Poremećaji hranjenja – Uvod Što su poremećaji hranjenja? Ukoliko odete na link: http://www.anoreksija-bulimija.info/ naći ćete kratak, znanstveni opis svakog od poremećaja hranjenja. Tu su iznesene osnovne informacije, odnosno generalizirani opis koji je služio pri izradi Strategijskih smjernica za unapređenje prevenciju i liječenja poremećaja prehrane u Hrvatskoj. Ponekad je iz znanstvene literature i članaka teško razumjeti kako neki poremećaj zapravo izgleda. Ljudi koji nemaju iskustva s tim područjem mogu zamisliti neke strašne slike. Mogla bih vam sada pisati o definicijama koje stoje i u ostalim knjigama i priručnicima, ali neću. Umjesto toga, pisat ću vam o tome kako izgleda kada bolujete od nečeg takvog, pisat ću o tome koliko su poremećaji hranjenja patnja za svakog tko ih prolazi, koliko su tihi i koliko ih je teško zapravo definirati. Osobe oboljele od poremećaja hranjenja susreću se često s dubokim nerazumijevanjem, a ponekad i podsmijehom šire javnosti, njihovih poznanika, a često i zdravstvenih djelatnika. Zašto? Što poremećaje hranjenja razlikuje od drugih psihičkih poremećaja? Pa zapravo, ne mnogo. Mislim da se osoba oboljela od shizofrenije, depresije, bipolarnog poremećaja ili nekog drugog psihičkog poremećaja mora jednako tako boriti za svoja prava, za razumijevanje i suosjećanje te sa morem predrasuda, stereotipa i diskriminacije. (link za sve slike je http://yes-butno.tumblr.com/ ) Ono u čemu se poremećaji hranjenja razlikuju od ostalih poremećaja jeste privid „volje“. Čini se kao da ljudi okruženi obiljem i velikim izborom hrane zbog svoje taštine i nezahvalnosti jednostavno biraju izgladnjivati se zbog mode, zbog glumica, zbog prestiža...Za nekog tko je obolio od shizofrenije reći će „On je opasni luđak.“, ali ipak ga u velikoj većini slučajeva neće kriviti za to što ima poremećaj. Reći će: „Loša krv, loši geni, loša biologija, ne može si pomoći...“ Kada vide nekog kako kopni okružen hranom, progonjen iracionalnim mislima, čudnim ritualima vezanima za hranu i jedenje, promatrat će to u čudu, no ipak će misliti da osoba može prestati kad god poželi. Naravno, to nije točno, zapravo, ne može biti pogrešnije. (http://yes-butno.tumblr.com/) Kad bih pokušala opisati sve poremećaje hranjenja zajedno opisala bi ih kao duboko nezadovoljstvo sobom, kao duboko neprihvaćanje sebe kao osobe, kao potpuni gubitak osjećaja vlastite vrijednosti, kao osjećaj da ja, kao osoba, ne vrijedim. Svaki od poremećaja tu jednu tešku i tužnu temu zahvaća na svoj način. Ljudi oboljeli od anoreksije uskraćuju si hranu. Ljudi oboljeli od bulimije prejedaju se pa potom čiste od hrane. Neki ljudi se samo emocionalno prejedaju. Neki ne spadaju niti u jednu kategoriju te su nespecifični. Svima im je zajednička patnja i muka s nečim što je osnova života. Hrana prestaje biti samo hrana te porima razna simbolična značenja. Kako ljudi da bi živjeli moraju jesti svaki dan mnogo puta, oni koji imaju problem na ovom području konstantno se bore sa svojim mislima, sa svojim tijelom, sa svojim osjećajima. Zamislite kako bi vam bilo da svaki put kada idete nešto pojesti morate voditi bitku s mislima koje vam govore da ste pojeli previše, da ćete se udebljati, da ono što ste pojeli nije bilo dovoljno zdravo. Kako bi vam bilo da kada pojedete jedan komad ukusne torte, nakon toga ne možete stati, već pojedete cijelu tortu, jer je tako fina, i ugodno je jesti, tako malo stvari je ugodno kao što je to. Ove rečenice možda zvuče grubo i generalizirano. Na kraju, svaka osoba je posebna i njezina bol se ne može svesti na nekoliko dijagnostičkih oznaka ili ponašanja koja su tipična za njezin poremećaj. http://yes-butno.tumblr.com/ Iako među oboljelima od nekog poremećaja hranjenja nekada ima jezivih sličnosti u osobnosti i stilu života, zapravo nema pravila. Dijagnostički kriteriji služe zdravstvenim djelatnicima da bi mogli međusobno komunicirati. Oboljelima je samima često jako teško razumjeti svoj poremećaj. Nekad se mogu osjećati izgubljeno u moru simptoma i uvjeta koje treba zadovoljiti da bi dobili dijagnozu. Neki je ne žele prihvatiti. Neki se osjećaju „neuspješno“ jer ne zadovoljavaju kriterij za neki od poremećaja pa su svrstani u široku skupinu „nespecicfičnih“ jer im nedostaju neki simptomi da bi im se dala dijagnoza anoreksije ili bulimije. Neki ljudi koji ne zadovoljavaju neki kriterij osjećaju se kao „neuspješni anoreksičari“. Nekome tko nema iskustva u ovom području, ovo može zvučati izluđujuće i zastrašujuće. Nije čudno onda što poremećaji hranjenja bude toliko frustracije, polemika i ljutnje, čak i kod ljudi koji se njima profesionalno bave. Jako je teško shvatiti što navodi ljude na samouništenje. Freud je smatrao da je to dio ljudske prirode. Ja se ne slažem s njim. Mislim da je u ljudskoj prirodi golema čežnja za životom i preživljavanjem. S Ponašanja koja su uništavajuća za pojedinca, uvijek imaju neku svrhu, te je bitno otkriti koja je ta svrha i pomoći osobi da svoj problem proradi na način koji će njegovati nju kao osobu i sačuvati njen život. Ne mislim da u nama postoji neka mračna sila koja se bori s onom životnom. Mislim da samo ponekad zalutamo. Nekada se ne možemo vratiti natrag sami. Ljudi oboljeli od poremećaja hranjenja često se svog poremećaja jako srame. Ne znaju kako pričati o tome. Ne žele da ih okolina ismijava ili umanjuje njihov problem što često dožive kada se nekome povjere. Mislim da je razgovor o problemu, kada osvjestimo da ga imamo, prvi i osnovni korak prema njegovom rješenju. Kada mračna tajna o našem izgladnjivanju, povraćanju, prejedanju ili nekom drugom ponašanju koje smo razvili, a koje nam ugrožava život i smanjuje njegovu kvalitetu, izađe na svjetlo dana, možemo početi zacjeljivati. Ukoliko imate ikakvih komentara ili pitanja obratite mi se na mail: lejla.centarbea@gmail.com Slijedećih nekoliko kolumni bavit će se slikama iz života ljudi s poremećajima hranjenja, a nakon toga ćemo pričati o uzrocima i predispozicijama, ulozi medija i sličnom.