KAZALO UREDNIKOVA RIJEČ ......................................................................11 JAVNA PISMA DHK HB Javno pismo ...................................................................................13 Javno pismo DHK HB Matici hrvatskoj ........................................15 PROZA Ante KRALJEVIĆ Otrov zmije ....................................................................................17 Željka TOTIĆ PANDŽA Petar – Stijena ................................................................................24 Krunoslav ŠETKA Intervju sa spomenikom gastarbajteru ...........................................40 Darko JUKA Pirgo ...............................................................................................44 4 OSVIT 1–4/2013. Mato NEDIĆ Želja ...............................................................................................52 Biser s Brijuna ...............................................................................58 Bože BILOBRK Tko je glavna faca ..........................................................................64 Nikola ŠIMIĆ TONIN Rijeka riječi ....................................................................................71 Ivan OREHOVAC Na radnom stolu .............................................................................74 PJESNIŠTVO Mijo TOKIĆ Zadarske minijature (1971. – 2011.)..............................................81 Igor ŠIPIĆ TIŠINA LIMBA ............................................................................84 Diva................................................................................................84 Buna ...............................................................................................85 Bobovac .........................................................................................85 Katarina..........................................................................................86 Kraljeva Sutjeska ...........................................................................87 Blagaj .............................................................................................90 Murvinim vijencem ovjenčan ........................................................91 KAZALO 5 Tišina limba ...................................................................................92 Pusti Grčku u srce ..........................................................................94 Opraštam ti, poezijo!......................................................................95 Matej ŠKARICA Hrvatska A. D. 2013. .....................................................................96 Maja TOMAS Sunce..............................................................................................98 Jesen ...............................................................................................98 Tebi, koji mijenjaš moj svijet ........................................................98 Jednom, kada svi otiđete ................................................................99 Moj Bože .......................................................................................99 Savez neraskidiv ..........................................................................100 Slavo Antin BAGO Čovik............................................................................................101 Vičnost .........................................................................................101 Humačka ploča ............................................................................102 Zvizdana zrnca .............................................................................102 Zvizda Danica ..............................................................................103 Budimo zahvalni ..........................................................................103 Lirske tice ....................................................................................103 Jozefina PRANJIĆ i Mara Cica ŠAKOTIĆ U parku nobelovaca .....................................................................104 Žaklina GLIBO RIJEČI S VRHA VALA ..............................................................106 Duh ..............................................................................................106 6 OSVIT 1–4/2013. Naša tajna.....................................................................................106 Magično klupko ..........................................................................106 Mudrovanje ..................................................................................107 Kao more ljubav.........................................................................107 Ljubav ..........................................................................................107 Susret ...........................................................................................107 Sama ............................................................................................108 Spoznaja .......................................................................................108 Razdvojeni morem .....................................................................108 Fabijan LOVRIĆ Pjevam .........................................................................................109 MLADI PJESNICI Ante BANOVIĆ Djevojka s totemom slona ...........................................................111 Bili smo i nismo u onome vaktu ..................................................112 Šima MAJIĆ Melankoliče u meni .....................................................................113 Dermatološka varka .....................................................................113 Mirana ROGIĆ Šta te smiri rijeko moja? ..............................................................114 Rogići to bijahu, bježahu .............................................................115 KAZALO 7 DJEČJA KNJIŽEVNOST Malkica DUGEČ Djeca i rode ................................................................................117 Dva prvašića ................................................................................118 Iz inata.........................................................................................119 Kakove pisanice želi Ančica ........................................................120 Učiteljev šešir ..............................................................................120 Sonja JURIĆ Suncokret pognute glave..............................................................121 Bilo kuda brzi svuda ....................................................................123 Žuti kišobran ................................................................................124 Kroz ključanicu ............................................................................125 DRAMA Alojz PAVLOVIĆ Braniteljski krikovi ......................................................................127 8 OSVIT 1–4/2013. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆ Poslovice u hrvatskom i engleskom jeziku ..................................169 OGLEDI I PROSUDBE Mato NEDIĆ Antički rim i kršćanska epopeja u romanu Quo vadis Henryka Sienkiewicza ................................................213 Mira ŠUBAŠIĆ Okvir za život...............................................................................222 Ivo Mijo ANDRIĆ Bilosnićev glas stvarnosti ............................................................226 Otine slike i naše prilike ..............................................................232 Fabijan LOVRIĆ Sonja Jurić – Djeci Majčina sela u Međugorju ............................236 Ivan BAKOVIĆ Smisao se nalazi na kraju puta .....................................................240 Momčilo SPASOJEVIĆ Pjesme prožete optimizmom i vedrinom .....................................245 KAZALO 9 Igor ŽIC Dugo putovanje u noć ..................................................................251 Nikola ŠIMIĆ TONIN Moždanim platnima .....................................................................264 Rama u književnome stvaralaštvu Rajka Glibe ...........................276 PROSUDBE Marko MATIĆ Osuđeni na zajedništvo ................................................................289 Anto GAVRIĆ Jedno lice sa tri naličja .................................................................298 AFORIZMI Stipe GOLAC Ovce i vukovi ...............................................................................303 Narod ima u duši, u džepu nema već odavno .............................307 10 OSVIT 1–4/2013. DOKUMENTI Izvješće o radu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne od 9. lipnja 2012. do 1. lipnja 2013. ............................................309 UREDNIKOVA RIJEČ OSVIT 11 Poštovani suradnici i čitatelji, Osvanuo je dan kada će Osvit osvanuti u vašim rukama. Kao i do sada, isti suradnici na izradi ovog književnog glasila u nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, uz mnogo truda i mnoštvo tekstova koji zbog obima časopisa nisu mogli biti tiskani u ovom broju, privedoše započeto, kako se Osvit ne bi ugasio. U ovoj igri samo je jedan pobjednik, a to si ti dragi čitatelju i dragi suradniče. Tvoja kreativnost donese snagu krilima Osvita koji, sazdan od: pjesama istaknutih i mladih pjesnika, proznih tekstova (priča ili dijelova većih književnih cjelina), dramskih tekstova, osvrta, zanimljivosti, zakorači i u znanstvene teme, čiju paradigmatsku znatiželju i potrebitost nismo mogli zanemariti, niti, zbog aktualnosti, ostaviti po strani. Dobro bi bilo da brojevi budu jedinačni, od jedan do četiri, u pravilnim intervalima, kao godišnja doba, a da svi zajedno, posebice oko 140 članova DHK HB, sa što većom ozbiljnošću podupremo redovitom članarinom, naš, svoj književni časopis koji je mnogima bio prvo ukazanje vlastitih radova na putu začudnog svijeta književnosti. Dobro bi bilo i da obveze društveno-političke zajednice prema nama budu korektnije i pravodobnije, kako bi ovo stresno vrijeme što lakše prebrodili i riješili se dugova, koje moram spočitnuti. Sama razdioba na određena poglavlja, također je ostala ista, s tim da nismo u financijskoj mogućnosti recenzirati znanstveno-stručne radove, ali će nastojanja ići k tome da sami autori, za sada, učine taj napor, a onda će biti, bar za jedan rad, sredstava kako bi se osigurali potrebni kataloški brojevi. Pri tome ćemo voditi računa da to budu aktualni radovi, znanstveno i stručno utemeljeni na jasnoj istraživačkoj osnovi. Ovaj Osvit izlazi u mjesecu prosincu, mjesecu darivanja, ljubavi, rođenja i vjere u život, vjere u onoga koji će postati Bog. Neka 12 OSVIT 1–4/2013. ta vjera drži i vodi vaš stvaralački duh u nove ljepote, ugodnije ozračje mira i suradnje, kako bi vaše obitelji osjetile stvaralačku energiju pozitivnosti, i sudjelovale u vašoj radosti. Vaša zvijezda vam pokazuje put. Vrijeme je poći. Vaš urednik: Fabijan Lovrić OSVIT 13 JAVNA JAVNA PISMA PISMA DHK DHK HB HB Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne je na Izvanrednoj skupštini 15. studenoga 2013. godine održalo kraću raspravu o položaju hrvatskog naroda i hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Jedan od zaključaka bio je da se sa skupa uputi javno pismo o stavu Skupštine prema tom pitanju. JAVNO PISMO Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prema svome poslanju i prema definiranoj djelatnosti i zadatcima utvrđenim u Statutu Društva posebno je dužno skrbiti o razvoju i afirmaciji hrvatskog jezika, o kontinuiranom napretku i valorizaciji hrvatske književnosti, o zaštititi slobode književnog stvaralaštva i djelovanja, te trajnom utjecaju na oblikovanje kulturne politike u Bosni i Hercegovini. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, kao nacionalna udruga prema svome osnovnom poslanju i opredjeljenju, upućeno je na skrb o nacionalnom identitetu, što osobito podrazumijeva skrb o hrvatskom jeziku kao okosnici toga identiteta. Hrvatski jezik, odnosno, njegov status i položaj u državnoj zajednici u kojoj Hrvati obitavaju, dosljedan je pokazatelj stanja duha i slobode naroda u toj zajednici. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje kvaziznanstvene i slične kvalifikacije koje se odnose na hrvatski jezik, osobito odbacuju negiranje njegove posebnosti i značenja za hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne osobito odbacuje neargu- 14 OSVIT 1–4/2013. mentirane i zlonamjerne stavove koji se temelje na vrjednovanju i usporedbi protivničkih plemenitih nakana s mogućim lošim posljedicama naših postupaka. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra da Hrvati kao konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini baštine puno pravo na zaštitu, iskazivanje i razvoj nacionalnog identiteta u punom kapacitetu, te da to pravo nije potrošivo i ne može se i ne smije se izgubiti u konstituciji države Bosne i Hercegovine. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne potičući razvoj hrvatskog nacionalnog identiteta odbacuje opcije u kojima se doprinos hrvatske nacionalne baštine pokušava prikazati kao nevažan za postojanje i razvoj Bosne i Hercegovine. Stoga se ovo Društvo zalaže za postojanje i djelovanje hrvatskih nacionalnih institucija, posebno medija kao javnih ustanova koje trebaju uživati javnu državnu skrb. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne razvijajući svoju temeljnu djelatnost odbacuje tzv. paradigme melting pot-a kao potrošene i prevladane koncepcije i zalaže se za salad bowl, da različite nacionalnosti i različite kulture, unoseći svoju kulturu i tradiciju ne odustaju ni od čega, nego oplemenjuju svoj identitet u zajednici s drugima te supostoje s drugim kulturama i tradicijama. DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE Ur. broj: 83-57/13. U Mostaru 21. studenoga 2013. Predsjednik Ivan Sivrić CROATIAN WRITERS ASSOCIATION HERZEG BOSNIA - MOSTAR Trg hrvatskih velikana bb, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, 88000 Mostar, tel/fax: 36/ 324-432, e-mail: dhkhb@tel.net.ba , info@dhkhb.org ,web: www.dhkhb.org Ur. broj: 83-58/13. Mostar, 2. prosinca 2013. JAVNO PISMO DHK HB MATICI HRVATSKOJ U povodu objavljivanja Nacrta zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika kojega je izradila Matica hrvatska, te različitih reakcija na objavu, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne upućuje Javnu obavijest Matici hrvatskoj. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne pridružuje se javnoj raspravi o Nacrtu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika kojega je izradila Matica hrvatska. Na taj način Društvo slijedi svoje temeljno poslanje ispunjavanja ciljeva i zadaća što su jasno definirani u Statutu DHK HB te želi pridonijeti kvalitetnijoj izradi Nacrta zakona. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne ponosno baštini višestoljetnu povijest hrvatskog jezika te prihvaća promicanje i zaštitu hrvatskog jezika kao stalnu obvezu i odgovornost u vlastitom djelovanju. 16 OSVIT 1–4/2013. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje sve kvaziznanstvene nasrtaje na hrvatski jezik u prošlosti, odbija pokušaje njegova zatiranja u sadašnjosti te odbacuje sva nastojanja u vezi s odnarođivanjem, odnosno dezintegracijom hrvatskog naroda. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne kao udruga koja okuplja stvaratelje iz područja nacionalne književnosti osjeća se obveznom i dužnom sudjelovati u normiranju hrvatskog jezika na svim razinama, u svim prostorima gdje Hrvati žive i u svako vrijeme pridonositi punini iskazivanja nacionalnog identiteta koji se najjasnije očituje u jeziku. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra donošenje Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika važnim činom očuvanja hrvatskog i ukupnog europskog kulturnog naslijeđa. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra hrvatski jezik jedinstvenom i nezamjenjivom institucijom nacionalnog identiteta u kojoj obitava, održava se i razvija se hrvatski duh kao jamstvo posebnosti, suradnje s drugima i napretka na opću korist. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prihvaća Nacrt zakona u cijelost uz napomenu da moguće skrivene nedosljednosti ili slučajne i nehotične nepraktičnosti ne trebaju zasjeniti ili umanjiti važnost i nužnost daljnje standardizacije hrvatskog jezika pred snažnim procesom globalizacije. Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne poziva sve svoje članove da se osobno uključe u javnu raspravu te daju vlastiti doprinos izradi kvalitetnog Nacrta zakona te na taj način podrže njegovo upućivanje u Hrvatski sabor. Predsjednik DHK HB Ivan Sivrić OSVIT 17 PROZA PROZA Ante KRALJEVIĆ OTROV ZMIJE E, sinko, duvan ti je čudinjavo zelje. A znaš li koliko se o njemu radi? Trista šeset i pet dana. A i jače, bogarca mi. Evo vako. Ko prija ko poslen, sime ti se duvanjsko zaleže ili u prvon ili u drugon misecu. Jamiš ženski čorap, istareš ono sime što se svu zimu nad ognjištom sušilo i čađilo, propušeš i izrediš, pa š njin u čorap. Reda ti je svaki dan po nekoliko ga puta prsnit vodon iz usta, inčije ti ga ne proklija. Duvanjsko sime oće i u toplu i u mokru. Kesa se obisi u stojnoj kući, da nije ni daleko od vatre ni blizu nje. A pokojna Bešlivuša je uvik držala čorap sa simenon pod pauzon, tamo mu je bilo uvik isto toplo. Pa su govorili da leži na simenu ko kokoš na jajin. E, brajkoviću si ga moj, ne će ono tako brzon prokljijat. Moreš ti drage volje počet i kopat za duvana ili plest novu kotarinu, ako ti stara više ne valja. A kotarina ti je na priliku duga pet a široka tri koraka, kako ko zapaše. Zabiješ koce, nasičeš jasenovi pošivača pa pleti, jedno po metra, i jače, uvis. Kad si oplejo, triba natrat preškog kravijeg đubra poduskrajnu kotarinu. To ti je uspara, ona daje toplinu rasodu da potra i nareste. Po uspari se naspe jedna podlanica ovčije prpe. A triba napravit i pokrivače od krova, da su čin ćeš pokrivat kotarinu po noći, da mraz ne opali rasod. E, sad, ako je sime proklijalo, a nekom ne proklija nikad, ili proklija svako deseto, velin ako je proklijalo i ako je Bešlivuša izlegla, triba ga pažljivo s rašeton posijat po onoj ovčijoj prpi u kotarini. Pipav 18 OSVIT 1–4/2013. je to posa, ko ima tešku ruku, polomit će klicu i ode sve u elać. Kad si posija triba jopet rašeton posijat ovčiju prpu i prikrit kljicu. Undan razapet žicu, da ne bi rasod kokoši raščeprkale i pokrit po noći krovon. Reda ga je svako jutro otkrivat i po danu prsnit iz polivače da mu je uvik vlažno. A, bora mi, ako će noć bit ladna, triba ga dobro gunjin, rutan i prostorinan potrpat i pošuškat, ko dite kad ga metneš u bešiku. Dok čekaš da ti rasod iznikne, da se ne bi dosađiva, kopaj za dvi motike duboko di ćeš duvan sadit. I izbacuj s njive kamenja i škriljke, i koliko ji god ove godine izbaciš, jopet će ji dogodine toliko bit. Ne mere se tu kopat kako ti drago, nego triba lipo iza sebe ravnat, da se lakše naroza i rasod posadi. E dok to sve sigura, tu je i četvrti misec, vakat je duvan i sadit. Ako si rasod dobro posija, svaki dan zaliva i pokriva, svaku travku iščupa i ako se što nije pošundralo, rasod more i dobar bit. Ako nije, sepet na rame, pa ajde što južnije i što istočnije, pa i do Neretve, kúpi rasod, pa sadi. Ali prija moraš narozat za duvana, i uzduž i popriko, pa na križin nakućat, u svaku kúću dvi šake đubra bacit. Ako li je već zasušilo, reda je nosit na njive vodu i zalivat svaku kúću, inčije ga ne ćeš ni sadačom, a kamal ti rogušon badnit. Sadit triba prid večer, kad sunce nagne; najprija se čupa rasod u sepete, lavore, lonce, a undan se nosi na njivu i sadi. Red prida se i ožeži, ovu večer iljadu struka, onu drugu iljadu, i tako dok ne zatvoriš. Dok ne posadiš svi deset ili petnest iljada, koliko si prijavijo da ćeš sadit. Ako je sunce po danu jako, moraš usađeni duvan pokrit čingot, napravit mu lada. Kad mu upeče, sklepi se, more i crknit. Pa ukršiš jasenovi kitica i kraj svakog struka badneš po jednu. Kad si sve posadijo, triba prosađivat, tamo di je crka ili ga kučka podgrizla. I kad si gotov s prosađivanjem, oni što si najprija posadijo, već je i za okopavat. A okopavanje ti je muka, jer iz đubra udare štir, klobučac i loboda ko da si ji zasija. Pa duvan okopaji, a travu potkopaji. Triba tu bit lak na motiki ko doktur kad kraj PROZA 19 srca aperiše. Čin si ga okopa, reda ti ga je i polivat da ne bi plamenjača, đava je odnijo: čin kiša pane, nema druge, pumpu na leđa i polivaj. Deset mu puta kiša pani, deset ga puta poli – nema ti tu drugog boga. E, ako ti od sadnje, okopavanja i polivanja nije puklo priko koste, moreš brat prvu bir. A manit bi bijo brat, da već nisi soje u zemlju zabijo i na nji serđene metnijo, pripravijo i motke i konape i igle za nizanje i lepušku za vezitke. A ja počen, nije mi ni u glavi ona sotona od malopolca. Triba doć malopolac iz dogane i sve struke pribrojit; gazda mora zadit na svakoj njivi jedan kolac i obisit na nj drvenu tablu, na koju će malopolac upisat tintolapisom ime njive i broj struka. A lako mu ji je pribrojit: pribroji uzduž i popriko ono što je na kvadrat, pomnoži i tomu doda struke iz suredica. Tadan se malopolac baš i ne časti priviše, doć će opet njegovo vrime, kad bude meća kile. Brat se mora zarana, a ne kad upeče i listovi se oklepe. Sa svakog struka list, dva ili tri, podbiri oni sitniš, a i kaže se podbirak ili podgarak, jer je požutijo, ko malo podgorijo od zemlje. Bereš, pa kad ti više ne mere na ruku stat, složi na prostorinu, pa opet beri dok ne zavrući. I tako od jutra do jutra triba na svizin njivan obrat prvu bir. Kad ručaš, oko deset sati, a zna se, vala Bogu, šta si ruča, puru, ta nisi pečeno janje – undan duvanjsku iglu u ruke, prodi konapu i list po list na iglu niži, pa s igle na konapu snizuj. Kad je vinac gotov, iznesi na dvor, položi, motku uza nj metni, pa vezitkan vinac za motku na nekoliko mista zaveži, digni vinac i š njin na serđene, neka se suši. Koliko je god s podgarkom muka, puno sitni lista, jopet ne triba ga ni parat ni razvrstavat ko donju i gornju sridu, viru ti zadajen. Poslen prve ti je druga bir, pa srida, vršak, podvršak, a i zelen sa zaperaka, da čin ćeš nabit kile. Kad duvan izreste i baci baturicu, vidi se da više ne će rest, evo ti jopet malopolca, da meće kile. E sad ga triba dobro dočekat, tugo moja, bolje nego pratra, doktura i učitelja zajedno, e na bi li koju kilu zalaja i manje metnijo. Ako nemaš pršuta, ili pečenice, i sira, ili 20 OSVIT 1–4/2013. u najmanju ruku pečeno pile, bolje da mu ništa ni ne daješ, pa šta lupi – lupi. E undan ti malopolac dođe na njivu, pa omira koji je duvan raston nako osridnji, iščupa ga, otrese zemlju, zakači ga za šemu i izvaga. Undan sabere ono lišće s njega, pa izvaga samu korenicu, i tako ima koliko je teško lišće, odbije postotak na vlagu pomnoži s brojem struka i evo ti kilaže. Upiše na tablu i u svoje teptere, pa ti plači ili se veseli. A bolje da te nema, nego da ne pridaš na vagi koliko ti je upisano. I tako bir po bir, prolaze nedilje i miseci, duvan ogoljuje a kuća se puni suvin vincin. Je lito, beli je kod nas uvik suša, ali jopet nikad ne znaš kad će pljusnit i vince stopit. Stopi li ji, ode sve u buđavu. Zato i po noći spavaš ko zec, zagrmi li skačeš iz postelje ko da te je crnostrik žicnijo. I uvik mora neko bit kod kuće, nema to da na Ilindan odu svi na Ilino brdo, a da vinci ostanu sami u avliji. Moraš nekog ostavit, makar bila i mlada neva, ko ona što je prid kišu unosila ciglu, a vince pustila da se stope. Kad je se vinac osušijo, list je suv ko rog, a triba ga s motke skinit i u izbu odnit, a da mu kitu ne satareš. Zato ga je dobro, dok je još na motki, vodon prsnit. Oko sride, brte, puno muke. Elem velik list, puno za nosit, težak, elem triba ga i zelena vrstat na manji, sridnji i veći list, a gradobetinu posebno. A, boge mi, još ako je kišna godina, svaki list triba paraljkon parat po onoj sridnjoj žili, da se prija osuši. Pa jedni vrstaju, drugi paraju, treći nižu četvrti vežu i dižu vince. Di je čovik sam, sve radi sam. Bilo je godina, okiši se pa nikako se vinci osušit. Pa je jadni čovik mora listove na vincu sumitat, ne bi li se duvan prija osušijo, a nekad, Boge mi, i vatru u gožđenin bačvan ložit. E ne bi taki ima dobru ćeru. A da po duvanu triba stalno čupat travu i sumbul, škopit cvat, to se zna. Ma kako oni sumbul nikne baš kraj duvanjskog korena, i ne iščupaš li ga, duvan ne mere napridovat, ko kad mu sumbul ide ranu. A ako duvan ne oškopiš, ode rana u cvat. Ostave se PROZA 21 samo dva-tri najbolja s cvaton za simena. I tako u okopavanju, čupanju trave i sumbula, branju, prskanju, škopljenju, nizanju, skidanju vinaca prođe lito. Kad si sabra vršak i zelēn, triba korenice počupat, zemlju s njizi otrest i kući donit – kad ničeg nema za naložit, dobre su i korenice. Ono sime što si ostavio, triba odrizat i nad ognjište obisit da se suši – ne će dugo kad će ti opet zatribat. Kad dođe jesen i vrime ovlaži, i duvan na koncin omeča. Ako priviše omeča, nosi ga iz izbe na tavan, ako se opet okori, nosi ga s tavana u izbu – i sve tako ko mačka mačiće. A patkat se more samo kad omeča. Ne valja jopet ako je velika vlaga – more se ujtit. A undan za dugi jesenski večeri snizuje se vinac po vinac na siniju i patka. List na kolino, izglačaj ga i izravnaj, drugi po njemu isto tako, pa dok ji ne bude deset, petnest, undan usuči lepušku, napravi vezitku i patku zaveži. Pa jopet tako, dok vinac nije gotov. Patke se slažu u čekije od dvajestak pataka i nose u izbu. To je tako ako je sitni list, a ako li je srida, e undan ga triba plastit. To ti je ko i patkanje, samo se ne vežu patke nego se list po list ravna i slaže na veću ‘rpu, pa se meće na kō denjke i malo se pritisne. Poslen toga se vrsta i po ćeri i po veličini, slaže u patke i tek tadan zavezuje. Znalo se list i obrizivat makazan da je lip i ujednačen. A ako li je vinac bijo isumitan, to su bile bane ljute rane: nisi ji moga po više, po dva-tri ujedno stavljat na kolino i peglat nego svaki pobaška. Kad je većina duvana spatkana, triba se već pomalo pripremat za prvu vagu. Napravit letve ako nemaš dosta lanjski, usić vrbovine za vezat denjke. Patke se duvana slažu u čekije, čekije se mire i undan slažu po letvi – kita unutra, trtor na dvor. Kad se namiri pedeset kila, ozgar se na denjak opet metne druga letva, pa se jedna za drugu sveže usukanin vrbovin špruljama. I eto denjak je spreman na vagu. Dva na konja i pravac duvanjska stanica. A na vagi ti se, junače moj, miri, procinjuje i plaća duvan. Kad je dobar, obore mu cinu i bacaju u nižu klasu, kad je slabo rodijo 22 OSVIT 1–4/2013. ili ga se malo sadilo, bolje plaćaju. Tako ti se država vrcka tamoamo ko Irudica prid svetin Ilijon, pa je ne moreš ni za rep ni za glavu. Dotraš na konjima ono denjaka prid procinitelja, denjak se raskomsa i procinitelj počne razbacivat, gleda da nisi u sridu metnijo lošiji a okolo bolji, i sve viče 1A, 3B i sve tako koju klasu odredi. Džabe ti je govorit ili se bunit, šta on rekne i Bog ti je reka, moreš se žalit mlinican u Borku. E kad to prođe, triba u red i čekat obračun i isplatu. Pa kad te prozove na šalter, vidiš na obračunu koliko je koje klase bilo, kolika je cina i koliko je to ukupno para. Pa ti počne odbijat: pridujam, pa za umitnjak, pa porez ovi pa porez oni, pa osiguranje nekakvo i Bog te pitaj šta još, pa to podvuče, sabire i oduzimlje i undan rekne, evo toliko je. Sićan se pokojne Kate, došla ona na šalter i pružila ruku i tako je drži, dok oni tamo sabiraju i oduzimlju. Niti ona zna šta tamo piše ni šta oni rade, ona samo drži ruku i čeka da joj plate duvan. Kad li sve podvukoše, otvoriše blagajnu i metnuše Kati jedan dinar, onaj bili aluminijski, oni što bi ga vitar moga odnit. Ja ne znan je li se za nj išta moglo kupit. Taki račun i gotovo! E sad da ti pričan kako se jadilo i kući s vage putovalo, plakalo i pivalo, pilo, ilo i gladovalo – duga je to priča, a i nije rađa o duvanu. Ali ovo ti je bila tek prva vaga, di je još druga, pa treća. Triba opet duvan patkat i sve ono isto ko i za prvu. A i Božić je blizu... Tako prođe i zadnja vaga, komu više komu manje krivo, nikomu pravo – a triba zidove podziđivat i sime redit, jer će ga tribat uskoro zaligat. I jopet Jovo nanovo. A ako ti je metnilo manje kila nego što je baš bilo, ili ako si u nekoj vukojebini posadijo duvana, a nisi ga prijavijo, ima si undan duvana za pušarinu i za šverc. A da ti pričan sve o vilancin, odlascima uzbrdo, avanima – ne bi do prvi pivaca. A znaš li ti kako je posta duvan, Bog ga vidijo i đava ga odnijo? E kažu iša ti Mamed nekud, šta ja znan kud, kad ugleda vatra PROZA 23 gori i zmija u njoj ciči. I Mamed ti spasi zmija iz vatre. Ja ne znan koji mu je đava bijo, di će zmiju spašavat. Jami ti on zmiju u ruku i ona ga ujde, ja šta će. Baci on zmiju, isisa ustin oni otrov di ga je ujla i ispljune. Otamo di je pljunijo nikla je biljka u kojoj ima i blagosti sveca i otrova zmije. Jopet drugi kažu, da je duvan nasta kad se đava popiša na raštiku. Ja ne znan kako je, ali kako jê da jê, nije bez đavlije pritrve. Znaš zašto san ti sve ovo pripovida o rađi oko duvana? Pa eto da ne bi, ko i oni Bosanac, reka: E Bože, da mi se trevit u Ercegovini kad vršu duvan! Dobro ti bi ga se napušijo! Željka TOTIĆ PANDŽA PETAR – STIJENA “Dos est magna parentium virtus” Kako da započnem pripovijedati ovu priču? Neke uspomene u našim životima ostavljaju neizbrisive tragove, kao snježni nanosi na vrhu Alpa, duboki i oteščali, zauvijek se ugnijezde u nama. Pričat ću vam jednu svoju uspomenu, to jest priču. Već dugo sazrijeva u mojoj glavi, ali nikako da je pribilježim. Ipak, sjedoh da je napišem. Hoće li mi Gospod podariti snagu, pa da sve zapišem onako kako htjedoh, ili ću negdje na sredini, ili čak i na početku ove priče zatajiti. Evo, pripovijedat ću vam ovu sasvim „običnu“ priču. Pitat ćete se, komu to treba i tko još čita „obične“ priče, pa eto, treba meni, a možda će je netko osim mene i pročitati. Kažu, da postoje ljudi, koji u svim životnim nedaćama ostaju stijene (figurativno rečeno). Pa slažem se s njima, ali isto tako, svaka stijena koliko god bila otporna, vremenom slabi, jer kīši, kīši po njoj, pa se u njoj stvara vlaga i na kraju, što biva, pukne. Pa, eto, tako ću i započeti. Petar je bio drugi od troje djece, koliko su ih njegovi roditelji imali. U to vrijeme, pred Drugi svjetski rat, Petru je bilo desetak godina, starijoj sestri Ankici dvanaest, a najmlađem Jozi, četiri PROZA 25 godine. Nekoliko godina pred rat, Petar je nesretnim slučajem izgubio majku Katu, a otac Stipo je početkom rata otišao na ratište, i, kažu, ubrzo život izgubio. Petar je čak poslije mnogo godina u nekoliko navrata išao tražiti grob svoga oca, ali nikada ga nije našao. Poslije smrti roditelja, u okupiranoj domovini, sa svojom sestrom i mlađim bratom, usprkos svemu nastavio je živjeti. Još nejak, ali najveća odgovornost prema sestri i bratu pala je na njega (iako su ih k sebi primili stric i strina). Kad bi ponekad htjela, to jest, pokušala započeti razgovor s Petrom o tome, vješto bi prekidao sva moja pitanja i počeo bi pričati o nečemu drugom. Nije se htio sjećati tih teških godina. Kako rekoh, sve je palo na njegova pleća, ali i tada je dokazao da s pravom nosi ime, baš ono koje njega karakterizira – Petar. S trinaest godina otišao je u najam kod imućnijih ljudi u selu, kako bi pomogao bratu i sestri, i da se oduži stricu za kruh i krov nad glavom. Bilo je to teško vrijeme za njega. Prerano sazrio, pošteno je radio da preživi. I preživio je. Nije imao vremena da oplakuje mrtve roditelje, a pogotovu ne sebe. Pričali su mi ljudi da se nije ustručavao nikakva posla; brao bi šumske jagode, i s obzirom da nije imao ni odjeće kako treba, svezao bi oko sebe platnenu vreću od brašna, napravio sebi haljetak, i tako s jagodama u vrećici, išao u grad, na pijacu i prodavao jagode. Mnogi, kažu, kada bi ga ljudi takvog vidjeli (mršava i ispijena), ne bi uzeli jagode, ali u njegovoj ruci bi se našao po koji novčić. Vrijedan, pošten i marljiv, ničega se nije stidio. Teklo je vrijeme za Petra. Prošle su godine, kada je stasao – u devetnaestoj godini oženio je Jelenu, mladu djevojku iz susjednoga sela, s kojom je za kratko vremena sagradio krov nad glavom. Kako rekoh, mlad se oženi. 26 OSVIT 1–4/2013. I dobi sa svojom ženom devetero djece, ali dvoje ne doživješe ni mjesec dana života, tako da je sedmera usta hranio. Nije posustajao, ali ponovno ga zadesi još jedna nesreća. Supruga Jelena u trideset i trećoj godini života pri porodu umre, ona i tek rođeno po redu, deseto dijete. Kažu da ni tada nije pao duhom. Čovjek – stijena. Ostade on sam sa sedmero djece. Poslije su mi pričali, da se nije htio ponovno ženiti, ali ni nepunu godinu poslije smrti žene, sam seoski svećenik došao je njegovoj kući, te mu između ostalog rekao da nije grijota da se ponovno ženi, pa da i ne istekne godina dana žalosti, jer o djeci on sam, ne može skrbiti. I bi tako. Petar se ponovno oženi djevojkom Anicom iz druge župe, vrijednom i poštenom; iz ugledne obitelji – za koju je već čuo od nekih prijatelja. Ne ću sad pripovijedati kako je njegov život tekao. Tek ću reći da je sa ženom Anicom imao lijep i sređen život. Othranili su i lijepo odgojili svu djecu koju je Petar imao s prvom suprugom, a s Anicom je dobio još troje djece, tako da je osim sebe i Anice, hranio još desetera usta. Počeo je u to vrijeme raditi u gradu, u Željezari, a kako je bio nadaleko poznat kao pošten i vrijedan čovjek, napredovao je u svom poslu i postao je topilac na visokim pećima. Za to vrijeme i pristojne pare zaradi, i novu kuću napravi. Nije bio više siromah, mogao je prehraniti svoju obitelj i sretno živjeti. Ovo sve vam kazujem, da bi mogli imati pred sobom, bar kakvu-takvu sliku čovjeka o kojemu pišem. Ali ono o čemu htjedoh kazivati, tek sada dolazi. Prođoše mnoge godine. Petar je već zašao u rane šezdesete godine života. Ali, nikada, nikada, ga nitko nije vidio da plače. PROZA 27 Pitate se zašto vam to govorim, ima li ova priča uopće ikakva smisla, ali eto, možda na kraju shvatite da i ima. Stariji i mudriji ljudi pričaju da neki ljudi na ovom našem svijetu prije mogu prijateljevati sa životinjom neg’ sa čovjekom. Možda je to i besmislica; možda, pak i nije. Petar je bio jedan od tih ljudi. Sad počinjem priču koju htjedoh na početku pričati, ali zbog nekoliko natuknica, morala sam je odgoditi. Evo: obećavam, sada pripovijedam ono što htjedoh. Pričat ću vam priču o ljubavi između konja zvanog Dorat i čovjeka zvanog Petar. Vjerojatno ne će nikada zaboraviti, Petar i njegova djeca onaj dan kada je Dorat došao u njihovo dvorište. Dorat je tada imao sedam godina. Kada ga je Petar uveo u dvorište – sunce je zasjalo na horizontu. Pitat ćete, zašto sad prelazim na poetiku, eto, moram, moram vam dočarati atmosferu toga dana. Kako rekoh, Dorat je imao sedam godina, bio je jak težački konj. Imao je rđasto-crvenu, sjajnu dlaku, s dugom grivom, jakim nogama, sve u svemu: divan konj. Ono što ga je vjerojatno najviše vezalo za Petra, jest to da je i on kao i Petar, bio pomalo divlji, nije sa svakim želio prijateljstvo, nego samo s onim s kim osjeti bliskost; bliskost kao s prirodom ili sa zemljom. Bio je krotak i miran, ali u nekim trenutcima pokazao bi svoju tvrdu ćud, pogotovo u prvo vrijeme poznanstva s Petrom. Nije ga odmah zavolio, istraživao je kakav je taj čovjek, što mu tako tiho šapće na uho, što ga tako blago timari, i gladi rđastu dlaku. Otimao se, bježao, i kao da je na kraju sam shvatio, da nema; baš nema, od čega bježati. 28 OSVIT 1–4/2013. Ono što je Petra tada prenerazilo, jest to kakve je oči imao... crne, krupne, orošene, i tako, tako ljudski pametne. Upitno ih je gledao tim očima, posebno Petra; divljega pogleda a opet tako krotak i tako plemenit. Zašto se tolika bliskost rađa između čovjeka i konja, to nitko ne zna. Ali što se tiče Petra i Dorata, tu je odlučila jedna stvar; to jest, dokaz odanosti. Od svih uspomena vezanih za Petra i njegova prijatelja Dorata, ne mogu vam sve ispričati, ali pribilježit ću bar jednu-dvije epizode, koje su mi i sada, po pričanju, urezana u pamćenje. Prva od njih je, možda i učvrstila njihovo prijateljstvo – to jest neraskidivo ih vezala. Petar, kakav je bio, vrijedan i odvažan, često bi poveo Dorata sa sobom, kada bi krenuo, a što je i najviše volio, brati pečurke na divlju i opasnu planinu Lisac. Uzeo bi komad kruha, stavio sedlo na Dorata – i na Lisac. Ovo što vam pričam, dogodilo se samo nakon nekoliko tjedana, nakon što je Dorat došao kod Petra. Toga dana (pričao nam je poslije), on i Dorat, stigavši do Tribnjaka – mjesta nedaleko od planine Lisac – stali su predahnuti. Petar je skinuo sedlo s Dorata i sjeo da smota cigaretu. Za to vrijeme Dorat je mirno pasao. Ali odjednom, Petar je začuo snažno lupanje granja po šumi, osluhnuo je, ali začudo ništa se nije više čulo. Tek nakon nekoliko minuta, kada je već skočio na noge, bacio cigaretu, i krenuo prema šumarku, tada je ponovno začuo jako kidanje drva i granja. Petar je stao. Samo nekoliko koraka od njega, kao u pričama iz davnina, iskrsnuo je ogromni, mrki medvjed. Po Petrovu pričanju: noge mu se oduzeše, disanje zastade. Bio je obamro. Možda su mu tada pomogle priče, koje je slušao od starih ljudi: kada vidiš medvjeda, lezi i napravi se mrtav, jednostavno ne diši. Tako je Petar i uradio, pao je k’o „bajagi” mrtav; i čekao je. Prošlo je nekoliko sekundi, ništa. Ni šušanj se nije čuo, ali odjed- PROZA 29 nom iznad svoje glave, osjeti ubrzano dahtanje. Mislio je: gotov sam. Ali kako se često zbiva u životu, nepredvidivosti iznenade čovjeka. Medvjed ga je jednostavno obuhvatio šapama ispod tijela, okrenuo ga; pa opet okrenuo, jedno tri-četiri puta... Petar je i dalje ležao ne dišući, a medvjed je stajao minutu-dvije iznad njega – kao da se mislio što raditi. Tada se dogodilo nešto, što Petar nikada ne će zaboraviti! Dorat koji je sve to vrijeme stajao nekoliko metara daleko od njih, odjednom je zanjištao, ustremio se prema medvjedu, kao da napada. Medvjed se naglo okrenuo, te je nasrnuo na Dorata. Dohvatio ga je pandžom po slabini, ali Dorat, ponekoć živahan i divlji, kakav je i bio, zabacio je zadnjim nogama, dao se u trk. Da ga odmami od Petra. Medvjed je jurnuo za njim, ali Dorat, brz i žilav, uspio je nekako pobjeći. Kako – pitat ćete se; ni sam Petar to nije shvatio. Poznajući ćud medvjeda – on ni jednu žrtvu ne ostavlja na miru. Eto, Dorata je ostavio. Tako je Petar, živ i zdrav, krenuo u potragu za Doratom. Našao ga je nakon sat-dva skrivenog u gustom šipražju. Kada mu je prišao, pričao je kasnije – Dorat je sav drhtao od straha, ali Petar ga je pomilovao po vlažnoj grivi te se istog trenutka Dorat umirio. Je li tada Dorat spasio život Petru, to ne znamo, ali po pričanju ljudi, koji su već imali nekakva iskustva s medvjedima, Petar je samo zahvaljujući Doratu ostao nepovrijeđen i živ. Eto, nakon nekoliko tjedana poznanstva, rađa se prijateljstvo do smrti – postao je Petrov najbolji prijatelj i vjerni drug. Poslije te epizode, na planini Lisac, nikada se nisu razdvajali. Svi su jako voljeli Dorata, ali Dorat nije baš volio sve, Petrovu kćer Svjetlanu svakako nije. Trebam napomenuti, kada ga je prvi put pokušala uzjahati, onako mala i kržljava – kakva je tada bila – sa svojom braćom Ivom i Stjepanom, podmetnula je veći panj ispod Dorata, da bi ga uzjahala, i eto, uspjela je sjesti na njegova 30 OSVIT 1–4/2013. široka leđa. Samo sjesti i to je bilo sve. Onako miran i krotak, kakav je bio s Petrom, odjednom je skočio, zaplesao zadnjim nogama, te je Svjetlana svom težinom pala. Dobro se ugruvala ali što je jako važno, shvatila je da s Doratom mora polako, kao što je to radio i Petar. Nije joj u to vrijeme dao ni blizu, ali nakon godinu dana, polako mu se primicala, i počela je jahati. Petar je kupio i sedlo za Dorata. Ovo pričam, zato da vam opišem kakav je bio Dorat. Nije volio baš svakoga. Kako rekoh, teško da nekog zavoli; ali Petra je volio. Bezuvjetno i vjerno. I Petar je volio njega. Neizrecivo. Vrijeme je brzo prolazilo, Dorat je bio kod Petra već četvrtu godinu. Bio je vrijedan i jak, nikada nije pravio probleme, kao recimo, da zastaje ili ne će povući teško drvo, ili nešto slično. Sve je radio, čak i nemoguće vukao, ako bi ga Petar samo po vratu potapšao i viknuo, veselo i razdragano. - Hajde, povuci Dorateee... iiipiiii, Dorateee. I Dorat bi vukao bez otpora. Ako ga Petar zamoli šaptom na uho – i kuću bi povukao da je moguće. Tako je bio odan Petru. Više se i ne sjećaju kada su prvi put čuli Dorata da siplje, to jest kašlje. Počelo je pomalo: dan za danom, Dorat poče slabiti i bivati sve umorniji, umorniji. Kada bi trebalo nešto povući, počeo bi sipljati i nikako nije mogao stati. Tada je obolio i od padavice. Sjećam se, Petar je imao oko dvanaest-trinaest „duluma“ zemlje daleko od kuće, zvali su je Krčevina. Petar je volio svoju ženu i djecu; Dorata. Pored toga najviše je volio taj komad zemlje – Krčevinu. Sve godine dok je radio u gradu, vratio bi se s posla kući, nešto pojeo te poveo Dorata sa sobom. Svi su znali gdje idu. Dane i godine su proveli skupa u Krčevini. Petar je, kako sam već na početku ove priče napomenula, bio jako vrijedan i marljiv čovjek, nadaleko poznat po tome. Neka mu oprosti Bog, ali ponekad, čak PROZA 31 i nedjeljom bi kupili sjeno, ako bi se spremala kiša. Kako bi Petar rekao: - Oprosti Bože, i nedjeljom moramo jest. Jednostavno, volio je zemlju i volio je raditi na njoj. Ta Krčevina je djelomično bila dosta strma; prava zmaj-planina. Tako jednom, kupeći sijeno, Petar je previše natovario Dorata, jer bi on ponekad htio, da posao koji se radi jedan dan, uradi za jedan sat, tako da pokatkad nije štedio nikoga; ni djecu, ni sebe, ni Dorata. Tako i ovaj put. Natovario je na Dorata sijeno, koliko ni dva jaka konja ne bi ponijela, ali krotki i dobri Dorat, za ljubav Petru i to je izdržao. Kao da i danas gledam, kroz uske puteljke na Krčevini, Dorat se polako spuštao. Petar ga je vodio za uzde, ali odjednom, pod težinom snopa i neravnog puta, Dorat je pao. Petar je odskočio – bio je s donje strane. Da nije odskočio, Dorat bi ga svega prignječio sa svom težinom na sebi: a jadni, jadni Dorat. Zamislite sada, konj već dosta star i iznemogao, uz to i bolestan, počeo je padati, ma ne padati; kotrljati se niz Krčevinu, zajedno s možda dvjesto-tristo kila sijena na sebi. Kotrljao se niz tu zmaj-planinu, minutu-dvije i sreća da je na kraju te livade, njive, planine, brda, što li već: bilo rastinje, visoko i gusto koje je zaustavilo Dorata. Da nije – Dorat ne bi ostao živ. Sve to vrijeme, dok se kotrljao nije prestajao sipljati, kao da su mu to zadnji trenutci. Kako se zaustavio, tako je naglo skočio, zbacio sa sebe sijeno odvezano pri padu, te kao da se ništa nije ni dogodilo, pogledao gore prema njima, prema Petru kao da kaže: - E, vidiš ipak sam živ i zdrav! Petar, uplašen i izbezumljen potrčao je prema njemu. Kada je stigao do njega, počeo mu je tepati. - Dorate moj, moj dobri Dorate... živ si mi... Dorate moj... Petar-stijena, nije ni tada zaplakao. Volio je zemlju, volio je šumu, proplanke, vite jele, breze, smreke; sve je to Petar jako volio. I u tim njegovim lutanjima nit- 32 OSVIT 1–4/2013. ko ga nije pratio, osim Dorata. Često bi došli u Krčevinu, Petar bi oslobodio sedlo s Dorata i pustio ga da pase. On bi s rukama ispod glave, legao na čistu i mirisnu travu, i tko zna, o čemu snatrio. Tako bi zaspao, a Dorat, kao omamljen svom tom mirisnom travom i zemljom, razdragan i divlji, skakao bi od veselja, trčkarao oko Petra, te bi umoran prišao usnulom Petru i vlažnim jezikom ga lizao po licu. Sunce bi sjalo visoko na nebu, kao da se na njih smije, gledajući igru razdraganog konja i slušajući šuštanje vjetra u granju drveća. Od toga događaja prošla je možda godina dana. Jedne noći, u maloj kuhinji, sjedili su Petar i žena mu Anica. Nešto su šaptali a kći Svjetlana, praveći se da spava, provirivala je ispod toplog pokrivača, pokušavajući razabrati što šapuću. Ništa nije razumjela. Bila je studen, jaka zima te godine. Petar je nešto šaptao, Anica je plakala. Ne zna Svjetlana što su tada pričali, ali sutra ujutro je tek shvatila. Samo se sjeća oca Petra kako je tada izgledao, sjedio je, nijem, satrven, rukama je obuhvatio glavu, podbočen na koljena, gledajući u pod, kao oduzet. Već dobro star i izbrazdana lica, pogurena tijela... i taj njegov pogled. Taj njegov pogled... Ujutro je tek shvatila taj njihov razgovor i očev izgubljen pogled. Svi su rano ustali, kao da su nešto predosjećali. Petar je izašao iz kuće a oni su ga pogledom pratili kroz prozor. Otišao je do štale i nakon nekoliko trenutaka izveo je Dorata. Bez sedla, upravo onakvog kakvog ga je prije toliko godina i doveo. Gladio ga je po glavi i nešto mu šaptao na uho a Dorat, inače uvijek miran i krotak, odjednom se poče otimati od Petra, udarajući zadnjim nogama o zemlju. Kao da je i on znao. Svi su izletjeli van, pred štalu, gledali izgubljeno u oca i ne pitajući, sve su shvatili. Plakali su, jecali; ali Petar, ni tada nije zaplakao. Samo taj njegov pogled ni danas ne zaboravljaju. Od- PROZA 33 veo je bolesnog Dorata na pijacu, da ga proda za klaonicu. To im je majka poslije rekla. Ljudi iz njihovoga sela, koji su tog istog jutra bili na pijaci, pričali su da je Dorat sve vrijeme čekajući s Petrom na studeni, mirno stajao ali da ni jednog trena nije skidao svoj tužni pogled, k’o u „insana“, s Petra. Petar, pričali su, kada je trebao poći kući, pogladio je Dorata po glavi, nešto mu šapnuo, i naglo bez zastajkivanja pošao. Dorat je počeo njištati, toliko njištati, da je to bilo užasno slušati. Ali, Petar-stijena, nije se okrenuo, i nije zastao. Vlaga je napadala, sve više i više, ali stijena, stijena se još nije dala. Od tada je prošlo nekoliko godina. Godine 1993. Petar je doživio još jedan u nizu udaraca. Protjerani su on i njegova obitelj iz sela, s njegove Krčevine. Počeo je rat. Ne ću sada pripovijedati o tome; pripomenut ću tek nekoliko stvari. Onoga jutra, kada su bježali s torbama u rukama, kći mu i supruga Anica, koja je već bila bolesna, krenuli su iz kuće, a stariji sin Stjepan i mlađi sin Ivo ostali su s ostalim seljanima – čuvati selo. Petar je stajao pred kućom, kao paraliziran, kao oduzet. Već sam rekla, da ima malo ljudi koji vole zemlju kako ju je volio Petar. Nije mogao ni korak pružiti; samo je stajao i mutno gledao svoju kuću. Molili su ga, preklinjali – moramo ići, ali kao da ih nije ni čuo. Ostali seljani su ga nekako nagovorili i krenuo je sa njima. Nikada ne će zaboraviti to tužno jutro. Nikada ga ni Petar nije zaboravio. Bježali su u selo koje je bilo udaljeno oko petnaestak kilometara od njihova sela. Svjetlana je bila negdje u sredini kolone s majkom Anicom, ali otac Petar je dosta zaostajao. I sada osjeća krivicu, sjeća se: vodi majku, a otac ostaje za njima na kraju kolone. Ćutila je da čini nešto što nikada ne će ispraviti; bar tada je Petar trebao nekoga uz sebe. Nikoga nije bilo. Već su do noći sti- 34 OSVIT 1–4/2013. gli u susjedno selo, ali oca joj još nije bilo. Zaostajao je u koloni. Poslije je čula, Petra su našli kada je pao od iznemoglosti; stavili su ga na susjedova konja i tako je uspio doći do sela, u koje su ih smjestili. Svakoga je pitala: jeste li vidjeli Petra; ali ga nitko nije vidio. Tek, kasno uvečer toga dana, stojeći na glavnoj cesti, ona i majka, čekale su i čekale... Već na izmaku snaga; ugledale su ga. Koracao je podupirući se štapom, sav poguren, kao deset godina stariji. Svjetlana je potrčala prema njemu, i prvi put u životu zagrlila svog oca Petra. Plakala je i ljubila ga, ali Petar ni tada nije pustio suze. Korozija je već pomalo nagrizala stijenu, ali ona se nije; nije se još dala. Ne ću pisati ništa o tomu razdoblju, osim dvije stvari, jako bitne. Petrov sin, Stjepan, ranjen je, a sin Drago izgubio je život. Jedan od sedmorice sokolova kako ih je sam Petar nazivao. Stjepan je tada imao dvadeset i pet godina, ranjen je na prvoj crti bojišnice, tijekom najjačih ratnih djelovanja 1993. godine. Srećom, igrom sudbine, pronašao ga je brat Mirko, koji ga ja na leđima, bez svijesti, nosio do najbližeg sela, jaučući od boli za bratom. Stjepan je vojnim vozilom prebačen iz sela u najbližu bolnicu. Da nije, do kraja bi iskrvario i ne bi preživio. Žurno je helikopterom prebačen u bolnicu. Pao je u komu. Nakon tri dana, iz bolnice javljaju da je Stjepan podlegao ranama. Tijekom istoga dana, kada je stigla strašna vijest, majka Anica od boli za sinom prebačena je u bolnicu. A Petar, Petar je stajao u kutu sobe, skamenjen i nijem. Kasno toga istoga dana, dolazi im nova vijest. Stjepan je živ. Nakon četrdeset dva dana u komi, vratio se u ovaj svijet. Preživio je, ali zauvijek je nosio sa sobom smrt koju je zamalo izbjegao. Ostao je stopostotni invalid. Lijeva ruka se nikada nije oporavila, bila je beživotna, više je nije ni osjećao. Ali nije dopustio da mu PROZA 35 je amputiraju. Nogu je do kraja života, vukao za sobom, ali od svega najgore, bile su glavobolje koje su ga sve do smrti pratile. Neizdržive: noći i dane nije spavao. Jak i izdržljiv kakav je bio, borio se, a za to mu je poticaj davala supruga Karolina kojom se oženio nakon ozdravljenja. Znao je reći, sreća u nesreći, da je ranjen u lijevu stranu tijela a ne u desnu. Bio je dešnjak a još je od djetinjstva slikao. Bio je nadaren slikar i do kraja tog mladoga života, slikao je, ali nikada nije upisao akademiju, niti napravio bar jednu izložbu – za čim je duboko žalio. Stjepan i Karolina su 2007. godine, izgubili život u prometnoj nesreći. Zajedno su bili i u sreći i u nesreći – za života i u smrti. Priča o Stjepanu, bit će možda ispričana neki drugi put. Petar nije doživio njihovu smrt – sreća da nije. Možete pomisliti da sam skrenula tijek priče. Ove zadnje dvije-tri rečenice koje sam napisala, nisu mogle biti nenapisane. Teško, preteško je bilo vidjeti Petra, dok je gledao sina Stjepana u mukama koje su ga razarale. U tim trenutcima, Petrove tople smeđe oči, kakve je imao, postajale bi mutne i kao noć tamne. Tada bi bježao u brda, kao ranjena zvijer tražeći utočište za svoju bol. Kao da je vidno kopnio, ali nije plakao. Drugi sin Drago, tijekom 1993. godine poginuo je na prvoj crti bojišnice. Iza njega su ostali supruga i dvoje nejake djece. Toga dana je sa svih strana djelovala artiljerija. Jedan od petorice Petrovih sinova uspio je dobiti odobrenje od zapovjednika, da se te iste noći obavi pokop. Cijeloga dana, Petra nije bilo. Tek kasno uvečer, oko ponoći, stigao je kući. Gdje je bio, što je radio cijeli dan – nikada nisu saznali. Svjetlana mi je pričala, kao da ga i sada vidi kako ulazi u dvorište kuće u kojoj su tada živjeli, u drugom selu, u drugom gradu. Star, iznemogao, blijed i satrven, kao izgubljen od boli, bez riječi 36 OSVIT 1–4/2013. je prošao pored nje i ušao u kuću. Ni jedne jedine riječi, ni jedne suze. O Petre-stijeno, zaplači, olakšaj si. Prošao je rat. Petar i supruga Anica su živjeli koliko-toliko zbrinuti u toj istoj kući, na tuđoj zemlji, u drugom selu, u drugom gradu. U svoje selo Petar se nikada, nikada nije vratio. Nikada nije pričao ni o kući, ni o voljenoj Krčevini. Mučao je i šutio, ali od njega ni jedne riječi niste mogli čuti o izgubljenom i uništenom domu. Prošlo je sedam godina od njegova izgnanstva. Petar je obolio. Sredinom 2000-te godine premješten je u bolnicu. Četiri tjedna pred smrt, kći Svjetlana mu je kao i svaki dan došla u posjet. Izvela ga je na balkon – gdje su sjeli. Lice blijedo, izmučeno, u plavoj pidžami, pogled ugašen i prazan. Pravo pred njima pružao se pogled na brdo Velež. Brdo. Petar je pogledao u njega i kroz slabi smiješak rekao. - Znaš, tako se dobro osjećam, da bih sad mogao... vidiš, odletjeti, odletjeti na ono brdo. Svjetlana je šutjela. Bio je lijep dan; mjesec lipanj. Sunce je treperilo i obasjavalo drveće i zelen oko njih. Sve je bilo kao suncem opijeno, nasmijano, obasjano zrakama. Odjednom Petar poče nepovezano govoriti, kao izgubljen. I sada nakon toliko vremena svega se Svjetlana živo sjeća, tog za nju nezaboravljenoga dana. Progovorio je Petar o onomu, o čemu je toliko godina mučno šutio. - Vidiš... čeri moja, znaš li ti, tko je kriv za smrt našega Dorata. Svjetlana je šutjela. Što je i mogla reći, bila je paralizirana od šoka, jer nikada, nikada poslije onoga dana, kada je Dorata odveo PROZA 37 na pijacu, Petar ga ni jednom riječju nije spomenuo – bar ne pred njima. - Vidiš... ja sam kriv. One godine kada je obolio... sjećaš se... kada je počeo sipljati i kašljati. Znaš li, bona, što je on jeo... jeo je prašak kojim sam ja posipao šljive; protiv kukaca i mravi, otrov... otrov je on lizao. Nisam ga ni vidio, sigurno je pasao blizu mene, pa kada je vidio nešto bijelo, možda je mislio da je to brašno, i eto: on je polizao otrov. On je tada... čeri moja... obolio, od tada je počeo sipljati i kašljati. Sve te godine bio je bolestan zbog mene. Svjetlana ga je samo nijemo gledala. Nije mogla izustiti ni jednu riječ, kao da joj je kamen zapeo u grlu. - Dorat moj... moj dobri Dorat, zbog mene je umro... zbog mene... znaš li ti to... vidiš, znaš li ti onu priču... o onom starom junaku. On je, bona, isto imao sedam sinova... sokolova... sjećaš li se kada sam tebi i braći, pričao tu priču. Stari junak je imao sedam sinova sokolova - Vidiš i on je imao konja, sjećaš se... kako se ono zvaše... ma Dorat se zvaše... Dorat... Kada je stari junak pao Dorat njegov zanjišti za njim i on umri slušajući njištanje svog vjernog Dorata I tada Petar, tada; kroz sve nevolje u svom životu; više ne izdrža. 38 OSVIT 1–4/2013. Je li ga na to možda nagnao predosjećaj da ne će još dugo živjeti, te da ne će bar još jednom, ponovno, bar na trenutak vidjeti svoje selo i svoj izgubljeni dom. Ili ga je možda na to nagnao samo jedan pogled iznad Veleža, koji ga je sjetio Krčevine. Ali, od malih nogu pa kroz život, nizale su se nesreće, a on kao stijena jak, svemu je odolijevao. Toga dana skupilo se sve u njegovoj duši i krenula je bujica vode, nezaustavljivo i bez kraja. Stijena puče. Puče na tisuće dijelova, a Svjetlana skamenjena od užasa, drhtala je, gledajući mršava ramena svoga oca Petra kako se tresu od plača. Plakao je Petar, plakao kao dijete i kroz jecaje ponavljao samo jedno. - Ja, ja sam ga ubio, ja sam... ga ubio... mog Dorata, mog dobrog Dorata, ja sam kriv, ja sam ga ubio... ja... ja... ja sam ga ubio onog nesretnog dana... na Krčevini, na našoj Krčevini... Dorate moj... Dorate... Plač ga je gušio. Plač je gušio Petra... za davno, davno... izgubljenim roditeljima... za sinom... za izgubljenim domom... za neprežaljenom Krčevinom... za Doratom... za svim tim godinama koje ga nisu mazile, i eto, stijena proplaka, kao u priči. *** Ova sasvim „obična“ priča, polako se približila kraju. Stojeći kraj groba svoga oca Petra, u ovaj sunčani i lijepi dan, gledala sam s groblja naše selo, naše selo... i iznad njega, gore u planini, našu Krčevinu. Jer Petar je ipak ukopan na svojoj grudi, na groblju nedaleko od naše kuće, od naše Krčevine. Tako, stojim i gledam, čas u očev grob, čas na naše selo i Krčevinu, i sve nešto mislim, zamišljam jedan prizor... PROZA 39 ...Je li oče... sada kada si konačno slobodan, jesi li sreo svoga prijatelja Dorata... jer često vas zajedno zamišljam... kroz sve ove godine, kao da vas i sada vidim pred sobom. ...Kao na oblacima, mekanim i bijelim silazite niz Krčevinu. Dorat, mlad, jak, svijetlo rđasto-crvene dlake, koja sjaji i vijori na vjetru... A ti oče, penješ se lako kao mladić na Dorata, lice ti miluje vjetar, oči nasmijane, vičeš sav razdragan jašući Dorata. - Ajde, Dorateeee... ajde... moj Dorate... jiiipiii, jiiipiiii... Dorateee, Dorate moj... moj dragi Dorate... Krunoslav ŠETKA INTERVJU SA SPOMENIKOM GASTARBAJTERU U Tomislavgrad sam stigao po službenom zadatku svoje novinske redakcije. Trebao sam napisati članak o nedavno sagrađenom spomeniku gastarbajteru i, po mogućnosti, obaviti intervju s jednim gastarbajterom. Znao sam kako ne će biti teško pronaći gastarbajtera u gastarbajterskom kraju. Spomenik mi se odmah svidio. U zagrljaju je cijela gastarbajterska obitelj: otac, supruga i dvoje djece. Dirljivo. Ganuo me je taj prizor. Mučni su gastarbajterski životi naših ljudi koji desetljećima grade tuđe zemlje, ostavljajući kod kuće vlastite obitelji. Kolodvor predstavlja radost ponovnog susreta i tugu ponovnog rastanka, i sve tako do u današnje vrijeme. Velika je to žrtva i odricanje. A kao da je sudbina našeg čovjeka biti gastarbajterom. Nikada stanje u našoj zemlji nije takvo da čovjek ne bi pomišljao na odlazak, trbuhom za kruhom, kako bi lakše mogao prehraniti svoju obitelj. Kod spomenika sam se raspitivao o gastarbajteru koji bi pristao na intervju. Odmah su me uputili na Vranu, najstarijeg živućeg gastarbajtera u duvanjskom kraju, koji će rado pristati na intervju, jer on, ionako, nikada ne prestaje pričati o Vrankvurtu u Nemačkoj. Zanimljivo mi je bilo otkriće kako Duvnjaci pored ikavice koriste i ekavicu za neke riječi. Pretpostavio sam samo za one riječi koje označavaju strane im pojmove. Moj br’te, otrala nas tamo neimaština, pa na bauštelu četeres godin’, po kiši, snigu, suncu, vitru, nema kod Švabe, moj br’te, PROZA 41 da ne’ko ne će radit’, arbajt (posao) cili dan, od zore do mraka, nekad i po mraku – kad se saliva petun po svitlu, pauze po’ sata, pa undan jopet arbajt, urlaup (godišnji odmor) – ima i to, ali jopet arbajt, dođi kući misec dana, o Božiću, pa undan jopet arbajt, kod Švabe ti je, moj br’te, samo arbajt, zbog toga mene ovdi zovu Švabo, jer nikad nisam prista radit’, i kad sam otiša’ u mirovinu, nastavia sam arbajt kod kuće, primam nji’ovu mirovinu, i dobro br’te, ‘vala Bogu. Gledao sam velike šake toga starca kako plove zrakom, poput velikog cargo teretnog zrakoplova, koji iz Frankfurta za Split prenosi neki ogromni, teški teret na kojemu piše: fragile (lomljivo) – ne diraj, dok opisuje svoj gastarbajterski život u tuđini. Žuljevite su to ruke koje ni danas ne znaju za odmor. Svi su njegovi vršnjaci već odavno pokojni, a on nije samo iz jednog razloga: jer nikada nije prestao raditi. Čim bi prestao raditi, crknuo bi kao i oni: tako je rekao. Mi smo sorta koja crkava. Mi ti, moj br’te, ne umiremo. Umire se odmoran, a mi baš umiremo od odmora. Nikad se ne uspi’mo odmorit’. Čim se ne’ko odmori, crkne. Zbog toga se, moj br’te, ja ne odmaram, nit’ znam, nit’ umi’m: ustajem ujutro u čet’ri, na’ranim krmad i kravu, pomuzem, pa poleti u vrt di uvik ima nešto za poradit’, navečer dam stoki i sebi nešto za poist, a kad se smrači, idem u krevet: kad sam umoran, znam da sam još uvik živ: kad se više ne budem moga’ umorit’, zna’ću da sam crka’: eto ti, moj br’te. Pretpostavljam kako je Vrane na odlascima grlio svoju obitelj upravo onako kako to uprizoruje spomenik gastarbajteru. Sad je ostao sam. Supruga mu je, u međuvremenu, umrla. Djeca k’o djeca, rijetko ga obilaze i rijetko imaju strpljenja slušati njegove priče o Vrankvurtu i Nemačkoj. Unuke mu dovedu samo za Božić ili Uskrs, a on bi želio da to bude znatno češće. I on bi doma iz Vrankvurta dolazio pretežito za Božić, rijetko za Uskrs, a njegova su djeca željela da to bude znatno češće. 42 OSVIT 1–4/2013. Slušao sam ga s velikom pozornošću i njegova priča mi se činila jedinstvenom iako bi, pretpostavljam, bila slična svim drugim pričama koje bi, da su živi, njegovi vršnjaci pričali o svojoj Nemačkoj. Imao sam čast razgovarati sa živim spomenikom gastarbajteru. Iako je pohvalio detalje na spomeniku, na koje ja nisam ni obratio pozornost: gastarbajterski kuver i kačket, odmah je našao i zamjerku: - Triba je imat’ još dice! Naime, Vrane kaže kako su gastarbajterske obitelji nekad brojale puno više dice, najmanje petero, i kako ovi spomenik more bit’ više za mlade gastarbajtere koji tek iđu u Nemačku: I nije i’ sram grlit’ se prid cilim svitom?! I to mu je zasmetalo na spomeniku što se muž i žena javno grle da i’ cili svit vidi, a to se vazdi u nji’ radilo potajno: Di ćeš od sramote da te cilo selo vidi?! A kad te vidi cilo selo, k’o da te je cili svit vidio. U Nemačkoj to moreš radit’, ali u selu ne smi’š, ovdi vladaju druga pravila ponašanja. Vrane je stalno spominjao Nemačku. Ni jednu drugu zemlju nije priznavao za gastarbajtersku. Samo Nemačku. I misli da su svi njegovi zemljaci išli u Nemačku. Kad mu netko priča da je došao iz neke druge zemlje, Vrane se odmah naljuti i više ne želi s njim progovoriti ni riječi, jer misli da laže. Postoji Duvno, postoji njegovo selo kraj Duvna, i postoji Nemačka. Sve drugo je samo puka izmišljotina jer je on izravno iz svoga sela završio u Vrankvurtu (kao u drugoj galaksiji). Tamo se ni’ko ne bavi zemljom i stokom, moj br’te, nego asfaltom i petunom, to ti je tamo drugi svit, objašnjava dalje moj sugovornik, što si ‘vako ovo napravia? što ‘vako ono? pa undan: moraš gori! moraš doli! a jezika ne znaš, ‘ko bi to sve upratia? moj br’te, otrala nas nevolja, jad i bi’da. Ali tamo mi je bilo lipo, kod firme imaš di stat’ u baraki, ali ima tuševe i rešoe za kuvat’, i tu sam dva’est godina živio, a, šta misliš ti? moj br’te, k’o da je to lako!? dođi kući, dica te ne poznadu više. PROZA 43 Nije bilo lako, nije, tješio sam svoga sugovornika. Tek sad sam mogao bolje shvaćati svoje stričeve koji su isto tako većinu svoga radnoga vijeka proveli u Njemačkoj. Kad bi dolazili doma na urlaupe, očekivali bismo od njih da nam donose poklone i daju novac. Bilo je to nerealno očekivanje; ne zbog toga što nisu imali novca; toga su imali na pretek; nego, upravo, zbog načina na koji je taj novac bio zarađen: krvlju i znojem. Sugovornik je bio pričljiviji nego što sam očekivao. Kad sam mu, nakon nekog vremena, rekao da je sasvim dovoljno što sam od njega čuo i da ću, uistinu, imati sasvim dovoljno materijala za napisati opsežni članak u novinama te, također, objaviti intervju, on se oglušio na moj komentar. Nije prestajao govoriti. Ja ga više nisam ništa pitao, a uskoro ni slušao, jer mi je koncentracija sve više popuštala. Navikao sam da moji intervjui traju, maksimalno, pola sata. S ovim sam starcem, koji, ruku na srce, nije imao lak život, proveo više od dva sata, i njemu, još uvijek, nije dosta. Našao Vrane žrtvu da ga sluša, govorili su seljani iza leđa kad su doznali da razgovaram s njim. Svi smo mi žrtve vremena u kojima živimo, pomislio sam. Najmanje što čovjek može učiniti za drugog čovjeka jest saslušati ga barem. Čini mi se kako je novi društveni sustav, od kojeg smo nekoć toliko očekivali, uništio upravo to. Više nitko nema vremena ni volje saslušati drugog čovjeka. Nisam htio upasti u tu zamku, pa sam, iako na rezervi, slušao Vranu sve dok sam nije prestao pričati. Tad se zagledao u mene i samo je šutio. Njegova šutnja me obavila poput čeličnih armatura koje je Vrane tonama prebacivao preko svojih umornih ruku. Sada te ruke drhte. Ne mogu se smiriti. Ni on se čitav ne može smiriti. Pričao bi on još satima i danima, i godinama, dok ne iscrpi sav svoj jad i osamljenost, koji su se u tuđini, poput rđe na nemačkom železu, godinama nakupljali na njegovoj čistoj seljačkoj i radničkoj duši. Umjesto fotografije kod spomenika gastarbajteru, koju sam prvotno namjeravao načiniti, fotografirao sam se s Vranom, originalnim spomenikom gastarbajteru. Darko JUKA PIRGO Djelovalo je kao da i sama priroda zna kako uokolo bjesni rat, kako hrabra mladost brani hrvatsko tlo koje, jasno, utoliko nije moglo mirovati. Valovi su gospodarili morem tih nekoliko dana ranoga proljeća godine Gospodnje 1992. Smrknuto je nebo nad makarskim plažama odražavalo opće stanje u Domovini, vojska je obilazila kilometre terena po brdima, a supruge im i djeca čekali su na najgore vijesti, nadajući se, pak, najboljima. Majka je vješala rublje na konop za sušenje na malenomu balkonu našega hotelskog krila, a iz susjedne se sobe širio ugodan miris jutarnje kave koju je spravljala teta Janja. Naime, svakoga je jutra jedna od tih, ratom spojenih, supruga hrvatskih branitelja zalijevala kavu, snažnu crnu i to najčešće bez mlijeka, koje je bilo pravim luksuzom. - Uranila, Marina, ‘ajde, gotova je. Zovnider i Ivanku! – reče Janja, pristavljajući šalice na limenomu stolu, u dvorištu ispred naših soba. Janja je, naime, bila starija dobroćudna žena. Rat ju je, kao i nas, doveo u Makarsku iz Mostara, zajedno s njezinim suprugom Perom, koji se u ratnomu vihoru morao boriti još i sa svojom bolešću. Otkazivali su mu bubrezi i ovisio je o dijalizi, a zbog terapija mu je jedna ruka bila natečena, udvostručena, zastrašujuće modre boje. Premda je volio nas djecu i uvijek nam u tomu PROZA 45 teškomu vremenu nekako uspijevao pronaći čokoladicu, pomalo smo ga se plašili zbog njegove nesvakidanje pojave. - Eto me, još ove dvije majice da okačim. Čujem Ivanku, i ona je ustala… – odgovorila je mama na Janjin poziv. Sabrale su se one tako, kao i svakoga jutra. Mi bismo djeca još spavali, a one su jutrom ugrabile malo mira pa popile kavu, ispričale se i tako pripremile za još jedan dugi dan u iščekivanju vijesti s ratišta. No, to je jutro za Ivanku bilo drukčije od ostalih, a toga nije niti bila svjesna. - Eno ga! – uzviknula je Janja. - Doći će ti Bobo! – kazala je Ivanki, pokazujući prstom na jednoga od mnoštva golubova koji su u skupini hodali oko stola, nadajući se kakovim mrvicama. Posebnost te dobre žene, nekako izrazito krupne građe, bila je u tomu što je njezino pogađanje vremena dolaska muževa s ratišta od prvotne puke šale izraslo u neobjašnjivu točnost, ohrabrujuću nadu, opravdano iščekivanje. Kada bi Janja pokazala na goluba, jedan od vojaka bi došao. I nije tu bila samo riječ o mojemu ocu ili o Ivankinomu Bobi, imala je Janja golubove za supruge nekoliko njih, ratnih prijateljica iz našega paviljona. Sjećam se, očev je bio pirgav, ali već ga više od dva tjedna nije bilo. Nije stizao golub, nije stizao ni tata. Vijesti iz Mostara općenito su slabo pristizale, a i one koje bi došle, uglavnom nisu bile dobre. Najviše smo svi strepili od dolaska triju osoba u odorama – crnovjesnika. - Što reče, Janjo, jesi sigurna? – obradova se Ivanka, a Janja se nasmiješi i dometnu: - Oprostit ćemo ti tvoj red za kuhanje kave sutra ujutro, naspavaj se s mužem. Ipak, Janja je imala dar predvidjeti dolazak, ali ne i stanje u kojemu će bojovnik stići. Uistinu, stigao je Bobo toga popodneva, 46 OSVIT 1–4/2013. dovezli su ga u vojničkim kolima hitne pomoći, s nogom u gipsu i previjene glave. Bio je ranjen nekoliko dana prije, ali nisu javljali obitelji dok nije, uvjetno kazano, stao na noge. - Ajme meni, Gospe moja! – nije mogla Ivanka zaustaviti suze. Pohitala je, prestravljena, nepripremljena za takov prizor. Ni zagrliti ga nije smjela iz straha da ga ne bi još više ozlijedila. Bobo jest bio, vojnički kazano, izbačen iz stroja, ali uspješno se oporavio nakon nekoliko mjeseci. Noga je bila slomljena, a glava ozlijeđena od pada, nakon udara granate u njegovoj blizini. Spojeni u istoj boli, daleko od doma i u stalnomu strahu, te su žene, među njima i moja mati, živjele u nekomu posebnom razumijevanju, lakše su shvaćale jedna drugu nego bi to bilo u normalnim uvjetima. Pohitale su složno u pomoć Ivanki, Bobo je smješten u njihovu sobu, a i djeca su se već smirila, pomalo ohrabrena nakon prvotnoga šoka. Ipak, tata im je bio tu. U svoj toj strci, nitko se nije obazirao na golubove. Te su čudne ptice navijestile Bobin dolazak, a sada ih više nije bilo tu. Tek dok su svi došli k sebi, dobnik je pokazao na 19 i 30, bilo je vrijeme za Dnevnik. Cijeli se hotel u to vrijeme slijevao u jedinu dvoranu s TV prijamnikom, gdje je bilo prestižno uhvatiti stolicu. Moj djed Mile, koji je bio s nama u izbjeglištvu, držao je mojega brata u naručju, a ja sam bio s majkom, pokraj njega. Čekali smo na to da novinari Hrvatske radiotelevizije kažu što se događa u našoj voljenoj Hercegovini, u našemu Mostaru, uvijek se potajno nadajući kako će kamera, negdje tamo po razorenim mostarskim ulicama, zabilježiti i tatu. - Hrabri su branitelji Mostara oslobodili Brkanovo brdo i Hum, na vrhu Orlovcu vijori se hrvatska zastava. Vojnici Hrvatskoga vijeća obrane nastavljaju prodor prema još uvijek okupiranoj istočnoj obali Grada – odjeknulo je prostorijom. PROZA 47 Ja nisam mogao shvatiti što to čovjek s Dnevnika govori, je li to dobro ili loše. I dok sam pokušavao s djedova lica otkriti značenje te vijesti, muk nevjerice i iznenađenja prekinuo je snažan krik sreće. Odjednom, i ostali su se pribrali, veselili su se, plakali, a nekoliko starijih gospodina pokušavalo je ušutkati razgaljene žene i nas djecu koji smo se istodobno i radovali i strepili, još uvijek nesvjesni značenja te vijesti. Htjeli su čuti što još ratni izvjestitelji imaju za reći. Tu je večer u hotelu vijest s HRT-a bila glavnom temom razgovora, a ipak sam u svemu tomu primijetio kako je mama stalno imala odsutan pogled koji ju je vodio daleko, do Mostara, do tate. Zagrlio sam je, a i dobra je Janja znala što joj je na srcu pa je prišla i protrljala je svojom snažnom rukom po leđima. - Ne brini, Marinice, sigurna sam kako je Marko dobro. Da je, ne daj Bože, drukčije, već bismo znali. Crne se vijesti šire brzinom munje, a one dobre idu znatno sporije. Past će pirgo pred naš prag! – ohrabrivala je Janja moju majku. Prošlo je još nekoliko dana. Mi smo vrijeme provodili igrajući se rata po borovoj šumi, odmah pokraj našega paviljona. Bilo je to izvrsno mjesto za ratne igre. Naš je paviljon bio najbliži moru, a na rubu te šume gardisti su iskopali i trupcima poduprli nekoliko bunkera, u slučaju srbocrnogorskoga napada s mora. Tako su ti bunkeri nama bili savršeni za igru. Pjevali smo ratne pjesme, dijelili se u postrojbe i davali si najljuća imena ratnika iz hrvatske povijesti koje su nam naši djedovi tek tada otkrivali, premda sam ja već imao deset godina. - Hajde, povedi brata, uskoro će večera. Umijte se i operite ruke, a morate i te prljave majice presvući. – dozivala nas je majka s balkona. Pripremajući se za večeru, nisam ni primijetio kako djed nije u sobi. Kad je ušao, nasmiješio mi se jer je od svojih vršnjaka nabavio jedan bon više kako bih ja dobio dva tanjura tjestenine kojoj 48 OSVIT 1–4/2013. sam se radovao kao istinskoj poslastici. Snažno sam ga zagrlio, a on je bio presretan zbog moje radosti. S njim mi je vrijeme u izbjeglištvu bilo puno podnošljivije, po danu bi nam pričao priče, a poslijepodne bismo zajedno pecali ribu na obali i svakoga puta bismo kući dobijeli dva-tri špara ili kneza. Mogao bih čak kazati kako mi je zbog djeda vrijeme izbjeglištva ostalo i u lijepomu sjećanju. Našu je veliku radost, zbog tako malene stvari poput bona za hranu, prekinuo Tanjin plač. Tanja je tri godine od mene mlađa kći mamine prijateljice Lele, koja je bila smještena tri paviljona ponad nas, podno same Jadranske magistrale. Dotrčala je i na vratima plačno kazala: - Teta Marina, tata je ranjen! Majku je ta vijest pokosila, zagrlila je dijete i odmah potrčala k Leli, a i mi s njom. Više nisam mislio na tjesteninu i na djedov zagrljaj, nego na to kako je Tanjin tata ranjen. Nakon Bobe i njega konačno mi je postalo jasno kako više nitko nije imun na crne vijesti, na ratno ludilo i na sveopća stradanja. No, moj je duševni sustav obrane ubrzo opet proradio. Cijeloga sam rata, naime, snažno vjerovao kako se mojemu ocu ništa loše ne će dogoditi i da mi nije bilo te neupitne vjere, premda mlad, sumnjam kako bih izdržao strah od najgorega. - Bog posebno voli moju obitelj i moj će tata preživjeti ovaj rat, mi ćemo se vratiti u naš Mostar i živjet ćemo sretno, kao što smo prije. Imat ćemo Hrvatsku, slobodnu i vječnu, a zastava će nam se, kao u američkim slikopisima, vijoriti na prozoru. – mislio sam. Lelin je Zeko bio ozbiljno povrijeđen. Zaglavio je u zgradi u koju je udarila neprijateljska granata i stubište se survalo na njega te je zadobio teške povrjede glave. Bog je tako htio pa je ostao živ, ali je oporavak potrajao. PROZA 49 Preživjeli smo tako još jednu crnu vijest, još jednu bitku ovdje, daleko od pucnjave, još jednu tragediju rata ovdje, daleko od prvih crta bojišnice. Svanulo je novo jutro, majka je kuhala kavu, bio je njezin red. Djed je već bio odavno ustao, sjedio je ispred paviljona, u hladu velikoga hrasta, odjeven u njegove smeđe kratke hlače i bijelu potkošulju koju nije skidao i za najvrelijih ljetnih dana. Tiho je mama pozvala Ivanku, za njom i Janju, a i Anđa, predsjednica Vijeća našega paviljona, namirisala je tek skuhanu kavu te prišla stolu za koji su svakoga rado primali. Pričali su o Lelinoj nesreći, o ratu i o novim vijestima, kako naša vojska napreduje, koliko neprijatelj ima gubitaka i kako nas je svijet ostavio na milost i nemilost razaračima svake ljudskosti i mira. Ja toga jutra nisam mogao spavati dugo, kao što sam običavao. Ustao sam se, umio, navukao svoje hlače i izišao na izvan. Djed me odmah primio u krilo, pušio je cigaretu i smirivao moju majku kada bi se ona zaoštrila u razgovoru o stanju u našemu rodnom gradu. - Jesam li ti rekla?! – sasma je neočekivano skrenula Janja s dotadanjega smjera razgovora, pokazavši na jato gugutavih golubova. - Eno pirge! – vrisnula je dobra Janja, na što se i njezin Pero od srca nasmiješio. Majci su zasuzile oči, ali joj se i u grudima stegnulo od silnoga straha zbog svih nedavno proživljenih iskustava. Pirgo jedini nije kljucao po zemlji, lagano se kretao između drugih golubova, okrećući glavu tamo-ovamo, kao da je stalno na oprezu. Nije ga bilo koliko i mojega oca. Dan smo proveli u iščekivanju i, premda smo se već uvjerili u neobjašnjivu točnost Janjinih predviđanja, svakoga puta kada bi 50 OSVIT 1–4/2013. Janja kazala kako će neki od naših junaka stići, uvijek bismo u tomu silnom iščekivanju iznova posumnjali u njezin čudni dar. Kao i tko zna koliko puta dotad, život nam je pokazao kako nekada jednostavno treba vjerovati, makar nismo u mogućnosti objasniti to čemu se nadamo. Upravo prije no što ćemo krenuti na večeru koja je, kao i uvijek nakon tjestenine, trebala biti teško jestiva, začuo se zvuk motora nekoga vozila. Na kraju hotelske ceste ugledali smo bijeloga fiću i poznatoga brku. Bio je to moj otac, nasmiješen usprkos paklu iz kojega je dolazio. Izišao je iz vozila u svojoj maskirnoj odori kojoj je žurno trebalo pranje i šivanje. Obojicu nas sinova, mojega brata Darija i mene, nekom je posebnom snagom uzeo u naručje, snažno zagrlio i izljubio. Majka je čekala na to da on obavi svoj obred s nama, potom joj je pristupio, znakovito nasmiješen, poljubio je i zagrlio, šutke joj poručujući: - Sada je sve u redu, tu sam. Djed se, također, obradovao zetu. Mojega je oca posebno volio i cijenio, više nego druge, više čak i od dijela svoje brojne djece, a njihovo je poštovanje bilo uzajamno. Zajedno su zapalili cigaretu i popili po rakiju koju se, s obzirom na sveopću nestašicu, vadilo samo u posebnim prigodama. Ta je večer bila posebna, nismo znali ništa o tati više od dvadeset dana. Veze s Mostarom bile su u prekidu, a običnim je vojnicima, uglavnom, bilo teško, skoro nemoguće, dobiti dopust upravo zbog trajanja akcije oslobađanja našega grada. U majci se tu večer nešto prelomilo, pustila je suze koje je zaustavljala svih tih dana, barem pred nama djecom, barem tijekom dana. Ona, pak, zna kako su duge bile njezine noći samoće i razmišljanja. - Prepustit ću sve dragomu Bogu u ruke. Neka bude kako nam je On namijenio, ali ja više ovdje ne ostajem… – kazala je mama iznenađenomu tati. Nagonski ju je pokušao uvjeriti u nužnost na- PROZA 51 šega ostanka na sigurnom, ali je brzo odustao. Znao je koliko je ona uporna i samouvjerena žena. Prvotno su kanili brata i mene ostaviti s djedom u Makarskoj još neko vrijeme, ali krv nije voda. Nije bilo načina uvjeriti me u to. Zaprijetio sam im kako ću pobjeći i pješice krenuti za njima, makar i ne znao kuda i na koju stranu okrenuti, makar Makarsku okružuje visoki masiv Biokova. Ostao je tata pet od mogućih tjedan dana dopusta, a onda je naše strpljenje izmaklo nadzoru. Mama je spakirala stvari, ugurali smo se u fiću i krenuli. Gledao sam kroza stražnje staklo u djeda koji nam je mahao, dok mu se suza slijevala niza staračko lice. Zakleo je kćer da mu čuva unuke, ali ni on nije dugo izdržao. Za koji dan došao je za nama, a u Mostaru je počela neka nova ratna priča, neko novo vrijeme za nas koji smo tih devedesetih proživljavali svoje bitke, daleko od hrabrih branitelja, daleko od (premda jako blizu) prve crte bojišnice. Vratili smo se doma dan nakon što je prvi i jedini put moj grad napadnut iz zraka. Moje snažno vjerovanje u ishod rata za moju obitelj pokazalo se opravdanim. Bogu sam vječito zahvalan. Mato NEDIĆ ŽELJA - Mladeneee! Noć je bila duboka i stara, a njegova je svijest već dugo bila obuzeta snom. No, taj mu san nije donosio ni potrebnu okrjepu ni priželjkivani mir. I ove, kao i u mnoštvu prijašnjih noći, u prikrajku njegove svijesti, negdje pred zoru, nešto je počinjalo rovati i on bi gubio mir sna, a misao, nesvjesna i neizbježna, plela je u svijesti mrežu načinjenu od straha i sjećanja; tijelo se mučilo trzajući se u krevetu, a na površinu bi, kao spoznaja, izmiljela slika otvorenoga groba i lijesa koji neki nepoznati ljudi užurbano spuštaju u njega, spuštaju ga, ali nikako ga ne uspijevaju spustiti i, što više žure, kao da su sve dalji od završetka svojega neugodnog posla. Kroz tu se onda sliku probije jezovit majčin krik i ime njegovoga pokojnog oca, ime Mladen, koje kao da tim krikom biva otpraćeno u vječnost, a onda i pogrebnici nekako naglo konačno uspijevaju spustiti lijes. On se onda, s grumenom zemlje u ruci, nagne nad otvorenim grobom i hoće baciti grumen, ali se grumen od njegove ruke ne odvaja, a on se sve više naginje i ima osjećaj kao da će pasti u otvorenu raku, kao da će i njega ponijeti vjetar koji sve jače puše, kao da će ga zatrpati zemlja i onda čuje novi majčin krik kojim je izgovoreno njegovo ime: - Danijeleee! Zvuk majčinoga krika razliježe se njegovom sviješću, briše slike sna i budi ga. Njegovo je ime sada izgovoreno namjesto PROZA 53 očevoga, izgovoreno je, čini mu se, i zato da bi on svojim postojanjem nadomjestio nedostatak oca, ali i da bi potvrdio njegovo prethodno postojanje. Dva imena: očevo i njegovo, okvir su za san. Sve što je izvan toga okvira zove se stvarnost. Danijelov je otac poginuo pred kraj rata, 1995. godine. Danijel je tada imao četiri, a sada ima devetnaest godina. Kada bi ga netko upitao koji je osjećaj ispunio desetljeće i pol koje je proživio od dana kada su pokopali oca do sada, odgovorio bi da je to osjećaj tjeskobe. Uzrokom toga osjećaja možda i nije činjenica da je odrastao bez oca, koliko je to nemogućnost da se snađe u životu i da se osjeti čovjekom. Biti čovjek, to znači moći odlučivati o svojem životu, odrediti smjernice vlastite budućnosti – mislio je Danijel, a njemu je to na neki način bilo uskraćeno. Njegova se majka, nakon očeve pogibije, iz svekrove kuće vratila u dom svojega oca. (Danijel je kasnije, kada je odrastao, smatrao da je taj njezin čin značio pogrješku te da bi, da je odrastao uz drugoga djeda, i njegov život uzeo drugačiji smjer. Makar mi ne znamo što je u konačnici bolje, a što gore za nas, mislimo da bi ono drugo, što životom nismo mogli ili nismo znali dohvatiti, za nas predstavljalo vrijednost, da bi upravo u tome bio naš spas.) Danijelov je djed bio čovjek zastarjelih pogleda na život i svijet koji nije mirovao, koji se razvijao i mijenjao, a njemu se činilo da bi sve moralo biti upravo onakvo kakvo je bilo u doba njegove mladosti. Vidjevši da novo vrijeme donosi niz promjena (koje, uistinu, nisu uvijek dobre i ne služe na korist čovjeku, ali koje su tu te su stoga neporecive), Danijelov je djed u sebi gomilao nezadovoljstvo koje bi često razorno buknulo, a ta razornost ne bi bila toliko usmjerena na Danijelovu majku, koja je djedu nastojala u svemu povlađivati, premda je uviđala da on u mnogočemu nije u pravu, koliko na Danijela koji je, u djedovim očima, budući da je mlad, bio predstavnik tih novih vremena koja ruše stari poredak i tradiciju njegovoga vremena i svijeta, koji je bio otjelovljenje no- 54 OSVIT 1–4/2013. votarija – a to je bila riječ kojom je djed obuhvaćao sve pojmove koji označavaju ono s čime se on osobno ne slaže. Jasno je, djedova je narav bila teška; za Danijela time teža što je njegov život u mnogome ovisio o dobroj ili lošoj djedovoj volji, o njegovome odobrenju Danijelovih već učinjenih ili namjeravanih postupaka. Raspet između slike otvorenoga očeva groba, koja je često popunjavala prostor njegove svijesti, i autoritarnoga djedova ponašanja na jednoj i majčine pasivnosti na drugoj strani, Danijel je rastao s mislima o neizvjesnoj budućnosti koja mu je užurbano dolazila ususret te je izrastao u vrlo nesigurnoga mladića koji, doduše, zna što želi, ali ne zna kako doći do ostvarenja svojih želja. Posljednji dani u djedovoj kući protječu veoma burno. Proljeće je i bliži se kraj školske godine. Danijel završava srednju školu i pita se kamo dalje. U svojim je mislima zacrtao da želi studirati informatiku. No, o njegovim željama nitko ne želi slušati. Djed ne može zamisliti da bi mu se unuk i na studiju mogao baviti tim novotarijama. Uostalom, on nije ni sposoban za takav zahtjevan studij, kaže. Djed želi da on studira ratarstvo. Jedino zemlja, kaže, ima budućnost; ona nas hrani i sve neka propadne, ali poljoprivreda sigurno ne će propasti. Ljudi moraju nešto jesti, mudruje djed. Danijel sluša djedovo mudrovanje, razmišlja o njemu i ne nalazi da djed nema pravo. Međutim, u sebi ne može pronaći poticaj i želju da studira ratarstvo. On je uistinu čovjek novoga vremena, on se želi istrgnuti zastarjelim djedovim shvaćanjima, on bi htio sam odlučiti o svojoj budućnosti. Kada to kaže djedu, ovaj mu podsmješljivo i s visoka odgovori: - A tko ti priječi?! Odlučuj, sinko, kako hoćeš, ali sjetit ćeš se djedovih riječi, vidjet ćeš, ti ćeš vidjeti... Djed svoju misao ne dovodi do kraja, možda zato što ona ni nema kraj, što u taj kraj nema što stati budući da djed nema što reći ili zato što u Danijelu gleda kukavicu, slabića koji ne će imati PROZA 55 snagu provesti svoju volju ako ne dobije djedovu i majčinu suglasnost. I zaista, upravo je to bila Danijelova slabost. On je imao jasan cilj, htio je studirati informatiku, ali nije osjećao hrabrost da do toga cilja dođe usprkos svima: i djedu, i majci, i školskim prijateljima koji su ga, zato što je bio najbolji učenik u razredu, ogovarali i često izvrgavali ruglu, koristeći svaku priliku i najmanji povod za to. Danijel je posjedovao i umne sposobnosti i dovoljno životnih iskustava koja bi mu mogla pomoći da ostvari svoj cilj, samo mu je nedostajala hrabrost, a ona je u ovome trenutku bila najvažnija. Poznajući njegovu manu, djed mu je prividno davao dopuštenje, eto, neka on ispuni svoju želju, ali stvarnu mu suglasnost nije htio dati. Majka se, po običaju, držala po strani. Ne bi se, zaista, moglo ustvrditi da je djed mrzio Danijela pa da je tako grubo postupao prema njemu naslađujući se njegovim nemirom. Djed je bio prilično star čovjek koji je život promatrao iz svojega staračkoga kuta. Činilo mu se, zato što je život razgledao s mnogih njegovih strana, da on o životu mnogo više zna od svoje kćeri, a o unukovome se znanju nije moglo ni govoriti. - Ta, on je tek progledao na ovaj svijet – mislio je djed. - Što bi on i otkud bi on nešto mogao znati?! Djedovo je ponašanje duboko vrijeđalo Danijela. Smatrao je da bi djed trebao poštovati njegovih devetnaest životnih godina i njegov mladi pogled na svijet, pogled koji nije zasjenjen sjenama razočaranja zbog životnih neuspjeha; mislio je kako bi ga djed, ako ga zaista voli, kako često ističe, trebao pustiti čak i da pogriješi, samo da se osjeti čovjekom koji je u svemu, pa i u činjenju pogrješaka, ravnopravan drugim ljudima. U dobroti Danijelove neiskvarene duše ponekad se začinjala misao da ga djed svojim stavovima i ponašanjem pokušava zaštititi od kasnijih potonuća u razočaranje i bol, no, što ga više štiti, djed ga sve više razočarava, 56 OSVIT 1–4/2013. svojom pretjeranom zaštitom (ako je to zaista zaštita) on ga sprječava živjeti u punini životnoga osjećaja. Razmišljajući o svojemu odnosu spram djeda, ali i spram života općenito, Danijel je i samoga sebe proglašavao slabićem, govoreći sebi da čovjek, da bi u nečemu uspio, mora biti borac. No, kako se mogu boriti, pitao se, ako nemam nikakvih sredstava za borbu. Kraj školske godine se približavao i uskoro je trebalo donijeti odluku: ratarstvo ili informatika. Ako odluči studirati informatiku, mislio je Danijel, susrest će se i s financijskim problemom budući da ga majka (koja je uglavnom na djedovoj strani) ne će podržati. Odluči li, međutim, studirati ratarstvo i udovolji li time djedu, iznevjerit će sebe te će, ako završi taj studij, kasnije morati obavljati posao za koji nije zainteresiran. Time će dopustiti da ga kroz život stišće nezadovoljstvo i vjerojatno će u starosti postati ovo što je djed sada: prkosan, čangrizav čovjek, nezadovoljan svime onim što je ispunilo njegovo prošlo vrijeme i što sačinjava njegov život. Danijelove je misli duboko zaokupila dvojba: poslušati djeda ili poslušati sebe. Ako posluša djeda, u materijalnome će mu smislu biti sve osigurano; posluša li pak sebe, poći će težim, ali svjetlijim putem koji će ga dovesti do toga da se konačno izvuče od djedova tutorstva, da pronađe samoga sebe i postane samosvojan čovjek. Tek je nekoliko dana ostalo do konačne odluke. Danijel je jednoga jutra u novinama pročitao natječaj za stipendiranje studenata. Dva puta je pročitao uvjete natječaja kako bi se uvjerio da svojim statusom zaista zadovoljava te da će sigurno dobiti stipendiju koja nije osobito visoka, ali koja mu može omogućiti skroman studentski život. Djed će biti bijesan kada sazna za ovo, pomislio je zatvarajući novine. Majka će se rasplakati, nadovezala je sljedeća misao. PROZA 57 - Ja ću biti čovjek – rekao je Danijel tiho i ustao je od stola. Zagledao se kroz prozor negdje u daljinu u kojoj ga je čekala snivana budućnost. Sljedeće je noći sanjao oca. Nije to više bio strašan san o otvorenome grobu. Sada je to bio san u koji se miješalo sjećanje: on je maleni dječak kojega otac podiže visoko, put neba, a svuda oko njih razlijeva se prštavi smijeh. Mato NEDIĆ BISER S BRIJUNA Kada godine zaoru brazdu u čovjekovome životu pa u njega zasiju brige, nemire i strepnje, onda to zlo sjeme klija, razvija se i raste, truje život mišlju da je sve ljudsko činjenje besmisleno ako se u mislima stavi nasuprot prolaznosti. Upravo je najveća ljudska nevolja sadržana u stalnoj potrebi da se suprotstavimo i da pobijedimo prolaznost, a na kraju se ispostavi (bar tako nam se često čini) da je ona nepobjediva. Ipak, u zdravome ljudskom biću neprestano tinja nada da će život zahvatiti vihor iznenađenja koja će mu donijeti svjetlost i sreću. I zaista, događa se da beznađe iznenada ustupi mjesto nadi, besmisao smislu, a očaj radosti. Upravo se tako dogodilo Miroslavu koji je mogućnost da se zaljubi stavio na začelje liste svojih vjerovanja. Miroslav je bio čovjek u kasnim četrdesetim godinama. Njegov je život već prošao različite dionice; neke je prepreke uspješno prešao, na drugima je posrnuo i pao; neke je zaobišao zato što se nije imao hrabrosti suočiti s njima ili zato što mu je tako bilo lakše. Bilo je prošlih godina i snažnih osjećaja i manje ili više uspješnih veza sa ženama koje su mu intelektualno bile dorasle, ali i s onima koje su bile ispod razine njegovoga ukusa, no, i s njima se zadržavao uvjeravajući sebe da su i one, samim tim što su žene, a on je muškarac kojemu žena treba jer bez nje se osjeća neispunjenim, polovičnim čovjekom, zaista vrijedne njegove pozornosti. No, kako su godine prolazile, a Miroslav nije uspijevao ostvariti takvu vezu za koju bi bio uvjeren da njezino trajanje PROZA 59 treba produžiti na cijeli život, on se polako počeo povlačiti u osamu svojega doma i prepuštati se očajanju. Naime, više od svega Miroslav je čeznuo za ostvarenjem braka i obitelji vjerujući da je u obitelji sadržana srž ljudske sreće kao i smisao čovjekovoga postojanja. I dok su mu druge stvari išle od ruke pa je uspio izgraditi i karijeru, ali se i materijalno opskrbiti, nekako mu povezivanje vlastitoga života sa životom njemu drage osobe nikada nije uspjelo. Možda je razlog bio u njegovoj preosjetljivosti iz koje je, činilo mu se, izrastao i njegov slikarski poziv, možda on jednostavno nije bio stvoren za dugu vezu ili nije naišao na osobu sličnih razmišljanja i stremljenja. Kako god bilo, on je u ranoj, ali i u kasnoj mladosti uvijek iznova pristupao ženama svaki put vjerujući da je naišao na onu pravu i svaki se put morao povlačiti pred uvjerenjem da ga je mašta zavela, a osjećaj prevario, da je njegova čista ponuda ljubavi odbijena, a dobrohotnost zanemarena. Doživjevši neuspjehe, Miroslav je uviđao da se mora pomiriti s njima jer se smanjio broj djevojaka kojima bi još mogao prići; većinom su se njegove bivše ljubavi odavno udale, a slobodne su djevojke ili bile nezainteresirane za njega, a ne može se reći ni da je svaka od njih njemu bila privlačna. Baš toga ljeta, kada je odlučio ljetovati u Puli, dogodilo mu se nešto neobično – upoznao je djevojku koja mu se na prvi pogled svidjela i s kojom je poželio pokušati ostvariti trajnu vezu, no, vidio ju je samo jednom, ali je taj susret još dugo grijao njegove misli zato što je bio obilježen ljepotom. Miroslav je znao da spomenuti susret pripada jednome trenutku u jednome ljetu; on nije gajio iluziju da taj susret preraste u nešto više; on je samo u mislima želio produžiti sjećanje na lepršanje anđeoskih krila ljepote koje je tijekom susreta začuo u zraku. Zaista, ljeto u čovjeku zna pobuditi nevjerojatne snove. Ako je to ljeto vruće (a kod nas ljeta uglavnom jesu vruća pa je takvo bilo i ovo o kojemu je riječ), onda one koji se odmaraju na morskoj 60 OSVIT 1–4/2013. obali uhvati nekakva pospanost, nešto što je nalik na polusan u kojemu se ljudi dijelom čvrsto drže na zemlji, ali u mislima blude u neke druge svjetove pa im se ponekad priviđa i ono čega pred njima nema, a što bi htjeli da bude dijelom njihove stvarnosti. Miroslav je, bez obzira što je bio na odmoru, bio čovjek koji se nije lako prepuštao snovima i koji je, budući da je imao dovoljno godina, znao održati vezu sa stvarnošću te se na Brijune nije uputio zato da bi upoznao ženu svojega života, već zato da bi uživao u prirodi, da bi dotaknuo tisućljetnu maslinu i u misli ulio mudrost koja proistječe iz spoznaje da smo dijelom vremena te da nam je svima u konačnici dosuđena prolaznost, ali i da u vremenu za nas postoji mjesto koje trebamo zauzeti. Kada je sišao s broda kojim se iz Fažane prevezao do Brijuna, začuo je glas mlade žene (koja je očito bila turistički vodič) kako daje upute prispjelim putnicima. Premda je oko njega bilo mnoštvo mladih, vjerojatno maturanata neke srednje škole koji su na Brijune, po svoj prilici, došli po nalogu svojih profesora, a ne po vlastitoj volji, on njih skoro i nije primjećivao; slušao je samo ovu mladu ženu koja se upravo predstavljala: - Ja sam Petra, a mi se nalazimo na Velikome Brijunu. Petra je nastavljala svoj dobro naučeni monolog o znamenitosti Brijuna, pritom vodeći turiste do vlakića u koji će ih smjestiti kako bi ih prevezla do značajnijih odredišta na otoku. Miroslav je slušao taj ugodni glas mlade žene koja, ako ćemo istinu reći, nije bila osobita ljepotica, ali posjedovala je neku vedrinu u očima i sugestivnost u glasu, koje su ga očarale. Ponešto zbog sunca, a ponešto i zbog mirisa mora on se osjetio rasterećenim od svih briga koje su opterećivale njegov život pa se prepustio Petrinome glasu, uživajući u njegovoj boji, u ritmu izgovorenih riječi, u pogledu na ženu koju prvi put vidi, u snu o sreći koju ne uspijeva dohvatiti. Za njega u tome trenutku nije postojala ni čarolija brijunskoga krajolika, ni mladost maturanata PROZA 61 koji ga okružuju; postojala je samo Petra koja mu je zaokupila pozornost, ili krivo zborim, postojalo je za njega sve zato što je ona bila tu pa je svojom pojavom sve što je vidio činila zanimljivim. Da je Miroslav imao volje i snage zagledati u lica maturanata, vidio bi na njima mrzovolju jer oni su prošlu noć vjerojatno proveli budni, lumpajući u nekom od ugostiteljskih objekata grada u kojemu su bili smješteni pa su sada bili neispavani i najradije bi se vratili u postelje kako bi nadomjestili san koji im je nedostajao, kako bi se pripremili za sljedeću noć koju opet žele provesti pijući i pjevajući. Njegovo je lice međutim bilo drugačije od njihovoga, bilo je to ozareno lice zreloga čovjeka koji zna razlikovati ispraznost od punine i prepoznati ljepotu trenutka. Čar krajolika stopljena s umilnim Petrinim glasom punila je njegove snove snagom, a osjećaji su mu govorili da je žena koju vidi i sluša onakva kakvu bi želio imati pored sebe. Zato je sebi govorio da joj se mora pokušati približiti, progovoriti s njom koju riječ, razmijeniti adrese – možda postoji mogućnost da se dosegne sreća ako smo dovoljno uporni u njezinome osvajanju. Petra je pričala o razdoblju rimske vladavine, o smjeni vlasnika otoka kroz povijest, o životinjama koje su usput vidjeli, o rezidencijalnome dijelu otoka koji ne će moći vidjeti – pričala je o svemu o čemu jedan turistički vodič treba govoriti te je izgovarala svoje rečenice kao naučene lekcije. Poslije, kada su stali na jednome odmorištu, pristupio joj je i upoznao se s njom. Bila je srdačna, a ta mu je njezina srdačnost otvarala put za vođenje razgovora. Najprije se zanimao o otoku. Smatrao je da je to, s obzirom na to kojim se poslom ona bavi, pristojno. Poslije će prijeći na privatna pitanja. Raspitivao se o podrijetlu naziva otoka. Za vrijeme bivše države otok je nosio naziv Brioni. Molio je Petru da mu objasni zašto je taj naziv promijenjen u Brijuni. - Riječ Brioni uobičajena je kod Talijana – rekla je. - Tako oni nazivaju ovo otočje. Brijuni – to je hrvatski naziv. 62 OSVIT 1–4/2013. Nakon ovoga su pojašnjenja nastavili pričati o vremenu vladavine nekadašnjega predsjednika bivše države koji je ljetovao na Brijunima te je tu primao razne državnike i mnoge poznate osobe iz društvenoga života. Petra je bila još dosta mlada i nije se sjećala vremena vladavine nekadašnjega predsjednika, ali je o tome vremenu ponešto znala budući da je i o tome, kao i o mnogočemu drugome, istraživala u literaturi. Poslije su prešli na pitanja privatne naravi. Rekla mu je da je ona profesorica engleskoga jezika, ali je trenutno nezaposlena pa povremeno radi kao turistički vodič. Uzela je i njegovu adresu i obećala mu se javiti. Njemu je u ustima ostao zahtjev da i ona njemu da svoju adresu, ali mu se to učinilo neumjesnim izgovoriti sada kada je ona već imala njegovu. Bilo je već vrijeme poći dalje. Ona je nastavila obavljati svoj posao, a on se vratio svojim mislima. Pored njega su prošle i tisućljetna maslina koja je i ovoga ljeta bremenita plodom, usprkos svojoj starosti, i priča o ljubavi jednoga labuda i jedne žene (poznata mu iz antičke mitologije), prošlo je sve ono o čemu je Petra govorila turistima; sve ga je to dotaknulo i sve je htio dotaći kako bi u svojoj svijesti zabilježio dojmove koji će u budućnosti postati izvorištem nadahnuća i za njegove slikarske radove i za život sam. Kako je i sam život, o kojemu je on često mislio, sličio na krug, tako je i ovaj kružni obilazak otoka završio tamo gdje je i započeo, na pristaništu na kojemu su pričekali brod. Stojeći u hladovini borova, maturanti su bučno izražavali svoju nestrpljivost dok su ih profesori pokušavali stišati, a on se s Petrom odmaknuo od mladenačke nepristojnosti i primaknuo se moru u kojemu su se vidjele školjke. Petra je s njim izmijenila još nekoliko ugodnih osmijeha te nekoliko riječi o školjkama za koje je rekla da su to periske te da su za morsko dno pričvršćene tankim nitima, takozvanom morskom svilom od koje se pravi skupocjena tkanina. PROZA 63 Kada su se odvajali od Brijuna, on je u sebi susprezao uzdah jer znao je da se u tome trenutku odvaja i od Petre koja je u njegovoj mašti postala sastavnim dijelom toga otoka, nerazdvojiva od njega jer je i ona ljepotu svojega bića ugradila u njegovu krasotu. Udaljavajući se od Brijuna, stojeći na palubi broda koji ga je nosio preko Fažanskoga kanala, Miroslav je zamišljao Petru omotanu finom morskom svilom, izraslu iz školjke, s velikim biserom ispod vrata koji u njegovoj mašti svjetluca, svjetluca. Bože BILOBRK TKO JE GLAVNA FACA Borna Kalinić i Luka Herceg bila su dvojica dječaka iz Sinja. Živjeli su u istome susjedstvu. Borna je bio miran i povučen dječak. Nažalost, od rođenja je imao kraću lijevu nogu, zbog čega nije mogao hodati bez štapa. Tek po završetku srednje škole, kada uspori s rastom, postojala je šansa da se to popravi, ali na to će, znao je, morati pričekati, jer tek je završavao osmi razred. Bio je odličan učenik i pravi računalni genij. Znao je otkloniti svaki kvar. Luka je bio solidan učenik. Nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Volio je sport i maštao je da jednom postane član školskog malonogometnog tima. Iako nisu išli u isti razred (Borna je išao u b, a Luka u a), često su se družili, a nekoliko puta Luka se obraćao Borni za pomoć oko matematike. Borna se veselio što mu može biti od pomoći. Vjerojatno zato što je bio usamljen, jer se zbog svog hendikepa teško uklapao u društvo. A, i Borninoj majci bilo je drago svaki put kad bi im Luka došao u posjet. Uvijek bi ga ljubazno dočekivala i častila ga keksima i sokom, jer mnogo joj je značilo što njezin sin ima nekog tko će s njim provoditi vrijeme. Svakog utorka i četvrtka drugi sat Luka je imao tjelesni. Njihov nastavnik Ivica Prolić vodio je malonogometnu ekipu Alkarić u novoj velikoj dvorani. Bila je sastavljena od dječaka, uzrasta od sedmog do osmog razreda a i b grupe. Imali su trening svakog PROZA 65 dana poslije škole po sat vremena. Već su imali nekoliko uspjeha na prvenstvima škola. Luka je gledao svaku utakmicu koju su igrali kod kuće. Za njega su ti dečki bili prave face, jer su bili popularni a cure su se doslovno lijepile za njih. Smatrao je da se, ako želi postati popularan i pronaći djevojku mora potruditi da postane dijelom njihove ekipe. Ali, svaki put kada bi upitao nastavnika da ga primi, dobio bi isti odgovor: - Sva mjesta su zasad popunjena. Javit ću ti ako te budem trebao. Što je Luka više navaljivao, u nastavnikovom se glasu osjećala sve veća bezvoljnost. Uopće ga nije shvaćao ozbiljno. Luka je već počeo gubiti svaku nadu. Kada bi mi barem pružio priliku, mislio je. - Žao mi je – tješio ga je Borna, kada je Luka jedno popodne svratio do njega da zaigraju PES-a na Borninom računalu. Znao je koliko bi Luki značilo da postane član Alkarića. - Ali, ja sam uvjeren da bi ti, kada bi zaigrao bio bolji od sviju u klubu. Na Lukinom Licu pojavio se smiješak. Jedan od razloga zašto mu je Borna bio drag, bila je Bornina iskrenost. A, i mnogo mu je značilo da postoji netko tko vjeruje u njega. Na kraju će Luka ipak dobiti svoju priliku da se pokaže. Tog jutra, početkom mjeseca ožujka, za vrijeme tjelesnog odgoja, dogodilo se nešto neočekivano. Dok su vježbali preskakanje preko konjića, golman i kapetan Alkarića Nikola Tudum nezgodno je pao i izvrnuo zglob. - Uh, uh, jao! – vrištao je držeći se za bolno mjesto, a lice mu je bilo crveno od bola. Nastavnik i još jedan učenik pomogli su mu da sjedne na klupu u kutu. Nastavnik je pogledao dječakovu nogu. Već je imao iskustva s takvim ozljedama i zaključio da će dječak biti izvan stroja duže vrijeme. - Joj, što ću sad – hvatao se za glavu. - Utakmica protiv ekipe iz Zagreba je za tri dana, a ja nema drugog golmana. Zatim je zastao kao da se nečeg dosjetio. 66 OSVIT 1–4/2013. - Luka Herceg – pokazao je svojim debelim prstom prema njemu: - Što misliš, bi li ti mogao biti golman? Luka nije mogao vjerovati svojim ušima. Nudi li to njemu nastavnik šansu da se priključi ekipi? Šutke je kimnuo glavom. - Dobro, dođi čas na branku – reče nastavnik. - Šime, ti ćeš pucati. Šime Tudum bio je Nikolin bratić. Njih dvojica živjeli su istoj kući. Šime je bio glavni napadač ekipe. Govorilo se da ima iznimno jak udarac i da mnogi golmani radije izbjegnu loptu koju on nabije, nego da je pokušaju obraniti. - Ma, dajte nastavniče, što će on obraniti – rekao je Nikola sarkastično. - Odletjet će u mrežu zajedno s balunom ako ga pogodi. Nikola je bio pravi vođa na parketu, ali previše arogantan. Zato Luki nikad nije bio previše drag. Zbog toga je bio još odlučniji da obrani taj udarac. - Nikola, dosta! Jesam li te upitao za mišljenje?! – ukorio ga je nastavnik. Izvadio je iz svoje torbe loptu i pružio je Šimunu, a Luka je stao na gol. Lukino srce udaralo je kao ludo. Najbolje mu je odgovarala pozicija desnog veznog i nikada još do tada nije branio. Prvo je pogledao nastavnika, a zatim Nikolu. U njihovim pogledima kao da je bilo puno očekivanja. Hajde, ti to možeš, hrabrio se. Ne smiješ sad pogriješiti. Ovakvu priliku više ne ćeš dobiti. Zato, obrani taj udarac! Zatim se usredotočio na Šimu. Sagnuo se čekajući da on nabije balun. Kada je opalio, cijela dvorana kao da je odjednom utihnula, a vrijeme stalo. Lopta je završila u Lukinim rukama. Uspio je obraniti. Kako? Ni sam nije znao. - Vrlo dobro – rekao je nastavnik. - Idemo još jednom iznova. Šime je pucao još dva puta i Luka je to sve obranio. Pred kraj sata nastavnik ga je pozvao k sebi rekao: - Dođi danas popodne na trening. PROZA 67 Luka je bio presretan. Jedva se suzdržavao da ne počne skakati od sreće kao malo dijete, dok je Šime još uvijek bio crven u licu od bijesa. Nije mogao podnijeti da je njegove šutove obranio totalni autsajder. Otkako je postao članom Alkarića, bio je pun elana. I, Nikola koji se još uvijek oporavljao od ozljede, promijenio je svoj odnos prema njemu. Više nije bio arogantan, već se ponašao kao da su najbolji prijatelji. Bio je divan osjećaj biti dijelom te ekipe, družiti se s njima i razgovarati. Luka nije bio ni svjestan koliko se od tada promijenio. Za to vrijeme nije niti jednom nazvao ni posjetio Bornu. Zapravo, bilo mu je neugodno da ga itko poveže s njim. Sad je i on bio školska nogometna zvijezda i družio se samo s dečkima iz kluba, a Borna je bio tek jedan obični štreber i invalid. Što bi dečki iz kluba mislili ako saznaju da sam se družio s njim? Sigurno bi me manje cijenili, mislio je Luka. Borna je pak pokušavao doći do njega. Zvao ga je na mobitel i slao mu poruke na fejs, ali mu Luka nije odgovarao. Na kraju ga je izbrisao s popisa prijatelja. Isprva ga je izbjegavao, ali ga je Borna jednog dana nakon nastave dočekao ispred ulaza u školu. - Što nije u redu? – upitao ga je. - Zašto mi se ne javljaš na mobitel? Zašto više nisam na tvojoj listi fejs prijatelja? Ako sam te nečim povrijedio, žao mi je. - Zato što si dosadan i stalno gnjaviš!– drsko mu je odgovorio Luka. - Daj me pusti na miru! Rekavši to, Luka se okrenuo i otišao. Znao je da to nije bilo u redu, ali nije htio izgubiti mjesto u ekipi i dobar glas. Za ekipu Alkarić uslijedio je jedan od najtežih ispita. Utakmica protiv ekipe Marjan iz Splita. Nastavnik je pojačao treninge, te su dečki dolazili kući tek predvečer. Na kraju su ih uspjeli pobijediti, iako ne lako. Luka je dobro branio. Dečki su bili presretni, te su pobjedu odlučili proslaviti u obližnjoj slastičarnici. Pridružila 68 OSVIT 1–4/2013. im se i Nikolina starija sestra Antea. Bila je to vedra i vesela plavušica. Išla je u prvi razred gimnazije i bavila se rukometom. Raspričala se s Lukom o školi, koju glazbu sluša i koje filmove voli. Luki se već počela sviđati. Nadao se da je ona ta koju će možda osvojiti. Dok su tako razgovarali, vrata su se otvorila i u slastičarnicu je ušao Borna Kalinić. Što li on radi ovdje, zapitao se Luka. Dogodilo se nešto čemu se ni u snu nije mogao nadati. Antea je ustala i pohitala mu u zagrljaj. Izmijenili su poljubac. Zatim su Nikola i ostali ustali i počeli ga pozdravljati. - Žao mi je što kasnim – rekao je Borna. - Nema veze – rekao je Nikola. - Dođi, sjedni do nas. Jedino je Luka ostao sjediti. Gledao je s nevjericom čas u Bornu, a čas u Anteu. - Zar se vas dvoje poznajete? – upitao je. - Da, hodamo – rekla je Antea. -Bio je nedavno kod nas i očistio nam računalo od virusa i ponovno namjestio internet. Kaže da ste prijatelji, a i Nikola igra s tobom. - A, meni je spasio fejs kad su ga hakirali – rekao je Dalibor Vitić, sedmaš koji je igrao na poziciji stopera. Borna je došao do Luke i pružio mu ruku. - Bok, Luka, kako si? Po njegovu držanju Luka je odmah shvatio da je to bilo više iz pristojnosti nego iskrenosti. - Dobro, hvala – rekao je Luka dok su se rukovali, trudeći se pritom da mu crvenilo ne udari u obraze. Zgrabio je svoju torbu i pošao prema izlazu. - Gdje ćeš? – upitao ga je Nikola. - Žao mi je, ali sjetio sam se da imam puno učiti – slagao je Luka. - Vidimo se. Nije mu bilo jasno kako se Borna, i još k tome s onakvom nogom uspio spetljati s Anteom i nametnuti njegovoj ekipi, a on se PROZA 69 toliko trudio da mu to uspije. Čini se da je nekim curama pamet važnija od izgleda. Dok je koračao prema svojoj kući, počelo je pljuštati. Do kuće je morao pješačiti oko kilometar, a kako nije imao kišobran, kada je stigao, bio je mokar do kože. Preko noći je zaradio visoku temperaturu. Oporavak je trajao nekoliko dana. Nakon toga više nije branio kao prije. Davao je sve od sebe, ali jednostavno mu nije išlo. Nastavniku nije preostalo drugo nego da ga pošalje na klupu, a vrati Nikolu koji se u međuvremenu opravio. Stekao je da mu i ostali članovi više nisu naklonjeni kao prije. Da stvar bude gora, majka mu je otišla na informacije i zatekla ne baš najbolje stanje u imeniku. A, o matematici da se i ne govori. - Ja stvarno ne znam što da radim s tobom! – obrušila se na njega kada je došao kući. - Otkako si počeo igrati taj glupi nogomet, potpuno si zapustio školu! - Ali, mama, taj nogomet nije glup. - Dosta! Bilo bi ti bolje da popraviš te ocjene, ako ne želiš da sve kažem tvome ocu. Sad kreću upisi u srednje škole i moraš misliti na to. Luka to nikako nije želio, jer otac mu je bio strog i nije tolerirao neodgovornost. Istina, otkako je počeo trenirati mali balun, zapostavio je školu. Ali, bio je dobar iz povijesti, hrvatskog i zemljopisa. Matematiku bi donekle znao, ali samo kada bi vježbao. No, čim bi prestao, sve to znanje jednostavno bi isparilo. Kome se obratiti za pomoć, pitao se. Možda da pitam Bornu. Znao je da se nije u redu ponio prema njemu, ali odlučio je pokušati. Ispričat ću mu se i sve će biti u redu, mislio je. On je razuman. Pokucao je na vrata Bornina stana. Borna je otvorio, ali ne do kraja. Prije bi ga odmah propustio u stan, ali sada je samo stajao na ulazu i gledao ga upitno. 70 OSVIT 1–4/2013. - Reci – hladno će Borna. Luka je kratko šutke gledao u pod, ne znajući kako da počne. Bilo mu je neugodno pogledati Bornu u oči. - Imam probleme s binomima i računanjem iz korijenja. Možeš li...? - Žao mi je, ali ne mogu – reče Borna. - Imam svog posla. Moram srediti neka računala, a imam puno i svog učenja. Luka je znao da je sve to bila laž. Podigao je pogled. - Borna, žao mi je zbog onog. Pokušaj me razumjeti, ja... - Sve mi je jasno – reče Borna. - Dok si bio sportska zvijezda, nisi htio da te netko poveže s jednim invalidom. A, sada, kada je zagustilo, imaš obraza od mene tražiti pomoć. Ja ne trebam takve prijatelje. Do viđenja Luka. Rekavši to, zalupio mu je vratima pred nosom. Luka je na kraju morao platiti repeticije kod nekog umirovljenog profesora. Kada su pošli u srednju školi, dečki iz kluba pošli su svatko svojim putem. S vremenom su izgubili svaki kontakt. Borna je upisao gimnaziju. On i Antea nastavili su hodati. Luka je upisao komercijalnu. Kada bi se susreo s Bornom, ovaj se na njega ne bi uopće obazirao. Luka je tad shvatio. Prijateljstvo se ne mjeri po uspješnosti u sportu i vanjskom izgledu, ali bilo je prekasno. Nikola ŠIMIĆ TONIN RIJEKA RIJEČI Sve su priče kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i priče svim ljudima koji ih čitaju. Pokornik rumen sunčev krug, pada na krov kuće, iz kljuna goropadne Petrove ptice... Uz njih se živi. Uz priče, uz rijeke... U tišini... tišini... One izviru. Zviraju. Uviru. Krivudaju... Tajanstveni život u nutrinama... Protežu umorne kosti, pravcem ravnice. Ispod ogrtača oblaka i groma, ko neukroćeni divlji konji, nabujalog gnjeva, mutni, viroviti, stresaju mostove ko sedla sa sebe. Imaju glavu, tijelo, trup i rep. Baštinjena energija kraja, suslavlje, pretvornost razaznaje se kroz tokove podstruja začutno. Stalni proročanski zov, u vrtlogu toka zaboravlja vrijeme, onkraj vidljivog, melodijski govor, vodožderina, istinu svog bića ispisujući... Zmijugaju vode zmije, šutljive povijesti, izvlače iz svoje stare kože, ostavljaju za sobom presvučene košuljice korita. Zdrave i plave! Brzaju i spore! Vode u rijeci, ogovaraju rijeku. Mutne su i bistre. Radosne i žalosne, u svom toku, zapuštene, zaraštene... Mimohod oblaka nad krajolikom toka, prežu... 72 OSVIT 1–4/2013. U njima se ko u priči živi... Teško se od njih živi. Odašalju od sebe, zahvale rukovanja, valovite geste: trava, lišća, grana, ruku ljudski, kazivanja usta... vlastitost nasilja. Okviri... oblici... lomljivi snovi... Žive zazivaju... Mrtve oplakuju... Pothranjena, urječena, sjećanja... Ustavlja ih se branama. Od njih, nasipima se brani... Priče ukoritljene koricama knjiga, korite se slovima... Teku obilježenim stranicama... Riječe se riječima... Predstavljaju naslovima. I bez naslova predstavljaju se svejedno... Promocijama, promotivnih predstavljanja... Govore: bjelinama, zarezima, crticama, točkicama, upitnicima, uskličnicima... govore... Od kapljica vode tka se rijeka, inspirirana nebom. Osjeti se svaka kaplja duše srca... Priča od slova, od riječi se na promisli tka... tužnost duše... Riječi i potoci, pritoci, utoci, priči riječi... Radosne, tužne, lijepe, ružne, dobre, uhu ugodne, uho-parajuće, opake, zle, ljekovite, ljubavne, žučne, gromoglasne, šaptajuće, mistične, svete, čarobne, proklete, mirotvorne, ratne, ubitačne... Prvice, zdravice, veselice, prigodne, svečarske, dobrodošlice, zakletve, blagoslova, Bogobojaznice, ljudske... naopake, narodske, književne, ispravne, krive, prave, potvrdne, negacijske, naivne, promućurne, zavodljive, lažljive, nevine, pravedne, pogrešne, učene, proste... tepalice, bajalice, budnice... uličarke, psujuće, bludne... poslovne, arhaične, tuđice, hvalisave, skromne, podle, plemenite... pijanske, kockarske, prevarantske, nakaradne, neljudske... pod zakletvom križa, pod iznudom noža... narikače, ukopnice, zadocnice... ...Riječi...riječi...riječi... Kapi...vode...rijeke...izvori...uviri...uzvodi... PROZA 73 Rijeke priča teku: tekama, bilježnicama, sveskama, tomovima, sabranim djelima, koritima zavađenih obala dana i noći... teku... Srdita okosita smrt, ogromnim crnim rukama... obale života grabi... Ivan OREHOVAC NA RADNOM STOLU 2. dio Poslao sam u redakciju nekoliko priča, no nisu objavljene. Iza profesionalno ukoričene knjige i njezinih stranica ispunjenih priznatim piscima, tko da zna kakvo im je mnijenje o neobjavljenim tekstovima, zgražaju li se kao povrijeđeni, ili šute mučke. Neka rade profesionalno, tako me ne će odvesti na drugu stranu. Time što bi objavili ono što ne valja, drugi to uočili pa se okomili na mene, kao da sam ja kriv. Slao sam jer sam mislio da će tekst prijeći onu granicu što odvaja dobro od lošega. Ne zato da bih se udvarao nadležnima, niti da bih od sebe pravio nešto što nisam, nego da učestalim slanjima premostim tu jedinu preprjeku. Za to se ne valja probijati, jer se tako može izgraditi svaka profesija. To je posao zanatlija, a upitno je u što spada pisanje. Mada, tko je taj koji će reći, onaj što tipka po pisaćem stroju a zna da ne će dostići svoju puninu u tome, ili kakva skitnica. U nešto od toga dvoga spadam i ja, ali pun sam dvojbe da se itko time može pomiriti. Okušavam se na pisaćem stroju, tipkajući slova kako bi koje došlo pod prste, mehanički i brzo, u zamašaju, i stvaram retke, kojih ću pola poništiti, a pola biti neusklađeno s cjelinom. Tako razmišljam i šutim. Možda se iz čega razvije štogod. No zasad tek djelomično, pola je uspjelo u mislima, a druga polovica nije se ostvarila na papiru. Nema bačenog vremena, ima samo dobrog i lošeg. Ono što radim pred pisaćim strojem nije loše provedeno PROZA 75 vrijeme, učim na pogrješkama. Ispisao sam dovoljno stranica, nevaljale, zamišljene kao otisnute, a da ne bih znao u nekoliko crta opisati ono željeno. No to je tek nekoliko rečenica, koje same za sebe ne čine ništa, nego tek stoje kao da im je svrha ukrasiti papir. A što je to što nedostaje praznom papiru, da bi ga se riječima cijelog pocrnilo, te ga se, kad ga se već koristi, ne puni na obje strane, nego samo na jednoj, glavnoj, kojoj ona odostraga služi kao pozadina, što onoj crnoj boji daje puni ugođaj nečega književnog. Valja izbrusiti vlastiti stil, ne bi li se razlikovalo od drugih pisaca. A ne zato da bi se doprinijelo književnosti. Zacijelo oni iskusniji pišu da bi ih se uvrstilo u antologiju, jer tako će najviše ostati zapamćeni širem čitateljstvu, od kojega će se učiti u klupama, do kućnih stolica. U knjižnici u kojoj radim, znam napamet gdje stoji koja knjiga, služeći se modernim znanjem. Prije nisam tako mislio. Makar sam se naslušao priča. Ipak se mnogi igraju pokvarenog telefona. Zato ljudima ne treba previše vjerovati, osim onim najbližima, ako i njima, jer radi li se o novcu, ljudi će uprijeti da ga se dočepaju, što se pak bliži divljaštvu. I zbog čega neke ljude treba izbjegavati, kako se ne bi upadalo u rupe, a mislim na to, da bi prešli preko vas, a da mu niste učinili ništa nažao, samo zato što se radi o nečemu, poput novca. Ura otkucava, dakle vrijeme ide, a pisaći stroj glasno zuji, što bi trebao biti moj ugođaj. Spada li autobiografija pod prozu, a kamoli pod književnost, pokušavam o tome baciti koju riječ, jer jedino o tome mislim. Valja pripaziti na vlastiti ugled, ne bi li ga se zblatimilo čak i dok se piskara. A ne valja nametati sebe kao pisca, nego tek govoriti o onome što je čista fikcija, tako će se najbliže približiti književnosti. Dosta sam otezao govoreći ni o čemu vezanom za moje priče. One su dakle većinom bačene u vjetar, samo se nadam da ih je redakcija pročitala jednom, makar rijetko kad dobijem odgovor 76 OSVIT 1–4/2013. od njih. Ovo ponavljam nisu autobiografska razmišljanja, kojih se grustim. Iako bi se po mnogočemu dalo tako ne samo naslutiti, nego i zaključiti. Za pisanje je potreban mir, kojeg nemam. Ipak radim na tome. Zatvaram prozor, da ne bih slušao viku, gasim svjetla i palim svijeće, ne bih li se sasvim opustio. Moji likovi će samo poteći iz mojih ruku, i nastat će djelo, koje se ne će više objaviti u časopisu, budući da sam se u tome već okušao, nego će izaći kod nakladnika, koji će se uvrstiti pod hit, bude li to uspješan rad, na kojemu radim još od zaposlenja, ali nisam napisao prvi redak. Iako materijala ima, već nosim u sebi cijelu tu radnju oko likova, pa i njih, oko maloga prsta, ništa osim posljednje rečenice ne uspijevam zapisati. Mnoge misli prolaze nezamijećeno, tek one glavne budu upečatljive. Stoga malo i prenašam riječi na papir. Bilo bi bolje, da se preusredim, nego da nakupljam, jednu po jednu, svaki dan, misao, koja bi mogla sići. Stolica škripi pod mojim tijelom kao da negoduje, a ono što se zbiva u svijetu kao da kani sleći na papir, samo što nisam u tijeku kao zanatlija, pa mnogo propuštam, svijet sam, kao da se zapravo tek djelićem nalazim u njemu. Ideje su se prvo počele javljati na javnim mjestima, u knjižnici, na cesti i uopće na zraku, ne znajući se nositi s njima, nisam ih zapisivao, ali su mi ostavljale ožiljke na umu. Pamtio sam ponešto, i to prepisivao na papir. Iz toga se polako počela razvijati priča, duža od onih uobičajenih, te je to bio moj prvi pokušaj romana. Što će od toga nastati, nisam znao sve do trenutka dok nisam započeo ozbiljno ukucavati. Roman sam činio koliko je to moguće suvremenim i lakšim za čitanje, iako me vukla želja da se više nametnem kao pisac za kritiku, a ne publiku. To se donekle i odrazilo u djelu. Prsti su udarali u tipke, koje su glasno odjekivale i u drugoj sobi. Više se nije čula ona ura na ormaru. Niti sam bio velikim dijelom u doticaju sa stvarnošću, jer nisam zamjećivao vrijeme, PROZA 77 koje ne znam kakvo je bilo, bivajući prilično skoncentriran samo na to da ispišem ono što mi je unutarnji glas govorio sve ovo vrijeme dosada, u kontinuiranim razmacima, nadam se ne bez razloga. Na neko sam vrijeme prekinuo vlastito razmišljanje, usmjerivši se na udaranje prstiju po tipkovnici pisaćeg stroja, kako bih istresao, dok još nešto ima u mislima, na papir, jer poslije će izblijediti, s vremenom. Nekoliko riječi sam prospo, ne ću nabrajati jer ih želim vidjeti samo u izdanju knjige. Slutim da sam na pravom putu, ali to je varka jer svako malo pa se može zaći na drugu stranu. Kao promašiti pticu u letu. Slušam iz druge sobe vijesti i tipkam, i čini se da ću popuniti tri-četiri stranice. Glavno je da se ne pogriješi, ma govorilo se koliko god prozaično. A baš na to sam naišao već na samom početku, no ne marim, kasnije ću to precrtati. Nisam jedan od onih koji ispišu u jednom dahu tekst, više se povodim za ponovnim pregledavanjem, jer sam još mlad. Makar znam da će kao takvo i čitatelji to uzeti u obzir, odnosno ne će je pročitati u jednom dahu, što je krivo. Nekoliko me puta trzne noga, no ipak dolazim do jasnih rečenica, što je valjda i moj domet. Da bih predahnuo, izlazim iz sobe i putem prema kupaonici zamijetim televiziju, no već drugog trenutka perem lice i gledam se u ogledalo. Nisam li suviše mlad, a da bih se uhvatio takve odrasle proze. Nagađam da jesam, ali nastavim dalje s radom. Nisam više dolazio do prekida, zadržao sam se pred pisaćim strojem, ispunivši pet stranica. To mi je vjerojatno dosada bio najveći opseg riječi. Neke moje kratke priče ispadaju glupave kad ih se poslije sjetim pogledati. Kako naivno, napisati takvo što, zapitam se pročitavši ih. I odmah uočim poveznice s drugim piscima. Uzmem jednu knjigu i stadem je listati, ne bih li došao do dobrog dijela. Tamo se obično nadahnem, točno kod istih knjiga, koje govore onim jezikom, kojim sam se prije koristio. I da bi djelo nastalo, 78 OSVIT 1–4/2013. potrebno je nešto više. Što, ni sam ne znam, pa mogu ovako samo nagađati. Tako se opet vraćam na misao koju sam već spomenuo. Ova moja razmišljanja možda vode u malo pogrješnom smjeru. No nisam baš siguran da ni velikani ne griješe, da se ne ponavljaju u djelima i da ne odudaraju toliko jedan od drugoga. Sve to što nabrajam prožima se mojim mislima dok stvaram djelo. Stoga i nije čudo što ne ispada onakvo kakvim sam ga zamislio na radnom mjestu. A pridržavao sam se svega drugoga, nisam bio loše volje, nisam griješio ili čitao u međuvremenu. Sam čovjek nema stila ako u svim knjigama dolazi do istog učinka, da je pročitano, dobro. Nema prepreka, nailazim na čistu stazu kojom koračam dostojnim koracima, tragajući za lovinom, za rečenicom koja bi sama po sebi mogla tvoriti svrhu, mogla biti smislena, i da takve budu redom. Ispisujući papir, dolazim do njegovog kraja, govorim si dok je televizija govorila o događajima u svijetu, ali ne vijestima. Papire sam ispisao, i ponosno izlazim u kasnonoćnu šetnju, makar ispred nebodera. U dizalu pogledam jednom u ogledalo i pomislim kako ne starim. Biti premlad za to zvanje, ponavljam si krećući se, nije baš pogodna osobina. Možda da odgodim svoj jedini roman, dok ne sazrelim. Tim tempom sam šetkao kolnikom, viđajući ljude kako žure nekamo, valjda se naći s nekim, ili dolaze s posla, ili su se izveli kao i ja. Dobro je zapisati neku misao, no ne činim to, jer ne kanim zapisati baš sve što mi pada na pamet. I završavam ovaj dijalog sa sobom na vrijeme, prije nego mi i u mislima ne postane otrcano više tako govoriti. Možda se koristim prilično oskudnim rječnikom, no vjerujem da je to zato što još nisam ispisao onoliku količinu stranica, koje bi popunile jedan poveliki roman. Pisaći stroj dobro je poslužio, te sam izrekao uglavnom ono što sam namjeravao, ako to nisam i prevršio. Gasim pisaći jednim pokretom, a PROZA 79 drugim vadim papir iz njega i stanem ga čitati, nadajući se da će zvučati dobro. Klasike sam pročitao, ostaje mi suvremenu prozu preskočiti zajedno s poezijom, što će potrajati. Znam baciti pogled na pisaći pa se zapitati što on radi na mom stolu, no čim mu se približim, privuče me k sebi i ne daje mi da pravo dišem dok se ne napišem. Izbjegavao sam i u svojoj ranoj poeziji rime, jer mi se to čini također onako otrcanim kao i zapisivati misli te još mnoštvo toga. Misli su mi postale odnedavno usmjerene isključivo na književnost, točnije na beletristiku u suvremenom. Palim i gasim svjetla, kao da se radi baš o osvijetljenosti područja u kojem se nalazim, što mi usmjerava misli na bolji način. No ni u mraku, ni u suprotnom, ne osjećam više svoje prste, umorne od rada i misli, otežale i slijepe. Valjda sam u mraku koji mi ne stoji. Pogledam kroz prozor i ugledam same nebodere. Ponekad poželim da je drukčije. No tko da to mijenja. OSVIT 81 PJESNIŠTVO PJESNIŠTVO Mijo TOKIĆ ZADARSKE MINIJATURE (1971. – 2011.) (memoreske) U povodu 40. obljetnice Hrvatskog proljeća 1. Ovaj je grad zaista lijep Sazdan od kamena da bude čudo 2. Jesen je Jesen naših života tu je (skoro će već zima sniježi po kosi) mi se sjećamo proljeća Hrvatskog Lijepo je ponijela ta godina (71.) sve cvalo raslo kao iz vode misao o hrvatskoj slobodi kroz okove Odjednom sve je u zemlju palo Ko sjeme slobode 3. Mi iz sedamdesetih stupamo gradom stupamo životom Vrijeme nas još nije dotuklo 82 OSVIT 1–4/2013. S balkona gledam na Ugljan O Bože, u kakvom raju Ugljan spava Tuklo je tuklo (i oštricom i muklo) 7. 4. Zadre grade gdje je moja draga Zadre grade gdje je moja mila Odmilila Ne jaduj draga (na merlima od Zadra grada) i moj je život pun pogrešnih koraka 5. Jedna od Zadra u Zadru Marija za me moli: Zdravo Marija Zato me Bog čuva (Vidi On da sam na sebe posve zaboravio) Nad gradom gori noć nebeska svjetla gore more se srebrni ljeska Brodovi bacaju zadnja svjetla na grad More ih čuva i nebo i ruke svetog Nike 8. U ovaj grad pristaju brodovi (Tisuću je gradova u koje nikad ne će pristati brod niti zatrubiti) Kad uplove neki brodovi u ovaj grad to kao da gradovi plove Kakvo je tek čudo ovaj grad kao na dlanu Božje ruke položen u more plovi 6. Večer je nad Murajem zvijezde Kamena lađa Sazdana od kamena da bude čudo PJESNIŠTVO 83 9. 11. Mora da su molitva patnja i suze u temeljima ovog grada (Ta otkud tolika ljepota) Ovim sam pločnicima prošao tisuću puta i tisuće tisuća tisuću puta ovuda je prošlo, ničijih stopa nema Zar mogu (bez Božje pomoći i zaštite) poslije tolikih strahota biti čvrsti i trajni Bedemi ovoga grada Sve nas je pobijedilo vrijeme od svih moćnije je vrijeme (sve je od nas moćnije i nebo i kamen...) 10. Zvonici poklisari ovoga grada molitve od kamena nebu dignute ruke Zvona naši glasovi sliveni u broncu naše himne Bogu slivene u bronci Nekima su spomenik podignuli u zid pribili ploču u ploču utisnuli ime i znamen Netko ipak pamti i mi smo, kad već ništa drugo, upisani u dlan Njegove ruke 12. Sazdan od kamena da bude čudo ovaj je grad zaista lijep Igor ŠIPIĆ TIŠINA LIMBA ...koji su napustili svoju zemlju Hercegovinu. (I. Š.) Diva (Premda je predložak za pjesmu San je bio stvaran) U planini sam Noć je zvjezdana Modrooštar kamenjar Stojim pod visokom stijenom Plazećî jezik od kamena Poput stijega vijori Spušta se tlu Dok ne prijeđe u liticu Otisak gotičkih vrata Veliku rodnicu Histarsku crvenicu Ulazim Kuća od kamena Prazna Sred četiri zida Poljski krevet Na njemu šutljiva Zatajna Lijepa Blago svinutih Pripijenih koljena Zagledana u daljinu Sjedi mlada žena Zadignuta haljina Otkriva jedrost bedara Htjela je da prenoćim Ubrzo smo nestali u vihoru Još i danas glagolji Diva Vran iz groba kazuje Ustaj Grabovčeva Ustan rumenče PJESNIŠTVO 85 Buna Umro bih u tvom izvoru Tako znam da nikad ne ću umrijeti Buno Kćeri Hercegova Znam moramo u nove kiše Da bismo uljepšali starost Koja nikad ne će doći Moja vjerenice Omoriko Lugaru Moj bršljane Čuvarice među vama Laudare Benedicere Praedicare Zašto ne za brata uzeti i sunce! Bobovac Nešto od usuda starine Nikad ne izmakne orlovu oku Starije od granja Svijanje je gnijezda Moja zemljo Koja se hladiš pod vrućim Svjetlima pozornice Rasvijetljena što tuguješ Nad svojim grobom Primi zanosne suputnike Moj prstene U tvrđi najtvrđi od svih krševa Graditelj i građeni I u sunce da pogledaš Zasuzit ćeš Sirot je što nas kosi Život naš krasî Ad Maiorem Dei Gloriam Ta nije poezija natjecanje! 86 OSVIT 1–4/2013. Katarina Pravac je crn ideal čovjeka Pravac može biti zemlja crnica Pravac može biti crna Bogorodica I crni gavez korijen za slomljenu nogu Pravac je i podjela kruha od crna brašna Može biti i podjela kuće na dva dijela Sve je moguće kad se dijele braća Tad prolazi preko vrši planina Pravac je crna ovca Koju ne mogu izbosti ose Pravac je samonikli crni petak U vesla stiješnjen u rebra stjeran Da bi arca zaplovila med prokapao Sliku da bi snijela vijest od istoka Pax et Bonum Ono malo zemlje do nogu Ono teška puta ramska Badem goršći od gorčine Vreteno oko kojeg se okreće Sunce Pravac ne može bez kružnice Tangens je modar i mokar od mora Nijedno carstvo ne počiva u miru Kako kraljevstvo tvoje danas Kosačo Plâvi PJESNIŠTVO 87 Kraljeva Sutjeska I Da sam te volio kratko I pijesak bi dovoljan bio za vječnost Da je bilo kratko Ne bi ticala bila okrenuta nebu Dojke ne bi tako mirovale Mirisali gluhi behari Da nisi ležala na odjeku Zvona bi samo kratko objavila Smrt zvonaru II Imaš brezik Imaš srne na kojima odmaram Imaš sve da vranac miruje Držiš uzde Kresivom pališ vatre Neku čudnu daljinu u tome Ležiš naga A besmrtnost ne može govoriti Majka si A ne mogu sebe imati Zašto ne bih ustao iz mrtvih I bio dio govora krljušti Zašto bismo posjekli borove Kad rijeka ima jantarne oči III Nešto me navraća na tebe Ima nešto u tom branju U mršenju kose Nešto suprotno nebu Miruje od sablasne ljepote Bjelina tih trgova Širina tih ulica Kazuje mi Priđi Ne ostavljaj ništa suncu Priđi konjaniče Nad točkom vrenja U zelenoj travi Položi cvijeće IV Plodnost oranice Čini se velikom tajnom Nečim ponajmanje čeličnim Dalje od pahulje ne može se sići Neuhvatljivosti puti Nešto zarobljeno u sebi Ljubomorno žuto Tek treba stići Sukobiti se na ravnici Sa štitom ili na štitu 88 OSVIT 1–4/2013. Šatoru vratiti tijelo Možda to u tebi galeb miruje Na morskoj površini Možda sunce tek treba da za oblak zađe Dugo je još do obzora Možda si upravo taj otok Za kojim nemaš izbora Bose žene hodaju nad morem Gole kralježnice stoje iza kiša Da sam kipar samo bih plakao Ulijevao more U glinenost skulpture V U tebi uvijek dijete nerođeno Mojom domovinom biva Kao da raslala suze si Diljem svijeta Pustošeno dodirima Nešto je plemeno rađalo Nešto između mora i kamena Što ne razumijem bez kraja dana Privid noćne košulje Mjesto je borbe za prevlast spolova Prednost lončanice Druga je velika tajna postanka VI Venera je prešla preko Sunca (6. 6. 2012.) A ja bih te poveo rukom za ruku Među brjegove sortne plavine Sad nitko ne će pomisliti Kako i fotoizložbe Mogu roditi nevino i krvavo Svatko će zaključiti Ratovi su Ako je nešto sječívo preživjelo Preživio je stari pjesnik VII Topiš se do mojih nogu A ne mogu te pustiti glečerima Između vode i vatre Neki drugi bogovi hoće tvoje tijelo Ne ću te pustiti samu S dušom tanzanijskom Ti si čisti zrak Drugog razloga nemam Da ti kažem Kako dišem Tvoje ime je Gudrun Tvoje su kose od islandskih trava Očekujem više od izgubljenih stvari PJESNIŠTVO 89 Kao da su baš zato Na cijeni tuđe zemlje Kao da smo uzalud noćili Apsolutno sam na strani boga Bojim se ispranih usta U kojima nema znakova IX Koračam Da crven nar ne umre Tijelom mrtve ljubavi Koračam Da bih osnažio robove Na rubovima svijeta Koračam Da ne vidiš Kako postajem bitan Kao suncokret Razgovijetan Mudrosti približavanja X Što je to stekao pijesak Što nisu sagorjele Rubensa oči Što su to podnijele tamnice Što nisu ranjivi sudnji oblici O kad bih te pitao Što bi rekla moja ljubičasta Zar vrata Helesponta O zar nisu iste vode podvojena Nila Kad bi te pitali je li to prošao stranac Il‘ je ruka horizonta dotakla vrućicu čela Što bi sve našla u plamenu Što na koljenima mora sredozemna O moja ljubičasta O samo da te ljubim 90 OSVIT 1–4/2013. Blagaj I Moja draga je siječanj Moja draga sjedi kao kruška Moja draga Oljuštena jabuka Moja draga Koja se poigrava Velebitom Moja draga je rijeka Moja draga teče na Mjesecu Moju dragu povezuju s morem Moju dragu Od trske Moju dragu Golu granu Koja sva se bere Moju dragu Sezonu krušaka Dragu moju Godinu duda Moje vino u vinu Pod korom moja draga je ništa Samo moja draga u mislima II Moja draga Žerava pod lugom Moja draga među rakijama Moja draga nastajanje Forma moje drage Povijuša Draga moja Ljekovita trava Zima moga proljeća Ovca svoga džempera Draga Crni odbojnik Kad dođe vrijeme pristajanja Draga Trgovac mirodijama Kojeg je volio Stendhal Moja draga Crna sjemenka U crvenoj lubenici Moja draga i ja Crni ježinac na bijelu kamenu Moja draga Gola pod još goljim morem Čovječja ribica Kao podmorska špilja u podne Moja draga Bodlja u peti Ježur od soli Ključić ručne prtljage Moja draga Morski puž u staklenci Moja draga Vinograd na južnoj strani Draga moja Što sad gura dječja kolica PJESNIŠTVO 91 III Moja draga slijeće kao soko Moja draga Ni cesta ni put Niz list do stopala Draga Od sitnih sati Do neobranih drenina Moja draga U staroj Libiji Svugdje Gdje još ima svjetla za čitanje V Vatra gori Da ne moraš ništa govoriti Večeras Kad spaljujemo riječi Dulje od knjiga Gore samo Arheološki muzeji na lomači Utvrda se ne da ubiti Tigar je preveden na sedam jezika Murvinim vijencem ovjenčan I Koja se ne prijeti Dioklecijanom Ružičasta na crnoj podlozi Zakon je velikih brojki Neka nam je ‘prošteno Što ulazimo prljavih cipela Kleči se pred Bagdadom Ibrahim-paša svirao je violinu Tigar je zanoćio u sedmom jeziku Prekomjernog granatiranja nije ni bilo Tijelo pod morem stanje je svijesti Poetike loma u lomu poetike Mira od crvenih zemalja Nagrišpanih koljena Nažuljanih leđa Iskrivljenih Tužnih Nezaraslih Otvorenih ptica II Atač je crtao rudnike uglja Atač je naslikao naftna polja I danje svjetlo rudno je bogatstvo Kao i papar Kao i barut Sajam crnih sadnica 92 OSVIT 1–4/2013. Kojeg je naslikao Atač1 Paviljon realizma2 Kojeg je o zid ovjesio crtač zidina Svirač usne harmonike Podrijetla svijeta Kojeg su vode otele izvorima Nila Stvarnu alegoriju prekomorskih zemalja Beračice memljivih datulja Crne žene Timbuktua Hoćemo li umrijeti od čekanja Hoćemo li ikada otići iz predgrađa Neobično je vidjeti rašeljku za sudbinu Murvinim vijencem ovjenčan Tišina limba I Tišina – Snaga introvertnih osoba U glasnomu svijetu3 – Kao ispraćaj Leibniza Samohod osobna tajnika Tišina limba koja ne da mira Sve je premjereno stotine puta Duboko u sebi nepoznato Ludo svjetlo neona Obično je sjeme Hoće li se primiti za tlo Bijela točka na crnu platnu To jeftino iz čega ću dobiti zube Hoćeš li roditi rodom urne Laka moja zemljo Što vraćaš moja pisma U zamak pretvaraš jezik Bune Zaustaviš li tok Mrak će izbiti negdje drugdje II Češljom bih kroz livade Da nije crnih kupina Da nisi sklonija jedenju Možda bih rijedio bršljane 1 Izložba Prošlo je, eto, još jedno ljeto, Zlatka Kauzlarića Atača. 2 Poziv na djela Gustavea Courbeta. 3 Susan Cain. PJESNIŠTVO 93 Što god da je mislio Courbet Mitološka usta kalkolitika Samouke su prirode – Još za bezdana Stići do riječi Vječna je tkalja Kako drukčije opisati kružnicu Takav krug ne postoji Imperijalizam je ušao u drvo mirte Prekrivajući čudes maginje Nema sitnica u vinu A možda ni velikih stvari nema U mizernoj riječi III Kada to kažem u metafori Mogu te braniti Od osjećaja krivnje u rukama Dolaziš iz Kronova mora Možda te zato i drže krajem svijeta Kako god Ali kako objasniti Doru Maar Spiskali smo jezik Za vađenja tople krvi A svijet nismo uspjeli spasiti U sedam ujutro Od ludosti Tako Kako govoriš Metafora je čovjek Dok svi drugi spavaju Duboko potresen čovjek Nije moje da istražujem iranske pustinje Odakle smo došli Isto je što i kamo idemo Samo još gola zemlja Postavi sva pitanja A ne odgovori ništa V Asfalt je crn od muke Bogatstvo Ono pravo (Drevna andaluzijska luka S pogledom na Magreb) Može se pokriti Dlanom jedne ruke IV Između rata i požude Boja zgrušane krvi Može li se pogriješiti Kad iz obje ruke nudiš isti otrov 94 OSVIT 1–4/2013. VII Mogu li pogriješiti? U glavi mi otekle rijeke Mostovi kojima nitko ne prelazi Samo moj odlazak Što se nagnuo preko ograde Da bude svijet Samo prašina lebdi Od ne imanja kamo – Čovjek padne U nemanju kuda Do prašine Od trenutka Ne može se načiniti brisoleje Pusti Grčku u srce I Mislio sam Sunce je beskućnik Kad si zapadu okrenula bedra A zapravo Gola si ležala do moje prirode (Krpene lutke ne trebaju odjeće) Od promišljaja Dalija Sad kad si u šaru Najrad’ bih rukom Ali digneš li glavu Pogledaš li Teza je Kako se uvijek Ticasmo samo mišlju II Kamena djevojko Lijepa si kao smrt prijatelja Ono umiranje jezersko Badem onaj pod košuljom Na liku Majke Lactans Osjećaj bukovih šuma Zavrnute nogavice kozjeg mlijeka Krovovi Crjepovi Niz koje kaplje Staro dobro željezo Kao djetlić Pjesnik iskljuca osjećaj Kroz drvo PJESNIŠTVO 95 Pusti Grčku u srce Da ti uništi srce Blagoslovi te ljude Što su stajali za svoju zemlju III O ne u američku zemlju Ne vi što oteste Što predaste subratu zločin Težak poput malja siromaštva Barem ne kažite ništa Što će vam moje kosti Ne stavljajte cvijeće čeljustima Ne ostavljajte cvijeća kostima Staroj služinčadi I ne sparujte me ni s kim Ni s čim više Što bezimenost Ponovno okuplja u mora Ne stavljajte cvijeće vremenu Opraštam ti, poezijo! Ne tuguj zbog ljudske gluposti i sebičnosti. To je barem svakomu jasno od prvog dana čovjeka sapiensa. Nemoj da te razdiru osjećaji nemoći. To je druga pogubnost za čovjeka erectusa. Valjda će Onogornji poslati nekog nepoznatog. To se zove sudbina! Matej ŠKARICA Hrvatska A. D. 2013. Istureni Izbačeni Ostavljeni Zapostavljeni Stradamo... Na prvim linijama U pozadini Odsječeni Neshvaćeni Odbačeni Ugruvani Umorni Puni sjećanja ostajemo… i …kao da tonemo, u tim svojim oklopima od ponosa i discipline, protiv bure i oluje neljudske poplave i usađenog straha u očima ljudi što treperi mučno znojno, bez daha i nimalo bučno Mi stojimo, kao vječna straža za Boga i Domovinu Dom i suboraca kolone od Vukovara do Mostara i dalje u nebo … Koliko ćemo još moći prijatelju Ovako raštrkani, svatko za sebe Na ulicama i po trgovima PJESNIŠTVO 97 U prolazima i na stanicama dok simbole domoljublja U blatu nam gaze s vrha crvene nakaze. Dokle ovako?! Maja TOMAS Sunce Tko mi je uzeo sunce iz oka i suzu stavio umjesto njega. Jesen Nar, nara. naranča, narančast, dan, mjesec, rujan. Tebi, koji mijenjaš moj svijet Ljubljeno, još nerođeno, željkovano, dugo očekivano, najdraže, moje maleno. Kakve li su samo boje oči tvoje, kakve li je samo boje duša tvoja. Volim te unaprijed, na svaki način, bezuvjetno. Sa velikom strašću iščekujem tvoje rođenje, ljubljeno moje. PJESNIŠTVO Jednom, kada svi otiđete Nemojte se bojati za mene jednom kada svi otiđete od mene, jer duša je ova stara i ljubavi puna i milosti puna. Jednom, kada svi otiđete od mene, znati ću da ste odrasli i mene nadrasli. Tad bit ću punina, punina vaše punine. 99 Moj Bože Bez svega mogu, samo bez Tebe ne mogu. Bez svega jesam samo bez Tebe nisam. Svega ću se odreći samo Tebe ne ću poreći! 100 OSVIT 1–4/2013. Savez neraskidiv S. Mariji od Presvetoga Srca Anki Petričević Okovima zarobljena, u tamnici ljubavi, boli i praštanja, u savez neraskidiv – voljom svojom Ti izabra! I osta neuveli cvijet... Najdraža! Znaš li da: Sunce jednako grije? da kiša jednako lije? da vjetar jednako vije? Najdraža, Ti okove izabra! Za neki bolji za vječni Svijet! Slavo Antin BAGO Čovik (Antunu Lučiću) Svetinja sam, I od samog sam sebe mudriji, jači, viši i silniji, od sviju sila sam silniji. Gospodar sam svega i svačega, dijamantni ukras cijeloga planeta. Sjajin više od samoga Sunca, treperin ko zvizda sjajna, od koje sam i posta. Vičnost (Rajku Glibi) Svaki tvoj vers, kristali se, i bljeska, i uvire u vičnost. 102 OSVIT 1–4/2013. Humačka ploča (fra Andriji Nikiću) Ričiti kameni svidok iz povisti i jezika rvackoga, iziša pun vire i života naši predaka. Svidoci smo bili i ovdi ostali. I tu ćemo bit dok je svita, i dok je vika. Nema nikad više prinudne selidbe iz svoje izbe drage. Oživile su klice Bajoslovne. Nema više feniks tice, koja živi 500 godina i koja se sama spaljuje te se podmlađena rađa iz svoga pepela. Ona je vični simbol besmrtnosti, kavo i ploča sa našega Humca. Još ni iz daleka Ne osića blizinu smrti, A kad to ositi, u svome gnizdu kamenon rodit će novo tisućliće. Zvizdana zrnca (Krešimiru Šegi) Zvizdana zrnca, niz uže zvizdano klize polagano u košaru zvizdanu. Iz košare zvizdane uporno prosiplješ zrnca zvizdana i polagano urastaš u svoju zvizdu, veliku. PJESNIŠTVO Zvizda Danica (Marini Kljajo Radić) Nije ona tek tako postala zvizda Danica među ženan. Danica je kavo zvizda sinonim za Veneru, starorimsku božicu prolićnog bujanja, božica ljubavi i lipote. Naša Marina imade tako neki slični osobina. Budimo zahvalni (Ljupku Antunoviću) Ne smimo nikako bit kratkovidni ili slipi. Moramo bit do Boga zavalni što nan dade takvog umitnika i kipara i pisnika ko što je naš dobri ljupki Ljupko. 103 Lirske tice (Vesni Zovko) Pohode me lirske tiče, daruju mi svoja krila pa me mole: - Ajde i ti s nami, vini se u visine. Odozgor se bolje vidi Vidi se i najsitnije prosovo zrnce, a tek ljudi, bili veliki il mali. Mali ljudi, sitne duše, dostojanstvo ljucko ruše. Veliki ljudi, ukrasnici roda ljuckog, kad se spuste u dubine, svukud šire sjajne dvore i piruju, goste se. Nazdravljaju trud i muku časnik, žuljeviti ruku. Jozefina PRANJIĆ i Mara Cica ŠAKOTIĆ U PARKU NOBELOVACA Jozefina: Grad Mostar Bogatiji Za još jedan park Park nobelovaca Ivo Andrić, književnik, Blagi pogled Zemlju miluje Rado bi je rukom dodirnuo Vladimir Prelog, kemičar, Svoj pogled pruža Sve do ruba Istočne strane parka Otkrića Pomažu ili odmažu Čovjeku? Nobelovcima se Ne susreću pogledi u parku Razjedinjenost naroda u BiH Tu poruku osjećam Drugi put se umire Kad te nitko Imenom ne spominje Naši nobelovci Ne umiru drugi put PJESNIŠTVO 105 Mara: S vječnošću nema nagodbe Ona odabire Tko drugi put ne umire Loši se preko noći Odluče za razaranje A oni za stvaranje Boljeg Tiho i strpljivo Evo i u bronci su Zagledani Svaki na svojoj strani U našu stvarnost I publiku tužnu. Pola promatrača Pola razarača I nas dvije i naša pjesma Parku nobelovaca Na dar za Mostar I nije mala stvar Što se ovaj park Svom gradu zeleni (Tebi i meni). Žaklina GLIBO RIJEČI S VRHA VALA Duh Sa smetlišta riječi veličine planine proviri neki stih kao miš iz rupice srca. I ja zaboravim sav otpad svijeta zureći u bojažljivo protrčavanje duha. Naša tajna Ti znaš a ja slutim govoriš mi stihovima tajnu pjesmu o nekim davnim snovima. Ja znam a ti slutiš riječi stisnutih usana bezglasne sagove otkane mislima Ti slutiš. Ja slutim. Ti znaš. Ja znam. Mi! Magično klupko Osjećam nit koju pleteš pogledom. Misao ispletenih niti Vraćam ti natrag Linijom našega gledanja. Osjećaš li miris koji je sa sobom ponio. Osjećaj Pletivo magično sanjani zagrljaj klupko pogleda drhtava želja dodira dok pletivo nas grije ovija toplina smanjuje liniju pogleda. PJESNIŠTVO Mudrovanje Smisao Pravog odabira Postat ću, možda? Ako zavaram smisao prolaznosti Osmjehujući se darovanom krinkom Bogu smisla uspjeha? Ponosno ću stajati Ja-pragmatična nakaza U društvu nadljudi. 107 Vrijeme nosi čežnju probuđenog jutra poruku od pjene umivenog žala i vraća se natrag ushićen je stihom tek spjevane pjesme s vrha jednog vala. Kao more ljubav! Ljubav A smisao pravoga smisla? Kao more ljubav Pogled koji pokret pretvara u kip… Nepomičan, nijem, Ali topao. Smirena pučina mirom zrači. Susret Odlutali stihovi utihnula glazba lovora i mora kamena i vala. I sve nijemo stoji potpuno bez glasa sluti neku snagu slamku svoga spasa. Na kraju jedne ulice Stoji jedno križanje, Od njega vode još dvije ulice, Samo jednoga smjera. Jednom ulicom koračam ja, Drugom ulicom svakoga dana koračaš ti. Vjerojatnost našega susreta Završava na njihovim krajevima, Gdje nema novoga križanja. 108 OSVIT 1–4/2013. Sama Tražila sam, čekala nekog. Tražila, odustajala, i ponovno započinjala. I, na kraju, na samom kraju, stvarnom kraju, onom kraju shvatila značenja starih izreka da si uvijek sam. Kraj. Spoznaja Jasna Plitka Prozirna I Sama. Bez dubine, oklopima skrivene, prestrašene istine, prošetala je misao u kaputu sjela na klupu u sjeni bora pokraj mora gledajući na pučini golu sebe. Razdvojeni morem Sv. Roko u Pučišću Svako na svom otoku udiše miris smole i pita stare borove sanjaju li oni snove. Što misle tajni svjedoci Kad im se ispod krošnje skriju nevini mladi ljubavnici kradući prve poljupce Ili, kad se u krošnju zagledaju Tužni nevoljni šetači Misleći na ljubav Koju nekada davno I sami pod borovima krali (ili njima?) Mirisali smolom ljubavi I o ovome što sada žive Baš ništa nisu znali Fabijan LOVRIĆ Pjevam Pjevam u ovom pismu o svemu što već ispjevano jeste, pjevam more i smokve, šume i zrele trešnje, pjevam i mlijeko koje nam s usni kaplje, pjevam i rodnu kuću, sobu, moleraj što četiri zida sapne u livadske uzorke cvijeća, pjevam očeve ruke, majčine igle za pletenje, tkalački stan dok lupa raznobojne uzorke provučene kroz konce osnove i molim, molitvu molim da se ratovi nikada ne ponove. Pjevam i molim tiho, otkako znam za sebe, one dječje igre, potoke i ptice neka me ne ostave samog kad su me izdali ljudi, stvari imaju lice i o ukusima se sudi na grub način koji vrijeđa, najmanji treptaj oka spreman je izdati, na zemlji nemam svjedoka, a nebo ne pita nitko, nitko ne sluša zvijezde jer misli kako je jedna od njih, i zato pjevam, pišem pismo, slažem riječi u stih, pa kad ne pjeva nitko, možda se sjete ptice. 110 OSVIT 1–4/2013. Ptice ako se sjete, tko jezik cvrkutati znade pa da mi s kljuna čita poruke novog svijeta, tko znade jezik livade, tko zna da cvijetu boja služi kako bi prevarila bubu, namamila ju, i koja svjesna nije gdje vrši volju Boga, pjevam, a ne znam više koja utjeha noći treba kada su kazaljke prevrnule novi dan u ponoć, pjevam zato što osjećam u pjesmi onu moć koja svjetove čini ljepšim za neko sutra, pjevam jer uzor mi je slavuj, za let jastreb, a kada dođe vrijeme, zaljubim se ko tetrijeb. OSVIT 111 MLADI MLADI PJESNICI PJESNICI Ante BANOVIĆ Djevojka s totemom slona sutra mi dolazi djevojka iz predgrađa i nosi slovo između diplome na mostu i vatre ispod mosta a ja sam zbog toga bio presađen zbog nedokazanog mrlja i ja smo uprljani dio svakodnevnice sutra mi dolazi djevojka iz predgrađa a ja ću na svaku njezinu riječ prošetati tri puta oko nje čuvam je od slonova gladne djece i mravi pčela spavam otkrivenim jorganom noge su me udarale po glavi jer mi sutra dolazi djevojka iz predgrađa u ormaru gosta čekam sutra mi dolazi djevojka iz predgrađa i ja ću doći 112 OSVIT 1–4/2013. Bili smo i nismo u onome vaktu Poučan smisao o izvanrednosti Proročka nerazumna mucanja u heksametru I snom odgovoru Zaboravismo aorist Knjiga to je bio proces Čovječe od stijene si niknuo i bit ćeš manji Zaboravih i da sam kružnik Nesavršenoga kruga U fatamorganom polju izobilja Anice nešto ću te pitati Zauzdavaš li još trojke Pod Vranom Uz i prema strmini Bacaš li drva iz naramka u ogrjev Danas Od svoje smrti Dante ne sakuplja Iskreneš li lug pred jarugu Pa na posao svoja djela Smetnem te često Jer sam zadnji rođen Arhaizam U opancima došao na svečanost Ponavljamo od praotaca Koji su umnije ponavljali Šima MAJIĆ Melankoliče u meni Zakopala sam ravnodušnost u vrtu, Zadnjim naporom alveola iščašila zglobove Kafkinog lika u topiš mi ledena doba podsvijesti, raskoštavaš tektoniku samoće. sebi, zamotala se u stare plahte, Postala sam skladište mrtvih hibernirala u sevdah. minerala, isjeckaj vučje gene, Melankoliče, Postala sam skladište mrtvih u meni, minerala, Melankoliče rastućih očiju u meni, rastegni ih do neslućenih razmjera zrikavče bolesnog grla koje rađa ludila kojim ću napraviti arku krike nedovoljno rahitične za tvoj san. za tvoja pokoljenja. Dermatološka varka Čežnja može biti i dermatološko Testiranje šutnje kućanskih aparata i sluha tvojih blago depresivnih prstiju. Možeš li me čuti kako uzgajam snove o sjevernim životinjama pri sobnoj temperaturi i zadnjim atomom čuđenja u svijetu odolijevam zdravlju očiju? Mirana ROGIĆ Šta te smiri rijeko moja? A dolje si se izmirila s njome. Šta te smiri rijeko moja? Na jugu si Menelaj što Nereido, dobrovoljno Kćeri Boga Nereja. Predaje Helenu Šta ti Ploče učiniše, Božanska A Paris ti ruši Jablaničke mostove! vodo? Ili s jugom, neka si druga Neretva? I galeb ti se ruga u niskom letu, Oko moje, Znam te, plodonošo, od Zelengore Ščepati ga ne možeš. Do Ramskog kraja, Od Konjica do Mostara, plemkinjo Gledam te sa Carinskog, svjetlonošo, vatrena. I divim se krvi tvojoj, Međ´ borovinom i njenim Snazi tvojoj, ljutitoj. Živčanim korjenjima, Međ´ suhim brdima, spasonošo. Borbi tvojoj, krševitoj! Kaži, luče, šta te smiri? Znam te, modro oko, moje. Svi smo ti daleko, znam. Ne ćeš me slagat´, I Bosna Srebrena se iskoprcala, Kaži, Negdje na sjeveru, znam, Šta su ti radili, dolje, Nereido, najljepša moja, smirena. Tko te, ljepoto, razblaži? To nisi ti Nereido. Ahilejskom ti toku Močvara nikad, primirisat´ Nije smjela! To više nisi ti, božice. Plemkinjo, to je tvoj Jugoviti kraj. MLADI PJESNICI 115 Rogići to bijahu, bježahu Jahaše; Jahaše. Penjuć´ se ljudine. Nijesmo znali volit´... Udaraše najjače, zemlja se cijepaše Dragi, il me ubij, Il se skloni prvi. Pod nogama njihovim, žilavim. Ja odavle sama maknut ne ću.“ Rogići to bijahu, bježahu. Krivdu napraviše, ne zaslužiše. Obraza svojih, ljutih, se postidiše. Beli, pravdu htjedohu, Rogove im nabiše i poslahu daleko. Idite, kažu, vi grlati. Vi možete, kažu, i bez nas. Nađite svoje zemlje. S vama ja živjeti ne znam. Otjerahu ih, nožem. Djevice, nesretne i tuđe, same ostadohu I kukaše za njima ovako: „Ja te ostaviti ne znam, dragi Niti znadem kriti tugu Što mi ideš i što uze nase´ Krivdu koju skrivit ne znaš. I što nijesmo znali spojit Momčine, najdraže, Udariše naprijed. Znahu da će kamen naći, Bedeme velike nazidati. Voljeti žene svoje, Rogićke, Što lozu će im nastaviti. Nosaše; nosaše. Žita vreće pune Bojaše se jadni, mladi bijaše. Jablanove ugledaše, jugu se ponadaše. Ču im se galop. Na mjestu ih smaknuše. Jahaše; jahaše. Majke im na grobove Gusle čuše, ruke im se digoše Suze se prolijevahu; ahu; prolijevahu. Udaraše ritam, gusle nesretne Što jedine znahu, kako to bijaše. OSVIT 117 DJEČJA DJEČJA KNJIŽEVNOST KNJIŽEVNOST Malkica DUGEČ Djeca i rode Kažu da djeca vole rode I svaki njihov prate let Iz gnijezda mila U dalek svijet. Premda ih muče Čežnja i tuga, Povratak njihov Sa topla juga Čekaju, uče... A kad se rode vrate, Saviju gnijezda, Draga i meka Za tamne noći I vedre dane, Iz dječjeg oka Kadikad kane I suza neka. Tada zažele Da rode nikad Više ne sele, Već za sve dane Ledne i vruće, Bude bar jedna Na krovu njihove kuće. Kažu da djeca vole rode, A kada neka od njih ode, Za suncem juga odleti, U snima oni ju nježno zovu I uvijek im je na pameti Samotno gnijezdo na krovu. 118 OSVIT 1–4/2013. Dva prvašića Dva dječaka željela su znati Mogu li se zvijezde prebrojati. Danko reče: „Dalekozor nama treba Pa ćemo po noći zvijezde skinut’ s neba. Tako ćemo doznati i objavit’ svima Koliko ih ima.“ Vedran će mu na to: „Treba nešto drugo. Brojanje bi potrajalo dugo I ne bi nas od sramote spasilo, Jer bi danje svjetlo sve zvijezde pogasilo.“ Dosjeti se Danko i radostan reče: „Da nas ne bi bilo sram Ni pred Bogom ni pred ljudima, Još ću ovu večer Sve zvijezde na nebu, Kol’ko god ih ima, Prebrojati sam.“ Vedran protuslovi: „Učitelja u pomoć pozovi! Ti sam ne ćeš znati Zvijezde prebrojati, Jer u školi, vrapci znaju to, Mi smo tek naučili Brojati do sto!“ DJEČJA KNJIŽEVNOST 119 Iz inata Zašto se djevojčice Igraju škole Po dvorištima I na cesti? Zašto sve vole Svojim prstićima Širiti vijesti Po internetu Te cijelom svijetu Zavrtjeti glavu Varkama laži A ne istinu pravu Reći? Zašto djevojčice, Gdje god ih ima, Igraju škole I s odraslima Tražeći put ka sreći Samo u snima? Kada se zbroje Pitanja ova, Sve u svemu, Bez lažnog slova, Odgovor glasi: Zato što vole Kroz igru škole Dječacima reći Da baš ni po čemu Od njih nisu bolji, Da na svakoj cesti Dječake mogu sresti I po svojoj volji S njima se igrati škole Pa čak i nogomet, Da vidi čitav svijet! A iz inata, Ako ih snage ne izdaju I ako se ne će ozlijediti, Spremne su s njima Igrati rata, Jer dobro znaju Da će one pobijediti! 120 OSVIT 1–4/2013. Kakove pisanice želi Ančica Neka svaka boja k’o suza čista U mojoj ruci zablista. Nek’ radost bude prava Crvena, bijela i boja plava. A usred svake pisanice U boji zlata nek’ grb Hrvata Razvedri djece plačno lice. Tu nek i moje šarene boje Uspravno stoje Kao kravata Ocu i bratu oko vrata. I neka svaka pisanica Dvije strane ima istoga lica: Jedna nek’ bude za Boga, ljude, A druga, za samo želje moje, Crveno, bijele, plave boje! Učiteljev šešir Učitelj mu kaza ozbiljno i strogo: Na livadi, sred zelene trave Tumačio učitelj prirodne pojave. „Ne, Bog te pomogo, Spominjao kišu, snijeg, led i snagu To ne može biti, Jer su ljudi junačine prave plima... Pa im vjetar ne može Ispričao djeci o čudima zima, Ni vlas skinut’ s glave.“ Al’ se nije sjetio Dječak hrabar, nije se zastidio Da i vjetra u prirodi ima. Pa mu odgovori: Slušali ga đaci. Usvajali znanje. Jedan đak upita, ni više ni manje „Kako će Vam vlasi rasti s mirom, Nego samo ovo: „Recite nam sada, Kad sam jučer vidio Kako ste trčali za – svojim Da li vjetar u prirodi vlada, šeširom?!“ Je li bilo i hoće li biti Da ljudima vjetar može nauditi?“ Sonja JURIĆ SUNCOKRET POGNUTE GLAVE (povodom Svjetskog dana autizma, 2. travnja) djeci s posebnim potrebama posvećeno Još uvijek se sjećam vremena provedenog u vrtiću. Nije to bilo tako davno. Dok sam jednog jutra stajala kraj prozora, primijetila sam jednu ženu kako ulazi u vrtić. Za ruku je držala malenu djevojčicu. Bila je prekrasno obučena, imala je plavu pletenu kapicu na glavi i kaput iste, nježno plave, boje. Kosa joj je bila duga, svijetlo smeđa, spletena u dvije čvrste pletenice. Zvala se Maja i bila je nova djevojčica u vrtiću. Imala je četiri godine. Ispočetka se djeca nisu igrala s njom, a ni ona nije pokazivala interes za nas. Sama bi sjedila na podu, udaljena od druge djece, i kao listala slikovnice. Nije razgovarala s nama pa čak ni s tetama u vrtiću. To je smetalo dječake te su je jednog jutra polili vodom. Iako je Maja bila sva mokra, nije plakala. Na njezinom licu se nije ništa primjećivalo. Sljedećeg dana dječaci su joj stavili jaje u šlapice koje je nosila samo u vrtiću. Kad ih je obula, smočile su joj se čarape i ona je, onako zbunjena, samo zurila u njih. Nije zaplakala, nije se ni naljutila. Sva djeca u vrtiću su se smijala, osim mene. Pokušala sam razgovarati s njom, nekako je utješiti, ali nije izustila niti jedne riječi. A kad ju je sljedećeg dana Teo flomasterom našarao po licu, ustala sam i počela vikati na njega. 122 OSVIT 1–4/2013. Čak sam ga i udarila; od te pljuske lice mu je postalo crveno. Od tada je Maja počela provoditi vrijeme sa mnom. Jednostavno bi mi se približila i činilo mi se da samo meni vjeruje. Zajedno smo crtale, a ja bih joj prepričavala slikovnice koje sam pročitala. Najviše je voljela slušati priču o Bambiju i zečiću Lupku. Ne znam to objasniti, ali najljepše sam se osjećala u njezinoj blizini. A onda je jednoga dana otputovala u Zagreb sa svojim roditeljima. Meni su rekli da više ne će dolaziti u vrtić. Nakon dvomjesečnoga druženja jako mi je nedostajala. Mama mi je objasnila da Maja ima većih zdravstvenih poteškoća i da je zato otišla odavde. Također mi je objasnila da treba posebne liječnike koji će joj pomoći da olakša svoj svakodnevni život. Maja je imala simptome blagog autizma. Teško je mogla komunicirati s ljudima, premalo je govorila i nije napredovala u psihofizičkom razvoju. A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime. Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je Maja nacrtala. Na njemu su bila dva suncokreta, jedan okrenut prema suncu i prav kao svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba suncokreta je bio nacrtan osmijeh. Taj crtež još uvijek čuvam na krilu svoga ormara, tu mi je najbliži i moje oči često počivaju na njemu. A Maja? Ona svake godine sa svojim roditeljima dođe u naš grad i ja ih uvijek nastojim posjetiti. Maju dovedem u našu kuću, pa u moju sobu i pokažem joj crtež sa suncokretima. Ona me svaki put jako zagrli. A meni se oči zasjaje od suza, suza radosnica jer imam posebnu prijateljicu koju čuvam na posebnom mjestu u svome srcu. Baš kao što crtež sa suncokretima čuvam na posebnome mjestu, na krilu svoga ormara. DJEČJA KNJIŽEVNOST 123 BILO KUDA BRZI SVUDA Stanislavu se uvijek nekud žuri. Zato ga svi zovu Brzi. Često ga vidimo kako užurbano hoda ulicom, čita oglase, sjedi ispred kafića, domahuje ljudima, te obavlja raznorazne poslove. On poznaje sve svoje susjede, mnoge sugrađane, ali i javne ličnosti. Prijatelj je Severini, Jeleni Rozgi, Sandri Bagarić, Gibonniju, Matiji Dediću i mnogim drugima. Viđamo ga na koncertima u prvom redu (ili čak na bini s izvođačima), susrećemo ga u kazalištu, ispred crkve, u trgovini, u restoranima… u Zadru, Zagrebu, Mostaru, Međugorju; gdje god se okreneš tu je Brzi. Ove godine, u predbožićno vrijeme, kad je grad osvijetljen i okićen, pripremao se veliki koncert, a Brzi je trebao, odjeven u Djeda Božićnjaka, oduševiti i djecu i odrasle. Na velikom trgu u centru grada stajao je Brzi odjeven u crveno odijelo, opasan crnim kožnim remenom i zamaskiran bijelim brkovima i bradom. Oko njega su se skupljala djeca i odrasli prateći više njegovu „izvedbu“ nego koncert. U ruci je držao zvono a pored njega su bile saonice prepune upakiranih darova. - Ohoho, sretan Božić, Merry Christmas – govorio je Brzi i pravio zanimljive gegove, zasmijavajući djecu i pjevajući Božićne pjesmice. A onda je jedan dječak doviknuo: - Ljudi, pa to je Brzi zar ne vidite? Bilo kuda Brzi svuda! Naš Djed Božićnjak je na trenutak zastao, skinuo svoju crvenu kapu koja mu sezala do polovine leđa i pažljivo je namjestio na dječakovu glavu. Zatim mu je nalijepio brkove i bradu i rekao: - Sad ćemo zajedno pjevati, a ti budi mali Djed Božićnjak. Zabava se nastavila, dječak je okupio svoje prijatelje, poznanike i drugu djecu, te su svi veselo pjevali. A onda sam primijetila kako Brzi odlazi s trga. Dok su se djeca radovala, pjevala i vese- 124 OSVIT 1–4/2013. lila se s odraslima, Brzi je žurio. Kud se odjednom zaputio? Na to pitanje ne znam odgovor. Ali znam da je dječak bio u pravu kad je viknuo: Bilo kuda Brzi svuda. Tko zna? Možda ga i vi djeco prepoznate na nekoj od vaših školskih priredbi. ŽUTI KIŠOBRAN Uvijek se nalazio u stalku kraj ulaznih vrata, zajedno s ostalim kišobranima. Za vrijeme kišnih dana svatko bi uzimao svoj kišobran, te bi žuti ostajao sam samcat. Nadao se da će ga barem netko pronosati po gradu, da će vidjeti izloge trgovina, sresti nove kišobrane i biti koristan. Zato bi cijele godine bio strpljiv i s veseljem čekao jesenske, kišne dane. Jednog jutra ispred ulaznih vrata je bilo jako živo: - Ja ću danas uzeti žuti kišobran – rekla je mama. - Moj je jučer slomio vjetar! - Ne, ne, meni treba žuti kišobran jer žurim na posao – dodao je tata. - Moj je ostao na poslu. - Ja sam svoj kišobran izgubila i ne želim pokisnuti do škole! – rekla sam i izborila se za kišobran. Sve to je šutke promatrala baka. A kad sam krenula u školu kratko je rekla: - Nije tako samo sa stvarima, tako je i s ljudima. Iako očekuju da ih netko posjeti i pravi im društvo, najčešće su usamljeni. Dok sam koračala prema školi noseći žuti kišobran, razmišljala sam o onome što je baka rekla. Razmišljala sam potom o svim svojim prijateljima i rodbini koju rijetko posjećujem. Mož- DJEČJA KNJIŽEVNOST 125 da očekuju moj poziv ili posjetu, pomislila sam i odlučila da tih Božićnih i novogodišnjih blagdana posjetim sve one koje rijetko viđam. Žuti kišobran je, na kraju krajeva, bio mnogo korisniji od svih ostalih zajedno. KROZ KLJUČANICU Ivo ima sedam godina. Jedino je dijete u roditelja pa mu roditelji poklanjaju svu ljubav i pozornost koja mu je potrebna. Radi toga je Ivo sretan i zadovoljan dječak koji voli svoje roditelje. Vrijeme provodi u šetnji s mamom, gleda crtiće s tatom, a često čita knjige i o svemu razgovara s roditeljima. Ali zadnjih mjesec dana je jako usamljen. Otkada je dobio brata sve se promijenilo: mama i tata više nemaju dovoljno vremena za njega, gosti donose poklone za bebu-njemu tek poneki gost uruči čokoladu (Ivo ionako ne voli čokolade). Mama i tata stalno nešto rade s bratom: kupaju ga, hrane, presvlače, kuhaju mu čajeve... a brat, ma on stalno plače. I što više plače mama i tata se više trude oko njega. To jako vrijeđa Ivu i on to više ne može podnijeti. Često se zatvara u svoju sobu i sjedi iza vrata. Tu ponekad i zaspi. Probudi se kad čuje plač malog brata i kad ga majka pozove na objed. Jednog jutra je ušao u kupaonicu i zaključao vrata. Kad je htio izaći, ključ je jednostavno zapeo. Ivo je počeo plakati i dozivati tatu. - Tata, pomozi mi! Ne mogu otključati vrata! Požuri tata! Bojim se!! 126 OSVIT 1–4/2013. Tata je odmah došao ali mu nije mogao pomoći. Zato se brzo spremio i otišao potražiti majstora. Ivo je uplašen stajao u kupaonici. A onda je začuo mamin glas: - Tu je mama, ne boj se. Evo, gledam te kroz ključanicu. Iako te ne mogu dodirnuti blizu tebe sam. Hajde, sagni se… tako, vidiš li me? - Vidim mama. Molim te budi tu dok tata ne dođe. - Naravno, evo sjedim pokraj vrata, sad ćemo ti i ja lijepo razgovarati. Ivo se smirio. Pričao je s mamom o svemu. Rekao joj koliko je usamljen i kako mu nedostaju njihova druženja, također je priznao da je ljubomoran na brata. Bilo je zanimljivo baš to što je s mamom više pričao kroz ključanicu nego proteklih mjesec dana. Uskoro je stigao tata s majstorom i brzo su otvorili vrata. Ivo je zagrlio mamu, pa tatu. Mama je shvatila koliko je Ivo bio zapostavljen. Otada se trudila da svaki dan podjednako vremena provede s oba svoja sina. A na to je pazio i tata. OSVIT 127 DRAMA DRAMA Alojz PAVLOVIĆ BRANITELJSKI KRIKOVI /drama/ Osobe Serđo Tomo Marta Ivana Zrinka Cvita Blajo Trojka (svjetina) Policajci Novinarka Lažni kamerman Luca Policijski inspektor Psihologinja Prosvjednik 37 godine 37 godina 35 godina 16 godina 15 godina 65 godina 45 godina dvojica po 25 godina, jedan 40 godina svi 37 godina, vođa 40 godine 45 godina 30 godina 36 godina 45 godina 30 godina 40 godina 128 OSVIT 1–4/2013. 1. scena Tomo sjedi u fotelji, čita novine. Zazvoni telefon. TOMO: Halo? Izvolite? CVITA (čuje se uzbuđeni glas iz telefona): Tomo, ovdje Cvita, Serđina gazdarica. Dolazi brže, Serđo je poludio, naoružao se svakojakim oružjem i planira se ubiti. Ženu i djecu istjerao je na balkon. Dođi odmah, molim te, raznijet će mi kuću i sve nas pobiti! TOMO: Zovite policiju. CVITA: Zvala sam. Bila su tri policajca. TOMO: I što je, gospođo Cvita, bilo dalje? CVITA: Policajci su s puno takta i obzira zamolili Serđu da se smiri i preda oružje. TOMO: I kako je Serđo reagirao? CVITA: Iznenada je iz samokresa počeo pucati. Jednog je lakše ranio. Povukli su se. TOMO: Policija više ništa ne pokušava? CVITA: Poslali su psihologinju. Serđo joj je pucao iznad glave, pobjegla je. Sada s udaljenosti halabuče preko megafona. TOMO: Gospođo Cvita, dolazim. Ulazi Tomina supruga Luca. LUCA: Tomo, što ti se dogodilo? Blijed si kao vampir. TOMO (osorno): Baš si pogodila trenutak da me uspoređuješ s vampirom. LUCA: Pa dobro, što je? TOMO (uzvrpoljen): Luce, kum Serđo prijeti da će izvršiti samoubojstvo. A možda sruši i cijelu kuću pa će nastradati cijela obitelj i gazdarica Cvita. DRAMA 129 LUCA: To je za policiju, a ne za tebe. TOMO: Gospođa Cvita je bila pozvala policiju, ali kako je Serđo i sam bio vojni specijalac nije mu bilo teško svladati ih. LUCA:(lomi ruke): Bože moj! TOMO: Idem vidjeti što se zbiva, mogu li ga odgovoriti od toga užasnog čina. LUCA: Tomo, ne idi, ubit će te! Pomračio mu se um, jer pri zdravome razumu ne bi nikada nasrnuo na svoje bivše kolege. TOMO: Luce, ne paničari. Napao je specijalce jer zna da ga oni mogu razoružati. LUCA: A što tek onda ti možeš napraviti!? TOMO: Draga ženo, zar bismo mi mogli mirno živjeti, a da ništa nismo poduzeli? Budi sigurna da Marta i njezina djeca od nas očekuju spas! LUCA: Sve je to meni jasno, ali što ako svi izginemo? Zar nije bolje prepustiti to stručnim osobama, nego da se miješamo mi amateri, jer možemo proširiti tragediju? TOMO: Sve je to istina, Luce, ali naša duboka ljubav za Serđu, njegovu ženu Martu i kćeri Ivanu i Zrinku može biti presudna. LUCA: Na žalost, u Serđi je nastupio nered, zbog čega se i sama njegova narav buni protiv njega i njegovih najbližih. Svjesna sam da mi moramo biti nadomjestak tom njegovu defektu. Ali kako to učiniti, a da pri tome ne nastradamo, ne uništimo i našu obitelj? TOMO: Luce, iz njega trebamo istrgnuti bol i izazvati mu pozitivne čežnje i želje. LUCA: Tomo, idem ja do Serđe. Mislim da mi žene lakše uspostavljamo komunikaciju s takvim osobama. TOMO: Tvoj dolazak bi rasplakao Martu i djecu, možda bi pale i u histeriju, a to bi kod Serđe povećalo rastresenost, pa bi se mogao olako primiti oružja. 130 OSVIT 1–4/2013. Tomo puni samokres. TOMO: Luce, kada ja napustim kuću, odi zajedno sa psom Blekijem k susjedu Pinu i Tini. I s njihova prozora dalekozorom promatraj što se događa. LUCA: Ne želim biti pasivni promatrač! Želim biti od pomoći. TOMO: Dogovorimo se za komunikaciju. LUCA: Dobro! TOMO: Ako dignem desnu ruku, znači da se može nešto nepredviđeno dogoditi. Saznaj to, razgovaraj preko mobitela s gospođom Cvitom. Ako dva puta uzastopce dignem lijevu ruku, šalji mi u pomoć psa i četiri do pet mladića iz susjedstva. Ako pak zajedno dignem lijevu i desnu ruku, znači da je stanje normalizirano. Luca histerično zaplače. TOMO: Ne plači, Luce, ne boj se. LUCA: Moj plač, moj jad i moj strah izviru iz moje duševne ponornice, koja nije baš čista i nevina. Reci mi, jesi li barem okvirno smislio o čemu ćeš razgovarat s njim? TOMO: Nema tu mudrovanja, najprije ću lijepo s njim, zatim ću ga lagano izazivati i na kraju, ako treba, žestoko ću ga isprovocirat. LUCA: Kad ga dovedeš u to šokantno stanje, bježi gospođi Cviti dok se ne smiri. TOMO: Bez brige, kad ga pogodim u žicu, zaboravit će i taoce, ženu i djecu, i dotrčati do mene kao poslušno dijete. LUCA: Bože, Tomo, u tom bunilu će sigurno pucati u tebe! Ubit će te! TOMO: Ne boj se, draga, znam predobro Serđu, reakcije su mu predvidive. DRAMA 131 LUCA: Tomo, pobogu, ali on je sada u stanju kakvog ga ne poznaješ!!! Poglavito što te tvoja dobrota zna odvesti u naivnost, pa počesto ne spoznaš kakvi su ljudi, čak ni svoje najbliže. TOMO: Molim te, smiri se i strogo se drži onoga što smo se dogovorili. Zagrle se. Poljube se. Tomo prijeđe par koraka, Luca naglo potrča za njim. Ponovno mu se, jecajući, baci u zagrljaj. LUCA (viče kroz plač): Tomo, bojim se da se više ne ćemo vidjeti! Ili će te ubiti, ili me ti više...! TOMO: Bit ću uvijek uz tebe! Ostarjet ćemo zajedno! Tomo snužden odlazi. Ona ostaje jecajući. Zatamnjenje. 2. scena Serđo naoružan, ljut, stoji na balkonu, iza supruge Marte i kćeri Ivane i Zrinke. Oko kućne ograde tiska se svjetina. Stiže Tomo. Kasnije se pojavljuje Blajo. TOMO: Kume Serđo, nisam te mogao dobiti telefonskim putem pa sam došao do tebe za dogovor oko sutrašnjega ribolova na lignje. SERĐO: Ne petljaj, Tomo, ne penji se k nama na kat, jer ću u tebe bez milosti ispalit sve metke iz strojnice. 132 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Isuse Bože, tek sada vidim da imaš cijeli arsenal oružja na sebi: strojnicu, dvije bombe, pištolj, nož…! Zar se spremaš za vojnu vježbu? SERĐO: Tomo, ne seri, odi kući dok ti nisam prosvirao glavu!! Svjetina mu plješće. TOMO: Serđo, molim te makni bar s balkona žensku čeljad, jer će se smrznuti i razboljeti, mjesec je prosinac. Na to Serđo zazviždi i okreće leđa Tomi. Svjetina oduševljeno urla, odobrava njegov potez. MARTA: Skrušeno te molim, Serđo, urazumi se. Serđo se izdere na nju prijeteći joj nožem. TOMO: Serđo, molim te povuci se u dnevni boravak, jer praviš cirkus od sebe i svoje obitelji. Serđo mu samo pokazuje rukom da ode. Svjetina mu aplaudira. TOMO: Poslušaj kako ti se svjetina smije, uživaju u tvojoj klaunskoj predstavi. SERĐO: Pobit ću ih sve! Serđo ispaljuje hitac iznad glave svjetine. Oni uzvraćaju bacanjem boca, čaša… Provaljuju u Cvitino dvorište. Tomo brzo reagira, usmjerava na njih šmrk za polijevanje. Serđo mirno promatra ovaj sukob, kao da se to njega ne tiče. Svjetina DRAMA 133 se povlači. Vraćaju se samo trojica. Jedan ima samokres, dok druga dvojica nose isukane noževe. Kreću prema Tomi. TROJAC (glasno): Pucat ćemo i gađati te nožem ako nas počneš polijevati vodom. Tomo se povlači prema ulaznim vratima Cvitine kuće. Svjetina oduševljeno urla. Marta kuka. MARTA: Serđo, rastjeraj ih pucnjavom u zrak. Serđo ne reagira. Blijedo bulji u njih. MARTA: Molim vas, povucite se, ne napadajte Tomu. TROJAC: Šuti, jer ćemo i u tebe odapeti hitac ili nož. Iznenada u dvorište gospođe Cvite velikom brzinom ulijeće kamionet prema Tominim napadačima. Oni odskaču ustranu. Iz automobila strjelovito izlijeće ljudeskara sa strojnicom u rukama – Blajo, Tomin i Serđin prijatelj. BLAJO: Svete mi nedilje, ukokat ću vas ki zečeve ako ne napuštite avliju. Blajo usmjerava strojnicu prema trojci izgrednika. Trkom izlijeću iz dvorišta. Blajo dolazi do Tome, pozdravlja ga, zatim se obraća Serđi. BLAJO: Pobro, esi li se nada menika? Prolazija san svojom autinom pokraj gazdaričine ti kuće i vidin da se događa dežgracija. Šugavci napadaju muga prijatelja Tumu. Mrak mi pade na oči i uletin u avliju. 134 OSVIT 1–4/2013. Serđo poskakuje kao oparen, dok Blajo govori. SERĐO: Odi Blajo, ili ću pobit sve oko sebe. BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, koga ćeš ti ubit? Ovu žensku nejač? Pa to su tvoja dičina, esi li ti pri sebi, pobro? SERĐO: Ti, Blajo, ušuti. Tko je tebe što pitao! BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, što te imam pitati, berlavče edan. A što bi triba brez riči odšutiti na te tvoje manitosti. Ponašaš se ka razmažena špackina, oli ti gospođica. SERĐO: Ma s kim ja gubim vrijeme. Zatucanim vlajom. BLAJO: Tume, ti si meni govorija da su nas neprijatelji dilili na vlaje, bodule, građane i Arbanase samo da nas izdrobe, a sada to divani muj rođeni pobro. TOMO: Smiri se Blajo. Serđo se zabunio, umjesto b rekao je v, pa je ispalo vlajo. BLAJO: Dobro unda, Tume, virujen ti. SERĐO: Što si ti, Tomo, moj odvjetnik? Blajo nije samo običan vlajo nego puri vlajo. BLAJO: Vrag odnio i meni babino veselje što sam te u ratu spasija. Što sam se kinio noseći te pet kilometara. Bolje da sam te ostavija da ti kucini tilesinu raskomadaju, a vrane i švrake muzak iskljucaju. Bolje bi ti bilo da si maginjat u nožurine ili ručerine ili da si jetikav na pluće nego što si pomanita. SERĐO: Nisam ja poludio. Ti ne možeš razumjeti da je to pitanje časti. BLAJO: Kakvo pitanje časti? A ka meni i Tumi nije, a? Di smo mi bili, prdonja edan? U ženskoj njavri, da proste ove ženskinje. Mi nismo ratovali, je li? Ja bi triba šišnuti metke u svoju ženetinu, pa unda u sinove i ćeresine, elde?! I misliš da se tako postaje eroj, pobro!? Vrag te odnija manita, tako se postaje sprdnja i crni kukavac. DRAMA 135 SERĐO: Prdiš, Blajo, bez razloga prdiš i miješaš se gdje ti nije mjesto. BLAJO: Jebem ti oblačić, ja prdim, a ti si uman. Velika te obladala pamet. Svit vidi ko prdi. Ovo je rasrdilo Serđu, usmjerava oružje prema Blaji. SERĐO: Ušuti, šimijo vlaška, ili ćeš i ti u vječna lovišta. Marta zavrišti, a prkosni i ponosni Blajo se isprsi. BLAJO: Pucaj, jeben ti oblačić, ajde, bit ću ti još i zavalan. Berlavče edan, rišit ćeš me briga koje nisu manje od tvoji. Tvoj otac, pokoj mu duši, poginija je kao talijanski vašist. Možda je on ubija mug strica. Ubili su ga kada je sirota ora svoje polje, kako bi priranio svoju vamiliju. Ponovi ti povist, jeben ti oblačić, ubi mene, njegova sinovca. TOMO (tihim glasom): Blajo, daj smiri se, prijatelju, vidiš li što je. BLAJO: A što je, što je? Oli ti ne vidiš, Tume, što je. Un bi i oružje na mene poteza, jeben mu, da mu jeben oblačić. TOMO: Blajo, saberi se, prijatelju, on je bolestan, ti nisi. Kako ti to nije jasno? Blajo ga pitomo pogleda kao da je najednom shvatio Serđovo stanje. BLAJO: Kumpati pobro Serđo. Dođi ti i neša Marta i dičina jednu veče kod meneka. Okrenut ćemo na ražnju gudle i napit se moje likovite žutice. Orzat ćemo naše vlaške pisme, a bome zapivat ćemo i koju tvoju arbanašku. SERĐO: Lako za to, pobratime Blajo. 136 OSVIT 1–4/2013. BLAJO: Muj pobro, ne razmišljaj puno, nego vajik nešto diveraj. Ne dangubi. Idi i na mure, u ribolov. Kiždrenje bez posla satire čovika. Bar bazaj. Je li tako Tume? TOMO: Tako je, prijatelju Blajo. BLAJO: Zato, mulim te Bogom, pobro, poslušaj me, ne uzimaj srcu šta divane nevirni ljezici da se mi nismo branili, nego bili zločinci. Ne pitaj se za koga poginuše naši eroji, naši suborci. Ne manitaj glavu zbog pljačkaša, lupežina i politički guzonja koji rasprodaju Rvacku. Ne duperaj razmišljati kako valši borci imaju sve, a mi crnog vraga. Jer, muj pobro, ako ti je to vajik u glavi, čovik lako pomanita. SERĐO: Hvala, pobratime, shvatio si da ja nisam ubojica i samoubojica, već se časno izvlačim iz prljavštine koju si naveo. BLAJO: Ti si, kume, mumčina i po, samo brte nepotribno sikiraš sebe i sve oko sebe. Tišina. BLAJO (tiho): Tume, muja ženetina Manda ili jedan muj klapac ostavit će kod Cvite likariju za pobru Serđu. Bude li je natašta pija, pobri Serđi oti će boleština ki rukon odnešena. Bit će leštar ki tić. TOMO: Kakav je to lijek, prijatelju Blajo? BLAJO: U crnu bočetinu ulije se litra lozovače, unda u nju metne se čelinjo saće i korijen od srčanika. Posli jedne šetamane doda se kvarat pelina i kil kamiličina cvita. Unda se boca izloži na suncu misec i po dana i posli tog lik se mure duperati. TOMO: Čini mi se dobro, prijane Blajo. BLAJO: To ti je ki Bog. Tume, nu, što te nema kod mene? Što mi se više ne dinjaš? DRAMA 137 TOMO: Nije to u pitanju, prijatelju Blajo. Jednostavno nemam vremena. BLAJO: Znan da puno radiš i da muzgaš vajik. Uspori zeru, brte, ne šalaj se, jer mureš pomunjesat ki pobro. Nabasaj dikoda do meneka. TOMO: Nastojat ću. BLAJO: Pače, pobro Serđo, zaboravi ti reći da san ti ulovija lipa zeca, u škrinji je, čeka samo tebe. SERĐO: Kojeg će mi vraga tvoj smrdljivi zec? BLAJO: Jadna ti majka, opet se disperaš. Tako se ne divani s čovikom s kojim si pomiša krv kod bratimljenja. Bog ti bio na pomoći! Muran ići naraniti blago, a ne ovdi s ovim kukavcem laprdati. TOMO: Prijatelju, opet si zaboravio u kakvom je stanju Serđo. Tišina. BLAJO: Kumpatite svi na smetnji i nek vas Bog poživi. SVI NAZOČNI (osim Serđe): Bog te živio! Zatamnjenje. 3. scena Marta, Ivana i Zrinka kleče, sklopljenih ruku mole Serđu MARTA: Molimo te, pusti nas da uđemo unutra, u sobu, pa tu od nas radi što hoćeš. Serđo se izbulji u njih. Dašće kao pas. Trza ubrzano glavom. Tomi teku suze od jada. Kćeri jecaju, a Marta rezignirano diže ruke u zrak. 138 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Prijatelju Serđo, smiri se. Svi te volimo. Serđo se naglo strese, poslije čega se vrati u normalnije stanje. TOMO: Prijatelju Serđo, teško je tvojima. Teško je i meni. Sigurno je najteže tebi. Uvijek si bio najjači u teškim situacijama, molim te, budi i sada. SERĐO: Tomo, zaveži, napravit ću ono što sam planirao. TOMO: Otkud ti pravo da se ubiješ?! SERĐO: Prestani! TOMO: Ne shvaćaš da život nije ono što ti on daje, nego ono što se daje drugima. SERĐO: Glupost! TOMO: Serđo, spoznaj da smisao postojanja ovisi o tajnoj volji nastaviti živjeti, a ne o mračnoj sili uništavanja. SERĐO: Mudracu, netko je u meni stvorio smrtni nagon. TOMO: Možeš ga nadvladati, živeći ne samo za sebe nego i za druge. SERĐO: Zar ja nisam izlagao svoj život za druge ratujući više od šest godina u hrvatskoj vojsci? Zar nisam bio više puta ranjavan? Zar nisam...? TOMO: Ali, si stao na pola borbe. Trebamo biti na čelu duhovne reformacije. SERĐO: Reformacija, kažeš!? TOMO: Da! Reformacija će hrvatskoj demokraciji vratiti pravi sadržaj i plemeniti smisao i na taj ćemo način postupno iskorijeniti pokvarenost koja je postala načelo većine sustava i vlasti u Hrvatskoj. SERĐO: S kim ćeš to izvršiti? Svi su svoje djelovanje sveli samo za ostvarenje svojih financijskih i materijalnih interesa. TOMO: Promijenimo takvu političku klimu. DRAMA 139 SERĐO: Ne spominješ da su oni igrači globalnog totalitarizma, koji je visoko sofisticiran. Zar ti ništa ne govori propast „Plive“, „Ine“, „Podravke“, „TLM-a“...? TOMO: Slažem se, ti tirani su prešli iz vidljivog i otvorenog oblika djelovanja u nevidljivi, skriveni oblik. SERĐO: Zato su nama ostale samo priče i utopijski planovi jer su oni svoje napravili, zacementirali su rezultate svoje iznutra provedene agresije na hrvatske građane. TOMO: Slažem se, da su nas naši manipulatori i pohlepnici do kraja opljačkali i ponizili do samoga dna dostojanstva. SERĐO: Zato je bolje časno umrijeti nego puzeći prihvaćati njihovu patvorenu pravdu. Ne želim da mi oni doziraju lagano umiranje, da me pretvore u roba njihovih ograničenja, da moju sigurnost pretvore u nepodnošljivu nesigurnost. TOMO: Razumijem da te je nepravda toliko povrijedila da si prestao vjerovati u pravdu, da te je poniženje toliko ranilo da se čak više ne možeš podići niti do svoga dostojanstva. SERĐO: Slomljen sam, pusti me na miru! TOMO: Čovjek je moćno biće, u svome duhu posjeduje Božju iskru u kojoj se krije sva tajna mikrokozmosa i makrokozmosa. SERĐO: Filozofiraš! TOMO: Ti Serđo više ne možeš funkcionirati kao jedinka za cjelinu, jer ti je zatvoren interkozmički kanal. SERĐO: Popuješ! TOMO: Sjećaš li se kad nam se zapalio brod u Velikim jezerima u sjevernoj Americi i kad nam zbog jakoga vjetra nisu mogli pomoći drugi brodovi ni helikopteri? SERĐO: Sjećam! TOMO: Posada se skupila na pramcu broda jer je krmu zahvatio požar. Bili smo očajni, očekivali smo eksploziju strojarnice. Iznenada, nas dvojica smo zapjevali psalam: „Gospodin 140 OSVIT 1–4/2013. je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš, na oči dušmanina mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodinovu ću domu prebivati kroz dane mnoge.“ Nakon što smo tada prestali pjevati i vjetar je prestao – helikopteri su nas pokupili, a brod je eksplodirao. Kratka tišina. SERĐO: I što to ja imam veze s tim? TOMO: Serđo, interkozmički kanal se može otvoriti ako vjeruješ u njega. A tebi se zatvorio jer si počeo gledati život kroz prizmu bezizlaznosti. SERĐO: Smrt će ga otvorit. TOMO: Serđo, ne smiješ to dopustiti. Pogotovo u to potonuće ne smiješ gurnuti svoju ženu i djecu čiji je zdrav instinkt na strani Stvoriteljeva poslanja – čuvati, unapređivati i braniti život. SERĐO: Braniti, braniti…! Dokle! TOMO: Bezdušnost je atentat na čovjeka, odatle proistječe svaki grijeh. To se događa ako u ljudima ne prebiva Duh, tada će se nastaniti sablast. Živjeti život znači biti bogoduh. SERĐO: Već sam ti rekao da upravo razni mangupi i hohštapleri upravljaju svijetom, a oni su bez bogaduha. TOMO: Oni se mogu neutralizirati. SERĐO: Uzalud je tvoje umovanje, oni okreću sve na svoj mlin. DRAMA 141 TOMO: Djelomično se slažem s tobom. Međutim, oni dan ne započinju na krhotinama prethodnoga, kao što ti činiš. SERĐO: Lako je to reći. TOMO: Možda! Ali, trebaš vratiti samopoštovanje i učvrstiti volju, kako bi opet mogao biti u ekipi životnog scenarija. SERĐO: Mogu li to ostvariti, ako mi je invaliditet iscrpio životnu energiju? TOMO: S voljom je postupno možeš vratit. SERĐO: Nemam više ni hrabrosti ni snage ni mudrosti, a povrh svega, invalid je uvijek invalid. TOMO: Imam osjećaj da se u tebe uvukao strah od drugih ljudi, od ljubavi, od samoga sebe – u stvari, strah od življenja. SERĐO: Ma pusti me, Tomo, na miru! TOMO: Smiri se Serđo! Strah ti ne samo krade ili uništava zdravu energiju nego ti onemogućava stvaranje nove, svježe. SERĐO: Opet zaboravljaš da su razni skorojevići, dok smo ja i ti i većina hrvatskoga puka trošili svoju zdravu energiju za obranu Domovine, rabili svoju za povećanje osobne moći i privilegija. TOMO: Zato smogni snage i idemo u demokratsku borbu protiv tih parazita! SERĐO: Tomo, nemam više snage za to, kao što je više nema ni hrvatski narod. Mene invalida više nitko i ne treba! Sve me to i prisiljava na samoubojstvo, i to javno – pred TV kamerama. TOMO: Serđo, pa nisi toliko jadan da ideš na javno samoubojstvo? Nije ti dosta izvršiti taj užas pred svojima najbližim nego još i pred TV kamerama? Molim te, smiri se! Obrati se Bogu za pomoć. SERĐO: Davno je On mene napustio. TOMO: Ne optužuj Boga! On te Serđo sigurno iskušava, i ako odustaneš od nauma da se ubiješ bit ćeš blagoslovljen. 142 OSVIT 1–4/2013. SERĐO: Ne pričaj bajke, zna se tko je dopustio da se moje tijelo unakazi i tko mi je u dušu ugnijezdio crva? TOMO: Možeš ga očistit! SERĐO: Očistiti ga može samo zagađivač, a to je Bog, a on to ne će. TOMO: Izlaz postoji. SERĐO: Postoji, a to je smrt. Ona mi može uništiti crva u duši i moje nakazno tijelo. TOMO: Zašto se Serđo svodiš na mrtvaca? SERĐO: Poznato je da nikome nisam nanio štetu, a nisam kršio ni temeljni zakon ljubavi. Zato idem čist u smrt. TOMO: Ali samoubojstvom, Serđo, uništavaš najsvetiji Božji dar – život! Ti si upao u osobni pakao, a nemaš volju izaći iz njega. Moraš ponovno afirmirati volju za življenjem. SERĐO: Moja invalidnost i duševni nemir uz stresnu hrvatsku stvarnost pridonijela je da više ne mogu zdravo disati, i tu ne pomaže nikakva volja. TOMO: Ti si s ljubavlju stvarao svoju obitelj i hrvatsku državu. Iskreno ljubiš druge ljude, ali ne ljubiš samoga sebe, a bez toga ne možeš vratiti dah svome životu. SERĐO: Ponavljam, da živim na silu. TOMO: Čovjek se razlikuje od strojeva i drugih živih bića jer može patiti, trpjeti i voljeti – patnjom i trpljenjem liječi svoje nečistoće i zla. SERĐO: Čovječe, bilo što da napravim, isto mi se piše, uvijek ću biti gubitnik, žrtva i očajnik. TOMO: Ne prihvaćaš činjenicu da se to ne može otkloniti naravnim ljudskim silama, već preko posrednika, Isusa Krista. SERĐO: Tražim ga, a njega nigdje! TOMO: Zato jer si kapitulirao! SERĐO: Nisam se predao, nego sam postao žrtva kao mnogi drugi. DRAMA 143 TOMO: Serđo, izigravaš žrtvu! A u stvari si kukavica koja diže ruku na sebe. Gori si od gliste koja nema kralježnicu, ali ima kakvo-takvo dostojanstvo, što ti nemaš. SERĐO: Blejiš bez veze. TOMO: Ponašaš se, Serđo, poput ptice u krletci čija su vratašca otvorena i može izaći, ali ona i dalje tužno pjeva zbog uskraćene slobode, i dalje na mjestu širi krila, a nikako da izleti iz otvorene krletke. SERĐO: Što misliš da bi ptica postala slobodna kad bi izletjela iz krletke!? To bi bila samo prividna kretnja, još prividnija sloboda. TOMO: Ti si sam sebi privid. SERĐO: Sirovo mudrijašenje. TOMO: U redu, ali zašto želiš uništiti svoj život!? SERĐO: Za tebe je u svim slučajevima nepovrjediva svetost ljudskog života i za tebe je smrt nenormalna pojava?! TOMO: Nenormalna je smrt uzrokovana samoubojstvom ili ubojstvom, jer život nije naš voljni hod, naše htijenje... zato ga mi sami ne smijemo nasilno prekinuti. Serđo drhti. SERĐO: Gdje si bio, kada su me u ratu okruživali ljudi, koji nisu imali lica, ni duše, ni srca, koji su bezobzirno otkidali komadić po komadić moga bića, uništavajući i mene i sebe?! TOMO: Bio sam s tobom. SERĐO: Jesu li tvoje oči bile zatvarane od ljudske krvi?! Je li tebi ta krv tekla u usta, i jesi li je pio kao ja?! Je li tebi na glavu padao ljudski mozak? Jesi li ti vidio kako ljudska srca odskaču od zemlje, pokušavajući se spasiti od životinjskih usta?! Jesi li ti vidio kako na stotine suznih očiju, bez glave, vire iz zemlje, posijane po njivama, močvarama...? Jesi li...? 144 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Sve sam to doživio, jer smo zajedno ratovali! Serđo se znoji i duboko uzdiše. Smiruje se. SERĐO: Moja je želja umrijeti, nemam li ja pravo to učinit?! TOMO: Život je Božji dar. SERĐO: Ako je moj život dar, po kojem je to onda kriteriju Bog birao križ, kada je meni dodijelio ovakav? TOMO: Kada se Isus useli u ljudsko srce, svaki križ je podnošljiv. SERĐO: Laž, sama laž… Tko šljivi mene invalida, luđaka. TOMO: Kod samoubojica život se gasi, ne prelazi u vječni, duše im lutaju međusvjetovima, ne žele ih ni mrtvi ni živi. Zato, Serđo, iz svoga života iskašlji bol. SERĐO: I hoću! Ubit ću svoju djecu, ženu i sebe. MARTA (vrisnu): Neee! Ne ćeš ubiti moje leptirice! Od mene radi što hoćeš, njih ti ni Bog ni ja ne ćemo dati! SERĐO: Prestani! MARTA: Bože, čuj moj glas, spriječi ubojstva moje djece, tvojih bijelih jaganjaca. Bože, tebi trebaju nevine žrtve kako bi uz pomoć njihove nevinosti čistio svijet od zla, ali molim te, smiluj se, ne dopusti da moje još nejake kćeri u smrt zakorače! Uzmi mene! SERĐO: Zadavit ću te! MARTA: Bože, ako treba, neka dugotrajno bolujem od neizlječive bolesti ili neka mi se raspadaju svi organi po redu ili neka mi se i dalje bolno isisavaju sile života ili me usmrti odmah... SERĐO: Prestani, idiotkinjo! MARTA: Dragi gospodine Bože, ti si najbolji, najslavniji i najmoćniji, ali svoju djecu ne dam! DRAMA 145 Serđo povlači za kosu Martu. Zatim je udara šakama u leđa. Ona zajauče. Prestaje ju tući. MARTA (nastavlja se obraćati Bogu – sklopljenih ruku i podignutom glavom prema nebu): Ja ću se jadnica pretvoriti u neprobojnu paučinu kojom ću omotati svoja najdraža bića – jadne moje kćeri. SERĐO (viče): Dosta! MARTA: Bože, želim, kada budu same u Svemiru, da ljepilo moje mreže bude čudotvorno, zaustavi nasrtaje noćnih strašila, ptičjih gripa što se šuljaju kroz tmine, pošasti što haraju u podne, metke što lete danju... SERĐO(viče): Šuti! MARTA: Ja ću ih i mrtva primjećivati, jer će njihovo nebo biti istkano bijelim ružama, a nastambe će im biti na vodi, od kristala. A one će biti odjevene u haljine od svjetla. Oblaci će im biti zaštita od nepozvanih, a vjetar vozilo za putovanje koje će i mene, iako raskomadanu i trulu, dovoziti i odvoziti do njih. Dozvoli mi, dragi Bože, da se to dogodi! Serđo joj rukom zatvara usta. Ivana i Zrinka plaču. Zatamnjenje. 4. scena Marta, Ivana i Zrinka su u apatičnom stanju. Serđo postaje smireniji, a Tomo nervozniji. Kasnije dolazi TV ekipa. SERĐO: Zašto kasne smeća iz TV-a, želim što prije okončat što smjeram?! TOMO: Zbilja si nisko pao. 146 OSVIT 1–4/2013. SERĐO: Čovjek je i stvoren da nisko padne. TOMO:Nadam se, da će iz TV ekipe imati razuma i ne će udovoljiti toj tvojoj morbidnoj ideji. SERĐO: Oni sigurno dolaze, nitko drugi ne zna za moj i njihov dogovor. Zašto, Tomo, dižeš desnu ruku? Kome daješ signal? Ubit ću te! Serđo usmjerava pušku prema Tomi. MARTA: Ne pucaj, Serđo, u Tomu! Bježi, Tomo! Marta mu gurne pušku, pritom zapne za nož. IVANA: Tata, raskrvavio si mamu!!! SERĐO: Sama je zapela za nož. IVANA: Ako misliš da trebaš ubiti sebe i svoju obitelj, to učini, ali nemaš pravo ubiti nedužne osobe! ZRINKA: Mama, evo ti moj pojas od haljine, zaveži da ne iskrvariš. Tomo bježi u stan gazdarice Cvite, u prizemlje. Tomo ostavlja mobitel na stoliću u hodniku. TOMO(proviruje kroz prozor): Serđo, smiri se! Pomogni Marti oko rane. SERĐO: Tomo, javiš li se ponovno, bacit ću bombu u prizemlje! CVITA: Tomo, makni se od prozora i ne izazivaj ga! TOMO: Dobro, gospođo Cvito. CVITA: Zvoni ti u hodniku mobitel, javi se. TOMO: Halo? GLAS IZ MOBITELA:Barba Tomo, ovdje Marko. TOMO: Slušam, Marko. Zašto se Luca nije javila? DRAMA 147 MARKO (čuje se glas iz mobitela): Gospođu Lucu i ostale pokupila je policija i odvela na obradu. TOMO: Što se dogodilo? Marko, a gdje su novinari? MARKO: Mi smo na cesti napravili prepreku s prikolicom. Novinari su zahtijevali da je maknemo. Nastalo je naguravanje koje se ubrzo pretvorilo u tučnjavu. Bili smo ih svladali, ali su na nas iznenada nasrnula petorica novinara iz reportažnih TV kola. Izrazito su dobri u borilačkim vještinama. TOMO: Zašto vam pas nije pomogao? MARKO): Vašeg psa Blekija jednim udarcem su onesvijestili, a i nas su poslagali kao snopove pšenice. TOMO: Tako znači! MARKO: Mene je jedan zahvatom bacio u kanal iz kojega se sada javljam. Uskoro je došla policija i pokupila naše. SERĐO: Gdje si sada? MARKO (čuje se glas iz mobitela): U tijeku te gužve sam neprimjetno dopuzao do reportažnih TV kola i probušio im dvije gume. Sada ih mijenjaju, nakon čega kreću prema Serđinu stanu. TOMO: Dobro, Marko, ne diži se iz kanala dok ne odu. CVITA: Što su ti javili, Tomo? TOMO: Ništa dobro, gospođo Cvito. Uhićeni su. Svaki čas treba doći TV ekipa. Jedina nam je šansa da će specijalci uspjeti doskočiti Serđi. CVITA: Kako znaš da će i oni doći? TOMO: Marko mi je rekao da su ih olako svladali novinari iz reportažnih kola, sigurno se radi o policajcima. Cvita proviruje kroz prozor. CVITA: Tomo, došla je televizija. Čvrsto vjerujmo u Boga da Serđo ne će napraviti gluposti. 148 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Nadajmo se, gospođo Cvito. Dolaze ispod balkona novinarka i kamerman. NOVINARKA: Dobar dan, gospodine Serđo. Prije nego se uključi kamera, molim vas da odustanete od planiranoga krvoprolića. SERĐO: Radite svoj posao, u drugo se ne uplećite. NOVINARKA: Dobro! Molim odgovorite, zašto samoubojstvo i ubojstva niste izvršili bez prisutnosti novinara i TV kamera! SERĐO: Ne činim to kao što vi mislite, zbog patološke želje da dođem na televizijske ekrane, makar kao i ubojica. NOVINARKA: Oprostite, gospodine, nije mi jasno što hoćete!? SERĐO: Hoću da imam aureolu monstruma. Hoću da ovaj moj čin bude i u literaturi zabilježen kao pomračenje ljudskoga u čovjeku. NOVINARKA: Zar to nisu vaše prevelike žrtve? Dali ste u Domovinskom ratu sve, a sada žrtvujete članove obitelji i sebe. Zašto to činite? SERĐO (obraća se kamermanu): Baci taj pištolj, tvoru jedan! Serđo puca prema kamermanu. NOVINARKA: Ubili ste ga, gospodine Serđo! KAMERMAN: Nije me ubio, metak mi je okrznuo desnu ruku! Ovaj pištolj nije napunjen bojevom municijom, nego plinskim kapsulama, htio sam vas omamiti plinom. SERĐO: Zar misliš, idiote, da ja nisam odmah primijetio da ti nisi profesionalni snimatelj? Zar ti, svrako od novinarke, misliš da si me namamila u klopku? Zar misliš da sam ti povjerovao? DRAMA 149 NOVINARKA: Zašto ne bi? SERĐO: Tebe je u prošlom komunističkom sustavu lansirala Partija i tajna policija. Ti si za njih radila najprljavije stvari. NOVINARKA: Molim vas, smirite se. SERĐO: Sada isto radiš, samo za nove gospodare. Priznat ću ti, više mi se oni gade, ti novi uljuđeni demokrati nego ti. Koriste vas, bivše udbaše, kosovce i slične žbire da nastavite i dalje raditi prljavštine. NOVINARKA: To je vaše mišljenje na koje imate pravo, a što je istina...!? SERĐO: Stare snage iz prošloga sustava i dalje vode i usmjeravaju političku, gospodarsku i kulturnu klimu u ovoj državi. A moj me naivni borac protiv vjetrenjača, prijatelj Tomo, zove da idemo čistiti takve. Tomo, gdje si? Iziđi van! TOMO: Evo me, prijatelju Serđo. Smiri se! Tomo očima upozorava Serđu u smjeru reportažnih kola. SERĐO: Tomo, razumijem tvoj mot. Hvala ti na upozorenju, ali zaboravljaš što sam radio prije umirovljenja pa mi nije teško „nanjušiti“ nepozvane goste. Doći će i oni na red. TOMO: Siguran sam da ti žele najbolje. SERĐO: Pustimo njih, vratimo se ovoj udbašici od novinarke i njezinim ranijim partijskim mentorima. TOMO: Lijek su samo demokratske akcije protiv njih, a ne isprazna pričanja i kukanja. SERĐO: Što ti to, Tomo, pričaš!? Oprosti, ti si budala! Slomili su oni i tebi i meni i drugim poštenim ljudima, ne samo kralježnicu nego ponos i dostojanstvo. TOMO: Kako Serđo mirno možeš gledati što se događa s mladima, s radnicima i s umirovljenicima? 150 OSVIT 1–4/2013. SERĐO: Ipak najdiskriminiraniji su umirovljenici. U usporedbi s njima mačji je kašalj rasna, ili nacionalna, ili spolna, ili vjerska diskriminacija. TOMO: Ne samo to, nego su i fizički nezaštićeni od samovolje države, vlastite djece... SERĐO: Oni jadni zatrepere od straha kada ugledaju i vlastitu sjenu. Misle, sirotani, da i njoj smetaju. TOMO: Neki dan sam sreo u Zagrebu našeg suborca Jeru. Tek kada sam mu udjeljivao par kovanica, prepoznao sam ga – djeca ga dovezu iz Dalmacije u ovaj grad da prosi. SERĐO: Zar smo se za to borili? TOMO: Plačući izustio je: „Ne pitaj me ništa!“ Suze su potekle i meni. Bilo joj je milo. Ipak, smogao je snage, otvorio se. SERĐO: Jadnik! TOMO: Požalio mi se, da su mu djeca prodala i grobnicu, gdje mu počiva supruga. SERĐO: S druge strane, susrećemo podosta osoba koje su dobile pristojne mirovine, a za koje nemaju pokriće, malo su radili; u najboljim su godinama, pa nije čudno da se bahate po kafićima, teretanama, ili pak luduju s ljubavnicama. TOMO: Zato, Serđo, krenimo u teški boj bez oružja. SERĐO: Ma koji boj, nesretni Tomo. Ostavi me na miru. Zatamnjenje. 5. scena Serđo je uzrujan, žena i djeca slomljena. Tomo, novinarka i kamerman u iščekivanju su. Kasnije iz reportažnih kola izlaze policajci. Izlazi iz kuće i Cvita. Vrt rese stabla smokve. DRAMA 151 SERĐO: Ubit ću ovu TV udbašku novinarku i ovoga prerušenog snimatelja. Dolaze policajci. Izlazi iz kuće i gazdarica Cvita. VOĐA POLICAJACA: Ne pucaj, Serđo! Petorica nas je, a i naokolo su snajperisti. SERĐO: Opa! Izišle skrivene ovčice iz tora. Zar mislite da vas nisam shvatio da ste u reportažnim kolima? VOĐA POLICAJACA: Polako Serđo! SERĐO: Ja ovu šugavu udbašicu i ovoga još neobučenog policajca snimatelja ne bih nikada ubio. Vi ste se zalijepili na taj lijepak, što nije baš profesionalno za specijalnu policiju. VOĐA POLICAJACA: Ti kao bivši pripadnik najelitnije antiterorističke policije u stvari si ispao površan i naivan. Izložio si nam se na dlan. SERĐO: Misliš? VOĐA POLICAJACA: Kakav promašaj, Serđo! No, pustimo to, ljudi smo, griješimo, nego, molimo te predaj se. Sam znaš koliko će nas boljeti i koliko ćemo patiti što smo bili prisiljeni ubiti svoga bivšeg kolegu i svoga suborca iz Domovinskoga rata. SERĐO: Znači, prijatelji, postao sam vam laka meta za odstrel! VOĐA POLICAJACA: Tako je! SERĐO: Ne će biti da je tako, dečki moji! Dođite bliže novinarki. VOĐA POLICAJACA: Nema problema. Zapucaš li, vraćamo paljbu. Pazi, nas je pet! SERĐO: Pogledajte kako vam lete u zrak vaša tobožnja reportažna kola. Ispred svojih vanjskih vrata, u šaht, stavio sam eksploziv koji ih je raznio, kako vidite. 152 OSVIT 1–4/2013. Čuje se prasak automobila. VOĐA POLICAJACA: Mi funkcioniramo, Serđo, i bez tog vozila. Ono nam ne umanjuje našu bojevnu moć. SERĐO: Varate se, kolege! Tako su mislili i kolege kada su htjeli preko krova doći do mene. Eksplodirala je mina u dijelu potkrovlja, aktivirao sam je ranije, ranio ih. Da sam htio, mogao sam ih ubiti. Više ne ću biti milostiv. VOĐA POLICAJACA: Serđo, otkud ti hrabrost da nam prijetiš?! Razumijemo da se utopljenik hvata za slamku. Ali, zaboravljaš tko smo. SERĐO: Dobro, sada će vam eksplodirati mina ispod smokve. To je oružje raspoređeno ispod svake voćke, u tri crne jame, dužinom cijele ograde, ispod vas, gospodo, i drugdje po dvorištu i kući. Zaboravili ste uzeti detektor za mine, izgorio vam je u reportažnim kolima. Kakva vam je to profesionalnost?! Eksplodira mina ispod smokve. VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se ne povlačimo. Ionako netko treba razminirati ove puste mine što si ih postavio. Izginut ćemo svi, to je cijena našega posla. TOMO: Ja se zovem Tomo, prijatelj sam Serđin. VOĐA POLICAJACA: Znamo, neizmjerno cijenimo vaš napor da Serđu odgovorite od njegove namjere. TOMO: Nije mi jasan vaš stav. VOĐA POLICAJACA: Budite precizniji. TOMO: Vaš izričaj, da ste svi spremni izginuti i da je to cijena vašeg posla, mi je sulud. Umjesto da svedete žrtve na minimalan broj, vi ih proširujete. DRAMA 153 VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo, mi imamo zadatak spriječiti Serđu da ubije svoju ženu i djecu. Sve je drugo sporedno. TOMO: Vi to tako hladno govorite kao da ćete gađati u drvenu metu, a ne u živa čovjeka, u čovjeka koji zbog više ranjavanja slabo vidi, slabo čuje, probavni trakt mu umjetan i obolio je od PTSP-a. PRVI POLICAJAC: Gospodine Tomo, Serđo je i moj prijatelj. Ja sam mu dužnik, spasio me u ratu, zato otkazujem poslušnost da ga ubijem. DRUGI POLICAJAC: I ja otkazujem takvu zapovijed jer ne mogu zaboraviti što smo više godina zajedno prošli kao najeksponiraniji borci za specijalne namjene. VOĐA POLICAJACA: Ja sam vođa ove akcije i ovoga tima pa vama dvojici koji ste mi ostali privrženi, zapovijedam da ih razoružate i stavite im lisice na ruke. PRVI I DRUGI POLICAJAC: Izvolite oružje, ali ne dopuštamo da nas vežete poput kriminalaca. VOĐA POLICAJACA: Pokupite im oružje i umjesto mene držite na nišanu Serđu! LOJALNI POLOCAJCI: U redu, šefe! VOĐA POLICAJACA (neposlušnim policajcima): Vi po Pravilniku, koji ste dragovoljno potpisali, za odbijanje poslušnosti možete čak biti i strijeljani. A također, po ovom Pravilniku, ja vam moram staviti lisice. PRVI I DRUGI POLICAJAC: To ne možemo dopustiti! Predali smo oružje bez otpora i mirno ćemo se, bez lisica, predati pretpostavljenima. VOĐA POLICAJACA: Na žalost, primijenit ću silu. PRVI I DRUGI POLICAJAC: Ne želimo ti stvarati neprilike. Dobro, stavite nam lisice. Ali vas molimo da ne pucate u Serđu. 154 OSVIT 1–4/2013. VOĐA POLICAJACA: Moramo! Jer se ne namjerava predati. A naša je dužnost spasiti nedužne članove obitelji. SERĐO: Čekajte! Ja sam minirao i trafostanicu... Letjet će u zrak trećina grada, a zapalit će se polovica. Vođa policajaca zove telefonski pretpostavljenoga. Čuje se razgovor. VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je minirao trafostanicu, izginut će dosta ljudi. Da prekinemo akciju? GLAS IZ MOBITELA: Ne! Ne prekidajte! Otkrili smo da je to učinio i blokirat ćemo mu signal kada ga on uputi preko svoga daljinskog upravljača, pa ne će moći aktivirati mine u trafostanici. VOĐA POLICAJACA: Možete li mu blokirati signal iz upravljača i za aktiviranje eksplozivnih naprava koje su ovdje u dvorištu, oko ograde i u kući? ŠEF: Nastojimo, ali još nismo uspjeli, jer su kratkog dometa i raštrkani. Završavaju razgovor. VOĐA POLICAJACA: Serđo, dosta mi je tvojih glupavih prijetnji. SERĐO: Zar su za tebe to gluposti? To što će odletjeti pola grada u zrak? VOĐA POLICAJACA: A tko će to, Serđo, učinit? SERĐO: Iskušavaš me! VOĐA POLICAJACA: Blefiraš, Serđo! SERĐO: Dobro, evo držim palac na dugmetu za aktiviranje bombi u trafostanici. Dižem je u zrak! VOĐA POLICAJACA: Diži! DRAMA 155 MARTA: Nemoj, Serđo, za Boga miloga! Ne opterećuj dušu nevinim ljudima! Ubij djecu i mene, ostale pusti u Božjem miru! VOĐA POLICAJACA: Dosta mi je natezanja s tobom, Serđo! Zadnji put te pozivam da se predaš. Dajem ti pet minuta na raspolaganje. SERĐO: Dobro. Nisam takav zlotvor da pobijem toliko ljudi. Odustajem od dizanja trafostanice, ali ti se ne predajem. VOĐA POLICAJACA: Serđo, ti i ne možeš aktivirati eksploziv u trafostanici jer su ti naši stručnjaci iz tehničke službe blokirali signal iz tvoga daljinskog upravljača. SERĐO: Blef, samo blef. VOĐA POLICAJACA: Serđo, nas trojica te držimo na nišanu, urazumi se. Predaj se! Ne prisiljavaj nas da te ubijemo... TOMO: Kako tako olako govorite o Serđinom ubojstvu!? VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo i ostali, dosta mi je vašeg moraliziranja! Poglavito sam kivan na pripadnike ovoga tima policije koji su odbili zapovijed. Užasno je kako ste sve okrenuli naopačke. TOMO: Baš mi to nije bistro!? VOĐA POLICAJACA: Serđo postaje žrtva, a ne njegovi najbliži i mi ostali. On je taj koji prijeti da će nekoga ubiti. A naša je osnovna zadaća da u takvim slučajevima zaštitimo osobe koje su izložene pogibelji. Pa i meni je Serđo prijatelj! TOMO: Ali ne vidim razloga za Serđino ubojstvo, gospodine? VOĐA POLICAJACA: A jeste li se zapitali imaju li ove djevojčice, njegove kćeri, srce, emocije, osjećaje!? Imaju li one pravo na život!? Tko izuzev Boga ima pravo da im ga oduzme!? Zbog tih sam razloga protiv Serđe, a ne zato jer mu nisam prijatelj ili ga ne shvaćam ili pak što nemam razumijevanja za njega. TOMO: Prekruti ste! 156 OSVIT 1–4/2013. VOĐA POLICAJACA. Točno je, nemam razumijevanja za takve njegove poteze! Svi da ste se okupili oko ova dva bivša policajaca! I vi, baba Cvito! CVITA: Pričekaj, sinko, dok iskopčam štednjak, kuham ručak. Cvita ulazi u kuću. Tišina. Cvita izlazi iz kuće, viče s ulaza vođi policajaca... CVITA: Evo nosim sok. Hoćeš li se i ti, sinko, napiti? VOĐA POLICAJACA: Ne, hvala, ne ću, baba Cvito! Cvita dolazi iza leđa vođi policajaca. CVITA: Baci oružje, sinko. VOĐA POLICAJACA: Baba Cvito, ovo nije igra, ovo nije film. Maknite mi se od leđa. I bacite taj pištolj, sami ćete sebe ubiti. CVITA: Sinko, varaš se, bila sam ja dugogodišnja članica streljačkoga kluba. I ne samo da znam upotrijebiti oružje nego znam i vrlo precizno gađati. VOĐA POLICAJACA: U redu, baba Cvito, vjerujem vam. Ali koga štitite?! Zar i vi želite da ove dvije djevojčice i njihova majka budu ubijeni? CVITA: Ne želim da itko bude ubijen. VOĐA POLICAJACA: Ali to ne ide. Serđo ne želi odustati. Znači, bit će ubijen on ili ove tri žene. Trećega izbora nema. Je li vam to jasno? CVITA: Bit će baš treći, u kojem ćete vi nastradati. VOĐA POLICAJACA: A što vi, baba Cvito, mislite da ćete vi ostati na životu?! Još su uz mene dva policajca. Oni će ubiti Serđu i vas, a vi mene. DRAMA 157 SERĐO: Ne slušajte ga, gospođo Cvito, ja ću lako ubiti ta dva njegova policajca, a vi samo dovršite s njim. Novinarka žurno dođe iza Cvitinih leđa. NOVINARKA: Baci pištolj, stara, jer u suprotnom ću ti zariti ovaj nož sve do srca! Senilna starica je željna krvi... CVITA: Bacila sam! NOVINARKA: Miči se, baba Cvito, prema ostalima! SERĐO: Vidi, vidi, udbašice novinarke... Ništa čudno – to je nju njezina Udba dobro izvježbala kako ubiti nepodobnog. Misliš li da si, udbašice, nešto postigla!? Sad ću ja aktivirati jedno po jedno polje miniranoga prostora oko kuće i unutar dvorišta i u samoj kući! Evo! Sad najprije leti dio oko vanjske ograde! VOĐA POLICAJACA: Legnite! Vođa policajaca maknuo se nastranu, razgovara mobitelom sa šefom. VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je aktivirao mine oko ograde, sada će slijediti eksplozije i u prostoru gdje se mi nalazimo! Što mi je činiti? ŠEFOV GLAS: Povucite se! VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se povlačimo i ostavljamo ti sve na savjesti. Vi, gospođo novinarko, vratite se u uredništvo, a vi, baba Cvito, povucite se u kuću. Gospodine Tomo, vi odlučite sami što vam je činiti. Doviđenja! Želim vam svima sreću, pogotovo vama, gospođo Marta, i vašim curicama. TOMO, CVITA I OSTALI (osim Serđe): Doviđenja! SERĐO: Tomo, zašto si ti ostao!? Zar misliš da to ne ću učinit? 158 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Pa otišla ti je TV ekipa, nitko ti tu strahotu ne će registrirati... SERĐO: Varaš se! Ja sam predvidio da će ova udbašica novinarka s javne televizije izvesti ovaj cirkus. Zato sam se dogovorio s privatnom TV postajom i to samo s jednim novinarom. TOMO: Naivno misliš da nitko drugi ne zna. SERĐO: Nitko drugi ne zna da će on to snimiti, tako da nitko nema šanse utjecati na njega, a pogotovo ne policija. A ovom je novinaru san prikazati svoj prilog na većini TV postaja diljem svijeta. Poslao sam mu sada preko mobitela SMS da dođe za sat vremena. TOMO: Krasnoga li priloga – samoubojstvo i ubojstvo!!! SERĐO: Dosta! TOMO: Serđo, izbaci iz sebe sebičnost. Uništi je. To je strašno breme za tebe, ali i za sve one s kojima živiš i koji te susreću. SERĐO: Prestani frazirati! TOMO: Oslobodi, Serđo, svoje pravo biće. Zavoli ga i drugi će ga zavoljeti. SERĐO: Ne baljezgaj više! TOMO: Moraš vjerovati onima koji te vole i razumiju, jer ti jedino oni mogu reći što je najbolje za tebe. SERĐO (viče, trese se): Ne želim te, Tomo, više čuti. TOMO: Serđo, prije nego odeš u smrt priopćit ću ti jednu tajnu. SERĐO: Reci, brzo! TOMO: Ja već dvije godine neprekidno održavam seksualni odnos s tvojom ženom Martom. SERĐO (planu): Dolazim k tebi, gnjido jedna! TOMO: Bit će mi drago. Serđo se bijesan spušta s balkona, dolazi do Tome. DRAMA 159 SERĐO: Zašto lažeš, skote jedan, da si imao seksualni odnos s Martom!!?? Uvijek sam ti vjerovao bez pogovora. U tebe sam imao povjerenja kao u Boga! Stidi se! Za mene si izgorio kao prijatelj. TOMO: Zašto si toliko uvjeren da lažem? SERĐO: Zato što je Marta već tri godine potpuno frigidna zbog bolesti. Rodni organi su joj izvađeni, skoro je sva metastazirana. Uskoro će umrijeti. TOMO: Oprosti! Zaista sam te lagao, jer više nisam imao ideja što poduzeti, jer se neumitno približavao trenutak dolaska TV snimatelja. Uhvatila me panika. Ne bi mi bilo žao odreći se cijeloga svog imetka i svih mojih umnih potencijala samo da te odgovorim od tvoga nauma! SERĐO: Hvala ti, Tomo! Oprosti i ti meni! TOMO: Sve je u redu, Serđo. Razumijem da si očajan zbog skore smrti najdražeg bića. Ni sam ne znam kako bih se ponio da se takvo što dogodi, ne daj Bože, mojoj voljenoj Luci! SERĐO: Ne brzaj, saslušaj me! TOMO: Molim te, pokušaj smoći snage i odustani od suludog nauma. Imaš dvije divne kćeri za koje se isplati ostati na životu. A suvišno je isticati kako je to užasan čin – okrvaviti ruke krvlju vlastitih kćeri. Iskreno, ne vjerujem, da si u stanju napraviti to. SERĐO: Tomo, zaobilaziš misterij života, nije on baš potpuno otvorena knjiga, jer ima puno toga skrivenog. TOMO: Zasigurno, eksplozivna kemija u našim mozgovima je nepredvidiva – izaziva nepredvidive akcije, čudna ponašanja... SERĐO: Zbog takvih zbivanja misterij gospodari ljudima. TOMO: Prihvaćam da postoje misteriji nama nedokučivi. Ali ubiti sebe i svoje najmilije, oprosti, ipak je nerazumno svakome čovjeku, svačijoj inteligenciji i svačijem srcu! 160 OSVIT 1–4/2013. SERĐO: Bit ću konkretniji, otvorit ću ti sumorne ladice misterija moga srca... TOMO: Sada mi je donekle jasno o kakvim misterijima želiš govoriti. O misterijima čiji je vlasnik samo jedna osoba, ili supružnici, eventualno i djeca. Pogađam li? SERĐO: Samo djelomično. Ne znaš da sam ja hladnokrvni ubojica. TOMO: Za Boga miloga, mi smo bili u ratu, morali smo braniti svoje živote i naših najmilijih. Na žalost, u toj obrani možda i ubijali, jer bi u suprotnom mi bili ubijeni od druge strane. SERĐO: Ne radi se o tomu. Ja sam ubojica svoga sina i teško sam ranio suprugu. TOMO: Ne razumijem! SERĐO: Prisilo sam suprugu Martu da pobaci. Začeto je bilo muško dijete, koje je po mome nalogu ubijeno. TOMO: Kada se to dogodilo? SERĐO: Dva-tri mjeseca poslije demobilizacije iz vojske. TOMO: To si napravio iz straha. Tebi tada nije bio još riješen status, ženi ti je tvrtka propala – bila je bez primanja. Imali ste dvije curice, bili ste podstanari, a niste imali nikakvih primanja. SERĐO: I zbog toga trebam postati ubojica!? TOMO: Sjećam se, tada ti je umrla majka. Niste imali ni za svijeću i ni za cvijeće, morali ste posuđivati. SERĐO: Zašto u tome strahu nisam ubio sebe, nego svoje dijete i osakatio svoju ženu. Serđo uperi pušku prema Tomi. SERĐO (srdito viče): Ali, i ti ćeš biti na tom spisku. MARTA (panično viče): Neee...! Tomo se povlači prema vratima gospođe Cvite. DRAMA 161 SERĐO (urla): Tomo, kreneš li gazdarici Cviti, ubit ću i nju, ako i ti Marta i djeca pokušate pobjeći s balkona, aktivirat ću bombe unutar kuće. Letjet ćemo svi u zrak. Serđo repetira pušku. MARTA (panično viče): Ne, ne...! Tomo se zaustavio, znoji se, ukočio se od straha. Iznenada čuje se vika i odjek bubnjeva. Cestom se (uz dvorišna vrata gospođe Cvite) kreću prosvjednici. PROSVJEDNICI (grme od povika): Hrvati, ne glasujte za ulazak Hrvatske u Europsku uniju! Ulazak je izdaja...! Serđo otrči do dvorišnih vrat, dovikuje prosvjednicima. SERĐO: Idioti jedni, Europska unija je jedini spas za Hrvatsku. Jedan prosvjednik se zaustavlja i srdito uzvraća. PROSVJEDNIK: Reci mi, majmune, kako se mi možemo uključiti u zvjerinjak koji se artikulira kao svjetski imperij moćnih, a da ne budemo „progutani“?! SERĐO: Tikvane, ne spominješ da su baš globalne asocijacije, primjerice, Austriji i Japanu omogućile modernizaciju i razvoj. PROSVJEDNIK: Zato su izgubile nacionalni identitet, naoružani klaune!? SERĐO: Magarčino, baš ove zemlje su nacionalnu kulturu i nacionalni identitet uspjeli ukomponirati i u svoj razvojni koncept, bez žrtvovanja svoga identiteta, a da pri tome nisu 162 OSVIT 1–4/2013. naštetili prilagodbi koje nalažu globalne asocijacije. Zašto i mi to ne bi učinili? Prosvjednik pljune Serđa i velikom brzinom dade se u trk. Serđo briše pljuvačku, zatim ispali hitac iz strojnice u pravcu prosvjednika, koji je odmakao daleko. Serđo je izvan sebe, baca na pločnik (kraj dvorišnih ulaznih vrata) nož i samokres. Ubrzanim koracima dolazi do Tome. SERĐO (puca u zrak, viče): Ovi ušljivi antieuropejci, sa svojim suludostima uništit će Hrvatsku. Treba im se suprotstaviti. Tomo, Marta, Ivana i Zrinka nijemo ga promatraju. Serđo pruža ruku Tomi. On ga u strahu promatra, ne reagira, još je u grču. SERĐO (blago): Brate Tomo, sutra... idemo kod naših bivših suboraca. Moramo im objasniti da Hrvatska kao mlada i mala zemlja, ako misli opstati, mora i žrtvovati nešto da izbori trajno siguran položaj u međunarodnom političkom i gospodarskom poretku, potrebno joj je uključenje u Europsku Uniju. Kratka tišina. SERĐO: Evo ti oružje, molim te, uništi ga. Serđo slaže oružje pokraj Tomine desne noge. Tomo plače, baca se u zagrljaj Serđu. Marta i kćeri se povlače u unutrašnjost stana. Zatamnjenje. DRAMA 163 6. scena Ispod balkona Tomo i Serđo stoje jedan nasuprot drugome. TOMO: Hvala, jedini prijatelju Serđo, što si odustao od samoubojstva i uručio mi oružje. Ponosim se tobom. Dopusti da te poljubim. SERĐO: Lakše, Tomo! Pričekaj! Oružje imaš. Možeš mi presuditi, jer sam tvoje iskreno prijateljstvo popljuvao. Ja sam nemoralna gnjida koja bi se spasila da je ubiješ. TOMO: Nije vrag da si bio udbaš, da si me izdavao? SERĐO: E, da je bar to bilo. Ovo je gore. TOMO: Gore!? SERĐO: Da! Gore! TOMO: Što ćeš?! Bog me je predodredio za lomove. SERĐO: Jesi li spreman da ti kažem? TOMO: Reci. Što mi drugo preostaje. SERĐO: Tomo, imao sam seksualni odnos s tvojom ženom Lucom. TOMO: Ma nemoj mi reći!? SERĐO: Jedanput sam to učinio. TOMO: Veliš jedan put!!! Koja je razlika?? Jednom, dvaput, tri...? Ne znam što mi je teže! Što mi je to napravila žena ili moj najbolji prijatelj!!! SERĐO: Tomo! Nemam opravdanja, ispao sam ništarija. Zar ti nisam mogao to prešutjeti? Najviše sam ti zbog toga i predao oružje, da imaš više razloga kazniti me. TOMO: Ne ću te spašavati! Ni za živu te glavu ne ću ubiti! Ti, samoubojico, nikada nisi imao ljudsko lice, ni budućnost! Ti si sav u turbulencijama svoga zakržljalog karaktera. Jake ličnosti bol uzdiže, a rahitične kao što si ti, vodi u samoubojstvo. 164 OSVIT 1–4/2013. SERĐO: Tomo, nema ni trunka opravdanja za napravljeno, ali ti, na žalost, moram reći da je to bio odabir tvoje Luce... TOMO: Ma nemoj! Ona se sa samom sobom ševila? SERĐO: Tomo, čuj me! Ona to čini i s drugima. I to sa svima samo jedanput. TOMO: Prestani mi pričati te grozote. Šuti...! SERĐO: Ubij me, Tomo! Zaslužio sam! Ali, Tomo, Luca je to učinila i s onim tvojim glupavim i ružnim rođakom te s onim debelim šoferom s dna ulice. Hvalili su se, ali i iščuđavali zašto to Luca čini samo jedanput. TOMO: Sada svoju prljavštinu prebacuješ i na druge. Ti si škorpion koji pokušava pobjeći iz toga nečistog kruga. SERĐO: Tomo, Luca bi to činila prilikom odlaska na tržnicu, dućan, učinila bi to u svom autu ili u njihovim garažama i stanovima. TOMO: Prestani! SERĐO: Nikada više ne ponavlja seksualni odnos s ranijim partnerima (svima to priopći poslije općenja) – uvijek traži nove. TOMO: Što ćeš, ima više tipova nemoralnih žena. Ovo je, ne zato što se mene tiče, jedno od najogavnijih. SERĐO: Luca spada u tip žena koje neprestano traže nakaradne veze s muškarcima, koji su ne samo fizički daleko manje privlačni od supruga nego traže muškarce loših karaktera ili čak zlostavljače. TOMO: Glupost! One su u svojoj biti lake žene, ništa drugo. SERĐO: Nije baš tako! Ako se pak takav muškarac transformira i počne pokazivati ljubav i nježnost, takve žene ga ostavljaju i traži novu destruktivnu vezu. TOMO: Prestani s nebulozama! SERĐO: Njihove velike frustracije iz djetinjstva i mladenaštva učinile su ih nesposobnima za pravu intimnost. Uglavnom DRAMA 165 su odrasle u obiteljima kod kojih je bar jedan roditelj bio bezosjećajan, ili alkoholičar ili pak nasilnik. TOMO: Plitko filozofiranje! Reci da sam gubitnik. SERĐO: I ja sam se, Tomo, pitao tko sam, što sam, što ću, koga volim, što tražim, kuda idem, za čime težim! TOMO: Jer si uplašen sam pred samim sobom, ne poznaješ ništa, a najmanje sebe. SERĐO: Jedino osjećam da mi život tajanstveno migolji suprotnim tokom. TOMO: Naša nas kršćanska vjera ne čuva od boli. Poruka Evanđelja je da trpljenje ne smije biti nikakav gubitak. A potencijalne samoubojice kao što si ti, revoltirani ste zbog trpljenja, ne prihvaćate da se jedino trpljenjem i patnjom može doći do preobrazbe. SERĐO: Tomo, zašto bi ti trpio zbog moje i Lucine podlosti? TOMO: Podsjećam vas na Isusove riječi: „Mir s vama.“ SERĐO: Teško ja i Luca možemo postići nutarnju smirenost. TOMO: Zato što bježite od teškoća i neugodnosti u životu. Ne uklanjajte se životu, ostanite što više usred njega. SERĐO: Iako si ti, Tomo, snažnog duha, mislim, da ćeš i ti teško postići duševni mir poslije moga i Lucina zlodjela. TOMO: Ja svoj odušak tražim u vjeri, u moralu i u etici. To mi pomaže u odljepljivanju od životnih trauma. SERĐO: Težak je to put, Tomo! TOMO: Onaj tko voli, uvlači u sebe dio osobe koju voli. Ljubav je najgrandiozniji pokušaj prirode da pojedinca izvede iz sebe i uvede ga u drugoga. Voljeti nekoga znači biti sretan, svjestan da ta sreća dolazi od nekoga. SERĐO: Međutim, ljubav je ponekad i patnja teška poput umiranja. Jer prava ljubav mjeri i osjeća samu sebe i to prema stupnju patnje i boli za koju je sposobna. 166 OSVIT 1–4/2013. TOMO: Istina je! Ona tada postaje bol do srži, gasi sve melodije ljubavne glazbe i njezina opojna plesa – postaje nedoseživo veličanstvo ljepote ili zamamna ljepota nedoseživog veličanstva. SERĐO: Brate Tomo, govoriš uopćeno. Reci, možeš li još voljeti Lucu nakon svega!? TOMO: Volim Lucu kao što se može voljeti u očaju. Ona je crv u duši koji je isisao sve vrijedno i moralno iz te ljubavi. SERĐO: Znači li to da ćeš bit očajan zbog Lucinih nemoralnih flertova, ali ćeš joj to oprostiti i voljeti je i kao takvu??? TOMO: Ne! Rastat ću se! Nemam ja Božju snagu stalnoga opraštanja, iako ga ljudi svakodnevno psuju, ponižavaju, izruguju, lažu... SERĐO: Lako ti ne će biti!? TOMO: Bol zbog Lucine izdaje buktat će u meni, ali ne ću dopustiti da to prijeđe u patnju. Pametni ljudi i najveće tragedije koriste kao priliku za učenje i ne rabe je kao alibi za odustajanje od života. Tada i bol može postat čudesna kao radost. SERĐO: Tomo, umorni smo, idemo se odmorit! Ispričavam ti se još jednom što sam ti nanio bol. I što ti dajem obveze oko uništenja moga oružja. TOMO: To mi je zanimanje. Idem ga odmah uništiti. SERĐO: Odimo ovih dana u lov na lignje!? TOMO: U redu! Doviđenja! Zatamnjenje. 7. scena U policijskoj postaji sjedi Luca s jedne strane stolića, a policijski inspektor s druge strane. Kasnije dolazi psihologinja. DRAMA 167 POLICIJSKI INSPEKTOR: Gospođo Luce, policijska obrada je završena, možete ići kući. Prije toga molim da odete do naše psihologinje. LUCA: Ne da mi se ići k njoj. POLICIJSKI INSPEKTOR: Molim vas, odite do nje, susjedni ured do mene. LUCA: Oprostite, nemate se pravo iživljavati na meni. POLICIJSKI INSPEKTOR: Ona će vam priopćit tužnu vijest. LUCA: Recite je vi. Bože, sigurno se Serđo ubio! Je li ubio ženu i djecu? POLICIJSKI INSPEKTOR: Nije ih ubio! Nije ubio ni sebe! LUCA: Ubio je Cvitu!? POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne! Ubio se vaš muž. LUCA: Lažove jedan! Moj Tomo se nije ubio. On nema razloga za to. POLICIJSKI INSPEKTOR: Smirite se, gospođo. Evo, popijte sedativ za umirenje. LUCA: Makni se, smeće policijsko, ne ću to popit! Moj voljeni Tomo nikako se nije mogao ubiti. Ili ga je ubio onaj psihopat od Serđe!? POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne, nije ga on ubio. Ubio se sam. LUCA: Tvore smrdljivi, što mi to činiš!? Ulazi psihologinja. PSIHOLOGINJA: Gospođo, ja sam psihologinja, čula sam viku pa sam došla. Molim vas, smirite se, popijte tabletu za smirenje. LUCA: Molim vas, recite da Tomo, moj život, moje sve, nije izvršio samoubojstvo!!! PSIHOLOGINJA: Suosjećam s vama. Primite moju sućut. Ubio se. 168 OSVIT 1–4/2013. POLICIJSKI INSPEKTOR: Drži je da ne udari glavom o stol, pada u nesvijest! PSIHOLOGINJA: Gospođo, gospođo! Je l’ vam bolje? Bili ste u nesvijesti. Popijte ovu tabletu, bit će vam lakše. LUCA: Što se to dogodilo s mojim Tomom? POLICIJSKI INSPEKTOR: Vozio je Serđino oružje da ga na poligonu uništi. LUCA: I zbog nesmotrenosti, to je ubilo moju dušu od Tome! Bez njega ne mogu živjeti. Ubit ću se i ja! PSIHOLOGINJA: Gospođo, odvest ćemo vas u bolnicu da se smirite. LUCA: Nema potrebe. Molim vas, nastavite dalje... POLICIJSKI INSPEKTOR: Očevidci kažu da je vozio sporo, s otvorenim prozorima. LUCA: Najdraži moj Tomo! Uvijek je bio smiren, takav je bio i u vožnji. Zašto je vozio s otvorenim prozorima po ovakvoj hladnoći? POLICIJSKI INSPEKTOR: Vele da je vikao: „Luce, zašto si me izdala!!?? Zašto si me varala! Ne ćeš imati mira, Bog će te kazniti zbog mene!“ LUCA: Joj! Jadna ja, što mu učini! Dragi Tomo, nisi otkrio da se drogiram, počela sam kada si otišao u rat! KRAJ KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE OGLEDI I PROSUDBE OSVIT 169 Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆ Izvorni znanstveni rad UDK: 81’25:821.163.42-84(045) 81’25:821.111-84(045) POSLOVICE U HRVATSKOM I ENGLESKOM JEZIKU Sažetak: Povijest nam potvrđuje kako su jezici od davnina u raznim okolnostima dolazili u dodire te na taj način utjecali jedan na drugi. U sadašnjem vremenu miješanje različitih kultura i opće globalizacije, neminovan je međusobni utjecaj jezika. Danas ne postoji jezik koji bio bi lišen stranih utjecaja. Naravno, ti utjecaji su vidljivi što su jezici bili duže vrijeme u neposrednom dodiru. Tako od tuđica nije pošteđen ni hrvatski jezik. Uz obilje riječi stranog podrijetla, više nemamo osjećaj pripadaju li nam te riječi i postoji li mogućnost njihove zamjene. Hrvatski jezik je kroz svoju povijest najviše dolazio u doticaj s latinskim, talijanskim, njemačkim, turskim i mađarskim jezikom. U zadnje vrijeme najviše se mogu osjetiti prizvuci anglizama, stoga je na temelju anglizama nastao i ovaj rad. Poslovice koje su izgovarane kroz stoljeća prevedene su na engleski jezik. Sada, kako one zvuče na engleskom jeziku i jesu li onako izvorne kao na hrvatskom, mi to ne možemo osjetiti. Poslovično blago u nama je utkano, jednostavno koliko god bili daleko od njega, naša krv ga pamti. Ključne riječi: hrvatski jezik, engleski jezik, turcizmi, poslovice. 170 OSVIT 1–4/2013. Summary Languages from ancient times come in contact under different circumstances and influenced each other. Which is identified by history. Nowadays, the mutual influence of the languages is unawoidable were different cultures are combined and there is general globality. Today there is no any language lacking foreign influences hower the influences are even more noticeable if the languages have been influenced by each other for a long time, therefore the Croation language is full of loon-words. We dont even know; we are not sure if these words are ours or whether we can replace them. All through the history, the Croatian language has been mostly influenced by Latin, Italian, German, Turkish and Hunagrian language. Recently, the accompanying sound of anglicisim has been spread out into Croatian, therefore this work is developed. Proverbs wich are pronounced trough centuries are translated into English. But we cannot feel if they are the some in English as they are in Croatian. Proverbial treasure is inside us; whether we would have been taken too far; blood ties are strong. Key words: Croatian langugage, English language, Turkish loanwords, proverbs Uvod Nakon što je posloženo sve, otkrivena je fantastična građa. Ući u poslovični svijet bilo je lako, ali otkriti što on sve sa sobom nosi, nije bilo jednostavno. Ovaj rad mogao bi se nazvati jednim kratkim izletom kroza jezik i književnost. Krenulo se s osnovnom problematikom koju ova tema iziskuje, a to je teorija prevođenja, poslije se pristupilo jednoj složenoj jezičnoj formi. Usmena KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 171 narodna predaja bila je nezaobilazna jer je i sam naslov formira. Usmenoj književnosti pridružile su se svjetska i hrvatska književnost, potom je i antička pronašla svoje mjesto zajedno s njima. Nemoguće se držati samo jednog pravca kad je u pitanju ovakvo što. Sve je moralo biti obuhvaćeno, kako bi se složila jedna odgovarajuća forma koja ima svoje standarde. Sam jezik iziskuje mnogo, a kada se on spaja s jednom književnom narodnom formom onda traži objašnjenje, koje je tu, samo ga adekvatno treba objasniti i posložiti da bi dobilo jednu savršenu cjelinu. Prije svega trebalo se utvrditi poslovično podrijetlo, koje je od velike važnosti, pojavu posuđenica i tuđica. Otkriti zašto su one tu i kako funkcioniraju u drugim jezicima. One poslovice koje su doslovno prevedene i one koje nisu. Valjalo je raščlaniti zašto one nisu mogle biti doslovno prevedene. Jer dosta je poslovica koje su stranog podrijetla, a u našem jeziku su s primjesom turcizama. Kada se svaki segment, razdvoji i obradi onda nešto urodi plodom, biva sve puno jasnije i nejasnoće se riješe. Svima nam je poznato zašto su turcizmi svoje mjesto našli u našem jeziku. I anglizmi ne oskudijevaju na našem jezičnom polju. Stoga je ova tema zanimljiva najviše zbog miješanja dvaju ili više jezika. Svaki dijalekt u hrvatskom jeziku jednu poslovicu formulirat će na više načina, ako je riječ o Dalmaciji poslovica će obilovati talijanizmima, kod nas će vodeće mjesto zauzeti turcizmi, jedan dio hrvatske ubacit će anglizme i germanizme, a rezultat će biti jednak da bi se razumjelo. Manje-više radit će se o istoj poslovici i poruci koju ona nosi. Kako ih je dosta antičkog podrijetla svaki narod će tu poslovicu svojatati, jer je ona usmeno prenosiva, većina ljudi ne će nikada na nju naići negdje da je pročita zbog mišljenja da je ona potekla s domaćeg terena. Kako su one šetale kroz povijest tako su nailazile na razne jezične standarde i forme, tako su dobivale razne prijevode i stilističku analizu. 172 OSVIT 1–4/2013. 1. Teorijsko prevođenje Sama riječ prijevod, govori nam tj. upućuje nas na neku stranu riječ ili kakav inozemni tekst koji bismo trebali prilagoditi hrvatskom standardnom jeziku. No, međutim to i nije tako jednostavno, kada već pročitamo nešto prevedeno bit će nam jasno o čemu se govori, ali ako to uzmemo sami raditi onda dolaze problemi, s kojima se susretao naš dragulj hrvatske književnosti Marko Marulić. Kad smo ga već spomenuli možemo se i pohvaliti za riječ psihologija koja se koristi gotovo sto posto na zemaljskoj kugli, to nije ničija druga zasluga nego našeg Marulića. Kako nam je poznato postoje mnogi načini prevođenja od simultanih, konsekutivnih pa da ih dalje i ne nabrajamo, čak su se i neki prevoditelji okuražili, polovicom prošlog stoljeća da iskušaju strojno prevođenje koje se popularno po internacionalizmu naziva mašinsko prevođenje. Kako im taj način nije pošao za rukom, moralo se vratiti na stare metode. O tomu nam je više govorio Mirko Tomasović u svojim Traduktološkim raspravama. I sam pogled u povijest ljudskih jezika pokazuje da su jezici morali dolaziti u kontakt od samih svojih početaka i da su počeli utjecati jedni na druge u raznim oblicima i u raznim okolnostima.1 Uglavnom pitanje jezika u kontaktu lingvističkog posuđivanja privuklo je pozornost lingvista prilično kasno. U samom početku radilo se o leksikografima iz 18. stoljeća koji su naišli na problematiku posuđenica (loanwords), skupljajući rječničku građu, i tako proučavali strano podrijetlo riječi. Tada se prvi put javlja Language Mixture termin jezičnog miješanja ili miješani jezik. 1 Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu, JAZU, Školska knjiga, Zagreb, 1986., str. 19. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 173 U 19. stoljeću nailazimo i na drugu teoriju o jezičnom posuđivanju i miješanim jezicima. Rasmus Rask s dozom sumnje istakao je kako miješani jezici uopće i ne postoje, ako se jedan jezik miješa s drugim, on može preuzeti neke posuđenice, ali nikad ne će preuzeti morfološke oblike. Leksik mnogih jezika može nositi znakove miješanja, ali gramatičku strukturu vrlo rijetko. Jer jezici vrlo rijetko mijenjaju svoju strukturu vanjskim utjecajem.2 2. Osnivači teorije jezika u kontaktu Osnivači teorije jezika u kontaktu i bilingvizma u Americi i Kanadi četrdesetih i pedesetih godina su: Verner Leopold, Eunar Haugen, Uriel Weirneich i William F. Mackey, koji je svoja istraživanja usredotočio na problem bilingvizma. U svim tim djelima teorija jezika u kontaktu polazi od bilingvizma, a bilingvni se govornik smatra „mjestom jezičnog kontakta“ pravim laboratorijem interakcije lingvističkih uzoraka koji se suprotstavljaju.3 U razvoju teorije jezika u kontaktu imamo odraz tri razdoblja unutar kojih su teorijska istraživanja koncentrirana na jezične kontakte: 1. Miješanje jezika (language mixture) 2. Miješani jezici (mixed language) 3. Ako ne isključimo prvotne termine, uspostavljaju se dva nova termina jezici u kontaktu (languages in contact i jezični kontakti ili kontakt jezika language contact i jezični kontakt ili kontakt jezika languages in contact or contact of languages). 2 3 Isto, str.19. Isto, str. 33. 174 OSVIT 1–4/2013. Tradicionalni termin za međujezični utjecaj (interlingual influence) ranije nazivan posuđivanje, zamijenjen je novim terminom interferencija. 2.1. Redefiniranje bilingvizma Njegova važna uloga u kontaktnoj lingvistici traži da se bilingvizam redefinira. Prvom krutom njegovom definicijom uočit ćemo da bilingvni govornik mora vladati sustavima dvaju jezika kao izvorni govornik (native speaker), traži da se zamjeni novom, elastičnijom koja ne bi tražila tako strogo i određeno veliko znanje drugog jezika. Lingviste u bilingvizmu zanima u kakav odnos ulaze dva jezika. Kako nam je poznato, kad smo kod bilingvnog govornika, koji je pored materinskog, naučio još jedan jezik i drži ta dva jezika odvojeno, što znači ne miješa ih i ne koristi se fondom riječi iz jednog i drugog ne sklapa ih u jednu cjelinu. Dokle god on to uspijeva, nema nikakvih problema. Čim on to ne može, nastupa lingvistička interferencija. 2.2. Europski jezici u kontaktu s engleskim Manje-više svima nam je poznato da je engleski jezik najjače odjeknuo pojavom velike industrijalizacije. Sada je među vodećim jezicima u svijetu, gotovo sebi ne možemo više ni priuštiti da ga ne znamo. Hrvatski jezik nekada je bio svjetski jezik, no, spletom okolnosti i kojekakvim spotaknućem kako izvana tako i iznutra, gotovo da to više ne možemo ni dokazati. Europski jezici uspostavljaju prve kontakte s engleskim na europskom kontinentu vrlo rano.4 Proučavanjem stranih elemena4 Isto, str. 50. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 175 ta u pojedinim europskim jezicima počinju porastom engleskih lingvista za leksikografiju, najviše je doprinijela izrada velikih povijesnih rječnika raznih europskih jezika. Veliki val doseljenika iz Europe koji se nastanio u Americi, počinje izravni kontakt s engleskim jezikom popularno američkom varijantom. Doseljenici su sa sobom donijeli svoje jezike i počeli miješati svoj jezik i dijalekt, tu nastaje miješanje u prvoj generaciji, kasnije u malo manjem obliku. U novijim generacijama koje su otišle u prošlom stoljeću, nailazimo na problematiku potpunog zatiranja materinskog jezika. Gdje imamo slučajeve da se djeca iseljenika ne mogu sporazumjeti s prvim rođacima. To je zanimljivo, najprije ćemo na takav slučaj naići, ako su iseljenici otišli na englesko govorno područje. A iseljenici koji se nalaze u Njemačkoj, to će biti rjeđi slučaj. Većina će reći da je to do roditelja, ili do hrvatskih zajednica. Istina je da je u Njemačkoj dostupno i školstvo na hrvatskom jeziku,5 isto tako i crkva ima veliki utjecaj na iseljenike. Međutim, činjenica je da je Amerika u svakom pogledu surova pa moramo uzeti u obzir način življenja, veoma brz tempo i velika razdaljina, a o vremenskim razlikama da i ne govorimo. Ako statistički razmotrimo one generacije koje su otišle gotovo prije pola stoljeća u Ameriku ili one još ranije, uvidjet ćemo da su njihova djeca poznavala hrvatski jezik. Neki za svog životnog vijeka nisu došli nikada, ali su poznavali jezik svojih predaka. Razmotrimo li današnjicu, povoljne zrakoplovne karte, telefone kako fiksne tako i mobilne, elektronsku poštu, no nema pomaka. 5 Dostupno je bilo do 2011. godine, od 2012. više nije. Nastava se odvija uglavnom na njemačkom jeziku. Vjerojatno je to ponukalo njemačke vlasti zbog velike najezde Turaka koji su preplavili Njemačku, a počelo je i doseljavanjem izbjeglica s istoka. Tako da su škole na hrvatskom jeziku ukinute, kako i oni ne bi tražili pravo da se nastava odvija na njihovim jezicima. 176 OSVIT 1–4/2013. 3. Anglizmi u hrvatskom jeziku Kada smo kod anglizama u hrvatskom jeziku, ne ćemo ih osuditi kao turcizme koji su s Osmanlijskim Carstvom upali kako na naše prostore tako i u jezičnu strukturu. Engleske riječi mi smo sami prihvatili, nametnuli su nam ih mediji, mi smo ih odnjegovali i one su tu. Jezičari se iz dana u dan sve više bore da vrate izvorni jezik, ali mladi naraštaj je uporan ili neznan i sve više ubacuju anglizme zajedno sa žargonima i gotovo zvuče nerazgovijetno i nerazumljivo. Uzet ćemo par primjera koji su u svakodnevnoj uporabi. Primjer hrane i pića: gdje se god osvrnemo dočekat će nas natpisi poput fast food ili sandwich bar. Svi znamo da je riječ o brzoj hrani, a sandwich bar nosi korijene od engleskog prezimena. Gdje je muška osoba po prezimenu Sandwich uvijek žurila na posao i navraćala u obližnju trgovinu, od gospođe koja je radila u trgovini tražio je da mu u dvije šnite kruha nareže salamu ili sir. I tako je nastala riječ sendvič. Izrazi za piće i jelo obično zadržavaju svoje značenje pa služe kao dobra ilustracija za oblik semantičke promjene. Engleski Hrvatski beef steak Coca-Cola gin gin and tonic grape fruit hamburger martini ketchup biftek koka-kola džin džin-tonik grejpfrut hamburger martini kečap KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE pop corn rast-beef rampsteak whisky 177 pop corn rozbit ramstek viski6 Drugu skupinu čine sportske aktivnosti, glazba, plesovi, društvene igre, zanimanja, psi, odjeća i mnogo toga. Engleski badminton basseball box water-polo bridge charleston businessman coker-spaniel pullover outsider Hrvatski bedminton bejzbol boksati vaterpolo bridž čarlston biznismen koker-španijel pulover autsajder7 4. O prevođenju uopće i o prevođenju književnog teksta napose Prevođenje spada u one oblike međujezičnih kontakata kojima je obuhvaćen veoma širok krug pojava međuljudskih općenja. Sama činjenica upućuje na to da prevoditeljska djelatnost izlazi daleko izvan okvira samo jezičnih pojava. 6 7 Filipović, R.: nav. dj., str.162. Isto, str.164. 178 OSVIT 1–4/2013. Prevođenje kao ontološka pojava ne može se u dovoljnoj mjeri obuhvatiti objašnjavanjem njegovog cilja kako bi ostvario kontakt među govornicima, koji govore na raznim jezicima. Komunikacija koja se s tim ciljem ostvaruje, naročito pri prevođenju književnih djela, predstavlja složen proces u kojem se međusobno jedan drugom premjeravaju dva jezična sustava da bi poruka prvobitno kodirana na jednom mogla biti prenesena u drugi.8 4.1. Daničićevi prijevodi psalama i Pjesme nad pjesmama Daničićev prijevod Biblije predstavlja rijedak primjer ostvarenog multijezičnog kontakta u kojem nekoliko jezika igra posredničku ulogu između jezika originala i jezika prijevoda. Otud su u tom prijevodu, na jedan svojevrstan način i poetičke izražajne mogućnosti našeg jezika. U literaturi o Daničićevom prijevodu Biblije se međutim uvažilo mišljenje da prijevod psalama u tom pogledu čini izuzetak. Takvo mišljenje uvjetovano je nekolikim tvrdnjama danim iz života i rada Đure Daničića. Prijevodu psalama on je pristupio 1852. godine pod neposrednim utjecajem Vukova prijevoda Novog zavjeta načinjenog uglavnom sa ruskoslavenskoga jezika. Iako jedan od istaknutih hrvatskih vukovaca, nama i ne tako drag i blizak. Ali ima svoje zasluge kao i Tomo Maretić, koji je u početku svoje karijere bio koristan, a kasnije ne samo da je hrvatski jezik bombardirao srbizmima nego je počeo forsirati anglizme kako navodi da nama ne trebaju riječi poput: kovanice, glazba, isusovac, redarstvo, slovnica, stožernik, tvornica, učionica. A mogli bismo i bez časnika, bez povijesti, bez knjižnice, bez proračuna, bez stožera, bez tvrtke, te upotrebljavati kao drugi narodi: oficir, historija, biblioteka, budžet i firma. 8 Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sarajevo,1980., str. 3. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 179 Oni su bili jako dobri na svom znanstvenom polju, iako su posrnuli i otišli u krajnost šteteći materinskom jeziku. Bilo kako bilo njihov rad bio je samoinicijativan kako nas upućuje Brozović. Osim toga jedan dio naboja informacije koje nosi Pjesma nad pjesmama izgubio se u Daničićevu prijevodu vjerojatno zbog toga što je on metafore u tom djelu prenosio samo u njihovim konkretno semantičkim vezama, potpuno ignorirajući simbolično značenje pojedinih elemenata u sastavu razvijenih metafora, primjerice u prvom i drugom stihu drugog pjevanja: „Ja sam ruža, Saronska, ljiljan u dolu. Što je ljiljan među trnjem, to je draga moja među djevojkama.“9 4.2. Odstupanje u prijevodu Što je izazvalo problem? Daničićev ruski uzor nije preveo kao ruža, kako je izvorno napisano, nego prevodi narcis. Da tu nije mogla biti upotrijebljena poredba s ružom, ukazuje već sljedeći stih u slici gdje se ljiljan suprotstavlja trnju kojim je ruža obrasla, prema tome ne može djevojka uspoređena s ružom biti identificirana i s ljiljanom koji je ruži suprotstavljen.10 9 10 Isto, str. 117. Predmet teorije prevođenja: Ako se naziv „teorija prevođenja“ odnosi na teorijsko razmišljanje o prevođenju kao fenomenu onda domen ove oblasti s jedne strane obuhvaća sve oblike i vrste prevođenja, a s druge strane sve jezike svijeta. Teoriju prevođenja možemo podijeliti na teoriju ljudskog prevođenja i teoriju strojnog prevođenja. Teorije ljudskog prevođenja dijele se na dvije skupine to su: teorija usmenog i teorija pismenog prevođenja, dalje na teoriju simultanog i teoriju konsekutivnog prevođenja, a teoriju pismenog prevođenja na teoriju stručnog i književnog prevođenja; teoriju proznog, poetskog i dramskog prevođenja. 180 OSVIT 1–4/2013. 5. Poslovične skupine Poslovice i izreke su utvrđene grupe riječi koje u cjelini predstavljaju neku narodnu mudrost, koja se prenosi s koljena na koljeno. Smatra se da su se dugo zadržale u jeziku zahvaljujući svojoj sažetosti, izražajnosti i duhovnosti. Činjenica je da se doista lako pamte, imamo i one poslovice koje se rimuju ili posjeduju ritam stihova poput deseterca. Ipak većinom podrijetlo poslovica ostaje nerazriješeno. Mnoštvo narodnih umotvorina nastalo je uslijed tipičnih životnih prilika, možemo to najlakše uvidjeti poput života na selu ili uslijed društvenih prilika. Ako uzmemo za primjer neku narodnu priču uvidjet ćemo da je upravo iz nje preuzeta narodna poslovica kao njezina skraćena verzija. Neke poslovice dospjele su u narodni jezik iz Biblije gdje najčešće čujemo kako je batina iz raja izašla ili su pak prijevod antičke mudrosti Istina je u vinu, Zavadi pa vladaj.11 Često se susrećemo i s onima koje su naslijeđene iz domaće literature primjerice: Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago, ili pak strane: Mnogo buke ni oko čega. Mnoge poslovice i izreke su preuzete iz stranih jezika (Vrijeme je novac – engleski: Time is money) imamo čak podosta preuzeto iz arapskog jezika. Po svojim oblicima one mogu biti i savjet, upozorenje ili jednostavna primjedba. Neke imaju i bukvalno značenje, druge se naprotiv bave dubljim pitanjem. Podrijetlo poslovica je teško, a ponekad i nemoguće, utvrditi i onda kad je poslovica zabilježena u narodnoj priči ili pjesmi jer se u načelu ne zna je li ona već tada postojala kao zasebna jedinica ili je postala naknadno popularna zahvaljujući upravo navedenoj priči ili pjesmi. 11 Novak, Iva (odabrala): 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb, 2003., str. 37. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 181 Većina pučkog izdanka na poslovicu gleda kao na neka životna pravila kojih se strogo mora pridržavati i iz njih izvlači kojekakve pouke i poruke koje se štuju kao kakva mudra svetinja. Ako podrobnije razmotrimo možemo uvidjeti da većina poslovica jedna drugoj proturječe. Primjerice ako su točne poslovice: Gdje je puno baba kilavo je dijete, pod kojim onda uvjetom Više ruku više urade? Ili kako nas dosta ljudi savjetuje Ne ostavljati za sutra ono što možemo uraditi danas, evo nam sad druge koja se može nadovezati da posao nije zec i da ne će pobjeći, a onda poklopi treća da je pametnije jutro od večeri, gdje se savjetuje da neki posao ili odluka prenoći ili da se odgodi. Stoga se vraćamo na ono prvotno što smo već spomenuli, poslovice treba shvaćati kao povijesnim putem utvrđene jezične oblike, čiji smisao ukratko i bez dvojbe, ponekad duhovito izražava našu misao. 5.1. O prijevodu poslovica Smatra se da treba izbjegavati doslovan prijevod poslovica i izreka, pošto odgovarajuća varijanta već postoji u drugom jeziku. Stoga prevoditeljima i svim onim čitateljima koji su u prilici tražiti naše ekvivalente francuskih, engleskih i ruskih poslovica, predlaže se da se oslone na više varijanti, ukoliko naravno kontekst dopušta. Ukoliko se navodi zastarjela poslovica ili malo poznata, a prevodi se primjerice svakodnevni razgovor, može se pribjeći primjeni idiomatskih izraza, frazeologizama ili čak bukvalnom prijevodu. 5.2. Poslovice, pitalice i zagonetke Poslovice, pitalice i zagonetke obično se označavaju kao kraći govorni oblici usmenog stvaranja našeg naroda. Recimo da po- 182 OSVIT 1–4/2013. slovični oblik pjesničkog stvaranja našeg naroda, kad je u pitanju misaona komponenta tog izraza, ima dosta zajedničkog s usmenim stvaranjem drugih naroda, ali stilskim osobnostima i osjećajnim intoniranjem one su oštroumna i duhovita panorama naše prošlosti i naše sudbine. Ako uzmemo za primjer razne vrste narodnog umovanja, tu ćemo se odmah uhvatiti u koštac s Vukom Stefanovićem Karadžićem koji je u svom prikupljanju imao zajedničkih prethodnika i sljedbenika, ali njegova zbirka ipak ostaje najbolja u svom rodu. U njoj se pored pravih poslovica, našao i veliki broj onih, kako ih je Vuk lucidno nazivao, u običaj zgusnutih riječi i jedna izvanredna zgusnuta vrsta narodnih priča koje su veoma bliske poslovičnom načinu mišljenja i umjetničkog izraza.12 Poslovice su većinom nastale u pričama u različitim zgodama, u kojima se u načelu iskazivala neka tipična ljudska osobina ili neki karakterističan i poučan ljudski postupak. Takva priča bi u prvotnom stanju zahvaćala događaj u svim pojedinostima, a potom se postupno zgrušavala u sažet i spretan i često ritmički organiziran poslovični izraz, a konkretna zgoda i priča, koje su cio svoj proces inspirirale zaboravljale su se. Poslovice se stoga mogu doživljavati i kao groblje u kome su se slegle i usnule brojne priče.13 Poznato nam je da su poslovice Ptahotepove pouke mudrosti koje sežu još oko 2400. godine prije Krista to je veliko djelo staroegipatske književnosti. Cijelo djelo satkano je od poslovica, one su ušle u legendu štovale se, pomno pratile, one su te koje su imale pravo karakterizirati i ljude i vrijeme, cijelu zbilju nadzirati, otkrivati i dobro i zlo. 12 13 Narodna proza: Priče, poslovice, pitalice i zagonetke, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976., str. 23. Isto, str.23. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 183 U staroegipatskom zborniku Pjesme s rijeke iz 15. i 14. stoljeće prije Krista, opet ćemo naići na poslovice kao i u legendarnom sumersko-babilonskom epu o Gilgamešu koji datira oko 1700. godine prije Krista, ep u dvanaest ploča otkriva mnoge poslovice onoga vremena koje su i danas među nama, samo su prijevodima kroz stoljeća izmijenile i dobile svoju drugu strukturu. Brojne su poslovice u staroindijskoj-sanskrtskoj svetoj knjizi Vede koja je nastajala od 16. do 6. stoljeća prije Krista, osvrnemo li se na Bibliju samo u Salomonovoj zbirci ima više od šest stotina izreka i na tisuće poslovica. Tako isto u Talmudu i Kuranu. Antička Grčka civilizacija posebnu pozornost poklanjala je poslovicama koje su sakupljane u zbornike Gnomologije. Tu tradiciju nastavljali su i stari Rimljani, a nakon njih srednjovjekovne europske civilizacije.14 Aforizme i poslovice od najstarijih vremena rabe vojskovođe, državnici političari: Cezarova poslovica Alea Iacta est – Kocka je bačena i Etiam tu mi filii – Zar i ti sine Brute. Imamo i srednjovjekovne zbornike poslovica Acagio i Dicteria. Godine 1467. – 1536. Erazmo Roterdamski je u svom djelu Pohvala gluposti upotrebljavao poslovice i krilatice. Razvojem znanosti paremiologija iz 15. stoljeća temelji se na izučavanju poslovica, što je odjeknulo na cijelom europskom prostoru u 16. i 17. stoljeću. Nakon toga mahom se tiskaju poslovice u brojnim knjigama i publikacijama, gdje se taj opći trend nastavlja gotovo u velikom broju i do danas. I propagandisti su se u velikom broju počeli služiti poslovicama potom državnici i motivatori. Tako je primjerice mnogo poslovica u bestseleru otisnutom u dva i pol milijuna primjeraka Pogled s vrha Ziga Ziglara, jednog od najbogatijih ljudi 14 Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Split, 2007/08., str. 525. 184 OSVIT 1–4/2013. današnjice. Pozabavimo li se domaćom književnosti koja kroz svoja djela obiluje poslovicama, tu je nezaobilazan nobelovac Ivo Andrić. Njegovo gotovo svako djelo prožeto je poslovicama, kroz njih se najviše približio ljudima koji su obitavali u mjestima o kojima je Andrić pisao. Jer čitav taj puk komunicirao je preko poslovica, one su činile njihovu svakodnevnicu, način života i razmišljanja. Sva mudrost bila je satkana u njima. Iako to nije daleko od nas, zbilja se možemo uhvatiti da i sami izgovaramo poslovice, samo što o tome ne razmišljamo, vjerojatno da svatko od nas izvaže što je za jedan dan izrekao, nabrojao bi barem dvije do tri poslovice, možda čak i više, ali ne znajući da su to poslovice ili da su poslovičnog podrijetla. Većina nas ih izgovara kroz humor, u svakom segmentu fonologije one su prisutne. Ako o tome budemo razmišljali shvatit ćemo da je poslovični postotak gotovo jednak običnom govoru gdje se njima ne služimo. 6. Hrvatske poslovice Hrvatske poslovice nalaze se inkorporirane u srednjovjekovnim dokumentima Benedikta Kotruljevića u Dubrovniku oko 1400. godine, za njega možemo reći da je prvi skupljač i zapisivač poslovica u Hrvatskoj, kasnije je to nastavio zapisivati Šibenčanin Juraj Šižgorić. Što nam to govori? Odgovor je da imamo dva vrsna paremiologa koja su se pojavila tri desetljeća prije paremiologa svjetskog glasa Roterdamskog. Dubrovčanin Marin Držić u svojim djelima upotrebljava na stotine poslovica i paremiologizama. Krajem 17. stoljeća Stjepan Beneša Benešić sakuplja poslovice. Renesansna djela inkorporirana su poslovicama. Džore Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović, Petar Zoranić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 185 U djelima Ivana Gundulića nalaze se mnoge poslovice pa bi se iz njih mogao sastaviti opsežan gnomologij.15 Poslovice su skupljali Bernard Đurđević i leksikograf i pisac Ivan Belostenec, isto tako moramo spomenuti da je početkom 18. stoljeća Pavao Ritter Vitezović objavio zbirku poslovica Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje, u kojoj hvali i veliča poslovice pojašnjava ih i divi se njihovoj jasnoći i strukturi.16 Zatim imamo Đuru Matijaševića, Ivana Matiju Matijaševića, Francesca Mariju Appendinia koji je u svoju Gramatiku ilirskog jezika uvrstio čak i poslovice. U kronikama i ljetopisima bosanskih franjevaca Stjepana Margitića Markovca, Nikole Lašvanina, Filipa Lastrića, Bone Benića i Marijana Bogdanovića mnoštvo je poslovica. Značajnost hrvatskih poslovica u 19. stoljeću jesu: Tumačenja narodnih frazah i poslovicah. Među najznačajnijim skupljačima u 19. stoljeću možemo izdvojiti Augusta Šenou i Ksavera Šandora Gjalskog, a u prvoj polovici 20. stoljeća Stjepana Ivšića, Ivana Kasumovića, Antu Šimičkija i Vatroslava Jagića. Veliki doprinos paremiologiji u drugoj polovici 20. stoljeća dali su Nikola Bonifačić Rožin, Zdenko Škreb i Josip Kekez. Prije nekoliko godina, preciznije godine 2007., objelodanjeno je 14.926 poslovica u knjizi Kad ti kuća gori, a ti se ogrij. Zbirka poslovica Bartula Matijace, koju je priredio i uvelike približio čitateljima profesor Stipe Botica. Poslovicama se služila i cijela plejada vrsnih književnika 20. stoljeća među najznačajnijima su; Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Novak Simić, Mirko Božić i Ivan Aralica. Neizbježno bi bilo poredati kronološki sve one književnike koji su svoja vrhunska djela obogaćivali poslovicama. Stoga, 15 16 Isto, str. 526. Škara, Danica: Glas tradicije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1997., str. 97. 186 OSVIT 1–4/2013. ovaj mali izlet kroz stoljeća uvelike će nam biti od koristi, kako bi saznali koliko su ljudi važnosti pridavali usmenoj tradiciji. 7. Kronologija poslovičnih srodnika Većina ljudi s ponosom će izgovoriti neku krilaticu ili zagonetku, ali bit će sigurni da su izgovorili poslovicu. Razmislimo li malo dublje uvidjet ćemo razliku, a da ne govorimo o tome da se nešto više pročita ta raščlamba više nikada ne bi bila problem. Poslovica je općepoznata slikovito izražena misao koja označava neki sud, pouku, moralno načelo, zbog svoje kratkoće preciznosti i slikovitosti lako se pamti i prenosi s pokoljenja na pokoljenje.17 S obzirom na životne pojave koje one uopćavaju i tipiziraju, one nose svevremenske poruke koje šeću iz kulture u kulturu. Ponekad one u velikoj mjeri izgube svoj smisao da ne možemo odgonetnuti odakle dolaze, ili se naprosto iznenadimo njihovom podrijetlu. Kako smo već napomenuli, postoji problematika između poslovica i njoj sličnih oblika pa ćemo se ukratko dotaknuti podjele. Izreka je dosta kraća od poslovice, gdje nas i sama riječ asocira na nešto kratko i jasno, i ona je uvijek čvršće vezana uz kontekst. U njoj nema nekih dubljih životnih pouka koje nas upućuju na nekakve stvarne događaje. Uzmemo li sentenciju najviše se koristila u antici, poslije u srednjem vijeku ona ima jednu svoju kratku moralističku smjernicu. Epigram kratka sažeta i duhovna misao, obično se izriče u spomen nekome. Nju najčešće možemo zapaziti na nadgrobnim pločama. U zadnje vrijeme rjeđe, osim ako se ne radi o poginulim braniteljima, ili nekom drugom tko je ili je na neki način zaslu17 Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica, August Cesarec, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 9. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 187 žuje. Osvrnemo li se na starija stanja iz vremena stećaka pronaći ćemo ih u tolikoj mjeri, ne samo pisane nego i likovno prikazane gdje jasno nude svoju poruku. Maksima za razliku od prethodnica ima svoje autorsko pravo, ona je kratko sročena, njome se iskazuje neko pravilo, načelo ili geslo. Također i sama posjeduje biljeg narodnog kao i poslovica. Aforizam je također duhovita misao, samo malo zbijenije izrečena, aforizam je u biti jezgrovit i smislen. Subjektivan je čisto polemičkih stavova duhovitog pojedinca i nije naslonjen na doživljaje i iskustva. Aforizam u Hrvata nalazi duboko korijenje u usmenom narodnom stvaralaštvu, koje uplovljuje u književne vode zapisivanjem, poglavito u brojnim narodnim poslovicama (do 19. stoljeća zvanim prirječja), dio kojih su sadržajno vrsni aforizmi što su ih domislili nepoznati autori, ritmički i metonimijski isklesani s vremenom od usta do usta subesjednika.18 Prve epigrafe u nas nalazimo u 11. stoljeću u Kvarnerskom zaljevu, na razini teoloških i moralno didaktičkih tekstova tijekom 14. i 15. stoljeća u sačuvanim zbornicima poput Cveta vsake mudrosti i Cvijeta od krjeposti, koji zapravo predstavljaju prijevode Biblije te raznih srednjovjekovnih i klasičnih kodeksa s latinskog, talijanskog i češkog jezika. Istodobno glagoljaši prvi bilježe narodne umotvorine. Krilatica je kratka izreka koja iznosi neke probleme svakodnevnog zbivanja u društvu i često služi kao načelo neke akcije. Dok poslovica iznosi opće iskustvo, krilatica pokazuje interes za suvremena aktualna pitanja.19 Uzrečica komentira neku pojavu na jezgrovit način, nema zaokruženu misaonu cjelinu i sintaktički je nedovršena. 18 19 Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hrvatska ogranak Imotski, 1993., str. 196. Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 9. 188 OSVIT 1–4/2013. Zbog velike sličnosti i zajedničkih karakteristika forme koje su navedene teško se razlikuju, tako da je moguće pronaći u mnogim zbirkama ne samo poslovice nego i njoj srodne oblike. Činjenica je da su mnogi aforizmi sentencije i slične forme sklone tkz., već ranije spomenutoj, paremiološkoj transformaciji koja je i glavni problem razgraničenja i razlikovanja. 7.1. Klasifikacija poslovica Poslovice se mogu klasificirati na više načina, njihovo najčešće svrstavanje je po vremenu zapisivanja. Kako se mogu i tematski klasificirati česta je abecedna klasifikacija. Po Josipu Kekezu imamo tipsko razvrstavanje na: izreke, dijaloške poslovice, poslovice pitalice, poslovice anegdote, poslovice-pričice ili pareologizme (frezeologizme, poredbe i metafore).20 Ako bismo tomu posvetili više vremena, shvatili bismo da je doista tako, kako nam je poznato one i jesu nastale u danom trenutku, u nekom razgovoru, ili ako je u pitanju neka nedoumica ili neka upućena poruka, pa i pošalica na neki opći ili nečiji osobni račun pojedinca. 7.2. Poslovična struktura u rečeničnom nizu Rečenična struktura poslovice zahtijeva potrebu za analizom same strukture. Ako je u interesu što lakše razumijevanje poslovice možemo je promatrati kao specifičan i kompleksan znak koji planira i sadržaj i izraz. Možemo spomenuti nešto i o jednom i drugom planu, koji popularno zovemo površinska i unutarnja struktura poslovične rečenice. 20 Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost i književnost, Zagreb, 1984., str. 23. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 189 7.3. Površinska struktura Površinsku strukturu moguće je zaključiti i bez iscrpne analize pošto poslovicu karakterizira stabilnost forme, konciznost, dobar izbor riječi, agramatizam koji dovodi do sloma sintakse i bujanja semantičkih mogućnosti.21 Poslovice su predstavnice ekonomičnosti jezika na izražajnom planu. Maksimalno iskoristiti jezik oblikovati i prenijeti poslovicu da bi ona imala svoj kompletni smisao, gotovo je veliko umijeće, a o poslu koji treba obaviti da bi se stvorilo takvo što da i ne spominjemo. Što se tiče rečeničnog ustrojstva i slijeda predviđenog pravila često se dogode velika odstupanja koja nisu predviđena, ali se jednostavno dogodi stilska vrijednost. 7.4. Sintaktička struktura Sintaktička struktura poslovice zahtijeva jedan širi prikaz. Poslovice su uglavnom formulirane kao sintaktički cjelovite i potpune rečenice, to su u načelu prave poslovice. Ponekad se ispuštaju pojedini dijelovi tako da one dobiju oblik i nepotpune rečenice. 7.5. Vremenska kategorija Uzmemo li tri osnovne gramatičke oznake: sadašnjost, prošlost i budućnost, uvidjet ćemo razliku kategorije vremena. Poslovični prezent kojim se izražava relativ sadašnjosti: Glad i vuka iz šume tjera. Relativna se prošlost može izreći i svevremenskim ili gnomskim aoristom: Dva loša ubiše Miloša. 21 Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 11. 190 OSVIT 1–4/2013. Nešto se rjeđe nego relativna sadašnjost i prošlost u poslovicama futura I. izriče vremenska i relativna budućnost. Takav se futur zove svevremenski ili gnomski22: Svačije će djelo doći na vidjelo. Sadašnje i prošlo vrijeme, s obzirom na čestoću upotrebe, najviše se koristi u poslovicama. 7.6. Načinska kategorija Indikativ se najviše upotrebljava u poslovičnom izričaju, osobito kad se želi izreći neki stav ili iskustvo: Vatra se slamom ne gasi. Ako želimo nekog poučiti ili savjetovati tada se koristimo imperativom, takva poslovica može graničiti i s nekom poučnom dobronamjernom naredbom: Radi pa se ne boji gladi. Ista ova poslovica može se zamijeniti i upitom i pogodbom, kako je tko formulira ona će se rotirati kroz sintaksu. Imamo i čestu uporabu kondicionala koji se rjeđe rabi nego imperativ i indikativ, kojim se izriče mogućnost: Kada bi čovjek znao gdje će vrat slomiti, nikada ne bi onamo išao. 8. Struktura leksika Leksička struktura poslovica, pokazuju da se u njima često nalaze apstraktni pojmovi, a to se može objasniti tako što oni pogoduju za izražavanje univerzalno prihvatljivih misli. Podatci o preciznoj čistoći uporabe pojedinih vrsta riječi mogu se dobiti samo iscrpnom analizom, ali i sasvim površan pregled 22 Isto, str.11. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 191 poslovica pokazuje da se najčešće pojavljuju imenice, a potom glagoli i pridjevi. Ostale vrste upotrebljavaju se znatno manje. Jezični i kulturni dodiri ostavili su vidljive tragove i u poslovičnom izražavanju. Brojne posuđenice svjedoče o tome.23 U hrvatskom jeziku naići ćemo na brojne turcizme, germanizme, anglizme i talijanizme. Kako su brojne posuđenice zavirile u svaku poru našeg jezika, tako su uvelike odjeknule i u poslovičnom svijetu. Korijenske talijanizme donekle i možemo opravdati, ipak oni sežu još od latinskih poslovica. Ali turcizmi su došli naglo, nametnuli su se najezdom Osmanlija i ostali u našem jeziku, jako dobro prihvaćeni. Mi uporabom raznih posuđenica i tuđica ne ćemo naštetiti jezicima čije riječi upotrebljavamo, nego sami sebi, a sad ostaje otvoreno pitanje treba li poslovice nanovo prevesti ili ostaviti onako izvorno kako se prenose s koljena na koljeno, bilo ikavski, čakavski ili kajkavski one nose istu poruku. 8.1. Stilske karakteristike Veliku izražajnost u govoru koja se rasteže odstupanjem od norme primijetili su još antički teoretičari. Kako bi se postigla što veća izražajna moć, tvorci poslovica služili su se različitim stilskim sredstvima. Najveći uspjeh u brzom pamćenju poslovica postigli su simetričnim rasporedom rečeničnih dijelova ponavljanjem istih i sličnih vokala: I samim tim bi ukazali da se to odnosi na sličan tip ljudi, bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. Stavljanje glagola na kraj rečenice rijedak je model u hrvatskom jeziku te je stoga i stilski obilježen. Taj model prednjači u poslovicama. Prisutnost rime i 23 Isto, str. 12. 192 OSVIT 1–4/2013. rimovanja te rimovanih i melodijskih komponenata, naglašeno je i prisutno u brojnim primjerima poslovica.24 9. Poslovično podrijetlo Podrijetlo poslovica uglavnom nije istraženo, bilo to zbog lingvističkih, kulturnih ili dapače onih razlika koje smo unijeli posuđenicama ili tuđicama. Svi narodi na različitim jezicima uglavnom se služe poslovicama. Za poslovice bi bilo primjereno reći da potječu iz istog izvora, one su uvijek aktualne i primjenjuju se u svakodnevnom govoru i u svim situacijama, bilo koja tema da ih nametne. Poslovice služe kao izvor mnogim jezicima i pripadaju internacionalnom fondu, kako smo ranije govorili, svaki narod ih svojata jer su jednostavno prilagođene jezičnom osjećaju govornika. Kako one potječu iz antičkog doba i srednjeg vijeka ne smijemo zanemariti ni one najbrojnije – biblijskog podrijetla, a ni one iz Ku’rana. One su imale značajnu ulogu u prenošenju religijskih misli, gdje Biblija ipak prednjači što se odrazilo na mnoge jezika svijeta jer su preko njih dospjele i raširile se po cijeloj zemaljskoj kugli gdje jezična komunikacija postoji. Kako je Božja riječ dopirala do puka najlakše ju je bilo shvatiti preko poslovica. Tako bi lakše ušla u uho i dopirala usmenom predajom i do onih koji nisu pročitali Bibliju. Tako se većina ljudi služi poslovicama iz Biblije bez trunke znanja da su one potekle kao religijske misli zabilježene u Svetu knjigu. Mnoge su poslovice nastale prije pisanih izvora u kojima su evidentirane, uglavnom njih su stvarali nadareni pojedinci pripadnici svih slojeva, koji su prednjačili u svojim iskustvenim spoznajama. A kasnije 24 Isto, str. 12. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 193 ih prihvaća većine govornika i tako nastaje njihovo širenje, do općeprihvatnosti, a sam tvorac ostaje anoniman. Poslovice u svetim indijskim knjigama također zauzimaju važno mjesto. Poslovice su također jako bitne i u kineskoj kulturi gdje prelaze i na ostatak istoka.25 Pisci i filozofi antičke Grčke bili su veliki poklonici i štovatelji poslovica, gdje ta tradicija prelazi na Rim. Većina poslovica iz antičkog svijeta gdje su bila velika poznanica tadašnjem življu našla se u novoj jezičnoj odori drugih kultura. Jedan od najznačajnijih je zbornik Adagia koji predstavlja pravu paremiološku riznicu.26 Možemo se pohvaliti da poslovice u hrvatskoj kulturi zauzimaju gotovo vodeće mjesto, o njima se dosta pisalo, sakupljane su jedno dugo razdoblje koje prednjači u Europi. Pratile su se i bilježile od najranije pismenosti, hrvatski latinisti od najranijih razdoblja pratili su njihov slijed, najvjerojatnije da su i oni bili pod jakim utjecajem grčkih i rimskih pisaca. Što nam govori da je postojala bogata sabiračka i izdavačka djelatnost vezana za narodne poslovice još od davnina. 9.1. Upotreba poslovica u govoru Poslovice su uvijek bile omiljene u govoru, bilo u nekom slobodnom ili u nekim koji su druge namjene. Često možemo čuti političare, kako se ponosno koriste poslovicama ili ih umetnu u neki kontekst kada hoće da izreknu neku pouku ili da ukažu na neki argument. Statistički je dokazano da ljudi u zrelijoj dobi više rabe poslovice nego mladi. Ako netko od mladih ljudi izgovori neku poslovicu obično se opravda da bi tako rekla njihova baka ili 25 26 Isto, str. 15. Isto, str. 15. 194 OSVIT 1–4/2013. neka starija osoba iz susjedstva. Kako god bilo one opet dođu na svoje, neizbježne su, lako formulirane, svrsishodne i nekada dođu u pravo vrijeme. S njima ljude nekada možemo, uvrijediti ali da to bude dvosmisleno ili umotano, izreći neku poslovicu koja opisuje karakteristiku neke osobe kojoj smo je uputili. Nekada to nije ni namjerno, jednostavno bude nepromišljeno, nešto nas je podsvjesno asociralo i izgovorili smo je. Kako god tko shvati one su nekada tu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mi ćemo ih uvijek izgovarati svjesno ili nesvjesno i nikada im se ne ćemo oduprijeti, nego ćemo ih i dalje prenositi na svoje potomke, koje će i oni nakon izvjesnog vremena početi upotrebljavati. 9.2. Poslovice na hrvatski i engleski način Razmotrimo li jednu od najčešćih poslovica u komunikaciji, možemo reći jednu od onih koje čine našu svakodnevnicu, možda će se i većina ljudi i naći u njoj, jer uistinu nema čovjeka koji je nije iskusio na svojoj koži, onakvu kakva ide pravim slijedom ili obrnuto: Danas imaš sutra nemaš. Što bi značilo, ljudskoj sudbini ništa nije strano. Bogatstvo i siromaštvo, dobro i zlo se smjenjuju. Feast today and fast tomorrow.27 One day a feast, next day a femine. Parafraza iz Biblije, knjiga Sirahova (Eccleiasticus), XXXVIII, 32: Pamti sudbinu moju, jer je i tvoja, meni jučer, a tebi danas. Danas ja, sutra ti. Danas meni, sutra tebi. Today is ours, tomorrow is yours. 27 Pješčić, Minja: Naše narodne poslovice i izreke, Toronto, 1999., str. 78. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 195 Today you, tomorrow me. Djeca, budale i pijani istinu govore. Osnovna ideja ove poslovice je naivnost dječje duše. Djeca, za razliku od ostalih, ne shvaćaju da je ponekad poželjno sakriti svoje misli i ne razmišljaju proračunato, uvijek govoreći što im je na umu. Stjecajem okolnosti ovoj crti ljudske prirode, budale i pijani su izjednačeni sa djecom. Antička poslovica koju je citirao Platon 427. – 347. p. n. e.) na temu: Istina je u vinu, Što na umu to na drumu, Što trijezan misli pijan govori. Children and fools tell <speak> the truth. If you want the truth, ask a child. Cijenu nečemu znamo tek kad ga izgubimo. Imamo više prijevoda ove poslovice na engleski jezik: The cow knows her tail is worth until she has last it. We never kn ow the valve of watwr till the well is dry. You never miss the water till the well runs dry. When the pinch comes we remember the old shoe. Dockan, kume, popodne u crkvu. Kasno Marko na Kosovo stiže. Cijeni se i prija to što je učinjeno ili dobiveno u pravo vrijeme, u pravom trenutku. Kaže se u šali ili podrugljivo za pomoć ili savjet koji kasno stignu. Marko Kraljević je jedan od najpopularnijih epskih likova cjelokupne narodne tradicije. Njegov epski lik gradio se stoljećima. Već u 17. stoljeću pjevalo se o njemu od Jadrana do Trakije, i 1555. godine na Hvaru su zabilježeni prvi stihovi, za koje se smatra da ih je do početka 19. stoljeća bilo nekoliko stotina. Kao povijesna osoba on je pak, bio neznatan i malo poznat kao vladar i turski vazal.28 28 Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 639. 196 OSVIT 1–4/2013. Najomiljeniji je junak narodne književnosti, te ga je narod obdario silnom snagom, dugim životom i neobičnim konjem Šarcem. Moguće je da je do ovog došlo zbog njegovih osobnih vrlina, hrabrosti, milosrđa i zaštite koju je pružao poštenima poslije 1371. i 1389. godine. Po narodnom predanju koje se odnosi na ovu izreku, Marko Kraljević se spremio i pošao u boj na Kosovo, ali je stigao kad je bitka bila već završena. Čovjek, čovjeka ne može upoznati dok s njim džak soli ne izjede. Eat a peck of salt with a man before you trust him. Što bi značilo da je potrebno mnogo vremena i druženja dok se ljudi dobro ne upoznaju, jer prava prijateljstva se ne izgrađuju brzo i lako. Dok se dvoje svađaju, treći se koristi. Ovo bi mogao biti produžetak po smislu poslovice: Zavadi pa vladaj. Will two dogs are fighting for a bone, a third runs away with it. Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane. Jednom smrklo, drugom svanulo. Jednom smrt, drugom Uskrs. Njegova bolest, drugoga zdravlje.29 One man’s loss is another man’s gain. Their loss is your gain. The folly of one man is the fortune of another. Najmilijeg gosta, tri dana dosta. Svakog gosta, tri dana dosta. Gost je za tri dana. Fish and guests stink after three days.30 29 30 Pješčić, M.: nav. dj., str. 55. Mikić, P. – Škara, D.:. nav. dj., str. 36. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 197 Englezi su ipak malo profinjeniji oni će svoju poslovicu malo odvući na šalu pa će ubaciti i hranu, jer većina ljudi ne voli jesti tri dana zaredom jednoličnu hranu. Dok smo mi malo izravniji, kratko i jasno kažemo da je svakog gosta tri dana dosta, međutim to je samo poslovično iako to mislimo nitko to svom posjetitelju ne će izravno reći, ali će ipak pretjerati s ponudama jela i pića kako bi se gost osjećao nelagodno i sam uranio svoj odlazak. Najjednostavniji primjer bio bi kada netko dođe na najobičniju kavu kod susjeda ili prijatelja, i kako to u narodu kažu „ne zna otići“, onda mu se ponudi i druga kava, koju u žargonu zovu „kava sikteruša“. Taj turcizam najviše je povezan upravo s kavom, koji se upotrebljava u našem jeziku, ili pak ako gost nije za kavu, onda ga se nudi onim prethodnim što je pio ili jeo. Bolje išta nego išta. Bolje je dobiti (ili imati) i malo nego ništa. Latinski: Melius putatur aliquam partem nullan attingere.31 Što bi moglo značiti bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. Kad nema djevojke dobra je i baba. Anything<something> is better then nothing. One foot is better than two crutehes. Half a loof is better than no bread. Better is small fish than an empty dish. Latinska poslovica najomiljenija u svih naroda je Homo homini lupus, što bi bilo prevedeno na hrvatski, Čovjek je čovjeku vuk, i na engleskom bi bila doslovno prevedena: Man is wolf to man. Kad smo kod doslovnih prijevoda, imamo jednu zanimljivu poslovicu. Obično se govori ljudima koji previše strastveno zastupaju neku stvar. Nelogičnost njihove vatrenosti je istaknuta apsurdnom poredbom s vrhovnikom katoličke crkve, čiji su položaj i odanost katoličanstva izvan svake sumnje. 31 Novak, I. (priredila): nav. dj., str. 39. 198 OSVIT 1–4/2013. Biti veći katolik od pape. To be bigger catholic than the pope. Ako ne će brijeg Muhamedu, onda će Muhamed brijegu. If the mountain will not come to Mahomet, Mahomet must go to the mountain.32 Ukoliko nešto ne možemo obaviti onako kako to nama odgovara ili kako se nadamo ili očekujemo, moramo sami napraviti prvi korak, poći na ustupke i žrtve, zaboraviti ako treba na ponos. Drugim riječima „ako ne možemo kako hoćemo, onda moramo kako možemo.“ If we can’t as we would, we must as we can. He that may not as he would, we must as we can. Since we cannot get what we like, let us like what we can get.33 Ne može se uvijek ići protiv okolnosti, jer je to često na našu štetu. Mnogo je mudrije prihvatiti stvarno stanje stvari, bez obzira koliko to bilo za nas nepovoljno i, eventualno, čekati da nastupi pravo vrijeme za promjenu. Ova poslovica se u istom obliku nalazi kod mnogih naroda i nastala je iz priča o proroku Muhamedu (oko 570. ili 580. – 632.). On, međutim nije pošao na ustupke, nego je prijeteći poraz pretvorio u pobjedu. Prema predanju, Arapi su odbijali prihvatiti njegovo učenje dok ne učini čudo. Muhamed je onda zapovjedio brdu Safa koje se nalazi nedaleko od Meke, da se približi. Kako se gora, naravno nije ni pomakla, rekao je „Bog je milostiv. Da me je gora poslušala, pala bi na nas i smrvila nas. Zato ću ja otići gori i zahvaliti se Bogu što se smilovao na nas.“ Ako slijepac slijepca vodi, obadva će u jamu upasti. 32 33 Pješčić, M.: nav. dj., str. 9. Ridout, Ronald & Witting, Clifford; The Macmillan dictionary of English proverbs explained, London, 1995., str. 63. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 199 If the blind lead the blind, both shall fall into the ditch. Apetit dolazi za vrijeme jela. The appetite comes with eating. Što više nešto upoznajemo, više ga želimo, kaže se za nekoga tko se s puno strasti posvećuje onome, što je počeo raditi bez osobite želje. Smatra se da je ovo izvorna francuska poslovica Fleur de belen zan, autor Etimologije francuskih poslovica (1656.), je prema običaju svoga vremena, utvrdio je u osnovi ovog izraza anegdotu. Amio odgojitelj kralja Henria III., nakon što je dobio određene povlastice, izjavio kralju da je ipak nezadovoljan. Da bi opravdao svoju očevidnu pohlepu, dodao je u šali: „Gospodaru, apetit dolazi za vrijeme jela“. Smatra de da je u francuskom jeziku ovaj izraz već tada postojao. Danas se izraz upotrebljava kako u izravnom, tako i u prenesenom smislu.34 Četiri oka vide bolje nego dva. Four eyes see more than two. Dvojica znaju više nego jedan. Dva čovjeka znaju više nego jedan, stoga je dobro posavjetovati se s nekim prije donošenja odluke. Govori se prilikom rješavanja nekog pitanja, zatraži savjet druge osobe i problem riješi zajedničkim snagama. Latinski: Plus vident occulli, quam oculus (Više vide oči nego oko). Two heads are better that one. U Engleskoj poslovici naići ćemo umjesto: Dvojica više znaju nego jedan, oni to više vole reći, kako dvije glave znaju bolje od jedne. Dome, slatki dome. Home, sweet home. 34 Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun, 2007., str. 94. 200 OSVIT 1–4/2013. Najljepše i najslobodnije se čovjek osjeća u svojoj kući. Moja kuća, moja sloboda spominje se u istoimenoj narodnoj pričici o lisici i ježu, koji je odbio prenoćiti kod lisice nakon što je po danu bio njezin gost. Lisica je potom pratila ježa do jedne klade, pod koju se jež uvukao u bukovo lišće, da bi shvatila da je upravo to kućica za kojom toliko čezne. Svaki je domaćin, svome domu vlasnik, Svuda pođi, kući dođi. U mutnoj vodi se riba lovi. It is good fishing in troubled waters. Pastrvke i druge ribe lakše se ulove kada je voda uzburkana ili zamućena. Figurativno „loviti u mutnoj vodi“ znači izvlačiti korist, profitirati od žrtava koje je dezorijentiralo nemirno vrijeme. Ovaj izraz postoji u raznim jezicima i pretpostavlja se da je posuđen iz Grčkog jezika. Oko za oko, zub za zub.35 An eye for an eye, and a tooth for a toth. Jus talionis – načelo kažnjavanja kojim se uvodi razmjera između počinjenog zla i odmazde. Drugim riječima krivac se kažnjava na isti način na koji je naudio (ili htio nauditi) svojoj žrtvi, odnosno kazna se ravna (ne)počinjenom zločinu. Ovaj zakon potječe iz jako davnih vremena. Postojao je i kod Židova i spominje se u Eksodusu drugoj knjizi Mojsijevoj: „Oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, rana za ranu, prijelom za prijelom“. O njemu su pisali Salon (oko 640. – 558. p. n. e.) atenski državnik i zakonodavac, ubrajan u staroj Grčkoj među sedam mudraca, može se također naići i u Ku’ranu. Ipak svi civilizirani zakoni su ukinuli načelo osvete zbog njezine izrazito barbarske prirode. Protiv nje je propovijedao i Isus: „Čuli ste da je rečeno: oko za oko, zub za zub, ali ja vam kažem da se zlu ne opirete, tko god da vas udari po jednom obrazu, okrenite mu i drugi.“ 35 Pješčić, M.: nav. dj., str. 191. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 201 Katolička crkva ne dopušta osvetu ona je zagovornica oprosta. Svima nam je poznato da je Isus trpio na križu da bi otkupio cijeli svijet od grijeha. Osvete kod katolika ne postoji, često možemo čuti da je iz Biblije prešlo u govor naroda: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom“. Dok kod pravoslavaca i nije tako, oni zagovaraju, osvetu kao posvetu, ili pak možemo preciznije reći „bolje se osvetiti nego posvetiti“36, ili pamti pa vrati, što može biti ili dobro ili zlo. Nekad nam ta poslovica nosi poruku da vratimo neki dug koji je netko učinio u našu korist, a nekad je u pitanju osveta koja je na čekanju, svog pravog bolnog osvetničkog trenutka. Osveta je jelo koje se poslužuje hladno. Revenge is a dish that can be eaten cold. Bolje pričekati s osvetom jer hladna glava bolje razmišlja. Ovo je jedna od rijetkih poslovica koja proturječi kršćanskom moralu koji propovijeda oprost. Uvrijeđena strana u ovoj poslovici vidi u osveti posebno zadovoljstvo, koje nema veze s njezinom objektivnom ocjenom odštete. 10. Kontrastivni stilistički prikaz Prikazom bilo koje Andrićeve knjige naići ćemo na veliki broj turcizama, koji su se jednostavno prilagodili našem jeziku. Svojom prilagodbom neke riječi su potpuno prihvaćene da ih ne možemo nazvati ni posuđenicama, nego su se stopile i postale izvor36 Osveta kod pravoslavaca najviše je vezana za ratovanje, još uvijek po selima u južnoj Srbiji imamo naricaljke koje su obično žene iz sela ili ako nema dovoljno ožalošćene rodbine, naricaljke se unajme da nariču. Ukoliko se radi o preminuloj muškoj osobi, ako je taj muškarac poginuo u prometnoj nesreći ili kako drukčije, onda Srbijanke zajedno sa ostalom rodbinom nariču „dabogda poginuo od mača ili u boju“. 202 OSVIT 1–4/2013. ne riječi bez bilo kakve zamjene. Kako inače obilujemo tuđicama i posuđenicama i pored najbolje volje ne možemo ih istisnuti iz jezika. Čitanjem Proklete avlije, u kojoj je mnoštvo turcizama, a sam naslov nosi grčko podrijetlo, teško bi bilo zamijeniti taj naslov, primjerice, Prokleto dvorište ili Prokleti vrt, ili bilo što drugo namjenski nije isto. Dvorište bi moglo biti i ono u vrtićima ili kakvo javno poput školskih, a vrt je nešto cvjetno nešto zelene površine povrtno ili voćno, iako imamo za to adekvatne nazive. Poput voćnjaka i povrtnjaka, ali pučki ćemo svi razumjeti kad nam netko kaže da je ubrao što u vrtu, ne mora generalizirati bit će nam prilično jasno. Zanimljivo je ovo Andrićevo djelo, ponajviše što kroz more likova koji se isprepliću avlijom, prati njihovu prošlost, njihove životne priče i podrijetlo. Svi su oni zajedno u nekom svom prokletstvu, kojim su okruženi, čekaju da se nešto dogodi u njihovu korist ili propast. Neki grijeh ili splet okolnosti ih je spojio tu, udišu zajedno ljepljivi zrak s primjesom patnje, klevete i grijeha. Ćamil je čovek „mešane krvi“, pričao je Haim, od oca Turčina i majke Grkinje. Majka mu je bila čuvena Grčka lepotica. Smirna grad lepih Grkinja nije videla takav stas, takvo držanje i takve plave oči.37 Što se sad događa? Klizimo kroz povijest, podrijetlo, pokušavamo zamisliti par Turčina i Grkinje, kad čujemo čuvena grčka ljepotica, što drugo smjestiti u glavu nego Helenu, nešto nadnaravno lijepo, zbog koje se ratovalo, antička ljepotica bez premca, koju uništava prst sudbine, koji je upire tamo gdje najviše boli, obje prelijepe Grkinje imaju sličnu sudbinu. Helena gubitak ljubavi, a druga ljepotica gubitak djece, i u jednom i drugom braku, 37 Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977., str. 55. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 203 prvo je guši i ubija praznovjerje na brodu koje joj kasnije zadaje jake udarce, poslije ide druga tragedija koja joj je presudna. U ovom dijelu osjetimo primjesu prave Grčke tragedije, koju bi Sofoklo, Euripid i Eshil vjerojatno uvrstili u svoje čuvene tragedije. A iza svega toga se krije Ćamil koji je dio te sudbine iz koje nastaje, ali njegov život odlazi u drugom smjeru i ima vlastitu sudbinu. Od nesretnih ljubavi i prema ženi i znanosti. Razmotrimo li Andrićevu filozofiju, shvatit ćemo jedan od bitnih elemenata egzistencije Andrićevih junaka javlja se briga koja prerasta u strah, a strah u tjeskobu. Izvor brige i straha najčešće određuju vremena u kojima su nastali.38 10.1. Turcizmi u Andrićevom djelu Koliko se god trudili po standardizaciji hrvatskog jezika izbaciti turcizme, ne će nam poći za rukom. Oni su obilježili jedan veliki dio jezične ere, obilujući kako u srpskom tako i u hrvatskom jeziku, a o bosanskom da i ne govorimo, jer se on u načelu temelji na turcizmima s primjesom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Andrić se svojim izričajem primakao lokalnom pučkom izdanku, da ga gotovo sve generacije razumiju, koje žive na tlu Bosne i Hercegovine, pa i s prostora bivše Jugoslavije. Pratio je živote običnih ljudi, njihovu svakidašnjicu, probleme s kojima se susreću i kako izlaze s njima na kraj ili se u njima guše. I danas je isto tako, samo na malo suvremeniji način. Vaskoliki obitavani i poznati svet, podijeljen na dva tabora, turski i hrišćanski, nema za njega pribežišta.39 38 39 Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa Ive Andrića, Logos, Split, 2005., str. 23. Andrić, I.: nav. dj., str. 95. 204 OSVIT 1–4/2013. Vaskoliki ili vas, to i danas možemo čuti kod starijih ljudi. To vjerojatno vuče korijene još iz staroslavenskog jezika, i nastalo je premetanjem tj. metatezom likvida i ukorijenilo se u narodni govor pa ćemo ga često čuti. Nevezano radi li se o Muslimanima, Srbima ili Hrvatima, možemo je čuti bilo gdje što nam i dokazuje da je doista staroslavenska riječ. Muslimanski puk često će reći, ako hoće uputiti nekome nešto da ne radi dobro ili da ga postidi, „što ti je vas te dunjaluk gleda“,40a Hrvati i Srbi će reći „vas te svijet gleda“, ali vas ostaje, samo je razlika u turcizmu. Vaskoliki tabor podijeljen na dva tabora.41 Tabor je turcizam, što bi značilo grupu ili vojni bataljun, gdje i sam Andrić u Prokletoj avliji naglašava podjelu na dva tabora, turski i kršćanski. Ali su svirači naglo ustajili i zavijali svoje trube i ćemaneta u mešemu. Ćemanete ili violine zavijati u mešeme, što bi značilo nekakve plahte, mešema je ostala u hrvatskom jeziku samo s drukčijim izgovorom, čut ćemo mušema, kad je izgovorimo ona ima svoju funkciju, to je stolnjak plastične strukture, koji je namijenjen za vanjsku uporabu, prvenstveno radi ekonomičnosti, nema pranja čisti se samo mokrom krpom. Najviše se upotrebljava u selima kako vani tako i u kući. Izvorna turska riječ bila bi mehšema, da bi se čestom uporabom izgubilo h. Alejhiselam kaže: „Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko telo“.42 Alejk selam! Turski otpozdrav, odgovor na pozdrav selam alejk! „Ja joj nazvah: / selam alejk i pomozi Bog, / ona nam alejk selam, / dao mi te Bog!“43 40 41 42 43 Škaljić, A.: nav. dj., str. 227. Isto, str. 594. Andrić, I.: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1997., str. 351. Škaljić, A.: nav. dj., str. 87. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 205 Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko tijelo, većina će nas isto izgovoriti, samo će reći da je vrag u koga ušao pa luduje s njim. Sada u nastavku imamo gdje Andrić, ispušta turcizme, a govori o istom značenju. - Lud, lud. Čim čovek govori o Bogu i đavlu mora da je lud.44 Kada bi se u ovoj rečenici koristili doslovno turcizmima, zvučala bi: - Budala, budala. Čim čovjek govori o Alahu i šejtanu mora da je budala. 10.2. Prevedena stilska vrijednost turcizama Postavimo li pitanje: „Kako ću reći ako želim izraziti put od drveta ili kamena ili od gvožđa preko kakve vode ili dubine?“45 Na što bi se primjerice mislilo ako se kaže most, znači nešto gradivno, od kamena, željeza, drveta, svrsishodno služi da poveže dvije obale jedne rijeke, kanala, može biti pješački ili kakav teretni, a može i u suvremenijem svijetu premostiti velike površine na primjer mora, ili da vezuje kopno s otokom. Ali kad kažemo kameni most asocira nas na ćupriju, iako je službeno most. Naš most u Mostaru, koji je obilježio grad, posjećen je bezbroj puta od ljudi iz cijeloga svijeta, kako bi vidjeli tu čuvenu kamenu ćupriju. Nastalu za turskog vakta, kako to u narodu kažu. Nije loše spomenuti i tu riječ kad smo već kod turcizama. Teško bi bilo strancima pojasniti ako bismo rekli stara ćuprija, jednostavnije im je prevesti Old bridge, da bi znali o čemu se radi, Stara ćuprija teško bi se prevela i došlo bi do zabune, stoga i ovo nam je jedan dobar primjer doslovnog prijevoda o čemu smo ranije govorili. 44 45 Andrić, I.: nav. dj., str. 351. Vrljić, Stojan: Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000., str. 71. 206 OSVIT 1–4/2013. 10.3. Stilemi u Andrićevom izričaju Elementi jezika koji su uvijek stilističko-konotativno relevantni, tj. uvijek određenom tekstu daju jednu izvjesnu stilsku vrijednost, zovu se stilemi.46 Leksički stilemi kao turcizmi uglavnom se mogu pojaviti u tekstu kao sastavni dio komunikacijskog konteksta. Ako se javi jedan stilotip, kakvi su turcizmi u hrvatskom jeziku, ima funkciju signala izvjesnog kontekstualnog tipa. Ukoliko obrnemo postojeći situacijski kontekst slušatelj će osjetiti jednu stiloočekivanost koja također stoji u funkciji konotativnih značenja. Gradnja leksičkog stilotipa zahvaljujući turcizmima odražava se kontekstualno uvjetovana stilska vrijednost teksta. Poznavanjem stilotipa primatelj podsvjesno očekuje registar stilema koji će se pojaviti u tekstu. Ako poznajemo stilonamjeru, javit će se problem govorniku, kako pronaći način primjene konotativnog leksikona i stvarne kontekstualne vrijednosti teksta. Ukoliko je stilska vrijednost različita u odnosu na očekivani komunikacijski proces, primjerice ako se u Andrićevom tekstu javi odsutnost turcizama, u protivnom dolazi do stilski vrijedne konotacije koja nema korijene leksičke stilske vrijednosti jezičnih elemenata. Onda možemo reći da je to stilska vrijednost ničega drugog nego teksta. To je primijenjena komunikativna stilska vrijednost, jer je ne možemo uvrstiti u leksikon konotacijskog jezika. Bezbeli k’o da sam u hampamuku rastao a na šiljetu vijek proveo i kroz pendžer svijet gledao.47 Bezbeli to bi značilo, sigurno, zaista, doista, bez sumnje, dabome, dakako, svakako, naravno,48a ponekad bi to mogao biti i augmentativ za nešto uveličano ili pretjerano. 46 47 48 Isto, str.74. Isto, str. 76. Škaljić, A.: nav. dj., str. 140. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 207 Stoga riječ bezbeli ne bi bio problem prevesti na engleski jezik, iako bi malo gubila svoj smisao uglavnom bi se shvatilo što hoćemo reći. Of course, sure, truly.49 Hampamuk bio bi sirovi pamuk ili vata na turskom jeziku.50 Na engleskom jeziku to bi bio cotton i na nekim romanskim jezicima poput talijanskog i francuskog.51 Pozabavimo li se odsutnošću turcizama nadoknađenih novom frazeološkom jedinicom, u našem jeziku „kao da sam u svili i kadifi rastao“ u kojem izostanak turcizama ostavljala prostora za drukčije stilsko markiranje.52 Turcizam kadifa ima svoje značenje, svilene baršunaste tkanine, ili doslovno prevedeno svilenog rutavog samta. Onda bi značilo da je to jedno te isto, a narod je to slobodnim govorom razdvojio, svi znamo što je svila i odakle potječe i u svakom jeziku ima svoje ime, prvenstveno na engleskom jeziku ona je silk, kadifa bi po tome bila jedno te isto. Ne možemo ispustiti mogućnost da se mislilo na cvijeće, jer imamo cvijet po imenu kadifa. Onda možemo zaključiti da je ispravna rečenica koja je prešla u poslovicu, odrastao je u svili i cvijeću. Što ima i najviše logike, kada se hoće opisati nekoga tko je imao lagodan život, koji je obilovao u ljepoti i raskoši. 10.4. Prevedeni turcizmi Upustimo li se u razmatranje pojave sinonima, gdje najbolje možemo uvrstiti turcizme koji su se pojavili u našem jeziku. Za49 50 51 52 Goursau, Henri i Monique: Europski rječnik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005., str. 139. Škalić, A.: nav. dj., str. 309. Gorsau, H. i M.: nav. dj., str. 78. Vrljić, S.: nav. dj., str. 76. 208 OSVIT 1–4/2013. stanemo li na riječi šala, ona je nezamjenjiva u hrvatskom jeziku, u engleskom jeziku ona ima naziv joke, a maskara ismijavanje i sprdnja, engleski make fun of; mock. Maskara je veoma gruba šala na turskom jeziku. Po tome bi maškare imale podrijetlo od turske riječi maskara jer je maskenbal jedna velika šala, i to jako gruba može se odnositi na neku osobu, koja je svojom maskom stvorila nelagodu osobi koja se u njoj prepozna. Značilo bi da je noć velike šale, na svoje i tuđe račune, vuče turske korijene. Stariji ljudi maškare poistovjećuju s nekim vjerskim motivom, jer su one kod nas sinonim za korizmene dane, maškare se proslave, potom slijede korizmeni dani i velika zavjetna odricanja. Ništa nam drugo ne preostaje nego se držati Andrićeve rečenice koja glasi; „primjer potvrđuje pravilo po kojem se jezik ne usvaja nego se jezik postaje.“53 Zaključak Sad smo se uhvatili u koštac, i što bismo zapravo mogli kazati? Isprva izgleda kao jednostavna tema, a kad se građi pristupi dočekaju nas brojne prepreke. Iskreno govoreći, tema zahtijeva popunjavanje svih praznina iz ranijih studija. Niti jedan segment ovog rada nije se mogao napisati da se ne obuhvati svaki dio iz jezika i književnosti. Radu nije bilo lako pristupiti, iziskivao je iščitavanja brojne literature, ali kroz rad uspjelo se posložiti i napraviti konstrukciju rada onako kako bi po standardima trebao izgledati. Literatura nije bila problem, jer su mnogi jezičari i prevoditelji tomu posvećivali veliku pozornost. O tomu se pisalo, obrađivalo se ali dapače na tomu ne bi trebalo ostati osvrnemo li se na riječi našeg 53 Vrljić, S.:nav. dj., str. 79. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 209 vrsnog jezikoslovca i slavističara Radoslava Katičića koji nam govori da je jezik tradicionalno polje rada, razmjerno bogatih prinosa. Kako smo se našli u dosta neobrađena tla te da tomu žurno treba pristupiti. Mi bi to mogli poslovično reći od čega se sastoji i naš rad „na mlađima svijet ostaje“. Tema je zanimljiva najviše zbog ispreplitanja usmene tradicije s jezičnim pravilima. Poznato nam je da ona bez jezika ne bi mogla ni funkcionirati, svaki jezik na kojem je poslovica napisana formirana je jezičnom strukturom da bi bila razumljiva za sve mentalitete. Kako naš način življenja nije sličan načinu življenja u Americi ili bilo kojoj drugoj državi, tako nam ni stil ni pisanje nije isto. Nekada postoji odstupanje i u humoru, ni on nam nije ponekad isti. Poslovice se uvijek stavljaju u neki plan gdje se usko vežu s narodnim govorom, jako su zastupljene u standardnom jeziku samo ih ne opažamo. Dok neki drugi narodi možda malo i više od nas njeguju svoju tradiciju kako narodnu tako i jezičnu. Mi je ponekad i zanemarimo, dok malo podrobnije ne razmislimo i pročitamo ponešto o tomu. Kako smo i u radu napominjali, mnogo se više cijeni ono izvorno što je naše kada se nađemo daleko od svog doma pa mjesecima ne čujemo niti jednu hrvatsku riječ. Mnoge ćemo čuti kako govore da ih je uhvatila nostalgija. Ali ona nije ništa drugo nego jezik, svega tu bude svašta nam nešto nedostaje, dom, obitelj, prijatelji ali jedna stvar se ne smije zanemariti sve što nam nedostaje to je upravo jezik, onaj materinski koji je uspostavio sve kontakte pojedinca sa životom i njegovim uspomenama. 210 OSVIT 1–4/2013. Literatura Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977. Andrić, Ivo: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1977. Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 2006. Bagić, Krešimir: Rječnik stilskih figura. Školska knjiga, Zagreb, 2012. Botica, Stipe: Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska knjiga, Zagreb, 1995. Botica, Stipe: Novi hrvatski epitafi, Školska knjiga, Zagreb, 2007. Botica, Stipe: Biblija i hrvatska tradicija, Vlastita naklada, Zagreb, 1995. Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Split, 2007/08. Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine (lirika, epika, retorika), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2006. Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine (proza, drama i mikrostruktura), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2005. Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu,JAZU, Zagreb, 1986. Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1984. Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990. Lučić, Antun: Dodiri smjene, HKD Napredak, Split, 2005. Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica, August Cesarec, Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1992. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE 211 Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun, 2007. Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993. Narodna proza (Priče, poslovice, pitalice i zagonetke),Veselin Masleša, Sarajevo, 1976. Novak, Iva: 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb, 2003. Pješćič, Minja: Naše narodne poslovice i izreka, Toronto, 1999. Pranjić, Krunoslav: Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1991. Ridout, Ronald & Witting, Clifford: The macmillan dictionary of English proverbs explained, „Macmillan“, 1995. Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1980. Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989. Vince, Zlatko: Putovima hrvatskog književnog jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 2002. Vrljić, Stojan, Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000. Vrljić, Stojan: Jezik naš hrvatski, Logos, Split, 2002. Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa Ive Andrića, Logos, Split, 2005. Vrljić, Stojan: Germanizmi u hrvatskom jeziku, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Split, 2007. Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hrvatska, Imotski, 1993. OGLEDI I PROSUDBE PRIJEVODI OSVIT 213 Mato NEDIĆ ANTIČKI RIM I KRŠĆANSKA EPOPEJA U ROMANU QUO VADIS HENRYKA SIENKIEWICZA Evo kazat ću ti ovako: ne znam kako kršćani započinju svoj život, ali znam, gdje se započinje njihova nauka, tamo se svršava rimska vlast, prestaje Rim, prestaje život, razlika između pobjednika i pobijeđenoga, mogućnika i siromaha, gospodara i roba, prestaje vlast, prestaje Cezar, pravo i sav poredak svijeta, a mjesto toga svega dolazi Krist i neko milosrđe, kojega dosad nije bilo i neka blagost, protivna ljudskim i našim rimskim nagonima. Henryk Sienkiewicz, Quo vadis Svijest antike, bogat i raskošan, i kršćanski svijet, jednostavan i produhovljen, postavljeni su jedan nasuprot drugome, ali i jedan u drugi; oni se razvijaju naporedno, ali idu u različitim smjerovima pa je ono što je antičko vezano za zemaljsko, a religijski su obredi tek kulisa u predstavi opće razuzdanosti i raskalašenosti koju rađa štovanje propadljivih vrijednosti, dok je ono što je kršćansko uvijek vezano uz nebesko, uz neprolaznost i svetu svjetlost koja osvjetljava putove ovozemaljskoga života da bi se kroz spoznaju čistoće i ljepote jednostavnoga življenja došlo do trajne sreće u vječnosti. Imajući pred sobom dva svjetonazora, moglo bi se reći i dva filozofska pogleda na svijet, Henryk Sienkiewicz u romanu Quo 214 OSVIT 1–4/2013. vadis u širokome zamahu progovara i o jednome i o drugome svijetu. Pri tome je očita piščeva namjera da ovaj drugi, kršćanski svijet pohvali, da ukaže na njegove neosporne vrijednosti u uređivanju ljudskoga života i društva uopće, na smisao koji proizlazi iz kršćanskoga učenja o dobroti i ljubavi i da upravo tome smislu suprotstavi besmisao antičke raskalašenosti koja i stari Rim zajedno s ostatkom antičkoga svijeta vodi u propast. Takva Sienkiewiczeva namjera proizlazi i iz njegove pripadnosti poljskome kršćanskom svijetu, ali i iz spoznaja koje mu je donijelo vrijeme koje je proteklo od vremena cara Nerona (Antium, 15. prosinca 37. – Rim, 9. lipnja 68.; rimski car od 54. godine) do njegovoga vremena (Sienkiewiczevo rodno mjesto je Wola Okrzejska, Poljska, gdje je rođen 7. svibnja 1846., a umro je u Veveyu, u Švicarskoj, 15. studenog 1916.), iz spoznaja koje su izrasle na razvalinama povijesnih epoha koje su se smjenjivale, a da svijet nisu učinile znatno boljim, promijenjenim u duhu Kristova nauka, ali i autoru romana, kao i cijelome kršćanskom svijetu ostaje nada da će u budućnosti u ljudima dozreti plodovi onoga sjemena koje je u njihovim dušama zasijano kršćanskom Radosnom viješću. Premda je očita piščeva namjera da u romanu pokaže kako kršćanstvo, koje je samo naizgled slabije, ali je kao doktrina znatno jače od do banalnosti dovedenih antičkih doktrina koje se pred pojavom kršćanstva tope i nestaju kao što nestaje i jedan svijet koji je utemeljen u tiraniji i krvi, izrasta iz ruševina moćnoga carstva i svojom dobrotom koja je čovjeku prirođena, koja je iskonska, nadrasta zlo koje u svijetu postoji, koje je rasprostranjeno i u čijoj su službi stari Rimljani koji se vesele tuđoj muci (u arenama), koji se klanjaju Neronu, dok ih on podmićuje hranom, pićem i igrama, dakle, prolaznim stvarima, ipak Sienkiewicz i taj svijet antičkoga Rima prikazuje kao svijet u kojemu ima poštenih ljudi (ali su u manjini), kao svijet koji pripada jednome vremenu i kulturi koju OGLEDI I PROSUDBE 215 će zbrisati, ali dijelom u sebe i apsorbirati, kultura koja dolazi s Istoka, a koja izrasta iz kršćanskoga vjerovanja. U antičkome Rimu kakvoga prikazuje Sienkiewicz puno je raspuštenosti i ispraznosti; religija je zapostavljena zato što više ne živi u dušama svojih pripadnika, već je u gomili božanstava zagubljen trag iskonskoj potrebi za vjerovanjem, ali ne i za obredima koji su pretvoreni u predstave – obredi su, dakle, tu da bi se zadovoljila sebičnost puka koji vjeruje da će umilostiviti bogove da mu daju ono što on traži. Takva je vjera apsurdna, a nažalost, često je susrećemo i u suvremenome kršćanstvu u kojemu su obredi postali šablonizirani pa ljudi sve češće od vjere traže nešto više, nešto novo, što im mogu ponuditi mistici, vidovnjaci i slični opsjenari, a zaboravljaju da se vjera osjeća u dubini duše, a da raste kada je dijelimo u ljubavi s drugim osobama. Makar je antički Rim ogrezao u svojemu poganstvu, Sienkiewicz pokazuje i njegovo drugo lice, pokazuje da postoji i drukčiji Rim u kojemu se duše otvaraju svjetlu božanskoga nauka Kristovih sljedbenika. Taj Rim živi u siromašnim četvrtima Zatiberja, ali i u bogatim kućama rimskih patricija, pa čak i na Neronovu dvoru. Taj je Rim klica onoga svijeta koji će iznići iz truleži staroga i za koji postoji nada da nosi preobrazbu. Tome svijetu najčešće pripadaju poniženi i poraženi, ali oni u konačnici, u duhu, postaju pobjednici. Zato rimska patricijka koja je postala kršćankom, Pomponija Grecina, kaže književniku i Neronovu arbitru elegancije, Petroniju: „Svijetom ne vlada Neron, nego Bog. Nastade časak šutnje. Blizu triklinija začuše se sa staze koraci staroga vojvode, Vinicija, Ligije i maloga Aula. No prije nego stigoše, upita je Petronije: - Dakle, ti još vjeruješ u bogove, Pomponijo? - Vjerujem u Boga, koji je jedan, pravedan i svemogući – odvrati žena Aula Plaucija.“ 216 OSVIT 1–4/2013. Pomponija hrabro svjedoči svoju vjeru, ali Petronije, iako jedan od najmudrijih ljudi u Rimu, nije kadar razumjeti ni tu hrabrost ni tu vjeru koja promiče istinu da je ljubav božanski zakon koji stoji nad svim ljudima i da su po tome zakonu svi ljudi braća. Petronije je nepokolebljiv u svojim rimskim stavovima, u svojim shvaćanjima i u načinu života; on ne može u svojemu robu vidjeti sebi ravnoga – čovjeka kao što je i sam, biće koje zbog raznih okolnosti nije moglo postati ono što je postao on, ali koje također ima dušu. I do Petronija dopiru predrasude koje kolaju Rimom, a tiču se kršćana: „Za kršćane pričaju da se ne samo klanjaju magarećoj glavi nego i da su zlotvori ljudskog roda i da rade najpoganije opačine.“ No, vrijeme i događaji koje ono donosi kod njega donekle mijenjaju pogled na kršćane, što mu ipak ne pomaže da se obrati i da postane kršćaninom jer sam je duboko u antičkome shvaćanju života kao igre, zabave koja će, istina, jednom svršiti, ali koja dok traje, donosi obilan rod užitka. Za njega je Neronov dvor ishodište onoga načina života na koji je on navikao i koji ga zadovoljava, pa i kada vidi da je takav život utemeljen na ispraznosti, on ga voli jer mu tjelesna tromost i lijenost ne dopuštaju da u svjetlu kršćanske nauke vidi radost koja teče iz jednostavnoga življenja; on više voli strah kojim se pred Neronom igra dok ga istovremeno hvali i u sebi kudi i ismijava. Prijetvornost, a ne iskrenost i istina, pripada visokome rimskom društvu Neronova vremena. Nasuprot tome kršćanska je blagost koju Petronijev nećak Marko Vinicije upoznaje posredovanjem lijepe Ligije, kršćanke koja je kao Neronova taokinja odrasla u kući Pomponije Grecine. Uvođenjem u radnju romantičnih elemenata koji su vezani uz likove Ligije i Vinicija Sienkiewicz je monotonu strukturu povijesnoga romana (u što bi se izrodilo kazivanje o Neronu i progonu kršćana) pretvorio u zanimljivu ljubavnu priču s mnoštvom pre- OGLEDI I PROSUDBE 217 preka koje stoje na putu do ostvarenja ljubavi, ali i s preobrazbama likova u kojima ljubav oblikuje i svjetonazor, a usmjerava i postupke. Takav je pristup autoru omogućio da ukaže kako je i kod prvih kršćana bila duboka svijest da je ljubav, pa i ona tjelesna, iznad svih ljudskih prijepora i nemira, da je potrebna, poželjna i od Krista blagoslovljena. Zato je blagoslivlja i apostol Petar: „Sjećajte me se jer sam vas uzljubio (govori Ligiji i Viniciju, op. M. N.), kao otac što ljubi djecu svoju, i što god učinite u životu, učinite na slavu Gospodnju! Govoreći to, digne nad njih svoje stare drhtave ruke i blagoslovi ih, a oni su se privijali k njemu osjećajući da je to možda posljednji blagoslov što ga primaju iz njegovih ruku.“ Ljubav muškarca i žene temelj je za stvaranje novoga života, ona je i temelj ljubavi prema Bogu, a ljubav prema Bogu oprečna je vjerovanju u antičke bogove. O kršćanskoj ljubavi, napose o ljubavi prema Bogu, razmišlja mladi Vinicije, a autor njegova promišljanja iznosi ovako: „Trebao bi biti slijep tko ne bi vidio da ti ljudi ne samo štuju svojega Boga, nego da ga i svom dušom ljube, a toga Vinicije nije vidio dosele ni u kojoj zemlji, ni u kojem zakonu, ni u kojem hramu, jer u Rimu i Grčkoj oni, koji su još davali poštu bogovima, činili su to da naklone sebi njihovu pomoć, ili od straha, ali nikome nije padalo na pamet da ih ljubi.“ Uzajamna ljubav čovjeka i Boga dovodi svijet u sklad koji je sličan onome skladu koji je opisan u početcima biblijske Knjige Postanka; to je rajski sklad koji je čovječanstvo jednom posjedovalo, ali ga je grijehom izgubilo, no Isusova smrt i uskrsnuće poništavaju ljudski grijeh (ali samo kod onih koji su se spremni pokajati i obratiti, no cilj je da to kroz vrijeme učine svi) te je Isus po tome Spasitelj koji odabranike, koji su uistinu slabi ljudi, s manama i nedostatcima, ali ga ljube, vodi u vječnu sreću. 218 OSVIT 1–4/2013. Postavke novozavjetne teologije, vidljive u biblijskim knjigama koje su nastale u prvim godinama kršćanstva (kao što su Djela apostolska i apostolske poslanice), Sienkiewicz detaljno razrađuje i oprimjeruje nizom primjera iz života kršćanske zajednice u Rimu te se u njegovome pripovijedanju miješaju doživljaji izmišljenih i stvarnih osoba koje u romanesknome tkivu doživljavaju književno-umjetničku preobrazbu, što autoru omogućava da maštom nadogradi svoje spoznaje o tim osobama te da ih predstavi onakvima kakve ih on s vremenske distance doživljava i vidi. Tako je učinio opisujući Nerona, Petronija, Seneku i druge ugledne Rimljane, ali i opisujući apostola Petra i Pavla iz Tarsa, koji su u čestom doticaju s Ligijom i Vinicijem. Da bi suprotstavio kršćanski pogled na svijet antičkome, on sučeljava Pavla iz Tarsa, Kristova obraćenika, kasnije nazvanoga apostolom, i umjetnika Petronija, Neronova savjetnika za umjetnost i vrijednosti antičkoga, osobito grčkoga svijeta, koje je svojevremeno rimska kultura apsorbirala. Pavao je čovjek uman, rimski je građanin te dobro poznaje rimsku kulturu i način razmišljanja, no njega je dotaknulo i svjetlo vjere te on sada na svijet gleda drugačijim pogledom. On Petroniju postavlja hipotetsko pitanje: „No pomisli, Petronije, je li vaš život, doista, bez briga. Eto ni ti, gospodine, i nitko između najbogatijih i najmoćnijih ne zna, liježući s večeri na počinak, ne će li ga probuditi smrtna osuda. Reci nam: kad bi Cezar priznavao tu nauku, koja nalaže ljubav i pravednost, zar tvoja sreća ne bi bila mirnija? Bojiš se za svoje radosti, a ne bi li život tada bio veseliji?“ Petronije ne može osporiti Pavlove argumente, ali ne želi zaći u njihovu dublju analizu budući da hoće ostati dosljedan sebi i svojemu smislu za ljepotu koji je izrastao iz poznavanja i proučavanja antičkoga svijeta pa, iako ostaje ono što jest, mnogobožac i Neronov arbitar elegancije, čovjek od ukusa i od otmjenosti, to OGLEDI I PROSUDBE 219 ga ne priječi da u svojoj biti bude dobar čovjek te da se zauzme u obrani kršćana (doduše, to ne čini iz ljubavi prema čovječanstvu, pa ni iz ljubavi prema Kristu, već zato što voli svojega nećaka Vinicija koji i sam postaje kršćaninom, ali i zbog toga što mu se kao čovjeku od ukusa gadi Neronova zloba i zločin u kojemu ne nalazi ljepotu i smisao). Tako Petronije na Pavlove argumente iznesene u raspravi o značaju kršćanstva za čovječanstvo koje bi Pavao htio Radosnom viješću obujmiti kako bi ga uveo u svjetlo, odgovara pomalo nezainteresirano: „To nije za mene!“, a zapravo razumije da se u svijetu dogodilo nešto veliko i novo, nešto što će uzdrmati temelje dotadašnjih shvaćanja. Ono što je Petroniju bilo jasno prilikom razgovora s Pavlom, mnogima će postati jasno kada Neron u svojoj mahnitosti zapali Rim kako bi vidio gorući grad koji želi opjevati u svojemu novom književnom djelu, a poslije za paljevinu optuži kršćane i otpočne njihov progon. Sienkiewicz u ovim masovnim scenama vrlo uvjerljivo dočarava atmosferu i ponašanje stanovnika koji napuštaju gorući grad, da bi poslije prikazao mahnitost Neronovu i strahote koje trpe kršćani koji masovno, ali hrabro, puni vjere, ginu u arenama na igrama koje je car upriličio da bi umirio rimski puk. Motiv mučeništva u prvim kršćanskim zajednicama Sienkiewicz koristi kako bi prikazao duboku vjeru prvih kršćana, kako bi je suprotstavio i u njegovome vremenu rastućemu materijalizmu, okretanju samima sebi, sebičnosti nasuprot bratstvu koje stoji kao jedan od glavnih ideala kršćanstva. Rimski kršćani u Neronovim arenama umiru s pjesmom na usnama, s pjesmom koja slavi Krista, uvjereni u skoro sjedinjenje s Njime u nebeskoj slavi, umiru gotovo fanatično, ali ne zato što su sami odabrali smrt, već zato što su u nju natjerani. Kršćanstvo je, to Sienkiewicz više puta u romanu ističe, vjera života jer i sam je Isus uskrsnućem poništio smrt i obećao svima život, čak život vječni. Kršćani su, sa stajali- 220 OSVIT 1–4/2013. šta starorimskoga svjetonazora, u arenama gubitnici, njih razdiru divlje zvijeri, oni umiru na križevima i u ognju – i narod se rimski tome veseli, u umirućim kršćanima ne vidi ljude s dušom, već poluživotinje koje je slobodno umoriti na divljački način. Zato se Rimljani klade dok gledaju igre koje se odvijaju u areni, u pauzama, nakon mnoštva odgledanih zvjerstava, patnjā i smrti, odlaze jesti i piti na gozbama koje im je upriličio Neron kako bi umirio njihov bijes i sa sebe skinuo sumnju da je palikuća, a onda se vraćaju u arenu s užitkom gledati muke drugih ljudi. Takvo ponašanje puno govori o svijesti samih Rimljana i o kulturi smrti kojoj oni pripadaju. No, mirna smrt kršćana koji umiru ozareni, s osmijehom i s vjerom u srcima zaprepašćuje kukavni rimski puk, čak i krvnika Nerona. I opet, Sienkiewicz ukazuje na snagu vjere koja je nepokolebljiva čak i pred smrću u mukama. U toj je nepokolebljivosti klica preobrazbe svijeta. Kolika je snaga kršćanstva, koje je utemeljeno na Istini i Dobru, ukazuje autor u trenutku obraćenja Grka Hilona. Hilon je siromašni, nepriznati filozof, više lakrdijaš nego mudrac, čovjek kojemu ništa nije sveto. On je lik spletkara koji Sienkiewiczu služi da humorom osvježi radnju, a ujedno ga koristi kako bi motivski čvršće povezao dijelove romana. Hilon u početku pomaže Viniciju pronaći Ligiju, a poslije izdaje kršćane Neronu i od cara dobiva visok društveni položaj. No, u trenutku obraćenja, zgrožen Neronovim zvjerstvima, a za ljubav Istini, Hilon pred rimskim pukom optužuje Nerona kao palikuću iako je svjestan da će zbog toga umrijeti. Hilon umire kao kršćanin, raskajani grješnik, kao razbojnik kojemu je Isus s križa obećao raj, kao čovjek u kojemu je vjera zapalila baklju nade u oproštenje grijeha i u vječni život. Hilonovim likom Sienkiewicz pokazuje veličinu kršćanskoga milosrđa koje je suprotstavljeno rimskoj sebičnosti, koje je sposobno premjestiti brda i porušiti zidove, ali ne one izvana, već OGLEDI I PROSUDBE 221 one koji su u čovjeku. Oslobođen od svojih unutarnjih preprjeka čovjek je oslobođen za život. Na kraju romana Sienkiewicz ponavlja pitanje koje je Petar pri pokušaju svojega bijega iz Rima postavio Isusu koji mu se pri tome ukazao: „Quo vadis, Domine?“ (Kamo ideš, Gospodine?). Tom mišlju i tim pitanjem on završava roman, a kao da bi htio pitati i svoje suvremenike: kamo ide ovaj svijet koji u svakome novom vremenu izmišlja zvjerstva slična Neronovima, kamo ide svijet koji bi trebao živjeti po Istini i za Istinu, a on se i dalje neprestano truje lažnim sjajem bogatstva koje ne pročišćuje i ne združuje, već vodi sebičnosti. Jesu li kršćanske vrijednosti koje je prikazao u romanu nadvladale zlo kojega je uvijek u svijetu bilo ili su i kršćani vremenom izgubili žar vjere, a preuzeli vrijednosti antičkoga svijeta, pomiješali dva shvaćanja života, ono raspusničko i ono krotko pa pustili da čas pretegne jedno, a čas drugo? Povijest bi morala biti učiteljicom, a je li to uvijek bila, drugo je pitanje. - Quo vadis, Domine? (Pitao je Petar.) - Kad ti ostavljaš puk moj, idem u Rim da me drugi put razapnu. (Odgovorio je Isus). Mira ŠUBAŠIĆ OKVIR ZA ŽIVOT MATO NEDIĆ: Okvir za mudrost, Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2013. Uz već afirmiranu kulturnu manifestaciju „Dani Tolise“ Zaklada „Terra Tolis“ je 2013. godine objavila novo književno djelo, romansiranu biografiju fra Ilije Starčevića, utemeljitelja prve pučke škole u Bosni i Hercegovini (koju je osnovao u Tolisi 1823. godine). Autor romana Mato Nedić u samome naslovu djela Okvir za mudrost nagovještava kako su znanje i odgoj okvir svakome vremenu za napredak i boljitak življenja. Prema kronologiji pisanja i objavljivanja pred nama je treći Nedićev roman, ali prema tematici i vremenskome slijedu opisanih događaja, roman Okvir za mudrost prvi je dio trilogije o franjevcima i bosansko-posavskome puku XIX. i XX. stoljeća. Roman Pater Martinus (objavljen 2010. godine) tako postaje drugim dijelom cjeline u kojoj autor otkriva život i djelo fra Martina Nedića, prvoga ilirca Bosne i graditelja najveće bosanskohercegovačke crkve, Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi. Trećim dijelom trilogije, romanom Godina stradanja (objavljenim 2000. godine) autor nas vraća u devedesete i tragične ratne podjele i zbivanja potkraj XX. stoljeća, čije će se posljedice dugo u Bosni i Hercegovini vidati i otklanjati. OGLEDI I PROSUDBE 223 Roman Okvir za mudrost koncipiran je u četiri dijela: „Stranice izgubljenoga ljetopisa“, „Ulomci Husein-begova dnevnika“, „Zapis za vječnost“ i „Sadašnjost“. Pisac nam u njemu zanimljivo predočava podatke iz života i djelovanja fra Ilije Starčevića, koji je u Tolisi zapalio baklju prosvjete za sve slojeve puka i pokazao da samo znanje otvara nove putove i nudi kvalitetniji život. Na neki čudesan način svi tekstovi o glavnome junaku, koji osvjetljavaju postupke i otkrivaju tajne jednoga života, dospijevaju u ruke fra Martinu Nediću i on ih otima zaboravu. U mašti Mate Nedića njegov prezimenjak fra Martin Nedić tako postaje prevoditelj fra Ilijina ljetopisa s latinskoga, Husein-begova dnevnika s turskoga i pisma brata Helmuta s njemačkoga jezika te se pretvara u priređivača knjige o Starčeviću. Odlučivši se za takvu koncepciju romana, Mato se Nedić kao autor potpuno povlači ispred očiju čitatelja, odlazi u pozadinu, a svojim likovima prepušta ispričati priču. U takvome se načinu pripovijedanja očituje modernost njegovoga književnog postupka. Izgubljeni ljetopis, stranice Husein-begova dnevnika i pismo brata Helmuta u mašti i mislima autora, već okušanog u romansiranoj biografiji, pretočit će se u privlačnu i čitljivu knjigu, koja nam ima što reći. Povijesna pozadina i život znamenite osobe mogu spojiti prošlost i moderno vrijeme. Služeći se formom ljetopisa, dnevnika i pisma, pripovijedajući u prvome licu, autor u povijesne i biografske potankosti udahnjuje dušu modernoga čovjeka, vezana za prošlost i otvorena za budućnost. Njegov je stil lirski, topao, pun razumijevanja za ideale i postupke glavnoga lika, jer je i sam prosvjetni djelatnik i shvaća moć znanja i razornu silu neukosti. Fra Ilijina životna iskustva, kao i vlastita, autor vješto utkiva u refleksivne minijature unutar tkiva priče, koja tako teče isprepletena prošlim i sadašnjim vremenom, objedinjena idejom napretka u ljudskome prolasku kroz život. Jezik je piščev jasan, lišen 224 OSVIT 1–4/2013. suvišnoga, rečenica je filigranski precizno oblikovana u rasponu od jednostavne do višestruko složene. Na stotinjak stranica ove knjige prikazani su ljudski život, djelo, čežnja, ostvaraji, zanosi, razočaranja... Slikovitost izričaja najvidljivija je u usporedbama odabranim s andrićevskim smislom i značenjem. Mudrost posloženih riječi i rečenica ukazuje na autorovu zrelost iskazanu jednostavnom, tečnom, privlačnom naracijom. Osobito je snažno Nedić dočarao odnos između fra Ilije Starčevića i kapetana Huseina Gradaščevića. Prvi je podanik Turske Carevine, drugi upravlja gradačačkom kapetanijom. Fratar u susretu s kapetanom dobiva dopuštenje da bez carskoga fermana kapelicu proširi i pretvori je u crkvu te da izgradi školu u Tolisi, ali zauzvrat postaje Huseinov čovjek. U vrijeme pobune, kada je mladi velikaš od bosanskih plemića i naroda proglašen vezirom, Starčević nosi njegovo pismo austrijskome caru tražeći potporu za mladoga vođu. Naravno, Austrija će priznati službenu sultanovu odluku, a mladome kapetanu pružiti tek kratkotrajno izbjegličko utočište u Slavoniji. Mato Nedić je u romanu prikazao dva svijeta koja se dodiruju, a oličena su kroz likove dvaju ljudi, kršćanina i muslimana, te dva pokušaja da se Bosna učini boljom i svojom. Fra Ilijin put znanja otvoren 1823. godine školom u Tolisi, nastavlja se 1835. godine izgradnjom njegove druge škole u Utorkovištu, današnjoj Donjoj Mahali kod Orašja. Zapaljena baklja nastavila je gorjeti u novim naraštajima, a fratrov se život prerano ugasio. Utamničen nakon neuspjele bune i proživljenih teških dana na rubu smrti, fra Ilija Starčević ne uspijeva naći lijeka svojoj boljetici te umire u austrijskome lječilištu 1845. godine. Ostaje njegova vizija prosvjete kao jedinoga puta za sve ljude, ostaje vjera kao pratiteljica na stazi zemaljskoga života, ostaje domoljublje kao snaga za svakodnevni život. OGLEDI I PROSUDBE 225 Romansirana biografija fra Ilije Starčevića, koju je u romanu Okvir za mudrost ostvario Mato Nedić, kao pozadinu nudi sliku povijesnih zbivanja, političkih djelovanja i težnji, odaje podlogu s koje znamenite ličnosti pokreću promjene i ostavljaju besmrtne tragove. Bosna prve polovice XIX. stoljeća sastavnicom je umirućega carstva, dijelom višestoljetne turske uprave, ali istodobno interesnom sferom Austrije, koja će je 1878. godine i okupirati. Šćućurena između Istoka i Zapada, kako primjećuje pisac, sanja svoj san o istinskoj slobodi i ne dopušta da ju rastepu i raznesu; iako iznurena tuđim razmiricama što se preko nje povlače, diše i živi, podiže se iz pepela, ojačana bunama i tragedijama, ratovima i neimaštinom. Nedić u liku fra Ilije Starčevića pokazuje kako se i u uvjetima okupacije i okrutne tuđinske vlasti čovjek može izdići iznad prepreka i zla i graditi bolji život svoje zajednice i svojega naroda. Starčevićevi govori u Beču, Rimu i Požunu o teškome položaju kršćana u Bosni otvarali su oči Europe, upućivali na nepravdu, ukazivali na potrebu zauzimanja za obespravljeni narod. Čovjek je uvijek dijelom svojega vremena i prostora i u njima ostavlja tragove, kratkotrajne i prolazne, ili besmrtne, za vječnost. Nesumnjivo, fra Ilija Stračević ostavio je za sobom svevremenske zvjezdane tragove, a Mato je Nedić, pišući njegovu romansiranu biografiju, koračao tim tragovima te je ostvario djelo neprolazne vrijednosti. Život i djelo fra Ilije Starčevića okvir su nam i izvor mudrosti kako ne bismo potratili svoje dane, a čitanje romana Okvir za mudrost Mate Nedića pomoći će nam da taj život i to djelo upoznamo te da na životnome putu sačuvamo sebe. Ivo Mijo ANDRIĆ BILOSNIĆEV GLAS STVARNOSTI FABIJAN LOVRIĆ: Vitez zlatnog runa, 3000 godina za dar, Zadar, 2012. Kada jedan pisac, ma odakle bio, za manje od pola stoljeća napiše i objavi više od 100 knjiga tada mu se, uz čestitku, može od srca reći „svaka čast majstore“. Još ako je Dalmatinac, valja dodati i neizbježno „bravo meštre“, pa nek cijeli svijet znade o čemu je riječ. Tomislav Marijan Bilosnić zaslužuje i jednu i drugu ljudsku i narodnu pohvalu. I puno više od toga jer je na kraju 2012. godine, dakle pola godine prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju objavio svoju stotu knjigu. Možda i neku više, ali to za ovu priliku i nije tako bitno. Tim grandioznim činom i pothvatom svrstao se u red povlaštenih europskih pisaca koji su prešli zlatni granicu od sto objavljenih književnih naslova. Ono što me žalosti a što moram, ovom prilikom, naglas reći i zapisati jeste činjenica da 6. 2. 2013. godine, kada je u Društvu hrvatskih književnika promovirana knjiga Davora Šalata U tigrovoj kući posvećena Bilosnićevom stvaralaštvu, nije bilo nikoga sa „javne televizije“ da zabilježi taj iznimni trenutak druženja s piscem koji je golemim djelom zadužio hrvatsku literaturu i kulturu uopće. No, što je, tu je. Ne vrijedi se žaliti niti valja plakati nad tom sumornom zbiljom hrvatske medijske NE kulture. Neka ona potraje što kraće i neka dođe dan kada će nakladnici, urednici OGLEDI I PROSUDBE 227 i novinari početi cijeniti domaće pisce podjednako kao i one koji dolaze sa Zapada. Ako ne i više, što bi priličilo svakoj zemlji koja drži do sebe i do svojih vrijednosti. A jedna od tih neprijepornih vrijednosti jeste i književno djelo Tomislava Marijana Bilosnića o kojem su napisane i objavljene tri zapažene knjige. Jednu od njih pod naslovom Vitez zlatnog runa priredio je i pod kraj prošle godine objelodanio književnik iz Knina Fabijan Lovrić, odaslavši je knjigoljupcima kao svoj dar za Bilosnićev polustoljetni stvaralački rad. Na sličan način kako su to prije njega učinili Igor Šipić i Davor Šalat u svojim studioznim knjigama, Lovrić analizira Bilosnićevo stvaralaštvo koje je dijelom vezano uz Domovinski rat, a dijelom je naslonjeno na njegovo spisateljsko traganje za sukusom i smislom života što je započeto sredinom šezdesetih godina kada je objavio svoje prve poetske uratke. Kako i priliči pjesniku koji se, uz druge oblike pisanja, bavi i prikazivačko-kritičarskim poslom, Fabijan Lovrić u uvodu opsežnog ogleda stavlja na uvid čitateljima svoje dvije pjesme posvećene Tomislavu Marijanu Bilosniću. U njima kroz stihove iskazuje svoj odnos poštovanja i divljenja prema kolegi po peru i njegovom djelu, uvodeći čitatelje u šaroliki i neomeđeni svijet Bilosnićevog književnog, likovnog i inog stvaralaštva. U tome svijetu klupko povijesti odmotava se onim slijedom kako to određuju Bog kao simbol općega, priroda kao izvor nastanka i opstojnosti svega postojećeg i živa bića – napose ljudi kao kratkoročne prolaznosti što se obnavljaju po zadanim Božjim i prirodnim zakonima. Dijalektički gledano, sve što nastaje s vremenom i nestaje, samo se Bog kao misleni apsolut veže uz konačnost. Ljudski rod, ma kako uman bio, u svemu ima ograničeni utjecaj na ovozemaljski svijet. Na neki drugi svijet, ako ga i ima, ljudski je utjecaj posve zanemariv, makar pojedinci snivali drukčije. 228 OSVIT 1–4/2013. Uvažavajući takav poredak stvari, Bilosnić se u svome opsežnom literarnom djelu bavi duhovnim stanjem i pozicijom jedinke kao i njezinim odnosom spram prirode i društva. Čovjek je primarno pronositelj dobra a sekundarno je izvor njegove negacije. Promatran u ozračju svjetla i tame, on je zahvalna tema i nezaobilazni lik za pjesmu, priču, dramu i sliku. Još ga samo treba prepisati i preslikati na papir ili drugu podlogu i eto djela za dušu i oči. Proničući u bit Bilosnićevog literarnog i slikarskog stvaralaštva, Fabijan Lovrić analizira, raščlanjuje i prikazuje sedam njegovih pjesničkih knjiga, dvije knjige proze, knjigu povjesnica i nekoliko likovnih i fotomonografija. Iz svakog od ovih djela, nakon cjelovitog uvida, naznačava glavne karakteristike i estetske vrijednosti te izdvaja poneki stih, impresiju, leksički biser i trajnu poruku. Tako, osluškujući pjesnikov glas u poemi Krik, koju svrstava među ponajbolja poetska ostvarenja u hrvatskom pjesništvu, Lovrić naglašava da je ona himna ljudskosti u svijetu poremećenih vrijednosti. Kad surovo zlo potisne u drugi plan ljepotu dobra, ljubav je jedino sredstvo koje nam vraća nadu. U tom strašnom vremenu spasonosno djeluje pjesnikova poruka izrečena u dva ključna stiha: Kad čujem krik / ja govorim ljubav. Samo se ljubavlju kao znakom dobra brišu crni tragovi bezdušnosti zla. Domoljublje je jedna od najvažnijih tema Bilosnićeve poetike života. Čovjek bez domovine nije čovjekom. On je progonjena zvijer, samotnik bez stalnog odredišta, izgubljeno biće u vremenu i prostoru. Bez domovine, lirskim rječnikom kazano, nema domoljublja koje je važan simbol ljubavi. Kao najbolji primjer pjesnikovog neupitnog domoljublja koje odasvud zrači, Lovrić izdvaja poemu Ogrlica. U toj poemi Tomislav Marjan Bilosnić pjeva o burnoj i časnoj povijesti Hrvata i Hrvatske, čiji su prostori od stoljeća sedmog bili na udaru stranih sila i osvajača. Kako OGLEDI I PROSUDBE 229 je danas došlo vrijeme slobode i samostalnosti, tako je i Ogrlica postala poemska himna Lijepoj Našoj. Time je pjesnik, uz sve ostalo dosad učinjeno, odužio svoj dug domovini i svrstao se u red onih domoljuba koje će povijest pamtiti a hrvatski narod navijek slaviti. Iz bogate Bilosnićeve lirske ogrlice Fabijan Lovrić s razlogom izdvaja i knjigu Kuća, ističući njezinu višeznačnost, tematsku originalnost, emotivnu snagu i neprijepornu literarnu vrijednost. Egzistencijalno i stvarnosno gledano, kuća je pribježište, prebivalište i slobodište ljudske duhovne i fizičke opstojnosti. Imati krov nad glavnom, u užem smislu, znači – biti. Živjeti u vlastitome prostoru, u širem smislu, znači – osjećati značenje slobode. Čovjek bez kuće znade što je tjeskoba. Njegove misli opterećene su strahom i frustracijama. Njegovi pokreti imaju ograničenja, a nade su mu vezane u čvor. U Bilosnićevom poimanju kuće kao simbola slobode i domoljubnosti prepleću se sudbine i usudi mnogih znanih i neznanih ljudi kojima su kuće, svojim dugovremenskim postojanjem, produžile živote i osvijetlile djela. Kuća kao stvarnosni dodatak prirodi plod je ljudskoga uma i ruku, preslika želja i snova i vjera u ljepše sutra onih koji će doći, bilo da je riječ o nenadnim gostima ili očekivanim potomcima. Promatrano s filozofijskog i realnog stanovišta, gradeći kuću čovjek gradi sebe. U fizičkom i mentalnom smislu, podjednako. Zato je kuća subjekt domoljublja koji nas veže za zemlju u čijim je granicama osmišljena i sazdana. Svim ljudima kojima su rat ili druge neželjene sile oduzele kuću i pravo na dom, divljački je odsječen ljepši dio života i zadana bol koju trajno nose. Osjetio je to na vlastitoj koži u minulom ratu i Fabijan Lovrić koji je pod prijetnjom topova i razornih granata napustio rodnu kuću, zavičaj i državu, skrasivši se tamo gdje je sigurnost veća a opasnost manja. Njemu je Bilosnićeva univerzalna lirska kuća utoliko bliža i draža jer nudi duhovne ključeve svima koji u ovim teškim vremenima nemaju krov nad glavom. 230 OSVIT 1–4/2013. Poetika Tomislava Marijana Bilosnića utemeljena je na povijesnim, filozofskim, sociološkim i religijskim elementima tumačenja svijeta i postanka ljudskog društva. Po Lovrićevom razumijevanju njegovog literarnog creda cjelovito prezentiranog u zbirci Križni put, ključna obilježja te poetike jesu: duhovnost, svekolika patnja i muka, Isus Krist, Put križa, majčine suze, ljudskost i njezin antipod kao sraz dobra i zla u svakom vremenu. Put koji prolazi Isus od rođenja do uskrsnuća posut je ružama ljubavi i dobročinstva na jednoj, i trnjem zlobe, izdaje, osude i raspeća na drugoj strani. U tom grozomornom nesuglasju dobrote i zloće koju simbolizira Kristov Križni Put, pjesnik pronalazi poveznicu sa sličnim, približno okrutnim događajima iz naša bliže i dalje prošlosti. Križnim putem i danas hode mnogi ljudi diljem zemljine kugle koja se vrti istim krugom od radosnog rođenja pa sve do tužne smrti. Takav je krugohod svega što se rodi i nastane na licu zemlje i pod kapom neba. Poetika postanka u dijalektičkoj je sprezi sa dramatikom nestanka. Na individualnom planu svakodnevno, na globalnom, u milenijskim razmacima. Pored navedenih i nekih drugih novijih poema i zbirki poezije (Tigar, Molitve, Afrika, Ogledalo, Krilati kozorog), Fabijan Lovrić stavlja na uvid čitateljima i svoje ogledno-esejističke prikaze proznih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića. Tu je u prvom redu roman Ispovijed suvišnog čovjeka koji se bavi nekim biografskim elementima iz burne piščeve prošlosti. Kako je riječ o romanu s ključem koji razmatra osjetljive društvene teme, piščeve su namjere označene opasnim na jugoslavenskim prostorima sredinom osamdesetih godina, pa je djelo za neko vrijeme bilo isključeno iz javnosti. Graničari nade i krotitelji duha ocijenili su tada kako pisac izlazi iz dopuštenih okvira umjetničke i ljudske slobode, pa su knjigu stavili pod led koji se, na sreću, brzo otopio. Naime, neukrotivi Bilosnić nastavio je pisati po svome, tako da su iz njegove produktivne književne radionice i u narednim OGLEDI I PROSUDBE 231 godinama u svijet izlazile nove knjige. Među njima i zbirka emotivnih proza pod simboličkim naslovom Doručak koju Lovrić, u širem ogledu, naziva odisejom slobodarskog duha. U toj zbirci prozaiku zbilje što nas prati u posljednjim desetljećima nadopunjuje i oplemenjuje poetika života likova iz piščevog okružja i dalje od njega. Doručak je odredište i prigoda za razgovor o svemu pomalo i za razmjenu znanja i saznanja o ljudima, pojavama i događajima iz svakodnevnog života. Analitičkim čitanjem i promišljanjem Bilosnićevog poetskog i proznog stvaralaštva, Fabijan Lovrić nas uvodi u njegov svijet ispunjen povijesnom mistikom i mitologijom, te znamenitim i običnim ljudima iz prošlog i sadašnjeg vremena. U tome svijetu događanja se nižu onim redoslijedom i dinamikom kakvom ih je odredio Svevišnji Um, a realizirala priroda i njezini prateći akteri. U sagledavanju i samjeravanju Bilosnićevog ukupnog umjetničkog stvaralaštva, Lovrić se osvrće i na njegov slikarski i fotografski doprinos koji je sjajna vizualna nadopuna literature okrunjene u više od stotinu knjiga te više desetaka tisuća stranica radova objavljenih u listovima, časopisima, almanasima, zbornicima i antologijama u Hrvatskoj, bivšoj SFRJ i diljem Europe i svijeta. Svoje slike i fotografije ovaj zadarski meštar ljepote izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, na čemu mu mogu pozavidjeti i mnogi afirmirani slikari i fotografi. Neke od njih prezentirane su i u knjizi Vitez zlatnog runa koju vam preporučamo kao pitko i čitko štivo posvećeno svestranom umjetniku i, nadasve, dobrom čovjeku Tomislavu Marijanu Bilosniću. Knjiga u dodatku sadrži i važne bibliografske napomene sa kronologijom objavljivanja uvrštenih radova te kazalo imena koja se spominju u istaknutim prikazima i osvrtima. Ivo Mijo ANDRIĆ OTINE SLIKE I NAŠE PRILIKE JANKO BUČAR: Susreti s velikim Otom Reisingerom, Hrvatsko društvo karikaturista, Zagreb, 2012. Karikaturist Oto Reisinger pripada krugu najpoznatijih europskih crtača druge polovice dvadesetoga i početka dvadesetprvoga stoljeća. Njegovi crteži i karikature još od 1950. godine uveseljavaju ljude diljem bivše SFRJ i niza europskih zemalja (Austrija, Njemačka, Engleska, Švicarska, Nizozemska etc.) u kojima je desetljećima objavljivao svoje crtačke humorističke priloge. Radovi su mu prezentirani na brojnim samostalnim i skupnim izložbama kod nas i u svijetu te su pohranjeni u razne muzeje i zbirke umjetnina najvećih majstora crtača. U više zemalja (Hrvatska, Austrija, Nizozemska, Švicarska) objavljene su knjige Reisingerovih karikatura koje je likovna kritika visoko ocijenila a poklonici toplo primili. Sve naprijed pobrojano i mnogo toga što nije spomenuto, u punom profilu otkriva lik i veličinu djela našeg najpoznatijeg umjetnika karikature i vedrog crteža. O njegovom crtačkom stvaralaštvu najbolje govore likovi Pere, Štefeka i Klare koji su nas desetljećima uveseljavali na stranicama Vjesnika te legendarnog Grge čije smo životne dogodovštine pratili u Večernjem listu. Svima njima Reisinger je podario duh i žig vremena koje obilježava pojedine faze iz bogate hrvatske povijesti. Po tome ga OGLEDI I PROSUDBE 233 možemo svrstati u red najvažnijih pronositelja hrvatskog duha, kulture i umjetnosti općenito. Svi ljudi koji su bili u prilici pobliže upoznati Otu Reisingera znaju ga kao vedrog, veselog i nadasve šarmantnog gospodina, spremnog na šalu i u vrijeme kada drugima nije do smijeha niti do bilo čega drugoga. Baš tada je humor najbolji lijek protiv pošasti tjeskobe, depresije i dosadne tuge. Aforist i humorist Janko Bučar dugi niz godina je drugovao i prijateljevao s Otom Reisingerom. U tom vremenu pamtio je i bilježio duhovite opaske i druge bisere koji naš narod zove pošalicama, vicevima, anegdotama ili, malo grublje rečeno, zafrkancijama. Kada je svoju smiješnu teku ispunio s više stotina smiješnih zgoda i nezgoda izravno ili neizravno vezanih uz Ota, odlučio je od njih sačiniti i objaviti knjigu pod naslovom Susreti s velikim Otom Reisingerom. Da bi tu svoju odluku progurao pokraj opreznog Ota, namjerio mu je tu knjigu pokloniti za 83. rođendan. Pošto se poklonu, kao ni dobrom konju, ne gleda u zube, veliki ga je karikaturist prihvatio bez puno pitanja i knjiga je u jesen dvije tisuće i neke ugledala svijet. I, treba bez zadrške reći, obradovala sve one koji vole humor i štuju Ota i Janka kao njegove pronositelje k širokim narodnim masama. Ukoričene anegdote, opaske, vicevi i pošalice u svezi s Reisingerom, ilustrirane su karikaturama i crtežima poznatih hrvatskih karikaturista, čime je knjiga dobila na težini i probavljivosti. Pisane stvari u Hrvata, naime, imaju veću prođu ako su popraćene slikom ili pjevanjem. Valjda je to zato što smo mi odvajkada naviknuti na gledanje i slušanje onoga što nam drugi kažu i narede. Čitanje nam nikada nije prešlo u naviku, pa smo ga ostavljali onima koji su imali više slobodnog vremena za tu dosadnu pasiju. No, kad je u pitanju knjiga o Otu Reisingeru pisana perom uvijek nasmijanog Janka Bučara, gotovo sam uvjeren da će se ta 234 OSVIT 1–4/2013. navika početi mijenjati. Polako, ali sigurno, što bi kazali Nijemci, jer ovaj naš dvojac s puno smiješnih kormilara ne kani privezati svoj brod uz obalu već smišlja nove šale i smiješnice kojima će zabrinutim sunarodnjacima brisati dužničke bore s čela i vratiti izgubljeni osmijeh na podbuhla i sve bljeđa lica. A dok se u javnosti ne pročuju nove anegdote potekle iz pera i misli Janka i Ote, na račune čitatelja prepisujem neke iz knjige susreta. Najprije jednu iz novijeg vremena u kojoj se osamdesettrogodišnji Oto žali prijatelju Janku zbog jedne svoje neobjašnjive navade: - Ne znam što mi je u zadnje vrijeme. Čini mi se da sam i ja postao pedofil! - Zašto? - Pa često se zagledam u ove četrdesetogodišnjakinje! Za vrijeme šetnje ulicama Zagreba susretne Ota Reisingera jedan od starih znanaca te mu, nakon pozdrava, izreče primjedbu u svezi njegovog šešira: - Čuj, takvi šeširi su izašli iz mode! To se više ne nosi! - A ni takve glave se više ne nose – uzvrati mu spremno Oto. Kad je svojevremeno došao partijski nalog za pljenidbu VUSa zbog Reisingerove karikature Hruščov u brijačnici, Oto je bio pozvan na razgovor u javno tužiteljstvo. Nakon ne baš ugodnog razgovora vratio se u redakciju i, na upit kolega i kolegica o sudbini lista, razočarano je kazao: - VUS su spalili, a mene su samo zagrijali. Početkom sedamdesetih godina birala se najštedljivija javna osoba u Zagrebu. U uži izbor ušli su Oto Reisinger, meteorolog Milan Sijerković i pjevač Krunoslav Kićo Slabinac. Na kraju je, zna se, pobijedio Oto Reisinger. Kad je saznao rezultat, u redakciji Vjesnika, Oto ga je prokomentirao riječima: - Ne mogu biti svi prvi. OGLEDI I PROSUDBE 235 Pobjednički duh pratio je veseljaka Reisingera kroz sve godine njegovog burnog, plodnog i dugog života. Na mnogim smotrama i natječajima crtača i karikaturista u zemlji i svijetu osvajao je vrijedne nagrade svrstavajući se u red vrhunskih majstora toga umjetničkog zanata. Ali sve te nagrade su prolazne i potrošive, osim jedne kojom se meštar Oto ponosi od rane mladosti. A ta nagrada je: biti ZAGREBČANIN u punom smislu te riječi. I živjeti Zagreb dvadeset četiri sata dnevno. Oti Reisingeru je to pošlo za rukom i duhom i zato su njegovi crteži zrcalo Grada i zemlje u kojem se vidimo takvima kakvi jesmo. Nit previše lijepi niti puno ružni Ponekad veseli a počesto i tužni Kada nas napadne bolest depresija Koju je donijela svjetska recesija. A recesija će, kao i svaka ljudska pošast, jednoga dana proći. S depresijom će stvari ići mnogo teže, pošto ona dublje u našu svijest seže. Fabijan LOVRIĆ SONJA JURIĆ – DJECI MAJČINA SELA U MEĐUGORJU SONJA JURIĆ: Proljeće opet dolijeće (knjiga priča za djecu). Urednik: Miro Petrović, ilustracije: Anja Bartulović. Matica hrvatska Čitluk / Matica hrvatska Dubrovnik – Biblioteka Posebna izdanja, knjiga 62., Čitluk – Dubrovnik, 2012. Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Sonja Jurić (Zagreb, 1973.), ostvaruje svoj puni angažman u humanitarnim akcijama u kojima sudjeluje dugi niz godina, baveći se književnim radom čije umijeće daruje, ovoga puta, štićenicima Majčina sela u Međugorju, a gdje su udomljena djeca bez roditelja. Njihov odgoj i obrazovanje prepušteni su bez roditeljske ljubavi, ali skrbnici nastoje učiniti im dječji svijet što pristupačnijim potrebama društva, odrastanju kojim trebaju potvrditi zrelost i postati valjani čimbenici društvene zajednice. U tom i takvom poslanju, Sonja Jurić i ovu, između ranijih darovanih knjiga, daruje ovoj djeci i njihovim potrebama za što sretnije djetinjstvo. Zato sama autorica na početku knjige ispisuje: „Proljeća nisu samo godišnja doba već buđenja naših osjećaja, misli i uspomena. Proljeća su, također, naši novi pogledi na svijet. Zato ovu knjigu s radošću posvećujem štićenicima Majčinoga sela u Međugorju. Neka nas proljeća uvijek iznova obnavljaju!“ OGLEDI I PROSUDBE 237 Kao i u prirodi, proljeća se javljaju i u čovjeku, obnavljaju njegovu floru i faunu, obnavljaju procese čineći ga čvršćim, postojanijim, mentalno stabilnijim, protočnijim za nove ideje. Znamo kako je autorica i svoje ranije knjige darovala humanitarnim potrebama, veoma uspješno surađivala sve do realizacije određenoga programa, tako ne sumnjamo da će biti i ovoga puta. 1. Vezujući svoje priče za određene nadnevke, koji su joj se učinili bitnim za kalendarsku godinu, kao što je: početak proljeća, Međunarodni dan šale, Međunarodni dan ljudske solidarnosti, Svjetski dan djece, Svjetski dan učitelja, Svjetski dan ptica selica, Svjetski dan telekomunikacija, Svjetski dan nepušača, Svjetski dan UNICEF-a, Međunarodni dan tolerancije, prvi dan škole, Ivandan, Sv. Mihovil, dani berbe grožđa, Svjetski dan prijateljstva, Svjetski dan zaštite životinja, Svjetski dan smijeha, Međunarodni dan obitelji, Svjetski dan obrazovanja, Svjetski dan zaštite šuma, Svjetski dan autizma, završava basnom Usamljeni lav. Većinski navedene, kratke priče, vezane za određene nadnevke, ili tek nekoliko koje su izvan toga okvira, produbljuju vjeru u život, u bolje sutra, u ljudske vrijednosti koje treba strpljivo tražiti i strpljivo njegovati. Zato autorica gradi određeni zaplet: sreća – tuga – pronalazak rješenja, izlaz ili potpuna sreća. Na drukčiji način, ali suštinski isto, o konstrukciji autoričine priče za djecu, piše dr. sc. Iva Beljan: „Jednostavnost pripovjedne tehnike, primjerene dječjem recipijentu, nije, dakako, znak značenjske plošnosti. Upravo obrnuto. Kao i sve dobre priče za djecu (i dobre priče uopće), a osobito klasične poput Maloga princa, Ružnog pačeta i drugih, koje su nam obilježile djetinjstvo“… ( autoričine priče se bave) „vječnim ljudskim pitanjima: odnosom pojedin- 238 OSVIT 1–4/2013. ca i zajednice, problemom pripadnosti i samoodređenja, izborom između osobnoga shvaćanja etičnosti i kodeksa skupine, dakle pitanjima kojima se bave i „velike“ priče, od grčkih tragedija naovamo.“... (str. 72.). Jasno je, i vidljivo, kako autorica svjesno i znalački razvija priču u svim smjerovima ostvarujući određeni cilj, a taj cilj je postizanje spoznaja na osnovi iskustva, pogrješaka i uspješnih rješenja. Počesto je tematski početak: sklad, narušavanje sklada i ponovno uspostavljanje sklada, ili potvrda, uvid, iskustvo koje donosi spoznaju o lošem kako bi se cijenilo pozitivnije, kao nešto što treba ili ne treba činiti. U tom odnosu autorica je postigla sustavnu ravnotežu priče, njezinu protočnost, dinamiku, a jezičnom jednostavnošću i semantičkom tvorbom rečenice, približila je temu djeci, mlađim generacijama, kako bi se došlo do suvislosti odgoja i obrazovanja, poštivanja određenih vrijednosti i pravila koja poučavaju. 2. Knjiga Proljeće opet dolijeće je kompilacija slikarskog i pisanog, spoj dvije umjetnosti, umjetnosti boja i oblika i umjetnosti riječi i slikovnog jezika gdje bi trebalo opredmetiti riječi slikom ili obrnuto, sliku oplemeniti riječima. U tom obostranom oplemenjivanju sklad dvije individualnosti doprinosi uspješnosti konačnog efekta, lakšeg zapamćivanja ponuđenog kako bi se postigao cilj uspješnijeg prijenosa poruke. U ovoj knjizi autoricu Sonju Jurić prati slikarica Anja Bartulović. Vidljivo je kako slikarica nadopunjuje književnicu, ili obrnuto, a receptori vida, kao najveći primatelj izvanjskih informacija, daju izravnu mogućnost lakšeg uočavanja efekata poruke koji slijede. Slikarica se koristi smirenim koloritom, jednostavnim oblicima, bliskim djeci, ali i OGLEDI I PROSUDBE 239 s određenom ozbiljnošću koju zahtijeva tekst. Na svim crtežima je vidljivo i lice sjete, ali i raskoši kulise ili osmijeha, što postiže poseban efekt jer se radi, odnosno, knjiga je namijenjena pomoći djeci bez roditelja, kako je već rečeno. Na kraju, želimo i ovoj knjizi potpuni uspjeh kao i prethodnima, a plemenito prepoznavanje humanitarnih akcija neka pronađe nove, dobre ljude, koji žele i mogu pomoći, jer svačija je duša rođena i za proljeće. Ivan BAKOVIĆ SMISAO SE NALAZI NA KRAJU PUTA GRGO MIKULIĆ: Učitelj Pravde, Gral – Gral Široki, Široki Brijeg – Zagreb, 2013. Najpriličnija bi kvalifikacija ove knjige bila (ako uopće moramo kvalificirati), knjiga razmišljanja, ili knjiga promišljanja. Sastoji se iz dva dijela, prvi dio zauzima 91 stranicu a drugi 41. Iako je i ova podjela zbunjujuća. Naime „prvi“ dio knjige ima 29 numeriranih nenaslovljenih poglavlja, a „drugi“ dio je numeriran kao 30. poglavlje knjige i naslovljen je imenom „Fragmenti“. „Prvi“ dio Učitelja Pravde je uokviren dvama događajima. Pastir Natanael u potrazi za izgubljenom kozom (ovo je prva biblijska reminiscencija) susreće isposnika koji živi u pećini, a završava isposnikovom smrću i Natanaelovom odlukom nastaviti isposnikovu misiju. Između ta dva (s)krajnja/granična događaja skoro nikakvih drugih događaja u priči nema. Natanael privučen nekom nejasnom silom ostaje živjeti s isposnikom Sanheribom koji mu kroz razgovor i tekstove napisane na svitcima prenosi učenje Učitelja Pravde kojemu Sanherib bijaše učenikom. Sanherib je osamljenik, pustinjak, isposnik predan razmišljanju i sljedbenik Učiteljeva nauka. Potpuni pouzdanik u Providnost: „Beduin ustade i pođe nekoliko koraka, a onda zastade: Zašto i ti ne pođeš leći? Ne čekaš li nekoga? - Čekam! Ljubav! – reče Sanherib nakon poduže stanke. - Najavila ti je dolazak? OGLEDI I PROSUDBE 241 – reče mladić smiješeći se. - Zar si mi i ti najavio svoj dolazak, pa ipak sam te dočekao – odgovori Sanherib.“ (str. 25. – 26.) Sanherib zna da se pod kapom nebeskom sve svrhovito: „Neka te ne brine to što nisi našao kozu. Da ona ne zaluta, zar bi našao put do mene. A ja trebam tek one što zalutaše, jer teško je skrenuti cijelo stado s ustaljenog puta iako na njemu ne nalaze okrjepljenja. Tek oni što zalutaju pozvani su utirati nove putove.“ (str. 28.) Sanherib poučava Natanaela: „Smisao se nalazi na kraju puta. A tvoj put do smisla je, možda, biti pastir. A možda je biti pastir samo početak tvoga puta“ (str. 18.). Tako Natanael, pastir-tragač postade tragač za smislom i istinom. Vremenskih odrednica u knjizi ima vrlo malo „Živjeli su još tri godine zajedno tu u pustinji a onda Sanherib umrije.“ (str. 104.). Radnja se događa u pustinji. U kojoj pustinji? Koje tri godine? Kad pročitamo da se radnja odvija u pustinji u kojoj samuje isposnik pomislit ćemo, naravno, na davno prošla vremena. Pitam se samo što je veća pustinja ona prava prirodna ili ova koju mi živimo u tzv. civiliziranom svijetu. Nisu li razgovor i spoznaja o temama u knjizi potrebniji danas nego ikada. I tko kaže da danas ne postoje isposnici koji promišljaju svijet. I oni koji traže odgovore. A i teme o kojima se čita u knjizi su svevremene: o putu, o daru i darivanju, o grijehu, o dobru, o molitvi, o ljepoti, o sreći, o sumnji, o nadi, o poniznosti, o oholosti, o Ratnicima Duha, o milosrđu, o slobodi, o smutljivcima, o užitku, o smrti, o strastima, o spoznaji, o Božjem nauku, o vrlinama, o Istini, o pravednosti. Pored ovoga tu je i sedam poučnih priča (prispodoba): o mudrom siromahu i oholom kralju, o kralju koji traži najsretnijeg čovjeka u svome kraljevstvu, o ženi s bolesnim sinom, priča o dvojici slugu, o hrastu i travi, o pljačkašu i udovici i priča o bolesnom čovjeku i njegovoj savjesti. 242 OSVIT 1–4/2013. Srž nauka koji Sanherib naučava je ljubav: „Poučavao nas je trima ljubavima: ljubav prema Bogu, ljubav prema čovjeku i ljubav prema vrlini. (...) Ta, na kraju dana svatko će biti pitan samo koliko je ljubio i u ljubavi uzrodio.“ (str.22). Natanael je prvo prošao test šutnje i strpljenja, a zatim je slušajući Sanheribova izlaganja i čitajući svitke doživio preobrazbu te od učenika postao nasljednik Sanheribov. Ne sliči li ovaj užurbani pastir, koji je u bremenitoj potrazi za svojim blagom i imovinom, na današnjeg užurbanog čovjeka koji nema vremena za razmišljanje? Koji nema vremena ni za sebe ni za druge i koji ima više pitanja nego odgovora. Koji često nema vremena ni pravo pitanje postaviti. Koji luta po pustinji, ali ne nalazi ni mira ni smiraja. Natanael je imao sreću da se zaustavio. Autor u knjizi promišlja, kako je već rečeno, mnoge teme koje zaokupljaju čovjeka od postanka do danas. „Jeste li se ikada upitali: nije li možda grijeh tu kako bi nas poučio ćudoređu, nije li mržnja tu da nas uči ljubavi, robovanje nije li tu kako bi nas poučilo slobodi, nepravda da nas uči pravednosti, krivovjerje pravovjerju, idolopoklonstvo bogoljubnosti, očaj nadanju, nesreća da nas uči sreći, žalost kako bi nas poučila radosti, suze smijehu, pakao da nas uči blaženstvu, prolaznost vječnosti, smrt životu? Ne uče li nas padovi ustajanju, ne uči li nas gorčina slasti, patnja uživanju, tama svjetlosti?“ (str. 57.). Otkriva nam autor i neke jednostavne istine koje smo zaboravili: „Pogrješka našeg uzdignuća nije u tome što se želimo uzdignuti, nego u tome što se želimo uzdignuti iznad drugih. A nije cilj uzdignuti se iznad drugih, nego iznad sebe.“ (str. 40.). Ili: „Dobar se čovjek sjeća kada je pogriješio, a loš kad je učinio nešto dobro.“ (str. 65.). Nije li ovo svevremena istina. Već je rečeno da tekst ima reminiscencije na biblijske tekstove. Pored imena koja se sva mogu naći u biblijskim tekstovima: Natanael, Sanherib, Onias, Abadon, Manaem, Salamon, Jošija, OGLEDI I PROSUDBE 243 Sila, Jerihon, Jeruzalem, stil pisanja i poruke su suglasne s biblijskom tekstovima. Tim teža je bila zadaća pred autorom i teža je bila odluka objaviti ovakovu vrst teksta. I mislim da autor nije zamutio vodu. Jer: „bistra se voda uvijek čini plićom nego što jest – s mutnom je vodom obrnuto.“ (str. 86.). Drugi dio knjige naslovljen jednostavno Fragmenti gnomičan je, poslovičan i ponegdje aforističan. Sastavljen je od kratkih zapisa koji su „komotno“ mogli biti razrađeni kao i teme u prvom dijelu knjige. Ovo su pabirci sa margina koji nisu ništa manje vrijedni nego i drugi tekstovi u knjizi. Za ilustraciju navodim nekoliko fragmenata: 10. Dobar rezultat, čak ni u matematici, ne može opravdati loš postupak. 29. Bog je sveprisutan i ne isključuje nikoga, ali ima ljudi koji su isključili Boga. 30. Odgovornost bez slobode neusporedivo manje je loša od slobode bez odgovornosti. 378. Danas se ljudi suočavaju sa smrću i prije no što su naučili živjeti. 528. Oni koji nemaju što reći, obično dugo govore. 218. Rijetko kad čovjek zažali što je šutio. Ali često zažali što je govorio. Mak Dizdar je zapisao: Ova ruka kaže ti da staneš / i zamisliš se nad svojim rukama (ruka). Parafrazirajući Dizdara mogli bismo reći: Ova ti knjiga kaže da staneš i zamisliš se nad njom. Ova knjiga se ne čita odjednom nego u dijelovima i nad svakim dijelom ove knjige se može razmišljati i ponešto naučiti. Čak i ako se ne složite s iznesenim stavovima, barem će vas potaknuti na razmišljanje, a i to je uspjeh – osjećat ćete se kao Natanael na početku svoga traganja za odgovorima. 244 OSVIT 1–4/2013. Osvrnuo se autor i na svoju potrebu za pisanjem: „Kada sam tražio nekoga tko će me razumjeti, uzimao sam knjigu. Kada sam poželio nekome se povjeriti, uzimao sam olovku i prazan list papira.“ (92. fragment). Koliko mi je poznato ovaj tekst je davno napisan. Odležao je i ponovno pročitan. Njegov pojavak u formi knjige dokaz je da je prošao prvi test. Nije završio kao Gundulićev „porod od tmine“. Drugi test će biti čitatelji. Vjerujem da će i taj test uspješno proći. Ako vam se i ne svidi (vama koji budete čitali ovu knjigu) primijenite (pozovite se na) fragment 544.: „Ni za najlošijom pročitanom knjigom nitko nije zažalio, ali mnogi su i mnogo puta zažalili za nepročitanom knjigom.“ Momčilo SPASOJEVIĆ PJESME PROŽETE OPTIMIZMOM I VEDRINOM Priznajem da sam pjesnik Meni srce veli Piši što ti kažem, Ja mu otkucaje, U stihove slažem. Pola noći je prošlo. Nesanica. Čitam zbirku Sto i jedna pjesma (Odabrane pjesme, odabrali: Admiral Mahić, Stevan Tontić i Milo Jukić) Ante Stanića. I to me ne zamara. Čitam sa zanimanjem, do kraja. Čitanje poezije, kakva se danas piše, obično je zamorno i dosadno, ali ovaj put nije tako. Razmišljam i zašto. Vjerojatno, zato što ovaj izbor Stanićeve impresionističke poezije, predstavlja jednu istinsku cjelovitu životnu priču u stihovima, sasvim ljudsku. I bez obzira što se ne može kazati da se ovim stihovima nudi nešto posebno novo, oni nose pečat neobične i zanimljive sudbine svoga autora, koji nije bez pjesničkog dara. Životnost, iskrenost i promišljenost – glavna je njihova odlika. Stanić piše o svemu onome što je vidio od kada je prvi put progledao u svome rodnom selu u okolini Kreševa, priopćavajući to na svoj osobni način, obično izvlačeći iz svega pouke. A zašto piše – otkriva u pjesmi „Poeta“. Od djetinjstva želio je postati pjesnik, a dogodilo se to onoga trenutka kada je iz blata seoskog 246 OSVIT 1–4/2013. puta „oprezno i nježno“ podigao komadić žute istrošene olovke, slomljena srca i, obrisavši blato, na praznom listu papira napisao prvi stih („Olovka i srce“). A. Stanić je po zanimanju, učitelj-pedagog. Iako je rano promijenio zanimanje on nikada nije prestao „da krči put kako bi sunce i svjetlost prišli ljudskom ognjištu“. Ima i znatan broj pjesama koje se odnose na djetinjstvo i namijenjene su djeci. Sasvim je prirodno da su tadašnji pjesnici za djecu, ostavili dubok trag na njegovoj osjetljivoj duši. Jedan od njih će kazati: - Što ne možeš drukčije reći – pjesma zbori. Izgleda da je i Stanić rano shvatio da se ono što se ne vidi oko čovjeka i što se osjeća u sebi, vrlo lijepo može izraziti stihovima, te da je pjesma sredstvo da se to kaže na poseban način. Njegov pjesnički opus, inspiriran vlastitim doživljajima i sudbinom, kvantitativno je veoma bogat, i izraz je njegovog duhovnog stanja i raspoloženja koja prevladavaju u njegovoj psihi. U toj poeziji dominira životni i intelektualni optimizam. Jedna pregršt njegovih pjesama predstavlja visoku vrijednost našega vremena i trajni rezultat njegovog stvaralaštva. U izboru Sto i jedna pjesma, prezentirana je retrospektiva poetskog stvaralaštva od preko četrdeset godina, počevši od 1965. godine od pjesama koje je pisao kao vojnik. U borbi za životnu egzistenciju možda je (i jeste) bilo dužih zastoja u njegovom pisanju, ali ta tanka književna nit se nikada nije sasvim prekidala. Njegovo književno stvaralaštvo do punog izražaja došlo je u trenutku kada je, kao veoma odgovorna osoba, osigurao svoju egzistenciju i osposobio svoje potomke da se uspješno staraju za svoje životne ciljeve i sudbine. Radne navike koje je stekao u djelanju na gospodarskom planu, uspješno je preusmjerio na književno stvaralaštvo i kao voda iz izvora oko njegovog Kreševa, pokuljale su, jedna za drugom, njegove brojne knjige. Možda i previše brzo, nestrpljivo i ishitreno što se nesumnjivo odrazilo na njihovu kva- OGLEDI I PROSUDBE 247 litetu. Tome su doprinijeli i književni poslanici, koji su mu nekritički povlađivali, umjesto da ga upozore: - Zastani malo, uspori: nije uvijek važna knjiga pjesama. Cilj je dobar stih, ideja. Pjesmu, zbirku – valja brusiti i dotjerivati sve dokle se može izdržati. Ovo upozorenje bilo je nužno, tim prije, ako se ima u vidu da je Anto Stanić veoma nadaren, vrijedan i uporan književni poslenik, koji promišlja i izvodi zaključke iz onoga što promatra i o čemu piše. Tako bi njegova poezija dospjela na znatno veću razinu, nego što je ova na kojoj se sada nalazi. Kao da je i sam to osjećao, pa stihovima kaže: Stanite / satovi, / stanite. / Umoran sam, / život me / tjera da žurim. // Ja ne mogu poslova nedovršenih / svaki dan da mi ostaje. (Uzaludan vapaj). Ali, ako se ima u vidu da se čak ni osrednja poezija ne piše lako, kao što se to čini neupućenima, A. Stanić ima mnoštvo stihova i pjesama koji su iznad osrednjosti, pa čak i onih izvanrednih, kakve ne srećemo ni kod mnogih pjesnika na glasu. On piše ono, kako sam reče, „što mu srce kaže“, ali i promišlja o onome o čemu piše. Poezija mu predstavlja lirsku povijest jednog još neokončanog životnog treptaja i vrlo osobnog obilježenog osjećajnog stanja. Odlikuje se jednostavnošću i čistoćom izraza, privlačnom lakoćom i finim senzibilitetom s bogatim nijansama slika, koje nisu tu samo sebe radi. Da je Stanić već veoma rano imao lijepog dara za pisanje pokazuju i njegovi rodoljubivi stihovi, napisani početkom daleke 1965. godine dok je još bio mlad vojnik: Drzniče, ne! / Zemlja ima sinove. / Ne ćeš nevinih bataljone, / U stočne trpati vagone. / (Pjesma mladog vojnika) Njegov pjesnički izraz je često eliptičan, telegramski sažet, a njegova mudrost simbioza istočnjačke filozofije i domaće narodne tradicije. To naročito dolazi do izražaja u pjesmama „Smij se“ i „Poruka“. Suština prve je da će sve proći i ništa ne treba previše 248 OSVIT 1–4/2013. uzimati srcu, te da sve treba promatrati s vedre strane, jer brzo prolazi sve što je lijepo i dragocjeno (smijeh je lijek). Druga spomenuta pjesma, počinje stihovima kojih se ne bi postidjeli ni istočnjački mudraci: Čitaj / To je temelj / Mudrosti. / Razmišljaj / To je izvor / Snage. / Radi / To je cijena / Uspjeha. Svojim poezijom Stanić nastoji popratiti sve bitno u društvu u kome živi, a motivi mu variraju u širokom dijapazonu, počevši od osobnih osjećanja preko religije, odnosa među ljudima, prirode, ljubavi, rada, nasilja, rudarstva i bistrih voda Kreševa, Bosne i njezine prošlosti, novca i uspjeha, knjiga, zavičaja, sreće, starosti i smrti, porodice, ekologije, pa do rata. U ovom izboru nalazi se i pjesma „Stvarna bajka“, koja je svojevrstan pandan njegovom romanu Istinita bajka. I u jednom i drugom književnom djelu, autor tvrdi da je ostvario sve svoje životne snove. Istina, u romanu govori na koji način ih je ostvario, a u pjesmi kaže da mu se to jednostavno dogodilo, ali uz duboko poštovanje i pomoć Boga! Neke njegove pjesme su prava himna o skladnom i uspješnom obiteljskom životu. Među najljepšima, u ovome izboru, je veoma suptilna pjesma naslova „Moje breze“: Bijele ljepotice – / Dok im se divim / Duboko dišu / Gledaju nebo / Sanjaju kišu / ... U ljetne dane / Zadrhti stablo / Prospe se miris / Poneki listić / Ne zemlju pa’ne. Kroz ove stihove pjesnik je ostvario vrlo prisan odnos sa nježnim brezama sa platoa Gajice – obiteljskog imanja Stanića. U pjesmi „Sreća“, mudro zbori: Uživaj u malim stvarima / Velike prepusti drugima, a u pjesmi „Vrati se“, s podnaslovom iz zagrljaja droge, kao izvanredne bismo izdvojili stihove: Bacam ti slamku / Uhvati je i plivaj / Prema obali. Pjesma „Povijesni tren“ je također jedna od onih vrlo uspješnih, gotovo antologijskih pjesama, na čiju umjetničku vrijednost OGLEDI I PROSUDBE 249 treba posebno skrenuti pozornost: Mjesec studeni / Gospodnja 2004. / Pada gusti mrak / U duši hladno / Sipi jesenja kiša / Soba je sve tiša / Kamin gori / Plamen treperi / Vijesti pristižu / S vremena trake / Radnici štrajkaju / Hoće veće plaće / Oporba traži / Žužulovu smjenu / Dok Bin Laden / Bježi u planine / ...Poeta Dragan / Ulazi u stotu / Dok mu u ruci / Svijetli lirska luča. Stanić je vrlo često u tokovima tradicionalne porodične lirske intime, koju iskazuje u maniri ispovjednih trenutaka i riječi upućenih svojima najbližim. Ponekad je to, moglo bi se kazati, i njegova središnja tema. I kako piše, jedan od prvih njegovih izvora životne mudrosti, bile su riječi njegovog djeda Nike, koji ga je savjetovao da bude čovjek i tamo gdje nema ljudi i da sije ljubav kako bi je žeo, a sjeća se i njegovih riječi: Što više pravde / više je mira... Tko dobro čini / Sebi ga čini. / ...Bogat je onaj / Tko je zadovoljan (Savjeti moga djeda). U ovoj pjesmi je veoma vješto ukomponirana narodna mudrost, koja uči i upozorava na stalnu budnost i oprez u životu. Jedna od temeljnih Stanićevih obiteljskih pjesama je „Čuvajte mi krčevinu“, tj. djedovinu, u kojoj je dana živa slika iskonske vezanosti čovjeka za zemlju i svoje podrijetlo. Zanimljivo je da je pjesnikov djed bio solunac, tj. vojnik sila Antante i borio se protiv sila osovine u Prvom svjetskom ratu. U ratu je izgubio nogu, te je kao takav, za ratne zasluge i kompenzaciju za nogu, dobio državno zemljište koje je s jednom nogom iskrčio i krvlju natopio, pa je potom postalo, plodna njiva, zvana Krčevina, koju je, kao dragocjenost, potomcima ostavio u amanet. Otac pjesnika savjetuje da nauči više davati, nego što prima. Dakle, riječ je o poeziji s visokomoralnim poukama i porukama. To potvrđuje i pjesma „Priznajem da sam pjesnik“ u kojoj kaže da je on „vrata srca“ zatvorio svakoj mržnji. Kao odgovoran roditelj, pjesnik je našao potrebnim da, kroz poeziju, i on uputi savjete svojim sinovima: Visine su opasne. 250 OSVIT 1–4/2013. / Svaki let može biti / Ikarov kobni pad. (Sinu Goranu). U pjesmi „Sinu Svjetlanu“, čije je nastajanje trajalo gotovo dvije godine, konstatira da je: Shvatio je da u medu / Ima i skrivene žuči . U pjesmi namijenjenoj najstarijem sinu „Sinu Zvjezdanu“, kazuje da se samo voljom postaje bolji. Poeziju A. Stanić prvenstveno odlikuju svježina, neizvještačenost i prirodnost, te refleksivnost i deskripcija. Njegova jednostavnost ima uvijek svoj bogati kontekst, koji se odlikuje optimizmom i vjerom u rad i napredak. Još jedna od izvanrednih deskriptivnih pjesama je i pjesma „Svitanje“ u kojoj u zoru: Drveće koje još spava, / nježno miluje / rumena svjetlost... / a.../ Tihi povjetarac budi / Život. U pjesmi „Novac i sreća“ posebno pozornost čitatelja plijene stihovi: Novcem možeš / kupiti udoban / krevet / ali ne i miran san. / Novcem otvaraš sva vrata, / ali ne i srca. Anto Stanić svojim pjesmama, koje se odlikuju iskrenom dubinom i snagom osjećaja, slikovitošću poetskog izraza, krjepkim i zvonkim stihovima i bučnom rječitošću, zna biti i nov i neočekivan, ali istovremeno se i znalački oslanjati na snažnu narodnu tradiciju i folklorni izraz. On je pjesnik iskričavog i pronicljivog duha, izvanrednih sposobnosti za sintezu i sugestivnu interpretaciju. U izrazu je naklonjen aforističnosti, poslovicama, eliptičnosti i jezgrovitosti. Njegove pjesme su pjesme punog i sadržajnog života i ljudske iskrenosti te tolstojevskog shvaćanja da se smrt može pobijediti samo „ljubavlju i dobrotom“ i tako ostati živ. Igor ŽIC DUGO PUTOVANJE U NOĆ Poučna priča za mladež o Nobelovoj nagradi Ive Andrića NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Agonija jedne iluzije, dramski ogled o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića, Tkanica, Zagreb 2013. S velikim zadovoljstvom pročitao sam – i objavio u Književnoj Rijeci (br. 1/2013.) Agoniju jedne iluzije Nikole Šimića Tonina! Taj (pseudo) dramski tekst o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića otvara jedno od ključnih pitanja na ovim prostorima – pitanje identiteta – i to radi vrlo uvjerljivo, niti jednog trenutka ne gubeći se u banalnosti krvi i tla (Blut und Boden), već spretno održavajući napetost suprotstavljenim argumentima do samog kraja. Pitanje Andrića, pitanje je i Bosne, i Jugoslavije, a takve stvari teško je raspetljati bez Miroslava Krleže i Josipa Broza, jer sve što se događalo na ovim prostorima dio je zamršenog plesa na glazbu vremena ova tri (anti)junaka koji i pustu pozornicu mogu učiniti prostorom antičke drame. Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. U lipnju 1907. pao je četvrti razred gimnazije (danas bi to bio osmi osnovne škole!), no završio ga je iduće 1908. godine. Potom je otišao u Kadetsku školu u Pečuhu, gdje završava tri razreda i potom odlazi na Ludoviceum, mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Tu završava tri semestra i – biva otpušten. Zbiva se nešto prilično neobično. Tijekom balkanskih ratova, otpušteni pitomac elitne vojne akademije, vrlo zaobilazno, preko Pariza, Marseille- 252 OSVIT 1–4/2013. sa i Soluna, dolazi, početkom lipnja 1913., u Skopje. Sam Krleža zapisao je kakav je impresivan utisak ostavio na srpskog generala Vasića. „...promatrao me kanibalski: evo jedne austrijske špijunčine!“ (Lasić, S.: Krleža, Kronologija života i rada, Zagreb, 1982., str. 105). Ipak, braća Srbi ga nisu strijeljali – što bi bilo jedino logično rješenje bizarne situacije, već ga nastoje iskoristiti za sebe. Prilikom prelaska u Zemun, uhićen je, na temelju austrijske tjeralice, ali i kao vrlo sumnjiva osoba i potom – pušten! Dijelom nam posljedice mogu objasniti što je i za koga radio Krleža u tim turbulentnim danima uoči Prvog svjetskog rata. Krleža se tijekom rane jeseni 1913. godine javlja u Zagrebu Milanu Marjanoviću, čovjeku velikog srpskog povjerenja, kojem su dali novac da pokrene, u Rijeci, Književne novosti, navodno književni časopis koji je trebao politički pripremati nastanak Kraljevine Jugoslavije. Književne novosti izdavao je lički Srbin Gjuro Trbojević, čija je knjižara bila u sklopu pravoslavne crkve svetog Nikole, pedesetak metara od riječkog Gradskog tornja. Početkom 1914. izašlo je ukupno 26 brojeva tog časopisa, trojanskog konja velikosrpstva. Odmah na prvi Krležin objavljeni tekst uopće – Legendu u Književnim novostima br. 1 – Srpstvo je donijelo pohvalnu kritiku iz pera Milana Savića, a vrlo utjecajne i tiražne, katoličke Riječke novine, anonimni napad! Književne novosti poznate su i po militantnoj (pseudo)anketi u kojoj su Srbi iz Bosne, Srbi iz Hrvatske i Srbi iz Slovenije bili za to da se u budućoj Kraljevini Jugoslaviji uvede srpski jezik kao službeni - uz latinično pismo. A upravo je pitanje jezika ona ključna točka spajanja, preklapanja i razdvajanja na ovim prostorima, što je eskaliralo u Andrićevom slučaju! Ivo Andrić rodio se u Travniku 9. listopada 1892. godine. Službeno je bio sin – iako o tome ima dosta dvojbi! – Antuna Andrića i Katarine Pejić. Osnovnu školu polazio je u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Već u gimnaziji postaje predsjednikom srp- OGLEDI I PROSUDBE 253 sko-hrvatske Nacionalističke omladine, što je skrenulo pozornost policije na njegovo djelovanje. Studirao je slavenske književnosti i povijest u Zagrebu (1912. – 1913.), te u Beču i Krakovu (1913. – 1914.). Prvi svjetski rat zatekao ga je u Splitu na liječenju i tu je, kao sumnjivi element 1914. bio zatvoren. U prevažnoj Wiesnerovoj Hrvatskoj mladoj lirici (Zagreb, 1914.) bio je nazočan, sa šest pjesama, uz: Vladimira Čerinu, Vilka Gabarića, Frana Galovića, Karla Häuslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Nikolu Polića, Augustina Ujevića, Milana Vrbanića i Ljubu Wiesnera (nema Miroslava Krleže koji je zakasnio!). No, početak Prvog svjetskog rata sve je zakomplicirao i kultura je, kao i uvijek, ustuknula pred oružjem. Ivo Andrić godinu dana proveo je, kao jugoslavenski nacionalist, u zatvorima Šibenika i Maribora. Godine 1916. interniran je u Ovčarevo kraj Travnika, a potom, do lipnja 1917. u Zenicu. Od studenog 1917. do listopada 1919. djelovao je u Zagrebu, agitirajući za Jugoslaviju. U sklopu toga pokrenuo je i uređivao časopis Književni jug. Dogovori Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara (mlađi brat već vrlo poznatog Milutina Cihlara Nehajeva) iz 1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine. Tom je pogodovala smrt cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine, te oslobađanje najrazličitijih ideja u iščekivanju propasti vrlo kompozitne, pa stoga i lomne Austro-Ugarske. Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Nositelj ideje bio je Antun Barac, projekt je financirao Antun Tomašić, dok je Cihlar bio aktivan suradnik. Tijekom ljeta 1918. Vatroslav Cihlar družio se s Ivom Andrićem u Crikvenici, gdje se ovaj liječio. Istovremeno, cijela obala bila je puna Čeha koji su dogovarali akcije za rušenje Austrougarske i uspostavu neovisne Čehoslovačke. To je bitno utjecalo na obojicu, no na različite načine. Andrić stiže objaviti u Zagrebu, 254 OSVIT 1–4/2013. na hrvatskom, Ex ponto (1918.) i Nemire (1920.). Već 1. prosinca 1918. godine nastala je Kraljevina SHS, vrlo zlokobna tvorevina. Prve žrtve pale su u Zagrebu već 5. prosinca, kad je ubijeno trinaest Hrvata na glavnom trgu, a zabranjen list Hrvat. Kao komunistička reakcija početkom siječnja 1919. godine pokrenut je časopis Plamen. Formalni vlasnik bio je Vatroslav Cihlar, nakladnik mu je Nakladni zavod Jug, a nositelji časopisa bili su August Cesarec i Miroslav Krleža. U Rijeci je od 12. rujna 1919. do 5. siječnja 1921. godine talijanski pjesnik i avanturist Gabriele D’Annunzio uspostavio prvu totalitarnu (fašističku) državu XX. stoljeća. Zanimljivo je da je Riječka (fašistička) država prva u svijetu priznala Lenjinovo komunističko carstvo! Tijekom 1920. godine Krleža intenzivno sudjeluje u radu komunističke partije, te drži govore na skupovima u Zagrebu, Karlovcu, Delnicama, Fužinama, Kraljevici, Crikvenici, Senju... Govorio je i protiv D’Annunzija u Rijeci. U rujnu 1920. iz Rusije se vratio Josip Broz, što je u tom trenutku bilo posve nebitno, no s vremenom će se pokazati važnost događaja. „Sjećam se dobro da se među radnicima u Zagrebu pričalo u to vrijeme – veli Miroslav Krleža – da je u Zagrebu stigao iz Rusije jedan radnik po imenu Broz, s astrahanskom šubarom na kojoj se još vide ostaci od petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.“ (Dedijer, S.: Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, I, Rijeka, 1980., str. 87.). Sve to naporno ljevičarenje Andrić je gledao vrlo sumnjičavo, te ne iznenađuje da je već u rujnu 1919. imenovan sekretarom u Ministarstvu vjera i da je prešao u Beograd. U prijestolnici kaotične Kraljevine vrlo brzo prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova. Diplomatsku karijeru započeo je kao pisar u poslanstvu u Vatikanu 1920. godine. U listopadu 1921. postao je vicekonzul Generalnog konzulata u Bukureštu, potom u Grazu. U Grazu je slušao predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije i OGLEDI I PROSUDBE 255 1924. obranio doktorat (naravno na njemačkom) Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine (objavljen u prijevodu tek 1982., dakle sedam godina poslije njegove smrti!). Od listopada 1922. do ožujka 1923. u Rusiji je bio Krleži i Cihlaru vrlo blizak August Cesarec. Sam Krleža kreće prema krvavom komunističkom carstvu u jesen 1924. godine i to pravcem Beč – Drezden – Berlin – Riga. U Rusiji je bio od siječnja do svibnja 1925. godine. Tamo se upoznao s Irinom Kunjinom, kasnije udanom Aleksander, koja je odigrala presudnu ulogu u životima svih naših junaka. Neke od njegovih tekstova iz Puta u Rusiju objavljuje u Hrvatu Vatroslav Cihlar. Ivo Andrić, polako se udaljavajući od sve brojnijih unutarnjih problema Kraljevine SHS, objavljuje na srpskom Pripovetke, te radi 1926. u Generalnom konzulatu u Parizu, a 1928. je sekretar poslanstva u Madridu. U isto vrijeme situacija u Kraljevini postajala je sve gora. Sve se zakompliciralo 20. lipnja 1926. i to u staroj, sirotinjskoj, beogradskoj Narodnoj skupštini. Vatroslav Cihlar slikovito je opisao tu pitoresknu zgradu u svojih Deset pisama iz Beograda, objavljenih u Hrvatu u ožujku 1925. godine. „Narodna skupština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad služila za štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne strojeve. Na ulazu u skupštinu stoje žandari, koji u ostalom čuvaju red po svim hodnicima, pa je tako i u tom pogledu beogradska skupština parlamentarni unikum. Po cijelom svijetu vlada pravilo, da policija nema nikakvog posla u parlamentu. Za to postoje parlamentarne straže koje stoje pod vlašću predsjednika parlamenta. Stupanje policije na parlamentarno tlo smatralo se uvijek kao povrjedu parlamentarizma, no o takvim sitnicama ne vode u Beogradu računa. To je, uostalom, mnogo nevinija stvar od interniranja parlamentaraca. Ne samo to, već i svu administrativnu vlast nad parlamentom obavlja policija. U parlamentu se nalazi 256 OSVIT 1–4/2013. čak i poseban policijski komesarijat, koji po pisanju beogradske štampe, obavlja svoju službu na opće zadovoljstvo.“ Nakon niza prijetnji i više ili manje otvorenih obračuna, te članaka u novinama koji su pozivali na ubojstvo i Stjepana Radića i Svetozara Pribičevića, čija se velikosrpska politika počela mijenjati, došlo je 20. lipnja 1928. do atentata na hrvatske zastupnike. Radikal Puniša Račić izvukao je usred sjednice pištolj i prvim metkom pogodio dr. Pernara iznad srca. Na Račića je skočio dr. Đuro Basariček, no ovaj ga je pogodio u slabine. Shvativši Račićeve namjere, ispred Stjepana Radića dotrčao je Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. Račić ga je pogodio u ruku i potom je pogodio hladnokrvno Radića u trbuh. Tada se Pavle Radić bacio na Račića, a ovaj je dobacio: Tebe sam i tražio! i pogodio ga u blizini srca. Smatralo se da će šestim metkom Račić ubiti i Pribičevića, koji je sjedio uz Stjepana Radića, no on je samo izašao iz dvorane kroz ministarsku sobu. Istog dana u Zagrebu je došlo do velikih demonstracija i sukoba s redarstvom, pa su i ubijena tri mladića, ranjeno je šezdesetak, a uhapšeno stotinu i dvadeset osoba. Veliki sprovod Pavla Radića i Stjepana Basaričeka održan je 23. lipnja 1928. Povorka je krenula od Hrvatskog seljačkog doma na Zrinjevcu, između više od 100.000 ljudi, sve do Mirogoja. Stjepan Radić, pak, umro je 8. kolovoza u 20.55. Sprovod je organiziran u nedjelju 12. kolovoza 1928., s povorkom još većom no kod sprovoda Pavla Radića i Đure Basaričeka, tako da je bilo čak 1450 vijenaca. Kako je došlo do revolucionarne atmosfere u Hrvatskoj, srpski političari su počeli prijetiti amputacijom Hrvatske, odnosno otvorenom uspostavom Velike Srbije, čije zapadne granice su bile različito iscrtavane. Vatroslav Cihlar napisao je brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme razgra- OGLEDI I PROSUDBE 257 bljena su tri izdanja, s istim tekstom, no nanovo slaganim. Cihlar završava u zatvoru, te je potom morao u emigraciju prvo u Austriju, potom u Njemačku, te Švicarsku. U Njemačkoj i Švicarskoj se, u više navrata, družio s nobelovcem Thomasom Mannom, koji je nagradu dobio 1929. godine. Zbog sramotnog odnosa prema ubojstvu Stjepana Radića, Vatroslav i njegov brat Milutin Cihlar Nehajev (predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1926. do iznenadne smrti 1931.) prekinuli su sve odnose s Miroslavom Krležom. Nakon što je kralj Aleksandar uveo Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Andrić je otišao prvo u Bruxelles, a potom u Ženevu, gdje je bio sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije. Josip Broz bio je uhićen u kolovozu 1928. – kao žrtva istraga vezanih uz atentat na Radića – no postao je Tito tek 1934. godine, nakon što je izašao iz zatvora u Ogulinu u kojem je izdržavao kaznu zbog tzv. Bombaškog procesa. Odlazi u Beč, gdje je bilo sjedište Centralnog komiteta komunističke partije. Od 1932. godine sekretar CK bio je Milan Gorkić, pravim imenom Josip Čižinski, inače ruskog podrijetla i oženjen Ruskinjom. Tijekom višetjednog boravka u Beču Tito je kooptiran za člana Politbiroa Centralnog komiteta. To mu je uspjelo zbog izravnog zalaganja sirote zagrebačke bogatašice, Ruskinje Irine Aleksander. Ona je tih godina bila lokalna šefica Kominterne i voditeljica crvenog salona. Jedna svjetska dama, koja je znala puno važnih i manje važnih političara i umjetnika, ležerno je, u svom salonu u Đorđićevoj 7, okupljala svakodnevno(!) poštenu lijevu inteligenciju od Miroslava Krleže, do slikara grupe Zemlja – Hegedušića, Postružnika, Tabakovića, Svečnjaka... a pripuštala je ponekad i reakcionare kao što je bio dirigent Lovro pl. Matačić. Suprug Božidar Aleksander bio je jedan od najbogatijih industrijalaca u Zagrebu, odvjetnik blizak HSS-u, koji je tolerirao koješta svojoj ekstravagantnoj supruzi. 258 OSVIT 1–4/2013. „U proljeće 1934. Tito je ilegalno dolazio u Zagreb i nastojao je da pomiri fronte u književnom sukobu, koji se ponovno rasplamsao pojavom časopisa Danas... Iz njegovog izvještaja što ga je napisao početkom kolovoza 1934. naslućuje se sve nezadovoljstvo rukovodstva tom književnom svađom. Prihvaćajući se uloge da izgladi ove sporove među književnicima, Tito je najprije otišao kod Durmana, urednika časopisa Književnik... Posle toga Tito je posjetio Miroslava Krležu koji mu je opširno izneo istorijat kako je došlo do tih međusobnih napadaja.“ (Lasić, S: Krleža, kronologija života i rada, Zagreb, 1982., str. 248. – 249.). Krajem 1936. godine u Beču je formiran Polit-biro KPJ u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar), Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937. Tito je došao do Krleže u Zagrebu. „Govorili smo do u kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“(!!!) (Krleža, M.: Titov povratak 1937., Borba, 25. 5. 1953., str. 5.). Osim s Titom Krleža je bio u intenzivnom, ali vrlo zamršenom odnosu s Irinom Aleksander. U svom najboljem romanu Na rubu pameti tiskanom 1938., vrlo otvoreno piše o svom ljubavničkom odnosu s Jadvigom Jesenskom. S druge strane, ona je, preko Kominterne, u Moskvi intervenirala za Josipa Broza, gurajući ga i dalje kao svog partijskog favorita. Njezin plan bio je olakšan Staljinovim hapšenjem i strijeljanjem Milana Gorkića kao njemačkog špijuna! Napokon je Tito, u siječnju 1939., došao na čelo Komunističke partije Jugoslavije, o čemu postoji desetak istinitih priča! Ivo Andrić, pak, svojom obrazovanošću i spretnošću u komunikaciji ubrzano se uspinjao trulim, drvenim stubištem kraljevske administracije. Godine 1937. postao je pomoćnik ministra u OGLEDI I PROSUDBE 259 Ministarstvu vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939. izvanredni opunomoćeni ministar u Berlinu, gdje ostaje sve do 6. travnja 1941., odnosno njemačkog bombardiranja Beograda i kratkotrajnog rata u kojem se raspala Jugoslavija. Bilo je to samo dno Andrićevog vrlo upitnog, birokratskog, političkog angažiranja! Uoči rata Vatroslav Cihlar, koji se vratio iz emigracije tiskao je u Zagrebu, poluilegalno, prevažnu knjigu Hermana Rauschninga Razgovori s Hitlerom, najbolje anti-nacističko djelo, do tada već prodano u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta. Za tu knjigu napisao je Nekoliko napomena o piscu i knjizi. Tijekom Drugog svjetskog rata i Andrić, i Krleža sjede i pišu, izbjegavajući izabrati stranu u sukobu u kojem se morala izabrati strana. Vatroslav Cihlar bio je bolestan u Zagrebu, Irina Aleksander, zdrava i bogata u Sjedinjenim Državama, između Washingtona i Floride, a Josip Broz Tito uspinjao se kroz vrtlog građanskog rata koji je bjesnio na tlu Nezavisne Države Hrvatske. U Srbiji nije postojao nikakav otpor, tek je, na Nedićev način, riješeno židovsko pitanje. Za razliku od Andrića i Krleže koji su drugi svjetski rat proveli u beskrajnom iščekivanju odlučnih koraka policajaca koji se približavaju vratima i zastrašujućeg zvuka zvonca, ostarjeli Vladimir Nazor (blizak i s Ivanom Goranom Kovačićem i s Krležom), otišao je u partizane. Taj veliki ljubitelj dinastije Karađorđevića, koja mu je omogućila tiskanje bezbrojnih čitanki (što je i onda bilo lukrativno), iznenada je odlučio, usred partizanskog rata – u kojem su većinu boraca do kraja 1944. godine činili Hrvati! – zauzeti neočekivano angažiran stav. O tome saznajemo iz izvješća od 27. rujna 1943. Prvoslava Vasiljevića Milovanu Đilasu. „Nazor: Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predstavnik hrvatske države ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske 260 OSVIT 1–4/2013. čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji Hrvatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovde na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se to ništa ne tiče...“ (Dedijer, V.: Prilozi za biografiju J. B. Tita, II, Rijeka,1981., str. 842. – 843.). Od ljeta 1943. pa do oslobođenja Beograda krajem 1944., Fitzroy MacLean (za mlađe čitatelje – prvi predložak za lik Jamesa Bonda!) bio je engleski izaslanik pri partizanskom stožeru i često je razgovarao s Titom na njemačkom i ruskom! O tom je napisao sjajnu autobiografsku knjigu Eastern Approaches (recimo Približavanja Istoku) koja je bila velika svjetska uspješnica 1949. godine, nakon sukoba Staljina s Titom. U Zagrebu je 1964. godine otisnut izvadak iz te knjige pod naslovom Rat na Balkanu. U njemu ima puno zanimljivih zgoda, no možda je najupečatljiviji sam kraj, oslobođenje Beograda. „Što se tiče četnika, mnogi su se koristili amnestijom i pridružili se partizanima. Drugi su se pridružili pristalicama Nedića i Ljotića i, kao i oni, povlačili se na sjever zajedno s Nijemcima. Sam Mihailović, s malom jedinicom pouzdanih sljedbenika, povukao se u šume Bosne, u ona ista područja gdje su se partizani borili protiv Nijemaca. Po beogradskim salonima širili su se glasovi da će na proljeće, kad se šume zazelene i proljepša se vrijeme, doći do četničkog ustanka u čitavoj Srbiji. Ali za sada nije bilo nikakvih znakova za tako što i partizani su radili na učvršćivanju svog već nadmoćnog položaja, koristeći se svim raspoloživim sredstvima... U međuvremenu, Tito se preselio u Beli dvor, bivšu rezidenciju princa Pavla, na periferiji grada, i tamo sam, skoro svakodnevno, odlazio na razgovor s njim... Tito, sa svojom prirodnom sklonošću za lijepe stvari u životu, uskoro se priviknuo na novu okolinu, kao da je cijeli svoj vijek proveo u dvorcu. Ali, usred svega ovoga, moram primijetiti, prema nama, koji smo ga pozna- OGLEDI I PROSUDBE 261 vali, ostao je podjednako prijateljski raspoložen i jednostavan u ponašanju kao i prije. (...) Bio sam sretan što odlazim. Sretan što odlazim dok su odnosi još uvijek srdačni, dok prijateljstvo, iskovano tijekom rata, ne pomute ljubomora i nesporazumi koji su posljedica dvije suprotstavljene ideologije.“ Dok se Tito polako prilagođavao na neograničenu vlast, Andrić je krenuo s publiciranjem ključnih djela: Gospođica (Sarajevo, 1945.), Na Drini ćuprija (Beograd, 1945.), Travnička hronika, Konsulska vremena (Beograd, 1945.). No prvi najveći jugoslavenski pisac bio je Vladimir Nazor, koji je na sreću i Andrića i Krleže, umro već 1949. kao predsjednik Prezidijuma Sabora NR Hrvatske. Vladimir Dedijer donio je jedan ključni podatak samo kao bilješku u svojoj hagiografiji Josip Broz Tito – Prilozi za biografiju (Beograd, 1953.): „Titov portret koji je radio Moša Pijade (1930.) bio je nestao i uprkos svim naporima nije se mogao nigde pronaći. Tek u leto 1952. godine Zagrepčanin Božo Aleksander, činovnik Ujedinjenih nacija, obavestio je Mošu Pijade da je portret pronađen. Njega je advokat Bora Prodanović 1934. godine poklonio Irini Aleksander, supruzi Bože Aleksandera. Aleksanderovi su ga prilikom odlaska iz Jugoslavije ostavili u Zagrebu. Za vreme okupacije bio mu se zameo svaki trag. Sada se nalazi u Beogradu.“ (Dedijer, V.: Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, Rijeka, 1980., str. 234.). Riječ je o ulju na platnu dimenzija 32x27 cm, koji je naslikao Moša Pijade dok su on i Tito izdržavali zatvorsku kaznu u Lepoglavi. To je prvi portret J. B. Tita uopće. Sama Irina Aleksander komentirala je taj portret u Ženevi 15. siječnja 1999. godine redatelju Željku Senečiću. „Irina: Pa mi smo Titov, Titov portret, Moše Pijade visio kod nas i svi su tvrdili da je to nitko, a ja sam tvrdila da je to netko veoma važan. I ja nisam znala kako. Ja sam mu slala pakete. I on mi se zahvalio na Mirovnoj konferenciji (u Parizu, op. aut.) u našoj amabasadi smo bili na 262 OSVIT 1–4/2013. primanju, i tko je to bio od starih naših zagrebačkih revolucionara koga još studentom sam znala, koji je stajal u grupi oko Tita. I on kaže: Tito, jel ti poznaš Božidara i Irinu Aleksander? On kaže: Iročku? Pitajte nju da li ona mene zna? Pitajte nju da li ona mene zna. Da li zna da sam ja bio jedan od onih koji je primao njezin paket i njezin pulover do danas čuvam. Ja sam znala da na... Što im mogu slati? Tople stvari i nešto za jelo. To njega i Moše Pijade smo stalno pomagali da ih nismo znali. I Moše kad je došao u Pariz, došao nam u posjetu zahvaliti se. Senečić: A tko Vas je, tko Vas je nagovorio da im šaljete pakete? Irina: Kad smo znali tko je, tko je uhapšen. Mi smo pratili to... Mi smo znali tko je Tito... On je bio velika ličnost u izgnanju, ali ne u Rusiji. A ja sam imala pristup u Kominternu da dobijem Jutarnji list ili Večernji i Obzor...“ (Aleksander, I.: Samo činjenice, molim!, Zagreb, 2007., str. 297.). Irina Aleksander, ključna osoba niza balkanskih (i svjetskih!) intriga, umrla je tek 13. prosinca 2002. u Ženevi. U poslijeratnoj podjeli karata Vatroslav Cihlar, ostao je posve na margini, djelujući kao sjajan esejist i povjesničar u Rijeci, sve do smrti 1968. O Milutinu Cihlaru Nehajevu, umrlom 1931., najvećem hrvatskom piscu u vrijeme NDH, zbog Krleže nije se smjelo pisati do 1962. godine, kad ga počinje rehabilitirati Vatroslav Cihlar u Riječkoj reviji. Irina Aleksander postala je, vremenom, nepoželjna i kod Broza i kod Krleže. Previše toga je znala o ranim radovima! Miroslav Krleža izdigao se do položaja najmoćnijeg arbitra elegancije pokrenuvši Leksikografski zavod Jugoslavije 1950. godine. Preko raznih izdanja pokušavao je oblikovati i prošlost i budućnost, a najviše je petljao po međuratnom razdoblju. Umro je krajem 1981. godine. Josip Broz učvršćivao je svoju vlast likvidacijom svih protivnika, no uvijek je u to unosio određeni šarm, koji je svemu davao lakšu probavljivost. Do 1954. godine – i završetka Tršćanske kri- OGLEDI I PROSUDBE 263 ze – vodio je izrazito agresivnu vanjsku politiku, no potom, nakon puta u Indiju, doživljava osobno obraćenje i krenuo je u realizaciju stare ideje pjesnika Gabriele D’Annunzija, o ujedinjavanju svih svjetskih nezadovoljnika u Anti ligu naroda. D’Annunzio je iznio ideju kao predsjednik Riječke države 1920. godine, a u prvom redu računao je na Indijce, Egipćane, te Hrvate i Crnogorce, a potom i na čitav niz drugih naroda. Pokret nesvrstanih polagano se oblikovao od 1954. u suradnji Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. Prva konferencija održana je u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja – po jedanaest iz Azije i Afrike, te Jugoslavija, Kuba i Cipar. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog D’Annunzijeva koncepta! Ujedno je taj politički potez jedan od Brozovih najvećih uspjeha sve do njegove smrti 1980. godine. Neizravni rezultat globalne politike Josipa Broza je i Andrićeva Nobelova nagrada za književnost 1961., te Oscar za crtani film Surogat Dušana Vukotića 1962. godine, kao i veliki iskoraci niza drugih jugoslavenskih umjetnika u tom razdoblju. Nikola Šimić Tonin u svom provokativnom tekstu sabire sve kontradikcije fra Ive (kako su Andrića podrugljivo zvali u Beogradu!): „Ali jedno je neprikosnoveno, veličanstveno u svoj svojoj veličini i više nije tajna kako ste potukli Tolkina pri nominaciji i glasovanju za Nobela, bez ijednog glasa protiv vas, a bilo je tu imena poput Lawrencea Durrella, Roberta Frosta, Grahama Greena, Alberta Moravije i tolikih drugih...“ Svatko bira svoj put, no problem je književnika što se oni ostvaruju u jeziku. Jezik kojim je pisao Ivo Andrić zapravo ne postoji, on je tek surogat za zemlju koja nikad zaista nije postojala... Nikola ŠIMIĆ TONIN MOŽDANIM PLATNIMA STIPE GOLAC: Ovaj ludi svijet, Stajer-Graf, Zagreb 2012., knjiga aforizama Osobita osobnost Osobita osobnost, Stipe Golac rođen je 1939. godine u Ribniku kraj Gospića. Osnovnu školu završio je u Ribniku. Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vilka Selana Glihe 1961. godine. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu u klasi Mihajla Petrova 1966. godine. Nakon završenog studija radi u Gimnaziji Nikole Tesle i Pedagoškoj akademiji u Gospiću. Od 1997. godine prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci, radna jedinica Gospić, gdje radi kao redoviti profesor Metodike likovne kulture. U dva mandata, od 2000. do 2005. godine, bio je dekan Visoke učiteljske škole u Gospiću, davši tako značajan doprinos u razvoju visokog školstva u Ličko-senjskoj županiji. Slikar, pedagog i pisac, sretno je objedinio te djelatnosti u snažan kreativan izraz. U slikarstvu je ostvario sedamdeset i četiri samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim likovnim kolonijama. OGLEDI I PROSUDBE 265 U Domovinskom ratu poklonio je više svojih djela kao pomoć stradalnicima Domovinskog rata. Jedan je od organizatora poznate likovne izložbe Lički likovni anale na kojoj su od 1966. godine izlagali najpoznatiji hrvatski slikari, kipari i grafičari. Jedan je od organizatora Likovne galerije u Gospiću. Kao slikar, pedagog i pisac objavio je brojne stručne tekstove s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja. Napisao je knjigu Oblikovanje u papiru – priručnik za odgajatelje i nastavnike. Aforističar Stipe Golac napisao je jedanaest knjiga, od toga deset knjiga aforizama. Na poseban, sažet, aforističan način govori o životu i radu čovjeka, suprotstavljajući se izopačenoj slici svijeta, kako zapisano stoji u životopisu, u knjizi Krivo živite, ispravite se na str. 147. dopunjen u ovoj knjizi novim podatcima, isti osvrt. Na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire 2001. godine dobitnik je zlatne plakete i prve nagrade za aforizme, što je snažan poticaj za budući mu rad. Godine 1996., za doprinos u kulturi Republike Hrvatske, odlikovan je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Društva Hrvatskih književnika Herceg Bosne. Uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski leksikon. Poslovice intelektualaca Aforizam (grč.), jezgrovita, smislena, duhovita izreka. Prema svojoj strukturi, sadržini i bogatstvu konotativnog značenja aforizam bi se književnoteorijski mogao definirati, približno, kao jedan od paremioloških oblika koji posjeduje dosta sličnosti s 266 OSVIT 1–4/2013. narodnom poslovicom. Paremiologija – proučavanje i tumačenje poslovica, osobito s obzirom na mentalitet društvenih slojeva u kojima žive. Književnosti zapadne Europe prve bilježe procvat aforizama od XVI. stoljeća naovamo, kada se taj književni oblik počinje javljati samostalno ili, mnogo češće, kao univerzalni iskaz u drugim književnim ostvarenjima. Aforistička razmišljanja prodiru intenzivnije u našu književnost tek od sredine XX. stoljeća, dok je ranije rabljen uglavnom kao nesamostalna forma. Aforizam je po stilsko-kompozicijskom ustrojstvu jednostavan književni oblik: svaki domišljaj izlaže se u jednoj ili najviše dvije-tri prozne rečenice, također i stihom i strofom. Opširnost, nagađanja, pretpostavke – nisu mu svojstveni. Kao i narodna poslovica, aforizam je uvijek tvrdnja i stav: on je sažet, zgusnut, i misaono dubok izraz životnog iskustva i mudrosti, u ovom slučaju ne općega, kolektivnoga već autorovoga iskustva i mudrosti, jer aforizam spada u individualno stvaralaštvo. Pečat stvaraočeve individualnosti, kreativnosti i domišljatosti, domišljanja s dubokim smislom, ogleda se koliko u tematskoj širini zahvaćene problematike, toliko i u vještini, lapidarnosti i duhovitosti kazivanja. U zbirci aforizama: Ovaj ludi svijet, Stipe Golca, sabran je priličan broj takvih refleksija i mudrosti koje nam predočavaju bogata iskustva, uobličena slikovito i sažeto, a također i britkost autorovih misli, njegovu nesumnjivu duhovitost. Tematski dijapazon tih aforizama vrlo je širok, s toga ih nije nimalo lako, bilo ih je teško klasificirati po nekim određenim kriterijima. Otud je i naznaka tematskih skupina: Čovjek, Društvo, Odnosi – Suodnosi, (ne)Moralnost, Umjetnost, Religioznost, OGLEDI I PROSUDBE 267 Život nasušni... (ne)učinjena svrsishodno u svrhu isticanja, razdioba poglavlja, podnaslova, globalnih motivacijskih područja i konotativnih okvira uvrštene građe, pa ostaje dojam poredanosti tokom nadolazećih misli, mjerilo redanja u knjizi, očito je samo vrijeme, kako kojeg nastajanja aforizma. S obzirom na izuzetnu pogodnost i na funkcionalnost ove književne forme za saopćavanje životnih spoznaja, svoja aforistička rasuđivanja autor je najviše usmjerio prema području etike, prema postojećoj moralnoj praksi društva i vremena u kojem živimo. Vremena/nevremena, burnoga svakodnevlja, od slavenske pradavnine. Izričući tako moralne premise i sentencije – mudre izreke poučna sadržaja, dotaknuvši se brojnih pojava kako onih u svijetu prirode tako i onih u ponašanju i karakterima ljudi, ne krijući ni malo, već upravo suprotno tome, svoj često satiričan stav prema onom što nije dobro u našoj sredini. Oštricu svoje satire najviše je uperio na pojave birokratizma, slavoljubivosti, otuđenja, karijerizma, snobizma... moždanim platnima pojedinaca, što bi rekao Krleža, jer je satira i u najidealnijim društvima bila i ostat će još dugo ubojito oružje. Nije bez razloga aforizam prozvan poslovicom intelektualaca, za u tišini tišiniti ih. U zbirci prebiremo mudra zrnca, čiste organske ljudske naravi, zrnca solomonske mudrosti, koja su autorova odmjerena, iskustveno-logička razborito-uviđavno o zakonostima koje vladaju prirodom i društvom, nerazbistrene stvarnosti usustavljeni misaoni sistema, ili, pak, britke satirično-podrugljive opaske i pouke: riječ je u svakom slučaju o uvjerljivim, autentičnim vrijednosnim sudovima i zaključcima o ljudima i životu našem svagdašnjem. Formulirani mudro, objektivno i duhovito, gospodski odmjereno, takvi aforizmi ubrzo postaju gnome – misao – pamet – duh 268 OSVIT 1–4/2013. – gesla i životna pravila kritičke dionice od općevažećeg značaja, ponižene ulice, jezik njihovog govora. Umjetnička dimenzija u knjizi Ovaj ludi svijet, knjizi aforizama, u ovoj najnovijoj Golčevoj knjizi ogleda se u njihovoj tananosti, misaonoj britkosti i inventivnosti, pronalazeći, otkrivajući, u raznorodnosti stilskih postupaka kojima su građeni, provodni motivi. Autor zapažene darovitosti često se koristi paradoksom, sučeljavajući u igri svojih misli, pojmove jedan drugom i dajući originalne, neočekivane zaključke naspram običnom konvencionalnom – ustaljenom mišljenju. Mnogi su primjeri u obliku apoftegme, kada su mudrost i iskustvo formulirani kratko u vidu životnog postulata i moralne pouke. U poetskim refleksijama koje iza aforizama slijede i iz aforizama proizlaze, kao njihova lirski razrađenija sadržajnost, ponuđene su također neke pjesničke aluzije, na stvarnost takvu kakva ona jeste, te sa dosta lirske izražajnosti dana razmišljanja o životu i zbivanjima našega vremena-nevremena, gdje su korijeni međuljudske mržnje, zavisti, ljubomore, i što ih toliko hrani – pita se, zapitan autor, u više svojih aforističkih tekstova. Iz pesimističkih situacija koje prate umjetnikovu dušu. Posebnu misaonu težinu imaju aforizmi, života našega svagdašnjega, pokude i poruge, o konkretnom, društvenom, kulturnom, političkom, gospodarskom i moralnom okružju, gdje mnogo dublje autor prodire u odgonetanje suštinskih pitanja ljudskoga življenja, kao znakove za u put uzeti, put života putovati, sami od sebe zaigraše na platnima moždina, kratke, britke, misli aforizama, iz ove knjige: U ovoj ludoj sadašnjosti: Pametni su se opametili, prave se ludi; Svijet je poludio, narod se drži; Tužno je kad’ gledaš, a ne vidiš ništa; Rat interneta, budućnost je modernih ratovanja; Nasukali smo se na more pro- OGLEDI I PROSUDBE 269 blema, a da vrag bude veći, more je preduboko; Kad’ lud sjedne u auto i auto poludi; Ako ste izgradili životnu mjeru, izgradili ste kuću ugodnu za život; Gladni milijarderi nemaju vremena jesti; Tko Boga slavi, svaki mu je dan Blagdan; U borbi misli pamet je oružje; Nije grijeh ubiti mržnju. Grijeh je ako je ne ubijete; Na kraju krajeva uvijek se ide od početka... Misaoni Stipe Golac U svojoj recenziji, naslovljenoj Misaoni Stipe Golac, akademik Dubravko Jelčić, u uvodu ističe: „Slikar koji je moć svoje umjetničke ekspresije iskušao i dokazao tako što je svoj doživljaj ličkih i velebitskih krajolika prenio u lirski zgusnutu, kolorističku atraktivnu dinamičnu apstrakciju, pojavljuje se evo, ponovno, pred našom kulturnom javnošću knjigom svojih gnomski sažetih misli i aforizama, kojima realnost života nastoji zgusnuti u rečenice koje se pamte, jer, govoreći o našem vremenu, danas i ovdje, govori o idealima, vrijednostima i ciljevima koji su oduvijek i zauvijek. Vječni i nedvojbeni, oni su ipak u svakom vremenu, više ili manje i s različitim motivima i posljedicama, zanemarivani i zlorabljeni. Život naš svagdašnji (2001.), Za spas tijela nahranite dušu (2004.), Molitvenik za malog čovjeka (2006.), Krivo živite ispravite se (2008.) i Život koji to nije (2010.) – sve su to naslovi već poznatih knjiga Stipe Golca, pod koje bi se moglo, s jednako opravdanim razlozima, svrstati sve njegove aforistički zgusnute a životno široke, ne omeđene i sveobuhvatne njegove misli.“ Osvrćući se na aforizam kao književnu vrstu, akademik Jelčić ističe: „Aforizam je specifična književna vrsta, poznata već u antičko doba, a ustrajala je kroz sva minula stoljeća, sve do naših dana. 270 OSVIT 1–4/2013. Seneka i Hipokrit, Erazmo, Bacon, Montaigne, La Rochhefoucalud i Pascal, Schopenhauer i Nietzsche, sve do našeg slavnog suvremenika Stanislava Jerzy Leca.“ Demaskiranje života Aforistik i satirik, Stipe Golac, podsmjehuje se lagano ironičan, na odvajkadašnju našu privrženost prilagodljivosti, na tolike stadije naše fleksibilne duše, nama kojima mrče čađom stakla, pokradenima kradom, dok grkokuse kusamo na dozama života, te sunovratne ozbiljnosti, mnogi asfaltni ljudi, u paklu zbog grijeha struktura. Imamo li Hrvatsku? Elite je zasigurno imaju. Naše elite za koje Mirko Kovač s pravom govori: Naša elita gora od rulje. Suvremeno društvo ne poštuje postojanje pojedinca, uglavnom se obraća masama. Brinu li ikoga dužine i učestalosti naših nesanica? S dubokim smislom Stipe Golac domišlja riječi u svom jeziku kojim vješto vlada, otmjeno, precizno, duboko prohodane, prokopane, krajobrazima duše, srži ideje, ishod izazova. Iz autentičnosti emocije originalan. Govori običnim jezikom ljudskih osjećaja. Ukazujući na ubojice ljudskoga dostojanstva, na ubojice našega dostojanstva, priječeći utihe riječi. Poništi ih... grde... skinu ih do gola, do gole kože, njegova riječ. Izvori i uviri, demaskiranje života, pod granama ispod stabla života, obdukcije misli, republika slova s himnama riječi, udružuje se u zadruge aforizama, aforizmi u zbirke... s one strane ruba sumračja, s one strane ruba nigdnine. Riječi nisu konačne, snopovima tamnih i svijetlih tema, Stipe Golac prozračuje naša druga i drukčija viđenja. Ulazi u naše cipele. Bit je u intuiciji britke misli, intelekt je sluga, koji dobro i predano služi, u svakom svom i najsitnijem književnom postupku, on je cio prisutan. OGLEDI I PROSUDBE 271 I ovom novom zbirkom aforizama, Stipe Golac, uvodi nas još dublje u svoj književni svijet, dajući od sebe, svijet aforizma, svijet duhovne pronicljivosti gravitacijama znatiželjnosti. Dok promišljam pročitane aforizme, parafraziram u mislima rečenicu Jammesa, o pjesnicima: Nema genijalnih aforističara, jer sve je aforizam. Na tragu toga dodao bih i onu: Sve jeke svijeta duguju svoju zahvalnost Ehu. Vrijeme je tkanina iz koje krojimo život, Stipe Golac je svojim svestranim umjetničkim i ljudskom krojem skrojio toliko toga, dostatnoga za više života. Sama se od sebe ote, stara arapska poslovica: Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, već se raduj, što trnje nosi ruže. U svojoj knjizi: Znakovi pored puta, na stranici br. 256. Ivo Andrić je zapisao: Iznad Znakova pored puta, trebalo bi napisati: Uđite i razgledajte! Slobodno! Ovdje nama aforizama. Stalno se vraćam Stipinoj knjizi iz 2008. Krivo živite, ispravite se nameću mi se nezaobilaznim ovi aforizmi, i ostaju dugo igrati na moždanome platnu: Pokolj duha je u tijeku, još malo i bit će sve gotovo; U globalnom svijetu čovjek je sitnica, ne vidi se prostim okom; Zdravlje je najljepša životna melodija; Život je velika škola, učitelji su: Bog, čovjek i priroda; Izronio je iz dubine duše, nepripremljen za život u plićaku; Goruća pitanja ne zalijevajte hladnom vodom; Što će nepravda nego po pravdi. To joj je najisplativije; Kad sve rasprodaju, što će nama ostati? Gologuzi Hrvati!; Da nam se tekući problemi uliju u Jadransko more, imali bismo Sredozemlje; Da nisu pali na niske grane, pali bi niže; Hrvatski jal pobjednik je na domaćoj sceni; Tko će političarima vratiti dostojanstvo? Ne znam da imamo takve genije; Jedni žive od dana do dana, drugi od petnaestog do petnaestog, treći od mjeseca do mjeseca, a četvrti se iživljavaju svaki dan; Ako djecu ne odgajamo, kako ćemo čovjeka izgraditi?... 272 OSVIT 1–4/2013. Mračni putovi životnih labirinata U svom stvaralačkome radu, Stipe Golac, jedan je u nizu zaslužnika, s posebnim za sebe, ustrajnim radom, podcrtanim mjestom, što mašta nije tek puka tlapnja, kod njega i stvaralaca s kojima ukorak ide, blizanka je zdravoga razuma koja potiče stvaralački rad. Sve je to od toliko pitanja izgrađeno. Posebnost za njega, Stipu Golca, prvotno slikara, u ovo vrijeme vladavine slika, uzimanje riječi kao jezgre stvaralačkog bita, otvarajući svoj duh beskonačnom. Svu tu neupitnu energiju koju posjeduje Stipe Golac nesebično dijeli s nama, kroz slike, kroz riječi, u ovoj sve prisutnijoj tami raščovječnosti. Aforizmi su ovi, poveći broj njih, poput Arijadnine niti koja nas vodi mračnim putovima životnih labirinata, k izlazu. Kao što nas je Gaston Bachelard pozvao da snivamo o snovima – mene je ova knjiga prizvala sebi – da pišem o aforizmima. Dobar aforizam proizvodi misaoni zaokret našega bića. Na tragu toga ne mogu se oteti grižnji savjesti, u strahu da se ne ogriješim o meni ništa manje dragu knjigu, nemam (ne)drage, nekako mi je ova ipak uzvrh draga, draža: Život naš svagdanji, Visoka učiteljska škola, Gospić 2001. U svom osvrtu na ovu Golčevu knjigu, prof. dr. sc. Dragutin Rosandić ističe Golčev samosvojan literarni govor: „Golac ne izgrađuje svoje aforizme samo na predlošku pučke mudrosti i pučkog literarnog izričaja. Njegovi aforizmi otkrivaju umjetnika – intelektualca koji, sadržajem i izrazom, intelektualizira svoj tekst. Pojedini aforizmi lirski su intonirani. Lirizam se ostvaruje pjesničkim slikama i metaforama. Metaforizacija značenjski obogaćuje i proširuje raspon poruka, istodobno predstavlja autora koji ponire u dubinska prostranstva riječi i njezina semantička polja. OGLEDI I PROSUDBE 273 U aforizme je utkan jezik naš svagdašnji koji prati našu aktualnu životnu zbilju u njezinim društvenim, gospodarskim, kulturnim i moralnim pitanjima.“ Profesor Rosandić pod podnaslovom „Literarnost izričaja“ osvrnuo se i na sam aforizam: „Aforizam pripada najsitnijim (najkraćim) književnim oblicima. Kratkoća izričaja i značenjska gustoća temeljne su njegove značajke.“ Da umirim savjest odlučih se iznijeti iz ove knjige i podcrtati ih u ovome osvrtu, sljedeće aforizme, ili se na to odlučiše sami, kao što upitnik stoji između pjesama i pjesnika, pišu li pjesnici uopće pjesme, ili im pjesme dolaze same!? Što ti je život, tek na kraju ti naprave kuću za sva vremena; Ako želite biti čovjek, a niste, ubite nečovjeka u sebi; Ljudi što dalje idu, čovjek se sve manje vidi; Nije Bog stvorio ljude, nego čovjeka; Što znači izgraditi svoj svijet u ovakvome svijetu?!; Na rasprodaji misli, nema velike trgovine; Gorostasi duha mogu pokrenuti brdo osjećaja; Pizdunac nema izgleda ni kod čovjeka ni kod žene; Snaga niskih udaraca obara; Ako padne s položaja, umrijet će od tuge; Sudbina je talon u kome se nalazi i vaša karta; Srušeni mostovi među ljudima najveće je nedjelo čovječanstva; Sloboda govora nema pravo lajati; Radnik ima noseću ulogu; Za spas tijela najbolje je nahraniti dušu; Kompjutori su na početku, što će biti kada budu na kraju?; Od slabosti srca se ne umire, ali se i ne živi; Pakao: raj za vraga; Kada se dvoje ludo vole, pamet im ne smeta; Siromaštvo i bogatstvo su dva svijeta. U jednom caruje kora kruha, u drugome švedski stol; Koliko imamo bogatih, javna je tajna. Koliko imamo siromašnih javna je sramota; U čovjeku ratuju čovjek i nečovjek a dobro i zlo čekaju pobjednika; U patnji duša polaže ispit zrelosti; Probuđenom čovjeku pričaju uspavanke; Kad veliki kažu amen, mali se nemaju kome moliti; Tijelo bez ljubavi je sedamdeset kilograma mesa; Mržnja: mrak u duši; Jedna kuna živi u šumi, druga caruje među Hrvatima; Što 274 OSVIT 1–4/2013. je više novaca u džepu, to je više ludosti u glavi; U svijetu novaca najteže je biti pošten; Neki političari žive kao kraljevi, neki kao Bogovi, neki još bolje; Ne daj Bože da pravda oboli, tko bi je liječio; I Bog ima problema kad vidi što čovjek radi; Pjesnici su sišli na zemlju jer im nema života u oblacima; Čovjek, pa umjetnik; Jednoga dana, kad umjetnost ne bude živjela s čovjekom, toga dana, ljubav će umrijeti; Duša napusti lošeg čovjeka i prije smrti... Živim po svom. Živim punim životom. Obraćajući se „Na kraju“ u knjizi Krivo živite, ispravite se, str. 145. – 146., Gospić 2008., aforističar Stipe Golac obraća se izravno svojim čitateljima riječima: „Netko od čitatelja bi mogao pomisliti da sam životni pesimist, da gledam život kroz crne naočale. Na sreću, nije tako! Optimist sam u svemu. Ni bolesti koje imam (srčani infarkt, i astma) nisu mi oduzele optimizam, najljepše što posjedujem u životu. Dapače, dobio sam dodatnu snagu da živim punim životom. I što je najvažnije, upravo sada nastaju moja najbolja djela, što mi posebno daje snagu. Niti jednom prilikom nisam se predao. Moja pozitivna energija odolijeva svemu. Radujem se životu i neka tako bude dok bude. Slikam, pišem i uživam. Životu dajem koliko mogu, radu se veselim. Veseli me živjeti ljudski i pravedno. Danas su drugi ljudi, gledaju samo sebe, drugima se ne raduju. Ne znaju s boljim živjeti, s gorim im ide bolje. Danas je drugo vrijeme, prividno se živi bolje. Bogati su bogatiji, drugi se bore da prežive. Banke su Božje kuće, u njima se ljudi mole, novac je svetinja. Sve mi se više čini da sa svijetom nešto nije uredu, sve je luđi. Živi se naopako, ubrzano; tko će prije, tko će koga. OGLEDI I PROSUDBE 275 Mjera je izgubljena, pravedni se ne snalaze. Osobno ću živjeti po svome, živjet ću ljudski i pravedno, jer tako je živjeti ljepše i bolje. Veselim se svojoj obitelji, unucima: Stipi, Ivi, Ani i Nikoli...“ Nikola ŠIMIĆ TONIN RAMA U KNJIŽEVNOME STVARALAŠTVU RAJKA GLIBE Uramljen u Rami Nemoguće je ne ponijeti tragove rodnoga kraja u sebi. Znam da kraj koji Rajko Glibo nosi u sebi uistinu ne postoji više, ali ga on svejedno ljubomorno čuva onakvim. Po brjegovima i dolima rasute kućice daleko jedne od drugih, za u dovik, za u nečuj, gluho i daleko... sačuvane zasebnosti filozofije življenja. Rajko Glibo cijeli život piše jednu knjigu, čiji mu naslov neizmjerno znači, Mudrost Rame... Rama... ni... Bosna... ni... Hercegovina... već... ono... „I“ između Bosne i Hercegovine, na pola puta od jedne i od druge, ili sama između njih dvije... Kraljevstvo Rame... Danas je možda Rama na korak hoda bliža Hercegovini, Mostaru, Hercegovačkome Dubrovniku (D. Horvatić), pritujena onim bosanskim u sebi... Pišući svojedobno, prije gotovo deset godina, o hrvatskoj književnosti u Rami i o Rami u hrvatskoj književnosti, prozborio sam i o pučkom stvaralaštvu, i o baroknim propovjednicima, kao što je fra Jeronim Filipović, i o piscima XIX. i XX. stoljeća poput Jukića, Vladića, te Nazora, zatim o Aralici i Tenžeri (koji je slučajno rođen u Prozoru), ali nisam mogao navesti nijedno današnje književno ime koje djeluje u Rami. Kada bih danas pisao takav članak ili esej, nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora koji se posljednjih godina afirmirao kao znanstvenik, publicist i pjesnik [1]... „Ja sam onaj koji jesam“ čista prisutnost, tu među OGLEDI I PROSUDBE 277 vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije, bez plaćanja teških poreza konfora...(Veselko Tenžera.)... Mala Rama, otvorena, golema hrvatska rana, krvari... Istinski uramljen u toj i takvoj Rami, koliko su Bog i Bosna na njegovoj strani!? [2] Stigmatiziran rođenjem, umjesto križem na čelu, krštenim znakom, slovom U anatomiji mržnje ustrojene i ustrojavane uz neka druga slova stoljećima, ideologijom zavade vladanja, stvaranjem predstavnika državne nacije i vjere... biljegom usuda, pogledom progona, retorikom odstrjela, slijedom fratarskoga uzusa još od turskoga vakta... predio slikan teško prohodnim planinama. Okvir Rame zatvara Čvrsnica i Vran i daju crtu zatvorenosti ramskome čovjeku. Dolinom Neretve i Rame blagost se u kriku galeba ćuti, preko Raduše i Makljena, grezost bosanske silnosti, gorštačke isključivosti, materijal u sazidi čovjeka ovoga kraja... Zamjetna je neobičnost u govoru Ramaca, aorist pomoćnog glagola biti: ja bih, ti bi, on bi, a množina: mi bismo, vi biste, oni biše, u njih je bi, za sva lica aorista... Mudrost ramskog čovjeka koji je na usmeno-književnoj tradiciji i kršćanskom odgoju i svjetonazoru u suživotu s drugom kulturom, uspio sačuvati i formirati svoj iskon, svoju baštinu, jak, snažan i otporan sa sviješću za svoje... Zato čudi – ne čudi više od dvjesto svećenika, časnih sestara i bogoslova rođenih u Rami, pa i živi blaženik provincijal Bosne Srebrne fra Mijo Džolan... Usjek kroz koji se ulazi s juga u samu varoš i danas je, pored proširenja, toliko uzak, da se grad vidi tek kada se taj usjek prođe, kroz prozor... s vijencima sela kotlinom oko vještačkoga jezera, trodione Rame, slijednice bosanskoga tronošca (I. Andrić) sa starinicima i inima... Hod kroz nedohod... Slutnjak je (Rajko) iznjedren iz prostora poezije, zrcala kulture. Kućani, Maglice, Podbor, Družinovići, Šlimac, Jaklići, Varvara, Orašac, Meopotočje, Parcani, Heljdovi, Tošćanica, Došćica, Homatlije, Šćipe, Here, Kute, Dobroša, Duge, Zahum, Konjdolac, Proslap, Šerovina, Mluša, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizo- 278 OSVIT 1–4/2013. perci, Čelice, Ljubunci, Ploča, Rumboci, Ometala, Gmići, Donja Vast, Ripci, Lug, Gračac, Šćit, Uzdol... koliko poetike u nazivlju sela, jezičnih zvukovnica. Zamjetnost posebnosti novoskovanih riječi pjesnika Rajka Glibe neosporno dolazi s ovoga pojila, riječi, čari svjetloslovnoga snopa glasovlja Rame razlomnice svjetova, drugamo nesličnosti ni s kim, sama sebi dvojnik, pjesnikovo staro/novo neiznošeno riječi ruho... Apologija je i kadenca odlaska u neponovljivosti (Rajka) smisaonost bliskosti u kontinuitetu s mudrostima Rame. Pjesničke obnovljivosti, proniknuća i nadrastanje vanjštine životne grezosti, Geteovski vapaj za svjetlosti, prije nego se ugase svjetla povečerja sjećanja: Legende u zrcalu znanosti, Ramska kraljica, Momak s opuha, Turčinova jabuka, Jukića cure, Kopčić oko Dunava, Mijina glavica, Mučka pogibija Mijata Tomića, Marina pećina, Mašeta, Borak, Kasunbeg Kopčić, Begovi Kopčići, Bešićka. [3] Omagljen obzor, dozivan i zapisivan, rascijepljenim čovjekom, u beskućnikovoj kući, kući pjesnika, sakupljanjem povijesnih ostataka, do cvata čuđenja oljuđivanja, sječom dilema, ljudske stamenosti... Džinovskoga konusa, prozorski je potok provrtio točno u sredinu, čulnog zanosa, u kraju gdje se nikada razviti nije moglo veće gradsko mjesto, odvojenoga puta, koji izlazi na mejnik, nisko razvođe, između Vrbasa i Rame, od početka svih stvari, žive su pjesničke spone, zvjezdonoše, roditi se u ovome kraju a ne biti pjesnik, častitelj pjesmom... nepodobnjak u čarima pjesničke ordinacije, samosvojnik, spram kontraglasova čardaka i na nebu i na zemlji, ljudskoputih kameleona... Povijesne naplavine Rame daju pisanju tegotan tonalitet, narodno mu je pjesnički predak, pjesma zreo plod, tjelesnosti riječi, slikovna ogrlica riječi, mimohodi mašte u pjesmi, noćnih počinaka sa smrću... Književnost Rajka Glibe, književnost je s ključem, ključevi su u Zrncima ramskoga sunca, mudrost Rame i u jednom i u drugom... Svjestan svoga koda, radi svjesno što osjeća... Andrić je za njega smjernica držanja, oslonac franjevački pisci, OGLEDI I PROSUDBE 279 zdenci čiste bosanske duše, čuvatelji naroda od odnarođivanja... Recidivi se vuku iz sustavnih napadaja Rame, verbalni, izravni i ini... i u ravnodušnosti svjetova, spram ove trpnje, slikovne i pojmovne, čulne ili predajne... Nutarnje stvaralačko bogatstvo, izramljeno je iz Rame, povezano umijećem gradbe stihova, rađanjem znakovlja, valovima slobodnoga stiha, u ram domovinskoga uskrsnuća, usustavljujući se poetskom oblikovnosti, zašto ne reći zasadama i mudrostima Rame, u kojoj se krije ključ sklada, ali i tercine nespokoja, sonetni lirskokazi njegovoga stoljeća i njega, spram zviždaljke vremena, što zvuk crpi s Prozorske Sahat-kule, moć nemoćnika... Zrnca ramskoga sunca Obnavljanjem mitskoga, bez da se zagrebe u realne osnove, pisci se grdno zavaravaju zakonitostima romansiranja, jer prvo mora biti percepcija pisanja, odlika književnoga jezika, kao vodilja stvaranja, zakonitost proznoga štiva, glava, trup, rep... Slijedom traga muzejske građe rasute po arhivima, književno je rastao i penjao se Rajko Glibo, pozvan napraviti nešto, zatečen spoznajom da selo Uzarići kod Širokog Brijega ima više fakultetski obrazovanih ljudi nego li cijela općina Rama... Zloguki prorok ne valja biti, Rami ne će pomoći nitko, dok sami prema kulturi širom ne otvore vrata, bez nauka obojena i opolitičena usprkos šarenih vremena, vremena brzih doktora... Vrijeme nikada nije bilo naklonjeno Ramljacima i Rami... Postoje samo dvije liste za Ramu, lista graditelja Rame, i lista razgraditelja Rame. Davnašnji je izlazak u prostor Rame Rajka Glibe, funkcionalnošću umjetnosti, kemijom umjetničkoga življenja nasuprot utamničenja životnih vrijednosti... O Rami se piše malo, povjesničari je izbjegavaju, brzi doktori uglavnom nemaju živaca, za studiozan rad... Četiri istovjetna 280 OSVIT 1–4/2013. toponima s ramskim, u Izraelu, Rama i Ramajana slučajnost ili... udomljavanje isluženih rimskih legionara u Rami.... itd... Nema mjesta na cijelome južnoslavenskome prostoru, da ga Turci i Bošnjaci, mrze kao što mrze Ramu, zato što su golemi turski gubici nastali tijekom turskoga pokoravanja toga kraja... i još jedna povjesnica iz pera Rajka Glibe; Ramljani odlučni do zadnjega braniti Ramu u pomoć pozivaju Stjepana Kosaču, on dolazi nabusit, i u ime očuvanja od Turaka, otuđuje blago povijesne Rame, a Ramljake ostavlja na milost i nemilost Osmanlija. [4] Da ne bi ostala neispričana i riječju starinika Ramca, Rama se pobrinula sama iznjedrivši Ramske legende, knjige koja neosporno zakiva za književno nebo ime Rajka Glibe, a iza te knjige po drugim krajevima javljaju se knjigopisne legende: Zagrebačke legende... i... Za ponorne dubine vezivnih niti, srednjovjekovne, povijesne zamagljenosti; Intigratni nomen, Rex Ramae, zemljopisnoga mozaika, s povijesnim natuknicama, misaonim dokučnicama, Rame kao Ramajane, podcrtanost istraživačkom spoznajom, do tragova mistike, i povijesne Rame, Ramskih hrvatskih toponima, Ramskih stećaka, Ramskih hrvatskih prezimena, Ramske dopjevnice su stabla zavičaja. Pjesnik mu/joj daje: oči slobode, Rame kao Ramajane, europskih endema, noćobdijine kajde, suznog monologa potiranja: ramskih bećaraca, ramske gange, dvostihovnih usmenoknjiževnih zapamćenja..., boje teksta unutrašnjega raspoloženja, umjetnička disanja koja naginju pjesmi i u proznome tekstu, prepoznatljivost su stvaralaštva, osvijetljenoga iznutra Zrncima ramskoga sunca [5]. Pjesništvo nije znanstvena disciplina, ne dokazuje se dokazima – pokusima, dokazi pjesništva su u budućnosti, čuvari dokaza su čitatelji, a književna kritika recepcija i korektor spoznaje o percepciji autora, uvida u ukupno djelo – ostavštinu. Pjesma je istina (Aristotel). Mjera trenutačne slobode, pjesma ne smije biti... OGLEDI I PROSUDBE 281 Kod Rajka Glibe, istraživača, se ne zna gdje prestaje povjesnik u proznosti, a gdje počinje književnik s imenom, gdje je mejnik jednoga od drugoga... Prvi nam donosi povijesno neoborivi podatak iz beogradskoga vojnoga arhiva, da Mijat Tomić nije ubijen u Doljanima gdje nisu dopustili da mu se u tome kadiluku sudi, zbog ramskih gorštaka, i veličine u narodu Mijata Tomića, prebačen je u Sarajevo, i nitko mu za grob ne zna... Stećak u Doljanima s ispisom: Hrvatski nacionalni junak Mijat Tomić... bez kostiju je ispod stećka. [6] Jatak bega Kopčića, zaslužnik zašto isti nije skraćen za glavu nepojavljivanjem u Travniku na dočeku novoga vezira, a izostao je samo on, od turskih velikaša, štitonoša od odmazde istoga, čovjek za prljave poslove Kopčića, hercegovački Marko Kraljević... U knjizi Dubravka Horvatića lik Mijata Tomića predočen je kao zabavno štivo na tragu narodne predaje... Vrijeme je to kada se cijenilo junaštvo, a nacionalno nije identificirano. Rajko Glibo je nakon Aralice najzorniji u iznjedravanju ramskoga povijesno-kulturnoga blještavila spoznajnosti povijesno-književnoga blaga pa i ukaz njegov o Divi Grabovčevoj prenesen Thompsonu, za nezaboravnu hrvatsku suvremenu pop-skladbu Diva Grabovčeva. Prvi ustvrđuje da je nanositelj zla Divi Grabovčevoj krvi bega Kopčića, neosporno poturčenoga Hrvata... Toliko je očuđenosti u životnome i stvaralačkome hodoljublju Rajka Glibe od otkidanja od Prozora, ka sjemeništu u Zadar, poratnome Zadru pedesetih, nadopuna četvorici Vladića, uzora kraja, neiscrpnome životnome hodu po mukama, ka postignuću sebe, o grku zalogaju, gdje svoga nema i gdje brata nije [7]. Potaknut od salezijanca Stanislava Belaja, u grad Zadar, dezorganizirani grad Zadar, sa strahom od razine kojoj ne pripada, razine uniznosti, glasnogovornika, zagovornika hermetičke poezije, industrijskih političkih pjesnika, bezrepih kompetentnosti, kulturnoga života po receptu, po zadanome obrascu; Drug Tito na čelu kolone, (Nazorova linija manjeg otpora), životnih postignuća linijom partije, kojoj je 282 OSVIT 1–4/2013. stalno bio na zubu, i zbog obilježenosti (U)Rame, i među sjemeništarce ubačenih udbaša. Kasnije ista sudbina kroz daljnju nadogradnju usud njegov ide za njim, posebno od profesora koje bi obradila UDBA, a isti postali poligon za nadobudnu nadobrazbu njihovih kadrovika partizanstva na drugu, nauštrb Rame najhrvatskijega hrvatskoga kraja, indijske točke obilježenosti na čelu, obilježenošću Ramom, Ramom kao Ramajanom... Jao onom tko izgubi misao tla pod nogama, smisao svoj s rodnim krajem... koliko je sličnosti s onim ramskim potokom s početka teksta i književnim izvorom i tokom Rajka Glibe, oba izviru u Rami, i teku Ramu... U pratnji petrovca Mate Križanca, u čast prve mise u obnovljenoj župnoj crkvi, Svetoga Ivana Krstitelja, dolazi australski nadbiskup, uvodni svećenik pred više od deset tisuća župljana, fra Milenko Džalto, pomalo neuobičajeno počinje misu stihovima Rajka Glibe: Uz dolove Uzdol zove... Riječ za čudo Ljudovanje otvorenošću djeteta, s one strane ruba, stvarnoga, to da se da živome čovjeku...?! Život pjesnika Rajka Glibe, zapis je o gordom uzdignuću čovjeka pitke ljudske riječi. Pjesme su njegove vječnosti... lirski plamsaji raskošne stvaralačke maštovitosti, zanimljiv tematski svijet. U tonalitetu neponovljivosti sviranja života, povlači pjesnik mrežu od riječi, između obala dana i noći, misaono duboke riječi pjesmi, verifikatorski rafinirane, svijetle, obasjavajući iznutra pjesmu kao zasebna svjetla, probrani smaragdi riječi: usahlo nebo; silnice ljepote; svjetlo okupanog cvijeća; ulice duše; oči silnica zla; žuđeni ugođaj; mejnici djetinjstva; doziv listopadski boja; bol noću obojena; ljekovite šetnje; isprošena pozornost; izvraćeni obzor; obale nedovršene pjesme; nadolazak sjaja; naviljak osjećaja; mostovi stihova; prazni pretinci smijeha; žmirka- OGLEDI I PROSUDBE 283 ve samoće; dvorane svjetla; sretni nesretnici; nečujno čuđenje; ulančeni krugovi; identifikacijsko gledanje; između jučer i danas; pismenjak; sraz sa tišinom; umirena sjećanja; krov raspomamljeni; prebiranje uvala; marginalizirani proroci; zrnca sunca; kuća riječi; iskušenje koda; anonimusne muke; svjetlom napet; lirskokazi... do u nebo propeti, naramci stihovlja, leksičkoga blaga... Dozivke, Zastajkuše, Svjetlucavke, Slučajke..., naslovi zbirki za odabir uz rame naslovu Mire Petrovića (Zemlja za cvijeće), naslovi za ozbiljnost zasebnoga analitičkog pristupa, sa smislom za suptilnu analizu pjesničkih reportaža, novostvorenih riječi, slika i misli, u jedinstvu poetskoga izraza, izvedbene urednosti prvoga metajezičnoga razreda. Književno jasan i prepoznatljiv je biljeg, Glibin književni uzlaz, refleksne egzistencijalističnosti stvaralaštva, višeznačajni književni rad, suptilne misaone aktivnosti, književne kulture u svome jezičnom izrazu, koje traži imaginativno bogatog i senzibilno suptilnog čitatelja. Inkorporiranje pripadnosti, kroatocentričnosti, u Ramu uramljenoga, dvojnosti življenja, esencijalna ocjena omeđenosti, za pjesnika ne stoji, pjesnik pripada svima koji ga čitaju: Nema te moći koja može ubiti dobroga pjesnika. (Rajko Glibo, misao Krešimira Šege, izrečena 7. 1. 2009.). Stilizirani epitetoni, poetični sklopovi riječi Glibina pjesničkoga rukopisa, zvijezde zvjezdanim pjesničkim kozmosom. Koliko leta iznad grobnih mjesta života, doživotne robije, dan za danom dok proždire, zvijer-postelja. Korak za korakom, umjesto klonuća, književno za Šimićevu nagradu djelo, probuđenog iz gluhog i dalekog onkraja, pjesnika, s imenom pjesnika na usnama (Fabijana Lovrića), prva riječ, riječ upita o recenziji stihovezne zbirke, vezene nitima bolesničke postelje. Lirske minijature poezije zreloga izraza, evokacije surove neminovnosti, prolaznosti za u nečuj ubita oka, u početak točke, lajtmotiv domišljanja s dubokim 284 OSVIT 1–4/2013. smislom pjesničkog suzvučja pred zlokobnim tutnjem životnoga neba nad njim. Dođe smrt i sjede (P. Gudelj), ustade i ode, Bog drugi imade naum. Rajko Glibo nije ostavio trag u hrvatskoj književnosti, Rajko Glibo je ostavio i ostavlja književni put. Svjedočanstvo tomu je i zbirka što se ćuti, razvijanje pjesama između stanki od antibiotika, kisika, inzulina... životne zadanosti, tvorbe dozidavane, zbirke, stihovani romani života (Žaklina K.), životni pjesnopis umjetničko pomjeranje ka gore, laštenje riječi do blještavog sjaja pjesme. U početku bi riječ. Rajko, svratište riječi za upjesmiti se, liječnicima za prstom na čelu načiniti križ, prekrižiti se... pjesme odagnaše bolest. Čitajući natuknicu prije autoriziranoga teksta za Hrvatsku enciklopediju Bosne i Hercegovine, s crticom na kraju: Mala želja: Ova će knjiga svjetlo dana ugledati posmrtno. Ostaje želja da zrnca sunca iz nje pajdaši po peru u svom vremenu pročešljaju, zbace sa njih prašinu i osunčaju ih. Svaki sud o pjesmi začinjen je raspoloženjem prosuditelja i čitatelja sa kojim prilaze pjesmi. Zato svakom od njih dobro raspoloženje želim, ja koji odlazim i pjesme koje ostaju. Glibina ljudska i književna putanja Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist (Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.). Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956. – 1959.), Višu pedagošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1972.), magistrirao iz povijesti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i OGLEDI I PROSUDBE 285 književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju filologije. Kao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik) i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika, HKD Napredak i matičar je Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju i jedne za monodramu i 2008. Šimićeve nagrade za zbirku Očitovanja i ukupno književno djelo. DJELA – (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988.; Promicanje (pjesme), Sarajevo 1989.; Biogradski lirskokazi (pjesme), Zagreb 1995.; Suputnice i supatnice (pjesme), Zagreb 1995.; Ramske legende, Zagreb 1997.; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997.; Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997.; Dozivke (pjesme), Vinkovci 2000.; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003.; Prozorke (pripovijetke), Prozor-Rama 2004.; Zrnca ramskog sunca (duhovna monografija), Prozor-Rama 2004.; Hrvatska književnost BiH u XX. stoljeća, urednik, autor uvoda, napomena, predgovora, pogovora, Sarajevo 2006. Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književni stećak. 286 OSVIT 1–4/2013. Zaključak Svojim znanstvenim i književnim opusom hrvatski književnik iz Rame dr. sc. Rajko Glibo potvrđuje da je izrastao i razvijao se na zasadama usmenonarodne književnosti svoga zavičaja, koji je stoljećima slovio kao Eldorado kratkih usmenoknjiževnih oblika, ali i svih drugih oblika te književnosti… Od mladosti do kraja života dosljedno je ispoštivao zavjet hrvatskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Urami se u Rami, i Bog, i Bosna, bit će na tvojoj strani.“ WISDOM OF RAMA IN LITERATURE RAJKA GLIBE Conclusion The scientific and literary work of Croatian writer from Rama dr. Rajko Glibo confirms that his growth and develoment were based on a spoken folk literature of his homeland which for centuries stood as a kind of Eldorado of short-length spoken literary forms, as well as all other forms of afore-mentioned literature. From his youth to the end of his life, Rajko Glibo was consistently fulfilling a wow taken by Croatian writer and the Nobel prize winner Ivo Andrić who said: Be one with Rama, and God and Bosnia will be on your side.“ Ključne riječi: biti, bogat, bećarac, čari, čitatelj, čuđenje, duša, ganga, Glibo, imaginativan, mudrost, narod, odnarođivanje, pje- OGLEDI I PROSUDBE 287 snik, pjesnički, povijest, povijesni, Rajko, riječ, Rama, ramski, stvaralaštvo, zvijezda, zvjezdani. Key words: be, wealthy, Slavonian folk song (bećarac), magic, reader, astonishment, soul, traditional Croatian folk song (ganga), Glibo, imaginative, wisdom, nation, loss of national identity, poet, poetic, history, historical, Rajko, word, Rama, from Rama, opus, star Literatura [1.] Dubravko Horvatić – proslov u knjizi: Rajko Glibo: Biogradski lirskokazi, K. Krešimir, Zagreb, 1998., str. 7. [2.] Zavjet Ive Andrića kao motto u knjizi: Rajko Glibo: Ramske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 5. [3.] Rajko Glibo: Ramske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 29. –108. [4.] Rajko Glibo: Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str. 106. [5.] Ibid. (sintagme pobrane iz više tekstova). [6.] Rajko Glibo: „Mihovil Tomić i begovi Kopčići“ u: Folklor Bosne i Hercegovine, Sveska 1., Sarajevo, 1991., str. 127. –145. [7.] Aleksa Šantić „Ostajte ovdje“, lirska pjesma iz srednjoškolskih čitanki iz vremena odrastanja Nikole Šimića – Tonina. PROMIŠLJANJA PROMIŠLJANJA OSVIT 289 Marko MATIĆ OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO1 Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H. Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost napretka za ulazak BiH u EU i NATO. Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom, od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana 1 Lektorova napomena: Po autorovu zahtjevu u tekstu nisu rađeni lektorski zahvati 290 OSVIT 1–4/2013. i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati, koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu. Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a 1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu, mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić. Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje (1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst PROMIŠLJANJA 291 autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji, ako to papa hoće. Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva, spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu, uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro 20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek 1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila 1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku. Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost, međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandij- 292 OSVIT 1–4/2013. ski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene, uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.? Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu naroda, Jugoslaviju. Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog 1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika, ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum. Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske PROMIŠLJANJA 293 republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti Hrvata u BiH sa ostala dva naroda. Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatskougarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima, nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada. Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Ju- 294 OSVIT 1–4/2013. goslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli. Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu održana Federacija BiH. Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti: Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i haškog nadzora… Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu 14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i od- PROMIŠLJANJA 295 govorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime, kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u talijanskom mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski. Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima (lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević) i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što, koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno. Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili, 296 OSVIT 1–4/2013. gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu hrvatskog naroda će se zanesvistiti. Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu 1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a, Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u društvu. A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske) rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima. I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali PROMIŠLJANJA 297 najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je realno, moguće? Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće zajednički boriti se ( sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad ostvarivi planovi – utopija. Uvjeren sam da će se utopiti svatko tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH najlakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj proporcionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se) nesretnog rata. Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH, niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Evrope mogu obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima, ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti; bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati. Anto GAVRIĆ JEDNO LICE SA TRI NALIČJA Možemo kriviti Židove za masonstvo, nehuman eksploatatorski odnos prema ženama od strane ortodoksnih Židova, svjetsku prljavu politiku, svjetske ratove, lihvarenje koje se prenijelo na bankarski sustav, egoizam do incesta, vjersku fanatičnost do čovjekomrsca, ali ne možemo kriviti Židove da su srušili zgrade blizance u New Yorku zato što su počinitelji i nalogodavci otkriveni, prokazani i dokazani i svoj gnusni teroristički čin priznali, ne možemo kriviti Židove za svu našu patnju, političku nemoć i korumpiranost, za svu svjetsku bijedu i zlo koje se čini iza kulisa drugih politika i pripadnika drugih naroda i religija. Također moramo sebi priznati da su kršćanstvo i islam naslijeđe judaizma kao nove monoteističke religije koje crpe moralno, duhovno i običajno vrelo judaizma, često i kroz nehumane, zle i patološke odnose i postupke. I pored tog zajedništva, religije kao i politike, a i religije su vrste politika, nisu spremne štititi jedna drugu u kriznim vremenima kao u vrijeme Drugog svjetskog rata kada je izvršena genocidna agresija na sve što je židovsko. Religijski predstavnici često zaborave na svoju temeljnu zadaću ljubavi i milosrđa prema drugom i drukčijem, na svoju ulogu u društvu tolerancije i civilizacijskog pokretača, duhovno moralnog kotača k boljem i pravednijem društvu, pa se pretvaraju u nešto posve suprotno kada ljude okreću jedne protiv drugih u cilju osobne moći, vlasti, prestiža i bogatstva. Zbog takve uskogrudne, sebične politike često religije ne ljube mir, ljubav, demokraciju, blagosta- PROMIŠLJANJA 299 nje, nego rat, osvajanje, zlo i mržnju, uništenje do samouništenja. Često žrtva jedne agresije postaje u drugom vremenu i sama agresor, ne da bi se svetila nego što je i sama prihvatila primitivna animalistička načela ljudske zloće po kojoj se ravnaju i religije. Jedan od dokaza je da u religijske znanosti uglavnom ulaze potomci siromašnih, nepismenih, frustriranih, ogorčenih pojedinaca i kada takvi imaju moć utjecati i utirati put drugima, što se može očekivati, nego zlo, mržnja, rušilaštvo kao odraz bolesti napaćene duše i tijela kao slika i posljedica trpljenja, omalovažavanja čovjeka od čovjeka. Religije kada bi uistinu htjele da žive ono što propagiraju, ne bi se razdvajale po načelima morala, običaja, načina života, kao institucije koje umjesto da slijede svoj put čovjekoljublja, postaju institucije političkih manipulacija od žrtve do agresora ili obratno. Dok se kroz vjersko-političke institucije smišlja kako ovladati i ugroziti drugog na svoju korist, ne će ni biti ljubavi, mira ni tolerancije među religijama i narodima. Pojedini društveni sustavi kao socijalizam zamišljeni su da služe čovjeku kao nadopuna religiji ili ateistička humanost. Ali frustrirani predstavnici radije će uništiti i takve sustave, a poticati agresiju i fašizam samo ako je takav sustav okrenut protiv druge religije ili konkurenta u zgrtanju moći i bogatstva. Stoga se može postaviti pitanje jesu li predstavnici vjere dostojni po svome zdravlju, odgoju i znanosti biti i naši predstavnici, da se ne bi događalo da se umjesto zdravim, normalnim, općeljudskim potrebama, služe svojim bolesnim, destruktivnim porivima i načelima koja nemaju veze s vjerom, moralom, zdravim društvom, nego se pretaču u sluge suicidne politike moćnika. Nameće se zaključak da religije često u svojoj oholosti zamijene uloge i umjesto politike morala počnu se baviti nemoralnom politikom. Religije ne žele zajedništvo među narodima, da žele zajedništvo ne bi se razdvajale same i viđenje nadnaravnog različito tumačile i prikazivale. Religije žele božansku moć na zemlji i u ime božanstva govoriti, narode voditi, a često i stranputicom prema svom osobnom nahođe- 300 OSVIT 1–4/2013. nju, viziji ili mentalnom sklopu. Religije su bile i ostat će stare i nove, ali čovjek ne smije pokleknuti najezdama frustriranosti, iskompleksiranosti, želje za moći i vlasti. Religije, da misle dobro čovjeku, ne bi se zavađale, narode huškale, ne bi svetost za zlo koristile. Bog nije prepreka za ljubav, ali religije koje za sebe kažu da Boga i ljubav predstavljaju često čovjeka za ljubav koriste. Nitko za sebe ne može reći da predstavlja Boga, može samo reći da želi predstavljati moralno dobro i tome služiti. Služeći moralnom dobru religija služi čovjeku. Religija ne smije stajati na strani nikakvog terora, nemorala, izopačenosti, neprirodnog, ma kako se taj sustav zvao demokratski. Za primjer zdravog čovjeka i društva religija treba prva u svoje redove uvesti moralnu stegu. U kriznim vremenima religije se trebaju pomagati, štititi za svoje i dobro puka, a ne stavljati na raspolaganje politici moćnijeg, vladajućeg. Da predstavnici religija od druge ili svoje religije ne bi proizvodili žrtvu i agresora i tako sadomazohistički vladali opijenim pukom, potrebno je i religije uvesti u društveni zakonski sustav vrijednosti, poštivanja drugog kroz poštivanje općeprihvaćenih normi sustava. Primitivnost i fanatizam ovih prostora dugo su plodno tlo za razne vrste agresije i eksploatacija neukih, zavađenih, siromašnih. Odbacimo sve one politike koje za sebe kažu da su predstavnici nadnaravnog ili naravnog, teizma ili ateizma, ako sami nisu moralni, razumni, dobronamjerni, nesebični, ako sami nisu dosljedni svoje izgovorene riječi, obećanja, ako služe sebi, a ne puku, ako njihova razdvojenost i mržnja trebaju proizvesti kod puka nesreću i bijedu, a na njihovu korist, onda neka naša vrata i um budu zatvoreni i nijemi pred takvim promicateljima ljubavi. Monoteizam je jedan s tri ili s više lica i predstavnika Božje riječi i ljudske slabosti, prolaznosti. Pretpostaviti je da će za budućnost religije imati prednosti sljedeće promicateljske vrijednosti: univerzalnost duhovnosti i morala, opća solidarnost, milosrđe, socijalna pravičnost i socijalna ravnoteža, zajedništvo kolektiviteta, kolektivitet individualiteta, duhovnost i moralnost PROMIŠLJANJA 301 ispred materijalizma i egoizma, opća borba kao zakonska i moralna obveza protiv svih oblika socijalne patologije, izopačenosti, neprirodnosti, nenormalnosti, osobne vrijednosti kao umjerenost, strpljivost, razumnost, poštenje, povjerenje, zalaganje za drugog. S ovakvim načelima imamo šanse kao ljudska vrsta opstati u nadolazećem vremenu tehnologije, sebičnosti, materijalizma i individualizma opće ljudske otuđenosti i patologije. Samo opće univerzalne ljudske vrijednosti cijele planete mogu biti vrsta garancije da ne će doći do novih krvoprolića zbog toga što je čovjek izdao čovjeka, religija religiju, politika politiku, da čovjek ni njegova vjera ne budu niti žrtva niti agresor, niti izdajnik niti osvetnik, nego plemeniti borac za pravdu, jednakost, slobodu, blagostanje, odgovornost kao stegu za zdraviji i normalniji način života u svim zajednicama i institucijama od religije pa do politike. Patologije, sukobe i ratove proizvodi socijalna nejednakost, socijalna isključenost, patvorenost, oholost, nerazumnost i sebičnost struktura vlasti, obijest i bolesna želja za dominacijom i moći, stoga počnimo već sada novim vrijednostima graditi novog, zdravijeg čovjeka, novo pravednije i zdravije društvo. Religije koje javno ili šutke podržavaju istospolne brakove, prostituciju, narkomaniju, posjedovanje oružja, nasilje, terorizam, kriminal, kupovinu i robovlasnički obespravljeni odnos prema ženama i djeci koju koriste za prisilni rad, ratove, kojima je važnija moć i materijalno bogaćenje od humanog ljudskog prirodnog odnosa prema puku i podanicima, nisu vrijedne i ne smiju postojati i kriti se iza svojih svetih knjiga namijenjenim slavi božanstva. Čovjek pojedinac i društva i sustavi u cjelini trebaju graditi svoj moral na zakonima zdravog razuma i zdravog načina života, a izbjegavati one koji nas primitivno pod geslom njihovog tumačenja morala i svetosti vode u ratove, sukobe, mržnju, patologiju raznih vrsta do samoistrjebljenja. Religije koje stoje iza bolesnih destruktivnih sustava samo da bi očuvale svoj utjecaj, moć i zadržale članstvo „vjernike“ vode nas zajedno sa sustavom u novu Sodomu i Gomoru po 302 OSVIT 1–4/2013. svetim knjigama u koje se zaklinju. Umjesto da im povijest stradanja čovjeka bude opomena, one na isti način griješe i vode puk u novo stradanje. Umjesto da po svojim knjigama čuvaju moral, duhovnost i zdrave snage za zdravo društvo i opstanak ljudske vrste kao prirodnog razumnog bića, one ga uništavaju na razne načine i stavljaju se u službu đavla, umjesto u službu Boga. Isus je opraštao, kako je govorio u ime Boga, svoga Oca, ljudske grijehe, što se prenijelo i na kršćanski nauk, crkvene predstavnike, a poslije razvojem demokracije i na cijele društveno-političke sustave. Cijenim da u ime Boga nitko pa niti vjerski predstavnici ne mogu ocijeniti što jeste, a što nije grijeh i od istog nas oslobađati. Na taj način ne samo da se zlorabi religija, nego se destruira cijelo društvo i poredak ukoliko se tzv. demokracijom dopuštaju, zakonski legaliziraju grijesi, poroci, patologije (tipa slobodna prodaja oružja, narkotika, prostitucija, homoseksualnost i dr.) što je po zdravom razumu neprirodno, bolesno, štetno, destruktivno, i umjesto da vjerska etika bude brana od zla i grijeha, moderni sustavi skriveno ili otvoreno podržavani od vjerskih predstavnika, legaliziraju sve ono čega bi se normalan stidio. Ponekad nam se zbog toga čini da je sve izgubilo svoju vrijednost i da ljudska vrsta mora tražiti nove izvore moralne zaštite kroz društvene reformacije po potrebi i revolucije, a u cilju jačanja ljudskih moralnih vrijednosti i očuvanja ljudske vrste pred najezdom materijalizma, egoizma, otuđenosti, grješnosti, neograničenih sloboda, oslobađanja od grijeha do potpune grješnosti i nerazlikovanja dobra od zla, odnosno do samouništenja ljudske vrste. Ako sve gledamo kroz vjeru mi predajemo volju i svoj razum višoj zamišljenoj sili. Ako sve gledamo kroz znanost, brzo dolazimo do zida. Znanost nema objašnjenja za mnoge prirodne i natprirodne procese i pojave, stoga prigrlimo vjeru i znanost našim razumom i voljom, kako bi ispravnije i sigurnije koračali stazama naše prolaznosti, prostora i vremena. OSVIT 303 AFORIZMI AFORIZMI Stipe GOLAC OVCE I VUKOVI Zna se tko su ovce, tko vukovi. To i najveći laici mogu prepoznati. *** Loša strategija: Čim se vuk pojavi, ovce se predaju. *** Janje moje! Kaže vuk ovci. *** Dok su vukovi na vlasti, ovce će nemoćno blejati. *** Pored tolikih vukova ovcama nema spasa. *** Vuk ovcu ne može shvatiti, da je ovca shvatio bi. *** U svijetu ovaca i vukova nema pregovora. *** 304 OSVIT 1–4/2013. U politici puno je vukova, izvan politike puno je ovaca. *** U mojoj blizini bilo je puno vukova, na sreću nisam bio ovca. *** Da ovce imaju neustrašive čobane, vukovi bi bili podalje od ovaca. *** Vukovi na izborima obožavaju ovce. *** Što su ovce naivnije, vukovima slađe. *** Globalni vukovi haraju svijetom. Regionalni haraju regijom. *** Naši vukovi su izbirljivi, najbolje uzimaju sebi. *** U krivoj pretvorbi stradale su ovce. Vukovi su se nagrabili. *** Kako se narod ponaša? Kao uplašene ovce. *** AFORIZMI 305 S vukovima nema šale, čim im nije pravo pokažu očnjake. *** Što su jadne ovce? Što i jadan narod. *** Bože, oslobodi me vuka koji se pravi da je ovca. *** Koliko ima vukova među političarima? Više nego političara. *** I dobar vuk kad vidi ovcu promijeni ćud. *** Ako si ovca, vuk će te pojesti. *** Lako bi ovce što su ponižene, da nisu pojedene. *** Blejanje, omiljena glazba vukovima. *** U politici vukovi vedre i oblače. *** Stranački vukovi kolju se međusobno. *** 306 OSVIT 1–4/2013. I kada su vukovi siti, ovce se boje. *** Zna se tko su ovce tko vukovi. S jedne strane narod, s druge silni i bahati. AFORIZMI 307 NAROD IMA U DUŠI, U DŽEPU NEMA VEĆ ODAVNO Ružna narodna navika: kad navikne na loše, ne čini ništa da mu bude bolje. *** Bog nam je dao: sunce, zemlju, zrak i vodu. Da smo mudri i pametni živjeli bismo kao u raju. *** Svi smo mi mali ispod zvijezda, samo budale misle da nisu. *** U olujno vrijeme, narod je na pučini. *** Na svojoj zemlji i svome kamenu, želi biti svoj na svome. *** Narod je kao kruh, zato ga izjedaju. *** Narod je iskorišten, nije više za upotrebu. *** Kad im treba, narod je uvijek tu. Kad narodu treba, nigdje ih nema. *** 308 OSVIT 1–4/2013. Narod je mudar i naivan. Mudar po iskustvu, naivan po dobroti. *** Mali ljudi – velika raja. *** Narod ako ima za danas – velika je sreća, ako ima za sutra – sreća je dvostruka. *** Svaki dan po malo, za miran život. *** Narod je sirovina za iskorištavanje. *** Hrvatski narod je Božji, naučio je trpjeti do iznemoglosti. *** Kad hoće reći, sjeti se tko je. *** Narodna nadmoć je jalova, ne može se oploditi. *** Demokracija bila pa prošla. DOKUMENTI DOKUMENTI OSVIT 309 IZVJEŠĆE O RADU DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE OD 9. LIPNJA 2012. DO 1. LIPNJA 2013. - OSVRT NA DVADESETU OBLJETNICU POSTOJANJA Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne osnovano je 20. studenoga 1993. u Neumu i bilježi dvadeset godina postojanja i rada. Obilježena je petnaesta obljetnica od osnutka – radno i svečano u Neumu 2008. Zbog nedostatka financijskih sredstava za najosnovije potrebe djelovanja Društva, nismo u prilici obilježiti dvadeseti jubilej postojanja DHK HB, zato ćemo u ovoj prigodi, kada se najviše okupljamo na Godišnjoj skupštini, obilježiti dvadeset godina djelovanja Društva. Pogledom unatrag kroz ovih dvadeset godina još postojimo i opstajemo unatoč kulturi nesklonim društvenim prilikama. Ipak, moramo biti ponosni na upornost, a prije svega volontersku volju članova Društva i njegova vodstva kroz ovih dvadeset godina: Veselka Koromana, pok. Vladimira Pavlovića, Antuna Lučića, Zdravka Kordića, Marine Kljajo-Radić kao i vrijednih odbora koji su se redovito sastajali i radili. Od početka 1996. g. do danas imamo uposlenu tehničku tajnicu koja obavlja poslove u tajništvu Društva. Društvo je od 1997. do 2005. financirano od strane pet županija s hrvatskom većinom. Od 2005. do danas financiramo se od dobrovoljnih priloga (sponzorstva) i prijavljivanjem programa i projekata na javne pozive koje raspisuju institucije u BiH i FBiH. 310 OSVIT 1–4/2013. Književna nagrada Antun Branko Šimić dodjeljuje se od 1998. i do sada je dodijeljena šesnaest puta. Prošle godine (2012.) utemeljena je i prvi put uručena književnoga nagrada Vlado Puljić. Časopis Osvit najbitnija je sastavnica ovog Društva gdje svoje uratke prvenstveno objavljuju naši članovi, ali i drugi suradnici. Osvit je svoj kontinuitet kako-tako održao kroz ovih dvadeset godina. Od 1995. do danas objavljena su trideset dva sveska. U nakladi i sunakladništvu DHK HB objavljena je sto jedna knjiga u knjižnici Suvremenici, Suodnosi, Dječja književnost i Posebna izdanja. Na proslavi petnaeste obljetnice u Neumu dogovoreno je objavljivanje Monografije koja bi obuhvaćala petnaestogodišnji rad Društva. Urednica Monografije je Marina Kljajo-Radić, a izvršni urednik Antun Lučić, koji je prikupio dobar dio priloga zajedno s tehničkom tajnicom Mirom Jezerčić. No, Monografija nije ugledala svjetlo dana zbog nedostatka financijskih sredstava, a za koju je potreban minimalan iznos 15 000 KM. Društvo ima svoju tradicionalnu manifestaciju Humske dane poezije koji sadrže više programa: posjet književnika školama po BiH, pjesničke večeri, promocije knjiga, spomen na preminule književnike te Ikavski skup. Humski dani poezije održavaju se u listopadu i ove godine će biti 14. po redu. Održavane su tribine DHK HB, promocije knjiga, Božićna večer knjige i književne riječi, sudjelovanje na sajmu knjiga u Mostaru pod nazivom Živa riječ i književni opus gdje izlažemo knjige iz Naklade DHK HB i časopis Osvit i upriličujemo nastupe književnika. DHK HB trenutačno ima sto trideset i jednog člana iz BiH, Hrvatske, Europe i svijeta. Od osnutka do danas preminulo je trideset članova DHK HB. Društvo djeluje od 1997. godine u unajmljenim prostorijama od 20m2 Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače. DOKUMENTI 311 OSVRT NA PRETHODNU GODINU Iako svake godine u Izvješću naglašavamo kako je godina bila teška ili najteža, nedvojbeno je da je otkako Društvo postoji i djeluje ovo razdoblje između dviju skupština bilo najteže. Prvenstveno se to odnosi na prikupljanje novca za troškove ureda, za časopis i tradicionalne programe. Prosječno od javnih poziva godišnje prikupimo barem 20 000 KM. Protekle godine je odobreno 4 500 KM, a stvarno isplaćeno 3 000 KM od Fondacije za nakladništvo i Raiffeisen banke. Na desetine javnih poziva nismo prošli pa ni u RH, gdje smo svake godine dobivali sredstva za časopis Osvit. Nešto novca je prikupljeno slanjem mnogobrojnih zamolbi, a dio prihoda su naši članovi prikupili za svoje knjige posredstvom računa Društva. Troškovi časopisa Osvit 3-4/2011., koji je prošle godine izašao netom prije Skupštine, nisu plaćeni. Najam za prostor koji iznosi 100 KM mjesečno nije plaćen za prošlu godinu niti za ovu, te na kraju plaća tajnici nije isplaćena od šestog mjeseca prošle godine do sada. KNJIŽEVNI PROGRAMI U Čerinu je 19. rujna 2012. upriličen program Susreti pod hrastom, tema susreta bila je književno djelo fra Miljenka Stojića. Sudjelovali su: fra Dario Dodig, Šimun Musa, Marina KljajoRadić, Zdravko Kordić, Ivan Zlopaša, Krešimir Šego i Miljenko Stojić. Program su organizirali Župni ured Čerin, DHK HB i Ogranak matice hrvatske Čitluk. Održani su XIII. humski dani poezije koji imaju već tradicionalnu strukturu. Posjećena je Osnovna škola Ilići i Privatna gimnazija s pravom javnosti u Mostaru. Sudjelovali su: Miljenko Stojić, Marina Kljajo-Radić, Sonja Jurić i Mara Cica Šakotić. Bio 312 OSVIT 1–4/2013. je to doista dojmljiv i poseban susret gdje se kroz živu pjesničku riječ komuniciralo s učenicima kojima su darovane knjige Naklade DHK HB i časopis Osvit. U tom neposrednom susretu pobuđen je interes za književno i umjetničko stvaranje. Drugi važan događaj je dvostruko predstavljanje knjiga poezije Zatomljenja Ivanja Bakovića i Uviranja Zdravka Kordića gdje je nastupio veliki broj književnika – kritičara: Miljenko Stojić, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Marko Tokić, Ljubo Krmek, Zdravko Kordić i Ivan Baković. Treći sadržaj bio je Ikavski skup koji afirmira ikavicu. Ona je poticaj mnogim književnicima da stvaraju na svom mjesnom govoru. Sa svojim filološkim izlaganjima predstavili su se Ilija Protuđer, Antun Lučić i Ana-Marija Jakovljević. Prozne i poetske uratke na ikavici govorili su: Martina Antić, Vendelin Karačić, Miro Petrović, Krunoslav Šetka i Joso Živković. Ikavska večer završila je etnološkim prizorom – Igra prstena o kojoj je govorio Antun Lučić. Na Sveknjiževnoj večeri spomenuli smo se preminulih književnika Stojana Vrljića i Rajka Glibe. O književnicima je govorio Antun Lučić. U pjesničkom djelu nastupilo je sedamnaest pjesnika: Joso Živković, Lidija Glavaš, Ljubo Krmek, Srećko Marijanović, Zdravko Kordić, Marina Kljajo-Radić, Ružica Soldo, Mara Cica Šakotić, Pero Pavlović, Miljenko Stojić, Ivan Baković, lidija Pavlović-Grgić, Alma Fazil-Obad, Zijada Zekić, Viktorija Aničić, Šima Majić i Mirana Rogić. Humski dani trajali su od 5. do 9. studenog 2012. Tjedan dana poslije, 16. studenoga, upriličen je program uručenja nagrade Antun Branko Šimić koju je dobila s. Marija od Presvetog Srca – Anka Petričević za knjigu Pjesme srca. O životu i djelu s. Marije govorio je književnik Miljenko Buljac. DOKUMENTI 313 U ime s. Marije nagradu je preuzela njezina nećakinja prof. Branka Buljan. Predstavljena je i Monografija s. Marije od Presvetog Srca koja se uz pisanje bavi i slikanjem. O Monografiji je govorio fra Vendelin Karačić. Pokrovitelj dodjele Šimićeve nagrade je Općina Grude. Na svečanoj akademiji Šimićevih susreta sudjelovali su naši članovi: Miljenko Buljac, Sonja Jurić, Radica Leko, Iva Nuić, Slavo Antin Bago, Zdravko Kordić i Miro Petrović. Pjesnička nagrada Vlado Puljić koju od ove godine dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, uručena je hrvatskom književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću 21. studenoga u Galeriji kraljice Katarine – na obljetnicu Puljićeve smrti. Nagrada je utemeljena na inicijativu DHK HB, a pod pokroviteljstvom Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara. Nastupili su mostarski glumci Maja Lasić, Robert Pehar, Šerif Aljić i Alma Fazil-Obad, scenskom izvedbom Puljićevih stihova. U glazbenom dijelu nastupili su unuci Vlade Puljića, mladi glazbenici Josip i Marko Palameta te kvartet Simfonijskog orkestra Mostar. Vrhunac večeri bilo je proglašenje prvog laureata nagrade Vlado Puljić Tomislava Marijana Bilosnića za knjigu pjesama Afrika. Novčani iznos nagrade i plaketu uručila mu je Marina KljajoRadić, predsjednica DHK HB. Tomislav Marijan Bilosnić nije krio radost primajući nagradu nazvanu imenom umjetnika s kojim je godinama i prijateljevao, prisjetivši se emotivnim riječima njihovih druženja kroz književnost i život. Sudjelovali smo na ovogodišnjem sajmu knjige u Mostaru koji je bio od 9. do 13. travnja 2013. U programu nazvanom Živa riječ i književni opus, koji je trajao tri dana nastupili su književnici: Vesna Hlavaček, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Anto Stanić, Anto Marinčić, Admiral Mahić, Fabijan Lovrić, Tomislav Mari- 314 OSVIT 1–4/2013. jan Bilosnić, Janko Bučar i Ljubo Krmek koji je predstavio djelo T. M. Bilosnića. Predstavljena je knjiga Na izvoru duhovne Hrvatske (24. travnja 2013.) autora Dubravke Vidak i Stjepana Šešelja. O knjizi su govorili Miljenko Stojić i Ljubo Krmek. Godišnja nagrada Antun Branko Šimić proglašena je i uručena na 50. Šimićevim susretima u Drinovcima 17. svibnja 2013. godine. Ovogodišnju Šimićevu nagradu dobila je Julienn Eden Bušić za roman Živa glava objavljen u nakladi poduzeća Interpublic iz Zagreba. Predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne Marina Kljajo-Radić uručila je dobitnici plaketu i novčani iznos nagrade. Univerzalnost poruke koja izvire iz romana Julienne Eden Bušić, a koja glasi da se čovjek, dokle god živi, mora boriti – za pravdu, za ljubav i za istinu – u konačnici, za život sam, uz sve rečeno o kompozicijskoj strukturi i umjetničkoj vrijednosti romana, razlogom je što je Povjerenstvo za dodjelu Književne nagrade Antun Branko Šimić odlučilo preporučiti Upravnome odboru DHK HB da ovom vrijednom nagradom nagradi roman Živa glava. Na Šimićevim susretima nastupili su pjesnici: Fabijan Lovrić, Julienn Eden Bušić, Tomislav Marijan Bilosnić, Miro Petrović, Radica Leko, Miljenka Koštro, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Admiral Mahić, Iva Nuić, Ljubo Krmek i Ivan Baković. NAKLADA DHK HB I DRUGI NAKLADNICI U nakladničkoj odnosno sunakladničkoj djelatnosti od prošlogodišnje Skupštine objavljeno je dvanaest knjiga: Uspinjanja (pjesme) Mije Tokića, Molitva za bezimenu (izabrane pjesme) Petra Vulića, Pojavno i metafizičko u pjesništvu A. B. Šimića (Od DOKUMENTI 315 Brijega do zvijezda) Zdravka Kordića, Bubamarin ljubimac, Stari Vučo i Stari Vuk na olimpijadi (slikovnice) Milana Šarića, za koje smo dobili 1000 KM na natječaju od Raiffeisen banke (programi za mlade do sedamnaest godina), Diva i Slava (proza) Ante Matića, Drijen (pjesme) Ljube Krmeka, Knjiga bez korica (pjesme) Josipa Milića, A kiša samo što nije… i Otisci duše (pjesme) Ružice Soldo i Bez riječi (izabrane pjesme) Maje Tomas. Potpora Društva kao nakladnika ili sunakladnika u financijskom smislu je mala ili neznatna. Uglavnom autori snose troškove objavljivanja, Društvo plati troškove CIP-a kad ima novca. U većini slučajeva zamolbom uz pomoć Društva autor traži sponzore. ČASOPIS OSVIT Osvit za 2012. godinu objavljen je kao četverobroj i netom je izašao iz tiska. Učinjen je velika napor kako bi Osvit izašao makar kao četverobroj. Tiskan je u digitalnoj tehnici. Zbog toga i estetski drukčije izgleda jer se u digitalnom tisku nije mogla postići ista boja korica kao u prijašnjih brojeva. Objavljen je u manjem broju primjeraka. Priloga se prikupilo tisućama stranica i zbilja nije bilo lako odabrati broj radova i svesti u okvire koliko jedan svezak realno ili maksimalno može podnijeti. Osvit 1-4/2012. tiskan je na 334 stranice. Sadrži sljedeće rubrike: proza, pjesništvo, mladi pjesnici, dječja književnost, ogledi i kritike, drama, prijevodi, aforizmi, intervju, spomenimo se prijatelja i dokumenti. Financijsku potporu dijelom nam je pružila Općina Čapljina što zaslužuje svaku pohvalu, načelnik općine Smiljan Vidić ima veliko razumijevanje spram DHK HB. 316 OSVIT 1–4/2013. SASTANCI UPRAVNOG ODBORA Održana su četiri sastanka Upravnog odbora u razdoblju između skupština. Kroz sve sastanke jedna od točaka bila je financijsko stanje DHK HB. Prvi sastanak održan je 30. studenoga 2012. Raspravljalo se o medijskim napisima o Društvu. U Hrvatskom slovu i na jednom hrvatskom web portalu pojavio se tekst s temom kuda ide DHK HB, a potpisan imenom Marin Jurković koji već dulje vrijeme nije živ. Očito je da se iza imena krije netko od naših članova koji dobro poznaje činjenice i stanje u DHK HB. Kada je Upravni odbor donosio odluku o pjesničko-likovnoj nagradi Vlado Puljić išlo se na to da nagrada obuhvaća osim BiH i mediteransko područje – Hrvatsku i Crnu Goru i trebala je nositi naziv mediteranska nagrada. Zaključak je da smo Društvo koje čvrsto stoji na crti njegovanja hrvatskog jezika, ali nismo zatvoreni, želimo se otvoriti drugima i drukčijima te uspostaviti veze s drugim kulturama. Iz izvješća Predsjednice Društva očito je da je financijsko stanje DHK HB alarmantno. Stvaraju se sve veći dugovi, a Predsjednica nema više ideja kome se obratiti. Povjerenstvo u sastavu Ljubo Krmek, Miljenko Stojić i Mijo Tokić sastali su se s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem radi iznalaženja rješenja financiranja Društva. Sastanak je prošao s puno razumijevanja i pokazane volje za rješavanje problema financiranja DHK HB. Prihvaćen je prijedlog Povjerenstva da županije financiraju Društvo. Dragan Čović je preuzeo obvezu obaviti razgovore s četiri županijska čelništva (Srednjobosanske, Hercegovačko-neretvanske, Posavske i Zapadnohercegovačke županije, a Mijo Tokić je zadužen za Hercegbosansku županiju). Povjerenstvo je odradilo zadaću pismenog obraćanja županijama (predsjednicima vlada i ministrima prosvjete). DOKUMENTI 317 Povjerenstvo za prijam u članstvo dobilo je osam zamolbi za prijam u DHK HB. Zamolbe su podnijeli: Mila Markov-Španović, Zoran Ante Jurišić, Ivan Bradvica, Lujo Medvidović, Emil Raspudić, Marko Primorac, Danko Ivšinović i Zvonimir Tucak. Upravni odbor je razmotrio mišljenje povjerenstva i u članstvo su primljeni Lujo Medvidović i Zvonimir Tucak. Drugi sastanak Upravnog odbora održan je 9. ožujka 2013. g. Raspravljalo se o financijskom stanju Društva i mogućnostima budućeg načina financiranja iz županijskih proračuna prema obećanjima nadležnih institucija. Povjerenstvo u sastavu Mijo Tokić, Ljubo Krmek i Miljenko Stojić posjetili su Dragana Čovića predsjednika HDZ-a. Predložili su financiranje od strane pet županija s hrvatskom većinom što je predsjednik HDZ prihvatio, rekao da će razgovarati s političkim predstavnicima županija, a Mijo Tokić je dobio zadaću da kontaktira vodstvo HBŽ i da se Društvo pismeno obrati županijama sa zahtjevom za financiranje. Zaključak je poslati pismo kao podsjetnik na dogovore skromnih zahtjeva DHK HB – pet županija po 500 KM mjesečno. U članstvo DHK HB primljen je Danko Ivšinović. Odlukom Općine Grude Šimićevi susreti će se od sada održavati početkom svibnja. Upravni odbor je donio odluku o raspisivanju natječaja koji će biti otvoren do 10. travnja. Imenovano je i novo Povjerenstvo za dodjelu Šimićeve nagrade u sastavu: Mato Nedić, predsjednik, Ružica Soldo i Željko Kocaj, članovi. Pošto su Šimićevi susreti ove godine prije Godišnje skupštine, nagrada Antun Branko Šimić bit će proglašena i uručena na Šimićevim susretima. Odlučeno je da se časopis Osvit tiska digitalnom tehnikom u tiskari Gral u onoliko primjeraka koliko bude financijskih sredstava. 318 OSVIT 1–4/2013. Treći sastanak Upravnog odbora održan je 3. svibnja 2013. Raspravljalo se o financijskom stanju Društva i mogućnostima budućeg načina financiranja iz županijskih proračuna. Pošto do sada nismo dobili nikakvih odgovora od županija niti od predsjednika HDZ-a dr. Dragana Čovića, dogovoreno je da isto povjerenstvo zajedno s Predsjednicom Društva ugovori sastanak s dr. Čovićem. Članovi Upravnog odbora izrazili su zahvalnost Marku Matiću za zalaganje i prikupljeni novac Društvu iz Hrvatske u iznosu od 1 000 KM. Raspravljalo se o tri zamolbe za prijam u DHK HB: Mladena Pavkovića, Anite Martinac i Jasenke Požega-Sremac. Upravni odbor je prihvatio mišljenje većine članova Povjerenstva za prijam. U članstvo je primljeno svih troje pjesnika. Povjerenstvo za Šimićevu nagradu podnijelo je Izvješće Upravnom odboru u pisanom obliku. Na raspisani natječaj stiglo je dvadeset jedno djelo. U uži izbor ušle su knjige: 1. Julienne Eden Bušić, Živa glava (roman), 2. Igora Divkovića Relativno apsolutno (pjesme), 3. Fabijana Lovrića, Vitez zlatnog runa (književne kritike), 4. Julijane Matanović, Samo majka i kći (autobiografski zapisi), 5. Silvije Šesto, Uličarke iz ormara (pjesme). Odlučeno je da nagradu A. B. Šimić dobije Jullien Eden Bušić za roman Živa glava objavljen u nakladi Interpublic iz Zagreba. Upravni odbor je potvrdio odluku Povjerenstva. Nagrada će biti proglašena i uručena na Šimićevim susretima 17. svibnja 2013. Zbog nedostatka financijskih sredstava Upravni odbor se složio s prijedlogom Marka Matića da se dvadeseta obljetnica osnutka Društva obilježi na dan održavanja Godišnje skupštine. Na prijedlog Šimuna Muse odlučeno je da se tiska Monografija članova DHK HB s biobibliografskim podatcima članova te ulomcima iz tri odabrane kritike ili recenzije po odabiru članova. Predloženo je uredničko vijeće knjige: Šimun Musa, Antun Lučić, Marina Kljajo-Radić, Mato Nedić, Anto Zirdum, Ljubo DOKUMENTI 319 Krmek, Fabijan Lovrić i Mijo Tokić. Svim članovima poslati dopis da dostave: životopis, bibliografiju i tri kritička osvrta po osobnom odabiru – kopirana te naznačeno gdje, kad i u kom časopisu su objavljena. Ako netko nema tri osvrta može poslati recenzije iz objavljenih knjiga. Rok za slanje podataka bit će do 1. lipnja 2013. Rok za objavljivanje je 1. studenoga 2013. Također će biti uvršteni i umrli članovi. Na prijedlog Fabijana Lovrića godišnja članarina je sa 120 HRK, 30 KM ili 15 EUR smanjena na 100 HRK, 13 EUR ili 25 KM. Također je odlučeno da se zbog visoke provizije otvori račun u nekoj banci u Hrvatskoj, a može poslužiti račun i nekog od članova. Četvrti sastanak Upravnog odbora održan je jutros. Jedina točka dnevnog reda bila je priprema za Godišnju skupštinu Društva. ZAKLJUČAK Na kraju je lijepo izvijestiti da je u Nakladi DHK HB prije svega upornošću i snalaženjem naših članova i drugih autora objavljena sto jedna knjiga. Da smo pokušali i dalje se trudimo održati kontinuitet časopisa Osvit. Naše članstvo se „vrti“ oko brojke 130. Nažalost u razdoblju između dviju skupština preminuli su naši članovi: Stojan Vrljić, Rajko Glibo, Pero Šimunović, Lujo Medvidović i Nikola Martić. Obračunsko razdoblje je završeno s minusom i dugovi su sve veći. Puno vremena se potrošilo na iznalaženje načina financiranja Društva. Odgovori županija su: HBŽ je prihvatila obavezu da pomogne Društvu u iznosu koji je dogovaran a obvezu oko razgovora s ministrom prosvjete, znanosti, kulture i športa preuzeo je Mijo Tokić. Od Ministarstva HNŽ dobili smo pismo u 320 OSVIT 1–4/2013. kojem ministar navodi da je Društvo u proračunu bilo političkim dogovorom i da bi političkim dogovorom trebalo postići ponovno uvrštavanje u proračun, a spomenuo je i ekonomsku krizu. Jedino rješenje vidi u prijavljivanju na natječaj koji bi trebalo raspisati, a natječaj se ne raspisuje već godinama. Ministarstvo ZHŽ poslalo je jedno opće pismo upućeno udrugama u kojem podsjećaju da će biti raspisan natječaj te da se možemo prijaviti. Povjerenstvo koje je trebalo ponovno razgovarati s dr. Čovićem predsjednikom HDZ-a izvijestilo je kako nije dogovoren i nije upriličen sastanak radi predsjednikove prezauzetosti. Iz njegova ureda nam je priopćeno da je on sve učinio da županije uvrste Društvo u proračun i da bi trebali sada razgovarati s predsjednicima vlada. Možemo zaključiti da se Društvo nalazi u bezizlaznom stanju i da mu prijeti svakodnevni prekid rada. U Mostaru 1. lipnja 2013. Predsjednica DHK HB Marina Kljajo Radić 6LMHFáDQM 9HOMDFáD 2]áXMDN 7UDYDQM S Č P S 1 2 3 4 MARIJA BOGORODICA, NOVA GODINA Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski Ime Isusovo, Genoveva Anđela Folinjska S 1 Brigita, Miroslav, Sever S 1 Albin, Zoran, Hadrijan, Jadranko N P U S Č P S 5 6 7 8 9 10 11 2. NEDJELJA PO BOŽIĆU BOGOJAVLJENJE - Sv. Tri kralja Rajmund Penjaforski, Rajko Gospa od brze pomoći, Severin Adrijan, Julijan, Živko Agaton, Dobroslav, Dobriša, Grgur X. Higin, Honorata, Časlav, Ratko N P U S Č P S 2 3 4 5 6 7 8 Prikazanje Gospod. (Svijećnica) Sv. Blaž, Sv. Vlaho, Tripun Andrija Corsini, Veronika Jer., Izidor Agata, Dobrila, Jagoda, Silvan Doroteja, Božidarka, Pavao Miki i dr. Pio IX., Rikard, Držislav Jeronim Emilijani, Jerko, Mladen N P U S Č P S 2 3 4 5 6 7 8 U S Č P S 1 2 3 4 5 Teodora, Hugo, Anastazije, Božica Eba, Franjo Paulski, Dragoljub Rikard, Siksto, Ratko, Cvijeta Benedikt, Izidor, Strahimir Julijana, Vinko Ferrerski, Berislav N P U S Č P S 12 13 14 15 16 17 18 KRŠTENJE ISUSOVO Hilarije, Veronika, Radovan Feliks, Srećko, Malahija Pavao Pustinjak Berard, Honorat, Mislav Antun, opat, Jolanda, Ljubica Faustin i Liberata, Priska N P U S Č P S 9 10 11 12 13 14 15 5. NEDJELJA KROZ GODINU Alojzije Stepinac, Skolastika Gospa Lurdska, dan bolesnika Damjan, Eulalija, Ludano Kastor, Katarina Ricci Valentin, Valentina, Zdravko Agapa, Faustin i Jovita, Vitomir N P U S Č P S 9 10 11 12 13 14 15 1. KORIZMENA NEDJELJA (čista) Emilijan, 40 armenskih mučenika Dominik Cam, Firmin Bernard, Maksimilijan (kvatre) Rozalija, Eufrazija, Kristina, Sabin Matilda, Miljana, Ratka Longin, Veljko, Lujza de Marillac N P U S Č P S 6 7 8 9 10 11 12 5. KORIZMENA NEDJELJA (gluha) Epifan i drugovi, Herman Josip Dionizije Korintski, Alemka Demetrije, Hugo, Marija Kleofina Apolonije, Sunčica, Ezekiel Antipa, Stanislav, Stana, Radmila Julije, Viktor, Zenon, Davorka N P U S Č P S 19 20 21 22 23 24 25 2. NEDJELJA KROZ GODINU Fabijan i Sebastijan Agneza, Janja, Neža, Publije Vinko Pallotti, Vice, Irena Emerencijana, Ema, Vjera Euzebija, Ksenija, Franjo Saleški Obraćenje sv. Pavla apostola N P U S Č P S 16 17 18 19 20 21 22 6. NEDJELJA KROZ GODINU Donat i drugovi, 7 sv. os. R. sl. BDM Bernardica, Flavijan, Šimun Bonifacije, Konrad, Ratko, Blago Eleutrije, Franjo i Jacinta Eleonora, German, Petar Damiani Katedra sv. Petra apostola, Tvrtko N P U S Č P S 16 17 18 19 20 21 22 2. KORIZMENA NEDJELJA (pačista) Gertruda, Patrik, Domagoj Ćiril Jeruzalemski, Ćiro Josip, zaručnik BDM, Josipa Klaudija, Niceta, Mauricije, Dionizije Serapion, Vesna Lea, Oktavijan, Nikola, Jaroslav N P U S Č P S 13 14 15 16 17 18 19 CVJETNICA Lambert, Tiburcije, Valerijan i Maksim Krescencije, Petar Barbarić Benedikt, Bernardica, Tihonija VELIKI ČETVRTAK VELIKI PETAK (post i nemrs) VELIKA SUBOTA N P U S Č P 26 27 28 29 30 31 3. NEDJELJA KROZ GODINU Angela Merici, Anđelka, Pribislav Toma Akvinski, Tomislav Konstancije, Valerije, Zdravko Hijacinta, Martina Rimska, Darinka Ivan Bosco, Marcela N P U S Č P 23 24 25 26 27 28 7. NEDJELJA KROZ GODINU Etelbert, Modest, Montan Cezarij, Viktorin, Hrvoje, Berislav Aleksandar, Branimir, Sandra Donat Zad., Gabriel, Tugomil, Julijan Roman, Teofil, Bogoljub N P U S Č P S 23 24 25 26 27 28 29 3. KORIZMENA NEDJELJA (bezimena) Katarina Švedska, Latin, Simeon Navještenje Gospod. (Blagovijest) Emanuel, Eugenija, Marcijan, Goran Augusta, Ernest, Lidija, Rupert Priska, Sonja, Polion Jona, Bertold, Eustazije N P U S Č P S 20 21 22 23 24 25 26 USKRS (VAZAM) Uskrsni ponedjeljak, Anzelmo Kajo, Leonida, Teodor Adalbert, Juraj, Đuro, Đurđica Fidelis Sigm., Vjeran, Vjera, Melit Marko, evanđelist, Maroje, Ermin Kleto, Marcelin, Zorko N P U S 27 28 29 30 2. USKRSNA NEDJELJA Petar Chanel, Polion Panonski i dr. Katarina Sijenska, Kata, Robert Josip Cottolengo, Pio V. 8. NEDJELJA KROZ GODINU Anzelmo Nonantolijski, Kunigunda Kazimir, Eugen Čista Srijeda-Pepelnica (post i nemrs) Fridolin, Marcijan, Viktor, Koleta Perpetua i Felicita, Ruža Feliks, Ivan od Boga, Ivša, Boško N 30 4. KORIZMENA NEDJELJA (sredoposna) P 31 Amos, Benjamin, Ljubomir 6YLEDQM /LSDQM 6USDQM Č P S N P U S Č P S 1 2 3 4 5 6 7 7. USKRSNA NEDJELJA Erasmo, Marcelin i Petar, Eugen I. Karlo Lwanga i dr., Drago Kvirin Sisački, Optat, Predrag Bonifacije, Valerija, Zdravka, Darinka Norbert, Neda, Berto Presveto Srce Isusovo, Vid U S Č P S 1 2 3 4 5 N P U S Č P S 8 9 10 11 12 13 14 DUHOVI - PEDESETNICA Duhovski ponedjeljak Ivan Dominici, Margareta, Greta Barnaba, ap., Feliks (kvatre) Ivan Fakundo, Leon, Bosiljko Antun Padovanski, Ante, Antonija Elizej, Valerije i Rufin Zdravko N P U S Č P S 6 7 8 9 10 11 12 14. NEDJELJA KROZ GODINU Klaudije i drugovi, Vilko, Benedikt XI. Akvila i Priscila, Eugen III. Marija Petković, Nikola Pik i dr. Amalija, Alma, Ljubica, Veronika Benedikt, Benko, Dobroslav, Olga Mohor, Ivan Gualberto, Suzana N P U S Č P S 15 16 17 18 19 20 21 PRESVETO TROJSTVO Aureus, Justina i drugovi, Zlatko Adolf, Rainer Scacceri, Laura Elizabeta, Marko i Marcelijan Tijelovo (Brašančevo), Romuald Florentina, Florencija, Cvjetka Alojzije G., Slavko, Slavica, Vjekoslav N P U S Č P S 13 14 15 16 17 18 19 15. NEDJELJA KROZ GODINU (MBB) Kamilo de Lellis, Milan, Miroslav Bonaventura, Dobriša, Vladimir Gospa Karmelska, Karmela, Elvira Aleksije Rim., Jedviga, Marcelina Arnulf, Arnold, Bruno, Fridrik Justa i Rufina, Aurelija, Zora, Zlatka N P U S Č P S 22 23 24 25 26 27 28 12. NEDJELJA KROZ GODINU NEDJELJA KROZ GODINU Rođenje Ivana Krstitelja, Krsto Adalbert, Lora, Vilim, Vilko, Vilma Ivan i Pavao, Vigilije, Zoran Ćiril Aleksandrijski, Ladislav Ugarski Irenej Lyonski, Mirko, Smiljan N P U S Č P S 20 21 22 23 24 25 26 16 . NEDJELJA KROZ GODINU, Ilija pr. Daniel prorok, Danijela, Dane Marija Magdalena, Lenka, Magda Apolinar, Brigita, Ivan Cassian Kristin Belg., Kristina, Mirjana Jakov Stariji, ap., Valentina Joakim i Ana, roditelji BDM N P U S Č 27 28 29 30 31 17. NEDJELJA KROZ GODINU Beato iz Triera, Inocent I. Marta iz Betanije, Flora, Blaženka Petar Krizolog, Rufin Asiški, Anđa Ignacije Lojolski, Vatroslav 1 Josip radnik, Sigismund Burg. 2 Atanazije Aleksandrijski, Eugen 3 Filip i Jakov Mlađi, ap., Mladen N P U S Č P S 4 5 6 7 8 9 10 3. USKRSNA NEDJELJA Anđelko Jeruzalemski, Irena Solunska Marija Katarina od sv. Ruže Dujam, Duje, Duška Marija Posrednica, Viktor, Celestin Uzašašće Gospodnje (Spasovo) Gospa Trsatska, Ivan Merz, Job N P U S Č P S 11 12 13 14 15 16 17 4. USKRSNA NEDJELJA Leopold Bogdan Mandić Andrija, Hubert Fournet Matija, ap., Matko, Matiša, Justa Izidor, Sofija, Mudroslava, Sonja Ivan Nepomuk, Nenad Paskal, Paško, Bruno N P U S Č P S 18 19 20 21 22 23 24 5. USKRSNA NEDJELJA Celestin, Rajko, Dunstan, Ivon Bernardin Sijenski Andrija Bobola, Eugen Jelena, Helena, Renata Deziderije, Željko, Vilim R. Marija Pomoćnica, Suzana N P U S Č P S 25 26 27 28 29 30 31 6. USKRSNA NEDJELJA Filip Neri, Zdenko Augustin Kanterberijski German, Vilim, Marija Bartolom. B. Uzašašće Gospodnje (Spasovo) Ivana Arška Pohod Bl. Dj. Marije, Krunoslav N 29 PETAR I PAVAO, APOSTOLI P 30 Ernest Praški, Prvomuč. Rimske Crkve 5XMDQ /LVWRSDG P U S Č P S 1 2 3 4 5 6 S Č P S 1 2 3 4 Terezija od Djeteta Isusa, Remigije Anđeli Čuvari, Anđelko, Anđela, Teofil Kandid, Gerhard, Svjetlana Franjo Asiški, Frane, Franka, Kajo N P U S Č P S 7 8 9 10 11 12 13 23. NEDJELJA KROZ GODINU Rođenje BDM, Mala Gospa Petar Klaver, Strahimir Nikola Tolentinski, Pulherija Ivan Gabrijel Perboyre, Miljenko Ime Marijino, Gvido, Dubravko Ivan Zlatousti, Zlatko, Ljubo N P U S Č P S 5 6 7 8 9 10 11 27. NEDJELJA KROZ GODINU Bruno iz Kölna,des, Verica BDM od Krunice, Rozario, Ružica Demetrije, Hugo, Šimun starac Dionizije Areop., Dionizije, Denis Daniel Comboni, Danko, Lujo Bertran German, Ivan XXIII. N P U S Č P S 14 15 16 17 18 19 20 UZVIŠENJE SV. KRIŽA Gospa Žalosna, Dolores, Tugomil Kornelije i Ciprijan Rane sv. Franje, Robert B. (kvatre) Josip Kupertinski, Sonja Emilija, Januarije, Suzana Andrija Kim, Teipisto i Agapije N P U S Č P S 12 13 14 15 16 17 18 28. NEDJELJA KROZ GODINU Edvard, Edo, Teofil Antiohijski Kalist I., Divko, Ljeposlav Terezija Avilska, Rezika Hedviga, Marija, Margareta Alacoque Florentin, Cvjetko, Ignacije, Vatroslav Luka, evanđelist, Lukša, Svjetlovid N P U S Č P S 21 22 23 24 25 26 27 25. NEDJELJA KROZ GODINU Feliks IV., Mauricije i drugovi Lino, Pio iz Pietrelcine, Tekla Gospa od Otkupljenja, Mercedes Aurelija, Zlata, Tvrtko, Kleofa Kuzma i Damjan, Damir Vinko Paulski, Gaj, Berislav N P U S Č P S 19 20 21 22 23 24 25 29. NEDJELJA KROZ GODINU Irena Portugalska, Vendelin Uršula, Hilarion iz G., Zvjezdan Ivan Pavao II., Dražen, Marija Saloma Ivan Kapistranski, Borislav, Severin Antun Claret, Martin, Jaroslav Katarina Kotromanić, Tabita, Košuta N P U S Č P 26 27 28 29 30 31 30. NEDJELJA KROZ GODINU Florencije, Cvjetko, Vincent Šimun i Juda Tadej, ap., Tadija Donat, Darko, Ida, Narcis Marcel, Marojko, German Alfons Rodriguez, Kvintin, Vuk Bronislava, Egidije, Branislava Kalista, Divna, Veljka Grgur Veliki, Grga, Gordana Marcel Lyonski, Ruža Viter., Dunja Majka Terezija, Borko, Roman, Lovro Kristin iz Tyrosa, Zaharija, Boris N 28 26. NEDJELJA KROZ GODINU P 29 Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli U 30 Jeronim, Jere, Jerko Estera, Aron, Šimun Bernardin R, Franjo de Ger., Višnja Toma, ap., Tomo, Tomislav Berta, Elizabeta Port., Elza, Laura Ćiril i Metod, Slaven, Atanazije Jer. .RORYR] P S 1 Alfons Liguori, Vjera, Nada 2 Gospa od Anđela, Euzebije Vercelski N P U S Č P S 3 4 5 6 7 8 9 18. NEDJELJA KROZ GODINU Ivan Maria Vianney, Perpetua Rimska Gospa Snježna, Nives, Snježana Preobraženje Gospodnje Donat, Darko, Kajetan, Siksto Cirijak Rim., Dominik, Nedjeljko Edita Stein, Roman N P U S Č P S 10 11 12 13 14 15 16 19. NEDJELJA KROZ GODINU Klara Asiška, Jasna, Suzana Rimska Inocent XI., Hilarija, Veselka Kasijan, Poncijan i Hipolit Maksimilijan Kolbe, Euzebije Rimski UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPA Rok, Serena Rim., Stjepan Ugarski N P U S Č P S 17 18 19 20 21 22 23 20. NEDJELJA KROZ GODINU Jelena Križarica, Helena, Jelka Ivan Eudes, Donat iz S., Ljudevit Bernard, Samuel, Porfirije Pio X., Hermorgen BDM Kraljica, Regina, Vladislava Filip Benicije, Ruža Lim., Zdenko N P U S Č P S 24 25 26 27 28 29 30 21. NEDJELJA KROZ GODINU Aurea iz Ostije, Zlata Anastazije, Branimir, Šandor Honorat, Časlav, Monika Augustin, Gustav, Tin Glavosijek Ivana Krstitelja, Bazila Feliks i Adaukt, Gaudencija N 31 22. NEDJELJA KROZ GODINU 6WXGHQL 3URVLQDF S 1 SVI SVETI, Svetislav, Sveto N P U S Č P S 2 3 4 5 6 7 8 DUŠNI DAN, Spomen svih vjernih pok. Hubert, Martin iz Porresa Karlo Boromejski, Dragutin, Drago Emerik, Mirko, Imbro, Zakarija Leonard, Sever, Vedran Engelbert, Anđelko, Florencije Gracija Kotorski, Ivan Duns Scot P U S Č P S 1 2 3 4 5 6 N P U S Č P S 9 10 11 12 13 14 15 32. NEDJELJA KROZ GODINU Andrija Avellino, Leon Veliki, Lavoslav Martin Tourški, biskup Emilijan, Jozafat, Renato, Milan Didak, Stanislav Kostka, Stanko Nikola Tavelić, Ivan Trogirski Albert Veliki, Berto, Leopold N P U S Č P S 7 8 9 10 11 12 13 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM Valerija, Petar Fourier, Zdravka Gospa Loretska, Julija, Grgur (kvatre) Damaz, Damir, Sabin Ivana Franciska Chantal, Franjica Lucija, Jasna, Svjetlana, Otilij N P U S Č P S 16 17 18 19 20 21 22 33. NEDJELJA KROZ GODINU Dionizije Aleks., Elizabeta Ugarska Posveta bazilike sv. Petra i Pavla Krispin, Severin, Elizabeta Feliks iz Valoisa, Srećko, Edmund Prikazanje BDM (Gospa od zdravlja) Cecilija, Cilika, Slavujka, Filemon N P U S Č P S 14 15 16 17 18 19 20 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA Kristijana Gruzijska, Kristina, Darija Adela, Albina, Euzebije, Zorka Lazar, Florijan, Izak, Jolanda Gacijan, Bosiljko, Dražen Tea, Urban, Vladimir, Anastazije I. Amon, Eugen i Makarije, Dominik N P U S Č P S 23 24 25 26 27 28 29 KRIST KRALJ Andrija Dung-Lac i drugovi, Firmina Katarina Aleksandrijska, Kata Leonard, Konrad, Dubravko Maksim Virgilije, Delfina Jakov Markijski, Katarina L., Sosten Iluminata, Svjetlana, Saturnin N P U S Č P S 21 22 23 24 25 26 27 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA Flavijan, Honorat, Časlav Ivan Kentijsk, Vika, Viktorija Badnjak, Adam i Eva ROĐENJE GOSPODNJE - BOŽIĆ Stjepan Prvomučenik, Krunoslav Ivan, apostol i evanđelist, Janko N P U S 28 29 30 31 SVETA OBITELJ, NEVINA DJEČICA David kralj i prorok, Toma Becket Eugen Milanski, Sabin, Liberije Silvestar, Silvije, Melanija, Goran N 30 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Andrija, ap., Edmund Campion, Eligije, Božena Bibijana, Živka, Blanka Franjo Ksaverski, Lucije, Klaudije Barbara, Barica, Ivan Damašćanski Dalmatin Krispina, Kristina, Saba Nikola, biskup, Nikša
© Copyright 2024 Paperzz