PSIHOLOGIJA SA PSIHOPATOLOGIJOM
OSNOVI PSIHOLOGIJE
Teško je dati jednu iscrpnu definiciju psihologije, definiciju koja bi
zadovoljavala sva do danas poznata gledišta. Ako bi se pošlo od etimološkog
tumačenja riječi psihologija onda bi s obzirom da riječ psiha znači duša, a riječ
logos nauka, psihologija bila nauka o duši. Međutim kako je riječ duša
prvenstveno religiozno-filozofski pojam, naziv nauka o duši za psihologiju mogao
bi nas navesti da govoreći o psihologiji mislimo na različite metafizičke probleme
kojim se moderna psihologija danas ne bavi. Modernu psihologiju ne zanimaju
pitanja kao što su “šta je duša “, “da li je duša smrtna ili ne”, ovakva pitanja su
izvan ljudskog iskustva te ih psihologija ne proučava, s obzirom da je psihologija
iskustvena nauka i što proučava samo ona zbivanja koja se mogu iskustvenim
metodama provjeriti.
Hiljadama godina vode se žestoke polemike koje pokušavaju dati odgovor na
pitanje šta je psihički život. Na jednoj strani nalazile su se idealistička, a na
drugoj materijalistička shvatanja psihičkog života. Pristalice idealističkog
shvatanja smatraju da je psihičko (duša) apsolutno nezavisno od tijela i da ono
prethodi materiji kao organskom supstratu, dotle pristalice materijalističkog
shvatanja zastupaju suprotan stav. Demokrit poznati grčki filozof nastoji da
pojmu “duša” da materijalistički karakter. Trebalo je da prođe duži niz godina da
bi materijalističko učenje bilo pravilno postavljeno, tek kod osnivača
dijalektičkog materijalizma, Marksa, Engelsa, Lenjina.
Interesantno je Aristotelovo učenje po kome postoje tri vrste duše “vegetativna
duša” svojstvena biljkama, “vitalna duša” svojstvena životinjama i ljudima, i
“razumna duša” svojstvena jedino čovjeku. Pojavom Darvina i njegove teorije
evolucije i prirodne selekcije, a naročito uvođenjem eksperimenta u psihologiju,
psihologija kao nauka dobiva sve značajnije mjesto.
Dijalektički materijalizam zasnovan na principima Marksovog filozofskog
materijalizma polazi, razmatrajuči pojam psihičkog života, od vrlo jasne činjenice
da je svijet po svojoj prirodi materija i da raznolike pojave u svijetu predstavljaju
razne vidove materije u kretanju. Dijalektički materijalizam uči da se materija kao
objektivna realnost koja postoji izvan naše svijsti i nezavisno od nje, nalazi u
neprekidnoj promjeni, kretanju, koje predstavlja osnovni oblik postojanja
materije. Kretanje materije ima različite promjene i oblike koji kvantitativno i
kvalitativno postaju sve složeniji. Razvojem materije došlo je do izrastanja iz
njenjih vrlo prostih oblika do vrlo specifičnih i složenih, i najzad do formacije
specifičnih struktura bjelančevine. Tek kada je došlo do formacije ovih visoko
složenih oblika materije u vidu bjelančevinastih elemenata, tek tada se počelo
javljati ono svojstvo materije koje zovemo život. Poznato je da i pojmu živoga
postoje različite diferencijacije i stupnjevi, počev od najprostijeg oblika živog do
najsloženijih stupnjeva živih bića. Razvojem ovih visoko diferenciranih oblika
najsloženije materije i pojavom visoko složenih živih bića pojavilo se tek onda,
ono najfinije i najsuptilnije svojstvo te složene žive materije, koje se i naziva
psihički život.
1
Kornilov govori o tome da je psihički život najviši proizvod na specifičan
način organizovane materije. Ako se usvoji ovako, jedno ispravno materijalističko
shvatanje o pojmu živoga onada je logično da se psihički život i ne može nikad
shvatiti kao nešto što se nalazi izvan materije.
“Duh ne postoji nezavisno od tijela“ kaže Lenjin. “Mišljenje se ne može
odvojiti od materije koja misli” kaže Marks. Učenje Marksa i Lenjina jasno
govore da je psihički život ustvari svojstvo žive materije, i to samo one visoko
diferencirane. Jedna visoko diferencirana živa materija, čovjekova ličnost koja je
okružena materijalnim svijetom, ne može ostati po strani od svih zbivanja u tom
materijalnom svijetu.
Sve ono što se u materijalnom svijetu događa, a što je potpuno nezavisno od
čovjekove ličnosti, ipak na različite načine utiče na nju, dejstvujući na njen
specifičan organ-čovječiji mozak. Preko njegovih čulnih organa stvarajući u
njemu otiske predmeta iz materijalnog, realnog svijeta. Veliki doprinos na
izjašnjavanju problema psihičkog života dala je poznata Lenjinova teoria odraza,
teorija koja govori da se sve ono što se u realnom svijetu događa i ima
materijalistički karakter oslikava u vidu objektivnih stvarnosti u mozgu. To
oslikavanje objektivane stvarnosti u mozgu naziva se psihički život, svijest
čovjeka (Kornilov).
Mozak je materijalna baza i nosilac cjelokupnog psihičkog života. Bez mozga
nema osjećaja, opažanja, mišljenja i svijesti, nema psihičkog života uopće. Da je
mozak zaista nosilac psihičkog života, možemo se uvjeriti na očigledan način,
kod visokih transferzalnih lezija kičmene moždine, gdje je bila prekinuta svaka
veza izneđu mozga i nižih dijelova tijela, i gdje mozak, osim glave vrata i nešto
malo gornjih ekstremiteta nije mogao da kontroliše ni jedan niži dio tijela, niti je
iz tog dijela tijela mogao da prima te nadražaje. Pa je ipak, psihički život takvog
bolesnika tekao bez ikakvih poremećaja, sve dok je bolesnik mogao da diše i dok
je u mozak pristizala i po svom sastavu potrebna kiličina krvi. Problem odnosa
mozga i duševnog života dugo vremena postavljan je tako da su psihičke funkcije
isključivo vezane i lokalizovane u kori velikog mozga. Poslije mnogih
pomijeranja ove doktrine danas su konačno sa sigurnošću utvrđene regije u kori
velikog mozga, u kojima su lokalizovane glavne funkcije (psihomotorne,
psihosenzitivne, psihosenzorijalne kao i funkcije govora).
Najnovija istraživanja su pokazala da osim kore velikog mozga u psihičkom
životu neobično važnu ulogu igra i baza mozga sa bazalnim ganglijama i
diencefalom. Međutim, ukoliko se tokom evolucije razvija korteks, i u vezi s tim
intelekt počinje da koči i ograničava afektivnu sferu, u toliko kora velikog mozga
igra sve značajniju ulogu u regulaciji afektiviteta. Pored elementarne i automatske
regulacije (paleoencefalon) koja je povezana sa zadovoljenjem ili
nezadovoljenjem osnovnih potreba, javlja se sada jedna druga, intelektualna i
voljna regulacija (neoencefalon).
U čovjeka iz diencefalona i bazalnih ganglija neprestano naviru prema
korteksu centripetalni nervni, neurovegetativni, humoralni i hormonalni nadražaji,
na koje obratno, iz korteksa djeluje proces kočenja i odabiranja. Baza je izvor
nadražaja, a korteks izvor kočenja. Stoga prilikom bilateralnih povreda kore
velikog mozga proces kočenja slabi, a istovremeno se oslobađaju subkortikalni
afektivni automatizmi što možemo da vidimo kod pseudobulbarne paralize
(prisilan smijeh ili plač).
2
Na osnovu svega, možemo grubo da kažemo da je kora velikog mozga središte
intelektualne sfere, a baza mozga središte nagonsko- afektivne sfere.
Međutim ovu shemu odnosa baze i kore velikog mozga treba shvatiti samo
kao shemu a ne kao gotovu sliku stvarnosti. U stvarnosti je svaka psihička
manifestacija uvijek kompleksna i složena od brojnih elemenata, koji se uzajamno
prožimaju i prilagođavaju uslovima života. Mozak nadalje djeluje uvijek kao
cijelina i u slučaju potrebe jedni djelovi mozga zauzimaju druge ali ne samo to
tijelo i psiha, do poslijednjega, najneznatnijeg procesa čine jednu jedinstvenu i
nerazdvojivu cjelinu. S jedne strane, tjelesne pojave, koje se obično smatraju čisto
tjelesnim, u stvari zavise od psihičkih procesa i stanja, na primjer strah ili gnjev
utječu na varenje, menstruaciju, opšte stanje ishrane organizma pa čak i na tonus
glatke i poprečno prugaste muskulature.
S druge strane, najviši psihički procesi zavise od tjelesnih uslova
organizma, tako na primjer, odstranjenje štitnjače se odražava na psihičke procese
u organizmu. Otrovi uneseni spolja (alkohol, droge) se nepovoljno odražavaju na
cjelokupan psihički život. Moramo imati pred očima da su psihičke i tjelesne
pojave u stvari dva vida istog životnog (biološkog) procesa.
Predmet psihologije je stvarno, svjesno psihičko zbivanje u čovjeku.U
svom izučavanju tog psihičkog zbivanja, hoćemo da saznamo šta ljudi
doživljavaju i kako to doživljavaju. Ali u isto vrijueme mi ispitujemo i uslove i
uzroke tih doživljaja njihove uzajamne odnose i uticaje, kao i načine i oblike u
kojima se oni objektivno ispoljavaju.
Psihopatologija ne ispituje cjelokupno psihičko zbivanje nego samo
njegovu patološku stranu. Prema tome psihopatologija i psihijatrija, kao posebne
naučne grane, proučavaju samo bolesne pojave i stanje kod duševno poremečenog
čovjeka. Granica imeđu psihologije i psihopatologije ne može nigdje da se oštro
podvuče, pošto se na svakom koraku susreču granični slučajevi, kolebanja i
prelijevanja jednih stanja i pojava u druge.
3
IDEOLOŠO FILOZOFSKA STRUJANJA U PSIHOLOGIJI
Govoriti o ideološkim i filozofskim strujama u psihologiji predstavlja složen i
težak zadatak, prije svega što onaj ko želi da analizira ovu materiju nađe se pred
krupnim problemom koje psihološke škole da odabere kao najznačajnije. Odabrati od
mnoštva škola i pravaca ono što je najtipičnije predstavlja nezahvalan posao.
Kod Grka prije psihologije postojale su posebne naučne discipline kao što su
kosmologija, etika i nauka o saznanju. U tim naukama tretiran je i problem čovjekove
prirode. Dakle psihološki problemi su proučavani u vezi sa drugim problemima. Iz
početka se na ta pitanja odgovaralo uglavnom na osnovu spekulacija, a kasnije na
osnovu posmatranja. To posmatranje nije bilo plansko i sistematsko.
U 16 vjeku Žuan Huart publikuje traktat kojim dokazuje da sklop tjela i
spoljni izgled čovjeka s potpunom tačnošću odgovara duševnim osobinama čovjeka.
Na osnovu toga je dokazivao da je potpuno mogće po spoljašnosti čovjeka suditi o
njegovom karakteru i psihičkom životu.
U 17 vjeku Lafaterovo učenje o “fiziognomici” ukazuje na to da se karakter
može određivati po obliku i izrazu lica, po formi nosa, očiju, brade itd.
Početkom 19 vjeka javlja se Galova “frenologija” prema kojoj se upoznavanje
karaktera i čovječijih umnih sposobnosti može postići oblicima ispupčenja lobanje.
Čak i Krečmerovo učenje o konstitucionim tipovima predstavlja oživljavanje
starih nenaučnih shvatanja.
Počeci naučne psihologije vezani su za eksperimentalne radove u fiziologiji.
Karakteristika naučne psihologije sredinom 19 vjeka mogla bi se okarakterisati
jednom riječju “Eksperimentisanje”. Osnovna karakteristika ovog metoda je vještačko
izazivanje proučavanih pojava, variranje uslova i mogučnost verifikacije. Ispitivanja
su se vršila u instititima uz pomoć aparata za precizno mjerenje. U početku ovom
metodom mogli su se ispitivati samo osjećaji ili senzacije, proste i složene reakcije i
elementarna osjećanja.
Psihoanalitički pokret stavio je svoj naglasak na emocionalni čovjekov život.
Psihoanalitička psihologija nije ni laboratorijska ni seminarska, kao rana naučna
psihologija. Tvorac psihoanalitičkog pravca je Sigmund Frojd. Kroz svoju praksu
Frojd je došao do zaključka da u liječenju neuroza treba napustiti hiopnozu, koja je
tada bila izbor u liječenju neuroza i konstruisao je metod slobodnih asocijacija.kao
osnovni analitički instrument. Psihoanalitička teorije se ne može smatrati kao rigidna
i fiksirana doktrina jer je Frojd u toku svog života mjenjao i dopunjavao svoje učenje.
Psihički život ljudskih bića prema Frojdu sastoji se iz svjesneog i nesvjesnog
djela. Svjesno je manji i relativno beznačajan dio. Pored svjesnog “JA” postoji i
nesvjesno, koje je izvor skrivenih snaga koje čine onu moć koja se nalazi iza ljudskih
akcija između svjesnog i nesvjesnog nalazi se predsvjesno koje zalazi u jedno i u
drugo ali više sliči svjesnom. Prema tome u predsvjesnom se ne nalazi ono što je
potisnuto. Frojd smatra da su i svjesno i nesvjesno aktivni. Prema Frojdu nesvjesno je
aktivno ono želi, ono teži, jednom riječi ponaša se slično ličnosti.
4
Između svjesnog i nesvjesnog moglo bi se reći uvjek je ratno stanje. Ljudska
bića od rođenja uče da je sve ono što je u vezi sa seksualnim životom sramno. Od
početka društvo nameče snažne zabrane, tabue i svesno “JA” reaguje potiskivanjem
mnogih manifestacija seksa. Međutim potisnute želje ne prestaju da budu aktivne, one
iz nesvjesnog i dalje rade i na neki način vrše pritisak na svjesno. Cjelokupan život se
organizuje oko “Ega” ili svjesnog i nesvjesnog ili libida. u kome se nalaze jake
seksualne želje. Za mnoge od njih svjesno ”JA” i ne sluti da postoje, a neke od njih
potiskuje i protjeruje iz svijesti. Borba između libida i “Ega” počinje u periodu
odojčeta.
Najranije zadovoljstvo novorođene bebe je sisanje i to zadovoljstvo Frojd
smatra seksualnim. Frojd smatra da je muško djete zaljubljeno u svoju majku. Budući
da je zaljubljeno u majku, djete ima neprijateljski stav prema svom ocu (Edipov
kompleks). Istina djete može i voljeti svog oca i u tom slučaju ono je ambivalentno
prema njemu, ono ga i voli i mrzi. Čitava ta situacija sa snažnim ljubavnim izlivima i
ljubomorom, sa neizbježnim sukobima i potiskivanjima, uslovljava ogroman stres koji
može biti bezkrajni izvor emocionalnih poremećaja.
Rezultat Frojdovih proučavanja psihologije bilo je novo shvatanje u
organizaciji ljudske psihe. To shvatanje konstruisano je u tri pojma ID, EGO, i
SUPER EGO-svijest. Super Ego ili Nad Ja razvija se kada djete u svojim ranijim
kontaktima sa okolinim svijetom inkorporiše u sebe roditeljski ideal, usvaja ga kao
dio sebe, kao zabrane koje su mu roditelji nametnuli od najranijeg doba. Frojd u svom
učenju nije uzimao u obzir socijalne faktore i to je jedna od najvećih njegovih
grešaka. Međutim on je postavio i poktrenuo niz pitanja iz oblasti normalne i
abnormalne psihologije.najpoznatiji Frojdovi učenici Jung i Adler, pošli su svojim
putem.
Jung je bio predstavnik kompleksne psihologije. On je unio daleko više
mistike, i vratio se na neka metafizička učenja, tako, da njegova shvatanja nemaju
neku naučnu vrijednost (učenje o sudbini). Jung je pored pojma osobnog nesvjesnog
uveo i pojam kolektivno nesvjesnog, što označava trag kolektivnih iskustava ljudske
vrste koji se naslijeđuju i očituju kroz individualno nesvjesno. Tvorac je pojmova
« introvertan «, « ekstrovertan « i « individualizacija «.
Adler tvorac takozvane individualne psihologije, naglasio je ulogu socijalnih
faktora u razvitku psihičkog života i značaj ranih doživljaja. Prema njemu nije
dominantan seksualni nagon već nagom za vladanjem, volja za moći i želja za
kompenzaciom izvjesnih manjih vrijednosti. Autor je pojma “ stil života ”, što
označava karakterističan način pojedinca u izražavanju svoje ličnosti i u postizanju
svojih ciljeva.
Neoanalitičari i eksperimenalni analitičari pokušali su proučavanjem
primitivnih plemena da potvrde ili odbace izvjesna analitička učenja. Osnovna
zamjerka im je što u tumačenju socijalnih i socijalno psiholoških pojava zanemaruju
ekonomske faktore.
Oto Rank o porijeklu neuroza postavlja teoriju prema kojoj sve neurotske
teškoče potiču od traume rođenja. Po njemu rođenje, iako fiziološki akt, predstavlja
intenzivan šok koji u osobi proizvodi prvobitan strah i obrazuje jednu rezervu straha
koja se oslobađa u anksioznim situacijama. Prema njemu to znači prvu životnu
traumu, najintenzivniju, u suštini dvostruku traumu: traumu uslijed straha i traumu
uslijed odvajanja od majke.
5
Rank smatra da seksualni akt predstavlja pokušaj simboličnog sjedinjenja sa majkom.
On je prvi shvatio da treba izmjeniti Frojdovu terapijsku tehniku i da u prvi plan treba
staviti volju pacijenta.
Šandor Ferenc je isticao da je jedan od osnovnih problema bolesnika bio taj
što su oni uvijek bili bez ljubavi. On je insistirao da analitičar treba da unese
emocionalne elemente i stvori takav odnos sa pacijentom da mu pacijent može
priznati svoje nedostatke.
Kerin Horni u interpretaciji neuroza uzima u obzir i socijalne faktore, upravo
faktor “ kulturu ”. Za nju sukob između želja i socijalnih zahtjeva predstavlja osnovni
izvor za nastanak neuroze. Horni stavlja u prvi plan važnost interpersonalnih odnosa,
sadašnjost i poslijedice. Ona se ne slaže sa učenjem da samo iskustva iz djetinjstva
stvaraju uslove za neuroze odraslih.
Lazarik je služeči se određenim testovima pokušao utvrditi sa kojim su se
roditeljem ispitanici pretežno identifikovali. On je utvrdio da su ispitanici koji su se
identifikovali sa roditeljem suprotnog spola postaju psihijatrijski slučajevi, dok su
normalni oni koji su imali identifikaciju sa roditeljem istog spola.
Za sve moderne pravce u psihologiji je karakteristično naglašavanje socijalnih
faktora u razvoju i formiranju psihičkog života.
Pavlov osnivać teorije o uslovnim refleksima. Princip dominacije i inhibicije
su tvorevine uslovljene fiziološkim elementima a to čini osnovu za formiranje
specijalne škole “ Refleksološka škola ”.
Suština Pavlovljevih shvatanja leži u tome da se koriste adekvatne draži koje
stvaraju urođene, bezuslovne odgovore (reflekse) i da se uz ponovljenu primjenu
adekvatnih draži (svjetlosnih ili zvučnih) u nervnom sistemu formiraju privremene
socijalne veze, koje kasnije omogučavaju da se dobije isti odgovor i kada se odbaci
primjena adekvatne draži, a očuva samo indiferentna draž. Tako npr. davanje hrane
psu (adekvatna draž) uz ponavljani zvuk zvonceta (indiferentna draž) poslije više puta
obavljenog eksperimenta može usloviti dobijanje istog odgovora (digestivna reakcija)
i kada se kasnije samo pojavljuje zvuk zvonceta bez prinošenja hrane.
Ali pored mnogih novijih shvatanja naslijednika Pavlovljeve škole o
postojanju polimorfnih socijalnih uslovnih refleksa, uhodanih tokom razvoja jedne
individue, ipak je neshvatljivo da se jednim istim neurološko-fiziološkim
mehanizmom (Ekscitacija-inhibicija) mogu objasniti raznovrsna psihička zbivanja u
kompleksnoj čovjekovoj ličnosti, pa samim tim i mnogi psihopatološki poremećaji.
6
METODE U PSIHOLOGIJI
Metodologija predstavlja dio nauke koja se bavi načinima, vrstama,
organizacijom i procesima istraživanja, sve sa ciljem dobijanja novih naučnih
saznanja, odnosno za naučno objašnjenje neke pojave, tj. svjesnih psihičkih procesa i
ponašanja, te za njihovo predviđanje. Karakteristike metodologije u određenoj nauci
zavise od problema, predmeta i ciljeva istraživanja u okviru te nauke.
Najčešće se govori o dvije temeljne metode prikupljanja podataka:
- introspekcija (samoopažanje, unutrašnje opažanje)
- ekstrospekcija ( vanjsko opažanje)
INTROSPEKCIJA
Metoda samoopažanja (introspicio – gledam unutra), predstavlja posmatranje i
saopštavanje o doživljajima u trenu dok se događaju u nama ili neposredno nakon
toga. Njome su otkriveni čulni kvaliteti, receptori, mnogo o procesu asocijacije i
rješavanju problema, faktori opažanja, tumačenje snova i slicno. Subjekt tokom
introspekcije ima dvostruku ulogu- on istovremeno i posmatra i doživljava.
Inače, introspekcija se može odvijati na razne načine:
1. u prirodnim uslovima (utisci koji su na nas ostavili neka djela, događaji,
osobe, situacije; bez priprema osoba iznosi istraživaću doživljaje kroz
predstave, riječi);
2. impresija (ispitivanje čulnih utisaka);
3. sistematska eksperimentalna introspekcija (ispitivanje složenih psihičkih
procesa; odnosno, šta nam je zapravo u svijesti dok mislimo, pri čemu je ispitanik
u potpunosti usmjeren na vlastite psihičke procese).
Nedostatak ove metode je sto se zapravo ne može primjeniti na čitavo
područje psihologije (npr. na djecu, mentalno zaostale osobe i sl.) , zatim postoji
mogućnost pojave otpora u saopštavanju svojih doživljaja, te sklonost dotjerivanju i
nemogućnost provjere iskaza. Prema tome se najčesće kombinuje sa drugim
metodama i tehnikama.
EKSTROSPEKCIJA
Ekstrospekcijom (vanjskim posmatranjem) zaključujemo o psihičkim
procesima i zbivanjima druge osobe na osnovu podražaja i reakcije. Njome se
ispitivaju zakonitosti psihičkih procesa, povezanih sa psihofiziološkim procesima u
organizmu.
Oblici ekstrospekcije su:
1. posmatranje u užem smislu (registrovanje reakcija i ponašanja organizma u
datoj situaciji);
2. prosto prigodno posmatranje (posmatramo pojavu koju nismo izazvali, niti
očekivali. Korisna je jer se njom identifikuju pojave koje se kasnije
sistematski i eksperimentalno ispituju);
7
3. sistematsko prigodno posmatranje - unaprijed znamo predmet i cilj, plan,
kontrolisanje uslova pod kojim ce se odvijati, registrovanje svega značajnog za
željenu pojavu;
4. eksperimentalno posmatranje - najviši stepen sistematskog i planskog
posmatranja, otkriva od čega zavisi javljanje i šta uzrokuje neku pojavu;
5. registrovanje ponašanja različitim aparatima - instrumentima za mjerenje
vremena, za mjerenje intenziteta draži, aparatima za slikanje, kamerama,
elektrodama. Ovo omogućava detaljnije ulaženje u prirodu pojave, dobijeni
podaci su trajni, objektivni, kvantitativno izraženi, ali su posredni pa ih je teško
tumačiti;
6.
analiza proizvoda djelatvosti - analiziramo rezultate zadataka koje smo
zadali ispitanicima da urade.
TEHNIKE U PSIHOLOGIJI
Pod psihološkim tehnikama podrazumijevamo sve postupke koji se koriste za
prikupljanje potrebnih podataka i njihovu obradu. Prema zadatku i cilju, tehnike
istraživanja u psihologiji dijelimo na:
- tehnike prikupljanja podataka
- tehnike obrade i prikazivanja podataka
TEHNIKE PRIKUPLJANJA PODATAKA
Među mnogobrojnim tehnikama prikupljanja podataka najčešće se koriste:
-eksperiment;
- intervju;
- upitnik;
- anketa:
- vođenje dnevnika i dosjea (historija slučaja);
- sociometrijski postupak;
- skala procjena;
- proučavanje dokumenacije;
- radna proba;
- analiza sadržaja;
- testovi;
EKSPERIMENT
Eksperiment ili pokus predstavlja namjerno izazivanje određenog doživljaja
ili ponašanja u strogo kontroliranim uvjetima u svrhu mjerenja i /ili promatranja.
U svakom eksperimentu postoje dvije varijable i to:
- zavisna ili kriterijska varijabla (ono što se želi ispitati);
- nezavisna ili eksperimentalna varijabla (mogući utjecaji na zavisnu
varijablu).
8
INTERVJU
Intervju je neusiljen i elastičan razgovor sa ispitanikom u „četiri oka”. Neki ga
definišu i kao „profesionalnim ciljem usmjeren razgovor”. U pravilu se sprovodi
prema unaprijed sastavljenom planu pitanja, kako bi se stvorio cjelovit sud o
ispitaniku. Uglavnom služi kao dopuna podacima koji su prikupljeni uz pomoć drugih
tehnika.
Kvaliteta razgovora ovisi o intervjueru – (bitan je ponekad spol, dob, način
govora, držanje, stav prema temi o kojoj razgovara); i intervjuiranome - ne mora
biti motiviran za razgovor, može se bojati sudjelovanja u razgovoru.
Postoje tri vrste intervjua: nestrukturirani, polustrukturirani i strukturirani
intervju.
Nestrukturirani intervju često nastaje spontano i slučajno. Npr. istraživač
razgovara s učenicima za vrijeme odmora i saznaje niz informacija koje daju
odgovore na istraživačka pitanja ili učitelj u razgovoru s roditeljem saznaje o
reagiranju djeteta na određene aktivnosti u školi vezane za primjenu novog
didaktičkog modela.
Polustrukturirani intervju zadržava donekle prirodnu i nenamještenu
atmosferu, ali je ipak sam intervju vođen od strane istraživača. Vođenje je vrlo
fleksibilno i ispitivač će se ubacivati u razgovor samo kad on skrene sa željene teme
ili kad želi razgovor usmjeriti na probleme o kojima nije bilo govora. Za
polustrukturirani intervju ispitivač ima osnovne natuknice u kojima su naznačene
osnovne teme o kojima će se voditi razgovor.
Struktirurani intervju vodi se uz unaprijed precizno definisana pitanja. To su
pitanja na koja se ne može odgovoriti sa "da" i "ne". Na taj način daje se mogućnost
informantu da slobodnije iznese svoje viđenje problema.
Prednost: mogu se dobiti podaci koji nisu dostupni slozenijim tehnikama.
Nedostaci: neanonimnost ispitanika (vezano za iskrenost), neekonomičnost ukoliko se
radi o vise ispitanika.
UPITNIK
Upitnik možemo definisati kao niz pitanja otvorenog ili zatvorenog tipa, koji
uglavnom ima 2 značenja:
- anketni upitnik / list koji služi za prikupljanje podataka kao što su npr. opći
podaci o pojedincu, ispitivanje javnog stanja i sl.)
- upitnik ili test ličnosti kojim ispitujemo jednu ili vise osobina ličnosti (npr.
optimizam- pesimizam i sl.)
Naročito su važni redoslijed pitanja, uvodna pitanja, trajanje primjene, da li
ispitanici znaju odgovoriti na pitanja koja im se postavljaju i da li to uopće žele.
Važno je postići da ispitanici odgovaraju iskreno, te ako je neophodno,
zagarantirati im anonimnost.
Prednosti: ispitivanje se može, ali i ne mora sprovesti anonimno, može
obuhvatiti više ispitanika i obrada odgovora se može standarizovati.
Nedostaci: mogućnost ispitanika da kontroliše svoje odgovore.
9
ANKETA
Kada se upitnik, intervju ili skale procjene koriste na izabranom i
reprezentativnom uzorku neke populacije,sa ciljem da bi se saznalo nešto novo o
stavovima, ubjeđenjima ili motivima ove populacije kojoj uzorak pripada, govorimo
zapravo o anketiranju.
Anketna pitanja moraju biti jasna i nedvosmislena, prosta i kratka, određena i
konkretna. Prednosti i nedostaci su slični onima koji su navedeni uz opis
tehnike upitnika.
VOĐENJE DNEVNIKA I DOSJEA
Vođenje dnevnika ili dosjea je ustvari registriranje ponašanja kroz duži
vremenski period, svog ili tuđeg. Registrira se ponašanje u prirodnim uvjetima.
Prednost: skupljanje podataka o situacijama koje se dešavaju prirodno, bez
istraživačke intervencije.
Nedostaci: dugotrajnost, vrijednost zapažanja je samo individualna, uspoređivanja
neopravdana.
SOCIOMETRIJSKI POSTUPAK
Sociometrijski postupak možemo definisati kao utvrđivanje homogenosti
skupine i statusa pojedinca u njoj, unutar grupnih odnosa i stupnja kohezivnosti ili
integriranosti grupe. Sama tehnika kojom se utvrđuje mjesto pojedinaca u
grupi, bazira se na principu izbora onih sa kojima bi najradije sarađivali, odnosno da
označe one sa kojima ne bi željeli sarađivati. Na osnovu dobijenih rezultata možemo
utvrditi kakvi su odnosi u grupi, što se može prikazati pomoću sociograma.
Sociogram je grafička shema gdje se vizualno mogu jednostavno uočiti međusobni
odnosi članova u grupi.
U odnosu na socijalni status pojedinac moze biti:
- popularan
- kontroverzan
- odbačen
- zanemaren
Prednosti: jednostavnost i velike mogućnosti otkrivanja unutargrupnih odnosa
i odnosa među pojedincima.
Nedostaci: opasnost od nekritične primjene.
SKALA PROCJENE
Skala procjena ili skaliranje je istraživački postupak kojim se prikupljaju
činjenice o stepenu, intenzitetu i kvalitetu izraženosti nekih psiholoških pojava.
Pritom se koriste različite skale mjerenja urađene po nekorn redoslijedu, gdje jedan
ili više ocjenjivača procjenjuju neku psihičku osobinu ili proces.
10
Procjene se mogu označavati brojevima, kategorijama i grafički. Tehnike
skaliranja se koriste najčešće za ispitivanje psiholoških pojava koje je teško
kvantifikovati, npr. mjerenje stavova. Školsko ocjenjivanje je također jedan vid skala
procjene koja ima pet stupnjeva. Ovaj vid vrednovanja učeničkih znanja ima
nedostatak što svaki nastavnik ima svoje vlastite kriterije ocjenjivanja. Numeričke
skale koje se koriste u psihološkim istraživanjima preciznije određuju brojne
vrijednosti ispitivane psihološke pojave.
PROUČAVANJE DOKUMENTACIJE
Dokumenti koji se najčešće proučavaju u nastavničkom i odgajateljskom radu
su školska svjedočanstva i pisane „karakteristike” o osobinama ličnosti i ponašanju
učenika. U različitim prilikama proučavaju se i dnevnici pisma i bilješke koje su
ispitanici načinili.
Prednosti: ne mora se direktno kontaktirati sa ispitanikom; dokumenti se mogu
upotrijebiti i mnogo vremena nakon njihovog nastanka.
Nedostatak: nepouzdanost i netačnost podataka koji se u dokumentu nalaze.
RADNA PROBA
U radnoj probi zadatak pojedinca je obaviti određeni posao ili manifestirati
neku vještinu, te se na osnovu rezultata zaključuje:
- koliko je ispitanik za određni posao osposobljen, odnosno koliko je ovladao
određenom osobinom
- kolike i kakve su njegove specifične sposobnosti na osnovu kojih ce se tek
osposobljavati za određeni posao ili manifestiranje vještine
Radna proba je pogodna tehnika za dijagnosticiranje momentalne spreme
kandidata za obnavljanje određene radnje.
Prednost: jednostavnost.
Nedostatak: nesigurnost prognoze.
ANALIZA SADRŽAJA
Analiza sadržaja je postupak za „klasificiranje i kvantificiranje raznih
verbalnih i neverbalnih poruka u najširem smislu riječi, prema njihovim sadržajnim i
formalnim karakteristikama, a u skladu sa unaprijed utvrđenim pravilima”.
Analizi se najprije podvrgava sadržaj poruke, a na osnovu sadržaja i drugih
karakteristika poruke zaljučuje se o osobinama tvorca poruke, kao i o osobinama
poblike kojoj je poruka namjenjena.
Prednost: poruka se može čitati „između redova”, tj. Može se doći do podataka
koji se ne daju direktno.
Nedostatak: opsežnost posla kada se želi provesti tačna i sigurna analiza.
11
TESTOVI
Z. Bujas definiše test kao „standardizovani postupak pomoću kojeg se izaziva
određena aktivnost, a onda s učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje tako da se
individualni rezultat usporedi sa rezultatima koji su dobiveni kod drugih individua u
jednakoj situaciji”.
Za razliku od većine tehnika prikupljanja podataka, testovi su pravi mjerni
instrumenti, što među ostalim znači da poznajemo njihove mjerne karakteristike
(valjanost, pouzdanost, objektivnost i dr.)
Sa obzirom na predmet mjerenja razlikujemo:
- Testove sposobnosti - mjere ne rezultat učenja, već preduslove za učenje sposobnosti zbog kojih se ljudi razlikuju u uspjehu u različitim i u istim aktivnostima.
One potiču iz naslijednih i socijalnih faktora kao i aktivnosti samog pojedinca.
Testovi mjere: senzorne sposobnosti (sposobnosti ovisne od anatomskih
karakteristika), psihomotorne sposobnosti (izvođenje brzih, spretnih, međusobno
povezanih pokreta), te mentalne sposobnosti (najviše inteligencije)
- Testove ličnosti - njima ispitujemo pojedine aspekte ličnosti, koji određuju
njenu strukturu. Najstabilnije karakteristike su osobine ili crte ličnosti, prisutne kod
svih ljudi u većem ili manjem pomjeru. Mjere se testovima poput Cattelovih,
Ajzenkovih, Belovog inventara i sl.
- Testove znanja - utvrđuje se nivo znanja, navika i vještina, stečenih učenjem
i vježbanjem. Prednosti su sto ispitanici odgovaraju na ista pitanja, istovremeno, može
se provjeriti znanje iz cijelog gradiva, ocjene su objektivnije, isključena subjektivnost
ispitivača, ispitivanje brže i racionalnije. Važno je ispitati poznavanje osnovnih
pojmova i pravila, njihovo razumijevanje i sposobnost njihove primjene.
Prednost: omogućuju mjerenje postignutih znanja, objektivni su i ekonomični
u primjeni.
Nedostaci: ispituju se uglavnom statična znanja, ne mogu se postavljati
podpitanja za emocionalno slabe i nedovoljno snalažljive ispitanike. .
12
KONCEPTI PSIHIČKOG APARATA PO SIGMUNDU FREUDU
TOPOGRAFSKI MODEL
Nesvjesno je temeljni pojam, a čine ga sve želje, misli, doživljaji, uspomene,
koji su potisnuti iz svijesti, jer su u suprotnosti s usvojenim zabranama i normama
ponašanja. Tako nesvjesno brani ličnost od krivnje i kazne. Potisnuti sadržaji
izražavaju se simbolički u snovima, umjetničkom djelu, neurotskom simptomu,
omaškama, propustima. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo
uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono
sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi
probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su
uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja
prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva)
da bi svijest o njima dovela do osjećaja anksioznosti.
U nesvjesnom se nalaze:
1. sadržaji koji su represijom potisnuti mehanizmom potiskivanja i ima ih
najviše
2. nesvjesno znanje i informacije koje imamo, ali nikad nisu prešle kroz našu
svijest i nisu naučene
3. iskustva koja imamo, ali ih ne možemo verbalizirati.
Nesvjesno se sastoji od onih iskustava, težnji i osjećaja kojih ne možemo postati
svjesni u običnim okolnostima, ali možemo psihoanalizom (primjenjujući tehniku
slobodnih asocijacija), analizom snova i simbola, ili hipnozom.
Predsvjesno su sadržaji kojih se ipak možemo dosjetiti, i dovesti ih u svjesno, jer
su povezani sa svjesnim i nesvjesnim.
Svjesno čine opažanja uvjetovana djelovanjem podražaja izvana, ono što je u
datom trenutku u središtu naše pozornosti. Svjesnost se sastoji od onoga što smo toga
trenutka svjesni. Možemo reći da svjesnost određuje ono što se u realnosti zbiva.
Najčešće svjesnost određujemo prema stupnju budnosti i sposobnosti orijentacije
prema sebi, drugima, vremenu i prostoru, tj. prema tzv. "stupnju testiranja realiteta".
Freud je vjerovao da svatka osoba posjeduje određenu psihičku energiju koju
stvaraju urođeni nagoni. To je tumačio zakonom o očuvanju energije, ili
ekonomičnošću, koja uključuje distribuciju, transformaciju i
utrošak
emocionalne energije.
Nagonski impulsi funkcioniraju po principu ugode; oni traže trenutačno
pražnjenje (ispunjenje) s namjerom održati napetost što je moguće manjom.
Ovaj tip pražnjenja energije nazvan je primarnim procesom zato jer se vjeruje da
je on izvorni način funkcioniranja psihičkog aparata, pri čemu je on sakriven i
maskiran,
a očituje se u snovima i psihijatrijskim simptomima.
13
STRUKTURNI MODEL
Psihički aparat se, prema strukturnom modelu sastoji od:
1. ID (ono) je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži
sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti
ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz ida. Ego i superego
ne bi mogli funkcionirati bez Ida.
Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje
nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve
zabrane. Id radi i djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On
je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon).
Sadrži potisnute ideje i afekte, a energiju crpi iz tjelesnih procesa (refleksi). Id je
slijep i gluh i ne boji se, nema osjećaje, sadrži samo libido (psihička energija koja
teži ugodi, želja) ili destrudo. Psihička energija ida teži za ugodom, a postizanje
te ugode odvija se po načelu nagonske ugode, što znači da se prvo osjeća napetost,
a kad dođe do realizacije nastupa opuštanje. Id sadrži potisnute ideje i afekte, koji
su suprotni zabranama i normama ponašanja. Energiju crpi iz tjelesnih procesa.
Seksualni i agresivni nagon, libido i destrudo, eros i thanatos.
EGO – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcionira po
principu realnosti. Freud kaže da je Ego tu da bi kontrolirao id, da bi ga ograničio,
usmjerio. On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i
fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi
došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže
kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcionira bez ida.
SUPER-EGO (nad Ja) je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen,
nego se razvija socijalizacijom. On je moralni čuvar ličnosti. Na temelju usađenih
normi on sudi što je dobro, a što loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s
normama ili ne. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da
superego ne ode previše u idealnost
Superego je nasljednik edipskog kompleksa. Njegove funkcije su: savjest
(osjećaj krivnje); samopromatranje; funkcija ideala (osjećaj manje vrijednosti).
Freud u superegu razlikuje 2 strukture
Ego-ideal - razvija se pod utjecajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu
izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti. Ego-ideal je način kako se
ponašanjem može zadovoljiti autoritet, tj. uzor, prema kojem se nastoji oblikovati,
stalno uz usporedbu sa Ja-idealom (svojim vlastitim).
Savjest - razvija se pod utjecajem kazni, zabrana ili iz straha. Savjest izaziva
osjećaj krivnje i grijeha.
Ego se podčinjava superegu zbog straha od kazne, a idealu zbog ljubavi.
Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom
nalazi u nesvjesnoj razini ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri strukture, ali ga
najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj.
14
MEHANIZMI ODBRANE
Mehanizmi odbrane su tehnike kojima se Ego služi za odbranu od nagona (tj.
opasnih nagonskih pulzija) i nepodnošljive tenzije afekata. Oni su nesvjesni psihički
procesi koji ublažavaju anksioznost i eliminišu konflikt. Osnovni cilj im je narcistička
zaštita, izbjeći svaku vrstu nezadovoljstva, libido okrenuti ka Egu; i za adaptaciju na
vanjski svijet.
Mehanizme odbrane moguće je podijeliti na:
Zrele
Nezerele
Kriterij za ovu podjelu mehanizama odbrane je ocjena realiteta, tj. da li je
realnost pri njihovoj primjeni iskrivljena.
Nezreli mehanizmi odbrane: potiskivanje, poricanje, acting aut, projekcija,
reakciona formacija, konverzija, disocijacija, racionalizacija, kompenzacija,
identifikacija, regresija.
Zreli mehanizmi odbrane: altruizam, humor, sublimacija, anticipacija.
Ego normalne ličnosti se veoma uspješno bori sa zahtjevima Id-a i Super-ega,
ali u slučaju kada strah stupi na scenu Ego osjeća potrebu da se odbrani od tih nasrtaja
koji mu prijete kako vanjskih, tako i unutrašnjih. U svrhu svoje odbrane Ego koristi
razne metode.Bitna funkcija psihičkog aparata sastoji se u ponovnom uspostavljanju
ravnoteže poslije poremećaja koji je nastao pod utiecajem vanjskih impulsa i stresora.
To se postiže, najprije, rasterećenjem napetosti koja je stvorena, a kasnije njenim
"potiskivanjem". Kad god ne uspije održavanje ravnoteže, stvara se stanje opasnosti.
Previše visoka napetost predstavlja najjednostavniji oblik stanja opasnosti.
Tri su tipa Ego-anksioznosti: realna, neurotična i moralna.
Anksioznost se rješava korištenjem mehanizama odbrane: nesvjesno ili
distorzijom realiteta.
Prema Vaillantu Razlikujemo:
-najprimitivnije odbrane (psihotične odbrane - halucinatorna projekcija,
psihotično poricanje, iskrivljavanje). Česte su u snovima i projekcijama, i u djece do
pete godine;.
-narcističke odbrane (nijekanje, primitivna idealizacija, projekcija, projektivna
identifikacija, cijepanje, izvrtanje);
-nezrele odbrane (acting out, identifikacija, introjekcija, projekcija, regresija,
pasivno agresivno ponašanje, somatizacija, shizoidne fantazije, blok, hipohondrija);
-zrele ili zdrave odbrane (altruizam, anticipacija, asketizam, sublimacija,
humor, supresija),
15
-neurotske odbrane (disocijacija, izolacija, potiskivanje, premještanje, pomak,
kontrola, inhibicija, intelektualizacija, racionalizacija, reaktivna
formacija,
seksualizacija, eksternalizacija).
Konflikt među dijelovima psihičkog aparata (Ida i Super-ega) ili konflikt njih i
društva, stvara stres i tjeskobu. Uključujući mehanizme odbrane ego nastoji
neutralizirati nastalu tjeskobu. Ego nastoji i konflikte i anksioznost ostaviti
nesvjesnima.
Kada ego koristi mehanizme obrane?
1. kada je potrebno držati emocije unutar tolerantnih granica tokom
iznenadnih promjena u emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe);
2. kada se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili
preusmjeravanjem naglo pojačanih bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su
izraženije seksualna pozornost i agresivnost;
3. kada je potreban predah tokom krupnih promjena u životu koje ne mogu
odmah biti integrirane, kao u pubertetu, poslije opsežnih operacija, u napredovanju na
poslu;
4. kada se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim
osobama, bilo živima ili umrlima.
Ego pokušava gratificirati koliko je god moguće više nagona Ida bez
ugrožavanja od kažnjavanja bilo Super-ega, bilo društva. Ukoliko nije svjestan takvih
želja, čovjek ne može prema njima izravno djelovati. Odbrane ga štite od kazne zbog
kršenja društvenih pravila. Također ga štite od osjećaja tjeskobe i krivice koji se
javljaju zbog želje da se prekrše pravila koja donose roditelji i društvo. Da bi bili
djelotvorni, mehanizmi odbrane moraju ostati nesvjesni.
Fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli
kojima su se osobe služile u dotadašnjem životu. Fiksacije osobe određuju koji će se
tipovi konflikata, možda, kasnije pojaviti (potaknuti stresorima) i određuju koji će se
mehanizmi obrana kasnije primijeniti kao odgovor na stresore. Rane životne traume, a
naročito gubici (stvarni, prijeteći ili osviješteni), mogu dramatično promijeniti razvoj
Ega. Rani gubitak predstavlja naročitu opasnost jer oštećuje još nezreli i krhki Ego,
kompromitira njegov razvoj i čini osobu podložnom maladaptivnim stresnim
odgovorima u kasnijem životu. Sve osobe prolaze nesvjesne konflikte. Međutim,
razlikuju nam se pojedini nagonski impulsi, zabrane, anksioznost i odbrane od
konflikta.
Psihijatrijske simptome možemo promatrati kao neuspješne odbrane.
Kad su simptomi istodobno i odbrana od nagonskih impulsa i indirektna
ekspresija tih impulsa, oni mogu postati vrlo tvrdokorni. Simptomi pružaju nesvjesno
olakšanje od nagonskih impulsa i energije Super-ega (primarna dobit), a donose i
dodatne koristi, kao što je priskrbljivanje posebne pažnje voljenih osoba ili liječnika
(sekundarna dobit).
16
Najčešći mehanizmi odbrane su:
Potiskivanje je najčešći mehaniza, odbrane i sliči na zaboravljanje. Ovaj
nevoljno nastali mehanizam potskuje sve naprijatne misli i impulse u nesvjesno i na
taj način ublažava anksioznost i eliminiše konflikte. Odvija se bez uticaja naše volje i
zbiva se u našem nesvjesnom. Dešava se tokom cijelog našeg života. Što je Superego strožiji potiskivanje je masivnije. Potiskivanje je odgovorno za greške u
pamćenju i lapsuse u govoru. Potiskivanje je karakteristično za histeriju, premda se
često javlja i u drugim psihoneurotskim i psihičkim poremećajima. Za potiskivanje je
bitno da se nepoželjni instiktivni zahtjevi odstrane i drže izvan dosega svjesnoga.
Potiskivanje je izraženo u djetinjstvu. Zbog toga mi zaboravljamo mnoge događaje iz
djetinjstva. Kada Ja ne može dobro potisnuti određeni događaj ili osjećanje, potisnuti
sadržaj pređe u predsvjesno i osoba svijesno postaje uznemirena, nesigurna, osjetljiva
i često stvara simptom neurotskog poremećaja. Ovaj mehanizam odbrane čuva
neprijatne sadržaje doživljenog van svjesnog i spriječava pojedinca da prepozna svoje
vlastite misli ili osjećanja.
Pr. Student odlazi na odmor s brigom da bi mogao pasti godinu, ali ne želi
razmišljati o tome da ne pokvari odmor
Racionalizacija - je primjena intelektualnih i logičkih argumenata, kao
izgovor za izbjegavanje anksioznog iskustva. To je mehanizam odbrane koji se često
koristi u svakodnevnom životu. Racionalizaciom pokušavamo objasniti ponašanja
koja nisu etički ispravna, “skida se” krivnja, izmišljanje nepravih razloga koji mogu
zamijeniti prave razloge za neuspjeh, grešku, krivu procjenu, kako bi se prikrili pravi
uzroci i razlozi.
Npr. Kašnjenje na posao ili sastanak.
“Kiselo grožđe” Pr. ljudi koji ne uspiju upisati željeni studij, pa tada
omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli (Svi su glumci cirkusanti, medicina
je za štrebere).
“Slatki limun” Pr. pojedinac hvali upravo ono što je bio prisiljen izabrati, pa
npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega «baš ono
pravo».
Identifikacija - je nesvjesna potreba da osoba oponaša neki model iz okoline.
To je jedan od najvažnijih mahanizama u razvoju ličnosti (psihoseksualni identitet).
Identifikacija osobi omogućuje da se lakše nosi sa svojim neuspjehom, tako da se
poistovjeti sa uspješnom osobom; različitog intenziteta i vremena trajanja. Osoba se
može identifikovati i sa grupom. Ova identifikacija može imati pozitivne i negativne
efekte za osobu. Pozitivni efekti su kada grupa pomaže pojedincu u zrelijem
ponašanju nudeći sticanje osjećaja sigurnosti. Negativni učinci se viđaju kada se djeca
identificiraju sa asocijalnom osobom ili grupom. U nekim situacijama osoba sa slabim
Egom, koji ne može da izdrži navalu straha, može se identifikovati sa mučitelem,
agresorom (zarobljenički, logori, otmice).
Pr. Dječak se divi svome ocu, pa očev uspjeh dioživljava kao svoj.
Pr. Tragedija koja se dogodila prijatelju doživljavamo kao svoju.
17
Regresija prestavlje vraćanje na ranije obrasce ponašanja i reagovanja, koji ne
odgovaraju aktuelnoj dobi osobe. To je vraćanje unazad. Ovaj mehanizam se sreće u
vrijeme spavanja i kada smo somatski bolesni. (sjetimo se poslijednje prehlade) i
počinjemo se ponašati bebasto. Zbog nerealiziranjih libidnih ciljeva osoba se vraća u
ranije faze razvoja (u dječjoj dobi: trauma - mokrenje u krevet)
Pr. Udaranje predmeta za koji smo zapeli; bacanje reketa nakon neuspjelog
poena u tenisu)
Projekcija je obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio Ega, kroz
koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju vanjskom
objektu i tada ulaze u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Osoba svoja
osjećanja, fantazije, želje, porive pripisuje drugim osobama ili prilikama u okolini.
Najčešće se proiciraju u drugog osjećaji koje vlastiti Super-ego ne odobrava, ato su
najčešće agresivni osjećaji (on mene mrzi). Projekcija iskrivljuje stvarnost i remeti
dobre interpersonalne odnose. Ovaj mehanizam karakterističan je za psihotična stanja,
ali se projekcija često javlja i pri normalnim stanjima te kod neuroza. Projekcije koje
nisu odraz psihopatologije su želje roditelja da djeca izaberu određeno zanimanje.
Ogovaranje je također projekcija, koje dobrim dijelom proistiće iz potrebe da ono što
u nama ne valja, što ne možemo prihvatiti kao svoje proiciramo na druge.
Vlastite želje i ideje pripisuju se drugoj osobi (ti uvijek želiš biti bolja od drugih)
Negacija opažaji ne dolaze u svijesno u svom izvornom obliku, već u obliku
negativa, tako da se opažaji nalaze u svijesnome, ali okrenuti u svoju suprotnost. Čim
se neki nepoželjni opažaj ili misao približi svijesti ili uđe u nju odmah se negira. Tako
bolesnici koji su bolesni od najtežih bolesti ne poriču da su bolesni, ali su uvjereni da
se radi o nekoj drugoj, lakšoj bolesti.
Pr. Roditelji djeteta koje boluje od leukemije negiraju dg i liječnike smatraju
nesposobnima, uvjeravaju sebe da će dijete ozdraviti
Pomak se odnosi na pomicanje ili premještanje osjećaja ili kateksa
(investicija) poriva od jednog objekta na drugi koji se razlikuje od izvornog u nekom
obliku ili kvaliteti. Kao obrana, pomak dopušta simboličnu reprezentaciju izvornih
ideja ili objekata s drugom idejom ili objektom koji je slabije investiran i koji izaziva
manje boli.
Reaktivna formacija (preobražaj u suprotno) jedna je od bazičnih ego-obrana
koja osnažuje jedinku da očituje neprihvatljive impulse pretvarajući ih u sasvim
suprotne oblike. Reaktivna formacije jest obrana koja je karakteristična za opsesivnokompulzivnu psihoneurozu, ali se susreće i u drugim psihoneurozama. Reaktivna
formacija je koristan mehanizam odbrane u procesu socijalizacije djeteta. Da bi dijete
izbjeglo prijekore okoline, osbito dragih osoba, on kreativno usmjerava napore svoga
Ja i putem ovog mehanizma odbrane postaje čisto,uredno. U slučajevima kada se ova
obrana veoma mnogo rabi na ranom stupnju psihoseksualnog razvoja, odnosno
razvoja ega, ona se može odraziti kao sastavni dio karaktera. Reaktivna formacija omogućava osobi da negativne emocije pretvori u njihovu suprotnost, omogućava da
zauzmemo stav potpuno suprotan od naših želja.
18
Pr. pojedinac prilikom susreta pokazuje istaknutu ljubaznost da bi sakrio
antipatiju ili neugodu.
Pr. pretjerano pokazivanje zabrinutosti za dijete može maskirati majčino
potisnuto neprijateljstvo
prema njemu.
Intelektualizacija - objašnjenja složenija nego u racionalizaciji, osoba se služi
teorijskim, znanstvenim objašnjenjima kako bi ponudila nepravi razlog za svoju
ponašanje, procjenu.
Pr. Obrazloženje invaliditeta pacijenta kroz nuđenje “medicinskih razloga” za
skrivanje propusta
Izolacija je obrambeni mehanizam posebno karakterističan za opsesivnokompulzivu psihoneurozu u kojoj su elementi što pripadaju jedan drugome odvojeni i
tako se posebno doživljavaju. Izolacija kao obrambeni mehanizam pripisuje se
procesu cijepanja i odvajanja ideje, koje se sjećamo od afekta koji joj je pripadao i
koji je potisnut.
Poricanje je relativno čest mehanizam odbrane koji se i u normalnom i u
patološkom stanju ljudi. Razumljivo je da upotreba tog mehanizma može varirati i on
je uvijek u odnosu prema afektu koji je udružen s idejom ili događajem. Ovaj
obrambeni mehanizam čest je kod male djece. Beba može poricati stvarnost i zaspati
da bi se udaljila od vanjskih podražaja, dijete može okrenuti glavu od neke osobe i
tako negirati njeno prisustvo. Odrasli također koriste ovaj mehanizam odbrane (neće
se to nama dogoditi, nije to rat poćeo to su samo incidenti i neke barabe. Korištenje
fraza proći će i ne obraćaj pažnju na svaku sitnicu mogu žnačiti negiranje značenja
simptoma.
Proces introjekcije u kojem su kvalitete voljenog objekta internalizirane i
postaju dio vlastitog Ega, igra bazičnu ulogu u ranom razvoju Ega. Introjekcija služi
kao obrana kada se upotrebljava u odstranjivanju ili brisanju razlika između subjekta i
objekta. Kroz introjekciju je izbjegnuta bolna svijest o odvajanju ili o prijetnji gubitka
koju subjekt pretpostavlja.
“Acting out" je ponašanje koje se pripisuje pražnjenju ili gratifikaciji nekih
oblika nesvjesnih konflikata kroz akciju, bez svjesne spoznaje o izvorinim
elementima samog konflikta i o njegovom porijeklu.
Npr. Antisocijalno ponašanje kod subjekta, ustvari odbranu od straha
uzrokovanog nesvjesnim konfliktima.
Sublimacija je zdrav mehanizam odbrane pomoću kojeg se ciljevi infantilnih
žalja, agresivnih poriva, fantazija zamjenuju sa drugim ciljem. Ova zamjena se vrši
posredstvom Ega, pri čemu ova zamjena nije u konfliktu sa sistemom vrijednosti te
osobe. Agresivne porive osoba može prevesti u socijalno prihvatljive načine
aktivnosti (borilački sportovi, u medicini u agresivne dijagnostičke i terapijske
metode (hirug). Energija iz libida - neostvarena seksualna želja se preusmjerava u
umjetničku ekspresiju (slikarstvo, poezija, sport)
Kompenzacija - negativna energija nastala zbog neke nepovoljne situacije se
preusmjerava u područje uspjeha
19
Pr. Žena koja ne može imati vlastito dijete, posvaja tuđe
Fantazija - emocionalni nagon na razini mašte “budno snivanje” preopterećenje energijom se prazni kroz fantazije i čuva ego od sloma.
Humor - u situacijama kada ego ulazi u opasnosti zbog vanjskih ili unutarnjih
pritisaka: kriza se promatra iz nove perspektive (student pred ispit).
Konverzija je mehanizam odbrane gdje se nesvjesni konflikti ispoljavaju kao
simbolične spoljne manifestacije raznih somatskih ili duševnih poremećaja. Ispoljava
se kod konverzivnih neuroza.
Disocijacija predstavlja mehanizam odbrane gdje dolazi do drastične
promjene identiteta ličnosti kao zaštite konflikta. Primjeri disocijacije su: psihogeno
nastali poremećaji, mjesečarstvo, amnezija višestruke ličnosti.
Svrha obrana: zaštita ega od neugode, depresije, nekompetencije.
To su korisni mehanizmi – čuvaju zdravi dio ličnosti. Psihičke bolesti se
javljaju kad obrane zakažu.
20
OSJEĆAJI - OPAŽANJE
Na osnovu izvjesnih školskih znanja, laik ima ovakvu predstavu o opažanju
nekog predmeta: kao kod neke male fotografske komore zraci svjetla prodiru u oko i
bacaju na retinu obrnutu sliku predmeta. Od retine idu nadražaji i slika se prenosi
putem vlakana vidnog živca, slika se odražava u zatiljačnom režnju i na taj način
doživljavamo opažaj nekog predmeta, npr. sata koji stoji pred nama. Međutim odnosi
su u stvari komplikovaniji: jednom je to đepni sat, okrugao u niklenoj sjajnoj čauri sa
arapskom brojevima, a prilikom opažanja on nadražuje određeni broj ćelija retine,
drugi put to je mali četvrtasti zlatni satić sa narukvicom, treći put to je veliki zidni sat,
četvrti put to je pješčani sat. U svim ovim prilikama nadražaj nastaje na sasvim
drugim mjestima retine, i u vezi s tim, u zatiljačnom režnju, gdje se nalazi centar za
vid, odražavaju se sasvim druge kombinacije nadražaja, ipak mi doživljavamo uvijek
isti opažaj, to jest uvijek vidimo sat pred sobom. U stvari, zraci posebne konstalacije i
boje prodiru u oko i nadražuju određene ćelije retine kao i ganglijske ćelije u
zatiljačnom režnju, ali slika predmeta koja se tu odražava mora da se poveže sa nečim
sličnim što smo ranije vidjeli i doživjeli, to jest mora da se poveže sa pojmom sata
koji se ranije stvorio u našam mozgu i tada ćemo prepoznati, odnosno opaziti sat.
Ovdje se pored raznih kombinacija neposrednih osjećaja, odigrava istovremeno
proces oživljavanja ranijih sličnih tragova ili engrama sjećanja. Neka prvi put u životu
vidimo neki naroćiti oblik sata, povezujući u svijesti taj opažaj sa ranijim engramima
sata možemo sa sigurnošću reći da je pred nama sat. Ovi procesi odigravaju se u
zatiljačnom režnju jer sposobnost prepoznavanja predmeta putem vida propada kod
obostranih oštećenja zatiljačnog režnja (optička agnozija). Međutim kod zatiljačnog
oštećenja narušen je samo aparat za optičko prepoznavanje predmeta, dok sam pojam
tog predmeta nije nestao. U takvim slučajevima može se npr. pipanjem predmeta da
oživi njegov pojam i da se taj predmet prepozna.
Da bi nastao opažaj nekog predmeta potrebno je da u mozak stignu osjećaji iz
najrazličitijih oblasti čulnih organa (miris, sluh, vid, opip, okus), da se povežu u jednu
cjelinu, a zatim da se putem stvaralačke sinteze usklade sa ranije doživljenim sličnim
engranima.
Osjećaji su najprostiji psihički procesi, koji nastaju kao rezultat djelovanja
stvari i pojava materijalnog svijeta na čulne organe i sastoje se u odražavanju
pojedinih svojstava tih stvari. Čovjek je u komunikaciji sa spoljnim svijetom preko
čulnih organa, koji su prijemnici svih nadražaja iz spoljnjeg svijeta, Kada djelovanjem
draži stvoreni nadražaj putem centripetalnih vlakana dospije do mozga, stvaraju se
osjećaji kao poseban psihički fenomen. Kao što je rečeno čovjek je putem čula
povezan sa svim onim što ga okružuje i osjećaji koje primamo preko čulnih organa su
polazna tačka svakog saznanja.
Putem čulnih organa mi upoznajemo materijalne stvari oko sebe, upoznajemo
neposredno posebna svojstva tih materijalnih stvari spoljašnjeg svijeta,
Ovo saznanje do koga dolazimo putem čulnih organa je čulno saznanje koje je
po svojoj prirodi pojedinačno, neposredno i spoljašnje. Prema tome, čulno saznanje
odražava predmete i pojave spoljnog svijeta neposredno i ono nas informiše o
posebnim svojstvima tih predmeta i pojava, ali ono ne može riješiti pitanje o prijeklju
ovih ili onih pojava, ono ne može da riješi uzajamne veze i zakonitosti po kojima se
pojave razvijaju.
21
Da bi se saznale te uzajamne veze i zakonitosti, da bi smo mogli da prodremo
u suštinu tih pojava, potreban je jedan novi kvalitativni skok - skok od osjećaja, preko
percepcije i predstave ka pojmu, ka misli, a koji se sastoji u tome što se vrši prelaz od
odraza pojave ka odrazu suštine, od neposrednog ka posrednom, od pojedinačnog ka
opštem.
Ovo otkrivanje sveopšte povezanosti pojava i zakonitosti po kojima se one
razvijaju, otkrivanje suštine stvari i pojava to je logično ili misaono saznanje ili
mišljenje koje postoji samo kod čovjeka i bez kojega ne može biti riječi o stvarnom
saznanju svijeta.
Prema tome, čulno saznanje je pojedinačno, neposredno i spoljašnje, a logično
saznanje je opšte, posredno i unutrašnje.
Skok od čulnog saznanja ka logičnom izvršen je putem apstrakcije na taj način
da se od jednog konkretnog predmeta, na primjer percepcije jednog konkretnog sata,
došlo do pojma sata uopšte. Mi smo u životu opazili mnogo različitih satova i
procesom apstrakcije oduzeli smo od njih sve što je konkretno, a zadržali smo ono što
je zajedničko i suštinsko i na taj način smo došli do pojma sata uopšte. Čulno saznanje
je baza cjelokupnog našeg saznanja i materijal iz koga se izrađuju pojmovi kao
logične slike stvari, koji onda služe kao samostalni psihički fakti u posrednom
logičnom saznanju svijeta (grom i munja).
Čulno saznanje je materijalna baza, a logično saznaje - superstruktura
cjelokupnog procesa saznanje.
Superstruktura ima relativnu samostalnost, i u svojoj djelatnosti samostalno
operiše i upoznaje zakonitosti prirode i društva, i upoznavši te zakonitosti, sa svoje
strane djeluje i na izmjenu materijelne baze, tj. na korigovanje i usavršavanje našeg
čulnog saznanja (štap uronjen u vodu).
Osjećaje iz kojih se izgrađuju psihički procesi odražavanja djelimo na
senzibilne i senzoričke.
Senzibilni osjećaji su oni koje u izvjesnom stepenu lokalizujemo svuda po
tjelu: djelimo ih u osjećaje površnog i dubokog senzibiliteta.
U površni senzibilitet ubrajamo osjećaje dodira, bola i temperature, dok
duboki senzibilitet obuhvaća osjećaje pritiska, osjećaje koji potiču iz mišića, zglobova
i unutrašnjih organa, kao i osjećaje vibracije.
Senzoričke funkcije su funkcije specijalnih čulnih organa: osjećaji mirisa i
okusa, tzv viša čula: čulo vida i čulo sluha. Ovamo možemo da ubrojimo i čula
diferenciranog opipa.
Osnovni i biološki smisao ovih čulnih organa sastoji se u tome da organizmu
omogući da se pravilno orjentiše prama samom sebi, a još više da se tačno orjetiše
prema korisnim ili štetnim uticajima svoje okoline i da na odgovarajući načim
mobiliše svoje motorne snage. Na primjer, osjećaj mirisa pokreće motorne snage
organizma da se on približi nekom objektu hrane ili oplođavanja, i da izvrši čitav niz
nagonskih radnji. Osjećaj bola ili vrućine podstiče organizam na čitav niz
odbrambenih radnji kako bi se zaštitio od štetnih uticaja.
22
Anatomsko - fiziološki osnovi
Senzibilni i senzorički putevi koji vode od periferije ka mozgu najprije idu u
talamus. Talamus predstavlja relejnu centralu za senzibilne puteve. Odavde idu putevi
pojedinih čula ka projekcionim poljima u koru velikog mozga, u centar za vid u
okcipitalnom režnju, u centar za sluh u temporalnom režnju, u senzitivnu sferu u
zadnjoj centralnoj vijugi.
Ebinghaus tvrdi da su osjećaji takvi nadražaji koji u sebi ne sadrže iskustvo,
jer ako bi osjećaji bili povezani sa iskustvom, onda bi to bio poseban psihički proces –
opažanje. Združeno dejstvo ovih faktora odigrava se u stvari nesvjesno, mi nismo
svjesni tog spajanja (Čovjeka koga vidimo u daljini nikad ne primamo kao liliputanca,
jer nam iskustvo pomaže da ga opažamo u njegovoj normalnoj veličini). Međutim ako
je ta udaljenost velika tada ćemo vidjeti čovjeka malog.
Osjećaje djelimo na eksteroceptore i interoceptore.
Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na eksteroceptore, odražavaju materijalna
svojstva stvari izvan nas.
Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na interceptore obavještavaju nas o stanju
unutrašnjih organa, o polažaju tjela, o pokretima pojedinih djelova tjela.
Percepcija (opažanje) predstavlja psihički proces u kome su tjesno vezani
osjećaji i iskustvo, što znači da svaka percepcija sadrži osjećanja na kojima se de
fakto zasniva. Percepcija sadrži niz osjećaja s obzirom da svaki predmet ima mnoga
različita svojstva, od kojih svako izaziva različiti osjećaj. Ako na primjer imamo
olovku u ruci i počnemo da pišemo, mi vidimo njenu boju, osjećamo njenu tvrdoću,
čujemo šum koji ona proizvodi što sve skupa predstavlja različite osjećaje (vidne,
slušne taktilne, osječaj pritiska).
To ne bi bilo dovoljno da bismo govorili o percepciji (opažanju) olovke ako
mi predhodno nikada nismo vidjeli olovku.
Naši čulni organi se u svakom trenutku nalaze neposredno pod djelovanjem
mnogih predmeta i pojava iz realnog svijeta. Međutim, sve te predmete mi ne
možemo vidjeti podjednako ili ih barem nismo podjednako svijesni. Mi smo u
situaciji da stalno u glavi pravimo selekciju izdvajajući neke u prvi plan, pri čemu se
na njih usredsređujemo, koncentrišemo našu pažnju, a druge prevodimo u drugi plan,
pri čemu ih sve nejasnije percepiramo. Ono što tog trenutka najjasnije percipiramo
predstavlja predmet percepcije, a predmeti iz drugog plana čine podlogu percepcije.
Ono što u jednom trenutku pripada podlozi može kroz neko vrijeme da postane
objekat percepcije, i obratno (dvojne figure, govor sagovornika na cesti).
23
Postoje i individualne sposobnosti za izdvajanje objekta od podloge
percepcije. Obdareno uho će moći daleko prije da izdvoji ton koji štrći. Važan faktor
za sposobnost izdvajanja objekta od podloge percepcije jesu naše afektivne sklonosti
(majka i djete)
Opažaji prostora i vremena.
Naročito mjesto u percepciji zauzima prostor i vrijeme. Engels kaže da su
osnovni oblici svakog čovjeka prostor i vrijeme i da je biće van vremena isto takva
besmislica kao i biće van prostora. Ne može se zamisliti ni jedan događaj, ni pojava
koja ne bi imala svoju vremensku i prostornu lokalizaciju.
Faktori koji utiću na percepiju veličine predmeta.
Veličina slike na mrežnjači. Ukoliko je slika na mrežnjači veća, utoloko je
predmet veći.
Iskustvo je važno kod percipiranja predmeta na daljinu.
Okolina i predmeti igraju veliku ulogu što se tiće tačnog percipiranja veličine
predmeta (visok i srednje visok čovjek).
Boja: Svijetlo obojeni predmeti izgledaju veći i krupniji od tamnijih.
Percepcija vremena
Mnogi faktori igraju važnu ulogu u procjenjivanju vremena, što u mnogome
zavisi od toga čime je i kojim događajem jedan vremenski period ispunjen, koliko ta
zbivanja za nas predstavljaju interesantne momente ili koliko je posao koji obavljamo
od interesa za nas. Vrijeme nam izgleda kratko ako su zbivanja zanimljiva. Naprotiv
vrijeme se oduži ako obavljamo poslove koji nisu zanimljivi niti imaju posebnu
važnost za nas.
Interesantni su poremećaji sposobnosti procjenjivanja vremena i sposobnosti
vremenske lokalizacije doživljaja koji se viđaju pod specijalnim patološkim uslovima.
Kod shizofrenih bolesnika događa se da da im vrijeme protiče brzo, drugi ljudi govore
i kreću se brzo. Slično se događa kada slušamo strance čiji jezik ne poznajemo dobro.
Kod trovanja meskalinom vrijeme izgleda razvučeno i kod epilepsije vrijeme
protiče veoma sporo.
Opažanje pokreta
Da bismo mogli vizuelno pratiti neki predmet koji se pokreće njegova brzima
mora biti u određenoj granici. Ispod i iznad te granice nećemo moći vidjeti pokretanje
predmeta (mala kazaljka na satu i puščani metak).
24
Poremećaji opažanja pokreta.
Bolesnici mogu doživljavati kretanje nekog predmeta sasvim usporeno ili
imati osjećaj kao da predmet juri. Mogu imati utisak prividnog udaljavanja predmeta
(poropsija) ova pojava je najčešće epileptiči fenomen. U ovu pojavu spada prividno
smanjivanje predmeta (mikropsija) i prividno povećanje predmeta (makropsija).
Prva pojava se vidi kod trovanja atropinom, kod epilepsije i u toku paralize
akomodacije poslije preležane difterije. Makropsija se javlja prilikom trovanja
pilokarpinom, kod epilepsije i encefalitisa.
Poremećaj opažanja
Poremećaj opažanja može biti kvalitativni i kvantitativni. Uzroci ovome mogu
biti mnogostruki, posmatrano s gledišta lokalizacije, počev od poremećaja u
receptornim organima, sprovodnim putevima, u kortikalnim centrima u kori velikog
mozga, pa sve do promjena u psihičkim funkcijama.
AGNOZIJE
Agnozije su poremećaji kod kojih je izmjenjena sposobnost raspoznavanja i
prepoznavanja primljenih nadražaja iako je funkcionalna sposobnost čulnih organa
očuvana. Moguče su u oblasti svih čula.
Optičke agnozije sastoje se u tome da bolesnik nema sposobnost
raspoznavanja primljenih svjetlosnih utisaka iako je organ vida neoštećen. On u stvari
nije slijep jer je funkcija oka i sprovodnog sistema očuvana. U takvim slučajevima
bolesnik može da posmatra neki predmet, čak i da ga opisuje ali nije u stanju da ga
prepozna. Uzrok ovome je oštećenje u lijevoj moždanoj hemisferi (ili obostrano) i to u
konveksnom djelu okcipitalne kore, gdje se nalazi psihovizuelni centar.
Akustička agnozija je slična pojava. Bolesnik nije u stanju prepoznati zvuk i
njegovo porjeklo, npr., kucanje sata ne može protumačiti otkucajima sata. Bolesnik
nije gluv on čuje zvuk, negovo čulo sluha je ispravno, slušni živac očuvane funkcije
ali ne prepoznavanje zvuka je jasno izraženo. Žarište se nalazi u prvoj temporalnoj
vijuzi na lijevoj strani psihoakustička zona.
Taktilna agnozija - Bolesnik ima očuvanu palpacionu sposobnost prstiju šaka
ali pri zatvorenim očima samo pipanjem predmeta nije u stanju da ih prepozna.
Žarište se nalazi u srednjoj trćini zadnje centralne vijuge.
Antonov sindrom je vrsta agnozije u kojoj bolesnik ne prepoznaje svoj
sopstveni defekt. Bolesnik pipa svoju oduzetu ruku, ne prepoznaje je i pita se se šta to
može biti; iako je potpuno slijep on toga nije svestan i tvrdi da dobro vidi.
25
ILUZIJE
Iluzije su veoma čest poremećaj opažanja. Kod iluzija se primljeni čulni utisci
koji potiču od nekog premeta, stapaju s proizvodima fantazije, poslije čega se tako
izmjene da opažanje pruža pogrešnu sliku predmeta
Razlikujemo četri vrste iluzija.
1. Iluzije zbog nepažnje: na primjer pri čitanju i ne primjetimo u jednoj riječi
pogrešno naštampano slovo.
2. Iluzije uslijed dejstva afekta: kada usamljeni noću hodamo i u strahu
vidimo od grma čovjeka koji ide prema nama.
3. Pareidolije, specijalne iluzije koje nastaju bez učešća afekta, pri čemu
utisak stvarnosti ne postoji: posmatranjem oblaka vidimo razlićite oblike i figure.
4. Iluzije uslijed navika ako stavimo kuglici između kažiprsta i srednjeg prsta
imaćemo utisak da držimo dvije kuglice. Mi nismo naučili da se služimo ovim
površinama.
Iluzije su česte pojave psihopatiološkog sadržaja u bolesti
dušvenih oboljenja, najčešće toksičnih i infektivnih psihoza.
kod akutnih
HALUCINACIJE
Halucinacije su takav poremećaj pri kome postoje opažanja bez odgovarajućih
objektivnih draži. Bolesnici su uvjereni da čuju, vide, po tjelu osjećaju ono što u stvari
ne postoji. Javljaju se u oblasti svih čula (optičke, slušne, olfaktivne, gustativne,
haptičke) ali su oblasti čula vida i sluha najčešće.
Halucinacije mogu biti elementarne (jednostavne) na primjer zvuk, svijetlost,
ili složene (raznovrsne), na primjer čitave slike ili rečenice. Elementarne halucinacije
ukazuju na neposredno razdraženje receptornog aparata, a složene su vezane za
poremećaj svijesti i mišljenja. Halucinacije uvijek pokazuju bolesno stanje centralnog
nervnog sistema i nalaze se najčešće kod duševnih bolesnika. Psihološki značaj
halucinacija je stvarna čulna predstava: onaj koji halucinira vidi, čuje osjeća kao da
postoji stvarni objekt.
Predisponirajući faktori za nastanak halucinacija su raznovrsni. Na prvom
mjestu: a) poremećaj jasnosti svijesti, b) postojanje sumanutih ideja; c) izvanredna
afektivna stanja; d) različiti stepeni intoksikacije centralnog nervnog sistema, e)
intenzivne sugestije; f) lokalni nadražaji kortikalnih centara; g) periferni nadražaji
(pritisak na očne bulbuse može izazvati vidne halucinacije).
Optičke halucinacije se mogu manifestovati u različitom obliku:
1. Fotomi (iskre, plamen, svjetlo) predstavljaju najelementarniji oblik optičkih
halucinacija.
26
2. Mikrohalucinacije su takve halucinacije pri kojima se vide sitni predmeti
koji se obično kreću (bube, miševi, gamad), često se javljaju prilikom trovanja
kokainom i alkoholom.
3. Vizija je takav oblik pri kojem bolesnik vidi čitav niz osoba koje nešto rade,
razgovaraju, što sve mnogo liči na snove. Poznate su tzv. Pikove vizije (oštećenje
fascikulusa longitudinalisa dorzalisa), u kojima bolesnik vidi kroz zid, pri čemu se
zidovi naginju, iskrivljuju ili ruše.
4. Autoskopske halucinacije su rijetke ali izuzetno teške halucinacije.
Bolesnik vidi svoje tjelo izvan realnog tjela, njegova glava je slobodno odvojena od
tjela, šeta u prostoru, on vidi svoje srce kako gori u plamenu, vidi svoje tjelo kao da je
od stakla, prozirno i u njemu se vidi svaki organ.
5. Ekatrakampine halucinacije su halucinacije gdje bolesnik vidi predmete
izvan vidnog polja, obično iza svojih leđa.
Akustičke halucinacije su češće i javljaju se kod shizofrenije. Mogu se javiti
u elementarnom obliku u vidu akoazmi, kada se čuju šumovi, grebanje, zvonjenje,
pucketanje, lupkanje ili u obliku glasova koji dolaze iz različitih izvora, ili spoljnje
sredine u kojoj bolesnik živi ili su lokalizovani u tjelu i organima samog bolesnika.
Glasovi iz spoljnje sredine mogu biti lokalizovani u lusteru, ključaonici, životinjama.
Nekad glasovi budu odmah prepoznati a nekada su neopoznatog porijekla. U fazi
očuvane kritičnosi inteligentan bolesnik prikriva glasove koje čuje jer zna šta oni
predstavljaju. Ali kasnije ne izbjegavaju da o njima razgovaraju, ili se odaju svojim
ponašanjem, prave mimiku kao da nešto osluškuju, osvrču se, stavljaju vatu, vosak u
uši. Nekada bolesnici čuju kao glas ono što misle i taj tzv. odjek (eho) sopstvenih
misli je katastrofalan za bolesnika. Oni tada imaju osjećaj da im drugi čitaju misli, a
nekad čuju kako drugi izgovaraju njihove misli (oduzimanje misli). Ponekad bolesnik
čuje glasove koji mu naređuju (ubi se, skoči kroz prozor, uništi ga itd.). Moguće su
istovremeno i dvostruke halucinacije različitog sadržaja, i dok jedni glasovi naređuju
nešto određeno dotle drugi izdaju suprotna naređenja. Bolesnik iznuren od takvih
glasova često izvrši samoubistvo.
Halucinacije u oblasti čula ukusa i mirisa (olfaktivne i gustatine) obično
idu zajedno. Bolesnik najprije ima utisak kao da je hrana nešto promjenila ukus i na
podlozi ovakve čulne izmjene javljaju se sumanute ideje kao da ga neko putem hrane
truje. Nekada osjeća čudan miris obično smrad, miris plina i zaključuje da ga neko
hoće da uništi. Ove halucinacije mgu biti rezultat organskog oštećenja mozga
Halucinacije u oblasti čula pipanja (kože) mogu biti raznovrsne (taktilne ili
haptičke) počev od najobičnijih mravinjanja pa sve do osjećaja da oboljelima po koži
gmižu bube, da ih neko bocka, ubada oštrim predmetima, pali po koži, pušta
električnu struju, dodiruje itd. Nekada bolesnici sami rasjecaju kožu kako bi izvadili
bube (kokainski delirij).
Halucinacije na unutrašnjim organima ( cenestetičke )
Viđaju se uglavnom kod shizofrenije. Bolesnici imaju utisak da im neko čupa crijeva,
vadi spermu, uvrče srce, bode po plučima itd.
27
Kinestetičke halucinacije kada bolesnik ima osjećaj da mu se dijelovi tjela
kreću a da bolesnik pri tom miruje. Ponekad osjeća da mu tjelo lebdi, niše se prevrće,
pada, itd.
Negativne halucinacije gdje se realni predmeti ne opažaju ili postojeći
glasovi ne percipiraju naročito su prisutne kod histeričnih osoba. One mogu da ne
vide određenu osobu dok druge osobe vide.
28
NAGONI
U osnovi cjelokupnog psihičkog zbivanja nalazi se jedna opća tendencija
reagiranja, koja se ispoljava kao opće stremljenje da se u životu održimo kao jedinka
ili vrsta, te da u tu svrhu, prema datim uslovima, iskorištavamo okolinu, ili da se
branimo od njenih štetnih utjecaja. To stremljenje, koje je zajednička osobina svih
živih bića, usmjereno je uvijek na budućnost, a iz njega, ustvari, izviru osnovni
nagoni samoodržanja i održanja vrste.
Ciljevi ovog općeg stremljenja, kao zajedničkog svojstva svih živih bića su,
ustvari, afirmiranje i prosperitet individue i vrste, a u vezi s tim, iznalaženje prijatnosti
i odstranjenje neprijatnosti iz života. Iz ovog općeg stremljenja razvili su se u toku
evolucije svi mehanizmi koji služe u svrhu zaštite individue i vrste. Na jednom višem
stadiju složenosti bića iz njega se razvila cijela nagonsko - afektivna sfera, a u čovjeka
su se razvili i svi ostali oblici ponašanja, nastali u historijskom razvoju ljudske vrste.
Neki psiholozi identifikuju pojam nagona sa pojmom instinkta, tako da time
pomažu sebi da ne moraju definirati pojam nagona, što i nije nimalo lako.
Ono što se kod životinja označava instinktivnim ponašanjam, kod čovjeka se
označava nagonskim ponašanjem, smatrajući da su to urođeni obrasci koji po
porijeklu odgovaraju instinktima čovječijeg bića, dok je čovjek još uvijek bio na
stadiju životinje.
Koliko je problem nagona ozbiljan vidi se i po tome što se u mnogim pa i u
veoma poznatim psihologijama izbjegava njegovo tretiranje. U nekim se govori o
sticanju navika, a u drugim o nagonskim željama. Osim toga, kada se radi o ponašanju
upravljanom podsticajima, više se upotrebljava termin motiv, nego nagon. Životinja
motivirana glađu stiče motiv za traženjem hrane. Aktivnost pobuđenja nagona radi
zadovoljenja nagonskih potreba ima svoj smjer. Otuda se želi reći da nagon stvara
“pokrete iznutra”, dok motiv uslovljava pokret u nekom određenom pravcu.
Fiziološke potrebe mnogih organizama zadovoljavaju se na način, koji je
karakterističan za određenu vrstu i kojeg jedinke ne moraju naučiti (parenje pacova).
Pacovi se pare na isti način, tj. u istom položaju, sa istim nizom obrazaca i pokreta,
bez obzira na to da li su ranije zapazili pokrete drugih pacova ili su odrasli sami.
Ovi složeni, nenaučeni odgovori nazivaju se instinktima. Razni psiholozi su
upotrebljavali različite kriterije za instinkt. Za neke instinkt je predstavljao svaku
nenaučenu reakciju, bez obzira na njenu složenost. Drugi su instinktom nazivali samo
složene nenaučene obrasce refleksa. Treći nisu pravili razliku između nagona ili
tendencija i oblika ponašanja, te su tako njihovi “instinkti” uključivali nagone,
nenaučene tendencije i nenaučene obrasce ponašanja.
Kada je, najzad, došlo do diferenciranja između urođenih nagona, refleksa i instikata,
psiholozi su došli do stanovišta da instinkti postoje u životinjama, a da su zamagljeni
ili odsutni kod čovjeka.
29
Prema McDouggallu, instinkte možemo podijeliti na:
1.
Instinkt bjekstva, čija je prava primarna emocija STRAH;
2.
Instinkt odvratnosti, čija je prava primarna emocija GAĐENJE;
3.
Instinkt radoznalosti, čija je prava primarna emocija ČUĐENJE;
4.
Instinkt borbenosti, čija je prava primarna emocija BIJES;
5.
Instinkt pokoravanja, čija je prava primarna emocija SMJERNOST;
6.
Instinkt dominacije, čija je prava primarna emocija GORDOST;
7.
Roditeljski instinkt, kojeg karakterizira emocija NJEŽNOSTI prama slabijima.
U drugu grupu McDouggall ubraja instinkte koji mu ne izgledaju obdareni
specifičnom primarnom emocijom. To su:
1. SEKSUALNI instinkt
2. NUTRICIONI instinkt
3. Instinkt ČOPORA
4. Instinkt TEKOVINE
5. Instinkt KONSTRUKCIJE
Da bi se pravilno shvatila problematika instinkta i nagona neophodno je poznavati i
problematiku refleksa.
Refleksi
Instinkti
Refleksna radnja uvijek je ista,
nepromijenjena reakcija organizma, bez
učešća svijesti i volje.
Instinktivno ponašanje se donekle može
prilagoditi spoljnim uslovima, a tako isto i
stečenom iskustvu u toku života jedinke
(plastičnost instinkta).
Reflekse obično izaziva spoljašnja draž.
Instinktivan postupak dolazi više na osnovu
unutarnjeg neodoljivog podsticaja, ali i bez
spoljnjih draži.
Kod refleksa između nadražaja i odgovora
postoji određeno kratko vrijeme.
Instinktivno ponašanje uzrokovano npr.
spoljnjim dražima nije tako oštro
vremenski ograničeno.
Kod refleksa se odgovor poslije djelovanja
draži ne može odložiti (udarac po tetivi)
Refleks se odigrava bez učešća svijesti i
volje.
Zadovoljenje instinkta se može odgoditi
(instinkt gladi). Kod instikata, svijest i
volja mogu učestvovati u sprovođenju
instinktivne djelatnosti, ali ne učestvuju u
njenom postanku.
Instinktivna djelatnost nema svoje
porijeklo u svijesti.
30
Prirodno je da se ne može tačno povući linija između refleksa i instinkta.
Instinkt se razlikuje od refleksa time što je složeniji i što uslovljava prilagođavanje
cijelog organizma, a ne samo ograničenog dijela tog organizma. “Niko ne bi uvrstio u
instinkte reagiranje zjenica, niti bi iko uvrstio koračanje u reflekse”, kaže Mann.
Instinktima se danas naziva celishodno ponašanje vitalnog karaktera koja se ne
zasniva na iskustvu jedinke. To su naslijeđeni automatizmi koji predstavljaju
naslijeđenu reakciju vrste. Ili kako Hering kaže, instinkt je pamćenje vrste, s obzirom
da je instinktivno ponašanje potpuno nezavisno od svakog predhodnog iskustva
jedinke. Instinkti su složeni nenaučeni obrasci refleksa. Sve je veće opadanje dokaza o
postojanju instinkta ukoliko se sve više penjemo uz ljestvicu evolucije. Kod čovjeka
postoje urođeni fiziološki nagoni, koje srećemo kod životinja, čovjek posjeduje
mnoge reflekse, također urođene, ali su složeni obrasci ponašanja, koji služe za
udovoljenje njegovih fizioloških potreba, velikim djelom naučeni, odnosno uslovljeni
ili kanalisani društvenim utjecajem. Prema Krečmeru pojam instinkta se ne može
odijeliti od pojma nagona, ali se pod nagonom podrazumjevaju više afektivni proces
kao predstadium voljne radnje, koji je s njim skopčan, a pod instiktom više se misli na
specijalnu, čvrsto urezanu formulu postupaka kao i onu sigurnost kojom se instinkt
upravlja prema cilju. Prema tome, nagon je predstadijum volje, a instinkt predstadium
inteligencije. Fiziološki nagoni su dio našeg biološkog nasljedstva, te su prema tome,
urođeni i univerzalni. Biološki smisao nagona nije dat primarno našoj svijesti, data je
samo želja, potreba za objektom, pa je takve želje za objektom čovjek primarno
svjestan. Čovjek ne uzima hranu da bi održao svoj život već da bi utolio glad. Takođe
ne koitira da bi dobio porod i osigurao svoju vrstu, već da zadovolji polni nagon.
Ako bi pokušali shvatiti da su sve motivacije u krajnjoj liniji porijeklom iz
našeg urođenog fiziološkog nagonskog sklopa, ne bi se moglo shvatiti i razumjeti
mnogostruko ljudsko ponašanje koje nema mnogo ubjedljivih veza sa urođenom
fiziologiom, a koje stoji u uskim nerazdvojivim vezama sa uticajem društva na
čovjekovu individuu.
Krajnji rezultat ponašanja jedne zrele individue, u stvari jeste ličnost koja je
istina, fiziološki aktivisana, ali koja svoje fiziološki motivisano ponašanje upravlja
više ka društveno prihvatljivim odredbama, usklađujući svoje fiziološke potrebe sa
normama i običajima grupe sa kojom se individua identifikuje.
Nagoni obuhvataju potrebe živog organizma koje su, bilo za jedinku bilo za
njenu vrstu, od vitalnog značaja, potrebe čije se zadovoljenje može sprovoditi na
način nezavistan od iskustva jedinke. Ovo zadovoljenje povlaći za sobom osjećanje
prijatnosti, smirenosti, olakšanja, sve do osjećanja blaženstva, nasuprot tome
nezadovoljenje stvara osjećanje uzbuđenja, neprijatnosti sve do osjećanja
nespokojstva i straha.
Kao kod životinja, tako i kod čovjeka jačina nagona je individualno različita.
Prema intenzitetu nagone dijelimo na stenične (jak nagon) i astenične (slab nagon).
Jačina nagona zavisi mnogo i od životne dobi, naročito od životne dobi zavisi prioritet
jednog nagona nad drugim. Kod djeteta je izražen nagon ishrane, kod odraslih
seksualni nagon, a kod starih nagon samoodržavanja. Razvoj društva, socijalizacija
čovjeka, napredak civilizacije, i nove kulturne tekovine mjenjaju put i način
zadovoljenja nagona. Često se prvobitna seksualna posticajna snaga transformiše u
više oblike ljudske djelatnosti u vidu “sublimacije nagona” (Frojdov pojam), npr. u
kulturnu djelatnost, naročito u umjetničkoj, naučnoj, etičkoj ili religioznoj oblasti.
31
PODJELA NAGONA
1. Vitalni nagoni;
2. Socijalni nagoni.
U vitalne nagone spadaju:
a) Nagon za samoodržanjem,
b) Nagon održanja vrste.
U više ili socijalne nagone koji se kod čovjeka razvijaju tokom njegovog
društveno-istorijskog razvoja. U te više ili socijalne nagone ubrajamo življenje u
zajednici, simpatiju, nježnost, sažaljenje, saučešće, osjećanje dužnosti, patriotizam itd.
Nagon za samoodržanjem obuhvata nagon za ishranom i nagon za življenjem.
Nagon za ishranom obuhvata jednu značajnu motornu i sekretornu
komponentu: uzimanje hrane, žvakanje, gutanje, digestivnu sekreciju. Neposredni
derivat nutricionog nagona je traženje hrane. Drugi neposredni derivat ovog nagona je
skupljanje hrane i njeno magacioniranje. U ljudskoj vrsti ovaj nagon može dobiti
krajnji oblik u vidu gomilanja novca.
Nagon za življenjem uključuje mnoge oblike ljudske djelatnosti kao što su:
odbrana od agresije, hladnoće, nepogode, bjekstvo, skrivanje, umrtvljavanje, napad
itd.
Nagon održanja vrste obuhvata uglavnom seksualni nagon (traženje partnera
suprotnog pola, udvaranje, osvajanje, borba sa suparnikom, ljubavna igra, koitus), i
tzv. roditeljski nagon (briga o djetetu).
Socijalni nagon predstavljen je u potrebi za održavanjem zajednice i
življenjem u njoj, zauzimanje određenog položaja u zajednici (borba za rang),
prestižu, osjećanju dužnosti i potrebama za kulturnim životom. Razvojem društva
socijalni nagon dobiva sve više mogućnosti afirmacije.
POREMEĆAJI NAGONSKOG ŽIVOTA
Poremećaj nagona za ishranu
Poremećaj nagona za ishranu može biti kvalitativni i kvantitativni.
Kvantitativni poremećaji
1.
Utoljenje gladi u smislu bolesne proždrljivosti (polifagija). Ovaj
poremećaj se najčešće viđa kod mentalno retardiranih osoba (idioti), zatim oboljelih
od encefalitisa i tumora mozga. U ovu grupu poremećaja spada i konjska glad kod
epileptičara i to često kao aura (predznak) napada. Bolesnik je tada u stanju da
pojede do 10 kg hrane. Usljed proždrljivosti i halapljivosti bolesnici se mogu ugušiti
ogromnim zalogajem (bolus smrt).
2.
Smanjen ili potpuno ugašen nagon za ishranom (oligofagija) najčešće
se očituju u obliku gladovanja. Gladovanje može biti namjerno radi mršavljenja, u
cilju protesta (štrajk glađu) radi postizanja određenih ciljeva ili ipak zbog postojećih
sumanutih ideja da je hrana otrovana. Često se javlja i kod depresivnih bolesnika a
nekad i radi samoubistva koje može biti nenamjerno ili namjerno.
32
3.
Mentalna anoreksija koju karakteriše mršavljenje, amenoreja i
specijalno mentalno stanje. Javlja se kod djevojčica poslije puberteta i često zbog
neuzimanja hrane dovodi do progresivnog mršanja sve do kaheksije. Bolesnice često
povračaju sve ono što su na uporno insistiranje pojele. Danima leže pasivno u postelji
ne interesujući se nizašto. Amonereja je kapitalan znak anoreksije. Od ostalih
simptoma postoje povišenje krvnog pritiska, hladnoća ekstremiteta, hipoglikemija itd.
Glavni faktori koji dovode do ovog oboljenja su psihološke prirode kao što su
osjećanje stida, intenzivne seksualne ili religiozne skrupule, ideje krivice, tendencija
za samokažnjavanje, otpor na zahjteve roditelja, izbjegavanje normi koje roditelji
nameću, reakcija na lične i porodične konflikte. Anoreksična osoba ima česte
depresije, čak i želju za suicidom. Polovica svih smrtnih slučajeva kod anoreksičnih
osoba je zbog samoubojstva.Anoreksična osoba se povlači iz društva, prestaje izlaziti
van i provoditi vrijeme sa prijateljima. Vrlo često se udaljava od najbližih ljudi:
svojih roditelja.Neće se liječiti, odbija pomoć roditelja i prijatelja. Na molbu da ode
kod ljekara ili da se bolje hrani, reagira vrlo žestoko. Iako može biti na rubu smrti,
anoreksična osoba misli, da je s njom sve u redu.
4.
Bulimija (grčki bous vol, govedo; limos glad; "gladan da bi i vola
mogao pojesti") je poremećaj vezan uz hranjenje koji je, kao i anoreksija nervoza,
psihološkog podrijetla, a može imati strašne tjelesne posljedice. Dok se anoreksičari
jednostavno izgladnjuju, bulimičari se "čiste" povraćanjem koje su sami izazvali.
Oboljeli od bulimije također često koriste pilule za mršavljenje, laksative i diuretike
da bi smanjili težinu, iako su esktremno mršavi. Čišćenje može imati dvije svrhe:
sprječavanje dobivanja na težini, a i privremeno ublažavanje depresije i ostalih
negativnih osjećaja. Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene
Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je 18 godina. Bulimija
se može javiti sama za sebe ili naizmjenice s anoreksijom. U tom naizmjeničnom
uzorku - koji se javlja otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vrijeme ne
želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi nejedenja upotrebljava i
sredstva za potiskivanje apetita. Unatoč preklapanju, ova dva poremećaja povezuju se
s nekim različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju svojih poriva,
uključujući spolne; oboljeli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju svojim
žudnjama, prenagljujući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim
ponašanjem, krađom po trgovinama ili nekontroliranim kupovanjem. Opće
zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije ovisi o tome koliko se često prejeda i
čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom mjesečno) ili jako često
(nekoliko puta na dan). Tjelesne posljedice uključuju oticanje želuca ili gušterače,
upalu jednjaka, povećane žlijezde slinovnice te kvarenje zubi i bolest desni uslijed
povraćanja želučanih kiselina. Čestim povraćanjem također se troše voda i kalij u tjelesnim
tkivima što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U težim
slučajevima, neki od ovih tjelesnih problema mogu dovesti do smrti. Još jedna
opasnost je samoubilačka depresija. TERAPIJA-vrlo složena i teška, nekad
neučinkovita čak i u bolničkim uvjetima. Prognoza bulimije je bolje nego kod
anoreksije
.
33
Kvalitativni poremećaji
Obično su rezultat precijenjenih ideja, sumanutih ideja i drugih psihičkih
poremećaja. Najbenigniji kvalitativni poremećaji nagona ishrane javlja se u obliku
pice - poremećaj koji se ispoljava u čudnim prohtjevima za vrijeme trudnoće (kisele
paprike, krastavci).
Ozbiljniji poremećaji kopofagija koja se sastoji u tome da bolesnici uzimaju
za hranu izmet svoj ili tuđi ili mokraću, antropofagija - jedenje ljudskog mesa i
nekrofagija - jedenje mesa sa leševa iz grobnica.
Od mnogo većeg značaja je izvraćenost nagona ishrane u tom pogledu što ne
dolazi do izvraćenosti za uzimanje običnih životnih namirnica, nego do izvraćenosti
nagona za uzimanje izvjesnih sredstava za uživanje (droga, alkohol).
Poremećaj nagona za samoodržavanjem
Poremećaj nagona za samoodržavanjem i to nagona za življenjem, ispoljava se
u vidu smoubistva (suicidum mars valuntaria). Razmatranjem ovog problema može
se zapaziti da postoje vrlo različita shvatanja baš u odnosu na ono što podstrekava
neku osobu da sebi oduzme život. Frojd sva samoubistva tumači nagonom smrti
(tanatus nagan).
Pitamo se da li kod normalnog čovjeka nalazimo potrebu, želju za smrću,
neodoljiv tanatus nagan. Najveći broj samoubistava izvršava se između 40 - 50
godina. U velikom broju slučajeva samoubistva čine duševni bolesnici, ali to ne znači
da samo duševni bolesnici izvršavaju samoubistvo. I žene i muškarci u istoj srazmjeri
oduzimaju sebi život. Razlika postoji samo u sredstvima kojima se vrši
samouništenje. U praksi su česta tzv. teatralna samoubistva koja čine histerične osobe
u konfliktim situacijama. Rano otkrivanje depresivnih faza i preduzimanje
odgovarajućeg liječenja predstavljaju efikasnu mjeru prevencije samoubistava.
Mentalno higijenska prafilaksa i stvaranje pravih humanih odnosa među ljudima
utječe na smanjenje broja samoubistava.
Samoubistvo može biti: aktivno, pasivno, indukovano itd.
1.
Aktivno (direktno) najčešće vrše duševni bolesnici (depresija,
inperativne halucinacije) ili normalne osobe pošto svedu bilans svog života (bilansno
samoubistvo);
2.
Pasivno (indirektno) samoubistvo kada se uskače u situaciju koja je
opasna po život (kamikaze);
3.
Indukovano (dvojno) samoubistvo je kada jedna osoba predloži da se
ono izvrši (induktor) a druga osoba prihvati da pođe sa njom u smrt (induktivna
osoba). Česta indukovano samoubistvo čime zaljubljene osobe koje svoju ljubav ne
mogu krunisati brakom;
4.
bolesnika).
Eutanazija se također ubraje u samoubistvo (kod neizlječivih
Po načinu, mjestu i vremenu samoubistvo može se donijeti zaključaka o
psihičkom stanju samoubice. Depresivni bolesnici vrše samoubistva na početku ili na
kraju bolesti i to najčešće pred zoru.
34
Poremećaji nagona za održavanjem vrste
Polni nagon (naročito način njegovog zadovoljavanja) može biti izmjenjen
kvalitativno i kvantitativno. On se sastoji iz libida, želje za opštenjem sa suprotnim
polom, i tjelesnog polnog sjedinjavanja dva pola, odnosno zadovoljenje samog
nagona. Prema Frojdu, razvoj seksualnog nagona ima svoj normalan fiziološki
redoslijed. On postiže najprije zadovoljenje u sopstvenom tjelu (autoerotski stadij). U
kasnijem stadijumu razvoja pružanje prijatnosti se svodi na genitalnu oblast. U
drugom ili homoseksualnom stadijumu objekat seksualnog nagona postaje neka druga
osoba istog pola, i najzad u tećem stadijumu to postaje osoba suprotnog pola
(heteroseksualni stadijum). Međutim razni štetni uticaji u toku polnog razvoja mogu
nepovoljno da utiču na razne razvojne faze i kao posljedica toga mogu da se jave
razni poremećaji i anomalije polnog nagona. Prvo seksualno interesovanje kod djeteta
javlje se oko pete godine života i djete tada postavlja pitanja, kako se dolazi na svijet.
Djete postavlja to pitanje iz čiste radoznalosti. Poslije pete, šeste godine nastupa jedna
relativno mirna faza razvoja djeteta. U jedanaestoj, dvanaestoj godini djete prolazi
najprije kroz autoerotsku fazu u kojoj je interesovanje djeteta usmjereno na njegovo
tjelo. U trinaestoj, četrnaestoj godini prelazi u drugu fazu seksualnog razvoja
(homoseksualna faza). U toj fazi interesovanja djeteta su usmjerena na lica istog pola.
Dječaci idu zajedno u kino, čitaju istu literaturu, bave se istim sportovima. Djevojčice
razvijaju takođe prijateljske odnose između sebe, oblače se na isti naćin,
upotrebljavaju ista sredstva za uljepšavanje. Iz te faze nastaju prisna prijateljstva koja
se pamte cijeli život. I konačno iz druge faze prelazi se u treću fazu (heteroseksualnu
fazu), kada su naša interesovanja usmjerena na osobe suprotnog pola, i to je
definitivno faza seksualnog razvoja zrelog čovjeka.
Kvantitativni poremećaji
Kvantitativni poremećaji mogu biti u vidu povišenog ili sniženog odnosno
ugašenog polnog nagona.
Povišen polni nagon kod žena poznat je pod imenom NIMFOMANIJA a ime
je dobio po grčkom mitskom biću Nimfi. Kod muškaraca povišen nagon se naziva
SATIRIJAZIS prema mitskom biću Satir. Povišen nagon javlje se kod kod maničnih
bolesnika, oligofrenih osoba, kod oboljelih od progresivne paralize i kod akutne
upotrebe alkohola. Kod ovih osoba nagon je povišen zbog pada intelektualnih
kočnica.
Snišen ili ugašen nagon u smislu FRIGIDNOSTI kod žena ili
IMPOTENCIJE kod muškaraca javlja se kod osoba koje imaju psiholoških problema
(neurotičari, depresivci, SCH, narkomana i alkoholičara).
Kvalitativni poremećaji.
Kvalitativni poremećaji mogu se javiti u obliku seksualnih aberacija ili u vidu
sksualnih perverzija.
1.
Onanija je zadovoljavanje polnog nagona sa samim sobom najčešće
mehaničkim trljanjem polnog uda. Riječ onanija potiče od biblijske ličnosti Onana
sina Isakova koji je zadovoljavao svoj seksualni nagon trljajuči udom po travi.
35
Krajem 19 vjeka vjerovalo se da onanija može da izazove poremećaj CNS, sušenje
kičme, paralizu nogu itd. U pubertetu je onanija obično normalna pojava. Onanija
postaje patološka kada sama sebi postaje cilj.
2.
Homoseksualnost je zadovoljenje seksualnih potreba između dvije
osobe istog pola. Veliki broj homoseksualaca su žrtve pogrešnog vaspitanja, naročito
otvorene roditeljske zabrane u pubertetu, tako da dolazi do potiskivanja svakog
heteroseksualnog interesovanja. Važno je napomenuti da je u homoseksualnosti
psihoseksualna komponenta - dakle inverzija seksualnog nagona, daleko važniji
momenat nego sam motorni čin zadovoljenja nagona.
Homoseksualna aktivnost ima slijedeće oblike.
Prava, genuina, esencijalna homoseksualnost gdje je vraćanje invertovanog
polnog nagona na normalan heteroseksualni objekat nemoguća.
Prividna homoseksualnost u svom postanku vezana je za razne okolnosti, što
dopušta mogućnost vraćanja polnog nagona na heteroseksualni objekt ako se
okolnosti izmijene (zatvor, logor, internati, itd.).
Takve osobe su uglavnom
homoseksualne po akciji, a heteroseksualne po nagonu.
Oko 10% homoseksualaca su pedofili i gerantofili.
3.
Tribadizam (lezbijska ljubav) je homoseksualizam kod žena. Između
lezbijki često se javlja maksimalna ljubav sa potpunom odanošću, privrženošću i
vjerošću. Ubistva kod lezbijski su vema česta ako se osjeti nevjerstvo.
4.
Narcizam je rijetka pojava u izvornom obliku, i predstavlja
usmjerenost seksualnosti prema sopstvenoj ličnosti, pri čemu sopstveno tjelo postaje
objekt seksualnog zadovoljenja. Termin narcizam potiće od antičke mitske legende o
Narcisu. Česta pojava je sublimisani narcizan koji se ispoljava u sebičnosti,
precjenjivanju
svoje
ličnosti,
nametanju
sebe
i
svojih
stavova
drugima,samohvalisavosti i prepotentnosti.
5.
Transvestitizam je nesavladiva nagonska potreba da se osoba
pojavljuje odjevena kao osoba suprotnog pola. U odjelu svoga pola transvestiti se
osjećaju nelagodno i sputano dok u odjelu suprotnog pola se osjećaju srećno,
zadovoljno, smireno, i blaženo.
6.
Pedofilija je ispoljavanje polne požude prema djeci i zadovoljenje
seksualnog nagona nad djecom. Češća je kod muškaraca.
7.
Gerontofilija je zdovoljenje polnog nagona sa znatno starijom i
oronulom osobom. Gerontofilna težnja je češća u žena
8.
Efebofilija je polna ljubav starijih žena prema mlađim muškarcima
9.
Nekrofilija je zadovoljenje polnog nagona na lešu suprotnog pola.
10.
životinjama.
Zoofilija (sodomija) je ostvarivanje zadovoljenja polnog nagona sa
36
11.
Fetišizam je polna izopačenost koja se sastoji u zadovoljenju polnog
nagona posmatranjem ili milovanjem predmeta koji pripadaju osobi suprotnog pola.
(grudnjak, gačice, maramica, karmin, tašna, cipele). Fetišizam je perverzija daleko
češća u muškaraca. Vema rijetko fetiš može biti unakaženi dio tjela, npr. grba, krive
noge, iskrivljeno stopalo, pa se takvi muškarci rado žene sa defektnim ženama.
12.
Ekshibicionizam prestavlja perverziju seksualnog nagona i sastoji se u
tome da se pokazuju pojedini djelovi tjela suprotnom polu da bi se postiglo seksualno
zadovoljstvo. Žene su latentni ekshibicionisti zbog namjernog eksponiranja pojedinih
djelova svog tjelan podesnim oblačenjem (mini suknje, dekolte, providne bluze).
Pravi ekshibicionizan je češći kod muškaraca
13.
Sadizam je perverzija pri kojoj se polno zadovoljenje postiže
nanošenjem psihičkih i fizičkih muka svom seksualnom partneru, da bi se tek tada
postiglo seksualno zadovoljstvo. Termin dolazi od markiza de Sada. Muškarac u
samom zadovoljenju svog seksualnog nagona ispoljava neke lake sdističke osobine
(stezanje, grizenje), koje preko latentnog sadizma (uživanje u borbi bikova, ubijanju
bika, zahtjevi da protivnik nokautira u boksu itd.) lako prelazi u patološki sadizam. U
praksi je zoosadizam česta pojava, a ona se sastoji u mučenju i ubijanju životinja
poslije seksualnih odnosa s njima.
14.
Mazohizam predstavlja obrnutu pojavu od sadizma, a sastoji se u
neodoljivoj potrebi da se trpe i podnose fizički i psihički bolovi i patnje u cilju
postizanja seksualnog zadovoljenja.
37
EMOCIJE I AFEKT
Emocije ili osjećanje je psihička funkcija koja predstavlja našu specifičnu
reakciju na opaženu informaciju. Izraz je lat. porijekla emotio-uzbuđenje. Kvalitet
emocionalnog doživljaja zavisi s jedne strane od objektivnog kvaliteta
informacija, a s druge strane, od predhodnog stava ličnosti prema informaciji.
Npr. Naglo nastala bol kod subarahnoidalnog krvarenja kod svih ljudi izaziva
neprijatnu reakciju, neprijatni emocionalni doživljaj.
Sve emocije se mogu podijeliti na: PRIJATNE i NEPRIJATNE.
Prijatne emocije su: radost, zadovoljstvo, ljubav, ponos, a neprijatne su:
žalost, strah, osjećaj krivice, sram.
U definisanju emocija kao specifičnh reakcija na opaženu informaciju
nedostaju još neki elementi za kompletnu definiciju. Naime postoje još neki
elementi koji su važni u shvtanju emocionalnog doživljaja. Na osnovu tih
elemenata sve emocije dijelimo u tri grupe:
Prva grupa-emocije koje nastaju kao reakcija na zadovoljenje ili
nezadovoljenje vitalnih motiva (nagona). Npr. Glad kao signal da nagon za
ishranom nije zadovoljen izaziva neprijatne emocije: mrzovolju, razdražljivost,
bijes, tugu. Kada se nagon za ishranom zadovolji javljaju se prijatna osjecanja.
Druga grupa-emocije nastale kao reakcija na opažanje informacije (primjer
sa subarahnoidalnom hemorargijom), koja ne mora bit samo aktuelna informacija,
već i informacija pri sjećanju na ranije opažene informacije (neki uspjeh ili
neuspjeh), kao i reakcija pri razmišljanju o informacijama.
Treća grupa-emocije koje proizilaze iz sopstvenog ponašanja čovjeka kao
društvenog bića. Ovdje se radi o tzv. Moralnim osjećanjima. Naime čovjekov
intelekt upravlja njegovim postupcima, ali mu moralna osjećanja sude o takvim
postupcima. Uspješno obavljanje određenih obaveza prema ostalim članovima
društvene zajednice izaziva prijatne emocije, dok neispunjenje tih obaveza izaziva
neprijatna osjećanja. Častan stav u složenoj situaciji izaziva osjećanje časti,
pravično ponašanje izaziva prijatno osjećanje pravde. Najvišim ljudskim
osjećanjem se smatraju ponos i sram, a razvijena moralna osjećanja su korektor
intelektualnog ponašanja. Visoko inteligentna osoba može da učini neki postupak
koji nije u skladu sa društvenim normama, ali ako ima razvijena moralna
osjećanja, sram i osjećanje krivice će uticati da koriguje ponašanje. Međutim ako
moralno osjećanje nije razvijeno, opserviraćemo ponašanje tzv. superiornog
degenerika (moral insanity). Napomenimo da vaspitanje formira karakter, a kako
su moralna osjećanja dio karaktera na njih se može uticati pravilnim vaspitanjem.
Moralna osjećanja se još formiraju u predškolskom periodu pod uticajem
roditelja, ali ostaje još ponešto da se popravi i dopuni kasnije. Svaka emocija se
svjesno doživljava i istovremeno motorno manifestuje mimikom, gestovima i
vegetativnim reakcijama. Vrlo mučne emocije, intenzivne ili kontinuirane ako se
prigušuju, uzrok su disfunkcije vegetativnog sistema i obolijevanja tjelesnih
organa (psihosomataske bolesti).
38
ANATOMSKA OSNOVA EMOCIJA
Za formiranje emocija odgovoran je limbički sistem mozga preko
neurotransmiterskih sistema. Limbički sistem sačinjavaju određene strukture u
mozgu koje su međusobno povezane i koje primaju impulse iz svih čula. Naime,
svaka informacija koju registruju naša čula pomoću primarnog i sekundarnog
čulnog centra u mozgu, šalju impulse u limbički sistem koji obrađuje te impulse
proizvodeći emocije. Ova obrada i proizvodnja nisu još uvijek do kraja poznati ali
se smatra da na taj način mi reagujemo na svaku informaciju i našim limbičkim
sistemom odnosno emocijama. Smatra se da je hipotalamus generator
emocionalne energije, a da kora mozga ima inhibitornu ulogu. Novija istraživanja
ukazuju da pored hipotalamusa u stvaranju i polarizaciji emocionalne energije
učestvuju i druge moždane strukture-mamilarna tijela, talamus, girus cinguli. i dr.
RASPOLOŽENJA I AFEKTI
Raspoloženja i afekti su specifični emocionalni doživljaji. Dok emocija
označava širi pojam koji obuhvata sve emocionalne doživljaje, raspoloženje i
afekt označava uže pojmove samo nekih emocionalnih doživljaja.
RASPOLOŽENJE
Raspoloženja su relativno trajna stanja emocija koja predstavljaju ravnotežu
i rezultantu između osnovnog emocionalnog biotonusa i naših stalnih reakcija na
opažanje informacija. Osnovni emocionalni biotonus (temperament) je pretežno
urođena karakteristika čovjeka i označava različite načine emocionalnih
reagovanja u zavisnosti od biohemijskih karakteristika limbičkog sisitema i CNSa. Određene osobe cijelog života manifestuju određen tip osnovnog raspoloženja
(flegmatici, mrzovoljci, hipomanični veseljaci). Bolesno sniženje i povišenje
raspoloženja se viđa kod nekih psihotičnih oboljenja (depresija, manija).
AFEKT
Za razliku od raspoloženja koje je relativno trajno i ravnomjerno stanje
osjećanja, afekt je kratkotrajna intenzivna reakcija, praćena vidljivim tjelesnim i
izražajnim fenomenima. Tako se u strahu ježi koža, šire zjenice, tijelo podrhtava.
Afekti najčešće nastaju kao reakcije na ugroženost vitalne i socijalne egzistencije
kada je ugrožen život, čast, socijalni status.
UTICAJ EMOCIJA NA DRUGE PSIHIČKE FUNKCIJE
Određena raspoloženja, a posebno intenzivni afekti na specifičan način
djeluju na odvijanje ostalih psihičkih funkcija. Naglo nastali intenzivni afekt može
dovesti do izmjene stanja svijesti. Npr.umorna i pospana dežurna sestra će se
naglo razbuditi i biti spremna na intervenciju u slučaju poziva da je nekom pozlilo
ili da stiže hitan slučaj.
39
Snažni afekti mogu da dovedu do suženja svijesti, pa čak i onesvješćivanja.
Pojava da snažni afekti mogu dovesti do suženja svijesti je važna činjenica u
forenzičkoj psihijatriji, jer umanjuje uračunljivost okrivljenog.
Euforično i depresivno raspoloženje remeti normalnu pažnju i izazivaju već
ranije opisane tipove poremećene pažnje. Snažni afekti mogu dovesti do
poremećaja opažanja tipa iluzija, ali i halucinacija. Emocije djeluju i na pamćenje.
Pod dejstvom određenog raspoloženja ili afekta može doći do falsifikovanja
sjećanja. Afekti mogu da poremete logičko mišljenje i zaključivanje. Naime, kada
afekti preplave razum teško je trezveno razmišljati i donositi ispravne zaključke.
Snažni afekti mogu da djeluju i na nagonsko ponašanje. Taj uticaj je posredan,
tako što snažni afekti mogu da izazovu suženje svijesti i blokiranje svjesne
kontrole nad nagonima, a onda može doći do impulzivnih nagonskih radnji.
Emocije mogu da utiču i na volju. Npr.kvantitativno sniženje raspoloženja može
da dovede do sniženja volje, a istovremena pojava suprotnih emocija može da
dovede do poremećaja koji se označava kao ambivalencija.
PRAŽNJENJE AFEKTA
Svaki afekt ima tendeciju da se prazni. Kod životinja motorno pražnjenje
emocija je jedino postojeće pražnjenje, a čovjek je zahvaljujući najvišim
kontrolnim mehanizmima sposoban da u određenim granicama modifikuje ili
zakoči motorno pražnjenje, te se može govoriti o različitim načinima pražnjenja
afekta i emocija.
Abregovanje je naziv za motorno pražnjenje afekta na različite načine-kroz
govor, viku, plač, pokret. To je u osnovi i najzdraviji način pražnjenja afekta (kad
se izvičemo na nekoga ili se izjadamo nekom uz plač), ali čovjek kao socijalno
biće nebi mogao da se uspješno adaptira kada bi svaki afekt motorno praznio.
Intelektualna obrada je najviša forma modifikacije afektivnog pražnjenja.
To je racionalna analiza nastale situacije koja je dovela do afektivne reakcije.
Analiziraju se svi razlozi za i protiv, nalaze se objašnjenja i opravdanje za aktere.
Ovaj način pražnjenja emocija je slikovito izražen kroz narodnu izreku: “Nije
važno što mi se kaže nego ko mi to kaže”. Naime, ignorišući ličnost koja je
nanijela uvredu ignoriše se i sama uvreda kao provokator afekta. I ovo je u biti
zdrav način pražnjenja emocija.
Svjesno prigušivanje emocija relativno je čest način njihove obrade i u biti
je glavni etiološki faktor disfunkcije vegetativnog sisitema. Naime, prigušeni afekt
se ne prazni već kroz vegetativni nervi sistem dovodi do remećenja funkcije
organa. Ponekad prigušeni afekt nakon kraćeg vremena se motorno prazni,
abreguje (nije čudo što je onako reagovao, stalno guši svoje emocije).
Potiskivanje afekta predstavlja potiskivanje negativnih emocija i sadržaja
u nesvjesni dio psihe. Tako se ne postiže suštinsko pražnjenje afekta, već dolazi
do lokalizacije emocionalne energije u dublje slojeve naše podsvijesti. Potisnuti
afekt nije zaboravljen, ostaje u nama i često ima tendeciju da ispliva na površinu.
40
Projekcija afekta predstavlja premještanje, lokalizaciju sopstvenog afekta u
drugu osobu ili predmet iz okoline. To je nesvjesni mehanizam. Npr.lomljenje
reketa nakon lošeg servisa.
Iradijacija je pražnjenje afekta na nedužnim osobama-ljutnja ili mržnja
prema određenoj osobi se prazni na ljudima koji su na neki način u vezi s njom
(rođaci, pripadnici iste stranke, itd.).
Emocionalni transfer i kontratransfer -Transfer se definiše kao
prenošenje emocija sa pacijenta na ljekara a koje je pacijent doživljavao u
djetinstvu, prema za njega bitnim likovima (otac, majk). Kontratransfer je obrnuti
proces. Ovo su pojmovi koji su primarno bili vezani za psihoanalizu i Sigmunda
Frojda koji ih je prvi opisao. Npr . ne dopada mi se onaj profesor a neznam zašto,
ili onaj mi je tako drag kao da je moj pokojni amidža.
Na osnovu poznavanja raznih mogućnosti pražnjenja emocija konstruisane
su različite metode kvaliteta i intenziteta emocija i otkrivanje prigušenih i
potisnutih emocija. Npr. Detektor laži, hipnoza, itd.
POREMEĆAJI EMOCIJA
Uobičajena podjela emocija je na kvantitative i kvalitativne poremećaje.
KVANTITATIVNI POREMEĆAJI
Dalja podjela kvantitativnih emocionalnih poremećaja je na dvije grupe:
sniženje ili povišenje raspoloženja u koje spadaju apatija, depresija, euforija, te
nesklad između intenziteta provokacije i afektivne reakcije (emocionalna labilnost,
abnormalna razdražljivost i patološki afekt).
APATIJA podrazumijeva nivelaciju i gašenje emocija. To je emocionalni
energetski deficit. Osoba nije sposobna za uobičajene oscilacije emocija i
emocionalno reagovanje na okolinu. Predstavlja jedan od najtežih simptoma u
psihopatologiji. Poremećaj se tipično javlja kod shizofrenih bolesnika. Za apatiju se
koristi i izraz atimija ili hipotimija (snižene emocije).
EUFORIJA je stanje izražene veselosti bez odgovarajućeg povoda a koje traje
relativno dugo. Euforičkno raspoloženje je glavni simptom manične psihoze.
Euforični bolesnik je vedar, razdragan, pun optimizma.
DEPRESIVNO RASPOLOŽENJE je stanje bezrazložne tuge i relativno
dugog trajanja. Bolesnik je tužnog izraza lica, zabrinut, često plače. Depresij se javlja
kao zasebno oboljenje u različitim oblicima ali može i biti simptom mnogih drugih
oboljenja neurološke ili općenito somatske prirode.
41
EMOCIONALNA LABILNOST podrazumijeva lako i brzo mijenjanje
raspoloženja, na vrlo male povode. Normalna pojava kod male djece. Sreće se kao
psihopatološki fenomen kod moždane arterioskleroze. Teži stepen se označava kao
emocionalna inkontinencija.
ABNORMALNA RAZDRAŽLJIVOST afektivne reakcije zdravih ljudi
imaju dvije osnovne karakteristike-intenzitet afektivne reakcije je u skladu sa
intenzitetom provokacije; reakcija na provokaciju nije trenutna, već između
provokacije i reakcije postoji vrijeme latencije. Abnormalna razdražljivost se
karakteriše skraćivanjem latencije i burnijom reakcijom od intenziteta provokacije. U
kliničkoj praksi abnormalna razdražljivost se sreće kod nekih poremećaja ličnosti
(epileptičara, osoba se lezijom frontalne kore, alkoholisanih osoba, itd).
PATOLOŠKI AFEKT predstavlja extremni slučaj abnormalne
razdražljivosti. Na sasvim male povode osoba reaguje vrlo intenzivnim afektom.
Ovdje nema vremena latencije, reakcija nastaje trenutno na pojavu provokacije.
Naziva se reakcijom kratkog spoja. Ima veliki značaj u forenzičkoj psihijatriji jer ovaj
afekt mijenja stanje svijesti. Traje kratko a nakon pražnjenja nastaje smirenje sa
djelimičnom ili potpunom amnezijom za period suženja svijesti.
KVALITATIVNI POREMEĆAJI
PARATIMIJA podrazumijeva ideo-afektivnu disocijaciju, odnosno nesklad
između emocija i misli. Npr. Bolesnik (najčešće shizofrenik) učestvuje na sahrani
bliskog rođaka, shvata da je to tužan događaj, ali doživljava emociju radosti i smije
se.
PARAMIMIJA je afektivno-mimička disocijacija, odnosno nesklad između
emocija i mimike. Bolesnik (shizofrenik) doživljava emociju radosti a pri tome mu
mimična muskulatura ispoljava emociju tuge i obrnuto.
DEFEKT EMOCIONALNE REZONANCE je nesposobnost bolesnika da
svojim emocijama prati emociju sagovornika kao šo ni emocija bolesnika ne djeluje
zarazno na okolinu. I ovaj fenomen kao i paratimija i paramimija su tipični simptomi
shizofrenije.
42
PAMĆENJE
Pamćenje je kompleksna psihička funkcija bez koje ne bismo nikada bili u
stanju da prepoznajemo ili reprodukujemo ono što smo nekada ranije percipirali.
Praktično, to bi značilo da bismo se uvijek morali upoznavati sa svim predmetima, sa
svim osobama, što bi u krajnjoj liniji značilo nemoguć život, odnosno svođenje života
na vegetiranje.
Kada posmatramo neki predmet koji smo nekada ranije percipirali, mi ga tada
prepoznajemo. On nam izgleda poznato, mi poznajemo njegove fizičke osobine,
negova svojstva. Posmatrajući ga, mi smo svjesni da smo taj predmet nekada vidjeli,
bili sa njim u kontaktu i on nam nije stran. Prepoznavanje kao svijest da ono što sada
percipiramo za nas nije novo ponovno se uključuje u ponovljeno percipiranje.
Međutim, mi taj isti predmet ne moramo ponovno percipirati da bismo ga, na primjer,
opisivali, već ga se bez njegova prisustva, bez ponovnog percipiranja, možemo u
našim mislima sjetiti. Taj psihički fenomen održavanja prošlosti bez ponovnog
percipiranja više nije prepoznavanje već tzv. reprodukcija. Reprodukcija se ne odnosi
samo na predmete ili pojave koje smo u prošlosti percipirali već i na naše želje, misli,
osjećanja, aktivnosti, složene ili prostije radnje. Mi možemo u sjećanju da
reprodukujemo naša emocijalna zbivanja iz prošlosti, na primjer da se prisjetimo
osjećanja iz “prve ljubavi” ili doživljenog straha za vrijeme bombadiranja. Ali da
bismo mogli ma šta da reprodukujemo, potrebno je najprije da nešto upamtimo, da to
što smo upamtili zadržimo, pa da ga onda u datom momentu možemo prepoznati ili
reprodukovati. Svi ovi psihički procesi čine sastvane elemente funkcije pamćenja. Na
taj način, ako bismo pamćenje htjeli definirati, mogli bismo reći da je to psihička
funkcija koja se sastoji iz upamćivanja, zadržavanja i kasnijeg prepoznavanja ili
reprodukcije svega onoga što je bilo u nešem ranijem iskustvu.
Iako je to psihički proces kao i ostali psihički procesi (na primjer mišljenje,
opažanje), iako je to, u stvari, svojstvo mozga kao idealno razvijanje i usavršavanje
žive materije, još uvijek se mogu naći naučnici koji osporavaju ovu vrijednost mozga,
tvrdeći da pamćenje, naročita “viša” vrsta pamćenja, nema nikakve vrijednosti sa
nervnim sistemom. Ovakvo, idealističko shvatanje je utoliko apsurdnije što se dopušta
mogućnost da je “niže” pamćenje, na primjer, motorno pamćenje, možda u vezi s
radom nervnog sistema. Međutim pamćenje, u ma kojem obliku ono bilo, predstavlja
fiziološki proces i ono predstavlja odražavanje objektivne stvarnosti. Razlika je u
tome što percepcije predstavljaju odražavanje materijalnog svijeta u trenutku
djelovanja predmeta na čulne organe, a pamćenje, to čini na osnovu onoga što je na
čulne organe nekada djelovalo. Fiziološku osnovu pamćenja čini osobina nervnog
sistema, nazvana plastičnost. Plastičnost nervnog sistema ogleda se u tome što svaki
nervno moždani proces ostavlja za sobom trag koji omogućava da se on ponovo
pojavi i onda kada draž ne djeluje na čulne organe. Ovaj otisak, trag koji nastaje kao
“urezivanje” u moždanom tkivu pri upamćivanju zove se engram. Mehanizam
nastanka engrama još nije objašnjen. Eksperimentalna ispitivanja su pokazala da se
engrami stvaraju i od utisaka primljenih mimo naše pažnje i da se oni, iako ih u
budnom stanju nismo svjesni, mogu pojaviti u snovima. Mnogih stvari možemo se
sjetiti u izvjesnom momentu iako smo ovlaš prelazili preko njih.
43
S fiziološkog aspekta postoje mnogi razlozi da se vjeruje da postoje dvije vrste
pamćenja: tzv. privremeno, koje zavisi od produžene ekscitacije zahvaćenih neurona,
i tzv. neograničeno, koje, po svoj prilici, zavisi od fizičke promjene sinapse.
Neograničeno pamćenje znači sposobnost nervnog sistema da može ponovo
oživjeti u sjećanju nekada upamćene ekscitacije iako je primarna draž prestala da
djeluje.
Što se tiče središta pamćenja smatra se da je ono funkcija čitavaog centralnog
nervnog sistema, a ne samo pojedinih djelova. Ono obuhvata koru mozga, talamus,
bazalna područja i moždano stablo.
Upamćivanje i reprodukcija predstavljaju funkcije u sklopu pamćenja.
Zadržavanje je, rezervoar iz koga se prema potrebi upamćeni utisci mogu privesti
svijesti, tako da se mogu reprodukovati. Reprodukciju kao faktor pamćenja možemo
stvarno doživjeti u našoj svijesti. Mi nismo svjesni postojanja rezervoara, odnosno
skupa engrama u našem mozgu sve dotle dok ne počnemo da reprodukujemo
elemente sakupljene u taj rezervoar, niti smo svjesni upamćivanja kao posebnog
psihičkog procesa. Predmete i pojave koje smo percipirali ne pamtimo niti ih
reprodukujemo razbacano i slućajno, već u ovoj ili onoj njihovoj međusobnoj vezi. To
je sasvim razumljivo ako se uzme u obzir da su predmeti u realnom svijetu ipak jedna
cijelina, da su međusobno povezani. Tumačenje uzajamnih veza između procesa
upamćivanja i procesa reprodukcije dato je u principima asocijacija. Pod
asocijacijama podrazumjeva se pojava da “dva sadržaja svijesti, koji su bili
istovremeno ili jedan za drugim doživljeni, imaju tendenciju de se i u reprodukciji
pojavljuju zajedno”. Kada se jedan od njih pojavi u svijesti, on ima tendenciju da
privede svijesti onaj drugi sadržaj.
Aristotel je razlikovao nekoliko vrsta asocijacija:
1. asocijacije po vremensko i prostornom dodiru;
2. asocijacije po sličnosti;
3. asocijacije po kontrastu.
1. Slika druga iz djetinjstva može da izazove čitav niz predstava sa davno
zaboravljenim događajima iz djetinjstava. Kada ga sretnemo poslije dvadeset godina,
sjetimo se poljanje gdje smo igrali lopte, razreda i događaja iz škole. Percepcija druga
izaziva (ekforiše) one predstave koje su u prošlosti bile doživljene u vezi s njim.
2. Asocijacije po sličnosti su povezivanje u sjećanju sličnih doživljaja ili pojava.
Učešće na pogrebu može da asocira smrt nokoga od bliske rodbine.
3. Asocijacije po kontrastusu pojave kada u našoj svijesti povezujemo događaje
koji su suprotni po svojoj suštini, formi ili značenju. Gledajuči bijelu boju, možemo
izazveti predstavu crne.
Asocijaciona psihologija objašnjava upamćivanje kao obrazovanje asocijacija, a
reprodukciju kao korištenje postojećih asocijacija.
Pamćenje ne predstavlja pasivno odražavanje objektivne stvarnosti, ono je
kompleksna psihička funkcija u kojoj prilikom percipiranja mi pravimo izvjesnu
selekciju onoga što treba da upamtimo koristeći se prvenstveno principom
zadovoljenja naših potreba i riješavanjem zadataka koji nam se nameću.
44
To isto važi i za reprodukciju, za koju se ne može reći da je prosto fotografsko
odslikavanje prošlosti.
Motorno pamćenje
Motorno pamćenje predstavlja oblik u kome se ispoljavaju upamćivanje i
reprodukcija pokreta. Ovaj oblik pamćenja predstavlja najstariji oblik pamćenja, jer su
prije razvoja sposobnosti za govor, pokreti bili sredstvo za sporazumjevanje.
Kasnije, u procesu rada, za čovjeka je motorno pamćenje postalo neophodno
za upamćivanje pojedinih pokreta koji su dio neke komplikovane motorne radnje
Svaki pokret se mora posebno naučiti da bi se mnogi od njih u jednoj određenoj
motornoj radnji mogli pravilno upotrijebiti, a drugi trenutno nepotrebni odbaciti. Iako
se mnoge od tih motornih radnji uče na ustaljen način, nihovo reprodukovanje nije
jednoobrazno za sve individue (pisanje, hodanja). Motorno pamćenje javlja se kod
čovjeka vrlo rano, još u prvim mjesecima njegovog života u vidu tzv. motornih
uslovnih refleksa. Kasnije motorni pokreti dobijaju elemenat svijesnosti, mi smo ih
svijesni, svijesni njihovog značenja, nihove potrebe i važnosti, te se oni povezuju s
procesima mišljenja i volje.
Emocionalno pamćenje
Emocionalno pamćenje je sposobnost upamćivanja i reprodukcije osjećanja.
Mi smo u stanju da se sjećamo doživljaja i osjećanja koja su bila izazvana opažanjem
nekih predmeta i pojava. Emocije su praćene izvjesnim tjelesnim manifestacijama.
Potvrdu za emocionalno pamćenje možemo naći u pojavi tih manifestacija koje
nastaju pri sjećanju na ranije doživljene momente. U stanju smo crveniti i blijediti
samo pri sjećanju na ranije doživljenu nesreću, tada se kod nas u stvari radi o
emocionalnom poremećaju. Činjenica je pak da se ova reprodukovana osjećanja po
intenzitetu mogu veoma mnogo da razlikuju od prvobitnih osjećanja: ona mogu biti
jača ili slabija. Poslije niza godina sjećanje na bol koji smo doživjeli zbog smrti nekog
iz porodice izaziva neuporedivo manju bol,”vrijeme je filtar sjećanja o preživjelim
osjećanjima”. Sjećanja na bombardovanje ne izaziva ni izdaleka ono osjećanje straha i
neprijatnosti doživljeno za vrijeme samog bombardivanja. Ali, isto tako, u nekim
slučajevima reprodukovana osjećanja mogu bilti mnogo većeg intenziteta od
prvobitnih, sjećajući se nanjete uvrede koju smo u aktualnom momentu relativno
mirno primili, sada, u fazi reprodukcije (sjećanja), ono može izazvati u nama
osjećanje gnjeva, bijesa, nezadovoljstva. I emocionalno pamćenje javlja se u ranom
djetinjstvu, obično u šestom mjesecu života, kada predstavlja jednu od vrsta uslovno
refleksnih pojava. Tad, u to vrijeme, dijete se može radovati ili plakati samo kada vidi
ono što mu je ranije pričinilo zadovoljstvo ili neprijatnost. Kasnije, pak, emocionalno,
kao i motorno pamćenje dobija sve više primjese svjesnosti.
Slikovno pamćenje
Slikovno pamćenje se ogleda u tome što se ranije percipirano može
reprodukovati u obliku slike i predstave. Mi možemo u vidu slika da se sjetimo onoga
što smo nekada doživjeli i da to sada, u fazi reprodukcije, sebi živo i slikovito
predstavimo. Kakvog će intenziteta, odnosno kakve će jasnoće slika reprodukovanog
događaja sada biti, to sigurno zavisi od toga kakav je emocionalni utisak događaj
ostavio u nama. Poznato je da kod nekih osoba izvanredno jak emocionalni doživljaj
može nekada izazvati halucinacijsku reprodukciju viđenog.
45
Verbalno-logičko pamćenje ispoljava se u upamćivanju i reprodukciji misli,
a kako su one u nerazdvojnom jedinstvu s govorom, to mi onda pamtimo i
reprodukujemo ne samo naša razmišljanja već i naš ili tuđi govor, izrečen ili napisan.
Sjećamo se, recimo, pročitanih misli, čuvenih govora, našeg razgovora, i to sjećanje
može biti ili doslovce reprodukovana misao ili ipak samo reprodukcija smisla.
Treba napomenuti da su ovi oblici pamćenja više ili manje vještačka podjela i
da ih je s praktičnog stanovišta teško ovako izdvojiti. Jer, recimo, sjećanje na
izvijesne misli, odnosno govor, povlači za sobom i “emocionalno sjećanje”, i
istovremeno može postati i “slikovno” pamćenje, tako da se njihovo striktno
izdvajanje ne da mnogo opravdati
Upamćivanje je aktivna funkcija pamćenja, pri čemu se, svjesno ili ne,
pribiraju utisci ili doživljaji koji se deponuju u vidu engrama stvarajući rezervoar za
kasniju reprodukciju. Upamćivanje može biti namjerno ili nenamjerno. Pri
namjernom upamćivanju mi sebi postavljamo cilj šta treba da zapamtimo, zbog čega
ulažemo voljni napor, aktiviramo našu pažnju, usredsređujemo se, percipiramo
ponovo, nastojimo da razumijemo ono što percipiramo, stvaramo asocijacije sa
sličnim poznatim stvarima. Pri nemarnom upamćivanju, ne postavlja se nikakav cilj
da se nešto zapamti, pa se prema tome i ne ulaže nikakav voljni napor.
Učenje
Najbolji primjer aktivnog upamćivanja ogleda se baš u učenju, i predstavlja
niz ponovljenih pokušaja da se zapamti određeni materijal, koji se ne može samo pri
jednom percipiranju upamtiti, te zahtijeva napor i potrebu za ubacivanje stalnih
voljnih stimulusa. Nekoliko momenata igra važnu u procesu učenja. Na prvom mjestu
je postavljanje cilja da određeni materijal treba naučiti, i prema tome koristiti sva
sredstva za ostvarenje cilja. Slijedeći trenutak, koji igra važnu ulogu u procesu učenja
je odluka da učeni materijal treba zapamtiti što trajnije (ispit). Uspijeh učenja zavisi i
od toga kakav stav zauzimamo prema meterijalu koji trebamo naučiti, koliku važnost
za nas ima taj materijal, postoji li u nama svijest o nužnosti da se to treba i mora
naučiti, ili to činimo bez nekog posebnog razloga. Ako se neka materija uči
mehanički, bez shvatanja logičke veze u njenim dijelovima, onda je ishod toga učenja
slab i mogućnost zaboravljanja velika. Mehanički naučeno zaboravlja se brže nego
ono što je naučeno sa smislom. U smisaonom upamćivanju traži se logička veza i iz
jednog zaključka proizilazi drugi, što čini naučeno stabilnijim i trajnijim.
Asocijaciona konstelacija je takođe jedan od faktora koji olakšava proces učenja. Ako
znamo njemački a učimo engleski, onda ćemo lakše upamtiti riječi koje imaju
izvjesne sličnosti s njamačkim riječima. Koristeći se vizuelnim slikama, shemama,
grafikonima, kojima ilustrujemo ono što učimo, olakšavamo si učenje. To naročito
važi za vizuelni tip ljudi, i kod ovih osoba su knjige išarane raznim slikama i
crtežima. Drugi pamte napisani tekst tako što u mislima imaju onakav raspored kako
je tekst raspoređen u knjizi. One najprije u mislima sebi predstave stranicu knjige,
raspored teksta i onda su tek u stanju da reprodukuju pomenuti materijal. Na ispitu se
često događa da studenti odgovaraju: “podsjetite me samo gdje to bješe napisano”, ili
“znam, to piše na desnoj strani dole pri dnu sitnim slovima”. Druge osobe se u
procesu učenja služe izvjesnim mnemotehničkim metodima, praveći svoje kovanice,
skračenice koje im olakšavaju upamčivanje a i sposobnost reprodukcije, npr.
“bjelančevine se sastoje iz “skuva” (sumpora, kiseonika, ugljenika i azota), ili “tu se
pripaja “lip” (ligamentum ingvinale Pouparti) itd.
46
Međutim mnogo važniju ulogu u mehanizmu učenja igra uticaj ponavljanja.
Poznato je da je mogućno samo veoma mali materijal upamtiti odjednom pri jednom
percipiranju. Obično prvo percipiranje služi samo za upoznavanje s materijalom,
poslije čega zapamtimo samo jedan mali dio tog materijala. Pri tome postoji jedna
veoma karakteristična pojava, koja se sastoji u tome da poslije prvog ili drugog
percipiranja imamo utisak da smo u stanju da ponovimo (reprodukujemo) zatvoreno
percipirani materijal, odnosno da smo ga već naučili.
Međutim, tek pri pokušaju reprodukcije uvjeravamo se koliko smo u zabludi, tek onda
vidimo da nismo mnogo naučili i da smo već tada velik dio materijala zaboravili. Ova
činjenica ukazuje na to da je potrebno više puta ponoviti percipiranje materijala ako
se želi da se on dobro nauči, utoliko pre ako treba tačno da se zapamte neki činjenični
podatci.
Važnu ulogu u učenju igra i preslišavanje, ne samo zato što ponavljani
marterijal bez preslišavanja izaziva dosadu, pospanost, sanjarenje već i zbog toga što
čitanje bez preslišavanja stvara obmanu o znanju, izgleda nam da smo već naučili
materilal, ali kada počnemo da se preslišavamo, da glasno ponavljamo naučeni
materijal vidimo koliko je to znanje nepotpuno i siromašno. S druge strane, iskustvo
nas uči da je potrebno učiti mnogo više jedno gradivo no što treba da bi se ono znalo
za određeni moment (recimo ispit).
Večina psihologa danas smatra, da su motivi učenja važan elemant u
mehanizmu učenja. Ako se radi o pozitivnoj motivaciji, želji da se jedna materija zna
radi popunjavanja svog ličnog inventara znanja, ili da se naučenim materijalom
postigne neka subjektivna korist, afirmacija u društvu, željeni cilj itd, onda je i
mehanizam učenja znatno olakšan, onda se pamti mnogo brže, a upamčeno postaje
mnogo sigurnije i trajnije.
Eksperimentalna ispitivanja utvrdila su mnoge interesantne zaključke u toku
učenja pri višestrukom ponavljanju, koje se vrši sa ciljem da se ono nauči. Evo
nekoliko konstatacija prema Smirnovu:
1. Učenje obično teče neravnomjerno, tj. ponekad se poslije ponovljenog
čitanja materijala sjećamo manje nego što smo se sjećali prije toga. To, pak
predstavlja samo privremenu pojavu, koja je uslovljena fiziološkim popuštanjem
pažnje ili za vrijeme percipiranja ili za vrijeme reprodukcije. Kasnija ponavljanja
izazivaju novi porast prisjećenja.
2. Učenje često napreduje u skokovima, tj. poslije nekoliko uzastopnih
ponavljanja ne postoji primjetan priraštaj u upamćivanju, ali se zatim kolićina
naučenog odjednom naglo poveća.
3. Ako glavni dio materijala ne prićinjava teškoću za upamćivanje, onda
prve percepcije daju najveći rezultat, a dalja ponavljanja uvećavaju upamćeno sve
manje i manje .
4. Ako je pak materijal težak, onda upamćivanje ide u početku sporo, ali
kasnije, kada se metrijal tačno shvati ono se ubrzava.
47
Ebinghausovi eksperimenti nedvosmisleno govore o potrebi ponavljanja ne
samo u toku učenja nego i kasnije, poslije učenja, kada, ustvari, treba da utvrdimo ono
što smo već naučili. Jedan od njegovih eksperimenata je proučavanje pamćenja
pomoću metode učenja besmislenih slogova: kad se jedan materijal sastavljen iz
besmislenih slogova više puta ponavljao, osoba je bila u stanju u jednom momentu da
ga reprodukuje. Poslije izvjesnog vremena sjećanje je počelo da slabi. Da bi se taj isti
materijal poslije nekog vremena mogao reprodukovati bez pograšaka, bilo je potrebno
ponovno ponavljanje, ali je broj tih ponavljanja bio sada mnogo manji nego prvi put
pri učenju. Ova razlika u broju ponavljanja nazvana je ušteda. Ebinghausovi
eksperimenti u proučavanju pamćenja, odnosno učenja, pokazali su da je za učenje
neophodno učiniti i vremensku raspodjelu, i to na duže vrijeme. Naime, naučeni
materijal se bolje zadržava u pamćenju ako je učenje bilo raspoređeno na duže
vrijeme. Npr. duže se pamti tekst koji se, recimo, šest dana ponavlja četiri puta
dnevno, nego kad se taj isti tekst ponavlja tri dana osam puta dnevno.
Iz toga slijedi zaključak da je vremenski raspodjeljeno učenje, odnosno
ponavljanje produktivnije od koncentrisanog ponavljanja. Otuda i praktičan
zaključak: brzo spremanje za ispit nikad ne daje trajan efekt. Nekoliko dana poslije
ispita već ogroman dio materijala nismo u stanju da reprodukujemo.
Intersantno je još jedno pitanje: što je cjelishodnije, učiti materijal u cjelini, ili
ga “ razbiti “ pri učenju na dijelove, ili pak, primjeniti kombinovanu metodu? Iako
ovdje ima pristalica za tzv. individualni stav, odnosno učiti onako kako smo već
navikli, eksperimenti vršeni u ovom pravcu pokazali su da je mnogo cjelishodnije
učiti materijal u cjelini, jer se ne gube smisaone, logičke veze, niti slabe asocijacione
sposobnosti.
Stefanović insistira mnogo na primjeni izvjesnih pedagoških metoda koji služi
kao podsticaj u učenju: npr. pohvale i pouke, ali pravilno razvrstava uslove kad ih i
kako treba primjenjivati.
Što se tiće pola i sposobnosti za učenje, tu postoje izvjesne varijacije:
djevojčice, recimo pokazuju veći uspjeh u osnovnim računskim radnjama, dok su
dječaci nešto bolji u logičkom računanju; djevojčice su bolje u čitanju, pisanju,
pravopisu, pismenim sastavima, a dječaci, pak, u istoriji, geografiji, fizici, matematici;
djevojćice bolje uče jezike i postižu bolji uspjeh u osnovnoj, a dječaci u srednjj školi,
i td.
Sposobnost za učenje izgleda da je u kulminaciji negdje oko 25 godine života.
Od tada sposobnost za učenje, odnosno upamćivanje postepeno i lagano opada do 45
godine, a onda to opadanje postaje nešto brže.
Reprodukcija
Što se pak, reprodukcije tiće, ona može biti isto onako kao i upamćivanje,
hotimična (voljna) i nehotična (nevoljna). U prvom slučaju mi postavljamo sebi cilj
da se sjetimo negog događaja pojave ili ranije naučenog materijala. Ovo sjećanje
može biti neposredno, kada nam nisu potrebni nikakvi naroćiti napori pri tome, ili,
pak, posredno u vidu prisjećanja pojedinih elemenata koji bliže određuju ono čega
treba da se prisjetimo. U tim slučajevima se koristimo asocijacijama koje nam
pomažu da u mislima povežemo događaje i predmete sa onima kojih u tom trenutku
treba da se sjetimo. Zar nam se malo puta događalo da se rukujemo sa osobom koja
man je na neki naćin znana, ali koje se ipak ne možemo sjetiti?
48
U stanju smo čak da pri susretu obavimo kraći razgovor, više ili manje
uobičajene sadržine, samo da se ne bismo odali da se te osobe ipak ne sjećamo. Tek
kad se rastanemo obićno nastane prisjećanje: odakle se znamo, ko to bješe, gdje smo
se upoznali, u kojem smo društvu bili zajedno i tom prilikom se koristimo
asocijacijama sjećajući se drugih momenata koji nas povezuju s tom osobom-recimo,
putovanje vozom, diskusija o standardu. Poslije čega se sjetimo da smo se s tom
osobom upoznali u vozu u toj diskusiji. Ovakav, posredan način aktivne (voljne)
reproducije nalazi primjenu u našoj svakodnevnoj djelatnosti.
Nehotimična reprodukcija se ogleda u tome što se mi izvjesnih stvari
“slučajno”, i bez naše volje, bez postavljenog cilja sjećamo. Npr. prolazeči pored
oglasne table možemo se nevoljno sjetiti loše održanog predavanja koje je na ovoj
tabli bilo najavljeno. Šta više, može se dogoditi da se tom prilikom nevoljno sjetimo i
čitavog niza detalja s tog predavanja. S druge strane, događa se često da nam se neki
događaj, neka ličnost, stih, komad, rijeći, arija ili dr., prosto nevoljno u sjećanju
nameću. Najzad, postoji mogućnost da nam se u izvjesnom momentu neke ranije
percipirane stvari jave u reprodukciji kao nešto sasvim novo, kao da smo to sada
izmislili, što vrlo često stvara osnove za tzv. nesvjesni plagijat.
Tuđe zaključke, tuđe misli citiramo kao svoj, ne samo sa svjesnom namjerom
za ovakvo prikazivanje stvari već iz razloga koji smo naglasili, tj. da nam se to u
reprodukciji čini kao sasvim novo, kao da smo mi to izmislili (kriptomnezija). Takva
pojava, osim u nauci, često se javlja kod djece, gdje su djeca “pozajmljujući” tuđa
iskustva ubjeđena da su to njihova originalna zapažanja i doživljaji. Nespretni roditelji
često ovu pojavu kažnjavaju smatrajući je svjesnom laži svoga djeteta.
Zaboravljanje
Percipirani i naučeni materijal nije dovoljna garancija da se u svakom trenutku
može reprodukovati. Već u toku samog učenja jedan dio percipiranog materijala
propada i mi nismo u stanju da ga ekforišemo; zaboravljamo ga još u toku samog
učenja. Zaboravljanje se može javiti ili kao nemogućnost da se sjetimo ili
prepoznamo, ili kao nepotpuno i netačno sjećanje. Postoji nekoliko osnovnih uzoraka
zaboravljanja, i to: a)odsustvo ponavljanja; b) negativan uticaj koji vrši djelatnost
koju obavljamo neposredno poslije učenja, i to na sposobnost zadržavanja
upamćenog. Prema Ribou, čovjek mora da zaboravi da bi mogao da pamti.
Eksperimentalna ispitivanja su pokazala da dužina trajanja naučnog materijala
umnogome zavisi od djelatnosti koja se vrši neposredno poslije učenja. U većini
slučajeva taj uticaj može biti kako negativan tako i pozitivan u smisli poboljšanja
rezultata učenja. Ova pojava da sljedeće, odnosno nove asocijacije koče i slabe
prethodne poznata je pod imenom retroaktivna inhibicija. Isto dejstvo je u toliko jače
ukoliko se nastavljena djelatnost podudara s predhodno prekinutom, što znači da nije
poželjno da se poslije učenja jednog materijala uči drug, sličan njemu. Također je na
osnovu eksperimenata utvrđeno da ako se poslije učenja jednog materijala uči sličan,
onda je u reprodukciji opseg naučnog materijala za 25% manji nego ako se poslije
učenja davao odmor. Međutim, ako se poslije učenja pristupilo učenju nekog drugog,
različitog materijala, onda je u reprodukciji samo za 8% smanjeno pamćenje. Iz tog
proizilazi zaključak da se mora voditi računa o tome koji se i kakav materijal uzima
za učenje. Eksperiment također ukazuje na to da i pedagozi moraju da vode računa o
rasporedu časova ako žele da retroaktivna inhibicija kod njihovih učenika bude što
manje izražena. Sem od vrste i kvaliteta materijala koji se uči poslije predhodnog
učenja, dejstvo retroaktivne inhibicije zavisi mnogo i od vremenskog razmaka-pauze
između pomenutog učenja. Ako već mora da se uči sličan materijal, onda je bolje
načiniti veću pauzu.
49
Praksa nam je pokazala da se mnogo manje zaboravlja ako se poslije učenja
spava ili odmara nego ako se i dalje radi, pogotovo sličan materijal. Međutim, izgleda
da je zaboravljanje jedan od uslova za pamćenje, kako to Ribo tvrdi. “Čovjek mora da
zaboravi da bi mogao da pamti”. Ima i sasvim suprotnih tvrđenja, prema kojima se
ništa ne može sasvim zaboraviti. Ali, iako je sasvim razumljivo da se mnogo ranije
naučeno postepeno zaboravi, ipak je nemoguće dokazati da su i engrami potpuno
iščezli. Poznato je, na primjer, da se u snu, groznici, pri davljenju, u hipnoznom stanju
oživljuju mnoga sjećanja, mnogi i mnogi materijali za koje je postojalo uvjerenje da
su davno zaboravljeni.
Dalje, u procesu zaboravljanja interesantna je činjenica da se iz pamćenja gube, dakle
zaboravljaju, svježi događaji, novi utisci, posljednje naučeno i doživljenjo, dok staro
znanje dugo vremena ostaje očuvano. Kod senilnih osoba propada znanje iz njihovih
najstarijih životnih dana, dok su sjećanja iz djetinjstva i mladosti vrlo živa. Otuda one
vrlo žive i djetinje priče staraca iz mladih dana. Otud i izraz “ to su bila zlatna
vremena”, jer za starca “zlatno vrijeme” je mladalaćka dob.
POREMEĆAJI PAMĆENJA
Poremećaje pamćenja možemo podijeliti na:
1. kvantitativne poremećaje
2. kvalitativne poremećaje
3. poremećaje vremenskog reda predstava
Kvantitativni poremećaji
 Prolazna zaboravnost je česta pojava, koja se može javiti i kod psihički
zdravih osoba u stanjima premorenosti, iscrpljenosti poslije bolesti, pospanosti. Često
se javlja kod neuroznih bolesnika, zatim u situacijama u kojima afekti koče misaoni
tok (student na ispitu).

Amnezije
Amnezija je nesjećanje ili zbrisano sjećanje svih ili nekih doživljenih utisaka
ili pojava za određeni vremenski period. Uslov za nastanak amnezije je poremećaj
svijesti, odnosno nemogućnost prijema novih opažaja u takvom stanju, ili oštećenje
moždanog stabla u kome se nalaze grupisani engrami, čime su oni funkcionalno
izbrisani, te se u fazi reprodukcije nema šta reprodukovati.
Amnezije mogu biti:
a) funkcionalne b)organske
Prve su bez organske podloge i javljaju se kod histeričnih osoba, dok su druge
nastale oštećenjem moždanog tkiva i remećenjem moždane funkcije Organske
amnezije najčešće nastaju poslije traumatskog oštećenja mozga: moždane komocije,
kontuzije, trovanja nervnog sistema, nokauta, poslije epi napada, elektrošoka, udara
groma, krvarenja u mozak.
Postoje dvije vrsate organskih amnezija
1. retrogradna
2. kasna (anterogradna)
50
Kod retrogradne amnezije se javlja nesjećanje događaja prije povrede mozga.
Kod anterogradne amnezije bolesnik se ne sjeća događaja koji su uslijedili
poslije dolaska svijesti, poslije traume ili poslije epi napada.
Hipermnezija pojačana sposobnost reprodukcije. Ona se viđa kod staraca u
vidu pojačane reprodukcije sposobnosti za stare događaje i doživljaje.
Kvalitativni poremećaji
Naknadno izvrnuto sjećanje je kada se pravo sjećanje deformiše, najčešće
pod dejstvom afekta ili poremećenog sadržaja mišljenja.
Depresivni bolesnik u fazi bolesti cijeli svoj život tumači s gledišta svojih
pogrešaka i krivica zbog dejstva afekta i sumanutih ideja grešnosti. On je cijeli život
griješio, sve što je uradio bilo je pogrešno, nesavjesno i nečasno. Uslijed emocionalne
naklonosti nekoj osobi ne uspijevamo da objektivno sagledamo njene greške.
Paranoik koji ima sumanute ideje pronalazaštva pogrešno tumači, pogrešno se
sjeća svojih beznačajnih doživljaja iz djetinjstva, pripisujući im predznake, kao da se
već tada znalo da će biti veliki pronalazač.
Paranoidni shizofrenik pod dejstvom sumanutih ideja pogrešno se sjeća i
falsifikuje događaje ”župnik je radi mene držao propovjed i rekao da me smatra
blesavim i nizašto neupotrebljivim dok je župnik rekao nešto sasvim drugo.
Iluzije pamćenja, javljaju se kod bolesnika sa depersonalizaciom: shizofrenik
tvrdi da je nešto doživio nešto što se u stvari dogodilo, ali ne njemu već susjednom
bolesniku.
Konfabulacije ili lažna sjećanja kojima bolesnik upotpunjuje preznine u svom
pamćenju izmišljenim doživljajima. Ova pojava se viđa kod korsakovljevog sindroma
i dementnih bolesnika i u mnogome zavisi od sugestibilnih pitanja.
Patološka lažljivost ili psudologija fantastika, pri kome su izmišljene laži u
skaladu sa željama, najčešće neostvarenim. Može se javiti i kod djece koja su
obdarena živom fantazijom. Takve osobe nemaju mjere dokle mogu ići njihove
izmišljotine pa često ni same ne znaju šta je istina a šta nije.
51
PAŽNJA
Po ptianju ove psihičke funkcije, naročito u odnosu na njenu definiciju,
postoje vrlo interesantna gledišta. Još od vremena starih Grka pa do danas vode se
rasprave o tome da li je pažnja psihički proces ili funkcija. Grčki filozofi pod pažnjom
su podrazumjevali upravljenost intelekta na neki sadržaj. O pažnji su razmišljali kao
o funkciji, a ne kao o posebnom psihičkom procesu. Jedno je ipak jasno, da čovjek u
budnom stanju gotovo uvijek obraća svoju pažnju na bilo koji predmet, na bilo koju
pojavu u realnom svijeu bez obzira na to šta on tom prilikom radi. Drugo je pitanje
kvaletetnih odlika te pažnje.
Spieman tvrdi da je pažnja “psihička energija upućena nečemu”, čime tvrdi da
je pažnja ipak psihička funkcija kao što su pamčenje, mišljenje itd. Kornilov definiše
pažnju kao “ usmjerenost i usredsređenost psihičke aktivnosti na nešto određeno”.
Da bismo obavili bilo kakav posao poterbno je da svoju psihičku djelatnost
usmjerimo na taj zadatak. Sama odluka da radimo konkretan zadatak povlači za
sobom na početku aktivnosti odstranjivanje drugih aktivnosti i zbivanja u našoj
sredini. Ako se odlučimo da od nekoliko mogućnosti za našu psihičku djelatnost
odaberemo na primjer, riješavanje nekog komplikovanog zadatka, onda bi morali da
odstranimo sve druge percepcije koje bi mogle skretati našu pažnju. Ova pojava, da
mi biramo koju ćemo djelatnost vršiti, predstavlja selektivnost pažnje. Nalazeći se u
jednoj prostoriji, mi bi mogli da vodimo razgovor sa drugim osobama, da slušamo
muziku ili da učimo. I baš u tome što se mi opredjeljujemo za ovu ili onu djelatnost,
zanemarujemo drugu mogućnost, ogleda se i usmjerenosrt naše psihičke djelatnosti,
čime istovremeno prigušujemo prijem drugih percepcija, koje nisu u vezi sa
djelatnošću za koju smo se odlučili. Usmjerenost psihičke pažnje vezana je i za
izvestan vremenski period, jer je trajanje usmjerenosti bitna da bi efekat djelatnosti
bio koristan. Nastavnicima i profesorima je poznato da nije teško privući odnosno
usmjeriti pažnju slušalaca na određeno izlaganje, ali je veoma teško zadržati pažnju
duže vremena na materiju koja se izlaže.
Prema definiciji pažnje koju je dao Kornilov, osim usmjerenosti veliku ulogu
igra usredsređenost psihičke aktivnosti na nešto određeno, što u stvari, znači
udubljivanje u određenu djelatnost. Hoće li ovo udubljivanje biti manje ili veće,
zavisi, pored ostalih faktora i od težine zadatka koji treba riješiti. Usredsređenost
povlači za sobom odstranjivanje pažnje od svega onoga što je sporedno i što nije
važno za riješavanje problema i materije koja se proučava. Ukoliko iz bilo kojeg
razloga nismo u stanju da se intenzivno usredsredimo na djelatnost koju izvodimo,
utoliko nam više smetaju zbivanja u našoj sredini. (učeniku koji se ne može udubiti u
lekciju smeta i let muhe te mu i to skreče pažnju, što slabi njegovu ionako slabu
usredsređenost.).
Ovo rasčlanjivanje pažnje na dvije uzajamno komplementne funkcije,
usmjerenost i usredsređenost, djeluje kao vještačka podjela, jer se ove dvije osobine
nikada ne mogu javiti jedna bez druge. Recimo ako odlučimo da crtamo geografsku
kartu mi se usmjeravamo na djelatnost crtanja, ali istovremeno da bi to ostvarili
moramo da se usredsredimo. To ne znači da se usmjerenost i usredsređenost mogu
identifikovati. Usredsređenost se u običnom govoru naziva “koncentracija” pažnje, a
usmjerenost prelaženje sa predmeta na predmet.
52
Pažnja je usko povezana sa stanjem naše svijesti. Mi nismo u stanju da u isti
mah percipiramo jasno više predmeta koje posmatramo. Predmeti koji se nalaze izvan
centra našeg posmatranja znatno su nejasniji i da bismo ih jasno vidjeli, mi
usmjeravamo pogled baš na njih. Samo oni predmeti koje se nalaze u centru našeg
vidnog polja mogu se jasno i razgovjetno vidjeti. Ako posmatramo tablu na zidu
istovremeno vidimo i predmete koji se nalaze izvan nje. Međutim ipak najjasnije
vidimo ono što je ispisano na tabli jer se tabla nalazi u centru našeg posmatranja,
centru našeg vidnog polja. Ovo upoređivanje pažnje i jasnoće percepcije u vidnom
polju ne može predstavljati apsolutnu identičnost s njim jer je poznato da možemo
sasvim napregnuto posmatrati neki predmet (koji nam je u žiži posmatranja, a da pri
tom, misleći na nešto drugo, sasvim nejasno vidimo taj predmet). Ako se zagledamo u
neku tačku očekivalo bi se, s obzirom da nam ona pada u žižu naše pažnje, da je
najjasnije vidimo. Međutim misleći tada na nešto drugo često tu tačku i ne
primječujemo.
Fiziološke osnove pažnje.
Što se tiče fiziološke osnove pažnje, može se reći da je vezana za proces kojise
sastoji u istovremenom razdraživanju jednih određenih nervnih centara i inhibicije
drugih. Tako smo u stanju vršiti izdvajanje određenih nadražaja, na koje usmjeravamo
našu pažnju, istovremenim inhibisanjem predhodno razdraženih nervnih centara.
Sasvim je logično da ovaj mehanizam razdraženje-inhibicija zavisi od intenziteta
narvnih nadražaja. Ukoliko su draži jačeg intenziteta utoliko postoji veća mogućnost
za inhibiciju predhodnog razdraženja, jer jače draži guše slabije i time određuju tok
psihičke djelatnosti u odgovarajučem smjeru. Procesi razdraženja koji nastaju u
jednom djelu kore velikog mozga izazivaju kočenje u drugim djelovima. U svakom
trenutku u kori mozga postoji neko ognjšte povečane razdražljivosti koje se
karakteriše optimalnim uslovima za razdraženje (Svijetlost u mozgu ). Princip
dominante se sastoji u shvatanju da u mozgu u svakomternutku postoji dominantno
ognjište razdraženja, koje je trenutno funkcionalno najaktivnije, koje kao da k sebi
perivlači sva razdraženja koja u to vrijeme stižu u mozak i na taj način postiže još
domnantniju ulogu nad njima. Trenutno su sve ostale draži podređene funkciji tog
ognjišta, naravno pod uslovom da u svom intenzitetu ne prelaze snagu ognjišta. S
psihološke strane, princip dominante ogleda se baš u obraćanju pažnje na neke draži i
skretanju iste sa drugih koje djeluju istog momenta, a koje su manje važne ili su
slabijeg intenziteta.
Voljna i nevoljna pažnja
Pažnja kao psihička funkcija ima svojih vidnih tjelesnih manifestacija. Kada
smo posebno pažljivi, pravimo i specijalnu mimiku lica, bolje se zagledamo,
uozbiljimo, osluškujemo, naprežemo se, zaustavljamo disanje itd.
Usmjerenest i usredsređenost psihičke djelatnosti može se javiti i bez naše
volje i u takvim slučajevima mi ne postavljamo sebi cilj da budemo pažljivi. U tim
slučajevima djelatnost pažnje zahvata čovjeka sama po sebi uslijed svoje privlačnosti,
zanimljivosti ili neočekivanosti. U takvim sličajevima spoljašnji nadražaji skreću našu
pažnju iako za to ne postoji naša odluka niti naša volja. Takva vrsta pažnje naziva se
nevoljna (pasivna) pažnja, za razliku od voljne (aktivne) pažnje, pri kojoj mi sami
donosimo odluku da usmjeravamo psihičku djelatnost radi izvršenja nekog zadatka,
pri čemu se po želji istovremeno i usredsređujemo, odnosno udubljujemo u konkretni
zadatak. U ovoj vrsti pažnje dominira stvorenao dluka da se psihička aktivnost
usmjeri na nešto određeno.
53
Pri tome mi sebi svjesno postavljamo cilj da budemo pažljivi, svjesno usmjeravamo
pažnju na određeni posao radi savladavanja nekog zadatka, budno pratimo sve
razvojne situacije i istovremeno aktivno nastojimo da otklanjamo sve one spoljne
draži koje bi uticale na odstranjenje naše aktivne pažnje ili umanjenje njezinog
intenziteta. Aktivna pažnja je jedan od vidova manifeatacije postojanja volje u
čovjeka. Aktivna pažnja je nastavak nevoljne. Ona je plod ljudske djelatnosti, razvoja
i usavršavanja čovjekove ličnosti i proistekla je iz većeg angažovanja psihičkih
djelatnosti u procesu rada čovjeka. Marks kaže: sem naprezanja onih organa kojima se
vrši rad, za sve vrijeme rada nužna je volja saobražena cilju, koja se manifestuje u
pažnji i pri tome je utoliko nužnija ukoliko rad svojim sadržajem i načinom manje
privlači onoga koji radi. Najzad, zadaci koje društvo nameće čovjeku u smislu
njegove što bolje i što veće radne produktivnosti u opštem interesu za društvo,
zahtijevaju od pojedinca da u vrijeme svoje radne aktivnost umije bez nekog
posebnog naprezanja da odstranjuje svoju pažnju od svega onoga što nije od koristi za
konkretnu radnu djelatnost. Samim tim, kada uspijemo da nas druge pojave u
spoljnjoj sredini koje nisu od interesa za naš rad ne obuzmu, ne skrenu našu pažnju ,
mi smo postigli mnogo, jer stvorena aktivna pažnja pri određenom radu je garancija
uspjeha u njemu. (pažnja pri vožnji automobilom).
Voljna pažnja je usko povezana sa čovjekovim interesima. Voljna (aktivna)
pažnja često se može transforimirati u pasivnu. Recimo ako radimo neki ozbiljan i
komplikovan zadatak, mi smo se maksimalno usredsredili i time postigli postojanje
aktivne pažnje. Ali onoga momenta kada smo riješili osnovni problem koji čini težinu
zadatka, voljna pažnja popušta u svom intenzitetu i postepeno slabi, pretvorivši se na
kraju u nevoljnu. (hirurg). Moglo bi se reći da voljna (aktivna) pažnja zavisi
uglavnom od cilja interesovanja i, organizovanosti pažnje.
1.
a.
b.
c.
d.
e.
f.
Brojni su faktori koji utječu na tona šta ćemo usmjeriti svoju pažnju to su
Karakter spoljašnjih draži
Intenzitet draži utječe tako da svaka dovoljno jaka draž (pucanj, blijesak jauk)
može privući našu pažnju
Kontrast među dražima veoma utiče na privlačenje pažnje (Mrak-svijetlo, tišinaprasak)
Dužina trajanja draži. Utvrđeno je da draži koje se prekidaju i obnavljaju bolje
prvlače pažnju (sijalica koja treperi)
Prostorna veličina draži. Predmet koji je veći od drugih u svojoj sredini lakše
privlači pažnju (Visok vojnik).
Relativna jačina draži. U radionici u kojoj radi motor ne čuje se kašalj radnika i
taj kašalj ne privlači pažnju, dok kašljanje u pozorištu gdje vlada tišina može da
skrene pažnju.
Prestanak draži. Ventilator koji radi i proizvodi šum ne primječujemo ako smo
svoju pažnju koncentrisali na učenje. Ali ako ventilatorprestane da radi i šum se
prekine, naša pažnja se za tremutak skreće.
2. Motivi (biloški, socijalni). Ako smo gladni svaka draž koja nas podsječa na
hranu (miris, lupa tanjira) nevoljno privlači našu pažnju.
3. Voljni faktori (Naše namjere,želje);
4. Emocije (emocijalno stanje u kojem se nalazimo dok nešto opažamo);
5. Interesi i vrijednosti (slika, uspomena)
6. Zadaci koje smo sebi postavili ili nam ih je neko drugi postavio;
7. Naše iskustvo
54
8. Očekivanjeodređenih utisaka. Ako se očekuje loš ishod bolesti nekog
čovjeka, onda se na njemu često zapažaju i beznačajne pojave, koje u drugoj situaciji
ne bismo ni primjetili.
Kao određena psihička funkcija pažnja ima i svoje određene karakteristične
osobine:
1. Obim pažnje, naime broj predmeta koji se može dovoljno jasno istovremeno
obuhvatiti. Dokazano je da obim pažnje nije velik .
2.
Stalnost pažnje. Radi se o tome da je naša pažnja vremenski
ograničena.(slušanje kucanja sata). Smatra se što se tiće pažljivog pračenja
nekog izlaganja period od 40-50 minuta je maksimalan. Da li će pažnja za sve
to vrijeme biti na razini umnogome zavisi od raznih faktora (umor,i
iscrpljenost slušalaca, interesantnost izlaganja,itd).
3. Dinamičnost pažnje. Pažnja se ne može dugo zadržati na jenom predmetu,
iako može dugo biti usredsređena na jednoj djelatnosti. Dinamička pažnja je
ona kojoj su potrebni stalni novi voljni impulsi da bi se održala.(dvojne
figure).
Sposobnost dužeg usredsređivsnja pažnje na jedan predmet , odnosno
sposobnost zadržavanja pažnje na istom objektu,sve dok se ne završi određeni zadatak
i postigne cilj naziva se TENACITET pažnje. Suprotno ovome, sposobnost
usmjeravanja pažnje na nove predmete ili pojave zove se VIGILITET pažnje.
Poremećaji pažnje
Poremećaji pažnje su česta pojava u kliničkoj praksi.
Njačešće se radi o slabom tenacitetu, slaboj vigilnosti, pojačanoj vigilnosti itd.
Pri slabom, tenacitetu osoba nije u stanju da se duboko usredsredi na jednu
određenu djelatnost, da utone u nju da se koncentriše, kako se to obično kaže. Mnogo
faktora može dovesti do ove pojave: na prvom mjestu radi se o odsustvu emocionalne
komponente ili grubo rečeno o neinteresovanju za određenu djelatnost. Zamor takođe
mnogo utječe na slabljenje sposobnosti za dobar tenacitet pažnje, kao i izmjenjena
stanja svijesti, intoksikacije, osjećanje straha, neizvjesnost, isčekivanje, nesigurnost
labilnost afekta, odsustvo volje, slab intelektualni nivo, postojanje patoloških sadržaja
(sumanute ideje, halucinacije, prisilne misli), neurotičke pojave.
Pri slaboj vigilnosti osoba nije u stanju da po potrebi brzo prebaci svoju pažnju
na druge predmete i pojave u svojoj sredini, što najčešće vidimo kod umno zaostalih,
nekih duševnih bolesnika (shizofrenija, depresija), pospanosti, intoksikacionih stanja i
nekih organskih bolesti (tumor mozga, encefalitis).
Pri povečanoj vigilnosti postoji nemogučnost dužeg zadržavanja pažnje na
jednom objektu, već se ona šeta s predmeta na predmet. Bolesnik tada sve zapaža,
svaka i najmanja pojava skreće njegovu pažnju, asocijacije su mu vrlo žive.
Hipervigilna pažnja javlje se kod maničnih bolesnika.
55
Poseban poremećaj pažne, poznat pod imenom rasijanost pažnje. Ova pojava
može biti prouzrokovana uzrocima koji nisu u osnovi patološki, ali je i pojava kojoj
uzroci mogu biti patolški. Kod rasijanosti se radi o tome da je postojanost pažnje
slaba, a pokretljivost povećana (nepažljivom učeniku sva smata, jer ne prati nastavu, i
na sve drugo obraća pažnju). Uzrok rasijanosti mogu biti situacije kada sebi damo
dosta zadataka, pa smo neodlučni koji zadatak bi prije završili. Svaki započinjemo, a
nijedan ne završavamo ili ih završavamo površno. Uzrok rasijanosti imamo i u
situaciji kada je postojanost pažnje jako velika, a pokretljivost mala ili nikakva. Tako
dok nešto radimo i duboko se koncentrišemo, dešava se, na primjer, da tražimo
naočale koje držimo na glavi ili u ruci. Mnogima dok čitaju izgori cigareta u pepeljari.
56
MIŠLJENJE
Mišljenje je psihička funkcija i služi udovoljenju biosocijalnih i saznajnih
čovjekovih potreba. Ova visokodiferencirana funkcija mozga pomaže čovjeku da
upoznaje zbivanja u realnom svijetu. Pomoću mišljenja čovjek se upoznaje sa
stvarnošću, uspijeva da pravilno sagleda predmete i pojave koje ga okružuju, realno
uočava i sagledava odnose između predmeta i pojava i na osnovu toga stvara
zaključke, koji mu u krajnjoj mjeri služe za pravilnu životnu orjentaciju. Čitav naš
život zahtijeva često pravilno procijenjivanje pojava i njihovih međusobnih odnosa,
na osnovu kojih smo u mogućnosti ne samo da stvaramo konkretne zaključke o
nekom zbivanju već i da predviđamo mogućnost, da očekujemo ovakve ili onakve
rezultate, da pravimo kombinacije i da se nadamo određenom ishodu. U čtavom ovom
procesu bitno je moći koristiti se ranijim životnim iskustvom, uspijevati povezati
različite radnje, predmete i pojave, graditi asocijacije služeći se uglavnom poznatim
stvarima. Otuda i shvatanje da mišljenje predstavlja akciju iskustva (benzin, vatra). U
traženju saznanja potrebni su bitnost i pravljenje poređenja sa već poznatim stvarima i
pojavama, na osnovu kojih možemo ostvariti zaključke koristeći se tim činjenicama. S
druge strane, u tom procesu saznanja služimo se metodama provjeravanja bilo
posrednim bilo neposrednim putem. Međutim mišljenje se ne javlja samo kada
posmatramo neki predmet, ono postoji i izvan njega. Zahvaljujući mišljenju, mi smo u
stanju da saznajemo zbivanja iz daleke prošlosti i stvaramo neka predviđanja za
budućnost. Pomoću mišljenja smo u mogućnosti da saznajemo i mnoge pojave koje
uopšte nisu pristupačne našim sposobnostima za percepciju (parabolična krivulja
projektila). Na podlozi ovakvih apstraktnih pojmova, mišljenjem se stavaraju mnogi
pronalasci i predviđanja koja se po usavršavanju tehničkih elemenata ostvaruju i
konkretizuju.
Važan element u procesu mišljenja su asocijacije. Asocijacije podsjećaju na
ranija zbivanja, na sličnost ili kontraste, pružaju pomoć u riješavanju nepoznatih
zadataka, smanuju napor i skraćuju vrijeme za riješenje nekog zadatka.
Obzirom da je mišljenje psihički proces često se pitamo u kojim djelovima
mozga se odigrava proces mišljenja. Mozak kod čovjeka radi kao jedinstveni organ pa
bi svako lokalizovanje mišljenja bilo uproščavanje. Tačno je da čeoni režanj ima
veliku aktivnost u misonoj djelatnosti, ali sigurno ne i jedinu. Kora velikog mozga sa
svojim saznajnim (gnostičkim) centrima svakako pomaže u misaonoj aktivnosti
čeonih dijelova.
U procesu mišljenja služimo se mnogim intelektualnim operacijama bez kojih
se praktički ne bi mogli stvarati nikakvi zaključci, niti bi se moglo obezbjediti
pravilno saznanje objektivnog zbivanja u realnom svijetu Da bi pravilno donosili
zaključke i procjenjivali pojave služimo se metodama i operacijama koje su takođe
psihička aktivnost, kao što su metode: komparacije, analiza i sinteze, apstrakcije i
konkretizacije, indukcije i dedukcije.
Da bi razumjeli neku pojavu ili da bismo shvatili osobine nekog predmeta iz
realnog svijeta, mi se služimo upoređivanjem kao jednom od intelektualnih operacija
u oblasti mišljenja. Upoređivanjem otkrivamo sličnost ili razlike između pojava i
predmeta, poslije čega smo u stanju donositi zaključke.
57
Tom prilikom ne vodimo računa samo o fizičkim sličnostima ili kontrastima već i o
njihovoj funkcionalnoj podudarnosti i neslaganju.
Gledajući vodenicu na rijeci, možemo izdvojiti sastavne dijelove te vodenice,
naravno u mislima i na taj način saznajemo od kojih je dijelova sastavljena vodenica.
Ovo misaono rasčlanjivanje jedne cijeline na njene organske ili funkcionalne sastavne
dijelove je intelektualna operacija, nazvana analiza. Suprotno ovome, gledajući
pojedine dijelove mi ih u mislima možemo sjediniti u jednu organsku i funkcionalnu
cjelinu. Posmatrajući razbacane vagone po kolosjeku mi ih u mislima možemo
sjediniti u kompoziciju. Ovo misaono sjedinjavanje pojedinih dijelova ili pojava u
jednu funkcionalnu sredinu zove se sinteza.
Pri analizi jednog predmeta da bismo proućili jedan njegov sastavni dio ili
jednu njegovu osobinu, često ignorišemo ostale sastavne dijelove, ostale osobine tog
predmeta.
Ovo zanemarivanje određenih dijelova ili osobina nekog predmeta kojeg
posmatramo ili o kome mislimo je intelektualna operacija pod imenom apstrakcija.
Suprotno njoj je konkretizacija koja ide za tim da se jedna cjelina jedan
predmet zamisli sa svim bogastvom sastavnih dijelova i osobina.
Da bismo o jednom određenom pitanju mogli zauzeti stav, potrebno je najprije
stvarati zaključke. Zaključke možemo donositi indukcionim i dedukcionim putem. U
prvom slučaju poslije ispitivanja i provjeravanja pojedinačnih podataka prelazi se na
opći zaključak do kojega se dolazi poslije upoznavanja pojedinih dijelova i elemenata
koji svi skupa čine opći stav, cijelinu. (nosivost mosta, borbena gotovost jedinice).
U drugom slučaju dedukciono zaključivanje je izvođenje posebnog zaključka
iz opće poznatog ili utvrđenog stava (mlijeko i mržnjenje).
U procesu mišljenja veoma važnu ulogu igraju pretpostavke. Pri pravilnom
razmišljanju mi se neminovno služimo pretpostavkama, za donošenje tačnijeg
zaključka. Nekada sami stvaramo pretpostavke kako bismo izbjegli neprijatna
iznenađenja, a nekada nam se one nameću u misaonom toku kao mogućnost pri
riješavanju određenog zadatka (auto neće da upali). U većini slučajeva pravilno
postavljanje pretpostavke znači i dobijanje tačnog odgovora, odnosno postizanja cilja.
Izuzetno važna osobina mišljenja je njegova nerazdvojna funkcija sa
govorom. Još je Marks govorio “jezik (misleći na govor) neposredna je stvarnost
misli” želeći time da izrazi postavku o jedinstvu mišljenja i govora. Neki naučnici
mišljnje identifikuju sa govorom. Govor je ustvari oblik i oruđe mišljenja, on
doprinosi i pomaže funkciji mišljenja i ne može se identifikovati sa mišljenjem. Ako
bi mišljenje bilo identifikovano sa govorom, onda bi to značilo da su ljudi lišeni
sposobnosti za govor lišeni i funkcije mišljenja, što sigurno nije tako. Ili koliko nam
puta misli naviru tako da ih govorom ne možemo sve obuhvatiti. Nekada nismo u
stanju da nađemo riječi kojima bismo izrazili naše misli iako su one jasne.
Za komunikaciju sa vanjskim svijetom od primarne važnosti je tzv. spoljašnji
govor, kojim izražavamo naše misli. Međutim važnu ulogu igra i unutrašnji govor,
predhodno unutrašnje praćenje misli i pripremanje za njihovo glasno saopštenje.
Ponekada nam se glasno otkine neka misao, što ustvari znači prekoračenje praga
unutrašnjeg govora.
58
Unutrašnji govor nam pored ostalog služi i kao podsticaj za stvaranje novih misli. S
druge strane, spoljašnji govor ne predstavlja samo verbalno, jasno ocrtavanje
unutrašnjeg govora.
Unutrašnji govor je mnogo kompleksniji, širi, bogatiji, i samo jedan njegov
dio pretvara se u spoljašnji govor. Često smo u situaciji da u sebi izreknemo bogatim
riječima našu misao, a kada nju trebamo verbalnim putem da iskažemo, onda ili ne
možemo da nađemo potrebne riječi ili su one vrlo oskudne. Mišljenje kao preduslov
upoznavanja sa objektivnom realnošću kod čovjeka pojavilo se prije nego sposobnost
govora. Nema sumnje da sposobnost govora omogućava čovjeku precizniji kontakt i
saobraćaj sa objektivnom realnošću. Ako mišljenje nije praćeno akcijom ono i nije
mišljenje u pravom smislu riječi. Otuda se mišljenje bez akcije naziva mašta. Govor
kakav je danas predstavlja rezultat razvoja ljudskog društva. Nekada u dalekoj
prošlosti međuljudska komunikacija sastojala se iz pokreta ruku (kinetički govor),
kojim su bile označene misli.
Tek
kasnije,
razvojem
društva,
razvojem
i
usavršavanjem
visokodiferenciranog nervnog sistema kod čovjeka, iz pokreta ruku izrastao je govor
kao produkt govornih organa. I danas se služimo mnogim nepotrebnim pokretima,
gestovima, kada želimo da izrazimo neku našu misao.
Mišljenje kao psihička funkcija odvija se pomoću pojmova. Pojam je odraz
opštih i bitnih svojstava predmeta ili pojava. Opšti pojmovi obuhvataju cijelu klasu
jednorodnih predmeta ili pojava koje nose jedan isti naziv, npr. pojam knjige, pojam
čovjeka itd. Svaka knjiga je različita, ali se pojmom knjige obuhvata ono što je
zajedničko i bitno za svaku knjigu. Opštim pojmovima izražavaju se zajednička
svojstva svih predmeta iz jedne određene vrste koje dati pojam obuhvata.
Bitni ili pojedinačni pojmovi su svojstva jednog određenog predmeta ili
pojave, na primjer Sarajrvo, Bosna određena ličnost itd. Opšta pojava Sarajeva, tj.
opšta svojstva Sarajeva, jesu da je to grad kao i drugi gradovi, a njegova posebna da je
to glavni grad Bosne i Hercegovine.
Raspolaganje bogatstvom pojmova olakšava proces mišljenja i omogućava
pravilno sporazumjevanje među ljudima. Zbog toga je potrebno ovladati i opštim i
posebnim pojmovima, što se postiže uglavnom na temelju praktičnog iskustva i
interesovanja.
Gledano sa praktičnog stanovišta, mišljene može biti dvojako.
a) konkretno (perceptualno)
b) apstraktno
Još u svoje vrijeme Aristotel se bavio problemom kako i na koji način čovijek
misli. U želji da riješi zagonetku Aristotel je u prvom redu imao u vidu svoj psihički
život, a zatim i psihički život svojih savremenika i tom prilikom je utvrdio da i ostali
ljudi sa kojima on dolazi u kontakt misle na isti način na koji i on misli. Činjenica je
da je ovakvo Aristotelovo shvatanje predstavljalo, u stvari, osnivicu logike, tog
izvanrednog Aristotelovog otkrića. Ovo shvatanje da svi ljudi misle na jedan te isti
način vremenom biva usvojeno od svih poznatih filozofa. Ali, da li je to baš tačno da
svi ljudi misle na jedan te isti način?
59
Konkretno (primitivno – arhaično) mišljenje
Proučavanjem načina života, raznih narodnih običaja, vjerovanja, osjećanja i
aktivnosti ljudi iz najzabačenijih krajeva zemljine kugle dobiveni su podatci o
različitosti i specifičnosti njihovog psihičkog života a samim tim i procesa mišljenja.
Osnovne razlike u psihičkom životu između kulturnog i primitivnog čovjeka su u
tome što kulturan čovjek ima iza sebe bogatu prošlost, ogromna iskustva, razna
dostignuća, dok primitivan čovjek opšti sa svojom materijalnom sredinom bez faktora
iskustva. Primitivan čovjek se praktično izjednačuje sa djetetom jer i za jedno i drugo
nema prirodnog događaja, pravilnosti, i zakonitosti u prirodi. Za primitivnog čovjeka
kao i za dijete sve se događa pod dejstvom mističnih sila kojih je puna priroda.
Primitivan čovjek pridaje najrazličitija mistićna svojstava biljkama i
životinjama, pa čak i insektima. Praktično sve što u realnom svijetu postoji, za
primitivnog čovjeka ima mističnu moć. Po vjerovanju primitivnog čovjeka, čak i luk i
strijela i ostalo oruđe žive svojim životom kao i ljudi. Predstave primitivnog čovjeka
su karakteristične i po tome što, imajući pred očima sliku predmeta, on vjeruje da je
predmet realan, te istovremeno on od njega nešto želi ili ga se boji. On je za predmet
spreman da uradi bili kakvu akciju (bušenje fotografije čovjeka). Mističnost je
osnovna karakteristika primitivnog mišljenja (slikar i bizoni). Primitivan čovjek ima
određena shvatanje i o imenima ljudi. On identifikuje čovjeka sa njegovim imenom
gledajuči u imenu nešto sasvim stvarno, konkretno ili sveto. Kod nekih primitivnih
naroda postoji vjerovanje da se čovjeku može nauditi ako se nanese šteta njegovom
imenu. Otuda se poglavici nikad ne zna ime da mu se ne naškodi. Za primitivnog
čovjeka sjenka čovjeka i čovjek su jedno te isto. Hodanje po nečijoj sjenci je smrtna
uvreda na otoku Fidži dok u Zapadnoj Africi vrše se “ubistva” zabijanjem noža ili
šiljatog predmeta u sjenku čovjeka. S obzirom na nedostatak sposobnosti apstrakcije,
analizu i generalizaciju, na nedostatak sposobnosti za stvaranje pojmova, primitivno
mišljenje ogleda se i u verbalnoj – jezičkoj komunikaciji. Primitivni ljudi nisu u
sposobnosti da upotrijebe ličnu zamjenicu “mi” i zbog toga upotrebljavaju riječi “ja” i
“ti”. Primitivni ljudi se izvanredno služe gestovima koji su vrlo složeni i specifični.
Većina primitivnih plemena nema riječi za brojeve veće od tri.
Primitivno mišljenje je zastupljeno i kod male dijece (djevojčica tuče lutku).
Primitivno mišljenje se u normalnim prilikama viđa i kod nas za vrijeme sna,
umora, intoksikacija. U patološkim slučajevima ono je zastupljeno najčešće kod
shizofrenih bolesnika pa ga nazivaju shizofrenim mišljenjem.
Poremećaji mišljenja
Poremećaje mišljenja dijelimo na poremećaje mišljenja po formi i po sadržaju.
Poremećaji po formi
1. Bolesna opširnost je poremećaj mišljenja po formi u kome se često u izlaganu ne
može izdvojiti bitno od nebitnog, nevažnim stvarima pridaje se isto toliko pažnje
koliko i važnim, ne postoji determinišuća tendenca, odnosno predstava ka cilju. U
svom izlaganju bolesnik se gubi; da bi izrekao jednu određenu misao, on iznese
puno nepotrebnih misli, tako da ne može sagledati cilj govora “od Kulina bana”
Ova pojava najčešće se viđa kod mentalno zaostalih osoba, psihički izmjenjenih
epileptičara, maničnih bolesnika i kod senilnih osoba.
60
2. Kočenje misaonog toka ili usporenost misaonog toka je pojava kada ne postoji
sposobnost odstranjivanja pažnje. Sve misli bolesnika su prikovane za jednu
osnvnu ideju, i svaka druga misao ne dolazi do izražaja zbog dominacije osnovne
misli. Javlja se kod depresivnih bolesnika, kod kojih je, recimo, ideja o ličnoj
krivici osnovna misao i ona praktično muči bolesnika.
3. U ovu vrstu poremećaja spada i blok u mišljenju, pojava koja se sastoji u
iznenadnom prekidu misaonog toka, obično zbog skretanja pažnje na neku pojavu
iz spoljašnjeg svijeta. Ova pojava može se javit i kod zdravih osoba, s tim da se
pekinuta misao može nastaviti spontano ili poslije podsjećanja od sagovonika.
Blok u mišljenju kao patološka pojava karakteriše se krutošču misaonog toka i
nemogućnošću njegovog nastavljanja, ma koliko mi podsjećali osobu. Što više,
ona često ima utisak kao da su joj te ili druge misli ukradene, kao da joj neko
krade misli (eho misli).
4. Bujica ideja je također poremećaj mišljenja po formi, pri čemu je impuls za govor
pojačan te postaje logoreja i hipervigilna pažnja. Misli se ubrzano nižu jedna za
drugom, svaka nova misao postaje ciljna predstava, osoba preskače s jednog
izlaganja na drugo, ne dovršivši prethodno. Postoji mnoštvo asocijacija, koje se
vrlo brzo smjenjuju. Bolesnik ne može da zadrži svoju pažnju praktično ni za
trenutak na jednom objektu ili na jednoj misli, već vrlo brzo prelazi, uz veoma
izraženu govorljivost, s predmeta na predmet. Ovakav poremećaj mišljenja postoji
kod maničnih bolesnika.
5. Perseveracija je takav poremećaj misaonog toka po formi u kome se neka riječ ili
misao nevoljno ponavljaju uvijek u svijesti. Bolesnik izgovara stalno jednu istu
riječ, odnosno misao. Često se dobija utisak kao da je to jedina misao i kao da se
ona mora do beskraja ponavljati. “Krivci dolje gledaju krivci dolje gledaju, krivci
dolje gledaju,” bila je stalno izgovarana misao jednog našeg bolesnika. Ova
pojava se javlja kod mnogih organskih moždanih oboljenja, u stanjima napetosti,
pospanosti, zamora, konfuzno – amentnih stanja. Takva osoba može neki
pokazani predmet tačno imenovati, ali zato sve druge pokazivane predmete naziva
imenom prvobitno pokazanog predmeta.
6. Verbigeracija je besmisleno izgovaranje jedne iste riječi ili rečenice.
7. Inkoherentno mišljenje je čest poremećaj mišljenja po formi u stanjima
poremećene ili izmjenjene svijesti, naročito u amentnom stanju. U ovom slučaju
svaka izrečena misao sama za sebe ne predstavlja neku nelogičnost, ali između
njih nema nikakvih logičnih veza, te se dobija utisak da su misli rascjepkane na
dijelove i da ti dijelovi ne pripadaju jednoj misaonoj cjelini. Ova pojava postaji i
kod zdravih osoba u snu.
8. Rasulo misli je veoma ozbiljan i težak poremećaj mišljenja po obliku, utoliko prije
što se ovaj poremećaj javlja obično pri gotovo očuvanoj svijesti, što je i
prognostički mnogo teži slučaj. U osnovi ovog poremećaja nalaze se raspad
pojmova, djelomično spajanje sa drugim pojmovima, stvaranje novih kovanica
koje samo za bolesnika mogu imati neko značenje, neadekvatna upotreba riječi,
stvaranje sasvim drugih pojmova, nerazumljivih za normalnog čovjeka, zbrkanost
izlaganja, gubitak ciljne predstave.
61
9. “Salata od riječi” je najteži oblik formalnog poremećaja mišljenja i predstavlja
pravu govornu zbrku, pri čemu se upotrebljavaju apsolutno nerazumljive riječi i
rečenice. Viđa se kod teških oblika shizofrenog oboljenja.
Sadržajni poremećaji
Sadržajni poremećaji mišljenja mogu se ograničiti na: sumanute ideje, precjenjene
ideje i prisilne misli.
1. Sumanute ideje su slične zabludama, ali se ne mogu identifikovati s njima.
Pogrešan sud, pogrešno mišljenje iz koga proističu zablude mogu se korigovati.
Sumanute ideje se ne mogu korigovati. Bumke naziva sumanute ideje zabludama
koje su nastale na bolesnoj osnovi, i koje nisu pristupačne razumnim razlozima.
Sumanute ideje zavise od same ličnosti. Jedno isto vjerovanje može za jednog
čovjeka predstavljati zabludu, a za drugog to je prava sumanuta ideja
(impontencija kod primitivnog i obrazovanog čovjeka). Veliki broj sumanutih
ideja nastaje na podlozi izmjenjenog afekta ili poremećaja opažanja. Ima
sumanutih ideja koje nastaju na podlozi poremećaja u radu nekih tjelesnih organa.
Gastrointestinalne tegobe, dijarea, povračanje i dr. mogu stvore sumanute ideje
trovanja. U početku ove ideje mogu imati blag interpretacioni karakter da bi se
kasnije razvile u čvrste i nepokoljebive prave sumanute ideje. Razvojem društva
mjenja se sadržaj sumanutih ideja. Mesijanske sumanute ideje imaju često
pristalice među primitivnim i religiozno zaslijepljenim osobama.
Sumanute ideje možemo podijeliti na ekspanzivne i depresivne.
U ekspanzivne ideje spadaju sumanute ideje veličine, bogatstva, visokog
porijekla, pronalazaštva. Bolesnici su kreljevi, carevi, ministri, imaju ogromno
bogastvo, pronašli su najbolje mašine itd.
Depresivne ideje mogu se podijeliti:
a. u moralnoj sferi, pri čemu postoje sumanute ideje grešnosti, bolesnik sebe
optužuje za mnoge životne nesreće, on je kriv na nastanak rata, on je zarazio svijet
sifilisom, truje sve oko sebe, žene optužuju sebe za nevjerstvo koje nije postojalo;
b. u oblasti zdravlja: boluje od neizlječivih bolesti, kuge, lepre, raka;
c. u ekonomskoj oblasti: postoje ideje ekonomske i materijalne propasti, sve im je
propalo, ništa više nemaju, predstoji im smrt od gladi;
d. nihilističke ideje: negiraju objektivnu stvarnost, nikoga nemaju (iako su im djeca
živa), sve im je propalo, kuća izgorila, srce ne radi, crijeva ne postoje, za sebe
znaju tvrditi da su mrtvi;
e. kao delire denormite: za sebe tvrde da su ogromni, da im je glava ogromna i da
njim dodiruju nebo, da ne smiju vršiti nužgu jer će fekalije da preplave cijeli svijet
2. Sumanute ideje proganjanja. Bolesnici imaju utisak da im je život ugrožen, da ih
vlasti prate, da se o njima svuda govori, da se i u novinama o njima piše, istina
diskretno da svi ne bi razumjeli, da ih neprijatelji žele likvidirati pa im truju hranu,
djeluju na njih smrtonosnim zracima, uništavaju im polne žlijezde.
62
3. Sumanute ideje ljubomore – Lubomora je normalna pojava između osoba koje su
afektivno vezane jedna za drugu. Ali kada ona postigne karakter apsurdnosti i
kada se dokazi nevjerstva traže na bolestan način, onda se ne može raditi o
nomalnoj ljubomori. U svakom gestu supružnika traži se dokaz nevjerstva i
ispoljava se bolesna ljubomora.
4. Erotičko ludilo je poremećaj mišljenja pri čemu bolesnik ima uvjerenje da su u
njega zaljubljene vrlo visoke ličnosti, poznati umjetnici. Nije isključeno da se iz
ovih sumanutih ideja poslije formiraju i paranoidne ideje (idje proganjanja).
5. Interpretacione sumanute ideje su, u stvari bolesna interpretacija pojava i zbivanja
koji se tumače kao da su upereni na bolesnikovu ličnost. Bolesnik ima utisak kao
da se sva zbivanja odnose na njega, da se neko nakašljao radi njega, da je klimnuo
glavom i da je to nepovoljno za njega, da je neko namjerno prošao pored njega
(krave mukale radi njega).
6. Religiozne sumante ideje očituju se u tome da bolesnici vjeruju da imaju vezu sa
bogom, da su oni božiji izaslanici, da moraju očistiti svijet od grijeha.
7. Precijenjene ideje su, u stvari misli ili uvjerenja proistekla iz izrazito čvrste
afektivne veze prema određenoj stvarnosti ili problemu. Recimo seksolog u
svakom poremećaju i oboljenu vidi oboljenje genitalnih organa.
8. Prisilne predstave i misli su pojave kada se jednoj osobi i protiv njene volje
nameću neke predstave i misli, za razliku od sumanutih ideja ovdje se osoba
aktivno bori protiv nametanja misli, dok se kod sumanutih ideja aktivno zalaže za
tu bolesnu misao. Ponavljane neke pjesme, brojanje bandera na ulci, vraćanje da
provjerimo da li smo zaključali vrata. Nekada nam se mogu javiti prisilna
podsticanja da učinimo nešto, da skočimo kroz prozor, da ubijemo nekoga, da
opsujemo i slično.
63
VOLJA I POREMEĆAJI VOLJE
Često čujemo izraze kao što su “danas sam dobre ili loše volje”,
“mrzovoljan sam”, “nemam volje ni za šta“. Šta je to volja, kako se razvija, kako se
budi a kako gubi, šta nam “ubija volju za životom”? Volja je psihička funkcija koja
predstavlja sposobnost čoveka da mobiliše i upotrebi svoju psihičku energiju i sve
svoje sposobnosti da bi ostvario svoje svjesno postavljene ciljeve potrebe i želje ali i
sposobnost da se odloži ili odbaci nekanagonska potreba ili želja.
NAJBOLJI NAČIN DA NEŠTO URADIMO JESTE – DA TO URADIMO
Ova, u najmanju ruku, čudna rečenica znači, da je najbolje kad nešto
želimo da uradimo, da ne razmišljamo preterano o tome u smislu da li treba, kako
treba, da li baš sad treba, čemu sve to isl.«, da ne tražimo idealne uslove i garancije o
idealnom uspehu, već da krenemo da to radimo. Volja je, dakle, sposobnost ličnosti
da izvršava svoje planove. Volja podrazumeva pravljenje izbora izmedju mnoštva
motiva, ciljeva i sredstava da se do cilja dodje. Volja podrazumeva i sposobnost da se
koče neprihvatljive želje, da se odloži trenutno zadovoljstvo i da se dugo podnosi
napor, onoliko dugo koliko je potrebno da se neki cilj ostvari djelatnost. Naša volja se
manifestuje u našoj djelatnosti. Sa druge strane neki tvrde da je volja važan
čimbenik, to je namjera s usmjerenjem s kojom postižemo stvari u životu. To je
primarni izraz našega stanja bivanja, izvor naših inicijativa.“ Naša volja manifestira se
kroz izbore koje radimo. Izbor, je prema tome, glavni čimbenik u sudbini koju sami
kontroliramo. Izbor počinje od trenutka kada se odvojimo od svijesti svojih roditelja izbor što ćemo raditi, nositi, jesti i osjećati počinje od trenutka kada se probudimo
svaki dan. Tek kroz izbor otkrivamo što djeluje, a što ne, i na taj način učimo kroz
iskustvo. Sposobnost izbora proizlazi iz međusobnog djelovanja nagona i afekta koji
prolazi kroz određene faze. Nagonske težnje postiču motiv, nakon čega dolazi do
borbe motiva da li da se uradi neka radnja ili ne, rasuđuje se i procjenjuje. Nakon
borbe motiva dolazi do donošenja odluke i na kraju izvršenja odluke. Kod afektivnih
stanja i duševnih bolesnika izostaju neke faze voljnih radnji.
Roberto Assagioli je naveo da je volja unutrašnja sila koja nas vodi ka
samorealizaciji. On je naveo da volja ima šest koraka :“
1. Istraživanje: odredivanje šta želimo da uradimo ili kakve su nam potrebe
2.Promišljanje: korišćenje mudrosti da se izabere izmedu mogućnosti
3.Odlučivanje: koja je akcija najvažnija u tom trenutku
4.Prihvatanje cilja: ostati povezan sa odlukom
5.Planiranje: određivanje najboljeg načina da se postigne cilj
6.Izvršavanje: Usmjeravanje energije kroz korake ili akcije neophodne da se
ostvari cilj.
Assagioli je, takode, identifikovao i četiri aspekta razvijene volje:
1. Jaka volja - Jaka volja je nešto slično Viktorijanskom konceptu „moći volje“
koji je povezan sa snagom i energijom. Medutim, ta snaga, ako se koristi bez vješte volje
i dobre volje, može biti i štetna. Na primjer, razbijanje zaključanih vrata može biti
nepotrebno ako je prozor otvoren. Ili uspjeh po cijenu da se povrijedi prijatelj je „pirova
pobjeda“.
64
2. Vješta volja - Drugi aspekt volje je vještost. Ta sposobnost nam omogućuje da
stimulišemo, regulišemo i usmjeravamo druge aspekte našeg bića, naše emocije, misli,
impulse, intuiciju, imaginaciju i senzacije, kako bismo postigli željeni cilj. Ovaj aspekt
volje nam omogućava i da izaberemo aktivnosti koje su u skladu sa našim unutrašnjim
atributima.
3. Dobra volja - Dobra volja je sinteza ljubavi i volje. Zato se dobra volja može
razviti biranjem ciljeva koji su konzistentni sa dobrobiti drugih i opštim dobrom za
ljudskost.
4.Transpersonalna volja- Transpersonalna volja: pored življenja naših života na
nivou ličnosti, možemo imati i iskustvo viših realnosti „Transpersonalni self“. 1
POREMEĆAJI VOLJE
Gubitak slobodne volje je relativno česta pojava u kliničkoj praksi, osobito u
forenzičkoj psihijatriji. Ovaj poremećaj se javlja u delirantnim stanjima i stanjima
sužene svijesti. U delirijumu i sumračnim stanjima nema svjesne voljne akcije jer je
kontrola neophodne normalne svijesti (Normalna svijest je uslov svake voljne radnje)
teško poremećena. Slabost slobodne volje može da pokažei teško tjelesno bolestan
čovjek, jer je zbog ovisnosti od okoline podložan sugestijama i naahovaranjima od
onih od kojih je ovisan. Gubitak slobodne volje može se javiti i kod ovisnika o
psihoaktivnim supstancama. Ovisnik o alkoholu zna jući da će izgubiti kontrolu nad
količinom popijenog pića i svog ponašanja “čvrsto odluči da će popiti samo jednu
čašicu”, ali nikada ne završi na toj odluci.
Sugestibilnost je nekritičko prihvatanje tuđih stavova. U normalnom opsegu
se javlja u odnosu na određene osobe prema kojima postoji snažna emotivna veza.
Kao psihopatološki fenomen karakterističan ja za oligofreniju, histeriju i kod SCH
(katatono hebefrena forma).
Katatoni poremećaji
Katatoni sindrom predstavlja skup simptoma oštećenja volje koji se javlja
kod depresivnog i histeričnog stupora, SCH i simptomatske katataonije.
Katatoni stupor - stupor podrazumjeva potpuno odsustvo voljne
aktivnosti.Bolesnik u stuporu leži ukočeno kao lutka, ne reagujući na spoljne draži, ne
govori, ne jede. Međutim u stuporu bolesnik je svjestan, uredno opaža i pamti. Iz
ovakvog stanja može iznenada da skoči, da bude agresivan, udari polomi namještaj,
čak i da ubije, a nakon kraćeg vremana ponovo legne i zauzme raniji položaj. Ovo se
naziva katatona pomama (raptus). Kod depresivnog stupora nema mišićne ukočenosti,
a histerični stupor nastaje kao poslijedica naglo nastalog traumatskog događaja.
65
Katalepsija je ukočenost mišića kod katatonih bolesnika koja im omogućava
da staima ili danima zauzimaju isti položaj tjela (psihički jastuk). To je bolesni
automatizam, a automatska, nevoljna radnja manje zamara nego voljna, što je
objašnjenje za ovu pojavu.
Negativizam - može biti aktivni i pasivni. Aktivni- kada bolesnik uradi
suprotnu radnju od tražene. Pasivni- opiranje da se uradi neki nalog.
Stereotipija je besmisleno ponavljenje neke radnje, pokreta, crteža, misli,
govora. Stereotipni govor se naziva verbigeracija i spada pored poremećaja volje i u
poremećaje mišljenja po formi.
Manirovanost
Predstavlja suviše upadljivo izvođenje nekih radnji, mimike, pokreta ili
govora. Feminizirana manirovanost se viđa kod homoseksualaca, a muškobanjasta u
ženskih transvestita. Kod SCH bolesnika manirovanost se manifestuje kod pozdrava
(pružanje prsta).
Bizarnost je veoma čudno i upadljivo ponašanje, čudnije i upadljivije nego
manirovanost. Prilikom pozdrava pruža se lakat, stopalo ili plazi jezik (psihoze).
Hipobulija predstavlja slabljenje volje i voljnih impulsa. praćena je i drugim
psihičkim poremećajima, redukciom psihomotorike, sniženjem rasploženja. Kada je
ekstremno izražana govorimo o abuliji., kada bolesnik ne može obaviti neku radnju ili
donjeti odluku (jasno mu je šta treba učiniti, i kako to treba učinitiali to nije kadar
učiniti iako nema nikakve fizičke prepreke za to). Abuličan bolesnik leži,
nezainteresovan za svoju okolinu, ne jede, nuždu obavlja u krevetu, verbalnu
komunikaciju sa njim nije moguće uspostaviti.
Sniženje volje javlja se kod nekih poremećaja ličnosti, zatim kod depresije,
shizofrenije, te kod neurotskih smetnji. Osobe sa smanjenom voljom su sugestibilne i
povodljive.
Hiperbulija je stanje pojačane volje, što u određenim okolnostima može
praviti probleme osobi ili njezinoj okolini. Javlja se u maničnim i hipomaničnim
stanjima.
Ambitendencija ili ambivalencija označava podvojenost voljne
usmjerenosti, odnosno istodobno je izraženo suprotno usmjerenje voljnih inpulsa
prema istoj stvari. Očituje se na razne načine: teškoće pri donošenju odluka, stalne
dvojbe, nesigurnost. Najčešće se javljaju kod shizifrenih bolesnika.
Automatizam ili automatska radnja obavlja se automatski, bez voljne
kontrole osobe. Bolesnik je ne doživljava kao svoju, nego kao neku stranu aktivnost,
sebe kao promatrača sa strane pa nema osjećanje vlastitosti u njezinom izvršavanju.
Pojavljuje se u okviru psihotočnog, najčešće shizofrenog procesa, ali i kao znak nekih
organskih poremećaja ( hipoglikemija, epileptičnih napada, somnambulizma, povreda
mozga ili pod uticajem nekih psihoaktivnih supstanci.
66
Impulzivne radnje su nagonske radnje. Kod njih nagonski poticaj prelazi u
radnju. Predhodi im jak osjećaj unutrašnje napetosti i unutrašnjeg nemira. Ostvaruju
se naglo, karakterizira ih žestina i brzina. Počinitelj ih doživljava kao voljnu radnju.
Najčešće se pojavljuje kod shizofrenih bolesnika. U okviru ovoga spomenućemo i
impulzivne sklonosti, koje se pojavljuju povremeno, neodoljivo se nameću pojedincu
i nadvladavaju sve druge potrebe, želje, shvaćanja. Najčešće se susreću slijedeće:
dipsomanija – povremeno prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića, kleptomanija
– krađa bez motiva i realne potrebe za ukredenim, piromanija izazivanje požara i
poriomanija besciljna lutanja.
Prisilne radnje osoba doživljava kao nešto strano, tuđe, neshvatljivo, ali što
mora ostvariti. Njihovo izvršenje ne dovodi do osjećaja olakšanja, nego je pračeno
osjećajem neugode. Susreču se kod prisilnih neuroza.
67
KOMUNIKACIJA
Komunikacija se najjednostavnije može definirati kao izmjena poruka između
davaoca i primaoca poruke. Komunikacija predstavlja proces razmjene simbola čije
su značenje svi jednako razumjeli. Poruke koje se iznjenjuju u okviru komunikacije
mogu biti verbalne i neverbalne.
Verbalna komunikacija
Osnovni oblik verbalne komunikacije je razgovor, a temelji se na dvije
komunikacijske vještine: Slušanju i govorenju.
Slušanje
Dok valjano možemo slušati samo na jedan način, neslušati možemo barem na
sedan različitih načina:
1.
Pseudoslušanje - slušalac reagira samo kao da je usredotočen na
govor, ali njegove misli su na drugom mjestu;
2.
Jednoslojno slušanje - primanje samo jednog dijela poruke;
3.
Selektivno odbacivanje - usredočen samo na one teme koje se ne žele
čuti
(takve teme jednostavno odbaci);
4.
Otimanje riječi - slušalac sluša tek toliko da ugrabi priliku za lični
«nastup»;
5.
Selektivno slušanje - slušanje samo onog što osobu posebno zanima;
6.
Odbrambeno slušanje - najnedužnije se izjave doživljavaju kao napad
na koji se reagira odbranom;
7.
Slušanje u zasjedi - slušanje radi napada na sugovornika;
Aktivno slušajući pomažemo osobi da «čuje samu sebe» tj. da u rijeći pretoći
svoja razmišljanja i osjećanja, da ih postane svjesna i da unese red u njih.
Aktivno slušanje zasniva se na:
1. Podpitanjima;
2. Parafraziranju - «Drugim rijećima vi kažete»;
3. Rezimiranju - «Ako sam te dobro razumjela, ovim si htio reći»;
4. Razumijevanju emocija - «Čini mi se da osjećaš takojer»
68
Princip aktivnog slušanja
1. Slušate sa interesovanjem i pažnjom;
2. Dopustite osobi da izrazi svoje pripadajuće emocije. Sve su dobro došle;
3. Ne dopustite sebi da vas sadržaj ometa kao aktivnog slušača, ne »upijajte»
problem, vaša uloga je da slušate, a ne da riješite problem );
4. Ne prekidajte iznoseći sugestije, niti svoje primjere;
5. Ne donosite rješenje vi - prepustite unutrašnjoj vrijednosti klijenta da
donese rješenje.
6.Ne reagirajte emotivno, ali osjetite kakva se osjećanja u vama bude dok
slušate- to je vaš putokaz i oslonac za razumijevanje onoga što vam klijent govori
i njegove situacije općenito.
7. Ne prekidajte, ne požurujte - svako ima svoj tempo izlaganja u izražavanju
emocija;
8. Povremeno postavljajte pitanja;
9. Postavljajte pitanja da biste vi pojasnili sebi i da bi osoba sama sebi
pojasnila situaciju koju iznosi;
10. Budite povjerljiviji;
11. Miroriranje (odslikavanje) ponašanja klijenta ili pojedinih rijeći ili
rećenica.
Govorenje
Kod govorenja je veoma bitan efekat koji se postiže tzv. « ja porukama »i
« ti porukama ». Dok «ti poruke» kod rugog sudionika izazivaju otpor ili potrebu
da se brani ili povuće, «ja porukama» pozivamo sugovornika da i on govori o
svojim osjećanjima i potrebama i otvara put nastavku komunikacije.
Formula: «Ja sam + opis osjećanja + opis ponašanja».
Primjer:
«Ti poruke»: «Ti si prekršila obećanje»;
«Ja poruke»: «Meni je teško slijediti te kada skaćeš s teme na tem »,
«Ti poruke»: «Ti si smušena i neorganizovana»
69
Izjave koje se baziraju na «Ja poruci» su djelotvornije jer:
1. izražavaju osjećaje, a da nesude i ne popravljaju;
2. obojene su osjećanjima: osoba preuzima odgovornost za ono što osjeća,
umjesto da prebacuje odgovornost na druge osobe
3. opisuje a da pritom ne sudi o ponašanju druge osobe i time ne izaziva
otpor i pravdanje, umjesto konstruktivnog pristupa rješavanju situacije.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Osoba u razgovoru koristi rijeći da bi odaslala neku poruku, ali će njeno
neverbalno ponašanje (izraz lica, položaj tijela) pojačati, potkrijepiti ili naprotiv
dati drugo značenje izrečenoj poruci. Neverbalne poruke imaju različite funkcije.
One mogu zamijeniti riječi. Tako npr. Roditelj jednim prijetećim pogledom može
umiriti dijete.
Neverbalna poruka može biti suprotna verbalnoj. To se ne čini namjerno, ali
ponekad izraz lica, stav tijela, ili pokret ruke mogu otkriti ono što se u verbalnoj
poruci prešućuje ili potiskuje. Tada dolazi do dvostruke poruke koju djeca najteže
razumiju i koja kod njih izaziva osjećaj nesigurnosti. Neki autori vjeruju da
dvostruke ili dvosmislene poruke koje upućuje majka u najranijem periodu mogu
prouzrokovati teža duševna oboljenja kod djece.
ELEMENTI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE
1. Izrz lica – izraz lica odražava emocionalna stanja u rasponu od veselja do
očaja. Osjećaji se često odražavaju na licu čak i onda kada ih osoba želi
sakriti. Lice reagira odmah i to je često jedan od prvih i najefektivnijih
načina odašiljanja povratne informacije drugoj osobi.
2. Pogled – pomoću njega otvaramo i zatvaramo komunikacijski kanal. Dok
ne uspostavimo kontakt očima najčešće ne počinje komunikacija npr. Ako
strožije pogledamo dijete kada se počne agresivno ponašati, to može
odaslati poruku djetetu da prestane.
3. Položaj tijela i kretanje – položaj tijela može odraziti toplinu koju
osjećamo prema drugima, ali i moć i status. Tako npr. nagnutost prema
nekoj osobi može odražavati pozitivna osajećanja prema njoj i zanimanje,
dok okretanje od osobe može biti odraz potrebe da se os nje distanciramo.
ŠTA DOVODI DO NEUSKLAĐENOSTI VERBALNE I NEVERBALNE
KOMUNIKACIJE
Nije jednostavno prekinuti stare obrasce, odustati od dobro naučenih
komunikacijskih uloga iza kojih se skrivamo i početi komunicirati otvoreno, jer
kod nas postoji veliki strah od odbacivanja:
1. možda ću pogriješiti;
70
2. možda se nekom neću svidjeti;
3. neko će me kritizirati;
4. oni će pomisliti da nisam dovoljno dobra;
5. primjetit će da nisam savršena.
Većina ljudi blokira i maltretira se sličnim mislima. Znak da ste dorasli otvorenoj i
iskrenoj komunikaciji kad o svemu razmišljate ovako:
1. ko radi taj i griješi;
2. sigurno je da se neću svima svidjeti, nemaju svi isti ukus;
3. da, neko će me kritizirati. Naravno da nisam savršena, ali kritika može biti
korisna
4. sigurno, svaki put kada si sa drugom osobom, govoriš i upadaš joj u rijeći,
namećeš joj se;
5. ako od sebe očekuješ da budeš savršen, uvijek možeš naći nešto u ćemu nisi.
Pogreška u prenosu informacija može se dogoditi u svakom od dijelova lanca.
Ponekad nismo vješti u iskazivanju svojih osjećanja i namjera, ponekad tumačimo
ponašanje neke osobe samo na osnovu verbalnih poruka, ponekad na osnovu
predhodno stvorenih stavova o toj osobi. Pošto se uspješna komunikacija zasniva na
djelotvornom davanju i primanju poruka, ona zahtijeva dobro razvijene vještine .
Komunikacija je podjednako važna u velikom broju profesija i u još većem broju
područja ljudskog djelovanja.
71
PRIVRŽENOST I VEZIVANJE
Djeca su veoma ovisna o obiteljskoj brizi. Ona mnogo pate kada su odvojena
od svojih najbližnjih i najvoljenijih, a kada nemaju vlastitu obitelj onda im je potrebna
neka zamjena za obitelj. Ali boravak u obitelji koja zamjenjuje vlastitu nije dovaljan.
Djeci su potrebni odrasli koji ih mogu obdariti individualnom pažnjom i koji ih
podstiču da se igraju, razgovaraju i istražuju.
Reakcije (nedostatak podsticanja i sigurnosti, prekid normalnog života,
nedostatak novih iskustava, osjećaj srtaha, osjećaj tuge, osjećanje bolesti i boli,
teškoće sa spavanjem, gubitak koncentracije, nemir, nedostatak samopouzdanja itd.)
su zajedničke za djecu u teškim okolnostima. One variraju ovisno u kojoj se situaciji
djeca nalaze. Djeca koja su razdvojena od svojih obitelji ili su bila svjedoci umiranja
svojih blližnjih, će vjerovatno imati izrazitije reakcije.
Privrženost i vezivanje je osobina mladih da traže bliskost brugih svoje vrste.
Obitelj i kulturni milje ima utjecaja na način na koji će se dijete suočiti s traumom.
Emocionalni razvoj je osnovni aspekt kako će se dijete suočiti sa situaciom u
kojoj mu je život u opasnosti. Novorođenče je spremno da uspostavi i razvije odnos sa
onim tko brine o njemu. Dijete je predodređeno da senzorskim sposobnostima
uspostavi kontaka sa onim tko brine o njemu. Od prve sedmice zanimaju ga osobine
koje nisu ravne i voli predmete i objekte koji se kreću. Do trećeg mjeseca preferira
trodimenzionalne objekte. Odgovaraju na sve vrste zvukova, bolje na one koje nisu
ravni. Do pete sedmice majčin glas ima vise efekta od drugih glasova. Od trećeg
mjeseca razlikuje lica stranca od lica majke. Osmijeh je prisutan nakon rođenja, ali to
je refleksni osmijeh. Od četvrtog od šestog mjeseca osmijeh postaje društveni i dijete
na majčine konture odgovara osmijehom.
72
Ove sposobnosti omogućavaju razvijanje odnosa sa majkom. Djeca od prve godine
razvijaju bliskost sa roditeljima i burno reaguju kada se odvajaju od njih. Nažalost, svi
smo svjedoci da je tokom rata često dolazilo do odvajanja djece od jednog ili oba
roditelja. Ima veliki broj djece koja su zauvijek ostala bez oba roditelja. Odvajanje
djeteta od majke izaziva velike traume u psihi djeteta. Ishod traume zavisit će od toga
kako ćemo to dijete prihvatiti. Ako mu pružamo ljubav, toplinu, sigurnost, ako dijete
osjeti da suosjećamo s njim sigurno će lakše predroditi krizu u kojuj se nalazi. Ličnost
roditelja ima presudan značaj od momenta začeća pa do cjelokupnog razvoja djeteta.
Majčinska ljubav, njega i dijete formiraju jedinstvo bez kojeg dijete ne bi moglo
postojati. U majci se stavraju kompleksne promjene, prvo fiziološke zatim psihološke
koje se odvijaju putem identifikacije sa bebom. Zahvaljujući ovoj prolaznoj
identifikaciji majka je sposobna da osjeti sta njenoj bebi treba i da joj te potrebe
zadovolji. U početku zavisnost djeteta je apsolutna, a zatim se sve vise smanjuje do
uspostave nezavisnosti. Preko majčinske JA podrske dijete živi i razvija se bez obzira
što nije sposobno da kontrolira da li je ono što se dešava u okolini dobro ili ne.
Postoje majke koje su sposobne da podrže svoje dijete i one koje nisu, pa na njih
dijete reagira osjećajem nesigurnosti i nezadovoljstva. Ima majki koje su sposobne da
daju dobru početnu njegu i da putem identifikacije osiguraju svoj djetetu točno ono
što mu treba, ali imaju poteškoća u procesu odvajanja od djeteta. Takve majke nastoje
da produže identifikaciju sa svojim djetetom čime mu otežavaju odvajanje i
osamostaljenje od sebe.
Iz gore navedenog mozemo zaključiti da je za normalan razvoj mentalnog
zdarvlja bebe i djece neophodna toplina, blizak i kontinuiran odnos osobe koja brine o
njima.
KARAKTERISTIKE VEZANE ZA PRIVRŽENOST
1. Anksioznost
2. Sigurna osnova
3. Protest od odvajanja
1. Anksioznost
Dobar odnos vezanosti majke i djeteta smanjuje anksioznost. Kada se dijete nečega
preplaši traži onoga s kim je razvilo dobar odnos privrženosti i vezanosti (majka).
Ovo se nastavlja kroz cijeli život. Ukoliko nije uspostavljen dobar odnos vezanosti
anksioznost se pojačava.
2. Sigurna osnova
Djeca koja su razvila dobar odnos privrženosti imaju više samopouzdanja u
ispitivanje okoline. Obrnuto, djeca koja nisu razvila privrženost sa majkom imaju uži
krug istraživanja, nesigurna su u sebe i plašljiva. (Kada majka koja je istukla dijete,
odvede dijete doktoru, mozemo primijetiti da se dijete zalijepilo za majku i ta
manifestacija je nedostatak sigurne osnove i privržensti majci).
73
3. Protest od odvajanja
Kada je razvijen odnos privrženosti i vezivanja dijete reagira protestom kada bude
ostavljeno i odvojeno od majke. Reakcija djeteta na odvajanje ide kroz tri faze:
Prva faza – faza protesta. Kada se dijete ostavi ono plače i vrišti.
Druga faza – faza očaja. Dijete je depresivno i traži svoju mamu.
Treca faza – faza odvojenosti. Dijete prestaje da plače i bude tužno, nalazi sebi neku
zanimaciju kojom ce se zabaviti. Ovo zbunjuje roditelje i djeluje nepovoljno na njih
jer oni očekuju kada se vrate kući da ce im dijete poletjeti u zagrljaj, a dijete sjedi
mirno i igra se.
POSLJEDICE PRIVRŽENOSTI I VEZUJUĆEG PONAŠANJA
Dvije su bitne posljedice vezujućeg ponašanja:
1. Generalizacija privrženosti i vezivanja za druge ljude
2. Stah od nepoznatih osoba
1. Generalizacija privrženosti i vezivanja za druge ljude
Dobra privrženost djece sa roditeljima omogućava dobar odnos sa drugim ljudima. To
je naročito izraženo u adolescenciji, kada adolescenti stupaju u odnos sa svojim
vršnjacima, jer prelaskom u adolescenciju privrženost roditeljima slabi. Dok se neki
adolescenti potpuno odvajaju od roditelja drugi su čvrsto vezani za njih.
2. Strah od nepoznatih ljudi
Do šestog mjeseca života beba ne pokazuje znakove izbjegavanja niti zastaršenosti
pred nepoznatim ljudima. Oko osmog mjeseca beba počinje ispoljavati niz reakcija
prema nepoznatim licima kao sto su zabrinutost, skretanje pogleda i ubrzan rad srca.
Ove reakcije poznate kao tromjesečna anksioznost, prisutne su kod sve djece i one
značajno variraju u odnosu na vrijeme početka. Kako dijete raste strana lica postaju
manje diskrepantna i izazivaju manju anksioznost. Strah od nepoznatih osoba veoma
je rijedak kod institucionalizirane djece zbog toga sto su takva djeca u stalnom
kontaku sa novim licima.
Separaciona anksioznost se javlja kod osoba kod kojih postoji dobar odnos
privrženosti i vezivanja. Separaciona anksioznost doživljava svoju kumulaciju na
uzrastu od 10 do 18 mjeseci. Ona sadrži dvije komponente:
1. Diskrepancu izazvanu izdvajanjem djeteta u nepoznatu sredinu bez
prisustva majke
2. Nesposobnost djeteta da učini bilo što što bi ga približilo majci – što je beba
privrženija majci to će odvajanje izazvati intenzivniju anksioznu reakciju. U koliko se
majka vrati u nekog razumnom vremenskom roku, dijete će proći koz seriju vezujućih
ponašanja da bi ponovo uspostavilo kontakt i reafirmiralo poziciju u odnosu sa
majkom. Ukoliko se majka ne vrati beba će napredovati kroz faze separacije. Iako je
sadržaj situacije izuzetno bitan pri određivanju ishoda, nesumljivo je da će napušteno
dijete biti pod rizikom da razvije bolesne odgovore na takvu situaciju.
74
POSLJEDICE LOŠEG VEZIVANJA
Postoji mnogo načina koji omogućavaju i osiguravaju djetetu zaštitu ali i
zadovoljenje njegovih potreba neophodnih za preživljavanje. Uloga primarne osobe
koja se brine o djetetu praktično je nezamjenjiva. Njena sposobnost odgovara na
signale koji saopštavaju potrebe djeteta za ljubavlju i bezuslovnim prihvatanjem te
obezbjedjuju optimalnu sredinu za dugotrajan rast i razvoj. Svaki poremećaj u razvoju
interakcije djeteta izazvan bilo gubitkom, bilo diskontinuitetom ili na drugi način
može uticati na normalni intelektualni, socijalni i emocionalni rast i razvoj djeteta.
Međutim, ovi efekti su reverzibilni ukoliko se obezbijedi pozitivna promjena sredine.
EMOCIONALNA DEPRIVACIJA
Emocionalna deprivaija se javlja kao posljedica nedostatka međuljudskih
odnosa i iskustva u sredini u ranim godinama života.
UZROCI EMOCIONALNE DEPRIVACIJE
1.
2.
3.
4.
5.
Nedostatak majčinske brige (domovi)
Iskrivljenje majčinske brige (premlacivanje)
Diskontinuitet u majčinskoj brizi (posao, rad, odvajanje)
Trajno odvajanje (smrt)
Nesposobnost za adekvatno vezivanje
Majčinske deprivacije dovode do:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Akutnog poremećaja u procesu privrženosti i vezivanja
Lišenosti iskustva
Lišenosti ishrane (slaba ishrana)
Nesloge u porodici
Delikventnog ponašanja
Razvojne retardacije
Iz svega ovoga vidimo koliko je vazan proces privrženosti i vezivanja djeteta
sa onim tko se brine o njemu (majka).
DJECA BEZ RODITELJSKOG STARANJA
Problem djece je uvijek bio aktuelan bilo da žive sa roditeljima ili su samo sa
jednim od njih prilikom razvoda. Poseban problem čine djeca koja su bez roditelja i
roditeljskog staranja. Broj djece bez roditeljskog staranja varira, ovisno o izvoru
podataka, ali UNICEF procjenjuje da u BiH bez roditeljskog staranja živi između
3000 i 3500 djece. Od tog broja, 41% su djeca bez oba roditelja, 36% je napuštene
djece, a oko 16% njih ima roditelje koji se nisu u stanju starati o njima. Procjenjuje se
da je manje od 40% djece bez roditeljskog staranja smješteno u institucije. Veliki je
broj djece koja su tokom rata ostala bez roditelja, i koja su prinuđena da mijenjaju
sredinu življenja, iznenada se nađu u situaciji za koju nisu spremna i na koju se teško
navikavaju.
75
Roditeljski dom i toplinu zamjenjuje vaspitači, neki nepoznati ljudi na koje se
djeca moraju navikavati, jer rodbina i srodnici nisu spremni da se o njima brinu.
Većina djece smještena u Dom su djeca smještena od najranije dobi života tj.od beba.
Uglavnom su to djeca od strane roditelja nepoželjna i jedan broj djece koja su zbog
objektivnih okolnosti (nesreće, rat) otrgnuta iz sigurnosti roditeljskog doma. Znatan
broj djece je i čiji su roditelji skromnijih materijalnih i intelektualnih sposobnosti i
nisu u mogućnosti da se brinu o njima. Otrgnuti iz sigurnosti roditeljskog doma,
uskraćeni za majčin osmijeh i roditeljsku ljubav koju nitko ne može u potpunosti
nadomjestiti, jasno da se radi o duboko traumatiziranoj djeci. Hendikepirani samim
tim što su od najranije dobi izgubili toplinu roditeljskog doma ili traumama koje su
doživjeli zbog gubitka roditelja, zahtijevaju poseban tretman. Prekobrojnost grupe te
stalne izmjene osoblja koje se o njima brine, ne daju mnogo mogućnosti kako bi im
bila pružena odgovarajuća ljubav i pažnja koju zahtjeva razvoj jednog tako krhkog
bića. Govoriti o socijalizaciji domskog djeteta nije nimalo lako. Prekobrojne grupe ne
pružaju mogućnost osoblju za neki kompletniji pristup svakom djetetu kao posebnoj
individui. Jer svako to dijete jest individua i zahtjeva nesto posebno, poseban odnos,
poseban pristup. Učenje ove djece, odnosno znatan dio učenja ove djece odvija se
šablonski, uglavnom napamet, bez iskustvenih dodira sa stvarima i pojavama koje bi
dijete trebalo naučiti korak po korak od najranijeg perioda. Npr. Kako objasniti djeci
sta je roditelj, tko se brine o djeci, što je roditeljska ljubav, kad je ono uskraćeno za tu
ljubav.
Ukljućivanje djece koja rastu u domovima u život društvene zajednice je
veoma bolno. Od najranijih perioda, od prve šetnje po dvorištu, navikavaju se da su
„jadna djeca”, jer ih ljudi izvan doma tako doživljavaju. A kad malo porastu, u
sukobu sa vršnjacima su uvijek krivi. Pa kako da ova djeca prihvate ovakvu sredinu
kad ona ne prihvaca njih? Kompleks Doma ostaje kod većine kao vjena pratilja
cijelog zivota. Ohrabljujuće je to što većina vidi Dom kao svoju kuću, kao „mjesto
gdje ima dosta dobrih vaspitača koji im pomažu”. „Kuća u kojoj imaju sve”.
Uloga vaspitača u procesu socijalizacije domske zajednice je veoma delikatna,
imajući u vidu sve probleme koji prate njihov razvoj. Vaspitač nastoji da im bude
drug, istinski pokušavajuci da im stane u zaštitu, da njihove brige učini što manjim, a
njihov razvoj što bezbolnijim. Njegova uloga mora da bude ljubav, jer samo ljubav
daje dovoljno sigurnosti i vjere u sebe, a samim tim i adekvatan odnos prema drugim
ljudima, sredini, te pravilno izgrađenu ličnost.
Vaspitač mora da sa puno strpljenja uloži i ulaže godine svoga rada, mora da
vjeruje u ono što radi – da vjeruje u neviđeno. Treba ih naviknuti da vjeruju u svoje
sposobnosti. Navikavati djecu da rezultati dolaze sporo i da samo ličnim radom mogu
izboriti svoje mjesto u društvu. Jedan od najtežih zadataka je stalno uticati na sredinu,
društvo, kako bi djeca bila adekvatno prihvaćena po izlasku iz Doma. To se može
postići stalnim otvaranjem Doma prema sredini, stalnim pozivima na upoznavanje i
druženje sa domskom djecom. Treba naći mogućnost da ova djeca borave u drugim
porodicama, imaju svoje posjetioce na koje će moći računati po izlasku iz Doma. Oni
bi, naprosto, morali imati nekoga po izlasku iz Doma kao oslonac, a ne da budu
prepušteni sami sebi i ulici.
76
TEMPERAMENT
Temperament je način emocionalnog doživljavanja i reagiranja pretežno
uvjetovan nasljednim činjenicama,relativno je konstantna osobina koja se odnosi na
ličnost i koja se manifestuje još u ranoj dobi djetinstva . Općenito
govoreći,temperament čovjeka očituje se u jačini emocionalnog doživljavanja ,brzini
izmjenjivanja emocionalnih stanja,načinu kako se emocije izražavaju te općem tonu
raspoloženja koje kod čovjeka preovladava .Ovisno o tome kako se aspekti
emocionalnog života oblikuju i izražavaju ljudi se svrstavaju u razne tipove
temperamenta .Najstarija takva podjela potječe iz četvrtog stoljeća prije Krista,a
kasnije ju je preuzeo rimski liječnik Galen i ta podjela u nešto izmijenjenom obliku
glasi :
-sangvinik(spontan,živahan,vedar);
-melankolik(zamišljen,odan,ustrajan);
-kolerik(pustolovan,uvjerljiv,pouzdan);
-flegmatik(strpljiv,zadovoljan,prijateljski).
U nabrojane tipove temperamenta uvrstili smo neke od osobina koje ih
odlikuju no čisti tipovi temperamenta ne postoje niti postoji dobar i loš temperament
.Tako ćemo kod zločinca naći sve tipove temperamenta jednako kao i među svecima
.Što će reći da i svakoj skupini ljudi imamo sve četiri nabrojana tipa temperamenta i
da oni djeluju kao cjelina.
Svaki čovjek ima niz relativno izraženih osobina koje determinišu određeni
temperament, više ili manje zavisnih .Glavnim crtama temperamenta smatraju se
emocionalna stabilnost,optimizam,ekstravertiranost koje prate suprotne kvalitete
emocionalne nestabilnosti,pesimizma,invertiranosti.
Svaki od nabrojanih tipova temperamenta ima svoje dobre i loše strane:
Sangvinik(govornik) zove se još i omiljeni jer je zbog svojih pozitivnih
emocija omiljen i u društvu i na radu (emocionalan je i odlučan,voli ljude i lako se
sprijateljava,dobar smisao za humor,inovativan,šarmer,dobrovoljno radi sve
poslove,odlučuje na temelju osjećaja…)Od slabosti tu su da ne voli biti sam, djeluje
previše sretno što se ponekad čini lažno,naivan,mora biti u centru pažnje,eksplozivan
pouzdanje mu brzo blijedi.
Kolerik(onaj koji djeluje) je iako slovi za pesimista rođeni vođa neovisan
aktivan usmjeren ka cilju,praktičan,dobar organizator ,obično je u pravu, sam sebi
dovoljan .Posjeduje vrlo slabu trpeljivost prema greškama, zahtijeva odanost,katkad
može bit jako grubi netaktičan,posesivan i dominantan.
Melankolik(mislilac) je duboko promišljeni perfekcionist nadaren i
kreativan,savjestan,
sklon
umjetnosti
,osjećajan,tih
odan
i
vijeran,suosjećajan,izbjegava privlačenje pažnje,analitičar, s toga mu teško pada kad
nešto nije savršeno,često je depresivan i neraspoložen,društveno je nesiguran
,neprijateljski je nastrojen i osvetoljubiv.
77
Flegmatik(promatrač) kao što samo ime kaže promatrač ležeran opušten
dobro uravnotežen sposoban,izbjegava sukobe,pronalazi lakši put, tih ali domišljat.Sa
druge strane nedostaje mu motivacija lijen je i nemaran ne uključuje se i time
obeshrabljuje druge ljude, nedisciplinovan je i život shvaća pre jednostavno.
TEMPERAMENT-DJEČIJI NAČIN REAGIRANJA
Već je pomenuto da je temperament izražajan još u ranom djetinjstvu te da na
temperament djeluje i okolina. S tim u vezi Američki psiholozi Alexander Thomas i
Stella Chess proveli su studiju na 130-oro djece prateći ih od rođenja do zrele dobi.
Cilj im je bio proučiti dječiji temperament i njegovo značenje za kasniju psihološku
prilagodbu. Sva svoja zapažanja u toku istraživanja zabilježili su u knjizi, Tvoje dijete
je ličnost.Ustanovili su da se karakteristike temperamenta pojavljuju već u trećem
mjesecu života i da su djeca različita u svojim reakcijskim šablonima .Smatralo se da
je temperament rezultat interakcije između odraslih i djece prvenstveno majke i
djeteta te se za nastale poremećaje okrivljivalo nju.
Thomas i Chess su dali objašnjenje da su osobine temperamenta prirođene te
da djeca razlikuju devet karakternih crta:
1. Nivo aktivnosti- koji može biti visok ili nizak te ćemo s toga imati djecu
koja su neprekidno
u pokretu na nogama tzv. hiperaktivnu djecu i onu
mirnu i pasivnu
2. Biološke funkcije-( ritmičnost)djeca koja jedu spavaju i imaju stolicu
redovno i djeca koja su manje predvidiva.
3. Radoznalost-reakcije djeteta u novoj situaciji ,da li je dijete ushićeno ili se
povlači
4. Prilagođavanje-prihvatanje nove situacije ili promjene svakodnevne navike
( neka djeca plaču ili su žalosna ,dok druga brzo ovladaju situacijom)
5. Intenzitet reakcije-neka djeca burno reaguju i viču dok su druga mirna u
svojim reakcijama bez obzira na kvalitet stimulansa.
6. Prag reakcije-odnosi se na nivo intenziteta reakcije
imamo djecu koja su manje ili više foto i zvučno osjetljiva
kod djeteta tako
7. Kvalitet raspoloženja(iritabilitet)-koji je pozitivan ili negativan( djeca koja
su uvijek vesela i raspoložena ,te djeca koja su gotovo uvijek tužna)
8. Podložnost distrakciji –odvraćanje pažnje od prvotne situacije ( pojedina
djeca brzo zaborave da su htjela igračku ako ih animiramo nečim drugim ,dok druga
jesu istrajna u svojim prohtjevima i protestuju sve dok ne dobiju traženo)
9. Obim interesovanja- podrazumijeva zainteresovanost djeteta za objekat ili
situaciju pa imamo djecu koja će sate provoditi u igri jednom igračkom i djecu koja
nisu impresionirana istom.
Iz provedenog istraživanja proistekla su tri tipa temperamenta kod djece
odnosno tri rana stila ponašanja kod djece
78
-Lagano dijete –skupina kojoj pripada oko 40% djece ima karakteristike
dobre adaptacije, blag intenzitet reakcija,pozitivan prilaz situacijama,redovne biološke
funkcije
-Teško dijete-karakterizira ih negativno raspoloženje ,neredovne biološke
funkcije,visok intenzitet reakcija i negativan odgovor na situaciju,problemi u
ponašanju i ovoj skupini sa ovakvim temperamentom otpada 10% .
-Usporeno (suzdržano) dijete- skupina od 15% ispitane djece koja pokazuju
sporu prilagodljivost i blag intenzitet reakcija .
Nizom praćenja Thomas i Chess su dokazali da su izvjesne osobine
temperamenta srazmjerno stabilne, neke od njih se mijenjaju lako a neke postepeno
zavisno od starosne dobi.
Socijalna otvorenost – sramežljivost je konstanta temperamenta i djeca koja se
kao mala lako iritiraju i u kasnijoj dobi reaguju negativno na osobe i situacije na koje
nisu navikli .Njima je kao takvima potrebno malo više poticaja okoline bilo roditelja
ili odgajatelja te malo više vremena za prilagođavanje situacijama.
Isto je poznato da jednojajčani blizanci imaju mnogo sličnosti te su i njihovi
temperamenti sličniji posebno kod pažnje nivoa aktivnosti i sramežljivosti.
I pored postojećih argumenata da je temperament urođen i relativno
nepromjenjiv ne znači i to da će od sramežljivog dječaka izrasti povučeni tinejdžer
.Naime uticaj okoline na prirodne osobine slabi ih ili pojačava,
Što će reći, da zajednički uticaj faktora:naslijeđa i okoline(roditelji ,nastavno osoblje,
rodbina,društvo,…) determiniše prave odlike svakog čovjeka.
79
SVIJEST I POREMEĆAJI SVIJESTI
Tokom biološke i društvene evolucije čovjek se u mogim aspektima
diferencirao od životinjskog svijeta. Ta razlika je najočiglednija u sposobnostima
čovjeka da zna da postoji on i njegova okolina, te da cjelokupna zapažanja može da
dovede u međusobnu logičku vezu. Prema tome, svijest je zbir svih psihičkih funkcija
u određenom trenutku i sposobnost orijentacije subjekta prema sebi, drugim osobama,
u prostoru i vremenu. Mnogi sdržaji psihičkog doživljavanja nisu u svakom trenutku
prisutnu u aktuelnom doživljaju, nego se nalaze u stanju latencije, u predsvijesti i
podsvijesti.
Za razumjevanje pojma svijesti neophodno je poznavati istoriju razvoja
ljudskog organizma – evoluciju. Podsjetimo se na tok razvoja neorganske materije,
njen prelaz u organsku materiju, formiranje specifičnih i strogo diferenciranih
bjelančevina, njihovu organizaciju, formiranje nervnog tkiva i pojavu organizovane
materije sa njenim najsloženijim svojstvima života i pojavom psihe. Iz ovoga možemo
zaključiti da materija može da postoji bez duha, ali duh ne može postojati bez
materije. Materijalni svijet, koji postoji izvan nas i nezavisno od nas, djeluje preko
čulnih organa na naš mozak i u njemu izaziva odražavanja predmeta vanjskog
(realnog) svijeta. Odražavanje vanjskog (realnog) svijeta pomoću mozga naziva se
psihom, sviješću čovjeka. Ova opšta definicija svijesti nije baš u potpunosti
kompletna, jer samo odražavanje spoljne (objektivne) realnosti ne bi moglo
predstavljati svijest u pravom smislu riječi ako to odražavanje ne bi iziskivalo i naš
stav prema predmetima i pojavama u spoljašnjem (realnom) svijetu (Marks). Otuda
njegova definicija svijesti (Moj odnos prema mojoj djelatnosti je moja svijest)
ukazuje na to da se odražavanje spoljnjeg (realnog) svijeta ne obavlja u mozgu
pasivno kao na fotografskoj ploći, već to biva uz učešće čovjekove ličnosti, njegove
svijesti. Mi ne samo da osjećamo nego i znamo da osjećamo, mi ne samo da radimo
nego i znamo sa radimo, mi ne samo da mislimo nego i znamo da mislimo.
Blojler kaže: “Ono po čemu se mi razlikujemo od automata, je naša svijest”. I
elektronski mozak umije da broji, umije da pamti, ali nije svjestan tih radnji koje
izvodi. On ne osjeća da misli, nije svjestan svoga postojanja, svoje aktivnosti iako će
mnogo brže i preciznije izračunati neku računsku radnju nego ljudski mozak.
Kompletniji utisak će se dobiti ako se svijesti kao psihičkoj funkciji doda da
ona sadrži doživljavanje ne samo spoljnog (objektivnog) svijeta veći doživljavanje
samog sebe. Jaspers tvrdi da svijest samoga sebe ima četiri obilježja: 1. svijesnost
sopstvene aktivnosti, 2. svijesnost jedinstvenosti (to sam ja jedan), 3. svijesnost
identičnosti (ja sam taj isti što sam bio i prije), 4.svijsnost smog sebe kao suprotnost
drugim ljudima.
U psihijatriji veliki broj psihičkih poremećaja ne mora predstavljati i
poremećaj svijesti. Masa sumanutih ideja koje mogu postojati kod paranoidnog
šizofrenika govore za ozbiljan psihički poremećaj ali svijest kao funkcija saznanja
samoga sebe i predmeta iz spoljnjeg (realnog) svijeta može biti očuvana. Otuda jedna
više psihijatrijska definicija svijesti: svijest je sposobnost jedne individue da može
ispravno davati podake o sebi o drugim osobama o prostornim i vremenskim
zbivanjima.
80
Za obješnjenje psihičkog života čovjeka osim svijesti potrebno je još nešto,
ono što se po psihoanalitičkim shvatanjima naziva nesvjesna psiha.
Da bi dokazali postojanje nesvijesne psihe, psihoanalitičari navode više
primjera:
1.U životu čovjeka stvaraju se neprestano novi engrami. Međutim, u datom
trenutku mnogih od njih se ne možemo sjetiti, bez obzira koliko nastojimo da se
sjetimo u tome nećemo uspijeti. Nastavljamo započetu djelatnost pokušavajući da više
ne mislimo na ono čega smo se htjeli sjetiti. I u trenutku kada smo se pomorili sa
utiskom da smo to zaboravili, iznenada nam sjećanje biva jasno “zaboravljani”
doživljaj dolazi u našu svijest. Očigledno da je doživljaj bio u nesvjesnoj psihi, pa
prema tome veliki broj engrama nalazi se u nesvjesnoj psihi.
2. Postojanje podsvjesnih motivacija
Mun navodi da osobe uvijek nisu svjesne motiva koji leže u osnovi njihovih radnji.
Fobije ili nenormalan strah od posebnih predmeta ili situacija, primjer je podsvjesne
motivacije (Strah od vode, žilet).
3. Postojanje posthipnotičke sugestije. Hipnotisana osoba dobije nalg da
izvrši neku radnju kada se probudi iz tog stanja. Hipnotisana osoba kada se probudi
izvršava te radnje, ali ne zna da objasni zašto to radi.
(Studentica dobila zadak da donese profesoru mantil kada se on počeše po
glavi).
4. Zauzimanje pojedinih stavova koji imaju podsvjesnu osnovu. Naši stavovi
prema pojedinim ljudima često imaju motive kojih nismo svjesni. Muškarci koji vole
crnke imali su prijatne doživljaje sa crnim djevojčicama ili su ih njegovale crnke, dok
su sa plavušama imali neprijatna iskustva. Međutim niko od muškaraca ne može da
objasni zašto više voli crnke nego plaviše
5. Jezičke omaške često ukazuju na postojanje nesvjesnog ili onoga što
zaista mislimo, ali čega nismo potpuno svijesni. Primjer: spiker najavljuje poznatu
pjevačicu kao “šarmantu mladu griješnicu”.
6. Postojanje snova kojih se po buđenju živo sjećamo, ukazuje na postojanje
nesvjesne psihe, jer za vrijeme spavanja niko ne može reći da postoji budna svijest.
7. kao izraz nesvjesne psihe moraju se shvatiti sve uvježbane radnje, sva
uvježbana ponašanja, uvežbano mišljenje, čitanje i pisanje koji su postali
automatizmi. Centralni nervni sistem to jest mozak je središte ove psihičke funkcije ili
preciznije moždano stablo.
81
Poremećaji svijsti
Poremećaj svijesti mogu izazvati organski i psihički faktori, a dijele se na:
poremećaje doživljavanja vlastite ličnosti i poremećaje svijesti u pravom smislu riječi.
1.Poremećaji vlastite
transformacija ličnosti.
ličnosti
su
depersonalizacija,
derealizacija,
i
Depersonalizacija kod ovog poremećaja osoba ima utisak da se promjenila i
da nije kao ranije. Ova pojava izaziva mučan osjećaj kod osobe i osoba stalno sebe
provjerava gledanjem u ogledalo, izgovaranjem naglas riječi da bi čuo sebe i svoj
glas. Ovakvi bolesnici su zaplašeni i bježe od okoline.
Derealizacija je pogrešna procjena ambijentne stvarnosti i uvjerenje da se
okolina promijenila. Osoba sa ovim poremećajem smatra da su se drugi ljudi
izmjenili, da su čudni, strani, nerealni i bezizrazni.
Transformacije je pojava kada je osoba ubijeđenja da je druga ličnost ili da je
životinjai ponaša se shodno toj promjeni.
Simptomi poremećaja svijesti u pravom smislu riječi dijele se na kvantitativne
i kvalitativne poremećaje svijesti
Kvantitativni poremećaji svijest
U kvantitativne poremećaje svijesti spadaju: somnolencija, sopor i koma.
Somnolencija je stanje pomućene svijesti iz koje se osoba može probuditi i
lakšim podražajem; istovjetno je sa fiziološkom pospanošću. Reakciono vrijeme je
produženo, opažanje i shvatanja je otežano, pažnja je sužena, asocijacije oskudne,
orjentacija očuvana. Ove osobe su bradipsihične (usporene).
Sopor je stanje težeg pomućenja svijesti i neophodne su jake draži da se osoba
dozove k sebi i nakon toga veoma kratko vrijeme ostaje budna. Kod ovakih osoba
pažnja je skoro nemoguća, opažanje takođe a shvatanje nikakvo, poremećena im je i
orjentacija pogotovo u vremenu i prostoru. Govor nerazumljiv.
Koma je najteži kvantitativni oblik poremećaja svijesti i označava stanje
potpunog gubitka svijesti. U komi bolesnik ne raguje ni nakakve podražaje, fiziološki
refleksi se ne mogu izazvati a prisutni su patološki. U komi jedino su očuvane
vegetativne funkcije (disanje i rad srca) a psihički život skoro ne postoji.
Kvalitativni premećaji svijesti
1.Delirantno pomućenje svijesti nastaje kada nedostaje sinteza pojedinih
psihičkih funkcija u cjeline. Delirantna osoba je dezorjentisana u sva četiri pravca, a s
obzirom da stanje svijesti oscilira, uz veliki napor, samo na momenat, može da dođe k
sebi. Veoma brzo nakon toga svijest postaje pomućena. Osoba u delirijumu je
pshomotorno uznemirena, u strahu je, ima optičke ili akustičke halucinacije, koje
potenciraju stanje straha, prisutne su i paranoidne sumanute ideje. U tom stanju osoba
govori nepovezanom i bez veze, mišljenje je inkoherentno. Delirantna stanja najčešće
nastaju kao rezultat intoksikacije, najčešće egzogenim otrovima ili u toku infektivnih
bolesti kod kojih se javlja visoka temperatura. Moguća su delirantna stanja i poslije
mehaničkih oštećenja mozga.
82
2. Sumračno stanje svijesti nastaje naglim prekidom kontinuiteta svijesti, kao
i naglim povratkom normalne svijesti. Sumračno stanje svijesti veoma je slično
funkcionisanju svijesti u snu gdje je polje svijesti suženo i postoji samo predmetna
svijest. Povezanost psihičkih funkcija je veća u sumračnom stanju svijesti nego u
delirijumu. U sumračnom stanju osoba je djelimično dezorjentisana, često dugo
neupadljiva za okolinu, čudnog i zastrašujućeg pogleda, zbunjen, s afektom straha, s
pogrešnim prepoznavanjem predmeta i osoba i obiljem iluzija. Sumračna stanja
završavaju se naglo kao i što su nastala, i to najčešće terminalnim snom, poslije koga
vlada potpuna amnezija za sve što se zbilo u toku sumračnog stanja. U tom stanju
moguća su krivična djela kao: ubistvo, silovanja, palevinja itd. Sumračna stanja
najčešće nastaju kod osoba oboljelih od epilepsije ili epileptiodnih psihopata, ali isto
tako i poslije potresa mozga ili kod histeričnih osoba (histeričko sumračno stanje) U
histeričkom sumračnom stanju svijest je sužena, ali se njeni sadržaji odnose samo na
određenu afektivnu temu, na jedan kompleks osjećanja, na jedan događaj, jednu
ličnost itd. Poslije buđenja obično ne postoji potpuna već djelimična amnezija.
3. Somnabulizam ili noktabulizam (mjesečarstvo) je stanje izmjenjene
svijesti u kome se osoba diže iz postelje i zbunjeno, ukočeno tumara po kući, nekada
u piđami napušta kuću, luta ulicama, probuđena iz tog stanja, odlazi ošamučena u
krevet i nastavlja spavati. Suština somnabulizma je u tome što se radi o nepotpunom
buđenju, dok se san nastavlja motorni i aparat je uključen u svijst sna. Ova se pojava
načešće viđa kod djece, epileptičnih ili histeričnih osoba.
4. Fuge su neodoljivi inpulsi za kretanjem (putovanjem) u stanjima pomučene
svijesti. Najčešće se manifestuju kod epileptičara, ali i kod shizofrenih, neurotičnih i
psihopatskih ličnosti.
5. Amencija se karakteriše nemogučnošću sinteze percipiranih događaja i
nepotpunom orjentacijom. Osoba pojedinosti shvata ali ih ne može shvatiti kao
cjelinu.
6. Hipnoza je vještački izazvano suženje svijesti i koristi se u liječenju
pojedinih neurotskih poremećaja.
83
INTELIGENCIJA I DUŠEVNA ZAOSTALOST
Inteligencija je sposobnost osobe da se prilagodi novonastalim uslovima
života i rješava probleme iskrsle s tim u vezi. Postoje razne definicije koje ovu
psihičku funkciju dovode u vezu sa sposobnošću za učenjem, vladanjem složenih i
apstraktnih pojmova. Inteligencija se razvija do dvadesete godine života, mada ima
mišljenja da se njen razvoj završava i ranije. Na razvoj inteligencije utiću hereditarni i
faktori sredine. Opšte je poznato da hereditet određuje granice do kojih faktori sredine
mogu uticati na razvoj inteligencije.
Inteligencija se mjeri testovima inteligencije. Prvi test su konstruisali Binet i
Simon. Test inteligencije treba da bude objektivan, pouzdan, prognostički valjan i
standardizovan za određenu populaciju. Mjera za inteligenciju je količnik inteligencije
(IQ), koji označava odnos između mentalne (testom dobivene) i kalendarske dobi
ispitanika.
IQ= mentalna dob (u mjesecima)
X100
kalendarska dob (u mjesecima)
Osobe sa količnikom inteligencije preko 120 su osobe sa veoma visokom
inteligencijom, osobe sa visokom inteligencijim imaju količnik inteligencije od 111
do 120, osobe sa količnikom inteligencije od 90 do 110 su osobe sa prosječnom
inteligencijom. Ispodprosječni su: fiziološki tupi (70 – 89) a mentalno retardirane
osobe imaju količnik inteligencije ispod 70.
Duševna zaostalost (retardacija) je stanje zaustavljenog ili nedovršenog
razvoja razuma, koja se posebno karakteriše subnormalnosću inteligencije. U angloameričkoj literaturi česće se koristi naziv slabounmost, dok u skandinavskim i većini
evropskih zemalja najrašireniji termin je - oligofrenija.
ETIOLOGIJAUzroci koji dovode do mentalne retardacije su mnogostruki i veoma je teško u
pojedinim slučajevima opredjeliti se za samo jedan etiološki faktor. Prije svega važno
je razlikovati uzroke koji dovode do urođenih i stečenih retardacija inteligencije. Što
se tiće vremena djelovanja štetni agensi se djele na one koji djeluju 1. prije poroda, 2.
u toku poroda, 3. poslije poroda.
FAKTORI KOJI DJELUJU PRIJE PORODA SU:
Poremećaji metabolizma, hormonske aberacije, poremećaji razvoja mozga i
lobanje, poremećaj funkcije endokrinih žlijezda, toksiinfektivna oštećenja ploda,
inkopatibilnost Rh faktora, i traumatska ostećenja ploda.
84
Poremećaj metabolizma počiva najčešće na nedostatku pojedinih enzima što
se u većini slućajeva recesivno nasleđuju u toku poroda. Djeca izgledaju sasvim
normalno međutim nakon prekida pupčane vrpce kada prestaje pomoć majčinih
enzima dolazi do poremećaja koji su uslovljeni 1.nedostatkom enzima potrebnih za
funkciju organa. 2.štetnim djelovanjem produkata metabolizma.
Mentalne retardacije koje nastaju zbog poremećaja
aminokiselina su: fenilketonurija, leucinosis, hemocistinurija itd.
metabolizma
Mentalne retardacije koje su povezane sa premećajem metabolizma ugljičnih
hidrata su: galaktozemija, fruktozurija, Downova bolest itd.
Mentalne retardacije kod kojih je dominantan poremećaj metabolizma lipida
su: Tay- Saksova, Neiman-Pickova bolest itd.
Hromosonske aberacije - Jedna od najčešćih hromosonskih autosomnih
aberacija je mongolizam ili Downov sindrom.
Klinefelterov i Turnerov sindrom uzrokovani su abnormalnostima polnih
hromozoma.
Poremećaji razvoja mozga i lobanje vezani su za recesivno naslijeđene
abnormalnosti i tu spadaju: anencefalija, mikrocefalija, hidrocefalija itd.
Poremećaj funkcije endokrinih žlijezda. Od poremećaja funkcije endokrinih
žlijezda koji dovode do mentalne retardacije najčešća su oštećenja štitne žlijezde u
vidu smanjenja njene funkcije (hipotireodizam, miksedem).
Toksična i infektivna oštećenja ploda. U toksična i infektivna oštećenja ploda
spadaju virusne infekcije majke u prva 3 mjeseca trudnoće kao što je rubeola. Virusne i
bakterijske infekcije u posljednja 3 mjeseca trudnoće mogu izazvati prijevremeni
porod i dovesti do intelektualne deficitarnosti. Kongenitalni sifilis je danas rijetko
oboljenje. Toksoplazmoza je za dijete veoma opasno oboljenje majke jer dovodi do
mikrocefalije ili hidrocefalusa kao i epi napada.
Od toksičkih materija koje mogu djelovati na plod i mogu izazvati razlčita
oštećenja značajni su: alkohol, droge i pojedini lijekovi.
Inkopatibilnost Rh faktora sa poslijedičnim ikterusom može dovesti do
mentalne retardacije.
Traumatska oštećenja ploda češća su u toku poroda.
FAKTORI KOJI DJELUJU U TOKU PORODA SU :
Najčesće mehaničke traumatske prirode, 2-5% slućajeva mentalne defektnosti
dovodi se u vezu s povredama prilikom poroda (porod na vakum-intrakranijalno
krvarenje, edem, hipoksija)
85
FAKTORI KOJI DJELUJU NAKON PORODA:
Infektivne bolesti, vakcinacija protiv zaraznih bolesti, trauma
epilepsija. Od infektivnih bolesti najznačajnije su meningitisi i encefalitisi
bakterijski ili kao komplikacije različitih oboljenja kao što su rubeola,
morbili, šarlah tifus itd.). Postvakcinalna komplikacija u formi encefalitisa
protiv variole)
mozga,
(virusni,
varičele,
(vakcina
Trauma nakon poroda je rijeđa u odnosu na druge uzroke.
Epilepsija može biti posljedica intrauterinog oštećenja ili traume u toku poroda.
Koliko je epilepsija sama po sebi uzrok mentalnoj retardaciji a koliko mentalnu
retardaciju izaziva onaj isti uzročnik koji je doveo do epilepsije.
Socijalni faktori nastanka mentalne retardacije. Inteligencija nije isključivo
urođena sposobnost nego njeno ispoljavanje zavisi i od poticaja sredine. To je navelo
na razlikovanje nedovoljne mentalne razvijenosti od mentalne retardacije. Socijalni
faktori koji dovode do mentalne retardiranosti su: nezainteresovanost roditelja za odgoj
i školovanje djece, nedostatak društvenih kontakata sa sredinom. Socijalnim faktorima
treba dodati i psihičke faktore u koje spadaju nedovoljno emocionalno i senzorno
stimulisanje.
KLINIčKA SLIKA I KLASIFIKACIJA MENTALNIH RETARDACIJA
Laka duševna zaostalost
Umjerena duševna zaostalost
Teška duševna zaostalost
Duboka duševna zaostalost
Laka duševna zaostalost (debilitet, slaboumnost IQ 50-70) Laka duševna
zaostalost je najlakši stepen oštećenja inteligencije i teško ga je izdiferencirati od
graničnih (fiziološki tupi). Takve osobe u najranijem djetnstvu pokazuju manji interes i
spontanost, privlače ih jači spoljni senzorni stimulusi. Shvatanje je oslabljeno ne
razlikuje bitno od nebitnog. Apstraktna ideja je loše koncepirana (na pitanje šta je
sloboda odgovara fudbalski tim) Raspolaže oskudnim brojem riješenja koje su
uglavnom preuzeli od drugih. Kod lako duševno zaostalih očuvan je tenecitet pažnje
dok je vigilitet pažnje oštećen. Emocije ispoljavaju otvoreno i direktno. Defekt
inteligencije se obično otkriva u školi tako što imaju problema u učenju i često
ponavljaju razrede pa im je potrebno školovanje u specijalnim školama. Mogu se
osposobiti za neke lakše poslove ali uz nadzor drugog. Sugestibilni su i tvrdoglavi,
lako ih je nagovoriti da se upuste u poslove koji nisu društveno dopustivi. Prema
temperamentu mogu se razlikovati dvije grupe lako mentalno retardiranih. 1.Eretični
2.Torpidni.
Eretični su u stalnom psihomotornom nemiru, inpulsivni su i nepredvidivo
reaguju.
Torpidni su zavisni, povučeni, inertni i povodljivi. Ove osobine su izraženije u
pubertetu kada se djevojke ćesto odaju prostitucuji.
86
Umjerena duševna zaostalost (imbecilnost IQ 35-49) Prepoznavanje
umjerene duševne zaostalosti je lakše nego lake, jer je često mentalna retardacija
udružena sa fizičkim abnormalnostima ili malformacijama (pareze, neuobičajan izraz
lica), može se uočiti da dijete počinje kasnije da se smije, da ima poteškoća sa
dojenjem, kasno počinje da sjedi. hoda, govori, s velikim zakašnjenjem prestaje da
obavlja nuždu u krevet. Umjereno duševno zaostali mogu da se obuće u održavanju
lične higjene. Imaju oskudan kontakt sa okolinom. U dobi od 6 do 20 god. uz pomoć
radne terapije mogu se obučiti za izvjesne poslove i za održavanje oskudnog kontakta
sa sredinom. Sugestibilni su i nije ih teško navesti na određene prestupe. Često nasrću,
napastuju, onanišu, skloni su pederastiji, sodomiji. Pamćenje naročito upamćivanje je
reducirano i mehaničko, mišljenje im je konkretno.
Umjereno duševno zaostale dijelimo na eretične i torpidne.
Eretični su nemirni i na najbezazleniji povod mogu reagovati brutalno.
Torpidni su nepristupačni, povučeni, zastrašeni, tvrdoglavi, egoistićni,
uvredljivi i osvetoljubivi.
Teška duševna zaostalost (IQ 20-34) Psihomotorni razvoj je jako usporen,
govor oskudan sveden na mali fond razumljivih rijeći. Potreban je stalni nadzor nad
ovakvom djecom, briga oko njihove higjene, hranjenja i oblačenja. Sistematskim i
upornim vjezbanjem mogu steći higjenske navike. Imaju i tjelesne defekte u koje se
ubrajaju i epi napadi.
Duboka duševna zaostalost (IQ 0-19, Idiotija) U ovu grupu mentalne
reatardacije spada 5% od svih mentalno retardiranih. Incidencija je najveća u ranom
djetinjstvu, u kasnijem dobu opada jer idioti rano umiru od interkurentnih infekcija.
Rađaju se sa tjelesnim oštećenjima koja su ozbiljna. Idioti ne nauće govoriti. Hod je u
najboljem slućaju nespretan, nekordinisan. trapav. većina ih ne može ni da sjedi.
Trpaju u usta sve do čega dođu i bacaju stvari do kojih dođu. Potrebna im stalna njega
u specijalnim ustanovama
DOWNOV SINDROM- (mongoloidna oligofrenija)
Downov sindrom je kongenitalni poremećaj uzrokovan autosomnim
hromosomskim abnormalnostima koje dovode do mentalne retardiranosti. Downov
sindrom je trisomija 21 hromosoma
Faktori koji dovode do aberacije hromosoma su: starost majke, izloženost
rengenskom zračenju. Kod Downovog sindroma dolazi do povečanja aktivnosti
galaktoze-l-uridil-transferaze. Takođe je ustanovljeno smanjenje nivoa serotonina u
krvi. Patološko anatomski nalazimo smanjen mozak, naroćito cerebelum i moždano
stablo kao i anomalija hipofize. Lice novorođenčeta ima izgled mongoloida (kose male
oči znatno rastavljene, okruglo lice) Psihomotorni razvij je usporen. IQ 30-50 Niski su
rastom, okrugle male glave, kratkih ruku i zdepastih prstiju.
FENILKETONURIJA- (Felingova bolest)
Nastaje oštećenjem gena koji kontrolišu produkciju enzima neophodnog za
metabolizam fenil-alanina. Naslijeđuje se recesivno autosomno.
87
Klinička slika - Manifestuje se nedovoljnom pigmentaciom i mentalnom
retardaciom oko 60% oboljelih pokazuje duboku mentalnu zaostalost. Bolost se
komplikuje neurološkim simptomima i epi napadima.
Dijagnoza - u krvi se nalaze povečane količine fenilalanina a u mokrači se
izlučuju ketokiseline. Feri-hlorid test mokrače (nedostatak pozitivan u 3-4 nedelji
života) Kada se otkrije da dijete ima fenilketonuriju psihičko propadanje se može
spriječiti s dijetom koja sadrži minimalne količine fenil-alanina. Umjesto bjelančevina
djeci se daje hidrolizat-kazein. Medjutim dijeta nije bezopasna jer je fenil-alanin
esencijalna aminokiselina i njen deficit dovodi do anemije, hipoglikemije. Dijetu treba
prekinuti u 5-6 godiniTEJ SAKSOVA BOLEST - Cerebralne lipoidoze karakterišu se
nezaustavljivim psihičkim propadanjem, gubitkom vida, epi napadima spasticitetima
misića i hiperkinezijama. Naslijedjuje se recesivno i javlja se kod Jevreja.
Dijagnoza mentalnih retardacija postavlja se na osnovu psihijatrijskog, neurološkog.
fizikalnog i psihološkog ispitivanja
Psihijatrijski - hetroanamneza koja osvjetljava uslove života, emocionalnu
atmosferu u porodici, hereditet, teškoće majke u trudnoći i reakcijama dijeteta nakon
poroda
Neuroloski- hiperkinezije, oduzetost extremiteta, teškoće pri stajanju i hodu
oštečenja čula i govora
Diferencijalna dijagnoza u obzir dolazi minimalna moždana disfunkcija koja
se karakteriše teškoćama u učenju, hiperaktivnošću, povečanom razdražljivošću i
poremećajem pažnje. Nastaje oštećenjem mozga izazvanog traumom, infekciom itd.
Nastaje i zbog neadekvatne socijalne stimulacije.
Simptomi minimalne moždane disfunkcije: neuromotorni: napetost, refleksna
asimetrija, spasticitet, nedostatak sinkinetičkih pokreta, strabizam
Neurosenzorni: agnozije, defekti vidnog polja, gluhoča, sljepoča
Pažnja: smanjnen tenecitet pažnje.
Afektivitet: emociolna labilnost.
Svijest: krize svijesti, epi napadi.
Prognoza mentalne retardacije je nešto povoljnija nego ranije jer se vježbom
može pomoći u održavanju lične higjene i brige o sebi. Prognoza je lošija u slučaju
gdje je mentalna retardacija udružena sa neurološkim i drugim oštečenjima.
88
Prevencija
Prevenciju dijelimo na: primarnu, sekundarnu i tercijalnu
Primarna prevencija - Zadatak primarne prevencije je da sprijeći nastanak
mentalne reatardacije Primarna prevencija se sastoji od prenatalne, natalne zaštite,
bolje edukacije, poboljšana ishrane, održavanje higjene (zarazne bolesti) izbjegavanje
alkohola, droga, lijekova. Pravljenje genetskih savjetovališta gdje se može vršiti
analiza hromozoma. Izbjegavanje rtg snimanja. Nakon poroda ako se pokaže sumnja
na oboljenje (ikterus, infektivna oboljenja) potrebna je hitna intervencija.
Sekundarna prevencija - obuhvata rani tretman retardacije, savjetovanja u
porodici. Cilj sekundarne prevencije je da se sprijeće funkcionalne smetnje. Roditelje
treba obavjestiti o njihovom djetetu iskreno i tačno izbjegavat medicinsku
terminologiju (idiot, imbecil) Treba govoriti o zaostajanju u razvoju. Neki roditelji
jednostavno ne žele da vide da je njihovo dijete bolesno.
Tercijalna prevencija - se koristi kada je definitivno nastupilo funkcionalno
oštečenje. Tercijalna prevencija obuhvata: okupacionu terapiju, profesionalnu obuku,
školovanje u specijalnim školama ili specijalizovanim zavodima.
Defektolozi obučavaju djecu pravilnom vladanju i unapređuju funkcije čula,
kordinacije, motorike. U stručnim radionicama obučavaju se praktičnim poslovima.
zapošljavaju se u zaštitnim radionicama
Eretični mentalno zaostali zahtjevaju terapiju neurolepticima i anksioliticima.
89
POREMEĆAJ LIČNOSTI
Poremećaj ličnosti je dugotrajni model unutrašnjeg doživljavanja i ponašanja
koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturalnu pripadnost osobe,
pervazivan je i nefleksibilan, ima početak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi,
stabilan je tijekom vremena, te dovodi do smetnji ili oštećenja.
Stari Grci opisivali su varijacije tipa ličnosti podjelom na sangvinike, kolerike,
melankolike i flegmatike. Emil Kraepelin je u 19. stoljeću povezao depresivni tip
ličnosti sa melankoličnim, a hipomaničnu ličnost sa sangviničkim temperamentom.
Dok je James Cowles Prichard uveo termin moral insanity i opisao osobe koje krše
socijalne norme ponašanja. Sigmund Freud je prikazao različite varijante ličnosti
povezujući ih sa stadijima psihoseksualnog razvoja. Karl Jaspers je 1910. godine prvi
istaknuo razliku između antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihoze. Osim toga,
psiholozi i psihijatri predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao
definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati kratke definicije ličnosti koje su
proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.
H. Eysenek, poznati engleski psiholog govori da je ličnost manje-više čvrsta i
trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije pojedinca
koja određuje njegovo specifično prilagođivanje okolini. Suvremeno shvaćanje pojma
ličnosti jest da je ličnost skup osobina, crta i aspekata jedne organizacijske cjeline, a
koji su trajne prirode, čime uvjetuju manje ili više postojano ponašanje i u vrlo
različitim situacijama. Zajednička karakteristika svih važnijih definicija ličnosti je da
su funkcionalne jer se bave pitanjima koja su povezana s motivacijom i adaptacijom
organizma. Život svakog čovjeka je ispunjen neprestanom aktivnošću pa samim tim i
njegova ličnost se nalazi u neprestanoj dinamici.
Zdrava ličnost sadrži u sebi osnovna svojstva ili karakteristike:
-
sposobnost prilagođivanja sredini i uspostavljanja skladnih odnosa,
konstruktivne suradnje i međusobnog razumijevanja
sposobnost usklađivanja svojih želja, stremljenja i postupanja prema
stavovima i tendencijama sredine u kojoj živi
sposobnost kontrole emocija
postojanost i ustrajnost u radu i u postizanju ciljeva
sposobnost nošenja sa stresom i neuspjehom
sposobnost samostalnog donošenja odluka
toleranciju, strpljivost, kritičnost, dosljednost i uvažavanje
poštovanje etičkih, moralnih načela i normi društvene zajednice u kojoj živi
sposobnost pravilnoga i uspješnog odgajanja djece
sposobnost uživanja kao i kritičkog procjenjivanja negativnih pojava i
spremnost za sudjelovanje u njihovu uklanjanju.
Tako se može reći da su osnovne funkcije ličnosti osjećati, percipirati, misliti i
raditi.
90
Dijagnoza poremećaja ličnosti
Crte ličnosti su dugotrajan model percepcije, odnosa i razmišljanja o okolini i
samom sebi koji se manifestira u širokom rasponu socijalnih i osobnih situacija. Samo
kad su te crte nefleksibilne, neprilagođene i uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje
i subjektivne smetnje, riječ je o poremećaju ličnosti.
Bitno je obilježje poremećaja ličnosti dugotrajni model unutarnjeg
doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na
kulturološku pripadnost osobe, a ispoljava se na najmanje dva od slijedećih područja:
kognitivnom, emotivnom, interpersonalnom funkcioniranju ili kontroli poriva.
Dugotrajni model je nefleksibilan i pervazivan u širokom rasponu osobnih i
socijalnih situacija, te dovodi do klinički značajnog oštećenja socijalnog, radnog ili
drugih važnih područja funkcioniranja. Model je stabilan i dugog trajanja, a početak
se može pratiti unatrag do adolescencije ili rane odrasle dobi. Model nije bolje opisan
kao ispoljavanje ili posljedica drugog duševnog poremećaja i ne nastaje zbog izravnih
fizioloških učinaka neke psihoaktivne
Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela
funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se ispoljiti do rane odrasle dobi. Crte
ličnosti kojima se definiraju ovi poremećaji moraju se također razlučiti od
karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama
ili prolaznim duševnim stanjima. Liječnik treba procijeniti stabilnost crta ličnosti
tijekom vremena i u različitim situacijama. Iako je katkad dovoljan jedan razgovor da
se postavi dijagnoza, često je potrebno obaviti više od jednog razgovora i to tijekom
duljeg razdoblja. Procjenu može činit složenom i činjenica da karakteristike koje
definiraju poremećaj ličnosti osoba ne mora smatrati problematičnima. Dodatni
podaci iz drugih izvora mogu pomoći u rješavanju ove poteškoće.
Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i
shizotipne poremećaje ličnosti. Osobe pogođene ovim poremećajem koriste
obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema
psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja
na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje
izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je
osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek
govori o njima, da se samo njima smije).
Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje
histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti. Osobe
pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije,
poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog
motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na
nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno
poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija
primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je
pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle.
Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje
kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza. Osim opisanim
obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.
91
Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i
opsesivno-kompulzivne ličnosti. Osobe zahvaćene ovim problemom koriste
obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava
karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija
se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je
često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivnoagresivnih bolesnika.
Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja
U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A
poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj
ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti.
Shizoidni poremećaj ličnosti
Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne
okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima
koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi,
prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu
zatražiti stručnu pomoć. Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je
izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje
uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim
osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih
prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se
postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena
simptoma. Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i
liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često
biježe iz zdravstvenih ustanova.
Paranoidni poremećaj ličnosti
Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i
nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj
sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove
psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog
opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo
interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju
mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama,
što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih
prema njima samima. Simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju
na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti.
Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih
prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima
jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene
protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i
u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno
gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim
osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada.
92
Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez
uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem
4 spomenuta simptoma. Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko
sami traže pomoć i liječenje. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u
stadijima uznemirenosti bolesnika.
Shizotipalni poremećaj osobnosti
Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici
ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu
dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni
psihotične epizode. Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja.
Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih
kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna
vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna
praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan
govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost,
neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno
i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake
socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova.
Poremećaj ličnosti - skupina B poremećaja
Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične,
emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna
poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja
ličnosti. Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih
obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i
fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih
mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti česti su i poremećaji
raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj.
Histrionski poremećaj ličnosti
Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije
su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s
prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled. Prisutan je sveobuhvatni način
ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u
vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode
kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može
okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga
osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva
osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor
takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja
se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako
isticanje važnosti nekih veza i poznanstva. Uz ove glavne simptome poremećaja
ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije
psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam.
U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno
antidepresivi.
93
Narstistički (narcisoidni) poremećaj ličnosti
Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti
u svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo
da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom
nego sadržajem. Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje
ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji
počinje u mlađem odraslom dobu. Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju
grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano
naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o
neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su
posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to
iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja
podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi
kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im
mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih.
Nije redak ni arogantni nastup. Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine,
pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i
depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je
izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije.
Antisocijalni poremećaj ličnosti
Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i
kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih.
Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe
pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su
egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći
znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje. Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično
je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za
osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje. Ovo stanje
smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan
već u adolescenciji. Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u
skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan
isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda
se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti. Istraživanja u SAD-u
pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja. Pozadina nastanka
ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima
u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš
u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam
također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja. Antisocijalno ponašanje može
nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis). Liječenje je
potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se
grupna terapija. Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može
poboljšati lijekovima.
94
˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti
Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih
odnosa i raspoloženja.Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću
međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u
ranoj odrasloj dobi. Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili
izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom
sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su
potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno
ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je
kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za
određenu situaciju. Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je
češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je
poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu
Posljedice poremećaja ličnosti?
Iako se poremećaji ličnosti obično javljaju u adolescenciji ili ranom odraslom
dobu, mogu postati evidentni i u srednjem životnom dobu. Do određenog nivoa,
vreme javljanja zavisi od vrste poremećaja ličnosti i situacije ili događaja koji
okružuju pojedinca. Na primer, granični poremećaj ličnosti se najčešće javlja u
adolescenciji i ranom odraslom dobu a postaje manje upadljiv do srednjeg životnog
doba. Sa druge strane, narcistički poremećaj ličnosti može ostati neotkriven do
srednjeg životnog doba, kada osoba počinje da razvija "osećaj za ono što je propustila
u životu" ili se suočava sa ličnim ograničenjima.
S obzirom na to da se poremećaji ličnosti razvijaju u periodu adolescencije ili
ranog odraslog doba, oni se javljaju u vreme kada većina ljudi razvija veštine
odraslih, uspostavlja zrele međuljudske odnose, stiče obrazovanje, stvara karijeru i
kad se uopšte "stabilizuje" u svom životu. Neprilagođeno ponašanje tokom ovog
životnog stadijuma ima implikacije koje se protežu na čitav život. Poremećaje ličnosti
često prate zloupotreba alkohola, psihoaktivnih supstanci, seksualna disfunkcija,
generalizovani
anksiozni
poremećaj,
bipolarni
afektivni
poremećaj,
opsesivno–kompulsivni poremećaj, depresivni poremećaj, poremećaj ishrane i
suicidalne misli ili pokušaji. Čak do jedne polovine zatvorenika ima antisocijalni
poremećaj ličnosti, jer njegove pridružene bihejvioralne karakteristike (zloupotreba
psihoaktivnih supstanci, nasilje, skitanje) vode do kriminalnog ponašanja. Ostale
društvene posledice poremećaja ličnosti uključuju:
- nasilje u braku
- zlostavljanje dece
- slabo radno postignuće
- samoubistvo
- kockanje
Poremećaji ličnosti imaju veliki uticaj na osobe koje su bliske oboljelom.
Kruti obrasci ponašanja oboljele osobe otežavaju njihovo prilagođavanje na različite
situacije. Kao posljedica, drugi ljudi se prilagođavaju njima. Ovo stvara veliku
napetost u svim međuljudskim odnosima, u porodici, među bliskim prijateljima, na
radnom mjestu. U isto vrijeme, kada se drugi ljudi ne prilagođavaju, osoba sa
poremećajem ličnosti može postati ljuta, frustrirana, depresivna ili povučena.
95
Ovim se uspostavlja začarani krug interakcija koji uzrokuje da oboljele osobe
istrajavaju u maladaptivnim obrascima ponašanja dok se njihovim potrebama ne izađe
u susret.
Liječenje poremećaja ličnosti
Liječenje uključuje uporabu psihofarmaka uz psihoterapijske metode
(bihevioralna terapija, kratka analitički orijentirana terapija, suportivna terapija). Za
liječenje poremećaja ličnosti ne postoji ni jedna specifična i provjereno djelotvorna
metoda. Psihofarmakoterapija je simptomatska i indicirana u fazama dekompenzacije
kod izrazitijih poremećaja afektiviteta, psihotičnih epizoda i kod gubitka kontrole
postupaka. Psihoterapijskipristup obuhvaća različite tehnike. Terapiju treba usmjeriti
na probleme svakodnevnog života i nužno je povezana s njihovim rješavanjem. Cilj
psihoterapije je, u početku, uspostaviti kontrolu ponašanja, a poslije se usmjeruje na
korekciju neprimjerenog ponašanja i učenje skladnijeg ponašanja. Često se događa da,
osobito nestručne osobe, pogrešno upotrebljavaju termin “poremećaj ličnosti“, tj. da
im se pripisuju svojstva ličnosti koja ih čine manje odgovornima za sve njihove
postupke, a što u većini slučajeva nije točno. Poremećaji ličnosti su put u neuspjeh, a
možda bi se mogli izbjeći kao i sve ono negativno što nose sa sobom. Mjera
mentalnog zdravlja je sklonost pronalaženju dobra u sebi i oko sebe. Preduvjet
zdravlja je upoznati, prihvatiti i mijenjati sebe.
96
SINDROM IZGARANJA
1. Šta su pomažuće profesije?
To su profesije koje su usmjerene na pomaganje drugim ljudima u rješavanju
njihovih životnih problema. Zajedničko im je da se odvijaju osobnim kontaktom
osobe u nevolji i pomagača.
2. Tko su pomagači?
To su ljudi koji su izabrali profesionalno ili volonterski djelovati u situacijama
kojima su oubičajeni načini uzajamnog pomaganja među ugroženim osobama u
nevolji ili krizi nedovoljni pa im je potrebna dodatna pomoć.
3. Radni ili profesionalni stres označava nesuglasje između zahtjeva radnog
mjesta i okoline spram naših mogućnosti, želja i očekivanja da tim zahtjevima
udovoljimo. Nisu sva zanimanja jednoko podložna profesionalnom stresu. Među
stresnija zanimanja spadaju ona koja su usmjerena na rad sa ljudima. Izloženost
profesionalnom stresu je različita kod službenika na šalterima banke, učitelja ili onih
koji rade sa traumatiziranim i ljudima u nevolji.
To su prije svega socijalni radnici, psiholozi i zdravstveni radnici.
I sami pomagači mogu postati traumatizirani i prolaziti kroz krizne situacije.
Psihičke posljedice rada s ljudima u nevolji i krizi obično se označavaju pomoću tri
pojma :
sindrom izgaranja;
reakcija kontratransfera;
posredna traumatizacija pomagača;
SINDROM IZGARANJA odnosi se na pojavu da pojedini pomagači nakon
određenog vremena postanu depresivni, nemotivirani za posao, osjećajno prazni i
obeshrabreni. Sindrom izgaranja na poslu jedna je od najnepovoljnijih posljedica
profesionalnog stresa. Najčešći znaci izgaranja su :
-
osjećaj tjelesne i emocinalne iscrpljenosti;
gubitak osjećaja osobne vrijednosti;
negativizam, kako vezan za sebe kao pomagača, tako i uz ciljeve posla ili
organizacije u kojoj radi;
gubitak zanimanja za klijente, cinizam;
osjećaj bespomoćnosti i beznađa “i tako se ne može ništa učiniti”;
razdražljivost i niska tolerancija na frustracije, srdžba kao česta emocija,
sumnjičavost;
povlačenje u socijalnim odnosima;
učestali sukobi i agresivni ispadi;
povećana upotreba alkohola, duhana, stimulirajućih sredstava;
izostajanje sa posla;
učestalo;
preosjetljivost na podražaje (zvukovi, toplina);
gubitak seksualnog interesa;
tjelesni simptomi (glavobolja, bolovi u leđima, poteškoće spavanja
gastrointestinalne smetnje).
97
Sindrom izgaranja na poslu ne događa se “preko noći”. Prvo se javljaju mali
znaci upozorenja koji se ukoliko ih ne shvatimo ozbiljno i nepoduzmemo
odgovarajuće mjeresamozaštite razvija se sindrom izgaranja .
KONTRATRANSFER se može označiti kao ponovno javljanje osobnih
emocionalnih reakcija pomagača, odnosno prenos čuvstva samog pomagača na osobu
sa kojom radi. Ove, u pravilu snažne emocionalne reakcije su rezultat interakcije
između onog što proživljava osoba u nevolji i vlastitih nerazriješenih poteškoća.
Naime dramatične priče koje pomagač saznaje potiču nastanak osjećaja, osobito
strahova koje on sam teško integrira (npr. strah od vlastite smrti, strah od bolesti, strah
da mu se nedogodi nešto najbližima). To dovodi do aktiviranja niza odbrambenih
mehanizama kao npr. potiskivanje, poricanje ili projekcija što se može očitovati u
nefunciolanom profesionalnom ponašanju i pogoršanjem odnosa sa kolegama.
Postojanje kontratransfera usmjerena pozornost na unutarnji život pomagača kao
osobe, te potrebu za tretmanom ili psihoterapiju pomagača.
POSREDNA TRAUMATIZACIJA – pokazalo se da pomagači često imaju
iste znakove kao i traumatizirane osobe s kojima rade (noćne more, prisilne misli,
žalost, depresivnost, razdražljivost, osjećaj bespomoćnosti, hronični umor, probavne
smetnje, povećano konzumiranje alkohola, ljekova, povećna podložnost nezgodama i
infekcijama ). Do posredne traumatizacije ne bi došlo kada ne bi biloempatije i
identifikacije sa klijentom.
IZVORI PROFESIONALNOG STRESA (unutarnji izvori)
-nerealna očekivanja od posla;
-identifikacija sa ljudima kojima se pomaže i njihovim problemima;
-potreba za stalnom i potpunom kontrolom situacije;
-pretjerana vezanost za posao i osjećaj da mi snosimo svu odgovornost;
-zamjena privatnog i društvenog života poslom;
-neprepuštanje dijelova posla drugima;
-nedjelotvorno korištenje radnog vremena;
-pomanjkanje liste radnih prioriteta (sve nevažn);
-osjećaj profesionalne nekompetentnosti.
IZVORI VEZANI ZA RADNE USLOVE
-premali, neprikladan i neopremljen prostor;
-nepovoljni i neodgovarajući mikroklimatski uvjeti (pomanjkanje grijanja
zimi, vrućina ljeti, buka, loše osvjetljenje, zagušljivost);
-stješnjenost zbog velikog broja lkijenata;
-pomanjkanje privatnosti i stalna izloženost klijentima;
IZVORI VEZANI ZA ORGANIZACIJU RADA
-svakodnevno predugo vrijeme u izravnom radu sa klijentima;
-vremenski pritisak rokova i nedovoljno vremena za postizanje ciljeva;
-premali broj suradnika u timu u odnosu na zadatke i očekivanja od
organizacije;
-nepostojanje odmora u toku radnog vremena;
98
-nejasna organizacijska struktura;
-nejasno definirane uloge radnih zadataka;
-nejasna podjela posla, odgovornosti i pojava preklapanja nadležnosti;
-nejasno definirana pravila nagrađivanja, postojanje privilegija;
-nemogućnost profesionalnog osposobljavanja;
-nedostatk vremena i poticaja za defribing
IZVORI VEZANI
ORGANIZACIJE
ZA
ODNOSE
SA
DRUGIMA
UNUTAR
-psihosocijalna klima organizacije i vrsta uzajamnih odnosa koji se potiču ili
onemogućavaju (saradnja, natjecanje, rivalitet, ili podrška: povjerenje ili
sumnjičavost);
-način odlučivanja i rukovođenja (rigidan, autoritaran, centraliziran, bez
mogućnosti iskazivanja mišljenja i davanja prijedloga);
-pomanjkanje jasne “filozofije organizacije” vizije njenih ciljeva i smisla;
-pomanjkanje povratnih informacija o postignućima i planovima;
-zatvorenost organizacije prema vanjskim informacijama i iskustvima
(zatvorenost samo u vlastiti okvir);
-nepostojanje formalnog i/ili stvarnog sustava profesionalne i osobne podrške
među pomagačima;
-ne poticanje duha zajedništva;
-pomanjkanje jasnih i pravednih kriterija za napredovanje i nagrađivanje.
IZVORI VEZANI UZ VRSTU POMAGAČKOG POSLA I LJUDI SA
KOJIMA RADI
-veliki broj osoba kojima je potrebna stalna i intezivna pomoć jer su trajno u
velikoj nevojli i krizi;
-puno problema bez zadovoljavajući rješenja ili sa malim izgledom za
uspješno rješavanje;
-emocionalno iscrpljivanje zbog stalne svijesti o velikim potrebama klijenata;
-jednoličnost problema populacije sa kojom se radi
-opasnost da pomagać bude fizički napadnut od klijenta;
-sličnost osobnog iskustva pomagača s traumatskim iskustvom klijenta.
STRATEGIJE SAMOPOMOĆI
Ukoliko se želite pozabaviti sami sobom i krenuti u smanjivanje osjećaja
preopterečenosti poslom, najjednostavnije je početi razmišljanjem o sljedećim
pitanjima :
-Ukojim situacijama me moj posao umara? Šta je tipično za te situacije?
Kojim znakovima moje tijelo upozorava na psihičku napetost?;
-Šta su znaci upozorenja?;
-Koje misli, procjene, predođbe prate moj osjećaj premorenosti?;
-Kako reagiram kad primjetim da je priča čovjeka kojeg slušam u nekim
elementima slična mojim problemima?;
-Ukojim situacijama mi se posao čini lakim?;
99
-Šta se događa sa mnom ako odbijem neko zaduženje ili molbu za pomoć?
Kako onda reagiraju drugi i kako ima povratnog uticaja na mene?
SAMOOPAŽANJE VLASTITE IZLOŽENOSTI STRESU I NJEGOVIM
POSLJEDICAMA
opažanje utjecaja koje posao ima na naše:
-
spavanje, obitelj, zabavu;
korištenje alkohola, kafe, cigareta, lijekova;
pojavu sitnijih bolesti;
broj pogrešaka u poslu;
stavove;
cinizam, kriticizam;
ponašanje (razdražljivost, tendencija izolaciji);
-osjećaje (depresiju, bespomoćnost).
struktuiranje vremena
-definisanje glavnih zadataka i njihovo rangiranje premavažnosti i hitnosti. Za
svaki dan treba odrediti prioritete i rješavati ih;
-pregled nad onim što smo radili jučer, raspored aktivnosti za danas i stvaranje
prioriteta za sutra;
-utvrđivanje vlastiti oscilacija u funkcioniranju tokom dana i raspoređivanje
poslova u odnosu na svoj dnevni bioritam.
postavljanje granica
-Ispitivanje realističnosti očekivanja da ćemo moći obaviti određeni zadatak;
-Postavljanje realnih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva;
-Prihvatanje malih zadataka;
- Dozvoliti sebi da se odmorimo;
-Obećanje sebi da nećemo raditi vikendom niti prekovremeno;
-Osim toga ne zaboraviti reći “NE” - ne obećavajte previše.
Promatranje unutarnjeg dijaloga
- Osvještavanje vlstitih unutarnjih rečenica ”Neću stići”, “Danas mi je loš dan”
“Previše mi je svega”;
- Preformulacija takvih rečenica u pozitivne “ Danas ću stići samo do kraja
33 stranice”;
- Orjentir na samoohrabrenje.
Tehnike samoohrabrenja
-Pozitivni pomažući stavovi
-“Neda mi se razgovarati s tim čovjekom, ali budući da sam to mogao raditi
prije mogu i sada”;
100
Osvještavanje simptoma stresa, što omogučava njihovo povezivanje sa
uzrokom.
Time situacija postaje jasnija i smanjuje se broj problema sa kojima se treba
suočiti,
npr. “Osjećam se slabim jer sam umoran i gladan”
Rekreacija
Važno je postaviti jasnu granicu između slobodnog i radnog vremena.
Slobodno vrijeme treba isplanirati za obnavljanje energije.
Tehnike relaksacije
Relaksacija može biti pasivna i aktivna.
Pasivna relaksacija: čitanje, šetnje, slušanje muzike.
Aktivna relaksacija: odnosi se na tehnike opuštanja - mišićna relaksacija,
autogeni trening, fantazijska putovanja
Izrada plana smanjivanja pomagačkog stresa i prevencija izgaranja
1. Koji prepoznatljivi izvor stresa želim napasti?
2. Kakav konkretan cilj želim time postići ?
3. Kako taj izvor obično djeluje na mene?
4. Kada djelovanje tog izvora obično dolazi do izražaja?
5. Koje sve mogućnosti imam za smanjenje ili uklanjanje tog izvora?
6. Šta sam već poduzimao i kakvi su rezultati bili ?
7. Šta mi se sada čini najvjerovatnijim da će dovesti do cilja koji me
zadovoljava?
8. Mogu li plan razlučiti na sastavne faze i djelove?
9. Koji ću prvi korak učiniti u ostvarivanju tog plana. Koja su slijedeća dva?
U kojem vremenu očekujem da ću ostvariti pojedine faze i cijeli plan?
10. Koje su moguće prepreke do cilja: ko ili što mi može otežati postizanje
cilja?
11. Ko su moji saveznici, na čiju pomoć i podršku mogu računati?
12. Kako ću znati da li sam postigao cilj?
13. Šta ću učiniti nakon što ostvarim ovaj plan?
101

Opsesivno - kompulzivni poremećaj ličnosti

“Nenormalnosti – serija ilustracija o poremećajima ličnosti”, Ana Lazić

Poremećaj hranjenja Datoteka - CARNet lms

Psihijatrija u stripu

Detaljnije

Mr.sc. Elharun Selimović PSIHOLOŠKI PRISTUP KOMPULZIVNOM

psihicko zdravlje studenata - kako mozemo pomoci [Compatibility

Pitanja za pismenu provjeru znanja iz kolegija: Etika u

popularni znaci, simboli, obilježja

ACCESS CONSCIOUSNESS