Široki Brijeg
Godište IV, broj 13
Prosinac 2010.
Cijena 3 KM
List za štovatelje svetog Franje
I Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama.
Na dobro Vam došao Božić i Sveto porođenje Isusovo!
Uvodnik
B
Iz sadržaja
U ove dane Bog nam
progovori u Sinu ................3
Greccio...............................4
Marija - uzor naše vjere ......8
Poniznost i malenost ........10
Sjećanje na Božić 1945. ....14
Veličanstveno djelo
Božje ljubavi.....................16
U sv. Damjanu
je ostao dio mog srca ........18
Ponizan pred tobom .........22
Reportaža Turčinovići .......24
Susreti - Andreja
i Dario Brigić ...................30
Izabrano novo Vijeće ........33
Ruža Naletilić r. Karačić ...34
In memoriam
fra Mladenu Hrkaću .........36
Svjedočanstva ...................38
Naši pokojni.....................39
Pjevajte Gospodinu... .......42
ožji je čovjek onih dana prolazio kroz
kortonsku Le Celu. Kad je to doznala neka plemenita žena iz mjesta koje
se zove Volusian, požurila je k njemu. Umorila se od duga putovanja, jer bijaše slabašna
i odviše nježna. No, ipak je konačno prispjela k svecu. Kad je on vidio njezin umor i da
pati od zaduhe, smilila mu se pa joj je rekao:
“Što želiš, gospođo?” A ona će: “Oče, da me
blagosloviš.” Na to će joj svetac: “Jesi li udata ili neudata?” Ona odgovori: “Oče, imam
veoma okrutna muža. Protivan je tome što
služim Isusu Kristu i to mi je naročita bol
što dobru nakanu, koju mi je Bog udahnuo,
ne izvršujem, jer mi priječi muž. Zato te
molim, sveče, moli za njega da bi mu božansko milosrđe ganulo srce.” Otac se zadivio
odvažnu srcu ove žene, staračkom u mladu
tijelu; ganut njezinom pobožnošću, reče:
“Pođi, blagoslovljena kćeri, i znaj da ćeš se
ubrzo s obzirom na svoga muža utješiti.” I
doda: “I s Božje i s moje strane mu reci da je sada vrijeme spasenja,
a kasnije će nastupiti vrijeme pravde.” Primivši blagoslov, vratila se k
mužu i izručila mu poruku. Najednom je na njega sišao Duh Sveti i
od staroga postao je, novim čovjekom. Sa svom je blagošću odgovorio ovako: “Ženo, služimo Gospodinu i spasimo duše u svojoj kući.”
Nato mu je žena odgovorila: “Čini mi se da uzdržljivost treba u dušu
postaviti kao temelj, a zatim na nju treba nadograditi ostale kreposti.”
“I ovo mi se sviđa”, reče on, “kao i tebi.” Od tada su više godina proveli u posvemašnjoj uzdržljivost i istoga su se dana, jedno kao jutarnja
a drugo kao večernja žrtva, preselili u vječnost. - Sretne li žene koja
je tako smekšala muža! Neka bi se na njoj ispunila ona Apostolova:
“Spašen muž nevjernik po ženi vjernici.” No, takvi se, da se poslužim
poznatom poslovicom, mogu izbrojiti na prste.
(Toma Čelanski, Drugi životopis Vita secunda, II 38)
Godište IV, broj 13
List za štovatelje svetog Franje
Utemeljitelj i nakladnik:
Vijeće mjesnog bratstva FSR-a Široki Brijeg
Odgovorni urednik: Fra Stipe Biško
Izvršni urednik: Gojko Jelić
Lektura i korektura: Mirela Lovrić
Uređuje: Uredničko vijeće
E-mail: njegovim.stopama@gmail.com
Fotografije: Arhiv FSR
Tisak: LOGOTIP Široki Brijeg, prosinac 2010.
2
U skladu s dekretom pape
Urbana VIII. i uredbom II.vat.
sabora izjavljujemo da ne želimo
preteći sud Crkve kome se potpuno podvrgavamo. Riječi „mučenik“, „mučeništvo“, „čudesa“ i
slično imaju u ovom listu samo
vrijednost ljudskog svjedočenja.
U ove dane Bog nam
progovori u Sinu
Piše: fra Stipe Biško, OFM
B
ožić je pred nama. „Više puta i na
više načina Bog nekoć govoraše ocima
po prorocima; konačno , u ove dane,
progovori nam u Sinu“ (Heb 1, 1-2a). Bog
se objavio ljudima. Izabrao je najbolji i najjasniji način kad se rodio u Betlehemu. Bog
Stvoritelj rađa se kao čovjek stvorenje. Bog
u svoj svojoj slavi i veličanstvu oblači odijelo
siromašnog čovjeka. Postaje čovjeku u svemu
jednak, osim u grijehu (usp. Heb 4,15 i Fil 2,
6-7). Kako je velika i kako je dosjetljiva Božja ljubav prema čovjeku, pa i prema svemu
stvorenomu?
U svojoj beskrajnoj ljubavi Bog traži čovjeka siromaha, traži grješnika, zalutalog, izgubljenog, nemoćnika, bijednika, bolesnog.
osamljenog, napuštenog, prezrenog. Bog traži
svakoga. Bogu je svatko važan. U njega nema
sporednih i bezvrijednih.
Bog se raduje i najmanjem dobru koje se
događa među ljudima. Njega veseli svako po-
boljšanje i svaki popravak. On cijeni i nagrađuje suradnju. On želi promijeniti ovaj svijet
na bolje. Zato je i došao na ovaj svijet. On ga
je stvorio. On ne može dozvoliti da propadne
djelo njegovih ruku.
A svijet poznaje mnogo zla. U svijetu vladaju nesloga i mržnja. Ljudi varaju i lažu. Mnogi zloupotrebljavaju primljene darove Božje.
Izrabljivanje i nepravda, prijevare i zavaravanja, bezvoljnost i razočaranost ... i mnogo
drugog zla vlada na ovom svijetu. A s malo
dobre volje, sve bi moglo biti ljepše i bolje.
U Betlehemu se Bog svojim rođenjem odlučio za čovjeka. On to traži i od nas. Hoće
da i mi stanemo uz čovjeka. Da budemo nesebični u opraštanju, u prihvaćanju drugih i
u darivanju. „Ovo je moja zapovijed: Ljubite
jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15,
12).
Hoćemo li započeti? Ondje gdje budemo
slabi, Krist nam može dati snage! Bilo bi korisno zaplakati s našim ocem Franjom jer „Ljubav nije ljubljena“.
3
Godište IV, broj 13
Jednoj je ženi prorekao da će
joj se opaki muž popraviti
Greccio - stvarni susret
s euharistijskim Isusom
Godište IV, broj 13
P
rvi izvještaj o jaslicama u Grecciu nalazimo kod Čelana. Imajući na umu da
Čelano svoj životopis piše u zadnjim
mjesecima 1228. ili u prvim tjednima 1229.,
navodi nas da njegov izvještaj smatramo vjerodostojnim budući da se proslava u Grecciu zbila pred pet godina. Nije vjerojatno da je on sam
bio prisutan u Grecciu, jer je tek pred nekoliko
mjeseci (rujna 1223.) imenovan kustodom Rajne. No to ne smeta da opiše proslavu kao da je
kod nje prisustvovao. Tolika je, naime, živost
njegova stila i nježnost koja titra u njegovu posebno raskošnom načinu govora.
Svoj izvještaj Toma Čelanski donosi u životopisu sv. Franje i to na dva mjesta: Vita prima,
I 84 i Vita secunda, II 35.
Drugi životopisci u svojim sažetim opisima
ovise o Čelanu i pri tom ne dodaju ništa nova.
Tek će nakon 1260. sv. Bonaventura u »Legenda maior« dodati nešto posebnoga, a to je da je
Siromašak, da bi izbjegao optužbu zbog uvođenja novotarije, najprije je dobio dopuštenje od
pape. Vijest je posve vjerodostojna ako se uzme
u obzir da je Franjo primio bulu odobrenja
4
»Pravila« s nadnevkom od 23. studenog 1223.
pa je posve vjerojatno da je tom prigodom bio
u Rimu.
Možda je to posebno papino odobrenje i
bilo potrebno, budući da je papa Inocent III.
jednim pismom 1207. nadbiskupu Gdanjska
u Poljskoj zabranio određena pretjerivanja u
liturgijskim božićnim dramama. Osim toga tu
je bila i okolnost što se misa u Grecciu slavila
u profanoj špilji, nedaleko od boravišta braće u
kojem se jedino smjela slaviti. Franju je jedino
zanimalo da na dramatski način ostvari svoje
unutarnje viđenje.
Ono što je Franjo htio “vidjeti” bilo je najveće siromaštvo i krajnje poniženje Sina Božjega koji se rodio u Betlehemu, te ujedno i veza
između dolaska Isusova u betlehemske jaslice i
sakramentalnog dolaska na euharistijski oltar.
To je sigurno najprikladnije tumačenje Božića
u Grecciu.
Način proslave jaslica
U Greccio se Božić slavio bez kipova Majke
Božje i sv. Josipa. Uzevši u obzir Franjin način
slavljenja Božića svakako nije bilo čak ni lika
Djeteta Isusa: Isus-sakramenat, pravi i živi, prisutan u znaku kruha i vina, sišao je osobno na
oltar-jasle. Kip bi bio posve suvišan.
Toma Čelanski ne spominje nikakav kip
(lik) Djeteta Isusa, dok “viđenje” Djeteta što
ga Franjo “podiže” spominje. To isto donosi i
Bonaventurino pripovijedanje. Prema onome
što Čelano iznosi o propovijedi koju je Franjo
održao za vrijeme slavlja, posve je isključeno
da bi svetac mogao tako govoriti obraćajući se
kipu. Ne smijemo zaboraviti da je Franjo želio
živu predstavu Božića kako bi vlastitim očima
“vidio” poniznost Gospodina, kako je to rekao
Ivanu Veliti kad mu je povjerio pripremu, i
kako je on običavao prijeći preko euharistijskog
“znaka” i “vidjeti” Boga, živoga i pravoga, u
kruhu i vinu mise.
Čelano govornički opisuje radost mnoštva
koje je sudjelovalo kod ovog jedinstvenog slavljenja Božića. Liturgija oduvijek odgaja narod
vjernika da živi tajne života Kristova koje se
posadašnjuju u njenim slavljima. U Grecciu se
otajstvo rođenja Isusova slavilo po prvi puta sa
sakramentalnim obredom Euharistije, koji je
bio zaodjenut dramatskim oblikom slika koje
su predstavljale Božić Betlehema. Novost i
izvornost zamisli sv. Franje bila je u “pronalasku” euharistijskih jaslica.
Dvojstvo Betlehem-Greccio, jasle-oltar, već
je postojalo u božićnoj liturgiji i crkvenoj književnoj predaji. Kao i u Betlehemu, tako i na
oltaru, Isus silazi među ljude. U Betlehemu su
pastiri donijeli darove, na oltar vjernici donose
darove.
“Betlehem” znači “kuća kruha”. Isus je sam
sebe definirao “kruhom živim”, “kruhom koji
je sišao s neba”, “kruhom života” koji je namijenjen da nahrani njegove vjernike u svetoj žrtvi.
Jaslice i svete predstave
Božićno slavlje u Grecciu, kako nam ga iznosi Toma Čelanski, nije sadržavao ništa, po čemu
bi se mogao staviti uz bok svetih predstava tog
vremena. Proslava u Grecciu toliko se razlikuje
po jednostavnosti stila, siromaštvu pomagala i
čistoći vjere, da se je ne može nikako pridružiti kićenim, raskošnim, zanosnim liturgijskim
dramama.
U Grecciu nije bilo sjaja
katedrala ni opatija gdje su se
obično odigravale te svete
predstave. U Grecciu je bila prava, prirodna, u stijenu izdubljena špilja koja je
mogla prihvatiti uz jasle-oltar tek svećenika i
malobrojne svete službenike te dvije životinje.
Braća koja su došla iz susjednih samostana
s narodom stajahu vani moleći i pjevajući s velikim oduševljenjem, a rasvjetljivala ih je svjetlost baklji. Nisu se čitale svečane riječi liturgije
i note svetih pjesama, jer nisu imali brevijare,
niti bilo kakve knjige. U hladnoj noći grijao
ih je samo žar vjere i ljubavi. Ono što svakako razlikuje božićno slavlje u Grecciu od svetih
predstava koje su se odigravale u katedralama i
opatijama bilo je to, što ta proslava nije bila nikakva sveta predstava, nego čista proslava vjere
i ljubavi.
Na Franju je mogla, u njegovu postavljanju
Greccia, više od svetih predstava tako dalekih
njegovu senzibilitetu, utjecati uspomena na Betlehem, kojeg je vidio prigodom svoje posjete
Svetoj Zemlji 1219.
Franjo je u Grecciu postupio prenoseći se
duhom u drugo svetište Isusova rođenja, u Sv.
Mariji Velikoj (Santa Maria Maggiore) u Rimu,
koje je bilo imitacija palestinske špilje. Siromašak se nalazio u Vječnome gradu u drugoj
polovici studenog 1223. da bi od papinskog
dvora dobio potvrdu svog Pravila. Bazilika Svete Marije Velike je stoljećima imala uz sjeverni
zid malu bogomolju, koja je iznutra imitirala
betlehemsku špilju i tamo se nasuprot jedne
niše nalazio oltar s kamenjem-relikvijama svete
špilje. Sve do 1869. tamo je papa slavio božićnu
polnoćku.
Čistoća Franjine vjere bila je ta koja je isključila da Greccio bude prauzor jaslica kakve mi
danas poznajemo, jer je nastojao stvoriti uvjete
za “stvarni” susret s euharistijskim Isusom, koji
će biti primljen u siromaštvu jedne špilje kao u
Betlehemu, radije nego li pod lukovima neke
crkve.
Povjesničari ne pripisuju Franji iznašašće jaslica, ali zasluga Franje nije u tome što je iznašao predstavu koju svi mogu ponoviti, nego što
je pokazao kakvim srcem treba pristupiti djetetu Isusu.
5
Godište IV, broj 13
Na dobro vam došao Božić...
PITAO SAM BOGA
Pitao sam Boga – voli li me?
On u tišini pristade biti čovjekom
i rodi se.
Pitao sam Boga – koliko me voli?
On raširi ruke, reče: “Toliko!”
i umre.
Pitao sam Boga – kako me voli?
On uskrsnu i zagrlivši mi srce reče:
“Mir ti svoj dajem!”.
Pitao sam Boga – gdje ću ga u ljubavi sresti?
On uzađe na Nebo i nastani se u mom srcu,
da na Nebu niti Zemlji
više ne bude mjesta gdje ga ne bih mogao sresti.
Godište IV, broj 13
Ukrašen grad.
Okićen bor.
Darovi.
Svijeće na stolu.
Obilje hrane.
Sve je spremno.
Jesi siguran?!
On je već došao,
On je u Crkvi,
On je prisutan, ali ima jedan mali put –
od oltara do moga srca –
put za koji se treba pripraviti,
a to je ispovijed u kojoj priznajemo sve svoje slabosi
i grijehe...
Najveća pobožnost Adventa je sakrament
ispovijedi gdje se Bog proslavlja opraštanjem...
Zapravo, Njegovo opraštanje je novo stvaranje,
ono je veće od svih Njegovih djela,
bez Božjega milosrđa nitko se ne bi spasio...
6
Gdje je nestao Božić?
Kamo se skrio onaj MIR, koji Novorođeni donosi?
Donosi li ga i nama, meni i tebi?
Neizrecivo je važno da shvatim da
Novorođeni ponovno želi k meni navratiti i kod mene se nastaniti.
Želi sa mnom prijateljevati, želi sa
mnom dijeliti sve boli i radosti, patnje i
milosti.
Hoću li ga primiti? Hoću li ga uistinu
ugostiti u svom srcu, u svom životu i nositi ga kamo god idem, nositi ga svima
s kojima se susrećem, na koje mislim, s
kojima život dijelim?
Želim da se u meni ponovno rodi
DIJETE,
Želim da se u meni rodi Isus.
U tihoj Badnjoj noći, kad sve je tiho,
Isus sam će doći i donijeti nam MIR.
Isuse, Tvoj glas odjekuje kućama današnjeg
svijeta. ’Pazite, budni budite!’
Ali ja Te jedva čujem!
Toliko zaposlen, idem i žurim za stvarima
koje se meni sviđaju, koje ja volim.
U svakodnevnoj rutini, ne pronalazim vremena da malo zastanem i zapitam se:
„Koji je smisao mog života, o čemu se to u
biti radi u mom životu?“
Moj se duh umorio i Ti mi se, Gospodine,
činis tako dalek i nedostupan.
Kako danas mogu čuti Tvoj glas?
Progovori mi Isuse u mom srcu kroz ovo vrijeme milosti što dolazi, kao što si govorio svojim prorocima i svetima.
Podsjeti me ponovno na putovanje na koje
me zoveš i na djela koja želiš da napravim.
Objavi mi se kroz ovo sveto vrijeme i upravi
moje oči prema Tebi da budno iščekujem Tvoj
dolazak.
Badnji dan. Odlazim u rodnu kuću da
otvorim vrata i prozore, da uđe svježi zimski zrak u prostorije u koju već pola godine
nitko nije ušao. Sutra će ona opet oživjeti.
Ne želim da na Božić kuća bude zaključana,
ne želim da se zaobilazi kuća u kojoj sam
rođen i u kojoj su godinama živjeli moji
roditelji, baka i djed i cijela naša porodica.
Sada više nisu tu. Prošli Božić su dočekali
Božić na nogama, a susjede i drage prijatelji iz vlastite ruke počastili bukarom vina.
i škriljom tek osušenog mesa. A ove godine bolest ih je prikovala uz krevet, ali staru
kuću nisu zaboravili. Žele doći, makar na
kratko, naložiti u njoj vatru, upaliti sviću,
ručati i pomoliti se za sve pokojne, a onda
sve susjede dočekati i poželjeti im mir.
Uvijek me božićno druženje sa susjedima veselilo,
ali i donosilo sjetne uspomene. U
malom selu svakoga Božića kao da
se gasi jedno ognjište. U još jednoj
kući nije se upalila svijeća, još jedan
prag kuće više nitko ne prelazi.
Ne želim da se ugase te uspomene i zato me ova otvaranje kuće za
Božić podsjeća na dane djetinjstva,
na naše stare, na sve susjede koji
su tu, neki još do prošlog Božića s
nama nazdravljali. I uvijek sam u
onoj božićnoj zdravci „S kim ove
godine, s njim i dogodine“ tražio
i nalazio nešto posebno što samo
Božić može darovati.
Dobro zdravlje želimo uvijek u svakoj
prigodi, ali dani Božića su dani mira. Uvijek
su to bili trenuci kada bi se zastalo. Za Božić bi se prešao i susjedov prag pa makar s
njime cijelu godinu bio u svađi.
Božić je dan kada suosjećamo s onima
kojima nitko ne dolazi, s onima čiji se prag
prelazi samo na Božić. I uvijek na taj dan
obećajemo sebi da ćemo, obogaćeni susretom sa starcem ili staricom iz čije drhtave ruke primimo bukaru vina, češće ih
posjetiti. I zaboravimo...
Bože naš, molimo da nam Božić bude
svaki dan... da budemo bliže Tebi, da te ne
zaboravimo i da ne zaboravimo svoje najbliže i ono dobro što su za nas učinili!
Ovi božićni dani žaloste me zato
jer ima tako mnogo darova, a tako
malo međusobnog razumijevanja.
Ljudi na ovome svijetu su tako
okrutni jedni prema drugima, radost nad božićnom tajnom njima je
gotovo nedostupna. Želim da nađeš
put do te tajne, jer to je tajna nade,
vjere i ljubavi, tajna svjetla u našoj
tmini.
Godište IV, broj 13
Poticajne misli
7
Na dobro vam došao Božić...
Piše: s. Marija Pehar, ŠSF
M
Godište IV, broj 13
arijina iskrena i snažna vjera nije
u suprotnosti s njezinim pitanjem
„Kako će to biti, kad ja muža ne
poznajem?“ Marija ne traži znak, ali traži razumsko objašnjenje, koje je zapravo ponizno
priznanje svojih granica. Marijino pitanje
pokazuje da razum ne omalovažava Boga kad
ga čezne spoznati. Čežnja za spoznanjem nije
oprečna priznanju, nego i onda kada proniče
i onda kada zaslijepljena zastaje, ona vodi priznanju. Marija vjeruje i želi, koliko je moguće,
proniknuti i razumjeti Božje planove s njom.
Pri tom je upravo njezina vjera ona koja vodi
ovu čežnju za spoznajom i do neslućenosti
pomiče njezine granice. To je vjera da u Bogu
ne može biti nelogičnosti, nesređenosti, nerazumnosti, nesuglasja. Objašnjenjem o silasku
Duha Svetoga i zaključkom da Bogu ništa nije
nemoguće, dakle upućivanjem čovjeka na božanstvenost Božju, daje se odgovor na Marijino
pitanje.
8
Evo službenice Gospodnje
Ne samo u trenutku navještenja, nego i kasnije, Marija ostaje žena otvorenih očiju i otvorene spoznaje. Odmah nakon što anđeo otiđe
od nje, ona žuri Elizabeti, želeći vidjeti što se
s njom događa. Ne odbija znak koji joj Bog
daje. Želi vidjeti i razumjeti ono što je očima
darovano vidjeti i umu darovano razumjeti. A
kada naiđe na ono što oči i uši, istina, prime,
ali čovjeku nije dano razumjeti,
Marija se pred tom stvarnošću zna
pokloniti, zadiviti joj se i primiti je kao otajstvo. Otajstvo onda
pohranjuje u srcu, tamo o njemu
premišlja i tamo ga pušta djelovati.
Na Marijinom putu vjere ne stoje
izvanredna prosvjetljenja, viđenja
ni ekstaze, nego je to uobičajen
put, sav satkan od redovitosti,
normalnoga truda, stalne poučljivosti, promatranja, uspoređivanja
i razmišljanja.
Bitna dimenzija Marijine vjere
jest da se ona očituje kao djelatna poslušnost. Riječi koje anđeo
upućuje Mariji nisu samo neko
priopćenje, nego su i Božji upit,
zahtjev, očekivanje. Od Marije se očekuje odgovor i ona je slobodna prihvatiti ili odbiti.
Povjerovati i prihvatiti ili okrenuti leđa i otići.
Marijino prihvaćanje ovih riječi očituje povjerenje da je Bog u stanju izvesti ono o čemu
govori, ali i još više: stavljanje same sebe na
raspolaganje Bogu da to izvede. „Neka se na
meni vrši ono što obećavaš, Bože! Neka mi bude
po riječi tvojoj.“ Kada želi reći da vjeruje, ona
kaže: „Evo službenice Gospodnje.“ Vjeru izražava posluhom i stavljanjem vlastitoga života
na raspolaganje Bogu, prihvaćanjem služenja.
Službenica, sluškinja postaje Marijino zvanje,
Poniznost i služenje - posebna čast i
milosni dar
Ipak, Marijin služiteljski odnos prema Bogu
i njezino služiteljsko ime nikako ne smiju shvaćati kao odnos u ime poniženja. Kao što se nijedan ljudski život stavljen u službu Bogu ne
smije shvaćati kao gubitak ili poniženje. Marija
je najbolji primjer da poniznost i služenje nisu
ponižavajući, nego su posebna čast i milosni
dar. Poniznost i služenje ekskluzivno su pravo
čovjeka i njegove slobode. Staviti sebe nekome
na raspolaganje može samo onaj tko raspolaže
samim sobom. Slobodnim prihvaćanjem služenja Marija kao slobodna osoba ulazi u poseban odnos s Bogom. Započinje dijalog dviju
sloboda. Božjoj slobodi iskazanoj kroz milost
izabranja odgovara i priliči ljudska sloboda
iskazana kroz povjerenje i prihvaćanje. Marija
služi bez straha, te tako u svojoj služiteljskoj
ulozi postaje prava sugovornica Božja, po milosti uzdignuta na razinu istinitoga partnerstva,
suradništva.
Ipak je važno istaknuti da ovaj odnos uvijek ostaje služnički odnos sa svim onim odrednicama koje pripadaju služenju. Marija jest i
ostaje ancilla Domini i ona ove riječi ne izgovara kao uzvišenu pjesničku sliku, nego u potpunosti svjesna uloge služenja koja joj pripada
i koju kao takvu prihvaća. A kad se ta uloga
jednom prihvati, pripada joj ponizan hod za
Gospodarom, uključujući potpunu ovisnost,
ali i bol i nerazumijevanje „jer sluga ne zna što
čini Gospodar“. U umiranju pšeničnoga zrna
nema poezije, ali je u toj stvarnosti zbijena sva
istina, koja kad se prihvati postaje dar života,
za onoga tko je prihvaća, kao
i za mnoge druge. Upravo je
ovo Marija Bogu povjerovala
i zato je mogla postati roditeljicom
njegova Sina.
Proslava Velike Gospe
Iza nas je središnja pobožnost u našoj župi Devetnica na čast Velikoj Gospi. I ove smo godine zajedno molili i okupljali se oko kipa Gospe Širokobriješke i iznijeli joj svoje zahvale, usrdne molitve i
vapili za njezinim zagovorom i zaštitom. Svete mise
su predvodili i propovijedali na temu Kreposti: fra
Ante Logara, Dubrovnik; prof. dr. don Grgo Grbešić – Đakovački Selci; fra Žarko Relota, Zagreb;
fra Gabrijel Mioč, Tomislavgrad. o. Jakov Mamić,
Zagreb. fra Pero Vrebac, Sarajevo, fra Miro Šego,
Humac, prof. dr. don Tomo Vukšić, Mostar. Na
Uočnicu je nakon procesije sa kipom Gospe Širokobriješke ulicama grada, od crkve Navještenja
Gospodinova (kod časnih sestara) do svetišta na
Širokom Brijegu slavljena svečana sveta Misa koju
je predvodio fra Rozo Brkić, Zagreb. U nedjelju,
15. kolovoza – nakon 6 tihih, svečanu svetu Misu
je predvodio i propovijedao fra Mijo Džolan, Split.
Svojim pjevanjem Boga su slavili svi zborovi u našoj
župi (zbor Frame, Crkveni zbor sv. Nikole Tavelića Dobrkovići, Veliki župni zbor sv. Cecilije, Mali
župni zbor ‘Gospini slavuji’, Crkveni zbor Laetitia Turčinovići, Crkveni zbor sv. Ivana Krstitelja
Knešpolje, Crkveni zbor sv. Ante Uzarići.
Marijin „fiat“, prihvaćanje Božje riječi istinitom i prihvaćanje izvršenja Božje volje na sebi
do kraja, vrhunac je vjerničkoga odnosa prema
Bogu, ali i svima nama putokaz i primjer vjere
koju je moguće nasljedovati i po kojoj se događa spasenje za kojim čeznemo. Takva vjera,
iako se u nekim trenucima očituje kao trpljenje i neminovan prolazak kroz iskustvo boli, u
konačnici je radost ispunjenja. Po vjeri nam se
već sada ostvaruju Božja obećanja i to uzrokuje
u čovjeku neslućenu radost. Velike nam je stvari Bog učinio. Još veće nam je obećao! Poput
Marije, povjerujmo njegovim obećanjima i stavimo mu živote na raspolaganje, da nam, kao i
Mariji, bude po Njegovoj riječi!
9
Godište IV, broj 13
Marija, majka Gospodinova
– uzor naše vjere (2)
njezino određenje i njezino ime. Marijina vjera, dakle, nije samo prihvaćanje objavljene istine kao istine, nego i stavljanje sebe na raspolaganje toj istini, prihvaćanje te istine kao one
koja gospodari njezinim životom, raspolaže i
upravlja njime. Marija vjeruje Bogu tako što u
svom životu ispunja i vrši njegovu volju. Zato
se Isusove riječi „Tko vrši volju Oca mojega, koji
je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka“
ne mogu i ne smiju shvatiti antimarijanski, jer
je upravo Marija ona koja ih je svojim vjernim
služenjem u potpunosti ispunila.
Temelji franjevačke duhovnosti
Poniznost i
malenost
Promišljanje s članovima mjesnog
bratstva FSR-a u Mostaru
prigodom mjesečne skupštine
Piše: fra Josip Vlašić, OFM
Godište IV, broj 13
M
eđu mnogim Franjinim osobinama sigurno ćemo vrlo brzo uočiti
malenost, poniznost. „Letimičan
pogled na franjevačke izvore omogućuje nam
da shvatimo taj osnovni stav koji, kao sjena tijelo, prati svaki izričaj Franjinog života“ (Franjevački rječnik, dalje FR, 73). Euharistija je
bitno povezana s tom Franjinom osobinom.
Franjo je bio fasciniran Božjom poniznošću
koja se očitovala u utjelovljenju, a potom Isusovom poniznošću koja se svakodnevno očituje u euharistiji. Svemogući Bog postaje nemoćnim čovjekom; Bog koji je čisti i savršeni
duh postaje tijelo. To nije ništa drugo nego
poniznost! Kada je Franjo to spoznao, osjetio
je od Gospodina poziv da i on sam ide tim putem. Sam Franjo je rekao: „Braćo moja, braćo
moja, Bog me je pozvao na put jednostavnosti i
poniznosti, taj je put zaista pokazao za mene i
za one koji mi kane povjerovati i slijediti me!“
Najprije, što je poniznost? „Poniznost je
krepost kojom se čovjek iznutra snizuje pred
Božjim očima“ (FR 73,1). To je stav malenosti pred Bogom, beskrajno dobrim. Nipošto
to nije stav neke frustriranosti pred Bogom i
zbog Boga tj. zbog svoje grešnosti. To je zreli
stav stvorenja pred Stvoriteljem, stav ovisnosti, stav djetinjeg pouzdanja i divljenja pred
svojim Ocem. O tome nam govori početak
Franjine Pjesme stvorova: „Svevišnji, svemožni,
Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i
blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada dok
čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime!“
10
Poniznost nije neka gluma. Poniznost je
stav srca, to je pokret nutrine.
Vrlo je važno uočiti izvore i razloge Franjine poniznosti. Evo samo nekih njegovih
riječi.
Iz prve Opomene: „Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja
u krilo Djevice. Danomice dolazi k nama u
poniznu obličju; danomice silazi s krila Očeva
na oltar po svećenikovim rukama.“
Franjo je zadivljen Isusovom
poniznošću
Iz Pisma braći: „O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se
za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje
kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i
pred njim srca izlijevajte! Ponizite se i vi, da
vas on uzvisi!“
Kad je Franjo jednom prigodom susreo
nekog brata koji mu je preporučio da mu čitaju proročke knjige ili neke druge ulomke iz
Svetog pisma kako bi se utješio u svojim patnjama, rekao mu je: „Svakodnevno, brate, nalazim toliku nasladu i utjehu, kad razmatram
primjere poniznosti Sina Božjega, pa kad bih
živio do svršetka svijeta, ne bih osjećao potrebu
da mi se čitaju i da slušam druge dijelove Svetoga pisma.“ (Peruđinska legenda).
Mogli bismo reći da je Franjo zadivljen
Isusovom poniznošću…
Sveta Klara je samu sebe nazivala biljčicom
svetog Franje. Na svoj ženstven način piše
prelijepe riječi o poniznosti u pismu Agnezi
Praškoj. Ona savjetuje Agnezi: „Kao što je slavna Djevica na tvarni način nosila Isusa, tako
i ti, slijedeći njezine stope poniznosti i osobito
siromaštva, možeš čistim i djevičanskim tijelom
uvijek i bez ikakve sumnje nositi ga na duhovni
način.“ (Treće pismo Agnezi).
Klara primjećuje: ako smo ponizni, i mi
možemo na duhovan, na mističan način, doživjeti to jedinstvo s Isusom.
Ili na drugom mjestu istoj Agnezi preporuča da gleda u Isusa Krista kao u ogledalo
i da u detaljima iz Isusovog života
primjećuje poniznost: „U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav… Gledaj,
velim, pri dnu toga ogledala siromaštvo onoga koji je položen u jasle i povijen u pelene. O, čudesne poniznosti,
zapanjujućeg siromaštva! Kralj anđela, Gospodar neba i zemlje položen
je u jasle! Posred ogledala promatraj
poniznost, u najmanju ruku blaženo siromaštvo, bezbrojne napore i
muke koje je podnio radi otkupljenja
ljudskog roda. Na vrhu toga ogledala
promatraj ljubav kojom je htio trpjeti na stupu križa i umrijeti smrću od
svake sramotnijom.“ (Četvrto pismo
Agnezi).
Jasnoća i domet Franjine poniznost vidljivi su u njegovoj molitvi.
Uzmimo samo jedan detalj o kojem se govori u Cvjetićima. Na La
Verni brat Leon gleda Franju noću,
pri svjetlu mjesečine, "kako kleči,
lica i ruku uzdignutih prema nebu,
i neprestano ponavlja: „Tko si ti,
preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv
i beskorisni tvoj sluga?“ Osim ovih riječi nije
ništa drugo govorio (Cvjetići, 3. razmatranje
o sv. ranama).
Ovo je protumačio sam svetac: "Znaj, brate, ovčice Božja, kada sam govorio one riječi koje
si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u
kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio:
'Tko si ti, preslatki moj Bože', tada sam bio u
svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: 'Tko sam
ja...', bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu
dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: 'Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri
Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?“
Poniznost je uživanje u Božjoj dobroti,
Božjoj ljubavi, njegovu milosrđu, opraštanju… Takvo Franjino iskustvo Boga učinilo
ga je poniznim. Ne možemo i ne smijemo
drugačije misliti o Franjinoj poniznosti. Ona
nije neka lažna skromnost, lažno ili isfrustrirano mišljenje o samome sebi; poniznost nije
introvertiranost… Ako poniznost ne izvire iz
tog odnosa s Bogom, ona će umoriti i onog
tko misli da je ponizan i sve druge oko njega.
Da bismo prešli na razmišljanje o poniznosti u svom vremenu i svom životu, možda bi
nam pomoglo kratko zadržavanje na suprotnim osobinama. Svi imamo iskustvo oholih
ljudi, nadutih, punih sebe, ljudi koji o sebi
imaju jako veliko mišljenje, ljudi koji misle
da je jedino njihovo mišljenje ispravno ili
barem najbolje, ljudi koji u susretima uvijek
svojom pričom žele dominirati… Sigurno
imamo iskustvo tvrdoglavih ljudi, kojima ništa ne možete dokazati, pa ni one najočitije
stvari… Ti ljudi umaraju, guše nas. Vjerojatno guše i sami sebe i vjerojatno osjećaju da to
nije to… Vjerojatno smo i mi sami primijetili
u sebi takve ispade… I treba biti ponizan pa
11
Godište IV, broj 13
Na dobro vam došao Božić...
Na dobro vam došao Božić...
Godište IV, broj 13
Euharistija je škola poniznosti
Kako otkriti pravu poniznost? Gdje se učiti
pravoj poniznosti? U Generalnim konstitucijama FSR-a stoji sljedeće: „Euharistija je središte života Crkve. U njoj nas Krist sjedinjuje sa
sobom i međusobno u jedno tijelo. Neka dakle
Euharistija bude središte života bratstva; braća
neka sudjeluju u Euharistiji koliko god je više
moguće, svjesni poštovanja i ljubavi sv. Franje
koji je u Euharistiji živio sva otajstva Kristova
života.“ (GK 14,2). Eto, to je škola poniznosti! Euharistija, Misa… To je put kojim nam
je ići ako želimo rasti (!) u iskrenoj poniznosti!
Htio bih usmjeriti naše razmišljanje! Gdje
se očituje naša poniznost? Mi, kao franjevci,
kao svjetovni franjevci, kao baštinici franjevačkog poziva i franjevačke karizme… Gdje i
kako se očituje naša poniznost?
Poniznost ide u nekoliko pravaca. Prema
Bogu, obitelji (muž, žena, otac, majka, sin,
kćer, brat, sestra), drugima (kolege, susjedi,
rodbina), društvu (odnos prema poslu, pre-
12
ma zakonima…), Crkvi (vrlo zanimljivo i
važno područje poniznosti za svjetovne franjevce), bratstvu (odnosi prema pojedinom
članu bratstva, prema programima/susretima,
prema ministru, vijeću, duhovnom asistentu…)…
Mogli bismo završiti s jednim malim ispitom savjesti!
Poniznost svetog Franje očitovala se na svim razinama
jednog života. Iako je njezin
korijen u Bogu, ona se proteže kroz sve dijelove Franjinih
odnosa. Pogledajmo u svoje
živote!
Prema Bogu
Kakve su moje misli dok u
molitvi od Boga nešto tražim?
Jesam li uvjeren da je najbolje
za moj život ono što ja tražim
od Boga? Zapravo, u svom odnosu prema Bogu tražimo li njega ili izričito neke njegove usluge? Je li nam Bog „joker
zovi“ ili je on izvor našeg smisla?
Prema obitelji
Ako imam roditelje: imam li ponizan stav
zahvalnosti i razumijevanja prema svojim
roditeljima? Jesam li im poslušan? Jesam li
strpljiv prema njima, ukoliko su već stari ili
bolesni? Ako sam u braku: u svom odnosu
prema bračnom drugu, mužu ili ženi, jesam
li prepotentan, napuhan, prepametan? Jesam
li spreman razgovarati sa svojim bračnim partnerom o svim stvarima, pa i o svom svjetovnom franjevačkom pozivu, ili sam mišljenja
da u moj svijet nitko ne treba ulaziti? Ukoliko
imam djecu: pristupam li im sa sviješću da su
mi oni dar od Boga, da ih nisam ja stvorio? U
„dijeljenju“ savjeta svojoj djeci činim li to iz
Božjeg nadahnuća ili jednostavno imam potrebu „pametovati“? Govorim li im zato jer
je to „po Božju“ ili zato jer ja to tako mislim
i bez ikakva razgovora tako mora i biti? Ako
imam brata ili sestru: dopuštam li im da budu
drugačiji? Poštujem li njihovu slobodu? Namećem li možda svoj pogled na život i svijet
ili je moj brat/sestra ravnopravan sa mnom?
Konačno, u svim ovim obiteljskim odnosima:
opraštam li? To je jedan veliki znak poniznosti i malenosti! Ako mogu oprostiti, tada sam
ponizan!
Prema drugima
„Dušim“ li druge svojim postojanjem? Prihvaćam li njihove slabosti? Na poslu, kako
se odnosim prema svojim pretpostavljenima,
šefovima? Kada vidim probleme i neke „nelijepe-stvari“ kod svojih susjeda, jesam li tih
ili o tome sve bruji u mom društvu tj. uživam
u bavljenju tuđim problemima?
Prema društvu
Poštujem li državne zakone i propise? Pokoravam li se svakoj ljudskoj vlasti poradi
Gospodina – kako to napominje sveti Petar
(1 Pt 2,13). Ili mislim da je moj odnos, moje
varanje države, nešto nevezano za moju vjeru?
Ako imam poduzeće: kako se odnosim prema
svojim uposlenicima? Dajem li im pravednu
plaću? Obavljam li svoj posao s potpunim
predanjem, ili se „izvlačim“?
Prema Crkvi
Je li Crkva moja majka, koja me je krštenjem rodila? Poistovjećujem li Crkvu s hijerarhijom ili sam svjestan da je Crkva zajednica
vjerujućih, kojima Bog izabire predvodnike u
osobama pape, biskupa i svećenika? Konačno,
prihvaćam li crkveni nauk ili ja imam neka
svoja tumačenja toga nauka? Jesam li crkven
ili svojeglav?
Prema bratstvu
Je li Franjevački svjetovni red moje bratstvo ili je to neka-tamo-skupina-ljudi? Izgrađujem li svoje bratstvo? Ili sam samo parazit?
Što činim da naši susreti budu kvalitetniji? Ili
možda ignoriram susrete, ne dolazim na njih
redovito bez velika razloga? Pridonosim li dobroj i boljoj atmosferi u svom bratstvu? Ili su
mi svi nekako dovoljno-ne-dobri? Uklapam
li se ponizno u razgovore, u susrete, ili osjećam da su mi svi nekako nedorasli? Talente
koje mi je Bog dao koristim li za dobro svoga
bratstva? Moj odnos prema ministru, prema
osobama koje su u vijeću, prema duhovnom
asistentu: prihvaćam li njihovo služenje ili
mislim da bih ja to bolje činio?
ŽIVOT U ŽUPI
Novi raspored fratara u župi
Naša je Provincija nakon Kapitula koji je
održan prije dva mjeseca napravila novi raspored fratara po župama.
Tako je Široki Brijeg napustio dosadašnji
gvardijan fra Branimir Musa, koji je otišao
u župu Tihaljina na mjesto župnika. Fra Valentin Vukoja Brijeg je zamijenioTicinom,
Hrvatskom katoličkom misijom u Švicarskoj.
Fra Drago Vujević, je otišao u svoju rodnu
župu na Humac na mjesto ekonoma, ž. vikara
te pomoćnog meštra novaka, a fra Josip Vlašić u Mostar na mjesto područnog duhovnog
asistenta Frame i FSR-a.
Na mjesto gvardijana je stigao fra Sretan
Čurčić. Iz Mostara je stigao i fra Tomislav Jelić, fratar iz naše župe. Novi fratar na Brijegu je
mladomisnik iz župe Bukovica fra Vine Ledušić, koji je dosada djelovao u Tomislavgradu.
Proslava Gospe od Zdravlja u Turčinovićima
U filijalnoj crkvi u Turčinovićima proslavljen je blagdan Gospe od Zdravlja, zaštitnice
crkve i sela. Gospini štovatelji su se za ovaj
blagdan duhovno pripremali kroz trodnevnicu. Svete Mise su predvodili fra Drago Čolak,
fra Sretan Ćurčić i fra Dane Karačić. Na sam
blagdan na pučkoj Misi proslava zaštitnice filijale je započela procesijom oko crkve sa kipom Bl. Dj. Marije. Sv. Misu je predvodio i
propovijedao župnik fra Stipe Biško. Slavlje je
uzveličao svojim pjevanjem zbor Laetitia.
Proslava Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije
na Privalju
Trodnevnica na čast Bezgrješnog Začeća Bl.
Dj. Marije započela je u nedjelju 5. prosinca
2010. Svetu Misu je predvodio fra Nikola Rosančić, a pod Misom je pjevao Crkveni zbor
sv. Nikole Tavelića iz Dobrkovića. Slijedeće
večeri svete su Mise predvodili fra Vendelin
Karačić i fra Vine Ledušić. Pod Misom su
pjevali mladi, članovi Crkvenog Društva Pokornik Privalj. Svečanu svetu Misa na Privalju na svetkovinu Bezgrješnog Začeća Bl. Dj.
Marije predvodio je o. gvardijan fra Sretan
Ćurčić. Pod Misom je pjevala Glazbena sekcija
širokobriješke Frame.
13
Godište IV, broj 13
to priznati. Poniznost je potpuno suprotna od
svih ovih gore navedenih stvari.
Mi smo franjevci, bez obzira prvog ili trećeg reda, samostanski ili svjetovni franjevci.
Mislim da nam poniznost i malenost treba
biti ideal. Poniznost koja nema ništa s dopuštanjem drugomu da
me tlači i pravi glupim, da
uvijek tupavo i glupo potvrđujem tuđa mišljenja…
Ne, ne! Treba nam prava
poniznost koja će izvirati
iz našeg intimnog odnosa s
Bogom. Kao kod Franje: on
je često razmišljao o Božjem
poniženju te je onda i sam
pomalo postajao sve više ponizan. Ali to nije značilo da
Franjo nije sposoban izreći
svoje opomene! Sjetite se
njegovih opomena! I to je
dio poniznosti: biti odgovoran za svog brata,
sestru, dijete, društvo, Crkvu…
Na dobro vam došao Božić...
Ulomak iz knjige
„Apokaliptični dani”
fra Janka Bubala
Godište IV, broj 13
B
ožića 1945. Prvoga pod punom i
pravom partizanskokomunističkom
vlašću, ne smijem mimoići. Bio je to
Božić kojemu je narodni genij, bez ikakva
dogovora, dao svoju posebnu i neponovljivu
boju. I to onu pravu!
Unutarnjocrkvena proslava bila je na neuobičajenoj visini. Crkve su bile i odveć tijesne
da bi primile sve one koji su došli da u njima slave rođenje svoga Spasitelja. Jasnije nego
ikada oni su uviđali da je On jedini od koga
se može nešto očekivati. Gotovo svaki vjernik
14
Tako se onda ulazilo i ušlo u novu godinu
1946.
Žalost i bijeda postajali su sve nesnosnijima. A i siromaštvo se sve to jače osjećalo. Jer,
ne samo što nije bilo ljudi, nego nije bilo ni
stoke. posebno radne stoke. Sve je to “narodna
vojska” uzela “na poslugu”, a da im se to poslije nije smjelo ni spomenuti. Ono nešto što je
ostalo živo (a nije više bilo za vojsku) dano je
onima po Dalmaciji i “braći s istoka”.
Nemoguće je te poratne dane sada dočarati. Ni onima koji su ih proživjeli. Tako su
mi pričali moji siromasi (brat i majka) da su,
primjerice, u Turčinoviće, poslije napuštanja
Širokog Brijega od hrvatskih i njemačkih jedinica, upale skupine Dalmatinaca (većinom
žena) iz područja Zabiokovlja i da su otjerale
sve (ama baš sve!!) živo na što su krstareći selom nagazili. Rijetko je gdje ostala koja krava,
koza ili ovca, osim ako se te noći našla negdje izvan svoje siromašne štalice. Nije ostala
nigdje ni haljinica. pokrivač ili koji kilogram
brašna. ako ga prije nisu partizani odnijeli.
Stanje je bilo nevjerojatno!! To su bili časovi
kada se ovim došljacima to nije činilo osobitom nepravdom, jer da je, navodno, nešto
ranije i njih netko tako opljačkao. Pa sad se
to, kao nestvaran san uglavnom i zaboravilo...
Jela se trava i posrtalo se po drugim selima
koja su bila nešto manje opljačkana. Tako je
moja nevjesta (žena moga tada, od nas šest,
jedinoga brata) žena, sitna i gladna - jedva od
kojih pedesetak kilograma, krstareći po duvanjskoj krajini, nakupila jednu vreću ječma
od pedesetak kilograma i na sebi je donijela
prevalivši, gladna i žedna, više od osamdeset (!)
kilometara. Ali sva radosna, jer je time mogla
vratiti u život svoju svekrvu i svoje(dotada!)
šestero žive djece. Muž joj je tada pasao travu
putujući u nekoj koloni natrag od Dravograda. Smrt ga nije htjela. Valjda zato jer je život
od njega očekivao još petero(!) žive djece. I
ovoga časa (1990.) desetero ih je živo i vrijedno, a on mirno počiva pod mramornom
pločom, kojom su mu grob djeca sa zahvalnošću podigla.
Vijesti
2. simpozij
Stopama pobijenih
N
a Širokom Brijegu je 10. listopada održan 2. simpozij »Stopama
pobijenih« što ga priređuje Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo
Petrović i 65 subraće« na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem. Svrha simpozija je istraživati ubojstvo 66 hercegovačkih franjevaca tijekom i u poraću Drugog
svjetskog rata da bi jednoga dana mogli biti
proglašeni blaženima i svetima.
Program je započeo sv. misom koju je
predvodio gvardijan i član Povjerenstva
Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe fra Sretan Ćurčić. Sumisili su fra
Ante Marić i fra Miljenko Stojić. Nakon
sv. mise započela su predavanja na simpoziju. Prvo je održao fra Ante Marić, član
Povjerenstva Vicepostulature za prikupljanje i istraživanje građe. Govorio je o
»Stanju i djelovanju Hercegovačke franjevačke provincije tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata«. Nakon njega nastupile
su prof. dr. sc. Marija Definis Gojanović i
doc. dr. sc. Davorka Sutlović. Njihova je
tema bila »Sudska medicina i Drugi svjetski rat, s posebnim osvrtom na pobijene
hercegovačke franjevce«. Treće predavanje
održao je Pero Kožul, pročelnik Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta
iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Široki Brijeg.
Sudeći po izjavama nazočnih simpozij
je urodio plodom. Došli su bliže u doticaj
s radom Vicepostulature i još bolje shvatili
da pobijeni fratri i puk u Drugom svjetskom ratu i poraću nisu zaboravljeni, unatoč nebrige i nedemokratskog ponašanja
vlasti s obje strane hrvatske granice.
Dodajmo da je Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« službeno preselila na Široki Brijeg.
15
Godište IV, broj 13
Sjećanje na
Božić 1945.
osjećao se nekako sposobnim da o Njemu
propovijeda. A to je i svećenika nadahnjivalo
da govori zanosno kako možda nikada dotada
nije govorio. Ja sebe nisam nikada zamišljao
nekim osobitim govornikom, ali ovoga puta
toliko sam ih uzbudio da mi cijela crkva svojim plačem nije omogućila da propovijed završim. Božićne pjesme (na sve tri Mise!) pjevali su sa suzama i zanosom s kakvim se nikada
nisu pjevale. Poslije Mise se čestitalo, ljubilo i plakalo. I ja sam ostao
među njima čestitajući i tješeći sve,
dok su se svi razišli svojim kućama.
Moram priznati da su i oni hrabrili i
tješili mene jer sam čuo kako mnogi
(makar i sa suzama) zaufano naglašavaju da nas Novorođeni ipak
neće napustiti... Da će On naći načina da nam pomogne. A sve drugo izvan crkve više je davalo izgled
Velikoga Petka nego Božića. Ljubilo se i plakalo nabrajajući jedni
drugima one kojih nema. A mnogih nije bilo!! Ponetko se možda
još nekome i nadao, ali svi bistriji
i pribraniji znali su da nitko od
onih iz jaraka oko Bleiburga, Požege, Banje Luke, Pančeva i ...
više nikada neće doći i proslaviti
Božić među svojima.
Upravo je nevjerojatno kako
je tužna tišina među tim skupljenim svijetom vladala. Nitko,
ama baš nitko, nije pustio svoga
glasa da bi štogod zapjevao. Nitko ni od onih kojima je, u njihovoj tuzi, rakija već bila ovladala. Oni su tek nešto glasnije
i slobodnije uzdisali nego ostali. Ta ni uzdisati
se nije smjelo! I to se nazivalo buntom protiv
“narodne vlasti i naroda”.
Međutim. prava je žalost zavladala tek kad
se stiglo kućama. Gotovo nitko nije sjedao da
bi što pojeo, jer je za svakom “sinijom” ponetko nedostajao. Suze i uzdasi su zamjenjivali
svako pjevanje.
Ponegdje se čulo i glasno plačno dozivanje
onih kojih nema...
Svjedoci
Veličanstveno djelo Božje ljubavi
Piše: Ante Hrkać, Frama
Kako život ove višečlane obitelj vidi jedno njihovo dijete
Godište IV, broj 13
N
a početku bih Vam želio u par rečenica predstaviti svoju obitelj. Moja
obitelj broji deset članova. Roditelji
Ivan (49) i Zdravka (47) kroz 23 godine
braka rodili su osmero djece a to su: Andrija (21), ja Ante (20), Marko (18), Andrijana (16), Ivan (14), Ivana (14), Ana Marija
(8) i Antonija(4).
Možda u tekstu koji slijedi nećete pročitati
ništa novo, možda nećete ništa naučiti, ali se
toplo nadam da ću možda koji bračni par potaknuti za jedno dijete više. Kad bih morao u
dvije riječi opisati svoju obitelj to bi bile: Big
Brother. Moja me obitelj u ponekim segmentima asocira baš na taj reality show. Desetak
različitih ljudi, različite dobi, različitih karaktera osuđenih na suživot u istoj kući.
16
U Big Brotheru ljudi se prijave za sudjelovanje i očekuju pobjedu. Očekuju laganu
zaradu, samo trebaju izdržati 100 dana sa
ostalim sustanarima. Hrane i pića na pretek, odjeće da i negovorimo, režija nema. Sve
naoko izgleda lagano, divno i krasno. Sve je
obavijeno blještavilom ovoga svijeta, slavom
i brzim uspjehom. Zaista privlači. Ali zašto
smo se onda u zadnjih par godina nagledali toliko nemorala, svađe, zavisti, ogovaranja.
Očito nešto ne štima, nešto nije uredu. Nije
sve baš tako lagano kako se čini.
Čudesna Ljubav
Sigurno se onda pitate zašto me moja obitelj asocira baš na taj reality show?
Evo zašto. U mome slučaju ja svoje rodite-
lje nisam poznavao, nisam ih želio, ne znam
zašto sam u istoj kući sa njima. Također ni oni
mene nisu željeli, oni su željeli samo dijete, a
zašto sam ja ovakav kakav jesam to je već priča
za sebe.
Moji roditelji su htjeli i ostatak moje braće
i sestara, ali nisu znali da će biti baš ovakvi
kakvi jesu. Pravi Big Brother, samo što je ovaj
puno teži od onoga što gledamo na televiziji.
Ovdje se nitko nije prijavio za sudjelovanje,
nema novčane nagrade, ovaj show traje puno
duže od 100 dana. Hranu i piće treba zaraditi, odjeću i ostale potrepštine kupiti. Režije
platiti. Ali zašto ovaj show traje već 23 godine? Počeo je sa dva lika, a sada ih je deset i još
uvijek traje. Što ovaj naš Big Brother ima, a
ovaj drugi nema? U čemu je kvaka? Budimo
realni, da ih oba stavimo na papir većina bi
izabrala onaj prvi. Kako onda objasniti taj fenomen? U Big Brotheru smo dosta puta čuli
stanare kako jedni drugima govore kako moraju biti kao jedna obitelj, kako će im tada
biti lakše u kući, kako će lakše izvršavati svoje
obveze, kako će puno bolje funkcionirati.
Tu dolazimo do pojma obitelj. A što je to
obitelj? Ovaj Big Brother koji gledamo na
TV-u nikako ne uspjeva postići efekt obitelji.
Neprestano se svađaju, ogovaraju, ljute, zavide
jedni drugima. Sve imaju, ali nemaju ono za
čim svi žude, a to je funkcionalna obitelj. Svi
bi toliko željeli jedinstvo i mir tih neznatnih
100 dana, ali im nikako ne uspijeva. Kad bih
ponekad gledao tu emisiju bilo bi mi uistinu žao tih ljudi. Njihovi karakteri nikako se
nisu mogli usuglasiti. Falilo je nešto, falio je
neki transformator koji bi pretvarao poglede
na svijet jedne osobe u prihvatljive poglede na
svijet druge osobe. Falio je redatelj koji bi pomno i točno iskreirao karaktere ljudi koji će
biti u istoj kući. Big Brotheru je falio Bog. Falio mu je Neumorni Stvaratelj koji prati svaki
atom svakog pojedinog člana te obitelji. Falila
je Čudesna Ljubav koja pomiruje najrazličitije karaktere. Da, normalna obitelj je najveće
čudo današnjice. Mi vjernici svi žudimo za
raznim čudesima, a čuda se događaju svakod-
nevno u našim obiteljima.
Moram Vas priupitati zar
nije čudo kada imate 3 sobe,
a 10 osoba, 7 kreveta, a 10 komocijskih prohtjeva, 1 tuš kabinu, a 10 higijenskih potreba, 1
TV, a 10 vizualnih ukusa, 1 lonac, a 10 gurmana? Obitelj je još jedno u nizu čudesnih
djela Neumornog Stvaratelja. Baš Neumornog
jer nikada ne prestaje stvarati, iako mi svojim
manama i slabostima deformiramo to čudesno
djelo On stalno popravlja, dorađuje, brusi,
ukrašava i nikada ne dopušta da se naša uskogrudna volja upliće u Njegovo veličanstveno
djelo ljubavi. Neprestano je tu, bdije nad svakim korakom svakog pojedinog člana. Njegova kreativnost iz dana u dan iznenađuje.
Svakodnevnica
Kad se odvrte neka davna sjećanja i kad
ih montiram u sadašnji trenutak vidim da se
puno toga u našoj svakodnevnici i nije promijenilo. I danas svaka sezonska viroza ili gripa stvori opsadno stanje iako smo ih bezbroj
prebrodili. I dalje svaki Božić žurimo i trčimo
i stalno kukamo kako nešto nećemo stići, a
svaki prošli smo sve stigli i bio je fantastičan.
Još uvijek se sekiramo kako će se tri mašine
robe osušiti u zimskim uvjetima iako nijedne
godine nismo morali hodati goli. Dan danas
tražimo krivce za izgubljene kišobrane. ali još
nikog kiša nije potopila. Pranje posuđa poslije
ručka iziskuje najkreativnije manevre izbjegavanja tog dosadnog posla, ali još nikad nismo
morali baciti niti jedan tanjur radi tvrdokor-
Čestit Božić
i sretna Nova godina!
17
Godište IV, broj 13
Zdravka i Ivan Hrkać, trećari - roditelji osmero djece
Godište IV, broj 13
Božanska darežljivost
Vjerojatno ćete se složiti sa mnom da je zanimljivo živjeti u višečlanoj obitelji, uistinu
jest. U takvoj obitelji nikada nije dosadno,
stan nikada nije ispunjen neugodnom prazninom, vrata su svima otvorena, uvijek se nešto
događa ali ne zato što mi to želimo nego zato
što Njegova kreativnost ne poznaje granica,
nikada nije monotona, uvjek stavlja neki novi
izazov na prag naših vrata, obasipa nas najrazličitijim križevima koje naposljetku sam pomogne iznijeti. U zadnje vrijeme nas uveseljava prekrasnim primjercima svoje Božanske
darežljivosti u obliku čovjeka. Put višečlane
obitelji je put posut najljepšim ružama, pritom nemojte zaboraviti da su i najljepše ruže
ukrašene trnjem.
18
U sv. Damjanu
je ostao dio
mog srca
Foligno, 31.08.2010
Piše: Marija Brekalo, FSR
...Sjedim na krevetu i razmišljam o
danu koji je iza mene. Još koja minuta i
nastati će novi dan. Ali ja želim još malo
ostati u ovom danu, danu kojega ću se još
puno puta sjetiti, u koji ću se sigurno često
vratiti svojim mislima. Ovaj dan me najviše privukao na ovo hodočašće i sa nestrpljenjem sam ga iščekivala.
U
lazim u baziliku svete Marije Anđeoske i zaustavljam svoj pogled na
Porciunkuli. Dok sam još u Frami
slušala i učila o životu svetog Franje upravo
je Porciunkula nešto što me fasciniralo, nešto
što me tako privlačilo. Kroz glavu mi samo
prolaze scene iz Franjinog života provedene u
ovoj crkvici. Prisjećam se koliko je on volio
ovu crkvicu, pa je i braći naredio da je čuvaju
pod svaku cijenu. Ako vas izbace na vrata, vi
se vratite ponovo kroz prozore, napominjao
je Franjo braći. Ulazim u crkvicu, i pokušavam moliti. Ali moji osjećaji i misli su jači.
Ne mogu da izgovaram riječi. Kao da sam se
vratila u Franjino vrijeme. Zamišljam Franju
kako se moli u ovoj crkvi, sluša Riječ Božju i
spoznaje:“ Ovo je ono što hoću, ovo je ono
što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti“.
U stvarnost me vraća redovnica koja priprema
oltar za početak misnog slavlja. Promatram je
i zahvaljujem Bogu na svim redovnicima i redovnicama koji su čuvali ovo svetište, zahvaljujem Mu na svim franjevcima i franjevkama
po kojima franjevaštvo živi.
Nakon mise, malo sam prošetala ulicama
Santa Maria Degli Angeli, prisjetila se dragih
ljudi s kojima sam zajedno živila u ovom gradiću na svom prvom hodočašću u Asiz.
Tolikih susreta, toliko šetnji, toliko molitve, pjesme, franjevačke radosti.
Vrijeme je za polazak. Krećem pješice stazom koja vodi prema bazilici Svetog Franje.
Ali sada neću do bazilike. Ujutro ću. Danas
idem na meni najljepše i najsvetije mjesto
Asiza, a to je crkvica svetog Damjana.
Kako želim ući ponovno u tu crkvu, pokloniti se, kleknuti u moju klupu. Prilikom
mog prvog hodočašća,ovo mjesto mi se najviše usjeklo u srce. Ponekada znam reći da sam
i tu ostavila svoj dio srca.
čerja sa svog prvog hodočašća u Asiz. Cijela
grupa je tako rado hrlila, prisjećam se kako
smo zajedno s cijelom zajednicom pjevušili
psalme i molitve na nekom našem talijanskom.... Sada, ali na hrvatskom zahvaljujem
Bogu na Frami i Franjevačkom svjetovnom
redu koji mi pomažu da u svakom trenutku
svog života koračam tragovima svetog Franje.
Zahvaljujem Bogu i na ovoj župnoj zajednici
s kojom sam krenula na ovo hodočašće...
Na izvoru franjevaštva
Dolazim do samostana svetog Damjana.
Vrata crkvice još su zaključana, kako je podnevna pauza. Ali brzo će se otključati... sjedim ispred ulaza i nestrpljivo čekam. Cijelu
me obuzima neka blagost, imam osjećaj da će
mi srce iskočiti. Dva su sata i vrata se otvaraju. Ulazim. Kako sam radosna! Tu sam, tu
kod mog svetog Damjana. Tu sam se došla
odmoriti, zaplakati i osmjehnuti se.
Tišina je. Vlada potpuni mir. Ali upravo ta
tišina priča svoju priču. I ja je slušam, osluškujem. I ta priča me potiče da pođem dalje, u
svijet, u život. Biti u svijetu, al’ ne biti od svijeta, kako reče sveti Franjo. I u svijet me vrati
zvuk orgulja, neki majstor je stigao u crkvicu
pa ih popravlja. Pristiže i moja grupa. Treba
krenuti dalje..... Polazim, još jednom bacam
pogled na križ poklanjam se i zahvaljujem
na ovom svetom mjestu. Izlazim i kroz glavu
mi prolazi misao hoću li ja, još ikada, ovdje
doći.... al’ srce mi govori da hoću... ( ipak dio
mog srca tu stanuje) ...
Moj današnji hodočasnički dan završavam
večernjom šetnjom ulicama Asiza. Grad je
utihnuo, ulice su prazne. Sve je pusto, ali istodobno tako ispunjeno. Osjeća se miris noći,
spokoja, mira... Spuštam se do Porciunkule
na molitvu Povečerja ... sjedim u bazilici i slušam. Pomalo se s nostalgijom prisjećam Pove-
Moliva pred Raspetim
Svevišnji, dični Bože,
prosvijetli tamu moga srca
i podaj mi ispravnu vjeru,
jasno ufanje i savršenu ljubav,
mudrost i spoznaju,
o Gospodine,
da ispunim tvoj sveti i istinski nalog.
Amen.
Vrijeme je da ugasim svjetlo i prekinem ovo
pisanje, al’ imam neki osjećaj da neću moći još
dugo, dugo usnuti večeras. Radujem se i sutrašnjem danu, kao i svakom danu koji je ispred
mene. Znam da će mi lijepo biti i na grobu svetog Franje, uspeti se do Carcera, posjetiti Casciu,
susresti se i sa La Vernom i Grecciom.... No
mene upravo ova crkva svetog Damjana vraća
na izvore franjevaštva, upravo se ovdje mogu
napiti žive vode, vode koja me vraća Franji, a
preko Franje Isusu.
19
Godište IV, broj 13
nih mrlja. Čuvanje mlađih braće i sestara uvijek je bio najveći problem, ali još uvijek su svi
na broju. Prekršaje u prometu zbog gužvanja
u jednom automobilu još nikada nismo financijski osjetili. Mlađa braća i sestre nemaju
istančan smisao za modu jer im ionako slijedi
odjeća od starijih. Sv. Nikola se već odavno
ohladio od skupocjenih poklona. Naša bašča daje sve od sebe, ali nikako ne uspijeva
zadovoljiti sve naše potrebe. Jadransko more
još nije osjetilo nas desetero u isto vrijeme.
Ovog ljeta naš biskup će nam pokloniti još
dva Nova Zavjeta pa ćemo ih imati ukupno
šest. Podvornica u Maloj Školi još samo nije
upoznala najmlađu Antoniju. Svi sa nestrpljenjem iščekujemo i taj dan. U frizerskim salonima još nismo naletili na rabate. Roditelji
već vjerojatno bolje znaju plan škole u Klancu
od samoga ravnatelja. Majčin Dan u vrtićima
već ih počinje iritirati zbog jedno te istih pjesmica od 1994. Nijedan odjel u KBC Mostar
nije im stran, već su glazbeno naobrazovani
zbog svih javnih satova na kojima bivaju.
Unaprijed znaju što će se raditi na Glasnicima
sv. Franje i Frami. Crvenkapicu, Snjeguljicu,
Vuka i 7 kozlića mogu ispričati na više stranih
jezika. Ako Vam slučajno trebaju informacije
o raznim tečajevima i instrukcijama slobodno
ih kontaktirajte.
Zapisi s hodočašća
Litanije sv. Franje (6)
Sveti Franjo,
osnivatelju
triju redova,
moli za nas!
Godište IV, broj 13
U
svekolikoj povijesti čovjekova
stvaranja
susrećemo ljude
koji su ostavili nezaboravna djela. Tri Reda koja je
osnovao svjedoče i pripovijedaju čudesnu povijest
o dragom svecu.
Prije osam stotina godina sv. Franjo je imao nadahnuće osnovati zajednice koje će živjeti ono što je
u svom procesu obraćenja
prepoznao kao duh evanđelja, što je otkrio kao
najuzvišeniji poziv: Nasljedovati Krista. On nije
nikada rekao da je svojom snagom, znanjem i
nekakvom ljudskom strategijom osnovao redove.
On jednostavno kaže: "Bog mi je dao braću."
To je najsnažnija i potpuno nova riječ iza koje
stoji misterij i dar poziva u redovnički stalež. Nije
on izabrao one koje je htio, već su oni koji su pokucali na vrata zajednice bili dar Božji i znak njegove prisutnosti. Kako je to izgledalo piše predivno
Tomo Čelano: „Dolazili su muškarci, dolazile su
žene, žurio je kler, dolazili su u bujicama redovnici
da bi vidjeli i čuli Božjeg sveca koji se svima pokazivao kao čovjek drugog svijeta.. . Mnogi su se iz
puka plemići i neplemići, duhovnici i laici počeli,
na Božji nagovor, poziv, priključivati svetom Franji. Želja im je bila da pod njegovim duhovnim
vodstvom služe Bogu. Njih je sve ispunjao Duh
Sveti. Bili su kao rijeka prepuni Božje milosti.“
Franjo je bio izabrani umjetnik, prema čijem se
uzoru, pravilu i učenju obnavlja Crkva Kristova u
muškarcima i ženama. To trijumfira u trostrukoj
vojsci izabranih. Svima njima je dao putokaz za
život i svakom sta1ežu pokazao put k spasenju.
20
Duhovna asistencija
Vatreno i gorljivo idu
za spasenjem duša
Prije franjevca Čelana glasoviti kroničar Jacques de Vitry je zapisao: "Mnogi su ljudi, obaju spolova, Kristu za ljubav sve ostavili. Ostavili svijet.
Oni se nazivaju manjom braćom i manjim sestrama. Papa i kardinali im iskazuju veliku čast. Ovi se
zaista ne brinu za vremenita dobra, nego vatreno
i gorljivo idu za spasenjem duša koje idu za ispraznošću svijeta, da bi ih poveli za sobom. Tko god
ih čuje kaže: „Dolazim.“ I dolaze jedan za drugim.
A ovi žive po primjeru prve crkve o kojoj stoji
napisano: „Mnoštvo vjernika
bilo je jedno srce i jedna duša.“ Danju dolaze u gradove i sela
da pridobiju duše za
Krista, a drugi idu za
drugim poslom. Ništa ne uzimaju, nego
žive od rada svojih
ruku. Muškarci se
svi skupljaju jednom
godišnje da bi se veselili u Gospodinu.
Nakon toga se razilaze i propovijedaju po svim
pokrajinama.“(ovaj tekst datira iz 1216. god.)
Kronološki pogled
u franjevačke redove
1210. g. osnovano je bratstvo male braće,
1233. g. osnovan je Red manje braće, OFM
1517. g. odvajaju se franjevci konventua1ci
OFM Conv
1528. g. su se odvojili kapucini OFM Cap
1212. g. osnovane su Klarise, zajednica manjih
sestara, a red je priznat 1263. To je drugi red sa
strogom klauzurom.
1323. g. osnovan red samostanskih trećara
1209. g. osnovani su „Asiški pokornici“
1221. g. osnovan je Treći franjevački svjetovni red
Najbrojnija obitelj u Crkvi je Franjevačka obitelj. Naša karizma ne zastarijeva, već sazrijeva.
To je Franjino djelo koje vremena ne ruše. To
je odgovor na sva pitanja svim generacijama. To je
put i nema drugoga! Sveci i blaženici, mučenici i
naučitelji Crkve iz franjevačkih redova su neprocijenjeno blago.
Zadaće i iskustva asistenta u
mjesnom bratstvu FSR-a (2)
Piše: fra Sretan Ćurčić, OFM
D
vije su krajnosti koje treba izbjeći na sastancima (skupštinama):
- s jedne strane, napast da asistent sam
vodi sastanke, posebno ako su odgovorni svjetovni
franjevci slabi ili nedovoljno formirani;
- s druge strane, napast puštanja da ide kako
ide i ograničavanja vlastitih intervencija samo na
službene obveze ili, možda, napast nezanimanja za
bratstvo. Dakle, niti je dobro da sam asistent vodi
glavnu riječ od „u ime Oca“ do „idite u miru“, a
opet nije ni dobra ni druga krajnost da se samo
udijeli blagoslov. Konkretna uloga duhovnog asistenta bit će različita ovisno o različitim oblicima
sastanka na kojima sudjeluje: sastanci vijeća ili
sastanci bratstva; sastanci usmjereni na duhovne,
odgojne, organizacijske, rekreativne i druge vidove. No, uvijek ostaje istina da se uloga duhovnog
asistenta ugrađuje u kontekst one životne uzajamnosti koju traži pripadnost istoj Obitelji, iako ta
pripadnost ima različite oblike.
Zadaća asistenta na sastancima vijeća
Sudjelovanje duhovnog asistenta na sastancima
i u radu mjesnoga vijeća očituje se na različite načine, prema konkretnim potrebama i situacijama
bratstva. Njegova će uloga na sastancima vijeća biti
intenzivnija u bratstvu koje se tek oblikuje ili koje
ponovno oživljuje nego u jednome već oblikovanom bratstvu koje živi i djeluje punim ritmom.
Znači, da je veća zadaća i odgovornost asistenta
ako je bratstvo tek u osnivanju, ili je nekad bilo pa
se zapustilo i on ga želi ponovno uspostaviti / oživjeti. Ipak ostaje istina da asistent, u svakom slučaju, mora svjetovnim franjevcima dati „prednost
u onom što se odnosi na vođenje, koordinaciju i
animaciju bratstva“. Njegova glavna uloga uvijek
ostaje ona duhovna, to jest podržavanje kršćanskoga franjevačkog života bratstva.
Sastanci vijeća odnosit će se na različite elemente života bratstva: kršćanski i franjevački život,
apostolsku i karitativnu aktivnost, početnu i trajnu
formaciju, bratski život i međusobne kontakte članova. Teme koje će se obrađivati bit će različite:
priprema susreta bratstva, programiranje i vrednovanje aktivnosti bratstva, vrednovanje kandidata s
obzirom na njihovo primanje u Red ili na zavjetovanje, priprema kapitula ili specijalnih susreta bratstva, tečajevi formacije za odgovorne u bratstvima,
sadašnje i buduće, tečajevi formacije za članove
bratstva. Uloga duhovnog asistenta na sastancima
vijeća ograničit će se redovito na aktivno sudjelovanje u raspravama i davanje prijedloga na temelju
svoga redovničkog i franjevačkog senzibiliteta.
Dobro bi bilo da sastanci vijeća budu pripremljeni i da imaju jasan dnevni red. I asistent će
se morati pripremiti da može pomoći vijećnicima
svojim duhovnim pristupom temama o kojima
treba raspravljati. Prije sastanka trebali bi se konzultirati ministar bratstva i asistent da ne bi došlo
na sastanku do krajnjeg razilaženja u raspravi tema
o kojima je riječ.
Svakako neka se stavi dnevni red. Time se želi
kazati da je FSR uređeno zakonito bratstvo koje
ima svoje povlastice u Crkvi.
Hodočašća
Kraljeva Sutjeska - proslava spomendan kraljice Katarine
Dana 24. listopada u Kraljevoj Sutjesci tradicionalno je proslavljen spomendan blažene kraljice Katarine Kotromanić. Svetu misu su predslavili fra Mato Topić, duhovni asistent FSR-a Bosne Srebrene i fra
Josip Vlašić, duhovni asistent FSR-a Hercegovine. Fra Mato je u propovijedi istakao važnost hodočašća
u životu kršćanina te dodao da obilježavamo spomendan kraljice Katarine - žene koja je sveto živjela
nasljedujući Evanđelje kao franjevačka trećoredica te je članovi Trećeg reda uzimaju za svoju zaštitnicu.
Kraljici i zaštitnici se hodočastilo iz raznih krajeva Bi H. Iz naše župe hodočastilo je oko sedamedest
vjernika. Posebno raduje činjenica da se na poziv FSR-a na hodočašću priključio veliki broj župljana.
Pri kraju misnog slavlja franjevci i franjevke obnovili su svoja obećanja.
21
Godište IV, broj 13
Naše molitve
Život u Frami
Ponizan pred Tobom
Iz Framaške kronike
Piše: Jozo Mandić, Frama
L
ijepo je imati osobu s kojom uvijek možete razgovarati; ili pak
osobu čije vas riječi potaknu na
razmišljanje; ili, kao u mom slučaju, na
stvaranje?! E vidite, tako je meni bilo
jedne večeri. Nakon jednog lijepog i ne-
22
24. studenog 2010. godine Frama Široki
Brijeg ponovno je nastupila na Framafestu
– festivalu duhovne glazbe Frama iz Bosne
i Hercegovine koji se održava u organizaciji
Nacionalnog Vijeća Frame BiH. Festivalu je
prethodila sv. Misa u crkvi s. Ante na Bistriku
koju je predvodio fra Bože Milić, tajnik naše
Provincije. Mi kao prošlogodišnji pobjednici
ove smo godine nastupili pomalo 'poniznije',
a i pjesma je nosila takav naslov: 'Ponizan
pred Tobom'. Riječi je napisao Jozo Mandić, kao i glazbu zajedno sa Petrom Mandić.
Aranžman je djelo Antona Lasića u čijem je
studiju u Ljubuškom pjesma i snimana. Festival je održan u Sarajevu, u Bosanskom kulturnom centru.
IZBORI 2010.
zaboravnog razgovora, uzeo sam gitaru u ruke i počeo
prebirati po žicama. Nisam imao namjere ništa pisati,
jednostavno sam se htio opustit prije spavanja. S usana je, valjda slučajno, nakon razgovora potekla molitva koja se presavršeno uklopila u ono što sam svirao.
I tako je nastala pjesma Ponizan pred Tobom.
Smisliti dionice za prateće vokale, pomogla mi je
Petra koja zajedno sa mnom potpisuje glazbu. Pjesmu
sam pokazao fra Josipu. Svidjela mu se, tako je barem
rekao. Predložio je čak da je snimimo. I stvarno jesmo.
U studiju gosp. Antona Lasića snimljeni su glasovi i
nastao je aranžman. Pjesmu nismo planirali slati na
Framafest, nego smo htjeli imati materijal za snimanje
CD-a, ako Bog da, jednoga dana.
Framafest se približavao i nama je ponestajalo vremena. Na kraju je odlučeno da pjesma ide na natječaj.
Iskreno, malo sam se uplašio, jer ipak treba skupiti hrabrosti i zapjevati u prepunoj dvorani. Mjesec dana prije
Framafesta okupili smo ekipu i počeli s uvježbavanjem
pjesme. Probe su bile jako naporne, ali u isto vrijeme
smo i uživali smišljajući koreografiju za nastup i rugajući se svojim 'falševima'. Framafest je ove godine održan u Sarajevu, dana 23. 10. 2010. Nastupili smo peti
po redu i prezadovoljni smo našim nastupom. Uspjeli
smo otpjevati bez greške od početka do kraja. Nismo
pobijedili, ali nas to nije spriječilo da sreću podijelimo s
pobjednicima, s braćom framašima iz Uskoplja.
Priredio: Antonio Musa, Frama
OBEĆANJA 2010.
U nedjelju, 17. listopada naše mjesno
bratstvo Frame proslavilo je svoj najsvečaniji dan u godini – dan Obećanja i Primanja
u bratstvo Franjevačke mladeži. Svetu Misu,
kojoj je prethodila procesija Prvoobećanika,
predvodio je provincijski regionalni asistent
Frame i FSR-a fra Josip Vlašić, a pjevala je
Frama Kočerin. Primilo se 44 mladih, prva
Obećanja dalo 56, a stotinjak mladih obnovilo svoje zavjete življenja Evanđelja u bratstvu
Franjevačke mladeži.
26. listopada 2010. godine izabrano je
novo vodstvo Frame. Na izborima se okupilo
125 od 136 framaša sa pravom glasa. Izborima je predsjedao duhovni asistent fra Vine
Ledušić, a s nama je bio i delegat Regionalnog
Vijeća Mateo Zadro.
Najprije je izabrano deset novih vijećnika
i to redom po broju glasova: Anđela Mandić
M, Marija Soldo, Antonio Musa, Marija Šaravanja, Marko Naletilić, Matea Crnjac, Lucija
Mandić V, Ivona Pavković, Marija Mandić D
te Ana Naletilić. Zatim je biran novi predsjednik, odnosno predsjednica, a to je Marija Soldo. Odlukom Vijeća dopredsjednica je
Matea Crnjac.
Godište IV, broj 13
Godište IV, broj 13
Zoveš me da ti dođem Evo me.
Govoriš mi kroz tišinu slušam te.
Tvoj glas odjekuje kroz moje srce
koračam kroz svijet ne bojim se jer si uz mene.
Promatram križ i vidim Tvoj Lik
klečim pred Tobom da ti zahvalim,
što si uz mene, što pratiš me, što čuvaš me.
Još jednom malen stojim pred Tobom
ponizujem se do kraja,
pružaš mi ruku skrivaš me,
od zla svakog braniš me.
Hoću li ikad moći reći
koliko zahvalan sam ti?!
Hoće li biti dovoljno hvala ti?!
Ti znaš što je najbolje za mene
zato stavljam život svoj u Tvoje ruke.
Budi moj Put, moja Istina, Život moj.
FRAMAFEST 2010.
23
Reportaža
Vjerni Bogu
i hrvatskom
rodu
Piše: fra Dane Karačić, OFM
Godište IV, broj 13
I
spod brda Trtle istočno od prometnice Široki
Brijeg – Međugorje već stoljećima smjestilo
se naselje Turčinovići. Danas je to selo od
145 obitelji. Da nije nekoliko kuća izgrađenih
zadnjih desetljeća i crkve na brežuljku, putnik
namjernik, prolazeći cestom kroz Mokro, ne bi
ni primijetio da se tu nalazi naselje. Tek kad se
stupi u nj, pojavi se pred očima vrlo lijepi krajolik s plodnim poljcem, koje je okruženo malim
brežuljcima na čijim obroncima su načičkane
kuće. Tu, na tom prostoru, odvija se već stoljećima jedan lijepi, skladni i osebujni život njegovih
žitelja. Karakternost, zajedništvo, domoljublje,
odanost Bogu i Crkvi, prispodobivi su za Turčinoviće i njegove žitelje od pamtivijeka. Tu, u tom
živopisnom selu, rođen je najveći pjesnik među
hercegovačkim fratrima; fra Janko Bubalo.
Koliko god bismo željeli podrobnije upoznati
daleku prošlost ovoga sela, teško će nam to poći
za rukom. Ne postoje ni povelje, ni pisani dokumenti. Matice su ionako spalili oni koji su htjeli
da se u potpunosti zatre i hrvatsko ime na Širokom Brijegu i sami Široki Brijeg. Ipak ostalo je
dovoljno znakova i na zemlji i pod zemljom; njih
nisu mogli zatrti i oni nam svjedoče o životu na
ovim prostorima.
24
Najbolji svjedoci su živi ljudi koji su nastanjivali i još i danas nastanjuju ovaj lijepi prostor.
Prije sto godina Turčinovići su imali 70-ak obitelj s preko 600 žitelja. Bile su to patrijahalne
obitelji s više članova.
Pedeset godina kasnije, nakon partizanskog
kulturocida i uništavanja svega što je bilo vrijedno na Širokom Brijegu pa tako i župnih Matica,
1950. godine fratri su napravili popis pučanstva
u cijeloj župi. Te godine Turčinovići su imali 111
obitelji i 713 žitelja. 2010. godine u Turčinovićima živi 145 obitelji i 615 žitelja. Očito je da
demografski nije bilo napretka. Istina, treba imati na umu velike gubitke u II. svjetskom ratu i
brojna iseljavanja, ipak demografska stagnacija je
činjenica.
Do l938. Turčinovići su bili, pogotovu za vrijeme velikih kiša, poput otoka. Jedina veza s drugim dijelovima župe bila su tzv. „skakala“. Tada
su seljani izgradili most preko Mokašnice i tako
dobili čvrstu i sigurnu poveznicu.
Selo s izrazitim hrvatskim
i katoličkim odlikama
U II. svjetskom ratu Turčinovići su doživjeli
istu tragediju kao i cjelokupni hrvatski narod.
Vjerski život u Turčinovićima
Od svih naselja širokobriješke župe Turčinovići su uvijek slovili kao selo skladnih ljudi,
odanih Domovini, Crkvi i kršćanskim vrednotama. I one mane koje su bile karakteristične za
mnoga sela u Hercegovini (svađe i zavade među
seljanima, psovka, bitke među mladićima, itd.)
u Turčinovićima su bili više iznimka nego pravilo. Kroz svoj povijesni hod od malog naselja
od nekoliko obitelji i kao dio sela Mokro, izrasli
su u pravo seosko naselje, sa svojim žiteljima i
granicama. Premda dugo bez mosta koji bi ih
povezivao sa župnom crkvom Turčinovićani su
revno pohađali nedjeljne mise, i primali sakramente u crkvi na Širokom Brijegu. Činili su to
masovno i ustrajno pa i onda kad su morali pre-
ko skakala prelaziti vodu Mokašnice, i onda kada
to nije bilo ni malo po ćudi onima kojima su
Bog, vjera i Crkva bili „opijum za narod“. Kad se
počelo pripremati gradnja crkve u Turčinovićima
mi fratri smo međusobno govorili kako nam je
drago što će dobiti crkvu, ali nam je istovremeno
žao jer će se njihova odsutnost i te kako osjetiti u
širokobriješkoj crkvi.
Još prije dolaska fratara na Široki Brijeg (23.
VII 1846.) u Turčinovićima se slavila sveta Misa
na božićni Stipandan. Nakon svete mise nastavilo se s narodnim veseljem, s kolom, trusom,
gangom i bećarcem. I danas se to mjesto naziva
Pivačica. Kako u selu nije bilo groblja, proljetni
blagoslov polja obavljao se u mokarskom groblju
Podjelinak, koje je ujedno bilo groblje za Turčinoviće. Vlastito groblje izgradili su l965. – l968.
i otada se počinje na groblju redovito održavati
godišnja sveta Misa i blagoslov polja, a od sedamdesetih godine i prigodom blagdana Svih svetih
i Dušnog dana.
Duhovna zvanja
Bilo bi nezamislivo da jedno izrazito kršćansko selo ne bi dalo duhovnih zvanja za potrebe
Crkve. Tako su Turčinovići dali više svećeničkih i
redovničkih zvanja. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji živjeli su i djelovali fratri rodom iz
Turčinovića: Fra Tadija Kožul, ubili ga partizani l945. na Širokom Brijegu i pokojni fra Bože
Bubalo, fra Janko Bubalo, fra Jakov Bubalo i
živući fra Smiljan Kožul, član Hrvatske franjevačke provincije iz Zagreba.
Četiri djevojke iz Turčinovića su postale časne
sestre u Zajednici sestara milosrdnica u Zagrebu:
(s. Brigita (Jagoda) Bubalo, s. Augusta (Mira)
Bubalo, s. Dolores (Sofija) Bilać i s. Izaija
(Milka) Bilać, a jedna u Zajednici sestara karmelićanki (s. Hermina (Stanka) Kožul – umrla)
dok ih je pet članice u Zajednici školskih sestara
franjevki iz Bijelog Polja u Hercegovini (s. Amalija (Kata) Bubalo – umrla, s. Ancila (Marija)
Bubalo – umrla, s. Rafaela (Sofija) Kožul, s.
Smiljana (Mara) Kožul i s. Benjamina (Anđa)
Kožul. Svi su oni ostavili duboke tragove u apostolskom radu i duhovnom životu svojih zajednica i u Crkvi u hrvatskom narodu. Nažalost danas
nema više kandidata za duhovna zvanja niti u
25
Godište IV, broj 13
Turčinovići – duhovni portret sela
Pogibije, nestanci brojnih mladih ljudi, kao i
Križni putovi sa svim patnjama nisu mimoišli
ni Turčinoviće. 68 poginulih i nestalih, desetine
onih koji su prošli Križni put od Bleiburga do
rodnog sela, zorna su bilanca ratnih strahota.
Žitelji u selu za vrijeme ratnih godina posebno
su bili izloženi trajnim opasnostima. Naime, partizani su bili locirani u Trtlama i često su nasumice pucali po selu i kad im je god palo na pamet
zalazili su u selo i pljačkali što im je došlo pod
ruku.
Vrijeme poslije rata i komunističke diktature,
kao i u drugim selima, karakterizirala je neimaština, strah, nesigurnost, odlasci na omladinske pruge, otimačina svake vrste i brojne druge
„umotvorine“ onih koji su narodu obećavali
„svijetlu budućnost“. Živjelo se da bi se preživjelo. Turčinovići su posebno bili pod prismotrom
„sveprisutnih“ novih vlasti jer su slovili kao selo
s izrazitim hrvatskim i katoličkim odlikama. Takvi su i bili. Pipci partijske hobotnice i komunističke ideologije teško su prodirali u zdravo
tkivo hrvatskog i katoličkog bića u Turčinovićima. Mnogi su radi toga bili lišeni mogućnosti
zapošljavanja, napredovanja u struci i potpora u
školovanju. No to ih nije omelo s ponosom da
sačuvaju sustav vrijednosti koji su im namrijeli
njihovi preci.
Domovinski rat donio je nove nevolje i nova
stradanja ali je barem skinuo s vrata komunistički jaram, koji je trajao skoro pola stoljeća.
Reportaža
Treći red sv. Franje
U Turčinovićima je uvijek bio razmjerno veliki broj članova Trećeg reda. Oni su bili poput
evanđeoske soli i svjetla, koji su svojim kršćanskim životima bili duhovni orijentiri svima u
selu. O krjeposnom životu nekih od njih već
smo pisali u našem časopisu „Njegovim stopama“. U Matici Trećeg reda upisano je 78 imena trećara iz ovog sela, danas popis broji 33 živih članova, a to su: Mila Kožul, Janja Kožul,
Anica Šušak, Iva Bubalo, Mara Bubalo, Anđa
Bubalo, Zdravka Bubalo, Mara Kožul, Ruža
Kožul, Iva Kožul, Jagica Kožul, Anica Bubalo,
Janja Bubalo, Janja Bubalo, Branka Bubalo,
Mara Kožul, Željka Kožul, Zdravka Bubalo,
Željka Kožul, Zdravka Bubalo, Ivica Barać,
Mila Kožul, Ruža Kožul, Janja Kožul, Iva Kožul, Kata Šušak, Ivica Bubalo, Slavka Knezović, Štefa Bubalo, Ante Kožul, Stanko Bubalo,
Igor Kovačić, Mirko Kovačić, Zora Bubalo i
Radica Šušak.
Većina je redovita na trećarskim molitvenim
susretima na Širokom Brijegu i aktivno sudjeluju
u svim aktivnostima koje trećarsko bratstvo u širokobriješkoj župi poduzima.
Dalo bi se naći još dosta onih koji bi rado slijedili karizmu sv. Franje u njegovom Svjetovnom
redu. To bi se moglo ostvariti animiranjem onih
koji pokazuju volju i želju priključiti se bratstvu,
posebno ako bi to činio duhovni asistent s članovima upravnog vijeća.
Gradnja crkve
Turčinovići su udaljeni 5 kilometara od crkve
na Širokom Brijegu. Nije to neka velika udaljenost, ali s vremenom ljudi su se odvikli od pješačenja, pa se iz godine u godinu sve više nametala
potreba za izgradnjom filijalne crkve i u Turčinovićima. Crkva je sagrađena l982. U ime samostana i župe Široki Brijeg radove na izgradnji vodio
je fra Ante Marić, prema projektu ing. Ivana
Spajića, a radove su izvodili sami seljani sa svojim majstorima i pomoćnom radnom snagom.
Crkva je sagrađena na brežuljku iznad groblja
koji se naziva Cvjetna gomila. Nemale probleme
imali su tadašnji fratri oko dobivanja građevinske dozvole i oko veličine crkve. Premda je crkva
veoma lijepa i dominira cijelim selom, ipak ostaje žal što nije veća.
Kao i svaka građevina tako i crkva traži stalnu
skrb. Zadnjih godina crkva je potpuno obnovljena, a posebno je značajno da je izgrađen kor s 80
sjedećih mjesta 2006. godine prema nacrtu ing.
Ivana Spajića i nabavljen je novi Gospin kip.
l997. mještani su ispred crkve, a ispod Cvjetne gomile, podigli lijepi spomenik za 70 poginulih Turčinovićana u II. svjetskom ratu, poraću i
Domovinskom ratu.
Hodočašće Gospi na Široki Brijeg
Bez ikakvih pretjerivanja može se reći da su
Turčinovići najintimnije vezani za Široki Brijeg, njegovu crkvu, Gospu i fratre. Uvijek je to
bilo tako. Dokazali su to bezbroj puta i riječima
i tvarno. Živjeli su i žive sa svojim Brijegom u
svim zgodama i nezgodama, radostima i tragedijama.
Kroz dugi vremenski period okupljali su se
Turčinovićani svake godine kraj Cvjetne gomile
za Božić, Uskrs, Gospojinu. Kad bi se svi okupili
uz pucanj kubure, svake bi godine drugi čovjek
predvodio povorku prema Širokom Brijegu k
svetoj misi. Zadnjih desetak godina taj se običaj
obnovio u devetnici za Gospojinu. Ispred crkve
i mlado i staro, većinom bosi, kreću u povorci
pješice, s pjesmom i molitvom na usnama i barjacima u ruci, Gospi na Široki Brijeg. Unatoč
nesnosnim vrućinama hodočašće Gospi je svima
radost, zadovoljstvo i duhovna okrjepa.
Crkveno pjevanje
Crkveno pjevanje u Turčinovićima nije pratilo druge molitvene aktivnosti u crkvi. Ponekad
bi netko od onih koji su pohađali Glazbenu školu pokušavao organizirati pjevanje, ali kako su
odrastali i zapošljavali se to više nije bilo moguće, pa je sve ostalo na tome da koja žena započne
pjevati Zdravo tijelo i Božićnu pjesmu. U svibnju 2004. fra Dane Karačić okupio je skupinu
djece i nekoliko djevojaka sa sviračicom Marijom Bubalo, učenicom Glazbene škole, i počeli
su održavati probe pjevanja. U tu svrhu nabavljene su elektronske orgulje, a zatim izgrađen i kor.
80-ak članova zbora, djece i odraslih, iz nedjelje
u nedjelju skladno pjeva u crkvi. Svake godine
sudjeluju na Božićnom koncertu u crkvi na Širokom Brijegu i pjevaju misu na adventskoj misi
zornici i u devetnici Velikoj Gospi. Ove godine
crkveni zbor u Turčinovićima, koji nosi ime LAETITIA – radost, podijeljen je na veliki i mali,
koji imaju svoje redovite tjedne probe. Svake godine zbor ide na zajednički izlet. Nadamo se da
će i dalje lijepo i skladno pjevati Bogu na slavu i
tako uljepšavati naša liturgijska slavlja.
Sakramentalni i molitveni život
Godište IV, broj 13
Svake nedjelje i svetkovine crkva je puna vjernika. U slavlju svete mise sudjeluju svi mještani,
pogotovu djeca i mladi. Redovito bude do stotinu pričesti. Za Božić i Uskrs imaju zajedničku
ispovijed u crkvi, a stari i nemoćni u svojim domovima. Odaziv je više nego zadovoljavajući. Za
blagdan Gospe od Zdravlja, zaštitnice crkve, organizira se trodnevnica s prigodnim molitvama i
prilikom za svetu ispovijed. Nije mali broj onih,
26
iz cijele širokobriješke župe, koji za blagdan Gospe od Zdravlja dođu na svetu misu i procesiju
u Turčinoviće. Tridesetak ministranata revno i
radosno služe kod oltara. Svake subote je župni
vjeronauk za učenike nižih razreda.
Jedanput tjedno u crkvi se moli krunica i klanjanje pred Presvetim uz prisustvo do pedesetak
osoba. Djeca i mladi na oglasnim pločama ispred
crkve prigodom većih svetkovina izlažu svoje
pisane i likovne radove s tematikom posvećenoj
blagdanu koji se slavi. Također nekoliko puta godišnje (Božić, Uskrs, Plodovi zemlje, Majčin dan,
Gospa od Zdravlja) upriliče prigodne recitale.
Ne smijemo zaboraviti napomenuti da još u
mnogim obiteljima nije ugasla redovita zajednička obiteljska molitva.
Možemo zaključiti iz ovoga kratkog opisa
vjerničke zajednice u Turčinovićima da se radi u
velikoj većini o vjernom i dobrom kršćanskom
puku. Neka im Gospodin dadne snage i ustrajnosti u svim protivštinama života, dobrih duhovnih pastira koji će im i dalje naviještati radosnu
vijest spasenja, kao i da između njih niknu nova
duhovna zvanja.
Frama i FSR zajedno na proslavi sv.
Elizabete
Piše: Marija Brekalo, FSR
I ove godine 17. studenog trećari su zajedno s članovima sekcije Frame, proslavili
blagdan zaštitnice našeg Reda sv. Elizabete
Ugarske. Proslavu smo započeli svetom misom koju je predslavio duhovni asistent našeg
FSR-a fra Stipe Biško. Pjevanje je animirala
glazbena sekcija Frame Fra Stipe je u propovjedi podsjetio na život i djelo svete Elizabete Ugarske obilježen odricanjem i pokorom.
Ona je ostala vedra u svim životnim trenucima jer je uvijek živjela od molitve i imala
potpuno pouzdanje u Božju volju.
Nakon mise uslijedila je redovita mjesečna
skupština kojom je predsjedala ministra s. Mirela Lovrić, a zatim je uslijedilo bratsko druženje uz zakusku, koju su pripremile vrijedne
ruke naših trećarica. Slavlju su nam se pridružila braća fratri i časne sestre iz samostana,
članovi župnog zbora kao i naši framaši.
27
Godište IV, broj 13
jednoj redovničkoj zajednici. Očito, sekularizacija i moderni način života uzimaju svoj danak.
Proslava sv. Nikole Tavelića u
Dobrkovićima
Godište IV, broj 13
O
vogodišnja proslava sv. Nikole Tavelića bila je u znaku
tridesete obljetnice od početka gradnje crkve.. Za ove događaje
vjernicu su se pripremali kroz trodnevnicu koje su predslavili:
fra Franjo Mabić, fra Stipan Klarić i fra Žarko Ilić. Fra Žarko se u
svome govoru osvrnuo na dane početka gradnje crkve.
Tijekom 1978. i 1979. započeli su povjerljivi dogovori s vijećnicima Mjesne zajednice o proširenju groblja kako bi dobili odobrenju za
izgradnju grobljanske kapele. Za koju je projekt izradio Ivan Spajić.
Nakon uzaludnih obećavanja i žalbi upućenih u Sarajevo zahtjev je odbijen s obrazloženjem da MZ nema pravo graditi vjerske objekte. Čelnici MZ sa mnom ipak odlučuju pozvati sve Dobrkovčane na gradnju.
Rano izjutra, 1. kolovoza Ivan Spajić i samostanski majstor Dragan
Zovko razmjeraju zemljište da označe temelje buduće crkve. U 16 sati
na ondašnji pusti kamenjar skupilo se sve što je moglo micati: staro i
nejako, muško i žensko. „Fra Zdenko Galić, gvardijan Š. Briga blagosivlje temelj i prva motika i krampa udara se pjevajući.“ Tako iste večeri
zapisa Marija Mara Grbešić + Stipana. Prvog je dana na radilištu
bilo 59 čeljadi. Već trećeg dana stigla je općinska inspekcija, a osmog
dana zabrana radova. Ipak nismo prekidali – tek da skupimo još novca
za građu… Božić smo 1980. proslavili pod korskom dekom…Kad je
u Korizmi 1981. sve bilo spremno za lijevanje najveće deke, za dvije
dogovorene subote vlastodršci su pozvali sve sposobne muške na vojnu
vježbu, koju su oba puta istom tih jutara otkazivali. Zato smo odlučili u
sljedeći – treći – petak raditi bez obzira na sve obveze. „Kiša k’o iz kabla.“
Ali izišlo sve na rad. Iako je korizma, rekao sam, da zbog teškog posla
mogu jesti meso. Međutim, nitko ga ne okusi. Domaćice donesoše svih
vrsta jela bez mesa i radnici izliše deku zavidila. Neprijatelji uvidješe,
da smo jači od njih i da je naš Bog veći od njihova…Konačno 1. kolovoza 1981. u zatvorenim neizrađenim zidinama nezaboravan doživljaj
svečano otvaranje ovoga Božjeg i ljudskog zdanja. Pod vodstvom fra V.
Ereša 1982. završena je vanjska izrada, a 1983. unutarnja s elektrifikacijom. Zvonimir Perko je ukrasio crkvu zidnom slikom prvog hrvatskog
Sveca.. Unutarnje i vanjsko uređenje se nastavilo i narednih godina, ali
je najvažnije što je usporedo s tim materijalnim napretkom napredovao
duhovni život Dobrkovčana i njihovo prijateljsko zajedništvo…
Crkva je stožina jednomu selu. Ona je središte, bez kojega nema
pravog zajedništva. Redovnim bogoslužjima u njoj - raste sve oko nje…
Zato se danas nakon trideset godina sa zahvalnošću pomolimo za sve,
koji su u nju ulagali svoje srce i um, svoje ruke i džepove, svoju molitvu i pjesmu, svoju svirku i igru! A ja zahvaljujem Bogu što nam je
davao svjetla i snage, da se nadmudrimo i nadjačamo sve protivnike
ovog plemenitog pothvata. Istodobno prikazujem ovu svetu misu za sve
pokojne i žive graditelje ove vaše crkve.
Na blagdan sv. Nikole Tavelića misno slavlje predvodio je fra Danijel Rajič vikar samostana sarajevske župe sv. Ante na Bistriku sa suslaviteljima: fra Sretenom Ćurčićem, Vladom Erešom i fra Nikolom
Rosančićem.
28
Život u bratstvu
Piše: Gojko Jelić, FSR
U
organizaciji Područnog vijeća FSR-a
Hercegovine
u
Kući mira u Međugorju, od
12. do 14. studenoga 2010.
održan je seminar za članove
FSR-a pod naslovom „Između identiteta. poslanja i
izazova: svjetovni franjevac
u suvremenom svijetu“.
Zašto ova tema ovdje i
sada? Riječi pape Pavla VI
izrečene 1971.g. puno govore:„ Nadamo se da ćete vi,
svi vi sinovi sv. Franje, biti
snažna pleća koja podržavaju Crkvu i da ćete u vašem
skrovitom i velikodušnom
služenju biti blizu nas, biti
s nama strpljivi i puni nade
da ništa ne može nadvladati
Crkvu Kristovu...“
Franjevačkim svjetovnjacima, Crkva, po zaslugama
sv. Franje, daje ogromno
povjerenje, a oni po svojim
zavjetima imaju veliku odgovornost u svijetu.
Na seminaru su sudjelovala 42 sudionika iz 13
bratstava: Gračac, Posušje,
Humac, Visoko, Rama Šćit, Slatina, Livno, Mostar,
Čitluk, Sarajevo - Bistrik,
Tolisa, Tomislavgrad i Široki
Brijeg.
Moderator seminara i domaćin je bio fra Josip Vlašić,
duhovni asistent područnog
vijeća FSR-a Hercegovine,
a cijeli seminar su aktivno
pratili i fra Mato Topić, duhovni asistent bosanskoga
bratstva FSR-a te fra Perica
Martinović, duhovni asistent bratstva u Tolisi.
Posebnost ovog seminara
Seminar trajne formacije za članove
FSR-a u Međugorju
je što su predavači bili franjevački svjetovnjaci
iz Hrvatske, kao znak bratske pomoći onih koji
su postigli puno više u svome franjevačkom
svjetovnom hodu.
Prvo predavanje pod naslovom „Identitet
svjetovnog franjevca“ je održala Ana Fruk, članica mjesnog bratstva FSR-a Zagreb- Kaptol i
vijećnica za Framu u Predsjedništvu Međunarodnog vijeća FSR-a. Drugo predavanje pod
naslovom „Poslanje svjetovnog franjevca“ održao je Dario Brigić, pripadnik mjesnog bratstva
FSR-a Zagreb - Kaptol i međunardni vijećnik u
Nacionalnom vijeću FSR-a Hrvatske.
Treće predavanje pod naslovom „Izazovi
svjetovnih franjevaca u suvremenom društvu“
održao je Siniša Pucić, ministar mjesnog bratstva FSR-a Rijeka – Trsat, glavni urednik časopisa o beskućništvu „Ulične svjetiljke“ i jedan
od pokretača projekta prihvatilišta za beskućnike “Ruže sv. Franje”. Predavač je upoznao sudionike seminara sa svim akcijama koje provode
svjetovni franjevci u Hrvatskoj i pozvao da se
damo izazvati Božjim pozivom, baš kao Franjo.
Polje djelovanja svjetovnih franjevaca je cijeli
svijet.
Na kraju iscrpnih izlaganja predavači su iskazali svoju zahvalnost što su mogli biti dio ovog
seminara, jer su se osobno obogatili susretom
sa svakom sestrom i bratom.
Odlično spremljenja izlaganja, protkana
osobnim svjedočenjem otvorila su srca sudionika urodivši plodnom diskusijom i kreativnim
izlaganjima kroz pjesmu,meditaciju i molitvu.
Bratsko zajedništvoje u molitvi urodilo je čvrstom odlukom - prihvatiti najveći izazov - živjeti po Evanđelju i stalno i na svakom mjestu otkrivati nove načine poslanja. Na svakom
koraku je odisalo zajedništvo mladih i starih,
predavača i slušatelja, svjetovnjaka i fratara. Sv.
Franjo je zapalio sva srca Kristovom ljubavlju za
svako Božje stvorenje.
Seminar je završen Sv. Misom koju je predvodio fra Mato Topić. Na kraju seminara fra
Josip Vlašić se zahvalio najprije predavačima,
ali i svim sudionicima seminara naglasivši da su
predavači zapalili vatru na kojoj se mogu ogrijati sva naša bratstva.
Posebno raduje činjenica da je među sudionicima seminara bio veliki broj mladih koji su
svoju franjevačku formaciju prošli kroz Framu,
kao i to da su sami predavači mladi ljudi koji
sv. Franju slijede iz rane mladosti. Kao jedan
od zaključaka seminara je bio - potreba tješnje
suradnje FSR-a i Frame na svim poljima.
29
Godište IV, broj 13
Život u župi
Andreja i Dario Brigić,
FSR Mjesno bratstvo
Kaptol Zagreb
Potrebno
je da jedno
drugo
pretječemo
u ljubavi
Priredio: Gojko Jelić, FSR
Godište IV, broj 13
T
ijekom seminara trajne formacije u Međugorju vladala je prava obiteljska atmosfera. Posebnu draž ovom susretu
dala je malena Jana, kćer jednog od predavača, Darija Brigića. Zamolili smo ga da svoju
obitelj predstavi na našim stranicama. On se
našoj molbi rado odazvao.
Recite nam za početak nešto ukratko o
vama.
Oboje smo članovi mjesnog bratstva Kaptol iz Zagreba, u kojem smo zajedno svoje
vječne zavjete dali 2003. godine. Prije toga
smo bili aktivni nekih desetak godina u Franjevačkoj mladeži, na čijim susretima smo se
i upoznali i zaljubili. Vjenčali smo se također
2003. godine. Tih naših prvih sedam godina
braka urodilo je mnogim trenucima smijeha,
međusobne potpore, ali isto tako i suzama i
ljutnjom. Nije lako kad se sudare duvanjska
šutljivost i tvrdoglavost i zagrebačka pričljivost. Iskre znaju frcati, ali na sreću „ljubav
koja sve pokriva“ uspješno ih gasi. Najljepši
dar te ljubavi je ovdje s nama u Međugorju.
To je četverogodišnja Jana koja bi kroz dva i
pol mjeseca trebala dobiti sestricu, koju, zajedno s nama, nestrpljivo očekuje i kojoj je,
30
dok je u trbuhu, nadjenula „radno ime“ Pikica.
Što je po vama potrebno za sretan brak?
Puno razumijevanja i strpljivosti, a nadasve
ljubavi. Potrebno je da jedno drugo pretječemo u ljubavi. Da ne čekamo da ovaj drugi
nešto kaže, poželi, trebamo to osjetiti, naslutiti, preduhitriti tu želju prije nego je izrečena. Kada oboje u tome uspijevamo, najljepše
osjećamo koji je blagoslov i koja radost za naše
živote naš brak, to što smo jedno. U nekim
trenucima samo jedno od nas uspijeva u tome
pretjecanju, tada on „gura“ ovog drugog, podiže ga. Nažalost, ponekad oboje posustanemo u toj utrci ljubavi, kao da zapadnemo u
neko močvarno tlo u kojem nam je teško nastaviti, u kojem nas sve nagovara da odustanemo. Onda dolazi u prvi plan Onaj pred kojim
smo izrekli svoje međusobno da za cijeli život.
Bog uvijek pronađe način da nas prenese preko te močvare. Uvijek nađe načina da izbuši
neku rupu u tom nekom oklopu naše sebičnosti, tvrdoglavosti, oholosti kroz koju opet
možemo istinski vidjeti jedno drugo. Bitno
nam je da znamo da to pretjecanje u ljubavi
nikad ne prestaje. Bez obzira radilo se o nekim
svakodnevnim sitnicama ili velikim životnim
odlukama, uvijek imamo priliku da tu ljubav
pokažemo i dokažemo jedno drugome.
Kako živjeti franjevaštvo u obitelji?
Upravo živeći tu ljubav o kojoj smo ranije
govorili. Da ljubav nas supružnika bude preslika Kristove ljubavi prema Crkvi. Iz tog proizlazi sve ostalo. Na prvom mjestu zajednička
molitva u obitelji, odlazak na Euharistiju, čitanje Svetog Pisma. To su sve temelji na kojima je i sam sv. Franjo gradio svoj jedinstveni
način života u kojem se nastojao u potpunosti
suobličiti s Kristom. Temelji na kojima i mi
nastojimo graditi naš obiteljski život. I opet
u nekim životnim fazama ti su temelji solidniji, odnosno radosnije idemo na euharistiju,
lakše nalazimo vrijeme za molitvu, a u nekim
„močvarnijim“ trenucima života kao da nam
se stotinu briga i obveza nameće ispred toga.
Samo vrijeme je nešto što nama „modernim“
ljudima kronično nedostaje, pa tako, uslijed
svih obveza i planova, teško pronalazimo vremena za te temeljne aktivnosti, usudili bi se
reći, teško pronalazimo vremena za obitelj.
Mi smo naprimjer dio tog vremena ukrali od
gledanja TV-a. Naime kad nam se prije 2 godine pokvario televizor, popravili smo ga, ali
se on nakon par dana opet pokvario. To je taman bilo vrijeme uoči Adventa, pa smo odlučili provesti došašće bez televizora. I Došašće
je prošlo. Došao je i prošao Božić, a televizor
je ostao pokvaren u kutiji i u njoj stoji do današnjeg dana, a Jana je dobila roditelje koji
dok joj navečer nešto govore u nju i gledaju.
Jesmo li mi kao svjetovni franjevci svjesni našeg poslanja u obitelji?
Bojimo se da često nismo toga svjesni.
Nažalost, mnogo puta spremno hrlimo darovati svoje vrijeme dužnostima u župi, u bratstvu, neprestano tražimo gubavce današnjeg
vremena kojima želimo biti sv. Franjo, a naš
suprug, supruga, sin, kćer, brat, sestra, otac
ili majka ostaju zapostavljeni. Mnogi će reći,
tako je kad moji kod kuće ne razumiju moj
angažman, teško mi je s njima. Ali nema važnijeg misijskog područja za nas od naše obitelji. Pozvani smo da izlijemo rijeke ljubavi,
strpljenja, požrtvovnosti na svog supruga, suprugu, na svoju djecu, bez da se ikad upitamo
hoće li ikad išta od toga poteći nazad.
Znamo da je sv. Franjo i započeo s Trećim
redom upravo radi toga da bi pružio mogućnost franjevačkoga života i onima koji nisu
mogli napustiti svijet i obitelj i slijediti ga u
Prvome ili Drugom redu.
Stavlja li Franjevački svjetovni red u
svom djelovanju dovoljan naglasak na važnost obitelji?
Prostor za veći angažman definitivno postoji. Uzimajući u obzir da je obitelj, prvo
područje u kojem smo mi svjetovni franjevci
pozvani djelovati, moramo više naglašavati
važnost obitelji. Posebno danas kada se u svijetu uopće smisao obitelji dovodi u pitanje,
moramo ulagati dodatne napore kako bi uvijek iznova posvješćivali da je obitelj temeljna
jedinica zdravog društva.
Sam Franjevački svjetovni red može učiniti mnogo po tom pitanju. Bilo da organizira
aktivnosti usmjerene ka naglašavanju važnosti
obitelji, bilo da ukazuje na stvari koje ugrožavaju zasnivanje i opstanak obitelji. Što je još
važnije bratstvo treba pomoći svojim članovima da ustraju u svojim obiteljima u hodu
kršćanskog života, kroz recimo organiziranje
duhovnih vježbi za obitelji ili nekih drugih
aktivnosti kojima će pomoći braći i sestrama
da se nose sa ekonomskim, svjetonazorskim,
molitvenim, generacijskim ili nekim drugim
problemima koji im se javljaju kao prepreka
u dostizanju ideala sretne obitelji.
Mi kao svjetovni franjevci nismo pozvani
da pružimo samo teoretska rješenja toj problematici, nego smo pozvani da budemo životni modeli kako se ta delikatna problematika obiteljskoga i bračnoga života praktično
rješava. Znači da svjedočimo kao i naš serafski
otac sv. Franjo, načinom našeg života, načinom našeg, sretnog, obiteljskog života.
31
Godište IV, broj 13
Susreti
Proslava blagdana
sv.ove Franje
godine župa se za proslavu našeg Sveca
I
Godište IV, broj 13
duhovno pripravljala devetnicom. Nakon pobožnosti koju su predvodili članovi Frame i
FSR slijedila je sveta Misa s tematskom propovjedi. Ove godine su obrađene neke od Opomena sv.
Franje čiji tekst donosima uz ime propovjednika.
Svete mise su predvodili i propovijedali:
- fra Dane Karačić Neka nitko sebi ne prisvaja predstojništvo - Nisam došao da budem služen,
nego da služim, kaže Gospodin (usp. Mt 20, 28).
Oni koji su postavljeni nad druge neka se tim
predstojništvom tako hvale kako bi se hvalili kad
bi bili određeni za službu da braći peru noge. A
koliko se više uznemiruju zbog oduzeta im predstojništva negoli zbog službe pranja nogu, toliko
više zarađuju u kese (usp. Iv 12, 6) na štetu duše.
- fra Berislav Kutle O mirotvorcima - Blago
mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati
(Mt 5, 9). Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što
na ovomu svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i
u tijelu.
- fra Stipe Biško, O opominjanju - Blago sluzi
koji podnosi stegu, ukor i prigovor od drugoga
tako strpljivo kao od sebe. Blago sluzi koji, kad
je ukoren, to dobrostivo prima, čedno se podlaže,
ponizno priznaje i rado daje zadovoljštinu. Blago
sluzi koji nije brz u opravdavanju sebe i ponizno
podnosi sramotu i predbacivanje grijeha gdje grijeha nije počinio.
- fra Tomislav Puljić, O poniznosti - Blago sluzi koji bi bio tako ponizan među svojim podložnicima kao da bi bio među svojim gospodarima.
Blago sluzi koji je trajno pod šibom ispravljanja.
Vjerni i razumni sluga (Mt 24, 45) jest onaj koji
ne oklijeva da se za sve svoje prekršaje iznutra kazni žaljenjem, a izvana priznanjem i djelotvornom
32
zadovoljštinom.
- fra Vine Ledušić, O ljubavi - Gospodin govori: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone
(Mt 5, 44). Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj
koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio,
nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove
duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.
- fra Tomislav Jelić, O suosjećanju s bližnjima
- Blago čovjeku koji svoga bližnjega podnosi u
njegovim slabostima onako kako bi želio da drugi
njega podnose kad bi bio u sličnoj prigodi (usp.
Gal 6, 2; Mt 7, 12). Blago sluzi koji sva dobra
vraća Gospodinu Bogu, jer onaj koji sebi nešto
zadržava, sakriva novac svoga Gospodara, Boga
(Mt 25, 18), i oduzet će mu se ono što misli da
ima (Lk 8, 18)
- fra Vendelin Karačić Treba se kloniti grijeha
zavisti - Apostol kaže. Nitko ne može reći »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetomu (1Kor 12, 3)
i: “Nitko da čini dobro, nijednoga nema” (Rim 3,
12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru
što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp.
Mt 20, 15) koji govori i čini svako dobro.
- fra Nikola Rosančić, Neka sluge Božje poštuju
klerike - Blago sluzi koji ima povjerenje u klerike
koji ispravno žive po propisu Rimske Crkve. Jao
onima koji ih preziru; ako bi i bili grešni, ipak ih
nitko ne smije osuđivati, jer jedino sam Gospodin pridržava za sebe da ih sudi. Koliko je, naime,
veća njihova služba nad presvetim tijelom i krvlju
Gospodina našega Isusa Krista, što oni primaju i
samo oni drugima dijele, toliko koji griješe protiv
njih imaju veći grijeh negoli da griješe protiv svih
ljudi ovoga svijeta.
Svetu misu na Uočnicu blagdana i obred- Transitusa, predvodio je gvaardijan samostana fra
Sretan Ćurčić.
Na sami blagdan trećari su se okupili na jutarnjoj misi i zahvalili Bogu na svim darovima kojima ih obdaruje po zagovoru sv. Franje.
Život u bratstvu
Slavlje
Izborne
skupštine
– izabrano
novo
Vijeće
S
lavlje izborne skupštine
Franjevačkog svjetovnog
reda Široki Brijeg održano
je 5. listopada 2010.godine. Presjedatelj Skupštine
je bila: s. Angela Šuta kao
delegat područne ministre
Gordane Crnjac, uz nazočnost područnog duhovnog
asistenta fra Josipa Vlašića.
Bila su nazočna 103 člana
FSR-a što je bilo dovoljno
da se izbori održe. Nakon tri
i pol sata izabrano je novo
vijeće: s. Mirela Lovrić, ministra; s. Mila Čuljak, doministra; s.Magdalena Vukoja,
učiteljica formacije; s. Marija Brekalo, tajnica i s. Tonćika Lončar, rizničarka.
Na kraju ovog radnog
popodneva služena je sv.
Misa koju je predvodio fra
Josip Vlašić koji je u homiliji predstavio lik nove
franjevačke svetice Kamile
Battiste da Varano. Njezina
misao: «Blaženo ono stvorenje koje zbog nijedne kušnje
ne napušta započeto dobro!»
nas potiče da ne napuštamo
put kojim smo krenuli.
Mirela Lovrić r. Lasić, rođena 31. 3. 1980. U Frami
od 1996. u Trećem redu od
2. 10. 2005. doživno zavjete
položila 2008, Profesorica je
književnosti, uposlena. U
Vijeću ima službu ministre.
Marija Brekalo rođena 14.
7. 1981. U Frami od 3. 10.
1996, prvi zavjeti u FSR 2.
10. 2005. vječni zavjeti 8. 3.
2008. uposlena kao referent
platnih transakcija
U Vijeću izabrana za
službu tajnice.
Mila Čuljak r. Nevistić,
rođena 22. 9. 1961. u
Trećem redu od 10.10.
2004., dipl. ekonomista radi
kao profesorica. U Vijeću
obavlja službu doministre.
Tonćika Lončar r. Lončar
rođena 24. 11. 1961.
U trećem redu od 2001.
Uposlena. U Vijeću
izabrana na službu rizničara.
Magdalena Vukoja, rođ.
Pinjuh, rođena 4. 6. 1982.
Široki Brijeg, diplomirala
na Katehetskom institutu u
Mostaru, 2008. Radi kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi
Kočerin. Na Frami od 1997.
Pristupila FSR-u 2005.
Vječne zavjete položila 2008.
U Vijeću izabrana za službu
učiteljice formacije.
Fra Stipe Biško rođen
16. 8. 1954. u Imotskom.
Za svećenika zaređen
9. 8. 1981. u Augsburgu.
Službovao u Š. Brijegu,
Augsburgu, Grudama,
Ružićima, Luzernu,
Singenu, i Zürichu.
Ove godine imenovan
za duhovnog asistenta
mjesnog bratstva.
33
Godište IV, broj 13
Život u bratstvu
Naše Trećarice - hrabre i svete žene
(l884. – l961.)
Piše: fra Dane Karačić, OFM
„Zaplovivši iz Troade krenusmo pravo u Samotraku, a sutradan u Neapol, a odande u Filipe, rimsku koloniju i prvi grad onoga dijela Makedonije.
U tom se gradu zadržasmo neko vrijeme. Kada dođe subota, iziđosmo izvan gradskih
vrata k rijeci gdje smo držali da se nalazi bogomolja. Tu sjedosmo te počesmo govoriti skupljenim ženama. Među njima slušala nas neka žena imenom Lidija, prodavačica grimizne
odjeće iz grada Tijatire; ona je priznavala pravoga Boga. Gospodin joj otvori srce tako da se prikloni
Pavlovim riječima. Kad bi krštena ona i dom njezin, zamoli nas ovako: „Ako ste, dakle, stekli uvjerenje da sam prava vjernica Gospodnja dođite u moju kuću i tu stanujte“ (Dj. Ap. 16, 11-15.)
Godište IV, broj 13
P
edesetak godina u gradskom naselju Širokog Brijega pored rječice Lištice živjela
je Ruža Naletilić ud. Marijanova, daleko
poznatija kao Ružuka. Svi koji su je poznavali, a i mnogi koji je nisu poznavali već su samo
čuli za nju, tako su je zvali. Bila je to posebna i
izuzetna žena. Pisati ili pričati o njezinu životu
može izgledati kao legenda, a zapravo ona je bila
živa „legenda“. Slobodno bi se moglo reći da je
bila prepoznatljivi znak i gotovo neizbrisivi simbol vremena koje je obilježila i mjesta u kojem
je živjela.
Rođena je u Gornjem Crnču 1844. od roditelja Ante Karačića i Ive r. Pavković. Kao
mlada djevojka zagledala se u Marijana Naletilića - Lovrića iz Oklaja. Zavoljeli su se i kanili
se vjenčati, ali opće i trajno siromaštvo nagnali
su njezina mladića da za boljim životom krene
put Amerike. Vjerno ga je čekala Ruža punih
šest godina, a on ju je u svojim pismima jačao u
nadi. Vjenčali su se nakon njegova povratka iz
Amerike u crkvi na Širokom Brijegu l9ll. godine
'one godine kad je pokrivena Gospina Crkva na
Širokom Brijegu', kako je često znala reći. Njezin
muž Marijan podigao je, za ono vrijeme veoma veliku kuću pored rječice Lištice, gdje se
malo po malo formiralo gradsko naselje s pripadajućim uredima. trgovačkim i ugostiteljskim
radnjama, posebice nakon otvaranja Stanice za
otkup duhana, takozvane „Dogane“. Djece nisu
34
imali. U svojoj kući otvorili su kavanu, koja je
uz to bila i svratište svima potrebnima. Kavana
je dobro radila. Opskrbljivali su kavom službenike iz „Dogane“, radnike i one koji su „vagali“
duhan. Iako su imali dva stanja, u Oklajima i u
Lištici, cijela obitelj je živjela kao jedna obiteljska zajednica.
Drugi svjetski rat bio je za njih posebno tragično koban. Naime, sinovi Marijanova brata
Jure bili su fratri fra Stjepan i fra Vitomir Naletilići. U svibnju l942. po noći četnici -partizani
su odveli iz župnog stana u Kongori fra Stjepana, koji je u toj župi obnašao službu župnika,
a s njim brata mu Marijana i Matišu Penavića
brata Marijanove žene, koji su došli u Kongoru da prebace fra Stjepanove stvari u samostan
na Humac kamo je tog proljeća bio premješten.
Svu trojicu su partizani, potpuno nevine, nemilosrdno ubili na nepoznatom mjestu. Fra Stjepan je ujedno i prva ratna žrtva među hercegovačkim fratrima.
Nisu joj mogli oduzeti veliko
i plemenito srce
Dolaskom partizana l945. u Široki Brijeg, po
svom uobičajenom načinu donošenja „slobode“, „oslobodili“ su i Ružuku i Marijana većeg
stanovanje. U početku samo za vrijeme zime, a
kasnije kroz cijelu školsku godinu. Kod nje se
točno znao moj svakodnevni način života: škola, učenje, objedovanje, molitva i spavanje.
Svakodnevna duga i pobožna molitva
Ona je imala svoj dnevni red, svoj način života, svoj odnos prema svim ljudima i događajima.
Nikada se od nje nisu mogle čuti riječi prijekora
ili prigovora bilo čemu, pa ni onima koji su je
lišili gotovo svega što je imala. Pogotovu nikad
iz njezinih usta nije izišla ružna riječ. Njezin govor je bio zaista prema onoj svetog Pavla: „Da,
da“ i „Ne, ne!“
Posebno je izgradila svoj odnos prema Bogu
i njegovim zakonima, koje je cijelim svojim bićem duboko poštovala; prema Crkvi i fratrima,
koje je iskreno voljela; i svim crkvenim propisima koje je do u tančine izvršavala. Svakodnevna duga i pobožna molitva bila je neizostavno
sastavni dio njezina života. I ja, kao dječak, postao sam dio toga. Nakon uobičajene Večernje
molitve, koju je uvijek ona predmolila, meni bi
povjerila da predmolim brojne molitve iz molitvenika. Nikada ni jednu nije ispustila. Nakon toga ona bi sama nastavila još dugo moliti.
Ustajala bi vrlo rano i nakon Jutarnje molitve,
koju bi molila sama, pripremila bi meni bijelu
kavu i točno u određeni sat me budila za doručak i polazak u školu.
Taj način života trebao se jednostavno poštivati. Nije joj trebalo nikada nikakve prisile
ili prijetnje, niti povišena glasa. Sve se podrazumijevalo samo po sebi. Ne znam kakva bi bila
njezina reakcija da sam pokušavao izigrati svoje
obveze i njezin stil življenja?
Istinsko poštovanje i respekt uživala je i kod
svih susjeda. Nisu svi sigurno sa simpatijom
gledali ni na njezinu vjeru, ni odanost Crkvi,
ni njezinu pobožnost. Mnogi su se snebivali, a
ponekad i podsmjehivali radi svega i svačeg što
su ljudi ostavljali u njezinoj kući i tako je nagrđivali. Ali svi su je duboko poštovali. Svojim
životom i iskrenim kršćanskim odnosom prema
svima to je i zaslužila.
Bila je to, po mom sudu, dobra i sveta članica
Trećeg reda sv. Franje, kojoj ja osobno dugujem
veliku zahvalnost, a svim trećarima može biti
uzor kreposna života.
35
Godište IV, broj 13
Ruža Naletilić r. Karačić
– Ružuka ud. Marijanova
dijela njihove kuće i nastanili svoje poslušnike.
Kavana je prestala s radom. Marijan se teško
razbolio i ubrzo l946. umro. Ružuka je ostala
sama u dijelu kuće koji su joj partizani „velikodušno“ ostavili. Premda su joj oduzeli kuću
nisu joj mogli oduzeti veliko i plemenito srce.
Ona je poput Lidije iz Djela Apostolskih pokazala svu svoju velikodušnost u služenju ljudima.
Vrata njezine kuće doslovno su bila otvorena
svim ljudima dobre volje. Ako je kavana prestala s radom, prostor gdje je bila kavana ostao
je na raspolaganje svima, znanima i neznanima,
koji su imali bilo kakvu potrebu. Tu su ljudi
ostavljali svoje torbe i brojne druge predmete
koji su im mogli smetati prigodom obavljanja
različitih poslova. Na desetine torba, vreća,
korpa i drugih predmeta stalno su se nalazili
na stolu i ispod stola u njezinoj kući. Svatko
je ulazio i bez kucanja i ostavljao stvari, mnogi
i bez pitanja za dozvolu. Svraćali su se ljudi i
da otpočinu. Mnogi su u Ružuke našli mjesto
za objedovanje, posebno radnici iz Duhanske
stanice. Nekima je ona sama kuhala, a neki su
jeli ono što su ponijeli od kuće. U njezinoj kući
brojni su ispraćali svoje najbliže: u vojsku, na
berbu kukuruza u Slavoniju ili su se za stalno
selili u prekosavske krajeve u potrazi za boljim
životom. Tugovali su ljudi u Ružuke nakon slabo procijenjenog duhana ili velikih poreza koje
su morali platiti, s nestrpljenjem čekali nalaze
liječnika i čitali pisma pristigla od najbližih iz
bijeloga svijeta. Ona je, potpuno smirena i s
krunicom u ruci, sve to promatrala sjedeći iza
svoga špareta. Nitko nije ostao, a da mu ona nije
uputila pozdrav, riječi razumijevanja i utjehe; ili
ako je netko pokisnuo ili prozebao da ga nije
pozvala bliže šparetu da se ogrije i osuši. Jedino,
a nepisano, pravilo ponašanja u Ružukinoj kući
bilo je: nikada se nije čula ni jedna ružna riječ,
a kamo li psovka. U njezinu se kuću ulazilo kao
u crkvu i tu se boravilo kao u crkvi. Tiho, bez
galame i s dubokim poštovanjem.
Oni koji su iz Crnča išli na posao ili u školu
nalazili su u njezinoj kući i prenoćište; nekoliko
dana ili nekoliko mjeseci ili više godina. Među
onima koji su kod Ružuke boravili više godina bio sam i ja dok sam pohađao više razrede
Osnovne škole na Širokom Brijegu. Naime,
ona je bila tetka moga oca, pa me je primila na
Naši pokojni
F
Mladenu ulijevali svoju ljubav i satima je znao
s njima provoditi u razgovoru. Svojim je ponašanjem uvijek nastojao od samostana učiniti
jedno toplo obiteljsko gnijezdo. Nakon napornih gospojinskih dana, vjeronauka, graditeljskih radova, hodočašća mladeži nikad ne bi
bio umoran za druženje u samostanskoj razgovornici. Tu su dolazili oni predivni časi bratskog ozračja
i prepričavanja svega onoga što se po danu i tih
dana radilo u samostanu
i župi.
Istom je mjerom
i ozbiljnošću, s nekom samo njemu
viklom tremom
pristupao vjeronauku, propovijedi, pastoralnom razgovoru,
premišljanju kako
ovo ili ono učiniti, kao i onom da
treba stati u obranu
nejakih, obespravljenih, da sirotinji treba
dati, da se mora podignuti svoj glas, da treba stati pred tenkove.
Obiteljsko gnijezdo u samostanu
S velikim je poštovanjem kao mladi fratar
upijao iskustva naše starije braće. A oni su fra
Legao je vječno u
svoj Mekovac
Znao je dobro
zapažati. Znao je
krasnim upadicama
obogatiti rješenje
nekog problema.
Volio je čuvati fra
Vojin hrast iza onoga velikoga pred
crkvom. Znao je njemački jezik uistinu dobro, ali je učio i talijanski, učio koristiti računalo. No, uvijek je bio
sretan ako bi sve to netko drugi uradio. Ne, da
bi on bio lijen, već da bi tom drugom iskazao
poštovanje, da bi, osobito mlađima, bogoslovi-
Godište IV, broj 13
Piše: Fra Ante Marić, OFM
ra Mladen je bio hercegovački fratar.
Od svojih je roditelja ponio temelje
duboke i pouzdane vjere u dragoga
Boga. Na tim je temeljima sve gradio. Neizmjerno je volio svoje roditelje i svoju braću
i njihove obitelji. Ta je ljubav potakla onu
neizmjernu ljubav koju je kao svećenik i
redovnik pružao prema obiteljima s kojima je kao fratar bio djelatan. On je u
svakoj majci vidio svoju Bondžušu, kako
su njegovu mamu Janju po djevojačkom
prezimenu zvali, i u svakom ocu je vidio
svoga Ćakića, kako su njegova oca Franju
od milja zvali. A u svim je ljudima vidio
svoju braću, u djeci je vidio svoje nećake.
On je svojim vjernicima bio neizmjerljivo
odan i privržen.
36
Fra Mladen je rođen 19. prosinca 1950. u Izbičnu. Njegovi su roditelji Franjo i Janja r. Bondža.
Kršten je 22. prosinca 1952. također u Izbičnu.
Pučku je školu pohađao od 1957.-1961. u Izbičnu;
1961.-1963. u D. Crnču; 1963.-1965. na Čerinu.
Nakon toga se prijavio u sjemenište Hercegovačke
franjevačke provincije, te je srednju školu završio
u Franjevačkoj gimnaziji i sjemeništu u Visokom
1965.-1969., a Filozofiju i teologiju od 1972.1974. u Sarajevu i od 1974.-1977. u Fuldi, gdje
je i diplomirao s temom „Obitelj u Hercegovini u
promjeni vremena“.
Franjevački je habit obukao 14. srpnja 1969.
na Humcu, novicijat ima od 14. srpnja 1969. do
19. kolovoza 1969. i od veljače 1971. do siječnja
1972., jednostavne zavjete polaže 5. siječnja 1972.
na Humcu, a vječne 29. ožujka 1976. također
na Humcu. Đakonat mu je podijelio 24. travnja
1976. i za svećenika ga zaredio 5. lipnja 1976 u
Fuldi Eduard Schick, biskup.
Njegove svećeničke i redovničke službe bijahu:
Duh. pom. na Širokom Brijegu od kolovoza 1977.
do srpnja 1987.; Samostanski vikar na Širokom
Brijegu od kolovoza 1982. do srpnja 1987.; Dekan
širokobriješkog dekanata od srpnja 1987. do kolovoza 1991.; Gvardijan i župnik na Širokom Brijegu
od srpnja 1987. do kolovoza 1991.; Rekovalenscent
u Gorici od kolovoza 1991. do kolovoza 1992.; Župni vikar u Vitini od kolovoza 1992. do 1. ožujka
1994.; Župnik u Vitini od 1. ožujka 1994. do 20.
kolovoza 2000.; Isp. i prop. na Humcu od kolovoza
2000. do 12. svibnja 2003.; Pomoćni odgojitelj u
sjemeništu na Humcu od ožujka 2001. do 29. lipnja 2001.; Gvardijan u Zagrebu-Dubravi od 12.
svibnja 2003.; Član Vijeća za duhovnost od 25.
kolovoza 2005.
ma u Zagrebu odao svoju iskrenu privrženost.
Volio je uvijek izračunati što će zajednici biti
korisnije isplativije. Uvijek je na samom početku bilo kojeg čina jasno vidio kako ga treba
i završiti.
On je znao da je teško obolio. Znao i s tim
sam htio izići na kraj. Vidjeti i kako će to završiti. Znao je da će poći svom dragom Bogu kojeg je upio s majčinskim mlijekom i odgojem.
Nije se bojao, jer je znao. To znanje i nije imalo namjeru skriti suze kad bi potekle. Ta znao
je. Ovogodišnji su ga mladomisnici fra Stipan i
fra Slaven razgovarali svojim planovima.
- Gardo, moraš mi biti na mladoj sv. misi!
On ih je gledao s jednom neopisivom ljubavi i samo šutio, šutio. I suze su šutjele na njegovim očnim kapcima. On je znao. Legao je
vječno u svoj Mekovac. Tu su negdje ta braća
oko njega s kojima je tolike godine, mjesece,
dane i sate podijelio. Otišao je s toliko ljubavi koju su mjerile tolike prerane i neočekivane
smrti, toliki prekinuti životi. Ne samo njegovih Rajka i Mladena, već tolikih mladića i djevojaka koje je franjevački iz dna duše volio.
Prvi Božić bez fra Mladena
Fra Mladene, evo će Božić. Prvi bez Tebe.
Sve će mi biti još draže, jer ćeš biti u svemu
tome. Uistinu i više nego kad smo ga porukama izmijenili. Božićnica će odzvanjati tvojom
dobrom dušom, prijatelju! I ostat će to kratko
vrijeme preda mnom i pred svima nama do našeg vječnog susreta. A u povjesnici će Tvoje i
moje Zajednice ostati zapisano:
Die 8. Augusti 2010. in monasterio in Zagreb pie in Domino obiit R. P. MLADEN
HRKAĆ de Izbično, ex-cappellanus, ex-parochus, actualis guardianus, anno vitae 60,
religionis 42 et sacerdotii 35. Sepultus est in
coemeterio Mekovac in Široki Brijeg.
Samo se, oče fra Mladene, živjelo za ovih nekoliko redaka. Samo se za njih i isplatilo živjeti.
37
Godište IV, broj 13
IN MEMORIAM
FRA MLADENU HRKAĆU
Svjedočanstva
Piše: Mila Matković, FSR
P
rije pet godina doživjela sam čudesnu
milost ozdravljenja. Zašto sam toliko
šutjela? Ni sama ne znam. Možda zato
što u srcu nisam za to osjetila pravo vrijeme
Ali sada - gonjena glasom koji mi kaže: „Nisi
Isusu javno odala zahvalnost“, iznosim svu
svoju ljubav i zahvalnost mom Nebeskom liječniku.
Sve je počelo jakim bolovima u ramenu
moje lijeve ruke. Ukućani su me nagovarali
da idem doktoru, ali ja nisam bila spremna
na jake lijekove. Sve se u meni bunilo protiv
toga. Kada je došao četvrtak osjetila sam da
mi srce gori od uzbuđenja. Na Brijeg! Mom
Korablja FSR-a
Piše: Vlado Glavina, FSR
Godište IV, broj 13
K
ada je Noa počeo graditi korablju
mnogi su se čudili i podsmjehivali pitajući se što taj čovjek radi, ali Noa je
znao da je ono što je Bog od njega zahtijevao
bitnije od njihove zajedljivosti. Kada je Bog
pustio potop na zemlju svi su shvatili da je
jedini spas Noina korablja i da je taj čovjek
bio u pravu.
Članovi FSR-a grade korablju nasljedujući
sv Franju gradeći je od molitve, posta, djela
milosrđa i ljubavi. Pozivaju i druge da im se
pridruže. I opet se neki
čude i podsmjehuju kao
u Noino vrijeme, ali
kada dođu oluje života i
oni shvate gdje je jedini
spas.
38
I dok se naša braća i sestre u Kristu, potaknuta Božjom milošću, odlučuju odazvati
Božjem pozivu i stupiti u članstvo FSR-a i ne
slute da ulaze u korablju koja će im biti sigurno utočište od svih oluja u životu. Korablju
FSR-a je na Božju riječ napravio sv Franjo i
ona je čvrsta i neporočna već osam stoljeća
odolijevajući vremenu i nevremenu, olujama i
potopima povijesti, ali ju ništa i nitko ne može
uništiti jer je na Božjoj riječi utemeljena, Franjinim trudom i svetim životom napravljena i
na pravi kurs stavljena, Franjevačkim redom,
Klarisama i FSR održavana.
Uz Božju pomoć će naša korablja ploviti
uzburkanim morem života, ali sigurna će stići na svoje odredište u
mirnu luku vječnosti za
kojom žudi svako srce
gdje nas čeka Onaj kod
kojega smo svi u dlan
upisani i za kojeg naš
sveti otac Franjo reče:
Bog moj i sve moje.
Hvaljen budi Gospodine moj po sestri nam tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (sv. Franjo)
Manda Zovko
Manda Zovko rođena je 19. 4.
1926. u obiteljji Mate Mandić i
Jele r. Kožul. Od rane mladosti
bila je u Trećem redu. Sa šest godina ostala je bez majke zajedno s
sestrom i tek rođenim bratom.
Otac Mate ženi se potom s Matijom, zvanom baba Šotra, jednom divnom i plemenitom ženom koja je rodila još četiri sina. Uvijek se s
puno ljubavi davala za svu djecu. Mate, Mandin otac
je nestao u ratnom vihoru Drugog svjetskog rata i ni
danas se ne zna za njegov grob. Manda je tako kao
najstarije dijete dosta rano počela raditi u Dogani da
donese koji dinar u svoju obitelj. Molitva joj je uvijek bila na prvom mjestu, a trećarski blagoslov velika
okrijepa. Kršćanski brak sklopila je 1949. s Markom
Zovkom s kojim je rodila četvero djece. Do zadnjeg
dana uvijek je majčinski pitala: Dico, jeste li išli u crkvu, na misu? Rado je čitala vjerski tisak. Nakon što
su proslavili 60 godina braka ubrzo joj umire najmlađa kćer Vinka. S bolom u srcu i molitvom na usnama
prihvatila je ovaj gubitak djeteta, ali je majčino srce
patilo. Tiho je umrla 2. kolovoza na blagdan Gospe
od Anđela kojoj se uvijek utjecala. Sakramentima
umirućih opremio ju je fra Vitomir Musa, koji je
predvodio i sprovodne obrede i svetu misu za pok.
Mandu.
Bogu zahvaljujemo za sve darove koje je dao po
našoj sestri trećarici.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
Mila Grbešić
Tog sunčanog 28. kolovoza
2010. još jedan cvijet iz Franjinog vrta ubran je za Nebo. Mila
Grbešić rodila se 12.10. 1921. u
obitelji Ante Grbešić i Marije r.
Cigić koji su imali šestero djece.
Rad, molitva i skromnost resili
su njezin mladenački život. Kao i sve djevojke njezine generacije rano postaje članicom Trećeg reda i s
ljubavlju nasljeduje Krista. Kakav je život imala dovoljno govori činjenica da od 1967. g. nakon majčine smrti ostaje sama u rodnoj kući boreći se s teškim
težačkim životom i životom djevojke kojoj su sve
životne prilike za udaju ostale po bojištima II. svjetskog rata. Mila je obilježila toplinom moje sjećanje
na dane djetinjstva. U ona davna vremena kad bi joj
stizala pisma od rođaka iz daleka svita, ja bih ga do-
nijela, a za nagradu bih dobijala kocku šećera. Draga
Mile, nijedna čokolada nije bila tako slatka kao tvoja kocka šećera. Nijedna djevojka iz sela se nije udala bez djevojačke opreme koju bi otkala na stanu
vrijedna tkalja Mila Šišalica, kako su je svi u selu
zvali. A kad dođe proljeće vrijedna Mila prebaci motiku preko ramena i žurno priprema zemlju za
krumpir, duhan... A svakoga prvog petka i na sv.
nedjelju Mila bi radosno hrlila Gospodinu noseći
mu sve svoje potrebe i svoju ustrajnu vjeru u Božju
providnost. Bila je svima simbol ustrajnosti i čvstine. Veselog lica, zaogrnutog cvjetastim rudenjakom,
čvrstim korakom išla je na Brijeg ili u našu crkvu u
selu. Uvijek pješke. Do prije četiri mjeseca, koliko je
trajala njezina bolest. Njezin život je, kao svijeća
koja se polako troši, išao svome kraju. Njezin sestrić
Ante, uzeo je svoju tetku Milu k sebi ne ostavivši je
ni trenutka samu, pružajući joj neophodnu skrb i
pažnju. A ona je nakon što je popila kavu, jedini
luksuz, svog života, sklopila oči i usnula u Gospodinu opremljena sakramentima umirućih koje joj je
podijelio fra Dane Karačić. Sprovodne obrede i svetu misu za pokoj njezine duše predvodio je fra Tomislav Jelić.
Neka ti je pokoj vječni i mir u zagrljaju sv. Franje
i Krista koje si beskrajno ljubila!
s. Vesna Mandić
Danica Matijević
Naša pokojna sestra Danica
Dana Matijević je rođena na
Uzarićima13.10. 1924. od oca
Mirka i majke Kate r. Lovrić.
Bila je najstarija od sedmero djece. Otac joj umire 1989. a majka
1993.. te tako Dana ostaje sama
živjeti u obiteljskoj kući. Nije se udavala, pa nije
imala svoje obitelji, ali je pomagala braći i sestrama,
te njihovoj djeci u svakom pogledu. Bilo joj je drago
kada bi je posjetili prigodom obilaska starih i bolesnih trećara. Znala je zahvaljivati što nije zaboravljena te bi kazala: „Bogu hvala nije mi ni do čega, ali mi
razgovor krijepi dušu.“ U posljednjim danima ovozemaljskog života njegovana je pažnjom i ljubavlju
svojih najbližih. Umrla je nakon kraće bolesti 22. 9.
2010.g. sakramentima umirućih opremio ju je fra
Tomislav Puljić. Svetu misu za pokoj njezine duše i
sprovodne obrede na groblju Šarampovo predvodio
je fra Vitomir Musa.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. Senka Mandić
39
Godište IV, broj 13
Moj Nebeski
liječnik
Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu!
On je moj Nebeski liječnik kojem moram
ići.
Svećenik je toga dana propovijedao o ženi
koja je dotakla Isusovu haljinu i vapijućom
vjerom bila izliječena. Vapila sam: „Isuse i ja
sam u mnoštvu kao ona žena i dotičem Te
srcem, zovem Te. Dođi, dođi Isuse dotakni
moje bolesno rame. Ti si moj Nebeski liječnik. Ja vjerujem, ja znam da mi hoćeš i možeš
pomoći.“ Podigla sam oči: Isus u Presvetom
Oltarskom Sakramentu. Gledala sam u oči
mom Isusu.
Suze su mi se slijevale niz lice.
Prošlo je par dana ne razmišljajući o boli,
ali jednog jutra, radeći neke kretnje koje su
dugo vremena bile nemoguće stanem i u
čudu uzviknem: „Isuse, pa ja mogu pomaknuti ruku bez boli! Hvala Ti, moj Nebeski
liječniče!“
Srce je pjevalo molitvu zahvale u tišini
duše.
Naši pokojni
Vinka Jelić
Pokojna Vinka je rođena 18. siječnja 1934. godine u Mokrom
- Trn u obitelji Franje Jelić i Šime
r. Soldo. Na težak život protkan
posljedicama tek završenog rata
nadovezala se i smrt roditelja,
oca već 1946. a majke 1948. godine. Obitelj ostaje bez stupa, a Vinka, još dijete,
ostaje na brizi rodbini. Već kao mlada djevojka počela se boriti za svoj kruh radeći razne poslove. Nijednog se poštenog posla nije stidjela radeći od jutra do mraka. Najviše je godina provela u Duhanskoj
stanici - Dogani, gdje su svi cijenili njezin pošteni
rad i voljeli ovu veselu osoba, kakva je ostala cijeloga života bez obzira na sve poteškoće s kojima se
borila. Svoju nadu je crpila iz čvrste vjere u Boga, a
pripadnost Trećem redu sv. Franje bio je sigurno
izvor njezine radosti i povjerenja u Božju providnost. I tako je uvijek i bilo. Iako se nije udavala u
danima starosti i bolesti nije ostala sama. Posljednje
godine života živjela je s obitelji svoje bratane, ali
uvijek okružena pažnjom sve rodbine.
Opremljena sakramentima umirućih umrla je
29. rujna 2010. na Buni, a pokopana je u obiteljsku grobnicu na Trnu. Svetu misu za pokoj njezine duše i sprovodne obrede predvodio je fra Stipe
Biško koji je u propovjedi istaknuo njezin život u
duhu blaženstava. Vjerujemo da će joj Bog podariti
vječnu nagradu, a nazočni na njezinu posljednjem
ispraćaju na ovozemaljsko počivalište svojom molitvom su zahvalili pok. Vinki za svako dobro djelo
što je učinila, pa makar to ponekada bila samo topla riječ i osmijeh.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
Godište IV, broj 13
Danica Crnjac
Tog sunčanog listopadskog popodneva moje selo ispratilo je na
vječni počinak baku Danu, kako
smo je svi od milja zvali. Baka
svima, jer davno bijaše njezina
zora rađanja - najstarija u selu i
najstarija trećarica. Koliko ljubavi dade ta dobra duša. Koliko ljubavi prosu svojim životnim hodom. Rodila se 7.4. davne 1915.
godine u obitelji Nikole Cigić i Ive r. Soldo. Rodila
se u vrijeme kad je sve bila bol, bol i neimaština i
vjera u Boga. Udala se i sa svojim mužem Ivanom
rodila je 4 sina. Postala je udovica još 1950. g. i cijelog života ostala uzorna i poštovana udovica. Tre-
40
Hvaljen budi Gospodine moj po sestri nam
balo se boriti s nejakom djecom, bez muške snage
za kopati. Ali silan je Bog na djelu. U svom udovištvu, s vjerom u Boga i nadom protiv svake nade
školovala je sinove, slala ih u svit, ali s molbom njihovog pokojnog oca da se, Bože, ne bi upisali u Partiju. I nisu. Vjerni Bogu, svom pokojnom ocu i
majci. Kao i sve naše bake i mame, baka Dana je
trećarica. Bože, koja radost kad bi je sa s. Ankom
došla posjetiti. S bolesničkog kreveta raširila bi ruke
u zagrljaj, a cijelo lice bi bilo ozareno. Željela je da
tu radost i blagoslov prenesemo na sve Franjine sinove i kćeri. Zahvalnost od skromne i svete udovice. Iz staračkih ruku nije ispuštala Očenaše. Znamo
da smo stalno bili u njezinim molitvama. Hvala ti
sv. Franjo za svaku njezinu Zdravomariju, hvala za
svetu žrtvu ljubavi. I u znak zahvale za svaki osmijeh i blagoslov neka ostane ovaj spomen, kao trag
njezine duše na zemlji. Pokojna Danica je umrla
22. listopada 2010. Sakramentima umirućih opremio ju je fra Vine Ledušić.
Sprovodne obrede i svetu misu za pokoj njezine
duše predvodio je fra Nikola Rosančić.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. Vesna Mandić
Janja Mikulić
U subotu, 6. studenog 2010. g.
blago u Gospodinu preminula
je naša draga sestra Janja Mikulić - Baraćuša, napustivši ovozemaljski svijet u sedamdesetoj
godini života. Rođena je 12. veljače 1940. g. u Čerigaju, od
majke Franke i oca Ivana Baraća. Osmo je od devetero djece. Još kao dijete ostaje bez oca u teškim
poratnim godinama. S majkom, braćom i sestrama
radila je sve teške poslove. S pouzdanjem u Boga i
Božju providnost odrastali su i preživljavali. Molitvom su započinjali svaki svoj dan i s molitvom na
usnama ga i završavali. Kao mlada djevojka pristupila je Trećem franjevačkom redu, još davne 1957.
g. Svoj život je proživjela slijedeći stope sv. Franje.
U 18. g. udaje se na Dužice za Rajka Mikulića. U
kršćanskom braku rodila je troje djece, Senku, Boru
i Ivana koji su joj podarili osmero unučadi i troje
praunučadi. Svoju je djecu odgajala u skladu s kršćanskim načelima, pokazujući im svojim primjerom kako nositi sve životne križeve i nikada ne izgubiti vjeru u Boga. 2005. g. ostaje bez svog
životnog suputnika, ali ne i bez snage da hrabro nastavi kroz život s krunicom u ruci i nadom da će se
ponovno sresti u vječnom kraljevstvu nebeskom.
tjelesnoj smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće. (sv. Franjo)
Bila je vedre naravi, plemenita, uvijek spremna pomoći i pružiti utjehu svima u potrebi zbog čega su
je svi veoma cijenili. Sve životne kušnje prihvaćala
je spremno i kao dar Božji. Naša sestra Janja molila
je za sve, za svoje prijatelje, obitelj, za ljude znane i
neznane, a za sebe je molila blaženu i sretnu smrt
kojom ju je Gospodin nagradio. Iza sebe je ostavila
veliku prazninu i tugu u srcima svojih bližnjih, ali i
lijepe uspomene i veliko hvala za sve dobro što je
učinila za svoju obitelj, prijatelje, župu i svoju trećarsku zajednicu, nikad ne tražeći ništa zauzvrat.
Pokopana je u groblju Crkvine na Dužicama. Svetu
misu za pokoj njezine duše predvodio je župnik iz
Rasna, fra Ante Kurtović.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
s. Mila Zelenika
Ljubica Ćavar
Dana 27. 11. 2010. umrla je naša
sestra Ljubica Ćavar.
Pokojna Ljubica rođena je 11.
2. 1939. u obitelji Ilije i Ivice Kraljević u Dobriču. Otac Ilija pogiba u ratu 1941. pa dvogodišnja
Ljubica ostaje bez oca i trudnom
majkom koja te godine rađa drugo dijete Maricu.
Sa 16 godina odlazi u Mostar gdje radi kao kućna
pomoćnica, a zatim u tvornici tekstilne industrije u
Vrapčićima. Sa 25 godina udaje se za Andriju Ćavara iz Knešpolja s kojim je živjela u kršćanskom
braku 46 godina i rodila četvero djece: sina Željka
te kćeri Vesnu, Dijanu i Anitu. Ima i troje unučadi: Luku, Luciju i Jana. Ljubica je do zadnjeg dana
svog života bila aktivna i odana Bogu.
Bila je članica KUD Crnašnica, a u Crkvenom
zboru je pjevala od samog osnutka. Pored obiteljskih obveza koje je savjesno izvršavala kao uzorna majka i supruga, uvijek je neumorno koračala
prema crkvi na probu zbora i svetu misu. U FSR
se učlanila 2004. Sv. misu za pokoj njezine duše
i sprovodne obrede predvodio je fra Tomislav Jelić
koji je naglasio da je talent koji joj je Bog dao u
daru pjevanja ona nesebično podarila Bogu slaveći ga kroz pjevanje u crkvenom zboru i službi sv.
Mise.
Vođa crkvenog zbora Marko Salavarda kazao
je da je pokojna Ljubica doslovno pjevajući otišla
u nebo, jer su večer prije imali probu na kojoj su
vježbali pjesme i pravili planove za Božićni koncert.
Otišla je slaveći Boga pjesmom - neka je u nebu
dočeka pjesma anđeoskih zborova.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
b. Vlado Glavina
Fra Marko Jukić
U srijedu 1. prosinca 2010. preminuo je fra Marko Jukić, aktualni župnik župe svetog Ivana
Krstitelja u Roškom Polju, u 40.
godini života, 21. godini redovništva i 14. godini svećeništva.
Fra Marko je rođen 24. travnja 1971. u Posušju, župa Bezgrješnog začeća BDM. Franjevački habit obukao je
15. srpnja 1990. na Humcu. Teologiju je studirao
u Makarskoj, Zagrebu i Veroni. Svečane zavjete položio je 17. rujna 1995. u Međugorju. Za đakona
je zaređen 28. travnja 1996. u Veroni, a za svećenika 31. svibnja 1997. također u Veroni. Obnašao je
službe župnog vikara i župnika: u Tomislavgradu,
Posuškom Gracu a od 2003. u Roškom Polju do
2010. Bio je istinski ljubitelj svetog Franje i njegov odani sin. Poštovan od cijeloga puka, a posebno od mladih kojima je životom približavao
asiškog sveca. Župa svetog Ivana Krstitelja u Roškom Polju se 4. prosinca oprostila od svog župnika.
Svetu misu zadušnicu predvodio je mostarsko – duvanjski biskup mons. Ratko Perić u koncelebraciji s
fra Ivanom Sesarom, provincijalom, fra Gabrijelom
Miočem, duvanjskim župnikom i dekanom i još
28 svećenika. U svojoj propovijedi otac biskup je
govorio o budnosti na koju nas poziva adventsko
vrijeme, koje simboliziraju upaljene svjetiljke – a
pokojni fra Marko je smrtno stradao želeći upaliti
svjetlo za misare zorničare. Fra Markov životopis
iznio je fra Gabrijel Mioč, koji je na kraju izmolio
molitvu nad lijesom, te je povorka krenula prema
Posušju gdje je na groblju Martića Križ slavljena
sveta misa zadušnica koju je predvodio provincijal
fra Ivan Sesar sa još preko stotinu svećenika.
Provincijal je u homiliji istaknuo: „U ovom trenutku kada pratimo dragog fra Marka na vječni počinak, doživljavamo da nam sav njegov život u jednom
trenu zasja u nekom neobičnom svjetlu, i to obasjan
onom zbiljom u koju se po smrti zaputio… Braćo i
sestre, koje li simbolike! Položio je svoj mladi život
osvjetljavajući drugima put do Boga… Fra Marko,
rasuo si sebe u mnoga srca i zato ćeš živjeti u bezbroj
života“.
Na kraju misnog slavlja od pokojnika su se
oprostili: don Tomo Vukšić, gen. vikar, u ime župe
Roško Polje, Anica Orlović, fra Gabrijel Mioč, u
ime obitelji i rodbine, Cvitan Jukić, predsjednik
posuške Frame, te u ime rodne župe fra Milan Lončar, posuški župnik.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
41
Godište IV, broj 13
Naši pokojni
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu…
Piše: Magdalena Vukoja, FSR
Moga bića... bit
Zašto si me poželio?
Što si to naumio?
Dok si me stvarao,
jesi li se smiješkao?
Što si to smišljao?
Jesi li me sanjao?
U srcu dok si tražio,
moga bića...bit,
jesi se umorio?
... Ti, Ti si me ljubio...
***
Ti
Mala da Te slavim...
Slaba da Te svjedočim...
Plašljiva da se žrtvujem...
Kao suhi list,
nose me olujni vjetrovi
burnih vremena...
Nek me lome,
nek me i slome,
znam gdje sam rasla,
gdje listala
tako:
mala
slaba
i plašljiva
poklanjam se...
Probudih se jutros snena,
S pjesmom o Tebi na usnama,
Možda sam s Tobom šetala,
S Tobom plakala,
Suzama Te pratila,
Kao ona koja Te ljubila,
Kosom Ti noge brisala…
Godište IV, broj 13
Kršćanski supruže! Ugledaj se u svetoga Josipa
započinjajući svoj svakodnevni posao u Bogu i dovršavajući ga za Njega. Ljubi one koji ti pripadaju
kao što je sveti poočim ljubio Isusa i budi njihov
vjerni zaštitnik!
Kršćanska suprugo! Imaj za uzor ideal svega ženskog roda, Blagoslovljenu Majku Božju. U radosti i
žalosti Ona će biti tvoja zagovornica uz prijestolja
svoga Sina.
Ne zaboravljajte svakodnevnu molitvu, svetkujte nedjelju i blagdane i često primajte svete sakramnete nakon dobre pripreme. Kad god je moguće
zajedno izmolite jutarnje i večernje molitve te
molitvu prije jela.
Pričajte djeci o Bogu i Njegovim svecima. Tijekom svetih dana korizme govorite im o njihovu
Spasitelju koji trpi. U uskrsno vrijeme o Njegovom
slavnom uskrsnuću. U vrijeme Božića o Njegovu
rođenju. Vidjet ćete kakav će dubok dojam to ostaviti na razmišljanje vaše djece.
Sv. Ivan Marija Vianney, franjevački trećoredac
42
Čestit Božić i
sretna Nova godina!
“Veselje ti navješæujem, puèe kršæanski.
Jerbo se kralj u Betlemu rodi nebeski...”
Èestit i blagoslovljen Božiæ te sretnu i uspješnu
2011.godinu želi Vam
www.tem.ba
Općina Široki Brijeg
Čestit Božić i sretna
Nova godina!
Sretan Božić i
Nova godina!
Općinski načelnik
Miro Kraljević
Predsjednik Općinskog vijeća
Nedjeljko Bokšić
www.tiskara-logotip.com
Slatko je u mom osjetiti srcu...
Slatko je u mom osjetiti srcu
kako se rađa u skromnosti ljubav.
Slatko je znati da nisam više sam ja
nego sam dio života bez kraja
koji se sjajem oko mene blista
kao dar Njeg’ve ljubavi bez kraja
Dade nam nebo i blistave zvijezde,
brata nam sunce i brata nam mjesec
i majku zemlju, plodove i polja,
cvijeće, oganj, vjetar, zrak i čistu vodu.
Izvor života za sva stvorenja,
kao dar Njeg’ve ljubavi bez kraja.
Vijek budi slavljen, o naš Gospod Bože,
koji si svemir stvorio cijeli!
Vijek budi slavljen, o naš Gospod Bože,
jer svi smo mi Tvoja stvorenja!
Kao dar Njeg’ve ljubavi bez kraja,
blažen je koji ponizno Mu služi.

Zvona Delorite Velika Gospa 2014.

Fojnička škrinja broj 13

Fojnička škrinja broj 19

Ljekarništvo u Franjevačkim samostanima Provincije

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk

Idite i vi u vinograd

Suvremena pitanja broj 10

“Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i

VJESNIK - Franjevci trećoredci glagoljaši

cijeli dokument u PDF formatu možete pročitati na ovom

- Svjetlo riječi

Mir i dobro 1-2011.pdf - Hercegovačka franjevačka provincija

tragovi

VJESNIK - Franjevci trećoredci glagoljaši

- Novicijat Bosne Srebrene

1_mir 1_2013.pdf - Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja

A R H I V A 2014