ISSN 1330-7797
ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKA
Godina XVIII. Broj 2 (45), BOŽIĆ 2011.
LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
1
ISSN 1330-7797
Godina XVIII. Broj 2 (45), BOŽIĆ 2011.
ZOV - ZAJEDNICA OGULINSKIH VJERNIKA
LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
IMPRESSUM
Izdavač:
Župe Ogulinskog dekanata
Gajeva 2, 47300 OGULIN
Telefon/Fax: (047) 522-323
e-mail: tomrogic@inet.hr
Glavni i odgovorni urednik:
Tomislav Rogić, župnik ogulinski
Uredničko vijeće:
Marija Lovrić, Zvonko Ranogajec,
Ivan Tironi, Višnja Lipošćak,
Maja Mamula Salijević,
Ana Stipetić, Dino Rupčić
Priprema i tisak:
«TISKARA ŠULJIĆ»
List izlazi dva puta godišnje
Prema mišljenju Ministarstva kulture
Republike Hrvatske časopis ZOV
oslobođen je poreza
Klasa: 612-10/94-01-284
Ur. broj: 532-03-1/7-94 -01
Fotografije u ovom broju ZOV-a:
Zvonko Ranogajec, Ivan Puškarić,
Marijan Jelušić, Miro Brozović,
Ante Luketić, Alojz Knežević,
Petar Šporčić, i Josip Anušić
Naslovna stranica:
Crkva sv. Jakova (XIII./XIV. st.),
dovršena cjelokupna obnova u
studenom 2011.
Riječ urednika ...................................................................... 3
NAVJEŠĆIVATI i ODGAJATI
PORUKA BENEDIKTA XVI. . .......................................... 4
Božićna poruka biskupa Bogovića ...................................... 4
Prenošenje vjere od biblijskih vremena do danas ................ 6
Molitva «Oče naš» ............................................................. 10
VIJESTI IZ BISKUPIJE .................................................... 17
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe Sv. Križa - Ogulin ................................................ 24
Iz župe Bl. Alojzija Stepinca – Ogulin .............................. 30
Kapelica Krista Kralja ....................................................... 32
Iz župe Sv. Jurja – Zagorje . .............................................. 33
Iz župa Uznesenja Bl. Dj. Marije – Oštarije
i Kristova Uzašašća - Cerovnik ......................................... 35
Iz župe Sv. Nikole biskupa – Lipa ..................................... 39
Iz župe Sv. Ivana Nepomuka – Saborsko i
župe Sv. Ane – Plaški . ...................................................... 41
Iz župe Presv. Trojstva – Modruš . ..................................... 48
Iz župa Sv. Juraj - Lešće na Dobri
i Bl. Dj. Marije od utjehe – Trošmarija . ............................ 49
Iz župe Sv. Josipa – Josipdol ............................................. 54
Iz župa Sv. Antuna Padovanskog – Generalski Stol .......... 55
Iz župa Sv. Ivana Krstitelja – Tounj .................................. 56
IZ NAŠIH KRAJEVA ........................................................ 57
Ogulinska toponimija (2) .................................................. 57
Svoji došli k svojima ......................................................... 59
Ukop hrvatskog vojnika Mate Turkalja ............................. 60
MOZAIK ........................................................................... 62
Čarobni Isus ili čarobnjak … ............................................. 62
Neka vas Bog učini dostojnima poziva . ............................ 63
Slučajni susret .................................................................... 64
Svjetlo u tami Bijelog štapa ............................................... 65
Peti hrvatski socijalni tjedan .............................................. 66
MLADI ZA MLADE ......................................................... 69
POEZIJA ............................................................................ 74
2
RIJEČ UREDNIKA
Braćo i sestre u Isusu Kristu, novorođenome!
Kako je to Došašće brzo proletjelo. Puna četiri tjedna, mise
zornice, posjeti bolesnicima, ispovijedanja, ponešto karitativnog djelovanja, niz priredbi, susreta i koncerata i sve to s jednim ciljem, radosno dočekati Božić. Isusov rođendan donosi
toliko radosti u svijet. Svatko se na svoj način u njoj pronalazi.
Svatko tu radost na svoj način ovim svijetom pronosi. Jedno
bi ipak svima trebalo biti zajedničko, radost što je Bog poslao
svoga Sina da bude blizak Bog, da bude Bog s nama, sve ostalo
sporedne su stvari. Drugačije se živi kad se vjeruje i zna da nam
je Bog blizu! Nemoguće je ostati ravnodušan. Čovjeku predstoji izbor: ili se radovati i Isusa u svoj život uvesti, ili od njega
bježati, pokušati ga zatajiti, nečim drugim nadomjestiti.
Naš ZOV želi pomoći da osjetimo istinsku radost Božića.
ZOV želi pokazati da se Isus Krist neprestano utjelovljuje u
našim župnim zajednicama, da nam ne prestaje ići u susret. Radost zbog njegove blizine otkrivamo u svakom slavlju, u svakom navještaju njegove Riječi, u svakom lomljenju Kruha, u
svakoj podijeljenoj radosti.
Započimamo Papinom riječi koja proglašava Godinu vjere, naš biskup Bogović otkriva radost u pripadanju onima kojima služimo, a nastavljamo navješćivati i odgajati kroz tekstove o prenošenju vjere i
tumačenju Očenaša.
Najbogatije rubrike su uvijek događanja u biskupiji i župama našeg dekanata. Ta vrijedna kronika
podsjeća nas koliko smo se puta našli i kako smo to dijelili međusobno radost zbog Božje blizine, kako
smo uvijek iznova otkrivali poruku Božju da bi od nje mogli živjeti. Kao da ta kronika priča na koje smo
sve načine pokušali otkriti Božju blizinu.
Iz naših krajeva uvijek nešto lijepo odjekuje. A kad nam se dogodi nevolja i žalost pokušavamo otkriti što nam to Gospod poručuje. Mozaik donosi pregršt vaših razmišljanja koja izviru iz srca koje traži
Boga. Nismo zaobišli važne skupove. Jedan od njih bio je Peti socijalni tjedan na kojem se razmišljalo o
našoj budućnosti i kako ljudskom radu vratiti dostojanstvo. Mladi nisu posustali, čak što više osjeća se
novi polet i žarka želja da se Isusa Krista, Božju ljubav za čovjeka javno svjedoči i naviješta onima koji
su Isusa zanemarili. Nastavljene se dosadašnje aktivnosti mladih, a koje su nove otkrite u rubrici Mladi
za mlade. Poetske duše obradovat će vas svojim stihovima, a nadam se i nagnati na razmišljanje o nekim
važnim stvarima u životu.
Većinu toga popratili smo slikom. Ostaje sve za povijest i svjedočanstvo o našem vremenu. Dao Bog
da bude za svjedočanstvo i nadahnuće budućim naraštajima. Neka ovaj ZOV bude jedna mala Božićna
svjetiljka koja razgoni mrak osvjetljavajući svakom čitatelju put do jaslica u kojima će susreti novorođenog Spasitelja i spoznati koliko mu Bog želi biti blizu.
Dobri Bog koji šalje svoga ljubljenog Sina neka vas blagoslovi, usreći i mirom srce ispuni u novoj
2012. godini, u ime svećenika našeg dekanata, uredništva i svih koji su svojim tekstovima uljepšali ovaj
broj ZOV-a, želi Vam
urednik Tomislav Rogić
3
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Papa proglasio godinu vjere
Objavljeno je apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta
XVI., naslovljeno «Vrata vjere», za proglašenje godine vjere od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013., završava dakle na svetkovinu Krista
Kralja. Godina vjere poziv je na istinsko i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta, objasnio je Sveti Otac.
U apostolskom pismu Papa upozorava na potrebu «ponovnog otkrivanja hoda vjere, da se otkrije draž Božje riječi». Vrata su vjere uvijek otvorena. Moguće je prekoračiti taj prag, piše Benedikt XVI., kada se naviješta
Božja riječ a srce se prepusti da ga oblikuje milost koja preobražava. U
današnjem društvu, obilježenom krizom vjere, ne možemo prihvatiti da
sol obljutavi i da se zaklanja svjetlo. Podsjećajući na Isusove riječi: Nastojte sebi pribaviti nepropadljivu hranu,
već hranu koja ima trajnost za život vječni ... Sveti Otac ističe da je cilj Godine vjere: «Vjerovati da je Isus Krist
put za konačno stjecanje spasenja». Papa kaže da se otvaranje Godine vjere u listopadu 2012. godine podudara s
otvaranjem Biskupske sinode, na kojoj će se raspravljati o novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere, a to
je pogodna okolnost za posebno promišljanje i ponovno otkrivanje vjere. Papa podsjeća da je sličnu godinu proglasio papa Pavao VI. proglasivši 1967. godinu u spomen mučeništva apostola Petra i Pavla, a također je zgoda da
godina započne na pedesetu obljetnicu otvaranja II. vatikanskog sabora, da se podsjeti kako koncilski dokumenti
«ne gube svoju vrijednost i svoj sjaj», piše Benedikt XVI.
Obnova Crkve zbiva se po svjedočenju vjernika, pozvanih da osvijetle riječ istine koju nam je ostavio Gospodin. Hranjena riječju, Crkva hodočasti na zemaljskom putu kroz progone i Božje utjehe. Iz snage uskrsloga Krista
crpi snagu da puninom ljubavi pobijedi nutarnje i vanjske jade i teškoće. Svojom ljubavlju Krist uvijek k sebi
privlači ljude, s poslanjem koje je uvijek novo. Stoga je i danas potrebno uvjerenije crkveno zauzimanje za novu
evangelizaciju da se otkrije radost u vjerovanju i pronađe zanos u naviještanju vjere, jer vjera omogućuje plodno
svjedočanstvo, otvara srce i duh slušatelja da prihvate Gospodinov poziv i njegovu riječ. Jedino vjerujući vjera
raste i jača, istaknuo je Benedikt XVI, a prenosi Radio Vatikan.
Govoreći o vjeri, Papa je istaknuo duboko jedinstvo između čina vjere i sadržaja vjere. Kršćanin nikada ne
smije misliti da je vjera privatan čin. Vjera je prihvaćanje Gospodina i život s njim, što se očituje u svjedočenju u javnom zauzimanju. Bitno je poznavati vjerske sadržaje da se umom i voljom prihvati nauk Crkve. Da se
stekne sustavno poznavanje sadržaja vjere dragocjen je i bitan Katekizam Katoličke Crkve. Katekizam u ovoj
godini može biti istinska potpora vjeri, istaknuo je Sveti Otac. Godina vjere također će biti prigoda za jačanje
karitativnog svjedočenja. Vjera bez ljubavi nije plodna, a ljubav bez vjere je osjećaj izložen trajnoj sumnji. Vjera
omogućuje da upoznamo Krista, a njegova nas ljubav potiče da se skrbimo za svoga brata na njegovu životnom
putu, zaključio je Benedikt XVI.
Informativna katolička agencija (IKA)
BOŽIĆNA PORUKA GOSPIĆKO-SENJSKOG BISKUPA
Biti kao dijete ili radost pripadanja
Pored mnogih ponuđenih odgovora i dalje ostaju brojne nedoumice zašto
je Sin Božji prihvatio biti dijete. U podsvijesti nam uvijek nametljivo radi onaj
poriv: valja raditi na tome da budeš jak, moćan, bogat, jer onda nećeš biti ovisan o drugima, pače drugima ćeš moći pomoći. A slab, bez moći i imanja –
kome taj može pomoći? Naš narod kaže: «Sirotinjo, i Bogu si teška!»
S tim mislima ušao sam neki dan u zagrebački tramvaj. Na slijedećoj postaji uđe majka s djetetom u dječjim kolicima. Pomislih, koliko je teško toj majci
jer ne može slobodno, bez te pratnje, ni otići u grad da nešto nabavi, ni da se
negdje malo relaksira i popriča s prijateljicama. Ovako: u kući dijete, na ulici
dijete, u tramvaju dijete. Uz to, toliko brige da mu se nešto ne dogodi!
No, ništa od tih mojih primisli nisam uočio prateći pogledom majku i dijete. Dijete je «kriljalo» ručicama, pružalo sad jednu, sad drugu, sad obadvije
prema mami, poprativši to mahanje neartikuliranim glasovima i tako slalo majci svoje dječje poruke. Odavalo je dojam da je radosno što pripada toj osobi
koja je kraj njega, njegovoj majci, da joj toliko pripada kao da je i dalje dio nje.
4
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
A njegova majka bila je mirna i spokojna. S vremena na vrijeme odgovorila je na te dječje poruke na način da se
dijete moglo osjećati sigurno i zaštićeno. Pogledao sam okolo u tramvaju druga lica i nisam naišao ni na jednome
tolike mirnoće i vedrine koliko sam vidio na licu te majke. Nisam na njoj osjetio da je tišti što nije slobodna od
vezanosti na dijete. Pače, osjetio sam njezinu radost što pripada tom djetetu i što to dijete pripada njoj.
Radost pripadanja drugome ne osjća samo dijete. To je vrlina koja bi nas trebala pratiti cijeli život. Ona je
izvor svake sreće. Ne biti ničiji, ne pripadati nikome, biti sam svoj gospodar, biti «slobodan čovjek» - velike su
zamke koje unesrećuju ljude, iako na prvi pogled izgleda obratno. To se jasno očituje na svim životnim poljima. Zar ne osjećamo radost što pripadamo jednom
narodu, što pripadamo nekom mjestu, nekoj župi ili
gradu, nekoj školi ili društvu. Najočitije je to unutar
obitelji. Dok se muž raduje što pripada svojoj ženi,
a žena da pripada svome mužu; djeca nalaze radost
što pripadaju svojim roditeljima, i roditelji svojoj
djeci – svi oni osjećaju da se nalaze na izvoru čiste
radosti i zadovoljstva.
Sveti Franjo je zavolio siromaštvo jer je vidio
da je po njemu mnogo povezaniji (i navezaniji) na
subraću nego da sam ima na raspolaganju sve što mu
treba. Znakovito je da je on idejni tvorac jaslica! U
njegovo vrijeme bilo je nekoliko bogatih (feudalaca), ali većina su bili siromašni. I sam je bio bogat,
ali se okrenuo od bogatstva i prigrlio siromaštvo. On
je pokretu siromaštva dao pravo kršćansko usmjerenje. Na toj crti zbio se preporod Crkve i društva. U njegovo
vrijeme taj pokret preporodio je Crkvu jer je po njemu u kršćanskom svijetu ojačana ona svijest da svi pripadamo
jedni drugima, da nije sreća u tome da postanemo međusobno neovisni i jedni drugih nepotrebni. U ono feudalno
doba bila je velika napast da se ljudi žele domoći moći, vlasti i bogatstva kako bi bili neovisni jedni od drugih.
Sveti Franjo je dobro osjetio pogubnost takvih usmjerenja za svoje vrijeme i za ljude općenito. Pomogao je mnogima da ne nasjednu na tu napast.
Sličnih slučajeva bilo je u povijesti, a bit će i u budućnosti. Uz pojedine događaje iz povijesti Crkve, mogli
bismo naći i dublje korijene vrijednosti i vrline pripadnosti. Možemo mirno reći da je poruka pripadnosti došla
od samog Presvetog Trojstva. Sin u potpunosti pripada Ocu, i Otac njemu,
jednako tako Duh Sveti jednome i drugome. Njihova sreća temelji se upravo
na toj uzajamnoj pripadnosti. Kad nje ne bi bilo, Bog ne bi bio izvor života
i sreće.
Možemo također reći da su se rođenjem Isusa Krista božanska sreća
i život prelili i na odnos unutar Svete Obitelji. Marija je bila, bez sumnje,
neograničeno sretna što pripada tom Djetetu, a i Dijete je našlo u njezinoj
ljubavi razlog da joj potpunoma pripada. Bog je odabrao put spasenja ne
tako da njegov Sin bude jak i neovisan osamljenik, nego da kao dijete pripada svojoj obitelji, svome mjestu i svome narodu.
Na te me misli ponukala majka koja je «vezana» uz dijete, bez slobode
da se bilo čime drugim bavi i bilo kamo od njega ode.
U božićnoj misi čitamo: «Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan» (Iz
9, 6). Dijete pripada nama i mi pripadamo njemu. Ako se to ostvaruje, i mi
ćemo u takvoj «nesamostalnosti i neslobodi» naći pravi mir, zadovoljstvo i
sreću.
O Božiću osjećamo više nego inače da jedni drugima pripadamo. Zato si
pišemo čestitke, nazivamo se, posjećujemo se, dolazimo za zajednički stol. I u svemu tome osjećamo da pripadati
drugima donosi radost i zadovoljstvo. Upravo u ozračju tog malog i nemoćnog Djeteta učimo kako je spasonosno
biti navezan na drugoga, pripadati drugome.
Čestit Božić i blagoslovljenu 2012. godinu želi vam svima
Gospićko-senjski biskup:
† Mile Bogović
U Gospiću, 6. prosinca 2011. godine
5
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Prenošenje vjere od biblijskih
vremena do danas
Još od Starog zavjeta, preko vremena prve Crkve,
sve do naših dana, postoji u Božjem narodu prenošenje vjere koje se događa na razne načine, a uvijek je
potaknuto i poduprto Božjom milošću. To prenošenje
vjere ostvaruje se raznim znakovima, obredima, djelima, ali i riječima, poukom, sustavnim izlaganjem vjere i tumačenjem te vlastitim primjerom života. Koji su
privilegirani putovi prenošenja vjere, tko su nositelji ili
ostvaritelji toga prenošenja, na koga se vjera prenosi i
kako to prenošenje unaprijediti i sačuvati, samo su neka
od pitanja kojih se dotiče ovaj članak.
U Starom zavjetu
Već u Petoknjižju
nalazimo Božje poticaje na prenošenje vjere
s generacije na generaciju: «A kada te Gospodin dovede u zemlju
Kanaanaca - kako vam
se zakle, tebi i tvojim
ocima - i kada ti je preda, ustupajte Gospodinu prvorođence materinjega krila, a tako i
sve prvine što ih tvoja
stoka dade - svako muško pripada Gospodinu! Svaku
prvinu magaradi otkupi janjetom ili jaretom. Ako je ne
otkupiš, slomi joj vrat. A svakoga prvorođenca između svoje djece otkupi. Kad te sin tvoj sutra zapita: Što
znači to? - odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. Kako je faraon postao
tvrdokoran pa nas nije htio pustiti, Gospodin je poubijao sve prvorođence u zemlji egipatskoj: prvorođence
ljudi i prvine stoke. Eto zato Gospodinu žrtvujem svaku
mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca
od svojih sinova otkupljujem. Neka ti to bude kao znak
na tvojoj ruci i kao znamenje posred čela da nas je rukom jakom Gospodin izbavio iz Egipta.» (Izl 13,11-16)
Vidimo važnu formulaciju: «Kad te sin tvoj sutra
zapita: Što znači to? - odgovori mu». Prenošenje vjere ide najprije primjerom, djelom ili činom: «ustupajte
Gospodinu prvorođence materinjega krila, a tako i sve
prvine što ih tvoja stoka dade». Taj čin je ujedno i vjerski obred ili čin vjere jer se radi o žrtvama ili posvećivanju Gospodinu svih prvorođenaca materinjeg krila.
Radi se o vjerskom obredu ili činu vjere i zato što je
to obredni ili ritualni spomen na činjenicu da prvorođenci pripadaju Gospodinu koji ih je u Egiptu čudesno
poštedio, dok je sve egipatske prvorođence posmicao.
6
Pošteđenost izraelskih prvorođenaca u Egiptu sam po
sebi je čin Božjeg izbavljenja, ali je ujedno i dio većeg
izbavljenja, tj. izlaska cijelog naroda iz ropstva. Taj primjer očito je toliko jak i sugestivan da svakako pobuđuje pitanje: «Što to znači?», a onda slijedi prenošenje
vjere riječima ili izričitim objašnjenjem: Gospodin Bog
nas je oslobodio iz Egipta, iz ropstva. Kako je faraon
postao tvrdokoran, pa nas nije htio pustiti, Bog ga naveo da nas ipak pusti jer je poubijao sve prvorođence u
zemlji egipatskoj, od ljudi do stoke. I na kraju zaključak: «Eto zato Gospodinu žrtvujem svaku mušku prvinu materinjega krila, a svakoga prvorođenca od svojih
sinova otkupljujem.»
Tko prenosi ovu vjeru u Boga izbavitelja ili otkupitelja naroda? Prenositelji su roditelji i to u prvom redu
očevi. Muškarci su bili u Starom zavjetu ti koji su žrtvovali Bogu razne žrtve, a Sveto pismo veli: «Kad te
sin tvoj sutra zapita...», znači kad dijete zapita roditelja
nešto u vezi vjere, onda će ga roditelj poučiti, tj. roditelj će se okoristiti prigodom ili prilikom koju mu pruža
vjerski čin blagdana u kojem se prikazuju prvine stoke, da pouči svoje dijete vjerskim istinama. To je samo
početak ili «odskočna daska» da se dijete uvede u šire
vjersko prenošenje ili pouku.
U knjizi Ponovljenog zakona nalazimo slični poticaj na roditeljsko prenošenje vjere potomcima u vrlo
svečanom i uzvišenom
kontekstu: «Čuj, Izraele!
Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi
Gospodina, Boga svoga,
svim srcem svojim, svom
dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što
ti ih danas naređujem neka
ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš
u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ» (Pnz 6,4-7).
Sadržaj prenošenja vjere i njegovi
prenositelji
Treba «svojim sinovima» napominjati «riječi što ti
ih danas naređujem». To je u prvom redu zapovijed ljubavi prema Bogu: «ljubi Gospodina, Boga svoga svim
srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom
svojom!» ali i svaka zapovijed Božja, to jest cijeli Božji zakon. «Riječi ove što ti ih danas naređujem» su isto
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
tako Deset riječi ili Dekalog, tj. deset zapovijedi koje
sažimlju sav Zakon, svu Toru koju je Mojsije predao
Izraelu po Božjem određenju. O tim riječima Božjim treba govoriti «svojim sinovima» kad se sjedi u «svojoj kući» i kad se
ide putem, kad se liježe i kad se ustaje. Hebrejski jezik, koji je vrlo konkretan, umjesto
apstraktih i općih pojmova kao «sve, sveobuhvatnost, uvijek, posvuda» i slično, radije
upotrebljava dva suprotstavljena konkretna
pojma. Tako sintagma «kad sjediš u svojoj
kući i kad ideš putem», kao i izričaj «kad se
liježe i kad se ustaje», znače «uvijek, posvuda». Dakle, Zakon, odnosno vjeru treba
prenositi uvijek i posvuda. Mogli bismo reći «danju i
noću», «ljeti i zimi», «bilo to zgodno ili nezgodno».
Za Starozavjetnog Židova Zakon je bio više od niza
zapovijedi ili pravnih propisa koji su uređivali život.
To je bilo pitanje vjere i sveopćeg odnosa s Bogom.
Tako i deset zapovijedi nije u hebrejskom originalu
deset zapovijedi nego deset riječi i podsjeća na poemu
o stvaranju svijeta u knjizi Postanka 1,1-2,4a jer tamo
čitamo deset puta sintagmu: «I reče Bog». Dakle, dekalog (grčka riječ koja znači 'deset riječi': deka+logoi),
ili deset zapovijedi je u stvari deset stvarateljskih riječi Božjih, a poštivanje tih riječi je čin vjere u Boga i
čin poštivanja Boga. K tome, u hebrejskom originalu
u dekalogu ni nema imperativa nego su sve indikativi
ili izrični načini. Naime, u židovskom jeziku postoje
dvije negacije od kojih se jedna koristi iz izrični način
('lo'), a druga uz imperativ ili zapovjedni način ('al').
U dekalogu nalazimo u hebrejskom samo negaciju 'lo'
koja upućuje na izričaje, a ne na zapovijedi, tako da bi
dekalog bolje bio preveden ovako: «Onda Bog izgovori
sve ove riječi: «Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te
izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; (dakle, ako
je to tako i ako me priznaješ svojim Bogom, ako smo ti
i ja u pravom Savezu) ti onda nemaš drugih bogova uz
mene. Ne praviš sebi lika ni obličja bilo čega što je gore
na nebu, ili dolje na zemlji... Ne ubijaš... ne kradeš.... ne
svjedočiš lažno na bližnjega svoga...». Ovo je mnogo
zahtjevnije od zapovijedi jer govori kako nije moguće
biti sretan, živjeti u miru i u Savezu s Bogom i istovremeno kršiti zakonitosti koje su nabrojene (da se ne ubija, ne bludniči, ne krade, ne laže...). Kad bi dekalog bio
deset zapovijedi poput ljudskih zapovijedi, proizvoljnih i promjenjivih (kao što su parlamentarni zakoni),
onda bi netko pomislio da bi se moglo biti sretnim i
kršeći te zapovijedi, samo kad bi ih Bog promijenio ili
suspendirao. Sad ih je donio jer mu se tako prohtjelo,
ali mogao bi ih i ukinuti, ublažiti ili promijeniti, pa bi
se onda u izmijenjenim okolnostima moglo opet biti u
Savezu s njim, to jest u miru i blaženstvu. Ali to nije
tako. Deset zapovijedi ili dekalog je deset stvarateljskih
riječi koje tvore ljudsku strukturu i izričaj su jedinog
mogućeg poretka stvari.
Ako se vratimo malo na svečani proglas
prve i najveće zapovijedi Starog zavjeta o
ljubavi prema Bogu, Sveto pismo veli da te
riječi treba napominjati «svojim sinovima».
I opet su roditelji naglašeni kao prvi prenositelji vjere svojim sinovima, to jest svojoj
djeci, ali ovom doslovnom značenju slobodno dodamo i preneseno značenje «duhovne
djece» ili «učenika» odnosno «sljedbenika»
nekog proroka ili učitelja u izabranom narodu.
Proroci su imali svoje «škole» i svoje
«proročke sinove» kojima su prenosili vjeru i njena
ispravna tumačenja, a onda su prorčki učenici ili sinovi, odnosno nasljedovatelji, tu vjeru i njena tumačenja
u istom proročkom duhu prenosili dalje. Osobito tijekom progonstva izabranog naroda, pa i nakon povratka
u domovinu, iskristalizirali su se učitelji ili rabini koji
su tumačili ili prenosili vjeru, a koji su dolazili iz redova starozavjetnih svećenika i proroka koji su bili više
i dublje upućeni u Sveto pismo i u tradiciju vjere koja
je bila formirana i formalizirana Pismom. No, premda
se pojavljuju s vremenom 'vjerski profesionalci', roditelji, stariji, rodbina, odrasli, svi koji su imali autoritet
godinā, svi su oni bili nositelji prenošenja vjere. Premda su postojali u Izabranom narodu razni proroci, suci,
svećenici, leviti... dakle, cijela paleta 'vjerskih službenika' ili 'Božjih ljudi', ipak je prenošenje vjere bilo obiteljska služba i obveza, čast i pravo.
U Novom zavjetu
Prvotno je kršćanstvo odmah imalo 'službene navjestitelje i prenositelje vjere' a to su bili apostoli i
'apostolski muževi' (osobe koje se spominju u Novom
zavjetu kao apostolski suradnici i navjestitelji evanđelja, ali nisu iz broja jedanaestorice apostola kojima je
pridružen sv. Matija te na neki način sv. Pavao) kao što
su sv. Barnaba, sv. Timotej i drugi. Tu su i đakoni poput
sv. Stjepana, sv. Filipa i ostalih. Međutim, prvotno kršćanstvo nije imalo hramova (katedrala, župnih crkvi,
kapelica), nego se euharistija slavila u 'kućnim crkva-
7
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
ma'. Tako u Poslanici Rimljanima sv. Pavao piše: «Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu.
Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem
im ne samo ja nego i sve Crkve pogana. Pozdravite i
Crkvu u njihovoj kući» (Rim 16,3-5). I malo niže: «Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve» (Rim
16, 23). Kuće ili domovi u kojima se sastajala Crkva,
odnosno kuće ili domovi koji su bili gostoprimci apostola «i cijele Crkve», označavaju ne samo vlasnika ili
gospodara kuće ili imanja (Priska, Akvila, Gaj...), nego
i njihove obitelji. Ti 'gostoprimci Crkve' nisu redovito
bili apostoli ili njihovi nasljednici biskupi, odnosno njihovi pomoćnici prezbiteri (svećenici) ili đakoni, nego
vjernici laici koji su kršćanstvu pristupili na način da
su se pokrstili oni i 'sav njihov dom', tj. cijela obitelj,
uključujući i maloljetnu djecu. Tako se u obiteljima od
početka kršćanstva prenosila vjera jer su krštena djeca
uvođena u kršćansku vjeru primjerom i poukom svojih
roditelja, a svakako i zagovornom molitvom koju su ti
prvi iznimno pobožni kršćani upućivali Bogu za sve,
a ponajprije 'za domaće u vjeri' (usp. Gal 6,10), tj. za
svoje ukućane.
Nikada Crkva nije izgubila iz vida Isusovu opomenu: «ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti»
(Mt 15,14). Vjernici laici, ako nisu dobro ili dovoljno
poučeni u kršćanskoj vjeri mogu i uz najbolju volju zaglaviti u raznim stranputicama, pogrešno si protumačiti
Sveto pismo, završiti u nekom krivovjerju ili nekoj nakaradnoj pobožnosti. Međutim, to moguće zastranjenje
nema ništa s ispravnim prenošenjem vjere u vlastitoj,
primarnoj obitelji gdje se čovjek rađa, niti je razlog da
se prenošenje vjere, vjerska pouka i sustavno uvođenje u kršćanstvo prepusti isključivo 'vjerskim profesionalcima': biskupima, svećenicima, časnim sestrama,
redovnicima i školskim vjeroučiteljima koji su diplomirali teologiju ili katehetiku.
Prenošenje vjere u obitelji
Prvo je prenošenje vjere u obitelji traženje krštenja za novorođeno dijete, što proizlazi iz obećanja koje
su mladenci dali Bogu kod svojeg vjenčanja da će prihvatiti djecu od Boga i odgajati ih po zakonu Krista i
njegove Crkve. Onda se i na krštenju obeća da će se
dijete odgajati u vjeri kako bi ljubilo Boga i bližnjega.
I svi spremno odgovore da su te obveze i toga obećanja
svjesni, a kumovi pripravni pomagati roditelje u toj njihovoj zadaći...
Međutim, kad dijete prohoda i progovori, kad postane svjesno sebe i svoje okoline, djetetu treba pravilno usmjerenje i u duhovnom smislu, treba ga naučiti prvim molitvama, tj. ispravnom odnošenju prema Bogu i
komuniciranju s njim. Tu je od presudne važnosti kako
roditelji shvaćaju svoj odnos s Bogom. Zato je važno
da su na vjeronauku i kroz sudjelovanje u Crkvenom
8
životu sustavno upućeni i ispravno poučeni. Kako će
prenijeti svom djetetu istinu da je Savez s Bogom odnos prijateljstva i poštovanja, zahvalnosti i ljubavi, ako
to sami ne znaju ili ne prihvaćaju? Tako se «službeno»
i sustavno prenošenje vjere kroz vjeronauk, svetu misu
i druge oblike Crkvenog života i djelovanja isprepliće
s roditeljskim, obiteljskim i laičkim prenošenjem vjere.
Dijete bi trebalo u svojoj obitelji naučiti prve molitve,
znak križa, osnovne istine o Bogu, raju, anđelima, svecima, blagdanima, moralnim vrednotama, krepostima...
što spada i u općeljudski odgoj jer svi bismo se morali
ravnati po principima obzirnosti prema bližnjima, sućuti, velikodušnosti, dobrote, uslužnosti, blagosti... a
i djeca su za to sposobna prema svojem uzrastu i po
mjeri po kojoj se za to odgajaju. Ne postoje djeca koja
su 'po karakteru' loša, sebična, bezobzirna, prkosna...
nitko se takav ne rodi. To je isključivo stvar odgoja i
odnosa roditelja i starijih prema djetetu od njegove najranije dobi.
Tako bi od te najranije dobi trebalo djetetu prenijeti
istinu da je sve u kršćanstvu postavljeno u perspektivu
osobnog odnosa ili Saveza prijateljstva između Boga
i čovjeka. Što znači odnos prijateljstva? Prijateljstvo
znači poznavanje prijatelja, redovitu i prisnu komunikaciju među prijateljima, kao i uvažavanje prijatelja,
poštivanje njegovih osjećaja, misli i odluka, poštivanje
prijatelju važnih osoba i stvari, a kad to primijenimo
na prijateljstvo s Bogom, prijateljstvo s njim moguće
je jer On sam to želi i dopušta, štoviše: traži to od čovjeka. Izravno komuniciranje s Bogom kao prijateljem,
znači osobnu molitvu, a poštivanje Boga kao prijatelja
znači izbjegavati ono što Boga smeta i vrijeđa (a to je
grijeh) i nastojati činiti ono što ga veseli i raduje (a to
su dobra djela). Sve se to temelji na pravom poznavanju
Boga. Ako nema ove osobne perspektive, ako se ne vidi
u nedjeljnoj misi posjet osobno važnom Prijatelju, ako
se u molitvi ne vidi izravno komuniciranje s dragom i
važnom Osobom, ako se u izbjegavanju zla i grijeha
ne vidi obzir prema psihološki važnoj Osobi, onda se
rijetko i teško dolazi na misu, ne ide se na pričest, a ni
na ispovijed, nema kontinuiteta ni intenziteta u molitvi,
a moralni život zapada u mlakost i osrednjost.
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Osobno prijateljstvo s Bogom perspektiva vjere
Bog mora najprije roditeljima, pa onda i djedovima
i bakama naše djece postati i biti osobni i kućni prijatelj, psihološki važna osoba s kojom se redovito komunicira, koju se poštuje i prema kojoj se ima obzira
(koju se nastoji ne vrijeđati, nego ga se nastoji obradovati). Bog mora postati i biti oslonac, prijatelj s kojim
se može računati, koji nije na našem raspolaganju kao
kakav poslužitelj, nego je na našoj strani kao prijatelj
koji pomaže i uslišava u svojoj slobodi, po svojoj osobnosti i tako redom.
Iskustvo nam nažalost pokazuje da otprilike dvije
trećine kršćana u odrasloj dobi (nakon svojeg vjenčanja, ili – ako nisu vjenčani – nakon svoje krizme), gotovo nikad ne dođe u crkvu radi Boga i prijateljstva s
njim tj. radi sebe i svojih obzira prema Bogu ili potreba
za njim, nego to učine u nekoliko okolnosti života koje
su uvijek povezane s nekim drugim osobama: kad im
umre neki bliski član uže ili daljnje rodbine, netko od
prijatelja i poznanika; kad treba nekome kumovati, pa
se pristane iz ljudskih obzira ili neke računice; kad treba
prisustvovati krštenju,
prvoj pričesti,
krizmi
ili
vjenčanju vlastitog
djeteta... Od
preostale
trećine koja
ima kakav –
takav kontakt s Bogom i Crkvom, i opet dvije trećine
dolaze povremeno i površno na vjerska događanja (te
je takav i duhovni život u obitelji), a tek jedna trećina
od ove trećine, ili jedna devetina ukupnog broja kršćana, ima ono što bismo nazvali redoviti odnos s Bogom
i Crkvom (redovito slavljenje mise, redovita osobna
molitva, razni oblici pobožnosti: hodočašća, postovi,
nemrsi, proštenja...). Tako je u Katoličkoj Crkvi, a u
svijetu općenito?
Iako je volja Božja da se svi ljudi spase i dođu do
spoznanja istine, Isus nije nikad bio čovjek velikih brojeva. Sklonio se pred masom koja ga je htjela zakraljiti
nakon umnažanja kruha. Izabrao je dvanaestoricu učenika; na dan uskrsnuća, kad treba cijelom svijetu što
prije priopćiti najvažniju vijest u povijesti čovječanstva
da je jedan od ljudi pobijedio smrt i svima otvorio pristup u vječni život, Isus ne saziva konferenciju za novinare, ne zabljeskuje mase priopćenjima za javnost...
on se očituje «ne svemu narodu, nego svjedocima od
Boga predodređenima – onima koji su s njime zajedno
jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih» (Dj 10,41), tj. Mariji Magdaleni, ulazi s njom u razgovor, ima strpljivosti
objašnjavati joj i slati je drugim učenicima; ima strpljivosti hodati s dvojicom u Emaus, tumačiti im što u
svim Pismima ima o njemu... Danas, nakon dvije tisuće
godina kršćanstva, od sedam milijardi ljudi koliko trenutno živi na svijetu, većina nisu kršćani i ne vidi se u
skoroj budućnosti mogućnost da bi to postali (muslimani, hinduisti i mnogi drugi koji su u dodiru s kršćanima
čuli za Isusa Krista, a ipak se ne obraćaju na kršćansku
vjeru unatoč i mučeničkim smrtima podnesenim u tu
svrhu – naš sv. Nikola Tavelić je samo jedan primjer takvih mučenika). No to nije temeljni problem. Nama su
nepoznati putovi kojima Bog spašava one koji bez svoje krivnje nisu nikad čuli za Krista, kako nas tješi Dugi
vatikanski sabor, no takvi putovi postoje. Temeljni je
problem da se mi ne bismo prestali truditi prenositi vjeru i da ne bismo prestali prolaziti ovim svijetom čineći
dobro. U Starom zavjetu Izabrani narod bio je jedini
nositelj pravog poznavanja i štovanja pravog Boga; u
Novom zavjetu je Crkva sol zemlje i svjetlo svijeta, dok
ne nastupi konačna preobrazba stvorenja kad će Bog
biti sve u svima i u svemu, kad se ovo prolazno preobrazi u novo nebo i novu zemlju.
Zato sol ne smije obljutaviti, niti se svjetiljka smije
staviti pod posudu i sakriti, nego ju treba staviti na svijećnjak da svijetli svima u kući. To je Isusova aluzija i
njegov poziv na prenošenje vjere. Makar pravih kršćana i istinskih prijatelja Božjih i ima malo, neka onda tih
malo budu dobri prijatelji, kaže sveta Terezija Avilska.
Bake i djedovi, majke i očevi, vjeroučitelji, časne sestre
i svećenici, župnici i kapelani, redovnici, misionari laici... Isusovi učenici i prijatelji, ne smiju se nikad umoriti u prenošenju vjere. I pojedinačni primjeri i djelovanje
«na malo» ima smisla i vrijednosti jer «tko spasi jednu
dušu od vječne propasti prenijevši joj vjeru u Boga, kao
da je spasio cijeli svijet».
Željko Blagus, župnik Zagorja i Modruša
9
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Molitva «Oče naš»
Napomena: odlomci s brojem jesu citati pojedinih paragrafa iz Katekizma Katoličke Crkve
Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje
«Jednom su apostoli vidjeli i
čuli Isusa kako moli. To ih je duboko potreslo. Isus je njihov učitelj. Poželjeli su od njega i lekciju
o molitvi. Isus je za njih prvenstveno učitelj koji životom poučava. Prva i nezamjenjiva lekcija o
molitvi je sigurno najprije on sam,
Isus u molitvi, njegova potreba za
molitvom, njegov način molitve.
Ne razvija velike teorije, nego
jednostavno pred njima i s njima
moli. Mnogo puta priželjkujem da se na taj način to
dragocjeno osnovno vjersko iskustvo prenosi od roditelja na djecu. Vjerujem da nitko ne može bolje naučiti dijete moliti i osjećati potrebu za molitvom, kako to
može učiniti njegov vlastiti otac ili majka» (Očenaš, fra
Zvjezdan Linić)».
2759 «Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim
presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči
nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike'» (Lk
11,1). Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava
učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu.
Sveti Luka donosi kraći tekst (pet prošnji), koji je u
svetog Mateja nešto duži (sedam prošnji). Liturgijska
tradicija Crkve uvijek se služila tekstom sv. Mateja (Mt
6,9-13), ističe Katekizam Katoličke Crkve (KKC).
Isus nas poučava moliti. Želi da se Bogu obraćamo
kao Ocu. Što više, doslovniji prijevod «abba» bio bi
«tata», baš kao tepanje djeteta. Bog nam želi biti blizak.
Želi da s njim ostvarimo prisan obiteljski odnos. On
je izvor života. Po njemu postojimo, iz njegove smo
ljubavi rođeni, jer samo nas je on želio upravo onakve
kakvi jesmo. I ima sa svakim od nas plan, projekt. Želi
da se ostvarimo u našem sadašnjem životu i postignemo cilj – vječnu sreću. Bog je Otac sviju nas, zato ga i
nazivamo «Oče – Tata naš». U tom jednostavnom zazivu nismo ni svjesni da smo već ušli u zajedništvo sa
svim drugim ljudima. Po zazivu «Oče naš» međusobno
postajemo braća i sestre. Iskreno izmoljene ove riječi
ruše barijere među ljudima, pa potječemo od istog Oca
na nebesima.
On je Otac naš na nebesima. Negdje daleko, negdje
iznad oblaka u visinama svemira. Kao da je naglašena
njegova udaljenost. Bilo bi to krivo shvaćanje, površno.
Izraz «koji jesi na nebesima» označava da nas Bog Otac
beskrajno nadilazi, da su sva nebesa njegova. Nebo je
drugo ime za Boga, koje želi naglasiti da smo mi njegovi stvorovi sada još u nesavršenostima zemaljske prolaznosti. Ali da smo od Oca našega pozvani u savršen-
10
stvo Neba, u Očev dom. Sjetimo se dirljive ispovijesti
izgubljenog sina koji se vraća k ocu i priznaje: «Oče,
sagriješih protiv Neba i pred tobom!» (Lk 15,18).
«Sveti se Ime tvoje» kao da nam pojašnjava Oca
našeg na nebesima. To je prva od sedam prošnji u Očenašu. U toliko je Bog velik, nenadmašan i svemoćan,
koliko je iznad nas, a opet «naš». Sveto je Ime njegovo
jer je drugačiji, jer je savršen, jer je Bog. Pa opet Ime je
svoje sveto objavio Mojsiju iz gorućeg grma: «Ja sam
koji jesam» «Ehjeh ašer ehjeh» – Izl 3,14-15. Ja sam
Onaj koji je oduvijek i zauvijek i biti ću prisutan kao
što jesam i oduvijek sam bio. U Bogu je jučer, danas i
sutra – jedno. Naš Otac je vječni Bog, vječno «sada».
U njemu nema promjena, nitko ga ne može nadići a
niti zaobići. Izraelci nisu izgovarali sveto ime «Jahve»
objavljeno Mojsiju. Pisali su ga s 4 slova (JHVH), a
umjesto njega čitali bi jednostavno «Ime» ili «Gospodin» ili «Bog» ili «Svemogući». Time su jasno davali
do znanja da nisu dostojni osloviti Boga. Na taj način
ostvarila se u Sv. pismu i jasna razlika, udaljenost, između grešnog čovjeka i svetosti Božje. Ali isto tako i
velika bliskost svemogućeg Boga koji svoje sveto ime
objavljuje čovjeku jer želi da ga čovjek poznaje i da mu
Bog bude bliz. U Starom zavjetu, upravo objava Imena
Božjeg vrhunac je približavanja Boga čovjeku.
2813. Bog želi da uđemo u njegovu svetost, da postanemo dio njegova savršenstva: «Budite mi dakle
sveti, jer sam ja, Jahve svet» (Lev 20,26). Molimo i tražimo da mi koji smo na krštenju posvećeni ustrajemo
u onome što smo počeli biti. I to molimo svaki dan jer
danomice griješimo, i zato se moramo očistiti od grijeha neprestanim posvećivanjem (...). Utječemo se, dakle,
molitvi da ta svetost ostane u nama.
2814. Bezuvjetno ovisi od našeg života i od naše
molitve da njegovo ime bude posvećeno među narodima. Molimo Boga da posveti svoje ime, jer on svetošću
spašava i posvećuje sve stvorenje (...). Radi se o imenu
koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da
ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu.
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Ako, naime, živimo pravedno, ime je Božje blagoslovljeno, ako, pak, živimo nečasno, ime se Božje grdi,
prema riječima apostola: "Ime se Božje zbog vas grdi
među poganima" (Rim 2,24). Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto ime Boga našega.
Kad kažemo «Sveti se ime tvoje», molimo da ono
bude posvećeno u nama koji smo u njemu, ali također i
u drugima koje milost Božja još čeka, da se uskladimo
sa zapovjedi koja nas obvezuje da molimo za sve, čak
i za neprijatelje. Evo zašto izričito ne govorimo: Sveti
se ime tvoje «u nama», jer molimo da to bude u svim
ljudima.
Zaključimo riječima psalma: Slavim te, Gospodine Bože, svim srcem svojim, ispovijedam sva čudesna djela tvoja. Radujem se i kličem tebi, pjevam imenu
tvome, Svevišnji! Nek' se uzdaju u te koji znaju ime
tvoje, jer ne ostavljaš onih što ljube tebe, o Gospodine
Bože (Ps 9, 2-3. 11).
Dođi kraljevstvo tvoje!
Druga prošnja u Očenašu, suprotnost je ljudskoj
oholosti. Suprotno toj drugoj prošnji Očenaša: «U
nama je prisutna čežnja za vlašću. Mi to u razmišljanju
vjernika
povezujemo
s iskonskom ohološću
koja je usađena u ljudsko srce. Po pradavnom
istočnom grijehu čovjek
je podlegao napasti po
kojoj je mislio postati
kao Bog. «Bit ćete kao
bogovi!», glasila je zmijina zamka prvim ljudima u Raju zemaljskom,
kako nam to slikovito
opisuje Biblija. … Čovjeku je šapnuto kako
neće imati iznad sebe
neki veći autoritet i vlast. Bit će sam sebi gospodarom.
Moći će sam odlučivati o svojoj sudbini. Moći će sam
sebi određivati što je dobro, a što je zlo. Neće trebati
nikome dugovati zahvalnost za svoj život. Neće
trebati Boga iznad sebe. Sve je to skriveno u toj
napasti kojom je đavao pokušao zavesti čovjeka
da poželi biti ono što čovjek nije. Napast je u biti
apsurdna. Nema smisla niti je moguća. Ali čovjek
je ograničeno biće. Ne vidi zamku. Sve mu je tako
zamamno i poželjno. A ipak vodi u propast. Čovjek nije postao bogom, već se po grijehu neposlušnosti osjetio degradiran i u svojem ljudskom
biću. Bio je gol, bez dostojanstva.
Kao da se ta priča ponavlja i danas. Nosimo u sebi težnju otimati se svakom autoritetu.
Ne znamo u poniznosti srca prihvatiti Boga kao
Oca i Stvoritelja svega, a to onda znači i kao
Gospodara života i moralnoga reda. Pomišljamo
da smijemo misliti svojom glavom, odlučivati prema
svojim željama. Ni ne primjećujemo kako se u ograničenosti našega bića na taj način stvara velik prostor
nereda i nasilja. U odnosu na moralni red jedino je za
čovjeka ispravno i spasonosno ono što je Bog ugradio
u njegovo biće, to jest onaj unutarnji osjećaj po kojem
prepoznaje što je dobro a što zlo - savjest. Na nama je
da slijedimo to svjetlo i svima će biti dobro. U protivnom postoji opasnost da čovjek postane tiranin svome
bližnjemu.» (Očenaš, fra Zvjezdan Linić)
U evanđelju Isus puno puta spominje dolazak Kraljevstva Božjeg ili Kraljevstva Nebeskog. Uspoređuje
ga s konačnim sudom, stablom koje je izraslo ogromno
a bilo je tek malo zrno, govori o njemu kao kraljevstvu
Oca svoga, Očevoj kući. To je kraljevstvo mira, pravde,
istine, svijetla, radosti i prave beskonačne ljubavi. Kraljevstvo Božje je savršenstvo u Bogu. Ondje više nema
nikakve laži, grijeha, tame ni mržnje. Ondje nema smrti
jer kraljuje vječni život. Osvajaju ga, postižu, ulaze u
njega: siromašni duhom, ožalošćeni, milosrdni, bezazleni, gladni i žedni pravednosti, oni koji su čista srca,
mirotvorci, oni koji uspijevaju sačuvati poučljivost i
bezazlenost djeteta do konca svog života, oni koji će
zbog Istine, pravednosti i svoje vjere biti progonjeni.
Takvih je Kraljevstvo Božje.
Toliko puta u Bibliji nalazimo riječ: Obratite se
jer se približilo Kraljevstvo Božje! Poziv na obraćenje
izvikuju starozavjetni proroci, Ivan Krstitelj i sam Isus.
Dakle i oni koji su griješili imaju šanse, ali se trebaju
obratiti, priznati krivicu, promijeniti svoj način života i
uskladiti ga s načelima Kraljevstva nebeskog.
Katekizam tumači: 2816 Kraljevstvo Božje jest
prije nas. Ono nam se približilo u utjelovljenoj Riječi,
naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom
smrću i uskrsnućem. Kraljevstvo Božje dolazi od svete
Večere i u Euharistiji, ono je među nama. Kraljevstvo
će doći u slavi, kad ga Krist preda svom Ocu. Kraljevstvo Božje može označivati i samoga Krista. Za njim
danomice čeznemo da dođe.
2817 Ta čežnja jest «Marana tha» - «Dođi, Gospodine Isuse». I kad nam ova molitva ne bi nalagala
11
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
da tražimo dolazak kraljevstva, mi bismo ipak sami od
sebe klicali ovaj poklik žureći se zagrliti predmet naših
nadâ. …Požuri, dakle, Gospodine, dolazak tvog kraljevstva! – Među ljude, u svako ljudsko srce! Káko bi
svijet mogao drugačije izgledati!
2818 U Molitvi Gospodnjoj riječ je ponajprije o
konačnom dolasku Kraljevstva Božjega zajedno s Kristovim povratkom. No, ta čežnja ne odvraća Crkvu od
njenog poslanja na ovom svijetu, dapače, na nj je potiče. Jer od silaska Duha Svetoga nad apostole - Duhova
- dolazak Kraljevstva je djelo Duha Gospodnjeg, koji
«u svijetu djelo njegovo dovršava i vrši svako posvećenje».
2819 «Kraljevstvo (je) Božje ... pravednost, mir i
radost u Duhu Svetome» (Rim 14,17). Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha
Svetog. Otada je zapodjenut odlučujući boj između
«tijela» i Duha. Samo čisto srce može sa sigurnošću
reći: «Dođi kraljevstvo tvoje». Trebalo je biti u Pavlovoj školi da bi se reklo «Neka dakle ne kraljuje grijeh
u vašem smrtnom tijelu» (Rim 6,12). Onaj koji se čuva
čistim u svojim djelima, mislima i riječima, može reći
Bogu: «Dođi kraljevstvo tvoje!».
2821 Ova je prošnja preuzeta i uslišana u Isusovoj
molitvi, koja je prisutna i djelotvorna u Euharistiji; i
donosi plod u novom životu prema blaženstvima.
Isus će u više navrata reći i tko neće u Kraljevstvo
Božje: oni koji su živjeli samo svoju sebičnost i druge
nisu vidjeli, onda ni Njega nisu vidjeli, ni prepoznali.
Oni koji ne vrše volju Božju, nego svoju. Oni koji su
brinuli samo za zemaljsko, toliko se dali zarobiti dobrobitima ovoga svijeta, kaže Isus: «Kako li će teško
imućnici u kraljevstvo Božje!» (Mk 10,23).
U Lukinu evanđelju stoji: «Upitaju ga farizeji: 'Kad
će doći kraljevstvo Božje?' Odgovori im: 'Kraljevstvo
Božje ne dolazi primjetljivo.'» (Lk 17,20). Ne znamo ni
dana ni časa. Zato nas Isus poziva da bdijemo, radosno,
u nadi i s pouzdanjem, jer želimo da njegovo Kraljevstvo dođe. Apostoli, kako stoji u Djelima apostolskim
«Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u
vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo
Božje.» (Dj 14,22)
Čisto srce, spremno za Kraljevstvo Božje, može biti
samo slobodno, nezarobljeno srce u kojem ima mjesta
za Boga i bližnjega. Takvi već sada žive predokus Božjeg Kraljevstva, iščekuju njegov dolazak, mole za njegov dolazak i grade ga već sada na zemlji. Već su sada
vidljivi njegovi plodovi u čovjekovoj duši, obitelji, njegovim odnosima. Takvi već sada istinski mijenjaju svijet. Jer ono što činimo za života, odjekuje u vječnosti!
- Dođi Kraljevstvo tvoje Gospodine! Amen.
Budi volja tvoja kako na nebu
tako i na zemlji!
Treća prošnja u Očenašu, suprotnost je našoj neposlušnosti. Vršiti volju Očevu. Sveti Augustin u Poslani-
12
ci Probi kaže: «Prosimo od njega samu krepost poslušnosti, da vršimo njegovu volju kao što je vrše i nebeski
anđeli.»
Čovjek kao željno i željeno biće,
hoće postići odrađene ciljeve. Hoće izvršiti svoju volju ili
pak još bolje doći do
cilja utječući na druge da promijene ili
korigiraju svoju volju. Možda i u molitvi Očenaša skrivamo ili prikrivamo
želju: «Budi volja
moja». U svakom
slučaju nije cilj da Bog promijeni svoju volju iako mi
želimo da se i to dogodi. Cilj ove molitve je ono što je
Isus pokazao svojim životom. Vršiti volju Očevu u potpunosti baš zbog sklonosti Adamovih sinova i Evinih
kćeri da ne vrše volju Očevu. Zato i molimo «kako na
nebu tako i na zemlji» ne da bi bila volja jednaka onako
kako je na nebu nego da se vrši volja Božja posvuda i
na nebu i na zemlji, uvijek jednako i potpuno.
2822 Volja je našeg Oca «da se svi ljudi spase i
dođu do spoznanja istine» (1 Tim 2,3-4). On je «strpljiv
(...) jer neće da tko propadne» (2 Pt 3,9). Njegova zapovijed, koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje
njegovu volju jest: da «ljubimo jedni druge, kao što je
on nas ljubio» (Iv 13,34).
2824 U Kristu, i to njegovom ljudskom voljom, volja
je Očeva jednom zauvijek savršeno ostvarena. Ulazeći
u svijet Isus kaže: «Evo dolazim. Vršiti, Bože, volju tvoju» (Heb 10,7; Ps 40,7). Samo Isus može reći: «ja uvijek činim što je njemu milo» (Iv 8,29). U molitvi svoje
smrtne borbe on potpuno pristaje uz volju Očevu: «Ali
ne moja volja, nego tvoja volja neka bude» (Lk 22,42).
Evo zašto je Isus «sam sebe dao za grijehe naše (...) po
volji Božjoj» (Gal 1,4). «U toj smo volji prinosom tijela
Isusa Krista posvećeni jednom zauvijek» (Heb 10,10).
Kako možemo prepoznati ili reći što je volja Božja?
Tri su puta:
Božja riječ 2822 Njegova zapovijed, koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje njegovu volju jest:
da «ljubimo jedni druge, kao što je on nas ljubio» (Iv
13,34).
Preko događaja (život, smrt, zdravlje, radost,
uspjeh prijateljstva, dalekosežni događaji koje ne želimo (mir, politika, katastrofe) – ponizno kroz ovaj tunel
ići s uvjerenjem da se svidimo Bogu u svemu i da se ne
odvojimo od svjetla njegove volje jer nas inače ne bi
stavio tu gdje jesmo.
Ispunjavanje vlastitih dužnosti – različite sumnje i
zbunjenosti mogu se naći na tom putu (šutjeti ili govoriti, što poduzeti, dokle ići, je li moja dužnost spriječiti,
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
trebam li prigovoriti itd.) – Bog ne može biti daleko od
čovjeka dobre volje. (usp. Andrea Gasparino – Oče naš)
Što nam može poslužiti kao smjerokaz u vjernosti
Božjoj volji?
Askeza sadašnjeg trenutka – «ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta
je svakom danu zla njegova. (Mt 6,34) Dobro proživljavanje sadašnjeg trenutka uvelike pogoduje svetosti
onoga tko je slab i siromašan ili sumnja u svoje snage.
Za izuzetna djela znamo i sami da je dovoljno malo
dobre volje i ljubavi. Pa ipak malim i sitnim koracima
se možemo popeti na veliko brdo. To je put vjere. Ne
trebamo dakle činit izvanredna djela nego činiti svakodnevne stvari na izvanredan način.
«Kad nam je Isus darovao Očenaš, i u toj molitvi
osobiti zaziv da se događa volja Božja, on je to i pokazao u svojem zemaljskom životu. Sav njegov život sastojao se u ispunjenju volje Očeve. To je smisao njegova
života. To mu je najvažnije. Na jednom je mjestu i rekao:
«Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti
djelo njegovo» (Iv 4,34), tj. volju nebeskog Oca. Isus
i nas potiče da to isto molimo i činimo. Tada zapravo
molimo za naše svakodnevno mijenjanje i obraćanje.
Često su naše želje i htijenja pod utjecajem sebičnih
poriva naše naravi. Često smo sputani vlastitom ograničenošću. Ne vladamo uvijek svojim nagonima. Zato
se događa da naša volja nije u skladu s Božjom voljom.
Potrebna nam je snaga da prihvatimo promjenu u vidu
usklađivanja s voljom Božjom. To je dugotrajan, gotovo
životni proces i program. Nismo uvijek dovoljno hrabri
prihvatiti takvu poslušnost volji Božjoj. Zato nam treba
pomoć odozgo. Upravo zato u Očenašu molimo za volju Božju. Moli i danas svoj Očenaš hrabro i predano.
Ne boj se volje Božje, jer Bog te ljubi više nego što misliš, i želi ti više dobra nego što to ti samome sebi možeš poželjeti. Najbolje za tebe i za sve oko tebe je kada
dovoljno hrabro prihvatiš Božji plan, jer on želi da sve
bude dobro. Neka se to i danas dogodi za tebe i za sve
tvoje. (Očenaš, fra Zvjezdan Linić)
Kruh naš svagdanji daj nam danas
«Kad kažemo: Kruh naš svagdanji daj nam danas»,
kaže sv. Augustin: «riječ danas označava ovo vrijeme. Tim riječima ili tražimo ono što trebamo a sve to
označujemo kruhom kao najdragocjenijim dijelom; ili
tražimo sakrament euharistije, koji je potreban u ovom
vremenu, ali ne da postignemo sreću ovoga vremena,
nego onu vječnu sreću.» Zaziv govori o čovjekovoj
proračunatosti koja se treba nadomjestiti velikodušnim
mislima vjere.
Prva su se tri zaziva Očenaša odnosila na Božje
interese, a druga tri govore o čovjekovim interesima:
održanje, oslobođenje od grijeha i oslobođenje od zla.
Molimo, dakle: «daj nam danas kruh koji nam je potreban» odnosno daj nam «kruh do sutra» ili «daj nam
podršku tvoje milosti» što podsjeća na manu u pustinji
koja je trajala do sutra i bila
je izraz Božje naklonosti,
milosti.
Riječ daj nam: izražava: 2828 Lijepo je ovo
povjerenje djece koja sve
očekuju od Oca. «On daje
da sunce njegovo izlazi nad
zlima i dobrima i da kiša
pada pravednima i nepravednima" (Mt 5,45), i sve živo 'hrani na vrijeme'» (Ps
104,27). Isus nas uči ovoj molitvi koja, u stvari, našeg
Oca slavi jer ona priznaje koliko je On dobar iznad
svake dobrote.
2829 «Daj nam» izraz je i saveza: mi smo njegovi a
on je naš, i za nas. No ovim «naš» priznajemo ga i kao
Oca svih ljudi te ga, solidarni s njihovim potrebama i
patnjama, molimo za sve. Kruh kao metaforički izraz
odražava zaslugu kojom ga stječemo u radu i kroz rad.
Iako se na mnogo mjesta misli na osobu Isusa i na njegovo spasenje koje dolazi od njega.
2830 «Kruh naš». Otac koji nam daruje život ne
može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva «odgovarajuća» tvarna i duhovna dobra. U Govoru na gori
Isus naglašava to sinovsko pouzdanje koje surađuje s
providnošću Oca našega. On nas ne poziva na pasivnost, nego nas hoće osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti. Takvo je sinovsko predanje djece Božje. Onima koji traže Kraljevstvo Božje i njegovu
pravednost on obećaje dati sve drugo kao dodatak. Sve,
naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga ništa ne
nedostaje, ako on sâm ne nedostaje Bogu.
2831 No, činjenica da ima onih koji zbog nedostatka kruha gladuju, otkriva drugu dubinu ove prošnje. Drama gladi u svijetu poziva kršćane, koji mole u
istini, na djelatnu odgovornost prema braći, i to kako
osobnim ponašanjem, tako i solidarnošću sa cijelom
ljudskom obitelji. Ova se prošnja Gospodnje molitve
ne da odvojiti od prispodoba o siromašnom Lazaru i o
posljednjem sudu.
2832 Kao kvasac u tijestu, novost Kraljevstva mora
Duhom Kristovim uzdignuti zemlju. I mora se očitovati
uspostavom pravde u osobnim, društvenim, gospodarskim i međunarodnim odnosima; i ne smije se zaboraviti da nema pravedna ustroja bez ljudi koji hoće da
budu pravedni.
2833 Riječ je o «našem» kruhu, «jednomu» za
«mnoge». Siromaštvo prema blaženstvima jest krepost
sudijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje tvarnih i
duhovnih dobara, ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje
jednih namiri oskudicu drugih.
2834 «Moli i radi». «Treba moliti kao da sve ovisi o
Bogu, a raditi kao da sve ovisi o nama». I kad smo uradili svoj posao, hrana ostaje dar Oca našega: potrebno
je za nju moliti i zahvaljivati. To je i smisao blagoslova
stola u kršćanskoj obitelji.
13
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Nebeski nas Otac potiče da, kao djeca neba, molimo (za) Kruh nebeski. Krist «sâm je taj kruh, posijan u
Djevicu, uzrastao u tijelu, oblikovan u muci, ispečen u
peći groba, čuvan u Crkvi, donesen na oltare, svaki dan
daje vjernicima nebesku hranu».
Isus svoje učenike, a potom i nas, hrabri da smijemo nebeskog Oca moliti i za naš svagdanji kruh. Kao
da nas želi prizemljiti i povezati naše molitveno uzdignuće s potrebama tijela, potrebama svakodnevnog
života. Molimo za kruh svagdanji. Čovjek se grčevito bori za kruh. Znajmo i moliti za taj kruh. Ljudi idu
svijetom da zarade za koricu kruha. Otac obitelji radi
kako bi osigurao kruh svojima u kući. Sve su to naše
redovite ljudske situacije u kojima osjećamo potrebu
za sigurnijim i mekšim kruhom, za boljim i stabilnijim
životnim standardom. U tom kruhu za koji se borimo
i oko kojeg se mučimo je i sve ono drugo što nam je
potrebno za život. Tu spada i pristojan stan i odjeća
koju nosimo. U taj kruh spada i kutak gdje se možemo
odmoriti i vrijeme godišnjeg odmora. Međutim, na osobit način potrebni su nam ljudi, osobe, bića koja znaju
ljubiti. Drage osobe u našoj blizini su kao kruh. Riječ
prijatelja je dragocjena i može nahraniti dušu, a onda i
pridignuti tijelo bolje od materijalne sigurnosti i punog
stola. Svakog dana trebamo hranu, ali isto tako i ljubav,
prijateljstvo, lijepu riječ, mir duše, osmijeh djeteta. To
sve i mnogo drugog potrebnije nam je od korice kruha.
Zato je i to naš kruh svagdanji.
Dok molimo Očenaš, molimo i da nam svega toga
ne ponestane. Zapravo pritom molimo da nam Bog pomogne kako bismo obilovali u duhovnim dobrima, te
nam kruh na stolu ne bi bio gorak i tvrd. Takvu hranu
očekujemo od Boga koji je Otac. On daje da kiša pada i
sunce grije ovu zemlju. On daje ovoj zemlji plodnost te
niče potrebna hrana. On je napučio ovu zemlju svime
što nam je potrebno za tjelesno uzdržavanje. Jednako
tako on je ljudima darovao srce otvoreno za ljubav. On
je u čovjeka usadio čežnju za drugim bićem, potrebu za
ljubavlju, tj. ljubiti i biti ljubljen. Sve to čovjeka čini čovjekom. Sve je to dio naše svakodnevne potrebe, našeg
svagdanjeg kruha.
Bože, Oče, koji želiš da
budemo sretni, daj nam dovoljno hrane za tijelo, ali ne
uskrati nam onu hranu duše
i srca bez koje ne bismo mogli nikada biti sretni! I dok
danas budeš izricao svoj
Očenaš, misli na sve one
koji ti omogućuju da svakog
dana nahraniš svoje tijelo. Moli i za one koji su ti darovani da obogate tvoj život i bez kojih više svoj život
ne bi mogao zamisliti. Ali na osobit način moli da i ti
budeš kao kruh koji se daje, da i ti mogneš biti nekome
dar neba, svagdanja hrana koja grije srce i dušu. Moli
da Bog i po tebi i preko tebe nahrani one koji su gladni
riječi, gladni srca. (Očenaš, fra Zvjezdan Linić)
14
I otpusti nam duge naše kako i mi
otpuštamo dužnicima našim!
«Kad kažemo: i otpusti nama duge naše kako i mi
otpuštamo dužnicima našim», kaže sv. Augustin: «podsjećamo se na ono što imamo tražiti i što imamo činiti
da bismo to zaslužili». Zaziv govori o čovjekovoj želji
za oproštenjem grijeha.
Čovjek se poziva na davanje, a potom na traženje.
Obvezuje se prvo da će biti onakav kakvog ga Bog želi,
a zatim traži ono što mu je potrebno za njegove materijalne i duhovne potrebe.
Naši su dugovi Bogu upravo naši grijesi. Ako je grijeh naše zaduženje pred Bogom, to onda znači da naš
život pripada Bogu. Njemu pripadaju naša djela. Stvoreni smo za njega. Moramo djelovati za njega, živjeti
za njega.
Kristova ideja opraštanja je jasna i jednostavna:
«Mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti» (Mt 7,2).
Sv. Grgur Nisenski ovako komentira taj izričaj iz Očenaša ovako: «Tvoje ponašanje Bogu treba poslužiti kao
dobar primjer; mi Boga pozivamo da nas oponaša. Vidiš, Gospodine, premda sam ja siromašan molitelj, a ti
si veliki kralj svemira, ja sam bio milosrdan, oponašaj
svog poniznog slugu u milosrđu!»
2838 Ta prošnja iznenađuje. Kada bi sadržavala
samo prvi dio rečenice «Otpusti nam duge naše», mogla bi se, neizravno, uključiti u prve tri prošnje Gospodnje molitve, jer je Kristova žrtva «za otpuštenje
grijeha». Ali po drugom dijelu, naša molitva neće biti
uslišana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev. Naša
molba je okrenuta budućnosti, naš joj odgovor mora
prethoditi, jer ih povezuje jedna riječ: «kako» – kako i
mi otpuštamo…
Otpusti nam duge naše
2839 ... iako obučeni u krsne haljine, ne prestajemo
griješiti, odvraćati se od Boga. Sada se, ovom novom
molitvom, kao rasipni sin, vraćamo k njemu i, kao carinik, priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba
počinje s «priznanjem», kojim istodobno priznajemo
svoju bijedu i njegovo milosrđe. Naša je nada izvjesna,
jer u njegovu Sinu «imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha» (Kol 1,14; Ef 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak
njegova praštanja nalazimo u sakramentima Crkve.
2840 Međutim, a ovo je strašno, ta bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo
Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga koga ne
vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. A priznanjem grijeha naše se srce otvara njegovoj milosti.
Kako i mi otpuštamo dužnicima našim
2842 Ovaj «kako» nije jedini u Isusovu nauku:
«Budite dakle savršeni, 'kako' je savršen Otac vas nebeski» (Mt 5,48); «budite milosrdni `kako' je Otac vaš
milosrdan» (Lk 6,36); «Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge `kako' sam ja ljubio vas» (Iv 13,34).
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
Ovdje je, pak, riječ o životnom udjelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire «iz dubine srca». Samo Duh koji je naš život (Gal 5,25), može
učiniti «našima» iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu.
Tada postaje moguće jedinstvo praštanja: «Praštajući
jedni drugima `kao što' i Bog u Kristu nama oprosti»
(Ef 4,32).
2843 Sve se veže
i razvezuje tu u «dubini srca». Nije u našoj moći ne osjetiti
i zaboraviti uvredu,
ali srce koje se predaje Duhu Svetom
pretvara ranu u samilost i pročišćava
sjećanje
okrećući
uvredu u zagovor.
Zato valja opraštati
velikodušno.
Krist nam ne da
mira. Što učiniti kad
praštanje nije tako
lako? Kada je onaj koji nas je povrijedio potpuno u krivu? Kad nam srdžba oduzima mir i proganja nas poput
otrova?
Evo nekoliko savjeta. Svaki put kad se ponovno
prisjetimo nanesene nepravde, iz svega srca zazivajmo
Božji blagoslov na onoga tko nas je uvrijedio. To je molitva koja ozdravlja i donosi mir. Božje oproštenje silazi
na brata i na nas!
Najstrože samima sebi zabranimo imenovanje osobe koja nas je uvrijedila. Važna je taktika zatvorenih
usta! Ako svi ogovaraju tu osobu, vi, koji biste mnogo
toga imali reći, velikodušno šutite. To je jedan drugi
osobito važan i dragocjen oblik praštanja, koji vas pročišćava, a vaše srce čini velikim i velikodušnima. ( usp.
Andrea Gasparino – Oče naš)
Na svojem srcu nosimo brojne rane. Često nam
se čini da nas je netko zapostavio, da nam je učinio
nepravdu. Katkada je to istina, katkada nam se samo
pričinja. Nerijetko doživljavamo da smo prikraćeni
u ljubavi. U tom smo pogledu zapravo uvijek gladni.
Imamo osjećaj da nam ljudi ne mogu pružiti onoliko
ljubavi koliko je trebamo. Ta bi nas činjenica po sebi
trebala upućivati sve jače prema istinskom izvoru života i ljubavi, prema onome koji nas je do kraja i potpuno
ljubio. To je Isus. Međutim, mi ipak ostajemo blokirani
u našem ranjenom osjećaju da nas ljudi dovoljno ne
ljube, da nas ne prihvaćaju ili da nas ne priznaju. Sve
to stvara u našem srcu praznine, a u dubinama naše
duše kao da se gomilaju dugovi što mislimo da nam ih
duguju ljudi koji nam ne daju koliko nama treba. To je
i tajna naše ograničenosti. I to nas opterećuje. Tražimo
i očekujemo od ljudi oko nas ono što mislimo da nam
treba i na što imamo pravo, a ne želimo svoje potrebe
uskladiti s onim što čovjek može i koliko sam ima.
U neskladu između naših želja i mogućnosti ljudi
oko nas događaju se brojni nesporazumi, međusobna
ranjavanja. Ostaju među nama brojni dugovi. Isus nas
zove da se okrenemo aktivnom nastojanju učiniti ljudima ono što bismo sami htjeli da oni nama učine. To
je zlatno pravilo njegova evanđelja. Sve što želite da
ljudi vama čine, činite vi drugima. Poziv na otpuštanje
dugova je trajan, a neprestano ga ponavljamo u okviru
našega Očenaša. Nije važno jesu li to stvarni dugovi
uskraćene ljubavi, ili dugovi naše osjetljive umišljenosti. Valja praštati dugove svim dužnicima. Oproštenje
dugova početak je novih i obnovljenih ljudskih odnosa. Oproštenje dugova bit će siguran temelj za duboko
iskustvo onog oproštenja koje uistinu Bog Otac podjeljuje svima nama: jer pred njim nitko od ljudi nije bez
duga ljubavi. (Očenaš, fra Zvjezdan Linić)
I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas
od zla. Amen.
Govoreći «Ne uvedi nas u
napast», molimo Boga da nam ne
dopusti krenuti putem koji vodi u
grijeh. Ova prošnja zaziva Duha
razlučivanja i snage; moli i milost budnosti i ustrajnosti sve do
kraja.
U zadnjoj prošnji: «Nego izbavi nas od Zla», kršćanin s Crkvom moli Boga da očituje pobjedu, koju je
Krist već izvojevao nad «knezom ovoga svijeta», Sotonom, anđelom koji se osobno protivi Bogu i naumu njegova spasenja. Završni «Amen» izriče naš «Da» svim
sedmerim prošnjama: «Tako neka bude!»
2846 Ova prošnja seže u korijen prethodne, jer su
naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našeg
Oca da nas u nju ne «uvede». Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju: znači «ne dopustiti unići u», «ne
dopusti da podlegnemo napasti». «Bog ne može biti
napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga» (Jak 1,13).
Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne
dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni
smo u borbu «između tijela i Duha». Ova prošnja moli
Duha razlučivanja i jakosti.
2847 Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje, nužne za rast unutarnjeg čovjeka, što vodi k
«prokušanoj kreposti» (Rim 5,3-5), i napasti koja vodi
u grijeh i smrt. Moramo također razlikovati što je «biti
napastovan» a što je «pristati» na napast. Konačno,
dar razlučivanja razobličuje varku napasti: prividno,
njezina je ponuda «dobra, zamamljiva za oči i poželjna" (Post 3,6), a, u stvari, plod joj je smrt.
Bog ne želi nametnuti dobro, on želi slobodne ljude
(...). U određenom smislu napast je korisna. Nitko osim
Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila
od Boga. To nam otkriva kušnja, i tako nas uči da upoznamo sami sebe i na taj način, otkrijemo svoju bijedu,
15
NAVJEŠĆIVATI I ODGAJATI
te nas time primorava da zahvalimo za dobra koja nam
je napast otkrila.
2848 «Ne ući u napast» uključuje odluku srca: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (...). Nitko
ne može služiti dvojici gospodara» (Mt 6,21.24). «Ako
živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo» (Gal 5,25).
Tim «pristajanjem» uz Duha Svetoga, Otac nam daje
snage. «Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske.
Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko
svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete
izdržati" (1 Kor 10,13).
2849 Međutim, ta borba i pobjeda nisu moguće bez
molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika
na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom
našemu Ocu Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i
agonijom. U zajedništvu s njegovom, postojano se naglašava budnost srca. Budnost je «čuvarica srca». Isus
moli Oca da nas «čuva u svom imenu» (Iv 17,11). Duh
Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost.
Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu
na konačnu kušnju naše zemaljske borbe; ona moli i
ustrajnost do kraja. «Evo dolazim kao tat. Blažen onaj
koji bdije» (Otk 16,15).
Nego izbavi nas od Zla
2850 Zadnja prošnja našem
Ocu također se nalazi u Isusovoj
molitvi: «Ne molim te da ih uzmeš
sa svijeta, nego da ih očuvaš od
Zloga» (Iv 17,15). Odnosi se na
svakog od nas osobno, no uvijek
smo «mi» koji molimo, u zajedništvu s cijelom Crkvom i za oslobođenje cijele ljudske obitelji. Molitva Gospodnja neprestano nas
otvara obzorima nauma spasenja.
…
2851 U ovoj molbi, Zlo nije apstrakcija, nego,
označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi
Bogu. «đavao» (dia-bolos: onaj koji se isprečuje) jest
onaj koji «hoće spriječiti» Božji naum i njegovo «djelo
spasenja» ostvareno u Kristu.
2852 «On bijaše čovjekoubojica od početka (...)
lažac i otac laži" (Iv 8,44), «Sotona, zavodnik svega
svijeta» (Otk 12,9), po njemu su grijeh i smrt ušli u svijet, a njegovim konačnim porazom sve će stvorenje biti
«oslobođeno od grijeha i smrti». …"Znamo: tko god je
rođen od Boga, ne griješi, nego Rođeni od Boga čuva
ga i Zli ga se ne dotiče. Znamo: od Boga smo, a sav je
svijet pod vlašću Zloga» (1 Iv 5,18-19). Gospodin koji
je oduzeo vaše grijehe i oprostio vaše krivice, kadar je
očuvati vas protiv zasjeda đavla koji vas napada, da
vas neprijatelj, koji je naviknut rađati krivnju, ne iznenadi. Tko se pouzdaje u Boga, ne boji se đavla. «Ako je
Bog za nas, tko će protiv nas» (Rim 8,31).
«Katkada nam izgleda kao daje više na djelu mržnja i laž nego dobrota. A i sami u svojim dubinama
16
često moramo osjetiti da smo skloniji činiti zlo nego dobro. Za pobjedu dobra moramo se puno truditi i budno
paziti, a za zlo se dovoljno samo prepustiti negativnoj
struji koja nas ponese. Katkada s bolju u duši otkrivamo da činimo ono što ne bismo htjeli, a teško nam se
oduprijeti. Podliježemo napastima; dademo se zarobiti
određenim zlim navikama i grešnim ovisnostima. Nije
nikakvo čudo da smo uvjereni da zlo oko nas, a često
i u nama, nije samo neki teoretski pojam, nego gotovo
kao neka prisutnost, kao stanovito biće koje ne možemo
definirati, ali ga osjećamo. U takvim i sličnim mukama
ne možemo sami. Trebamo pomoć. Već nam puno znači podrška i snaga prijatelja, roditelja, brata ili sestre,
bližnjega. Međutim, nemamo je uvijek. A katkada su
nam i najbliži na sablazan i možda nas vuku dublje u
zlo. Ne preostaje nam nitko drugi u toj borbi doli onaj
koji nas je stvorio i koji nas najviše ljubi. Imamo Oca
na nebesima. Imamo Oca koji ne želi da propadnemo
u zlu. Imamo Oca koji nas nije ostavio bespomoćne
pred silama zla i Zloga. U traganju za punom slobodom molimo s dubokim pouzdanjem najdjelotvorniju
molitvu istjerivanja zla, Zloga i njegovih napasti, a to
je molitva Očenaša. U krizama i poteškoćama, a osobito u napastima i u slabostima, moli s pouzdanjem i
vjerom Isusovu molitvu: «Oče naš na
nebesima, izbavi me od zla, izbavi
me od Zloga! Ne dopusti da učinim
zlo, ne daj da budem pod zlim utjecajima. Oče svaki dobrote, daj da
budem dobar.» (Očenaš, fra Zvjezdan Linić)
2853 Pobjeda nad «knezom
svijeta» (Iv 14,30) izvojevana je
jednom zauvijek u Času u kojem
se Isus dragovoljno predao u smrt
da nam dadne svoj život. Tada je
nastao sud ovomu svijetu i knez ovog svijeta «izbačen
je van» (Iv 12,31). … Zato Duh i Crkva mole: «Dođi,
Gospodine Isuse» (Otk 22,17.20): njegov će nas dolazak osloboditi od Zloga.
2854 Moleći da budemo oslobođeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobođeni od svih zala, sadašnjih, prošlih i budućih, kojih je on tvorac ili podstrekač. Ovom zadnjom prošnjom Crkva donosi pred
Oca svu bijedu svijeta. S oslobođenjem od zala koja
satiru čovječanstvo ona moli dragocjeni dar mira i milost postojanog iščekivanja Kristova povratka. Moleći
tako, u poniznosti vjere pred-ostvaruje okupljanje svih
i svega pod Glavu onoga koji ima «ključe Smrti i Podzemlja» (Otk 1,18); On je «Onaj koji jest i koji bijaše
i koji dolazi, Svevladar» (Otk 1,8). Izbavi nas, molimo,
Gospodine, od svih zala, daj milostivo mir u naše dane,
da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni
od grijeha i sigurni od sviju nereda, čekajući blaženu
nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.
priredili vlč. Zoran Grgić i Tomislav Rogić
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Vijesti pripremio Zvonko Ranogajec
Proslava sv. Jakova
U subotu 30. srpnja na Udbini je svečano obilježen blagdan
sv. Jakova, zaštitnika Gospićko-senjske biskupije kome je bila
posvećena drevna katedrala krbavskih biskupa. Misno slavlje
u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini predslavio je Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović u suslavlju kanonika
senjskog kaptola, generalnog vikara mons. Tomislava Šporčića, župnika gospićkog mons. Mile Čančara, župnika slunjskog
mons. Mile Pecića, župnika Cetingrada mons. Marijana Ožure i
začasnog kanonika i župnika Perušića Josipa Mustača. Suslavio
je i mjesni župnik fra Nediljko Knezović i župnik Osojnika u
Dubrovačkoj biskupiji don Franjo Dragun. Misa je bila u znaku
slavlja prve krizme u novoj udbinskoj crkvi koja će biti posvećena 10. rujna. Nakon mise biskup je na ostacima
katedrale sv. Jakova iz 12. stoljeća ukratko progovorio o povijesti toga kraja, te predvodio molitvu u kojoj su
krizmanici ispovjedili svoju vjeru.
Na prvoj krizmi u novoj Crkvi hrvatskih mučenika biskup je podsjetio da je sv. Jakov još u 12. stoljeću baš kao
i danas bio navještaj boljeg života i svijeta. Upravo mladi koji su došli na Udbinu su jamstvo da imaju dovoljno
poleta da nas povedu u bolji svijet, što je bilo vidljivo i na susretu s papom Benediktom za vrijeme bdijenja u
Zagrebu. Možete mnogo učiniti i dati svoj doprinos svijetu vođeni Duhom Božjim. Što možete učiniti vi, to neće
učiniti nitko umjesto vas, zaključio je biskup.
Velika Gospa na Krasnu
Blagdan Uznesenja Marijina predslavio je u središnjem Marijanskom svetištu Gospićko-senjske biskupije mjesni biskup
mons. dr. Mile Bogović u zajedništvu s brojnim svećenicima
biskupije i gostima iz Riječke nadbiskupije. Bdijenje uoči blagdana i središnja hodočasnička misa na sam blagdan u 11 sati
okupila je preko deset tisuća hodočasnika, kako je zaštitnica
Gospićko-senjske biskupije, u srcu sjevernog Velebita, i ove godine bila veliko duhovno središte i utočište.
Biskup Bogović je u svojoj blagdanskoj homiliji progovorio
o boljoj Hrvatskoj koju mnogi ne žele vidjeti. Često slušamo o
lošim potezima pojedinaca i grupa. U opasnosti smo da povjerujemo da je to naša vjerna slika i da smo loši katolici. No to nije
istina. Kada smo se nedavno našli s Papom pokazali smo bolju Hrvatsku koja nije nestala, Hrvatsku koja prašta,
svjedoči dobrotu i ljubav. Takvu Hrvatsku vidio je i papa Ivana Pavao II i papa Benedikt XVI. te su je svojim
posjetima hrabrili. Na zadnjem susretu s papom smo vidjeli da nam budućnost nije neizvjesna. Dapače bolja je od
one koju nastoje prezentirati mediji. Uz mlade se jedino veže zabava, noćni život, alkohol, droga i život bez ideala. Hrvatska mladež ipak odgovorno stoji pred životom. Svoje vrednote želi ugraditi u budućnost Hrvatske. Brojne
mlade vidio sam kako hodočaste na Krasno, a tamo nisu išli radi zabave. Došli su ovdje po Marijin zagovor. Neka
im ona bude ideal u traženju i življenju volje Božje, rekao je između ostalog biskup u propovijedi.
Na kraju mise voditelj Odbora za proslavu Gospe od Krasna i generalni vikar Gospićko-senjske biskupije
mons. Tomislav Šporčić izrazio zahvalu svim svećenicima hodočasnicima, te ih pozvao 10. rujna na Udbinu
na proslavu Dana hrvatskih mučenika kada će se posvetiti Crkva hrvatskih mučenika. Pohvalio je svećenike na
ustrajnosti u ispovijedanju, a posebno dr. Milana Špehara čije sudjelovanje učvršćuje duge veze crkve u Lici i
Rijeci. Pozvao je na biskupijski susret i hodočašće obitelji u svetište Gospe Trsatske u listopadu.
Svečanost liturgiji dao je mješoviti zbor pod ravnanjem Ivana Prpića Špike uz orguljsku pratnju bogoslova
Josipa Šimatovića i časne sestre Velimire Marinović uz pomoć Puhačkog orkestra DVD-a Otočac pod vodstvom
Marinka Krmeca. Uz brojne hodočasnike 25 Saborčana župe sv. Ivana Nepomunka hodočastilo 75 km, 120 Gospićana 50 km, brojni Otočani i Senjani 30 km kao i župljani župe sv. Mateja iz Viškova koji su pješačili od Sv.
Jurja do Krasna i to sedmu godinu za redom.
17
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Posvećena Crkva hrvatskih mučenika na Udbini
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić posvetio je na svečanom misnom slavlju 10. rujna oltar Crkve
hrvatskih mučenika na Udbini. Time je završen projekt izgradnje crkve koji
je započeo prije šest godina. Kardinal Bozanić je u propovijedi obznanio
kako će ubuduće glavno slavlje u Crkvi hrvatskih mučenika biti na posljednju subotu mjeseca kolovoza a kao spomen na žrtve daleke i nedavne
prošlosti. Zbog toga će se odsad na nacionalnoj razini, u skladu s poticajima Europskog parlamenta, obilježavati Dan crkvenog spomena na žrtve
totalitarnih režima upravo ovdje na Udbini.
«Radosni smo što se, nakon završenog, zahtjevnog posla, možemo
naći ovdje na uzvisini ponad Krbavskoga polja, s pogledom koji ne zahvaća samo ova poviješću bremenita hrvatska prostranstva, nego simbolički
obuhvaća svu vremenitost i vječnost hrvatskoga naroda, smisao ljudskoga
življenja i ljubavi, svjedočene u kršćanskoj vjeri i nadi», rekao je kardinal,
dodavši kako je u Crkvu hrvatskih mučenika ugrađeno puno zalaganja,
duhovnih i materijalnih darova, ustrajnosti u poteškoćama, vjerničkoga
oduševljenja i nesebičnosti. Zahvalni smo za ljude koji su, vođeni neumornim nastojanjima gospićko-senjskoga biskupa Mile Bogovića, vizionara
i idejnog začetnika toga projekta, ugradili sebe - poput živog kamenja - u
ovaj dom. Danas se spominjemo koraka na tome nimalo
jednostavnom putu koji je stvarala i pratila cijela Crkva
u Hrvatskoj i hrvatski vjernici diljem Domovine i svijeta», rekao je kardinal.
Crkva je posvećena hrvatskim mučenicima, onima
koji su prepoznati u našoj Crkvi kao uzori svjedočenja
kršćanske ljubavi do prinošenja vlastita života. Oni su
najljepši dragulji hrvatskoga naroda koji sjaje u našoj
povjesnici. Tako primjeri sv. Nikole Tavelića, sv. Marka
Križevčanina te bl. Alojzija Stepinca, sve do Drinskih
mučenica, koje će uskoro biti proglašene blaženima u
Sarajevu, u različitim vremenima govore istom snagom
Kristove žrtve i predanja. Kršćanski mučenici premošćuju vremena i prostore, ohrabrujući nas da ni mi danas ne
zanemarimo taj izvor u kojemu se vidi istina života, poručio je kardinal Bozanić. Na Udbini, u središtu Hrvatske,
simbolički će se skupiti sva sjećanja na stratišta hrvatskih ljudi, «da bi bili prisutnijim našem duhovnom odrastanju i razmatranju Kristova križa».
«Ovdje se s posebnim poštovanjem sjećamo svih rodoljuba koji su na Krbavskome polju 1493. godine branili
svoje obitelji, svoju vjeru, svoj narod i svoju Domovinu. Povijesna su događanja često vodila iz nepravde u nepravdu, a posebno su bolna ona koja ne dopuštaju živima spomen na njihove mrtve. Ipak, mislit ćemo prije svega
na one ljude koji su svjedočili da vole čovjeka i koji su branili slabije i potlačene», rekao je kardinal, napomenuvši
kako ćemo se ispred Crkve hrvatskih mučenika naći u hodu pokraj lika blaženog pape Ivana Pavla II. koji je Crkvu
uveo u treće tisućljeće, potičući nas da istražimo svoju prošlost, posebice nedavnu i da otkrijemo blago svjedoka
vjere, mučenika koji su sjeme novoga rasta u kršćanskome sebedarju.
Crkva hrvatskih mučenika mjesto je gdje Kristov križ i vjera u uskrsnuće lome mržnju, čuvajući spomen i moleći za snagu
opraštanja. «Ali, što znači opraštanje, ako se ne dopušta niti
govor o zlodjelima, a kamoli spremnost na traženje oproštenja?
Kako ići u susret budućnosti i preobražavati je kad zamućena
prošlost navlači mutne zastore na sadašnjost», upitao je kardinal u propovijedi. «Crkva, poštujući razne povijesne okolnosti,
jasno vidi snagu zla u svim totalitarističkim režimima dvadesetoga vijeka; i u fašizmu, i u nacizmu, i u komunizmu. Zlo u sva
ta tri oblika snažno se obrušilo upravo na kršćane i na Katoličku
Crkvu», rekao je kardinal Bozanić, dodavši da svatko tko želi
18
VIJESTI IZ BISKUPIJE
dobro svomu narodu, to ne može ostaviti po strani, bez
stava i bez institucionalnoga i osobnoga suočavanja s
istinom.
Na kraju velebnog slavlja, kroz kojeg je kao animator vodio fra Draženko Tomić, gvardijan samostana
u Dubravi, u kojem je sudjelovalo oko petnaest tisuća
vjernika iz svih krajeva Domovine i iz Bosne i Hercegovine, dvjestotinjak svećenika, na desetke vjernika u
narodnim nošnjama i mnogi uzvanici iz javnog života,
biskup Bogović izrekao je svoju zahvalu: «Dobrome
Bogu hvala na ovome danu i ovome daru! Fra Draženko
je već spomenuo sve one kojima osjećamo da je potrebno izraziti zahvalnost, pa ih ja neću ponovno spominjati.
Spomenut će ipak bar nekoliko imena. Glavninu tereta
s naše strane ponijeli su vlč. Nikola Turkalj i župnik fra
Nediljko Knezović, sa suradnicima. Nikola je okupio u skladnu suradnju policiju, Crveni križ, ugostitelje i druge
koji su se rado uključili. Nediljko je sa župljanima iz Udbine, a katkada i iz Lapca, od ranog jutra do kasno u noć
obavljao poslove «da majstori dođu i kada majstori odu». Na kraju naše svečanosti povodom Dana hrvatskih mučenika izražavam zahvalnost kardinalu Josipu Bozaniću za predvođeno slavlje i za poruku koju je uputio nama i
svima koji su s nama bili povezani preko HRT i radio postaja.»
Obilježavanje Dana hrvatskih mučenika na Udbini počelo je križnim putom od crkve Sv. Marka Groba na
Krbavskom polju do Crkve hrvatskih mučenika. Poslije misnog slavlja više kulturno umjetničkih društava izvelo
je kraći program. Nastupila je i klapa Hrvatske ratne mornarice «Sv. Juraj», a program su domoljubnim pjesmama
zaključili Marko Perković Thompson i Niko Bulić.
Prvo stručno vijeće za vjeroučitelje Gospićko-senjske biskupije
U Srednjoj školi u Otočcu uz nazočnost 30 vjeroučitelja, 24.
rujna održano je prvo stručno vijeće vjeroučitelja Gospićko-senjske biskupije za osnovne i srednje škole u novoj vjeronaučnoj
godini. Pod vodstvom voditelja županijskog stručnog vijeća za
Srednje škole Darija Košćaka vjeroučitelji su pristupili analizi
ostvarenja prošlogodišnjeg rada te usvojili teme za novu katehetsku godinu. Predstojnik Katehetskog ureda vlč. Nikola Turkalj je
zajedno s tajnicom s. Robertinom Medven uputio poruke vjeroučiteljima uz osvrt na njihov dosadašnji rad i očekivanja u novoj
pastoralnoj godini.
Prošlogodišnje teme bile su psihološko-pedagoške pretpostavke u nastavi vjeronauka, edukacijski seminar o holokaustu,
učenici u riziku i razvoj poremećaja, te kako uspješnije komunicirati s učenicima te duhovne vježbe na temu «Mač Božje riječi u ruci vjeroučitelja». Usvojeni su i sadržaji
za ovogodišnja stručne skupove. Poruke obiteljima pape Benedikta XVI., obitelj kao nositelj odgoja u vjeri te
uspješna komunikacija s učenicima i roditeljima. Uz preporuku da se plan za slijedeću godinu usvaja na kraju
tekuće školske godine da bi mogao ući u kurikulume te planove i programe svih škola. Vjeroučitelji su izrazili
potrebu priprema oglednih satova za rad u kombiniranim razrednim odjelima. Primjeri dobrih priprema staviti
će se na web stranicu www.gs-kateheta.hbk.hr, a od slijedećeg stručnog vijeća svi će se vjeroučitelji prijavljivati
za seminare on-line preko stranica Agencije za odgoj i obrazovanje. Vjeroučitelji su na radionicama prišli izradi
operativnog plana za školsku godinu 2011/12. za osnovne i srednje škole te ih kasnije skupno analizirali.
Predstojnik Katehetskog ureda vlč. Turkalj u svojoj analizi prošle katehetske godine ocijenio je vjeroučitelja
na temelju pismenih osvrta ravnatelja škola i župnika te uputio uglavnom pohvale. Za još bolji uspjeh poželio je
što bolju komunikaciju s vjeroučenicima, roditeljima, nastavnicima, ravnateljima i župnicima. Crkva je sve više
pod povećalom pa se i od vjeroučitelja zahtjeva odgovorniji rad. Osvrnuo se na održani dan vjeroučitelja, stručna
vijeća, metropolitanski susret vjeroučitelja, vjeronaučnu olimpijadu te im zahvalio na pomoći pri proslavi Dana
hrvatskih mučenika na Udbini.
19
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Svećenička skupština Gospićko-senjske biskupije
U ponedjeljak, 10. listopada, održana je u Ordinarijatu, u Gospiću godišnja svećenička skupština. Okupilo se 40-ak svećenika iz
pet dekanata Gospićko-senjske biskupije. Nakon molitve biskup
je dao izvješće o stanju u Biskupiji od prošlogodišnje skupštine.
Potom je mons. Tomislav Šporčić iznio pastoralni plan za iduću
pastoralnu godinu s posebnim naglaskom na skorašnji susret župnih pastoralnih vijeća, 16. listopada i biskupijsko hodočašće na
Trsat, 22. listopada. Kancelar mons. Marinko Miličević podsjetio
je na upute za biranje novih članova župskih vijeća ove godine, na
prvu nedjelju došašća.
Nakon pauze slijedila je kratka rasprava. Zatim je biskup dao
izvješća o radu biskupijskih ustanova i ureda: financije, kancelarija i Ustanova za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, te o katehetskom uredu. Mons. Tomislav Rogić, predsjednik Poslovnog odbora Prezbiterskog
vijeća, dao je izvješća i obavijesti o radu biskupijskih povjerenstava. Povjerenstva ima devet: za pastoral mladeži,
za duhovna zvanja, za ministrante, za pjevačke zborove, za župna pastoralna vijeća, za obiteljski pastoral, za
misije, za medije i za pastoral Roma. Dokinuto je povjerenstvo za prognanike i izbjeglice jer je u međuvremenu
ova populacija dobila status naseljenika u Hrvatskoj. Slijedila je rasprava. Na prvu nedjelju Došašća u svim župama biskupije bit će organizirani izbori za nova župna pastoralna vijeća. U 14 sati sjednica je završila bratskim
blagovanjem.
Susret župnih pastoralnih vijeća Gospićko-senjske biskupije
U Otočcu je, 16. listopada, održan redoviti godišnji susret župnih pastoralnih vijeća Gospićko-senjske biskupije koji se održava svake godine od osnutka ove biskupije 2000. godine. Oko 200 vijećnike iz većine župa svih
pet dekanata okupilo se na početku u župnoj crkvi Presvetog Trojstva gdje ih je pozdravio domaćin, župnik Otočca, generalni vikar biskupije i biskupijski povjerenik
za župna pastoralna vijeća mons. Tomislav Šporčić.
Slijedila je služba riječi koju je u koncelebraciji desetak nazočnih svećenika predvodio Gospićko-senjski
biskup mons. Mile Bogović, nakon čega su sudionici
susreta nazočili predavanju profesora na splitskom
KBF-u dr. Alojzija Čondića.
Obraćajući se nazočnim župnim vijećnicima biskup Bogović ih je potaknuo da izgrađuju svoja vijeća tako da budu prepoznatljiva kao i da budu svi
jedno, od obitelji, preko župe do biskupije. Budite svi
jedna duša i srce u Kristu. Pošto je i ova godina u
biskupiji u znaku župne kateheze, biskup je ukazao
na značaj prenošenja vjere najmlađima. Pozvani smo prepoznavati da je Crkva blago, kao i da svojim životom
trebamo svjedočiti, ne samo riječju, već i djelom odnosno načinom života. Župna pastoralna vijeća trebaju biti
prepoznata kao zajednice koje žive svoju vjeru, u obitelji i na radnom mjestu, zaključio je biskup Bogović.
Susret je nastavljen u kino dvorani Gackog pučkog otvorenog učilišta gdje je prodekan splitskog KBF-a dr.
Čondić održao predavanje na temu «Evangelizacijsko poslanje župe i obitelji u društvu». Dr. Čondić je poručio da
je temeljno pitanje poslanja župe kako naviještati vjeru. Važno je spoznati društveno-kulturne okolnosti u kojima
živimo a koje su drastično promijenjene zadnjih desetljeća, za razliku od komunističkog vremena kada su nastale
obitelji većine nazočnih vijećnika. Žive su one župe u kojima se planira i koje svojim radom pripomažu župniku.
Potrebno je analizirati i istraživati stanje u župama kao i formirati vjernike i vijećnike. Pri tome je najvažnija formacija obitelji, jer od nje sve polazi, zaključio je dr. Čondić. Zatim je odgovarajući na pitanje o opasnosti ulaska
u EU istaknuo da je jaka obitelj najbolja brana gubitku identiteta.
Biskup Bogović je na kraju vijećnicima najavio skore, druge izbore za članove župnih pastoralnih vijeća.
Objasnio je pravne postavke budućih izbora koji će biti održani drugi puta u našoj biskupiji po svim demokratskim standardima, a na listana će biti dvostruko više kandidata od onih koji će se birati.
20
VIJESTI IZ BISKUPIJE
Biskupijsko hodočašće Gospi Trsatskoj
U subotu, 22. listopada, na Trsatu se okupilo oko
1000 vjernika iz svih dekanata naše Biskupije. Sveukupno bilo je 18 autobusa. Jedan dio hodočasnika došao je
svojim osobnim automobilima. Prije sv. Mise ispovijedio se veći dio pristiglih hodočasnika. U 11 sati održana
je pobožnost Križnog puta na Trsatskom brijegu. Bura je
ionako prohladno vrijeme činila još hladnijim, ali većina
hodočasnika sudjelovala je na ovoj pobožnosti. Nakon
križnog puta slijedila je misa u crkvi koju je predvodio
biskup Mile Bogović. Biskup je progovorio narodu kao
pastir koji s narodom dijeli dobro i zlo. Naglasio je koliko nam je obitelj važna, danas i uvijek, a najsavršeniji
primjer imamo u svetoj Obitelji. Sve nazočne i obitelji
cijele naše biskupije preporučio je zagovoru Blažene Djevice Marije i bl. Ivana Pavla II. čije je prvi spomendan
od proglašenja, bio upravo, 22. listopada. Udruženi zborovi predvodili su gromoglasno pjevanje na misi. Bilo je
ugodno biti u ovoj samostanskoj crkvi i pridružiti se ovom slavlju. Nakon mise narod se zadržao u sjeni samostana. Mnogi su pogledali kapelu zavjetnih darova gdje se čuva kip majke Božje Slunjske.
Nakon hodočasničkog programa u svetištu Majke Božje Trsatske hodočasnici su se uputili prema Riječkoj
katedrali sv. Vida. Neki su išli pješke niz trsatske stube, a drugi su došli svojim autobusima. U 15 sati započela
je molitva Večernje iz časoslova Božjega naroda. Molitvu večernje predvodio je nadbiskup i metropolita riječki
mons. Ivan Devčić uz asistenciju većeg broja svećenika i
bogoslova. Pjevanje je predvodio udruženi zbor gospićko-senjske biskupije pod vodstvom Ivana Prpića i Milana
Dučića.
Nadbiskup Devčić propovijedao je također naglašavajući važnost obitelji te prevažnu ulogu molitve, poučavanja i sloge u našim obiteljima. Potrebno je vrednovati
obiteljski život. U obitelji se mora svjedočiti i živjeti život
vjere i cjelokupna stvarnost koja se živi u Crkvi na općem planu, gdje se moli, prima sakramente, sluša Božja
riječ, vježba u krijeposti života. Na kraju molitve večernje
mons. Tomislav Šporčić, generalni vikar, zahvalio se nadbiskupu Devčiću u ime biskupa Bogovića te u ime svih
prisutnih. On je pozvao hodočasnike da dio onog što su lijepo i duhovno danas doživjeli ponesu u svoje obitelji,
svojim kućama i župama.
Susret liturgijskih čitača Gospićko-senjske biskupije
U novom Pastoralnom centru na Plitvicama (Mukinje), u subotu 12. studenoga, održan je redoviti godišnji,
peti po redu, susret liturgijskih čitača Gospićko-senjske biskupije. Nakon molitve Trećeg časa iz Časoslova naroda Božjega, sedamdesetak okupljenih čitača i desetak svećenika pozdravio je organizator i moderator susreta generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. Tomislav Šporčić te se osvrnuo na teme proteklih susreta. Potom
je glumac Zagrebačkog kazališta mladih Rajko Bundalo, koji je također poznat i priznat katolički publicist i voditelj duhovnih obnova i zauzet katolički laik, održao predavanje na temu «Važnost riječi u svjetlu Božje riječi».
On je slušateljima najprije posvijestio ulogu poslužitelja Riječi u liturgiji, istaknuvši da je to veoma važna i
odgovorna zadaća. Jer naš Bog je Riječ koja je tijelom postala, a Evanđelje je blaga i radosna vijest. Koju snagu
ima riječ potvrđuje i činjenica da blaga riječ može iscijeliti i najveću katastrofu koju čovjek doživi. Pokazao je
primjerima kako se pravi kršćanin razlikuje od lažnoga, upravo po kulturi govora. Čak i narodi, rekao je, propadaju kad prestanu vjerovati Izvoru Mudrosti i udaljavaju se od njega. Potom je Bundalo slušateljima približio
važnost priprave za nastup, istaknuvši kako čitač kada dođe za ambon mora najprije (u duhu) vidjeti Onoga čiju
će riječ navijestiti, a onda i one kojima tu Riječ predaje. Zapravo, čitač mora doći, odnosno svetom tekstu prići, u
molitvenom stavu i raspoloženju i pustiti Gospodina da «ide ispred» nas, što znači da čitač ne smije «ići ispred»
njega. A pred ljude treba doći s mirom, ljubavlju i prihvaćanjem svih kojima se Božja riječ proglašava. Kada se
21
VIJESTI IZ BISKUPIJE
ispravno prihvati služba čitača, Riječ Božja iz svakoga grla lijepo
zvuči, naglasio je predavač, zaključivši svojevrsnim «pravilom»:
čitaj onako kako govoriš s najboljim prijateljem.
U drugom dijelu radnog susreta Rajko Bundalo je u diskusiji, odgovarajući na pitanja sudionika, dao također nekoliko korisnih savijeta za svećenika u njegovu pastirskom nastupu pred
zajednicom, istaknuvši primjer Mojsija kao vođe Božjega naroda.
Naglasio je također kako u liturgiji ne valja, odstupajući od poruke riječi Božje, improvizirati ni temom ni glazbom, posvijestivši
posebno nespojivost nekih novih glazbenih smjerova s duhom
i karakterom liturgije. Veoma je važno da čitač bude prikladno
odjeven kako svojom pojavom ne bi odvlačio pozornost od riječi
koju naviješta. U tom smislu je i mons. Šporčić, zaključujući radno druženje i zahvalivši predavaču i svećenicima, pročitao poticajnu riječ Sv. Bazilija kako Duh Sveti djeluje na
one koji se otvore njegovu djelovanju pa to ozračje šire oko sebe, što poglavito vrijedi za čitače u liturgiji.
Na kraju je generalni vikar čitačima naglasio njihovu važnu ulogu u liturgiji, potaknuo ih da se i u svojim
župama i u dekanatima češće druže s Riječi Božjom na molitvenim susretima i međusobno razmjenjuju korisna
iskustva, a domaćinu - plitvičkom župniku i voditelju Pastoralnog centra vlč. Josipu Štefančiću, koji je za sve
nazočne priredio bogat domjenak - posebno je zahvalio na srdačnom prijemu i gostoljubivosti, naglasivši da je taj
susret liturgijskih čitača svojevrstan povijesni događaj za sam Centar jer je upravo njime otvoren taj novouređeni
župni i biskupijski prostor u prekrasnom okruženju nacionalnoga parka Plitvička jezera.
Biskupijsko pastoralno vijeće
U subotu, 19. studenog 2011. održano je u Gospiću ovogodišnji sastanak Biskupijskog pastoralnog vijeća.
Nakon molitve Trećeg časa i kratkog razmatranja Valentine Grahovac na temu obitelji i župe, zapisnik sa zadnje
sjednice održane 27. studenog prošle godine pročitala je s. Robertina Medven. Slijedilo je izvješće o stanju u biskupiji od
proteklog sastanka kojeg je podnio mjesni biskup mons. Mile
Bogović.
Ovo je druga godina za redom u biskupiji koja je u znaku župne kateheze, istaknuo je biskup Bogović. Odlukom
Prezbiterskog vijeća korizmena hodočašća se od ove godine
organiziraju na Udbinu u Crkvu hrvatskih mučenika. Biskup
je zatim podastro statističke podatke u odnosu na razdoblje
osnutka biskupije pred 10 godina koji ukazuju na smanjenje
broja krštenih i krizmanih dok se povećao broj umrlih. U biskupiji djeluje 48 svećenika, 8 je bogoslova a od ove godine
ponovo i dva sjemeništarca. Caritas biskupije nije više upravitelj Doma za stare i nemoćne biskup Srećko Badurina u Ogulinu, a od građevinskih zahvata završene su Crkva hrvatskih mučenika, pastoralni centar na Plitvicama, krov crkve
u Boričevcu i blagoslovljena crkva Blaženog Alojzija Stepinca u Ogulinu.
Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji (HBK) osnovana je Komisija za martirologij na čelu koje je biskup
Bogović, a koja će surađivati s Vladinim uredom na pronalaženju, obilježavanju i čuvanju grbova žrtava komunističkog režima nakon 2. svjetskog rata. Cilj je i gradnja svehrvatskog groba a na svima nama je da budemo
kooperativni u pronalaženju grobova žrtava komunističkog režima u svojem kraju, istaknuo je biskup Bogović.
Novi broj Hrvatske vjernosti dijelom će biti posvećen Crkvi hrvatskih mučenika a dijelom aktivnostima Komisije
za martirologij.
Generalni vikar biskupije mons. Tomislav Šporčić govorio je o rezultatima i zadacima u Godini župne kateheze. Uz župnike i vjeroučitelje značajan je udio zauzetijih katolika intelektualaca i njihovo teološko osposobljavanje. Predstojnik Katehetskog ureda vlč. Nikola Turkalj je predstavio predloženo novo Povjerenstvo za župnu
katehezu od 6 članova na čelu kojega je mons. Tomislav Šporčić, a kojem je cilj što bolje oživotvoriti vjersku
pouku i izraditi optimalan plan i program župne kateheze.
Zatim su izvješća o radu u protekloj godini podnijeli članovi Odbora Biskupijskog pastoralnog vijeća. Vlč.
Nikola Turkalj u ime katehetskog i građevinskog odbora, mons. Mile Čančar u ime odbora za liturgijsku glazbu,
22
VIJESTI IZ BISKUPIJE
mons. Tomislav Rogić u ime odbora za mlade, mons. Mile Pecić u ime odbora za medije, te mons. Tomislav Šporčić u ime odbora za obitelj. Biskup Bogović je na kraju poručio vijećnicima da razvijaju svoju kršćansku svijest
i djeluju u svojim sredinama i župama gdje žive. Svi smo pozvani preuzeti odgovornost za župu i krug u kome
živimo. To činite u skladu sa svojom savješću, u svojim obiteljima, župama i na radnim mjestima.
Đakonsko ređenje Ivice Tolle
Na prvu nedjelju došašća 27. studenoga, u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije proslavljeno je đakonsko ređenje Ivice Tolle. Uz zareditelja Gospićko-senjskog biskupa mons. Milu Bogovića koncelebrirali su župnik gospićki mons. Mile Čančar i kancelar biskupije
vlč. Marinko Miličević. Uz brojni vjernički puk liturgijsko
pjevanje predvodio je katedralni zbor uz orguljsku pratnju
bogoslova Josipa Šimatovića.
Uvodeći Ivicu Tollu u službu đakona zareditelj, biskup
Bogović, mu je čestitao na iskoraku prema službi navjestitelja evanđelja koji će znati izreći pravu riječ narodu kao i izraelski proroci. Posebno u današnje vrijeme kada bruje mnoge
zavodničke riječi i kada treba prepoznati zadatak naviještanja
i bdjeti nad pokladom vjere. Treba vidjeti kako narod živi i što
mu je potrebno, te poput dobrog pastira sve svoje sposobnosti
uključiti u dobro naroda. Tko spava nije za navještanje Božje
riječi. Ređenik je i do sada nenametljivo, preko vjeronauka,
mladima prenosio znanja i umijeća, kao iskreni vjernik. Vrlina
rada s djecom i mladima pomoći će mu da postigne cjelovit pogled na život. Hvala mu što se javio u Gospićkosenjsku biskupiju gdje je nasušna potreba za svećenicima, zaključio je biskup Bogović, te zahvalio roditeljima na
vjerskom odgoju Ivice kao i njegovoj župi Otok kod Vinkovaca.
Ivica Tolla djeluje u biskupiji godinu dana kao vjeroučitelj i na tajničkim poslovima u ordinarijatu nakon što
je došao s mjesta vjeroučitelja iz Zagreba. Svečanost ređenja uveličali su svi bogoslovi naše biskupije koji su na
teološkom studiju u Rijeci i dva bogoslova iz Zadarske nadbiskupije.
Pronađimo Božić!
Nema ga u uređenim izlozima
sjajnih trgovina,
ni u šarenim kutijicama
i bljeskavim kuglicama
Nemojmo ga tražiti u gužvi
i žurbi.
Stanimo samo na trenutak.
U tišini...
Poslušajmo srca nam glas,
jer to jedini je put da pronađemo
Božićnu radost, blagoslov i spas.
Dopustimo Božiću da kroz naša srca uđe u naše domove,
ukrasi ljubavlju, skromnošću i dobrotom naše borove,
jedinim ukrasima koji će svijetliti i trajati
voditi nas sigurnim putem do novog Božića.
Tatjana Brulja, Hreljin Ogulinski
23
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župe Sv. Križa Ogulin
Vijesti pripremio Zvonko Ranogajec
Jakovljeva
Blagdan sv. Jakova apostola svečano su, u najstarijoj crkvi
ogulinskog kraja na sv. Jakovu, na istoimenom ogulinskom groblju proslavile obje ogulinske župe sv. Križa i Blaženog Alojzija
Stepinca. Župa sv. Križa blagdan je proslavila jutarnjom misom
u 10 sati koju je u suslavlju župnika i župnog vikara predslavio
župnik Oštarija i Cerovnika i čuvar svetišta Gospe od Čudesa
pop Antun Luketić. Liturgijskim pjevanjem misu je uzveličao
veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Brčića.
Propovjednik pop Antun Luketić na početku je podsjetio na
lik sv. Jakova Starijeg, apostola iz Betsaide na Genezaretskom
jezeru, sina Zebedeja i Salome i brata Ivana Evanđelista. Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju obraćenje
sudskoga sluge koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam
kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: «Mir s
tobom!» nakon čega je obojici odrubljena glava. Tijelo sv. Jakova nalazi se u Santiao de Composteli u Španjolskoj
gdje se on slavi kao zaštitnik, a jedan je od najštovanijih svetaca. Santiago je nakon Rima i Jeruzalema najposjećenije hodočasničko mjesto na svijetu. Velečasni Luketić zatim je istaknuo glavne osobine apostola, to su ljudi
koji ljube Učitelja, ljudi koji su vidjeli Krista, to su ljudi razlučivanja i ljudi duha. Na kraju je podsjetio kako je
sv. Jakov zaštitnik stare Krbavske biskupije iz čijeg vremena potječe i ova crkva.
Misa za Dan domovinske zahvalnosti
Središnju misu u Ogulinu u župi sv. Križa na
blagdan Gospe Snježne i Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza, predslavio je u večernjim
satima župnik i dekan ogulinski Tomislav Rogić,
dok je svečanosti liturgije svojim pjevanjem doprinjeo veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka Barčića.
Misi su uz brojne župljane nazočili predstavnici
javnog života grada Ogulina.
Mons. Rogić je istaknuo tri odrednice ove
mise koja se služi na prvi petak u mjesecu kada
se časti presveto Srce Isusovo, blagdan Gospe
Snježne i Dan domovinske zahvalnosti, to jest
Dan pobjede i hrvatskih branitelja. Hrvatski narod svjedok je zadnjih 16 godina dvaju obnova,
one materijalne koja je već završila kao i one duhovne koja je i dalje u tijeku. Ona ostaje trajni zadatak a svatko treba nositi svoje breme snagom koja izvire iz
Božje blizine. Narod je najteže breme podnio 1991. godine kada se izborio za «krst časni i slobodu zlatnu».
Duhovna će obnova završiti kada Krist postane sidro nade i oslonac života za svakoga od nas. Zahvalno srce zna
cijeniti sve darove, Božje i ljudske, jer sloboda i domovina nemaju cijene. Napustimo duh sebičnosti i nejedinstva
koji nas izjeda. Zahvalnost Bogu i braniteljima treba u nama potaknuti polet za novu žrtvu, da nam Domovina
bude zemlja sretnih ljudi, obnovljenog zajedništva i vjere koja se životom svjedoči. U obiteljima razvijajmo skromnost i otvoreno srce. Propovjednik je zaključio razmišljanjem o jeki, život je kao jeka, daje ono što mu dajemo.
24
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Rokova
Blagdan sv. Roka tradicionalno se slavi kao suzaštitnik
jednog dijela župe sv. Križa u Ogulinu, Lomosta, u kome se
nalazi crkva posvećena ovom svecu, zaštitniku od kuge i kolere. Upravo zato podignuta mu je pred 171 godinu crkvica
na ulazu u Ogulin, davne 1840. godine. Ovogodišnje misno
slavlje predslavio je predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i asistent na splitskom KBF- u
mr. Josip Periš u sumisništvu 11 svećenika Ogulinskog dekanata na čelu s mjesnim župnikom Tomislavom Rogićem.
Misno slavlje započelo je molitvom kod kipa Majke
Božje te obnovom posvete Ogulinaca Majci Božjoj čime se
obilježila 20 obljetnica od obnove kipa Majke Božje u Lomostu. Slijedila je procesija do crkve sv. Roka.
Propovjednik don Josip Periš je govoreći o sv. Roku ukazao na njegovu teološku i liturgijsku relativnu beznačajnost, ali zato veliku obljubljenost u vjerničkom puku. To je
posljedica činjenice da su sveci bili ljudi i živjeli svoj život baš kao i mi, dok nam je Bog uvijek nekako neizreciv
i nedostižan. Sv. Rok, svetac s prijelaza 13. u 14. stoljeće iz grofovske obitelji s juga Francuske išao je korak
dalje u radikalnom življenju evanđelja. Prodao je sve i krenuo slijediti Isusa Krista. Teško je danas od nas tražiti
takav radikalizam. Kada krenemo prema vječnom životu
iza sebe ćemo ostaviti kuće i imanja, a u naprtnjači hodeći
prema Kristu ponijeti ćemo samo nešto dobrih djela, vjere
i ljubavi prema bližnjima koju smo pokazivali na zemlji.
Ponijeti ćemo onoliko vrijednosti koliko smo vjeru pretakali u život. Sv. Rok nam posviješćuje da nismo stvoreni
za zemlju već nam je nebo konačni cilj. Propovjednik je
istaknuo da i danas ima kuge od koje je sv. Rok spašavao
ljude. To je danas bijela kuga, jer nismo dovoljno otvoreni
za život. Neka nam sv. Rok bude zagovornik da psovke,
nemoral, mito i korupcija ne okaljaju naš život.
Uz domaće Dobrotvorno podupirajuće društvo Sv.
Rok svojim su zastavama procesiju od kipa Majke Božje
u Lomostu do crkve sv. Roka uveličala dobrotvorna podupirajuća društva DPD Sv. Josip Prapuće-Zagrad, Sv.
Antun Žegar-Podvrh, DPD Sv. Marko Križevčanin iz Skradnika i DPD Uzašašće Gospodinovo iz Cerovnika te
ogulinski križari, Hrvatski katolički zbor 'MI', predstavnici Hrvatske vojske iz vojarne Sv. Petar, te članovi Frankopanske garde. Liturgijsko pjevanje predvodio je veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku
pratnju prof. Slavka Barčića. Uz više stotina vjernika slavlju su nazočili ogulinski gradonačelnik Nikola Magdić i brojni predstavnici javnog života grada
Ogulina.
Na kraju mise župnik se zahvalio dosadašnjem
župnom vikaru vlč. Stanku Smiljaniću, koji je u župi
Sv. Križa bio godinu dana. Potom je predstavio novog
župnog vikara vlč. Dina Rupčića. Domjenak za uzvanike na kraju misnog slavlja organiziralo je društvo
Sv. Rok na čelu sa svojim predsjednikom Mladenom
Petrušićem. Ispred slike sv. Roka prinesen je bio i
spomen kamen s mjesta masovne grobnice domobrana 1945. godine na Galgama, na prostoru mjesnog
odbora Lomost, a koji će na Dan hrvatskih mučenika
biti prinesen na Udbini za budući memorijalni zid u
parku kod Crkve hrvatskih mučenika.
25
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Trodnevnica uoči Križeve
U župi Sv. Križa u Ogulina počela je u nedjelju, 11. rujna, večernjim misnim
slavljem, trodnevna duhovna priprava za blagdan Uzvišenja sv. Križa, nebeskog
patrona starije ogulinske župe. Misu je predvodio voditelj trodnevnice dr. Nikola
Vranješ, profesor na Teologiji u Rijeci i predstojnik katedre za katehetiku. Suslavio
je župnik, dok je liturgijsko pjevanje predvodio zbor mladih Glas ljubavi.
U životu i međuljudskim odnosima prisutne su i ružne stvari, mržnja, smicalice
i kalkulacije koje od ljudi čine suparnike i neprijatelje. Zemlja nije raj već na njoj
ima zla koje izopačuje odnose među ljudima, a čovjek postaje sposoban mrziti, istaknuo je propovjednik dr. Vranješ, te poručio da je upravo zbog toga Krist došao na
zemlju da bi ljudima ukazao na potrebu pomirenja i oproštenja. Samo Božja ljubav
s križa može iscijeliti čovjeka od zla svake vrste.
Bog je čovjeku dao slobodu da sam odluči hoće li se pomirenje dogoditi u njegovoj duši. Bez pomirenja čovjek srlja u propast. Ako u sebi gajimo gnjev i srdžbu, to nas razara, a naše srce nije sretno i ispunjeno. Bog nas
želi osloboditi svih spona i učiniti nas sebi sličnim. Kada opraštamo, najsličniji smo Bogu. Nije toliko značajno
kada drugima darujemo materijalne stvari. Puno više u Božjim očima vrijedi kad oprostimo jedni drugima. Na
koncu vremena sudit će nam se koliko smo u opraštanju i pomirenju slijedili Gospodina. Budimo u opraštanju što
sličniji Kristu, zaključio je propovjednik dr. Vranješ. Prva večer trodnevnice bila je posvećena udrugama i dobrotvornim podupirajućim društvima, druga večer prvopričesnicima i roditeljima, a treća krizmanicima i njihovim
roditeljima.
Misa za početak školske godine na Križevo
Više stotina učenika viših razreda ogulinskih osnovnih škola
nazočilo je u srijedu, 14. rujna jutarnjoj misi koju je povodom
početka školske godine predslavio župnik Tomislav Rogić. Uz
učenike nazočili su i njihovi nastavnici i ravnatelji. Pjevanje je
predvodio mali župni zbor sačinjen od obje osnovne škole kojim
je ravnala s. Pankracija.
Župnik je vjeroučenicima na početku nove školske godine pojasnio tajnu križa. Znakom križa ispovijedamo svoju vjeru, svjedočimo prvu i najveću tajnu naše vjere, a to je tro-jedini Bog:
Otac, Sin i Duh Sveti. U Isusu koji umire na križu vidimo onoga
koji je za nas podnio smrt i uskrsnuo da bi nama podario život.
Sve to je učinio dragovoljno. I školska godina koja počinje zahtjeva učenje, pažnju, redovitost i napor. To je sitna muka koju treba prihvatiti radi uspjeha i ispunjenja naših zadaća.
Onaj tko u Isusa vjeruje ne propada, nego u Isusu pronalazi snagu za sve životne poteškoće. Propovjednik je
podsjetio na Ogulince koji su pred 218 godina gradeći župnu crkvu Sv. Križa u nju ugradili svoju vjeru. Mi smo
danas pozvani tu vjeru svjedočiti i prenositi novim generacijama.
Nakon mise župnik je pozvao nastavnike i ravnatelje na tradicionalno druženje uz kavu i kolače na početku
nove školske godine.
Proslava Križeve i Dana Grada
Uzvišenje sv. Križa nebeski je zaštitnik ponajveće župe
Gospićko-senjske biskupije, a slavi se i kao dan Grada Ogulina. Veliku svetkovinu tradicionalno je predslavio Gospićko-senjski biskup mons. Mile Bogović u suslavlju župnika Rogića, generalnog vikara biskupije mons. Tomislava
Šporčića kao i više svećenika ogulinskog dekanata. Slavlju
je prethodila veličanstvena procesija ulicama grada u nazočnosti brojnih laičkih udruga i društava, KUD-a KLEK,
26
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
školske djece i djece iz dječjeg vrtića u narodnim nošnjama, predstavnika vatrogasaca, lovaca, Frankopanske
garde, policije i Hrvatske vojske.
U propovijedi na blagdan, biskup Bogović je tumačio
kako pobijediti zlo. Zmija kao oličenje zla koja se spominje
na prvoj stanici Svetog pisma i dalje je među nama. Još je
i narasla dobivši veličinu zmaja. Zlo koje je sve organiziranije treba izbjeći, a to se jedino postiže križem Isusa Krista.
Nemamo pravo samo gledati zlo koje nam izjeda živote već
se u toj borbi treba angažirati, pronaći njegov izvor i odlučno se suprotstaviti. Isus se protiv zla borio pravim oružjem,
istinom, ljubavlju i pravdom, nikada podmetanjima, lažima i
neprijateljstvom. Pri tome je oholost pobjeđivao poniznošću,
škrtost velikodušnim darivanjem, a bludnost čistim srcem. Na
taj način se kršćani trebaju boriti protiv organiziranih zmija i zmajeva. Nisu bez razloga stari Ogulinci pred više
stoljeća izabrali upravo sveti Križ za svog zaštitnika nakon što je turski osvajač popalio Udbinu i Modruš. Ljubav
liječi od svake bolesti, zaključio je biskup te podsjetio na Matoševe riječi, «dok je srca, bit će i Croatije».
Biskup je kasnije nazočio svečanoj sjednici grada Ogulina u društvu potpredsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, ministra regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva Božidara Pankretića, karlovačkog
župana Ivana Vučića, gradonačelnika Ogulina Nikole Magdića i brojnih načelnika, gradonačelnika iz Karlovačke
i susjednih županija kao i gradonačelnika grada prijatelja Dombovara iz Mađarske i načelnika općine Polača Vitomira Prtenjače.
Predstavljena knjiga o generalu Mladenu Markaču
U župnoj dvorani župe sv. Križa u Ogulinu predstavljena je u utorak 27. rujna knjiga novinara i publiciste Mladena Pavkovića iz Koprivnice o generalu Mladenu Markaču. Predstavljanje je najavio i dao
uvodni komentar župnik Tomislav Rogić. Autora knjige predstavio je
Petar Marković, čelnik Udruge hrvatskih branitelja domovinskog rata
iz Ogulina, dok su o generalu Mladenu Markaču govorili njegov suborac Ante Jurendić i sam autor knjige.
Mons. Rogić je naveo dva razloga predstavljanja ove knjige u ogulinskoj župi. Prvi je razlog da se ne posustaje u molitvi da Bog ne napusti svoje vjerne, kao što su i Izraelci prolazeći kroz pustinju održali svoju vjeru, a vjerom pobijedili sve kušnje.
Drugi je razlog što su Hrvati postali zaboravljiv narod, a narod koji zaboravlja svoje velikane postaje obijestan narod. Mi to ne želimo i zato predstavljamo ovu knjigu u župnoj dvorani dajući doprinos istini o Domovinskom ratu.
O generalu Mladenu Markaču zatim je govorio njegov suborac Ante Jurendić ukazavši na osobu koja tijekom
cijelog rata u najsurovijim uvjetima boravka u bespućima Velebita nije napuštao svoje suborce. Mladen Pavković
je istaknuo da je ta knjiga najbolje oružje protiv revidiranja i marginaliziranja hrvatske povijesti.
Predstavljanju su nazočili dogradonačelnik Ogulina Tone Radočaj, pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika,
časnici iz vojarne Sveti Petar iz Vojno obavještajne bojne te brojni Ogulinci.
Obilježena godišnjica proglašenja
blaženim kardinala Alojzija Stepinca
Kod kapelice bl. Alojzija Stepinca u Procama, 3. listopada, osmu
godinu za redom održano je misno slavlje povodom trinaeste godišnjice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Svetu misu,
kojoj je prethodila molitva krunice, prevodio je vlč. Zvonimir Badurina s otoka Krka. Lik blaženog Alojzija Stepinca svijetli neugasivim
primjerom ljubavi za Boga, Crkvu i Domovinu. Molimo blaženog
Alojzija Stepinca da nam svojim zagovorom učvrsti vjeru i isprosi nove milosti za naš narod. Propovjednik je
istaknuo da su sveci, pa tako i blaženi Stepinac, u vjeri ustrajali usprkos svemu što im se u životu dogodilo. Pozvani smo nasljedovati svece i na njihovim se primjerima krijepiti.
27
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Dani kruha i zahvalnosti u Učeničkom domu
U četvrtak 13. listopada u Učeničkom domu u Ogulinu održana
je svečanost Dana kruha - dana zahvalnosti za plodove zemlje. Uz
blagoslov kruha održano je i scensko skazanje na temu suvremene obitelji. Blagoslov kruha predmolio je župnik Tomislav Rogić
koji je tom prilikom istaknuo: «Očima srca vidite sve ono što drugi
čine za vas. Ako znate cijeniti ono što vam drugi daju, onda možete
očekivati da i drugi primijete što ste vi učinili. Ovom prilikom blagoslivljamo plodove Božje milosti i rada ruku čovječjih, učeći se
zahvalnosti. Zatim je pod redateljskom palicom ravnateljice Učeničkog doma Željke Pađen održana scenska priredba pod nazivom
«Dođi k sebi» u kojoj su mladi glumci među kojima i župni vikar
Dino Rupčić prikazali problematiku moderne obitelji i otuđenosti
njenih članova.
Dani kruha u Domu «Biskup Srećko Badurina»
U Domu za stare i nemoćne «Biskup Srećko Badurina», 20.
listopada održan je Dan kruha - dan zahvalnosti za plodove zemlje. Uz četrdesetak korisnika ovog doma koji je donedavno bio
u sustavu Caritasa Gospićko-senjske biskupije, a sada mu je novi
upravitelj udruga Victorija, obilježavanju Dana kruha nazočili su
učenici osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić na čelu s ravnateljicom Marijom Lovrić, zamjenik gradonačelnika Ogulina Vladimir
Kubelka, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Vesna Seljan – Milčić kao i župnik Rogić. Ravnateljica Doma Biskup Srećko Badurina Ružica Salopek pozdravila je goste, a posebno učenike Osnovne škole Ivane Brlić Mažuranić koji povremeno svojom pjesmom,
riječju i veseljem uljepšavaju dane korisnicima u domu. Izrazila je
zadovoljstvo da ovakvim manifestacijama čuvaju bogatu tradiciju
našega naroda. Potom su učenici izveli program koji se sastojao od nekoliko recitacija i pjesama dječjeg zbora.
Mons. Rogić blagoslivljajući kruh i plodove zemlje poručio je korisnicima da treća životna dob nosi sa sobom
veliko hvala što su izdržali sve dosadašnje životne izazove. Svi teški trenuci, ali i oni radosni koje čuvamo u svojim uspomenama, doveli su do sazrijevanja i vode ka konačnom cilju, susretu s Gospodinom u vječnosti. Na kraju
programa učenici su djedovima i bakama dijelili kruh, kolače i voće koje je darovala Osnovna škola Ivane Brlić
Mažuranić te se zadržali u kraćem druženju.
Svi sveti
Na blagdan Svih svetih, brojni Ogulinci posjetili su
groblja ogulinskog kraja i sudjelovali na misnim slavljima. Uz dva gradska groblja, mise su slavljene i u filijalnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Hreljinu. Jutarnju
misu na gradskom groblju sv. Jakova u istoimenoj crkvi
predslavio je župnik Rogić, a poslijepodnevnu župnik
mlađe ogulinske župe Blaženog Alojzija Stepinca, fra
Marijan Jelušić. Jutarnju misu je uzveličao župni zbor
pod vodstvom s. Pankracije Žižić. Propovjednik je istaknuo: «Svi sveti jedan su od najradosnijih blagdana naše
vjere. Slavimo sve koji su već dosegli radost neba, one
koji čine nebesku Crkvu. I da paradoks bude veći slavimo ih u crkvama po našim grobljima. Kao da se baš tu susreću naša vjera u zagrobni život, naša vjera u Kristovo
uskrsnuće, naša nada i ljubav za drage nam pokojne. Uvjereni smo da su i oni već u blaženoj vječnosti kamo i mi
želimo stići.» . Poslije mise održana je molitva odrješenja kod središnjeg križa na groblju.
28
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Proslava sv. Huberta
Blagdan svetog Huberta, 3. studenoga, tradicionalno je proslavljen u župnoj crkvi Sv. Križa u nazočnosti brojnih pripadnika Lovačke udruge Klek iz
Ogulina. Misu je predslavio župnik Tomislav Rogić
u suslavlju župnog vikara Dina Rupčića. Lovci su
ispred oltara ponosno postavili jelenje rogove s križem, simboličnu poveznicu s njihovim zaštitnikom
sv. Hubertom koji je po predaji vidio znak križa između jelenjih rogova, nakon toga se obratio i postao
svet.
Propovjednik je na početku pohvalio aktivnost
lovaca koji svojim radom doprinose dobrobiti svoga
kraja skrbeći o životinjama i prirodi. Pokušao im je
potom protumačiti život sv. Huberta, zaštitnika lovaca, šumara i mesara kao i zaštitnika od bolesti bjesnila. U ljudskom životu postoje različite zgode, loše i dobre, a sa svima njima treba se znati nositi, pronaći smisao.
Kao što lovci otkrivaju tragove u prirodi, tu vještinu treba pretočiti u svoj život i znati čitati Božje i ljudske
«tragove». Sv. Hubert je to naučio i pretočio u svoj život. Naučimo i svi mi otkrivati tragove Božjeg djelovanja i
milosti oko nas, zaključio je propovjednik. Na kraju je slijedilo tradicionalno slikanje lovaca sa svećenicima kao
i druženje u lovačkom domu na Barutani.
Dan sjećanja na Vukovar
Dan sjećanja na Vukovar na 20. obljetnicu vukovarske tragedije po prvi puta je vrlo svečano,
na razini župe i svih ogulinskih škola, obilježen u
petak 18. studenog jutarnjom misom, procesijom i
molitvom kod spomenika na Trgu hrvatskih rodoljuba. Misu je u nazočnosti predstavnika učenika
svih četiriju škola, dvije osnovne i dvije srednje
škole, na čelu s nastavnicima i ravnateljima, predslavio župni vikar Dino Rupčić u suslavlju župnika Rogića. Glazbom je misu animirao zbor mladih
Glas ljubavi. Vlč. Rupčić je upozorio ogulinske
mlade na 20. obljetnicu vukovarske tragedije da
su rane od tromjesečne opsade grada u kome se
branila Hrvatske još uvijek vidljive. Srpski agresor
ubijao je zatočene i ranjene, potoci krvi slijevali su
se ulicama grada heroja. Danas se molimo za žrtve Vukovara, pravednika kojega je Bog smatrao
dostojnima da ga prokušana primi k sebi, kako
kaže knjiga Mudrosti. Isus je mučenicima uvijek
bio najjača snaga. Žrtve Vukovara po svojoj požrtvovnosti i borbi za slobodu, svima nam trebaju biti
uzor i trajno na pameti. Molimo se da svi oni prime
stostruku plaću milosrđa Božjeg za svoja herojska
djela, zaključio je vlč. Rupčić.
Zatim su mladi Ogulina u procesiji s upaljenim
lampionima došli do Trga hrvatskih rodoljuba gdje
su kod spomenika hrvatskim braniteljima lampionima ispisali ime herojskog grada Vukovara. Uz
molitvu odrješenja čitan je poznati tekst o Gradu,
jednog od heroja Vukovara, Siniše Glavaševića.
29
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Gospa od Zdravlja
Večernjom misom u 18 sati svečano je proslavljen blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenoga. Misno slavlje
je predslavio vojni kapelan i župni vikar u Kninu fra Ivan Lukač u suslavlju župnika Rogića, župnog vikara Dina
Rupčića, bivšeg vikara a sada župnika Josipdola vlč. Petra Šporčića, župnika župe Bl. Alojzija Stepinca fra Marijana Jelušića i fra Vice Blekića iz samostana franjevaca trećoredaca. Svečanost liturgiji, u vjernicima ispunjenoj
župnoj crkvi sv. Križa, dao je veliki župni zbor pod vodstvom s. Pankracije i uz orguljsku pratnju prof. Slavka
Barčića.
Fra Ivan Lukač je progovorio o zdravlju duše kroz čistoću srca.
Gospa od Zdravlja tepamo Blaženoj Djevici Mariji jer nam ona
svjedoči kako postići zdravlje duše i čisto srce predano Gospodinu.
Ovaj blagdan počeo se slaviti još u 15. stoljeću u Dalmaciji, na prostorima nekadašnje Mletačke republike kao žarka molitva Gospi da
ljude zaštiti od kuge. Fra Ivan je zapitao vjernike što im se najbolje
dogodilo u životu? Na to pitanje sigurno bi bilo puno različitih odgovora. Za vjernika koji proniče u svoj život i srce, odgovor bi trebao biti: susret s Kristom. Bez njega nema života, ni zdravlja duše,
a susrećemo ga na svakoj svetoj misi. Tamo se od nas očekuje čisto
i iskreno srce, što i nije tako lako jer mi ljudi poznajemo iskustvo
grijeha. Grijeh razara našu nutrinu i reflektira se na naš svagdašnji
život. Od Boga molimo oproštenje, a Bog nas poziva na bezuvjetno praštanje jer želi da živimo u miru. Mir se
ostvaruje u darovanom i primljenom oproštenju. Kada ti je duša mirna, slobodan si kao ptica. Misa je najdragocjenije bogatstvo za svakog čovjeka, a tko se lijepo ispovijedi, s Bogom pomiri, dušom će ozdraviti. To vrijedi i
za hrvatski narod. Dok se bude molio Bogu i častio Gospu nema bojazni za njegovu budućnost, istaknuo je fra
Ivan te zaključio da je najveća vrlina svakog čovjeka praštati i služiti drugima, a snagu za to primamo u Kristovim
sakramentima. Oni su naš izvor spasenja.
Nakon mise vjernici su se poklonili i pomolili pred slikom Gospe od Zdravlja svečano postavljenom pred
oltarom.
Iz župe Bl. Alojzija Stepinca – Ogulin
Događanja u župi Blaženog Alojzija Stepinca
Kroz mjesec srpanj intenzivno su trajali pripremni radovi za
početak gradnje buduće župne kuće. Od dvoje ponuđača izabrali smo domaćeg izvođača poduzeće GTM
- Gavan. Krenulo se s
radovima uz suglasnost
mjerodavnih kako iz
grada tako i iz biskupije nekoliko dana poslije Velike Gospe, to jest
17. kolovoza. Župna
kuća je građena sredstvima naše biskupije, dijelom darovima župljana i drugih dobrotvora.
Konačno smo dočekali da se zaokruži građevna cjelina. Hvala svima koji
su nam do sada i koji će u buduće pomagati.
Uoči Velike Gospe priključila se grupa župljana hodočasnicima pješacima iz župe sv. Križa koji su hodočastili u svetište Gospe od Čudesa
u Oštarije. Na blagdan sv. Roka uvijek lijepi broj vjernika iz naše župe
sudjeluje u hodočasničkoj procesiji od Gospe u Lomostu do kapelice sv.
Roka.
30
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
U subotu 3. rujna pedesetak vjernika naše župe hodočastilo je u Ludbreg povodom 600. godina svetišta Predragocjene Krvi Isusove. Na slavlju je bila okupljena cijela naša
domovina u malom.
Već 10. rujna ponovno smo na hodočašću. Ovoga puta
pedesetak vjernika je hodočastilo na Udbinu, u Crkvu hrvatski mučenika, koja je toga dana posvećena.
U nedjelju 11. rujna posebna radost za našu župu bio je
televizijski prijenos mise iz naše crkve.
U nedjelju, 26. rujna na katehetsku nedjelju, imali smo
zaziv Duha Svetoga za sretan početak nove školske i vjeronaučne godine.
Na blagdan sv. Mihovila, 29. rujna slavili smo Dan policije misnim slavljem kod kapelice sv. Mihovila na Boštu.
Misu je predvodio je fra Marko Medo. Nakon slavlja zadržali
smo se u druženju uz kolače i piće.
U nedjelju 9. listopada slavili smo Rožaricu kod kapelice u Salopekima. Misno slavlje je predvodio dr. don Ivan
Bodrožić. Proslavili smo i 100. godišnjicu kapelice, a nakon
mise bio je prigodni agape, što bi mi danas rekli bratski domjenak.
U toku jeseni održani su redoviti susreti za roditelje prvopričesnika i krizmanika, te ostalih grupa.
U četvrtak 13. listopada misno slavlje je predvodio vojni
biskup Juraj Jezerinac povodom obljetnice Vojno obavještajne bojne iz vojarne sv. Petar u Ogulinu. Prisutni su bili
mons. Tomislav Rogić, vlč. Ante Luketić, fra Vice i fra Marijan.
Jednim autobusom hodočastili smo 15. i 16. listopada
u Međugorje, a na povratku navratili u drevno svetište
Majke Božje u Sinj.
U nedjelju, 16. listopada održan je biskupijski susret
članova Župnih pastoralnih vijeća u Otočcu, na kojem su
bili i predstavnici naše župe.
U subotu 22. listopada hodočastili smo s ostalima iz
dekanata i cijele biskupije na Trsat.
U nedjelju 23. listopada posjetili su našu župu pjevači
iz Splita, iz naše trećoredske župe sv. Obitelji sa župnikom fra Petrom Grubišićem. Nakon misnog slavlja zadržali smo se u ugodnom druženju i pjesmi.
U nedjelju 30. listopada, misno slavlje
predvodio je dr. Mile Bogović, uz mons. Tomislava Rogića, fra Vicu i fra Marijana. Proslavili smo 10. godišnjicu od osnutka župe
Blaženog Alojzija Stepinca. Biskup dr. Mile
Bogović izrazio je zadovoljstvo na duhovnom rastu župe u prvom njezinom desetljeću,
u čemu su uz župnika i pastoralne suradnike
veliki obol dale i lokalne vlasti koje ovdje suosjećaju za potrebe Crkve više nego drugdje.
U propovijedi je naglasio: «Bog nas cijeni
onoliko koliko službu savjesno obnašamo. I
u narodu je pravi vođa onaj tko narod voli i
vodi, dok su loše vođe oni koji žele očuvati vlast, a na stranu stavljaju sve moralno i
materijalno… Najbolji primjer vođe i dobrog
pastira bio je Isus Krist. Isusu je naroda bilo
31
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
žao i za njega dao život. Nama je najbolji primjer blaženi Alojzije Stepinac čije ime nosi ova župa. Volio je narod
i bio je jedan od odgovornijih, u svemu dosljedan. Što je govorio, to je i radio. Bio je vjerni učitelj i svjetla točka
unutar ratnog vihora. Ponosan sam što je upravo njemu posvećena prva nova župa osnovana u Gospićko-senjskoj
biskupiji 21. listopada. 2001. Ustanovljena je 28. listopada 2001. u skromnim uvjetima u mjesnom domu, a sada
ponosno se okuplja u ovim divnim prostorima nove crkve.»
U srijedu 9. studenog održan je zadnji susret članova Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća kojima ove
jeseni ističe mandat. Župnik im je izrazio zahvalnost za
minulo petogodišnje sudjelovanje u radu i pomaganju.
Najavljeno je da će novi izbori biti 27. studenoga u svim
župama naše biskupije.
Na prvu nedjelju došašća 27. studenog održani su
Izbori za novi sastav župnog pastoralnog vijeća. S došašćem počele su i zornice, koje su i ove godine dobro
posjećene. Nedjeljom nema zornice, nego su mise po
redovitom rasporedu.
U prvom tjednu prosinca, hvala Bogu na vremenskim pogodnostima, pokriven je krov župne kuće limom te može mirno prezimiti i čekati proljeće za daljnje uređenje. Na treću nedjelju Adventa, 11. prosinca
slavimo dan Caritasa. Iste nedjelje naša djeca su spremila mali igrokaz za sv. Nikolu, a sv. Nikola se sjetio malih
i velikih skromnim darovima. Od nedjelje Caritasa, 11. do 18. prosinca, pozvani su župljani na akciju skupljanja
hrane za potrebne u župi.
Za dječju polnoćku djeca pripremaju božićni igrokaz kojim žele sve obradovati, a posebno malenog Isusa.
Svima vama dragi župljani: želimo sretan i blagoslovljen Božić, obilje Božjeg mira, zadovoljstva, strpljivosti
i ustrajnosti u dobru u Novoj 2012. godini, vaši svećenici
fra Marijan Jelušić i fra Vice Blekić
Kapelica Krista Kralja – Samostan franjevaca trećoredaca
Kapela našega samostana mala je gradska oaza, iako
Ogulin nije pustinja. U nju dolaze mlađi, a osobito stariji
vjernici koji više vole male i manje «prometne» sakralne
prostore i rado se u njoj mole sami, ali i na svetoj misi.
Znadu da će svaki dan u godini imati priliku i za ispovijed,
jer svećenici nisu zauzeti župničkim obvezama. U nedjelje i
blagdane slave se dvije mise: prva u 7 sati, a druga u 'ljetno
vrijeme' u 18, a u 'zimsko' u 17 sati.
Redovnici samostana poslužuju Dom starijih i nemoćnih «Srećko Badurina», u kojemu s korisnicima slave misu
petkom u 11 sati i Opću bolnicu, u kojoj slave misu subotom u 'ljetno vrijeme' u 16,30, a u 'zimsko' u 15,30 sati. Na
poziv bolesnika ili nekoga drugoga u njihovo ime posjećuju
i dijele sakramente bolesnicima u ovim ustanovama, a i drugdje po
gradu. Suradnja s medicinskim osobljem je uzorna. No, potičemo
vjernike da pravovremeno pozovu svećenika svojim bolesnicima,
a ne kad više nisu pri svijesti. Ne treba se bojati sakramenata jer
oni su za bolesnikovo duhovno i tjelesno zdravlje, a ne navještaj
odlaska s ovoga svijeta. Naš grad ima više udomiteljskih obitelji
za starije i nemoćne pa i od udomitelja se očekuje da povedu više
brige za vjerske potrebe svojih klijenata. Neki to rade redovito, a od
drugih još očekujemo suradnju.
Kapela i samostan imaju dva datuma kada svečanije slave: 4.
listopada sv. Franju Asiškoga, utemeljitelja franjevaca kojima samostan i kapela pripadaju i Svetkovinu Krista Kralja koji je patron
32
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
kapele i samostana. Ove godine svečanoj euharistiji u 18 sati na svetkovinu sv. Franje predsjedao je i propovijedao
župnik iz Ogulinskog Zagorja dr. Željko Blagus, a na Svetkovinu Krista Kralja tajnik naše redovničke zajednice
u Hrvatskoj fra Krstijan Kuhar. Za svečanost smo se pripravljali liturgijskom trodnevnicom. Mali pjevački zbor
uz svirku profesora Slavka Barčića uveličao je slavlje, a pomoglo je i nekoliko članova zbora iz Župe Bl. Alojzija
Stepinca. I na svetkovinu sv. Franje i na svetkovinu Krista Kralja kapelu su dale svečano okititi članice Franjevačkog svjetovnog reda. Na obadvije naše svetkovine došli su nam na svečanost svećenici iz ogulinskog dekanata, a
na Sv. Franju poslije bogoslužja i večere održali su svoj redovni dekanatski sastanak.
U prostorijama samostana svaki mjesec okupljaju se na svoju skupštinu članice Franjevačkog svjetovnog
reda, a svake srijede i jedna molitvena grupa. Svećenici samostana koliko mogu pomognu u potrebama župa našega dekanata i drugdje u biskupiji pa i izvan naše biskupije, a jedan od njih je više od godinu i pol imao svake
subote duhovnu misao za nedjelju na televiziji «Četiri rijeke». Promjenom vlasništva suradnja je prestala bez
najave ili bilo kakve obavijesti svećeniku i od bivšeg i sadašnjeg vlasnika.
Sretan vam i čestit Božić, dragi čitatelji, i neka vas prati Božji blagoslov u svim danima nove godine.
fra Marijan i fra Vice
Hrvatska gorska služba spašavanja proslavila svog zaštitnika
U Ogulinu je svečano proslavljen blagdan sv. Bernarda,
zaštitnika gorskih spašavatelja. Središnja hrvatska svečanost
okupila je preko pedeset gorskih spašavatelja iz većine hrvatskih stanica koji su svoj blagdan obilježili misom u samostanu
franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Franje Asiškog te službenim dijelom u hotelu Frankopan. Ovo je bila treća godina da
se blagdan sv. Bernarda obilježava u Ogulinu, gdje je davne
1874. godine niknula misao o osnivanju Hrvatskog planinarskog društva.
Misno slavlje predslavio je fra Vice Blekić u kapeli Krista
Kralja. Predstavio je život sv. Bernarda, redovnika i osnivača
cistercitskog reda iz Francuske s početka 12. stoljeća. Temeljeći propovijed na čitanju o Boazu i Ruti istaknuo je da kod Boga nema siromašnih i privilegiranih, svi su braća.
Učitelj je svima otac života vječnoga. Tako je i sv. Bernard kojeg su gorski spašavatelji uzeli za zaštitnika primjer
da se pomaže stradalom, neovisno bio on velik ili malen, moj ili njihov. To je veličina gorske službe spašavanja.
Mnogi se pitaju što ljude goni u planine i divljinu. One se nalaze tu, dar su Božji i ljudi ih hoće vidjeti.
Na prigodnom programu u atriju hotela Frankopan župnik Rogić je čestitajući HGSS-u njihov dan poručio
da je čovjek onoliko čovjek koliko čini svijet boljim. Na misi i svečanosti nazočili su pročelnik Hrvatske Gorske
službe spašavanja, Vinko Prizmić, njegov zamjenik i pročelnik ogulinske stanice HGSS-a Vedran Tešić, načelnik
Državnog ureda u zaštitu i spašavanje Damir Trut, zapovjednik Civilne zaštite RH Stjepan Huzjak, pročelnik područnog ureda za zaštitu i spašavanje Karlovac Martin Barić, predstavnik Policijske uprave Karlovačke Davorin
Ivanković i zapovjednik Policijske postaje Ogulin Željko Stipetić.
Na početku mise pročelnik ogulinskog HGSS-a Vedran Tešić prinio u samostanu cvjetni aranžman, dok je
župnik mons. Rogić pročelniku Prizmiću na svečanosti u hotelu Frankopan uručio prigodne poklone.
Zvonko Ranogajec
Iz župe Sv. Jurja – Zagorje
Dragi čitatelji ZOV-a!
Od posljednjeg broja našeg dekanatskog lista u župi Zagorje imali smo samo mnoštvo redovitih događanja
koja ipak ne gube na svojoj svježini i novosti. I to je upravo ono što čini milost Božja: stalna novina bez zasićenosti i dosade, a ipak bez tjeskobe i napetosti stremljenja k još neizvjesnom cilju.
Duhovna događanja u župi
Dugo vruće ljeto u župi Zagorje počelo je proslavom Srca Isusova u kapelici u Ribarićima. Da bi se blagdan
dostojno proslavio, bilo je potrebno zamijeniti krov na kapelici: stara i načeta kanadska šindra zamijenjena je
novim limom. Materijal i rad dar su i donacija raznih dobrotvora s područja Ribarića i šire, a teško je bilo koga
33
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
izdvojiti, pa je potrebno pohvaliti sve koji su se angažirali: od onih
koji su ozbiljno doprinijeli materijalnim donacijama ili stručnim limarskim radom i oruđem, pa sve do onih koji su tek dali ideju, poticaj, poneku duhovnu misao ili pohvalu, odnosno do onih koji su se
pobrinuli za dobro raspoloženje uz okrjepu tijekom radova i na zasluženoj proslavi i druženju po završetku djela. Nagodinu bismo se
isto tako samoorganizirali i pokrečili kapelicu iznutra. Kad smo već
kod unutrašnjosti, oltar, koji je bio pretkoncilski, učinili smo koncilskim, tj. sad je svećenik – dok služi misu – licem okrenut narodu.
Ove godine, na veliko i neugodno iznenađenje mnogih župljana Zagorja, nismo u našoj župi doživjeli obilježavanje osnutka prve
vojne postrojbe na ovom području u Domovinskom ratu, niti je – po
prvi puta otkako se to obilježavanje organiziralo – slavljena misa u
zagorskoj crkvi za poginule, umrle i žive članove te postrojbe. Kako
su mnogi župljani pitali zagorskog župnika zašto je to tako i tko nam
je 'ukrao' proslavu, župnik je morao odgovoriti da ne zna i da nema
ništa s tim jer su svih prijašnjih godina dolazila određena gospoda iz
organizacijskog odbora u ime postrojbe na dogovor sa župnikom, a
ove godine nije nitko došao, niti župnika obavijestio o promjenama.
Kako ni župa ni župnik nisu nositelji organiziranja proslave obljetnice osnutka prve vojne postrojbe na ogulinskom području, tako je župnik mogao samo čekati da mu se netko iz organizacijskog odbora javi, ali mu se nije
javio, pa ni župnik nikome od iznenađenih, zbunjenih, pa i ljutih župljana nije znao dati pravi odgovor.
No zato smo složno na nedjelju nakon Dana domovinske zahvalnosti u Desmericama proslavili svetu
misu za sve pognule i stradale u Domovinskom ratu iz
zagorskog kraja, a onda smo proslavili svetog Roka na
Lišćevki uz prisutnost brojnih gostiju i hodočasnika te
okolnih svećenika. I program je bio bogat nakon svete
mise, te se druženje produžilo do kasnog popodneva u
radosti i opuštenosti. Da nam ne bi bilo dosadno i svake godine isto, uveli smo neke promjene, a moramo još
jednom zahvaliti gradskoj vlasti koja u ovakva druženja i mjesta održavanja javnih događanja ulaže nemala
zajednička sredstva.
Ljetni ciklus važnijih događanja okrunili smo proštenjem Male maše u Kaševarima na blagdan Rođenja Marijina. Dvije su mise slavljene: prijepodnevna
koncelebrirana svečana sveta misa bila je u 11 sati a
propovijedao je pop Mate Pavlić; popodnevna misa u 17 sati bila je isto tako izvrsno posjećena jer je blagdan pao
u radni dan, pa su mnogi došli na bogoslužje nakon svojeg posla.
Dvogodišnju župnu vjeronaučnu pripravu za sakramente svete prve pričesti i svete potvrde, nastavili smo s
početkom nove školske i vjeronaučne godine. Učenici drugih razreda imaju s gđom Gordanom Bertović vjeronauk nedjeljom prije župne mise, a onda sudjeluju u euharistiji, dok vjeroučenici trećih, kao i sedmih i osmih razreda
imaju župni vjeronauk pod vodstvom svojeg župnika. Od slijedeće školske godine u vjeronaučni rad uvest ćemo
novog vjeroučitelja koji stanuje na području naše župe i koji bi trebao uskoro diplomirati, a radi se o gosp. Ivanu
Luketiću.
Kao i prethodnih godina, hodočastili smo u Mrkopalj, Gospi žalosnoj, a onda smo se pridružili i biskupijskom
hodočašću na Trsat u mjesecu listopadu. Naravno, na blagdan svih svetih imali smo mnogo gostiju i na misi i kod
molitve na groblju jer su tom prigodom na groblje došli za svoje pokojne moliti i oni koji već godinama žive izvan
našega kraja. Došašće nas, kao i uvijek usmjerava na Božićnu radost koju smo s nestrpljenjem iščekivali i kroz
mise zornice. Zahvalni smo Bogu za sve duhovno obilje koje nam je podario u proteklom vremenu. Vjerujemo da
ćemo i nadalje rasti i napredovati u crkvenom životu. U svemu se uzdamo u pomoć svojeg nebeskog zaštitnika i
blagoslov Blažene Djevice Marije!
Željko Blagus, župnik župe sv. Jurja, Zagorje
34
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Iz župa Uznesenja Blažene Djevice Marije –
Oštarije i Kristova Uzašašća – Cerovnik
Iz kronike župa
Duhovnu pripremu za Veliku Gospu započeli smo klanjanjem četvrtkom i molili za blagoslov trodnevnog seminara prof. dr. Tomislava Ivančića od 12. do 14. kolovoza u Svetištu
želeći sebe osobno, svoju obitelj i župnu zajednicu duhovno obnavljati uz Marijinu pomoć
i zagovor.
Karmelska bratovština - na Gospu Karmelsku, u subotu 16. srpnja imala je cjelodnevnu duhovnu obnovu pod vodstvom oca Mate Miloša, karmelićanina iz Zagreba, utemeljitelj
bratovštine. Više vjernika zaželjelo je primiti škapular i širiti Marijinu pobožnost. Nakon
molitve časoslova u Svetištu uslijedio je duhovni nagovor, ručak te nastavak popodnevnog
programa i završetak s večernjom misom. Bratovštini su pristupili novi članovi blagoslovom i primanjem škapulara. Bratovština u osam župa Ogulinskog dekanata broji sedamdeset i dva člana.
«Škapular je najukusnije ruho jer je od Majke darovano, koje krasi dušu, i
pomaže joj da bude rumena, tj. puna ljubavi, plava tj, pokorna, zelena tj. puna
nade i pouzdanja» (sluga Božji o. Gerard Stantić)
Obnova Svetišta – u utorak, 19. srpnja održan je sastanak s projektantskom kućom «Tablinum» i dipl. ing. arh. Borisom Vučićem Šnepergerom, projektantom koji
je snimio stanje Svetišta. Priprema se usmjerava na obnovu krovišta nad sakristijom.
Krovište pušta vodu i sam zahvat je manjeg obima. Nažalost, za sada od Ministarstva
kulture Republike Hrvatske za ovu 2011. godinu nismo dobili pomoć te se nadamo
da ćemo uspjeti prikupiti novac za obnovu.
Sastanak Odbora za proslavu Velke Maše održan je u utorak večer, 19. srpnja u Župnom domu u Oštarijama.
Pozivu su se odazvali predstavnici udruga, organizacija koje djeluju u našoj Župi i šire kao i vjernici koji su zainteresirani za planiranje proslave Velike Gospe. Pozivam sve na duhovnu molitvenu pripremu za uspjeh trodnevnog seminara koji će od 12. do 14. kolovoza u večernjim satima predvoditi prof. dr. Tomislav Ivančić, utemeljitelj
hagioterapije, a tema seminara je «Obitelj pod Gospinim plaštom». U dogovoru s gosp. Zlatkom Mihaljevićem,
načelnikom Općine Josipdol dogovoren je i višednevni program koji će se održavati prije proslave Velike Maše.
Hodočašće sv. Ani u Plaški u utorak, 26. srpnja organizirano je autobusom iz Ogulina preko Oštarija, Skradnika, Josipdola, Cerovnika i Vojnovca. Pun autobus odraslih i mladih, osobito ministranata sudjelovao je na misnom slavlju koje je predvodio mons. dr. Mile Bogović.
Hodočašće u Boričevac - desetak hodočasnika, članova DPD Sv. Marko iz Skradnika, organiziralo je u narodnim nošnjama hodočašće na misno slavlje u župu Boričevac u ličkom pounju. Župa je spaljena u tzv. partizanskom ustanku prije 70 godina u Srbu te su mnogi pogubljeni, protjerani i do danas se nisu vratili. Misu je
predvodio biskup mons. Mile Bogović u crkvi koja je spaljena u Drugom svjetskom ratu i tek je sada pokrivena.
Hrvatski Caritas pokrenuo je 27. srpnja 2011. akciju pomoći za Afriku, takozvani
Afrički rog, napose Somaliju u kojoj milijuni ljudi živi na rubu gladi, a kriza hrane
izazvana sušom smatra se najtežom u posljednjih 20 godina. Iz interventnog fonda
Hrvatski Caritas uputio je žurnu pomoć putem svoje međunarodne mreže - Caritasa
Internationalis koji osigurava logističku i operativnu podršku u pružanju pomoći. Župljani Oštarija i Cerovnika pozvani su da se uključe u prikupljanje novčane pomoći.
Mlada Nedjelja proslavljena je u Svetištu 31. srpnja misnim slavljem u 10 sati koje je predvoditi p. Ivan
Podgorelec, naš donedavni župnik.
Biskup mons. Jezerinac primio je predstavnike Ogulinskog kraja na čelu s karlovačkim županom u srijedu 3.
kolovoza u prostorijama Vojnog ordinarijata na Ksaveru. Delegacija Ogulinskog kraja predvođena je karlovačkim
županom Ivanom Vučićem i župnikom Oštarija i Cerovnika popom Antunom Luketićem. Vojnom biskupu su
došli zahvaliti za predvođenje velike proslave 20. obljetnice uspješne obrane Ogulinskog kraja održane 10. srpnja
na Pitomom javoru i na Cerovniku. Osim toga gosti iz ogulinskog kraja vojnom su biskupu čestitali Dan domo35
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
vinske zahvalnosti, Dan oluje, Dan hrvatskih branitelja te Zaštitnicu vojnog ordinarijata Gospu Velikog Hrvatskog
Krsnog Zavjeta.
Misa zahvalnica u povodu Dana domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza služena je za župljane Cerovnika prvi
put na Vainvrhu ili Bajmeru, prvom oslobođenom mjestu Ogulinskog kraja na završetku Domovinskog rata. Na
kraju mise upriličen je blagoslov vozača i vozila.
Proslavu Velike Gospe ili Velike Maše započeli smo
trodnevnim seminarom uz duhovni nagovor prof. Ivančića.
Misu bdijenja u nedjelju, 14. kolovoza predvodio je mons.
Mile Bogović. Mnoštvo hodočasnika, raznih društava, vojske i policije te ostalih organiziranih grupa uključilo se u
veličanstvenu procesiju okićenu barjacima. Mise na Veliku
Gospu slavljene su u 9 (hodočasnička), 11 sati velika misa
koju je predvodio prof. Ivančić i u 18 sati misa za mlade
koju je predvodio vlč. Stanko Smiljanić, dosadašnji kapelan
u Ogulinu te novoimenovani župnik u Sincu. Na misama su
pjevali udruženi oštarski pjevači i pjevači iz okolnih župa te
bend mladih «Gospin plašt». Svetište je tom prilikom izdalo
jednolisni kalendar za iduću godinu te započelo desetgodišnju obnovu (2011-2021).
Rokova je proslavljena 16. kolovoza u Ogulinu te u nedjelju 21. kolovoza na Liščevki u Zagorju. Tridesetak hodočasnika krenulo je pješice iz oštarskog Svetišta na
Liščevku na misno slavlje u 11 sati.
Dan Bolesnika proslavljen je u Svetištu u nedjelju, 21. kolovoza u 18 sati. Na misi je bila i podjela sakramenta
bolesničkog pomazanja, a misu je predvodio mons. Juraj Petrović, začasni kanonik riječki te nekadašnji župnik
ogulinski, oštarski, zagorski i trošmarski, a prema potrebi pastoralno je skrbio i o mnogim drugim župama Ogulinskog kraja.
Udruga bataljun Klek ZNG – organizirala je hodočašće u Međugorje u subotu i nedjelju, 27. i 28. kolovoza
kao zahvalu za obranu Ogulinskog kraja od agresorskog napada u srpnju 1991. godine.
Župno pastoralno vijeće Oštarija i DPD Sv. Marko održali su sastanak u
Skradniku 30. kolovoza te planirali program proslave Sv. Marka i 75. obljetnice DPD-a.
Ministar kulture Jasen Mesić u zajedništvu s Ivanom Vučićem, županom
karlovačkim, Nikolom Magdićem, gradonačelnikom ogulinskim i Tonom Radočajem, dogradonačelnikom te Zlatkom Mihaljevićem, načelnikom josipdolskim posjetio je 30. kolovoza Svetište Gospe od Čudesa, zadivio se njegovom povijesnom važnosti te obećao potporu Ministarstva u planiranoj obnovi.
Prvi radni susret predsjednika i potpredsjednika pet DPD Ogulinskog
kraja održali su 31. kolovoza u Domu DPD-a Sv. Marko u Skradniku u ozračju pripreme za proslavu 75. obljetnice ovog Društva. Bogatstvo koje su u kulturnom, društvenom i dobrotvornom druženju imala ova društva prikazali su
ukratko predsjednici. Dogovoreno je da se za proslavu Sv. Marka u Skradniku
pripremi izložba svih DPD-ovaca.
DPD Sv. Marko iz Skradnika hodočastilo je 7. rujna s petnaestak članova u Križevce na proslavu svog zaštitnika. Nakon svečanog misnog slavlja posjetili smo grkokatoličku
katedralu i upoznali 400 godišnju zajednicu prisutnu u našem narodu.
Malu Gospu proslavili smo 8. rujna molitvom i blagoslovom
naših vjeroučenika, hodočašćem u Kaševare te večernjim misnim
slavljem.
Posveta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini bila je u subotu, 10. rujna. Na misnom slavlju koje je predvodio kardinal Josip
Bozanić s biskupima iz cijele Hrvatske te mnoštvom svećenika i
puka sudjelovalo je sedamdesetak župljana Oštarija i Skradnika
te Cerovnika i Vojnovca. Posebnu čast imalo je osmero naših župljana koji su u narodnoj nošnji sudjelovali kod posvećenja oltara.
36
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Sv. Marka Križevčanina proslavili smo svečano i dostojanstveno izložbom
u Područnoj školi Skradnik te procesijom i misnim slavljem koje je predvodio
preč. Ferdo Vražić, dekan karlovački i župnik na Švarči. Programu se pridružio
i dr. Đuro Puškarić, župnik na Rukavcu i koordinator katoličkih udruga Riječke
nadbiskupije. Slavlje je nastavljeno u Domu DPD-a dugo u noć. Zahvaljujem svim
župljanima filijale Skradnik, osobito članovima DPD-a Sv. Marko na prekrasnoj
proslavi.
Mondo Nuovo zajednica liječenih ovisnika iz okolice Benkovca sa svoja dva
člana, u nedjelju 18. rujna, sudjelovala je na misnim slavljima u Oštarijama i na
Ceroviku. Vjernici su mogli nabaviti njihove rukotvorine – slike, križeve i ostale
sakralne predmete koje prave i čuti njihova svjedočanstva.
Hodočašće iz Zagorja Gospi Žalosnoj u Mrkopalj u nedjelju 18. rujna 2011.
privuklo je i nekoliko naših župljana.
Župna kateheza započela je polovicom rujna, osobito kao priprema za sakrament prve svete pričesti i berme ili krizme. Prvi susret s roditeljima i vjeroučenicima osnovne i srednjih škola održan je u nedjelju, 18. rujna poslije mise. Župna kateheza održava se za sve
vjeroučenike od 1. do 8. razreda. Također se organizirala župna kateheza i za vjeroučenike Cerovnika, Vojnovca
i Skradnika.
Katehetsku nedjelju proslavili smo u nedjelju 25. rujna. Roditeljima i vjeroučenicima prenesena je prigodnu
poruku biskupa Bogovića.
Drinske mučenice beatificirane su u subotu, 24. rujna u Sarajevu. Na čast oltara
uzdignute su časne sestre ubijene početkom 2. svjetskog rata na Drini. Sliku za čašćenje Drinskih mučenica postavili smo na pokrajnji oltar kapele u Skradniku.
Prikupljanje plodova zemlje za potrebe sjemeništa u Rijeci i Zadru vršeno je do
kraja rujna te su darovi četrdesetak obitelji u voću, povrću i novcu usmjereni prema
Bogosloviji u Rijeci.
Hodočašće u Međugorje 14. i 15. listopada organizirao je župni ured Tounj, a
uključili su se i župljani ovih župa.
Listopadska pobožnost od 1. listopada u 17.30 sati, a misa u 18 sati.
Sabor mladih Gospićko-senjske biskupije održan je 8. listopada u Gospiću, na
kojem su sudjelovali i predstavnici naših župa, donio je odluku da se idući 37. Sabor
održi kod Gospe od Čudesa u Oštarijama.
Hodočašće Obitelji Gospićko-senjske biskupije na Trsat u subotu, 22. listopada okupio je pedesetak naših
župljana te 800-tinjak hodočasnika naše Biskupije. Ispovijed, križni put i sv. misa na Trsatu te popodnevni pohod
riječkoj katedrali bili su duhovno obogaćenje svih hodočasnika. Iz našeg Svetišta već smo pohodili Gospu Trsatsku, Gospu od Zečeva u Ninu te Gospu Aljmašku.
Hvala ocu biskupu Bogoviću i braći svećenicima, svim žiteljima Mjesnog odbora Zagorje, Desmerice i Ribarić u župi Zagorje, te rodbini i prijateljima u župama Ogulin 1, Ogulin 2, Oštarije, Josipdol, DPD «Uzašašće
Isusovo» i župi Cerovnik, Generalski Stol, Mrežnički Brest i Gospić koji su se interesirali te svojim darovima
pomogli obnovu obiteljske kuće. Vaša samoinicijativa velik nam je znak suosjećanja i podrške. Zahvalna obitelj
Luketić iz Zagorja.
Biskupijski susret župnih pastoralnih vijeća svih župa, među njima i dvanaest članova župnog vijeća naše
dvije župe, održan je u nedjelju, 16. listopada popodne u Otočcu.
Drugi radni susret predsjednika i potpredsjednika pet DPD bio je u subotu, 15. listopada u 19 sati na Cerovniku. Domaćini su bili DPD Uzašašće Isusovo.
Misa za branitelje služena je se u Svetištu u srijedu, 19. listopada u 11.30 sati zajedno s članovima Udruge
roditelja poginulih branitelja Grada Križevca. Prisjetili smo se 13. listopada 1991. godine kada su eksplodirala
skladišta u Oštarijama pod Krpelom te izazvala velike materijalne štete na mnogim domovima. Oštećenje je pretrpjelo i Svetište - napuknuti zidovi, krovište, popucali prozori s vitrajima bili su vidljive rane ovog zdanja koje
do danas nije popravljeno.
Proslava bl. Ivana Pavla II. u subota, 22. listopada 2011. u oštarskom Svetištu održana je večernjim misnim
slavljem i koncertom duhovne glazbe osmoškolske djece i mladih bendova Župe Oštarije i Angelusa iz katedralne
župe Gospić.
Duhovnu pripremu za izbor novih članova Župnih pastoralnih vijeća (ŽPV) započeli smo na poziv biskupa
Bogovića molitvom i klanjanjem. Župljani su pozvani da se molitvom i promišljanjem o novim članovima uključe
37
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
u pripremu za ovu važnu zadaću u našim župama. Mjesec dana prije izbora započeli smo u tjednom pastoralnom
listiću Pod Gospinim plaštom prikazivati Statut ŽPV te Upute o izboru novog sastava.
Listopadske pobožnosti završili smo sudjelovanjem svih osmoškolskih vjeroučenika.
Pogubnost «slavljenja tzv. Noći vještica» pojasnili smo u našem listiću Pod Gospinim plaštom preko hvalevrijednog članka Verice Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Svisvete smo slavili svečanim misama. Zvonjenje za duše pokojnika prema drevnom običaju održano je na
Svisvete uvečer. Oštarci koji žele mogli su doći od 19 do 21 sat i odzvoniti na zvona. Cerovničani običavaju zvoniti na Maloj crikvi ručnim potezanjem konopa od 19 do 21 sat. Pozvoniti se može za pokoj duša članova svoje
obitelji te rodbine i prijatelja pokopanih na župnom groblju ili širom svijeta. Vjernici su obaviješteni kako za
Svisvete mogu pomoći dušama pokojnih.
Liturgijski čitači i odrasli župljani koji se žele uključiti u pripremu za naviještaj Riječi Božje započeli su svoje
redovne pripreme četvrtkom poslije večernje mise.
Obljetnica stradavanja Saborskog obilježena je u subotu, 12. studenog. Misno slavlje predvodio je mons. Mile
Bogović uz sudjelovanje više svećenika. Bend naših mladih iz Svetišta pjesmom je dao svoj doprinos obilježavanju
spomendana ovog tragičnog događaja prije dvadeset godina
predvodeći pjevanje na svetoj misi.
Susret liturgijskih čitača naše biskupije održan je u
subotu, 12. studenog na Plitvicama. Sudjelovalo je i naših
jedanaest čitača.
Zbor Trošmarije i Lešća sa svojim župnikom don Željkom Kutenom sudjelovao je na misnom slavlju na Cerovniku
u nedjelju, 13. studenoga te pjevanjem uzveličao naše slavlje. Misu je predvodio don Željko te progovorio o sutrašnjem
Sv. Nikoli Taveliću, prvom hrvatskom kanoniziranom svecu.
+ Danica Božičević Beganova, vraćajući se s večernje mise tragično je preminula u Lugu. Iako je oko tri kilometra udaljena od Svetišta,
ova osamdesetgodišnjakinja svakodnevno je sudjelovala na večernjim
misama, a među prvima pješice je dolazila i na zornice. Naše malene
molitelje na listopadskim pobožnostima učila je predmoliti krunicu.
Za liturgijska, osobito marijanska slavlja, nedavno si je sašila narodnu
nošnju, a rado se uključivala na mnoga hodočašća. Neka joj Gospodin
bude milostiv.
Izbor novih članova Župnih pastoralnih vijeća imali smo 27. studenog, prve nedjelje Došašća. Dosadašnji članovi predložili su nove
kandidate prema dijelovima župe Oštarije te se od 24 predložene osobe izabire 12. Župljani Cerovnika sami su na
dogovorenom susretu predložili svoje kandidate i od predloženih 18 izabire se 9. Komisija pod vodstvom Ivana
Draginića, mežnjara u Oštarijama i Josipe Jandrlić, mežnjarice na Cerovniku odlično je odradila pripreme i vodila
same izbore u obje župe. Utvrđeno je kako je na Cerovniku i Vojnovcu glasovanju pristupilo 57 župljana, te je bilo
valjanih glasačkih listića 54, a nevaljanih 3. U Oštarijama i Skradniku glasovanju su pristupila 162 župljana, te je
bilo valjanih glasačkih listića 153, a nevaljanih 9.
Mise zornice započele su 28. studenoga ujutro u 6.15 sati
u Svetištu, svako jutro od ponedjeljka do petka. Subotom u
6.30 sati misa zornica služi se na Cerovniku.
Izbori za Sabor Republike Hrvatske održani su u nedjelju, 4. prosinca. Na području župe Oštarije izbori su vršeni u
tri izborne jedinice: Oštarije - stara škola, Mihaljevići - Dom
Sv. Ivana i Skradnik - Dom Sv. Marka. Na području župe
Cerovnik izbori su vršeni na dva izborna mjesta: Cerovnik škola i Vojnovac - Dom Sv. Antuna.
Susret roditelja naših prvopričesnika za 3. razred održan je u utorak 29. studenog u Župnom domu u Oštarijama.
Roditelji krizmanika 7. i 8. razred održali su susret u srijedu
30 studenoga. Nakon provedene ankete roditeljima je prika-
38
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
zan tijek župne kateheze prošle i ove godine, duhovno stanje naših župnih obitelji danas, te planirani daljnji koraci
u pripremi za slavlje sakramenata koje planiramo idućeg proljeća i jeseni. Roditeljima je uručena i knjižica o
pripremi njihovih obitelji na sakramente.
Liturgijski čitači pokrenuli su pripremu za naviještaj Riječi Božje četvrtkom navečer. Naredna četiri četvrtka
kroz Došašće posvećena su upoznavanju Biblije - žive Riječi Božje. Svi zainteresirani vjernici mogu doći upoznavati Bibliju - svetu knjigu.
Susret caritasovih suradnika župa naše Biskupije održan je u subotu, 3. prosinca u Gospiću. Četiri osobe iz
Cerovnika i Oštarija sudjelovale su na susretu.
Dekanatski susret svećenika Ogulinskog dekanata održan je u ponedjeljak, 5. prosinca u Oštarijama. Svećenici su razmijenili svoja pastoralna iskustva o župnoj katehezi i dogovorili raspored predbožićne ispovijedi po
župama dekanata.
Bezgrešnu ili Zadnju Sveticu ili Mikulinu Mati - zavjetnu
Marijinu svetkovinu proslavili smo u četvrtak, 8. prosinca misnim slavljem u 11 sati koje je predvodio vlč. Ivica Miškulin,
čuvar Svetišta od 1992. do 1999. godine, a sada župnik u Ličkom Lešću i Prozoru. Služena je i večernja misa u 18 sati.
U nadi da će nas Mikulina Mati i dalje zakriliti svojim plaštem te pratiti na zemaljskim putovanjima prema nebeskoj Domovini, svim župljanima, žiteljima Ogulinskog kraja te svim
čitateljima u ime Oštaraca i Skradničana, Cerovničana i Vojnovčana te moje osobno želim obilje Božjeg blagoslova ponajprije
u obiteljskom radosnom zajedništvu u vrijeme Božića te u novoj
2012. godini.
pop Antun Luketić, župnik oštarski i cerovnički, čuvar Svetišta Gospe od Čudesa
Iz župe Sv. Nikole biskupa – Lipa
Iz knjige posjetitelja
Ne mogu ja bez Lipe i popa Mate, plebanuša lipskoga. A nisam dugo bio, čak od srpnja mjeseca. Pop Mate je
naš najstariji i najčasniji župnik u dekanatu. S njim je ugodno razgovarati, osobito o povijesti, o odnosima među
Crkvama, o teologiji i pastoralu. A on u knjigu posjetitelja, a može se reći da je ona i župna kronika, bilježi što će
zanimati i naraštaje nakon nas. Idem otvoriti tu zanimljivu knjigu. I prvo što mi dopade očiju je slavlje Škapuljirova u nedjelju 17. srpnja. Upisao nekoliko riječi nekoć župnik u Generalskom Stolu mons. Mijo Liković, sada
umirovljenik u Kraljevici: «Nakon par godina evo me opet na poziv vlč. Mate na lipskom Škapuljirovu u Lipi.
Radostan sam sudjelovao u današnjem slavlju. Raspoloženju je pomogao: veliki broj vjernika, hodočasnika, sa
skladnom pjesmom i molitvom te lijepo vrijeme».
Čitam dalje, piše pop Mate o sadržaju istoga dana u župnoj crkvi: «Sakrament krizme, njih
četvero: Kristijan Barešić, Jure Tomašić, Marija
Magdalena Šegina i Martina Šibenik. Krizmu je
podijelio generalni vikar naše biskupije mons.
Tomislav Šporčić, otočki župnik. Uza nj su bili:
domaći župnik pop Mate Pavlić te don Željko
Kuten, župnik iz Lešća na Dobri i don Alojzije Knežević, župnik Generalskog Stola i Mrežničkog Bresta. Za harmonijem je bila s. Imelda
Ćurić».
Čitam dalje o istom danu: «Sve više nas poProcesija oko crkve sv. Nikole
sjećuju iz Katedre čakavskog sabora Modruše
kojemu je na čelu gospodin Zvonko Trdić iz Ogulina i iz Društva sv. Marka Križevčanina iz Skradina, župe Oštarije, kojemu je na čelu gospodin Milan Bokulić. Došli i oni s nama proslaviti Škapuljirovo. Počašćeni smo time
mi žitelji Lipe na Dobri – sjeverno od Velike i Male Kapele, obuhvaćajući doline Dobre, Mrežnice, Tounjčice,
39
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Munjave, Dretulje, Vrnike, Jesenice, a djelomično i toka
Kupe, u nekoć modruškoj oblasti kao nasljednom kneštvu
knezova krčkih – Frankopana».
Tjedan kasnije, 24. srpnja Crno Kamanje postaje središte župe. Evo što piše pop Mate hvaleći preko mjere
potpisnika ovih redaka: «Danas slavi Crno Kamanje. Sv.
Marija Magdalena kod Križa, u Crnom Kamanju, okuplja
pedesetak vjernika u nedjelju nakon 22. srpnja». Bome,
nije ni malo, znajući da u Crnom Kamanju živi samo desetak obitelji. Nastavlja pop Mate sa svojim perom: «To
je Božje djelo. I ove godine došao nam fra Vice Blekić
iz Ogulina. On svojim propovijedanjem uvelike doprinosi
Škapuljirovo 2011. Predvoditelj misnog slavlja
Tomislav Šporčić i koncelebranti Željko Kuten,
da se zajednica ukorijeni. Tu je i Joža Galetić i njegova suAlojzije Knežević i Mate Pavlić
pruga Ane r. Žunić koji sve uspješno organiziraju. Danas
nema mise «poldanice» u župnoj crkvi sv. Nikole jer sve je usredotočeno na slavlje u Crnom Kamanju. Tamo su
pozvani svi župljani i red je da dođu. Tko hoće sudjelovati u nedjeljnoj misi, Crno Kamanje mu neće biti daleko.
Naprotiv, bit će mu blizu, jer doći će k prijateljima. A komu «ne treba sveta misa», daleko mu je i Crno Kamanje
i Protulipa u nedjelju nakon Križeve i Vodena Draga u nedjelju nakon sv. Jelene, kao i Gradišće na Veliku Gospu. Istina je da ih dosta na Veliku Gospu hodočaste u Marijina svetišta. Nadam se da su se tamo nasitili i napili
nebeskim darovima, a da im nije na prvom mjestu zabava. Na početku smo još s liturgijskim slavljima u Crnom
Kamanju, pa se domaćini slabo sjete naručiti toga dana sv. misu za svoje pokojne, ali uskoro sigurno hoće. Uzor
im mogu poslužiti vjernici iz Vodene Drage koji to ne propuštaju».
I dodaje pop Mate tekst iz evanđelja sv. Ivana, da je kod križa Isusova uz
Majku Mariju i druge žene stajala i Marija Magdalena (Iv 19,25-26). «Odlučili
smo uz križ u Crnom Kamanju postaviti sliku sv. Marije Magdalene». U potpisu: Plebanuš Lipski, Aleja popa Petra Medveda, Lipa 1.
Ima u knjizi posjetitelja – kronici još tekstova, npr ovaj: «Poštovani i dragi
te duhovno bogati Velečasni! Izuzeta mi je čast što smo u Vašem časnom župnom dvoru imali priliku razgovarati, zatim pronaći mnoge naše zajedničke
stavove i razmišljanja, koje su temeljne na istinskim ljudskim i religijskim vrijednostima običnog Hrvata. Kod Vas sam tek drugi put, a imam osjećaj kao da
se poznajemo godinama, kao da smo dio naših života živjeli zajedno, dijeleći
naše zajedničke vrijednosti. Svaki put kad budem dolazio u ovaj kraj, u Lipu,
bit će mi posebno zadovoljstvo i čast sresti se s Vama. Neka Vam dragi Bog
dade puno zdravlja! Vaš Branko Gaćak, savjetnik za gospodarstvo u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u NR Kini i brigadir HV u mirovini».
Mjesec je kolovoz, mjesec Velike Gospe i Rokove, a u lipskoj župi u Vodenoj Dragi Svetkovina sv. Jelene. Čitam u kronici: «U Vodenoj Dragi slavimo
100 godina crkvice sv. Jelene Križarice (1911. – 2011). Godine 2008. slavili
Sv. Jelena 2011. Unutrašnjost crkvice smo 325. godina (1683 – 2008) od prvog spomena crkve sv. Helene u Vodenoj
u Vodenoj Dragi
Dragi. Današnja je crkva iz 1911., a gradili su je Kekići iz Vodene Drage. Svetoj
misi predsjedao je i propovijedao generalni vikar Gospićkosenjske biskupije i župnik iz Otočca mons. Tomislav Šporčić. Uz domaćeg župnika Matu Pavlića koncelebrirao je i
župnik iz Generalskog Stola don Alojzije Knežević. Pjevanjem je ravnala časna sestra Imelda Ćurić. Narod se okupio
u velikom broju, a veselje bez ikakvog izgreda potrajalo je
dugo u noć. I ovaj put KUD Bosiljevo u goranskoj narodnoj
nošnji uvelike je doprinio da se narod razveseli i druži uz
svoju crkvu kako je odvajkada bilo».
Zatvaram knjigu i pitam kako je bilo za Veliku Gospu.
«Da, kako je uobičajeno, svetu misu na Veliku Gospu slavili
smo u Gradišću u 17 sati. Sve je bilo u domaćem aranžmanu», sa smijehom će pop Mate, «jer toga dana svi su sveVodena Draga 2011. Sa slavlja 100. obljetnice današnje
ćenici zauzeti s misama i ispovijedima u svojim župama ili
crkvice (1911. – 2011.)
40
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
proštenišnim crkvama. Bilo je oko 50. vjernika na svetoj misi, a pjevalo se uz vodstvo s. Imelde, ta s kim drugim.
Bilo je lijepo i pobožno. No o toj svečanosti ćemo više objaviti u kronici u našoj sljedećoj Lipskoj panorami».
Hvala pope Mate, plebanušu lipski, i do druge zgode u tvojoj i našoj Lipi, u njezinim selima, na zborovima i
feštama u tople dane, s tvojim dragim župljanima i njihovim i tvojim gostima, hodočasnicima s različitih strana
Lijepe naše.
I ovaj put prijatelj tvoj i tvoje Lipe fra Vice Blekić
Iz župe Sv. Ane – Plaški i
Sv. Ivana Nepomuka – Saborsko
Ljetna i jesenja događanja u župi Plaški
Hodočasnici, vjernici župe Plaški, kao i Saborskog,
započeli su ljeto hodočašćem u Jajce 24. lipnja na proslavu blagdana rođenja sv. Ivana Krstitelja. Zanimanje je
ove godine bilo veliko, tako da se tražilo mjesto više za
hodočašćenje u ovo najpoznatije ne-Marijansko svetište
u Podmilačje kod Jajca, Bosna i Hercegovina. U zadnjem
ratu ovo mjesto je zločinačkom rukom bilo napadano, a
crkva sv. Ive bila je sravnjena sa zemljom. Srećom, pobožni su mještani na vrijeme uklonili kip sv. Ive koji se
posebno časti.
Danas, ovo je svetište koje je vratilo stari sjaj, a u
nekim aspektima i nadmašilo. Misli se tu na građevinske
zahvate u prometnoj infrastrukturi, kao i na gradnju crkve i pratećih pastoralnih sadržaja.
Duhovno, ovo mjesto pruža nezaboravno iskustvo. Na raspolaganju je mnogo svećenika za svetu ispovijed.
Ovu priliku mnogi rado iskoriste da čista srca slave mise u zajedništvu s desetcima tisuća vjernika. Netko prije,
a netko poslije, u zaufanoj molitvi, s krunicom u ruci obiđe i kip sv. Ive moleći za zagovor u nakani zbog koje se
došlo.
U vjerničkome puku sjeverozapadne Bosne, još od vladavine Osmanlija, živi nekoliko legendi vezanih uz ovu
crkvu i svetište. Najpoznatija je priča koja govori da je crkva u početku bila na suprotnoj obali Vrbasa gledano s
današnjeg položaja crkve gdje je čudom prešla za samo jednu noć. Naime, zbog hirovitosti i čestih bujica bio bi
porušen most preko Vrbasa, te tako veliki broj vjernika nije mogao dolaziti na redovite mise. Fratri su zamislili da
sagrade crkvu odmah na suprotnoj obali, na močvarnoj i ne od velike koristi njivi koje je bila vlasnica katolkinja
koja nije htjela svoje imanje niti dati, niti prodati po bilo koju cijenu. Međutim, čula je to neka muslimanka koja
je imala još bolje zemljište na obroncima brda. Sama se ponudila da pokloni zemljište, što se nije očekivalo dobiti
niti za velike novce, a ne za «džabe», baš zbog toga što su druge vjere. Prijedlog je s velikom radošću prihvaćen
i počelo se planirati kako graditi. Ali! Jedne noći crkva je čudom prešla na tu njivu. Od tada vjernici katolici u
velikom broju hodočaste pješačeći, na biciklima, zapregom i drugim sredstvima u Podmilačje. Velik je broj muslimana koji dolazi, kao i pravoslavnih. Broj posjetitelja je rastao iz godine u godinu kako su dostupnija bila motorna
vozila. To bi mogao biti jedan razlog, ali sigurno je važniji razlog mnogo uslišanih molitvi i zadobivenih milosti,
zbog čega je rastao broj hodočasnika pješaka koji bi se zavjetovali sv. Ivi izmoliti neku potrebu.
Prije rata, dva puta sam s velikim grupama hodočastio pješačeći iz Banje Luke do Jajca u dužini oko 70 km.
Na uočnicu bi se, s krunicama u ruci i zavjetom u srcu, slijevale rijeke hodočasnika iz raznih pravaca s udaljenosti
i do 100 km. Moj otac mi je pričao da su jedno vrijeme iza Drugog svjetskog rata na bolesničkoj, glavnoj, misi
vršeni egzorcizmi. Fratra egzorcista opisivao je kao mršavu osobu, ozbiljnog lica i dubokog pogleda, koji je već
tada živio oko dvadesetak godina na pola kile kruha i pola litre vina dnevno uz neprestanu molitvu. Legenda,
gore opisana, i priče o oslobađanju od zloduha, držala je vjernički budnima mnoge labave vjernike, a i izazivalo
znatiželju kod vjernika drugih vjeroispovijesti.
41
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Uz ovo svetište vežu me uspomene na prizore ispovijedanja koji su i danas vidljivi, gdjegod je kakva grupica
ljudi oni bi «povukli za rukav» svećenika u prolazu i on bi stao i onako stojeći satima ispovijedao i po kiši i po
suncu bez stolice. Stariji svećenici bi imali mjesta pod drvenim nadstrešnicama.
Tri posjeta biskupa Mile Bogovića u srpnju
Plaščani su bilo izuzetno počašćeni biskupovim trostrukim posjetom u samo jednom mjesecu, ali i razlog tih posjeta bio je velika
radost za župnu zajednicu.
I. Sredstvima grada Zagreba kupljen je za OŠ Plaški glasovir.
Uz prigodni glazbeni program koji je priredio Hrvatski kulturni klub
na čelu sa Šimom Šimatovićem u pratnji opernih glazbenika iz HNK
Mirom Files Šimatović, Nikšom Radovanovićem, Miljenkom Grđan, Brankom Sekulić, Tvrtkom Stipićem, Alenom Ruško i Ivicom
Trubićem. Koncert i prve note na ovoj vrijednoj donaciji izvedeni
su u župnoj crkvi pred brojnim župljanima i biskupom Milom Bogovićem. Riječi zahvale uputio je župnik fra Slavko Antunović, a
biskup je uz zahvalu na ovoj donaciji, još jednoj u nizu na prostoru
naše biskupije, pobliže predstavio dobrotvore i ovu inicijativu koja
je diljem Hrvatske poklanja skupocjena glazbala, ali i organizira vrlo kvalitetne glazbene minute u izvedbi priznatih umjetnika.
II. Mjesni ordinarij, biskup Mile Bogović, 24. srpnja podijelio je sakrament Svete Potvrde u župi Sv. Ane u
Plaškom. Učenici sedmih i osmih razreda, njih 32, nakon priprema na župnim katehezama i redovitim pohađanjem vjeronauka u školi stekli su uvjete za primanje ovoga sakramenta koji je nastavak krštenja. Potpisivanjem
obrasca molbe i obećanja koji se dostavlja biskupu, osobno se potvrđuje vjera izrečena od roditelja i kumova na
krštenju. Za ove mlade ljude, ovo je prvi čin o kojem sasvim samostalno i svojom voljom odlučuju. Za njih kao
vjernike, mazanjem krizme po čelu od strane nasljednika apostola, biskupa, ovo je poseban događaj u kojem se
prima sedam darova Duha Svetoga. Za vrijeme mise krštena je mala Nikolina, dok je među potvrđenicima bio
njen brat Mihael Martinović. Najstariji brat Dejvis je bogoslov i ministrirao je na ovoj svečanosti. Svečanost se
planirala održati vani, ali zbog nevremena svečanost je održana u premaloj župnoj crkvi sv. Ane u koju su jedva
stali potvrđenici, kumovi i roditelji, uz tek ponekog od prijatelja i rodbine.
Biskup je započeo propovijed aktualnim primjerom popularne pjevačice koja je imala pjevačkog dara, ali se
ipak usmrtila predoziranjem. Imala je dar, ali nije znala što s njim. Kakve su njene vrijednosti? I dalje nastavio:
«Bog upita Salomona što da mu dade? Što bi vi dragi krizmanici rekli kao odgovor na ovo pitanje? Salomon je
izabrao mudrost, da znadem razlikovati između dobra i zla. Onaj koji ima veliko znanje, a nema mudrosti, može
napraviti veliko zlo. Na to nas poziva i evanđelje - birati biser, bogatstvo vjere. Kraljevstvo Božje je ljubav i
dobrota, to nam je Isus navijestio, ali tako i pokazivao. Nije odstupao od istine, svoj put ljubavi prema svakome
čovjeku išao je do kraja (pa ako strada, strada). To je kršćanska nauka, tako se ostvaruje Kraljevstvo nebesko.
Apostoli su sve vidjeli i bili svjedoci Isusove muke na križu za istinu i ljubav, ali sami nisu imali hrabrosti živjeti
ono što su vidjeli od svoga učitelja. Kada su primili Duha Svetoga, silu odozgo, onda ne samo da su drugima hrabro naviještali, već su i živote svoje položili za Isusa koji je Istina. I vi danas primate Duha Svetoga da bi živjeli
više kao iskreni kršćani. To želimo svi i ova kršćanska zajednica, vaš župnik fra Slavko i zbog toga sam i ja s vama
danas ovdje.»
42
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
III. Na blagdan svetih Ane i Joakima, zaštitnika župe
Plaški, 26. srpnja i nakon dva dana kako je podijelio sakrament krizme, biskup je opet bio s nama i ovaj put uz
sedam svećenika, ali u boljim vremenskim uvjetima, te je
misa održana na vanjskom oltaru uz crkvu. Ovogodišnja
proslava župnog blagdana bila je za nijansu svečanija nego
inače zbog nazočnosti u narodnim nošnjama nekoliko desetaka žena i muškaraca iz Saborskog, Cerovnika, Vojnovca,
Oštarija, Skradnika i Plaškog. Već desetljećima ovdje se
skromno i hrabro dolazilo autobusima iz okolnih župa na
ovaj blagdan, da bi od 1996. ova proslava iz godine u godinu bila svečanija. Biskup se posebno zahvaljuje prethodnim
svećenicima, pokojnom Pateru Tončiju i vlč. Zdenku Skenderu na duhovnoj i materijalnoj skrbi za župu, a ponajviše
hercegovačkim fratrima koji su preuzeli župu 2003. godine. U prvom redu fra Slavku koji je župnik već osmu
godinu, zatim kapelanima fra Robertu i fra Slavenu koji su pomagali po jednu godinu. Njihov rad i napredak je
vidljiv na svim poljima djelovanja. Propovijed je bila u znaku obiteljskog zajedništva i uspješnosti obitelji upravo
na principima uzajamnog darivanja kako to biva u Osobama Presvetoga Trojstva. Nema zdrave obitelji gdje se
otac i majka ne daruju u cijelosti jedno drugome, a onda i svojoj djeci, plodu njihove ljubavi. Djedovi i bake izuzetno su važni za zdravi odgoj mladih u duhu vjere i bogate tradicije našeg naroda, kao i njihov primjer sebedarja
za obitelj. Nedopustivo je da djed i baka postanu «teretom» mladim obiteljima i tako ostanu bez mogućnosti da im
prenesu svoje bogato iskustvo. Ključ rješavanja obiteljske ili društvene krize je u jačanju očinskog odnosa prema
povjerenom dobru. Otac je ona koji brine, štiti, čuva, opskrbljuje, i u svakom pogledu daruje sebe.
Nakon mise uhvatilo se veliko kolo predvođeno Saborčanima i Cerovničanima i tako se ostalo još nekoliko
sati u pjesmi i igri. Plaščanske žene pripremile su kolače, pite i osvježenja, i tako se pobrinule da se svi gosti
okrijepe. Zahvala, pored žena, ide i članovima župnog pastoralnog vijeća koji su radili na vanjskom uređenju i
natkrivanju prostora za vjernike.
Hodočašće velikoj Gospi u Oštarije
Pomalo je već prešlo u tradiciju da vjernici iz župe Plaški
pođu Gospi od Čudesa u Oštarije na misu bdjenja ili uočnicu
14. kolovoza. Gotovo redovito, ovu misu predvodi otac biskup.
Ovo je peta godina kako se na ovakav način hodočasti. Hodočašće započinje točno u podne u crkvi sv. Ane molitvom Anđeo Gospodnji i hodočasničkim blagoslovom koji je predvodio
župnik fra Slavko Antunović. Put dužine 22 km pređe se za
malo više od 6 sati. Putem se izmole sve četiri krunice i pjevaju
se duhovne pjesme. Ove godine bilo je 25 hodočasnika. Broj
stalno raste.
Misa za početak školske godine
Prvoga dana škole učenici i učitelji nakon podjele rasporeda u školi zajedno su se uputili u župnu crkvu na
blagoslov i molitvu za uspješnu školsku godinu. Nakon toga učitelji su ostali sa župnikom u kraćem druženju.
Svi Sveti
Poznato je da katolici Plaškog još uvijek nemaju groblja na prostoru župe. Pravoslavni imaju 22 groblja, što
veća što manja. Zadnjih godina uložena je mnogo napora od strane Općine Plaški i Župe da se odredi neka parcela
za ukop katolika. Zemljište je pronađeno i otkupljeno, ali ishodovanje dokumentacije je nemoguća misija i po
pitanju količine dokumentacije i novca. I nadalje se ukop vrši uglavnom na groblju Josipdol, a rjeđe se pokojnici
odvoze u Bosnu. To je razlog da se na području Plaškog mise za Svi Svete i Dušni dan slave samo u župnoj crkvi
sa skupnim odrješenjem za sve pokojnike ma gdje bili.
43
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Listopadske pobožnosti i Došašće
Molitva krunice redovito je održavana u popodnevnim satima listopada pred 20 do 30 vjernika. Došašće je
u znaku zornica koje počinju u 6.30 i one su nešto posjećenije jer više nema posla oko kuće i na poljoprivredi.
Svako jutro se okuplja oko 40-tak vjernika, žena i muškaraca, mladih i starih. Na kraju mise upriličeno je kraće
promišljanje koje priprema vjeroučitelj Ivica Klečina na temu Deset Božjih zapovijedi.
Josip Anušić
Važnija događanja u župi Saborsko
Slavlje sv. krizme
Dana 24. srpnja 2011. u Saborskom je sv. potvrdu - krizmu,
mladima sedmog i osmog razreda podijelio Gospićko-senjski
biskup dr. Mile Bogović. Na samom početku mise biskupa je
pozdravio župnik fra Slavko Antunović, a prigodne darove su
mu uručili krizmanici i načelnica Općine Saborsko Đurđica
Špehar. Biskup se na kraju zahvalio na dobrom dočeku i darovima, također je uputio riječi hvale fra Slavku Antunoviću
našem župniku na besprijekornom vođenju ovih dviju župa
(Plaški i Saborsko). Fra Slavko je, k nama, došao iz hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM Mostar 2003.
godine kao ispomoć našoj biskupiji u nedostatku domaćih svećenika i ostao evo već osam godina, neka mu Bog da zdravlja
da bude s nama još dugo.
Sakrament svete potvrde nakon duge pripreme primili su: Ante Bićanić, Marica Dumenčić, Tihana Špehar,
Sandra Sertić, Ivan Matovina, Tomislav Matovina, Mate Sertić, Ana Kovačić, Joso Špehar, Petar Matovina,
Tomislav Krizmanić i Anamarija Grdić. Potvrda je sakrament Duha Svetoga. Tako je potvrđenik zauvijek «obilježen» Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je «biljeg» pred Bogom neizbrisiv. Potvrda nam
daje »osobitu snagu Duha Svetoga« da kao »pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru«,
da »hrabro ispovijedamo ime Isusovo« i nikad se ne stidimo njegova križa. Vjerujemo da su naši mladi iskreno
prihvatili ovaj sakrament i da će njime biti obilježeni sav svoj život.
Križni put
Vjernici naše župe već šestu godinu za redom obavljaju
pobožnost križnog puta s euharistijskim slavljem na zadnjoj
postaji. Križni put je, uz fra Slavka, predmolio pop Ante Luketić župnik i upravitelj svetišta Gospe od Čudesa u Oštarijama, a sv. misu je predvodio dekan ogulinski mons. Tomislav Rogić. Ovogodišnjoj pobožnosti Križnog puta nazočili
su pripadnici specijalne i temeljne policije iz Ogulina koji
su donijeli na blagoslov dva spomen kamena za Udbinu.
Od Hodočasnika još su došli i vjernici iz Ogulina, Oštarija,
Skradnika, Cerovnika, Plaškog te članice Udruge žena Saborskog u narodnim nošnjama. Na kraju mise su vjernici iz
Skradnika, povodom dvadesete godišnjice stradanja Saborčana, fra Slavku i župi Saborsko poklonili sliku sv. Marka
Križevčanina.
Križni put je posvećen mučenicima mještanima Saborskog, dug oko 2 km počevši od mjesta masovne grobnice,
pa pored obnovljene župne crkve, zatim pored groblja i
drevne crkve Rođenja BDM iz 1726. god., a onda strmijim
usponom na brdo Alan iznad samog mjesta. Svaka postaja
je označena drvenim križem koje su izgradili sami mještani,
podijeljeni po prezimenima, a na samom brdu je 16-metarski metalni križ koji je prve godine pao uslijed nevremena s
novoobnovljene crkve. Noću je osvijetljen i vidi se iz većeg
44
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
dijela Saborskog, a postavili su ga branitelji Saborskog. Prisjećajući se prošlih godina i ovogodišnja pobožnost je
protekla uz lijep i sunčan, čak i vruć, subotnji dan što je ovu pobožnost učinilo pravom duhovnom okrijepom za
oko 200 vjernika. Fra Slavko je zahvalio svećenicima mons. Tomislavu Rogiću i popu Anti Luketiću što su došli
uzveličati pobožnost Križnog puta, Mariju na sviranju te lovcima, vatrogascima, svima onima koji su uređivali
postaje i načelnici općine Saborsko Đurđici Špehar na pomoći i pokroviteljstvu.
Nakon mise je uslijedio agape, druženje uz pravi lovački gulaš, kojeg su pripremili članovi Lovačkog društva
«Kuna» i DVD-a Saborsko. Nakon ručka su hodočasnici ostali još dugo u ugodnom druženju uz pjesmu i svirku
pa i Alaj kolo.
Dvadeseta godišnjica stradanja Saborskog
U Saborskom je 12. studenoga svečano obilježena dvadeseta
godišnjica tragedije Saborskog. Svečanosti obilježavanja dvadesete godišnjice nazočili su mnogi politički dužnosnici, izaslanstva
te predstavnici raznih udruga. Ceremonija polaganja cvijeća i paljenja svijeća počela je kod spomen obilježja žrtvama Domovinskog rata po izuzetno hladnom i vjetrovitom vremenu. Odavanje
počasti stradalima teklo je mirno i dostojanstveno, poredani u
dugu kolonu išli su jedni za drugima zastajući na tren pred «ranjenom golubicom» simbolom stradanja u Domovinskom ratu,
klanjajući se žrtvama. Ime po ime svake žrtve, godinu rođenja i
način stradavanja (poginuo, ubijen, živ zapaljen, strijeljan) čitala
je Kata Sertić taj dugi, dugi popis pedeset i jedne žrtve. Minutom
tišine još jednom su svi nazočni odali počast nevinim žrtvama. Odrecitirala je Kata i prigodnu pjesmicu «Sjećanja
žive», koju je sama napisala. Molitvom odrješenja grijeha koju je predmolio biskup dr. Mile Bogović završen je
ovaj dio ceremonije.
Uslijedila je sv. misa u crkvi sv. Ivana Nepomuka gdje je
misno slavlje u čast svih stradalih predvodio biskup Mile Bogović uz koncelebraciju svećenika iz ogulinskog i slunjskog
dekanata. Pjevački zbor mladih iz Oštarija koje je doveo pop
Ante Luketić uljepšao je misno slavlje i učinio ga svečanijim.
Nakon sv. mise svi su se pješice u koloni uputili prema školi.
Svečanost obilježavanja tragedije nastavljena je komemoracijom u prostorijama škole. Školski hol je bio prepun kao
nikad do sada. Komemoracija je počela himnom i minutom
tišine, a zatim je načelnica Općine Saborsko pozdravila sve
goste i ostale nazočne te ih u svom obraćanju upoznala sa situacijom prije rata u Saborskom. Govoreći o povijesti Saborskog
navela je brojke koje ne daju nadu u bolje sutra, naime 1941. godine prema tadašnjem popisu u Saborskom je
živjelo 4160 stanovnika, prije Domovinskog rata 1600, a danas nas ima svega 500, 60-tih i 70-tih godina školu u
Saborskom je pohađalo preko 600 đaka u dvije smjene a danas u četiri razreda ima samo 18 učenika.
Propovijed biskupa Bogovića
Draga braćo i sestre!
Godina 1991. prekretnica je, svakako, u našoj hrvatskoj povijesti. I ove godine slavimo brojne radosne
datume vezane uz uspostavu hrvatske države. No, ove
godine imamo i brojna tužna prisjećanja na naša stradanja i na naše padove. Sjećamo se Vukovara, Škabrnje,
Slunja, Saborskog i drugih mjesta koje ćemo obilaziti
i obnavljati sjećanje na te ljude koji su poginuli, na sve
ono što nas je zavilo u crno. Prema predaji Isus je tri
puta pao pod križem. Kada molimo križni put ne sjećamo se tih događaja zato što se radujemo tim padovima
njegovoj muci, nego zato što je kroz tu muku On oči-
tovao nešto veliko, što je očitovao svoju ljubav, jer je
htio podnijeti sve one nevolje zato da bi ostvario spasenje svakog čovjeka, i mene i tebe. Ne spominjemo se
ni pada Saborskog zato što su nam dragi naši porazi,
nego zato što se u odbrani mjesta dogodilo mnogo toga
lijepog. Žrtve prinesene za druge, ljubavi izražene kroz
patnju. To ne smijemo zaboraviti, to želimo nositi sa
sobom, ugraditi u svoju memoriju kao što su prvi kršćani okupljali se na mjestima svojih stradalnika i čuvali
memoriju na veličinu njihova stradanja.
Tako se i mi braćo i sestre okupljamo ovih dana pa i
danas ovdje na mjestu velikoga stradanja da se prisjeti45
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
mo ljubavi koja je te stradalnike nosila za svoju obitelj,
za svoje mjesto, za svoj narod, i za svoju domovinu. U
temelje novog Saborskoga ugrađeni su dragocjeni životi. Zalog je to najveći koji čovjek može dati. Nisu ti
ljudi izložili živote jer su bili siti života. Oni su stradali
zato jer su voljeli tuđe živote, živote svojih bližnjih a
ne zato jer su voljeli vlastiti život. Borili su se za sigurnost svojih obitelji, svojih ognjišta, kako rekoh za svoje
mjesto za svoj narod i domovinu. Hrvatsku ne bismo
danas imali da nije bilo onih koji su bili spremni za nju
umrijeti. Bili smo slabi u ono vrijeme, bili smo nemoćni bili smo malobrojni i nitko ne bi mogao računati da
ćemo biti u stanju pobijediti.
Jedan pjesnik je davno zapisao: «da se svi mi u sol
pretvorimo ne bi Turkom ručak osolio». Malo nas je
bilo, ali na ovim prostorima upravo i brojni jači Turci stradali su, nisu uspjeli pregaziti Hrvatsku. Jeste da
sila mnogo toga može učiniti, ali isto kako mi kažemo
«svaka sila za vremena» i vidimo kako su sile i moći
prošlosti propale, a ono što je vječno, to je ljubav, to
traje i dalje. I tu ljubav naših pokojnika želimo danas
dignuti u svoje sjećanje i čuvati.
Ovdje na ovim prostorima u vremenu kada je krvarilo Saborsko stvorene su vječne ljubavi, vječne vrijednosti, jer je tu život darovan iz ljubavi. Doista smo bili
bez ikakvih izgleda, kao Isus kada je pao u ruke svojih
neprijatelja. Tu su bili Pilat, tu su se udružili svi oni,
i vidjeli smo kako je prošlo ljudski gledajući, zapravo
upao je u najveću bijedu. Toliko je bilo onih koji su
željeli Njegov poraz. Toliko je bilo 1991. onih koji su
željeli poraz, ne samo ovoga mjesta nego poraz našega
naroda, naše države. No nakon križa, došla je pobjeda.
Zato Kristov križ postavljamo visoko, jer ma kako
težak i gorak bio, prethodnik je pobjede. Tu vjeru imali su Saborčani kada su se suprotstavljali zlu. Tu vjeru
simbolizira među ostalim i križ ponad vašega mjesta,
kao i križ na našoj crkvi i našim kućama i križ koji svakim danom u molitvi stavljamo na sebe.
Braćo i sestre više puta se možda previše opterećujemo zlima i zlom, i to ugrađujemo u svoje memorije i
svoje sjećanje. Prvi kršćani nisu se trudili da sačuvaju
sjećanje na zločince i na zlo koje su oni počinili, nego
su se trudili da sačuvaju dobro i ljubav koje su oni, koji
46
su trpili zlo, podnijeli. I mi također možemo reći da se
njih, ovih zločinaca, trebamo sjećati kao što je Pilat
ušao u vjerovanje, samo zato da bi vidjeli s kojim zlom
smo se borili, a ne zato da njih nosimo i o njima mislimo, da se razvije u nama zla misao i osveta. Naravno,
onaj koji drugoga ne voli, on razvija razloge za mržnju.
Prije rata znademo kako su bile brojne knjige koje
su govorile o nama Hrvatima kao zločincima. Pisalo se
i lagalo kako bi se moglo više mrziti nas, kako bi bilo
lakše ubijati nas. No jasno, mi ne smijemo ići tim putem, mi trebamo ići kršćanskim putem i u prvom redu
usredotočiti se na dobro koje je stvoreno ovdje u našoj
domovini braneći svoju braću i braneći svoj dom.
Nedavno smo posvetili i Crkvu hrvatskih mučenika
i to je doista nešto što pokazuje da ovaj naš svijet treba
odgajati time da mučenike cijenimo, i ne bavimo se toliko mučiteljima.
Novo Saborsko nastaje na zgarištima starog Saborskog. Na životima onih koji su ga voljeli, koji su ga
branili, koji su živote položili za njega. To je zapravo
postavilo temelje ovoga Saborskog koje imamo. Tu se
pokazala njegova životnost. Kada gledamo prošlih 20
godina vidimo da se mnogo toga dogodilo. Dogodila se
tragedija ali dogodilo se i oslobođenje. Dogodio se progon, ali dogodio se i povratak. Dogodilo se rušenje i paljenje, ali dogodila se i izgradnja. Izgradili smo i crkvu
i župni stan i školu i ambulantu i sve kuće. Dogodila se
slobodna Hrvatska i zato se moglo dogoditi i slobodno
Saborsko. Saborsko je kako rekoh dobilo novu crkvu.
Ona je sagrađena na istom svetom mjestu gdje je bila i
prijašnja i onih dimenzija kao i crkva sagrađena 1864.,
a koja je srušena 1991. godine. Nije iste vanjštine, jer je
u duhu novoga Saborskog. Posvećena je istom svetcu
kao i ona prije: sv. Ivanu Nepomuku. Njega nalazimo
često na mostovima koji povezuju dvije obale. I nas sv.
Ivan povezuje poput mosta, vrijeme između starog i novog Saborskog. Hvala Bogu i zajednici koja se ovdje
u novoj crkvi okuplja, da nije toliko mala pored svih
stradanja i nedaća koje je mjesto preživjelo.
Znakovito je da smo se danas okupili na dan kada
se crkva spominje jednog drugoga slavenskog sveca i
mučenika sv. Jozafata mučenika kršćanskog jedinstva.
U novom Saborskom dobili smo i nove dušobrižnike to
su hercegovački franjevci koji su došli ovamo pomoći
vama i našoj biskupiji. Od 2003. ovdje je fra Slavko
Antunović, a jedno vrijeme s njime je bio i fra Robert
Jolić, a poslije i fra Slaven Mijatović. Zahvalni smo i
kao župa i kao biskupija, franjevcima koji su došli ovamo da pomažu rad u svakom dobru u novom Saborskom.
Nedavno sam bio u svetom Roku povodom 20-te
godišnjice njihovog križnog puta preko Velebita. Na
dan sjećanja donijeli su križ, a na vrhu križa vijorila se
hrvatska zastava. Pobjednička zastava ne bi se vijorila
da nije bilo onih koji su podnijeli križ za druge za svoj
narod i svoju domovinu. Kršćani su posebno častili
svoje mučenike, okupljali su se na mjestima njihovih
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
stradanja i na njihovim mjestima gradili svoje crkve,
kao da je već sama nazočnost govorila: «znaj kršćanine
gdje stoji?». Danas također, kad smo se okupili ovdje,
možemo reći jedni drugima znajmo na kojemu svetom
tlu stojimo za što su poginuli oni kojih se danas sjećamo. Čuvati uspomenu na njih znači nastaviti borbu
za svoju obitelj za svoj narod za svoju domovinu. Nije
potreban onaj način sada, ali je potrebna ona predanost
onaj unutarnji dar narodu.
Braćo i sestre to se mnogo puta čuje, ali se i prečuje. Nije došlo vrijeme podjele plijena. Ono što smo
izborili da podijelimo sada, pa kao da zapravo i nemamo budućnosti. Nažalost mnogi su se i takvom poslu
predali, pa misle da se više ne treba boriti za Hrvatsku
nego sve razdijeliti. Treba se i dalje boriti svojim radom
i zauzimanjem i za Saborsko i za narod i za domovinu.
Spomenik je zato da bi se spominjali, da se nešto ne
zaboravi. Mi imamo na crkvama križ koji nas opominje
uvijek na Kristovu žrtvu za nas. Imamo i spomen ovdje
u središtu Saborskoga koji će cijelom mjestu i svima
prolaznicima govoriti o ljubavi prema ovom mjestu i
prema svom narodu, prema domovini, o ljubavi koja se
za nj daruje i žrtvuje. Kao što u misi uvijek ponavljamo riječi Isusove: «ovo činite meni na spomen». Slično, trebamo čuvati spomen na one koji su za nas ovdje
umrli, zato da bi smo mi mogli živjeti. To mi i ovim
skupom želimo posvjedočiti. Amen.
priredio Ivan Matovina
Hodočašće Gospi na Krasno
Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje
kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe
žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi
je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak
utjehu za svoju rasplakanu dušu. Tako su naši Saborčani već treću godinu za redom, pješice hodočastili Majci
Božjoj od Krasna.
Mještani Saborskog kako bi obnovili staru tradiciju i
ispunili svoje zavjete već treću godinu pješice hodočaste
Majci Božjoj od Krasna. Ove 2011. krenuli smo 13. kolovoza u 5 sati ujutro ispred crkve sv. Ivana Nepomuka u Saborskom. U 8.30 bili smo «kod Garova» gdje smo se malo
odmorili i okrijepili kavom zahvaljujući našem logističaru
Milanu Kovačiću, u selo Dabar došli smo prilično brzo i
ne previše umorni. U Dabru smo se odmorili, ručali, obnovili zalihe vode i krenuli dalje prema Otočcu. Uz vesele
doskočice pojedinih hodočasnika začas nam je prošao put
do Otočca, u koji smo stigli u 18.30, ne previše umorni, ali
put od 50 km je ipak ostavio traga na nama. Večerali smo u
restoranu Ribič kraj Otočca. Vlasnik restorana dočekao nas
je s poštovanjem i priredio nam predobru večeru, na tomu
smo mu vrlo zahvalni.
Drugo jutro nakon kave i drugih osvježavajućih pića
krenuli smo preko Švice do Krasna gdje smo došli 14. kolovoza u 15 sati. Naša logistika je već bila na Krasnu i dočekala nas sa uređenim logorom i vrućom kavom. Među
hodočasnicima koji su bili iz Saborskog ili podrijetlom iz
Saborskog bio je i 26-godišnji Josip iz Zagreba, koji je o
našem hodočašću čitao na netu, kontaktirao nas i tako nam
se pridružio.
U 16 sati smo otišli u crkvu pomoliti se, a ujedno smo
se susreli sa župnikom župe Krasno Nikolom Komušancem, koji nas je lijepo dočekao i počastio. Također smo se
susreli sa biskupom Milom Bogovićem i s njim smo ugodno razgovarali i fotografirali za uspomenu. Negdje u isto
47
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
vrijeme u Krasno su dopješačili hodočasnici iz Viškova (Rijeka) koji su propješačili 120 km u tri dana. Uz ugodne
razgovore dogovorili smo se ako se sretnemo iduće godine da kampiramo zajedno. Nakon ugodnog razgovora sa
poštovanim biskupom i Rječanima krenuli smo u naš kamp na večeru i počinak. Na dan Velike Gospe uredili smo
se i u 11,00 sati krenuli u procesiju i na svetu misu.
Nikola Hodak
Iz župe Presv. Trojstva – Modruš
Predragi čitatelji ZOV-a!
Župa Modruš živi svojim redovitim tijekom života i od prethodnog broja ZOV-a nemamo pregršt zanimljivosti, ali ono što imamo dovoljno je zanimljivo i važno da ostane zabilježeno i na ovaj način za povijest. To nam
pruža mogućnost dublje, temeljitije i više analitički posvetiti se temama koje bi nam inače promakle.
Župni život u redovitosti svakodnevice
U prošlom smo broju ZOV-a objavili da nam je misu za župni
blagdan trebao predvoditi dr. Zvonimir Kurečić, prebendar iz Zagreba, no kako su ga međunarodne obveze koje su iskrsnule u posljednji
čas u tome spriječile, moramo objaviti ispravak netočnog navoda i iz
ljubavi prema istini objaviti da nam je misu predvodio i propovijedao
oštarski župnik i čuvar svetišta Majke Božje od Čudesa, vlč. gosp.
Ante Luketić.
Kako je ljeto sa svojim vrućinama i školskim raspustom nekako
razdoblje smanjenih aktivnosti, tako smo i mi održavali redoviti vjernički život. Hodočastilo se Majci Božjoj u Oštarije, ali i u svetište
Majke Božje na Krasno u vlastitom aranžmanu pojedinih vjernika.
Školsku i vjeronaučnu godinu počeli smo skromno pripravom za prvu pričest koja će biti za dvije godine (jer
nemamo prve pričesti svake godine budući da nema u svakom godištu učenika i kandidata za primanje sakramenta). Dvogodišnja priprava na sakramente kroz župni vjeronauk je vrlo pozitivna stvar koja daje dobre rezultate
jer djeci omogućuje dulji kontakt s nedjeljnom misom, župnom zajednicom i općenito svetim stvarnostima, a
tijek vjeronauka rasterećuje žurbe i napetosti, daje više mogućnosti za ponavljanje, utvrđivanje naučenog i lakše
napredovanje vjeroučenika.
Na blagdan Male Gospe, 8. rujna, u organizaciji Čakavskog sabora Modruše i Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti - Razreda za društvene znanosti, u Ogulinu je održan međunarodni znanstveni skup «Modruš i Ogulin
na povijesnim putovima od Panonije do Jadrana», te je predstavljen i Modruški zbornik svezak IV. i V. – 2011. Na
skupu su održana razna predavanja od kojih izdvajamo: Milan Kruhek: Modruška cesta u srednjovjekovnim kraljevskim darovnicama; Vedran Klaužer: Na putu iz Budima do Senja - vojne, trgovačke i diplomatske aktivnosti
na dionici Modruš-Senj od uspostave Senjske kapetanije 1469. do osmanskog pustošenja Modruša 1525. godine;
Ivica Šute: «Gdi noćimo; ne svanemo!» kultura putovanja Ogulinsko-modruškom udolinom i Gorskim kotarom
u 19. i 20. stoljeću.
Četvrti i peti svezak Modruškog zbornika detaljno
je predstavljen i promoviran, pa nam je to prigoda da
se i na nj osvrnemo. Svrha i ciljevi projekta «Modruški zbornik» su: izučavanje kulturne, povijesne, jezičke,
etnografske, geografske, prirodoslovne i druge baštine
ovog kraja; zaštita spomenutih vrijednosti kao dijela
identiteta prostora i stanovništva ovog područja; izdavanje publikacija i tome slično. Pokretanjem projekta
«Modruški zbornik» započinje sustavno prikupljanje i
objavljivanje znanstvene građe vezane za širi sjeveroistočni podkapelski prostor s težištem na Modrušu, gradu Ogulinu s okolicom, Josipdolu, Tounju, Saborskom
i Plaškom. Temeljni cilj projekta je poticanje izvornog
znanstvenog rada s naglaskom da sve što bude istraženo
48
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
treba biti i objavljeno (što do sada, na žalost, nije bila praksa). Također, naglasak je i
na potrebi kontinuiranog i dugoročnog rada. Istražena i prikupljena znanstvena građa
biti će svojevrsna osobna karta cijeloga kraja.
Za sve se ovo brine Katedra Čakavskoga sabora Modruše koja je udruga građana koja djeluje u Karlovačkoj županiji, a posebice na području općine Josipdol,
grada Ogulina te općina: Tounj, Plaški i Saborsko pri čemu riječ «Modruše», u
nazivu udruge, označava povijesnu Modrušu, tj. širi prostor uz sjeveroistočni dio
Kapele. Sjedište Katedre je Modrušu, podno ruševina staroga grada. Svrha Katedre
je promicanje, poticanje i organiziranje kulturnih aktivnosti a posebice sustavnih povijesnih, etnografskih, arheoloških, jezičnih i drugih istraživanja, s ciljem podizanja
svijesti lokalnog stanovništva o vrijednostima kulturne i prirodne baštine ovoga kraja. Jednako važna zadaća Katedre je njegovanje autohtonog čakavskoga lokalnog
govora kao osobite vrijednosti ovog područja. Etnografska i jezična istraživanja kao
i istraživanja tradicijske narodne baštine prijeko su potrebna, jer mogući izvori ubrzano i nepovratno nestaju.
Katedra je u srpnju 2007. godine izdala prvo godište Modruškog zbornika. Zbornik je zamišljen kao znanstveni
godišnjak u kojem bi se objavljivali znanstveni i stručni radovi, tematski vezani uz područje djelovanja Katedre.
Tako smo ove, 2011. godine dočekali V. svezak našeg Zbornika.
Zimska kapela, došašće, novo Župno pastoralno vijeće i Božić
Kako nam je ove godine kasna jesen donijela relativno blago vrijeme bez snijega i smrzavanja, «zimsku kapelu» sv. Nikole na glavnoj cesti nismo mnogo trebali osim što smo u njoj proslavili blagdan zaštitnika i obradovali
se mnoštvu duhovnih darova kojima smo tom prigodom obdareni.
Početkom došašća, točnije na prvu nedjelju adventa, izabrali smo novo Župno pastoralno vijeće koje nakon
biskupove potvrde počinje u novoj 2012. godini s radom. Prioritet nam je kapelica sv. Antona, tj. njezin krov koji
je djelomično stradao od vlage i stabla čije su grane doprle do krovne plohe. No, planove i dobre želje ostavljamo
za slijedeći broj ZOV-a, a ovaj prikaz modruškog stanja završavamo čestitkom svim čitateljima ZOV-a da u ovim
Božićnim danima i tijekom slijedeće godine uživaju obilje mira i Božje utjehe.
Željko Blagus, župnik župe Presv. Trojstva, Modruš
Iz župa Sv. Juraj - Lešće na Dobri i
Bl. Dj. Marije od utjehe – Trošmarija
Kronika župnih događanja
Kao što smo najavili u Uskrsnom broju našeg župnog lista, u redoslijedu naših župnih događanja u ovoj pastoralnoj godini bilo je doista naporno. Nastojali smo izvesti sve po redoslijedu, pomno slaviti svete liturgijske
čine na određenim mjestima…
Dan Sv. Marka umolski je blagdan
Tako smo se, prema rasporedu, na Uskrsni ponedjeljak našli na Umolu poslije podne u 16 sati povodom blagdana Sv. Marka i običaja da toga
dana u Umolu bude sveta liturgija. Ugodno iznenađujuće bilo je to što se
okupio lijep broj ljudi, rodbine i prijatelja onih koji žive na Umolu, kao
i onih koji su tu živjeli nekada, a danas žive u različitim krajevima naše
lijepe domovine. Skladna molitva i pjesma uskrsne radosti isijavali su iz
svakoga srca što se itekako moglo osjetiti kod prisutnih.
Prvoga svibnja ujedno je bila i nedjelja božanskog milosrđa
U Lešću i Trošmariji predvoditelj misnog slavlja bio je don Žarko
Kraljević, svećenik Salezijanac iz Zagreba. Najprije je u 9.30 sati slavio svetu misu u Trošmariji, jer kada u Lešće dođe netko od vanjskih
svećenika, redovito ide i u Trošmariju, da i Trošmarijini vjernici osjete
49
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
da se i o njima vodi pastoralna briga. U 11 sati u župnoj crkvi u Lešću
započela je Krunica Božanskog Milosrđa. Pred oltarom Milosrdnog
Isusa nakon toga slijedile su Litanije, a nakon toga započela je svečana
sveta misa. Propovjednik je naglasio potrebitost usrdnijeg molitvenog
života koji je potreban za preobrazbu društva, osobito za poštivanje neprolaznih moralnih vrijednosti u obitelji koja je temelj društva i crkve.
Majčin dan
U nedjelju 8. svibnja, nakon župne mise u 9.30, u Trošmariji smo
obilježili Majčin dan. U tumačenju Evanđelja i nedjeljnih čitanja župnik Željko Kuten je naglasio važnost življenja vjere u obitelji i svjedočenja u svakodnevnici života, onoga što uistinu ispovijedamo a srcem vjerujemo. Majka je u tome najbolji primjer, jer ona u obitelji
odgaja poštenog ili nepoštenog čovjeka, liječnika, svećenika i učitelja,
lopova ili kriminalca. Prve životne odrednice daje obitelj, a na prvome
mjestu majka. Majka je nositeljica i odgojiteljica života. U toj važnoj
zadaći ne smije ostati sama, potrebna joj je pomoć i podrška svakoga
člana obitelji i šire župne zajednice. Naša dječica, od kojih je većina
ministrirala i čitanjem Božje riječi sudjelovala u svetoj liturgiji, izvrsno su pripremili recitatorski program te ga nakon mise izveli.
U Grabrku kiša omela procesiju pa je Našašće
slavljeno u crkvi
Istog dana, popodne u 17.30 u grabrčkoj kapeli Sv. Križa započela je sveta krunica. Zbog vjetra i opasnosti od kiše nismo
išli u procesiji, nego je misa blagdana Našašća sv. Križa slavljena u samoj crkvi. Predvoditelj misnog slavlja bio je bosiljevački
župnik velečasni Mirko Brlić. Zorno je protumačio u propovjedi
otajstvo spasenja po Križu Kristovu. Nakon svete mise svi prisutni bili su počašćeni pićem i kolačima koje su vrijedne snahe
Grabrka pripremile, a članovi vatrogasnog društva pobrinuli su se
da bude soka i pive. Druženje pred kapelom podosta je potrajalo.
Majčin dan u Trošmariji i Lešću
U nedjelju, 15. svibnja u Lešću je svečano obilježen Majčin dan. U Trošmariji je, uz župnika, gospođa Jasna
Rendulić ponijela najveći teret pripreme programa. U Lešću su to na obostrano zadovoljstvo učinile učiteljice
naše mjesne škole Danijela Špehar i Valentina Halar. U grabrčkoj školi tu suradnju nije bilo moguće ostvariti pa
se župnik potrudio sam s vjeroučenicima.
U Radočajima na križanju pred križem
U nedjelju, 29. svibnja prema župnom programu našli smo se u Radočajima na križanju pred Križem na ustaljenom godišnjem proštenju. Vrućina je već tada počela žariti pa su mnogi potražili hladovinu ispod drveća. No
ipak su zajednička molitva svete krunice i Lauretanske litanije odzvanjale iz usta i srca okupljenih. Skladna molitva i pjesma dali su svoj obol i smisao ovakvim okupljanjima. Nakon misnog slavlja prisutni su počašćeni sokovima i pićem koje su vrijedni domaćini pripravili. Zaželjeli smo da se i dogodine svi zajedno nađemo živi i zdravi.
Sveti otac u Hrvatskoj, u Zagrebu
I naša ekipa od dvanaestero mladih složno je u subotu 4. lipnja krenula put Zagreba na susret s Papom. Bio je
to uistinu veličanstveni događaj, a za nas prisutne veliki doživljaj, osobito zato što smo uspjeli biti među prvima
do oltara.
Šestero prvopričesnika u Trošmariji
Svetkovina Presvetog Trojstva u Trošmariji, 19. lipnja svečan je i nezaboravan dan. Tako su barem rekli prisutni na svečanom misnom slavlju. Šestero naših pristupilo je sakramentu Prve svete pričesti i to: živahna braća
blizanci, Josip i Ivan Lipošćak, Blažica Matešić, Tamarin brat Josip Lipošćak, Matea Hasan i Veronika Bartolović.
50
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Cijeli tijek mise praćen je prigodnim recitacijama samih prvopričesnika kao i njihovih prijatelja iz lešćanske župe.
Prekrasno je bilo sudjelovanje braće i sestara pojedinih prvopričesnika koji su sudjelovali u liturgijskim čitanjima,
kao i Melani Radočaj koja je izvela solo psalam «Gospodin je pastir moj» pokupivši simpatije mnogih. No volja,
otvorenost prema nečem što je plemenito i lijepo te podrška roditelja čine velike stvari. Župni zbor dao je svoj
prilog liturgijskom slavlju, kao i sami prvopričesnici koji su pažljivo nastojali izvršiti sve dogovorene točke.
Tijelovo u Lešću, Grabrku, Trošmariji, Umolu – dan
događanja pobožnosti
U četvrtak, 23. lipnja osvanuo je lijep i vruć dan. Cijela
župa Lešće svečano obilježava svetkovinu Tijelova. U dogovoreno vrijeme sve je bilo spremno. Krenusmo put Radočaja gdje su nas već čekali okupljeni vjernici, prvopričesnici,
krizmanici i vatrogasci iz Grabrka. Započeli smo procesiju
molitvom i pjesmom ispred križa u Radočajima s Presvetim
Oltarskim Sakramentom. Slijedile su četiri postaje kroz sela
kojima smo prolazili. Na svakoj postaji pročitano je evanđelje, izrečena homilija te je slijedila molitva i blagoslov,
a župni zbor i narod pjesmom su pratili procesiju na ovom
petkilometarskom putu. Pred župnom crkvom u Gorincima
bila je zadnja postaja, a potom je u crkvi slavljena sveta misa
koju je predvodio pater Marko Glogović, pavlin iz Svetica kraj Ozlja. Iako umorni, osjećali smo se radosno i ispunjeno. Župnika, ministrante i don Giovannija čekala je poslije podne i župna misa u Trošmariji, također i procesija
mjestom s četiri postaje. I u Trošmariji nismo izostavili ništa, nego se sve odvijalo po redoslijedu. Na oba župna
mjesta dali smo svoj doprinos proslavi najveće tajne naše vjere.
Sveti Ivan u Umolu
Kako smo i predvidjeli blagdan Svetog Ivana na Umolu proslavljen je u subotu 25. lipnja poslije podne. Uz
lijep broj okupljenih molili smo i za svoju domovinu, kao i za sve pokojne iz mjesta Umol i Podumol. Nakon mise
žurili smo u župnu crkvu u Lešću jer nas je u 19 sati čekalo pokorničko bogoslužje za ispovijed prvopričesnika i
roditelja.
Početkom srpnja slavili smo veliko Marjansko proštenje u Trošmariji, ali o tome smo vas već izvijestili u
prošlom broju ZOV-a.
župnik don Željko Kuten
Slavlje krizme i blagoslov kapele
Nakon prošle vjeronaučne godine i ispita dekana Tomislava Rogića, konačno su mogli odahnuti župnik i vjeroučenici. Župnik zato što su na ispitu krizmanici dobro «driblali», znači, nisu ga svojim neznanjem osramotili, a
vjeroučenici zato što je i tim mukama «po vjeronauku» sada došao uspješan kraj. Nakon večernje mise, u subotu
20. kolovoza, naš biskup mons. Mile Bogović podijelio je sakrament sv. Krizme krizmanicima: Josipi Radočaj,
Josipu Živčić, Valentinu Mogušu, Valentini Tomašić, Goranu Tomašiću, Draženki Mateša, Danijeli Matešić, Željki Gojak, Katarini Bartolović, Marku Škrtiću i Marinku Markoviću.
Evanđelje bilježi da je Isus u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim. Još je jedna
generacija primila pečat dara Duha Svetoga da ga nosi kroz život kao trajni izvor životne snage. Sakrament svete
potvrde ili krizme, zajedno s krštenjem i euharistijom, čine sakramente kršćanske inicijacije. Potvrda je sakrament
kojim osoba potvrđuje svoju vjeru i pripadnost Crkvi, ali ne samo na dan krizme, nego svakoga dana svoga života,
svake nedjelje i blagdana.
Praćeni svojim kumovima i roditeljima, krizmanici su odgovarali na pitanja koja im je postavio biskup, odrekli su se grijeha i ispovjedili vjeru u Trojedinog Boga. Biskup i župnik don Željko Kuten čestitali su krizmanicima
i kumovima te ih pozvali da darove Duha Svetoga, koje su primili, svjedoče svojim životom u svim životnim
okolnostima u kojima se budu našli.
Nakon pričesne molitve slijedila je zahvala koju je izrekao velečasni župnik preuzvišenom ocu biskupu, okupljenim vjernicima i krizmanicima, njihovim roditeljima i kumovima. Potom je biskup Mile Bogović podijelio
papin blagoslov našim zaslužnim župnim suradnicima, poslan iz Rima i blagoslovljen od pape Benedikta XVI.
Blagoslove su primili: orguljaš i zborovođa Željko Marčac, svi članovi župnog zbora župe sv. Juraj Lešće na
51
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Dobri, za ustrajni i požrtvovni rad u pjevačkom zboru, svi članovi
župnog zbora župe BD Marije od utjehe u Trošmariji za ustrajni
i požrtvovni rad u pjevačkom zboru, Perica Marčac za ustrajni i
požrtvovni rad na dobro župe i župne zajednice, obitelj Damira
Moguša na ustrajnom i požrtvovnom radu za dobro župe i na slavu
Božju, Bernarda Kuten za neumoran i požrtvovan dvdesetgodišnji
rad u vođenju župnog domaćinstva, svi članovi župnog odbora sv.
Juraj Lešće sa sjedištem u Kanadi za ustrajno i požrtvovno pomaganje rodnoj župi Lešće i Domovini Hrvatskoj. Poslije svečane
podjele Papinih blagoslova župnik je podijelio još nekoliko zahvalnica pojedinim zaslužnim članovima župne zajednice.
Nakon euharistijskog slavlja, povorka je krenula prema Caritasovoj župnoj zgradi, u kojoj se odsad nalazi Obitelj Svetog Josipa.
Činom blagoslova kapele Milosrdnog Isusa otvorena je i ova kuća Obitelji Svetog Josipa, za potrebe korisnika koji se nađu u životnoj nevolji,
osobito majke s još nerođenom ili malom djecom.
Osjećaj je prekrasan kad možeš živjeti s Isusom, jer blizu nas netko ide i prosipa milost beskrajnim poljem našeg srca i uspavane duše.
Poslije blagoslova kuće i kapele imali smo svečanu večeru s biskupom
Milom Bogovićem, ocima pavlinima, don Željkom Kutenom, don Giovannijem Trussinom, slovenskim župnikom Jožom Račkim, paterom
Marjanom Krištofićem, župljanima, ali i mamama i njihovom dječicom
te i molitvenom zajednicom Milosrdni Isus iz Rijeke-Ičića koji su i darivali našu kapelu.
Srca su nam ispunjena radošću i nježnom ljubavlju koja tihom zahvalom zahvaljuje Bogu za svako spašeno
čedo. Hvala za svaki mali dar, duhovni ili materijalni, kojim pomažete kući Sv. Josipa. Dobro došli u kuću i našu
malu kapelu Milosrdnog Isusa gdje svjetlost, ljubav, mir i blagost obasjavaju svako srce. Pružimo ruku spasa i ne
dopustimo da smijeh utihne. Budimo malo svjetlo u svačijem životu koje gori tihim plamenom za bližnjega svog.
Mir i dobro brate i sestro ! I budi blagoslov onima koji kucaju na vrata tvoga života.
Ivona Živčić i Nikolina Antičević
Preko granice, s ljubavlju u srcu
U nedjelju, 11. rujna u susjednoj nam se Sloveniji svečano slavio blagdan «Posvetila» (posvete) hodočasničke crkve
Blažene Djevice Marije pod nazivom Imena Marijina. Kao i
prošle godine i ove su naši zborovi iz Lešća na Dobri i Trošmarije, na čelu s našim župnikom don Željkom Kutenom, bili
pozvani svojom pjesmom uveličati misu na hrvatskom jeziku
koju je predvodio naš župnik.
Za one koji nisu upoznati, ili nisu pročitali u prošlogodišnjem listu, svečana misa održava se na Žežlju, brdu iznad
Vinice gdje se nalazi crkva posvećena Imenu Marijinu.
Za razliku od prošle, ove smo godine na put kretali ranije
nego lani, jer smo ove godine predvodili i križni put koji
počinje podno Žežlja. Skupio nas se lijepi broj, što pjevača, što ostalih naših župljana koji redovito hodočaste
Mariji u ovo nedaleko mjesto.
Po dolasku i okupljanju podno Žežlja, krenuli smo
prema prvoj postaji križnoga puta, koji je naporan za hodanje, pogotovo kad se još mora i pjevati i planinariti na
brdo. Ali i to smo nekako uspjeli, sve na Božju Slavu. Tek
što smo se uspeli na vrh i uhvatili mali predah, već je bilo
vrijeme za početak svete mise. Crkva, čija unutrašnjost i
52
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
kip Majke Božje impresioniraju svakog čovjeka, bila je popunjena do zadnjega mjesta, što dokazuje koliko kršćani cijene i vole svoju i Isusovu majku Mariju.
U svojoj homiliji don Kuten se je divio vjeri i usrdnom trudu onih ljudi koji su bez strojeva uspjeli sagraditi
takvu crkvu, ali i kapelice križnog puta. Istaknuo je i povijesne činjenice koje govore o nastanku prvih crkvi pod
nazivom imena Marijina nakon obrane od Turaka i zaustavljanja širenja Osmanlijskog carstva dalje u Europu.
Bilo je to predivno misno slavlje koje se, ustalilo u našem župnom rasporedu, te sam uvjeren da ćemo i na godinu
ponovno preko granice da svojom prisutnošću, a nadasve svojom pjesmom odamo počast i slavu našoj Majci
kraljici neba i zemlje.
Alen Tonković
Hodočašće i izlet župnog pjevačkog zbora
Naša župna zajednica ove godine imala je intenzivna i učestala događanja. Nije bilo liturgijskog slavlja a
da mi pjevači nismo sudjelovali, što pojedinačno po našim župama Lešća i Trošmarije a po potrebi i dogovoru,
udruženo i zajedno. Uz puno truda, muke i dobre volje pjevača, jako dobrih i lijepih ženskih glasova i uz još ljepšu nadopunu muških zvučnih glasova. Zbor pjeva kao slavuj, uz prekrasnu pratnju našeg mladog nezamjenjivog
orguljaša Željka Marčaca. Svaki trud i volja se isplate, svaki
glas se cijeni i hvali. Uz puno rada i vježbe zbor postaje sve
bolji i bolji, svi hvale i govore da je uspjeh vidljiv. Ali ne
samo to, zboru posebnu radost i predivan anđeoski glas pjevanjem daje najmlađa članica zbora, Melani Radočaj. Hvala
najljepša svima pjevačima koji imaju razumijevanja i dobre
volje sudjelovati u župnom zboru i okupljati se na probama,
jer bez proba ne bi bilo ni uspjeha niti pohvala.
Nakon svih prošlih župnih zbivanja i naših proštenja,
primili smo i ugodnu vijest, da smo kao župni zbor obiju
župa pozvani u Oprtalj – Istarsku župu blizu Istarskih toplica i Motovuna. Taj dio Istre poznat je po «dragulju» zvanom
tartuf. Naš izlet župnog zbora poklopio se s danom kada se
u Istri održava, u Livadama, izložba i degustacija tartufa, ali
i degustacija domaćih istarskih proizvoda: od kolača, vina, rakije i raznih sireva do ljekovitih sirupa i eteričnih
ulja te još mnogo drugih proizvoda.
Iako nam je već svima putovanja, izleta i hodočašća ove godine podosta, na ugodno iznenađenje članovi župnog zbora prihvatili su i poziv za gostovanje na kojem su nam se pridružili i članovi zbora iz Grabrka. Naravno
kako bismo bili što sigurniji u svoj nastup i pokazali se u što boljem svijetlu uslijedilo je nekoliko proba i dogovora oko pjesama koje smo i isprobavali par puta.
Svanula je i ta nedjelja, 16. listopada. U ranim jutarnjim satima krenuli smo na put na veselje zbora Trošmarije, Grabrka i Lešća. I naš župnik don Željko Kuten uspio je naći zamjenu i uputiti se s nama put Istre. Putovanje
je bilo ugodno i lijepo i to zahvaljujući našem iskusnom vozaču gospodinu Željku Mateši, koji nas je već u 8.30
sati dovezao do našeg cilja u Livade, na prvo odredište Oprtaljske župe sv. Jurja.
Tu su nas širokogrudno dočekali domaćini nama jako dobro
poznati, naravno jer su naše gore list, obitelj Marice i Josipa Tonkovića sa svojih troje djece i devetero unučadi. Švedski stol za
doručak već je bio postavljen na suncem obasjanu dvorištu. Oni
koji nisu nikada bili u ovome kraju lijepe naše domovine divili
su se ljepoti krajolika, ravnicama, brežuljcima, planinama, lijepo
obrađenoj zemlji, dobrim ljudima i svemu ostalom što su vidjeli.
Ubrzo nakon okrepe krenuli smo autobusom u brdo put oprtaljske župne crkve Sv. Jurja šest kilometara od Livada. Nakon
parkiranja zaputili smo se prema župnoj crkvi, usput razgledavajući predivan krajolik. Došavši do crkve ušli smo i razgledali
je. Naš župnik je otišao u sakristiju, a orguljaš Željko jedva je
dočekao da dođe do orgulja. U blizini se našao i domaći kolega koji svira na tim orguljama te je našega orguljaša
uputio, pokazao mu tajnu svojih orgulja. Željko je probao, da vidi i čuje kako će to ići i zvučati, i ubrzo to je bilo
to. Zar uopće da sumnjamo u svog vrlo mladog i spretnog orguljaša, a ujedno i pjevača zbora. Uslijedila je mala
53
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
proba prije mise, i u 10 sati započela je svečana misa, koju je nakon
pozdrava i dobrodošlice domaćeg župnika Antuna Jukopile zvanog
Tonči započeo naš župnik don Željko Kuten.
Po završetku mise nastup je ocijenjen izvrsnim i to nam je bilo
osobito drago. Naš župnik je domaćinu, kao u znak zahvalnosti, u svoje ime i u ime cijelog zbora, za ovaj poziv i ovako lijepu dobrodošlicu
poklonio sliku za uspomenu, na kojoj su obje naše crkve, Lešće i Trošmarija, njihovi glavni oltari i špilja Gospe Lurdske u Trošmariji.
Potom nas je župnik Tonči poveo po mjestu govoreći nam o zvonima milosti Oprtlja. Odveo nas je do crkve Blažene Djevice Marije
da nam pokaže i njenu unutrašnjost, njene zidove na kojima su ručno
rađene freske još davne 1471 godine. Poklonio nam je knjižice Križnoga puta kojima je on autor i svoju čuvenu
«župnikovu travaricu»: jednu župniku, jednu orguljašu, a jednu za cijeli zbor da se počaste. Na povratku do autobusa pogledali smo i zavirili na sajam starina i umjetnina i vidjeli koliko je na prodaji cijenjenih i vrijednih starina,
što su ih sačuvale bake i djedovi ili su dobivene u nasljedstvo. Za naš džep to je bilo skupo, ali je bilo lijepo za
pogledati.
Nakon toga smo krenuli natrag u Livade, gdje je već počela svečanost, sajam i degustacija domaćih proizvoda.
Po dogovoru s domaćinima, svi smo pošli u dvoranu na ručak kušajući njihove specijalitete. Ručak je bio bogat i
izvrsno pripremljen, nakon kojeg su slijedili deserti, pokoje piće, kava i sokovi. Da nam druženje bude još ugodnije, za to su se pobrinuli, naravno, domaćini koji su nam i zasvirali svojim harmonikama i uz koje je bilo lijepo
družiti se i pjevati. Neki su otišli i prošetati do štandova i zaviriti pod šator da vide što se tamo zbiva i što se sve
nudi na prodaju.
Zahvaljujemo dragoj obitelji Josipa i Marice Tonković i njihovoj djeci na dobroj organizaciji i svemu što su
učinili za nas. Taj dan bio je za pamćenje. Bio je jako ugodan, blagoslovljen i plodonosan. Svi smo sa srećom i
radošću krenuli putem svojih kuća. Povratak je protekao u smijehu i pjesmi dok su neki slatko ljuljajući se spavali.
Mile Kasunić
Iz župe Sv. Josipa – Josipdol
Važnija događanja u župi od ljetnog broja ZOV-a
U prošlom broju ZOV-a objavljeno je sve ono najbitnije što se dogodilo u našoj župi u ovoj godini. Sve se to dogodilo u prvoj polovici
ove godine. Druga polovica godine je puno siromašnija. Svečano smo
proslavili blagdan sv. Ilije na Viničici. Bilo je lijepo i sunčano vrijeme
pa se skupilo oko 150 vjernika.
Uoči Velike Gospe hodočastili smo pješice u Oštarije i sudjelovali
na svetoj misi koju je predvodio naš biskup Bogović. Na sam blagdan
se također dosta ljudi svojim autima uputilo u ovo obližnje marijansko
svetište. Ubrzo nakon toga slijedilo je hodočašće na Udbinu povodom
Dana hrvatskih mučenika i posvete Crkve hrvatskih mučenika. Zajedno sa župom Tounj uspjeli smo skupiti pedesetak vjernika za jedan veliki autobus. Naše pjevačice su se pridružile
velikom zboru koji je svečano pjevao na misi. U listopadu smo
skupljali plodove zemlje za naše sjemeništarce i bogoslove u Zadru i Rijeci. Skupili smo oko 55 vreća krumpira, par vreća kupusa
i još nešto ostalog povrća. Hvala svima koji su darovali plodove!
Krajem listopada, točnije 22. listopada, hodočastili smo gospi
Trsatskoj, zajedno sa ostalim župama naše biskupije. Bilo je to
prvo hodočašće naše biskupije Gospi Trsatskoj.
Na početku studenog proslavili smo blagdan Svih Svetih i
Dušnog dana. Nakon sv. mise imali smo molitvu i blagoslov na
groblju. Treći dan mjeseca studenog lovci slave svoj dan, sv. Huberta. Na Viničici je bila sv. misa u 17 sati a poslije toga druženje
u lovačkom domu.
54
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
Krajem studenog slavimo sv. Katarinu na Viničici. Svetu misu je predvodio župni vikar iz Ogulina vlč. Dino
Rupčić uz koncelebraciju vlč. Ante Luketića i mjesnog župnika. Skupilo se tridesetak ljudi iz Josipdola i okolnih
mjesta. Vrijeme je bilo vrlo maglovito, sve u bjelini od inja, hladno i bajkovito. U župi je bilo i radosti i žalosti.
Radovali smo se novim životima, rođenjima djece i krštenjima, a kao ljudi, rodbina, prijatelji i poznanici tugovali
za gubitkom svojih najmilijih u prijelazu iz ovozemaljske prolazne stvarnosti u vječnu,
neprolaznu stvarnost. Od početka godine pa do 1. prosinca u župi je bilo 12 krštenja
novorođenčadi, a 22 osobe su preminule. U ovoj godini sklopljena su samo pet sakramenta sv. ženidbe.
Počela je nova crkvena - liturgijska godina. Ušli smo u Advent - Došašće. Na prvu
nedjelju Došašća imali smo izbore za novo Župno pastoralno i Župno ekonomsko vijeće. Novo Župno pastoralno vijeće čine: Vesna Rendulić, Marica Rendulić, Dolores
Špehar, Ivica Gašparović, Andrija Mihaljević, Marinko Mihaljević, Neno Matešković,
Marija Rendulić, Marinko Bogović, Ivan Belančić i Milan Špehar.
Želim da novo Župno pastoralno vijeće bude ponajprije u službi napretka i zajedništva naše župe. U župi će od 12. prosinca ujutro u 6.30 sati biti mise Zornice. Tako
ćemo u te darovane dane imati priliku duhovno se pripremati za najljepše i najradosnije blagdane u crkvenoj godini kojima slavimo rođenje Isusovo.
U tom duhu svima želim čestit Božić, sveto Isusovo porođenje i blagoslovljenu Novu 2012. godinu.
Petar Šporčić, župnik Josipdola.
Iz župa Sv. Antun Padovanski – Generalski
Stol i Sv. Mihovil – Mrežnički Brest
Svečano smo slavili
U nedjelju, 02. listopada ove godine u župi Generalski Stol, filijala Erdelj je slavila svog zaštitnika,
sv. Mihovila. Sv. misu u 9 sati predvodio je župnik
Alojz Knežević. Misa je bila svečana s pjevanjem, a
na orguljama je svirao Alen Halar iz Erdelja. Inače,
u Erdelju je misa svake nedjelje u 9, gdje dođe oko
30 župljana, ali su vrlo aktivni i organizirani, pa su
tako svaku večer kroz listopad ovdje molili krunicu.
Imamo redovite čitače i pjevače, kapelica je uvijek
čista i uredna, te je sve pripremljeno za sv. misu. Nakon mise slavlje se nastavilo ispred kapelice, odnosno
nove mrtvačnice, gdje se privremeno služi sv. misa,
uz kolače i pjesmu. Hvala Bogu, nakon par godina
stanke, nastavili smo s obnovom crkve Sv. Mihovila.
Uz pomoć Ministarstva kulture i darova vjernika,
do sada smo stavili novu krovnu konstrukciju sa
šindrom. Sada je na redu postavljanje gromobrana, te žbukanje zidova izvana i iznutra. Zatim
strop i pod, te arheološko istraživanje okoliša.
Nadamo se dogodine prijeći u crkvu, gdje će biti
više prostora za bogoslužje.
Isti dan u 13 sati župa Mrežnički Brest je
proslavila sv. Mihovila, svog zaštitnika. U punoj
crkvi vjernika uz župnika Alojza, misu je predvodio pop Ante Luketić, župnik Oštarija i bivši
župnik Bresta. Na orguljama je svirao Alen Halar
iz Erdelja. U propovijedi nam je približio lik arhanđela Mihovila, Gabrijela i Rafaela, te za uzor
prikazao Blaženu Djevicu Mariju, kraljicu anđe55
VIJESTI ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA
la, koja je cijelog svog života pratila sina Isusa Krista i bila otvorena slušanju Božje Riječi. Nakon mise slavlje se
nastavilo ispred i u osnovnoj školi u Brestu, uz pjesmu, kolo i lovački gulaš, koji svake godine pripreme vrijedni
župljani, članovi lovačkog društva. Nažalost, Osnovna škola u Brestu već par godina nije u funkciji, osim za
ovakve prigode, jer je do osmog razreda iz ovog mjesta samo troje učenika, koji putuju u školu u Generalski Stol.
Iz posljednjeg blagoslova obitelji, župa Brest ima u 83 kuće oko 200 stalnih župljana. Mlađe obitelji su mahom
odselile u Dugu Resu i Karlovac, što zbog posla i prijevoza, škole ili drugih razloga.
vlč. Alojz Knežević, župnik Generalskog Stola i Mrežničkog Bresta
Iz župa Sv. Ivana Krstitelja – Tounj i
Sv. Mihovila Arkanđela – Tržić - Kamenica
Integralni nastavni dan i u crkvi
Učenici četvrtih razreda Prve osnovne škole
iz Ogulina tradicionalno su obilježili integrirani
nastavni dan u Tounju na temu jabuka. Učenici su
se upoznali s najvećom plantažom jabuka u ogulinskom kraju, gdje su sudjelovali u berbi jabuka,
a upoznali su se i s postupkom dobivanja soka od
jabuka. Boravak u Tounju su iskoristili i za posjet
župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelj, što je bila prilika
da ovogodišnji prvopričesnici upoznaju susjednu
župu u ogulinskom dekanatu. Župnik Tounja fra
Slaven Mijatović učenicima je približio arhitektonski značaj crkve koju je 1897. godine izgradio
poznati austrijski arhitekta Hermann Bolle.
Učenici su pokazali velik interes spoznati
detalje ove značajne crkve te su vjeronaučnim
sadržajima upotpunili nastavno gradivo tog nastavnog dana.
Zvonko Ranogajec
Međugorje
Jedan od najznačajnih događaja u mom životu bilo je hodočašće u Međugorje dana 15. listopada ove godine. Neopisivi
su dojmovi koje sam kući ponijela s tog svetog mjesta. Osjećam se duševno bogatija i utvrđenija u vjeri, u koju sam sa
svim svojim bićem duboko uronila. Daje mi snagu i drugi pogled na život. Odjednom zapažam stvari na koje do sada nisam
bila baš posebno obraćala veliku pažnju – ali sada ih vidim i
primjećujem. Događaju mi se naravno u pozitivnom smislu.
Pođite i vi dragi vjernici u pohod Majčici Božjoj i uvjerit ćete
se u snagu nebeske ljubavi. Sada kada sam daleko od toga srcu
milog mjesta razmišljam a istovremeno zaključujem odakle
tolika snaga čovjeku da se kroz onaj silni kamenjar popne na
mjesto gdje ga je sila Božja vodila. Zaista kažem vam ne pišem ovo samo tako. Istina je ovo cijela koju čovjek doživi, da tek onda zna cijeniti i poštovati vjeru Božju, a ne
omalovažavati svetinje za koje nema pojma koju snagu nam daju.
Kada bi sve dojmove stavila na ovaj papir ne bi dugo prestala pisati. Na kraju želim se zahvaliti našem dragom tounjskom župniku fra Salvenu Mijatoviću, našem dobrom pastiru koji nas je vjerno, brižno vodio i čuvao na
ovom hodočašću. Hvala mu od srca.
Dragica Franjković
56
IZ NAŠIH KRAJEVA
Ogulinska toponimija (2)
Nakon uvoda u ogulinsku toponimiju tj. opisa
vlastitih imena naselja (gradova i sela) u ovom prilogu bit će prikazana imena gora ili oronimi. Predmetak «oro-» (grč.) - u složenicama označuje odnos
prema planinama ili gorju. Oronimi se također odnose na ukupni površinski reljef. U prostranom planinskom sustavu krških Dinarida, oko 40 km od morske
obale na međi Visokoga dinarskog krša i Niskog ili
Karlovačkog krša prostiru se dijelovi ulančanog gorja Velike i Male Kapele. Zapadni dijelovi ovog gorja
pripadaju Gorskom kotaru, a južni su dio Like. Na
prostoru Ogulinsko-modruške udoline ili podkapelskog kraja niže se vrh do vrha, različitih visina. Na
svakom visu može se pronaći neka osobitost koja ovom pokrivenom kršu daje posebnu živost i značaj. U reljefu
ogulinskog kraja prevladava visokokapelska gorska prepreka, u kojoj se, od sjeverozapada prema jugu, od najviših vrhova ističu: Bijela Kosa, Mirkovica, Smolnik, Crna Kosa, Bjelolasica, Klek i Velika Javornica. Prema jugu
povećava se broj kosa i brda koji se spajaju s izdancima Male Kapele: Kapela, Makovnik, Oštri vrh, Kameniti
vrh, Veliki Javornik i Velika Titra. Iznad krške zaravni uzdižu se mnoga izdvojena brda, humovi, poput otoka:
Kuštrovka, Krpel, Veljun, Stražbenica, Treskavac, Viničica (Sv. Katarina), Pečenica, Hum i drugi.
Najznačajniji oronim na našem području Velika i Mala Kapela izvedeni je toponim koji pripada u religijsko-crkvenu toponimiju. Ime potječe od nekadašnjeg pavlinsko-glagoljaškog samostana. Ovaj toponim je prvo
označavao samo predjel uz samostan, a kasnije se proširio na čitav planinski lanac. U starini narod je ovu planinu
nazivao Gvozd. Vladimir Mažuranić (1845.-1928.), povjesničar prava u svom rječniku spominje «Gvozd modruški», s napomenom da gvozd označava visoku šumu i goru.
Pored «gore» u značenju šume ili gorovitog kraja, koji je obrastao šumom, sačuvan je toponim s osnovom
«gvozd». Takav je Gvozdac, šumski predio, južno od Modruša. Ovaj toponim ostatak je nekadašnjeg mnogo prostranijeg Gvozda koji je zamijenjen toponimom Velika i Mala Kapela. Oronim Gvozd nalazi se u blizini Bjelskog.
Narodni nazivi za reljefne oblike čine najvažnije oronime na području Ogulinsko-modruške udoline. Planina Bjelolasica smještena je u goranskom ili sjevernom krilu planinskog masiva Velike Kapele. Najviša je planina u Velikoj
Kapeli i Gorskom kotaru. Njen zaobljeni vijenac bez oštrih
vrhova blago se spušta od najvišeg vrha Kule (1534 m) do
Gomirkovice (1345 m).
Planina je svoje ime dobila po uskom svijetlom duguljastom bilu, što se posebno ističe iznad tamnog šumskog
pojasa, posebno kad je pokriveno snijegom. Prvi dio imena
jasnog je podrijetla, dok o drugom dijelu postoje različita
mišljenja. Geograf Milan Šenoa (1869.-1961.) nazivao je
planinu Bijela Lasica, nalazeći
osnovu u riječi «laz», kako Gorani nazivaju visoke planinske
livade, ali je zoolog Miroslav Hirtz (1878.-1944.) utvrdio, ispitujući domaći živalj,
da je pravilan naziv Bjelolasica (od riječi lasast-bijel), kao što se ponegdje naziva i
lasica s bijelim zimskim krznom. Ime Bjelolasica je pleonazam (suvišno ponavljanje
istoznačnih riječi), jer bijel i lasast imaju isto značenje.
Klek čini krajnji istočni dio Velike Kapele i kao usamljeno brdo izdiže se iznad
okolnog krajolika. Njegova 200 metara visoka stijena predstavlja privlačni cilj na kojem su naraštaji naših alpinista okušavali svoje penjačke vještine. Na njegovom hrptu
izdiže se nekoliko vrhova. U starijoj literaturi spominje se Veliki Klek s vrhom (1181
m), Klečica (Mala i Velika), koja se ponekad naziva i Mali Klek (1058 m), te Opaljeni
vrh (956 m) i Gladni vrh (954 m).
57
IZ NAŠIH KRAJEVA
Značenje oronima Klek nije sasvim jasno. Ime Klek davano je brdima koja imaju neobičan, strm oblik sa
stijenom. Značenje se može povezati uz «zvonik» ili «zvono». To potvrđuje i slovenski naziv Veliki Klek za Grossglockner, najviši vrh u Austriji (3797 m).
Oronim Klek moguće je povezati i uz klekov bor ili klekovinu koja raste u planinskim predjelima. To je bor
kojeg su planinski vjetrovi oblikovali, iskrivivši njegovu krošnju. Iskrivljen oblik ovog brda podsjeća na nagnuti
bor koji raste na hridi, izložen udarcima vjetrova.
Zemljopisni i lokacijski toponimi
Lokacijski ili smještajni toponimi odražavaju karakteristični smještaj u prostoru. Među važnije lokacijske
toponime ubraja se prijevoj ili gorsko sedlo Vrh Kapele. To je toponim na Jozefinskoj cesti. Ovaj «vrh» izrazito
je niži od ostalih vrhova u kapelskom gorju. Vjerojatno se »Vrh Kapele» odnosi na položaj iznad nekadašnjeg
samostana Sv. Mikule. To je najviša točka cestovne nivelete između Karlovca i Senja (887 m).
Podklek je predjelni toponim koji je nekad imao gospodarski značaj za lokalno stanovništvo. Na tom prostoru
su se nalazile košenice i pašnjaci.
Morfonimi su toponimi svih reljefnih oblika, površinskih ili podzemnih. Među oronimima su česti oni koji
obilježavaju reljefne oblike, pri čemu se rabe pridjevi ili apelativi tj. zajedničke ili opće imenice koje obilježavaju neku stvar ili osobu. Posebno su česti oblici «kosa». Oblik «kosa» nastaje iz pridjeva «kosi», što obilježava
reljefnu površinu. Većina padina su koso položene, a njihove osobine vezane su uz vegetaciju, mjesna imena ili
poljodjelstvo npr. Zagorska kosa, Jasenačka kosa, Kozarska kosa (šuma iznad Vitunja) i drugo.
Oblici reljefa
Iz reljefa Ogulinsko-modruške udoline izdvaja se niz
vrhova ili visova različitih oblika. Grič iznad Skradnika,
Torinski Grič u blizini Drežnice, Stožac (Stošac) iznad
Malog polja i Kneje (Toponim «kneja» označava šumu ili
lug), Trojvrh iznad Vojnovca, Hum kod Plaškog, Modruš
glavica. Na vrhu Modruš glavice podignuta je utvrda Modruš. Bilo je očekivati da će na tom mjestu nastati toponim
«gradac» ili «gradište», ali se to nije dogodilo. Oblici i boje
stijena mogu se povezati uz pojedine oronime kao Bijele i
Samarske stijene zapadno od Jasenka. Nasuprot Klekovoj
stijeni nalazi se Vrh Ostrovica koji pokazuje povezanost
između reljefnog oblika i krških osobitosti. To je pošumljena planinska zaravan na kojoj se nalaze brojne ponikve i
ponori.
Zastupljene su i mnoge «drage». Ovaj reljefni oblik dao je toponime mnogim naseljima, predjelima ili lokalitetima. Npr. Plavča Draga, naselje na jugoistočnom dijelu Ogulinsko-modruške udoline. Postoji Begova draga na
istočnom dijelu Bjelolasice, te Klečka draga.
Speleonimi su dosta zastupljeni, što je povezano uz krški karakter udoline. Neki od ovih speleonima ukazuju
na nekadašnje namjene i ulogu zbjega: Velika Pećina (Pećnik) na Bukovniku, u blizini Marković Sela. To je velika
pukotina u strmim padinama ispod kojih izbija vrelo iznad toka Dobre.
U Tounju je strmo urezano izvorište Tounjčice s otvorom pećine koja je po legendi služila kao sklonište prije
izgradnje tounjske utvrde. Zagorska pećina nalazi se u Ogulinskom Zagorju, u blizini zaseoka Rupčići.
Postoje oronimi s dvostrukim značenjem koji u sebi
uključuju neke krške i hidrografske oblike: takvi su Ponori
u koje ispod Krpela u blizini Oštarija utječe Zagorska Mrežnica. Tu spadaju Ponorac, između Musulinskog Potoka i
Breznog, Đulin ponor u Ogulinu itd.
Paljenje šumskih područja radi dobivanja novih poljodjelskih površina bila je u prošlosti uobičajena djelatnost.
Osim osvajanja novih ratarskih i stočarskih površina taj se
postupak odvijao i zbog drugih razloga (rudarstvo, pepeljarenje, izrada drvenog ugljena, dobivanje vapna). Među toponime nastale tijekom prirodnih procesa mogu se ubrojiti
Opaljeni vrh na Kleku. U svezi paljenja šume predio je i vrh
58
IZ NAŠIH KRAJEVA
Ogorelec koji se nalazi iznad Pećnika na Bukovniku. Opaljenac je šuma južno od Modruša, Opaljenica je šumski
predjel iznad vrela u Jasenku. Predjelni toponim «krčevina» ili «krč» odnosi se na iskrčeni prostor radi obrade
zemljišta. Zapadno od Modruš glavice nalaze se Pađenovi krči, dok su Kaurićovi krči u šumskom predjelu Gvozd
južno od Bjelskog.
Toponimi izvedeni od naziva životinja (zoonomi)
Ova skupina nije previše rasprostranjena, a neki od njih se odnose na pojedine vrhove kao npr. Srneća glava,
sjeverno od Breznog, Medveljača, krčevina u šumi Gvozd, Medveđi grič, južno je od Jasenka, dok se Vrapčeva
glava nalazi u blizini Malog polja.
Ivan Tironi, prof.
LITERATURA:
Aleraj (Boris), 1980, Klek-stijene-penjači, Zagreb, str. 17
Fras , Franjo, Julije), 1988, Topografija Karlovačke vojne
krajine, Gospić, str. 58.
Kussan (Paul), 2010, Kratka povijest Treće ogulinske narodne graničarske pješadijske regimente, Zagreb, str. 151.
Mažuranić (Vladimir), 1908.-1922. (1975.) Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik
Pavić (Radovan), 1974, Geografija Hrvatske, Zagreb, str.
162.-167.
Pelivan (Ante), 2003. Vodič kroz prirodne ljepote u Hrvatskoj, Zagreb, str. 272.
Poljak (Željko), 2000. 50 najljepših planinarskih izleta u Hrvatskoj, Zagreb, str. 56, 64.
Poljak (Željko), 1974. Planine Hrvatske, Zagreb, str. 237,
290, 310.
Poljak (Željko), 1959. Vodič na Klek, Zagreb, 17.-22.
Pribanić (Marijan), 1981. Bjelolasica, Naše planine, godište
73 (33), broj, 9.-10, str.193.-200.
Prpić (Branimir, ur.), 1987. Priroda i šumarstvo ogulinskog
kraja, Ogulin, str. 366.- 370.
Sambolek-Hrbić (Emilija, ur.), 1982. Prirodne znamenitosti
Hrvatske, Zagreb, str. 82.-84,79.-80.
Šenoa (August), 1964, Putopisi: Hrvatski Semmering , Kroz
Jasenak, Sabrana djela, knjiga XI., Zagreb, str. 7.-33.
Šimunović (Petar), 1972, Toponimija otoka Brača, Supetar
Vukasović (Ivan Dominik), Zemljopisni i povijesni novi
opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj(1777.),
2005, Gospić, str. 137
Žic (Nikola, ur.), 1943, Velika župa Modruš, Zagreb, str. 7.33.
Svoji došli k svojima
Naši Amerikanci, Australci i Kanađani se iskazali
Dabogda da se živi i zdravi vidimo i dogodine!
Ništa čovjeku nije toliko drago, koliko kraj u kojem se rodio i proveo djetinjstvo. Nitko od nas nije birao roditelje, ni mjesto, ni kraj i vrijeme gdje će se roditi. Ne moraju nas uvijek uz taj kraj vezati lijepe uspomene i svijetli
dani, ali to je naše, dio našega bića. Ima ljudi koji se srame svoga kraja, no sreća je da su oni u manjini. S pravom
kazuje ona narodna izreka: «Domovina, kakva god bila, rođenom je sinku mila».
Da je to tako, ovoga vrućega srpnja u
nedjelju, 31. to su pokazali i naši vjernici
okupljeni iz daleke nam Australije, Amerike i Kanade. Bili su okupljeni najprije na
svetoj misi u župnoj crkvi Sv. Jurja gdje
su mnogi primili sakrament svetog Krsta.
Molitva i pjesma odzvanjali su drevnom
župnom crkvom Sv. Jurja. U svojoj propovijedi župnik Kuten je naglasio važnost
i vrijednost vjere kao i svih neprolaznih
vrednota koje ona sobom nosi. Katolička
crkva u Hrvata, njeni svećenici i fratri rekao je, sačuvali su nacionalnu svijest Hrvatskog naroda rasutog diljem svijeta u
teškim komunističkim vremenima. Prihvaćali su one koji su bježali preko granice iz
59
IZ NAŠIH KRAJEVA
Titove Jugoslavije, pronalazili im posao, pomagali u njihovim životnim teškoćama koliko su mogli. Taj narod,
kad je stao na «noge», nije zaboravio svoje, vjeru u Boga i rodni kraj. Nažalost, mnoga su se ognjišta ugasila, čak
i temelji kuća poravnali sa zemljom, ali je ipak ostala uspomena na rodni kraj. Župna crkva Sv. Jurja nadomješta
nestalo. Budi uspomene na dane mladosti, a ima i onih koji su obnovili stare kuće i ognjišta, u nadi da će potomci
radije navraćati u lijepu nam domovinu Hrvatsku.
Nakon misnoga slavlja druženje je za sve nastavljeno «pod orahom» i nakon toga je slijedila okrepa u dvorani
našeg Caritasovog župnog doma. Mnogi međusobno nepoznati uspjeli su se upoznati, mnogi davno rastali opet
su se našli, a neki se nisu ni nadali da bi se baš tu mogli susresti. Naš Dane Hasan pobrinuo se za lijep ugođaj uz
skladne zvuke harmonike i pjesme staroga, rodnoga kraja.
Prisustvovali su: Ivan i Marica Šimanić, Tomislav Šimanić, Marko i France Radočaj, supružnici Lukšić, Anton i Đurđa Matešić, Jelka i Perica Barić, Barbara Čavrag, Tina i Vlado Mateša, Rok Radočaj, Ivan Šoštarić, Franca Kolić, Franjo Kolić, Marica i Miko Mateša, Nada i Franjo Stepić, Villaim Radočaj, supružnici Zec iz Zagreba
te predstavnik našeg župnog vijeća Mile Kasunić.
Župnik je svima zahvalio na druženju, osobito predstavnicima župnog odbora iz Kanade gospodi Marku i
Franci Radočaj, Antonu i Đurđi Matešić, Ivanu i Marici Šimanić te Jelki i Preici Barić koji su bili inicijatori i podrška ovoga druženja i skupa. Župnik je svima zaželio sretan povratak njihovim obiteljima i zahvalio na njihovu
ostavljenom daru za potrebe župe te zaželio da se živi i zdravi nađemo i do godine. Gospodin Marko Radočaj uzvratio je zahvalu župniku za okupljanje ljudi ovoga kraja, na zajedničkoj brizi za crkvu i crkvene objekte, zahvalio
Brankici na dobro spremljenom ručku i obećao podršku Odbora u daljnjim nastojanjima za župe Lešće i Trošmarije. Potom je Dane Hasan uz milozvučne zvuke svoje harmonike zapjevao pjesmu rastanka «Za svaku dobru riječ».
Uredništvo lista Glas Lešća i Trošmarije
Ukop hrvatskog vojnika Mate Turkalja
Nakon 61 godinu iz 40 m dubokog ponora u Sloveniji izvađeni i identificirani posmrtni ostaci hrvatskog vojnika + Mate Turkalja.
Dana 15. listopada 2011. na Cerovniku je pokopan + Mate Turkalj hrvatski vojnik iz Drugog
svjetskog rata 1941. – 1945. Ono što su Republika
Hrvatska i njezine ustanove trebale sustavno raditi,
a nisu, na sebe je preuzeo odvjetnik Hrvoje Bićanić
iz Ogulina i njegov odvjetnički ured. Odvjetnik Bićanić bio je pravni zastupnik Milke Brulja, kćerke
ubijenog Mate Turkalja.
(Hrvoje Bićanić na Portalu odgovara na pitanja u
vezi pokojnog Mate Turkalja. Njegov je sugovornik
Hrsvijet. To nam je pomoglo u pisanju ovog članka.)
Bračni par Mate i Dragica r. Turkalj
O mome ujaku Mati Turkalju, a ja sam pop Mate
Pavlić, župnik u Lipi na Dobri, samo par riječi. Rođen je 1915. u Trojvrhu (Vrhovcu), župa Cerovnik, od roditelja
Petra i Ane r. Pavlić, crkveno zakonit suprug sada pokojne Dragice Turkalj koja je rođena u Trojvrhu – Vrhovcu.
Imali su kćerku Milku i sina Vladu. Vlado je rođen 7. kolovoza 1945. a to je 44 dana nakon tatine mučeničke smrti
u Sloveniji. Mali Vlado se 25. lipnja 1948. utopio u lokvi pokraj kuće u Trojvrhu. Moj ujak Mate Turkalj imao je
brata Ludovika (r. 1893.), Josipa (r. 1898.), Marka (r. 1901. a umro 1904.), Milu (r. 1905.) i Peru (r. 1910.) te sestru
Mariju (r. 1903.), Ljubicu (r. 1908.) i Dragicu (r. 1913.). Sada su svi pokojni.
Ujak Mate nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske kao hrvatski vojnik u povlačenju prema Austriji bio je
zatočen u zloglasnom središnjem Ozninom zatvoru u Ljubljani i 24. lipnja 1945. svih 88 zatvorenika izvedeno je
i smaknuto (60 Slovenaca, 26 Hrvata i 2 Srbina).
Između 14. kolovoza i 26. rujna 2006. skupina speleologa i arheologa iznijela je iz ponora oko 20 metara kubnih blata i donijela na površinu ostatke žrtava. Pokazalo se da je ponor postao grobom za najmanje 87 a najviše
90 ljudi. Radi se upravo o ljudima s ovog popisa – 88.
60
IZ NAŠIH KRAJEVA
Prva vijest o pronalasku posmrtnih ostataka moga ujaka Mate Turkalja bila je ona u Glasu Koncila od 2. kolovoza 2009. Odvjetnik Hrvoje Bićanić odmah je kontaktirao sa dr. Zupanić Pajdić sa Instituta za sudsku medicinu u
Ljubljani. Trebalo je izvršiti medicinske analize i to sa živog potomka – kćerke Milke i još jednog srodnika pokojnog ujaka Mate – moje sestre Nevenke Sabljak r. Pavlić. Medicinske analize su izvršene na Institutu uz suradnju
nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj. Osobno sam razgovarao sa dr. Jožom Dežmanom, uglednim slovenskim
povjesničarom koji je dao već spomenuti interviju Glasu Koncila, zatim s cijenjenim ljudima sa Instituta za sudsku medicinu u Ljubljani koji su se pokazali kao divni ljudi. Dr. Ivan Gruić iz Zagreba nije ništa obećavao. Kazao
je samo kako Republika Hrvatska ništa ne poduzima i tu bi završio svaki razgovor. Obitelji ubijenih prepuštene
su sebi samima. Država nije financirala ni analize ni ostale troškove. Na račun pokopa pokojnog Mate Turkalja i
karmina djeca + Ljubice Pavlić – Nevenka, Dragan i Mate uplatili su ukupno 10.000 kuna.
Tek 28. veljače 2011. Institut za sudsku medicinu u Ljubljani obavio je medicinsko vještačenje DNA analizom
posmrtnih ostataka Mate Turkalja, pronađenih u masovnoj grobnici KONFIN 1 (Vidi o tome u «Lipskoj (Plavoj)
Panorami», godište 2009./2010., Cerovnički mučenici, str. 76 – 79) kao i njegovih srodnika, kćeri Milke i nećakinje Nevenke Sabljak r. Pavlić te je utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju ubijenom Mati Turkalju.
Odvjetnik Hrvoje Bićanić u Župnom uredu Lipa na Dobri u knjigu posjetitelja od 2. ožujka 2011. zapisao je:
«Našli smo se u srdačnom susretu na kojemu smo raspravljali o pitanju vraćanja posmrtnih ostataka pokojnog
Mate Turkalja, hrvatskog vojnika iz Drugog svjetskog rata gdje bi se po prvi puta u povijesti Republike Hrvatske
odredila dostojanstvena sahrana posmrtnih ostataka jednog hrvatskog vojnika iz Drugog svjetskog rata koji je ekshumiran u Republici Sloveniji. Radi se o posljednjem koraku u svezi ovoga projekta a prema do sada obavljenom
nadamo se da će se ove godine to i ostvariti.»
Dana 15. listopada 2011. pokopani su na groblju u Cerovniku (kod male crikve) posmrtni ostaci moga ujaka
Mate Turkalja u grob gdje je 1979. pokopana njegova sestra Ljubica udata Pavlić, moja majka. Ovo je dakle prvi
slučaj u Republici Hrvatskoj da je jedan vojnik Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.) koji je identificiran
DNA analizom u Sloveniji, gdje je bio ubijen i bačen u 40 m dubok ponor od strane partizanskih jedinica, nakon
završetka rata, bez suđenja i bilo kakvog provedenog postupka i utvrđene krivnje, pokopan na dostojanstven način.
Njegovi zemni ostaci doveženi su iz Slovenije u jednom manjem sanduku koji smo prekrili hrvatskom trobojnicom i položili te večeri u mrtvačnici u Josipdolu, a sutradan u mrtvačnici u Cerovniku gdje se kroz tri večeri
dvadesetak osoba okupljalo na «čuvanje» koje će svima ostati u sjećanju kao jedno iskustvo molitve i razmišljanja
o otajstvima našega spasenja, a u povodu smrti hrvatskog vojnika.
Na sprovod Mate Turkalja došli su: kćerka Milka sa djecom Marinkom i Marinom i članovima obitelji od
pokojnog brata Ludovika, od pokojnog brata Josipa, od pokojnog brata Mile kći Ljuba sa sinom Vinkom, snaha
Marica, žena pok. Josipa i Biserka, njihova kći, od pokojnog brata Pere, od pokojne sestre Mare: unuka Jadranka
sa suprugom Zvonkom, od pokojne sestre Ljubice: sin Dragan sa suprugom Marijanom, kćerka Nevenka sa suprugom Antunom i djecom Gordanom i Goranom, sin Mate, župnik u Lipi na Dobri koji je vodio sprovod.
U suslavlju mise zadušnice bio je velečasni Petar Šporčić iz Josipdola. Suradnica u Lipi na Dobri časna sestra
Imelda Ćurić na svečanoj misi zadušnici pomagala je u starom liturgijskom pjevanju. Unuk Danko (pokojnog
Milana) sa suprugom Ankicom, Slavica Prebeg (supruga unuka Drage Prebega, sina pokojne Mare), unuka Milica
(pokojne Mare) sa kćerkom Nikolinom, od pokojne sestre Dragice: sin Jure sa suprugom Baricom i djecom Robertom i Igorom, kći Mare sa sinom Davorom, unuka Snježana (pokojnog Stipe), unuk Marko (pokojnog Stipe) sa
suprugom Danicom i djecom Josom, Ljiljom i Filipom, od pokojne supruge Dragice r. Turkalj: nećakinja Ivanka
Ceranić sa suprugom Mijom, nećakinja Ankica Prebeg sa suprugom Stjepanom i nećak Ivica Rendulić.
Sprovod pokojnog Mate Turkalja pokazao je da je naš hrvatski narod unatoč tome što ima svoju Državu, koju
je stvorio u Domovinskom ratu (1991. – 1995.) još uvijek ustrašen narod. Još uvijek postoje tabu teme vezane za
Nezavisnu Državu Hrvatsku. Moj je ujak i krsni kum pokojni Mate Turkalj nakon 66 godina od svoje mučeničke
smrti našao u Lijepoj Našoj smiraj svojim kostima. Vratio se kući. Svatko ima pravo na pokop i na grob.
«svet večni da svetit jemu gospodi. amen. aleluja.»
Hvala Udruzi HRVATSKI DOMOBRAN iz Brinja.
Hvala također povijesnoj postrojbi Frankopan iz Ogulina.
Rodbina koja se okupila čvrsto je uz sestričinu našu Milku – Seku i s njezinom djecom.
Zahvaljujemo i svima ostalima koji su došli na sprovod Mate Turkalja i otpratili ga do njegova groba s molitvom da u Dan onaj, u Dan sudnji čuje glas uskrslog Isusa: Dođite blagoslovljeni!
Pop Mate Pavlić Cerovnički
61
MOZAIK
Čarobni Isus ili čarobnjak
Idemo mi opet k teti Ani na kavu, jer u nje ćemo se naslušati razgovora koji krijepi
kao najbolja hrana. U njezinu domu okupe se ljudi koji nisu ni slijepi kod očiju ni gluhi
kod ušiju, a ne nedostaje ni znatiželje ni poštena razmišljanja i želja za kvalitetnim životom župne zajednice u svakom pogledu, kako vjerskom, tako i kulturnom, ekonomskom
i političkom. Nikomu od njih ne prisjedne zbog nedolična govora ili ponašanja.
«Evo nas, teta Ane, na čašu razgovora!», vičemo iz dvorišta, a ona odgovara: «Dobro
došli, a i ja se bolje osjećam kad vi mladi sjednete za moj stol».
«Oho, danas vas je više, tu je i Mijina Mande i prijatelj Joso», primjećujemo. «Neka
ih i neka vas, ima u tete Ane mjesta, jer kuća nije tijesna, gdje čeljad nisu bijesna», sa
osmijehom će teta Ane.
«Božić je na vratima, spremate li se?», pitamo, a svi u pomiješanim glasovima odgovaraju da još ima vremena, ima više od mjesec dana do Božića, a oni da će na vrijeme
pribaviti i bor i jaslice i sve drugo. Prethodit će mise zornice, na kojima će svakako
sudjelovati ako Bog da zdravlje, ići će na ispovijed i tako dalje. Ane će posjetiti neke
bolesnike, a drugi, kako koji, no neće nitko zaboraviti siromašnije, a ni svoju unučad iz
blizine, a i one koji će im stići u te svete dane iz većih gradova.
«Ja se u te dane nekako pomladim, barem se tako osjećam, iako Mande ima malo više posla u kući», Mijo će.
«Nije meni ništa teško», kaže Mande, «a ionako je tvoj dio nabavka s tržnice, iz dućana i bor koji ćeš s unučadi
okititi».
«Ne mogu reći da mi Božić nije čaroban i da mi srce toga dana nije puno neke nebeske topline», kaže Kate.
«Na Božić mi je svatko prijatelj, čak i susjedov pas koji me više puta probudi iz najljepšeg sna i dođe mi na živce,
što baš nije svaki dan u godini. Ali meni je uvijek lijepo kad pomislim na Isusa: i kad ga promatram kao čarobno
dijete u jaslicama ili u majčinu naručju kad se jedno drugom osmjehuju, kad sisa mlijeko i kad s majkom gleda u
vječne daljine, ali lijepo mi ga je slušati kao učitelja na Božjem putu. Prihvaćam ga i drag mi je što je trpio za me
i podnio muku na križu i…», orosiše se oči teti Kati.
«Da, Isus je uvijek i malen i velik, uvijek ti se može uvući u srce kao unuče i tada je najveći na svijetu i kada
kao učitelj govori riječi iza kojih se osjećaš kao okupan nakon napornih trenutaka s motikom na polju, kada izgovara riječi od kojih se živi i bivaš sretan», tako doda Mijo.
«Ti, Mijo, znaš reći kao župnik s propovjedaonice kad se dobro spremi», dometnu teta Ane.
«A zašto ljudi, mislim na mnoge katoličke vjernike, traže nešto drugo ili nekoga drugoga, kad je Isus tako lijep, tako pametan, tako drag, a
valjda i svemoćan», pitamo mi mladi iskusne vjernike.
«Reci ti, Joso», okrenu se Mijo Josi, «ti mnogo čitaš. Ti uvijek pročitaš Glas koncila i drugi katolički tisak, vjerske knjige, svjetovne novine,
pratiš politiku, a što je najvažnije, mnogo si propatio. Tä, rezali su te po
bolnicama uzduž i poprijeko, kako se obično kaže, i nisi nikada skrenuo
s pravoga puta, nisi se pokolebao kao vjernik i ne tražiš vode ondje gdje
ona ne izvire».
«Nije da nije tako», polako će Joso, «ali ne izgleda to jednostavno kako se tebi čini. Bilo je neprospavanih
noći, upita Bogu zašto mi se događa to što mi se događa, no nisam nikada posumnjao u Božje dobre namjere.
Razmišljao sam i molio za svjetlo i snagu i prihvatio sve što me snađe, kako dobro tako i nevolje. Čini mi se da
sam tako bliži onomu koji za sve nas patio i visio na križu. Imao sam ja i veliki kapital od mladosti. Na mene su
roditelji prenijeli ono što su sami imali, a to je bogatstvo vjere i uputu da se trudim razumjeti ono što vjerujem.
Dakako da nisam sâm takav i da ja nisam bolji od vas. I vi i ja tako smo odgojeni, samo što je mene stigla poneka
teža minuta u životu. Ja nisam nikada tražio pomoć u vračanju ili nečemu sličnom. Nisam htio rješenja preko
noći. Znam da ima onih koji hoće brza rješenja istoga dana, a bez iskrene i zaufane molitve. Neki traže pomoć od
vračara, neki u nekoj čudnoj molitvi».
«Koja je to molitva čudna?» – prekinu ga Mijo.
«Za mene je čudna molitva npr. kad netko misli da će mu biti uspješnija ako moli krunicu na zrnca krunice
koja su donesena iz različitih crkava, koje za svako moljenje promijene. Oni svoje pouzdanje stavljaju više u
mjesto u kojemu je kupljena krunica, nego u Boga, u Majku Mariju. To se meni čini više čaranje nego molitva».
«Hoćeš reći da je bitna vjera, a ne ni mjesto molitve ni bilo koje sredstvo?» – primjećuje teta Ane.
«Tako je», potvrđuje Joso, «ali ne krivim ja njih niti bilo koga, jer ljudi u nevolji jadni su i pružaju ruke na
sve strane tražeći pomoć, nego hoću reći da im vjera nije pravo ni cjelovito prenesena ili su je s vremenom malo
zanemarili ili izgubili. Vjeru, pravu vjeru a ne surogate, treba prenositi i živjeti s njom.»
62
MOZAIK
«Nekada smo imali župni vjeronauk, ali samo djeca, a kasnije je u nekim župama organiziran vjeronauk za
odraslu mladež, uglavnom srednjoškolsku i studentsku», umiješala se teta Kate, «ako su htjeli doći. U nekim
župama nije bilo ništa osim priprave za prvu pričest i krizmu, uglavnom kratke. Danas je vjeronauk u školi, a u
većini župa je opet samo priprava za pričest i krizmu. To nije dovoljno. I nama starijima su potrebni neki oblici
vjeronauka: preko roditeljskih sastanaka, biblijskih i liturgijskih kružoka, Frame, Marijine legije, Djevojačkih
društava, Molitvenih grupa, Franjevačkog ili kojeg drugoga svjetovnog reda, Udruge katoličkih muževa, Križara,
Obiteljskih zajednica, Miovaca, Fokolarina i drugih. Trebamo se katehizirati i tako prenositi vjeru».
«Ti Kate znadeš sve kao naš mladi kateheta i ona iskusna katehistica», dodaje Mande. Čuli smo od župnika
da je u našoj biskupiji stavljeno na srce župnicima katehizacija odraslih. On kaže da je vjera Božji dar, a i čiji će
biti ako ne Božji, ali na zrelijima u vjeri zadatak je pomoći i sebi i mlađima
da je bolje razumiju da bi je zavoljeli i po njoj živjeli. To ja zovem prenošenje
vjere».
«Za većinu naših vjernika možemo sa sigurnošću reći da im je Isus čaroban, tj. pun čara, divan, prekrasan i on nas svojom osobom očarava i privlači
k sebi» – dodajemo mi iz ZOVA, «ali i u njemu i svemu drugomu neki traže
čarobnjaštvo, tj. traže od njega da na njima ili za koje mole, iskaže moć i izvede radnje koje nisu moguće po zakonima prirode. Oni Isusa i njegovu Majku
Mariju pretvaraju u vračare i na neki način prisiljavaju da učini ono što oni
hoće. A Isus hoće na ljudski način pokazati milostivo i lijepo Božje lice koje
je okrenuto čovjeku. Oni ne gledaju to lice, nego nešto svoje, što odudara od
Božjih planova. Imamo li pravo? Što vi iskusni u vjeri kažete?»
«Tako je» – kaže teta Ane, a i drugi kimnuše glavom u znak da jednako misle.
«Sretan vam Božić i do druge čaše razgovora koji ćemo snimiti i prenijeti preko ZOVA našim vjernicima koji
vole čitati i razgovarati o vjeri!»
«Sretan Božić i vama, mladi prijatelji i svim čitateljima, ali nemojte prenijeti baš sve što rekosmo, jer nije ni
naša svaka za peticu», reče teta Ana, a svi se nasmiješismo.
F
Neka vas Bog učini dostojnima poziva
Knjiga Mudrosti kaže: «Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio ne bi
ga ni stvorio.»
Bog nas dakle sve ljubi, a ako nas sve ljubi onda nas sve i poziva. Mnogi se ipak ne žele odazvati, ne žele
dopustiti da ih ponese struja koja bi ih odvela do izvora njihovih života. Vjerujem da je to zato što ne mogu povjerovati da uistinu postoji netko tko ih toliko ljubi da je bio spreman dati svoj život a da bi ga oni imali.
Neki imaju tu sreću da ih od najranijeg djetinjstva prati čvrst oslonac i jako duhovno vodstvo njihovih roditelja, pa su takva djeca blagoslovljena ne samo ranom spoznajom Boga
nego i pomoći koju im oni pružaju u prepoznavanju, utvrđivanju i razlikovanju raznoraznih glasova koji se u nama javljaju, a kojima nije
svima cilj učiniti čovjeka radosnim.
One pak koji to nemaju, Bog pronalazi u njihovim slabostima. Pušta ih da Ga traže na svim krivinama ovozemaljskih putova, poštujući
prije svega njihovu slobodu, strpljivo čekajući vapaje njihove duše,
jer «dobro zna kako smo sazdani»; dobro zna da svoj mir i ispunjenje
čovjek može naći samo u Njemu.
Kada će onda čovjek krenuti u potragu za Bogom?
U slučaju izgubljenog sina bila je to materijalna bijeda. Materijalna bijeda nagnala ga je na razmišljanje o onome što je imao, a što je
isključivo svojim odlukama i izborom izgubio. Sjetio se kako je dobro
bilo biti u kući svoga oca. To ga je onda dovelo do pokajanja. Otac ga
radosno prima u svoju kuću vraćajući mu dostojanstvo koje je svojim
grešnim načinom života bio izgubio.
U slučaju Zakeja ne radi se o materijalnoj bijedi. On je bio bogati nadcarinik. Ipak nešto mu je nedostajalo.
To nešto mu je tako silno nedostajalo da nije mario hoće li u toj masi ljudi, u kojoj je bio omražen, biti prepoznat
ili ne. Tražio je nekoga tko će mu dati smisao i radost življenja. Želio je biti sretan, osjećao je da bi mu taj Čovjek
mogao dati sve ono što mu nedostaje. On je dakle negdje u svom srcu čuo poziv, dobio je smjernice kamo treba
ići, silna ga je čežnja gonila Onome koga je duboko u svom srcu već čuo. I Bog je opet radostan. Zakej mu dopušta
63
MOZAIK
da se nastani u domu njegove duše. I Zakej je radostan. Spreman je učiniti sve
što Bog od njega bude tražio, želeći biti dostojan poziva kojeg mu Bog nudi.
I sad: kako mi odgovaramo na poziv kojega Bog nama upućuje?.
Kada je Bog pozvao Mojsija da vodi njegov narod u Obećanu zemlju, Mojsije je ovako odgovorio: «Oprosti, Gospodine, ... ne bi li poslao koga drugoga!»
(Izl.4,13).
Moguće je i da naš prvi odgovor na poziv bude ovakvog tipa. Mojsija je
strah govoriti pred narodom, ali Bog ne oduzima njemu njegovu slabost, ne daje
mu duha jakosti, nego mu daje prijatelja, brata koji će govoriti umjesto njega.
Bogu su poznate naše slabosti i naša ograničenja, ali on je moćan pretvoriti
ih u izvor naše jakosti. Kada čovjek pusti da ga u njemu samom slomi njegova
slabost, kada si predoči sve ono čega se boji, pa čak ako mu se i dogodi sve ono
čega se bojao, on vremenom, a da uopće sam toga nije postao svjestan, postaje
jak. Jak je postao samo zato jer se prepustio Božjem vodstvu. Odazovimo se
dakle pozivu i pouzdajmo se u Boga. To je jedini način da upoznamo onoga koji
jest Život.
Renata Špehar-Vojvodić
Slučajni susret
Danas sam plivala rijekom ljubavi, doživjela sam veliku milost i radost, okusila sam Raj. Evo kakao je to bilo.
Išla sam u grad da obavim neke poslove, ušla u banku gdje je bila velika gužva, nije mi se dalo čekati, uputila sam
se kao i svaki dan u crkvu da se pomolim. Prilazeći crkvi čula sam pjesmu, bilo mi je čudno, jer znam da u 10.30
sati u tjednu nikada nije misa. Ušla sam, predivno, misa je bila na portugalskom (tridesetak stranaca i svećenik)
kasnije sam shvatila da su to hodočasnici iz Lisabona koji su se vračali iz Međugorja, a prespavali su u našem
hotelu.
Ušla sam u crkvu tek par koraka. Bilo mi je nezgodno jer je
misa već trajala, koliko sam razumjela negdje je bilo na pol misnog slavlja jer taman su si davali mir, grlili se i ljubili to me je
oduševilo. Njihova pjesma, svećenikova molitva nešto nesvakidašnje jednostavno sam željela tu ostati zauvijek, tolika ljubav je
bila u zraku, osjećala se Isusova prisutnost. Pričest je, a ja sada ne
znam da li da idem ili ne jer nisam na misi od početka. Nešto mi
govori da idem. Svi su se već pričestili i svećenik me rukom zove
da priđem. Išla sam kao u polusnu. Tijelo Kristovo moči u vino i
pruža mi, a meni suze poteku od miline. Već dugo želim baš tako
blagovati kruh i vino, Tijelo i Krv Kristovu.
O Isuse, ti si tu, osjećam te i vidim u liku svećenika koji zaista sliči na Isusa, mršav lik, duža kosa, topao pogled pun ljubavi, bijela haljina i sandale na nogama. Osjećam Isusovu prisutnost, plačem, jecam, pogotovo kada
su počeli pjevati na hrvatskom Kraljice mira i moliti Zdravo Marijo, a samo sam ja jedina Hrvatica među njima.
Obred je bio poseban to još nikada nisam doživjela, taj svećenik i ti divni ljudi puni topline i ljubav. Prilaze mi,
grle me, plaču sa mnom, velika se milost razlijeva, daju mi svete sličice, hodočasničku maramu, krunicu mi jedna
gospođa stavlja oko vrata i govori mi da će se za mene moliti, dječak od kojih desetak godina mi pruža krunicu
i želi se slikat sa mnom. Slikam se s više njih. Svećenik me grli pruža mi sličicu sv. Antona i također kaže da će
se moliti za mene i blagoslivlja me, traže moje ime. Sve je kao divan san iz koje ga se ne želim nikada probuditi.
Dragi moji, teško je to sve opisati. Samo mogu reći da mi je bilo predivno i još me taj osjećaj drži i ne želim
da prestane. Nije važno što ne govorimo istim jezikom, ali geste, pogledi puni bratske ljubavi, zagrljaji, suze milosti, sve je to dovoljno i meni je došlo da pođem s njima i ostanem zauvijek, jer u ovom našem grubom svijetu
takvu ljubav je teško naći. Odlazim teška srca od njih, blagoslivljamo se i šaljemo poljupce. O Bože, daj nam
puno ovakvih svećenika i neka svi ljudi budu ispunjeni ljubavlju jedni prema drugima, to sam poželjela na misi.
Ja sam danas bila u Raju, želim tamo, osjećaj je predivan. Nisu potrebne riječi, nije bitno kojim jezicima
govorimo, mi se razumijemo pogledom, gestama, ruka na srce svoje i svoga brata i sestre, pogled u križ, pjesma,
zagrljaj i to je sve.
Hvala ti dragi Bože na ovom doživljaju! Hvala ti što si mi poslao sve te drage ljude i želim ih još puno u mom
životu i u životu drugih ljudi. Ovo danas mi je bio najljepši i najskupocjeniji poklon koji sam primila do sada. Bog
vas sve blagoslovio braćo i sestre u Kristu, volim vas !!!
Ružica Blašković
64
MOZAIK
Svjetlo u tami Bijelog štapa
Mnogi povjeruju tek kada vide, Mi Vam vjerujemo iako Vas ne vidimo!
Društvo slijepih i slabovidnih Ličko – Senjske Županije od srca zahvaljuje svima koji su pomogli radu Društva te nadamo budućem uspješnom radu.
Kako bi ste se što bolje informirali o našim aktivnostima i planovima za
budućnost posjetite internetsku stranicu www.gospic.hr te pronađite svoje
mjesto u društvu onih koji su svojim znanjem i zalaganjem unaprijedili
kvalitetu života slijepih i slabovidnih osoba, i zapamtite: Svako Vaše dobročinstvo ispunjeno dobrotom svjetlo je u našoj tami, snaga za novi korak.
Susret s Bijelim štapom je čin kojim se ostvaruje komunikacija sa slijepim i slabovidnim osobama. Susret sa slijepim i slabovidnim osobama
utemeljuje se prije svega u činu govora, u riječi. Samo govornim dodirom
može se domoći izrazito unutrašnje stanje slijepih i slabovidnih osoba. U
tom svijetlu komunikacije sa slijepim i slabovidnim osobama govor, otkriva njihovu osobnost i stvara osobni odnos prema drugim. Riječju, čujnim
govorom slijepe i slabovidne osobe dolaze do posebnih odnosa s osobom
s kojom žive. Pomoću riječi posjeduju svoje misli, osjećaje i sposobnosti, snalaze se u svijetu. To upućuje da se ostvaruje dobra komunikacija
sa slijepim i slabovidnim osobama ako ih izoštrenim sluhom i istančanim
posluhom osluškujemo. Istina je da dajući njima riječ dajemo sebi, dajemo
im riječ svoje ljubavi i dobrohotnosti. Svaki korak u životu slijepih osoba
znači posezanje u neshvaćeno područje u dubine života koje prelaze granice naših razmišljanja. Naime, njihovi pogledima nedohvatljiv je raskošan
svijet u svim datostima, ali u dubinama njihovih bića gdje im se teško može
u tom približiti i prekriti njihovu osamu izvire snaga za nove korake u životu.
Posebnostima stanja slijepih, o odnosu društva prema njihovoj stvarnosti povremeno nas izvješćuju sredstva
javnog informiranja. Međutim postavlja se pitanje jesmo li kao društvo učinili sve potrebno da slijepe osobe budu
ravnopravne s drugim članovima društva ili smo došli na početak potpunijeg rješavanja njihovih životnih pitanja
i problema, njihove egzistencije. Solidarnost sa slijepim osobama u današnjem društvu ne smije biti apstraktna
nego djelotvorna. To znači da stvarnost slijepih osoba treba shvatiti u širem društvenom horizontu, odnosno to
znači ništa drugo nego ostvarivanje ono što one nose u sebi, a to je ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja
u društvu. To pretpostavlja suradnju najdubljim razumijevanjem i htijenjem koje bi ih potaknulo na ostvarenje
njihovih životnih ciljeva.
Analiza sadašnjeg stanja u društvu pokazuju da slijepe i slabovidne osobe nisu dostatno uključene u razna
društva u onoj mjeri u kojoj bi trebale biti udomljeni u društvu i koristivi u ostvarivanju društvenih potreba. S
obzirom da je izmijenjena bit ljudskog djelovanja pri ustroju novovjekog društva u kojem sve više prevladava
tehnokratizam koji nadomještava modernom tehnikom rad čovjeka. Postavlja se pitanje aktivnijeg i svrsishodnijeg uključivanja slijepih osoba u proces rada i stvaranja boljih uvjeta života u sredinama u kojima žive. S obzirom
da nove tehnologije donose velike promjene u društvu one mogu pružiti nove mogućnosti slijepim osobama,
ali mogu stvoriti i velike prepreke u njihovu uključivanju u društvene djelatnosti. Stoga društvene organizacije,
institucije, udruge itd. Moraju slijepim osobama omogućiti pristup informacijama uključujući informatičku tehnologiju, ostvarivanje prava na posebno obrazovanje. Prava na tehnička pomagala u stambenim zgradama, vozilima
itd. Život slijepih osoba u novim okolnostima zahtijeva nova prilagođavanja i nove pobude da bez stigmatizacije
uspostavimo ravnotežu u društvu. Stoga je pravo i dužnost društvene zajednice da slijepim osobama omoguće
ostvarivanje njihovih prava i zadovoljavanje njihovih specifičnih potreba. To znači da se slijepe osobe pusti u
javni život da im se da više prostora u medijima, da se dopusti da se njihovi problemi rješavaju na pravedan način.
Uključivanje slijepih u društvo pretpostavlja pomoć u organiziranju rada sa slijepim roditeljima, slijepom djecom,
slijepim studentima, kulturnim priredbama kao što su: kazališne, glazbene i likovne priredbe, pjesničke večeri,
osnivanje knjižnice za slijepe koje će obuhvaćati brajice i udžbenike i priručnike, sportske i druge rekreativne aktivnosti itd. Na kraju slijepe osobe trebaju i moraju biti uklopljene u stanovito zajedništvo i to raznovrsno: obiteljsko, prijateljsko, profesionalno, kulturno, regionalno i tako dalje. Stoga u svakoj vrsti zajedništva treba prepoznati
vrijednost za razvitak i egzistenciju slijepe osobe. Zajedništvo sa slijepom osobom je ozračje osmišljenog života.
vlč. Jure Ladišić
65
MOZAIK
Peti hrvatski socijalni tjedan Kultura rada u Hrvatskoj
Na poticaj Hrvatske biskupske konferencije, i u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve,
predstavnici svih (nad)biskupija u Hrvatskoj okupili su se na Petom hrvatskom socijalnom tjednu u Zagrebu, održanom od 21. do 23. listopada 2011. godine. Tristotinjak sudionika, od čega šezdesetak predavača raznih struka iz
cijele Hrvatske, pod različitim je vidovima razmatralo temu Kultura rada u Hrvatskoj. Sudionici Tjedna upućuju
ukupnoj hrvatskoj javnosti, pojedincima i ustanovama sljedeću
Deklaraciju
Mnogobrojne susljedne krize koje pogađaju hrvatsko društvo potvrđuju antropološku činjenicu da je rad prije
svega etičko-moralna i duhovna, a ne tek ekonomska kategorija. Društvena istraživanja otkrivaju da Hrvatska
spada u zemlje s najnižim povjerenjem u institucije u Europi. Ako želimo razvijati hrvatsko društvo u svim
njegovim dimenzijama, a posebno kulturu rada u Hrvatskoj, takvo stanje je neodrživo. Poradi globalizacijskih
procesa, sve je manji utjecaj nacionalne države na uređenje gospodarskih odnosa. Donedavna tendencija «slabljenja države», koja je označavala neoliberalni model na europskoj
i svjetskoj razini, prekinuta je intervencijom država u rješavanju
financijske krize.
U takvoj situaciji želimo da se Hrvatska država snažnije, konkretnije, vodeći računa o najslabijima, uključi u rješavanje pitanja
i problema vezanih uz rad: nezaposlenost, zlostavljanje na radu,
zaštitu radničkih prava, redovitu isplatu plaća, poštivanje vlastitih
blagdana, stvarno poštivanje radničkog prava na odmor, poticanje
društveno odgovornog poduzetništva i vrijednosti rada, promišljanje rada budućnosti, uklanjanje «rada na crno» i uvjeta koji do
njega dovode, stabilnost rada u poljoprivredi, promociju odgoja za
rad i dobrovoljni rad.
U društvu se sve jasnije naziru dvije ugrožene skupine obzirom na rad: nezaposleni - isključeni iz svijeta rada
i prezaposleni – isključeni iz obiteljskoga i društvenog života. Na tragu socijalnog nauka Crkve, polazeći od opisanog stanja u društvu, a na temelju rasprava na Petom hrvatskom socijalnom tjednu glede razvoja nove kulture
rada u Hrvatskoj, želimo i tražimo sljedeće:
1. Razvijati duhovnost rada, vraćajući radu njegov pravi smisao i vrijednost. Radeći, čovjek odgovara na poziv Božji da bude njegovim suradnikom u uređenju i dovršenju ovoga svijeta. Vjernik trajno razvija ovu duhovnu
dimenziju rada. Ta dimenzija poziv je svim ljudima dobre volje da ne dopuste svođenje sebe i drugih, posebno
najslabijih, na sredstvo.
2. Razvoj poduzetništva počiva na tri jednostavna načela: pravedan profit za vlasnike poduzeća/poduzetnike;
pravedna plaća za radnike i pravedan porez za državu. Poduzetništvo pretpostavlja i zahtijeva stabilno pravno
uređen sustav. Zakoni se ne smiju donositi polazeći od idealnih sustava, već od postojeće prakse, imajući u vidu
druga iskustva i ideale, ali prvenstveno uređujući hrvatski sustav, hrvatsko gospodarstvo, poštujući iskustva i dobru tradiciju u Hrvatskoj, na koju se tu možemo osloniti. Od poduzetništva u poljoprivredi ne treba očekivati da
će mala poljoprivredna gospodarstva biti osnova našeg razvoja, ali ona mogu biti značajan gospodarski i socijalni
čimbenik ako se udruže u moderne zadruge. Zadrugarstvo je u Hrvatskoj imalo dugu tradiciju, prekinutu nakon II.
svjetskog rata. Tu tradiciju valja oživjeti, naravno, primjereno vremenu.
3. U Hrvatskoj postoje mnogobrojni uzroci nezaposlenosti, od strukturalne zaposlenosti preko nedovoljno dinamičnog obrazovnog sustava, pa do globalne svjetske krize
koja je pogodila i Hrvatsku. Kako bismo riješili problem
nezaposlenosti, potrebno je djelovati u nekoliko smjerova:
poticajima za zapošljavanje pridodati i poticaje za cjeloživotno obrazovanje radnika, medijski promovirati poslodavce koji zapošljavaju teško zaposlive skupine, povećati
sredstva za mjere politike zapošljavanja te maksimalno
se usredotočiti na korištenje sredstava EU u području zapošljavanja. Posebnu pozornost usmjeriti na eliminiranje
dugotrajne nezaposlenosti, koja je višestruko štetna za pojedinca i društvo. Održati ravnotežu između aktivnih mjera
66
MOZAIK
zapošljavanja i materijalne zaštite nezaposlenih. Ukloniti barijere koje onemogućuju nezaposlenim roditeljima
smještaj djece u predškolske ustanove kako bi bili u mogućnosti aktivno tražiti posao. U dodjeli sredstava zapošljavanja prioritet dati povećanju zapošljavanja u područjima visoke nezaposlenosti. Hrvatska će postati imigrantska zemlja. Potrebno je provesti niz analiza i studija ove problematike te imati jasnu državnu imigrantsku politiku.
4. Kao narod i politička zajednica, ne smijemo odustati od odgoja za rad. U potrošačkoj, zabavljačkoj kulturi
nije lako odgajati za rad, stoga je u odgoju za rad potrebno ojačati funkciju obitelji. To znači nužno povezivanje
bitnih čimbenika u odgoju: djeca, roditelji, škola, odnosno učitelj, a za vjernike - vjerska zajednica, odnosno
Crkva. Boravak djece u obrazovnim institucijama treba organizirati na način da roditelji mogu biti s djecom.
Svjesni smo da će nastupiti brojni novi oblici rada u budućnosti, pa je nužno njima prilagoditi zakonska rješenja
te naš sustav pripremati da bude u stanju obrazovati djecu i mlade za realne poslove koji nadolaze. Nedovoljno je
mehanički proizvoditi struke, ne vodeći računa o tome mogu li se ljudi zaposliti. Tako proizvodimo nezaposlene
i one koje je teško zaposliti.
5. Obitelj je u Hrvatskoj još uvijek funkcionalna institucija i na nju se potrebno više osloniti i više joj pomoći
budući da je njezin doprinos društvu od nezamjenjive važnosti. Sustav vrijednosti u obitelji prenosi se upravo u
zajedništvu roditelja i djece. Sloboda od nedjeljne tlake nužni je uvjet mogućnosti odgoja u obitelji, pa i odgoja
za rad, zbog čega zahtijevamo da se hrvatskim obiteljima omogući nedjeljom biti zajedno i slaviti Dan Gospodnji.
To je pitanje kulture, ali i zdravlja. U organizaciji slobodnog
vremena i boravka djece potrebno je uložiti zajednički napor,
uz sudjelovanje djece i mladih.
6. Posebno inzistiramo na zakonima koji će učinkovito
štititi radnika, te njihovoj provedbi, što će omogućiti stvarno poštivanje radničkih prava. Radnicima osigurati: zaposlenost, dostojne uvjete rada, u koje se broji i zaštita na radu,
te redovitu isplatu dostojne plaće jer je – teološki - neisplata
plaća grijeh, a društveno - ništa drugo doli krađa. Država treba na tržištu rada osigurati brz i učinkovit nadzor i učinkovitu sudsku zaštitu. Rad na određeno vrijeme i drugi nesigurni
oblici rada moraju se staviti pod nadzor i svesti na najmanju
mjeru. Ne smije se poticati i dopuštati fleksibilnost tržišta rada koja će počivati na nesigurnosti i gubljenju radničkih prava. Zakonom urediti radno vrijeme, a u trgovini onemogućiti poslodavce da ga svojevoljno uređuju.
7. Za napredak sela nužno je, u seoskim krajevima, učiniti gospodarsku strukturu raznovrsnijom. Što se tiče
poljoprivrede, zahtijevamo takav sustav potpora – novčanih, obrazovnih i organizacijskih - koje će uspješnije
pridonijeti razvoju poljoprivredne proizvodnje. Posebno naglašavamo problem manjka radnih mjesta za žene, što
potiče njihov odlazak i dugoročno je i višestruko štetan za sveukupni razvoj Hrvatske.
8. Uključivanje u dobrovoljni rad, novi odnosi povjerenja koji se na taj način između ljudi ostvaruju, uvećavaju društveni kapital, a samim time i sposobnost društva za razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Dobrovoljno
djelovanje postaje svjedočanstvo jednog drugačijeg modela društva i zajedništva koje se ne temelji samo na utilitarističkim načelima, već postaje podloga na kojoj nastaju i temelje se neprofitne organizacije najširih oblika.
Promicanjem dobrovoljnog rada potiče se aktivnije sudjelovanje građana u društvenom životu, pri čemu i umirovljenici temeljem svoga iskustva mogu dati svoj doprinos. Stoga bi, u vidu razvijanja klime pogodne za razvoj dobrovoljnosti, odgoj za dobrovoljno djelovanje trebao postati sastavnim dijelom cjelokupnog obrazovnog sustava.
9. Država i državne institucije trebaju početi djelovati društveno kako bi zadobile povjerenje građana i omogućile, sada stagnirajući, razvoj društva. Trebamo konačno demontirati sustav upravljanja koji je tijekom totalitarnog režima bio projektiran da građane nadzire, a ne da im služi. Taj je sustav neprimjeren demokratskom
uređenju. S ovako niskim i opadajućim društvenim kapitalom, tj. nepovjerenjem u institucije i protudruštvenim
djelovanjem, teško je očekivati bilo kakav razvoj, pa i gospodarski.
10. U području zakonodavstva tražimo da hrvatski zakonodavac počinje ozbiljno uređivati hrvatsko društvo
polazeći od dobrih hrvatskih praksi, postojećeg sustava vrijednosti, kulture i tradicije koju valja čuvati i razvijati,
a ne ignorirati. U takvom bi okruženju bilo moguće razvijati novu kulturu rada u Hrvatskoj, koja će biti primjerena
vremenu, ali koja neće zanemariti da je svaki rad prije svega ljudski rad koji se čovjeku ne smije oduzeti.
11. Socijalni pastoral potiče vjernike da promiču svekoliku humanizaciju osobnih i društvenih, gospodarskih, kulturnih i političkih zbilja hrvatskog društva. Ovo zalaganje nadilazi samo tradicionalno karitativno djelovanje u Crkvi, jer uključuje edukaciju i preventivu, a ne samo ublažavanje društvenih problema. Od vjernika se
očekuje solidarna i dragovoljna zauzetost već u njegovoj župi, ali i šire, u prakticiranju društvene dimenzije vjere.
U Zagrebu, 23. listopada 2011.
(IKA), priredila za Zov sudionica Lavinija Stipetić
67
MOZAIK
Ljubav i
ljubomora
ljubomora je mora,
i za one ljubljene
i za one manje zaljubljene
ljubomora je mora,
koja uzrokuje
noći besane a dane turobne.
ljubomora je mora,
koja razum muti,
dušu razara, a u srcu
kolijevku za mržnju i bijes stvara
ljubomora je mora koja hara
domovima, školama i ulicama
sportskim igralištima,
među narodima i državama.
ljubomora je bolest opaka
ima li za nju lijeka?
dakako da ima, on je u srcu čovjeka,
a zovu ga ljubav.
kad bi oni, od naroda izabrani,
mislili malo više
na želje i potrebe
tako zvanog «malog čovjeka»,
i kad bismo svi
brinuli više za bližnjega svoga
i jedan za drugoga,
ugušili bismo melankoliju i frustraciju,
a stvorili podlogu za ljubav i prijateljstvo
za suradnju među ljudima i narodima,
za međusobno razumijevanje
i civilizirano ponašanje.
ljubav, ljubav i samo ljubav,
prema sebi i drugima,
za sve prilike i neprilike
za tebe i mene,
za svakoga,
ljubav je bila i bit će
najjači lijek
uvijek i zauvijek.
Nada Stipetić
Tuga i bol koja
ne prestaje
Tuga je kao konac kojim šivaš, polako se skraćuje ali dio
uvijek ostane ma kako se čovjek sa njom nosio. Bolio me je
i dan i noć i zora i suton. U svemu oko mene bili su samo
bol i tuga. Pa i sunce je oko mene sjalo tamnijim sjajem.
Pola mene je nestalo a ona druga polovica nekako je mučno funkcionirala. Nisam podnosila ničiji smijeh oko sebe.
Duša moja to nije prihvaćala. Zašto i kao se ti ljudi mogu
tako slatko, glasno i zvonko smijati, dok mene tako jako
boli. Nepodnošljivo boli…
Čudnog li života našeg. Zašto čovjek mora patiti, žaliti,
tugovati za onim čega više nema. Zašto se ne uzme zlo za
gotovo i nastavi živjeti bez patnje i bola? Eto to je pitanje
bez odgovora. Bila sam
do nebesa jalna i razočarana sve do jednog
dana kao da mi je netko nevidljiv šapnuo na
uho, saberi se i nemoj
misliti da je tvoja tuga
najveća i najbolnija.
Nemoj zaboraviti da
ima kud i kamo težih
rana od tvoje, koje bole
i krvare. I nemoj se
previše samosažaljevati i bit će ti puno lakše.
Od tada sam se obratila
i svim srcem posvetila
Bogu i crkvi i puno mi
je lakše nositi moj križ.
Svatko od nas smrtnika
mora ga ponesti i proći
svoj križni put u ovoj suznoj dolini. Tako nam je pravedni
Bog odredio. I najbogatijima i najbjednijima Bog određuje sudbinu i njoj se pobjeći ne može. Gdje god se skrivao i
čuvao ona stiže i bez najave. Ma kako skromno ili bogato
živio, nečije se grijehe mora otplaćivati.
To je Božji zakon a mi smrtnici ne smijemo huliti protiv
toga jer nam huljenje protiv Boga donosi još veću nesreću
u životu. Mi smo ionako samo prolaznici na zemlji zato moramo paziti kako živjeti jer naš «pazitelj» sve vidi i bilježi,
sakrit mu se nitko ne može. Bože mili smiluj se i onima koji
ne vjeruju u zakone tvoje. Smiluj se i privedi ih na put svoj
i pod svoje okrilje.
p.s. Apeliram na sve bračne parove, čuvajte se i pazite
obostrano. Kad jedno drugog izgubi, tek onda shvati što je
imao i što je izgubio. Praštajte jedni drugima jer praštanje
je najveća vrlina čovjeka.
Dragica Franjković
68
MLADI ZA MLADE
36. Sabor mladih katolika Gospićko-senjske biskupije
U subotu, 8. listopada u Gospiću je
održan 36. sabor mladih katolika Gospićko-senjske biskupije. Preko 60 mladih iz
većine župa i dekanata biskupije okupilo
se u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije gdje je misno slavlje
služio župnik i dekan gospićki mons. Mile
Čančar. Suslavili su biskupijski povjerenik za mlade gospićko-senjske biskupije
Tomislav Rogić, biskupijski povjerenik
za mlade šibenske biskupije don Marinko
Mlakić kao i župnik Kompolja i Brloga
don Anđelko Kaćunko. Propovjednik je
mladima poručio: «Na dan Nezavisnosti
mogli ste biti na nekom drugom mjestu,
no izabrali ste Krista i jedni druge našli
na pravom mjestu, Saboru mladeži naše biskupije. Kod vas mladih javljaju se mnogi glasovi, imate pravo izbora.
Bog vas uvijek zove, čujte Ga!», naglasio je mons. Čančar te poručio mladima da stalno moraju otkrivati Isusa kojeg valja uvijek iznova upoznavati, Isusa vidjeti u svakom čovjeku, jer Bog voli svakog čovjeka. Sretni su oni koji
slušaju Božju riječ i čuvaju je, ali ne za sebe, već za druge. Upravo zato vi ste mladi budućnost za našu biskupiju
i domovinu. Mlade je na kraju podsjetio riječi pape Benedikta XVI.: «Vas mlade čuvam u srcu!»
Nakon mise održano je u dvorani Kulturno-informativnog centra (KIC) predavanje, Marinka Mlakića na temu
«Stvoreni za zajedništvo s Bogom». Ljudi su kao glina koju redovito treba natapati vodom da bi se ona modelirala.
Bog nas nije stvorio kao gotov proizvod, već nam je dao mogućnost da se po ideji Božjeg čovjeka oblikujemo.
Ideja kako treba izgledati «modelirani» čovjek nalazi se upravo u Bogu. Slični smo Bogu onoliko koliko smo sveti, nije dobro da čovjek bude sam, on je društveno biće. Ne smijemo bježati od Boga i od sebe jer stvoreni smo u
zajedništvu s Bogom, to zajedništvo nudi nam se u savezu s Njim. Pravila za kvalitetan život nalaze se upravo u 10
Božjih zapovjedi, a zajedništvo s Bogom nam pomaže da prepoznajemo sebe i druge u tom zajedništvu. Pozvani
smo modelirati sebe i dopustiti Bogu da nas oblikuje, zaključio je don Marinko Mlakić.
U popodnevnom dijelu održano je zasjedanje Sabora. Prvo je slijedilo izvješće po dekanatima i osvrt na prethodno razdoblje u kome su glavne aktivnosti bile susret s papom Benediktom u Zagrebu, škola župnih animatora,
Križarsko ljeto, Modrave, i Svjetski susret mladih u Madridu o čemu su izvijestili sudionici tih događaja. U planu
je novi, 17. broj lista mladih biskupije Osvita, izvanredan broj, a za novog urednika predložen je Željko Mačić iz
Plaškog. Održani su dogovori oko obilježavanja 10. obljetnice od prvog sabora i 10 godina organiziranih aktivnosti mladih u biskupiji. Ovogodišnja Adventska akcija biće usmjerena pomoći domu Betlehemu u župi Lešće na
Dobri. Istaknute su pripreme za Nacionalni susret mladih u Sisku o čemu će biti više riječi na sljedećem saboru
koji će se 10. prosinca održati u Oštarijama, u Ogulinskom dekanatu, kada će se proslaviti i 10. godišnjica Sabora.
69
MLADI ZA MLADE
Iznesena je ideja malog festivala zborova i bendova
biskupije. Zatim je izabrano novo predsjedništvo Sabora.
Ispred Senjskog dekanata izabran je Josip Tomljanović,
Slunjskog dekanata Lidija Lapić, Gospićkog dekanata Nikola Perišić, Otočkog dekanata Jelena Odorčić te Ogulinskog dekanata Vesna Vuković. Ona je na kraju izabrana za
predsjednicu Sabora mladih biskupije. U glazbeno-molitvenom dijelu na kraju sabora u katedrali su se predstavili zborovi mladih naše biskupije iz Ogulina i Gospića, a između
pjesama čitane su molitve i meditacije sabornika zabilježenih u prvih deset brojeva Osvita.
37. Sabor mladih katolika Gospićko-senjske biskupije
Oko stotinjak mladih iz više župa okupilo se na 37. Saboru mladih katolika Gospićko-senjske biskupije, koji je održan 10. prosinca
u svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama. Sudionike je pozdravio
biskupijski povjerenik za mlade Gospićko-senjske biskupije Tomislav Rogić i domaćin susreta, župnik Oštarija pop Antun Luketić.
Na početku je biskupijski povjerenik za mlade Sisačke biskupije vlč.
Branko Koretić sabornicima predstavio pripreme za Nacionalni susret mladih 5. i 6. svibnja 2012. godine u Sisku. «U Svjetlosti hodimo!» geslo je susreta koji želi mladima poručiti da je jedino Kristova
svjetlost put izlaza u današnje vrijeme iz brojnih kontradiktornosti.
Tome u prilog ide i simbol susreta, uljanica iz 4. stoljeća iz doba sv.
Kvirina pronađena u Kupi, čija je stilizirana replika dominirala za
vrijeme sabora mladih. Svjetlost iz uljanice treba mladima ukazati na prave vrijednosti, zaključio je vlč. Koretić.
Mons. Tomislav Rogić je ukazao na glavni cilj Sabora kao i sljedećeg Nacionalnog susreta, a to je bolje upoznavanje osobe Isusa Krista i postavljanje njega za svjetlo svojega života.
U nastavku sabora misu u župnoj crkvi predslavio je čuvar svetišta pop Antun Luketić u koncelebraciji ogulinskog župnika Rogića, župnika Kompolja i Brloga don Anđelka Kaćunka, župnika Josipdola Petra Šporčića, župnog vikara iz Senja Šime Božića i bogoslova Josipa Šimatovića. Liturgijskim pjevanjem je misu animirao župni
zbor mladih Plašt pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Domagoja Šlata te gitarsku pratnju Lucije Božičević. Vlč.
Luketić podsjetio je na sve velike događaje ove godine u svetištu Gospe od čudesa. Mladima je poručio da u Došašću žare jedni drugima svjetlošću uljanice, a kao uzore im je stavio Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju.
Poslije ručka u dvorani vatrogasnog doma mladi iz Ogulina izveli su skazanje Životna borba, na oduševljenje svih nazočnih. Uslijedilo je zasjedanje Sabora katoličke mladeži
koje je otvorila predsjednica Vesna
Vuković. Povjerenik Rogić predstavio je novi broj Osvita, najbogatiji
do sada, u kojem je predstavljeno
deset godina saborovanja mladih
Gospićko-senjske biskupije, razgovor s dosadašnjim predsjednicima
ovog Sabora i urednicima Osvita.
Mnoštvo drugih članaka i priloga
kao novi urednik lista priredio je
Željko Mačić. Predsjednica Vesna
Vuković prezentacijom je uz prigodno tumačenje prošetala kroz
deset godina dosadašnjih susretanja mladih u Gospićko-senjskoj
biskupiji. Nakon toga mladi su po
svojim predstavnicima dekanata
70
MLADI ZA MLADE
izvijestili o različitim aktivnostima po župama,
osobito u vremenu Došašća i pripremama za susret u Sisku. U kraćoj raspravi dogovoreno je da
se na proljeće održi novi Sabor na kojem bi se
pripremio Biskupijski susret katoličke mladeži
koji bi bio završna zajednička priprema na odlazak u Sisak.
Kratki predah od zasjedanja slatkim su učinili domaćini počastivši sve nazočne izvrsnim
palačinkama. Nakon toga uslijedila je posljednja
točka susreta: Raspjevani dio Sabora. Nastupila su četiri zbora mladih: Angeslus iz Gospića,
Glas Ljubavi iz Ogulina, Ruah iz Senja i Plašt iz
Oštarija. Na kraju su svi ujedinjeni u jedinstveni
zbor mladih otpjevali više popularnih duhovnih
pjesama, a cijela dvorana postala je veliko pjevalište. Već se dobrano uhvatio mrak kad su mladi s osmjehom i
pjesmom, klicanjem i pozdravima, grupica po grupica napuštali Oštarije sa žarkom željom da se ponovno nađu
zajedno u nekoj od župa naše biskupije.
Mladifest
«Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!» (Lk 1,38)
(22. međunarodni molitveni susret mladih u Međugorju održan od 1. do 6. kolovoza 2011. )
Ovogodišnji je Mladifest okupio više od 50 000 mladih iz 60 zemalja svijeta. Prvi ovakav susret održan je
1989. godine na inicijativu pokojnog fra Slavka Barbarića i otada se održava svake godine. Ja sam sudjelovala po
drugi put.
Iako učim o Katoličkoj Crkvi, nigdje se kao kroz zajedništvo ne mogu naučiti životne vrijednosti kao što je
vjera u Boga. Govorilo se dvadeset svjetskih jezika, ali smo svi širili jednu ideju. Mahalo se sa šezdeset različitih
zastava, ali između nas nije bilo specijalne policije, već smo, pruživši ruke jedni drugima, svatko na svom jeziku
zaželjeli mir i Božji blagoslov. Osim odmora u duhu, zavirivanja u vlastito srce i dušu, te donošenje pozitivnih životnih odluka važna je bila i edukativna razina, brojna vrlo dirljiva osobna svjedočanstva, osobito članova zajednice Cenacolo, kršćanskog udruženja koje prihvaća izgubljene mlade ljude, nezadovoljne, zbunjene, očajne, one
koji žele pronaći sami sebe, radost i smisao života. Jer Jahve svojim očima gleda po svoj zemlji da bi se ohrabrili
oni kojima je srce iskreno prema Njemu. (2 Ljet 16,9).
Poseban dojam na mene ove godine,
kao i prošle, ostavila je procesija u kojoj
su kroz cijelu župu Međugorje prošli sudionici ovog susreta. Hodati sa svijećama,
pozdravljajući domaće i hvaleći Gospodina
u hodu, poseban je doživljaj, kao i uspon
na brežuljak kad smo vidjeli kolonu i pjevali Krist jednom stade na žalu na nekoliko
jezika.
Također, moram spomenuti prekrasne
propovijedi, duhovne razgovore i svetu ispovijed, za koju je na raspolaganju bilo čak
500 svećenika iz čitavog svijeta.
Netko će se možda zapitati kako je toliko mladih uopće preživjelo bez klasične mladenačke zabave u špici
ljeta. Ovo je za sve nas bio odmor u Duhu uz toliko duhovnih vrijednosti u koje smo samo trebali uroniti, bez
''začepljenog nosa'', i prepustit se, a unutarnji mir i osmjeh na svakom licu bio je rezultat toga.
I na kraju, pri povratku u realnost, u busu smo prepričavali i slagali dojmove i shvatili da se moramo i iduće
godine vratiti, da smo svi pozvani proslavit Krista svojim životom i da je cijena svega toga jedno veliko hvala. I
ljubav, ne zaboravimo ljubav. Hvaljen Isus i Marija!
Ana
71
MLADI ZA MLADE
Savršeno ljeto
Savršeno ljeto? Da ste me isto pitali prije godinu dana, odgovorila bih
vam: more, kupanje, prijatelji, izlasci, odmaranje. Ove godine mogu ponoviti sve to, samo u potpuno drugačijem svjetlu. Iza mene su prekrasna
dva tjedna koja su mi pomogla da pronađem sebe, da učvrstim svoju vjeru.
Prvih tjedan dana provela sam na Baškim Oštarijama, na specijalizaciji za
animatore. Svaki dan, od 7.30 pa do kasno uvečer, pokazao mi je koliko se
toga može napraviti u jednom danu. Dan bismo započeli molitvom, zatim je
slijedio doručak pa rad. Rad bi se sastojao od plesova, igri i predavanja. Na
panou u blagovaonici stajale su kuverte s našim imenima. Tijekom tjedna
stavljali smo jedni drugima poruke s lijepim željama. Zanimljivo je kako
mala, lijepa riječ može čovjeku popraviti dan.
Naši animatori-instruktori dali su nam upute kako postupati s kojom
generacijom. Od 13 do 15 sati imali smo odmor, mali predah koji je svatko
iskorištavao na svoj način. Neki su spavali, čitali, molili u crkvi, a neki su pripremali večernju molitvu ili misu,
većini najteži dio posla. Poslijepodne bismo nastavili sa predavanjem, kasnije slijedi sveta. misa, vesela večer i
zajednička molitva. Već kasno uvečer, kad bih legla, razmišljala bih kroz što sam sve prošla tog dan. Toliko stvari,
toliko novosti, toliko novih ljudi i njihovih prekrasnih osobina, sve to u jednom danu. Svakim danom povećavala
se želja za animiranjem mladih. Svi smo se pribojavali kraja tjedna. To znači kraj našeg sedmodnevnog druženja.
Sa suzama u očima svatko je krenuo svojim putem. Dok sam putovala kući, sjetila sam se sveg smijeha, poneke
suze i čvrstih zagrljaja. Polako me obuzimao osjećaj nostalgije.
Ali, na sreću, sljedeći dan čekalo me još jedno putovanje. Odmor na Modravama. Nešto potpuno drugačije,
a opet posebno na svoj način. Modrave su duhovni kamp za mlade. Idealno mjesto za odmor, zabavu, rad, i prije
svega duhovnost. Modrave su mjesto gdje konačno u miru možeš razmišljati koji je smisao svega. Mjesto gdje
možeš razmišljati što Bog ustvari želi od tebe. Buđenje je, kao i na Baškim, u 7.30. Ovog puta nema budilice na
mobitelima. Svako jutro jedna grupa od osam ljudi budila bi ostatak pjesmom. Slijedi molitva. Jutarnja molitva
je ta koja nam daje snagu za sve poteškoće u tom danu. Zatim dolazi doručak pa vrijeme za rad. Zanimljivo kako
na Modravama shvatiš kako zapravo ništa nije teško i dosadno. Prije mog dolaska u kamp svaki posao bi mi bio
naporan. Sada se to promijenilo. Sada pokušavam napraviti što više u jednom danu i na kraju dana zadovoljna
legnem u krevet. Shvatim da dan nije prošao uzalud. Ipak sam i danas ostavila svoj mali trag. Nakon obrezivanja
maslina, kuhanja ručka i sličnog dolazi odmor. Meni, kao i većini, najljepši dio dana. Dva sata tišine, mira i meditacije. Tada možeš spavati, ispovjediti se ili u miru razmišljati o pročitanom tekstu iz Biblije. Sjedim na obali
i razmišljam. Čuje se samo šum mora i pjesma cvrčaka. Idealno vrijeme za razmišljanje o svemu: postojanju,
ljubavi, vjeri. Dok promatraš more, oblake i planine, shvatiš da je Bog zaista u svemu. Shvatiš kolika je Njegova
ljubav kad ti pruža tu ljepotu svijeta.
Nakon meditacije slijedi kava s duhovnikom. To je vrijeme kad razgovaramo sa svećenikom. Možeš pitati sve
što te zanima ili jednostavno ispijati kavu sa prijateljima. U 19 sati dolazi večera, a nakon toga sveta misa. Prekrasan pogled na more i najljepši zalazak sunca stapaju se s molitvom.
Kad se već potpuno smrači,
dolazi vrijeme za katehezu. Rad
u grupi od osam ili devet mladih.
Svaku večer raspravljamo o nekoj
temi. Tada otvorimo svoja srca i
ponekad kažemo što nas muči, prepričavamo svoja svjedočanstva,
pomažemo jedni drugima. Oko
ponoći dolazi vrijeme za spavanje.
Legneš i razmisliš: Bože, hvala Ti
što me vodiš prekrasnim stazama.
Na Modravama puniš baterije
za cijelu godinu. Vraćaš se kući sa
osmjehom i puninom vjere. Bože,
hvala Ti!
Marija Dž.
72
MLADI ZA MLADE
Duhovna obnova križarskog društva Dragutin Kukalj
Dragi čitatelji, pozdravljam vas križarskim pozdravom
«Bog živi!». Već svima poznata organizacija Križarskog
društva Dragutina Kuklja u Ogulinu koja se može pohvaliti
sa dvadeset redovnih mladih članova koji su dio svog slobodnog vremena posvetili Bogu, humanitarnim akcijama i
zajedničkom druženju, organizirala je duhovnu obnovu za
svoje redovne članove.
Duhovna obnova pod motom «Snaga vjere» bila je
osmišljena u dva dijela. Duhovni dio započeo je 28. listopada u 16 sati s pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio naš duhovnik, a ujedno i kapelan naše župe vlč. Dino
Rupčić. Kroz pokorničko bogoslužje vlč. Rupčić je svojim
riječima otvorio naša srca i potaknuo nas na razmišljanje o
našoj vjeri te da ispitamo svoju savjest kako bi se što iskrenije mogli pokajat za svoje grijehe na ispovjedi koja je
uslijedila odmah nakon pokorničkog bogoslužja.
Nakon ispovjedi otišli smo u prostorije Križarskog društva gdje smo svi zajedno izmolili krunicu nakon koje
smo sudjelovali na svetoj misi s ostalim članovima naše župe. Sveta misa koju smo animirali pjesmom i meditacijom, te na taj način uljepšali bogoslužje bila je vrhunac naše duhovne obnove, ali ujedno i kraj duhovnog djela.
Drugi dio duhovne obnove bio je zabavni dio koji je započeo malim čašćenjem nakon čega smo gledali film
«Misija». Na kraju filma svi smo se uključili u spontani razgovor kroz kojeg smo stvorili poveznicu između filma
i teme naše duhovne obnove. Time je naša duhovna obnova bila zaokružena u jednu cjelinu nakon koje smo se
razišli ispunjeni snagom vjere i radosni jer smo se duhovno ojačali kako bi još lakše i sigurnije mogli hvaliti Boga
i veličati njegova djela.
Anamarija Turković
Ogulinski križari i križarice - kronika
Bog živi! Pozdravljam vas našim križarskim pozdravom. Mnogo je događaja bilo unutar naše župe i šire.
Svakim danom trudimo se i pokušavamo biti uzori što unutar naše križarske udruge i izvan nje, najviše ostaloj
mladeži kojima je ipak zanimljivije ići po raznim kafićima, nego ići u crkvu. Za mnoge mlade Crkva je ponekad
predmet ismijavanja.
U lipnju su križari zajedno s našim župnikom Tomislavom Rogićem i tadašnjim đakonom Šimom Božićem
išli u Zagreb. Tamo se zbio poseban događaj za nas i ostalu hrvatsku katoličku mladež. Naš papa Benedikt XVI.
posjetio je Hrvatsku, prvi puta od kada je izabran za papu. Za
nas križare to je bio izniman i jako lijep događaj susresti papu
Benedikta XVI., jer papa se ne viđa svaki dan u našoj domovini. Bdijenje na Jelačić placu, u srcu Zagreba, s oko četrdeset
tisuća mladih, dugo će nam ostati u sjećanju. I drugi dan na
Hipodromu bilo je nezaboravno.
U sedmom mjesecu neki od naših križara išli su na tjedan specijalizacije za župnog animatora u Baškim Oštarijama.
Kao i proteklih osam godina ljetovalo se u ljetnom kampu na
Modravama i Dugom Otoku. U kolovozu, za veliku Gospu hodočastili smo u Oštarije. To je već postala tradicija. Početkom
rujna išli smo na posvetu crkve Hrvatskih mučenika na Udbini.
Ima i nešto novo, što do ovih godina nije bio običaj. Križari svake prve srijede u mjesecu predvode klanjanje
nakon mise, s time da na toj misi i pjevaju. Započeli smo u lipnju kao pripravu na susret s papom, a nastavili u
rujnu kao novu pripravu na Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisku iduće godine. Željeli bismo okupiti na misi
i klanjanju što više mladih našega grada, da i oni osjete kako je to biti u Isusovoj blizini.
Na 36. Sabor katoličke mladeži Gospićko-senjske biskupije u Gospiću išli smo 8. listopada, gdje su se birali
i novi članovi predsjedništva, zapravo zastupnici dekanata i predsjednik Sabora. S radošću javljam da je nova
predsjednica članica naših križara Vesna Vuković. Uskoro nas očekuje i 37. Sabor u Oštarijama.
73
POEZIJA
Poseban događaj bila je duhovna obnova krajem mjeseca listopada koju je predvodio župni vikar Dino Rupčić.
Mogu se posebno zahvaliti Dini koje je posvetio svoje vrijeme križarima i njihovim sastancima. Do sada kapelani baš
nisu imali vremena za nas, najviše zbog toga što su imali
mnoštvo drugih obaveza u župi.
S Dinom kao našim duhovnikom dosta se toga promijenilo na bolje i skupa s njime ustrajemo da se križari vrate
natrag kako je nekad bilo i da privučemo nove članove u
našu zajednicu. Sudjelujemo u mnogim humanitarnim akcijama, najviše financijski pomažemo teško bolesnoj djeci
kojima je novac nužan za liječenje. Kao i svake godine i ove prodajemo šibe za sv. Nikolu i ukrase za Božić a s tim
prikupljenim novcem pomoći ćemo jednoj udruzi Betlehem koja se brine za napuštene majke s malom djecom.
U prvom mjesecu imati ćemo nove izbore za predsjedništvo. Aktualno vodstvo križara sada je u sastavu:
predsjednica Zrinka Drenšek, potpredsjednik Alen Stipetić, tajnik Lucija Vuković, blagajnici Andrea Turković i
Anamarija Turković i referent za tisak Mateja Hodak.
Alen Stipetić
Snaga oceana
Ocean
zaustavljen
u liticama jednog zaljeva:
to je ljubav Božja
nastanjena u malenome
mome srcu.
Snaga njegovih voda
čini da puca stjenje
mojih obala.
Duboko potresena
u tihom hodu vremena
bivam izmijenjena,
tako da danas
ne vidim obrise
svoga negdašnjeg zaljeva.
Gospodinova ljubav
proširila je moje obale
i učinila da postanemo
jedan ocean,
a kroz pukotine moga stjenja
pronalazi i danas putove
do novih osamljenih obala
koje, kao nekad i ja, čeznu
da ih preotme snaga
koja će razbiti naše odijeljenosti
te nas približiti
kako jedne drugima
tako i Sebi samome.
74
Renata Špehar-Vojvodić
Isuse…
Sve si nam dao,
Liječio, ozdravljao,
Duhove istjerivao,
Čudesa činio,
Hram izgradio,
Sam se žrtvovao,
Krv svoju prolio,
Predao se nama cio,
Mir nam ostavio.
Svaki nas dan ponovo
Susrećeš i hraniš,
Tješiš i braniš,
Krijepiš i hrabriš.
Što više možeš darivati?
Što više možemo tražiti?
Dođe mi nekad da glasno kriknem
Od boli i nemoći:
»Čovječe, ima li kraja tvojoj sljepoći?
Zar ne vidiš? Zar ne ćutiš?
Probudi se, okreni se, obrati se, očisti se,
Predaj se, ne boj se! Usreći se!
Hvala ti Isuse, sve naše!»
Mira Brozović
POEZIJA
Oguline
Oguline, grade mili,
tu nam Klek je silni,
tu nam dom je dragi,
tu snivaju naši stari.
Sv. Jakov, Sv. Petar, Lomost,
Crkva Sv. Križa – naš ponos,
Žegar, Podvrh, Prapuće,
ode Dobra u bespuće.
Frankopani te stvoriše,
vojne slavne vodiše,
Đula se zbog ljubavi
u ponor strmoglavi.
I Sabljaci i Bukovnik
otmu grudima usklik,
iznova se ljudi čude
toj ljepoti rodne grude.
U pjesmama opjevan,
u pričama dočaran,
Ivana se tu rodila,
tebe nam proslavila.
Oguline, grade mili,
lipote tvoje nima nigdi,
nigdi nima takovi ljudi,
dojdite nam i vi drugi.
Mira Brozović
Nebeske zvijezde
ove sjajne zvijezde male
što nam s neba svjetlo pale
i ne bi zaplakale
kad bi ljudsku patnju znale
kad bi ove zvijezde male
zloj sudbini reći znale
tebi tvoje meni moje
al božja volja to je.
al na žalost to ne znadu
što je uzrok ljudskom jadu
samo dragi bog to znade
što nam često bol zadade
jer bog je jedini pravednik
koji upravlja našim životima
na našem putovanju
Dragica Franjković
bože mili daj nam znati
što se mora umirati
zašto čovjek mora mrijeti
svoje drage ostavljati
što na zemlji ne uvene
kad mu za to dođe vrijeme
kao listić na grančici
kao cvjetić na stabljici
i bez tuge i bez bola
kad već tamo poći mora
svemogući dobri bože
sluge tvoje mi smo mali
puno toga u nama je
što bi bijedni rado znali
75
Procesija uoči Velike Gospe,
Oštarije 2011.
Procesija – Rokov
o 2011.
Crkva sv. Jakova,
studeni 2011.
Crkva hrvatskih
mučenika, rujan 20
11.
.
Križeva 2011
Svi sveti 2011.
Crkva sv. Petra,
studeni 2011.
Hodočasnici iz Ogulina, Velika Gospa - Oštarije 2011.

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

GODINA ŽUPNE KATEHEZE - Župa sv. Križa Ogulin

MISNE NAKANE TIJEKOM TJEDNA

INFORMATIVNO-PASTORALNI LISTIĆ

1 PONOSNA ZJAPI I ZA OBNOVOM VAPI Od kada je Hrvatska

pisma Jeana Vaniera

VRATA VJERE - Župa sv. Križa Ogulin

Druga nedjelja kroz godinu listic 08.doc

LIST ŽUPA OGULINSKOG DEKANATA

NIKOLA Br 32(345).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

Župni listić – 13. NKG

Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti

26 Listopad 2014 - St Jerome Croatian Catholic Church