. godine u Stockholmu („Službeni list SFRJ – Dodatak MUIDS“, broj 12/79). Konvencija je stupila na snagu 1. 1. 1979. godine, od kada se i primjenjuje. Švicarska Konfederacija Konvencija o socijalnom osiguranju sa Švicarskom, sa Završnim protokolom, zaključena je 8. 6. 1962. godine u Bernu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj /63). Konvencija je stupila na snagu 1. 3. 1964. godine, od kada se i primjenjuje. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverna Irska Konvencija o socijalnom osiguranju sa Velikom Britanijom i Sjevernom Irskom zaključena je 24. 5. 1958. godine u Londonu („Službeni list FNRJ – Dodatak MUIDS“, broj 7/58). Konvencija je stupila na snagu 1. 9. 1958. godine, od kada se i primjenjuje. 64 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Zlatan Karović, mr. prava Ministarstvo pravde i uprave ZAKON O RADU U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE – zasnivanje radog odnosa – Sažetak: U fokusu su odredbe Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine koje se odnose na opće uslove za zasnivanje radnog odnosa, potrebu za zasnivanjem radnog odnosa, načine zasnivanja radnog odnosa, kao i na obavezu raspisivanja javnog oglasa. Objašnjava se na koje zaposlenike se primjenjuju odredbe ovog zakona. Pojašnjavaju se odredbe koje se primjenjuju na radnopravni status namještenika u organima uprave na nivou BiH, te se navode primjeri kako su ti odnosi regulisani na nivou Federacije Bosne i Hercegovine. Navode se obaveze poslodavaca koje trebaju preduzeti prilikom raspisivanja javnog oglasa, kao i na način raspisivanja i procedure izbora kandidata putem javnog oglasa. Ključne riječi: Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, poslodavac, zaposlenik, ugovor o radu, procedura prijema u radni odnosa, javni oglas, opći uslovi za zasnivanje radnog odnosa, posebni uslovi, lex specialis propisi Uvod Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine reguliše se radnopravni status zaposlenika, način i postupak prijema u radni odnos, zaključivanja ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca, radno vrijeme, plaće i naknade, odmori i odsustva, zaštita prava iz radnog odnosa, zaključivanje i primjena kolektivnog ugovora, rješavanje sporova između zaposlenika i poslodavca, učešće zaposlenika i sindikata u zaštiti prava zaposlenika, prestanak radnog odnosa, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koje nastaju na osnovu radnopravnog statusa zaposlenika.1 Zbog složene ustavne strukture Bosne i Hercegovine i podjele nadležnosti između entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i entiteta Republike Srpske i Brčko Distrikta, ovaj zakon se primjenjuje samo na zaposlenike u institucijama Bosne i Hecegovine i onim pravnim subjektima koje su osnovale institucije Bosne i Heregovine. Tačnije, ovaj zakon se odnosi na: a) zaposlenike u institucijama Bosne i Hercegovine i njenim organima koji nisu državni službenici; b) zaposlenike u institucijama Bosne i Hercegovine koji su izričito izuzeti iz Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02 i 35/03); c) zaposlenike koji su zaposleni u javnim preduzećima Bosne i Hercegovine, udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, pravnim subjektima koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, međuentitetskim korporacijama i drugim institucijama za obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini, ako drugim zakonom nije BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65 [ PRAVNI SAVJETNIK ] drugačije određeno.2 Iz ovih odredbi vidljivo je, kao i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, da su državni službenici izuzeti iz primjene ovog zakona u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Jer, baš kao i na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, državni službenici imaju svoj lex specialis zakon koji reguliše njihov radnopravni status, a to je Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.3 Međutim, Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine je propisano da se ovaj zakon primjenjuje i na državne službenike ukoliko nije u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.4 Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine se ne odnosi na sljedeća lica koja nisu državni službenici i čiji se pravni status uređuje drugim propisima5 i to: 1. članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine; 2. članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine; 3. Vijeće ministara, ministri i zamjenici ministara; 4. članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja; 5. sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine; 6. sudije Suda Bosne i Hercegovine; 7. Ombudsmen Bosne i Hercegovine; 8. glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioce Bosne i Hercegovine; 9. pravobranilac i zamjenici pravobranioca Bosne i Hercegovine; 10.članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine; 11. članovi Izborne komisije Bosne i Hercegovine; 12.profesionalna vojna lica u institucijama Bosne i Hercegovine; 13.guverner i viceguverneri Centralne banke Bosne i Hercegovine; 14.generalni revizor i zamjenike generalnog revizora Ureda za reviziju finansijskog poslovanja institucija Bosne i Hercegovine; 15.sekretari domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, ali se na njih primjenjuju sljedeće odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine: ■■ Član 14. (Dužnosti državnog službenika) ■■ Član 15.1. f) i g) - (Pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti i pravo da se nadređeni prema njemu odnose poštujući njegovo ljudsko dostojanstvo), ■■ Član 18. (prava i obaveze sekretara domova, Zajedničke službe i savjetnika), ■■ Član 22. stav 1. (Agencija za državnu službu javno oglašava slobodno radno mjesto), ■■ Člana 45. (Propisi o radu i socijalnom osiguranju);6 16.Lica zaposlena kao savjetnici članova Parlamentarne skupštine, članova Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministara i zamjenika ministara, guvernera i viceguvernera Centralne banke, ali se na njih primjenjuju sljedeće odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine: ■■ Član 14.3.a) - (Državni službenik je nepristrasan, te naročito izbjegava aktivnosti ili propuste u vršenju svoje profesionalne dužnosti koje krše ili su nespojive sa dužnostima utvrđenim ovim zakonom i suzdržava se od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja), ■■ Član 14.5. - (Državni službenik dužan je da se ponaša i postupa u skladu sa Kodeksom državnih službenika, koji usvaja Vijeće ministara, na prijedlog Agencije za državnu službu), ■■ Član 15.1.f) - (Pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti) ■■ Član 18. - (Prava i obaveze sekretara domova, sekretara Zajedničke službe i savjetnika), ■■ Član 22. osim tačaka a) i c) - (Opšti uslovi za postavljenje državnog 66 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] službenika, osim uslova da je državljanin Bosne i Hercegovine i da ima univerzitetsku diplomu i druge obrazovne ili akademske kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa bolonjskog sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se reguliraju poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćno-tehnički poslovi i uslovi za njihovo obavljanje u organima uprave institucija Bosne i Hercegovine, ■■ Čl. 45. i 46. - (Propisi o radu i socijalnom osiguranju i odsustvo i godišnji odmor); 17.lica zaposlena u Centralnoj banci BiH, lica zaposlena u Uredu ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine i policijski službenici definisani Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.7 Ono što je bitno istaći za Zakon o radu u institucijama BiH je i to što je propisano da se na sva pitanja u vezi s ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju opći propisi obligacionog prava.8 Kao poslodavci, u smislu ovog zakona, smatraju se institucije Bosne i Hercegovine i njeni organi i druga pravna lica i druge institucije (javna preduzeća Bosne i Hercegovine, udruženja i fondacije Bosne i Hercegovine, pravni subjekti koje osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, međuentitetske korporacije i druge institucije za obavljanje dodatnih nadležnosti u Bosni i Hercegovini), koje zapošljavaju određeno lice na osnovu ugovora o radu.9 Zakon definiše da je zaposlenik fizičko lice koje je zaposleno kod poslodavca na osnovu ugovora o radu.10 Zasnivanje radnog odnosa Radni odnos se zasniva zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika.11 Ugovor o radu se zaključuje u pismenoj formi.12 Ugovor o radu sadrži, naročito, podatke o: a) nazivu i sjedištu poslodavaca; b) imenu, prezimenu, prebivalištu, odnosno boravištu zaposlenika; c) trajanju ugovora o radu; d) danu početka rada; e) mjestu rada; f) radnom mjestu na kojem se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova; g) dužini i rasporedu radnog vremena; h) odmoru u toku radnog dana; i) plaći, dodacima na platu, drugim naknadama, te periodima isplate; j) trajanju godišnjeg odmora; k) otkaznim rokovima kojih se moraju pridržavati zaposlenik i poslodavac; l) druge podatke, prava i obaveze u vezi sa radom i uslovima rada utvrđenim kolektivnim ugovorom.13 Procedura prijema u radni odnos i raspisivanje javnog oglasa Ovim zakonom je propisano da odluku o potrebi prijema zaposlenika u radni odnos donosi poslodavac, u okviru potreba i slobodnih radnih mjesta utvrđenih aktom poslodavca, odnosno Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji.14 Na osnovu ove odluke, raspisuje se javni oglas koji se objavljuje BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67 [ PRAVNI SAVJETNIK ] najmanje u jednom visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.15 Javni oglas sadrži: ■■ naziv i sjedište poslodavca, ■■ naziv radnog mjesta, ■■ opće i posebne uslove za prijem u radni odnos, odnosno za to radno mjesto, ■■ kratak opis poslova i zadataka radnog mjesta, ■■ da li se radni odnos zasniva na određeno ili neodređeno vrijeme, ■■ da li je utvrđen probni rad kao poseban uslov za zasnivanje radnog odnosa i trajanje probnog rada, ■■ rok za podnošenje prijava na raspisani javni oglas.16 Rok za podnošenje prijava ne može biti kraći od osam dana.17 Ovom odredbom je zakonodavac odredio najkraći rok za podnošenje prijava, međutim to ne spriječava institucije, javna preduzeća i pravne subjekte koje su osnovale institucije Bosne i Hercegovine da svojim pravilnicma o radu propišu i duži rok ako smatraju da je takav duži rok potreban i opravdan. Za razliku od ovog zakona, Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine18 ne poznaje obavezu poslodavca da raspisuje javni oglas. Nakon raspisanog konkursa i objavljenog u najmanje jednom visokotiražnom dnevnom listu koji se distribuira na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, poslodavac imenuje Komisiju za izbor zaposlenika, koja razmatra pristigle prijave kandidata u smislu ispunjavanja općih i posebnih uslova, provodi postupak ispitivanja kandidata obavljanjem testiranja, te poslodavcu dostavlja listu uspješnih kandidata radi daljnjeg postupanja.19 Poslodavac, na osnovu liste uspješnih kandidata, donosi odluku o prijemu kandidata u radni odnos.20 Kad postoji slobodno radno mjesto, poslodavac će pokušati to radno mjesto popuniti prijemom zaposlenika koji je odlukom drugog poslodavca stavljen na raspolaganje, a koji je radio na sličnom radnom mjestu kod tog poslodavca i ispunjava opće i posebne uslove za prijem u radni odnos.21 Struktura zaposlenika kod poslodavca okvirno odražava nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva.22 Ovdje je bitno naglasiti još jednu razliku između nivoa Bosne i Hercegovine i nivoa Federacije Bosne i Hercegovine kada su u pitanju radnopravni odnosi. Naime, Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine23 je propisao da „principi utvrđeni ovim zakonom koji se odnose na postavljenje, unapređenje, prekobrojne zaposlenike, disciplinsku odgovornost i prestanak radnog odnosa državnih službenika, utvrđen u ovom zakonu, shodno se mogu primjenjivati i na namještenike“.24 Namještenici su lica koji u organima državne službe obavljaju poslove propisane Uredbom o dopunskim poslovima osnovne djelatnosti i poslovima pomoćne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koji obavljaju namještenici.25 Iz navedenog proizlazi da se, pored posebnog Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine,26 Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH se primjenjuje i na namještenike zaposlene u organima državne službe u Federaciji BiH, za razliku od Zakona o državnoj službi Bosne i Hercegovine, koji ne sadrži takvu odredbu. Namještenici u ministarstvima, samostalnim upravnim organizacijama i upravnim organizacijama u sastavu ministarstava, kao i drugim institucijama Bosne i Hercegovine osnovanim posebnim zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova uprave, kada su u pitanju radnopravni odnosi, svoja prava ostvaruju shodno Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, a ne iz Zakona o državnoj službi BiH, kako je to analogno regulisano na nivou 68 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Federacije Bosne i Hercegovine za namještenike. Situacije kada se javni oglas ne raspisuje Javni oglas ne raspisuje se za: a) zaposlenika koji se raspoređuje na slobodno radno mjesto kod istog poslodavca; b) zaposlenika koji se na osnovu pismenog sporazuma poslodavaca i uz saglasnost zaposlenika raspoređuje na rad kod drugog poslodavca; c) prijem u radni odnos zaposlenika na određeno vrijeme do tri mjeseca, kada zbog hitnosti obavljanja posla, iznenadnog povećanja obima posla i iznenadnog odsustva zaposlenika nije moguće pravovremeno provesti javni oglas; d) zaposlenika koji je odlukom poslodavca stavljen na raspolaganje; e) zaposlenika čiji je radni odnos na određeno vrijeme na poslovima vezanim za mandat izabranog funkcionera ili nosioca izvršnih funkcija u institucijama Bosne i Hercegovine i može se zasnivati na period duži od dvije godine, a najviše do isteka mandata izabranog nosioca izvršnih funkcija. Opći uslovi za zasnovanje radnog odnosa U radni odnos kod poslodavca može se primiti lice koje ispunjava sljedeće opće uslove: a) da ima navršenih 18 godina života; b) da je državljanin Bosne i Hercegovine, što se dokazuje uvjerenjem, ne starijim od šest mjeseci; c) da protiv njega nije pokrenut krivični postupak za krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora tri i više godina ili da mu nije izrečena zatvorska kazna za krivično djelo učinjeno s umišljajem u skladu sa krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini; d) da nije obuhvaćeno odredbom člana IX. stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine; e) da je fizički i psihički sposobno za obavljanje poslova radnog mjesta na koje se prijavilo kod poslodavca.27 Osim ovih uslova, zakonom i drugim propisom ili pravilnikom, mogu se propisati posebni uslovi za prijem u radni odnos zaposlenika na pojedino radno mjesto (stručna sprema, radno iskustvo, posebna psihofizička sposobnost, stručni ispit, rad na računaru, poznavanje stranog jezika i dr.).28 Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine sadrži opće uslove za zasnivanje radnog odnosa u institucijama BiH, dok je poslodavcima ostavljena mogućnost da propišu, svojim aktima, posebne uslove za prijem u radni odnos, zavisno od konkretnog radnog mjesta na kojem će zaposlenik raditi i poslova koje će obavljati. Pored toga, pojedini zakoni, kojima se reguliše jedna konkretna oblast na nivou Bosne i Hercegovine, sadrže i opće i posebne uslove za zasnivanje radnog odnosa. Kao primjer takvih općih i posebnih uslova, propisanih posebnih zakonom, navest ćemo Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.29 Ovaj zakon je propisao opće i posebne uslove za kandidate. Kao lex specialis zakon, uslovi propisani ovim zakonom se isključivo primjenjuju na kandidate koji se zapošljavaju u policijske organe. To znači da izabrani kandidati zaključuju ugovor o radu po odredbama ovog zakona. Kao opći uslovi, Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine propisani su: a) državljanstvo BiH; b) životna dob između osamnaest i trideset i pet godina života; BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69 [ PRAVNI SAVJETNIK ] c) najmanje IV stepen školske spreme za čin policajca, a najmanje VI stepen školske spreme za čin mlađeg inspektora; d) ljekarsko uvjerenje, ne starije od tri mjeseca, kao dokaz o fizičkoj sposobnosti za rad; e) regulirana vojna obaveza; f) da nije otpuštena iz institucije državne uprave ili iz vojne službe u BiH kao rezultat disciplinske sankcije; g) da protiv nje nije pokrenut krivični postupak i da nije izrečena pravosnažna kazna zatvora za krivično djelo, osim za krivična djela protiv sigurnosti saobraćaja, u skladu sa krivičnim zakonodavstvom; h) da se nije odbila pojaviti pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju kao osoba optužena od tog tribunala; i) da joj nije odbijena certifikacija ili da joj privremeno ovlaštenje nije oduzeto od IPTF-a.30 Kako se ovi opći uslovi razlikuju od općih uslova propisanih Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, ovi opći uslovi propisani Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine predstavljaju posebene uslove utvrđene posebnim zakonom u odnosu na Zakon o radu u institucijama BiH. Podaci koji se od zaposlenika ne mogu tražiti prilikom zasnivanja radnog odnosa Prilikom zaključivanja ugovora o radu, poslodavac ne može tražiti od zaposlenika podatke koji nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnih aktivnosti koje zaposlenik obavlja.31 To znači da poslodavac od zaposlenika ne može tražiti podatke koji su privatne prirode i ne mogu utjecati na rad zaposlenika (npr. seksualna orijentacija). Od žene, koja se prijavila na raspisani javni oglas poslodavca ili koja je već zaposlena kod poslodavca, zabranjeno je tražiti da uradi test za utvrđivanje trudnoće.32 Lični podaci zaposlenika ne mogu se prikupljati, obrađivati, koristiti ili dostavljati trećim licima, osim ako je to određeno zakonom ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obaveza iz radnog odnosa.33 Lični podaci se mogu obrađivati u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka. Kontrolor podataka i, u okviru svoje nadležnosti, obrađivač podataka brinu o sigurnosti podataka te preduzimaju sve tehničke i organizacione mjere i utvrđuju pravila postupaka koji su neophodni za provođenje ovog zakona i drugih propisa u vezi sa zaštitom i tajnošću podataka.34 Javni organ kao kontrolor dužan je, prema svojim nadležnostima, donijeti propis sa ciljem provođenja ovog zakona.35 Situacije kada nije moguće izvršiti prijem u radni odnos Ne može se primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje u mjestu življenja obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno koje ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu.36 Prilikom prijema u radni odnos, lice koje se prima u radni odnos daje pismenu izjavu pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću da u mjestu življenja ne obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno da nema zanatsku radnju ili vlastitu firmu.37 Ako zaposlenik u mjestu življenja obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu tokom zaposlenja kod poslodavca, zaposlenik je dužan, u roku petnaest dana od dana nastanka tih okolnosti, izjasniti se o tome hoće li otkloniti razloge smetnje ili napustiti radni odnos kod poslodavca.38 Ako je zaposlenik prilikom prijema u radni odnos prešutio činjenicu da u mjestu življenja obavlja samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno da ima zanatsku radnju ili vlastitu firmu, ili nije 70 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] otklonio smetnju, poslodavac donosi odluku o prestanku radnog odnosa zaposlenika, bez prava na otkazni rok.39 Iako u ovom zakonu nije definisano šta se smatra mjestom življenja, smatramo da se mjestom življenja, u smislu ovih odredbi, smatra mjesto prebivališta, odnosno mjesto stalnog boravka zaposlenika. S obzirom na opis poslova pojedinih radnih mjesta koje obavljaju zaposlenici, moguće je da zaposlenik radi na drugom mjestu od mjesta stalnog boravka (npr. zaposlenik u Graničnoj policiji BiH ima prebivalište u Čapljini, a radno mjesto mu je na graničnom prijelazu Vardište - Višegrad). Zaposlenik može van redovnog radnog vremena i po prethodno pribavljenom pismenom odobrenju poslodavca raditi kod drugog pravnog ili fizičkog lica, samo ako takav rad nije zabranjen posebnim zakonom.40 (Napomene) 1 Član 1. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13). 2 Član 1. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 3 Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12). 4 Član 1. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH. 5 Član 4. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH. 6 Član 4a. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. 7 Član 6. st. 3, 4. i 5. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine. 8 Član 1. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. 9 Član 2. stav 1. tačka a) Zakona o radu u institucijama BiH. 10 Član 2. stav 1. tačka b) Zakona o radu u institucijama BiH. 11 Član 1. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. 12 Član 12. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 13 Član 12. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH. 14 Član 8. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH. 15 Član 8. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 16 Član 8. stav 3. Zakona o radu u institucijama BIH. 17 Član 8. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH. 18 „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 43/99, 32/00 i 29/03. 19 Član 8. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. 20 Član 8. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH. 21 Član 8. stav 7. Zakona o radu u institucijama BiH. 22 Član 8. stav 9. Zakona o radu u institucijama BIH. 23 „Službene novine Federacije BiH”, br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 4/12. 24 Član 66. stav 3. Zakona o državnoj službi u FBiH. 25 „Službene novine Federacije BiH“, br. 69/05 i 29/06. 26 „Službene novine Federacije BiH,“ broj 49/05. 27 Član 10. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH. 28 Član 10. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 29 „Službeni glasnik BiH“, br. 27/04, 63/04, 05/06, 33/06, 58/06 i 15/08. 30 Član 46. Zakona o policijskim službenicima BiH. 31 Član 14. stav 1. Zakona o radu u institucijama BiH. 32 Član 14. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 33 Član 15. Zakona o radu u institucijama BiH. 34 Član 11. stav 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka. 35 Član 11. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka. 36 Član 11. 1. Zakona o radu u institucijama BiH. 37 Član 11. stav 2. Zakona o radu u institucijama BiH. 38 Član 11. stav 3. Zakona o radu u institucijama BiH. 39 Član 11. stav 4. Zakona o radu u institucijama BiH. 40 Član 11. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ljiljana Ćehajić, dipl. pravnik DRŽAVNI SLUŽBENICI U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE Siže: Predstavljen je status državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine, pojam državnog službenika, radna mjesta u državnoj službi i kategorije razvrstavanja radnih mjesta, principi i način zapošljavanja u institucijama Bosne i Hercegovine, unapređenje profesionalne karijere, popunjavanje upražnjenih radnih mjesta, uslovi za postavljenje državnog službenika, provođenje javnog konkursa, zapošljavanje na određeno vrijeme, probni period, ocjena rada, unapređenje, interni i eksterni premještaji i prijem u novoosnovane institucije, direktno premještanje državnog službenika, prekobrojnost i prestanak radnog odnosa državnih službenika. Ključne riječi: Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, institucije Bosne i Hercegovine, državni službenik, radna mjesta, kategorije razvrstavanja radnih mjesta, uslovi za prijem u radni odnos, interni premještaj, interno oglašavanje, eksterni premještaj, javni konkurs, preuzimanje državnih službenika, direktno preuzimanje državnih službenika, radni odnos na neodređeno vrijeme, radni odnos na određeno vrijeme, Agencija za državnu službu, Odbor državne službe za žalbe, rukovodilac institucije, probni period, ocjenjivanje, prekobrojnost, prestanak radnog odnosa UVOD Zakonom o državnoj službi u institucijama vlasti u Bosni i Hercegovini 1 uređen je pravni status državnih službenika u ministarstvima, samostalnim upravnim organizacijama i upravnim organizacijama u sastavu ministarstava, kao i drugim institucijama Bosne i Hercegovine osnovanim posebnim zakonom ili kojima je posebnim zakonom povjereno obavljanje poslova uprave. Istim zakonom je osnovana Agencija za državnu službu, kojoj su povjerene nadležnosti u procesu zapošljavanja državnih službenika, kao i Odbor državne službe, kao drugostepeni organ u tom procesu. 72 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Agencija za državnu službu Agencija se osniva ovim zakonom kao samostalna upravna organizacija sa svojstvom pravnog lica.2 Agencija: a) osigurava: 1) realizaciju procesa zapošljavanja državnih službenika na zahtjev institucija; 2) pomaže institucijama u realizaciji njihove kadrovske politike, organizacionog razvoja, kao i pri uspostavljanju informacionog sistema upravljanja ljudskim potencijalima; 3) obuku i razvoj državne službe; b) podnosi godišnji izvještaj o radu i plan rada za narednu godinu Vijeću ministara na odobravanje, a objavit će na zvaničnoj stranici Agencije tromjesečni izvještaj o svom radu, a skraćenu verziju toga ponuditi i sredstvima javnog informiranja. c) provodi ankete u okviru institucija na zahtjev Vijeća ministara; d) obavlja ostale poslove i zadatke utvrđene ovim zakonom. Odbor državne službe za žalbe Odbor državne službe za žalbe3 je, u skladu sa ovim zakonom i njegovim podzakonskim aktima, odgovoran za razmatranje svih konačnih odluka, preduzetih ili propuštenih radnji institucije i/ili Agencije uključujući i institucije iz člana 4. stav 1. ovog zakona (izuzeci od primjene Zakona), a koje se odnose na status državnih službenika i to na zahtjev: (a) državnog službenika na kojeg se sporna odluka, preduzeta ili propuštena radnja odnosi, ukoliko državni službenik ima jasno opredijeljen pravni interes; (b) institucije gdje službenik obavlja svoju dužnost; (c) Agencije. DRŽAVNI SLUŽBENIK Zakonom je definisano da je državni službenik lice koje je postavljeno upravnim aktom na radno mjesto u državnoj službi u instituciju, u skladu sa zakonom. Posebno je naglašeno da se Zakon primjenjuje i na državne službenike diplomatske i konzularne službe, Državne agencije za istragu i zaštitu i granične službe, ali da Vijeće ministara može odlukom, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije za državnu službu, utvrditi da se u odnosu na pojedine odredbe ovog zakona drugačije regulišu pitanja vezana za diplomatskokonzularnu službu, odnosno položaj, prava i obaveze u odnosu na državne službenike te službe. NISU DRŽAVNI SLUŽBENICI Zakon se ne odnosi na lica koja nisu državni službenici i čiji se pravni status uređuje drugim propisima4 i to: 1. članovi Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 2. članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, 3. Vijeće ministara, ministri i zamjenici ministara, 4. članovi Stalnog komiteta za vojna pitanja, 5. sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, 6. sudije Suda Bosne i Hercegovine, 7. Ombudsmen Bosne i Hercegovine, 8. glavni tužilac, zamjenici glavnog tužioca i tužioci Bosne i Hercegovine, 9. pravobranilac i zamjenici pravobranioca Bosne i Hercegovine, 10. članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, 11. članovi Izborne komisije Bosne i Hercegovine, 12. profesionalna vojna lica u institucijama Bosne i Hercegovine, 13. guverner i viceguverneri Centralne banke Bosne i Hercegovine, 14. generalni revizor i zamjenici generalnog revizora Ureda za reviziju finansijskog poslovanja institucija Bosne i Hercegovine, 15. sekretari domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i sekretar Zajedničke službe Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, ali se na njih primjenjuju neke odredbe ovog zakona i to: ■■ Član 14. (dužnosti državnog službenika) ■■ Član 15.1. f) i g) (pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti i pravo da se nadređeni prema njemu odnose poštujući njegovo ljudsko dostojanstvo), ■■ Član 18. (prava i obaveze sekretara domova, Zajedničke službe i savjetnika), ■■ Član 22. stav 1 (Agencija za državnu službu javno oglašava slobodno radno mjesto), ■■ Član 45. (Propisi o radu i socijalnom osiguranju).5 16. lica zaposlena kao savjetnici članova Parlamentarne skupštine, članova Predsjedništva, predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministara i zamjenika ministara, guvernera i viceguvernera Centralne banke, ali na njih se primjenjuju neke odredbe ovog zakona, i to: ■■ član 14.3. a) (državni službenik je nepristrasan, te naročito izbjegava aktivnosti ili propuste u vršenju svoje profesionalne dužnosti koje krše ili su BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ nespojive sa dužnostima utvrđenim ovim zakonom i suzdržava se od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja), Član 14.5. (državni službenik dužan je da se ponaša i postupa u skladu sa Kodeksom državnih službenika, koji usvaja Vijeće ministara, na prijedlog Agencije za državnu službu), Član 15.1. f) (pravo na zaštitu svog fizičkog i moralnog integriteta od strane države tokom obavljanja službenih dužnosti), Član 18. (prava i obaveze sekretara domova, sekretara Zajedničke službe i savjetnika), Član 22. osim tačaka a) i c) (opšti uslovi za postavljenje državnog službenika, osim uslova da je državljanin Bosne i Hercegovine i da ima univerzitetsku diplomu i druge obrazovne ili akademske kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa Bolonjskog sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se reguliraju poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćno-tehnički poslovi i uslovi za njihovo obavljanje u organima uprave institucija Bosne i Hercegovine; Čl. 45. i 46. (propisi o radu i socijalnom osiguranju i odsustvo i godišnji odmor). 17. lica zaposlena u Centralnoj banci BiH, lica zaposlena u Uredu ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine i policijski službenici definisani Zakonom o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.6 Osnovni propis koji se odnosi na navedena lica, uz propisane izuzetke u pogledu primjene pojedinih odredbi ovog zakona, jeste Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.7 RADNA MJESTA U DRŽAVNOJ SLUŽBI U državnoj službi u institucijama BiH radna mjesta državnih službenika se razvrstavaju u dvije kategorije i to: a) rukovodeći državni službenici i b) ostali državni službenici. Rukovodeći državni službenici su: 1) sekretar i sekretar sa posebnim zadatkom; 2) pomoćnik ministra, pomoćnik direktora i glavni inspektor. Ostali državni službenici su: 1) šef unutrašnje organizacione jedinice; 2) stručni savjetnik; 3) viši stručni saradnik; 4) stručni saradnik. 74 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Sekretar Sekretar je rukovodeći državni službenik koji obavlja poslove rukovodnog karaktera i koordinira radom sektora. Odgovoran je za korištenje finansijskih, materijalnih i ljudskih potencijala dodijeljenih određenoj instituciji. Sekretar za svoj rad i upravljanje odgovara rukovodiocu institucije u kojoj radi.8 Sekretar sa posebnim zadatkom Sekretar sa posebnim zadatkom je rukovodeći državni službenik koji obavlja poslove rukovodnog karaktera i odgovoran je za obavljanje posebnih zadataka utvrđenih odlukom Vijeća ministara ili drugim propisima. Na sekretara sa posebnim zadatkom primjenjuju se isti uslovi kao i za sekretara, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno. Sekretar sa posebnim zadatkom za svoj rad i upravljanje odgovara Vijeću ministara.9 Sekretar sa posebnim zadatkom, koji je prethodno imao status državnog službenika, vraća se na isto ili slično radno mjesto ako bi izgubio svoj posebni zadatak, u sljedećim slučajevima: a) nepravilno postavljenje; b) nezadovoljavajući probni rad; c) završetak posebnog zadatka; d) dobrovoljna ostavka sa položaja. 10 Sva radna mjesta sekretara sa posebnim zadatkom objavljuju se na javnom konkursu za zapošljavanje koji se provodi na način propisan Zakonom za državne službenike Za razliku od ostalih državnih službenika, čiji mandat nije ograničen, sekretara sa posebnim zadatkom imenuje institucija, na određen vremenski period koji nije duži od pet godina, a najduži period postavljenja na isto radno mjesto je deset godina (dva mandata). Posebnim zadatkom utvrđuju se dužnosti i ciljevi koje sekretar treba ispuniti. Sadržaj posebnog zadatka se objavljuje u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine u isto vrijeme kad i postavljenje sekretara sa posebnim zadatkom. Realizacija ciljeva definisanih njegovim mandatom procjenjuje se kroz godišnju ocjenu rada, a ponovna dodjela mandata se zasniva na pozitivnoj ocjeni rada. Također, za razliku od ostalih državnih službenika, na sekretara sa posebnim zadatkom ne odnose se odredbe Zakona koje se odnose na interni premještaj, interno oglašavanje upražnjenog radnog mjesta, eksterni premještaj, unapređenje, interni i eksterni premještaji, prijem državnog službenika u slučaju kada je osnovana nova institucija po osnovu prenosa ili preuzimanja [ PRAVNI SAVJETNIK ] nadležnosti, direktno preuzimanje državnih službenika i prekobrojnost.11 Pomoćnik ministra Pomoćnik ministra je rukovodeći državni službenik koji obavlja poslove rukovodnog karaktera unutar osnovne organizacione jedinice, odnosno sektora i odgovoran je za korištenje finansijskih, materijalnih i ljudskih potencijala dodijeljenih osnovnoj organizacionoj jedinici, a za svoj rad i upravljanje odgovara ministru.12 službenika utvrđuje ministara.19 odlukom Vijeće Za sva radna mjesta državnih službenika utvrđuju se po tri kategorije i to od I do III.20 Državnom službeniku koji se prvi put imenuje, odnosno postavlja određuje se kategorija I stepena ako ima do deset godina radnog staža na poslovima VSS, odnosno kategorija II stepena ako ima više od deset godina radnog staža na poslovima VSS Pomoćnik direktora Pomoćnik direktora je rukovodeći državni službenik koji rukovodi određenim područjem rada ili određenom organizacionom jedinicom i obavlja druge poslove iz određene oblasti koje mu odredi direktor, a za svoj rad i upravljanje odgovara direktoru.13 Kategorije se određuju redoslijedom I, II i III kategorije i državnom službeniku, u odnosu na kategoriju koji ima, određuje se veća kategorija s obzirom na postignute ocjene i vremena provedenog na radnom mjestu, odnosno kategoriji.. Glavni inspektor Glavni inspektor je rukovodeći državni službenik koji neposredno organizira i rukovodi radom inspektorata u određenoj oblasti inspekcijskog nadzora i za svoj rad i upravljanje odgovara rukovodiocu institucije u kojoj je zaposlen.14 Državnom službeniku redovno se određuje neposredno veća kategorija ukoliko je u posljednje četiri godine ocijenjen ocjenom „uspješan“. Državnom službeniku može se odrediti neposredno veća kategorija ukoliko je u posljednje dvije godine ocjenjen ocjenom „naročito uspješan“. Šef unutrašnje organizacione jedinice Šef unutrašnje organizacione jedinice obavlja složenije poslove i odgovoran je za korištenje finansijskih, materijalnih i ljudskih potencijala dodijeljenih unutrašnjoj organizacionoj jedinici, a za svoj rad i upravljanje odgovara pomoćniku ministra, odnosno sekretaru ukoliko u datoj instituciji nema pomoćnika ministra.15 Stručni savjetnik Stručni savjetnik je državni službenik čija dužnost podrazumijeva odgovornost, visok stepen stručnosti i nezavisnosti u određenim oblastima rada u okviru organizacione jedinice i podnosi izvještaj rukovodiocu organizacione jedinice.16 Viši stručni saradnik Viši stručni saradnik je državni službenik koji obavlja odgovorne poslove u određenoj organizacionoj jedinici i podnosi izvještaj rukovodiocu organizacione jedinice.17 Stručni saradnik Stručni saradnik je državni službenik specijalizovan za određenu oblast rada i o svom radu podnosi izvještaj rukovodiocu organizacione jedinice.18 Državni službenik može učestvovati na javnom konkursu za imenovanje, odnosno postavljenje na više radno mjesto samo ukoliko mu je prethodno određena III kategorija na dotadašnjem radnom mjestu državnog službenika. Državni službenik gubi stečeni viši stepen u kategoriji i određuje mu se neposredno niža kategorija u zavisnosti od izrečene disciplinske mjere ili ukoliko u posljednje tri godine bude ocijenjen ocjenom „zadovoljava“ ili u posljednjoj godini bude ocijenjen ocijenom „ne zadovoljava“. Ako u ovim slučajevima državni službenik ima I ili II kategoriju, gubi mogućnost napredovanja u višu kategoriju tokom naredne dvije godine od dana izrečene disciplinske mjere ili date ocjene. Kategorija se utvrđuje rješenjem koje donosi rukovodilac institucije nadležne za imenovanje, odnosno postavljenje, uz prijedlog neposrednog rukovodioca i mišljenja eventualno višeg rukovodioca ukoliko institucija ima višeg rukovodioca. Kategorije u okviru radnih mjesta Kategorije u okviru radnih mjesta državnih BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUCIJAMA BiH I UNAPREĐENJE PROFESIONALNE KARIJERE Principi Zakonom su uspostavljeni principi kojih se institucije pridržavaju prilikom zapošljavanja, odnosno postavljenja na radna mjesta državnih službenika i unapređenja njihove profesionalne karijere. Državna služba osigurava poštivanje i primjenu sljedećih principa: a) zakonitost; b) transparentnost i javnost; c) odgovornost; d) efikasnost i ekonomičnost; e) profesionalnost i nepristrasnost.21 Javni konkurs i profesionalna sposobnost Zapošljavanje i unapređenje profesionalne karijere državnog službenika se se zasniva na javnom konkursu i profesionalnoj sposobnosti. Struktura Struktura državnih službenika u državnoj službi okvirno odražava nacionalnu strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva. Nacionalna pripadnost državnog službenika zasniva se na dobrovoljnom izjašnjavanju u skladu sa ovim zakonom.22 POPUNJAVANJE UPRAŽNJENIH RADNIH MJESTA Interni premještaj unutar institucije Popuna upražnjenih radnih mjesta23 može se izvršiti internim premještajem zaposlenog na sličnom radnom mjestu u instituciji Interno oglašavanje Ako u instituciji postoji upražnjeno mjesto koje se ne može popuniti internim premještajem državnog službenika zaposlenog na sličnom radnom mjestu u toj instituciji, institucija može prvo interno oglasiti to mjesto. Interno oglašavanje znači da se na interni oglas mogu prijaviti državni službenici iz drugih institucija. Upražnjeno mjesto oglašava Agencija za državnu službu, na zahtjev rukovodioca institucije. Interni oglas se objavljuje najmanje osam dana prije krajnjeg roka za prijave u instituciji u kojoj se upražnjeno mjesto pojavilo. Interni oglas sadrži: a) opis upražnjenog radnog mjesta; b) opis vrste konkursa; 76 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 c) popis najvažnijih oblasti konkursa; d) spisak potrebnih dokumenta, rok i mjesto njihovog podnošenja; e) posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava; f) druge uslove koji se mogu smatrati primjerenim za odgovarajuće radno mjesto.24 Eksterni premještaj iz druge institucije Ukoliko ovakav interni premještaj nije moguć, Agencija za državnu službu, pokušava popuniti upražnjeno radno mjesto eksternim premještajem državnog službenika koji je na sličnom položaju u drugoj instituciji. Javni konkurs Ukoliko eksterni premještaj iz druge institucije nije moguć, upražnjeno mjesto se oglašava putem javnog konkursa, koji se provodi u skladu sa ovim zakonom. Upražnjeno mjesto oglašava Agencija za državnu službu, na zahtjev rukovodioca organa državne službe. Javni oglas objavljuje se u tri domaća sredstva javnog informisanja koja su dostupna na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i na službenoj internet stranici Agencije za državnu službu. U tekstu javnog oglasa naznačava se krajnji rok prijave, koji ne može biti kraći od 21 dana od dana upućivanja teksta oglasa instituciji. Institucija je obavezna objaviti oglas u dnevnim listovima u roku ne dužem od sedam dana od dana prijema teksta oglasa od Agencije za državnu službu. Javni oglas sadrži opšte uslove za postavljenje državnog službenika te uslove navedene u članu 20. stav 3. ovog zakona: a) opis upražnjenog radnog mjesta; b) opis vrste konkursa; c) popis najvažnijih oblasti konkursa; d) spisak potrebnih dokumenta, rok i mjesto njihovog podnošenja; e) posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava; f) druge uslove koji se mogu smatrati primjerenim za odgovarajuće radno mjesto. Izuzeci od propisanih načina popunjavanja radnih mjesta Od odredaba o načinu popunjavanja radnih mjesta propisanih Zakonom, izuzeti su sljedeći slučajevi: 1. osnivanje nove institucije po osnovu prenosa ili preuzimanja nadležnosti i 2. direktno preuzimanje državnih službenika. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Osnivanje nove institucije po osnovu prenosa ili preuzimanja nadležnosti U slučaju kada je osnovana nova institucija po osnovu prenosa nadležnosti sa entiteta na Bosnu i Hercegovinu ili kada Bosna i Hercegovina, u skladu sa Ustavom, preuzme određene nadležnosti, upražnjeno mjesto se može popuniti putem internog ili eksternog premještaja državnog službenika iz odgovarajućeg organa državne službe / uprave entiteta u tu instituciju Bosne i Hercegovine ili putem javnog konkursa, u skladu sa članom 32a. ovog zakona (Prijem državnog službenika u slučaju kada je osnovana nova institucija po osnovu prenosa ili preuzimanja nadležnosti).25 Institucija Bosne i Hercegovine će odlučiti da li će se radno mjesto popuniti putem internog ili eksternog premještaja državnog službenika ili putem javnog konkursa. Institucija Bosne i Hercegovine može odlučiti da provede bilo koji od ovih postupaka istovremeno ili jedan za drugim. Agencija za državnu službu odmah oglašava upražnjeno radno mjesto, odnosno mjesta na svojoj službenoj internet stranici ili na bilo koji drugi način koji institucija Bosne i Hercegovine u kojoj je upražnjeno radno mjesto smatra prikladnim, najmanje osam dana prije krajnjeg roka za podnošenje prijava. Oglas za upražnjeno radno mjesto sadrži podatke: a) opis upražnjenog radnog mjesta; b) opis vrste konkursa; c) popis najvažnijih oblasti konkursa; d) spisak potrebnih dokumenta, rok i mjesto njihovog podnošenja; e) posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava; f) druge uslove koji se mogu smatrati primjerenim za odgovarajuće radno mjesto. U slučaju javnog konkursa, oglas sadrži i opće uslove za postavljenje državnog službenika. Agencija za državnu službu imenuje komisiju za izbor koja provodi postupak izbora kandidata za novo radno mjesto, odnosno mjesta u navedenoj instituciji Bosne i Hercegovine. Komisija za izbor imenuje se u skladu sa Zakonom. Komisija za izbor dostavlja Agenciji za državnu službu listu kandidata koji ispunjavaju uslove za premještaj ili postavljenje u instituciju Bosne i Hercegovine. Postavljenje državnog službenika vrši se na osnovu preporuke Komisije za izbor, nakon koje se izabrani državni službenici postavljaju u instituciju i na njih se primjenjuju odredbe ovog zakona. Ako se postupkom eksternog premještaja ne osigura dovoljan broj kandidata za premještaj u instituciju Bosne i Hercegovine, institucija u koju se vrši premještaj može odlučiti da pristupi raspoređivanju državnih službenika umjesto oglašavanja radnog mjesta putem javnog konkursa. Tada navedena komisija za izbor predlaže rukovodiocu odgovarajućeg organa državne uprave Republike Srpske ili organa državne službe Federacije Bosne i Hercegovine listu državnih službenika iz odgovarajućeg organa državne službe / uprave eniteta za raspoređivanje u instituciju Bosne i Hercegovine, u skladu sa zakonom entiteta. Prilikom predlaganja liste, Komisija za izbor vodi računa o poslovima i zadacima svih državnih službenika iz odgovarajućeg organa državne službe / uprave entiteta, kao i prirodi nadležnosti prenesenih na Bosnu i Hercegovinu ili nadležnosti koje preuzima Bosna i Hercegovina, u skladu s Ustavom, koje su do tada obavljali entiteti. Da bi državni službenik mogao biti izabran za premještaj ili postavljenje mora ispunjavati uslove iz člana 22. (Opšti uslovi) i 64. (postojeći radnici) Zakona i dodatne uslove utvrđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji institucije Bosne i Hercegovine. Postupak unapređenja propisan Zakonom26 ne odnosi se na premještaj ili raspoređivanje koji se provode na osnovu ovog člana.27 Direktno preuzimanje državnih službenika Državni službenik koji ima taj status u skladu sa zakonima Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske i koji ispunjava opće uslove propisane ovim zakonom i posebne akademske i profesionalne uslove za radno mjesto koje se popunjava, može se bez oglašavanja, odnosno konkursa po bilo kojem osnovu, preuzeti u instituciju Bosne i Hercegovine. Državni službenik može se direktno preuzeti28 isključivo na slično radno mjesto. Agencija za državnu službu pravilnikom29 propisuje koja radna mjesta se smatraju sličnim, vodeći računa o odredbama ovog zakona i entitetskih zakona, kojima se uređuje materija kojom se definiraju statusna pitanja državnih službenika. O direktnom preuzimanju državnog službenika sklapa se sporazum između institucije BiH u koju se državni službenik preuzima i entitetskog organa državne službe, odnosno uprave iz kojeg se državni službenik preuzima, uz prethodno pribavljenu saglasnost državnog službenika. Na sporazum daju saglasnost Agencija i nadležna agencija entiteta, nakon što utvrde da državni službenik ispunjava propisane uslove za preuzimanje. U skladu sa sporazumom i dostavljenim dokazima o ispunjavanju uslova, državnog BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77 [ PRAVNI SAVJETNIK ] službenika postavlja Agencija, a rukovodećeg državnog službenika imenuje nadležna institucija, u skladu s ovim zakonom. Državni službenik može se pod istim uslovima iz institucije Bosne i Hercegovine preuzeti u organ državne službe, odnosno uprave entiteta, a na odgovarajući način ove odredbe se primjenjuju i na Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine.30 PONIŠTENJE OGLASA Objavljeni oglas Agencija za državnu službu može poništiti na obrazložen zahtjev institucije najkasnije do dostavljanja rezultata izbornog procesa, odnosno liste uspješnih kandidata Agenciji za državnu službu, pri čemu se ista radna mjesta ne mogu ponovo oglašavati u periodu od jedne godine od dana objavljivanja oglasa.31 USLOVI ZA POSTAVLJENJE DRŽAVNOG SLUŽBENIKA Opšti uslovi za postavljenje državnog službenika propisani su Zakonom, a dodatni uslovi, kao i posebni akademski i profesionalni uslovi za radno mjesto koje se popunjava. Opšti uslovi Da bi bila postavljena na mjesto državnog službenika, osoba mora ispunjavati sljedeće opšte uslove: a) da je državljanin Bosne i Hercegovine; b) da je starija od 18 godina; c) da ima univerzitetsku diplomu i druge obrazovne ili akademske kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme, odnosno visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa Bolonjskog sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se reguliraju poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćnotehnički poslovi i uslovi za njihovo obavljanje u organima uprave institucija Bosne i Hercegovine; d) da je zdravstveno sposoban za vršenje određenih poslova predviđenih ovim položajem; e) da nije navršilo zakonski propisanu starosnu dob za penzionisanje, odnosno da nije ostvarilo pravo na ličnu penziju po bilo kojem osnovu; f) da nije otpuštena iz državne službe kao rezultat disciplinske mjere na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini, odbijanja polaganja zakletve, samovoljnog napuštanja državne službe ili davanja neistinitih i netačnih podataka prilikom prijema u državnu službu, u roku od tri godine 78 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 prije dana objavljivanja upražnjenog radnog mjesta; g) da se ne vodi krivični postupak protiv te osobe; h) da nije obuhvaćena odredbom člana IX.1 Ustava Bosne i Hercegovine. 2. Izuzetno od uslova utvrđenih u stavu 1. ovog člana, državni službenici ranije postavljeni na radno mjesto stručnog saradnika, u periodu ne dužem od četiri godine od stupanja na snagu ovog zakona, mogu biti osobe sa završenom višom stručnom spremom (VI stepen).32 Dodatni uslovi Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji institucije Bosne i Hercegovine utvrđuju se dodatni uslovi, kao i posebni akademski i profesionalni uslovi za radno mjesto koje se popunjava. Nediskriminacija Prilikom organizovanja javnog konkursa Agencija za državnu službu osigurava da se kod izbora državnog službenika neće vršiti diskriminacija, u skladu sa članom 15. stav 2. ovog zakona.33 NAČIN PROVOĐENJA JAVNOG KONKURSA Javni konkurs provodi Agencija za državnu službu, na zahtjev rukovodioca institucije Bosne i Hercegovine. Komisije za izbor Agencija imenuje posebne komisije za izbor koje su neovisne i nepristrasne u provođenju javnog konkursa. Komisiju za izbor sačinjava pet članova, od kojih su dva člana državni službenici iz institucije na koju se javni konkurs odnosi i koji imaju akademsko i profesionalno iskustvo u oblastima obuhvaćenim procesom javnog konkursa, dok se ostala tri člana imenuju sa liste eksperata koju utvrdi Agencija. Komisije za izbor biraju predsjedavajućeg među svojim članovima i usvajaju poslovnik o radu većinom glasova svih članova. Članovi komisije imaju pravo na naknadu za svoj rad koju utvrđuje i isplaćuje Agencija. Prilikom imenovanja posebnih komisija za izbor Agencija vodi računa o ravnopravnoj zastupljenosti spolova.34 Ostavka i izuzeće članova komisije za izbor Ukoliko postoji sukob interesa koji se odnosi na člana komisije za izbor, taj član daje ostavku na članstvo u komisiji. Svaki prijavljeni kandidat može tražiti i dobiti od Agencije imena članova komisije [ PRAVNI SAVJETNIK ] za izbor i ima pravo najkasnije do momenta pristupanja stručnom ispitu podnijeti zahtjev za izuzeće bilo kojeg člana ili komisije za izbor, Odboru državne službe za žalbe, iz razloga: a) utvrđenih u članu 16. ovog zakona (nespojivosti sa dužnostima državnog službenika); b) očiglednog rizika od predrasuda i pristrasnosti; c) nedostatka adekvatnog stručnog znanja i iskustva. Odbor je dužan po zahtjevu za izuzeće odlučiti u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva. Proces zapošljavanja se neće obustaviti tokom ispitivanja navoda za izuzeće člana komisije za izbor. U slučaju da Odbor ili nadležni sud to zatraže, cjelokupni proces prijema kandidata će biti proglašen nevažećim. U tom slučaju, Agencija ponovo organizuje postupak javnog konkursa u skladu s ovim zakonom. Karakter i sadržaj javnog konkursa Agencija utvrđuje karakter i sadržaj javnog konkursa. Javni konkurs sadrži: a) javni ispit; b) stručni ispit. Vijeće ministara, na prijedlog Agencije, podzakonskim aktom utvrđuje način i program polaganja ispita.35 Izborni proces Komisija za izbor provjerava i bira kandidate na osnovu profesionalnih sposobnosti procijenjenih putem javnog konkursa koji je identičan za sve kandidate koji se prijavljuju za isto radno mjesto. Podzakonski akti određuju sistem dodjele bodova za svakog kandidata. Agencija objavljuje rezultate javnog konkursa i pismeno obavještava sve kandidate o rezultaltima koje su postigli, u skladu s ovim zakonom.36 Postavljenje državnog službenika nakon provedenog javnog konkursa Državnog službenika postavlja Agencija u skladu sa rezultatom koji je kandidat postigao u izbornom procesu. Rukovodeće državne službenike imenuje nadležna institucija, po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs, a ukoliko se ne izvrši imenovanje u roku od 30 dana od dana prijema mišljenja Agencije i liste uspješnih kandidata, ako posebnim propisom nije određen kraći rok, Agencija će po službenoj dužnosti imenovati najuspješnijeg kandidata. Rezervna lista uspješnih kandidata se čuva do isteka probnog rada postavljenog državnog službenika. Postavljenje se vrši upravnim aktom objavljenim u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine. Prije preuzimanja dužnosti, postavljeni državni službenik prima pismeni opis svog radnog mjesta i opis uslova službe. Akt o postavljenju sadrži: e) ime i prezime državnog službenika; f) naziv institucije u kojoj je državni službenik postavljen; g) naziv radnog mjesta i platni razred Postavljeni državni službenik preuzima dužnost polaganjem zakletve vjernosti. Tekst zakletve utvrđuje Agencija. Potpisani tekst zakletve je sastavni dio personalnog dosjea državnog službenika. Ako postavljeni državni službenik neopravdano ne preuzme dužnost, organ koji je izvršio postavljenje poništit će rješenje o postavljenju u roku od 15 dana od dana predviđenog za preuzimanje dužnosti, i u tom slučaju se to lice suspendira od učešća na javnim konkursima za zapošljavanje državnih službenika u institucijama u periodu od dvije godine od pravosnažnosti akta o poništenju.37 ZAPOŠLJAVANJE NA ODREĐENO VRIJEME Na određeno vrijeme mogu se zapošljavati samo oni državni službenici koji nisu rukovodeći državni službenici. Ako u instituciji postoji upražnjeno radno mjesto državnog službenika koje je u skladu sa potrebama rada neophodno hitno popuniti, a interna popuna radnog mjesta nije moguća, institucija može to radno mjesto popuniti zapošljavanjem lica u skladu sa Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine u statusu zaposlenika. Radni odnos na određeno vrijeme može trajati najduže devet mjeseci, osim u slučaju bolovanja ili porodiljskog odsustva državnog službenika, ali ne duže od dvije godine. Institucija je obavezna zatražiti od Agencije saglasnost za popunu radnog mjesta na određeno vrijeme, a Agencija je dužna dostaviti odgovor najkasnije u roku od osam dana od dana prijema zahtjeva.38 PROBNI PERIOD Nakon preuzimanja dužnosti, državni službenik prolazi period probnog rada. Period probnog rada državnog službenika obuhvata period uvođenja u posao i period obavljanja dužnosti i ukupno traje dvanaest mjeseci, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno. Kao supervizor nad probnim radom određuje se neposredno nadređeni državni službenik odgovoran za davanje ocjene rada na kraju probnog perioda. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ocjenjivanje probnog rada sekretara i pomoćnika ministra vrši ministar i zamjenici ministra. Ukoliko je ocjena rada: f) zadovoljavajuća, institucija potvrđuje postavljenje državnog službenika; g) nezadovoljavajuća, institucija razrješava dužnosti državnog službenika, kojem prestaje radni odnos bez prava na otpremninu, a izuzetno, rukovodilac institucije, na obrazložen zahtjev državnog službenika, može produžiti probni rad za još šest mjeseci. Protiv rješenja o razrješenju državni službenik ima pravo podnijeti žalbu Odboru u roku od osam dana od dana prijema rješenja. Ukoliko je državni službenik razriješen dužnosti zbog nezadovoljavajuće ocjene rada ili iz bilo kog drugog zakonskog razloga, sljedeći uspješni kandidat sa rezervne liste koju vodi Agencija postavlja se na upražnjeno radno mjesto državnog službenika.39 OCJENA RADA ZA VRIJEME TRAJANJA SLUŽBE Ocjena rada državnog službenika podrazumijeva nadzor i ocjenu njegovog vršenja dužnosti utvrđenih radnim mjestom za vrijeme trajanja službe. Državni službenik ravnopravno sarađuje tokom datog perioda sa njemu direktno nadređenim. Ocjenu rada rukovodećih državnih službenika utvrđuje rukovodilac institucije. Ocjenu rada sekretara i pomoćnika ministra u Vijeću ministara utvrđuje ministar i zamjenik ministra. Ocjenu rada sekretara na posebnom zadatku u Vijeću ministara utvrđuje Vijeće ministara na prijedlog posebne komisije koju Vijeće ministara imenuje u skladu sa propisom o ocjenjivanju državnih službenika. Direktno nadređeni ocjenjuje rad svih državnih službenika najmanje svakih šest mjeseci, uz potvrdu rukovodioca institucije, a ako institucija ima samo rukovodioca, onda on donosi ocjenu. Ocjena rada zasniva se na rezultatima postignutim u realizaciji poslova predviđenih opisom radnom mjesta i ciljevima koje za dati period utvrdi direktno nadređeni. Rezultati ocjene rada se uzimaju u obzir prilikom unapređenja i internih premještaja. Svi državni službenici: a) imaju nesmetan pristup ocjenama svog rada koje se nalaze u personalnom dosjeu, b) imaju mogućnost da u odgovarajućem vremenskom roku prilože pismene informacije uz ocjenu svoga rada i imaju mogućnost preispitivanja svog predmeta 80 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 od strane Odbora. Ukoliko je ocjena rada negativna, državni službenik, u cilju poboljšanja situacije, prolazi kroz poseban program koji uz konsultacije sa njim odredi njegov direktno nadređeni. Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada negativne, Agencija, po pribavljenom mišljenju nadležne institucije u kojoj rade ostali državni službenici (iz člana 7.1.b) zakona), razrješava dužnosti državnog službenika. Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada negativne za rukovodeće državne službenike (iz člana 7.1.a) Zakona), nadležna institucija ih razrješava po pribavljenom mišljenju Agencije. Državni službenik može od Odbora tražiti preispitivanje razrješenja.40 UNAPREĐENJE DRŽAVNOG SLUŽBENIKA Unapređenje državnog službenika na više radno mjesto iz člana 7. stav 1. ovog zakona (na radno mjesto rukovodećeg državnog službenika) u istoj ili u drugoj instituciji Bosne i Hercegovine obavlja se putem internog ili javnog konkursa. Unapređenje državnog službenika u višu kategoriju, odnosno viši unutrašnji platni razred zasniva se na pozitivnoj ocjeni rada i o njemu odlučuje institucija u skladu sa propisima o plaćama i naknadama zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine.41 INTERNI I EKSTERNI PREMJEŠTAJI Interni premještaj državnog službenika na slično radno mjesto u skladu sa potrebama službe vrši rukovodilac institucije. Eksterni premještaj državnog službenika na slično radno mjesto u drugoj instituciji, u skladu sa potrebama rada, na prijedlog, odnosno uz saglasnost rukovodilaca institucija, vrši Agencija. Agencija pravilnikom propisuje uslove i način obavljanja internih konkursa, internih i eksternih premještaja državnih službenika, uz prethodno pribavljenu saglasnost Vijeća ministara.42 PREKOBROJNOST Prekobrojnost nastaje isključivo kao posljedica reorganizacije ili smanjenja obima poslova institucije. Agencija proglašava državnog službenika prekobrojnim na prijedlog institucija. Državni službenik koji je proglašen prekobrojnim se isključivo raspoređuje na [ PRAVNI SAVJETNIK ] slično upražnjeno radno mjesto državnog službenika u drugoj instituciji: a) ukoliko je ovo raspoređivanje nemoguće, državnom službeniku koji je proglašen prekobrojnim se nudi prijevremeno penzionisanje u skladu sa zakonom; b) ukoliko je prijevremeno penzionisanje nemoguće organ nadležan za postavljenje razrješava dužnosti prekobrojnog državnog službenika koji može od Odbora zatražiti preispitivanje svog razrješenja u skladu sa članom 63. ovog zakona; c) državni službenik koji je proglašen prekobrojnim ima pravo na otpremininu za slučaj prekobrojsnoti, koja je određena posebnim Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i na naknadu za slučaj nezaposlenosti u skladu sa zakonom.43 PRESTANAK RADNOG ODNOSA Državnom službeniku prestaje radni odnos u državnoj službi u sljedećim slučajevima: a) dobrovoljno istupanje iz državne službe, pri čemu radni odnos državnom službeniku prestaje: 1) u slučaju sporazuma s institucijom na dan postignut u sporazumu; 2) u slučaju jednostranog otkaza uz otkazni rok od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva b) kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kada navrši 40 godina staža osiguranja nezavisno od godina života; c) trajne radne nesposobnosti; d) gubitkom državljanstva Bosne i Hercegovine; e) sticanjem državljanstva druge države suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i njenim zakonima; f) prekobrojnost; g) istek perioda na koji je sekretar sa posebnim zadatkom postavljen, u slučajevima kada sekretar na posebnom zadatku nije prije postavljenja bio državni službenik; h) odbijanje polaganja zakletve i/ili potpisivanja teksta zakletve; i) nezadovoljavajući probni period; j) dvije uzastopno negativne ocjene rada; k) ako je osuđen za krivično djelo zbog kojeg se upućuje na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci; l) na osnovu izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa u državnoj službi; m) neopravdan izostanak sa posla u kontinuitetu dužem od pet radnih dana; n) ukoliko se utvrdi da je prilikom zasnivanja radnog odnosa dao neistinite podatke koji su služili kao dokaz u postupku zasnivanja radnog odnosa i na osnovu kojih je izvršeno postavljenje, ili ukoliko se utvrdi da je u međuvremenu prestao da ispunjava uslove propisane ovim zakonom. Državni službenik razriješen dužnosti u skladu sa stavom 1. tač. h), l), m) i n) ne može biti primljen u državnu službu tri godine od dana razrješenja. Vijeće ministara posebnom odlukom propisuje postupak preispitivanja ispunjavanja uslova da je zdravstveno sposoban za vršenje određenih poslova predviđenih ovim položajem (iz člana 22. stav 1. tačka d) Zakona).44 Postupak za prestanak radnog odnosa Državnog službenika razrješava Agencija, po pribavljenom mišljenju nadležne institucije s izuzetkom prestanka radnog odnosa zbog nezadovoljavajućeg probnog rada (iz člana 50. stav 1. tačka i) Zakona). Rukovodeće državne službenike razrješava organ nadležan za postavljenje uz pribavljeno mišljenje Agencije, s izuzetkom prestanka radnog odnosa rukovodećeg državnog službenika zbog nezadovoljavajućeg probnog rada (iz člana 50. stav 1. tačka i) Zakona). Državni službenik može tražiti od Odbora preispitivanje odluke o razrješenju.45 Istovremeno sa donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa, organ nadležan za postavljenje odlučuje po službenoj dužnosti i o pravu na otpremninu radnika u smislu člana 65. ovog zakona. Otpremninu po osnovu rješenja donosenog na osnovu stava 1. ovog člana isplaćuje Ministarstvo za trezor institucija Bosne i Hercegovine.46 Žalba Radnik koji smatra da je organ nadležan za postavljenje povrijedio neko njegovo pravo može u roku od osam dana od dana prijema takvog rješenja izjaviti žalbu Odboru za žalbe u skladu sa članom 63. ovog zakona.47 Naknade Državni službenik ne ostvaruje pravo na otpremninu ako izgubi svoj status, osim u slučaju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kada navrši 40 godina staža osiguranja nezavisno od godina života i prekobrojnosti (iz člana 50.1. b) i f) Zakona).48 BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Nepravilna postavljenja Odbor će ukinuti odluku o imenovanju, odnosno postavljenju državnog službenika koji je postavljen suprotno odredbama ovog zakona.49 Vijeće ministara, posebnom odlukom, na prijedlog Agencije, uređuje uslove i postupak u slučaju postavljenja suprotno odredbama ovog zakona.50 (Napomene) 1 Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12) 2 Član 62. Zakona 3 Član 63. Zakona. 4 Član 4. Zakona. 5 Član 4a. Zakona. 6 Član 6. st. 3, 4 i 5 Zakona. 7 Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13). 8 Član 8. stav 1. Zakona. 9 Član 8. stav 2. Zakona. 10 Član 17. Zakona. 11 Član 34. Zakona. 12 Član 9. st. 1. i 4. Zakona. 13 Član 9. st. 2. i 4. Zakona. 14 Član 9. st. 3. i 4. Zakona 15 Član 10. Zakona. 16 Član 11. Zakona (član 19. st. 1, 2. i 4, čl. 31, 32, 32a, 32b. i 33. Zakona) 17 Član 12. Zakona 18 Član 13. Zakona 19 Član 7. Zakona - Odluka o kategorijama u okviru radnih mjesta u državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 32/04). 20 Član 2-9. Odluke. 21 Član 3. Zakona. 22 Član 2. Zakona. 23 Pravilnik o uslovima i načinu obavljanja internih konkursa, internih i eksternih premještaja državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine integralni tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 62/10 i 30/14). 24 Član 20. Zakona. 25 Član 19. Zakona. 26 Član 31. stav 1. Zakona. 27 Pravilnik o postupcima oglašavanja, izbora kandidata, premještaja i postavljenja državnih službenika u slučaju prenosa ili preuzimanja nadležnosti od strane institucija Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 27/08, 56/09, 54/10 i 70/12). 28 Pravilnik o sličnim radnim mjestima za potrebe direktnog preuzimanja državnih službenika iz entitetskih organa u institucije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 81/09). 28 29 Pravilnik o sličnim radnim mjestima za potrebe direktnog preuzimanja državnih službenika iz 82 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 entitetskih organa u institucije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 81/09). 30 Član 32b. Zakona. 31 Član 21a. Zakona. 32 Član 22. Zakona. 33 Član 23. Zakona. Član 15. stav 2. Zakona: „2. Državni službenik ima pravo na pošten i pravedan tretman u svim aspektima kadrovske politike, bez obzira na nacionalnost, socijalno porijeklo, entitetsko državljanstvo, prebivalište, religiju, politička i druga uvjerenja, spol, rasu, rođenje, bračni status, starosnu dob, imovinsko stanje, hendikepiranost ili drugi status.“ 34 Član 24. Zakona. 35 Član 26. Zakona. 36 Član 27. Zakona. 37 Član 28. Zakona. 38 Član 28a. Zakona. 39 Član 29. Zakona. 40 Član 30. Zakona. 41 Član 31. Zakona. 42 Član 32. Zakona. 43 Član 33. Zakona. 44 Član 50. Zakona. 45 Član 51. Zakona. 46 Član 66. Zakona. 47 Član 67. Zakona. 48 Član 52. Zakona. 4950 Član 53. Zakona. Odluka o uslovima i postupku u slučaju nepravilnog postavljenja državnog službenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 103/12). [ PRAVNI SAVJETNIK ] ZAŠTITA NA RADU MEĐUNARODNO PRAVO - DIREKTIVA EVROPSKE UNIJE U OBLASTI Vladislava Tadić, dipl. pravnik e-mail: vlatkatadic@gmail.com SIŽE Predstavljen je razvoj zaštite na radu od najranijih dana i njen razvoj kroz konvencije MOR-a i direktive EU. Ključne riječi: konvencije MOR-a, direktive EU, acquis communautaire UVOD Razvoj zaštite na radu seže daleko u prošlost, koja se konstantno razvija, nadograđuje i mijenja u zavisnosti od niza faktora. Prvi pokazatelji govore da je briga za zaštitu na radu na ovim prostorima prisutna još od 1847. godine. Značajno je da je još kralj Petar I Karađorđević donio Zakon o radnjama, u kome je navedeno da se bez prethodnog odobrenja ne može pristupiti osnivanju preduzeća čije bi uređenje moglo biti opasno po zdravlje i život radnika u njima, ili štetno i opasno po imovinu okolnog stanovništva (gdje je tad pokazana briga za životnu i radnu sredinu). Prvi zakonski tekst koji detaljnije reguliše ovu oblast bio je Zakon o zaštiti radenika (radnika) od 14. 6. 1922. godine („Službene novine Kraljevine SHS“, broj 128), koji u dijelu koji se odnosi na „higijenske uslove rada“, u pet članova utvrđuje obaveze i odgovornosti vlasnika preduzeća u cilju obezbjeđivanja zdravlja i života radnika. Od tada do danas, oblast zaštite na radu razvijana je, dopunjavana i mijenjana u zavisnosi od društveno-ekonomskih odnosa. DANAŠNJI SISTEM ZAŠTITE NA RADU Zakon iz oblasti zaštite na radu u Republici Srpskoj je donesen 1993. godine i isti je objavljen („Službeni glasnik RS“, broj 26/93). Navedeni zakon je bio dio pozitivnog prava do donošenja novog zakona u 2008. godini, uz koji je išao i niz pratećih podzakonskih akata. Ekonomsko i socijalno stanje zahtijevalo je promjene zakona i drugih propisa, tako je došlo i do BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83 [ PRAVNI SAVJETNIK ] usaglašavanja propisa iz oblasti zaštite na radu sa konvencijama MOR-a, a kasnije je proistekla obaveza usklađivanja propisa sa propisima EU, odnosno transponovanje zakonodavstva EU u domaće zakonodavstvo, tj. usklađivanje sa acquis communautaire. MEĐUNARODNO PRAVO Međunarodna organizacija rada, jedna od najmasovnijih svjetskih organizacija koja broji više od 180 država članica, osnovana je sa ciljem da svojim djelovanjem utiče na stvaranje uslova za povoljniji položaj radnika na radu. Međunarodna organizacija rada je donijela više od 200 konvencija i preporuka kojima uređuje širu zaštitu radnika. U okviru ovih konvencija i preporuka, izdvaja se posebna grupa koja reguliše prava usmjerena ka tome da se uslovi rada stalno poboljšavaju. U pogledu obaveza i aktivnosti na nacionalnom nivou i aktivnosti poslodavca na nivou preduzeća, najdetaljnije su konvencije br. 155, 161. i 148. i Direktiva Vijeća Evrope 89/391. Ovaj put, kroz tekst će biti prikazana Konvencija MOR-a broj 155, o zaštiti na radu i radnoj sredini. Sadržaj ove konvencije podijeljen je u pet dijelova, sa 30 članova. 1. Polje primjene Konvencija MOR-a broj 155 primjenjuje se na sve grane privrede (član 1. stav 1). Ostavljena je mogućnost državama da u dogovoru s organizacijom poslodavaca i radnika isključi iz svoje primjene, djelimično ili u cjelosti, određene grane privrede kao što su pomorska plovidba ili ribarenje, u kojima se javljaju posebni problemi (član 1. stav 2). O tome država mora da obavijesti Kancelariju MOR-a s obrazloženjem i mjerama za napredak u zaštiti radnika u „isključenim vrstama djelatnosti“ (član 1. stav 3). Ova konvencija primjenjuje se na sve radnike u obuhvaćenim granama privrede (član 2. stav 1). Ostavljena je mogućnost da država, uz konsultacije predstavnika radnika i poslodavaca, „ isključi iz svoje primjene, djelimično ili u potpunosti, ili određene kategorije radnika u odnosu na koje postoje posebne teškoće, uz obavezu da na prvom i redovnom izvještavanju obavijesti MOR, sa obrazloženjem o postignutom napretku njene primjene“ (član 2. st. 2 i 3). U članu 3. Konvencije date su definicije - tumačenja pojedinih izraza za svrhu konvencije: a) „grane privredne djelatnosti“ obuhvata sve grane u kojima su zaposleni radnici, uključujući i javne 84 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 službe, b) „radnici“ - obuhvata sva zaposlena lica, uključujući i državne službenike, c) „radno mjesto“ - obuhvata sva radna mjesta na kojima je potrebno da radnici budu ili da dođu do njih zbog svog posla, a koja su pod direktnim ili indirektnim nadzorom poslodavca, d) „propisi“ - obuhvataju sve odredbe kojima su nadležni organi dali snagu zakona. e) „zdravlje“ - u odnosu na rad ukazuje na elemente koji utiču na zdravlje, a koji su direktno povezani sa higijensko-tehničkom zaštitom na radu. 2. Principi nacionalne politike Konvencija stavlja državama članicama u obavezu da, u skladu sa nacionalnim uslovima i praksom, sa najreprezentativnijim organizacijama radnika i poslodavaca provodi i periodično revidira jedinstvenu nacionalnu politiku o zaštiti na radu i radnoj sredini. Cilj politike treba da bude sprečavanje povreda, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom, svodeći ih na najmanju moguću mjeru ukoliko je to moguće (član 4). Ove aktivnosti se posebno zahtijevaju ako one utiču na zdravlje radnika i na radnu sredinu: projektovanje, testiranje, izbor, zamjena, instaliranje, aranžiranje, korišćenje i održavanje materijalnih elemenata rada, radna mjesta, radna sredina, alati, mašine i opreme, hemijske, fizičke i biološke štetnosti i agensi procesa rada; prilagođavanje mašina, opreme, radnog vremena, organizacije rada i radnih procesa fizičkim i mentalnim sposobnostima radnika, osposobljavanje i potrebno usavršavanje, kvalifikacije i motivacije zainteresovanih lica za postizanje odgovarajućih nivoa zaštite na radu; komuniciranje na nivou radne grupe i preduzeća, kao i na svim drugim odgovarajućim nivoima do nacionalnog nivoa; zaštita radnika i njihovih predstavnika od disciplinskih mjera zbog akcija što su ih oni na odgovarajući način poduzeli u skladu sa jedinstvenom nacionalnom politikom o zaštiti na radu i radnoj sredini. Stanje zaštite na radu treba u određenim vremenskim intervalima revidirati, bilo u potpunosti ili djelimično u određenim oblastima, sa ciljem da se uoče najkrupniji problemi, razviju metode za njihovo rješavanje, utvrde akcije i ocjene rezultati. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 3. Akcije na nacionalnom planu ■■ ■■ ■■ ■■ ■■ Konvencija u članovima 8-15. uređuje obaveze države da zakonima i drugim propisima, uz obavezu poštovanja tripartitnosti (država, radnici, poslodavci), uredi mjere nacionalne politike o zaštiti na radu u skladu sa nacionalnim uslovima i praksom. U cilju provođenja nacionalne politike, nadležni organi trebaju osigurati progresivno obavljanje određenih zadataka: Sva projektovanja, izgradnje i rekonstrukcije opreme, kao i primjenu postupaka kod poslodavaca, Određivanje radnih procesa, supstanci i agenasa; izlaganja kojima treba biti zabranjeno; ograničiti ili usloviti odobrenjem, odnosno kontrolom od strane nadležnog organa vlasti, uzimajući u obzir i njihovo kumulativno djelovanje na zdravlje, Utvrđivanje i primjenu postupaka za prijavljivanje povreda na poslu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi sa radom, te izradu statistika o njima (od strane poslodavaca, osiguravajućih društava i drugih direktno zainteresovanih), Istraživanje gdje se povreda na poslu dogodila, profesionalno oboljenje i ostale povrede do kojih dođe u procesu rada ili u vezi sa radom; objava informacija o tome; uspostavljanje sistema istraživanja u skladu sa nacionalnim mogućnostima i uslovima, Svake godine objavljivanje informacija o mjerama koje su poduzete u skladu sa nacionalnom politikom o povredama na radu, profesionalnim oboljenjima i bolesti u vezi sa radom. Posebne obaveze odnose se na one koji projektuju, proizvode, uvoze, prenose mašine, opremu ili supstance za profesionalne svrhe: a) Da uvjere da to ne predstavlja opasnost za zaštitu i zdravlje na radu onih koji se njima pravilno koriste. b) Stave na raspolaganje informacije o pravilnom korištenju i način kako izbjeći opasnost ukoliko ista postoji. c) Pratiti, proučavati i istraživati kako bi se ispunili prethodni uslovi pod tačkama a) i b). Radnik koji napusti radno mjesto, kada ima opravdan razlog, treba vjerovati da postoji ozbiljna opasnost za njegov život, odnosno zdravlje i treba biti zaštićen od posljedica u skladu sa nacionalnim uslovima i praksom (član 13). Poseban je zahtjev uključivanje zaštite na radu u sve nivoe obrazovanja i obuke na način koji zadovoljava potrebe svih radnika za obukom (član 14). 4. Mjere na nivou preduzeća U ovom dijelu u čl.16-21. uređena su pitanja: ■■ Od poslodavca je potrebno zahtijevati da obezbijedi sigurno radno mjesto, da mašine, oprema i proces rada budu pod kontrolom i bez opasnosti po zdravlje radnika, kada se koriste određene supstance hemijske, biološke i agensi, da su pod kontrolom i da budu bez opasnosti po zdravlje radnika. Od poslodavca zahtijevati da obezbijedi odgovarajuću odjeću i opremu za rad kako bi se zaštitilo zdravlje radnika. ■■ Kada dva poslodavca obavljaju poslove na jednom mjestu da sarađuju na primjeni Konvencije. ■■ Poslodavac je dužan planirati i pružiti prvu pomoć za rješavanje hitnih slučajeva i nesreća. ■■ Na nivou preduzeća potrebno je preduzeti mjere da radnici sarađuju sa poslodavcem u obavezama, isto se odnosi i na predstavnika radnika. Zatim da predstavnik radnika daje određene informacije radnicima o poduzetim mjerama zaštite od strane poslodavca, da se radnicima i njihovim predstavnicima od strane poslodavca obezbijedi adekvatna obuka. ■■ Saradnja radnika, odnosno njihovih predstavnika sa poslodavcem oko svih aspekata zaštite na radu; da radnik neposrednom rukovodiocu prijavi svaku pojavu za koju smatra potencijalnom opasnošću za život i zdravlje. 5. Finalne odredbe Ovom konvencijom se ne revidira ni jedna međunarodna konvencija ili preporuka rada (član 22). Ostale odredbe Konvencije odnose se na formalnu ratifikaciju, obaveze, stupanje na snagu nakon ratifikacije, otkaz Konvencije nakon proteka vremena od deset godina kada je prvi put stupila na snagu, dostavljanje podataka UN-a o ratifikacijama, dostavljanje izvještaja o primjeni ove konvencije u slučaju revizije. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85 [ PRAVNI SAVJETNIK ] NASTANAK I PROŠIRENJE EVROPSKE UNIJE OSVRT NA DIREKTIVU VIJEĆA EVROPE 89/391 nije primjenjiva, kao što su oružane snage, policija ili neke posebne djelatnosti u službi civilne zaštite sa kojima je ona u suprotnosti. Evropska unija je stvorena potpisivanjem Ugovora o Evropskoj uniji u Mastrihtu 1993. godine i predstavlja najrazvijeniji oblik regionalne integracije na ekonomskom i političkom nivou. Integracioni proces je započeo pedesetih godina prošlog vijeka, osnivanjem Evropske zajednice za ugalj i čelik (EZUČ) 1952. godine, na inicijativu Žana Monea. Ovoj organizaciji kasnije su se pridružile Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM), stvorene potpisivanjem Rimskih ugovora 1957. godine. Evropska zajednica za ugalj i čelik, zatim Evropska ekonomska zajednica i Evropska zajednica za atomsku energiju su se ujedinile formalno 1967. godine u Evropsku zajednicu. Mastrihtski ugovor potpisalo je 12 zemalja: Njemačka, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija, Velika Britanija, Irska, Danska, Grčka, Portugal i Španija, da bi kasnije, 1995. godine ugovor potpisale: Austrija, Finska i Švedska. Najveće proširenje EU je bilo 1994. godine, kada su u članstvo primljene Kipar, Češka, Estonija, Litvanija, Letonija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija, a nešto kasnije 2007. godine članice su postale Bugarska i Rumunija, da bi nedavno članstvu pristupila i Hrvatska. Danas članstvo Evropske unije broji 28 zemalja. Poslodavac je obavezan da osigura zaštitu i zdravlje radnika u svim aspektima vezanim za rad. Obaveze radnika u oblasti zaštite i zdravlja na radu ne utiču na načelo odgovornosti poslodavca. U okviru svoje odgovornosti poslodavac preduzima neophodne mjere za zaštitu i zdravlje radnika, uključujući prevenciju od profesionalnih rizika; obezbjeđivanje obuka, a sve u svrhu zaštite zdravlja radnika. OSVRT NA DIREKTIVU VIJEĆA EVROPE 89/391 Donošenjem novog Zakona o zaštiti na radu 2008. godine i svojinskom transformacijom u Republici Srpskoj, stvoreni su uslovi da se ova oblast uredi na potpuno nov način u odnosu na zakon iz 1993. godine. U novom zakonu dominantan je poslodavac, on je odgovoran pred zakonom za sprovođenje mjera zaštite i zdravlja na radu. U izradi novog zakona korišćena su rješenja iz okvirne direktive 89/391 EEZ. Direktiva 89/391 EEZ podijeljena je na četiri odjeljka sa 19 članova. 1. Primjena direktiva Ova direktiva primjenjuje se na sve sektore aktivnosti, javne i privatne (industrija, poljoprivreda, trgovina, administracija, usluge, obrazovanje, kultura itd.). Kod nekih posebnih djelatnosti ova direktiva 86 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 2. Obaveze poslodavaca 3. Obaveze radnika Svaki radnik je obavezan da čini što je moguće više za svoju sopstvenu zaštitu i zdravlje na radu. Radnik je dužan da pravilno upotrebljava mašine, aparate, alate, opasne materije, transportna sredstva i druga sredstva koja koristi u svom radu. Dužnost je svakog radnika da pravilno upotrebljava zaštitna sredstva te da obavijesti radnika zaduženog za zaštitu i zdravlje na radu kod poslodavca o bilo kakvoj radnoj situaciji gdje postoje razumni razlozi za razmatranje ozbiljne i bliske opasnosti za zdravlje radnika. 4. Ostale odredbe Ovaj dio direktive odnosi se na zdravstveni nadzor, gdje svaki radnik, ako on to želi, može da dobije zdravstveni nadzor u redovnim periodima, a posebno rizične grupe moraju biti zaštićene od opasnosti koje djeluju na njih. ZAKLJUČAK Preuzimajući odredbe iz brojnih konvencija MOR-a, konkretno u ovom tekstu Konvenciju 155. i Direktivu Vijeća Evrope 89/391 EEC, Republika Srpska je kvalitetno uredila oblast zaštite na radu. LITERATURA: Konvencija Međunarodne organizacije rada broj 155, o zaštiti na radu i radnoj sredini, Ženeva, usvojena 22. 6. 1981. godine, stupila na snagu 11. 8. 1983. godine. Direktiva Vijeća Evrope 89/391 EEC od 12. 6. 1989. o uvođenju mjera za podsticanje poboljšanja bezbjednosti i zdravlja na radu, Službeni list L 183Luksemburg [ PRAVNI SAVJETNIK ] PRIVREMENA SPRIJEČENOST ZA RAD RADNIKA, BOLOVANJE, PRAVA I OBAVEZE RADNIKA I POSLODAVCA Jasminka Čapljak, dipl. pravnik e-mail: jasnacapljak@gmail.com SIŽE: Obrađena je privremena spriječenost za rad radnika, tačnije, bolovanje radnika, koje su obaveze radnika u tom slučaju, kao i njegova prava koja proizlaze iz tog stanja, te kakva su, sa druge strane, prava i obaveze poslodavca prema radniku u tom trenutku. Ključne riječi: spriječenost za rad radnika, bolovanje, obavezno zdravstveno osiguranje, knada plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad UVOD U toku radnog odnosa radnik može da izostaje sa svog radnog mjesta iz opravdanih razloga, uslijed razloga u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju. Samim tim, poslodavac prema njemu i dalje ima obaveze iz radnog odnosa jer radniku u takvim slučajevima ne prestaje radni odnos. Radnik je privremeno spriječen da radi. Obaveza je radnika da opravda svoje odsustvo sa rada dok je istovremeno poslodavac obavezan isplatiti naknadu plate za vrijeme trajanja bolovanja radnika. Pojašnjenje pojedinih izraza: a) Privremena spriječenost za rad - odsustvovanje radnika sa posla u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju. b) Naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad - novčano primanje koje poslodavac isplaćuje radniku za vrijeme trajanja bolovanja, odnosno privremene spriječenosti za rad. c) Osiguranik - radnik - radnik zaposlen kod poslodavca koji je u obaveznom zdravstvenom osiguranju, na osnovu prijave poslodavca na zdravstveno osiguranje. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 1. Osiguranik - radnik U smislu Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 17/08, 1/09 i 106/09) osiguranik – radnik je: 1. lice zaposleno u preduzeću i kod drugih domaćih pravnih i fizičkih lica, 2. aktivni oficir, odnosno aktivni podoficir i vojno lice po ugovoru, 3. lice zaposleno kod osiguranika samostalne djelatnosti, 4. lice izabrano ili imenovano na odgovarajuću funkciju, ako za taj rad prima platu, 5. lice zaposleno u organizaciji ili kod poslodavca upućeno na rad u inostranstvo pod uslovom da nije obavezno osigurano po propisima države u koju je upućeno na rad i ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, 6. državljanin Republike Srpske koji je na teritoriji Republike zaposlen kod stranih ili međunarodnih organizacija, stranih konzularnih ili diplomatskih predstavništava i drugih stranih pravnih ili fizičkih lica, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, 7. strani državljanin i lice bez državljanstva koje je na teritoriji Republike Srpske zaposleno kod stranih pravnih ili fizičkih lica, kao i kod međunarodnih organizacija ili ustanova, stalnih diplomatskih ili konzularnih predstavništava, ako je takvo osiguranje predviđeno međunarodnim ugovorom. Svojstvo osiguranog radnika stiče se podnošenjem prijave za zdravstveno osiguranje od strane poslodavca u Jedinstveni sistem registracije, kontrole i naplate doprinosa koji vodi Poreska uprava Republike Srpske. 2. Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja su: a) Zdravstvena zaštita b) Naknada plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad 3. Privremena spriječenost radnika za rad, obaveze radnika 88 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Pod privremenom nesposobnošću (spriječenošću) za rad za vrijeme koje radniku pripada naknada plate smatra se: ■■ bolest ili povreda, ■■ medicinsko ispitivanje, ■■ njega oboljelog člana uže porodice, ■■ profesionalna bolest ili povreda na radu, ■■ sprovođenje propisane mjere obavezne izolacije kao kliconoše ili pojava zarazne bolesti u njegovoj okolini, ■■ dobrovoljno davanje tkiva ili organa. Radnik kod koga je utvrđena privremena spriječenost za rad, odnosno radnik koji je na bolovanju, dužan je da, najkasnije u roku od tri dana od dana nastupanja spriječenosti u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, o tome dostavi potvrdu nadležnog ljekara poslodavcu (član 89. Zakona o radu). Nadležni ljekar je dužan da izda potvrdu o privremenoj spriječenosti radnika za rad sa navođenjem tačnog datuma od kada ta spriječenost traje. Umjesto radnika, potvrdu poslodavcu mogu dostaviti članovi uže porodice ili druga lica sa kojima radnik živi u domaćinstvu, ukoliko se radi o težoj bolesti radnika te isti ne može lično da je dostavi poslodavcu. U slučajevima kada radnik, spriječen da radi, živi sam, potvrdu o privremenoj spriječenosti za rad dužan je da dostavi lično u roku od tri dana nakon prestanka razloga zbog kojih nije mogao da dostavi potvrdu. Privremenu nesposobnost za rad u trajanju do 30 dana utvrđuje ovlašteni doktor porodične medicine. Privremenu nesposobnost za rad u trajanju preko 30 dana, a najduže do 12 mjeseci neprekidne nesposobnosti za rad utvrđuje nadležna prvostepena komisija za ocjenu privremene nesposobnosti za rad. Ovlašteni doktor porodične medicine radniku izdaje izvještaj o trajanju privremene nesposobnosti za rad (novčana doznaka) u jednom primjerku (original) radi ostvarivanja prava na naknadu plate. Za prvih 30 dana privremene nesposobnosti za rad novčanu doznaku potpisuje ovlašteni doktor porodične medicine, uz svoj faksimil i pečat doma zdravlja, odnosno nadležne ustanove primarne zdravstvene zaštite. Za privremenu nesposobnost za rad u trajanju dužem od 30 dana novčanu doznaku potpisuje ovlašteni doktor porodične medicine, te uz svoj faksimil i pečat doma zdravlja, odnosno nadležne ustanove, stavlja i pečat na kojem stoji broj saglasnosti i datum nadležne komisije. U određenim slučajevima poslodavac može, ako posumnja u opravdanost razloga za odsustvovanje sa rada radnika u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, da se obrati zdravstvenoj ustanovi radi ponovnog [ PRAVNI SAVJETNIK ] utvrđivanja radnika. zdravstvene sposobnosti 3.1. Naknada plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad Pravo na naknadu neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad imaju radnici osiguranici u državnim i privatnim preduzećima i ustanovama. Naknadu plate za prvih 30 dana privremene nesposobnosti za rad obezbjeđuje poslodavac iz svojih sredstava dok naknadu neto plate preko 30 dana, pa najduže do 12 mjesec, obezbjeđuje Fond zdravstvenog osiguranja iz svojih sredstava. Ako je privremena nesposobnost za rad nastala zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja nakanada zbog privremene nesposobnosti za rad pripada radniku - osiguraniku od prvog dana spriječenosti za rad i za sve vrijeme njenog trajanja na teret poslodavca. Osnov za obračun naknade plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad je neto plata koju bi radnik ostvario da je bio na radu, a određuje se najmanje 70% od osnova, sa tim da ne može biti veća od 90% od plate koju bi radnik ostvario da je bio na radu. Poslodavac svojim internim aktima (Pravilnik o radu, ugovor o radu) utvrđuje procenat od osnovice za isplatu naknade plate prilikom privremene nesposobnosti za rad. Radniku ne pripada naknada plate: ■■ ako je namjerno prouzrokovao nesposobnost za rad, ■■ ako je nesposobnost za rad prouzrokovao pijanstvom, ■■ ako se za vrijeme privremene nesposobnosti za rad bavi privrednom ili nekom drugom aktivnošću kojom ostvaruje prihod, ■■ ako namjerno spriječava ozdravljenje, ■■ ako se bez opravdanog razloga ne podvrgne liječenju, ■■ ako se bez opravdanog razloga ne javi ljekaru za ocjenu sposobnosti ili se ne odazove na ljekarski, odnosno komisijski pregled u zakazano vrijeme. Naknada plate ne pripada licima na izdržavanju kazne zatvora i licima prema kojima se sprovodi mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, kao i obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana u zdravstvenoj ustanovi. Poslodavac vrši obračun i isplatu naknade plate zaposlenim radnicima koja se obezbjeđuje iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja, te podnosi zahtjev za povrat isplaćene naknade plate nadležnoj službi Fonda za zdravstveno osiguranje. Pod uslovom da je poslodavac izmirio sve dospjele obaveze po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje, nadležna služba Fonda utvrđuje pravo na naknadu plate i poslodavcu vrši povrat isplaćene neto plate radniku. Zaključak Prilikom privremene spriječenosti za rad, radnik ima obavezu da na vrijeme, utvrđeno Zakonom o radu, upozna svog poslodavca o nastupanju određenih okolnosti koje utiču na rad radnika, tačnije da je isti spriječen da obavlja svoje radne zadatke uslijed razloga u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju. Istovremeno poslodavac ima obavezu da radniku obezbijedi njegova prava koja proizlaze iz odredaba Zakona o radu i propisa iz oblasti zdravstvenog osiguranja, a osnovna obaveza je isplata naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povreda i bolesti, uz utvrđivanje trajanja prava na naknadu, kao visine i načina ostvarivanja prava na naknadu plate. LITERATURA: ■■ Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07) ■■ Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 17/08 i 1/09) ■■ Pravilnik o ostvarivanju prava na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 31/14) BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Adnan Balvanović, magistar prava i magistar menadžmenta e-mail: adnan.balvanovic_530@yahoo.com Pravni, ekonomski i finansijski „scope of definition“ korporativnog upravljanja komanditnim društvima u Federaciji BiH SAŽETAK U radu se razmatraju pravni, ekonomski i finansijski elementi tzv. scope of definition korporativnog upravljanja komanditnim društvima, kao i komanditnim društvima na dionice u Federaciji BiH. Težište je stavljeno na normativni i komparativni metod. Također, u radu se daju i primjeri ovakvog oblika poslovnog (privrednog) povezivanja kakvi postoje u svijetu (npr. Japan, SAD i dr.) i na unutrašnjem tržištu Evropske unije. Pored toga, dati su i pojedini prijedlozi za izmjene i dopune Zakona o privrednim društvima Federacije BiH. Sa druge strane, kao dio teksta uređuju se i kodeksi za korporativno upravljanje komanditnim društvima, odnosno komanditnim društvima na dionice. Bitni elementi (lat. essentialia negotii) osnivačkih ugovora komanditnih društava u Federaciji BiH se također navode u tekstu. Ključne riječi: principi korporativnog upravljanja, tržište i konkurencija, korporativni konstituenti (stakeholderi), komanditno društvo (na dionice), kodeksi za korporativno upravljanje, strategija, poslovno pravo, Common Law, EU 1. Uvod Korporativno upravljanje, kao način vođenja privrednog društva, alias kompanije, danas u svijetu predstavlja jedan od osnovnih faktora tržišnog i privrednog razvoja. Tržište je sastavni dio samog načina rada i strategije upravljanja ovim društvima, ali ne smijemo zaboraviti da ono predstavlja i momenat, odnosno svojevrsno sučeljavanje ponude i potražnje. To je ujedno uticalo i na pojavljivanje različitih oblika poslovnog povezivanja, koje se obično u stručnoj i naučnoj literaturi poslovnog prava i korporativnog upravljanja dijeli na društva personalnog i kapitalnog tipa. Međutim, na nivou Evropske unije imamo i evropsku kompaniju (Societas Europaea - SE) i evropsku ekonomsku interesnu grupaciju (EEIG). Komanditno društvo je privredno društvo personalnog tipa. Slično kao i s evropskom ekonomskom interesnom grupacijom, na unutrašnjem tržištu Evropske unije različito je na nacionalnom nivou država članica Unije uređen ovaj vid poslovnopravne i korporativnoupravljačke materije. Sam pojam komanditnog društva veže se za srednjovjekovne oblike ograničenog partnerstva. Upravljanje komanditnim društvima od sredine 80-tih godina 90 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] XX vijeka, što se naročito nastavilo u XXI vijeku, predstavlja jedno od najznačajnijih istraživanja. U daljnem dijelu teksta razmatrat će se sam statusni oblik komanditnog društva, kao i upravljanje njim (pravni, ekonomski i finansijski „scope of definition“ korporativnog upravljanja komanditnim društvom) u cilju proširenja lepeze klijenata i maksimizacije dobiti, ali i prihvatanja elemenata savremenog stakeholderskog modela korporativnog upravljanja Evropske unije kada su u pitanju komanditna društva u Federaciji BiH. 2. Privredna društva sa statusom komanditnog društva u FBiH U samom razumijevanju statusnog oblika komanditnih društava u Federaciji BiH neophodno je krenuti od odredaba Zakona o privrednim društvima Federacije BiH1 (ZoPD). Tačnije, potrebno je krenuti od člana 3. stav 1. tačka 2. ZoPD-a, gdje zakonodavac ovog bh. entiteta navodi da društvo (privredno društvo) može biti organizovano kao komanditno društvo. Prema odredbi člana 96. stav 1. ZoPD-a, društvo u kojem jedan ili više članova odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom (komplementari), a jedan ili više članova odgovara za obaveze društva samo do iznosa njihovih uloga upisanih u registar društava (komanditori) je komanditno društvo. Sa druge strane, u Japanu imamo ovakve oblike: (1) Toukumeii kumiaii (kao oblik tajnog ili tihog partnerstva, odnosno društva, sa svojom korporativnom dimenzijom strukture i poslovanja) i (2) Goshia gaishaa (što predstavlja zatvoreni i najzastupljeniji oblik korporativnog partnerstva, pretežno usmjerenog na investiranja; predstavlja jedan od oblika limitiranog partnerstva u Japanu). Međutim, ne smijemo izostaviti činjenicu da su na samu tradiciju japanskog poslovnopravnog i korporativnoupravljačkog života veliki uticaj imali anglosaksonsko pravo i američka poslovna praksa, a naročito na izmjene i dopune Kodeksa poslovnog upravljanja Japana. Međutim, desila se i obrnuta situacija uticaja japanske poslovnopravne tradicije na američki korporativni svijet u XX i XXI vijeku. U Sjedinjenim Američkim Državama exempli gratia ovakav vid partnerstva i poslovnog povezivanja je veoma popularan i učestao, naročito kada su u pitanju kompanije koje se bave knjigovodstvom, zatim razni pravni uredi za zastupanje stranaka u krivičnim i parničnim postupcima pred sudovima, kao i kompanije koje se bave investiranjima u nepokretnu imovinu. Upravo korporativno upravljanje u Japanu i SAD ima veoma značajno mjesto kada su u pitanju komanditna društva, odnosno ograničena ili limitirana poslovna partnerstva. U Francuskoj poslovnopravnoj tradiciji imamo, pak, društva personalnog tipa, zatim društva kapitalnog tipa i hibridna društva, za razliku od Kvebeka gdje imamo poslovnopravnu podjelu statusnih oblika privrednih društava na društva personalnog BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91 [ PRAVNI SAVJETNIK ] tipa (gdje spada komanditno društvo) i tzv. pesona morale (kao poseban vid korporacija, sa tzv. privrednim statusom / oblikom „société par actions“). Kada je u pitanju pravna sposobnost i odgovornost za obaveze prema povezanim korporativnim konstituentima (stakeholderima) komanditnog društva u Federaciji BiH, veoma bitna je i odredba člana 6. stav 1. ZoPD-a, gdje se navodi da svaki član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementar u komanditnom društvu, odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom. Kao što možemo vidjeti, neograničena solidarna odgovornost, koja se veže za cjelokupnu imovinu komplementara u komanditnom društvu, predstavlja jedan od fundamentalnih (osnovnih) elemenata same strategije korporativnog upravljanja komanditnim društvima u Federaciji BiH. Ovom se zakonskom odredbom a propos korporativnog upravljanja komanditnim društvima na teritoriji Federacije BiH spriječavaju zloupotrebe, ali i pospješuje sam „pošteni“ odnos između komplementara, sa jedne strane, i ostalih povezanih učesnika u poslovnom privređivanju i donošenju poslovnih (efektivnih) odluka (korporativnih konstituenata alias stakeholdera društva), sa druge strane. Tako možemo vidjeti da se zakonodavac ovog bh. entiteta opredijelio za efikasniju izgradnju okvira za korporativno upravljanje, uz povećanje stepena strogosti samog savremenog stakeholderskog modela, uz napuštanje tzv. agencijske teorije. Time se efikasnije uredila poslovnopravna i obligacionopravna, ali i finansijskopravna materija vis-à-vis samog izmirenja dospjelih obaveza između komanditnog društva i njegovih stakeholdera (raznih povjerilaca, dobavljača, radnika i dr.). Ovo potonje je neophodno dodatno razraditi kroz interne akte komanditnog društva, a naročito komanditnog društva na dionice (akcije) koje posluje u Federaciji BiH (npr. kroz kodekse za korporativno upravljanje i ostale akte). ZoPD-om zakonodavac je u stavu 3. prethodno navedenog člana regulisao situacije kada komanditor odgovara za obaveze društva. To su situacije kada komanditor: (1) Koristi društvo za postizanje ličnog cilja koji nije saglasan ciljevima drugih članova i društva u cjelini; (2) Upravlja imovinom društva kao svojom imovinom; (3) Koristi društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca; (4) Utiče na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih lica, ili utiče da društvo preuzme obaveze iako je znao 92 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno da izvrši svoje obaveze. Veoma bitan segment u korporativnom upravljanju komanditnim društvima jeste samo poslovno ime, odnosno njegova firma. Sa tim u vezi, zakonodavac je u odredbi stava 2. člana 13. ZoPD-a naveo da firma komanditnog društva mora sadržavati prezime najmanje jednog komplementara i oznaku „k.d.“, a ne smije sadržavati imena komanditora. Ovaj dio je neophodno da sadrže ugovor o osnivanju komanditnog društva i kodeks korporativnog upravljanja tim društvom u pitanju. Ovo je ujedno i jedan od bitnih i prirodnih elemenata (lat. essentialia et naturalia negotii) bez kojih se ne može govoriti o statusnom obliku komanditnog društva u Federaciji BiH. Ostajući još na odredbama ZoPD-a koje se vežu za bitne elemente firme komanditnog društva u Federaciji BiH, ne smijemo izostaviti ni odredbu stava 1. člana 18. ZoPD-a prema kojoj se, ukoliko firma društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ili komanditnog društva sadrži prezime koje je već sadržano u ranije registrovanoj firmi, u nju mora unijeti ime ili drugi dodatni sastojak po kojem će se razlikovati od već registrovane firme. Kada su u pitanju zajedničke odredbe ZoPD-a, koje se odnose na zabranu konkurencije, u članu 34. stav 1. navodi se da komplementar komanditnog društva ne smije u tom svojstvu ili kao uposlenik u drugom društvu i kao samostalni poduzetnik sudjelovati u djelatnosti koja je ili bi mogla biti u konkurentnom odnosu sa djelatnošću prvog društva. Time se štiti princip konkurencije između poslovnih subjekata, kojeg je poželjno ugraditi u sve aspekte poslovanja, pa i u interne akte društva u pitanju. Kada su u pitanju spajanja, pripajanja, podjele ili promjene statusnog oblika društva, u komanditnom društvu ovakvu odluku donose njegovi članovi, što je također regulisano ZoPD-om (član 63. stav 1. Zakona). Ovo potonje neophodno je također da bude dio kodeksa za korporativno upravljanje komanditnim privrednim društvima u Federaciji BiH, jer u bitnom dijelu određuju samu sudbinu komanditnog društva u pitanju. Dio internih akata bi, dakle, trebalo biti regulisanje situacija u kojima dolazi do spajanja, pripajanja, podjele ili promjene statusnog oblika komanditnog društva (na dionice), što se naročito odnosi na njegove poslovne knjige i finansijsku politiku društva, koja je kao takva dio same strategije korporativnog upravljanja. Dakle, ovakve odluke ujedno su dio tzv. scope of definition upravljanja, čime se značajno utiče na pravne, ekonomske i finansijske elemente strategije rada menadžmenta, prava radnika, [ PRAVNI SAVJETNIK ] dužničko-povjerilačke odnose, pogotovo na one koji se odnose na same dobavljače i dr. Time se korporativno upravljanje komanditnim društvima značajno mijenja u svom fleksibilnom obliku egzistiranja, što ne smije uticati na dospjele i preuzete obaveze. Prilikom spajanja, pripajanja, podjele ili promjene statusnog oblika komanditnog društva ne smijemo izostaviti niti realno finansijsko izvještavanje, jer ono mora biti temelj transparentnog poslovanja, ali i pravovremene informacije za sve povezane korporativne konstituente alias stakeholdere komanditnog društva (na dionice) u pitanju. Prema odredbi člana 97. ZoPD, komanditno društvo osniva se ugovorom2 koji obavezno sadrži sljedeće: (1) Firmu i sjedište društva; (2) Ime, prezime i adresu prebivališta, odnosno firmu i sjedište članova; (3) Određenje koji članovi su komplementari, a koji komanditori; (4) Vrsta i iznos uloga svakog člana; i (5) Djelatnost komanditnog društva. Tako exempli gratia ovdje Kosk i Lepik navode da će komanditno društvo raditi na temelju ugovora o saradnji sklopljenog između samih partnera. Partneri bi se trebali sporazumijeti o sljedećem: ■■ O poslovnom imenu (firmi) i sjedištu komanditnog društva; ■■ O području i područjima djelovanja komanditnog društva; i ■■ O iznosu doprinosa samih partnera.3 Ovo su ujedno i bitni elementi ugovora o osnivanju komanditnog društva u pitanju na teritoriji Federacije BiH. Ukoliko se želi pristupiti izgradnji samog okvira za korporativno upravljanje, na kvalitetan i cjelishodan način povezivanja svih korporativnih konstituenata, uz izgradnju bona fidei odnosa, i uz prihvatanje svih principa koji se vežu za samo korporativno upravljanje, neophodno je elemente (tzv. essentialia negotii) iz člana 97. ZoPD-a uvrstiti i razraditi u ugovoru o osnivanju i kodeksima za korporativno upravljanje komanditnim društvima u pitanju. To je još jedan od bitnih ekonomskih, pravnih i finansijskih faktora definisanja korporativnog upravljanja ovim oblicima privrednih društava u Federaciji BiH (scope of definition), čime se ujedno privlače i potencijalni investitori, ali i širi lepeza klijenata komanditnog društva u pitanju, što dalje utiče na maksimizaciju njegove dobiti. Jedan od bitnih principa na kojima počiva savremeno korporativno upravljanje danas u svijetu jeste princip zabrane diskriminacije, koji se kao takav može prepoznati u odredbi stava 1. člana 98. ZoPD-a. Prema navedenoj odredbi, za izmjene ugovora o osnivanju komanditnog društva potrebna je saglasnost svih njegovih članova. Međutim, u stavu 2. ovog člana navedeno je da se ugovorom može odrediti da za prijenos vlasničkih prava komanditora na drugo lice nije potrebna saglasnost svih članova. Stav 2. člana 98. ZoPD-a neophodno je također dodatno razraditi u internim aktima komanditnog društva (na dionice), pogotovo u onom dijelu računovodstvenog rada finansijskog sektora društva u pitanju. Veoma veliki značaj za sam razvoj korporativnog upravljanja u Federaciji BiH ima činjenica da se komanditno društvo može transformisati u komanditno društvo na dionice, koje se također osniva ugovorom, gdje se moraju navesti svi prethodno pomenuti bitni elementi iz člana 97. ZoPD. Time se korporativno upravljanje, ali i poslovnopravni elementi ugrađuju u samu stategiju rada i poslovanja komanditnih društava na dionice kada je u pitanju Federacija BiH. Sam način prestanka pravnog subjektiviteta komanditnog društva regulisan je odredbama čl. 104. do 106. ZoPD. Tako je exempli gratia bitno navesti činjenicu da komanditno društvo ne prestaje u slučaju smrti, gubitka ili ograničenja pravne sposobnosti ili prinudne prodaje i naplate iz imovine komanditora (član 106. ZoPD-a). Bez obzira što je ovo navedeno u ZoPD-u, potrebno je isto ugraditi i u kodeks korporativnog upravljanja komanditnim društvom u pitanju. Pored toga, veoma je bitno da se u kodeksu za korporativno upravljanje komanditnim društvom dodatno razrade odredbe čl. 104. i 105. ZoPD, čime bi se dodatno unaprijedilo samo upravljanje i strategija rada svih internih korporativnih konstituenata (alias stakeholdera) komanditnog društva. 3. Iz ugla korporativnog upravljanja komanditnim društvima u FBiH Upravljanje, zastupanje i dobit su temeljni pravni, ekonomski i finansijski dijelovi tzv. scope of definition korporativnog upravljanja komanditnim privrednim društvima u Federaciji BiH, ali i na unutrašnjem tržištu Evropske unije. Međutim, kao što je prethodno navedeno, u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama ovi oblici poslovnog povezivanja također su aktuelni i kao takvi predstavljaju popularan vid poslovanja na tržištu. Naime, upravljati privrednim društvom korporativno usko podrazumijeva prihvatiti i ugraditi u strategiju rada principe transparentnosti, zakonitosti, jednakosti i zabrane diskriminacije, revizije rada i realnog finansijskog izvještavanja. Time se ujedno stvara okvir sa prihvatanje savremenog BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93 [ PRAVNI SAVJETNIK ] stakeholderskog modela korporativnog upravljanja kakav exempli gratia postoji na unutrašnjem tržištu Evropske unije. U vezi sa korporativnim upravljanjem komanditnim društvima (na dionice), na ovom mjestu najprije je potrebno krenuti od eksternih odnosa korporativnih konstituenata (stakeholdera) komanditnog društva. Oni kao takvi moraju biti definisani da omoguće pravičan i realan odnos između svih povezanih učesnika u poslovanju komanditnog društva u pitanju. Upravljati znači i donositi poslovne finansijske i investicijske, kao i efektivne odluke unutar komanditnog društva. Savjestan i pošten rad se mora forsirati unutar same strategije poslovanja. U ovom primjeru (dijelu) veoma je bitna odredba člana 80. Kodeksa poslovnoga upravljanja Japana, gdje se navodi da nakon likvidacije imovine i obaveza u tzv. partnertstvu, partneri će biti solidarno odgovorni za namiranje dugova (Goshi gaisha). Mutatis mutandis, prema odredbi člana 100. stav 1. ZoPD-a Federacije BiH, poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari. U stavu 2. ovog člana navodi se da komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva i godišnji finansijski izvještaj. Ovdje možemo vidjeti da su se a propos komanditnog društva i komanditnog društva na dionice prihvatili i ugradili pojedini principi savremenog stakeholderskog modela korporativnog upravljanja u ZoPD-u. Dakle, radi se o principima transparentnosti, zakonitosti, jednakosti, revizije i realnog finansijskog izvještavanja. Zakonodavac je regulisao zastupanje komanditnih društava, kao i komanditnih društava na dionice u Federaciji BiH na način da je u odredbi člana 101. ZoPD-a predvidio da komanditno društvo zastupa svaki komplementar, ako ugovorom nije izričito određeno drugačije. Dakle, možemo vidjeti da se ugovorom može urediti i drugačiji način zastupanja komanditnog društva, odnosno komanditnog društva na dionice, što je veoma bitno kada je u pitanju samo korporativno upravljanje. Međutim, pored ugovora ovdje je neizostavan i kodeks za korporativno upravljanje komanditnim društvom, iz razloga jer bi upravljanje i zastupanje trebalo detaljnije urediti i razraditi, kako kroz same odredbe ugovora o osnivanju komanditnog društva, odnosno komanditnog društva na dionice, tako i kodeksa za korporativno upravljanje ovim društvom. Dalje, odredbama člana 102. ZoPD-a predviđeno je da komanditor može zastupati komanditno društvo samo na osnovu posebnog ovlaštenja datog saglasnošću svih članova. U stavu 2. ovog člana navedeno je da komanditor koji bez ovlaštenja zaključi ugovor u ime društva 94 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 odgovora za obaveze iz tog ugovora kao komplementar. Na ovaj se način na prvom mjestu štite povjerioci, odnosno na prvom mjestu dobavljači komanditnog društva, odnosno komanditnog društva na dionice, čime se dodatno razvija pravni, ekonomski i finansijski tzv. scope of definition korporativnog upravljanja ovakvim oblicima privrednih društava u Federaciji BiH. Time se dalje štite i principi korporativnog upravljanja, a među njima naročito princip zakonitosti, realnog finansijskog izvještavanja i transparentnosti. Politika podjele dobiti, kada su u pitanju komanditna društva u Federaciji BiH, regulisana je odredbama člana 103. ZoPD. Tako se exempli gratia u odredbi stava 1. ovog člana navodi da se dobit komanditnog društva dijeli na dio za komplementare i dio za komanditore, u omjeru utvrđenom ugovoru. Ovaj dio se treba također ugraditi u kodeks za korporativno upravljanje komanditnim društvom u pitanju i dodatno razraditi. Na taj bi se način dodatno zaštitila prava komplementara i komanditora u korporativnom upravljanju komanditnim društvom u kojem imaju status člana. Veoma bitna je i odredba 2. ovog člana, gdje se navodi da se dio dobiti namijenjen komplementarima dijeli među njima na jednake dijelove. I ovaj dio je neophodno ugraditi u kodeks za korporativno upravljanje komanditnim društvom u pitanju. U stavu 3. člana 103. ZoPD-a navedeno je da se dio dobiti namijenjen komanditorima dijeli među njima srazmjerno uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno drugačije. Sa druge strane, kada je u pitanju korporativno upravljanje ovakvim oblicima poslovnog (privrednog) povezivanja, odnosno partnerstva, kao primjer možemo navesti odredbe člana 263. Kodeksa poslovnog upravljanja Japana, koji nosi naziv „Direktori i odbori direktora“. Ove odredbe se odnose na obaveze koje imaju ovi korporativni konstituenti (stakeholderi). Prvi stav ovog člana sadrži taksativno navedene dokumente (statut društva i dr.) koje direktori moraju dostaviti nadležnim organima. U drugom stavu navodi se način regulisanja odnosa između stakeholdera društva. Na ovaj se način značajno unaprijeđuje korporativno upravljanje i strategija rada ovakvog statusnog oblika poslovnog (privrednog) povezivanja na japanskom tržištu. Ovdje ne smijemo izostaviti ni OECDove principe iz 2004. godine4 koji se odnose na korporativno upravljanje i izgradnju dobrih poslovnih odnosa. Ove principe neophodno je primijeniti i u slučaju komanditnih društava, a pogotovo komanditnih društava na dionice u Federaciji BiH, kada govorimo o savremenom stakeholderskom modelu korporativnog upravljanja ovim društvima. [ PRAVNI SAVJETNIK ] 4. Zaključna razmatranja Korporativno upravljanje komanditnim društvima, kao i komanditnim društvima na dionice u Federaciji BiH u velikoj je mjeri uređeno ZoPD-om i ostalim pozitivnopravnim propisima. Sam domašaj razvoja ovog dijela poslovnopravne i korporativnoupravljačke materije usko podrazumijeva izlaženje iz tradicionalnih okvira (out of box) same prakse poslovanja kakva je prisutna na teritoriji Federacije BiH. Ovo potonje odnosi se na prihvatanje činjenice da je neophodno ulagati u edukaciju iz oblasti korporativnog upravljanja, ali i poslovnog prava, uz paralelno izučavanje prakse tržišno orijentisanih zemalja u svijetu, a pogotovo onih koje su dio Evropske unije. U tekstu je na par mjesta navođen i sam Kodeks poslovnog upravljanja Japana, koji u ovom dijelu materije zauzima veoma značajno mjesto, jer upravo kroz odredbe tog kodeksa možemo razmatrati pravni, ekonomski i finansijski tzv. scope of definition savremenog stakeholderskog modela korporativnog upravljanja komanditnim društvima, a pogotovo komanditnim društvima čiji je vlasnički kapital podijeljen na dionice (akcije). Kada se razmatra korporativno upravljanje, neizostavni su i OECD-ovi principi iz 2004. godine, prihvatanjem kojih se može vršiti kvalitetna i efikasna izgradnja dobrih poslovnih odnosa između svih korporativnih konstituenata (stakeholdera) društva, u ovom slučaju komanditnog privrednog društva. Specifikum koji ovdje imamo jeste i taj da u strategiji upravljanja komanditnim društvom mora postojati dodatna razrada samih korporativnih principa, kao što su princip transparentnosti, zakonitosti, jednakosti i nediskriminacije, revizije i realnog finansijskog izvještavanja. Mutatis mutandis kodeksi za korporativno upravljanje komanditnim društvima, kao i onim čiji je vlasnički kapital podijeljen na dionice (akcije) moraju sadržavati navedene principe korporativnog upravljanja, a pored kodeksa potrebno je ove iste principe ugraditi i u sam tekst ugovora o osnivanju komanditnog društva, odnosno komanditnog društva na dionice. Sa druge strane, veoma bitna za samo korporativno upravljanje komanditnim društvima u Federaciji BiH je činjenica da je ono vezano za efikasnu izgradnju dobrih poslovnih odnosa između svih povezanih korporativnih konstituenata (stakeholdera) društva, čime se ujedno privlače potencijalni investitori, povećava kvalitet i životni standard građana Federacije BiH, smanjuje stopa siromaštva i nezaposlenosti i sl. Upravo je iz tih i sličnih razloga veoma bitno prihvatiti savremeni pravni, ekonomski i finansijski tzv. scope of definition korporativnog upravljanja kada su u pitanju komanditna društva, odnosno komanditna društva na dionice (akcije). (Napomene) 1 „Službene novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13 2 Prijavu za upis osnivanja komanditnog društva u registar društava potpisuju svi članovi (član 99. ZoPD-a). 3 Ermo Kosk i Peeter Lepik, Estonia, objavljeno u: Dornseifer, F. i ostali (2005) Corporate Business Forms in Europe: A Compendium of Public and Private Limited Companies in Europe, Sellier, European Law Publishers GmbH, München, str. 141. 4 Više o OECD-ovim principima korporativnog upravljanja u: OECD Principles of Croporate Governance. Dostupno online na (web izvor): http://www.oecd.org/ corporate/oecdprinciplesofcorporategovernance.htm BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95 [ PRAVNI SAVJETNIK ] NOVINE U PREKRŠAJNOM ZAKONODAVSTVU REPUBLIKE SRPSKE Jasmin Mehmedović, mr. iur. Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH e-mail: jasmin_pr80@yahoo.com Siže: Cilj rada je ukazati na novine koje je donio Zakon o prekršajima Republike Srpske kao i na posljedice koje će iste proizvesti u praksi. Zakon je stupio na snagu 26. 7. 2014. godine i uveliko se primjenjuje u svim prekršajnim postupcima koje vode ovlašteni organi za izdavanje prekršajnih naloga i nadležni sudovi, s određenim izuzecima o kojima se govori u tekstu Ključne riječi: prekršaj, prekršaji nalog, ovlašteni organ, nadležni sud, okrivljeni, prekršajne sankcije, Registar novčanih kazni i prekršajne evidencije. 1. UVOD Donošenje novog Zakona o prekršajima Republike Srpske (ZOPRS), kao najznačajnijeg formalnog izvora prekršajnog prava kod nas, posljedica je reforme u oblasti prekršaja, koja je započeta još 2006. godine stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 37/06). Navedenim izmjenama i dopunama regulisan je prestanak rada sudova za prekršaje kao posebne vrste sudova u Republici Srpskoj, pri čemu su u Osnovnim sudovima širom Republike Srpske1 osnovana prekršajna odjeljenja za rješavanje predmeta u prekršajnim postupcima. Nakon više od osam godina primjene ZOPRS iz 2006. godine2 i izmjena i dopuna osnovnog teksta, koje su uslijedile nakon toga, u praksi su se iskristalisale neke odredbe koje je trebalo dopuniti, mijenjati ili drugačije urediti, drugim riječima unaprijediti i drugačije propisati. Upravo iz tog razloga pristupilo se donošenju novog Zakona o prekršajima u Republici Srpskoj, ali takođe i u Federaciji Bosne i Hercegovine,3 kao i na državnom nivou. U pripremi su takođe izmjene i dopune Zakona o prekršajima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. 2. OSNOV I NAČIN DONOŠENJA Ustavni osnov za donošenje ZOPRS sadržan je u članu 122. Ustava Republike Srpske koji glasi: „Osnivanje, nadležnost, organizacija i postupak pred sudovima uređuje se zakonom“, kao i u članu 70. stav 1. tačka 2. prema kojem Narodna skupština donosi zakone, druge propise i opšte akte. Prema Izvještaju o javnoj raspravi za ZOPRS,4 Narodna Skupština 96 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Republike Srpske je svojim zaključkom, nakon razmatranja nacrta, odlučila da se ovaj zakon prije njegovog usvajanja uputi na javnu raspravu iz razloga jer su istim uređena pitanja koja su od posebnog značaja za građane i o kojima je neophodno da se najšire konsultuju zainteresovani organi i organizacije, naučne i stručne institucije. Organizovanje i sprovođenje javne rasprave je povjereno Ministarstvu pravde Republike Srpske. Javna rasprava je održana 17. 6. 2014. godine u Banjoj Luci, a u istoj su, naravno pored radne grupe za izradu nacrta ZOPRS, učešće uzeli predstavnici resornih ministarstava, Poreske uprave, Republičkog sekretarijata za inspekcijske poslove, sudova i Sekreterijata za zakonodavstvo. Značaj navedene javne rasprave se ogleda svakako u tome što su učesnici podržali sva rješenja koja su ugrađena u nacrt zakona, ali i dali veoma konstruktivne primjedbe i sugestije od kojih je najveći dio prihvaćen i ugrađen u prijedlog zakona. Najveći broj primjedbi i sugestija se odnosio na odredbe koje su se ticale postupka prema maloljetnicima, što je sasvim razumljivo jer se radi o posebnoj i najosjetljivijoj kategoriji okrivljenih. Konačno, Zakon o prekršajima Republike Srpske je objavljen u „Službenom glasniku RS“, broj 63/14, a na snagu je stupio dana 26. 7. 2014. godine. 3. UKRATKO O PREKRŠAJIMA Na prvom mjestu, prije nego se upustimo u srž problema, odnosno novina koje novi zakon donosi, nekoliko riječi o prekršajima uopšte. Naime, prekršaji su jedna vrsta nedozvoljenog ljudskog ponašanja za koje državni organi kažnjavaju počinioce, te predstavlja javnopravni kazneni delikt u čijoj pravnoj prirodi dolaze do izražaja mješovite karakteristike krivičnog djela i protivljenja naredbama uprave. Pravilima prekršajnog postupka omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se pri tome prema počiniocu prekršaja primjeni odgovarajuća prekršajna sankcija. Svakako da je pri tome najuža veza između prekršajnog i krivičnog prava, jer se u prekršajnom postupku po principu mutadis mutandis na odgovarajući način primjenjuju odredbe Krivičnog zakona, kao što su npr. nužna odbrana, krajnja nužda, uračunjivost ili umišljaj i nehat i dr., ali i odredbe Zakona o krivičnom postupku, kao što su osnovna načela, razdvajanje i spajanje postupka, izuzeće, itd. Takođe, u pravnoj nauci prekršaji se smatraju vrstom najlakših kaznenih djela jer se prekršaji od krivičnih djela ne razlikuju po svojoj prirodi nego po svojoj manjoj društvenoj štetnosti. Međutim, prekršajno pravo ima dodirnih tačaka i sa drugim granama prava kao što su upravno, ustavno ili građansko pravo. Razlika npr. između građanskih delikata i prekršaja jeste u tome što za prekršaje slijedi javna sankcija kao prinudna mjera države prema počiniocu, dok je to kod građanskog prava privatna sankcija (naknada štete).5 Zakonska definicija prekršaja6 glasi: prekršaji su protivpravna djela koja predstavljaju kršenje javnog poretka ili propisa o ekonomskom i finansijskom poslovanju utvrđena zakonom ili drugim propisom, za koja su određena obilježja i za koje su propisane sankcije. Naravno, neće svako počinjeno djelo predstavljati prekršaj. Tako prekršaj neće biti djelo koje je, iako sadrži obilježja prekršaja propisana zakonom ili drugim propisom, u zanemarljivoj mjeri opasno zbog svog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Prekršaji i prekršajne sankcije mogu se propisivati zakonom, uredbom ili odlukom Vlade, odnosno skupštine grada i odlukom skupštine opštine, čime se isključuje mogućnost da se neki drugi organi, osim taksativno nabrojanih, mogu pojaviti u ulozi donosioca prekršajnih propisa u Republici Srpskoj. 4. VREMENSKO, PROSTORNO I PERSONALNO VAŽENJE ZAKONA Jedno od pitanja koje zaslužuje mjesto u ovom tekstu jeste svakako i važenje prekršajnih propisa, i to vremensko, prostorno (teritorijalno) i personalno važenje propisa. U pogledu prostornog važenja zakona nije bilo značajnih izmjena, ali s aspekta novog ZOPRS interesantno je svako vremensko važenje zakona, kao i primjena najblažeg zakona, odnosno propisa. Opšteprihvaćeno je pravilo da se na počinioca prekršaja primjenjuje zakon, odnosno propis koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, što je svakako u direktnoj vezi i posljedica primjene načela zakonitosti i zabrane retroaktivnog važenja prekršajnog propisa. Međutim, od ovog pravila postoji jedan izuzetak, a to je slučaj kada je poslije izvršenja prekršaja zakon, odnosno propis, izmijenjen jednom ili više puta i tada će se primijeniti zakon, odnosno propis koji je najblaži za počinica. Pri tome ocjena o tome koji zakon (propis) je blaži za počinioca se vrši u odnosu na ličnost počinioca prekršaja i sam prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dakle, da bi se utvrdilo koji je zakon blaži nije dovoljno u obzir uzeti samo sankciju koja BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97 [ PRAVNI SAVJETNIK ] je propisana za konkretno djelo u ranijem i novom propisu, već se moraju upoređivati svi prekršajni propisi u cjelini, i to ne samo procesni nego i materijalni. Kada kažemo svi propisi naravno podrazumijevamo i „međuzakone“ iz navede oblasti. Naravno, pri tome će se tokom prekršajnog postupka u vezi s ocjenom blažeg zakona primjenjivati odredbe Krivičnog zakona. Primjena blažeg zakona je obavezna sve dok nije donesena pravosnažna odluka,7 dakle i u postupku po žalbi, pa i nakon toga u postupku vanrednih pravnih lijekova, ali samo pod uslovom da povodom uloženog vanrednog pravnog lijeka dođe do ponavljanja postupka, dok na pravosnažno završene predmete izmjena zakona nema uticaja, pa čak ni onda ukoliko bi novi zakon ukidao inkriminaciju. Međutim, da li je zaista tako? Usudio bih se reći, zakonodavac u ZOPRS nije obezbijedio implementaciju principa primjene blažeg zakona iz člana 6, bar ne u potpunosti. Razlog za ovaka stav pronalazi se u članu 243. stav 1. ZOPRS (primjena propisa) koji glasi: „Započeti prekršajni postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena odluka, okončat će se po pravilima tada važećih propisa, a postupci u kojima je donesena prvostepena odluka do stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se prema odredbama ovog zakona.“ Vidljivo je kako je zakonodavac primjenu blažeg zakona ograničio odredbama člana 243. stav 1. prvenstveno iz razloga jer je stupanje na snagu novog zakona vezivao za momenat „donošenja“, ali ne i pravosnažnosti prvostepene odluke, što je svakako u suprotnosti s onim što je prethodno rečeno o institutu i načinu određivanja primjene blažeg zakona. Takođe, jedno od pitanja koje bi se ovdje moglo nametnuti je i šta se to smatra pod prvostepenom odlukom u prekršajnom postupku? S obzirom na to da ZOPRS poznaje dva načina pokretanja prekšajnog postupka, 1) izdavanjem prekršajnog naloga i 2) podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, neko bi se mogao zapitati da li se citirani član 243. stav 1. odnosi na sve prekršajne postupke ili ipak ne? Drugim riječima, da li se u ovom slučaju radi isključivo o „odlukama suda“ u smislu člana 195. ZOPRS ili navedeno treba posmatrati u širem smislu pri čemu bi se pod pojmom odluke podrazumijevale prvostepene odluke suda, tj. rješenja o prekršajima, odluke suda o prihvatanju sporazuma o priznanju odgovornosti, kao i izdati prekršajni nalozi od strane ovlaštenih organa? Razlika je svakako bitna u pogledu svih onih prekršajnih postupaka koji su pokrenuti izdavanjem prekršajnog naloga, gdje zapravo i ne mora biti sudske odluke, 98 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 kao npr. ukoliko je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem i sl. Lično, mišljenja sam da je prihvatljivo šire shvatanje prvostepene odluke, uključujući dakle i prekršajne naloge koje izdaju ovlašteni organi kao krajnji rezultat provedenog tzv. skraćenog prekršajnog postupka. 5. SUBJEKTI PREKRŠAJNOG POSTUPKA Kada su u pitanju subjekti prekršajnog postupka, tj. stranke i učesnici u prekršajnom postupku nije bilo značajnih promjena osim u dijelu koji se odnosi na okrivljenog. Naime, kada je u pitanju novi zakon, za razliku od ranijeg koji je poznavao dvije kategorije okrivljenih, tj. fizička i pravna lica, sada u kategoriju okrivljenih Zakon o prekršajima Republike Srpske ubraja fizička lica, preduzetnike, pravna lica i odgovorno lice. Kada govorimo o odgovornosti fizičkog lica za počinjeni prekršaj, istu možemo posmatrati prije svega u vezi sa životnom dobi počinioca. Tako ZOPRS poznaje odgovornost fizičkog punoljetnog lica, koju dakle vezuje za granicu punoljetnosti od navršenih osamnaest godina, što predstavlja veći broj počinilaca prekršaja, ali i za fizičko lice kao maloljetno lice, kao kategoriju manjeg broja počinilaca koju ipak ne treba zanemariti s obzirom da maloljetnička delinkvencija u cjelini predstavlja ozbiljan društveni problem u svim zemljama pa tako i kod nas. Novi ZOPRS propisuje niz odredbi sadržanih u glavi VI. kojim je upravo propisan prekršajni postupak prema maloljetnicima, a sve u skladu sa svrhom kažnjavanja maloljetnika i u vezi sa njihovom životnom dobi, fizičkim i psihičkim uzrastom, itd. Zakon odgovornost maloljetnika vezuje za životnu dob od navršenih 14 godina, tako da prema onom maloljetniku koji nije navršio 14 godina u vrijeme izvršenja prekršaja i ne može biti pokrenut niti vođen prekršajni postupak. No, o odredbama zakona koje se odnose isključivo na maloljetnike bit će riječi nešto kasnije. Naravno, da bi neko lice moglo biti odgovorno za prekršaj moraju biti, pored životne dobi, ispunjeni i drugi uslovi u vidu uračunjivosti, vinosti, tj. umišljaja ili nehata i sl. Pravna lica su takođe jedna od kategorija okrivljenih, što je posljedica prvenstveno razvoja društva, naročito u pogledu ekonomskog razvoja, sa tim da se odgovornost pravnog lica zasniva na tzv. objektivnoj odgovornosti8 - činjenici prouzrokovanja prekršaja i uzročnoj vezi između preduzete radnje prekršaja i ostvarene posljedice. U pogledu preostale dvije kategorije [ PRAVNI SAVJETNIK ] okrivljenih, preduzetnika i odgovornih lica, odgovornost preduzetnika se vezuje za prekršaj koji je preduzetnik počinio u vršenju svoje djelatnosti. Pri tome, osnovne odredbe o preduzetnicima date su u Zakonu o samostalnoj zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti.9 Najedostavnije rečeno, preduzetnici su fizička lica koja obavljaju samostalnu preduzetničku djelatnost u vidu samostalnih zanatskih, trgovinskih, ugostiteljskih i drugih radnji, u svoje ime i za svoj račun radi sticanja dobiti. Od pravnih lica preduzetništvo se razlikuje po mnogo čemu, po klasifikaciji poslova koje obavljauju, načinu registracije, nadležnog organa za njihovu registraciju itd., ali za nas najznačajniji svako jeste način njihove odgovornosti. Naime, Zakon o samostalnoj zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti propisuje kako je preduzetnik lično i cjelokupnom svojom imovinom odgovoran za zakonito poslovanje, ali i za zakonit rad lica koja zapošljava. Kada su u pitanju odgovorna lica u smislu ZOPRS pod odgovornim licima podrazumijevaju se (fizička) lica kojima su u pravnom licu povjereni određeni poslovi koji se odnose na upravljanje, poslovanje ili proces rada, kao i lice koje u državnom organu, republičkom organu uprave i organu jedinice lokalne samouprave vrši određene dužnosti. Odgovorna lica zapravo postupaju u ime, za račun ili u korist pravnih lica, a odgovornosti pravnog lica i odgovornog lica su samostalne, što zapravo znači da pravno lice može biti odgovorno za prekršaj i onda kada odgovorno lice u konkretnom slučaju ne može biti odgovorno, zato što npr. nije uračunljivo. Bitno je dodati kako ZOPRS ne pravi razliku, u pogledu odgovornosti, između domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica, odnosno odgovornih lica. 6. PREKRŠAJNE SANKCIJE Značajne izmjene ZOPRS je upravo pretrpio u vezi sa vrstom prekršajnih sankcija. Prekršajne sankcije predstavljaju državne, prinudne mjere represivno-preventivnog karaktera kojima se počinioci prekršaja pod zakonom utvrđenim uslovima ograničavaju ili uskraćuju u određenim slobodama ili pravima, a na osnovu odluka ovlaštenog organa ili suda, po sprovedenom prekršajnom postupku. Naravno, krug prekršajnih sankcija koje može izreći nakon sprovedenog skraćenog prekršajnog postupka izdavanjem prekršajnog naloga je znatno uži i odnose se na izricanje novčane kazne, kaznenih bodova i samo jednu zaštitnu mjeru u najkraćem predviđenom trajanju, kao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta. Sa druge strane, nadležni sudovi na osnovu provedenih prekršajnih postupaka mogu izreći sve prekršajne sankcije propisane ZOPRS. Svrha izricanja prekršajnih sankcija, odnosno kažnjavanja ogleda se u namjeri da se utiče na počinioce prekršaja, ali i sve ostale, da ubuduće ne čine prekršaje. Za naš sistem prekršajnih sankcija može se sa sigurnošću tvrditi kako je pluralistički, jer obuhvata brojne mjere i sankcije, koje su prema ranijem zakonskom rješenju bile: novčana kazna, mjere upozorenja, zaštitne mjere i vaspitne mjere. Danas, ZOPRS precizira u članu 36. sljedeće vrste prekršajnih sankcija: 1) kazne, 2) kazneni bodovi, 3) mjere upozorenja, 4) zaštitne mjere i 5) vaspitne mjere. Osim taksativno pobrojanih sankcija za prekršaj se mogu izreći i određene mjere, i to: oduzimanje imovinske koristi, obaveza naknade štete i lišenje slobode radi naplate novčane kazne. Naravno, po prirodi stvari ne mogu se sve vrste prekršajnih sankcija primijeniti na sve okrivljene. Tako npr. kazna zatvora nije primjenjiva na maloljetna lica ili vanbolničko liječenje nije, kao ni kazna zatvora, primjenjiva na pravna lica i sl. Svakako najznačajnija novina u pogledu vrsta prekršajnih sankcija jeste uvođenje instituta kazne zatvora pored već postojeće novčane kazne u domaće prekršajno zakonodavstvo. I dok novčana kazna predstavlja prinudno plaćanje određenog novčanog iznosa u korist države, kao veoma pogodna za kažnjavanje gotovo svih prekršajih ponašanja koja može biti propisana u određenom rasponu u KM sa zakonskim minimumima i maksimumima, ali i u fiksnom iznosu (tzv. globa), kazna zatvora može biti predviđena samo izuzetno u određenim slučajevima i to zakonom. Dakle, kazna zatvora, za razliku od novčane koja može biti propisana zakonom, uredbom, odlukom vlade ili odlukom skupština jedinica lokalne samouprave, može se propisati samo zakonom i to samo za prekršaje čijim bi izvršenjem mogla nastati opasnost za život i zdravlje ljudi, prvenstveno za prekršaje počinjene u javnom redu i miru, nasilju u porodici, sportskim priredbama, a njeno trajanje je propisano u opštem minimumu od 10 dana i opštem maksimumumu od 60 dana. Pri tome, kazna zatvora i novčana kazna se mogu izreći zajedno, sa tim da se kazna zatvora može izreći samo kao glavna kazna, dok se novčana kazna može izreći i kao glavna i sporedna kazna. Kazna zatvora izriče se na pune dane. Pored zabrane izricanja novčane kazne maloljetnom licu, BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99 [ PRAVNI SAVJETNIK ] ista se ne može izreći ni trudnoj ženi poslije navršena tri mjeseca, ni majci dok dijete ne navrši godinu dana, a ako je dijete rođeno mrtvo ili ako je umrlo poslije porođaja, dok ne prođe šest mjeseci računajući od dana samog porođaja. Kazna zatvora ili, kako je još nazivaju, lišenje slobode danas zauzima najznačajnije mjesto u sistemu krivičnih sankcija, kao neophodna mjera kažnjavanja za delinkvente u slučajevima kada se drugim sankcijama ne bi moglo reagovati na nedozvoljeno ponašanje. Postoji niz argumenata za, ali i protiv kazne zatvora, a neki od njih (protiv) su: kazna zatvora ne predstavlja efikasno sredstvo zaštite društva od kriminaliteta, predstavlja izolaciju počinioca prekršaja iz društva što ima štetan uticaj na kažnjenog u vidu opterećenja njegove psihe zbog monotonije zatvorskog života, uslova prostorija u kojima se kazna izdržava i sl., ograničenog je trajanja, a sa ekonomskog aspekta radi se o skupoj kazni po društvo u cjelini. Od kazne zatvora treba jasno razlikovati mjeru lišenja slobode radi naplate novčane kazne kao upozoravajuću sankciju, koja se primjenjuje uz zakonom propisane uslove i ograničenja prema kažnjenom koji u roku ne plati u potpunosti ili djelimično novčanu kaznu koja je izrečena pravosnažnim rješenjem o prekršaju ili izvršnim prekršajnim nalogom i to u trajanju do 15 dana, kao i institut zamjene novčane kazne u kaznu zatvora kažnjenom koji dokaže da nije u mogućnosti platiti novčanu kaznu. Zamjena novčane kazne u kaznu zatvora vrši se tako što se za svakih početih 100 KM određuje jedan dan zatvora, sa tim što u tom slučaju kazna zatvora ne može biti kraća od jednog dana, niti duža od 60 dana. Pri tome, zakon je postavio ograničenje na način da ako je pored novčane kazne kažnjenom licu već bila izrečena i kazna zatvora, zatvor kojim se zamjenjuje neplaćena novčana kazna i izrečena kazna zatvora ne mogu trajati duže od 90 dana. Dok su u novom ZOPRS mjere upozorenja (ukor i uslovna osuda), kao naročite prekršajne sankcije kojima se nastoji da se samo putem upozorenja ili upozorenjem uz prijetnju primjene novčane kazne odvrati počinilac da više ne vrši prekršaje, ostale iste, dotle su se određene izmjene desile u pogledu zaštitnih mjera. Zaštitne mjere jesu posebna vrsta prekršajnih sankcija kojima se otklanjaju okolnosti ili stanja usljed kojih bi učinilac mogao da nastavi i ubuduće da vrši prekršaje. Tako se u zaštitne mjere, prema novom zakonu, ubrajaju: oduzimanje predmeta; zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti; zabrana upravljanja motornim vozilom; obavezno liječenje ovisnika o alkoholu i psihoaktivnim 100 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 supstancama; obavezno psihijatrijsko liječenje; zabrana prisustvovanja određenim sportskim priredbama i zabrana držanja i oduzimanje životinja, sa tim da je ZOPRS ostavio mogućnost da se zakonima koji propisuju prekršaje mogu odrediti i druge vrste zaštitnih mjera. Sud okrivljenom, rješenjem o prekršaju, može izreći jednu ili više zaštitnih mjera, određujući pritom i dužinu njihovog trajanja, dok ovlašteni organ, za razliku od suda, prekršajnim nalogom može izreći samo jednu zaštitnu mjeru u najkraćem predviđenom trajanju, kao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta. Novinu predstavljaju zaštitna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, zabrana prisustvovanja sportskim priredbama i zabrana držanja i oduzimanje životinja. Obavezno psihijatrijsko liječenje predstavlja medicinsku zaštitnu mjeru, čija je svrha da se liječenjem počinioca na njega utiče da ponovo ne pristupi izvršenju prekršaja, ali bez ili, izuzetno, uz kratku njegovu izolaciju iz društva u vidu boravka u zdravstvenoj ustanovi. Izriče se prema počiniocu prekršaja koji je u stanju neuračunljivosti počinio prekršaj, i to kada sud utvrdi da postoji ozbiljna opasnost da počinilac ponovi prekršaj, a radi otklanjanja te opasnosti potrebno je njegovo psihijatrijsko liječenje. Dakle, ova zaštitna mjera se kao samostalna može izreći neuračunljivom počiniocu prekršaja, ali i počiniocu prekršaja čija je uračunljivost bitno smanjena, pod uslovom da mu je izrečena novčana kazna, uslovna osuda, ukor ili je oslobođen od kazne. Kada su u pitanju prekršajni postupci obavezno psihijatrijsko liječenje provodi se van zdravstvene ustanove i traje dok postoji potreba za liječenjem, ali ne duže od godinu dana, sa time da se radi uspješnijeg liječenja može odrediti i da se povremeno liječenje provede u zdravstvenoj ustanovi, ali pritom neprekidno liječenje u ustanovi ne može trajati duže od 15 dana, a može biti preduzeto najviše dva puta u toku jedne godine. Radi se o zaštitnoj mjeri koja je u naše prekršajno pravo preuzeta iz Krivičnog zakona Republike Srpske. Ako se počinilac ne bi podvrgao liječenju van zdravstvene ustanove ili bi liječenje samovoljno napustio, sud može odrediti da se izrečena zaštitna mjera provede u zdravstvenoj ustanovi. Kada je u pitanju zaštitna mjera zabrane prisustvovanja sportskim priredbama, ista se sastoji u zabrani počiniocu prekršaja da prisustvuje određenim sportskim priredbama u određenom periodu, radi sprečavanja opasnosti od ponavljanja prekršaja. Uvođenje ove zaštitne mjere je u direktnoj vezi sa Zakonom o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama10 i [ PRAVNI SAVJETNIK ] prekršajima počinjenim iz propisa kojim se određuje prekršaj na sportskim priredbama. ZOPRS propisuje kako se ova zaštitna mjera može izreći u trajanju od godinu do tri godine, sa tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju izrečene kazne zatvora ne uračunava u trajanje mjere. Zaštitna mjera zabrane držanja jedne, više, odnosno svih vrsta životinja propisana je članom 67. ZOPRS i izriče se licu koje je proglašeno odgovornim za prekršaj iz oblasti zaštite dobrobiti životinja radi sprečavanja učinioca da počini prekršaj, odnosno da na drugi način ugrožava dobrobit životinja. Zaštitna mjera se može odnositi na zabranu držanja svih ili samo pojedinih vrsta životinja. Pri tome, sud koji donosi rješenje o prekršaju i odlučuje o oduzimanje životinja od vlasnika ili držaoca odredit će, u skladu sa posebnim propisima, da li će se oduzeta životinja predati nadležnim prihvatilištima za životinje ili zainteresovanoj organizaciji. Zaštitna mjera zabrana držanja i oduzimanje životinja može se izreći u trajanju od godinu dana do tri godine, a zakonodavac je predvio mogućnost da se u opravdanim slučajevima ova zaštitna mjera izrekne i trajno. 7. ODREDBE PREMA MALOLJETNICIMA Ranije smo već istakli kako se prema maloljetnom licu koje u vrijeme izvršenja prekršaja nije navršilo 14 godina (dijete) ne može pokrenuti niti voditi prekršajni postupak. Razloga za takav stav je više, a neki od njih su da ova lica, s obzirom na svoj uzrast i psihičke sposobnosti, nisu u mogućnosti shvatiti značaj svog djela, sankcije koje bi bile izrečene prema ovim licima zasigurno ne bi postigle svoju predviđenu svrhu, nego naprotiv veoma lako bi mogle proizvesti štetne posljedice na psihofizički razvoj djeteta, itd. Međutim, iako su djeca oslobođena odgovornosti za izvršene prekršaje, ZOPRS propisuje odgovornost zakonskih zastupnika i to za slučaj kada je maloljetnik, koji nije navršio 14 godina počinio prekršaj zbog propuštanja dužnog nadzora zakonskih zastupnika koji su bili u mogućnosti da takav nadzor vrše, na način da će se zakonski zastupnici kazniti za takav prekršaj kao da su ga sami učinili. Dakle, radi se o kažnjavanju zakonskih zastupnika maloljetnika u slučaju kada su počinjeni prekršaji posljedica propuštanja dužnog i mogućeg nadzora nad maloljetnikom. Bitno je napomenuti kako su odredbe ZOPRS prema maloljetnicima (član 73-98) usaglašene sa odredbama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku,11 kao i sa Konvencijom UN o pravima djeteta. Upravo zbog toga što se radi o posebnoj, specifičnoj kategoriji počinilaca prekršaja zakonodavac je naročito vodio računa o tome da se suzbijanje činjenja prekršaja kod ovih lica ne može postići istim prekršajnim sankcijama i po istom postupku kao prema punoljetnom licu. Razlog za to jeste realna činjenica kako prekršaji maloljetnika najčešće nisu rezultat zrelog promišljanja i čvrste volje za izvršenje prekršaja, često su rezultat vaspitne zapuštenosti i nedovoljne brige porodice, loših uslova sredine u kojoj žive i sl. Shodno tome, i dalje je zadržana odredba prema kojoj se prekršajni postupak prema maloljetnicima može pokrenuti samo na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, ali ne i prekršajnog naloga. Zatim, uvedena je zabrana izricanja kazne zatvora, kao nove vrste prekršajnih sankcija za sva maloljetna lica. Uveden je novi institut pod nazivom „policijsko upozorenje“, ali i obaveza za sudije i policijske službenike koji postupaju u prekršajnim predmetima prema maloljetnicima na način da isti moraju imati izraženu sklonost za vaspitanje, potrebe i interese mladih i posebna znanja iz oblasti prava djeteta i predstavništva mladih. Spomenuto policijsko upozorenje, kao novina u prekršajnom zakonodavstvu Republike Srpske, može se izreći prema maloljetnom učiniocu koji je počinio prekršaj i to za prekršaje za koje je propisana novčana kazna do 300 KM, ako je to u skladu sa ličnim svojstvima, prilikama i sredinom u kojoj maloljetnik živi, te okolnostima i težinom učinjenog prekršaja. Kada je riječ o institutu policijskog upozorenja, njegova osnovna svrha jeste da se izricanjem ove mjere ne pokreće prekršajni postupak prema maloljetniku, a da se istovremeno na maloljetnika utiče kroz njegov pravilan razvoj i kroz jačanje njegove lične odgovornosti da ubuduće ne čini prekršaje. Sa tim u vezi, ZOPRS i propisuje da evidenciju mjera policijskog upozorenja vode policijski organi, te da ista nema karakter prekršajne evidencije o osuđivanosti maloljetnika, pri čemu se evidentirani podaci ne mogu upotrijebiti na bilo koji način koji bi štetio maloljetniku! Dakle, izrečene mjere policijskog upozorenja se ne unose u Registar novčanih kazni i prekršajne evidencije, za razliku od svih drugih prekršajnih sankcija. Uslovi pod kojima se policijsko upozorenje može izreći maloljetom licu su taksativno nabrojani u članu 74. stav 2. ZOPRS. Ti uslovi su: 1) da maloljetnik priznaje prekršaj, 2) da je priznanje dato slobodno i dobrovoljno, BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 3) da postoji dovoljno dokaza da je maloljetnik učinio prekršaj i 4) da prema maloljetniku nije ranije izricano policijsko upozorenje ili vaspitna mjera izrečena u prekršajnom postupku. Takođe, dodatni uslov da bi jedan policijski službenik mogao izreći policijsko upozorenje maloljetniku jeste posjedovanje posebnih znanja iz oblasti prava djeteta i prestupništva mladih, kao i prethodno pribavljena socijalna anamneza organa starateljstva koja sadrži podatke koji se tiču uzrasta, zrelosti i drugih osobina ličnosti maloljetnika, kao i podatke o sredini i prilikama u kojima živi. Pribavljanje navedenih podataka je neophodno da bi se moglo pravilno odlučiti da li će se konkretni slučaj okončati primjenom mjere policijskog upozorenja ili ipak ne. 8. PREKRŠAJNI NALOG Ranije je bilo riječi kako se prekršajni postupak pokreće izdavanjem prekršajnog naloga ili podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Upravo s ovim prvim načinom pokretanja prekršajnog postupka, izdavanjem prekršajnog naloga od strane ovlaštenog organa, uvedene su određene novine. Uvedena je obaveza ovlaštenom organu da odmah, a najduže u roku od osam dana unese prekršajni nalog u Registar. Ukoliko ovlašteni organ ne postupi na prethodno navedeni način sud ima obavezu da po službenoj dužnosti po podnesenom zahtjevu za sudsko odlučivanje smatra kako je ovlašteni organ odustao od prekršajnog gonjenja, na osnovu čega će rješenjem obustaviti prekrašjni postupak. Praksa pokazuje da je do sada postojao veoma veliki broj prekršaja za koje su ovlašteni organi izdali prekršajne naloge, pri čemu nalozi nisu odmah, bez odgađanja od strane ovlaštenog organa uneseni u Registar, što je bilo u direktnoj suprotnosti sa pravom na suđenje bez odlaganja i odugovlačenja. Zakonodavac je ove propuste ovlaštenih organa dobro prepoznao te je upravo iz tog razloga i uveo ograničenje, tj. obavezan zakonski rok za unos izdatog prekršajnog naloga u Registar, na način kako je to propisano članom 148. stav 9. ZOPRS. Zatim, veoma značajna novost jeste i obavezan sadržaj obrasca prekršajnog naloga u vidu obavezne pouke da, ukoliko lice protiv kojeg je izdat prekršajni nalog, prihvati odgovornost i najkasnije u roku od osam dana, računajući od dana prijema prekršajnog naloga, plati polovinu izrečene novčane kazne, oslobađa se plaćanja druge polovine izrečene novčane kazne. Pretpostavka je da će se na ovaj način povećati procenat dobrovoljne naplate 102 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 novčanih kazni izrečenih prekršajnim nalozima, a dostupni podaci za relativno kratak vremenski period primjene potvrđuju ovu pretpostavku. Dva su osnovna uslova za primjenu ovog instituta, naravno pored činjenice da se mora raditi o novčanoj kazni, i to: prvo, da je novčana kazna izrečena isključivo prekršajnim nalogom, i drugo, da je okrivljeni u ostavljenom roku od osam dana zaista izvršio plaćanje polovine novčane kazne. 9. PRAVNI LIJEKOVI U ZOPRS uvedena je, pored redovnog pravnog lijeka – žalbe, i žalba na odluku drugostepenog suda. Ova vrsta žalbe je regulisana u članu 218. ZOPRS, dakle u dijelu zakona kojim su regulisani redovni pravni lijekovi. Zakon precizira kako je žalba na odluku drugostepenog suda dopuštena u slučaju ako je: 1) drugostepeni sud preinačio prvostepenu odluku kojom se okrivljeni oslobađa od odgovornosti ili se obustavlja postupak, izrekao odluku kojom se okrivljeni proglašava odgovornim, odnosno ako je povodom žalbe na prvostepenu odluku kojom se okrivljeni proglašava odgovornim, izrekao odluku kojom se okrivljeni oslobađa od odgovornosti ili je obustavljen postupak, i 2) drugostepeni sud povodom žalbe na odluku kojom se okrivljeni oslobađa od odgovornosti ili je obustavljen postupak na pretresu donio odluku kojom se okrivljeni proglašava odgovornim, odnosno ako je povodom žalbe kojom se okrivljeni proglašava odgovornim na pretresu donio odluku kojom se okrivljeni oslobađa od odgovornosti ili je obustavljen postupak. Za odlučivanje o žalbi protiv drugostepene odluke nadležan je Vrhovni sud Republike Srpske shodno odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu, pri čemu se odluka donosi bez održavanja pretresa. Po uzoru na Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, uveden je i novi vanredni pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zahtjev za zaštitu zakonitosti je dozvoljen protiv pravosnažnih sudskih odluka i to samo u korist republičkog tužioca, pri čemu se odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i odlučivanje o njemu shodno primjenjuju na zahtjev za zaštitu zakonitosti u prekršajnom postupku. Zahtjev za zaštitu zakonitosti podnosi se Vrhovnom sudu Republike Srpske posredstvom suda koji je donio presudu u prvom stepenu. [ PRAVNI SAVJETNIK ] sudom. 10. REGISTAR NOVČANIH KAZNI I PREKRŠAJNE EVIDENCIJE Nakon što je uspješno proveden jedan prekršajni postupak, te na osnovu toga donesena odgovarajuća odluka u vidu rješenja o prekršaju ili izdatog prekršajnog naloga, sud, odnosno ovlašteni organ imaju obavezu da bez odgađanja u elektronskoj formi unesu u prekršajnu evidenciju, odnosno Registar12 podatke o sankcijama, mjerama upozorenja i troškovima postupka koje su izrečene fizičkom, pravnom i odgovorom licu. Na isti način će postupiti i sud koji zaprimi zahtjev za sudsko odlučivanje po izdatom prekršajnom nalogu. I ovdje su se desile određene promjene s obzirom da je raniji zakon podrazumijevao, između ostalog, obavezu unosa u Registar samo novčanih kazni, kao jedne od mogućih vrsta prekršajnih sankcija, a sada postoji obaveza unosa u Registar podataka o izrečenim sankcijama u cjelini. Novine su se ispoljile u dijelu koji se odnosi na posljedice upisa u Registar. Naime, zakon precizira kako sve dok se ne plate sve novčane kazne i troškovi koji su evidentirani u Registru, kažnjenom nadležni organ, odnosno sud neće dozvoliti: 1) registraciju ili produženje registracije motornog vozila, važenja 2) promjenu vlasnika motornog vozila, 3) izdavanje ili produženje važenja vozačke dozvole, 4) učestvovanje na javnom tenderu, 5) registraciju, odnosno bilo koju promjenu registracije pravnog lica ili registraciju, odnosno bilo koju promjenu registracije preduzetničke djelatnosti, za učinjeni prekršaj iz oblasti ekonomskog i finansijskog poslovanja i 6) izdavanje dozvole za nabavku, držanje i nošenje oružja. Dakle, obim posljedica upisa u Registar je proširen zabranama opisanim u tačkama 2) i 6). Zatim, novi ZOPRS ne poznaje institute naplate dodatnih 20 KM za slučaj kada je novčana kazna određena zbog propuštanja okrivljenog da u zakonskom roku od osam dana računajući od dana uručenja prekršajnog naloga prihvati svoju odgovornost za prekršaj, ili da zatraži sudsko odlučivanje o predmetu pred nadležnim Takođe, u izradi zakona se vodilo računa o Odluci Ustavnog suda Republike Srpske13 kojom je dio člana 34. stav 3. sada već starog zakona koji se odnosio na uručenje prekršajnog naloga putem pošte, odnosno ostavljanjem istog na motornom vozilu, ocijenjen kao neustavan. Sa tim u vezi, novi ZOPRS propisuje obavezu ličnog uručenja prekršajnog naloga okrivljenom, ali isto tako i zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, poziva za usmeni pretres, kao i drugih odluka od čijeg dostavljanja počinje da teče rok za žalbu, tako da je prvenstveno u interesu pravne sigurnosti i korištenja zagarantovanih prava okrivljenog u prekršajnom postupku u punom kapacitetu isključena mogućnost uručenja prekršajnog naloga ostavljanjem istog na motornom vozilu, a i samo uručenje putem pošte je znatno drugačije regulisano. 11. ZAKLJUČAK Na kraju ovog rada, može se konstatovati kako je ZOPRS, pored novina koje su u radu navedene, a koje svakako nisu konačne i nisu mogle u jednom ovakvom relativno kratkom tekstu i radu biti obuhvaćene u cjelini, znatno proširen nizom odredbi koje su preuzete prvenstveno iz Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, ali i Krivičnog zakona Republike Srpske, i kao takve inkorporirane u zakonski tekst. To se može jasno zaključiti i kroz znatno povećanje broja članova zakona, tako da od ukupno 87 članova koliko ih je imao raniji zakon, novi ZOPRS sadrži čak 245 članova. Kada je u pitanju način propisivanja prelaznih i završih odredbi ZOPRS, pored ostavljenih uobičajenih osam dana za stupanje zakona na snagu i to računajući od dana objave u „Službenom glasniku Republike Srpske“, nažalost nije ostavljen nešto duži prelazni vremenski period koji bi omogućio primjenu zakona u punom kapacitetu u praksi. Navedeno je upravo u vezi sa činjenicom da je zakonom propisana obaveza ovlaštenih organa, odnosno sudova da određene podatke, zakonskim, odnosno podzakonskim aktima jasno precizirane, iz prekršajnog naloga i rješenja o prekršaju unose bez odgađanja u Registar,14 kao elektronsku bazu podataka o izrečenim sankcijama, mjerama i ostalim evidencijama za prekršaje, a da pritom nije ostavljeno potrebno vrijeme u kojem bi upravo taj registar kao način elektronske obrade podataka bio prilagođen svim novinama, izmjenama i dopunama koje je novi ZOPRS donio svojim stupanjem na snagu. Situacija je utoliko složenija što prelazna rješenja BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103 [ PRAVNI SAVJETNIK ] takva kakva jesu podrazumijevaju paralelno unos određenih podataka u elektronsku evidenciju po osnovu dva različita procesna zakona, zavisno od momenta donošenja prvostepene odluke. (Napomene) 1 U Republici Srpskoj radi 19 osnovnih sudova. 2 Zakon o prekršajima Republike Srpske, koji je stupanjem na snagu novog zakona prestao da važi, objavljen je u „Službenom glasniku RS“, broj 34/06, a njegove izmjene i dopune u istom glasilu br. 1/09, 29/10 i 109/11. 3 U Federaciji Bosne i Hercegovine donesen je Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, objavljen u „Službenim novinama FBiH“, broj 63/14. Na državnom nivou donesene su Izmjene i dopune Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine, objavljene u „Službenom glasniku BiH“, broj 36/14, dok su u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine u momentu pisanja ovoga rada još uvijek izmjene i dopune važećeg Zakona o prekršajima Brčko Distrikta bile u fazi pripreme i izrade. 4 Izvještaj je sačinjen od strane Ministarstva pravde Republike Srpske dana 19. 6. 2014. godine. 5 Nataša Mrvić-Petrović i dr., Prekršajno pravo, Banja Luka, 2000. 6 Član 2. Zakona o prekršajima Republike Srpske. 7 Ljubiša Lazarević, Krivično pravo, Beograd, 2000. 8 Nataša Mrvić-Petrović i dr., Prekršajno pravo, Banja Luka, 2010. 9 Zakon o samostalnoj zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“, br. 117/11, 121/12 i 67/13). 10 Zakon o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama („Službeni glasnik RS“, broj 14/04). 11 Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku objavljen je u „Službenom glasniku RS“, broj 13/10. 12 Zakonom o Agenciji za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka BiH („Službeni glasnik BiH“, broj 56/08) agencija je određena kao isključivo nadležna za vođenje i tehničko održavanje evidencije novčanih kazni i prekršajne evidencije. 13 Odluka Ustavnog suda Republike Srpske sa sjednice održane 27. 9. 2011. godine objavljena je u „Službenom glasniku RS“, broj 104/11. 14 Sadržaj i način vođenja prekršajne evidencije, podaci koji se upisuju u prekršajnu evidenciju, organ nadležan za unos podataka, način unosa podataka, pravo pristupa unesenim podacima, davanje podataka unesenih u evidenciju, brisanje unesenih podataka i druga pitanja od značaja za vođenje prekršajne evidencije, pored Zakona o prekršajima Republike Srpske uređena su i Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja prekršajne evidencije (Službeni glasnik RS, broj 39/08). 104 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 [ PRAVNI SAVJETNIK ] PROGLAŠENJE NESTALIH LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI U SUDSKOM POSTUPKU, PREMA ZAKONU O VANPARNIČNOM POSTUPKU FBiH I SASTAVLJANJE SMRTOVNICE Nedim Mehmedović, dipl. iur., MUP Kantona Sarajevo Siže: Tekst daje najaktuelnija razmatranja pitanja smrti sa medicinskog i pravnog aspekta. Razmatra pitanje dokazivanja smrti pravnim putem, institutima proglašenja nestalih lica umrlim i dokazivanjem smrti u sudskom / vanparničnom postupku. Također, tekst obrađuje pitanje sastavljanja smrtovnice, te u tom smislu ulogu organa uprave nadležnog za vođenje matičnih knjiga i (ostavinskog) suda. Ključne riječi: smrt (klinička, biološka, moždana i sociološka smrt), tzv. rano razdoblje smrti, reanimacija, tzv. trajno vegetativno stanje (socijalna smrt), obdukcija, potvrda o smrti, matična knjiga umrlih, izvod iz matične knjige umrlih, vanparnični postupak: proglašenje nestalih osoba umrlim i dokazivaje smrti, te donošenje rješenja od strane suda, prijedlog za proglašenje nestalog lica za umrlo, odnosno za dokazivanje smrti, smrtovnica (potpuna i nepotpuna), testament, ostavinski sud, zaostavština, rješenje o nasljeđivanju, itd. Skraćenice i drugi nazivi: ZVP - Zakon o vanparničnom postupku, PZFBiH Porodični zakon FBiH, ZMK - Zakon o matičnim knjigama, UNVMK - Uputstvo o načinu vođenja matičnih knjiga, MKR - matična knjiga rođenih, MKU - matična knjiga umrlih. I – Uvodni dio Zakonom o vanparničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98, 39/04 i 73/05) se regulišu sljedeće oblasti: I UREĐENJE LIČNIH STANJA: a) oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti, b) zadržavanje duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj ustanovi i c) proglašenje nestalih osoba umrlim i dokazivanje smrti. II UREĐENJE PORODIČNIH ODNOSA: a) dozvola za zaključenje braka, b) produženje i prestanak roditeljskog prava i c) oduzimanje i vraćanje roditeljskog prava. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105 [ PRAVNI SAVJETNIK ] III UREĐENJE IMOVINSKIH ODNOSA: a) raspravljanje zaostavštine, b) određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti, c) upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima, d) dioba stvari i nekretnina u suvlasništvu i e) uređenje međa. IV UREĐENJE DRUGIH VANPARNIČNIH STVARI: a) sastavljanje i ovjeravanje sadržine isprava, b) čuvanje isprava, c) sudski depozit i d) poništenje isprava. Predmet obrade ovoga teksta jeste uređenje ličnih stanja, odnosno proglašenje nestalih osoba umrlim i dokazivanje smrti u vanparničnom postupku (engl. declaration of death of the disappeared person and proof of death). Smrt (lat. mors, engl. death) predstavlja potpuni prestanak svih životnih funkcija i života neke osobe. Smrt može biti: prirodna (kao posljedica zdravstvenog stanja) ili nasilna (uzrokovana voljom umrlog, pri čemu se usmrćuje sam ili uz pomoć drugoga – eutanazija2). Kod nastupanja smrti pod sumnjivim okolnostima provodi se obdukcija.3 Obično ljekari kod nas konstatuju vrstu smrti na poleđini potvrde o smrti. Utvrđivanje smrti provodi se različitim kliničkim metodama, te vidljivim vanjskim znakovima (mrtvačka ukočenost, hlađenje tijela, mišićna mlitavost, mrtvačke pjege i sl.). Konstatovanje smrti u prvom redu je medicinski čin, ali i pravni. Zato se postupak utvrđivanja smrti propisuje, a prestanak životnih funkcija u pravilu utvrđuje doktor medicine, odnosno drugi zdravstveni radnik ovlašten za utvrđivanje smrti (mrtvozornik). Uz medicinsko konstatovanje smrti, moguće je i pravno ustanovljanje smrti, proglašavanjem umrlim. Pretpostavke o nastupu smrti su oborive (preasumptio iuris). Smrću prestaje pravni subjektivitet fizičke osobe, odnosno prestaju sva njena prava i obaveze. Vrijeme smrti važno je za utvrđivanje ostavine, nasljednika, nadležnosti suda, rokova za podizanje tužbi, itd. U pravu se prirodna smrt izjednačava sa pravnim institutom proglašenja nestale osobe umrlom. Pravno je važno utvrditi je li nastupila smrt i kada je nastupila, ne samo u prednje pomenutim slučajevima već i za potrebe transplantacije organa ili u slučaju nasilne smrti za potrebe krivičnog postupka. Definisanje smrti i određivanje tačnog momenta smrti problematično je, pogotovo zbog toga što medicina danas može održavati život i umjetno. Uprkos velikom napretku medicine, još uvjek ne postoji 106 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 saglasnost oko momenta nastupanja smrti.4 Danas je najraširenije shvaćanje da smrt čovjeka nastupa smrću mozga, tj. potpunim i nepovratnim prestankom elektronske aktivnosti u mozgu čovjeka, koji zapravo znači prestanak svijesti. Pravno, činjenica nastupjele smrti dokazuje se, u pravilu, izvodom iz matične knjige umrlih. Iako su proglašenje nestalog lica za umrlo i dokazivanje smrti spojeni u jedan jedinstven postupak, treba razlikovati postupak proglašenja nestale osobe umrlom od postupka za dokazivanje smrti. Naime, u prvom postupku se utvrđuju određeni materijalnopravni uvjeti iz člana 61. ZVP-a i vjerovatnoća da određena osoba nije u životu, dok se u drugom slučaju sigurno zna da je neka osoba mrtva, samo se ne zna tačno kad je umrla i činjenica smrti nije upisana u matičnu knjigu umrlih, pa se ne može ni pribaviti izvod iz matične knjige umrlih. Utvrđivanje dana smrti i upis smrti u MKU je važno iz razloga uređivanja različitih pravnih odnosa povodom smrti neke osobe (raspravljanje zaostavštine, ostvarivanje prava na porodičnu penziju, stambena prava i dr.). Postupak proglašenja nestalih osoba umrlim i dokazivanje smrti je regulisan odredbama čl. 60-73. ZVP-a, dok je pitanje smrtovnice regulisano odredbama čl. 99-102, čl. 113. i 119. istog zakona. Također odredbom člana 30. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“, broj 37/12) regulisan je postupak upisa u MKU - proglašenog nestalog lica umrlim u sudskom postupku. Nadalje, odredbom člana 32. Porodičnog zakona FBiH je propisano da brak, osim što prestaje razvodom i poništenjem, prestaje i smrću bračnog partnera i proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim. Ako je nestali bračni partner proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je u pravosnažnoj odluci suda utvrđen kao dan njegove smrti. Taj je prestanak definitivan, tako da eventualno stavljanje van snage rješenja o proglašenju osobe umrlom zbog toga što je ovaj bračni partner živ neće utjecati na brak koji je drugi bračni partner zaključio nakon / po pravosnažnosti rješenja o njegovom proglašenju za umrlo. Dakle, ukoliko se nestalo lice koje je proglašeno za umrlo pojavi živo, vratit će sva svoja statusna prava, stavljanjem van snage sudskog rješenja kojim je proglašeno za umrlo, izuzev braka.5 U principu, pravne posljedice prestanka braka smrću i proglašenjem nestalog lica za umrlo su iste. Naše zakonodavstvo ne poznaje poslijebračni rok čekanja, tako da bračni partner može odmah zaključiti novi brak. Sa tim u vezi važna je odredba o očinstvu djeteta rođenog ubrzo nakon prestanka braka, odnosno presmupcija očinstva, prema kojoj ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka [ PRAVNI SAVJETNIK ] braka se smatra muž majke djeteta, a ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana od prestanka njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka (član 54. PZFBiH). PZFBiH reguliše samo neke vanparnične postupke, a to su: postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti, postupak za davanje dozvole za sklapanje braka, postupak za oduzimanje prava roditelju da živi sa djetetom i postupak za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja, postupak za sticanje poslovne sposobnosti maloljetnika koji je postao roditelj, tako da se prednje pomenuti vanparnični postupci provode prema odredbama ZVP-a, osim ako PZFBiH nije drukčije određeno, shodno članu 312. PZFBiH. II - Pretpostavke za proglašenje nestalog lica za umrlo Materijalnopravne pretpostavke za proglašenje nestalog lica za umrlo su propisane odredbom člana 61. ZVP-a, u kojem se navodi sljedeće: „Umrlom osobom proglasit će se: 1) osoba o čijem životu za posljednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg je rođenja proteklo šezdeset godina,6 2) osoba o čijem životu za posljednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a za koju je vjerovatno da više nije živa,7 3) osoba koja je nestala u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresu ili u kakvoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za šest mjeseci od prestanka takve opasnosti,8 4) osoba koja je nestala u toku rata ili u vezi sa ratnim događajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.9 Rokovi iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana računaju se od dana kad je prema posljednjim vijestima nestala osoba nesumnjivo bila živa, a ako se taj dan ne može tačno utvrditi, ti rokovi počinju teći istekom mjeseca, odnosno godine u kojoj je nestala osoba, prema posljednjim vijestima, bila živa.“ Sudska praksa: „S obzirom da je sa sigurnošću utvrđeno da je S. A. nesumnjivo bio živ dana 20. 5. 1980. godine, to je isti proglašen za umrlo lice narednog dana po isteku pet godina, odnosno 21. 5. 1985. godine, sa kojim danom je i prestao brak između tužene i nestalog S. A. Iz tog razloga apelacioni sud nalazi da su svi navodi žalbe tužioca neosnovani jer se u žalbi uglavnom analiziraju već izvedeni dokazi, tužilac daje svoj zaključak u vezi sa tim dokazima, a koji ne može dovesti do drugačije odluke suda, imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je po rješenju Osnovnog suda u Višegradu R. br. 128/03 S. A. umro 21. 5. 1985. godine, a da je tužena zaključila novi brak sa ocem tužioca 23. 8. 2000. Iz ovoga jasno proizlazi da tužena nije bila u braku na dan sklapanja drugog braka s ocem tužioca 23. 8. 2000. godine, jer joj je prethodni brak prestao momentom smrti S. A., pa se stoga neosnovano ističe da su osporene isprave neistinite sadržine. Iz svih gore navedenih razloga žalba tužioca je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom izreke.“ (Apelacioni sud u Kragujevcu, Gž- 861/12 od 28. 2. 2012. godine)10 Bitno je naglasiti da se smrt neke osobe može dokazivati po odredbama ZVP-a samo kad se smrt ne može dokazati ispravama predviđenim propisima o matičnim knjigama.11 Prema propisima o matičnim knjigama, ispravu o smrti predstavlja potvrda o smrti, koju izdaje doktor medicine, odnosno drugi zdravstveni radnik ovlašten za utvrđivanje smrti (mrtvozornik) na propisanom obrascu. Bez potvrde o smrti matičar ne smije upisati činjenicu smrti u MKU, već će stranku, koja ima pravni interes da određeno lice upiše u MKU (za koje ne posjeduje potvrdu o smrti), uputiti na vanparnični postupak dokazivanja smrti. III - Pokretanje, nadležnost i tok postupka Za proglašenje nestale osobe umrlom i za dokazivanje smrti nadležan je sud na čijem području je ta osoba imala posljednje prebivalište, a ako nije imala prebivalište, sud na čijem području je ta osoba imala posljednje boravište. Postupak se pokreće uvijek po prijedlogu. Prijedlog za proglašenje nestale osobe umrlom i prijedlog za dokazivanje smrti može podnijeti svaka fizička i pravna osoba koja za to ima pravni interes, kao i zainteresirani organ. Prijedlog sadrži naročito: naziv suda, ime i prezime osobe za koju se predlaže da se proglasi umrlom, odnosno čiju smrt treba dokazati, datum rođenja i posljednje prebivalište, odnosno boravište te osobe, činjenice na kojima se zasniva prijedlog, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pravni interes predlagatelja za podnošenje prijedloga, lično ime, odnosno naziv predlagatelja. Uz prijedlog se podnosi: izvod iz MKR za osobu na koju se prijedlog odnosi, uvjerenje izdato od nadležnog matičara da takva osoba nije upisana u MKU, potvrda / uvjerenje izdato od strane nadležnog ministarstva unutrašnjih poslova iz koje je vidljivo posljednje prebivalište, odnosno boravište lica na koje BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107 [ PRAVNI SAVJETNIK ] se prijedlog odnosi i drugi relevantni dokazi. Po prijemu prijedloga, sud će, po potrebi, saslušati predlagatelje i svjedoke, pribaviti potrebne podatke i izvještaje i zatražiti od organa starateljstva da osobi na koju se prijedlog odnosi odredi / postavi staratelja. Ako sud ocijeni da nisu ispunjeni uvjeti da se postupak pokrene, donijet će rješenje kojim će prijedlog odbaciti. Ako sud ocijeni da su ispunjeni uvjeti da se postupak pokrene, objavit će u „Službenim novinama FBiH“ oglas da je postupak pokrenut. U oglasu za pokretanje postupka za proglašenje nestale osobe umrlom navest će bitne okolnosti na kojima se prijedlog zasniva, nestala osoba pozvati da se javi, a ostale osobe kojima su poznati bilo kakvi podaci o životu ili smrti nestalog pozvati da to jave sudu u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja oglasa. Oglas o pokretanju postupka za dokazivanje smrti neke osobe treba sadržavati naznaku dana, mjeseca i godine za koje se smatra da je ta osoba umrla i poziv osobama koje o tome nešto znaju da to jave sudu u roku od 30 dana od dana objavljanja oglasa u „Službenim novinama FBiH“. Po isteku roka označenog u oglasu, sud će saslušati staratelja, a po potrebi, i predlagatelja i nakon što sprovede i druge dokaze odlučit će o prijedlogu, te će donijeti, ako sud utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti da se nestala osoba proglasi umrlom, odnosno da se utvrdi smrt, rješenje kojim se prijedlog odbija. Ukoliko je rješenje suda pozitivno, odnosno u rješenju kojim se nestala osoba proglašava umrlom, odnosno kojim se utvrđuje smrt, naznačit će se dan, mjesec i godina, a po mogućnosti i sat koji se ima smatrati kao vrijeme smrti nestale osobe. Kao dan smrti smatra se dan kad ja nestala osoba vjerovatno umrla ili dan koji vjerovatno nije preživjela. Ako taj dan ne može da se utvrdi, kao dan smrti smatra se prvi dan poslije isteka roka iz člana 61. ZVP-a. Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu žalbu mogu izjaviti: predlagatelji i postavljeni staratelj. Pravosnažno rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom, odnosno dokazivanju smrti sud će dostaviti općinskoj službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih knjiga radi upisa u MKU. Odredbom člana 30. ZMK-a je propisano da je sud obavezan takvu pravosnažnu odluku dostaviti u roku od 15 dana od dana njene pravosnažnosti matičaru matičnog područja na kojem je bilo posljednje prebivalište umrlog. Ako je posljednje prebivalište umrlog bilo nepoznato ili je u inostranstvu, sud će tu odluku dostaviti matičaru matičnog područja na kojem je mjesto rođenja tog lica, a ako je mjesto njegovog rođenja u inostranstvu – odluka se dostavlja matičaru matičnog područja na kojem je sjedište suda koji je donio odluku. Matičar koji izvrši upis 108 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 smrti u MKU, dokazane u sudskom postupku, dužan je istovremeno tu činjenicu upisati i u MKR tog lica, a ako se ta knjiga nalazi kod drugog matičara dužan je podatke o smrti dostaviti tom matičaru u roku od 15 dana od dana upisa smrti u MKU.12 U podzakonskom propisu - Uputstvu o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13, 55/13 i 82/13) u tačci 117. st. 2. i 3. propisano je sljedeće: „Ako se činjenica smrti upisuje u matičnu knjigu umrlih na osnovu rješenja suda o proglašenju nestalog lica umrlim ili rješenja o utvrđivanju smrti, u matičnu knjigu unose se podaci iz sudske odluke, što se vrši u okviru osnovnog upisa. U rubriku „Napomena“ upisuje se zabilješka: „Upis smrti izvršen na osnovu rješenja suda... (naziv i sjedište suda, broj i datum rješenja)“. Kada matičar upiše smrt tog lica u matičnu knjigu umrlih, onda je dužan postupiti prema članu 30. stav 3. Zakona. Ako rješenje suda ne sadrži sve podatke potrebne za upis, a postoji mogućnost da se oni pribave, matičar je dužan za te podatke pribaviti odgovarajuće dokaze i upisati ih u knjigu umrlih.“ Ako je osoba koja je proglašena umrlom živa ili je umrla drugog dana, a ne onog dana koji se po rješenju suda smatra kao dan njene smrti, svaka fizička ili pravna osoba koja za to ima pravni interes, kao i zainteresirani organi mogu zahtijevati od suda da se rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom stavi van snage, odnosno preinači. O pokretanju prednje pomenutih postupaka bez odlaganja će se obavijestiti sud koji je nadležan za raspravljanje zaostavštine te osobe. Ako je postupak za raspravljanje zaostavštine u toku, prekinut će se, a ako je zaostavština pravosnažno raspravljena i ako je izvršen upis u zemljišne knjige ili druge javne knjige o nepokretnostima, naredit će se da se u ove knjige stavi zabilježba o pokretanju postupka za stavljanje van snage, odnosno preinačenje rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom. Ako se utvrdi da je nestala osoba koja je proglašena umrlom živa ili je umrla drugog dana, a ne onog koji se po rješenju suda smatra kao dan njene smrti, sud će staviti van snage, odnosno preinačiti svoje ranije rješenje. Međutim, ako sud na osnovu sprovedenog postupka ocijeni da nema mjesta stavljanju van snage ili preinačenju ranijeg rješenja, dostavit će pravosnažno rješenje o tome sudu nadležnom za raspravljanje zaostavštine radi brisanja zabilježbe u zemljišnoj knjizi i drugim javnim knjigama o nepokretnostima. Ako se osoba proglašena za umrlu javi sudu i predloži da se stavi van snage rješenje kojim je proglašena umrlom, sud će, pošto utvrdi njenu identičnost sa osobom koja je proglašena umrlom, bez daljeg postupka staviti van snage to rješenje. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Pravosnažno rješenje suda o stavljanju van snage ili preinačenju rješenja o proglašenju nestale osobe umrlom dostavlja se općinskoj službi nadležnoj za poslove vođenja matičnih knjiga, sudu nadležnom za raspravljanje zaostavštine i organu starateljstva. Tačkom 118. UNVMK-a je propisano da ako sud stavi van snage rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim, upis se precrtava dijagonalnom linijom. U rubriku „Naknadni upisi i zabilješke“ unosi se zabilješka da je sudsko rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim stavljeno van snage, npr. „Rješenjem suda u ..., br..... od ..... godine, stavljeno je van snage rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim, br. rješenja od ...... godine i datum upisa.“ Ako je rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim izmijenjeno, u rubriku „Naknadni upisi i zabilješke“ unosi se zabilješka da je sudsko rješenje o proglašenju nestalog lica umrlim izmijenjeno, npr. „Rješenjem ..... suda ....., br..... od ...... godine, izmijenjeno je rješenje istog suda, br..... od ...... godine, i kao datum smrti utvrđen je... i datum upisa.“ Troškove postupka za proglašenje nestale osobe umrlom i za dokazivanje smrti snosi predlagatelj. Naime, predlagatelj ima obavezu da predujmi troškove ovog vanparničnog postupka koji se odnose na uplatu iznosa potrebnog za objavljivanje oglasa i na druge izdatke. Predlagatelja treba upozoriti da će se smatrati da je prijedlog povukao ako ne predujmi iznos koji sud odredi, ako to ne učini u ostavljenom roku sud će donijeti rješenje kojim će konstatovati da je predlagatelj povukao svoj prijedlog. Prijedlog se može ponovno podnijeti. IV - Smrtovnica Smrtovnica (engl. death certificate) predstavlja ispravu koju u povodu smrti ili proglašenja umrlom neke osobe sastavlja matičar nadležan za upis činjenice smrti u MKU. Dostavlja se sudu ili predaje osobi na čiji je zahtjev sastavljena, a sastavlja se na osnovu podataka iz MKU, podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba sa kojima je umrli živio, kao i od drugih osoba koje ih mogu dati. Smrtovnica ima dokaznu snagu javne isprave samo u pogledu podataka koji su preuzeti iz MKU. Odredbom čl. 99-101. ZVP-a je propisano sljedeće: „Kad je neka osoba umrla ili proglašena za umrlu, organ općinske službe nadležan za poslove vođenja matičnih knjiga koji vrši upis smrti u matičnu knjigu umrlih, dužan je da u roku od 15 dana po izvršenom upisu dostavi ostavinskom sudu smrtovnicu za umrlog. Ako organ iz stava 1. ovog člana nije u mogućnosti da pribavi podatke za sastavljanje smrtovnice, dostavit će smrtovnicu samo s onim podacima sa kojima raspolaže (u daljem tekstu: nepotpuna smrtovnica), navodeći razloge zbog kojih nije mogao sastaviti potpunu smrtovnicu, i ukazujući na podatke koji bi mogli poslužiti ostavinskom sudu na pronalaženju nasljednika i imovine umrlog. Ako je neka osoba umrla van područja općine u kojoj je imala prebivalište ili boravište, organ uprave nadležan za poslove vođenja matičnih knjiga dostavit će ostavinskom sudu izvod iz matične knjige umrlih, kao i podatke kojima raspolaže, a koji mogu poslužiti za sastavljanje smrtovnice. Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli nije ostavio imovinu. Smrtovnica se sastavlja na osnovu podataka dobivenih od srodnika umrlog, od osoba sa kojima je umrli živio, kao i od drugih osoba koje mogu pružiti podatke koji se unose u smrtovnicu. Ako je ostavinskom sudu dostavljena nepotpuna smrtovnica ili samo izvod iz matične knjige umrlih, sud će sam prema okolnostima upotpuniti ili sastaviti smrtovnicu ili će sastavljanje smrtovnice povjeriti organu uprave nadležnom za poslove vođenja matične knjige. Sud može, kad je to svrsishodno, sam sastaviti smrtovnicu i van slučajeva iz stava 1. ovoga člana ako je izvodom iz matične knjige umrlih ili drugom javnom ispravom dokazana smrt neke osobe ili njegovo proglašenje umrlim.“ Odredbom člana 102. ZVP-a je propisano koji podaci se unose u smrtovnicu: „U smrtovnicu se unose podaci: 1) ime i prezime umrlog i imena njegovih roditelja, zanimanje, datum rođenja, i državljanstvo umrlog, a za umrle ženske osobe i njihovo djevojačko prezime, 2) dan, mjesec i godina, mjesto, i po mogućnosti, sat smrti, 3) prebivalište, odnosno boravište koje je umrli imao, 4) ime i prezime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište, odnosno boravište bračnog druga umrlog i bračne, vanbračne i usvojene djece, 5) ime i prezime, datum rođenja i prebivalište, odnosno boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na nasljeđe na osnovu zakona, kao i osobe koje su pozvane na nasljeđe na osnovu testamenta, 6) približna vrijednost nepokretne imovine i posebno približna vrijednost pokretne imovine umrlog. U smrtovnici, po mogućnosti, treba navesti još i: mjesto gdje se nalazi imovina koju je umrli ostavio, da li ima imovine za čije BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109 [ PRAVNI SAVJETNIK ] držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, da li ima gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti, štednih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava, da li je umrli ostavio dugove i koliko, da li je ostavio pismeni testament ili ugovor o doživotnom izdržavanju ili sporazum o ustupanju ili raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a ako je umrli sačinio usmeni testament, onda još i ime i prezime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmeni testament sačinjen. U smrtovnici će se posebno naznačiti da li se očekuje rođenje djeteta umrlog i da li njegova djeca ili bračni drug imaju staratelja. Ako je prije ostavitelja umro njegov bračni drug ili koje njegovo dijete ili koja druga osoba koja bi mogla biti pozvana na nasljeđe, u smrtovnici će se naznačiti datum i mjesto njihove smrti.“ Odredbama čl. 103-108. ZVP-a je regulisano kada i u kojim slučajevima se vrši popis i procjena imovine umrlog po odluci ostavinskog suda, kao i ko vrši istu. Bitno je naglasiti da je odredbom člana 113. istog zakona propisano da će organ koji sastavlja smrtovnicu provjeriti da li je umrli ostavio pismeni testament, odnosno da li postoji isprava o usmenom testamentu. Testament koji je umrli ostavio dostavlja se sudu zajedno sa smrtovnicom. U članu 119. Zakona je navedeno da će sud po prijemu smrtovnice ispitati da li je nadležan za raspravljanje zaostavštine, pa ako ustanovi da nije nadležan dostavit će spise predmeta nadležnom sudu, a ako sud ustanovi da je za raspravljanje zaostavštine nadležan inostrani organ, rješenjem će se proglasiti nenadležnim. Kada sud utvrdi kojim osobama pripada pravo na nasljeđe proglasit će te osobe za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju, koje se dostavlja svim nasljednicima i legatarima, kao i osobama koje su u toku postupka istakle zahtjev za nasljeđe. Pravosnažno rješenje o nasljeđivanju dostavlja se organu nadležnom za vođenje zemljišno-knjižne evidencije. Ukoliko nakon / po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju se pronađe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovno raspravljati zaostavštinu, već će ovu imovinu novim rješenjem raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeđivanju (dopunsko rješenje). Ako ranije nije raspravljena zaostavština, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronađena imovina sastoji iz nepokretnosti. Ako se pronađena imovina sastoji od pokretne imovine, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresiranih osoba. Prije raspravljanja naknadno pronađene imovine sud poziva nasljednike koji su se odrekli od nasljeđa 110 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 da se u određenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traže da im se prizna pravo na nasljeđe na naknadno pronađenoj imovini. Rješenjem kojim je raspodijeljena naknadno pronađena imovina sud dostavlja i nasljednicima koji su se odrekli nasljeđa.13 Također, tačkom 121. UNVMK-a je propisana obaveza matičara koji je upisao činjenicu smrti u MKU da, po službenoj dužnosti, u roku od 15 dana po izvršenom upisu činjenice smrti dostavi nadležnom ostavinskom sudu smrtovnicu sa potrebnim podacima o umrlom, njegovoj imovini i nasljednicima, radi pokretanja ostavinskog postupka u skladu sa ZVP-om. LITERATURA 1. Zakon o vanparničnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98, 39/04 i 73/05). 2. Zakon o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“, broj 37/12). 3. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Sl. novine FBiH“, br. 35/05, 41/05 i 31/14). 4. Uputstvo o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13, 55/13 i 82/13). 5. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, ur. Arsen Bačić i drugi, Zagreb, 2007. 6. Rosko Paund, Jurisprudencija, knjiga II, JP Službeni list SRJ, Beograd, 2000. 7. Duško Medić, Haso Tajić, Porodično pravo u praksi, Sarajevo, 2013. 8. Enver Zečević, Komentar Zakona o vanparničnom postupku i pravila vanparničnog postupka uređenih Porodičnim zakonom s obrascima za praktičnu primjenu, Sarajevo, 2010. 9. Nerimana Traljić, Suzana Bubić, Porodično pravo, Sarajevo, 1998. 10.Martin Vedriš, Petar Klarić, Građansko pravo (opći dio, stvarno, obvezno i nasljedno pravo), II dop. i izm. izdanje, Zagreb, 1996. 11. Branko Čalija, Sanjin Omanović, Građansko procesno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2000. 12.Medina Đapo i dr., Priručnik o načinu primjene propisa u oblasti matičnih knjiga, državljanstva i ličnog imena, FMUP, Sarajevo, 2013. (Napomene) 1 U prošlom broju časopisa (10/III) u sadržaju časopisa i naslovu ovog teksta, prilikom pripreme časopisa za štampu, došlo je do greške i umjesto naslova „Proglašenje nestalih lica umrlim i dokazivanje smrti u sudskom postupku, prema zakonu o vanparničnom postupku FBiH i sastavljanje smrtovnice“, autora Nedim Mehmedović, dipl. iur., [ PRAVNI SAVJETNIK ] štampan je nasov „Potrošači i oglašavanje - Na meti nepoštene poslovne prakse“, autorice Lejle Čabrić, dipl iur. Prije svega, izvinjavamo se autoru, gospodinu Nedimu Mehmedoviću i svim pretplatnicima časopisa. Iz navedenih razoga štampamo tekst u cjelini jer ga čitaoci mogli sadržajno prepoznati. 2 U većini sistema i eutanazija se krivičnopravno tretira kao ubistvo. Ipak, u vezi sa tim, postoje velike ljudske, medicinske, vjerske i pravne dvojbe, pa i različita zakonska rješenja. 3 Lat. otvaranje leša radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka smrti, autopsija. 4 Razlikuju se: klinička, biološka, moždana i sociološka smrt. Veoma dugo se smatralo da smrt nastupa prestankom rada srca i disanja, međutim danas se u takvim slučajevima govori o tzv. ranom razdoblju smrti, u kojem se započinje reanimacija (lat. vraćanje osnovnih životnih funkcija obamrlom organizmu: umjetnim disanjem, masažom srca, injekcijama analeptika). Pod uvjetom da je terapija optimalna, mogu se obnoviti funkcije svih vitalnih organa, uključujući i normalnu funkciju mozga, te je u takvim slučajevima riječ o tzv. kliničkoj smrti. Biološka smrt je prisutna ako više ne živi ni jedan jedini dio čovjeka, a to se može dokazati i morfološki i funkcionalno. Prema kriteriju moždane smrti smatra se da je smrt osobe od koje se uzimaju dijelovi tijela radi presađivanja nastupila onda ako je, prema medicinskim kriterijima i na propisan način, utvrđen prestanak rada mozga. Obično smrt osobe kojoj se dijelovi tijela mogu uzimati radi presađivanja utvrđuje povjerenstvo zdravstvene ustanove sastavljeno od najmanje tri doktora. Od smrti mozga treba razlikovati i tzv. trajno vegetativno stanje (socijalna smrt), teško stanje mozga u pacijenata koji su u nesvjesnom stanju i ne reagiraju, ali imaju aktivan EEG i neke intaktne reflekse (plaču, viču, gutaju, smiju se), ali ne odgovaraju na vanjske podražaje, osim ponekad na podražaje bola. To stanje nije pravno priznato ni u jednom poznatom pravnom sistemu, te se u vezi sa njim javljaju pitanja prava na smrt, odnosno prava na život. 5 „Zakonski propisi koji se odnose na sudsko proglašavanje mrtvim lica koja su dugo odsutna i o kojima se duže vrijeme ne zna ništa, nemaju djejstvo prestanka svojstva lica u sferi prava kad je riječ o takvim licima. U tom pogledu Njemački građanski zakonik ide najdalje: sudsko proglašavanje mrtvim jednog bračnog druga, iako je on stvarno živ, predstavlja osnov za raskid braka, tako da je kasnije zaključeni brak drugog bračnog druga važeći. Međutim, u drugim aspektima svojstva lica u sferi prava lica proglašenog mrtvim, nema govora o ograničenjima. Djejstvo se odnosi samo na bračni odnos i na materijalne interese vezane za taj odnos... Bilo je i rasprava o „pravnom statusu mrtvih ljudi“ i to naročito u vezi sa klevetom umrlog čovjeka – što ima uticaja na teoriju o ličnosti u sferi prava. Što se tiče krivične odgovornosti, osnovica se nalazi u društvenom interesu za održavanje opšteg morala. Kad je, pak, riječ o građanskoj tužbi u ovakvim slučajevima, interes koji se štiti „nije interes umrlog već njegovih živih nasljednika“. U jednom zanimljivom slučaju klevete Džordža Vašingtona, u kojem je kazna izrečena na osnovu zakona, svrha takvog zakona sastojala se u društvenom interesu za sigurnost političkih (državnih) institucija, jer se smatralo štetnim po stabilnost države i njenih institucija klevetati oca nacije. U njemačkoj sudskoj praksi prikazanoj u Časopisu za uporedno zakonodavstvo, individualni interesi koji su štićeni očigledno se odnose na interese roditelja, djece i preživjelog supruga, oklevetanog umrlog lica“. Rosko Paund, „Jurisprudencija“, knjiga II, Beograd, 2000, str. 605-606. 6 Ovdje su dva kumulativna uvjeta: da o životu određene osobe nije bilo vijesti za posljednjih pet godina i da je od rođenja te osobe prošlo 60 godina. Ispunjenjem oba ta uvjeta takva osoba će se proglasiti umrlom. 7 Ovdje se ne zahtijeva da je od rođenja nestale osobe prošao određeni vremenski period, pa se po ovom osnovu može proglasiti umrlom svaka osoba bez obzira na godine života. Međutim, uz uslov da o takvoj osobi nema nikakvih vijesti / saznanja za posljednjih pet godina, zahtijeva se da postoje takve okolnosti iz kojih je vjerovatno da takva osoba nije živa, npr. otmica od strane terorista. 8 Očigledno je da se radi o situacijama koje predstavljaju opasnosti po život, te su zbog toga propisani relativno kraći rokovi od prestanka takvih opasnosti za pokretanje postupka za proglašenje nestale osobe umrlom. 9 Ibid, kao u fusnoti 3. 10 Prof. dr. Duško Medić, Haso Tajić, Porodično pravo u praksi, Sarajevo, 2013, str. 30-31. 11 Vidi član 62. stav 1. ZVP-a. 12 Kada se upis u matične knjige vrši na osnovu rješenja ili sudske odluke matičar je dužan prije upisa utvrditi da li su te odluke pravosnažne ili nisu, pa tek kada utvrdi da su te odluke pravosnažne da tada vrši upis podataka iz tog rješenja, odnosno sudske odluke u odgovarajuću rubriku matične knjige. Pravosnažnost tih odluka važi i za osnovni i za naknadni upis. Dakle, naknadni upis činjenica u matične knjige, koje su utvrđene u pravosnažnim sudskim odlukama i pravosnažnim rješenjima organa uprave, vrši se neposredno na osnovu tih odluka, bez donošenja posebnog rješenja službe za matične knjige općine ili grada. Upis tih činjenica vrši se u rubriku „Naknadni upisi i zabilješke“ / “Napomena“, a sudska odluka, odnosno rješenje odlaže se u spis predmeta / upisa. 13 Vidi član 139. pa nadalje ZVP-a. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111 [ PRAVNI SAVJETNIK ] SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI Rad tokom vjerskih praznika PITANJE: Pošto vjerski praznik pada u subotu, da li se zaposlenicima može dati plaćeni dopust za ponedjeljak, jer je pravilnikom određeno dva dana plaćeno, dva neplaćeno za zadovoljavanje vjerskih potreba? za ovaj upit, a 1999. godine, donošenjem Zakona o radu, ukinuta je destimulacija i disciplinska odgovornost, a uvedene lakše i teže povrede i opomene pred otkaz, odnosno otkaz u slučaju istih, pa Vas molim da nam pojasnite, s obzirom da smo u izradi i doradi novog pravilnika o radu. ODGOVOR: Moguće da nisam bila dovoljno ODGOVOR: Bez obzira što prvi dan Kurban jasna - destimulacija i stimulacija nisu bajrama pada u neradni dan, smatram da zaposlenik ima pravo da traži, a da je poslodavac dužan da mu omogući da koristi plaćeni dan u ponedjeljak, s obzirom da se po vjerskim običajima praznuje više od dva dana. Disciplinski postupak ili teže i lakše povrde radne dužnosti PITANJE: Pošto ima različitih tumačenja 112 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 regulisani Zakonom o radu, ali nisu zabranjeni pravni instituti. Pod stimulacijom se podrazumijeva uvećanje plaće u određenom procentu za izvanredne rezultate rada (rezultate koji su po vrsti ili obimu veći od onih koji se normalno očekuju na radnom mjesti zaposlenika). Pod destimulacijom se podrazumijeva umanjenje plaće u određenom procentu za rezultate rada koji su po vrsti i obimu manji od onih koji se normalno očekuju na radnom mjestu zaposlenika. Destimulacija nije kazna za loše rezultate [ PRAVNI SAVJETNIK ] rada, ali može se pravilnikom propisati da uzastopno ponavljanje rezultata rada zbog kojih je zaposlniku umanjivana plaća za određeni procenat (npr. tri mjeseca) može biti razlog za prestanak ugovor o radu zaključenog sa tim zaposlenikom, jer nije u mogućnosti da izvršava obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa članom 87. Zakona o radu.1 Ako je pravilnikom o radu propisano da rezultati rada koji su po vrsti i obimu manji od onih koji se normalno očekuju na radnom mjestu zaposlenika predstavljaju težu povredu radnih obaveza, u tom slučaju se može primijeniti samo otkaz ugovora o radu, kao jedina sankcija propisana Zakonom o radu.2 Pripravnički staž, da ili ne, za zaposlenika koji se doobrazuje radnom mjestu PITANJE: Javna smo ustanova – vanbudžetski fond i u svom radu primjenjujemo Zakon o radnim odnosima. Pitanje glasi: Da li dugogodišnji uposlenik, koji naknadnim obrazovanjem stekne viši stepen obrazovanja od onog koji je imao kad je potpisivao prvi ugovor o radu, ima obavezu odraditi pripravnički staž sa novim stepenom obrazovanja (višim stepenom stručne spreme) u slučaju da: a) ostaje na istom radnom mjestu i ne mijenja ugovor o radu, b) ostaje na istom radnom mjestu, s istim opisom zadataka, a u međuvremenu se i novom, mijenjenom sistematizacijom za to radno mjesto traži viši stepen obrazovanja, koji je uposlenik u međuvremenu i dostigao naknadnim obrazovanjem, c) prelazi na drugo radno mjesto u ustanovi, tj. ponudi mu se drugi ugovor o radu na radnom mjestu, sa drugačijim opisom radnih zadataka, u istoj struci, a za koje je prema sistematizaciji predviđena njegova stručna sprema, koju je uposlenik u međuvremenu stekao, dok je bio uposlen na drugim radnim zadacima sa nižim stepenom obrazovanja. mjesto sa tom spremom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu prema kojima se pripravnikom smatra lice sa završenom srednjom ili višom školom, odnosno fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos u tom zanimanju, a koje je, prema Zakonu, obavezno položiti stručni ispit ili mu je za rad u zanimanju potrebno prethodno radno iskustvo.3 Dakle, ako je za rad u tom zanimanju po zakonu obavezno polagati stručni ispit (npr. ispit za rad u organima uprave, odnosno na upravnim poslovima) ili mu je za rad na tim poslovima potrebno prethodno radno iskustvo na poslovima te spreme, a lice koje je tu spemu tek steklo nema i ne može imati prethodno iskustvo na poslovima tek stečene spreme, obavezan je obaviti pripravnički staž, da bi stekao iskustvo i položio stručni ispit. Ispunjenje posebnih uslova za radno mjesto PITANJE: Da li je uputno / zakonito pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta predvidjeti mogućnost da se uposleniku koji ne ispunjava posebne uslove za radno mjesto na kojem ga zatiče nova sistematizacija (posebni uslovi: odgovarajuća stručna sprema ili položen stručni ispit) daje određen vremenski rok u okviru kojeg će uposlenik ispuniti tražene uslove radnog mjesta na kojem se nalazi (steći veći stepen obrazovanja ili položiti stručni ispit)? ODGOVOR: Sticanje uslova - odgovarajuće stručne spreme je opšti uslov za obavljanje poslova određenog radnog mjesta, pa smatram da se zaposlenik ne može rasporediti na radno mjesto za koje ne ispunjava ovaj uslov niti mu se može, aktima poslodavca, dati određen vremenski rok u okviru kojeg će uposlenik ispuniti tražene uslove u pogledu stručne spreme, a sticanje više stručne spreme povlači obavezu obavljanja pripravničkog staža. Poseban uslov - polaganje odgovarajućeg stručnog ispita u određenom roku - poseban je uslov za koji se može odrediti rok za njegovo polaganje, nakon zaključivanja ugovora o radu na tom radnom mjestu. Godišnji odmor prije navršetka šest ODGOVOR: Bez obzira na to da li ostaje na mjeseci rada radnom mjestu na kojem je promjenom sistematizacije kao uslov za obavljenje propisana viša sprema od one koje je bila propisana do tada ili je u pitanju novo radno PITANJE: Molim vas da li se u slučaju korištenja dana za svaki mjesec rada (prije BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113 [ PRAVNI SAVJETNIK ] sticanja prava na godišnji odmor, prije navršenih šest mjeseci rada) ti iskorišteni dani odbijaju zaposleniku od ukupnog odmora na koji stekne pravo nakon šest mjeseci neprekidnog rada? ODGOVOR: U pitanju nedostaju podaci o tome da li se radi o ugovoru o radu zaključenom na određeno vrijeme (do šest mjeseci) ili na neodređeno vrijeme, vrijeme kad je stečeno pravo, da li se radi o obnovljenom ugovoru o radu s istim poslodavcem u periodu kraćem od osam dana, što je bitno jer se ne smatra prekidom u smislu sticanja prava na godišnji odmor. Plaćeni godišnji odmor pripada zaposleniku za svaku kalendarsku godinu, saglasno članu 41. Zakona o radu.4 Odredbama člana 42. stav 1. Zakona o radu propisano je da zaposlenik koji se prvi put zaposli ili koji ima prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana stiče pravo na godišnji odmor nakon šest mjeseci neprekidnog rada. U ovom slučaju radi se o zaposleniku koji je ugovor o radu zaključio na period duži od šest mjeseci, pa mu nakon sticanja šest mjeseci neprekidnog rada pripada pravo na puni godišnji odmor, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Odredbama stava 2. člana 42. Zakona o radu propisano je da, ako zaposlenik nije stekao pravo na godišnji odmor u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo na najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu i ovdje se misli na godišnji odmor u tekućoj kalendarskoj godini. U ovom slučaju radi se o zaposleniku koji se zapošljava na period kraći od šest mjeseci i koji u tom periodu neće steći pravo na puni godišnji odmor, ali mu se omogućava da koristi najmanje jedan dan godišnjeg odmora za svaki navršeni mjesec rada. To može biti nakon svakog navršenog mjeseca rada ili odjednom nakon navršenih nekoliko mjeseci rada. Također, može se raditi o situaciji kad zaposlenik do kraja kalendarske godine navršava npr. tri mjeseca rada, pa mu se omogućava da za tu tekuću kalendarsku godinu iskoristi onoliko dana odmora koji mu pripadaju prema navršenom broju mjeseci rada. To je odmor za tekuću kalendarsku godinu, a može se koristiti do 30. juna naredne kalendarske godine. U sljedećoj kalendarskog godini, kada napuni šest mjeseci neprekidnog rada, pripada mu pravo na puni godišnji odmor za tu kalendarsku godinu. Kako se radi o odmorima iz dvije kalendarske godine i po različitim 114 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 osnovama, od punog godišnjeg odmora ne odbijaju se dani odmora koji mu pripadaju za prethodnu kalendarsku godinu. Može se desiti da zaposlenik koji je zaključio ugovor o radu kraći od šest mjeseci u tekućoj kalendarskoj godini i iskoristio pripadajuće dane godišnjeg odmora za mjesece rada, ponovo zaključi ugovor o radu sa istim poslodavcem (nema prekid rada između dva radna odnosa duži od osam dana), te nakon navršenih šest mjeseci neprekidnog rada stekne pravo na puni godišnji odmor u istoj kalendarskoj godini. Pošto se radi o obnovljenom ugovoru o radu s istim poslodavcem, a zaposlenik ostvaruje pravo na godišnji odmor po drugom pravnom osnovu (šest mjeseci neprekidnog rada), smatram da se dani koji su prethodno iskorišteni po osnovu prethodnog ugovora o radu mogu oduzeti od dana godišnjeg odmora ostvarenog po novom ugovoru o radu. U slučaju da je novi ugovor o radu zaključen u roku dužem od osam dana, tad se prethodno vrijeme ne smatra neprekidnim radom u smislu prava na puni godišnji odmor, već taj rok ponovo teče. Zloupotreba bolovanja PITANJE: Uposlenica na neodređeno vrijeme je na bolovanju 20 mjeseci, dva puta u tom periodu iz nepoznatih razloga nije donijela opravdanje za nedolazak na posao, naime drugostepena komisija pošalje je na posao, ona se ne javi na posao već nastavi bolovanje, doktor ne može izdati doznaku. Oba puta pokrivamo neopravdane izostanke sa godišnjim odmorom, uz pismenu opomenu da ćemo dati otkaz ako se to ponovi. Da li uistinu možemo dati otkaz uposleniku? ODGOVOR: Ukoliko ste ugovorom o radu sa tom zaposlenicom, odnosno Pravilnikom o radu predvidjeli da je zloupotreba bolovanja, odnosno neopravdani izostanak sa posla u određenom trajanju teža povreda obaveza iz radnog odnosa, tad joj bez opomene možete otkazati ugovor o radu u skladu sa članom 88. stav 1. Zakona o radu, u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Pritom ste obavezni omogućiti zaposlenici da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (član 90. Zakona o radu). U slučaju sudskog spora, vi na sudu dokazujete razloge otkaza. Godišnji odmor u više dijelova [ PRAVNI SAVJETNIK ] PITANJE: Može li se godišnji odmor koristiti u više od dva dijela? ODGOVOR: Saglasno članu 44. Zakona o radu, godišnji odmor može se koristiti samo u dva dijela. Ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. Uslovno rečeno „treći dio“ je jedan dan godišnjeg odmora koji zaposlenik ima pravo koristiti kad on to želi, uz obavezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja. Ugovor na određeno i neodređeno vrijeme PITANJE: Koja je osnovna razlika, s obzirom na posljedice koje proizvode za uposlenika i poslodavca, između ugovora na određeno i ugovora na neodređeno. Zašto ustvari poslodavci češće biraju zaključiti ugovor na određeno. Da li je to samo zbog prava na otpremninu u slučaju otkaza ugovora na neodređeno? ODGOVOR: Ugovor o radu zaključen na određeno i na neodređeno vrijeme mora sadržavati sve bitne elemente propisane zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, a u pogledu prava zaposlenika, prava zaposlenika iz ugovora o radu na određeno vrijeme mogu biti drukčija samo u pogledu prava na broj dana godišnjeg odmora, ali ne moraju s obzirom da se ugovor o radu ne može zaključiti na period duži od dvije godine. Teško je govoriti o tome zbog čega poslodavci češće zaključuju ugovor o radu na određeno vrijeme, jer razlozi mogu biti brojni. Možemo navesti neke razloge: ■■ nesigurnost poslodavca u pogledu uspješnosti pravnog lica, pa istekom ugovora na određeno vrijeme prestaju njegove obaveze prema zaposleniku ili zaposlenicima,5 ne mora sačinjavati program zbrinjavanja zaposlenika,6 itd.; ■■ nema primjene instituta otkaznog roka, ■■ ne želi primijeniti institut probnog rada, jer u tom slučaju mora dokazivati da je zaposlenik bio neuspješan, pa radije zaključuje ugovor na određeno vrijeme, nakon kojeg nema obaveza prema zaposlenku sa kojim nije zadovoljan;7 ■■ u slučaju bolovanja ili trudničkog odsustva, ugovor zaključen na određeno vrijeme prestaje, osim ako se radi o povredi na radu ili oboljenju od profesionalne bolesti;8 ■■ nije mu dužan isplaćivati naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), a nakon što je istekao ugovor o radu, a prekid rada i dalje traje;9 ■■ otkaz ugovora o radu zbog ponavljanja lakše ili izvršenja teže povrede obaveze iz radnog odnosa ne mora primijeniti, ako zna da će ugovor o radu brzo isteći, a ako primijeni, pa eventualno izgubi u sudskom postupku, manje su mu obaveze po sudskoj presudi, odnosno ograničene su na ostatak neizvršenog ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme;10 ■■ izbjegava proceduru otkaza ugovora o radu sa ponudom novog ugovora na drugim poslovima (novo raspoređivanje),11 već po isteku ugovora na određeno vrijeme slobodno bira potrebne zaposlenike; ■■ sa druge strane, na ovakav način poslodavac se osigurava da zaposlenik, u nadi da će obnoviti ugovor o radu, radi bolje i disciplinovanije, pa često i ne zahtijeva ostvarivanje svih svojih uskraćenih prava, da bi eventualno u budućnosti dobio posao, što je poražavajuće, ali moguće. Porodiljsko odsustvo, godišnji odmor i regres PITANJE: Da li zaposlenica koja je bila na porodiljskom bolovanju godinu dana i počela je raditi u augustu ima pravo na godišnji odmor i regres? Znači, da li ima pravo za tu godinu u kojoj se vratila na posao? ODGOVOR: Zaposlenica koja je koristila porodiljsko odsustvo (koje nije bolovanje) ima pravo na godišnji odmor u godini kada je počela raditi nakon porodiljskog odsustva, jer se porođajno odsustvo ne smatra prekidom ugovora o radu,12 a zaposlenik koji ima najmanje šest mjeseci neprekidnog rada, saglasno Zakonu o radu, ima pravo na puni plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu u kojoj radi,13 sa tim da ga može koristiti do 30. juna naredne godine.14 Istek ugovora o radu na određeno vrijeme i godišnji odmor PITANJE: Uposlenik je sa poslodavcem sklopio ugovor o radu na određeno (1. 6. 2014. – 31. 3. 2015.). Dana 1. 12. 2014. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115 [ PRAVNI SAVJETNIK ] uposlenik stiče pravo na godišnji odmor koji može iskoristiti do kraja ugovora. Da li to znači da početkom 2015. godine mora dobiti i rješenje o godišnjem odmoru za 2015. godinu? ODGOVOR: Konkretni uposlenik je do 31. 12. 2014. godine stekao pravo na pet dana godišnjeg odmora za 2014, a od 1. 1. 2014. godine stekao je pravo na puni godišnji odmor koji ima pravo da koristi u 2015. godini. Taj godišnji odmor ima pravo da koristi kod sadašnjeg poslodavca 31. 3. 2014. godine. Rok za provjeru radne sposobnosti PITANJE: Djelatnik zaposlen kao skladištar radi u skladištu na temperaturi od 4°C do 8°C. Nakon sistematskog pregleda utvrđen mu je alergijski bronhitis. Upućen je od strane poslodavca na detaljne pretrage (alergo test) da bi se utvrdilo na što je alergičan. Do kad je on dužan dostaviti te nalaze jer je od upućivanja djelatnika na dodatni pregled prošlo mjesec dana, a on još uvijek nije ništa dostavio? Kada se može tražiti izmjena ugovora o radu kao doškolovavanja tokom rada PITANJE: KV radnik radi na poslovima gdje je, u pogledu stručne spreme, utvrđena alternativa KV / VKV, a utvrđena je svakako i razlika u visini satnice. Uposlenik bez zahtjeva poslodavca se doškolovao i diplomu VKV radnika dostavio u personalnu službu, sa zahtjevom da mu se poveća satnica. Da li je poslodavac dužan da mu za budući rad isplaćuje plaću po satnici VKV radnika? ODGOVOR: Vi ste Pravilnikom o radu - sistematizaciji utvrdili alternativnu kvalifikaciju, što nije ispravno jer se poslovi KV i VKV ipak trebaju razlikovati i razdvojiti na dva radna mjesta, kao što ste ih razdvojili u pogledu visine satnice. Ukoliko je na tim poslovima zaposlen samo taj zaposlenik, koji je stekao VKV, on ima pravo tražiti izmjenu ugovora o radu, stečenom spremom i višom satnicom, a vi ste to dužni uraditi. Otkaz ugovora o radu uposleniku na bolovanju ODGOVOR: Ako ste Pravilnikom o radu PITANJE: Kako dati otkaz uposleniku na propisali obavezu sistematskih pregleda, ovi dodatni pregledi smatraju se nastavkom tog sistematskog pregleda, i vjerovatno ste propisali koje su posljedice ako radnik odbije da se podvrgne takvom pregledu U interesu je zaštite zdravlja djelatnika da se utvrdi profesionalno oboljenje i zaštiti od štetnih uticaja, jer ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod djelatnika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban, a djelatnik koji je pretrpio povredu na radu ili obolio od profesionalne bolesti, ima prednost pri stručnom obrazovanju, osposobljavanju i usavršavanju koje organizira poslodavac.15 Odredbama čl. 30. i 43. Zakona o zaštiti na radu16 propisano je da o rezultatima odgovarajućeg ljekarskog pregleda radnika organizacija u oblasti zdravstva vodi evidenciju i u roku od 15 dana od izvršenog pregleda, na osnovu evidencije, dostavlja izvještaj organizaciji, odnosno poslodavcu. Također je propisano da je radnik dužan da obavi ljekarski pregled na koji ga upućuje organizacija, odnosno poslodavac, te da radnik koji se ne podvrgne ljekarskom pregledu ne može otpočeti, odnosno nastaviti rad na tom radnom mjestu. 116 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 bolovanju, a ispoštovati pretklauzni rok od 15 dana? Radi se o težoj povredi radne obaveze. ODGOVOR: Samo zaposleniku koji je na bolovanju zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, kako je to propisano članom 64. Zakona o radu,17 ne može se otkazati ugovor o radu. Saglasno tome, ukoliko se ne radi o slučajevima iz navedenih odredbi Zakona o radu, u slučaju teže povrede radne obaveze dužni ste pismeno od zaposlenika tražiti da iznese svoju odbranu u navedenom roku, što i on može učiniti pismeno ili na način kako je to njemu moguće (zavisno od težine bolesti). U slučaju spora pred sudom, vi ste dužni dokazivati razloge otkaza i da ste od zaposlenika tražili i omogućili mu da iznese odbranu. Naravno, ako se radi o težoj bolesti ili takvoj vrsti bolesti zbog koje on ne može iznijeti svoju odbranu, pa je nije ni iznio, i to se dokazuje u sudskom sporu (dijagnoza, stanje i mogućnosti u vrijeme kad je trebao da iznese odbranu). Ako se radi o povredi radne obaveze koja je takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos,18 u tom slučaju niste dužni omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu.19 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Preraspodjela na drugo radno mjesto invalida II stepena PITANJE: Kako po Zakonu o radu ne postoji preraspodjela na drugo radno mjesto, ukoliko komisija donese rješenje kojim se radniku izriče II stepen invalidnosti, te ga određuje na preraspodjelu na drugo radno mjesto, da li poslodavac radniku nudi ugovor s izmijenjenim okolnostima, a koji, ukoliko radnik odbije da prihvati, upućuje na otkaz o radu? ODGOVOR: Zaposlenik sa promijenjenom radnom sposobnošću razvrstava se u II kategoriju invalidnosti i ima pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, odnosno pravo na odgovarajuće zaposlenje, prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, kao i pravo na odgovarajuće novčane naknade u vezi sa korištenjem tih prava Ova prava osiguranik ostvaruje u preduzeću i u drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca.20 Drugim odgovarajućim radnim mjestom, odnosno odgovarajućim zaposlenjem smatra se radno mjesto koje odgovara tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima osiguranika na kome osiguranik sa radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje može da radi puno radno vrijeme, prema promijenjenoj radnoj sposobnosti.21 Prekvalifikacija, odnosno dokvalifikaciju se može odnositi na zaposlenika do navršene 55. godine života.22 Također, osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: 1. plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; 2. plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; 3. plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; 4. zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.23 Pravo na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju, pravo na raspoređivanje na drugo odgovarajuće radno mjesto i pravo na naknade osiguranik ostvaruje u preduzeću i drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca kod koga je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.24 Ukoliko zaposlenik sa promijenjenom radnom sposobnošću odbije moguću dokvalifikaciju ili prekvalifikaciju, odnosno ponuđeni novi ugovor o radu na poslovima koji odgovaraju tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima osiguranika na kojima osiguranik može raditi sa radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, a što je utvrdila i nadležna zdravstvena ustanova, u tom slučaju prestaje mu radni odnos u skladu sa članom 97. Zakona o radu. Treba voditi računa o tome da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti.25 Da li se sa v.d. direktorom ustanove zaključuje ugovor o radu? PITANJE: Koju pravnu snagu ima odluka o imenovanju v.d. direktora u JU? Da li se sa v.d. direktora zaključuje ugovor o radu? ODGOVOR: Zakonom o ustanovama propisana je mogućnost imenovanja vršioca dužnosti direktora iz reda stručnih radnika zaposlenih u javnoj ustanovi, najduže šest mjeseci od dana imenovanja.26 Odluka o imenovanju direktora je osnov za zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme (period imenovanja), a najduže šest mjeseci. Kako direktor zaključuje s upravnim odborom (drugi poslodavac) ugovor o radu na određeno vrijeme, dok traje mandat vršioca dužnosti i ima pravo da se vrati na ranije radno mjesto po proteku mandata, ovaj ugovor treba da sadrži i tu odredbu, kao i da se za vrijeme ugovora o radu na određeno vrijeme zaustavlja primjena ugovora o radu na neodređeno vrijeme, koji će se nastaviti po prestanku ugovora o radu na mjestu v. d. direktora. Destimulacija na plaću zaposlenika PITANJE: Da li je dozvoljena destimulacija na plaću zaposlenika i u kojim situacijama i iznosu? Šta ako je ova mogućnost predviđena pravilnikom o radu poslodavca? ODGOVOR: Destimulacija je moguća ako je regulisana ugovorom o radu u skladu sa pravilnikom o radu. Pravilnik o radu treba da sadrži uslove i procenat ili iznos stimulacije, odnosno destimulacije, periode u kojima se vrši ocjena uslova i isplata, odnosno odbijanje od plaće (mjesečno, tromjesečno ili sl.) i dr. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Ugovor o radu na određeno vrijeme porodilje PITANJE: Zaposlenica, koja je u radnom odnosu po ugovoru na određeno vrijeme, 20-tak dana prije isteka vremena na koji je ugovor zaključen odlazi na porodiljsko odsustvo. Šta u tom slučaju? Ugovor se nije produžio, ima li ona pravo na porodiljsku naknadu i koje su obaveze poslodavca u ovom slučaju? ODGOVOR: Porodiljsko odsustvo nije bolovanje i nema uticaja na trajanje ugovora o radu zaključenog na određeno vrijeme. Zaposlenica ima pravo na porodiljsku naknadu do isteka ugovora o radu, u skladu sa kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, a nakon toga, kao nezaposlena, ukoliko je to tim kantonalnim zakonom propisano. Izmjena sistematizacije radnih mjesta u ustanovi PITANJE: Poslodavac ima potrebu za izmjenom sistematizacije jer zaposlenicima koji su na pola radnog vremena mijenja ugovor na puno radno vrijeme. Čime se reguliše način postupanja i kako završiti izmjenu sistematizacije? Koja je obaveza poslodavca prema ovima zaposlenicima? Riječ je o javnoj ustanovi. ODGOVOR: Pravilnikom o izmjeni (i/ili dopuni) Pravilnika o radu (čiji je sastavni dio sistematizacija) vrše se izmjene i/ili dopune Pravilnika o radu, kako u pogledu potrebe za punim ili nepunim radnim vremenom, tako i svih drugih izmjena i /ili dopuna koje su vam potrebne. Pritom treba poštovati odredbe člana 107. Zakona o radu, saglasno kojem poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kao i njegove izmjene i dopune, a o donošenju izmjena i/ili dopuna pravilnika o radu poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom. Pravilnik se objavljuje na oglasnoj tabli poslodavca, a stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim. Privremeno raspoređivanje zaposlenika na drugo radno mjesto PITANJE: Budući da Zakon o radu ne poznaje institut privremenog raspoređivanja, 118 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 kako (na koji način) poslodavac jednog zaposlenika može privremeno rasporediti da obavlja poslove drugog radnog mjesta, a oba zaposlenika imaju zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme? Može li se isto riješavati odlukom ili aneksom ugovora? ODGOVOR: Bez obzira što Zakon o radu ne poznaje ovaj institut privremenog raspoređivanja, u praksi za tim postoji potreba. Ja bih u tom slučaju primijenila aneks ugovora, kojim bih (saglasnom voljom zaposlenika i poslodavca) ugovorila da je zaposlenik saglasan da određeni vremenski period radi na određenim (novim) poslovima, a da mu za rad na tim poslovima u tom periodu pripada plaća određena za te poslove (ili kako se dogovorite), a da se za to vrijeme suspenduje obavljanje poslova iz ugovora o radu, te da, po proteku roka obavljanja tih privremenih poslova, aneks prestaje da važi, a zaposlenik nastavlja s obavljanjem poslova iz ugovora o radu. U pogledu ostalih prava i obaveza ugovor o radu ostaje nepromijenjen. Može li se otkaz ugovora o radu dati zaposleniku nakon isteka roka od 15 dana PITANJE: Da li se ugovor o radu, u slučaju teže povrede radne obaveze, može otkazati izvan roka od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz – s obzirom da je u članu 89. ZOR upotrijebljen termin koji nije imperativne prirode („može se otkazati u roku od 15 dana“)? ODGOVOR: Upotrijebljeni termin „može“ odnosi se na volju poslodavca da otkaže ili ne otkaže ugovor o radu, a ne na propisani rok od 15 dana, koji poslodavac koji odluči da otkaže ugovor treba da poštuje. Otpremina PITANJE: Da bi zaposlenik ostvario pravo na otpremninu, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, da li isti mora imati najmanje dvije godine neprekidnog rada kod ISTOG poslodavca ili je samo važno da ima dvije godine neprekidnog rada bez obzira što je npr. kod sadašnjeg poslodavca zaposlen godinu dana, a kod prethodnog poslodavca godinu, a ima kontinuitet, tj. dvije godine neprekidno? (član 100. ZoR) [ PRAVNI SAVJETNIK ] ODGOVOR: Odredbama člana 100. stav su zahtjev podnijeli zdravstvena ustanova 1. Zakona o radu jasno je propisano da zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Dakle, radi se o najmanje dvije godine neprekidnog rada kod istog poslodavca sa kojim je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a visina otpremnine zavisi od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Zaposlenik koji je kod sadašnjeg poslodavca zaposlen godinu dana, a kod prethodnog poslodavca godinu, nema kontinuitet, tj. dvije godine neprekidno kod istog poslodavca i ne pripada mu pravo na otpremninu u slučaju otkaza. Koeficijent plaće specijalizanta i kako ga odrediti? PITANJE: Ukoliko zaposlenik ima specijalizaciju iz jedne oblasti i dobije drugu specijalizaciju, da li zaposleniku prilikom obavljanja specijalizacije kao specijalizantu poslodavac mora dati koeficijent plaće kao specijaliste ili će zaposlenik koji je trenutno specijalizant dobiti koeficijent specijalizanta i ako ima završenu specijalizaciju od ranije iz druge oblasti? Npr. ukoliko lice ima specijalizaciju iz radiologije i radi kao ljekar spec. radiolog, te dobije da obavi specijalizantski staž iz interne medicine da li će kao specijalizant imati koeficijent specijalizanta ili mu se mora omogućiti – dati koeficijent specijaliste. ODGOVOR: U Federaciji Bosne i Hercegovine grane specijalizacije, trajanje, plan i program specijalizacija i užih specijalizacija (subspecijalizacija), kriteriji koje moraju ispunjavati zdravstvene ustanove za obavljanje specijalizacije i subspecijalizacije, način provođenja specijalizacija i subspecijalizacija, te način polaganja specijalističkog ispita detaljno su definirani Zakonom o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“, br. 46/10 i 75/13) i provedbenim aktima koje je donio federalni ministar zdravstva. Troškove obavljanja druge specijalizacije, u skladu sa navedenim propisima, za koju i budući specijalizant, snosi zdravstvena ustanova. Za vrijeme specijalizacije lice ne obavlja poslove za koje već ima specijalizaciju, pa mu ne pripada plaća koju je imao kao specijalista te struke već plaća specijalizanta, osim ako ste pravilnikom o radu propisali drugačije, tj. da mu i za vrijeme specijalizacije ostaje koeficijent specijaliste iz oblasti koju je već specijalizovao. U vašem konkretnom primjeru, prilikom nove specijalizacije dosadašnji specijalista radiolog nema ni povećanje plaće po osnovu uslova rada, koji mu je pripadao saglasno članu 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.27 Korištenje odmora u tri dijela PITANJE: Da li je protivzakonito da poslodavac omogući zaposlenicima korištenje godišnjeg odmora u tri dijela zbog organizacije rada? ODGOVOR: Odredbama člana 44. Zakona o radu propisano je da se godišnji odmor može koristiti u dva dijela, sa tim da, ako zaposlenik koristi godišnji odmor u dijelovima, prvi dio koristi bez prekida u trajanju od najmanje 12 radnih dana u toku kalendarske godine, a drugi dio najkasnije do 30. juna naredne godine. „Treći dio“ bi bio jedan dan godišnjeg odmora koji zaposlenik ima pravo koristiti kad on to želi, uz obavezu da o tome obavijesti poslodavca najmanje tri dana prije njegovog korištenja. Zakon o radu ne dopušta korištenje godišnjeg odmora u tri dijela, jer bi se time izgubio smisao odmora od rada, što je i svrha korištenja godišnjeg odmora. Povreda na radu PITANJE: Može li doktor opće prakse otvoriti bolovanje zbog povrede na radu, ako u prijavi nema mišljenja i pečata inspektora rada? Da li je to bila povreda na radu? ODGOVOR: Odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju28 propisano je da se zdravstvena zaštita pruža osiguranim licima u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih radnika sa kojima je kantonalni zavod osiguranja zaključio ugovor o pružanju zdravstvene zaštite, a privremenu spriječenost za rad utvrđuje izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite u zdravstvenoj ustanovi, odnosno privatnoj praksi, koji o utvrđenoj ocjeni obavještava osiguranika, pravno, odnosno fizičko lice kod kojeg je osiguranik BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119 [ PRAVNI SAVJETNIK ] zaposlen i nadležni kantonalni zavod osiguranja Pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, iz obaveznog zdravstvenog osiguranja prema odredbama ovog zakona, osigurano lice ima pravo na slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije primarne zdravstvene zaštite. . Također, Zakonom o zdravstvenom osiguranju29 propisano je da su pravna i fizička lica obavezna da za svaki slučaj povrede na radu i oboljenja od profesionalne bolesti radnika dostave kantonalnom zavodu osiguranja prijavu, u roku od tri dana od dana povrede, odnosno utvrđivanja oboljenja od profesionalne bolesti. Osiguranik, pravno, odnosno fizičko lice kod kojeg je osiguranik zaposlen i kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja mogu u roku od 48 sati od saopćenja ocjene uložiti prigovor na ocjenu izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite, a o prigovoru rješava ljekarska komisija kantonalnog zavoda osiguranja, sa tim da se rješenje ljekarske komisije smatra konačnim. Zakonom nije propisano dostavljanje mišljenja i pečata inspektora rada. Odredbama čl. 23. i 24. Zakona o zaštiti na radu30 propisano je šta se smatra povredom na radu. Zakonom o zaštiti na radu propisano je da su organizacija, odnosno poslodavac obavezni odmah izvijestiti organ uprave nadležan za poslove inspekcije rada o svakom smrtnom slučaju, nesreći koja je zadesila dva ili veći broj radnika, težoj povredi, profesionalnom oboljenju i svakoj pojavi koja bi mogla ugroziti život ili zdravlje radnika na radu.31 Međutim, ovo obavještavanje nije povezano sa prijavljivanjem zaposlenika koji je pretrpio povredu na radu zdravstvenoj ustanovi i kantonalnom zavodu zdravstvenog osiguranja, već sa mjerama koje preduzima nadležna inspekcija rada u odnosu na poslodavca. Diskriminacija kod zapošljavanja bez konkursa ODGOVOR: Ukoliko pravilnikom o radu poslodavca nije propisana obaveza javnog konkursa radi popunjavanja radnih mjesta, rukovodilac ima pravo da odlučuje o prijemu u radni odnos i ne obavezuju ga vaša usmena i pismena traženja posla. Jedino u slučaju da je primljeno lice koje ne ispunjava uslove propisane pravilnikom o radu možete putem suda osporiti njegov prijem, ali sud ne može obavezati direktora da vas primi u radni odnos.32 Radnom mjesto kojeg nema u sistematizaciji PITANJE: Da li je valjan (pravno) ugovor o radu za radno mjesto kojeg po sistematizaciji radnih mjesta nema (referat za kadrove i arhive), da li se takav ugovor o radu smatra ugovorom na neodređeno s obzirom da zaposleni radi duže vrijeme, ali ne i preko dvije godine? ODGOVOR: Ugovor o radu može se zaključiti samo za sistematizovana radna mjesta u skladu sa pravilnikom o radu poslodavca. Ugovor zaključen na poslovima koji nisu propisani pravilnikom o radu, ali sadrži određeni opis poslova koje zaposlenik obavlja, bez obzira što nisu propisani pravilnikom o radu, pravno je valjan obligacioni odnos između poslodavca i zaposlenika. Drugo je pitanje odgovornosti poslodavca zbog zaključivanja ugovora na poslovima koje nije sistematizovao (inspekcija rada). Kod poslodavaca koji nisu obavezni imati pravilnik o radu, poslodavac sam odlučuje koja će radna mjesta u kojem periodu imati i na koje vrijeme će zaključivati ugovore o radu. U ugovoru o radu mora se navesti vrijeme za koje se zaključuje, a ako nije navedeno, do dvije godine se smatra ugovorom o radu na određeno vrijeme, a preko dvije godine, na neodređeno vrijeme. Da li se sklapa ugovor sa članovima upravnog odbora PITANJE: Radi se o kantonalnoj javnoj PITANJE: Ukoliko lice aktivno traži posao ustanovi za ceste koja ima upravni odbor (usmeno, pismeno) u jednom od javnih preduzeća (nije potreban konkurs), te na to radno mjesto bude izabrana druga osoba bez konkursa (odlukom direktora) da li takvo lice ima osnove podići tužbu pred nadležnim sudom u smislu zakona o diskriminaciji (član 1. Zakona o radu)? 120 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 od tri člana, a pitanje je da li se sklapa ugovor s upravnim odborom (članovima upravnog odbora)? ODGOVOR: Javna ustanova organizuje se u skladu sa Zakonom o ustanovama.33 Članovi upravnog odbora javne ustanove nisu u radnom odnosu i sa njima se, nakon njihovog imenovanja, sklapa ugovor o [ PRAVNI SAVJETNIK ] djelu i isplaćuje im se propisana naknada za rad u upravnom odboru, koja može biti u mjesečnom iznosu ili po održanim sjednicama, kako je to propisano pravilima (statutom) javne ustanove. Ugovor o djelu se zaključuje s organom koji je imenovao upravni odbor. iznenadno povećanja obima posla, kao i drugi slični slučajevi neophodne potrebe), kada je zaposlenik obavezan, na zahtjev poslodavca, da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), u tom slučaju odbijanje radnika ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu. Prebacivanje korištenja slobodnog dana za vrijeme vjerskih praznika Ukoliko ugovorom o radu ili pravilnikom o radu nije propisano da odbijanje rada u neradne dane, koje ima za posljedicu da se ne ispoštuju obaveze prema kupcu i time nanosi šteta poslodavcu, predstavlja težu povredu radnih obaveza, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u smislu člana 88. Zakona o radu. Također, moguće je da niste ispoštovali ni proceduru za izricanje ove sankcije. PITANJE: Vjerski praznik pada u subotu i da li se zaposlenicima može dati plaćeni dopust za ponedjeljak, jer je pravilnikom određeno dva dana plaćeno, dva neplaćeno za zadovoljavanje vjerskih potreba? ODGOVOR: Bez obzira što prvi dan Kurban bajrama pada u neradni dan, smatram da zaposlenik ima pravo da traži, a da je poslodavac dužan da mu to omogući, da koristi plaćeni dan u ponedjeljak, s obzirom da se po vjerskim običajima praznuje više od dva dana Saglasno članu 47. stav 2. Zakona o radu, poslodavac je dužan omogućiti zaposleniku odsustvo do četiri radna dana u jednoj kalendarskoj godini, radi zadovoljavanja njegovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, sa tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće - plaćeno odsustvo. Ukoliko nešto od ovih razloga postoji, smatram da je bolje vratiti radnike na rad i tako smanjiti dosadašnje i buduće toškove (naknada plaće, kamate i sl.). Da li je poslodavac dužan obezbjediti adekvatno radno mjesto za invalida II kategorije Rad subotom i obaveze zaposlenika PITANJE: Zaposlenik bolovanje koristi već pet godina (dijagnoza karcinom grla). Invalidska komisija ga vraća na rad, uslov radno mjesto bez vlage, temperature, radnik je u proizvodnji – vakumer, toga radnog mjesta nema za njega (znači bez vlage, buke, itd.)... PITANJE: ODGOVOR: U konkretnom slučaju radi se ODGOVOR: Poslodavac ne može odbiti Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na: 1. raspoređivanje ili zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu; 2. prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju do navršene 55. godine života.36 Rad u dane kada se ne radi (subota) smatra se prekovremenim radom. Ukoliko nisu ispunjeni uslovi za uvođenje prekovremenog rada iz člana 32. Zakona o radu (viša sila - požar, potres, poplava i Osiguranik kod koga je utvrđena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu: ■■ plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu, odnosno Grupa zaposlenika odbila raditi u subotu, posljedica je da se nalog nije ispoštovao prema kupcu, u pitanju je proizvodni proces, poslodavac tim zaposlenicima daje otkaz ugovora o radu, zaposlenici tuže poslodavca, spor traje dvije godine. Općinski sud donosi presudu vraćanja na posao, trenutno teče rok za žalbu na presudu Kantonalnom sudu, od koje će zavisiti sve. Da li poslodavac, bez obzira na presudu suda, može odbiti vraćanje na rad tih zaposlenika? Koja odluka poslodavca bi bila najbolja? vraćanje na rad zaposlenika protivno sudskoj presudi, ukoliko je u presudi navedeno da žalba ne odlaže izvršenje presude. U protivnom, čeka se konačna odluka suda. o zaposleniku sa smanjenom radnom sposobnošću (u II kategoriju invalidnosti razvrstavaju se osiguranici sa promijenjenom radnom sposobnošcu34), koji je zaštićen odredbama Zakona o radu,35 kojem ste dužni u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban ili mu omogućiti i stručno obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje koje organizira poslodavac za poslove na nekom drugom radnom mjestu. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 121 [ PRAVNI SAVJETNIK ] do upućivanja na prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju; ■■ plaće za vrijeme prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije; ■■ plaće od dana završene prekvalifikacije, odnosno dokvalifikacije do dana raspoređivanja, odnosno zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu; ■■ zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu.37 Zakonom o radu nije predviđena mogućnost otkaza ugovora o radu zbog toga što poslodavac nema odgovarajuće radno mjesto, već on ima obavezu da ga rasporedi ili zaposli na drugom odgovarajućem poslu, a do tada mu pripada pravo na naknadu plaće kao da radi. Odredbama člana 55. st. 5. i 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano je da se za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika, odnosno za vrijeme korišćenje prava na naknadu plaće vrši nadzor. Nadzor vrši kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja i pravno, odnosno fizičko lice za vrijeme za koje ono isplaćuje naknadu plaće na teret svojih sredstava. Otkaz ugovora o radu direktoru firme i obaveza poslodavca PITANJE: Vlasnik privatne firme otkazuje ugovor o radu direktoru, direktor traži da ga se rasporedi na drugo radno mjesto, u skladu sa stručnom spremom. Inače direktor je bio sa SSS, mora li ga novi poslodavac vratiti u firmu? ODGOVOR: Ne postoji zakonska obaveza da se direktor, nakon otkaza ugovora o radu, rasporedi na neko drugo radno mjesto, odnosno sa njim zaključi ugovor o radu na nekom od radnih mjesta u tom pravnom licu, ukoliko u ugovoru o radu na radnom mjestu direktora nije takva obaveza ugovorena. Godišnji odmor i porodiljsko odsustvo PITANJE: Uposlenica radi dvije godine, 26. 12. 2013. otvara porodiljsko odsustvo, 26. 12. 2014. prekinut će ga. Da li ima pravo na regres i godišnji za 2014. godinu (radit će samo tri radna dana u 2014. godini)? ODGOVOR: Ta zaposlenica ima pravo na godišnji odmor za 2014. godinu i regres, jer porođajno odsustvo se ne smatra prekidom rada u smislu prava korištenja godišnjeg odmora 122 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Kako zaključiti ugovora sa profesionalnim sportašem? PITANJE: Može li se zaključiti ugovor sa profesionalnim sportašem, a koji ne uključuje ugovor o radu? Npr. ugovor o djelu, autorski ugovor... ODGOVOR: Sa svakim fizičkim licem može se zaključiti ugovor o djelu ili autorski ugovor, zavisno od poslova o kojima se radi, izuzev slučajeva koje propisuje Zakon o radu, koji propisuje da zaposlenik ne može, bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac,38 a uvjeti i način prestanka zabrane takmičenja uređuju se ugovorom između poslodavca i zaposlenika.39 Legitimnost za potpisivanje kolektivnog ugovora PITANJE: Je li ništavan kolektivni ugovor potpisan od strane predstavnika sindikata, sa jedne strane, i predsjednika nadzornog odbora (d.d.) koji nema ovlaštenje? 1. Može li se nadzorni odbor smatrati poslodavcem u kontekstu potpisnika kolektivnog ugovora? 2. Da li je društvo aktivno legitimirano da utvrđuje ništavnost? ODGOVOR: Članom 112. stav 1. Zakona o radu propisano je da na strani zaposlenika kod zaključivanja kolektivnog ugovora može biti sindikat ili više sindikata, a na strani poslodavca može biti poslodavac, više poslodavaca ili udruženje poslodavaca. Statutom društva određeno je ko zastupa i predstavlja društvo, što se odnosi i na zaključivanje kolektivnog ugovora. Ako statutom društva nije dato posebno ovlaštenje nadzornom odboru za zaključivanje kolektivnog ugovora, onda on nije mogao biti potpisnik kolektivnog ugovora, a društvo kao poslodavac ima aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka za utvrđivanje ništavnosti. [ PRAVNI SAVJETNIK ] Postoji li vremenski rok za raspoređivanje invalida II kategorije na adekvatno radno mjesto Radna sedmica od pet dana i godišnji odmor vremenski period od momenta utvrđivanja invalidnosti uposlenika do momenta raspoređivanja na druge odgovarajuće poslove? jedan dan od 16.0. npr. u petak, da li mu se od ukupnog broja preostalih dana 16.0. uz petak koji je koristio, oduzima i subota, dakle da mu se piše da je iskoristio dva dana? PITANJE: Ako je radno vrijeme raspoređeno PITANJE: Koliko najduže može trajati na pet radnih dana, ako radnik uzme ODGOVOR: Saglasno Zakonu o radu,40 poslodavac je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban ili mu omogućiti i stručno obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje koje organizira poslodavac za poslove na nekm drugom radnom mjestu. Zakonom o radu nije utvrđen rok, odnosno vremenski period od momenta utvrđivanja invalidnosti uposlenika do momenta raspoređivanja na druge odgovarajuće poslove, a do tada mu pripada pravo na naknadu plaće kao da radi. Odredbama člana 55. st. 5. i 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisano je da se za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika, odnosno za vrijeme korišćenje prava na naknadu plaće vrši nadzor. Nadzor vrši kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja i pravno, odnosno fizičko lice za vrijeme za koje ono isplaćuje naknadu plaće na teret svojih sredstava. Ni ovaj zakon ne propisuje rok za obezbjeđivanje odgovarajućih poslova takvom zaposleniku. Godišnji odmor i regres ODGOVOR: Ako je rad organiziran u manje od šest radnih dana u sedmici, pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora smatra se da je radno vrijeme raspoređeno na šest radnih dana, ako kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije uređeno.41 Odgovor zavisi od toga da li ste pravilnikom o radu ili kolektivnim ugovorom za oblast vaše djelatnosti propisali da se subota smatra neradnim danom u smislu korištenja godišnjeg odmora. Učešće u vojsci i radni staž u duplom trajanju PITANJE: Kako se reguliše pitanje upisivanja učešća u vojsci (Armija BiH) u radni staž? Da li se upisana vojska u smislu staža uduplava? Ukoliko radnik dobrovoljno upiše učešće u Armiji u radni staž, te se tako ispune uslovi za penzionisanje, da li je potrebna još i njegova pismena saglasnost? ODGOVOR: Zakonom o radu propisano je da ugovor o radu prestaje, između ostalog, PITANJE: Da li se od radnika koji ne želi kad zaposlenik navrši 65 godina života i 20 koristiti godišnji odmor može tražiti da vrati primljeni regres? ODGOVOR: Korištenje godišnjeg odmora nije samo pravo već i obaveza zaposlenika, koje se on ne može odreći, odnosno odbiti da koristi godišnji odmor. Kako se godišnji odmor koristi prema planu korištenja ili rješenju o korištenju koje donosi poslodavac, u vrijeme koje je određeno za korištenje godišnjeg odmora zaposleniku se ne treba dozvoliti da radi, a ukoliko ga ne možete spriječiti, pripada mu naknada plaće kao da je na godišnjem odmoru (bez naknade za topli obrok, za prevoz i sl.). Također mu ne možete tražiti da vrati primljeni regres. godina staža osiguranja, odnosno navrši 40 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore.42 Saglasno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju, u penzijski staž uračunava se: ■■ Staž osiguranja koji se računa s efektivnim trajanjem43 ■■ Staž osiguranja s uvećanim trajanjem44 i ■■ Poseban staž.45 Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu, odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18. septembra 1991. godine do BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 123 [ PRAVNI SAVJETNIK ] 23. decembra 1995. godine. Vlada Federacije će, na prijedlog federalnog ministra odbrane, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti propis o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme iz stava 1. ovog člana priznaje u penzijski staž kao poseban staž. U budžetu Federacije Bosne i Hercegovine obezbjeđuju se sredstva za pokriće dijela visine penzije po osnovu priznatog posebnog staža iz člana 94. Zakona i to za penzije ostvarene prema Zakonu. Poseban staž ne računa se u penzijski staž licima koja su pravosnažnom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina. Licu koje je pribavilo uvjerenje na osnovu kojeg se navedeno vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž može na osnovu tog uvjerenja izvršiti upis posebnog staža u radnu knjižicu, ali nije obavezno. Ukoliko radnik dobrovoljno upiše učešće u Armiji u radni staž, te se tako ispune uslovi za penzionisanje, nije potrebna nikava saglasnost zaposlenika za prestanak ugovora o radu zbog penzionisanja. Naknada plaće porodilji – zakonski osnov PITANJE: Kojim propisima je regulisana naknada plate porodiljama? ODGOVOR: Naknada plaće porodiljama regulisana je kantonalnim zakonima o socijalnoj zaštiti, donesenim na osnovu ovlaštenja i federalnog Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“, br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09). koje se odnose na povrede obaveza.46 Način na koji će društvo - poslodavac omogućiti zaposleniku odbranu može biti i komisija. Komisija može imati samo nadležnost da, kad poslodavac otkaže ugovor o radu zaposleniku (rok 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz), zbog toga što je utvrdio da je zaposlenik počinio teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, da sasluša zaposlenika i omogući mu odbranu u okviru tog roka od 15 dana od dana saznanja. U slučaju otkazivanja ugovora o radu, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz. Odgovarala: Ljiljana Ćehajić, dipl. iur. Mirovinsko/penziono osiguranje za nezaposlene općinske vijećnike PITANJE: U Općini Goražde od 2007. godine Općinsko vijeće je donijelo odluku kojom je određeno da općinskim vijećnici koji nisu socijalno osigurani ni po kojem osnovu (penziono i zdravstveno osiguranje) mogu to pravo ostvariti u Općini Goražde po osnovu obavljanja vijećničke funkcije. Na osnovi te odluke dio vijećnika je, uz zahtjev i drugu dokaznu dokumentaciju da nisu u radnom odnosu, ispred Općine Goražde prijavljen na penziono i zdravstveno osgiuranje bez zasnivanja radnog odnosa, a nakon donošenja rješenja o osnivanju tog prava. Kako nije radni odnos, sad imamo problema oko tog staža jer smo uplaćivali doprinose na PIO, zdravstvo na osnovu paušala, ali nismo uplaćivali doprinose za nezaposlenost tako da u PIO taj staž ne obračunavaju pri odlasku u penziju. Šta nam je činiti? Disciplinski postupak ODGOVOR: Zakonom o penzijskom i PITANJE: Da li privredno društvo koje je invalidskom osiguranju („Službene novine u privatnom vlasništvu može provoditi disciplinske postupke radi težih i lakših povreda radne dužnosti i oformiti komisiju koja će utvrditi sve činjenice i dati mogućnost radniku da iznese odbranu na prijavu koju je dobio radi povrede radne dužnosti pismeno i usmeno pred komisijom? ODGOVOR: Na privredno društvo u privatnom vlasništvu odnose se odrebe Zakona o radu 124 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), propisano je da se prava utvrđena ovim zakonom mogu ostvariti samo ukoliko su plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dakle, navedenom odredbom zakonodavac je uvjetovao ostvarivanje prava činjenicom plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a ne plaćanjem drugih zakonom propisanih doprinosa, uključujući i doprinose za zdravstveno osiguranje, odnosno doprinose za slučaj nezaposlenosti! Iz navedenog jasno proizlazi da se, u [ PRAVNI SAVJETNIK ] konkretnom slučaju, penzijski staž za koji su plaćeni doprinosi mora uzeti u obzir prilikom izračuna penzije, bez obzira na to što eventualno nisu plaćeni drugi zakonom propisani doprinosi. Sa tim u vezi, upoznajemo da za period nakon 1. 1. 2011. godine, u skladu sa Zakonom o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa („Službene novine Federacije BiH“, broj 42/09), poslove vezane za registraciju, kontrolu i naplatu doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH. Navedena uprava u postupku ostvarivanja prava, Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji rješava o pravima, dostavlja podatke o uplaćenim doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje, na osnovu čega nosilac osiguranja, pod uvjetom da su doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje plaćeni, iste mora uzeti u obzir. Praktičan problem eventualno može nastati ukoliko u aktu Porezne uprave Federacije BiH nisu razvrstani doprinosi po vrstama (doprinosi za PIO, zdravstveno osiguranje, doprinose za nezaposlenost), pa se ne vidi činjenica da su doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje uplaćeni, već se npr. daje uopćena konstatacija da su doprinosi djelimično plaćeni, odnosno neuplaćeni. U tom slučaju smo mišljenja da bi se od Porezne uprave Federacije BiH trebalo tražiti dodatno izjašnjenje, koje se odnosi samo na doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Na pitanje odgovorio: Kenan Spahić, mr. sc. (Napomene) 1 Član 87. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. 2 Član 88. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana. 3 Član 26. stav 3. Zakona o radu. 4 Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03). 5 Član 87. Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. 6 Čl. 98. i 99. Zakona o radu. 7 Član 18. Zakona o radu. Prilikom zaključivanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad. Probni rad iz stava 1. ovog člana ne može trajati duže od šest mjeseci. Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok iznosi najmanje sedam dana. 8 Član 64. Zakona o radu Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu s ovim zakonom i na određeno vrijeme. 9 Člana 72. stav 3. Zakona o radu Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 10 Član 88. Zakona o radu Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 125 [ PRAVNI SAVJETNIK ] za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana. 11 Član 97. Zakona o radu Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1. ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora. 12 Član 20. Zakona o radu Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog: 1. godišnjeg odmora; 2. bolovanja; 3. porođajnog odsustva; 4. odsustva sa rada u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; 6. odsustva sa posla uz saglasnost poslodavca; 7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu s istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno. 13 Član 41. Zakona o radu. 14 Član 44. stav 2. Zakona o radu. 15 Član 66. Zakona o radu. 16 Zakon o zaštiti na radu („Službeni list SRBiH“, broj 22/90, „Službeni list RBiH“, br. 16/92 i 13/94, i „Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98). 17 Član 64. Zakona o radu Zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. U slučajevima i za vrijeme iz stava 1. ovog člana, poslodavac ne može zaposleniku otkazati ugovor o radu koji je zaključen u skladu s ovim zakonom i na određeno vrijeme. 126 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 18 Član 88. Zakona o radu. 19 Član 90. Zakona o radu. 20 Član 73. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). 21 Član 28. stav 2. Zakona o PIO. 22 Član 74. Zakona o PIO. 23 Član 75. Zakona o PIO. 24 Član 81. Zakona o PIO. 25 Član 67. Zakona o radu. 26 Član 33. Zakona o ustanovama („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 13/94). 27 Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj 61/07). 28 Čl. 37. i 55. st. 1. i 2. i član 64. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11). 29 Član 28. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11). 30 Član 23. i 24. Zakona o zaštiti na radu („Službeni list SRBiH“, broj 22/90, „Službeni list RBiH“, br. 16/92 i 13/94, i „Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98). 31 Član 38. Zakona o zaštiti na radu. 32 Član 5. Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. U smislu stava 1. ovog člana, ne isključuju se razlike: 1. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na zahtjevima koji se odnose na određeni posao; 2. koje se prave u dobroj vjeri, a zasnovane su na nesposobnosti lica da obavlja poslove predviđene za određeno radno mjesto ili da savlada program potrebnog stručnog usavršavanja, pod uvjetom da je poslodavac ili lice koje osigurava stručno usavršavanje uložilo razumne napore za prilagođavanje posla ili obuke u kojoj se nalazi takvo lice ili za osiguravanje odgovarajućeg drugog zaposlenja ili usavršavanja, ukoliko je to moguće; 3. aktivnosti koje za svoj cilj imaju poboljšanje položaja lica koja se nalaze u nepovoljnom ekonomskom, socijalnom, obrazovnom ili fizičkom položaju. U slučajevima kršenja odredaba iz st. 1. i 2. ovog člana: 1. lice čija prava su povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu nadležnom sudu; [ PRAVNI SAVJETNIK ] 2. ukoliko podnosilac tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbom ovog člana, tuženi je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije; 3. ukoliko utvrdi da su navodi tužbe osnovani, sud će naložiti, da bi se osigurala primjena odredaba ovog člana, uključujući zaposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanja ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. 33 Zakon o ustanovama. 34 Član 27. Zakon o PIO. 35 Čl. 66. i 67. Zakona o radu. 36 Član 74. Zakona o PIO. 37 Član 75. Zakona o PIO. 38 Član 77. Zakona o radu. 39 Član 80. Zakona o radu. 40 Čl. 66. i 67. Zakona o radu. 41 Član 43. stav 2. Zakona o radu. 42 Član 86. tačka 3. Zakona o radu. 43 Čl. 83-88. Zakona o PIO. 44 Čl. 89-93. Zakona o PIO. 45 Čl. 94. i 95. Zakona o PIO. 46 Čl. 88-92. Zakona o radu. SAVJETODAVNI SERVIS JAVNE NABAVKE PITANJE: Da li se može napraviti aneks ugovora dok se ne provede tender? ODGOVOR: Opće pravilo u javnim nabavama je da se ugovor ne može proširiti, obnoviti ili produžiti, kako u vezi sa količinom robe, odnosno obimom usluga / radova, tako i u odnosu na period isporuke, odnosno izvršenja, u odnosu na ono što je određeno u tenderskoj dokumentaciji i u zaključenom ugovoru. Shodno tome, za bilo kakve nove nabave nakon što je postojeći ugovor realizovan, odnosno kada je prestala njegova važnost po bilo kom osnovu ili za nove nabave koje nisu obuhvaćene ugovorom, nužno je zaključenje novog ugovora, nakon provedenog odgovarajućeg postupka. Također, ističemo da Zakon o javnim nabavama BiH ne poznaje termin aneks ugovora pa, u skladu sa tim, nije moguće zaključiti aneks osnovnog ugovora niti produžavati važenje postojećih ugovora. Za svaku nabavu, pa i za nabavu dodatnih roba, usluga ili radova ugovorno tijelo dužno je provesti odgovarajući postupak propisan Zakonom. Shodno tome, u svakom slučaju kada dolazi do trošenja javnih sredstava, ugovorna tijela definirana u članku 3. Zakona dužna su primijeniti neki od postupaka utvrđenih Zakonom, u ovisnosti od ispunjenosti uvjeta za svaki pojedini postupak. U protivnom bi svako ugovorno tijelo provelo jedan postupak javne nabave i konstantno potpisivalo anekse ugovora s istim dobavljačem, do isteka potrebe za konkretnim predmetom nabave. To ugrožava, zapravo potpuno eliminiše, konkurenciju što je protivno osnovnim principima javnih nabava, utvrđenim u članku 1. Zakona. PITANJE: Da li se poslovi održavanja klima (sistemske i pojedinačne) mogu pokriti objavom jednog tendera ili više njih? ODGOVOR: Sukladno principima ZJNBiH, kao i definiranju koja pružaju podzakonski akti (kao npr. standardni oblici za obavijesti i, na kraju, prema praksi EU), postupak javnih nabava općenito ima za rezultat odabir jedne, najpovoljnije ponude i, shodno tome, zaključivanje, odnosno potpisivanje jednog ugovora. Isto tako, nije nedozvoljeno da jedan postupak javne nabave ima za rezultat zaključenje više ugovora, ali ipak pod uvjetom da je predmet postupka jasno podijeljen u više lotova, i samo u tom slučaju, postupak nabave se može završiti zaključivanjem više ugovora. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 127 [ PRAVNI SAVJETNIK ] Upotreba lotova podrazumijeva opće pravilo „jedan lot – jedan ugovor“, gdje naravno zaključivanje odvojenih ugovora ne mora biti neophodno ako jedan isti ponuditelj dobije više lotova. Općenito, podjela nabave na lotove ima dva osnovna cilja, kao što su osiguranje maksimalne konkurencije i smanjenje troškova postupka javne nabave. Pored toga, podjela nabave na lotove pomaže potencijalnim ponuditeljima na način da lakše i uz minimalne troškove pripreme svoju ponudu. Razlozi za odluku ugovornog tijela da podijeli nabavu na više određenih lotova mogu biti različiti, npr. da omoguće (pravičnu) konkurenciju, da osiguraju potrebnu različitost nabave robe, da racionaliziraju postupak nabave i sl. Prilikom podjele predmeta nabave na lotove treba voditi računa da unutar lota predmeti budu što sličniji, homogeni i da pripadaju istoj skupini. Dosadašnja praksa u određenim slučajevima je pokazala da ugovorna tijela u pojedinim slučajevima ne definiraju na odgovarajući način nabavne kategorije ili grupe nabava. Primjer lošeg grupiranja predmeta nabave je stavljanje u istu grupu PC, klimauređaja, kopirnih aparata, grijalice i sl. Imajući na umu da tako različiti predmeti na tržištu obično imaju različite kategorije dobavljača i čak ih i održavaju / servisiraju različite kategorije dobavljača, jasno je da ovakvo grupiranje predmeta nabave nije odgovarajuće, ni s aspekta ostvarivanja pravične konkurencije, ni s aspekta procedura. U ovom kontekstu, pomenimo još da ovakva praksa vodi do neodgovarajuće definicije relativnog vrijednosnog razreda nabave, što je osnov za odabir postupka nabave koji će se primijeniti. Nadalje, kod ovog pitanja treba dobro voditi računa da, sukladno članku 6. stavak (8) Zakona ugovornim tijelima, nije dozvoljeno dijeljenje predmeta ugovora sa namjerom izbjegavanja primjene nabavnih postupaka utvrđenih ovim zakonom. Ugovor se može dijeliti samo ako su svi dijelovi tako podijeljenog ugovora predmet istog postupka u javnoj nabavi koji je, sukladno odredbama ovog zakona, odabran za cjelokupni ugovor. PITANJE: Da li se ugovori mogu potpisati na više godina? ODGOVOR: Na samom početku „lanca nabave“ 128 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 nalazi se identifikacija potreba ugovornog tijela i osiguranje finansijskih sredstava, odnosno odobrenje proračuna za predmetnu nabavu. To znači da je financijska sredstva za predmetnu nabavu potrebno osigurati, odnosno odobriti prije postupka, a ne nakon provedenog postupka, to jest nakon donošenja odluke o dodjeli ugovora. U tom smislu je, primjerice, diskutabilna namjera ugovornog tijela da provede postupak javne nabave roba, radova ili usluga sa najpovoljnijim dobavljačem za period od, recimo, četiri godine putem sklapanja ugovora o javnoj nabavi, jer ne postoje već osigurana proračunska sredstva za cijeli taj period, a također bi sklapanje ugovora o javnoj nabavi na isti način moglo dovesti u pitanje osnovne principe Zakona, kao što su efikasno trošenje javnih sredstava, aktivne i otvorene konkurencije te jednakog tretmana svih dobavljača. Također je dvojbeno, primjerice, i utvrđivanje cijene za tako dug period imajući u vidu stanje na tržištu i u gospodarstvu u cjelini, što čini upitnim mogućnost realizacije ugovora na ovako dug period. Napominjemo da Zakon o proračunu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 19/06) propisuje da se upravljanje i izrada proračuna zasnivaju na dokumentu okvirnog proračuna koji obuhvaća najmanje fiskalnu godinu i dvije naredne fiskalne godine. Dakle, planiranje konkretne nabave se može vršiti za vremenski period za koji su sredstva osigurana, odnosno planirana u dokumentu okvirnog proračuna vašeg ugovornog tijela. PITANJE: Mora li se raspisati tender za realizaciju kredita Saudijskog fonda? ODGOVOR: Nisu nam poznati uvjeti po kojima se daju krediti pomenutog fonda. Međutim, člankom 5. Zakona o javnim nabavama BiH predviđeno je u kojim slučajevima ugovorno tijelo može donijeti odluku da dodijeli ugovor bez primjene postupaka javne nabave definiranih Zakonom. Slijedom članka 5. stavak 1. točka c) koji propisuje kako idu „ugovori koji se dodjeljuju sukladno sporazumu prema kojem se primjenjuje posebna procedura međunarodnih, kreditnih ili donatorskih subjekata“, ističemo sljedeće: Ova kategorija uključuje ugovore koji se dodjeljuju sukladno postupcima o međunarodnom kreditiranju ili donatorskim organizacijama. Ovo odražava međunarodnu praksu u smislu da sporazumi između međunarodnih organizacija (kreditor ili donator) i korisnika (države koja prima pomoć) obično uključuju [ PRAVNI SAVJETNIK ] i stavku po kojoj dodjela ugovora o javnim nabavama prema tom sporazumu mora biti vršena sukladno postupcima te određene organizacije (npr. ugovori sa Svjetskom bankom – WB ili Evropskom bankom za obnovu i razvoj – EBRD, gdje se definira da se postupak javne nabave provodi sukladno procedurama WB, odnosno EBRD-a). Ugovori o javnoj nabavi koji podliježu drugačijim pravilima i provode se temeljem sporazuma sklopljenog između jedne ili više država za projekt koji će ugovorne strane zajednički izvoditi ili koristiti, pri čemu se sporazumom jasno precizira postupak javne nabave, odnosno koja procedura javne nabave će se primjenjivati u realizaciji pomenutog sporazuma. Dakle, temeljni uvjet za primjenu izuzeća je da se međunarodnim sporazumom ili kreditnim ili donatorskim sporazumom jasno i nedvosmisleno definiraju procedure javne nabave. Svaki put kada se primjenjivost Zakona procjenjuje u odnosu na dati ugovor, ugovorno tijelo je dužno i odgovorno da pažljivo ispita stvarnu situaciju kako bi bilo sigurno da su uvjeti za izuzeće adekvatno ispunjeni. Međutim, važno je striktno razmotriti uvjete za izuzeće. Temeljni principi sistema javnih nabava, definirani u članku 1. Zakona, kao što je ekonomičnost, otvorena konkurencija, princip jednakog tretmana, nediskriminacija i transparentnost, ne mogu biti ugroženi zlouporabom izuzeća od primjene Zakona i neopravdanim izbjegavanjem osnovnih postupakak javnih nabava. PITANJE: Ugovoreni dobavljač nema traženog lijeka. Kako ga nabaviti, a da zakonski bude ispravno (radi se o hitnosti – bolnica)? ODGOVOR: Pored otvorenog postupka, koji je i najtransparentniji, Zakon o javnim nabavama BiH poznaje ubrzani postupak, koji podrazumijeva oblik ubrzanog ograničenog postupka koji može biti primijenjen kada poštivanje propisanih rokova nije moguće zbog hitnosti, prijetnje ugrožavanja okoliša ili više sile. Ovaj postupak može se koristiti samo u slučaju žurnosti ili više sile koje se ne mogu pripisati ugovornom tijelu, i nije moguće poštovati ustaljene vremenske rokove. U slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za primjenu ubrzanoga ograničenog postupka, ugovorno tijelo ima pravo utvrditi rok za primitak zahtjeva koji nije kraći od osam dana i rok za primitak ponuda koji nije kraći od pet dana. Ukoliko pak primjena ubrzanog ograničenog postupka nije moguća, jer nije moguće ispoštovati gore navedene rokove, člankom 11. stavak (4) točka a) podtočka (4) Zakona određeno je da ugovorna tijela, izuzetno, mogu ugovore dodjeljivati putem pregovaračkog postupka bez objave obavijesti, kada se izuzetno, zbog dokazivih razloga krajnje hitnosti prouzrokovane događajima nepredvidivim za dato ugovorno tijelo, ne mogu ispoštovati ovim zakonom utvrđeni minimalni rokovi za ubrzani ograničeni postupak. Okolnosti kojima se opravdava izuzetna hitnost postupka ne smiju se ni u kom slučaju moći dovesti u vezu s ugovornim tijelom. Uvjeti za primjenu ovog postupka u takvim slučajevima moraju biti ispunjeni kumulativno i specificirani su u članku 11. stavak (4) točka a) podtočka (4) Zakona, kako slijedi: ■■ razlozi krajnje hitnosti moraju biti dokazivi (objektivni), što znači da se razlozi mogu na uvjerljiv način objasniti javnosti, ■■ okolnosti krajnje hitnosti moraju biti izazvane događajima koje ugovorno tijelo, prema objektivnoj procjeni, nije moglo predvidjeti i ■■ te okolnosti moraju poticati od vanjskih uzroka i ne smiju se ni u kom slučaju moći dovesti u vezu s ugovornim tijelom. Napominjemo da samo ugovorno tijelo, prije donošenja odluke o pokretanju konkretnog pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavijesti o nabavi, mora ocijeniti da li su se ispunili uvjeti iz članka 11. stavak (4) točka a) podtočka (4), te biti u stanju dokazati ispunjenost tih uvjeta pred Uredom za razmatranje žalbi (u slučaju žalbenog postupka), nadležnim Uredom za reviziju, kao i pred javnošću, osobito s obzirom na notornu činjenicu da je pregovarački postupak najmanje transparentan i konkurentan. Dakle, konačna odluka o ispunjenosti uvjeta za eventualnu primjenu pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavijesti je na ugovornom tijelu, ali također i sva odgovornost za donesenu odluku. Nadalje, ističemo da je veoma preporučljivo da ugovorna tijela na početku svake godine, odnosno odgovarajućeg razdoblja donesu plan nabava. Naime, Zakon nije definirao obvezu donošenja plana nabava za ugovorna tijela. Međutim, uočeno je da ugovorna tijela ne planiraju nabave, što im u realizaciji otežava postupke nabava. Dakle, ugovorna tijela bi trebala pravovremeno donijeti planove nabava, u skladu sa proračunom, odnosno financijskim planom. Plan nabava bi obvezno trebao sadržati predmet nabave, količine ili opseg nabava, odobrena sredstva za planiranu nabavu, kao i rok do kojeg je BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 129 [ PRAVNI SAVJETNIK ] potrebno provesti postupak javne nabave. U slučaju hitnih nabava, koje nisu predviđene planom nabava, moguće je da se plan nabave izmijeni, tj. dopuni sa tom novonastalom nabavom. Nakon što ugovorno tijelo provede postupak javne nabave, izabere najboljeg ponuđača te dodijeli ugovor, obvezno je pratiti realizaciju tog ugovora te prije isteka ugovora, u slučaju postojanja potrebe za istim predmetom nabave, blagovremeno pokrenuti odgovarajući postupak javne nabave. Blagovremeno pokretanje postupka podrazumijeva da ugovorno tijelo uzme u obzir razdoblje potrebno da se postupak provede i dodijeli ugovor, odnosno da uzme u obzir Zakonom propisane minimalne rokove za prijem ponuda, vrijeme potrebno za evaluaciju ponuda te za obavještavanje sudionika u postupku o rezultatima postupka, kao i rok od 15 dana od dana kada ponuđači budu obaviješteni o rezultatu postupka do zaključenja ugovora koji uključuje rok za podnošenje prigovora i žalbu. Što se tiče mogućnosti pokretanja bilo kojeg postupka javne nabave, a da ranije pokrenuti postupak za isti predmet nabave nije okončan, takvo postupanje nije predviđeno Zakonom i može dovesti do niza komplikacija i nemogućnosti okončanja bilo kojeg od pokrenuta dva postupka u skladu sa Zakonom. Naime, pokretanje bilo kojeg novog postupka prije okončanja ranije pokrenutog za isti predmet nabave dovodi do situacije da ugovorno tijelo ima dva postupka javne nabave za isti predmet što, na kraju, može imati za posljedicu zaključenje dva ugovora za isti predmet nabave. Isto tako, otvara se mogućnost prigovora i žalbe upravo iz razloga što ranije pokrenuti postupak za isti predmet nabave nije okončan. PITANJE: Molim vas da date opis procedure (kako teče) od početka do kraja i rokova (npr. neki primjer iz prakse). ODGOVOR: Odgovor na ovo pitanje bi iziskivao najmanje 15-20 strana teksta sa odgovarajućim dijagramima toka. Za ovo pitanje pogledati Priručnik javnih nabava, koje je urađen u okviru EU Twinning Light projektom „Jačanje institucionalnih kapaciteta Agencije za javne nabavke Bosne i Hercegovine (AJN)“ na stranici: h t t p : / / w w w. j a v n e n a b a v k e . g o v. b a / publikacije/prirucnik_za_javne_nabavke. pdf 130 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 PITANJE: Kako provesti postupak nabavke goriva za službena vozila – konkurentski zahtjev. Uslov je da benzinska pumpa ne smije biti udaljena od centra grada više od 2 km. Da li se može navesti taj uslov? ODGOVOR: Javna nabava nafte i naftnih derivata je vrlo specifična, a ogleda se kako u kvalifikacijskim uvjetima samih dobavljača, karakteristika samog predmeta nabave (gorivo ili ostali naftni derivati), tako i u činjenici promjenjivosti cijena kojima je podložan ovaj predmet nabave. Promjenjivost cijena nafte i naftnih derivata rezultat je cijelog niza faktora kao što su: kretanje cijene nafte i naftnih derivata na svjetskom tržištu, mediteranske promjene cijena, troškova transporta, promjene deviznog tečaja, promjene propisa, itd. Nadalje, pri korištenju konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda kod ove vrste nabave, ugovorno tijelo treba obratiti pozornost na kvalifikacijske kriterije. Dakle, konkurentski zahtjev je pogodan samo uz dobre kvalifikacijske kriterije. Ukoliko pak ugovorno tijelo smatra da kriterij najniže cijene, koji je isključivi kriterij za dodjelu ugovora kod konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda, ne bi bio adekvatan u postupku javne nabave naftnih derivata, tada se može odlučiti za provođenje otvorenog postupka sa kriterijem ekonomski najpovoljnije ponude, gdje bi se kao potkriterij predvidjeli operativni troškovi shodno članku 34. Zakona. Na taj način bi se ispoštovale odredbe Zakona, a ugovorno tijelo bi nabavilo predmet nabave na efikasan, transparentan i nediskriminirajući način, uz ostvarivanje jednakog tretmana potencijalnih dobavljača. Ipak, ukoliko se ugovorno tijelo odlučilo za primjenu konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda za nabavu naftnih derivata, može u tenderskoj dokumentaciji predvidjeti kojem dobavljaču će dati prednost u slučaju da budu primljene ponude s identičnom cijenom, međutim takva mogućnost mora decidirano biti navedena u tenderskoj dokumentaciji. Osobito je važno istaći da ugovorna tijela, prilikom pripreme tenderske dokumentacije za nabavu nafte i naftnih derivata, moraju voditi računa o promjenjivosti cijena tog specifičnog predmeta nabave, te se stoga opravdano može postaviti pitanje svrsishodnosti korištenja fiksnih cijena za javnu nabavu nafte i naftnih derivata. Iz navedenog razloga, ugovorno tijelo ima mogućnost u tenderskoj dokumentaciji predvidjeti varijabilnu cijenu - sukladno članku 39. stavak (3) Zakona - te na temelju fiksnih, objektivnih pravila predvidjeti klauzulu o izmjeni cijene koja je dostupna [ PRAVNI SAVJETNIK ] jednako svim ponuđačima. Varijabilna cijena se može zasnivati na cjenovnoj formuli koja je unaprijed utvrđena u tenderskoj dokumentaciji, te predviđa u kojim slučajevima i u kom matematičkom omjeru cijena može varirati ukoliko dođe do promijenjenih okolnosti koje su relevantne za konkretan ugovor o javnoj nabavi nafte i naftnih derivata. Glede kvalifikacijskih kriterija vezanih za pitanje tehničke i profesionalne sposobnosti kandidata ili ponuđača definiranih člankom 26. Zakona, navedeni su dokazi o tehničkoj sposobnosti kandidata, odnosno ponuđača, koje ugovorno tijelo može zahtijevati, a koji se mogu osigurati na jedan ili više načina: a) lista glavnih isporuka dobavljača izvršenih u posljednje 2-3 godine sa vrijednostima, datumima i primateljima uz osiguranje dokumenata u obliku potvrda izvršenih isporuka koje su izdali primatelji ili, ukoliko se takve potvrde ne mogu osigurati iz razloga izvan kontrole dobavljača, o izvršenim isporukama; b) opis tehničke opremljenosti i osposobljenosti dobavljača, mjera za osiguranje kvalitete i njezinu opremljenost i osposobljenost za ispitivanje i istraživanje; c) navode o angažiranom tehničkom osoblju i tehničkim tijelima, bez obzira na to pripadaju li neposredno dobavljaču; d) uzorke, opise i/ili fotografije proizvoda koji su predmet isporuke, a čiju je vjerodostojnost dobavljač obavezan potvrditi ukoliko to ugovorno tijelo zahtijeva; e) uvjerenja koja su izdale agencije za kontrolu kvalitete čija je kompetentnost priznata, a kojima se jasno utvrđenim referentnim navođenjem odgovarajućih specifikacija ili standarda potvrđuje podobnost proizvoda; f) u slučaju kada su proizvodi koji se nabavljaju složeni ili ukoliko se, iznimno, osiguravaju za posebne namjene, provjera proizvodnih kapaciteta dobavljača te, ako je to potrebno, i njegovih kapaciteta za proučavanje i istraživanje, kao i mjera za kontrolu kvalitete koju provodi ugovorno tijelo ili koju u njegovo ime provodi mjerodavno zvanično tijelo zemlje u kojoj je registriran; g) priopćenje / naznaka elemenata ugovora koji dobavljač namjerava podugovarati. Dakle, točka b) daje mogućnost ugovornom tijelu da provjeri tehničku opremljenost i osposobljenost dobavljača, koja se prilikom javne nabave nafte i naftnih derivata može odnositi na: ■■ posjedovanje skladišnih kapaciteta koji ispunjavaju uvjete za obavljanje ove djelatnosti, ■■ posjedovanje prevoznih kapaciteta (cisterne), ■■ kontrolu kvaliteta naftnih derivata, ■■ odgovarajuće odobrenje u smislu kontrole cijena, ■■ broj i teritorijalnu rasprostranjenost prodajnih mjesta (crpki). U konkretnom slučaju, broj i teritorijalna rasprostranjenost benzinskih crpki može biti kvalifikacijski kriterij, ali ne i potkriterij za dodjelu ugovora. Međutim, ugovorno tijelo može kao potkriterij kriterija ekonomski najpovoljnije ponude predvidjeti „operativni trošak“. Operativni troškovi su troškovi rada i održavanja kupljenih (unajmljenih) mašina (potrošnja goriva, potrošnja tonera - za štampače, provjera i popravka), rad, održavanje i čišćenje opreme (npr. bolničke opreme), grijanje, održavanje i čišćenje izgrađenih zgrada, itd. Takvi troškovi mogu se procijeniti i ukupna vrijednost za neki realan rok trajanja se može preračunati. Ako se operativni troškovi koriste kao kriterij za ocjenu, na ponuđačima je da opišu i navedu operativne troškove u svojoj ponudi, ali ugovorno tijelo može ocijeniti te podatke uporabom modela računanja zasnovanog na iskustvu ugovornog tijela ili savjetu vanjskog stručnjaka, pod uvjetom da se sve ponude jednako tretiraju. Dakle, shodno gore navedenom, udaljenost benzinskih crpki kao potkriterij kriterija ekonomski najpovoljnije ponude može biti diskriminatorno, ali ugovornom tijelu stoji na raspolaganju mogućnost primjene potkriterija operativnih troškova. PITANJE: Nabavka usluga i robe – konkurentski zahtjev za održavanje službenih vozila i dijelovi. Kako napraviti tehničku specifikaciju za takvu nabavku? ODGOVOR: Člankom 13. stavak (3) točke c) i d) Zakona o javnim nabavama Bosne i Hercegovine je definirano da će tenderska dokumentacija sadržavati: ■■ opis datih proizvoda, usluga ili radova; iznos, obim ili količina; ■■ količinske specifikacije, tehničke specifikacije, opis posla / zadatka. Shodno tome, kod javne nabave roba količine moraju biti navedene u tenderskoj dokumentaciji. Prilikom određivanja količina, važno je da se naznače precizne BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 131 [ PRAVNI SAVJETNIK ] jedinice i ukupna količina jedinica koja se nabavlja. U slučaju ugovora o pružanju usluga, specifikacije se daju kao sveukupni opis, pod nazivom „opis posla“ predmeta ugovora. Kod nabave usluga i radova važno je naznačiti obim ugovora. Pod obimom ugovora se podrazumijeva jasno definiran predmet nabave sa svim zahtjevima ugovornog tijela. Dakle, kod specifikacija za nabavu roba, usluga ili radova, iste se pripremaju na način da se dobije ukupna cijena ponude za sve robe, usluge ili radove koji su predmet postupka javne nabave, kao i količine ili obim posla koje ugovorno tijelo planira nabavljati u narednom periodu. Ukupna cijena ponude se, u skladu sa člankom 33. Zakona i člankom 13. Naputka o primjeni Zakona, čita na javnom otvaranju ponuda. Ukupna cijena odabrane ponude je upravo i vrijednost na koju se zaključuje ugovor o javnoj nabavi. Shodno tome, ugovorno tijelo ne može zaključiti ugovor s izabranim ponuđačem bez precizno utvrđene vrijednosti ugovora. Međutim, kada ugovorno tijelo objektivno ne može procijeniti koje količine su potrebne u određenom periodu, preporuka je korištenje okvirnog sporazuma iz članka 32. Zakona, naravno, nakon provedenog otvorenog ili ograničenog postupka. Naglašavamo da je člankom 4. stavak (3) Zakona određeno da se okvirni sporazum koji se provodi u skladu s odredbama članka 32. ovog zakona, u smislu ovog zakona, smatra ugovorom zaključenim u skladu s ovim zakonom. Shodno tome, sve ono što vrijedi za ugovor o javnoj nabavi vrijedi i za okvirni sporazum, pa tako i s aspekta pripreme količinskih specifikacija. Ipak, zaključivanje okvirnog sporazuma, zbog same prirode ugovora, mora se posebno posmatrati u zavisnosti od toga da li se radi o nabavci roba ili o nabavci usluga. Naime, ukoliko se radi o nabavci roba, ugovorno tijelo je dužno pripremiti količinske specifikacije u skladu sa naprijed navedenim odredbama Zakona iz razloga što ponuđača nije moguće izabrati na bazi zbira jediničnih cijena. U tom slučaju, ukoliko ugovorno tijelo ima namjeru da zaključi okvirni sporazum za određeni vremenski period tada tenderskom dokumentacijom predviđa vrijednost na koju će biti zaključen okvirni sporazum i maksimalne količine ukupnih nabava tokom tog vremenskog perioda, na bazi kojih ponuđači pripremaju svoje ponude. Ukupna cijena tih ponuda je osnov za vrednovanje ponuda, a okvirni sporazum se zaključuje na vrijednost predviđenu tenderskom dokumentacijom. Sastavni dio okvirnog sporazuma čini i ponuda najpovoljnijeg ponuđača. Na taj način neće biti prekoračena budžetska sredstva, a ponuđači će znati maksimalnu 132 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2014 BROJ 11 vrijednost okvirnog sporazuma na bazi čega će formirati svoje ponude. Također, okvirni sporazum sam po sebi ne utvrđuje ugovor o isporuci bilo čega. On čak ne obećava da će od dobavljača biti traženo da nešto isporuči. On samo podrazumijeva da će, ako ugovornom tijelu bude potrebno nešto što je predmet okvirnog sporazuma, ugovorno tijelo pristupiti dotičnom dobavljaču i sa njim zaključiti ugovor o isporuci određene količine onoga što je predmet okvirnog sporazuma, pod uvjetima koji su utvrđeni u okvirnom sporazumu. Ponuđači su s ovom činjenicom upoznati i istu moraju koristiti prilikom pripreme ponuda. Ukoliko se radi o nabavi usluga, kao što je npr. nabava usluga održavanja određene opreme, tada je, zbog same prirode ugovora, moguće ponuđača odabrati na bazi jedinične cijene, kao što je npr. cijena radnog sata usluge održavanja. Ukoliko tehnička specifikacija sadrži više pozicija, tj. više predmeta održavanja, tada će broj radnih sati održavanja zavisiti od samog predmeta održavanja, ali će cijena radnog sata održavanja biti ista bez obzira na predmet održavanja. Naravno, moguće je koristiti i druge potkriterije, npr. vrijeme odziva na poziv i sl. U takvom slučaju, tenderskom dokumentacijom će se predvidjeti vrijednost na koju će okvirni sporazum biti zaključen. Ta vrijednost će biti ista bez obzira koji ponuđač bude izabran kao najpovoljniji. U slučaju da se istovremeno, pored usluge održavanja, nabavljaju i rezervni dijelovi ili roba koja će biti korištena prilikom održavanja, tada se tenderskom dokumentacijom predviđa npr. sljedeće: Nakon identifikacije kvara i utvrđenog rezervnog dijela koji treba zamijeniti, ponuđač sa kojim je zaključen okvirni sporazum će, na zahtjev ugovornog tijela, dostaviti cijenu rezervnog dijela, u roku od 24 sata. Ugovorno tijelo zadržava pravo provjere cijene rezervnog dijela na tržištu (putem ispitivanja tržišta, interneta...) i prigovora na istu. Ukoliko je cijena rezervnog dijela realna tržišna cijena, ugovorno tijelo prihvata ponudu ponuđača. Ukoliko je cijena rezervnog dijela značajno viša od realne tržišne cijene, ugovorno tijelo zadržava pravo da samo nabavi rezervni dio, koji je ponuđač dužan ugraditi u skladu s uslovima navedenim u svojoj ponudi, odnosno uslovima navedenim u zaključenom okvirnom sporazumu. Naprijed navedeno predstavlja jedan vid sprečevanja zloupotrebe od strane ponuđača. Naime, ponuđači često koriste „nepažnju“ ugovornih organa i nude nisku cijenu radnog sata usluge održavanja kako bi jednostavno bili izabrani kao najpovoljniji, a sa druge strane nude nerealno visoke cijene rezervnih dijelova i ostvaruju veći profit na [ PRAVNI SAVJETNIK ] štetu ugovornog tijela. S obzirom da oni koji pružaju uslugu održavanja, uglavnom nisu proizvođači rezervnih dijelova, moguće je tenderskom dokumentacijom predvidjeti da je ponuđač sa kojim je zaključen okvirni sporazum dužan da u momentu kada ugovorno tijelo zatreba uslugu održavanja dostavi i ulaznu fakturu, tj. nabavnu cijenu rezervnog dijela u smislu provjere realnosti cijene istog. Generalni odgovor za okvirni sporazum za javnu nabavu radova nije moguće dati jer se zbog same prirode radova u većini slučajeva radi o kombinaciji više predmeta nabave. PITANJE: Svi postupci - većina je konkurentski zahtjev - koje radi moja ustanova. Tehnička specifikacija za lijekove – sanitetski materijal. Kako uraditi da se ne dobije nekvalitetan materijal? ODGOVOR: U skladu sa člankom 13. stavak (1) Zakona, ugovorno tijelo priprema tendersku dokumentaciju u skladu s odredbama zakona i podzakonskim aktima. U tenderskoj dokumentaciji, ugovorno tijelo dat će potpune informacije o uvjetima ugovora i postupcima dodjele ugovora, koji su ponuđačima dovoljni za pripremu svojih ponuda na stvarno konkurentskoj osnovi. Ugovorno tijelo smatra ponudu odgovarajućom ukoliko ista ispunjava zahtjeve utvrđene obavještenjem o nabavci i tenderskom dokumentacijom, u skladu sa člankom 14. stavak (3) Naputka o primjeni Zakona o javnim nabavama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/05 i 24/09). Kandidati i ponuđači moraju pažljivo razmotriti zahtjeve navedene u tenderskoj dokumentaciji i ispoštovati ih kako bi ugovorno tijelo prihvatilo njihove zahtjeve i ponude. Shodno tome, ugovorna tijela su dužna postupati u skladu sa onim što je navedeno u tenderskoj dokumentaciji i obavještenju o nabavci i odbiti one ponude koje nisu u skladu sa postavljenim zahtjevima. Suprotno, ugovorna tijela ne mogu odbaciti ponude po osnovu zahtjeva koji nisu navedeni u tenderskoj dokumentaciji i u obavijesti o nabavi. Bitno je naglasiti da zahtjevi koje ugovorno tijelo postavi u tenderskoj dokumentaciji moraju biti jasni, precizni, nedvosmisleni, te na isti način shvaćeni od svih ponuđača, kako bi se mogla donijeti odluka o kvalifikovanosti ponuđača, odnosno o izboru najpovoljnijeg ponuđača na stvarno konkurentskoj osnovi, te uz ostvarivanje jednakog tretmana, nediskriminacije i transparentnosti, kao osnovnih principa javnih nabava. Prema tome, ugovorno tijelo u tenderskoj dokumentaciji mora detaljno navesti sve svoje potrebe i zahtjeve, kako bi ponuđači mogli odgovoriti na iste i ponuditi ono što ugovorno tijelo uistinu traži i treba. Dakle, tenderska dokumentacija mora sadržavati detaljne zahtjeve i potrebe ugovornog tijela, što znači da se u njoj ništa ne može podrazumijevati. Članak 14. stavak (4) Zakona navodi da će ugovorno tijelo odbiti sve ponude kojima se nude robe, usluge ili radovi koji suštinski ne ispunjavaju tehničke specifikacije sadržane u tenderskoj dokumentaciji. Dakle, isključivo na osnovu ispunjenosti uvjeta koje je ugovorno tijelo navelo u tenderskoj dokumentaciji donosi se odluka da li će se prihvatiti ponuda određenog ponuđača ili ne. Međutim, u stavku (5) članka 14. Zakona određeno je da pozivanje na robe određene izrade ili izvora snabdijevanja, ili na određeni proces, ili na robne marke, patente, tipove ili određeno porijeklo, ili proizvodnju, radi favoriziranja ili eliminacije određenih dobavljača, proizvoda ili metoda je zabranjeno, osim kada je ugovorni organ u nemogućnosti da korištenjem objektivnih tehničkih specifikacija navede opis predmeta ugovora koji je dovoljno precizan i u potpunosti razumljiv. U takvom slučaju, ugovorno tijelo obvezno je navesti da će prihvatiti proizvode, usluge ili metode koji su ekvivalentni u pogledu njihovih osobina dodavanjem izraza „ili ekvivalent“. Imajući u vidu navedeno, mišljenje Agencije je da se ugovorna tijela mogu izuzetno pozvati na robe određene izrade ili izvora snabdijevanja. U tom slučaju ugovorno tijelo je obvezano dati pojašnjenje da koristi naziv datog proizvođača samo kao pomoćni opis i da to ne isključuje ekvivalentne proizvode drugih ponuđača. Naime, također, u stavku (2) točka b) navedenog članka Zakona određeno je da ugovorno tijelo nema pravo odbiti ponudu na osnovu toga što ponuđeni proizvodi, usluge ili radovi ne ispunjavaju postavljene zahtjeve u pogledu standarda naznačenih u tehničkoj specifikaciji ukoliko ponuđač u svojoj ponudi može dokazati da rješenja koja nudi zadovoljavaju na suštinski ekvivalentan način zahtjeve postavljene u tehničkoj specifikaciji tenderske dokumentacije. Shodno naprijed navedenom, ukoliko ugovorno tijelo u tenderskoj dokumentaciji smatra neophodnim navesti naziv proizvoda ili proizvođača, u smislu dokazive objektivne nemogućnosti opisa predmeta nabavke, u tom slučaju je dužan navesti i „ili ekvivalent“ i naravno isti i prihvatiti. Ukoliko isto ne bude učinjeno, ponuđači i sva zainteresovana lica imaju pravo uložiti prigovor na tendersku dokumentaciju, u skladu sa članom 50. Zakona. BROJ 11 NOVEMBAR 2014 PRAVNI SAVJETNIK 133 PITANJE: Može li se mini tenderisanje raditi elektronskim putem? ODGOVOR: Ovdje se misli na minitenderisanje po novom ZJN, koji će se početi primjenjivati od 27. 11. 2014. godine. U okviru minitendera ugovorno tijelo određuje rok za podnošenje ponuda, uzimajući u obzir složenost predmeta nabave i vrijeme potrebno za dostavu ponuda. Ponude se podnose u pismenom obliku, a njihov sadržaj ostaje tajan sve do isteka roka predviđenog za dostavu ponuda. Dakle, odgovor je ne, jer zasad elektronske javne nabavke u BiH još nisu razvijene do te mjere da se ponude mogu dostavljati elektronskim putem. Na pitanja odgovarao: Josip Jakovac, Agencija za javne nabavke BiH PITANJE: Ukoliko je nabavka planirana za III kvartal godine, a ista se pokrene prije ili kasnije (II ili IV kvartal) ili da se ugovorni organ predomisli pa, umjesto ugovora, htjedne okvirni sporazum, da li se u ovim slučajevima moraju praviti izmjene i dopune plana javnih nabavki? pismeni zahtjev od dva investitora, koji grade zgrade, da hoće da se priključe na Toplane. Vrijednost cijevi za taj priključak bi bio u konkurentskom razredu. Šta sada raditi? To je po zakonu razbijanje nabavke, a sa druge strane to predstavlja za preduzeće daljni razvoj i opstanak firme. A još da napomenem, to nismo mogli ni znati, jer su investitori kupili od opštine zemlju za gradnju stambenih zgrada. Napominjem da je to bilo izvan znanja ugovornog organa. ODGOVOR: U konkretnom slučaju teško je dati odgovor na postavljeno pitanje jer se ne raspolaže sa dovoljno bitnih informacija koje nisu navedene u postavljenom pitanju. Na osnovu postavljenog pitanja, kada je postupak nabavke proveden putem otvorenog postupka i ugovor realizovan, jedina mogućnost za nabavku novih cijevi i prateće opreme je putem otvorenog postupka jer ukoliko bi se postupak nabavke proveo putem konkurentskog zahtjeva za dostavu ponuda to bi bilo cjepkanje predmeta nabavke, što je izričito zabranjeno odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH. ODGOVOR: Za bilo koju izmjenu osnovnog PITANJE: Drugo pitanje se odnosi na plan plana nabavki ugovorni organ bi trebao praviti izmjenu plana nabavki. Ukoliko se radi o, uslovno rečeno, sitnijim izmjenama kao što je navedeno u pitanju onda se ova izmjena može unijeti prilikom neke značajnije izmjene osnovnog plana nabavki. PITANJE: Ako objavimo plan nabavki na internet stranici i neki potencijalni ponuđač traži da učestvuje u konkurentskom zahtjevu, da li smo dužni da mu omogućimo učešće jer inače ugovorni organ samoinicijativno u konkurentskom zahtjevu traži ponuđače? ODGOVOR: Ukoliko se desi sitaucija da potencijalni ponuđač na bilo koji način (pa i uvidom u Plan nabavki) sazna za postupak nabavke koji ugovorni organ provodi ili namjerava provesti i zatraži učešće u tom postupku ugovorni organ mu je dužan, uvažavajući princip pospješivanja aktivne konkurencije i jednakog tretmana prema ponuđačima, dostaviti tendersku dokumentaciju i omogućiti učešće u postupku javne nabavke. PITANJE: U komunalnom preduzeću Toplane imali smo nedavno otvoreni postupak za nabavku cijevi i prateće opreme i postupak je završen, ugovor realizovan. Nakon mjesec dana dobijamo javnih nabavki. Menadžment preduzme plan za 2015. godinu u novembru – decembru tekuće godine. Nadzorni odbor plan za 2015. utvrđuje u februaru 2015. godine, sa tim da saglasnost daje skupština akcionara u maju – junu 2015. kada usvajaju i završni račun za 2014. Šta raditi jer su nabavke uglavnom kapitalne? ODGOVOR: U skladu sa članom 17. novog Zakona o javnim nabavkama BiH, ugovorni organ mora donijeti i objaviti plan javnih nabavki čija je vrijednost veća od 50.000 KM za robe i usluge, odnosno 80.000 KM za radove na svojoj web-stranici i to najkasnije u roku od 60 dana od dana usvajanja finansijskog plana. Dakle, preduzeća moraju u roku od 60 dana od dana usvajanja finansijskog plana donijeti plan nabavke i isti objaviti na svojoj web-stranici. Iz same zakonske odredbe vidljivo je da se plan javnih nabavki mora donijeti i objaviti u roku od 60 dana od dana usvajanja finansijskog plana te se cjelokupna procedura donošenja plana nabavki mora ubrzati kako bi plan bio blagovremeno donesen. PITANJE: Da li je ispravno i u skladu sa zakonom sprovesti postupak javne nabavke (konkurentski zahtjev) uz učešće samo dobavljača koji inače čine grupaciju, ali u tom konkretnom postupku nastupaju samostalno – zasebna pravna lica, npr. među članicama HIFA GROUP (koja nije pravno lice)? i da li se rokovi za žalbu na obavještenju ponavljaju? ODGOVOR: Konkurentski zahtjev za dostavu ODGOVOR: Članom 39. stav 2. Zakona o ponuda je postupak koji je definisan članom 46. Zakona o javnim nabavkama BiH koji je trenutno na snazi. U tom postupku nabavke, ukoliko se radi o konkurentskom zahtjevu za dostavu ponuda bez objave dodatnog obavještenja o nabavci, ugovorni organ dostavlja zahtjev za ponudu na adrese najmanje tri ponuđača (poželjno je na što više adresa). Ponuđači kojima je dostavljen zahtjev za ponudu ni na koji način ne smiju biti povezani niti da znaju kome je poslan zahtjev za ponudu. Dakle, nije dozvoljeno da u konkurentskom zahtjevu učestvuju samo ponuđači koji čine grupaciju ili konzorcij. Ukoliko ponuđač podnese ponudu kao konzorcij / grupacija nema pravo samostalno podnijeti ponudu i obrnuto. PITANJE: Kako upravni organ koji je tek u fazi osnivanja i trenutno je bez zaposlenika (budžetski korisnik) može formirati komisiju? Kako direktor upravnog organa donosi rješenje o imenovanju komisije i donosi odluku o javnoj nabavci? Agencija je pravni subjekat koji je osnovan zakonom. ODGOVOR: Ugovorni organ formira komisiju za javne nabavke u skladu sa odredbama člana 7. Zakona o javnim nabavkama i odredbama člana 5. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama. Ukoliko se ugovorni organ nalazi u opisanoj situaciji, odnosno u fazi je osnivanja i trenutno je bez zaposlenika, treba razmotriti mogućnost da nabavke koje treba provesti u njegovo ime provede njegov osnivač ili da pokuša pronaći neki drugi način kako bi izvršio nabavku koja mu je potrebna. PITANJE: Fondacija u FBiH koja implementira veći broj razvojnih projekata i provodi procedure nabavke za ista pita da li u plan nabavki za 2015. godinu ulaze i pretpostavljene nabavke za svaki projekat i za nabavku za potrebe fondacije? javnim nabavkama BiH definisano je sljedeće: „Ako dobavljač kojem je dostavljen prijedlog dodjele ugovora: a) u pisanoj formi odbije dodjelu ugovora; ili b) propusti da ostavi garanciju za izvršenje ugovora o nabavci, kako je propisano u tenderskoj dokumentaciji; ili c) propusti da potpiše ugovor o nabavci; ili d) odbije da zaključi ugovor pod uslovima navedenim u tenderskoj dokumentaciji; ugovorni organ predlaže dodjeljivanje ugovora onom dobavljaču čija je ponuda po redoslijedu odmah nakon ponude najuspješnijeg ponuđača koji je odbio dodjelu ugovora.“ Dakle, ukoliko se ugovor dodijeli sljedećem ponuđaču nakon što najuspješniji ponuđač odbije zaključiti ugovor ugovorni organ donosi odluku o dodjeli ugovora sljedećem ponuđaču i s istim zaključuje ugovor o nabavci. PITANJE: Ukoliko ugovorni organ ima stanovite finansijske probleme (posluje sa gubitkom) kako planirati nabavke za narednu godinu i kako ostvariti tekuće poslovanje, ako zna da za neke važne nabavke (servisne usluge, investiciona ulaganja i nabavke medicinske opreme jer je mnoga izamortizovana) nisu obezbjeđena novčana sredstva od strane osnivača (skupština kantona). Kome je to zakonska obaveza? ODGOVOR: Ugovorni organ sačinjava i donosi plan nabavke nakon usvajanja finansijskog plana i u skladu sa sredstvima koja su u finansijskom planu predviđena za pojedine nabavke. Ukoliko ugovorni organ nema sredstva predviđena za konkretne nabavke u finasijskom planu ne može planirati te nabavke. ODGOVOR: Ukoliko je fondacija obveznik PITANJE: Kako izvršiti plan nabavki za primjene Zakona o javnim nabavkama i potpada pod ugovorne organe definisane članom 3. Zakona o javnim nabavkama BiH, potrebno je da u planu nabavki obuhvati sve nabavke koje provodi u toku godine. 2015. godinu ukoliko zakon stupa na snagu 1. 12. iduće godine, a većina učesnika u JN sluša seminare na ovu temu? ODGOVOR: Novi Zakon o javnim nabavkama stupa na snagu 28. 11. 2014. godine. PITANJE: Kad najuspješniji ponuđač iz bilo kojeg razloga ne zaključi ugovor i ugovor se dodijeli sljedećem ponuđaču, da li se donosi nova odluka o dodjeli ugovora i da li se ponavlja postupak obavještavanja PITANJE: Da li sa dobavljačima sklapamo samo okvirni sporazum ili smo u obavezi sklopiti i ugovor o nabavci roba i usluga? Inače smo komunalno preduzeće. ODGOVOR: Okvirni sporazum predstavlja proći bit će regulisana podzakonskim aktom samo sporazum između ugovornog organa i ponuđača u kome se određuju uslovi za sklapanje budućih ugovora. Dakle, ugovorni organ je dužan prilikom svake nabavke od ponuđača sa kojim ima zaključen okvirni sporazum da zaključi pojedinačan ugovor za nabavke koje su predmet okvirnog sporazuma. koji je u fazi pripreme u Agenciji za javne nabavke. PITANJE: Može li se u sklopu sistematizacije poslodavca na mjesto osobe zadužene za javne nabavke predvidjeti više od samo jedne osobe? ODGOVOR: Broj službenika za javne PITANJE: U kojem roku treba biti vraćen nabavke koje jedan ugovorni organ može potpisan ugovor od strane ponuđača kojem su ugovori poslani na potpis? ODGOVOR: Nije određen rok u kojem treba biti vraćen ugovor od strane ponuđača kojem je poslan na potpis. Ponuđač treba odmah nakon što potpiše ugovor isti vratiti ugovornom organu. Ukoliko to nije slučaj onda ugovorni organ treba pozvati ponuđača i organizovati potpisivanje ugovora u svom sjedištu na dan kada treba da se zaključi ugovor. PITANJE: Izvještaj o najpovoljnijem ponuđaču treba dostaviti svim učesnicima, a da li treba i Agenciji za JN po važećem zakonu o JN? ODGOVOR: Ugovorni organ je dužan izvršiti unos izvještaja o dodjeli ugovora u postupku javne nabavke u elektronski sistem za dostavu izvještaja, u roku od 15 dana nakon okončanja postupka javne nabavke iz Poglavlja II i Poglavlja III Zakona. Izvještaj se dostavlja korištenjem web informacionog sistema Agencije za javne nabavke koji je dostupan na web-stranici javnih nabavki. (www.javnenabavke.gov.ba) PITANJE: U JN u kojoj nije poslovna praksa donošenja budžeta na nivou godine, koji su rokovi i koji je način za donošenje plana javnih nabavki? Na šta se u tom slučaju on naslanja? ODGOVOR: Plan nabavki se donosi i objavljuje na web-stranici ugovornog organa u roku 60 dana od dana donošenja budžeta ili finansijskog plana. Dakle, svaki ugovorni organ ima neku vrstu finansijskog plana koji je osnova za njegovo djelovanje i funkcionisanje. U skladu sa tim finansijskim planom donosi se i plan nabavki. PITANJE: Za koji period i kada je planirana obuka za certificirane službenike za poslove javnih nabavki? ODGOVOR: Sva pitanja vezana za službenika za javne nabavke te obuke koje će isti morati predvidjeti u svojoj organizacionoj strukturi i sistematizaciji radnih mjesta je interna stvar svakog ugovornog organa. Naravno, taj broj službenika zavisi od niza faktora među kojima su najvažniji veličina ugovornog organa, obim nabavki, raspoloživa sredstva, itd. PITANJE: Tko je ovlašten za donošenje plana nabave, odluke o odabiru ponuđača i zaključivanju ugovora u JU u kojoj je organ upravljanja upravno vijeće ovlašteno za nabavu? ODGOVOR: Sve akte u postupku javnih nabavki, uključujući i plan nabavke, odluke, kao i potpisivanje ugovora, donosi i potpisuje rukovodilac ugovornog organa, odnosno osoba koja je ovlaštena osnivačkim i internim aktima ugovornog organa. PITANJE: Gdje objaviti plan nabave ukoliko ugovorni organ nema svoju web-stranicu? ODGOVOR: Plan nabavki se, u skladu sa članom 17. novog Zakona o javnim nabavkama objavljuje na web-stranici ugovornog organa. Ukoliko ugovorni organ nema svoju web-stranicu. preporuka je da isti uspostavi vlastitu web-stranicu.1 PITANJE: Da li je ugovorni organ obavezan dostaviti TD ponuđaču po konkurentskom postupku kome nije dostavljen konkurentski zahtjev, već se javlja nakon uvida u objavi na stranici Agencija za JN? ODGOVOR: Ukoliko se desi situacija da potencijalni ponuđač na bilo koji način sazna za postupak nabavke koji ugovorni organ provodi ili namjerava provesti i zatraži da mu se dostavi zahtjev za ponudu u tom postupku ugovorni organ mu je dužan, uvažavajući princip pospješivanja aktivne kokurencije i jednakog tretmana prema ponuđačima, dostaviti tendersku dokumentaciju i omogućiti učešće u postupku javne nabavke. PITANJE: Na koji način nabavljati potrebnu robu, usluge, odnosno radove u periodu nakon isteka sklopljenog ugovora dok nije sklopljen novi ugovor? ODGOVOR: Ugovorni organ mora posebnu pažnju posvetiti tome da na vrijeme pokreće postupke nabavke i zaključuje ugovore prije nego isteknu važeći ugovori, kako se ne bi doveo u situaciju da su mu potrebne robe, usluge ili radovi, a da mu je prethodni ugovor već istekao. Ugovorni organ može postići da na vrijeme zaključuje ugovore ukoliko dobro planira javne nabavke i provođenje postupaka nabavke pokreće blagovremeno. PITANJE: Da li ugovorni organ može u TD i ugovoru predvidjeti izjavu, odnosno članak da ugovorni organ nije vezan za količinu i vrijednost predodređen ugovorom – ukoliko stvarne potrebe za robom – uslugama budu manje, odnosno veće ili se odnose na povećanu potrebu za drugom robom? ODGOVOR: Prilikom zaključenja ugovora ugovorni organ zaključuje ugovor na tačan iznos, kao i za tačno utvrđene količine roba, radova ili usluga. U slučaju kada ugovorni organ ne može predvidjeti stvarne potrebe za robama, uslugama ili radovima u određenom vremenskom periodu, a te nabavke se redovno i učestalo pojavljuju, najbolji način za prevazilaženje ovog problema je provođenje odgovarajućeg postupka nabavke i zaključenje okvirnog sporazuma. U tom slučaju, ugovorni orgam će predvidjeti maksimalne okvirne količine za koje smatra da će mu biti potrebne u određenom razdoblju za koje se zaključuje okvirni sporazum, a realizirat će samo one količine koje mu budu stvarno potrebne. PITANJE: Treba da raspišem konkurentski zahtjev za nabavku štamparskog materijala, pa me interesuje da li mogu ponudu poslati ponuđaču koji je registrovan kao zanatska radnja. Imam jednog ponuđača registrovanog kao zanatsko-trgovinska radnja i dva ponuđača registrovana kao zanatska radnja. Takođe, zanima me kako bi izgledao konkurentski zahtjev za nabavku goriva, jer su mi sporni npr. uslovi oko izbora najpovoljnijeg ponuđača i cijena, jer se cijena za gorivo mijenja iz dana u dan? ODGOVOR: Čalnom 22. stav 4. Zakona o javnim nabavkama BiH definisano je da ugovornom organu nije dozvoljeno odbiti ponudu isključivo na osnovu toga što je podnesena ili od pravnog ili od fizičkog lica. S obzirom na navedenu odredbu, a imajući u vidu činjenicu da su i zanatskotrgovinska i zanatska radnja fizička lica, nema smetnje da im u konkurentskom zahtjevu bude dostavljen zahtjev za ponudu. Naravno, ponuđači moraju biti registrovani za obavljanje djelatnosti koja je predmet nabavke, što dokazuju rješenjem izdatim od nadležne općinske službe u kojem je navedeno da je ponuđač registrovan za obavljanje predmetne djelatnosti. Što se tiče postupka nabavke goriva, s obzirom na čestu promjenjivost cijene, u tenderskoj dokumentaciji je potrebno definisati da su cijene tokom trajanja ugovora promjenjive. Takođe je potrebno odrediti cjenovnu formulu ili neki drugi način formiranja cijene po kojoj će biti isporučivano gorivo nakon promjene cijene. U FBiH je obaveza ponuđača da dostavljaju Federalnom ministarstvu trgovine na ovjeru nove cijene prilikom promjene i tako ovjerene obrasce dostavljaju ugovornom organu kao dokaz da su cijene promijenjene. U principu, bitno je definisati neki objektivan način određivanja nove cijene kako bi se ugovorni organ zaštitio od samovoljnog formiranja cijene od strane ponuđača kao i poštovao princip efikasnog korištenja javnih sredstava. Odgovarao na pitanja: Amir Rahmanović, trener za javne nabavke (Napomene) 1 Pretpostavljam da će i ovoj problem biti riješen u okviru podzakonskih akata.
© Copyright 2024 Paperzz
