BROJ NUMBER 3 - Časopis za društvena pitanja

ISSN 0032-7271
PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
God. LIV, br. 3 (2013.)
Sarajevo, oktobar/October-decembar/December 2013
BROJ
NUMBER
3
ISSN 0032-7271 (Print)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
3
Godina
2013.
Godište
LIV
Sarajevo, septembar-decembar 2013.
PREGLED: časopis za društvena pitanja
Izdavač: Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Za izdavača: prof. dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., rektor
Redakcija časopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavčić
Sekretar Redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Izlazi četveromjesečno
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim bazama
podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
Stavovi izneseni u tekstovima ne odražavaju nužno mišljenje Redakcije časopisa.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
3
Year
2013
Volume
LIV
Sarajevo, September-December 2013
PREGLED : Periodical for Social Issues
Publisher: University of Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Publisher’s Representative: Prof. Dr. Muharem Avdispahić, dr. h. c., Rector
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Durmišević
Salih Fočo
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)Mitja Velikonja, University of
Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavčić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Proofreading:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Fuada Muslić
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international
databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center.
The views and opinions expressed in the articles in the Pregled are those of the author(s) and do not necessarily
reflect the views or opinions of the editor, the editorial board or the publisher.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŽAJ / CONTENTS
Vladimir Premec:
Toma – Marx – Vereš / Thomas Aquinus – Marx – Vereš 1
Salih Fočo:
Zbogom, radnička klaso, nacionalisti su na sceni
/ Farewell, Working Class. The Nationalists Take from Here 15
Članci / Articles
Damir Marić:
Nastanak ideje kozmopolitizma: kozmopolitizam Diogena iz Sinope
/ The Emergence of the Idea of Cosmopolitanism:
Cosmopolitanism of Diogenes of Sinope 31
Safet Halilović:
Bosna i Hercegovina u procesu evropskih integracija
/ Bosnia and Herzegovina within the European Integration Process 49
Sanela Bašić i Milanka Miković:
“Aktivno starenje“: normativna vrijednost koncepta i izazovi u sferi
socijalne politike / “Active Aging”: The Concept’s Normative Value
and Challenges in the Social Politics Area 67
Enver Ajanović:
Protivustavni prijedlozi reforme aktivnog i pasivnog biračkog prava
u Ustavu Bosne i Hercegovine / Unconstitutional Proposals for Reforming
the Active and Passive Voting Eligibility in the BH Constitution 91
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Mirko Pejanović:
Ustavno-zakonska uloga lokalnih vlasti u ekonomskom i infrastrukturnom
razvoju opština i gradova u Bosni i Hercegovini / The Legal and Constitutional
Role of Local Authorities in the Municipalities and Cities’ Economic
and Infrastructural Development in Bosnia and Herzegovina 135
Elma Huruz:
Grupno predstavljanje u političkoj filozofiji Willa Kymlicke / Group
Representation in the Political Philosophy of Will Kymlicka 161
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Mirko Pejanović: Milošević i rat u Bosni i Hercegovini
/ Milošević and the War in Bosnia and Herzegovina 179
Sarina Bakić:
Vratiti sociologiji kritički pristup društvu
/ Restoring the Sociology’s a Critical Approach to Society
Dževad Drino i Benjamina Londrc:
Život u srednjovjekovlju / The Medieval Life 185
189
Alma Mešić:
Oda bosanskohercegovačkoj grafici
/ An Ode to the Bosnian-Herzegovinian Graphic Art
195
UPUTE ZA AUTORE
199
Vladimir Premec
UDK 141.4 (044.2)
TOMA – MARX – VEREŠ
THOMAS AQUINUS – MARX – VEREŠ
A. TOMA
Kada sam šezdesetih godina prošloga vijeka kušao naći prostor u javnom
životu za velikoga Tomu Akvinskog, to mi nije polazilo za rukom, tada,
gotovo kao ni danas. Budući da osim tekstova u Hrestomatijama Matice
hrvatske ničega drugoga nije bilo na dohvat ruke, privlačila me je misao
da prevedem nešto iz srednjevjekovne filozofije da bi studenti imali barem
nešto, različito od postojećeg ništa. Stekao sam iskustvo u seminarima kod
profesora Branka Bošnjaka, profesora Gaja Petrovića i profesora Predraga
Vranickog, ne samo čitanja filozofijskog teksta nego i tumačenja, kazivanja
osobnog stava o tekstu, vođenja rasprave etc. Kada sam došao početkom
listopada 1967. na Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu,
sasvim konkretno sam se našao pred zadaćom vođenja seminara iz antičke
filozofije sa prvom godinom studija i vođenja seminara iz srednjevjekovne
filozofije sa drugom godinom studija. Nikada nisam provjeravao, ali
vjerujem da je to bio u to vrijeme jedinstven primjer programa studija
filozofije u regiji. Prodekan za nastavna pitanja Fakulteta, inače zamjenik
šefa Odsjeka za filozofiju i profesor etike na Odsjeku, pozvao me i postavio
mi pitanje što ću raditi sa prvom a što sa drugom godinom studija. Sa prvom
godinom studija namjeravam čitati Aristotelovu Metafiziku, a sa drugom
godinom studija Augustinove Ispovijesti. „To je dobro, želim Ti uspjeha“,
rekao je kratko profesor Arif Tanović. Zamolio me je za bibliografiju o
Augustinu. Sjećam se da sam fotokopirao bibliografiju iz jedne dobre knjige
o Augustinu koju sam posudio od fra Ljuba Lucića. Živkovićev prijevod
Augustinovih Ispovijesti posudio sam od prof. dr. Josipa Kribla, ondašnjeg
vicerektora Bogoslovije i profesora filozofije na Bogoslovnom fakultetu u
Zagrebu. To su bila čudesna i divna vremena. Bio sam zapanjen smjernošću
pune sale, umjerenim javljanjem za riječ u pauzama mojih komentara
nakon čitanja pasusa iz Gavelinog prijevoda Metafizike. Potom je slijedio
tajac i apsolutna šutnja za vrijeme čitanja Augustinovih Ispovijesti. Ljepota
Augustinovih rečenica poredanih pod određenu temu, žar i zanos kojim
1
se obraća Bogu, našem stvoritelju, i opisuje zbilju koja je za njega bila
njegov grijeh iz djetinjstva, mladosti i zrelog doba, njegove studije u Rimu
i slušanje Ambrozijevih propovjedi u Milanu, studenti su upijali prepuni
pijeteta pod općim znakom, rekao bih, svete šutnje: silentium sacrum.
Vrlo brzo mi je prišao na hodniku jedan student treće godine i pokazao
mi latinski tekst tražeći od mene da ga prevedem. Srećom sam znao svaku
riječ. Preveo sam tekst, a kolega je zapisao moj prijevod. To se pročulo.
„Onaj asistent sa filozofije ne folira“. On zna.
27. 06. 1968. sam obranio svoju doktorsku disertaciju o Petrićevoj kritici
Aristotela. Postao sam doktor filozofskih nauka, ali sam u zvanju asistenta
ostao pune tri godine. U međuvremenu sam preveo maleni filozofski spis
Tome Akvinskoga De ente et essentia – O biću i biti. Sa profesorom Milanom
Damnjanovićem sam o tome razgovarao u hodu. Profesor Damnjanović
je priču prenio profesoru Vuku Pavićeviću, a on mi je napisao pismo u
kojem me moli da mu pošaljem rukopis De ente, kako će urednik Male
filozofske biblioteke u beogradskom BIGZ-u nazvati moj rukopis prijevoda
Tome Akvinskoga. Vuko se pozvao na drugi izvor svojih informacija. 29.
02. 1972. napisao sam u Beograd slijedeće pismo: „Poštovani profesore
Pavićeviću, prema obavijesti kolege Tanovića1, Vi ste izrazili želju da Vam
pošaljemo jedan primjerak prijevoda spisa Tome Akvinskog De ente et
essentia. Šaljem Vama na raspolaganje jedan primjerak spisa u prijevodu.
Kako i sami vidite, spis je vrlo mali... Pozdrav poštovanja, V. Premec“.
Profesor Vuko Pavićević mi je 24. 03. 1972. odgovorio slijedećim pismom:
1 Teško je vjerovati, ali se čini da je svekolika moja djelatnost u Sarajevu bila
vezana za akademika Arifa Tanovića. O tome sam više puta pisao. Okolnosti su htjele da
je profesor Tanović bio u bliskim odnosima sa profesorom Pavićevićem, pa je već i zbog
toga Arif prenio poruku o Vukovoj želji da dobije rukopis mojeg prijevoda kratkog spisa
De ente et essentia Tome Akvinskog. O predstojećem jubileju Tome ja nisam ni zucnuo,
a ni Vuko s tim u vezi nije progovarao. Ipak je to bilo uočljivo iz bibliografskog teksta o
Tomi (29–31). Priznajem da sam bio presretan što će filozofska i kulturna javnost tadanje
Jugoslavije imati u rukama jedan Tomin tekst koji su prethodno studenti filozofije u
Sarajevu na Filozofskom fakultetu čitali u mojem seminaru. Žao mi je što u toj chrono
bilješci čitamo i pogreške takve vrste koje se odnose na nesporazume oko čitanja rimskih
rednih brojeva, po našem tadašnjem beogradsko-zagrebačkom dogovoru latinista pisano
bez točke. Ispalo je da je Toma 1261. pisao Tumačenje osme knjige Aristotelove Fizike, što
je, vjerujem, korektno u odnosu na činjenicu pisanja komentara, ali je smisao bilješke
bio da se napiše pod spomenutom godinom naziv Tomina djela Tumačenje osam knjiga
Aristotelove Fizike. I tako analogno sa dvanaest knjiga Metafizike, deset knjiga Nikomahove
Etike etc. Sve to je bilo nevažno i slučajno spram činjenice da je 1973. objavljen mali spis
Tome Akvinskog, prema Verešovom vrednovanju na hrvatsko-srpskom jeziku.
2
„Poštovani kolega Premec,
molim Vas da me izvinite što Vam kasno odgovaram na pismo. Najpre Vam
se srdačno zahvaljujem i na poslatom prevodu De ente... i na pismu. Zatim
Vas izveštavam da u pogledu objavljivanja prevoda nastaju neki problemi
za koje želim da verujem da su mali i da ćemo ih zajednički rešiti. Naime,
reč je najpre o terminologiji. Na ovom jezičkom području srpskog ili
hrvatskog jezika nisu odomaćeni termini kao na primer ‘samostojnica’ i sl.
Nadam se, dakle, da nećete imati ništa protiv da u zagradi stavimo ‘naše’
termine kao što su ‘supstancija’ i dr. Zatim, nisam siguran da je ‘akcidens’
adekvatno preveden, ali još ću stvar pogledati. Zatim, šta mislite o upotrebi
zareza? Da li biste pristali da Vas u tom pitanju ‘posrbimo’? A sad par reči
i jedna molba u vezi s Vašim pogovorom i propratnim sastavom. Da li biste
pristali da prvu stranu izložite jednostavnije? Moram priznati da je meni
teško da Vam onu dugu rečenicu shvatim; a kao nekakav urednik obavezan
sam da vodim računa o brojnim čitaocima za koje pretpostavljam da Vas
još manje mogu razumeti. Zatim, pošto Vaš prevod i pogovor predstavljaju
prvi tekst od Tome, odnosno prvi tekst o Tomi u ovoj sredini, bilo bi jako
poželjno da na početku pogovora date informativni prikaz njegova života,
rada i značaja za srednjovekovnu (a i današnju) crkveno orijentiranu misao
(i ne smo za nju, naravno). Nećete me pogrešno razumeti, nadam se, ako
ponovim reč informativan. Dve-tri strane su dovoljne (najviše pet strana)...
Molim Vas da mi odgovorite na pitanja u vezi s De ente, kako bismo mogli
stvar što pre predati u štampu.
S poštovanjem, Vuko Pavićević“
09. 04. 1972. napisao sam slijedeće profesoru Pavićeviću: „Poštovani
profesore Pavićeviću, zahvaljujem Vam na svesrdnoj podršci u vezi sa
prijevodom De ente et essentia, sa tim što pristajem na sve uvjete koje ste
prenijeli u svojim pismima, moleći da intervencije provedete Vi lično, kako
se ne bi dogodilo nepoželjno u stručnom smislu. Šaljem Vam i dodatak
koji ste tražili. Ako je moguće, stavite ga posve na kraj onim redoslijedom
koji je prema Vašem iskustvu najprikladniji. Teško je nešto produbljenije i
ozbiljnije reći na malo prostora kada su u pitanju veliki, a mislim da je Toma
svojevrsno velik. Kao kratka informacija ovaj će tekst valjda zadovoljiti...
Primite kolegijalne pozdrave iz Sarajeva sa željama za uspjeh u mislima
koje Vas sada zaokupljaju. Vladimir Premec“. 20. 04. 1972. dobio sam od
Vuka Pavićevića ovo pismo:
3
„Poštovani druže Premec, srdačno Vam se zahvaljujem na poverenju da
Vaš prevod Tominog De ente uredim u duhu molbi koje sam Vam ranije
uputio. Ugovor ćete dobiti na potpis ovih dana. Bez ugovora honorar
ne može biti unapred isplaćen. Srdačan pozdrav od Vuka Pavićevića“.
Sekretarica Redakcije BIGZ-a mi je 27. 04. 1972. iz Beograda poslala
pisamce i ugovore: „Poštovani druže Premec, šaljemo Vam ugovore na
potpis. Molimo Vas da prvi primerak ugovora zadržite, a ostala tri nam
vratite. Takođe Vas molimo da na jednom od ugovora napišete adresu stana
i proverite broj žiroračuna, koji je napisan na ugovoru.
S poštovanjem,
sekretarica Redakcije, Olivera Marković.“
Ukupno sam primio osam pisama od Vuka Pavićevića, a ja sam njemu
vjerujem napisao isti broj. Još uvijek nisam sredio svu svoju korespondenciju.
Vjerujem da bi sve to moglo biti jedno sa drugim u posebnom arhivskom
svežnju Toma – Pavićević – Premec.
Posebnu zanimljivost predstavlja reakcija javnosti tadanje Jugoslavije.
Dominikanac Tomo Vereš je u časopisu Obnovljeni život no. 2/1974, 196–
202, objavio tekst Hrvatsko-srpski prijevod „De ente et essentia“ Tome
Akvinskog. Benedictus Schwarz se javio u časopisu Gledišta no. 10/1974,
1053–1059, sa prilogom De ente et essentia, uz prevod sv. Tome. Žarko
Puhovski je u zagrebačkoj Teci no. 3/1973, 690–692, objavio prikaz pod
naslovom O biću i suštini, Toma Akvinski. Tomo Vereš je u svojoj knjizi
Iskonski mislilac, DNI, Zagreb, 1978, 129–139, objavio poseban tekst Mala
knjiga o velikim problemima. Iznenađujuća reakcija, pozitivna, otvorila
je širom vrata kulturnoj javnosti tadanje zajedničke zemlje pokazujući i
drugačiji interes od marksistički orijentirane zbilje koja je u to vrijeme
objavljivala cjelokupna djela Marxa i Engelsa. Već 1976. čuvena filozofska
biblioteka Logos sarajevskog izdavača „Veselin Masleša“ objavila je novi
prijevod Tome Akvinskog pod naslovom Dvije filozofske rasprave. Prva
rasprava posvećena je istini – de veritate, a druga je Rasprava o općim
pojmovima – tractatus de universalibus. Na taj način sam kompletirao
svojim studentima bitne tekstove iz srednjevjekovne filozofije posvećene
problemima bića i bitnosti, raspravi o istini i žučnoj raspravi oko bića općih
pojmova. To je bio moj pristup programu studija filozofije na Odsjeku za
filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Ima i jedna zanimljiva anegdota
koju želim objaviti u ovom kontekstu. Ljubomir Cvijetić mi je telefonirao
4
i postavio slijedeće pitanje: „Da li knjigu Tome Akvinskog Dvije filozofske
rasprave može izložiti sa drugom marksističkom literaturom“ na nekom
međunarodnom partijskom skupu u Beogradu? Promislivši munjevito,
odgovorio sam: „Dakako, dragi Ljubo, to će biti dokaz visokog stupnja
demokracije u Jugoslaviji“. Ljubo mi je tvrdio da je Toma bio izložen.
B. MARX
Sarajevska filozofska biblioteka Logos (λόγος) uživala je ugled u čitavoj
Jugoslaviji. To je dokazivala naklada od tri tisuće primjeraka po izdanju,
a prijevod nekih djela je obnavljan i više puta. Svaka lijepo opremljena
knjiga imala je pogovor, koji je mahom pisao neki član redakcije ili
rjeđe prevodilac. Napisao sam npr. za Hesiodovu Theogoniu i Homerove
himne, što je preveo i pogovor napisao dr. Branimir Glavičić, nepotpisanu
redakcijsku napomenu (183–186). Uz Dvije filozofske rasprave (naslov
je domislio profesor Kasim Prohić, odgovorni urednik biblioteke) Tome
Akvinskog, napisao sam pogovor pod naslovom ALéTHEIA-VERITASPRAKSIS. U ovom kontekstu vjerujem da moja studija praksis sukladno
pripada i Tomi Akvinskom i Tomu Verešu.
U narednom razmatranju želim ispitati pojam sukladnosti unutar
razumijevanja zbilje2. Pri tom neka nas vodi duhovna prostornost pojma
praksis u smislu jedinstva svih ljudskih djelatnosti kojima se ili nešto
iznova stvara ili nešto preoblikuje ili nešto mijenja u svoju suprotnost, bilo
razumijevanjem ili mišljenjem, bilo ispitivanjem ili upotrebom znanja. I
niz drugih oblika stvaranja povijesnog svijeta čovjeka, kao izvora koji zrači
proizvođenjem i stvaranjem svoje zbilje, obuhvaća u svoj opseg pojam
praksis. Kao takav, on isključuje na toj krajnjoj razini pojmove dobra i zla,
jer povijesna bića povijesnog svijeta nisu ni dobra ni zla po sebi. Ona su
u svojoj šutnji u nerazlučenom odnosu prema vrednovanju unutar ma koje
teoretske djelatnosti. Sukladna sama sa sobom, povijesna bića ostaju van
odnosa sa dobrim ili zlim sve dok postoje izvan domašaja ljudske volje,
koja ih čini dobrima ili zlima. Sve, dakle, do odluke o putokazu njihova
odnosa prema drugom koji na raskršću ili – ili određuje čovjek, ona u sebi
2 Valja na ovom mjestu reći da je naredna studija treći dio pogovora koji smo objavili
uz djelo Tome Akvinskog Dvije filozofske rasprave pod naslovom ALETHEIA-VERITASPRAKSIS. Tu sam htio pokazati širinu Marxovog pojma praksis spram helenskog aletheia
– zbilja i, naravno, spram srednjevjekovnog sklopa adaequatio rei et intellectus – sukladnost
bića i pojma. Prema riječima profesora Ivana Fochta, ta studija je smatrana događajem
godine u filozofiji.
5
nisu ni dobra ni zla, a dovođenjem u kategoriju odnosa njihova bit se ne
mijenja. Mijenja im se samo prigodni, slučajni odnos. Stoga je taj odnos
tek događanje u vezi sa subjektom i tako tek drugostepeno dovođenje u
pitanje onoga što jest. Da li tako kako jest bivstvuje sa mjerom ljudskih
stvari, ili joj, obrnuto, mjeru ljudskih stvari pomjera u suprotnost. Pri tom
pitanju i nastaje pojam povijesnog obrata stvarnosti. Baš pri tom pojmu
stvarnosti valja nam zastati samo zbog izvora njezinog etimologijskog
značenja i razumijevanja smisla. Pragma, ili jonski pregma, a pjesnički
pragos, odnosno praksis, ili jonski preksis, dolazi od glagola pŕasso,
koji u obilju temeljnih značenja upotpunjuje sliku ljudskog povijesnog
kretanja toliko duboko koliko ga poslije kartezijanskog obrata kroz Marxa
možemo smatrati primjerenim putem razumijevanja suvremenosti. To
bogatstvo značenja koje obuhvaća gotovo cjelokupnu ljudsku djelatnost,
od prodirati u nešto, ili prema nečemu; voditi do cilja, što se zbiva
radom, izvršavanjem, izradom, dovršavanjem, činom, uzrokovanjem,
ispunjavanjem, postizanjem, stjecanjem, posjedovanjem posla, odvažnošću,
poduzimanjem, spremanjem, namjerom ili smjeranjem na što, nastojanjem
oko čega, upravljanjem čime, mišljenjem o nečemu, zamišljanjem
nečega, pribavljanjem, raspravljanjem, posredovanjem, pogađanjem oko
nečega, odlučivanjem, ili općenito radom, do onih određenja koja se tiču
međuljudskih odnosa, kao kad je riječ o onima koji zajednički na nečemu
rade praksantes, dostojno obavljati neki posao, raditi nekomu nasuprot,
protiv nekoga, okružiti nešto spasonosnim odredbama, raditi oko saveza i
prijateljstva, ili kad je na djelu značenje oko koga, ili čega, o čemu, ili kome,
prema kome ili prema čemu. U trpnom obliku značenje se pojednostavljuje
i glasi: urađen, učinjen, izrađen, dobiven, dogovoren, zaključen, svršen,
uspio, biti istinit. U osobnom smislu glagol znači sebi što uzimati za pravi
posao, nešto zlo namjeravati, potajno raditi oko čega, za nekoga, raditi u
nečiju korist, biti sa nekim sporazuman. U političkom smislu glagol znači
baviti se državnim poslovima, biti vješt državnik, liječnik, biti branitelj
ili odvjetnik. Dalje, glagol znači doći do cilja, dospjeti, ili zapasti u neko
stanje, biti u nekom položaju, vladati se, nalaziti se, ili za sebe oko čega
raditi, ili nastojati, zahtijevati, činiti nešto u svoju korist.3 Iz glagola
izvedena imenica označava radnju, date činjenice, rad, čin, namjeru,
stvar, posao, priliku, raspravu, dogovor, provedbu, nastojanje, teškoću,
lukavstvo, spletke, izdajstvo, političko djelovanje, vršenje službe, stanje,
položaj, zbilju, zbiljske prilike, nezgodu, zapadanje u teško stanje, ili
3
Nisam ovdje pravio razliku između glagolskih načina. Oni su gramatički
neophodni.. Senc, Stjepan (1910), Grčko-hrvatski rječnik, Naklada Kraljevske hrvatskoslavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, Zagreb, 780–781.
6
položaj, moć, vrhovnu vlast, uspjeh, činjenice, predmet, događaj, razvoj,
općenito nešto. Zašto sam naveo ovaj broj riječi i njihova kontekstualna
značenja? Zato da bi izveo tvrdnju da riječ praksis sadrži skup svega
onoga što čovjek stvara i proizvodi kao nešto i isto tako skup svih odnosa
u kojima to nešto postoji, a za njih se pitamo kako postoje. To znači da
je sve ljudsko nešto moguće dovesti u pitanje koje ispituje njegovo kako.
Možemo samo ljudsko djelo, ljudski čin, ljudsku stvar ispitati ili preispitati
tako da dospijemo do razumijevanja. Ova tvrdnja je na ovom mjestu, u
najmanju ruku, naša pretpostavka. Sa tog stajališta aristotelijanska zbilja
kao bivstvujuće postaje ljudska zbilja, a tomističko pitanje o sukladnosti
postaje pitanje raskoraka bivstvovanja i treba da ljudskih povijesnih bića.
Kako je moguće ispitivanje zbilje, pitao je i Demokritos i možda je najbliži
onom stajalištu koje nudi danas fundamentalni nauk o ustrojstvu tvarne
prirode, o elektromagnetskom polju, koje nas obavija i preko koga dolazimo
u dodir sa drugim. To i nije naše pitanje. Sudište mojeg pitanja očito sam ja
sam, kao što je sudište drugi svom pitanju. Odgovor na pitanje, međutim,
nije uvjetovan samo mojim iskustvom, niti samo iskustvom drugog.
Sudište mojeg razumijevanja je praksis povijesti kao mjera ljudskog
opstanka, sa svim svojim nešto i sa svim svojim kako. Ako bismo se složili
sa Habermasovom primjedbom da je skolastička tvrdnja verum et factum
convertuntur – istinito i stvarno postoje u obratnom smislu, što znači da
je stvarno istinito, a istinito može biti samo stvarno, poslužila Marxu za
razumijevanje filozofijsko-povijesnog mišljenja, što općenitije glasi verum
et ens convertuntur – istinito i biće postoje u obratu, a to onda znači da
je skup ljudskih djela pod zajedničkim imenom povijest, aristotelijanska
zbilja, ili skolastička sukladnost, premda pojmovno nedostatno, isto što i
istinito, a više je no očevidno da tu postoji nedostatak u tumačenju. Spora
ne bi moglo biti s obzirom na bivstvovanje djela, jer je to ono nešto. Istinito
je da djelo bivstvuje.
Ali kad se pita kako nešto bivstvuje, npr. da li je nešto slobodno ili
neslobodno, da li je nešto dobro ili zlo, nipošto ne možemo pristati na
tvrdnju da su djelo i istinito u obratu, kad neslobodno vapi za svojim
obratom. Biće, dakle, postoji, ono jest, a kako jest, uspostavlja povijesne
okolnosti u kojima bivstvuje. Ako je uskraćivanje slobode u pitanju, znači
da su povijesne prilike suprotne svojem subjektu, jer jedino čovjek može
biti slobodan ili neslobodan, pa se stanje obrata otuđenih prilika uvijek
nametalo kao prvorazredni zadatak za koji se valjalo izboriti. Unatoč tome
što su poljoprivredni strojevi zamijenili mukotrpni rad seljaka i rasteretili npr.
7
konje od oranja, ne možemo reći da su konji oslobođeni od oranja, jer konji
prema slobodi imaju nerazlučeni odnos. Poslije ovog nužno zaključujemo
da čovjek stvara, proizvodi i uspostavlja svoj svijet. Čovjekova povijest
u kojoj bivstvuju povijesna bića ima svoju jedinu šansu da na pitanje
kako bivstvuju odgovara: sukladno svojoj biti ili otuđeno svojoj biti. U
tom stanju ili načinu počiva znak pitanja koji pita o sukladnosti biti bića
i njegova bivstvovanja, o sukladnosti povijesnih načela i životne putanje,
o sukladnosti povijesnih ljudi i njihovih misli, riječi i djela. Svaki nesklad
unutar ovih načela i zbilje isto je što i neistinito, otuđeno, lažno postojanje.
Takav raskorak prirodno teži svom obratu i iskustvo suvremenog svijeta;
rasvijetlilo je i potvrdilo ovu tvrdnju. U tom smislu praksis povijesnih
ljudi još uvijek stoji u znaku neprestanog opredjeljivanja unutar povijesno
kako-bivstvovanja za dobro prema zlu, za pravedno prema nepravednom,
za slobodno prema neslobodnom itd., jer kako dopušta raskorak. Kako
onda pitati u toj smjernici u duhu našeg jezika za istinu? Premda je njezin
etimologijski izvor isto, ona u duhu našeg jezika znači više, znači niz drugih
mogućnosti koje istost nadilaze. Gotovo se usuđujem tvrditi da upotrebna
vrijednost riječi krije u sebi grčku zbilju i skolastičko pitanje sukladnosti.
Evo zbog čega: sa riječju istina jednakoznačne su riječi zbilja, stvarnost, bit,
bitnost, točnost.4 Dok sama riječ istina ne upućuje na bivstvovanje, zbilja
ili stvarnost kriju u sebi obavezno glagol biti jest, a bit i bitnost naznaku
onog po čemu nešto jest to što jest. Točnost ili tačnost odnosi se na iskaz ili
sukladnost onoga kako nešto postoji i njegove biti. Neskladno postojanje,
znači kako nečega, sa suštinom nečega iskazuje otuđenost bića unutar
rasporeda i ravnovjesja bića. Ratnik stoji u raskoraku sa pojmom čovjek,
ili načela rata su u raskoraku sa prirodnim ljudskim opstankom. Načelo
ravnopravnosti i jednakosti stoji u raskoraku sa načelima neravnopravnosti
i nejednakosti. Ili ratnik je čovjeku njegova otuđena bit, neravnopravnost je
otuđena ravnopravnost itd. Stavimo li naš pojam zbilja ili stvarnost u odnos
sa Aristotelesovim pojmom alétheia, oni su jednakovrijedni. Stavimo li naš
pojam istina kao sinonim zbilje ili stvarnosti u odnos sa pojmom sukladnosti
– adaequatio, on dopušta sukladnost i o njoj govori, kao što uključuje i
raskorak, odnosno nesukladnost, kao neistinitost. Drugim riječima, i pojam
veritas kao adaequatio – sukladnost, i pojam istina u našem jeziku samo
su sinonimi za odnos, kako, zbilje ili stvarnosti prema iskazu – sudu –
izreci. Tako oba pojma, i skolastička sukladnost i istost, u našem jeziku
pripadaju uspostavljanju povijesnih bića u povijest. Sukladnost skolastički
4
Leksikoni sveznanje. Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskoga jezika. Leksikografski
zavod „Sveznanje“. Beograd, 1974, 232, col. 3 – s. 233, col. 1.
8
kriterij zamjenjuje gnoseološki božanskim sudištem, a istina u nas nema te
filozofije, osim u metafori teologijskog jezika. To je, naprosto, zbog toga što
nemamo povijesno skolastičku tradiciju u jeziku i mišljenju, već smo doprli
samo do povijesno-filozofijskog ponavljanja. Ako izloženi pojam práksis
kao sinonim za stvaranje i proizvođenje, te napokon za određivanje kako
– bivstvovanja usporedimo sa aristotelijanskim pojmom alétheia – zbilja/
stvarnost/istina, onda nam valja odrediti razliku. Dok je zbilja/stvarnost
u Aristotelesa naprosto sve što jest, marksistička zbilja/stvarnost je samo
ono jest i samo ono biće za koje se može ustvrditi da povijesno jest, bilo
kao posljedica stvaranja, proizvođenja, bilo kao predmet ljudske spoznaje.
Čista mogućnost kakovu Aristoteles uspostavlja za načelo bivstvovanja
prema marksističkom sklopu mišljenja predstavlja samo puku metafizičku
postavku s onu stranu mogućih ljudskih iskustava. I još značajnija razlika
u krugu ljudskog odnosa prema zbilji/stvarnosti sastoji se u zadacima koje
postavljaju Aristoteles i Marx. Prvi temeljni ljudski zadatak postavlja u
istraživanje – zetein, pa se ono odnosi na sve bivstvujuće, a drugi smatra
jedinim bivstvujućim povijesni svijet ljudske prakse, zapostavlja pukost
istraživanja bića kao bića i zahtijeva izmjenu onoga kako svijet povijesni
postoji sve do prevladavanja razlika između dobra i zla radi prevladavanja
otuđenosti subjekta povijesti od njezine neljudske kakvoće, stoga to više
nije govor ni opis čistog bivstvovanja, već govor i opis stvarnih ljudi u
stvarnoj povijesti. Sa tog stajališta pitanje Tomine sukladnosti – adaequatio
dopire do subjekta povijesti čovjeka, premda se prema njemu istina u
čovjeku nalazi navlastito, ali drugobitno, a istina povijesnih bića je njima
nešto nevlastito i drugobitno, no u površnoj sličnosti naziva, zbog toga što
je mjera istinitosti Bog kome istina pripada navlastito i prvobitno. Nema,
nasuprot Tomi, povijesne zbilje koja bi se ljudskom pameću mogla spoznati
a da bit svoje stvarnosti nema utemeljenu u subjektu povijesti. Jedino ta
zbilja, povijesna zbilja povijesnih ljudi, predstavlja predmet filozofijske
spoznaje i u vezi s njom njezine izmjene u očovječenu stvarnost.
Mi smo naše pitanje vodili dvostruko: etimologijski i povijesno-filozofijski.
Pri etimologijskom postupku smo uviđali nešto osim etimologije. U našem
jeziku osobito, u Grka napose. U tri povijesne zbilje: helenskoj, skolastičkoj
i marksističkoj, pokušali smo pokazati i posebno u duhu našega jezika
razumjeti suštinu odnosa alétheia-veritas-práksis, kao zbilju-sukladnostpovijesnu stvarnost. Sve ono mišljenje koje je sebe temeljilo na raskolu
zbilje i njezinog metafizičkog „izvora“: logosa-Boga-apsoluta, uvijek je
dopiralo samo do zapostavljanja povijesne zbilje povijesnih ljudi, premda
9
je i samu povijest temeljilo. Naša je prednost što možemo ispitivati svoje
događanje u svezi sa starijima. To smatramo obavezom. Filozofijsko
vrijeme nema tri protežnosti. Ono naprosto jest.
C. VEREŠ
Pisati danas o Verešu je naročito, a njegovim suvremenicima potrebno
da se prikaže jedno nastojanje koje se račva u dva velika rukavca od
kojih simbolično nastaje „modra rijeka“ u mijeni naših vremena. Poslije
dugotrajnog obrazovanja na više crkvenih i svjetovnih sveučilišta njegova
osoba je obilježena „problemima dijaloga između marksista i kršćana i
uopće graničnim pitanjima o odnosu između filozofije i teologije, Crkve
i svijeta. S tog područja objavljuje niz članaka u domaćim i inozemnim
časopisima. Sada se bavi prevođenjem Summae Theologicae Tome
Akvinskog na hrvatski. Ove godine je pozvan za profesora filozofije na
Papinsko sveučilište Angelicum u Rimu“. Ova bilješka stoji na posljednjoj
korici Vereševe knjige Filozofsko-teološki dijalog s Marxom (Misao i praksa
u djelu Karla Marxa, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb,
1973) i otkriva autorovu zauzetost u oba rukavca koji spajaju metafizičkoteološku spekulativnu hladnoću vertikale nebeske modrine sa neposrednim
angažmanom intelektualca i profesora reda svetog Dominika. Filozofskoteološki dijalog s Marxom je za to moćni dokaz pod zastavom čuvene
misli Tomislava Šagi-Bunića: ali drugog puta nema. Valja čuti Vereševo
razmišljanje: „Filozofija i teologija nisu dva oprečna i nezdruživa misaona
pristupa svijetu. Filozofija je oduvijek na neki način ‘teologizirala’; Bog i
božansko uvijek su bili predmet filozofijskog govora i mišljenja. Teologija
je pak sa svoje strane, svagda, na svojevrstan način, ‘filozofirala’.“ U
zaključcima knjige otkrivamo bitne Vereševe misli:
1. „Centralna tema cjelokupnog Marxovog misaonog puta je tema o
ozbiljenju filozofije. U toj temi treba tražiti i polazište marksističkokršćanskog dijaloga, napor da se čovjeka oslobodi posjedničkog držanja
spram zbilje, zahtjev da se istina ne samo misli već i ostvari u svijetu i
usmjerenost povijesnog svijeta spram definitivno nepredvidive i neodredive
budućnosti.“
2. „Ozbiljenje filozofije, prema Marxu, znači da se filozofija u kojoj je
10
čovjek samo na idealan način dospio do svoje bîti kao bića prakse valja
ostvariti u svijetu.“
3. Zahtjev za ozbiljenjem filozofije nameće dvostruki kritički zadatak spram
postojećeg svijeta: kritiku otuđene, filozofskog smisla lišene ekonomskodruštveno-političke zbilje i kritiku otuđene, nemoćne ideologije utjelovljene
u religiji, filozofiji i umjetnosti.“
4. „Ekonomsko otuđenje, kao temeljno ljudsko otuđenje, proizlazi iz
posjedničkog držanja spram zbilje. To držanje dolazi do svog vrhunskog
izražaja u novovjekovnom (kapitalističkom) načinu proizvođenja.“
5. „Ukidanje privatnog vlasništva predstavlja prvi i osnovni čin
nadvladavanja otuđenja.“
6. „Prema Marxu, novo društvo, oslobođeno prevlasti varljivih ekonomskih,
društvenih, političkih i ideoloških sila, usmjereno je prema budućnosti kao
bitnome vremenu.“
7. „Čini nam se da je Marxov projekt ozbiljenja filozofije (...) problematičan
u prvom redu zato što zanemaruje neminovan i ireduktibilan raskorak
između misli i prakse (...) te između intencije i realizacije.“
8. Dijalog između marksista i kršćana – osim što je danas povijesna nužnost
– zbiljska je mogućnost.“
9. „Dijalog valja započeti uklanjanjem prividno antitetičkih stajališta koja
priječe marksistima i kršćanima da nađu smisao svojim susretima i da u njih
uđu s nadom u mogućnost unutrašnje suglasnosti. Pokazalo se da ne postoji
apsolutno protuslovlje između marksističkog ateizma i kršćanskog teizma,
jer nije riječ o istom Bogu. Ispostavilo se također da nema apsolutnog
protuslovlja između marksističkog stvaralačkog odnosa spram budućnosti
i kršćanskog nadalačkog odnosa spram Kristove Parusije, jer kršćanska
eshatološka nada uključuje svojevrsno revolucionarno mijenjanje svijeta
kao što i marksistička revolucionarna praksa uključuje svojevrsnu nadu.“
10. „Naša domovina, koja je stjecište različitih nazora, vjerskih i nacionalnih
pripadnosti, ima neke bitne prednosti da postane oazom marksističkokršćanskog dijaloga.“
11
Čini se jasnim pristajanje dominikanca T. Vereša na nužnost i potrebu
dijaloga između marksista i kršćana radi traganja za smislenijim
supostojanjem vjernika i proklamirane ateističke klase vladajućih. U tom
aspektu vidim njegovo razumijevanje poruka Koncila i osobni prilog
aggiornamentou Crkve i vječnog Rima. Ipak, vjerujem da je u svojem
žaru traganja za smislom i suživotom pretjerao kad govori da „kršćanska
eshatološka nada uključuje svojevrsno revolucionarno mijenjanje svijeta“,
budući da svaka revolucija uključuje nasilje kao bitni put mijenjanje svijeta,
a crkveni nauk isključuje svaki vid nasilja. „Naša domovina“ odstupila je
od svoga idealiteta i predodređenosti za marksističko-kršćanski dijalog
u što je vjerovao časni dominikanac Tomo Vereš, te podredila svoje
perspektive ratovima i nasilju u disoluciji zemalja svojih sastavnica, krajem
drugog milenija. Nevjerojatno, ali uistinu zbiljsko i tragično rađanje novih
konstelacija na Balkanu.
Analizu i prikaz Marxove misli dominikanca T. Vereša, ovdje na slavenskom
jugu, stavljam u red sa isusovcima J. Y. Calvezom La pansée de Karl Marx
– Misao Karla Marxa i G. A. Wetterom Der dialektische Materialismus –
Dijalektički materijalizam. Njegova povijest i njegov sistem u Sovjetskom
savezu. Za razliku od isusovaca koji su napisali knjige u polemičkom i
pobijačkom tonu, Verešov pristup je dijaloški i relativno primjerene
interpretacije sa naglašenom nadom i utopijskom porukom.
Mene je sa dominikancem Tomom Verešom povezao Toma Akvinski. O
tomu svjedoči pismo koje navodim u cijelosti, pisano povodom mojih
informacija o predlošcima iz kojih sam prevodio Tomine spise5.
„Poštovani kolega Premec!
Želim Vam odgovoriti što prije zbog više razloga. Još nisam napisao
recenziju Vašega najnovijega prijevoda, ali ću to svakako učiniti ovih
dana. Ponudit ću je Crkvi u svijetu (Split). Podaci koje ste mi dali vrlo
su dragocjeni. Budući da se konačno kritičko izdanje (Leonina) Tominih
filozofijskih djelca još nije pojavilo, slažem se da je moguće podvesti pod
njegovo ime opuscula spuria i apokrife6. Ima više ustanova u inozemstvu
5
Zaista se radilo o strahu od autorskih prava izdavača, pa su prešućeni, ali sam
dominikancu T. Verešu napisao činjenice, o čemu je on pisao u svojoj recenziji objavljenoj
u časopisu Crkva u svijetu no. 2/1977, 169–175.
6
Među ostalim vrijednim podacima koje sam primio od dominikanca Tome
Vereša stoji i slijedeće: „Glavna je odlika Premecova prijevoda da cjelovito donosi tekst svih
dvanaest članaka I. pitanja O istini. Ta odlika nije po sebi razumljiva stvar, nego je rezultat
12
koje prate tomističke publikacije u svijetu, no mislim da biste svakako trebali
poslati jedan primjerak prijevoda kao poklon na ovu adresu: RASSEGNA
DI LETTERATURA TOMISTICA (P. Clemente Vansteenkiste), Università
S. Tommaso, Largo Angelicum 1, 00184 Roma. Bilo bi dobro da pošiljku
popratite jednim pisamcem u kojem biste u nekoliko rečenica, na jednom
od stranih jezika, prikazali svoj prijevod. Urednik bi zacijelo taj Vaš
tekst donio u Rassegna. Doduše, mi imamo u Rimu, na istom sveučilištu
našega Stjepana Krasića, ali on se ne bavi Tomom, ni filozofijom. U pismu
uredniku možete se pozvati na moje ime. Inače, mogu Vam kazati da sam
mu ja prije dvije godine poslao kratak prikaz Vašeg prijevoda De ente et
essentia. Rassegna je najpoznatiji tomistički bilten na svijetu. S Tomom
se bavi kao ustanova i TOMAS-INSTITUT der Universität Köln, 5 Köln
41, Universitätsstrasse 22, samo on, koliko znam ne izdaje nikakav bilten.
Organizira svake godine u Kölnu Mediävistentagung. Ako biste i s njima
željeli uspostaviti vezu možete se opet pozvati na moje ime. Direktor toga
instituta je prof. dr. Albert Zimmermann.
Ubuduće se nemojte brinuti za C. Tominih djela. Koliko znam, vlasnik je
osobitih napora prevodioca. Dr. Edith Stein, glasovita asistentkinja Husserla, prevela je na
primjer na njemački jezik svih dvadeset i devet pitanja toga opsežnog djela, ali je odustala
od cjelovitog prevođenja svih dijelova članaka zbog teškoća s kojima je taj posao povezan.
Izostavila je, dakle, polemički dio, borbu mišljenja na početku članka. Time je njezin
prijevod dobio na jasnoći, ali je izgubio obilježje napetog istraživanja koje upravo kroz
otvoreno sučeljavanje suprotnih mišljenja dospijeva do istine. (usp. Des hl. Thomas von
Aquino Untersuchungen über die Wahrheit, üb. Dr. Edith Stein, Herder 2/1952). A to je
ipak jedna od bitnih oznaka Tomine misli. Premecov cjeloviti prijevod omogućuje našem
čitatelju da upozna tu izvornu dijalektičku, razabirateljsku i sabirateljsku narav Tomina
mišljenja.“ U daljnjem tekstu recenzije sarajevskog izdanja Dvije filozofske rasprave
gospodin Vereš ukazuje na moje pogreške u razumijevanju Tomina teksta i prevođenju
na hrvatski jezik. Posve dobronamjerno i bez prava na posljednju riječ. Zato želim reći i
slijedeće. Videtur: čini se, u misaonom i dijaloškom smislu sa ishodom na istinu, svakako je
bliže duhu Tomina filozofiranja od mojega prijevoda sa apodiktičkim vidi se do kojega sam
došao razmišljajući upravo o ishodu na kraju. Gospodin Vereš dobro savjetuje i povodom
razumijevanja i prevođenja „dviju značajnih formula „ens et bonum convertuntur“ i
„ens et verum convertuntur“. Te formule predstavljaju zapravo sažete srednjevjekovne
izričaje bitnih ontologijskih uvida koji prožimaju cijelu povijest filozofije od Heraklita i
Parmenida do Hegela i Heideggera. U Tominu I. pitanju pojavljuju se više puta, a i inače se
često susreću u njegovu djelu. Smatramo da smisao tih formula u izvorniku nije onaj koji
dobivaju u našem prijevodu: „biće je obratno od dobra“ (10) i „biće je obratno od istinitog“
(33). I danas bih, priznajem, preveo Tominu formulu ens et bonum convertuntur – biće
i dobro su u obratu, što znači da je biće obratno od dobra i da je dobro obratno od bića.
Da li to istovremeno znači da su pojmovi uzajamni, dakako da znači. Slažem se, i mislim
jednako, da ti pojmovi kod Tome znače isto, samo na različite načine. Mislio sam, naravno,
na obrat identiteta u oba smjera. Gospodin Vereš je smatrao da bi moj prijevod bio jasniji
da sam znao ona rješenja koja je znao on kao dominikanac i tomista par excellence.
13
naš Red (a ne Marietti ili drugi izdavači) pa se mi možemo pobrinuti u
Rimu da to ne košta ništa. To ću još pobliže ispitati.
Mogu Vam priopćiti da mi imamo prilično bogatu tomističku i
medievalističku literaturu. Po mišljenju prof. Jurića iz Sveučilišne knjižnice
koji je vidio naš fundus, zacijelo smo najjači u zemlji. I normalno je. Imamo
kritičko izdanje Tominih djela (Leonina), zatim brojne prijevode, studije,
čak nizove kao ‘Etudes de philosophie médiévale’ (Pariz), ‘Bibliothèque
thomiste’ (Pariz), ‘Philosophes médiévaux’ (Louvain), ‘Miscellanea
mediaevalia’ (Köln) itd., a osobito najnoviji, glasoviti i preskupi ‘Index
Thomisticus’. Tu je i kompletan ‘Bulletin Thomiste’ (Paris) koji od 1924.
bilježi svaku publikaciju o Tomi u svijetu (od 1965. taj je BT promijenio
ime u Rassegna di let. tom. i preselio se u Rim). Toliko informacije radi.
Inače, ja spremam jednu oveću antologiju Tominih fil.-teol. tekstova.
Možda ću tijekom iduće godine biti gotov. Izdavača još nisam našao, s
jednim sam kontaktirao. Volio bih da ne bude crkveni.
Nažalost, ne pratim Politiku, a nitko me nije upozorio na bilješku o Vašem
prijevodu sa slikom Tome. Molio bih Vas za točnu referenciju, pa ću taj
broj naručiti u Beogradu.
Vrlo mi je drago što se između nas uspostavio prijateljski kontakt. Vjerujem
da ćemo na ovaj način moći više pridonijeti ozbiljnijem proučavanju
srednjevjekovne misli u nas.
(rukom pisano na kraju stoji) Srdačno Vas i prijateljski pozdravlja
Tomo Vereš“
Ovaj mozaik ushićenja, pojmova i zbiljskih događanja posvećujem
dominikancu Tomi Verešu, za rad na sličnim planovima koji su nas približili.
Živi svjedoče o mrtvima, a život u njihovim djelima, „trajniji od mjedi i
viši od kraljevskog položaja piramida“, ostaje kao svjedočanstvo dok bude
trajanja ove vrste. Poštovani sudionici simpozija, dixi et purificavi animam
meam.
14
Salih Fočo
UDK 316.343-058.14 : 323.1 (497.1)
ZBOGOM, RADNIČKA KLASO, NA SCENI SU NACIONALISTI1
Kratak osvrt na historiju rada i nastanak radničke klase
FAREWELL, WORKING CLASS. THE NATIONALISTS TAKE
FROM HERE2
A short overview of the working classes’ history, activities and
founding
Socijalizam kao društveni poredak bio je nova i mobilizirajuća
ideja dvadesetog stoljeća velikih masa, pogotovu radništva. Na prelomu
dva stoljeća i na prelomu industrijskog razvitka, kada dolazi do masovne
proizvodnje i apsorbiranja radne snage na jednom prostoru u okviru tvornica
i industrijskih centara, nastajale su ideje o tome kako urediti odnose u sferi
rada, kako uspostaviti novi sistem vlasti nakon Prvog svjetskog rata kada
nestaju do tada dominantna i vladajuća carstva. Promjene su bile velike
i nasilne ali i sa velikim izazovom za traganjem za novim osnovama na
kojima ne počiva samo vlast već i prava građana a napose prava radnika.
Vladajuće ideje socijalutopista su bile na neki način vizija za rušenje
starih poredaka vlasti i traganje za novim u kojima će imati primat rad i
nominalni njegovi predstavnici. U takvim historijskim okolnostima dolazi
do radikalnih revolucionarnih pokreta čija je osnovna ideja da sredstva za
proizvodnju budu u društvenom ili zajedničkom vlasništvu i da se, koliko
je to moguće, tržišna razmjena zamijeni drugačijom raspodjelom koja bi
se temeljila na društvenim potrebama.
1
Ovaj tekst u nešto izmijenjenoj i skraćenoj verziji prezentiran je u okviru diskusije
„Radnici i socijalizam, uloga radnika u urušavanju socijalizma; radnici i socijalistička
država“ održane 30. marta 2013. godine u Beogradu u organizacije Centra za kulturnu
dekontaminaciju, a pod pokroviteljstvom Evropske unije, te su njegovi pojedini dijelovi
dostupni u elektronskim i printanim medijima.
2 In a slightly changed and abbreviated form, this text was presented within the
discussion “Workers and Socialism – The Role of Workers in the Socialism’s Collapse;
Workers and the Socialist State” that was held in Belgrade on 30 March 2013. Under the
EU auspices, the Center for Cultural Decontamination had organized the discussion.
Excerpts of the text are available in print or electronic media.
15
Povijest rada je, zapravo, povijest razvoja društva, a posebno
socijalizma. Nije moguće razdvojiti jedno od drugog. Osnova nastanka
socijalizma je solidarnost i zajednička sudbinska povezanost sa drugim
radnicima u procesu rada ali i života. Rad je osnovna pokretačka snaga
koja doprinosi da se razvija društvo i da se poboljšava materijalni i
socijalni položaj radnika i njihovih familija. U osnovi svakog društvenog
napretka i razvoja stoji rad. Danas se prave velike razlike u poimanju ili
terminološkom shvatanju rada. Povijesno se pod radom podrazumijevalo
sve ono što je doprinosilo da se stvara nova vrijednost i što je imalo za
osnovu tehnički i tehnološki napredak. Dakle, povijesno gledano rad je
i fizički i umni proces usmjeren na stvaranje novih dobara ili stvaranje
vrijednosti u svrhu čovjekovih potreba i općeg društvenog napretka. U
novije doba prisutna je distinkcija između umnog i fizičkog rada. Na toj
osnovi izvršena je podjela društva na slojeve, staleže i klase, sve s ciljem
da se umanji značaj čovjeka i njegovog doprinosa nasuprot moći kapitala
ili samog poretka.
Osnova radničkog udruživanja i djelovanja je solidarnost i
kolegijalnost. Ona je bila u najranijoj fazi organiziranja izraz nužnosti,
da bi kasnije prerasla u potrebu. Još je Dirkem u teorijskom smislu
uspostavio dva tipa solidarnosti i to mehaničku i organsku. Kao modeli
društvene solidarnosti afirmirali su se i razvili zavisno od snage država i
moći sistema.
Radnici su prihvatili pisana ali i nepisana načela i pravila,
uspostavili etiku odgovornosti za sudbinu svojih kolega i sudbinu rada
nasuprot poslodavcu, njihovoj moći ali i moći sistema vlasti putem svojih
raznih oblika organiziranja, od socijaldemokratskih partija do radničkih
udruženja, tj. sindikata.
Iz tog principa razvile su se druge organizacije koje su u datim
historijskim okolnostima bile značajnije ili sadržajnije, ali u svojoj osnovi
uređivana je pozicija radnika koja nije bila blagonaklono gledana od snaga
koje su htjele veću i jeftiniju radnu snagu koja je u osnovi industrijskog
društva i bržeg ukupnog društvenog napretka.
Nastanak i razvoj sindikata, a kasnije i sindikalnog pokreta, svakako
je bio buran, mogli bismo s pravom reći da je bitno usmjeravao historijske
tokove pogotovo u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Radnički nemiri,
16
pokreti velikih razmjera, revolucije i promjene stanja bitna su sadržina
radničkog aktiviteta i pokreta. Druga je stvar koliko su određene političke
snage i ideje koristile radnike za svoje interese i za iskrivljivanje slike rada
i ekonomsko-socijalnog napretka. Historija o tome sudi, ali je svakako
nezaobilazna činjenica da su radnici u devetnaestom i dvadesetom stoljeću
bili i ostali pokretači promjena prije svega u procesu rada, industrijskog
i tehničko-tehnološkog napretka, do pokreta za demokratizaciju i rušenje
autoritarnih modela vlasti.
Nerijetko su radnici ostajali iza događaja, na marginama društvenih
zbivanja i kao bitan faktor za opravdavanje pogubnih politika i poteza
vlasti koje su njima manipulirale i držale ih u rezervatima kao one koji su
krivi za njihove promašaje. Opet da se pozovemo na historijsko iskustvo,
sve promašaje politika i sistema vlasti revnosno su plaćali radnici. Zato
su oni neugodni svjedoci i akteri koji korigiraju politike i sisteme i koji
imaju dalekosežno značenje u ljudskoj civilizaciji i svojoj borbi za
bitnost rada i zarada, za život i za egzistenciju sebe i svojih porodica, za
opstanak država, za materijalni i socijalni razvitak, za procese promjena
koje sa sobom nosi ekonomska moć ali i za procese koje označavamo
globalizacijom i demokratizacijom.
S pravom možemo reći da u središtu društvenih promjena stoji rad,
stoje radnici sa svim svojim potrebama ali i sa svim svojim osobenostima.
Ovoj tezi bi funkcionalisti pridodali da je u središtu promjena konflikt
snaga rada sa snagama moći, otpora, konzervativizma i retrogradnosti.
Konflikt ili konsenzus za radnike nije bio izbor već nužnost. Nisu
birali poziciju, ona im je nametana, izbor je uvijek bio samo otpor ili
potčinjavanje koje je nerijetko vodilo ugnjetavanju i siromašenju i rada
i materijalne osnove. Po svom izboru radnici nisu bili usmjereni samo
progresu i pozitivnim promjenama. Naprotiv, iz sukoba u sferi rada
mijenjalo se stanje i uspostavljali odnosi koji su imali za cilj drugačije
pozicije radnika u procesu rada i raspodjele, do promjene društvenih
uvjeta, drugačiji poredak snaga i prinuđenost vlasti da reagiraju kako bi
zadržale legalitet i posrednika interesa svojih građana.
U osnovi, socijalne ideje i pozicija radnika u procesu rada bile su
mobilizirajuće i revolucionarne i obilježile su dvadeseto stoljeće. Nakon
velike oktobarske revolucije 1917. godine u Sovjetskom savezu to više
nisu bile mobilizirajuće i revolucionarne ideje već i društveni pokreti
17
za uspostavljanje državnih uređenja u kojima su osnovu činili socijalne
ideje, ideje pravde u raspodjeli i raspolaganju materijalnim i društvenim
dobrima. Nakon Drugog svjetskog rata veliki broj evropskih zemalja pod
historijskim okolnostima uspostavljaju vladajući socijalistički poredak i
sistem vlasti. U te zemlje spada i Jugoslavija koja je u toku Drugog svjetskog
rata imala dvostruku djelatnost: pored borbe za oslobođenje od snaga
fašizma uporedo se odvijao proces ekonomske i vlasničke transformacije
u socijalistički model vlasti. Taj model vlasti podrazumijevao je i nove
subjekte koji čine osnovu novog društvenog uređenja. To su bili radnici
sa svojim autentičnim predstavnicima u novom političkom organiziranju.
Socijalistički koncept vlasti polazio je od načela vladajuće socijalne ideje
da su radnici nominalni nosioci vlasti, a njegovi predstavnici sindikati
i autentični predstavnici odnosno članovi komunističke partije. Način
organiziranja i partije i sindikata kao i način raspodjele materijalnih
dobara bio je različit u različitim zemljama i ostaju izvan interesa ove
naše analize.
Osnovne karakteristike vlasti radničke klase
Ono što za ovu priliku bitno jeste da pobliže pogledamo socijalistički
model vlasti u Jugoslaviji koji je bio različit u odnosu na druge socijalističke
zemlje. Ta razlika se ogleda upravo u poziciji radnika i njihovoj ulozi u
društvu. Naime, u Jugoslaviji je izgrađivan drugačiji socijalistički model koji
se nominalno označavao samoupravnim ili radničkim samoupravljanjem.
Samoupravljanje je univerzalna kompleksna kategorija koja
uključuje u sebe idejne, političke, socijalno-ekonomske, filozofske,
političko-pravne i mnoge druge aspekte društvenih procesa i odnosa koji
su se izgrađivali skoro četrdeset godina i koji su zadobijali različite forme
i dimenzije. Teorija i praksa samoupravljanja polazila je od koncepcije
Marksove komune, najzad nađenog oblika u kome će se ostvariti
„oslobađanje rada“, tj. shvatanja demokratije kao „samoodređenja
naroda“, što je značilo stavljanje čovjeka u žižu sistema; Lenjinovog
shvatanja Sovjeta, čiji se delegati konstituiraju kao državna vlast,
„organizacija revolucionarnih masa konstituisana kao država“. U osnovi
socijalističkog samoupravnog sistema u teorijskom smislu bio je čovjek sa
svojim konkretnim interesima, koje je mogao slobodno izraziti, povezati i
uskladiti sa općim interesima i ciljevima društvene zajednice.
18
Samoupravljanje je kao oblik društvenog uređenja prošlo
više faza. Prva faza ogleda se u ideji i konceptu Zakona o upravljanju
državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od
radnih kolektiva koji je donesen 27. 1. 1950. Tim zakonom je radničko
samoupravljanje uspostavljeno kao institucija društveno-političkog
sistema preko vijeća proizvođača. Ustavnim zakonom od 1953. godine
prošireno je društvenim upravljanjem u školstvu i nauci, a nešto kasnije
u oblasti zaštite narodnog zdravlja, kulture, umjetnosti, socijalnog
osiguranja i drugih društvenih službi. U njima su uspostavljeni mješoviti
organi samoupravljanja, savjeti i odbori koje sačinjavaju predstavnici
radnog kolektiva i društvene zajednice. Ustavom od 1963. godine
samoupravljanje je postalo opći sistem upravljanja u svim djelatnostima
i društveno-političkim zajednicama. U saveznoj, republičkim i
pokrajinskim skupštinama uvedena su vijeća radnih zajednica, privredno,
prosvjetno-kulturno, socijalno-zdravstveno i organizaciono-političko
vijeće, a u skupštinama općina, zavisno od stepena društveno-ekonomske
razvijenosti, jedinstveno ili više vijeća radnih zajednica.
Normativno idejno i teorijsko uređenje nije bilo i praktično
izvedeno. Raskorak između teorijskog koncepta i prakse osjećao se na
svakom mjestu. Samo društvo bilo je preideologizirano, a sami radnici
glorifikovani kao nosioci vlasti i oni koji odlučuju o svim pitanjima ne
samo u svom preduzeću već i u društvu. Socijalistička Jugoslavija imala
je izuzetno dinamičan industrijski razvoj. U skoro svim republikama i
pokrajinama zaposlenost se stalno povećavala tako da bismo osamdesetih
godina mogli govoriti o izuzetno razvijenoj privredi i velikoj radničkoj
klasi koja se konstituisala i oblikovala kroz sindikalnu organizaciju i
vladajuću partiju i njenu idejnu modelaciju.
Prednosti socijalističke države i radničkog samoupravljanja
ogledale su se u nekoliko komponenata, od kojih ćemo navesti samo neke:
1. radnici su imali veliki identitet sa svojom firmom i njenim
proizvodnim programom;
2. osjećaj pripadnosti ogledao se i kroz odlučivanje o
raspodjeli sredstava za lične dohotke i druga primanja;
3. velika sigurnost zaposlenja i sigurnost radnog mjesta.
Naime, radnici su teško mogli biti otpušteni, a ukoliko
bi do toga i došlo, razvijena je bila socijalna osjetljivost
19
za probleme i rješavana su ta pitanja na političkoj razini
općina, regija, republika;
4. razvijena socijalna politika koja je funkcionirala u
okviru preduzeća (rješavanje stambenog pitanja, dodjela
kratkoročnih i dugoročnih stambenih kredita, korištenje
godišnjih odmora i radničkih odmarališta itd.);
5. razvijena zdravstvena zaštita, besplatna zdravstvena zaštita
i liječenje (bez dodatnih troškova izvan izdvajanja u okviru
dohotka), dostupnost i korištenje banjsko-rekreativnih
centara i konzumacija njihovih usluga uz malu ili nikakvu
participaciju;
6. visoki standardi zaštite na radu i korištenje benefita koji su
usmjereni za nadoknadu za određene štete nastale na radu
i na posljedice radnika;
7. visok nivo solidarnosti radnika kroz svoje sindikate istina
složeno organizirane od osnovne organizacije preko
republičkih centrala do sindikata Jugoslavije;
8. velika solidarnost i ulaganje u radničko obrazovanje i
doškolovanje. S obzirom na stalno razvijajuću tehnologiju
i industriju nužno se nametala potreba za obrazovanjem
radnika kako onih uz rad tako i radničke djece od
predškolskog do univerzitetskog obrazovanja besplatno;
9. razvijena socijalna zaštita od podsticanja nataliteta putem
doplatka, pa do drugih oblika solidarnosti koji su radnici i
njihovi sindikati veoma široko koristili;
10.veoma široko rasprostranjena radnička solidarnost kroz
razne oblike pomoći radnicima u drugim krajevima i
drugim potrebama kao što su samodoprinosi za izgradnju
velikih objekata, škola, domova zdravlja, univerziteta,
sportskih centara, vodovoda i sl.
Nedostaci socijalističke države i radničkog samoupravljanja
Nedostaci socijalističkih država mnogo su širi i višedimenzionalni.
Za ovu analizu važno je da sagledamo one aspekte koji se odnose na
poziciju radnika:
1. veliki nedostatak se ogledao u prevelikom odlijevanju
20
2.
3.
4.
5.
6.
7.
dohotka i zarada preduzeća kroz razne mehanizme koje
je država uspostavljala za podmirivanje općedruštvenih
potreba;
mala motivacija za rad i preveliki normativizam i
prividnost u odlučivanju o raspodjeli dohotka i poslovanja
preduzeća;
preinstitucionaliziranost samoupravnih struktura od
preduzeća do nivoa republika i saveznog nivoa te sizovskog
organiziranja;
ideologizacija, parcijalizacija i glorifikacija radnika za
potrebe partijskih struktura kao ornamenta suprotnih
političkih interesa koji su se kasnije počeli javljati u prvom
redu između razvijenih i nerazvijenih regija, a kasnije
između republika i pokrajina te na kraju između novih
koncepata uređenja savezne države;
slabljenje radničke solidarnosti i interesa rada nasuprot
nacionalnim i političkim interesima koje su projicirale
partije socijalističke orijentacije;
nejasne reforme i nedovoljno jasno prezentirana
kriza socijalizma i njegovog sloma, te posljedice na
jugoslavenski model;
identifikacija radnika i partije vodila je ka homogenizaciji,
a u kasnijim fazama i velikoj manipulaciji za ostvarivanje
ciljeva određenih političkih grupa čiji interesi nisu bili
interesi rada već širi interesi gdje su radnici bili masa i
sredstvo njihovog realiziranja.
Nakon dosta pojednostavljene analize prednosti i nedostataka
socijalističke države i radničkog samoupravljanja za poziciju i ulogu
radnika, vidljivo je da je sfera rada bila osnova koja je bila izvođač
radova rasturanja države i starog sistema ili modela vlasti. Naime, ideje i
osmišljeni koncepti su došli sa strane iz centara političke moći. Nesaglasnosti oko uređenja i preustroja zajedničke države,
nesuglasice oko koncepta tranzicije i prelaska iz jednog sistema u drugi
prelamale su se preko radničkih masa koje su počele da se valjaju ulicama
većih gradova i republičkih centara. Samo one ideje i politike koje su bile
prijemčive radničkim masama imale su šansu na uspjeh. Tako su radnici
postali izvođači nacionalnih ideja i zasebnosti; nasuprot radu i radničkoj
21
solidarnosti, homogenizacija nije davala prostora pluralizmu i raciju, već
histeriji i rušilaštvu.
Ideje koje su dolazile kao talas demokratskih procesa i rušenja
socijalizma kao poretka vlasti radnici Jugoslavije nisu razumjeli kao
rušenje socijalizma. Vladajuće ideje su išle za tim da se jugoslavenski
model radničkog samoupravljanja neće srušiti i da će talas demokratskih
procesa samo dalje demokratizirati procese rada. Glavno pitanje, teorijski
i praktički, ogledalo se u zasebnosti identiteta regionalnih, republičkih,
nacionalnih, religijskih i političkih sloboda te načinu konstituisanja novih
političkih stranaka nasuprot bivšem jednopartijskom monopolu.
Pritom ne treba zaboraviti da su se na sceni našle velike društvene
grupacije koje su također gubile pozicije i velike privilegije. One su bile
dio državnog glomaznog aparata, politički balast starih struktura, vojni i
policijski potencijali koji su ostajali bez posla i privilegija i koji su vješto
potpomagali nove snage, a radnike marginalizirali i pretvarali u sredstvo.
Medijska hajka vođena je na prostoru zadobijanja novog centra moći, a
ne u prostoru demokratizacije i prava ljudi. Čitav taj proces odvijao se u
nekoj konfuziji koja je na kraju rezultirala ne samo u rušenju socijalizma
kao poretka već i u rušenju same države odnosno njenog teritorijalnog
preustroja.
Tranzicija nije shvaćena kao proces koji treba stvaralački primijeniti
i naći put kako izvesti promjene. Novih ideja nije bilo, očekivanja su
bila velika, radnici su očekivali da će njihova demokratija donijeti
promjene u talasu kao što je bio rušenje socijalističkih modela vlasti. Sva
koncentracija moći radnika usmjeravana je ka novim političkim elitama i
njihovim ponudama uređenja vlasti. S obzirom na poziciju koju su imale
nove političke elite, davale su velika obećanja koja ih nisu obavezivala na
realizaciju. Ideje mase su tako bile homogenizirajuće i vodile su neredu u
sferi rada, nesnalaženju i marginalizaciji proizvodnje i pozicije radnika.
Radnici su za nove elite bili krivci za prošli sistem, njegove
neslobode i neučinkovitosti, jer su nominalno bili nosioci vlasti. Masovna
histerija kroz nacionalni identitet i homogenizaciju vodila je ka izbavljenju
iz krivnje koju su nosili radnici. Radnički protesti i štrajkovi su tako
postajali mitinzi i odmjeravanje snaga novih političkih elita na društvenoj
sceni čiji su učesnici bili radnici. Zato su se štrajkovi i protesti i odvijali
22
ispred vladajućih institucija, na trgovima i ulicama, a ne u tvornicama.
Nove političke elite i mediji stvorili su dimnu zavjesu da su
nacionalna pitanja najvažnija pitanja države, da se rušenje socijalizma
nije odvijalo u prostoru rada i kapitala već na prostoru novog kolektiviteta
kao zasebnog identiteta. Glavna bitka se vodila za to ko će zadobiti vlast
kako u republikama i pokrajinama tako i na nivou savezne države, a ne ko
će i kako izvršiti tranzicijske promjene.
Zato s pravom možemo reći da je u Jugoslaviji posljednja faza
socijalizma bio nacionalizam, a ne vlasnička tranzicija i zamjena jednog
sistema drugim. Dakle, nacionalizam je bio ideja i sredstvo kojim je
srušen socijalistički model vlasti ali i sistem radničkog samoupravljanja.
Izvođači radova su bili sami radnici. Benefite su dobile nove političke
elite, a račune promašaja i svojih i drugih uredno su podmirili radnici.
Istina, tome je doprinijela i strategija međunarodne zajednice koja
je težila da razruši kompaktnu i razvijenu privredu i industriju koja je
bila zaokružena kao proizvodni program i privredni sistem kroz velika
preduzeća i kompanije koje su bile neki početni oblik multinacionalnih
kompanija. Strategija pomoći za prestrukturiranje odvijala se kroz
podsticanje i pomoć malim i srednjim preduzećima a ne velikim
kompanijama koje su imale zaokružen ciklus proizvodnje i koje su mogle
sačuvati razvojni koncept i transformirati se u konkurentna preduzeća na
evropskom i svjetskom tržištu.
Primijenjenom formulom vlasničke tranzicije došlo je do
atomizacije proizvodnje i do njenog gašenja. Krajnji rezultat je bio slabo
ulaganje u nove proizvode i tehnologiju, što je vodilo nekonkurentnosti i
nerentabilnosti i u krajnjem gašenju tih kapaciteta. Radnici su ostajali bez
posla i postajali socijalni slučajevi, a ne snaga progresa i promjena.
Tu konstataciju potvrđuje činjenica da u svim republikama i
pokrajinama danas nakon dvadeset godina u ukupnom broju zaposlenih
nema polovina predratnog broja radnika, da su kapaciteti proizvodnje
atomizirani i razdrobljeni i da su nove kompanije male snage i slabog
dinamičnog razvoja. Radništvo je tako marginalizirano, a političke elite
su dobile primat u raspolaganju onog što su oni u prethodnih četrdeset pet
godina stvarali.
23
Proces privatizacije i pozicija radničke klase u BiH
Svi socijalni i konfliktni procesi u BiH odvijali su se još dramatičnije
i u izraženijoj formi u odnosu na druge republike u okviru Jugoslavije.
Umjesto u tranzicijske promjene, BiH je tonula u rat i stradanja, sa velikim
ljudskim i materijalnim posljedicama. Nastala je dalja dezintegracija i
parcijalizacija zemlje na etničkoj osnovi. Umjesto progresa, došlo je do
regresije i retrogradnosti. Umjesto socijalnog i ekonomskog napretka,
radništvo je tonulo u totalno sivilo i masovnu bijedu.
I sa historijske distance ali i sa stvarnog utjecaja može se ustvrditi
da radnici Bosne i Hercegovine nisu nevini u tim procesima, sami su
se opredijelili za nacionalne i nacionalističke stranke, podržavali su
njihove rušilačke akcije, rušili su stari sistem a time i svoju poziciju koju
su do tada imali. Učestvovali su na različite načine u privatizacijskim
akcijama, devastacijama tvornica i podjelama po etničkim načelima i
principima. Etničke stranke su ih vješto uvukle u rat i stradanje umjesto
u rad i razvijanje materijalne osnove rada. Radnici su nerijetko i sami bili
najostrašćeniji nacionalisti ali i ratnici. Naime, sama silina rata sa kojom
su građani BiH a posebno radnici bili suočeni od 1992. do 1995. godine
stvorila je pretpostavke za devastaciju i uništavanje privrednih kapaciteta,
a time i devastaciju same države i njene funkcionalnosti. Izlaskom iz
rata veliki broj radnika ostao je bez posla jer su njihove kompanije bile
uništene prije svega ratnim djelovanjima i pomjeranjem stanovništva sa
određenih područja po etničkim kriterijima, a oni sami su bili radna snaga
sa malom upotrebljivošću jer ih je tehnika i tehnologija prevazišla, njihova
znanja i vještine su bili zastarjeli. Nakon rata radnici nisu dočekali bolje,
obećanja nacionalista su se raspršila, korist su imali samo oni, a radnici su
počeli plaćati račune svojih promašaja. Nastupilo je vrijeme privatizacije
i to modelom – ne Markovićevim po kome su radnici postajali vlasnici
tvornica kroz dionice i certifikate – da se društvena i državna imovina
raspodijeli na sve građana, a da se prodaja vrši kroz dva obrasca: malu i
veliku privatizaciju. Prodaja vlasništva ili njegova distribucija išla je po
modelu stranačke pripadnosti i stranačke koristi. Do nje su mogli doći
ratni profiteri i oni koji su kroz nacionalističko nadvikivanje gurali radnike
u rat zarad svojih ciljeva. Ta privatizacija dobila je ishod u ogoljenoj
pljački stranačkih, ratnih i političkih profitera. Naime, privatizacija se
odvila po principu prevare i prodaje imovine, tj. nekretnina preduzeća, po
knjigovodstvenoj vrijednosti koja nije ni blizu bila stvarnoj i bez stvarne
24
vrijednosti ukupnog proizvodnog procesa preduzeća. Samo se tako moglo
bogatstvo kojim je raspolagala privreda i radnici prodati u bescjenje.
Dobro je znano da su tvornice kao nekretnine knjigovodstveno malo ili
beznačajno vrijedile; najveća vrijednost privrednih subjekata je bila u
njihovoj proizvodnoj sposobnosti, tj. u radno sposobnoj snazi i proizvodnoj
kompetenciji i tržištu koje su te kompanije imale. Preduzeća kao nekretnine
nisu obavezivale na nastavak i pokretanje proizvodnje, već na rasprodaju
onog čega su se nove elite dočepale i to u bescjenje. Radnici su tako masovno
ostajali bez posla (prema nepotpunim podacima u procesu privatizacije i
prevare u nominalnoj terminologiji pretvorbe na području BiH bez posla
je ostalo oko 400.000 radnika). Danas je to bar vidljivo da su na mjestima,
tj. lokacijama tvornica i fabrika, nikli stambeni ili trgovački kompleksi. Ne
samo da su naciopolitičke elite bile involvirane u sve te procese koje su
pod izgovorom rušenja socijalističkog i komunističkog rušili materijalnu
osnovu društva i pretvarali je u privatnu, siromašeći ne samo radnike
već i sve građane, a bogateći sebe i zadobijajući vlast sredstvima koje
su stvorile prethodne generacije. Da je ova konstatacija tačna, potvrđuje
činjenica da nijedan ne samo nacionalni već ni politički spor nije bio
između političkih elita, nominalno vlasti i stranaka u privatizacijskim
procesima. Oni su se odvijali harmonično i bez bilo kakvih sporova u
vlasničkom, teritorijalnom, funkcionalnom ili nekom drugom obliku.
Radi naučne istine mora se konstatirati da su i religijske elite takav
pristup pothranjivale tražeći i svoj kolač ili udio, bilo da je riječ o novim
imovinama i nekretninama ili vraćanju nekad izgubljenih posjeda ili su
kroz te nezakonite rabote poboljšavale svoj materijalni položaj i položaj
vjerskih zajednica. Kada bi se dala evidencija koliko je novih vjerskih (ne
računajući obnovljene, ratom porušene) objekata sagrađeno na čitavom
prostoru BiH, vidjelo bi se da su te investicije mnogo veće nego što su
potrebe vjernika i da se te nekretnine iz postojeće zarade radnika i prihoda
građana nisu mogle izgraditi ni za sto godina. Dakle, vjerske zajednice su
na svoj način doprinijele siromašenju radnika i njihovoj socijalnoj bijedi,
bogateći svoje fondove i svoje izvore nauštrb rada i potreba građana.
Onesposobljena država od nacionalpolitičkih elita nije se mogla niti
je imala koncepte kako se nositi sa posljedicama takve politike. Prevelika
obećanja koja su davana dospijevala su na naplatu. Država je svu socijalnu
politiku projicirala kroz povoljnije uvjete penzioniranja radnika, boraca,
invalida, raznih drugih socijalnih skupina ili slanjem na biro radnika koji
25
nisu imali neki od minimalnih uvjeta. Ono što danas posebno opterećuje i
tako sumornu socijalnu politiku jeste nereformisan penzioni sektor. Penzioni
sistem postao je prenapuhan i neizdrživ. Redistributivni penzioni sistem guta
sve izvore prihoda države i sam će se urušiti. Nijedan napor nije učinjen da
se sačuva proizvodnja i da se zapošljavaju radnici, da se ulaže u privredni
oporavak, da se revitaliziraju preduzeća i u boljim uvjetima prodaju, što
bi umanjilo udar na penzioni sistem i na njegovu mogućnost opstanka.
Vlasti su postale dominantne i prenormirale proces rada i
uvele prevelike poreske i ine kontrole koje su za posljedicu imale da
su se i ljudi pa i pogoni koji su mogli raditi polako počeli gasiti. Sve
je to za posljedicu imalo veliki broj nezaposlenih radnika koji danas
iznosi oko 45% stanovništva. O materijalnim štetama i posljedicama
takvog koncepta privatizacije i poteza vlasti skoro da je nemoguće
govoriti. Površnom analizom i računicom mogli bismo konstatirati
da je on možda veći od ratnih šteta, ne računajući ljudske živote.
Sva sumorna socijalna i ekonomsko-egzistencijalna situacija
opravdavala se etničkim podjelama i etničkim načinom predstavljanja i
komponiranja vlasti na svim nivoima organizacije države. Punih dvadeset
godina vlasti opstoje na nacionalnom i nacionalističkom konceptu koji
udaljava sve građane od suštine problema i funkcije države. Vlast se
zadobijala pomoću straha i ugroženosti Srba od Bošnjaka i Hrvata i
obrnuto. Problemi radnika i njihovi interesi mjereni su kroz etno-nacionalnu
prizmu, a ne kroz ekonomsko-socijalnu egzistenciju. Da bi održale ili
zadobile vlast, političke stranke stalno su ulazile u nova velika obećanja
za koja su unaprijed znale da su nerealna i neizvodljiva: invalidima velike
invalidnine, braniocima beneficije penzije i beneficije, radnicima velike
plaće i socijalna davanja, sigurnost radnog mjesta, svim drugim socijalnim
kategorijama različita materijalna primanja. Da paradoks bude veći, nijedan
spor nije nastao u procesu privatizacije i rušenja radničke, tj. društvene
imovine i privatizacije preduzeća, niti u davanim obećanjima. Sve su se
vlasti, i u entitetima i na drugim nivoima, odlično sporazumjele da sve
prigrabe ono što misle da njima pripada, da upravljaju javnim preduzećima
po načelu osvojene vlasti, a ne po načelu prava građana u čijoj su funkciji.
Sve je to za posljedicu imalo veliko siromaštvo i socijalno
raslojavanje u kome je nestajao srednji sloj, tj. radnička klasa. Konstituisan
je gornji sloj ili sloj bogatih koji su stekli bogatstvo na razne sumnjive
26
privatizacijske i druge kriminalne načine i donji sloj siromašnih koji čini
skoro polovina stanovništva, dok se još jedna trećina nalazi na najnižoj
skali socijalne izdržljivosti koji prerastaju u status siromašnih. Političke
elite su u takvom odnosu postajale otuđene i socijalno neosjetljive za
potrebe građana. One se već dugi niz godina bore da osvoje vlast i da putem
iste dođu do što većeg vlastitog i stranačkog bogatstva.
Od nekadašnje moćne radničke klase, nakon reformskih i
privatizacijskih promjena, danas su ostale marginalne i minorne društvene
grupe koje ne predstavljaju više nikakvu opasnost za vlast i vladajući
poredak. Primat na društvenoj sceni zadobile su političke stranke i
nevladine organizacije. Nestankom socijalizma nestala je i radnička
klasa kao njegova snaga promjena. Na scenu su stupili kapital, politika,
globalizacija i radnička minorizacija. Socijalna pravda je zamijenjena
korupcijom i kriminalom. Znanje i kompetencije su poništeni, na sceni
su podobni i politički poltroni koji ruše i grabe što su stvorili socijalizam
i radnička klasa. Tajkuni su novi vlasnici bez obaveza prema radu i
radnicima.
Literatura
1. Fočo, Salih (1994), Jugoslovenski haos i bosanska tragedija, Svjetlost,
Sarajevo.
2. Fočo, Salih (2002), Ogledi o tranziciji, Dom štampe, Zenica.
3. Fočo, Salih (1989), Štrajk između iluzije i zbilje, Rad, Beograd.
4. Gidens, Entoni (2009), Evropa u globalnom dobu, Clio, Beograd.
5. Golubović, Zagorka (1999), Ja i Drugi, antropološko istraživanje
individualnog i kolektivnog identiteta, Republika, Beograd.
6. Jovanović, Đokica (2012), Prilagođavanje, Srbija i moderna; od
strepnje do sumnje, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog
fakulteta u Beogradu, Beograd.
7. Veselinović, Ana, Petar Atanacković, Željko Klarić (2012), Izgubljeno
u tranziciji, Rosa Luksemburg Stiftung, regionalna kancelarija za
jugoistočnu Evropu, Beograd.
- Enciklopedije samoupravljanja, Savremena administracija i izdavački
centar Komunist, Beograd, 1979.
- Ustav SFRJ, „Službeni list SFRJ“, 1985.
27
28
Članci / Articles
29
30
Damir Marić
UDK 172.16
Izvorni naučni članak
NASTANAK IDEJE KOZMOPOLITIZMA:
KOZMOPOLITIZAM DIOGENA IZ SINOPE
THE EMERGENCE OF THE IDEA OF COSMOPOLITANISM:
COSMOPOLITANISM OF DIOGENES OF SINOPE
Sažetak
Diogen iz Sinope je vjerovatno skovao riječ “kozmopolit”, međutim većina
stručnjaka smatra da je njegov kozmopolitizam negativan, odnosno da znači nepripadanje nijednoj zajednici, da ne podrazumijeva bratstvo svih ljudi, niti uspostavljanje svjetske države. U ovom članku autor želi pokazati da Diogenov
kozmopolitizam sadrži i negativne i pozitivne aspekte, te da ga treba shvatiti u
kontekstu njegove generalne filozofske pozicije o prevrednovanju vrijednosti.
Ključne riječi: Diogen iz Sinope, kozmopolitizam, nomos, physis, typhos, parrhesia, prevrednovanje vrijednosti
Summary
Diogenes of Sinope probably coined the word ‘’cosmopolitan’’, but most experts
believe that his cosmopolitanism is negative, that means not belonging to any community, that does not imply the brotherhood of all men, or the establishment of a
world state. In this article, the author wants to show that Diogenes’ cosmopolitanism contains both negative and positive aspects, and that it should be understood
in the context of his general philosophical position on the revaluation of values.
Key words: Diogenes of Sinope, cosmopolitanism, nomos, physis, typhos, parrhesia, revaluation of values
31
Kad su Diogena iz Sinope pitali odakle je, on je odgovorio: “Ja sam
kozmopolita (kosmopolites)“.1 To je prvo pojavljivanje termina “kozmopolita“ za koje znamo i najvjerovatnije ga je skovao sam Diogen.2 Kosmopolites doslovno znači građanin (polites) kozmosa. Drugo svjedočanstvo nam
donosi da je Diogen smatrao da se pravo državno uređenje nalazi jedino u
kozmosu (D. L. VI, 72). Međutim, da bismo ispitali šta je Diogen mislio pod
pojmom kosmopolites, neophodno je ukratko istražiti da li je po ovom pitanju
imao prethodnike, da li je njegov kozmopolitizam potpuno negativan ili ima
i pozitivan sadržaj, te kako se ovaj pojam uklapa u cjelinu njegove filozofije.
Kod ranijih grčkih mislilaca koji su raspravljali o nastanku kozmosa, njegovoj strukturi, bićima unutar kozmosa, pa i ljudima i njihovim
političkim zajednicama kao dijelovima kozmičke cjeline, zasigurno možemo
naći stavove koje bismo mogli okarakterizirati kao kozmopolitske. Jednom
prilikom neko je Anaksagoru upitao: “Zar ti ništa nije stalo do domovine?“,
a on mu je odgovorio: “Šuti, veoma mi je stalo do moje domovine“, i pri
tom je pokazao na nebo (D. L. II, 7). U svjedočanstvima također možemo
naći da je Demokrit kazao ovo: “Mudru je čovjeku svaka zemlja prohodna.
Domovina je čestite duše cijeli svijet.“3
Za grčke sofiste bi se moglo reći da su bliže suvremenom poimanju kozmopolitizma. Oni su bili putujući učitelji, dobri poznavatelji raznih
vrsta ljudskog znanja, kojima nisu bili strani ni negrčki (barbarski) običaji
i učenja. Sofist Hipija, koji je izgleda proučavao običaje različitih naroda,
kaže: “Ljudi, koji ste ovdje prisutni, ja smatram da ste svi vi rod i ukućani
i sugrađani po prirodi a ne po zakonu. Jer jednako je jednakome srodno po
prirodi a zakon kao ljudski tiranin na mnogo šta sili mimo prirode.“4 Ovdje
je jasno iskazana sofistička distinkcija prirode (physis) i zakona ili običaja
(nomos). Naime, najkraće rečeno, zakoni i običaji su vještačke tvorevine
jer nisu u skladu s prirodom, te je stoga nužno ponovno ih promisliti i
uskladiti s prirodom. Ovakvo razlikovanje physisa i nomosa će neki sofisti
1
Laertius, Diogenes (ubuduće skraćeno: D. L.) (1950), Lives of Eminent Philosophers, vol. 2., Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, William Heinemann
LTD, London, str. 64., poglavlje VI, pasus 63.
2
Među stručnjacima postoje i oni koji u to sumnjaju, vidjeti npr.: Scholfield, Malcolm (1999), The Stoic Idea of the City, The University of Chicago Press, Chicago &
London, str. 141–145.
3
Diels, Hermann (ubuduće skraćeno Diels) (1983), Predsokratovci, II svezak,
Naprijed, Zagreb, 181., 68 B 247.
4
Ibid., 86 C 1. (Platon, Protagora, 337 C).
32
iskoristiti da napadnu i druge vrste ugnjetavanja ljudi, npr. robovlasništvo.5
Diogen i kinici će također koristiti ovu distinkciju da bi opravdali svoje
kozmopolitsko stajalište,6 ali i generalno kao jako sredstvo za napad na sve
ono što smatraju neprirodnim. Sofist Antifon je smatrao da je razlikovanje
Grka i barbara upravo jedna takva neprirodna konvencija (nomos), te je
vjerovatno pod utjecajem medicine tog vremena kazao: “One (koji potječu)
od uglednih očeva štujemo i cijenimo, a one koji nisu iz dobre kuće niti
štujemo niti cijenimo. U tome se jedni prema drugima vladamo kao barbari, jer smo od prirode svi u svemu jednaki, i barbari i Heleni. To se može
promatrati na temelju onoga što je od prirode svim ljudima potrebno. Svi
to mogu pribaviti na isti način i u svemu tome se ne razlikuje nijedan od
nas, ni barbarin ni Helen. Ta svi izdišemo zrak kroz usta i nos, jedemo rukama (...).“7 U navedenim riječima očito je da Antifon smatra nejednakost
Grka i barbara za nešto nepravedno, proizvoljno, konvencionalno (nomos)
i poziva se na ono po čemu su bitno slični, a to je njihova priroda (physis),
ovdje opisana kao tjelesna sličnost svih ljudi.8
Neki stručnjaci u preteču kozmopolitskog stajališta ubrajaju i Platona, jer je smatrao da se filozof treba baviti promišljanjima onog što nadilazi
tjelesni prolazni svijet, te da na taj način nije vezan za određenu teritoriju
ili državu.9 Unatoč tome može se reći da svoju idealnu državu zamišlja
kao grčki polis koji zadržava svoj tradicionalni stav prema barbarima. Dok
ratove između grčkih gradova vidi kao građanske ratove koje treba izbjegavati ili voditi humano, one protiv barbara drži za prave ratove koje treba
voditi energično i nepokolebljivo.10 Čini se da je i Platonov učitelj, Sokrat,
pored toga što je u Platonovom djelu Kriton prikazan kao čovjek koji ostaje
vjeran Ateni i njenim zakonima, pa makar bio od svoje države nepravedno osuđen na smrt, pokazivao kozmopolitske tendencije.11 Kod Diogena
5
Guthrie, W. K. C. (2003), The Sophists, Cambridge University Press, Cambridge, (prvo izdanje 1971.), 24, 160.
6
Guthrie veli da je privlačan aspekt nomos-physis antiteze taj što omogućava
napraviti prvi korak prema kozmopolitizmu i ideji jedinstva čovječanstva. Ibid., str. 24.
7
Diels, 87 B 44.
8
Vidjeti također Hadas, Moses (1943), ‘’From Nationalism to Cosmopolitanism
in the Greco-Roman World’’, Journal of the History of Ideas, Vol. 4, No. 1, str. 106.
9
Desmond, William (2008), Cynics, University of California Press, Berkeley, Los
Angeles, str. 204.
10
Hadas, M., ‘’From Nationalism to Cosmopolitanism in the Greco-Roman
World’’, str. 107.
11
Plato (2001), Euthyphro, Apology, Crito, Phaedo, Phaedrus, trans. H. N. Fowler, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London.
33
Laertija nalazimo da je Sokrat na nečiju zamjerku – da je majka njegovog
prijatelja Antistena Tračanka (barbarka) – odgovorio: “Zar si očekivao da
je jedan ovakav plemenit čovjek rođen od dva Atenjanina?“ (D. L. II, 31)
Sokrat iz Platonovog djela Gorgija veli kako ne treba braniti ni vlastitu
domovinu ako čini nepravdu, nego upravo suprotno tome nepravda se mora
iznijeti na vidjelo (480 B – C).12 U Platonovom Fedonu Sokrat kaže kako u
Heladi ima mnogo dobrih ljudi, ali da ih ima i kod barbara (78 A).13 Pored
toga, Sokrat je proveo cijeli život na ulicama Atene raspravljajući o etičkim
problemima sa svakim ko je htio razgovarati, bio on Atenjanin ili stranac.
Većina stručnjaka stoji na stanovištu da je Diogenov kozmopolitizam bio negativan, odnosno da je Diogen odricao pripadnost bilo kojoj konkretnoj političkoj zajednici, da je držao kako je stranac svuda, da
nije propovijedao ideju univerzalnog bratstva ljudi i da se nije zalagao za
uspostavu nekog oblika svjetske države. Za Williama W. Tarna je upitno da
li je kinizam uopće filozofija, pa veli da je to više način života koji je po
svojoj prirodi negativan, jer zahtijeva odbacivanje svega onoga na čemu je
civilizacija zasnovana. U Diogenovom slučaju upotreba riječi kosmopolites
implicira da mu je svejedno gdje i kako živi, te stoga ima samo negativno
značenje, naime da nije vezan ni za jednu zajednicu.14 Donald R. Dudley
drži da Diogenov kozmopolitizam nije poput kozmopolitizma ljudi koji
mnogo putuju i zanimaju se za strane kulture, već je reakcija na svaku vrstu
prisile koju zajednica nameće pojedincu. U Diogenovu izjavu da je kosmopolites nipošto ne treba učitati našu koncepciju kozmopolitizma budući
da naša koncepcija nosi sa sobom naslijeđe Aleksandra Velikog, Rimske imperije i Katoličke crkve, dok Diogenov kozmopolitizam možemo
protumačiti tek kao poricanje da je građanin bilo kojeg grčkog grada.15
Donald Kagan, koji kao i Tarn ima negativno mišljenje o kinizmu kao filozofiji, smatra da kiničko učenje nije nudilo nikakvo rješenje za društvo u
cjelini, nego samo rješenje za pojedince, pa se umjesto reforme društva zastupa bijeg iz njega. Po Kaganovom mišljenju, tzv. kinički kozmopolitizam
12
Plato (2001), Lysis, Symposium, Gorgias, trans. W. R. M. Lamb, Harvard Uni-
versity Press, Cambridge, Massachusetts, London, 374–375. Vidjeti također: Harris, Hugh
(1927), ‘’The Greek Origins of the Idea of Cosmopolitanism’’, International Journal of
Ethics, Vol. 38, No. 1, str. 8.
13
Plato, Euthyphro, Apology, Crito, Phaedo, Phaedrus, 270–271.
14
Tarn, William W., ‘’Alexander, Cynics and Stoics’’, American Journal of Philology 60, str. 43–44.
15
Dudley, Donald R. (1967), A History of Cynicism. From Diogenes to 6th Century A. D., Gerog Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim, str. 34–35. (prvo izdanje ove
knjige objavljeno je 1937. godine).
34
nije bio neko pozitivno učenje, jer je počivao na napadu na polis s ciljem
uništenja svake vlasti. Pored toga nije imao ni viziju zamjene individualnih država svjetskom.16 Diogenov pojam kosmopolites za H. C. Baldryja
također ne sadrži ideju svjetske države, pa niti bratstva svih ljudi, jer riječ
kosmos u ovoj kovanici označava cijelu prirodu, a ne ljudski rod. Kinici
ne sugeriraju da su u svakom gradu kod kuće, nego da su indiferentni prema svim gradovima, te je zbog toga kosmopolites vrlo daleko od onog što
bismo mogli nazvati “kozmopolita“. Kinički mudrac nije vezan za lokalnu
zajednicu poput običnih ljudi, nego on pripada cijelom univerzumu, “on je
skitnica bez stalnog prebivališta, a jedina adresa mu je priroda“.17 Luis E.
Navia smatra da je Diogen, tvrdeći da je kosmopolites, želio reći da nema
domovine, da ne pripada nijednom gradu. On sebe vidi kao prognanika iz
svake političke ili građanske zajednice koji ne pripada nijednom narodu.18
Njemu je svaka ljudska zajednica jednako tuđa. Diogenov kozmopolitizam
je, drži Navia, negativna reakcija na sumorne prizore koje je gledao svuda
oko sebe: obični ljudi se lako daju uvući u različite ideologije, narodi ratuju
jedni protiv drugih, gradovi se međusobno uništavaju.19 Kosmopolites ima
negativan smisao jer znači nepripadanje univerzalnoj ljudskoj zajednici i
neprihvaćanje državljanstva neke vrste svjetske države.20
Neki autori smatraju da je kinički revolt protiv društva inspiriran
Sokratovim učenjem i načinom života. I Sokrat i kinici su isticali cjeloživotnu
borbu za moralnu neovisnost i individualnu samodovoljnost. Za Johna
MacCunna kinizam je prva filozofija koja je naglasila važnost moralne slobode, te je u tom aspektu čak ispred Platona i Aristotela, jer su obojica, iako
najvažniji etički mislioci antike, imali svoja ograničenja, naime, za njih je
moralni život vezan za grčki oblik političkog organiziranja.21 Kinici su u
16
Kagan, Donald (1965), The Great Dialogue. A History of Greek Political
Thought from Homer to Polybius, The Free Press, New York, Collier-Macmillan Limited,
London, str. 233–234. Slično tvrdi i T. A. Sinclair, vidjeti: Sinclair, T. A. (1961), A History
of Greek Political Thought, Routledge & Kegan Press, London, str. 245.
17
Baldry, H. C. (1965), The Unity of Mankind in Greek Thought, Cambridge University Press, Cambridge, str. 109.
18
Navia, Luis E. (1996), Classical Cynicism. A Critical Study, Greenwood Press,
Westport, Connecticut, London, str. 23.
19
Navia, Luis E. (1996), Diogenes of Sinope. The Man in the Tub, Greenwood
Press, Westport, Connecticut, London, str. 126.
20
Navia, Luis E. (2005), Diogenes the Cynic. The War Against the World, Humanity Books, Amherst, New York, str. 233., f. 97.
21
MacCunn, John (1904), ‘’The Cynics’’, International Journal of Ethics, Vol. 14.,
No. 2, 192. MacCunn smatra da Platonova idealna država nije ništa drugo do glorificirana
35
vrijeme pune vitalnosti polisa iskazivali uvjerenje da moralni život individue ne ovisi o grčkoj civilizaciji i bili su kozmopolitski orijentirani mnogo
prije stoika i kršćanstva.22 Oni koji drže da je kozmopolitizam nastao kao
posljedica kolapsa polisa nakon osvajanja Aleksandra Velikog, nisu u pravu, veli Eric Brown, jer im filozofski kozmopolitizam prethodi.23 Brown
također stoji na stajalištu da Diogenov kozmopolitizam ima sokratovske
korijene. Sokrat je jasno davao do znanja da je svaki čovjek sposoban biti
krepostan, te da se nijednom čovjeku ne treba učiniti ništa loše, bez obzira
na eventualnu pripadnost nekoj političkoj zajednici. Diogen je prezirao
politiku kao što je prezirao i druge vrste konvencionalnih vrijednosti.
Svjedočanstva nam donose da je smatrao kako nema koristi od tradicionalnih vrijednosti, da se oblačio i hranio nekonvencionalno, da je sve tjelesne
funkcije obavljao javno, da je za njega postojanje religije i vjerskih institucija tog vremena bilo besmisleno, te da treba odustati od filozofije ili bilo
kojeg drugog učenja koje nije koncentrirano na poučavanje vrline. Ovakav
prezir prema konvencionalnoj politici može implicirati negativnost njegovog kozmopolitizama, pogotovo što je u svjedočanstvima teško pronaći da
je Diogen iskazivao privrženost nekoj formi kosmopolisa. On ne bi dozvolio da neka zajednica stoji između njega i ostatka svijeta.24 Međutim, ako je
Diogen bio provokativan učitelj u Sokratovoj tradiciji, ako je želio educirati i ako je u svoje shvaćanje dobrog života ugradio obavezu pomaganja drugim ljudima bez neke posebne pažnje posvećene svojim sunarodnjacima,
onda možemo prihvatiti da je njegov kozmopolitizam bio pozitivan. Treba
naglasiti da se pozitivna strana Diogenovog kozmopolitizma može naći u
promišljanju njegovog načina života,25 što nije ništa neobično za nekoga
ko je smatrao i namjeravao djelom pokazati da se učenje i život filozofa
moraju poklapati bez ostatka.
Budući da je polis bio dominantan način društvenog organiziranja u
grčkom svijetu tog doba, odbijati da se pripada nekom gradu značilo je odbacivati društvo i njegove norme. Aristip, utemeljitelj kirenske filozofske
škole i nešto stariji Diogenov suvremenik, smatrao je da ne treba vladati
drugima niti da treba dozvoliti da neko vlada nama i taj srednji put naziva
“slobodom“. Jedini način da se to postigne jeste da se izbjegne vezivanje
grčka država. Ibid.
22
Ibid., str. 193.
23
Brown, Eric (2006), ‘’Hellenistic Cosmopolitanism’’, u Gill, M. L., P. Pellegrin
(ur.), A Companion to Ancient Philosophy, Blackwell, Malden, Oxford, Carlton, str. 549.
24
Ibid., str. 551.
25
Ibid.
36
za bilo koju zajednicu i da se bude “svuda stranac“.26 Međutim, upitno je
da li je Diogen također stajao na istom stanovištu. Možda Diogenova izjava da je kosmopolites ima pozitivan sadržaj, tj. da je zapravo kod kuće u
svim gradovima svijeta. Za Marthu C. Nussbaum ove njegove riječi znače
da ne želi biti određen svojim lokalnim porijeklom ili pripadnošću nekoj
lokalnoj grupi, čime odbacuje centralno obilježje grčkog muškarca. Diogen prije svega želi biti definiran univerzalnim određenjem koje se zasniva
na vrijednosti razuma i moralnih svrha. Njemu su klasa, položaj, mjesto
iz kojeg dolazi, nacija i spol moralno nevažne kategorije. Jedino je pripadnost racionalnom dijelu čovječanstva moralno relevantna i na osnovu
toga definira svrhe svog djelovanja.27 Pokazivao je prezir prema tradiciji,
bila ona njegova ili tuđa, s ciljem propagiranja onih vrijednosti i praksi
koje je smatrao prirodnim i univerzalnim.28 Temelj Diogenovog kozmopolitizma, veli Konstan, je njegovo uvjerenje da su ljudi slični, bez obzira
na lokalne običaje i prakse, odnosno da se osnovica jedinstva ljudi sastoji u
mogućnosti svih da postignu vrlinu, da djeluju u skladu s prirodom.29
Zabluda je, drži John L. Moles, smatrati kinički kozmopolitizam
isključivo negativnim. Kiničko učenje jeste uglavnom negativno, jer želi
na vidjelo iznijeti lažnost konvencionalnih vrijednosti, ali u isto vrijeme
želi pokazati jedinu stvar koju smatraju vrijednom: kinički način života u
skladu s prirodom, a to je već neko pozitivno učenje.30 Vrlo je važno primijetiti, veli Moles, da su Diogenovi iskazi u svjedočanstvima, koje smo naveli na početku ovog teksta (D. L. VI, 63 i VI, 72), formulirani u pozitivu,
jer je isto tako mogao reći da je bez polisa i da ne postoji dobro državno
uređenje. Kada bi nekoga danas pitali npr. da li je Francuz ili Nijemac,
mogao bi odgovoriti da je Europljanin, a ovakav odgovor bi nam pokazao
da se u isto vrijeme može odbaciti uska nacionalna pripadnosti i da se može
26
Xenophon, (2002), Memorabilia, Oeconomicus, Harvard University Press,
Cambridge, Massachusetts, London, str. 88., (II, I, 11–13).
27
Nussbaum, Martha C. (2010), ‘’Kant and Cosmopolitanism’’, u Brown, Garrett
Wallace, David Held (ur.), The Cosmopolitan Reader, Polity, Cambridge, UK, Malden,
MA, str. 29.
28
Kako kaže Diogen Laertije: Diogen iz Sinope je manje pažnje posvećivao zakonima (nomos) nego propisima prirode (physis) (VI, 71). Vidjeti: Konstan, David (2009),
‘’Cosmopolitan Traditions’’, u Balot, Ryan K. (ur.), A Companion to Greek and Roman
Political Thought, Blackwell, Chichester, Malden, MA, str. 474.
29
Ibid.
30
Moles, John L. (1995), ‘’The Cynics and Politics’’, u: Laks, Andre, Malcolm
Schofield (ur.), Justice and Generosity. Studies in Hellenistic Social and Political Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge, str. 135.
37
iskazati pripadnost nekoj većoj zajednici.31 Stavove drugih koji su također
odbacivali tradicionalni koncept polisa i pokazivali kozmopolitske tendencije, kao što su Heraklit, Euripid, Antifon, Alkidam itd., ne karakterizira se
kao negativne i ne negira se njihova pozitivna strana, pa tako onda, budući
da je i Diogen dio ove tradicije, nema nikakvog razloga zašto i njegov
kozmopolitizam ne bi smatrali pozitivnim. Vrlo važno je uzeti u obzir filozofski rivalitet Diogena i Aristipa, te razliku u stanovištima njih dvojice o
ovom pitanju. Za Aristipa je država protiv prirode i drži da je jedini način
da se ostane slobodan zadržati status stranca svugdje u svijetu među ljudima. S druge strane, Diogen također odbacuje tradicionalni polis, ali za
razliku od Aristipa koji sebe smatra strancem među ljudima, on sebe vidi
kao građanina cijelog kozmosa. Moles veli kako je Diogenovo stajalište
mnogo pozitivnije od Aristipovog i kako bi samo njihov odnos o ovom
pitanju bio dovoljan da smatramo kako je Diogenov kozmopolitizam imao
pozitivan sadržaj.32
Iako su kinici imali negativan stav prema postojećim državama,
čini se da su prema kozmosu, koji smatraju svojim domom, imali pozitivna
stajališta. To se najbolje može vidjeti u njihovom odnosu prema onome
što kozmos sačinjava, dakle prema neživim bićima, životinjama, ljudima
i bogovima. Cijenili su sve što je prirodno, npr. vodu i jednostavnu hranu,
a možda se može reći da su imali pozitivan stav i prema nebeskim tijelima
ukoliko utječu na kinički način života ovdje na zemlji, pri tome se treba
sjetiti svjedočanstava o tome kako se Diogen uživao sunčati.33 Pored toga
što su prihvatili da ih se zove „psi“, smatrali su da nam životinje mogu
poslužiti kao model kako živjeti u skladu s prirodom. Prihvatali su zajednicu i srodnost mudrih ljudi. Iako je većina ljudi za Diogena gotovo
luda zbog svog nerazumnog i nemoralnog života, postoji šansa da svako
postane dobar i sretan ukoliko svoj razum i svoju volju usmjeri prema
vrlini i životu u skladu s prirodom. Prepreka tome nije spol, jer i žene i
muškarci mogu postati mudri, niti je nacionalna ili rasna pripadnost. Primjer da kinički mudrac prihvata da je sugrađanin drugog kiničkog mudraca
možemo naći u svjedočanstvu o Kratetu, Diogenovom učeniku, koji je
sebe smatrao sugrađaninom svoga učitelja (D. L. VI, 93). Bogovi su za
kinike uzor samodovoljnosti, pa su onda kinički mudraci slični bogovima
31
Moles, John L. (1996), ‘’Cynic Cosmopolitanism’’, u: Branham, R.
B., M.-O. Goulet-Cazé (ur.), The Cynics. The Cynic Movement in Antiquity and its Legacy,
University of California Press, Berkeley, Los Angeles, London, str. 109.
32
Ibid., str. 110.
33
Ibid., str. 112.
38
i njihovi su prijatelji. Za Diogena se kaže da je ovako zaključivao: “Sve
pripada bogovima, bogovi su prijatelji mudraca; prijateljima su sve stvari
zajedničke: prema tome, sve stvari pripadaju mudracima“ (VI, 37, 72). Prijateljstvo između ljudi i bogova možda može značiti da im je onda kozmos
zajednički dom.
Diogen i kasniji kinici prihvataju jedino zajednicu mudrih, međutim
takva zajednica ne uključuje cijelo čovječanstvo, jer oni prave oštru razliku
između kinika i nekinika. Između mudraca i ostalih ljudi, svjetine,34 stoji
ambis, ali ipak on nije nepremostiv. Kinici su stoga živjeli u gradovima, na
ulicama, kao što je činio i Sokrat, da bi ljudima mogli svojim filozofiranjem i načinom života pokazati put ka vrlini i sreći, put ka životu u skladu s
prirodom. Ma kako se činilo da je njihov prijekor ljudima često bio iskazan
na grub način, ne znači da on zbog toga u sebi ne sadrži didaktičke svrhe i
elemente filantropije.35 Kosmopolis je već realnost za kinike, te pokušavaju
druge ljude potaknuti da postanu njihovi sugrađani “čineći svoj vlastiti
način života primjerom građanstva kosmopolisa“.36 Ovaj aspekt potvrđuje
generalnu tezu o kinizmu kao obliku misionarske filozofije, pri čemu je
onda kinički filozof učitelj kojemu je zadatak poučavati cijelim svojim
životom.
U ovom radu će se zastupati stajalište da je Diogenov kozmopolitizam u jednom aspektu negativan, odnosno da Diogen ne želi pripadati državama kakve postoje jer nisu zasnovane na mudrosti i vrlini, a da
je u drugom pozitivan, da mudar i krepostan čovjek pripada svugdje i da
prihvaća zajednicu mudrih ljudi. To što njegov pojam kosmopolites ima i
negativan i pozitivan smisao posljedica je Diogenovog generalnog filozofskog zahtjeva o prevrednovanju vrijednosti, naime takvo prevrednovanje
podrazumijeva negaciju postojećih i potvrđivanje novih vrijednosti, pa je
stoga neophodno ukratko prikazati bitne crte Diogenove filozofije. Sam
dolazak Diogena iz Sinope, grada na obali Crnog mora, u Atenu i njegov
34
Da se Grčki intelektualci nisu ustručavali svjetinu nazivati glupom, vidjeti: Dover, Kenneth J. (1971), ‘’Socrates in the Clouds’’, u: Vlastos, Gregory (ur.), The Philosophy of Socrates. A Collection of Critical Essays, Anchor Books, Garden City, str. 56.
35
Diogenova filantropija ukazuje na pozitivnu dimenziju njegovog kozmopolitizma. Shea, Louisa (2010), The Cynic Enlightenment. Diogenes in the Salon, The John Hopkins University Press, Baltimore, str. 77. Desmond veli da je filantropija inspirirala kinike
da druge oslobode od ‘’konvencionalnih iluzija’’. Desmond, W. Cynics, str. 203. Također
vidjeti J. L. Moles, ‘’Cynic Cosmopolitanism’’, str. 115.
36
Moles, John L. (2000), ‘’The Cynics’’, u: Rowe, Christopher, Malcolm Schofield (ur.), Greek and Roman Political Thought, Cambridge University Press, Cambridge,
str. 433.
39
početak bavljenja filozofijom u anegdotskoj tradiciji opisan je kao Diogenov bijeg iz rodnog grada zbog krivotvorenja novca. Otišavši poslije u
Delfe, gdje je pitao proročište što treba učiniti kako bi postao najugledniji,
dobio je odgovor: “Paracharattein to nomisma“ (D. L. VI, 20, 56). Ova
se fraza može doslovno prevesti kao “prekuj“ ili “krivotvori novac“, ali
vjerovatnije je korišćena figurativno, pa “nomisma“ ne znači “novac“ već
“običaj“, “uvriježeni zakon“, “prihvaćena vrijednost“.37 Stoga Percy Gardener smatra da frazu “paracharattein to nomisma“ ne treba prevoditi kao
“krivotvorenje novca“, nego ona znači: “ispitati i prekovati sadašnje običaje
i gledišta da se vidi da li su istinska; pa ako jesu, učiniti ih dijelom svog
vlastitog života“.38 Ingram Bywater, slično Gardneru, veli da “paracharattein“ znači “mijenjati pečat“ ili “staviti novi pečat na stvari“, te budući
da “nomisma“ znači “običaji” ili “uspostavljeni zakoni”, onda cijelu frazu
treba razumjeti ovako: “Staviti novi pečat na običaje ili uobičajene načine
života.”39 Nije važno da li je anegdota sa proročištem čista izmišljotina ili
ne, nego je važno da ju je sam Diogen najvjerovatnije koristio da bi pokazao ono za što se zalagao cijelim svojim životom, pa u tom smislu frazu
“paracharattein to nomisma” možemo razumjeti kao nalog da se ispitaju
trenutna mnijenja, običaji, zakoni i vrijednosti, te da se neka obezvrijede, a
druga promijene ili prekuju poput novčića.
Da bi čovjek postao krepostan, nužno je, drži Diogen, osloboditi se
svega onoga što naš razum zamračuje, što ga ispunjava dimom, tj. (grč.)
typhosom.40 Po njegovom sudu, typhos je ovladao svakim aspektom ljudskog života: u svakodnevnici ljudi teže tjelesnim uživanjima i bogatstvu
37
Više o ovome vidjeti: Marić, Damir (2000), Kinici i metafizika, Hijatus, Zenica,
str. 119–124. i: Marić, Damir (2002), Sokrates i kinici, Hijatus, Zenica, str. 133. i dalje.
38
Gardner, Percy (1893), ‘’Diogenes and Delphi’’, The Classical Review 7, str.
438.
39
Vidjeti: Bywater, Ingram, Joseph G. Milne, (1940), ‘’PARAHARXIS’’, The
Classical Review 54 (1940), str. 11–12. Hermann Diels se također zalaže za figurativno
shvaćanje naloga Apolonovog proročišta, vidjeti: Diels, Hermann (1894), ‘’Aus dem Leben des Cynikers Diogenes’’, Archiv für Geschichte der Philosophie 7, str. 313–316.
Nevjerovatno je da bi proročište nekoga savjetovalo da krivotvori novac, ali je isto tako
nevjerovatno da bi savjetovalo krivotvorenje općeprihvaćenih običaja i vrijednosti, jer
bi to značilo da se savjetuje i krivotvorenje samog proročišta. Pored toga, prevoditi riječ
‘’nomisma’’ kao ‘’novac’’ je problematično, jer novac nije vrijednost po prirodi, nego tek
po konvenciji, a razliku physisa i nomosa su Diogen i kinici prihvatili i vješto koristili.
Možda je sam Diogen izmislio cijeli slučaj, s jedne strane ismijavajući priču o Sokratu i
delfskom proročištu, a s druge strane, uzimajući ga kao simbol svoje uloge kršitelja zakona, običaja i mnijenja koja nisu u skladu s prirodom.
40
Typhos još znači: para, nesvjestica, nadutost, nadmenost, oholost, taština. Za
svjedočanstvo o typhosu kod Diogena i drugih kinika: vidjeti D. L. VI, 26, 83, 85.
40
bez ikakve želje da tematiziraju naslijeđene vrijednosti, u filozofiji, koja
jedina može ljudima donijeti vrlinu i sreću, prevladava vjera u čistu pojmovnu spoznaju, te se stoga mašta o svjetovima preko granica iskustva, u
religiji se insistira na ispraznom upražnjavanju rituala bez posebne brige da
li to ljude čini boljima i sretnijima, a u politici postoji još samo opća grabež
za vlast pri čemu su političari opijeni težnjom k moći spremni učiniti svaki
zločin. Jedini način da se izađe iz sveprisutnog typhosa i dođe do bistrine
razuma (atyphia) jeste putem prevrednovanja vrijednosti, odnosno putem
ispunjenja naloga paracharattein to nomisma.41
Izići iz typhosa i izvršiti nalog paracharattein to nomisma moguće
je jedino ako se govori istina u svakoj mogućoj situaciji i bez obzira na
posljedice. Kada su Diogena upitali što je najljepše među ljudima, odgovorio je: “parrhesia” (D. L. VI, 69). Riječ “parrhesia” starija je od kiničke
filozofije i još je u doba Perikla označavala demokratsko pravo građana da
slobodno kazuju ono što misle i na način koji smatraju primjerenim.42 U
41
Da ‘’paracharattein to nomisma’’ upravo znači ‘’prevrednovanje vrijednosti’’ vidjeti: Ueberweg, Friedrich, Karl Praechter (1953), Grundriss
der Geschichte der Philosophie I, Benno Schwabe & Co. Verlag, Basel, str. 169.
Iz ovoga je sasvim jasno da bi se izraz ‘’sloboda od iluzija’’, veli Theodor Gomperz, mogao uzeti kao moto kiničke filozofije. Gomperz, Theodor
(1912), Griechische Denker I, II, Verlag von Veit & Comp., Leipzig, str. 545.
Ključni argument protiv typhosa, a u prilog physisa, daje nam naše tijelo. Budući da
je tijelo primjer physisa, Diogen je sve njegove zahtjeve izvršavao javno ‘’kako Demetrine tako i one Afroditine’’ (D. L. VI, 69). Zbog ove svoje besramnosti (anaideia) Diogen je prozvan ‘’pas’’. Još je od antičkih vremena njegova besramnost objašnjavana,
ne kao ponašanje poremećenog čovjeka, nego kao pokušaj pokazivanja da je konvencija prirodne stvari učinila sramnim, dok su djela većine ljudi još odvratnija; da Diogenova besramnost ima filozofski sadržaj vidjeti: Krueger, Derek (1996),’’The Bawdy
and Society: The Shamelessness of Diogenes in Roman Imperial Culture’’, u: Branham,
R. B., M.-O. Goulet-Cazé (ur.), The Cynics. The Cynic Movement in Antiquity and its
Legacy, University of California Press, Berkeley, Los Angeles, London, str. 230–234.
Za Steinera anegdote iz svjedočanstava o Diogenu pokazuju kako je društvene
norme doveo do apsurda. G. Steiner, G. (1976), ‘’Diogenes’ Mouse and the
Royal Dog: Conformity in Nonconformity’’, The Classical Journal 72, str. 38.
Diogen je smatrao da se ljudi srame pogrešnih stvari, onoga što je tjelesno, što je sama
njihova priroda (physis), a ne srame se za slijepu vjeru u naslijeđene vrijednosti, što žude
za tjelesnim uživanjima, bogatstvom, moći i što radi njih čine bezbrojna zlodjela. Konvencija određuje šta je sramotno, pa je stoga sram jedan od najvjernijih čuvara typhosa.
42
Može se reći da se parrhesia javlja, osim u Diogenovoj filozofiji, u staroj komediji, u sokratovskim dijalozima i kasnijoj kiničkoj satiri. Vidjeti: Niehues-Pröbsting,
Heinrich, ‘’The Modern Reception of Cynicism: Diogenes in the Enlightenment’’, u: Branham, R. B., M.-O. Goulet-Cazé (ur.), The Cynics. The Cynic Movement in Antiquity and
its Legacy, str. 349.
41
kiničkoj filozofiji ona označava govor u kojem se kaže istina, i to cijela, bez
ostatka, bez višesmislica i pokušaja da se sugovornik obmane. Za Diogena
svako izricanje laži ili pokušaj da se istina ne kaže izravno znači još gore
uplitanje u typhos. Stoga je za Ernesta Barkera parrhesia “najunutarnija bit
kinizma”,43 dok je za Bracht Branhama, pored slobode, centralna kinička
vrijednost.44 Ovakvo je istinoslovlje, drži Diogen, neophodno za ukazivanje na lažne vrijednosti, na typhos, te za upute kako se boriti protiv onoga
što čovjeka sprečava u postizanju vrline i sreće.
Za istinoslovlje je potrebna hrabrost, naročito ako se prakticira u
društvu moćnika. Svjedočanstva nam donose da je jedan tiranin upitao Diogena koja je bronca najbolja za izradu statue, Diogen je odgovorio: “Ona
od koje su izliveni Harmodije i Aristogiton”, tj. borci protiv tiranije (D. L.
VI, 50). Poslije bitke kod Heroneje bio je zarobljen i doveden kod Filipa.
Na Filipovo pitanje ko je, odgovorio je: “Uhoda tvoje nezasitne pohlepe”,
zbog čega je pušten na slobodu uz divljenje (D. L. VI, 43). Međutim, u
svjedočanstvima o Diogenovoj borbi protiv typhosa političara i moćnika
Aleksandar Veliki je tipična ličnost čiju je pamet pomutila težnja za moći.
Diogen Laertije nam donosi da je jednom prilikom Aleksandar prišao Diogenu i rekao: “Ja sam Aleksandar, veliki kralj”, a Diogen je odgovorio: “Ja
sam Diogen, pas” (D. L. VI, 60). Dok se jednom Diogen sunčao, Aleksandar je stao iznad njega i rekao: “Zatraži što god želiš”, a Diogen mu je uzvratio: “kloni mi se sa sunca!” (D. L. VI, 38). Govorilo se da je Aleksandar
kazao da bi želio biti Diogen da se nije rodio kao Aleksandar (D. L. VI, 32).
Moglo bi se reći da na ovaj način Aleksandar iskazuje divljenje čovjeku
koji ne želi ništa od njega, dok s druge strane za Diogena Aleksandar sa
svom svojom moći i bogatstvom ne predstavlja ništa više nego puki predmet koji ga ometa u sunčanju.45 Kiničkom mudracu neko poput Aleksandra
43
Barker, E. (1956), From Alexander to Constantine. Passages and Documents Illustrating the History of Social and Political Ideas 336 B. C. - A. D. 337, Clarendon Press,
Oxford, str. 43.
44
Branham, R. Bracht , ‘’Defacing the Currency: Diogenes’ Rhetoric and the Invention of Cynicism’’, u: Branham, R. B., M.-O. Goulet-Cazé (ur.), The Cynics. The Cynic
Movement in Antiquity and its Legacy, str. 96.
U izrekama pripisanim Diogenu sačuvanim na arapskom jeziku parrhesia je razlog zašto
je nazivan psom: ‘’Jer suočavam zle i pokvarene ljude sa istinom i govorim im istinu o
njima, i [jer] mašem repom pred dobrim ljudima, a režim u lica zlih’’ (Muntahab Siwan
al-hikma, Diogenes 4 c – e). Gutas, Dimitri (1993), ‘’Sayings by Diogenes Preserved in
Arabic’’, u: M.-O. Goulet-Cazé, R. Goulet (ur.), Le cynisz, str. 489. Također kod Diogena
Laertija nalazimo da na pitanje zašto ga zovu psom odgovara: ‘’Mašem repom onima koji
mi daju nešto, lajem na one koje mi ne daju ništa, a nevaljalce grizem.’’ (D. L. VI, 60).
45
Dion Krizostom je možda napravio razliku između Aleksandra, lažnog kralja, i Herak-
42
ne može dati ništa, jer ono što je najvrednije, razum očišćen od typhosa
i vrlinu, on već posjeduje. Izgleda da ni demokraciju nije osobito cijenio
jer ga nije zanimala sloboda koju mu je ona nudila, budući da, kako kaže
Moles, takva vrsta “slobode” nudi prava koja ne želi, a nameće obaveze
koje mora odbaciti.46 Demagoge je nazivao slugama naroda, a vijence koje
im je narod darivao čirevima slave (D. L. VI, 41).47 Iako se autentičnost
ovih svjedočanstava opravdano može dovesti u sumnju, ona nam ipak pokazuju kako je Diogen smatrao da se treba prakticirati parrhesia pred predstavnicima moći i države, a koji za njega nisu ništa više nego ljudi čiji je
razum zamutio typhos i kojima on nikada ne bi dozvolio da polažu pravo
na njega, jer je mudrac sam sebi gospodar.
Iz ove skice Diogenove filozofije može se zaključiti da zadatak
prevrednovanja vrijednosti (paracharattein to nomisma) nužno sadrži dva
različita aspekta: prvi aspekt je negativan, jer on znači negiranje konvencionalnih vrijednosti (nomos) koje su zamračile ljudski razum (typhos), i
drugi, pozitivan aspekt koji pokazuje kako putem života u skladu s prirodom (physis), tj. prakticiranjem besramnosti (anaideia) i istinoslovlja (parrhesia), možemo izaći iz typhosa i živjeti razumno i u skladu s vrlinom.
Stoga je i Diogenov pojam kosmopolites u jednom smislu negativan, a
u drugom pozitivan. Postojeće države, zajedno sa svojim institucijama,
političkim uglednicima i vladarima ne predstavljaju ništa drugo nego oblike ljudskog organiziranja kojima vlada typhos. Takvim državama Diogen
zasigurno neće iskazivati lojalnost i jasno je da je u tom smislu njegov kozmopolitizam negativan. To svoje nepripadanje postojećim državama koje
la, pravog kralja, po analogiji Aleksandar – Diogen. Vidjeti: Höistad, Ragnar (1948), Cynic Hero
and Cynic King. Studies in the Cynic Conception of Man, Carl Bloms Boktryckeri, Uppsala, str. 63.
Za Petera Sloterdijka anegdota o Aleksandru i Diogenu koji se sunča fascinira jer pokazuje ‘’emancipaciju filozofa od političara’’. Dok su suvremeni intelektualci suučesnici
moćnika, Diogen ‘’negira ne samo moćnu želju, nego želju za moći uopće’’. Sloterdijk,
Peter (1983), Kritik der zynischen Vernunft I, Suhrkamp, Frankfurt am Main, str. 304.
Kristen Kennedy veli da ova anegdota pokazuje kako parrhesia postaje
politička praksa koja ne samo da kritizira društvene nepravde i neetička postupanja, već i politički autoritet vođa. Kennedy, Kristen (1999), ‘’Cynic Rhetoric: The Ethics and Tactics of Resistance’’, Rhetoric Review Vol. 18, No. 1, 33.
Onaj koji prakticira istinoslovlje (parrhesia), smatra Foucault, mora iskazivati svoje
uvjerenje, vjerovati u to što govori i osobno riskirati pred onim kome govori. Zato su, po
njegovom mišljenju, kinici od svojih života napravili ‘’liturgiju govorenja istine’’. Flynn, Thomas (1988), ‘’Foulcault as Parrhesiast: His Last Course at the Collège de France
(1984)’’, u: Bernauer, J. R. Rasmussen (ur.), Final Foucault, The MIT Press, Cambridge,
Mass., London, str. 110.
46
J. L. Moles, ‘’The Cynics’’, str. 431.
47
Također vidjeti: D. L. VI, 24, 34.
43
nisu zasnovane na vrlini, neprihvaćanje da bude podanik svjetskih moćnika,
tirana ili demokratski izabranih, Diogen je otvoreno isticao, čineći istinoslovlje (parrhesia) jednom od osnovnih vrlina kiničke filozofije. Ispuniti
nalog paracharattein to nomisma znači negirati autoritet svake vrste, ne
težiti i ne prihvatiti političku poziciju, ne učestvovati u radu parlamenata i
sudova, ne ići u vojsku, ne iskazivati poštovanje političkim moćnicima.48
Za Diogena je vrlina jedino dobro i ne ovisi o pripadnosti gradu, državi,
narodu, spolu, niti o bilo kojoj partikularnoj identifikaciji.
Ako države kakve postoje imaju uopće smisla, onda je to zato što
njihovi građani nisu ni mudri niti kreposni,49 međutim čini se da društvo
mudraca ne bi imalo potrebu za državom i njenim institucijama, jer ukoliko
bi svi živjeli u skladu s vrlinom, ne bi bilo potrebe za vojskom, policijom,
sudovima, novcem itd. Iz ovoga proizlazi da Diogenov pojam kosmopolites
ne podrazumijeva izgradnju neke svjetske političke zajednice, jer naprosto
država, pa ni ona koja bi obuhvatala cijeli svijet, ne bi bila potrebna slobodnoj asocijaciji ljudi koji su izašli iz typhosa i žive u skladu s prirodom.
Budući da je za njega vrlina bitna odrednica ljudskih bića, onda samo ona
može biti osnovica za jedinstvo čovječanstva, a ne neka svjetska država.
Mudracima, koje je Diogen nazivao “slikom bogova” (D. L. VI, 51), sigurno nije potrebna neka sila iznad njih koja bi ih usmjeravala prema dobru, jer
upravo obrnuto, ljudi puni vrlina su sami sebi dovoljni i slobodni, te jedini
umiju “vladati ljudima” (D. L. VI, 74), odnosno voditi druge do bistrine
razuma (atyphia), vrline i sreće. Mudrac će vrlo rado prihvatiti drugog mudraca za sugrađanina, jer oni već žive kao građani kozmosa.50 Diogen je
svoj život učinio svojom filozofijom, pa se može reći da je njegov život
primjer kosmopolisa, koji će kinici slijediti stoljećima kasnije. Typhos neće
zavladati razumom mudrog čovjeka bez obzira gdje se on nalazio, u kakvoj
državi živio, s kojim se ljudima susretao. Stoga je nedvojbeno da Diogenov
kozmopolitizam ima pozitivan smisao, jer živjeti krepostan život u skladu
s prirodom moguće je na bilo kojem mjestu na svijetu, pa je mudrac odsvakuda, pripada svakom mjestu.
48
Vidjeti W. Desmond, Cynics, 185. Diogen je također odbacivao tradicionalnu formu braka smatrajući da zajednički život treba postojati na osnovu međusobnog
ubjeđivanja. D. L. VI, 72.
49
Vidjeti D. L. VI, 72.
50
Vidjeti svjedočanstvo o Kratetu, Diogenovom učeniku D. L. VI, 93.
44
Literatura
1. Baldry, H. C. (1965), The Unity of Mankind in Greek Thought, Cambridge
University Press, Cambridge.
2. Barker, E. (1956), From Alexander to Constantine. Passages and Docu-
ments Illustrating the History of Social and Political Ideas 336 B. C. - A.
D. 337, Clarendon Press, Oxford.
3. Branham, R. B., M.-O. Goulet-Cazé, ur. (1996), The Cynics. The Cynic
Movement in Antiquity and its Legacy, University of California Press,
Berkeley, Los Angeles, London.
4. Brown, E. (2006), “Hellenistic Cosmopolitanism”, u: Gill, M. L., P. Pellegrin (ur.), A Companion to Ancient Philosophy, Blackwell, Malden, Oxford, Carlton, 549–558.
5. Bywater, I., J. G. Milne (1940), “PARAHARXIS”, The Classical Review
54, 10–12.
6. Desmond, W. (2008), Cynics, University of California Press, Berkeley,
Los Angeles.
7. Diels, H. (1894), “Aus dem Leben des Cynikers Diogenes”, Archiv für
Geschichte der Philosophie 7, 313–316.
8. Diels, H. (1983), Predsokratovci, II svezak, Naprijed, Zagreb.
9. Dover, K. J. (1971), “Socrates in the Clouds”, u: Vlastos, G. (ur.), The
Philosophy of Socrates. A Collection of Critical Essays, Anchor Books,
Garden City, 50–77.
10.Dudley, D. R. (1967), A History of Cynicism. From Diogenes to 6th Century A. D., Gerog Olms Verlagsbuchhandlung, Hildesheim.
11. Flynn, T. (1988). “Foulcault as Parrhesiast: His Last Course at the Collège
de France (1984)”, u: Bernauer, J., R. Rasmussen (ur.), Final Foucault,
The MIT Press, Cambridge, Mass., London, 102–118.
12.Gardner, P. (1893), “Diogenes and Delphi”, The Classical Review 7, 437–
439.
13.Gomperz, T. (1912), Griechische Denker I, II, Verlag von Veit & Comp.,
Leipzig.
14.Gutas, D. (1993), “Sayings by Diogenes Preserved in Arabic”, u: Goulet-
Cazé, M.-O., R. Goulet (ur.), Le cynisme ancien et ses prolongements.
45
Actes du Colloque International du CNRS, Presses Universitaires de
France, Paris, 475–518.
15.Guthrie, W. K. C. (2003), The Sophists, Cambridge University Press,
Cambridge, (prvo izdanje 1971).
16.Hadas, M. (1943), “From Nationalism to Cosmopolitanism in the GrecoRoman World”, Journal of the History of Ideas, Vol. 4, No.1, 105–111.
17.Harris, H. (1927), “The Greek Origins of the Idea of Cosmopolitanism”,
International Journal of Ethics, Vol. 38, No. 1, 1–10.
18.Höistad, R. (1948), Cynic Hero and Cynic King. Studies in the Cynic Conception of Man, Carl Bloms Boktryckeri, Uppsala.
19.Kagan, D. (1965), The Great Dialogue. A History of Greek Political
Thought from Homer to Polybius, The Free Press, New York, CollierMacmillan Limited, London.
20.Kennedy, K. (1999), “Cynic Rhetoric: The Ethics and Tactics of
Resistance”, Rhetoric Review Vol. 18, No. 1, 26–45.
21.Konstan, D. (2009), “Cosmopolitan Traditions”, u: Balot, R. K. (ur.), A
Companion to Greek and Roman Political Thought, Blackwell, Chichester, Malden, MA, 473–484.
22.Laertius, Diogenes (1950), Lives of Eminent Philosophers, vol. 2., Har-
vard University Press, Cambridge, Massachusetts, William Heinemann
LTD, London.
23.MacCunn, J. (1904), “The Cynics”, International Journal of Ethics, Vol.
14., No. 2 185–200.
24.Marić, D. (2000), Kinici i metafizika, Hijatus, Zenica.
25.Marić, D. (2002), Sokrates i kinici, Hijatus, Zenica.
26.Moles, J. L. (1995), “The Cynics and Politics”, u: Laks, A., M. Schofield
(ur.), Justice and Generosity. Studies in Hellenistic Social and Political
Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge, 129–158.
27.Moles, J. L. (2000), “The Cynics”, u: Rowe, C., M. Schofield (ur.), Greek
and Roman Political Thought, Cambridge University Press, Cambridge,
415–434.
28.Navia, L. E. (1996), Classical Cynicism. A Critical Study, Greenwood
46
Press, Westport, Connecticut, London..
29.Navia, L. E. (1996), Diogenes of Sinope. The Man in the Tub, Greenwood
Press, Westport, Connecticut, London.
30.Navia, L. E. (2005), Diogenes the Cynic. The War Against the World,
Humanity Books, Amherst, New York.
31.Nussbaum, M. C. (2010), “Kant and Cosmopolitanism”, u: Brown, G.
W., D. Held (ur.), The Cosmopolitan Reader, Polity, Cambridge, Malden,
MA, 27–44.
32.Plato (2001), Euthyphro, Apology, Crito, Phaedo, Phaedrus, trans. H. N.
Fowler, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, London.
33.Plato (2001), Lysis, Symposium, Gorgias, trans. W. R. M. Lamb, Harvard
University Press, Cambridge, Massachusetts, London.
34.Scholfield, M. (1999), The Stoic Idea of the City, The University of Chicago Press, Chicago – London.
35.Shea, L. (2010), The Cynic Enlightenment. Diogenes in the Salon, The
John Hopkins University Press, Baltimore.
36.T. A. Sinclair, A History of Greek Political Thought, Routledge & Kegan
Press, London, 1961.
37.Sloterdijk, P. (1983), Kritik der zynischen Vernunft I, Suhrkamp,
Frankfurt am Main.
38.Steiner, G. (1976), “Diogenes’ Mouse and the Royal Dog: Conformity in
Nonconformity”, The Classical Journal 72, 36–46.
39.Tarn, W. W. (1939), “Alexander, Cynics and Stoics”, American Journal
of Philology 60, 41–70.
40.Ueberweg, F., K. Praechter (1953), Grundriss der Geschichte der
Philosophie I, Benno Schwabe & Co. Verlag, Basel.
41.Xenophon (2002), Memorabilia, Oeconomicus, Harvard University Press,
Cambridge, Massachusetts, London.
47
48
Safet Halilović
UDK 327.39 (497.6 : 4.62EU)
BOSNA I HERCEGOVINA U PROCESU EVROPSKIH
INTEGRACIJA
BOSNIA AND HERZEGOVINA WITHIN THE EUROPEAN
INTEGRATION PROCESS
Sažetak
Proces integracija u Evropsku uniju je prvenstveno sredstvo za postizanje
unutarnjeg mira i stabilnosti, jačanje demokratije i vladavine prava kao
i ekonomskog prosperiteta i sveukupnog progresa svake od država regije
pojedinačno. Ubrzanje procesa evropske integracije predstavljalo bi ubrzanje
procesa unutarnjih reformi i promjena, a punopravno članstvo u Evropskoj
uniji bilo bi potvrda da je Bosna i Hercegovina postala stabilna i napredna
evropska država.
Ključne riječi: EU, integracije, BiH, stabilizacija, pridruživanje, reforme,
napredak, zapadni Balkan
Summary
The EU integration process is primarily a vehicle for achieving the inner
peace and stability, strengthening of democracy and rule of Law, as well
as economic prosperity and overall individual progress of every country in
the region. Accelerating the European integration process would represent
the acceleration of processes of internal reforms and changes, while a fullfledged membership into the European Union would confirm that Bosnia and
Herzegovina has become stable and progressive European country.
Key words: European Union, integration, Bosnia and Herzegovina, stabilization,
joining, reforms, progress, Western Balkans
EU kao najvažnija evropska integracija
Evropska unija (European Union – EU) je regionalna organizacija
evropskih država, tvorevina sui generis, izrasla iz Evropske zajednice
49
na osnovama Ugovora o Evropskoj uniji iz Mastrichta 7. februara 1992.
godine, koji je stupio na snagu 1. novembra 1993. godine. Evropska unija
predstavlja nadnacionalnu zajednicu evropskih država nastalu kao rezultat
procesa saradnje i integracije koji je počeo pedesetih godina 20. vijeka s
ciljem zajedničkog promicanja mira i prosperiteta te ekonomske, političke,
kulturne i ukupne društvene saradnje. Imajući u vidu da joj je temeljni
zadatak ekonomska i socijalna integracija država članica, a njezine
nadležnosti obuhvataju ekonomiju, industriju, ljudska prava i jedinstvenu
vanjsku politiku, Evropska unija u cjelini predstavlja najvažniju evropsku
integraciju.
Među primarne ciljeve Evropske unije spadaju promicanje
ekonomskog i socijalnog progresa, uravnotežen i održiv razvitak, snaženje
ekonomske i socijalne kohezije, uspostavljanje monetarne i ekonomske
unije, uključujući i stvaranje zajedničke valute te uvođenje državljanstva
Evropske unije. Ciljevi EU su i očuvanje i razvijanje Unije kao prostora
slobode, pravde i sigurnosti, kao i očuvanje i nadogradnja acquis
communautaire. Svoj identitet na međunarodnoj sceni Evropska unija
potvrđuje naročito provođenjem zajedničke vanjske i sigurnosne politike.
Principi na kojima funkcionira Evropska unija su principi legaliteta,
autonomije, supremacije, supsidijarnosti, proporcionalnosti i solidarnosti,
a ima vlastitu razvijenu institucionalnu strukturu baziranu na zajedničkim
institucijama, finansijskim organima, međuinstitucionalnim organima,
agencijama kao i decentraliziranim organima.1
Evropska unija je specifična međunarodna organizacija (sui generis)
kao novi oblik odnosa između država čiji je pravni osnov funkcioniranja
nadnacionalnog odnosno supranacionalnog karaktera. Evropska unija
ima svoju samostalnu vlast sa suverenim pravima i neovisnim pravnim
sistemom. Ona se svojim obimom djelovanja i načinom rada razlikuje
od svih međunarodnih organizacija, ali istodobno nema u cijelosti
karakteristike federalne države. Pravni sistem Evropske unije je u njezinoj
nadležnosti, obavezan je za države članice i građane EU, a pravac njezinog
daljeg razvoja ide u smjeru snaženja nadnacionalne vlasti.
1 Pojmovnik evropskih integracija, Direkcija za evropske integracije, Sarajevo,
2010. str. 86.
50
Članstvo u Evropskoj uniji
Na početku evropskog integracijskog procesa, kada je stvorena
Evropska unija sa svim onim što je danas čini time što ona jeste, svaka
evropska država mogla je zatražiti članstvo u Evropskoj zajednici.
Pristupanje Evropskoj uniji u međuvremenu je bilo uređeno odgovarajućim
odredbama Ugovora o Evropskoj uniji (1993) gdje je precizirano da se
Unija temelji na načelima slobode, demokratije, poštovanja ljudskih prava
i temeljnih sloboda i vladavini prava kao zajedničkim načelima kojima se
rukovode države članice te da u skladu s tim zahtjev za članstvo u Evropskoj
uniji može podnijeti svaka evropska država čiji se sistem zasniva na tim
načelima. Detaljniji kriteriji koje države kandidatkinje moraju ispoštovati
kao preduvjet za punopravno članstvo u Evropskoj uniji formalno su
uvedeni u praksu 1990-ih godina i poznati su kao kriteriji iz Kopenhagena
i Madrida.
Članstvo u Evropskoj uniji podrazumijeva dvije bitne komponente
koje je karakteriziraju. Prva se odnosi na učešće država članica u različitim
komponentama evropskih integracijskih procesa koji se odvijaju u okviru
Evropske unije, a drugi se tiče različitih prava koja se priznaju državljanima
država članica Unije.
Evropska unija danas ima 28 punopravnih članica, suverenih
evropskih država (računajući i novoprimljenu Hrvatsku) i većina njih
učestvuje na svim područjima politike i svim programima Evropske unije.
Međutim, to pravilo nema opće važenje, pa tako čak 13 od 28 država
članica nije zastupljeno u oblastima monetarne unije (tzv. eurozona). Među
njima su Bugarska, Češka, Danska, Estonija, Mađarska, Latvija, Litvanija,
Poljska, Rumunija, Slovačka, Švedska, Velika Britanija i Hrvatska.
Među najvažnije komponente evropskih integracijskih procesa
spada i Šengenska zona, u kojoj je također značajno neučestvovanje više
zemalja članica Evropske unije, među koje spadaju i Bugarska, Kipar,
Irska, Rumunija i Velika Britanija.
Specifičnost prava Evropske unije dolazi do izražaja i u njegovoj
nejednakoj primjeni na određena područja država članica. Naime, neke
države članice u svom sastavu imaju tzv. posebne teritorije koje usljed
historijskih, geografskih ili političkih faktora u odnosu na matični državni
teritorij imaju svoj poseban status, samim tim i u pogledu Evropske
51
unije. Neke od tih teritorija ne učestvuju u svim ili nekim programima ili
politikama Evropske unije, neke nemaju nikakvih službenih odnosa sa
EU, a neke učestvuju u skladu s posebnim aranžmanima osiguranim pri
pristupanju njihovih matičnih država Evropskoj uniji.2
Vanjski odnosi Evropske unije
Veličina i dinamičnost njezine privrede, opće javne politike i
ukupni politički profil Evropsku uniju čine jednim od vodećih aktera na
globalnoj sceni. Većina diplomatskih misija trećih zemalja akreditirana je
pri Evropskoj uniji u Briselu. Trgovinsku politiku i pregovore u ime država
članica sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) vodi Komisija EU
te učestvuje u radu Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD)
i Grupe sedam (G7) industrijski najrazvijenijih zemalja. Komisija EU
organizuje razvojnu pomoć skupini afričkih, karipskih i pacifičkih država,
koordinira humanitarnu pomoć širom svijeta i ima više od 150 diplomatskih
misija i kancelarija u svijetu. Predsjednik Komisije i predsjedavajući
Vijeća redovno konferiraju sa liderima vodećih država svijeta i drugim
privilegiranim sagovornicima, a članovi Komisije i zvaničnici Evropske
unije posjećuju i primaju ministre vlada država nečlanica, vodeći s njima
razgovore o trgovini, investicijama, životnoj sredini, radnoj snazi i drugim
socioekonomskim pitanjima od obostranog interesa.3
Slično svojim državama članicama i drugim državama u
međunarodnom poretku, Evropska unija svojim vezama sa inozemstvom
nastoji osnažiti prosperitet i sigurnost. Mada nema svoju vojsku kao što
je imaju nacionalne države, Evropska unija raspolaže velikim spektrom
instrumenata „meke moći“, od trgovinskih koncesija, preko razvojne
pomoći, do preferencijalnog zaduživanja kod Evropske investicione
banke, što može upotrijebiti u cilju izmjene ponašanja država nečlanica i
oblikovanja ukupnog međunarodnog sistema.
Povremeno štiteći tržište EU (a ne priznajući da je to protekcionizam)
i osiguravajući pristup tržištima trećih zemalja, Evropska unija postiže
primarni cilj svoje trgovinske politike, a to je dobijanje najpovoljnijih
aranžmana za evropske proizvođače i potrošače. Pomažući siromašnim
2
Omejec J. (2008), Vijeće Evrope i Evropska unija, Institucionalni pravni okvir,
Zagreb, str. 191.
3
Dinan, D. (2009), Sve bliža Unija: Uvod u evropsku integraciju, Beograd, str.
489.
52
zemljama da ekonomski napreduju, posebno onima sa historijskim vezama
sa državama članicama EU, ali bez rizika izlaganja politički osjetljivih
evropskih sektora većoj konkurenciji, Evropska unija unapređuje primarne
ciljeve svoje razvojne politike. Sporazumi Evropske unije sa zemljama
u razvoju u najvećem broju imaju i uvjetne odredbe o poboljšanju
zaštite ljudskih prava i standardima dobre vladavine, što je povezano sa
trgovinskim koncesijama.
Evropska unija je razvila razgranatu mrežu međuregionalnih i
bilateralnih veza trgovinske i političke naravi gotovo sa svakom državom
u svijetu, provodeći time vlastite ciljeve i interese sa inozemstvom. Većina
ovih veza je institucionalizirana kroz godišnje samite, ministarske susrete,
sastanke visokih zvaničnika i sesije međuparlamentarnih institucija.
Zapadni Balkan i Evropska unija
Nakon proširenja Evropske unije 2004–2007. godine u Evropi je
stvorena sasvim nova konstelacija. Unija sada nije više ekskluzivni nego
neka vrsta sveevropskog kluba, jer se u međuvremenu tamo našla većina
evropskih zemalja. Samo je petnaestak država, dvostruko manje nego
što Unija ima članica, ostalo izvan Evropske unije, a to su članice EFTA
(Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska), zemlje zapadnog Balkana
(Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija)
i neke zemlje istočne Evrope uz rusku granicu (Bjelorusija, Moldavija i
Ukrajina) te Turska.
Članstvo u Uniji postalo je svojevrsni oblik verifikacije kapaciteta
neke zemlje da zadovolji ozbiljnije standarde demokratije, vladavine prava
i tržišne privrede. Naime, za rješenjem problema modernih društava danas
se uglavnom traga u modalitetima tržišne demokratije u okvirima vladavine
prava kao tipu režima koji prihvataju gotovo sve evropske države, kome
model socijalizma i trećeg svijeta više nije alternativa.
Određeni zamor kao posljedica integracije dvanaest novih članica i
proširenja 2004–2007. godine te teškoće oko neusvajanja Ustava Evropske
unije pogoršali su raspoloženje u Uniji i doveli do nestanka entuzijazma
za dalje i brzo širenje Evropske unije. Takva situacija u kojoj je sve
manje raspoloženja za proširenjem u samoj Uniji, a Acquis sve obimniji i
zahtjevniji, ulazak zemalja zapadnog Balkana u Evropsku uniju postaje sve
53
teži i sporiji nego što bi bio inače. Međutim, teško da ima povratka nazad,
jer preostale zemlje, iako ne bi iz određenih pozitivnih razloga željele u
Uniju, praktično nemaju za to alternativu jer bi ostale izolovane i osjećale
se isključene iz integracija.4
Bivša Jugoslavija je prije raspada bila bliža Evropskoj zajednici
od bilo koje druge zemlje srednje i istočne Evrope. Potom su došli ratovi
i disolucija, a Sjedinjene Države su prvobitno željele da Evropa rješava
taj problem. Ministar vanjskih poslova Luksemburga i predsjedavajući
Vijeća u prvoj polovini 1991. godine, Jacques Poos, tada je dao izjavu:
„Ovo je ključni trenutak za Evropu (...) a ne za Ameriku“ i krenuo u
posjetu Jugoslaviji, gdje su sukobi već bili počeli u Sloveniji i Hrvatskoj.
Žestoki sukobi zatim su preneseni na Bosnu i Hercegovinu, a znatno
kasnije i na Kosovo. U narednim godinama pokazalo se da Evropska
unija, unatoč svojoj ekonomskoj snazi, nije u stanju efikasno odgovoriti
na upotrebu sile, dok se Poosova dijagnoza pokazala potpuno pogrešnom.
Iako su Britanci i Francuzi tokom rata poslali najviše vojnika u Bosnu i
Hercegovinu, 90-te su bile vrijeme Sjedinjenih Država. Naravno, nisu bile
ni vrijeme Organizacije za saradnju i sigurnost u Evropi (Organization
for Cooperation and Security in Europe –OSCE) niti Ujedinjenih nacija,
mada su svi imali svoje pokušaje. Iako je Evropska unija slala značajnu
humanitarnu i ekonomsku pomoć u deceniji u kojoj su se desila tri rata,
kao glavni faktori su se pokazali: NATO, a posebno Sjedinjenje Američke
Države.5
Regionalne inicijative EU i Bosna i Hercegovina
Pored Sjedinjenih Američkih Država, u nastojanja da se smire
oružani sukobi i stabilizira šira regija Balkana postepeno se uključila
i Evropska unija. Značajnu ulogu EU preuzima tek poslije upotrebe
američke vojne sile u pomoći da se zaustavi nastavak rata i krvoproliće,
te kada je postalo sasvim jasno da same zemlje regije nisu u stanju postići
stabilnost ni u sigurnosnom, ni ekonomskom, niti političkom aspektu.
Ono za što je Evropska unija bila najviše zainteresirana bila je ekonomska
stabilnost i ekonomska saradnja. Poslije završetka oružanih sukoba na
Balkanu Sjedinjenje Američke Države se postepeno povlače i širu regiju
Balkana prepuštaju čelnicima Evropske unije. Početni pristup Unije prema
4
Prokopijević, M. (2009), Evropska unija: Uvod, drugo, dopunjeno izdanje,
Beograd, str. 595.
5
Pinder, J. (2003), Evropska unija, Sarajevo, str. 140.
54
ovoj regiji provodio se u zaključivanju sporazuma o saradnji i trgovini te
kreiranju sistema autonomnih trgovinskih preferencijala (ATP) i stvaranju
fondova finansijske i tehničke podrške. Sistem autonomnih trgovinskih
preferencijala predviđa vanredne trgovinske mjere kojima se otvara
jedinstveno tržište Evropske unije za robe iz država zapadnog Balkana
po povlaštenim uvjetima, uz smanjenje carinske stope ili bez njih, i sa
ukidanjem drugih vrsta ograničenja, osim za neke osjetljive robe.
Ovaj, novi pristup Evropske unije postepeno je formuliran uporedo
sa zaključivanjem mirovnih sporazuma u Dejtonu / Parizu 1995. godine
i Erdutu i podrazumijeva novi politički pristup kojim Evropska unija
pokušava podržati stabilizaciju političko-sigurnosnih prilika, obnovu
i ekonomski razvoj i pomirenje u ovoj regiji. Ustvari, nadoknađujući
svoj neuspjeh u sprečavanju i zaustavljanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji
devedesetih godina prošlog vijeka, Evropska unija poslije toga postaje
vrlo aktivna u ovoj regiji.6 Evropska unija postaje najveći donator razvojne
pomoći na zapadnom Balkanu, prvenstveno preko programa Komunitarne
pomoći za rekonstrukciju, razvoj i stabilizaciju (Community Assistance for
Reconstruction,Development and Stabilization – CARDS) koji je osigurao
oko pet milijardi eura pomoći u periodu 2000–2006. godine.
Proces stabilizacije i pridruživanja (Stabilisation and Association Process – SAP)
Već 1997. godine Vijeće ministara Evropske unije postavlja
političke i ekonomske uvjete za razvoj bilateralnih odnosa, kada se Bosni i
Hercegovini omogućava korištenje autonomnih trgovinskih povlastica.
1998. godine uspostavljena je EU/BiH Konsultativna radna skupina
(Consultative Task Force – CTF) za osiguranje tehničke i stručne pomoći u
oblasti administracije, regulatornog okvira i politike.
Proces stabilizacije i pridruživanja započinje u maju 1999. godine,7
a inicirala ga je Evropska komisija i on nudi jasnu mogućnost integracije
za Bosnu i Hercegovinu kao i ostalih pet zemalja regije zapadnog Balkana
u Evropsku uniju.
19–20. juna 2000. godine u Portugalu sa Samita Evropske unije u
Feiri u predsjedničkom saopćenju potvrđena je riješenost Evropske unije
6
Dinan, str. 501.
7
Communication from the Commission to the Council and the European
Parliament, COM(1999)235 od 26. 5. 1999, http://aei.pitt.edu/3571/1/3571.pdf (datum
pristupa: 13. 10. 2013).
55
da podrži potpunu integraciju zapadnog Balkana u evropske političke i
ekonomske tokove putem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kada
države ove regije dobijaju status potencijalnih kandidata koji se potvrđuje
ovim sporazumom.8
Prvi samit predstavnika država zapadnog Balkana i Evropske unije
održan je u Zagrebu 24. novembra 2000. godine kada se praktično desila
inauguracija, odnosno stupanje na snagu procesa stabilizacije i pridruživanja
država ove regije. Bio je to prvi skup na najvišem nivou koji je zasjedao
izvan teritorije Unije i koji predstavlja početak tzv. Zagrebačkog procesa.
Ovaj važni politički forum imao je zadaću da obavi razmjenu mišljenja o
prioritetnim pitanjima od zajedničkog interesa za proces pridruživanja i
založi se za unapređenje regionalne saradnje i politiku dobrosusjedstva.
Zagrebačkim procesom lideri balkanskih zemalja su obavezani da sklope
međudržavne sporazume o bilateralnoj i regionalnoj saradnji, ne formalno,
već „po uzoru na EU i njezin odnos prema sopstvenoj suverenosti i
zajedničkim vrijednostima“.
21. juna 2003. godine održan je drugi samit u okviru Zagrebačkog
procesa, Solunski samit. Na njemu je potvrđen proces stabilizacije i
pridruživanja kao sveobuhvatan okvir generalne evropske politike prema
državama zapadnog Balkana sve do njihovog budućeg pristupanja Uniji.
U završnoj Deklaraciji Samita reafirmirane su vrijednosti demokratije,
vladavine prava, poštovanja ljudskih i manjinskih prava, solidarnosti,
tržišne privrede i načela poštovanja međunarodnog prava, nepovredivosti
međunarodno priznatih granica, mirnog rješavanja sporova i regionalne
saradnje. U Deklaraciji je ponovljena spremnost Evropske unije da sve
zemlje regije primi u punopravno članstvo te da je budućnost zemalja
zapadnog Balkana u Evropskoj uniji, ali da je brzina napretka u rukama
zemalja regije (Deklaracija, tačka 2), jer svaka od njih individualno
mora ispuniti glavne uvjete, tj. ispuniti kriterije iz Kopenhagena i uvjete
precizirane procesom stabilizacije i pridruživanja.
Uz potvrđivanje ranijih stajališta o procesu stabilizacije i
pridruživanja i uspostavljanje novog multilateralnog političkog dijaloga
između Evropske unije i država zapadnog Balkana, Deklaracija iz Soluna
osnažuje ovaj proces elementima ranije definiranim za proces proširenja
i pretpristupnu strategiju za države centralne i istočne Evrope. Slično
8
Presidency Conclusions, Santa Maria da Feira European Council, 19–20. 6.
2000, http://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/ec/00200-11.
eno.htm (datum pristupa: 13. 10. 2013).
56
pristupnim partnerstvima koji su bili suštinski elementi pretpristupne
strategije za države centralne i istočne Evrope, sada se uvodi i Evropsko
partnerstvo kao partnerstvo za evropsku integraciju zemalja zapadnog
Balkana. Pojedinačnim partnerstvima za države ove regije definiraju
se kratkoročni (od jedne do dvije godine) i srednjoročni prioriteti (od
tri do pet godina) koji izražavaju dinamiku političkih, institucionalno
pravnih, ekonomskih i ostalih reformi, odnosno sposobnost svake od ovih
država da ispuni kriterije iz Kopenhagena i uvjete procesa stabilizacije i
pridruživanja. Tako se Evropsko partnerstvo inaugurira kao instrument za
mjerenje napretka i kao osnova za programiranje finansijskih sredstava
iz pomoći Unije kroz CARDS-ov program, a od 2007. godine kroz IPAine fondove. Evropska komisija je 30. marta 2004. godine objavila prve
prijedloge evropskih partnerstava, potom ih je usvojilo Vijeće ministara
Evropske Unije, a na osnovu njih su oblikovani akcioni planovi za
provođenje Evropskog partnerstva u svakoj državi zapadnog Balkana,
u kojima su predviđene konkretne mjere, sredstva i vremenski okviri za
njihovo provođenje. Za Bosnu i Hercegovinu prvo Evropsko partnerstvo
je objavljeno u junu 2004. godine. Smatra se da evropska partnerstva
predstavljaju prekretnicu u odnosima između Evropske unije i zemalja
zapadnog Balkana.
Evropska unija je, nadograđujući Solunsku agendu 11. marta
2006. godine u Salcburgu, ponovila svoje stajalište da je budućnost država
zapadnog Balkana u Evropskoj uniji i pozvala ih da snažnije preuzmu
vlasništvo nad procesom regionalne saradnje. Učesnice ove konferencije su
potvrdile svoju punu podršku programu utvrđenom na Solunskom samitu
2003. godine te procesom stabilizacije i pridruživanja koji će zemljama
zapadnog Balkana i ubuduće predstavljati okvir za evropski put. Zato
Evropska unija potvrđuje da je budućnost zemalja ove regije u Evropskoj
uniji. Pri tome će napredak svake zemlje ka članstvu u EU i dalje ovisiti
o pojedinačnom uspjehu svake zemlje u ispunjavanju poznatih uvjeta
stabilizacije i pridruživanja.9
Razine uvjetovanja za integracije
Uz novine u pogledu razrade ranijih pridruživanja (npr. zemlje
centralne i istočne Evrope) proces stabilizacije i pridruživanja osoben je
i u pogledu razine integracije država ove regije spram Evropske unije.
Neke od zemalja ove regije su u početnoj fazi pregovora za zaključenje
9
Deklaracija iz Salzburga, tačka 2.
57
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, dok su druge u višim etapama
priključenja Uniji, a Hrvatska je već punopravna članica Evropske unije.
Zato je, mada bez preciznih određenja koraka u procesu, moguće govoriti
o više faza integracije u okviru Stabilizacije i pridruživanja, ovisno o razini
na kojoj se nalaze pojedine države zapadnog Balkana:
1. praćenje i ocjena procesa reformi obavljaju tehničke, mješovite
grupe koje prave uvid u stanje prava, ekonomije i političkog sistema
svake od država i daju zajedničke preporuke za ispunjavanje
standarda koji postoje u Evropskoj uniji;
2. studija izvodljivosti je izvještaj kojim Evropska komisija na temelju
praćenja i uspjeha u napretku reformi konstatira stanje države u
pogledu pripremljenosti da započne pregovore za potpisivanje
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju;
3. pregovori za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
otpočinju kada na prijedlog Komisije Vijeće ministara usvoji
mandat na temelju koga Komisija obavlja pregovore;
4. kandidatura za članstvo se podnosi kada država iskaže određenu
mjeru sposobnosti da ispunjava svoje obaveze iz Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju i kada započne s prvim koracima
njegove implementacije;
5. ocjena Evropske komisije o kandidaturi za članstvo (avis). Ocjenu
(avis) da li treba ili ne treba neku državu svrstati u red kandidatkinja
za članstvo u EU daje Evropska komisija na temelju odgovora
države na upućena pitanja ali i na osnovu svojih saznanja sa terena.
Kandidatskim statusom država dobija veću tehničku pomoć za
provođenje evropskih standarda ali i mogućnost korištenja sredstava
preostale tri komponente IPA fonda (za regionalni razvoj, ruralni
razvoj i razvoj ljudskih resursa), mnogo značajnija od fondova iz
faze pridruživanja;
6. pregovori o stupanju u članstvo započinju tzv. skriningom –
detaljnim pregledom domaćeg zakonodavstva u svim područjima sa
ovlastima Unije – i mnogo su obuhvatniji od pregovora za sklapanje
sporazuma. Pored trgovine među pitanja pregovora dospijevaju
sva područja u kojima Unija djeluje. Danas su ta područja, daljim
razvitkom komunitarnog prava i zbog složenosti nekih pitanja,
uvećana i klasificirana u 35 poglavlja u kojima se pregovori otvaraju,
a završavaju se tek dogovorom među pregovaračima o svakom
od pitanja iz svakog od ovih područja. Za završetak pregovora
(„zatvaranje“ poglavlja) isto tako se zahtijevaju dokazi novih
58
mjerila, u ovom slučaju uspješna implementacija zakona. Ovakav
sistem pregovora za članstvo posljedica je prethodnih proširenja
kada su prihvatana obećanja država centralne i istočne Evrope da će
implementacija obaveza biti onakva kako je dogovoreno. Međutim,
kako ističe T. Miščević, Evropska unija više ne vjeruje obećanjima
kandidata i sada traži konkretnije aktivnosti i dokaze;10
7. zaključivanje sporazuma o stupanju u članstvo. Nakon dogovora
o vremenu ispunjavanja svake od obaveza u svim oblastima (s
mogućnošću prenosa nekih obaveza u fazu članstva u Uniji, npr.
zaštita životne sredine) s državom se zaključuje sporazum o članstvu
u koji se unose svi postignuti dogovori. Uspješnom ratifikacijom
ovog sporazuma od svih članica Unije i same države kandidatkinje
država postaje nova članica Evropske unije.
Imajući u vidu ovu proceduru i prema njoj poduzete korake,
evidentno je da je Hrvatska bila najefikasnija u prolasku svih razina
integracije. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska je zaključila
u junu 2001. godine, prva je od zemalja regije dobila status kandidata, 18.
juna 2004. godine, pregovore o članstvu sa Evropskom unijom započela
3. novembra 2005. godine, a završila 30. juna 2011. godine, te postala
punopravna članica Evropske unije 1. jula 2013. godine. Makedonija je
prva zaključila ovaj sporazum 2001. godine, a status kandidata dobila je
9. novembra 2005. godine, ali bez preciziranja kada će započeti pregovori
o članstvu. Albanija je sa Evropskom komisijom pregovarala od januara
2003. godine o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, da bi
Sporazum bio potpisan marta 2006. godine. Srbija i Crna Gora su započele
pregovore o Sporazumu 7. novembra 2005. godine, a zaključile Sporazum:
Crna Gora septembra 2007. godine, a Srbija 29. aprila 2008. godine.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, nakon uvjetne Studije izvodljivosti
iz novembra 2003. godine, da bi se donijela odluka o otpočinjanju
pregovora o Sporazumu, ona je morala ispuniti svih 16 preuzetih obaveza
za aktiviranje Studije i otpočinjanje pregovora, što je učinjeno u aprilu
2006. godine. Parafiranje sporazuma Bosne i Hercegovine i Evropske
unije obavljeno je 4. decembra 2007. godine, a Sporazum o stabilizaciji i
pridruživanju potpisan je 16. juna 2008. godine.
10
Miščević, T. (2009), Pridruživanje Evropskoj uniju, Beograd, str. 167.
59
Odnosi Bosne i Hercegovine i Evropske unije
Evropska unija je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine u
aprilu 1992. godine i na taj način uspostavljeni bilateralni odnosi ove dvije
strane doprinijeli su međunarodnom priznanju Bosne i Hercegovine kao
nezavisne i suverene države, što je imalo za rezultat da je u maju 1992.
godine ona primljena u Ujedinjene narode kao punopravna članica. Ideja
evropske opredijeljenosti Bosne i Hercegovine u političkom smislu jasno
je izražena u Platformi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine
u ratnim uvjetima, gdje je spram evropske integracije nedvosmisleno
istaknuto da država Bosna i Hercegovina ima poseban interes da postane
ravnopravna članica Evropske zajednice.11
Puni diplomatski odnosi između Evropske unije i Bosne i
Hercegovine uspostavljeni su u martu 1993. godine, nakon čega je uslijedilo
značajno uvećanje finansijske i humanitarne pomoći Bosni i Hercegovini
od EU koja je do kraja 2000. godine dostigla iznos oko 2 milijarde eura, od
čega je humanitarni dio iznosio 1,032 milijarde eura.
U novembru 1995. godine je Dejtonskim mirovnim sporazumom,
koji je potpisan 25. decembra 1995. godine, zaustavljen četverogodišnji rat,
a Bosna i Hercegovina na osnovu Aneksa IV tog sporazuma redizajnirana
kao država na osoben način, sa dva ravnopravna entiteta.
Kao novi politički okvir pod nazivom regionalni pristup (Regional
Approach) ministri vanjskih poslova Evropske unije odobrili su u aprilu
1997. godine novu strategiju za zapadni Balkan koja je bitno proširila
ideju Royaumont Procesa i prvi put dizajnirala politiku uvjetovanosti
(conditionality) koja podrazumijeva listu općih političkih i ekonomskih
preduvjeta za uspostavljanje i razvoj bilateralnih odnosa između Evropske
unije i zemalja zapadnog Balkana: Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
Crne Gore, Makedonije i Srbije.
Inicijativa BiH o pristupanju Evropskoj uniji
Vijeće ministara BiH je 28. januara 1999. godine donijelo Odluku o
pokretanju inicijative za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji
i dalo nalog za pripremu platforme za pregovore. Njezinim objavljivanjem
20. marta iste godine Odluka je postala pravosnažna.12
11
Platforma za djelovanje predsjedništva RBiH u ratnim uslovima, „Službeni list
RbiH“, br. 8. od 2. jula 1992. godine.
12
„Službeni list BiH“, br. 3/1999 od 20. marta 1999. godine.
60
Nakon zbivanja na Kosovu u maju 1999. godine Evropska unija se
u svojoj politici prema zapadnom Balkanu okrenula snažnijoj stabilizaciji
zemalja ove regije i realizaciji njihovog bržeg društvenoekonomskog
razvitka. Kreirala je i novi koncept pridruživanja za pet zemalja regije
(Bosna i Hercegovina, Albanija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija)
putem procesa stabilizacije i pridruživanja, što je predstavljalo novi, do
tada najširi okvir za trajni mir, demokratizaciju i ekonomski prosperitet
regije i potvrdu spremnosti Evropske unije da pruži izglede zemljama
zapadnog Balkana za potpunu integraciju u njezine strukture i članstvo
u EU na temelju Ugovora o EU (1992/1993) i ispunjavanja kriterija iz
Kopenhagena i Madrida (1993. i 1995).
Posebne vrijednosti potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju su u tome što se prvi put uspostavljaju institucionalni
mehanizmi i ugovorni odnosi između Bosne i Hercegovine i Evropske unije
i što preferencijalni karakter Sporazuma stvara mogućnost ekonomske
i političke stabilizacije Bosne i Hercegovine, te za uspostavu bliskih i
dugoročnih veza među ugovornim stranama. Sporazum o stabilizaciji i
pridruživanju se pokazao kao poželjni okvir za postizanje konačnog cilja
država aspirantica za punopravno članstvo u EU, te kao kodificirana forma
uvjeta koje je Evropska unija postavljala državama zapadnog Balkana u svim
fazama odnosa sa EU. Sporazum predstavlja treću generaciju sporazuma o
pridruživanju predviđenu za države procesa stabilizacije i pridruživanja te
sadrži odredbe o stabilizaciji (politička, sigurnosna, ekonomska) i odredbe
o regionalnoj saradnji.
Pregovori o zaključenju SSP-a
Evropska komisija je 18. novembra 2003. godine – na temelju
dobivenih odgovora na upitnik – odobrila Studiju izvodljivosti koja je
pokazala spremnost Bosne i Hercegovine da poduzme sljedeće korake
u procesu evropskih integracija otvaranjem pregovora o zaključivanju
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (Stabilization and Association
Agreement – SAA). Komisija je iznijela očekivanja da će tokom ljeta 2004.
godine moći da preporuči otvaranje pregovora Vijeću ministara o Sporazumu
o stabilizaciji i pridruživanju pod uvjetom da Bosna i Hercegovina postigne
značajan napredak u oblastima ustanovljenim kao prioriteti za djelovanje.
Naime, Studija izvodljivosti je identificirala 16 prioritetnih reformskih
61
koraka kao preduvjeta za dalji napredak u evropskoj integraciji, što je u
praksi značilo da je potrebno donijeti 41 novi zakon i formirati 27 novih
institucija.
Prvo Evropsko partnerstvo s Bosnom i Hercegovinom Evropska
unija je prihvatila u junu 2004. godine,13 a kao prioriteti su precizirani
oni iz 16 prioritetnih oblasti. Kao dokument Evropsko partnerstvo za BiH
navodi kratkoročne i srednjoročne prioritete u vezi s pripremama Bosne i
Hercegovine za dalje integriranje u Evropsku uniju i služi kao lista obaveza
prema kojima će se mjeriti napredak.
Mada je još 18. novembra 2003. godine Evropska komisija
usvojila uvjetno pozitivnu ocjenu za postignuti napredak u 16 područja,
Vijeće Evropske unije je tek 4. novembra 2005. godine odobrilo otvaranje
pregovora o zaključenju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Naime,
poslije određenih dogovora političkih stranaka i neke vrste Sporazuma o
restrukturiranju policije iz oktobra 2005. godine, te usvajanja prijedloga
o reformi policije u entitetskim parlamentima i Parlamentarnoj skupštini
BiH, Evropska komisija je 21. oktobra 2005. godine procijenila da je
Bosna i Hercegovina ostvarila značajan napredak u provođenju reformi
iz Studije izvodljivosti i predložila Vijeću EU da donese mandat za
otpočinjanje pregovora o Sporazumu za stabilizaciju i pridruživanje sa
BiH, što se i dogodilo. Ministri vanjskih poslova država Evropske unije
su u Briselu 21. novembra 2005. godine odobrili pregovore, a evropski
komesar za proširenje sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH ozvaničio
je ovaj događaj u Sarajevu 25. novembra 2005. godine. Time su zvanično
pokrenuti pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju za Bosnu i
Hercegovinu.
Potpisivanje SSP-a
Pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju završeni
su u decembru 2006. godine, ali Sporazum nije potpisan niti formalno
zaključen jer nije bilo dovoljno napretka o pitanjima ključnih reformi.
Minimalni preduvjet za potpisivanje sporazuma bio je reforma policije,
odnosno usvajanje dva zakona o policijskoj reformi: Zakon o nezavisnim
i nadzornim tijelima policijske strukture Bosne i Hercegovine i Zakon
13
2004/515/EC: Council Decision of 14 June 2004 on the principles, priorities and
conditions contained in the European Partnership with Bosnia and Herzegovina, Official
Journal L 221 , 22/06/2004 P. 0010 – 0016.
62
o direkciji za koordinaciju policijskih tijela i o agencijama za podršku
policijskoj strukturi Bosne i Hercegovine. Evropska komisija je u
Izvještaju od 14. marta 2007. godine navela da razgovori o potpisivanju
Sporazuma neće biti završeni dok država ne ostvari napredak u reformi
policije i saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu. Premda je
Bosna i Hercegovina deklarativno pokazala svoju opredijeljenost ranijim
usvajanjem više važnih dokumenata, značajnih pomaka u ispunjavanju
uvjeta za potpisivanje Sporazuma u period od 2005. do 2007. godine nije
bilo.
Nakon što je povjerenik za proširenje zaključio da postoji dovoljan
politički konsenzus i da će se ispuniti preduvjeti, a u novembru 2007. godine
i formalno okončani tehnički pregovori o Sporazumu, krajem 2007. godine
Komisija Evropske unije je predložila da se parafira Sporazum BiH sa EU,
tako da je 4. decembra 2007. godine došlo do parafiranja Sporazuma o
stabilizaciji i pridruživanju.
S ciljem uspostavljanja jedinstvene policijske strukture pregovori o
reformi policije trajali su više od četiri godine. Oko prvobitno postavljenog
cilja o uspostavljanju jedinstvene policijske strukture nije postignut
konsenzus, ali je na kraju postignut dogovor da tek nakon ustavnih reformi
koordinacija policijskog rada treba obuhvatiti i lokalne policijske jedinice.
Tek nakon usvajanja dva navedena zakona o reformi policije,
što je u biti bila samo forma u oblasti reforme policije, i nakon njihovog
objavljivanja u „Službenom listu“14 Evropska unija je bila konačno
spremna da potpiše Sporazum sa Bosnom i Hercegovinom. Sporazum
o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između Evropske unije i Bosne i
Hercegovine potpisan je 16. juna 2008. godine u Luksemburgu. Zajedno s
njim potpisan je i Privremeni sporazum kao dio SSP-a, koji je fokusiran na
trgovinu i trgovinska pitanja. Do završetka procesa u kojima će se stvoriti
mogućnosti da SSP stupi na snagu primjenjuje se Prelazni sporazum
(Interim Agreement) o trgovini i trgovinskim pitanjima koji je stupio na
snagu 1. jula 2008. godine. Odredbe Prelaznog sporazuma odnose se na
liberalizaciju trgovine, liberalizaciju u oblasti prevoza te na ključne aspekte
unutrašnjeg tržišta.
Bosna i Hercegovina je potpisivanjem Sporazuma stupila u novu
reformsku i fazu prilagođavanja pravnim, ekonomskim i političkim
standardima Evropske unije, kao i etapu sveobuhvatne pripreme za obaveze
koje će pred nju postaviti njezin status kandidata i potpuno ispunjavanje
14
„Službeni list BiH“, br. 36/08. od 6. maja 2008. godine
63
kopenhagenskih i madridskih kriterija (1993. i 1995) što se iskazuje kroz:
- stabilnost institucija koje osiguravaju demokratiju, vladavinu prava i
zaštitu manjina;
- postojanje funkcionalne tržišne privrede koja je u stanju da se nosi sa
konkurentskim pritiskom i tržišnim snagama unutar Unije;
- sposobnost preuzimanja obaveza članstva, uključujući prihvatanje ciljeva
političke, ekonomske i monetarne unije;
- stvaranjem uvjeta za integraciju prilagođavanja administrativnih struktura
putem provođenja propisa kroz odgovarajuće administrativne i pravosudne
strukture.15
Aktuelna faza integriranja
Sažeto preciziranje aktuelne faze procesa integriranja Bosne
i Hercegovine u Evropsku uniju podrazumijeva da je država Bosna i
Hercegovina u statusu potencijalnog kandidata za članstvo u Evropsku
uniju, sa potpisanim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (2008)
koji je ratificiran od svih članica EU, ali još nije stupio na snagu, a na
snazi je još uvijek Privremeni sporazum. Da bi Sporazum o stabilizaciji
i pridruživanju stupio na snagu i Bosna i Hercegovina mogla podnijeti
kredibilnu kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji, potrebno je da
implementira Mapu puta sadržanu u zahtjevu za članstvo, koja u sebi ima
dva prioritetna uvjeta:
1. provedbu presude u predmetu Sejdić-Finci, što podrazumijeva da
ustavne reforme treba izvršiti na način da budu usklađene sa odlukom
Evropskog suda za ljudska prava u pogledu nediskriminacije
građana na temelju etničke pripadnosti;
2. uspostavu djelotvornog mehanizma koordinacije između različitih
razina vlasti koji bi omogućio prenošenje, primjenu i provedbu
zakonodavstva EU na ujednačen i koordiniran način u skladu sa
ustavnim nadležnostima, kako bi se omogućilo zemlji da o pitanjima
EU „govori jednim glasom“. Ovaj uvjet je na nivou institucija BiH
većim dijelom implementiran.
Uvjet pristupa Bosne i Hercegovine finansijskim fondovima IPA II
za period 2014–2020. godine je izrada sektorske strategije sa usaglašenim
programima i jasno definiranim budžetima, usklađenim na državnoj razini
sa provedbom acquisa.
15
Osnovni prikaz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, Sarajevo 2008,
Direkcija za evropske integracije, str. 8.
64
Sektorski strateški dokumenti također trebaju biti usklađeni
sa općom strategijom sveukupnog razvoja zemlje koja korespondira
sa strategijom evropskih integracija, što podrazumijeva djelotvorne
mehanizme institucionalne koordinacije i saradnje.
Kao zahtjevan a istovremeno izazovan i po mnogo čemu jedinstven,
proces stabilizacije i pridruživanja EU strukturama podrazumijeva više
faza, pri čemu svaka ima svoj okvir, sadržaj, kriterije i aktivnosti koje
se moraju poduzeti da bi se preuzeo, a zatim implementirao čitav niz
zakonskih rješenja koje važe unutar EU asocijacije. Bosna i Hercegovina
je krenula tim putem, pri čemu nailazi na niz poteškoća koje u svakoj od
faza pristupanja mora savladati sa manje ili više uspjeha. Ovaj proces čini
niz ciljeva i zadataka koji podrazumijevaju provođenje određene aktivnosti
reformskog sadržaja i karaktera, počevši od političkih i ekonomskih
kriterija, pa do sektorskih oblasti i politika baziranih na pravnim i drugim
kapacitetima usklađenim sa EU pravnom tečevinom acquisom.
Jasno je da Bosna i Hercegovina općenito kasni u procesu evropskih
integracija jer se neprestano suočava sa unutarnjim političkim problemima
koji utječu na to da ne može brže da se kreće ka članstvu u Evropskoj uniji.
Proces integracije u Evropsku uniju ne može biti cilj sam po sebi. To
je prvenstveno sredstvo za postizanje unutarnjeg mira i stabilnosti, jačanje
demokratije i vladavine prava kao i ekonomskog prosperiteta i sveukupnog
progresa svake od država regije pojedinačno. Ubrzavanje procesa evropske
integracije predstavljalo bi ubrzavanje procesa unutarnjih reformi i
promjena, a punopravno članstvo u Evropskoj uniji bilo bi potvrda da je
Bosna i Hercegovina postala stabilna i napredna evropska država. Naravno
da će proces reformi i evropske integracije Bosne i Hercegovine i dalje
nailaziti na nerazumijevanje i teškoće, biti predmet političkog pregovaranja
i različitih koncepcija, ali je važno postići politički konsenzus da su ti
procesi u interesu svih. Podrazumijeva se da će Unija imati pozitivan
odgovor prema onoj državi koja ozbiljno radi na ispunjavanju kriterija i
shvata da to čini upravo radi sebe.
65
Literatura i izvori
Bache, I., S. George (2006), Politics of the European Union, Oxford UP, Oxford.
Beach, D. (2005), The dynamics of European integration. Why and when EU
institutions matter, Macmillan, Basingstoke.
Brnčić, A., P. Leppee, I. Mošnja (2004), Hrvatska na putu u Evropsku uniju: Od
kandidata do članstva, drugo izdanje, Zagreb.
Bulmer, S., C. Lequesne, ur. (2005) The member states of the European Union,
Oxford UP, Oxford.
Cini, M., ur. (2005), European Union Politics, Oxford UP, Oxford.
Dinan, D. (2009), Sve bliža Unija: Uvod u Evropsku integraciju, JP „Službeni
glasnik“, Beograd.
Enzesberger, H. M. (2013), Nježni monstrum Bruxeles ili Evropa lišena suverenosti,
Neandar Media, Zagreb.
Habermas, J. (2008), Eseji o Europi, Školska knjiga, Zagreb.
Halilović, S. (2012), Savremena diplomatija i diplomatska služba BiH, Fakultet
političkih nauka, Sarajevo.
Hiks, S. (2007), Politički sistem Evropske unije, „Službeni glasnik“, Beograd.
Misita, N. (2009), Evropska unija: Institucije, Revicon, Sarajevo.
Miščević, T. (2009), Pridruživanje Evropskoj uniji, JP „Službeni glasnik“,
Beograd.
Omejec, J. (2008), Vijeće Europe i Europska unija: Institucionalni i pravni okvir,
Informator, Zagreb.
Pinder, J. (2003), Evropska unija, TKD „Šahinpašić“, Sarajevo.
Prokopijević, M. (2009), Evropska unija: Uvod, II, dopunjeno izdanje, „Službeni
glasnik“, Beograd.
Ren, O (2007), Budući dometi Evrope, Konrad Adenauer Stiftung, Beograd,
Velikonja, M. (2007), Evroza: Kritika novog eurocentrizma, Biblioteka XX vek,
Beograd.
Bosna i Hercegovina i Pakt stabilnosti, Ministarstvo za evropske integracije,
Sarajevo, 2002.
Bosna i Hercegovina 2013, Bosnia and Herzegovina 2013., Progress Report,
Europea commission, Brussels, 1. 10. 2013.
Izvještaj o napretku BiH u 2012, Evropska komisija, Brisel, 10. 10. 2012.
Pojmovnik evropskih integracija, Direkcija za evropske integracije, Sarajevo,
2010.
Strategija integriranja Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, Direkcija za
evropske integracije Vijeća ministara BiH, Sarajevo, 2006.
Strategija proširenja i ključni izazovi za 2012–2013, Evropska komisija, Brisel,
10. 10. 2012.
66
Sanela Bašić
Milanka Miković
UDK 364.4-053.9 (497.6)
Pregledni članak
“AKTIVNO STARENJE“: NORMATIVNA VRIJEDNOST
KONCEPTA
I IZAZOVI U SFERI SOCIJALNE POLITIKE
“ACTIVE AGING” – THE CONCEPT’S NORMATIVE VALUE
AND CHALLENGES IN THE SOCIAL POLITICS AREA
Sažetak
U radu je, uz određenje “aktivnog starenja“, dat kraći pregled različitih teorijskih
konstrukta poimanja ovog koncepta, s naglaskom na kriticizam i pristupe
implementaciji. Također, s ciljem sagledavanja prisutnih izazova u implementaciji
samog koncepta, rad sadrži neophodne statističke pokazatelje o demografskim
promjenama i negativnim tendencijama prisutnim u bosanskohercegovačkom
društvu koje posebno označavaju pad ukupnog broja stanovništva, negativan
prirodni priraštaj i kontinuirano starenje. Kako se sam koncept aktivnog starenja
može posmatrati trodimenzionalno gdje, uz zdravstvene mogućnosti i participaciju,
dimenzija sigurnosti obuhvata zaštitu, dostojanstvo i brigu o starijim osobama,
uporedo s analizom slabosti penzionog sistema BiH navedeni su različiti
trendovi aktuelnih reformi penzionog sistema u zemljama EU. Uz navedeno,
u dijelu o međuporodičnoj i integracijskoj solidarnosti, a u vezi sa brigom o
starijim osobama u kontekstu aktivnog starenja, posebno je problematizirana
podjela između javne i privatne odgovornosti, ali i efikasnosti sistema javne
brige o starijoj populaciji, s akcentom na izazove u sferi socijalne politike.
Ključne riječi: aktivno starenje, starije osobe, starost, zdravlje, participacija,
sigurnost, solidarnost, socijalna politika
67
Summary
The purpose of the paper is to examine the intersection of the active ageing
paradigm with potetials for its pragmatical implementation in Bosnian society.
Therefore, in the first section, the authors give a a brief review of different theoretical
underpanning of “active ageing“construct as well as practical approaches to its
implementation. In order to elaborate potential challenges in the implementation
of the concept in Bosnian socio-economic context, the article contains necessary
statistical data on demographic changes and negative tendencies present in
Bosnian society: decline in total population, negative population growth and
continued ageing. Given that the concept of active aging is multidimensional,
encompassing not only health opportunities and participation, but also safety
related to protection, dignity and care for elderly, in following section, several
critical cross-cutting issues in the areas of intergenerational and inter-family
solidarity are being discussed. Within given context, along with an analysis of the
weaknesses of pension system in BiH, different trends of the current reform of the
pension system in the EU are discussed. Additionally, within the section on interfamily integration and solidarity in the context of care for elderly the authors
tackle problematic division between public and private care responsibilities and
efficiency of the public care.
Key words: active ageing, elderly, helath, participation, security, solidarity, social
policy.
Uvod
U svome prvom eseju, iz 1909. godine, Ellen Key vizionarski je
predvidjela da će 20. stoljeće biti u znaku djeteta, odnosno na poseban način
posvećeno djetetu. Ostvarenje ove vizije možda se najkonkretnije ogleda
u činjenici da je 20. stoljeće, uprkos svim zvjerstvima koja su počinjena
tokom njegovog trajanja, iznjedrilo radikalno razumijevanje društvene
percepcije statusa i potreba djeteta kako unutar porodičnog sistema tako
i unutar širega društvenog konteksta. Ova promjena društvenog pogleda
na dijete i odnosa prema djetetu reflektovana je posebno u brojnim
međunarodnim i regionalnim dokumentima/deklaracijama i konvencijama
o pravima djeteta, dosežući svoj vrhunac usvajanjem UN-ove Konvencije o
pravima djeteta 1989. godine. Uz navedeno, u decenijama nakon završetka
Drugoga svjetskoga rata u skupu ljudskih prava, pored prava djeteta,
važno mjesto imat će prava još nekih kategorija koje se unutar socijalnoga
rada tradicionalno nazivaju vulnerabilnima. Među ovim kategorijama se
posebno izdvajaju prava žena usvajanjem “ženske“ konvencije odnosno
68
„Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženom“
(1979) i prava osoba s invaliditetom donošenjem UN-ove Konvencije o
pravima osoba sa invaliditetom (2006).1 Starije osobe, također jedna od
vulnerabilnih društvenih skupina, ostale su za sada izvan ovoga procesa,
bez zadobijanja posebnih prava. Danas se promjena ovakvog odnosa prema
najstarijoj populaciji čini mogućom i gotovo izvjesnom s obzirom da je na
međunarodnom planu sve više onih koji zagovaraju donošenje još jedne,
posebne konvencije koja bi u svojim odredbama sadržavala isključivo prava
starijih osoba. Zagovornici ove ideje, koja se može posmatrati i kao rezultat
dijalektičkog odnosa dvaju tendencija, imaju svoje pobornike prvenstveno
u zemljama Zapadne Evrope. To je region s izgrađenom i izraženom
sviješću o značaju ljudskih individualnih/grupnih prava ali i region koji
se suočava s rapidnim starenjem stanovništva, što istovremeno nameće i
potrebu za pitanje: zbog čega su starenje stanovništva i starost, kao rezultat
procesa starenja, danas toliko važni? Odgovor, najkraće rečeno, nalazimo
u činjenici da (kontinuiran) porast udjela starijeg stanovništva u ukupnoj
populaciji za društvo može predstavljati/značiti i izazove i mogućnosti,
posebno što, s jedne strane, starije stanovništvo može povećati pritisak
na javni budžet i penzioni sistem kao i na sistem socijalne i zdravstvene
zaštite, a s druge strane, dob je društveno konotirana: starost se još uvijek
dominantno povezuje s bolešću i ovisnošću, a starije osobe mogu se osjećati
isključenima iz rada/zapošljavanja ali i iz porodičnog i društvenog života.
Postoji (ne)opravdan strah, što bi moglo rezultirati međugeneracijskim
tenzijama. Ovaj pogled zapostavlja i ne uvažava značajan aktuelni i
potencijalni doprinos starijih osoba društvu na različitim nivoima, o čemu
posebno govori i koncept aktivnog starenja koji može predstavljati novi
okvir za drugačiji odnos društva spram ove populacije. Sam koncept
zahtijeva promišljanje društvenih mehanizama kojima se starijim osobama
može omogućiti duži ostanak na tržištu rada, da ostanu autonomni što je
moguće duže, da na različite načine doprinose društvu, npr. kao volonteri i
njegovatelji, aktivisti u različitim udruženjima i sl.
1
U batlerovskom smislu, može se postaviti pitanje: zar naknadno stjecanje prava
po osnovu ljudskosti nije čudan paradoks, jer se obje ove kategorije – i žene i osobe sa
invaliditetom – izdvajaju iz općeg i definiše im se zaseban, njima svojstven skup ljudskih
prava? Historija razvoja ljudskih prava pokazuje da se unutar ove paradigme mukotrpno
odvijao ne samo proces širenja korpusa ili obima ljudskih prava nego paralelno s njim
i proces “očovječivanja“, odnosno humanizacije pojedinih društvenih kategorija koje
kolokvijalno nazivamo isključenim grupama.
69
Aktivno starenje: teorijsko određenje koncepta
Pojam “aktivno starenje“, kao nasljednik termina “zdravo starenje“,
usvojen je kasnih 1990-ih godina unutar Svjetske zdravstvene organizacije
(2002:12) koja aktivno starenje definiše kao “proces optimizacije
mogućnosti za zdravlje, participaciju i sigurnost kako bi se pojačao kvalitet
života kako ljudi stare“. Ovim određenjem aktivnog starenja zapravo je
poslana jedna uključivija poruka s ciljem da se prepoznaju faktori koji,
pored zdravlja i društvene brige, pogađaju i individue i populaciju koja stari.
Iz perspektive aktivnog starenja, ključan je naglasak na riječi “aktivno“,
što podrazumijeva kontinuiranu participaciju u društvenim, ekonomskim,
kulturnim, spiritualnim i građanskim pitanjima, a ne samo sposobnost fizičke
aktivnosti ili participaciju na tržištu rada. Time se istovremeno naglašava
i to da, uprkos trendu glorifikacije mladosti svojstvenom savremenom
postmaterijalističkom društvu, starije osobe ostaju aktivni članovi društva
koji doprinose svojim porodicama, vršnjacima, zajednicama, državama.
Unutar koncepta aktivnog starenja naglasak se stavlja na proširenje zdravog,
očekivanog života, iskorištavanje mogućnosti za zdravlje i kvalitete života
za sve ljude kako stare. Budući da se samo određenje zdravlja ovdje shvaća
ne samo kao odsustvo bolesti nego kao stanje fizičke, mentalne i socijalne
dobrobiti (Svjetska zdravstvena organizacija, 1948), unutar okvira
aktivnog starenja podjednaka važnost pripisuje se politikama i programima
usmjerenim na promociju mentalnog zdravlja, socijalne povezanosti i
uključenosti, kao i programima koji poboljšavaju fizičko i zdravstveno
stanje najstarije populacije. Osnovni cilj kako za same pojedince tako i
za donositelje politike jeste zadržavanje autonomije i nezavisnosti kako bi
se poboljšao kvalitet života u procesu starenja koji se odvija u kontekstu
s drugima, npr. prijateljima, kolegama, susjedima, članovima porodice.
Iz ovih razloga međuovisnost i međugeneracijska solidarnost dobijaju
na značaju: jučerašnje dijete je današnja odrasla osoba, a sutrašnja starija
osoba. Kvalitet života koji će neka osoba uživati u periodu starosti zavisi
od rizika i mogućnosti koje je iskusila u svom životnom ciklusu ali i od
načina na koji dolazeće generacije pružaju/osiguravaju međusobnu pomoć
i podršku.
Analizirajući sam koncept aktivnog starenja, neki autora (Stenner
et al., 2011) ukazuju na njegovu trodimenzionalnu prirodu. Povezanost
između zdravstvenih mogućnosti i kvalitete života je očigledna u citiranoj
definiciji SZO. Politike i prakse usmjerene na zdravlje ohrabruju se kako
bi se povećao kvalitet i kvantitet života, pojačala autonomija i neovisnost
70
te smanjili troškovi unutar zdravstvenog sistema. Druga dimenzija tiče se
participacije, odnosno optimizacije aktivnosti povezanih sa zapošljavanjem,
obrazovanjem, politikom, umjetnošću i religijom. Svrha ovih aktivnosti
jeste povećanje plaćenog i neplaćenog produktivnog doprinosa koji
starije osobe mogu pružiti društvu. Treća dimenzija, sigurnost, odnosi se
na aktivnosti kojima se osigurava zaštita, dostojanstvo i briga o starijim
osobama.
Semantičko polje ovoga termina obuhvata i društveno ukorijenjene
perspektive, razumijevanje, stereotipe i predrasude o starosti. Posmatrana
kroz antropološku prizmu, većina zapadnih društava do završetka Drugog
svjetskog rata ispoljava sve značajnije elemente gerontokracije koja je bila
norma tradicionalnih društava. Rapidna urbanizacija i industrijalizacija
reducirali su značaj gerontokracije i smanjile poštovanje prema starijim
osobama. Dva su procesa značajna u elaboraciji i razumijevanju društvene
promjene koja se dogodila. Prvi se tiče društvenog konstruisanja starijih
osoba kao “drugačijih“, a drugi starenja u jednom ageističkom društvu.
Starije osobe unutar zapadne civilizacije najčešće se portretiraju
“drugačijima“ i to u smislu beskorisnosti. Ove predrasude nisu neizbježne,
a najznačajniji element koji utječe na stav prema starijim osobama jeste
materijalističko, ekonomsko prosuđivanje ljudske vrijednosti: koliko
novaca osoba zarađuje, koliko materijalnog bogatstva ima itd. U starosti
dohodak nesrazmjerno opada, a ova promjena u nivou i izvoru dohotka
može rezultirati gubitkom vrijednosti kod starijih osoba. Drugo, u većini
zapadnih društava starije osobe marginalizirane su i isključene po osnovu
dobi, tako da se “u ovim društvima promovira lagana društvena smrt starijih
osoba njihovom izolacijom i marginalizacijom“ (Palermo, 2001:219).
S tim u vezi može se postaviti i pitanje: koje su to posljedice starenja u
ageističkom društvu? Općenito, starije osobe izloženije su patnji od
posljedica dobne diskriminacije, tako da ove izrazito negativne perspektive
kod većine njih rezultiraju osjećajem isključenosti; životi starijih osoba
postaju fragmentirani budući da ih društvo odbacuje i one metaforički
ulaze u status ne-ličnosti (Nevill, 2009).
Izuzimanje “starenja“ iz dominantne sociopolitičke agende
omogućuje otklon od tradicionalnog pristupa, zasnovanog na potrebama,
koji starije osobe ali i sve druge korisnike tretira kao pasivne mete svojega
djelovanja ka pristupu zasnovanom na ljudskim pravima, koji uvažava
prava osoba/ljudskih bića na jednakost mogućnosti i jednak tretman u svim
aspektima života kako bivaju starijima.
71
Kao i svaki drugi teorijski konstrukt, koncept aktivnog starenja podložan
je kriticizmu. Tako neki autora (Holstein i Minkler, 2007:16) spočitavaju
da idealiziranje aktivnog i uspješnog starenja može biti kontraproduktivno,
pa čak i opresivno. Prema njima, napori usmjereni na eliminaciju dobizma
koji se fokusiraju na pozitivne aspekte starosti, a ignorišu stvarna
tijela starijih osoba, nameću nerealistične i opresivne standarde koji
mogu negativno utjecati na identitet i osjećaj samovrijednosti. Walker
(2002:134) još izravnije kritizira strategiju aktivnog starenje koja, prema
njemu, “građanima nameće obavezu da uzmu koristi od obrazovanja i
osposobljavanja i ostanu aktivni na različite načine“. Na temelju rezultata
istraživanja upotrebljivosti ovoga koncepta na vrlo specifičnoj populaciji
Aboridžana, Ranzijin (2010) argumentirano iznosi mišljenje da trenutačno
uska konceptualizacija aktivnog starenja, fokusirana na tri aspekta –
fizičko zdravlje, neovisnost i produktivnost – ima potencijal da dodatno
marginalizira značajan dio populacije starijih osoba. Premda umjesne, ove
kritike više su usmjerene na trenutačni top-down pristup implementaciji
koncepta aktivnog starenja, od kreatora politika ka starijim osobama,
nego ka samom konceptu kao idejnom konstruktu. Stoga ovdje posebno
treba istaći da se u primjeni ove paradigme u društvenoj praksi moraju
uzeti u obzir različiti faktori (ekonomski, društveni, zdravstveni, fizički,
ponašajni) okruženja starijih osoba te različito iskustvo starosti i s njom
povezani procesi isključivanja/uključivanja u svakodnevnom životnom
iskustvu starijih osoba.
Demografske promjene i aktuelni demografski trendovi u BiH
Bosna i Hercegovina od prvog popisa, iz 1879. godine, prema kojem je
brojala 1.158.440 stanovnika, uprkos ogromnim gubicima u dva svjetska
rata, bilježi kontinuiran porast stanovništva, da bi prema rezultatima
posljednjeg popisa, 1991. godine, taj broj dostigao cifru od 4.377.000
stanovnika.
Rezultati popisa stanovništva iz 1971, 1981. i 1991. godine ukazuju na
blaga, ali vrlo stabilna pomjeranja u strukturi stanovništva prema starosti
(i spolu). Tako je broj stanovnika starosne dobi 0-14 godina u konstantnom
opadanju: 1971. osobe mlađe od 14 godina čine 34,3%, 1981. – 27,5%,
a 1991. – 23,5% stanovništva. Nasuprot navedenom, kategorija radno
sposobnog stanovništva bilježi kontinuiran rast: 1971. – 60,5%; 1981. –
66,2%, a 1991. – 67,7%. Udio starijeg stanovništva također je u blagom
72
porastu: osobe starije od 65 godina života 1971. čine 4,7%, 1981. – 6,1%, a
1991. – 6,5% ukupne populacije (Agencija za statistiku, 2011a: 17).
Izvor: Agencija za statistiku BiH (2011a): Demografija 2010, Tematski bilten 02,
str. 18.
Izvor: UNDP (2010): Penziona reforma i sistemi socijalne zaštite u Bosni i
Hercegovini, str. 65.
Na grafikonima 1. i 2. prikazana su populacijska stabla stanovništva
BiH 1971. i 2006. godine, gdje populacijsko stablo iz 1971. godine ima
73
“piramidalni oblik“ (grafikon br. 1), dok je populacijsko stablo iz 2006.
godine “dijamantnog“ oblika (grafikon br. 2), što nedvosmisleno pokazuje
ne samo kontinuirani pad broja osoba mlađih od 24 godine u ukupnoj
populaciji stanovništva nego i kontinuirano ubrzani rast broja starijih
osoba, iznad 60 godina života, čime se savremeno bh. društvo priključuje
zajednici tzv. starijih društava.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH (2011a), srednje
trajanje života za BiH 1988–1989. godine iznosilo je 74,6 godina za žene
i 69,2 za muškarce. Istovremeno, za period 1981–1991. godine prosječna
starost stanovništva porasla je za gotovo pet godina. Tako je u 1981. godini
prosječna starost za žene iznosila 30,5, a za muškarce 28,7 godina, dok u
1991. godini žene u BiH imaju prosjek starosti 35, a muškarci 33 godine.
Podaci iz 1991. godine su ujedno i posljednji pouzdani, službeni
podaci o stanovništvu Bosne i Hercegovine, njegovom sastavu i
kretanjima. Od 1996. godine barata se određenim ciframa i podacima
koji su više aproksimativne naravi i sačinjeni na osnovu projekcija i
podataka određenih institucija. Uprkos nepostojanju pouzdanih i sigurnih
podataka o promjenama i recentnim demografskim trendovima, imajući u
vidu enormne ljudske gubitke i velika migraciona kretanja, zasigurno je
moguće govoriti o negativnim trendovima unutar bosanskohercegovačke
demografske slike, odnosno o tome da se demografski profil BiH mijenja,
i to negativno. Negativne tendencije očituju se na tri načina/u tri oblika:
pad ukupnog broja stanovništva, negativan prirodni priraštaj i starenje
stanovništva.
Pad ukupnog broja stanovništva. Prema procjenama državne Agencije
za statistiku (2011a:22), 1996. godine, prve postratne godine, Bosna i
Hercegovina imala je 3 miliona 645 hiljada stanovnika, što u odnosu
na rezultate popisa iz 1991. godine (4 miliona 377 hiljada) ukazuje na
grubi podatak o gubitku od 732.000 stanovnika. S obzirom da se u prvoj
postratnoj dekadi bilježi blagi porast broja stanovništva, čija će se cifra od
2004. godine stabilizirati na 3 miliona 843 hiljada stanovnika, moguće je
ustvrditi da je pad stanovništva uzrokovan prvenstveno ljudskim gubicima
i prisilnim migracijama u periodu 1992–1995. godine.
Negativan prirodni priraštaj stanovništva. Prema procjenama državne
Agencije za statistiku, Bosna i Hercegovina u prvih deset godina po
završetku rata, u periodu 1996–2006. godine, bilježi kontinuiran pad
prirodnog priraštaja (odnos broja rođenih i umrlih). Tako je s 21.442 u 1996.
74
godini prirodni priraštaj pao na 225 u 2005, odnosno 812 u 2006. godini.
Demografski deficit postao je izražen već 2007. godine kada prirodni
priraštaj iznosi -1.029. Uprkos ponovnom povratku u spektar pozitivnog u
2008. godini (150), u naredne dvije godine, 2009. (-345) i 2010. (-1.590),
zabilježen je negativan prirodni priraštaj stanovništva. Navedeno je moguće
izraziti i na sljedeći način: stopa prirodnog kretanja/priraštaja stanovništva
pokazuje opadajuću tendenciju: sa 5,9 u 1996. godini na 0,1 u 2005. godini.
Negativna stopa zabilježena je već 2007. godine (-0,3), dok se 2008–2010.
godine negativna stopa kreće od -0,1 do -0,4 (Agencija za statistiku BiH,
2011a:22). Stopa fertiliteta u istom periodu, također, bilježi opadajuću
tendenciju. Tako je u 1996. godini stopa fertiliteta iznosila 1,647, dok
je najniža stopa feritiliteta bila 2006. godine, 1.176, od kada je prisutan
neznatni porast, npr. u 2010. godini 1,266.
Starenje stanovništva. Broj starijih osoba u ukupnom broju stanovnika
u BiH je u kontinuiranom porastu. Prema podacima iz popisa stanovništva
1971–1991. godine, osobe starije od 65 godina života 1971. čine 4,7%,
1981. – 6,1%, a 1991. – 6,5% ukupne populacije. Da se BiH pridružuje
društvima koja stare (preko 10% stanovništva starijeg od 65 godina)
pokazuju i procjene relevantnih međunarodnih agencija po kojima se do
2015. godine u BiH očekuje 23,4% osoba starijih od 60 godina, 16,7%
osoba starijih od 65 godina i 3,45% osoba starijih od 80 godina života
(Miković, 2011:306).
Tabela 1: Starosna struktura stanovništva BiH za 2009. godinu
Starosna
kategorija
(godine)
0-5
6-17
18-34
35-64
65 i više
Ukupno
Žene
Muškarci
Ukupno
97.297
295.726
404.620
814.014
348.052
1.959.709
106.475
304.148
437.022
762.163
273.049
1.882.857
203.772
599.874
841.642
1.576.177
621.101
3.842.566
Izvor: BiH Agencija za statistiku (2011b): BiH u brojevima, str. 5.
Podaci prezentirani u tabeli br. 1. nedvosmisleno potvrđuju statističke
procjene koje se odnose na trend rapidnog starenja stanovništva u BiH. Tako
npr. ukoliko izračunamo udio stanovništva od 65 i više godina u ukupnoj
populaciji, odnosno ukupnom broju od 3.842.566 stanovnika, onda dobijamo
75
podatke o visini stope starijih osoba za 2009. godinu, koja iznosi 16,16%, ili
ukupno 621.101 stanovnika iznad 65 godina života u ukupnoj populaciji zemlje.
Budući da su prezentirani podaci aproksimativni, za očekivati je
da će rezultati popisa stanovništva u BiH iz 2013. godini otkloniti sve
nedoumice, sumnje i manipulacije podacima o stanovništvu i njegovoj
strukturi, iako već sada, gotovo sa sigurnošću, možemo ustvrditi da će se
Bosna i Hercegovina u narednim godinama pridružiti aktuelnim evropskim
demografskim trendovima koji sugeriraju na značajne i dalekosežne
promjene u samoj strukturi stanovništva.
U ovom kontekstu demografske promjene možda najznačajnije
karakteriše demografsko starenje, čiji je proces uslovljen posebno stalnim
porastom broja starijih i vrlo starih osoba.2 Za opis procesa demografskog
starenja u literaturi općenito se koristi sljedeće razlikovanje: “stare“ ili
“starije“ osobe, starosti od 60 godina i više, te “vrlo stare osobe“, iznad 80
godina. Sagledamo li stanovništvo BiH u svijetlu ovih razlikovnih kategorija,
dolazimo do sljedećih pokazatelja: u BiH je u 1971. godini živjelo 291.070
osoba starijih od 65 godina, ili 4,7%, 1981. taj broj je iznosio 340.497 ili
6,1%, dok je 1991. evidentirano 483.012 ili 6,5% osoba starijih od 65 i
više godina. U vezi s navedenim posebnu pažnju zaslužuje i podatak da se
broj osoba starijih od 75 godina u periodu 1971–1991, odnosno za period
od navedenih 20 godina, udvostručio: s 42.986 u 1971. na 96.691 u 1991.
godini. S druge strane, nasuprot stalno rastućem broju starijih i vrlo starih
osoba, u BiH je prisutan stalno opadajući broj mladih, premda je u periodu
1879–1991. broj stanovnika rastao s 1.158.440 1879. godine na 4.377.000
1991. godine, broj djece i mladih bilježi pad. Rezultati popisa 1971, 1981.
i 1991. godine to nedvosmisleno potvrđuje. Tako 1971. godine djeca mlađa
od 14 godina čine 34,3%., 1981. godine udio ove populacije je 27,5%,
dok 1991. godine djeca mlađa od 14 godina čine 23,5% stanovništva, što
za navedeni desetogodišnji period govori o padu gotovo za 10% učešća
djece mlađe od 14 godina u ukupnom broju stanovnika. Ukoliko se uzme
u obzir pad nataliteta i negativan prirodan priraštaj ispoljen u postratnom,
tranzicijskom periodu, kao i stalno smanjene broja djece i mladih u odnosu
na ukupan broj stanovnika, onda postaje vrlo jasno da ukupno stanovništvo
BiH biva sve starije.
2
Ovdje se čini potrebnim još jednom skrenuti pažnju na činjenicu da je i dob,
slično kao i spol, društveni konstrukt. Činjenica je da svaka zajednica, u skladu sa svojim
ekonomskim datostima, određuje početak društvene “starosti“, u smislu određivanja
starosne dobi penzionisanja. U BiH, shodno postojećoj zakonskoj regulativi, “društvena
starost“ počinje sa 65 godina starosti.
76
Ekonomske i socijalne posljedice starenja društva i izazovi u implementaciji koncepta aktivnog starenja u BiH
Demografski razvoj često se dovodi u vezu s krizom finansiranja
sistema socijalne sigurnosti i razvojnim trendovima tržišta rada. Stoga
u BiH postoji i bojazan da će povećan broj starijih osoba dovesti do
kolapsa sistema penzionog osiguranja i sistema zdravstvene zaštite.
Naravno, nepobitno je i da demografsko starenje, odnosno društvo koje
stari, ima dugoročne posljedice na sva područja društvenoga života. U
cilju ublažavanja ili prevazilaženja stvarnih i projiciranih negativnih
konsekvenci starenja stanovništva, koncept aktivnog starenja omogućava
sagledavanje šansi za stvaranje društva oslobođenog ageizma, koje na jednak
i nediskriminatoran način akomodira prava građana različitih starosnih
dobi. Za oblasti socijalne politike područja od posebne važnosti jesu ona
kojima se osigurava unutarporodična i intergeneracijska solidarnost. Tako,
primjerice, u domenu unutarporodične solidarnosti produžetak trajanja
života najstarijih članova suočava porodičnu zajednicu ne samo s izazovima
u promjeni porodične strukture i funkcija nego i s izazovima u promjeni
porodičnih odnosa i neposredne, svakodnevne brige za najstarije članove.
S druge strane, u oblasti međugeneracijske solidarnosti pitanja starenja i
dohotka/penzijskog osiguranja, starenja i zdravlja, starenja i brige/skrbi,
također, čine područja koja zahtijevaju naročitu pažnju.
Ovdje je bitno ukazati i na činjenicu da je trenutačni normativni i
institucionalni okvir u BiH vrlo restriktivan kada je u pitanju mogućnost
primjene koncepta aktivnog starenja. Osnovni izvori prava starijih osoba,
sadržani u zakonima o penzijsko-invalidskom osiguranju, zakonima
o socijalnoj zaštiti, zakonima o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom
osiguranju (pravo na zdravlje i pristup zdravstvenim uslugama), te vrlo
limitirano u porodičnom zakonodavstvu, zapravo su rascjepkani u okviru
entiteta, Distrikta i kantona, uz nepostojanje integrisane politike spram
starijih osoba u čijem fokusu bi bilo osiguranje kvalitetnijeg života na
ekonomskom, zdravstvenom, socijalnom, kulturnom nivou. Navedeno
ima za posljedicu da se većina izazova s kojima se starije osobe susreću
usmjeravaju ka sistemu socijalne zaštite, čime se ova populacija prezentira
kao isključiva briga ovoga sistema. Drugim riječima, društvena zaštita
starijih osoba koja se u BiH ostvaruje unutar nekoliko međusobno slabo
povezanih i nedovoljno koordiniranih sistema predstavlja plodno tlo da se
u tako kreiranom međusektorskom vakuumu prava starijih osoba u dobroj
mjeri zanemaruju i ignoriraju.
77
Svemu pobrojanom treba dodati da BiH, shodno Madridskom
međunarodnom planu o starenju iz 2002. godine, iako je to kao članica
UN-a bila dužna, nije sve do danas usvojila strategiju (i akcioni plan) o
starenju, čime je propuštena prilika da se sačini cjelovita analiza i razvije
sveobuhvatna politika (zakonodavni i institucionalni okvir) spram starijih
osoba, koja bi uključivala sve dimenzije društvenog života ove populacije.
Starenje i dohodak
Razvoj i sazrijevanje socijalne države i ekspanzija socijalnih
programa, uključujući i programe osiguranja za slučaj starosti, bolesti
i invalidnosti nakon Drugog svjetskog rata, umnogome su doprinijeli
eliminaciji siromaštva kod starijih osoba. Evropski penzioni sistemi,
premda različiti, sprečavali su da prijelaz iz profesionalnog angažmana
u neaktivnu, penzionu dob istovremeno znači i prijelaz u životnu fazu
obilježenu siromaštvom. Načelno, javni penzioni sistemi ispunjavaju
tri važne funkcije: raspoređuju dohodak pojedinca tokom cijelog života,
omogućuju pojedinačnu i nacionalnu štednju i pomažu u održanju socijalne
kohezije (Bašić, 2004).
Penziono osiguranje u BiH zaživjelo je za vrijeme Austro-Ugarske
monarhije, na osnovama tradicionalne Bismarckove koncepcije penzionog
osiguranja zasnovanog na radu i uplaćivanim doprinosima. Ovaj podsistem
socijalne sigurnosti razvijan je dalje u Kraljevini Jugoslaviji, a konačnu
formu zadobio je u socijalističkom periodu. Prava iz sistema penzionog
osiguranja u vezi su sa uplatama doprinosa, a visina penzija/naknadna
ovisila je o visini plaće/primanja tokom radno aktivnog perioda, usklađena
sa godišnjom stopom rasta. Sredstva su prikupljana u poseban, namjenski
fond – Fond penzionog i zdravstvenog osiguranja. U ratnom periodu,
1992–1995, ovaj cjeloviti okvir razbijen je na tri zasebne cjeline, a u
postdejtonskom periodu zaživjela su dva penziona sistema na entitetskim
nivoima koja karakteriše zaseban normativni i institucionalni okvir.
Iako je od završetka rata penzioni sistem u Bosni i Hercegovini
(riječ je zapravo o dva odvojena, entitetska sistema), kao sastavnica sistema
socijalne sigurnosti, u nekoliko navrata podvrgnut reformi, induciranoj od
različitih aktera iz međunarodne zajednice, osnovne karakteristike ovoga
sistema ostale su uglavnom nepromijenjene u odnosu na socijalistički
period. U najkraćem, ove karakteristike bi se mogle svesti na javni i
78
obavezni sistem, zasnovan na tekućem finansiranju i unaprijed određenim
davanjima, koji pokriva rizik od starosti, invalidnosti i smrti osiguranika,
obezbjeđujući na taj način tri tipa penzija: starosnu, invalidsku i porodičnu.
Dvije minule dekade tranzicijske transformacije pokazale su sve slabosti
sistema penzionog osiguranja, među kojima se posebno izdvajaju: a)
finansijska (ne)održivost današnjeg penzionog sistema, b) ograničena
obuhvatnost penzionim osiguranjem, c) (ne)adekvatnost nivoa penzija.
a) Finansijska (ne)održivost današnjeg penzionog sistema. Iako se do
nedavno gotovo mantrično ponavljalo kako je postojeći penzioni sistem u
oba entiteta, a posebno u FBiH, stabilan i održiv, postao je upitan tek u 2010.
godini zbog snažnih posljedica svjetske ekonomske krize koja je izazvala
pad proizvodnje i povećanje stope nezaposlenosti. Čini se da tek tada naučna
i stručna javnost postaje svjesna da je trend zapravo negativan i da ukazuje
na sistemske poteškoće. Pri tom dodatno zabrinjava i podatak da bi, prema
projekcijama sadržanim u izrađenoj, ali neusvojenoj državnoj Strategiji
socijalnog uključivanja (2010), za funkcionisanje postojećih sistema odnos
između zaposlenog i izdržavanog stanovništva trebao biti barem 1:2-3,
za razliku od stvarnog stanja, gdje je u 2011. godini ovaj odnos iznosio
1,29. Navedeno govori u prilog tezi da su penzioni sistemi u oba entiteta,
usljed svoje unutrašnje sistemske neadekvatnosti, označeni: 1. odgađanjem
stvarne reforme iz političkih razloga, 2. visokim stopama doprinosa koje
guše privatni kapital i učvršćuju kulturu izbjegavanja plaćanja doprinosa,
3. neadekvatnim zakonskim rješenjima u pojedinim segmentima (npr.
oslobađanje od plaćanja doprinosa za atipične oblike rada), 4. nepovoljnim
vanjskim okruženjem (slaba ekonomska osnova, visoke stope nezaposlenosti
i s tim povezan nepovoljan odnos između radno aktivnog i izdržavanog
dijela stanovništva, rastuće sive ekonomije i demografske promjene, o
kojima je naprijed bilo riječi), te da će vrlo brzo dostići granice izdržljivosti.
U BiH je, prema dostupnim projekcijama/pokazateljima (Agencija
za statistiku, 2011:5), u 2009. godini bilo 621.101 osoba starije životne
dobi, odnosno 65 i više godina starosti. S druge strane, usljed nepostojanja
pouzdanih statističkih pokazatelja o stvarnom broju korisnika sistema
penzionog osiguranja, procjene relevantnih agencija kreću se od 508.000
(UNDP, 2010), odnosno 530.000 (Strategija socijalnog uključivanja
BiH, 2010), do 601.000 korisnika/penzionera (Direkcija za ekonomsko
planiranje BiH, 2010), za period januar-septembar 2011. godine, uz opasku
o povećanju broja za 2,8% u odnosu na isti period prethodne godine. Unutar
korisnika penzija, najzastupljeniju kategoriju čine korisnici starosne penzije.
Prema podacima UNDP-a (2009), broj korisnika starosne penzije smanjen
79
je u periodu 2001–2004. godine kada je postotak starijih osoba koje su se
izjasnile kao “penzioneri“ opao sa 63% na 54%. Istovremeno, alarmantan
je podatak da starosnu penziju uživa samo 30% onih čija je starosna dob
iznad 65 godina života (Strategija socijalnog uključivanja, 2010). Drugi
po brojnosti tip korisnika jesu korisnici invalidskih i porodičnih penzija.
Ovima dvjema kategorijama treba dodati i ništa manje značajnu kategoriju
demobilisanih boraca, koji su ostvarili pravo na vojnu penziju. Pobrojane tri
kategorije korisnika, prema podacima UNDP-a iz 2009, čine gotovo 13%
(2001), odnosno 17% (2004) od ukupnog broja stanovnika BiH, pri čemu
je povećanje stope uzrokovano porastom korisnika porodične penzije.
b) Obuhvat stanovništva penzionim osiguranjem. U okviru
postojećih sistema penzionog osiguranja u BiH koji nisu ni sveobuhvatni ni
univerzalni, prema podacima sadržanim u Strategiji socijalnog uključivanja
(2010): pokrivenost penzionim osiguranjem u 2009. godini iznosila je 23,6%
u RS i 25,3% u FBiH ukupne radno sposobne populacije. Sam podatak je
poražavajući jer ukazuje na to da postoji značajan broj zaposlenika koji su
prijavljeni na osiguranje, ali poslodavci za njih ne plaćaju doprinose, kao
i određeni broj formalno zaposlenih koji ne primaju naknade za svoj rad
niti im se uplaćuju pripadajući doprinosi. Uz ove dvije kategorije, postoji i
treća, tzv. samozaposleni, koji se odlučuje na neuplaćivanje doprinosa zbog
nepovjerenja u pravičnost postojećeg penzionog sistema. Navedenom treba
dodati i raširenu praksu među poslodavcima u privatnom sektoru da svoje
uposlenike prijavljuju na plaće manje od stvarnih i na taj način uplaćuju
minimalne doprinose. Iako razumljiva iz perspektive poslodavca koji želi
smanjiti troškove cijene rada, ova praksa, s jedne strane, podriva samu
instituciju sistema jer smanjuje njegov potencijalni kapacitet (prihode),
a s druge strane, zaposlenike “osuđuje“ ne neadekvatan nivo, odnosno
visinu penzije u starosti. Evidentno je da postojeća rješenja dugoročno
idu nauštrb razvoja privatnog biznisa i ekonomskog rasta. Zbog izrazito
visoke stope doprinosa (43.5% na bruto plaću u FBiH i 42% u RS), privatni
sektor “pritisnut“ je da izbjegava njihovo plaćanje kako bi na taj način
“pojeftinio“ radnu snagu ili se doprinosi plaćaju na minimalne plaće. U
kauzalitetu ovakve prakse stvara se dodatni pritisak na održivost sistema.
Trenutačni normativno-institucionalni okvir favorizira zaposlenike u
javnom sektoru koji, barem do sada, u potpunosti uživaju u pogodnostima
radnog odnosa s punim radnim vremenom i na neodređeni vremenski
period te s poslodavcem (država/entitet/kanton) koji manje-više redovito
uplaćuje doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje.
80
Uprkos naprijed spomenutim težnjama i projektima ciljanim na
reformu penzionog sistema i njegovo prilagođavanje promijenjenim
tržišnim odnosima u sferi rada i zapošljavanja, u BiH praktično još uvijek
nisu otklonjeni problemi s kojima se suočavaju određene kategorije
zaposlenih, pretežno u privatnom sektoru koji, ne svojom krivicom, ostaju
bez posla ili suočavaju se s čestim ulascima i izlascima na tržište rada,
npr. radnici s ugovorima na određeno vrijeme, radnici s ugovorima na
pola radnog vremena, samozaposlenici, ruralno stanovništvo i “radnici
na čekanju“. Postojeći sistem ne obezbjeđuje mehanizam koji bi doprinio
uključivanju ovih, iz naše naslijeđene perspektive, atipičnih, ali danas sve
redovnijih kategorija zaposlenika u sistem socijalnog osiguranja. Time
je “zakinut“ ne samo sistem (onemogućuje se priliv dodatnih sredstava u
fondove) nego i znatan dio stanovništva koji je iz ovoga sistema isključen
i u riziku je od siromaštva u starijoj životnoj dobi.
c) (Ne)adekvatnost nivoa penzija neodvojiva je od kapaciteta
i mogućnosti penzionog sistema, čija osnovna uloga, najjednostavnije
rečeno, jeste da štiti korisnike od pada u siromaštvo u starosti, odnosno
po prestanku radne aktivnosti. S tim u vezi, primjerice, praksa evropskih
zemalja jeste držanje penzionih naknada na nivou 66% prosječnog
nacionalnog dohotka, čime se do skoro osiguravala dostojanstvena, od
rizika siromaštva i socijalne isključenosti oslobođena starost. Nasuprot
tome, bh. penzioneri najčešće žive u siromaštvu. Tako je prosječna penzija,
od 238,11 KM, u 2008. godini činila 40% prosječne entitetske neto plaće i
na nivou je linije siromaštva.
Prosječna neto plaća u periodu januar-septembar 2001. godine iznosila
je 814 KM. Rast plaća i porast inflacije/troškova života nije se odrazio
na porast penzionih naknada: udio prosječne penzije u prosječnoj plaći u
2011. godini iznosio je 338 KM odnosno 42%. Istovremeno, četveročlana
porodica je za sindikalnu potrošačku korpu morala izdvojiti 1600 KM
u FBiH, odnosno 1740 KM u RS. Ukoliko životni standard osiguravaju
isključivo temeljem penzionih naknada, penzioneri su uglavnom ispod
granice siromaštva ili u riziku od siromaštva. Tako npr. veliki broj
penzionera, oko 50% u FBiH, čine korisnici minimalnih penzija, koji žive
u zoni ekstremnog siromaštva. Uporedimo li visinu penzionih naknada u
BiH sa onima u zemljama regiona, dolazimo da zaključka da je prosječna
penzija u BiH najniža (u Srbiji iznosi 381 KM, u Hrvatskoj 541 KM, a
najviša je u Crnoj Gori – 544 KM).
81
Opisane tendencije nameću potrebu za promišljenom refleksijom
budućnosti penzionih sistema u BiH. S obzirom na barem deklarativno
strateško opredjeljenje BiH za priključenje EU, moguće je učiti iz iskustva
evropskih zemalja, koje uočene s izazovima starenje stanovništva u
posljednjih petnaest godina poduzimaju različite reforme kako bi se
prilagodile ovom izazovu. U kontekstu navedenog, iako se sistemi
penzionog osiguranja drastično razlikuju, ove reforme moguće je podijeliti
u četiri velike grupe:
1. ohrabrivanje većeg broja ljudi da rade više i duže: članice EU pokušale
su povećati starosnu dob za odlazak u penziju, nagraditi one koji rade duže,
a “kazniti“ one koji se penzionišu ranije;
2. iskorak od jednostupnog ka multistupnom sistemu je drugi vidljivi
trend. U većini, mada ne u svim, članica EU PAYG penzije unutar sistema
penzionog osiguranja bit će manje u budućnosti. Ovaj trend bit će popraćen
rastućom ulogom dodatnih, posebno privatnih, shema osiguranja u kojima
će vrijednosti penzija biti manje predvidive, tzv. definirane kontribucije.
Iako će njihova stopa biti smanjena, PAYG sheme će u većini zemalja
nastaviti pružati penzioni dohodak. Reforme su gotovo sasvim izbrisale staru
liniju podjele između PAYG/zasnovanih i javnih/privatnih i dobrovoljnih/
obligatornih shema kombinirajući elemente sve tri. Kako sheme privatnog
osiguranja dobivaju na značaju, utoliko više podliježu većoj javnoj kontroli
i regulaciji;
3. uspostava automatske prilagodbe u penzijskom sistemu je treći
trend. Ovi samobalansirajući mehanizmi kreiraju veze između obaveza i
prihoda, poput povezivanja kontribucija-beneficija ili dobi penzionisanja
sa dugovječnošću, GDP-om ili razvojem na tržištu rada;
4. reforme koje ciljaju na adresiranje jaza adekvatnosti, olakšavanje
pristupa penzijama vulnerabilnim grupama i povećanje finansijske podrške
siromašnim penzionerima (Evropska komisija, 2010).
Posebno pitanje unutar ovih reformskih procesa posvećeno je, u cilju
jačanja socijalne kohezije, minimalnim penzijama, pokrivenošću penzionim
osiguranjem tzv. atipičnih radnika i kreditiranju nekih nedobrovoljnih,
dakle, prisilnih prekida u zapošljavanju. Međutim, ekonomska kriza dovela
je do pogoršanja opće ekonomske i socijalne situacije u Evropi. Krizom
je posebno pogođeno današnje radno aktivno stanovništvo, odnosno
akumulacija njihovog prava na penziju.
82
Staranje i zdravlje
Stalni porast očekivanog trajanja života povlači za sobom i pitanje
razvoja morbiditeta u starosti, odnosno pitanje razvoja učestalosti
obolijevanja. Da li ljudi, kako stare, bivaju i bolesniji? Odgovor na ovo
pitanje je različit. Jedno, optimističnije teorijsko objašnjenje sugerira da
produženje životnog vijeka odlaže pojavu faze obolijevanja na kasnije
životne godine. Stoga je za očekivati da dođe i do skraćivanja faze
obolijevanja prije smrti. Jednostavno rečeno: ljudi koji tokom svoga
života nisu značajnije obolijevali oboljet će (ako uopće) kratko prije
smrti. Po jednoj drugoj, pesimističnijoj perspektivi navodi se da sve više
ljudi doživi relativno duboku starost, koja je ipak praćena dugoročnijim
bolestima i hroničnim onesposobljenjima. Zahvaljujući medicinskom
napretku, pobijeđene su bolesti koje životno ugrožavaju, ali se mnoge od
njih pretvaraju u hronične, doživotne bolesti. “Milioni srčanih bolesnika,
dijabetičara, jetrenih bolesnika i drugih hronično oboljelih koji bi kod
slabije medicinske zaštite odavno preminuli (...) su danas, iako bolesni,
još uvijek u životu“ (Kraemer, 2004:569). Postoji i mišljenje po kojem
će buduće generacije dugoročno postati zdravije. Istovremeno će se broj
invalidnih, zdravstveno oštećenih i o njezi ovisnih starijih osoba povećati
(Enquete-Komisija o demografskim promjenama, 2002:399).
Neovisno o tome koja će od ovih perspektiva postati stvarnost, jedno
je sigurno: porastom starosne dobi raste i rizik obolijevanja od jedne ili
više bolesti. Istovremeno, što više ljudi postaju stariji, utoliko je veća
vjerovatnoća za pojavu bolesti krvotoka, demencije, oboljenja skeletnog
sistema. Koliko će starijih osoba zaista biti pogođeno ovim bolestima, teško
je procijeniti. Ipak, rašireno vjerovanje starost = bolest ne može se potvrditi.
Da se starost ne može automatski izjednačiti s bolešću i patnjom, pokazuju
brojne empirijske studije, npr. studija Eurstata o životnim očekivanjima
u EU, u kojima se naglašava da su ključni: individualan način življenja,
široko zaobilaženje rizičnih faktora za pojavu visokog pritiska, holesterola,
pretilosti u mlađim godinama, uz dobru medicinsku zaštitu za zdravlje i
dobar osjećaj u starosti. Pretpostavke za zdrav život u starosti nisu u vezi
samo sa tjelesnom i mentalnom aktivnosti nego i sa aktivnim životnim
stilom i pozitivnim pogledom na život.
Nažalost, empirijska istraživanja o kvalitetu života starijih osoba sa
zdravstvenog aspekta u BiH, uključujući korelaciju starosti i zdravlja,
morbiditet starijih osoba, kvalitet zdravstvene brige i pristup uslugama
83
zdravstvene zaštite, u tranzicijskom periodu nisu u fokusu ni kreatora
politika unutar javnozdravstvenog sistema ni akademskih radnika. Određene
pokazatelje, koji govore da se ova populacija suočava sa delikatnim
socijalnim i zdravstvenim izazovima, počev od nedostatnih penzija do
ograničenog pristupa zdravstvenom osiguranju, moguće je pronaći u
Caritasovom (2012) istraživanju siromaštva i socijalne isključenosti kod
starijih osoba.
Briga o starijim osobama, međuporodična i intergeneracijska solidarnost
Porast broja starijih i vrlo starih osoba dovest će i do izraženije
potrebe o svakodnevnoj skrbi o njima. U pravilu, brigu o starijim osobama
unutar porodice u bh. društvu tradicionalno preuzimaju ženske članice
domaćinstva ili porodice, supruge, kćerke, snahe. Na navedeni zaključak
jasno upućuju statistički pokazatelji o neplaćenom radu u domaćinstvu
prema spolu, gdje su u 2011. godini žene obavljale ovaj rad u 72,9%, a
muškarci u 27,1% slučajeva (Agencija za statistiku BiH, 20011a:79), pri
čemu najopterećeniju kategoriju čine žene u starosnoj grupu od 45 i više
godina.
Demografske promjene u strukturi stanovništva imat će posljedice
i na ovu sferu: opadajući potencijal porodice stajat će nasuprot rastućoj
potrebi za njegom. Ovo je uzrokovano, s jedne strane, time što su bračni
ili životni partneri prvi i osnovni resurs podrške, tako da će posljedica
prisutnog smanjenja stope bračnosti i povećanje stope divorcijaliteta voditi
ka logičnoj posljedici da će se kod (u budućnosti) starijih osoba raditi
u većem broju o samcima ili razvedenim osoba. S druge strane, pored
bračnih ili životnih partnera, ženska djeca, starosne dobi 30-60 godina,
predstavljaju drugi značajan izvor/potencijal za zadovoljavanje potreba
za brigom. Iz rodne perspektive, s obzirom da neformalnu brigu unutar
porodice u većini karakteriše duže vremensko trajanje, od bitne važnosti
su mjere podrške neformalnim njegovateljicama, kao što je informisanje i
obuka, porezne olakšice, olakšice na radnom mjestu zbog potreba brige i
sl. U smislu izjednačavanja prava, obaveza i odgovornosti između spolova
i u privatnoj sferi, bilo bi neophodno u značajnijoj mjeri nego što je to
slučaj danas osloniti se i na potencijal muških potomaka/članova porodice,
ali promišljati i o mogućnosti profesionalne brige o starijim osobama van
porodice.
84
Povećan udio stanovništva starijeg od 65 godina je fenomen koji,
uz različite izazove unutarporodičnih odnosa i brige o starijim osobama,
nameće i neke također značajne izazove u vezi sa međuporodičnom i
intergeneracijskom solidarnost, gdje se, kao posebno važna, mogu izdvojiti
dva sljedeća segmenta:
1) linija podjele između javne i privatne odgovornosti za brigu o starijim
osobama i
2) efektivnost sistema javne brige o starijim osobama (npr. institucionalna
ili vaninstitucionalna zaštita) i njegova dostupnost.
Čak bi i površna analiza trenutačnog stanja u oblasti porodične
politike u BiH, utemeljena na naprijed navedenim kriterijima, ukazala
na iznenađujuće saznanje da međugeneracijski odnosi koji bi uključivali
starije osobe nisu dio porodične politike, najvećim dijelom zbog toga što
je trenutačna porodična politika u suštini fokusirana na dvogeneracijsku
porodicu: roditelje i (ovisnu/izdržavanu) djecu. Djed i nana/baka
uključeni su tek ukoliko su roditelji najmlađih članova porodice/djece
odsutni. Drugim riječima, aktuelna porodična politika u BiH ne predviđa
trogeneracijske ili višegeneracijske porodice, iako su ove porodice bile
česte u predratnom periodu, a za pretpostaviti je da njihov broj i danas nije
zanemarljiv. Istovremeno, u kontekstu socijalne politike, međugeneracijski
odnosi postavljaju se samo kada je u pitanju podjela odgovornosti za
brigu o starijim osobama između porodice i države. Ovdje se starije osobe
najčešće portretiraju kao pasivni primatelji brige, a ne kao aktivni učesnici
međugeneracijskih porodičnih praksi i odnosa koji mogu biti značajan
izvor podrške, posebno za porodice s djecom. S druge strane, praksa
potvrđuje da danas nije mali broj porodica u BiH gdje se mladi bračni
parovi s djecom svakodnevno oslanjaju na roditeljsku pomoć, pomoć djeda
ili nane/bake, u osiguranju dnevne brige za djecu. Ovaj vid brige o djeci je
gotovo besplatan, fleksibilan, izuzetno siguran i pouzdan, s tim da postoje
i drugi vidovi materijalne i nematerijalne podrške koju, sad već ostarjeli,
roditelji osiguravaju svojoj odrasloj djeci i unucima. S obzirom da su ovi
odnosi brige i podrške između generacija mnogo bogatiji i kompleksniji,
relativnim se čini jednodimenzionalno gledište po kojem su starije osobe
pasivni primatelji brige, tim prije što je trogeneracijska porodica povezana
ne samo nematerijalnim, emotivnim nego i finansijskim davanjima te
nasljeđivanjem na principu reciprociteta.
85
Druga značajna karakteristika ovakve politike prema starijim
osobama jeste prešutna pretpostavka da je odgovornost porodice da
brine o starijoj osobi. Briga o starijim osobama smatra se neplaćenim,
neformalnim radom koji država podržava samo u ograničenom omjeru, s
tim da je neplaćeni rad u porodičnoj sferi rodno obojen, tako da ženu u
ulozi njegovateljice dovodi pred dvostruki teret/opterećenje. Istovremeno,
politike pomirivanja privatnih i javnih obaveza ne prate ovo iskustvo,
konstruirajući i perpetuirajući dominantan rodni obrazac u brizi za druge
unutar porodičnog sistema.
Zaključak
U zapadnoevropskim društvima prepoznata je činjenica da
demografske promjene uzrokovane starenjem stanovništva mogu
predstavljati izazov sistemima socijalne politike, ekonomskoj uspješnosti
i individualnoj dobrobiti. Postavlja se pitanje: kako prilagođavati socijalne
sisteme bez napuštanja ključnih vrijednosti na kojima počiva EU –
solidarnosti i društvene kohezije? U aktuelnim političkim zbivanjima
pritisak na reformsko-političko djelovanje u sferi međugeneracijske
solidarnosti rezultira, iz povezanosti sve značajnije masovne nezaposlenosti,
nepovoljnim demografskim razvojem i niskom stopom ekonomskog
prosperiteta. Ova se konstelacija problema s pravom uzima kao značajna
eksplanacijska baza za predstojeće strukturalne promjene socijalne države.
U središtu se pritom nalaze problemi u finansiranju sistema socijalne
politike i briga o održanju konkurentnosti na međunarodnom nivou.
S obzirom da ključno pitanje nije u tome da društvo stari, nego
da se priroda starenja mijenja (Gidens, 2009), postojeće politike potrebno
je proširiti na način da omogućavaju stvaranje društva oslobođenog
ageizma. Tako društvo na jednak i nediskriminatoran način akomodira
prava građana različitih starosnih dobi. Otklon od dobizma i razvoj društva
prijateljski nastrojenog prema dobi moguć je ukoliko aktivno starenje
postane dio evropskog socijalnog modela zasnovanog na tri pretpostavke:
vitalnosti, dostojanstvu i međugeneracijskoj solidarnosti. Osnovno
ishodište ovoga pristupa trebalo bi biti borba protiv negativnih stereotipa
koji marginaliziraju starije osobe i podizanje svijesti o značaju i korisnosti
njihove aktivne participacije u porodičnom, društvenom i ekonomskom
životu. Jednostavno rečeno, neophodna je promjena javne percepcije
starosti. Uprkos utemeljenim kritikama, koncept aktivnog starenja više je
86
od plana smanjenja tereta koji rastući broj starijeg stanovništva penzione
dobi nameće ostatku društva. Njegov je cilj jačanje solidarnosti među
generacijama tako što će se omogućiti većem broju osoba da i dalje doprinose
društvenoj zajednici. Ovim konceptom inauguriše se nova paradigma
solidarnosti unutar koje su starije osobe ne samo pasivni primatelji nego i
aktivni doprinositelji ekonomiji, zajednici i svojim porodicama.
Kako političkom agendom u bh. kontekstu već dvije decenije
dominiraju metanarativi o ustrojstvu i izgradnji države, još uvijek bez
konkretnih pomaka i vidljivih znakova promjena, strateško planiranje
razvoja stavlja se na odgodu u očekivanju da će se uspostaviti neki novi
sistem unutar kojega će ova pitanja moći biti adekvatno adresirana. U
iščekivanju ovih promjena starije osobe, posebno one koje žive u tzv.
samačkim domaćinstvima, u najvećem broju slučajeva su prepuštene same
sebi, bez odgovarajuće društvene i porodične brige.
Literatura
1. Agencija za statistiku BiH (2011a), Demografija 2010, Tematski bilten
br. 2.
2. Agencija za statistiku BiH (2011b), BiH u brojevima.
3. Bašić, M. (2004), Ekonomija javnog sektora, Ekonomski fakultet,
Sarajevo.
4. Caritas (2012), Siromaštvo i socijalna isključenost starijih osoba u BiH,
www.carbkbih.com.ba/index:php?subaction, pristup: 24. 12. 2012.
5. Direkcija za ekonomsko planiranje (2010), Bilten, www.dep.gov.ba/
Bilten/Archive, pristup, 10. 1. 2012.
6. Enquete – Komisija o demografskim promjenama (2002),
Herausforderungen unserere aelter werdended Gesellschaft an en
Einzelnen und Politik, Referat Offentlichkeitsarbeit, Berlin.
7. Evropska komisija (2010), Social Agenda, Affording old age: the EU
pensions debate, br. 25.
8. Gidens, E. (2009), Evropa u globalnom dobu, Clio, Beograd.
9. Key, E. (1909), Das Jahrhundert des Kindes, Athenhaeum, Koenigstein.
87
10. Kraemer, W. (2004), Altern und Gesundheitswesen: probleme und
Loesungen aus der Sicht der Gesundheitsoekonomie, u: Baltes, P., J.
Mittelstrass (ur.), Zukunfts des Alterns und gesellschaftliche Entwicklung,
de Gruyter, Berlin/New York.
11. Miković, M. (2011), Socijalni status, potrebe i briga o starijim osobama
u BiH, Godišnjak FPN, 5 (6),303–314.
12. Nevill, A. (2009), Over 60 and beyond...the alienation of a new
generation: exploring alienation of older people from society, u: Taket,
A., B. R. Crisp, A. Nevill, G. Lamaro, M. Graham, S. B. Godfrey (ur.),
Theorising Social Exclusion, Routledge, London/New York.
13. Palermo, G. B. (2001), The effective alienation of the elderly – a humane
and ethical issue, u: Wiesstub, D. N., D. C. Thomasma, S. I. Gauthier, G.
F. Tomossy (ur.), Ageing: Culture, helath and Social Change, Dordrecht,
Kluwer Academic Publishers.
14. Ranzijn, R. (2010), Active Ageing – Another Way to Oppress Marginalized
and Disadavataged Elders?: Aboriginal Elders as a Case Study, Journal
of Health Psychology, 15 (5), 716–723.
15. Stenner, P., T. McFarquhar, A. Bowling (2011), Older people and
’active ageing’: Subjective aspects of ageing actively, Journal of Health
Psychology, 16 (3), 467–477.
16. Strategija socijalnog uključivanja (2009), www.dep.gov.ba/razvojni_
dokumenti/socijalne_ukljucenosti.
17. Svjetska zdravstvena organizacija (2002), Active Ageing. A Policy
Framework, www.who.int/hpr/ageing.
18. Svjetska zdravstvena organizacija (1948), Definicija zdravlja, www.who.
int/about/definition/en/print.html, pristup: 12. 12. 2012.
19. UNDP (2010), Penziona reforma i sistemi socijalne zaštite u BiH.
20. UN-ova Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad
ženom (1979), www.arsbih.gov.ba/en/legal-framework/internationalframework?format=pdf.
21. UN-ova Konvencija o pravima djeteta (1989), www.unicef.hr/upload/file/
Konvencija_200_20pravima_djete.pdf.
22. UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (2006), www.mhrs.
gov.ba/pdf/Konvencija_bos.pdf.
88
89
90
Enver Ajanović
UDK 342 (497.6)
Stručni članak
PROTIVUSTAVNI PRIJEDLOZI REFORME
AKTIVNOG I PASIVNOG BIRAČKOG PRAVA U USTAVU BOSNE
I HERCEGOVINE
UNCONSTITUTIONAL PROPOSALS FOR REFORMING THE
ACTIVE AND PASSIVE VOTING ELIGIBILITY IN THE BH CONSTITUTION
Sažetak
Prema saznanjima autora ovog rada, u teoriji ustavnog prava protivustavni
amandmani su rijetkost. U tom pogledu i Bosna i Hercegovina je izuzetak, jer
Ustav BiH sadržava odredbu o zabrani derogiranja ljudskih prava i temeljnih
sloboda iz pravnog poretka Bosne i Hercegovine. U posljednje vrijeme pojavilo
se više takvih prijedloga. Pojedine od njih sam već analizirao i objavio u časopisu
za društvena pitanja Univerziteta u Sarajevu pod nazivom „Pregled“ u br. 3 za
2012. godinu. Pored ovih, pojavili su se novi prijedlozi amandmana na Ustav
BiH po uzoru na Sjedinjenje Američke Države, čije usvajanje sa ovako složenom
pravnom prirodom ustavnog poretka vodi BiH u potpuni raspad. Također, ukidanje Predsjedništva BiH po uzoru na Švicarsku Konfederaciju i Doma naroda u Parlamentarnoj skupštini BiH, zato što se teško ostvaruju građanska predstavnička
prava nacionalnih manjina, rezultirat će raspadom BiH. Prenošenje ovih izvornih sistema, kao načina ostvarivanja ravnopravnosti konstitutivnih naroda
– Bošnjaka, Hrvata i Srba – pri izboru članova Predsjedništva BiH, pogubno
je za njen opstanak i otvara put za njen postepen, miran i dobrovoljan raspad
na manje države. Općenito, ovakvo nekritičko preuzimanje rješenja ne odgovara
historijskim procesima u Bosni i Hercegovini, koji su sasvim različit materijalni
izvor formalnog ustavnog prava od onog u Sjedinjenim Američkim Državama ili
Švicarskoj Konfederaciji. Prvi vodi daljem usložnjavanju ustavnog poretka BiH,
91
a drugi njegovom pojednostavljenju. Time bi se zaustavili svi historijski procesi,
a Bosna i Hercegovina bi počela polako nestajati sa međunarodne historijske
scene. Prijedlozi saopćeni javnosti su protivustavni i rezultiraju negiranjem organa i države Bosne i Hercegovine.
Ključne riječi: protivustavni amandmani na ustav BiH, postepeni, mirnodopski i
dobrovoljni raspad Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i kantoni kao politički
nezavisne državice
Summary
According to author’s findings, unconstitutional amendments are rarity in the
Constitutional Law’s theory. Related to this, even Bosnia and Herzegovina makes
an exception since the BH Constitution contains a regulation forbidding the derogation of human rights and basic liberties from the Bosnia and Herzegovina’s
legal order. Several propositions of that kind have recreantly appeared. I analyzed
and published some of them in the University of Sarajevo’s Journal for Social Issues PREGLED, No. 3, year 2012.
In addition to those aforementioned ones, the newly proposed amendments, designed after the US model, to the BH Constitution have appeared, whose adoption
would lead to the complete dissolution of B&H, taking into account the legal order’s complex nature. Also, fashioned after the Swiss Confederation, the abolition
of the BH Presidency and House of Peoples in the BH Parliamentary Assembly
will result in dissolution of BiH, due to difficulty exercising of civil representational rights of minorities. To transfer those indigenous systems as a way of fulfilling the exercising of constitutional peoples’ (Bosniaks/Croats/Serbs) equality
when electing the BH Presidency members, is perilous to the survival of BiH and
makes the way for its gradual, peaceful and voluntary disintegration in smaller
states. In general terms, accepting such solutions at their face value does not
match the historical processes taking place in Bosnia and Herzegovina, which are
completely different source for the Constitutional Law than those in the United
States of America and Swiss Confederation. The first solution following the US
model leads to the further complicating of BH constitutional order, whilst the
second one to the further simplification. That would bring all historical processes
in Bosnia and Herzegovina to a halt and commenced its gradual disappearance
from the historical international scene. The proposals presented to the public are
in unconstitutional and yield to denial of BH authorities and Bosnia and Herzegovina as the state.
Keywords: unconstitutional amendments to BH Constitution, gradual, peaceful
and voluntary dissolution of BiH, Republic of Srpska and cantons as politically
independent sates
92
I
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini zaključen u
Dejtonu 1995. godine sadrži dva međunarodna ugovora o miru.
Prof. dr. Ibrahim Festić objavio je članak „Bosna i Ustav“ u
časopisu „Republika“. Ustav BiH od 14. decembra 1995. godine je
Sporazum zaključen između Republike Bosne i Hercegovine, Republike
Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije. To je ugovor međunarodnog prava zaključen u skladu sa Bečkom konvencijom o pravu ugovora iz 1969.
godine. Spomenute države su u Sporazumu nazvane stranama, dok Konvencija sadrži pojam stranke. Specifičnost ovog sporazuma je i što Evropska unija, Francuska Republika, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije
i Sjeverne Irske te Sjedinjenje Američke Države imaju status svjedoka
Sporazuma. Konvencija o pravu ugovora ne poznaje tu kategoriju, tako
da se njihovo postojanje može svrstati u partikularno međunarodno javno
pravo, odnosno bosanskohercegovačku svakodnevnicu.1
Drugi ugovor o miru je međunarodni pravni akt zaključen između
Republike Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Federacije Bosne i
Hercegovine. Ovim ugovorom uspostavljeni su elementi konfederacije,
federacije i realne unije.
U Bosni i Hercegovini Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH je
diplomatska konferencija, jer se u Narodnoj skupštini Republike Srpske i
Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine imenuju delegati u ovom organu. U Federaciji Bosne i Hercegovine to je Dom naroda koji
se formira biranjem delegata među poslanicima kantonalnih skupština.2
Teorija međunarodnog javnog prava ističe da je osobina konfederacije da
su ona i njene članice subjekti u međunarodnim političkim i pravnim odnosima. Naime, one mogu sklapati međunarodne ugovore s trećim državama
i primati diplomatske zastupnike.3
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je realni unijski element države
Bosne i Hercegovine, jer se formira kao što je nekad to bilo u realnoj uniji.
1
Festić, Ibrahim (2004), Bosna i Ustav, Republika, br. 13, novembar 1996. godine, objavljeno u zbirci radova Rat, mir i pravo u Bosni i Hercegovini, izdavač Centar za
naučnoistraživački rad, izdavačku djelatnost i pravne klinike, str. 78.
2
Član IV stav 1. pod tačkom a) i b) Ustava BiH i dio IV Struktura federalne vlasti,
Parlament Federacije, 2. Dom naroda, član 8. Ustava FBiH.
3
Degan, Vladimir Đuro (2000), Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveučilišta u
Rijeci, Rijeka, str. 266.
93
Izbor članova Predsjedništva BiH vrši se u dvije odvojene izborne jedinice.
Ministarstvo vanjskih poslova je realni unijski dio zato što vanjsku politiku
vodi Predsjedništvo BiH. Prema odgovornosti Parlamentarnoj skupštini
ovo ministarstvo bi se moglo svrstati u federalni dio države Bosne i Hercegovine. Stalni komitet za vojna pitanja je realni unijski dio države Bosne i
Hercegovine, jer su njegovi članovi istovremeno i članovi Predsjedništva.
I Federacija Bosne i Hercegovine je u suštini konfederacija. Zakonodavna vlast bira se prema Izbornom zakonu BiH. Predstavnički dom ne
bira se sa cijelog područja Federacije, nego sa područja deset kantona i 12
izbornih jedinica. Ova odredba primjenjuje se iako u Ustavu FBiH piše da se
Predstavnički dom bira na cijeloj teritoriji Federacije. Slično je i sa Domom
naroda. Dakle, Predstavnički dom ne bira se u više izbornih jedinica, kao
što je to u SR Njemačkoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. To znači da
se zakonodavna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine formira uglavnom
na području kantona i da ne postoji izvorni legitimitet njene zakonodavne
vlasti. Iz toga proizlazi da je Federacija BiH u suštini konfederacija. Takva
pravna priroda Federacije BiH proizlazi i iz činjenice da kantoni imaju formalni ustav, što je pisano obilježje pravne državnosti. Ustavni sud FBiH je
samo formalnopravno federalni element države zato što izvorni legitimitet
u Federaciji BiHerceHeHH imaju samo kantoni, dok zakonodavna vlast u
Predstavničkom domu ima parcijalni legitimitet sa područja kantona a ne
izbornih jedinica nezavisnih od njih i posredni legitimitet u Domu naroda
izborom delegata iz kantonalnih skupština. Proizlazi da je nadležnost ovog
suda pružanje sudske zaštite prikrivenoj konfederaciji u organizaciji Federacije BiH u skladu sa načelom pacta sunt servanda. To se može zaključiti
po tome što u vrijeme konfederacija općenito nije bilo ustavnih sudova.
Da je entitet Federacija BiH potencijalna konfederacija, potvrđuje i to da
je Federacija BiH po Vašingtonskom sporazumu bila nadležna za vanjske
poslove. Takvi upravno-politički poslovi u međunarodnim odnosima uvijek su bili nadležnost konfederalnog saveza, tako da kantoni imaju politički
i pravni status samostalne i politički nezavisne države.
Drugi aspekt po kojem je Federacija BiH u suštini konfederacija je
način sastavljanja Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Prema Vašingtonskom sporazumu, koji važi kao Ustav FBiH, u Dom
naroda Parlamenta Federacije biraju se delegati iz kantonalnih skupština.
Odnos između ova dva ugovora uređen je Bečkom konvencijom
o pravu međunarodnih ugovora, Aneksom IV i Vašingtonskim sporazu94
mom kao regionalnim međunarodnim ugovorima. Konvencija određuje:
Ako su sve stranke prijašnjeg ugovora također stranke kasnijeg ugovora,
a prijašnji ugovor nije prestao niti je njegova primjena suspendirana,4
prijašnji se ugovor primjenjuje samo u onoj mjeri u kojoj su njegove odredbe kompatibilne s odredbama kasnijeg ugovora.5 Ova odredba iz Konvencije bila je pravni osnov da se povežu u jednu pravnu cjelinu Vašingtonski
sporazum i Aneks 4, odnosno da Sporazum preko Aneksa IV kao dijela
Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini bude prešutno
pohranjen kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Sporazum sadrži
odredbu: Bosniacs and Croats, as constituent peoples (along with others)
and citizens of the Republic of Bosnia and Herzegovina, in the exercise
of their sovereign rights, transform the internal structure of the territories with a majority of Bosniac and Croat population in the Republic of
Bosnia and Herzegovina into a Federation, which is composed of federal
units with equal rights and responsibilities.6 Iz ovog sporazuma preuzeta je
formulacija iz koje je vidljivo da se Vašingtonski sporazum može smatrati
pohranjenim kod generalnog sekretara. Aneks IV određuje da The Republic
of Bosnia and Herzegovina, the official name of which shall hanceforth be
„Bosnia and Herzegovina“, shall continue its legal exsistence under international law as a state, with its internal structure modified as provided
herein and with its present internationally recognized borders.7
Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija od 24.
oktobra 1970. godine (u daljem tekstu: Deklaracija o načelima) sadržava
odredbu o vanjskom pravu naroda na samoodređenje. Stvaranje suverene i
4
Član 59. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora: Smatra se da ugovor
prestaje ako sve stranke tog ugovora kasnije sklope ugovor o istom predmetu i: a) ako
iz kasnijeg ugovora proističe ili ako je na drugi način ustanovljena namjera stranaka
da predmet treba da bude uređen tim ugovorom; ili b) ako su odredbe kasnijeg ugovora
inkompatibilne s odredbama prijašnjeg ugovora do te mjere da je nemoguće istodobno
primjenjivati oba ugovora. / Smatra se da je primjena prijašnjeg ugovora suspendirana
ako to proističe iz kasnijeg ugovora ili ako je na drugi način ustanovljeno da je to bila
namjera stranaka.
5
Član 30. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora o primjeni uzastopnih
ugovora o istom predmetu.
6
Član I stav 3. Vašingtonskog sporazuma (o uspostavljanju Federacije BiH; op. a.
E. A.).
7
Član I stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu: „Republika Bosna i Hercegovina, čiji
će zvanični naziv od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’ će nastaviti sa svoje pravno postojanje
po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je
ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.“
95
nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjavanje s nekom nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo koga drugog
političkoga statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava
na samoodređenje.8
Ovakvo ustavno uređenje u Bosni i Hercegovini nastalo je na osnovu
načela pacta sunt servanda i unutrašnjeg prava naroda na samoodređenje
uređenog Deklaracijom o načelima. Primjenom načela pacta sunt servanda
Republika Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Federacija Bosne i
Hercegovine zaključili su Aneks IV koji je Ustav Bosne i Hercegovine.
Zaključivanje ovog međunarodnog ugovora je istovremeno bilo i ostvarenje vanjskog prava na samoodređenje naroda, jer su se Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine ujedinile u jednu političku i javnopravnu cjelinu, koja je istovremeno realizacija unutrašnjeg prava naroda
na samoodređenje. Ovo unutrašnje pravo usko je i neraskidivo povezano sa
ustavnim pravom. U unutrašnjem javnom pravu postoji princip da država
postupa vršenjem svoje nadležnosti. Ona je vezana za principe demokratije,
pravne države, zakonitosti i socijalnog principa te za ljudska prava.9 Danas se entiteti ne mogu odvojiti od države Bosne i Hercegovine, jer u
Ustavu BiH ne postoji pravni osnov o nadležnosti, odnosno pravnom
ovlaštenju Federacije Bosne i Hercegovine ili Republike Srpske da
to učini. Čak ni države članice Ujedinjenih nacija i subjekti Deklaracije
o načelima ne mogu definirati kakvo državno uređenje i oblik vladavine
postoji u Bosni i Hercegovini, jer ni u jednoj državi članici ne postoji ustav
poput Ustava BiH, a što bi moglo poslužiti kao osnov za procjenu kakva je
država Bosna i Hercegovina.
II
Elektorski sistem je specifičnost ustavnopravnog poretka Sjedinjenih Američkih Država u izboru šefa države. Nastao je iz potrebe da se
omogući stvaranje novog federalnog nivoa vlasti pri izboru predsjednika
SAD-a. Naime, šefa bilo koje države uvijek bira isti nivo vlasti kojem
pripada predsjednik države. Ustav SAD-a sadrži odredbu: „Svaka država
imenuje, na način koji će njeno zakonodavno tijelo odrediti, određeni broj
8 Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji
između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija od 24. oktobra 1970. godine.
9
Burgi,
Martin,
Dirk
Ehlers,
Bernd
Grzeszick,
Elke
Gurlit,
Matthias
Jestaedt,
Markus
Möstl,
Hans-Jürgen
Papier, Hermann Pünder, Barbara Remmert, Matthias Ruffert, Arno Scherzberg, Allgemeines
Verwaltungsrecht, 14, novo obrađeno izdanje, izdavač De Gruyter, str. 138–139.
96
elektora jednak cjelokupnom broju senatora i članova Predstavničkog doma
na koji ta država ima pravo u Kongresu; za elektora ne može se imenovati
nijedan senator ili član Predstavničkog doma, ni lice koje vrši neku povjerljivu ili plaćenu državnu funkciju u Sjedinjenim Državama.“
Konkretno, prijedlog amandmana na Ustav BiH da se po uzoru na
SAD elektori biraju u kantonima i Republici Srpskoj ima više negativnih
pravnih posljedica. U javnost su izneseni prijedlozi da u Federaciji Bosne i
Hercegovine bude deset ili dvanaest izbornih jedinica sa tri elektora prema
broju kantona ili izbornih jedinica za Parlament Federacije, a da u Republici Srpskoj bude jedan, šest ili devet elektora.
Prvo, uvođenjem elektorskog sistema po kantonima u Federaciji
Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj diskriminiraju se državljani BiH
sa cijele njene teritorije, što je protivno Međunarodnom paktu o građanskim
i političkim pravima iz 1966. godine, previđenom u Aneksu I na Ustav BiH
o dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u
Bosni i Hercegovini.
O zabrani diskriminacije ovaj međunarodni ugovor određuje da se
države članice ovog pakta obavezuju poštovati i garantirati prava priznata u ovom paktu svim pojedincima koji se nalaze na njihovoj teritoriji i
potpadaju pod njihovu vlast bez ikakvog razlikovanja, naročito u pogledu
rase, boje kože, spola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili svakog drugog
ubjeđenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili
drugog statusa.
Države članice ovog pakta se obavezuju da u skladu sa svojim
ustavnim postupcima i sa odredbama ovog pakta preduzmu potrebne korake
radi usvajanja takvih mjera zakonodavnog ili drugog karaktera, pogodnih
da se ostvare prava priznata u ovom paktu koja još nisu predviđena.10
Pozivajući se izričito na zabranu diskriminacije, pakt određuje da
svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika i
nerazumnih ograničenja bira i bude biran na pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji
osiguravaju slobodno izražavanje volje birača.11
Iz navedene odredbe o biračkom pravu vidi se da biračko pravo nije
10
11
Član 2. stav 1. i 2. Pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine.
Član 25. pod tačkom b) Pakta o građanskim i političkim pravima.
97
ograničeno samo na zakonodavnu vlast, nego da se može primjenjivati i na
formiranje izvršne vlasti. U Bosni i Hercegovini to je Predsjedništvo kao
kolektivni šef države. Po tome se ovaj pakt i razlikuje od Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja pasivno biračko
pravo u 1. Protokolu propisuje samo za organe zakonodavne vlasti. Visoke
strane ugovornice obavezuju se da u primjerenim vremenskim razmacima
održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.12
Ovakva odredba je ustupak državama sa dugotrajnom tradicijom monarhijskog oblika vladavine, priznatog čak i ustavima u formalnom smislu nakon pojave građanskih država u Evropi.
Pravni osnov postojanja oba biračka prava radi formiranja izvršne
vlasti je Povelja Ujedinjenih nacija koja dopušta postojanje regionalnih
sporazuma, te unutrašnje pravo naroda na samoodređenje i ravnopravnost
uređeno Deklaracijom o načelima.
Drugo, derogiranjem ustavnih odredaba o ljudskim pravima i slobodama raskinuo bi se mirovni ugovor zaključen između Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Bosne i Hercegovine bez
pravnog osnova za njen raspad. Pretvorio bi se u ugovor o miru u Bosni
i Hercegovini sa dva pravna osnova za njen raspad, odnosno mješovitom
pravnom prirodom. Jednim dijelom to bi i dalje bio međunarodni ugovor u
svom konfederalnom dijelu o načinu sastavljanja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i unutrašnji ugovor u svom federalnom dijelu u načinu
biranja članova Predsjedništva BiH. Naime, poštovanje ljudskih prava i
sloboda je neizostavan uvjet mira u svakom društvu. Bez tih prava nastala
bi anarhija i društveni haos koji niko ne bi mogao kontrolirati. Danas se
čovječanstvo ne podređuje a priori volji suverena u statusu monarha kao u
srednjem vijeku. Općenito, u ovim ugovorima se uvijek dogovara odredba
o pravnoj obaveznosti ljudskih prava i temeljnih sloboda zato što su prethodni ratovi sa sobom uvijek bili uzrok ljudskog stradanja, a koje se u
savremenom međunarodnom javnom pravu nazivaju genocid i ratni zločini
i predmet su izučavanja međunarodnog humanitarnog prava kao podgrane
nauke međunarodnog javnog prava u teorijskom i praktičnom smislu.
Pravni osnov ove promjene su odredbe Bečke konvencije o pravu
međunarodnih ugovora o njihovom prestanku. Ovaj međunarodni pravni
akt regulira pravni osnov prestanka ovih ugovora, koji se mogu primijeniti
12
Član 3. Protokola 1. na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda.
98
u državi Bosni i Hercegovini zato što je ovakvim ugovorom dogovoren
Ustav BiH. Prema ovoj konvenciji, ugovor koji ne sadrži odredbe o svome
prestanku i ne predviđa da se može otkazati ili se iz njega povući ne može
biti predmet otkazivanja ili povlačenja, osim: (a) ako je ustanovljeno da je
namjera stranaka bila da prihvate mogućnost otkazivanja ili povlačenja; ili
(b) ako se pravo otkazivanja ili povlačenja može izvesti iz prirode ugovora.13 Na sljedećim izborima članova Predsjedništva BiH ovaj ugovor bi imao
opisanu mješovitu pravnu prirodu. Naime, građani odnosno glasači Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine bi svojim glasom ispoljili
namjeru za povlačenjem ili otkazivanjem Ustava BiH kao međunarodnog
ugovora koji je ustav države Bosne i Hercegovine u materijalnom smislu
bez pravnog osnova za otcjepljenje entiteta. Dakle, za njegov prestanak
na ovaj način nije potrebno da predstavnik Republike Srpske ili Federacije BiH otkaže ovaj ugovor, odnosno Ustav BiH. To je moguće postići
redovnim izborima koji se održavaju svake četiri godine. Tako bi nastao
novi društveni ugovor u Bosni i Hercegovini. Drugi pravni osnov je priroda
ugovora, koja bi se na izborima ispoljila tako da bi Bosna i Hercegovina
djelimično postala federalna država sa elementima konfederacije. S oba
pravna osnova Bosna i Hercegovina bi se pretvorila u geografski, a prestala
biti politički pojam.
Treće, ako bi se uveo elektorski sistem, država Bosna i Hercegovina
bi se nakon prvih općih izbora pretvorila u federaciju u kojoj bi se kantoni
i Republika Srpska de lege ferenda pretvorili u federalne jedinice, a Bosna
i Hercegovina bi prešutno postala federacija sa elementima konfederacije
zbog načina sastavljanja Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine (riječ je o delegatskom sistemu), jer u Ustavu BiH ne piše
da je BiH federacija ili konfederacija. Običajni međunarodni pravni osnov
za takvu promjenu je Deklaracija o načelima.14 Naime, na osnovu načela
ravnopravnosti i samoodređenja naroda promijenila bi se pravna priroda
ugovora o miru koji su zaključili Republika Srpska, Federacija Bosne i
Hercegovine i Republika Bosna i Hercegovina, čiji je pravni sljednik
Bosna i Hercegovina. Takva posljedica proizlazi iz odredbe o unutrašnjem
aspektu ovog međunarodnog prava: „Na temelju načela ravnopravnosti i
samoodređenja naroda, utvrđenog Poveljom, svi narodi imaju pravo da slo13
Član 58. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
14
Degan, Vladimir Đuro, ibid., Deklaracija sadrži sljedeća pravna načela: a) zabrane
sile, b) mirnoga rješavanja međunarodnih sporova, c) načelo neintervencije, d) dužnost
država da međusobno sarađuju u skladu s Poveljom, e) ravnopravnosti i samoodređenja
naroda, f) načelo suverene jednakosti država i g) ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih
obaveza u dobroj vjeri; str. 91, 238. i 250.
99
bodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te da slijede svoj
privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka je država dužna poštovati to
pravo u skladu s odredbama Povelje.“15 Trenutno država Bosna i Hercegovina je po pravnoj prirodi realna unija po načinu biranja i rada Predsjedništva
BiH. Subjekti ove deklaracije su sve države članice Ujedinjenih nacija, pa
bi sve one opisanu ustavnu izmjenu de lege ferenda tumačili kao pretvaranje Bosne i Hercegovine u federalnu državu. To proizlazi iz toga što bi odluka Parlamentarne skupštine bila izraz slobodnog određivanja političkog
statusa države Bosne i Hercegovine bez miješanja izvana. To bi bio uvodni pravni osnov za mirnodopsku, dobrovoljnu i trajnu podjelu i nestanak
države Bosne i Hercegovine.
Primjer povezivanja unutrašnjeg aspekta načela samoodređenja
naroda i nacionalnog ustavnog prava jeste i ustavotvorni referendum
građana RBiH, kao što je to bilo 29. februara i 1. marta 1992. godine u Republici Bosni i Hercegovini dok je bila federalna jedinica u Socijalističkoj
federalnoj republici Jugoslaviji.
Dakle, ukoliko bi se prihvatio elektorski sistem, državu Bosnu i
Hercegovinu bi na osnovu Deklaracije o načelima iz 1970. godine čitava
međunarodna zajednica tumačila kao federaciju, a Bosna i Hercegovina ne
bi imala nijedan argument da se suprotstavi takvim tumačenjima, iako u
Ustavu BiH nigdje nije spomenut referendum kao ustavnopolitički instrument koji bi se mogao koristi kao osnov da se državljani Bosne i Hercegovine izjasne žele li i dalje živjeti u njoj. Takvo tumačenje bi pogotovo moglo dati Vijeće za implementaciju mira, čije pojedine članice jesu složene
države, koje se mogu podijeliti na federalne kao što su Savezna Republika
Austrija, Kraljevina Belgija, Kanada, Savezna Republika Njemačka, Ruska Federacija, Sjedinjenje Američke Države te Švicarska Konfederacija.
Četvrto, kantoni i Republika Srpska bi postali izvor izvedenog
međunarodnog političkog i pravnog subjektiviteta države Bosne i Hercegovine, jer bi se Predsjedništvo BiH na općim izborima formiralo tako da bi
ono izgubilo svoju izvornu nadležnost u vanjskoj politici zato što državljani
BiH sa područja Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine sa svojim aktivnim pravom glasa ne bi više mogli birati članove Predsjedništva
BiH. Naime, po Ustavu BiH Predsjedništvo BiH je nadležno za representing Bosnia and Herzegovina in international and European organizations
and institutions and seeking membership in such organizations and insti15
100
Degan, Vladimir Đuro, op. cit, str. 249. i 250.
tutions of which Bosnia and Herzegovina is not a member.16 Primjenom
sistematskog tumačenja vidi se da je Predsjedništvo BiH politički nosilac
međunarodnog političkog i pravnog kontinuiteta države Bosne i Hercegovine: It shall remain a Member State of the United Nations and may as
Bosnia and Herzegovina maintain or apply for membership in organisations within the United Nations system or other international organisations.17 Započinjanjem bilo kakvih pregovora između Bosne i Hercegovine
i Evropske unije, acquis communautaire (a sada unitaire, op. aut. E. A.) bi
morali usvajati i primjenjivati Republika Srpska i kantoni u svim upravnim
oblastima iz njihove isključive nadležnosti, te zajedničke nadležnosti kantona i federalnog nivoa vlasti. Upravni poslovi iz isključive nadležnosti
Federacije BiH su malobrojni, tako da bi ovaj nivo vlasti u Bosni i Hercegovini uglavnom ostao izvan evropskih integracija. To su: utvrđivanje
ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korišćenja
zemljišta na federalnom nivou; donošenje propisa o finansijama i finansijskim institucijama Federacije i fiskalna politika Federacije; suzbijanje terorizma, međukantonalnog kriminala, neovlašćene trgovine drogom i organiziranog kriminala; dodjela elektronskih frekvencija za radio, TV i druge
svrhe, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine; utvrđivanje energetske
politike, uključujući raspodjelu između kantona, te osiguranje i održavanje
potrebne infrastrukture; finansiranje djelatnosti federalnih vlasti, ustanova
i institucija koje federalne vlasti osnivaju oporezivanjem, zaduživanjem ili
drugim sredstvima.18 Federacija BiH bi u slučaju bilo kakvih pregovora
između BiH i drugog međunarodnog subjekta počela nestajati, jer bi izvor
legitimiteta za međunarodne pregovore bili kantoni i Republika Srpska, a
ne državljani BiH.
Republika Srpska uređuje i osigurava: integritet, ustavni poredak i teritorijalnu cjelokupnost Republike; odbranu i sigurnost; mjere iz
svoje nadležnosti za slučaj ratnog stanja i vanrednog stanja koje proglase
institucije Bosne i Hercegovine, kao i mjere za slučaj vanrednog stanja
koje proglase institucije Republike Srpske. Ove odredbe ne odnose se na
16
Član V stav 3. pod tačkom c) pod tačkom Ustava BiH: „Predstavljanje Bosne
i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženjem
članstva u takvim organizacijama i institucijama u kojim Bosna i Hercegovina nije član“.
17
Član 1. stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu: „Ostat će država članica Ujedinjenih
nacija i kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili prijaviti se za članstvo u organizacijama
u sistemu Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.“
18
Prvobitna odredba člana II.1.a) zamijenjena je Amandmanom LXXXIX. Amandmanom CVI brisana je točka a) ovog člana, a dotadašnje tačke od b) do h) postale su tačke
od a) do g). Prvobitne odredbe ovog člana zamijenjene su Amandmanom VIII.
101
upotrebu vojske i druge mjere iz nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine; ustavnost i zakonitost; ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda; vlasničke i obligacione odnose i zaštitu svih oblika vlasništva, pravni
položaj preduzeća i drugih organizacija, njihovih udruženja i komora, ekonomske odnose sa inozemstvom, koji nisu preneseni na institucije Bosne
i Hercegovine, tržište i planiranje; bankarski i porezni sistem; osnovne
ciljeve i pravce privrednog, naučnog, tehnološkog, demografskog i socijalnog razvoja, razvoja poljoprivrede i sela, korištenje prostora, politiku
i mjere za usmjeravanje razvoja i robne rezerve; kontrolu zakonitosti raspolaganja sredstvima pravnih osoba i prikupljanje statističkih i drugih podataka od općeg interesa; organizaciju, nadležnosti i rad državnih organa;
sistem javnih službi; radne odnose, zaštitu na radu, zapošljavanje, socijalno
osiguranje i druge oblike socijalne zaštite, zdravstvo, boračku i invalidsku
zaštitu, brigu o djeci i omladini, obrazovanje, kulturu i zaštitu kulturnih
dobara, fizičku kulturu; zaštitu životne sredine; sistem javnog informisanja; međunarodnu saradnju, osim one koja je prenesena institucijama Bosne
i Hercegovine; finansiranje ostvarivanja prava i dužnosti Republike; druge
odnose od interesa za Republiku, u skladu sa Ustavom.19
Federalna vlast i kantoni nadležni su za: jamčenje i provođenje
ljudskih prava; zdravstvo; politiku zaštite čovjekove okoline; komunikacijsku i transportnu infrastrukturu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
socijalnu politiku; provođenje zakona i drugih propisa o državljanstvu i
putnim ispravama državljana Bosne i Hercegovine sa teritorije Federacije i
o boravku i kretanju stranaca; turizam, te korišćenje prirodnih bogatstava.
Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti. Posebno su nadležni za: uspostavljanje i nadziranje policijskih
snaga sa jedinstvenim federalnim uniformama i kantonalnim oznakama;
utvrđivanje obrazovne politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i osiguranje obrazovanja; utvrđivanje i provođenje kulturne politike;
utvrđivanje stambene politike, uključujući donošenje propisa o uređivanju
i izgradnji stambenih objekata; utvrđivanje politike o reguliranju i osiguravanju javnih službi; donošenje propisa o unapređenju lokalnog poslovanja
i dobrotvornih aktivnosti, lokalnim postrojenjima za proizvodnju energije i
osiguranje njihove dostupnosti, korišćenju lokalnog zemljišta, uključujući
zoniranje; utvrđivanje politike o osiguranju radija i televizije, uključujući
donošenje propisa o osiguranju njihovog rada i izgradnji; provođenje socijalne politike i uspostava službi socijalne zaštite; stvaranje i primjenu
19
102
Član 68. Ustava Republike Srpske zamijenjen XXXII amandmanom.
politike kantonalnog turizma, razvoj turističkih resursa; finansiranje djelatnosti kantonalne vlasti ili njenih agencija oporezivanjem, zaduživanjem ili
drugim sredstvima.20
Na osnovu ovih pregovora, jačanja pravnog statusa kantona i Republike Srpske, Evropska unija bi dobila politički i pravni osnov da prizna ove političko-teritorijalne jedinice kao politički nezavisne i suverene
države.
Međunarodni pravni osnov tog priznanja je spomenuta Deklaracija o načelima. Njena primjena radi priznanja novostvorenih ili/i novonastalih država ne može se svrstati u dosadašnju poznatu podjelu odnosa međunarodnog i unutrašnjeg prava na dualističke i monističke teorije.
Naime, u ovoj oblasti nije moguće razdvajati međunarodno i unutrašnje
pravo, nego se oba ova pravna područja primjenjuju istovremeno kao
jedna pravna cjelina. Za priznanje svih kantona i Republike Srpske kao
novih država bitna su načela suverene jednakosti država i ispunjavanja
prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
Suverena jednakost država znači da sve države uživaju suverenu
jednakost. One imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su članovi
međunarodne zajednice, bez obzira na razlike privredne, političke ili druge naravi. Posebno, suverena jednakost uključuje sljedeće elemente: a)
države su sudski jednake, b) svaka država uživa prava svojstvena punom
suverenitetu, c) svaka država ima obavezu poštovati personalnost drugih
država, d) teritorijalni integritet i politička nezavisnost države su nepovredivi, e) svaka država ima pravo slobodno izabrati i razvijati svoj politički,
društveni, ekonomski i kulturni sistem.
Načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri
određuje da je svaka država dužna ispunjavati obaveze u dobroj vjeri koje ona
pretpostavlja u skladu sa Poveljom UN-a, prema općenito priznatim principima i pravilima međunarodnog prava, validnim međunarodnim sporazumima
u skladu sa općenito priznatim principima i pravilima međunarodnog prava.
Gdje su obaveze proistekle iz međunarodnog sporazuma u suprotnosti sa obavezama članica UN-a prema Povelji UN-a, obaveze u skladu sa Poveljom imaju prioritet.21
20
III Dio o podjeli nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti, članovi 2. i 3.
Ustava FBiH izmijenjen IX amandmanom.
21
Deklaracija o načelima.
103
U smislu dualističkih teorija odnosa između međunarodnog i
unutrašnjeg prava, odnosni dio ove deklaracije primjenjuju Ujedinjene
nacije te Evropska unija koja se ugovorom o EU pravno obavezala da u
svojoj vanjskoj politici poštuje Povelju UN-a i međunarodno javno pravo22,
čiji dio čini i citirana deklaracija. Ovaj pravni akt nije moguće primijeniti
bez unutrašnjeg, tj. ustavnog prava. Naime, javnopravna ovlaštenja kantona
i Republike Srpske su toliko široka da bi u skladu sa načelom suverene jednakosti i ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj mjeri
vodilo sigurnom i polaganom raspadu države Bosne i Hercegovine.
Pravni prednik Evropske unije – Evropska zajednica – je 16. decembra 1991. godine usvojila „ Deklaraciju o Jugoslaviji i Smjernice o priznavanju novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu“. Ovu deklaraciju i ove smjernice su primjenjivale države članice tadašnje Evropske
zajednice i Evropska zajednica za kolektivno priznavanje država sljednica
Sovjetskog saveza, SFRJ, te potom Čehoslovačke.23 Nakon tog kolektivnog
priznanja članicama Evropske unije postale su: Češka, Slovačka, Estonija,
Letonija, Litvanija, Slovenija i Hrvatska. Na ove smjernice pozivala se i
Komisija Roberta Badintera24, koja je pozvala na „Memorandum“ i „Platformu“ skupštine BiH. Iz tog dokumenta vidljivo je da se i odgovarajućom
odlukom zakonodavne vlasti, odnosno reformom ustava može stvoriti
pravni osnov za mirnodopsku, dobrovoljnu i postepenu disoluciju bilo koje
države, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine. Članica Vijeća za provedbu
mira je i Evropska komisija, koja je kolektivni organ u Evropskoj uniji, kao
pravnoj sljednici Evropske zajednice.25
Ujedinjenje nacije bi se u skladu sa odredbama Povelje o regionalnim sporazumima saglasile sa opisanim društvenim procesima i razvojem
događaja. Ovaj međunarodni ugovor propisuje:
Ništa u ovoj Povelji ne isključuje postojanje regionalnih sporazuma
ili agencija za rad na stvarima o održavanju međunarodnog mira i sigurnosti
kako je prikladno za regionalne aktivnosti ako takvi sporazumi ili agencije i
njihove aktivnosti su usklađene sa svrhom i principima Ujedinjenih nacija.
Članovi Ujedinjenih nacija (dakle i države članice EU, op. aut. E.
A.) koje stupaju u takve sporazume ili konstituiraju takve agencije će uložiti
svaki napor da regionalnim sporazumom postignu mirno rješenje lokalnih
22
23
24
25
104
Član 1. stav 3. Ugovora o EU.
Degan, Vladimir Đuro, op. cit., str. 280.
Mišljenje br. 4. od 11. januara 1992. godine.
Član 1. stav 3. konsolidirane verzije Ugovora o EU od 10. marta 2010. godine.
sporova ili u regionalnim agencijama prije njihovog podnošenja Vijeću
sigurnosti. U slučaju države Bosne i Hercegovine to može biti Sporazum o
stabilizaciji i pridruživanju zaključen između Bosne i Hercegovine i država
članica Evropske zajednice i Agencija za proširenje EU.
Vijeće sigurnosti će podržati razvijanje mirnog rješenja lokalnog
spora regionalnim sporazumom ili regionalnim agencijama bilo na inicijativu odnosnih država ili na preporuku Vijeća sigurnosti.26
Poznato je da generalni sekretar Ujedinjenih nacija prisustvuje
sjednicama Vijeća sigurnosti i da je kod njega deponovan Opći okvirni
sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, pa bi u skladu sa ovom odredbom
Povelje, Dejtonskim sporazumom i primarnim pravom Evropske unije,
koje se zasniva na ideji mira, podržao sve dobrovoljne procese ako se njima
ne bi narušavao regionalni mir.
Tako bi se uništio međunarodni politički i pravni kontinuitet države
Bosne i Hercegovine reguliran u Ustavu BiH.27 Dakle, Predsjedništvo
Bosne i Hercegovine bi sa elektorskim sistemom izbora njegovih članova
postalo faktor sigurnog raspada države Bosne i Hercegovine. To se može
izbjeći jedino ako se elektorski sistem izbora članova Predsjedništva de
lege ferenda odbije u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine!
Peto, odredba It shall remain a Member State of the United Nations
and may as Bosnia and Herzegovina maintain or apply for membership in
organisations within the United Nations system or other international organisations28 bi dobila sasvim drugi smisao. Ova norma o međunarodnom
političkom i pravnom kontinuitetu države Bosne i Hercegovine dobila
bi mješovitu, i to konfederalnu i federalnu pravnu prirodu. Konfederalni
smisao proizlazio bi iz Federacije BiH, odnosno Vašingtonskog sporazuma, koji određuje da kantoni u FBiH imaju u stvarnosti pravni status državâ
članicâ u prividnoj federaciji koja, u suštini, po načinu formiranja Doma
naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i izbornom sistemom
ima status politički nezavisne države sa sopstvenim ustavom u formalnom
smislu. Federalni smisao bi imao svoj pravni osnov u elektorskom sistemu
de lege ferenda. U međunarodnoj zajednici se Bosna i Hercegovina ne bi
26
Član 52. Povelje Ujedinjenih nacija.
27
Član 1. stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu.
28
Član 1. stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu: „Ostat će država članica Ujedinjenih
nacija i kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili prijaviti se za članstvo u organizacijama
u sistemu Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.“
105
mogla pozivati da je njeno članstvo u Ujedinjenim nacijama, Evropskoj
uniji i Vijeću Evrope ugroženo ili oslabljeno, jer je i Švicarska Konfederacija članica Ujedinjenih nacija i ima pravne odnose sa Evropskom unijom uređene odgovarajućim sporazumima (npr. Švicarska konfederacija
je stranka Šengenskom sporazuma kojim se uređuje vizni režim i sloboda
kretanja na teritoriji Evropske unije).
Šesto, tvrdnja da se elektori biraju na federalnom nivou vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine nije tačna. Naime, predloženi sistem elektora
de lege ferenda znači da bi se oni birali na kantonalnom nivou, jer je on niži
nivo vlasti od republičkog nivoa vlasti u entitetu Republika Srpska. Samo
su federalni i republički nivo vlasti ekvivalentni zato što Ustav BiH izričito
propisuje da će se Bosnia and Herzegovina consist of the two Entities, the
Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republika Srpska (hereinafter „the Entities“).29 Slijedi da je riječ o pravnom prividu kad se tvrdi da bi
se elektori birali u Federaciji Bosne i Hercegovine zato što su kantoni dio
Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno političko-teritorijalne jedinice u
ovom entitetu. Naime, elektori bi bili na nivou institucija Bosne i Hercegovine, kao što je to u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako bi se uvela pravna
nejednakost, koja nije demokratski standard, a što je protivno Ustavu BiH.30
Sedmo, neprimjetno i prešutno bi se faktički pojavilo više entiteta u Bosni i Hercegovini, iako u formalnopravnom smislu ne bilo toliko
političko-teritorijalnih jedinica sa tim nazivom. Bilo bi ih od 11 do 14.
Naime, Ustav BiH sadrži odredbu koja omogućava postojanje više entiteta: All gouvernmental functions and powers not expressly assigned in this
Constitution to the institutions of Bosnia and Herzegovina shall be those of
the Entities. The Entities and any subdividions thereof shall complay fully
with this Constitution, which supersedes inconsistent provisions of the law
of Bosnia and Herzegovina and of the constitutions and law of the Entities,
and law of the Entities, and with the decisions of the institutions of Bosnia
and Herzegovina.31
29
Član
1.
stav
3.
Ustava
BiH
o
sastavu:
„Bosna i Hercegovina će se sastojati od dva entiteta, Federacije Bosne i
Hercegovine i Republike Srpske.“
30
Član I stav 2. Ustava BiH o demokratskim principima.
31
Član III stav 3. pod tačkama a) i b) Ustava BiH: „Sve vladine funkcije i ovlaštenja
koja ovim Ustavom nisu izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima. Entiteti i sve njihove političko-teritorijalne jedinice će se u potpunosti pridržavati
ovog Ustava, koji je nadređen neusklađenim odredbama prava Bosne i Hercegovine, te
ustavima i pravu entiteta, kao i pravu institucija Bosne i Hercegovine.“
106
Na osnovu elektorskog sistema kantoni bi postali kategorija Ustava
BiH, pa bi svaka teritorijalna promjena Ustava FBiH zavisila od političke
volje Republike Srpske. To znači da bi se centar političke moći, volje i
odlučivanja u potpunosti prebacio u Republiku Srpsku i tamo trajno ostao za
cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne bi bio raspršen između Sarajeva, Mostara
i Banje Luke. Tako bi se najgrublje prekršilo načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda u korist Srba sa prebivalištem u Republici Srpskoj. Dakle,
Srbi bi faktički, odnosno u ustavnopolitičkoj stvarnosti postali glavni konstitutivni narod u državi Bosni i Hercegovini, a Bošnjaci i Hrvati sporedni
konstitutivni narodi, ili prividan politički subjekt. Ipak, Bošnjaci bi u tom
slučaju najviše trpjeli ove negativne posljedice, jer su većina Hrvata sa
prebivalištem u Bosni i Hercegovini i državljani Republike Hrvatske, koja
je postala članica EU od 1. jula 2013. godine. Dakle, Republika Srpska bi
samostalno upravljala sama sobom, indirektno Federacijom Bosne i Hercegovine, tako da bi mogla održavati i produžavati njenu komplikovanu
ustavnu strukturu do iznemoglosti, te institucijama Bosne i Hercegovine.
Federacija Bosne i Hercegovine bi u državi Bosni i Hercegovini postala politički nemoćna ustavna struktura i prestala bi biti ikakav politički
centar. Naredna faza bi bila da funkcionalnost FBiH zavisi od političke
volje Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
U slučaju krajnje nefunkcionalnosti Federacije Bosne i Hercegovine, to
bi vodilo njenom raspadu, jer bi to uzrokovalo krajnje nefektivan federalni nivo vlasti. Tako bi se prekršilo pravilo o demokratskim načelima iz
Ustava BiH kao demokratske države i ova odredba bi dobila semantičku
pravnu prirodu.32 U međunarodnom javnom pravu je stvarno postojanje
vlasti uz stanovništvo i teritoriju uvjet postojanja svake države u današnjoj
međunarodnoj zajednici i međunarodnim odnosima. Bečka konvencija o
pravu međunarodnih ugovora sadrži odredbe o naknadnoj nemogućnosti
izvršenja: Stranka se može pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao
na uzrok njegova prestanka ili povlačenja iz njega ako je ta nemogućnost
posljedica konačnog nestanka ili uništenja predmeta prijeko potrebnog
za izvršenje ugovora. Ako je nemogućnost privremena, može se na nju
pozvati samo kao na uzrok suspenzije primjene ugovora. Stranka se ne
može pozvati na nemogućnost izvršenja kao na uzrok prestanka ugovora,
povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost
posljedica kršenja, od te stranke, obaveze iz ugovora ili bilo koje druge
preuzete međunarodne obaveze prema svakoj drugoj stranci ugovora.33 Po
32
Smerdel, Branko, Smiljko Sokol (1995), Ustavno pravo, izdavač Informator, Zagreb, str. 35.
33
Član 61. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
107
ovim odredbama bi trebali da prestanu Aneks IV na Opći okvirni sporazum
za mir u Bosni i Hercegovini i Vašingtonski sporazum o uspostavljanju
Federacije Bosne i Hercegovine kao ustavni akti u državi Bosni i Hercegovini. Međutim, to nije moguće zato što se o tome odlučuje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u amandmanskoj proceduri. Ali pravni sukob ove konvencije i ustavnog ovlaštenja Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnog i unutrašnjeg prava u smislu
dualističkih i monističkih teorija bio bi dovoljan razlog za konstataciju
da je Bosna i Hercegovina propala država i da su se stekli uvjeti za njen
raspad u skladu sa principima javnog međunarodnog i unutrašnjeg prava,
koje uključuje ustavno i upravno pravo.
Osmo, pretvaranjem Bosne i Hercegovine u federaciju sa elementima konfederacije ona bi se raspala u skladu sa načelom uti possidetis
iz međunarodnog javnog prava. Prema ovom načelu, unutrašnja granica
između teritorijalnih cjelina unutar države prethodnice koje su stekle nezavisnost na dan sukcesije postaje državna granica prema međunarodnom
pravu. Ove unutrašnje granice neće postati međunarodne ako nema sporazuma između novih država nasljednica. Ovo načelo primjenjuje se i u
odnosu na vanjsku državnu granicu nove države sljednice s područjima
susjednih od ranije postojećih država na snazi na dan sukcesije. Načelo uti
possidetis je i pravna osnova za rješavanje teritorijalnih sporova, a pogotovo kopnenih granica novih država.34 U tom pogledu novina bi bila što
bi se ovo načelo primjenjivalo i na konfederalne unutrašnje granice, a ne
samo na unutrašnje granice država članica federalne Bosne i Hercegovine
de lege ferenda.
Običajni međunarodni pravni osnov je vanjsko samoodređenje
naroda koje definira ovo pravo da stvaranje suverene i nezavisne države,
slobodno udruživanje ili ujedinjavanje s nekom nezavisnom državom ili
prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojega drugog političkoga
statusa predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na
samoodređenje. Slijedi da se ostvarivanje ovog prava ne mora uvijek
završiti secesijom od neke države i stvaranjem nove, ali je i to moguće.
Stoga bilo kakav državni oblik nametnut narodu nekog područja, koju
njemu daje neravnopravan i potčinjen položaj, predstavlja kršenje načela
samoodređenja i jednakih prava tog „naroda“.35
34
35
108
Degan, Vladimir Đuro, op. cit., str. 566.
Đuro Degan, Vladimir, op. cit., str. 250.
Deveto, zaobišla bi se Federacija Bosne i Hercegovine kao vrlo
važan nivo vlasti u Bosni i Hercegovini, čime bi se narušio ugovor o miru
zaključen između Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Bosne i Hercegovine, čiji je pravni sljednik Bosna i Hercegovina.
Smisao preostale „umrtvljene“ Federacije BiH bio bi da se potvrde kantoni kao samostalne državice, jer se Dom naroda Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine sastavlja po delegatskom sistemu, a što je ekvivalentno nekadašnjim konfederacijama osnivanim međunarodnim ugovorima.
I Federacija Bosne i Hercegovine uspostavljena je Vašingtonskim sporazumom 1994. godine. Ovakvom prividnom demokratizacijom ustavnog
poretka u Bosni i Hercegovini Republika Srpska i kantoni bi dobili demokratsku legitimaciju i finansijsku pomoć u EU, dok bi Federacija Bosne
i Hercegovine ostala bez finansijskih sredstava za svoje dalje postojanje u
dosadašnjem kapacitetu.
Deseto, uvođenjem elektorskog sistema izbora člana Predsjedništva
BiH radi zaštite ravnopravnosti hrvatskog naroda, odnosno principa predstavljanja hrvatskog naroda, prekršila bi se Odluka Ustavnog suda BiH
o konstitutivnosti naroda BiH. Naime, Ustav BiH sadržava odredbu o
obaveznosti odluka Ustavnog suda BIH: „Decisions of the Constitutional
Court shall be final and binding“36 i o nadređenosti Ustava BiH ustavima
entiteta: The Entities and any subdivisions thereof shall comply fully with
this Constitution, which supersedes inconsistent provisions of the law of
Bosnia and Herzegovina and of the constitutions and law of the Entities,
and with the decisions of the institutions of Bosnia and Herzegovina. The
general principles of international law shall be an integral part of the law
of Bosnia and Herzegovina and the Entities.37
Na osnovu ove odluke Ustavnog suda BiH reformirani su Ustav
FBiH i većina kantonalnih ustava.
Jedanaesto, posljedica elektorskog sistema de lege ferenda je i
povreda Ustava FBiH. To bi bio uvod u kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i rušenje države Bosne i Hercegovine, a što bi vodilo sigurnom nestajanju BiH pod uvjetom da nastane ova pravna protivrječnost. Ova faktička
promjena kantonalnih ustava protivna je Ustavu Bosne i Hercegovine.
36
Član VI stav 5. Ustav BiH: „Odluke Ustavnog suda će biti konačne i obavezujuće“.
37
Član III stav 3. pod tačkom b) Ustava BiH: „Entiteti i njihove političko-teritorijalne
jedinice će u potpunosti poštovati ovaj Ustav koji je nadređen neusklađenim odredbama
prava Bosne i Hercegovine i ustava i prava entiteta i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.“
109
Ustav FBiH sadržava odredbu: Lista vitalnih nacionalnih interesa
koji se štite u kantonima identična je listi vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda na nivou FBiH.38 Klubovi konstitutivnih naroda39 su u
kantonima klubovi delegata formirani u skladu sa odredbom40 da klub delegata konstitutivnog naroda formira se uz uslov da postoji najmanje jedan
delegat tog konstitutivnog naroda u zakonodavnom organu kantona.41
Ustav FBiH sadrži i odredbu da kantoni usvajaju ustav dvotrećinskom
većinom glasova u zakonodavnom tijelu kantona.42
Ovaj ustav sadrži i odredbu da u kantonima u kojima prema posljednjem popisu stanovništva svaki od dva ili više konstitutivnih naroda
čine više od 30% stanovništva kantona, vladu potvrđuje zakonodavni organ kantona dvotrećinskom većinom glasova.43
Na osnovu ove odredbe nakon reforme Ustava FBiH većina kantona je uskladila svoje ustave sa ovim pravnim aktima više pravne snage.
Pri tome je nejasno zašto pojedini kantoni u tim reformama uvode ili
zadržavaju suverena prava naroda. Takva odredba je protivna Ustavu BiH
koji neposredno regulira suverenost Bosne i Hercegovine odredbom or are
necessary to preserve the soverignity...44 Zato ih treba izbrisati, jer Ustav
BiH regulira: Bosnia and Herzegovina shall be a democratic state, which
shall operate under the rule of law and with free and democratic elections.45
Kanton Sarajevo je prvi usvojio izmjene Ustava radi ravnopravnosti konstitutivnih naroda i pripadnika nacionalnih manjina.
Prvo je u skladu sa Odlukom Ustavnog sud BiH Skupština usvojila odredbu u Ustavu Kantona Sarajevo da se klub delegata konstitutivnog
naroda formira uz uvjet da postoji najmanje jedan delegat tog konstitutivnog naroda u Skupštini.46
38
Član IV 5. 17. a Ustava FBiH.
39
Član IV 5. 17. a Ustava FBiH.
40
Član V 2.7. stav 2. Ustava FBiH.
41
Član V 2. 7 a stav 1. Ustava FBiH.
42
V dio 2. o zakonodavnim tijelima kantona, član 6 pod tačkom a) Ustava FBiH.
43
V dio 3. o izvršnoj vlasti kantona, član 8 stav 4. Ustava FBiH.
44
Član III stav 5. pod tačkom a) Ustava BiH o dodatnim nadležnostima: „(...) ili su
potrebni da se sačuva suverenitet (...)“.
45
Član I stav 2. Ustava BiH o demokratskim principima: „Bosna i Hercegovina
će biti demokratska država, koja će funkcionirati prema vladavini prava i sa slobodnim i
demokratskim izborima.“
46
Ustav Kantona Sarajevo izmijenjen i dopunjen amandmanom XX.
110
Na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu
ovaj ustav je opet reformiran odredbom da se klub ostalih formira uz uvjet
da postoji najmanje jedan poslanik koji se izjašnjava kao ostali odnosno
kao pripadnik nacionalne manjine.47
Kanton osigurava da konstitutivni narodi i pripadnici grupe ostalih budu proporcionalno zastupljeni u ministarstvima kantona. Takva preporuka zastupljenosti u skladu je sa popisom stanovništva iz 1991. godine
do potpune provedbe Aneksa 7.48
Ustav Zeničko-dobojskog kantona u preambuli određuje da
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalim i
građani Zeničko-dobojskog kantona, odlučni da osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda, a na osnovu Ustava Federacije BiH49, ovim donose Ustav
Zeničko-dobojskog kantona.50
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalim
i građani Kantona, ostvaruju svoja suverena prava u Kantonu, Federaciji Bosne i Hercegovine i Bosni i Hercegovini, u skladu sa ovim ustavom,
Ustavom FBiH i Ustavom BiH.51
Službeni jezici Kantona su bosanski, hrvatski i srpski jezik. Službena
pisma su latinica i ćirilica.52
Kanton osigurava da konstitutivni narodi i pripadnici grupe ostali
budu proporcionalno zastupljeni u ministarstvima Kantona.53
Ustav Tuzlanskog kantona u preambuli propisuje da Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Tuzlanskog kantona, ostvaruju svoja suverena prava u državi Bosni i Hercegovini,
Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i Tuzlanskom
kantonu (u daljem tekstu: Kanton), u skladu sa Ustavom Bosne i Herce47
Ustav Kantona Sarajevo izmijenjen i dopunjen amandmanom XX.
48
Član 11. a Ustava Kantona Sarajevo dopunjen amandmanom XIX .
49
Član V 1. o općim odredbama 4. Ustava FBiH.
50
Preambula Ustava Zeničko-dobojskog kantona izmijenjena VII amandmanom.
51
Član 3. Ustava Zeničko-dobojskog kantona izmijenjen VIII amandmanom.
Prečišćenu odredbu napravio autor E. A.
52
Član 9. Ustava Zeničko-dobojskog kantona izmijenjen IX amandmanom.
53
Član 10. stav 1. Ustava Zeničko-dobojskog kantona izmijenjen XI amandmanom.
111
govine i njegovim aneksima, Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i
njegovim Aneksom i ovim ustavom.54
Konstitutivni narodi i pripadnici ostalih bit će proporcionalno
zastupljeni u Vladi, ministarstvima Kantona, kantonalnim i općinskim
sudovima, u kantonalnim i općinskim organima vlasti i upravi.
Takva zastupljenost će odražavati popis stanovništva iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u
Bosni i Hercegovini.55
Službeni jezici Kantona su bosanski, hrvatski i srpski jezik. Službena
pisma su latinica i ćirilica. Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstva komunikacije i nastave.56
Srednjobosanski kanton je reformirao preambulu svog ustava, tako
da ona glasi: Polazeći od Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izraženih
samoopredjeljenja bošnjačkog, hrvatskog i srpskog naroda, kao konstitutivnih naroda, skupa sa ostalima i građana Srednjobosanskog kantona,57
principa organizovanja i ustavnog uređenja Federacije Bosne i Hercegovine i njezinih federalnih jedinica, suverenosti i teritorijalne cjelovitosti BiH,
kao i uvjerenja da demokratske institucije, temeljene na poštivanju ljudskih
prava i sloboda, najbolje osiguravaju ostvarenja demokratskih odnosa i
principa, punu nacionalnu ravnopravnost i razvitak slobodnog tržišta.
Hrvati, Srbi i Bošnjaci, kao konstitutivni narodi, skupa sa ostalim
i građani Srednjobosanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton) ostvaruju svoja ustavna prava u Kantonu, Federaciji Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Federacija) i Bosni i Hercegovini u skladu sa ovim ustavom,
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav Federacije) i Ustavom Bosne i Hercegovine.58
Sastav svih organa u Kantonu i jedinicama lokalne samouprave
mora odražavati nacionalni sastav stanovništva Kantona, odnosno jedinice lokalne samouprave po popisu stanovništva iz 1991. godine dok se
Aneks 7. u potpunosti ne provede u skladu sa Zakonom o državnoj službi
Bosne i Hercegovine.59
54
55
56
57
58
59
112
Član 1. Ustava Tuzlanskog kantona.
Član 3. Ustava Tuzlanskog kantona.
Član 6. Ustava Tuzlanskog kantona.
Preambula Ustava Srednjobosanskog kantona izmijenjena XI amandmanom.
Član 1. Ustava Srednjobosanskog kantona izmijenjen XII amandmanom.
Član 4. Ustava Srednjobosanskog kantona izmijenjen XIII amandmanom.
Ustav Bosansko-podrinjskog kantona je prilagođen ustavnim reformama o konstitutivnim narodima.
Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, i građani Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, koji je sastavni dio
Federacije Bosne i Hercegovine i suverene države Bosne i Hercegovine,
odlučni da osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose
i najviše standarde ljudskih prava i sloboda, ovim donose Ustav Bosanskopodrinjskog kantona Goražde.60
Sastav svih organa u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde i
općinama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde osigurava zastupljenost
konstitutivnih naroda zajedno sa ostalim u skladu sa popisom stanovništva
iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa 7. Dejtonskog sporazuma.61
Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima
i građani Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, ostvaruju svoja suverena prava u državi Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine
i Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde, u skladu sa Ustavom Bosne i
Hercegovine i njegovim aneksima i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i njegovim aneksom i ovim ustavom.62
Službeni jezici Bosansko-podrinjskog kantona Goražde su: bosanski, hrvatski i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica.63
Ustav Zapadnohercegovačkog kantona propisuje da Hrvati,
Bošnjaci i Srbi, kao konstitutivni narodi u Federaciji, zajedno s ostalim nacionalnim manjinama i građani Županije ostvaruju svoja suverena prava
u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i ovim ustavom.64
Ustav Unsko-sanskog kantona određuje u preambuli da Bošnjaci,
Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi, sa ostalima i građani Unsko-sanskog kantona, ostvarujući svoja suverena prava, ovim ustavom, u skladu sa
Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, uspostavljaju i uređuju Unskosanski kanton.65
60
61
62
63
manom.
64
65
Član 1. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona izmijenjen XIX amandmanom.
Član 3. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona izmijenjen XX amandmanom.
Član 4. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona izmijenjen XXI amandmanom.
Član 8. stav 1. Ustava Bosansko-podrinjskog kantona izmijenjen XXII amandČlan 2. Ustava Kantona br. 10 izmijenjen XLVII amandmanom.
Član 1. Ustava Unsko-sanskog kantona ( „Sl. gl. USK“, br. 1 od 15. januara 2004.
113
Sastav svih organa u kantonu mora odražavati i nacionalnu strukturu stanovništva Kantona, odnosno općine ako ustavom nije drugačije
utvrđeno.66
Službeni jezici Kantona su bosanski, hrvatski i srpski jezik. Službena
pisma su latinica i ćirilica. Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave.67
Kanton br. 10 u preambuli konstatuje da Hrvati, Srbi i Bošnjaci kao
konstitutivni narodi u Federaciji, zajedno s ostalima i građani Županije ostvaruju svoja suverena prava u Federaciji u skladu s Ustavom Federacije
i ovom ustavom.68
Službeni jezici Županije su jezici kojima govore Hrvati, Srbi i
Bošnjaci. Službena pisma su latinica i ćirilica. Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave u skladu sa zakonom.69
Ovim ustavnim promjenama je također određeno da Kanton br. 10
osigurava da konstitutivni narodi i pripadnici skupina ostalih budu proporcionalno zastupljeni u ministarstvima. Takva proporcionalna zastupljenost
sukladna je popisu stanovništva iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa 7.70
Indikativno je da Hercegovačko-neretvanski i Posavski kanton nisu
reformirali svoje ustave. U svjetlu predloženog elektorskog sistema de
lege ferenda, protivnost ovih ustava Ustavu BiH i FBiH može se tumačiti
kao priprema pretvaranja ovih kantona u hrvatske etnoteritorije koje će se
napokon spojiti sa Republikom Hrvatskom u jednu teritorijalnu cjelinu.
Osnov za to može biti Vašingtonski sporazum o uspostavljanju Federacije
Bosne i Hercegovine. U ovom međunarodnom pravnom aktu nema nijedne
odredbe o pravnoj zabrani kantona da to učine kad uvođenjem elektorskog sistema de lege ferenda postanu izvor međunarodnog subjektiviteta
države Bosne i Hercegovine. Takav status bi pojačao prikriveni izvor vlastitog međunarodnog subjektiviteta kao državica članica prividne federacije
godine; prečišćeni tekst).
66
Član 4. Ustava Unsko-sanskog kantona.
67
Član 8. Ustava Unsko-sanskog kantona.
68
Član 2. Ustava Kantona br. 10.
izmijenjen V amandmanom
(„Narodne
novine
Kantona“,
br.
10,
br.
10.
od
20.
novembra 2005. godine).
69
Član 10. Ustava Kantona br. 10. izmijenjen VI amandmanom.
70
Član 12. pod tačkom c) Ustava Kantona br. 10. dopunjen VII amandmanom.
114
i stvarne konfederacije na osnovu načina formiranja Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno delegatskog sistema u
spomenutom dijelu zakonodavne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustav Hercegovačko-neretvanskog kantona određuje da Bošnjaci
i Hrvati, kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima, ostvarujući svoja
suverena prava, uspostavljaju Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljem
tekstu: Kanton).71
Službeni jezici Kantona su bosanski i hrvatski jezik. Službeno pismo
je latinica.72
Slične odredbe sadržava i Ustav Posavskog kantona da Hrvati i
Bošnjaci, kao konstitutivni narod u Federaciji, zajedno sa ostalim građanima
Kantona ostvaruju svoja suverena prava u Federaciji i Županiji, u skladu s
Ustavom Federacije i ovim ustavom.73
Službeni jezici Kantona su hrvatski i bošnjački jezik. Službeno pismo je latinica. Ostali jezici se mogu uporabljivati kao sredstva komunikacije i nastave, u skladu sa zakonom.74
Dvanaesto, postoje dva prijedloga elektorskog sistema de lege ferenda u Distriktu Brčko.
Prva varijanta je da se elektori biraju samo u kantonima ili kantonima i Republici Srpskoj, dok na izborima za Predsjedništvo BiH ne
bi više mogli učestvovati svi državljani BiH sa prebivalištem u Distriktu
Brčko, čime bi se smanjilo izborno tijelo u BiH. Naime, državljani Republike Srpske bi mogli i dalje birati predsjednika Republike Srpske i
srpskog člana Predsjedništva BiH. To znači da bi Distrikt Brčko ponovo
postao dio političkog sistema Republike Srpske na osnovu državljanstva
ovog entiteta, jer bi njegovi imaoci mogli uživati aktivno i pasivno biračko
pravo, iz čega slijedi da bi Brčko preko Republike Srpske učestvovalo u
pregovorima za članstvo u EU. Državljani Federacije Bosne i Hercegovine bi bili uskraćeni u aktivom biračkom pravu. Krajnja posljedica je da
bi Distrikt Brčko ponovo pripao Republici Srpskoj, a što znači da bi se
poništila odluka o arbitraži na osnovu koje je Brčko postalo distrikt te izdvojenosti iz političkog sistema entiteta. Tako bi ono ostalo ustavna kat71
72
73
74
Član 1. Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Član 8. stavovi 1. i 2. Ustava Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Član 2. Ustava Posavskog kantona.
Član 10. Ustava Posavskog kantona.
115
egorija, čiji stanovnici sa državljanstvom FBiH ne bi više učestvovali na
općim izborima, odnosno prestali bi biti politički subjekti. Tome pogoduje
odredba o ustavnopravnom statusu da je Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, koji postoji pod suverenitetom Bosne i Hercegovine i u nadležnosti je
institucija Bosne i Hercegovine onako kako te nadležnosti proizlaze iz ovog
ustava, čija je teritorija u zajedničkoj svojini (kondominiju) entiteta, jedinica lokalne samouprave s vlastitim institucijama, zakonima i propisima i
s ovlaštenjima i statusom konačno propisanim odlukama Arbitražnog tribunala za spor u vezi s međuentitetskom linijom razgraničenja u oblasti
Brčkog. Odnos između Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i institucija
Bosne i Hercegovine i entiteta može se dalje urediti zakonom koji donosi
Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine.75
Iz ove odredbe se vidi da je Distrikt Brčko moguće isključiti iz
političkog sistema Bosne i Hercegovine, jer se u normi navodi da su u
zajedničkom vlasništvu Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Objekat bilo koje vrste vlasništva nije dio političkog sistema. Osim
toga, uređivanje njegovog pravnog statusa zakonom nije pravna obaveza,
nego samo ovlaštenje koje nikada ne mora biti iskorišteno. Naime, moguće
je u budućim izmjenama i dopunama propustiti reguliranje učešća Brčko
Distrikta u političkom sistemu države Bosne i Hercegovine.
Druga varijanta je da i stanovnici Distrikta Brčko biraju elektore.
Po tom sistemu bi i Distrikt Brčko postao indirektan izvor izvedenog
političkog i pravnog međunarodnog subjektiviteta države Bosne i Hercegovine, kao i u slučaju elektorskog sistema u kantonima i Republici Srpskoj
ili samo u kantonima. Pri tome se ne zna kojem kantonu bi oni pripadali, jer
u pravnom poretku Bosne i Hercegovine nema pravne pretpostavke o tome.
Moguća je i treća, također, loša varijanta da stanovnici Distrikta
Brčkog direktno biraju elektore za članove Predsjedništva, pa bi Distrikt
direktno postao izvor izvedenog međunarodnog političkog i pravnog subjektiviteta države Bosne i Hercegovine.
Trinaesto, ako bi se elektorski sistem de lege federnda uveo samo u
Federaciji Bosne i Hercegovine na nivou kantonalne vlasti, ovakva ustavna
izmjena bi značila da se u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine pojavila
pravna nejednakost koja je po svojoj pravnoj prirodi pravni partikularizam
u ustavnom pravu Bosne i Hercegovine, a što bi značilo da su kantoni u
Federaciji BiH i Republika Srpska najmanje jedanaest odvojenih i različitih
75
116
Član VI 4 Ustava BiH ( „Sl. gl. BiH“, br. 25/09).
državica, zavisno od broja elektorskih baza. Tako bi se izvorna nadležnost
države Bosne i Hercegovine u vanjskim poslovima faktički pretvorila u
izvornu vanjsku politiku Republike Srpske sa prešutnim ovlaštenjem da se
faktički otcijepi od Bosne i Hercegovine učestvovanjem u pregovorima sa
Evropskom unijom ili drugim međunarodnim organizacijama preko takvog
asimetrično formiranog Predsjedništva BiH de lege ferenda. Sve ostale
prethodno objašnjene i istaknute negativne posljedice bi važile i u ovom
slučaju ili bi bile slične pravne prirode. Tako bi vanjska politika imala realnu unijsko-konfederalno-federalnu pravnu prirodu, a što bi de lege ferenda značilo da Bosna i Hercegovina nije jedinstvena država, nego savez
politički nezavisnih i suverenih država.
Četrnaesto, elektorskim sistemom ne ukida se diskriminacija u izboru pripadnika nacionalnih manjina u Predsjedništvo BiH. Nedavno je
skupština Kantona Sarajevo izmijenila Ustav, a što je omogućilo da se
formira klub za nacionalne manjine, odnosno ostale. Čak i ako bi se usvojio
elektorski sistem, koji po izloženoj analizi ne donosi ništa dobro Bosni i
Hercegovini, onda bi trebalo da se omogući izbor elektora za konstitutivne
narode i nacionalne manjine, odnosno ostale. To znači da bi se moralo propisati da se u svakom kantonu mora birati najmanje četiri elektora iz svake
od ovih socijalnih grupa. U javnosti se najavljuje da će istu izmjenu učiniti
i Skupština Tuzlanskog kantona.
III
Prijedlog da se presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju „Sejdić-Finci“ provede u Ustavu BiH tako da po uzoru na
Švicarsku ostane samo Vijeće ministara BiH i da se ukinu Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i Predsjedništvo BiH, proizvodi više negativnih
pravnih posljedica.
Današnja Švicarska je moderna konfederacija na osnovu Ustava
iz 1999. godine. Prema ovom pravnom aktu kantoni su konfederalne jedinice, ukoliko njihov suverenitet nije ograničen saveznim Ustavom; oni
izvršavaju sva prava koja nisu prenesena na Savez.76 U skladu sa ovom
odredbom, kantoni određuju koje zadatke oni ispunjavaju u okviru svojih nadležnosti.77 U pogledu nadležnosti važno je istaći da Savez preuzima
76
77
Član 3. Ustava Švicarske Konfederacije.
Član 43. Ustava Švicarske Konfederacije.
117
zadatke koji prelaze snagu kantona ili je potrebno jedinstveno reguliranje
na nivou Saveza78 sa zadatkom očuvanja samostalnost kantona.79 Postoje savezni i kantonalni zakoni o upravnim postupcima koji se provode
odvojeno na ovim nivoima vlasti, što znači da između njih nema vertikalnih odnosa. U Švicarskoj nema posebnog šefa države odvojenog od vlade
niti glavnog grada. Da je Švicarska ipak konfederacija, može se utvrditi
poređenjem sa saveznim ustavima Republike Austrije i Njemačke.
Na osnovu Državnog ugovora o ponovnom uspostavljanju nezavisne
i demokratske Austrije, saveznici i udružene snage priznaju da je ponovo
uspostavljena Austrija kao suverena, nezavisna i demokratska država.80 Za
izmjene broja pokrajina ili ograničenje njihove saradnje trebaju također
ustavno-zakonska pravila pokrajina.81 Državni ugovori o izmjeni saveznih
granica mogu se zaključiti samo uz odobrenje odnosne pokrajine.82 Beč je
glavni grad Saveza i sjedište najviših organa Saveza.83
Berlin je glavni grad Savezne Republike Njemačke.84 Savez može
zakonom prenijeti suverena prava na međudržavne organizacije.85 Savezna teritorija može se iznova podijeliti da bi se garantiralo da pokrajine po
veličini i vitalnosti mogu efikasno obavljati njima povjerene zadatke.86
Općenito, prenošenje švicarskog koncepta na državu Bosnu i Hercegovinu je veoma loše rješenje. Bosna i Hercegovina je država organizovana međunarodnim ugovorom pohranjenim kod generalnog sekretara
Ujedinjenih nacija. Po svojoj pravnoj prirodi Bosna i Hercegovina je konfederacija po načinu sastavljanja Doma naroda PSBiH, realna unija po
načinu biranja Predsjedništva BiH u statusu kolektivnog šefa države, po
broju ministarstava spomenutih u Ustavu BiH ona ima elemente konfederacije (vanjski poslovi, unutrašnja sigurnost) i federacije (vanjska trgovina i
ekonomski odnosi). Postojanje Ustavnog suda BiH je njen federalni aspekt.
Švicarska država je konfederacija sui generis. Prvobitno je bila uređena
Saveznim ugovorom, a potom je ovaj pravni akt zamijenjen ustavom. Tak78
79
80
Austrije.
81
82
83
84
85
86
118
Član 43.a stav 1. Ustava Švicarske Konfederacije.
Član 47. Ustava Švicarske Konfederacije.
Član 1. Državnog ugovora o ponovnom uspostavljanju nezavisne i demokratske
Član 2. stav 3. Saveznog ustava Republike Austrije.
Član 3. Saveznog ustava Republike Austrije.
Član 5. stav 1. Saveznog ustava Republike Austrije.
Član 22. stav 1. Saveznog ustava Republike Njemačke.
Član 24. Saveznog ustava Republike Njemačke.
Član 29. Saveznog ustava Republike Njemačke.
va kategorijalna promjena unijela je u pravni poredak više unutrašnje koherentnosti i viši stepen integracije, koji je stalno jačao od usvajanja prvog
ustava 1848, njegovom izmjenom 1874. godine. Posljednja izmjena bila
je 1999. godine koja je omogućila ovoj državi da postane članica UN-a,
bez bojazni da će njene konfederalne jedinice (kantoni) postati samostalne
članice UN-a na osnovu principa uti possidetis i pravila o sukcesiji država.
Pravni osnov za pretvaranje Bosne i Hercegovine u konfederaciju je
Deklaracija o načelima iz 1970. godine. Ovaj međunarodni pravni akt regulira načelo prava naroda na samoodređenje i ravnopravnost te suverene
jednakosti.
Unutrašnji aspekt prava naroda na samoodređenje odnosi se na
ustavno pravo država članica Ujedinjenih nacija: Na temelju načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda, utvrđenog Poveljom, svi narodi imaju
pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te
da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj i svaka je država dužna
poštovati to pravo u skladu s odredbama Povelje.87 U skladu sa ovom
odredbom, sve države članice bi pravni poredak Bosne i Hercegovine
počele tumačiti tako da se zbog preuzimanja ustavnog modela iz Švicarske
mora shvatati kao konfederacija.
Ova statusna promjena bi omogućila da se Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine počnu smatrati politički nezavisnim državama
u skladu sa načelom suverene jednakosti država. Sve države uživaju suverenu jednakost. One imaju jednaka prava i dužnosti i ravnopravni su
članovi međunarodne zajednice, bez obzira na razlike privredne, političke
ili druge naravi. Posebno, suverena jednakost uključuje sljedeće elemente:
a) države su sudski jednake, b) svaka država uživa prava svojstvena punom suverenitetu, c) svaka država ima obavezu poštovati personalnost
drugih država, d) teritorijalni integritet i politička nezavisnost države su
nepovredivi, e) svaka država ima pravo slobodno izabrati i razvijati svoj
politički, društveni, ekonomski i kulturni sistem.88 U skladu sa općim i
posebnim odrednicama ovog načela, međunarodna zajednica, a posebno
članice Vijeća za provedbu mira, počela bi Bosnu i Hercegovinu shvatati
kao savez politički nezavisnih država. Tako bi prema posebnim odrednicama ovo vijeće moglo konstatirati da entiteti imaju vlastite sudske sisteme
i da mogu biti stranka u svim sudskim postupcima pred međunarodnim
sudovima kao što su Međunarodni sud pravde u Hagu, Sud Evropske unije
87
88
Degan, Vladimir Đuro, op.cit, str. 249. i 250.
Deklaracija o načelima iz 1970. godine.
119
i Evropski sud za ljudska prava. Javnopravna ovlaštenja entiteta uređena
u ustavnom i upravnom pravnom poretku su toliko široka da se može potvrditi da one imaju puni suverenitet. Tako bi se iz Ustava BiH derogirala
odredba: or are necessary to preserve the soverignity, territorial integrity, political independence, and international personality of Bosnia and
Hercegovina, in accordance with devision of responsabilities between
the institutions of Bosnia and Herzegovina. Additional institutions may
be established as necessary to carry out such responsabilities.89 Naime,
ova pravna odredba bi dobila semantičku pravnu prirodu, a što znači da
Bosna i Hercegovina u stvarnosti više ne bi bila suverena, nego entiteti
kao politički nezavisne države. Međusobni odnosi između entiteta bili bi
takvi da bi Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine morale uzajamno poštovati pravnu personalnost drugog entiteta sa statusom politički
nezavisne države. Daljnja posljedica bi bila razbijanje teritorijalnog integriteta sadašnje države Bosne i Hercegovine, pa bi tako citirana odredba o
njegovom očuvanju također postala golo pravo (nudum ius). To znači da bi
postali nepovredivi teritorijalni integritet i politička nezavisnost Republike
Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavi entiteta bi postali normativnopravni izraz slobodnog izbora i razvoja svog političkog, društvenog,
ekonomskog i kulturnog sistema, a što se može saznati i uvidom u Zakon o
republičkoj upravi Republike Srpske, Zakon o organizaciji organa uprave
u Federaciji Bosne i Hercegovine, te kantonalnih ustava i zakona o organizaciji organa uprave.
Navedena deklaracija i predložene ustavne promjene de lege ferenda po uzoru na Švicarsku Konfederaciju bi bila zajednički pravni osnov za
primjenu načela uti possidetis, kako je to već učinila Badinterova komisija,
inter alia pozivajući se i na „Deklaraciju o Jugoslaviji i Smjernice o priznavanju novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu“ koje je usvojio
Ministarski savjet Evropske zajednice 1991. godine,90 kada su odlučivali o
raspadu Socijalističke federativne republike Jugoslavije.
Vašingtonski sporazum i Aneks IV su regionalni međunarodni ugovori na osnovu kojih bi se Bosna i Hercegovina raspala na Republiku Srpsku
i kantone kao samostalne državice članice UN-a u skladu sa Deklaracijom
89
Član III stav 5. pod tačkom a) Ustava BiH: „(...) ili koje su potrebne da se sačuva
suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne
i Hercegovine u skladu sa raspodjelom odgovornosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi kako bi se vršile ove
nadležnosti.“
90
Mišljenje br. 4. od 11. januara 1992. godine.
120
o načelima iz 1970. godine i principima sukcesije država, jer prema Aneksu
X visoki predstavnik podnosi polugodišnje izvještaje o provođenju Općeg
okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Ovi regionalni međunarodni ugovori su regionalni sporazumi o
miru zaključeni na osnovu Povelje UN-a:
Ništa u ovoj Povelji ne isključuje postojanje regionalnih sporazuma
ili agencija za rad na stvarima o održavanju međunarodnog mira i sigurnosti kako je prikladno za regionalne aktivnosti ako takvi sporazumi ili
agencije i njihove aktivnosti su usklađene sa svrhom i principima Ujedinjenih nacija.
Članovi Ujedinjenih nacija koji stupaju u takve sporazume
ili konstituiraju takve agencije će uložiti svaki napor da regionalnim
sporazumom postignu mirno rješenje lokalnih sporova ili regionalnim
agencijama prije njihovog podnošenja Vijeću sigurnosti.
Vijeće sigurnosti će podržati razvijanje mirnog rješenja lokalnog
spora regionalnim sporazumom ili regionalnim agencijama bilo na inicijativu odnosnih država ili na preporuku Vijeća sigurnosti.91
Do konačnog raspada Distrikt Brčko bi bio pod stvarnim suverenitetom entiteta, a nakon raspada države Bosne i Hercegovine nije jasno kome
bi pripao. Naime, u zajedničkom vlasništvu se ne određuju alikvotni dijelovi, pa se ne zna koliko područja Brčko Distrikta bi pripalo Republici Srpskoj, a pogotovo Federaciji Bosne i Hercegovine podijeljenoj na kantone.
Prijedlog da se ukine Dom naroda Parlamentarne skupštine je protivan Ustavu BiH i ima više negativnih pravnih posljedica.
Prvo, ovaj pravni akt sadrži odredbu o zabrani derogiranja ljudskih prava i temeljnih sloboda: NO amendment to this Constitution MAY
ELIMINATE OR DIMINISH any of the rights and freedoms refferred to in
Article II of this Constitution or alter the present paragraph.92
Član II Ustava BiH ne sadrži izričito odredbu o aktivnom i pasivnom
biračkom pravu, nego se iz odredbe o nadređenosti Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i sloboda može zaključiti da je ovo pravo obavezno
91
Član 52. Povelje UN-a.
92
Član X Ustava BiH o amandmanima 2. Ljudska prava i temeljne slobode: „Nijedan amandman na ovaj Ustav ne može eliminirati, niti umanjiti nijedno od prava i sloboda
iz člana II ovog Ustava niti izmijeniti ovaj paragraf.“
121
primijeniti prema ovom regionalnom međunarodnom pravnom aktu. Ova
konvencija određuje: Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda
pri izboru zakonodavnih tijela.93
Brisanjem odredbe o zabrani derogiranja ljudskih prava i temeljnih
sloboda povrijedila bi se norma o nadređenosti Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz Ustava BiH: The rights and
freedoms set forth in the European Convention for the Protection of the
Human Rigths and Fundamental Freedoms and its Protocols shall apply
in Bosnia and Herzegovina. These shall have priority over all other law.94
Pravna priroda ove odredbe je dualna, jer je istovremeno
i norma međunarodnog ugovora o miru između Republike Bosne
i Hercegovine, Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, te ustavna odredba (koja je unutrašnje pravo) zato što se primjenjuje u granicama određenim na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.
U međunarodnom javnom pravu postoje dualističke i monističke
teorije o odnosu međunarodnog i unutrašnjeg prava. Po dualističkim teorijama međunarodno pravo postoji neovisno od unutrašnjeg prava i zato je
zaseban pravni poredak. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ne može se objasniti ovim teorijama. Zato se ova odredba može svrstati
u monističke teorije o odnosu međunarodnog i unutrašnjeg prava. U smislu
međunarodnog javnog prava ova odredba odstupa od dosadašnjih poznatih
teorijskih i praktičnih saznanja. Naime, dosadašnje monističke teorije se
dijele u dvije vrste prema tome koje pravo ima primat: međunarodno ili
unutrašnje.95 U Bosni i Hercegovini se desilo da je citirana odredba istovremeno izraz i međunarodnog i unutrašnjeg javnog prava, tako da ni
međunarodno ni unutrašnje pravo nema primat. Riječ je o tome da je citirana odredba po svojoj prirodi monistički normativnopravni izraz istovremenog važenja partikularnog regionalnog međunarodnog i unutrašnjeg
prava bez primata ijednog od njih nad drugim. Nauka međunarodnog ja93
Član 3. 1. Protokola na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim
slobodama.
94
Član II stav 2. Ustava BiH o međunarodnim standardima: „Prava i slobode
određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenim
Protokolima će se direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Oni će imati prioritet nad
svakim drugim zakonom.“
95
Degan, Vladimir Đuro (2000), Međunarodno pravo, izdavač Pravni fakultet
Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, str. 15–19.
122
vnog prava ovakve norme tumači kao ius cogens, a što znači da se od njih
ne smije nikako odstupati. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora sadrži odredbu da je ništav svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja
suprotan imperativnoj normi općega međunarodnog prava. U svrhe ove
konvencije, imperativna norma općega međunarodnog prava je norma što
ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna zajednica država kao normu
od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se može izmijeniti samo
novom normom općega međunarodnog prava iste prirode.96 Imperativnim
međunarodnim javnim pravom štite se i ljudska prava pojedinaca i ljudskih
grupa u miru i u ratu.97
Nauka ustavnog prava dijeli ustave na različite stepene krutosti prema tome koliko je glasova potrebno za njihovu izmjenu. U Bosni
i Hercegovini norma o zabrani derogiranja odredbe o ljudskim pravima
ima maksimalan stepen krutosti, jer se nikako ne može brisati iz Ustava
Bosne i Hercegovine. Ova ustavna odredba je kruta i zato što ne postoji jasna granica između partikularnih međunarodnih regionalnih98 i
unutrašnjih ljudskih prava u ustavnom pravu države Bosne i Hercegovine.
U preambuli Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda naveden je i mir kao etičko-politički ideal99 za njeno
usvajanje u Vijeću Evrope.
U citiranoj odredbi o zabrani derogiranja ljudskih prava i sloboda
upućuje se na član II u kome su navedena sva ljudska prava i slobode,
osim biračkog prava koje se po principu nadređenosti Evropske konvencije Ustavu BiH primjenjuje u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine za
formiranje Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine.100
Drugo, njegovim ukidanjem povrijedilo bi se načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda, jer bi politički predstavnici hrvatskog naroda bili
uvijek preglasani u jednodomnoj Parlamentarnoj skupštini u BiH. Ukoliko bi se uvelo pravo veta za političke predstavnike svakog konstitutivnog
naroda, to otvara mogućnost čestih političkih blokada u Parlamentarnoj
skupštini BiH.
96
Član 53. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
97
Degan, Vladimir Đuro, ibid., str. 179.
98
Riječ je o Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini.
99
Bačić, Arsen, i dr. (1994), ABCeda demokratije, izdavač Fond otvoreno društvo
Bosne i Hercegovine po odobrenju izvornog izdavača Školska knjiga, Zagreb, str. 24.
100
Članovi II i IV Ustava Bosne i Hercegovine.
123
Treće, ovakvim amandmanom bi se prekršila Odluka o konstitutivnosti naroda Ustavnog suda iz 2000. godine. Ustav BiH sadržava odredbu: Decisions of the Constitutional Court shall be final and binding.101 Ova
odredba kao i odluka Ustavnog suda BiH znači da se u Bosni i Hercegovini
mora obezbijediti i politička zaštita načela ravnopravnosti konstitutivnih
naroda. U Ustavu BiH ova pravna obaveza ostvaruje se osnivanjem, organizovanjem i funkcioniranjem Doma naroda Parlamentarne skupštine
Bosne i Hercegovine.
Četvrto, ukidanjem Doma naroda u PSBiH, odnosno napuštanje
načela ravnopravnosti konstitutivnih naroda povlači za sobom političku
nestabilnost u Bosni i Hercegovini. Zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa evropskim zajednicama i njihovim državama
članicama Bosna i Hercegovina je preuzela pravnu obavezu za održavanje
stabilnih političkih prilika. Međunarodni i regionalni mir i stabilnost, razvoj dobrosusjedskih odnosa i poštivanje ljudskih i manjinskih prava od
suštinskog su značaja za proces stabilizacije i pridruživanja. Zaključenje
i provođenje ovog sporazuma zavisi od uslova procesa stabilizacije i
pridruživanja i zasniva se na pojedinačnim dostignućima Bosne i Hercegovine.102 Također, Bosna i Hercegovina opredijeljena je za nastavak
i jačanje saradnje i dobrosusjedskih odnosa s drugim zemljama u regiji.103 Kršenjem ove pravne obaveze odredba o međunarodnom političkom
i pravnom kontinuitetu države Bosne i Hercegovine bi postala nudum ius
(golo pravo).
Peto, Republika Hrvatska je postala članica NATO saveza, pa je
svaki loš politički i pravni položaj hrvatskog naroda u BiH prepreka da
Bosna i Hercegovina postane članica NATO-a.
Ukidanje Predsjedništva je protivno Ustavu BiH. Ovaj pravni akt
propisuje: The Republic of Bosnia and Herzegovina, the official name of
which shall hanceforth be „Bosnia and Herzegovina“, shall continue its
legal exsitence under international law as a state, with its internal structure modified as provided herein and with its present internationally recognized borders.104 Postavlja se pitanje kakve je pravne prirode ova pravna
101
Član VI stav 5. Ustava BiH: „Odluke suda će biti konačne i obavezujuće“.
102
Član 5. Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje zaključenog između evropskih
zajednica i njihovih država te Bosne i Hercegovine.
103
Član 6. Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje zaključenog između Evropskih
zajednica i njihovih država, te Bosne i Hercegovine.
104
Član I stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu: „Republika Bosna i Hercegovina, čiji
124
odredba. Iz glagola na engleskom jeziku shall (će) može se zaključiti da je
riječ o imperativnoj pravnoj normi. Istina, u nauci međunarodnog javnog
prava ne postoji tumačenje pozitivnih propisa o ovoj stvari, nego postoje samo tumačenja šta se smatra državom van pravne norme. Iako je to
tako, na osnovu tumačenja ove naučne oblasti moguće je utvrditi šta su
po međunarodnom javnom pravu uvjeti za postojanje države kao članice
međunarodne zajednice. Polazna osnova je Bečka konvencija o pravu
međunarodnih ugovora. Ovaj pravni akt sadrži odredbu o ugovorima koji
su ustavni akti međunarodnih organizacija i ugovori usvojeni u krilu neke
međunarodne organizacije. Ova konvencija primjenjuje se na svaki ugovor
koji je ustavni akt neke međunarodne organizacije, ne dirajući mjerodavna
pravila dotične organizacije.105
U međunarodnom javnom pravu Povelja je ustav Ujedinjenih
nacija. Ovaj pravni akt sadrži imperativne norme na osnovu kojih se može
saznati šta je sve potrebno za postojanje države po međunarodnom javnom
pravu. To je, prije svega, suverenost spomenuta u okviru načela suverene
jednakosti. Drugi uvjet je teritorijalni integritet. Svaka država članica treba
da se uzdrži od upotrebe sile ili prijetnje silom, a što je treći uvjet izražen
u postojanju oružanih snaga i organa uprave nadležnog za upravne poslove
odbrane zemlje.106 Naredni uvjet su svi pravni akti i norme o svim ljudskim
pravima i temeljnim slobodama, među kojima je i aktivno i pasivno biračko
pravo svih državljana.107 Potom su to sve odredbe o pravu državljanstva
kao pretpostavci korištenja biračkog prava.108
Sama ova Bečka konvencija predviđa da se stranka ne može pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdala neizvršavanje
ugovora.109 U slučaju države Bosne i Hercegovine, to unutrašnje pravo su
odredbe o amandmanskoj izmjeni Ustava BiH, a ugovor je Međunarodni
pakt o građanskim i političkim ljudskim pravima koji predviđa aktivno i pasivno biračko pravo,110 tako da se ono mora primijeniti i pri izboru članova
će zvanični naziv od sada biti ‘Bosna i Hercegovina’ će nastaviti sa svoje pravno postojanje
po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom kako je
ovdje određeno i sa postojećom međunarodno priznatim granicama.“
105
Član 5. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
106
Član 2. Povelje.
107
Degan, Vladimir Đuro, op. cit., str. 179.
108
To su haške konvencije zaključene prije osnivanja UN-a, Konvencije UN-a i
Vijeća Evrope.
109
Član 27. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
110
Član 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim ljudskim pravima.
125
Predsjedništva BiH. Pored toga, ova konvencija sadrži odredbu o teritorijalnoj primjeni ugovora. Ako drukčija namjera ne proističe iz ugovora
ili ako nije na drugi način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo
njezino područje.111 Dakle, pri zaključivanju Općeg okvirnog sporazuma
za mir u Bosni i Hercegovini i Aneksa IV sve ugovorne strane – Republika
Hrvatska, Republika Srbija sa statusom države sukcesora Savezne republike
Jugoslavije, Bosna i Hercegovina kao pravni sljednik Bosne i Hercegovine,
Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine – dogovorile su da ovi
sporazumi važe na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, a što se ostvaruje
preko Predsjedništva BiH. U tom smislu se u skladu sa Međunarodnim
paktom o građanskim i političkim ljudskim pravima mora ukinuti diskriminacija112 i omogućiti važenje mirovnog sporazuma za BiH u punom kapacitetu na cijeloj njenoj teritoriji. Ovakva ustavna promjena proizlazi iz
načela pacta sunt servanda. Svaki ugovor na snazi veže stranke i one ga
moraju izvršavati u dobroj vjeri.113 Prema tome, i Opći okvirni sporazum za
mir u Bosni i Hercegovini, Aneks IV, te opće i partikularno međunarodno
pravo UN, Vijeća Evrope itd. Dakle, pozivati se na odredbu o zabrani
derogiranja ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i nadređenu Evropsku
konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao pravni osnov
da se ukine Predsjedništvo BiH je pravno pogrešno i bez pravnog osnova.
Ukidanjem Predsjedništva BiH prekršila bi se navedena imperativna norma iz međunarodnog ugovora pod nazivom Ustav BiH iz Aneksa
IV na Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna
i Hercegovina bi po međunarodnom pravu prestala postojati. Takav ishod
sastoji se od više negativnih posljedica.
Prvo, ukidanjem Predsjedništva BiH nestaje organ koji je predstavljao Republiku Bosnu i Hercegovinu za dogovaranje Općeg okvirnog
sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime, Aneks IV je međunarodni
ugovor sa pravnom prirodom Ustava BiH, pa brisanje odredaba o biranju
ovog organa izvršne vlasti znači i promjenu pravne prirode Ustava BiH.
On bi i dalje ostao konfederalni Ustav samo sada drugačije pravne prirode.
Bosna i Hercegovina bi počela podsjećati na Švicarsku Konfederaciju, jer
bi ostalo samo Vijeće ministara kao jedini organ izvršne vlasti na nivou
institucija Bosne i Hercegovine. Tako bi se država Bosna i Hercegovina
pretvorila u konfederaciju, odnosno savez politički nezavisnih i suverenih
država.
111
112
113
126
Član 29. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
Član 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim ljudskim pravima.
Član 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora.
Drugo, Bosna i Hercegovina bi izgubila civilnog komandanta
oružanih snaga. Po Ustavu BiH Each member of the Presidency shall, by
virtue of the office, have civilian command authority over armed force.114
Tako bi se reforma odbrane Bosne i Hercegovine ostvarena usvajanjem
Zakona o odbrani BiH115 potpuno anulirala. Tome pogoduju i odredbe iz
ustava RS i FBiH.
Ustav FBiH sadrži odredbu o uredbi za primjenu oružane sile u
vanrednim okolnostima. Vlada Federacije je ovlašćena donositi uredbe sa
zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imat će snagu zakona i ne
može derogirati prava i slobode utvrđene ovim ustavom. Svaka uredba prestat će važiti najkasnije istekom tridesetog dana od njenog objavljivanja, s
tim da će prestati važiti odmah po ukidanju odlukom Parlamenta ili na kraju
desetog dana od njenog objavljivanja, ukoliko je Parlament Federacije u
zasjedanju kada je uredba objavljena. Uredba objavljena dok Federacija
upotrebljava oružane snage u skladu sa ovim ustavom ostat će na snazi do
petog dana sljedeće sjednice Parlamenta Federacije, kada prestaje važiti,
osim ako ne bude potvrđena ali ni u kom slučaju neće važiti duže od šest
mjeseci.
Po isteku roka važenje uredbe se ne može produžavati, uredba se ne
može ponovo donositi niti djelimično mijenjati bez odluke Parlamenta Federacije i njegove saglasnosti.116 Po toj odredbi vidi se da Federacija Bosne
i Hercegovine još uvijek ima svoje oružane snage.
I Ustav Republike Srpske određuje da predsjednik u skladu sa
Ustavom Republike Srpske i Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonom
obavlja poslove iz oblasti odbrane. Predsjednik Republike Srpske odobrava
ograničenu upotrebu jedinica Vojske Republike Srpske kako bi se pružila
pomoć civilnim vlastima u reagovanju na prirodne katastrofe i nesreće u
skladu sa Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine.117
Treće, pretvaranju Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine u države članice konfederalne Bosne i Hercegovine pogoduje i to
114
Član
V
stav
5.
pod
tačkom
a)
Ustava
BiH:
„Svaki
član
Predsjedništva
će,
po
svojoj
funkciji,
imati
civilnu
komandu nad oružanim snagama.“
115
„Sl. gl. BiH“, br. 88/05.
116
Član 9. Dio 4. o strukturi izvršne vlasti pod B) o izvršnoj vlasti Federacije 3.
Podjela izvršnih nadležnosti Ustava FBiH.
117
Član 80. Ustava Republike Srpske.
127
što svaki entitet ima predsjednika koji bi preuzeo funkcije šefa novonastalih država.
Prema Ustavu FBiH, predsjednik Federacije ima sljedeća ovlaštenja:
predstavlja i zastupa Federaciju i šef je federalne izvršne vlasti,118 uz suglasnost oba potpredsjednika Federacije imenuje Vladu Federacije nakon
konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju,119 imenuje
vladu i kandidate za sudije Ustavnog suda Federacije na prijedlog Visokog
i sudskog tužilačkog vijeća u skladu sa Ustavom FBiH, potpisuje odluke
Parlamenta Federacije nakon njihovog donošenja u skladu sa Ustavom
FBiH, potpisuje i ratificira međunarodne sporazume u ime Federacije, te
daje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima, osim za ratne
zločine, zločine protiv čovječnosti i genocida.120
Predsjednik Republike Srpske je nadležan da predstavlja Republiku; predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsjednika Vlade; predlaže
Narodnoj skupštini kandidate za predsjednika i sudije Ustavnog suda na
prijedlog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća; ukazom proglašava zakon
u roku od sedam dana od dana njegovog usvajanja u Narodnoj skupštini.
U tom roku predsjednik Republike može zahtijevati od Narodne skupštine
da ponovo odlučuje o zakonu, te je dužan proglasiti zakon koji je ponovo
usvojen u Narodnoj skupštini; daje pomilovanja; dodjeljuje odlikovanja i
priznanja utvrđena zakonom; te obavlja i druge poslove u skladu sa Ustavom.
Predsjednik Republike u skladu sa Ustavom Republike Srpske i
Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonom obavlja poslove iz oblasti sigurnosti i odnosa Republike s drugim državama i međunarodnim organizacijama; na prijedlog Vlade predsjednik Republike ukazom postavlja i
opoziva šefove predstavništava Republike Srpske u inozemstvu i predlaže
ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, te formira savjetodavna tijela i stručne službe za obavljanje
poslova iz svoje nadležnosti.121
U javnosti Federacije Bosne i Hercegovine predlaže se ukidanje
predsjednika i dva potpredsjednika FBiH. Ovakva ustavna promjena ne
bi ništa suštinski izmijenila, jer bi i dalje postojao predsjednik Republike
Srpske, koji bi ovom entitetu omogućio njegovo pretvaranje u politički nezavisnu državu.
118
119
120
121
128
Dio IV B 1. član 1. Ustava FBiH.
Dio IV B 1. član 1. Ustava FBiH.
Dio IV B 3. član 7. pod tačkom a) Ustava FBiH.
Član 80. Ustava Republike Srpske.
Četvrto, ukidanjem Predsjedništva BiH nestala bi svaka politička
i pravna mogućnost koordinacije između entiteta. Naime, The presidency
may decide to faciliate inter-Entity, coordination on matters not within the
responsabilites of Bosnia and Herzegovina as provided in this Constitution, unless an Entity objects in any particular case.122
Peto, Vijeće ministara BiH je izvršni organ koji se sastavlja, a ne
bira, pa po uzoru na Kraljevinu Belgiju entiteti bi se počeli tumačiti kao
regije. O takvim političko-teritorijalnim jedinicama postoje i odredbe u
Ustavu Švicarske Konfederacije iz 1999. godine, pa bi se u takvoj Bosni i
Hercegovini u kombinaciji sa Kraljevinom Belgijom, Republika Srpska i
Federacija Bosne i Hercegovine počele shvatati kao politički nezavisne i suverene države u konfederalnoj Bosni i Hercegovini. Važeći Ustav Švicarske
konfederacije sadrži odredbu da Savezni savjet određuje ciljeve i sredstva
njene regionalne politike. On planira i koordinira državne djelatnosti. Pravovremeno i sveobuhvatno informira javnost o svojoj djelatnosti, ukoliko
to nije u suprotnosti sa važnim javnim ili privatnim interesima.123 Pri tome
se mora imati na umu da su javnopravna ovlaštenja Vijeća ministara BiH
mnogo uža nego u današnjoj Švicarskoj Konfederaciji, što bi dalo osnov za
konstataciju da je Bosna i Hercegovina labava konfederacija. Takva država
sa slabim centralnim organima vlasti u Ustavu BiH je dovoljan pravni osnov da postane savez politički nezavisnih država u konfederalnoj Bosni i
Hercegovini koja bi se mogla raspasti u skladu sa načelom uti possidetis iz
međunarodnog javnog prava i trajno ostati samo geografski pojam. Zbog
svega toga bi ovaj državni organ postao jedini nosilac konfederalne pravne
prirode Ustava BiH.
Šesto, Vijeće ministara bi moralo preuzeti nadležnosti od
Predsjedništava BiH u pogledu međunarodnog političkog i pravnog kontinuiteta države Bosne i Hercegovine. To je odredba da Predsjedništvo representing Bosnia and Herzegovina in international and European organizations and institutions and seeking membership in such organizations and
institutions of which Bosnia and Herzegovina is not a member.124
122
Član III stav 4. Ustava BiH: „Predsjedništvo može odlučiti da olakša
međuentitetsku koordinaciju u stvarima izvan odgovornosti Bosne i Hercegovine, kao
što je predviđeno u ovom Ustavu, osim ako se entitet suprotstavi u bilo kojem posebnom
slučaju.“
123
Član 180. Ustava Švicarske Konfederacije.
124
Član V stav 3 pod tačkom c) pod tačkom Ustava
BiH:
„Predstavljanje
Bosne
i
Hercegovine
u
međunarodnim
i
evropskim
organizacijama
i
institucijama
i
traženjem
129
U slučaju ove odredbe, sigurno barem jedan, a u slučaju da
predsjedavajući Vijeća ministara ili ministar vanjskih poslova BiH bude
pripadnik nacionalnih manjina, onda dva konstitutivna naroda ne bi imali
svog političkog predstavnika u međunarodnim odnosima Bosne i Hercegovine sa međunarodnim organizacijama, kao što su Ujedinjene nacije, Vijeće Evrope, Evropska unija ili na multilateralnim ili bilateralnim
međunarodnim konferencijama.
Sedmo, Ministarstvo vanjskih poslova bi po prirodi poslova počelo
samostalno odlučivati o appointing ambassadors and other international representatives of Bosnia and Herzegovina no more than two-thirds of
whom may be selected from the territory of the Federation. Ovu negativnu
posljedicu bilo bi moguće izbjeći samo ako bi u ovom organu uprave postajala i dva zamjenika ministra koji bi ravnopravno sa ministrom zajedno
odlučivali o primjenjivanju citirane odredbe. Takvom izmjenom nestala bi
hijerarhija u ovom ministarstvu, a što nije osobina nijednog organa uprave
i značilo bi da se Bosni i Hercegovini oduzme još jedan atribut državnosti.
Osmo, svi međunarodni sporazumi o ljudskim pravima iz Aneksa I
na Ustav BiH će ostati pravno obavezni samo za institucije Bosne i Hercegovine, jer bi entiteti postali punopravni subjekti međunarodnih odnosa.125
Međunarodni sporazumi zaključeni nakon izbora održanih u septembru
1996. godine bi ostali pravno obavezni samo za institucije Bosne i Hercegovine.
članstva
u
takvim
organizacijama
i
institucijama
u
kojim Bosna i Hercegovina nije član“.
125
To su sljedeći sporazumi: Konvencija za sprečavanje i kažnjavanje zločina
genocida iz 1948. godine, Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata iz 1948. godine
i Ženevski protokoli I-II iz 1977. godine, Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine
i Protokol iz 1966. godine, Konvencija o nacionalnosti udatih žena iz 1957. godine, Konvencija o smanjenju broja osoba bez državljanstva iz 1961. godine, Međunarodna konvencija o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije iz 1965. godine, Međunarodni pakt
o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i Fakultativni protokol iz 1966. i 1989.
godine, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1968. godine, Međunarodna konvencija o eliminaciji svih
vrsta diskriminacije žena iz 1979.
godine, Konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg
tretmana ili kažnjavanja iz 1984. godine, Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1987. godine, Konvencija o pravima
djeteta iz 1989. godine, Konvencija o pravima radnika na privremenom radu u inozemstvu
i članova njihovih porodica iz 1920. godine, Evropska povelja za regionalne jezike i jezike
manjina iz 1992. godine i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. 130
Deveto, na prvim općim izborima bi se u skladu sa pravom naroda
na samoodređenje i ravnopravnost, te suverene jednakosti iz Deklaracije o
načelima i potpuno završio proces pretvaranja Bosne i Hercegovine u konfederaciju. Ovakva izmjena Ustava BiH, odnosno njegove prirode, može
biti osnov da se Bosna i Hercegovina u skladu sa načelom uti possidetis
potpuno raspadne na manje države, Republiku Srpsku i Federaciju BiH,
odnosno kantone.
Deseto, nijedan konstitutivni narod ne bi više mogao uživati zaštitu
svog vitalnog interesa u oblasti vanjske politike, jer u Ustavu BiH nema nijedne odredbe šta je to vitalni interes konstitutivnog naroda u institucijama
BiH. Ustav BiH sadrži odredbu: A dissending Member of the Presidency
may declare a Presidency Decision to be destructive of a vital interest of
the Entity from the territory from which he was elected provided that he
does so within three days of its adoption. Such a Decision shall be reffered immediately to the National Assembly of the Republika Srpska, if the
Declaration was made by the Member from that territory; to the Bosniac
Delegates of the House of Peoples of the Federation, if the Declaration was
made by the Bosniac Member; or the Croat Delegates of that body, if the
declaration was made by the Croat Member. If the declaration is confirmed
by a two-thirds vote of persons within ten days of the refferal, the challenged Presidency Decision shall not take effect.126
Jedanaesto, na osnovu odredbe The Constitutional Court shall uphold this Constitution127 Ustavni sud bi počeo pružati sudsku zaštitu konfederalnom Ustavu BiH.
Dvanaesto, svi zakoni u BiH bi se prešutno pretvorili u pravne
akte konfederalne pravne prirode, koje ipak ne bi trebalo ratificirati kao u
klasičnim konfederacijama sa jednim domom u zakonodavnoj vlasti.
Trinaesto, odredba It shall remain a Member State of the United
Nations and may as Bosnia and Herzegovina maintain or apply for mem126
Član V stav 3. pod tačkom d) Ustava BiH: „Član Predsjedništva koji je protiv
može proglasiti predsjedničku odluku destruktivnom po vitalni interes entiteta iz koga je
izabran pod uvjetom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka
će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu objavu dao član
sa te teritorije bošnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu objavu
dao bošnjački član ili hrvatskim članovima tog tijela, ukoliko je tu objavu dao hrvatski
član. Ukoliko se ta objava potvrdi dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po
upućivanju, osporena odluka Predsjedništva neće stupati na snagu.“
127
Član VI stav 3. Ustava BiH: „Ustavni sud će štiti ovaj Ustav“.
131
bership in organisations within the United Nations system or other international organisations128 bi de lege ferenda dobila konfederalnu pravnu
prirodu. Takav put otvara mogućnost da Republika Srpska i Federacija
Bosne i Hercegovine postanu punopravni subjekti međunarodnih odnosa
istovremeno sa institucijama Bosne i Hercegovine. Tako bi se međunarodni
politički i pravni subjektivitet države Bosne i Hercegovine ostvarivao preko
institucija Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Federacije Bosne i
Hercegovine.
128
Član 1. stav 1. Ustava BiH o kontinuitetu: „Ostat će država članica Ujedinjenih
nacija i kao Bosna i Hercegovina može zadržati ili prijaviti se za članstvo u organizacijama
u sistemu Ujedinjenih nacija i drugih međunarodnih organizacija.“
132
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
133
134
Mirko Pejanović
UDK 342.3 (497.6)
USTAVNO-ZAKONSKA ULOGA LOKALNIH VLASTI U EKONOMSKOM I INFRASTRUKTURNOM RAZVOJU OPŠTINA I
GRADOVA U BOSNI I HERCEGOVINI1
THE LEGAL AND CONSTITUTIONAL ROLE OF LOCAL AUTHORITIES IN THE MUNICIPALITIES AND CITIES’ ECONOMIC AND INFRASTRUCTURAL DEVELOPMENT IN BOSNIA AND
HERZEGOVINA2
Sažetak
Osnovni cilj rada je da prezentira ustavno-zakonsku ulogu lokalnih vlasti u ekonomskom i infrastrukturnom razvoju opština i gradova u Bosni i Hercegovini te
da predstavi dva modela. Osnovna hipoteza koja se dokazuje u ovom radu glasi:
lokalne vlasti, na osnovu zakonske nadležnosti, mogu dati bitan doprinos lokalnom ekonomskom i infrastrukturnom razvoju. U postupku dokazivanja koristi se
metoda slučajeva, i to dva slučaja. Prvi je slučaj opštine Gračanica u Federaciji
Bosne i Hercegovine, a drugi slučaj je grad Bijeljina u Republici Srpskoj. Vremenski okvir istraživanja je postdejtonski period, sa posebnim fokusom na period 2008–2012. godine. Prostorni okvir istraživanja je Bosna i Hercegovina. U
postupku dokazivanja koriste se i druge relevantne metode. Rad je sistematiziran
u šest podnaslova, i to: uvodni pristup teorijskom određenju lokalne zajednice i
lokalne samouprave; političko-pravni koncept lokalne samouprave u odredbama
Evropske povelje o lokalnoj samoupravi; zakonski i statutarni koncept nadležnosti
opštine i grada u oblasti lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja; glavni
aspekti uloge jedinice lokalne samouprave u lokalnom ekonomskom i infrastrukturnom razvoju; model lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja lokalne
1
U skraćenom obliku rad je prezentiran u formi referata na međunarodnoj konferenciji „Lokalni ekonomski i infrastrukturni razvoj zemalja jugoistočne Evrope“, održanoj
u ANUBiH-u 20. i 21. septembra 2013. godine. Rad je objavljen na engleskom jeziku u
zborniku: Pejanović, Mirko, Jasmina Osmanković, ur. (2013), Local economic and infrastructure Develepment od see in the Context of EU Accession, ANUBiH, Sarajevo.
2
U skraćenom obliku rad je prezentiran u formi referata na međunarodnoj konferenciji: „Lokalni ekonomski i infrastrukturni razvoj zemalja jugoistočne Evrope“, održanoj
u ANU BiH 20. i 21. septembra 2013. godine. Rad je objavljen na engleskom jeziku u
zborniku: ur. Mirko Pejanović i Jasmina Osmanković: „Local economic and infrastructure
Develepment od see in the Context of EU Accession“, ANU BiH, Sarajevo 2013.
135
zajednice: studija slučaja opština Gračanica; model razvoja lokalne komunalne
infrastrukture u lokalnoj zajednici: studija slučaja grad Bijeljina, te zaključak.
Ključne riječi: ustavno-zakonska uloga, lokalne vlasti, ekonomski i infrastrukturni razvoj, Evropska povelja o lokalnoj samoupravi
Summary
The primary goal of this paper is presenting the legal and constitutional role of
local authorities in the municipalities and cities’ economic and infrastructural
development in Bosnia and Herzegovina, followed by two models. The basic hypothesis to be proven in this paper is the following: under the legal competencies, the local authorities may significantly contribute to the local economic and
infrastructural development. For proving, the case method is used in addition to
other relevant methods, more specifically two cases: one being the Gračanica
Municipality in the FB&H, the other city of Bijeljina in Republic of Srpska. The
timeframe for research is post-Dayton Bosnia and Herzegovina. The paper is divided in six subsections under the following titles: introductory approach to the
conceptual determination of local community and local self-governing; the legal
and constitutional concept of local self-governing in the provisions of European
charter on local self-governing; legal and statutory concept of municipalities and
cities’ jurisdiction in the area of local economic and infrastructural development;
main aspects of units’ role in local economic and infrastructural development;
a model of local community’s local economic and infrastructural development:
Gračanica Municipality case study; model of local communal infrastructure development: city of Bijeljina case study and conclusion.
Keywords: legal and constitutional role, local authorities, economic and infrastructural development, European charter on local self-governing
1. Uvodni pristup teorijskom određenju lokalne zajednice i
lokalne samouprave
Svoje potrebe za život i rad čovjek kao individua zadovoljava u
svojoj lokalnoj zajednici. Kao primarne potrebe u življenju ljudi u lokalnoj zajednici javljaju se: stanovanje i uređenje naselja; rad i privređivanje
za ekonomsku egzistenciju; lokalni saobraćaj; snabdijevanje vodom i energentima; odvođenje otpadnih voda; komunalne djelatnosti; komunalna
infrastruktura; uslužne djelatnosti; odgoj i obrazovanje djece; zdravstvena
zaštita; socijalna zaštita; kultura i fizička kultura; informisanje i sigurnost;
zaštita ljudskih prava te zaštita čovjekove okoline.
136
U sociološkoj znanosti lokalna zajednica je određena kao
društvena grupa nastanjena na određenom prostoru, čije članove povezuje prostorna blizina i njome uslovljene zajedničke potrebe i aktivnosti.
Među više teorijskih stajališta o lokalnoj zajednici, čini se važnim
potcrtati stajalište akademika Eugena Pusića da je lokalna zajednica
određeni društveni sistem sa svojim elementima u interakciji: sa prostorom, ljudima u prostoru, potrebama ljudi, zajedničkim aktivnostima u
zadovoljavanju potreba i svijest o pripadanju lokalnoj zajednici (Pusić,
1963: 21–23).
Zajedničke potrebe ljudi u jednom naselju odnosno lokalnoj zajednici uslovljene su prostornom blizinom u življenju ljudi u tom naselju. Same potrebe mogu se zadovoljiti zajedničkim aktivnostima. Prema
stajalištu američkog sociologa T. Parsonsa, lokalna zajednica je onaj aspekt
strukture društvenih sistema koji se odnosi na teritorijalni smještaj ljudi i
njihovih sistema. U tom kontekstu četiri momenta integrišu ljude na lokalnom području u društveni sistem: stanovanje, radno mjesto, jurisdikcija i
komunikacije (Pejanović, 2005: 187).
Kako bi se zadovoljile zajedničke potrebe ljudi, u lokalnoj zajednici se obrazuju institucije unutra kojih se organizuju društvene aktivnosti. Jedna od institucija koja se, u istorijskom razvitku društva,
uspostavila i afirmisala kao demokratska institucija građana u lokalnoj zajednici jeste lokalna samouprava (Pejanović, 2005: 188).
Jedna lokalna zajednica stiče status lokalne samouprave (teritorijalne samoupravne zajednice) kada se u jednom ili više povezanih naselja
obrazuje političko-pravna i sistemska institucija. Ta lokalna samouprava
kao političko-pravna institucija konstituiše se u obliku opštine kao osnovne
jedinice lokalne samouprave.
Osnovni subjekti lokalne samouprave su ljudi koji žive u lokalnim
zajednicama i njihovi zajednički interesi koji nastaju življenjem na istom
prostoru. Ti interesi se ostvaruju u institucionalnoj strukturi označenoj kao
lokalna vlast. Vršenje lokalne vlasti javlja se kao bit lokalne samouprave.
Dvije su komponente u vršenju lokalne vlasti: jedna je posredstvom izabranih organa od samih građana; organi koje građani biraju neposredno
su: opštinsko vijeće, opštinska skupština i opštinski načelnik; druga je
vršenje vlasti neposrednim učešćem (participacijom) građana. Kao oblici neposrednog učešća građana u vršenju javnih poslova najučestalije
se primjenjuju: građanska inicijativa, mjesni zbor građana i referendum
137
građana. Na ovoj osnovi lokalna samouprava se u politološkoj teoriji
određuje kao političko pravo građana da neposredno i putem svojih slobodno izabranih organa učestvuju u upravljanju određenim
javnim poslovima, posebno onim koji se tiču zajedničkih interesa
stanovništva u jedinicama lokalne samouprave (Pejanović, 2005: 188).
Prema profesoru Jovanu Đorđeviću, lokalnu samoupravu karakterišu sljedeći elementi: da lokalno stanovništvo ima pravo birati svoja predstavnička tijela i da ta tijela imaju određena prava
odlučivanja; da izabrana tijela imaju svoju stvarnu i mjesnu nadležnost
i da na svom području obavljaju određeni krug poslova kao vlast; da
nadležnost lokalnih organa, prema sadržaju i ovlaštenjima za njihovo izvršenje, predstavljaju takva pitanja kojima se faktički i formalno
može uticati na život i razvoj lokalne zajednice (Đorđević, 1965: 621).
Lokalna samouprava kao političko pravo građana u evropskoj demokratskoj tradiciji devetnaestog i dvadesetog stoljeća zagarantovano je ustavom i zakonom zemlje. Ovo pravo građana utemeljeno je i u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi. U članu 2.
Povelje je definisano da će princip lokalne samouprave biti utvrđen
zakonodavstvom zemlje potpisnice, gdje je to moguće – ustavom.3
Sve evropske države, članice Vijeća Evrope, na temelju odredbi
Evropske povelje o lokalnoj samoupravi imaju zagarantovanu lokalnu
samoupravu u svom zakonodavstvu. Bosna i Hercegovina je ratifikovala
Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi 12. 07. 2002. godine. Odredbe
o lokalnoj samoupravi nisu našle svoje mjesto u dejtonskom Ustavu u
BiH. One su sadržane u entitetskim ustavima, Federacije BiH i Republike Srpske. Zakonima o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine definisana je pozicija, nadležnost i organizacija
lokalne samouprave.4 Prema tome, položaj lokalne samouprave stiče se
aktom države. Taj položaj karakteriše autonomna pozicija u upravljanju
javnim lokalnim poslovima i to tako da lokalne vlasti imaju puno diskreciono pravo provoditi svoje inicijative u vezi sa svim pitanjima koja nisu
isključena iz njihove nadležnosti, niti stavljena u nadležnost neke druge
vlasti.5
3
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, I dio, član 2. (2003), Savez općina i
gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
4
Zakon o lokalnoj samoupravi Republike Srpske donesen je 2004. godine, a Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine je donesen 2006.
godine.
5
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 15.
138
2. Političko-pravni koncept lokalne samouprave u odredbama
Evropske povelje o lokalnoj samoupravi
Teorijske koncepcije i dostignuća primjene ideje lokalne samouprave
u zemljama članicama Vijeća Evrope dobili su svoje utemeljenje u Evropskoj
povelji o lokalnoj samoupravi. Povelja je usvojena 1985. godine kao prvi
multilaterarni pravni instrument za definisanje i zaštitu načela lokalne samouprave. Povelja je strukturirana tako da sadrži preambulu i tri zasebna dijela u
kojima se definišu principi lokalne samouprave, zatim preuzimanje obaveza
od zemalja članica Vijeća Evrope nakon potpisivanja i ratifikovanja Povelje.
U preambuli Povelje definisana su stanovišta u odnosu na ulogu
lokalne samouprave u izgradnji Evrope na načelima demokratije i decentralizacije.6
U odnosu na povijesne mogućnosti razvoja lokalne samouprave
u evropskim zemljama u preambuli Povelje se posebno naglašavaju ova
stanovišta:
prvo stanovište ističe da su lokalni organi vlasti „jedan od glavnih temelja
svakog demokratskog sistema“.7
Drugo stanovište potcrtava da je „pravo građana da učestvuju
u upravljanju javnim poslovima jedan od demokratskih principa koji su
zajednički svim državama članicama Vijeća Evrope“.8
Treće stanovište zagovara da ostvarivanje prava građana na upravljanje javnim poslovima u lokalnoj zajednici jeste „moguće najneposrednije
na lokalnom nivou“.9
Četvrto stanovište definiše da je „postojanje lokalnih organa vlasti
koje su stvarno odgovorne omogućava upravu koja je efikasna i bliska
građanima“.10
6
Osamdesetih godina XX stoljeća sve zemlje razvijene demokratije u Evropi
provele su reforme lokalne i regionalne samouprave i osnažile institucionalne kapacitete
lokalne samouprave i uprave.
7
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 3.
8
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 3.
9
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 3.
10
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 3.
139
Oblikovanje principa, zapravo opštih načela za razvoj lokalne samouprave, u evropskim zemljama utemeljeno je u Povelji o teorijskim koncepcijama i sintezom iskustva funkcionisanja lokalnih vlasti.
Jedan od polaznih principa odnosi se na pravo i osposobljenost lokalnih organa vlasti da u granicama zakona „reguliraju i rukovode znatnim
dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva“.11 Ustavni, zakonski i statutarni okvir za nadležnosti
lokalnih vlasti omogućuju da se, na temelju autonomije jedinice lokalne
samouprave, samostalno regulišu javni poslovi od interesa za lokalno
stanovništvo. Uz to, samostalno se rukovodi u upravljanju javnim poslovima od lokalnog značaja. Svi ti poslovi su u sferi interesa građana i
njihovo vršenje pretpostavlja odgovornost institucija lokalne samouprave:
opštinskog vijeća, opštinskog načelnika i opštinske uprave. I članove
opštinskog vijeća i opštinskog načelnika građani biraju neposredno na slobodnim izborima i tako iskazuju svoju volju za izbor onih kandidata koji
posjeduju etičku sposobnost odgovornog vršenja lokalne vlasti.
U pogledu djelokruga lokalne samouprave, odnosno njenog radnog
polja, osnovna prava se utvrđuju ustavom te zakonom zemlje i statutom
jedinice lokalne samouprave – opštine. U vezi s tim se u Povelji situira
princip diskrecijskog prava lokalnih vlasti da „provode svoje inicijative
u vezi sa svim stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti, niti
stavljene u nadležnost neke druge vlasti“.12 Pravo lokalnih vlasti da poduzimaju inicijative za rješavanje razvojnih pitanja od interesa za stanovništvo
lokalne zajednice ima najširu osnovu. To su interesi stanovništva lokalne
zajednice. Sve što nije isključeno iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave i što nije stavljeno u nadležnost neke druge vlasti čini radno polje
institucija lokalne samouprave, prevashodno opštinskog vijeća (skupštine)
koje ima moć za pokretanje razvojnih projekata od lokalnog značaja.
Odredbe Evropske povelje o lokalnoj samoupravi sadrže osnove za
primjenu principa supsidijarnosti. Ovaj princip ima posebnu važnost za
pozicioniranje uloge lokalne samouprave i njenih institucija.
Princip supsidijarnosti definiše se u Povelji tako što će se javni poslovi „po pravilu vršiti prije svega od strane vlasti koje su najbliže
11
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
12
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
140
građanima“.13 Na ovaj način se u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi
primat u vršenju javnih poslova daje lokalnim vlastima, odnosno jedinicama lokalne samouprave: opštinama i gradovima. I kada je riječ o prenošenju
odgovornosti na neku drugu vlast, u Povelji se precizira obaveza vođenja
računa o obimu i prirodi posla i zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti.
Istovremeno se u odredbama Povelje definiše princip da će prava povjerena
lokalnim vlastima „po pravilu biti potpuna i isključiva“14. Ova prava ne
smiju biti ograničena od neke druge vlasti, bilo centralne bilo regionalne.
To je moguće samo u slučajevima predviđenim zakonom. U prilikama kada
dođe do prenošenja ovlasti sa centralnih i regionalnih na lokalne vlasti, lokalne vlasti imaju pravo njihovu provedbu prilagoditi lokalnim uslovima,
kao i pravo da budu konsultovane o tome.
Jednu od važnih poluga u vršenju lokalnih vlasti čini lokalna uprava. Lokalnim vlastima se u odredbama Evropske povelje o lokalnoj samoupravi daje opcija da mogu „odrediti svoju internu upravnu strukturu u cilju
njenog prilagođavanja lokalnim potrebama i efikasnog rukovođenja“.15 Lokalna uprava čini važan ljudski i institucionalni resurs za pružanje usluga
građanima i oblikovanje razvojnih projekata u oblastima iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave.
Jedan od veoma bitnih segmenata u razvoju lokalne samouprave
odnosi se na autonomiju u oblasti finansiranja lokalnih organa vlasti. U
skladu sa ekonomskom politikom zemlje, lokalni organi vlasti imaju „pravo na odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kojima će raspolagati
slobodno, u okviru svojih ovlasti“.16 Izvori finansiranja lokalnih organa
vlasti primjereni su njihovim dužnostima i ovlaštenjima, a koje su definisane ustavom i zakonom zemlje.
U odredbama Povelje zagovara se potreba zaštite finansijski
siromašnijih lokalnih zajednica, zapravo manje razvijenih u odnosu na
prosjek razvijenosti jedinica lokalne samouprave. U tom kontekstu nalaže se
uspostava odgovarajućih „postupaka ili mjera finansijskog izjednačavanja,
13
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
14
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
15
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 4.
16
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 6.
141
s ciljem ispravljanja posljedica nejednake raspodjele izvora finansiranja“.17
Lokalni organi se konsultuju u pogledu načina na koji će biti dodijeljeni
preraspodijeljeni izvori finansiranja od viših nivoa vlasti. Pri tome se u
odredbama Povelje definiše da sredstva koja se prenose lokalnim organima
vlasti „neće imati karakter namjenskih sredstava. Dodjelom tih sredstava
ne može se ugroziti diskrecijsko pravo lokalnih organa vlasti da vode politiku u okviru svojih ovlasti.“18
Najšire potrebe za finansijsko ulaganje u opštinama i gradovima odnose se na kapitalne investicije u izgradnju i održavanje komunalne infrastrukture: vodosnabdijevanje i odvođenje te prerada otpadnih voda, zatim
prikupljanje i odlaganje čvrstog otpada, uređenje građevinskog zemljišta i
izgradnja lokalnih putova. Osnovni izvori sredstava za ova ulaganja nalaze
se u budžetskim sredstvima jedinica lokalne samouprave. Ta sredstva su
nedovoljna i u razvijenim lokalnim zajednicama. Utoliko više je izražena
potreba iznalaženja sredstava za kapitalne investicije putem uzimanja
kredita. Imajući ovu potrebu u vidu, u Povelji se definiše odredba po kojoj
je „lokalnim organima vlasti prijeko potrebno omogućiti pristup nacionalnom tržištu kapitala“.19
Ovaj moment koji se odnosi na mogućnost pristupa lokalnih zajednica nacionalnom tržištu kapitala javlja se kao jedan od veoma bitnih
u području osiguranja sredstava za kapitalne investicije u izgradnji komunalne infrastrukture. Zaduživanje opština i gradova je ograničeno mnogim
preprekama: nedostatak vlastitog učešća, otežana procedura dobijanja saglasnosti parlamenata na višim nivoima vlasti, teškoće u otplati kredita i
slično. I pored svega, valja imati u vidu da je pristup lokalnih zajednica
nacionalnom tržištu kapitala institucionalno i funkcionalno neriješen i
da je jedan otežavajućih faktora u polju izgradnje komunalne infrastrukture u svim zemljama postsocijalističke tranzicije. U tom kontekstu bitno je potcrtati činjenicu da bez izgradnje komunalne infrastrukture i
uređenja građevinskog zemljišta nije moguće koristiti prostor kao osnovni
resurs u razvoju lokalne zajednice.
17
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 6.
18
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 6.
19
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo, str. 6.
142
3. Zakonski i statutarni koncept nadležnosti opštine i grada u
oblasti lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja
Prema Zakonu o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne
i Hercegovine,20 samoupravni djelokrug jedinice lokalne samouprave utemeljen je na konceptu punih nadležnosti. Osnovno polazište je sadržano
u tome da jedinica lokalne samouprave (opština) i grad imaju pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene
nadležnosti niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti. Za jedinicu lokalne samouprave (opštinu) u Federaciji Bosne i Hercegovine je Zakonom
o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH utvrđeno 30 pitanja u
kojima ima samoupravni djelokrug i samostalnost u odlučivanju.21 Ta pitanja se javljaju u važnim područjima socijalnog, ekonomskog i kulturnog
razvoja lokalne zajednice. U području lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja opština i grad kao jedinica lokalne samouprave donose akte
u kojima se oblikuje politika razvoja lokalne zajednice. Među tim aktima
su: budžet opštine, srednjoročni i godišnji planovi razvoja jedinice lokalne
samouprave s ciljem stvaranja uslova za privredni razvoj i zapošljavanje.
U pogledu politike uređenja prostora i zaštite čovjekove okoline, opština
i grad donose prostorne, urbanističke i provedbene planove. Definisanje
namjene i planska upotreba prostora u punoj je nadležnosti opštine i grada.
Jedan od važnih planova u pogledu upotrebe prostora, kao resursa, jeste
plan uređenja i korištenja građevinskog zemljišta. Tek nakon pripreme
građevinskog zemljišta moguća je realizacija stambene izgradnje i izgradnje objekata za industriju i privredno poduzetništvo.
Područje razvoja lokalne infrastrukture odnosno komunalne infrastrukture primarno pripada nadležnosti jedinice lokalne samouprave.
U tom pogledu Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH
ima odredbe koje jedinici lokalne samouprave daje u nadležnost da upravlja, finansira i unapređuje djelatnost lokalne komunalne infrastrukture.
Pri tome je posebno važna uloga jedinice lokalne samouprave u izgradnji
i održavanju objekata lokalne komunalne infrastrukture. U ovom kontekstu predviđeno je da jedinica lokalne samouprave ima nadležnosti za vodosnabdijevanje, odvođenje i preradu otpadnih voda, prikupljanje i odlaganje čvrstog otpada, održavanje javne čistoće, izgradnju lokalnih cesta,
organizaciju lokalnog i javnog prevoza.22
20
„Službene novine Federacije BiH“, br. 49/06.
21
Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, član 8, „Službene
novine Federacije BiH“, broj 49/06.
22
Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, član 8, „Službene
143
Zakonom o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj23 opština je
definisana kao osnovna teritorijalna jedinica lokalne samouprave. Njene
nadležnosti su široko postavljene na principu da je opština samostalna u
bavljenju svim pitanjima od lokalnog interesa koja nisu isključena iz njene
nadležnosti, niti dodijeljena nekom drugom nivou vlasti.24 U polju ekonomsko-socijalnog razvoja lokalne zajednice opština samostalno donosi
planove ekonomskog razvoja, zatim prostorne, urbanističke i provedbene
planove.
Nadležnosti u obavljanju komunalnih djelatnosti imaju široku zakonsku osnovu. Zakonom se utemeljuje da opština u obavljanju komunalnih djelatnosti brine o snabdijevanju vodom, gasom, toplotnom energijom. Nadalje, brine o javnom prevozu putnika, prečišćavanju i odvodnji
otpadnih voda, održavanju grobalja, održavanju ulica, parkova i zelenih
površina.25
Vidljivo je da je istovjetan koncept zakonske nadležnosti opštine
u polju lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja i u Republici
Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine. U statutima opština i gradova je na temelju zakonskih odredbi uređena nadležnost u oblikovanju i
provođenju politike lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja. Tako
npr. u opštini Bihać i gradu Banja Luka statuti ovih jedinica lokalne samouprave imaju veoma širok obuhvat nadležnosti o pitanjima brige o lokalnom
ekonomskom i infrastrukturnom razvoju. Statut opštine Bihać predviđa
sljedeće nadležnosti ove jedinice lokalne samouprave: vodosnabdijevanje,
odvođenje i prerada otpadnih voda, prikupljanje i odlaganje čvrstog otpada,
održavanje javne čistoće, održavanje lokalnih grobalja, izgradnja lokalnih
puteva i mostova, ulična rasvjeta, uređenje parkova.26
Statut Grada Banja Luka uređuje nadležnosti u oblasti održavanja
i razvoja lokalne komunalne infrastrukture. Osim što uređuje i osigurava
izgradnju, održavanje i korištenje javnih objekata komunalne infrastrukture, grad Banja Luka ima statutarne nadležnosti da osigurava proizvodnju
i isporuku vode, isporuku toplotne energije, prečišćavanje i odvod otpadnih
novine Federacije BiH“, broj 49/06.
23
Zakon o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik RS“, broj
101/04.
24
Zakon o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik RS“, broj
101/04, član 11.
25
Zakon o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik RS“, broj
101/04, član 12.
26
Statut Opštine Bihać, član 16, „Službene novine općine Bihać“, br. 2/01 i 6/05.
144
voda, održavanje javne higijene, javni prevoz putnika, održavanje ulica,
saobraćajnica, parkova, grobalja, odvođenje atmosferskih voda, čišćenje
javnih površina.27
Iniciranje, oblikovanje i provođenje politike lokalnog ekonomskog i
infrastrukturnog razvoja odvija se unutar vršenja zakonske i statutarne uloge
opštinskog vijeća i opštinskog načelnika. Opštinsko vijeće/skupštinu čine
neposredno izabrani vijećnici odnosno odbornici u opštinskim skupštinama.
Oni izražavaju volju i interese građana u svim aspektima socijalno-ekonomskog i infrastrukturnog razvoja jedinice lokalne samouprave. Ti interesi se najučestalije iskazuju u aktivnostima građana u njihovim mjesnim
zajednicama. Opštinsko vijeće, na temelju prijedloga opštinskog načelnika,
politiku razvoja opštine oblikuje u srednjoročnim planovima ekonomskog razvoja, zatim u prostornim i urbanističkim planovima i najzad u planovima kapitalnih ulaganja u izgradnji lokalne komunalne infrastrukture.
Za potrebe stručne pripreme planova razvoja, opštine i gradovi obrazuju
svoje zavode. Uloga opštinskog načelnika u oblasti lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja javlja se u dva aspekta: jedan je predlaganje
politike i razvojnih projekata, a drugi je provođenje politike razvoja koju
usvoji opštinsko vijeće. Priprema i realizacija razvojnih projekata javlja se u moći, odgovornosti i menadžerskim sposobnostima opštinskog
načelnika. Njegova politička moć se javlja kao najveća moć u vršenju
izvršne vlasti iz nadležnosti opštine. Istovremeno, njegova odgovornost za politiku razvoja jedinice lokalne samouprave ima osnovu u
sveopštoj izbornoj volji građana. I ne samo u tome: opštinski načelnik
ima dvije poluge vlasti: predlaganje politike razvoja lokalne zajednice
i provođenje politike kada je utvrdi opštinsko vijeće/skupština. Odnos
prema interesima građana čini instituciju opštinskog načelnika društveno
odgovornom za dinamiku razvoja lokalne zajednice. Primjeri uspješnih
praski socijalnog, ekonomskog i infrastrukturnog razvoja opština u Bosni i Hercegovini potvrđuju hipotezu da je takav razvoj bitno uslovljen
odgovornošću i menadžerskim sposobnostima opštinskog načelnika.
Prema relevantnim pokazateljima lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja tokom više decenija, izdvajaju se opštine: Gračanica,
Široki Brijeg, Tešanj, Ljubuški, Tuzla, Bijeljina, Centar Sarajevo, Srebrenik, Zenica, Čitluk, Laktaši, Doboj, Živinice, Bosanska Gradiška, Stari
Grad Sarajevo, Prijedor, Konjic, Vitez, Bihać, Goražde, Ilidža, Novi Grad
Sarajevo i Novo Sarajevo.
27
25/05.
Statut Grada Banja Luka, član 14, „Službeni glasnik Grada Banja Luka“, broj
145
4. Glavni aspekti uloge jedinice lokalne samouprave u lokalnom
ekonomskom i infrastrukturnom razvoju
Nakon Drugog svjetskog rata u mnogim evropskim zemljama
bitnu ulogu u lokalnom ekonomskom i infrastrukturnom razvoju imale
su opštine i gradovi jer su bili nosioci inicijative i za obnovu i za razvoj.
Takva praksa se posebno potvrdila u Saveznoj Republici Njemačkoj, čiji
je postratni lider Konrad Adenauer, najprije u ulozi gradonačelnika Kelna,
oblikovao model ubrzanog lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja opština i gradova. Razvoj lokalne komunalne infrastrukture i privrednog poduzetništva omogućio je sveopšti ekonomski i socijalni razvoj
Savezne Republike Njemačke, što će doprinijeti da u šezdesetim godinama
XX stoljeća postane jedna od ekonomski najrazvijenijih zemalja Evrope.
U vremenu uređenja komunalnog sistema pedesetih godina XX
stoljeća, unutar jugoslavenske socijalističke federacije, stvoreni su uslovi za samoupravu i slobodnu inicijativu građana u području lokalnog
ekonomskog i infrastrukturnog razvoja. Građanski interes za razvoj svoje lokalne zajednice ispoljavao se i putem uvođenja samodoprinosa za
izgradnju komunalne infrastrukture. Posebno se to iskazivalo u izgradnji
vodovoda, dalekovoda za snabdijevanje električnom energijom i lokalnih
cesta. Poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma, zapravo od 1995. godine,
jedinice lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini imale su važnu ulogu
u obnovi lokalne komunalne infrastrukture. U tome su značajnu ulogu
imale međunarodna zajednica i međunarodne nevladine organizacije koje
su svojim finansijskim sredstvima omogućile ubrzanje izgradnje komunalne infrastrukture. To se posebno iskazalo u osiguranju vodosnabdijevanja, snabdijevanja električnom energijom i izgradnji lokalnih cesta.
Kao glavni aspekti uloge opština i gradova u lokalnom ekonomskom
razvoju javljaju se one aktivnosti koje omogućuju planiranje privrednog
poduzetništva i zapošljavanje stanovništva. Jedinica lokalne samouprave
ima mogućnosti da stvara uslove za razvoj poduzetništva i zapošljavanje.
Te mogućnosti se javljaju u politici i mjerama koje može donijeti opštinsko
i gradsko vijeće na temelju resursa kojima raspolaže opština i grad. Ti
resursi su prostor, zatim upravni kapaciteti koji stručno oblikuju projekte
razvoja. Tu su i finansijska sredstva koja se predviđaju u budžetu. Uz sve to,
moguće su poticajne mjere za razvoj poduzetništva kako proizvodnog tako
i uslužnog putem poreskih olakšica, povoljnih uslova dodjele građevinskog
zemljišta i povoljnih uslova kreditiranja.
146
Glavni aspekti uloge opštine kao jedinice lokalne samouprave u
području lokalnog ekonomskog razvoja javljaju se u ovim elementima:
• jedinica lokalne samouprave donosi planove svog
srednjoročnog i dugoročnog društveno-ekonomskog
razvoja. Unutar planova definiše ciljeve razvoja na temelju
sopstvenih prirodnih i ljudskih resursa;
• jedinica lokalne samouprave (opština) i grad donose
prostorne i urbanističke planove i planove uređenja
građevinskog zemljišta;
• na temelju pripreme građevinskog zemljišta jedinica lokalne
samouprave određuje namjenu za industrijsku zonu i zone
razvoja malog poduzetništva;
• svojom politikom poticanja poduzetništva i zapošljavanja,
posebno mladih ljudi, jedinica lokalne samouprave
primjenjuje mjere kojim se obezbjeđuju povoljniji uslovi
dobijanja građevinskog zemljišta za izgradnju poduzetničkih
kapaciteta, zatim povoljniji uslovi u poreskoj politici i
povoljniji uslovi kreditiranja poduzetništva;
• u cilju poticanja privređivanja i zapošljavanja stanovništva
jedinica lokalne samouprave, sopstvenim snagama ili
u saradnji sa drugim jedinicama lokalne samouprave,
uspostavlja i razvija agencije za lokalni ekonomski razvoj i
opštinske poduzetničke centre;
• agencije za razvoj lokalnih zajednica uspostavljaju stručne
kapacitete za projektovanje lokalnog ekonomskog razvoja i
osposobljavanja opština za apliciranje za dobijanje sredstava
iz evropskih strukturnih fondova.
Ideja lokalne samouprave podrazumijeva demokratsko učešće
građana u odlučivanju o njihovim interesima u lokalnoj zajednici. Jedan od
bitnih interesa građana je stvaranje uslova za privređivanje i zapošljavanje.
U tom pogledu lokalne vlasti – opštinsko vijeće, opštinski načelnik i
opštinska uprava – imaju nezamjenjivu razvojnu funkciju u najširem
kontekstu razvoja lokalne samouprave i demokratije u društvu. Lokalna
samouprava ima kapacitet da razvija i promoviše ulogu građanina i u oblicima participativne i u oblicima predstavničke demokratije.
147
Razvoj lokalne infrastrukture, u smislu njene izgradnje i funkcionisanja, javlja se kao pretpostavka ukupnog socijalnog, ekonomskog i društvenog razvoja opštine i grada kao jedinice lokalne samouprave. Osiguranje vodosnabdijevanja, zatim
snabdijevanja energentima, kao i odvod i prerada otpadnih voda te
odvoz i prerada krutog otpada čini infrastrukturnu osnovu zadovoljavanja svakodnevnih potreba ljudi u stalnom življenju u njihovim lokalnim zajednicama, zapravo u njihovim seoskim i gradskim naseljima.
Uloga lokalne zajednice odnosno lokalnih organa vlasti u izgradnji
komunalne infrastrukture javlja se u nekoliko aspekata:
• jedinica lokalne samouprave u svojim institucijama, prevashodno u
aktivnostima opštinskog vijeća utvrđuje ciljeve, politiku i instrumente
za realizaciju ciljeva u području izgradnje i održavanja infrastrukture;
• jedinica lokalne samouprave je nosilac oblikovanja projekata i izgradnje
kapaciteta za vodosnabdijevanje stanovništva, zatim kanalizacionog
sistema i sistema odvoza i prerade krutog otpada;
• u jedinici lokalne samouprave stvaraju se materijalne pretpostavke za
izgradnju objekata u cilju snabdijevanja građana energentima (gas,
električna energija i toplotna energija);
• na prostoru jedinice lokalne samouprave naseljena mjesta se povezuju
sa centrom opštine i okruženjem putem lokalnog saobraćaja. Opština
kao jedinica lokalne samouprave brine o izgradnji lokalnih cesta i
organizaciji lokalnog javnog prevoza stanovništva.
Izgradnja i održavanje komunalne infrastrukture determiniše dinamiku ekonomsko-socijalnog razvoja lokalne zajednice. Ako institucije lokalne samouprave, opštinsko vijeće i načelnik, nemaju planove i osigurana
finansijska sredstva za urbanističke i regulacione planove, za vodosnabdijevanje, snabdijevanje energentima, za uređenje građevinskog zemljišta,
za preradu otpadnih voda, onda postaje upitna nova stambena izgradnja i izgradnja poduzetničkih privrednih kapaciteta. Uslijed nepovoljnog
položaja opština u raspodjeli javnih prihoda,28 jedinice lokalne samouprave
u Bosni i Hercegovini ne posjeduju dovoljno finansijskih sredstava odnosno finansijske autonomije za kapitalne investicije u izgradnji komunalne
28
Prema Zakonu o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine,
opštine u raspodjeli prihoda učestvuju sa 8,45. U Republici Srpskoj, na osnovu Zakona o
javnim prihodima i javnim rashodima, opštinama pripada 23% prihoda.
148
infrastrukture. Poseban problem se javlja u opštinama koje su nedovoljno
razvijene ili izrazito nerazvijene.
Nedovoljna finansijska sredstva u budžetima opština za kapitalna
ulaganja u lokalnu komunalnu infrastrukturu, a posebno u izrazito nerazvijenim i siromašnim opštinama, problematizira pitanje pristupa opština
i gradova tržištu kapitala u državi. Riječ je o tome da su uslovi i procedure zaduživanja opština i gradova za kapitalne investicije neriješeni
u nacionalnom zakonodavstvu. Uslijed toga mnoge opštine nemaju
mogućnost za kapitalne investicije u izgradnji komunalne infrastrukture. U
pravilu su ovisne o dodjeli grantova viših nivoa vlasti.
Zaduživanje opština za finansiranje kapitalnih investicija zagovara
svojom preporukom i Komitet ministara Vijeća Evrope.29 Pri tome se zagovara, osim pristupa lokalnih vlasti nacionalnom tržištu kapitala, pristup
integriranim evropskim tržištima u finansiranju kapitalnih investicija.30
Kakva je pozicija i kakvi su dosezi jedinice lokalne samouprave u oblasti
lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja, analizira se na primjeru
dobre prakse Opštine Gračanica i Grada Bijeljina.
5. Model lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja lokalne
zajednice: studija slučaja Opština Gračanica
Opština Gračanica ima 58.000 stanovnika. Jedna je od najrazvijenijih opština u Tuzlanskom kantonu. Na području opštine zaposleno je
9.500 građana. Ova opština ima dinamičan lokalni ekonomski i infrastrukturni razvoj tokom više decenija. Analiza ostvarivanja projekata lokalnog
razvoja za period 2008–2012. godine dovodi do spoznaje da su institucije
lokalne samouprave – opštinsko vijeće, opštinski načelnik i opštinska uprava – svoju zakonsku i statutarnu ulogu primarno usmjerili na ostvarivanje
interesa građana u oblasti privrednog razvoja poduzetništva i izgradnje ko29
Preporuka broj (92) 5 Komiteta ministara Vijeća Evrope zemljama članicama o
posuđivanju sredstava od lokalnih i regionalnih organa vlasti od 27. marta 1992. godine,
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, Savez općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 203, str. 34.
30
Preporuka broj (92) 5 Komiteta ministara Vijeća Evrope zemljama članicama o
posuđivanju sredstava od lokalnih i regionalnih organa vlasti od 27. marta 1992. godine,
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, Savez općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 203, str. 34.
149
munalne infrastrukture.31 Svoje strateške ciljeve lokalnog razvoja Opština
Gračanica je definisala u Strategiji integralnog razvoja opštine. Strategija
je redefinisana i utemeljena za period 2011–2020. godine.32 Na temelju
Strategije integralnog razvoja Gračanice programski ciljevi opštinskog
načelnika, koje je usvojilo opštinsko vijeće za 2008, 2009, 2010, 2011. i
2012. godinu, bili su usmjereni na tri područja:
• podršku lokalnom privrednom razvoju;
• funkcionisanje opštinskih službi kao servisa građana i lokalnog
biznisa;
• podizanje usluga javnih komunalnih preduzeća i institucija na viši
nivo u interesu građana.
Za realizaciju ciljeva lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog
razvoja Gračanice oblikovano je više projekata razvoja privrede i lokalne komunalne infrastrukture. Ono što posebno određuje valjanost
politike lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja Gračanice
jeste filozofija istovremenog razvoja gradskog područja kao opštinskog
središta i svih mjesnih zajednica na području opštine. U tom kontekstu
projekti razvoja su strukturirani kao veliki projekti od opštinskog interesa i manji razvojni projekti koji se realizuju u mjesnim zajednicama.
Među najznačajnijim opštinskim razvojnim projektima izdvajaju se:
• izrada regulacionih planova za industrijsku zonu i više poduzetničkih
zona sa uređenjem zemljišta za gradnju;
• podrška samostalnom poduzetništvu putem povoljnijih uslova
u dodjeli građevinskog zemljišta, zatim oporezivanja i naplate
opštinske takse i rente;
• formiranje opštinskog centra za poduzetništvo koji nosiocima
samostalne privredne aktivnosti omogućuje dobijanje dozvola za
rad firme u roku od sedam dana;
• toplifikacija gradskog područja i industrijske zone Gračanice
korištenjem energije iz vlastitih termalnih izvora;
31
Spoznaja je izvedena analizom sadržaja programa rada i izvještaja o radu
načelnika opštine Gračanica za 2008, 2009, 2010. i 2012. godinu.
32
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2011. godinu, str.
3, Opština Gračanica, 2011.
150
• projekt promocije poduzetništva putem opštinskog sajma „Graposexpo“;
• izgradnja lokalnih cesta;
• projekt vodosnabdijevanja;
• projekt novčanih poticaja za poljoprivrednu proizvodnju;
• projekt izgradnje kanalizacione mreže u svim mjesnim područjima;
• projekt odvoza i odlaganja tvrdog otpada;
• projekt javne rasvjete u svim naseljenim mjestima.33
Finansiranje razvojnih projekata osigurano je iz sopstvenih budžetskih
sredstava. Godišnji iznos budžeta 2008–2012. godine bio je u iznosu od
10.000.000 KM. Oko 40% budžeta Opštine Gračanica usmjerava se za finansiranje lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja. Godišnje se
iz budžeta opštine usmjerava tri do četiri miliona konvertibilnih maraka.34
Prema tome, budžet Opštine Gračanica ima primarno razvojnu funkciju.
Posmatrano prema godinama, iznosi ulaganja budžetskih sredstava imaju
ovu dinamiku: tokom 2008. godine u lokalni privredni i infrastrukturni razvoj Gračanice uloženo je 4.824.716 KM i to u 85 kapitalnih projekata35.
Najveće ulaganje bilo je usmjereno na kapitalne projekte: toplifikaciju,
zatim izgradnju lokalnih cesta te izgradnju mjesnih vodovoda i javne rasvjete. U 2009. godini realizovano je 46 kapitalnih projekata i uloženo je
4.441.800 KM budžetskih sredstava. I u ovoj godini je najveći iznos ulaganja bio za kapitalni projekt toplifikacije u iznosu od 815.000 KM, kao i
za izgradnju sportske sale „Luke“ u iznosu od 1.100.900 KM.36 Za 2010.
godinu programom rada načelnika Gračanice predviđena je realizacija 57
kapitalnih projekata. U tih 57 kapitalnih projekata uloženo je 3.721.716
33
Realizacija ovih razvojnih projekata odvijala se tokom 2008, 2009, 2010, 2011.
i 2012. godine na temelju godišnjih programa rada opštinskog načelnika Gračanice.
34
Godišnja izdvajanja iz budžeta Opštine „bila su glavni izvor za finansiranje razvoja opštine“. Vidi: Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2012.
godinu, str. 2, Opština Gračanica, 2012.
35
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2008. godinu, str.
9–11.
36
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2009. godinu, str.
12–13.
151
KM budžetskih sredstava. Tokom te (2010) godine najveća ulaganja su
bila usmjerena na izgradnju vodovoda u 11 mjesnih područja. U mjesnom
području Stjepan Polja za komunalnu infrastrukturu uloženo je 533.571
KM.37 Također su znatna ulaganja bila usmjerena za izgradnju komunalne
infrastrukture u poslovnoj zoni i lokalnog puta Gračanica – Lendići.
Opšta ekonomska kriza je uticala na to da se smanjuju iznosi finansijskih sredstava za opštinske budžete. Zbog toga je i došlo do smanjenja iznosa budžetskih sredstava za kapitalne projekte u 2011. godini. Tokom ove godine realizovano je 58 kapitalnih projekata, za što je uloženo
1.838.766 KM budžetskih sredstava.38
Porast iznosa budžetskih sredstava za ulaganje u kapitalne projekte javlja se tokom 2012. godine. Tokom 2012. godine uloženo je blizu 5.000.000 KM iz budžeta, u čemu su i sredstva od odobrenog kredita
komercijalne banke u iznosu od 2.200.000 KM. Ta sredstva su uložena
za završetak izgradnje ključnih puteva i ulica u iznosu od 1.329.000 KM.
Na kapitalne projekte vodosnabdijevanja je uloženo 1.044.000 KM. Istovremeno je tokom ove godine u izgradnju kanalizacione mreže uloženo
2.104.000 KM.39
Dominantno usmjeravanje kapaciteta institucija lokalne samouprave u Gračanici na aktivnost u području lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja učinila je ovu lokalnu zajednicu primjerom dobre
prakse. Ova opština se afirmisala kao jedan od najuspješnijih modela lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja u Bosni i Hercegovini. Primjenom principa diskrecijskog prava lokalnih vlasti da pokreću inicijative
o svim pitanjima koja interesuju građane, a nisu isključena iz nadležnosti
opštine niti dodijeljena drugim nivoima vlasti, što je utemeljeno u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, institucije lokalne samouprave u
Gračanici uspješno ostvaruju pravo na lokalnu samoupravu sopstvenom
samoorganizacijom i odgovornošću. Na toj osnovi Opština Gračanica kao
jedinica lokalne samouprave uspješno ostvaruje svoju ulogu u području lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja. Riječ je o tome da Opština
Gračanica uspješno primjenjuje u praksi razvojnu funkciju lokalne samou37
15–16.
38
22–24.
39
31.
152
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2010. godinu, str.
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2011. godinu, str.
Program rada i izvještaj o radu načelnika opštine Gračanica za 2012. godinu, str.
prave i potvrđuje interes svojih građana za privredni razvoj i bolje uslove
življenja.
6. Model razvoja lokalne komunalne infrastrukture u lokalnoj
zajednici: studija slučaja Grad Bijeljina
Na temelju analize izvještaja o radu načelnika Bijeljine u periodu
2007–2012. godine izvodi se spoznaja o dobroj praksi ostvarivanja uloge
lokalnih vlasti u području planiranja i izgradnje komunalne infrastrukture.40
Poslije vremenski dužeg zaostajanja u izgradnji komunalne infrastrukture,
dolazi do zaokreta u Bijeljini. U prvoj deceniji XXI stoljeća institucije
lokalne samouprave Bijeljine oblikovale su planove i projekte izgradnje
komunalne infrastrukture. Tokom 2007. godine na junskom zasjedanju
Skupštine usvojena je Strategija razvoja Bijeljine do 2015. godine.41
Provođenje Strategije razvoja odvija se na više infrastrukturnih projekata. Riječ je o sljedećim projektima:
• kanalizacioni sistem;
• regionalna deponija;
• objekti vodosnabdijevanja;
• gradska zaobilaznica;
• lokalni putevi;
• gasovod;
• grijanje.42
U pristupu izrade ovih projekata pošlo se od stanovišta da je izgradnja
40
„Lokalne zajednice u BiH, na preporuku međunarodnih institucija sve češće
koriste primjere dobre prakse u Gradu Bijeljina, tako da smo imali veliki broj posjeta predstavnika lokalnih zajednica iz RS-a i F BiH koje su tražile pomoć u implementaciji pojedinih rješenja.“ Vidi: Izvještaj o radu gradonačelnika i administrativne službe Bijeljine u
2012. godini, str. 3.
41
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2007. godini, str. 5.
42
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2007. godini, str. 1–2.
153
komunalne infrastrukture pretpostavka ukupnom razvoju Bijeljine:
privrednom, socijalnom, demografskom i kulturnom te pretpostavka boljem
životu i zadovoljstvu građana. Vizija za infrastrukturni razvoj Bijeljine
osigurana je u Strategiji razvoja ove lokalne zajednice. Dobri upravljački
kapaciteti iskazani su u menadžerskoj ulozi načelnika i modernizaciji rada
opštinske uprave.
Realizacija kapitalnih projekata komunalne infrastrukture u Bijeljini podrazumijevala je i oblikovanje novog pristupa u iznalaženju finansijskih sredstava. Taj pristup je osiguran rastom budžeta i u uslovima
ekonomske krize te pronalaženjem finansijskih sredstava u obliku
kreditnog zaduženja i donacija kao i dobijanja grantova od Republike
Srpske.43
Budžet Bijeljine u 2007. godini ostvaren je u iznosu od 46.291.971.
44
KM . Sredstva po osnovu zaduženja iznosila su 8.030.000 KM, a po osnovu
kapitalnog granta Republike Srpske 335.000 KM. U 2008. godini budžet
Bijeljine ima rast i iznosi 53.460.940 KM. Učešće kapitalnih grantova ostalih nivoa vlasti porasli su na 1.085.247 KM. Priliv od zaduženja iznosio je 7.020.680 KM45. Do smanjenja iznosa budžetskih sredstava dolazi u
2010. godini. Budžetska sredstva za 2010. godinu ostvarena su u iznosu od
47.951.748 KM.46 Za 2011. godinu budžet je porastao na 50.293.379 KM,
što je omogućilo da se finansiraju objekti infrastrukture i druge predviđene
obaveze.
Ostvarenje priliva sredstava u budžetu Bijeljine za 2012. godinu
iznosilo je 48.567.035 KM. U strukturi budžeta primici od zaduživanja
iznosili su 4.900.000 KM47.
Od 2012. godine Bijeljina ima status grada. Statusom grada Bijeljina je stekla nove mogućnosti u razvijanju kapaciteta lo-
43
Za finansiranje kanalizacionog sistema u visini od 7 miliona eura potpisan je
Ugovor o kreditiranju sa Evropskom bankom za rekonstrukciju i razvoj. Kredit za regionalnu deponiju dobijen je od Svjetske banke. Vidi: Izvještaj o radu načelnika opštine i
administrativne službe Opštine Bijeljina u 2007. godini, str. 6.
44
Vidi: Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u 2007. godini, str. 14.
45
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2008. godini, str. 16.
46
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2010. godini, str. 4.
47
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Grada Bijeljina u
2012. godini, str. 25.
154
kalne samouprave. Međugradska saradnja, uključujući i prekograničnu
međugradsku saradnju, omogućit će promociju novih razvojnih projekata
i podršku za njihovo finansiranje. Grad Bijeljina ima značajne prirodne i
ljudske resurse, ima kvalitetno zemljište za proizvodnju hrane i njen plasman u okruženju.
Lokalne vlasti Bijeljine su u razvijanju dobre prakse za projektovanje48 i finansiranje komunalne infrastrukture potvrdile da je moguće
sopstvenom organizacijom upravljačkih kapaciteta i strateškim planiranjem objediniti volju građana i odgovornost Skupštine i gradonačelnika
za realizaciju kapitalnih investicija u komunalnu infrastrukturu. Izgradnja komunalne infrastrukture pokazala se kao zamajac za ekspanziju
razvoja privrede, poljoprivredne proizvodnje, lokalnog saobraćaja,
zdravstva, obrazovanja i kulture na prostoru Bijeljine. Unutar izgradnje komunalne infrastrukture u Bijeljini je povećano demokratsko
učešće građana u odlučivanju o javnim poslovima u lokalnoj zajednici i osnaženo njihovo povjerenje u institucije lokalne samouprave:
skupštinu grada, gradonačelnika i gradsku administraciju. Model razvoja
komunalne infrastrukture u opštini, a od 2012. godine u Bijeljini je potvrdio važnost zakonske i statutarne uloge lokalne zajednice u oblasti razvoja
opštine kao jedinice lokalne samouprave. Kada lokalni ekonomski infrastrukturni razvoj opština u Bosni i Hercegovini ima dinamičan razvoj, onda
to istovremeno znači da država Bosna i Hercegovina na cijelom svom prostoru ima uspješan razvoj.
7. Zaključak
U istoriji razvoja društva nastala je lokalna zajednica kao oblik
stalnog naseljavanja ljudi na jednom ograničenom prostoru. Naseljavanje se tokom istorije javlja u dva tipa: kao seosko i kao gradsko naselje.
Prostorna blizina ljudi u jednom naselju uslovljava zajedničke
potrebe. Te potrebe se javljaju kao primarne u svakodnevnom
življenju: rad, stanovanje, snabdijevanje vodom i energentima, lokalni saobraćaj, komunalne i društvene djelatnosti.
Zajedničke potrebe ljudi u lokalnoj zajednici zadovoljavaju se njihovim aktivnostima. Riječ je o tome da ljudi u lokalnoj zajednici grade
mrežu socijalnih odnosa i uspostavljaju institucije u kojima svojom
aktivnošću zadovoljavaju potrebe.
48
Započela je priprema strategija razvoja Grada Bijeljina 2015–2023. godine.
155
Lokalna samouprava se u istorijskom razvoju demokratije javlja
kao političko-pravna institucija građana u lokalnoj zajednici. Lokalna samouprava egzistira kao najpogodniji oblik putem kojeg se ostvaruje
neposredno učešće građana u upravljanju javnim poslovima. Lokalna
samouprava se uspostavlja i vrši u opštini kao osnovnoj samoupravnoj teritorijalnoj zajednici. Organe opštine kao jedinice lokalne samouprave biraju
građani neposredno. Opština ima svoj statut i autonomiju u finansiranju i
samoorganizaciji svoje interne uprave.
Evropska demokratska tradicija dovela je do usvajanja Evropske
povelje o lokalnoj samoupravi kao multilateralnog pravno-političkog dokumenta u Vijeću Evrope 1985. godine. Na teorijskoj osnovi kao i na sintezi
iskustva stečenog u praksi razvoja lokalne samouprave u evropskim zemljama razvijene demokratije, ustanovljeni su standardi i principi za razvoj
lokalne samouprave. Kao polazno stajalište u razvoju lokalne samouprave
primjenjuje se princip supsidijarnosti. Socijalno značenje ovog principa u
Povelji se definiše tako što će se javni poslovi vršiti prije svega od onih
vlasti koje su najbliže građanima. Povelja situira i princip diskrecijskog
prava lokalnih vlasti prema kome one samostalno provode svoje inicijative
u odnosu na sva pitanja koja nisu uključena u nadležnosti neke druge vlasti.
U tom kontekstu, lokalne vlasti na osnovu sopstvene osposobljenosti i odgovornosti, a u granicama zakona, regulišu i rukovode znatnim dijelom
javnih poslova u interesu lokalnog stanovništva.
Kao članica Vijeća Evrope, država Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi 2002. godine. Na taj način
su principi Evropske povelje o lokalnoj samoupravi postali svojina
građana u njihovim opštinama kao jedinicama lokalne samouprave.
Principi Evropske povelje o lokalnoj samoupravi situirani su u zakone
o lokalnoj samoupravi u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici
Srpskoj, jer se lokalna samouprava garantuje u ustavima entiteta u Bosni i
Hercegovini.
Zakonski koncept ovlaštenja opština čini njihov samoupravni
djelokrug unutar koga institucije lokalne samouprave – skupština/vijeće,
opštinski načelnik/gradonačelnik i opštinska uprava – pokreću inicijative
i oblikuju razvojne projekte od interesa za građane u njihovim lokalnim
zajednicama.
U širem kontekstu zakonskog koncepta nadležnosti jedinice lokalne
samouprave, područje lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja
156
ima posebno mjesto. Riječ je o tome da projekti lokalnog ekonomskog i
infrastrukturnog razvoja čine osnovu za uspješan razvoj lokalne zajednice i kvalitetne uslove za život i rad stanovništva.
Unutar svojih upravljačkih kapaciteta opština oblikuje dugoročne
i srednjoročne planove ekonomskog razvoja i tako aktivira sve svoje
prirodne i ljudske resurse. Istovremeno, opštinska vijeća (skupštine), kao
predstavnička tijela građana, donose prostorne, urbanističke i regulacione
planove, uređuju građevinsko zemljište i omogućuju izgradnju industrijskih
i poduzetničkih zona. Svojom poreskom politikom opština uvodi poticajne
mjere za razvoj poduzetništva i zapošljavanja.
Kao pretpostavka socijalno-ekonomskog i kulturnog razvoja
opštine i grada javlja se projektovanje i izgradnja lokalne komunalne
infrastrukture. To su, prije svega, sistemi snabdijevanja vodom i energentima, zatim kanalizacioni sistemi, sistem odvoza i prerade komunalnog
otpada. Tu je i izgradnja komunalnih cesta, organizacija lokalnog javnog
saobraćaja, kao i javna rasvjeta u mjesnim naseljima.
Izgradnja komunalne infrastrukture podrazumijeva iznalaženje
sredstava za finansiranje kapitalnih investicija. Sopstvena sredstva
opština i gradova su nedovoljna jer su odnosi u raspodjeli javnih prihoda
nepovoljni za jedinice lokalne samouprave. U Federaciji Bosne i Hercegovine opštine u raspodjeli prihoda učestvuju sa 8,45%. U Republici Srpskoj je
povoljnije učešće opština u raspodjeli javnih prihoda (23%). Najveći broj
opština u Bosni i Hercegovini je u skupini nedovoljno razvijenih. Između
10 i 15 opština je u statusu izrazito nerazvijenih lokalnih zajednica.
Pristup opština i gradova nacionalnom tržištu kapitala nije riješen.
Dobijanje kredita za kapitalne investicije za opštine je veoma otežano. Za
finansiranje kapitalnih infrastrukturnih projekata potrebna su optimalna
rješenja.
Kao primjeri dobre prakse uspješnog lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja javlja se jedan broj opština i gradova u Bosni i Hercegovini. Na osnovu analize sadržaja rada opštinskih načelnika Gračanice i
Bijeljine u polju ekonomskog i infrastrukturnog razvoja 2008–2012. godine izvedeni su glavni elementi njihovog uspješnog modela.
Model planiranja i realizacije projekata lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja Gračanice potvrđuje hipotezu da institucije lokalne
157
samouprave imaju odgovornost za razvoj lokalne zajednice u interesu
njenih građana. U ovoj opštini lokalna samouprava je potvrdila svoju razvojnu funkciju na način da može biti poučna dobra praksa za jačanje uloge
lokalne samouprave u manje razvijenim lokalnim zajednicama. Više od
40% svog jednogodišnjeg budžeta Opština Gračanica je usmjeravala
na kapitalne investicije u razvoju komunalne infrastrukture i privrednog poduzetništva. Ono što posebno karakteriše model lokalnog i infrastrukturnog razvoja Gračanice jeste ravnomjeran razvoj lokalne
komunalne infrastrukture u svim mjesnim zajednicama na području
opštine.
Opština Bijeljina, a od 2012. godine u statusu grada, prema rezultatima ostvarenim u polju izgradnje komunalne infrastrukture svrstala se
u skupinu lokalnih zajednica koje imaju dobru praksu lokalnog infrastrukturnog razvoja. Institucije lokalne samouprave Grada Bijeljina –
gradonačelnik, gradska skupština i gradska administracija – oblikovale su
razvojne projekte u oblasti izgradnje lokalne komunalne infrastrukture. Riječ je o projektima izgradnje kanalizacionog sistema, sistema
vodosnabdijevanja, gradske zaobilaznice i regionalne deponije. Ovi
razvojni projekti su postali pretpostavka za ukupan razvoj Bijeljine i
bolje uslove života i rada građana.
Ono što karakteriše model izgradnje lokalne komunalne infrastrukture u Bijeljini jeste pronalaženje izvora za finansiranje kapitalnih investicija po osnovu zaduživanja kod Svjetske banke i Evropske banke za
rekonstrukciju i razvoj. Model razvoja komunalne infrastrukture u Bijeljini
postao je primjer dobre prakse i za druge opštine i gradove u Bosni i Hercegovini.
Jačanje uloge lokalnih vlasti u polju lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja pretpostavlja više reformskih zahvata u zakonskom
tretmanu pozicije opštine u raspodjeli javnih prihoda i poboljšanju
uslova za pristup nacionalnom tržištu kapitala u cilju finansiranja
kapitalnih investicija. Među reformskim zahvatima čine se najvažnijima
sljedeći zahvati:
prvo, promjena pozicije učešća opština kao jedinica lokalne samouprave u raspodjeli javnih prihoda. Sadašnje učešće opština u raspodjeli javnih prihoda valja podići na nivo evropskog prosjeka od 25% do
30%;
158
drugo, omogućiti izmjene u zakonima kako bi opštine i gradovi
imali pristup nacionalnom tržištu kapitala i mogle dobijati kredite za
finansiranje kapitalnih investicija u polju izgradnje lokalne komunalne
infrastrukture;
treće, za potrebe oblikovanja razvojnih projekata i privredno
poduzetništvo kao i za komunalnu infrastrukturu neophodno je formirati
agencije za razvoj lokalnih zajednica i to kroz udruživanje opština.
Ove agencije bi na profesionalno-stručnoj osnovi ojačale upravljačke kapacitete, naročito u pogledu apliciranja za sredstva iz evropskih strukturnih fondova. Na ovaj način bi se ubrzala i integracija Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju;
četvrto, opštine i gradovi imaju različit stupanj ekonomsko-socijalnog i infrastrukturnog razvoja. Za opštine koje se nalaze u skupini izrazito
nerazvijenih, a to je 20% opština od 140 u Bosni i Hercegovini, nužno je
formirati fond za razvoj izrazito nerazvijenih opština i u Federaciji
Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj.
Podizanje upravljačkih kapaciteta opština i gradova i njihove
finansijske moći bit će važan doprinos jačanju razvojne funkcije opština i
gradova Bosne i Hercegovine u polju lokalnog ekonomskog i infrastrukturnog razvoja.
Literatura
Đorđević, J. (1965), Novi ustavni sistem, Savremena administracija, Beograd.
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi (2003), Savez općina i gradova Federacije BiH, Sarajevo.
Izvještaj o radu gradonačelnika i administrativne službe Grada Bijeljina u 2012.
godini.
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2007. godini.
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2008. godini.
Izvještaj o radu načelnika opštine i administrativne službe Opštine Bijeljina u
2010. godini.
159
Pejanović, M., E. Sadiković (2010), Lokalna i regionalna samouprava u Bosni i
Hercegovini, Šahinpašić, Sarajevo – Zagreb.
Preporuka broj (92) 5 Komiteta ministara Vijeća Evrope zemljama članicama o
posuđivanju sredstava od lokalnih i regionalnih organa vlasti od 27. marta 1992. godine.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2011. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2011.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2012. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2012.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2008. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2008.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2009. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2009.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2010. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2010.
Program rada i izvještaj o radu načelnika Opštine Gračanica za 2011. godinu,
Opština Gračanica, Gračanica, 2011.
Pusić, E. (1963), Lokalna zajednica, Narodne novine, Zagreb.
Statut Grada Banja Luka, član 14, „Službeni glasnik Grada Banja Luka“, broj
25/05.
Statut Opštine Bihać, „Službene novine Općine Bihać“, br. 2/01 i 6/05, Bihać,
2001/05.
Zakon o lokalnoj samoupravi Republike Srpske, Banja Luka, 2004.
Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2006.
Zakon o lokalnoj samoupravi u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik RS“, broj
101/04, Banja Luka, 2004.
Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, član 8, „Službene novine Federacije BiH“, broj 49/06, Sarajevo, 2006.
160
Elma Huruz
UDK 323.2
GRUPNO PREDSTAVLJANJE U POLITIČKOJ FILOZOFIJI
WILLA KYMLICKE
GROUP REPRESENTATION IN THE POLITICAL PHILOSOPHY
OF WILL KYMLICKA
Sažetak
Dvadeseti vijek nosi sa sobom oživljavanje etniciteta, „eksplozije identiteta“,
zahtjeve za priznanjem različitih manjina kao ravnopravnih društveno-političkih
subjekata, što u slučajevima pojedinih država rezultira čak i krvavim sukobima.
Takva raznolikost producira mnoštvo otvorenih pitanja, diskusija, a u krajnjoj
liniji i problema. Prvo od takvih pitanja jeste kako uspostaviti kvalitetan sistem
na državnom ali i na nižim nivoima vlasti da bi svaka od egzistirajućih grupa adekvatno bila zastupljena u predstavničkim tijelima? Pronaći pravi odgovor na ovo
pitanje je od krucijalne važnosti za grupe pojedinačno ali i za društvo u cjelini.
Kanadski filozof Will Kymlicka se na jedan sistematski način bavi pitanjima manjinskih prava kreirajući koncepciju koju naziva „liberalnom teorijom manjinskih
prava”. Centralna tačka njegove koncepcije odnosi se na reguliranje položaja
manjinskih grupa dodjeljivanjem grupno-diferenciranih prava koja obuhvataju
pravo na samoupravu, polietnička prava i pravo na specijalnu (grupnu) predstavljenost. Kymlicka ističe značaj artikuliranja manjinskih zahtjeva za šta je potrebno
osigurati predstavljenost i sudjelovanje predstavnika manjina u donošenju odluka
unutar političkih institucija.
Ključne riječi: priznanje, manjine, liberalna teorija manjinskih prava, grupnodiferencirana prava, grupno predstavljanje
Summary
The twentieth century carries about a revival of ethnicity, “the explosion of identity,” the demands for recognition of different minorities as equal socio-political
subjects, which resulted in as in the case of some countries even result in bloody
conflicts. This variety produces an abundance of open questions, discussions, and
ultimately the problems. The first of these questions is how to establish a quality
system at the national but also at lower levels to make it possible for each of coex-
161
isting groups to be adequately represented in representative bodies? Finding the
right answer to this question is of crucial importance for the group individually
and for society as a whole.
Canadian philosopher Will Kymlicka deals with issues of minority rights in a systematic way, creating a concept he calls “liberal theory of minority rights”. The
main point of his conception refers to regularize the position of minority groups
by assigning group-differentiated rights include the right to self-government, poliethnic rights and right to special (group) representation. Kymlicka emphasizes
the importance of articulation of minority demands and that implies to ensure the
representation and participation of minorities in decision-making within political
institutions.
Key words: recognition, minorities, liberal theory of minority rights, group-differentiated rights, group representation
Uvod
Grupni identiteti proizlaze iz pripadnosti pojedinaca raznim organizacijama, zajednicama i skupinama unutar kojih oni stupaju u mnoštvo
raznolikih odnosa i preuzimaju različite uloge. Samim tim oni se identificiraju, poistovjećuju1 sa tim zajednicama ali ih i često i ostali identificiraju na taj način. U kategoriju grupnog identiteta možemo uvrstiti veoma
širok spektar grupnih pripadnosti, od spolne, starosne, rasne, etničke, vjerske, nacionalne, klasne, obrazovne i tako dalje. S obzirom da su u svakom
društvu privilegirani određeni stavovi, vrijednosti, načini življenja, često
su neki od tih identiteta u podređenom ali i marginaliziranom položaju
(Parekh, 2008:31). Zbog toga članovi tih grupnih identiteta zahtijevaju pravo da javno iznesu sopstvene stavove i razmišljanja iz perspektive grupe,2
kako bi zalaganjem za svoje interese postigli i bolji društveni položaj.
Različite društvene i ekonomske organizacije teže ka tome da svoje
interese i potrebe nametnu, što nije moguće bez adekvatne predstavljenosti. Političko predstavništvo se pri tome suočava sa “predstavništvom
interesa i to na dvostrukom planu: s jedne strane imamo nepolitičke or1
Riječ identitet dolazi od latinskog identitas koje u korijenu ima riječ idem što znači
isto. Identitas bismo stoga mogli prevesti kao istost ili istovjetnost. Dakle, riječ identitet
označava odnos po kojem je neko biće, pojava ili svojstvo jednako samom sebi. U tom smislu pojam identificirati bi najpreciznije bilo tumačiti kao poistovjetiti, ustanoviti identičnost
(Filipović, Vladimir, Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1989).
2
Jedan od takvih je zahtjev za kulturnim priznanjem. O tome šire vidjeti: Gutmann,
Amy (2003), „Identity in Democracy“, Princeton University Press, Princeton – Oxford.
162
ganizacije, takozvane društvene snage koje zastupaju sopstvene interese
pred državnim organima koji uživaju određenu vrstu autonomije; s druge,
pak, strane u samom sedištu političkog predstavništva nalaze se interesne
i stranačke organizacije, zbog čega ovo postaje poprište stranačkih borbi“
(Duzo, 2010:220). Međutim, koje interese treba predstaviti i na koji način?
Jedan od odgovora bi mogao biti da je potrebno predstaviti interese koji
se svojim značajem i intenzitetom izdvajaju u smislu da “izražavaju bitne
elemente društvene i ekonomske strukture, te posebne aspekte povijesnog
iskustva, političke kulture i tradicije” (Ravlić, 2008:221). Relevantnim
se smatraju oni interesi koji se mogu poopćiti, koji su zajednički većim
društvenim skupinama, a baziraju se na njihovim posebnim vrijednostima
i ciljevima. U kojoj mjeri i na koji način će ti interesi zaista biti predstavljeni u parlamentarnom tijelu, zavisi od više faktora. Izborni sistem te
način pretvaranja glasova birača u parlamentarne mandate su samo neki od
tih faktora. Razmjerni izborni sistemi osiguravaju veći stepen zastupljenosti različitih interesa u parlamentu s obzirom da pružaju veću otvorenost
parlamenta i tačnije pretvaraju glasove u mandate od većinskih sistema.3
Među grupno-diferencirana prava, o kojima Kymlicka govori unutar njegove „liberalne teorije manjinskih prava“, spada pravo na specijalnu
predstavljenost. Može se reći, zapravo, da se putem specijalne predstavljenosti dobrim dijelom ozbiljuju ostale dvije vrste prava, pravo na samoupravu
i polietnička prava. Kada govorimo o reprezentativnosti političkog procesa,
najprije postavljamo pitanje: da li i u kojoj mjeri taj proces odražava svu raznolikost stanovništva koje obuhvata? Ukoliko ta raznolikost nije popraćena
i odgovarajućim brojem zastupničkih mjesta u zakonodavnim tijelima, ispravno je zapitati se: ko i na koji način predstavlja njihove interese, odnosno interese manjinskih skupina koje pripadaju strukturi tog stanovništva?
Pravo na specijalnu predstavljenost, prema Kymlicki, omogućava
marginaliziranim skupinama da budu „vidljive” u političkom i javnom
životu.4 Političko predstavljanje je jedan od najbitnijih interesa manjinskih
skupina.5 Razlog tome se nalazi u činjenici da je bez političkog predstav3
Vidjeti šire: Sartori, Đovani (2003), „Uporedni ustavni inženjering“, Filip Višnjić,
Beograd; Ravlić, Slaven (2008), „Dileme političkog predstavljanja“, Politička kultura, Zagreb.
4
Šire o tome vidjeti: Kymlicka, Will (2005), „National Minorities in Post-Communist
Europe: The Role of International Norms and European Integration“, u: Barany, Zoltan, Robert
Moser (ur.) Ethnic Politics After Communism, Ithaca: Cornell University Press, str. 191–217.
5
Sve značajnije skupine bi, prema Millovom mišljenju, trebale biti predstavljene
kako njihovi interesi ne bi bili zanemareni, kako bi se njihova gledišta mogla čuti i, shodno
tome, razumjeti njihov poseban položaj. Njegova razmatranja su kasnije svoju detaljniju elaboraciju dobila unutar koncepcije deskriptivnog ili socijalnog predstavništva. Mill,
John Stuart (1989), „Izabrani politički spisi“, drugi svezak, Informator, Zagreb, str. 75–79.
163
ljanja gotovo nemoguće doći do ostvarenja zahtjeva tih skupina.6 Razvoj
liberalne teorije, a nakon toga i prakse politike multikulturalnosti, doveo
je do radikalnih promjena koje se manifestiraju u vidu propisivanja preferencijalnih tretmana ovih skupina prilikom izbora te donošenju preferencijalnih tretmana ovih grupa prilikom izbora i dodjeljivanju raznih vrsta
olakšica kako bi njihovi predstavnici bili zastupljeni u reprezentativnom
broju na javnim funkcijama. Zahtjev za priznavanjem prava na grupnu
predstavljenost, zapravo, smatra Kymlicka, odražava želju manjinskih
skupina da ostvare priznanje vlastite različitosti te da ostvare veći stepen
inkluzije u postojeće društvene tokove. Za razliku od prava na samoupravu,7
zahtjevi za ovom vrstom prava ne nose u sebi nikakvu opasnost po princip
građanstva jer nisu vezani za bilo kakvo dezintegriranje od šire društvenopolitičke zajednice.
Kada spominjemo pravednost u proceduri odlučivanja, mislimo,
između ostalog, na uzimanje u obzir interesa i gledišta manjina.8 Postizanju pravednosti bi stoga trebala pridonijeti standardna politička prava koja
su obuhvaćena općim pravom građanstva. Obično je za uvažavanje interesa i stavova manjina najbitnije da oni imaju pravo glasa i kandidiranja,
političkog organiziranja i javnog zastupanja svojih gledišta. No, šta kada
individualna građanska prava nemaju dovoljno kapaciteta da prate zahtjeve
proizašle iz grupnih diferenciranosti? Jedan od najvećih problema koji
prate tu nedostatnost Kymlicka nalazi u potpredstavljenosti različitih grupa
6
I. M. Young smatra da, s obzirom na to da ne postoji nešto takvo kao jedinstvo interesa ili mišljenja, ne može postojati niti grupno predstavljanje. Međutim,
ideja predstavljanja različitih perspektiva društvenih grupa, potkrijepljena argumentom da je predstavništvo zapravo diferencirani oblik odnosa prije nego stanje identiteta, pomjera težište političke teorije s te dileme; šire vidjeti: Young, Iris Marion
(1997), „Deferring Group Representation“, u: Kymlicka, W., I. Shapiro (ur.), Ethnicity and Group Rights, N.York&London, New York University Press, str. 421–376.
7
Drugačija situacija je s pravom na samoupravu. Priznanje ovog prava često povlači
za sobom narušavanje integrativne funkcije građanstva. Jačanje samouprave može dovesti
do slabljenja veza sa širom političkom zajednicom, što obično rezultira umanjivanjem pa čak
i negiranjem njenog autoriteta; šire o tome vidjeti: Kymlicka, 2003:261; Horowitz, Donald
(1997), „Self-Determination: Politics, Philosophy, and Law“, u: Kymlicka, Will, I. Shapiro
(ur.), Ethnicity and Group Rights, N.York and London, New York University Press, str. 421–463.
8
Govoreći o predstavničkom tijelu, John S. Mill obrazlaže i načine na koje bi trebala
biti konstituirana jednaka demokratija. „Računajući čovjeka za čovjeka, manjina bi bila predstavljena toliko potpuno koliko i većina. Ako nisu, nema jednakopravne vladavine, nego vladavine nejednakosti i povlastica u kojoj dio ljudi vlada nad ostalima, a dijelu je oduzet pravedan i jednak udio utjecaja u predstavništvu, što je protivno svakoj pravednoj vladavini, a iznad
svega protivno načelu demokracije što propovijeda jednakost kao vlastiti korijen i temelj“.
Mill, John Stuart (1989), „Izabrani politički spisi“, drugi svezak, Informator, Zagreb, str. 76.
164
u zakonodavnim tijelima, ponekad i pored činjenice da ne postoje nikakva
zakonska ograničenja političkih prava pripadnika tih skupina.9 Imajući to
na umu, nije čudno što mnogi ljudi širom zapadnih demokratija smatraju
da je izborni i zakonodavni proces “nereprezentativan” jer ne odražava
svu raznolikost stanovništva. Rješenje se, kako mnogi smatraju, nalazi u
tako uređenom sistemu u kojem bi određen broj mjesta u zakonodavnom
tijelu bio rezerviran za pripadnike zapostavljenih i marginaliziranih grupa.
Inače, povijesno je uloga drugih domova u parlamentima bila da obezbijedi predstavljenost neke privilegirane manjine, npr. britanski Dom lordova
garantira predstavljenost aristokratiji i Anglikanskoj crkvi. “Ideja da bi se
određene skupine mogle ignorirati u većinskom donošenju odluka te da
im je stoga potrebna specijalna predstavljenost povijesni je temelj za drugi
zakonodavni dom koji postoji u mnogim zemljama (npr. Senat u Kanadi i
Sjedinjenim Državama, Dom lordova u Britaniji)“ (Kymlicka, 2003:326).
Specijalno (grupno) predstavljanje kao mehanizam zaštite prava manjina
Razvoj liberalne teorije kao i prakse multikulturalizma u pojedinim državama dao je plodnu podlogu za rađanje značajnih promjena prije
svega u vidu propisivanja povlaštenih tretmana manjinskih skupina prilikom izbora i imenovanja njihovih predstavnika na javne funkcije. Postoji
nekoliko načina na koje se ovim grupama, pogotovo etnokulturnim manjinama, osigurava povećanje utjecaja. Kymlicka je mišljenja da bi jedan od
načina mogao biti da se političke stranke učine inkluzivnijima, odnosno da
se uklone prepreke koje su onemogućavale pripadnike navedenih grupa da
postanu stranački kandidati ili čak lideri. Potom, drugi mehanizam se, po
njegovom mišljenju, odnosi na uspostavljanje srazmjernog predstavništva
koje je u direktnoj vezi sa povećanom inkluzivnošću kandidata. Treći način
je da se rezervira određeni broj mjesta u parlamentima za predstavnike
marginaliziranih skupina. Pravo na političku predstavljenost je, ipak,
najčešće u direktnoj vezi sa pravom na samoupravu i smatra se da je sasvim
9
Kymlicka navodi primjere afričkih Amerikanaca koji sačinjavaju približno
12,4% stanovništva Sjedinjenih Američkih Država, a zauzimaju samo 1,4% od ukupnih
izbornih položaja, potom hispanskih Amerikanaca koji čine 8% stanovništva, a zauzimaju samo 0,8% izbornih položaja, što je jedna desetina njihove razmjerne izborne predstavljenosti itd. (Kymlicka, 2003:191). Potpredstavljenost je problem koji se odnosi ne
samo na etničke, nacionalne i rasne manjine pa je tako moguće da u nekoj državi žene
čine većinski dio stanovništva, ali su manjina u zakonodavnim tijelima. Problem se jednako odnosi i na ljude s tjelesnim oštećenjima, ljude u ekonomski slabijem položaju itd.
165
razumljivo i prirodno da predstavnici nacionalnih manjina budu uključeni
u donošenje odluka unutar svih javnih tijela koje spadaju u domen samouprave grupe.
Grupno predstavništvo se često kritikovalo kao radikalno odstupanje od važećih koncepcija predstavničke demokratije te da bi moglo narušiti dignitet liberalnih demokratskih normi poput individualnih
prava i odgovornog građanstva. Ono zaista predstavlja izazov tradicionalnom konceptu predstavništva, ali je istovremeno i vezano uz neke od
uobičajenih odlika izbornog procesa. Naprimjer, grupno predstavništvo
se može pojmiti kao nastavak uobičajene prakse u mnogim državama da
se granice lokalnih izbornih okruga formiraju tako da odgovaraju “zajednicama interesa” (Kymlicka, 2003:195). Iako se nastoji postići približno
jednaka veličina izbornih okruga, oni se ne bi trebali ograničiti na obuhvatanje jednakog broja građana. Mnogo je bitnije da se njihove granice povuku tako da, koliko god je to moguće, obuhvate ljude koji dijele
određene ekonomske, etničke, religijske, povijesne i druge interese,
koje će onda moći biti adekvatno predstavljeni u zakonodavnom tijelu.
Oni koji se protive ideji grupnog predstavljanja, prema mišljenju I.
M. Young, obično polaze od pretpostavke da predstavljanje podrazumijeva
odnos s identitetom. “Oni se protive grupnom predstavljanju na temelju
toga da društvena grupa ne može biti reducirana na jedinstvo volje ili uvjete za koje predstavnik može govoriti ili djelovati” (Young, 1997:354).
Ovaj prigovor djeluje kao da pretpostavlja da u odsustvu samosvjesno unificirane grupe, interesa ili mandata ne može ni biti uspostavljeno legitimno
predstavništvo. Međutim, nastavlja Young, ako ćemo se voditi tom pretpostavkom, onda moramo priznati da je jedina prava, odnosno legitimna,
izravna demokratija jer niti jedna osoba ne može istinski stati u odbranu
nečijih specifičnih iskustava i interesa. U izravnoj demokratiji se podrazumijeva da se ljudi susreću “licem u lice” i da jedni u prisustvu drugih donose bitne odluke. Predstavnici pokušavaju upravo taj moment donošenja
odluke na neki način reprezentirati. Umjesto predstavljanja kao neke vrste
relacije sa identitetom, u kojem predstavnici istupaju u ime unificirane
volje birača, Young predlaže koncepciju predstavljanja kao diferenciranog
odnosa. To prije svega znači potvrđivanje da postoji diferenciranost, odvojenost, između predstavnika i birača. Naravno, nijedna osoba ne može
istupiti niti govoriti kao mnoštvo drugih osoba. “Reprezentativna funkcija
govoriti za ne bi trebala biti mijenjana sa zahtjevom za identificiranjem da
predstavnici govore kao što bi birači govorili, da nastoje da budu prisutni u
njihovo ime u njihovom odsustvu” (Young, 1997:357).
166
Predstavnička vladavina je, nasuprot izravnoj demokratiji, smatrana sredstvom obuzdavanja pretjeranog socijalnog i političkog egalitarizma.10 Pri tome praksa demokratskih vladavina se koristila različitim
oblicima predstavništva da bi inkorporirala neku mjeru aristokratskih i
elitističkih komponenti u taj oblik vladavine. S druge strane, pojava masovne demokracije i razvoj predstavničkih institucija poput velikih masovnih stranaka su utjecale na širenje demokratske političke participacije.
Oslanjajući se na tu dualističku prirodu predstavništva, Hanna Pitkin razlikuje formalističko, simboličko, deskriptivno i supstantivno predstavljanje.11 Za nas je od posebnog značaja deskriptivno predstavništvo. Posljednjih
decenija dobilo je na popularnosti, posebno u razmatranjima predstavljanja
žena te etničkih i rasnih manjina. “U osnovi mu je ideja da kandidat u
demokratskim izborima treba biti izabran kako bi predstavljao etničke ili
rodne okruge, kao i druge manjinske interesne skupine, a ne stanovništvo
kao cjelinu” (Ravlić, 2008:23). Prema toj ideji, dakle, izabrano tijelo bi
trebalo biti reprezentativni uzorak birača prema bitnim demografsko-socijalnim, rasnim i etničkim karakteristikama, npr. okrug u kojem postoji
30 posto žena i 20 posto crnaca bi trebao imati 30 posto žena i 20 posto
crnaca kao predstavnika. Deskriptivno predstavništvo se nekada naziva i
socijalnim predstavništvom zbog svoje težnje da predstavničko tijelo sastavom što vjernije odrazi socijalnu strukturu društva.12 Prema koncepciji
“zrcalnog” ili deskriptivnog odnosno mikrokozmičkog predstavništva,13
10
O tome vidjeti šire: Ravlić, Slaven (2008), „Dileme političkog predstavljanja“,
Politička kultura, Zagreb.
11
Inače, Pitkin je samo razradila i popularizirala podjelu koju je napravio A. P. Griffiths
(Griffiths, 2010), koji spominje deskriptivno, simboličko, askriptivno i predstavništvo interesa. Deskriptivno predstavništvo opisuje praksu u kojoj predstavničko tijelo čini jedan
mikrokosmos biračkog tijela, odnosno kada u potpunosti odslikava sastav biračkog tijela.
Simboličko predstavništvo je prisutno kada se predstavnik posmatra kao nositelj osobina,
koje ne moraju nužno biti prisutne kod njega, već koje imaju šire značenje (npr. monarh
simbolizira veličinu države). Askriptivno predstavljanje opisuje odnos u kojem se zastupa
po nekoj osnovi pravnog karaktera i gdje je važna pravovaljanost punomoći. I na kraju,
predstavništvo interesa odnosi se na djelovanje u interesu predstavljenog s obzirom na to
da se interesi predstavljenog i predstavnika podudaraju (nav. prema: Ravlić, 2008:22–23).
12
Još je J. S. Mill, zauzimajući se za proširenje prava glasa na žene i radnike, tvrdio da će
na ovaj način njihova specifična gledišta moći doći do izražaja prilikom predstavljanja u parlamentu. Tako će i njihovi zahtjevi moći biti razmatrani, a njihovi interesi se neće moći zanemariti. Mill je smatrao da je rješenje osiguranje prava glasa tim skupinama, međutim praksa pokazuje da to ne podrazumijeva i predstavljenost tih skupina u zakonodavnom procesu
(Mill, John Stuart: „Izabrani politički spisi“, drugi svezak, Informator, Zagreb, 1989, str. 35).
13
Smatra se da je termin “deskriptivno predstavljanje” skovao Griffiths
(2010), a usvojila ga H. Pitkin (1967), dok Phillips (2000) upotrebljava pojam “politika prisustva”. Vidjeti šire: Mansbridge, Jane (2000), „What does Representative
167
“neka je skupina građana predstavljena u zakonodavnom tijelu ako jedan
ili više članova skupštine pripada istoj vrsti ljudi kao i ti građani” (Kymlicka, 2003:200). To, naravno, nije u skladu s klasičnim demokratskim teorijama predstavništva koje su fokusirane na proceduru izbora dužnosnika
bez obzira na njegova lična svojstva, sličnosti ili razlike s onima koji su ga
izabrali. Prema gledištu koje u prvi plan ističe važnost posjedovanja istih
ili bar sličnih obilježja ili iskustava, predstavnik ne može adekvatno predstavljati niti razumjeti nečije interese i stavove ukoliko sam ne posjeduje ta
obilježja ili ukoliko ne dijeli ista iskustva.14 Postoji nekoliko funkcija za koje
marginalizirane grupe smatraju da bi trebale biti zastupljene od pojedinaca
koji su “ogledalo” skupine koju predstavljaju. Prvo, predstavnici služe kao
instrumenti prilikom konsultiranja i komunikacije, ne samo sa njihovim
biračima nego i sa ostalim biračima i predstavnicima interesnih grupa.
Zbog toga se smatra da predstavnici čine dio deliberativnog15 procesa koji
je organiziran vertikalno, počevši od građana i njihovih interesnih skupina
sve do predstavnika i obrnuto. Međutim, u sredini u kojoj su članovi grupa
naviknuti na “tradicionalnu” dominaciju i subordinaciju, često će komunikacija biti na vrlo nerazvijenom nivou. “Dominantna skupina nije naučena
da sluša a subordinirana grupa je učena da ne treba da ima povjerenja u
bilo koga” (Mansbridge, 2000:99). Zbog toga će pripadnici subordiniranih
grupa najčešće zauzimati stav da efektivno predstavljanje njihovih interesa
kao i cijela komunikacija između njih i njihovog predstavnika mora prvenstveno uzeti u obzir da njihov predstavnik mora biti neko od njih. Na taj
način će komunikacija na relaciji predstavnik – birači bit pojednostavljena
te će biti bolje shvaćena od svojih predstavnika. No, čak i ako izaberemo
predstavnika na osnovu sličnosti po određenim obilježjima sa nama i našim
životnim iskustvima, to ni u kojem slučaju nije garancija da će se ta osoba
istinski zalagati za naše interese. To je samo jedna u nizu slabosti koje u
sebi nosi koncepcija zrcalnog predstavništva.
do? Descriptive Representation, in Communicative Settings of Distrust, Uncrystallized Interests, and Historically Denigrated Status”, u: Kymlicka, W., W. Norman
(ur.), Citizenship in Diverse Societies, Oxford University Press, Oxford, str. 99–123.
14
Međutim, postoje i vrste predstavljanja kod kojih se neka osoba, čak i bez nekih
posebnih razloga, bira za središte odlika za koje se smatra da su svojstvene nečemu drugom
a ne njoj samoj. U tom slučaju, „ličnosti mogu predstavljati, ili otelovljavati tradiciju i duh
nečega, a da uopšte nemaju nikakve naročite lične kvalitete”; Grifit, A. Filips (2010), “Kako
jedna osoba može da predstavlja neku drugu?”, u: Milenković, Ivan, P. Bojanić (ur.), Političko
predstavljanje, JP Službeni Glasnik, Beograd, str. 226. Riječ je o simboličkom predstavljanju.
15
Šire o tome: Janković, Ivana (2012), “Deliberativna demokratija – istorija jedne ideje”, Theoria 2, BIBLID 0351–2274, 55: 21–52; Mladenović, Ivan
(2008), „Savremene teorije demokratije“, Filozofija i društvo, Beograd, str. 217–247.
168
Ideja o formiranju zakonodavnog tijela koje bi odražavalo opće
stanovništvo bi, veoma vjerovatno, odvela od izborne politike ka odabiru
predstavnika ždrijebom ili slučajnim uzorkovanjem. To bi svakako u daljoj perspektivi dovelo do napuštanja demokratskog principa prema kojem
predstavnike opunomoćuje javnost kojoj su oni odgovorni. Stoga dolazimo
do logične konkluzije da bi predstavnici izabrani mimo tog demokratskog
principa, kao što smo spomenuli u slučaju zrcalnog predstavništva, mogli imati manjak demokratske odgovornosti. Osim ove primjedbe, Kymlicka kritizira koncept zrcalnog predstavništva i iz drugih razloga. Jedan
od tih razloga je i tvrdnja da npr. bijelci ne mogu razumjeti potrebe crnaca
ili muškarci potrebe žena, što kasnije može postati izgovor za jedne ili
druge da i ne pokušaju razumjeti potrebe tih drugih. Ipak, on smatra da
je “neprivlačna implikacija to da ljudi mogu govoriti samo u ime vlastite skupine” (Kymlicka, 2003:202). U osnovi, prihvaćanjem argumenta o
nemogućnosti razumijevanja i predstavljanja interesa ljudi koji su iskustveno i po interesima različiti od nas potkopava i mogućnost grupnog
predstavništva, jer ako muškarci ne mogu razumjeti žene i ako bijele žene
ne mogu razumjeti crne, te ukoliko crne žene sa nižom stručnom spremom
ne mogu razumjeti one sa univerzitetskom diplomom, u krajnjem slučaju
se može zaključiti da niko ne može predstavljati nekoga drugog do samog
sebe (Kymlicka, 2003:203). Ipak, potrebo je raditi na izgrađivanju političke
kulture u kojoj su ljudi voljni i sposobni istinski razumjeti interese i potrebe
drugačijih od sebe.
Kritičari deskriptivnog predstavljanja kao alternative nude model
“suštinskog predstavljanja”. Unutar ovog modela predstavljena su njegove
dvije osnovne funkcije, deliberacija i agregacija. “Deliberativna funkcija
demokratskog predstavništva je usmjerena prema dostizanju razumijevanja
toga koje su politike dobre za naciju, koje su politike dobre za zastupnikove
birače, a kada se interesi raznih grupa unutar nacije i općeg biračkog tijela
sukobljavaju” (Mansbridge, 2000:103). U njegovoj deliberativnoj funkciji,
predstavničko tijelo bi, u idealnom slučaju, trebalo obuhvatiti predstavnike
koji su sposobni govoriti za svaku grupu koja bi mogla ponuditi nove informacije, perspektive ili uvide relevantne za razumijevanje i na kraju
donošenje odluke.
Agregativna funkcija demokratskog predstavništva se odnosi na
produciranje nekog oblika relativno legitimnih odluka u kontekstu fundamentalno sukobljenih interesa. To znači da bi predstavničko tijelo trebalo u
momentima sukobljavanja, u idealnom slučaju, predstavljati interese svake
169
grupe čiji se interesi nalaze u sukobu sa drugima, proporcionalno broju
pripadnika te grupe u cjelokupnoj populaciji. Među zagovornicima grupnog predstavništva postoji mali broj onih koji podržavaju ideju zrcalnog
predstavništva kao općenitu teoriju predstavljanja. Umjesto toga se grupno
predstavništvo pravda na drugi način, uz pomoć dvije vrste kontekstualnih
argumenata: sistemske diskriminacije i samouprave.
Sistemska zapostavljenost je argument koji skupinama dodjeljuje
pravo na grupno predstavništvo kao svojevrstan način refundiranja za dugotrajno diskriminiranje i sistemsko zapostavljanje. Iris Marion Young
smatra da bi rješenje trebalo bar nekim dijelom uslijediti u obliku institucionaliziranih sredstava da bi se postiglo priznavanje i predstavljenost
ugnjetavanih grupa (Young, 1990:91–183). Takve mjere, koje su shvaćene
kao odgovor na ugnjetavanje i sistemsku zapostavljenost, trebale bi imati
privremeni karakter te bi bile zastupljene samo do formiranja društva u
kojem potreba za specijalnim predstavništvom neće ni postojati.
Drugi argument koji Kymlicka prezentira kao opravdanje zahtjeva
za grupnim predstavništvom je nešto složenije prirode jer se ne poziva na
sistemsku diskriminaciju, nego pravo na predstavljenost derivira iz prava nacionalnih manjina na samoupravu.16 Relacije između samouprave i
grupnog predstavništva su kompleksne i moraju biti pažljivo ispitane kao
lijek protiv sistemske diskriminacije. “S jedne strane, ako samouprava
ograničuje nadležnost savezne vlade nad nacionalnom manjinom, onda,
čini se, samouprava zahtjeva da ta skupina ima ograničen utjecaj (barem u
određenim pitanjima) na saveznoj razini17” (Kymlicka, 2003:206).
U većini zapadnih demokratija odnosno u njihovim zakonodavnim
tijelima, ističe Kymlicka, preovladavaju tjelesno zdravi, bijeli muškarci
koji pripadaju srednjoj klasi. Pripadnici etničkih i rasnih manjina, žene,
siromašni, invalidi i drugi su povijesno zapostavljene i potpredstavljene
kategorije. Način da se takva praksa ispravi bi mogao biti taj da političke
16
Šire o tome vidjeti: Kymlicka, Will (2000), „Citizenship in Culturally Diverse Societies: Issues, Contexts, Concepts“, u: Kymlicka, W., W. Norman (ur.): Citizenship in Diverse Societies, Oxford University Press, Oxford.
17
Kao primjer ovdje Kymlicka navodi Quebec, odnosno u slučaju ako samouprava za Kvebečane proizvede asimetrično prenošenje ovlasti s Ottawe na Quebec, tada
će savezna vlada donositi zakone koji se neće odnositi na Quebec, no tada ni Kvebečani
ne bi trebali, prema njegovom mišljenju, imati pravo glasa pri izglasavanju takvih zakona. Jednostavno, ne bi bilo pravedno da kvebečki članovi parlamenta odlučuju o
nekom zakonu ako ih se taj zakon ne tiče; Kymlicka, Will (2003), „Multikulturalno
građanstvo: liberalna teorija manjinskih prava“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, str. 207.
170
stranke svoju politiku učine inkluzivnijom smanjujući prepreke koje ove
kategorije sprečavaju da postanu stranački kandidati ili stranačke vođe,
smatra Kymlicka. Ipak, sve više se insistira na ideji da određeni broj mjesta u zakonodavnim institucijama bude rezerviran za pripadnike zapostavljenih ili marginaliziranih grupa. “Prava na grupnu predstavljenost često
se brane kao odgovor na neku sistemsku zapostavljenost ili zapreku u
političkom procesu zbog koje je nemoguće da se gledišta i interesi skupine
uspješno predstavljaju“ (Kymlicka, 2003:50). Kada je u pitanju osiguravanje prava kao oblik refundiranja za prethodno sistemsko zapostavljanje
i marginaliziranje, onda se ta prava obično shvataju kao privremena mjera
na putu ka društvu u kojem više neće postojati potreba za specijalnim
predstavništvom. Iskorjenjivanjem ugnjetavanja i zapostavljanja pojedinih
grupa unutar šireg društva prestaje i potreba da im se osiguraju posebna
prava, poentira Kymlicka.
Opravdanost zahtjeva za grupnim predstavljanjem
Svaki zahtjev za grupnim predstavljanjem mora biti pažljivo
razmotren kroz postavljanje nekoliko ključnih pitanja, naglašava Kymlicka.
Prvo pitanje od kojeg takvo razmatranje polazi jeste: koje skupine trebaju
biti predstavljene? Iako je ovo pitanje veoma delikatno i nosi opasnost od
neograničene eskalacije zahtjeva za političkim priznanjem te od nanošenja
dalje nepravde pojedinim skupinama, Kymlicka smatra da nije nemoguće
napraviti načelna razlikovanja između različitih skupina. “Skupine imaju pravo na predstavljenost ako zadovoljavaju jedan od dva kriterija: (1)
jesu li pripadnici te skupine sistemski zapostavljeni u političkom procesu
ili (2) imaju li pripadnici te skupine pravo na samoupravu“ (Kymlicka,
2003:210). Od ta dva kriterija Kymlicka smatra samoupravu lakše primjenjivom iz razloga jer pravo na samoupravu, što je uobičajeno, zahtijevaju
nacionalne manjine.
Kriterij sistemske zapostavljenosti je nešto teže ustanoviti. Uzmemo li u obzir da mnoge skupine tvrde da su u nekom pogledu zanemarene,
što ne znači da u nekom drugom aspektu nisu privilegirane, doći ćemo do
zaključka da bi odluku bilo mnogo lakše donijeti ukoliko bi postojala neka
vrsta skale za mjerenje stepena zapostavljenosti. Jedan od pokušaja u tom
smjeru je razvrstavanje na pet oblika ugnjetavanja,18 što je učinila Iris Mar18
I. M. Young definira pojam ugnjetavanja kao “provođenje tiranije od strane
vladajuće skupine“; Young, I. M. (1990), „Justice and Politics of Difference“, Princeton
171
ion Young, a koja spominje eksploataciju, marginalizaciju, obezvlaštenost,
kulturni imperijalizam i nasilje (Young, 1990:40). Young spominje
dugačak popis “ugnjetavanih skupina“ koji u SAD-u obuhvaća čak 80%
stanovništva, a čine ga vrlo raznolike skupine: žene, crnci, američki starosjedioci, Portorikanci, homoseksualci, siromašni ljudi, mentalno i fizički
invalidni ljudi itd. Svaka od tih skupina ima i podskupine koje bi mogle
također zahtijevati vlastita prava, te je teško zamisliti da bi se mogla izbjeći
pojava “nekontrolirane proliferacije” (Kymlicka, 2003:211).
Koliko mjesta bi u zakonodavnom tijelu trebalo dati nekoj skupini?
To pitanje je za Kymlicku također od izuzetnog značaja za razmatranje
zahtjeva za grupno predstavništvo. Jedan od odgovora koje on nudi jeste
da bi neka skupina trebala imati razmjeran broj mjesta njihovom udjelu
u stanovništvu općenito. Drugi je prijedlog da se odredi granični broj
predstavnika koji bi bio dovoljan da se interesi i stavovi skupine izraze
na djelotvoran način. Izbor između razmjernog i graničnog predstavništva
može biti u direktnoj relaciji s prirodom odlučivanja te zavisi od toga da
li je neko zakonodavno tijelo ustrojeno u skladu s konsenzualnim, konsocijacijskim19, nadvećinskim ili nekim drugim pravilima kompromisnog
donošenja odluka. U pravilu je situacija takva da što je taj proces više
konsenzualan, utoliko više granična predstavljenost može imati prednost.
Jedno od pitanja koje je bitno prilikom procjenjivanja mogućnosti
koje sa sobom nosi pravo na grupno predstavništvo odnosi se na osiguranje
odgovornosti grupnih predstavnika. Koji mehanizmi mogu osigurati odgovornost predstavnika u zakonodavnim tijelima kako bi njihovo djelovanUniversity Press, Princeton, New Jersey, str. 40. Međutim, sam pojam je upotrebljavan
shodno interesima dominantnog političkog diskursa da bi se ogradio od društava suprotnih
političkih vrijednosti, kao što je to bilo u slučaju opisivanja komunističkih društava od zapadnih a posebno američkih kritičara. Tek su novi ljevičarski društveni pokreti 60-ih i 70ih godina tumačenje ovog termina pomjerili sa tog diskursa. “U njegovoj novoj primjeni,
ugnjetavanje opisuje nepovoljan i nepravedan položaj u kojem se neki ljudi nalaze ne zbog
tiranijske moći koja ih tlači, već zbog svakodnevnih aktivnosti koje provodi dobronamjerno
liberalno društvo“ (ibid, str. 41). Ugnjetavanje je u tom slučaju više proizvod strukturalne
prirode nego djelovanja ili politika nekoliko ljudi. Ono je često produkt nesvjesnih pretpostavki ili reakcija nezlonamjernih ljudi u svakodnevnim interakcijama koje se sistemski reproduciraju u medijima, glavnim ekonomskim, političkim i kulturnim institucijama.
19
Specifičnost konsocijacijskog modela se nalazi u činjenici da on osigurava kolektivna prava manjinskim grupama. Međutim, pri tome ne zahtijeva nikakve
promjene niti unutar grupa a ni u odnosu prema “drugima”. Krajnji rezultat je da
ovaj model više sputava nego što potiče stvarno pregovaranje s obzirom da se uvijek može pribjeći vetu; Mesić, Milan (2013), „Pojam nacionalnih manjina i njihovo
političko predstavljanje: slučaj Hrvatske“, Politička misao, Zagreb, god. 50, br. 4, str. 119.
172
je zaista bilo usklađeno sa interesima skupine koju predstavljaju? Kymlicka ovdje govori o maorskom modelu na Novom Zelandu kao mogućem
odgovoru, koji „uključuje isticanje zasebne izborne liste za Maore, tako da
neke članove zakonodavnog tijela biraju isključivo maorski birači” (Kymlicka, 2003:214). U ovom modelu grupnog predstavništva nisu bitne karakteristike kandidata. Zapravo, u prvi plan je istaknuta činjenica da je kandidat biran od Maora te im je samim tim on odgovoran. To može djelovati
slično praksi povlačenja granica izbornih okruga tako da se one u najvećoj
mjeri podudaraju sa “zajednicom interesa”. Iako se pretpostavlja da će te
zajednice iskoristiti svoju izbornu snagu da bi izabrale nekoga iz svojih
redova, to se ne mora nužno desiti. U slučaju kada oni izaberu kandidata
van vlastite skupine, to, s druge strane, ni u kojem slučaju ne mora poništiti
važnost poštivanja zajednice interesa.
Uzme li se u obzir da svaka skupina u sebi sadrži mnoštvo često
vrlo različitih stavova i interesa, Kymlicka dolazi do zaključka da ne mora
značiti da će nadomještavanje isključenosti preko zajamčenih mjesta osigurati da interesi i gledišta marginaliziranih grupa budu zaista “predstavljeni”. Osim toga, pitanja predstavništva svakako ne mogu biti svedena na
sastav zakonodavnog tijela. “Predstavljanje u zakonodavnom tijelu treba
smjestiti unutar konteksta drugih mehanizama predstavljanja gledišta ili
interesa neke skupine, kao što su pravni prigovori nepovoljnim zakonima
na sudovima i zalaganje interesnih grupa” (Kymlicka, 2003:217). Pri tome
ne treba zanemariti činjenicu da ipak zakonodavna tijela imaju naročito
značajnu simboličku ulogu u predstavljanju građana. Postoji mnogo načina
za postizanje političke jednakosti, međutim Kymlicka ističe da su svi ti
načini i izborni mehanizmi provedivi samo u određenim ambijentima i
kontekstima. Oni zavise od političke kulture zemlje, načina na koji su organizirane stranke, obrazaca glasanja građana itd. (Kymlicka, 2003:218).
Pitanje prava pojedinih društvenih skupina na specijalnu predstavljenost ipak nije tako jednostavno. To je naročito evidentno kada se pravo
na specijalnu predstavljenost brani ne samo kao mehanizam koji popravlja
štetu nastalu zbog sistemskog zapostavljanja i marginalizacije nego kao
prirodna posljedica samouprave. “Pravo neke manjine na samoupravu ozbiljno bi oslabilo kad bi neko izvanjsko tijelo moglo jednostrano revidirati
ili opozvati njene ovlasti, bez savjetovanja s tom manjinom ili osiguranja
njenog pristanka“ (Kymlicka, 2003:50). Kako do toga ne bi došlo, pravo
na samoupravu je dodatno osigurano putem zagarantirane predstavljenosti u bilo kojem tijelu (npr. vrhovnom sudu) koje bi moglo utjecati na
173
samoupravne ovlasti njihovim tumačenjem ili modificiranjem. Međutim,
Kymlicka zaključuje da se, s obzirom da se prava na samoupravu posmatraju kao trajna i inherentna, zagarantirana predstavljenost, kao mehanizam
proistekao iz tih prava, posmatra kao trajna kategorija.
Kada se pravo na specijalno predstavljanje posmatra kao oblik refundiranja za prethodno sistemsko zapostavljanje i marginaliziranje, onda
se to pravo obično poima kao privremena mjera na putu ka društvu u kojem više neće postojati potreba za specijalnim predstavništvom. Iskorjenjivanje ugnjetavanja i zapostavljanja pojedinih grupa unutar šireg društva
automatski ukida i potrebu da im se osiguraju posebna prava.
Literatura
1. Filipović, Vladimir (1989), Filozofijski rječnik, Nakladni zavod Matice
hrvatske, Zagreb.
2. Grifit, A. Filips (2010), Kako jedna osoba može da predstavlja neku
drugu?, u: Milenković, Ivan, P. Bojanić (ur.), Političko predstavljanje, JP
Službeni glasnik, Beograd, str. 225–241.
3. Gutmann, Amy (2003), Identity in Democracy, Princeton University
Press, Princeton – Oxford.
4. Horowitz, Donald (1997), Self-Determination: Politics, Philosophy, and
Law, u: Kymlicka, Will, I. Shapiro (ur.), Ethnicity and Group Rights, New
York University Press, N. York – London, 421–463.
5. Janković, Ivana (2012), Deliberativna demokratija – istorija jedne ideje,
Theoria 2, BIBLID 0351–2274, 55, str. 21–52.
6. Kymlicka, Will, ur. (1995), The Rights of Minority Cultures, Oxford University Press.
7. Kymlicka, Will (2000), Citizenship in Culturally Diverse Societies: Issues, Contexts, Concepts, u: Kymlicka, W., W. Norman (ur.), Citizenship
in Diverse Societies, Oxford University Press.
8. Kymlicka, Will (2003), Multikulturalno građanstvo: liberalna teorija
manjinskih prava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb.
9. Kymlicka, Will (2005), National Minorities in Post-Communist Europe:
The Role of International Norms and European Integration, u: Barany,
174
Zoltan, Robert Moser (ur.) Ethnic Politics After Communism, Cornell
University Press, 191–217.
10. Mansbridge, Jane (2000), What does Representative do? Descriptive Representation in Communicative Settings of Distrust, Uncrystallized Interests, and Historically Denigrated Status, u: Kymlicka, W., W. Norman
(ur.), Citizenship in Diverse Societies, Oxford University Press, Oxford,
99–123.
11. Mesić, Milan (2013), Pojam nacionalnih manjina i njihovo političko
predstavljanje: slučaj Hrvatske, Politička misao, Zagreb, god.50, br.4,
str. 107–131.
12. Mill, John Stuart (1989), Izabrani politički spisi, drugi svezak, Informator, Zagreb.
13. Mladenović, Ivan (2008), Savremene teorije demokratije, Filozofija i
društvo, Beograd, 1/2008, 217–247.
14. Parekh, Bhikhu (2008), Nova politika identiteta: Politička načela za
međuovisni svijet, Politička kultura, Zagreb.
15. Phillips, Anne (2000), Democracy and the Representation of Difference
and The Politics of Presence, GEP-Research Programme on Gender, Empowerment and Politics, text. no. 4-2000.
16. Ravlić, Slaven (208), Dileme političkog predstavljanja, Politička kultura,
Zagreb.
17. Young, Iris Marion (1997), Deferring Group Representation, u: Kymlicka, Will, I Shapiro (ur.), Ethnicity and Group Rights, New York University Press, New York – London, 349–376.
18. Young, Iris Marion (1990), Justice and Politics of Difference, Princeton
University Press, Princeton, New Jersey.
175
176
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
177
178
Mirko Pejanović
UDK 355.01 (497.6) (049.3)
MILOŠEVIĆ I RAT U BOSNI I HERCEGOVINI1
MILOŠEVIĆ AND THE WAR IN BOSNIA AND HERZEGOVINA2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Milošević u ratu i Haagu – dokumentacija,
Kjella Arilda Nilsena, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2013.
Summary
This text is a review of the book Milosevic in the war and the Hague by
Kjell Arild Nielsen, UNSA Institute for Researching the Crimes against
Humanity and the International Law, 2013.
Novinar norveške nacionalne agencije NTB, Kjell Arild Nilsen,
objavio je knjigu pod naslovom Milošević u ratu i Haagu – dokumentacija.
Njegovo specijalno polje interesovanja je Balkan. Prije ovog naslova
objavio je knjigu Evropska izdaja 1996. godine.
Miloševićeva uloga u raspadu Jugoslavije i ratovima koji su uslijedili
dokumentirani su u ovoj knjizi. Nilsen je koristio mnoge relevantne izvore
u domaćoj, evropskoj i svjetskoj štampi. Posebnu vrijednost imaju izvori
koji sadrže svjedočenja u Haškom tribunalu u sudskom procesu protiv
Miloševića, uključujući svjedočenje eksperta istoričara prof. dr. Roberta
Donija.
Knjiga je strukturirana u 13 poglavlja:
- Ja sam sve svoje snage uložio za uspostavu mira;
- Optužnica: lično pravnokrivično odgovoran;
- Milošević na vlasti: Apsolutni autoritet;
1
Tekst je prikaz knjige Kjella Arilda Nilsena Milošević u ratu i Haagu –
dokumentacija, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu, 2013.
2
This text is a review of the book Milosevic in the war and the Hague by Kjell
Arild Nielsen, UNSA Institute for Researching the Crimes against Humanity and the
International Law, 2013.
179
- Priprema za rat: “Mi smo ponovo u bitkama i pred bitkama”;
- Telefonski razgovori s Karadžićem “Upravo onako kako smo
planirali”;
- Finansiranje rata: “Ovi troškovi su državna tajna”;
- Milošević i Hrvatska: “Niko neće biti prisiljen da ostane u
Jugoslaviji”;
- Milošević u Bosni i Hercegovini: “Mi nismo umiješani”;
- Milošević i paravojne formacije: “Ove paravojne” formacije su
bile potpuno marginalne;
- Milošević i Srebrenica: “Mladić me nije slušao”;
- Milošević i Kosovo: “Kosovo je važnije od moje glave”;
- Miloševićeva samoodbrana: “Ne trebam nikog da me brani od
nezakonite institucije”;
- Miloševićeva smrt.
Predgovor je napisao dr. Esad Bajtal. U svom predgovoru E. Bajtal
izvodi kritičku analizu političkih ideja i velikosrpskog državnog projekta
Slobodana Miloševića. U svom predgovoru dr. Bajtal uz ostalo zapisuje:
“Ko je dakle, granatirao Sarajevo, njegove gladne, žedne i premrzle
građane? I u ime čega genocid u Srebrenici ako ne u ime velikosrpskog,
vojnopolitički planiranog uništenja muslimanskog naroda sa poznatim
uzvikom: za mjesec dana Muslimani Bosne i Hercegovine bit će uništeni?”
Prevod je uradio saradnik Instituta, dr. Rasim Muratović. Za
štampu je knjigu priredio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti
i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Knjiga predstavlja obimnu dokumentarno-analitički zasnovanu
studiju. Izvorni dokumenti prikupljeni u ovoj studiji bit će dragocjeni za
dalja politološka, istorijska i sociološka istraživanja onih društvenih procesa
kroz koje je Bosna i Hercegovina prošla od uvođenja višestranačkog
sistema, sticanja nezavisnosti do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Kao izvanredan analitičar, Kjell Arild Nilsen u osmom poglavlju
svoje knjige pod naslovom Milošević u Bosni i Hercegovini sistematski
izlaže dokumente na temelju kojih se produbljuje spoznaja o tome u kojoj
mjeri je Slobodan Milošević bio umiješan u rat u Bosni i Hercegovini. To
je i bilo glavno pitanje za sud u Hagu. Autor analizira osnovno političko
djelovanje i metode koje je koristio Slobodan Milošević.
180
U vremenu zaoštrene krize jugoslavenske socijalističke federacije,
1989–1991. godine, rukovodstvo Republike Srbije oblikuje svoju političku
strategiju u odnosu na mogući ishod krize.
Glavno mjesto u političkoj strategiji bilo je da svi Srbi žive u
jednoj državi. Za taj cilj su početkom 1991. godine pridobili (prisvojili)
Generalštab JNA i tadašnjeg ministra za odbranu Kadijevića. Stajalište
rukovodstva Republike Srbije a to znači autoritarnog moćnika Slobodana
Miloševića je da se srpski interesi i teritorije brane oružjem i ulaskom u rat.
Prvo se to odnosilo na Hrvatsku.
Tokom martovskih dana 1991. godine, a nakon referenduma
građana o nezavisnom i suverenom državnom razvoju Bosne i Hercegovine,
Jović (Boro), jedan od prvih saradnika Slobodana Miloševića, zapisuje u
svom dnevniku: Izvan Srbije i Crne Gore rat je neizbježan ”jer Bosna i
Hercegovina ne može preživjeti kao država, a borba za teritorije bez
prolivanja krvi je skoro nezamisliva”. Ovo stajalište Jović pravda time
da Srbi ne žele da budu razdvojeni od matice zemlje. U ovom stajalištu
se negira državno biće Bosne i Hercegovine i njen istorijski razvoj kao
ravnopravne federalne državne jedinice sa drugim republikama unutar
jugoslavenske socijalističke federacije.
Iz ovog stajališta Nilsen izvodi zaključak: “Dvije godine prije
početka rata ‘mi’ odnosno Milošević, Jović i možda nekolicina drugih,
stajali su čvrsto na stanovištu da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan“.
Pripreme za rat počele su ranije nego što su jugoslavenske republike
provele višestranačke izbore i referendum o nezavisnom državnom statusu.
Te pripreme su najprije izvedene u definiranju brige o Srbima izvan Srbije
u programu Socijalističke partije, usvojenom na Prvom kongresu 16. jula
1990. godine. Drugi dio pripreme za rat s ciljem da svi Srbi žive u jednoj
državi odvijao se putem organizacijskog i kadrovskog prevođenja JNA i
njenih potencijala u srpsku jednonacionalnu oružanu silu.
Treći oblik pripreme za rat odvija se razbuktavanjem srpskog
nacionalizma u političkoj i kulturnoj sferi. Kao izraz snage nacionalizma,
dodatno će potaknuti i razviti Karadžićevo vođstvo Srpske demokratske
stranke u Bosni i Hercegovini, od jula 1990. godine kada je u Sarajevu
formirana Srpska demokratska stranka.
181
Temeljna odrednica Karadžićevog stranačkog nacionalizma bila je
razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini
– hrvatske i bošnjačke. Riječ je o državnom razdvajanju. Ova odrednica
Karadžićevog nacionalizma bila je nastavak Miloševićeve politike izrečene
u jednom govoru 1991. godine: “Što se tiče srpskog naroda, on želi živjeti
u jednoj državi”.
Radovan Karadžić u jednom snimljenom razgovoru u jesen 1991.
sa Momčilom Mandićem izjavljuje: “Za samo nekoliko dana Sarajevo
će biti sravnjeno sa zemljom i bit će 500.000 mrtvih. Za mjesec dana
Muslimani u Bosni i Hercegovini će biti uništeni” (str. 260. knjige).
Razdvajanje od druga dva naroda u Bosni i Hercegovini kao polazni
strateški cilj Karadžićeve Srpske demokratske stranke opredijelilo je i
druge ratne ciljeve:
- koridor između Semberije i Krajine;
- uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine (eliminiranje Drine
kao granice);
- uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi;
- podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio;
- izlazak Srpske republike Bosne i Hercegovine na more.
U pripremama za vođenje rata Srpska demokratska stranka je
tokom 1991. godine provela formiranje srpskih autonomnih oblasti. Srpske
autonomne oblasti definisane su u Proklamaciji od 21. novembra 1991.
godine. Ove oblasti obuhvataju, navodi Nilsen, ista područja koja su u
proljeće 1992, zauzeta upotrebom sile, a nakon toga i “etnički očišćena” od
nesrba. Odlučujuću ulogu u napadu na Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992.
godine imala je JNA. U to vrijeme JNA je bila skoro u potpunosti srpska
i crnogorska. Ona je uspostavila vojnu kontrolu nad velikim područjem
istočne i sjeveroistočne Bosne. Sve se odvijalo onako kako je bilo planirano.
Grad Bijeljina bio je jedan od prvih ciljeva. U noći 31. marta na 1. april
u grad su prodrle paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana koje su
ubijale muslimansko stanovništvo, posebno ugledne bosanske muslimane.
Potom je uslijedilo zauzimanje Zvornika, Bratunca, Višegrada, Rogatice
(svi ovi gradovi imali su većinu bošnjačkog naroda).
Do kraja 1992. godine 70% teritorije Bosne i Hercegovine je bilo
pod vojnom kontrolom srpskih snaga (JNA je preimenovana u Vojsku
Republike srpskog naroda). Broj protjeranih raseljenih Bošnjaka i Hrvata
iz njihovih mjesta življenja prelazio je dva miliona stanovnika.
182
Autor u poglavlju Milošević u Bosni i Hercegovini:“Mi nismo
umiješani“ razmatra i odnos Miloševića i Karadžića. Polazno stajalište je
da Milošević ima u svemu nadmoć, da upravlja svim procesima: političkim,
vojnim, ekonomskim.
Karadžić i vođstvo Srpske demokratske stranke ističu ulogu i
premoć Slobodana Miloševića u osiguranju vojne i ekonomske pomoći
bosanskim Srbima.
Prvi veliki i javni nesporazum između Miloševića i bosanskih Srba
pojavio se 1993. godine u vezi sa prihvatanjem Vens – Ovenovog mirovnog
plana. Početkom januara 1993. godine Milošević je tražio da ovaj plan
podrže Srbe (Plan je predviđao da se ustrojstvo Bosne i Hercegovine zasnuje
na 10 provincija, zajedničkim nadležnostima države Bosne i Hercegovine i
povratku prognanih u predratna mjesta življenja). Pod pritiskom Miloševića
i Micotakisa Karadžić je u Atini 1. maja 1993. stavio potpis na sporazum
uz uslov da se održi sjednica Narodne skupštine bosanskih Srba. Narodna
skupština je na svojoj sjednici u maju 1993. odbacila Vens – Ovenov mirovni
sporazum. Na ovoj sjednici Narodne skupštine bili su prisutni i Milošević
i Micotakis. No, i pored ovog neslaganja, Karadžić će u jednom odgovoru
na poslaničko pitanje reći: “Bez Srbije se ništa ne bi moglo. Mi nemamo
resurse i ne bismo bili u stanju voditi rat. Jedina velika nesaglasnost je bila
Vens – Ovenov plan.”
U jednom drugom istupu Karadžić će za Miloševića reći: “Milošević,
to moram reći, on je lukav kao lisica.”
Svoj lukav stav i svoju moć Milošević će pokazati tokom 1994.
godine, kada je prihvaćen plan Kontakt grupe. Na temelju ovog plana
započele su pripreme za Dejtonski mirovni sporazum. Paljansko vođstvo je
odbijalo prijedloge međunarodne zajednice za mirovno političko rješenje u
obliku plana Kontaktne grupe.
Uz pomoć vrha Pravoslavne crkve Milošević je u jesen 1995. godine
isključio Karadžića iz učešća u mirovnim pregovorima. Milošević je dobio
poziciju da u Dejtonu zastupa i interese Savezne republike Jugoslavije i
interese bosanskih Srba (Karadžića i Krajišnika Milošević je znao nazvati
ludim Srbima). Ruski zvaničnici, a među njima posebno Čurkin, paljansko
vođstvo su znali nazivati vođstvo opijeno ratom.
183
Sam Milošević je, za razliku od paljanskog vođstva, uviđao da
srpske vojne snage od 1994. godine gube na vojnoj premoći, da jača
Armija Republike Bosne i Hercegovine i da mirovno rješenje za Srbe
može legalizirati stanje postignuto u prve dvije godine rata. Postoje brojne
interpretacije da je Milošević u toku pregovora za postizanje Dejtonskog
mirovnog sporazuma bio kooperativan naspram međunarodne zajednice.
Posmatrano u društveno-istorijskom kontekstu disolucije SFRJ
i sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine početkom 1992. godine,
agresivno stavljanje pod vojnu kontrolu 70% teritorije Bosne i Hercegovine
od Miloševićevog režima javlja se kao jedna od najvećih kataklizmi
u istoriji Bosne i Hercegovine (totalna destrukcija države, razaranje
privrednog i stambenog bogatstva, progon i stradanje civila nesrba).
Toj sili suprotstavili su se građani odbranom Bosne i Hercegovine.
Osnovu tog otpora dala je volja 64% građana ispoljena na
Referendumu za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu 29. februara i
1. marta 1992. godine.
Stubovi odbrane bili su:
1) multietničko Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine sa
Platformom o radu u ratnim uslovima;
2) Armija Republike Bosne i Hercegovine;
3) podrška Sjedinjenih Američkih Država legalnoj Vladi Bosne i
Hercegovine u odbrani Bosne i Hercegovine i traženju mirovnog političkog
rješenja.
Ova knjiga će dobro doći svim subjektima koji se bave istorijom
Bosne i Hercegovine u vremenu disolucije SFRJ i rata u BiH 1992–1995.
godine.
184
Sarina Bakić
UDK 316.1 (049.3)
VRATITI SOCIOLOGIJI KRITIČKI PRISTUP DRUŠTVU1
RESTORING THE SOCIOLOGY’S A CRITICAL APPROACH TO
SOCIETY2
Sažetak
Ovaj tekst predstavlja osvrt na knjigu Otpori kritičkom mišljenju: ideje za sociologiju ideja, Đure Šušnjića ( Vuk Karadžić, Beograd, 1971).
Summary
This paper is a review of the book Antagonism towards Critical Thought:
Ideas for Sociology of Ideas by Đuro Šušnjić, Vuk Karadžić, Belgrade,
1971.
Dolazimo do paradoksa da u naučnim ustanovama
postoji velik broj ljudi čiji bi najveći doprinos
nauci bio taj da se ne bave naukom.
(Đuro Šušnjić, Otpori kritičkom mišljenju)
Kada je riječ o Đuri Šušnjiću, u naučnoj javnosti preovladava
mišljenje da je riječ o naučniku izrazitog integriteta, moralnog digniteta
i iznimne darovitosti. Voditi godinama jednu dosljednu intelektualnu borbu, jednu borbu koja ostaje nepokolebljiva kroz sve svoje kontradikcije,
jer kroz njih sam život progovara i iskazuje svoje jedinstvo, boriti se za
1
Tekst je osvrt na knjigu Otpori kritičkom mišljenju: ideje za sociologiju ideja,
Đure Šušnjića (Vuk Karadžić, Beograd, 1971).
2
This article is a review of the book Antagonism towards Critical Thought:
Ideas for Sociology of Ideas by Đuro Šušnjić Vuk Karadžić, Belgrade, 1971.
185
afirmaciju progresivnog shvatanja nauke i njenog moralnog smisla i njene
društvene funkcije, boriti se za slobodu stvaranja, za slobodu uopšte, boriti
se protiv gluposti, protiv nekulture i dogmatizma, karakteristike su njegovog rada.
Mnogo puta je rekao da biti učen ne znači biti samo školovan
za neku struku, zanimanje ili za profesiju. Za njega učenost mora biti
otjelovljenje neke vrijednosti po kojoj se treba živjeti, a ne o njoj misliti ili
samo govoriti.
Knjiga Otpori kritičkom mišljenju iz 1971. godine je strukturirana u
petnaest poglavlja i sva poglavlja se odnose na posebnu oblast iz sociologije saznanja – sociologiju nauke, o odnosu naučnih ideja i društvenih uslova. Knjigu otvaraju poglavlja „Organizacija ideja i društvena organizacija“, „Društveni uslovi i naučno stvaranje“, „Struktura naučnih revolucija“
gdje Šušnjić daje svoj osvrt na Kunovu paradigmu. Zatim, tu su poglavlja
„Kritička nauka i društvene institucije“, „Sistemi i kriterijumi“, „Nauka i
ideologija“, „Nauka i politika“, „Nauka i religija“, „Nauka i religija – funkcionalni pristup religiji“, „Pozitivna nauka kao sila postvarenja“, „Nauka
i praksa ili šta znači (ne)angažovanost nauke, „Funkcionalno društvo i radikalna kritika“, „Funkcionalno društvo i revolucionarni subjekt“, „Istina i
klasa – mit i realnost“ i posljednje poglavlje „Ideja manipulacije i manipulacija idejama“.
Nastojanje da se odnos društva i nauke vidi kao odnos dominacije
i podređivanja uvijek dovodi u pitanje nezavisnost i specifičnost nauke u
odnosu na društvo. Današnja tendencija ka dokazivanju apsolutne zavisnosti nauke od ideologija, kao i zavisnost kreativne ličnosti, bilo da je u
pitanju nauka ili umjetnost, govori u prilog tvrdnjama koje Šušnjić izlaže
u svojoj knjizi. Već sama činjenica da je sociologija tako rado prihvaćena
od postojećih političkih ideologija, dovoljno upozorava da je ova nauka
„izgubila kritičku funkciju u društvu“. Politika prilazi čovjeku kao objektu
političkih ciljeva. Za politiku čovjek predstavlja samo objekt manipulacije. On je idealan objekt manipulacije tek onda kada prestane biti subjekt.
„Dominacija politike nad drugim sferama života znači u isto vreme dominaciju koncepcije čoveka kao objekta“ (Šušnjić, 1971:214). Zato politika
i prihvata određenu nauku, onu nauku koja se u bitnoj stvari ne mimoilazi
od politike, a to je da pristupa čovjeku kao objektu. Iz ovog proizlazi da se
sociologija ne bavi onim što društveni sistem dovodi u pitanje.
186
Baš kao i kultura, svaka nauka, pa tako i sociologija, ne podrazumijeva samo ono što postoji već i ono što bi trebalo postojati. Ona je pretpostavka za sve što dolazi, za sve što predstoji. Ako se u nauci, kao „umnom
zbivanju“, ne ostvari tolerancija, ona se neće ostvariti niti u političkom niti
u kulturnom polju. Kao živa, promjenjiva i dinamična vrijednost, nauka,
prema Šušnjiću, uvijek treba težiti prekoračenju dostignutog. Ali Šušnjić
u ovoj knjizi, tačnije u poglavlju „Društveni uslovi i naučno stvaralaštvo“,
jasno ukazuje da „većina ljudi misli na određen način zato što živi na
određen način“ te da bi bilo teško dokazati da „struktura našeg duha nije u
nekoj vezi sa strukturom društva“.
Šušnjić sa izuzetnim spisateljskim senzibilitetom i originalnim stilom „kognitivne estetike“, za koji sam kaže da je sastavni dio njegove „pobune protiv svijeta koji je izgubio smisao za uzvišeno i lijepo, a ne samo za
dobro i pravedno“, a polazeći od načela na kojima počiva građanski svijet,
analizira nauku, religiju, fenomene ideologije, indoktrinacije, politike kao
oblasti u kojima su evidentne primjene kameleonskih manipulacija.
Knjiga Otpori kritičkom mišljenju je djelo ne samo velike teorijske
promišljenosti već govori o autoru čija poniranja u životne tokove savremenosti ruše stereotipna mišljenja i predrasude sa kojima se svakodnevno
suočavamo. Briljantne rečenice Đure Šušnjića o tome kako se „zavode mase
na uzici laži“, kako se manipulativni izbori prihvataju kao „opredjeljenja“
izmanipulisanih, govore o istraživačkom pristupu koji korespondira sa aktuelnom situacijom u društvu.
U bosanskohercegovačkom društvu danas nedostaje nepristanak na
„nasilje“ uvriježenog rezonovanja i predrasuda svih vrsta, nedostaje kritika
i negacija osrednjosti mišljenja i otužne ravnodušnosti. Ne postoji otpor
svemu što vrijeđa ljudsku ličnost i ljudsko dostojanstvo, čovjekovu slobodu i njegovo pravo na individualnu egzistenciju u mišljenju, opažanju,
ponašanju i osjećanjima. Kada bismo svi uspjeli da budemo ono što stvarno
jesmo, a ne ono što se od nas traži, tada bismo uspjeli u naš život unijeti
više hrabrosti, strasti i snova. To bi nam omogućilo da ne plovimo niz struju kolektivnog beznađa i da se ne utapamo u sveopštu osrednjost. Pristati
na vladavinu uma, znanja i pameti znači obračunati se sa samim sobom
i sa nedostignutom samosviješću. To bi u isto vrijeme bio udar i na naše
poroke, naše predrasude i malodušnosti. Ne pristajati na preovladavajuće
„nekritičko mišljenje“ i trivijalizaciju i kičizaciju stvarnosti vodi nas do
oslobađanja od lošeg ukusa i života u banalnosti.
187
Živimo u vremenu u kojem možemo raspolagati najpouzdanijim
metodama ocjenjivanja istinitosti ili neistinitosti istorijskih, naučnih iskaza. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti i konstantnog rasta popularnosti tvrdnji koje ne mogu izdržati ni najjednostavniju empirijsku provjeru.
Kvaziznanje, kvazinauka tvrdi da je znanje i nauka ono što jednostavno
nije. Usitnjavanje nauke i znanja na personalizirane istine, mertonovski
kazano „istorijske anegdote“, počelo je još prije nekoliko stotina godina,
no danas je cijeli taj proces ubrzan digitalnom tehnologijom. Na odgovornost se trebaju pozvati svi oni lijeni, gramzivi i politički korektni „čuvari
intelektualnog mišljenja“ koji su okrenuli leđa metodologiji koja nam
omogućava da razlikujemo činjenice od fikcije. Oni će biti odgovorni ako
uspavani razum ponovo iznjedri monstrume.
Zato je ova knjiga važna i preporučujem je svima koji je još uvijek
nisu pročitali, te onima koji to jesu da se podsjete na promišljanja o odgovornijem shvatanju nauke, naročito sociologije, za moralno shvatanje
ozbiljnosti nauke. I kao takva, knjiga predstavlja jednu zaokruženu cjelinu,
aktuelnu i danas, ona je iskoristljiva i podsticajna u nastojanjima za strožije
naučne, umjetničke, intelektualne i moralne kriterije. Mnoga Šušnjićeva
promišljanja su se mogla primijeniti jučer, mnoga danas. Neka će moći i
sutra, u to sam uvjerena. Bolje potvrde o duhu i opsegu jednog naučnika ne
može biti.
Biti na koljenima ili uspraviti se jesu dva suprotstavljena stava.
Za egzistencijalno i moralno uspravljanje neophodno je izložiti se Scili i
Haribdi. To bi bio način da ustanemo iz svoje poniznosti koja nas je učinila
ništiteljima individualnih i stvaralačkih vrijednosti. Važno je pobjeći svijetu „bolesno politizovanom“, bespomoćnom i agresivnom i očistiti se od
samoljublja i iluzija ali i od straha i frustracija. Osloboditi se okova obmana
– čini mi se da postaje zadaća koja ima najviše smisla.
188
Dževad Drino
Benjamina Londrc
UDK 930.85 (049.3)
ŽIVOT U SREDNJOVJEKOVLJU1
THE MEDIEVAL LIFE2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Srednjovjekovna turobna svakodnevnica (od prostitutke, preko vještice do vampira), Đure Tošića (Istorijski institut, edicija
Studije knj. 6, Beograd, 2012). 3
Summary
The following text is a review of the book under the title of The Grim Medieval Everyday Life (from Prostitutes, Witches to Vampires) by Đuro Tošić
(The Institute for History, STUDIJE edition Vol. 6, Belgrade, 2012). 4
Kako su nemoć i siromaštvo dovodili čovjeka do krajnjih margina
života? Kako su bolest i guba doživljavani kao doživotna kazna? Kako
je glad vodila do očaja, a očaj do posla prodaje vlastitog tijela? Koje su
čarolije vodile do mračnog tunela torture i kazne? Jesu li baš vampiri predstavljali najveće zlo srednjeg vijeka? Je li srednji vijek – vijek ženomrzaca
1
Tošić, Đuro (2012), Srednjovjekovna turobna svakodnevnica (od prostitutke,
preko vještice, do vampira), Istorijski institut, edicija Studije, knj. 6, Beograd.
2 Tošić, Đuro: The Grim Medieval Everyday Life (from Prostitutes, Witches to
Vampires), the Institute for History, STUDIJE edition Vol. 6, Belgrade, 2012.
3
Zahvaljujemo se na podršci kolegi Emiru Filipoviću sa Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Društvu za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije
Stanak.
4 We are using this opportunity to thank our colleague Emir Filipović, History
Department, Faculty of Philosophy in Sarajevo for his support and the STANAK Society
for Studies of the Medieval Bosnian History.
189
ili je spol u odnosu na rod ipak manje važan? Kako je pojedinac u starosti,
bolesti i nemogućnosti stjecanja sredstava za život odbačen od društvene
zajednice dospijevao na ivicu životne egzistencije, podnoseći tegobe
životnog puta tog tragičnog historijskog trenutka? Šta se krije iza strašnih,
nehumanih progona i kazni? Koji su to antagonizmi u ponašanju crkve?
Odgovore na sva ova pitanja osvijetlit će nam studija „Srednjovjekovna
turobna svakodnevica“, autora Đure Tošića, kroz autentično odabrane likove: prostitutke Bogne, vještice Mrne i njenih mentalno izopačenih i nerazumnih postupaka čarobnjaštva, te zlih vampira i vječitog ljudskog straha
od smrti, nesreće i zla.
Prostitucija kao društvena pojava u ovoj je studiji više obrađena iz
ugla seksualnosti, sa nizom tema: vanbračnih veza, senzualnosti i seksualnog ponašanja pa do seksualnih zločina. Historija „najstarijeg zanata“
Dubrovnika govori o prostitutkama i konkubinama, o Castalletu (zajednici
prostitutki), o slobodnim prostitutkama i njihovim makroima. Zakon im
nije pridavao previše pažnje. Samo je u jednom članu Dubrovačkog statuta
iz 1272. prostitucija ženskog člana porodice bila prepuštena na kažnjavanje
ocu i braći, po njihovoj volji. Najčešće je po staroj dubrovačkoj tradiciji
moralnoj grešnici dato da popije otrov i tako okrutnom smrtnom presudom
spere porodičnu ljagu. U Dubrovniku je postojao i „bordel“, javna kuća u
kojoj prostitutke nisu živjele nego samo obavljale svoj „zanat“. Te žene su
bile na udaru i žena i muškaraca. Udarali su ih pesnicama, bacali i gazili po
zemlji, tukli štapovima, nogama, tupom stranom noža po glavi itd. Ponekad
su i muškarci stradavali u blizini bordela, mada mnogo manje od žena, ali
zato redovno zbog žena. Za razliku od ovih ojađenih, mučenih žena, na
drugoj strani njihove kolegice konkubine su doživljavale drugačiji tretman
na dvorskim feštama, plaćanim od gradske vlasti. Prostitucija je postojala
i u krčmama te u javnim kupatilima, gdje je bilo dopušteno zajedničko
kupanje muškaraca i žena. Odnos društva i Katoličke crkve prema prostituciji je prikazan kao krajnje dvoličan, jer nije zvanično odobravana, ali je
u svakodnevnom životu tolerisana. S jedne strane, kao najveća uvreda za
poštenu ženu bilo je nazvati je „curva“ ili „putana“, a za muškarca „filius
unius meretricis“, kurvin sin, a s druge strane, crkveni stav da je prodaja
tijela manje zlo od napastvovanja žena. Licemjerstvo crkve izraženo je u tri
osnovna svećenička pravila: „Uzimaj novac od živih, a neka te izdržavaju
mrtvi; slušaj tuđe tajne a ne otkrivaj svoje; uzmi ženu koju hoćeš, jer niko
ne može uzeti tvoju.“ Do promjene dolazi tek pojavom epidemije sifilisa i, što je još važnije, crkvenom reorganizacijom i protjerivanjem šest
žena iz grada zbog nečasnog načina života. Dolaskom strogog pape Pija
190
V „bolest se smatrala Božjom kaznom za ta legla razvrata“. I na kraju, u
XV vijeku, Dubrovnik se ubrzano razvija ekonomski i kulturno, dolazi do
novih društvenih okolnosti u kojima se svjetovna i crkvena vlast pribojava
da bi nešto moglo zaustaviti započeti progres njihovog grada. Iz izvora
Dubrovačkog arhiva, kao svjedokinje u jednoj tuči, u dokumentu se spominju imena prostitutki, među kojima je najpoznatija Bogna, koja je bila
najviše na udaru i muškaraca i žena. Autor je u izvorima prati od 1401. do
1409. godine. Spominje se i Bognin muž, pa autor analizira zašto je muž
dozvoljavao Bognino prostituisanje. Da li zbog održavanja gole egzistencije? Kroz Bognine sukobe dobijamo uvid i u slike tadašnjih krčmi i uvid
u način kažnjavanja. Saznajemo koliko je krčmar bio i svodnik, a koliko su
javna kupatila služila za održavanje higijene sve do sredine XV vijeka kada
se mijenja javno mišljenje u vezi sa seksualnošću. Prateći Bognu i njenu zlu
sudbinu, ispričana je i najopasnija situacija po nju, kada je bosanski kralj
Ostoja napao Dubrovnik, a nesretnica optužena za davanje signala vatrom.
No, ipak joj nije suđeno, vjerovatno jer je previše znala o ponašanju brojnih činovnika i patricija. Bogna je bila često izložena fizičkom nasilju,
potkradanju, ali je i sama priređivala slične nevolje drugima. Posljednji
put se spominje 1409. opet kao svjedok tuče, a ostaje nejasno da li je to i
kraj njenog života ili kraj njene „poslovne karijere“ i je li to povezano sa
odlukom vlade iz 1409. o određenoj zoni gdje su prostitutke mogle da žive
i rade.
Vještice su proganjane i mučene, svirepo ubijane i kažnjavane. U
studiji je analiziran jedan inkvizitorski postupak vođen u Šibeniku 1443.
godine. Naime, po svom učenju, katolički crkveni sud nije mogao nikoga osuditi na smrt, ali je ipak posredno odgovoran za smrt na lomačama
velikog broja ljudi. Kao i u slučaju prostitucije, licemjernost, perfidnost i
prešutno zločinstvo Katoličke crkve su došli do izražaja. Progon vještica
je postao službena obaveza inkvizicije. Tako je Luka Polovinić, pripadnik
dominikanaca u Zadru, po odluci Svete službe imenovan za generalnog
inkvizitora. Proces se vodio protiv dvije žene, Dobre i njene majke Mrne,
koja je prema glasinama bila čarobnica ili vještica i koja je začarala Dragana Draganića da se zaljubi u njenu kćerku i radi samo ono što je njoj
milo i ugodno. Mrnina djela su bila okarakterisana „protiv katoličke vjere“
i na „štetu duše“ gospodina Dragana. Biskup daje ovlaštenja da se postupa
po kanonskom pravu i savjetuje inkvizitoru da zatraži pomoć od kneza i
kapetana Šibenika, jer ovaj raspolaže policijom, zatvorima i egzekutorima.
Kada je knez obećao svoju pomoć, mogao je početi inkvizitorski postupak.
Mrna je zatvorena i ispitivanje je moglo početi. Ako nije htjela odgovarati
191
na neka pitanja, inkvizitor bi naredio torturu: vezivanje ruku na leđima, brijanje svake dlake da se u njoj ne sakrije đavo i na kraju mučenje na drvenoj
kobili. Mrna je priznala bavljenje čarobnjaštvom, a uhapšena je i njena
kćerka Dobra i data na ispitivanje. Mrna je priznala da se još mnogo ranije
bavila čarobnjaštvom kako bi se dopala muškarcima, pa je prije više od 19
godina (što znači oko 1424) dala Stjepanu Čikiniću, šibenskom plemiću
„jednu razmrskanu glavu pijevca“ sa mirođijama na sebi, da bi „dobro
pjevao“, počinivši time unaprijed navedeno „protiv našeg Vrhovnog Stvoritelja (...), Svete crkve i na štetu katoličke vjere“. Mrna priznaje i da je
Jurku, mužu svoje kćerke, čarala uz pomoć još dvije žene kako bi ostao uz
Dobru. Dobra napušta Jurku i ostaje uz Dragana. Mrna spravlja čaroliju za
Dragana i Dobra je daje Draganu da pojede, „kako bi se zaljubio u nju“.
U vradžbinama je koristila Draganovu kosu i nokte, te vračanje izgovaranjem riječi, ali nije tom prilikom spominjala đavola te kosti mrtvaca.
Bilo je tu i ljubavnih napitaka od trava i korijenja na bazi afrodizijaka.
Nakon tih priznanja inkvizitor navodi za Mrnu „da je kao odvratna i mrska
čarobnica i vračara djelovala nemajući pred očima Boga nego neprijatelja ljudskog roda (đavola) i potaknuta đavolskim duhom, zaboravivši na
božansku pravdu, činila sve protiv Vrhovnog stvoritelja, protiv svete crkve
i na štetu katoličke vjere“. Proces se potom prenosi pred šibenskog biskupa Juraja Šišgorića. Bez svjedoka ili dokaza inkvizicije, Mrna je morala
položiti zakletvu Bogu da će na inkviziciju istinito odgovoriti. Tu je prikazana „duševna tortura“, gdje optuženi mora izabrati da li da se ogriješi
o Boga ili govoreći istinu izabere strašnu kaznu. Nakon savjetovanja sa
konzilijem i tri svećenika odlučeno je da Mrnu opet „vrate na torturu da bi
se saznala istina o načinu čaranja“. Mrna tada priznaje da je u riječima za
čaranje prizivala đavola. Nakon toga, uz prisustvo mudrih ljudi i biskupa,
Mrna je pod zakletvom obećala da se više neće baviti čaranjem i zlobom,
ponizno klečeći molila za oproštaj i milost. Potom je suđeno i Dobri. Izricanju presude sudjelovali su: biskup, inkvizitor, svećenici i plemići, koji su
prisustvovali isljeđivanju Dobre. Kazna je bila izvrgavanje javnom ruglu
jašući naopako na magarcu, prekrivene izmetom, miševima, sa sramotnom
kapom na sebi i Mrna sa magarećim repom u rukama. Autor zapaža da
je „izvrgavanje ruglu osuđenika trebalo privući pažnju naroda i odvratiti
ga od prave suštine stvari“. Prava suština ove nehumane prakse je proces u kome nije bilo ni iskaza svjedoka, ni dokaza, ni definicije šta je to
čarobnjaštvo; proces u kome je ishod zavisio od crkvenih presuditelja i njihove zainteresovanosti za konkretan slučaj; proces u kome se nije brinulo
o šteti ljudi, nego o mogućoj šteti službenim stanovištima Katoličke crkve.
192
Mrna i Dobra su pobjegle iz zatvora, a za njima je raspisan proglas da se
jave u roku od pet dana. U slučaju da se ne jave, nastavit će se postupak
protiv njih i njihove imovine na koju je pravo dobio inkvizitor da bi iz nje
namirio troškove postupka. Ne zna se da li su se osuđenice ikada vratile u
Šibenik.
Vampiri su u mnogim davnim vjerovanjima pokojnici koji su lošim
ponašanjem za života ili zbog nekog drugog razloga pretvarani u zle demone. Lutali su i plašili žive. Vukodlaci su ljudi sposobni da se pretvore u
vuka i to su pokojnici nad kojima nije održan propisan obred. Autor navodi
slučaj Pribe na malom zadarskom otoku Pašman. Priba je umrla, ali je bila
viđana, pa čak i napadala i udarala jednu drugu ženu. U drugom slučaju
je navedeno da je ušla u kuću, pokupila mnoge stvari i na kraju napravila
požar i pobjegla u svoj grob. Vampiri su se pojavljivali u gluho doba, u
„noći punog mjeseca“ i „obrnuto, u noći bez mjesečine“. Priba je sijala
strah, iako je jedan pravoslavni sveštenik poručivao da vampira nema, već
da je vampir „niko drugi nego drug onih lopova koji haraju“. Bura se stišala
tek kada su, u prisustvu zadarskog upravnika, na zahtjev sinova čovjeka
čija je kuća zapaljena, otvorili grob i kocem probili Pribine grudi. Taj je
kolac vjerovatno otjerao strah od smrti, zla i podzemnog svijeta na malom
zadarskom otoku Pašman.
Zanimljivim pristupom autor knjige piše o tri srednjovjekovne pojave osvjetljavajući ih na specifičan način. Kroz svakodnevni život ljudi i
navođenje autentičnih događaja i kroz sudbinu nekoliko žena približava
nam mnogo jasnije i življe tragični historijski trenutak. Svi glavni likovi
su žene, u prostituciju, vješticama i vampirima. To nije slučajno jer autor
i počinje svoju studiju iznošenjem stavova koji su vladali u tom vremenu
a odnose se na ženu. Naime, mnogi autori, filozofi, historičari, svećenici
srednjeg vijeka pisali su o ženi kao o nižem biću. Vjekovne sporove o tome
šta su žene i šta mogu biti, autor sumira mišljenjem o spolu kao biološkoj
činjenici i rodu kao socijalnoj kategoriji koja je skup društvenih činjenica.
Autorovo mišljenje je da je žena i u tim teškim vremenima mogla utjecati
na način i „organizaciju života unutar roda kao društvene zajednice kojoj
je pripadala“. Ipak, ostavlja mjesta i za marginalizaciju pojedinca zbog starosti, bolesti, nemogućnosti za rad. Kao jedan od razloga propasti čovjeka
autor navodi i raspad porodice. U epicentru autorove knjige, dakle, nalazi
se žena: iako u srednjem vijeku prema općem mišljenu potcijenjena, ipak
je neophodan stub porodice čijim urušavanjem dolazi do niza nesretnih
okolnosti za samu ženu, porodicu i društvo u kojem živi. Iz drugog ugla
193
gledano, društvo je vrlo lako žene dovodilo do margina života. Otkrivajući
nam sudbinu konkretnih likova, možemo pratiti kakav je bio njihov stvarni
život, njihova bračna veza, seksualno ponašanje i, na kraju, proživljavanje
najtežih kazni za života, pa čak i poslije smrti, kao Priba. Važan je stav autora o licemjerstvu srednjovjekovnog društva, srednjovjekovne crkve, koji
u sva tri spomenuta slučaja određuju sudbinu nesretnih žena. Prešutno odobravanje, tolerisanje ili nehtijenje da se tim ženama pomogne ili da se nešto
promijeni i zakonski nedopušteno ponašanje podvrgnuto najstrašnijem
kažnjavanju autor opisuje i kroz odnos njihovih muževa i kroz presudu
inkvizicije koja raspolaže imovinom osuđenica da bi namirila svoje
troškove. Sve ove pojave su često opisivane u djelima drugih autora. Slike
sprava za mučenje, slike ulica Dubrovnika sa sumnjivim kvartovima, te
slike vampira i vukodlaka doživljavamo sasvim drugačije u studiji Đure
Tošića, jer nije riječ o ženama u srednjem vijeku, već o Bogni, Mrni, Dobri
i Pribi.
Mnoga su pitanja otvorena u studiji Đure Tošića kao i u drugim
djelima koja se bave tematikom srednjeg vijeka. Ipak, Tošić ne polazi od
šireg društvenog konteksta, već od ličnih, uskih međuljudskih odnosa u
braku, porodici, bližoj okolini. Zato autor uspijeva da nam prisnije približi
doživljaj svoga pisanja. Dobili smo i mnoge odgovore o uzrocima marginalizacije žena, o stavovima društva, sistemu suđenja, nehumanom stavu u
životu i sudskim procesima; osvijetljen je i utjecaj i uloga crkve, vlasti i
progonitelja. Zato je autor uspio odgovoriti na pitanja srednjovjekovnih pojava, od prostitucije, preko vještičarenja, do vampirizma, dajući lični pečat
u svojoj studiji, opisujući autentične ličnosti, njihove sudbine, protkane
životom ulica gradova Dubrovnika i Zadra.
194
Alma Mešić
UDK 76 (497.6) “19“ (049.3)
ODA BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ GRAFICI1
AN ODE TO THE BOSNIAN-HERZEGOVINIAN GRAPHIC ART2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Bosanskohercegovačka grafika 20. stoljeća: šezdesete i
sedamdesete godine 20. stoljeća u kontekstu evropskog moderniteta i postmoderniteta, Aide Abadžić-Hodžić (Tugra, Sarajevo, 2011, str. 307).
Summary
The folowing text is a review of the book Graphic Art of Bosnia and Herzegovina: the 1960s and the 1970s within the Context of European Modernity and Postmodernity by Aida Abadžić-Hodžić (Sarajevo, Tugra, 2011,
307 pages).
„Bosanskohercegovačka grafika 20. stoljeća: šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća u kontekstu evropskog moderniteta i postmoderniteta“ predstavlja temeljitu studiju autorice Aide Abadžić-Hodžić o
prilikama u bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sferi akcentirajući grafiku
i grafička kretanja. Studija o bosanskohercegovačkoj grafici se prezentira
u odnosu na lokalnu jugoslavensku ali i svjetsku scenu i to u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Sveobuhvatnost promišljanja i cjelokupnost
istraživanja grafike kao vizuelnog umjetničkog iskaza, kako sa aspekta
1
Tekst je prikaz knjige Aide Abadžić-Hodžić Bosanskohercegovačka grafika 20.
stoljeća: šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća u kontekstu evropskog moderniteta i postmoderniteta, Tugra, Sarajevo, 2011, str. 307.
2
This text is a review of the book Graphic Art of Bosnia and Herzegovina: the
1960s and the 1970s within the context of European Modernity and Postmodernity by
Aida Abadžić-Hodžić, Sarajevo, Tugra, 2011, 307 pages.
195
nastanka djela tako i sa njegovog interpretiranja, doveli su do toga da je
studija iskazana kroz šest kompleksno razrađenih tematskoproblemskih
cjelina uključujući uvod, zaključna razmatranja, te dokumentacijski dio i
priloge.
U prvom poglavlju studije autorica objašnjava i društveni kontekst, socio-politički sistem, kontekst evropske likovne kritike i filozofska
strujanja, a koji su posredno ili neposredno artikulisali umjetnička nastojanja u kontekstu moderniteta i postmoderniteta jednog podneblja. Kroz
drugo poglavlje – Bosanskohercegovačka likovna umjetnost 1960. i 1970.
godine u odnosu na umjetnička kretanja u tadašnjoj Jugoslaviji i evropskom likovnom kontekstu – doc. dr. Aida Abadžić-Hodžić postavlja nešto
konzervativniju bosanskohercegovačku umjetničku scenu u okvire jugoslavenske umjetnosti u kojoj djeluju društveno angažirane skupine poput
Gorgone, EXAT 51, u sceni u kojoj se razvija konceptualna i programska
umjetnost i sl. U istom poglavlju autorica postavlja tezu da se i u okvirima
bosanskohercegovačkih prilika unutar jugoslavenske scene šezdesetih i
sedamdesetih godina počinje artikulisati novo shvatanje umjetničke prakse.
Ta nova umjetnička praksa i u bosanskohercegovačkim uvjetima odstupa
od socrealističkih nazora. Ovaj iskorak ka evropskoj i svjetskoj sceni rezultirat će otvorenosti ka analitičkom propitivanju konstitutivnih elemenata
umjetničkog djela. Artikulacija i težnja za inovativnim i eksperimentalnim
jezikom umjetnosti prožimat će bosanskohercegovačke grafike sedme i
osme decenije, a čije će djelovanje biti prezentirano u trećem poglavlju
studije.
Ukazujući na značaj Međunarodnog grafičkog bijenala u Ljubljani, doc. dr. Aida Abadžić-Hodžić kroz četvrto odnosno peto poglavlje objašnjava elemente modernog i postmodernog izraza kod
bosanskohercegovačkih grafičara. Sa osvrtom na grafička strujanja i prije
druge polovine dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini, prezentirano
je djelovanje bosanskohercegovačkih grafičara prve, druge i treće generacije u okviru kojih se artikulišu radovi sada već proslavljenih imena
bosanskohercegovačke umjetnosti: Mersada Berbera, Memnune Vile
Bogdanić, Salima Obralića, Borislava Aleksića, Radovana Kragulja, Safeta
Zeca i dr.
Ljubljanska i beogradska grafička škola predstavljale su vrlo
efektne centre utjecaja. Težnja ka savršenom tehničkom i formalnom izrazu, „oblikovni purizam“ ljubljanskog kruga, intimizam i težnja ka
196
simboličnom u grafici beogradske scene te zagrebačka serigrafska škola
koja priziva konstruktivističko naslijeđe uvjetovali su oblikovanje i
bosanskohercegovačke grafike u postmodernitetu. Tako se elementi
postmodernog, a koji se prezentiraju u petom poglavlju knjige, pronalaze u djelima Mersada Berbera, Dževada Hoze koji postmodernost iskazuje citiranjem i odabirom motiva koji nastaju kao umjetnikov susret sa
različitim kulturama i civilizacijama, u grafikama Boška Kućanskog, Esada Mufića, Emira Dragulja, Halila Tikveša, Petra Waldegga čija je postmodernost prikazana udaljavanjem od jedinstvenog mogućeg tumačenja
djela. Postmodernističko citiranje motiva prethodnika, recikliranje, improviziranje i fragmentiranje kompozicije koja uvjetuje razbijanje jedinstva djela potvrđuje stav da su i bosanskohercegovački grafičari otvoreni
ka dekonstrukciji ideologije i usmjereni ka eksperimentima pri mediju u
kojem djeluju.
Da je sveobuhvatnost promišljanja uistinu realizirana kroz studiju, svjedoči šesto poglavlje koje se okreće ka bosanskohercegovačkoj
muzičkoj i književnoj sceni sedme i osme decenije dovodeći ih u vezu sa
grafičkim nastojanjima i principima artikulacije likovne kritike.
Grafički bogato opremljena knjiga sa biografijama umjetnika, teoretskim tekstovima i formalnom, ikonografskom i ikonološkom analizom
zastupljenih djela, iako naslovom fokusirana i determinirana grafičkim
tendencijama na bosanskohercegovačkom izložbenom prostoru, uspijeva
obuhvatiti sveprisutne umjetničke artikulacije jedne složene sintagme jugoslavenske umjetnosti. Ona ih objedinjuje i kao takve razlaže, artikuliše,
interpretira i definira do najsitnijih detalja umjetničkog predstavljanja i kritike. Knjiga autorice Abadžić-Hodžić, dakle, ne samo da postaje temeljita
studija bosanskohercegovačke umjetnosti u okvirima jugoslavenske, evropske i svjetske scene nego služi i kao temeljni udžbenik pri izučavanju
bosanskohercegovačke historije umjetnosti i umjetničke kritike u doba
moderne i postmoderne. Stoga i ne iznenađuje činjenica da je studija dobila nagradu za poseban doprinos umjetnosti na 23. Međunarodnom sajmu
knjige i učila u Sarajevu 2011. godine.
197
198
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA „PREGLED“
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji
sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“.
U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one
koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci;
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- stručni članci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa;
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom
misijom časopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih
stručnih publikacija;
199
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna
istraživanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji
časopisa.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored
single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom);
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja;
6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen;
7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme,
u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku
(italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/
kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen;
8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/
arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski),
kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija „Pregleda“, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II,
71000 Sarajevo
n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba
200
201
ISSN 0032-7271

Download Report