Obitelj na kušnji

Autor: prof. dr. Zlatko Miliša, izv. prof.
Odjel za pedagogiju Svečilišta u Zadru
zmilisa@unizd.hr
21. svibnja 2011.
Obitelj na kušnji
Sažetak:
Suvremena obitelj nije odgovorila zahtjevima odgovornog roditeljstva. Kriza odgoja je
kriza vrijednosti, a pokazuje se u niskom preferiranju empatičnosti i altruizma. Mladi žive u
društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni
postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. „Epidemija“
permisivnog odgoja i indiferentnih roditelja čini djecu egocentričnima i nesretnima. Kod
popustljivog odgoja i indiferentnih roditelja nema normi i/ili zabrana, izostaju osjećaji
empatije, čija su posljedica „egocentrična djeca“ (Shaw, R., i Wood).
1. Aktualnost teme
Postmoderno doba, koje se nekritički slavi kao vrijeme u kojemu su sve veće
mogućnosti kreiranja čovjekovih sloboda, u stvarnosti postaje vrijeme porobljavanja čovjeka
u kojemu se gube potrebe za pripadanjem, (samo)poštovanjem i ljubavlju. Ljudi, doduše,
danas imaju veću mogućnost izbora, ali ih prati krize identiteta i slabi utjecaj vrednota
zajedništva i nesnalažljivost u ubrzanom razvoju tehničke revolucije. «Živimo u svijetu u
kojemu istodobno pokušavamo društvo učiniti predvidljivim, a sebe nepredvidljivim, izmisliti
priopćavanja koja će obuhvatiti ponašanje drugih ljudi, a vlastito ponašanje oblikovati tako da
bude nedostupno tuđim generalizacijama» (Macintyre, A., 2002., str. 111).
Djeca se uče prilagođavanju umjesto razvoju osobnosti. Mladi žive u društvu krize,
koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve
društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija,
1
a sve veći broj se počinje ponašati rizično. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih
zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog
društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje,
zlostavljanje, agresija, rastući egocentrizam, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija i dr.
Potrošači, a najviše djeca i mladi počinju se ponašati tako da čim dobije(mo) ono što želi(mo)
ubrzo se (medijskim reklamama i indoktrinacijom) nudi nešto novo- drugu (s)tvar.
Manipulator stavlja karijeru, bogatstvo i uspjeh iznad svih (drugih) vrijednosti. Ove
vrijednosti su kod nas, nažalost, na vrhu hijerarhije svih vrednota, a vrijednosti empatičnosti,
altruizma i (samo)obrazovanja na samom dnu - prema neobjavljenom istraživanju u sklopu
projekta „Siromaštvo u Hrvatskoj" iz 2004. godine, (o tome detaljnije u članku). Zato je
poznati češki pedagog Michal Viewegh ispravno zaključio da je „posljednja prilika ovog
svijeta empatija“ (Viewegh, 1997, 214). U Zborniku dječjih radova po nazivom «Drogu
možemo pobijediti» (2005), izdvajam nekoliko citata koji detektiraju problem frustracija i
svih opasnosti kojih su mladi svjesni… »Problemi koji muče djecu često su nebitni
odraslima» (str. 33), «Je li u našoj prirodi da se međusobno uništavamo, da upropaštavamo
sve što drugi naprave…(str. 52) «Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenute glave. Odjednom
su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne
suosjećaju». (str. 90). Djeca nam jasno govore o nedopustivoj šutnji odraslih, a to otvara
pitanje obiteljske odgovornosti. Djeca koja, primjera radi, na televiziji ne vide ono što drugi
vide ili „koja ne surfaju po stranicama po kojima surfaju drugi, osjećaju se uskraćenima da će
biti percipirani kao manje vrijedni“ (Bauer, 2007., str. 104). Mediji sve više postaju glavni
agens socijalizacije iz čega istiskuju školu, obitelj itd., te tako utječu na cjelokupno formiranje
vrijednosti i stilova ponašanja mlade generacije (Miliša, 2006, str. 26).
U komparativnom istraživanju korištenja slobodnog vremena mladih u Osijeku i
Zadru 2007. godine (N= 1000) došli smo do podatka da je nazastupljenija orijentacija na
dokoličarenje, (gledanje televizora, surfanje po internetu, slušanje radija, čitanje revija,
časopisa, novina sve do izležavanja ili lutanja po gradu, trgovačkim centrina i sl.) pa
orijentacija na zabavu, (odlazak na koncerte, izlazak u diskoklubove, odlazak na kućne
zabave), obiteljska orijentacija, (odlazak u crkvu, sudjelovanje u tradicijskim igrama tj.
obiteljskim igrama i briga o kućnim ljubimcima), orijentacija na sport (aktivno, rekreativno
bavljenje sportom, odlazak na sportske priredbe) i kulturna orijentacija (odlazak u teatar,
odlazak na izložbe, čitanje knjiga, posječivanje tečajeva...) Među različitim aktivnostima
mladih u Zadru na prvo mjesto su izlasci u kafiće, na drugo gledanje televizije, a treće i
2
četvrto - slušanje radija i čitanje novina. (Miliša, Tolić, Vertovšek, 2009). Dokoličarenje
danas postaje način zabave kroz svojevrsni bijeg od organiziranog rada u kojemu pojedinac
sve manje sam participira ili samostalno odlučuje o njegovu korištenju. Ono se je „otrgnulo“
ranijem poimanju kreativnog izražavanja u slobodnom vremenu. (Miliša, 2006).
Dokoličarenje sve više postaje prepoznatljivi potrošački stil ponašanja, posebno mladih i
uglavnom podrazumijeva pasivni odnos prema ponuđenim sadržajima. Nije li jedan od
problema mladih o kojemu se puno govori, a malo istražuje - višak dosade i manjak ambicija?
Poznati Češki pedagog M. Viewegh u svojoj knjizi „Odgoj djevojaka u Češkoj“ iznosi
originalnu misao da današnja djeca nemaju pozitivan odnos prema radu (i zbog toga) jer samo
rijetka imaju predstavu o (mukotrpnom) radu svojih roditelja, nego ih isti nastoje osloboditi
muke vlastitog napora (Viewegh, M, 1997, 182)
1. Posljedice permisivnog stila odgoja i indiferentnih roditelja
Roditeljski odgojni stil predstavlja konstelaciju roditeljskih odnosa prema djetetu,
obiteljsku klimu unutar koje se odvijaju različiti roditeljski postupci. Budući da o njemu ovisi
hoće li i kako dijete prihvatiti roditeljske odgojne postupke, roditeljski stil je od središnje
važnosti za odgoj u obitelji.
1. Autoritaran (autoktratski) stil: Roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strogi
(jednosmjerni) nadzor. Ovdje nema dijaloga. Glavni cilj je poslušnost djece, a roditelji su
autoritet „po sebi“ koji postavlja(ju) norme (bez obrazloženja), a nepridržavanje istih se
sankcionira(ju). Ovaj odgoj se neopravdano povezuje s patrijahalnim. Knjiga „Battle Hyman
of the Tiger Mother“ Amy Chua, profesorice prava na Yaleu o odgoju djece u Kini šokirala je
Ameriku. Začudo, velik dio Amerikanaca slaže se s (njenom) idejom spartanskog odnosa
prema djeci. Spavanje kod prijatelja ili odlazak na igranje je zabtranjen(o), nema gledanja
TV-a i igranja kompjutorskih igrica. „Ne mogu“, „ne bih“ i „neću“ nije dpušten. Osim tih i
drugi autoritarni postupci u odgoju kao što su kažnjavanje, zabrane nastupa na školskim
predstavama, sviranje isključivo odabranih instrumenata (klavira i violine)..., ipak treba
prihvatiti (njen) hvalevrijedan cilj u tom tipu odgoja kod insistiranja na samopouzdanju,
upornosti i dosljednosti. To su osnovna pravila odgoja u kući Amy Chua, Kineskinje čija je
obitelj u njezinu djetinjstvu imigrirala u SAD. Svoju djecu je, kaže, odgajala „čvrstom
rukom“, u duhu stroge kineske tradicije. Njezina pravila, zabrane i kažnjavanja, nezamisliva
su većini zapadnjačkih, pa tako i hrvatskih roditelja. Dijelovi njezine kontraverzne knjige
3
memoara o odgoju, objavljeni su i u Wall Street Journalu pod naslovom “Zašto su kineske
majke superiorne”, (a koji izazvali brojne reakcije). No, ono što je začudilo urednike i
izdavača jest činjenica da je dvije trećine “zapadnjaka” - podržalo Amy Chua. (O tome je
pisao i Jutarnji list 22. siječnja 2011. te Večernji list 12. veljače u Obzoru.) Njezin savjet je:
„Ocjene nisu važne, glavno da se trude i da djeca ne pate zbog neuspjeha i da im ne strada
samopoštovanje...“
2. Autoritativan (ili demokratski). Roditelji postavljaju postavljaju granice i provode
nadzor, ali pružaju i potporu i ne sputavaju djetetovu osobnost. Postavljene granice i pravila
koja se djetetu
obrazlažu (od situacije do situacije). Odgoj je dvosmjeran odnos. Kod
autoritativnog ili demoktratskog odgoja nema monologa već (kontinuiranog) dijaloga, jer ne
odgajaju samo roditelji svoje dijete. I dijete usmjerava roditelje.
3. Permisivan (prepopustljiv). Roditelji nemaju „granice“. Nisu autoritet svojoj djeci. Daju
bezrezervnu potporu ponašanju djetetu. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev.
Davanje prevelike slobode nije primjereno djeci jer stvara nesigurnost, nesnalaženje u
granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje. Postoje djeca koja riječ
"ne" nisu čula u roditeljskom domu. Kad im je ta riječ upućena od vršnjaka ili starijih ne
snalaze se, tražeći utočište kod roditelja. Roditelji ih tješe, govoreći im kako su posebni i da ih
zbog toga drugi ne vole. Tumače im da ih samo oni "vole" i to pokazuju bezrezervnim
ispunjavanjem želja s (implicitnom) porukom: "Postojim(o) da bih ti ugodili". Permisivni stil
odgoja se obično u literaturi naziva i anarhični i/ ili laiseez faire. U središtu pozornosti su
djetetove želje i njegovi interesi, pa (i) takav stil često rezultira formiranju egocentrične
osobe. Najutjecajniji kritičar takva tipa odgoja je Paul C. Vitz koji u knjizi Psihologija kao
religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi "širenju egoizma" (2003:
5), te da nije obitelj "ta koja je pala na ispitu; na ispitu je pao modernizam sa svojim
naglaskom na pojedinom i nepromjenljivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva"
(isto, 99). Iz toga se može zaključiti da je moderna obitelj u velikoj zabludi jer su
komercijalizirani mediji postavili ciljeve da je najvažnije ugoditi djetetu, a ta se ideja sasvim
otela kontroli (isto, 99). Permisivni odgoj se, prema Vitzu, temelji na moralnom relativizmu,
jer prosudba o tome što je dobro ili loše ovisi samo o pojedincu, neovisno o njegovoj dobi, te
se "ponekad čini da se ovaj model pretvara u još drastičnije stajalište prema kojemu
vrijednosti zapravo i ne postoje – postoje samo stvari koje nam se sviđaju i koje nam se ne
sviđaju" (isto, 106). Takav odgoj relativizira autoritete (isto, 121), stavlja naglasak na "proces
odlučivanja, a ne obazire se na sadržaj odabira" (isto, 122). Dijete odgojeno u ovom tipu
odgoja kaže: "Briga te što drugi kažu! Ugodi sebi!". Posljedica toga je da „nastavnici
4
primjećuju kako im u razrede dolaze djeca koja ne vide svrhu učenja...“ (Shaw, R, i Wood,
S., 2009, 15).
Poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je svoj radni vijek ostvario u New Yorku
te u Caloforniji radeći s djecom dolazi do važnih iskustava da ako se djetetu neprestano ugađa
i ne znade što su zabrane „ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote. Bez dobro
razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti“ (Shaw, R., i Wood, str. 102). Današnja
djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati a ne davati, a ono što imaju ne
znaju cijeniti. „To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje“ (Shaw i
Wood u knjizi: Epidemija popustljivog odgoja, 2009. str. 15). Tako John Farman u nekim
dijelovima svoje knjige „Oprez, opasno po roditelje“ potiče djecu na laž: "Reci roditeljima da
je neurednost znak genijalnosti i kreativnosti" (1996: 23). Isti autor savjetuje mlade da
roditelje, ako su veliki puritanci, treba kazniti. (isto, 23).
Britanski časopis Daily Mail, 17. svibnja 2011. objavljuje članak Kate Loveys pod
naslovom: „Recept za odgoj djece, od Guru-a za odgoj“. Autorica podržava (i citira)
ekonomistu dr. B. Caplana koji smatra da današnji roditelji ulažu previše napora u odgoj
djeteta, te poziva na opušten i zabavan način odgoja djece u kojem su roditelji tek pasivni
odgajatelji. U skladu s tim poručuje: „Prestanite voditi računa koliko djeca gledaju televiziju,
nemojte ih prisiljavati na dodatne aktivnosti koje mrze. Njihov će život obilježiti njihov
genetski kod i odabiri puta, a ne žrtvovanje koje rade u djetinjstvu“. Dodaje upozorenje i
preporuku Caplana kako današnji roditelji uzimaju odgoj djece preozbiljno te savjetuje
opušteniji
pristup.
Vidjeti
internet
stranicu
(od
17.
svibnja
2011.)
na
linku:
http://www.dailymail.co.uk/health/article-1387447/Parenting-guru-Bryan-Caplans-recipebringing-children-Let-eat-pizza.html
U novijoj produkciji „kulturnog smeća“ pojavljuju se i „slikovnice“ u kojima se
trogodišnjacima daju savjeti kako varati najbliže. Primjer je slikovnica Rupa u pijesku od
stanovite Slavke Škobić (izdavač Profil, bez godine izdanja) koja je, usput, nerecenzirana i sa
zanimljivim „odgojnim“ porukama. Autorica se već u podnaslovu slikovnice izravno obraća
trogodišnjacima, nudeći im korisne savjete!? Evo nekoliko citata iz sadržaja: „Rupe u pijesku
je zabavno raditi jer tamo možeš sakriti svoj ili tuđi autić, tatine ključeve od automobila… a
potom se smijati dok ih traži, sestrino pisamce i tako ona neće ići na spoj, bakine naočale…“
Kada si sve to posakrivao, autorica „pedagoški poentira“ kako se „na kraju u istu rupu možeš
popiškiti, a dok piškiš – prisjeti se što je sve u njoj“!? Skandalozne poruke u kojima se djeci
prikazuje kao zabavno sakrivati važne stvari svojim bližnjima, kao i prekapati po privatnim
5
stvarima, a na koncu sakrivene dragocjenosti lijepo popiškiti, sve u svrhu dobre, ‘kreativne’
igre. Što bi na ovo rekli Ivana Brlić –Mažuranić, Sunčana Škrinjarić, Vesna Parun, Andersen i
ostali ‘nesuvremenici’ današnje produkcije za najmlađu, ali zato najosjetljiviju populaciju?!
Takvoj populaciji možemo sve podvaliti, djeca ove ‘bumerang-generacije’ ionako trpe sve!
Bajku su im ionako već otuđili ti isti odrasli koji im svakodnevno nude neke nove priče, uz
dosljedne idejne poruke junaka negativaca. Glavni junaci u takvim, suvremenim pričama
postaju sporedni likovi, a na scenu stupaju marginalci, neki novi „heroji“ Novog doba!
U plenarnom izlaganju na skupu »Feministički dijalozi« u organizaciji riječke Udruge
žena u znanosti i umjetnosti dr. Ankice Čakardić s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta
u Zagrebu je u raspravi ponudila i neka radikalna razmišljanja „poput težnje za ukidanjem
braka kao institucije koja je za ženu uglavnom štetna“, (prenosi Novi list od 11. ožujka 2011).
Sve više je ljubavnih hitova posvećenih problematici tzv. materijalističke ljubavi. Svi se
sjećamo Madonnina hita »Material girl«. Moć i slava u društvu posreduju bujanju
emocionalnih veza koje se u žaronsonskom rječniku opisuje izrazom »sponzorske veze«. O
posljedici takva medijskog manipuliranja britanski je ženski magazin New Weiddings potkraj
2005. objavio rezultate vlastitog istraživanja na uzorku od 2000 djevojaka, gdje je većina
izjavila da se ne želi udavati prije tridesetih godina, a do tog doba žele provesti život u zabavi ili
razonodi, što uključuje mijenjanje većeg broja partnera. Časopisi za tinejdžere imaju „udarne
teme“: izgled, „pikanterije“ iz života slavnih, seks.., a slično kao i svjetske uspješnice sa sličnim
temama veličanja nerada, promiskuiteta, nasilja, ironiziranja braka... Zato Cohen upozorava:
“Ljudi u BBC-ju koji svake večeri pothranjuju nasilje, seksualnost, pohlepu, besciljnost i
cinizam pred milijunima slušatelja i gledatelja, moraju razmotriti svoju odgovornost” (Cohen,
1980, 160). Izabrana "djevojka tjedna" u Jutarnjem listu (3. ožujka 2000.) na pitanje kako
vidi svoju budućnost odgovara da se vidi kao "bogata udovica".
Ovdje ne navodim manipulativne poruke (za mlade) iz realitty show programa, reklama,
oglašivača, listova za tinejdžere, filmova i knjiga- svjetskih bestsellera..., jer sam to detaljno
analizirao u svojim knjigama.... Ovdje ću tek spomenuti rečenice iz američkog trilera
«Seven» (Sedam) redatelja Davida Finchera, gdje glavni «fighter» poručuje mladima: «Lakše
se je izgubiti u drogama, nego se suočiti sa životom. Lakše je ukrasti ono što trebaš, nego
zaraditi».
6
4. Indiferentani (nemarani) roditelji ne postavljaju nikakve „okvire ponašanja djetetu”, ali
(tu) nema ni topline niti potpore. Roditelji emocionalno odbacuju djecu jer nemaju vremena
ili želje skrbiti se o djetetovim skolonostima, potrebama i preferencijama. Kod ovih roditelja,
ako i kod autokratskom stilu odgoja nema pravog odgoja, tj. dijaloga. Takvi su roditelji
najmanje emocionalno angažirani. Indiferentni roditelji više misle na sebe nego na vlastito
dijete. Da bi se riješili brige o njemu, neodgovorni roditelji će mu radije kupiti televizor,
računalo..., umjesto da dugotrajnije i strpljivo ulažu u razvoj njegova samopouzdanja. Takvi
roditelji često vide samo moć novca, ali ne i ljubavi. Indiferentan roditelj, kao i njegovo
dijete, sve relativiziraju – od znanja i rada do drugih autoriteta. U ozračju indiferentnosti,
nekomunikacija je logička posljedica.
Suvremena obitelj suočena je s mnogim svakodnevnim pritiscima i problemima, zbog
kojih članovi obitelji sve češće imaju osjećaj osamljenosti, nemoći i nekompetentnosti u
odgoju djece. Stresni profesionalni i životni ritam, otuđenost, učestalo slabljenje obiteljskih i
socijalnih veza, egzistencijalni problemi – postaje „fast-food“ obitelj. (MIliša, Zloković:
2008). S obzirom na interakciju članovi njeni članovi funkcioniraju uglavnom koristeći se
brojnim disfunkcionalnim obrascima od kojih su neki na razini međusobno površnih i
virtualnih odnosa (chat room, sms, e-mail). Suvremene „fast-food-obitelji“ stvaraju privid
stalnog formalnog štoviše «bliskog» kontakta. I donedavno često kritizirano komuniciranje
telefonom (prema nekima izvorom otuđenja među ljudima) već je zamijenjeno «efikasnijim«
SMS porukama, instant messaging i dr. Zagrljaj s bliskom osobom zamjenjuje se prigodnom
sms ili e-mail porukom. Posljedica toga je da u sve većem broju obitelji neposredni tjelesni i
emocionalni kontakt zamjenjuju virtualni odnosi, kako između mlađih i starijih članova
obitelji, tako i između djece i roditelja koji veći dio vremena izbivaju iz obiteljskog doma.
Model obiteljskih odnosa koji prakticira „fast-food-obitelj“ je – život jednog pored drugog,
umjesto jednog s drugim. Osjećaji topline i ljubavi, razumijevanja i međusobne podrške
marginalizirani su ili se «na (ne)određeno vrijeme odgađaju». Ovakve odnose smatraju
nužnom posljedicom suvremenog doba. Snujući o «zlatnim vremenima» obitelji iz prošlosti, a
«boreći» se s konfliktima vlastite sadašnjosti, u «potrazi» za «svojim mjestom», „fast-foodobitelj“ odriče se i nekih svojih temeljnih roditeljskih zadaća. Socijalizaciju djece prepuštaju –
chatu, blogu, surfanju webom, a dnevno komuniciranje u obitelji preuzima – instant
messaging, sms poruke....
Odgojna i emocionalna abdikacija obitelji evidentna je i kroz sve češće prebacivanje
odgojne funkcije i emocionalne podrške na druge ustanove – iskazujući time prema djetetu
7
nebrigu, ignoriranje njegovih potreba, prepuštanje djeteta samome sebi ili (ne)poznatim
ljudima. Život u „fast-food-obitelji“ nerijetko se reflektira i na «prisilno» nezavisno
odrastanje djeteta kao jedne od posljedica nepostojanja stvarne potpore i interakcije između
roditelja i djece, kako u svakodnevnim tako i u kriznim situacijama. Djeca koja odrastaju u
ovakvom obiteljskom okruženju bez potrebne emocionalne topline mogu iskazivati različita
asocijalna ponašanja ili neprijateljsko raspoloženje prema drugim ljudima. Emocionalna
hladnoća i disfunkcionalni obrasci ponašanja koje neki roditelji iskazuju prema djeci smatra
se opasnijim čak i od poneke tjelesne kazne. Rezultati praćenja odraslih osoba koje su u
djetinjstvu bile gotovo odbačene od svojih roditelja pokazuju njihovo nisko samopoštovanje,
emocionalnu nestabilnost, agresivnost, kao i neprijateljsko raspoloženje (Khalegue, 2002,
str.111-112.). Djeca, za koju roditelji ne iskazuju interes i brigu kakva bi se od njih mogla
očekivati, često se smatraju osobama koje nisu zavrijedile tuđu ljubav i poštovanje, što
ostavlja trajne posljedice i na njihove buduće odnose s vlastitom djecom. Jedan dječak u Italiji
obraćajući se Svemogućemu za pomoć izrazio je želju: «Bože, učini da nalikujem televizoru,
da moj tatica barem ponekad baci pogled na mene!»
U trećem i četvrtom primjeru tipova roditeljskog „odgoja“ veliki dio vremena djeca
provode bez nadzora i roditelji ne znaju gdje su im djeca, što rade, niti s kim se druže. Iz
takvoga roditeljskog konteksta najčešće se regrutiraju adolescenti koji pokazuju različite
oblike neprihvatljivog ponašanja. Zauzetost oca, a sve više i majke poslovima izvan obitelji,
ostavlja sve manje prostora za povezivanje s djecom i za izgradnju kvalitetnih obiteljskih
odnosa. Roditelj koji djeci dopušta izazivanju nesagledivo loše posljedice na razvoj djeteta.
Dijete odgojeno u takvu ozračju ne vodi računa o tome što drugi misle, ono od roditelja samo
traži "njihovo odobravanje" (Farman, 1996: 99). Kad roditeljima pređe u naviku da smiruju
svoje dijete davajući mu sve više stvari ili sloboda kako bi ga se odobrovoljilo, slično je kao i
s ovisnikom. „Što više uzima drogu, to ona slabije djeluje“ (Shaw, R , i Wood, 101)
Među nedopustive postupke prema djetetu pripadaju: gušenje samopouzdanja,
plašenje,
tjelesno
kažnjavanje,
ponižavanje,
vrijeđanje,
maltretiranje,
ignoriranje,
omalovažavanje i suprotno tome povlađivanje -nekritično poticanje svih djetetovih postupaka.
Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno – da sve što ima
treba zahvaliti roditeljima – uništava samopouzdanje djeteta. Jednako tako, opasno je i
stavljanje djetetovih postupaka ili želja na pijedestal vrijednosti „po sebi“.
U kontekstu nekih europskih preferencija vrednota, imamo razloga za optimizam.
Naime, većina građana u trideset i tri europske zemlje ne slaže se s tvrdnjom da je brak
8
zastarjela institucija (prema tekstu K. Nikodem i P. Aračić, Obitelj u transformaciji; u knjizi
Josip Baloban (prir.): U potrazi za identitetom, 2005:151) u Francuskoj se s tom tvrdnjom
slaže 34,3%, u Belgiji 29,7%, Luksemburgu 29,4%, u Sloveniji 25,4%, Portugalu 24,8% i
Nizozemskoj 24,6 posto, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala
institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%,
Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih
zemalja. U Europi postoje velike razlike i u vezi s odnosom prema djeci kao smislu života.
Građani razvijenih zemalja uglavnom su izrazili neslaganje s tvrdnjom da treba imati djecu
kako bi život imao smisla (od 88,7 posto u Nizozemskoj, 69 posto u Velikoj Britaniji, do 66
posto u Irskoj), a u manje razvijenim europskim zemljama prisutno je veće slaganje s
navedenim (npr. Letonija 88,3 posto, Hrvatska 76,3%, Mađarska 73,9 posto... Isto, str. 165).
Kriza odgoja je kriza vrijednosti. Jedan od dokaza krize odgoja u Hrvatskoj pokazuje i
(neobjavljeno) istraživanje u sklopu projekta "Siromaštvo u Hrvatskoj" (iz 2004. godine;
autori: Marina Vlahović, voditelj terenskog istraživanja i prof. dr. Ivan Rimac – voditelj
projekta). Primjerice, na pitanje „Što naši građani najviše cijene?“ (N=1216: obuhvaćene sve
regije u Hrvatskoj) odgovori su sljedeći: 1. bogatstvo = 46,8%; 2. uspjeh = 34,4%; 3. zdravlje
= 30,0%; 4. moć = 23,1%; 5. društveni položaj = 21,9%; 6. djecu = 20,7%; 7. skladnu obitelj =
19,1%; 8. snalažljivost = 16,5%; 9. političku podobnost = 14,7%; 10. nacionalnu pripadnost
= 12,5%; 11. sigurnost = 12,1%; 12. marljivi rad = 10,8%; 13. dobru zabavu i izlaske = 7,1%;
14. pripadnost crkvi/crkvama = 5,8%; 15. savjesno i profesionalno obavljanje posla = 5,6%; 16.
držanje obećanja = 5,5%; 17. veliku
spremnost pomoći drugima = 2,2%;
potrošnju = 5,2%; 18. samostalnost = 3,8%; 19.
20. suosjećajnost s potrebnima = 1,1% i 21.
samoobrazovanje = 1,0%. Iz ovih je odgovora vidljivo da su vrijednosti samoobrazovanja,
empatičnosti i altruizma na samom dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se
odgojnoj krizi nalazimo. Odatle vrijedi preporuka: „Razumjeti druge nam omogućava da bolje
upoznamo sebe« (Delores, J. 1998, 53)
2. Medijske manipulacije u odgoju
Teoretičari komunikacija su suglasni s tezom da je društvena moć koncetrirana kod
onih koji kontroliraju informacije (Coleman, 2004, str. 41.). Zato Choen upozorava: „Ljudi u
BBC-ju koji svake večeri pothranjuju nasilje, pohlepu, besciljnost i cinizam pred milijunima
slušatelja i gledatelja, moraju razmotriti svoju odgovornost“ (Choen, 1980, str. 160). Najgora
9
je stvar, smatra on kad se veličanje
oslobađanje od rada s dokoličarenjem, nasiljem,
hedonizmom... smatraju vrlinama sposobnih (Choen, 1980, str. 192). Središnja ideja
manipulatora je rušenje svakog oblika razumnosti i dijaloga u ime neposrednosti, spontanosti,
ugode… Umjesto kreativne upotrebe slobodnog vremena manipulator nudi dokoličarenje,
prosječnost, a banalnost uzdiže na rang vrline. Škola, posao, obveze se uzimaju kao kavez iz
kojeg se treba izvući. Loš odgajatelj navodi mlade da odbace sve autoritete kritikom svega
postojećega. Umjesto nebeskih visina, manipulator mladima nudi nepregledne dubine kaosa.
Odgajatelj kaže mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego da samo upornošću
dostižemo ciljeve samoafirmacije. Manipulator nudi mladima formulu: Što otkačenije to
bolje. Odgajatelj poziva na ponos, upornost, dosljednost i dostojanstvo, a manipulator nudi
potrošnju, rastrošnost… Poigravajući se nesvjesnim u djece, manipulator potiče njihovu
egocentričnost nastojeći im stalno ugađati.
Manipulatori ili arhitekti kulture smrti nude dokoličarenje, seks, slavu, novac (bez
rada), moć i uspjeh. Mladima nude formulu da je važan uspjeh po sebi, pa se zato tek manji
broj njih odlučuje između karijere i djece, za ovo drugo. Manipulatori potiču egocentrizam,
osobito mladih sa zahtjevom: „Hoću sada i odmah!“ ili “Ne znam što hoću, ali želim to
odmah“! U tom smislu, ovdje bi najbolje bi odgovarala parafraza poznate latinske izreke: Sex
populi, vox diaboli! Sve to je prepoznatljivo (i) kod promotora trenda dokoličarenja, gdje se
apriori odbacuje protestantska etika rada, kao duhovno izvorište kapitalizma - M. Weber.
Zato su ribari ljudskih duša narodnu izreku „tko radi, taj i griješi“ okrenuli u po(r)uku:
»Nikada me nećeš toliko malo platiti, koliko mogu malo raditi«. Ili drugu: „Tko ne radi – ne
griješi, tj. rad je grijeh“! Manipulativni sadržaji u medijima nude informacije u cilju
transformiranja samomislećih jedinki u konzumerističku masu. Descartesova krilatica, ovdje
izvučena iz konteksta, Cogito ergo sum u današnjem vremenu transformira se u Emo ergo
sum.
U tzv. suvremenoj obitelji, roditelji su dobili jednog velikog suparnika u odgajanju
svoje djece, a to je televizija koja je sve više privlačila njihovu pozornost i u kojoj su djeca
pronašla lukavog saveznika u bijegu od svojih roditelja. (Buchanan, 2003., str. 38)
Glazba, seks, narkotici, vizualni i zvučni efekti, te frustracije mladih jesu „aduti“ u
rukama manipulatora. (Epperson, 2002, str. 450). Manipulator na mjesto činjenica nudi se
svijet fikcija pun blještavila i akcija. Želja za važnošću biti viđen i zaradom prevagnula je sve
kriterije ljudskog dostojanstva. Latinska poslovica kaže Coruptio optima, pesimum, što u
slobodnijem prijevodu znači da, kad se pokvari najljepše, ono postaje najgore. Manipulator je
vrstan «krojač duhovnih odijela» ili lažnih potreba. On je zadužen da oblikuje potrebe.
10
Osnovna je razlika između dobrog roditelja/odgajatelja i manipulatora u tome što odgajatelj
mladom biću nudi projekciju kreiranja vlastitog života, a manipulator mu nastoji kreirati život
oblikovanjem i zadovoljavanjem trenutačnih potreba (pa i lažnih). Odgajatelj kaže mladima
da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego da samo upornošću dostižemo ciljeve
samoafirmacije. On poziva na ponos, upornost, dosljednost i dostojanstvo, a manipulator nudi
stvari, potiče hedonizam i konzumerizam. Manipulator neće reći da je grijeh predati se
ovisnostima o s(t)varima, dok će odgajatelj reći kako nije grijeh doći u napast, ali će
ohrabrivati da se ne poklekne zauvijek. Dobar odgajatelj potiče kreativnost i kritičnost, a
manipulator reproduktivnost i imitatorstvo. Manipulator vidi pedagošku uspješnost u
medijskim nastupima djece kad se javljaju u ulozi imitatora. Loš pedagog je onaj koji dječje
uspjehe mjeri samo po ocjenama, broju osvojenih nagrada na natjecanjima, po broju upisanih
maturanata na fakultete... Dobar pedagog ne vidi samo kroz ocjene dobrog učenika, nego
(kod) onog koji promiće snošljivost i altruizam.
Manipulator vješto vrši zamjenu teza o slobodi i zabranama: umjesto prava na rad
nudi načine kao se osloboditi od rada. Imperativ je „imati“, a ne „biti“. Sloboda se shvaća
kao bijeg od odgovornosti. Stvari se personaliziraju, a pojedinac depersonalizira. Zabave se
čine interesantnijima što je droga na pristupačnija. «Odgajamo djecu u raspuštenosti i razvratu
i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to
nazivamo slobodom izraza. Mi se izrugujemo duhovnom naslijeđu naših predaka i to
nazivamo prosvjećenošću». (Platonov, 2002, 50). Umjesto da odgojem potičemo kreativnost i
kritičnost kod mladih, manipulator potiče mlade da budu «zbunjeno stado pasivnih
promatrača» (Lipman, 1999). Odgajatelj mladima nudi projekciju da sami kreiraju svoj život,
a ne da dopušta da drugi to čine neovisno o stavovima, interesima i potrebama mladih.
Manipulator nudi zadovoljenje trenutačnih potreba, a odgajatelj ideale. Odgajatelj kaže
mladima da ne živimo u svijetu koji nudi uzbuđenja, nego kako samo upornošću dostižemo
ciljeve samoafirmacije. Manipulator ne dozvoljava mladima da sami kreiraju svoje slobodno
vrijeme nego ga on kreira. Legalizacija lakših droga se tumači kao borba za demokratizaciju
društva. Imitatori, a ne kritičari postaju u projekciji manipulatora standardom poželjnog
ponašanja mladih. Manipulator «uči» mlade debatnoj raspravi „za“ ili „protiv“, a ne kao
odgajatelj da otvara lepezu pitanja kojima se ne daju jedna tumačenja crno- bijelih
interpretacija, nego analitički pristupa problemu. Manipulator zagovara poimanje slobode bez
odgovornosti. Odgajatelj kaže da nema slobode bez žrtvovanja za druge, niti da ima itko
pravo propisivati sam principe odgovornosti. Manipulator traži od mladih da budu što bolji
reproduktivci, a odgajatelj da budu kritičari. Kritičari s vizijom i projektima. Manipulator
11
kaže mladima da trebaju odbaciti sve autoritete kritikom svega postojećega. Manipulator se
vješto poigrava s podsvjesnim kod djece i potiče njihovu egocentričnost nastojeći im stalno
ugađati. Manipulator nudi mladima formulu: «Što otkačenije to bolje». Umjesto pozivom za
ponosom, upornošću, dosljednošću, ili dostojanstvom, nude se potrošnja, seks, rastrošnost…
Umjesto «žive riječi» manupulator djeci najmanjeg uzrasta daje u ruku računalo, mobitel…
Smisao je izgubiti nadu, vjeru, ideale. Cilj je da se sve plasira kao roba. Čak i ljudski život.
Normalno postaje nenormalno. Umjesto radnog identiteta nudi se ovisnički identitet; (o
virtualnoj stvarnosti, opijatima, drugim osobama koje nam sve determiniraju…). Dosadnima
se nameću koncerti «ozbiljne glazbe», (mono)drame, teatar, kolumnistički (novinarski)
prilozi… Umjesto da se čuva vlastiti kulturni identitet on se prepušta stihiji tržišta ili sveopćoj
komercijalizaciji života. «Kod medijskog odgoja radi se o… otkrivanju vlastita identiteta, a ne
o oponašanju medijskog» (Košir; Zgrbaljić; Ranfl, 1999, str. 79). Zato djeci i mladima treba
najviše pomoći «jer do četvrte ili pete godine ne znaju razlikovati stvarnost koja ih okružuje
od medijske slike» (Košir; Zgrbaljić; Ranfl; 1999, str. 68). Pet je temeljnih pitanja, koji isti
autori preporučavaju odgajateljima u komentiranju medijske slike svijeta: «Kada događaj
postaje činjenica? Mogu li činjenice postojati izolirano? Jesu li činjenice razumljive bez
konteksta? Koje su činjenice selekcionirane? Koje su činjenice previđene» (Košir, Zgrbaljić;
Ranfl; 1999, str. 68). Raščlambom ovih pitanja omogućava se otkrivanje manipulacija
događanjima.
Rezultati istraživanja na uzorku osnovnoškolaca- svibanj 2008. godine,(u knjizi Z.
Miliše, M. Tolić i N. Vertovšeka, Mladi i mediji ,2009.) su imali zadatke: utvrditi koliko
učenici prosječno dnevno gledaju TV, razgovaraju li s roditeljima o sadržajima koji se nude u
medijima, utvrditi koliko prosječno dnevno koriste internet, televizor i mobitel te da li su
voljni sudjelovati u programu “Igrom dva tjedna bez televizije, interneta i mobitela“. Na
pitanje koliko u prosjeku provode vremena gledajući televizor, zabrinjava postotak da više od
pet sati gleda čak 12 posto učenica/ka, a dodatnih 18.8 posto od 3 do 5 sati.... Intrigantan je
podatak, da prema iskazu djece, njihovi roditelji znatno manje provode uz “male ekrane”, tj.
“svega” 4.3 posto je pred televizorom više od pet sati, a 3 do 5 sati je 9.4 posto. Televizor u
sobi ima (53,80%) djece, (39,70%) ih je izjavilo da sami gledaju, pa (32,50%) s bratom ili
sestrom, pa tek onda s roditeljima i najmanje s prijateljima. Slijede interesantni odgovori
glede komuniciranja tijekom ili poslije (po)gledanih sadržaja u medijima... Razgovaraš li s
roditeljima o sadržajima koji se nude u medijima? Jedna četvrtina djece izjavljuje kako nikada
s roditeljima ne razgovaraju o medijskim ponudama i sadržajima. Ovi podatci su slični s onim
istraživanjima koji ukazuju na problem da samo 10 do 15 posto djece razgovara s roditeljima
12
o gledanom, slušanom ili pročitanom, a što je “manje nego s vršnjacima” (Košir, Zgrabljić,
Ranfl, 1999, 104). Prema ranijem istraživanju iz 1999. godine na uzorku od 345 učenika u
jednoj matičnoj školi i 200 učenika u trima područnim školama, u dobi od osam do jedanaest
godina pokazalo se nema značajnih razlika između gradske škole i prigradskih (seoskih) po
pitanju razgovora djece s roditeljima o medijskim sadržajima. U radu s roditeljima o
gledanom razgovara 10 posto, a na selu 15 posto djece (prema Košir, Zgrabljić, Ranfl, 1999,
104). Ovi podatci istraživanja su gotovo podudarni sa slovačkim, njemačkim, američkim ili
engleskim (isto, str. 104). Propuštajući razgovore o sadržajima u medijima sa svojom djecom,
roditelji propuštaju prigodu da na nenametljiv način odgajaju svoju djecu.
Naša iskustva, kao i iskustva kolega koja su imala neposredne kontakte s djecom i
mladima, ukazuju da učenici najviše preferiraju nastavu iz onih predmeta u kojima se dopušta
da djeca iznose svoje mišljenje i gdje se otvoreno razgovara. U Njemačkoj su bile posebne
kampanje sa sloganom “Više vremena za djecu”. Imali su i posebne plakate s dječjim likom i
montiranom mačjom glavom s natpisom “Djeca trebaju više ljubavi nego kućni ljubimci”
(više u Košir, Zgrabljić, Ranfl , 1999, 105).
U
knjizi „Mladi i mediji“, (Miliša, Z., Tolić,M., Vertovšek, N. -2009) navodimo
podatke iz recentnih istraživanja kod nas i u svijetu kako su mladi dnevno više ispred triju
ekrana nego u školama. Sve to nas upozorava na činjenicu da mediji postaju glavni čimbenik
socijalizacije djece i mladih: zato su nam potrebni programi za poticanje odgovornog
roditeljstva i stjecanja medijskih kompetencija, kako bismo djecu i roditelje „naoružali“
znanjem u otporu spram medijskih manipulacija.
4. Umjesto zaključka- prijedlozi ...
Na Međunarodni dan obitelji- 15.og svibnja- organizirati tjedan dana radionica
Razgovorom do povjerenja ili Odgovornog roditeljstva. Podsjećam da su Međunarodni dan
obitelji proglasili Ujedinjeni narodi 1989. godine, a u svijetu je prvi put obilježen 15. svibnja.
1994. godine pod sloganom "Da obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i
djece". 5. Na Svjetski dan ljubaznosti- 13.studenoga i 20. studenoga- Svjetskog dana
solidarnosti - svaka škola treba promovirati najprijatelja- učenika u školi. »Najučenik« bi bilo
dijete prepoznatljivo od svojih vršnjaka u promicanju altruizma i/ili empatičnosti vrijednosti
koje su na dnu ljestvice vrednota u Hrvatskoj.
13
S odgovornim roditeljstvom u Njemačkoj porastao je interes za slobodnovremenske
aktivnosti. Od 2000. godine su u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom „Odgovorni
roditelji- odgovorna djeca“. Bez jasnih ciljeva, kaže ranija minisrica za obitelj Ursula von der
Leyen i djeca će biti dezorijentirana. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt „Savez za
odgoj“, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. Dijete treba osjetiti
da ga trebamo jer se samo u uzajamnom odnosu gradi kvalitetan odgoj. „Epidemija“
permisivnog odgoja čini egocentričnima i u konačnici- nesretnima. Prije analize uloge medija
u načinu komuniciranja, zadržimo se na analizi nekih stilova odgoja koji ne potiču dijalog u
obitelji...
5. Literatura:
1.. Baloban, J. (2005), U potrazi za indetitetom, Zagreb,Golden Marketing
2. Bauer, T.A. (2007), Mediji za otvoreno društvo. Zagreb, Icej
3. Buchanan, J. Patrick. (2003), Smrt Zapada. Zagreb, Kaptol
4. Cohen, S.(1980), Folk Delvis and Moral Panics. London: Oxford- Martin Robertson.
5. Coleman, J. (2004), Hijerarhija zavjerenika – komitet 300. Zagreb, Detecta
6. Delores, J l998), Učenje blago u nama, Zagreb, Educa
7. Epperson, R, (1977), Novi svjetski poredak, Zagreb, Sion
8. Farman, J (1996), Oprez, opasno po roditelje, Zagreb, Mozaik knjiga
9.Khalegue, A (2002), Parental love and human devolpment: implication of parantal
acceptance, Jourlal of Psyhological Research, No 17
10. Košir, M., Zgrabljić, N., Ranfl, R. (1999), Život s medijima. Zagreb, Doron
11 Lipman, W. (1999), Javno mnijenje, Zagreb: Naprijed.
12. Miliša, Z. (2006), Manipuliranje potrebama mladih, Zagreb, MarkoM
13.Miliša, Z., Zloković, J (2008), odgoj i manipulacija djecom u obitelji i medijima, Zagreb:
MarkoM
14. Miliša, Z, Tolić, M., Vertovšek, N., (2009), Mediji i mladi, Zagreb, Sveučilišna knjižara
15. Macintyre, A. (2002), Za vrlinom, (Studija o teoriji morala), KruZak, Zagreb
17. Perniola, M. (2004), Contro la comunicazione, Torino, Giulio Einaudi editore
16. Platonov, O, (2002), Zašto će propasti Amerika, Labus, Split
14
17. Rimac, I., Vlahović, M. (2004), „Siromaštvo u Hrvatskoj“- Tablični izvještaj anketnog
istraživanja- Provedba terenskog prikupljanja podataka:18. ožujaka – 1. travnja 2004, Institut
za društvena istraživanja I. Pilar, Zagreb
18. Shaw, R, i Wood, S., (2009), Epidemija popustljivog odgoja, VBZ, Zagreb
19.Theunert, H. (2006), Gewalt in den Medien- Gewalt in der Realität. München: Grüner
Erlangen.
20. Tulodziecki, G. (2000), Medienerziehung in der Grundschule – Grundlagen, empirische
Befunde und Empfehlungen zur Situation in Schule und Lehrerbildung. Leske + Budrich,
Opladen
20. Viewegh, M (1997), Odgoj djevojaka u Češkoj, Zagreb, DiVič
15

Download Report