Poštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb ISSN 0537 6645 TISKANICA © www.novi-informator.net ZAGREB, 19. i 22. 9. 2012. instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja BROJ 6108-6109 dr. sc. SANJA MALEKOVIĆ i dr. sc. KREŠIMIR JURLIN, Institut za međunarodne odnose, Zagreb Novo definiranje neadministrativnih regija NUTS 2 razine u Republici Hrvatskoj Regionalna politika Europske unije usmjerena je na poboljšanje uvjeta života i rada građana najmanje razvijenih dijelova Unije, ali i na smanjenje razlika u bogatstvu među pojedinim regijama. Republika Hrvatska, koja od 1. srpnja 2013. postaje članica Europske unije, mora poticati takav regionalni razvoj koji će smanjiti razvojne razlike među regijama. Najnovija predložena statistička (neadministrativna) podjela Republike Hrvatske na dvije regije, koje odgovaraju NUTS klasifikaciji za države članice Europske unije, inicirala je velike rasprave proteklih tjedana u svim našim medijima i postavila mnoge dvojbe o opravdanosti takve podjele. O razlozima za takvu podjelu, a u sklopu relevantnih regulativnih odredaba Europske unije, pišu stručnjaci iz Instituta za međunarodne odnose dr. sc. Sanja Maleković i dr. sc. Krešimir Jurlin. Naime, Institut za međunarodne odnose uključen je u gotovo sve moguće opcije statističke podjele Republike Hrvatske još od 2004., a njihove recentne analize potvrđuju da su dvije statističke regije najpovoljnije rješenje. na stranicama 2. 3. 4. 5. 6. 8. 9. 1. Uvod Hrvatska je u 2007. godini usvojila Nacionalnu klasifikaciju prostornih jedinica za statistiku1, koja odgovara NUTS klasifikaciji za države članice Europske unije (u nastavku teksta: i EU). Na razini NUTS 2 Republika Hrvatska trenutno ima definirane tri statističke regije - Sjeverozapadnu Hrvatsku, Središnju i Istočnu (Panonsku) Hrvatsku te Jadransku Hrvatsku. Mnoge je iznenadila nedavna najava o promjeni definicije neadministrativnih, tj., statističkih regija koja bi trebala uslijediti 1. siječnja 2013., a prema kojoj će Republika Hrvatska umjesto tri imati dvije takve regije. Dvojbe je posebice otvorilo objavljeno rješenje o združivanju dviju regija u jedinstvenu regiju sjeverne ili kontinentalne Hrvatske. Prije svega, bitno je razjasniti moguće razloge te promjene u sklopu relevantnih regulativnih odredaba EU2: • prosječna veličina statističkih regija na NUTS 2 razini mora biti između 800.000 tisuća i 3,0 mil. stanovnika; • pri definiciji neadministrativnih regija, mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih ili okolišnih čimbenika; • promjene su moguće svake tri godine, ako se tako smanjuje standardna devijacija (mjera raspršenosti) broja stanovnika u svim teritorijalnim jedinicama Europske unije. Posljednji uvjet za Republiku Hrvatsku predstavljao bi vrlo bitno ograničenje s obzirom na to da su sadašnje tri statističke regije vrlo ujednačene s populacijom između 1,23 i 1,65 milijuna stanovnika, prema po1 Nar. nov., br. 35/07. 2 REGULATION (EC) No 1059/2003 on the Establishment of a Common Classification of Territorial Units for Statistics (NUTS). DEVIZNO TRŽIŠTE TRADITIO IURIDICA, br. 212, prof. dr. sc. Marko Petrak, Zagreb SUDSKA PRAKSA VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Zaštita prava vlasništva vlasničkom tužbom radi povrata stvari Alen Golub, dipl. iur., sudac Općinskog suda u Koprivnici USTAVNO PRAVO: Pravna priroda zahtjeva za isplatu nepodmirenog duga članarine Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu RH JAVNA NABAVA: Pružanje odvjetničkih usluga javnim naručiteljima u skladu s novim propisima o javnoj nabavi, Danijel Stanković, odvjetnik u Zagrebu MALE STRANICE INFORMATORA - OBVEZNO PRAVO: Zastoj zastare prema Zakonu o obveznim odnosima, Stjepan Sabljarić, dipl. iur., Karlovac pisu stanovništva iz 2011., te bi bila blokirana mogućnost promjene. Hitnost promjene nametnuli su podaci o dostizanju razine od 75% prosjeka BDP-a EU za Sjeverozapadnu Hrvatsku3. Time bi bio smanjen ukupni apsorpcijski kapacitet Hrvatske za korištenje sredstava iz EU fondova, putem znatno većeg udjela obvezatnog nacionalnog sufinanciranja projekata, ali i suženim izborom tematskih prioriteta. Za procjenu razvijenosti za iduće programsko razdoblje (2014.-2020.), referentno je razdoblje 2007.-2009. u kojem je u EU zabilježena recesija, a Republika Hrvatska je u prve dvije godine tog razdoblja, i nadalje, ostvarivala rast. Zbog metodoloških promjena procjene BDP-a (uključivanje tzv. »sive ekonomije« i stambene rente u procjene bruto domaćeg proizvoda), te promjene definiranja ukupnog stanovništva (primjenom koncepta uobičajenog mjesta stanovanja), sadašnji BDP po stanovniku Republike Hrvatske znatno je veći nego 2007. kad su kreirane tri statističke regionalne jedinice u Hrvatskoj. Valja napomenuti da je razina razvijenosti, mjerena putem pokazatelja BDP-a po stanovniku Sjeverozapadne Hrvatske, u određenoj mjeri precijenjena. Taj pokazatelj ne mjeri bogatstvo ili životni standard određene populacije nego gospodarske aktivnosti na nekom području, u odnosu na broj stanovnika. Stoga je u područjima s dnevnim i tjednim imigracijama BDP po stanovniku veći jer uključuje gospodarske aktivnosti dijela populacije, koja na tom području nema uobičajeno mjesto stanovanja. Nadalje, prisutan je i učinak registriranja gospodarske aktivnosti u drugim područjima, koji se alocira prema sjedištu pravnih subjekata, koje je vrlo često u glavnom gradu. 3 Promjenama definiranja statističkih jedinica u stručnoj, političkoj i široj javnosti postavljaju se mnoge dvojbe o opravdanosti predloženog rješenja o agregiranju dviju sjevernih jedinica u jedinstvenu neadministrativnu jedinicu koja bi uključivala sve županije sjeverne Hrvatske. U razmatranje i analiziranje svih mogućih opcija statističke podjele Republike Hrvatske, još od 2004. uključen je Institut za međunarodne odnose (IMO) iz Zagreba. Recentne izrađene analize u IMO-u, potvrdile su da je definiranje dvije statističke regije najpovoljnije rješenje jer omogućava cjelokupnom području Republike Hrvatske status manje razvijenih regija i mogućnost najpovoljnijeg korištenja sredstava iz EU fondova, barem do 2027. godine. 2. Definiranje statističkih regija u kontekstu Kohezijske politike Europske unije i nove financijske perspektive u razdoblju 2014.-2020. Iako je višegodišnji financijski okvir EU za 2014.-2020., još uvijek u fazi izrade, već sada je razvidno da će mogućnosti financiranja za Republiku Hrvatsku biti značajno veće zbog više razine raspoloživih sredstava i duljeg vremenskog razdoblja provedbe. Osim toga, proces programiranja omogućit će uključivanje dodatnih područja financiranja u odnosu na program pretpristupne pomoći IPA-e. Za razdoblje 2014.-2020., sredstva iz EU fondova morat će se usmjeriti na ograničeni broj tematskih prioriteta, ovisno o stupnju razvijenosti regija, a na što se referira u smislu »tematske koncentracije« Riječ je o izračunu prema paritetu kupovne moći valuta, odnosno korigirano za razlike u razini cijena. Nastavak na 2. stranici 13. ZDRAVSTVENO OSIGURANJE: Pacijenti u nacrtu Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. mr. sc. Zvonimir Bošković, Hrvatsko bioetičko društvo Rijeka 15. MARKETING: Koristite li WOM marketing za povećanje prodaje dr. Željko Lončar, Zabok 16. NOVI PROPISI 17. FINANCIJE: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dr. Miroslav Gregurek, Zagreb 19. VI PITATE - MI ODGOVARAMO 20. UPRAVNO PRAVO: Ponašanje državnih službenika prema Etičkom kodeksu državnih službenika (2. dio), Vesna Šiklić Odak, dipl. iur., Zagreb Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. Novo definiranje neadministrativnih regija NUTS 2 razine u Republici Hrvatskoj Nastavak sa 1. stranice u okviru Strategije »Europa 20204«, ključnog strateškog dokumenta na razini EU. Prilikom odlučivanja o prioritetima, kao i odabiru projekata, nužno će biti njihovo usklađivanje s tri cilja koja su u središtu Strategije Europa 2020: - pametan (smart) rast, koji podrazumijeva razvoj gospodarstva zasnovanog na znanju i inovacijama; - održivi (sustainable) rast, koji se temelji na promociji djelotvornijeg, zelenijeg i konkurentnijeg gospodarstva te - uključivi (inclusive) rast, usmjeren na poticanje gospodarstva s visokom stopom zapošljavanja kroz promociju gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije. Ta tri područja čine okosnicu vizije europskog socijalnog i tržišnog gospodarstva za 21. stojeće i ključna su odrednica apliciranja za strukturne fondove. Područja ulaganja i raspoloživi iznosi za RH poznati su, uključujući i fondove iz kojih će se ta područja financirati. Tako će, primjerice, već u drugoj polovici 2013. godine 240,0 mil. eura biti raspoloživo kroz Europski fond za regionalni razvoj za istraživanja i tehnološki razvoj, inovacije i poduzetništvo, informatizaciju društva, inicijative za lokalni razvoj, zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu, okoliš i energetiku, turizam i kulturu, te promet. U 4 Podrobnije u: EUROPE 2020 A Strategy for Smart, Sustainable and Inclusive Growth, July 2011; Barca, Fabrizio. (2009) An Agenda for a Reformed Cohesion Policy, July 2011.; European Commission, Investing in Europe’s Future. Fifth Report on Economic, Social and Territorial Cohesion; Samecki, Pavel. (2009) Orientation Paper on Future Cohesion Policy . istom će razdoblju 60,0 mil. eura biti Republici Hrvatskoj na raspolaganju iz Europskog socijalnog fonda za ulaganja u izobrazbu i razvoj ljudskih potencijala, usmjerenih na zapošljavanje, poduzetništvo i socijalnu uključenost, te 150,0 mil. eura iz Kohezijskog fonda za velike infrastrukturne projekte na području prometa i zaštite okoliša. Iako su RH veliki infrastrukturni projekti nužni i poželjni, kao što su to ulaganja u zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost, navodnjavanje poljoprivrednih površina i dr., valja već sada imati na umu činjenicu da će najmanje 25% iz EU fondova namijenjenih slabije razvijenim regijama trebati investirati u poticanje zapošljavanja, socijalno zbrinjavanje te obrazovanje. Taj će postotak biti znatno viši kod razvijenih regija (oko 50%). Na manje razvijena područja i dalje će ići najizdašniji dio financijskog kolača (64% ukupnih sredstava). U tom kontekstu valja razmatrati i podjelu na nove statističke (neadministrativne) regije u RH, s ciljem povlačenja najvišeg mogućeg iznosa sredstava za potrebe financiranja razvoja svih hrvatskih područja te odabira i pripreme relevantnih razvojnih projekata o kojima će, dugoročnije gledajući, taj razvoj ponajviše i ovisiti. 3. Ima li opravdanja za definiranje dvije neadministrativne regije NUTS 2 razine? Pri agregiranju administrativnih jedinica mora se voditi računa o relevantnim kriterijima poput zemljopisnih, povijesnih, kulturnih, okolišnih i drugih čimbenika. Međutim, iako površinom i brojem stanovnika vrlo mala, RH je regionalno vrlo raznolika. Pritom nema izra- Iako razina razvijenosti, gospodarska i zito jasnih prirodnih ili povijesnih granica između postojećih županija, temeljem kojih bi se socio-ekonomska struktura ili konkurentnost, jednostavno odredile regionalne cjeline. Zbog nije formalni uvjet definiranja statističkih repoložaja na dodiru većih geografskih cjelina, gija, može biti releventna, ako ima za to opravzemljopisno se razlikuju tri osnovne cjeline5: danja. Pritom je bitno naglasiti da statističke nizinska, gorsko-planinska i sredozemna regija. regije nisu samostalni subjekti i funkcionalne S obzirom na postojeću podjelu na županije i cjeline vođenja regionalne razvojne politike. mali broj stanovnika, nije moguće formirati sta- Prema istraživanju regionalne konkurentnosti6, tističku regiju koja bi obuhvaćala područje gor- županije u RH imaju slična socio-ekonomska sko-planinske Hrvatske. Nadalje, u nizinskoj obilježja, u znatnoj mjeri neovisno od priregiji razlikujemo Središnju Hrvatsku, odnosno padnosti kako zemljopisnim i gravitacijskim, peripanonski prostor i Istočnu Hrvatsku, koja tako i postojećim statističkim regijama. Tako se sastoji od Slavonije, južnog dijela Baranje i postoje međusobne sličnosti Grada Zagreba i zapadnog Srijema. Važno je naglasiti da sadaš- Istarske županije, zatim Osječke i Koprivničnja definicija statističkih regija nije sukladna ko-križevačke županije, ali i sedam županija navedenim zemljopisnim osobinama regija, jer s vrlo netipičnim strukturnim pokazateljima su pojedine županije Središnje Hrvatske u istoj razvijenosti, odnosno konkurentnosti. Slijedom navedenog, moguća su tri rješenja: statističkoj regiji sa županijama Istočne Hrvatske. Nadalje, ne postoji jasna »prirodna« granica a) izdvajanje Zagreba - u varijanti izdvaizmeđu te dvije regije, što je najviše vidljivo na janja Grada Zagreba, sa ili bez Zagrebačke župrimjeru Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko- panije - ta bi statistička regija bila razvrstana podravske županije, koje imaju mnoga obilježja kao najrazvijenija (s BDP-om po stanovniku Istočne Hrvatske, ali u većoj mjeri gravitiraju iznad 90% prosjeka EU) te bi, sukladno poSredišnjoj Hrvatskoj. stojećim kriterijima, koji uključuju pokazateU funkcionalnom smislu, demografskom i lje zaposlenosti i obrazovanosti, u usporedbi ekonomskom, u RH postoje gravitacijska po- s ostalim regijama EU, bila podobna za samo dručja ljudskih aktivnosti koncentriranih oko marginalna sredstava iz EU fondova; većih urbanih središta sa znatnim dnevnim b) prebacivanje dvije ili tri županije iz i tjednim migracijama. Razlikuju se četiri istočne u zapadnu regiju – riješio bi se proosnovne makroregije: zagrebačka, osječka, blem za iduće sedmogodišnje razdoblje, ali bi riječka i splitska. Međutim, navedena tipo- vrlo vjerojatno cjelokupna proširena zapadna logija ne obuhvaća u cjelini područje RH kao regija u idućem razdoblju dostigla razinu 75% gravitirajuće navedenim urbanim središtima. prosjeka BDP-a EU i bila bi podobna za samo Primjerice, županije Virovitičko-podravska i marginalna sredstva iz EU fondova; i Brodsko-posavska u znatnijoj mjeri gravitirac) definiranje pet statističkih regija – iako ju i prema zagrebačkoj makroregiji. U okviru naizgled logično s obzirom na to da u odreHrvatskog primorja nije riječ o tipičnoj gravi- đenoj mjeri korespondira s gravitacijskim potaciji prema dva veća grada, nego je vrlo važna dručjima, najlošije je rješenje, jer bi u prvom i uloga pojedinih manjih gradova. Također, u sedmogodišnjem razdoblju jedna, a u drugom ovoj tipologiji gorska Hrvatska nema vlastito čak dvije regije dostigle razinu 75% prosjeka makroregionalno središte pa se pojedini nje- EU i bila bi podobna za samo marginalna zini dijelovi gravitacijski orijentiraju prema sredstava iz EU fondova; Zagrebu, Rijeci, ili Splitu. 5 Izvor: Proleksis enciklopedija http://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?ID=33206&upit=hrvatska&tip=t 6 Regionalni indeks konkurentnosti RH 2010., UNDP i NVK, Zagreb 2008. devizno tržište HRVATSKO DEVIZNO TRŽIŠTE Srednji tečajevi valuta u KUNAMA (kn) prema tečajnim listama Hrvatske narodne banke Zemlja Šifra Oznaka valute valute Jedinica Tečaj 30.5.94. PRIMJENA NA DANE 8.9.2012. do 10.9.2012. 11.9.2012 12.9.2012. 13.9.2012 14.9.2012 Prosjek izvj.razd. Prosj.izv.raz. Prosj.pred. Teč.30.5.94. izvj.razd. % Australija 036 AUD 1 4,4878 6,068448 6,018270 6,022604 6,027969 5,997501 -1,00 34,56 Canada 124 CAD 1 4,4146 5,981220 5,949792 5,967932 5,902346 5,887556 -0,94 34,78 ČeškaRep. 203 CZK* 1 0,2023 0,302633 0,303063 0,302762 0,304740 0,302998 0,67 49,81 Danska 208 DKK 1 0,9490 0,999545 0,996543 0,996911 0,995577 0,995306 -0,47 5,12 Mađarska 348 HUF* 100 3,6926 2,596261 2,609228 2,604249 2,632759 2,613212 -0,85 -29,40 Japan 392 JPY 100 5,8443 7,439486 7,421630 7,439297 7,376906 7,396719 -1,94 26,99 Norveška 578 NOK 1 0,8583 1,010119 1,006853 1,003984 1,000071 1,000298 -1,60 17,20 Švedska 752 SEK 1 0,7918 0,877078 0,876477 0,875511 0,872992 0,869764 -1,55 10,53 Švicarska 756 CHF 1 4,3522 6,138465 6,137660 6,153812 6,135629 6,118183 -1,27 41,01 V. Britanija 826 GBP 1 9,2378 9,377330 9,300053 9,300053 9,250100 9,265529 -0,97 0,90 SAD 840 USD 1 6,1192 5,873216 5,811035 5,807898 5,738925 5,747528 -2,03 -4,92 EMU 978 EUR 1 7,1561 7,448413 7,425341 7,428882 7,420430 7,418909 -0,44 3,88 Poljska 985 PLN* 1 1,8282 1,806771 1,807004 1,808218 1,815573 1,803201 1,38 -1,12 *Tečajevi CZK,HUF i SKK od 31. 12. 1996., tečaj PLN od 12. 6. 2000. INOZEMNA DEVIZNA TRŽIŠTA N hovu mišljenju, osiromašio njihovu zemlju i zakočio gospodarski rast. Ustavni je sud, doduše, postavio određena ograničenja kao, primjerice, da ukupno njemačko sudjelovanje u stabilizacijskom fondu (zasad) ne može biti veće od 190,0 milijardi eura. A ako bi se ukazala potreba za povećanjem toga iznosa, kancelarka Ipak, odluka njemačkoga Ustavnog suda da možebitno povećanje njemačkoga udjela u stabilizacijskome fondu ovisi o tome hoće li ga odobriti Bundestag ili ne će, ostavlja određene dvojbe u mogućnost da će on biti dovoljan za pomoć svim onim zemljama kojima ona bude potrebna. Pogotovo ako za sredstvima iz toga fonda posegnu Italija i Španjolska koje bi ga same mogle, do kraja, iscrpiti. Donekle se situacija s dugovima tih zemalja popravlja činjenicom da je nakon odluke ECB-a da će otkupljivati njihove obveznice, prihod na te obveznice u padu, što će im nedvojbeno pomoći pri saniranju dospjelih dugova. Tečaj US dolara prema važnijim valutama CHF GBP* AUD SEK JPY EUR** 31.12.2011. 1,0239 0,9440 1,5402 0,9928 6,9056 77,83 1,2905 14.09.2012. 0,9394 1,6121 0,9583 6,6081 77,70 1,2908 Datum CAD 0,9762 *USD za 1 GBP, **USD za 1 EUR Kamatne stope na tržištu eurodeviza na dan 14. 9. 2012. (LIBOR) IZVOR: Tečajne liste HNB-a U zadnjem je izvještajnom razdoblju kuna prema većini valuta osjetno ojačala, a najviše prema američkome dolaru i japanskom jenu te nešto manje prema norveškoj i švedskoj kruni. Jačanje kune prema navedenim valutama moglo je biti nešto manje da se hrvatske poslovne banke nisu odlučile i za izvjesno sniženje tečaja eura iako za to u današnjim okolnostima i nije bilo mjesta. Euro je, naime, na svjetskim tržištima osjetno ojačao nakon što je Savezna Republika Njemačka odlučila s gotovo 200,0 milijardi eura sudjelovati u Europskome stabilizacijskom fondu »teškom« više od 500,0 milijardi eura. jemački Ustavni sud prošloga je tjedna odbio zahtjev dijela političara da Njemačka ne sudjeluje u Europskome stabilizacijskom mehanizmu koji bi, prema nji- Merkel i ministar financija Wolfgang Schaeuble morali bi tražiti odobrenje od Bundestaga. Iako se već nagađalo da bi njemački doprinos stabilizacijskome fondu mogao biti oko 250,0 milijardi eura, tržište je očigledno bilo zadovoljno s onim što je njemački Ustavni sud odredio, tako da je euro odmah počeo jačati. Tečaj mu je prema američkome dolaru dospio blizu 1,30 što je najviše u posljednja 4 mjeseca ove godine. Tomu je pomogao i predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi koji je više puta izjavio da će se učiniti sve što je moguće da se spasi eurozona, odnosno sâm euro. Rok USD EUR CHF GBP JPY 7 dana 0,19 0,03 0,01 0,51 0,11 1 mj. 0,22 0,07 0,01 0,53 0,14 3 mj. 0,39 0,16 0,05 0,67 0,19 6 mj. 0,68 0,41 0,16 0,92 0,33 12 mj. 1,01 0,72 0,36 1,40 0,54 Tomislav Crnogorac br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. Traditio Iuridica 3.1. Prednosti dvije u odnosu na tri statističke regije Tako se nastoji pridonijeti bržem društvenogospodarskom razvoju najslabije razvijenih područja RH, odnosno pružanjem financijske Sadašnja podjela na tri regije rezultirala bi pomoći u izradi projektne dokumentacije za nepovoljnim financijskim učincima za župani- lokalne razvojne projekte, utemeljene na straje Sjeverozapadne Hrvatske, jer bi zbog dosti- teškim razvojnim dokumentima, a prihvatljive zanja granice od 75% BDP-a po stanovniku za financiranje iz EU fondova. Takva podrška * u odnosu na prosjek EU (mjereno paritetom tim je važnija jer - za razliku od predpristupnih kupovne moći valuta) ta statistička regija u fondova, u okviru kojih su se pretežno središnja idućoj financijskoj perspektivi (2014.-2020.) državna tijela i agencije pripremale i provodile izgubila status manje razvijenih područja koja projekte - od sredine 2013. će se kao podno- EADEM DILIGENTIA A TUTORIBUS CIRCA ADMINISTRATIONEM RERUM PUPPILORUM potpadaju pod najizdašniji, Cilj 1 Kohezijske sitelji prijava za značajan broj projekata javljati EXIGENDA EST, QUAM PATER FAMILIAS REBUS SUIS EX BONA FIDE PRAEBERE DEBET, lat. politike – konvergencija, i imala bi nižu stopu korisnici i institucije nižih razina – tijela regio- u upravljanju štićenikovom imovinom tutor mora pokazati istu pažnju koju pokazuje sufinanciranja projekata iz strukturnih fondo- nalne i lokalne vlasti, ili lokalna javna poduzeća. dobar domaćin u savjesnom obavljanju vlastitih poslova; u rimskoj pravnoj tradiciji, pravilo prema kojem tutor u upravljanju štićenikovom imovinom treba imati pažnju domaćina va (oko 60% umjesto prosječnih 75-85%.) (pater familias) koji postupa savjesno (ex fide bona). Navedeno pravilo sadržano je u jednom Nova podjela na dvije statističke regije 4. Kako do povlačenja odlomku klasičnog pravnika Kalistrata (Callistratus) (Digesta 26, 7, 33 pr.), a njegov sadržaj omogućit će bolje iskorištenje alociranih maksimalnog iznosa i kako ugrađen je u određenom opsegu i u suvremeno obiteljsko pravo. Tako, primjerice, u važećem sredstava od 450,0 mil. eura do kraja 2013. do ravnopravnog korištenja hrvatskom pravu, sukladno članku 179. Obiteljskog zakona (Nar. nov, br. 116/03, 17/04, 136/04, te 1,1 do 1,5 mlrd. eura svake iduće godine. sredstava u korist svih 107/07, 57/11 i 61/11), skrbnik je dužan, inter alia, savjesno upravljati štićenikovom imovinom, Pritom nema sumnje, da će sredstava za dobro a sukladno članku 190. stavak 1. tog Zakona, odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju županija, gradova i općina RH pripremljene projekte biti dovoljno, ali ključno svojih dužnosti. Naša obiteljskopravna doktrina smatra da skrbnik mora upravljati imovinom je pitanje hoće li se uspjeti pripremiti dovoDosadašnja iskustva u RH, ali i postrože- kao dobar domaćin, tj. da odgovara i za apstraktnu običnu nepažnju (culpa levis in abstracto) ljan broj kvalitetnih projekata, s dugoročnim na načela te pristup u okviru nove kohezijske bitnim značenjem za razvoj svih hrvatskih politike EU, nalažu i RH bržu prilagodbu na (v. npr. Korać, in: Alinčić/Bakarić-Abramović/Hrabar/Jakovac-Lozić/Korać, Obiteljsko pravo, područja. Stoga je na ovaj segment nužno lokalnoj i regionalnoj razini, tj. razini općina, Zagreb, 2001., str. 382 i sl.). Isti zaključak izvediv je na prvi pogled i iz citiranog Kalistratova usmjeriti pažnju svih ključnih dionika razvoja gradova i županija. U okolnostima prevladava- pravila. Međutim, ako se pozorno prouči citirani rimski odlomak, iz njega proizlazi da tutor na svim razinama, od nacionalne do lokalne. juće usmjerenosti na manje projekte te na razvoj ima odgovarati i za diligentia quam rebus suis, odnosno, da se od njega zahtijeva da postupa Vremena za povlačenje sredstava iz EU fon- temeljnog poduzetničkog okruženja, primjerice s tuđim stvarima kao što obično postupa sa svojima. Stoga bi tutor, sukladno navedenom dova nema puno. Rok za povlačenje 450,0 cestovne i komunalne infrastrukture, iako izni- mjerilu, mogao biti odgovoran za još jednu vrstu krivnje, tj. za konkretnu običnu nepažnju mil. eura, odnosno alokaciju za šest mjeseci mno značajne - postavlja se pitanje nužnosti (culpa levis in concreto). Polazeći od načela primjerene zaštite štićenika kao jednog od članstva u 2013., je kraj 2016., a sve buduće definiranja i provođenja razvojnih projekata u temeljnih načela obiteljskog prava, smatramo da bi se citirano klasično rimsko pravilo, prema godišnje alokacije morat će se povlačiti u roku području poticanja konkurentnosti temeljene kojem tutor u upravljanju štićenikovom imovinom odgovara i za culpa levis in concreto, od samo dvije godine, iako RH namjerava osi- na modernim tehnologijama, znanju i inova- moglo i danas primjeniti - poradi nedostatka izričitih pozitivnih propisa o vrstama i stupnjevima krivnje u ovom kontekstu - u onim slučajevima gdje bi to rezultiralo još gurati produljenje na tri godine. tivnosti, poslovnom okruženju i dr., ključnih za Nova podjela na dvije regije olakšat će povećanje konkurentnosti i osiguranje dinamič- potpunijim ostvarenjem navedenog načela (o značenju načela primjerene zaštite štićenika u suvremenom obiteljskom pravu v. Korać, op. cit., str. 360 i sl.). planiranje i provedbu razvojnih projekata s nog gospodarskog rasta hrvatskih regija. obzirom na jednaka pravila koja će se primjeCijeli je niz zadataka i inicijativa koje se njivati u svim područjima RH, pri čemu nova mogu poduzeti »odozdo«, tj. s lokalne i regio- * Profesor na Katedri za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podjela ne umanjuje fleksibilnost državnih nalne razine, ne čekajući za svaku inicijativu tijela Republike Hrvatske glede usmjeravanja potporu središnjih državnih tijela. Inicijative sredstava na pojedina zemljopisna područja »odozdo« su tim značajnije jer će se ulaskom u unutar statističkih regija. Drugim riječima, dr- EU mogućnosti jedinica lokalne i regionalne žavna tijela imaju slobodu da unutar pojedine samouprave za provedbu razvojnih projekata ju. Županijske institucije zajedno s jedinicama projekte koji jačaju upravljanje razvojem, nova statističke regije usmjere više sredstava prema značajno povećati. Da bi se osiguralo da naj- lokalne samouprave najuspješnija su kategorija znanja u svim područjima, i sl. U okviru strukkorisnika EU programa u okviru natječaja koji turnih instrumenata kohezijske politike (koji slabije razvijenim županijama. slabije razvijena područja u RH maksimalno U Institutu za međunarodne odnose su iskoriste nove mogućnosti, određene mjere su im dostupni. Analiza je također pokazala obuhvaćaju i strukturne fondove i kohezijski podrobno razmatrane opcije i rješenja te po- trebat će inicirati, poglavito u slabije razvije- da dosadašnji uspjeh u korištenju EU fondova fond), predviđeno je da 5% ukupnih sredstasljedice definiranja statističkih regija i drugih nim gradovima i područjima, između kojih nije povezan s veličinom i stupnjem razvijenosti, va u razdoblju 2014.-2020. bude alocirano na već da je presudan čimbenik broj zaposlenih na 300 većih gradova EU. Svaka zemlja članica zemalja, danas zemalja članica EU, koje su valja izdvojiti nekoliko prioritetnih: pripremi i provedbi projekata. To znači da i sla- moći će predložiti nekoliko gradova koji će prolazile kroz isti proces. Pritom je zamjetno 1. sustavno jačanje strateškog planiranja bije razvijene županije i općine mogu očekivati moći aplicirati na ta sredstva. Na nama je da da je prednost dana rješenjima koja u najvećoj na razini županija, gradova i općina uz potimjeri istodobno zadovoljavaju zadana pravila canje uključivanja poduzetnika, obrtnika te značajne rezultate ako se odluče više investirati ta sredstva iskoristimo na najbolji način, te u razvoj ljudskih resursa. Takvih primjera ima- ostvarimo razvojne učinke u područjima koja o definiranju tih regija od strane EU, zemljo- udruga u prijavljivanje i provedbu projekata; mo unatrag nekoliko godina sve više po cijeloj su bitno šira od samih gradova. pisno-povijesnih osobina pojedinih zemalja, 2. koncentraciju ulaganja na manji broj rakao i procjene o najboljem apsorpcijskom zvojnih prioriteta, a onda i razvojnih projekata; Republici Hrvatskoj – od najmanje razvijenih općina u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj, do pogra- 5. Zaključak kapacitetu za kreiranje i provođenje razvojnih 3. intenziviranje formiranja stručnih timoničnih područja slavonskih županija. Primjer Slijedom navedenog, daljnje rasprave o poprojekata s najvećim učinkom. va iz javnog i privatnog sektora koji će sustav- vrijedan spominjanja svakako je i općina Lovas djeli regija u RH trebale bi, ponajprije, usmjereNadležnosti određivanja kriterija i prio- no raditi na identificiranju i razvoju projektnih u Vukovarsko-srijemskoj Županiji te Ured za ne na pitanja kako prijavljivati što relevantnije riteta projekata i dalje ima RH te ne postoji ideja, te njihovoj provedbi; međunarodnu suradnju »TINTL«7. U Općini projekte, usklađene sa županijskim, nacionalnim opravdana sumnja da bi ta podjela automatski 4. povećanje sposobnosti za financijsko Lovas su na svaku kunu iz proračuna dobili i spomenutim tematskim prioritetima Strategipodrazumijevala manja sredstava za istočne upravljanje i kontrolu, te praćenje vrjednova- sedamdeset iz EU fondova. U uredu se danas je EU 2020, kako osposobiti kreatore i podnožupanije. Ravnopravnost svih područja u ponja projekata; traže, osmišljavaju, pišu i sastavljaju projekti koji sitelje projekata te na to kako što više ubrzati vlačenju EU sredstava je nužna, kako na lokal5. jačanje sposobnosti za primjenu propisa se potom kandidiraju na natječaje iz EU fondo- i olakšati taj proces, uključujući i osiguravanje noj tako i na regionalnoj razini. Ta ravnopravnost trenutno nije potpuna s obzirom na to da o javnoj nabavi na lokalnoj i regionalnoj razini, va. Vidljiva je velika uloga općine, jer kad pro- financijske potpore predlagateljima projekata. će se određeno natjecanje neizbježno odvijati u skladu s direktivama EU, uz stjecanje struč- jekt završi, općina nastavlja financiranje, čime Financijska potpora osobito je značajna kad goizmeđu 429 općina te 127 gradova, poglavito nih znanja o pripremi složenih infrastruktur- se osigurava održivost postignutih učinaka. To vorimo o većim infrastrukturnim i drugim straje samo jedan u nizu primjera što se sve može teškim razvojnim projektima od dugoročnog između većih i manjih gradova. Ravnoprav- nih projekata; poduzeti na lokalnoj i regionalnoj razini s osvi- značenja za smanjivanje postojećih regionalnih 6. osposobljavanje za provođenje postupanost, koja je nužna, moguće je postići i to: ještenim razvojnim akterima koji nisu isključivo razlika u RH te za jačanje regionalne konkurenka procjene učinka projekta na okoliš i izradu 1. jačanjem sposobnosti podnositelja i kočekali na podršku »odozgo«, te spoznali nužnost ordinatora projekata financiranjem pripreme studija izvodljivosti te analize troškova i kori- vlastitog organiziranja i podizanja razine ospo- tnosti koja je trenutno na izrazito niskoj razini. sti, za provođenje natječajnih postupaka i priO konkurentnosti hrvatskih regija ovisit će cjeprojekata, odnosno premoštavanjem u financisobljenosti za strateški značajne zadatke. premu natječajne dokumentacije; lokupna gospodarska konkurentnost Republike ranju dijela nacionalne participacije; Neke razvijenije jedinice nisu uspjele re- Hrvatske. Maksimalna potpora očekuje se od 7. poticanje prijavljivanja većih projeka2. dizajniranju projekata koji će postizati ta sa značajnijim i dugoročnijim učincima na alizirati vlastite potencijale na području kori- tijela na nacionalnoj razini, te od lokalne i regiveći udjel EU financiranja i imati veći dugorazvoj, što je lakše realizirati temeljem zajed- štenja EU fondova u mjeri koja bi odgovarala onalne samouprave. ročni utjecaj na ravnomjeran gospodarski i ničke suradnje više općina pa i županija u pri- njihovoj gospodarskoj i financijskoj snazi. Ipak, U tom smislu, za uspješno korištenje strukukupni razvitak; nastoji se nadoknaditi izgubljeno vrijeme pa se, turnih fondova potrebno je usredotočiti se na: javljivanju i provedbi. 3. poboljšanjem okruženja od utjecaja na Kad se radi o dobrom partnerstvu javnog primjerice, u gradu Zagrebu planira uključiva1. pripremu nacionalnih strateških dokuprojekte, vezano uz administrativne prepreke. i privatnog sektora, prijava i realizacija ta- nje poduzetnika u pripremu projekata osnivaPoštovanjem navedenog pružit će se jed- kvih projekata bitno je olakšana i uspješnija, njem Partnerskog fonda Grada Zagreba i podu- menata; 2. pripremu većih, za razvoj relevantnih nake mogućnosti svim općinama, gradovima i a partnerstvo je ključno i za izradu kvalitetne zetnika za pripremu EU projekata. projekata, poglavito onih oko kojih je okuplježupanijama. Ipak važno je napomenuti da se dokumentacije. Valja upozoriti da priprema Valja naglasiti da će dio projekata koji se regionalna razvojna politika ne svodi samo na jednog infrastrukturnog projekta, koji vrijedi pokreću, kako u gradu Zagrebu, tako i u svim no više jedinica lokalne uprave i samouprave; 3. daljnje jačanje sposobnosti uprave za kreiranje projekata i povlačenje sredstava EU. više milijuna eura, može trajati i dvije do tri drugim većim gradovima RH, imati za rezultat Središnja državna tijela, kroz mehanizme na- godine, a često podrazumijeva i prijeko po- razvojne učinke u bitno širem okruženju. To se upravljanje razvojem te upravljanje EU fondocionalne regionalne politike i dalje će trebati trebno rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. osobito odnosi na projekte koji su usmjereni vima na svim razinama; posebnim mjerama podupirati najmanje ra4. osnaživanje i animiranje razvojnih i IMO od 2007. prati i analizira kapacitete na poticanje novih tehnologija i inovacija, na zvijena područja da bi u privlačenju razvojnih županija za korištenje EU fondova. Rezultati projekte koji povezuju sektore (bio medici- projektnih timova u gradovima, županijama i sredstava, institucionalnih i privatnih, bila u posljednjeg istraživanja nedvojbeno su ukazali na, novi poslovni modeli, mehatronika i dr.), općinama u cijeloj RH, a poglavito u manje što ravnopravnijem položaju. na značajan porast kapaciteta županijskih upra- projekte vezane uz tradicionalne industrije i razvijenim područjima; 5. animiranje, poticanje i potpora poduOve je godine Ministarstvo regionalnog va i razvojnih agencija za pripremu i provedbu poduzetništvo u cijeloj zemlji, kao i na učenje razvoja i fondova EU već podržalo najslabije projekata, financiranih kroz pretpristupne pro- za poduzetništvo (entrepreneurial learning), zetnicima da se uključuju i koriste mogućnosti razvijena područja RH, s izdvajanjima u vrijed- grame EU. Premda su razlike među županijama financiranja razvoja iz fondova EU. nosti od 12,0 mil. kuna kroz »Program Priprema glede ukupnog broja uključenih zaposlenika 7 Akronim prvih slova općina koje su ga osnovale: Tovarlokalnih projekata na potpomognutim područjima«. i dalje značajne, one se, ipak, polako smanjunik, Ilok, Nijemci, Tompojevci i Lovas. Traditio Iuridica (212) prof. dr. sc. MARKO PETRAK, Zagreb br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. Uredništvo Sudska praksa Izvanredni otkaz ugovora o radu Nedopušteno organiziranje smjena (bez da se obavijestilo nadređenog), prema svojoj prirodi predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa S ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Revr 1337/11-2 OD 22. SVIBNJA 2012. porna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba članka 114. stavak 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - proč. tekst i 68/05 Odluka USRH - u nastavku teksta: ZOR) u odnosu na opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu i poštovanje roka u kojemu poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu. Prema odredbi članka 114. ZOR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštovanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Zakonom o radu nije unaprijed propisano kad će se smatrati da je radnik počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa niti kad će se smatrati da postoji neka druga, osobito važna činjenica, u smislu odredbe članka 114. stavak 1. ZOR-a, zbog koje poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu. U okolnostima konkretnog slučaja, već sama okolnost da je tužitelj neovlašteno organizirao zamjenu (za druga dva radnika) za vrijeme korištenja svojega godišnjeg odmora, a da o tome nije obavijestio nadređenog rukovoditelja, prema pravnom shvaćanju ovoga suda predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Tužitelj, doduše, opravdano ukazuje da svojim radom za trećega, izvodeći poslove za koje poslodavac, nije dokazao da ulaze u predmet njegovog poslovanja, nije nelojalno konkurirao poslodavcu, a sama okolnost, da je od posljedica takvoga rada nastupila teška prometna nezgoda, sama po sebi nije dovoljna za ocjenu da je tužitelj povrijedio svoje obveze iz radnog odnosa. Naime, taj rad nije u nikakvoj vezi s tužiteljevim obvezama iz radnog odnosa, pa tužitelj izvodeći poslove polijevanja željezničkih tračnica retardantima nije ni mogao povrijediti obvezu iz radnog odnosa, ali je i navedena povreda nedopuštenog organiziranja smjena, prema svojoj prirodi, osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene odredbe članka 114. stavak 2. ZOR-a, ovaj sud ocijenio je da je odluka o izvanrednom otkazu donesena u zakonskom roku 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se temelji otkaz. Naime, saznanjem da su radnici tuženika B. T. i M. M. sudjelovali u izvođenju radova za trećega još ne znači i saznanje da im je odlazak s posla neovlašteno omogućio upravo tužitelj. Za tu okolnost tuženik je mogao saznati tek naknadnom provjerom, a prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj je pozvan da se vrati s godišnjeg odmora radi utvrđenja odlučnih okolnosti. Zato je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev koji glasi na utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Samim time nije osnovan ni zahtjev za vraćanje tužitelja na radno mjesto i isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje nakon otkaza ugovora. Napomena: Odredbe članka 114. prijašnjeg ZOR-a (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - proč. tekst i 68/05 - Odluka USRH) odgovaraju odredbama članka 108. novoga ZOR-a (Nar. nov., br. 149/09, 61/11 i 82/12). U obrazloženju sud navodi da ovrhovoditelj u prijedlogu kojim traži promjenu predmeta ovrhe, tako da se ovrha provede na pokretninama, te na motornom vozilu ovršenika, nije jasno naznačio svoju tražbinu, odnosno nije naveo visinu iznosa tražbine za koju traži nastavak ovrhe. Pobijano rješenje kojim je odbačen ovrhovoditeljev prijedlog za nastavak ovrhe na novom predmetu i sredstvu ovrhe, doneseno je pravilnom primjenom odredbe članka 35. stavak 3. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 - Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 u nastavku teksta: OZ). Prema odredbi članka 35. stavak 1. OZ-a, prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojemu će biti označena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži, te sredstvo, i prema potrebi, predmet ovrhe. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne za provođenje ovrhe. Ako se pravomoćno rješenje o ovrsi određenim sredstvom ili na određenom predmetu ne može provesti, ovrhovoditelj može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe. U tom će slučaju sud donijeti novo rješenje o ovrsi i nastaviti ovrhu na temelju tog rješenja (čl. 5. st. 3. OZ-a). Prema tome, prijedlog za nastavak ovrhe na novom predmetu ili sredstvu ovrhe, mora sadržavati sve podatke kao i prijedlog za ovrhu, budući da na temelju takvog prijedloga sud donosi novo rješenje o ovrsi i nastavlja ovrhu na temelju tog rješenja. Prijedlog za nastavak ovrhe koji ne sadržava sve podatke, sud će odbaciti i bez pozivanja predlagatelja da ga ispravi ili dopuni (čl. 35. st. 3. OZ-a). Prijedlogom od 7. studenoga 2008., ovrhovoditelj je »radi naplate ovršnog iznosa iz rješenja o ovrsi, br. Ovr-3900/08 od 7. listopada 2008. sa zakonskim zateznima kamatama, troškovima postupka, troškovima rješenja o ovrsi te daljnjih troškova postupka ovrhe ...«, predložio nastavak ovrhe općenito na ovršenikovim pokretninama. Pravilno je prvostupanjski sud odbacio takav prijedlog za nastavak ovrhe, pozivom na odredbu članka 35. stavak 1. i 3. u svezi s člankom 5. stavak 3. OZ-a, zbog toga što ovrhovoditelj u svom prijedlogu nije jasno naznačio iznos ovršne tražbine s datumima dospijeća prema svakoj pojedinoj obvezi, a kako je to navedeno u prethodnom prijedlogu i rješenju o ovrsi. Iako ta dva rješenja čine funkcionalnu cjelinu, nužno je u svakom od njih posebno naznačiti sve potrebne podatke iz članka 35. stavak 1. OZ-a zbog toga što se ovrha na novom predmetu i sredstvu ovrhe provodi upravo na temelju tog novog rješenja, a ne na temelju prethodnog rješenja o ovrsi. informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. Hrvatski branitelji – određivanje mirovine Ako je mirovina ostvarena prema posebnom propisu po povoljnijim uvjetima, nema mogućnosti ponovnog određivanja mirovine primjenom Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji T ODLUKA UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us-12279/2008 OD 10. LIPNJA 2011. užitelj je ostvario pravo na zastupničku mirovinu prema Zakonu o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru (Nar. nov., br. 55/00, 107/01, 86/09 i informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. 91/10). Tužitelj je znači ostvario pravo prema posebnom propisu, a ne pravo na starosnu mirovinu prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (Nar. nov., br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08) na koji upućuje članak 13. Zakona o pravima hrvatskih braniS obzirom na to da se na temelju prijedloga za telja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Nar. nov., nastavak ovrhe na novom predmetu ili sredstvu br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, ovrhe izdaje novo rješenje o ovrsi, taj prijedlog mora sadržavati sve zakonom propisane podatke, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 - Odluka USRH, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10 - Odluka USRH, 121/10 i 130/10 - proč. tekst). potrebne za izdavanje tog rješenja Prema tom propisu hrvatski branitelj iz Domovinskog rata ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE ostvaruje pravo na starosnu mirovinu pod uvjetom i na način HRVATSKE, BR. Pž-1302/09 OD 30. TRAVNJA 2009. propisan Zakonom o mirovinskom osiguranju, ako tim Zakoobijanim rješenjem označenim u izreci ove odluke, Tr- nom nije drukčije određeno. Prema članku 14. tog Zakona, hrvatskom branitelju iz govački sud u Z. odbacio je ovrhovoditeljev prijedlog za Domovinskog rata koji na temelju navršenog mirovinskog nastavak ovrhe. Ovršni postupak – prijedlog za nastavak ovrhe P staža ostvari pravo na starosnu mirovinu manju od mirovine koja bi mu pripadala za 40 godina mirovinskog staža, osobni bod povećava se ovisno o vremenu provedenom u Domovinskom ratu. Kod tužitelja se ne može primijeniti navedeni propis i povećati osobni bod kao dragovoljcu iz Domovinskog rata za 30% jer nema mogućnosti određivanja mirovine prema dva posebna propisa, a to je u konkretnom slučaju navedeni propis i Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru. Tužitelju je prvostupanjskim rješenjem priznato pravo na zastupničku mirovinu primjenom posebnog propisa, a ne pravo na starosnu mirovinu u kojem bi se slučaju osobni bodovi povećavali, u smislu navedenog članka 14. stavak 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. Prijedlog za ponavljanje postupka Rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, zbog toga što stranci nezakonitim postupanjem nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom, počinje teći od dana kad je odluka stranci dostavljena, a ako odluka stranci ne bi bila dostavljena ona nije postala pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak i ne može ponoviti P ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U SPLITU, BR. Gž 1842/2008 OD 14. SIJEČNJA 2010. rvostupanjski sud prihvatio je prijedlog tuženika za ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, ukidanjem presude tog suda zbog izostanka pod brojem IV P-.../98 od 20. siječnja 1992., držeći da su u konkretnom slučaju ostvareni razlozi iz članka 421. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH i 123/08 - ispr. - proč. tekst - u nastavku teksta: ZPP) za ponavljanje pravomoćno završenog postupka, jer tuženiku propuštanjem dostave nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom. S pravom žaliteljica osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke suda prvog stupnja, ukazujući u ovom dijelu na nepotpunost činjeničnog stanja pa s tim u svezi i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, u smislu odredbe članka 421. stavak 1. točka 2. ZPP-a, postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se, na prijedlog stranke, ponoviti ako stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom pri čemu se, sukladno odredbi članka 423. stavak 1. točka 2. istog Zakona, u tom slučaju prijedlog za ponavljanje postupka podnosi u roku 30 dana od dana kad je odluka dostavljena stranci. Utoliko je pogrešno pravno stajalište žaliteljice da ovaj rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka treba teći od dana saznanja za odluku u postupku čije se ponavljanje zahtijeva. Naime, rok za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, zbog toga što stranci nezakonitim postupanjem nije bila dana mogućnost raspravljanja pred sudom, počinje teći od dana kad je odluka stranci dostavljena, u smislu odredbe članka 423. stavak 1. točka 2. ZPP-a, a ako odluka stranci ne bi bila dostavljena, ona nije postala ni pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak i ne može ponoviti. Međutim, zbog pogrešnog pravnog stajališta sud prvog stupnja ne utvrđuje trenutak kad je podnositelj prijedloga zaprimio odluku u postupku čije se ponavljanje zahtijeva pa je utoliko, u ovom dijelu odlučno činjenično stanje u svezi s ocjenom pravodobnosti prijedloga tuženika za ponavljanje postupka, ostalo nepotpuno utvrđeno. Pritom se može navesti da u situaciji kad odluka ne bi bila dostavljena strankama nema mjesta primjeni odredaba kojima se regulira podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka jer on nije ni počeo teći. Naime, ako odluka stranci nije dostavljena, nije postala ni pravomoćna, pa se u odnosu na nju postupak i ne može ponoviti. informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. vlasničkopravni odnosi Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur. Zaštita prava vlasništva vlasničkom tužbom radi povrata stvari 1. dio - pravni položaj vlasnika i posjednika stvari – ALEN GOLUB, dipl. iur., sudac Općinskog suda u Koprivnici 1. Uvod U postupcima zaštite prava vlasništva, vlasničkom tužbom radi povrata stvari sudjeluju vlasnik stvari, koji postavlja zahtjev za zaštitu svojega prava vlasništva i predaju posjeda stvari (vindikacijski zahtjev) te osoba koja nije vlasnik, a u pravilu je posjednik stvari, protiv kojega se postavlja zahtjev za zaštitu prava vlasništva, odnosno povrat stvari, i drugi sporedni zahtjevi. Njihov položaj u postupcima radi zaštite prava vlasništva nije jednoznačan, već svaki od njih ima specifična prava i obveze koja proizlaze iz njihovog odnosa prema stvari koja je objekt zaštite prava vlasništva, a osobito poštenja ili nepoštenja posjeda. ili pogoršanja stvari,6 a istu takvu ovlast na predaju stvari ima i predmnjevani vlasnik,7 koji ne mora dokazati vlasništvo stvari, već jaču pravnu osnovu posjeda stvari prema posjedniku. Međutim, pravni položaj posjednika glede glavnog i sporednih zahtjeva kod vlasničke tužbe radi povrata stvari nije jednak, a ovisi o tome je li posjednik pošten ili nepošten. Vlasnik stvari, odnosno tužitelj kod prave vlasničke tužbe, da bi uspio u parnici, treba dokazati vlasništvo stvari, identitet stvari te tuženikov posjed te stvari8. Kad je tužitelj predmnijevani vlasnik, tada treba umjesto vlasništva stvari dokazati pravni temelj i istinit način stjecanja posjeda stvari,9 prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju, odnosno treba dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo koje se odnose na pravni temelji i istiniti način stjecanja posjeda stvari te činjenice o kojima ovisi predaja stvari, a to su: - da je stvar u posjedu tuženika bez pravne osnove ili na slabijoj pravnoj osnovi od tužiteljeve, zbog toga što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili - što tuženik posjednik ne može označiti svog prednika, ili - što tuženik posjednik može označiti samo sumnjivog prednika, ili - da je tuženik stekao stvar besplatno, a tužitelj naplatno10. U članku uvodno prikazujemo mjesto i ulogu zaštite prava vlasništva putem vlasničke tužbe radi povrata stvari i normativne okvire zaštite prava vlasništva te posebno analiziramo zakonske odredbe koje uređuju institut prava vlasničke tužbe i tužbe 2.Općenito o institutu vlasničke tužbe predmnijevanog vlasnika radi U sustavu zaštite prava vlasništva povrata stvari. Analiziramo položaj u građanskopravnom smislu, ZV2 trastranaka u postupku u povodu dicio-nalno razlikuje četiri tužbe za vlasničke tužbe, odnosno pravni zaštitu prava vlasništva. To su: prapoložaj vlasnika i posjednika stvari, va vlasnička tužba za povrat stvari (rei čl. 162.-165. ZV-a), tužnastao posjedovanjem tuđe stvari. vindicatio, ba predmnijevanog vlasnika za povrat Pritom razlikujemo pravni položaj stvari (actio publiciana, čl. 166. ZV-a), poštenog i nepoštenog posjednika vlasnička tužba za prestanak uznemiravanja (actio negatoria, čl. 167. st. 1. stvari te njihova prava i obveze ZV-a), tužba predmnijevanog vlasniprema vlasniku stvari. ka za prestanak uznemiravanja (actio Zaključno uspoređujemo odredbe negatoria, čl. 167. st. 4. ZV-a). Osim navedenih tužbi za zaštitu prava vlaobveznog prava koje se odnose sništva, ZV poznaje i tužbe za zaštitu na institut stjecanja bez osnove prava vlasništva od nevaljanih upisa u zemljišne knjige prema pravilima zeuporabom tuđe stvari u svoju 3.Aktivna legitimacija mljišnoknjižnog prava (čl. 168. ZV-a), korist i odredbe stvarnog prava Vlasničku tužbu za povrat stvari, a radi se o brisovnoj i kvazibrisovnoj tužbi2 te tužbama za ispravak upisa osim individualnog vlasnika, pod odrekoje uređuju pravni položaj uređenim odredbama ZZK-a3, ali na- đenim pretpostavkama mogu podnijeti poštenog i nepoštenog posjednika vedene se tužbe ne odnose na zaštitu svi suvlasnici stvari, zajednički vlasnituđe stvari, budući da se u oba prava vlasništva od oduzimanja posje- ci, etažni vlasnik, prethodni i potonji da stvari u kojem dolazi od specifičnog vlasnik te fiducijar i fiducijant. slučaja radi o odnosu vlasnika i pravnog položaja vlasnika i posjedniSuvlasnici stvari mogu samo zajedposjednika stvari koji je nastao ka stvari, već na zaštitu od nevaljanih nički zahtijevati od posjednika koji nije radi posjedovanja i korištenja tuđe upisa u zemljišne knjige, pa ne će biti suvlasnik predaju stvari u posjed, a jedan predmet razmatranja u ovom članku. od suvlasnika može zahtijevati predaju stvari. Prava vlasnička tužba za povrat stvari je stvari samo kad bi bio ovlašten od ostaU članku analiziramo i sudsku tužba kojom vlasnik stvari od posjedni- lih suvlasnika prema pravilima obveznog praksu domaćih sudova i ka nevlasnika zahtijeva predaju stvari u prava koja se primjenjuju kod nedjeljivih posjed,4 a uz takav glavni zahtjev može obveza s više vjerovnika11. Europskog suda za ljudska zahtijevati od posjednika nevlasnika Zajednički vlasnici također mogu prava koja je vezana uz zaštitu i predaju plodova ili drugih koristi od svi zajedno podnijeti vlasničku tužbu prava vlasništva i pravni odnos stvari5 te naknadu štete zbog propasti radi povrata stvari prema trećem koji vlasnika i posjednika stvari, koje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. Čl. 165. st. 1. ZV-a. je pitanje bît ovog članka. Članak nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73700, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09). Čl. 166. ZV-a. objavljujemo u dva dijela, a Vidjeti Kontrec, Damir, Tužbe zemljišnoknjižnog praČl. 162. st. 1. ZV-a. nastavak možete pročitati u va, Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne Čl. 166. st. 1. ZV-a. prakse, Godišnjak 14, Opatija, 2007.; Golub, Alen, sljedećem broju lista. Brisovna i kvazibrisovna tužna, Informator, br. 6026 »Kad je u postupku utvrđen redoslijed pravnog sljed1 6 7 2 8 9 10 od 7. prosinca 2011. 3 Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10 - Odluka USRH). 4 »Nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja vlasnika, suposjednika nekretnine za predaju u posjed nekretnina prema nevlasnicima, suposjednicima jer tužitelji također suposjeduju nekretninu pa su trebali od tuženika zatražiti predaju nekretnine u isključivi posjed …«, ŽS u Koprivnici, Gž-614/10-3 od 13. srpnja 2010. (izvorno). 5 Čl. 164. st. 1. ZV-a. ništva vlasništva predmetnog stana od prvog vlasnika do tužitelja, a tuženici nisu ni stavljali prigovor da bi bili vlasnici istog stana, odnosno da imaju jače ili bar jednako pravo na posjed stana, onda i pretpostavljeni vlasnik stvari ima jače pravo na posjed i nije dužan svoje vlasništvo dokazivati, već je dovoljno da dokaže činjenice na temelju kojih je njegovo vlasništvo predmnijevano i činjenice od kojih ovisi utemeljenost njegovog zahtjeva prema posjedniku stvari, kako je to propisano odredbom čl. 166. st. 4. ZV.«, VSRH, Rev-889/04-2 od 27. listopada 2004., http://sudskapraksa.vsrh.hr Čl. 46. st. 2. ZV-a. 11 nije zajednički vlasnik, jer je »zajedničar ovlašten izvršavati sve vlasničke ovlasti glede zajedničke stvari jedino zajedno sa svim ostalim zajedničarima«, a samostalno bi zajednički vlasnik mogao podnijeti vlasničku tužbu jedino kad bi na to bio ovlašten odredbama ZV-a ili drugog zakona ili prema sporazumu s drugim zajedničarima12. Etažni vlasnik može podnijeti vlasničku tužbu samo glede svojega posebnog (etažnog) dijela nekretnine, jer prema posebnom dijelu nekretnine ima sve vlasničkopravne ovlasti kao individualni (pojedinačni) vlasnik stvari. Prethodni vlasnik može podnijeti vlasničku tužbu protiv posjednika jer je prijenosom prava vlasništva postao vlasnik stvari do ispunjenja uvjeta ili isteka roka koji je ugovoren između prethodnog i potonjeg vlasnika13. Stoga, prethodni vlasnik ima pravo štititi svoje pravo vlasništva dok traje njegovo prethodno vlasništvo, a ako bi tijekom parničnog postupka, prestalo njegovo prethodno pravo vlasništva, istekom roka ili ispunjenjem uvjeta, prethodnom vlasniku trebalo bi priznati aktivnu legitimaciju, s tim da bi tužbeni zahtjev trebao usmjeriti na predaju stvari potonjem vlasniku, prema nalogu prethodnog vlasnika. Potonji vlasnik može podnijeti vlasničku tužbu za povrat stvari od kada je stekao vlasništvo stvari istekom roka ili ispunjenjem uvjeta, ako je ograničenje prava vlasništva ugovoreno erga omnes, odnosno, ako je vlasništvo ograničeno inter partes, od kada mu prethodni vlasnik vrati vlasništvo stvari. Potonji vlasnik ne bi s uspjehom mogao zahtijevati povrat stvari od prethodnog vlasnika, ako bi se prethodni vlasnik nalazio u posjedu stvari prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka, jer prethodni vlasnik stvar posjeduje na temelju svojega prava vlasništva, a potonji vlasnik će postati punopravni vlasnik tek ispunjenjem uvjeta ili istekom roka. Ovdje se ne ulazi u možebitnu posjedovnu zaštitu koju bi mogao ishoditi potonji vlasnik u odnosu na prethodnog vlasnika, jer kod posjedovne zaštite nije odlučujuće pravo na posjed, niti vlasništvo, već posljednji mirni posjed. 12 Čl. 59. st. 1. ZV-a. 13 Čl. 34. st. 4. ZV-a. 14 Otkako je institut fiducijarnog osiguranja uveden u hrvatski pravni sustav Ovršnim zakonom iz 1996. (Nar. nov., br. 57/96), polazi od pretpostavke da je fiducijarno osiguranje bezuvjetan prijenos stvari, odnosno prava u svrhu osiguranja, fiducijarno (preneseno) vlasništvo je bezuvjetno, neograničeno i približava se onom vlasništvom koje nije stečeno radi osiguranja tražbine. Nakon Novele OZ-a iz 2003., institut fiducijarnog osiguranja prema OZ-u, nastojalo se uskladiti s odredbama ZV-a o osiguranju prijenosom prava vlasništva stvari (čl. 34. ZV-a). Polazilo se od pretpostavke da vlasništvo stečeno u svrhu osiguranja nije neograničeno i bezuvjetno, već je naprotiv, uvjetovano osiguranjem novčane tražbine, kao prethodno, a vlasništvo fiducijanta na predmetu osiguranja također je ograničeno kao potonje vlasništvo. Nastavak na 6. stranici br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. vlasničkopravni odnosi Uredila Davorka Foretić, dipl. iur. Zaštita prava vlasništva vlasničkom tužbom radi povrata stvari Pravna priroda zahtjeva Nastavak sa 5. stranice Fiducijar ima pravo zahtijevati predaju posjeda stvari jer je na temelju sporazuma o fiducijarnom osiguranju stekao punopravno pravo vlasništva stvari koja je predmet osiguranja14. Međutim, ako je između fiducijara i fiducijanta ugovoreno da stvar ostaje u posjedu fiducijanta, što se, u pravilu, ugovara, aktivnu legitimaciju za podnošenje vlasničke tužbe radi povrata stvari trebalo bi priznati, ne samo fiducijaru, već i fiducijantu, s tim da bi u tom slučaju fiducijar mogao zahtijevati samo da se stvar preda u posjed fiducijantu15 jer je sporazumom o fiducijarnom osiguranju na posjed stvari ovlašten fiducijant, a ne fiducijar16. 4.Pravni položaj vlasnika stvari Vlasnik stvari ima pravo na posjed stvari, a takvo pravo vlasnika izvire iz zakona, pri čemu vlasnik ima pravo iz svog posjeda isključiti druge osobe17. Da bi vlasnik stvari doista mogao zaštititi svoje pravo vlasništva i ishoditi predaju posjeda stvari u parničnom postupku, mora protiv posjednika podnijeti vlasničku tužbu koja sadržava vindikacijski zahtjev, dakle zahtjev za predaju posjeda stvari tužitelju, odnosno vlasniku stvari ili osobi koju vlasnik odredi18. Pravo vlasnika na podnošenje prave vlasničke tužbe za predaju stvari ne zastarijeva, ako zakonom ne bi bilo što drugo određeno (čl. 161. st. 2.). Vlasničku tužbu ne bi mogla s uspjehom podnijeti osoba koja je otuđila stvar u svoje ime, dok ta stvar još nije bila njezina, a poslije ju je stekla u vlasništvo19. Također, vlasničku tužbu ne bi mogle podnijeti osobe koje su ovlaštene samo na posjed stvari, ali nisu vlasnici stvari kao što su najmoprimci, zakupnici, ovlaštenici prava zadržanja. Pravu vlasničku tužbu ima pravo podnijeti i vlasnik koji je posredni posjednik, ali nije neposredni posjednik, jer bez obzira na svoj posredni posjed vlasnik ima pravo zahtijevati predaju stvari u neposredan posjed. Vlasnik stvari, kao tužitelj u parnici, u povodu vlasničke tužbe treba dokazati svoje vlasništvo stvari čiju predaju zahtijeva od tuženika. Kad se radi o ne15 Vlasnik ima pravo tražiti predaju stvari njemu ili »osobi koju odredi«, vidjeti čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a. »Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova, a pozivom na odredbu iz čl. 275. st. 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99 i 42/00 - u nastavku teksta: OZ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma, da su predmetne nekretnine na Fond za razvoj i zapošljavanje Z. samo uvjetno prenesene u svrhu osiguranja, a da je tužitelj zadržao pravo korištenja, što znači i pravo na posjed navedenih nekretnina.«, VSRH, Rev -1339/07-2 od 9. prosinca 2008., http://sudskapraksa.vsrh.hr. 16 17 Čl. 30. st. 1. i 2. ZV-a. Vlasnik može zahtijevati da se stvar preda u posjed trećoj osobi, a ne njemu jer ga ZV u čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. na to ovlašćuje. Naime, prema čl. 30. st. 1. ZV-a, vlasnik ima pravo činiti sa svojom stvari što ga je volja, u granicama dopuštenim zakonom, pa tako ima pravo odrediti da se stvar preda trećoj osobi u posjed. Tužitelj uz zahtjev za predaju stvari ne mora isticati deklaratorni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stvari jer je pitanje vlasništva, ako je sporno, prethodno pitanje u parničnom postupku, a teret dokaza je na tužitelju. 18 Čl. 161. st. 3. ZV-a. 19 kretninama upisanim u zemljišne knjige ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike, vlasnik će pravo vlasništva moći dokazati izvatkom iz zemljišnih knjiga ili drugih javnih upisnika koji su javne isprave i predmnijeva se da su podaci u takvim ispravama istiniti, uz mogućnost dokazivanja suprotnog. Kad su predmet vlasničke tužbe pokretnine, vlasnik će morati dokazati način stjecanja pokretnine, odnosno je li pokretninu stekao izvorno ili izvedeno od druge osobe. Vlasnik mora u parnici u povodu vlasničke tužbe dokazati identitet stvari čiju predaju u posjed zahtijeva. Identitet stvari vlasnik mora dokazati tako da »stvar koju zahtijeva opiše po njezinim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari«20. Vlasnik, stoga, ne može zahtijevati predaju stvari kao što su gotov novac pomiješan s drugim gotovim novcem, vrijednosne papire na donositelja pomiješane s istovrsnima, ako ne postoje okolnosti iz kojih tužitelj ipak može dokazati svoje pravo vlasništva i iz kojih je tuženik morao znati da tu stvar ne smije prisvojiti. Generične stvari ne mogu biti predmet vlasničke tužbe, osim ako generične stvari nisu individualizirane tako da ih se može nesumnjivo razlikovati od drugih takvih generičnih stvari. Osim svojega prava vlasništva, vlasnik stvari mora dokazati da se individualno određena stvar čiji je tužitelj vlasnik i povrat koje traži, nalazi u tuženikovom posjedu. Kad se stvar nalazila u tuženikovom posjedu, ali je najkasnije do zaključenja glavne rasprave propala, tada tužitelj ne može zahtijevati predaju posjeda stvari, već naknadu štete te bi u takvom slučaju trebalo dopustiti preinaku tužbe, pod pretpostavkom da se u vrijeme podnošenja tužbe stvar nalazila u tuženikovom posjedu. Kad je stvar propala prije podnošenja tužbe, a nalazila se u tuženikovom posjedu, tužitelj tada uopće ne bi s uspjehom mogao podnijeti tužbu za predaju stvari, već zahtijevati samo naknadu štete od posjednika. Vlasnik ima pravo zahtijevati predaju stvari u posjed od posjednika koji taji pred sudom da posjeduje stvar, ako vlasnik dokaže da je posjednik posjeduje, pa već samo zbog toga mora predati tu stvar tužitelju u posjed, ali zadržava pravo da stvar natrag zahtijeva vlasničkom tužbom21, pod pretpostavkom da dokaže svoje pravo vlasništva stvari. Vlasnik ima pravo od posjednika koji tvrdi da posjeduje neku stvar, a ne posjeduje je, pa time vara tužitelja, zahtijevati naknadu štete koja iz toga proizlazi (čl. 162. st. 3. ZV-a). Vlasnik stvari, također ima pravo od tuženika koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon što mu je dostavljena tužba, zahtijevati predaju i kad se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari (čl. 162. st. 4. ZV-a). 20 21 Čl. 162. st. 2. ZV-a. SANDRA MARKOVIĆ, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud donio 12. lipnja 2012. Odluku, broj U-III-539/2008, objavljenu u Narodnim novinama, broj 75 od 6. srpnja 2012., u kojoj se očitovao o pravnoj prirodi zahtjeva za isplatu nepodmirenog iznosa članarine, o čemu autorica piše u ovom članku. U više svojih odluka Ustavni sud odlučivao je o tome. Stoga je, u ovom konkretnom predmetu, Ustavni sud dao odgovor na pitanje je li redoviti sud učincima interpretacije pravila o nadležnosti parničnog suda (čl. 1. ZPP-a) š što je za posljedicu imalo odbacivanje tužbe podnositeljice u konkretnom slučaju - doveo do povrede ustavnog i konvencijskog prava podnositeljice na pristup sudu, jednog od bitnih aspekta prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, sama činjenica da je podnositeljica imala pravnu mogućnost podnošenja žalbe sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz članka 29. stavak 1. Ustava i članka 6. Konvencije. Važno stajalište koje je Ustavni sud ponovio i u ovoj Odluci jest da je, u konkretnom slučaju odbacivanjem tužbe, primjenjujući odredbe koje se odnose na stegovnu odgovornost člana Komore, Županijski sud u Z. pogrešno interpretirao pravila o nadležnosti parničnog suda, što je dovelo do povrede prava podnositeljice na pristup sudu. 1. Uvodno U nekoliko ustavnosudskih predmeta postavilo se pitanje pravne prirode zahtjeva za isplatu nepodmirenog iznosa članarine u Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu (u nastavku teksta: Komora). Odgovor na to pitanje Ustavni sud dao je u Odlukama, br. U-III-539/2008 i br. U-III-4188/2008 od 12. lipnja 2012.1 2.Stajalište Općinskog i Županijskog suda Odlukom, br. U-III-539/2008, Ustavni je sud ukinuo rješenje Županijskog suda u Z., br. Gž-3250/05 od 18. rujna 2007.2 i predmet vratio na ponovni postupak. Navedenim rješenjem Županijskog suda od 18. rujna 2007., ukinuta je presuda Općinskog suda u Z., br. P-2006/05 od 5. svibnja 2005. i odbačena tužba podnositeljice – Komore. Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju Općinskog suda u Z., br. Ovrv-30902/03 od 12. siječnja 2004. kojim je tuženoj naloženo da podnositeljici, na ime neplaćene članarine, isplati određeni novčani iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i trošak ovršnog postupka, te je odbijen zahtjev podnositeljice za naknadu parničnog troška. Podnositeljica je (tada ovrhovoditeljica) protiv tužene (tada ovršenice) Općinskom sudu u Z. podnijela prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi prisilne naplate iznosa nepodmirene članarine te je 12. siječnja 2004. doneseno rješenje o ovrsi, br. Ovrv-30902/03. U povodu prigovora ovršenice, rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage, ukinute su provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Presudom, br. P-2006/05 od 5. svibnja 2005. prvostupanjski je sud u cijelosti ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, s obrazloženjem da Zakon o Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu (Nar. nov., br. 47/98) jasno i nedvosmisleno uređuje situaciju kad članu Komore miruje članstvo. Nadalje, da za vrijeme mirovanja članstva ovlaštenom arhitektu, odnosno ovlaštenom inženjeru, miruju i sva prava i obveze koje proizlaze iz članstva u Komori. S obzirom na činjenicu da Zakon ne radi razliku između pojedinih obveza članova Komore već jasno navodi da za vrijeme mirovanja članstva članovima miruju sve obveze, Općinski je sud mišljenja da tu pripada i ta obveza. U osporenom rješenju Županijski sud navodi da, budući da tužitelj u ovom predmetu zahtijeva isplatu neplaćenih članarina, koja predstavlja materijalnu obvezu tuženika koja proistječe iz članstva u Komori (čl. 82. t. 28. Statuta), što nije imovinskopravni zahtjev o kojem je nadležan odlučivati parnični sud (čl. 1. ZPP-a), nisu bile ispunjene pretpostavke za pokretanje postupka pred sudom, te je temeljem članka 16. stavak 1. i članka 354. stavak 2. točka 2. ZPP-a valjalo, 1 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 75/12 i na www.usud. hr 2 Isto stajalište i u Odluci Ustavnog suda, br. U-III-4188/2008 od 12. lipnja 2012., objavljenoj na www.usud.hr Čl. 162. st. 2. ZV-a. br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. ustavno pravo a za isplatu nepodmirenog duga članarine odlučujući o žalbi tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu (čl. 369. st. 2. ZPP-a), što je za žalitelja (donošenje procesne odluke o odbacivanju tužbe) povoljnije nego ukidanje rješenja o ovrsi. 3.Stajalište Ustavnog suda Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe, Ustavni je sud kao mjerodavne naveo članak 1. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP)3, članak 18. stavak 2. Zakona o sudovima4, te članak 29. Statuta Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu5 (u nastavku teksta: Statut)6. I u ovoj je Odluci Ustavni sud posebno napomenuo da nije zadaća Ustavnog suda preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. To se osobito tiče interpretacije zakonskih pravila postupovne prirode, kao što su pretpostavke za podnošenje pravnih sredstava. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga kad ispituje možebitnu povredu ustavnog prava na pristup sudu, Ustavni je sud istaknuo da on ne smije svojim tumačenjem mjerodavne zakonske odredbe zamijeniti tumačenje koje je dao Županijski sud u Z., osim ako, i u mjeri u kojoj, utvrdi da je ono »flagrantno i očito arbitrarno« te prouzročuje povredu Ustava7. Slijedom navedenog, samo po sebi u konkretnom ustavnosudskom postupku nije bila prijeporna činjenica da je u nekom sudskom postupku sud otklonio svoju nadležnost za odlučivanje u predmetu i odbacio tužbu. Prijeporno, prema stajalištu Ustavnog suda, može biti koliko je u takvom slučaju stvarna i djelotvorna zaštita prava pod uvjetima kojima je pravo na pristup sudu ograničeno. 3.1.Pravo na pristup sudu Pred Ustavni sud se, stoga, postavilo pitanje je li sud učincima interpretacije pravila o nadležnosti parničnog suda (čl. 1. ZPP-a), što je za posljedicu imalo odbacivanje tužbe podnositeljice u konkretnom slučaju, doveo do povrede ustavnog i konvencijskog prava podnositeljice na pristup sudu, jednog od bitnih aspekta prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom 3 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03). 4 Zakon o sudovima (Nar. nov., br. 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10 i 27/11). 5 Statut Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu (Nar. nov., br. 40/99). 6 Članak 1. ZPP-a glasi: »Ovim se Zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građansko-pravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojeg drugog postupka.« Članak 18. Zakona o sudovima glasi: »(...) (2) Općinski sudovi rješavaju u svim predmetima iz članka 3. stavka 2. ovoga Zakona koji nisu stavljeni u djelokrug nekoga drugog suda ili javnog bilježnika. (...).« Članak 29. Statuta glasi: »Ovlašteni arhitekt i ovlašteni inženjer dužni su plaćati Komori članarinu i ostala davanja koje utvrde tijela Komore i razrede.« 7 Vidjeti presudu Europskog suda u predmetu Kononov protiv Lativije, § 108. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija). U konkretnom slučaju, predmet spora među strankama bio je zahtjev podnositeljice za isplatu iznosa nepodmirene članarine u utuženom razdoblju. Između stranaka nije bilo sporno da je tužena upisana u Imenik ovlaštenih arhitekata s 19. listopadom 1999. Ustavni je sud primijetio da je o pravima podnositeljice odlučio neovisni i nepristrani sud prvog stupnja. Nadalje, Ustavni je sud primijetio da je podnositeljica u konkretnom slučaju imala pristup Županijskom sudu u Z., ali samo do stupnja utvrđenja da se tužba podnositeljice odbacuje zbog toga što predmet spora, zahtjev za isplatu neisplaćenog duga članarine, ne predstavlja imovinskopravni zahtjev o kojem bi bio dužan odlučivati parnični sud, u smislu članka 1. ZPP-a. Stajalište je Ustavnog suda da sama činjenica da je podnositeljica imala pravnu mogućnost podnošenja žalbe sudu ne dovodi nužno, sama po sebi, do ispunjenja pretpostavki koje proizlaze iz članka 29. stavak 1. Ustava i članka 6. Konvencije.8 I dalje ostaje utvrditi je li stupanj tog pristupa dostatan stranci osigurazi »pravo na sud« sa stajališta načela vladavine prava u demokratskom društvu. Istovjetno stajalište u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije zastupa Europski sud. On opetovano ističe da su pravila koja uređuju formalne »korake« koji se moraju poduzeti pri podnošenju pravnog sredstva, usmjerena na osiguranje »pravilnog upravljanja pravdom« (proper administration of justice), osobito pravne sigurnosti (legal certainty). Polazeći od sadržaja članka 1. ZPP-a i članka 18. stavak 2. Zakona o sudovima, Ustavni je sud naveo da je Općinski sud nadležan, između ostalog, odlučivati u građanskopravnim sporovima koji nisu stavljeni u djelokrug nekoga drugog suda ili javnog bilježnika. Nadalje, polazeći od sadržaja članka 29. Statuta, Ustavni sud našao je razvidnim da su članovi podnositeljice dužni Komori plaćati članarinu i ostala davanja koje utvrde tijela Komore. Ustavni je sud također primijetio da je u obrazloženju osporenog rješenja Županijski sud u Z. pošao od interpretacije članka 81. i 84. Statuta podnositeljice koji se odnose na stegovnu odgovornost članova Komore za povrede dužnosti i ugleda arhitekata ili inženjera. Međutim, navedenim odredbama nije regulirano pitanje prisilne naplate dugovanog iznosa članarine, što je bio predmet spora o kojem je odlučeno osporenim rješenjem. Naime, ni Statut pa tako ni Zakon o Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu ne sadržavaju odredbe o nadležnosti i postupku za slučaj prisilne naplate dugovanog iznosa članarine. Ocjena je Ustavnog suda da se stegovna odgovornost člana Komore zbog neplaćanja članarine, za što je Statutom propisana novčana kazna (čl. 84. st. 2. Statuta), ne može poistovjetiti s postupkom prisil8 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10. ne naplate dugovanog iznosa članarine podnositeljici. Ustavni sud također je primijetio da se Županijski sud u Z. zbog zauzetog stajališta glede pravne prirode zahtjeva podnositeljice za isplatu nepodmirenog iznosa duga članarine, nije uopće upuštao u odlučivanje o meritumu spora, odnosno o tome postoji li zakonska, odnosno statutarna obveza člana Komore na isplatu članarine za vrijeme mirovanja članstva člana u Komori ili takva obveza člana ne postoji. 3.2.Praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske U svojoj je Odluci Ustavni sud napomenuo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekoliko svojih odluka donesenih u postupku prisilne naplate članarine (primjerice, presuda Vrhovnog suda RH, br. 1286/1993 od 6. prosinca 2004., zatim presuda, br. Rev 2418/1993. od 12. listopada 2004., te presuda, br. Rev-708/00 od 10. rujna 2003.), meritorno odlučio o tužbenim zahtjevima, prihvaćajući time nadležnost parničnog suda da odlučuje u pravnim stvarima glede prisilne naplate članarine.9 4.Obveza na plaćanje članarine U Odluci, br. U-III-872/2009 od 4. srpnja 2012. Ustavni je sud naveo da je plaćanje članarine, kao obveza člana Komore, propisano člankom 37. Zakona o Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu i člankom 29. Statuta Komore. U toj je Odluci Ustavni sud ocijenio da budući da je tijekom postupka neosporno utvrđeno da je podnositelj u utuženom razdoblju bio član Komore, postoji i njegova obveza na plaćanje članarine.10 10 3.3.Ocjena Ustavnog suda Ocjena je Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju odbacivanjem tužbe, primjenjujući odredbe koje se odnose na stegovnu odgovornost člana Komore, Županijski sud u Z. pogrešno interpretirao pravila o nadležnosti parničnog suda, što je dovelo do povrede prava podnositeljice na pristup sudu, zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom 6. Konvencije. 9 U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao okolnosti da se navedeno stajalište mutatis mutandis ne bi moglo primijeniti i u slučaju podnositeljice. Županijski sud je u osporenoj presudi naveo: »(...) S tim u svezi pravilno prvostupanjski sud zaključuje da eventualni interni dogovor tuženika s P. o plaćanju članarine u Komori za tuženika ne može imati učinka na odnos tužitelja i tuženika. O takvom eventualnom dogovoru (čije postojanje nije potvrdila niti P., koja je u postupku sudjelovala kao umješač) tužitelj nije bio obaviješten kako u slučaju preuzimanja duga propisuje čl. 446. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO). Pogrešno tuženik smatra da obveza plaćanja članarine nije utuživa obveza, već da ista povlači samo stegovnu odgovornost, sukladno odredbama Zakona o Komori. Naime, tužiteljevim pristupanjem Komori i upisom u imenik ovlaštenih inženjera u pogledu članarine koju je, sukladno Statutu, kao član Komore dužan plaćati, između tužitelja i tuženika nastao je obvezno pravni odnos, temeljem kojega tuženik odgovara za ispunjenje obveze na plaćanje članarine. Činjenica što je neplaćanje članarine Statutom propisano kao stegovno djelo člana Komore nije od utjecaja na pravo Komore da potraživanje članarine naplati prisilnim putem. Pogrešno tuženik smatra da je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi postojanje uvjeta iz čl. 30. toč. 7. Zakona o Komori. To stoga što iz navedene odredbe jasno proizlazi da do prestanka članstva u Komori ne dolazi po sili zakona po ispunjenju propisanih uvjeta, već tek brisanjem iz imenika. Uz navedeno, čl. 4. st. 6. Statuta propisuje dužnost člana Komore koji prestane obavljati poslove na povrat iskaznice kojom se članstvo u Komori dokazuje. K ako tuženik neosporno nije tužitelju vratio iskaznicu, niti je tijekom postupka uopće ponudio dokaze svojih tvrdnji o prestanku članstva u Komori u bilo kojem trenutku tijekom utuženog razdoblja,akoo njegove tvrdnje o prestanku članstva u Komori tijekom utuženog razdoblja nije moguće prihvatiti. (...)« iz naklade Novog informatora KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA Opseg: Format: Uvez: Šifra: Cijena: Novi informator d.o.o. Kneza Mislava 7, 10000 Zagreb, Telefon: 01/4555 454 ; Telefaks: 4612 553 www.novi-informator.net 268 str. 17x24 cm tvrdi 04990001 160,00 kn br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. javna nabava Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur. Pružanje odvjetničkih usluga javnim naručiteljima u skladu s novim propisima o javnoj nabavi DANIJEL STANKOVIĆ, odvjetnik u Zagrebu Odvjetničke usluge obuhvaćene su pravnim uslugama koje su izrijekom navedene u Dodatku II.B Zakona o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 90/11). O postupku javne nabave tih usluga pišemo u ovom članku, uspoređujući taj postupak javne nabave s onim koji je bio propisan prije važećim Zakonom o javnom nabavi (Nar. nov., br. 110/07 i 125/08). 79121000-8 Savjetodavne usluge na području autorskih prava (copyright consultancy services) 79121100-9 Savjetodavne usluge na području autorskih prava na programsku podršku (software copyright consultancy services) 79130000-4 Usluge pravnog dokumentiranja i ovjeravanja (legal documentation and certification services) 79131000-1 Usluge dokumentiranja (documentation services) 79132000-8 Usluge ovjeravanja (certification services) 79132100-9 Usluge ovjeravanja elektroničkog potpisa (electronic signature certification services) 79140000-7 Usluge pružanja pravnih savjeta i informacija (legal advisory and information services) Otuda proizlazi da su i odvjetničke usluge, bez obzira na njihovu specifičnost pružanja, obuhvaćene propisima o javnoj nabavi. 1. Uređenje u starom Zakonu 1.1.Poseban postupak javne nabave P ravne usluge izrijekom su navedene u Dodatku II.B Zakona o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 90/11) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2012. te obuhvaćaju referentne brojeve od 79100000-5 do 79140000-7 Jedinstvenog rječnika javne nabave (Common Procurement Vocabulary CPV)1, a to uključuju sljedeće usluge: 79100000-5 Pravne usluge (legal services) 79110000-8 Usluge pravnih savjeta i stupanja (legal advisory andepresentation services) 79111000-5 Usluge pravnih savjeta (legal advisory services) 79112000-2 Usluge pravnog zastupanja (legal representation services) 79112000-3 Usluge zastupanja dionika (stakeholders representation services)2 79120000-1 Savjetodavne usluge na području patenata i autorskih prava (patent and copyright consultancy services) 1 2 Stari Jedinstveni rječnik javne nabave objavljen je kao dio Uredbe o uvjetima primjene Jedinstvenog rječnika javne nabave (CPV) (Nar. nov., br. 13/08). Stari Rječnik zamijenjen je novim Rječnikom s novim referentnim brojevima koji su navedeni u Dodatku II.B novog Zakona. Novi Rječnik CPV objavljen je kao dio Pravilnika o primjeni jedinstvenog rječnika javne nabave (CPV) (Nar. nov., br. 6/12). Popis usluga na engleskom jeziku preuzet je iz Uredbe (EZ), br. 2195/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. (Sl. l. EU, L 340 od 16. prosinca 2002., L 329 od 17. prosinca 2003., L 330 od 18. prosinca 2003., L 74 od 15. ožujka 2008. i L 188 od 18. srpnja 2009.). To je nova usluga koja, dosad, nije bila navedena u starom Jedinstvenom rječniku javne nabave. Upitno je koliko je riječ »dionik« odgovarajući prijevod engleske riječi »stakeholder«. U engleskom jeziku ta riječ, kao viši rodni pojam, uključuje osnivače, članove društva i dioničare, ovisno o pravnom obliku poduzetnika, ali i radnike, vjerovnike te lokalnu zajednicu u kojoj određeni poduzetnik djeluje i sl. Tu bi, s obzirom na navedeni engleski pojam, ali i njemački (Interessenvertretung) i francuski (représentation des parties prenantes), naziv za tu vrstu usluge, bilo bolje nazvati uslugom zastupanja interesnih skupina. Pravne su usluge bile pokrivene i starim Zakonom o javnoj nabavi (Nar. nov., br. 110/07 i 125/08), no na njih se, kao i sve usluge iz Dodatka II.B, primjenjivao poseban pravni režim iz članka 96. Zakona, prema kojem su se na ugovor o javnim uslugama iz Dodatka II.B primjenjivale samo odredbe Zakona o odluci o početku postupka javne nabave, objavama, tehničkim specifikacijama i pravnoj zaštiti.3 Drugim riječima, na njih se nisu primjenjivale odredbe o različitim postupcima javne nabave: (a) otvorenom postupku javne nabave, (b) ograničenom postupku javne nabave, (c) pregovaračkom postupku s prethodnom objavom ili bez prethodne objave ili (d) natjecateljskom dijalogu. 1.2.Obavijest o početku postupka javne nabave U postupku nabave usluga iz Dodatka II.B, javni je naručitelj bio obvezatan u Elektroničkom oglasniku javne nabave u Narodnim novinama objaviti obavijest o početku postupka javne nabave koja je morala sadržavati podatke o naručitelju, predmetu nabave, procijenjenoj vrijednosti nabave4, izvoru planiranih sredstava, zakonskoj osnovi za provođenje postupka javne nabave, ovlaštenim predstavnicima naručitelja, odgovornoj osobi te podatke o gospodarskom subjektu ili subjektima s kojima se namjerava sklopiti ugovor. Zakon je, također, propisivao da se, ako je to moguće, ugovori sklapaju s više gospodarskih subjekata u postupku koji odgovara načelu jednakog tretmana i zabrane diskriminacije. 1.3.Žalbeni postupak U skladu s člankom 137. stavak 2. starog Zakona, svaki gospodarski subjekt koji ima 3 Odluka DKOM-a od 29. srpnja 2011. u predmetu žalitelja, odvjetnika M. G. iz Zagreba, protiv obavijesti o početku postupka javne nabave za sklapanje ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B, predmet nabave: pravne usluge, naručitelja P. d.o.o. pravni interes za dobivanje ugovora o javnoj nabavi bio je ovlašten izjaviti žalbu protiv obavijesti o početku postupka javne nabave za sklapanje ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B u roku deset dana, odnosno u roku tri dana u postupcima nabave male vrijednosti.5 Zbog suspenzivnog učinka iz članka 138. stavak 2. starog Zakona, žalba je sprječavala potpisivanje ugovora o javnoj nabavi. 2.Uređenje u novom Zakonu 2.1.Alternativna mogućnost posebnog ili redovitog postupka Novim Zakonom uvedena je mogućnost za naručitelje da provedu jedan od redovitih postupaka javne nabave ili poseban postupak iz članka 44. novog Zakona koji je nešto drukčiji od postupka iz članka 96. starog Zakona. 2.2.Zahtjev za prikupljanje ponuda Novi postupak iz članka 44. počinje objavom zahtjeva za prikupljanje ponuda na internetskim stranicama naručitelja ili nekog drugog pružatelja takvih usluga (ne u Elektroničkom oglasniku javne nabave), koji mora biti dostupan najmanje 60 dana od dana njegove objave. Istodobno, naručitelj može uputiti zahtjev za prikupljanje ponuda određenom broju gospodarskih subjekata prema vlastitom izboru, no u svakom slučaju ne manje od tri gospodarska subjekta. Zahtjev za prikupljanje ponuda mora sadržavati naziv javnog naručitelja, opis predmeta nabave i tehničke specifikacije, procijenjenu vrijednost nabave, kriterij za odabir ponude (najniža cijena ili ekonomski najpovoljnija ponuda), uvjete i zahtjeve koje ponuditelji trebaju ispuniti, ako ih ima, rok za dostavu ponude (datum i vrijeme) koji nije kraći od 15 dana, način dostavljanja ponude, adresu na koju se ponude dostavljaju, internetsku adresu ili adresu na kojoj se može preuzeti dodatna dokumentacija ako je potrebno, kontakt osobu, broj telefona i e-mail adresu te datum objave zahtjeva na internetskim stranicama. Javni naručitelj u zahtjevu za prikupljanje ponuda može odrediti razloge isključenja, kao i uvjete pravne i poslovne sposobnosti, financijske sposobnosti te tehničke i stručne sposobnosti koje ponuditelj mora ispuniti. 2.3.Donošenje odluke o odabiru ponude Nakon isteka roka za prikupljanje ponuda, javni naručitelj otvara zaprimljene ponude, izrađuje zapisnik o pregledu i ocjeni ponuda te odabire najpovoljniju ponudu, sukladno utvrđenom kriteriju za odabir ponude. Sukladno članku 89. stavak 2. novog Zakona, javni naručitelj nije obvezatan javno otvoriti ponude. 2.4.Objavljivanje prethodne obavijesti o namjeri sklapanja ugovora Nakon odabira ponude, javni naručitelj može, prema novom Zakonu, ali ne mora, objaviti prethodnu obavijest o namjeri sklapanja ugovora (čl. 59.) koja ima učinak 4 Prema starom Zakonu, procijenjenu vrijednost javne nabave nije se moralo objaviti dok je to, prema novom Zakonu, obveza javnog naručitelja. dostave odluke o odabiru, u smislu članka 96., te se od dana objave prethodne obavijesti računaju rokovi za podnošenje žalbe iz članka 149. Zakona. Naručitelj je obvezatan u prethodnoj obavijesti navesti obrazloženje sklapanja ugovora (Dodatak V. H t. 4b). Javni je naručitelj obvezatan primijeniti rok mirovanja koji iznosi 15 dana od dana objave prethodne obavijesti, odnosno 10 dana kod nabave male vrijednosti.6 Ako javni naručitelj odluči ne objaviti prethodnu obavijest o namjeri sklapanja ugovora, donosi odluku o odabiru koju mora pojedinačno dostaviti ponuditeljima. Naručitelj je i u tom slučaju dužan primijeniti rok mirovanja. Odluka o odabiru postaje izvršna nakon proteka roka mirovanja i time nastaje ugovor o javnoj nabavi (čl. 99.). 2.5.Obavijest o sklopljenim ugovorima Prema članku 60. novog Zakona, javni je naručitelj obvezatan za svaki sklopljeni ugovor o javnoj nabavi poslati na objavljivanje obavijest o sklopljenom ugovoru, s obrazloženjem sklapanja takvog ugovora (Dodatak V. D, t. 14.b) najkasnije u roku 48 dana od dana sklapanja ugovora, no do same objave ne mora doći. U slučaju ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B javni naručitelj, naime, u obavijesti može navesti da se ne slaže s objavljivanjem obavijesti (čl. 60. st. 3.). 2.6.Žalbeni postupak U postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B velike vrijednosti, žalba se izjavljuje u roku deset dana, odnosno u postupku nabave male vrijednosti u roku pet dana, i to od dana objave prethodne obavijesti o namjeri sklapanja ugovora u odnosu na sadržaj zahtjeva za prikupljanje ponuda i dodatne dokumentacije ako postoji, postupak pregleda, ocjene i odabira ponuda (čl. 149. st. 1.). Kad naručitelj nije objavio prethodnu obavijest o namjeri sklapanja ugovora, žalba se izjavljuje u roku deset dana, odnosno pet dana od dana primitka odluke o odabiru ili poništenju u odnosu na sadržaj zahtjeva za prikupljanje ponuda i dodatne dokumentacije ako postoji, postupak pregleda, ocjene i odabira ponuda, odnosno razloge poništenja (čl. 149. st. 2.). U slučaju kad nije objavljen zahtjev za prikupljanje ponuda niti prethodna obavijest o namjeri sklapanja ugovora, žalba se izjavljuje u roku 30 dana od dana objave obavijesti o sklopljenom ugovoru u odnosu na odabir postupka (čl. 149. st. 3.). U slučaju kad nije objavljen zahtjev za prikupljanje ponuda niti prethodna obavijest o namjeri sklapanja ugovora te naručitelj propusti objaviti obavijest o sklopljenom ugovoru, žalba se izjavljuje u roku 30 dana od dana saznanja za takav ugovor, a može se izjaviti unutar roka šest mjeseci od dana sklapanja ugovora (čl. 149. st. 4. i čl. 151.). 5 Dosad je za usluge bio propisan prag od 300.000,00 kn koji će sada biti zamijenjen europskim pragom koji, do pristupanja u EU, utvrđuje uredbom Vlada RH, a tada će biti mjerodavni pragovi koje objavljuje Europska komisija u Službenom listu EU. Uredbom Vlade o objavama javne nabave (Nar. nov., br. 10/12) utvrđene su vrijednosti europskih pragova. Za usluge iz Dodatka II.B Zakona, utvrđen je prag od 200.000 eura. 6 Rok mirovanja ne primjenjuje se ako je u postupku sklapanja ugovora o javnim uslugama iz Dodatka II.B sudjelovao samo jedan ponuditelj čija je ponuda, ujedno, i odabrana (čl. 98. st. 2.). U tom slučaju, odluka o odabiru postaje izvršna dostavom ponuditelju. 8 male stranice bine koju maloljetnik ili neka druga poslovno nesposobna osoba ima prema trećima su ograničenog dometa i razlikuju dvije pravne situacije. Iako članak 239. stavak 1. ZOO-a kaže da zastara teče bez obzira na to imaju li maloljetnik ili druga poslovno nesposobna osoba zakonskog zastupnika, činjenica jest da treba razlikovati situaciju kad te osobe imaju zakonskog zastupnika od situacije kad nemaju zakonskog zastupnika. Naime, u hrvatskom pravu činjenica da je određeni pravni posao sklopila poslovno nesposobna osoba koja nema zakonskog zastupnika, za sobom povlači pravnu posljedicu ništetnosti tog pravnog posla. Iz navedenog jasno proizlazi da će se članak 239. ZOO-a, u pravilu, primjenjivati u onim slučajevima kad maloljetnici i druge poslovno nesposobne osobe imaju zakonskog zastupnika. U slučajevima kad te osobe nemaju zakonskog zastupnika, u pravilu ne će ni doći do zastare njihovih tražbina, jer će poslovi koje su one sklopile biti ništetni. Stoga se odredbe članka 239. ZOO-a mogu primijeniti kad maloljetnik ili druga poslovno nesposobna osoba nema zakonskog zastupnika samo u slučaju kad se radi o zakonom propisanim iznimkama od pravila, da poslovna nesposobnost predstavlja razlog za ništetnost pravnog posla. Tako je člankom 18. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09 - u nastavku teksta: ZR) određeno da ako zakonski zastupnik ovlasti maloljetnika s petnaest i starijeg od petnaest godina za sklapanje određenog ugovora o radu, osim maloljetnika koji pohađa obvezatno osnovno obrazovanje, maloljetnik je poslovno sposoban za sklapanje i raskidanje toga ugovora te za poduzimanje svih pravnih radnji u svezi s ispunjenjem prava i obveza iz toga ugovora ili u svezi s tim ugovorom. Isto tako, člankom 259. stavak 2. ObZ-a određeno je da maloljetnikovom imovinom upravljaju njegovi roditelji, osim onom koju je maloljetnik stekao radom nakon navršene petnaeste godine života. Dakle, u ta dva slučaja zakonom je dopušteno maloljetniku, koji inače nije poslovno sposoban, samostalno upravljati svojom imovinom koju je stekao radom te se u ta dva slučaja mogu primijeniti odredbe članka 239. ZOO-a, bez obzira na činjenicu da maloljetnik nije poslovno sposoban. Člankom 239. stavak 2. ZOO-a određeno je da zastara tražbine maloljetnika koji nema zastupnika i druge poslovno nesposobne osobe bez zastupnika, ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika. Dakle, iz te odredbe jasno proizlazi da se njome isključivo štite maloljetnici i druge poslovno nesposobne osobe koje nemaju zastupnika, te zakonodavac propisuje da zastara njihovih tražbina ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika. Ponovno se napominje da se ta odredba može primijeniti na ograničen broj slučajeva s obzirom na to da poslovna nesposobnost u građanskom pravu, u pravilu, uzrokuje ništetnost pravnog posla. Člankom 239. stavak 3. ZOO-a određeno je da ako je za zastaru neke tražbine određeno vrijeme kraće od dvije godine, a vjerovnik je maloljetnik koji nema zakonskog zastupnika ili neka druga poslovno nesposobna osoba, zastara te tražbine počinje teći otkad je vjerovnik postao poslovno sposoban ili otkad je dobio zastupnika. Nejasno je iz kojeg razloga je ova odredba unesena u ZOO, s obzirom na to da bez valjanog razloga pravi razliku između tražbina maloljetnika i poslovno nesposobne osobe čiji je zastarni rok kraći od dvije godine od tražbina čiji je zastarni rok dvije godine ili više. Naime, uspoređujući članak 239. stavak 2. i članak 239. stavak 3. ZOO-a obvezno pravo 3. http://sudskapraksa.vsrh.hr/supra/ 2. Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2008. 1. Gorenc V., Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRiF-plus, Zagreb, 2005. Literatura Institut zastare svakako zauzima jedno od najvažnijih mjesta u obveznom pravu. Suci i sudski savjetnici svakodnevno se susreću s mnoštvom problema prilikom odlučivanja glede prigovora zastare, uloženih od strane stranaka u parničnom postupku. S obzirom na to da je sud taj koji mora na činjenice pravilno primijeniti materijalno pravo, suci se u svom radu često susreću s neobrazloženim prigovorima zastare u pravnim odnosima u kojima se ne primjenjuju samo odredbe ZOO-a o zastari, nego i odredbe drugih zakona, ali i podzakonskih propisa. Uz objektivan problem postojanja velikog broja pravnih propisa u kojima su navedeni zastarni rokovi za različite tražbine, sudovi se susreću s problemom određivanja trenutka kad je zastara počela teći, kad je prestala te je li došlo do zastoja ili prekida zastare. U ovom članku nastojao se dati sumaran prikaz instituta zastoja zastare s osvrtom na postojeću sudsku praksu. Iz navedenog se može reći da je institutu zastoja zastare u hrvatskom zakonodavnom sustavu dano dovoljno prostora da se njime mogu zaštiti prava određenih osoba koje, zbog objektivnih razloga, nisu u mogućnosti u zakonskim rokovima, koji su inače propisani za zastaru tražbine, zahtijevati ispunjenje svojih tražbina. Svakako treba naglasiti potrebu da zakonodavac obrati pozornost na potrebu dodavanja dodatnih zakonskih razloga za određivanje zastoja zastare. Isto tako, zakonodavac bi trebao prilikom budućih noveliranja ZOO-a ukloniti neusklađenost članka 239. stavak 2. i 3. ZOO-a, s obzirom na to da se trenutačnim zakonskim rješenjem određene vjerovnike stavlja u nepovoljniji položaj od drugih samo zato što je zakonom propisan kraći, odnosno dulji rok za zastarijevanje njihovih tražbina. 4.Zaključna razmatranja proizlazi da za tražbine maloljetnika i poslovno nesposobnih osoba, čiji je zastarni rok dvije godine ili više, zastara teče bez obzira na to što nemaju zakonskog zastupnika, ali zastara ne može nastupiti dok ne proteknu dvije godine otkad su postali potpuno poslovno sposobni ili otkad su dobili zastupnika. S druge strane, zastara tražbina maloljetnika i poslovno nesposobnih osoba čiji je zastarni rok kraći od dvije godine, uopće ne teče dok te osobe ne postanu poslovno sposobne ili dok ne dobiju zakonskog zastupnika. U trenutku kad maloljetnik ili druga poslovno nesposobna osoba postane poslovno sposobna ili dobije zakonskog zastupnika zastara počinje teći i traje onoliko koliko je inače propisano zakonom. Postavlja se pitanje iz kojeg razloga zakonodavac pravi razliku između, primjerice, tražbine najamnine, čiji je zastarni rok tri godine od tražbine naknade za isporučenu električnu energiju, čiji je zastarni rok jedna godina. Takvim unošenjem nepotrebnog razlikovanja pravnih situacija na koje se primjenjuje isti pravni institut (u ovom slučaju institut zastare) dovodi do pravne nesigurnosti te nema potrebe za uvođenjem dva pravna režima. Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur. male stranice 1. Uvodne napomene . .................................................................... 2 2. Pravne posljedice zastoja zastare i razlikovanje zastoja zastare od prekida zastare . .................................... 2 3. Razlozi za zastoj zastare ........................................................... 2 3.1. Zastoj zastare između bračnih drugova ........................ 3 3.2. Zastoj zastare između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo .......................................................... 3 3.3. Zastoj zastare između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi .... 4 3.4. Zastoj zastare između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici ......................................................... 5 3.5. Zastoj zastare za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, za tražbine osoba na vojnoj dužnosti ................................................... 6 3.6. Zastoj zastare za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu . ........................................ 7 3.7. Zastoj zatare zbog nesavladivih prepreka . .................. 7 3.8. Tražbine prema poslovno nesposobnima i njihove tražbine ..................................................................... 7 4. Zaključna razmatranja .............................................................. 8 Literatura ............................................................................................... 8 SADRŽAJ male stranice Informator, broj 6108-6109 Zagreb, 19. i 22. rujan 2012. 1 U ~lanku je rije~ o pravnim pretpostavkama koje moraju biti ispunjene da bi u odre|enom pravnom odnosu došlo do zastoja zastare. Pritom se posebno osvr}emo na pravnu praksu vezanu uz institut zastoja zastare, i to kako na onu vezanu uz sada va`e}i Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11), tako i ona onu vezanu uz bivši Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Zastoj zastare prema Zakonu o obveznim odnosima STJEPAN SABLJARIĆ dipl. iur., Karlovac obvezno pravo obvezno pravo 1.Uvodne napomene Zastara u građanskom pravu predstavlja oblik gubitka prava. Nakon proteka zakonom određenog vremena, dužnik u obveznom odnosu ovlašten je istaknuti vjerovniku prigovor zastare. Posljedica isticanja prigovora zastare je gubitak prava vjerovnika da potražuje od dužnika ispunjenje određene obveze koju je dužnik dužan ispuniti na temelju nekog obveznog odnosa. Zastara se u građanskom pravu temelji na načelu da vjerovnik gubi pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje određene obveze »zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme«1. Zastara predstavlja institut materijalnog prava na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti, što znači da je dužnik taj koji tijekom postupka može istaknuti prigovor zastare i tek tada će sud odlučivati u povodu njegovog prigovora. To u bîti znači da čak kad bi sud i utvrdio da je došlo do zastare vjerovnikovog potraživanja prema dužniku, on po službenoj dužnosti ne bi bio ovlašten donijeti odluku kojom odbija tužbeni zahtjev vjerovnika zbog nastupanja zastare, jer sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je dužnik taj koji je ovlašten istaknuti prigovor zastare. Treba uzeti da je prigovor zastare ovlašten istaknuti i vjerovnik s obzirom na to da se radi o nekom njegovom pravu te je on ovlašten odustati od svoga prava, iako je teško očekivati da bi vjerovnici u praksi istaknuli prigovor zastare s obzirom na to da bi time vođenje postupka radi ispunjenja određene obveze dužnika prema vjerovniku izgubilo svaki smisao. Člankom 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO i novi ZOO) propisano je da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, dok je člankom 215. ZOO-a određeno da zastara počinje teći prvi dan iza dospjelosti. Prilikom odlučivanja u povodu prigovora zastare, uloženog od strane dužnika, sud mora utvrditi kad je određena obveza nastala, kad je zastara počela teći, je li obveza možebitno ispunjena te jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke koje dovode do prekida ili do zastoja zastare. 2.Pravne posljedice zastoja zastare i razlikovanje zastoja zastare od prekida zastare U pravnoj teoriji se uz izraz zastoj zastare koristi i izraz obustava zastare. Pritom treba imati na umu da je riječ o sinonimima. Zastoj zastare je »nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može početi teći ili već započeta zastara prestane teći dotle dok te okolnosti ne otpadnu, a nakon toga zastara se nastavlja, a proteklo vrijeme se uračunava«.2 Dakle, kod zastoja zastare moguće su dvije pravne situacije. Člankom 235. točka 1., određeno je da zastara ne teče između bračnih drugova te ćemo na primjeru bračnih drugova objasniti te dvije pravne situacije. S jedne strane, moguće je da zastara uopće ne može početi teći. U tom slučaju primjenjuje se odredba članka 238. Klarić P., Vedriš M., Građansko pravo, Zagreb, Narodne novine, 2008., str. 182. 1 male stranice Gorenc V., Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRiF-plus, Zagreb, 2005., str. 321. 2 2 stavak 1. ZOO-a, prema kojoj ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane. To će biti, primjerice, ako bračni drugovi sklope neki pravni posao za vrijeme trajanja njihovog braka. Primjerice, bračni drugovi sklope ugovor o najmu, kojim se suprug kao najmodavac obveže svojoj supruzi kao najmoprimki predati određenu stvar na uporabu, dok se supruga kao najmoprimka obveže svom suprugu kao najmodavcu plaćati određenu najamninu. Člankom 229. ZOO-a propisano je da tražbina najamnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. Dakle, da najmodavac i najmoprimka nisu bračni drugovi, najmodavac bi mogao potraživati isplatu najamnine u roku tri godine od dospijeća obveze najmoprimke. No, s obzirom na to da su najmodavac i najmoprimka iz ovog primjera bračni drugovi, zastara s osnove najamnine ne teče čitavo vrijeme dok traje njihov brak te zastarni rok od tri godine počinje teći tek nakon što možebitno dođe do prestanka braka najmodavca i najmoprimke. Druga pravna situacija moguća je u slučaju da je zastara počela teći, ali je u međuvremenu nastupila okolnost zbog koje dolazi do zastoja zastare. U tom slučaju primjenjuje se odredba članka 238. stavak 2. ZOO-a prema kojoj ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Primjerice, dvije osobe sklope ugovor o najmu te nakon toga sklope brak. U tom slučaju do zastoja zastare s osnove najamnine dolazi u trenutku kad su ugovorne strane iz ugovora o najmu sklopile brak i zastoj traje sve do prestanka njihovog braka, ali u slučaju da dođe do prestanka njihovog braka zastara se nastavlja, a vrijeme proteklo od trenutka nastanka obveze s osnove najamnine do trenutka sklapanja braka se uračunava. Baš ta karakteristika uračunavanja razlikuje institut zastoja zastare od instituta prekida zastare. Naime, »prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava (vrijeme se gubi). U takvim slučajevima zastara može samo iznova započeti.«3 Isto tako, »okolnosti koje izazivaju prekid zastare ovise isključivo o sudionicima obveznog odnosa, tj. ovise o volji bilo vjerovnika bilo dužnika i nisu uvjetovane objektivnim okolnostima kao što je često slučaj kod obustave (zastoja).«4 3.Razlozi za zastoj zastare ZOO razloge za zastoj zastare navodi u članku 235., 236., 237. i 239. Stari Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91 – 88/01 - u nastavku teksta: stari ZOO) koristio je izraz zastoj zastarijevanja umjesto zastoj zastare te je razloge za zastoj zastarijevanja navodio u člancima 381., 382., 383. i 385. Što se tiče razloga propisanih za zastoj zastarijevanja, novi ZOO ne propisuje nikakve nove razloge koji bi dovodili do zastoja zastare u odnosu na stari ZOO. Jedina razlika jest u tome što je u novom ZOO-u izostavljena odredba propisana člankom 386. starog ZOO-a, kojim je bilo određeno da zastara prema osobi koja se nalazi na odsluženju vojnog roka ili na vojnoj vježbi ne 3 Klarić, str. 185. Gorenc, str. 312. 4 u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, ne dovodi do zastoja zastare. No, u tom slučaju ipak bi moglo doći do zastoja zastare ako bi mobilizacija, neposredna ratna opasnost ili rat predstavljao za vjerovnika nesavladivu prepreku iz članka 237. ZOO-a zbog koje nije mogao sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. 3.6. Zastoj zastare za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu Člankom 236. točka 2. ZOO-a propisano je da zastara ne teče za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje. U konkretnom slučaju radi se o specifičnoj pravnoj, ali i životnoj situaciji u kojoj se nalaze osobe zaposlene u tuđem kućanstvu. Njihov odnos može se najlakše objasniti kao svojevrstan odnos zavisnosti prema poslodavcu i članovima njegove obitelji. U pravilu će se raditi o osobama koje u nečijem kućanstvu obavljaju poslove vozača, vrtlara, kuhara, kućne pomoćnice i slično te često uz posao koji obavljaju imaju kod poslodavca osiguran i smještaj. Prilikom određivanja kruga osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu pojam zaposlenika treba široko tumačiti. Dakle, nije potrebno da je osoba zaposlena u tuđem kućanstvu sa svojim poslodavcem sklopila ugovor o radu, već se može raditi o osobi koja je sklopila s poslodavcem neki drugi pravni posao, primjerice ugovor o službi ili ugovor o djelu ili je zaposlena »na crno« kod poslodavca. S obzirom na navedeno, bitan je faktični odnos zaposlenosti, odnosno činjenica da osoba obavlja određeni posao u tuđem kućanstvu. S druge strane, činjenica da je vjerovnik radnik dužnika sama po sebi ne dovodi do zastoja zastare vjerovnikove tražbine. Glede odredbe članka 382. točka 2. starog ZOO-a (koja je istovjetna odredbi čl. 236. t. 2. sada važećeg ZOO-a) Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da se ta odredba odnosi samo na potraživanja osoba koje su »zaposlene u tuđem domaćinstvu«, a ne općenito na potraživanja radnika prema svom poslodavcu (VsRH, Revr 781/06-2). Isto tako, tražbina osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive ne mora potjecati iz radnog odnosa ili odnosa koji proizlazi iz ugovora o djelu ili službi, već se može raditi o tražbini s bilo koje druge pravne osnove. 3.7. Zastoj zastare zbog nesavladivih prepreka oriji. Naime, pravna teorija mjerodavnim za zastoj zastare smatra samo objektivne okolnosti koje sprječavaju rad suda. Primjerice, rad suda može sprječavati ratno stanje na području gdje se nalazi sud ili elementarna nepogoda koja je zahvatila područje gdje se nalazi sud. No, iz odredba članka 237. ZOO-a proizlazi da bi do zastoja zastare trebalo doći i u slučajevima kad vjerovnik nije u mogućnosti sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze, premda sud radi, ali na strani vjerovnika postoji takva smetnja koja ga onemogućuje da pristupi sudu. U takvim slučajevima može se, primjerice, raditi o bolesti vjerovnika, ali i o nemogućnosti vjerovnika da sazna informacije zbog kojih bi se obratio sudu da je znao za njihovo postojanje. No, u slučaju neznanja mora se raditi o objektivnoj prepreci na strani vjerovnika, odnosno vjerovnikovo neznanje mora biti prouzročeno objektivnom okolnošću. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj Odluci, posl. br. Rev 343/06-3 zauzeo stajalište da je bez obzira što je otac tužitelja usmrćen na okupiranom području 2. listopada 1991., zastarijevanje tužiteljeve tražbine najranije počelo teći 1. siječnja 1992., s obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno da je tek od 1992. bila omogućena komunikacija s okupiranim područjem. Sukladno navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je mišljenja da je od smrti oca tužitelja pa do 1992. došlo do zastoja roka zastarijevanja (VsRH, Rev 343/06-3). Ako neznanje vjerovnika nije prouzročeno objektivnom okolnošću, ne dolazi do zastoja zastare. Isto stajalište može se naći u više sudskih odluka. Neosnovana je i revidentova tvrdnja da rok zastarijevanja njegovog potraživanja nije ni počeo teći do 2002., uz činjenicu da je za Odluku o plaćama saznao tek 19. studenoga 2002., jer njegovo neznanje za tu Odluku, prema pravilnom stajalištu nižestupanjskih sudova, prije svega i nema značenje pravno relevantnog razloga koji bi prouzročio zastoj zastarijevanja (VsRH, Revr 576/09-2). No, kako, sukladno članku 376. stavak 2. ZOO-a, potraživanje naknade prouzročene štete u svakom slučaju, dakle bez obzira na to kad je oštećenik saznao za štetu, zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala, neznanje oštećenika za nastanak štete ne može se smatrati nesavladivom preprekom zbog koje se ne može obratiti sudu i koja bi bila razlogom zastoja zastarijevanja, u smislu članka 383. ZOO-a (Žs Vu, Gž-3361/07-3). U povodu žalbe sud je utvrdio da je neodlučno što su stranke bile praktički emigranti i živjele u inozemstvu gdje su i sklopile ugovor o zajmu, jer se te činjenice ne mogu smatrati nesavladivom preprekom u smislu članka 383. (sada čl. 237. ZOO-a) (Žs u Zagrebu Gž-7788/98). U pravnoj teoriji zauzeto je stajalište da »naslov članka 239. ZOO-a nije odgovarajući, jer bi se moglo shvatiti da se ovaj članak primjenjuje i na tražbine i na obveze poslovno nesposobnih osoba. No, kako institut zastare djeluje u korist dužnika, a iz sadržaja članka 239. ZOO-a proistječe očito da se njime htjelo zaštiti poslovno nesposobne vjerovnike, pa bi naslov trebao glasiti: Zastara tražbine poslovno nesposobnih osoba.«6 S obzirom na netom navedeno, valjalo bi odredbu članka 239. stavak 1. ZOO-a tumačiti tako da zastara tražbine koju maloljetnik i druga poslovno nesposobna osoba imaju prema trećem teče bez obzira na to imaju li zakonskog zastupnika ili nemaju. Ta odredba izaziva određene nedoumice, a odredbe o zastari traž- 3.8. Tražbine prema poslovno nesposobnima i njihove tražbine Zastoj zastare zbog nesavladivih prepreka svakako predstavlja razlog za zastoj zastare koji je u praksi pobudio najveći broj pitanja i dvojbi. Naime, člankom 237. ZOO-a određeno je da zastara ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, i u ovom slučaju na zastoj zastare može se pozvati samo vjerovnik, a ne i dužnik. Isto tako, postavlja se pitanje što točno predstavlja pojam nesavladivih prepreka. U teoriji je zauzeto stajalište da se »pod nesavladivim preprekama podrazumijevaju sve one objektivne okolnosti koje sprečavaju rad mjerodavnog suda pred kojim vjerovnik može ostvarivati svoju tražbinu«5. Ako se usporedi odredba članka 237. ZOO-a i teorijska definicija nesavladive prepreke, proizlazi da ZOO šire tumači nesavladive prepreke od stajališta zauzetog u pravnoj te- Gorenc, str. 325. 6 Gorenc, str. 323. 7 5 male stranice 6 male stranice Člankom 236. točka 1. ZOO-a propisano je da zastara ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o izvanrednim okolnostima povezanim s ratnim stanjem zbog kojih osoba koja se nalazi na vojnoj dužnosti nije u stanju ostvariti svoje tražbine koje ima prema drugim osobama. S obzirom na netom navedeno, radi se o subjektivnoj okolnosti na strani vjerovnika. Iz zakonske odredbe proizlazi da je potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke da bi došlo do zastoja zastare. S jedne strane potrebno je da na prostoru na kojem se nalazi vjerovnik, bude jedno od tri zakonom propisana izvanredna stanja: mobilizacija, neposredna ratna opasnost ili rat. U takvim situacijama potrebno je točno odrediti vrijeme početka i završetka izvanrednog stanja. To će se, u pravilu, moći utvrditi na temelju odluka tijela državne vlasti (primjerice, odluka parlamenta ili ministarstva obrane o prestanku mobilizacije), iz mirovnih pregovora, mirovnih sporazuma i sličnih odluka kojima se utvrđuje prestanak ratnih sukoba. Člankom 131. ZR-a propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Kako je zadnje utuženo potraživanje razlike plaće dospjelo 1. rujna 1996., a tužba je podnesena 9. siječnja 2003., tako je i, uz uzimanje u obzir instituta zastoja zastarijevanja (čl. 382. st. 1. ZOO-a) na koji se institut tužitelj poziva, potraživanje tužitelja zastarjelo, računajući kao prestanak razloga za zastoj zastarijevanja vremensko razdoblje do 1997. - mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske (VsRH, Revr 395/05-2). Dakle, kod ove odluke Vrhovnog suda bilo je relativno jednostavno utvrditi trenutak prestanka zastoja zastarijevanja, s obzirom na to da trenutak kad je došlo do mirne reintegracije okupiranih područja Republike Hrvatske predstavlja notornu činjenicu koja je poznata svakom prosječnom građaninu Republike Hrvatske. U nekim drugim slučajevima moguće je da određivanje trenutka početka i prestanka zastoja zastare bude otežano, jer bez obzira na što određenom odlukom može biti utvrđen prestanak ratnog stanja, rat i dalje faktički traje. Stoga je prilikom utvrđivanja jesu li ispunjeni uvjeti za zastoj zastare i za prestanak zastoja zastare, potrebno utvrđivati okolnosti svakog slučaja posebno, s obzirom na činjenice utvrđene u postupku. Uz postojanje izvan- 3.5. Zastoj zastare za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, za tražbine osoba na vojnoj dužnosti njenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Sukladno prije navedenom, potrebno je u svakom pojedinom slučaju točno odrediti trenutak u kojem je izvanbračna zajednica nastala te u tom trenutku zastara prestaje teći. Zastoj zastare traje sve do onog trenutka kad izvanbračna zajednica prestane postojati. ZOO ne određuje da zastara ne teče između osoba koje se nalaze u istospolnoj zajednici dok ta zajednica postoji. Navedenu odredbu trebalo bi unijeti u ZOO prilikom prve izmjene tog Zakona, s obzirom na to da su Zakonom o istospolnim zajednicama (Nar. nov., br. 116/03) određena pravna pravila kojima se uređuju imovinski odnosi te uzdržavanje istospolnih partnera te je člankom 14. tog Zakona određeno da se na zajedničku stečevinu osoba koje se nalaze u istospolnoj zajednici primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava, ako tim Zakonom nije drukčije određeno. obvezno pravo rednog stanja, ZOO propisuje da je drugi uvjet za zastoj zastare okolnost da se vjerovnik nalazi na vojnoj dužnosti. Ponovno se posebno naglašava da ta dva uvjeta moraju biti ispunjena kumulativno. Naime, sama činjenica da je na određenom prostoru mobilizacija, neposredna ratna opasnost ili rat, ne dovodi do zastoja zastare. Sudovi su pitanje zastoja zastarijevanja mogli ocijeniti samo na osnovi činjenica koje je iznio tužitelj, a na temelju tih činjenica opravdano je zaključiti da do zastoja zastarijevanja nije došlo ne samo nakon prestanka ratnih okolnosti u Republici Hrvatskoj, kako to smatraju sudovi, već da do zastoja nije uopće došlo. Naime, sama činjenica da je tužitelj zbog ratnih okolnosti 1992. napustio Republiku Hrvatsku, ne može se smatrati nesavladivom preprekom zbog koje bi mu bilo onemogućeno podnošenje tužbe nadležnom sudu, jer su sudovi u Republici Hrvatskoj radili za vrijeme ratnih okolnosti, a boravak tužitelja izvan Republike Hrvatske nije predstavljao nesavladivu prepreku da pokrene ovu parnicu i prije završetka Domovinskog rata, jer je parnicu mogao pokrenuti i iz inozemstva, podnošenjem tužbe nadležnom sudu putem pošte, a to, kao i druge parnične radnje, mogao je poduzimati i preko opunomoćenika (VsRH, Revt 58/05-2). Isto tako, i vjerovnik koji se nalazi na području zahvaćenom jednim od navedenih izvanrednih stanja, a koji nije na vojnoj dužnosti, ne može se pozivati na zastoj zastare. Do zastoja zastarijevanja dolazi u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za vrijeme mobilizacije (čl. 382. t. 1. ZOO-a), a za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako se nisu mogle radi naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što sud nije radio ili zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog nesavladivih prepreka (VsRH, Rev-3674/1999-2). S druge strane, da bi došlo do zastoja zastare nije potrebno da do mobilizacije, neposredne ratne opasnosti ili rata dođe u mjestu ispunjenja obveze, već do navedenih izvanrednih stanja može doći bilo gdje, pa čak i izvan teritorija države u kojoj je potrebno ispuniti obvezu. Dovoljno je da je do jednog od tih izvanrednih stanja došlo i da se vjerovnik nalazi na vojnoj dužnosti na području gdje je izvanredno stanje. U prilog tome govori i ta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da je tužiteljevo sudjelovanje u postrojbama HVO u razdoblju od 3. ožujka 1992. do 6. listopada 1992. predstavljalo nesavladivu prepreku da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze za koje razdoblje je nastupio zastoj zastare u smislu odredbe članka 383. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u nastavku teksta: ZOO). Upravo stoga tužiteljevo potraživanje za razdoblje ožujak-srpanj 1990. nije obuhvaćeno zastarom, premda je tužba podnesena 4. kolovoza 1993. (VsRH, Rev-1575/19992). Nadalje, u slučaju da u određenom obveznom odnosu sudjeluju dva ili više vjerovnika činjenica da je jedan od vjerovnika osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata ne dovodi do zastoja zastare prema drugim vjerovnicima. Do zastoja zastarijevanja dolazi u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za vrijeme mobilizacije (čl. 382. t. 1. ZOO-a), a za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako se nisu mogle radi naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što sud nije radio ili zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog nesavladivih prepreka (VsRH, Rev-840/03-29). Zanimljivo je da ZOO navodi da zastara ne teče samo za tražbine vjerovnika, a ne i za obveze vjerovnika. Dakle, činjenica da je dužnik osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije, Člankom 235. točka 1. ZOO-a propisano je da zastara ne teče između bračnih drugova. Dakle, kad vjerovnik ili dužnik iz određenog obveznog odnosa istakne ovaj prigovor zastoja zastare, potrebno je utvrditi jesu li vjerovnik i dužnik u braku ili su bili u braku. Pretpostavke za postojanje braka određene su člankom 24. stavak 1. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 67/11 - u nastavku teksta: i ObZ). Za postojanje braka potrebno je da su nevjesta i ženik osobe različitog spola, da su nevjesta i ženik izjavili svoj pristanak za sklapanje braka te da je brak u građanskom obliku sklopljen pred matičarom ili da je brak u vjerskom obliku sklopljen pred službenikom vjerske zajednice koja s Republikom 3.1. Zastoj zastare između bračnih drugova može nastupiti dok ne proteknu tri mjeseca od odsluženja vojnog roka ili prestanka vojne vježbe. Razlog za izostavljanje te odredbe iz novog ZOO-a treba tražiti u tome što je zakonodavac zauzeo stajalište da se činjenica da se određena osoba nalazi na odsluženju vojnog roka ili na vojnoj vježbi može podvesti pod članak 237. ZOO-a, odnosno da se odsluženje vojnog roka ili vojna vježba treba tumačiti kao nesavladiva prepreka zbog koje vjerovnik sudskim putem nije mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Takvo stajalište zakonodavca svakako je in favorem vjerovnika s obzirom na to da je prema starom ZOO-u zastoj zastarijevanja za vjerovnika koji se nalazio na odsluženju vojnog roka ili na vojnoj vježbi trajao kraće nego za vjerovnika kojem nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. ZOO navodi da zastara ne teče: a) između bračnih drugova; b) između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo; c) između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi; d) između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji; e) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata za tražbine osoba na vojnoj dužnosti; f) za tražbine koje imaju osobe zaposlene u tuđem kućanstvu prema poslodavcu ili članovima njegove obitelji koji zajedno s njim žive, sve dok taj odnos traje; g) za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Uz ove slučajeve treba navesti da ZOO u članku 239. obrađuje pravnu problematiku zastoja zastare tražbina prema poslovno nesposobnim osobama te zastoja tražbina poslovno nesposobnih osoba prema drugim osobama. Treba naglasiti da su razlozi za zastoj zastare taksativno navedeni u ZOO-u te da nije moguće nastupanje zastoja zastare iz nekog drugog razloga. Isto stajalište zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske: Zahtjev za ponavljanje postupka nije predviđen kao razlog za zastoj (čl. 381.-386. ZOO-a), a niti kao razlog za prekid postupka (čl. 387.-393. ZOO-a), a niti kao razlog za zastoj, odnosno za prekid toka zastare iz Glave XII. ZKP-a kojim odredbama se regulira pravo na naknadu štete. Stoga je osnovano odbijena tužba tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete zbog nastupa zastare (VsRH Rev125/1991-2). male stranice 3 Člankom 235. točka 2. ZOO-a propisano je da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Treba reći da je izraz roditeljsko pravo, koji koristi ZOO neprikladan i nije u skladu za zakonskim pojmovnikom Obiteljskog zakona. Stoga treba smatrati da se pod pojmom roditeljskog prava, koje koristi ZOO zapravo podrazumijeva roditeljska skrb. Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja, sa svrhom zaštite dobrobiti djeteta, osobnih i imovinskih interesa (čl. 91. st. 1. ObZ-a). Roditelj se ne može odreći roditeljske skrbi (čl. 91. st. 2. ObZ-a), a roditeljska skrb može se ograničiti ili oduzeti samo odlukom nadležnih tijela iz razloga i prema odredbama propisanima Obiteljskim zakonom (čl. 91. st. 3. ObZ-a). S obzirom na netom navedeno, zastara ne teče između roditelja i djece dok god roditelj ima roditeljsku skrb nad djetetom, odnosno dok ne nastupe takve okolnosti zbog kojih prestaje roditeljska skrb. Roditeljska skrb prestaje kad dijete stekne poslovnu sposobnost ili kad je posvojeno (čl. 119. st. 1. ObZ-a). Radi točnog izračunavanja trenutka u kojem dolazi do prestanka zastoja zastare između roditelja i djece, potrebno je podrobnije obrazložiti propisane oblike gubitka roditeljske skrbi. S jedne strane, stjecanje poslovne sposobnosti djeteta predstavlja zakonski razlog za prestanak roditeljske skrbi. Dijete, u pravilu, stječe poslovnu sposobnost kad navrši osamnaest godina života. U tom slučaju treba smatrati da do prestanka za- 3.2. Zastoj zastare između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo Hrvatskom o tome ima uređene pravne odnose, da su nevjesta i ženik koji žele sklopiti brak u vjerskom obliku pribavili od matičara nadležnog za mjesto u kojem žele sklopiti brak potvrdu o ispunjenju pretpostavki za sklapanje braka te da su sklopili brak u roku tri mjeseca od dana izdavanja navedene potvrde. Ako se utvrdi da neka od tih pretpostavki nije ispunjena u vrijeme sklapanja braka, nisu nastali pravni učinci braka te nije došlo do zastoja zastare tražbina između nevjeste i ženika, odnosno vjerovnika i dužnika. Dakle, u ovom slučaju uopće nije došlo do zastoja zastare, jer brak uopće nije sklopljen. Od ovog slučaja treba razlikovati slučajeve u kojima je brak sklopljen, ali je u međuvremenu prestao postojati. To će biti u slučaju smrti bračnog druga, proglašenja nestalog bračnog druga umrlim, poništajem braka i razvodom braka. U ovim je situacijama brak između vjerovnika i dužnika sklopljen te je u trenutku njegovog sklapanja došlo do zastoja zastare i zastoj zastare je trajao sve do trenutka prestanka braka. Dakle, u ovoj je situaciji potrebno, prije svega, utvrditi točno vrijeme sklapanja braka i točno vrijeme prestanka braka. Člankom 19. stavak 1. ObZ-a određeno je da je brak sklopljen kad nevjesta i ženik izjave svoj pristanak. Dakle, u trenutku kad su nevjesta i ženik (u obveznopravnom odnosu vjerovnik i dužnik) izjavili svoj pristanak na sklapanje braka, došlo je do zastoja zastare. Zastoj zastare traje sve do prestanka braka te je stoga potrebno točno odrediti vrijeme prestanka braka. U slučaju smrti jednog od bračnih drugova brak prestaje trenutkom njegove smrti. Ako je nestali bračni drug proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je pravomoćnom odlukom suda utvrđen kao dan smrti nestalog bračnog druga (čl. 34. st. 3. ObZ-a). Brak prestaje poništajem ili razvodom kad presuda suda o poništaju ili razvodu braka postane pravomoćna (čl. 34. st. 2. ObZ-a). obvezno pravo male stranice stoja zastare dolazi na dan kad dijete navrši osamnaest godina života. Isto tako, člankom 120. stavak 1. ObZ-a određeno je da se poslovna sposobnost može steći sklapanjem braka prije punoljetnosti, dok je člankom 120. stavak 3. ObZ-a propisano da poslovnu sposobnost može steći i maloljetnik stariji od šesnaest godina koji je postao roditelj. Da bi osoba mlađa od osamnaest godina sklopila brak prije punoljetnosti, potrebno je da se ispune zakonske pretpostavke propisane člankom 26. stavak 2 ObZ-a, kojim je određeno da sud može u izvanparničnom postupku dopustiti sklapanje braka osobi koja je navršila šesnaest godina života, ako utvrdi da je mentalno i tjelesno zrela za brak, te da za zaključenje braka postoji opravdan razlog. U ovom slučaju postavlja se pitanje u kojem je trenutku maloljetna osoba koja želi sklopiti brak stekla poslovnu sposobnost. Naime, postavlja se pitanje je li poslovnu sposobnost stekla pravomoćnošću rješenja suda kojim joj se dopušta sklapanje braka ili je poslovnu sposobnost stekla u trenutku sklapanja braka. Gramatičkom metodom tumačenja članka 120. stavak 1 ObZ-a proizlazi da je maloljetna osoba stekla poslovnu sposobnost u trenutku sklapanja braka te bi prema tome do prestanka zastoja zastare došlo u trenutku kad maloljetna osoba sklopi brak, odnosno kad nevjesta i ženik izjave svoj pristanak na sklapanje braka. Maloljetnik stariji od šesnaest godina koji je postao roditelj, poslovnu sposobnost stječe pravomoćnošću rješenje suda kojim mu se odobrava stjecanje poslovne sposobnosti. Potrebno je naglasiti da navedenom rješenju prethodi izvanparnični postupak koji se, sukladno članku 119. stavak 4. ObZ-a, pokreće na prijedlog maloljetnika i u kojem sud odlučuje o stjecanju poslovne sposobnosti maloljetnika, uzimajući u obzir njegovu duševnu zrelost. Drugi način prestanka roditeljske skrbi jest posvojenje djeteta. U tom slučaju do prestanka zastoja zastare između roditelja i djeteta dolazi u trenutku zasnivanja posvojenja, tj. u trenutku kad odluka centra za socijalnu skrb o posvojenju postane pravomoćna (čl. 141. st. 4. ObZ-a). Od ovog slučaja moguća je jedna iznimka. Naime, člankom 119. stavak 2. ObZ-a određeno je da ako dijete posvoji maćeha ili očuh, roditeljska skrb ne prestaje roditelju koji je bračni drug posvojitelja te u tom slučaju ne dolazi do prestanka zastoja zastare između tog roditelja i djeteta. Isto tako, kad se govori o posvojenju treba imati na umu da temeljem članka 123. stavak 2. ObZ-a posvojitelji posvojenjem stječu pravo na roditeljsku skrb, odnosno posvojitelji postaju roditelji posvojenika. Navedena odredba ObZ-a ima posljedicu da u trenutku kad odluka centra za socijalnu skrb o posvojenju postane pravomoćna, dolazi do zastoja zastare između posvojitelja i posvojenika ako se oni nalaze u određenom obveznom odnosu. Treći oblik prestanka roditeljske skrbi propisan je člankom 114. stavak 1. ObZ-a, kojim je određeno da će sud u izvanparničnom postupku roditelja koji zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava lišiti prava na roditeljsku skrb. U tom slučaju roditeljska skrb prestaje pravomoćnošću rješenja o lišenju prava na roditeljsku skrb te u tom trenutku dolazi do prestanka zastoja zastare između roditelja i djeteta. Za razliku od prije navedenih slučajeva u kojima roditeljska skrb apsolutno prestaje, u ovom je slučaju moguće da se roditelju vrati roditeljska skrb. Naime, člankom 114. stavak 4. ObZ-a određeno je da će se pravo na roditeljsku skrb vratiti odlukom suda kad prestanu razlozi zbog kojih je to pravo oduzeto. Dakle, u ovom slučaju moguće je vraćanje roditeljske skrbi pod uvjetom da prestanu razlozi zbog kojih je to pravo oduzeto. Isto tako, da bi 4 došlo do vraćanja prava na roditeljsku skrb roditelju, potrebno je da, od trenutka oduzimanja tog prava do njegovog ponovnog vraćanja dijete ne stekne poslovnu sposobnost po nekoj drugoj osnovi. Nadalje, s obzirom na mogućnost vraćanja roditeljske skrbi moguća je pravna situacija da ponovno dođe do zastoja zastare. Naime, u trenutku kad odluka o lišenju prava na roditeljsku skrb postane pravomoćna, roditelju prestaje roditeljska skrb te ako se on nalazi u određenom obveznom odnosu prema svom djetetu, dolazi do prestanka zastoja zastare između njega i njegovog djeteta. Dakle, zastara počinje teći ili već započeta zastara nastavlja teći i teče sve do trenutka kad odluka suda kojom se roditelju vraća roditeljska skrb postane pravomoćna. U trenutku kad odluka suda, kojom se roditelju vraća roditeljska skrb, postane pravomoćna, ponovno dolazi do zastoja zastare i zastara ne teče dok ne nastupi neki od zakonom propisanih razloga za prestanak roditeljske skrbi. Kao što je već prije u tekstu rečeno, stari ZOO je u odredbi članka 381. točka 2. sadržavao istu odredbu kao danas važeći članak 235. točka 2. ZOO-a, tj. da zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. S obzirom na navedeno, u sudskoj praksi postavilo se pitanje dolazi li do prestanka zastoja zastarijevanja u slučaju prestanka faktične zajednice između roditelja i djece, odnosno dolazi li do prestanka zastoja zastarijevanja time što roditelj napusti svoje dijete? Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj Odluci, br. Rev 1207/09-2 od 30. listopada 2009. zauzeo je stajalište da je odredbom članka 381. točka 2. ZOO-a propisano da zastarijevanje ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo. Iz sadržaja te zakonske odredbe ne proizlazi da bi zastoj zastarijevanja ovisio o bilo kakvoj drugoj činjenici osim postojanja roditeljskog prava. Tom je odredbom određen zastoj zastarijevanja bez obzira na faktično stanje odnosa između roditelja i djece, a jedino što je odlučno za zastoj zastarijevanja (da zastarijevanje ne teče) jest da traje roditeljsko pravo i da zastoj traje sve dok traje i roditeljsko pravo. Dakle, u odgovoru na navedeno pravno pitanje, treba reći da na zastoj zastarijevanja u smislu članka 381. točka 2. ZOO-a nije od važnosti postojanje obiteljske zajednice već samo postojanje (trajanje) roditeljskog prava (VsRH, Rev 1207/09-2). Razlog takvoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske treba tražiti u činjenici da odluka o prestanku roditeljskog prava, odnosno roditeljske skrbi ima konstitutivan, a ne deklaratoran karakter. Naime, tom odlukom, odnosno rješenjem, oduzima se roditelju roditeljska skrb. Sâm prestanak faktične zajednice života roditelja i djeteta može biti jedan od razloga da se roditelju oduzme roditeljska skrb, ali kad bi taj razlog sâm po sebi bio dovoljan za prestanak roditeljske skrbi bez potrebe donošenja bilo kakve odluke suda, tada bi se odluci suda o oduzimanju roditelju prava na roditeljsku skrb dalo deklaratorni karakter te bi u tom slučaju do prestanka zastoja zastare došlo već u trenutku prestanka faktične zajednice što bi svakako otežalo položaj onog sudionika obveznog odnosa na kome bi bio teret dokazivanja da je došlo do prestanka zastoja zastare. 3.3. Zastoj zastare između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi Člankom 235. točka 3. ZOO-a propisano je da zastara ne teče između štićenika i njegovog skrbnika te upravnog tijela socijalne skrbi za trajanja skrbništva i dok ne budu položeni računi. Obiteljski zakon poznaje tri vrste skrbništva, i to skrbništvo za maloljetne osobe, skrbništvo punoljetne osobe koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, s tim da ObZ propisuje da je tu osobu prije nego što joj se imenuje skrbnik potrebno djelomično ili u potpunosti lišiti poslovne sposobnosti. Isto tako, Obiteljski zakon poznaje i tzv. skrbništvo za posebne slučajeve navedene u članku 167. ObZ-a, s tim da treba naglasiti da tamo navedeni slučajevi nisu taksativno nabrojani te da je moguće da se i u nekim drugim situacijama osobi imenuje skrbnik za poseban slučaj. Skrbništvo predstavlja poseban oblik pravnog odnosa, odnosno oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljske skrbi, punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti o sebi i osoba koje nisu iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese. Temeljna značajka tog pravnog odnosa jest da centar za socijalnu skrb štićeniku imenuje skrbnika, koji je dužan brinuti o štićenikovim pravima i interesima. Time što je zakonom skrbniku dano pravo i dužnost da brine o štićenikovim pravima i interesima ujedno su mu dane i velike ovlasti glede upravljanja štićenikovom imovinom te prilika da zloporabi svoju dužnost i ovlasti koje iz nje proizlaze. Baš zbog toga je potrebno da zastara ne teče dok traje odnos skrbništva. Naime, u praksi je moguća situacija da prije nastanka odnosa skrbništva ili za vrijeme trajanja tog odnosa skrbnik i štićenik uspostave određeni obvezni odnos. Zakonodavčevo stajalište je a priori negativno prema tome da skrbnik i štićenik sklapaju međusobno pravne poslove tako da se u velikoj mjeri onemogućuje skrbniku da sa štićenikom zasnuje ugovorni obvezni odnos. Tako je, primjerice, člankom 175. točka 5. određeno da skrbnik ne može biti osoba s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, dok je člankom 175. točka 6. određeno da skrbnik ne može biti osoba s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju. Isto tako, člankom 186. stavak 1. ObZ-a određeno je da skrbnik može samo uz prethodno odobrenje centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti štićenikove nekretnine, otuđiti iz štićenikove imovine pokretnine veće vrijednosti te raspolagati štićenikovim imovinskim pravima, dok je stavkom 4. istoga članka skrbniku zabranjeno u ime i za račun štićenika sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Nadalje, člankom 187. stavak 1. ObZ-a skrbniku je određena dužnost da svakih šest mjeseci, i kad to zatraži centar za socijalnu skrb, podnese izvješće o svojem radu i o stanju štićenikove imovine. Unatoč postojanju navedenih odredaba, kojima se definitivno štiti pravni položaj štićenika, moguće su situacije u kojima skrbnik zlorabi svoj položaj. Prije svega, skrbnik može zlorabiti svoj položaj prilikom obavljanja poslova redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, s obzirom na to da je člankom 184. ObZ-a određeno da skrbnik zastupa štićenika i da samostalno obavlja poslove redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, osim ako odlukom centra za socijalnu skrb nije drukčije određeno. Dakle, u okviru redovitog upravljanja štićenikovom imovinom, skrbnik može u ime i za račun štićenika sklopiti za štićenika nepovoljan pravni posao, a teoretski može, iako otežano, sklopiti i ugovor sa štićenikom te je bitno da za vrijeme trajanja odnosa skrbništva dolazi do zastoja zastare u pravnim odnosima štićenika i skrbnika te je na taj način, nakon prestanka odnosa skrbništva, štićenik ili za njegov račun novi skrbnik ovlašten pokrenuti postupak radi pobijanja štetnog pravnog posla sklopljenog između prijašnjeg skrbnika i štićenika bez opasnosti da prijašnji skrbnik istakne prigovor zastare prema štićeniku. Isto tako, ne smijemo zaboraviti da prilikom obavljanja poslova skrbništva skrbnik može nanijeti štetu štićeniku te je, stoga, potrebno da za vrijeme trajanja odnosa skrbništva ne dođe do zastare prava na naknadu štete, koju bi štićenik mogao potraživati od skrbnika. Glede pravnog odnosa skrbništva potrebno je naglasiti da skrbnika imenuje centar za socijalnu skrb te sukladno navedenom do zastoja zastare između štićenika i skrbnika dolazi u trenutku kad odluka centra za socijalnu skrb o imenovanju skrbnika postane pravomoćna. Tijekom čitavog vremena trajanja skrbništva, zastara između skrbnika i štićenika ne teče. Dakle, ako je određena obveza između štićenika i skrbnika nastala prije nego što je skrbnik imenovan, zastara teče od prvog dana iza dospjelosti tražbine do pravomoćnosti odluke centra za socijalnu skrb o imenovanju skrbnika. Treba naglasiti da se zastara nastavlja nakon što skrbnik prestane biti skrbnik te se u tom slučaju vrijeme proteklo prije pravomoćnosti rješenja o imenovanju skrbnika pridodaje vremenu proteklom nakon što je osoba prestala biti skrbnik. U slučaju da je obveza dospjela tijekom skrbništva, zastara uopće ne počinje teći sve do trenutka prestanka skrbništva. Pod upravnim tijelom socijalne skrbi treba smatrati centar za socijalnu skrb. Odnos centra za socijalnu skrb s drugim subjektima koji sudjeluju u postupku skrbništva je dvostruk. S jedne strane postoji odnos centra za socijalnu skrb sa štićenikom, dok s druge strane postoji odnos centra za socijalnu skrb sa skrbnikom. Iz tih odnosa mogu nastati različiti obvezni odnosi. Kao primjer navodimo odgovornost za štetu centra za socijalnu skrb prema štićeniku zbog toga što nije u roku osam dana od dana pravomoćnosti odluke dostavio odluku o stavljanju pod skrbništvo i o prestanku skrbništva matičaru radi upisa u maticu rođenih i zemljišnoknjižnom odjelu općinskog suda na čijem području osoba pod skrbništvom ima nekretnine radi zabilježbe, odnosno brisanja zabilježbe u zemljišne knjige. Isto tako, člankom 190. stavak 1. ObZ-a određeno je da skrbnik odgovara za štetu koju je skrivio u obavljanju svojih dužnosti, dok je stavkom 2. istoga članka određeno da će centar za socijalnu skrb utvrditi iznos štete i pozvati skrbnika da je u određenom roku naknadi, te istovremeno podnijeti zahtjev sudu da se štićenikova tražbina osigura na skrbnikovoj imovini. Ako skrbnik u određenom roku ne naknadi štetu, centar za socijalnu skrb izravno će ili preko posebnog skrbnika podnijeti tužbu za naknadu štete (čl. 187. st. 3. ObZ-a). Pri određivanju zastarnih rokova kod svih obveznih odnosa koji proizlaze iz odnosa štićenika i skrbnika, štićenika i centra za socijalnu skrb te skrbnika i centra za socijalnu skrb, potrebno je još jednom naglasiti da zastara ne teče dok traje skrbništvo i dok ne budu položeni računi skrbnika centru za socijalnu skrb o vođenju poslova štićenika. 3.4. Zastoj zastare između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici 5 Člankom 235. točka 4. ZOO-a propisano je da zastara ne teče između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici, dok ta zajednica postoji. Člankom 3. ObZ-a određeno je da izvanbračna zajednica predstavlja životnu zajednicu neudane žene i neože- male stranice br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. 13 zdravstveno osiguranje Uredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur. Pacijenti u Nacrtu nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. mr. sc. ZVONIMIR BOŠKOVIĆ, Hrvatsko bioetičko društvo Rijeka U članku autor iznosi Nacrt nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. Ministarstva zdravlja Republike Hrvatske. Pritom razmatra pitanja obrađena u Strategiji kao što su prava pacijenata, zakonski okvir, sigurnost pacijenata, problem korupcije, te pitanje reguliranih profesija kao i značenje Strategije u okviru europskih integracija Republike Hrvatske. Budući da se u praksi često krše prava pacijenata, autor piše i o mogućim mjerama za poboljšanje zdravstvenog sustava 1. Uvod 1.1. Pojmovno određenje i važnost Strategije Više je razloga koji zahtijevaju pripremu, usvajanje i primjenu Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020.1 (u nastavku teksta: Strategija). Mnogi čimbenici pridonose potrebi da se zdravstvo kao javna djelatnost od posebnog društvenog interesa, podvrgne analitičkoj procjeni svog statusa i funkcioniranja, te da se na objektivan način, uvažavajući gospodarske, demografske, zdravstvene i druge okolnosti, usmjerava u svom razvitku – što predstavlja neizbježnost formuliranja strategije razvoja sustava zdravstva. Strategija je krovni dokument koji utvrđuje kontekst, viziju, prioritete, ciljeve i ključne mjere u zdravstvu Republike Hrvatske u predstojećem razdoblju. Što se, pak, vremenskog obzora tiče (do 2020.), odabran je jer pruža dovoljno vremena za provedbu i vrjednovanje strateških mjera, a podudara se s ključnim strateškim dokumentima Europske unije (u nastavku teksta: EU) i Svjetske zdravstvene organizacije (u nastavku teksta: WHO2). Kao krovni dokument koji usmjerava razvoj zdravstva u predstojećem razdoblju, nedvojbeno je da Strategija čini osnovu za donošenje politika i odluka u zdravstvu, uključujući i odluke o raspodjeli proračunskih sredstava u zdravstvenom sektoru. Svrha je Strategije ponuditi jasne i uvjerljive razloge zašto se nešto smatra prioritetom. Ona, prema tome, čini osnovu za izradu novih, te vrjednovanje i reviziju postojećih planskih i operativnih dokumenata koji razrađuju razvojne mjere i konkretne aktivnosti u pojedinim segmentima zdravstva. 1.2. Strategija i europske integracije Strategija ima veliko značenje i u kontekstu europskih integracija Republike Hrvatske. S obzirom na predviđeni datum pristupanja (1. srpnja 2013.) veći dio vremenskog razdoblja obuhvaćenog ovim dokumentom Republika Hrvatska provest će kao članica EU-a. Nužno je, stoga, razvoj zdravstva planirati u kontekstu društvenog, zakonskog i gospodarskog okvira EU-a. Treba reći da je Republika Hrvatska i zemlja članica WHO-a, međunarodnog tije1 Lipanj 2012. (nacrt je izradilo Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske). 2 WHO – World Health Organization. la koje usmjerava i koordinira zdravstvene politike zemalja članica Ujedinjenih naroda. Pritom se navode ključni dokumenti EU-a i WHO-a za predstojeće razdoblje, koje Strategija mora uzeti u obzir i to: Europe 2020. - strategija EU-a za pametan, održiv i uključiv rast, usvojena u ožujku 2010.; Health 2020. - nova zdravstvena politika Europske regije WHO-a, čije je službeno usvajanje predviđeno u rujnu 2012.; Zajednički strateški okvir (Common Strategic Framework) 2014.-2020. - koji čini osnovu za programiranje fondova EU-a, a koji bi trebao biti usvojen 2012. Prema paketu zakonodavnih prijedloga koji će oblikovati kohezijsku politiku EUa u razdoblju od 2014.-2020., ističe se da je postojanje nacionalnog ili regionalnog strateškog okvira nužan preduvjet za financiranje projekata u području zdravstva. Imajući na umu prethodno navedeno, takav nacionalni strateški dokument mora sadržavati: koordinirane mjere za poboljšanje dostupnosti zdravstvenih usluga, mjere za poticanje djelotvornosti u zdravstvenom sektoru, primjenom učinkovitih modela pružanja zdravstvenih usluga te sustav praćenja i provjere. Nadalje, strateški okvir mora prikazati dostupna proračunska sredstva i troškovno učinkovito usmjeravanje sredstava na prioritetne potrebe zdravstvenog sustava. Nedvojbeno je da se sve potrebe u zdravstvenom sustavu ne mogu smatrati prioritetima, stoga je, navodi se, jedan od glavnih ciljeva Strategije omogućiti postizanje konsenzusa oko stvarnih prioriteta. Krajnji rok za dovršetak i usvajanje Strategije je datum donošenja Državnog proračuna za 2013. 2. Promicanje zdravlja u okviru EU Zdravlje je potrebno svakom čovjeku. Za zdravlje ljudi, naroda, zainteresirani su država i cijelo društvo iz ekonomskih, socijalnih, kulturnih, obrambenih i drugih razloga. U prilog tomu govori mutatis mutandis i naš glavni izvor, već spomenuta Strategija. Tako se 1997. Sporazumom iz Amsterdama, člankom 152. potvrđuje afirmativna odgovornost EU-a, da bi se osigurala visoka razina zaštite ljudskog zdravlja. Cilj strategije Europske komisije iz zdravstvenog područja, poznata pod na- zivom »Zajedno za zdravlje«3, je povećati sigurnost pacijenata, blagostanje i solidarnost građana te poticati znanje i širenje informacija o zdravlju. Ključna načela na kojima se treba temeljiti zdravstveni sustav i šira strategija zdravstva, uključuju: strategiju temeljenu na zajedničkim vrijednostima, isticanje zdravlja kao najvećeg bogatstva, integracija zdravlja u sve politike te jačanje glasa EU-a na području zdravlja i zdravstva te na globalnoj razini. U studenom 2011. prihvaćen je prijedlog novog programa na zdravstvenom području za razdoblje 2014.-2020. pod nazivom »Zdravlje za rast«4 koji bi trebao nastaviti s promicanjem zdravlja kao sastavnog dijela održivog i uključivog ekonomskog rasta, a u skladu sa širom strategijom razvoja EU-a. Nadalje, u krovnoj europskoj strategiji razvoja »Europe 2020« zdravstvo je neizravno zastupljeno kroz nekoliko različitih inicijativa. Pritom se osobito ističe poticanje inicijativa proizašlih iz aktivnosti istraživanja i razvoja, poticanje i razvoj telemedicine, te poticanje personalizirane medicine koja bi omogućila pacijentima bolju njegu i nadzor nad zdravljem. Napokon, potiče se i poboljšanje zdravlja i sigurnosti radnika. Europska Agencija za sigurnost i zdravlje na radnom mjestu osnovana je 1996. s glavnim ciljem povećanja sigurnosti rada u zemljama EU-a. Svake godine u EU-u se dogodi više od 5.500 teških nesreća na radnom mjestu, a milijuni radnika lakše se ozlijede ili ugroze svoje zdravlje te je potrebno podići svijest radnika i poslodavaca o potrebi zaštite njihovog zdravlja na radnom mjestu. Stoga se zdravlje smatra jednim od integralnih dijelova strategije razvoja EU-a, budući da se dobro zdravlje građana može povoljno odraziti na sveukupnu produktivnost. 3. Prava pacijenata u Republici Hrvatskoj 3.1. Zakonski okvir U suvremenom, EU procesu demokratizacije zdravstvenog sustava, zdravlje i zdravstveni sustav prepoznati su kao važne odrednice i temeljna vrijednost te su uključeni u programe regionalnog financiranja. Time se iznova aktualizira i važnost cjelokupnog zakonskog okvira u kojem su prava pacijenata u Republici Hrvatskoj regulirana velikim brojem službenih akata5. Prema Strategiji, prava pacijenata mogu biti organizirana na različite načine. Tako zakonska prava pacijenata predstavljaju zakonom definirana prava koja se moraju poštovati, bez obzira na podrijetlo i resurse pružatelja usluga. U ovome slučaju pacijenti imaju pravo žalbe nadležnom sudu ili srodnom autoritetu u slučaju povrede njihovih prava. Nadalje, prava pacijenata mogu biti kvazi-zakonska i tada predstavljaju obveze liječnika i ostalih zdravstvenih radnika, postavljena od strane administrativnih tijela u obliku kodeksa ili slično, a vezane uz pružanje zdravstvene zaštite i uobličene kao prava pacijenata. Prava pacijenata mogu biti uobličena i u dokumentima koji nisu zakonski obvezujući te se u tim slučajevima uglavnom temelje na moralnim vrijednostima pružatelja. Veliki i iznimno značajan segment medicinskog prava čine pravila etike i pravila medicinske struke. Etička pravila i pravila struke, prema svojoj prirodi, nisu pravna pravila, no ona su na temelju odredbe članka 124. Zakona o zdravstvenoj zaštiti6 dignuta na rang pravne norme za čije se nepoštovanje, odnosno kršenje, vežu stegovne, kaznenopravne i građanskopravne sankcije.7 Etička su pravila redovito kodificirana u posebnim etičkim, odnosno deontološkim kodeksima8. Najstarija kodifikacija liječničke etike je poznata Hipokratova prisega iz 5. st. pr. Kr.9 U Hrvatskoj je na snazi Kodeks medicinske etike i deontologije.10 Kad je riječ o pravima pacijenata treba spomenuti Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini,11 koju je Hrvatska ratificirala i čije odredbe, stoga, imaju u našem pravnom sustavu nadzakonsku snagu i izravno su primjenjive. Strategija sva prava pacijenata podvodi pod jednu od sljedeće tri skupine: ljudska prava; osiguranička prava; potrošačka prava. Temeljni zakon koji regulira ljudska prava pacijenata jest Zakon o zaštiti prava pacijenata.12 Zakon o zdravstvenoj zaštiti,13 zajedno sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZZZ-a,14 regulira potrošačka, a dijelom i ljudska prava. Temeljni zakoni koji reguliraju potrošačka prava pacijenata jesu Zakon o medicinskim proizvodima,15 te Zakon o lijekovima.16 Temeljni zakon koji regulira osiguranička prava jest Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju.17 Zajedno s Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja,18 uređuje prava osiguranih 6 Nar. nov., br. 150/08, 155/09 – Uredba, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11 – Uredba, 12/12, 35/12 – Odluka USRH i 70/12. 7 Prvi i treći stavak članka 124. glase: »Zdravstveni radnici su osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu, uz obvezno poštovanje moralnih i etičkih načela zdravstvene struke. Obveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.« 8 Code of Ethics, Berufsordnung. 9 Klarić, Petar, Odštetno pravo, četvrto izdanje, naklada Narodnih novina d.d. Zagreb, 2003., str. 379. 10 Nar. nov., br. 55/08. 11 Nar. nov. - MU - br. 13/03. 12 Nar. nov., br. 169/04 i 37/08 – Odluka USRH. 13 Nar. nov., br. 150/08, 155/09 – Uredba, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11 – Uredba, 12/12, 35/12 – Odluka USRH i 70/12 – u nastavku teksta: ZZZ. 15 3 4 »Together for health: A Strategic Approach for the EU 2008-2013.« Nar. nov., br. 67/08 i 124/11. Nar. nov., br. 71/07, 45/09 i 124/11. 16 17 Nar. nov., br. 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 125/11., 22/12, 57/12 i 90/12 – Odluka USRH. 18 Nar. nov., br. 67/09, 116/09, 4/10, 13/10 – ispr., 88/10, 131/10, 1/11, 16/11 – ispr., 87/11, 137/11, 39/12 i 69/12. »Health for Growth«. 8 zakona, 62 pravilnika, te još 22 druga podzakonska akta. Osam temeljnih zakona prošlo je proces usklađivanja sa zakonodavstvom EU-a. 5 Nar. nov., br. 71/10. 14 Nastavak na 14. stranici 14 br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. zdravstveno osiguranje Pacijenti u Nacrtu nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012.-2020. Nastavak sa 13. stranice osoba Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uvjete i način njihovog ostvarivanja, te obveze osiguranih osoba u ostvarivanju tih prava. Daljnji zakonski akti koji reguliraju neka specifična prava pacijenata su Zakon o medicinskoj oplodnji19, Zakon o uzimanju i presađivanju ljudskog tijela u svrhu liječenja20, te Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama21 na temelju kojeg pri Ministarstvu zdravlja djeluje Državno povjerenstvo za zaštitu osoba s duševnim smetnjama. 3.2. Stanje prava pacijenata Iako je donošenje Zakona o zaštiti prava pacijenata22 bio značajan korak približavanju i usklađivanju s međunarodnim standardima, realna se situacija pacijenata u Republici Hrvatskoj, prema slovu Strategije, nije mnogo promijenila. Problemi proizlaze iz: nedostatka objektivnog nacionalnog kapaciteta implementacije; manjka političke volje za usvajanjem pravila implementacije postojećih zakona; manjka transparentnosti – te je sve to pridonijelo nedovoljnoj učinkovitosti novog Zakona o zaštiti prava pacijenata. Nadalje, pacijenti nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima te ih, stoga, ne prakticiraju, a o pravima pacijenata nema relevantnih istraživanja. Primarno se nastoji zdravstveni sustav ujednačiti (harmonizirati) s ostalima, jer iskustva stranih zakonodavstava, posebice onih iz EU-a, treba koristiti, ali uvijek imajući na umu ograničene mogućnosti »transplantacije« zakonskih normi. Poseban je problem edukacija pacijenata. Budući da pacijenti nemaju dovoljno medicinskog znanja, ne razlikuju nepristrane informacije od onih informacija koje favoriziraju svoj proizvod ili uslugu. Svaka edukacija pacijenta, osim tijekom razgovora između liječnika i pacijenta, treba biti dodatna pomoć u njegovoj skrbi. Adekvatna informacija koju pacijent dobije, omogućava mu da bude lakše uključen u proces donošenja odluke glede liječenja. Obveza je pacijenta slijediti upute stručnjaka. Pritom je edukacija zamišljena tako da preporučuje redovito uzimanje terapije i surađivanje s liječnikom.23 Zdravstveni djelatnici imaju vodeću ulogu u edukaciji i skrbi o sigurnosti pacijenata. Smatra se da što pacijent ima više znanja i što bolje razumije postupke, to će se više ispuniti njegova očekivanja, a oporavak biti bolji. Obveza je liječnika pružiti pacijentu informacije o procesu informiranog pristanka. Informacije o liječenju nastoje ovlastiti pacijenta da se pridržava određenih postupaka, ali ga i štite od opasnosti i rizika koji se mogu prevenirati.24 3.3. Zadovoljstvo i sigurnost pacijenata Strategija ističe da su procjena stanja i unapređenje postojećih zdravstvenih 19 Nar. nov., br. 88/09, 137/09 i 124/11. 20 Nar. nov., br. 177/04 i 45/09. 21 Nar. nov., br. 111/97, 27/98 – ispr., 128/99 i 79/02. 22 23 24 Nar. nov., br. 169/04 i 37/08 – Odluka USRH. Frković, Aleksandra, Medicina i bioetika, naklada Pergamena, Zagreb, 2010., str. 132. Frković, ibidem. sustava, kako bi se što bolje prilagodili potrebama pacijenata, u središtu pažnje institucija i zemalja širom svijeta. Tako su WHO te Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj razvile sustave i pokazatelje procjene, kao što su European Health for all - baza podataka ili Indeks kvalitete zdravstvene zaštite25. Nadalje, radi praćenja razvoja zdravstvenih sustava i prilagođavanja potrebama pacijenata, u Bruxellesu je 2005. razvijen novi alat za procjenu stanja zdravstvenih sustava, nazvan Europski indeks zdravstvene zaštite potrošača26. Prikupljeni podaci mogu poslužiti kao izvor informacija o stanju zdravstvenih sustava analiziranih zemalja i kao smjernice za budući razvoj s osobitim naglaskom na perspektivu pacijenata. Što se, pak, poimanja sigurnosti tiče, ono podrazumijeva nastojanja i aktivnosti koje se poduzimaju da bi svi postupci i okruženje u pružanju zdravstvene skrbi osigurali željeni ishod bolesnikova liječenja. Istraživanjem uzroka neželjenih događaja u zdravstvenoj skrbi, pokazalo se da više od 60% ozbiljnih događaja pripada komunikacijskim smetnjama na relaciji liječnik – medicinska sestra. Neučinkovita i nedovoljna komunikacija, navodi se, predstavljaju značajan čimbenik u nastanku neželjenih događaja tijekom skrbi o pacijentu. 3.4. Problem korupcije Prema definiciji, korupcija je opći koncept koji Strategija opisuje kao organizirani, nezavisni sustav u kojem jedan njegov dio ne izvršava svoje izvorne dužnosti ili ih obavlja na neodgovarajući način, narušavajući time izvornu svrhu sustava. Podmićivanje, pak, jest nuđenje, davanje, primanje ili omogućavanje davanja neke vrijednosti (novčane, materijalne i sl.) da bi se utjecalo na djelovanje službene osobe u javnoj službi. Korupcija u zdravstvu odraz je različitih strukturnih problema, a među glavne motive postojanja korupcije u zdravstvu ubrajaju se: slaba ili nepostojeća regulacija, prekomjerna regulacija sustava, manjak odgovornosti, niske plaće, ograničena ponuda usluga i sl. Zdravstveni sustav podložan je korupciji jer ima osobitu strukturu u kojoj se isprepleću sljedeći ključni elementi: neizvjesnost; asimetrija informiranosti; brojnost i raspršenost sudionika i drugi čimbenici. Glavne posljedice korupcije po zdravstveni sustav, prema Strategiji, brojne su i duboke: smanjivanje sredstava u sustavu, pad kvalitete skrbi, pad dostupnosti medicinskih usluga i dobara, stvaranje nejednakosti, porast troškova, pad morala u sustavu i njegovoj okolici, negativan utjecaj na makroekonomiju i kočenje razvoja pravih privatnih ustanova. Korupcija liječnika nije endemska pojava, niti problem nekolicine zdravstvenih djelatnika – pojedinaca izoliranih od djelovanja ukupnog zdravstvenog sustava. Neovisno u kojem se obliku korupcija javlja, nužno je osigurati kvalitetno upravljanje, jasan zakonski okvir, te praćenje i nadzor djelovanja svih sudionika unutar sustava. 4. Regulirane profesije Zakon o Zdravstvenoj zaštiti i Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju tvore stožerni dio propisa koji izravno uređuju odnose koji nastaju u obavljanju zdravstvene djelatnosti. ZZZ-om je propisana obveza zdravstvenih radnika da nakon završenog obrazovanja obave pripravnički staž, odnosno polože stručni ispit. Međutim, s obzirom na to da je obveza polaganja stručnog ispita velika prepreka u mobilnosti u EU, ZZZ u članku 133. izričito propisuje da se odredbe o pripravničkom stažu i stručnom ispitu ne odnose na državljane država članica EU. Posebno naglašavamo da Direktiva 2005/36/EZ (u nastavku teksta: Direktiva) jamči osobama koje su stekle stručne kvalifikacije u jednoj od država članica, pristup istoj profesiji i ista prava prilikom obavljanja te profesije u drugoj državi članici kao i državljanima te države članice. Direktiva se odnosi na regulirana zanimanja a obuhvaća pet zdravstvenih zanimanja: (1) doktore medicine, (2) doktore dentalne medicine, (3) magistre farmacije, (4) medicinske sestre opće njege i (5) primalje. Što se znanja jezika tiče, Direktiva (čl. 53.) predviđa da osoba koja traži priznavanje kvalifikacije treba znati jezik onoliko koliko je nužno za obavljanje profesionalne aktivnosti. Znanje jezika prema Direktivi nije dio priznavanja same kvalifikacije. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o liječništvu27 (čl. 1.) propisano je da državljani država članica EU moraju poznavati hrvatski jezik najmanje na razini koja je potrebna za nesmetanu i nužnu komunikaciju s pacijentom. Položen stručni ispit kao opći uvjet za obavljanje liječničke djelatnosti ne odnosi se na državljane EU. Isti pristup glede jezika i stručnog ispita zauzet je u Zakonu o ljekarništvu28, Zakonu o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti29, Zakonu o sestrinstvu30. Dodajmo da je člankom 10. stavak 4. Zakona o djelatnostima u zdravstvu31 također regulirano da se uvjeti pripravničkog staža i položenog stručnog ispita ne odnose na državljane država članica EU. Zanimanje primalja uređeno je Zakonom o primaljstvu iz 200821. Izmjenama i dopunama Zakona o primaljstvu33 preuzimaju se odredbe Direktive u dijelu koji se odnosi na obrazovanje i nadležnost primalja. Valja istaknuti da se Direktiva primjenjuje i na druga regulirana zanimanja. Pritom se, prema članku 3. stavak 1. podstavku 2. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija,34 reguliranom profesijom podrazumijeva profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti kod kojih je pristup i obavljanje, odnosno način obavljanja djelatnosti na temelju zakonskih akata, odnosno podzakonskih ili drugih akata donesenih na temelju zakonskih ovlaštenja, izravno ili neizravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija, kao i profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti kojom se bave članovi strukovnih organizacija s profesionalnim nazivom. Važnim nam se čine i odredbe o specijalizaciji. Naime, u sadašnjem sustavu EU specijalizacija, definiranih Direktivom, moguće je da određene specijalnosti imaju zajednički dio specijalističkog usavršavanja za nekoliko medicinskih specijalizacija. Nar. nov., br. 117/08. 27 28 Nar. nov., br. 121/03, 142/06, 35/08 i 117/08. 29 Nar. nov., br. 121/03. i 117/08. Pravilnik o specijalističkom usavršavanju doktora medicine35 propisuje 45 programa specijalizacija koje su zasnovane na kompetencijama, stjecanju znanja, vještina i stajališta, a osim Direktivom, navodi se u Strategiji, radne su se grupe vodile i smjernicama UEMS-s. Za 39 specijalizacija, Republika Hrvatska zatražila je upis u točku 5.1.3. priloga V. Direktive. 5. Mogući ishodi Strategije Strategija iako opsežna, samo je dio zdravstvene kulture koja obuhvaća institucije, predodžbe zdravstvenih sudionika o njihovim ulogama u pružanju zdravstvenih usluga i druge elemente koji se, međutim, ne mijenjaju ili se teško mijenjaju kao, primjerice, paternalizam koji je u suvremenoj medicini nespojiv s autonomijom pacijenta i koji osobito potiče na kritičku ocjenu, pa i na zakonodavnu reakciju. Uspjeh Strategije inspirirane stranim uzorima ovisi u mnogo manjoj mjeri o privlačnosti pravnih propisa. To se jasno vidi iz okolnosti da se pouzdana slika o pravima pacijenata, kao živućoj zdravstvenoj praksi, ne može dobiti pukim čitanjem formalnih propisa koji tu praksu reguliraju. Postoji niz dodatnih aspekata koje treba uzeti u obzir. Važnu ulogu u razumijevanju i oživotvorenju Strategije imaju karakter i ustrojstvo institucija koje u sustavu djeluju, kao i financijska sredstva koja tom sustavu (zdravstvenom) stoje na raspolaganju. Od posebne su važnosti i čimbenici koje bismo mogli podvesti pod pojam zdravstvene kulture. To su predodžbe zdravstvenih radnika o njihovim ulogama u sustavu, njihove radne navike kao i prevladavajući nazori o ciljevima Strategije. Nizak materijalni status pokazuje i hipokriziju i etičke dvojbe do kojih konflikti unutar zdravstvene kulture mogu dovesti. Takav status ne pridonosi ni kulturi kvalitete zdravstvene zaštite koju regulira Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.36 6. Zaključne napomene Ono što je Strategija u sažetku istaknula, pokazuje se smislenim i potrebnim: izgradnja sustava praćenja ostvarivanja prava pacijenata; izgradnja centraliziranog sustava (kao instrumenta) zaprimanja pritužaba, da bi se objektivno utvrdilo na što se sve pacijenti žale, u kojem postotku, te kakve ishode svojih pritužaba žele; izrada instrumenata kliničkih smjernica, algoritama i hodograma na nacionalnoj razini na osnovi kojih je moguće objektivno procjenjivati potrošačka prava pacijenata. U Strategiju bi također trebalo uvrstiti poticanje na nultu stopu tolerancije na korupciju, odnosno razvoj antikorupcijske kulture i podržavati pojedince i ustanove koje učine konkretne pomake u tom segmentu, te im odati priznanje za ostvarene pomake i o tome obavještavati pacijente, odnosno javnost. Zatim, uvesti ombudsman, odnosno pravobranitelja pacijenata koji bi, kao nezavisno tijelo, od zdravstvene uprave osiguravao i nadzirao prava i dužnosti pacijenata. Potrebno je i uspostaviti odgovarajuće standarde odnosa, odnosno komunikacije s pacijentima, s ciljem da medicina, odnosno zdravstvo, bude prožeto humanizmom na svim razinama i u svim segmentima. Tada bi uspjeh u liječenju pacijenata bio još veći. Od znatne važnosti bit će i financijska sredstava koja će zdravstvenom sustavu biti na raspolaganju, o kojima će i ovisiti u kolikoj će se mjeri ostvariti ciljevi Strategije. 30 Nar. nov., br. 121/03, 117/08 i 57/11. 31 Nar. nov., br. 87/09. 35 Nar. nov., br. 100/11, 133/11 i 54/12. 32 Nar. nov., br. 120/08 i 145/10. 36 Nar. nov., br. 145/10. Nar. nov., br. 124/11. 25 Health Care Quality Index. 33 26 Euro Health Consumer Indeks – EHCI. 34 Nar. nov., br. 124/09 i 45/11. br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. 15 marketing Uredila Desanka Đikandić, dipl. oec. WOM marketing za povećanje prodaje • kako stvoriti pozitivnu priču dr. ŽELJKO LONČAR, Zabok WOM marketing (Word of Mouth Marketing) ili reklama od usta do usta, odnosno davanje usmene preporuke jednog kupca drugome, nije nova pojava u odnosu kupaca i proizvođača. To je vjerojatno jedna od najstarijih marketinških tehnika, stvorenih s civilizacijom. Ona se, u biti, temelji na dobro poznatoj poslovici: Dobar se glas daleko čuje, a loš još dalje. Na konkretnim primjerima autor pojašnjava bit WOM marketinga. Uvod WOM marketing kao formalizirana marketinška tehnika, proceduralno i metodološki razrađena, barem kako to literatura govori, tek se sada javlja kao relativno novo i vrlo atraktivno marketinško sredstvo. Istraživanja govore da 85 do 90% ljudi sudjeluje u iskustvima kupnje drugih i vjeruje usmenim predanjima i preporukama svojih prijatelja i poznanika, pa čak i potpuno nepoznatih osoba, kad se radi o ocjeni kakvoće nekog proizvoda ili usluge. WOM marketing danas je u toliko intenzivnom razvoju da postoje udruženja za WOM marketing, profesionalne institucije koje se bave njegovom primjenom, a održavaju se kongresi, konferencije, seminari, postoje i edukacijski sustavi za njegovu implementaciju i obrazovanje o njemu. Sukladno tome i kod nas se, premda već malo zakasnjelo, javljaju i profesionalne organizacije koje se njime bave. Dobro je poznato da su ljudi stoljećima širili pozitivna ili negativna mišljenja o ljudima, proizvodima ili jednostavno »ogovarali« u pozitivnom ili negativnom smislu jedni druge. Prirodna je karakteristika pojedinca, da u komunikaciji s drugim ljudima priča o onome što radi, što drugi rade, a između ostalog i o kupnji pojedinih proizvoda, odnosno usluga. Ljudi vole pričati o pozitivnim, ali još mnogo više o negativnim iskustvima. Kod ove je strategije novo, barem kako se nama čini, to što se ona tek sada, nakon što su mnogobrojne druge tehnike, više - manje iscrpljene u svojim dometima, snazi i učinkovitosti, izgubile na uvjerljivosti, pa se počela ozbiljno shvaćati kao snažno i vjerodostojno sredstvo uvjeravanja kupaca o kakvoći proizvoda. Pođimo od sebe. Ako susjed kupi cipele od nekog proizvođača i u razgovoru vam kaže da su dobre i kvalitetne, odnosno poslovni partner vam preporuči marketinšku agenciju i kaže da je s njom zadovoljan, to će svakako imati veći učinak od svih oglašavanja marketinške agencije ili reklama proizvođača cipela, zato što onima koji su nam dali te informacije vjerujemo, jer ih poznajemo. Činjenica je da smo dnevno bombardirani tisućama poruka oglasnog tipa, ali im sve manje, ili uopće, ne vjerujemo. Osnovni je razlog da nam njihove poruke ne priopćava nitko poznat. Reklamne agencije, koje ih kreiraju i plasiraju ne poznajemo. Iz toga proizlazi i osnova na kojoj se temelji sustav WOM strategije. Tu se radi o usmenoj predaji iskustava koje jedan kupac prenosi drugome o kupljenom proizvodu ili usluzi. Dakle, radi se o prijenosu informacija između poznatih osoba ili osoba kojima vjerujemo. Sustav strategije WOM marketinga Ako to želimo definirati kao marketinški instrument ili alat, onda se ovdje radi o postupku u kojem treba dati lju- dima razloga da pričaju o vama i vašem proizvodu u pozitivnom smislu, što će onda pokrenuti proces »reklame od usta do usta« sa sve većim brojem sudionika. Sustav te strategije sastoji se od sljedećih koraka: 1. Stvoriti zadovoljstvo kupaca i stvoriti priču - jasno je da je osnovni preduvjet da bi netko o vašem poduzetničkom poduhvatu pričao pozitivno, da je on s njim, odnosno njegovim proizvodima ili uslugom jako zadovoljan. Dakle, vaš proizvod mora biti kvalitetan, a odnos prema kupcu vrhunski. Prema tome, moramo osigurati proizvode vrhunske kakvoće, u svojim kategorijama, što se samo po sebi razumije, ali i naš odnos prema kupcu mora biti svestran i on mora poprimiti sve one elemente koji čine odnos kupca i prodavatelja robe, a to su, osim proizvoda i uvjeta prodaje, puna informiranost, te prije svega ljubaznost. Za stvaranje mogućnosti ocjenjivanja postignutog zadovoljstva kupaca, nužna je i razrada sustava mjerenja. Naime, jasno je, što je veća razina zadovoljstva kupaca, učinci WOM-a bit će veći. Dakako, da bi postigli zadovoljstvo kupca moraju se primjenjivati razne tehnike koje testiramo u situacijama prije i poslije tretiranja. Osnovno je usmjerenje - postići veću razinu lojalnosti kupaca jer je ona, ujedno, i neposredna posljedica ostvarenog zadovoljstva prethodnim kupnjama. Vrijedi, dakako, i suprotno ako se ne postigne zadovoljstvo, WOM marketing generirat će suprotne učinke i ići će u negativnom smjeru. Prema tome, kroz sustav stvaranja zadovoljnog kupca, što je i rezultat njegovog djelovanja, zapravo moramo stvoriti priču koja će pozitivno govoriti o nama, našem proizvodu ili usluzi. 2. Proširiti »priču« drugim potencijalnim kupcima - drugi korak je da se ta pozitivna priča proširi, prema što većem broju potencijalnih kupaca. Svima nama poznato je kako to funkcionira. Podsjetimo se samo ilustrativno. Pretpostavimo da samo jedna osoba na kavi priopći dvjema drugim osobama svoje dojmove o kupnji cipela neke marke proizvoda u izabranoj trgovini. Te dvije osobe priopćit će informacije dalje, svaka minimalno novim dvjema osobama, a to je već šest osoba. Ako se predaja dalje nastavi, tih će šest osoba priopćit dalje minimalno dvjema novim osobama, itd. Postoje, u biti, dva globalna načina na koji se ta aktivnost provodi. Prvi je način spontani, i on je posljedica redovitog kupovanja kupaca, koji zadovoljni proizvodom i uslugom u prodavaonici, jednostavno u svojim kontaktima s prijateljima, znancima, susjedima i drugim poznatim i nepoznatim ljudima, namjerno ili slučajno iznose svoje mišljenje o kupnji i proizvodu u konkretnoj prodavaonici i s konkretnim proizvodom, ako dođe do namjernog ili slučajnog otvaranja teme za razgovor o tom proizvodu. Drugi način odnosi se na aktivnosti da sami organiziramo prijenosne mehanizme, koji će to činiti. To mogu biti organizirani fan – klubovi, primjerice za muzičke skupine, navijačke skupine, korisničke skupine, otvoreni dani tvrtke na koji se pozivaju prijatelji tvrtke, ploče za poruke koji su vezani na tvrtku i njezine proizvode, i sl. Dakle instrumenti prijenosa priče, koju se želi širiti, namjerno se organiziraju. Za širenje organiziranog prijenosa priče najučinkovitiji i najvažniji su svakako tzv. influenceri - zagovaratelji. To su osobe koje imaju povoljno mišljenje o proizvođaču i njegovim proizvodima, a voljne su kontinuirano i namjerno širiti pozitivnu priču o proizvodu, proizvođaču ili usluzi. Obično se to radi kroz organiziranu kampanju u kojoj se takve osobe identificiraju i angažiraju da u svojim razgovorima s poznanicima, ali i drugim osobama, razmatraju tu temu i obvezatni su dostavljati izvješća o svojim aktivnostima i ostvarenom utjecaju na pojedine grupe svojih prijatelja, poznanika i sl., prema kojima djeluju. O kakvoći njihovih izvješća i rada ovisi i vrijednost njihove nagrade. To su, dakle, organizirane akcije gdje se namjerno identificiraju i angažiraju takve osobe. U novije vrijeme jedno od vrlo kvalitetnih sredstava širenja WOM priča su i internetski blogovi. Poznato je da mnogi od internetskih surfera imaju vlastite dnevnike na internetu u kojima dnevno pišu svoja zapažanja o temama koje žele, a priče o proizvodu i usluzi mogu biti tema takvih dnevnih napisa. Svaki od napisa na blogu ima mogućnost komentara od ostalih posjetilaca bloga i oni mogu sadržavati i mišljenja komentatora o proizvodu, koji je predmet kampanje. Sličan model može se koristiti i na tzv. forumima na internetu, gdje se priča o proizvodu ili usluzi lansira kao tema i pokrene se rasprava o toj temi. Ona, dakako, pruža vrlo korisne informacije o statusu proizvoda kod kupaca ili potencijalnih kupaca koji su u ovom slučaju sudionici foruma, odnosno rasprava na njima. To se može koristiti kao sredstvo na tuđim forumima, posebice onima koji su izuzetno posjećeni, ako je moguće, ali i na vlastitim stranicama na internetu u vlastitom forumu. Slični model WOM marketinga može se primijeniti i u okviru, tzv., chata, također na internetu. Poznato je da su takvi servisi vrlo posjećeni od raznih populacijskih skupina i da se preko influencera, koji često razgovara u chatu s mnogim osobama, može nametnuti priča kao tema razgovora. Jedan od modela širenja WOM priče je i pisanje članaka ili suradnja u rubrikama čitatelja lokalnih i drugih listova. Dakako i tu nastaju ili se spontano mogu organizirati influenceri-zagovaratelji koji će pisati takve članke. Nastavak na 16. stranici 16 br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. marketing novi propisi WOM marketing za povećanje prodaje Nastavak sa 15. stranice Poznato je koliko puta pacijenti u tisku izriču zahvale, ali i kritike o medicinskom osoblju, zahvale proizvođaču koji je zamijenio pokvareni proizvod, zahvale za poklon-proizvod koji je poslan zbog zamjene, ali i negativnim iskustvima sa servisima i sl. Priča se može proširiti i putem tekstualnih poruka na oglasnim pločama, ali isto tako i e-mail poštom. B2B internetske stranice dobro su sredstvo za širenje usmene predaje među menadžerima za proizvode svih vrsta. Više od 50% menadžera vjeruje usmenoj predaji i informacijama svojih kolega o proizvodu ili usluzi. Najvažnije u cijelom postupku je da se to čini praktički besplatno, izuzev što se najčešće upriliči nagrađivanje osobe koja napiše dobro izvješće o svojim razgovorima s poznanicima o predmetu kampanje za koju je angažirana, osobi koja napiše članak o dojmovima o proizvodu, aktivnoj osobi na forumu, chatu, blogu i sl. 3. Treći korak je dobivanje informacija iz provedenih akcija - o kakvoći spontanog modela razvoja WOM marketinga, dakle spontanog širenja priče, možemo dobiti informacije organizacijom terenskog istraživanja. Tu moramo odabrati uzorak i dobiti informacije i mišljenje kupaca o proizvodu. U organiziranim akcijama, dakle kampanjama s terenskim zagovarateljima, ali i kod bloga, foruma, chata, emaila, imamo definiranu mogućnost primanja i analize informacija. Influenceri kod terenskih kamapanja koji razgovaraju sa svojim znancima i šire priču, znaju teme i učinke razgovora, pa nam mogu dostaviti izvješće. S druge strane informacije i napisi s bloga neposredno su dostupne istraživaču, jer su komentari vidljivi i daju se kontrolirati i analizirati jednako kao i s foruma, chata i e-maila (govorimo o otvorenim formama ili čak vlastitom forumu i chatu, odnosno blogu). 4. Četvrti je korak važnost da se ono što je obećano, a to može biti kvalitetan proizvod, ljubazan odnos prema kupcu ili bilo što drugo, doista i održi, a ne da se usred kampanje na spontani način oblikuje priča koja je u suprotnosti s projektiranom. Nešto se slično nedavno dogodilo jednoj tvrtki koja je proizvode koji su vrlo važni za iskazivanje pijeteta, svela na pornografiju. Dakako da je ta negativna priča, koju je ta tvrtka zapravo generirala samim činom (ali i svojom isprikom), izazvala negativne reakcije kod kupaca i javnosti u cjelini. Velike tvrtke u svijetu troše značajna financijska sredstva da u kampanjama pokrenu reklamu od usta do usta. Važan je okidač pokretanja - pozitivna priča. To je najuvjerljivija i najvjerodostojnija reklama. Evo i zašto. Ilustrirat ćemo to na hipotetskom primjeru. Pretpostavimo da u malom provincijskom gradiću postoji mladi muzički bend koji je potpuno nepoznat. Želi organizirati koncert i treba mu publi- ka. Ako se reklamira na klasičan način, putem oglasa koje će staviti na oglasne stupove na uobičajenim mjestima u gradu, ne može očekivati više od stotinjak posjetitelja, jer je nepoznat. To je koncepcija reklamiranja koja je upućena prema svima, a to je isto kao i prema nikome. Uz to, takva je reklama i skupa. Treba platiti plakate. U konceptu WOM marketinga jedna od mogućnosti pristupa problemu je i sljedeći model. Članovi benda pozovu iz kruga svojih prijatelja oko 20 osoba i pred njima održe demo - koncert. Dvadesetak influencera ili zagovaratelja koji su bili nazočni zadovoljni su svirkom koju su čuli. Kroz internetske forume, chatove, blogove, ali i u neposrednim razgovorima sa znancima i prijateljima, zagovaratelji besplatno šire priču o kvaliteti budućeg koncerta novog benda. Dvadesetak zagovaratelja dalje generira korisnike koji primaju informaciju. Ovdje možemo biti još stroži u procjeni pa pretpostavimo da se realizira samo dvadeset kontakt osoba koje su osobno čule demo – koncert, a ako one ostvare kontakt, svaka s novih dvadeset osoba, to će generirati ukupno 400 novih osoba. Ovdje valja napomenuti da u sustavu WOM marketinga vrijedi pravilo prijenosa povjerenja. U zagovaratelja se može imati povjerenja premda ga se i ne poznaje. On može imati ugled i na širem planu. Poznato nam je da se vjeruje društveno stvarno uglednoj osobi iako se ona neposredno i ne poznaje. Prema tome, ako se informacija i čuje od druge osobe, a pod pretpostavkom da znamo da ju je proširila osoba kojoj vjerujemo, sustav WOM marketinga djelovat će na isti način kao da nam je sâm influencer priopćio informaciju. Drugi slučaj može još bolje pojasniti djelovanje WOM marketinga. Razmotrimo model hipotetske primjene procedure WOM marketinga za cipele u malom gradiću. Organizira se kampanja s influencerima. Radi se o promociji novog para ženskih cipela. One su tek puštene u prodaju. Izabrano je eksperimentalno tržište i ono se odnosi na manji grad. Potrebno je definirati priču o kvaliteti cipela. Za realizaciju kampanje WOM marketinga potrebno je identificirati zagovaratelje u gradu. Treba identificirati osobe ženskog spola koje imaju veliki broj društvenih komunikacija. Radi se, dakle, o osobama koje poznaju mnogo ljudi i koje su društveno aktivne. Njih dvadesetak treba okupiti i prezentirati im priču o novom modelu cipela i povoljnim uvjetima prodaje. Njihova je obveza da u svojim dnevnim komunikacijama sa svojim prijateljima i poznanicima, poznatim i nepoznatim osobama i to ne samo ženskog spola, nameću temu razgovora o novim cipelama koje su dobile na test i povoljnostima koje će moći ostvariti kod kupnje. Svaka od zagovarateljica ima obvezu davanja redovitog izvješća o svojim akcijama i učincima, za što prima prikladnu nagradu. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o visini tarifnih stavki u Tarifnom sustavu za opskrbu prirodnim plinom, s iznimkom povlaštenih kupaca, bez visine tarifnih stavki - stupila na snagu 31. kolovoza 2012. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće - stupio na snagu 1. rujna 2012. broj 98 od 29. kolovoza 2012. Uredba o naknadi za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u prostoru stupila na snagu 6. rujna 2012. Uredba o dopuni Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama - stupila na snagu 6. rujna 2012. Odluka o osnivanju Vijeća za djecu - stupila na snagu 23. kolovoza 2012. Odluka o postupku imenovanja u Izaslanstvo jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave Republike Hrvatske u Kongresu lokalnih i regionalnih vlasti Vijeća Europe - stupila na snagu 23. kolovoza 2012. Odluka o izmjenama Odluke o osnivanju Nacionalnog vijeća za zaštitu potrošača stupila na snagu 23. kolovoza 2012. Pravilnik o načinu obavljanja provjere osobne dostojnosti za obavljanje policijske službe - stupio na snagu 6. rujna 2012. Pravilnik o izmjeni Pravilnika o povlastici za obavljanje gospodarskog ribolova na moru i registru o izdanim povlasticama stupio na snagu 29. rujna 2012. Pravilnik o izmjeni Pravilnika o uvjetima za određivanje područja na kojem će se osnivati ljekarne - stupio na snagu 6. rujna 2012. Pravilnik o zemljopisno obavijesnom sustavu Državne uprave za zaštitu i spašavanje - stupio na snagu 6. rujna 2012. broj 99 od 31. kolovoza 2012. Odluka o dopuni Odluke o osnivanju i imenovanju članova Vijeća predsjednika Republike Hrvatske za socijalnu pravdu stupila na snagu 24. kolovoza 2012. Uredba o izmjenama Uredbe o utvrđivanju dužnosti djelatnih vojnih osoba na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem i načinu računanja toga staža - stupila na snagu 1. rujna 2012. Odluka o osobnim iskaznicama izdanim prije 1. siječnja 2003. godine - stupila na snagu 31. kolovoza 2012. Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost socijalne skrbi i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. 1Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Granskog kolektivnog ugovora za zaposlenike u ustanovama kulture koje se financiraju iz državnog proračuna i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. Pravilnik o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu mrežnih funkcija za upravljanje zračnim prometom - stupio na snagu 8. rujna 2012. Pravilnik o izmjenama dopunama Pravilnika o uspostavljanju programa mjerenja učinkovitosti usluga u zračnoj plovidbi i mrežnih funkcija - stupio na snagu 8. rujna 2012. Pravilnik o dopuni Pravilnika o priznatim organizacijama za nadzor, pregled i certifikaciju brodova - stupio na snagu 8. rujna 2012. broj 100 od 5. rujna 2012. Uredba o izmjenama Uredbe o nadzoru uvoza i izvoza neobrađenih dijamanata stupila na snagu 13. rujna 2012. Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi - stupila na snagu 13. rujna 2012. Odluka o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske za eksploataciju tehničkograđevnog kamena na eksploatacijskom polju »Krase« na području Općine Gračišće, u k.o. Gračišće i k.o. Lindar - stupila na snagu 5. rujna 2012. Rješenje o izmjenama Rješenja o utvrđivanju cijena posebnih troškova nastalih radom Ministarstva unutarnjih poslova - stupilo na snagu 5. rujna 2012. Pravilnik o izmjeni Pravilnika o Registru ribarske flote Republike Hrvatske - stupio na snagu 5. rujna 2012. Naredba o izmjenama Naredbe o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u 2012. godini - stupila na snagu 5. rujna 2012. Podatak o etalonskoj cijeni građenja primjenjuje se od 5. rujna 2012. Odluka o Nastavnom planu i programu hrvatskoga jezika za tražitelje azila, azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom starije od 15 godina radi pristupa srednjoškolskom obrazovnom sustavu i sustavu obrazovanja odraslih - stupila na snagu 30. srpnja 2012. Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine od 1. srpnja 2012. - stupila na snagu 13. rujna 2012., a primjenjuje se od 1. srpnja 2012. Odluka o najnižoj mirovini za jednu godinu mirovinskog staža od 1. srpnja 2012. stupila na snagu 13. rujna 2012., a primjenjuje se od 1. srpnja 2012. Odluka o osnovici za određivanje naknade zbog tjelesnog oštećenja i o usklađivanju novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja od 1. srpnja 2012. - stupila na snagu 13. rujna 2012., a primjenjuje se od 1. srpnja 2012. Pravilnik o prenosivosti broja - stupio na snagu 13. rujna 2012. Plan prijma u državnu službu u Ustavni sud Republike Hrvatske za 2012. godinu - stupio na snagu 3. rujna 2012. broj 101 od 6. rujna 2012. Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. Pravilnik o visini nagrade odvjetniku određenom za branitelja po službenoj dužnosti - stupio na snagu 14. rujna 2012. Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. Pravilnik o izmjeni Pravilnika o uvoznim i izvoznim dozvolama za poljoprivredne proizvode - stupio na snagu 14. rujna 2012. Odluka o pokretanju pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i imenovanju pregovaračkog odbora Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 30. kolovoza 2012. Odluka o izmjenama Odluke o visini tarifnih stavki u Tarifnom sustava za distribuciju prirodnog plina, bez visine tarifnih stavki - stupila na snagu 31. kolovoza 2012. Pravilnik o dopunama Pravilnika o Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze - stupio na snagu 6. rujna 2012. Pravilnik o izmjenama Pravilnika o popisu pošiljaka koje podliježu veterinarskom pregledu u prometu preko granice Republike Hrvatske - stupio na snagu 14. rujna 2012. Mreža javne zdravstvene službe - stupila na snagu 6. rujna 2012. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu izdavanja dozvole za obavljanje usluga željezničkog prijevoza i dozvole za upravljanje željezničkom infrastukturom - stupio na snagu 14. rujna 2012. br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. 17 financije Uredio Dražen Kozulić, dipl. oec. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Prikaz Prijedloga zakona dr. MIROSLAV GREGUREK, Zagreb 1. Uvod Zaštita potrošača na financijskom tržištu, nužnost je u postizanju većeg povjerenja potrošača, a posljedica je da se kretanje kreditinih ponuda odvija prema uvjetima za koje se pretpostavlja da su optimalni, kako za korisnike kredita, tako i za ponuditelje kredita. Dosadašnja praksa primjene postojećeg Zakona pokazala je raširenu pojavu gdje vjerovnici potrošačima nude kredite uz izrazito nepovoljne uvjete, posebice neprimjereno visoke troškove servisiranja povrata kredita (višestruke naknade, promjenjive kamatne stope, valutna klauzula), koji su dovodili do toga da potrošači nisu bili u mogućnosti ispunjavati ugovorne obveze glede otplate kredita. Radi toga su bile nužne izmjene i dopune postojećeg Zakona u svrhu jačanja zaštite potrošača od neopravdanog i prekomjernog zaduživanja. Tako se u zakonskom prijedlogu predlaže ukidanje izuzeća Zakona na kredite manje od 1.500,00 kuna, zatim se podrobnije uređuju povezani ugovori o kreditu radi usklađenja s pravnom stečevinom Europske unije (u nastavku: EU). Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u nastavku teksta: Izmjene i dopune Zakona) uvodi se zaštitna ugovorna odredba kojom je potrošač zaštićen od prekomjernog rasta kamatnih stopa. Samim time regulira se i efektivna kamatna stopa koja ne smije prijeći ograničenje visine kamatnih stopa, definirane Zakonom o obveznim odnosima,2 čime se potrošača štiti od lihvarskih kamata. Nadalje, uređeni su uvjeti koje ponuditelji kredita moraju ispunjavati ako imaju namjeru pružati usluge potrošačkog kreditiranja slijedom dobivenog odobrenja Ministarstva financija. Između ostalog, dopunjene su i odredbe Zakona glede nadzora nad provedbom Zakona tako da su uređene ovlasti gospodarskih inspektora u postupku prema slučajevima kad se pružaju usluge potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanja, bez da je pružatelj tih usluga dobio odobrenje Ministarstva financija. Zakona, vidljivo je da je kreditni posrednik definiran bilo kao fizička osoba, bilo kao pravna osoba koja nije vjerovnik (to je važno), a koja na temelju punomoći vjerovnika u sklopu svoje djelatnosti, odnosno slobodnog zanimanja, prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, kao i da provodi radnje u pripremi vezane uz ugovore o kreditu ili sklapa ugovore o kreditu u ime vjerovnika. Za sve te obavljene poslove ima pravo na naknadu, bilo u novcu, bilo u nekom drugom financijskom obliku. kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje, te koja su referentna razdoblja); 2) parametri iz stavka 1. članak 11.a Zakona mogu biti referentna kamatna stopa (primjerice, EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane; 3) promjena kamatne stope u jednom referentnom razdoblju ne može biti veća, odnosno kod smanjenja manja, od sumarnog efekta promjena parametara iz stavka 1. točka a) članak 11.a Zakona; 4) ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču, prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. članak 11.a Zakona, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima te promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa; 5) ako vjerovnik namjerava mijenjati visinu kamatne stope protivno odredbi stavka 1. članak 11.a Zakona i zbog čega bi se ugovorna obveza potrošača povećala, obvezatan je obavijestiti potrošača prije primjene takve promjene. Ako potrošač po primitku takve obavijesti izjavi da nije suglasan s navedenom promjenom, vjerovnik ne može jednostrano izmijeniti uvjete ugovora niti ga jednostrano raskinuti, odnosno otkazati ugovor; 6) na postojeće ugovore o kreditu odobrene prije stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona, primjenjuju se odredbe stavka 5. članka 11.a Zakona. mijenja visina promjenjive kamatne stope. Parametri, pritom, moraju biti takvi da njihova primjena ne ovisi o volji jedne od ugovornih strana. Potrebno je, također, odrediti rokove u kojima vjerovnik razmatra korekciju kamatne stope. Dakle: 1) ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke (a) i utjecaja tih usluga, prethodno bez uspjeha zatražio od dobavljača. Zakon o potrošačkom kreditiranju (u nastavku teksta: Zakon)1 uređuje 3.Izuzeća ugovore o potrošačkom kreditu, Člankom 3. stavak 1. Izmjena i dopuna informacije i prava o ugovoru o Zakona, mijenja se podstavak a) kojim je uređeno brisanje izuzeća primjene Zakokreditu, pristup bazi podataka, na na kredite za potrošačko kreditiranje na nadzor i zaštitu prava potrošača, iznos niži od 1.500,00 kuna, jer je uočeno da je dosadašnjom praksom u sklapanju a u kojima kao korisnik kredita ugovora na nekoliko kredita do te visine nastupa potrošač koji uzima iznosa kredita pojedinom potrošaču, bila zaobiđena obveza ishođenja odobrenja od kredit pod uvjetima i u svrhu strane Ministarstva financija za obavljakoju određuje sâm Zakon. nje takve djelatnosti. Isto tako, brisan je podstavak i) kojim se odredbe postojećeg Između ostalog, u Zakonu je Zakona nisu primjenjivale na ugovore o implementirana Direktiva, kreditu, gdje se tražilo od potrošača da br. 2008/48/EZ kojom je kod vjerovnika založi instrument osiguranja i onda kad je odgovornost potrošača istaknuta obveza zemalja strogo bila ograničena na taj zalog. članica Europske unije da Osim toga, predloženo je da se sindikati temeljem posebnih propisa izuzmu vode računa o odgovornom od Zakona kad kredite daju svojim člakreditiranju kao i zaštiti novima. financijskih interesa potrošača, 4.Standardne informacije tako da su izmjene i dopune uključene u oglašavanje postojećeg Zakona kod nas Promijenjen je stavak 1. članak 4. Zapostale nužne u svrhu daljnje kona i on je vrlo kratak, gdje je rečeno da oglašavanje koje se odnosi na ugovore o zaštite potrošača. kreditu mora sadržavati informacije proSukladno primjeni navedenih pisane tim člankom. Time se uređuju sve informacije i to one koje se odnose na odredaba te Direktive, Konačni 6.Povezani ugovori o kreditu ugovore o kreditu, neovisno o tome saprijedlog Zakona o izmjenama Člankom 6. Izmjena i dopuna Zakodržava li oglas podatak o trošku kredita na, u članku 15. Zakona koji se odnosi kako je to propisano odredbama članka i dopunama Zakona o na povezane ugovore o kreditu, dodaje 4. Zakona. potrošačkom kreditiranju, o se stavak 2. kojim se kaže da ako obveze 5.Promjenjiva kamatna stopa iz ugovora o kupnji proizvoda ili uslukojima govorimo više u nastavku, Izmjenama i dopunama Zakona doda- ga, koje su predmet povezanog ugovora nalazi se u zakonodavnoj je se članak 11.a kojim je uređena promje- o kreditu, nisu ispunjene ili nisu uredno 2.Kreditni posrednik proceduri na ovogodišnjem njiva kamatna stopa. Naime, predloženo ispunjene, potrošač ima pravo tražiti ispunjenje od vjerovnika, ako je ispunjenje, Člankom 2. Izmjena i dopuna Za- je da se u slučaju kad su ugovorene proprvom jesenskom zasjedanju na koje je ovlašten temeljem zakonskih kona, promijenjen je članak 2. točka mjenjive kamatne stope, odrede elemenpropisa ili ugovora o kupnji proizvoda i Hrvatskog sabora. 6. Zakona, gdje se kaže da je kreditni ti/parametri, ovisno o čijem kretanju se posrednik fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u sklopu svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku: prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, provodi ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, provodi druge pripremne radnje za potrošače, vezane uz ugovor o kreditu ili sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika. Prema tim Izmjenama i dopunama 1 Nar. nov., br. 75/09. 2 Nar. nov., br. 35/05 i 41/08. 7.Gornja granica efektivne kamatne stope Izmjenama i dopunama Zakona dodan je članak 20.a kojim se uređuje gronja granica efektivne kamatne stope (EKS), i to tako da ne može prijeći ograničenja visine kamatnih stopa utvrđene Zakonom o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO).3 3 Nar. nov., br. 35/05 i 41/08. Nastavak na 18. stranici 18 br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. financije iz naklade novog informatora Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Nastavak sa 17. stranice Budući da se ovdje radi o ugovaranju kamatne stope, tada se u dijelu odredaba ZOO-a, koji se odnosi na ugovorne kamate, u članku 26. propisuje kolika može biti najviša kamatna stopa. U izračunu ugovorne kamatne stope, kao polazna veličina uzima se kao referentna stopa zatezna kamata čija je najviša dopustiva visina propisana člankom 29. ZOO-a. Pa tako, prema stavku 1. članak 26. ZOO-a propisano je, između ostalog, da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Međutim, ako bi prema stavku 4. članak 26. ZOO-a, bile ugovorene više kamate od dopuštenih, primijenit će se najviša dopuštena kamatna stopa. S obzirom na decidiranost odredaba ZOO-a glede ugovornih kamatnih stopa, moguća je zaštita potrošača od samovoljnog određivanja prekomjerno visokih kamatnih stopa koje za posljedicu imaju nemogućnost otplate kredita od strane potrošača. 8.Pružanje usluga potrošačkog kreditiranja U članku 8. Izmjena i dopuna Zakona, usklađuje se stavak 2. članak 21. Zakona s odredbama Zakona o platnom prometu4 i Zakona o elektroničkom novcu,5 čime se izričito reguliraju subjekti kojima nije potrebno odobrenje Ministarstva financija za usluge potrošačkog kreditiranja6 i moguće dvostruko licenciranje istog subjekta za istu djelatnost. Također, navodi se da odobrenje nadležnog Ministarstva nije potrebno i za leasing društva u svrhu pružanja usluga potrošačkog kreditiranja koja opet dobivaju odobrenje7 za obavljanje financijskog leasinga temeljem posebnih zakonskih i podzakonskih propisa, a opet s namjerom da se ne dogodi dvostruko licenciranje istog subjekta za istu djelatnost. 9.Potrošačko kreditiranje kao djelatnost Člankom 9. Izmjena i dopuna Zakona, dodan je novi članak 21.a kojim su podrobnije objašnjeni uvjeti koje vjerovnici moraju ispunjavati ako imaju namjeru pružati usluge potrošačkog kreditiranja. Naime, predlaže se da djelatnost pružanja usluga potrošačkog kreditiranja ne može biti glavna djelatnost vjerovnika, osim ako je vjerovnik kreditna institucija, kreditna unija ili leasing društvo8 koje, u smislu Zakona, odgovaraju potrošačkom kreditiranju prema svojoj gospodarskoj bîti. 10. Nadzor Člankom 10. Izmjena i dopuna Zakona, mijenjaju se stavci 1. i 2. članak 22. Zakona, razgraničava se nadležnost od4 5 f6 Nar. nov., br. 133/09. Nar. nov., br. 139/10. Kreditne institucije, kreditne unije, institucije za platni promet, institucije za elektronički novac. 7 Izdaje ga Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA). 8 Obavlja poslove financijskog leasinga. govarajućih tijela u svrhu nadzora primjene propisa glede kreditiranja. Tako: - Državni inspektorat obavlja nadzor nad primjenom zakonskih i podzakonskih propisa glede potrošačkog kreditiranja; - Hrvatska narodna banka (u nastavku: HNB) u primjeni propisa potrošačkog kreditiranja provodi nadzor nad kreditnim institucijama, kreditnim unijama, institucijama za platni promet i institucijama za elektronički novac na temelju izdanog odobrenja. HNB također provodi nadzor i nad drugim vjerovnicima u primjeni tog Zakona, koji pružaju uslugu odobravanja kredita neposredno ili preko podružnice; - Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga provodi nadzor u primjeni propisa glede potrošačkog kreditiranja, kod vjerovnika koji posluju temeljem izdanog odobrenja te institucije (dodan st. 3. u čl. 22. Zakona). 11. Provođenje nadzora Člancima 11. i 12. Izmjena i dopuna Zakona, mijenja se članak 23. Zakona i dodaju se novi članci 23.a i 23.b. Zapravo, da bi se omogućila djelotvornija provedba zakonskih odredaba, predlaže se obveza vođenja evidencije sklopljenih ugovora koja mora biti dostupna u poslovnom prostoru i dana na uvid inspektorima. Smatra se da se tako omogućuje bolja kontrola sklopljenih ugovora i utvrđivanje činjeničnog stanja, temeljem kojih se onda mogu poduzeti odgovarajuće upravne i kaznene mjere. Također, predlažu se odredbe kojima se daju adekvatne ovlasti inspektorima u slučaju pružanja usluge potrošačkog kreditiranja bez izdanog odobrenja Ministarstva financija. Ako nadležni inspektor rješenjem utvrdi i naloži vjerovniku, odnosno kreditnom posredniku, otklanjanje utvrđenih nepravilnosti u određenom roku, koje se odnose: 1. na oglašavanje (odnosi se na ugovore o kreditu) gdje ne sadržava informacije propisane člankom 4. Zakona; 2. na to da prije prihvaćanja ponude ili sklapanja ugovora o kreditu nije obavijestio potrošača, sukladno članku 5. Zakona; 3. na to da prije sklapanja ugovora o kreditu ne izvrši procjenu kreditne sposobnosti potrošača, sukladno članku 5. Zakona; 4. na ugovor o kreditu koji nije sklopljen u pisanom obliku ili nekom drugom trajnom mediju; 5. na ugovor o kreditu koji ne sadržava ugovorne odredbe propisane ovim Zakonom; 6. na ugovor o kreditu koji sadržava ugovorne odredbe protivne tom Zakonu i na štetu potrošača; 7. na odobravanje kredita protivno odredbama tog Zakona. Dakle, ako nadležni inspektor u ponovljenom nadzoru utvrdi da vjerovnik, odnosno kreditni posrednik nije otklonio nepravilnosti u ostavljenom roku, tada će rješenjem vjerovniku, odnosno kreditnom posredniku zabraniti sklapanje ugovora o kreditu. Pritom izjavljena žalba na rješenje o zabrani ne odgađa njegovo izvršenje. 12. Prekršajne odredbe Člankom 26. Zakona propisane su kazne u rasponu od 80.000,00 do 200.000,00 kuna za prekršaj vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika ako se postupi protivno aktivnostima taksativno navedenim u stavku 1. tog članka. Stavkom 2. članak 26. Zakona, propisana je kazna u rasponu od 10.000,00 do 50.000,00 kuna odgovornoj osobi u pravnoj osobi za prekršaj, protivno odredbama stavka 1. članka 26. Zakona. Člankom 13. Izmjena i dopuna Zakona, dodaju se stavku 1. članka 26. Zakona nove alineje kojima se uvode prekršajne odredbe (80.000,00 do 200.000,00 kn) ako se postupi protivno odredbama članka 11.a9 i 20.a10 Zakona. 13. Prijelazne i završne odredbe Odredbama članka 14. Izmjena i dopuna Zakona uređene su prijelazne i završne odredbe Zakona tako da se određuje rok u kojem vjerovnici koji su odobravali potrošačke kredite, koji su do ovih izmjena i dopuna bili izuzeti od Zakona, moraju prestati s odobravanjem kredita te su dužni uskladiti svoje poslovanje s odredbama Zakona i od Ministarstva financija zatražiti odobrenje za obavljanje poslova namjenskog potrošačkog kreditiranja, tj. Ministarstvu financija podnijeti dokumentirani zahtjev za izdavanje odobrenja za poslove namjenskog potrošačkogg kreditiranja, i to u roku 30 dana od stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona. Stavkom 2. članak 14. Izmjena i dopuna Zakona, propisano je da vjerovnik koji ne postupi u skladu s odredbama članka 11.a stavak 1. Zakona ne smije mijenjati postojeće kamatne stope i ne smije plasirati nove kredite s promjenjivom kamatnom stopom na štetu potrošača, sve dok nisu u skladu s odredbama članka 11.a stavak 1. Zakona. Stavcima 3. i 4. članak 14. Izmjena i dopuna Zakona11 propisano je da prestaju vrijediti odobrenja izdana leasing društvima, institucijama za elektronički novac kao i institucijama za platni promet, temeljena na Zakonu o potrošačkom kreditiranju.12 Prema članku 15. Izmjena i dopuna Zakona, ministar financija donijet će propis iz članka 11.13 u roku 60 dana od stupanja na snagu tih Izmjena i dopuna Zakona. Komentar Zakona o upravnim sporovima Opseg: Format: Uvez: Šifra: Cijena: 354 str. 17x24 cm tvrdi 05040001 310,00 kn 14. Stupanje na snagu Izmjena i dopuna Zakona Prema članku 16. Izmjena i dopuna Zakona, te će izmjene i dopune stupiti na snagu osmog dana od objave u Narodnim novinama, osim odredaba članka 5.14 i 7.15 Izmjena i dopuna Zakona, a koje stupaju na snagu istekom 90 dana od dana kad su te Izmjene i dopune Zakona objavljene u Narodnim novinama. Tolika odgoda malo i čudi jer se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i gornju visinu efektivne kamatne stope, a što je, prema našem mišljenju, ključni dio ugovora o potrošačkom kreditiranju te mogućih neželjenih posljedica koje za potrošače iz toga proizilaze. Sudska zaštita individualnih prava radnika Opseg: Format: Uvez: Šifra: Cijena: 164 str. 17x24 cm tvrdi 05130001 160,00 kn Odnosi se na promjenljivu kamatnu stopu. 9 10 Odnosi se na gornju efektivnu kamatnu stopu (EKS). Od dana stupanja na snagu. 11 12 Nar. nov., br. 75/08. 13 Odnosi se na nadzor, Izmjene i dopune Zakona. 14 15 Odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu. Odnosi se na gornju granicu efektivne kamatne stope (EKS). Novi informator d.o.o. Kneza Mislava 7, 10000 Zagreb, Telefon: 01/4555 454 ; Telefaks: 4612 553 www.novi-informator.net br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. vi 19 Telefonski savjeti radnim danom od 9 do 15 sati mi besplatni odgovori na pitanja pretplatnika vi-mi@novi-informator.net pitate odgovaramo Odgovorna osoba Ako bivši direktor faktično obavlja poslove direktora trgovačkog društva i nakon što je to formalno, nakon razrješenja, prestao biti, on ima svojstvo odgovorne osobe i odgovaran je za možebitno zloporabu položaja i ovlasti vi Ima li status odgovorne osobe direktor trgovačkog društva, nakon što je razriješen dužnosti i može li odgovarati za počinjenje kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti nakon utvrđenja da je sklopio ugovor o zajmu u svojstvu direktora, nakon što je to prestao biti? mi Pita: V. S., Zagreb U slučaju potpisivanja ugovora o kratkoročnom zajmu nakon razrješenja dužnosti direktora odnosnog drgovačkog društva, proizlazi da bivši direktor i dalje faktično obavlja poslove u svojstvu direktora i smatra se odgovornom osobom, te odgovara za počinjenje kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti. Ovdje se ne radi o građanskopravnom odnosu s obzirom na to da je imao status odgovorne osobe kad je počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti, u smislu odredbe članka 337. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98,50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 19/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 u nastavku teksta: KZ). Naime, odgovorna osoba, u smislu odredbe članka 89. stavak 7. Kaznenog zakona, je osoba kojoj je povjeren određeni krug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, državnog tijela i tijela lokalne samouprave i uprave i tijela lokalne uprave. Značenje izraza odgovorna osoba, prema novom Kaznenom zakonu (Nar. nov., br. 125/11), koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2012., određeno je odredbom članka 87. stavak 6., prema kojoj je odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Iz navedenog proizlazi da je novim Kaznenim zakonom jasnije određen pojam pravne osobe. Time su otklonjene dvojbene situacije i različita tumačenja značenja izraza - odgovorna osoba, koja su posljedica nedovoljno precizne odredbe članka 89. stavak 7. KZ-a. (3-2/0, G.M./J.S., 14.9. 2012.) informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. Lokalna služba – mogućnost obavljanja dodatnog posla Odredbe članka 38. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi razumijevaju utvrđivanje postojanja Zakonom propisanih pretpostavki za ostvarivanje prava službenika na obavljanje dodatnog posla, a ne razumijevaju odlučivanje po slobodnoj ocjeni vi Donosi li se odobrenje lokalnom službeniku za obavljanje dodatnog posla prema slobodnoj ocjeni pročelnika upravnog tijela, odnosno izvršnog čelnika? mi Pita: J. D., Grad S. Na mogućnost obavljanja dodatnog posla primjenjuju se odredbe članka 38. Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Nar. nov., br. 86/08 i 61/11 u nastavku teksta: ZSN). Službenik može izvan redovitog radnog vremena, prema prethodno pisanom odobrenju pročelnika upravnog tijela, samostalno obavljati poslove ili raditi kod drugoga, ako to nije u suprotno- sti sa službom, odnosno ako posebnim zakonom nije drukčije propisano te ne predstavlja sukob interesa ili prepreku za uredno obavljanje redovitih zadataka, niti šteti ugledu službe (st. 1.). Pročelniku upravnog tijela navedeno odobrenje daje općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan (st. 2.). Službenik može objavljivati stručne članke i druge autorske tekstove, odnosno povremeno predavati na seminarima i savjetovanjima bez spomenutog odobrenja (st. 3.). O zahtjevu službenika za davanje odobrenja iz stavka 1. i 2. odlučuje se rješenjem (st. 4.). Prema našem mišljenju, formulacija članka 38. stavak 1. ZSN-a (»Službenik može …«) razumijeva pravo službenika da obavlja dodatni posao, ako su ispunjene pretpostavke koje su kumulativno propisane u nastavku stavka 1. navedenoga članka. Međutim, nije riječ o odlučivanju pročelnika po slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni, jer bi u tom slučaju navedena norma glasila, primjerice, »pročelnik upravnog tijela može odobriti«. Stoga u upravnom postupku u povodu zahtjeva službenika za odobrenje obavljanja dodatnog posla, pročelnik upravnog tijela, odnosno izvršni čelnik u povodu zahtjeva pročelnika, utvrđuje jesu li ispunjene pretpostavke za izdavanje navedenog odobrenja, propisane u članku 38. stavak 1. ZSN-a, ali pritom ne odlučuje primjenom slobodne ocjene. Odluka donesena u povodu zahtjeva mora biti valjano obrazložena (čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku - Nar. nov., br. 47/09). Spomenuto odobrenje nije potrebno u odnosu na aktivnosti iz članka 38. stavak 3. ZSN-a, što čini razradu ustavnog jamstva slobode znanstvenog stvaralaštva (čl. 69. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - Nar. nov., br. 59/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 ispr, 76/10 i 85/10 - proč. tekst). (1-3/0, A.R./D.F., 18. 9. 2012.) informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. Djelovanje radničkog vijeća kod pripajanja društva Ako je u poduzeću, prenesenom na novog poslodavca, i koje je nakon prijenosa zadržalo svoju samostalnost, utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom, a najdulje do isteka mandata na koji je izabrano. U slučaju da radničko vijeće ne zadržava svoju samostalnost i nastavak rada radničkog vijeća nije moguć, radnici, čiji se ugovori prenose, zadržavaju pravo na zastupljenost sve dok se ne stvore uvjeti za izbor novog radničkog vijeća, odnosno do isteka mandata njihovog dotadašnjeg predstavnika vi U poslovnom sustavu djelovala su tri društva kao tri samostalne pravne osobe. U ožujku 2011. u svim su tvrtkama organizirani izbori za radničko vijeće, a svako radničko vijeće imalo je po jednog člana. Prije mjesec dana došlo je do pripajanja dvaju društava trećem društvu, tako da sada imamo jednu pravnu osobu. Što se, u ovoj situaciji, događa s radničkim vijećima dvaju pripojenih društava? mi Pita: D. M., Split U konkretnom slučaju razvidno je da je došlo do prijenosa poduzeća na novog poslodavca, u smislu članka 133. Zakona o radu (Nar. nov., br. 49/09, 61/11 i 82/12). Naime, prema stavku 10. toga članka ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarskoj djelatnosti ili dijelu gospodarske djelatnosti koje je preneseno na novog poslodavca (u konkretnom slučaju se očito radi o prijenosu poduzeća, budući da je došlo do pripajanja dvaju društava trećemu) i koje je zadržalo svoju samostalnost, utemeljeno radničko vijeće, ono nastavlja s radom, a najdulje do isteka mandata na koje je izabrano. Prema, pak, stavku 11. tog članka ako poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti koje je preneseno na novog poslodavca ne zadržava svoju samostalnost i nastavak rada radničkog vijeća nije moguć, radnici, čiji se ugovori prenose, zadržavaju pravo na zastupljenost sve dok se ne stvore uvjeti za izbor novog radničkog vijeća, odnosno do isteka mandata njihovog dotadašnjeg predstavnika. Dakle, odgovor ovisi o tome jesu li pripojena društva zadržala svoju samostalnost u novom društvu. (10-0/9, B. B., 12. 9. 2012.) informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. Istovremeno obavljanje usluga revizije, financija i računovodstva za istu pravnu osobu Obavljanje usluga financija i računovodstva za određenu pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini, od strane istog revizorskog društva, isključuje mogućnost obavljanja i usluga revizije u istoj pravnoj osobi za tu poslovnu godinu vi Revizorsko društvo u ovoj poslovnoj godini u istoj pravnoj osobi obavlja i usluge s područja financija i računovodstva. Postoji li, u tom slučaju, mogućnost da revizorsko društvo za ovu poslovnu godinu i dalje obavlja usluge revizije za istu pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini? Pita: L. M., Rijeka Prema odredbama članka 2. Zakona o reviziji mi (Nar. nov., br. 146/05 i 139/08 - u nastavku teksta: ZORev) revizija je postupak provjere i ocjene financijskih izvještaja i konsolidiranih financijskih izvještaja obveznika revizije te podataka i metoda koje se primjenjuju pri sastavljanju financijskih izvještaja (u nastavku teksta: financijski izvještaji), na temelju kojih se daje stručno i neovisno mišljenje o istinitosti i objektivnosti financijskog stanja, rezultata poslovanja i novčanih tokova. Revizija obuhvaća i druge poslove predviđene Zakonom o trgovačkim društvima te posebnim propisima. Sukladno članku 11. stavak 1. ZORev-a, revizorsko društvo ili samostalni revizor može, osim usluga revizije, u sklopu svoje registrirane djelatnosti obavljati i usluge s područja financija i računovodstva, usluge financijskih analiza i kontrola, usluge poreznog i ostaloga poslovnog savjetovanja, usluge procjenjivanja vrijednosti poduzeća, imovine i obveza, usluge sudskog vještačenja, usluge izrade i ekonomske ocjene investicijskih projekata. S obzirom na to da revizorsko društvo, osim usluga revizije, za istu pravnu osobu od ove poslovne godine obavlja i usluge financija i računovodstva tada, prema stavku 2. članak 11. ZORev-a, obavljanje usluga s područja financija i računovodstva, poreznog i ostaloga poslovnog savjetovanja, procjenjivanja vrijednosti poduzeća, imovine i obveza te sudskog vještačenja, isključuje mogućnost obavljanja usluga revizije u istoj pravnoj osobi za istu poslovnu godinu. Iz navedenog, obavljanje usluga financija i računovodstva za određenu pravnu osobu u ovoj poslovnoj godini od strane istog revizorskog društva, isključuje mogućnost obavljanja i usluga revizije u istoj pravnoj osobi za tu poslovnu godinu. (9-9, D. K. 17. 9. 2012.) informator, broj 6108-6109 • 19. i 22. 9. 2012. 20 br. 6108-6109 19. i 22. 9. 2012. upravno pravo Uredila Davorka Foretić, dipl. iur. Ponašanje državnih službenika prema Etičkom kodeksu državnih službenika 2. dio VESNA ŠIKLIĆ ODAK, dipl. iur., Zagreb U Informatoru, u broju 6104-6015 od 31. 8. i 1. 9. 2012., pisali smo o načelima i pravilima ponašanja državnih službenika utvrđena Etičkim kodeksom (Nar. nov., br. 40/11 i 13/12) koja nadopunjuju načela na kojima je utemeljen Zakon o državnim službenicima. Načela ponašanja državnih službenika propisana tim Zakonom i načela utvrđena Kodeksom, čine jednu cjelinu normiranog ponašanja kojeg se državni službenici moraju pridržavati prilikom obavljanja službene dužnosti. Autorica, stoga, u ovom članku nastavlja s obradom teme te piše o djelokrugu rada Etičkog povjerenstva, načinu podnošenja pritužbi i sankcijama za nepoštovanje odredaba Etičkog kodeksa. 4.3.1. Djelokrug rada Etičkog povjerenstva U odnosu na djelokrug rada, člankom 33. Etičkog kodeksa propisuje se da Etičko povjerenstvo obavlja sljedeće poslove: - odgovara na pritužbe građana, pravnih osoba i državnih službenika, podnesene zbog toga što u roku 60 dana od zaprimanja pritužbe nisu dobili odgovor na pritužbu ili u slučaju kad podnositelj pritužbe nije zadovoljan odgovorom; - provodi postupak ispitivanja osnovanosti pritužbe na ponašanje povjerenika za etiku, pritužbe na ponašanje čelnika državnog tijela koji je državni službenik te pritužbe povjerenika za etiku za neetičko ponašanje drugih državnih službenika prema povjereniku za etiku; - daje odgovor na pritužbu podnositelju pritužbe; - daje mišljenja vezana uz sadržaj i primjenu Etičkog kodeksa; - prati primjenu propisa na području etičkog postupanja državnih službenika te predlaže njihove izmjene i dopune; - promiče etičke standarde u državnoj službi. 5.Pritužbe za nepoštovanje Etičkog kodeksa 5.1.Način podnošenja pritužbi na ponašanje državnih službenika Građani i pravne osobe te državni službenici mogu povjereniku za etiku podnijeti pritužbu na ponašanje državnih službenika, za koje smatraju da je protivno odredbama Etičkog kodeksa. Pritužba se može podnijeti pisanim ili usmenim putem, putem otvorenog besplatnog telefona u središnjem tijelu državne uprave nadležnom za službeničke odnose, te putem elektroničke pošte. Ako pritužbu zaprimi čelnik državnog tijela ili službenik središnjeg tijela državne uprave nadležnog za službeničke odnose, pritužbu će bez odlaganja proslijediti nadležnom povjereniku za etiku. 5.2.Rok za dostavu odgovora podnositelju pritužbe Čelnik državnog tijela dužan je dati odgovor podnositelju pritužbe u roku 60 dana od dana zaprimanja pritužbe te ga izvijestiti o poduzetim radnjama. Podnositelj pritužbe ima pravo podnijeti pritužbu Etičkom povjerenstvu u roku 30 dana od dana isteka roka za davanje odgovora na pritužbu, odnosno od dana primitka odgovora na pritužbu u slučaju kad podnositelj pritužbe nije zadovoljan odgovorom čelnika državnog tijela. 5.3.Pritužba na neetičko ponašanje povjerenika za etiku Etičkim kodeksom propisuje se i način rješavanja pritužbi na neetičko ponašanje povjerenika za etiku, koju je državno tijelo dužno u roku 15 dana od dana primitka proslijediti Etičkom povjerenstvu. Etičko povjerenstvo dužno je u roku 60 dana od dana primitka pritužbe dostaviti odgovor na pritužbu podnositelju pritužbe i o tome izvijestiti čelnika državnog tijela. Ako čelnik tijela na temelju dostavljenog izvješća Etičkog povjerenstva o provedenom postupku ispitivanja osnovanosti pritužbe ocijeni da je povjerenik za etiku počinio povredu Etičkog kodeksa, može, ovisno o vrsti i težini povrede, pokrenuti postupak zbog povrede službene dužnosti ili ga pisanim putem upozoriti na neetičko postupanje i potrebu pridržavanja odredaba Etičkog kodeksa. 5.4.Pritužba na neetičko ponašanje čelnika državnog tijela Pritužbu na neetičko ponašanje čelnika državnog tijela koji je državni službenik, državno tijelo dužno je u roku 15 dana od dana primitka proslijediti Etičkom povjerenstvu. Etičko povjerenstvo dužno je u roku 60 dana od dana primitka pritužbe dostaviti odgovor na pritužbu podnositelju pritužbe i o tome dostaviti izvješće Vladi Republike Hrvatske. 6.Sankcije za nepoštovanje odredaba Etičkog kodeksa Osim normiranja etičkog ponašanja državnih službenika nužne su i represivne mjere, odnosno kazne za neetičko ponašanje službenika. Tako je odredbom članka 98. točka 8. Zakona o državnim službenicima (Nar. nov., br. 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12 i 49/12 - proč. tekst) propisano da je ponašanje suprotno etičkom kodeksu koje ne nanosi štetu ugledu državne službe - laka povreda službene dužnosti, dok je odredbom članka 99. stavak 1. točka 13. tog Zakona propisano da je ponašanje suprotno etičkom kodeksu koje nanosi štetu ugledu državne službe - teška povreda službene dužnosti. a) Sankcije za laku povredu službene dužnosti Za laku povredu službene dužnosti zbog ponašanja državnog službenika protivno Etičkom kodeksu državnih službenika, koje ne nanosi štetu ugledu službe, mogu se izreći sljedeće kazne: usmena opomena, pisana opomena, pisana opomena s upisom u osobni očevidnik državnog službenika i novčana kazna u visini do 10% plaće službenika isplaćene u mjesecu kad je kazna izrečena. b) Sankcije za tešku povredu službene dužnosti Za ponašanje suprotno etičkom kodeksu koje nanosi štetu ugledu državne službe mogu se temeljem članka 110. stavak 2. Zakona o državnim službenicima, ovisno o težini počinjene povrede (o kojoj odlučuje službenički sud), izreći sljedeće kazne: novčana kazna na vrijeme od jednog do šest mjeseci u mjesečnom iznosu od 10% do 20% ukupne plaće isplaćene u mjesecu u kojem je kazna izrečena; premještaj na drugo radno mjesto niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja i prestanak državne službe. Pritom je propisano da se državni službenik kojem je utvrđena odgovornost za tešku povredu službene dužnosti ne može promicati i napredovati u službi u roku dvije godine od dana izvršnosti rješenja o odgovornosti, te da državnom službeniku koji u roku godine dana od izvršnosti rješenja o utvrđivanju odgovornosti za tešku povredu službene dužnosti počini novu tešku povredu službene dužnosti, prestaje državna služba po sili zakona danom izvršnosti rješenja kojim je utvrđena odgovornost službenika za novu tešku povredu službene dužnosti. Kao jedna od najrepresivnijih mjera je odredba članka 110. stavak 5. tog Zakona koja propisuje da se državnom službeniku obvezatno izriče kazna prestanka državne službe ako bude proglašen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti koja ima obilježje korupcije. najavljuje savjetovanje Komunalno gospodarstvo i primjena zup-a i zus-a 22. listopad 2012. (ponedjeljak), u 9,30 sati Sheraton Zagreb Hotel, Kneza Borne 2, Zagreb Teme 1.)STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU 2.)POJEDINAČNI UPRAVNI AKTI U PROVEDBI ZAKONA O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU I ZAKONA O POSTUPANJU S NEZAKONITO IZGRAĐENIM ZGRADAMA – primjeri odluka i rješenja 3.)POLOŽAJ PRUŽATELJA KOMUNALNIH USLUGA U UPRAVNOM POSTUPKU I UPRAVNOM SPORU 4.)KOMUNALNO GOSPODARSTVO U UPRAVNOSUDSKOJ PRAKSI 5.)POSTUPAK NABAVE PREMA ZAKONU O KOMUNALNOM GOSPODARSTVU I ZAKONU O JAVNOJ NABAVI Predavači 1.) prof. dr. sc. DRAGAN MEDVEDOVIĆ 2.) DESA SARVAN, dipl. iur., pročelnica Upravnog odjela za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu Istarske županije, Pula 3.) dr. sc. ALEN RAJKO, sudac Upravnog suda u Rijeci 4.) MARINA KOSOVIĆ MARKOVIĆ, sutkinja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i BOŽO GAGRO, sudac u m. 5.) ANTE LOBOJA, voditelj Službe za stručnu pomoć u Upravi za sustav javne nabave u MINGO-u izlazi srijedom i subotom www.novi-informator.net e-mail: info@novi-informator.net GLAVNA UREDNICA: Davorka Foretić UREDNIŠTVO: Biljana Barjaktar, Hrvoslav Bašić, Desanka Đikandić, Davorka Foretić, Dražen Kozulić i Jerko Slovinić GRAFIČKI UREDNIK: Nenad Novak GRAFIČKA PRIPREMA: Jadranka Prišlin i Nada Tokić LEKTURA: Vesna Kisin i Meri Odak TISAK: GZH, Zagreb PRAVNI SAVJETI: 01/4612-551, 01/4612-549 EKONOMSKI SAVJETI: 01/4612-537 DOKUMENTACIJA LISTA I PRAVNI SAVJETI: 01/4612-539 NAKLADNIK: Novi informator d.o.o. Zagreb, Kneza Mislava 7/I MB 3718603 telefon: 01/4555-454, telefaks 01/4612-553 DIREKTORICA: Marina Šurbek Žiro račun: 2340009-1100150348 Privredna banka Zagreb d.d. ODJEL PRETPLATE I PRODAJE: telefon 01 4555-454, telefaks 01/4612 553 e-mail: pretplata@novi-informator.net Pretplata na TISKANO IZDANJE iznosi 1.800,00 kn, na INTERNET IZDANJE 1.250,00 kn s PDV-om za 2011. godinu CIJENE OGLASA s PDV-om: 1/1 str. 6.100,00 kn, 1/2 str. 3.550,00 kn, 1/3 str. 2.100,00, 1/4 str. 1.550,00 kn, posljednja stranica +30 %. Za dva uzastopna oglašavanja popust od 10%, a za tri i više 20% popusta. Pretplatnici imaju dodatni popust od 10% . Ako se pretplata na list ne otkaže najkasnije 15 dana prije isteka roka na koji je sklopljena, smatra se produženom na neodređeno vrijeme. Rukopisi se ne vraćaju.
© Copyright 2024 Paperzz