1-2 2014. POEZIJA JUAN RAMON JIMENEZ Pjesme ĐONI BOŽIĆ Istina nije relativna DAVOR GRGURIĆ Krivolov na zrelo jutro TOMISLAV KOVAČEVIĆ Njima (poslanice) TEA RUKAVINA Plagijat SUDBINA KNJIGE IGOR ŽIC Milko Valent: Umjetne suze LJERKA CAR MATUTINOVIĆ ŽELJKA LOVRENČIĆ Juan Ramón Jiménez BOŽIDAR PETRAČ Udesni dani Viktora Cara Emina NIKOLA ŠIMIĆ TONIN A. G. Matoš DAVOR VELNIĆ Guadalajara DRAGAN VELIKIĆ Prošlost kao ispričana priča JAKOV IVAŠTINOVIĆ Janko Polić Kamov MILOVAN BUCHBERGER Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (4. dio) TATJANA STUPIN Kamov i Tin Joža Skok: Garestinski hortus verbi VJEKOSLAVA JURDANA Karolina Riječka VASIL TOCINOVSKI JORGOS TEOTOKAS Argo Danijela Bačić Karković: Roba s potpisom JADRAN ZALOKAR Vesna Krmpotić: Portret majke Indije NIKOLA TUTEK Vječni Hotel Pingall FRANJO DERANJA Bariša ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1-2, godište XIX., proljeće-ljeto 2014. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić LEKTURA Violeta Antić PRIPREMA ZA TISAK Alen Ožbolt ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): dhk.rijeka@gmail.com Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): silvija.dhk.rijeka@gmail.com Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): igor@ppmhp.hr Božić, Đoni (član uredništva Književne Rijeke): donibozic@gmail.com Časopis izlazi četiri puta godišnje, iznimno u dva dvobroja. Cijena pojedinog broja iznosi 50,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 200,00 kn, a uplaćuje se na IBAN: HR5223600001101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: “Za Književnu Rijeku”. Rukopisi se šalju e-mailom u Word-dokumentu (doc.), font Times New Roman, veličina fonta: 12, lektorirani. Obavezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju. ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Županija primorsko-goranska – Odjel za društvene djelatnosti Broj 1-2, godište XIX. PROLJEĆE-LJETO 2014. Sadržaj Riječ urednika.................................................................................................... 4 RAZGOVOR Paul-François Paoli: Albert Camus, mislilac koji razdvaja koliko i sjedinjuje..................................................................................................... 6 Jelena Crnković: Godovi opatijskih gimnazija............................................... 10 Zoran Jeličić: Vreme........................................................................................ 15 OBLJETNICE Željka Lovrenčić: Juan Ramón Jiménez, njegova poezija i Sivčev stoti rođendan.................................................................................................... 18 Božidar Petrač: Udesni dani Viktora Cara Emina.......................................... 27 Nikola Šimić Tonin: Nikola Šop čita novine.................................................... 33 Nikola Šimić Tonin: Redovnik umjetnosti....................................................... 39 ESEJ Davor Velnić: Guadalajara.............................................................................. 41 Dragan Velikić: Prošlost kao ispričana priča.................................................. 49 Jakov Ivaštinović: Iz neobjavljene monografije Janko Polić Kamov (1956.)........................................................................................... 53 Milovan Buchberger: Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (4. dio)........ 82 Tatjana Stupin: Kamov i Tin........................................................................... 99 Vjekoslava Jurdana: Karolina Riječka........................................................ 102 Igor Žic: Sanja Nikčević ili život za kazalište................................................ 130 PROZA Jorgos Teotokas: Argo (ulomak iz romana)................................................. 139 Nikola Tutek: Vječni Hotel Pingall.............................................................. 148 Davor Velnić: Uspavane zastave................................................................... 170 Franjo Deranja: Bariša.................................................................................. 174 Ljubica Kolarić-Dumić: Vestalkino pismo................................................... 179 Mirjana Miljković: Izgubljena u svemiru..................................................... 183 POEZIJA Juan Ramón Jiménez: Pjesme......................................................................... 187 Mate Dvorničić: Moji penšijeri..................................................................... 195 Jadran Zalokar: Lungomarem i vidikovcem................................................ 199 Đoni Božić: Istina nije relativna...................................................................... 201 Davor Grgurić: Krivolov na zrelo jutro........................................................ 206 Ivan Slišurić: Rod po izdisaju........................................................................ 211 Tomislav Kovačević: Njima (poslanice........................................................ 216 Tea Rukavina: Plagijat................................................................................... 226 Željko Krznarić: Pijemo viski s ledom......................................................... 231 Kristijan Federer: Natpis na zidu.................................................................. 232 Goran Gatalica: Duševni mir....................................................................... 235 Dražen Zetić: kaddish.................................................................................... 239 Ivan Orehovac: Brže od ljudskih koraka....................................................... 243 Žaklina Kutija: Proročko jutro...................................................................... 246 Tamara Bakran: Pjesme................................................................................ 247 DOMAĆA BESEDA Silvana Milotić Kožulova: Mošćenice naša zibel....................................... 251 Vjekoslava Jurdana: Pjesme........................................................................ 254 Zlatica Balas: Pjesme................................................................................... 258 Radovan Tadej: Čakavske fantazmagorije.................................................... 263 Vesna Miculinić Prešnjak: Pjesme............................................................... 268 SUDBINA KNJIGE Igor Žic: Milko Valent: Umjetne suze............................................................ 281 Igor Žic: Ljubica Kolarić Dumić: Ja se mraka ne bojim................................ 284 Radovan Knežević: Ljubica Kolarić Dumić: Ja se mraka ne bojim.............. 287 Ljerka Car Matutinović: Joža Skok: Garestinski hortus verbi................... 289 Željka Lovrenčić: Ana Horvat: Pismopriče.................................................. 291 Anton Šuljić Boškinac: O tetralogiji Pažka pučka poetika.......................... 294 Vasil Tocinovski: Danijela Bačić – Karković: Roba s potpisom................... 298 Jadran Zalokar: Vesna Krmpotić: Portret majke Indije.............................. 301 Dragutin Rosandić: Franjo Deranja: Salonski pilko..................................... 304 Ivan Kutnjak: Zlatko Kraljić: Globalizacija penetracija.............................. 306 Marinko Kovačević: Milan Živković: Krijesnice......................................... 312 D O G A -D A N J A Veljača – svibanj 2014. . ................................................................................. 312 4 Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA Riječ urednika Z astrašujuća je brzina propadanja grada Rijeke! Današnji grad izgleda poput sablasne sjenke u usporedbi s Rijekom s početka XX. stoljeća! Prije točno stotinu godina, Rijeka (sa Sušakom) imala je 65.000 stanovnika i bila je veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno. Bila je i drugi najveći mađarski grad – doduše, gotovo bez Mađara! U to vrijeme četiri najveća grada na ovim prostorima bili su: Zagreb, Beograd, Sarajevo i Rijeka i imali su 65-75.000 stanovnika! Danas Beograd ima 1.350.000, Zagreb 800.000, Sarajevo 300.000 (zbog rata!), a Rijeka je na 122.000 stanovnika – s tendencijom ubrzanog pada! U gradu koji je bio na svom vrhuncu 1914., uoči oluje prvog svjetskog rata, luka je po prometu bila osma u Europi, rafinerija nafte bila je najveća u Europi, tvornica torpeda tehnološki je prednjačila unutar svjetske vojne industrije; u gradu je bilo 20 hotela – nasuprot zagrebačka tri (Opatija je s 13 hotela bila drugi turistički centar Austro-Ugarske!), osam kina – nasuprot zagrebačka tri; električni tramvaj krenuo je još 1899. godine – zagrebački 1910.; kazališna zgrada Fellnera i Helmera podignuta je 1885., deset godina prije zagrebačke, a bilo je i prva javna zgrada s električnom rasvjetom (uz pomoć generatora; riječko kazalište vrlo je slično kazalištu istih arhitekata u Brnu, koje je bilo prvo kazalište na europskom kopnu s električnom rasvjetom!), nova armirano-betonska zgrada Teatro Fenice (1.350 mjesta, otvorena 1914.), građena je istovremeno sa sličnom kazališnom zgradu u Parizu; grad je imao redovitu brodarsku putničku liniju s New Yorkom. Kroz prvi svjetski rat grad je prošao neokrznut, no onda su uslijedili problemi. U rujnu 1919. kada su dva velika Talijana i još veća Riječana – svjetski poznati kirurg Antonio Grossich (Ante Grošić iz Draguča, prvi u svijetu primijenio je sterilizaciju kirurških intrumenata jodnom tinkturom i time spriječio pojavu gangrene kod operacija!) i Giovanni Host-Venturi (Ivan Host iz Kastva) – tražili čovjeka koji će spasiti najtalijanskiju Rijeku, otpali su admiral Cagni, general Pepino Garibaldi, pukovnik alpinaca Ugo Pizzarelli i u prvi plan je došao Gabriele D’Annunzio, pjesnik i političar. On je tada boravio u poznatoj Casa rossa u Veneciji, da bi potom prešao u Ronchi i 11. rujna 1919. krenuo za Rijeku na čelu dvadesetak kamiona dobrovoljaca koje je predvodio u crvenom, posve novom, sportskom kabrioletu Fiatu 501. Ono što je zanimljivo, na automobilu je imao naslikanu Gospu Loretsku, koja je prizivala prijenos Svete kućice iz Nazareta, preko Trsata u Loreto, pokraj Ancone. Ta slika trebala ga je povezati s Trsatom, ali i podsjetiti da je Gospa Loretska zaštitnica talijanskih pilota! Ta akcija je u povijesti ostala kao Marš iz Ronchija, a sam dolazak 12. rujna postao je Sveti ulazak. Cilj cijele akcije bio je aneksija Rijeke, tog vrlo napaćenog grada, Kraljevini Italiji. I tako je Rijeka postala prvi grad u svijetu zauzet kabrioletom! Izjutra 7. listopada 1919., u Rijeku je doletio Benito Mussolini avionom kojim je pilotirao poručnik Lombardi. Taj učitelj i novinar, nekadašnji socijalist, Igor Žic / RIJEČ UREDNIKA 5 a tada već vođa fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Došao je na 90-minutni razgovor s D’Annunzijem u Guvernerovoj palači. Poslije razgovora odletio je za Firenzu, da bi dva dana poslije, 9. listopada, govorio na Prvom kongresu fašista! Rijeka je bila politički centar novog, vrlo mračnog doba! Godinu dana kasnije, 30. kolovoza 1920., D’Annunzio je predstavio svoju konačnu varijantu Ustava Talijanske regencije Kvarnera (Riječke države) u prepunom Teatro Fenice. Ustav je bio mješavina poetskog i pravnog, no svojim korporativnim uređenjem postavio je smjernice Mussoliniju. D’Annunzio je završio govor naglašavajući da je taj dokument put ka “...aneksiji Rijeke Italiji, koja će se sigurno dogoditi, malo prije ili malo poslije. Eia, Eia, Eia, Alala!” Dana 8. rujna 1920. službeno je proglašena Talijanska regencije Kvarnera (Regenza Italiana del Carnaro), prva fašistička država u povijesti – Mussolini je došao na vlast 1922., a Hitler 1933. godine. Dana 12. rujna 1920. uslijedila je proslava prve godišnjice Svetog ulaska (Santa entrada) D’Annunzija u Rijeku, a 20. rujna proslava pedesete godišnjice ujedinjenja Italije. Vezano uz te proslave, 22. rujna 1920. u Rijeku je doplovio slavni znanstvenik, Nobelovac Guglielmo Marconi. Već 23. rujna, u 14 sati, organizirao je prvi radio prijenos na ovim prostorima, iz studija na svojoj sedamdesetmetarskoj jahti Elettra (Elektra). Prenosio je D’Annunzijev govor kojim je Pjesnik tražio priznavanje svoje Talijanske regenecije Kvarnera. New York Times donio je kratku vijest o cijelom događaju 27. rujna! Koliko je Rijeka prednjačila u to doba, vidi se po podatku da je Radio Zagreb, prvi radio na ovim prostorima, počeo emitirati 15. svibnja 1926. godine! To je bila Rijeka! Današnja Rijeka ima Bookfest, tragikomičnu rasprodaju prastarih i nepotrebnih knjiga u malom šatoru između Korza i prazne luke!... I jadne, pseudokazališne, navodno angažirane, predstave!... I likovne izložbe sastavljene od amaterskih video uradaka! Rastvaranjem institucija do revolucije koja teče! Cloaca Maxima! Od nekadašnje opsjednutosti najboljim, najvećim, najbržim, najvažnijim – nije ostalo ništa! Od grada najcrnjeg fašizma, do ničega! Rijeka – grad ničega! U Rijeci žive samo još prekrasne priče i zato je tu – i dalje – Književna Rijeka! Igor Žic 6 Književna Rijeka / RAZGOVOR RAZGOVOR Albert Camus, mislilac koji razdvaja koliko i sjedinjuje Objavio Paul-François Paoli u Le Figaro, 23. 10. 2013. O Bez odgovornosti nema slobode. U protivnom ste parazit. Albert Camus d polemike o izložbi u Aix-en-Provenceu do kampanje protiv Camusa u Alžiru, autora Stranca, danas budi strasti više nego ikada. Upravo o tom paradoksu raspravili su zastupnik Henri Guaino i povjesničar Benjamin Stora. Henri Guaino autor je “zamišljenog govora” o Camusovom ulasku u Panteon, a Benjamin Stora objavio je zajedno s Jean-Baptiste Péretiéom esej u kojem govori o nedavnim kontroverzama oko pisca rođenog 7. studenog 1913., dakle prije stotinu godina. Le Figaro: Benjamin Stora, u djelu Camus gori osvrnuli ste se na prividni konsenzus oko Camusovog djela i na podjelu koju sam autor izaziva. Zašto je to po vama tako? Benjamin Stora: Ako se Camus na prvi pogled čini kao ujedinitelj, to je zato jer nam je blizak bez obzira na dob ili stavove. Jedan mi je srednjoškolac nedavno rekao da radije čita Camusa od Flauberta. Njegova usamljenost, njegova mržnja prema svjetovnim ili književnim predstavama, ali i odbijanje svih sustava koji sputavaju čovjeka, aspekti su koji ga čine suvremenim. Sve je to aktualno i današnjoj mladeži. I ne samo francuskoj. Istodobno, on i dalje stvara kontroverze i budi strasti. Prvenstveno u svom odnosu prema Alžiru. Neki mu nikada nisu oprostili naklonost idejama o federaciji Francuske i Alžira.Zbog toga mu se redovito sudi, a između ostalog su ga zbog toga optužili i veliki alžirski pisac Kateb Yacine i arapski intelektualac Edward Said 1980., koji je tvrdio da Camusovu misao krasi jedna “kolonijalna nesvijest”. U sklopu projekta “Camusov kamper”, njegova su djela trebala biti predstavljena širom Alžira, ali je zbog kampanje iz kruga alžirskih konzervativaca projekt obustavljen. Napokon, tu je i izložba o Camusu, osmišljena kao dio projekta Marseille-Provence 2013., čiji sam trebao biti povjerenik, i koja je “propala” iz ideoloških razloga – jer nemam odgovarajući profil, sudeći prema mišljenju nekih nostalgičara iz kolonijalnog doba, vrlo aktivnih u Aixu i koji bi rado Camusa strpali u svoj tabor. I napokon, Camusu se zamjera što mu je prije svih bila jasna buduća propast velikih kolektivnih revolucionarnih ideologija. Onima koji se osjećaju poput siročadi tih ideologija, Paul-François Paoli 7 vjerojatno, se zamjerio. Srećom, ove podjele ne uključuju njegov književni talent, koji je univerzalno priznat. Henri Guaino: Zašto je Camus sveprisutan? Jer je na neki način pobijedio. Paradoksalno, doima se više misliocem našega, nego li svoga vremena. Pobijedio je, jer su se velike ideologije urušile, a veliki su mislioci odbačeni. A on im je oduvijek bio suprotstavljen. I sam je izjavio: Ja nisam filozof. On odbacuje sve utabane staze razmišljanja. Ne nudi nikakvu vjersku ili ideološku izvjesnost. Sartre će pružati odgovore. Camus će sročiti pitanja. Sartre želi izgraditi sustav misli. Camus navodi: “Ono što mene zanima je kako se treba ponašati”. Ovo je čisti anti-Sartre. Mislioci njegovog vremena očarani su filozofijom povijesti i nasiljem kojeg je ona nametnula ljudima. Camus naprotiv promiče svijest o pobuni protiv tog povijesnog determinizma koji hrani svaki oblik totalitarizma našeg vremena. U osnovi, on je čovjek tragedije, te vječne borbe, mjere protiv neumjerenosti.Tragedija, to je tjeskoba čovjeka suočenog s vlastitom smrtnosti. Tragična Camusova misao osporava dobru savjest u korist ispita savjesti, razorene savjesti, savjesti likova Eshila i Sofokla. Camus se osjeća Grkom. Međutim, kako je Benjamin Stora rekao, naše je vrijeme obilježeno ratovima sjećanja. U dvadesetom smo stoljeću morali odabrati memorijalni tabor. Camus predstavlja izazov jer je nepristran. Svi bismo željeli imati na svojoj strani čovjeka koji je odbacio sve strane. Benjamin Stora: Međutim, iako je Camus antimarksist i antihegelovac, ne zaboravimo da se njegova kritika temelji na antistaljinističkoj ljevici toga doba. On to nikada nije osporavao. Bio je blizak i nekim anarho-sindikalističkim krugovima. U njemu se očitava jedan slobodarski raskolnički senzibilitet. Stoga je jednostavno nepomirljiv... Henri Guaino: Ne pokušavam od Camusa napraviti desničara! To bi bio apsurd i ta me problematika ni najmanje ne zanima. On je nepomirljiv sa svima i time nadilazi podjele. Njegov stav je intelektualan i moralan, a nikako stranački ili politički. Njegovo pozivanje na ljevicu je uvijek u društvenom a ne političkom smislu, i uvijek je odbijao tomu robovati. To je ono što mu daje veliku moralnu čvrstoću. Le Figaro: Camusova problematičnost proizlazi djelomično iz toga što se smatra da je umro na nedorečen način. Koji bi bio njegov stav o alžirskog neovisnosti? Benjamin Stora: O Camusovom stavu ne možemo nagađati. Njegova šutnja povezana je s njegovim zaprepaštenjem. Camus je bio vrlo vezan za zajednicu Europljana u Alžiru, a protivio se i nasilnim metodama pripadnika alžirskog pokreta neovisnosti, kao i njihovim ciljevima, jer se protivio ideji o neovisnom Alžiru. Bio je mišljenja da je era nacionalizma svršena. Stoga mu nije bila jasna ideja alžirskog suvereniteta. Pitanje koje si je on postavljao ticalo se mogućnosti suživota arapske i europske zajednice, na način da obje krasi puni legitimitet. Zalagao se za federalno rješenje, onako kako je to propovijedao Ferhat Abbasa. Kada u studenom 1959., De Gaulle u svom govoru isključuje, kako galizaciju u vidu integracije tako i neovisnost te nudi savezno udruženje, Camus piše prijatelju 8 Književna Rijeka / RAZGOVOR da je to najbolje rješenje. Povijest je iskrojila drugačiju sudbinu, a Camusovo mišljenje o tome više nije moguće čuti... Henri Guaino: Njegova nas smrt suočava s posljednjom Camusovom šutnjom. No, ne možemo reći da nije rekao ništa o Alžiru. Rekao je bezbroj stvari koje trebate staviti u perspektivu s njegovim djelom. Opet, ponavljam: Camus je tragičan mislilac. A što je tragičnije od alžirske situacije u kojoj se dvije jednako legitimne ili nelegitimne sile, ovisno o presudi koja se donosi, protive jedna drugoj, bez mogućnosti pomirenja. Camus odbija terorizam Fronte narodnog oslobođenja, kao i nasilne represije i mučenja. Odbacuje i sve oblike neograničene vladavine, nacionalizam jednih i kolonizatorsku sljepoću drugih. On želi samo jednu stvar koja se čini nemogućom: bratski Alžir. Ako šuti, to je samo onda kada smatra da je rekao ono što je imao za reći. Vrijeđali su ga i čak mu prijetili sa svih strana. Protive mu se svi ekstremisti. Prilikom čuvene konferencije za novinare u Alžiru 1956., u sobi je izviždan, a vani vrište: “Smrt Camusu”... Le Figaro: Henri Guaino, navodite dvije Camusove formule: “Ne vjerujem u Boga, ali nisam ateist” i “Ne vjerujem u vječni život, ali vjerujem u svetost.” Da li je Camus bio religiozan? Henri Guaino: Postoji neporeciva vjerska dimenzija kod Camusa. Proganja ga lik Krista kojeg je pronašao u toskanskim samostanima, između ostaloga kroz slike Piera della Francesce, a kojeg će ponovno otkriti u licu svoje majke. Metafizička pitanja prožimaju se kroz cijeli njegov život. No, uvijek će odbijati žrtvu ovoga života za drugi život poslije života. Glavnim religijama i velikim ideologijama uvijek će zamjerati što bi žrtvovale sve zbog hipotetskog spasenja u životu poslije smrti ili u navodno svjetlijoj budućnosti. Benjamin Stora: Teško je, po mom mišljenju, razumjeti Camusov odnos prema religiji jer on u načelu odbacuje sve dogmatske sustave. Štoviše, njegov ga slobodarski temperament čini sumnjičavim prema nazivljima kao što je “vjera”. Možda kod njega postoji intimna mistična dimenzija, ali je nedokučena. Međutim, i dalje sam uvjeren da je Camus prvenstveno racionalist, laik, i republikanac koji školi duguje puno. Henri Guaino: Racionalnost Camusa prihvaćam, ali racionalizam ne – i on ga odbija. Diktatura razuma jednako je sporna koliko i bilo koja druga diktatura. Camus je presenzualan da bi prihvatio razum kao jedinu vodilju. Uvijek se nalazio na rubu: razum je neophodan, ali nema govora o napuštanju svetoga ili veze s prirodom. Veze s prirodom koja gane čini panteistom. Camus nije ni čisti racionalist ni čisti mistik... Le Figaro: Benjamine Stora, vraćate se raspravio prebacivanju Camusovih posmrtnih ostataka u Panteon. Koji je Vaš osobni stav? Benjamin Stora: Zašto ne Camus u Panteonu? Radi se o potrazi za konsenzusom. Da bi netko bio prebačen u Panteon, potrebno je dobiti odobrenje i najuže obitelji i prijatelja. Potreban je također i široki konsenzus koji, u ovom slučaju, nije postojao. Po mom mišljenju, prenaglili su s tom objavom, što potkrepljuje sumnju o ideološki motiviranom potezu. No, u načelu, ne vidim zašto bi se bilo tko tomu protivio. Paul-François Paoli 9 Henri Guaino: Ideja o Camusu u Panteonu odnosi se na univerzalnu dimenziju njegovih djela. Poruka tragičnih djela jedna je od starijih poruka čovječanstvu, a to je također i Camusova poruka. Camus utjelovljuje Mediteran, rodno mjesto tragedije i izvjesne ideje o čovjeku. S Camusom bi u Panteon ušao i cijeli Mediteran, njegova kultura, baština i patnja. Ponavljam, to nije bio politički izbor. Ali je možda najdublja od svih poruka kojih možemo uputiti političarima: “Antigona je u pravu i Kreon nije pogriješio”. Upravo to je lijek za sva ideološka manihejstva. Takav se pristup ne svrstava ni desno ni lijevo, nadilazi i podjele i dobre savjesti. Le Figaro: Da li Camus može postati čimbenik razumijevanja između Alžira i Francuske? Benjamin Stora: To je upravo jedan od aspekata koji je i mene osobno zanimao, kako u Camusovoj izložbi u Aix-en-Provence u tako i u alžirskom kamperu o Camusu. Ideja o izgradnji mosta između dvije strane pomoću lika i djela Camusa, posebice imajući na umu kako ekstremizmi postoje na obje strane Mediterana. Na primjer, tužno je što u kući u kojoj je odrastao u Alžiru, još uvijek ništa nije učinjeno kako bi se uopće ukazalo na njenu povijest. Privatno su mnogi Alžirci ponosni na Camusa. Svjesni su da Camus pripada alžirskom tlu. S druge strane, neki polemiziraju protiv Camusa jer je na neki način i on čimbenik utemeljenja političke vlasti. Henri Guaino: Pojedine generacije, i s jedne i s druge strane, nikada neće moći izbrisati traume. To je ljudski. Ali na žalost, ono s čim smo suočeni je politička instrumentalizacija kolonijalnog pitanja i memorijalnih povreda. Za neke je Camus kolonijalni autor jer u njegovim djelima nema predstavnika arapskog stanovništva. No, to je potpuna besmislica, jer su njegova djela pisana po uzoru na mitove. Univerzalna dimenzija prevladava nad psihologijom i sociologijom. Kuga se mogla dogoditi bilo gdje. Camus piše za sve ljude, bez obzira na njihovo podrijetlo ili vrijeme u kojem žive. Camus ne oslikava svakodnevni život, već ljudski život. Prevela Ana Tomičić 10 Književna Rijeka / RAZGOVOR Jelena Crnković Godovi opatijskih gimnazija R azgovor s prof. Nikolom Crnkovićem, pokretačem i prvim ravnateljem opatijskoga srednjeg općeobrazovnog učilišta, u povodu pedesete obljetnice njegova osnutka. • Kako je osnovana opatijska gimnazija i u kojim se okolnostima to dogodilo? Prof. Crnković: Kratko pitanje, a odgovor bi tražio puno stranica. Mora se krenuti malo izdaljega, da bi se odgovorilo na njega. U proteklih pedeset godina do danas Opatija se, kao i cijela istarska Liburnija, nije naizgled puno izmijenila, još uvijek njome šećemo kao po prelijepim starim razglednicama, ali su, u opreci s tim, školske prilike bile posve drukčije, neusporedive ne samo s današnjim stanjem, nego i s onim u prvim desetljećima 20. stoljeća. Primjerice, kad sam 1961. došao u Opatiju, školstvo je u ovom kraju bilo nerazvijenije nego 1914. godine: na neki način u polustoljetnom zaostatku za samim sobom. • Pa što se to događalo sa školstvom, što ga je tako zaustavilo u razvoju, unazadilo čak? Prof. Crnković: Nedvojbeno, zaustavila su ga dva svjetska rata u prvoj polovici prošlog stoljeća. Nu, ovaj kraj nisu poharale bojišnice. Ratna su zbivanja bila podalje odavde, ali su posljedice rata, navlastito promjena državnih granica, porazno djelovale na rast škola i njihov boljitak. Mijena granica značila je promjenu nastavnog jezika u školama, sustava obuke, pedagoške prakse, drugu kakvoću nastavnog rada, drukčije financiranje škola, drukčiji državni i društveni nadzor nad radom škola i još mnogo toga drukčijeg pa i oprečnog. Ukratko: hrvatsko školstvo bilo je prvo na udaru talijanske imperijalne politike, zvala se ona predfašističkom ili fašističkom. Udaru nesmiljenu, zatorničkom. • Danas sve to zvuči gotovo nevjerojatno, reklo bi se nespojivo s očaravajućom pitominom ovdašnjih krajolika i s naravi ovdašnjeg čovjeka. Začuđujuće je da je sve to skupa moglo biti tako porazno za hrvatsko školstvo i njegovo funkcioniranje. Prof. Crnković: Doista se čini takvim, ali nije bilo velike razlike između političkog privida i surove civilizacijske zbilje. Općenito govoreći, sustavno se ukidaju i zatvaraju hrvatske škole i otvaraju nove, talijanske, protjeruju se dotadašnji učitelji i postavljaju novi. To je značilo grubo ukidanje nečijih prava, nečijih ustanova, nečije civiliziranosti i uljuđenosti, značilo je najčešće i nasilje nad nečim i nad nekim, nad sudbinama i karijerama, nad posjedovnim pravima i stečenim dobrima, nad tradicijama i običajima, nad imenima i prezimenima ljudi, nad pravima da govore svojim materinjim jezikom, pravom da svoje roditelje, svoje poznanike i prijatelje, svoju ulicu i svoje mjesto zovu onako kako su ih naučili zvati, shvaćati i voljeti ih. Jelena Crnković 11 • Zar se i u bajnoj Opatiji moglo takvo što događati? Prof. Crnković: Ne samo da se je moglo, nego se zaista događalo. Eto, još prije dolaska fašista na vlast zatvorene su sve hrvatske škole. Opatiju su, kao i cijelu Istru, morali napustiti svi hrvatski učitelji i profesori, bez iznimke, kao što su morali otići mnogi zaposlenici u općinskoj administraciji, odvjetnici, pisci, pjesnici pa čak i neki svećenici. Sve časna, ozbiljna i štovana čeljad. Iz Voloskog-Opatije, doslovno iz svoje kuće, morao je i njezin načelnik Andrija Štanger, vrlo sposoban pravnik, osobnost čvrstih demokratskih nazora i snažne volje, koji je četvrt stoljeća volonterski vodio općinsku upravu tako pošteno, pravično i uspješno da je bila uzorna općina, prva među najboljima u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji... Uostalom, ista se stvar dogodila i s njemačkom osnovnom i srednjom školom, s austrijskim doseljenicima u Opatiji. Sve prije Mussolinijeva fašizma. • Dramatična je i tužna pretpovijest današnje gimnazije, ipak se moramo okrenuti njoj samoj. Prof. Crnković: Naravno, to nam je tema. Osobno sam se tim problemom počeo baviti vrlo brzo nakon dolaska u Opatiju, dok bijah ravnateljem opatijske osnovne škole. Listajući jednom neke starije spise naletio sam na Promemoriju, podsjetnik o potrebi osnutka srednjega općeobrazovnog učilišta u ovom kraju. Auktor i potpisnik Ivan Ivančić, profesor kasnije Komunalne male realne gimnazije u Voloskom-Opatiji, kako se službeno zvala prva hrvatska srednja škola u ovom dijelu Istre. Prihvatio sam njegovu ideju, ali ne samo zato što je s nepravom bila zanemarena i zaboravljena, što sam u nekadašnjoj školi, koje je rad prekinut pogromaškim činom tuđinske vlasti, prepoznao pozitivni presedan za obnovu takve ustanove, nego osobito zato što se u ondašnjoj Opatiji ćutjela velika potreba za takvom školom. Svakodnevno je iz Istarske Liburnije putovalo u Rijeku nekoliko razreda učenika raznih srednjih škola, a poglavito gimnazija. K tomu, očito je bilo da ovaj dio Istre upravo vapi za vlastitim visokoobrazovanim stručnjacima raznovrsnih usmjerenja. Put do visokoškolskih ustanova vodi kroza srednje škole, a pogotovo kroz najpoznatiji tip srednjega općeobrazovnog učilišta – gimnaziju. • Znači li to da je današnja opatijska gimnazija nastavljač tradicije prve realne gimnazije koja je utemeljena 20. rujna 1909. godine? Prof. Crnković: Nedvojbeno jest. Pozitivna se tradicija ne smije zaustaviti, niti prekidati. Kulturološki se dobitak mora nastavljati. Svaka valjanost tek ustrajnošću i postojanošću svjedoči o svojoj zbiljskoj kakvoći, o društvenoj ulozi i snazi. Čuvanje takvih poruka iz prošlosti sveta je zadaća svakoga novog naraštaja. Prije pet godina, tj. 2009., valjalo je dostojno obilježiti i proslaviti stotu obljetnicu hrvatskoga srednjeg školstva u Voloskom-Opatiji. To bi bilo očitovanje dobre mjere uljudbenih vrijednosti, iskaznica dolične svijesti o sebi i o ovomu kraju, odavanje počasti ustanovi u kojoj se obučavala i odgajala domaća mladež, u kojoj su se podizale i uvećavale njezine sposobnosti. Ta časna ustanova doista bijaše na diku ovom kraju. U njoj je svojedobno bokorilo duhovno zdravlje i krjepkost hrvatskih naraštaja. A onda ju je odjednom pogodio smrtonosni naboj barbarskog imperijalizma. Postade žrtvom koja se s ponosom mora pamtiti, jer 12 Književna Rijeka / RAZGOVOR su je uništili tobožnji promicatelji kulture, a zapravo ništitelji kulturnih zasada autohtonog pučanstva. • Koja su bitna svojstva i vrijednosti prve vološćansko-opatijske gimnazije? Prof. Crnković: Dva sam puta pisao stručne članke o toj školi. Prije mene činio je to u spomenutu napisu prof. Ivančić, ali taj njegov rad nije objavljen. Poslije nas obojice bavio se tom temom prof. Goran Crnković i drugi auktori. Kao najvrijednije za ovu prigodu valja istaknuti kako osnutak te škole nije bio čin i volja austrougarskih državnih vlasti, nego su je mimo njih, pa i protiv njihove volje, utemeljili domaći ljudi složni sa svojom općinskom oblašću. Svojom spremnošću i izdašnom potporom pružili su joj sve tvarne i novčane uvjete za uredovan rad. Druga je značajka velika zdušnost kojim je pribavljeno sve potrebito za djelovanje nove pedagoške ustanove, kojim je podignuta za nju nova školska zgrada i kojim su svladane sve prepreke i poteškoće osobito u tijeku Prvoga svjetskog rata. Zato se s pravom može reći kako je to niže srednje učilište bilo izraz visoke nacionalne svijesti pučanstva ovoga kraja i njegova političkog vodstva, izraz njihove osvjedočenosti da se promicanjem odgojnih zavoda može najbolje odgovoriti izazovima vremena i potrebama ovdašnje društvene zajednice. • Jesu li nakon svega toga i nakon toliko protekla vremena okolnosti bile slične i kada se nanovo otvarala sadašnja opatijska gimnazija? Na koja je vrata trebalo kucati za osnutak višeg tečaja srednje škole u Opatiji, koga sve moliti? Prof. Crnković: Zapravo, ja sam svoju akciju počeo od onoga što je već učinjeno i priređeno. Valjalo je nastaviti s naporom dobroga staroga prof. Ivančića. Valjalo je ustrajati, jer on se već bio umorio i obeshrabrio od neuspjelih pokušaja, od tolikih gluhih ušiju. I još nešto: bilo je nezamislivo da bi nenametljiv stari gospodin višekratno iskao razumijevanja u onih koji ga jednom nisu uslišali. On je za pravu stvar korektno nudio pravu riječ te dalje od toga nije umio niti je htio ići. A to u ono doba bijaše premalo. Ja sam morao biti savitljiviji i prilagodljiviji. Danas bi se reklo komunikativniji. U ono su doba odlučivale o školstvu, društvenim službama i općenito o kadrovima dvije “drugarice” koje su obje zajedno jedva mogle skrpati osmogodišnju školu, ali su svoj politički matrijarhat čvrsto držale u rukama. Iznenadnu potporu i pomoć u cijeloj akciji dobio sam od Milana Vukelića, kratkovjeka predstojnika školske nadzorničke i instruktivno-pegagoške službe u riječkoj regiji. Kada je sve usmeno utanačeno, onda je napismeno sve išlo brzo i jednostavno. • A oduševljenje, a složan društveni napor? Zar je ta ustanova nahladno rođena, iz političke epruvete? Prof. Crnković: Pa ne bi se baš tako moglo reći. Bilo je ljudi koji su to tako doživljavali, bilo je volje, poleta i čvrste vjere da se čini prava stvar, nešto što ima sigurnu budućnost. Nu, jugokomunistički sustav nije mogao dopustiti da se takvim nacrtom ide pred uobičajena društvena tijela, na neke masovne zborove ili slično. Za takvo što su komunisti imali strogo programirane i dozirane teme, kojima osnutak gimnazije nikako nije pripadao. Meni ne bijaše ni na kraj pameti to tražiti. Uostalom, komunisti su, zapravo, zazirali od škole te vrsti. Gimnazija je Jelena Crnković 13 elitistička škola, neprihvatljiva tobožnjem proleterskom egalitarizmu i futurističkom komunističkom programu ukidanja klasa. Ona oblikuje buduće intelektualce, a to je nepouzdan društveni sastojak s kojim su komunisti uvijek imali i uvijek mogli imati problema, čak i s onima u vlastitim redovima. • Kako su onda dopustili osnutak, zapravo obnovu nekadašnje niže gimnazije u Opatiji, na višoj razini, nekadašnji viši tečaj srednje škole? Prof. Crnković: Kad se sad na to gleda s ove vremenske udaljenosti, doista se čini da je u tom pothvatu sreća igrala važnu ulogu, čak odlučujuću. U ovakvu razgovoru to nije moguće temeljitije razložiti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, jugoslavenski komunistički sustav pokazuje sve svoje slabosti, počinje pucati po svim svojim šavovima, svuda pokazuje svoju jalovost i neučinkovitost. Komunisti, njegovi zatočnici, su na bespuću: ne znaju što im je činiti, kuda krenuti da se tromost prevlada i zaustave negativni procesi. To je razdoblje njihovih nedoumica i nesigurnosti, kratko doba labavljenja ideološke strogosti. Eto, to je vrijeme kada je poticaj za osnutak gimnazije mogao čvrsto zgrabiti Kairosov čuperak. • Znači da sustav nije stalno bio opak? Škola je ipak mogla funkcionirati. Prof. Crnković: Poigrajmo se riječima: nije bio uvijek jednako opak, ali je uvijek bio podjednako naopak. Jedva će proći polovica desetljeća, a jugokomunisti su opet na silovitu konju svoje ideološke totalitarnosti i nakazne nesmiljenosti. Jednostavno su uništili gimnazije kao tip srednje općeobrazovne škole. I odoše one kao da ih nikad nije bilo. Osakatiše ih na Prokrustovoj postelji utopijske socijalne fikcije i utopiše u moru ideologiziranih školskih mastodonata (Školskih centara), koji su degradirali cijeli školski sustav i stvorili pravu zbrku. Nadobudni Stipe Šuvar zajahao je metlu marksističke coprnjice s tlapnjom tvorbe dotad neviđena školskog sustava. Njime će u dosegu vlastitih moći (neupitni je tada ideologijski prvak u SKJ), stvoriti nov zamašnjak izgradnje komunizma kao sustava vlasti i društvenih odnosa. U klizavoj sferi svoje pedagoške nestručnosti očito isparava iz svega realnoga. • O čemu se zapravo radi? Prof. Crnković: Jugokomunistički sustav već je pedesetih godina 20. stoljeća odustao od svoje oponašateljske sljedbe sovjetskog tipa socijalizma, tj. planskog dirigiranja proizvodnjom, robonovčanim odnosima, trgovinom, novčarstvom itd. Najprije se odustalo od seljačkih radnih zadruga, jer su prijetile masovne pobune seljaka, a zatim je u industrijske entitete uveden kapitalistički sustav normiranja rada i proizvodnje. Slijedilo je otvaranje zemlje prema svijetu, što je ubrzalo protok roba, radne snage, buđenje turizma i drugih utjecaja. Stvoren je tip liberalnokapitalističkog gospodarstva pod vodstvom ljevičarske tehno-menadžerske strukture feudalnih obilježja i pod samodržačkom središnjom vlašću titovskoga totalitarnog režima. Sve bijaše formalno pokriveno fikcijom radničkog samoupravljanja, makar ono nikad i nigdje nije dobilo zbiljske životne oblike. Nu, uključenjem zemlje u međunarodnu podjelu rada, u protočne procese razmjena ljudi i roba, postade nazorice vidljiva jalovost jugokomunističkog političkog i gospodarskog sustava, njegovo zaostajanje za razvijenim zapadnim zemljama 14 Književna Rijeka / RAZGOVOR i zapadanje u sve dublju društvenu i gospodarsku krizu. Jednostavnim se računicama mogao dosta precizno odrediti rok njegova kolapsa, bankrota, rok raskola njegovih nutarnjih bedema, viših i pogubnijih od Berlinskog zida. U takvim okolnostima nedomišljena i nebulozna Šuvarova reforma škostva koja polazi od načela – u svojoj biti nesuvislo idealističkog – da će se bezklasni društveni sustav graditi odgojem novih naraštaja, a ne produkcionim odnosima, postade vladajućom tlapnjom svekolikog jugokomunističkog režima. Takav pak revolucionarni stjegonoša morao je politički lipsati i prije fizičkog kraja režima, prije vlastita tjelesna preminuća. • U gužvi takvih silnica, što na kraju reći o opatijskom gimnazijskom učilištu, kako ocijeniti sav pređeni put? Prof. Crnković: Tu smo već u razdoblju u kojem ja više ne radim u školi te ne mogu vlastitim iskustvom i osvjedočenjem govoriti kako bijaše u njemu, makar sam u vlastitoj obitelji povremeno dobivao dostatne informacije o njegovu funkcioniranju. Nu, nije moje da o tomu govorim. Potom, već sam dugo na svojem zavičajnom otoku, predaleko sam od Opatije u njezina školstva te premalo znam za takve prosudbe. Umjesto toga, meni se nameću pitanja: je li opatijska gimnazija izašla iz početnih faza svoga razvoja, ili je još u njima, je li dobila svoj puni profil, je li se ustalila u svomu oblikovanju, zaokružila svoju osobitost kao ustanova, ili je još u traženju svojih standarda? Moje je ključno polazište za odgovore na ta i slična pitanja samo jedno: prije skoro sto godina ovdašnji su pučki prvaci – usuprot tuđinskoj državnoj politici i istim takvim organima školskih vlasti, Hrvatima nesklonim – osnovali u Opatiji hrvatsku srednju školu i vrlo brzo joj izgradili vlastitu kuću u kojoj je mogla normalno raditi. Današnja je gimnazija već pedeset godina podstanar, iako zgrada podignuta za nju sveudilj postoji. Nije baš na pogodnu mjestu te je prenamijenjena za druge potrebe – ipak sveudilj odgojno obrazovne. Tako ta škola još uvijek konakuje u rođenu mjestu, izvan vlastita doma – poput kakva nepoželjna dotepenca. I još uvijek se u njoj zbog nedostatna prostora moraju mijenjati turnusi obuke. A toga pak ne bijaše bilo ni u prvim godinama njezina rada prije pedeset godina. Ne priliči ni prisjetiti se: kao da one “drugarice” – ne lezi vraže – u gradskom poglavarstvu još uvijek ureduju. Tako gledano, kao da se ustalio neki nehaj domaćih vlasti spram gimnaziji, bezrazložan, nepriličan i neodrživ. Kao: ona, ta škola, i pothranjena dobro funkcionira. Nu, to žensko čeljade, poslije svega što mu se događalo, ipak zaslužuje malo više obzira i razumijevanja. Eto, to sam htio reći na kraju, izražavajući toj dragoj ustanovi, njenim nastavnicima i učenicima, svoje najbolje želje za uspješan daljnji rad. Zoran Jeličić 15 Zoran Jeličić Vreme K ada mi je drugar Franjo Butorac javio, negde krajem devetog meseca 2013., da bi urednik časopisa Književna Rijeka objavio šta advokat Srđa Popović i ja mislimo o pokretanju nedaljnika Vreme pre 23 godine i izboru Rijeke za sedištete prve privatne novine u Srbiji, za Srđu je već bilo kasno. Tada je kontaktirao samo s najbližima i lekarima. Nema ni Stojana Cerovića, duše te novine, zaista zavisne samo od ljudi koji su je pravili. On i karikaturista Predrag Koraksić Corax bili su, koliko pamtim, najbolji duo beogradskog novinarstva. Zašto i kako je nastalo Vreme? Najkraće: Srđa Popović je verovao da je novina ječe sredstvo uticaja na javnost od političke stranke, na čije formiranje su ga mnogi nagovarali pred prve višestranačke izbore u Srbiji. Srđa i Stojan su, posle prvog razgovora sa mnom, odustali od ideje da to bude komentatorska novina i prihvatili koncept klasičnog nedeljnika. Kostur smo napravili Milan Milošević i ja, najvećim delom Milan, s obzirom na to da je imao iskustvo zamenika glavnog urednika NIN-a u godinama kada je taj nedeljnik bio blizu vrhunca, koji je pre 40-ak godina dostigao Frane Barbijeri. Krenula je razrada koncepta – od izbora imena do tima. Kada je vest procurila, najčešće sam pitan, kao urednik novine u izgradnji, ko će biti u novinarskoj ekipi. I najčešće sam odgovarao: videćete u prvom broju, a sigurno je da će to biti sastav u kojem nema mesta za novinare poput Aleksanda Tijanića. To je tada primano bez iznenađenja, bez reakcija. Tada je bilo jasno ko je ko i šta je šta. Nije reagovao ni Tijanić, koliko znam, osim što je jednom u avionu od Beograda do Zagreba objašnjavao Srđi Popoviću kako bi trebalo uređivati Vreme. Start Vremena finansirali su Srđa Popović i Vuk Hamović s ravnopravnim udelima. Obojicu sam znao decenijama. Bili smo prijatelji. Ali i da nije bilo tako, da smo se upoznali tek povodom Vremena, meni je za međusobno razumevanje i poverenje bilo dovoljno to što je Srđa, kada je branio Andriju Artukovića, pobesneloj beogradskoj nacoškoj čaršiji, uskoro nacističkoj, javno poručio: ja sam advokat, a ne Srbin. I Hamović je, finansirajući Vreme, stavio do znanja tadašnjoj vlasti u Srbiji da nije s njom. Bio je ostao veliki poslovni igrač, jedan od retkih ako ne i jedini, koji nije sedeo ni u krilu Mire Markovića, niti na Miloševićevom ili bilo čijem kanabeu. Povukao se iz Vremena posle godinu dana, kako je najavio na startu, a svoj udeo poklonio je početnoj ekipi novinara. S takvim vlasnicima Vremena, gospodom, bilo je gospodski raditi. U prvom uredništvu bili su, pored mene, Dragoljub Žarković (unutrašnja rubrika), Hari Štajner (svet) i Lazar Stojanović (kultura). Međutim, osećanje značaja Vremena i želja da se uspe, pokrenuli su ceo tim da rade sve što je potrebno. A krenuli smo, u žurbi da se Vreme pojavi pre izbora, tehnički potpuno nepripre- 16 Književna Rijeka / RAZGOVOR mljeni: s jednom jedinom mehaničkom pisaćom mašinom, koju je Jug Grizelj doneo od kuće, bez ikakve dokumentacije i s ne baš lako dostupnim beogradskim novinskim dokumentacijama. Direktni izvori informacija nisu postojali za Vreme u tadašnjoj srpskoj vlasti. Po mom osećanju, Vreme nije uspelo, bar ne u prvoj godini u kojoj sam bio glavni urednik. Nije dostignut stabilan tiraž, dovoljan za samofinansiranje. Oglasi su ostali u režimskim, patriotskim medijima, a čitaoci su bili samo istomišljenici. Valjda smo bili naivni ili prepotentni nadajući se da ćemo istinom delovati mnogo jače. Već su bili isukani noževi i kame, podeljeno oružje i zadaci, a mi smo verovali u snagu profesionalizma – u snagu znanja, strasti i morala. Od jake medijske podrške pojavi Vremena, naravno izvan Beograda, izdvojio se donekle samo mladi, ali mudri Viktor Ivančić. Razgovor sa mnom za Slobodnu Dalmaciju, naslovio je pitanjem: da li je vrijeme za Vreme? Bio je u pravu. Nije bilo ni vreme ni vrijeme – niti za Vrijeme niti za Vreme. A opet, crni flor za Sarajevo nosilo je kroz Beograd samo nekoliko stotina ljudi. Koliko bi crnilo bilo bez njih? Najzad: Rijeka, Kvarner i Istra. Izdavačko preduzeće Vremena (NP Sedma sila) registrovali smo u Rijeci. Tu smo našli oazu u Miloševićevom i Tuđmanovom pravosuđu. Još dok je trajala procedura prikupljanja svih potrebnih saglasnosti za pokretanje privatne novine, javno je, na tim sastancima pojedinih linija i nivoa vlasti, upozoravano da su svi osnivači Vremena neprijatelji Srbije te da ne bi trebalo dozvoliti izlaženje takve novine. Ipak, dobili smo sve papire, ali ne i osećaj sigurnosti, pravne, za registrovanje u Beogradu. Bitno je setiti se, najčešće previđane činjenice, da je prva čistka po dolasku Miloševića na vlast sprovedena upravo u pravosuđu, u sudovima i tužilaštvima. Opet je, posle stavljanja pod kontrolu glavnih medija, pravosuđe dodatno pročešljano. Kada se tome doda Miloševićeva izjava da poštuje profesionalizam u novinarstvu, ali da je patriotizam na prvom mestu, nije bilo dvojbe da Vreme valja registrovati izvan Beograda i Zagreba. U Istri i Kvarneru, do tih dana, proveo sam ukupno tri do četiri godine. Iz ličnog iskustva svedočim da je, u jeku ratnog rasturanja Hrvatske, pravni poredak u Istri, preciznije u Rovinju, poštovan daleko više nego u Beogradu, koji nije bio u ratu. U samo predvečerje rasturanja države, slušao sam Istrijane. Govorili su, gotovo unisono: mi smo Istrijani, pa Jugosloveni, pa građani sveta. Između Tuđmana i Miloševića, opredeljujemo se za Istru i svet. Stariji su nabrajali dobra iz austrougarskih vremena, mlađi su bili okrenuti realnim, zapravo postojećim opcijama. Butorac je tada, u intervjuu jednom listu na italijanskom jeziku, izjavio da se pred izborom za Miloševića ili Tuđmana opredeljuje za – Italiju. Desetak godina ranije upoznao sam Butorca u Rijeci. Valjda sam iz Rovinja dovezao Oskara Daviča na tribinu koju je Franjo organizovao. Kupio nas je obojicu na prvi pogled. Potom mi je, kao novinaru Ekonomske politike, a zatim NIN-a, bio od dragocene pomoći u otvaranju svih potrebnih vrata za seriju tekstova o privredi Rijeke i Kvarnera. Uvek nesebičan u svemu, osim kada je reč o ribljoj Zoran Jeličić 17 glavi. Pravi gospodski gest napravio je došavši s naramkom knjiga u Zagreb, gde sam kratkotrajno bio prvi put posle rata, ali i posle Dejtona. Dugo smo sedeli, mislim u Kornatima – više ćutali nego pričali. Krajem ovog leta, kada sam se obreo u Rijeci posle više od dve decenije, bilo je mnogo lakše. Razgovori su bili tečni, kao nekada. Prvo sedište naše firme u Rijeci bilo je na kućnoj adresi Franje Butorca, pravog izdanka najboljeg što pamtim iz Istre i Kvarnera. 18 Književna Rijeka / OBLJETNICE OBLJETNICE Željka Lovrenčić Juan Ramón Jiménez, njegova poezija i Sivčev stoti rođendan O ve, 2014. godine, navršava se stotinu godina od objavljivanja kultne knjige Juana Ramóna Jiméneza, Platero y yo (Platero i ja). Premda ovaj Nobelovac u Hrvatskoj nije nepoznat, jer je njegova djela prevodilo nekoliko prevoditelja – Milićević, Jelić, Šalat, Machiedo i još poneki, (Platero y yo preveden je s francuskog i djelomice sa španjolskoga), ovim tekstom želim dati svoj obol iznimno mi dragome pjesniku koji je bio i predmetom moje diplomske radnje, osvrnuti se na njegov život i djelo te podsjetiti na njegov značaj u svjetskoj književnosti. Životopis Juan Ramón Jiménez Mantecón rođen je u Mogueru, Huelva, 23. prosinca 1881., a umro je u San Juanu u Portoriku 29. svibnja 1958. godine. Nobelovu nagradu dobio je 1956. za svoj cjelokupni opus, s posebnim naglaskom na lirsku prozu Platero i ja. Jimenézovi roditelji bili su uspješni trgovci vinom. Juan Ramón polazi osnovnu školu u Huelvi, a srednju umjetničku u Puerto de Santa María (Cádiz). Godine 1896., seli u Sevilju kako bi studirao slikarstvo. U to vrijeme počinje pisati svoje prve prozne i pjesničke radove te surađivati u časopisima u Sevilji i Huelvi. Prema očevoj zapovijedi, upisuje studij prava na Sveučilištu u Sevilji, koji napušta 1899. Godine 1900. seli u Madrid i objavljuje svoje prve knjige Ninfeas (Lopoči) i Almas de violeta (Duše ljubičice). Te iste godine umire mu otac i obitelj mu doživljava bankrot. Oduzimanje obiteljske imovine od strane Banke iz Bilbaa, uzrokom je njegove duboke depresije koju liječi u sanatorijima u Burdeosu i Madridu. Osim depresija, ovoga su pjesnika također obilježavale samoća i povučenost – nije se previše družio s književnicima, a soba mu je bila obložena plutom da ga buka ne bi ometala u stvaralaštvu. Nije volio metež, ali je volio ljude, posebice mlade pjesnike koji su učili od njega. Godine 1902. objavljuje djelo Arias tristes (Tužne melodije) i pokreće književni časopis Helios. Godine 1904. objavljuje Jardines lejanos (Daleki vrtovi). Godine 1905. vraća se u rodno mjesto zbog ekonomskih problema svoje obitelji. To je njegovo vrlo plodno stvaralačko razdoblje u kojemu objavljuje knjigu Se- Željka Lovrenčić 19 gunda Antolojía Poética (Druga pjesnička antologija, 1922.) te pjesničke zbirke Pastorales (Pastorale, 1903.-1905.), Baladas de primavera (Proljetne balade, 1907.), Elejías (Elegije, 1907.-1908.), La soledad sonora (Zvučna samoća, 1908.), Poemas májicos y dolientes (Magične i bolne poeme, 1909.), Arte menor (Osmerac, 1909.), Poemas agrestes (Divlje pjesme, 1910.-1911.), Laberinto (Labirint, 1910.-1911.), Melancolia (1910.-1911.), Libros de amor (Knjige o ljubavi, 1911.-1912.), Domingos – Apartamiento 1 (Nedjelje, prvi dio, 1911.-1912.), El corazón en la mano – Apartamiento 2 (Srce u ruci, drugi dio, 1911.-1912.), Bonanza – Apartamiento 3 (Bonaca, 1911.-1912.), La frente positiva (Pozitivna strana, 1911.-1912.), Pureza (Čistoća, 1912.), El silencio de oro (Zlatna tišina, 1911.-1913.) i Idilios (Idile, 1912.-1913.). Sva je ova djela napisao boraveći u svojemu rodnome mjestu i u obiteljskoj kući. Mnoge pjesme iz toga razdoblja posvećene su pjesnikovoj prvoj ljubavi, u njegovim stihovima idealiziranoj bijeloj zaručnici Blanki Hernández Pinzón. Ali, on ubrzo postaje pravi zavodnik, čemu svjedoče i 104 pjesme prikupljene u zbirci Libros de amor (Knjige o ljubavi, 1911.-1912.), u kojima opisuje pustolovine s mnogobrojnim ženama – neudanim, udanim, majkama, ženom svojega psihijatra i, prema tvrdnji njegovoga izdavača Joséa Antonia Expósita 2007. godine, čak i sa časnim sestrama. Zahvaljujući Gregoriju Martínezu Sierri i Maríji Lejárragi, u Madridu upo znaje Luisu Grimm, obrazovanu Amerikanku udanu za bogatog Španjolca Antonija Muriedasa Manriquea de Laru, koji je poslovao u Meksiku. Jiménez se strasno zaljubljuje u nju i dopisuju se od 1907. do 1912. Velika ljubiteljica poezije, Grimm španjolskome pjesniku otkriva mnoštvo lirskih tekstova napisanih na engleskom jeziku, osobito one autora iz razdoblja romanticizma, koji su u to vrijeme slabo poznati u Španjolskoj. Godine 1912., Jiménez uz pomoć Alberta Jiméneza Frauda počinje prevoditi Shelleyevu Himnu intelektualnoj ljepoti koju će objaviti 1915. Godine 1913., upoznaje Zenobiju Camprubí Aymar. Godinu dana kasnije, Jiménez Fraud mu pomaže da postane direktor nakladničke kuće Residencia de estudiantes i za nju prevodi Beethovenov život Romaina Rollanda. Putuje u Francusku i SAD, gdje se 1916. ženi Zenobijom. Sa svojom suprugom započinje prevođenje 22 djela indijskog nobelovca Rabindranatha Tagorea. Godine 1918., nalazi se na čelu pokreta za obnovu poezije i znatno utječe na naraštaj ’27. Od 1921. do 1927., u književnim časopisima objavljuje dio svojega proznog opusa, a 1925. Cuadernos (Bilježnice) u kojima se nalazi većina njegovih zapisa. Godine 1930., na jednome koncertu upoznaje kiparicu Margaritu Gil Roësset, Zenobijinu prijateljicu, koja se u njega zaljubljuje i nakon dvije godine uzaludnih pokušaja da ga osvoji, 1932. izvršava samoubojstvo. Jiméneza se jako dojmila njezina smrt i posvećuje joj jedan dio djela Espaňoles de tres mundos (Španjolci s triju strana svijeta). Godine 1931. njegova supruga počinje osjećati prve simptome raka od kojega će i umrijeti. Godine 1936., kad započinje španjolski građanski rat, podupire 20 Književna Rijeka / OBLJETNICE Republikance, a 1937. odlazi na Kubu gdje predaje na fakultetu. Godine 1938. njegov nećak, Juan Ramón Jiménez Bayo, pogiba na frontu u Teruelu. To je pjesnika skoro dotuklo i gotovo godinu i pol dana nije ništa napisao. Nakon što su im 1939. opljačkali stan u Madridu i ukrali im knjige, rukopise i stvari, bračni par Jiménez napušta domovinu – od 1939. do 1942. žive u Miamiju. Tu Jiménez piše Romances de Coral Gables (Romance iz Coral Gablesa). Godine 1940., zbog depresije nekoliko mjeseci provodi u bolnici. Iz nje izlazi s dva vrlo ambiciozna projekta – poemama naslovljenim Espacio (Prostor) i Tiempo (Vrijeme). Završava samo prvu zbirku koju smatraju vrhuncem španjolske poezije XX. stoljeća. Godine 1942. odlaze u Washington gdje i on i Zenobia do 1946. rade kao profesori na Sveučilištu u Marylandu. Godine 1946., pjesnik je ponovno u bolnici zbog depresije, a 1948. brodom putuju u Argentinu i Urugvaj. Tu su izvanredno primljeni, a Juan Ramón drži mnogobrojna predavanja. Godine 1950. odlaze predavati na sveučilište u Portoriko. Godine 1956. dobiva Nobelovu nagradu. Tri dana nakon tog događaja, umire mu supruga. Nikada se nije oporavio od tuge zbog toga i rektor sveučilišta Recinto de Río Piedras, na kojemu predaje, Jaime Benítez, preuzima nagradu u njegovu ime. Juan Ramón Jiménez umire dvije godine nakon svoje žene, u istoj klinici. Njegovi i Zenobijini posmrtni ostatci kasnije su preneseni u Španjolsku. Godine 1987. (7. svibnja), osniva se Zaklada Juana Ramóna Jiméneza koja se brine za kuću-muzej Zenobia i Juan Ramón, za promidžbu i objavljivanje djela o životu i radu ovoga pjesnika te za čuvanje pjesnikovih izvornika, dokumenata i knjižnice. O Zakladi ovisi Centar za proučavanje djela Juana Ramóna koji, između ostaloga, brine o sredstvima Zaklade i nudi stipendije i materijal za proučavanje pjesnikovih djela te organizira simpozije, susrete i tečajeve o njemu i njegovoj supruzi. Zaklada Juan Ramón Jiménez, između ostaloga, dodjeljuje hispanoameričku nagradu za poeziju, nazvanu pjesnikovim imenom, te Nagradu za promidžbu i poznavanje njegovoga djela Srebrni peršin. Poezija Juan Ramón Jiménez priključuje se modernizmu i smatra ga se učiteljem mnogih avangardnih autora. Za njega je karakteristično da upravo poeziju smatra izvorom spoznaje. Jiménezov pjesnički opus kritika obično se dijeli na tri razdoblja: osjećajno, intelektualno i realistično. Osjećajno razdoblje (1898.-1916.) Ovo se razdoblje dijeli na dva dijela: prvi dio obuhvaća vrijeme do 1908., a drugi do 1916. U prvome se dijelu osjeća utjecaj Bécquera, simbolista i modernizma – rime su zvučne, forme blage, tonovi intimistički; rabi osmerce. U toj poeziji prevladavaju opisi krajolika koji su odrazi pjesnikova duševnoga stanja. Ali, njegovi krajolici nisu vezani uz šetnje po prirodi, kao kod Machada, već su Željka Lovrenčić 21 statični. Primjerice, radije opisuje neki vrt ili neko dvorište, unutrašnjost kuća. U zbirkama iz toga razdoblja, Rimas (1904.), Arias tristes (1903.), Jardines lejanos (1904.) i Elegías (1907.), prevladavaju zbrkani osjećaji, tuga, glazba i blijede boje, uspomene i snovi o ljubavi. U toj se sentimentalnoj poeziji pjesnikova osjećajnost odražava preko formalno savršene strukture. Formalno, drugi dio ovoga razdoblja obilježavaju jedanaesterci i aleksandrinci, rime i klasični oblik strofe (sonet, sirventeza). Uočava se veći utjecaj francuskih modernista i simbolista (Charles Baudelaire, Paul Verlaine) te anglo-francuskog dekadentizma (prije svih Waltera Patera). Već spomenuta knjiga Libros de amor je pak djelo erotske i putene poezije. U ovo razdoblje u kojemu se pjesnik, posebice u sonetima, približava samim parnasovskim vrhuncima, među ostalima, pripadaju i zbirke La Soledad Sonora, 1911., Pastorales, 1911., Laberinto, 1913., Platero i yo (elegía andaluza, 1914.) i Estío, 1916. Pred kraj ovoga razdoblja, osjeća se da se pjesnik umorio od modernističkih formi i brige oko vremena i posjedovanja vječne ljepote. U poetskoj zbirci Estío (Ljeto), udaljava se od modernizma tražeći još čišću riječ. Ovdje nestaju krajolici koji bude nostalgiju, koje sanja i zaziva, i zamjenjuje ih konkretna stvarnost. Nije tajna da je prve zbirke Jiménez objavio pod utjecajem Rubéna Daría “kako bi se borio za modernizam”. Darío mu je čak sugerirao naslov prve – Almas de violeta. No, ubrzo je odbacio svoje početničke pjesme i otkrio pravi put, što je razvidno već u zbirci Arias tristes. U njoj se vidi da pjesnik ima svoj vlastiti stil koji se dosta razlikuje od modernizma. Može se ustvrditi da u ovome razdoblju J. R. J. podjednako piše i tradicionalnu i modernu poeziju, posvećenu uglavnom “manjini”. Ali, radi se o “ogromnoj manjini”, o tzv. “aristokratskom popularizmu”, kako kaže Vicente Gaos. Premda su J. R. J. predbacivali da piše samo za manjinu, da je zatvoren u svoju kulu od slonovače i da je okrenuo leđa životu i ljudskim stvarima, ovdje je razvidno da se prije svega radi o tvrdnji da istinska poezija nije za široke narodne mase, nego o nekakvome preziru, navodi dalje Gaos. Mnogi čitatelji najviše vole upravo prvo stvaralačko razdoblje ovoga pjesnika, posebice poeziju napisanu prije 1917., jer je ona vrlo jednostavna, spontana, svježa, muzikalna i sentimentalna; sličnija poeziji francuskih simbolista, nego modernističkoj. Jiménez često naglašava povezanost francuskih simbolista i španjolskih mistika i arapsko – andaluzijske poezije i ističe da piše pod njihovim utjecajem. Na njega također utječe i Bécquer te španjolski romancero i kanconijer. (U njegovim prvim knjigama – od Rima do Pastorala, metrika je prvenstveno preuzeta iz romance ili se radi o aleksandrincima dok na kraju toga razdoblja piše sonete). Rado naglašava utjecaj španjolskih mistika i na djela E. A. Poea te na Wagnera i njegovu glazbu. Kao zaključak, možemo ustvrditi da je u prvome razdoblju svojega poetskog stvaralaštva Jiménez zapravo neo-romantik jer rado piše o slabosti, melankoliji, nostalgiji... U subjektivnoj i impresionističkoj poeziji punoj osjećaja, intimnih stanja i meditacija, česte su mu teme vrtovi, fontane i noći pune mjesečine i 22 Književna Rijeka / OBLJETNICE blagosti. Njegove se teme u tome razdoblju vežu uz ono što je pjesniku poznato – vrlo često u svoju poeziju unosi autobiografske elemente. Intelektualno razdoblje (1916.-1936.) Drugo i treće razdoblje pjesničkoga stvaralaštva J.R.J. usko se isprepliću. Njegovo prvo putovanje u SAD i dodir s poezijom na engleskom jeziku (Yeats, William Blake, Emily Dickinson, Shelley), snažno utječe na drugo razdoblje njegova stvaralaštva koje on naziva intelektualnim. Osnovna tema postaje mu more kao transcendentalni motiv. Ono simbolizira život, samoću, užitak, vječnost, sadašnjost. U toj poeziji ističe da ga duhovni razvoj vodi u potragu za transcendencijom. U želji da se spasi od smrti, trudi se dostići vječnost. Smatra da se to može postići samo putem ljepote i poetskoga pročišćavanja. Zbog toga u svojoj poeziji ukida svu muzikalnost stiha, kao i pjesničke ukrase, te uranja u ono duboko, u ljepotu i u esenciju. Iz toga se razdoblja ističu djela: Diario de un poeta recién casado (1916.), Primera antología poética, 1917.), Eternidades (1918., Piedra y cielo (1919.) i Belleza (1917.-23.). U Dnevniku mladoženje jasno se nazire granica između njegova osjećajnog i intelektualnog pjesništva. Jer, od toga trenutka stvara samo čistu i misaonu poeziju. Sa zbirkom Diario de un poeta recién casado koja 1948. mijenja naziv u Diario de un poeta recién casado y el mar (kako bi se uključilo drugo suprugino prezime Aymar), započinje novo razdoblje u poeziji Juana Ramóna Jiméneza. Radi se o poeziji koja se udaljava od modernizma, o stiliziranoj i čistoj poeziji u kojoj se pjesnik divi svemu što promatra. U toj pjesničkoj zbirci, nadahnutoj njegovim putovanjem u Ameriku, pjesnik eksperimentira temama i pjesničkim oblicima i otvara put novim pjesničkim strujanjima koje su ponekad rabili neki pjesnici iz naraštaja ’27. Diario predstavlja “nagu poeziju”; poeziju bez ukrasa, jednostavniju od one iz njegove prve faze, ali, naravno, ne i tako muzikalnu. Jer, ovdje su tradicionalne metričke forme zamijenjene slobodnim stihom. U toj poeziji, u kojoj još uvijek postoji svjetlost, rabi upravo onoliko riječi koliko je potrebno. Ona je apstraktna, konkretna i u njoj su svi elementi i sve teme iz njegovoga ranijeg opusa svedeni na jednu jedinu, središnju temu – more. To “veliko more”, to “osamljeno more” simbolizira život, samoću i uživanje u njoj, vječno sadašnje vrijeme, jedinstvo kozmosa, žudnju za potpunošću i bezvremenošću. Vezanost J.R.J. uz more potječe iz njegova djetinjstva u Mogueru i u Puertu de Santa María, stoga začuđuje činjenica da ono kao motiv ne postoji u poeziji iz njegova prvoga razdoblja, u kojoj se uglavnom spominju fontane, potoci i česme. Sada J.R.J. više nije dječak ili mladić koji pati zbog nostalgije, kao onda kad je 1916. duhovno “otkrio” more; sada je u njegovoj poeziji prisutna želja da pobijedi tugu, da uspostavi bliski kontakt s prirodom. Budući da je pjesnik daleko od svoje Španjolske i svojega jezika (a voli ih iznad svega), more, odnosno ocean je ono što ga povezuje s obalama rodnoga Moguera i s cijelim svijetom. U ovoj se fazi njegovoga stvaralaštva stapaju vrijeme Željka Lovrenčić 23 i prostor, prošlost i sadašnjost. Ta je poezija čista, apstraktna, naga, elementarna, esencijalna, apsolutna, to je meta poezija... Doduše, on je čistu poeziju pisao i prije objavljivanja Diaria. Ali, onda je ta čistoća više bila u autorovim postupcima, nego u samim pjesmama. Sada su pjesme “čiste” na drugačiji način (ali ne onako kako ih doživljavaju Paul Valéry u Francuskoj ili Jorge Guillén u Španjolskoj), i .J.R.J. prelazi iz sentimentalnog u intelektualni impresionizam. No, intelektualizam ili bolje rečeno intelektualizacija njegove poezije, sada znatno otežava razumijevanje čitatelja. Svaka riječ teži ljepoti, točnosti. Sada je stvaranje imenovanje; pjesma je objekt i bivanje, a ne govorenje. U zbirci Piedra y cielo, središnja je tema pjesničko stvaralaštvo. Tu je pjesma predmet umjetnika, a pjesnik Bog-stvoritelj novoga univerzuma; “ime nad imenima”... Novu pjesničku tematsku liniju Jiménez više neće napustiti: on intenzivno traga za uzvišenom poetikom i stvaranjem čiste, shematske poezije. U toj poeziji sada postoji neka simbolička logika, a stvarnost nestaje iz pjesme. No, postoji u riječi i konceptu. Zbirka La estación total (Mjerna stanica, 1923.-36.) obuhvaća njegove posljednje pjesme napisane u Španjolskoj, jer 22. kolovoza 1936. Jiménez sa suprugom odlazi u izgnanstvo. Realističko razdoblje (1937.-1958.) U ovo razdoblje pripada sve što je napisano za vrijeme Jiménezova izgnanstva u Americi. Naš pjesnik i dalje traži ljepotu i savršenstvo u sebi i oko sebe, ali također priprema knjigu posvećenu španjolskim republikancima – Guerra en Espaňa (Rat u Španjolskoj). Njegova žudnja za transcendentalnim dovodi ga do izvjesne mistike i poistovjećivanja s Bogom i ljepotom u čovjeku, a pjesnički jezik prepun mu je neologizama. Godine 1949., nakon razdoblja relativne tišine, objavljuje zbirku Animal de fondo (Životinja u pozadini). Zatim slijede Tercera antología poética (Treća pjesnička antologija, 1957.), En el otro costado (Na drugoj obali, 936.-42.) i Dios deseado y deseante (Bog kojega se želi i koji je željen, 1948.-49.). U zbirci Animal de fondo pjesnik neprestano, bez prekida, traži boga. Ali, radi se o božanstvu u njemu samome; taj je bog uzrok i kraj ljepote. U zbirci Dios deseado y deseante ostvario je sve što je najavljivao u prethodnoj – pjesnik se čak uspijeva poistovjetiti s bogom kojega traži. On postoji u njemu i izvan njega; željen je i on želi. Taj bog je zapravo sam pjesnik. Jer, on u svojemu stvaralaštvu pronalazi spas; zahvaljujući njemu postaje besmrtnim i dostiže bezvremensku vječnost. Teme ove poezije su malobrojne: zapravo svode se na pjesnikovu kontemplaciju. Tu se Jiménez na neki način približava Unamunu premda na drugačiji način teže prema cjelokupnosti i vječnosti. More, nebo, svjetlost, zrak, voda, zemlja, vatra motivi su ove vrlo složene poezije. Godine 1978., posthumno, Antonio Sáchez Romeralo objavljuje zbirka pjesama Leyenda (1896.-1956.), a 2006. María Estela Arretche (Madrid: Visor) cjelokupno djelo ovoga pjesnika – onako kako je on to želio. 24 Književna Rijeka / OBLJETNICE Platero y yo Premda je poezija sastavni dio života Juana Ramóna Jiméneza i premda je živio za pjesničko stvaralaštvo i izjavljivao: “ljubav i pjesništvo, svaki dan”, više ga je proslavila lirska naracija Platero y yo. Priča koja govori o životu i smrti magarca po imenu Platero, pretvorila se u najpopularnije djelo ovoga nobelovaca. Na početku stoji napomena da je posvećeno Aguedilli, “jadnoj ludi iz Ulice Sunca koja mi je slala murve i karanfile”. Samo djelo sastoji se od mnoštva kratkih poglavlja od kojih je vjerojatno najpoznatije ovo: Sivko je malen, krotak, dlakav, tako mekana izgleda da bi se moglo reći da je sav od pamuka, bez kostura. Jedino su crnojantarna ogledala njegovih očiju tvrda poput dvaju gundevaljskih oklopa od crnog kristala. Ako ga pustim na slobodu, on se zapućuje prema livadi i labavom svojom gubicom, jedva ih dotičući, miluje ružičaste, žute ili azurne cvjetiće. Ako ga blago zovnem: ‘Sivče’, on se uputi prema meni sitnim, mekim, radosnim kasom što sliči smijanju, kao ne znam kakvu idealnom praporcu... (Sivko i ja, Split, 2006.) Platero je pisan od 1907. do 1916. Godine 1914. objavljena je inačica za djecu naslovljena Andaluzijska elegija (Elegía andaluza). Godine 1917. obavljeno je cjelokupno djelo sastavljeno od 138 poglavlja (Editorial Calleja, Madrid). Prvi dio sastoji se od 63 poglavlja, a drugi od 138. Pjesnik je imao namjeru proširiti priču o magarčiću na 190 poglavlja, a tijekom života nastojao je mijenjati aspekte Platera. Sada postoje tri inačice napisane oko 1920. godine. Želio je napisati i drugi dio te mu dati ime Otra vida de Platero (Drugi Platerov život). Platero pjesnika podsjeća na njegovoga konja Almirantea koji mu je “pružao toliko zadovoljstva, zanosa i radosti” i s kojim je gledao “tolika svitanja, tolike oluje i pljuskove, polja svoje obitelji i čudna brda”. Kasnije je umjesto konja uvijek imao magarca. Struktura Platera Premda se smatra da je ovo djelo zbog svoje jednostavnosti i jasnoće namijenjeno djeci, nije tako. Neka su poglavlja čak vrlo oštra kritika društva. Radnja se odvija u Andaluziji, odnosno u piščevu rodnome Mogueru i njegov je osobni doživljaj rodnoga kraja. Na neki način, on pripovijeda o svojemu djetinjstvu i mladosti, premda to nije jako naglašeno. Čini se da su te epizode pjesnikov dnevnik nadahnut stvarnim događajima i prikaz njegovih misli i osjećaja. Djelo ima kružnu strukturu – započinje i završava u travnju. Jasna su dva plana: sadašnjost u kojoj govori u prvom licu i prošlo vrijeme – bliže ili dalje. Pjesnik ta dva vremena vrlo vješto isprepliće. Platero je pak simbolična životinja – on služi samo da bi pripovjedač mogao započeti sa svojom naracijom. Ne radi se o jednome magarcu srebrne boje, već o više njih, o njihovoj sintezi. Osim Jiméneza, te su životinje nadahnjivale i druge književnike i bili su likovi, primjerice, kod Stevensona i u francuskom pjesništvu (Francis Jammes), a Jiménez u djelu spominje i Isusova magarca te onoga Sancha Panze. Željka Lovrenčić 25 Naizgled jednostavna, gotovo dječja priča u kojoj je razvidan utjecaj istočnjačke književnosti, zapravo je duboko misaono djelo o životu, vječnosti i o sreći. Osnovni kostur djela čine epizode koje govore o Platerovom životu, bolesti i smrti, te pripovjedačevom životu s njim. Dvojica protagonista, pripovjedač sa šeširom i bradom poput Isusa i njegov srebrnkasti magarac, najbolji su prijatelji i zajedno proživljavaju mnoge pustolovine. Radnja obuhvaća zbivanja koja se događaju u tijeku jedne godine: pripovjedač nam govori o svojim šetnjama s magarcem, o tome kako ga djeca koja žele jahati Platera slijede i viču mu da je luđak, (El Loco), o djevojčici koja obožava magarčića i uvijek za njega pita, o Platerovom veterinaru... Pripovjedač magarcu priča o svemu; o svojim dubokim osjećajima, o onome što zajedno gledaju i doživljavaju. Zapisuje svoje misli i donosi planove o budućnosti. Razmišlja o vremenu i godišnjim dobima. U knjizi ima i drugih likova, poput šugavoga psa, ptice koja lijepo pjeva, lastavica, Platerove “djevojke”, kujice koja se uvijek s njim igra... Uz mnoštvo zanimljivih pustolovina koje protagonisti zajedno proživljavaju, čitatelji u djelu također mogu vidjeti kako se gase životi dvojice likova. Kraj je tužan jer magarac ugiba, a njegov vlasnik ostaje sam. Platero mu silno nedostaje, ali tješi ga pomisao da je on sretan u životinjskome raju. Ovo je djelo pisano jezikom punim simbola; s mnoštvom pridjeva. Na neki način ima i didaktičku notu, a mjesto radnje je Andaluzija. Autor rado opisuje običaje svojega rodnoga kraja, kao što su korida s bikovima, borbe pijetlova, procesije... Premda voli opisivati ljepotu, pjesnik se ne libi ni opisa boli, smrti i nasilja. U njemu ima puno elegičnosti i idiličnosti, što je posebice razvidno u 84. poglavlju (Klasično i romantično). Može se čitati u pojedinačnim epizodama, ali i kao jedinstveni tekst. Neki kritičari smatraju da se radi o pjesmi u prozi, dok drugi tvrde da su u pitanju kratke pripovijesti. U ovome izuzetno liričnom i vrlo simboličnom djelu, od simbola se posebno ističu leptir i krv. Leptiri predstavljaju duhovno bogatstvo, a krv patnju i bol. Između ta dva ekstrema odvija se radnja, odnosno Platerov život i događaji koji ga prate. Primjerice, u poglavlju CXXXI., spominju se dva leptira – jedan je bijeli, a drugi crni. Taj, naravno, predstavlja smrt. Bijeli leptir pak simbolizira duhovnost i pojavljuje se već u drugom poglavlju (Bijeli leptiri) prilično blagi način: Spušta se noć, ljubičasta i već zamagljena. Neke zelenkaste svjetlosti zadržavaju se iza crkvenoga tornja. Put se uspinje, pun sjena, zvončića i mirisa trave, pjesama, umora i želje. Odjednom, čovjek neki sav crn, s crnom kapom na glavi, sa svojim željeznim šiljkom, čije ružno lice pri svjetlosti cigarete načas pocrveni, silazi prema nama iz jedne bijedne kolibice, izgubljen među velikim vrećama ugljena. (Bijeli leptiri, str. 9) Kasnije, prema kraju, njegova je simbolika sve snažnija, a na samome završetku djela leptir koji predstavlja duhovnost, pretvara se u simbol vječnosti kojoj je Jiménez čitav život težio... 26 Književna Rijeka / OBLJETNICE Literatura: 1) Jiménez, Juan Ramón: Antolojía poética. Madrid: Ediciones Cátedra S.A., 1979. Introducción: Vicente Gaos. 2) Jiménez, Juan Ramón: Lirska proza i misli. Platero i ja (1914.). “Forum”, Zagreb 51 (2012), str. 802.-835. Odabir i prijevod: Mladen Machiedo. 3) Jiménez, Juan Ramón: Sivac i ja. Beograd: Narodna knjiga, 1982. Preveli Sanja Grahek i Milovan Danojlić 4) Jiménez, Juan Ramón: Sivko i ja. Split: Crkva u svijetu, 2006. Prijevod s francuskoga: Marijan Ivan Čagalj 5) www.wikipedia.org 6) www.poetasandaluces.com 7) www.fundacion-jrj.es Božidar Petrač 27 Božidar Petrač Udesni dani Viktora Cara Emina P ovjesničari hrvatske književnosti u raznim su prigodama vrsno ocijenili značenje i ulogu književnoga opusa Viktora Cara Emina. Kako je poznato, Car Emin pisao je više od sedamdeset godina, okušavajući se u različitim književnim vrstama, pisao je romane, pripovijesti, feljtone, razne publicističke članke, uspomene, dnevničke bilješke, autobiografske zapise, generalno nacionalno angažirane tekstove, angažiranost kojih ipak nije uspjela zatamniti umjetničku razinu njegova stvaralaštva. Cijeli je svoj život proveo u okvirima svoga zavičaja, ne želeći se osloboditi svoje regionalne pripadnosti. Unatoč mijenama književnih paradigma, unatoč mijenama artističkih, odnosno umjetničkih smjerova, struja i tehnika, neprestance je stvarao u sklopu modernizirane šenoinske i kumičićevske literature, njegujući realističku književnu tradiciju, s politikom ili socijalnom notom kao svojim dominantama ili napasnim temama. U takvim, uglavnom proznim realizacijama, redovito bi ideale nacionalne/zavičajne zajednice pretpostavljao osobnoj sreći i ispunjenju pojedinca. Poslijeratna, međuratna i ratna talijanska fašistička okupacija hrvatskih krajeva Istre, iz koje je iselilo oko 100.000 ljudi, a u inozemstvo oko 30.000, fašistička okupacija Zadra, Cresa, Lošinja, Lastova, Palagruže, dok su Talijani Rijeku već i prije zaposjeli, bila je temeljni izazov koji je motivirao, nakon germanizacije i mađarizacije u doba Austro-ugarskoga carstva, književno i publicističko djelo Viktora Cara Emina. Autorova osobna stradanja samo su još više poticala njegovo pero i jačala njegovu nacionalnu svijest i odgovornost. Njegov je emigrantski život na Sušaku – ne mogavši se više preko Rječine slobodno kretati unutar svoga zavičaja – sav stremio borbi za ljudsku i nacionalnu slobodu. Iako već u dubokoj starosti, Viktor Car Emin piše i kao jedan od svojih najzrelijih plodova ostavlja Danuncijadu, objavljenu 1946., kronisteriju koju piše u doba drugoga svjetskoga rata, istodobno sa svojim dnevnikom, Udesnim danima, u kojima često spominje svoj rad na tom rukopisu, pa čak i obzanjuje njegov završetak. To će djelo, Danuncijadu, Ivo Frangeš ocijeniti kao “ne samo Car Eminovo najbolje nego i ljudski najpotpunije djelo; oslobođeno prošlostoljetnih mitologema, ono je dokaz o samozatajnosti s kojom je Viktor Car Emin svoj talenat stavio u službu potlačenih”.1 Sličnu ocjenu donosi Branimir Donat u svome predgovoru izabranim djelima Viktora Cara Emina u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti iz 1981. On će Danuncijadi pridružiti knjigu priča Starci iz 1917. koja “predstavlja vrhunac njegova umjetničkog izraza” kao iskonski govor tla, kao biljeg zemlje, što Carevu Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987., str 226. 1 28 Književna Rijeka / OBLJETNICE pripovjedačkom opažanju daje “simbolično značenje ali utemeljeno na poetski motiviranom doživljaju snažnijem od sentimentalnih konstrukcija kojima je pokušavao razlozima srca ideologizirati rodoljubni temat svojih proza”.2 Tomu još dodaje dramu Zimsko sunce iz 1903., posebice ističući njezin kazališni recepcijski uspjeh, roman Iza plime iz 1913. kojim se djelima primaknuo samom vrhu aktualnosti onodobne književnosti. Roman Danuncijadu, kronisteriju o D’Annunzievoj riječkoj avanturi, koja da je “zrelošću literarnog koncepta prevladala tendencioznost, pa i onu u odnosima Hrvati-Talijani, te je, tiskana u doba tendenciozne književnosti, bila pravo osvježenje”3, po Dubravku Jelčiću, pravi je književni pothvat. U Hrvatskom narodnom kazalištu svojom je dramom doživio ovacije na premijeri drame Zimsko sunce, u kojoj je prikazao borbu i pobjedu istarskih nacionalno svjesnih Hrvata nad talijanašima. Jelčić zaključuje: “Posvećen Istri kao i Kumičić, plodan kao i on ali psihološki dublji od njega, ostavio je nekoliko novela trajne vrijednosti (u zbirci Starci, 1917)”.4 U cijeloj niski literature o Viktoru Caru Eminu teško je zaobići promišljanja Borisa Biletića, koji svoje poglavlje o tom piscu zaključuje riječima što su i nas potaknule da se u prigodi obilježavanja 50. obljetnice smrti toga pisca pozabavimo njegovim dnevnikom Udesni dani, ocjenom koju zastupa i Josip Bratulić. Biletićevim riječima: “Uz Danuncijadu’, rekli bismo bez rezerve, dnevnički zapisci iz ‘Udesnih dana’ najbolje su i najživlje štivo što ga je Viktor Car Emin dao hrvatskoj književnosti”.5 U sklopu knjige Udesni dani, koja je objavljena 1951. u povodu osamdesetgodišnjice rođenja Viktora Cara Emina, uz spomenute dnevničke zapise, objavljena je pregršt njegovih članka i feljtona. U Dodatku autobiografiji – inače svoj “ratni dnevnik” u Autobiografiji Car uopće ne spominje – sam autor ovako piše o svojim dnevničkim zapisima: “Ta je knjiga za mene utoliko značajna što je u njoj, pored raznih već prije objelodanjenih članaka i feljtona, prvi put izišao i moj ‘ratni dnevnik’ od 1. VII 1943. do 1. XII iste godine. Knjigu sam posvetio mojoj Emi, u znak svoje duboke zahvlanosti za sve ono što mi je u životu bila”.6 Dakle, u prvom dijelu knjige Udesni dani nalazi se njegov dnevnik, u kojem autor na temelju kadšto posve škrtih, kadšto opširnijih zapisa, izražava svoLujo Vojnović, Ante Dukić, Rikard Katalinić Jeretov, Niko Andrijašević, Viktor Car Emin. Izabrana djela. Priredio Branimir Donat. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981., str. 498. 3 Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti. Isućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Sinkronijske tablice Ivica Matičević. Naklada P. I. P., Zagreb, 1997., str. 197. 4 Op. cit., str. 197. 5 Boris Biletić, Istarski pisci i obzori. Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom. Alfa, Zagreb, 2012., str. 172. Dakako, toj bismo niski literature o Viktoru Caru Eminu mogli pribrojiti Krešimira Nemeca, Miroslava Šicela, Nikolu Polića, Ante Rojnića, Antuna Barca, Miroslava Vaupotića i dr. 6 Izabrana djela, op. cit., str. 620. 2 Božidar Petrač 29 ja subjektivna raspoloženja, nadanja i klonuća, neposredno povezana s ratnom zbiljom, ali povezana i uz snage narodnoga otpora. Riječ nije dakle o priči koja se isključivo odnosi na samoga pisca i njegove osobne doživljaje; no riječ je i o daleko široj percepciji tadašnjih zbivanja, ali i pojedinih vraćanja u prošlost događaji koje oživljuju na nov način, no koja su uvijek utemeljena na činjenicama i povijesno provjerljivim zbivanjima, nadnevcima i osobama. Ako bismo Carove dnevničke zapise ocijenili kao ispovijedi ili sjećanja, odnosno svjedočanstva, slobodno bismo mogli zaključiti kako je riječ o aktualnom štivu, ispunjenu dramatikom zbivanja i dramatikom zlosilja što ga pisac, kao i njegov narod, trpe u danima rata, tvrdo osjećajući atmosferu straha na Sušaku i Rijeci u koju ne smije, ali i cijeloga Primorja, Učke i Istre. U prikazu ambijenta u kojem živi, u kojem se boji i zdvaja, u kojem se bori i nada, dakle u konkretnom prikazivanju prilika, pojedinih ljudi i njihovih strahovanja, ili pak izrodica i talijanaša, tamo dakle gdje prelazi osobna osjećanja i zalijeće se u povijesnu i stvarnu zbilju svoga zavičaja koji mu se s vidika njegova Sušaka i Trsata pruža prema Učki i Istri, prema otocima Krku i Cresu, te cijeloj Liburniji, autorov je ratni dnevnik stvarno doživljeno vrijeme, zapravo dokument toga vremena, osobito u doba fašističkoga sloma i talijanske kapitulacije, iznimno zanimljiv, živ i sugestivan. Reminiscencije na blisku prošlost, na zbivanja uoči rata, u kolovozu iz 1939., istodobno su suptilna i kruta, nepogrješiva otkrivanja tektonskih i kataklizmičkih vremena kroz koja prolaze akteri i sudionici njegova dnevnika, njegova života i širih ratnih i prijeratnih događanja. Odjekuju u njegovu dnevniku i zbivanja na drugim europskim bojišnicama, od Rusije, sjeverne Afrike do same Italije ili onoga dijela zemlje koja pripada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kako bi rekao Ante Rojnić koji je priredio Carevu knjigu: “Autorovo životno i književno iskustvo, njegova načitanost, poznavanje čitavog sklopa pitanja iz istarske i jadranske problematike, njegove historijske reminiscencije i paralele predstavljaju posebnu vrijednost ove, s našim vremenom i našom stvarnošću tako živo povezane knjige, koja u cjelini nije ni kronika, ni dokument, no koja sadrži elemente i jednog i drugog. A što je glavno, iz nje struji – okrutnom vremenu uprkos – dah tople humanosti i prave poezije. Pogotovo tamo, gdje užasnoj ratnoj zbilji pisac suprotstavlja ljepote pejzaža, napose mora, i svoju ljubav prema našoj zemlji, prema našem čovjeku, osobito prema onima koji se bore i ginu za njenu slobodu”.7 Ne možemo iz autorova pisanja previdjeti njegovu stalnu zabrinutost za budućnost Istre i hoće li se ona napokon naći u zajedništvu sa svojom domovinom Hrvatskom, ili će ju ponovno snaći sudbina koja ju je snašla nakon prvoga svjetskoga rata 1918., odnosno još gori udes po dogovoru u Rapallu iz 1920., odnosno po razgraničenjima iz 1941. Jasno mu je, kako očito proizlazi iz dnevnika, što Talijani već nakon sloma fašizma i Mussolinija, nakon talijanske kapitulacije smišljaju ne bi li svojim intrigaškim i podmuklim, a vazda imperijalističkim težnjama zadržali ono što su s nepravom Viktor Car Emin, Udesni dani. Dnevnik. Članci i feljtoni. Državno nakladničko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1951., str. 440. 7 30 Književna Rijeka / OBLJETNICE zauzeli i oteli. Jasno mu je koliko će trebati pameti, mudrosti, pribavljenih dokumenata, svjedočenja i iskustva da se Istra s hrvatskim otocima i gradovima koji su doživjeli talijansku okupaciju, zlosilje i zlodjela pripoji matici zemlji. Car nipošto ne sumnja u krajnji rezultat rata, no muče ga spletke koje obično nastaju nakon utanačenja mira na kojekakvim mirovnim konferencijama. Zapisi Udesni dani (Iz mog dnevnika od 1. VII. do 1. XII. 1943.) podijeljeni su na dva dijela. U prvom dijelu, naslovljenu U agoniji fašizma, koji sadrži nadnevke od 1. srpnja do 7. rujna autor bilje različite zanimljivosti uoči pada fašizma. U drugom dijelu, naslovljenu Na pragu slobode, koji sadrži nadnevke od 8. rujna do 1. prosinca autor bilježi prvobitna narodna oduševljenja slomom fašizma, ali i neizvjesnosti zbog dolska Nijemaca i njemačke okupacije kojom se rat dalje nesmiljeno nastavlja. Zbog zanimljivosti donijet ćemo neke njegove zapise koji se odnose na pojedine nadnevke. Primjerice, Car je dobio na dar Budakovo Ognjište te 21. srpnja zapisuje: “Prijatelj D. donio mi je ‘Ognjište’. Leži već nekoliko dana na stolu, a još nisam u nju ni zavirio. Ne da mi se. Ne mogu ja u autora knjige drukčije da gledam, no kao u glavnog sukrivca u jednoj od najodvratnijih izdaja, što ih naša historija pamti. Zna li pisac, kakvo je značenje imalo kućno ognjište i u našem Primorju – već onamo od iskonskih vremena? (...) Kolikim se takvim ognjištima danas više ne zna traga? Kolike ruševine strše danas žalosno uvis, i izgubljene, lišene svog drevnog pradjedovskog odmarališta, uzalud nagiblju ostatke svojih popaljenih zidova prema strani, s kojom ih je do juče sve vezalo!”.8 Početkom kolovoza, točnije 8., zapisuje: “Sve se ponavlja. Kad su se prije četvrt vijeka, u beogradskoj Skupštini, dizali protesti protiv fašističkog terora u Istri i Slovenskom Primorju, ili se isticala naša prava na te zemlje, s izvjesne su se strane čuli glasovi: – Talijani su naši saveznici!... Slično i u ultraradikalnoj štampi. Malo zatim pala je riječ o – amputaciji. Pala je s najvišeg mjesta! A jedna onakva amputacija značila je slom naših najviših ideala. Dugo nismo mogli da vjerujemo... A prijetnja je ipak izrečena! I ponovljena. U Zagrebu još gore: pored male relikvijice istarskog teritorija Rapallo nam je – milostivo – ostavio i Sušak. Nije potrajalo dugo, a sa stanovite klerofurtimaške strane učestale sve neke misteriozne poruke: Učite talijanski!... Znači: budite spremni da dočekate nove gospodare – što umiljatije! I zaista: ti su novi gospodari došli predvođeni ‘umiljatom’ klerofašističkom bandom... Njima je Istra bila i ostala – lanjski snijeg!”9 Dana 9. rujna, oduševljen kapitulacijom Italije, ali i zabrinut za sudbinu Istre i Rijeke, piše: “Vojnici se njihovi vraćaju. Željeznički su ih vagoni puni. Nasmijani su: mnogi pjevaju – ‘Siam liberi...’ Ima ih, što se gornjom i donjom cestom žure pješke. Zajapureni su, ali im se n evidi umor. Bit će da stišu s obližnjih položaja – možda iz Gorskog kotara. Lica se i njima sjaju, oči iskre, dok zubi otkrivaju na suncu svoju blistavu bjlienu. Poput miloglasne arije izvija se 8 9 Op. cit., str. 49-50. Op. cit., str. 67. Božidar Petrač 31 iz njihovih usta dugo željkovani poklik: La guerra è finita! Pace! Viva la pace! Uvjereni su, da je sve svršeno – barem za njih – Rat je završen! Živio mir! Osjećam, kako i u meni uzbuđenost sve jače raste. Podražuju je i vojnički vlakovi, što tu u blizini sve jačim gromotom i sve češći lete prema Rijeci. Nešto slično dešava se i na moru. Parobrodi – i oni krcati vojnicima – potežu k nama: koji sa senjske strane, koji s otoka. I oni pjevaju i kliču. Nema sumnje: pobjeđena Italija mora da što prije isprazni krajeve, što ih je prije dvije godine i po onako nasilno pregazila i zaposjela. A Istra? Rijeka? Što će biti od njih? Zar nisu i one pale žrtvom najgrubljeg iznuđivanja, zastrašivanja, a i najbezobraznije samovolje? A Trst? A Gorica? i to primirje... – što sadržio? Je li kapitulacija bezuvjetna ili je popraćena kakvom klauzolom na našu štetu? Radio-stanice savezničkih naroda i neutralaca moraju da vrve komentarima, izjavama, senzacijama, a ja od svega ne čujem ništa: i slijep i gluh! Pa još nešto – i nemalo važno: Nijemci! Što na sve ovo Hitler? Što Goebbels? Ah, radio...!”10 Dana 10. rujna, poslije kapitulacije Italije, zapisuje sljedeće riječi: “Nešto se bijelo u zraku vrti: jamačno letak! Avion prohuja naprijed, a ja za letkom, da vidim, što nam to poručuju. Sa zemlje ga digoh i – Pa to zagrebački Poglavnik javlja svijetu, da je navijestio rat... ‘izdajničkoj Italiji’. Da, i još pozivlje Hrvate u boj za oslobođenje – Dalmacije. – E se non ridi...!”11 Kako se borbe razvijaju, u jednoj svakodnevnoj prilici, zaustavlja ga poznanik, možda provokator, a Car to prepričava 24. listopada 1943.: “Danas me jedan od onih, koji se nikako ne mogu snaći u ovim danima – a možda u namjeri, da me iskuša – zaskoči ovim naprasnim pitanjem: da su oni vaši negdašnji vođe, Spinčić, Mandić i drugi, živi – što mislite, kojoj bi se strani danas priklonili? Na to njegovo jedno pitanje ja ću na nj mahom s nizom drugih: Zar možda Paveliću i njegovim ustašama? Ili onim nekim bijelim, crnim ili plavim, dugokosim najamnicima okupatora, kojima je Istra lanjski snijeg, kako prije tako i sada? Ili da se možda priklone onima, koji na sve te i njima slične skakavce gledaju kao na oruđe, pomoću kojega će se opet dokopati vlasti? Ili da se priklone nekim velikosrpskim kvislinizima, koji ne će da znaju ni za Hrvatsku, a nekmoli za Istru? Ili Vatikanu i njegovoj politici, kojoj su naši stari vođe, svećenici i svjetovnjaci bili oduvijek najodlučniji protivnici? Ne! Čitav život naših negdašnjih vođa, sav njihov rad, sve što su kada naučili i napisali – sve upućuje na to, da njima u takvim krugovima nema mjesta”.12 Dan poslije, 25. listopada bilježi: “Na Rijeci su napokon našli glavu: il Capo! Inženjer Giovanni Rubini. Naših istarskih brda list. Još prije tri četiri godine potpisivao se Rubinić kao otac mu zidar – po nadimku ‘Brajdar’ – S brda su se naših spustili k moru, u Medveju, otkud se porodica preselila na Rijeku, gdje se stari Brajdar upustio u neka građevna poduzeća. Najmlađi se sin, Ivić, u Op. cit., str. 111. Op. cit., str. 117. 12 Op. cit., str. 177. 10 11 32 Književna Rijeka / OBLJETNICE riječkim madžaronskim školama izrodio u Giovannija. Imao je tanak njuh: znao je uvijek s koje je strane kruh putrom namazan – kako bi to već naši rekli. Za madžarskog režima žestok madžaron, ali čim je došlo do sloma Madžarske, on je – 30. listopada 1918. – prvi izišao s prijedlogom da se Rijeka proglasi anketiranom Italiji. U deliriju oduševljenja, što je zatim nastao, svi su se nazočni lupali po čelu pitajući se: kako nisu na tu inače tako jednostavnu i ‘prirodnu’ misao došli i oni sami! Od toga trenutka gledalo se na našeg medvejskog Ivića, kao na neku rođenu riječku gloriju. Nikakvo dakle čudo, što su se i u ovim mutnim danima oči bivših iredentista, avanturista, afarista i svih mogućih konjukturista okrenuli k njemu, uvjereni, da će ih izvesti iz ove zaista bezizlazne situacije... Sušački petokolonaši – na sreću rijetki – prate sve to s prezirnim podsmijehom. Što ima tu da govori neki Rubinić. Sve će to urediti ‘Der Führer’ i – gotovo! Tako oni petokolonaši, ali mi u ovoj svojoj – ako hoćete – i medvjeđoj pameti, držimo, da se tu radi o našoj koži, o kojoj ćemo i mi drugi imati da kažemo svoju”.13 Na koncu svoga dnevnika, bez nadnevka, Car se, sav uzbuđen novim okolnostima: “Moja Istra slobodna!”, osvrće na odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a i završava riječima, punim ljubavi prema svojoj Istri i svome zavičaju, uspoređujući ih s riječima Unamunovim što ih je ovaj izrekao o svojoj Baskiji – srcu duše svoje, zemlji kolijevke svoje, svojih roditelja, svojih djedova, zemlji svoga djetinjstva i svoje mladosti, zemlji svoje ljubavi i životne družice, zemlji koja ga je hranila, i učinili onim što jest. Jer ono što je Unamunu bila njegova mala Baskija, to je Viktoru Caru Eminu bila Istra. Da zaključimo: dnevnik Viktora Cara Emina Udesni dani, pisan od 1. srpnja do 1. prosinca 1943., posvećen njegovoj supruzi Emi – u posvetnim se riječima lirski nadahnuto prisjeća 12. travnja 1942. kad je sa suprugom morao doći na policiju, ne znajući tomu pozivu nikakva razloga, te prisjećajući se njihova odlaska iz staroga, opatijskog “Dalibora” 26. rujna 1929. u drugo progonstvo – vrsno, živo i dramatično ispisao je agoniju fašizma i nadolazak ili navještaj konačne slobode, uza sva strahovanja i protivštine što su ga svednevice salijetali i uznemirivali. Istodobno je pisao svoju Danuncijadu koju je završio – po dnevničkih zapisima – 10. kolovoza, no koju će, kako piše, morati “prepisivati, dotjerivati, ‘cizelirati’”... Njegov dnevnik, uzbudljivo svjedočenje i svjedočanstvo ratnih prilika, fašističke i nacističke okupacije, proviđeni su brojnim imenima hrvatske istarske, ali i svjetske literature, zanimljivim i živim dijalozima, fragmentima onodobnoga života i duha vremena. Riječ je zaista o jednom od najdirljivijih, najdojmljivijih i vrlo živih zapisa iz onoga nevremena, prožetih velikom ljubavlju prema vlastitoj zemlji i zavičaju i nadahnutih velikim čovjekoljubljem. 13 Op. cit., str. 178-179. Nikola Šimić Tonin 33 Nikola Šimić Tonin Nikola Šop čita novine U povodu stodesete obljetnice rođenja pjesnika Nikole Šopa U lijepome drevnom starohrvatskom kraljevskom bosanskome, iako je mnogima u ovo sada vrijeme, ovo bosansko, tek kućna adresa s upitnim kućnim brojem, neupitnome staro-gradu na pletenicama slapova Plive, gradu Jajcu, na kojega polažu pravo sva tri naroda, zagranično i granično, kao i na toliko toga u ovoj zemlji ratova i krvi ljubavi i mržnji, u kojoj se onom silinom voljelo, jednako tom silinom mrzilo, rodio Šop Nikola, 1904. godine. U tom gradu, upijao je prve riječi, zvukove, boje, lica sudbine, susjede dolaznike, susjede odlaznike, preko životnih livada s one strane ruba dana, s one strane ruba noći, zvan ustima radoznalosti, bosonog za tom slućenom ljepotom svijeta bez granica i ograničenja ne pitajući za cijenu ljepote i sreće. Nad njim se sve iz dana u dan smanjivalo i stiskalo, smanjivajući i stiskajući ga sama. Brežuljci. Planine. Nebesa. Postajale su manje Zvijezde djetinjstva. Ne svijetle onim sjajem, sjajem od prije, u ovoj zemlji u kojoj je sve sumnjivo. Realnost. Završava osnovnu školu, a nižu gimnaziju u Banjaluci. 1921. godine je u Beogradu, gdje završava Prvu mušku gimnaziju. Neko vrijeme – zainteresiran latinskom klasikom, studira rimsko pravo, a onda komparativnu književnost koju diplomira 1930. ...Pred novim stvarnostima, nepojamne i beskrajne jeze i nemajući nikoga, tko bi mu pomogao da podnese grozotu otkrića, vidjelac ostade nepomično na prozoru... (N.Š.) Iz straha da ne bude sjaj preostao od ugašenosti, prije osvemirenosti bahori, uobličujući se u svelik spoznaje o prostorima poetskim smirivanjima u svetežinstvu, sricao o sebi nepoznatom, otkrićima pred pjesnički uzlijet osluhnuo učenje od voda, od polja, od planina, od zanebesanih nebesa zvijezda, od ove zemlje Bosne... prkosne od sna... a prepune, prepune... sudara životne i pjesničke ravnoteže. Zapitan nad prošastim u otkrivanju sebe, e, a, tko se još sjećao bivše teže, kome se još nad ovim životnim danom zaplitalo o bivšu noć, dok lepeće životom, iznad bezdana zakašnjelosti, stojnim rubovima, zavijoreni je lepet. Dvadesetih godina, pjesnik Šop surađuje u zagrebačkome časopisu Vijenac, u kojem mu 1921., recimo tako, izlazi prva umjetnički, po kritičarima suvremenicima, vrijedna i ingeniozna pjesma Panegirik pijetlima. Riječ o riječi, tragom knjige eseja Petra Šegedina (Naprijed, Zagreb 1969., str. 8.), toliko toga prenosivo je i na samo umjetničko stvaranje, k tome i na stvaranje Nikole Šopa: 34 Književna Rijeka / OBLJETNICE Osnovni vidovi, koje sam opažao u literarno-umjetničkom djelu i pomoću kojih sam sebi samom objašnjavao njegovu vrijednost, ovi su: vid temata i sadržaja, vid radnje, vid karaktera, vid atmosfere, vid fakture i vid jezika. Prvi udari riječi u poeziji Nikole Šopa, udari su groma koji istovremeno i paraju i osvjetljavaju pjesničko nebo, koje je daljnjim pjevanjem mnogostranije i šire. Život Nikole Šopa na tragu je Baudelaireove misli: Mogli biste živjeti tri dana bez kruha, bez poezije ni trenutka. Oni među vama, koji misle suprotno, varaju se: ne poznaju sebe. Subjektivno iskustvo objektom je objektivnoga iskustva. Kako odoljeti promišljanjima o nečemu što je blisko, u svom trudu traženja riječi za izraz o pjesniku kao što je Šop. U riječi o riječi Šegedinovom riječi: Riječ je o riječi; riječ je o riječi koja se javila u našem prostoru pred više stoljeća i od tada prisutna je među nama sad kao pean, sad kao plamen, sad kao sam skinuti skalpel s našeg bića, sad kao opomena, da bi u samom svom tijelu postajala sve više širokom, bujnom rijekom u kojoj se ogledavamo mi i kao pojedinci i kao narodi, rekao bih, svojom sudbinom. Debelo prije drugoga Svjetskoga rata, književnik Nikola Šop, među prvim liričarima naše literature, dobrano je i neupitno utvrdio svoj glas. U Traženje ljepote, Branislav Zeljković, književni kritičar do čijeg se mišljenja držalo, unutar književnih krugova i među književnim neupitnim veličinama na ovim našim prostorima, a i šire, za Nikolu Šopa ističe: ...Jer dok Šop smatra da svemir ima svoje rješenje još prije svog postojanja, ovi (drugi) misle da ga se može pronaći samo u njegovom toku! U tome je pjesnikova razlika i prema egzistencijalističkoj teoriji ukusa. Jer M. Blanchot postavlja vrijednost djela ne prema stupnju razriješenosti nekog spleta pojava u formi, nego u stupnju zahvata ili samozanošenja u vječni labirint bitka, pa makar ovi bili razmjerno i besformni, “budući da je to ništa na koje djelo vreba, zalog onoga svega što ono hoće da bude”! Drugačija je Šopova koncepcija “životne estetike”: on vjeruje u apsolutno jamstvo za morfologiju toka, i između konačnog ispunjenja i najmanjeg oblika izlazećeg iz ništa, on vidi chestertonovsku sreću “biti-bačen-tu” u razvojno i istačkano usvudapristuljenje punoće! Njegovo shvaćanje forme slaže se s P. Emmanuelovim: “Dah Bića... to su žive stvarnosti, a ne tek puki mehanizmi; Biće ih i stvara zato da lovi svoje forme u njima... (eseji, SKD Prosvjeta, Zagreb 2002., na str. 17.-18). Ur-welt pjesnik, Nikola Šop, ugniježđen u vječnu problematiku svijeta, prostora, vremena, izvan-svjetovnoga, izvanvremenskoga bespuća vječne a-komunikacije i kazne, dualističkog životnog osjećaja, sa znakom bola i ukletosti s jedne, prosvijetljenosti i unutarnje punine sreće s druge strane, na tragu Sartreova kompleksa kozmogonije, nedosljedan ni u njoj do kraja, izmičući svakom uvrštavanju u zadati književno-znanstveni kalup, nepročitan do kraja, neusporediv ni sa kim, koračajući svojom do tada ni od koga obilježenom pjesničkom stazom, čovjek bez pravog mjesta u genezi, bez mogućnosti za punu suradnju s razvitkom. Njegove su pjesme prilozi za razvitak novoga pogleda na pjesništvo, novi pjesnički pravci. Vidno je to prije sveg u pjesmama o Isusu, pjesnički pokušaj uspostave Nikola Šimić Tonin 35 harmonije svijeta: San magaradi, Božanski cirkus, Pred gradskim pijetlom, Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa, Isus čita novine... Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge, donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut, ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge tvoj sveti lik nad novine nagnut. Žrtva bombardiranja u Beogradu 1941., prelazi u Zemun pa u Zagreb, gdje ostaje do kraja života. Skoro pa trideset godina vezan za bolesničku postelju, zbog teške bolesti, Nikola Šop. Dodati tome kako je vrlo rano ostao siroče izgubivši oba roditelja, oca u osmoj, a majku u četrnaestoj godini. Modrice koje se duboko urezane u dušu pjesnika svijetle trag, sponu i svjetlost radosti stvaranje u koju se mislima skriva kao brod u sigurno pristanište, skrovito i zaštićeno. Izravan i neprekriven biljeg u stvaranju dirljivih i izrazito nadahnutih pjesama imala je njegova baka: O kako me topla pređa / Ovija u svoju moć. / Težina je vrh mojih vjeđa. / Bako moja, laku noć (N. Šop, Nocturno, Beograd, 1928., II., str. 6.). U hrvatskoj poeziji između dva rata stoji Nikola Šop kao pjesnik samoće, suputnik i supatnik svih neotpornih posustalih, svih poeta rafinirane slikovitosti i zagovornik trajne prisutnosti djetinjstva. Malo tko kao Saša Vereš, u svom osvrtu: Nikola Šop, s pravom primjećuje. Onaj isti za kojeg je i jedan Krleža znao upitati, što je za neko novo njegovo djelo rekao Saša Vareš. U Beogradu upoznaje i druži se s istaknutim srpskim književnicima: Momčilom Nastasijevićem, metafizičkim pjesnikom, njegovim profesorom francuskog iz gimnazije. Isidora Sekulić. Jovan Dučić. Milanom Rakić. Trag tog utjecaja ne može potpuno zanemariti. Skoro pa nezamijećen unutar književnih krugova, do treće zbirke pjesama Isus i moja sjena, objavljenoj u Zagrebu 1943., za koju dobiva književnu nagradu Cvjeta Zuzorić. Knjiga pjesama protkana motivima nostalgije za idiličnim bosanskim krajolicima, domovima predaka, s ponekom tankoćutnom ljubavnom pjesmom o običnim malim svakodnevnim stvarima, religioznim malim pjesmama u obliku molitve, bolno ogorčen. Bolnih tmurnih tonova u svijetu pogažene čistoće življenja, postaje još tmurniji i aktualniji. Uspoređivan je s francuskim pjesnikom Francisom Jammesom koji je bio njegov prijatelj, brzo se shvatilo da je svako pjesničko podudaranje sasvim slučajno. Katolički kritičari oštro su reagirali na neke od njegovih pjesama, kao npr. Isus čita novine, ne shvativši poruku pjesme, doživjevši pjesmu bogohulnom. Okrećući u svojim istupima pa i s oltara mnoge protiv pjesnika i njegovoga pjesničkoga stvaranja. Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata. / I pustio da ostaneš sam u svome bolu. / Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri / mirisni, blagi kruh na stolu. Koja se tek lavina kritika iz crkvenih krugova sručila na pjesmu s motivom nasmijanoga Isusa, koji nije poznat iz evanđelja: Na razpuću Isus sišao sa raspela./I otišao nasmijan. (ZKS:13) Drugi svjetski rat izazvao je brojne poremećaje u pjesnikovome životu. 1941. godine vjenčao se Nikola Šop s Antonijom Herceg, vjernom životnom 36 Književna Rijeka / OBLJETNICE suputnicom i supatnicom, koja se potpuno posvetila suprugu, desetljećima duge, teške i neizlječive bolesti. S Antonom Koštrom, sinom iz prethodnog braka, privrženom Nikoli Šopu, neumorno doprinosi širenju pjesništva Nikole Šopa. Dva su to najveća promotora njegovoga stvaralaštva i mnoge zasluge općenito za život i stvaralaštvo Nikole Šopa debelo su podcrtane njihovom osobnom žrtvom. Sudbonosne po pjesnika te 1941. godine, koja ga bilježi za cio život. 6. travnja, vrijeme prvog njemačkog bombardiranja Beograda, Nikola Šop da bi spasio goli život, skače s prvog kata svog stana i teško ozljeđuje kralježnicu. Ozbiljnost bolesti pokazivala se postepeno. U početku je pjesnik još i hodao s pomoću štapa, nakon pogrešne terapije 1945. godine, njegovo stanje drastično se pogoršava. Pedesetih godina još se kreće, ali više ne izlazi iz kuće. Sredinom tisuću devetsto i šezdesete, nakon daljnjih pogoršanja bolesti, ostaje prikovan za postelju, sasvim nepokretan, jedva uspijeva micati glavom i lijevom rukom. Iz te nesreće javlja se kozmički pjesnik, pjesnik Nikola Šop, najveći hrvatski metafizički pjesnik i jedan od najvećih u europskoj književnosti uopće. Njegovo ostaje nepokretno tijelo, ali njegov se duh, tragom nekoga vanzemaljskoga kompenzacijskoga zakona, odrazom njegove podsvijesti, kreće izvan-prostorno, u trajnom i bolnom traženju Posljednje Istine. – Fedora Ferluga-Petronio, Kozmički svijet Nikole Šopa, HFD Rijeka 2005., U povodu stote obljetnice pjesnikova rođenja, str. 14. Godine 1943. pjesnik se uspio preseliti u Zagreb, u kuću okruženu vrtom, u Mesničkoj br. 23. Iako prikovan posteljom, znao se našaliti na svoj račun, kako je ustvari on, ne u postelji, već u karanteni, nakon dugih i čestih svojih kozmičkih putovanja. Samoća je ova gorka i snena. / Ostani, bdij sa mojim jadom . / Ostani, s tvojih ću malih ramena / Skinuti krila kradom. (Ptičici koju u trenutku promatra) N. Šop, Za kasnim stolom, u: Suvremeni hrvatski pisci, 9, Zagreb, 1943., str. 9. Stalan motiv, motiv na kojem u svojoj poeziji ustrajava, Nikola Šop, motiv je “vrata” simbol nepremostivog praga, između mikrokozmosa i makrokozmosa, simbol granice između ljudskog i Božanskog. Ovozemnog / izvan-zemnog. Graničnog / zagraničnog. Prirodnog / natprirodnog. Ljudskog / izvanljudskog. Borba svijeta i nad-svijeta o pravu prvenstva u jednoj duši, metafizička katarza takvih intenzivnih razmjera, kakve nismo imali od vremena Gundulićevih “Suza sina razmetnoga”. – Branislav Zeljković, Nikola Šop, Astralije, Mladost Zagreb, 1960., str. 124. Z. Mrkonjić ide i dalje u tim promišljanjima te kozmičke poente Šopova pjesništva, te nepoznanice pjesničkog kozmosa, tog otkrivanja novih pjesničkih planeta i svijetlećih zvijezda vodilja na tim novim kozmičkim pjesničkim stazama, upirući prst pozornosti na sljedeće Šopove stihove: Katkad osluhnu, sa zemlje ih netko zove, / I riječ im ta i glas taj nepoznat. / Bunovni oni se iz snova izsnove / i uljanom pučinom sanja usnulih / nijemo se do obala zemaljskih dovalove. N. Šop, Sanjači, u zbirci: Nikola Šop, Pohodi (izbor Z. Mrkonjić), str. 9. Nikola Šimić Tonin 37 1966. godine pjesnik Nikola Šop preseljava u kuću u Voćarskoj ulici br. 90., u Zagrebu, u kojoj živi od te 1966. godine do kraja života. U svome domu u Voćarskoj, četvrtkom, Nikola Šop je okupljao mnoge književnike oko svoje bolesničke postelje. Teško se podnosio prizor prvoga susreta s nepokretnim pjesnikom prikovanim za postelju, mali je broj onih koji su se vraćali idućega četvrtka. Često se okupljenima kroz smijeh žalio da nema vremena. Znalo se da bez potpune požrtvovnosti supruge Antonije, uz njegovo uzglavlje, ne bi preživio, najprije pišući, a kasnije diktirajući joj svoja djela, toliki niz godina. – prema svjedočenjima Mladena Machieda In cima alla sfera (Na rubu Kugle). Nedokučivo je ljudskome umu od kuda je Nikola Šop crpio svu tu stvaralačku snagu, za ta skoro pa sva remek djela. Božja je to nadomira na tragu one narodne, da Bog na jednoj strani uzme, a na drugoj ne žaleći nadoplati, neka vrst nebeske, Stvoriteljeve kompenzacije, za svu patnju i bol, životnu uskratu za mnoge životne radosti. Prepoznavanje vlastitoga lika, u čvrstom dodiru sa stvarnošću – čiji dualizam razgolićuje i niječe, kao i sam kozmos sažima i širi – postavlja vrijednosnu stvarnost u lucidnosti vječnosti. Koliko je Šopovo pjesništvo svemirska utopija, u prostorima jave, u prostorima sna, kolika je utopija ukoričiti u ikakve korice kritičke definicije. Vezano za pjesništvo Nikole Šopa, sve su te književno-znanstvene definicije tek polazne točke ozbiljnoga bavljenja sa stvaralaštvom Nikole Šopa, ni u kom slučaju njegove točke A i B, točke definirane granične mjere, one su kod Nikole Šopa bezgranične kao i samo pjesništvo, kao sam kozmos koji se bezgranično i nezaustavljivo širi: Pred tobom nag, zatreperi moj duh! Nikola Šop, neko vrijeme i nastavnik, uspješno se bavio pjesništvom, lirskom prozom, radio-dramama, prevoditeljskim radom s latinskog jezika, iako mu taj rad ne ulazi u kreativnu sferu, već se više doživljava kao nešto proizašlo iz gole egzistencijalne životne potrebe, jedan od načina na koji je zarađivao za život, za golu koru kruha. Na spomen imena i prezimena pjesnika Nikole Šopa, pred nama se ukaže slika, tako se bar često događa meni, onog ispruženoga prsta učitelja Boga k učeniku čovjeku. Potvrda ovome mom promišljanju književno-kritički je osvrt B.B., Pastorala među svemirskim prometalima – Branko Bošnjak, jednako tomu il usporedno s tim i Svemirska balistika Nikole Šopa, – Branimira Donata. Šopova poezija često nas zatiče zapitane, da li doista razumijemo sve ono što nam pjesnik kroz pjesmu govori, postoji li nešto u pjesmi što još nismo dokučili, nešto čega ponovnim čitanjima postajemo svjesni, nešto što nam se ne da na prvu, je li ta Isusova sjena, koja prati pjesnika, sjena pjesnikove religioznosti? Šop je religiozan u punom smislu riječi. Njegova religioznost i njegovo vjerovanje je krotko, odano, bespomoćno i toplo, kao vjerovanje profeta i starih kršćana, koji su živjeli, proganjani i klati kao zvijeri, u mračnim dupljama katakomba... – Ivo Kozarčanin, O poetu Nikoli Šopu. 38 Književna Rijeka / OBLJETNICE Što tek reći za Nikolu Šabića i njegovu tvrdnju, kako se ne složiti s njom, koji argument iznijeti protiv nje, kojim je argumentom osporiti i oboriti: Nikola Šabić, Nikola Šop – Čovjek onog svijeta. Prenosom u “Onaj svijet”, gdje je samo ljubav hrana. Pjesma je reflektor Nikoli Šopu, pasivnom snagom svetačkog uzora, reflektor kojim osvjetljava pojave. Ona je ta “kozmička vrata” kroz koja valja proći i taj će prolaz stubokom izmijeniti i samo tako čovjek kao novo pročišćeno strukturirano biće može doći u dodir sa svemirskim bićem. Učenik s Učiteljem. Čovjek s Bogom. Šop nije bogotražitelj, već bogoobožavatelj – Reći će Vlatko Pavletić za Nikolu Šopa: Vlatko Pavletić, Nikola Šop. Kako se ne složiti s potkrijepljenim tvrdnjama Nikole Milićevića: Ima nečeg isposničkog u cjelokupnom Šopovu odnosu prema svijetu. Njegova ljubav je lišena svake čulnosti i svih grešnih želja, a uzdignuta je do čistog zanosa i pokorničke kontemplacije: Od modrine neba staklo za nju livam / I vezem ga sramom zvijezde pomoćnice. / Od bdijenja plamen kujem i okivam. / Opaljeno mi je njime tamno lice. “Svjetiljka za nju” Nikola Milićević, Pjesnik Nikola Šop (zapis uz 60-godišnjicu rođenja) U tamu bačeni svijet, u Šopovim pjesmama bude pijetlovi. Oni fasciniraju Šopa. Njihov pjev donosi nadu spasenja, kada prvo-pijetlovi Božji kokoti, pjevom tjeraju tminu. Između ostalih amblema: ribe, orla, janjeta, i pijetao je amblem Krista. Vjesnik obnove, prosvjetitelj pretvorbe. Ostaje samo staviti točku na britku misao Frane Alfirevića, niti što dodati, niti što oduzeti, kao na biblijske retke: Osjećaj krotkosti pred nedokučivim, uranjanje u prirodu što pruža svoje ljepote, jednostavne, ali uvijek nove za onog tko zna da gleda i sluša, osjećanje čežnje za tajnom daljina i pejzaža, stupanje s prirodom kao s Bogom u jednu harmoniju punu blagih idila... – Frano Alfirević, Nikola Šop, Pjesme siromašnog sina. U dugim godinama samotničkoga razmišljanja, osuđen doživotnom paralizom, unutar uskoga prostora svoje radne sobe, razmišlja o fenomenu preobražavanja duše. U svom samotničkome pjesničkom obraćanju stvarima, Šop postaje sve skloniji preispitivanju sama sebe, i zaokupljenosti da odgonetne bit svijeta. – Nedjeljko Mihanović, Lirski uzleti pod slavoluke zvijezda Nikole Šopa. Kućice u svemiru – Šopove su pjesme – Beskrajno kruženje u vjekove. Pod slavolucima zvijezda, i nakon sto-deset godina od rođenja, uočljivo svijetli pjesnička zvijezda, zvijezda pjesnika Nikole Šopa, kojoj se iz godine u godinu pojačava sjaj, lašti se novim spoznajama, svijetleći novim nesputanim sjajem, s pjesnikom nastanjenim u kućicama u svemiru, širom Mliječne staze i po drugim galaktikama, u svojim pjesmama, pjesnički skučen u kućicama u svemiru. Svemirom kao svojim krovom nad glavom. Voštarnica, Zadar, 26. studenog 2013. Nikola Šimić Tonin 39 Nikola Šimić Tonin Redovnik umjetnosti Obljetnica, 17. ožujka 2014.... sto je godina od smrti Antuna Gustava Matoša R edovnik umjetnosti, zaređen u hramu poezije, sa stigmama od slova, s pjesmama, otkidcima bola. Licem cigana (Ujević), djetinje romantičan (Andrić), vesternski tip, na književnome divljem zapadu svoga vremena, sam protiv svih, između, na štap oslonjenoga devetnaestoga i slinavoga, što o rukav briše nadolazeće dane dvadesetoga stoljeća, rodni mu Tovarnik slini, viri, studi, podrhtava otkriven teritorijalnim, pokrivačem, jorganom, povučenim prema zapadu, otkrivena je noga dogorjela crnom pod noktima, Lijepe Naše... očajnička ljubav tek rođena, a već odbačena sina, otrovom u grudima, namjesto majčina mlijeka, Hrvatske, majke i maćehe... neučeni sin, oca učitelja... Zagrebčanac, dotepenac, Jurjevska 10... Violončelist, za golu koru kruha... gimnazijska pobjegulja... ni pasji dentist, ni pileći bakteriolog... ni završeni student veterine... Gustav u vojsku... Gustav iz vojske, skokom u olovni i teški, naplavinama grezim, pritujeni Dunav, s Petrovaradinske tvrđe, tamnice i tmice... iz potucanja tmasti, s kamenom u poderanim cipelama, izmigolji, Gradu Svjetlosti, guji u procjepu nalik, otimajući se u samačkim sobama s Crkvenim Mišom za kožicu slanine... na izvoru modernizma... poji se pet rodnih godina... Carev glasnik, izjaha iz proze Alexandrea Dumasa, u... kada se pogled gasi, kao lampa u samačkoj sobi, s one strane ruba noći, s porukom oprosta, otklonu od soldatije, dezerterstva, dezerterstvo k nozi (Goran Bujić.)... bit će da su se toga dana na dvoru kralja Franje Josipa II. služila probrana hrvatska vina... udomljen krugom esteticizma, modernizma, golobradih autora, piskarala i drugorodnih sljedbenika pera, književno-kritički je guru, pismohrana milodara... duhovni ispravljač netočnih navoda... duhovno oblikujući cijeli niz pisaca... štitonoša istih ušiljenih repova na uštrb pera, Galovića, Wiesnera i najtalentiranijega među njima Tina, međ prvima pljunu u tanjur iz kojega je do jučer jeo, potonji... Moć Svjetla, osvijetli književni put, Iverje, Novo Iverje, Umorne priče, pišući matematičkim obrascem, pišem a pamtim, Edgara Alena Poea... Ljubav i smrt, dotiču se kao korice knjiga u njegovome stvaralaštvu... hodoljubna putovanja, ljudoljublja na tom putu, kao sol morska prodiru pod kožu, na stranice knjiga, nisu samo niska koraka, zvon zvonkih koračaja, poetični akordi pejzaža, glazbenika riječi, do sonetnoga vijenca, tkanoga nitima od ljubavi, nitima od smrti, u osamdesetak tkanja, pjesnika... nisu štedjeli riječi, nagoneći ih, kao krvožedne pse goniče... ne okrenu lice svoje od svih što ga zlo pljuvahu, gordo 40 Književna Rijeka / OBLJETNICE noseći usud svoj i trpljenje kao ptica jadovica... ni kritičkoga ogleda o njegovome stvaralaštvu... ni riječi... ni oslovljenoga slova... kažem Matoš, utješi me – Utjeha kose, Djevojčici umjesto igračke, Notturno, osjećajem – stvaranjem, umjetnik se javlja za riječ za sve predočeno, za Matoša to je borba prsa u prsa, na bajonet, na nož... kritičar trenutka, kritičar trenutnoga raspoloženja, to javljanje za riječ ocjenjivača... književna kritika..., a ako umjetničko djelo ne proizvede ni jedno ni drugo, kod čitatelja, zašto onda pokuda, na kraju spoznaje da vrijedan nije bio čitalačkoga odziva, bijesu za izgubljenim vremenom, baštenika lapidorne i koncizne rečenice... Matošev usud rađanjem nije išao za njim, kao što sudbina ide rođenjem za rođenim stvorom... on je bio pred njim, ogoljen do kosti, golinom života, egzistencionalnim upitom, a odazivao se na ime: Umjetnost! Zadnje dane podcrtava liječnički konzilij... četrnaest liječnika... s dvanaest apostola Isus je završio na križu, sa četrnaest Matoš pogreškom istih završi kao bogalj i njemak... govori papirićima, čita sa usana, piše Napast, Prkos, Notturno, koji izlaze u proljeće koje Matoš ne doživi... odlazi u mukama, uz olovni zvon, teške nesnošljive kiše, 17. ožujka 1914., s one strane ruba noći, u predvečerje klaonice naroda, iza brda spavaju granate, bajunete, puščana zrna... ritam kiše po staklu, kao zlogluho eho... Matoševa noć odjekuje u psihi 17. ožujka 2014... Danas, na Pet Bunara, iza kamenih zadarskih Vrata Od Grada... ne kiši, tek vjetar se poigrava naslovnicom Zadarskoga, krupnoga ispisa: Kolega, zastave na trg, Kolega zastave s trga... Davor Velnić 41 ESEJ Davor Velnić Guadalajara Z apravo je sve bilo ugodno i bez incidenta, na trenutke opušteno, lijepo...? Čak je i štrapac dugog putovanja uskoro zaboravljen. Dobra hrana i dragi ljudi, književnici i sveučilišni profesori silno su se trsili biti dobri domaćini, a ja sam ipak odbrojavao dane i želio što prije otići iz Guadalajare. Čak i danas ne mogu protumačiti tih desetak sumračnih dana svoje mrzovolje i nejasnog iščekivanja loših vijesti. Na koncu me sve sustiglo, sa zakašnjenjem od niti godine dana. Glas tjeskobe je loš savjetnik i prejaka priprava. Vjerojatno me umorilo predugo putovanje, dva presjedanja i preskakanje vremenskih zona – i za jedno vrijeme odgođene odluke – mnoštvo izjedenih noći kojima sam se što prije morao vratiti. Pesimizam Devetog kruga moj je kraj i moje ishodište; razboritost tu ne pomaže, a prigodna razumnost priučenih, njihov paušalni optimizam više me srde nego vesele. Uzalud tražim uzrok svome pesimizmu, nema ničega, a kako ga ne nalazim, onda neizvjesna budućnost daje dovoljno izlika i razloga mojoj zlovolji. Narav, ništa od mene, ništa od nikog, samo oblak pepela što se kovitla u mojim odlutalim mislima. Jao onome tko sa mnom dočeka starost. Više se ne radujem, i tu sam isti kao moja majka. Samo iščekivanje loših vijesti i primicanje odbojne neizvjesnosti. Nabori zastora padaju ravnomjerno, ja ipak osjećam nečiju nazočnost i ponekad uhvatim vrhove njegove obuće (s kopčom) kako vire izvan zastora. Umišljam da je sudbina u mome pisalu i zgužvanom notesu, samo u mojoj rečenici; nije dobro, a bit će još gore. Vjenčanice, psi, šiljci na ogradi i raspela. Coca-Colu i Pepsi više i ne brojim. Saloni vjenčanica i vile ograđene visokim ogradama; krhka java slična snu, zaštićena psima i naoružanim čuvarima. Raspela na svakom zidu, ponad svake klupice i klecala; križevi čiste prostor i drže ga u jednom komadu. Samo je Coca-Cola sveprisutnija. Bjelina vjenčane nevinosti ne izlazi iz mode, ugrađena je u svjetonazor i raskošan, ali okoštali obred; cvijećem ukrašena crkva i mlada utegnuta u struku. Pomalo neukusno ako mlada ima višak kilograma. Obred je popraćen tihim plačem roditelja i obveznom pričesti svih nazočnih u crkvi, ne samo svatova. Bijelo je uvijek u modi, za bijelo se živi, ratuje; obredno bijelo je boja ozakonjene ljubavi, a sve drugo je šuplje šarenilo i uz marijači prepoznatljiv začin veselice. Arhitektura bogatunskih vila klima se između neoklasike i historicizma, podatnoga bijelog vapnenca ili jeftinijih betonskih odljevaka, pa onda sve još 42 Književna Rijeka / ESEJ začinjeno odbojnim viškom i neugasivom ambicijom da se sadrenim ukrasima iskupi prošlost i napakosti zavidnicima te usput zadivi sirotinja. Španjolska zatvorenost izmiješana s nepoznatim nasljeđem predkolumbijske tradicije te stoljetni suživot Crkve i drevnih kozmologija, trvljenja i revolucije, da bi na koncu sve začinila anglosaksonska potrošačka civilizacija gringosa rušeći pred sobom svaki otpor i tradiciju. Amerika je intenzivan, ali nejasni predmet mržnje i potajnog obožavanja; to je urbano siromaštvo i vizija raskoši, glad i sitost u istoj kino ili kazališnoj ulaznici. Američki način života odavno je postao filmski raj na zemlji, opipljiv cilj mnogih, a svi oni imaju nekoga “preko”; svi računaju s “onim preko”, to je dobar zalog budućnosti. Utjecaj Europe je neznatan i teško uočljiv, uistinu nikakav; ostao je samo španjolski jezik, meksički je svakim danom sve udaljeniji od svog europskog predloška. Meksiko slabo poznaje svijet izvan španjolskog jezika; sjeverni susjedi su im prijetnja i neprestana ambicija; pričuvni položaj i svijet nužde; svijet emigracije i veliki nezasitni poslodavac. Njemački, talijanski ili francuski jezik čista su egzotika, kao i njihova valuta; Europa nedohvatna i nepotrebna, suvišna, a ljudski plimni val nakon Drugoga svjetskog rata već je ostario i pomro, zaboravljeno. Kineza i Japanaca ima samo u zanemarivim, upravo začinskim količinama, ali u Guadalajari već trguju, uče podneblje i sakupljaju znanje. Ovdje su podzemni tokovi snažni, duboki i nedohvatni strancima; nije to strast nego ambivalencija, klackalica između kršćanske vjerovjesti i starih rigidnosti, lake zarade iz poroka i pogleda uprtih u modri plašt Madone. Santeria se vuče sjenovitim dijelovima ambicije i nezadovoljstva. Jednaka je mržnja prema medijskim kolonizatorima sa sjevera kao i prihvaćanje perfidno nametnuta životnog stila. Ljudi pod žrvnjem želja, iskušenja i ugrađenog straha. Jučer kod Južnoamerikanaca danas kod Kineza. Cigle, siromaštvo i smrad iz ispušnih cijevi drže se zajedno; oštri, agresivni začini i loše sagorijevanje predznak su prevelikih ambicija i sustavnog siromaštva. Ova cigla je materijal siromaštva, smrad auspuha njezin je miomiris; šarenilo je lažno veselje. Zaljubljenost, kašalj i siromaštvo nemoguće je sakriti, i čemu? Tradicija kalemljenja tuđom civilizacijom je snažna. Himere u potrazi za ljudima i poviješću su nezasitne i samo mitovi još prepoznaju njihovu nakaznu snagu. I neće tako veliki svijet postati isti za sve, globalno selo neće izdržati civilizacijsku obijest i tvrdi folklor nepopustljivosti, samo će svaki od rasizama i šovinizama dobiti pravo glasa i nasiljem izborenu frekvenciju. Prezirati druge i drugačije te prekomjerno uzdizati sebe, to je prava istina o svjetskom bratstvu, to je ono što mi je prilično neuvijeno poručeno u zračnoj luci Mexico Cityja. Nabubrene nacionalne demokracije sebi daju pravo na fobiju i mržnju. Povratak otvorenoj mržnji intelektualcima još nije prihvatljiv, nećkaju se, važu i mjerkaju, čak licemjerno zgražaju i glume oceansku otvorenost; zapravo traže dobru gažu i što dulje uhljebljenje. Pjesnici su još i gori, pristaju na sve, ne bi li objavili svoje drhtanje ili pred publikom svojim glasom oživjeli stihove. Tenzija raste, prijevara se obnavlja i dovoljna je samo jedna zastava, bubanj, prst uperen u nebo iznad Davor Velnić 43 gomile i grlata optužba urlik – oni! – i sve priče o demokraciji i sva zaklinjanja bivaju izbrisani. U Mexicu se orlovi ne moraju brinuti o svojim obrocima: neprestano se hrane zmijama na nacionalnoj zastavi. Nebeski plašt majke Božje samo je zaogrnuo neugasivo sjećanje na staru vjeru i drevne kozmologije; danas ovdje malo tko zna o čemu je zapravo bila riječ, kakav obred, ali još gori ona gruda u prsima... Antropolozi i arheolozi pokušavaju dokučiti tajne drevnih uljudbi, stranci se još nadaju pronaći Eldorado ili zlatno grumenje legendi. Ovdje je interes za drevnim kulturama i civilizacijama izletnički, sugovornici su samo pristojni. Negdašnje znakove i simbole malo tko još zna i razumije; neki od njih samo se mehanički slikaju na repovima zrakoplova nacionalne aviokompanije i pretvaraju u turističke suvenire. Suvenir je zamijenio umjetničko djelo, zabava je pak zamijenila umjetnost. Tuga i jad. Je li plašt Bogorodice dovoljno velik, s dovoljno sjajnih zvijezda i hoće li barem neke želje biti uslišene? Možda se modri plašt pretvorio u zeleni nogometni travnjak, jer ako je televizija svakodnevna napast, nogomet je napast bez premca, jača od televizije same. Nogomet je teror i nedosanjani san; mladi se nadaju zaigrati na velikim stadionima i tako se izvući, stari se nadaju dobitku na sportskoj prognozi. Sve je to jedan veliki nacionalni rulet i nema gubitnika: svaki se dan kupuje svježa nada i bočica Coca-Cole. Opcije optimizma su male: nogometaš, svećenik ili trgovac drogom. Marijači svirač je utješna nagrada – siguran način da se život izvuče iz prašine, ali ne i bogatstvo. Majka Božja (s djetetom ili bez njega) povrh je Oca, Sina i golubice; sjećanje na Veliku Majku nije popustilo. Ponekad je zaogrnuta crvenim plaštom, ali to je samo neznanje majstora koji nije umio umiješati grimiznu boju carskog plašta. Grimiz je sveta krv prožeta uzvišenom žrtvom i to je bila majstorova namjera. Još nisam vidio da je makar jedan kip zaogrnut purpurom uspio dočarati svetu uzvišenost te boje – ni jedna Madona u Guadalajari, kao ni Isus u sakristiji svetog Martina u Bologni – grimiz je jednostavno pokleknuo pred crvenom bojom i carska uzvišenost je nestala. Prolivena krv nevinih pomiješana s ljubičastom bojom visokog svećenstva boja je nebeske uzvišenosti i baš je ona ustuknula pred bojom krvi i revolucije pretvorivši se u boju usirene krvi. Nije sve crveno došlo s Kube, retorika socijalne pravde sklona je crvenoj boji tuđe krvi. Nigdje kao u Meksiku nisam uočio idolatriju te panteon sveca i zaštitnika; islam i judaizam nam s pravom zamjeraju idolatriju. Ovdje za svaku poteškoću postoji konkretan zaštitnik i prigodna molitva, mjesto i vrijeme. Koordinate su šamanske i vjera tvrda. Gledajući svece, ljudi izgube Boga, moleći zaštitnike zapostave zahvalnost; isporučujući svoju molitvu-želju, ljudi gube vjeru i pojačavaju trgovinu. U Laguni slično: Venecijanci su me poučili da se nikada ne smije moliti na glavnom oltaru, nikad Njemu, nego koljena treba ponuditi podu pred pomoćnim oltarom, preklinjati svece ili Madonu i učinit ih svojim zagovornicima kod Njega. Ovdje masa obožava raspetoga Isusa; nisam Ga uočio na nebu kao Kralja nebeskog, Svevladatelja, nego na križu, raspetoga. Vide li oni to sebe na križu, 44 Književna Rijeka / ESEJ samo sebe, a Isus je tek jedan od njih? Križ je u Mexicu samo još jedan ud, ruka vjere. Isusovo razapinjanje umnoženo je u toliko maštovitih raspela napravljenih od svakojakih materijala. Sajmovi su krcati domišljatih rješenja i uvijek s puno strasti; sveto zarobljeno u svakom materijalu, maštovito. Mexicom vlada religija križa i Bogorodice, a ne kršćanstvo Starog i Novog zavjeta. Križ za sirotinju, jer je život razapinjanje; križ za bogate, jer se plaše da ih ne dohvati njegova sjena i nebeska pravda. Sveprisutno Raspelo kao nada za prve i opomena za one druge, za sve žive i njihovu nadu što se penje nebeskim ljestvama i strah što ih neprestano presijeca. Isus je podnio muku svijeta, ali još je dovoljno muke preostalo za ljude. Zgurani u ralje života, neupitani, nezamoljeni i bez olakotnih okolnosti, bilo kakvog popusta, ali u neprestanom iskušenju s opijatima, pljačkama, razbojstvima – pobožni pa dok traje i potraje. Podanički ustrajno i krotko, bez režanja i pokazivanja očnjaka. Pazari i ulični štandovi pretrpani su ljudima, robom i nabijeni kakofonijom mase. Kopije i “lažnjaci” američkih potpisa su sveprisutni; dovoljno je samo da podsjeća na modni trend viđen na televiziji ili u onim malobrojnim dućanima s potpisanom robom njihovih sjevernih susjeda. Ima nečega komičnog u tom neredu glazbe, vike i prehrane; naporu da se bilo kako dovrši dan i zakvači na prethodni. Možda sam nepotrebno strog, nisam ni trebao lunjati po sajmištima, nego sam umoran od sebe i prestrašen od povratka trebao ostati u udobnom hotelu i čitati. Ovdje me previše toga podsjeća na Kinu; miriše drugačije, ugodnije, ali uvijek intenzivno. Sve je to živopisno privlačno i turistička žeđ neprestano se pali i gasi, zato se neprestano fotografira i glasno čudi. A onda iskoči uvijek ista dvojba: zadržati se u toj košnici, ostati možda još koji sat ili krenuti put hotelske sobe, dobro rashlađenog lobija, velike sobne kupaonice i mirišave posteljine. Najljepše nam je u Hiltonu ili njegovoj hotelskoj inačici s dovoljno zvjezdica luksuza i raskoši. Ovdje sam u pristojnom Laffayete hotelu, prilično zadovoljan, još kad bi osoblje bilo opuštenije, a ne kao da svaki trenutak iščekuje “napad na policijsku postaju”. Toliko toga nevidljivog promiče mimo nas, bolje. Turisti su slijepci. Turistička egzotika redovito završava u hotelskoj udobnosti i na kraju propješačenog dana svi joj se žele potiho vratiti. Pred bankama, draguljarnicama, hotelima, ali isto tako pred školama i dječjim vrtićima..., stoje stražari sa sačmaricama i dugim cijevima! Oružje je izlizano od silnog dodirivanja, iščekivanja i straha, dosade? Možda tek poza, pa kupuju već izlizano i otučeno oružje kako bi sve izgledalo uvjerljivije? Stražari izgledaju kao da su ih izvukli iz najmračnijih sjena čuvanih kaznionica: čisti prototip nasilnika. Ili to doista jesu? Preobraćenici? Odabrani su valjda najgori nasilnici kako bi zaplašili one manje strašne! Butch Cassidy i Sundance Kid, gdje su oni to željeli na miru pljačkati? Željeli su opljačkati razbojničku jazbinu – koja loša procjena i dobar kraj filma. Na sitne ljude navalio je šećer i tijelo nenaviknuto na obilje loših kalorija jednostavno se proširilo. Previše šećera i gaziranih pića; ugodno slatko i mjehurići škakljaju nos i uljepšavaju život, ali ga nimalo ne čine boljim. Uz Raspelo, Davor Velnić 45 pretilost, prosjaci i Coca-Cola su sveprisutni. Siromasi i prosjaci bijele oči prema nebu i zazivlju pogledom; ne proklinju nego očima traže znak, jer uvijek može biti gore. Zašto Skandinavce nisam vidio u prošnji? Nema ih u Londonu, Milanu, Honkongu, Pekingu, Šangaju, Trstu, Rijeci, Hamburgu, Münchenu, Kölnu, Lyonu, nisam ih vidio u Bologni, Budimpešti, Beogradu, Bombaju... posve neobjašnjivo ako ustrajemo na dvoličnosti, ako istinu oblačimo u kostime licemjerja te nasilno i pomodno promoviramo načela jednakosti i sljepila. Kratkonoge i guzate, podignute na visoke pete mašu stražnjicom i ne gledaju muškarce. Igra je još starinska. Kad ih pogledaju, to je pogled mjeritelja, samo brza procjena. Nisam primijetio “crvene svjetiljke” ili Sexy Shopove, uličnu prostituciju, ništa slično, ništa uočljivo, barem ne u pristojnim gradskim rajonima. Negdje duboko i dobro sakrita fertilnost poroka umnaža se sakrita pred otvorenim očima prostodušnosti i prijekim pogledom katoličke prakse. Od silnog tranzita narkotikom prema sjeveru dobar dio ostaje ovdje, sakriven od Boga, ispovijedi, savjesti, ali ne i od nasilja. *** Povukao sam sve do Guadalajare: čuveni sajam knjiga i svetkovina pismenosti zatekli su me veličinom i brojem posjetitelja. Neprestano zaboravljam da Guadalajara ima preko sedam milijuna stanovnika. Ove godine (2008.) Italija je zemlja gost i dobro se nosi s naslovnom ulogom. Talijani su iznijeli sve najbolje: od dizajna promidžbenog materijala do ponajboljih naslova i prekrasnih monografija. Talijanski nakladnici, književnici i pjesnici u najboljem izdanju dobro su raspoloženi, nasmijani i s čašom u rukama. Ali uvijek ista talijanska slabost: nema Papinija; niti jedne jedine njegove knjige, ni na talijanskom niti na španjolskom – čak i na ovakvoj nacionalnoj svetkovini knjige Papini je opet jednostavno izbrisan iz talijanske književnosti. Prigovaram srdito i nemoćno se rugam razoružan njihovim neznanjem. Talijanskim selektorima želim pokazati nezadovoljstvo i oštro protestiram, uzalud, još se nisam naučio. Prodavačice samo sliježu ramenima – nikad čule za autora – momci u sivim odijelima i žene u dizajniranoj odjeći uskaču pa obrazlažu i elaboriraju kako je nakladništvo postalo samo dio industrije zabave i više ne služi književnosti. Izlike i njurganje; svi su oni samo trgovci knjigama, lažni promotori pisane riječi, a ne nakladnici. – Gledajte, u Italiji ga nitko ne čita, nitko za njega ne pita, možete samo zamisliti koliko ovima ovdje u Mexicu nedostaje Giovanni Papini?! – uporan je direktor velike nakladničke kuće iz Milana – Mi živimo od prodaje knjiga, a ne od književnosti. Mi prodajemo knjige, a ne književnost; imamo svoje bilance, vlasnike, godišnja izvješća... Nije nam lako. U deset godina meni je ovo treća nakladnička tvrtka, i svugdje je isto. Čisti mazohizam, sajam je redovito sajmište, a knjiga tek slabo kurentna roba. Samo se beskorisno inatim i tražim odgovore koji me srde, jer kad u velikim milanskim knjižarama nisam mogao pronaći ni jedan primjerak Papinija, zašto 46 Književna Rijeka / ESEJ bih ga našao u Mexicu, ovdje u Guadalajari, makar Talijanska književnost bila i gost ovog ogromnog sajmišta? Toliko sam puta, više iz inata nego prave potrage, tražio Papinija po talijanskim knjižarama u Milanu, Bolonji, Trstu... i – ništa. Neki stariji prodavači bi se prisjetili da su nekad nešto imali od tog pisca, a onda je s vremenom lager ostao prazan. Toliko sam puta u Bologni razgovarao sa studentima talijanistike i – ništa, nikad čuli, na predavanjima nikad ni riječi; Papinija nema niti u njihovom gimnazijskom programu, nijednom spomenut, ni za dobro niti za loše. Prava boljševistička receptura omatanja šutnjom, ubijanje imena kad se već osoba ne može likvidirati. Lijeva hegemonija izbrisala je iz talijanske književnosti izuzetnog književnika, vrhunskog stilista, ona sve može. Staljinove čistke u kulturi su dječja igra prema marksistički orijentiranim talijanskim intelektualcima i cenzorima. I to je Italija danas, turistička i rentijerska, minorna, pognuta, ali ne samo zbog Papinija, uopće ne zbog svojih prešućenih autora, nego moda postaje umjetnost, povijest tek suvenir, a suvenir je prostitucija umjetnosti. Kubanski štand je u znaku revolucionara i masovnog ubojice Che Guevare. Njegove crno-bijele fotografije i onaj čuveni portret na crvenoj podlozi isprintan na milijun majica gledaju posjetitelje iz svih uglova. Za štandom mladi operativci i jedan stari ižmikani prekaljeni revolucionar, valjda iz onog prvog Fidelova zdruga. Toliko su ponosni na svoje planetarne ciljeve da ne vjeruju vlastitim riječima, ali ne odustaju. Iz prikrajka sve prate dva velika portret Fidela Castra i nešto manji Huga Cháveza. Ljevičari uvijek računaju na zaborav, boljševizam nekako više vjeruje učinkovitim likvidacijama. *** Marijači i nogomet, dva prizora podjednake želje i približnog intenziteta. Zašto toliko pjevaju o ljubavi, svom čistom i neiskvarenom srcu, corazón im je stalno po ustima. Ovdje je srce u usnicama, kao zalogaj. Zar je netko naglas posumnjao u to moćno srce pa treba slatkom pjesmom demantirati glasine? Neuvjerljivo i pretjerano, nabožno prema ljubavi, previše emocija i obilje neuvjerljiva zaklinjanja, kičeno i neuvjerljivo. Cajke i narodnjaci su pandemični, poput gripe i AIDS-a. Marijači su više prkos negoli veselje; ispjevana pobjeda nad gorkom sudbinom. Kratka ugoda kupljena novcem i tugaljive pjesme su najmoćnije, vidi se po usjajenim očima; pjesmom pokrivaju tugu. Koju tugu? Pijevna melodija na sjetne stihove stalno im pušta krv iz srca i pjesmom se neprestano zaklinju. Odakle ta silna tuga u ljubavi, jesam li ja ostao trajno zakinut? U tim pjesmama ne osjećam nimalo strasti, samo prekuhane ljubavne zakletve i puku zabavu. Okružen šarenilom i glazbom marijačija, pokušavam shvatiti ovaj pregaženi narod prepun vjere u svoje želje i maglovite obrise nebeske pravde. Već smo se udobno smjestili u razvikanom restoranu, konobari se rastrčali, a boce dolaze bez puno vike i dozivanja. Domaćini se trse, a marijači su glasni i sugestivni. Idu redom od stola do stola i nikoga ne preskaču; smješkaju se zadriganim gostima i diskretno primaju narudžbe. Između turističke ljubaznosti i Davor Velnić 47 umjetničke uznositosti, biraju ovo drugo. Ne licitiraju cijenu, umjesto njih to radi šef restorana: stari premazanac pun trikova i turističkog osmijeha obilazi stolove i diskretno trguje. Kad su došli do našeg stola i započeli s pjesmom, u restoran je ušao čistač cipela, slučajno ili naručen...?, ali odmah se sagnuo i ozbiljnim licem dao na posao. Cijelo je vrijeme na koljenima i sviračima čisti cipele; najprije prvoj trubi, violini, svima redom..., na koncu pod nogu pjevača postavlja klupicu i bez ikakve stanke nastavlja se Malagueña Salerosa i glancanje ionako usjajenih cipela. Čistač niti jednom nije podigao oči prema sviračima, niti jednom mu ma rijači nisu uputili pogled. U gomili sluga želi imati posilnog, “svaka ovca svoju ovcu”, i to je načelo suživota, globalizacija? Svijet će imati samo jednog gospodara: pustu želju i ne umjerenu ambiciju. Novac je precijenjen, ovisnost o (virtualnim) blagodatima tehnologije postaje adut i grozna činjenica. Svrha te vladavine bit će sama sebi dovoljna. Nužnost, obijest ili oboje? Tehnologija će zavladati svijetom, a ne roboti; ona će vladati svijetom, robotiziranim ljudima. *** Sergio Leone bi u potpunosti bio zadovoljan scenografijom i “statistima”, a Kinezi bi se osjećali kao kod kuće, na svom selu. Neshvatljivo ružna cigla, prašina i psi, nedostaju samo konji i goniči stada. U Kini nema pasa, a ovdje se lavež miješa s prašinom i sparinom. Možda je najzanimljivija ruralna arhitektura: neshvatljiva sadrena ambicija za imitiranjem gradske otmjenosti. To bi trebalo vrijediti za predgrađa Guadalajare, jer u centru postoji matrica kojoj se teži, ali ovo udaljeno selo samo je jadan pokušaj da se osmisli san s malo cigle i nešto žarke boje. Divlja “arhitektura” sela začinjena žarkim bojama i gipsanim odljevcima i ovdje odrađuje svoje profano poslanje. Prizemlja su okovana rešetkama, ne samo prozori nego i garaže! Škola je opasana lijepo složenom visokom ciglenom ogradom. Unutar zida nalaze se čista i uredna dvorišta, a tu su i nasmijani profesori koji vole svoju djecu i silno su ponosni na njih. Visoka ograda ovaj put doista čuva nešto dragocjeno: bistre i marljive učenike, jedinu pravu vrijednost iščupanu iz seoske prašine. Ambicija će samo neke odvesti dalje, u Guadalajaru na studij, ovdje su dobili privilegij da se izbore za bolji život. Sveučilište zna koliko su nadarena i vrijedna djeca važna i zato se kao vlasnik nekoliko srednjih škola brine o njima. U siromašnom predgrađu Guadalajare posjetili smo srednju školu ograđenu visokom čvrstom ogradom i rešetkastim kliznim vratima; pravi zatvorski ambijent čuva djecu od poroka vanjskoga svijeta. Đaci vjeruju svojoj školi, nastavnicima i nadaju se boljem životu. Utvrđena pravim čelikom i zaštićena mrgudnim stražarima škola čuva svoje štićenike od poroka droge, prostitucije i nasilja. I mladost je procvjetala, godinama već daje dobre plodove: oni najbolji upisuju se na sveučilište, oni najbolji na sveučilištu napreduju prema državnim službama, dobrim i važnim poslovima u velikim korporacijama, bankama, osiguravajućim društvima... 48 Književna Rijeka / ESEJ Put do škole je nesiguran, isti onaj kojim se vraćaju doma u različito doba dana i noći, jer škola radi u dvije-tri smjene, a kod kuće nije sjajno; škola je utočište. Najljepše im je unutar školskih zidina. Književnost je za njih svečanost slobode, opipljiva mašta i nedvojbena ljepota istine. Ova mladost voli pjesništvo, smatra ga neotuđivo svojim, naraštajno, i možda nisu u krivu. Pjesništvo pripada mladosti, godine ga truju razumom i šupljom analitikom. Ovi nastavnici su gordi na svoje štićenike, ravnatelj vodi brigu da ih se što više najboljih upiše na sveučilište. Ravnatelj je službenik Sveučilišta, ova škola pripada Sveučilištu i nije jedina. Ovdje se još nije zaboravilo da je pametno čeljade najvrednije što ljudi posjeduju, i to je ovdje zaštićena roba. – Što s onima koji ne uspiju, nisu najbolji, jer samo najbolji se upišu kao stipendisti sveučilišta, oko pet posto? – pitam ravnatelja. Teško i neugodno pitanje, možda i neumjesno. – Ne podmazuje se kotač koji škripi – odgovara jednostavno i okrutno, prema kriteriju sjemeništarske pragmatičnosti – Svi žele skorup. U La Barci, u skromnom lokalnom restoranu poslužili su nam ukusnu jaretinu, bez kosti i očišćenu, obilno na velikim tanjurima i bez ustručavanja; bez naricavog veselja marijačija, bez ljubavnih napjeva i glazbenih napojnica. Pravi gastronomski užitak nedodirnut turističkim aranžmanom. Mesožderstvo je pandemično, ima milijune poklonika, posebno je prisutno među siromašnima, a kad je prigoda jede se neumjereno i preko svake mjere, osvetnički prema sjećanju na glad. Od ostalih naselja, po kojima su nas neumorno svaki dan vodili, pamtim jedno veliko zvono i sunčani dan u gradiću kome nisam uspio zapamtiti ime. Ugodan hlad pod metalnom kupolom ispunjen drhtavim zrakom i jedan dotjerani balkon pun cvijeća na već derutnoj građanskoj kući. Na rubu velikog i davno popločanog trga okruženog uobičajnom šarenom poluurbanom skalamerijom stoji solidna obiteljska kuća sazidana u stilu i proporcijama kasne secesije i (kičastog) historicizma. U nizu, ali na svaki način usamljena. Tko je bio njen naručitelj, graditelj na ovom trgu omeđenom potleušicama i koji to ljudi u njoj sada žive? Potomci graditelja? Izgleda napušteno, no balkon pun cvijeća govori o nesumnjivu životu unutar pritvorenih prozora, i trebao sam pokucati na vrata i makar pokušati upoznati zagonetnog vlasnika, raspitati se o naručitelju. I taj uzak balkon pun “barbaroža”, hoću li na njemu ugledati staricu u crnom “fuštanju” koja sliči mojoj noni, ako po ničemu a ono po ljubavi prema tom cvijeću? Nisam pokucao i ne znam što me sprečavalo; oprez, strah ili osjećaj da sam na posve tuđem terenu, uljez?, ali sam znao, isto kao kad sam napuštao tibetanske krajolike, da se više nikad neću ovdje vratiti. Opipljive slike vječnosti i skoreni žljebovi svakodnevice jednako podsjećaju na nikad odgovorena pitanja. To je trenutak i nema priprave, generalne probe ni ponavljanja. Dragan Velikić 49 Dragan Velikić Prošlost kao ispričana priča S vaka priča je neka prošlost. Tek kada se prošlost ispriča, ona počinje da postoji. Dakle, prošlost nastaje u interpretaciji, svejedno, da li je u pitanju porodična istorija, lična mitologija, ili zbir činjenica koji pretenduje da se uspostavi kao prošlost jedne epohe i jednog prostora, prošlost sa velikim slovom. Istina literature, njen udeo u svedočenju, njeno dejstvo se uspostavlja tek ukoliko se radi o delu zavidne specifične težine. Zato je umetnost superiornija od tekućeg života, budući da uvek može da dozove trenutak koji je nekad bio postojanje. Jaki doživljaji iz života su još upečatljiviji kada dobiju svoju literarnu verziju. Ogoljeno zlo, koje je od samog početka na meniju civilizacije, ma koliko detaljno popisano u istorijskim knjigama, samo je zbir činjenica koje počivaju u apstraktnim trezorima savesti čovečanstva. Među šiframa istorijskih datuma bitaka, ratova i primirja, u onim retkim decenijama relativnog blagostanja, ispario je život sam, kao potok u pustinji. Hoću da kažem da samo umetnost, dakle, literatura, uspostavlja jednu totalnu stvarnost, stvarnost naših opsesija sastavljenu i od svedočenja drugih, i od stvarnosti umetničih dela, od svega što je deo našeg iskustva. A sada ću vam dati jedan primer iz vlastitog iskustva. Pre petnaest godina pisao sam roman Astragan, u kojem je jedan od epizodnih junaka i Lenjin. Želeo sam da proverim neke detalje u vezi sa njegovim putovanjem iz Ciriha u Petrograd 1917. godine, kada je Lenjin prošao pola Evrope u blindiranom vagonu Crvenog krsta. Pažljivo sam pročitao biografiju Lenjina od Lea Fišera. Na jednom mestu opisan je Lenjinov dolazak na Finski kolodvor u Petrogradu, gde ga dočekuje brojna delegacija, između ostalih, Skoboljev i Čehidze. Verovatno su oni tada bili važni ljudi u Rusiji. Dopala su mi se njihova imena, tako da na jednom mestu u romanu Astragan opisujem Lenjinov dolazak na Finski kolodvor i, naravno, pominjem Čehidzea i Skoboljeva. Učinilo mi se da to priči daje verodostojnost. Međutim, zatrebao mi je pridev uz jednu od te dve osobe. Odlučio sam se za Čehidzea, da njega snabdem nekim atributom. Skoboljeva sam osećao bez prideva, ali za Čehidzea mi je pridev trebao. Debeli Čehidze? A šta ako nije bio debeo? Dovoljno je da jedan čovek na svetu zna da Čehidze nije bio debeo pa da se sve raspadne. Ili ćelavi Čehidze? Možda bradati? Odjednom pomislim – ćutljiv, to je neproverivo. I onda sam napisao da Lenjina dočekuju Skoboljev i ćutljivi Čehidze. Kada je Astragan objavljen, jedan primerak sam poslao Mirej Roben, mojoj prevoditeljici na francuski. Posle mesec dana primio sam njeno pismo u kojem je izložila utiske o romanu. Na kraju, u post skriptumu, bilo je pitanje: Odakle znate da je Čehidze bio ćutljiv? Bio sam zapanjen. Pomislio sam da možda ceo 50 Književna Rijeka / ESEJ svet zna da Čehidze nije bio ćutljiv, a da samo ja to ne znam. Napisao sam Mirej Roben sve ovo što sam sada i vama ispričao. Ubrzo je stigao odgovor. Iz tog pisma saznajem da je Mirej završila gimnaziju u Parizu, i da je sa njom u isti razred išla unuka Čehidzea. Naime, Čehidze se razišao sa Lenjinom, i 1918. godine je napustio Rusiju. Ostatak života proveo je u egzilu u Parizu, sasvim zaboravljen. Mirej Roben se družila sa unukom Čehidzea. Često je odlazila na pravoslavne praznike u kuću Čehidzea. I napisala mi je da nikada u životu nije srela ćutljiviju osobu nego što je bio deda Čehidze. Naravno, ja nisam pogodio pridev. Takvih momenata je mnogo u svačijem životu, i uglavnom, ostaju neotkriveni. Međutim, kada se slučajno otkriju, onda samo potvrđuju superiornost literature kao najmoćnijeg i najpouzdanijeg amalgama kojim se uspostavlja ispričana prošlost. (2004.) Jutro na Miroovoj slici Postoje slike koje ne možemo nikada prvi put videti. Master takvog prizora upisan je u našu memoriju davno, u onom mitskom vremenu kada čula još nisu razdvojena. U toj Vavilonskoj kuli senzacija zvuk je zapravo miris, a svaka boja ima svoj ukus. Kasnije, počinjemo da ispisujemo svoje sećanje. Talog iskustva modifikuje doživljaje. Singer je u pravu kad kaže da pisac nije onaj koji se seća, već onaj koji izmišlja vlastito sećanje. Sećanja svoja i “tuđa” (junaka), možemo izmišljati ukoliko nosimo čežnju za dopisivanjem života, ne zato što smo nezadovoljni sopstvenim životom, već zato što svaki pisac živi u svojim knjigama moguće varijante one jedine stvarnosti. Izmišljanje mog sećanja počelo je jednog novembarskog dana 1958. godine. Beogradski voz zaustavio se na samoj obali, na koloseku koji nestaje u moru. Imao sam pet godina kada su se moji roditelji preselili iz Beograda u Pulu, najudaljeniju tačku tadašnje Jugoslavije, na samo dno istarskog poluostrva gde se kao u kakvom bunaru okončavala linija železničke pruge. U ranom jutru posmatrao sam kroz prozor taksija gole krošnje stabala staničnog bulevara. Nebo je bilo nisko. Grane drveća su se zarivale u guste, kišne oblake koji su kao vreće visili nad pustim ulicama. Sa desne strane pružala se obala. Ribarski čamci, avetinjski nepokretni na uljastoj površini zaliva odjednom su nestali iza zida carinarnice. Levom stranom nizale su se kuće sa vrtovima. Pejsaž provincijske periferije, tamo gde selo usamljenim jednospratnicama širokih prozora i dvorišnim ogradama postoji kao kakva aplikacija u scenografiji grada. Taksi se zaustavio ispred jedne oronule kuće okružene ogromnim dvorištem sa palmama, grmovima šimšira, kalinama i lijanderima. Visoki zid prema ulici bio je obrastao gustim tkanjem lovora. Vila Marija, jedna u nizu kuća podno pulskog Kaštela, prvi je sloj palimpsesta – prostor u kojem će se rađati junaci. Vremenom će postati nepregledni studio koji nudi polunameštene sobe, mermerni hol sa polukružnim vitražom iznad Dragan Velikić 51 ulaznih vrata, prazne vešernice i ostave u suterenu. U dvorištu, koje podseća na zapuštenu botaničku baštu, rastu ogledni primerci mediteranske vegetacije. Pod krošnjom kaline odmara se lav od terakote. Sa krova – prostrane terase posute žućkastim šljunkom – kao sa komandnog mosta, pruža se pogled na zaliv i grad. Na tom brodu oplovio sam svih sedam pulskih bregova dešifrujući građevine, ulice i trgove. Verujem da svaki pisac poseduje veoma skroman broj tonova, prizora, šumova i mirisa doživljenih u ranom detinjstvu, u onom neistorijskom periodu svoga života, dakle, u vlastitom mitu. To su kulise sa kojima će uvek iznova, u svakoj sledećoj knjizi, graditi svet iznalazeći ono što je neiscrpno: kombinacije. Svaki pisac nosi u sebi deo globusa, svejedno da li je to Makondo ili Buenos Aires, Aleksandrija ili Dablin, Itaka ili Trst. Pisanje i jeste veština pretvaranja unutrašnje mape u sistem znakova. Hajnrik Šliman je tragajući za Trojom koristio Homerove mape. Iako arheolog amater, Šliman je razumeo poruke skrivene u stihovima Ilijade. A irski pisac, Džejms Džojs, sagradio je čitav jedan grad dobro proučivši putanje Odiseja. Sanjao je Dablin u Trstu, Puli, Cirihu. Mnoge ulice starog Trsta preselio je u Dablin, kao što je osetljivim sluhom dozivao imena iz telefonskih imenika i darivao ih svojim junacima. U uličnom nameštaju Dablina prepoznao je onaj nepropadljiv sloj. Duboki slojevi jezika kriju šifre, grafičke i zvučne kartice, a ono malo značenja što iscuri kao mlaz peska na svetlost dana nazivaćemo koincidencijom, sudbinom. Književna radionica je skladište. Kreacija se sastoji u načinu pretraživanja tog skladišta. Talog iz kojeg svaki pisac gradi svoj literarni svet jedinstven je i neponovljiv kao otisak prsta. Rad na rukopisu podrazumeva podizanje studija gde će se čulne senzacije oslobađati taloga. Ponekad, na dnu sita, u mulju, blesne zrno zlata. Bio sam već student kada mi je do ruku došla jedna istorija slikarstva dvadesetog veka. Polako sam listao strane sa reprodukcijama. Mnoge sam već prepoznavao, ne praveći razliku da li sam ih video u nekom od svetskih muzeja ili u kakvoj knjizi. I onda zastajem zbunjen slikom koja kao da oduvek postoji zapisana u mojoj memoriji: tako poznati vrt sa kućom u pozadini, prizor sa periferije grada u kojem sam odrastao. I taj magarac, obavezni inventar Istre, prisutan u svakom selu. Neobična geometrija neba i filigranski uređen povrtnjak. Vegetacija koja kao paučina drži na okupu svet omamljujuće tišine. Izgubljeni raj. Kuća koja diše, jer nema sumnje, enterijer je nastanjen. Iza visokog zida, koji doziva ogradu pulske carinarnice, naslućujem avetinjski nepokretne ribarske čamce. I znam da je rano jutro na toj Miroovoj slici, da stanari ville rustice još spavaju trošeći snom pesak svoje bezimene istorije. Izvan paučinaste vegetacije pruža se Terra incognita. Po talasima neba plove krošnje stabala. Ruski pisac Gajto Gazdanov davno je zapisao: “Ali svaki događaj pre nego što se dogodi u stvarnosti već postoji. Pamćenje – to je vid uperen unatrag. Ali postoje i ljudi, koje je Bog smestio ispred njihovih života. Zamislite da stojite negde daleko, na kraju duge staze koju osvetljavaju bakljom. Plameni barjak vam 52 Književna Rijeka / ESEJ se približava, on osvetljava usput gradove u kojima ćete živeti, lica ljudi koje ćete sresti, tela žena koje ćete voleti”. Miroova slika je oduvek u meni. Arhiv sakupljen tokom kratke vožnje taksijem jednog novembarskog jutra 1958. godine na pulskom bulevaru Stazione. (2004.) Dragan Velikić (Beograd, 3. 7. 1953.), romansijer i pripovedač koji za prostor zbivanja svoje fikcionalne proze najčešće odabira Srednju Evropu, posebno Istru i grad Pulu u kojem je odrastao. Diplomirao je komparatistiku na beogradskom Filološkom fakultetu. Romani, eseji i priče Dragana Velikića prevedeni su na petnaest evropskih jezika. Od 2005. do 2009. godine bio je veleposlanik Republike Srbije u Beču. Živi u Beogradu kao slobodan umetnik. U Hrvatskoj je 1991. objavljeno prvo izdanje romana Astragan u biblioteci HIT zagrebačkog “Znanja” (urednik Zlatko Crnković), a zagrebački “Profil” objavio je 2008. u biblioteci “Velimir Visković bira za vas” hrvatsko izdanje romana Ruski prozor, prethodno nagrađenog Ninovom nagradom i Nagradom Meša Selimović. Dobitnik je “Mitteleruopa Preis” za 2008. godinu koju dodeljuje Austrijsko ministarstvo za nauku i Institut za Podunavlje i Srednju Evropu iz Beča i Nagrade grada Budimpešte za 2013. godinu Izdavač Meandar iz Zagreba objavio je nedavno novi Velikićev roman Bonavia. Bibliografija (prva izdanja): Pogrešan pokret (priče, 1983), Staklena bašta (priče, 1985), Via Pula (roman, 1988), Astragan (roman, 1991), Hamsin 51 (roman, 1993), YU-tlantida (eseji, 1993), Deponija (eseji, 1994), Severni zid (roman, 1995), Danteov trg (roman, 1997), Stanje stvari (eseji, 1998), Slučaj Bremen (roman, 2002), Dosije Domaševski (roman, 2003), Pseća pošta (eseji, 2005), Ruski prozor (roman, 2007), O piscima i gradovima (eseji, 2010) 39,5 (odabrani intervjui), Bonavia (roman 2012) Jakov Ivaštinović 53 Jakov Ivaštinović Iz neobjavljene monografije Janko Polić Kamov (1956.) Osvrt na jezik u djelima Janka Polića Kamova O bično se kaže, da svaki pisac ima svoj jezik i stil. Ovom prilikom, eto, ističem tu misao, ali ne radi toga da izrazim svoju solidarnost sa njom, nego radi toga, da iskoristim ovaj momenat, na taj način, što ću reći, kako ja tu misao shvaćam. Jezik neprestano teče. On je u svakom času i pred svakim čovjekom u novom položaju. Nemoguće je pretpostaviti, da dva čovjeka istu riječ jednako doživljavaju i to jednostavno zbog toga što ne raspolažu jednakim fantazijskointelektualnim predodžbama i asocijacijama. Čak ni isti čovjek istu riječ ne doživljava jednako u različitim momentima i to jednostavno zato, što se on neprestano pomiče, dakle što nikad nije na istom mjestu u intelektualnom, psihičkom, fantazijskom, asocijativnom i fizičkom pogledu. Svaka riječ u svakoj situaciji živi ponovo. Svaki je tekst pred svakim čitaocem u novom položaju, pa različito i djeluje. Evo zašto: čovjek je baza sa svim atributima koji mu kao razumnom i društvenom biću pripadaju. A svaki čovjek je jedna specifična baza. Ako na različite baze dolaze različiti podražaji (u ovom slučaju ti su podražaji riječi), onda je razumljivo da su i reakcije različite. Jezik nije moguće naučiti. (To je, dakako, rečeno sa gledišta umjetničkog jezika; bilj. ur. Jezika) Moguće ga je samo stvarati iznova ili kopirati. Svako novo dobro književno djelo pisano je i novim jezikom, dakle jezikom koji nije prije postojao, jer u njemu riječi dolaze u nove sintaktičke i psihičke odnose, a ti odnosi izazivaju nova značenja i nove afektivne vrijednosti riječi. Svaki čovjek o nečemu nešto zna. A te količine znanja kod raznih su ljudi različite. Jednom je čovjeku dovoljna jedna riječ i on je već ušao u smisao, a drugom treba mnogo riječi, jer te riječi treba da nadomjeste i njegov afektivni odnos i njegovu udaljenost od materijala koji treba upoznati. Ako ista riječ kod različitih ljudi izaziva različite utiske, onda bi za različite ljude trebalo upotrebiti različite riječi i drugu količinu riječi, da bi im se ista stvar predstavila jednako dimenzionalno i sugestivno, tj. onako kako je pisac zamislio. Jezik sadržava emocije, misli i zakone ljudskog mišljenja. U njemu nastupa i o njemu se izražava pojedinac u jednom određenom času. Veliki suvremeni engleski pjesnik T. S. Eliot rekao je istu stvar ovako: “Riječi od prošle godine pripadaju jeziku od prošle godine, a riječi za iduću godinu čekaju drugi glas.” (Prema krugovima, str. 376, god. 1952.) 54 Književna Rijeka / ESEJ To je razumljivo jer je na pr. jezik XX. stoljeća nešto drugo nego jezik starih Rimljana. U ovo užurbano, mašinsko, stenografsko i moderno doba, kada je važno brzo, precizno, jednostavno neposredno i razgovorno saopćavanje, jezik je pouzdan zapisničar razlika koje iskrsavaju u odnosu naprama određenim prošlim razdobljima. Te razlike, međutim, nisu izazvane od unutrašnje energije jezika nego od unutrašnje i vanjske energije društva, dakle energije zbog koje se to društvo na dotični način razvija. Jezik je živa materija, a vrijednost dobiva u konkretnoj primjeni. Riječ sama za sebe ne postoji, nema značenja i predstavlja praznu apstrakciju. Ona dobiva značenje prema cilju, prema funkcionalnosti i prema mjestu gdje stoji. Riječi uzbuđuju i izazivaju podražaje. Manifestiraju se tek u književnoj i govornoj praksi i kao simbol, i kao muzika, i kao sadržaj, i kao intelektualni i kao estetski podražaj. Osim toga riječ može pružiti čovjeku sve što on može osjetiti i zamaštati. Riječi su oči teksta. A da vid ovisi o zdravlju očiju, o tome nema diskusije. Ali one nisu samo oči teksta, one su i naočale koje čitalac stavlja na oči, da bi tekst vidio. – Svaki tekst ima svoje oči, svaki čitalac ima svoje naočale. Pronaći prave oči za tekst i prave naočale za čitaoca doista nije lako jer riječi su svakom čovjeku na drugi način pristupačne, jer nema te riječi koju bi svi ljudi jednako doživljavali. Zbog toga je piscu teško nametnuti publici svoje osjećaje, slike i misli u onom okviru i s onom jačinom kako ih on doživljuje jer svaki čitalac njegove riječi prima drugačije i osjeća ih drugačije. Pa težina pisanja i jest u tome što istu temu i s istim rječnikom treba nametnuti širokoj publici, dakle što istim sredstvima treba kod velikog broja ljudi, koji su među sobom različiti i koji sve individualno doživljavaju, postići vlastite i približno jednake psihičke napone. Dakako, kad bi taj posao bio usmjeren prema jednom čovjeku, koga pisac poznaje, bio bi mnogo lakši. Ali pisati za čitaoce koje ne poznajemo i koji ne samo prema predmetu, nego i prema svakoj riječi imaju svoj stav, to je doista teško. Slično je i sa stilom. Stil je individualan zanatski postupak pisca prema predmetu. Do njega se dolazi uzbuđenjem, koje primljeni i prerađeni sadržaj pretvara u jedno vanjsko očitovanje, na jedan osebujan način, u jednu posebnu metodu saopćavanja. Porijeklo mu nalazimo u mnogobrojnim faktorima, kao što su na pr. funkcioniranje osjetila, naslijeđena i stečena psihofizička svojstva, lektira, društvena sredina i ekonomsko-politički momenti. Nastaje kao posljedica spajanja vanjskih podražaja s ličnošću pisca. Nemoguće ga je izmisliti jer ga uvjetuje radnja, piščeva ličnost, jezična i općekulturna razvijenost. Međutim, posebno treba istaknuti da o razvijenom ukusu i jasnoj jezičkoj i tematskoj perspektivi također ovisi obilježje stila. Stil sadržava sve one pojedinosti koje mogu da izazovu stvarnu, plastičnu i željenu sliku. Dakle, očituje se kao majstorski postupak pri iznošenju neke materije iz nekog nepoznatog skladišta u dobro reklamiranu trgovinu. I u njemu se vide piščeve kreativne snage. I on pokazuje što je pisac propustio i što nije postigao. Pomoću njega pisac predočava čitaocu sve individualne funkcije teksta. Jakov Ivaštinović 55 Kamov nije škrt u riječima. Njegov rječnik podsjeća na divlju bujicu. On je orkanski snažan, nasrtljiv i bučan. Zato je i razumljivo što su ove pređašnje impresije izrasle nad njegovim tekstom i što se odnose na njegov jezik, jer taj jezik nije literarno podšišan, jer je jedar, metafortičan, svjež i nov – jer posjeduje sva obilježja dinamičkog, leksički bogatog i impresivnog govornog jezika. Kamov je pun ovakvih rečenica: “I mrak stade padat ko pljuskavica, što je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve porušeno. Potoci mraka. Bare mraka. Svjetlo mraka.” (Isušena kaljuža, str. 76) “A djevojka, što je pristupala sa prodajnim bokovima i nevaljalom pivom, odilazeći ostavi na njihovome stolu dva velika, puna i živa oka. Za napojnicu.” (Ibid., str. 175) “Psujem. A psovka me krijepi kao vino, ko zanos i tješi ko molitva. O svi vi, što vjeru izgubiste kao uspomene, ili je razderaste ko krivu banknotu, ko dogorjelu cigaru ili upotrebiste ko zastarjelu kovinu – evo vam nje, vjere, nade i utjehe... i više: evo vam krvi, nezacijeljene, vruće i žive rane. A dok je krvi, ima života! Iz mrtvog je tek Krista protekla – voda!!!” (Ibid., str. 31) “Leopardi je svoju epohu i svoj narod odrazio vrlo malo ili negativno; za to je izrazio upravo zamjerno samoga sebe pozitivno. Kod jednog Leopardijevog stiha ostaneš duže no kod jedne Carduccijeve pjesme.” (Listajući Carduccijeve pjesme) Kamovljev jezik je pun interpunkcijskih i logičkih virova, koji oživljavaju površinu i unutrašnjost teksta; pun je leksičkih doskočica, ali i retorskog afektiranja, samo što to afektiranje djeluje buntovno, sadržajno i iskreno, a ne namješteno, prazno i smiješno. Rečenicu često prekine. Mjesto veznika, metne točku i počne novu rečenicu. Tako postiže življi i uvjerljiviji stil. Ima kod Kamova riječi koje po svojem obliku nisu u skladu ni s današnjim, a kamoli s ondašnjim jezičnim osjećanjem, ali on ih je upotrebio, da bi leksički obogatio i osvježio svoj tekst, a upotrebio ih je i zbog toga, što nije nastojao da piše nekim umjetnim književnim jezikom, jer je svoj jezik izvlačio iz utrobe svakidašnjeg i praktičkog govora, odnosno iz bogate leksičke riznice svoga mozga i iz sredine u kojoj se kretao. To je njegovu jeziku davalo snagu, ali i mjestimičnu oporost, sirovost ili nedotjeranost. Treba priznati da Kamovljev jezik nije uvijek gladak, dotjeran i gramatički uređen, treba priznati da njegove rečenice nisu uvijek logički precizno građene, ali to potencira njegovu osebujnost i ističe dvije stvari kod njega kao pisca: 1. ogromnu snagu pisanja i 2. neproporcionalan razmjer između te snage i konačne umjetničke zrelosti. Zar treba i ovom prilikom reći nešto više od toga, da su Kamovu bile 24 godine, kad je umro. Velik broj novotarija je donio Kamov na području imenica. Mjesto proljeće kaže proljet, mjesto elegancije – elegansa, mjesto talasi – talasje, mjesto Talijan – Talijanac, mjesto sadist – sadik, mjesto ignorancija – ignoransa, i t. d. Ima i 56 Književna Rijeka / ESEJ ovakvih imenica: modernist, lumpacija, šuškaj, nepoznanac, bezbriga, zabadač, delikvensa, naivnik, prostodušnik i t. d. Mjesto anarhist kaže anarkista, mjesto energija – eneržija, mjesto pretjeranost – prećeranost, mjesto leptir – lepir, mjesto autor – auktor. Upotrebljava imenicu sapa umjesto para. I u deklinaciji katkad odstupa od uobičajenih pravila. Tako u dativu sing. kaže idijoti, umjesto idijotu, iz čega se vidi da je deklinira kao da u nominativu sing. glasi idijota. U gen. plur. mjesto sjajnih traka kose kaže sjajnijeh traka. Ima: udrijeman, raspružen, šarobojan, udrijemao (putnik) mjesto zadrijemao, kuruzni mjesto kukuruzni, plašna (košutka) mjesto plašljiva, zdene mjesto studene, svedno mjesto svejedno, zduha mjesto smrad. Kaže ufiniti mjesto profiniti, zdraviti – u smislu postajati zdrav, odanuti u smislu odahnuti, manuti mjesto mahnuti, oćerati mjesto otjerati, drktati mjesto drhtati, uapsiti mjesto uhapsiti. Mnogo upotrebljava glagolske priloge sadašnjosti i prošlosti. Ali pored pravilnih oblika glagolskog priloga prošlog na –vši i –avši, ima kod njega i priloga na –v, na pr. pokazav, primiv i t. d. Mjesto trebam kaže potrebujem. Pored perfekta često se služi aoristom i imperfektom; možda više nego bilo koji naš drugi pisac. Neke glagole koji su neprelazni, upotrebljava kao prelazne, pa kaže: prošetati noć, bježim ih... i. t. d. Upotrebljava glagol raspružiti ali ne mjesto glagola ispružiti, jer raspružiti kod njega znači pružiti ruke širom, dakle ne ni ispružiti, a ne ni raširiti. Prije Tina Ujevića nijedan naš pisac nije upotrebljavao toliko stranih riječi u pjesmama kao Kamov. Evo nekih: atmosfera, moralizam, skepsa, abis, akord, sankilot, sankcija, interdikt, apsurdum, satanas, patos... i t. d. “On je pjevao temperamentno i nagonski pa je često prešao granice iskrenosti, zašao u vulgarnost i u njegovim pjesmama ima izraza, koje treba kazniti: golicajući srh ti kožni, lajavci, pljuckati, tegleća marva, bludna Venus, gubavi starac, nakaza čovjeka, smrad smrada, trulež truleži, pogana njuška, pljuvačka bogova, blud duše, gnjilež pluća, stovarište otpadaka i truleži, pršteći blud, bezglasni blud, u crijevlju nas čeka pir, bludni grijeh, bljuvati, pasja ljubav, trbusi se grče, site mesa, slina se u pest mijesi, popovske drolje, rokti basom ko prasad smradna, naduta crijeva, orgij pasji, grdni nesklad dreči, smrad iz duše, fukara bleji... i t. d. (Vl. Čerina: Janko Polić Kamov, str. 26) Čerina nema pravo kad kaže da bi Kamova trebalo kazniti zbog tih izraza jer bez njih bi arogantni, razbarušeni, dinamični i efektni Kamovljev tekst bio sakat. Oni harmonično leže u njemu. Djeluju neobično ali ne i vulgarno. Jedini Kamovljev nedostatak u tom slučaju jest nelicemjernost. Kamovu je do čiste, cijele, razgolićene i istinite stvari. On se ne srami pred golim tijelom i pred golotinjom općenito, kao ni liječnik. Znao je da je istina od golotinje jača. A njemu je bilo do istine. Ono što ima naturalističko obilježje, naturalistički je i izgovorao, jer je htio da naturalistički djeluje. Jakov Ivaštinović 57 Kamovljev jezik je toliko osebujan, da bi ga trebalo posebno i u detalje proučiti. U njemu su maksimalno sačuvane vrednote govornog jezika i to od onog govornog jezika koji je razbio ili prerastao sve uobičajene forme, stvorivši tako svoju vlastitu muziku, svoje vlastite tonove i intenzitete. U njemu je potpuno sačuvana muzička, slikovna i misaona atmosfera govornog jezika i to onoga govornog jezika u kojem su ritam i leksik podvrgnuti kreativnom rasporedu i izboru, spajajući tako realnu i umjetničku misao, t.j. akt stvarnosti i akt misli u jedinstven umjetnički izraz. Kamovljeve rečenice su metaforički, misaono i emocionalno izvanredno bogate, a do tog bogatstva on dolazi zgodnim povezivanjem različitih novih iskustava govornoga jezika kojem on ostaje toliko vjeran da je prigrlio jezik koji pomalo, ali samo izvana, djeluje neobrijano, t.j. grubo i neuglađeno. Svaka riječ i svaka rečenica ima svoj kontekst. Kamov je uspio dovesti do minimuma razliku između konteksta riječi, odnosno rečenica i to najprije između napisanih, a onda između napisanih i izgovorenih, stvorivši tako primjerno jedinstvo između govornog i pisanog jezika. A zašto je to tako? Zato, što on nastoji dovesti u jednak omjer kvantitet i kvalitet govornoga i pisanoga jezika, emotivnost i afektivnost, intenzitet i ton, misao i sliku. Zato, što se kod njega lingvističko-stilistički elementi poklapaju sa stvarnim smislom teksta. Kamovljevi tekstovi nisu komponirani ritmički mirno. Oni se propinju i galame. Njihova ritmička fizionomija raste iz vješto povezanih sadržajnih intenziteta, iz emocionalnog karaktera i iz specifične metaforičke fakture riječi. Napominjem: Ja sam se zadovoljio samo općim i principjelnim opservacijama. Od svog doživljaja nisam išao dalje. Jezik, vol. 3, br. 2, Zagreb, 1954., str. 46-51 Janko Polić Kamov kao romanopisac U knjizi Panorama de la nouvelle litteratu ere française Picon se pita, što će biti s romanom, kad izgubi teme ili, bolje rečeno, kad mu ih preotmu, na pr. film, znanost, sociologija, filozofija i politika. U budućnost romana sumnja i Sartre, vjerujući da ona pripada noveli i lirici. Ako pak pogledamo Joyceovog Ulyssesa, Huxleyev Kontrapunkt života i Sartrovu Mučninu vidimo, da je roman izgubio dvije svoje najvažnije dotadašnje karakteristike: temu (fabulu) i romansku konstrukciju na koju smo navikli; vidimo da je prešao u niz intelektualističkih i psiholoških varijacija, asocijacija i analiza. Kako to? Život se komplicira. Problemi rastu. Šetnja po vanjskim rubovima pitanja, koja se proučavaju, ne zadovoljava, jer smo saznali sve, što se valjda o površini može saznati. Želimo nešto više. Želimo prodrijeti u utrobu zemlje, a to znači, da moramo kopati rovove, bušiti, pa opet kopati i bušiti, sve dok se ne srušimo na zemlju onesviješteni znatiželjom i rezultatima. 58 Književna Rijeka / ESEJ Ne zadovoljavamo se opisom. Sve želimo da znamo. Svaka, pa i najstinija stvar ima toliko elemenata, koje možemo i moramo reći. Roman zahtijeva širinu i u pogledu lica, i u pogledu prostora, i u pogledu vremena, i u pogledu misli. Moderan čovjek zahtijeva, da se i literatura, u analizi čovjeka i društva, popne na nivo atomske fizike. Dok se krećemo na uskom području, lakše nam je sagledati pojedinosti, koje uopće možemo sagledati na današnju stepenu intelektualnog i naučnog razvitka, nego dok se krećemo na širokom području. Pred širokim područjem nemoćni smo intelektualno i fizički. U noveli i u pjesmi radius kretanja je malen. Kod romana to nije slučaj. Zato, kad i ostajemo kod romana ne razvijamo radnju u širinu, nego pustimo jedno lice ili jednu misao da ide jednim određenim pravcem, pa hvatamo sve ono, što može poslužiti u objašnjavanju toga lica ili te misli. A pri tome lako možemo zapasti, ili u psihološku, ili u političku, ili u kakvu drugu studiju. Eto, to je razlog zbog kojeg se Picon pita, što će biti u budućnosti s romanom i zbog kojeg Sartre sumnja u budućnost romana. Janko Polić Kamov nije u romanu razvio nikakvu teoriju, ali je napisao roman, koji po literarnom mentalitetu prethodi Ulyssesu, Kontrapunktu života i Mučnini; on je Joyce prije Ulyssesa, Huxley prije Kontrapunkta..., Sartre prije Mučnine. Njegova Isušena kaljuža nosi sokove svih književnih pravaca koji će se pojaviti od njegove (Polićeve) smrti do danas. Ona je fantastično invenciozan pogled u autora i u svijet oko njega. Da ju je bilo prevesti na francuski 1948. i izdati u Sartreovim Temps modernes, bez komentara, svatko bi mislio, da ima pred sobom tipično egzistencijalističko djelo. U Isušenoj kaljuži nema radnje, sve je retrospektiva, u sjećanju iskrsavaju događaji, koji se manifestiraju kao radnja; zapravo radnja nije u fabuli, nego u mislima, koje dinamično izviru jedna iz druge. Sve je u njoj fenomenalno složeno, smiono i akutno. Sve je grandiozna simfonija istine i revolta. Sve je zaprepašćujuća dubina i vrtoglava visina. Jedini zakon kompozicije je slučajnost. I. dio romana Arsen Toplak je pisac. U proljeće mu je pukla neka žilica. Baca krv i šalje liječniku pljuvačku. Dospio je pod udar tuberkuloze pa mora mirovati. Dok leži smišlja borbu protiv nevidljivog neprijatelja – bacila. Oko njega se vrzu brat Julije – trgovac; sestra Jelka – udana za profesora povijesti, za kojeg bi bilo bolje, da je oženio neku kuharicu; ujak – graditelj i sluškinja iz prvog kata, koju je poljubio u mračnom hodniku. Na putu od prijatelja Nikšića susreće demonstrante i policiju, koja ih hapsi. S Nikšićem, s kojim je zajedno napustio školu i koji je postao pisac, sastaje se u gostioni, gdje neki socijalistički govornik drži govor radnicima, koji traže Jakov Ivaštinović 59 izborno pravo i slobodu štampe. U lokal upada policija i sve ih hapsi. Arsenu je uspjelo da jednu ženu spasi iz ruku policije. Dom ga gnjavi i prisiljava da laže. Čita očeva i majčina pisma. Vidi kako se žene njišu na muškaračkim nagonima. Posjećuje sestru. Čita pjesme. I sluša tuđe svađe. Odlazi u polje i meditira o Mici – ljubavi iz provincije. Pri povratku susreće na mostu dobroćudnog i ozbiljnog filozofa. Misli na trafikanticu, čije ga je tijelo oduševljavalo. Sjeća se gazdarice, koja mu ulazi u sobu u otkopčanoj bluzi ispod koje se vide bijela prsa. Ta trafikantica, to mu je ta gazdarica. Osuđuje očeve koji se ljute na melankolične sinove, zaboravljajući, da su im dali život, kad su ispražnjivali i ispraznili podrume; zaboravljajući, da su se ta njihova djeca rađala u ekstazama gluposti. Razmatra o ženama i zaključuje: mlado i nevino je privlačnije. I onda: rasuđivanja i istraživanja su samo gubitak vremena. A to je skepticizam. Došavši iz polja kući liježe u krevet i sjeća se prošlosti (zapravo spolnih ljubavi). Prva je Adela. Imao je tada 16 godina. Onda dolazi glumica Zora, koju je susreo u primorskoj varoši. Onda Natalija, navodno Amerikanka. I konačno Bezimena, koju je našao u parku na granici. Budi se u jedan sat poslije ponoći. Opet reminiscencije. Bosna. Čeka novac, koji nikako ne stiže. Muči se, gdje da ga posudi. Gladan je. Bježi. Boji se meditiranja. Misleći o bratu zaključuje, da ga je uz njega vezao objed. Konačno zaspi. I sanja. Sanja da je koitirao sa sestrom i da je ubio njezinog muža. Čita svoju novelu o Adeli. On kaže, da čita novelu, ali to je valjda zato, da može dalje razvijati radnju. Na jednom se mjestu ljuti ovako: “Tako on (Emanuel) gleda svoj narod kao sredovječno razbojište, gdje jači za grabež i otimačinu dobivaju dipolome i – krune.” (str. 76) Traži vanbračni cjelov svoje majke, da dozna da li je vanbračno dijete. Postaje mu jasno, da se društvo izvana razvije, iznutra ne, jer “...čitavo ljudstvo nosi jednu psihozu u sebi i dok evolucionirasmo sisteme društvene, ona se ne evolucionira ni malo.” (str. 76) Oni, koji osuđuju čovjeka pokazuju svoju podlu glupost. Oni, koji spasavaju i otkrivaju ljepotu, uzalud to čine “...jer blato je brutalnim kretom sruši pod udo svoje”. Literati, borci i mučenici su seksualno suzdržljivi. Svagdje je blud i svevlada bluda. U bogu i u čovjeku. Ako kažemo: poštuj ženu, jer je majka, treba reći: poštuj ženu, jer je i pro stitutka. Spava na klupi, noću, u parku. A misli mu kroz glavu lete kao strijele. 60 Književna Rijeka / ESEJ Kod sestre se opije i lupi stolicom profesora po glavi. Ne opraštaj nikome, jer “...oprostiti svim, znači impotencu”. Čemu opraštati, kad smo svi u sebi perverzni zločinci. Opija se. U pijanstvu voli prostitutku. I mrzi vlasnika bordela. U birtiji se opije i zaspi, tako da su ga jedva probudili. Nikšić ga vuče van. Kašlje. Liječi se. Mati ga dvori. Život je u patnji. Sestra mu piše, da dočeka Lizu Savić i da bude prema njoj pažljiv. A on je čak vodi i u galeriju slika. Za pejsaž kaže, da bježi pred željeznicom kao bik, ili “...kao literatura pred znanošću”. Gleda radnika, kad se vraćaju iz tvornice. Oni su prljavi, čađavi, poraženi, nepismeni, čarobni, nostalgični, moderni i veliki u svojoj nevolji. Iz tvornice ide u birtiju. Materijalizmu stavlja uz bok modernizam. Dok materijalizam promatra čo vječanstvo kao djelo prirode, modernizam promatra ideje i sisteme kao djelo čovjekovo. Žene su smiješne i patnice sve dotle, dok im se ne prizna samostalnost intelekta, dok god im se mozak progoni kao nešto protuzakonito. Žene su u nepravednom položaju sve dotle, dok nose na sebi kao sramotu svoj species, onako kao što “...bludnica nosi na svojoj sramoti moral”. – Tako je govorio Lizi. A u jednom pismu joj je kazao: “Tuku vas glupošću, neznanjem i korbama. Oduran je to korbač: za robove. I mene tuku. Tuku me sistemima, terijama i idejama. Zamaman je to korbač: za slobodnjake. Prometeje.” (str. 107) Majka mu je umrla od kapi. Ne jadikuje. Dapače, bezosjećajno prodire u njezinu zakulisnu stvarnost i zaključuje, da nema smisla gledati u njoj moralnog heroja, jer je potkradala oca, jer je lagala radi novca, jer je klevetala i potajno se zaduživala. Cijeni biblioteku i kavanu. I možda bordel. Ne nazire od onog, što se smatra društveno nezdravim, jer sve, što je nezdravo i veliko je. Kaže, da bi literatura bila dosadna bez propalica, luđaka i zločinaca. Život mu je zanimljiv zbog ljudi, a ljudi su mu zanimljivi zbog psihopatologije, a “...psihopatologija počinje tamo gdje zdravlje prestaje”. Sjeća se djetinjstva i spolnog buđenja U petnaestoj godini je već sve znao. Štampu, skupštine, organizaicje i sveopće pravo glasa izrabljivani mogu koristiti i koriste za borbu protiv izrabljivača. U proljeće se vraća kući iz mjesta, gdje je boravio na liječenju. Nabacuje, ali ne rješava problem materije i intelekta. Kakve sve misli mu ne dolaze na pamet u razgovoru s prijateljem Markom i kad je sam! Jakov Ivaštinović 61 II. dio romana U drugom dijelu nema radnje, kao ni u prvom dijelu. Sve je meditacija, sjećanje i aluzija. Jedino je drugi dio nešto čitkiji od prvog dijela. Leži poleđice u polumraku. I osjeća kako mu je neka težina legla na prsa, nešto kao kamen, nešto kao šape gorile, nešto kao krvolok-čovjek. Razmišlja o strahu, pa kaže: “Netko onijemi od straha, drugi se okuraži; strah je, vele, vrag; strah, vele, opet pjeva. Strah je naprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza”. (str. 141) Putuje u Rim. Za sadizam kaže, da je logičan apsurd. No, ne ostaje samo kod toga. Tvrdi da su svi apsurdi logično, čim je jedan logičan. Društvom vladaju zakoni plime i osjeke. Ono bježi iz jednog protuslovlja u drugo, iz sredovječnog asketizma u renesansu, iz naturalizma u psihologiju, iz socijalizma u individualizam. Revolucioneri su teroristi zbog samilosti, a proleteri žive dvostruko – jedan život im je u mišicama, a drugi u mislima, koje rađaju izrabljivački i mnoštvo puta, prokleti strojeiv. Kroz sebe dolazi do čovječanstva. U užarenom središtu zemlje gleda svemir. Demantira fiziku, jer “...padati na zemlju, dole, znači uspinjati se u svemir, gore – suzivati se u sebi znači raširivati se po svijetu”. (str. 142) Aludira na politiku u Hrvatskoj. Registrira veselje zbog sveopćeg prava glasa, koje će koristiti Hrvatima, a štetiti Mađarima. Ističe jačanje hrvatskog elementa na Rijeci. Spominje mladića – Starčevićanca, koji kaže: “A što mislite vi, govorio je jedan mladić, nuđajući me duvanom, da Srbi neće nas izigrati? Danas moramo mi, dakako, biti složni s njima, jer to i jednima i drugim koristi... Ali onda će oni tražiti daleko više no traže danas”. (str. 143) Odlučuje da ode u tuđinu, da prostudira svoj narod. Zavlači se u misli. Sluša u sebi taštinu i seksus. U okolini vidi bolesnika. Progoni ga strah da će nekamo stići prekasno, a kad stigne vidi, da je stigao prerano. Dolazi u Rim. Posjećuje Coloseum, biblioteke, muzeje, galerije, kavane, birtije. Znoji se i nirvana ga progoni. Bez novca je. Premišlja, da li da ih posudi od gazdarice ili od apotekara. I zaključuje da ih od tog apotekara ne će posuditi, jer bi taj rekao: Kakvi to ljudi u Italiju dolaze iz Hrvatske? Dakle, ne će, da se pred Talijanom ponizi kao Hrvat. Razmatrajući pitanje posuđivanja novca analizira sebe i druge. Osvrće se na škandal u internatu, u vezi sa djevojčicama, koje su tamo silovane. Susreće se tada sa mnoštvom asocijacija, koje više osvjetljuju njega u vezi s tom temom, nego samu temu. Prisustvuje javnoj skupštini protiv klerika i analizira sva psihička previranja u ljudima. Sjeća se djetinjstva. I počinje s pučkom školom, koju osjeća kao ježa, koji mu se zabio duboko u meso. S ocem je puno razgovarao o Mazziniju, o Gari- 62 Književna Rijeka / ESEJ baldiju, o Cavouru, o Petrarci, o Gunduliću, o Đorđiću. Imao je na raspolaganju bogatu biblioteku. Mrzi Khuena i Mađare. Ime Khuen mu predstalvja u sebi sve što je izdajničko, protunarodno i nehrvatsko. Kad čuje, da je Starčević umro, plače. Ima želju da bude dobar Hrvat. Pod utjecajem Bogovića odlučuje da piše dramu i to tragediju – ali ne predugačku. Pod utjecajem Pellicove Francesca da Rimini piše dramu u pet činova. Otac mu mnogo pripovijeda. Čita Smičiklasa. Luta po sudbini Hrvata, luta oko Tomislava, oko Zrinjskog, oko hrvatskih banova i zastupnika: luta od kralja Hrvata do kralja tuđinca, od bana Hrvata do bana tuđinca. Profesorske pohvale u ušima mu zvuče kao poruge. Jednom mu je profesor rekao da je magarac, vol i fakin, a on mu odgovara, da je on t.j. profesor – prostak. Zato je bio izbačen iz škole. Imponira mu Kvaternik-revolucionar. Zaključuje, da Hrvate treba ujediniti i da od bana Hrvata treba prijeći na kralja Hrvata. Moli se ujutro, u podne i naveče. Ide na misu i u petak ne jede meso. Cilj mu je dobar Hrvat i dobar katolik. Dospijeva u đačko društvo, gdje se čitaju novine, drže predavanja i izdaje list, koji ima tu svrhu, da društvo osvijesti i podigne kulturno i politički, da bude na čast i korist domovini. Mazzini i Carbonari ga zanose. U četrnaestoj godini dolazi u konvikt, odakle će nakon pet mjeseci izaći kao fanatični ateista. Još uvijek je samo teoretičar i metafizik; još uvijek ne čita prirodne nauke. O bogu ovako rezonira: “Bog je sveznajući, predobar i svemogući i stvorio je Adama, sada ili je znao, da će sagriješiti i onda nije već predobar, ili nije znao, onda nije već sveznajući”. (str. 190) Dosađivao mu je teror popova. Preostaje moliti, jer mora moliti. Dolazi mu želja da se opije, pa da ga izbace iz internata. Postaje materijalista, a svoj nacionalizam ovako brani: “Nas đake uzgaja i uzdiže narod... i iz toga treba da izlaze sve naše dužnosti pa i ona: koristiti narodu...” (str. 193) Formira se kao antiklasik. Iz grčkog jezika ima drugi red. Oduševljavaju ga Turgenjev i pijanke. Dolazi u Zagreb. Prebacuje preko leđa avanturu sa sluškinjom Dragicom. Čita Kranjčevića, Zolu, Montegazzu, Bourgeta, Prevosta. Smičiklasa, Starčevića i Šenou zamjenjuje Turgenjevom, Shakespeareom i drugim svjetskim literatima. Postaje pijanica, pušač i pozer. Gazdarica kod koje stanuje ima dvije kćerke. U jednu se idealno zaljubljuje. Zima je i rado bi bio žena, dijete ili majmun. Dugo čeka prijatelja Marka, a kad je došao brzo su jedan drugom dosadili i dojadili. Čovjek pokazuje uvijek samo svoju vanjštinu, samo ono, što on misli, da drugi trebaju vidjeti, samo ono “...što on ili želi da bude ili ne će da bude”, ali Jakov Ivaštinović 63 što on u svakom slučaju nije. Radi toga mu se katkad desi, da postane ono što je želio biti, t.j. što nije bio, pa se prikazuje onakvim kakav je bio, a kakav više nije. To je njegova tragikomična varijacija. Postavlja u odnos Vergu i Zolu, selo i grad, impresionizam i naturalizam. Tamo gdje Verga ne psihologizira i ne pripovijeda o jednom čovjeku, nego gdje slika čitav jedan kraj, nema događaja, čovjeka, izrađene scene, dijaloga, ličnosti i strasti, sve se uopćava, sve je nedoređeno i raštrkano. Zola je naturalist u pojedinim scenama, on je grandiozan do simbola. Verga je “...komotan, nabacan, slučajan... impresionisitičan, a Zola je građanin i naturalist. Vergino remek-djelo I Malavoglia tehnički je i stilistički ravno selu: sela nastaju od slučaja, bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim životom, obličjem i notom kao pejsaž i nikada ih ne bi mogao prispodobiti nečemu živome kao na pr. lokomotivu i grad... t.j. simbolizirati i portretirati: ona su impresionistička... Naprotiv, L’assomoir je tehnički i stilistički ravan gradu: grad nije u prvim počecima imao plana, postavši grad išlo se uvijek za tim graditi, izgrađivati i rušiti po planu, davati mu i postavljati ga u neki sistem, logiku... On je nastao racionalno i može se prispodobiti nečemu živom, dramatskome, portretiranome i simboliziranome. Racionalnost i sistem ovamo – raštrkanost i instinktivnost onamo: simbolizam je jači i velebniji u Zole, ali je impresionizam prirodniji snažniji kod Verge.” (str. 228) Odnos između Marka i Arsena je odnos između sela i grada; taj odnos je detaljno analiziran. Arsen želi izrabiti život pa zato pije i jede. Zanima ga jednako i kukavičluk i herojstvo, a kod pisca nikad ne gleda na moralne, nego na intelektualne kvalitete. Njemu nije važan život, već su mu važna djela. Boji se ljudi i umjesto da ih zaobilazi, on ih mrzi. Vozi se u III. razredu vlaka, gdje nema zahoda. Ne može obaviti nuždu pa oboli. Na nekoliko stranica ispituje taj slučaj. Asocijativno je bogat. Svega se sjeća: Carduccija, djetinjstva, pitanja o postojanju boga i t. d. Odlučuje da se iz inozemstva vrati u domovinu. Misli..., a kad misli postaje skeptičan, pa zaključuje: skepsa ubija sposobnost odlučivanja, kao što siromaštvo ubija dostojanstvo čovjeka. Ženu kojoj laska odbijaju njegove poderane cipele, a radnika odbija njegovo pristojno odijelo. Poludemokrat je i poluburžuj, a to je najgore. Ovo je doista zanimljivo: “Kako da dođem radi studija do salona, ako sam literata? Lektirom. Kako da dođem do bolnice, ako sam literata? Bolešću. Kako da dođem do tamnice, ako sam literata? Zločinom. Kako da dođem do ludnice, ako sam literata? Ludošću t.j. autoanalizom.” (str. 260) III. dio romana Po treći put odlazi u inozemstvo. Samo je sada bezvoljan. Dolazi u Veneciju. Priča o Talijankama, o sebi, o svojim razgovorima sa drugim ljudima, i o bijeloj kavi, koju redovito pije za doručak. 64 Književna Rijeka / ESEJ Najslobodnije mislioce smatra najvećim tiranima, uvjerenje smatra ropstvom, ideje okovima, programe zakonima, političke stranke detektivima, a filozofiju tamnicom. Jedino umjetnost oslobađa duh. Posjećuje Torino. O slobodi ovako govori: “Jak je čovjek sam i slobodan. Sloboda je jakost kao abstinensa; obično je slabost kao impotensa. Sloboda nije raspuštenost, orgijašenje i raditi sve, što se hoće... Sloboda nije uopće rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemoć. Sloboda ne radi ni ono, što hoće, ni ono što može, jer ona niti što hoće, niti što može. Zato je ona poštivanje svačije slobode i nije ni otimačina, ni krvnik, ni nasilnik. Ona osigurava imetak, čast i život...” (str. 274) Iz domovine je izašao kao iz pakla. Oni, koji su ostali, trzaju se kao vragovi i ne mogu izaći, kao što ni vragovi ne mogu izaći iz pakla. Svijet je malen, kao što je malena jedna sobica, čovječanstvo je maleno, kao što je malen jedan mozak, sve znanje se može skupiti u jednu knjigu, a sve uživanje vrijedi koliko vrijedi jedna cigareta. Sebe stavlja pod mikroskop svog intelekta, ali ništa određeno ne može opaziti, ustanoviti i protumačiti. Analize i mudrovanja nemaju smisla. Sve je samo nadmudravanje, doskočica, sofizam, apstrakcija, mlaćenje prazne slame i apsurd. Uvijek kuburi s novcem, a želi komotnost, mir, lagodnost, novac, vilu i ženu; želi biti mecena i sportaš. Dolazi u Đenovu. Opet priča o ženama, o sebi i o svemu, što mu padne na pamet. Odlazi u Francusku. – Ne poznaje jezik i prilike. Literarno portretira Francuze. Kaže da jedu i piju mnogo, ali da se nikad ne prejedu i ne opiju. Govori o iskrenosti, o kulturi, o umjetnosti, o odijelu i u izvjesnom smislu varira Shakespearea u rečenici: “Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svjetla i ja sam pun svega ko sunce.” (str. 286) Sad je u Napulju. Putuje ko bijednik. Smatraju ga krojačem i lopovom. Samo se smiješi i smiješkom odgovara na sve. Ostavio se psovke, jer psuje ignorant, onaj tko nije duhovit, onaj tko je iskren. “Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smeškam. Slabost je dakle moja snaga, a bezvoljnost moja volja. I to sam ja. Jer ja – sam ja.” (str. 289) Put Arsena Toplaka je tako završen. Rekao nam je, gdje je bio, što je radio, kako je osjećao, što je mislio, s kim se susretao; rekao nam je to doduše s brda s dola, onako kako mu je što došlo na jezik, rekao je to impresionistički želeći postići snagu u faktima, a ne u riječima. Svejedno i bolje je da smo ga vidjeli kao sirovu materiju, kao tijesto, jer smo ga tako vidjeli u originalu, jer bi s dotjerivanjem paralelno odstupao i od istine. Pustimo ga da se slegne i formira s nama, pa ga onda odvagnimo i bacimo u mrežu svojih sudova. Jakov Ivaštinović 65 Iznio sam ono, što se dešava u Isušenoj kaljuži, vjerujući da je sve to i Kamovljev autobiografski materijal, jednako kao što je i materijal romana. U Isušenoj kaljuži nema romansijerske fabule, nema radnje; stalno su na površini u cik-cak liniji neka sjećanja, neke asocijacije, neki stavovi ili neka zapažanja. U njoj su bez određenog sistema zahvaćeni, onako kako su nadolazili, svi oni elementi, koji psihološki i intelektualno mogu portretirati jedino i glavno lice Arsena Toplaka. Podaci koje susrećemo važni su jer su to podaci iz Kamovljeva života. Ako neki detalj i nije baš njegov, ako ne pripada baš njemu, pripada sigurno nekom licu, koje je veoma dobro poznavao i od koga ga je preuzeo i sam ponovno kao svoj detalj doživio. Prepričavajući roman u stvari sam pripovijedao sitne detalje o autoru, one detalje, koji su nam od pisca uvijek najdalji, a koji ga i u najzabirnijim zakucima osvjetljavaju. Da bi se upoznalo intimnog Kamova najprije teba pročitati Isušenu kaljužu, jer je ona neke vrsti njegov dnevnik ili još bolje jedna izvjesna njegova fotografija. Treba samo zamijeniti Arsena Toplaka – Polić Kamovom. Analizirjaući Toplakove unutarnje vibracije, prodirući u metež i mutež njegovih umjetničkih i socijalnih koncepcija, prateći ga dok spava, dok opći, dok čita, dok šeta, dok gladuje, dok pije, dok putuje, dok se svađa i dok se razvija iz momčića u punoljetnog čovjeka, Kamov je bez srama i sasvim svukao, u stvari sa sebe, odjeću svoje ličnosti. A da je to tako potvrđuje i njegov prijatelj i najbolji poznavalac Vladimir Čerina. Arsena Toplaka je Kamov u sebi najlakše našao. Kamov Isušenu kaljužu nije radio prema unaprijed smišljenom obrascu; on ju je pisao bez reda i sistema, impresionistički, – onako kako je intelektualno funkcionirao, – onako kako se razvijao. Bilo mu je mnogo važnije da pokaže kako je jedna ličnost građena i kako je ona tekla kroz život i kroz sebe; bilo mu je mnogo važnije, da pazi na detalje i fizionomiju te ličnosti – nego da muku muču s problemom forme. Stajao je na stanovištu: važna je materija, važno je pohvatati njezine šavove i njezine dimenzije, važno je da se ništa ne ispusti i da sve bude na svom mjestu, – a kako će pri tom proći forma, na to neka misle profesori. Zato se Isušena kaljuža i ne vozi na kolima jedne ideje, po jednom izmjerenom putu. Arsen Toplak je kaotična kaljuža psihe. On, zbog svoga bezsadržajnog sadržaja, zbog svojih kompliciranih i zagonetnih kanala, kojima među ljude otječe, zahtijeva posebnu i specijalno za sebe smišljenu mjeru. Kamov je tu mjeru stvorio i dao joj ime Isušena kaljuža. Nije mu to bilo teško, jer mu nije bilo teško otkriti sebe. Kamov je Arsena Toplaka na svom anatomskom stolu i svojim kirurškim nožem rasjekao na bezbroj formula od kojih svaka predstavlja jednu njegovu sudbinu, jer taj Arsen živi bezbrojnim životima, živi bez zakona, protupropisno, ali genijalno i beskonačno kao i najfrapantnija misao. 66 Književna Rijeka / ESEJ Arsen je stanje, revolt i gest; iz njega se ne vidi njegovo porijeklo. On nije određen, on se stalno kreće u krugu fiksnih, nepresušenih, proždrljivih, protuslovnih i nediscipliniranih ideja. On je uvijek tamo gdje je kaos, psihopatologija, gnjev, rasap, očaj, bolest, nevolja, smrt i seksus. Njegov bog je duša, a njegov demon je strast. On plovi putevima koji vode u nepoznato, on zalazi u virove, gdje aždaje, psihopati, prostitutke, propalice i idealisti vode kolo. Njegov moral je nemoral. Njegov smisao je besmisao. Njegov život je žeđ za užicima, za snagom, za egzotikom, za mrakom, za spoznajom. On je sinteza svih snaga i temperamenata, koje su zakoni, morala i navike potjerali iz javnog djela čovjekove ličnosti. On ne priznaje dogmu, ne priznaje propis, ne priznaje vlast, ne priznaje autoritet, ne priznaje nevinost; za njega je najveća stvarnost iskra njegove misli, zrno njegove emocije i korak njegove mašte. Arsen Toplak je smioni lađar na opasnim rijekama svojih intelektualnih i psihičkih orgija. On se strmoglavljuje u sebe kao u svoju najveću opasnost, opasnost zato što će jednom tamo negdje, na dnu sebe doći na prostore koji će presušiti, na kojima neće izrasti ni jedna misao i nijedan osjećaj, zato što će tamo vidjeti sebe u najružnijem stanju, sebe kao isušenu kaljužu t.j. sebe u stanju: ne vidim, ne čujem, ne govorim, ne osjećam, ne mislim, ne znam – u stanju: suh sam, i prazan, i ispljuvan i bezvoljan, i izobličen, i prevaren, i nemoćan, i nečist. On je herojski srtao na svoje dno, da se vidi u ogledalu – svejedno što je to bilo trenutak pred smrt. Čerina kaže, da Arsen Toplak nije tip. A jest – jer je u sebi koncentrirao sva prokletstva, koje ljudi u sebi nose u različitim sublimacijam a i koncentracijama. On je tipičan po tome, što svaki čovjek u njemu može pronaći neki svoj dio, što on u sebi sjedinjuje sve ljude. Arsen Toplak je izraziti i najizrazitiji tip u našoj literaturi; on stoji kao pojam, kao čudo, kao fenomen, kao ekstaza, kao egzotika, kao genij i kao mizerija. Arsen Toplak je tip, jer tip ne nosi u sebi samo sebe, jer tip nosi u sebi i druge, jer je tip to tipičniji, što u sebi nosi više drugih. On pripada sebi i svima oko sebe. On je u detalje razrađen i karakterističan. On je simbol i pojam. On je jednostavno najčišći primjer tipa. Isušena kaljuža je literarni tormado, koji nas diže u predjele gdje nam žile pucaju, gdje krv kroz kožu teče kao kroz rešeto, gdje urličemo i ludujemo, gdje padamo u histeriju od smijeha, od straha, od omaglice i od znanja. Ona je kompleksna i apsurdna toliko, koliko je kompleksan i apsurdan život. Inteligentnija, superiornija i univerzalnija je od bilo kojeg našeg romana. Tako teške i tako snažne literature mi do danas još nemamo. Glavno njezino arhitektonsko obilježje sastoji se u slijedećem: Polić je pokušao da dade prikaz fizičkog, intelektualnog i psihološkog funkcioniranja jedne ličnosti, držaći se načela, da ništa ne smije prekrajati i iskrivljavati. On ništa nije stvarao, on je samo marljivo registrirao svoja zapažanja. Zbog toga su neke stranice temperamentne, neke sumorne, neke lake i prpošne, neke eksplozivne kao dinamit, neke rastrešene, neke neuredne, neke ogorčene, a neke vedre. One su takve kakav je čovjek u različitim časovima. Na njima stvarnost jednog čovjeka Jakov Ivaštinović 67 živi svojim prirodnim životom. Dakle, način na koji činjenice i strance žive izvan djela najviše odgovara načinu na koji one žive u djelu. A to znači, da je Kamov izabrao upravo onu konstrukciju koju je jedino mogao izabrati, jer u svakom drugom slučaju bi te činjenice došle u kalupe i izgubile bi mnogo od svoje sirovosti, svježine, neposrednosti, jačine i forme. Ne treba dogmatski stajati na stanovištu, da je moguće ili da treba svaku materiju u iste kalupe nabijati... Forma romana nije samo ona s kojom smo se navikli susretati. Bili bi jako uskogrudni pa i ograničeni, kad ne bi htjeli dopustiti da, osim ovih koje smo susretatli, postoje i bezbrojne druge forme, upravo kao što su bezbrojne i teme ili kao što su bezbrojni odnosi prema temama. Kompozicijski Isušena kaljuža je mješavina feljtona, kozerije, eseja i novele. U njoj je Kamov stvorio jedan novi oblik romana, onaj oblik, koji će kasnije upotrebiti najistaknutiji svjetski pisci u najboljim svojim djelima – Joyce, Huxley i Satre. Čerina nije imao pred sobom ona iskustva literature koja mi imamo, pa je razumljivo što mu je, koliko god je bio moderan, smion i pronicljiv, Isušena kaljuža ipak kompozicijski na dosta slaboj visini. Čerina je, doduše, priznao izvanrednu i svjetsku vrijednost tome romanu, on je bio strahovito oduševljen sa njime, smatrao ga je jedinstvenim čak i u svjetskoj književnosti, a mi danas vidimo, da je to onda doista tako i bilo; no taj isti Čerina je govorio da “...neizgrađenost, neobrađenost i neizdjelanost njegova (naime Isušene kaljuže) dokazuje da Polić ne bijaše dorastao za jedan sintetski oblik i sintetski izražaj romana...” ili za “... nužnu harmoniju i simetriju romana.” Mi danas Čeirnu razumijemo. Ali mi danas također možemo reći, da taj roman ne boluje od suviška duše i mozga i od pomanjkanja estetičkih norma i naprotiv, mi danas možemo reći, da je on ogromna i originalna energija, da je u njemu pod literarnim suncem osvojila najviše mjesto fantastična istina o jednom čovjeku. Nikola Polić jednom reče: “Prvi dio tog romana Na dnu odvija se u domovini i zato mu je stil u ovom dijelu strahovit, nemoguć, sablažnjiv i nategnut na krajnje žice naturalizma, često i neukusan, za neke pače i degutantan. U II. i III. djelu ovog romana (U šir i U vis) gdje se radnja odvija u inozemstvu (Italija i djelomično Francuska) poprima taj njegov stil sve bolje i jasnije konture, autor ne lupa i ne psuje, od nekompromisnog psovača postao je tolerantan skeptik.” (Nikolino pismo autoru od 7. IX. 53.) Inozemstvo je Kamova filtriralo, o tome nema sumnje, u njemu je Kamov zorio i vremenski i intelektualno i psihički, pa je to ostavilo traga i u njegovim radovima, ali što se tiče sablažnjujućih i degutantnih tema, a koje su u vezi s njegovim boravkom u domovini, treba ipak reći slijedeće: Kod bolesnika ili na lješini, liječniku ništa nije degutantno, a Kamov je u izvjesnom smislu liječnik (dijagnostičar). Zatim, u inozemstvu se Kamov nije susretao sa, na naš način, teškim stvarima. Kamov je samo iskren i smion. I ništa više. U hrvatskoj književnosti nema mnogo dobrih romana, a dobrim smatram samo one koji mogu zanimati i zadovoljiti ukus svjetske publike; no 68 Književna Rijeka / ESEJ ipak nekoliko ih ima, koji nas doista časno mogu reprezentirati, a među tih nekoliko Isušena kaljuža zauzima vidno mjesto. Velika je šteta, a možda i sramota, što je još danas nemamo štampanu, jer bi je ljudi, mnogi i rado čitali, jer bio ona na mnoge stvari upozorila ako ih ne bi baš njima otkrila. Republika, br. 9, Zagreb, 1955., str. 718-723 Poezija Janka Polića Kamova Kamovljevi stihovi nabijeni su barutom mozga i sačmom čovjeka. Kao lirik Kamov je moderan, napredan, slobodouman i revolucionaran. A takav je i u ostalom svojem književnom radu. Za filistra je nepristojan i banalan, a za slobodan i rafiniran ukus diše kao glasovir i miriši kao glazba. On se buni, on psuje, on je ljut – jer je nezadovoljan. A razlog tomu nezadovoljstvu bi se moglo naći u oskudici, u psihološko-intelektualnom mentalitetu, u društveno-političkoj strukturi strukturi društva i u nerazmjeru između njegove ličnosti i života, koja je maksimalno razvijala slobodnu misao i života, koji zahtijeva oportunizam. Iako mu je poezija krcata društvenom problematikom, nije tendenciozna, jer, kao što je to uvijek u poeziji i njegova poezija odražava samo njegovo stanje duha. Kamov ne govori, kakav bi svijet morao da bude, nego kakav on jest u svijesti jednog čovjeka. “Velika je griješka, upravo znak katastrofalnog i fatalnog neshvatanja, što gotovo svi nazrijevahu u njegovim stihovima ideju, tandansu i uvodni članak za anarhistička glasila. Pjesma ne pozna ideje, pa bila ta ideja i najbizarnija. Pjesma je samo izraz – kap sunca ili kap otrova.” (Nikola Polić, Marginalia, str. 35) Nije mekan, mlak i trubadurski tužan; nije začaran bajkama očiju; ne teži da ubere netaknuti ljiljan u krilu voljene žene; ne frapiraju ga namirisane zgode iz salona; kao pjesnik on je razularena tutnjava svoga intelektualnog i seksualnog temperamenta. Vozi se na krilima svoje neobuzdane i vrtoglave strasti. Vozi se iznad ponora i alkohola žene i nikada ga ne hvata vrtoglavica. Pušta da ga imaginacija smjesti u plamen žene, da nestane u njezinim titravim toplinama. On je sa žene svukao sve licemjerje, stidljive, bojažljive i lažne haljine i oprao ju je parfemom iskrenosti, slobode, neograničenog doživljaja i užitka. Njegove pjesme su izazivački, prkosni i prijekorni udarac batinom, udarac po kulturnom, političkom, moralnom i uopće društvenom životu. Doduše, taj udarac nije uvijek konkretiziran i precizno usmjeren; katkad je suviše općenit, pa gubi svoju specifičnu obojenost i svoju tematsku oštrinu. Polićeva poezija je zvižduk duše, koja se bori protiv života, kojemu na čelu piše: grobnica. Ona je smrtna kazna za pokornost, kukavičluk i primitivizam ljudi. Iz njezinog zaklona Kamov je ispaljivao smrtonosne rafale; puštao je u svijet kao golubove svoje orgije i anarhije duha, svoje gladi i bolesti, svoje očaje i prezire, svoje rastrovane dane i svoja ubitačna iskustva. Jakov Ivaštinović 69 Režao je kao pas na svijet oko sebe. A zašto? Zato, jer je taj svijet prezirao, jer je fanatično bio zaljubljen u svoju predodžbu o svijetu, u predodžbu koja se nije podudarala sa realnim životom. Tu je polazna točka za razmatranje, ne samo njegove poezije, nego i za razmatranje njegova cjelokupna književnog rada. Borio se onako, kako je mogao: riječima. Borio se beskrajno nezadovoljan i beskrajno nesretan, kako reče Čerina. Svaka mu je pjesma jedna eksplozija. A u onima kod kojih je prasak najveći, ima najviše poezije, jer su izražajno i najčišće. Reći za njegovu poeziju (kako je to u težnji za bombastičnošću rekao Čerina, Janko Polić Kamov, str. 29), da je bestijalna, kanibalska, demonska i satanska psovka, to znači promatrati je i ocjenjivati sa malograđanskih pozicija, dakle sa onih pozicija, koje je Polić napadao, jer ta poezija nije ni bestijalna, ni kanibalska, ni demonska, ni satanska, jer je ta poezija samo neizmjerno smiono poniranje u društvenu stvarnost i vlastitu psihu, poniranje, kojem je cilj opravdano žigosanje jednog neprirodnog društvenog stanja, – jer napokon njegova psovka nije negativno i nemotivirano nezadovoljstvo. Nisu važne samo stvari o kojima govori; važna su i psihička stanja u kojima se nalazi, a ta stanja su komplicirana, potresna, razdražena, eruptivna i filozofski meditativna. Kao lirik nije sentimentalan i tugaljiv, nije bespredmetan i plitak. Ne kuka i ne cmizdri; viče, analizira, razgolićuje i psuje. Za njega ne postoji cvijeće, ne postoji mjesečina, ne postoji romantična ljubav, ne postoji romantična i krijeposna žena. Vidi samo čovjeka i seksus; i za svevladu toga se bori. Lijepo je rekao Čerina: “Diskretne grudi nije nikako poznavao, ali je neizmjerno volio indiskretne sise.” (Čerina: Kamov, str. 29) Sav je nabubrio od prljavih protuslovlja, koja se u čovjeku isprepliću. Nervozan je i razdražen; zapjenjen je i uzbrukan. Prodire tamo, kamo još nitko nije prodro. Služi se rječnikom, koji podsjeća na buntovnika. Hoće uvijek da bude senzacija, nov i neobičan. Mrzi svakidašnje, licemjerne i dosadne teme. Erotski momenat je u njegovoj poeziji jako podvučen. Njegov poetski govor često svršava u žarištu seksusa. Njegova ljubav nije sramežljivi pogled i romantični poljubac; ona nije bolan uzdah i vatrena čežnja; ona nije banalna simpatija i nezadovoljena strast; ona nije neotkriveni i neposjećeni kontinent; naprotiv ona je delirium fiziološkog doživljavanja; ona je grandiozna gozba spolova; ona je erupcija intelektualne svjesnosti o ljepoti akta. Njegova ljubav je fiziološki i psihološki slavoluk nerava, slavoluk ispod kojega trebaju da prolaze omamljena tijela. Kamov je rekao mnogo; rekao je to glasno i točno; rekao je to lijepo, ako ljepotu ne shvatimo kao napudrano lice stare gospođe, nego kao njegovo golo tijelo zamamne djevojke. Njegov poetski govor nije govor rasrđenog pijanca, nije besmisleno bulažnjenje, nije malodobno vrištanje. I ne treba mu prilaziti ni sa Whitmanom 70 Književna Rijeka / ESEJ (koga je Kamov mogao poznavati, jer je u Italiji bio preveden 1887. i 1907. god. i to 1887. Canti scelti i 1907. Foglie d’erba u prijevodu L. Gamberalea), ni sa Kranjčevićem, ni sa Leopardijem, ni sa Carduccijem, ni sa Palazzeschiem, ni sa futuristima u ruci, jer je on autohton u svakoj misli, jer je najjači onda, kad je najdalje od svih literarnih uzoraka, koji su mu bili pristupačni, – jer je izrastao kao nužda jedne psihologije i jednog iskustva, – jer nije smišljao stihove, nego ih je otkidao od svog života. Čast Walt Whitmanu, ali Kamov u Psovci nije slabiji! Smatram da Nikola Polić ima krivo, kad iznalazi neku sličnost Kamova s Heineom. Njih dva nemaju nikakve ni tematske ni izražajne veze. Čerina je Kamova kao lirika dovodio u vezu s Kranjčevićem. Doslovno: “On je pun trzaja kao Kranjčević. On je razdražljiv, rastrzan kao i Kranjčević. On je revolucionar kao i Kranjčević. Oni se podudaraju u glavnom, a razilaze u nuzgrednom, ma da tu nuzgrednost, taj oblik, način i izražaj više puta, mnogo puta, čini pjesmu pjesmom, daje joj miris, dušu i so. Kranjčević je filozof, visok, dubok i otmjen, često u prvi mah i nepojmljiv; Polić je priprost, otvoren i pristupačan. Kranjčević je fin, izglađen, uglađen, estet; Polić je često grub, sirov, pjesnik i feljtonista, neskladni filozof-pjesnik.” (Isto, str. 13) Istina, Polić se trza kao i Kranjčević, samo su ti trzaji zvučniji, buntovniji, drugog mentaliteta i drugih kvaliteta. Zatim: Polić je daleko veći revolucionar od Kranjčevića. Oni se ni u čemu ne podudaraju, odnosno tako malo se podudaraju, da to podudaranje ne treba ni uzimati u obzir kao činjenicu. Kranjčević je Kamovu polazna točka, bez sumnje. Ali što je Kamov dalje zalazio u poeziju, to je postajao sve dublji, tematski noviji i smioniji, idejno buntovniji, izražajno samostalniji i čišći. Kamov nije priprost, a teško je i pristupačan. Svakako, od Kranjčevića nije lakše pristupačan. Kamov je sirov i psihološki kompliciran. A izraz mu je počesto čak i teži. U jezičnom pak pogledu Kamovljev izraz je čišći (razumljivo u Psovci, jer u Ištipanoj hartiji Kamov je prilično kod onog jezičnog kilometra, kod kojeg je i Kranjčević). Napokon, Kamovljev je jezik šareniji i bogatiji, a izraz dinamičniji. Međutim, nesumnjivo je, da je Kamov pošao od Kranjčevića. Teza: Kranjčević je prvi naš moderni pjesnik, a Janko Polić Kamov je prvi naš evropski pjesnik. Poezija Polić Kamova je tvrda, ako se pod tvrdoćom podrazumijevaju njezine nerazorive dimenzije; ona je tvrda ako se pod tvrdoćom podrazumijevaju literarne istine o važnim oblicima života. Ritam kao ognjeni konj trči kroz Kamovljeve stihove, te nosi na svojim leđima prokletstvo mozga i pakao srca. Kompaktan je i teče iz stiha u stih kao teška, prodorna, zvučna i omamljiva bujica. Slika ima malo. No, ima nečeg drugoga. Ima eksplozivnih metafora, ima refleksivnih asocijacija, ima senzacionalnih konstatacija; ima ironije i rezignacije; ima iskrenosti i fenomena srca; ima bučnih i nabreklih riječi. Jakov Ivaštinović 71 Jezik je katkada banalan, što začuđuje. Možda je to zato, što se Kamov nije mnogo na njega obazirao, jer je njemu glavna svrha da nas ponese u neka stanja duha, a u tome je i uspijevao. Međutim, nije svejedno, da li smo u jedno mjesto došli pješice, seljačkim kolima ili automobilom najnovije marke. Sadržajno je njegova poezija arogantana i to je njezina simpatična osobina. Simpatična je ta poezija po svojim intelektualnim koncepcijama i po svojoj psihološkoj dokumentarnosti, iako ne raste uvijek kao kvalitetan izraz. Rodi se u silnom zamahu, a ne odraste uvijek kao jak udarac. Katkada se dogodi, da se priguši sirov, neprovreo i nepročišćen izraz. Uzima jake riječi. Nikad nije tih i diskretan, uvijek viče i uvijek je bezobziran. Često je vihor ili mećava riječi i osjećaja, tako da se u toj visokofrekventnoj zbrci mašte i intelekta teško razabire, što je htio reći. Čovjek ima osjećaj (osobito kod pjesme Blud duše) da bi se sve to moglo, kraće, zbijenije, preciznije i jasnije reći. Svi stihovi ne preljevaju se muzički jednako lako i glatko. Svi nisu jednako zvučni i ritmički spontani. Ima ih koji su ritmički ukočeni i u kojima ritam ne raste automatski iz radnje. Ali ima i takvih situacija, kao one u najvećem dijelu pjesama iz Psovke, gdje se čuju simfonični zvukovi, gdje svaki stih, u smislu poetske retorike, odnosno poetske deklamacije, djeluje kao snažan udarac čekićem. Uopće u Psovki je Kamov maksimalno pročišćen i svoj. Gladak i tečan. Stihovi mu teku kao kipuća lava, zreli su i dostojni lirske slave. Jedna mala knjižica od 22 stranice s naslovom Psovka ima gotovo jednaku vrijednost kao sve što je do tada kod nas u lirici napisano. Kamovljeva Psovka je hrvatski Fleur du mal. Iz nje izbija strahovita istina. Njezina pogonska snaga je začuđujuće velika. Ona je ogromni potez duha. Ona je obijesna jurnjava mozga oko opasnih zavoja stvarnosti. Jača je i od samih činjenica. To je poštena, muška, smiona i istinita riječ. Rijetko je koja knjiga pjesama toliko u svakom svojem retku kvalitetna i vremenski neuništiva kao Psovka. Stihovi iz Psovke neće nikad sagnjiti, pa makar kakvi lirski ukusi ih podgrizali. Njihov život je beskonačno dug. Njihova snaga probije svaku naslagu nepristupačnosti. U njoj se Kamov oslobodio formalističkog i umjetnog ritma. Sasvim je u slobodnom stihu, ali taj stih je u smislu muzičkih i općih izražajnih kvaliteta na izvanrednoj visini, a i jezično je prirodniji, jer ga ne sputava ni rima, ni umjetni ritam. Po formi Ištipana hartija podsjeća još uvijek na Šenou, Preradovića, Harambašića i Kranjčevića, ali se po unutrašnjem obilježju na svakom mjestu i u svakom času očituje novi duh i novi tematski stav; jasno se vidi, da su steznici tradicionalnog ritma i uobičajene rime nezgrapna stvar. No i u Ištipanoj hartiji ima delikatnih psihičkih stanja, samo što ona, na žalost, nisu uvijek zaokružena, na pr. u pjesmi S gladi. U Ištipanoj hartiji je na pr. i pjesma Po karnevalu, u kojoj 72 Književna Rijeka / ESEJ je koncepcija nejasna, u kojoj se vidi zanos i uzbuđenje; u kojoj se čuje grmljavina riječi, ali u kojoj ipak nije precizirano ono, što se želilo reći, a to znači, da to ni samom autoru do kraja nije bilo jasno. Međutim i u Ištipanoj hartiji ima dobrih, i te kako dobrih pjesama, na primjer Zapad sunca, čija koncepcija je određenija, u kojoj su misli preciznije, u kojoj je stih slobodniji i koja obiluje originalnim metaforama, a i slikama. Uopće, i u Ištipanoj hartiji, i u Psovki, vidi se, da tamo gdje Kamov ima nešto određeno da kaže, nešto što mu je jasno, izraz je sigurniji i točniji. A tamo, gdje nema nešto određeno da kaže, gdje se očituje samo njegova intrelektualna nervoza, mutan je i slab. Čovjek nema osjećaj, da je u svakoj pjesmi rekao nešto novo, nego katkad ima osjećaj, da je njegovo prijašnje raspoloženje samo jedna nova i zamršenija varijacija. Ovakva misao se u meni učvrstila osobito kad sam došao do pjesme Na dnu. Mnogo intelektualizira. Možda on i nije ništa drugo nego uzbuđeni i razdraženi intelekt. Stihovi su mu teški i sumorni, misli komplicirane, a opažanja pronicljiva. U obadvije knjige. Definirajući prvi princip egistencijalizma Sartre je rekao: “...l’homme n’est rien d’autre que ce qu’il se fait” (L’existentialisme, str. 23) I doista čovjek je samo ono što on radi. I samo to. Parafrazirajući ono Sartreovo mjesto gdje spominje Racina, tvrdim: Kamov je mogao biti samo onakav pisac i pjesnik, kakav je bio. Što bi od njega bilo u jednom drugom vremenu i da li bi u drugom vremenu uopće bio moguć, to mi ne znamo, pa čak to nas ne zanima. On nam je pokazao jednu izvjesnu književnu legtimaciju kao svoju; u vjerodostojnost te legtimacije mi ne sumnjamo i ne možemo sumnjati – pa nam ne preostaje drugo, nego zvati ga onim imenom, koje smo u njemu pročitali. Ako čovjek nešto osjeća i misli, onda on to nužno osjeća i misli, onda on ne može biti, da to ne osjeća i ne misli, jer da su njemu i oko njega bili drugačiji uvjeti i drugačiji podražaji, on bi drugačije mislio i osjećao. Isto tako, kad nešto uradi, onda on u tom času ne može i nikada ne bi mogao nešto drugo uraditi. Doduše, mi često kažemo: Nisam to trebao tako uraditi; mogao sam i drugačije; – ali, kad mi to kažemo, onda imamo pred sobom elemente, kojih prije nismo imali, onda mi već više znamo, više mislimo i više osjećamo, dakle novi zaključak stvaramo kao novi čovjek. Ljudi su različito građeni, u psihičkom, fiziološkom i intelektualnom pogledu, t.j. svaki je čovjek svoja specifična baza; i kao takav, prema svemu što je oko njega, zauzima poseban i svoj stav. Ne dešava se slučajno, da razni ljudi o raznim temama misle svatko prema elementu svoje ličnosti, t.j. prema svojoj bazi izabire temu, koja tim elementima, t.j. bazi najviše odgovara. Ako netko o nečemu misli, onda mi vidimo: a) o čemu misli i b) kako o tome misli, a kad to znamo, t.j. kad imamo dva poznata elementa lako nam je izračunati treći nepoznati t.j. lako možemo odrediti sliku onoga koji misli. Jakov Ivaštinović 73 Da vidimo o čemu je Kamov kao pjesnik mislio i kako je mislio. Vani je noć. On ne može da zaspi. Gleda crno kolo. U glavi mu se misli jakare, i dolazi mu da njom tresne o zid (U mrtovj noći). Sa prozora gleda, kako se grle more i kopno. Raste kao krik u noći. Ideja skitalica ulazi u njega. Skepsa ga cjeliva, a kosti su mu umorne. Po njemu kaplje znoja ljubavnika i sadika (Krist). Poslije karnevala, u kojem orgija put, ostaje grijeh. Mrak je prignječio ljudstvo! Prevratne misli su podviljale. Mase sikću na zakon i poredak. Ali onda klonu kao beskrvno i mlohavo psetance (Po karnevalu). U užasu, u praznini i u bezdušnom mraku, sve ide natraške, a avet jednog boga na lomaču vuče misao (U nagonu). U noć ulazi kroz sve njezine univerzalnosti. Doživljuje ju kao pejsaž; doživljuje ju onako kao što pejsaž doživljuje čovjeka, koji iz mozga cijedi krupne kapi spoznaje; doživljuje ju ko pjesmu šturka, kao pjesmu šturka kod seksualnog akta, dok škripi krevet (Noć). Mrak ga je svega zasuo. Jedino komadići uma tu i tamo vire i suludo se deru. Pada u rezignaciju, jer ga svladava misao: u kotlu mraka propada sve što čovjek izmisli. Zatim se oporavlja i diže na noge sarkazma, na noge koje jedino mogu da se junače pod teretom mraka (Na dnu). Neprijatelj mraka, i to najveći neprijatelj je sunce, koje zasipa ljude svojom toplinom i sovjim dragostima, – svemoćno i predobro sunce (Sunce). Sunce mu je oko sreće i dah zdravlja. Ono je himna radosti (Himna suncu). Kad ono zađe, tornjevi se pružaju u mrak kao nečiji dugi i tanki prsti. A zemlja plače za danom, kao da joj je vjerenik umro (Zapad sunca). Život postane neka golema tišina, tišina iz koje se izlazi na vrata starosti, gdje je sve prazno i kobno (U noći). Mrak (noć) shvaća kao dio prirode, a prirodu on uvijek opisuje tako kao da u njoj vidi sve one borbe, koje se dešavaju i u čovjekovom životu; kod pri rode on susreće iste grčeve, iste strasti, ista iskustva i ista razočaranja kao i kod čovjeka. Diana je mrtva. Lice joj je utrnuto, a sise su klonule (Mrtva Diana). To je vješto rečeno, jer to ne potencira smao njezinu smrt, nego ističe i žensku raskoš, koju je ona rasipala. U ženi vidi seksus i onda, kad zanosno pjeva (ona) u crkvi, jer u njezinom glasu i tada teče bludna rijeka (U hramu), jer žena je za njegauvijek bljesak puti i strast valova, trzaj mesa, provala sisa i gorak grč (Voluptas). Slčiska staza, sjajna struna, struja krvi, bludni krijes, golicave sjene i suhoparni zalogaj – sve to može biti žena. Dodir s njom je veći od svakog problema i vrijedniji od svakog sistema (Dan gospodnji). Sav je u ekstazi, kad misli na ženu. Ovo je doista lijepo rečeno: “Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva S muškijeh blistavih oči...” Nova proljet 74 Književna Rijeka / ESEJ Uvijek je u mrkim bezdanima žene. Uvijek se žene oko njega savijaju, ili on oko njih. Da ostanu slomljeni i ispiti. U ime užitka skida haljine, obučene u ime stida. Žena ga mahnito zanosi, ali kad utihne njeno srce, on ubije u sebi svaku pomisao na nju, kida svako oduševljenje, razbija sjećanja, odstupa pun gorčine i gordosti. Historiju jednog odnosa priča potresno u deset soneta u kojima ima krasnih stihova, kao na pr. ovaj: “Zderah ti šminku od platna i sad sise strše ti nage” Roman Kako je to originalno rečeno: Zderah ti šminku od platna... To je nadrealistička metafora prije nadrealizma. Volio je djevojku, ona se za drugog udala i to je dovoljno, jer ga smrska alkohol puti i čekić apsolutnog smisla (Kitty). Jer njezinu ljubav je osjećao kao krik grudi, kao krik krvi, kao tajanstveni, divlji i prevratni kaos raspoloženja. A volio ju je, jer je znala biti raskalašena, jer se znala svijati kao zmija. Oduševljava ga ljubav, koja je rasipna i raskošna; koja je bijes u duši; koja je nezakonita kao i nepravda; koja rađa dijete, kojemu je ime: prevrat (Pjesma nad pjesmama). Buni se protiv formalnosti braka i protiv formalnosti čuvanja čistoće prije braka. Protestira protiv lažnih misli koje rastu kao drač u zakonitom braku. Protestira protiv zakona i dogmi. Veliča grijeh pred istrulim jednim bogom, jer je grijeh veličanstven. Nevinost je odgurnuo nogom. Njime vladaju bjesovi poroka i grijeha (U poletu). Kaže da nevinost nema smisla, kao ni neispisani papir. Uglavnom se vrti oko neke žene. Uzbuđuje se i u uzbuđenju najčešće istresa iz sebe svu svoju intelektualnu, emotivnu i afektivnu sadržinu. Ljudski i iskreno suosjeća sa bludnicom (Ridanje jedne bludnice). Na Dan mrtvih žena je opet u središtu njegove pažnje. Posjećuje groblje i doživljuje ženu kao toplu, plodnu i tragičnu isinu. Čujmo ga: “Vlažna zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju Ženo, mliječnih sisa i tajni ljubavnih: Ženo plamenih stihova i ljubo nebeskih vjernika. Divna su djeca tvoja i ptice su strune njihove; Mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova; sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi; Puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao; Duša ti je ko tijelo; Sva si skladna, sva si lijepa ko vječna istina. I sunuo je čovjek; Tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj; Jakov Ivaštinović 75 Sifilis kosti i gnjilež pluća hrana je tvoja; Raspad su žice tvoje i tuga je akord tvoj, – Znojave su suze – o mrtav je vjernik tvoj i djeca su Tvoja crvi.” Dan mrtvih Većih ljudskijih, zvučnijih i prijateljskijih akorda na temu: žena, nema i ne treba. Brem kod Kamova. Ti stihovi pokazuju, da je u ženi vidio čovjeka, koga lome tragične i tragikomične spletke sudbine. Njegova najglasnija misao je sloboda, jer sloboda uništava sve iluzije o nebu i bogu, jer ona seksus zavija u čisto platno srca, jer je ona protest protiv okova, koje kuju zakonici i policajci; protiv okova s kojima se pomiruje ništarija Job, biblijski Job i Job iz bilo kojeg vremena. On je za slobodu, jer sloboda traži borbum, koja će srušiti crkve, sakramente, bogove i kraljeve, koji kroz špalir cijevi i sablja defiliraju; jer sloboda ruši lažne i pokvarene veličine; jer ona stvara slavu (Misli). Ljudsku misao nas borbenim plećima nose do pobjede obespravljeni, proganjani i ubijani: “Ženij ljudski vijao se od vjekova u vjekove Na usnama sankilota. A nije se našo tamo, gdje u miris lete riječi, Gdje finesa poklon čini, Gdje se vije dim cigara kroz dražesne, ljupke rime Vele lijepoj domovini.” Krik Umiru sveto i časno oni, koji umiru bez popa, oprosta i boga. Desili se, pak, da pop stigne na sprovod, onda je došao po pravu hijena, kojima uvijek pripadaju lješine. Kamov: “O umrijeti sveto i časno. A što su došli na pogreb Pred lijesom lajavci prvi, To bješe gavransko jato, što pravo ima od vijeka Da dijeli za sebe strvi.” Krik Ironičan je prema poraženom, ali nije osvetoljubiv, jer “Veledušno praštat ćemo kao ono predci naši Darujući u pobjedi Pergamene plemićima, – kraljevima tek parade, A svećenstvu propovijedi.” Krik 76 Književna Rijeka / ESEJ Pljuje na zakon. Grdi mozak u kojem je zasjela glupost. Mrzi glupane, koji se skrivaju iza učenih naslova i iza političkih barjaka. Osuđuje oportuniste i ulizici, prodane duše i gospodske kastore: “Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta: Pjesnici groša i boga.” Krik Sve bijednike poziva k sebi i kaže in: “Radije goli no obuti kao hulje” (Ad pecato domuatis). Razumljivo, bio je pošten, slobodan i karakteran čovjek, a takovi nikad ne idu na valov i na lanac režimima, pa makar koliko bili nasilni ti režimi. Pobjegao je ispred povorka u kojima su svi sagnuli šije, ispred povorka, koje su podlo podvinule repove; pobjegao je ispred lupeža, koji pokorno ližu pete; pobjegao je u svoj literarni protest, u svoju univerzalnu slobodu, na čisti bijeli papir, kojemu glasno dovikuje: “Silovat ću te bijela hartijo, nevina hartijo; Ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti.” Preludij Bog mu je klonuli i zgureni starac, koji je prolumpao svoju veličinu. Njemu kaže: “O, zbogom ostaj zauvijek”, jer je njegov smjer: barikada. Njemu i novo antibogovsko društvo raste na barikadama, gdje propada sva glupost i gdje se oslobađa tijelo od moralnih kandži. On kaže: “Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana U urnebesni tres I niknu nova vjera u prujam barikadama I rekoše joj bijes” Uskrsli Hrist Katkad rezignira. Rijetko, ali ipak. Rezignira onda, kad kaže da guta stid zbog toga, što su ljudi neiskreni, što njuškaju za bogatu nagradu i što nemaju razumijevanja za iskrenu i istinsku riječ. Rezignira u stihovima: “Volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno, Konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova; Bogato se pita krmak i tečno je, meso njegovo: Vitki su zakoni i ošrti i krcate su staje zobi.” Preludij Zato u očaju i zove papir, da mu se poda i da mu dade svoje crne cjelove. Jakov Ivaštinović 77 Ne, u hrvatskoj literaturi nitko nije snažnije iznosio taj praktični apsurd, odnosno apsurd prakse. Čovjek doista mora zgrabiti glavobolja i on mora poludjeti od istine: volovi dobivaju sijeno, jer se dadu ujarmiti; konji imaju sjajnu dlaku, jer se dadu jašiti; krmke bogato hrane, jer im je meso tečno. Užas i strava! Znači: pošten i dosljedan čovjek mora stradavati i crknuti. Uostalom, mnogi su to kao i Kamov svojom smrću dokazali. Čovjek nije slobodan i u tome se sastoji njegova tragika, zaključuje Kamov. Da dođe k sebi luta po bojama nota, po glazbi boja, kroz kaos misli, kroz snove i kroz plesove krvi; luta oko žena, koje se podaju zaogrnute kristalima strasti (Vitlaj duše). Hvata se za ideje i s njima se ruši u bezdan mozga i krvi; ruši se u plaču, u psovki, u smijehu. I dospijeva tamo, gdje se glasovi ne čuju i kamo svjetlost ne dolazi (Celeste Aida). Zaključuje: Ideja je korak dima. Propast je savršena logika svega. Zaborav u vinu je vrijednija od zaborava u nirvani. U usporedbi sa smrću sve je besmisleno. Jedino grijeh i uživanje mogu da joj se suprotstave. Čovjeku nema mjesta među ljudima (Intermezzo). Kako je to gorka istina! Iz nje izvire skepsa, sarkazam. Za čovjeka je žrtvovao sve: i misao i srce, a on mu je za protuuslugu dao crne slutnje. Zato piše pjesme, da prkosi, da mlatara njima kao korbačem, da pred svijet istrese smeće. Zato je on “pjesnik blata, pjesnik mržnje” i pjesnik psovke. Zato on sve lomi, kida, ruši, “bez sućuti i bez milosti”. Nakon toga što je prošao kroz takvu svakidašnjost i kraj takvog čovjeka, osjeća, da je sve u njemu skrhano, razbito, zgaženo, prazno; raspad, krik i strvina. Glad je veliko zlo i izvor raznih nesreća. Glad čovjeka tjera da se brati s đavlom, da bude sitan, malen i glup. Gladnom čovjeku je domovina bijeda, a u bijedi jedina utjeha je alkohol, debela žena i batina kojom tu ženu tuče (S gladi). Zato Kamov zove sve ljude pod svoje pero, da napiše jaču i prodorniju riječ, da dogmama i moraliziranju potpišu smrtnu kaznu zajednički. Zove ih, jer ih voli, a voli ih, jer su žedni znanja i onda i kad su jadni, gladni i razbludni. Ipak živjeti je vrijedno, jer: “Mi nismo nikad rekli, da život znači glupost I živjeti nije vrijedno” Dan gospodnji Zato: “Da živi život!” To je neka vrsti propaganda življenja za ljude koji su “djeca smijeha” i “djeca boli”; koji se oslobađaju muka i koji se u nevoljama utapaju; koji vape za životom i koji život preziru. Tu propagandu življenja izriče čovjek, koji je izgubio potsmjeh, a da ni sam ne zna kako. To govori čovjek, koji je ipak uzviknuo i izdahnuo struju užasa u kojoj je konačno zaglavio. 78 Književna Rijeka / ESEJ “Tijesan mi bijaše vijek, a velebna bijaše mi duša.” Ledeni blud “Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene.” Intermezzo “Pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.” Intermezzo Jeziva spoznaja! Kad netko protestira protiv svijeta i poziva ga, da spali njegovo tijelo na lomači, šta više, kad ga poziva, da ga čak ni ne čitaju, onda je to ili pubertetska poza ili zadnji očajnički pokret duha. Kod Kamov nije ni jedno ni drugo. Kod njega je to samo ogorčen protest. “Papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će Moje biti kletva.” Ledeni blud To znači dvoje: 1. Iskren je, t.j. ono što je napisano i doživio je; 2. u budućnosti će njegovo ime biti borbeni literarni poklik. A to doista i jest. U njemu i oko njega je nesklad i bol bez mjere. Zato je vikao u svakom stihu. Za to su ga izopćili iz t. zv. normalnog društva. Nije htio mrvice i kosti kao pseto. Tražio je najfinije sapune kojim se duše peru. “Moj mozak kao polje, kojim su prošle divlje horde.” Cjelov Zašto? Svakidašnjost je sablasno prazna. U njoj nitko ne gleda sebe, niti sebe vidi. Najčešće se protuslovno javlja: kad hoćeš ljubav, ona ti pruži bol; kad hoćeš dobro, ona ti pruži zlo. Luđački je bijesna i svijetu pije krv. Ne vjeruje, da je čovjek iz takove svakidašnjosti njegov prijatelj. Zato Kamov vjeruje, da bi morao izvan nje tražiti prijatelje i bogove, da s njima, ako ih nađe, orgija do zore. Nešto veličanstvenije i nostalgičnije, toplije i kompleksine ne možemo ni zamisliti. Kad netko od dvadeset godina kaže: “prostituira se duh” ili “grob je moj dom” ili “O grobištu duša, domovino moja sumorna”, kao što je rekao mladi starac Kamov, onda je to dokaz, da on vidi i osjeća svoju tragediju. Onda je to putokaz za razumijevanje njegovih psovki. Onda mi vidimo, da je to rekao netko, tko se borio za slobodu i čistoću srca, za pobjedu razuma, osjećajući da ga preziru. Kolikogod je Kamov bio samosvjestan, u njemu je ipak tiho tinjala spoznaja, da će ga možda i budućnost prezreti, zaboraviti, jer će i nju njegova istina pogađati. Međutim, njega nikad neće nijedno vrijeme zaboraviti. On je vatra, koja Jakov Ivaštinović 79 se ne može ugasiti. Vulkan, koji će rigati pobjedničku lavu, dok god bude ljudi u blizini i uopće, dok god bude ljudi. Najbolji njegov ljudski i lirski portret naći ćemo u stihovima, koje je sam napisao u Ištipanoj hartiji pod oznakom P. S. Evo te autobiografske karakteristike: “Ne pjevah oči djevojke Kad mlad je momak sretne; Ja nisam pjesnik ljubavi Ni mirisne ni cvijetne. Ne pjevah prošlost naroda Ni kraljeve ni bane; Ja nisam pseto biblijsko, Što liže Jobu rane. Ne pjevah sreću djetinju I rasplođu filistra; Ja nisam tamjan presvijetlih Božanstva i ministra. Ne pjevah suzu sućuti Rad pijanstva starog Noja; Ja nisam truba tuposti I kršćanskih heroja. Ne pjevah sjetu skrofule Kroz poklon birokrata; Ja nisam borac bijednika Sa okna prvog kata. Naiđoh svagdje ko na gadu Na lice časno glupo... Kad glupost vrijeđa ljudski stih I pljusko bih i lupo... Kad tamo – rukom po staklu Svim svojim tresnuh bijesom: Promaših... Rukom curi krv I staklo živim mesom... I kletve, grdne, prostačke Sve pjesme od tada piše; Psovača tek sam pjesnik ja I zasad – ništa više!” 80 Književna Rijeka / ESEJ Smatram da taj portret ne bi bio gotov u cjelini, kad mu ne bi dodao i stihove: “A ja tek derem i knjige i spise I kupe praznim I psujem vladu i mirisam sise I djecu blaznim; I kidam sebe u boli i muci I misli vijam I bacam pero u dršćućoj ruci I slova svijam; I srćem tamo, gdje se čovjek buni I dižem viku I verem se, kud plaze milijuni U divljem kriku” Strast bitke Tako. To je cijeli Kamov! Uz temu boga veže dvije asocijacije; Job i Mojsije. Joba smatra čovječjom nakazom, jer je strpljiv, jer je prorok “tiranska boga”, jer je simbol gubave ideologije i pseće pokornosti. Mojsija smatra plakatom apsurda i inkvizicije. Ironijom i sarkazmom. Njega optužuje glad, strast, misao i čovjek uopće. Obračunava s njim i baca ga u prošlost kao mučila, kao kraljeve, kao pape. Možemo se konačno zapitati: Da li kod Polić Kamova ima lirike? Ili je to sve samo reski zvižduk anarhoidne sirene? Ako za liriku kažemo da je djevojka, a za prozu da je žena, pa ako mimoiđemo pitanje: Tko može strastvenije i virtuoznije voljeti, djevojka ili žena? – i onda bez obzira na to, što je prirodno, da svaka djevojka preraste u ženu, da svakažena nosi u sebi i sebe djevojku, – onda za Kamovljevu poeziju možemo reći, da je djevojka, samo ne djevojka blijedog lica, krunice i primitivnog, odnosno licemjernog srama, – djevojka, koju majka čuva u staklenom ormaru, djevojka, koja se pojavljuje samo u maminom društvu i koja je najkasnije u devet sati kod kuće; – jer ta Kamovljeva djevojka sasvim je samostalna i slobodoumna; drži govore, ide na skupštine, glasa, debatira i polemizira, ljuti se, flirtuje, puši, ide na zabavu sama, osjeća, voli i postaje vjerna žena. Lirika odražava najintimnija duševna stanja: ona je seizmograf najdubljih i najfinijih raspoloženja. U njoj se koncentrira ne samo ono, što jedan čovjek doživljuje, nego i ono, što bi mogli i drugi da osjećaju, – i ono što u drugima razvija nova i plodna raspoloženja. Ona prodire u mračne prostore emocija, afekata i volje. Ona proučava neistražene prostore i imaginacije. Jakov Ivaštinović 81 Kamov je lirik. Najčistokrvniji lirik. Samo ne sramežljiv i melankoličan, nego smion i punokrvan. Njegov radius lirskoga kretanja dospijeva u džunglu, gdje pužu otrovne zmije zakona i riču lisice morala. Kamov je lirik. Samo je registar njegovih tema i tonova proširen do neobičnih i neuobičajenih granica. Barem za njegovo vrijeme neobičnih i neuobičajenih. Ivaštinović, Jakov (Borovac kraj Rajića, 21. 10. 1919.-Zagreb, 2. 11. 1994.). Gimnaziju je završio u Novoj Gradiški 1939., a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje 1940. narodni jezik i književnost. Već 1941. uredio je i popratio predgovorom antologiju hrvatskog domoljubnog pjesništva Domovina. Služi Domobransku pješačku pukovniju u Sisku 1941.-1942., a kao stipendist slovačke vlade ljetni semetar 1943. studira u Bratislavi. Tijekom 1944. godine intenzivno surađuje u listu Plug, gdje objavljuje niz originalnih, kraćih, eseja vezanih uz književnost. Objavljivao je tijekom rata i u Hrvatskoj mladosti, Hrvatskom krugovalu i Viencu. To sve donijelo mu je puno problema 1945. godine, kad je prošao Križni put poslije Bleiburga. Potom je, bez suđenja, duže vrijeme proveo u zatvoru. Diplomirao je 1947. godine i potom radio u osnovnim škola, odmaralištima i prihvatilištima. U razdoblju od 1954. do 1956., dok je radio kao odgajatelj u Omladinskom muškom prihvatilištu u Zagrebu, pisao je monografiju o Janku Poliću Kamovu. Rukopis je bio gotov 1956. godine i trebao je biti objavljen zajedno sa Sabranim djelima Janka Polića Kamova. Miroslav Krleža spriječio je izlazak Sabranih djela u Zagrebu, pa ih je Vinko Antić, direktor Sveučilišne knjižnice u Rijeci, glavni urednik Riječke revije i urednik domaće književnosti u izdavačkoj kući Otokar Keršovani izdao u Rijeci (I-IV, 1956.-1958., ur. Dragutin Tadijanović). To je razbjesnilo Krležu pa je pod svaku cijenu odlučio spriječiti tisak Ivaštinovićeve monografije o Kamovu jer mu se nisu dopale njegove teze o revolucionarnosti i svjetskoj važnosti romana Isušena kaljuža. Kako je tada Ema Derossi (Bjelajac) bila glavna urednica Glasa Istre i direktorica Otokara Keršovanija, preko nje je Krleža onemogućio izlazak knjige, aludirajući na ustašku prošlost autora. Ipak, ulomci monografije već su bili objavljeni u periodici (Jezik, Republika, Riječka revija). U trenutku smrti ostalo je za Ivaštinovićem deset knjiga rukopisa - pripovjedaka, putopisa, pjesama i rasprava o književnosti. Nije jasno gdje je sada ta ostavština. Posmrtno su mu objavljene knjige Tragovi (izbor iz djela, Vinkovci, 1994.) i Hrvatskom uzduž i poprijeko (putopisi, Vinkovci, 1997.). I. Ž. 82 Književna Rijeka / ESEJ Milovan Buchberger Zabadanje u kaos Janka Polića Kamova (4. dio) Kako je pisan roman Isušena kaljuža i tajna sudbine njegova rukopisa B ilo je to u jesen 1905. kada je Janko gotovo izbezumljen svakodnevnom brigom za oca koji, iscrpljen bolešću, sve teže ustaje iz kreveta. Ovakvo stanje beznađa traje već šest mjeseci i Jankove oči su cijelo to vrijeme gledale svakodnevno propadanje oca Ante. Briga za sve oko oca nemilosrdno je pala na devetnaestogodišnjeg Janka jer brat je Vladimir radio, a mlađi Nikola išao u školu. Jankova literarna karijera upravo je tada na prekretnici. Svjestan je da mu pisanje pjesama, koje su mu do tada bile glavno sredstvo književnog izraza, neće moći donijeti kruha, a razočaranja glumačkim dosezima u putujućoj glumačkoj družini, bezuspješnim pokušajem posla putujućeg agenta prodaje šivaćih strojeva Singer po zatucanoj provinciji te četiri dana gorkog iskustva provedenog u pisanju adresa za Kronfeld banku, sve više osnažuju njegovo opredjeljenje prema izboru pisanja zahtjevnijih književnih formi. Razmišlja, treba pokušati, hm, ..., možda s novelama ili dramama, dok mu pisanje romana tada može biti tek daleki san. I tako, vjerojatno već negdje u listopadu 1905., Janko počinje zapisivati prve retke novele nazvane Na dnu. Izabrani naslov u to vrijeme najbolje odražava njegovo unutrašnje stanje. Inspiraciju za takav naslov mogao je dobiti i u istoimenoj socijalnoj drami Maksima Gorkog, čija je zagrebačka kazališna premijera bila 31. 10. 1903. godine. Iako je tematika drame Gorkoga različita od Polićeve novele, može se pretpostaviti da drama na mladom Janku ostavlja jak dojam. Među glumcima navedene predstave, nalazi se prezime Toplak koje i Janko odabire za glavno lice, svoj alter-ego, novele Na dnu. Smrt Ante Polića krajem prosinca uzdrmala je Janka koji je iscrpljen, nakon prehlade na očevu pogrebu, zaradio upalu pluća. Prva dva tjedna siječnja tako je prikovan za krevet. Bilo je to vrijeme kada je Janko mogao bolje razmisliti o svemu i... pisati. Tako već sredinom siječnja Janko završava koncept novele Na dnu. Odlučan da svoj životni put nastavi kao pisac, želeći taj rad ponuditi nekome na objavu. Zbog lošeg stanja bolešću nagrizenog organizma, porodica ga odlučuje žurno uputiti bratu Milutinu koji studira na konzervatoriju u Veneciji. Došavši u Veneciju, cijelo vrijeme mašta o tome kako bi mogao izgledati omot njegovih prvih izdanih djela pa tako i novele Na dnu, u čiju je objavu tada Milovan Buchberger 83 čvrsto uvjeren, onako, vatreno i pomalo mladenački naivno. Tako u pismu 21. 2. 1906., bratu Vladimiru iz Venecije, oko toga razmišlja: “Glede tiskanja mojih stvari odgovaram samo ovo... Sve – što se forme tiče prepuštam tebi – tako i glede omota, jer baš u slikarskim idejama osjećam se mediokrim... Iznađi ti ma što – jer primjerice ja bih... za Na dnu jedno tijelo, rasječeno u komade, gdje je spolno udo zarinuto u usta, ili izubitu glavu, iz koje curi mozak i krv...”. Kako se ništa konkretno oko izdavanja novele Na dnu nije dogodilo, Janko se krajem travnja 1906. iz Venecije vraća u Zagreb gdje odlučuje još malo doraditi tekst. Tako se u izvornom rukopisu novele Na dnu, pohranjenom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, na završnoj 59. stranici nalazi jasna naznaka gotovosti djela upisivanjem datacije “Polovicom 1906. u Zagrebu” te Jankovom rukom olovkom dodana opaska: “U slučaju da ne uđe u... molim da mi se rukopis vrati. Jurišićeva 18/ II kat”. Sve navedeno nedvojbeno upućuje da je Janko tako završenu novelu uputio nekom na objavu, no očito bez uspjeha. Koji su bili Jankovi razlozi da u siječnju 1907. u Veneciji nakon smrti majke Gemme ipak odlučuje napisati i drugi dio novele Na dnu, može se tek nagađati. Da li je smrt majke bila jedini okidač koji je Janka motivirao na proširivanje novele Na dnu, teško je ustvrditi. Ipak, začuđuje da bi šest mjeseci Janko novelu smatrao zaključenom, a onda iznenada odlučio nadopuniti istu novelu bez nekog jakog poriva. Za nastavak priče o genezi legendarnog romana Isušena kaljuža, bitan je period kraj travnja 1907., kada Janko vraća u Zagreb, gdje sa tiskarom Mile Maravića konačno dogovara tiskanje svojih drama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi te zbirki pjesama Psovka i Ištipana hartija (sva četiri navedena djela izašla su početkom mjeseca rujna). Tu se mora istaknuti da Janko tada nije želio, a niti odabrao tiskati novelu Na dnu, iako je to mogao učiniti. Drugi dio rukopisa novele Na dnu na 103. stranici jasno je označen sa Svrha, dakle završen, i oznakom datacije “Zagreb, u prvoj polovici mjeseca Maja, 1907. godina Janko Polić Kamov”. Taj je tekst naknadno prekrižen olovkom. U prilog činjenici da je Janko imao na raspolaganju praktično dovršen drugi dio novele Na dnu, govori i podatak s poleđine 96. stranice na kojoj je napisao tekst soneta Novo proljeće i stavio datum 19. 4. 1907. Venezia. Dakle, djelo je praktično bilo na samom kraju već u Veneciji, dok je u Zagrebu u tjedan dana mjeseca svibnja dopisao možda tek par stranica. Zašto se Janko u trenutku kada je zasigurno imao gotov tekst novele Na dnu, koji je mogao dati na tiskanje Ma raviću s ostalim svojim djelima, ipak odlučuje da novela i dalje ostane kod njega u rukopisu? Jedino logično objašnjenje je da je ta novela, od 103 gusto pisane rukopisne stranice, daleko veća od npr. drame Na rođenoj grudi, koja je u mekom uvezu izvorno tiskana ima tek 30 stranica, dok je npr. tvrdo ukoričena zbirka pjesama Ištipana hartija izvorno tiskana na 112 stranica, a Psovka zauzima tek 22 stranice. Sva četiri djela, koje je Janko tada dao na tiskanje, objektivno su zahtjevala daleko manji format pa je moguće da je tiskanje novele Na dnu u odgovarajućem for- 84 Književna Rijeka / ESEJ matu u vlastitoj nakladi Janko tada ocijenio preskupim. Novac koji je za tiskanje sva četiri Jankova djela, u maloj nakladi od tek 300 primjeraka po knjizi, stavio na raspolaganje brat Vladimir, očito nije bio dostatan da se u konačnosti Janko mogao odlučiti za ikakav drugačiji izbor. Tiskanje novele Na dnu očito je tada moralo pričekati nekog novcem potentnijeg izdavača. Janko je tako 15. 7. 1907. iz Rijeke, preko Ancone, na duže vrijeme otputovao u Rim. Početkom srpnja, neposredno prije puta, na kraće je vrijeme posjetio Miju Radoševića u Lokvama. Tamo mu definitivno postaje jasna činjenica da je njegova fatalna ljubav Kitty, sestra Mije Radoševića, u ozbiljnoj vezi sa Mate Malinarom te da par planira zajednički život u Zagrebu, a vjerojatno i skoru ženidbu. Radošević je tada već počeo pisanje autobiografskog romana nazvanog Karikature, o čemu je vrlo vjerojatno izvjestio Janka. U tih par dana provedenih u Lokvama, Janko je dogovorio s Radoševićem njegov posjet Rimu početkom studenog. Tada su se vjerojatno dogovorili da bi zajednički tamo u miru zajednički mogli pisati svoja djela, što bi za obojcu bila neka vrsta poticaja ili dodatne inspiracije. U pismu koje Janko iz Rima 5. 10. 1907. upućuje bratu Vladimiru u Zagreb nema još nikakve naznake da se odlučio početi pisanje druge novele koju naziva U šir. Iz teksta, kojim je kasnije novela U šir uklopljena u roman Isušena kaljuža, razaznaje se da u toj noveli Janko opisuje razdoblje svog života od konca listopada 1907. do kraja siječnja 1908. godine. Iz pisma koje Janko tek iz Torina 2.11.1908. šalje bratu Vladimiru može se sa sigurnošću ustvrditi da je tada novela U šir završena kao odvojena cjelina. Pri tome mu spominje teme koje bi htio obraditi u noveli U vis, ali ne govori ni o kakvom njihovom integrativnom konceptu. Kada je točno završeno pisanje novele U šir, nije moguće precizno utvrditi. Zanimljivo je tek primijetiti da na završnoj 107. stranici originalne oznake broja stranice rukopisa novele U šir nema karakterističnog Jankovog navoda završetka Svrha, kao ni napisanog mjesta i datuma kada je novela napisana. Stoga se vjerojatnim može smatrati da u trenutku završetka pisanja novele, Janko već ima “neki idejni koncept” romana Isušena kaljuža koji će sadržavati obje prethodno napisane novele Na dnu i U šir. Bilo kako bilo, cjelovitu ideju romana Isušena kaljuža Janko prvotno spominje 3. 1. 1909. u pismu poslanom iz Marseilla prijatelju Mati Malinaru, navodeći ”Vraćam se da napišem i 3. dio Isušene kaljuže – U vis”. Ovu nakanu uspješno realizira odmah po povratku u Rijeku, gdje kod ujaka Luigija Gerbaza u osam dana, do 22. 3. 1909., dovršava rukopis U vis od dvadeset stranica, kao treći i završni dio romana Isušena kaljuža. U izvornoj paginaciji rukopisa stranice U vis obilježava brojevima od 212. do 232., dakle u kontinuitetu s poglavljima Na dnu i U šir (koja završavaju sa 211. stranicom), čime je uz konačnu oznaku završetka, napisanu sa Svrha, jasno stavlja do znanja da je treći dio romana Isušena kaljuža pisan s jasnom vizijom cjelokupnosti romana. Naposljetku se ipak mora konstatirati da su prva dva poglavlja romana Isušena kaljuža, nazvana Na dnu i U šir, napisana s prvobitnom namjerom kao odvojene novele, a bez da Janko u vremenu njihova stvaranja ima pred sobom konačnu ideju konstrukcije romana. Milovan Buchberger 85 I tako je napokon rođen legendarni roman Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Bilo je to dakle 22. 3. 1909. u Rijeci. Ali što se događalo s njegovim rukopisom kada se zna da je tiskanje Isušene kaljuže prvi put ugledalo svjetlo dana tek 1957. godine? Kako to da je taj najavangardniji biser hrvatske književnosti čamio u ladicama gotovo pedesetak godina? Krenimo njegovim tragom. Janko biva sve bolesniji, tako da novac koji mu na raspolaganje stavlja brat Vladimir nadalje više troši na putovanja koja imaju primarnu svrhu da otklone misli o njegovoj bolesti i česte primisli na samoubojstvo. U to vrijeme veću pažnju polaže u pisanje djela Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene za koja vjeruje da će ih kazalište prihvatiti na izvođenje te u opsegom manje zahtjevne forme, koje naziva lakrdije, koje časopisi lakše mogu prihvatiti na objavljivanje, čime može si ipak može priskrbiti bar neki, pa makar i mizeran honorar. Isušena kaljuža stoga u rukopisu ostaje u Rijeci čekajući sa 232 gusto pisane stranice nekog zainteresiranog izdavača. U pismu bratu Vladimiru u Punat, koje Janko piše 27. 12. 1909., moli ga da mu donese u Zagreb rukopis Isušene kaljuže za koju vjeruje da će je Mate Malinar moći izdati u okviru svoje Moderne biblioteke za krunu. Kako do tog izdanja nije došlo, Janko rukopis uzima sa sobom kada 10. 3. 1910. odlazi bratu Vladimiru u Punat. Sredinom mjeseca svibnja, Janko kreće na putovanje u Italiju i Španjolsku, a brat Vladimir poslom prelazi iz Punta u Rijeku, a s njim i rukopis Isušene kaljuže. Rukopis je tako odložen u neku od ladica stana pokojnih djeda i bake Gerbaz u Via Gisela 2, u kojem tada živi brat Vladimir, dočekao Jankovu smrt u Barceloni 8. 8. 1910. godine. Sljedeće dvije godine ništa se ne događa do trenutka kada se bratu Vladimiru na Rijeku 27. 6. 1912. dopisom iz Zagreba obraća Julije Benešić (1883.1957.), tajnik Društva hrvatskih književnika i upravo postavljeni urednik edicije Suvremeni pisci hrvatski u izdanju DHK sa željom da mu ustupi Jankova djela kako bi ona bila izdana u okviru edicije DHK. Vladimir se u konačnosti i pored Benešićeva opetovanog inzistiranja nije odlučio ustupiti mu rukopise, uz ovakvo obrazloženje: “Ja sam nakanio sam izdati sva djela mojeg pokojnog brata Janka, i to kada dospijem da uredim sve stvari njegove. Moj je pokojni brat Janko dosta rukopisa poslao Savremeniku i kazalištu, ali svagdje je bio ili odbijen ili štampali su mu kao iz milosti koju stvarcu, stoga za reći Vam sasma otvoreno i iskreno, nemam nikakove volje, da dadem sada poslije njegove smrti štampati knjige onima, koji ga jesu za života ignorirali”. Kako Vladimir u međuvremenu nije našao načina izdati Jankova djela u vlastitoj nakladi, prva se prilika da ipak promjeni mišljenje ukazala kada ga je krajem kolovoza 1912. na Rijeci posjetio mladi i ambiciozni, revolucionarno nastrojeni književnik Vladimir Čerina. Čerina je tada, pun energije i pozitivnog naboja, želio, kao neprijeporni štovatelj Kamova, napisati knjigu o djelima i utjecaju Janka Polića Kamova na tadašnju hrvatsku literarnu sredinu. O Čerininom naprednom djelovanju Vladimira je prethodno upoznao Mijo Radošević, najbolji Jankov prijatelj, koji je godinu dana ranije uređivao časopis Val, čiji je idejni začetnik i financijer bio upravo agilni Vladimir Čerina. Kako je taj časopis, koji 86 Književna Rijeka / ESEJ je izlazio do 15. 11. 1911., bio naglašenog nacionalističkog opredjeljenja, a mladi je Čerina nosio pravu revolucionarnu karizmu, nije teško prihvatiti razloge da uz nagovor Radoševića, Vladimir s povjerenjem baš Čerini ustupi mnoge Jankove rukopise koje je držao kod sebe. Čerina s rukopisima najprije na kratko odlazi u Split te nakon toga, već krajem listopada 1912., u Beograd gdje je boravio do sredine prosinca. Nakon sukoba u vodstvu Nacionalističke omladine u Splitu, Čerina 1. 1. 1913. istupa iz vodstva organizacije te odmah nakon toga s rukopisima odlazi u Rim i Firenzu. U Firenzi se, liječeći rane svog političkog poraza, u sljedećih pet mjeseci gotovo fanatično baca na pisanje studije o Janku Poliću Kamovu, koju završava u Veneciji 1. 7. 1913. godine. Sredinom rujna, Čerina se vraća u Zagreb te se odmah pismom 21. 9. 1913. obraća Vladimiru Poliću riječima: “Našavši se u Društvu Hrvatskih književnika s g. Julijem Benešićem, on mi je izrazio veliku želju da bi mu u svojim nakladama dozvolili da izda barem Jankovu Isušenu kaljužu. Jer, uvjeravao me, oni oko Društva nijesu imali ništa proti Vašem bratu, a g. Livadić mi čak crno na bijelom dokazao da su oni Janku htjeli pomoći dok je ležao u zagrebačkoj bolnici 1909., ali tada da više nijesu našli. I drugi s kojima sam govorio iskazuju želju da se Društvu u tome pogledu bude na ruku. – Nato sam Vas držao upozoriti već sada”. Kako je Čerina bio iskren, a očito i čovjek kojem je Vladimir mogao vjerovati, jer Čerinina je knjiga-esej o Janku Poliću Kamovu upravo izašla krajem rujna 1913. u Rijeci dok on također istovremeno organizira i uređuje za objavu i Kamovljeva Ćaskanja (izašlo u ožujku 1914.), Vladimir se ipak, nagovoren od Černe, konačno odlučuje da rukopis Isušene kaljuže u listopadu 1913. pošalje Benešiću za objavu u okviru edicije DHK. U ovome trenutku, krajem 1913. godine, nastupa razdoblje koje je vrlo teško tumačiti jer stvarno ne postoje nikakvi valjani razlozi, osim možda pretjeranih cenzorskih zahvata, koji bi Benešića sprečavali u izdavanju Polićeva romana Isušena kaljuža. Neko opravdanje Benešić je mogao naći u teškom vremenu kada krajem srpnja 1914. dolazi do izbijanja 1. svjetskog rata. Ali u cijelom tom vremenu uredno izlaze edicije DHK Suvremeni pisci hrvatski, pa tako i u lipnju 1914. izlazi legendarna Hrvatska mlada lirika Ljube Wiesnera. Benešić i nadalje do 1920. ostaje urednik edicije Suvremeni pisci hrvatski u izdanju DHK, no Jankov roman Isušena kaljuža nije tiskan!?1 Sljedeća zbivanja nije lako objasniti. Benešić 1921. postaje intendant Hrvatskog narodnog kazališta, mjestu na kojem se zadržava do 1926. godine. Jankov brat Vladimir dolazi sa Sušaka u Zagreb 1922., na respektabilnu poziciju direktora Samoborske željeznice. U cijelom tom vremenu Benešić zadržava rukopis Isušena kaljuža i ne vraća ga Vladimiru Poliću kojeg zasigurno poznaje. I tada odjednom, poput groma iz vedra neba, Benešić, ničim izazvan, 28. 1. 1925., odlučuje rukopis Isušena kaljuža pohraniti kao dar u Kraljevsku sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, pri tome u dopisu knjižnici smušeno navodi: “Ovo djelo nije nigdje izašlo, ja sam ga kao urednik edicija DHK primio i želio, da ga vratim svojti pok. Janka Polića Kamova. Kako mi nitko od njegovih najbližih rođaka nije poznat, Milovan Buchberger 87 a rukopis sam, ako se ne varam, primio prije rata od gospodina Mitrinovića koji je negdje u Londonu, zatim jer ne znam adresu nekojih najbližih prijatelja Janka Polića Kamova, koji je kako znate umro u Barceloni, a poznavajući današnje nakladne prilike, znam, da oni danas taj roman bi mogli dati u štampu, to mi se čini najsigurnije i najzgodnije, da se ovaj roman pohrani u sveučilišnoj biblioteci”. Ovaj darovni Benešićev dopis pun je kontradikcija. Prvo, malo je vjerojatno da ne zna za Vladimira Polića, koji je tada u Zagrebu na vrlo prominentnoj funkciji. Drugo, zasigurno zna dr. Miju Radoševića, najboljeg Jankovog prijatelja, kao jedne od prominentnih političkih ličnosti tog vremena i poznatog zagrebačkog advokata. Pored toga izmišlja da je roman dobio od pjesnika i filozofa Dimitrija Mitrinovića (1887.-1953.), koji je krajem 1913. bio najmlađi član uredništva sarajevske Bosanske vile. Mitrinović je kao eksponirani voditelj subverzivne organizacije Mlada Bosna nakon atentata na Franz Ferdinanda u Sarajevu pobjegao početkom srpnja 1914. u Berlin, a mjesec dana kasnije trajno se naseljava u Velikoj Britaniji. Potpuno je jasno da Benešić ne govori cijelu istinu, neovisno od toga da li je rukopis Isušene kaljuže dobio iz ruku Mitrinovića ili Vladimira Polića. Ovo mišljenje dodatno učvršćuje Benešićeva šutnja na ljubazni dopis koji mu 13. 10. 1956. upućuje Dragutin Tadijanović, urednik Sabranih djela Janka Polića Kamova. Tadijanović mu se u tom dopisu obraća sa zamolbom da se po kuša prisjetiti kako je došao u posjed rukopisa i kakva je bila sudbina romana prije nego ga je 1925. darovao Sveučilišnoj knjižnici, ali sva pitanja ostaju bez odgovora. Kako je tada Benešićeva šutnja Tadijanoviću bila neprihvatljiva, pokušao ga je desetak dana nakon upućivanja pisma telefonski kontaktirati, kojom prilikom navodi iznenađujući pa i bezobrazan Benešićev odgovor: “...na moje pismo nema ništa značajno da mi javi: među svojim papirima da nije našao ništa, a da se ničega određeno ne sjeća o Isušenoj kaljuži pa prema tome da ne očekujem pismenog odgovora; jedino, veli, on da nije poklonio spomenuti rukopis Sveučilišnoj knjižnici jer da ne može pokloniti nekome ono, što nije njegovo”. Ovo je istraživanje pokazalo da pri tome Benešić ne govori Tadijanoviću istinu, jer kopija Benešićevog darovnog dopisa iz prijemnog arhiva Sveučilišne knjižnice u Zagrebu jasno pokazuje da je upravo sam Benešić darovao rukopis Jankova romana. Dodatnu misteriju sudbine rukopisa Isušena kaljuža je očito namjerno odradio tadašnji ravnatelj Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu dr. Franjo Fancev (1882.-1943.). Fanceva, koji u knjižnici radi od 1908. godine te postaje njen ravnatelj 1919., a uz to od 1922. i profesor starije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu, može se u bibliotekarstvu smatrati vrlo iskusnim i kompetentnim. I upravo taj i takav Fancev 1925. uzrokuje nenamjernu početničku grešku kojom rukopis Isušena kaljuža autora Janka Polića Kamova i pored svih jasnih Benešićevih odrednica vezanih uz ime romana i ime autora pogrešno svrstava kao djelo Nikole Polića naziva Kaljuža! Danas je navedeni sramni omot rukopisa Isušene kaljuže na sreću uklonjen iz ovitka romana u Sveučilišnoj knjižnici, ali Tadijanović navodi da je još 1956. takav omot romana postojao. 88 Književna Rijeka / ESEJ Pošto su sva kasnija zbivanja oko romana Isušena kaljuža manje-više poznata, završit ću ovo poglavlje s konstatacijom iz Benešićeva darovnog pisma od 28. 1. 1925. “...poznavajući današnje nakladne prilike, znam, da oni danas taj roman bi mogli dati u štampu...“ i još uvijek pitanjem, tko je naposljetku utjecajem mogao biti toliko moćan da sve te duge godine do 1957. onemogući tiskanje ovog legendarnog hrvatskog avangardnog romana, koji je već prvim decenijem 20. stoljeća mogao ponosno biti suputnikom i stajati uz bok svim vrhunskim dosezima svjetske književnosti? Sve upućuje da brojne koincidencije vezane uz ovaj sudbinu ovog romana ne mogu biti slučajne pa tako izlazi da opisana čudna zbivanja dvadesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu i dalje skrivaju tajnu. 1. Napomena urednika: Dogovori Primoraca Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara iz 1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine. Nakladni zavod Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917. godine. Nositelj ideje bio je Antun Barac, projekt je uglavnom financirao Antun Tomašić, dok je Cihlar bio važan i aktivan suradnik. Za prvu knjigu programatski su odabrani Feljtoni i eseji A. G. Matoša, s kojim se mladi Cihlar susretao u Kraljevici 1912. godine, a na čijem sprovodu su zajedno bili Milan Marjanović, Miroslav Krleža i Milutin Cihlar Nehajev. Potom su tiskani Akordi Ive Vojnovića, te Studija o Hamletu Milutina Cihlara Nehajeva, koja je dobila nagradu Matice hrvatske za 1917. godinu. Naslovnicu je izradio Ljubo Babić, koji će potom opremati i druga izdanja Juga. Četvrta knjiga bila je mladenačka studija Antuna Barca o Vladimiru Nazoru. To je bio prvi duži tekst o književniku koji je nakon Matoševe smrti 1914. godine zauzeo vodeće mjesto među hrvatskim piscima. Krleža, koji je tada boravio u Lovranu, posjetio je Nazora u Kastvu tijekom lipnja 1916. godine. Nakladni zavod Jug pripremao je za tisak 1918. godine Isušenu kaljužu Janka Polića Kamova – koja je u rukopisu fascinirala Krležu, a čije je izdavanje otezao, shvaćajući njenu revolucionarnu važnost! – te feljtone njegovog mlađeg brata Nikole Polića. Te dvije knjige tada se nisu pojavile, ali su objavljene dvije zbirke poezije Miroslava Krleže! Glavni poduhvat Nakladnog zavoda Jug ipak je izdavanje Plamena, polumjesečnika za kulturna pitanja u redakciji Miroslava Krleže i Augusta Cesarca. Ukupno 26 brojeva časopisa izašlo je tijekom 1919. godine. Formalni vlasnik Plamena bio je Vatroslav Cihlar. Drugi ozbiljan pokušaj tiskanja Isušene kaljuže uslijedio je tridesetih godina. Ostavštinu Janka Polića Kamova, u čiju važnost nije sumnjao ni trenutka, Ljubo Wiesner pokušao je u više navrata ukoričiti. Prva knjiga Wiesnerove biblioteke bila je A. G. Matoš – In memoriam, o dvadesetogodišnjici pjesnikove smrti (Zagreb, 1934.), a na ovitku najavljuje Kamovljeve Sabrane novele. Na žalost, te Sabrane novele nisu se pojavile, kao ni potom najavljeni roman Isušena kaljuža. Miroslav Krleža bio je blizak s Wiesnerom i novo čitanje rukopisa Isušene kaljuže bitno je utjecalo na njegov najbolji roman Na rubu pameti – tiskan 1938. godine! U romanu Krleža ima ulomak u kojem aludira na Kamova i Wiesnera: “Kod nas je čovjeku suđeno da krepa u tuđini kao pas (Kamov!) ili da postane Milovan Buchberger 89 presvijetli (Wiesner!). Ne zna se što je groznije.” Iste 1938. godine Wiesner je uspio objaviti Kamovljevu knjigu Novele i eseji, s davnašnjim uvodnim tekstom Vladimira Čerine. Jedna razglednica Jankove Kitty za posljednji zbogom Janko još od ljeta 1900. u Lokvama, koje tamo dva mjeseca provodi s bolesnom sestrom Milkom, majkom Gemmom i bratom Nikolom, upoznaje sestru svog školskog druga, Katarinu Radošević. Mlada, tek dvanaestogodišnja Katica zapada mu za oko i Janko je već u jesen, kada Katarina dolazi na Sušak pohađati Višu djevojačku školu, do ušiju zaljubljen u Katarinu. Posvećuje joj pjesme, nosi joj torbu do škole te stalno želi biti što bliže svojoj odabranici Kitty. Jedva čeka ljeto da može otići u Lokve te tamo stanujući kod Radoševićevih, jer Mijo Radošević je Jankov najbolji prijatelj, biti blizu njegove sestre. Tako Janko do 1907., više ili manje vremena, svako ljeto provodi u Lokvama. Jankova ljubav prema dvije godine mlađoj Kitty je platonska. On uživa u njenim crnim očima, u njenom zagonetnom pogledu, u njenoj naivnosti i u njenom tankom struku. On opaža svaki detalj na Kitty kojim ona iz djevojčice prerasta u atraktivnu mladu ženu. Njihova veza ostaje na tek po kojem dodiru, njihovim dugim razgovorima i Jankovim maštanjima gdje on kao iskusan mladić stalno nešto od životne mudrosti želi prenijeti na Kitty. Takvom Jankovom platonskom idilom obavijena je njihova veza negdje do konca jeseni 1906. godine, kada se osamnaestogodišnja Katarina čvrsto ipak odlučuje nastaviti život s apsolventom pravnog fakulteta, Matom Malinarom koji je također iz Lokava. Mladi student Malinar, također i Jankov prijatelj, u to je vrijeme agilni član Hrvatske seljačke stranke. Katarina, od završetka Visoke djevojačke škole u lipnju 1904., živi kod roditelja u Lokvama gdje sve teže podnosi očevo pijanstvo i maltretiranje obitelji. Iz njenog pisma koje je 26. 4. 1907. iz Lokava uputila svojoj školskoj prijateljici Paoli Kaftanić na Sušak, vidi se da piše podlistke za riječki Novi list (baveći se i prevođenjem), da otac pijanac zlostavlja cijelu obitelj, i majku, i nju, i dvije mlađe sestre, i mlađeg brata, te da mora za sve njih raditi kao parip. Katarina je iz ovakve situacije zasigurno čim prije željela pobjeći. Pa nije za čuditi da se već na proljeće 1907. zaručuje za Matu Malinara. Jankova bolest, bez ikakve osigurane egzistencije, nije joj, uza svu njenu naklonost, mogla pružiti nikakvo utočište. O tome svjedoči i autobiografski roman Mije Radoševića Karikature, opisujući događaje u ljeto 1907. godine, kada se on, po završetku druge godine Pravnog fakulteta, vraća u Lokve. Roman počinje kad se za ljetno ferje studenti i prijatelji Milovan Malinić (Mijo Radošević) i Marko Rašković (Mato Malinar) u trećem razredu vlaka vraćaju u svoje selo (Lokve). Rašković je zaručen s Ivkom (Katarinom Radošević), a Milovan o njemu iznosi sljedeće uvjerenje: “Milovan je Raškovića već odavna smatrao skrahiranim intelektom, te ga je radi toga i šupirao na područje duševnih kastrata – politiku”. Iako u romanu 90 Književna Rijeka / ESEJ ne navodi da je Ivka njegova sestra, nadalje eksplicitno opisuje već zrelu vezu Marka i Ivke riječima: “Marko i Ivka odoše, kako je Milovanu kasnije u intimnom razgovoru priznao, na intelektualno cjelivanje od koga se već Ivki počeše širiti bokovi”. Takvu je situaciju početkom srpnja 1907. zatekao Janko, kada na par dana prije svog dužeg puta u Italiju, posjećuje Lokve. Janko je tada potpuno svjestan da je Katarina u najozbiljnijoj vezi sa Malinarom te zasigurno nije mogao imati nikakvih daljnjih iluzija o bilo kakvom mogućem nastavku njihove veze. Stoga, Janko ih sve, kao prijatelje, samo obavještava da uskoro iz tiska izlaze njegove drame i pjesme te moli da ih, zbog njegova dužeg odsustva, pokušaju prodati u što većem broju. Također, sa Mijom Radoševićem tada dogovara i njegov skori posjet Janku u Rimu. Odmah potom, Janko je već 15. 7. 1907. otputovao u Rim. Jankova djela izlaze tiskana početkom rujna i Katarina Radošević se pismom 19. 11. 1907. iz Lokava obraća na Sušak svojoj školskoj prijateljici Paoli Kaftanić kako bi i ona pomogla u prodaji Jankovih knjiga. U pismu navodi: “Zato ti šaljem sada ove 4 knjižice... Knjige ti stoje samo 4 Krune i 10 fil. To možeš na me poslat. I molim te draga Pavice, preporuči svojoj prijateljici neka ih i ona kupi. ... Pa ako znaš još koga koji bi kupio knjige piši mi, a ja ću mu ih poslat. Znam da ćeš rado da par riječi kažem o samom piscu, Janku Poliću. To je mlad čovjek ima jedva 20 god. Sušićav je – nema oca ni majke, a niti nikakve eksistence. Živi kukavno. Sada je u Rimu – i bit će valjda cijelu zimu. ...”. Početkom 1908. Katarina Radošević preseljava zaručniku Mati Malinaru u Zagreb, na adresu Prilaz 8, na drugom katu. Mladi par zaokupljen je s dvije stvari, uskoro planira ženidbu, kao i njihovu egzistenciju, koju žele ostvariti u izdavaštvu kroz utemeljenje Moderne biblioteke za krunu, u okviru koje zajednički prevode značajna djela svjetske literature. Plan uspješno provode te već krajem travnja 1908. izlaze prve dvije knjige, Maupassantove Pripovjesti i D’Annunzijevi Nevini, u okviru edicije Moderne biblioteke. Uskoro se Katarina opet početkom travnja 1908. obraća prijateljici Paoli Kaftanić, ali ovoga puta tražeći pomoć za prodaju djela koje upravo trebaju izaći u okviru njihove biblioteke. U pismu navodi: “Mi ćemo poslije Uskrsa (19. 4. 1908. – Op.a.) na javu s našim knjigama. Moje se je zlato nagodilo kod tiskare – uz dosta povoljne cijene. Pavice zlatna gledaj da mi nađeš što veći broj kupaca, bit ću ti zahvalna. Nu ja ću ti točnije javit, jer danas dolazi moje zlato pa mi se žuri na kolodvor, a i detaljnije ću znati kad će mi on pripovijedati”. Mate Malinar upravo je diplomirao na Pravnom fakultetu u Pragu te odmah po dolasku u Zagreb, u svibanjskom broju Savremenika, na stranici 320., izlazi njegov sljedeći oglas: “Moderna biblioteka za krunu” – Izlazi svaki mjesec u jednoj knjizi, a donaša najznamenitija djela svih naroda zabavnoga i znanstvenoga sadržaja. Netom je izašao 1. broj: Guy de Maupassant: Pripovjesti. Pretplate prima: Mate Malinar, Prilaz br. 8., II”. Mate Malinar i Katarina Radošević odmah po tome stupaju u brak. Na njihovoj ženidbi u Zagrebu 11. 5. 1908. mladenkin kum je bio filozof Tacit Cvjetko, Milovan Buchberger 91 dok je mladoženja zanimanjem upisan kao odvjetnički perovođa (dakle, diplomirani pravnik) za kuma izabrao poštara Ljudevita Majnarića. A što je u to vrijeme radio Janko? Vrativši se iz Italije početkom travnja, Janko boravi u Rijeci, u stanu tetke Mime majčine mlađe sestre. Tamo provodi možda najteža dva mjeseca svog života. Naime, odlaskom brata Vladimira na novo zaposlenje u Punat, on je taj koji pomaže tetki Mimi i svjedoči groznoj agoniji umirućeg brata Milutina. Milutin je umro 3. 6. 1908. Janko se u Rijeci zadržava još mjesec dana te 30.6.1909. piše članak, objavljen četiri dana kasnije u Novom listu, a u kojem je pun hvalospjeva za izdanja Moderne biblioteke koju su pokrenuli njegovi prijatelji Mate i Katica Malinar te nakon toga odlazi bratu Vladimiru u Punat na Krk, koji je tamo upravitelj Austro-hrvatskog parobrodarskog društva. Nadalje, Janko opet krajem rujna na duže vrijeme odlazi u Italiju, pri čemu sa Mijom Radoševićem i Matom Malinarom ostaje u stalnom pismenom kontaktu. Uskoro je u Zagrebu u studenom, učiteljica Josipa Gazvoda iz Lokava, dvanaest godina starija simpatija Mije Radoševića, rodila njegovog vanbračnog sina Mladena. Neodlučni Radošević ipak se, osam mjeseci kasnije, odlučuje njome i oženiti te je Janko zasigurno bio sretan da ga je izabrao za kuma. Radoševići u Zagrebu 19. 6. 1909. sklapaju brak, a kumovi su Janko Polić – novinar i Mate Malinar. Stari su prijatelji radosno proslavili ženidbu pri čemu je Janko morao primijetiti da je Katarina Malinar već u šestom mjesecu trudnoće. Janko odmah nakon toga putuje bratu Vladimiru u Punat. Plan Katarine Malinar bio je da također da ubrzo poslije bratove ženidbe otputuje svojima u Lokve gdje je željela roditi te, uz pomoć majke i dvije sestre, tamo sa djetetom provesti i prvih godinu dana. No, dogodio se jedan neželjeni incident o kojem svjedoči Jankovo pismo iz Rijeke 26.6.1909. bratu Nikoli u Zagreb. Nikola je očito trebao popratiti trudnu Katarinu u Lokve te se nakon toga pridružiti braći u Puntu, ali se to nije dogodilo. Nikola je očito potrošio sav novac koji je imao uz sebe, o čemu mu ljutito i razočarano Janko u pismu prigovara: “S moje strane mi je upravo tjeskobno i mučno, što će gđa Katjuša – ako tvoji navodi stoje, morati sama otputovati, to više, što joj nijesmo mogli i htjeli dati jedan možda zadnji znak naše pošte, jer ona se možda ne će oporavljena iz Lokava povratiti”. O daljnjem razvoju situacije svjedoči jedna, do sada nepoznata razglednica, koju sam dobio od gospodina Rudija Aljinovića, a koju je on negdje sredinom osamdesetih godina, kao strastveni sakupljač razglednica pronašao u nekom antikvarijatu. Tom se razglednicom Katarina Malinar, odmah po dolasku u Lokve javila – Janku Poliću književniku u Punat na otoku Krku: “Štovani gospodine! Lijepa Vam hvala na kartici. Drago mi je da me se sjećate. Karta me zatekla u Lokvama, jer kako rekoh tako i otputovali, naime u nedjelju 27. (27. 6. 1909. – Op.a.) Valjda Vam je poznato da je Nikica zapio putni trošak i sada očekuje da mu novoga pošaljete. Spava kod Mate, jer stana nema. Gdje jede to ne znam. Ja sam sama putovala, nu pričekali me moji na kolodvoru. Jako mi je pusto bilo, 92 Književna Rijeka / ESEJ a ni sada mi nije ugodnije. Već cijelo vrijeme što sam kod kuće lijeva kiša, tako ne mogu niti van. Ja sam gđici. K. (Paoli Kaftanić – Op.a.) adresirala list na Sušak, ona mi ne će odgovorit, jer se moguće boji da ne bi na njezin trošak došla a ima užasno škrte roditelje. U ostalom meni će morat bit i u Lokvah dobro. Užasno mi je pusto bez mog dobrog Mate. Piše mi mnogo i to mi je jedina ugoda. Javite mi se i Vi češće Srčni Vama i gosp Vladi od Katice!” Ova razglednica, napisana početkom srpnja 1909., predstavlja svjedočanstvo da tada nikakva ljubav između Janka i Katice zasigurno više nije postojala. Već samo prijateljstvo i uvažavanje. Uz to ona upućuje i da Janko, bar po pričanju Katarine, znade za njenu školsku prijateljicu Paolu Kaftanić, kod koje je na Sušaku Katarina očito htjela provesti mjesec srpanj prije rođenja djeteta, a što se očito nije dogodilo. Katarina Malinar u Lokvama je u listopadu 1909. rodila sina Angjelka. Ostala je nadalje u Lokvama kod roditelja, i može se tek samo nagađati da li su se uopće, nakon ženidbe Radoševićevih, Janko i njegova fatalna Kitty, ikada poslije i susreli. Budimo romantični i vjerujmo, da je nakon prekida njihove veze, koja je uvijek i bila više samo neka Jankova opsesija, nego li činjenica, a što je bilo još negdje u kolovozu 1906., da je Janko na svom putovanju u Punat, početkom ožujka 1910. godine, zastao zakratko u Lokvama te posljednji put rekao zbogom svojoj Kitty, pripremajući se za putovanje u Španjolsku s kojeg se više nikada neće vratiti. Tragom posljednje Jankove pjesme Na Veliki petak u Puntu U četvrtom dijelu Sabranih djela, nazvanom Članci i feljtoni – pisma, u dodatku se nalazi pjesma Na Veliki petak u Puntu. Interesantno je, kako piše u popratnom tekstu je da je izvorni rukopis te pjesme Janka Polića Kamova iz 1910., brat Nikola Polić prepisao iz spomenara Ivke Pakušić, udane Miketić tek 1957. godine! Kako je meni od ranije poznato da porodica Pakušić ima korijene iz Staroga Grada na otoku Hvaru, a navedenog je očito i da je Nikola Polić i nakon protjeka od gotovo pedeset godina ostao blizak s familijom Pakušić, sve je upućivalo na neko zasigurno prijateljstvo, a možda i porodičnu povezanost. Čitajući dalje četvrti svezak Sabranih djela, upalo je u oči da Janko 18. 12. 1908. piše iz Marseillea dopisnicu bratu Dušanu u Rijeku, na adresu I. Pakušića u Via Andrassy. Također je vidljivo da Janko 26. 6. 1909. piše bratu Nikoli na papiru sa odštampanim zaglavljem i znakom tvrtke J. Pakušić – Fiume. In commissione e Spedizioni, Telegrammi: Pakušić – Fiume, Telefona N. 533. Nadalje, Janko iz Punta 10.5.1910. piše dopis uredniku Savremenika Branku Livadiću, u kojem ga moli da mu odgovor, vezan za interes objavljivanja prikaza o literaturi sa njegovog skorog putovanja u inozemstvo, uputi na adresu Pakušića u Via Milovan Buchberger 93 Andrassy, gdje očito namjerava boraviti tih par dana prije puta. Sve navedeno čvrsto upućuje na postojanje neke vrlo bliske ili porodične povezanost Polićevih s obitelji Pakušić, a koju je bilo zanimljivo detaljnije istražiti. Analizirajući u Hrvatskom državnom arhivu popis porodica, tj. status animarum, Staroga grada na Hvaru, za porodicu Polić iz prve polovice 19. stoljeća našao se prvi trag veze sa Pakušićima. Naime, starija sestra Jankova oca Ante Polića, Jerolima (rođ. 3. 6. 1833.), udana je 2. 5. 1860. u Starom Gradu za pomorca Nikolu Pakušića (1831.-1906.), sina Ivana, rođenog u Vrboskoj. U braku su imali petoro djece: Ivana (r. 1861.), Pericu (r. 1863.), Jurja (r. 1865.), Jakovu (r. 1868.) i Mariju (r. 1872.). Na margini upisa vezanog za Mariju nalazi se interesantan podatak da je umrla na Sušaku 1916. godine pa se time pokazala i prva konkretna njihova povezanost sa Sušakom. Nastavak istraživanja pokazao je da jedan od prvih telefonskih imenika Rijeke iz 1896. otkriva špeditersku firmu I. Pakusic (broj tel. 249), koju su očito osnovali Ivan (r. 1861.) i Juraj (r. 1865.). Vrlo je vjerojatno da Pakušići na Rijeku dolaze oko 1885. godine, još u doba kada cvatu trgovački poslovi Jankova oca Ante Polića te da je upravo on, kao bogati rođak i utjecajan čovjek, motivirao njihov dolazak i početne pomorsko-špedicijske poslove. Sudbina se ubrzo poigrala, kada već 1893. propada trgovačko carstvo Ante Polića te on upravo kod rođaka Pakušića, u Via Andrassy 2 na Rijeci, otvara nakon bankrota malu agenturu za prodaju dalmatinskih vina u kojoj je bio zaposlen i sin Dušan, kako u memoarima navodi Nikola Polić. I tako kada se sve vezano za Pakušiće činilo gotovo riješeno, a želio sam još samo kod današnjih njihovih potomaka pronaći taj spomenar Ivke Pakušić udane Miketić u koji je Janko Polić Kamov 26. 3. 1910. zapisao posljednju znanu pjesmu Na veliki petak u Puntu, kako bi je mogao reproducirati u izvornom Jankovom rukopisu, došao sam do zida. U Rijeci i okolici danas nema ni Pakušića ni Miketića! Pokušao sam u Starom Gradu na Hvaru kontaktirati jedinog, Andriju Pakušića, sina poznatog starogrojskog gradonačelnika iz sedamdesetih godina Vinka Pakušića (1930.-2010.), no on je čvrsto potvrdio da o riječkim Pakušićima zasigurno ništa ne zna. Ipak rekao je, da bi to mogla biti neka pradavna rodbina, iako od djeda Andrije (1904.-1976.) nije čuo spomen te riječke loze, pri čemu je ipak potvrdio da su svi Pakušići rodom sa otoka Hvara gdje je porodica davno doselila vjerojatno iz dubrovačkog kraja ili Imotskoga. Kako danas doći do nekog riječkog slijednika Pakušića? Zadnji Pakušić kojeg su šezdesetih godina spominjale stručne knjige, kojeg se moglo pronaći, bio je riječki urolog Igor Pakušić. O njemu sam se raspitao kod profesora, također urologa Petra Orlića, koji je potvrdio da je Igor Pakušić još 1967. otišao u Njemačku i, koliko je njemu poznato, više se nikada nije vratio. Ipak, profesor Orlić odškrinuo je vrata, uputivši na suprugu pokojnog urologa Razmilića, koji je kaže, sa Pakušićem radio u Njemačkoj a ona danas živi na Sušaku i vjerojatno će znati nešto više. I tako me gospođa Neva Razmilić uputila na Alice Pakušić, suprugu pokojnog Igora Pakušića (1930.-2004.) koja živi u Bous-u u Njemačkoj. 94 Književna Rijeka / ESEJ Iz sjećanja gospođe Alice na svog tasta doktora Zvonimira Pakušića (umro na Rijeci 1988.) i njegovu sestru Ivku Pakušić koja je, sjeća se, umrla u Rijeci 1979. te pomoću Riječkih matica rođenih i vjenčanih, moglo se rekonstruirati familijarno stablo Pakušića. Iz toga istraživanja proizlazi da se Ivan Pakušić (1861.-1928.), sin Nikole, iz Staroga Grada na Hvaru 4. 2. 1887. u Rijeci oženio Riječankom Juliom Miloević (1866.-1927.) i s njom imao petero djece: Dragomira (u. 1889.), Ivku (1892.-1979.), Stjepana (1894.-1920.), Franju (1897.-1965.) i Zvonimira (1899.-1988.). Gospođa Alice Pakušić dobro se sjeća i pripovijedanja tete Ivke vezanih uz vrlo bogatog rođaka Antu Polića i njegovu obitelj, koji su živjeli u velebnoj kući na Pećinama. Mala je Ivka kočijom ljeti uz pratnju majke odlazila Polićima iz stana u Užarskoj 2 (zgrada pokraj Kosog tornja), u kojem tada Ivka živjela, na Pećine na kupanje. Sjeća se također da je Ivka i kasnije bila bliska sa Nikolom Polićem te ga posjećivala u njegovoj kući na Krimeji. Od gospođe Alice Pakušić dobio sam stare familijarne slike Pakušića, ali i nadalje je bez odgovora ostajalo pitanje kako naći Ivkin spomenar u koji je Kamov zapisao posljednju pjesmu. Alice je znala samo da se Ivka, negdje pred 1. svjetski rat, udala za Miketića te da je iz tog braka imala sina Branka (1913.2000.) i dvije kćeri. Jedna od njih, Vjera, rekla je, možda je još živa, te da je pokušam potražiti na adresi Dolac u Rijeci. Misli da je stan na visokom prizemlju na nekom niskom neparnom broju, 3 ili 5, koliko se može prisjetiti, jer je nekada davno, prije četrdesetak godina, tamo odlazila teti Ivki u posjet. Nadalje, mogla se još prisjetiti da Vjera ima dvije kćerke, ali o njima ništa detaljnije nije znala. Sjeća se da se Ivkin brat Stjepan nije ženio te da je prvi od familije umro 1920. i pokopan u tek kupljenoj grobnici Pakušića u Rijeci. Za drugog Ivkinog brata, Franju Pakušića, koji je do 2. svjetskog rata vodio špeditersku firmu u Strossmayerovoj 15 na Sušaku, znala je samo da je bio oženjen, bez djece te da je umro u Sušačkoj bolnici 1965., u kojoj je tada radio njen suprug Igor, neposredno prije njihovog odlaska u Njemačku. I to je bilo sve. Tako je istraživanje zaglavilo, došavši do tvrdog zida, Trebalo je nekako pokušati tražiti dalje uz spoznaju da vrijeme neumoljivo pobjeđuje i prekriva sjećanje na život Janka Polića. Ali kako? Kako pokušati pronaći neku žensku osobu imenom Vjera, od bar 85 godina, koja zasigurno ne nosi prezime ni Pakušić ni Miketić, ukoliko je uopće i živa, ili njenu kćerku, koja bi mogla imati oko 60 godina, na nekom od niskih neparnih brojeva adrese Dolac? U telefonskom imeniku pronašao sam broj Glorije Fabijanić-Jelović, kao jedan od vrlo rijetkih telefonskih brojeva na niskim neparnim brojevima adrese Dolac, zamolivši je da pokuša u susjedstvu na visokom prizemlju pitati – postoji li tamo neka gospođa Vjera od 85 godina ili njena kći, a koje imaju vezu sa Ivkom Pakušić, udanom Miketić. Ubrzo je njenom ljubaznošću stigao odgovor – nazovi gospođu Lidiju Ružić, dala mi je njezin telefonski broj – ona je Vjerina kći! Tako sam pun nade nazvao Lidiju Ružić u Rijeku, zamišljajući kakve bi sve odgovore mogao dobiti moje čudno pitanje vezano uz neki davni spomenar njene Milovan Buchberger 95 bake Ivke, a u koji je Kamov zapisao posljednju pjesmu. Iznenadila se pozivu, rekavši da je njena majka Vera umrla prije nekoliko mjeseci te da je ona sigurna da nikada nije niti vidjela, a ni čula za ikakav spomenar bake Ivke?! Ispričala je priču da se baka Ivka Pakušić 1912. udala za Vladimira Miketića (u. 1931.) no on je ubrzo otišao u rat i razbolio se. Imali su troje djece: Branka (r. 1913.), Nadu (r. 1920.) i Veru (r. 1925.). Kako je bila sigurna da u tom dijelu familije spomenar bake Ivke nikada nije vidjela, spremno je prihvatila kontaktirati daljnje rođake koji su naslijedili kuću Ivkina brata Franje Pakušića u Kostreni. Naime, Franjo je oženio Jelku Stablić (1902.-1975.), te su nakon smrti Franjina oca Ivana (u. 1928.) otišli tamo živjeti u Jelkinu obiteljsku kuću. U toj kući su ostale mlade stvari bake Ivke te će gospođa Lidija pokušati pitati Dinka Brnobića, supruga pokojne Vesne, nećakinje Jelke Stablić, koji su tada, prije pedesetak godina, zajedno živjeli u kući sa Pakušićima. Ubrzo se javila da su, nakon predanog traženja, pronašli samo jedan stari spomenar, da se ne zna da li je od bake Ivke. Interesantno, u njemu je neki I. Polich 11. 3. 1899. upisao par redaka koji su ovdje reproducirani. Bio je to jedini trag Polića u tom spomenaru. Uspoređujući rukopis, može se konstatirati da je malo vjerojatno da je to zapisao Janko Polić Kamov. Tako, niti nakon golemog uloženog truda u pokušaj pronalaženja rukopisa posljednje Jankove pjesme, zapisane 26. 3. 1910. u Puntu u spomenar osamnaestogodišnjoj sestrični Ivki Pakušić, ostaje misterij njenog spomenara, iz kojeg je 1957. Nikola Polić prepisao Jankovu pjesmu. Na pitanja gdje se i kod koga nalazi spomenar te da li je on danas uopće i sačuvan očito nema odgovora. Za utjehu je da su ovim istraživanjem ipak pobliže rasvijetljene bliske porodične veze i prijateljstvo familija Polić i Pakušić, koje do sada nije bilo znano. Sjećanje Paole Kaftanić na susret s Jankom Paola Pavica Kaftanić (1890.-1977.) kćer je Božidara (1859.-1960.) iz Baške, veletrgovca vinom i jednim od većinskih vlasnika i članom uprave Parobrodarskog društva Austro-Croata iz Punta, kojem je tada direktor Jankov brat Vladimir. Božidar, kao uspješan trgovac na Sušaku (dijelu tada poznatijem kao Bulevar), 1901. podiže obiteljsku dvokatnu kuću. Njegova kći Paola 1904. završava Višu djevojačku školu na Sušaku te do 1907. nastavlja obrazovanje na ženskom liceju u Badenu kraj Beča, gdje se usmjerava prema glazbi koja joj kasnije, nakon završetka konzervatorija 1925. postaje poziv. Paola ima dva brata, Božidara (r. 1883.) i Jurja (r. 1885.) od kojih je Juraj istovremeno s Jankom pohađao Sušačku gimnaziju, ali dva razreda stariji od njega, pa je po toj liniji mala vjerojatnost da je Janko preko njenog brata ranije mogao poznavati Paolu. Paola je Višu djevojačku školu na Sušaku išla u razred sa Katarinom Radošević te je preko nje, svoje dobre prijateljice, fatalne Kamovljeve Kitty, znala za Janka, što se vidi iz njihova dopisivanja 1907. godine. Naime, Katarina u pismu moli svoju prijateljicu da kupi Kamovljeve četiri upravo tiskane knjige te da po- 96 Književna Rijeka / ESEJ kuša animirati još koga za kupnju Jankovih knjiga. Prijateljstvo Katarine i Paole vidi se i iz razglednice, koju 29. 6. 1909. Katarina iz Lokava upućuje Janku, pri čemu mu saopćava da joj se plan posjete Sušaku očito izjalovio. Trebala je naime, neko vrijeme u srpnju provesti kod Paole na Sušaku, ali to ne može realizirati jer je, kako navodi Paolin otac vrlo škrt. Iz svega proizlazi da je Paola tada znala za Janka, ali ga očito nikada nije upoznala. Jedan duboko zaturen zapis ostavštine Nikole Polića, otkriva nam točno kakva je uopće bila veza Janka sa Paolom Kaftanić, pa i puno više od toga. Surađujući na izdavanju Kamovljevih Sabranih djela, Nikola Polić odlučuje 1957. posjetiti Paolu Kaftanić kako bi kroz njeno sjećanje na Janka kojim retkom mogao upotpuniti izdanje četvrtog sveska Sabranih djela, a koje se odnosi na Jankovu korespondenciju u kojoj su se našle i dvije Jankove dopisnice koje 1910. iz Bologne i Barcelone upućuje Paoli Kaftanić. Iz te zabilješke koju je, vezano na njegov posjet Paoli Kaftanić, Nikola sastavio 31. 5. 1957. u 19 sati u Rijeci, prvo upada u oči da Nikola očito nikada ranije nije upoznao Paolu. On u kontakt s njom dolazi preko svojih prijatelja Milivoja i Marenke Mezzorana sa Sušaka. Marenka je odavno Paolina prijateljica jer već 22. 11. 1925. svira klavirsku pratnju na Večeri slavenskih pjesama i arija Pavice Julije Kaftanić koja je upravo tada završila konzervatorij. Evo što je kratko pribilježio Nikola Polić u vezi svog posjeta Paoli: “Paolu posjetio 31. 5. 1957. u 17h bio kod nje do 18:30. Na nju me upozorili Marženka i Milivoj Mezorana još zimus. Primila nas vrlo lijepo u sobi, čiji zidovi puni slika njenih i drugih. Ona je slikar amater. Prodavala knjige M. biblioteke Mate Malinara, a i knjige Kamova. One i Psovku i Ištipanu hartiju. Bila za Duhove 1910. (16. 5. 1910. – op.a.) na izletu Rijeka-Omišalj. Bili Kamov i Vladimir. Na tom brodu i Paula i tu se upoznala s Jankom i razgovarala s njim. Svega se toga dobro i rado sjeća i vatreno temperamentno priča. Kaže, da Kamov rekao, da su se inspirirali u Kazal. kavani, a sada se u Puntu preporodio; tu sam našao sebe i što bude sada pisao, to će biti njegovo. Ono što je dotad zapisao, reče, da se toga odriče, da je sve to nezdravo. Veli, prije inspiracija kroz Kazal. kavanu”. Ovaj zapis koji je autentično ostavio Nikola Polić otkriva mnoge nepoznate detalje. Prvo, očito je da je tada 16. 5. 1910. na brodu Omišalj-Rijeka slučajno susreo Paolu, koja se nakon praznika u nedjelju sa majkom Marijom (1861.-1945.) vraćala na Sušak. Kako je brat Vladimir poznavao suprugu Božidara Kaftanića, člana Uprave njegove tvrtke, očito je to bila prigoda da i mlađeg brata Janka upozna sa Kaftanićima. Brat Vladimir upravo tada sa poslovodstvom tvrtke Parobrodarskog društva Austro-Croata preseljava iz Punta u Rijeku a Janko par dana nakon toga odlazi na svoje zadnje putovanje u Bolognu i Barcelonu. Iz svega se može zaključiti da je to kratko vrijeme od niti sat vremena bilo jedino druženje Janka i Paole. Janko joj se ubrzo javlja razglednicom 1. 6. 1910. iz Bologne. Iz njenog teksta se vidi da je Paola imala plan ubrzo otputovati na neku izložbu slika u Veneciju. Bilo kako bilo Janko, o kojem je dvadesetogodišnja Paola i prethod- Milovan Buchberger 97 no čula od svoje prijateljice Katarine, ostavio je snažan dojam na nju kojeg je radosno pamtila cijeloga života. Tako je svojoj rođaci, književnici Sunčani Škrinjarić (1931.-2004.) koja ju je zadnji put posjetila negdje početkom sedamdesetih godina u društvu sa Josipom Severom, prenijela sjećanje na Janka a vezano za Severove oči: “Volio je moju prijateljicu. Još čuvam njegove razglednice. Tako su gorjele njegove oči. A danas ih gledam u vama”. Drugo, što je daleko važnije a što se može zaključiti iz ove zabilješke Nikole Polića a vezano za Paolino sjećanje na susret s Jankom, je Jankov stav da se praktično odriče svojih djela koja je do svojeg posljednjeg boravka u Puntu zapisao, jer je sve to nezdravo. Ovaj Jankov stav će od književnih krugova morati dobiti novo pravo tumačenje u svjetlu ove činjenice. Znači li to da Janko prepoznaje i nadalje priznaje samo, dramu Mamino srce i novelu Bitanga, dakle tek ta svoja djela koje je to proljeće napisao u Puntu te da se nadalje želi usmjeriti isključivo prema pisanju putopisnih feljtona? Na treću interesantnu poveznicu u navedenoj bilješci Nikole Polića upućuje njegovu bliskost s obitelji Mezzorana. Od kuda povezanost Nikole sa Marženkom i Milivojem Mezzorana? Nikola ih možda poznaje kao susjede na Sušaku, a možda je i kroz svoju osvjedočenu ljubav prema glazbi i glasoviru blizak s Marenkom koja je pijanistica. No, ima li još nešto što bi ih moglo povezivati? Krenimo tragom tog zanimljivog prijateljstva. Milivoj Mezzorana (1898.-1975.), nakon završetka sušačke gimnazije 1916., završava Filozofski fakultet u Pragu, nakon čega se 1921. zapošljava kao profesor na Sušačkoj gimnaziji. Za vrijeme studija upoznaje svoju suprugu, pražanku Mariju Marenku rođ. Šalat, koja je pijanistica. Ubrzo sklapaju brak te žive u Tomislavovoj ulici (danas ulica Milana Smokvine) na Sušaku gdje je 7. 4. 1927. rođena njihova kćer jedinica Milojka Mezzorana. Profesor engleskog, njemačkog i francuskog jezika, Milivoj Mezzorana kroz rotarijanske (pa i masonske krugove) postaje ubrzo uvažena ličnost Sušaka toga vremena te u 1944./45. i 1946./47. biva ravnateljem Sušačke gimnazije i kasnije profesorom Visoke pedagoške škole u Rijeci. Mlada Milivojeva kći Milojka Mezzorana još kao gimnazijalka postaje aktivistica SKOJ-a te zbog dijeljenja letaka 14. 8. 1944. bude uhićena. Potom je deportiraju u logor Auschwitz. Kao zarobljenica je konačno oslobođena iz logora u Welbothu u svibnju 1945. godine nakon čega kraće vrijeme provodi kod majčine rodbine u Pragu. Na Sušak se vraća 6. 7. 1945. gdje joj je omogućeno da već u rujnu 1945. položi maturu. Tijekom tog ljeta, na Sušaku upoznaje Anđelka Malinara (1909.-1982.), sina Mate i Katarine Malinar rođ. Radošević. Da, to je sin fatalne Kamovljeve Kitty. Anđelko i Milojka ubrzo sklapaju brak u kojem se 1946. rađa njihova kći jedinica Smiljka. Milojka započinje studij na Filozofskom fakultetu u Pragu, ali se već 1948. vraća u Zagreb, gdje završava studij. Ubrzo se 1951. razvodi od Anđelka te sredinom pedesetih odlazi iz Zagreba gdje je radila u Leksikografskom zavodu te kasnije bila nastavnica na školi u Rapskoj. Dolazi svojim roditeljima na Sušak i tu, na gimnaziji do umirovljenja 1975., radi kao 98 Književna Rijeka / ESEJ profesorica engleskog jezika. Na Sušaku 1973. sklapa brak sa Lovrom Skvaža u kojem nema djece. Milojka je preminula 23. 2. 2004. i pokopana na Trsatskom groblju. Iz ove kratke priče života Milojke Mezzorana-Skvaža izronila je tajna veza Nikole Polića koju on preko familije Mezzorana cijeli život praktično održava sa Jankovim prijateljima Matom i Katarinom Malinar. Milojka Mezzorana je kćerka njegovih prijatelja i supruga Anđelka Malinara, sina Katarine, tj. Jankove fatalne Kitty. Milojka nakon razvoda, sredinom pedesetih dolazi živjeti na Sušak svojim roditeljima. Tako ova mala zabilješka Nikole Polića na kraju otkriva i, doduše neku čudnu, ali ipak trajnu porodičnu povezanost Nikole s Kamovljevom Kitty za koju do sada nismo znali. Tatjana Stupin 99 Tatjana Stupin Kamov i Tin Paralela: Janko Polić Kamov – Augustin Tin Ujević S tota obljetnica od tiskarskoga objelodanjivanja glasovite pjesničke zbirke Hrvatska mlada lirika (1914.) u izdanju Društva hrvatskih književnika, zamjetan je poticaj, ne samo ponovno posegnuti za tom raritetnom knjigom, već usmjeriti se na naizgled “nemoguću misiju”, odnosno povući analitičku literarnu paralelu: Kamov-Tin, točnije rečeno: Janko Polić Kamov (1886.-1910.) i Augustin Tin Ujević (1891.-1955.). Što povezuje, a što razdvaja ta dva velikana hrvatske književnosti? U trenutku rođenja Augustina Ujevića u kamenitom Vrgorcu, Janko Polić bio je razigrani petogodišnjak na pitoresknim riječkim Pećinama. U godini tragične smrti Kamovljeve u Barceloni, Augustin Ujević studirao je u Zagrebu humanističke znanosti. Kad je Tin napustio ovozemaljski život, tiskarski je publiciran dotad nepoznati Kamovljev sonet u Narodnom listu. Znakovito je da je taj Kamovljev sonet objavljen na inicijativu Kreše Kovačića koji je potvrdio da su on i Tin Ujević znali za tu pjesmu, kao i za četrnaestak drugih Kamovljevih soneta koji su netragom nestali do dana današnjega. Ovim zanimljivim biografskim “silnicama” podastiremo dva argumentirana citata na temelju kojih se može neprijeporno zaključiti da Kamova i Tina spajaju neporecive literarne, hrvatskopovijesne spone koje ne bi nipošto trebalo ignorirati, već ih ponajprije apostrofirati te smjestiti u one književnoistraživačke prostore gdje doista i pripadaju. Krenimo redom. Ingeniozni poet i autor prve monografije posvećene Janku Poliću Kamovu, Vladimir Čerina, a koju je vizionarski Antun Gustav Matoš s pravom naslovio apologijom futurizma, potresno je, a istodobno i neslućeno kritički, opisao u spomenutu tekstu Janko Polić Kamov (1913.) spektar emotivnih reakcija onodobne hrvatske mladeži, napose onih koji su se bavili književnošću i novinarstvom, na vijest o iznenadnoj i tragičnoj smrti Kamova u Barceloni. Čerinin tekst na mahove i danas opominjuće uznemiruje svojim verističkim deskripcijama o glasnom jecanju hrvatske mlade inteligencije koju je pokosila okrutna vijest o iznenadnom Kamovljevu odlasku. “Sve – sve što je kod nas inteligentnog, i polu- i pseudointeligentnog u omladini, te čita knjige i novine, i prati, ili dobro ili površno ili lako, čita naše išarane papire, sve je to bilo uzbuđeno na glas da je Polić umro, sve je to zajecalo, zaplakalo, zaridalo… Suze naviru na oči, duša se grči, misao staje, hoće kletva, hoće bogumrska, satanska psovka da spuzne s jezika i sve je ništa i sve je fraza i sve je fraza i sve je ništa kad se ima pred očima njegov grozni kalvarij…” (Čerina 1977:291). 100 Književna Rijeka / ESEJ Iz Čerinina je citata razvidno da je i Augustin Ujević bio upravo jedan od tih mladih hrvatskih intelektualaca, zanesenjaka u poeziju, koji je, zacijelo, iskreno žalio zbog Kamovljeve smrti i kobnog usuda usječenog u povijest hrvatske književnosti 20. stoljeća, a koje je i on u godinama koje su potom uslijedile postao visoko uzdignut, stožerni potporanj. Za razliku od desetljećima apsurdno prešućivanog Janka Polića Kamova! Doista možemo egzaktno uočiti da je i Augustin Ujević, kao daroviti splitski maturant, odnosno zagrebački student hrvatske književnosti, klasične filologije i filozofije (1909.-1912.) žalio za Kamovom jer, neprijeporno, upravo njegov mladenački portret kao intelektualca kojemu je primaran poziv bio literatura, pisana riječ, idealno se uklapa u autentičnu Čerininu deskripciju ozračja hrvatske kulturne javnosti ljeta 1910. godine. Odjeci polemike Ujević-Kovačić oko Kamova?! Na žalost, Ujević ne ostavlja pozornosti vrijedan pisani zapis o tome, za hrvatsku književnost prekretničkom događaju, ne osvrćući se u genezi vlastita poetskog sazrijevanja na ontološko značenje tragične smrti Kamovljeve. Umjesto Ujevićeva, danas nam je jasno, fikcijskoga, nenapisanoga teksta o značenju Janka Polića Kamova u hrvatskom i europskom književnopovijesnom kontekstu, ovaj je pjesnik autorom stvarnosne, zanimljive polemike u podtekstu koje se nalazi upravo Kamov. Podosta o toj polemici Tina Ujevića i Kreše Kovačića, pjesnika i Kamovljevih suvremenika, možemo saznati i iz neizostavnih, neimarskih bilježaka barda hrvatske lirike Dragutina Tadijanovića, a koji je inicirao i pokrenuo, zajedno s ingerentnim riječkim i hrvatskim intelektualcuma, konačno tiskarsko objelodanjivanje Sabranih djela Janka Polića Kamova, s nažalost, polustoljetnim zakašnjenjem. Iščitavajući Tadijanovićeve Bilješke o svesku prvom Sabranih djela Janka Polića Kamova nailazimo na niz intrigantnih paralela Kamov-Tin, primjerice, Tadijanović apostrofira da su Augustin Ujević i Janko Polić bili – prijatelji. Naime, Ujević je, zajedno s još jednim Kamovljevim prijateljem, a riječ je o Krešimiru Kovačiću, potvrdio da je poznavao stihove nepoznatoga Kamovljeva soneta te je 1954. godine pokušao rekonstruirati neke od strofa. Tadijanović u navedenim Bilješkama usmjerava pozornost javnosti na glasilo Narodni list na stranicama kojega će se kasnije odvijati i polemika Ujević-Kovačić, izravno povezana s poezijom Janka Polića. Osobito je zanimljivo što Dragutin Tadijanović stoički smireno izdvaja Ujevićevu eksplikaciju da je zajedno s Kovačićem čitao i dugo u sjećanju nosio Kamovljeve stihove iz danas zagubljenih soneta ovoga protoavangardnoga hrvatskog književnog velikana. Još se poticajnijim ističe podatak kojega podastire sam Tin Ujević ukazujući da je upravo on znao za postojanje četrnaestak Kamovljevih soneta posvećenih Kitty, odnosno Katarini Radošević, udanoj Malinar, Kamovljevoj iskrenoj ljubavi i književnoinspirativnoj muzi. Ujević se 1954. godine u kontekstu prekapanja po vlastitom sjećanju, pomalo zbunjeno zapitkuje što se dogodilo s Kamovljevim sonetima, a koje je vidio kod nekoga na klupi pred Sveučilištem?! Doista bizaran biografski detalj koji otkriva Augustina Ujevića kao književnika maglovite memorije, no istodobno jasno je da je Tin znao znatno više o Kamovu negoli se Tatjana Stupin 101 to može hipotetički predmnijevati i ne samo zato što ležerno spominjući leksem Kitty, superiorno sebe smješta u rezervat onih rijetkih sa spoznajama o dobro čuvanim intimnim istinama o Janku Poliću, nego i zato jer je sam naivno začuđen što se dogodilo s Kamovljevom komedijom “Ah, žene, žene” koju je upravo on pročitao. Mudri Ujević prisjeća se 1954. godine da je rukopis danas još uvijek nepronađene Kamovljeve komedije “Ah, žene, žene” čuvao godinu dana (1910.1911.) te je potom vratio obitelji Polić. 102 Književna Rijeka / ESEJ Vjekoslava Jurdana Karolina Riječka “Svijet nam je... još jednom postao ‘beskonačan’: ukoliko ne možemo odbaciti mogućnost da uključuje u sebe beskonačna tumačenja” Friedrich Nietzsche1 D rugi krug Gervaisova teatra, a prema klasifikaciji Nedjeljka Fabrija, započinje Gervaisovim najboljim dramskim ostvarenjem – Karolinom Riječkom.2 Da je Gervaisova poetika isprepletena životnom i stvaralačkom dramom, najbolje potvrđuje upravo sudbina ovoga dramskoga ostvaraja koji je bio ocjenjivan i kao “jednodnevna teatarska muha”3, ali i kao “jedan od najboljih tekstova naše četiristogodišnje komediografije”.4 Naime, ta je drama proizvela drugu dramu, ispreplevši, nalik zrcalnom odrazu, događaje unutrašnjeg komunikacijskog sustava drame s onima u njezinu vanjskom komunikacijskom sustavu.5 Povijest je i u tim dramatičnim događajima Gervaisova stvaralaštva i života (od) igrala presudnu ulogu. Egzilant koji je napokon iskoračio iz historije koju su mu uvijek nametali drugi, njemu nepoznati strani povijesni centri moći, iz historije koju je morao prihvatiti i živjeti neželjeni život, ovdje je napokon smogao snage i cjelovitosti svoje krhke osobnosti, i stupio u prostor i vrijeme vlastite artikulacije. No, ni HISTORIJA nije uskratila svoj odgovor. Gervais u autometatekstnom podnaslovu znakovito navodi da je riječ o varijaciji na jednu historijsku temu. Ta se odrednica može čitati i kao upućivanje na književnu preobliku, ali i kao iskazivanje stava kako je oficijelni historioFriedrich Nietzsche, Radosna znanost (“la gaya scienza”), Demetra, Zagreb, 2003., 219. Usp.Mirjana Strčić, Književno djelo Draga Gervaisa, u knjizi Istarska beseda i pobuna I, Istarska naklada, Pula 1984., 89. Marin Franičević, Drago Gervais, predgovor knjizi Pavić, Balota, Ljubić, Gervais, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 105, Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1973., 326., ističe kako je vrijednost ovoga Gervaisova djela, ne samo u uspjelim, čak i veoma uspjelim pojedinostima (ekspozicija, majstorski iznijansirani treći čin), ni u vješto vođenoj radnji, nego i u dinamičnom i duhovitom dijalogu, pisanom umješno i s mnogo izvornoga teatarskog nerva. Ugođaj je, iako nešto više kolorita ne bi smetalo, također autentičan, te se Karolina Riječka, ističe Franičević, opravdano smatra Gervaisovim najboljim dramskim tekstom. O Fabrijevoj podjeli Gervaisova teatra, u njegovu djelu Odora Talije. Teatar Draga Gervaisa. Književno-kazališni razgovori, materijali i kontroverzije, Matica hrvatska, Pododbor u Rijeci, Rijeka, 1963. 3 Vatroslav Cihlar, Riječka dramaturgija, Riječki list, 31. oktobra 1952, str.3 4 Marijan Matković, I opet je zamro tek rođeni smijeh, Riječka revija, VI, br. 4, 1957., 114.-115. 5 Ta dva sustava razlikuje Manfred Pfister u knjizi Drama, Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 1998., 24.-26. i 58.-59. 1 2 Vjekoslava Jurdana 103 grafski diskurs također posredovana forma i kao takva samo jedna od mogućih varijacija, doduše s povlaštenim statusom neprijeporne istine. U tom smislu taj autometatekst jezgrovito iskazuje autorovu poetiku preoblikovanja, koja, riječima Czeslawa Milozsa, preoblikuje ljude, zgušnjava boje, a od brojnih psihičkih obilježja ističe ona koja su za junaka najkarakterističnija. To je ona vrst poetike, pojašnjava Milosz, kada se događa da pisac želi vjerno predočiti ono što je stvarno pri čemu se često uvjerava da nevjernost biva najvećom vjernošću i da je svijet neiscrpan u svojem bogatstvu. I što je veći piščev napor da ne propusti ništa od istine, to sve više otkriva neobičnosti koje izmiču peru.6 U Gervaisovu slučaju ta je poetika bila osuđena ne samo kao “običan teatarski neuspjeh”, nego i “kulturna nezgoda”.7 Naime, u Rijeci se nakon premijere Karoline Riječke, razvila polemika oko “istinitosti” Gervaisova prikaza povijesnih događaja. Ona je dovela do toga da autor svoj vlastiti tekst u vlastitu kazalištu povuče s repertoara i time najgorče obrani svoju povrijeđenu umjetničku i melankoličnu prirodu, ne dočekavši ni njegovo deseto izvođenje. Štoviše, ni uspjeh postignut u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu nije uspio do kraja Gervaisova života izbrisati u njemu osjećaj gorčine.8 U opširnom feljtonu koji ispisuje na stranicama Riječkog lista, povjesničar i publicist Vatroslav Cihlar, Gervaisovu nelagodu u kulturi imenuje “grubom historijskom falsifikacijom ličnosti i ambijenta” koja je “jedinstvena u analima hrvatske dramatike”.9 No, optužba književnosti za laž pretpostavlja određeno razumijevanja istine. Ono je u Cihlara neodvojivo povezano sa zbiljom. Štoviše, pojam zbilje je onaj temelj na kojem on gradi stav o istinitosti književnosti, i koji ujedno pretpostavlja da je istina zbilja i da je zbilja istina.10 Da je zbilja tek moguća slika svijeta, a ne apsolutna kategorija proučavanja književnosti, pa i same historije, to Cihlaru nije poznato, iako je još davno Aristotel rekao da povjesnik govori što se dogodilo, a pjesnik ono što se može dogoditi. Dakle, književnosti valja dopustiti načelnu mogućnost prava na vlastitu istinu, pa književnost ne treba uspoređivati sa zbiljom kao što neku stvar uspoređujemo s drugom stvari ili s njezinim otiskom.11 U tom smislu, Gervais odgovara u svojem tekstu Kazališna Karolina: “Književnik može jednom historijskom ili quasi-historijskom materijalu pristupiti na razne načine. Može ga shvatiti kao materijal za dramu, tragediju, komediju itd.” Schiller je od Djevice Orleanske stvorio tragediju, Shaw komediju, a Voltaire napisao čak ‘Djevojčuru’ (‘La pucele’). I o tome mislim da C. Milosz, Zasužnjeni um, Nova stvarnost, Zagreb, 1998., 174. Vatroslav Cihlar, Kazališna Karolina, Varijacije na jednu riječku komediju, Riječki list, 12. X. 1952., str. 3. 8 N. Fabrio, 1963., 52. I M. Strčić, 1984., 89. 9 V. Cihlar, Kazališna Karolina, Varijacije na jednu riječku komediju, Riječki list, 11.X. 1952., str.3. 10 Usp. Milivoj Solar, Ideja i priča, Golden marketing, Zagreb, 2004., 49. 11 M.Solar, 2004., 66. 6 7 104 Književna Rijeka / ESEJ je svaka dalja diskusija suvišna”.12 Gervais ovim rčenicama iskazuje stav da je je ponovni opis oruđe, odnosno polazi od toga da je moguće poigravati se s nekoliko vrsta opisa istog događaja ne pitajući se koji je od njih pr(a)vi. Gervaisu ponovni opis nije novotokrivena bit, odnosno nešto što je trebalo nadomjestiti sve druge vokabulare i nastoji predstavljati stvarnost, već jednostavno još jedan vokabular, još jedan ljudski projekt, izabrana metaforika neke osobe. Podloga takvom promišljanju jest misao da se istina zapravo stvara, a ne nalazi.13 U tom smislu, Gervaisa prepoznajemo kao Rortyjeva liberalnog ironista. Ironist je, pojašnjava Rorty, spoznala da se ponovnim opisom svaka stvar može učiniti dobrom ili lošom i zbog toga odustaje od kriterija izbora između konačnih vokabulara. Njezina je metoda ponovni opis a ne zaključivanje.14 U tom kontekstu valja promotriti svu dubinu spomenute polemike, kojom se potvrdilo da se svatko tko želi govoriti u ime individualnoga života protiv zajedničke povijesti suočava s tvrdokornim i u mnogočemu proturječnim poduhvatom.15 Govoreći Rortyjevim rječnikom, liberalni ironist-Gervais suočio s postavkama liberalnog metafizičara-Cihlara. Cihlar kao liberalni metafizičar, također ponovno opisuje, no to čini u ime uma, a ne u ime imaginacije. U tom smislu, on iznosi svoj zamišljaj prikazbe Karoline u kojem nema ni u kom slučaju mjesta za komediju, nego samo za “ozbiljnu dramu, na neku vrst riječkog ‘Zlatarova zlata’, na toplu riječku narodnu i pučku romantiku u kojoj bi pokraj glavne heroine zajedno s nekim historijskim riječkim likovima iskrsao i čitav stari riječki ambijent(...)”16 No, Gervais-ironist kaže da će jezik kojim govore oni koji sebe shvaćaju ozbiljno biti upravo na njezinoj meti te prikazuje stvari koje im se čine najvažnijima kao beskorisne, izlišne i bez snage: “Kulturni feljtonist Vatroslav Cihlar misli da se od Karoline Belinić dade napisati drama á la Zlatarovo zlato, komediograf Drago Gervais je od nje stvorio komediju”.17 No, zašto je ironist Gervais izazvao posebnu ljutnju kod metafizičara Cihlara? Ključ za odgovor na ovo pitanje nalazimo u činjenici da metafizičar podupire svoj novi opis argumentom – ili, rekao bi ironist, maskira svoj novi opis maskom argumenta. Metafizičar, ukratko, misli da postoji veza između ponovnog opisa i moći, kao i da nas pravi ponovni opis može učiniti slobodnima. Cihlar kaže: “Gervaisova Karolina riječka (..) istinski je lik iz riječkog života, kao što su istinske gotove sve druge figure (...)”, a riječ je o razdoblju ”koje nije D. Gervais, Kazališna Karolina. Odgovor Draga Gervaisa na članak Vatroslava Cihlara, Riječki list, 19.X.1952., str.3. Istakla V.J. 13 Richard Rorty, Kontingencija, iornija i solidarnost, Naprijed, Zagreb, 1995., 56..i 69. 14 R. Rorty, 1995., 90. Za Rortyja je ironist ONA. 15 V, Biti, Doba svjedočenja. Tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj prozi, 2005., 177. 16 V. Cihlar, 11.X.1952. 17 D. Gervais, ibid. U nastavku kaže: “Ali se postavlja jedno drugo pitanje? Otkud Cihlaru pravo da me zbog toga napada, da zato što se ne slaže s mojom interpretacijom tvrdi da je ona nenarodna, da piše pamflete?” 12 Vjekoslava Jurdana 105 historijski tako daleko i koje se može prilično lako kontrolirati u svim njegovim aspektima(..)”18 Ironist, ističe Rorty, ne nudi nikakvo slično jamstvo. Ona ne zna ni za jednu moć jednaku onoj na čije se poznavanje poziva metafizičar. Kad ona tvrdi da je njezin ponovni opis bolji, ona terminu “bolji” ne može dati onu umirujuću težinu koju mu daje metafizičar, kad ga objašnjava kao “bolji odnos sa stvarnošću”. Pojašnjavajući kako je jedan od motiva njegove komedije “trgovački, spekulantski i setebandijerski duh autonomaške i nenarodne Rijeke”, Gervais ističe: “Mi danas nemamo naše historije Rijeke. Otkud dakle V. C. pravo da daje nekome lekcije iz historije i da na osnovu ovdje-ondje napabirčenih podataka, bez ozbiljnog studija, bez temeljitog i kritičnog poznavanja historije stvara neke zbrkane zaključke i traži od drugih da ih primaju pod gotov groš”. Jer, ono za što se okrivljuje Gervaisa – ironista nije sklonost ponižavanju nego nemogućnost osnaživanja. Stoga tim svojim rečenicama, ironist Gervais izriče kako ne može pružiti istu vrstu društvene nade koju nude metafizičari. Prema njezinom prikazu, ističe Rorty, ta je sposobnost stvar oružja i sreće, a ne stvar posjedovanja istine na svojoj strani, ili otkrivanja “kretanja povijesti”. U tom smislu, Gervais ističe da Karolina Belinić nije nagrađena za svoj čin “zato, jer je austrijska birokracija bila suviše oprezna, ispitala stvar i vjerojatno konstatirala da “ovakvoj ‘dokumentaciji’ s različitim verzijama mora svatko pristupiti s izvjesnim oprezom, pa i ne bio historičar ili bar kulturno historijski feljtonist. Za Cihlara je to historija!”. Štoviše, Gervais se iskazuje kao ironist i time što želi artikulirati svoju šansu da bude nježan, odnosno da svojim ponovnim opisivanjem izbjegne ponižavanje drugih: “A po čemu V. C. zaključuje da je Karolina zavela poručnika? Ja to ne znam, ali vjerujem da nije, jer vjerujem u njezino poštenje. U najgorem slučaju moglo bi joj biti malo žao što se to ne može ostvariti, a to uostalom i kaže. Ali V. C je maliciozan, on se usuđuje da Karolini naprti grijeh koji ona nije učinila. On se solidalizira sa Zorom Anderlićevom i ostalim patricijima i ovoj čestitoj pučanki predbacuje da je drolja, barska dama, prostitutka. (Otkud V.C. ovi izrazi?) (...) I najzad osnovno pitanje? Otkud V. C-u literarne, historičarske i kritičarske kvalifikacije da piše na način na koji je pisao svoj pamflet?”.19 Gervais je tim rečenicama iskazao da kao ironist misli kako je prepoznavanje zajedničke osjetljivosti na poniženje jedina potrebna društvena spona. No, Cihlar kao metafizičar, smatra da je moralno relevantna osobina drugih ljudskih bića njihov odnos prema šire rasprostranjenoj moći-racionalnosti, Bogu, istini, ili povijesti: “Karolina Belinić nije bila nikava riječka drolja, kako ju je prikazao Drago Gervais, već čestita i poštena riječka građanka, koja je ušla u riječku historiju kao spasiteljica grada. Pa kad bi to i bila i legenda, nitko nema pravo da se jednom narodnom osjećaju 18 V. Cihlar, 11.X.1952. Svi članci koji ilustriraju polemiku i koje citiramo su iz Ostavštine Tomašić-Grgurev, odnosno sam Gervais ih je sačuvao. U Cihlarovim tesktovima mnoge su rečenice, odnosno odjeljci podcrtani crnom (možda izvorno zelenom) tintom. I gornje su rečenice tako podcrtane. 19 Drago Gervais, ibid. 106 Književna Rijeka / ESEJ ovako jeftino izruguje kao što je to učinio Drago Gervais s jednom riječkom poštenom ženom, povlačeći je izmišljeno i u interesu jednog profanog svađanja o komediji u najgore blato u koje se može baciti jednu ženu”. Štoviše, Cihlar navodi portret Belinićeve u Gradskom historijskom muzeju i kaže da ga vjerojatno ni Gervais ni njegov redatelj nisu vidjeli “jer bi onda malo vjernije kostimirali njezinu kazališnu realizaciju”. Jer, “to je portret rijetko fine i plemenite žene, koju je slikar uslikao u vrijeme njenog herojskog čina. Ne, Karolina Belinić nije bila nikakva barska dama iz velegradskog polusvijeta kako je ona ispala u onoj sceni s engleskim admiralom na brodu kada se opija i zavodi mladoga engleskog oficira”. No, “ima još jedan razlog koji nas uzbuđuje”, piše Cihlar. “Karolina je bila po narodnosti Hrvatica. Jedna ulica nosi njeno ime, ne zato što je drolja.”20 No, ironist smatra da je moralno relevantna definicija osobe, moralnog subjekta, “nešto što može biti poniženo” te treba što više imaginativnih znanja o alternativnim konačnim vokabularima. Njezin se smisao za ljudsku solidarnost temelji na osjećaju opće opasnosti, a ne na zajedničkoj imovini ili podijeljenoj moći.21 Liberalni metafizičar, u ovom slučaju Cihlar naprotiv, želi konačni vokabular s unutrašnjom i organskom strukturom, koji nije razdijeljen po sredini razlikom privatno-javno. Stoga kaže: “Ali htjeti nešto, ne znači odmah i moći, pogotovo kad se radi o prvoj kazališnoj obradbi jedne riječke teme na našoj po zornici. Između htijenja i ostvarenja u umjetnosti dalek je i naporan put”.22 Štoviše, on polazi od obaveze da se pronađe najmanji mogući zajednički nazivnik, jedinstveni opis koji će biti dostatan i za javne i za privatne svrhe, za samodefiniciju i za odnose s drugima: “Ovako se zbilja ne bi smjela pisati kazališna djela jer se konjukturnim frazama, frivolnostima i vicevima ne služi nikakvu progresu, a najmanje socijalističkom. A jednako tako, i za volju jeftinog i brzog uspjeha”.23 Dakle, posve je jasna razlika između ironista Gervaisa koji pretpostavlja imaginativna poistovjećenja kojima se kulturu zaokružuje oko književnosti ( u užem i širem značenju) i metafizičara Cihlara koji kulturu okružuje teorijom kontekstualiziranom moralnim motivacijama kao što su racionalnost, odnosno ljubav prema Istini.24 Uz ovu polemiku valja reći da Cihlaru ovo nije bila jedina polemička epizoda. O tome nas mnogo kasnije obavještava Đuro Rošić. Spominjući Cihlarovu polemiku s Gervaisom, kao i druge slučajeve takve Cihlarove ‘prakse’, Rošić se pridružuje ocjeni drugih kako Cihlarove pamflete karakteriziraju “neozbiljnost, neodgovornost, nekontroliranost, pa i falsificiranje tuđeg teksta, te krivo infor20 V. Cihlar, ibid. R. Rorty, 1995., 108. 22 V. Cihlar, 11.X.1952. 23 Ibid. 24 R. Rorty, 1995., 109. 21 Vjekoslava Jurdana 107 miranje”.25 No, u Gervaisovu slučaju, Cihlarova polemika shvaćena je ozbiljno te on nije mogao ili nije htio smoći dovoljno snage da se suprotstavi tim, zapravo niskim udarcima. O tome saznajemo iz njegova Intendantskog dnevnika. 2. li stopada 1952. u dnevniku piše: “‘Karolina’ jučer repriza – slabo. Oko 200 ljudi. Kritike...i na radiju i u štampi. Neznalice. Slabo posjećeno zbog kiše...”.26 17. X. 1952. kaže: “Druga senzacija je Cihlarov članak o Karolini: Izgleda da je tu radila cela klika sa Cihlarom i Tomašićem u pozadini. Komentari na Rijeci nepovoljni za mene. Jučer strepih za predstavu (...) Za vrijeme prvog čina tajac, a zatim pljesak, ali se glumci nisu usudili pred zastor. Na kraju su ipak išli. Poslije toga reakcija kod publike normalna”.27 Gervaisu je uvijek bila važna publika. Posebno u ovom slučaju. Kako je Gervais izveo na pozornicu jednu sudbinu kao vidljiv i izdvojen susret egzistencije i povijesti, publika ne predstavlja nezainiteresiranog promatrača i uživaoca čistih estetskih vrednota, već mjerilo i skalu razumljivih i stoga mogućih dodira pojedinačne egzistencije i povijesti. Drugim riječima, Gervais je svjestan da je u drami moguće, ono što je u publici moguće.28 Njemu publika mora reflektirati kao u zrcalu, sliku koju je on kao dramski pisac stvorio, odnosno ona mu treba signalizirati da je njegov tekst u potpunosti ostvaren u njihovim dušama, kao što je prethodno bio u njemu. Sa psihoanalitičkog stajališta, ovakva koncepcija “uspjeha” koja je obično u psihi udružena sa taštinom, ponosom, sitničarenjem i narcizmom, poprima novu dimenziju. Za Gervaisa, biti uspješan dramski pisac, znači biti ne samo voljen, cijenjen i visoko nagrađivan, već imati i potvrdu da su likovi koje je stvorio integrirani, da su postali osmišljeni, da su potpuno oživjeli u duši publike. U ovom slučaju to je čini se bio vrlo važan čimbenik za njegovo održavanje ravnoteže.29 No, slučaj je uključio i druge kulturne ustanove u gradu. Prije svega dnevnik u kojemu su objavljivani članci, a u kojemu je Gervais bio višegodišnjim suradnikom. O tome govore Gervaisove rečenice: “Olujić konstatira da stvarno članak (Cihlarov) nije imao tona i da su pogriješili. Pita što ako V. C. opet odgovori. Rekao sam to je Vaša stvar, samo ja sam čitavim postupkom uvređen. Ostat ćemo stari prijatelji, ali ne želim surađivati u listu koji Đuro Rošić, Iz gledališta. Riječki kazališni zapisi, Zar etika – u karantenu?, Riječko književno i naučno društvo, Rijeka 1980., 506.-508. Rošić citira Envera Čolakovića (Telegram, 31. I. 1964.), a i sam je Rošić taj tekst pisao1964., dakle dvanaest godina nakon Cihlarove polemike oko Karoline. 26 N. Fabrio, 1963., 99. Fabrio napominje da je Gervais pridjev u vezi s kritikom namjerno izostavio. Istakla V. J (odnosno N. F.). 27 Riječ je o listu s pretipkanim tekstom, označenim kao Gervais-Dnevnik. Sezona 19521953 koji se nalazi u Ostavštini dr. Vinka Antića. Najvjerojatnije je sam Antić pretipkao dio Gervaisova originala (Gervais je uglavnom pisao zelenom tintom). Ovdje valja napomenuti da je Josip Margetić u suradnji s dr. Verom Tomašić, u pokušaju sređivanja Gervaisove rukopisne ostavštine, pretipkavao dijelove Dnevnika. Možda je spomenuti list dio toga nastojanja. 28 V. Švacov, Temelji dramaturgije, Školska knjiga, Zagreb, 1976., 67.-69. 29 Usp. Kurth R. Eissler, (Ajsler), Važnost pozitivnih odgovora publike i doksaletična funkcija (1), u zborniku Psihoanaliza i književnost, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1985., 46. 25 108 Književna Rijeka / ESEJ me vređa”. 20.X. Gervais zaključuje: “ Iza ove pripovijesti sa Cihlarom Karolina je davana dva puta. U četvrtak posjet oko 600. Jučer, u nedjelju oko 700. Dao sam i svoj odgovor”.30 I kasnije, kada je Karolina Riječka izvođena u Beogradu, redatelj Vlado Vukmirović u svom pismu, kao što smo već spominjali, detaljno opisuje reakcije publike uvjeravajući Gervaisa kako publika diše s predstavom. Sve to ukazuje, Rortyjevim riječima, na Gervaisovu bojazan da će biti izbrisan njegov idiosinkratični tovarni list, njegovo individualno shvaćanje onoga što je bilo moguće ili važno. Jer, svatko tko svoj život provodi pokušavajući artikulirati nov odgovor na pitanje: što je moguće i važno, plaši se nestajanja tog odgovora.31 O razmjerima i snazi Cihlarove polemike, kao i nemoći Gervaisovoj govori još jedno pismo. Naime, u Ostavštini dr. Vinka Antića pronašli smo pismo koje je anonimni/a pošiljatelj/ica, očito potaknut/a nemilim događajima nakon riječke premijere, uputio Gervaisu. Pismo je pomalo poetski naslovljeno kao Tugaljivo pismo iz Gomile, a u zaglavlju stoji: Via Canappini, na dan Svete Karoline.32 Pismo započinje uskličnom rečenicom: “ Ne očajavajte! Jaki čaj s dvostrukim rumom ojačat će Vaše živce i utažiti Vašu želju za tantijemima, dragim autorima i kritičarima, a sve na veliku radost riječkog kroničara iz ‘Calle dei pipistrelli’, koji Vas optužuje, da ste krivotvorili riječku historiju i histeriju. To međutim, nikako ne stoji, jer su to učinila pred više godina dva Rikarda, Nelavljeg, Zečjeg srca: Riccardo Gigante, autor monografije ‘Fuime nell’ Quattrocento’ i Ricardo Zanella, koji je početkom XX. vijeka osnovao iredentističko udruženje ‘la giovine fiume’, utirući puteve kasnijoj D’Anunnzijevoj pustolovini! Toliko, koliko se tiče historičkih fakata, što kobno djeluju iz Vaše komedije, koja je naišla na oštru kritiku gore navedenog kroničara ovog nesretnog grada”. U analizi ovoga pisma uočavamo znakovit topos riječkog predjela Gomile koji je u povijesti Grada fungirao kao prostor u kojem žive oni niže rangirani na društvenoj ljestvici. Ona(j) koji/a piše nije ga slučajno izabrao/la pa se taj topos nadaje i kao stvarna, ali i kao metaforička oznaka onih Drugih, potlačenih, obespravljenih, utišanih, koloniziranih. Gervais se pri tome imenuje kao onaj koji artikulira glas tih subalternih: “Ovom je epizodom započeta polemika između historičara i komediografa Gomile”. Dakle, izrijekom se atribuira kao pisac koji tom svijetu daje javni identitet. Nepoznat netko nastavlja kako je polemika pobudila “u publici nečuveni interes, pa i u onom dijelu, koji nije nikad pokazivao interesa ni smisla za sudbinu riječkog kazališta(...)”, što je, prema anonimnom pošiljatelju, “znak, da se kulturna pitanja kod nas mogu pomicati napred samo onda, kad bijesni i otrovni valovi polemičkih struja prohuje našim kulturnim Mrtvim morem.” Štoviše, kaže pošiljatelj/ica: “Izgleda, da Vam ne cvatu ljiljani 30 Iz Ostavštine dr. Vinka Antića. R. Rorty, 1995., 40. 32 Gomila je riječki predio – Stari grad u Rijeci. Pismo je pisano rukom, a u drugom dijelu postaje podosta nečitko. Uz pismo nema omotnice ili nekog drugog podatka, a nedostaje završetak. 31 Vjekoslava Jurdana 109 na komediografskom mezaru, jer krika ‘R. Lista’ prima vrlo obazrivo kritike Vaših pozorišnih djela. (..) obistinila se stara riječ: ‘Tko se laća komedije, od lakrdije će poginuti’.” Zatim slijedi opis polemike, zapravo rečenice koje su zapravo poanta cijelog pisma, odnosno stava koji nepoznati/a autor/ica zastupa: “Po normalnom mišljenju komediograf ne treba nikako biti vezan o strogost historijske istine već zato, jer je ta historijska istina uvijek lažna ili proizvoljna, služeći u službi onoga, koji ju je pronašao!”.33 Taj stav, kojim se itekako podupire Gervaisa, i fundira njegov pomalo mlaki i zapravo neuspjeli odgovor V. Cihlaru, potkrepljuje se ovim rečenicama: “Gondolijerski je Goldoni gudio golu istinu venecijanskih laguna bez historijskih istraživanja(...)”. Pošiljatelj zaključuje: “Ne gradi se dobra komedija bez fantazije i dovitljivosti (?), pa i onda, kad je u službi istine.” 34 Tako je ovo pismo (jasnije i otvorenije) artikuliralo poziciju Gervaisa kao Rortyjeva intelektualca čiji je zadaća da poveća i osnaži našu vještinu prepoznavanja i opisivanja različitih vrsta malih stvari oko kojih pojedinci ili zajednice koncentriraju svoje fantazije i svoje živote. To objašnjava, ističe Rorty, zašto književnost čini mnogo. Kako je bol je nejezičan, ne postoji takva stvar kao što je “glas potlačenih” ili “jezik žrtava”. Zato posao stavljanja njihove situacije u jezik mora napraviti netko drugi. Liberalni pisac, pjesnik, ili žurnalist dobri su u u tome. Liberalni teoretičar obično nije.35 I na kraju valja dodati da je drama jedne drame zapravo započela mnogo ranije. Bolje rečeno nije započela, već je pretskazana. I to od samoga Gervaisa. On u svom članku Puritansko-klerikalni cenzori u Italiji, objavljenom u prosincu 1951, dakle gotovo godinu dana ranije od događaja s Karolinom, kaže: “Ništa nije strašnije nego kad ozbiljan čovjek smatra da mu je dužnost priskočiti u pomoć ćudoređu, koje nitko i ne kani ugroziti. Tu je misao izrekao veliki francuski književnik Emil Zola, pišući o čudovišnom procesu, što ga je neki Ernest Pinard bio sredinom prošloga vijeka podigao protiv Flaubertove ‘Gospođe Bovary’”. Gervais nadalje pojašnjava kako se pariški porotni sud sastao zbog neobične rasprave – “da sudi jednoj knjizi zbog njene navodne sablažnjivosti i nemoralnosti – i vrijeme je izreklo svoju neumoljivu osudu ovom samozvanom čuvaru morala. On je u historiji ostao zabilježen jedino kao smiješna figura branitelja ćudoređa koje nitko ne napada”. No, kaže Gervais, “historija ponavlja, čak i u naše doba, u 20. vijeku, što ga vole krstiti vijkom progresa” te postoje “takovi pseudomoralisti, koji u ruke prihvaćaju nemilosrdno cenzorsko pero Pinardovo”. Gervais se zapravo osvrće na demokršćansku cenzuru u Italiji, na “brisanje” tzv. “‘fatalnih žena’, kurtizana, koje su, “što se ne može zataškati, na nekim kraljevskim dvorovima u historiji odigrale određenu ulogu”. Spominjući kako se cenzuriraju i filmovi, Gervais navodi kako su u francuskom filmu Draga Karolina uklonjene “najbolje 33 Kurziv V. Jurdana Kurziv V. Jurdana. Upitnik označuje nečitku riječ, odnosno našu rekonstrukciju. 35 R. Rorty, 1995., 110. 34 110 Književna Rijeka / ESEJ scene koje prikazuju francusku revoluciju jer su cenzori bili mišljenja da nisu rađene s dovoljnom mjerom štovanja prema katoličkoj crkvi”.36 Nomen est omen. Gervais reopisuje povijesne događaje s početka 19. stoljeća. Riječ je o činu Riječanke Karoline Belinić koji je ostao zapamćen u interferirajućem memorijskome prostoru legende i historije. Gotovo je suvišno reći da taj tekst nije povijesna drama u tradicionalnom smislu riječi. Ova je drama glumišno predočavanje mogućih nacrta, vizija ili predodžbi o povijesti. Riječ je o patosu koji se temelji na uvjerenju da je autonomija jedini način da čovjek osmisli svoju povijest. Stoga, iako su povijesni likovi česti u ovoj drami, Gervaisa zanima njihova književna integracija u čemu iskazuje moderno shvaćanje koje napušta misao o autentičnosti povijesnih elemenata.37 Već u 24. poglavlju Lessingove Hamburške dramaturgije, napisana je jedna od prijelomnih teza u povijesti europske novovjekovne drame: u dodiru književnosti i povijesti odlučujuću riječ ima književna sloboda, a ne obzir prema autentičnosti povijesnih zbivanja. Ta teza prokazuje Gervaisovo poprište kao pisca koji se poziva na stvaralačku, odnosno logičku slobodu kojom kroz individualnu sudbinu (i to ne velikih povijesnih ličnosti) unutar povijesne konstelacije, progovara o smislu i besmislu historije.38 Ispisujući svoju varijaciju na jednu historijsku temu, Gervais iskazuje svoj specifičan stav prema historiji. On je zapravo ne podriva, on je dopunjuje, jer, ističe Hayden White, “ako se ne mogu zamisliti bar dvije verzije istoga niza događaja, povjesničar nema razloga da na sebe preuzme autoritet davanja istinitog prikaza onoga što se stvarno dogodilo”.39 Štoviše, kaže White, jedan prikaz može predstaviti neki skup događaja u formi i značenju epske ili tragične priče, dok drugi prikaz može predstaviti isti skup događaja – s jednakom uvjerljivošću i bez ikakva nasilja prema činjeničnom stanju – kao farsu.40 Gervaisovu Karolinu, kritičari su D. Gervais, Riječki list, V/1951., br. 801 (1489), 26.XII.1951., str.3 Usp. Viktor Žmegač, Književnost i filozofija povijesti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1994., 40. 38 Paul Ernst u eseju Das Drama und die moderne Weltanschauung (1898), cit. Iz Der Weg zur Form, drugo izd., Berlin, 1915., str. 28.Ovdje navedeno prema V. Žmegač, 1994., 46. Usput budi rečeno, Cihlar se u svojoj polemici poziva i na Lessinga. U Riječka dramaturgija, Riječki list, 2.XI.195.2, str.3., kaže: “ Rijeka i Hamburg su dva lučka i pomorska grada. (...) A kakva nam dramaturgija dvije stotine godina poslije Lessinga dolazi iz Rijeke?”. Spominjući Gervaisovu Karolinu, odgovara: “Jedan sasvim sentimentalan lokalni događaj, koji bi jedan vješt dramski pisac mogao obzirom na veliku historijsku kulisu sasvim lijepo obraditi kao motiv jedne riječke lokalne drame, naravno na razne načine, ali samo u čitavoj njegovoj istini kako veli Lessing, kad raspravlja o pjesniku, koji na pozornici želi život prikazati”. Jer, zaključuje Cihlar: “ Ima granica preko kojih ne smije preći ni najdrskije pero”. 39 H. White, “The Value of Narrativity in the Representation of Reality”, u The Content of the Form: Narrative Discourse and Historical Representation, 1.-25. (20.).Ovdje citirano prema Geoffrey Galt Harpham, Pripovjedni imperativ, u Politika i etika pripovijedanja, ur. V. Biti, 2002., str. 129.-156. (140.), prevela Maja Tančik. 40 H. White, Historijska pripovijednost i problem istine u historijskom prikazivanju, preveo Višeslav Aralica, Časopis za suvremenu povijest, god.36, br. 2, 2004., 621.-635. (623). 36 37 Vjekoslava Jurdana 111 često ocjenjivali kao farsu.41 Riječ je o farsi historije čije se dinamike neprekidno izmjenjuju, a prikazani građani u takvoj historiji stvaraju farsu svoje vrste. Time Gervais postavlja osnovu za izobličavanje jednoga svijeta i njegovih historijskih veličina.42 Uz beogradsko uprizorenje Karoline Riječke, u programskoj knjižici tiskane su rečenice iz Osamnaestog brumairea Louisa Bonapartea, Karla Marxa: “Hegel primjećuje negdje da se sve velike svjetsko historijske činjenice i ličnosti pojavljuju takoreći dva puta. On je zaboravio da doda: jedamput kao tragedija, drugi put kao farsa”.43 Te su Marxove postavke citirane i u programskoj knjižici rock-opere Karolina Riječka iz 1981.44 Farsično se oduvijek nameće kao pojavnost “velikih” povijesnih gesta i grimasa. No, totalitarne farse posebnost su dvadesetog stoljeća jer nikada tako mnogo nije stavljeno na kocku voljom tako malobrojnih. Svijet je (p)ostao farsa, i ta je farsa prerasla i sam teatar. Tako je ishodišna povijesnost farse preoblikovana farsičnošću same povijesti.45 Sam Gervais kaže: “‘Karolinu Riječku’ napisao sam u namjeri, da dam jedno dramsko djelo iz domaće, to jest riječke historije, ali ne naše, narodne Rijeke, nego Rijeke nenarodne i tuđinske. One Rijeke, u kojoj su kroz njenu historiju vladali doseljenici, tuđinci i feudalci, patriciji, a kasnije austrijakanti, talijanaši, madžaroni i autonomaši. (...)To je ona Rijeka koja je dakle bila patricijski samoživa, trgovački poslovna, burzijanska, koja je poznavala samo jedan interes, svoj interes i samo jednu politiku, politiku svog vlastitog džepa. Ta je Rijeka(..) nije poznavala nikakav drugi patriotizam, zbog toga je vrlo lako mijenjala svoje gospodare, bili to Napoleoni, Franci, Madžari.(...)”.46 Tako i toliko Gervais. No, ovdje polazimo od značenja teksta kao traga razlike, imajući na umu postavke S. A. Jovanovića u davnoj kritici beogradskog uprizorenja Karoline Riječke: “U svakom slučaju važno je izvući ove razlike, jer na stvaralačkim planovima nije redak slučaj da materija snagom sopstvenih moći da različit ili suprotan tok celoj zamisli. I u ovome tekstu – u svakom slučaju u njegovom beogradskom tumačePrimjerice u članku Karolina Reška, Slovenski poročevalec, 1. XI. 1952., str.6, potpisan AR, govori se o uprizorenju u Mestnom gledališču u Ljubljani: “ Vsa komedija sloni na ironizacijah. V glavni junakinji je po načelu ‘zgodovina se ponavlja kot farsa’ parafrazirana svetopisemska Judita. (...) Vsakdo doživi svojo lekcijo.(...) Komedija je zasnovana in napisana kot lahkotna, zabavna burka kakor kot komedija z globljimi intencijami. Katerikrat preide tudi v prosto farso”. 42 Piše Bora Glišić, u članku Beogradska premijera “Karoline Riječke”, NIN, br.177, 1954. Beogradska kritika u članku, Žerveova “Karolina Riječka”, napisao S. A. Jovanović, Republika, broj 447, 25. V. 1954., str. 4. atribuira tekst “kao persiflažu”, ali “oni (komad i režija) imaju nešto dodirnih tačaka sa farsom i satirom”. 43 N. Fabrio, 1963., 99. Usp. Osamnaesti brimer Luja Bonaparta, preveli Stanko Bošnjak, dr Hugo Klajn, dr Zvonko Tkalec, Svjetlost, Sarajevo, 95. 44 Op.cit. Marxove rečenice navedene su na početnoj stranici. 45 Zvonimir Mrkonjić, Preobrazba farse, u Suvremena drama i kazalište u Hrvatskoj, 1987., 197.-214. (198). 46 U članku “Karolina Riječka”. Pred premijeru Gervaisove komedije u HNK, potpis B. Pavičić-Fajdić, Narodni list, 19. prosinca 1952., str.4. Riječ je o predstavi u Zagrebu. 41 112 Književna Rijeka / ESEJ nju, postoji taj raskorak”.47 Zanima nas dakle ono što se otima, što izmiče, što je u dubljim slojevima značenja teksta. Što je to što je zasmetalo Cihlaru i/ili onima koju su stajali iza njega?48 Tko je zapravo Gervaisova Karolina? O tome historija zapravo šuti. Istražujući britanske historijske zapise, Malcolm Hardy, govoreći o događajima iz srpnja 1813, koje Gervais reopisuje u svojoj tragikomediji, ističe kako u slučaju britanskog napada na Rijeku “nema nikakvih dokaza da je Karolina Riječka, ili koja druga riječka ljepotica, posredovala kod zapovjednika britanske eskadre i uvjerila ga da poštedi grad, kao što nema dokaza da ga je on namjeravao razoriti”. No, ističe Hardy, ima nečeg zagonetnog u vezi s vremenom i ciljem napada, što je sigurno pridonijelo stvaranju legende. Iako su se britanski brodovi rijetko izlagali opasnostima ozbiljnih oštećenja od obalnih baterija, ovoga puta britanska eskadra, stigavši na Kvarner 1.srpnja 1813. usidrila se četiri milje daleko od Rijeke. Bojni brodovi obasuli su vatrom 3. srpnja francuske baterije. Hardy spominje i francuske historijske izvore. U izvješću glavnoga policijskoga komesara guverneru Ilirije, d’Arbantesu, piše da je netko u noći prerezao konopce signala na jednom ili više britanskih bojnih brodova. U strahu od moćnih neprijatelja, nekolicina Riječana ispričala se britanskome zapovjedniku. Moguće je, ističe Hardy, da je Karolina Belinić bila među njima.49 U uvodnom književno oblikovanom narativno-deskriptivnom tekstu, Historija o Karolini Belinić, Gervais skorašnju dramsku prezentaciju stavlja već u određenu intepretativnu perspektivu.50 To čini navodeći što je lokalna historija (iz)rekla o Karolini Belinić. Najprije spominje podatke iz akta Munipicija od 30. novembra 1816. u kojem se predlaže da Karolina Belinić, rođena Kranjec bude nagrađena “za zasluge stečene 1813.godine” te citira opis onoga što je ista učinila. Zatim navodi prikaz “riječkoga historika” Koblera u Almanacco fiumano iz 1855. godine u kojem “se vrlo romantično govori o Karolini”.51 No, osim tih izvora koje je eksplicitno imenovao u spomenutom uvodu, Gervais polazi i od feljtona Rijeka u doba napoleonskih ratova objavljenog u Riječkom listu, 4. travnja 1948.52 Autor toga teksta je upravo Vatroslav Cihlar. On u svom prikazu 47 S. A. Jovanović, 1954., 4. N. Fabrio, 1963., 98., ističe kako je uzbuđujuće i nerješivo pitanje nestanak niza stranica Gervaisova Intendantskog dnevnika između 25. XI. i 1. XII.1952. Jer, ističe Fabrio, možda je upravo na njima Gervais zapisao i obrazložio odluku o povlačenju svoga djela s riječke pozornice. 49 Malcolm Scott Hardy, Britanska ratna mornarica, Rijeka i Adamić, prevela Vesna Domany Hardy, u Adamićevo doba 1780.-1830. Riječki trgovac u doba velikih promjena, prir. Ervin Dubrović, Muzej grada Rijeke, 2005., 243.-313. (291) 50 Usp. M. Pfiser, 1998., 119. 51 D. Gervais, Historija o Karolini Belinić, u Karolina Riječka, u Drago Gervais, Moja zemja, Izbor iz djela,1979., 93.-95. 52 Riječ je o feljtonu objavljenom na str. 3, s nadnaslovom Kulturno-historijske šetnje kroz Rijeku. Usp. N. Fabrio, 1963., 51. 48 Vjekoslava Jurdana 113 spominje i slučaj Belinićeve: “Opet se u Rijeci javlja spasitelj – no ne ‘djevičanski vijećnik’ koji luta između austrijskih i francuskih linija, već prava pravcata žena, Riječanka Karolina Belinić koja se sama i bez pratnje upućuje na ratni brod engleskom admiralu da ishodi milost za grad. Legenda veli da je ona razmekšala srce admirala i spasila Rijeku”.53 Riječ je o podtekstu povijesti koja oduvijek bilježi slične priče. Davni je Tacit pisao o galskim druidesama, koje su odjevene u crno, raspuštene kose, s bakljama u rukama (“slične furijama”) ledile krv u žilama rimskih legionara. No, najpoznatija je starozavjetna Judita koja je spasila grad Betuliju odsijecajući Holofernovu glavu. Novije Judite ne odsijecaju glave. Tako je Marija Valevska priskrbila Napoleonovu milost za Poljsku na posve drugačiji način. I Drago Gervais prikazujući riječku Juditu Napoleonove epohe – Karolinu Belinić, nastavlja taj niz.54 No, Gervais navedene polazne tekstove, uključujući i (biblijski) podtekst, preoblikuje, ali ne polemizira, ne ruši smisao, da bi sebe ustoličio na njihovo mjesto.55 Riječ je o trajnom procesu variranja. Za Gervaisa se stoga može reći da stvarati vlastiti duh znači prije svega stvarati vlastiti jezik, no i dopustiti da mjeru vlastitog duha određuje jezik, koji su druga ljudska bića ostavila u nasljeđe.56 Na to, osim spomenute metatekstualne odrednice o varijaciji one historijske teme koja je eksplicirana u uvodnom tekstu, ukazuje znakovita podjela dramatis personae.57 Na prvom mjestu je Karolina Belinić, a zatim slijede Andrija Belinić, Paolo Scarpa, Ljudevit Adamić, Pietro Terzy Josip Kraljić, Kapetan francuske žandarmerije, i ostali. Taj raspored ukazuje na preobrat historijskih uloga. Rijeka je grad koji se opire pojednostavljenim definiranjima. Ona je mjesto prolaženja, trgovine, isprepletanja različitih interesa i složena struktura mediteranskih i srednjoeuropskih komponenti. Povijest su toga grada uvijek ispisivali drugi koji se nikada nisu dulje zadržavali. Gervais tu sudbinu u prvom činu iskazuje kroz sliku dvorane u gradskom municipiju u Rijeci, koja je u “empirestilu”. U sredini prostorije je “ovalni stol pokriven crvenim baršunom, crvenim baršunom presvučene su i stolice oko njega”. Ondje Scarpa, “maire grada Rijeke, patricij i veletrgovac”, briše “velikim crvenim rupcem znoj s čela”.58 U čitanju Gervaisovih dramskih tekstova nikako ne smijemo zanemariti implicitno-figuralne tehnike karakterizacije, koje nisu samo jezične, jer se lik ne predstavlja samo svojim govorenjem, nego i svojim izgledom, svojim ponašanjem i okvirom 53 Istakla V. J. Upravo taj izraz Gervais će upotrijebiti u svojoj komediji. Zapravo je i perspektiva Cihlarova feljtona koji prikazuje povijesne događaje kao farsu ( stalne deputacije, zabune, samoživi građani, Riječani kao slabi vojnici) prenesena u komediji. 54 Piše Bora Glišić, 1954. 55 Dubravka Oraić-Tolić, Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, 1990., 40. 56 R. Rorty, 1995., 43. 57 Up. M. Pfister, 1998., 245. 58 D. Gervais, Karolina Riječka, Prvi čin, u Drago Gervais, Moja zemlja, Izbor iz djela, 1979.a, 96. Istakla V. J. 114 Književna Rijeka / ESEJ koji za sebe stvaraju – odjeća, rekviziti i interijer.59 Ti su podatci u Gervaisovim dramskim tekstovima veoma znakoviti i skrivaju bogata simbolička značenja. Gervais u ovom slučaju tri puta ponavlja atribut crveno. Crvena ovdje označava mušku, centrifugalnu snagu. Ta centrifugalna crvena, boja je ratne zastave i osvajanja. Obično se ratnici i osvajači ukrašavaju takvom crvenom i žele zadržati to isključivo pravo.60 U muškoj centrifugalno crvenoj dvorani municipija skidaju se i vješaju slike, mijenjaju se zastave različitih vladara koji su bili uvjereni da su bolji od onih koje su osvajali. Te dominacije kao fiktivni falus visina kodirane su zastavama u vijećnici jer zastave kao stršanje u visine – simbolični su znakovi falokratične dominacije koja zna samo kolonizirati. U ekspozicijskom dijalogu koji slijedi dobivamo eksplicitnu potvrdu o tome. Frane i Scarpa se prepiru, a Frane kaže Scarpi: “Podešta, ili maire, svejedno je. Pod Austrijom podešta, pod Francuzima maire, a kada Napuliona odnese vrag... (...) I u tome je sva vaša pulitika. Da skidate i vješate slike”. Jer, zaključuje Frane: “Vama je uvijek dobro, vi ste uvijek na konju. Pod Francom živio Franc, pod Napulionom –živio Napulion, a kada dođe netko treći, živio i on, pa nikad bolje”. S druge strane, rezignirano kaže Scarpa: “A što prisega, koga vraga prisega! Što znači prisega u ovim ludim danima u kojima se ne zna tko pije, a tko plaća. Jučer Franc, danas Napoleon, a sutra vrag zna tko.”61 Scarpi se pridružuje Andrija Belinić i tuži se na trgovinu koja propada. Spominju i Belinićevu suprugu Karolinu. Da je riječ o seksističkom muškocentričnom miljeu, Gervais otkriva već prilozima “povjerljivo, starački, sladostrasno” u didaskaliji Scarpine replike: “Pa što, je li zgodna madona Karolina? Znate, onako, kad ste u četiri oka... Nego, čujte, Beliniću, ne čini li vam se da bi njoj trebalo nešto mlađe, onako, jako, grenadirsko?” Karolinin suprug odgovara da je ona “poštena žena (...) makar sam je uzeo kao siroticu” i “(...) nisam ja kriv što nisam školovan čovjek i moja se sirota Karolina muči da od mene nešto napravi”.62 Riječ je o prikazu braka i obitelji kao onoga što je za ženu dužnost, dok su za muškarca ujedno i izvor samopotvrđivanja. No, muškarcu takvu vrstu samopotvrđivanja pruža i njegov javni život. Štoviše, Belinić spominje svoju trgovinu i Karolinu kao siroticu jer opstanak obitelji ovisi o muškarčevu stjecanju imetka i njegovom prenošenju na obitelj. Prirodna je prema tome i podjela između javne (političke) i privatne sfere, pri čemu ženi biva dopuštena samo potonja.63 Štoviše, ženi je u takvu društvu na59 M. Pfister, 1998., 278. i 282. J. Chvalier-A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, drugo prošireno izdanje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1987., preveli Ana Buljan, Danijel Bućan, Filip Vučak, Mihaela Vekarić, Nada Grujić, Crveno, str. 79.-80. 61 D. Gervais, 1979.a, 97. i 102. 62 D. Gervais, 1979.a, 98. Istakla V. J. 63 Usp. Rada Iveković, Studije o ženi i ženski pokreti, u zborniku Žena i društvo – kultiviranje dijaloga, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1987., str. 13. i 14. 60 Vjekoslava Jurdana 115 mijenjena uloga ukrasa, odnosno ona može biti predmetom divljenja ili prijezira. Tako naklonost spram Karoline iskazuju i Kraljić i Adamić. Scarpa kaže Kraljiću: “Meni se čini da ste ljuti na gospodina Ljudevita zbog madame Karoline, žene onog idiota od Belinića. Kažu da ste i vi i gospodin Ljudevit zaljubljeni u nju (...).” Kad i Kraljić uzvraća kako je Karolina poštena, Scarpa kaže: “Što poštena, koga vraga poštena? Žena je poštena samo onda kad joj to više imponira nego da bude nepoštena, u tom je sve njeno poštenje”. Štoviše, Scarpa se čudi kako je Karolina odbila udvaranje Adamića, pa je to njezino poštenje, kaže Scarpa “za svaku osudu jer nije pametno. Ta koja bi žena mogla poželjeti nešto bolje od gospodina Ljudevita? I da sam žena, odmah bih popustio njegovim ljubavnim ponudama”.64 Ta (ne)poštena Karolina, u vrijeme kada je “grad pun opskurnih tipova, bjegunaca, ranjenika i dezertera”, a “prostitucija i pijanstvo su bili na dnevnom redu”, preko svog supruga traži prijem deputacije riječkih žena koje su isplele čarape za vojnike. Jer, ona je “jedna ambiciozna dama(...) koja je još uvijek žalosna”, što joj muž “još uvijek nije postao riječki građanin i konžiljer. Ona jako trpi zbog toga, jer je patricijske gospođe gledaju onako s visoka”. No, te su žene bijesne na Karolinu i zbog “njene ljepote”.65 Ta privatna (ženska) drama odvija se u vremenu kad se, kako kaže francuski kapetan: “grad nije naročito istakao. Rijeka je za pohod na Rusiju morala dati 200 regruta, a dala ih je svega 100, i to najkržljavijih i najneopasnijih klipana koje ste mogli pronaći. Od te stotine polovica je dezertirala do Ljubljane, a ostalih pedeset nije stiglo dalje od Beča. (...) Ruka najvjernijega grada ukočila bi se čime je trebalo segnuti u džep”. No te riječi opovrgava advokat i notar Pietro Terzy: “A kontribucija od 46.000 forinti koju smo morali platiti maršalu Marmontu 1799. godine kad je prolazio kroz Rijeku i zbog koje je moj brat odveden u Trst kao talac? A održavanje vojne bolnice i snabdijevanje vojske u kasarnama? A prisilni zajam od 180.000 franaka iz godine 1810. koji do danas nije vraćen? Imate pravo, ruke riječkih građana su se ukočile, ali ne od stezanja, nego do davanja, od davanja, gospodine kapetane.”66 Riječ je o dominacijama koje, iako tranzitivnog karaktera, iscrpljuju lokalne resurse, uvijek s pozicije prvog i neopozivog osvajača. I francuski kapetan prijeti, a nakon njegova odlaska Terzy kaže: “Na gluposti grade korzikanski pustolovi svoje imperatorske karijere. Glupost ide u rat zatvorenih očiju. (...) Vode ratove, prave blokade. Ne daju narodima da žive i vjeruju da je sve što rade vrlo pametno i inteligentno, a u stvari, glupost je, najodvratnija glupost zbog koje živimo kao psi, sretni što uopće još živimo i što nismo crkli na ratištima, u tamnicama, pod tuđim plotovima”.67 Navedene rečenice izraz su bezvremenskog 64 D. Gervais, 1979.a, 102. Istakla V. J. Ibid, 103. i 99. 66 Ibid, 105. 67 Ibid, 107.Istakla V. J. 65 116 Književna Rijeka / ESEJ historijskog prezenta unutar pojavnosti srednjoeuropske kolonijalne povijesti, u kojoj je permanentno postvarenje onih koji ginu za tuđe interese.68 Karolina, “crnka, oko 25 joj je godina, vrlo lijepa, vrlo privlačna, odjevena ekstravagantno”, kao “prostodušna i brbljiva Riječanka, romantične duše u kojoj je brak sa starijim, ali bogatim mužem izazvao ambiciju da ‘igra ulogu’”, pri tome živeći “u vrijeme velikih i teatralnih napoleonskih gesta” pa je “i sama naklonjena da ih radi”, stiže sa svojom malom “strankom mnogobrojnih pučana protiv patricija (...) koji su držali vlast u svojim rukama”, na to poprište muške historije.69 No, kaže Scarpa: “Proklete babe, samo smetaju”, dok Adamić pita nisu li takve “božanske ruke”, stvorene za pametniji posao, nego da pletu čarape. Tako deputacija biva otpuštena, a Karolina izjavljuje: “Idimo, drage moje, u ovoj nam kući nema mjesta!”70 No, engleska flota je na prilazu Rijeci te ima zapovijed da bombardira grad. Scarpa posve iznenađen i revoltiran pita: “Ma koga samo im vraga učinili da nas hoće bombardirati?” Terzy uzvraća: “Što smo im učinili? Ništa im nismo učinili, ali, gospoda vode rat, oni se tuku. C’est la guerre, monsieur la maire. Tamo sjedni nekakav general, bulji u kartu, vidi na njoj nekakvu crnu točku kod koje piše Rijeka i piše admiralu: My dear, učinite mi tu ljubav, bombardirajte malo tu Rijeku, ionako ništa ne radite. A što na Rijeci živi nekakav Pietro Terzy i nekakav Paolo Scarpa, i da li će oni ostati živi ili mrtvi, to je gospodinu generalu sasvim svejedno. Njegov je posao da ubija ljude!”71 U tim se rečenicama iskazuje uobrazilja modernih kolonizatora koji svoje posjede zamišljaju kao teritorije, a nikada kao ljude.72 Gervais se i ovdje, kao i tijekom cijelog teksta iskazuje specifičnim dramskim jezikom u kojem ima mnogo stranih riječi, francuskih, engleskih, njemačkih. One su tu ne samo u apelativnoj funkciji, kao Terzyjev “My dear” već i u ekspresivnoj izražajnoj funkciji karakteriziranja govorom. Govor otkriva društveni sloj, svijet likova, a ali i stanje stvari, prostor i vrijeme radnje. To stanje stvari je ovdje protok kolonijalnih situacija pa Terzyjev “My dear” zapravo ukazuje na (još jedan) dolazak novog osvajača pod kojim će se opet trebati prilagođavati. Stoga su anglizmi, germanizmi i drugi strani izričaji ovdje (i) u funkciji predstavljanja.73 Kako dolazi novi osvajač, “kuća” iz koje je Karolina istjerana, sprema joj ‘ulogu’. Adamić kaže: “Madame Karolina je sentimentalna dama (...) ona traži ljubav s uzdisajima, herojskim gestama, žrtvama, i mi ćemo joj priuštiti takvu Usp. Nikola Petković, Srednja Europa–zbilja–mit–utopija: postmodernizam, postkolonijalizam i odsutnost autentičnosti, Adamić, Rijeka, 2003., 203. Autor ističe da takav prezent unutar hrvatske književnosti eksplicitno nalazimo u djelima Miroslava Krleže. 69 D. Gervais, 1979.a, 107. Uz Karolinu su i Pepa, Lucija i Marija. Istakla V. J. 70 Ibid, 109.-110. Istakla V. J. 71 Ibid, 111. Istakla V. J. 72 H. Bhabha, Smeštanje kulture, 2004, 182. Autor citira Hermana Merivalea, Introduction to a Course of Lectures on Colonisation and Colonies, London, 1839., str. 18.-25. 73 Usp. M. Pfister, 1998., 167. 68 Vjekoslava Jurdana 117 senzaciju”. Kad Terzy nije razumio ove Adamićeve riječi, on u muškocentričnom diskursu “polagano, uživajući u vlastitim riječima i ideji”, kaže: “Sutra, kad pred našim gradom osvane engleska flota, proći će riječkim ulicama blijeda, ali, odlučna, riječka Judita, riječka gospođa Walewska, Karolina Belinić, rođena Kranjec, ukrcati se na čamac i poći do engleskog admirala da padne pred njim na koljena i da ga zamoli, makar i uz najveću žrtvu koju jedna lijepa žena može pridonijeti za spas svoje domovine, da ne bombardira grad. (...) I ime Karoline Belinić, spasiteljice Rijeke, bit će zlatnim slovima zapisano u historiji našega slavnog i starodrevnog grada, ali daleko potomstvo neće nikad saznati da je onaj dobri anđeo koji ju je nagovorio na ovo herojsko djelo bio najzlobniji i najlukaviji čovjek u ovom gradu, Pietro Terzy, advokat i notar riječkog municipija”. Gervais nije izrekao kakav bi imao tada biti onaj koje je i takvog Terzyja uputio na takav poduhvat, pa stoga taj završava svoju repliku: “A povjerljivi čovjek koji će je voziti na brod i na koga nitko neće posumnjati imat će moje pismo za kontraadmirala i Rijeka neće biti bombardirana”.74 No, Gervais ovim Adamićevim rečenicama zapravo anticipira kasnije teorijske postavke koje prokazuju visoku politiku kao rodom obilježen koncept. Tako prokazana politika uspostavlja vlastitu nezaobilaznu važnost i javnu moć, odnosno dokaz svoga vlastitog najvišeg autoriteta, upravo time što isključuje žene iz svog djelokruga. Štoviše, rod je jedna od rekurentnih uputnica pomoću kojih se politička moć smišlja, odobrava i kritizira. Tako promatrana, i ova Adamićeva politika, upućuje na značenje muško/ ženske opozicije, no isto tako ga i uspostavlja. Na taj način i binarna opozicija i društveni proces rodnih odnosa postaju dijelom samog značenja moći; ispitivati ili mijenjati bilo koji od aspekata ugrožava cjelokupni sustav. Upravo to će se i dogoditi u Gervaisovu tekstu.75 Adamić odlazi, ostavljajući “zablenutog Terzyja i Scarpu”, a potonji ipak kaže o Adamiću: “kad on to kaže, onda je to sigurno kao amen u očenašu, jer to ti je jedan vrag od čovjeka, još gori od svog oca Simona”.76 Drugi čin odvija se u sasvim drugom prostoru, u salonu Belinićevih. Riječ je o prostoru izvan javnosti, izvan središta moći, u ženskom prostoru doma i privatnosti. Gervais ga opisuje u uvodnoj didaskaliji kao svijet ženske svakodnevice 74 Povijesne su činjenice da su politička uvjerenja Ljudevita Adamića doživljavala transvestiju u ekonomske i trgovačke pothvate, da je istodobno radio za engleske, francuske i austrijske obavještajne krugove, odnosno da je bio iznimno fleksibilan na društvene i političke promjene. O tome iscrpno u knjizi Adamićevo doba 1780.-1830. Riječki trgovac u doba velikih promjena, 2005. 75 Usp. Joan W. Scott, Rod i politika povijesti, Ženska infoteka, Zagreb, 2003, 71. 76 D. Gervais, 1979.a, 113. Gervais očito aludira na događaj kada su Riječani prokazali Adamićeve roditelje da su se obogatili pronađenim, a zatajenim blagom te su se oni morali braniti i pred austrijskim vlastima. Nakon što su to i učinili (navodno ih je sam Adamić branio pred carem u Beču), Simon je u vidu kamenih kipova, ovjekovječio prokazatelje. O tome govori i Irvin Lukežić, Životopis Andrije Ljudevita Adamića, u Adamićevo doba 1780.-1830., 2005., 15.-75. 118 Književna Rijeka / ESEJ u kojem gospa Roza, raskuštrane kose, u košulji i suknji, drži u ruci zdjelu i nešto miješa u njoj. Iz vanjskoga, javnoga svijeta dopiru tek glasovi, povici, strka, pa se izdvoji ponekad neka jasnija rečenica, neki jači povik. Žena ovdje ne participira u javnosti, ili u vlasti, a ono što se zbiva do nje dopire tek ponekad u pokojoj jasnijoj rečenici ili nekom jačem poviku. U tom svijetu ženine ruke vazda moraju biti zaposlene, ili pletenjem čarapama, ili zdjelom. Tako usredišten Karolinin prostor, kazuju didaskalije, ima otvor, izlaz ka vanjskome, ali, iako su ta balkonska vrata otvorena, sam je balkon “ograđen željeznom ogradom”.77 I prozori su zatvoreni kapcima te se prekriveni žutim zavjesama, a i u sredini sobe je žuta salonska garnitura. Žuto je intenzivna, prodorna i blještava, najekspanzivnija i najsjajnija boja. To je boja koju je teško ugasiti i koja uvijek prelazi svoje okvire. Ta žuta najavljuje preljub kad se kidaju svete bračne veze, što će se zahtijevati od Karoline i njezina muža.78 U sobi se ističe “veliko venecijansko ogledalo”. Zrcalo kao površina koja odražava nosilac je izuzetno bogate simbolike. Poput vode. U tom smislu ono odražava iskrenost, tajne srca i svijesti. Ono je sredstvo prosvjetljenja. Štoviše, ono je (i) ovdje znak obrnute slike zbilje i ukazuje da će se to prosvjetljenje odvijati u prostorima zanemarenog, ženskog, marginaliziranog. Stoga je kao obrnuti odraz Principa, kao mjesečev i ženski simbol, (pred)znak Karolinine preobrazbe.79 Dolazi Terzy, koji “nije običavao dolaziti do Belinićevih, bio je preveliki gospodin za njih”. Tim dolaskom, na neki način povijest je ušla nepozvana u Karolinin život. Terzy je obavještava da je engleska flota dobila zapovijed da uništi grad. Štoviše, kad Karolina ne može povjerovati u to, Terzy kaže: “Pa flote se i grade za to da ubijaju i uništavaju, to im je posao. To tamo sjedi nekakav general, bulji u geografsku kartu i piše admiralu: Goddam my dear, ima tamo neka Rijeka, deder poruši je malo, ionako ništa ne radiš. A što tamo živi nekakav Pietro Terzy i madame Karolina Belinić, to je njemu svejedno, jer njegov je posao da ubija ljude.”. Štoviše, kaže Terzy: “To je rat, a u ratu uspijeva onaj koji pobije više ljudi i poruši više gradova. To se onda zove pobjeda i slava.”80 U takvim okolnostima traži se od Karoline da ide na neprijateljski brod jer, “svaka je žrtva položena na oltar domovine slatka”. Brod također ima vojničku falusnu simboliku, kao i zastave te se nadaje kao puki nastavak muškocentrične kulture podčinjavanja.81 No, Karolina o takvim žrtvama znakovito odgovara “To nije baš uvijek tako”. U tom trenutku Terzy spominje Juditu kao ideal žrtve, ali Karolina odgovara da je Judita ubila Holoferna. Kad Terzy spomene ljubljeni grad koji traži od nje tu žrtvu, ona odgovara “koji bi me utopili u žlici vode kad bi mogli”.82 77 D. Gervais, 1979.a, 114. To je kidanje izvršio Lucifer. U Rječnik simbola, Žuto, 1987., 828.-829. 79 Rječnik simbola, 1987., Zrcalo, str. 809.-811. 80 D. Gervais, 1979.a, 116. Istakla V. J. 81 Usp. Klaus Theweleit, Muške fantazije, preveli Vilma i Branko Ožbolt, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1983., knjiga 3, 48. 82 D. Gervais, 1979.a, 118. 78 Vjekoslava Jurdana 119 No, kad Karolina pristane, nakon lukava manevra Terzyja koji spominje neke druge riječke dame za taj pothvat, i supruga treba nagovoriti na pristanak. On je sumnjičav prema podatku da “bi to bio jedan historijski slučaj, da bi se o meni i Karolini kao nešto negdje napisalo?”83, iz čega je vidljiv Gervaisov skeptičan odnos prema bilježenju onoga što se dogodilo, spram historiji. On pristaje na Karolinin odlazak u trenutku kad mu je rečeno da bi mogla propasti njegova trgovina. Svi Riječani ispraćaju Karolinu koja odlazi odjevena “u crnoj haljini”, a “lice joj je pokrio veo”. Zora Anderlićeva zaklinje Karolinu da joj spasi djecu, da spasi grad. Karolina uzvraća: “I bilo je takvih koji su me gledali s prezirom zato što sam obična pučanka, mada je u mom srcu bilo puni ljubavi za bližnjega svoga i puno kršćanske poniznosti. I koliko sam puta, kao naš spasitelj na križu, pomislila: puče moj, što učinih tebi?”84 U tim je rečenicama kao i opisu Karolinine odjeće vidljiva citatna preoblika biblijskoga podteksta.85 I dok se Kraljić i Adamić prepiru oko toga kako spasiti grad, pa Adamić ističe kako se nemaju čime boriti jer “gospoda francuski oficiri su pobjegli, vojska se razbježala, grad je prepušten na milost i nemilost neprijatelju”, Karolina kaže: “Građani traže od mene da spasim grad, i ja ću ga spasiti. Kad to nisu u stanju učiniti muškarci, učinit će slaba žena”.86 I ove Karolinine rečenice transfiguracija su biblijskih Juditinih rečenica: “Pogodi zamamnošću mojih usana roba s vođom, a vođu s njegovim slugom. Razori drzovitost njihovu rukom jedne žene”.87 Treći čin je veoma važan u ovom tekstu. On se odvija na engleskome brodu. Najprije upoznajemo admirala Fremmaentla koji je sasvim sijed, dostojanstven starac od oko šezdeset godina i koji kaže: “I to glupo bombardiranje! Da mi je samo znati zašto moram uznemirivati dobre građane ovoga grada koji mi baš ništa nažao nisu učinili. Zaista, idiotska stvar, taj rat. Ako nekome u nezgodno vrijeme baneš u kuću, ispričavaš se na tisuću načina, a ovdje obasipaš ljude bombama, a da im nisi rekao ni dobro jutro!”88 Fremmaentl dobiva Adamićevo pismo, ali prima i Karolinu. Hoteći se našaliti s Karolinom, prilazi joj i kaže: “A ja bih iznevjerio historiju kad bih postupio drugačije, nego što ona od mene očekuje”. No, ipak je iznevjerava, pa u toj kontrahistoriji preostaje samo njegova želja: “I budite uvjereni, madame, da je do ovog bombardiranja došlo desetak godina ranije, vaša bi sudbina bila zapečaćena. Ovako, osobita mi je čast da vam ponudim čašicu cherryja”. U tim rečenicama (žensko) se tijelo eksplicitno poi83 Ibid,124. Kurziv V. J. Ibid, 125. 85 Judita, 8, 8: “ Ne bijaše nikoga koji bi kazao što ružno o njoj, jer je bila jako bogobojazna”, 8,31: “Sada, budući da si ti pobožna žena, moli se za nas, a Gospod će poslati kišu i napuniti naše čatrnje da ne izginemo”. Ili, 9, 11: “ Tvoja snaga nije u mnoštvu niti moć tvoja u silnicima, nego si ti Bog poniznih, pomoćnik si malenih, potporanj slabih, utočište napuštenih, spasitelj očajnih”. I Mat, 27, 45:” Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” 86 D. Gervais, 1979.a, 127. Istakla V. J. 87 Judita, 9, 10 88 D. Gervais, 1979.a, Treći čin, str. 129. 84 120 Književna Rijeka / ESEJ ma kao kolonijalno područje, poprište kolonizirana zbivanja koje kao okupirana područja kolonizirana/i vucara sa sobom.89 Karolina s olakšanjem prihvaća: “O kad se radi samo o cherryju”, na što će Fremmaentl: “Na žalost, samo o cherryju.”90 Karolina mu pripovijeda o svom gradu, “neintersantnijeg grada i građana nema nigdje na svijetu. Ali zato su vrlo umišljeni i puni sebe (...) a zapravo sve su to ljudi koji su doselili u grad iz najbliže okolice(...) Ideala u njih nema nikakvih, a mnogo se brinu za svoj želudac i za svoje grlo (...) ostalo slobodno vrijeme upotrebljavaju na ogovaranje bližnjega svoga, i u tome su pravi majstori”.91 Fremmaentl poziva Georgea za kojeg je Karolina “božanstveno lijepa”. On je “mladić od dvadesetak godina, u uniformi potporučnika, prostodušan, sramežljiv i osjetljiv kao djevojčica”.92 Smrtno se zaljubio u Karolinu, što iskreno priznaje. Za Karolinu on je “pravi anđelak”. No, na brodu je i major Host koji je “prava vojničina”. Zato Fremmaentl kaže “da je on na mom mjestu, uzalud vam vaše molbe. Taj bi negalantni kurjak sasvim dotukao vaš lijepi grad, pa makar pred njim isplakali svoje lijepe oči.” Host potvrđuje te rečenice jer “za vojnika postoji samo jedna stvar na svijetu: zapovijed”.93 Zapravo je riječ o prikazu muškarca koji poduzima i omogućuje pomicanje granica “deteritorijalizacije”, te istodobno postaje jedinicom čvrstih kontura, središtem snage i poduzetnog duha, postaje tvrdim oklopnim brodom koji se mogao poslati u svijet da ga obuhvati iz europske perspektive i “dovede u red”. Takav muškarac je već čvrst brod kad pristupa ženi, više nije sposoban da ugodno doživi otvaranje granica/postavljanje granica u miješanju s drugim tijelom. Jer, vanjskom pomicanju granica (deteritorijalizacija) u kolonijalizam i imperijalizam, analogno prethodi imperijalizam u nutrini, a njihova se naseljavanja vrše na teritoriju podčinjene prirode ženskog tijela.94 Karolina i George ostaju sami. Iako Karolina nije sasvim hladnokrvna pred tim simpatičnim dječakom koji joj kaže: “Ja vas obožavam madame!” htjevši je zagrliti, ona se nasmije i kaže: “Prvi mali smiješni momčić, koji bi se htio igrati velikih”. Jer, George je, ističe Nedjeljko Fabrio, “takav kakav jeste, akcenat je tekstu Gervaisove mladolikosti, nestašnosti, površnosti pod kojom se kriju negdje muške mogućnosti strasti i poduzetnosti”.95 George, povrijeđen, krivo tumači Karolinine riječi: “Nemojte mi se rugati, madame. Uostalom, ako vas to veseli...” Karolina (tiho za sebe, sanjarski): “Ne, ne veseli me, ni najmanje me ne veseli.”96 To je mjesto u tekstu, mjesto krivih tumačenja, podmetanja i insinuiranja. Zapravo je riječ o površnu, 89 90 91 92 93 94 95 96 Usp. K.Theweleit, 198.3, knjiga 2, 181. D. Gervais, 1979.a, 133. Ibid, 134. Ibid,129. Ibid, 134. Usp. K Theweleit, 1983., 2, str. 75. i 90. N. Fabrio, 1963., 79. D. Gervais, 1979.a, 136. Kraj trećeg čina. Vjekoslava Jurdana 121 uglavnom muškocentričnu čitanju dijela Gervaisova teksta čija fina psihološka nijansiranost izmiče grubim kritičarskim intruzijama. U zagrebačkom uprizorenju čak je izbačen taj završni prizor trećega čina, kako kaže kritičar “iz opravdanih razloga”?!97 U kritičkom prikazu premijere u riječkom kazalištu istaknuto je kako se “nakon kratkog vremena šampanjcem ošamućena Karolina zanosno poda oko vrata najmlađem oficiru i s njim provodi noć”.98 Tako Karolinina peckava ženstvenost i uznositost, u krugu licemjerja postaje harlekinstvom, postaje postvarena. Zapravo se harlekinstvo sredine pripisuje pojedincu, dovodeći ga do lakrdije i banalnosti.99 U četvrtom činu koji se odigrava ponovo u dvorani u municipiju, Karolina ulazi u istoj haljini u kojoj je išla na brod. Nije slučajno da u uvodnoj didaskaliji Gervais izrijekom kaže da je to ista haljina. To je crna haljina i predstavlja vanjski simbol duhovne djelatnosti, vidljiv oblik unutrašnjeg čovjeka. Riječ je crnoj boji koja se može naći u svim religijama prije stvaranja kao obećanje novoga života. Ona odgovara kineskom yinu, ženskom, zemaljskom, instinktivnom, majčinskom.100 To je nigredo, iskorak, no ne i izvršenje, jer ono će tek uslijediti. Građani koji su se sakupili, ogovaraju Karolinu, a prednjači Zora Anderlićeva. Scarpa se svečano zahvaljuje Karolini, spominjući “crne oblake” koji su “nad nama nadvili”.101 No, Karolina želi govoriti, a Scarpa je najprije odvraća od toga, a onda popušta. Karolina u svom obraćanju odbija izraze zahvalnosti, jer “Karolina Belinić ne treba ničije zahvalnosti i ono što je učinila nije učinila zato da joj se zahvaljuju gori od nje, nego zato da spasi svoj rođeni grad”. Štoviše, “ako je ipak došla ovamo, došla je radi toga da nekim ljudima u ovom gradu, javno, a ne iza leđa kao što je njihov običaj, kaže što o njima misli”.102 Ove rečenice ukazuju da tematizirajući ženski iskustvo, Gervais kao muški autor rabi retorički postupak koji je poznat kao figura spolne metateze.103 Riječ je o spolno Zlatko Matetić, Naša nova komedija. Drago Gervais: “Karolina Riječka”, Vjesnik, 26. XI.1952., str 5. 98 Prva premijera Riječke drame, “Karolina Riječka” u izvedbi Riječkog kazališta, Vjesnik, 3.X. 1952., str. 4. Potpisan I. K. 99 N. Fabrio, 1963., 103. 100 Rječnik simbola, Crno,1987., str. 76.-79. 101 D. Gervais, 1979.a, 138. Četvrti čin. 102 D. Gervais, 1979., 139. 103 Usp. Lada Čale – Feldman, Euridikini osvrti. O rodnim izvedbama u teoriji, folkloru, književnosti i kazalištu, Naklada MD, Centar za ženske studije, Zagreb 2001.b, 213. Spolnu metatezu, navodi autorica, kao terminološku sintagmu koja uključuje više mogućnosti uvodi američka kritičarka Camile Paglia (Sexual Personae, Art and Decadence from Nefretiti to Emily Dickinson, New York, Vintage Books, 1991) . Te mogućnosti su: zamjena spola likova unutar mogućeg književnog svijeta, zamjena spola fiktivnog lika i njegovog eventualno znanog stvarnog predloška, zamjena spola nominalnog i stvarnog adresata djela, spolno inverzno poistovjećenje autora s iskaznim subjektom te poistovjećenje autora s likom suprotnoga spola. 97 122 Književna Rijeka / ESEJ inverznoj identifikaciji Gervaisa – autora i njegove protagonistkinje.104 Karolina je zapravo Drago. Naime, imena Drago i Karlo su istovjetnice, kao i Karolina i Dragica. Uostalom, Drago Gervais kršten je kao Carolus Oskar Gervais.105 U tome cross-gender, spolno inverznom postupku Gervais problematizira povlastice i uskrate koje kultura dodjeljuje muškom ili ženskom rodu, te ih objedinjuje s problematizacijom nametnutih povijesnih i političkih konstrukcija.106 To je kultur(al) no subverzivna strategija, jer govoriti kroz glas drugoga, znači govoriti u ime toga drugoga. Prikazujući Karolinu u seksističkom okruženju kulture koje joj nameće klasične uloge podložnosti i redukciju na tijelo i šutnju, Gervais spolnom metatezom omogućava sebi da izreče kritičke opaske o takvoj kulturi i poveže seksizam s kolonijalističkim sastavnicama. Gervais je tako konstruirao osobnost koja je istodobno bliska i daleka njegovu osobnom iskustvu, te je istodobno i projekcija njegove subjektivnosti, ali i portret njemu spolno strane vizure, koji vrluda između polova identiteta i razlike, upisanosti u kulturu i otuđenosti od nje. Stoga je Gervaisova spolna metateza s Karolinom usko povezana s postupkom kazališne metalepse. Zapravo je riječ o neodvojivim postupcima, jer prvi omogućuje drugoga. Metalepsa označava prekoračenja ontoloških granica, kršenja ontološke razlike između književnih i izvanknjiževnih, kazališnih i izvankazališnih svjetova, pa se omogućava jednome liku da participira istodobno unutar i izvan fikcionalnog svijeta.107 Stoga se spomenute Karolinine rečenice mogu čitati i kao Gervaisove rečenice upućene kulturnoj sredini u kojoj je živio i djelovao, i koju je htio promijeniti. Karolina nadalje spominje “pokvarena i zla srca” koja je “blate svojim jezicima” i “češu se o njeno poštenje”. Poznato je da je Gervais imao takovih problema u kazališnom miljeu, a da je riječ o teatru svjedoči i Scarpina replika: “(...) mjerite malo te vaše riječi. I ja ne znam kako je to, ali vi ste jako čudna ženska. Ne možete bez teatra”.108 No, Karolina/Karlo odgovara: “Previše sam se napatila a da bih mogla šutjeti”. Jedino Pepa uzvraća: “I mi to znamo, Karolina, ne samo bog”. Ostali šute. Dok se “dolično” ponašala, “dolično” odijevala (u crnome), Karolina je kao žena utjelovljavala granice kolektiviteta. No, takav je položaj uvijek ambivalentan, podložan tome da se proglasi kao izdaja kolektivne časti. Karolina je najprije simbolizirala jedinstvo kolektiviteta, a 104 Usp. L.Č. Feldman, 2001.b, 214. Autorica upravo tu mogućnost spolne metateze prepoznaje kao dominantnu i prepoznatljivu u slijedu hrvatskih dramatičara čije korijene autorica vidi u ideologemu hrvatske dramske robinje (Džore Držić i Hanibal Lucić). 105 Citirajući zaboravljenog riječkog pjesnika Grohovca, Irvin Lukežić naziva Karolinu Dragica Belinićeva. – Irvin Lukežić, Riječke glose. Opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., 50. 106 Usp.Lada Čale Feldman, Spolna metateza i kazališna metalepsa u hrvatskom dramskom modernizmu i postmodernizmu, www.openbook.ba/izraz/no08/08_lada_cale.htm , 3.IX.2006. 107 Usp. L. Č. Feldman, 2001.b, 214.-215. 108 D. Gervais, 1979.a, 139.-140. Istakla V. J. Vjekoslava Jurdana 123 zatim je isključena iz kolektivnoga “mi”. To se dogodilo kada je učinila odmak od strogih kultur(al)nih kodeksa koji (joj) nameću što znači biti “prava žena” i u funkciji su toga da (ju) se kao ženu zadrži u slabijem položaju.109 U takvu svijetu empatiju i ljudskost pokazuju samo oni najniži u hijerarhiji, kao ovdje Pepa. Karolina/Karlo nastavlja : “Da, Karolina Belinić je do dna popila gorku čašu razočaranja i ljudske nezahvalnosti, i njoj je dosta”. Jer, kaže, kad je Rijeci prijetila opasnost, oko nje su “obletavali i samo što nisu puzali pred njom”. A kad su fina gospoda “opet bila sigurna za svoju finu kožu, onda su otkrili svoje sitne dušice i pokazali svu svoju mizeriju” te su “moj mirni i sretni brak pretvorili u pakao”.110 Svi su oni, kao i gomila koja ih slijedi, kaže Karolina: “Unesrećili mi život i brak, prstom pokazujete na mene, a djecu, koju sam vam je spasila, naučili ste da viču besramnosti za mnom.” I žaleći i proklinjući čas kada je išla na brod kaže: “(...) I kamo sreće da su vas dotukli sve do jednoga”.111 U tom trenutku Zora Anderlićeva sarkastično, ali posve točno zaključuje: “Tako, sad se otkrila naša lijepa Karolina!”. Jer, Karolina je otkrila svoju “drugost”. No, tom rečenicom otkriva se i nešto drugo. Ona potvrđuje da je u prirodi negativnih kompleksa i kultura da se bace na svaku razliku od onoga što je konsenzusom prihvaćeno ponašanje. Anderlićeva kaže nakon govora Karoline: “Čini mi se da neki ljudi previše dozvoljavaju. Ovo nije tržnica nego municipij!”. No, kad ženu izbjegavaju, to je gotovo uvijek zbog toga što je učinila ili se tek sprema učiniti nešto drukčije, nešto izvan pravila društvene korektnosti. To što je nositeljica destruktivna stava kolektiva isto žena, ukazuje na vrlo skriven aspekt većine kolektiva koji potiču ugnjetavanje divljih, duševnih i kreativnih života žena, na način da tu ulogu namjenjuju drugim ženama. One “tuže” jedna drugu i žrtvuju svoje sestre (ili braću) zabranama koje ne odražavaju vrijednosti ženske prirode.112 No, upleće se Adamić, pojašnjavajući svoju ideju s Karolinom i čita pismo admirala. Kriomice obavještava Karolinu o Georgeovu pozdravu u tom pismu. No, za Karolinu koja je otkrila svoje sebstvo, autoritet postaje imaginarna prošlost.113 “Bila sam spremna da žrtvujem svoju čast za slobodu našega grada, ali je neću nikada žrtvovati zbog mušica jednog kavalira, pa makar se on zvao i Ljudevit Adamić. I kad već moram ući u historiju(...) želim u nju ući sama i bez ikakve pratnje. I zbog svega toga – adieu, monsieur”. Ona odlazi “lagano i dostojanstveno”.114 Njezin izbor govori o uzvišenom prekoračenju Nira Yuval Davis, Rod i nacija, Ženska infoteka, Zagreb, 2004., 66.-67. D. Gervais, 1979.a, 140-141. 111 “Srušila se na stolicu i pokrila lice rukama”, D. Gervais, 1979.a, 141. 112 Clarissa Pinkola Estés, Žene koje trče s vukovima. Mitovi i priče o arhetipu Divlje žene, Algoritam, Zagreb, 2004., 272-273. Autorica ističe da “netko, nešto, neka skupina uvijek mjerka ono divlje zbog njegove energije i ljepote, jer ga želi posjedovati kao trofej ili ga želi umanjiti, promijeniti, savladati, umoriti, preoblikovati ili nadzirati”. 113 Usp. Hannah Arendt, Eseji o politici, Zagreb, Antibarbarus, 1996., 7.-57. 114 D. Gervais, 1979.a, 145. 109 110 124 Književna Rijeka / ESEJ granice koje označava iskorak prema postizanju osobnosti bez počinjenja kakve “tragičke pogreške” (ate, hamartia, hybris) pri toj diferencijaciji.115 Otišavši tako iz historije, zakoračila je u kontrahistoriju jer dolaskom Austrijanaca, zbog kojih se sada maše austrijskim zastavicama, dolazi i general koji daje Karolini orden s lentom, govoreći: “Eine Heroine! Bravo!”. Nakon toga svi na čelu s Karolinom i generalom izlaze.116 No, u historiji, Karolina Belinić tek nakon četiri godine od događaja, dakle 1817. moli austrijskog cara da joj prizna ovaj čin. Iz Beča je odgovoreno da je riječ o činu koji zaslužuje priznanje grada Rijeke, ali nije ni u kakvoj vezi s tek kasnije ostvarenim svrhama austrijske uprave. Stoga se ne može udovoljiti molbi za odlikovanjem.117 Riječki magistrat tu obavijest dostavlja Karolini Belinić, te ističe zahvalnost za čin “kojim ste se iskazali kao hrabra građanka plemenite zemlje” i koji će “ostati nezaboravan stanovnicima Rijeke”.118 U historiji je Andrija Belinić, Karolinin suprug, kao zapovjednik narodne garde, dobio priznanje, odnosno postao je riječki patricij. Ta historija ništa ne bilježi o Karolininim poznim godinama. Ostavši rano udovicom, pomalo razočarana zbog nepravedna zapostavljanja njezina hrabra djela, posve se povukla iz javnog života. Ne znamo čak ni kada je umrla.119 Dodijelivši Karolini priznanje i finalizirajući time svoju kontrahistoriju, Gervaisov ispis potvrđuje kako uloga kontramemorije nije da prepiše službenu povijest i time ispriča autentičnu priču o vremenima i razdobljima. Naprotiv, ona usredištuje pojedinca/ku koji/a propituje oficijelni povijesni diskurs i time omogućava da se ono što je zanemareno u takvu historijskom diskursu, oglasi i zaživi. Zapravo se radi o paralalnu povijesnom narativu, u kojemu se pojedinac ne ponaša kao objekt i postvarenje te i takve povijesti, već kao pozitivno “ja”, kao pobunjeni subjekt.120 U tom re-opisu Karolina je doživjela preobražaj. Iako na početku naivno i idealistički vjeruje kako je moguće da ona kao pojedinac igra povijesnu ulogu i da tako može ostvariti sebe kao egzistenciju, njezino poimanje svijeta, povijesnih okolnosti i vlastita sebstva evoluira. Od ambiciozne, malo afektirane dame, koja se pokazuje i kao lukava ženka i kao pučanka, oštra na jeziku, koja ima veselosti pa i ženske malicioznosti, Karolina postaje lik s Usp. Nataša Govedić, Izbor uloge, pomak granice (književne, kazališne i filmske studije), Centar za ženske studije, Zagreb, 2002., 132.-133. 116 D. Gervais, 1979., 145-146, Finalna scena: dolazak generala. 117 Tatjana Blažeković, Nekoliko arhivskih podataka o Karolini Belinić, Jadranski zbornik, 1 (1956.), str. 320.-322. (321). Riječ je o aktu datiranom 6.III 1817. U Državnom arhivu Rijeke – Akti gradskog arhiva, Rijeka, god. 1817., br. 570. 118 Prema T. Blažeković, 1956., 131. Akt je datiran 21. II 1817. Isto u Državnom arhivu Rijeke, Akti gradskog arhiva, Rijeka, god. 1817., br. 570. 119 Irvin Lukežić, 2004., Riječka Judita, str.157. i 161. Autor se poziva na Tatjanu Blažeković, 1956. 120 Nikola Petković, Mozak od 2 marke, Novi list – Adamić, Rijeka, 2001., 21. 115 Vjekoslava Jurdana 125 tragičnim crtama, onda kad je uvrijeđena, kad sazna na kraju da su je izigrali.121 U tom se kontekstu ovaj Gervaisov tekst očituje u posjedu obrazaca čiste drame, a najmanje je komedija smijeha i pikantnosti. Štoviše, riječ je o napetosti između ljudske naivnosti i ironije prevrtljive povijesti, posebno one vojničke. U toj dramatskoj napetosti Gervais prikazuje oplemenjenu težnju za afirmacijom, ali ne preko odlikovanja i na račun drugih, nego pokretanu romanticizmom mladosti koja je u svojoj biti uvijek poštena, stvaralačka i sanjarska.122 U tom dramatskom sadržana je komponenta humora koji podsjeća da apolonijski računi ne uspijevaju: da je temeljna potreba individue ne zadovoljiti se nametnutim poretcima. Na tim se temeljima stvara svijest o distanciji prema svakoj instanci koja bi za sebe htjela zahtijevati posljednju riječ. Karolina u svojoj humornoj dimenziji pokazuje da sama spremnost stavljanja na raspolaganje vlastite pozicije – pa i smijehom – ne stoji na dispoziciji.123 Stoga se Gervaisova humoristična komika svojom duhovnom slobodom distancira od svega što čovjeku propisuje neka društvena konvencija. Ona afirmira prava ljudske prirode, osjećajući tihu simpatiju i s prekršiteljima društvenih normi, Jer, nasuprot objektivnoj, čovjeku nametnutoj volji, čovjek humora posjeduje uvijek neko subjektivno, prirodno htijenje.124 U tom smislu Karolina kao prava dramatska egzistencija u zgusnutosti događaja pokazuje svoje pravo lice pa iskače iz bezbojne prosječnosti opstanka, od bezličnog Se postaje Tko; govoreno jezikom poetike, ona postaj karakter, filozofski mišljeno, ona postaje egzistencija.125 Ta Gervaisova slika Karoline ukazuje na Gervaisa kao Rortyjeva liberalnog ironista koji teži za autonomnošću. On se kao pjesnik nada da će ono što je ta prošlost pokušala učiniti njemu, on uspjeti učiniti njoj: ostaviti toj prošlosti svoj otisak, uključujući one prave kauzalne procese koji su naslijepo označili sve njegove odnose.126 Jer, sve što ironistu može poslužiti da bi opisao svoj uspjeh je prošlost – ne da bi živio po njoj, nego da bi je ponovo opisao svojim riječima, omogućujući time sebi da kaže: “Tako sam htio”.127 Time što na kraju shvaća da je poslužila kao sredstvo imperijalnih zakulisnih igara, ona se ipak razlikuje od prethodnih Gervaisovih likova/junakinja te iskoračuje iz pasivne uloge potlačenih, iz uloge žrtve. Stoga ovdje nije riječ o animi kao ženskom duhu koji upoznajemo u Gervaisovoj poeziji. Jer, lučki grad sadrži obilno obećanje da će se otkriti vjerodostojna anima.128 121 Tako Karolinu opisuje Eliza Gerner u Vjesniku, 21. XII.1952. Ovdje prema N. Fabrio, 1963., 71. Eliza Gerner je tumačila ulogu Karoline u zagrebačkom uprizorenju. 122 N. Fabrio, 1963., 104. 123 Martin Seel, Humor kao porok i kao vrlina, Tvrđa, 1/2, 2004., 250.-253 124 Vladimir Kralj, Uvod u dramaturgiju, Sterijino pozorje, Novi Sad, 1966., 134.-135. 125 Usp V. Švacov, 1976., 70. Švacov fundira svoje postavke na filozofiji M. Heideggera. 126 R. Rorty, 1995., 46. 127 R. Rorty, 1995., 113. 128 Carl Gustav Jung, Čovjek i njegovi simboli, Mladost, Zagreb, 1973., 127. 126 Književna Rijeka / ESEJ Gervaisova Karolina, prije svega nije (samo) Karolina Belinić. Ona je Ka rolina Riječka čiji izbor/i govore o prekoračivanju društvenih konvencija, političko-vojnih naredbi i imperijalističkih autoriteta. Takva pobuna uslijed podčinjenosti/isključivanja, uvijek je značila pobunu koja vodi promjeni, a ujedno i konstituciji subjekta promjene. To ujedno znači i redefiniciju svih mjesta koja su bila povijesno povlaštena i preuzimanje moći imenovanja. U takvu kontekstu atribut Riječka nosi vrlo kompleksne konotacije. Ukoliko se pođe od toga da on označava pripadnost jednome gradu, onda valja istaći da je njegovo vodenasto ime od davnina povezano sa simboličkim ženskim.129 Već grb koji je grad dobio 6. lipnja 1659. poveljom cara Leopolda I, njegovog tadašnjeg feudalnog gospodara, ukazuje na žensku simboliku. Dvoglavi se orao (obje glave gledaju na istu stranu, što je raritet u heraldici) lijevom nogom dotiče “ovalna suda, iliti krčaga duguljasta, mrke boje, na kamenju ležećeg i u lijevu stranu štita otvorom okrenuta”, iz kojeg “Rijeka, što polag kamenja onog hrpe ulijevo u velikoj količini istječe, obilato izlijevajući se”. Na dnu “duguljasta cedulja, kojoj su oba kraja zavrnuta unatrag, niže Štita poprijeko primetnuta, s natpisom NEPRESUŠAN (INDEFICIENTER)...”130 Jaka je ženska simbolika ove heraldike. Dvoglavi orao, ukazuje na simboliku dvostruke slike, ali ukazuje i na ženski princip.131 Posebno se ističe u lijeva strana. Ona u simboličkom značenju, označava ženski princip, za razliku od desne koja je muška. Lijevo je zakon onoga što se kreće u obrnutom smjeru (cedulja zavrnuta unatrag), ono je područje božice mjeseca, i izražava mijene ljudske svijesti.132 I posuda ukazuje na krilo majke, mjesto na kojem se odvijaju čuda, preobrazbe, ona je maternica u kojoj se oblikuje novi porod.133 Taj (ženski, materinski) krčag, otvorom je okrenut na lijevu stranu – dakle dvostruko žensko, a Rijeka, koja obilato teče, simbolizira sveobuhvatne mogućnosti, rodnost, smrt i stalna obnavljanja. To je Heraklitova rijeka, “oni koji ulaze u iste rijeke primaju tok uvijek drugih voda, a duše ispravaju vlažne supstance”. I Platonova: “dva put ne možeš ući u istu rijeku”.134 No, Rijeka kao grad, kao geografski pojam, Flumen Sancti Viti, St. Veit am Phlaum, Fiume, Città di Fiume, Rika/ Reka, prikazivana je i u eksplicitnijoj ženskoj simbolici. Riječ je o alegorijskom prikazu Grada kao poželjne mlade Riječanke što kao ljepotica garantira estetski i svaki drugi užitak i prosperitet. Uz nju je “Indeficienter” – voda nepresušna, kao vječiti simbol promjene.135 Ona je žena, viđena u snovima, ali i viđena od sebe 129 Igor Žic, Kratka povijest Rijeke, Adamić, Rijeka, 1998., 8. Autor spominje snažni matrijarhat još u Liburna. 130 Citirano prema I. Žic, 1998., 43. Povelja se danas čuva u Povijesnom arhivu Rijeke. 131 Rječnik simbola, 1987, Dva, str. 137. 132 Ibid., Desno (Lijevo), str. 115. 133 Ibid., Posuda, str. 526. 134 Ibid., Rijeka, str. 562. Heraklit citiran iz klasičnoga Dielsova izdanja, 12. odlomak, a Platon (Kratil, 402). 135 O toj temi govori Theodor de Canziani Jakšić, Alegorijski prikazi Rijeke u XIX. I XX. stoljeću, u zborniku Sveti Vid V, 2000., 85.-100.( 87). Autor svoje postavke utemeljuje Vjekoslava Jurdana 127 same, željena, sva puna ushita, mladalačke energije i poleta.136 No, ona je voda, rijeka koja teče, nepresušna. Tako je vidi Ugo Terzoli koji oblikuje akt mlade djevojke koja na ramenu drži vrč iz kojeg teče voda.137 Toj je djevojci-vodi koja neprekidno, nepresušno teče za vrijeme d’Annunzijeve vladavine, u maniri militarističkog, agresivnog Tanatosa, glava okrunjena krunom od trnja, a u ruci nosi uzdignuti nož kojim se presijeca Gordijev čvor.138 No, i biblijski podtekst ove Gervaisove drame ukazuje na hidronimnu komponentu. Judita i ona starozavjetna i Marulićeva jest metonimički priča o obrtanju načela vode. To je bitka za živodajni potok koji otječe i opskrbljuje Betuliju, a protagonistkinja je zaštitnica “statične” vode, što je hoće poništiti “dinamična” Holofernova vatra.139 No, Drago Gervais, imenujući svoju protagonistkinju Riječkom, svoju čežnju za otvaranjem granica, kodira s predodžbom “žene koja beskrajno teče”.140 Riječ je o imenu s implicitnom autorskom karakterizacijom koja može promaći recipijentu. U tom smislu ovaj atribut ne označava kolektivni identitet, kao što je naznačio već spomenuti Boris Senker, nego je Karolina Riječka ime sa značenjem koje je prema teatrološkoj teoriji jasan autorski signal orijentacije perspektive lika. Ta perspektiva usmjerena je na kontrastne odnose prema drugim likovima.141 Ona se nadaje u simbolici ženskoga (tijela) kao rijeke koje prekoračuje granice. To je dinamična voda, a ne statična kao u Judite. Jer, ona se ne opire, ona teče, a kad u nju uroniš ruku, osjećaš jedino milovanje. Ta voda nije tvrdi id, neće te zaustaviti. No, ona uvijek ide kamo želi i na kraju joj se ništa ne može na svojim istraživanjima alegorija, simbola i znakova o Rijeci koji su vezani uz filateliju, sfragistiku, numizmatiku, tiskarstvo i likovne umjetnosti, te ističe da bi iste valjalo dopuniti s prikazima Rijeke u književnosti, poeziji, muzici. 136 T. De Canziani Jakšić, 2000., 88. navodi tako prikaz Rijeke u riječkim novinama La Varietà Giornale per tutti (List za svakoga), iz 1883. ( Anno II, 8. Aprile, N.2). Riječ je o grafici koja se rasprostire na čitavoj stranici, a prikazuje djevojku Rijeku, raspuštene kose, na glavi ima heraldičku krunu grada, a o boku torbicu sa natpisom “Indeficienter”. 137 Ibid., str. 92. Riječ je Terzolijevoj komemorativnoj medaljici za II. međunarodnu izložbu lijepih umjetnosti grada Rijeke iz 1927. ( Il Esposizione Internazionale di Belle Arti della Città di Fiume MCMXXVII, Anno V). Uz to, ističe autor, str. 97, rijedak skulpturalni alegorijski prikaz Rijeke, također Terzolijev, nalazimo u Guvernerovoj palači u vidu žene s vrčem iz kojeg teče voda. 138 Ibid., str. 98. Riječ je o poštanskoj marci tiskanoj za vrijeme D'Annunzijeve uprave u Rijeci, 12. rujna 1920. Prema idejnoj zamisli samog D’Annunzija, nacrte je izradio slikar Adolfo de Carolis te još neki autori. 139 Ističe Ante Stamać, Metaforika vatre u Juditi, u zborniku Marko Marulić – latinski i hrvatski pisac, 2004., 87.-93.(87). U tim semantičkim strukturama, Stamać, str.91.-93., očitava i metonimiju hladnoće. To je Juditin nož koji je nemilosrdno hladan u svojoj masi i svojim posljedicama glede žive supstancije u koju se okrutno zarije. 140 K. Theweleit, 1983., 2, 149. 141 M. Pfister, 1998., 106. i 284-285. 128 Književna Rijeka / ESEJ suprotstaviti. Ona je strpljiva, a njezine kapi rastoče kamen.142 U tom smislu, Karolinina želja ne pripada samo nekom “ja” s određenim svojstvima, nekoj određenoj cjelini: niti je identična s procesom koji se zove stvaranje vlastite historije, već će uvijek biti više o toga; “razigrani val”, zapljuskivanje valova, rijeka, element u kojemu se život kreće. Ona označava da tamo gdje su bile brane treba nastati struja. Proces se potvrđuje, baciti se, rastvoriti se, postati bezimen/a i to ne u regresivnom smislu; to je odlazak na put, to su prekoračenja granica da bismo otkrili novu zemlju i nove struje (ne da bismo se vratili u uterus!), to su deteritorijalizacije, a ne “stari zavičaj”, ali niti posve novi.143 U davnom zapisu jednoga kolonijalnoga britanskoga vojnika stoji: “Riječki zaljev prostran je i dubok, ali je pod utjecajem jakih vjetrova. Grad je mali i nije lijep...Mjesto za uzimanje vode nedvojbeno je jako dobro. Nalazi se blizu obale zaljeva. Mogu se napuniti bačve u blizini slane vode. Kada se iz slane vode prijeđe u slatku, strest će vas njezina hladnoća, ali je voda izvrsna”.144 U simboličkome smislu, ističe Klaus Theweleit, vojnici nikako ne žele plivati, bez obzira na to o kojoj je struji riječ. Oni žele čvrsto stajati, s obje noge na čvrstom tlu, ukorijenjeni u njemu. Žele da se bujice koje nadilaze odbijaju od njih, zaustavljaju na njima, smiruju. Ništa ne smije teći. Ako nešto treba da se kreće, onda je to pokret, kao jedan muškarac formiran na zapovijed u liniju, kolonu, blok, klin, u čvrstu jedinicu. Smrt svemu što teče. Štoviše, protiv prijetnji bujice pomažu erekcije; stršeći gradovi, bregovi, trupe, uspravni muškarci, oružje.145 I ratni brodovi također. Njima se vodio ( i još se vodi) konkretan oblik borbe protiv tekuće strojne produkcione sile nesvjesnog koji je ujedno borba protiv žena, odnosno protiv ženske seksualnosti. Prema tom vojničkom kodeksu vrijednost se muškarca sastoji u njegovoj sposobnosti da drži “nagone” na “uzdi”.146 Ukoliko uspije, takva eliminacija strojnog i tekućeg rezultira smirivanjem i sušenjem.147 No, u susretu mladoga Georgea i Karoline nije došlo do sraza vode i onoga što bi je isušilo. Jer, George još nije toliko prestrašen od bujice, od lave što može provaliti iz njegove nutrine – a taj osjećaj svakako treba shvatiti ozbiljno, zapitati se odakle dolazi i kamo nas vodi. Valja dopustiti sokovima da teku, za inat očevima/djedovima i drugim sistemima za izvlačenje i zaustavljanje.148 Stoga Gervais pripada onima koji se nisu ustezali osjetiti i pustiti teći “lavu kao vodu u strujama svojih želja”. To su pisci s različitih kontinenata i društava u 142 Usp. Margaret Atwood, Penelopeja, Vuković&Runjić, Zagreb, 2005., 46. K.Theweleit, 1983., 2, 48. Autor se oslanja na postavke Deleuzea i Guatttarija, AntiÖdipus, Frankfurt, 1974., 150. 144 Citat iz osobnoga dnevnika Roberta Wilsona, pomorca koji je služio na brodu Unité. – U Malcolm Scott Hardy, 2005., 262. 145 K. Theweleit, 1983., 2, 12. i 168. 146 Ibid., 4, str. 66. 147 Ibid, 2, str. 35. 148 Ibid., str. 34 i 44. 143 Vjekoslava Jurdana 129 čijem su se pisanju udomile određene rijeke na kojima i čitalac može neko vrijeme putovati. Jer, baš će se najveći sanjar i uputiti prema vodi kao elementu kojim teku sve želje. Želja za životom bez nedostatka, tj. pisanje na saznanju raskoši, dovodi autore različitih društava i područja sličnim predodžbama kojim žele opisati stanja ili očekivanja sreće. Tako pisci imaju struje s kojima želje otječu u nepoznate budućnosti čovječanstva, a one su uglavnom bez imena; to su oceani, rijeke, izvori, zapljuskivanje valova ili jednostavno voda, beskrajna pokretnost te tvari bez oblika. Kad se takva imena i pojave, ona manje označuju mjesto, a više povijest; želja stupa na povijesni teritorij, postaje “politička”, dobiva neko ime želje.149 U Gervaisa je njezino ime Karolina Riječka. U čitavoj europskoj literaturi, ili u literaturi pod utjecajem europske, želja na određeni način teče, ukoliko uopće teče; kroz ženu, teče donekle u vezi sa slikom žene.150 Rijeka je to bez kraja i strašno široka. Uvijek se iznova javlja žena iz vode, žena kao voda, kao more što šumi, igra se, hladi, kao rušilačka struja, kao vodopad, kao neograničena voda kojom plove brodovi, voda s rukavcima, jezercima, brzacima, ušćima; žena kao zamamljiva (ili opasna) dubina, kao pehar u kojem se pjenuša sok, vagina kao val, kao pjena, kao tamno mjesto okruženo planinskim vijencima... Ime svih mjesta gdje nešto teče jest žena.151 Napomena: Ovo je dio iz knjige “Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa”, Izdavački centar, Rijeka, 2009. o njegovoj “Karolini Riječkoj” i slučaju polemike. Ibid., str. 36.i 46. Autor navodi Solženjicina u Arhipelag Gulag: “Mržnja prema životu, prema svemu što je slobodno, što trči i teče...”. Uz to, str.38., kaže: “Tko pliva kroz biblioteke svjetske literature – kako u sebi kaže Herman Melville – taj će naći beskrajno mnogo voda, kojih je tok – tok želja”. 150 Ibid., str. 50.-51. Theweleit razlikuje dvije funkcije žene u povijesti zapadne književnosti. U prvoj funkciji, kao “tvornica energije”, ističe Theweleit, žena uopće ne postoji u zapadnoj literaturi, “kao što ne postoji ni rob u antici, ni kmet u srednjem vijeku, ni novovjeki radnik, koji stvara višak vrijednosti”. U svojoj drugoj funkciji, kao apsorpciona sila, žena je jedan od osnovnih materijala, vjerojatno i glavni materijal te literature. Stoga zaključuje Thweleit, “s pravom se govori o povijesti ženske slike u evropskoj literaturi i povijesti muškaraca koji su je napravili. Ta slika na neki način živi u vodi”. 151 Ibid, str. 61. 149 130 Književna Rijeka / ESEJ Igor Žic Sanja Nikčević ili život za kazalište S anju Nikčević znam nekih dvadesetak godina – od objavljivanja njene prve knjige u Rijeci 1994. – no, tek povremeno izmijenimo poneki mail. Iako pratim njen rad, nikad nije bilo prave prilike za uspostavu čvršćeg prijateljskog odnosa, kako zbog različitih životnih putova, tako i zbog prilično različitih primarnih interesa. Naime, ona je veliki zaljubljenik u hrvatsko i američko kazalište, dok sam ja vrlo suzdržan prema daskama koje život znače. Ipak, pročitavši nekoliko njenih novijih knjiga, dobio sam priliku da je bolje upoznam, naročito zahvaljujući Autobiografiji, koju je uvrstila, što je prilično neuobičajeno, u svoju knjigu Kazališna kritika – ili neizbježni suputnik (Zagreb-Osijek, 2011.). U dugoj Autobiografiji (str. 227-275) nalazi se dojmljiva minijatura koja dobro ocrtava njene rane godine. “...Točno sam znala kako se osjeća, tako sam se i ja osjećala u mom Kloštru Podravskom. Hodala bih navečer ulicama koje su bile mračne i puste jer su svi bili u kućama i gledali televiziju i mislila: mora biti negdje još nekog svijeta koji vrijedi vidjeti i upoznati. Sada, kad sam u ovih pedeset i jednu godinu proživjela život dinamičan k’o na filmu, sad bih najradije kućicu na rubu šume i e-mail vezu samo s onima koje želim čuti. No, kad sam bila mlada željela sam upoznati svijet, osvojiti svijet!” (str. 244) Naravno, nije ništa neobično da neko talentiran i ambiciozan, želi otići iz male sredine – koja guši odsustvom događaja i sporim protokom vremena, no ono što je neobično, njen je plan kako da to ostvari. “Kad sam prvi put sjela u kazališni stolac zamračilo se gledalište, otvorio zastor (da, da, ja sam gospođa u godinama, kad sam bila mala u kazalištu su se doista otvarali kazališni zastori!) i zauvijek me i potpuno obuzela magija kazališta! U tom sam trenutku znala što želim raditi. Želim da mi posao bude sjediti u kazalištu i gledati predstave, rekla sam majci koja me je i odvela u kazalište. Dijete moje, to si rekla meni i nikome više, odgovorila je majka smireno, u želji da zaštiti svoje dijete od epiteta ludo, koje bi vrlo lako mogla zaraditi takvim izjavama.” (str. 227) Cijela Autobiografija pisana je istovremeno vrlo ležerno i duhovito, a opet promišljeno, s vjerom da će čitateljima pojasniti neke stvari o suštini kazališne kritike, ukoliko se razgoliti pred njima sa svojim promišljanjima o odnosu života i kazališta. Jer ona je potrebna kazalištu, barem koliko je ono potrebno njoj. Kad se sjetim sebe iz istog razdoblja (mi smo generacija pa smo oboje odrastali na odlagalištu otpada diktatorskog i postdiktatorskog pseudokomunizma), Igor Žic 131 onda su moje rane impresije bitno drugačije. Sjećam se djeda, Ive Žica Klačića, koji je sjedio za masivnim crnim stolom, pisao naliv-perom po požutjelim (prijeratnim!) papirima i pri tom uporno pušio lulu. Ja bih ga netremice promatrao znajući da prisustvujem nekakvoj čaroliji, no bio sam odviše mali da bih mogao postavljati prava pitanja. Ipak, on je i danas živ u meni, upravo kao pisac koji se bori s prazninom papira, u velikoj radnoj sobi sa samo nekoliko komada namještaja. Stol mu je, zbog svjetla, bio naguran uz trokrilni prozor. Na njemu je bila mala, zelena, metalna lampa s jakom žaruljom; plava, staklena pepeljara, metalna kutija za duhan i nekoliko lula. Thonet stolica bila je jednostavna, neudobna, škripava, s tankim, izlizanim, tamnocrvenim jastučićem. Iza njega bio je krevet – jer nije želio nikoga smetati kad bi pisao dugo u noć! – do kreveta bio je koncertni klavir (koji je blokirao široka vrata koja su spajala nekadašnji salon za primanja gostiju s blagovaonicom), a ostatak sobe zauzimali su crni ormari s knjigama. Među knjigama na talijanskom jeziku bio je Jadranski iredentizam Angela Vivantea, kao i nekoliko djela božanskog pjesnika Gabriele D’Annunzija. Na hrvatskom je imao samo stari prijevod njegovog romana Nevini. Za dijete od četiri-pet godina sve to izgledalo je istovremeno i tajanstveno i očaravajuće. Gabriele D’Annunzio rekao bi, patetično, da je djed oslobađao mističnu snagu naroda, a za mene on je jednostavno bio pisac, iako tada nisam bio posve siguran da li je to zanimanje ugledno poput vatrogasca ili policajca. Kao u kazališnoj predstavi, scenografija se posve promijenila nakon što je djed umro početkom 1972. godine. Ista radna soba, iz koje se pružao prekrasan pogled na riječku luku, Kvarnerski zaljev i plavičastu Učku, postala je slikarski atelje mog oca Rikarda (ime je dobio po djedovom prijatelju – piscu Rikardu Kataliniću Jeretovu!). Klavir je nestao i odjednom je sve bilo puno slika u različitim fazama dovršenosti, a zrak je bio ispunjen mirisom terpentina i uljanih boja. Ormari s knjigama su ostali, samo su se rjeđe otvarali, zbog nekog čudnog poštovanja. Oslobađanje mističnih snaga naroda nastavilo se kroz slikarstvo, a ja nikad nisam posve razriješio dvojbe tih prvih utisaka – pa sam studirao i književnost i likovnu umjetnost! D’Annunzija sam zaista upoznao puno kasnije (naravno, preko knjiga!), no to ne znači da i on nije ostavio određenog traga na neka moja razmišljanja o politici, umjetnosti i kazalištu. Dakle, djed je, u jednom kraćem razdoblju, bio i intendant riječkog kazališta i to bi trebala biti nekakva moja inicijalna veza s tom institucijom – ali nije! Ono čega se zaista sjećam je dugogodišnja obnova (1970.-1981.!) neorenesansne zgrade Fellnera i Helmera i impresivnih fotografija bagera u blatnjavom parteru! Na neki način, te fotografije do danas su mi ostale prva asocijacija na riječko kazalište. A arhitekt Fellner lijepo je rekao riječkom gradonačelniku Giovanniju de Ciotti da je teren koji grad daje za gradnju kazališta posve neadekvatan – zbog nasipavanja, podzemnih voda i blizine Rječine i mora! Ciotta, koji je bio vojni građevinski inženjer (!), odbacio je razumne primjedbe vrlo uspješnog graditelja i kazalište, dovršeno 1885., posve se raspalo za manje od stoljeća! 132 Književna Rijeka / ESEJ I zato su moji prvi susreti s kazališten bili u zapuštenoj dvorani kina Neboder (u stvari Hrvatskog kulturnog doma, ali to tada nisam znao!) u koju smo redovito odlazili, zahvaljujući Muzičkoj omladini. Čarolija je izostala, štoviše, sve se pretvorilo u višegodišnju gnjavažu. I tako je nekako ostalo do danas. Ili još malo preciznije: mene je oduvijek više zanimalo sve oko kazališne predstave (arhitektura, dekoracije, dramski tekstovi), dok je Sanja Nikčević ponesena samim scenskim događajem te utjecajem obrazovanog gledatelja (što je, u svojoj biti, kritičar!) na sudbinu pojedinih predstava. Čak i kad smo na istom mjestu, mi smo u dva različita svijeta! Ona ima jednu rijetku osobinu da svoj život promatra kao kazališnu predstavu. Njena Autobiografija podsjeća na skicu za razigrani dramski tekst, koji stalno tetura između komedije i drame. “Zato sam i dalje slijedila onu liniju moje ljubavi prema književnosti i jezicima pa sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala studij francuskog jezika i komparativne književnosti. Za komparativnu su govorili da je jedan krasan studij od kojeg nema puno koristi, ali meni se sviđalo studirati nešto što uključuje u sebi puno književnosti. Dijete drago, umrijet ćeš od gladi u životu s tim studijem, rekla je majka, ali ja se nisam dala zbuniti…” (str. 229) Svi njeni napori tijekom studija bili su usmjereni prema kazalištu, no ona nije željela biti ni nenadmašna Eleonora Duse (višegodišnja D’Annunzijeva lju bavnica), ni božanstvena Sarah Bernard (nastupila u Dami s kamelijama u riječkom kazalištu 1899. godine!), već je tražila svoje mjesto u sigurnom mraku gledališta, ne bi li, od tamo, mogla shvatiti što se i zašto događa. “Tada sam jasno shvatila – nisam glumica! Svi mi imamo razne talente, ali postoji neki dominantni u nama, onaj koji nas najviše raduje i koji se najviše isplati razvijati. Da bi se afirmirao u nekom području, odnosno da bi razvio talent, moraš uložiti puno energije u obrazovanje, informiranje, poznanstva u području… ne možeš to raditi na sto strana. Moraš odabrati. Meni je to bilo lako. Ja nisam onaj koji stvara predstavu, moje mjesto nije na sceni. Moje je mjesto u gledalištu pa ma kako se to zvalo. Želim onu distancu koja je nužnost gledanja predstave, koja je nužnost ulaska u magiju kazališta za svakog gledatelja!” (str. 231) No, u svakom savršenom planu postoji greška! Njena greška je ozbiljnost kojom se prihvatila svoje neobične i – na prvi pogled – prilično uzaludne misije. Zaboravila je, da se u kazalištu predstave, često i lako, prebacuju u gledalište, pa i u foaje. Recimo, riječko kazalište bilo je Teatro Civico od 1885. do 1913., kad je u sklopu naraslog talijanskog iredentizma (Vivanteov Irredentismo adriatico tiskan je 1912.!), preimenovano u Teatro Verdi. D’Annunzio je prisustvovao 1908. izvođenju svoje La Nave (Lađa), a Mussolini je u istom kazalištu govorio 22. svibnja 1919. – dakle, prije no što je postao Duce. Hrvatska riječ mogla se čuti s pozornice tek 1946., kad je odigrana Gundulićeva Dubravka. Prva praizvedba drame nekog suvremenog hrvatskog pisca zbila se 1947., kad je postavljen Plamen pod bedemima Ive Žica Klačića! Igor Žic 133 S druge strane, najvrijednije što je pohranjeno u riječkom kazalištu tri su uljene slike na stropu, koje je izveo Gustav Klimt, jedno od najvećih imena svjetskog slikarstva. Prvi (i godinama jedini!) koji je o tim slikama napisao bilo kakav tekst i potom ga varirao u različitim publikacijama, unuk je Ive Žica Klačića, tj. ja (od rođenja bez razlikovnog prezimena). Poslije studija Sanja Nikčević počela je raditi kao kazališna kritičarka, prvo u Vjesniku, pa u Večernjem listu (1985.-1993.), koji je tada imao nevjerojatno veliku tiražu pod Stjepanom Andrašićem, kao glavnim urednikom, dok je prvi kazališni kritičar bio Branko Vukšić (danas zastupnik Laburista u Hrvatskom saboru!). Zgodna je jedna njena impresija vezana uz rutinski novinarski zadatak, no izvan kazališta. “Onda me je jednom, 1989. godine, urednik poslao da radim anketu nakon izložbe Otona Glihe. Na zidovima u Klovićevim dvorima, muzeju na Jezuitskom trgu, Glihine gromače, sve jedna kao i druga. Na otvorenju politička elita. Ja na stranom terenu i zbog likovnosti i zbog politike! Javila sam se nekom čovjeku iz propaganda da trebam napraviti anketu s uglednim gostima. On me uveo u salon i pobjegao zatvorivši vrata za sobom. A tamo puna soba muškaraca u onim loše skrojenim odijelima koje su nosili komunistički političari, a na čelu stola sjedi Stipe Šuvar. Moj najomraženiji političar. I jedan od rijetkih za koje sam znala kako izgleda.” (str. 236) Kako je povod za lutanje jedne kazališne kritičarke kroz bespuća likovne umjetnosti bio Gliha, možda ne bi bilo loše ponešto reći i o njemu, jer je i on vezan uz riječko kazalište. Njegov senzacionalan uspjeh u međunarodnim okvirima treba gledati u kontekstu nekih širih događaja. Zapad je, početkom šezdesetih godina XX. stoljeća, bio zainteresiran da preko kulture izvuče Titovu Jugoslaviju ispod duhovnog utjecaja Rusije. Tako je došlo, vezano i uz spektakularnu Prvu konferenciju nesvrstanih u Beogradu 1961., do Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću (1961.) te Oscara za crtani film Surogat Dušanu Vukotiću (1962., kao prvom neameričkom crtanom filmu!). Gliha je imao sreću da, osim nesumnjive kvalitete te stilskog uklapanja u enformel i akciono slikarstvo, dolazi iz zemlje koja je tada bila u modi.Međunarodni uspjeh povratno je doveo do narudžbe radova velikih dimenzija u zemlji – koji su potvrdili razinu prihvaćenosti umjetnika. Tako je Gliha izveo fresku u Salonu Hrvatske u nekadašnjoj zgradi SIV-a u Beogradu (6x20 m, 1962.), kameni mozaik u pristanišnoj zgradi zračne luke Rijeka na Krku, 3x15 m, 1970.) te svečani zastor HNK Ivana Zajca u Rijeci, 10x14 m, 1981.). Velike dimenzije nisu donijele i novu kvalitetu njegovom likovnom tragu. Isto važi i za zastrašujuću produkciju Gromača u idućim desetljećima, koje su bile, kako bi to rekla Sanja Nikčević, sve jedna kao i druga! Posljednju monogafiju Otona Glihe izdao je Stjepan Andrašić 2002. godine, preko svoje firme Masmedia. Koliko je Hrvatska mala zemlja, vidi se iz toga što je sve fotografije u impresivnoj monografiji snimio Goran Vranić, kojeg je Andrašić poslao u Rijeku i da snimi slike Gustava Klimta na stropu kazalištu, za moj tekst u prvom broju dvojezičnog časopisa Welcome to Rijeka & Opatija! 134 Književna Rijeka / ESEJ Što se tiče Stipe Šuvara, imam vrlo slična iskustva kao i Sanja Nikčević, koja ga nije mogla smisliti zbog njegove besmislene – i vrlo štetne! – reforme školstva. “Tako sam slijedila svoju normalniju želju za nastavkom čitanja lijepe književnosti i upisala jednu od boljih gimnazija u mom okruženju – onu u Virovitici. Ja sam mislila da sam upisala gimnaziju, ali Stipe Šuvar, tadašnji Ministar kulture i prosvjete, koji je reformirao srednjoškolski sustav, nije mi to dopustio. Prijavila sam se u zgradi gimnazije, ali dok sam krenula u školu, više nije bilo gimnazije nego dvije godine općeg obrazovanja. Ideja je bila da se obrazovni sustav približi privredi i da se ponudi obrazovanje koje će srednjoškolcima otvoriti više mogućnosti zapošljavanja. Službeno reforma se zvala usmjereno obrazovanje, neslužbeno Šuvarova reforma.” (str. 227-228) Bliskost totalitarizama, dakle fašizma i komunizma, dobro je poznata od samih početaka. No, nešto manje je poznato (ili barem nije dovoljno često ponavljano!) da je Šuvarova reforma u stvari doslovna preslika fašističke reforme! Ključni dokument bila je Povelja o školi iz 1939. godine, koja je uvela kao novost manualni rad u svim školama, inzistirajući na povezivanju intelektualnog i fizičkog. Zvuči poznato?! Također se mora spomenuti i da je Titov komunistički Pokret nesvrstanih, s Egiptom, Indijom i Jugoslavijom kao pokretačima, preslika D’Annunzijevog, fašističkog, javno objavljenog plana da putem Riječke lige, odnosno Anti-Lige naroda, koju bi pokrenuo uz Hrvate, Crnogorce, Indijce i Egipćane, razbije dominaciju kolonijalnih sila! S time što je on taj plan iznio u Guvernerovoj palači u Rijeci, tijekom 18 mjeseci Talijanske regencije Kvarnera (1919.-1920.), prve fašističke države u povijesti! I tako je D’Annunzio globalizirao svoju političku predstavu s puno patetičnih govora (92!) i zapravo postvario najbolje riječko kazalište ikad! Sanja Nikčević podigla je, također, svoje kazališne interese na višu razinu. “Onaj magisterij, koji su svi smatrali bacanjem novca, bolje da si kupiš nešto za obući!, za mene je bio koristan u onom, mom smislu te riječi. Posebice jedan kolegij o američkoj drami. Držao ga je Boris Senker, koji se upravo vratio s Fulbrightove stipendije iz New Yorka i donio puno knjiga – kako američke drame, tako i teorijske literature. Otvorio mi se novi svijet! Sve sam to progutala i odjednom mi se učinilo da imam revolucioanrnu ideju o američkoj drami. Naime, Amerikanci svoju dramu nisu smatrali literaturom, nego dijelom kazališta, što mi je bilo smiješno, jer se nitko živ ne bi usudio Shakespeareu zani jekati status literature.” (str. 240) Oko temeljne ideje da je američka drama književnost – a s kojom se ja baš ne bih složio! – ona je krenula na uzburkano more izdavanja knjiga, usred Domovinskog rata! Uredila je Antologiju američke drame (Zagreb, 1993.) i izdala u Rijeci, zahvaljujući Mladenu Uremu, svoju prvu autorsku knjigu – Američka subverzivna drama ili simpatija za losere (Rijeka, 1994.). U potonjoj navodi razmišljanje teoretičara Roberta Brusteina iz 1959. godine – Zašto američka drama nije literatura: Igor Žic 135 “Jedna od jedinstvenih karakteristika američke poslijeratne drame je njezina radosna izolacija od centralne literarne tradicije. Uspješan pisac danas može misliti o sebi kao o zanatliji, zabavljaču, čak i kreativnom umjetniku, ali sam će se vrlo rijetko nazivati literary man. On uopće ne dijeli one zajedničke interese – kojih baš i nema mnogo u našem društvu – koji ujedinjuju romanopisca, poetu i esejista. Po svojoj temi, stilu pisanja, asocijacijama, stavovima i idejama dramatičar je daleko, da ne kažem potpuno odstranjen od glavne struje intelektualnog i literarnog diskursa.” (str. 7-8) Ovdje bih se ja priklonio Brusteinu, jer mislim da američka drama, kao ni najveći dio dramskih tekstova, uopće ne spada pod književnost iz jednostavnog razloga što ljudi, u svakodnevnoj komunikaciji, razgovaraju, najvećim dijelom, o posve banalnim stvarima, na banalan način. Isto važi i za svađe pune jakih emocija! Naime, čak ni emocije koje vode do zločina, na komunikacijskoj razini, ne izdižu se iznad banalnosti. A banalnost, čak i kad se zbiva na sceni – ostaje banalnost – i, shodno tome, nije književnost. Uplitati Shakespearea u to, što čini Sanja Nikčević polemizirajući s Brusteinovim stavom, vrlo je rizično, već iz razloga što nitko ne govori na način kako govore njegovi likovi! Njegov engleski veliki je izazov i za dobro obrazovane izvorne govornike, a stoljetni odmak zahtijeva komentar svake rečenice! Kod njega postoji posve suprotan problem od onog tako bolno prisutnog kod američke drame – naime, kod njega ništa nije banalno! Čak ni banalnosti! Kod Shakespearea se može pojaviti nešto drugačiji tip nesporazuma, usporediv s klasičnom grčkom umjetnošću. Naime, turisti se danas dive bjelini kamena grčkih hramova, a svi su oni vrištali od boje! Ili, prekrasni su im klasični grčki mramorni kipovi – a oni su originalno bili izvedeni u bronci, dok su ih u mramoru klesali Rimljani! Iz čega slijedi da se mi možda divimo Shakespearovim kvalitetama koje su bile posve nebitne njegovim suvremenicima?! Ili još bizarniji primjer! Svi koji posjete Muzej Madame Tussauds mogu se diviti sablasno realističnim voštanim figurama slavnih. Malo je onih koji znaju da su u firentinskim crkvama u renesansi stajale voštane figure bogatijih građana, koje su ih zamjenjivale na misama! To je tek bilo kazalište! Publika koja sluša u tišini i sve, bez daha, promatra raširenih očiju! Koliko je puta tijekom povijesti određena umjetnička pojava bila podcijenjena ili precijenjena zbog nesporazuma i nerazumijevanja njene suštine?! Osnovni zadatak ozbiljnih kritičara (ne samo kazališnih!) trebao bi biti upravo razjašnjavanje svih mogućih nejasnoća i nesporazuma umjetničkih djela te njihovo pravilno razumijevanje, uz suvislu estetsku procijenu. S time što svaka kritika ima krajnju točku u Schellingu, koji je, jednom davno, rekao: “Svemir je u Bogu stvoren kao apsolutno umjetničko djelo”, odnosno “Ljepota je apsolut opažen realno.” Dakle, čak i ako američka drama nije književnost, Sanja Nikčević objavila je još dvije knjige o toj temi: Afirmativna američka drama ili živjeli Puritanci (Zagreb, 2003.), te Gubitnički genij u našem gradu (Zagreb, 2006.). 136 Književna Rijeka / ESEJ “Za svog prvog posjeta Americi (New Yorku, 1995.) doživjela sam brodvejsko kazalište i njegovu veličinu, upoznala američko kazalište i oduševila se New Yorkom kao gradom. No, susrela sam i jednu finu, vitku gospođu u godinama, koja je nekako ponosno držala glavu – Martu Coigney, predsjednicu svjetskog ITI-ja (Internacionalnog teatarskog instituta). Ona je već bila susrela u New Yorku i Miru Gavrana i rekla mi: Zašto ne osnujete hrvatski centar ITI? Nisam ni znala što je to pa sam istražila i vidjela da je to odlična ideja... (str. 243) ...Najsmješnije je bilo kada je 1994. godine izašao prvi broj časopisa Hrvatska drama. Bio je stvarno napravljen s poklonjenim radom mnogih... Bila sam jako ponosna što sam uspjela napraviti nešto stvarno korisno, a ni iz čega! Onda je Dalibor Foretić objavio članak u Feralu gdje je taj časopis nazvao perjanicom hadezeovske politike. Teza mu je bila da se taj časopis zove Hrvatska drama kao izraz nacionalizma za koji me debelo plaća HDZ.” (str. 246) Na žalost ovdje Sanja Nikčević, koji misli da je riječ o nesporazumu, ne razumije što se zaista događa. Međutim, svi ti dragi suradnici Ferala i Jutarnjeg lista, pod zastavom FAK-a ili s FAK-om u duši, čvršće su povezani no što bi se to reklo na prvi pogled. To šareno društvo ljubitelja medija – od Foretića do Jergovića, od Ante Tomića do Mani Gotovac, od Jurice Pavičića do Dežulovića – cijelu Hrvatsku vidi kao Jasenovac ispisujući tisuće stranica paralelne stvarnosti. Svaki totalitarni potrčko, potencijalni je diktator i već u vrtiću zna da svaka likvidacija neistomišljenika (Gulazi, Goli otok, Auschwitz, Treblinka, Bleiburg itd.) vodi u partijski, ateistički raj... Zanimljivo je primjetiti da je službena pojava Fak-a bila u sazvučju s promjenom vlasti početkom 2000. godine. Lijevi književnici (oni koji pišu lijevom rukom?) oduvijek su znali da je državni novac najslađi novac, kao i da lijevi političari (oni koji putovnicu za bijeg drže u lijevom džepu?), znatno više cijene udvorništvo od anti-intelektualne desnice. Preporučam svakom poštenom ljevičaru da pročita enciklopedijsku Crnu knjigu komunizma, koju su sastavili nekadašanji francuski komunisti. Prilično egzaktno zabilježili su užase ljevice (Lenjin, Staljin, Tito, Mao Zedong, Castro, Che Guevara, Pol Pot, Kim il Sung…) koja je usmrtila oko 100 milijuna ljudi diljem ovog plavog planeta, nasuprot užasa desnice, čiji brojač smrti staje na 50 milijuna. Crveni-Crni, 2:1. Slažem se da je svaki čovjek važan, ali da li će me netko ubiti zbog ideje dobra ili zbog ideje zla, mislim da je prilično irelevantno. Ovo je bitno napomenuti jer Fak smatra da je ljevičarenje nešto dobro samo po sebi, poput Guinessa. Na njihovu žalost, ne postoji ideologija koja garantira ozbiljan umjetnički proizvod. Sanja Nikčević zaplela se u crvenu nit (koju je izgubio još Jakov Blažević!), razapetu između Vukovara, Jasenovca, Golog otoka i Bleiburga s knjigom Nova europska drama ili velika obmana (Zagreb, 2005.). Svatko tko razobliči pseudoljevičarske gluposti nađe se na udaru dragih udarnika, koji znaju da će pobijediti sa srpom i čekićem u ruci – i duši. (U vremenu računala?! Malo vjerojatno!). Igor Žic 137 Stvari su se zaista zakomplicirale kad je Sanja Nikčević dobila za svoju knjigu Nagradu Petar Brečić. Jutarnji list, poznat i kao Glas Mordora, nasrnuo je, punom snagom, 21. prosinca 2006., dakle koji dan uoči Božića (D’Annunzio je izbačen iz Rijeke tijekom Krvavog Božića 1920.!). Glasnogovornik napada, uz neizbježne bubnjeve i fanfare, bio je kazališni kritičar (?!) Tomislav Čadež. “Kazališne krugove potresa ozbiljan skandal: Nagrada Petar Brečić, jedina domaća specijalizirana nagrada za recentnu teatrološku, esejističku i kritičku pisanu riječ dodijeljena je Sanji Nikčević za knjigu Nova europska drama ili velika obmana. To djelo svi ozbiljni i ugledni hrvatski teatrolozi i kritičari ocjenjuju kao površnu kupusaru.” (Nikčević, S.: Nova europska drama ili velika obmana 2, Zagreb, 2009., str. 243) Za Čadežom su nastupili poznati hrvatski bojovnici za bolju prošlost: Mani Gotovac (koja je i inače otužno riječko kazalište odvukla, u jednom razdoblju, na dno hrvatske kulturne barice), Vjeran Zuppa, Ivica Buljan, Dubravka Vrgoč, Jasen Boko i Hrvoje Ivanković. Kako je Sanja Nikčević s razlogom dobila nagradu, vrlo lako se mogla i obraniti. “Jutarnji list od 21. 12. donio je komentar na dodjelu Nagrade Petar Brečić pod naslovom I mrtve intelektualce moramo sramotiti, što je orkestrirani napad Mani Gotovac (potpomognute s pet istomišljenika) na moju nagrađenu knjigu Nova europska drama ili velika obmana. Knjiga govori o vladavini redateljskog kazališta i o tome kako je sredinom devedesetih godina prošlog stoljećajedna dramski britanski trend nasilja, tzv. drame krvi i sperme, nametnut kao nova europska drama. Problem je što su se ovi koji su me napali u knjizi – ne prepoznali, nego pročitali. Ja u knjizi opisujem kako su taj trend slijedili i nametali po europskim kazalištima, ali i kod nas Mani Gotovac i Ivica Buljan kao ravnatelji kazališta, a Hrvoje Ivanković i Jasna Boko kao novinari i kritičari.” (isto, str. 246) I tu je priči kraj... Cirkusanti zabavljaju publiku koja se dosađuje... Sanja Nikčević, već neko vrijeme doktorica znanosti, predaje različite predmete vezane uz kazalište na Filozofskom fakultetu u Osijeku. U novije doba izdala je knjige: Što je nama hrvatska drama danas? (Zagreb, 2008.), Nova europska drama ili velika obmana 2 (Zagreb, 2009.) te Kazališna kritika ili neizbježan suputnik (Zagreb, 2011.) i ostala sama u zamračenom parteru. Jutarnji list (preciznije EPH) duguje nešto više od 200 milijuna EUR-a (nije puno, ali čovjeka veseli!) svima i donosi hrpu besmislenih reklamnih tekstova za nepostojeće države i organizacije. Ja, pak, ostajem zamišljen nad problemom nove europske drame, koji se mora malo proširiti. Naime, u likovnoj umjetnosti dogodilo se nešto vrlo slično. Jednom davno, u godinama prije interneta i mobitela (kada?!), odlazio sam na Biennale u Veneciji. Poslije tri uzastopne izložbe shvatio sam da me kustosi rade budalom (kao i ostale posjetitelje!) svojim umjetničkim koncepcijama nove svjetske umjetnosti, prepune krvi, sperme i pseudo-lijeve ideologije. Odjednom više nije bila važna umjet- 138 Književna Rijeka / ESEJ nost, nego koncept, a kustosi izložbi uzdigli su se ne samo iznad umjetnika, već i iznad umjetnosti. No, umjetnička jalovost uvijek je neplodna. Ili, kako je to poučno sažeo veliki renesansni slikar Paolo Veronese dok ga je ispitivala Inkvizija (prava, ne ova naša provincijska!): “Inkvizitor: A zar ukrasi koje vi slikari dodajete slikama ne trebaju biti umjesni i prikladni temi i glavnim likovima, ili ih vi umećete radi vlastitog zadovoljstva – naprosto što vam god padne na pamet, bez ikakva obzira ili razloga? Veronese: Ja slikam kako mislim da je najbolje i kako mi dopušta moj talent.” Ili Umjetnost je vječna, a život kratak, odnosno, vjerujte samo kritičarima koji su beznadežno zaljubljeni u umjetnost... Onu Schellingovu... Umjesto epiloga: Sanja Nikčević prihvatila se u najnovije doba pisanja sinteze na temu borbe za i protiv Krležine duhovne i književne ostavštine (tri ulomka dugog eseja objavljena su u zagrebačkom Vijencu, 3. i 17. travnja, te 1. svibnja 2104.). Dogodila joj se ista stvar kao i svojevremeno Stanku Lasiću – objektivnim, analitičkim pisanjem istog trenutka sama se svrstala među krležoklaste (dakle protivnike bonsaija s Gvozda)! Vjera ne trpi sumnju! Jorgos Teotokas 139 PROZA Jorgos Teotokas Argo (ulomak iz romana) H oću obrazovanje!”, rekao je mališan spontano, mehanički, a da nije znao što govori. Začuđen izraz onoga kome je nešto oduzeto nije mu silazio s lica. “Zašto si pobjegao od kuće?” “Hoću obrazovanje!”, opet je reklo dijete. “Idi i počekaj me u predvorju!”, zapovjedi svećenik. I dok je mališan stajao skamenjen i gledao ga pravo u oči, a da nije razumio njegove riječi, svećenik mu povikne još jače, podižući već svoju koščatu ručetinu: “Izlazi odmah da ne dobiješ batine!” Mališan, kao da se probudio iz obamrlosti, pred prijetnjom batina, odjednom zadrhti i pokrivši glavu ručicama istrči van. Papasideros je trenutak stajao nasred crkve, a onda skine kapu, obriše mantijom znoj s lica i duboko uzdahne. Zatim polako krene prema Svetim vratima, zaustavi se pred ikonom Bogorodice i skupi se pavši ničice na koljena držeći glavu među dlanovima. Ostao je tako nekoliko trenutaka drhteći cijelim tijelom. Kad je nekako došao k sebi, podigne glavu i pogleda ikonu. “Svesveta Marijo”, rekao je, “pomozi ovom napuštenom Božjem stvorenju. Sačuvaj ga od udaraca sudbine i od Sotoninih kušnji. Pomozi da postane čestit i značajan čovjek i da radi za Kristovu vjeru i za slavu naroda. Služio sam te vjerno čitav svoj život, Svesveta moja, neka to bude moja nagrada.” Od te se večeri život malog Damjanosa stubokom promijenio. Papasideros ga je odbio predati njegovim roditeljima, zadržao ga je kod sebe dosta vremena, i kasnije ga, zahvaljujući prijateljstvima koje je imao u Fanariju, uspio ubaciti u teološku školu na Halki. Stari je Francis negodovao neko vrijeme, ali svećenik nije popuštao, siguran kako vrši imperativnu Božju zapovijed. Dvije godine kasnije svećenik se počeo osjećati iscrpljenim te je odlučio napustiti Galatu i naći neko mirnije mjesto. Dogodilo se da je tada na raspolaganju bio mali samostan svetog Spiridona na Halki. Zatražio ga je i dobio, da bude što bliže svome nećaku. Damjanos je uz njega provodio mjesece školskih praznika. Ondje, u bajkovitoj atmosferi Prinčevih otoka, Damjanos je živio svoje pubertetske godine, ujedno godine Svjetskog rata. Daleki odjeci svjetske drame nisu 140 Književna Rijeka / PROZA bili dovoljni da poremete divni božanski mir tog osobitog kutka Zemlje. S brijega Svetog Trojstva, pogled na okolicu bio je svejednako veličanstven i pročišćujući i dovoljan da dušu podigne iznad svakodnevnih uzrujavanja razbješnjelih naroda. Crvena Halka, s gustim i svježim raslinjem razbacanim po brjegovima i zupčastoj obali, odražavala se bezbrižno i ravnodušno u modroj vodi, odvojena, misliš, od ostalog svijeta, kao zaboravljena i prepuštena sama sebi, bez potrebe za ičim drugim, u jednom slavljenju svjetla, zelenila i mora. Oko se satima zaboravlja u nestalnom talasanju Mramornog mora i bezbrojnim nijansama borova, hrastova i maslina. Ostali otoci, razasuti naokolo, u različitim tonovima ponavljaju istu sliku zemaljskog blaženstva. Na istoku Prinkip, najsjajniji, najbogatiji, zadivljujući. Na zapadu Antigona i Prota, manji, ali jednako ljupki i okrepljujući.1 Između se prostire obala Azije, napola obrisana morskom maglicom, a nad njom gospodari veliki bitinijski Olimp,2 katkad blještav kao oklopljen ratnik, s blistavim odsjajima sunca na svojim snježnim padinama, katkad ovjenčan nekim bijelim oblakom, koji kao da se usidrio na njegovu vrhu. Iza Prote pak otvara ti se duboki Bosporski zaljev, u magli nazireš Aju-Sofiju i minarete, opažaš beskrajan, sivi Grad3 kako vrvi od života i povijesti, veličanstvene prošlosti i neizrečene budućnosti. Katkad, kao da odande dolazi i u jednom te trenutku odvoji od spokojnog motrenja prirode, i obuzima te i naglo razbuđuje sve tvoje snage, neki zveket slave, neki dah Carstva. Dani su prolazili mirno, bez nekih događaja, u promatranju svijeta i razmišljanju. Damjanos je otkrio neki užitak u grubim i suhim dogmatskim učenjima koja su njegovu nevinom i tako živom duhu nudila nove prilike da prokuša i izoštri svoje snage. Što je razmišljanje bilo teže, to se više zanosio. Svom se snagom bacao na tumačenje Pisma i upoznavanje sustavne teologije, a njegova radost, kad bi naposljetku ovladao temom i osjetio kako je sposoban da je nadiđe, nije se mogla usporediti ni s jednim drugim zadovoljstvom u to vrijeme. Istinski je volio grubo intelektualno nadmetanje koje mu se usto činilo kao priprema za druge neizvjesne i još smionije vježbe. Nije se ograničavao na program nastave, nego je neprestano upijao mudrost i iz predavanja koja su bila skupljena u školskoj biblioteci. Profesori su odmah stali cijeniti njegovu marljivost i oštroumnost, ali uskoro su ga počeli gledati nekako uznemireno. U teološkim se školama odasvud nameću vrlo odvažni duhovi, ali teško stječu povjerenje okoline. Njihov neprestan i pretjeran pokret sumnjiv je u tim kućama vrlo postojane, ali i vrlo krute vjere. “Ovaj mladić”, govorio je jednom mitropolit, upravitelj škole, svojoj subraći, “ovaj mladić je najautentičniji bizantinski kaluđer kojeg sam upoznao. Bizantinski, mislim, s nezaustavljivom i zločestom brigom za riječ. Zanosi se 1 Teotokas se koristi grčkim, a ne turskim nazivima otoka. Dakle, Halka ili Hejbeliada, Antigona ili Burgazada, Prota ili Rineliada, Prinkip ili Bujukada, Plata ili Jašiada, Oksija ili Sivriada. 2 Tj. planina Uludag (2543 m) u maloazijskoj pokrajini Bitiniji. 3 Grad, tj. Istanbul. Jorgos Teotokas 141 igrom teoloških silogizama i teži postati strašan teolog, no bojim se da ga u dubini duše ne zanima teološki sadržaj.” Međutim, nisu imali pravo ti nepovjerljivi svećenici, jer mladić je osjećao istinski poziv za stvari škole. Sviđao mu se ozbiljan monaški život koji se dobro slagao s njegovim zatvorenim i divljim temperamentom, koji je bio stvoren za izolaciju i šutljiv zanos. Sviđali su mu se miris tamjana, jeka zvona, gotovo neprestano pjevanje psalama u beskrajnom bogoslužju, svakodnevna komunikacija s tužnim ikonama. Sviđalo mu se još i njegovo svećeničko ruho koje ga je izvana izjednačavalo s njegovim učiteljima i kolegama i sve ih činilo jednim tijelom, jednom velikom obitelji, jednoobraznom i nesalomljivom, koja s punim povjerenjem slijedi jednu zajedničku zapovijed. Bio je spreman da toj širokoj obitelji ponudi sve svoje službe, da joj se pokaže korisnim koliko može više, a njemu je dosta samo da ga puste da u miru čita, razmišlja i sanjari. Roditelji su mu umrli za vrijeme rata, braća se raspršila onako kako sam prije rekao, i nije mu ostalo drugih okova na svijetu osim Svetog Trojstva i Svetog Spiridona na Halki. Međutim, velika crkvena obitelj pokazala je da ga ne prihvaća dobro i da ga ne smatra svojim zauvijek. Da li mu je nedostajalo Božje milosti? Sam to nije mogao reći jer još nije bio sposoban postaviti pred sebe problem vjere. Nije ga, međutim, nimalo napustilo oduševljenje za pravoslavlje, za njegovu dramatičnu i veličanstvenu povijest, za njegovo poslanje, i s uzbuđenjem se prihvaćao nastavljanja njegove predaje. Ili možda pravoslavlje nije bilo spoj kršćanstva i grčkog duha, najautentičniji baštinik sjajnoga srednjovjekovnog Carstva koje je tisuću godina držalo bedeme civilizacije protiv barbara s istoka i zapada? Ili možda ono nije spasilo duh Carstva u crnim vjekovima ropstva te nije imalo ponovo oživjeti jednog dana, podržavajući opet zastavu križa i bizantske orlove na obalama Bospora i šireći odonud nadahnutu poruku preporoda svim narodima Istočnog Sredozemlja i Istočne Europe, poruku govorenu opet, kao uvijek, grčkim jezikom? Dani su Damjanosu prolazili jednolično, bez prijateljstva i ispovijedanja, bez otkrivanja ikada ikome, u tom zatvorenom okruženju u kojem nije nalazio povjerenje. Nije bio sposoban sam učiniti prve korake prijateljstva. Usto, kako je naslućivao nepovjerenje oko sebe, nepovjerenje koje je dugovao i svojim različitim raspoloženjima, ali i svojoj nadmoći, tako se još više zatvarao u sebe izbjegavajući svaki psihički kontakt s bilo kim. Možda i nije imao veliku potrebu za prijateljstvom bližnjeg, zaokupljen, kakav je bio, vježbanjem svog mišljenja, strašću za spoznajom i mutnim sanjarenjima koja, i da je htio, ne bi bio sposoban izraziti. Živio je kao svi njegovi drugovi, slijedeći isti ritam, no komunicirao je samo izvana, gotovo mehanički, u dubini duše osamljen. Izbjegavao je društva i suradnju i više volio sam razmišljati pošto ga drugi nisu mogli slijediti. U šetnji se zaboravljao odostraga, daleko od drugih kaluđerčića, satima predan svojim sanjarijama, pod čempresima Svetog Jurja, u sretnom Čam-Limaniju4 ili na stazama trgovačke škole, oko legendarne crkvice, posljednjem ostatku samostana 4 Čam-Limani, tj. “Luka borova”. 142 Književna Rijeka / PROZA Bogorodice koji je sagrađen da potvrdi veliku ljubav Marije Komnen i gospodina Janisa Paleologa, Konstantinova brata. Drugovi su ga ismijavali ili ogovarali među sobom zbog njegova čudnog ponašanja. Ljeti je, kao što rekoh, ostao sa svojim stricem pomažući mu u njegovim crkvenim dužnostima. Mali samostan svetog Spiridona nalazi se na jednoj uzvisini iznad Čam-Limanija, Skriven u borovoj šumi, gleda na otvoreno more i dva pusta otoka, Platu i Oksiju. Crkva je mala, ali ne jadna, gostoljubivo i toplo utočište za razbješnjene duše koje su uplašile svijet. Cijeli se kraj zove Arsenije, po imenu nekog monaha koji je ondje mnogo godina proveo kao kaluđer i ostavio Halkinjanima u spomen veliko ime. Kuće su daleko i šetači se vrlo rijetko penju donle, ali taj je skit na dobru glasu u cijelom Gradu zbog osebujnosti mjesta i izvanrednog pogleda koji se pruža na Mramorno more. Pogled se širi ugodno, ispunjavajuće, na neprekinuto talasanje žala, prema mutnom obzorju koje se raspršuje, misliš, u paru, i lagano spaja tekuću protežnost i nebo, bez ikakve oštre suprotnosti bo ja. S visoka gospodariš nad pratvari do u beskraj. Kao da se zaboraviš ondje, privučen onim vječnim kretanjem mora, koje neprestano briše, sve šire i šire, neuhvatljive polukrugove pjene, kojima si ti središte, gotovo pijan od razlivenih miomirisa borovine i majčine dušice, cijelom dušom predan neumornom šumu mora i drveća, i u određenim trenucima osjećaš kako ti upravljaš pratvari iz svoje promatračnice i kako je dahom koji ti izlazi iz prsiju talasaš i usmjeravaš kamo želiš. U tim trenucima ispunjenosti i potpunog sjedinjavanja duše s prirodom i njezinim silama, posve se odvajaš od osrednjosti svoje svakodnevice, udaljuješ se odjednom od svih jada koji pritišću život tebi sličnih i tebe samog, i ne možeš ni osjetiti ni shvatiti ništa što nije veliko. Ondje gore legenda je bila jedina stvarnost. Uvečer, nakon objeda, Papasideros je malo-pomalo raspredao o povijesti predaka, gledajući u zvijezde bezizražajnim pogledom: “29. svibnja, u zoru, Turčin primijeti da su mala Kerkoporta otvorena i nebranjena i napravi si rupu kao zmija. Na Bedemima, i ovamo i onamo, i s kopna i s mora, grmjela je čitava dva mjeseca najstrašnija bitka svih vremena. Naši su se svu noć, neprestano, tukli s tristo tisuća Agarjana, svi kao jedno, vlastela i puk, klerici, graničari, pisari, za Kristovu vjeru i za Grad. Krv je iz njihovih rana tekla u potocima. Oči su im gorjele od ratne vatre. Udovi ih više nisu slušali. Gotovo su već bili mrtvaci, no još su se borili, s dušom na ustima, čekajući da se na obzorju Mramornog mora svakog trenutka pojavi papina flota. Iznenada u zoru, kako je nad Skutarijem svitao dan, naši se ratnici suoče sa zlokobnim prizorom koji ih je prestravio i ukočio. Sledi im se krv u žilama i obuzme ih očaj. Vidjeli su da se nad našim Bedemima, između Hadrijanopolskih vrata i Keratija, iznenada bacaju i gube carski orlovi i da se na njihovo mjesto odjednom podiže islamska zastava. Tada, u tren, bitka potpuno prestane i Grad utone u smrtnu šutnju. Svi, Grci, Mlečani, Đenovežani, Slaveni, Turci, Arapi, stajali su i iskolačenim očima gledali islamski barjak koji je već ponosno vijorio nad našim Bedemima, jer bio je to velik i strašan trenutak svjetske i kršćanske povijesti, i svi su to osjećali i Jorgos Teotokas 143 ježili se. A kasnije, na čitavim Bedemima i u čitavom neprijateljskom taboru i na lađama i u čitavom Gradu, u palačama, na kulama, u crkvama, samostanima, u svim gradskim četvrtima, svugdje, iz svih kršćanskih i turskih prsiju stala se dizati velika vika, kao grmljavina Gospodnja. I takav je huk nastao da se zemlja naokolo zaljuljala kao od potresa i Bospor se uskomešao. A ta je vika govorila: ‘Grad je osvojen!’ Tada je car sišao s prijestolja, izvukao sablju i stao na Vrata svetog Romana...” Na tren, za divnog i tako nepostojanog razdoblja Sèvreskog ugovora,5 činilo se da je legenda oživjela na Velikim bedemima i sjajno ispravila prazne i strastvene nade predaka. Međutim brzo ih je srušilo strašno ljeto 1922. S dušom na jeziku slijedile su, iz dana u dan, od povlačenja Arsenija, sve faze narodne drame: posljednji, beznadni pokušaji grčke kraljevske vlade da spasi situaciju, neuspješan pothvat Konstantina da zauzme Grad, i na kraju Katastrofa. Sredinom kolovoza Mustafa Kemal iznenada uništi grčki front, i grčka vojska, iscrpljena desetogodišnjim ratom i nevoljama maloazijske vojne, bude potpuno poražena u dva tjedna. Turci napredujući munjevitom navalom jednim udarcem ponovno steknu Afyonkarahisar, Eskişehir, Kütahyu, Prusu, Uşak – Smirnu! Islamski su se barjaci ponovno vijorili na egejskim plažama, bahato i provokativno, nasuprot Hiju i Mitileni. Jonija je gorjela sve više i više. Pokolj i pljačka spustili su se na veselu Smirnu, pretvorili je u ruševine u nekoliko dana. Na cesti je bijesna muslimanska gomila rastrgala mitropolita Hrisostoma. Grčka se činila kao paraliziranom od jednog dana do drugog, kao da je izgubila svaku želju, svaku mogućnost da se suprotstavi udarcima sudbine. Vlada je bila posve nepovezana s Katastrofom i preplavljena desecima tisuća izbjeglih vojnika i prognanika koji su spas tražili na grčkim obalama. Narod je pao u najdublji očaj. Atenske su novine masnim, žalosnim slovima objavljivale: DOMOVINA U OPASNOSTI! I njihova je vijest bila kao vika brodolomaca u nevolji. U početku su novosti stizale na neutralno tlo Grada, zbrkane, neodređene, nepotpune, izazivajući svugdje nervozu i nemir. Ali ubrzo je svatko shvatio što se zapravo dogodilo. Grčka je izgubila svoju veliku igru, iskorijenjena je iz Male Azije. Aja-Sofija je opet postala muslimanska. Sjajni planovi iz 1918. bili su lažne prikaze, obmane, snovi. A povratak u stvarnost bio je zaista vrlo bolan. Nije, dakle, stiglo ispunjenje vremena, povijesni trenutak, trenutak Velike Ideje, s tolikom žudnjom i tolikom vjerom očekivan pet tiranskih i krvavih vjekova. Sve je bilo laž! Ponosna sjena Cara napustila je i opet Bedeme i vratila se u svoju kriptu, pobijeđena po drugi put. Turski se Istanbul trgnuo iz tromosti malodušja i fatalizma, prijeteći se vrpoljio, mrmljao kroza zube, pa si iznenada dao oduška u jednoj groznoj vici veselja, bahatosti i mržnje. Iz drugog su kraja Keratija žurno skupili modro-bijele zastave, pa Obranu Grada sa suzama zamolili da svoj narod sačuva od novih nesreća. Fanari se bez riječi vratio u svoju prošlost. Sve je bilo 5 Mirovni ugovor između Saveznika i Turske zaključen 10. kolovoza 1920. u Sèvresu. 144 Književna Rijeka / PROZA laž! Odio grčke mornarice, usidren između Halke i Prinkipa, sumoran i šutljiv, plašio se, misliš, da se nalazi u vodama Paleologa. Nije ga držalo mjesto i činilo se kao da je pramce i topove okrenuo prema Ateni. Po samom si držanju mornara vidio nagovještaje ustanka, građanskog rata, pucnjave… Jednoga rujanskog jutra Papasideros kaže Damjanosu: “Noćas je sa mnom govorio sveti Spiridon i naložio mi da te pošaljem u Atenu, gdje je sad glavni grad našeg naroda, jer, kaže, ovdje više nema karijere za tebe, a možda dođe i do neke katastrofe pa Antikrist zakolje mlade momke. Za mene starca pak tko će se udostojati zanimati? A niti mi je više moguće ostaviti svoje navike i postati izbjeglica, da trčim za koricom kruha ovamo onamo, niti mi odgovara da umrem drugdje van svoga Grada. Ali ti, dijete, trebaš poslušati svečev savjet i otići studirati, da postaneš mudar i radiš za naš progonjeni narod. U Ateni je, rekao je Spiridon, danas skupljeno sve znanje i sva slava Grčke i odanle će doći novo svjetlo. A naš carski Grad treba, kaže, donijeti odluku i čekati još dosta da opet nađe svoju veličinu, kad dođe ispunjenje vremena, ako bude Božja volja.” Govorio je jednostavno i tiho o svojem razgovoru sa svecem kao da je bila riječ o najprirodnijoj stvari. Odkad se nastanio u Arsenijevu skitu, “Spiridon” mu je bio društvo, sustanar i savjetnik, njegova je mišljenja poštovao i držao neospornim. Damjanos se naviknuo pokoravati stricu bez rasprave. Nekoliko dana poslije stric i nećak spuštali su se u Grad. Damjanos je iste večeri trebao otići za Pirej, snabdjeven s nekoliko stotina turskih lira, Papasiderosovom ušteđevinom. S tim će sredstvima uspjeti preživjeti možda dva mjeseca. Poslije neka Bog pomogne! U Ateni je imao i nekog dalekog rođaka, također Francisa, rođenog u Fanariju, koji je bio službenik Jonske banke i raspolagao, čini se, nekim sredstvima. Imao je i Pavlosa Skinasa, starog poznanika. Nešto će se posložiti. Damjanos je mantiju ostavio glavaru Svesvete, odjenuo se civilno, ošišao kosu i obrijao malje koje su mu lagano pokrile obraze i dio iznad usne. Potom je s Papasiderosom otišao da se oprosti s Gradom, čekajući na polazak parobroda koji je imao otići kasno noću. Neprestano su bili uvjereni da se gledaju posljednji put, ali sramili su se jedan drugom pokazati ganutost, obojica naučeni kriti uzbuđenje od bližnjeg, a možda i od samog sebe. Damjanos se nije bojao nepoznatog. Istovremeno, ideja putovanja, promjene, višeg obrazovanja, poticala je mladenačku radoznalost njegova duha, opčinjavala ga, u određenim trenucima i oduševljavala. Međutim, ovo iznenadno odvajanje od rodnog grada i od jedinog čovjeka kojeg je istinski volio, kidalo je nešto u njemu i s vremena na vrijeme dolazilo mu je da zaplače. Osjećao je još, mutno i neodređeno, kako taj dan znači konačan kraj njegove dječačke i pubertetske dobi te se nostalgično prisjećao onih godina najranijeg djetinjstva i sazrijevanja, toliko slatkih, usprkos bijedi i jadima koji su ih pratili. Prizor koji su gledali svuda oko sebe bio je divlji i obeshrabrujući. Grad je plivao u turskim zastavama i činilo se da je muslimanska gomila pomahnitala. Fanatični demonstranti neprestano su išli amo-tamo po četvrtima, sa zastavama, Jorgos Teotokas 145 bubnjevima i oboama, vrišteći i slaveći veliku pobjedu Islama. Podzemne krčme Galate odjekivale su od vike i dernjave, a proliveno vino je nadaleko smrdjelo. Ulice su bile pune pijanaca koji su posvuda jurili, psovali, klicali, povraćali po pločniku, grlili žene, stiskali ih, ljubili, trgali im odjeću, udarali ih. Bordeli su širom otvorili vrata, slaveći i oni pobjedu histeričnim vrištanjem. Bludnice su se raspršile po sokacima, nekontrolirane, oslobođene, pomahnitale i one, s napadnim petljama u kosi i svojim besramnim njihanjem, trčale su da se raduju velikoj zabavi i ludom uzbuđenju muškaraca. Kruta i ozbiljna prilika Gazija6 već je go spodarila svugdje. – Živio Kemal! Razočaranje i strah stisnuli su srca grčkog mnoštva. Oni poznatiji po nacionalističkim stavovima, pobjegli su čim je oglašena turska pobjeda, i sada je mnoštvo svijeta slijedilo njihov primjer, guralo se u parobrode i odlazilo nasumce za Pirej, Rumunjsku, Egipat, kamogod, daleko od fanatizma pobjednika. Oni koji nisu mogli pobjeći, ostali su, od dana do dana, da se ponove strašne scene iz Smirne, čim u Grad uđe Kemalova vojska. Sigurno da je prisutnost savezničkih snaga kontrolirala situaciju, ali nakon događaja u Smirni, nitko više nije imao povjerenje u Saveznike, koji su drugdje vrlo jasno pokazali da se ni iz kojeg ra zloga ne žele tući s Turcima. Stric i nećak su polako lutali, bez mnogo riječi, kroz tu naelektriziranu atmosferu fanatizma, ludog veselja i panike, i nisu se usuđivali udaljiti od kršćanskih naselja, gdje je red bio nešto bolje osiguran. Zapad sunca zatekao ih je naslonjene na ogradu Mosta, kako šutke gledaju prema unutrašnjosti Keratijskog zaljeva, iscrpljeni od uzbuđenja toga dana, zbunjeni i napušteni. Ta je večer bila veličanstvena u svojem divljaštvu. Ogroman Grad, prostrt s otmjenom putenošću po svojim brjegovima, po dvjema obalama Keratija, sa svih je strana vrištao svoje vjekovne strasti. Sunce je zalazilo od strane Bedema, dosta blizu legendarnim Vratima svetog Romana, pozlaćujući bizantske kupole i islamske minarete. Večernja je maglica prekrila Grad, dala mu neki lagan i jednoličan sivi ton koji kao da ga je odvojio od sadašnje stvarnosti i utopio ga u neku egzotičnu atmosferu legende i sna. Ali u Keratiju je vladalo crveno, agresivno i prijeteće. I u vodi, koja je odražavala posljednje odsjaje sunčeva zalaska, i u mnoštvu plovila, koja su se usidrila oko Mosta ili kretala amo-tamo uz obale Zaljeva, sa sviralama, oboama i glazbom. Parobrodi, čamci, teglenice, barke, sve ukrašeno zastavama zbog pobjede. – Živio Kemal! Živio Kemal! “Ovdje gdje se nalazimo, bio je veliki lanac”, rekao je Papasideros. I uskoro, pokazujući brijegove Pere, nastavi: “Odande je Antikrist dovlačio svoje lađe, na daskama, i dolazio i bacao ih u dubinu Zaljeva da bi naše tukao s dviju strana. Evo, ondje unutra je došao ludi Kokos da ih zapali pa su mu potopili lađu, a on se utopio. I sve njegove mornare 6 Gazi, počasni naslov islamskih pobjedničkih vojskovođa, ovdje se odnosi na Mustafu Kemala. 146 Književna Rijeka / PROZA koji su doplivali pravo do kopna, uhvatili su Agarjani i oderali ih žive, pred Bedemima, da drhti kršćanstvo. Žurio se mnogo prokletnik, Bog mu oprostio! Želio je sam uzeti svu slavu. Da je slušao starog Notarasa, stvar bi se izvršila mudro i pažljivo i spalili bismo Antikrista u luci i ne bi danas ta pseta tako urlala, prokleta da su! Ne bi slavila svoju pobjedu. Notaras je bio mudar čovjek, pametan, odmjeren, ali nitko ga nije slušao. Bog mu oprostio!” Govorio je opet mirno, s prirodnijim izrazom, kao da priča o najjednostavnijim, najpoznatijim stvarima. Navodio je imena boraca iz 1453. s takvom prisnošću da bi čovjek pomislio kako su to suvremenici i kako ih je izbliza pratio u njihovoj bitci. Bio je izgubljen i gledao je Grad bezizražajno, kao da se zaboravio i obamro u prošlosti. Samo su mu u jednom određenom trenutku, dok je gledao prema Galati, oči zasjale i tad je muklo kroza zube promrmljao: “Izdali su nas Đenovežani!” “Nije potvrđeno”, odgovorio je Damjanos, koji je pad Carigrada proučavao u knjižnici teološke škole. “Da, da, izdali su nas”, vikao je glasno Papasideros koji se počeo zanositi, “izdali su nas da spase svoja bogatstva. Mislili su besramnici da će ih Antikrist poštovati. Ali, ne poštuje on nikoga pa su lijepo platili svoju izdaju.” “I Justinijan je bio Đenovežanin, i borio se kao heroj”, rekao je Damjanos, “I mnogi drugi Đenovežani zajedno s njim.” “A zašto je pobjegao s Bedema zadnji dan? A? Zašto je pobjegao?” “Ne viči tako, striče. Pobjegao je jer je bio ranjen i jer se više nije mogao boriti. Nisu ga držale noge. Njegovi su ga vojnici prihvatili uspravnog i odnijeli na lađu.” “Kakav je tada bio heroj?”, sarkastičan je bio Papasideros dok mu se čeljust tresla od ljutnje. “Heroj dašta! Kad je zadobio ranu – da bar nikad nije nogom stupio u Grad! – kad je vidio da mu krv teče, izgubio je pamet i požurio spasiti svoju kožu, ostavljajući kralja samog na Vratima svetog Romana da se bori protiv tristo tisuća Agarjana7 – napušteni Konstantin!” “Ni Kokos nije bio Grk”, rekao je Damjanos da promijeni temu, “Bio je Mlečanin.” “On je, rekao sam, bio lud. Kasnije su Mlečani, ne poričem, pokazali bolje držanje. Ali znaš zašto? Zato što su svoja bogatstva imali u Gradu, zbog toga su se tako dobro borili. Dok su se Đenovežani, koji su svoja bogatstva imali na Galati, željeli ulizati Antikristu da bi ih on poštovao i da bi Galata ostala kakva je bila. Nikad nemoj vjerovati Frencima, psetima. Svi su izdajice.” Dok je Papasideros govorio glasom punim zanosa, jedna šarena, miješana saveznička patrola polako je prelazila Most. Sačinjavala su je dva engleska vojna redara u kaki odorama, dva francuska u plavim i dva talijanska karabinjera u zelenim, s onim svojim čudnim i pomalo smiješnim kapama koje su nekako podsjećale na legendarni šešir Velikog Napoleona, ali malo većim i ukrašenim blesavom 7 Agarjani, tj. Turci. Jorgos Teotokas 147 krestom. Nešto iza svoju je europsku subraću slijedio jedan nizak i jadan turski policajac, odjeven u sivu odoru, s baršunastim kalpakom, predstavljajući nepostojeću sultanovu moć. Nekoliko je nosača, Turaka ili Kurda, ispruženih na kraju Mosta, gdje su zagrljeni pjevali, prekinulo svoju pjesmu kako je patrola prolazila blizu njih, i proklelo ju teškim riječima. Tri velike sile nisu ništa shvatile ili nisu željele shvatiti, i nastavile su hodati po mostu, besciljno, pognute glave i tupog izraza lica. Nosači su se smijali, prijateljski lupkali jedan drugog, hukali Europi, klicali Kemalu, pravili sramotne znakove rukama i upućivali ih policajcima kao da ispituju koliko su muževni. Još su pljuvali iza njih ili se pretvarali da povraćaju i nastavljali ih psovati s užitkom. Neka su turska djeca na suprotnom pločniku kroz viku i smijeh ponavljala njihove riječi. Šetači s fesovima su se smijali ili pak prezrivo vrtjeli glavom i nastavljali svoj put ne odobravajući. “Urliču pseta, a naša Svesveta plače”, nastavio je Papasideros sav drhteći. “Plače Braniteljica, plače zbog Grada. Vidio sam i sam ikonu kako plače. Da, vidio sam je jutros svojim očima. ‘Zašto, djeco’, pita, ‘zašto me ostavljate psetima?’ Izdala nas je Europa, Svesveta Marijo. A narod naš podijeljen, jao! Jedan želi Izidora, drugi Genadija ili Notarasa, Venizelosa, Gunarisa... Žderemo se između sebe kao divlje zvijeri dok Turčin dolazi od Kerkoporte...” “Idemo, striče, vrijeme polaska se približava”, rekao je Damjanos koji se počeo uznemiravati dok je gledao svećenika kako se sve više zapaljuje. Međutim nije ga bilo lako pokrenuti. Starac je, potpuno predan svome zanosu, zaboravio gdje se nalazi i nije više gospodario samim sobom, niti je točno znao što govori. Jorgos Teotokas, grčki romanopisac, novelist, dramatičar, putopisac i pjesnik, rodio se u Istanbulu 1905. godine. Za turskog progona maloazijskih Grka, tzv. Katastrofe, 1922. godine prisiljen je zajedno s obitelji otići u Atenu gdje ostaje sve do smrti 1966. Književnu je slavu stekao već početkom 1930-ih godina svojim prvim romanom Argo iz kojega ovdje donosimo ulomak. U vrhunce grčke proze ubrajaju se i njegovi romani Demon (1938.), Leonis (1940.), Bolesnici i putnici (1964.), kao i putopis Putovanje na Srednji istok i Svetu goru (1961.). S novogrčkoga preveo i bilješku o autoru sastavio Luka Vukušić 148 Književna Rijeka / PROZA Nikola Tutek Vječni Hotel Pingall 4. 2. 2013. prema sinoćnjem snu I. T eško je vjerovati u postojanje takve ludosti. Sve je izgubljeno. Gotovo je. No, ipak, oni se i dalje bore lavovski, za svaki šumarak, park, kuću, ulicu. Bude sve mirno, a onda, odjednom izviru s krovova i iskaču iz iskopanih rupa kao tračci očaja. I pucaju. Potom se opet smiri, padne noć. I onda, usred noći, odjednom napadaju složno, organizirano, moćno, kao vojska koja je nadohvat velike pobjede. Ne razumijem njihovu želju i predanost. Okružili smo ih s kopna, pred nama već naziremo obrise grada, a s druge strane ih okružuje more koje je trenutno naš saveznik i na ugodnoj bonaci čuva naše vojno brodovlje. Zašto se ne predaju? Možda imaju neko tajno oružje i baš kad dođemo pred grad oni će... Ne vjerujem. Njih vodi samo ludost. Ako želimo zauzeti grad, bojim se da ćemo ga morati sravniti sa zemljom. Od jučer brojimo dvadeset i sedam novih žrtava. Nema druge. Grad treba razoriti. Jutros sam promatrao iz novoga rova na brežuljku dolje prema moru. Uredne, prelijepe stepenice, izrađene savršeno, tako da je svaka iste veličine, a njihov raspored i razmak omogućava jednostavno kretanje i djeci i starcima. Gledao sam dugo u te stepenice. Bile su pokrivene urednim slojem žbuke i potom pobojane u svijetlo plavo. Tko li je uložio toliko truda da bi sagradio obične stepenice za plažu? I to na tisuće i tisuće takvih? Kakvo je to znanje, kakava predanost? I zašto bi netko tko toliko mari za izgled običnih stepenica tako malo mario za svoj i tuđe živote? Na sredini su stepenice pretvorene u krater našom granatom. Samo rupa. Gledam te stepenice i potom našu rupu, taj kaos uništenja. I premda ne želim, uspoređujem. Tko je jači? Rugaju li nam se to oni čak i sada kada su stjerani u kut? Ne znam kamo padaju svi ti projektili kojima ih gađamo. Možda stradaju samo stepenice i možda mi zpravo hrlimo u klopku? Bacio sam opušak nervozno dolje, prema pješčanoj plaži. Potom sam pogledao kamo je pao opušak. Ne znam zašto, želio sam vidjeti. Pješčana plaža s lijepo betoniranim plohama za sunčanje. Nikada nisam vidio tako lijepo uređenu plažu. I, odjednom, osjetim sram zbog bačenog opuška. Nakon što sam više od tri godine proveo boreći se na liniji dugoj tisuće kilometara, nakon što sam iza sebe ostavio porušena sela i gradove, i nakon što sam u njima i oko njih ostavio desteke onih koji su pali od moje ruke, evo, stojim tu i sramim se zbog jednog ćika. Kakvo je ovo stravično mjesto i što to ono radi ljudima? Zar ja da se sramim? Na toj su se plaži još prošlog ljeta izležavali generali njihove skupe kurvetine, a oko njih su skakali poslušnici čija je šutnja Nikola Tutek 149 bila još glasnija od generalskih bombi i cerekanja! Tu na toj plaži su se mazali egzotičnim mastima da bi poprimili bolji ten dok je moja daleka kuća plamtjela u vatri zapaljenoj rukom njihove djece! Za ja da se sramim? Otkačio sam s remena jednu ručnu granatu, izvukao osigurač i bacio je na plažu. Eksplozija je ostavila tek crnu sjenu na jednoj od betonskih ploča. Nekoliko mladića iz jedinice dotrčalo je do mene ne bi li vidjeli što se događa. Umirio sam ih. Nisu se usudili tražiti objašnjenje od nadređenoga. Ipak, jedan je od njih rekao: – Ploča nije ni pukla. Kakav je to beton! – Beton je dobar, ali je izdajnik. On nam govori da grad izgrađen od ovakva betona treba nemilice granatirati. Grad treba sravniti! Nekolicina ih je oduševljeno povrdila skandirajući i izvikujući parole. Pohabane i prljave uniforme tresle su im se na prsima, dok su im se vatrom ofureni rukavi sami od sebe povukli gotovo do laktova. Bilo mi ih je žao. Nitko od njih nije bio stariji od dvadeset i pet. A ja, samo nekoliko godina stariji, trebao sam uzeti njihove živote u ruke. Otišao sam od njih prema drugom kraju uzvisine. Hodao sam besciljno, ali brzo. Nisam htio da na mome licu vide strah. Na mojoj desnoj strani samo je jedan rafal pokosio petoricu mladića. Njihove su krikove pokrile eksplozije i prijetnje tenkovskih motora. Šuma u kojoj smo se susreli s neprijateljem za čas je počela sličiti ofurenoj svinjskoj koži. I smrdjela je slično. Nije se više bilo gdje skloniti, moglo se je samo poći naprijed. Ispreda nas dva su se naša tenka pretvorila u grumene vatre. Naredio sam sedmom i četvrtom odredu da se odvoje i pokušaju sa zapada, odnosno jugoistoga presjeći put neprijatelja i tako smanjiti njihov djelatni prostor. Da smo ostali svi zajedno, poubijali bi nas kao muhe. Potom sam naredio da se aktivnost haubica, topova i minobacača udvostruči. Sa sjevera dolaze vijesti da su naše snage i tamo naišle na žestok otpor i jedva drže liniju uz velike gubitke. Sve ovisi o nama. Moramo razoriti taj ukleti grad! Ispred nas uzvisina. Na njoj tri ogromna bunkera. Iz ta nas tri bunkera kose i žanju. Opet sam primijetio tu suludu odanost detaljima: na vrhu bunkera, mali željezni grb. Rubovi betonskih blokova lijepo ožbukani da se previše ne vide prijelazi. Čemu to? I onda, vidim utore na stranama bunkera koji su očito bili utisnuti u svježi beton da bi se lakše kotrolirale oborinske vode. Kao da nije svejedno. Stavio sam lice na dlanove, bilo je užareno. Sjetio sam se onog opuška na plaži. Jedna misao opet podigne moje lice: nemam se čega sramiti! Lijepe stepenice, uređeni parkovi, prekrasne, prostrane kuće od cigle i kamena, ponajbolje ceste prekrivene asfaltom, ma što to sve znači pred silom? Zar nije sva ta graditeljska ljepota već odavna izrovana eksplozijama naših projektila? Pa zar u ratu ne pobjeđuje sila nad svakom ljepotom? Sila! – Sila! – viknuo sam, a nekoliko ljudi oko mene ponovilo je usklik. Potom sam naredio juriš. Iskočili smo iz rupa i kamenja, preko plamtećih debala i mrtvih tijela suboraca. Ispred nas tenkovi napraviše crtu na samom podnožju uzvisine. Nas tridesetak našlo je zaklon iza tenkova, a nekoliko onih koji su nastavili trčati dalje prema uzvisini, odmah su bili sasječeni rafalima iz bunkera. 150 Književna Rijeka / PROZA No, u to sam vidio gusti dim iz najzapadnijeg bunkera, pa manja ekspolozija koja osvijetli malene prozore pa potom istjera kroz njih još dima. Naredio sam tenkovima da nemilice pucaju po srednjem i desnom bunkeru, dok sam s ljudima potrčao prema zapadnoj strani padine u nadi da ću od tamo zauzeti bunker. Obasuše nas rafali, a granate minobacača nas razrijediše. No, ipak smo se u groznici ludila i nade dokopali prvog bunkera i ubacili u njega kroz maleni prozor nekoliko granata. Potom smo nagrnuli kroz napola odškrinuta debela, željezna vrata. Unutra užas nagorenih tijela, jedno se od njih još trzalo prije nego smo ga zasuli vatrom. Vratio sam se do vrata i dolje u podnožju vidim sedmi odred. Naredio sam da im se vođe s još dvadeset naoružanih vojnika popnu do bunkera. Donijeli su mi dobre vijesti, sa zapada je otpor neprijatelja bio vrlo slab, s lakoćom su se probili i nanesli velike gubitke. Dakle, naši su tenkovi mogli nesmetano poći zapadnom stranom uzvisine pa širokom cestom prema gradu. Tako sam im i naredio. Naredio sam da stanu i ukopaju se čim ugledaju grad i tamo čekaju dalje upute. Sada je trebalo neutralizirati ostala dva bunkera i jednu minobacačku bateriju podalje na sjevernoj strani uzvisine. Razradili smo plan i uskoro otvorili vatru prema minobacačkoj bateriji. Nakon kraće borbe, neprijatelj je pomislio kako su pala sva tri bunkera pa su, na vrat na nos, iskočili iz rovova i povukli se sa dijelom tehnike sjevernije na sljedeću uzvisinu. Odjednom tišina. Tek pucketanje vatre na zapaljenim granama. Čuli smo kao neprijatelj u sljedećem bunkeru razgovara. Derali su se. Očito je kod njih zavladao kaos. U to jedan od njih bane kroz željezna vrata i mi ga odmah ustrijelimo. Potom iz tog bunkera otvore vatru po nama, ali sad su i nas štitili debeli, lijepo izgrađeni zidovi. Uskoro utihne paljba i kroz jedan od bočnih prozora izviri bijela zastava. Poslao sam dvojcu da pođu pažljivo kosinom i približe se drugom bunkeru u mrtvom kutu, ali čim su se približili vratima, pokosi ih rafal iz trećeg bunkera. Naredim da svi potrčimo istom kosinom prema drugom bunkeru i zauzmemo ga, druge nije bilo. Potrčli smo pucajući prema trećem bunkeru i uskoro se šćućurili pokraj željeznih vrata drugog bunkera. Tu nas se nije moglo niti vidjeti niti čuti, osim ako neprijatelj izađe. TU RUČNU GRANATU PRVO Brojao sam jedan, dva tri, i na tri smo nahrupili u drugi bunker. Unutra tri mladića, djeca. Kad su nas ugledali, iz straha se ipak uhvatiše za puške i odmah poginuše. Opet tišina. Hlad zidova i smrad baruta pomiješan s prolivenom krvlju. Ostao je još jedan od tri. Predložio sam da pokupimo svo neprijateljsko oružje u bunkeru, a toga je bilo vrlo puno, i iz svega što nam je pri ruci otvorimo paljbu na treći bunker kroz dva bočna okna, možda se i posada zadnjeg bunkera preda. Počeli smo bjesomučno pucati iz puški, mitraljeza, bacača mina, ali treći bunker ostane tih i jedva oštećen. Radio klikće, nerazgovjetne riječi. Radista okreće gumbe i odjednom dobivamo dobru vijest: i na sjeveru je probijena linija. U to smo začuli snažan uzvik iz trećeg bunkera i odmah zatim eksploziju tako jaku da smo svi popadali na tlo. Pogledali smo kroz bočna okna. Treći je bunker bio tek hrpa betona iz kojeg se širio gusti crni dim. Radije su pošli u smrt nego u zarobljeništvo. Nismo imali vremena ni snage za razmišljanje o viđenom. Tek oslakšanje slično onome kad udahnete nakon što ste Nikola Tutek 151 dugo držali zrak. Izišli smo iz drugog bunkera i došli na vrh uzvisine. Obje strane uzvisine bile su prošarane rovovima i dotaknute nemilosrdnom rukom rata. Na južnoj strani skupljali su naše mrtve i slagali ih u kamione. Sjetio sam se četvrtog odreda. Pokušali smo ih dobiti radijskom vezom, ali uzalud. Tek nekoliko dana kasnije došla je vijest kako je odred dočekan na plaži u pobijen iz zasjede, svih četrdeset i šest momaka. U tri bunkera na uzvisini moglo je biti najviše petnaest neprijateljskih vojnika, a naši su gubitci brojali više od osamdeset. Silazeći sjevernom padinom uzvisine, kako bi se priključili ostatku snaka kojih tri kilometra sjevernije, samo mi je jedna misao prolazila glavom: taj grad treba sravniti. Možda jednom budem toliko star da zaboravim svoje ime. Ili čak zaboravim sva dobra učenja i pobrkam ih s lošima. Ali nešto neću nikada zaboraviti, a to je trenutak kada sam prvi put ugledao ovaj grad. Na glavnoj cesti smo sjeli u transportere koji su lijepom, širokom cestom hitali prema prvoj liniji koju su tenkovi učvrstili nadomak gradu. U transporterima su vojnici pjevali, a meni su čestitali, kao da slave. Prekorio sam ih. Ništa još nije bilo gotovo i nije bilo mjesta slavlju. Vojnici su ušutjeli. – Dok sve krovove grada ne pokrije vatra, dok zidovi ne pokriju temelje i dok temelji pod stiskom bombi ne upadnu u podrume, ništa nije gotovo! – rekao sam i prihvatio cigaretu koju mi je ponudio jedan vodnik skupine. Nisam niti popušio cigaretu do kraja kad se kamion zautavio. Iz vana se netko glasno izdere naređujući momcima da iziđu iz kamiona. Kada sam ja prvi iskočio na tlo, onaj koji se derao gadno se iznenadi. Nespretno salutira te od srama nestane među gomilom. Prvo mi u oči upadne ulična lampa, zapravo njen stup. Od punog metala, prelijepo izlivena s mnogim detaljima. Cvijeće, glave dupina, nebrojeni vijenci lovora, sve je to izranjalo iz običnoga stupa rasvjete. Pomislio sam, ovoliko je metala dovoljno za izradu manje haubice. Čemu? No ipak, morao sam dotaknuti stup. Čim mi je ruka taknula hladni metal, iz stupa me strese statički elektricitet. Nasmijao sam se. Prokleti stup. Tek tada sam primijetio nekoliko rupa koje su naši metci propalili kroz njegovo ponosito, pompozno tijelo. Malo dalje niz ulicu zakrčenu vojnim kamionima i tenkovima i lijepo obrubljemoj urednim rubnim kamenom, vidio sam na metalnom stupu plehanu ploču. Žutu, s crnim okvirom oko crnih, ukrasnih slova koja su označavala ime neke ulice. Sujetno sam se nasmijao. Što će vam sada sav taj sjaj i ljepota? Sve je proigrano, a pobjednik će uzeti svoje. I neće mariti za vaše skizofrenične detalje kojima ste dokazivali vlastitu premoć. Gotovo je! U taj čas vidio sam junaka koji je dva sata ranije, po mom naređenju, vodio tenkovski proboj po zapadnom prilazu gradu. Prišao mi je trkom, salutirao. – No, gdje je taj slavni grad? – upitao sam. On je čućnuo pokraj blatom i krvlju uprljane gume jednog transportera i na podu raširio zgužvanu kartu. Pokušao sam čućnuti do njega, ali me spriječi reska bol u koljenima. Nagnuo sam se nad kartu koliko sam mogao. Vidio sam njegov prst pocrnjeo od baruta. Pokazao je uzvisinu s tri bunkera. Potom je njegov prst pošao cestom do sljedeće uzvisine. Lupnuo je po tom mjestu. 152 Književna Rijeka / PROZA – Tu smo. A grad, evo ga odmah ovdje – rekao je pokazao sam nekoliko centimetara dalje na karti. Vidio sam uzvisinu na kojoj smo stajali, nakon nje dubok kanjon ispunjen rijekom i premošten po sredini. Odmah iza mosta, na drugoj strani kanjona, ležao je grad, s jedne strane stisnut rijekom, a s druge strane morskom plažom. – Most su jučer digli u zrak – dodao je – Morat ćemo preko rijeke. Kimnuo sam glavom i pošao ulicom prema onom dijelu uzvisine od kuda sam se nadao vidjeti kanjon, porušeni most i ukleti grad. Ali nisam se udaljio više od sto metara od tenkova kada začujem potmule pucnje. Potrčao sam natrag u zaklon i u zadnji čas izbjegao eksplozije neprijateljskih granata. Izdao sam naređenje da se haubice bolje ukopaju i okrenu prema gradu. Naredio sam da se prokopa stotinjak metara plitkog rova u slučaju da jutro počne granatiranjem. Izgradili smo nekoliko skloništa od vreća pijeska. Na vrh uzvisine koja nas je dijelila od grada stavili smo stražu. I tako je nekako došla noć. Dobio sam aluminijsku porciju graha koju sam pojeo nevoljko. Potom sam u skloništu od vreća pijeska održao krizni sastanak. Zapovjednici su spominjali srušeni most. Vidio sam da nevoljko razmišljaju o prelasku rijeke. Na drugoj strani rijeke bila je strašna kosina načičkana bunkerima. I zidovima i utvrdama... ta je kosina svjedočila od petsto godina konstantnog utvrđivanja. U samom centru grada pa sve do obale ležala je slavna utvrda Belon. Njeni su se istočni zidovi stotinama metara spuštali s litice na samu plažu. Zapravo je cijeli grad bio jedna ogromna utvrda. – Ne moramo prelaziti rijeku. Sravnit ćemo grad vatrom s ove uzvisine. – Ali grad su već dva puta i to stotinama zrakoplova bombardirali saveznici. I nisu se predali. – Sad će se predati, nemaju izbora – odgovorio sam – A ako se ne predaju, izgorit će živi u svojim utvrdama. Još smo jednom nabrojali haubice, topove, tenkovske cijevi, minobacače. Imali smo dovoljno cijevi da iz njih izgradimo novi grad, a kamo li da njima uništimo jedan postojeći. Odredili smo početne pozicije za jutro i raspored pješaštva. Početak bombardiranja dogovorili smo u pet i trideset kada smo očekivali zoru. Nakon toga smo se rukovali i, dok je vezista još slao kodove na sjever i zapad, otišli smo iz skloništa u prohladnu noć. Zapalio sam cigaretu i pošao ulicom među transporterima. Svud uokolo usnuli vojnici. Neki su ležali na cesti i igrali karte. Vidio sam ih kako olako rastežu svoja tijela po asfaltu. Te su ceste bile ravnije i udobnije nego njihovi kreveti u dalekoj domovini. Opet mi je pažnju privukao stup rasvjete. Svaki put kada sam udahnuo dim, crvenkasti bi sjaj cigarete iz mraka izvukao željezne lovorike, cvijeće i dupine. Bacio sam cigaretu i uputio se na vrh uzvisine ponad kanjona. Morao sam konačno vidjeti taj grad. Došavši gore, iz mraka sam razabrao salutiranje nekoliko mladića. Naredio sam im da budu tiho. Oni su mi pokazali rukom preko kanjona. Noć je bila bez mjesečine, a u gradu nije bilo niti jednog svjetla. Zapravo nisam mogao ništa razabrati. Tek malo tamniju konturu utvrde Belon i, malo podalje, neko sivkasto presijavanje koje bi moglo Nikola Tutek 153 biti morska pučina. Još dalje, tamo gdje je sigurno moralo biti more, vidio sam jedina svijetla. Naše brodovlje. Razočarao sam se i sjeo na kamen pokraj stražara. Upitao sam ih jesu li vidjeli grad za dana. Potvrdili su. Na to sam ih pitao kakav je grad. Nasta tišina. Potom kaže jedan mlađahni vojnik: – Prelijep. To je najljepši grad koji sam ikad vidio. – Zaista? – upitah. Nitko se ne usudi potvrditi riječi mlađahnog vojnika, ali znao sam da je njihova šutnja odgovor. – Dobro se nagledajte te ljepote sutra ujutro. Neće još dugo biti tu. – rekao sam potapšao najbližeg vojnika po ramenu. Vratio sam se do tenkova. Potom do rovova. Smrtna tišina. Otišao sam do skloništa od vreća pijeska i pokušao tamo zaspati. Jedan je časnik govorio u snu. Potom sam sjeo u jedan od transportera, ali ni tamo nisam našao san. Zapravo sam proveo noć lutajući po improviziranoj bazi i izluđujući napete stražare. Čim sa vidio da se crnilo na nebu otapa, s još dva časnika i vezistom sam pošao na vrh uzvisine. Sjeli smo na kamenje i promatrali niz tamni kanjon. Odjednom, na drugoj strani ukazao se grad, siv, kao pokriven voskom. Nestvaran poput igračke i sablastan poput groba. Čim se malo sunčeva žutila probilo nebom, na sivi su se odsjaj voska razlile boje. Otkrile su tisuće lijepih krovova, stotine vitkih tornjeva crkvi i značajnih zgrada. Većina je zgrada bilo izgrađeno od dekorativne opeke, ali nekoliko je zgrada bilo podignuto u kamenu tako bijelom da je sada na svijetlu zore sjajio i činio savršen kontrast uspavanom smeđilu opeka. Jedna od tih zgrada od bijelog kamena bila je velebna, s nekoliko kupola koje kao da su poput balona lebdjele nad prekrasnim ulicama. Vidjele su se fasade urešene, krovoi izduljeni u zrak, vitki, a rubovi im omeđeni različitim ukrasima. Vidjele su se lijepo popločene ulice koje su vijugale po slobodnoj volji među velebnim zdanjima. Vrhovi tornjeva nosili su tipične urese, kao da je svaki imao svoj ceremonijalni šešir. Na vrhu uzvisine pokrivene gradom bila je veličanstvena crkva okružena visokim zidovima, tragovima nekih prastarih utvrđivanja. Pred crkovm je bilo mnoštvo manjih kućica koje su, gledane izdaleka, izgledale kao jedna hrpa opeka. Zaključio sam da je to samo srce i najstariji dio grada. Odmah do njega, zora je u žutilo i crvenilo obukla utvrdu Belon. Srce mi je stalo ludo lupati. Opčinjen tom ljepotom, ustao sam iz zaklona ne bih li bolje pojmio tu građevinu i more ponad nje. Jedan od zapovjednika me grubo povuče natrag u zaklon i potom se odmah ispriča. Iako su mi usnice jedna drugu napustile, nisam rekao niti riječi. Upijao sam očima taj ukleti grad jer sam znao da takvu ljepotu više neću vidjeti. Grad je bio izgrađen na uzvisini s južne strane okruženom kanjonom i rijekom, a sa istočne strane liticom koja se strmo spuštala na beskrajnu pješčanu plažu. Utvrda Belon uz pomoć četiri visoka tornja uhvatila se vrha te uzvisine, te su njeni visoki zidovi došli do samog ruba litice gdje su se okitili kupolom. No utvrda tu nije stala, nakon kupole su se zidovi vertikalno spustili niz liticu sve do mora. Tako je uz liticu nastalo ogromno urešeno pročelje koje je je nosilo šesnaest katova, svaki s prozorima, balkonima i ukrasnim tornjićima. Dolje na plaži, ulaz u utvrdu 154 Književna Rijeka / PROZA branio je visoki zid s dvije velike kule. Vremenom je taj dio plaže produžen u pristanište koje je od zidina utvrde bilo odvojeno prelijepom, širokom ulicom. Belon je izgrađen od opeke, malo drugačije boje neko opeke kuća. Bile su te opeke smećkaste i ponegdje obojene žutom, bijelom i crvenom bojom. Utvrda je dominirala cijelim gradom, kao snažna ruka ga je držala na mjestu. A iza utvrde, pristanište s prelijepim zgradama i dugim molovima koji završavaju svjetionicima. A poslje, more. Na sve je to zora bacila čari dana koji se budi. Pomislio sam, kako je moguće da je netko tako zao sagradio ovu ljepotu? Taj najljepši grad. Sada tih u iščekivanju vlastita kraja. Tek tada primijetih da se mnogi krovovi porušeni, a ulice puste i posute ostacima izgorjelih vozila. Jedan od molova bio je presječen eksplozijom. Čak i na zidovima Belona bili su ožiljci. Tišina. Pet i petnaest. Zar je nužno srušiti ovaj grad ukraden iz snova? Otkinuo sam pogled s grada i spustio ga niz kanjon. Rijeka preskače ostatke porušenog mosta. Grad je srušio most i odsjekao se od pravde svijeta. On je bacio rukavicu u ruke sudbine i ne priznaje poraz, ne žali zbog svoga zla. Prepredeni, arogantni grad na uzvisini. Zatvorio sam oči i sjetio se naših zapaljenih kuća i naše djece što su naricala polusmrznuta u snijegu i blatu. Oštre naredbe protivnika koje su se izdavale baš u ovakvim gradovima, u ovakvim palačama, a onda su još dugo odzvanjale tisućama kilometara u zapaljenom pobijenom i obeščaćenom bespuću. I ta uplašena djeca po rovovima iza mojih leđa koji sa strepnjom očekuju juriš, trebaju li umrijeti za ovu ljepotu? I smiju li u njoj živjeti? Opet sam pogledao prema gradu i čim ga zahvatiše moje oči, srce mi stade ludo lupati. To je bio najljepši grad koji sam ikada vidio. Prokleti grad. Pet i dvadeset devet. Zapovjednik zaziva moje ime. Svi na uzvisini gledaju u mene. S radija vođe sektora sjever i zapad traže potvrdu. Netko me tapše po leđima. No moje su sunice zaleđene i ne mogu izdati naredbu. U sljedeći čas rascvijetaju se eksplozije po krovovima kuća. Zapad i sjever je započeo napad. Iz grada pucaju nasumce prema drugoj strani kanjona, ali te metci padaju daleko od nas. Digao sam ruku i rekao riječ. Iza naših leđa digao se pakao od vatre i dima. Začuli smo fijukanje granata koje odletiše prema gradu i pretvoriše se u vatrene lopte. Brodovlje je prišlo luci i stalo iz blizine pucati po pristaništu i primorskim ulicama u podnožju Belona. Legli smo se na tlo. Netko mi je dodao dvogled. Nije bilo smisla gledati kroz dvogled jer je grad pokrila gusta prašina i dim. Potom manje prašine a više dima. Urušila se kupola bijele palače, a tornjevi Belona sasuli su svoje opeke u srce grada. Potom vatra. Na svim dijelovima grada njeni plamičci. Sa zapada preleti nekoliko naših zrakoplova i po gradu posije mnoštvo duguljastih bombi koje prošaraju jutarnji zrak ogromnim žućkastim gljivama. – Nevjerojatno – prozbori zapovjednik koji je ležao na tlu do mene – Nevjerojatno je da još uvijek uzvraćaju vatru. – Uskoro neće imati razloga, čak ako i budu htjeli – rekao sam. Konture grada više se nisu razabirale u dimu i vatri. Naredio sam da se svi povuku s uzvisine i vrate se do rovova i tenkova. Tamo je ispucavanje projektila Nikola Tutek 155 zvučalo kao zaglušujuća grmljavina. Sklonili smo se u zaklon od pijeska. Bombardiranje se nastavilo do jedanaest sati izjutra. Tišina. Iz pravca grada potmule eksplozije izazavane požarom. Glas s radija, zapovjednik sektora zapad potvrđuje da su oslobođena predgrađa grada na njihovoj ruti. Oni sa sjevera još uvijek nailaze na sporadičan, ali žestok otpor. Stiže vijest od neprijateljskog zapovjednika grada: spreman je na uvjetnu predaju. Ali ne garantira za neke fanatične odrede koji više nisu u njegovoj vlasti. Shvatio sam da je vrijeme za posljednji udarac. Trebalo je ući u grad i s juga. Razbiti fanatične odrede i oduzeti zapovjedniku grada bilo kakvo pravo na uvjete. Zapovjednici su iščekivali moje mišljenje. Promatrajući kartu kanjona, vidio sam da nema smisla pokušavati prelaziti rijeku niti na jednom mjestu osim na njenom ušću, blizu pristaništa. Do tamo je s uzvisine vodila lijepa cesta koja je niz padinu vijugala sve do rijeke i plaže. Ta je ista cesta ulazila u pristanište preko velikog željeznog mosta, ali i taj je bio porušen. Zeleni vrhovi njegovih lukova su štrčali iz vode pred samim ušćem. Naredio sam transporterima, tenkovima i pješadiji da hitro krenu tom cestom prema rijeci. Naredio sam artiljeriji da, ako bude potrebno, projektilima pokrije središnji i južni dio grada, ali da ne pucaju prema pristaništu. Naredio sam brodovlju da priđe posve blizu pristaništu i čekaju u pripravnosti. I dobio sam tu čast da se niz cesticu povezem zapovjedničkim džipom. Spuštajući se niz serpentine, promatrao sam šumu. Bio je to više park nego šuma. Drveće lijepo obrezano, zdravo, tlo čisto i kao počešljano. Tko može tako gospodariti nečim tako divljim kao što je šuma? I što je razlog tome? Čisto pokazivanje moći, izazivanje sudbine. Ako ta šuma ne izgori, sada je treba pustiti da raste. Da raste prema nebu kako god želi i prohtije, neka bude šuma! Zar se mora drvo sramiti vijuganja svojih grana? U mislima stigoh do zadnje sepetine. Došli smo na oštri desni zavoj s kojega se kroz razrijeđeno granje već nazirala plaža i nekoliko krovova. Nakon zavoja našli smo se među ljupkim vilama prekrasnih fasada na kojima su se upravo igrale sjenke raskošne opuštenosti i životne strasti. Pomislio sam, makar će ovakvi zakutci grada biti očuvani. Nekako baš tragom te misli, oživješe sjenke i nađosmo se pod jakom vatrom iz vila. Prvi transporter uhvati plamen, potom jaka eksplozija. Iskočio sam iz džipa i pogledao preko ramena prema mjestu na kojem sam sjedio čudeći se što i ostali iz džipa nisu iskočili na ulicu. Tada sam vidio da sjede u vozilu mrtvi, zabačenih glava, kao iznenađeni. Sakrio sam se iza tenka i tražio novoga vezistu, jednoga sam izgubio u džipu. Moj zahtijevi nisu dobili odgovora, tek kaos i vriskovi. Jedan zapovjednik pokazuje prstom niz ulicu. Tenkovi pucaju iz neposredne blizine u svaku kuću u nizu. Po tom mi prilazi i kaže: – Ovako smo izgubili četvrti odred, samo tri kilometra južnije niz plažu. – Razbijajte sve po redu, kuću po kuću, opeku po opeku! I nađite mi vezistu! – naredio sam. Jedna od kuća niz ulicu se stropošti, a skupina neprijatelja pokuša pretrčati ulicu prema drugoj strani zarasloj u šumu. Naši ih mladići spremno pokose. U taj čas dotrči jedan vezista, izbezumljen. Odmahnuo sam rukom i ostavio ga 156 Književna Rijeka / PROZA zbunjenog iza tenka. Naredio sam energičan proboj. Ako ih stisnemo, morat će izići prema plaži, na otvoreno. A tamo ćemo ih bez problema poubijati. Zagrme tenkovski motori i stanu krčiti nove ulice tamo gdje su još prije deset minuta stajale kuće. Uz rikanje tenkovskih cijevi i neprestane rafale, spustili smo se cestom i došli do razine plaže. I tamo zapucaše po nama, ali puno slabije. S obje strane ulice bilo je nekoliko redova kuća. Brzo su im nestali krovovi i potom je nastao mir. Sa skupinom vojnika potrčao sam prema jednoj od kuća, dok su tenkovi povukli liniju dalje niz ulicu. Na ulazu u kuću netko zapuca iz nutra. Zapovjednik s kojim sam maloprije razgovarao padne pokošen. Mladići sumanuto zapucaju, iz zakutaka kuće počnu iskakati muškarci, ali žene i djeca. Svi padnu zrezani rafalima. Naredim grupama da očiste svaku kuću u ulici, na obje strane i da pucaju bez razmišljanja. Nisam im izričito rekao da nakon čišćenja kuće i zapale, ali mnogi su od njih to ipak, valjda iz navike, učinili. Na kraju ulice bio je mali park s mnoštvom prevrnutih klupica. Iza parka rijeka i u njoj razrušeni željezni most pobojan u zeleno. Na drugoj strani rijeke, od pristaništa pa sve do vrha uzvisine koja je sad bila visoko iznad nas, grad je bio jedna velika buktinja. Iz pravca grada nije bilo otpora. Pretpostavio sam da u toj buktinji nema više nikoga živoga. Niz ulicu se uz veliku buku, brzinu i naginjanje, stropoštao specijalni transporter s pontonskim mostom. Brzo smo razvukli ponton preko rijeke, a vrhovi srušenog mosta pomogli su nam kao elementi stabilnosti. Ponton su prvo prešli tenkovi, njih pedeset i osam. Potom transporteri. Pozvao sam vezistu i pozvao ostatak artiljerije i pješaštva s uzvisine na položaje na južnoj obali rijeke. Potom sam izvijestio da je južni ulaz u grad osiguran. Pred donje zidine Belona došao sam u oklopnom transporteru. Iz bližega sam vidio da vatra ipak nije zahvatila svaki kut ulica. Neke od prelijepih palača bile su gotovo netaknute, dok su se druge iz pakla vatre razvaljivale i prosipaale po ulicama. U one netaknute palače pucali smo iz predustrožnosti, iako pravoga otpora zapravo nije bilo. Već oko dva sata posljepodne, vojska se iskrcala s brodovlja u pristaništu i cijeli je istočni i polovica južnog dijela grada bio oslobođen. Na radiju je javljeno kako je zapovjednik grada spreman na bezuvjetnu predaju. U jednoj smo palači blizu zidina Belona organizirali krizni stožer. Bilo je to prekrasno dvokatno zdanje koje je je vjerojatno pripadalo nekoj bogatoj pomoračkoj obitelji, sudeći po gravurama jedrenjaka na fasadi. Na prvom katu smo razbili vrata i napravili mjesta za vezistu i prvu pomoć, a zapovjednici su pošli na drugi kat u raskošan salon. Prvo što su učinili, porazbijali su skupocjene slike na zidovima. Potom su džepove natrpali sve što su mogli nositi. Nisam ih pokušavao zaustaviti, zašto bih. Bilo mi je samo žao što, mjesto da te predmete razbiju i zatru, oni su im svojom krađom davali priliku za novi život. Sjeli smo u otmjene naslonjače pokrivene kožom. Do tada i poslje toga nisam sjedio u takvima. Na stoliću ispred nas bio je antikni set za čaj, netko nas je posprdno ponudio čajem, na što je nastao opći smijeh. Nogom sam šutnuo set za čaj sa stolića koji se potom rasprsnuo na podu i u srazu sa zidom. Nastala je tišina. Nikola Tutek 157 Na stolić sam raširio kartu grada. Pozvao sam vezista. Odlučeno je pričekati do sljedećeg jutra do kada je grad trebao do kraja izgorjeti. Prespavao sam u ugodnom naslonjaču. Izjutra me probudilo komešanje s ulice. Došao sam do prozora. Nisam ga mogao otvoriti pa sam razbio staklo??. Na bombama izrovanoj ulici prošaranoj istopljenim tamvajskim tračnicama, vidio sam hrpu ljudi. Civili. Pošao sam na donji kat izvidjeti situaciju. Doktor je bio izvan sebe, a ljudi vani su zapomagali i naricali. Neki su pokušavali probiti se u kuću. Shvatio sam da je potrebno organizirati prihvatni centar da se ti civili odvoje od vojske. U pristaništu je bilo jedno skladište u vrlo dobrom stanju, ali već su ga napunili stotinama ratnih zarobljenika. Naredio sam da se civili utovare na kamione i prevezu preko rijeke u prvu adekvatnu zgradu na drugoj obali. Potom sam gledao kako ih trpaju u kamione, a oni se otimaju, vrište, plaču, zapomažu na nepoznatom, mrskom jeziku. Po prvi put sam ih vidio iz bliza. Zar su to ti golijati koji su gradili ovakve gradove i prelijepe stepenice za plažu? Graditelji utvrda, savršenih putova, štovatelji kamenih i metalnih figura, lijepih slika i udobnih naslonjača? Gdje su im odrasli muškarci, jesu li ubijeni ili nas još uvijek ubijaju? Njihova lica ofurena plamenom, pocrnjela od dima, ruke krvave. Još prije deset sati te bi me ruke na ovoj ulici stiskale oko vrata, a sada, nemoćne, mole za milost. Primaju se hladnog metala transportera, bojeći se dotaknuti ruke naših vojnika. Čak i u smrtnom strahu radije odabiru hladnoću metala nego toplinu dlana neprijatelja. Čemu sada njihovo znanje, čemu ta povijest koja im je dala za pravo da se zatvaraju u utvrde i nazivlju se gospodarima? Mole za milost usred ruševina svoga ubijenog, fantastičnog grada. Iz misli me istrge bljeskalica fotoaparata. Vratio sam se natrag u kuću. S radija javljaju da kreću prema centru grada. Htio sam tamo doći među prvima. Odabrao deset mladih boraca za pratnju. Izišli smo na ulicu. Naredio sam odredima da krenu iza transportera vijugavim ulicama oko utvrde gore, prema vrhu uzvisine gdje je bio stari centar grada. Od tamo se čulo rijetko pušketanje. Upozorio sam ih na moguće zasjede i još uvijek aktivne požare. Gledao sam kako odlaze uz ulice, no nisam pošao za njima. S desetoricom odabranih odlučio sam doprijeti do centra grada kroz utvrdu Belon. Progonila me ta želja još od prvog trena kada sam ugledao utvrdu s položaja na uzvisini iznad kanjona. I sad mi je srce ludo udaralo u uzbuđenju. Pošli smo poslagani u dva džipa niz ulicu. Sve su zgrade na desnoj strani bile izgorjele do temelja, uključujući crkvu. Na lijevoj strani su bile nešto bolje sreće, izgubile su krovove i gornje katove, ali su donji dijelovi još uvijek stajali kao iznenađeni ovim ratom. Uskoro su se na lijevoj strani ukazali zidovi Belona. Tornjevi kula bili su uništeni, a i sam zid je na jednom dijelu pao preko ceste i bio izgažen gusjenicama tenkova. Iza zida, visoka zgrada koja je pokrivala cijelu liticu sa svojih šesnaest katova još uvijek je stajala na svom mjestu iako je fasada dobrim dijelom pala preda nju. Glavna vrata bila su velebna, na pet metara su završavala u luku od opeka. Ogromna drvena vrata bila su slomljena i na pola izgorjela. Iz vrhova svih urešenih prozora izvirivali su crni tragovi gorenja. Po- 158 Književna Rijeka / PROZA gledao sam gore prema kraju litice i vrhu velike utvrde. Uza sve, još uvijek je bila očaravajuća. Toliko očaravajuća da sam zapravo poželio da se sama od sebe sruši u hrpu polomljenih opeka. Vidio sam da vojnici ne dijele moju očaranost, postali su nervozni pri pomisli na uspinanje dopola uništenom, prastarom zgradom. Odlučno sam kročio kroz ulaz utvrde. Iznutra me inenadila jednostavnost dekora. Nije tamo bilo nikakvog sjaja, niti prije vatre i uništenja, tek debeli zidovi koji su sami sebi opravdanje i nužno ne zahtjevaju pozlatu. Hrpa nagorjelog namještaja. Rasuti papiri, izgubljene cipele. U jednom od kutu prve sobe, koja je zapravo bila velika aula s nekoliko izlaza i dva stepeništa na suprotnom kraju sobe, vidio sam jednog starca. Samo je stajao uza zid, gotovo nesvjestan naše prisutnosti. Prišli smo mu i provjerili ga. Shvatili smo da nije imao više od četrdeset godina, ali je iz male daljine izgledao kao šezdesetogodišnjak. Jedan od vojnika govorio je jezik i pitao ga možemo li se uspeti na vrh utvrde do centra grada. On je zatresao glavom. Kazao je kao je vrh utvrde posve porušen i centar grada više ne postoji. Bila bi ludost pokušati tamo se uspeti. Vojnik ga je pitao kako zna, osim ako sam već nije bio gore u centru. Čovjek je zašutio i pogledao u pod. Vojnik ga je slabo udario kundakom puške u rame. – Može se gore, tunelima – rekao je potom. Naredio sam vojniku da se raspita o tim tunelima. Čovjek je nevoljko ispričao o mreži tajnih prolaza koje su iskopali još drevni graditelji Belona. Ti podzemni prolazi polazili su podnožja utvrde i potom su vijugali uklesani u stijenu sve do vrha uzvisine u starom centru grada. Isprva su prolazi korsitili graditeljima pri prenošenju materijala potrebnog za podizanje zidova utvrde, a potom su se kroz prolaze prenosila svakojaka roba iz pristaništa do centra grada. Važnost prolaza su uvidjeli srednjovjekovni trgovci pa su započeli kopanje vlastitih tunela da bi čim više skratili put od luke do trgovina u gradu. Potom je kralj, nezadovoljan činjenicom da podanici kopaju tajne prolaze pod njegovim dvorem, zabranio trgovcima kopanje novih tunela. Trgovci su mogli zadržati tunele pod svojim kućama do dubine od šest metara, ali ti su ih morali pregraditi debelim zidom jer je sve dublje od šest metara pripalo kralju. Uvidjevši važnost podzemnih tunela, kralj je naredio da se neki od njih, u njegovo ime, prošire, a novi sagrade. Isto su zahtijevali i svi kraljevi nakon toga doba. U tunelima se se smjestile riznice, barutane, tajne odaje, a tuneli za moguće bjegove iz dvorca dotakli su svaki dio grada, pa čak i na drugoj obali rijeke. Nakon kraljeva, upravljanje tunelima preuzeli su gradski oci koji su prolaze koristili za skrivanje svojih tajni; za pokapanje sumnjivih blaga i djece svojih ljubavnica. Nakon gradski vlasti, tunele su preuzele vojne vlasti. Dvjesto su godina poboljšavali stare i gradili nove tunele. Pod cijeli gradom, od zapadnog ulaza pa do pristaništa u podnožju Belona, išla je tajna podzemna željeznica. – Pa to je cijeli grad pod gradom! – uzviknuo sam – Koliko ljudi stane u te podzemne prolaze? – Stalo bi cijelo čovječanstvo – odgovorio je čovjek. Nikola Tutek 159 – Pa to je sve sigurno prepuno vojske! Tamo čekaju da uđemo u grad, a onda će nas sve pobiti u uličnim borbama! – viknuo sam i naredio jednom vojniku da uspostavi vezu sa zapovjednicima. Čovjek je negodovao, njegovo se sivo, prerano ostarjelo lice iskrivilo u molbama. Naredio sam da mi prevedu njegove riječi. – U tunelima nema vojske. Vojska, ono što je od nje preživjelo, nalazi se u bunkeru u starom gradu i tamo čekaju predaju. U tunelima su samo civili. – Samo civili? A postoji li tunel koji taj vojni bunker spaja s ostalim tunelima pod gradom? – Naravno. Gotovo svaka zgrada u gradu povezana je tunelima za ostale tunele. Vidite, kada je kralj naredio da trgovci zazidaju svoje prlaze, malo tko ga je poslušao. – Ma briga me za kralja i trgovce! – zaustavio sam ga i počeo diktirati vezistu. Izvijestio sam zapovjednike zapadne i sjeverne divizije o podzemnim tunelima. Naredio sam im da se ukopaju na mjestu i nikako ne napreduju prema centru i tako upadnu u stupicu. Oni su negodovali izvjestivši kako se neprijatelj pred njima masovno predaje. Potom su ipak poslušali naredbu i ukopali se na svojim trenutnim mjestima. Naredio sam im da pošalju skupine vještih boraca u svaku veću građevinu u neposrednoj blizini, te da u podrumima potraže ulaze u podzemne tunele. Potom sam se opet obratio čovjeku koji je u tišini i pokori stajao pred nama pogleda oborena na tlo. – Kažete, u tunelima su samo civili? – U tunele su se sakrili starci, žena, djeca. Tako je bilo uvijek tijekom povijesti. – A kako to da znate toliko o povijesti? – Ovo je do jučer bio muzej, gotovo cijela utvrda Belon. A ja sam bio kustos tog muzeja. – Znači vi me možete odvesti tunelima odavdje do gore, do centra grada? – Naravno, mogu vas odvesti dvjema turističkim rutama kojima sam uvijek vodio posjetitelje. Samo sada ne mogu garantirati da će tuneli biti osvijetljeni. – Imate li lampu? Kustos muzeja je potvrdno kimnuo. Nastalo je komešanje među vojnicima. Umirio sam ih. – Vaši su trgovci prevarili svoga kralja. Zašto bih ja vama vjerovao da su u tunelima samo civili? – To je povijest. – Pa vidite da se povijest ponavlja – odgovorio sam. Muk. Kustos opet vrati svoj pogled na tlo utvrde. Zidovi zadrhte od daleke eksplozije. Pogledao sam u visoki bačvasti strop koji se jedva nazirao u polutami. Sve te opeke naslagane savršeno. Točnost u milimetar. Kakav grad. Čim sam ga vidio znao sam da ću mu završiti u tamnome srcu. Zapravo sam već pri ulasku kroz razvaljena vrata utvrde odlučio pod svaku cijenu domoći se vrha uzvisi- 160 Književna Rijeka / PROZA ne i centra garda. Sada sam si dao malo vremena da se osvrnem, nasmiješim, udahnem dublje, i to sve u slučaju da su mi to zadnje minute života. Nije to bio neki sjajan život. Mlad sam postao vrhovni zapovjednik fronta, ali ne zato što sam bio najbolji, nego zato što su puno bolji od mene prije poginuli. Prvo moje putovanje izvan rodnog grada počelo je na vojnom transporteru. Borili smo se i ginuli. Odjednom smo se našli izvan granice svoje zemlje, selo za selom, grad za gradom. Na kraju krajeva, besmisleno. Koža na rukama mi je upila više tuđe krvi nego sunca. I sada sam došao u taj bez sumnje najljepši grad na svijetu. Razorio sam ga do temelja. Ali od prvog trena sam znao da ovaj grad ima još neko nevidljivo lice, neki trik koji nam se sprema uvaliti u zadnji čas prije posjednjeg uzdaha. Podno velebnog Belona, otkrio sam grad pod gradom. I da se sad njime ne prošetam? Ne, odlučio sam pustiti sudbini tu zadovoljštinu. Naredio sam kustosu da nam da sve raspoložive lampe te da nas povede tunelima gore u centar grada. Dobili smo sedam lampi i u tišini pošli niz veliku aulu. Upalili smo lampe jer je tamo već bilo vrlo tamno. Kustos je otvorio debela hrastova vrata sa željeznim zakovicama. Našli smo se u dugačkom hodniku na sred kojga je ležao razbijeni kristalni luster. Na zidovima hodnika bile su slike iz povijesti utvrde, svaka sa svojim objašnjenjem. Pred kraj hodnika kustos je zastao. Na zidu je bila velika slika neprijateljskog vođe i njihova zastava. Jedan od vojnika pristupi, razbije sliku i obori zastavu. Kustos pogleda onamo i potom, bez riječi, izvadi iz džepa veliki željezni ključ. Otovori vrata na lijevoj strani zida i uđe u mrak. Čuli smo plastično klikanje prekidača. – Ne, nema struje, kao što sam i mislio – začuli smo iza vrata – Dođite s lampama. Pomislio sam, u toj sobi na možda čekaju rafali. Ili će sam kustos zapucati ili makar nekoga pokušati zadaviti golim rukama prije nego bude ubijen. Ovakav bi dvorac zaslužio osvetu. Pošao sam u sobu i vidio kustosa na početku dugog stepeništa. Mahnuo je lampom da ga slijedimo. Stepenište je bilo beskrajno. Vlažno i hladno, ispunjeno lupanjem naših čizama o izlizani kamen. Primijetio sam da su i te drevne stepenice bile izgrađene umješno, no vrijeme je sredini svake izlizalo oble utore. Koliki su prolazili tuda, bježali, sakrivali se, nosili teret, nadali se? U zidovima po strani bio je u opeke ugrađen željezni rukohvat. Dodirnuo sam ga i ipet osjetio peckavi udar struje. Neprijatelj u srcu grada. Nakon podosta penjanja, došli smo u prostranu dvoranu koja je na stranama imala makar dvadeset ulaza i nekoliko stepeništa na više razine. Kustos je odstupio nekoliko koraka i okrenuo se prema nama iz navike. – Nalazimo se u tako zvanoj Zelenoj dvorani... – Da vam prevodim? – upita jedan vojnik. – U redu. Pusti ga da priča – odgovorio sam. – U početku su je graditelji dvorca korisitili kao odmorište. Tu su imali svoje krevete i ognjišta. U to vrijeme je dvorana imala samo dva ulaza, odnosno izlaza, jedan prema pristaništu drugi prema centru grada. Kasnije su dodatne tunele do ove dvorane iskopali trgovci. Pri kopanju tunela, ovaj lijevi dio dvorane, vidite Nikola Tutek 161 tamo, urušio se. To je bio jedan od razloga koji su ponukali kralja da zabrani gradnju novih tunela. Vjerovalo se da bi, ako se nastavi izgradnja tunela, cijeli Belon, a možda i grad, mogao urušiti pod voje temelje. – Je li to istina? Je li moguće da grad upadne u rupu koju je pod sobom kopao? – upitao sam. Nakon kraće šutnje, kustos je tihim glasom odgovorio: – Očito je moguće. Potom je objasnio kako je kralj počistio prostoriju, prožirio je, izravnao zidove. Kako su radnici tu kuhali, zidovi su pocrnjeli od vatre. Zato je kralj prostoriju dao oličiti u zeleno. U njoj su ponekad organizirali balove uz svijeće. Balovi uz svijeće. Stotinama metara ponad nas, grad u plamenu. Kustos odrađuje svoju zadnju rutu u životu. I on zna da je zadnja. Njegov svijet više ne postoji i sve što može pokazati nalazi se pod zemljom. Iako izgubljen u očaju, još mu samo ludilo posljednje nade nalaže da uživa u svakom trenutku svoga izlaganja. On zna da mi tu nismo turisti. Okrene se energetični i posvijetli prema jednom od izlaza iz prostorije. Najavi kako ćemo sada hodati tunelom koji su iskopali trgovci. Važno je primijetiti kako je stepenište šire i strmije, a na zidovima još se vide tragovi usječeni kutijama koje su na leđima nosili trgovački šegrti. Vidjeli smo te tragove, kao od noža. Neki su ih vojnici dodirivali prstima. Uskoro smo došli na ravno pa smo skrenuli stepeništem nadesno. Kustos je cijelim putem pričao, ali vojnik se nije trudio prevoditi. Napokon stigosmo opet u veću prostoriju i zbog toga nam je laknulo. I ova je imala mnoštvo izlaza, čak i jedan vertikalno na stropu. U sredini sobe bio je bunar. – Nalazimo se u sobi s bunarom. Posebnost ove sobe jest, naravno, bunar s pitkom vodom. Točno iznad bunara prokopan je dimnjak koji završava na glavnom trgu i tamo je označen građevinomom okruglog tlocrta s otvorenim krovom. Osim što je taj otvoreni krov pomagao u sakupljanju vode u bunaru, služio je i kao dovod svježeg zraka. U novije vrijeme ova se prostorija koristila kao koncertna dovrana. – Pitaj ga koliko smo od površine centra grada! – naredio sam. – Tridesetak metara. – Reci mu da nas odvede u centar najkraćim putem Kustos je kimnuo glavom i pokazao prema jednom od izlaza. Pošli smo na novije stepenište, moglo je biti izgrađeno nedavno. Na zidovima poneki bočni prolaz te uokvireni glazbeni i kazališni plakati. Odjednom kustos stane i svijetlom otkrije prolaz zatrpan ruševinama zgrade. Promumlja nešto, vidno uzbuđen. – Što je sada? – Kaže da ovuda ne možemo van. Moramo se malo vratiti. Kustos se progura kroz nas, na licu sam mu vidio suze. Pokaže snopom svijetla prema jednom od bočnih izlaza. Došli smo u mračnu prostoriju načičkanu starim, uglavnom neuoptrebljivim namještajem i mnoštvom stolica. Kao podrum ispod podruma. Iz te prostorije vodilo je stepenište u prostoriju iznad. Kustos stane kao ukopan na polovici stepeništa, a u taj čas primijetismo kako svijetlo 162 Književna Rijeka / PROZA njegove lampe nije jedino u gornjoj stepenici. Kustos se nekom obrati, pokušavajući ih smiriti ili navesti na bijeg, mi to nismo mogli znati. Potrčali smo uza stepenice i otvorili vatru. Krikovi i plač djece. Nožice koje su u suludom bijegu lupetale od zida do zida. Osjetim da me kustos snažno uhvatio za ramena željeći me zaustaviti. Grubo sam ga odgurnuo. Osvijetili smo sobu. Prvo što smo vidjeli bilo je nekoliko mrtve djece u razini naših lica. Njihova se topla krv parila u hladnoći podruma. Uspeli smo se u podrum, a plač i naricanje žena i djece postali su nepodnošljivi. Naredio sam vojniku koji govori jezik da ih primiri. Pomogao mu je i kustos. Sagnuo se na koljena ne bi li pomogao ustrijeljenoj djeci, ali ni je više mogao ništa učiniti. Stišao se plač i jauci. Prebrojao sam sedam malih, mrtvih tijela. Jedan od vojnika prišao je civlima šćućurenim u mraku. Posvijetlio je prema njima i tek tada smo vidjeli koliko je velika prostorija u kojoj se nalazimo. Zid koji je osvijetljen bio je duži od pedeset metara, a u prostoriji je moglo biti i do tristo ljudi. Da su njih tristo golim rukama nagrnuli na nas, pobili bi možda dvadesetak ljudi. Ali pobjeda bi bila njihova. No, čemu takva mala pobjeda u tamnoj rupi ispod izgorenog grada? Čemu takva beznačajna pobjeda u muzeju koji je izgubio svoju svrhu? Zazvali su me. Jedan od vojnika se namjerio na jednu od ščućurenih žena u namjeri da je siluje. Začuo sam mnoge jecaje i naredio vojniku da odstupi. I prije nego se pridigao od ženina tijela, ustrijelio sam ga. Srušio se bez trzaja i glasa. Djeca su briznula u plač. Naredio sam vojniku koji je prevodio da odmah pronađe izlaz iz prostorije. On se obratio kustosu koji je još uvijek klečao pored mrtvih i ovaj je rekao nešto pokazukući prema željeznim vratima koja su se skrivala iza naših leđa. Pošao sam tamo i odškrinuo ih. Nakon kratkog hodnika od bijelo obojenih opeka, nalazila su ljepša, drvena vrata, ponešto udubljena prema nama, kao da ih iz vana nešto pritišće. Razvalio sam bravu vrata i ona se otvoriše propustivši hrpu kamenja i razlomljenog drveta i stakla u podzemni hodnik. Zakašljao sam se od prašine i nepodnošljivog smrada gorenja koji su nas opkolili i zarobili. Čuo sam kako kustos nešto govori kroz kašalj, a jedna od vojnika popeo se preko hrpe krhotina i prošao kroz vrata. Pozvao nas je da ga slijedimo. Našli smo se na dopola porušenim stepenica s čijeg je vrha već dopiralo danje svijetlo zagušeno dimom. Pri vrhu stepenica naišli smo na oveći drevene grade koji smo odgurnuli i, zaboravljajući svaku opreznost, konačno izašli iz tame podzemnih prolaza. Našli smo se pored ruševine kuće koja je još uvijek tinjala, ispred nas projektilima izrovan park i izorana ulica, a okolo, sve ruševine. Na ulicama zatrpani automobili, iz kamenja izviruju nagorjeli ljudski udovi. I sve srušeno. Pitao sam kustosa je li to centar grada. On u šoku nije ništa odgovorio, otvroenih očiju, kao duh krenuo je kroz park prema ulici. Pošli smo za njim, bez riječi. Obilazeći kratere koje su iskopali projektili, mrtva tijela i posvuda razbacane hrpe opeka, došli smo na veliki trg. Tamo nije bilo ničega osim praznine okovane ruševinama, smrću i vatrom. Nebo je bilo boje dima. Javili smo zapovjednicima zapadne i sjeverne divizije da krenu prema centralnom trgu. Opisali smo ga kao prazni dio usred ničega. Kasnije sam čuo da Nikola Tutek 163 su se zapovjednici silno ljutili jer sam im bez razloga naredio da dođu u centar tek poslje mene, a toliko su silno željeli biti prvi koji će kročiti u prazni dio usred ničega. Pretpostavljam da je to, kao i moje kasnije čudnovato svjedočenje o prolasku kroz podzemne kanale uz pomoć neprijateljskog muzejskog kustosa, dovelo do moje smjene i degradacije. Sve moje tvrdnje o potencijalnoj opsanosti podzemnih prolaza nisu prošle oštri sud vrhovnih vođa. Ne čudim se, ni sam ne bih u te priče povjerovao, da nisam bio tamo. U svakom slučaju, za četrdesetak minuta naši su tenkovi napunili središnji trg. Zapovjednici su mi neiskreno čestitali i sve je to ovjekovječio fotograf. Potom smo pošli nedaleko u bunker u kojem se predala cijela vojna uprava grada. Neprijateljski je zapovjednik potpisao predaju. Bljesak fotoaparata. Nikada neću zaboraviti njegove guste obrve prepune prašine. Izgledai je kao miš iz brašna. Na glavnome trgu zaorila se naša pjesma. Ponudio sam kustosu muzeja aluminijsku šalicu punu graha. Osorno je pogledao prema mojoj ruci, mislio sam da će odbiti. Potom je iznenada zgrabio šalicu i stao proždirati. II. Godinu dana nakon herojskog oslobođenja grada prema međunarodnom dogovoru, ova mala regija uz more postala je i politički dio naše velike zemlje. Jučer omraženi grad sada smo mogli nazvati svojim i rado smo ga tako zvali. Problem je bio u tome što grada zapravo nije niti bilo. U samome centru ostalo tek nekoliko građevina koje su se dale obnoviti, a od Belona ostala je možda jedna trećina od prvotne utvrde. Grad koji smo ubili, sada smo morali oživjeti. Naravno, sve i da smo htjeli i znali obnoviti grad u njegovom prvotnom obliku, nismo za to imali novca niti vremena. Zato smo prvo počistili ruševine s ulica i sve opeke koje su još bile u dobrom stanju poslali smo transporterima za obnovu naših gradova u dalekoj domovini. Potom smo transporterima i brodovima evakuirali cjelokupno neprijateljsko stanovništvo. Prije rata u gradu je živjelo skoro pola milijuna duša, tek oko polovice je dočekalo oslobođenje. Dakle morali smo transportirati oko dvjestopedeset tisuća duša. Taj posao nije bio nikako lagan, ni nama i niti transportiranima i koštao je nekoliko tisuća života. No, na kraju, neprijatelj je uspješno zamijenjen s osam tisuća naših momaka. Uselili smo se u kuće u predgrađu koje nisu bile jako oštećene i u kojima smo odmah ubili svaki trag pobijeđenih. Potom smo gradu nadjenuli novo ime. Sjećam se toga sastanka, uznemireni duhovi učinili su ga osobitim. Neki su željeli dati gradu neko povijesno ime, neki su željeli ime nekoga našeg velikana. Ja sam poželio dati gradu ime nekog heroja kojeg smo izgubili ispod ona tri bunkera na uzvisini južno od grada. Komisija to nije prihvatila. Složili su se da samo ta kota, brdo ili buduće naselje mogu nositi ime nekog od tih momaka. Htio sam potom gradu nadjenuti ime onog zapovjednika kojeg su ustrijelili na kućnom pragu prilikom spuštanja na ušće rijeke. No njemu se imena nisam mogao sjetiti. Tako je grad dobio lijepe ime nekoga velikana. 164 Književna Rijeka / PROZA Kako je u grad po dekretu stizalo sve više naših ljudi, a grad je bio razvalina, vodstvo se zabrinulo zbog utjecaja kojeg bi ruševine mogle imati na našeg čovjeka. Zato je odlučeno da drugi korak obnove grada bude raščišćavanje ruševina. Odlučeno je da se sruši i sravna svaka kuća kojoj makar prvi kat s temeljima nije bio očuvan. Takvih je u centru grada bilo svega jedanaest, ali četiri su ih ipak srušene jer su odviše potsjećale na povijest, tradiciju i zli omen neprijatelja. Onaj dio Belona koji je bio na vrhu litice, tamo gdje su bile kule i velika palača s kupolom, to je sve počišćeno. Tako je grad dobio prazan prostor na rubu litice od kuda se pružao prelijep pogled na more i daleku, svijetlu budućnost. Splet tunela ispod grada klasificiran je prema svojoj vojnoj važnosti. Važne tunele i podzemnu željeznicu preuzela je vojska. Podzemnu je željeznicu izvukla iz tame i povukla je kroz bivše zapadno predgrađe gdje se podzemna linija spojila s civilnom prugom. Na dnu litice, ispred pristaništa, izbušen je tunel i tako je željeznica iz litice potekla nesmetano na obnovljene gatove u pristaništu. Zato je bilo potrebno raskrčiti podosta starih građevina, bez obzira na očuvanost. Umjesto dekadentnih palača i nagorjelih crkava, dobili smo kvalitetnu željezničku vezu od pristaništa do svih drugih gradova u regiji. Manje važni podzemni prolazi bili su zatvoreni betonskim zidovima i zapečaćeni. Oni najmanje važni prolazi jednostavno su napunjeni betonom iz kamiona miješalica. Treći korak oživljavanja grada bila je izgradnja. Prvo su obnovljeni mostovi i čelik i beton je opet ovladao rijekom. Na mjestu staroga, izgrađen je novi centar. Čiste, oštre linije betona dale su novi, gordi izgled vrhu uzvisine. Mjesto rasipnih i nefunkcionalnih vila, izgrađeno je mnoštvo betonskih stambenih blokova koji su na istom području kao i i vile bili spremni ugodno udomiti i do trideset puta više obitelji. Kako je sve više ljudi s djecom dolazilo u naš grad, sagrađene su škole, a za njihove roditelje tvornice u predgrađu. Tornjeve vila zamijenili su dimnjaci. Glavni trg je asfaltiran i urešen veličanstvenim spomenicima našim vođama i potom omeđen modernim zdanjima u koje su se smjestile upravne institucije. Iza trga, na mjestu gdje je bila utvrda, pa sve do litice, uređen je velik park posut bistama velikana. Na kraju parka, na samom rubu litice, podignut je vitki, betonski toranj od šest katova s kojeg stanovnici grada mogu divit pogledu na naše more i na čijem vrhu uvijek vijori naš barjak. Kao degradiranom zapovjedniku, ponuđeno mi je neko upravno mjesto u susjednom gradiću. Odbio sam ponudu koja je zapravo više bila naređenje, bez obzira na posljedice. Ostao sam u svom gradu obavljajući neku beznačajnu dužnost upravitelja skladišta u pristaništu. Radio sam baš u onoj ulici gdje sam za oslobođenja zaspao u naslonjaču. Sada je u toj ulici ostalo svega nekoliko starih kuća s čijih su fasada uklonjeni tragovi lažnoga, arogantnoga sjaja, a prazna mjesta zauzela je naša napredna, funkcionalna gradnja. Odobreno mi je stanovanje u jednoj od tih novogradnji, samo pet minuta od skladišta gdje sam radio. Iz kuhinje stana pucao je pogled na donji dio Belona, onaj naslonjeni na stijenu. Belon se puno mijenjao tijekom godina, kao i grad. Zadnjih je nekoliko katova izgorjelo Nikola Tutek 165 u bombardiranju i potom kolabriralo. Kada je iznad na litici izgrađen prekrasan park i vidikovac, izgled Belona postao je problematičan. Bilo je ideja da se cijelo zdanje minira, ali postojao je strah da se pritom ne uruši i litica, posebno radi svih onih podzemnih kanala. Zato je selektivno rastavljeno zadnjih šest katova utvrde, a opeka je iskorištena za nova zdanja. Zidine ispred zdanja s ostacima kula srušeni su da bi dali mjesta novoj, široj ulici. Fasada Belona bila je teško oštećena bombardiranjem, najviše s mora. Rupe su popunjene ciglama i betonom, a prvi je kat ojačan elementima od armiranog betona. Kako su višlji katovi imali vrlo malenu visinu stropova, srušene su nestabilne vodoravne pregrade od opeka, a novi su se betonski podovi izgrađeni tako da su svaka dva stara kata postala jedan novi. Na taj način je Belon pretvoren u bitno, prostrano i funkcionalno skladište za robu iz luke. Kako je poravljena fasada bils okićena opekama i materijalima različitih boja, odlučeno je da se cijelo skladište poboja u pristojnu tamnocrveno boju. Ime Belon je gotovo zaboravljeno, a novi su naraštaji poznavali zdanje kao Crveno skladište. Jedne sam zime, iz meni nepoznatog razloga, izbačen s posla i oduzet mi je prije odobreni stan. Kako se nikada nisam ženio i nikada nisam imao obitelj, potražio sam pomoć prijatelja. Malo tko usudio se sa mnom razgovarati, kamoli pomoći. Našao se jedan poznanik koji je radio u Crvenom skladištu i koji mi je potajice dao jedan ključ. Ključ je otvarao vratašca naknadno probušena na lijevom bočnom zidu Belona. Iza vratašaca bila je betonska soba koja ionako nije nikome služila. Tu sam potajno spavao. Jednoga sam dana više na zidu sobe, na onom dijelu gdje beton ustupa mjesto originalnim opekama utvrde, vidio mali prolaz zatvoren šperpločom. Posložio sam nekoliko velikih praznih drvenih kutija (u jednoj takvoj sam spavao) jednu na drugu i dosegnuo šperploču. Iskinuo sam je s ulaza otvora i zavukao se unutra. Tako sam drugi put dospio u splet tajnih prolaza pod gradom. Prvi prolaz u kojeg sam došao bio je uzak i nizak te sam se, uz pomoć baterije, kretao kroz njega četveronoške. Na kraju prolaza bila je veća prostorija od opeka, očito stara stražarnica. Imala je dva ulaza, oba pregrađena novim betonom. Na jednoj pregradi bila su vrata koja čiju sam bravu uspio rastaviti i nastaviti dugim stepeništem prema gornjim dijelovima litice. Što sam dalje išao u dubinu, to sam otkrivao više i više prolaza i stepeništa. S vremenom sam znao kartu većine njih napamet, znao sam i najstrmije i najuže prolaze te sam se nesmetano kretao srcem litice ispod grada. Ponekad bi na zidovima ostavljao oznake, pored nekih starih na nerazumljivom jeziku. Jednog sam dana puzao kroz uski i pomalo potopljeni prolaz od opeka, koji je vjerojatno bio dio ventilacijskog sustava, i na njegovom kraju mi se otvorila Zelena soba. Iz Zelene sobe gotovo sam napamet dospio u Sobu s bunarom koji je sada bio suh i pun krhotina. Pošao sam dalje i došao u podrum u kojem smo pobili djecu. Tako sam postao novi kustos nepostojećeg muzeja. Otkrio sam da zapravo više volim podzemni grad nego onaj na površini. Možda je netko primijetio to nagnuće u meni čak i prije nego li ja sam. To bi već 166 Književna Rijeka / PROZA bio dovoljan razlog da me pokopaju. Jednom sam prilikom razgovarao s poznanikom koji mi je pomogao i pitao ga znali možda za razloge moga izopćenja. – Kažu da si bio protiv. – Protiv čega? – Kažu da si oslijepljen sjetom. – A što ili tko je predmet moje sjete? – Misli su ti zamućene. – Čime? – Rekao se previše. Čak i sada. Otišao sam preko rijeke na ušću rijeke do do ulice koja je pretvorena u industrijsku zonu, pa cestom uzbro do uzvisine s koje sam prvi put vidio grad. Tamo je stajala malena spomen ploča svim herojima koji su dali život za slobodu. Promatrao sam kanjon, novi most i uzvisinu prekrivenu novim stambenim i proizvodnim blokovima. Grad je dosegao milijun stanovnika i raširio se toliko na zapad i sjever da se nije nazirao kraj ravnih krovova. Taj grad je živio složno, organizirano, neopterećen nepotrebnim detaljima i pitanjima koja nas udaljuju od krajnjega cilja. Grad je napokon pripadao svojim ljudima. A oko njega šuma, nesputana i divlja, baš kao što sam davno predvidio. Ipak, uspoređujući ovaj naš grad s onim starim, osjećao sam sram. U usporedbi sa starim, naš je novi grad bio je tek nakaradna betonska kutijica zabijena u lice brda. Spustio sam lice u dlanove. Imali su pravo oni koji se me kaznili. Moje je mjesto zaista pod zemljom. Hranio sam se onime što bih našao na ulici ili što bi mi ljudi dali. Ponekad bih u tunelima nahvatao štakora i napravio pravu gozbu u Zelenoj sobi. Bal pod svijećama. U jednom od tunela pronašao sam cijev s ventilom od kuda sam crpio pitku vodu. Jedne sam si godine dao za zadatak da očistim bunar, što sam i učinio. Ali on se nikada više nije napunio vodom. Kada nisam vani tražio i prosio, u stijeni sam puzao, provlačio se, skidao leđima paučinu sa stropova tunela. Jednog dana išao sam ulicom prema Crvenom skladištu i tamo ugledao mnoštvo kamiona. Odvozili su sve iz skladišta. Potom su čelična vrata zatvorili lancem. Otišao sam u Betonsku sobu i provukao se kroz prolaz do Sobe s dvojim vratima. Od tamo sam propuzao kroz ventilacijski kanal na kraju kojega je bila čelična rešetka. Razbio sam je rukom i ušao u Crveno skladište. Ali nisam to više nazivao Crvenim skladištem, zvao sam to zdanje opet Belon. Utvrda Belon otvorila mi je svoja vrata i bila je samo moja još godinama. Iz jednog tunela u drugi, iz jednog otvora u drugi, preko stepeništa, kroz stara drvena vrata, iza malih, metalnih vrata. Uvijek naprijed, kroz crno srce grada. Prolazile su godine. I svaki put kad bih izišao na površinu, bio sam iznenađen. Pristanište prazno, pusto. Zidovi skladišta u kojem sam radio popustili su i dali krovu da dotkne pod. Iza zidova skrivaju se i zure prilike s bocama špirita pod dlanom. Na ulici ljudi pijano srljaju. Vidi se da ne spavaju u svojim krevetima. Površina betona kao da je oboljela od kožne bolesti, zeleni se i ljušti. Nikola Tutek 167 Ulice neobnovljene još od rata, pune rupa i kala. Pošao sam tmurnim ulicama grada, prljavim od svakojakog smeća i tužnim pri svakom pogledu, i došao na glavni trg. Upravne zgrade se nagnule jedna na drugu, kao da se pridržavaju. Trulež betona i hrđa armature. Pošao sam do parka na litici. Pijani mladci deru se i rugaju. Visoki betonski vidikovac na rubu litice ozbiljno se nakrenuo na lijevo. Uz malo vjetra mogao bi pasti, možda čak i preko litice, dolje na ostatke Belona. Na vratima vidikovca zabijene daske i lanci. Posvuda upozorenja na opsanost. Unatoč tome, netko je u vidikovcu, čuje se deranje i jedna prazna boca poleti kroz razbijeni prozor na trećem kati u rasprsne se na izjedenom puteljku u parku. Pošao sam opet preko ušća rijeke pa na uzvisinu s koje sam prvi put ugledao grad, i gdje je sada spomen ploča. Tek otamo sam shvatio u punini stanje novoga grada. Kutija od armiranom betona na vrhu brda se nadula i posrće. Brdo ispod nje se ugnojilo i postaje skrlizavo. Postoji mogućnost da se bolesna kutija svaki čas odsklizne i razbije se u provaliji kanjona. Ovaj je grad postao čudovištan. I ako sam kažnjen zbog toga što mi se sviđao onaj stari kojega sam svojom rukom razorio i spalio, onda je ta kazna pravedna. Vjetar je porušio dijelove pokrpane fasade Belona. Boja na opekama je popucala i ljušti se. Stara utvrda, ako se još tako može nazvati, počela je umirati zajedno s gradom. Razmišljao sam o toj neočekivanoj smrti u Zelenoj sobi. Pripalio sam vatru u najdaljem kutu da ne oštetim kraljevsku boju. Ta je prastara boja izdržljivija i jača od one koju smo u gradu nanesli prošle godine, nju su sunce i kiša već sastrugale s plotova i rukohvata. Ova je cigla nakon svih tih stoljeća pod zemljom jača od bilo kojega betona. A ove stepenice, predivne, ljupke, pozivaju da s njime kroči i ne sude. Neshvatljiva je greška ljudi koji su izgradili ovaj grad. U svojoj su ludosti izgubili najveću ljepotu. Neshvatljiva je i nepromišljenost ljudi koji ovaj grad posvojili i nastojali ga nanovo izgraditi. U svojoj potrazi za novom ljepotom otišli su u ludost. Još smo najzdraviji mi koji smo rušili. Prokleti grad. Jedne su jeseni pokušali urediti ulicu. Pokrpali su neke rupe. U pristaništu su neka skladišta razrušena, posađene mlade biljke. N amjesto gdje sam ja radio, podigli su novu, visoku betonsku građevinu. U njoj su, čuo sam, stotine trgovina koje neprestano privlače ogroman broj građana. Oko zgrade parkiraju se auti, igraju djeca i šeću psi. Plastične vrećice za kupnju su posvuda, u rukama, na travi, u smeću, u zraku. U prizemlju Centra, kako zovu tu građevinu, otvoreni su restorani gdje ljudi dokono sjede i promatraju ulicu kroz ogromne izloge. Malo podalje niz ulicu izbušili su asfalt i metlicama čačkaju po zemlji. Ponad njih natpis: Arheološko iskapanje. Promatram ih s četvrtog kata Belona. Iskopali su temelje jedne strare vile. Sijećam se te kuće, znam točno kada je izgorjela. Njihovi djedovi su je zapalili, a sada unuci prelaze preko ostataka kistovima. Nakon par mjeseci čačkanja po blatu, usred iskopina načinili su ogromnu rupu. Usuli su u nju betona i na tom je mjestu uskoro niknuo još jedan Centar. Primijenjena arheologija. 168 Književna Rijeka / PROZA Nedugo potom, naišao sam ispred Belona na veliki natpis: Projekt revitalizacije Utvrde Belon. Postalo mi je jasno, očajni se grad pokušava obnoviti. Vraćaju se stara imena, čačka se neiskreno po starim temeljima. Izgubljeno građanstvo traži identitet, traže svoje korijene tamo gdje im niti sjeme nije palo. Doći, razoriti, zabetonirati, razmnožiti, to nije opis povijesti u kojoj se pušta korijenje. To je scenarij za sram i samokažnjavanje. Oživljavanje starih imena tome ne može pomoći. Belon. Odjednom to ime pruža utočište zloj savjesti. Pred čim sam ja pobjegao u to isto utočište? Promatrao sam obnovu Belona s velikim zanimanjem. Pojavio se pred ulazom u utvrdu još jedan veliki natpis o povijesti utvrde s jednom starom fotografijom pročelja. Povijest prije oslobođenja grada zbili su u šest, a povijest nakon oslobođenja proširila se na dvadeset redaka. To me nasmijalo pa su me primijetili radnici. Potjerali su me, a ja sam šmugnuo iza ugla pa sigirnost Betonske sobe. Uskoro su došli rovokopači i betonske miješalice. Načinili su veliku rupu ispred utvrde. Čemu? Zar ne vide na staroj fotografiji da u prošlosti na tom mjestu nije bilo ničega, a tek nešto dalje, nasred današnje ulice, bili su zidovi s kulama? Potražio sam pogledom veliki natpis s fotografijom ali nije ga više bilo. Uskoro se pojavio novi natpis sa zapravo bizarnim naslovom: Grand Hotel Pingall, pet zvijezdica. Zar ću u poznoj starosti živjeti u luksuznom hotelu? Bilo bi dobro, toliko mi ovaj grad duguje. A, Belon, izgubljen je i napokon je izgubio. U pola godine sastrugan je beton i zamijenjen novim. Uz pročelje utvrde naslonili su posve novu zgradu od opeke i izgrađenu u kvazi-povijesnom stilu. Na taj su način zapravo produžili originalno zdanje za tridesetak metara prema ulici. Od Belona je ostao samo preuređeni stari ulaz i aula koji se sada nalaze u sredini zdanja. Preko fasade koja toliko loše imitira starinu da joj se zapravo izruguje, stavili su pozlaćenim slovina ispisano ime Pingall. Vjerojatno je tek tada grad napokon umro i bio oslobođen. Betonska je soba postala skladište i zatvorena je novim vratima od ljevanog željeza. Odmah sam se domogao ključa jer nisu očekivali da će netko ući u sobu iznutra, kroz drugi, uski prolaz. Načuo sam od radnika kako postoji plan da se tajni tuneli opet otvore za javnost. Privukli bi mnoštvo turista, što bi bilo dobro za hotel i, naravno, za investitora. Investitora također zanima rješenje problema nagnutog vidikovca. Investitor želi da se on sruši jer prijeti padom preko litice na hotel. Gradski se oci tome protive jer je vidikovac, navodno, zadnji važni simbol velike pobjede, od kada su sa trgova otklonjeni kipovi monumentalnih razmjera. Investitor se s time ne slaže, on, naime, smatra kako je taj vidikovac samo simbol velikog neuspjeha armiranog betona. Investitora jako brine turistička i općenito ekonomska budućnost ovog predivnog grada. Nakrivljeni vidikovac stoji na putu razvoja. Uskoro ću umrijeti već zakopan pod zemljom. Kako praktično i funkcionalno. Mene ne brinu niti turisti niti nakrivljeni vidikovac. Osloboditelju je svjedno Nikola Tutek 169 što će biti s Hotelom Pingall. U tom hotelu ima mjesta za cijelo čovječanstvo i zasigurno se ništa loše ne može dogoditi. U tom se hotelu, nakon dolaska slobode, nema više što izgubiti. Rijeka 5. 2. 2013. Napomena urednika: Priča je inspirirana stradanjem teutonskog, istočnopruskog krunidbenog grada Königsberga – grada u kojem je cijeli život proveo Immanuel Kant – a koji je postao ruski Kalinjingrad. Tijekom četiri dana borbi, od 6.-9. travnja 1945., Rusi su uništili 80% grada i potom protjerali cjelokupno stanovništvo, odnosno oko 200.000 Njemaca. Autor je neko vrijeme boravio i radio u toj ruskoj enklavi na Baltiku, odvojenoj od Rusije Poljskom i Litvom. Čudesno ružan grad danas ima oko 430.000 stanovnika. 170 Književna Rijeka / PROZA Davor Velnić Uspavane zastave Krenuli smo po vunu, a vraćamo se ostriženi Jorge Luis Borges i Adolfo Bioy Casares u Šest problema za don Isidora Parodija P uno dima, ushodanih ljudi i razgovora, uredništvo na poznatoj zagrebačkoj adresi sličilo je kolodvorskoj čekaonici i nakon predugih sat-dva kakofonije i lupanja vratima, bio sam presretan kad sam konačno dočekao svojih dogovorenih petnaest minuta. Odjednom su svi nestali i više nitko nije ulazio: gablec, sastanak, domjenak...? Nije me zanimalo. Zapravo jedva desetak minuta, jer uskoro se ušetao činovnički odjeven muškarac srednjih godina te je, uz mlačni rukostisak i mrmljivi izgovor svog imena namijenjen mojoj usputnosti, škrtom gestom sjeo na slobodan stolac uz stol, ne obazirući se na zetečeni razgovor. Bez okolišanja odmah je započeo razgovarati s glavnom urednicom, a meni uputio dobrostiv smiješak. Poštujući njihovo očigledno seniornije poznanstvo, a možda i prijateljstvo, prepustio sam uljezu svoje jedva dočekano vrijeme i strpljivo odslušao bujicu riječi o ničemu. Nije me zasmetala ni hinjena veselost, ni mlohavi stisak, čak ni njegovo mjesečevo lice prijetvorna osmjeha, sve je to standardni casting uglednih hrvatskih institucija u kulturi. Imam razumijevanja i poštujem seniorna poznanstva, čak i redakcijske predstave dodvoravanja i ulizivanja... Samo uskoro više nisam znao koliko je žena u uredu. S urednicom nakon uobičajenih: kako si, kako nisi, šta ima i šta nema, jesi li čula, nisi? Ma ne? Je li znaš, ne znaš? Ma daj, ovaj, ona, ma tko bi rekao, tko bi to rekao, vidi ti drskosti... Uljez je napravio kratku stanku i teško uzdahnuo. Ne, nije to to. Da bi opravdao svoj upad, silno se trsio, ali nije uspjevao zagolicati i privući njenu punu pozornost. Urednica je svoj nos i veliku dioptriju prislonila uz tekst i ne dižući pogled rutinski odgovarala u snop papira. Ne odustajem i ne namjeravam napustiti prostoriju, pa strpljivo šutim i promatram lica, cijeli prizor. I mjesečevo lice se malko nećka, kroz prozor promatra Zrinjavački park, odvaguje. Urednica je odjednom prezauzeta hrpom tek pristiglog ispisa; ustrajava na šutnji i silno je zanima tekst, ja i dalje sjedim. Ni za uljeza nema predaje; ide na iscrpljivanje i želi ostati nasamo s urednicom, a u međuvremenu ispasti duhovit i šarmantan. Šutnja je moj prejaki saveznik, svi smo zašutjeli. Lutkasto lice postaje nestrpljivo, šutnja bi ga mogla raskrinkati i mora s nečim početi, nešto ispričati; ekskluzivno s nama podijeliti neki događaj, pa me u razgovor diskretno poziva otvorenim pogledom. Ja uporno ostajem sjediti, imam sve vrijeme svijeta i moja je upornost nepotkupljiva, a čekanje nepodmireno. Ne- Davor Velnić 171 rado pristaje na moju nazočnost, najradije bi da sam se digao i otišao, a opet mu imponira što brojnija publika. U početku je suzdržan i nepovjerljiv, diskretno se koprca, ali nakon prve rečenice popušta, želi šarmirati, dopasti se i ostaviti dojam. – Ne biste vjerovali što mi se danas dogodilo? – Naravno, znali smo da slijedi odgovor i pristojno smo nastavili sa šutnjom podupirući njegov na brzinu pripremljeni dramski nastup. Glavna urednica je s malo znatiželje za trenutak podigla pogled povrh naočala i malo potom opet zabila lice u papire. Stara glumačka škola – Dakle ispitni je rok, shvaćate...? I jedna studentica na ispitu izvuče Krležu: dobro pitanje, imala je sreće morate priznati, dovoljno naslova, slažete se, zar ne? – Nezadovoljan našom šutnjom profesorski nas pogleda preko naočala i nastavi – Dakle sve vam je jasno, a ja odmah: što ste od našeg klasika pročitali, kolegice. Tek toliko da vidim s kim imam posla? A ona kao iz puške: Baraka 5B i Bitka kod Bistrice Lesne. Ha, za ne vjerovat! Profesor šaljivo diže oči put neba i pritom traži naš pogled razumijevanja, zapravo uredničin, ja sam još uvijek samo zatečeno stanje u uredničkoj sobi, tek usputna i neočekivana publika, pa me znalački preskače. – I još... Pitam studenticu, a ona šuti k’o riba i uplašeno gleda. Šutim i ja, zašto da pomažem, a ona ipak sramežljivo nadopuni: i gledala sam Glembajeve i Ledu!?, Samo tako, kao da je u kafiću pa ona tako s konobaricom, a ne na ispitu! Ova generacija više ne čita, nego na predstavama gleda književnost. – Profesorski strogo prozove nas pogledom, a onda dramsku napetost ublaži siktavim smijehom dobro ispričanog vica – Dakle, možete li vi to zamisliti? Ona je gledala, hha, hhha! Zamišljam situaciju na ispitu, gledam ispitivača i ne vidim razlog srdžbi i čuđenju, ali vidim loše izvedeno profesorsko prenemaganje i lošeg zabavljača. – Pa nije loše: Krležin ratni ciklus, to je dobar izbor. No, dobro, možda je mogla još štogod pročitati – dometnem glasno, samouvjereno, nimalo drsko i bez začina – ali nije njen izbor tako loš?! Njegovo lice ljubazno po navici kao da je dobilo šamar. Moja ga je primjedba vodviljski rasrdila i samo pojačala afektaciju. Okruglo lice žmirkavih očiju sa skromnim gnijezdom na ćelavoj glavi, jedva je dočekalo da mu netko proturječi ili samo posumnja u njegovu procjenu. Vjerojatno je uglađen (i nimalo smeten) profesor na putu prema uredništvu pripremao zanimljivost s kojom će banuti na vrata i zaslužiti kavu; ovaj put je odlučio raskrinkati lijenu mladu generaciju koja ništa ne čita i narugati se njihovoj neukosti. Poželio je oklevetati njihov loš kućni odgoj kad mogu jednom sveučilišnom profesoru tako nespremni izaći na ispit. Možda je i sve izmislio? Promatrajući njegove grimase rekao bih da mu duša nije skupa. Istina, volila bi se njegova samouvjerenost dohvatiti kakvog poznatog i ravnopravnog sugovornika od imena, mene ne pozna, znači nisam netko važan, a urednica... Da, ona je namjerno uronila u papire i jedva da prati njegovu malu predstavu. Vjerojatno joj nije prvi put. Ima pokriće; maloprije su joj donijeli završni prijelom i želi izgledati zauzeta. Ocjenila je da za prvu ruku i ja mogu poslužiti kao publika njegovom glumatanju. 172 Književna Rijeka / PROZA A profesor razvija jedra i puni flok. Neporezno, ne poznaje ni more, ni vjetar. – Kako..., zar je to vama dovoljno, jedan hrvatski klasik, naš Krleža... Nego oprostite nisam uhvatio vaše ime...? – provjerava je li mu što promaklo. Bezvoljno ponavljam svoje ime i blagim glasom uljudnosti dovršavam započetu rečenicu: – Pa to, mislim ta Krležina ratna, antiratna proza je dobra, ništa novo i veliko, ali korektno. To je vrijeme poslije Velikog rata, mnogi su o tome pisali, dobro pisali. To su uvijek zahvalne teme, možda prezahvalne? Rat i ratne tragedije, tu je teško promašiti, zar ne, profesore? – Da, mogli bismo se složiti..., ali ipak nedovoljno, zar ne? Malo i premalo! A gdje je onaj veći i bolji dio Krleže, romani i drame? Balade, zaboga! To su budući profesori, gospodine moj dragi, to je nedopustivo, prava lakrdija i nipodaštavanje institucije, mene osobno. Mi smo Filozofski fakultet u Zagrebu, zaboga! – ponosno naglašava filozofski. Ne, nije mogao znati da sam u to vrijeme spremao knjigu o Krleži i pročitao tisuće stranica njegove proze. Tih sam dana s naporom dovršio čitanje Zastava i sređivao zabilješke. Po tko zna koji put intuicija me uštipnula i nisam joj smio odoljeti. Sugovornik je obećavao, njegova dobro uigrana razbarušenost i ženska hihotavost nudili su se lakrdiji. – Da, nedostatno, slažem se. Ipak je to Sveučilište u Zagrebu, dobro kažete, profesore – naglašavam u Zagrebu i profesore. Laskam kao da govorim o planetarno poznatom sveučilištu – premalo, doista premalo! Nego profesore, kad smo kod Krleže: kako studenti stoje sa Zastavama? Profesor je vješto odglumio iznenađenje i širokim osmijehom zadovoljstva potvrdio našu sljedeću temu. Čini se da je našao subesjednika. – Zastave, Zastave – teatralno ponovi profesor pogleda uprtog u zrinjevačko zelenilo. Više ne gleda preko mene, mimo i kroz mene. Imponira mu pitanje, ali ne odgovara odmah nego čeka da tišina pojača dojam i napravi postolje njegovom odgovoru. Možda i urednica zanemari posao i konačno mu obrati pozornost i prozbori koju? Nimalo diskretno nudi se poziciji dužnika i bori za njenu pozornost. Treba mu urednica i silno se trsi. – Dakle, to je nepostojeće pitanje, nitko ih više ne čita i Zastave nisu kod mene ispitno pitanje. Zapravo ne inzistiram na njima, nimalo, ima drugih, sva sila dobrih Krležinih naslova. Došli smo u poziciju da se može se o Krleži i bez Zastava – objasni profesor i pogleda prema urednici. – Znači Zastave više nikog ne pitaš? – učtivo upade glavna urednica i konačno mu udjeli malo pozornosti – Lako odustaješ, svi prelako odustaju, a onda krive druge. Samo su uporni kad im knjige treba štampati, onda ne popuštaju. Nema popusta za studente, imaju naučiti, to im je kruh, nije li tako? – Nevjerojatno, ne razumijem – ložim pričo o Zastavama i ne skrivam čuđenje. Suosjećam pa odmahivanjem glave podržavam njegovo razočaranje i vodviljsku srdžbu. Popuštam, ali se ne predajem – Svaki razgovor o Krleži trebalo bi početi s tim romanom. Davor Velnić 173 – Zaboga ljudi, pa znate li vi gdje to živite? Djeca studiraju književnost kako bi došli do državne plaće, a ne stekli znanje! – I više ga nitko ne može zaustaviti: slapovi rečenica slijevaju se po našim glavama. Svršeno je, sada bez zadrške prihvaća razgovor i obilno se sladi vlastitim riječima. Imam njegovu pozornost. Ne odustajem, zanimaju me Zastave. – Da žalosno, dragi kolege; nikog to godinama nisam pitao, nema smisla. U početku sam one ambiciozne odlikaše pitao jesu li pročitali Zastave, uzalud, ni kod njih nije išlo, nisu pročitali ili su na polovici odustali. To više nitko ne čita – Tobože ravnodušno završi svoju jadikovku profesor. Počašćen i ojačan titulom kolega, nastavio sam slijediti krvni sljed svoje intuicije, profesorovu ranjenu zabrinutost. I riječ na riječ polako smo razvezali o Zastavama i oko njih. Ja sam se držao sadržaja i likova, urednica je nastavila s radom na tekstu, a profesor je, kako sam i pretpostavljao, migoljio i snebivao vraćajući se na današnji ispit i Krležinu figuru u hrvatskoj književnosti. Potom se zadovoljno prisjetio sudbina velikih romana druge polovice 20. stoljeća i neukog, ravnodušnog čitateljstva. Što sam ja više ulazio u fabulu i šiljio o povijesnim okolnostima u Zastavama, likovima i dijalozima, profesor je širokim zamasima digresije šarao Krležinim opusom, njegovom ulogom u hrvatskoj književnosti i politici ne zaboravljajući se pri tom čuditi neznanju novih naraštaja spretno pokušavajući pobjeći od Zastava, likova i fabule. Nimalo ravnodušan, čak srdit, neprestano se vraćao na manjkav gimnazijski nastavni program i neambiciozne studente, koji se samo bore za svoja prava ništa ne uče. S užitkom sam nastavio razgovor, varirao i ohrabrivao, a kad sam konačno oglavio intuiciju i u Zastavama potpuno izgubio sugovornika, pogledao sam u nevesele oči profesora te ga s nekoliko scena i dijaloga iz Zastava stjerao u kut i priveo nelagodi. Sve do posljednjeg trenutka bio je uvjeren da su opća mjesta i standardne intelektualne digresije posve dovoljne da bi se moglo razgovarati o bilo kojem romanu, čak i ne pročitanom romanu. Ipak, ovaj put izučeno lukavstvo nije mu pomoglo. Ne, zamorni razmetljivac nije bio pročitao Zastave, ili je to bilo toliko davno i tako dijagonalno da ga nisam mogao svrstati na listu među desetak čitatelja za koje pouzdano znam da su pročitali taj naporan i besmislen starinski roman. Možda je, postavši u međuvremenu akademik, to nadoknadio ili o Zastavama pročitao u priručniku za Ispit zrelosti, Rasturi na maturi? 174 Književna Rijeka / PROZA Franjo Deranja Bariša O vo mora propast’! Ne može ovo ovako pa još dugo! A-a! – govorio je kroza sijede brkove. – Sve ovo mora otić’ u vražju mater, bogami moga! Mora! I gotovo! Bariša je sjedio pred kućom. Bio je to njegov dom, i to ne samo stoga što se u toj ovećoj prizemnici bio rodio, počeo svoj život – a rado bi, znao je često reći, u njoj dočekao i svoj kraj – nego i zbog toga što drugi i drugačiji dom nikada nije imao niti ga je želio imati! Kući je manjkao dio balkona. Bariši je, pak, manjkalo i novaca, i kose, i zuba... Samo mu nije manjkalo godina. Osamdeset i deveta na mršavim, koščatim plećima. Bolest već odavna za vratom. Smrt pred vratima. Ipak, zasad se – i dosad – sa svime time nekako nosi... – Baš je taj moj otac i svojeglav, i tvrdoglav! – govorila je Lucija. – Sreća naša da su mu na stotinjak-dvjesto metara susjedi koji imaju telefon, mobilni telefon. Sreća je da tamo uopće imaju i signal. Kako bismo inače saznali, ne daj Bože, da mu se nešto dogodilo... Djeca su ga već prije dvadesetak godina prestala nagovarati da se preseli k njima. U grad. Ne bi se on mogao naviknuti na tu Rijeku. Nije to htio ni pokušati. To navikavanje. Ni tada, a ne bi ni sada. Pogotovo ne bi u ovim godinama! Uostalom, tko je ionako tada mislio da će dočekati zamalo, eto, devedesetu?!... Tada, kada je bio na pragu svoje sedamdesete, rat je upravo bio minuo. Ovaj, Domovinski, naravno. A on pamti dobro i onaj, veliki rat. U onom je, tom velikom ratu, bio još zelenko. Ni za curu, nit’ za cara! Ali javio se bio odmah, tada još tek blijedi četrnaestogodišnjak, čim je bilo počelo, pa su ga prvo bili potjerali odakle je i došao. Kući. A tek nešto kasnije dali su mu da nosi poštu. Onako mršav i nikakav, metar i koji cenat, nikome nije bio sumnjiv pa se mogao provući i zavući kamo god je trebalo i dospjeti svugdje kamo bi ga se poslalo... Mislili su da ima nešto na plućima i da neće dugo... A vidi, vidi ga sad! I još sve ove silne godine: poživio i naživio se. Doduše, nije taj život nešto i proživio, kako bi se reklo, onako da mu ne bude ništa i ničega žao. Ali, što ćeš?! Koliko je njegovih vršnjaka, a i mnogo mlađih, koji već odavno odozdo gledaju kako trava raste...! A to, s plućima?! I on je mislio, uvjerili ga zamalo, da mu nešto zaista i jest... Nasreću, ništa se nije događalo – to, s plućima. Zanemario Bariša to, sve te strahove... Franjo Deranja 175 Počeo zarana – još kao mladac – pomalo i pušiti. Pa kasnije i pojačao, kad se našlo nešto novaca od tog posla u šumi. I za život i za ono što uz taj život i življenje ide. S ocem je radio. Pomagao mu. Kada je otac otišao u mirovinu, Bariša je dobio mjesto za koje je već bio gotov čovjek. U Šumariji su ga samo upisali kao svojega. Znao je odoka odšacati svaki i svakako složen kamion i kamion-dva drva. Bilo za ogrjev, ili trupce za obližnju pilanu što je radila za tvornicu pokućstva u nedalekom Smircu. A za ono, pak, u onom ratu, velikom ratu, u kojem je bio još kao zelen – ništa?! Ništa nije bio dobio za to! Ništa ekstra, za to što je bio u pokretu. Bio je premlad. Više sitan, nego premlad, ali i mlad, previše mlad da bi ga shvaćali ozbiljnije!?... Za ovaj, Domovinski, kada je rat počinjao, bio je već prestar! – Ovo mora propast’! Nema šanse! Ova država neće dugo, – i tada je govorio, prije dvadeset i toliko godina, prije punih dvadeset i pet, kada je sve upućivalo na to što će se tek dogoditi... Došla je ta nova država, počela privatizacijska pljačka, i to zajedno s tim i tadašnjim stvaranjem nove države, a Bariša je – slušajući vijesti na tranzistorskom radio-prijamniku – potiho, opet: – Neće ni ovi dugo, kažem im to i govorit ću! Neće bogami! Otić’ će i ovo sve u vražju mater! I ova, k’o i ona! Matere mi moje! – govorio bi sikćući kroza zube, i to kroz one prorijeđene zube za koje su mu djeca znala već tada reći kako mnoge boleštine znaju doći ako se zubi zapuste, ako se ne liječe. Ali on nije imao bolesnih zuba. Bolesne je povadio. Najčešće sam. Sam sebi! Ostalo je ovo malo, malo zuba, ali koliko-toliko zdravih zuba u njegovoj glavi. – Sve što mora otpast, nek’ otpadne čim prije! – govorio je i to je bilo njegovo geslo, kada je bila riječ o bolesnim zubima, o bolesnom drvu, o bolesnom blagu – u stadu ili u štali... Razrađeno dalje, u njega, glasilo je: – Sve što, pak, mora propast’, nek’ propadne što prije! Podne je. Pred kućom, na klupčici, vrijeme je za Barišin duhan. Zamata škiju i misli kako je to radio Šegotin Markan1 kada bi došla njegova ura za trovanje duhanom. Imali su njih dvojica nešto zajedničko: Markana je uništila gradnja Jadranske magistrale. Promijenila mu život. Njega će, Barišu, uništiti ova autocesta. Već je to počelo. Odavno. To Barišino propadanje. Zbog te vražje ceste. Autoceste. Otišli mladi, ostali samo starci... Čitao je povremeno, pogotovo otkada je umirovljen. Novina nije bilo nadohvat pa su knjige, pogotovo one što su još nekada, otprije, bile objelodanjene, prvo dolazile njegovima, njegovoj djeci u ruke. Do njegovih mlađih, u gradu, pa onda i do njegovih ruku. Oni su mu ih, uz ostalo, povremeno donosili posjećujući ga. I dandanas dođu. Nije to prečesto, ali dođu. 1 Vladimir Šegota: Markan; Rijeka, Otokar Keršovani, 1967. 176 Književna Rijeka / PROZA Obiđu ga, donesu nešto hrane, one hrane što može stât’, nešto sušena mesa... Povrća ima, ili mu donesu iz susjednoga Štilca... Tako mu je do ruku došla i ta knjiga: o čovjeku kojemu je život promijenila cesta. A zna se reći, govorilo se oduvijek, kako ceste život znače... Sjetio se Bariša kako je te godine, kada se gradila magistrala, bio i on jedan od tih graditelja, živio u barakama i umjesto u drvo, ovdje u šumama goransko-ličkoga kraja tesao podvelebitski kamen, usijecao cestu u priobalje i kao novi čovjek, sa svojih dvadeset-i-pet-i-šest, probijao neke nove putove i nove trase. Šacao je i tamo prostorne metre, ali onaj put kamena, a ne drva. Promijenio obalu i bliže zaobalje. Promijenio ljudima život. Doveo turiste i njihove automobile. Odvela cesta mlade u grad... Promijenio se tada i život jednome Markanu. Kada je rat, ovaj nedavni, Domovinski rat, protutnjao ovim Barišinim zavičajem, a njegova Kata otišla od njega i s ovog svijeta, promijenio se i njegov svijet. Pa još i ta autocesta! Ne prepoznaje on više ni svoj zavičaj ni sebe!? Dolaze odsvakud ljudi i oni drugi. Drugačiji ljudi... Lovci i krivolovci. Drvosječe i drvokradice. Zna on već po zvuku motorke čija je?! Da nije susjedova. Nije Jovišina... Sve se promijenilo: škola u susjednome selu – zapuštena, crkva – zarušena... Do groblja mu je dvjestotinjak koraka. Odnese svijeću na Katin humak. Ne čeka Sisvete. Kad se sjeti, ode. A sjeti se često. Nasreću, njegovi mu iz Rijeke donesu i svijeća i žigica. I duhana... Čuje automobil. Sad će njegovi. Blagdani su pa će spojiti koji dan više s vikendom. – Dida, bi li ipak ti s nama u grad? Pa vidi: ako ti se dopadne – dobro! Ako ne, opet dobro, je li? – rekne mu njegova Lucija. Unuka – što unuka, djevojka! – Verica pokraj nje, a zet Damir samo gleda. Šuti i gleda u sve njih troje. – A, dida? Što misliš? – A, Luce-sine, šta da ti velim?! Reci mi ti, ono, na kojem ste katu vi tamo na toj vašoj Krivaji? – Na Krimeji, dida, – ispravi ga unuka. – Da, da. Na Krimeji, – ponovi Bariša. – Na četrnaestom smo katu, dida. Zašto pitaš? Opet!? – E, opet! Pitam te, opet! I, pita’ ću! – Pa, rekla sam ti: na četrnaestom smo sve ove godine, pa šta?! – Pa šta bi’ ja, ’ćeri moja, radio povazdan na tom vašem četrnaestom katu, ’ćeri moja, jadno moje?! – opet će Bariša. – Ništa. Ništa ne bi trebao raditi, dida! Ćako moj! – E, pa, vidiš: ni ovdje ne radim ništa i lipo mi je! I ne moram se verati na taj vaš tamo – kako ono reče – četrnaesti kat, ’ćeri moja, sine moj! – Ali, znaš, imamo lift. Ili si zaboravio? Rekli smo ti: imamo lift. Franjo Deranja 177 – Aha, znam. Nisam zaboravio. Ali, kad nestane struje, a i to se dogodi tamo kod vas, kao i ovdje kod mene, lakše bi mi tad bilo poći prema ovoj mojoj Vrtaruši, nego vama tamo na taj vaš kat. Bliža bi mi bila i tada, i sad je, i Vrtaruša i moja Kata, ovdje, u mojem susjedstvu, nego taj vaš kat kada bih ostao na ulici, na pločniku. I, još, bez struje. – Hajde, dida, ne govori tako! Znaš da bismo mi rado da si s nama..., – nastavljala je Lucija. – Pusti sad! – nije se dao Bariša. – Nego, reci ti meni, zašto vi dolazite ovamo, ovdje na ovu moju Vrtarušu, Luce-sine? – Pa, eto, jer si ti ovdje, pa si još i sam. Pa i zato što je ovdje lijepo, – odgovori mu kći. – E, pa, vidiš. Zato sam i ja ovdje. Jer je lijepo. A lijepo je – i još ljepše – pogotovo kada mi vi dođete. Onako, kada bih bio u gradu, s vama u gradu, ne biste imali kome dolaziti ovamo. A meni ne bi bilo lijepo na tom vašem katu. Na četrnaestom podu, kako kažeš, je li? Nego, Luce, uzmi sušenih vrganja. Unutra su, u kući, znaš ti gdje su, dok ja iza kuće naberem malo oraha. Već su počeli sami otpadati... Dok je to govorio, Bariša krene prema stražnjem dijelu okućnice, a Lucija s Vericom uđe u kuću. Majka ju upozori glasno, da je i djed čuo: – Nemoj na balkon! Znaš da ne smiješ... Bariša, nakon što je ovo čuo, protisne kroza zube: – Nemoj na Balkan!..., – pa mu pred oči dođu slike još gotovo nedavnih događaja, kada je granata pogodila, nasreću samo okrznula njegovu kuću, odbivši južni kut balkona te kada ga je Joviša u susjednom selu sklonio u svoju kuću, da bi ga zaštitio od svojih, a njegova rođakinja, Kata, Jovišina sestrična, a Barišina žena, križala se i pitala je li ovo svijet poludio?!... Kasnije je Bariša sklonio Jovišu, da ga zaštiti i od njegovih i od naših... Na groblje, što se nalazi između ovih dvaju zaselaka, na kojemu su pokopani i katolici i pravoslavni, kako rekne Bariša, odlaze i dandanas i jedan i drugi. – Ovo mora propast! Sve ovo, – govorio je i tada Bariša tada, za rata, ne mogavši doći k sebi od čuda i snebivanja, od zgražanja, pitajući se je li ovaj svijet zaista poludio?! Tranzistorski radio-prijemnik emitirao je vijesti, dok je Lucija još tražila sušene gljive. – Na području Slovenije osjetio se potres. Zasad nema dojava o mogućim štetama, a seizmolozi predviđaju da je u idućim satima moguće i novo podrhtavanje tla. Očekuju se lakši potresi i na području sjevernog Jadrana... – Damire, čuješ li ti ovo? – pozva Lucija supruga, koji je na Hondi Civic upravo prao vjetrobransko staklo. – Što? Što bih trebao čuti? – odgovori joj. – Upali radio u autu pa čuj ovo što i ja slušam u kući!... Radijska emisija vijesti nastavljala se novim informacijama: – Prema prvim reakcijama što nam stižu s terena, Riječani su zabrinuti, jer je njihovo područje 178 Književna Rijeka / PROZA u takozvanoj devetoj trusnoj zoni...Hoće li biti novih potresa, moglo bi se znati u idućih nekoliko sati, a pogotovo kroz iduća dva do tri dana, – nastavljao je spiker. – Čuj, a da mi ostanemo malo kod dide, a? – upita Lucija Damira i prestane tražiti sušene gljive. Kada se Bariša vratio, Lucija, Damir i Verica stajali su pred vratima djedove haciende. – Šta je, šta ste se ukipili? Hajd’ ukrcajte u taj vaš auto ove orahe! Što nisi našla gljive? Na prozoru su..., – pitao je i pojašnjavao Bariša. – Znaš, dida..., – počela je zamuckujući Lucija. – ...Mi bi malo ostali kod tebe. Dva, možda tri dana, samo dva-tri, ako se slažeš? Damir će nazvati svoje na posao. I ja ću svoje, također... – A mogli bi razgovarati i o adaptaciji ove kuće, tvoje kuće, dida! – nastavi Damir. – Moglo bi se to lijepo urediti. Balkon bi, isto tako, sanirali, je li?! Pa bi češće mogli doći tebi ovamo za vikend, recimo. Cesta je sada dobra. Autocesta, je li? Dođemo začas, znaš već?! Ha, što kažeš, dida? – Šta kažem, a?! Ništa. Dobro je to što vi kažete meni. Hajd’ raspremajte što imate od prtljage i unosite to u kuću...Vode ima, struje isto tako, a i drva ćemo naći za naložiti šparet, ako zatreba... Dok je ulazio za njima u kuću protisne kroza zube, ispod sijedih brkova: – Ima šanse... – Što si rekao, dida? – upita ga Lucija. – Ništa, ništa. Ja to onako..., – odgovori Bariša a misli mu odlutaju: – Ima šanse... kad se mladi vraćaju! Ima šanse i za ovu državu... i za ovu Evropu... Sjeo je na klupčicu, dok su oni iznosili stvari iz auta. Nije govorio ništa, a srce mu je bilo veće od njegove malene i trošne kuće, njegova jedinoga doma. Izvadi škiju i tanašni papir iz zamotuljka u džepu jakete i počne svijati ci garetu... Sjeti se Markana, koji je za njega nakon toliko godina bio već postao stvarni lik... – Kao da smo braća. Braća po sudbini, ali pomalo obrnutoj sudbini: njemu je cesta promijenila život: dovela turiste i nemir, a odvela mlade... Meni je autocesta vratila dicu! – protisne Bartol, Bariša, ispod brka i kroz ono malo zuba. I – osmjehne se. Ljubica Kolarić-Dumić 179 Ljubica Kolarić-Dumić Vestalkino pismo N oćas su me opet pokušali živu pokopati. Razrogačenih očiju gledala sam u crnu i vlažnu zemlju, razbacanu oko grobne jame. I ona je mene gledala kao da jedva čeka da me težinom i mrakom zauvijek prekrije. Lica ljudi nisam vidjela, samo tijela, visoka i uspravna. Ledenim su me glasom tjerali u grob. Ja se ne dam. Ponavljam da sam živa. Obuzima me sve veća jeza. I bol i strah rastu. Sve se više borim, sve glasnije vičem. Buđenje me spašava. Palim svjetiljku. Živa sam. Nigdje nikoga. Samo noćna tama proviruje kroz prozor. I dok sjedam na krevet, rukama trljam tijelo ne bi li nestali žestoki trnci ispod kože. Jeza ne popušta. Ni bol. Kao da me netko dobro istukao. Zašto sanjam isti san? Tek što ga zaboravim, vrati mi se još stvarniji. Jesam li kažnjena zbog nekog grijeha, koji sam u strahu od krivnje duboko potisnula, a noć razgaljuje misli i vraća mi sve udvostručeno? Da si olakšam ostatak noći, počnem razmišljati o tumačenju snova. Jesu li povezani s našim životima? Ovim ili nekim drugim, davnim kojega se više i ne sjećamo? I odmah se pokajem zbog takvih misli. Zar je moja vjera tako slaba, što je s vječnim životom, rajem i paklom, vodi li me ovaj san u novi grijeh? Pogledam ga kako mirno spava. Htjedoh mu dodirnuti kosu, ali isti tren povučem već ispruženu ruku. Nastavim tražiti vezu između ovoga sna i moga života. Crta, koja ih dijeli ili spaja, postala je gotovo nevidljiva. Mjesečina iznenada osvijetli čitavu sobu. Ustanem i približim se prozoru. Zvijezde zapalile vatru na nebu. Sve blista i treperi u začuđujućem zanosu. Plamen se širio i poput sjajnih zastora lagano spuštao prema zemlji. Osjetih kako me sve više grije. Ako mi vatra zahvati samo dio lepršave spavaćice, cijela ću sagorjeti. Uplašena, vratim se u krevet. Začujem lagano pucketanje kao što nakon Božića izgaraju borove grančice kad se poskidaju ukrasi, a drvce odbaci i zapali. Sve se naglo pretvori u pepeo, nebo prekrije tama, a preda mnom ostane samo ugašeno ognjište. Pomiješani san i java samo se ritmički izmjenjuju. Kao godišnja doba. Po tko zna koji put, gledajući njegovo tijelo, pokušavam naći uzrok svoje patnje. Vratim se u davnu večer kada me je nepoznatu zaprosio. Začuđeno sam stajala pred njim, gotovo nevidljivim u potpunom mraku. Kao da se uplašio toga trenutka. Ili odluke. Glas mu poput posmrtnog zvona zapara noćnu tišinu, a ja, usprkos jasnoj opomeni, prihvatim pruženu ruku i život, koji će do samoga kraja ostati, poput nezacjeljive rane, zavijen tamom te večeri. Redale su se noći bez zvijezda. Ni praskozorja ni rumenog sutona. Bijeg mi se činio jedinim izlazom. Tiho sam išla za svojim čežnjama... Žurila sam u sva moja jutra. Dočekivala sam sunce kao dobrog prijatelja, a ono mi je uzvraćalo toplim milovanjem. 180 Književna Rijeka / PROZA Zagledana u Nebo, razmišljala sam o onome jutru, koje u ovakvom treperenju, jedanput ne će svanuti. Zauvijek će se pretvoriti u tamu koje sam se strahovito bojala. On je odlazio i vraćao se. Dugo sam vjerovala da će u novom povratku doći drugačiji. O naivna nado! Plašila me njegova hladnoća i sve veća grubost. Šutio je ili vikao, takvom snagom glasa, kojom bi mogao prerezati i najčvršću stijenu. Među nama je stajao nevidljivi zid. Noću bi me znao probuditi, govoreći da sam prešla na njegovu polovicu kreveta. Počela sam se stidjeti svoje mladosti, a život je bez zaustavljanja prolazio pokraj mene. Pa ovaj san, koji sve češće sanjam. Ili možda i ne sanjam. Možda se samo ponavljala neka davna prošlost, izvlačeći iz mene duboko potisnutu krivnju. Tko smo nas dvoje, ovako bačeni jedno pored drugoga? – Pa ti si Vestalka! Bez oklijevanja izusti pjesnikinja, kojoj sam povjerila svoj život i ovaj čudan san. Njezine mi riječi donesu nove sumnje. Sanjam li noć u kojoj je nekada davno trebala biti izvršena moja kazna? Ali tko je on, koji nepoznat leži pokraj mene? Je li opečaćen nečim, što nisam razumjela te sam uzrok patnje tražila samo u sebi. Ponekad mi se činilo da pred sobom vidim neizmjerno nesretna čovjeka. Ponovno sjedim kraj ugašenog ognjišta, koje sam tražeći izlaz, nesmotreno i nehotice ugasila. Razmišljam o ljudskim grijesima, o širokim i uskim putovima. Ja sam birala samo uske prolaze. Kao da sam izazivala trnje, koje je prijeteći stajalo uz tek procvale cvjetove. U meni je dogorijevao neugašeni plamen. Može li se rasplamsati vatra na ognjištu, a ne izvaditi zapaljeno srce? Trn je čekao da podignem ruku prema cvijetu... Neumorno sam nastavljala svoju trku. Bez opiranja se prepuštala bolnom užitku tereta. Do kada ću slagati dio po dio prtljage kao putnik koji se sprema na dugo putovanje. Nejasan mi je ostao još samo posljednji korak. Kao oaza u pustinji, koju stvara neizdrživa žeđ ili 13. soba hotela. Još jednim pogledom prođem po njegovu licu, želeći da ga upaljena svjetiljka probudi, da me bar jednom upita zašto i ja ne spavam. Primijeti li me ikada dok sam mu tako blizu da može čuti svaki otkucaj moga srca? Gdje se zaustavio život?Podijelih patnje noći s toplinom prve sunčane zrake. Želja za dodirom donese lagani nemir kao miris zrelog voća iz zabranjenog voćnjaka. Toga trenutka zaboravih koje me je jutro probudilo. Kao da nisam ovdje i sada. Sunce je isto, a ipak toliko drukčije. Vlati trave visoke, a ja zanesena trčim kroz zelenilo. Od nježnosti u onom pogledu zaboravljam da su mi noge bose, da grumen zemlje može biti tvrd i šutljiv kao kamen, a da je put neravan i bez putokaza. Od siline zanosa nisam vidjela da je smrknuto nebo sakrilo sunce i da je nestao onaj skamenjeni pogled, koji mi je kao oštricom noža probadao utrobu. Nisam čula krupne kapi kiše kako glasno udaraju po travi. Ni suze nisam osjetila, onaj prvi znak da su krenule. Kad iznenada i bolno zapeku oči, a potom se gorke i teške zaustave na rubu usne... Ljubica Kolarić-Dumić 181 Ne sjećam se svih svojih odlazaka. Jedino mi je prvi duboko urezan u tijelo. I tvoje riječi za koje sam dugo mislila da su odredile moju sudbinu. – Moraš ići! Rekla si kroz stisnuto grlo. Znala sam da plačeš iako ti nisam vidjela suze. Moje su tekle poput brzog potoka, grijući mi hladne obraze. Bez protivljenja sam otišla. Duboko pognute glave. Nisam smjela podignuti pogled, jer sam se bojala tuge, koju bih ugledala na tvojemu licu. Na kraju mojih dugih pisama, da te ne žalostim, uvijek bih dodala: – Ja sam dobro, mamice! Dovoljno si patila zbog naše razdvojenosti. Duboku bol o kojoj se majci nerado govori, i poniženje, zbog kojega se zastidim pred zrcalom, podijelila bih s rijetkim prijateljima. Njegovo me neprihvaćanje peklo kao žar, koju s ognjišta i najmanji dašak podigne u zrak i ispusti na dlan. Nešto veliko i teško, čije obrise u iznenadnoj tami nisam mogla raspoznati, toga mi časa zaustavi korak, kao da će između mene i onog pogleda ostati do sudnjega dana. Zagledah se u lice puno boli i strepnje. Crv sumnje prođe mi čitavim tijelom i za sobom ostavi crvotočinu kao znak raspadanja. Kao gladna životinja natjerana po snijegu i ledu u pripremljenu stupicu, željna života, još se jedanput osvrnem i utonem u onaj pogled, u kojemu poželjeh zauvijek ostati. Zarobljena u plavetnilu Neba i tami njegovih, od straha raširenih zjenica, zaboravih na sve oko sebe. Što znači teret godina kad ću opet, čim je ugledam, poput djeteta, sjesti na prvu ljuljačku. Želja za radovanjem nikada me nije napuštala. Kamen od kojega tražim da progovori, moja je kazna. Oplakujem li njegovu šutnju ili krikom ranjene zvijeri pokušavam pobjeći ispred razapete stupice? Stalno tražim ono što ne postoji, vodu u pustinji i trinaestu sobu. Uzimam ključ koji nikada ne će otvoriti njegova vrata. Uzalud se vraćam na isto mjesto. Nalazim samo trag svojih bosih nogu... – Ne vraćaju se izgubljeni dani. Tko se ne bi vratio na početak kad bi vjerovao da je baš njemu pružena još jedna prilika. Nisi se smjela zaljubiti. Začujem opet onaj nerazjašnjivi glas, koji bi mi često, onako iznenada i niotkud zazvonio u ušima. – Znam da bi se vratila na onaj dio puta i stala uza se ondašnju, odabranu bez svoje volje i krenula u susret onom pogledu. Da bi rado otvorila grudi kao kućna vrata i iskrom gorućeg srca zapalila ugašeni oganj. Tukcija i Klaudija su čudom spašene. Rea Silvija je imala Romula i Rema. Hoće li i ove jeseni dolaziti prosci? Uzradovala me nova nada. Uživala sam u trenutnom kratkom miru. Poželjeh još jedanput dotaknuti onaj kamen. Odroni li se i padne, ostat ću pritisnuta između Neba i Zemlje. Ta misao zaustavi mi korak. Da odagnam nadolazeći strah, pokušam zapjevati. Iz grla mi se izvije tek nejasna tužaljka, a suze ponovno zapeku oči. Kako je tanka nit između pjesme i plača, života i čežnje, stvarnosti i sna. Podijelile smo radost mojih trinaest godina. Onda sam svoju polovicu radosti uprtila na nemoćna dječja leđa i otišla u nepoznato. Daleko od tebe. Ti si ostala s drugom polovicom, a obje smo znale da su se toga časa naše dvije sreće spojile u beskrajnu tugu. 182 Književna Rijeka / PROZA Pišem ti, draga majko, iako možda već odavno moja pisma ne stižu k tebi. I da onoj davnoj sebi, pišući razjasnim, zašto sam bila onako smušena kad mi se činilo da je život tako blizu, odmah s druge strane vrata. Da postoji neizmjeran broj soba i da treba uzeti samo pravi ključ. Da je Nebo široko... I da ne postoji čovjek, koji je izbrojio zvijezde rekavši čija je zadnja. Voljela bih makar još jedanput sjesti pod ono stablo u našem dvorištu, pa da ti ispričam sve što sam željela i radi čega sam griješila. A ti bi mi otkrila, što bi se dogodilo da si rekla: – Ostani kod kuće! Zašto sanjam isti san i još uvijek čujem zvona, koja su zvonila dok su mrtve nosili kroz našu ulicu... Postoji li besmrtnost, osuda na progonstvo, bezvremenska kazna, vječna kao oganj u paklu? Hoće li mi biti oprošteno, što sam tražeći ljubav, rastužila svoju djecu? Hoću li ih ikada okupiti oko blagdanskoga stola? Je li kajanje dovoljno da opere krivnju? Vrisak moje čežnje dizao se k Nebesima. Toga je jutra na vrata, na kojima je uspravan i dostojanstven, boje zlata, stajao broj četrnaest, pokucao nepoznat mladić, tek radi reda ili upozorenja, a onda uzeo ključ i ušao u sobu. Velika, užarena kugla sunca nestajala je u daljini. Noć je pokazivala prve znake dolaska, lagano se opraštajući od preminulog dana. Suton je žarkim purpurom zagrlio čitavu Zemlju kao da za nečim žali. Kad bih do jutra mogla ostati budna, gledala bih Nebo tražeći tebe među zvijezdama. Ali ja želim zaspati, nadajući se da će me baš u ovoj noći, onaj san zauvijek napustiti. Sve sam umornija. Je li to starost žali za životom? Ili samo tako boli. On mi kao prokletstvo nedostaje u svakoj noći. Da ga ugledam nakon buđenja... Podignem požutjeli list davno započetog pisma na koji se prospe jedna krupna suza. Zar je blizu ono jutro, koje će svanuti isto, samo bez mene? Klonulom rukom dopišem još nekoliko riječi... Dugo ništa nije narušavalo tišinu, potom se iznenada i naglo podigla oluja. Bio je to jedan od onih dana kad vjetar ljudima pokazuje svoju snagu. Neki su govorili da su iz jedne sobe hotela letjeli papiri i visoko se uzdizali prema Nebu. Drugi dodavali da su vidjeli i uglađena mladića kako izlazi baš iz te sobe. Većina je govorila da ništa nije vidjela. A kad je oluja prošla, među razbacanim lišćem i izlomljenim grančicama na gradskom trgu ležao je mokar i izgužvan dio nečijega pisma. Slova su bila zamrljana od kiše i blata, samo je početak bio čist kao da nije pripadao ostatku pisma. U zaglavlju je stajao samo dio nadnevka. Sirmij, 278. godine. Po gradu se raširila priča da je nepoznato pismo napisano davno, još za vrijeme cara Proba, ali do danas nitko nije uspio otkriti je li godina naknadno dopisana i zašto je stiglo baš na njihov glavni trg. Priča se i da je od tada najviše pisama počinjalo riječima: – Draga majko… Mirjana Miljković 183 Mirjana Miljković Izgubljena u svemiru Indigo Nana – Baš su neuki ti Indijci, gladuju, a krave im slobodno šeću – rekao je podrugljivo, preklopivši novine. – Nisu dali zaklati kravu s broda koji je pristao u njihovu luku – dobaci supruzi, uživajući u mirisima prigotovljena objeda. – Zašto moraju ubiti kravu? Neka jedu rižu – uključi se Nana. – Pogledaj se, ti si kao burlavo prase, izbirljiva i prozirna. Jedi, da ne oboliš od tuberkuloze – nagnu se otac i pogladi je nježno po svijetloj, gotovo bijeloj kosi, prečuvši njezino pitanje. Prevrtala je nevoljko pileću bocku po tanjuru jedva ju dvaput zagrizavši. Tuberkuloza, tajanstvena spodoba što odnosi djecu koja ne vole jesti meso. Nanu nisu plašili opakim vješticama. – Jedi! – odlučno će majka. – Izgledaš kao da si iz Biafre došla. – Previše si ona glavu razbija glupostima. Jutros je plakala dok sam u kupaonici pile klala. – Ne cmizdri, vidiš da se duže muči zbog tvoga sažaljenja – ušutka ju mati dok je piletu brzo, obuhvativši ga koljenima, prerezala vrat i pustila da krv oteče u limeni tanjur. – Krv je zdrava, izdinstat ću ti je s lukom i paprikom. To će ojačati i tvoju krv. – Bojim se za Nanu, kašljuca i ima prečeste bronhitise. Moram je sutra odvesti k doktorici, a ona će ju opet poslati na rendgen – brižno će otac. – Daj, tata, napravi kolutove – zamoli ga tanahna djevojčica. I on bi vješto, posjevši kćer na koljena, otpuhivao bjelkaste kolutove dima. A ona bi tiho kašljucala. – Znaš li da je Nana jučer zadivila moje drugare, cijelu je veliku pjesmu naizust znala bez pogreške. Pokaži mami što znaš. “...Huči mutna Drina, viju se oblaci, vijenac crvenih ruža u rijeku baci.” – Čuješ ?! Što sam ti rekao – ushićeno gleda svoju mezimicu. – Sada će i tata: “Ich weiss nicht, was soll es bedeuten, Dass ich so traurig bin...” – svečano će on. I njih bi dvoje, zaneseni, sanjarskih očiju, zaplovili morem melankolije. A noću bi Nana, prevrćući se u postelji i kupajući se u znoju, teškom mukom uspijevala prelaziti uzburkano more boje indiga uskim i slabim mostićem, bježeći od Tuberkuloze, s mekim i toplim piletom u naručju, kao s najdražom lutkom. 184 Književna Rijeka / PROZA Teleportacija – Previše si ona razbija glavu glupostima – ponovila je mužu. – Dobro da i nju nisu neki dan pogodili zračnicom dok je spašavala ranjenog vrapca. Zamisli, htjela ga je donijeti kući. Taman posla, baš sam pospremila stan. S prozora sam vidjela kako mu je pored trafostanice napravila grobić i stavila mali križ. – Što se ne ponaša kao ostala djeca? – ogorčeno će. – Ti si ju na jedvite jade odučio od pisanja lijevom rukom. – Ne tom pakljavom rukom, piši desnom rukom. Nećeš se valjda razlikovati od drugih? – trenirao je tata svoju ljubimicu. – A ja sam ju zatekla kako krišom lijevom rukom lutkama šije haljinice. Ne želi se niti igrati graničara s djecom jer baca loptu lijevom rukom. Nije čudo što joj se rugaju. – Stalno nešto fantazira, ne bismo joj trebali dopustiti gledati seriju Izgubljeni u svemiru. Kaže da će tako i ona živjeti od pilula. Plava za doručak, zelena za ručak i bijela za večeru. Bez kuhanja. I da će se moći ... – zastane tražeći po godnu riječ. – Teleportirati, mama – dovrši Nana. – Ne upadaj mi u riječ! – okrenu se ljutito mužu. – Vidiš? A ti mi ne vjeruješ. I knjige Proljeće, mama i ja i Tonček i Točkica čudno utječu na nju. Po cijele dane nešto piskara. O nekom siromašnom dječaku, kaže. – Previše si prema njoj popustljiv – strogo će ona. – Zašto joj pomažeš skupljati isječke iz novina o onome crnom boksaču što ne želi ići u Vijetnamski rat, i o onoj Fondi što skače na tenkove? Sjećaš li se kako je bila neutješna kad su ubili senatora Kennedyja, željela je da Neno dobije njegovo ime. Bla, bla, blablakale bi kaskade majčinih riječi. A Nana je stajala pored otvorena prozora i gledala nebo osuto zvijezdama, držeći u ruci netom pročitani časopis. Nana i svemir. Odakle dolazim? Urednik Gabrijel naviještao joj je svemirske tajne i burkao ionako nemirnu dušu. Učiteljica i njezin gojenac – U ovim godinama ponovno imati dijete? Jedanaest godina razlike? – čula je Nana prigušen roditeljski razgovor. – Hoću sestru – odlučno im je obznanila svoju želju. – Zvat će se Sanja. Ime je nježno kao što će i ona biti. – A što ako bude muško? Sanjao sam kako me plavokosi dječačić drži za ruku – reče otac. – Bit će Sanja – namršti se Nana i pogladi majčin trbuh. – Ili Robert – nevoljko promrsi. – Sin!!! Preko četiri kilograma! – slavodobitno će otac. Mirjana Miljković 185 Nenadani Neno nadmaši Nanina najsmjelija nadanja. – Njam, njam – često bi ponavljao, slasno slistio svako ponuđeno jelo i brzo napredovao. Kašice, juhice, variva, meso. Sve, bez razlike, bilo je njemu njam, njam. – Reci cvije-će – rano je počela Nana s podukom. – Će-će – njezin će gojenac. – Reci a-u-to. – Brrrm, brrrm. – Reci grom. – Donj! – hrustila se šaka mala. Vrijeme je za ozbiljniji trening, odluči Nana. Još jedan pogled na sat. – Pola sata smo slobodni. Ništa nas ne smije iznenaditi jer neprijatelj nikad ne spava. Gombanje počinje. Zamotala bi braceka u dekicu poput palačinke i štopericom mjerila vrijeme. Vrpoljio se Nenek, crvenio, meškoljio, stenjao i jedva se iskobeljao. – Tri minute, devet sekundi. Slabo. – Dvije minute, trideset i dvije sekunde. To je već bolje. – Pedeset sedam sekundi, iz osmog pokušaja. Ispod minute! – Ljudi moji, je li to mogúće? – ponesena rekordom uzviknu Nana. – Njam, njam. – Evo ti, Neno, keks – nagradila ga trenerica. Banu majka. – Zašto je Neno sav crven u licu i znojan? – Napunio je pelenu – mirno će Nana, sakrivši vješto štopericu. Cvjetanje prkosa – Nana ne može živjeti stalno pod staklenim zvonom – strogo će žena mužu. – Ne drhti toliko nad njom. – Kupi mi, mama, rolšuhe. Crvene, s dva para kotačića, sjajne. Njezine. Nana bi se daleko od očevih strašljivih očiju natjecala s djevojčicama u naselju. To je bilo njezino područje! Peggy Fleming, Gabrielle Seifert, Hana Maškova. – Na led izlazi Peggy Fleming u plavoj haljinici sa šljokicama – dočaravala bi komentatorica gledateljima – i izvodi dvostruki aksel. Asfalt je ispred općinske zgrade bio najglađi. Jurila bi spretno remetinečka Peggy mašući mršavim krakovima poput kukca što klizi mirnom površinom vode. Veselje nije dugo trajalo. Opazivši njezina krvava koljena, otac je spasi od veće nesreće. – Mogla si vrat slomiti – i skloni s olakšanjem koturaljke na sigurno. – Gledaj Disneyjeve dokumentarce o životinjama – zadovoljno će tata. – Ne puštaj Nanu daleko, skupljaju se sumnjivi čupavci pred kinom – upozori ženu. Remetinečka znamenitost, jedino novozagrebačko kino, bez objašnjenja iznenada zatvoreno. 186 Književna Rijeka / PROZA – Vratite nam kino! – protestirala je buntovna dugokosa mladež, ispisujući parole i tražeći svoja prava. Bilo je to vrijeme općeg cvjetanja. Na Istoku cvjetalo je tisuću cvjetova, na Zapadu su iznikla djeca cvijeća. No, Nani nisu baš cvjetale ruže. Pred kupaoničnim zrcalom pipala bi svoje bolne pupove, sitne poput šljiva bistrica. Njezine vršnjakinje ponosno bi isprsile svoje jedre jabučice i limunčiće, a Nana je pognutim držanjem skrivala svoje šljivice. – Kako se to guravo držiš? Ispravi se – opominjala bi majka Nanu. – Kakva sam ja ljepotica bila u tvojim godinama – gizdavo nastavi, ne primjećujući njezinu snuždenost. Prema majčinu krutom držanju Nana je naslućivala kako postoje tjelesne tajne, no majka ju nije uputila u nadolazeće cvjetanje. Da postoji bijeli cvijet i crveno mjesečno cvijeće. Osjećala se prestrašenom i postiđenom probudivši se s prvim crvenim cvijetom. – Tebi je važnije divljenje susjeda tvojim kolačima i savršenoj čistoći nego da me pitaš kako sam – usudila se proturječiti majci. – Neću to nositi. – Neću oprati suđe. – Neću klofati tepihe. Pusti me na miru – prkosila bi joj sve češće, lupajući ljutito vratima. – Ne želim ići u ekonomsku školu. – Moraš imati siguran kruh u rukama, od slikanja i piskaranja se ne živi. Želim da ti je lakše u životu nego meni, a i otac ti je boležljiv. – Mrzim te, sve mora biti po tvome. – Ti, nemoj biti šonjo! Reci joj da ću svisnuti među brojkama – uperila je svoju vatru prema ocu. – Nećeš valjda popustiti balavici – pržila ga je s druge strane supruga. – Upisao sam Nanu u gimnaziju – pomirljivo će otac između dviju baražnih vatri. Nana je cijelo ljeto snatrila o budućnosti, osjećajući kako joj podrezana krila ponovno rastu, zahvalna svojemu Dedalu na podršci. A majka bi joj, iz njezine perspektive, svakim danom bivala sve sitnija i sitnija. Mirjana Miljković rođena je 18. rujna 1958. u Zagrebu, gdje je završila VI. gimnaziju i Filozofski fakultet. Radi kao profesorica hrvatskoga jezika. Piše poeziju, prozu i stručne članke, a priznata je i multimedijska umjetnica. Radove objavljuje u zbornicima, časopisima i na portalima: Književna Rijeka, Književnost, Alma, Avlija, Poezija, Ženska posla, Diogen pro kultura, Marulić, Školske novine, Metodički profili, Iris, Haiku, Modra lasta i Radost. Uvrštena je u Antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996. – 2007.). Budnica za letače njezina je prva pjesnička zbirka. Juan Ramon Jimenez POEZIJA Juan Ramón Jiménez Pjesme Proljetno jutro bez tebe (Mañana de primavera sin ti) Jao, proljetno jutro bez tebe! Zbog čega bih volio proljeće ako ti nisi tu? Sigurno promatraš Sunce na svježim zelenim poljima. Ti i tvoje srce. Ljubav, ljubav, ljubav! (Srce se pretvara u blagi povjetarac). Je li tvoj smijeh vjetrić? Ponekad sanjam da te je nacrtao ludi povjetarac. Glas od profinjenog stakla. Ako pjevaš među svjetlima zbog čega te ja više ne čujem? Oči! Plavi pogled! Zbog čega si zauvijek obavila u crno moju tužnu mladost? Ljubav, ljubav, ljubav! (Jadno srce pretvaraš u mirisni val). Oh, dođi, ljubavi; dođi, dođi... Dan miriše na vječno blaženstvo, na jasan stih i žensko tijelo. 187 188 Književna Rijeka / POEZIJA Sve je procvjetalo. Zvono i ptica i voda nalaze svoj put u mojoj iluziji. Plakati, samo plakati...? Ako ona ne dođe, travnju, ako ona ne dođe, ni ti više nemoj doći. Jao, jutro bez tebe! Zašto volim proljeće ako ti nisi tu? Mladenaštvo (Adolescencia) Na balkonu smo na trenutak ostali sami nas dvoje. Toga smo blagoga jutra postali zaručnici. – Sanjivi krajolik u svojim neodređenim tonovima spavao je ispod sivoga neba i ruže jesenjega sumraka. – Rekao sam joj da ću je ljubiti. Spokojna, spustila je pogled poput nekoga tko je izgubio blago i ponudila mi svoje obraze. – U tihome vrtu padalo je mrtvo lišće a u zraku je još uvijek lebdio miris suncokreta – . Nije se odvažila pogledati me; rekao sam joj da smo zaručnici ... i suze su potekle iz njezinih tužnih očiju. (Iz zbirke Primeras poesías/Prve pjesme, 1898.-1902.) Juan Ramon Jimenez 189 Pjesnik na konju (El poeta a caballo) Kakva ljubičasta mirnoća na stazi, poslijepodne! Na konju jaši pjesnik... Kakva ljubičasta mirnoća! Blagi povjetarac s rijeke, miriše na sit i vodu, osvježava posjed... Lagani povjetarac s rijeke... Na konju jaši pjesnik... Kakva ljubičasta mirnoća! I srce mu se gubi, bolno i balzamirano, u zelenoj kozjoj krvi... I srce mu se gubi... Na konju jaši pjesnik... Kakva ljubičasta mirnoća! Obala postaje zlatna... Od posljednje pomisli na Sunce sanjari... Obala postaje zlatna... Kakva ljubičasta mirnoća na stazi, poslijepodne! Na konju jaši pjesnik... Kakva ljubičasta mirnoća! (Iz zbirke Baladas de primavera/ Proljetne balade, 1907.) 190 Književna Rijeka / POEZIJA Glazba u sjeni (Música en la sombra) Slušajući kišu pišem ti... Dah starih idila. Slušajući kišu pišem ti... Privlače me nemirni trenutci. Mislio sam da će tvoje i moje grudi Sjećaš li se? Cvjetno polje je u tvojim spokojnim očima crtalo zauvijek biti blažene. Ne. Bila si kukavica... Ne. Došao je vesele slike... Moje su – sjećaš li se? – život. Život! Nisam bio dostojan. poput sunaca ulazile u tvoju dušu od ljiljana... Bijelo se pretvara u žuto. Zdravo postaje gnjilo... Slušajući kišu pišem ti... Juan Ramon Jimenez 191 Konačni odlazak (El viaje definitivo) ... Otići ću. Ostat će ptice i pjevati. Ostat će moj vrt sa svojim zelenim stablom i bijelim zdencem. Svake večeri nebo će biti plavo i mirno i zvonit će, kao što zvone ove večeri, zvona sa zvonika. Umrijet će oni koji su me voljeli; selo će se obnavljati svake godine, a u jednome kutku mojega vapnenastog cvjetnjaka lutat će moj nostalgični duh... Ja ću otići. I bit ću sam, bez ognjišta, bez zelenog stabla; bez bijelog bunara, bez plavoga i mirnog neba... Ostat će ptice i pjevati. Novo lišće (Hojas nuevas) Pogledaj kako se po srebrnim topolama u nebo penju zlatna djeca! Gledaju u nebo i penju se pogleda čistog poput snova i uprtog u plavetnilo. Pogledaj kako se po srebrnim topolama u nebo penju zlatna djeca! Plavetnilo iz njihovih lijepih očiju dotiče i samo nebo... Oči i nebo su jedno! Pogledaj kako se po srebrnim topolama u nebo penju zlatna djeca! (Iz zbirke Divlje pjesme /Poemas agrestes, 1910.-1911.) 192 Književna Rijeka / POEZIJA Mojoj duši (A mi alma) Uvijek imaš pripremljenu granu za pravu ružu; vječno si na oprezu zbog blagoga zvuka što prodire u tvoje tijelo, zbog neočekivane strjelice. Val ne dolazi ni iz čega; neka tvoja sjena ne uništi svjetlost. Noću, budna si na svojoj zvijezdi, život provodiš bdijući. Na stvarima ostavljaš nečitljiv znak. Zatim, pretvorena u blaženstvo brežuljaka, oživljavaš u svemu na što stavljaš pečat. Tvoja će ruža biti uzor svim ružama, tvoj sluh skladu, tvoja misao svjetlosti, a tvoje bdijenje zvijezdama. Sam čovjek (Hombre solo) Vesela i čudesna zrelosti što pružaš slobodu!... Otišao sam pjevajući u polje zeleno. Nebo je bilo meko, voda skakutava, a vjetar sklon igri. Ponovno nevino dijete; misao mi je krenula prema onome najintimnijem čuvajući srce od nepoznatoga. I hodajući, hodajući su mi se budili osjećaji... S kakvim sam zanosom slijedio leptire, kako sam ubrao sljez s ograde i otvorenim dlanom zaustavio vodu! Izgubljen u svitanju, bio sam svemir koji je uskrsnuo iz srca mrtve žene. Iz zbirke Duhovni soneti/Sonetos espirituales, 1914.-1915.) Juan Ramon Jimenez U najboljem što imam (En lo mejor que tengo) Zeleno more i sivo nebo. Plavo nebo i ljupki albatros na valu, A u svemu Sunce i ti u Suncu željeni Bože koji želiš, promatraš i raznovrsnim zlatom osvjetljavaš moj dolazak; dolazak ovoga koji sam sada ja, ovoga za kojega sam još jučer dvojio može li biti u tebi kao što jesam. Kako sam varljiv čovjek, Bože koji želiš, jer sumnjam u legendu u Boga tolikih pjesnika. Bože koji želiš, ja čvrsto vjerujem u povijest koju sam sam čitavog života stvarao za tebe! Sada dolazim do kraja svojih godina, do kraja života; na svoje zračno dno u kojem te imam; Iznad ovoga mora, korita vode. Taj kraj u koji me ti uvodiš lijep je i blistav. Sretan sam što sam tvoj i svoj u najboljemu što imam, u svojemu izražavanju. 193 194 Književna Rijeka / POEZIJA Sve unutarnje (El todo interno) Stigao sam u zemlju dolaska. Čekali su me tvoji, moj željeni Bože. Čekali su me moji koji su me, u žudnji za tolikim tvojim godinama, čekali s tobom. Sa mnom su te čekali. a kakva svjetlost među njima: u nepredvidivome plačljivome zenitnome suncu, iznad zore s tornjevima koji se suprotstavljaju crvenoj boji u noći zanosne želje, u poslijepodnevu produženoga sumraka, između podneva i olova što sve prekriva, u zori s oblacima i jednom zvijezdom! Kakva svjetlost među očima, usnama, rukama; kakvo treperavo proljeće; ti među njima; u nama ti; kakva svjetlost, kakve perspektive; prsa i čela (mlad, star, dijete); što pjevati, što reći, što zagrliti, što ljubiti; kakvo uznesenje tebe u nama dok ne dođemo do tebe, do toga tebe koji se postavljaš iznad sebe kako bi svi stubama od mesa i duše došli do otkrivene savjesti koja je zvijezda što gomila i upotpunjuje, ujedinjuje sve zvijezde u svemu vječnom! U svemu vječnome što je i nutarnje. (Iz zbirke Dios Deseado y Deseante/Bog koji je željen i koji želi, 1949.) Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić Mate Dvorničić Mate Dvorničić Moji penšijeri Lutan nad moren Lutan skroz škure i uske kuntradi Starog Vrbnika grada... I nosin strašnu pezu Ku ne bi mogla “podnest pleća” Mladića zdrava i mlada. Lutan znad Kostrija, Kupini i Kovača Išćen odmor i počinak Ves izmoren, Al nigdir pokoja ni mira Ni jami va ku bi fundal ovu pezu S pleć, ze serca i mozga Sam samoken kot pustinjak Va koga se s(v)eki zadira I v’ usta prijimje Jedini moji suputnici Jedini moji prijatelji i druzi Kalebi, golubi i morske pašare Su iskreni i pravi I s(v)e če me pritišće I s(v)e če me davi Reć bi oni razume Za to okol mene obleću I pozor na me skreću Kot da mi šepju Da će prit kraj mojen jadu Al trpjen spašen rekli su stari I penšijeri da će nestat Al mladost da se ne povraća Ni obiteljska radost Kot težaku na poji Iza teške neveri Ni ribaru na moru Ki posla se laća I s(e)ki dan moli I ako mu pleća lomi Nada sveta nada A serce mu veselo kutla 195 196 Književna Rijeka / POEZIJA Prosto od s(v)ekog jada I sence mu potvrdjiva Da je tomu tako I zvezdi na nebi I misečina ka more i škoj obesjava Za to neka znad seke groti Znad mora i vala Izustin kot ona Bodulka stara Sprid oltara v crikvi: Rastite, cvetite rožice moje Balis i mažurana ‘Ač fiolic niman ‘Ač fraterskih rožic niman ‘Ač rarohuj niman Da okitin put ki vodi k miru Put živih ki vodi k onin Ki za vavik umiru. A ja bin otela još živit al prez penšijeri Na ovih pustih grotah Na ovih pustih valometih Kot oni pokojni v raji Al prez skerbi i penšijeri, Kot rožice v poji v miseci maji I protuletje će se vernut Čarobno i lipo I tvoje čoviče dižgracijani Kot je bilo i lani Težaku i mornaru, A forši i mladost, I obiteljska radost, A ako prvopriju ne k tebi, A to dešeguro tvojoj dici Ka se zove imenon zvučnin: Maslina, Tatjana, Jagoda i Nada, Edo, Ivica, Boleslav, Slobodan i Boro Katica i Ive Dok grobi Mata, Nebojše i Franki Eleonori i Jagodi male Procvast će rožice sake sorti Če Zemja i nebo v zagrjaji su dale Skroz moje gorke suzi Vrbnik, 23. ožujka 1955. Mate Dvorničić 197 Mate Dvorničić (pseudonimi Borislav Istrijanski, Mate Šantić) rodio se u Vrbniku 23. travnja 1886., u obitelji Mate i Franke, rođene Volarić. U rodnom mjestu završio je pučku školu. Gimnaziju je polazio na Sušaku od 1898. do 1906. godine. U Zadru je Dvorničić dvije godine pohađao bogosloviju (1906.-1908.). Pravo je slušao u Zagrebu (1908.-1909.), Grazu (prof. Gumplowicz, 1909.-1910.) i Pragu (prof. Masaryk i Drtina, 1910.-1911.), te poslije u Berlinu (prof. Schmoller, Harnack, Josef Kohler – koji mu je bio i ostao književni ideal sa svojom kombinacijom znanstvenog i poetskog, te Willamouitz ) i Lavovu (prof. Grabski, Globinski i Balzer, 1913.), gdje je diplomirao i položio državne ispite. Tu se imao prilike družiti s mladim piscem Marinom Begom iz Splita, koji je u tom ukrajinskom gradu doktorirao pravo. Bego je, inače, 1907.1908. s Milutin Cihlarom Nehajevim uređivao tršćanski dnevnik Balkan. Dvorničić je počeo s književnom suradnjom u krčkom Pučkom prijatelju, gdje je uz Spašene tiskao i nabožno-poučnu crticu Oj dome domiću, ni mi ga nada tebe! – u više nastavaka tijekom svibnja i lipnja 1907. godine. Kasnije se javljao u Supilovom Riječkom Novom listu od 1911.), gdje je publicirao kritiku zbirke pjesama Prve laste (Pula, 1911.) Alberta Linardića, mladog učitelja iz Martinščice na Cresu. U tom dnevniku tiskao je i brojne crtice: U snu, Jeka valometa, Grobar, Slike sa otoka Krka, Na žalu, Delikventi, Sestre, Udovac ( (objavljeno i na češkom u praškom Narodu 1913.)... Tijekom 1912.-1914. u Riječkom Novom listu tiskao je pripovjesti Knez Frankopan i Na dan Svete Kate. Uoči prvog svjetskog rata redovni Supilovi suradnici bili su i književnici: Ante Tentor, Viktor Car Emin, Ksaver Šandor Đalski, Josip Kosor, Ivan Kozarac, A. G. Matoš, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Vladimir Čerina, Augustin Ujević, Milan Marjanović (roman Karijera u stotinu nastavaka), Rikard Katalinić Jeretov, Zvonko Papić, Hanibal Caponi, Arsen Wenzelides... Kao protivnik Austro-ugarske optužen je za veleizdaju početkom prvog svjetskog rata, te je bio u tamnicama u Rijeci, Trstu, Rovinju i Puli, te u internaciji u više mjesta u Austriji i Mađarskoj. Mobiliziran je 1918., a kao nepouzdan vojnik morao je obavljati najteže poslove. U sušačkim Primorskim novinama objavio je zbirku impresija s otoka Krka pod nazivom Po uskočkom moru, no dio tekstova izgubljen je prilikom talijanske okupacije koja je započela 20. studenog 1918. godine. U praškom omladinskom Valu tiskao je priču Na proštenju, a u gradu na Vltavi započeo je pisati i prikaz Jugoslavenska književnost u Istri. Tekst je publicirao u više nastavaka u zagrebačkom Obzoru krajem 1918. i početkom 1919. godine. U istom listu bili su mu otisnuti i osvrti na roman Viktora Cara Emina Pod sumnjom, te na pjesme uglednog franjevca Bona Zeca s Krka, za kojeg je napisao da je jedini zastupnik kršćansko-chateaubriandovske lirike i uz Katalinića Jeretova najjačom pjesničkom naturom u Istri. U Domu i svijetu bio je prisutan crticama, novelama i pjesmama; u Vijencu dao je prikaz rada pravnika i književnika Antuna Tentora (Cres, 1860.- Pula, 1910.). Poslije rata, služeći kao pristav kod kraljevskog Sudbenog stola u Zagrebu, položio je 1920. praktički sudski ispit, te rigoroz na Pravnom fakultetu. Godine 1922. položio je odvjetnički ispit i u Crikvenici otvorio odvjetničku kancelariju. Iste godine predao je poznatom skladatelju Antunu Dobroniću, koji je diplomirao kompoziciju u Pragu 1912. godine, libreto za operu Vilina frula. Surađivao je u listu Crikvenica s crticama Urača i Mreže. 198 Književna Rijeka / POEZIJA Jedan od njegovih tipičnih tekstova, u kojima je spajao svoje interese za paleoetnologiju i povijest književnosti na Kvarneru, neobičan je ali prilično ambiciozan esej Utjecaj mora na psihu Gornjoprimorca. Taj uradak bio je tiskan 1929. godine, u tematskom broju zagrebačke Nove Evrope, koji je bio posvećen Gornjem (Sjevernom) Jadranu. Mate Dvorničić uređivao je u Crikvenici listove Čas i Slavenski Jadran. Dvorničić je 1933., u vlastitoj nakladi, tiskao zbirku različitih radova Lišće moga granja, u kojoj je pokušao objediniti svoje vrlo različite interese. Knjigu je podijelio u pet cjelina, na gotovo dvije stotine gusto otisnutih stranica. Iste godine napisao je predgovor za knjigu čakavske proze Ivana LončarićaPapića Paćuharije (Crikvenica, 1933.). Planirao je obimno djelo Književnici i filozofi Istre i Hrvatskog primorja, iz iz toga je objavljivao manje teme. Također je ispisivao bilješke i za djelo Krivično pravna nauka u svjetlu filozofije, bioekologije i krivičnog prava. Kada su književnik Antun Bonifačić i književni povjesničar Vjekoslav Štefanić 1938. godine pokrenuli Krčki kalendar u Zagrebu, u prvom broju Dvorničić je objavio pjesmu Bodulski melar iz zbirke Primorske rožice. Uoči ubrzanog približavanja drugog svjetskog rata našim krajevima, objavljuje i duži tekst Čakavština u kozmologiji i historiji u zagrebačakoj Istri (1939-1940.). Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. i sukoba s novom vlasti, bio je neko vrijeme u zatvoru u Rijeci, te u talijanskom logoru Corropoli. Godine 1944. vratio se u Hrvatsku i radio je za Narodnooslobodilački odbor crikveničkog kotara. Imao je kćeri Leonoru, Jagodu i Franku, te sina Matu. Matu Dvorničića mlađeg, studenta kemije, strijeljali su Nijemaci u Ičićima, na samom kraju rata, 21. travnja 1945. godine. Po oslobođenju Mate Dvorničić najavio je znanstvenu trilogiju: Međunarodno pravo, Politička znanost i Povijest Istre, Rijeke, Trsta i Kvarnerskog otočja. Od svega toga pojavila se tek Sphynx Adriatica ( Rijeka, 1945., odnosno 1946. ), vrlo neobično djelo s podnaslovom Studije iz predhistorijske toponomastike, paletnologije i paleoantropologije na 112 gusto otisnutih stranica. Jadranska sfinga zbunjujuća je, provokativna, često nadrealna knjiga, no i danas neočekivano svježa i razigrana. Iako pisana sa znanstvenim namjerama, u osnovi je treba čitati i iščitavati kao fantastičnu književnost – odraz jednog zamršenog umjetnika koji je – iako to nikad nije planirao – susreo Borgesa na neočekivanom mjestu i na neočekivani način. S time što se mora primjetiti da je djelo prilično heretično i ako se gleda u kontekstu službene prijeratne povijesti, ali i agresivne poslijeratne ideologije. Godine 1947. Mate Dvorničić preselio je odvjetničku kancelariju iz Crikvenice u Krk, a 1949. u Senj. Umirovljen je 1953. godine. Umro je u Vrbniku 26. siječnja 1961. godine. Rukopisna ostavština, za koju nije najjasnije gdje je danas, nikad nije bila temeljito procijenjena. Ostavštine njegovih prijatelja Ivana Lončarića-Papića i Vinka Antića pohranjene su u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Selcu. Gradska knjižnica Crikvenica izdala je 2013. pretisak Dvorničićeve knjige Lišće moga granja. I. Ž. Jadran Zalokar Jadran Zalokar Lungomarem i vidikovcem dvadeset haiku, 2012.-2013. u džep kaputa orkanska bura ugurala ranjeni list u klaustoru osvit jutra – mačka zjenicama dočekuje sunce lagano usklađeni lišće u padu i bol u koljenu na hridi češka se gnjurac i vrti repom još je daleko oluja starica s kišobranom hramlje ulicom cvrkut lastavica u nosnicama miris pokošene trave zvuk zvona u praznom klaustoru živkaju vrapci jutarnjim cvatom uz željezničku prugu odlazi zov mačora 199 200 Književna Rijeka / POEZIJA kišno nebo na stepenice naslonjena metla pometača ulice s bubamarom na dlanu – moj povratak u grad bura na moru dvojica dječaka uporno bacaju povraz lica prolaznika dobivaju boju sunca i mora zimsko jutro krivuda autobus i leptir u njemu borove šišarke zaklanjaju pogled na jutarnje sunce i krilima galebova najavljuje kišu jesenji dan na vidikovcu mladi papagaj uči slušati zvukove ulice na ljetnoj buri zvoni zvon praznoga zvuka leprša s burom noćni leptir na prozoru gostione stari galeb hramlje u uglu ulice pogled dječaka proljetno sipi gnjurac kljunom rasprskava morske kapi od stanice do stanice u nosnicama putuje miris jasena snježi jače stari golub umoran od sklapanja krila brodić na pučini i s konopa kaplje kiša po valovima magla do mora obrisi galebova još istančaniji Đoni Božić 201 Đoni Božić Istina nije relativna I Pjesnik umjetnički snažno i tematsko-motivski sveobuhvatno Riječju II materijalizira svoje impresije kroz iskustveni osjet fenomenološke činjenice o naravnoj povezanosti flore i faune bližeći se tako: smislu ljepoti počelu biva rasčetvoren: prijetvornom uljuđenosti obuzetosti hirovitom začudnosti svagdanjim kruhoborstvom sebeljubivom maglinom intime sablažnjivim dosezima preobrazbe 202 Književna Rijeka / POEZIJA III svakom titraju otjelovljene misli prethodi nadilaženje iskustva što otvara prolaz iz ovostranosti u onostranost i omogućuje apstrahirati proplamsaje duša IV i u roju svagdanjih zamjedbi uviđati vječno nov odsjaj boja koje su posljedica refleksije bijele svjetlosti više ili niže energetske razine elektrona s čijim se atomima sudaraju brzotočni fotoni Đoni Božić V ponizni promatrač nastoji razumjeti neizrecivo hodočašćem kroz otajstvo nanosvijeta u kojem sluti simboliku novogovora čestice i vala njihovog kretanja i ne-kretanja prostornosti i ne-prostornosti vremena i ne-vremena VI jer sav vidljivi Svemir pulsira kao odnos tvari i energije konačnosti i beskonačnosti samoće i univerzalnosti u tumačenju pomirbe između dvaju suprotstavljenih poimanja: idealnog i materijalističkog kroz paralelnu Jednost iz čega je sve nastalo i u što se sve vraća 203 204 Književna Rijeka / POEZIJA VII u čovjeku zori spoznaja da: Istina nije relativna već su brojne staze koje vode znanju VIII prevodeći “valno-čestični kôd” IX nutrinom ljudskog bića struji blagodatan fluid i milošću mu vjere produbljuje nazor o prirodi sveopćih oprečnosti vrednovanja prizmolomnosti bitka kroz prešutnu sinergiju Tijela i Duše u poetičnu riječ potiče ga nadahnuti promatrač svojim promišljajem izaziva i živo pobuđuje čitateljev doživljaj to sjedinjenje prožeto je samim prisućem ustreptale ljubavi kao životvorne energije na aktivnije misaono sudjelovanje Đoni Božić X pa postaje ravnopravni sudionik na gozbi suštine pjesmotvora protkanog tkivom samorodnog iskaza proizišlog iz neokaljanog izvorišta liričnosti filozofičnosti i emocionalnosti XI samo tako se on s lakoćom prisjeća svojih opažanja sjećanja i saznanja “dajući zbilji boju i naglaske radi konkretizacije svoje istine svoga elementarnog iskustva bitka i temeljnog stava” 205 206 Književna Rijeka / POEZIJA Davor Grgurić Krivolov na zrelo jutro Trudna grota Reče da trpi na crti hramave vjere i plime preživljavanja. Sve teže otrpljuje ljuštenje prostora. Sjena povjerenja uzmiče. Val u posestrinskoj buri tišti taman onoliko, koliko ne bi htjela. Mogla je melankolično brojati zvijezde. Ovako psuje kalendar. Sjeme Posejdona moči joj sandalu. Udiše suton i živcira se. Štošta joj za ljetnih žega obećano. Igrao je na kartu milostive žene. Bila je slana prilika za rasterećenje, svlačenje briga u pomami. Sad je obula tijesnu propast, a val će lizati gležanj odvjetničkoj jeseni. Kaljenje Na vanvremenskoj pučini, u fazi ukazivanja, tegobna preispitivanja, Veći značaj smislenu trajanju daje obećana zvijezda vodilja: Važniji si, što više znadeš. Smisleniji si, što si otporniji. I drugi su se valjda kalili tako: U samotnoj stezi moreplovstva, Ophodarenja oceanom utopljenih sjena, bivali su ojačani. To se odnosi, hvala budi jeziku slanog vjetra, na preživjele. Uranjati znači osvješćivati iskustvo. No, samo ako se izroni. Preploviti znači opstati, iskazati umijeće. Ukoliko se uspije. Na moru je lako: Uspjeh nosi površina. Za sve drugo postoji dno. Davor Grgurić 207 Pretovar otegotnih okolnosti Škverski su dani tegobniji ukoliko marendaš trpkost odvagivanja. Pri utovaru višetonskih kontejnera, krcaš i razlog za zatajivan nemir. Budniji si, a radije bi sanjao. Uznojen od naprezanja, radije bi klisnuo. Vozite taj teret što dalje, preko valova obazrivosti i standardno loših veza, Negdje gdje ljubav lakša je od napregnute dizalice, i gdje izmjeren orgazam Košta osjetno manje od mladenačke isprike za iskliznulu naglost pod plahtom. Izvezite lakoumnost, nje je u Hrvatskoj mnogo, ostvarite čulni dobitak I ujedno nam popravite statističke podatke o zadovoljstvu obećane nacije. Svežite svo to breme pod palubu, naslažite otpis nenaručenih briga. Mlade će fotografkinje ovjekovječiti prizor zadnjeg svodničkog ukrcaja, Pretovarivanje besmisla iz pretrpanog u prekrcano. Ma ne pitajte, samo idite! Škver nesnalaženja ispraznite brzo, jer stižu nove greške, psine. Upakirani propusti. Krivolov na zrelo jutro Dat ću ti i ovo jutro ako uvučeš prezir, krak osunčane hobotnice. Svitanje su jedra dočekala spremna. Žurim izvjesiti barjak primirja. Ma što je pljuska vala, ako prôva ne miruje, već reže brazdu prema cilju? Moji su naumi tebi smijurija zbog koje ne kaniš odreći se postelje, A meni raskriljena žudnja iz sjene borova već topi izlazeće sunce. Jurim služiti nadanju kako ne promaših dan, kako još krotim more. Koje je moje umijeće, čime li ću galebove nasmijati? Bređe sunce Porodit će okot propitkivanja i onda, kad ću grcat u iskustvu snalaženja. Nisam baš uspješan plovitelj, no vješt sam izmicanju konačnoga usidrenja. Izmamit ću nešto zlata s hrpta otoka. Izronit perle greškom utopljene kontese. I moj doprinos bogaćenju spoznajom bit će ispunjen. Koraljno učvršćena, Moja će vječita nespretnost s razlogom podsjećati na lakomislene brodolomce. 208 Književna Rijeka / POEZIJA Idemo ispočetka Dakle, sad ti još nedostajaše moja knjiga, olovo sušte nadobudnosti, Da se teže digneš s vlastita dna i na površini otpočneš smirenije disati! Gdje sam našao vjerovati da moji strahovi i tlapnje, podsmijeh gusara, Mogu sedefom optočiti tvoj poraz, sraz i špilju predaha sred borbe? Oluja je moje prirodno stanje. Kad me šibaju valovi i vjetar, sazrijevam. Dovoljno naivno za sebe, nedovoljno karizmatično za druge... No, dišem. Osoljena obraza, bôra što ne odgađaju potvrdu starenja. Snovi su sve niži I sad klijaju granicom do kuda more zapljuskuje kopno. (Nisam visokih vizija.) Tek da zbrojim sitna dostignuća, namirnice za preživljavanje, i mogu još Plutati neko vrijeme, prije no što me odvuku na rezalište hrđavih nauma. Bilo je lakše prilaziti moru kao dijete. I tebi bi bilo lagodnije dohvatiti ovu knjigu Da je pisah nekog veselijeg dana. Ipak, na površini jesi pa sudi. I diši smirenije. Vjera preobraćaja Kome je promaklo kako more znade galantnim umijećem isparaćanja Davati značaj svakoj spomenutoj barci na precrtanom obzorju? Ići se opraštati uz more, znači nehotice mahnuti učahurenim vjekovima Što su vjetru s kičme valova prinašali molitvu ohrabrenih predaka. Vjera i molećiva smrtnička misao zadnje bi uporište zadržale upravo na moru, Gdje se svačija duša u trenu priuči biti pitomom, a srce osluškuje naum bogova. U grlu oluje, sa zebnjom u napukloj ljusci, strgnut ćeš zakletvu ateista I pri najjačem udaru o pramac smišljati način uzvrata žtrve, budeš li pošteđen. Davor Grgurić 209 Tajna vjere Jača je u odmjeravanju s morem. Čudi se djevojčicama koje posustaju. Njoj je svaki reful vjetra pozivnica da se primakne obavješćivanju. Osami se, čučne uz urotljivu stijenu, a val joj nosi objavu Svijeta. Čini joj se da sve luke, tankeri i izbjeglice istiskuju poruke k njoj! Umriješćena u uvalu skraćena djetinjstva, ona zrije šutnjom kamena. Sol je začepila pôre jadanja, i ne mora oplakivati ni oca, ni mater. Pjena se obnavlja. Tâži je utjehom, bez naglas izrečene vjere. Slušat će poruke dubine, zavjetnu mijenu utrobe oceana. Stasat će! Ne treba njoj društvo, prinudna povlađivanja. Ona diše mir školjke. Reći će: Osamljenost je tek u oku promatrača. Privila je mirnoću Kao barku koju njišu bedra provjerene luke. Sigurna u talog snova, Podatnija je od vitica algi koje more svâri i ispljune na môl o buri. Njena su ljeta duža, jer ih dûlji dosluh s morem, komešanjem galeba. Priskrbila je iskustvo vjekova, izron sreće zbog sestrinstva s valovljem. Ne smeta joj što druga djeca više ne prilaze, shvativši da je drukčija. Valovi su ti, koji se stalno vraćaju. Nose glas daljine, poruku strpljivosti. Davor Grgurić je rođen 6. travnja 1978. godine u Rijeci. Pri Radiju Gorski kotar uređuje i vodi dijalektalnu etnografsku emisiju “Radio Ž’rjoâfka”, nagrađenu godišnjom nagradom Grada Delnice 2008. i 2013. godine, za doprinos goranskoj kulturi. Predsjednik je Etno-udruge “Prepelin’c” Delnice i udruge “Glazbeni susreti Gorskog kotara”. Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatske glazbene unije – Podružnice Rijeka, Društva Gorana u Rijeci i Slovenskog kulturno prosvetnog društva “Bazovica” u Rijeci. Poeziju i prozu objavljivao je u hrvatskim književnim časopisima “Književna Rijeka”, “Hrvatsko slovo”, “Dometi”, “Hrvatski sjever”, “Hrvatska obzorja”, “Rival”, “Hrvatska revija”, “Dubrovnik”, “Književno pero”, “Kaj”, “Hrvatsko zagorje”, “Zadarska smotra”, “Moslavačko zdrcalo”, časopisu Društva Gorana u Rijeci “Runolist”, studentskom listu Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci “Vox Iustitiae”, u makedonskom književnom časopisu “Sovremenost” i u bosanskohercegovačkom časopisu “Riječ”. Njegove pjesme su više puta uvrštene u zbornik radova Recitala kajkavske poezije u Krapini, a na spomenutom je Recitalu 2009. godine osvojio posebnu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda. Predsjedavajući Etno-udrugom “Prepelin’c” Delnice, koju je osnovao s nekolicinom prijatelja, zaljubljenika u Gorski kotar i goransku narodnu baštinu, uredio je i objavio nekoliko monografija suvremenih autora, vezanih uz goransku prošlost i etnografiju, od kojih su neke nagrađene “Gorančicom”, književnom nagradom Goranskog Novog lista. 210 Književna Rijeka / POEZIJA Za svoje zalaganje i rad u dvjema udrugama koje godinama vodi, Etno-udruzi “Prepelin’c” Delnice i “Glazbenim susretima Gorskog kotara” dobio je županijsku nagradu “Volonter godine” za 2010. godinu, a obje spomenute udruge pod njegovim su predsjedanjem dobile priznanje Grada Delnice, također za 2010. godinu. Slikovno i tonski snima goranske etno kazivače, skuplja stare predmete i javno se zalaže za osnivanje Etnografskog muzeja Gorskog kotara u Delnicama. Bavi se slikarstvom i kiparstvom. Kao kantautor, uglazbio je u suradnji s dvojicom uspješnih glazbenih producenata i aranžera s Kvarnera (Robert Grubišić i Robert Funčić) za sada 8 svojih autorskih pjesama, koje se već 3 godine uspješno emitiraju na radijskim postajama u regiji. Na festivalu “Grobnička skala” je 2012. godine svojom skladbom “Sunčana ” osvojio 3. nagradu stručnog ocjenjivačkog žirija. Na festivalu “Čansonfest 2013.” u Kastvu je svojom skladbom “Pusto more”, osvojio 1. nagradu stručnog žirija. Oženjen je. Otac je šestogodišnje kćerkice, Berislave Srne Grgurić. Objavio je: 1. zbirku pjesama “Raspukline” (izdavač: Odbor za kulturu Grada Delnica, 2000.); 2. zbirku pjesama “Pogrešna vrata” (izdavač: Ceres d.o.o., Zagreb, 2002.); 3. zbirku putopisnih eseja “Tâjna krila šume” (izdavač: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2005.), nagrađenu 1. mjestom na “Gorančici” za 2005. godinu, književnom natječaju Goranskog Novog lista; 4. zbirku pripovijedaka “Mačje laži” (izdavač: Orion, Rijeka, 2006.), nagrađenu 3. mjestom na “Gorančici” za 2006. u kategoriji beletristike; 5. roman “Dan bez leptira” (izdavač: Etno-udruga “Prepelin’c” Delnice, Delnice, 2007.) 6. zbirku poezije na kajkavskom govoru Lokava “Dó se, nè da se” (izdavač: Etnoudruga ”Prepelin” Delnice, Delnice, 2009.) 7. etnografsku monografiju “Stòare dèjuonške fòajne čez lejto” (“Stari delnički običaji kroz godinu”), u suautorstvu sa Željkom Lalošem-Grgočoven (izdavač: Etnoudruga “Prepelin’c” Delnice, Delnice, 2010.) 8. ”Gorani” – prva antologijska zbirka goranskog suvremenog pjesništva, u koju je uvršten uz 10 drugih goranskih autora (Samobor, 2013.) Kao urednik i izdavač objavio je sljedeće naslove goranskih autora: 1. Sandra Malvić: Dejúončeca i Dejúončan – Delnička narodna nošnja (Etno-udruga “Prepelin’c ” Delnice, 2007.) 2. Željko Laloš-Gŕgočof: “Stóara déjuonška ženítaf ” (Stari delnički ženidbeni običaji) (Etno-udruga “Prepelin’c ” Delnice, 2007.) 3. Željko Laloš-Gŕgočof – prof. Natalia Hriberski “Déjuonške púčke popéjfke z’z devetnájstega i véjka” (“Delničke pučke popijevke iz devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća”) (Etno-udruga “Prepelin’c ” Delnice, 2008.) 4. Miljenko Balen – Željko Laloš : 138. brigada HV – “Goranski risovi” 1991. (nakladnik: Klub 138. Goranske brigade “Goranski risovi”) 5. Slavica Grgurić Pajnić: “Podarete me život (Darujte mi život)” (Etno-udruga “Prepelin’c ” Delnice, 2009.) Ivan Slišurić Ivan Slišurić Rod po izdisaju Listopad Let naučen od pahulje prvog snijega od mlade selice što dobima prije Bartolova iskušava visine Potom mu drugi list, sitan na sam dodir dokrili vjetar i treći, ubrzo, srodan mu po izdisaju pristaje u jesen. Rub iste noći U snu punom mraka spavač otire strah sa stola kojem prilazi jutro. Budi ga miris nepomičnosti stvari srp vjetra zaostao u olucima. Kroz crte sna među rebrenicama dan lije ranu svjetlost nedaleka snijega provlači gole slike neba abecedu grana. Godine Gaj nasmijanih riječi Ulašten sat 2012. čeka baštinicu Krhka bi joj obramica svijeta još mogla progovoriti proljećem da ne nosi dvije smrti: jednu s tragom siječanjske šume na koljenima drugu što ostavlja trag tuđi vjetar pepeo. 211 212 Književna Rijeka / POEZIJA Obljetnica Kao da se radi o nevinu dobu svanula obljetnica njene smrti. Sklopljene u molitvi u gotovo neprimjetan šapat nade drhte im ruke pune iščeznuća. Ne vide me ne vidim ih oko stola uz voštanicu što bi po razbacanim stvarima pokupila ubruse nade. Ne čuju kako na siromašnu plamenu svijeće, ne dajući se, pucketaju 4 gola suglasnika netopiva bodeža smrt. ne vide me dok ih ostavljam u klecalima Ne vide neizgovoriva slova Riječ s kojom odlazim Što ne izlazi iz šutnje Svaki dan svake svjetlosti bor ostaje stablo oslonjeno na vjetar s duboko posijanom tamom među granama. Jedino stablo što ne izlazi iz šutnje otkane ptičjim jezicima trajnim lišćem; slavoluk niskog jutra s kojeg neznan nikad ne podiže trepavice Ivan Slišurić Preobrazba Brid pastične rebrebice – u sat što dotiče podne i zimu sjećanje na priču o noćnoj studeni na otkanu prošlost u dnu mirnih stvari – taknula iskrica sunca. Bijelo bogatstvo sjaja srodno kapljici travanjske rose djetinjoj suzi trenutak tihe sobe pretvori u vrt snova. Otopli miris doba kojem još budan odmorenik u platnu prolaznosti potraži ime. Podne, neko Iza podna posuta pahuljama zvuka žute se nepodešeni sati razvedeno more magle između mirnih grana. Ni galeba ni jauka razuzdanih riječi hvalisavaca s blagom, lažima o crvenim busolama smisla. Ničega. Ravna praznina kojom i Crna zaostaje tetura. 213 214 Književna Rijeka / POEZIJA Dodir Na listu svjetluca bijelo more dodir zaustavljen satima. Kad prešućuju jezici, pomaci pružam ruke do tvojih ruku pretpovijesti vode u zrcalu podmlađenih trava Na listu odseljeno more tvoje ruke – nedohvat igre na izdisaju zmijski kolut praznine. Između slovâ Rastvoren kalendar raspuklina sna Na jednoj strani tijelo na drugoj postelja S jedne strane ptice pahuljice s druge teku oblici riječi U jutro između slovâ pristaje more Smrt s okna susjedstva gasi tamu, okrilatile grane svjetionici dana. Ivan Slišurić 215 Isto Jutro nikako da pokupi ubruse sutona po stvarima po sinoć opranu posuđu kalendaru zamagljenom minutama brojki, slova. Nepročitane sjene sniježe po zavjesama. Nekad mi je istok kroz njih došaptavao zoru ptice prve svjetlosti, miris plođenja. Sad ničega. Nikog. Dan još nije koraknuo a već mu u grlu zaostaju riječi I stih mi presahne još u klici ne zna kako iz uma, duše Odijelim li se od postelje ruke mi sapletu oštre povijuše vid mi zastre ljubičast pokrov uspomena. Za golim stolom – šutnja Umorna budilica traži dodir Hodam ogrnut tankim nesnom lomim najbliže ledenice zvuka. Ivan Slišurić rođen je 29. II. 1936. u Rešetarima kod Nove Gradiške. Završio Filozofski fakultet u Sarajevu, a magisterij u Zagrebu. Radio kao prosvjetni djelatnik. Do sada objavio zbirke pjesama: Prvo lice ljeta, Minule ruke, Mlađakom s usana, Munje i blagovijesti i zbirku pripovijedaka Anđeo na satu. Surađuje u književnim listovima i publikacijama s pjesmama i pričama, a objavio je i podužu studiju o pjesničkom svijetu Slavka Mihalića i o motivima ljubavi u lirici Đure Sudete. Živi u Novoj Gradiški. Član je DHK. 216 Književna Rijeka / POEZIJA Tomislav Kovačević Njima (poslanice) Prolaziš ovim životom... (Gospodinu Slavku Mihaliću, poeti) Prolaziš ovim životom kao usputnom stanicom prijatelj konopca i haljine na kiši vlasnik ruku i riječi preko njenih ramena vlasi ti prkose boji vjetra opraštajući ti nehajno nesmotrenost nedovršene pjesme slijediš u stopu svoj kaput i dim nedogorene cigarete po nepregledima “zrinjevca” i vruće kave s malo mlijeka i šećera u “splendidu” nemirnim pogledom saplićeš užurbane domaćice i studentice treće godine kroatistike i povijesti umjetnosti snijeg se topi pred vatrom izloga u kojem pažljivo sakrivena traju tajna vrata u riječ koja ti nedostaje u spomenutoj pjesmi riječ koja te stalno drži na oku kao usne opsjednute biljem svi su ti vršnjaci na vrijeme otputovali u lažne krajolike šaljući ti ošamućene razglednice (ti užurbano pripremaš na kaminu dostojno mjesto za kutiju od školjaka i iverice) silom okolnosti pamtiš nepisane zakone lopova i lopoča kako bi ušao u trag pokretima koji te neće razočarati na kraju ove pjesme ...ne trebam ti posebno naglasiti kako se tramvaji vesele tvom neopreznom koraku... Tomislav Kovačević Nepažljivo upadam u tvoje riječi... (Gospodinu Tomu Durbešiću, književniku) Nepažljivo upadam u tvoje riječi kao susnježica u kolovoz utiskujući u dlan tišine znak nemara vrijeme unosi u našu omiljenu kavanu mirise onih koji nemaju bogzna što izgubiti u žilavim travama krug svjetla označio je prostor sjećanja u kojem se smijemo pretvarati da znamo što radimo i koliko će to dugo trajati usred vitke kralježnice novina pažljivo polažemo oštećene poglede samo da ne naudimo nemarnim naborima na bluzi konobara koji nas s dosadom na licu iz pristojnosti upita “što gospoda izvoljevaju popiti?” samo oslonci na nožne prste samo plitke ogrebotine na musavoj koži naslonjača znali su da smo nepredviđeni nasljednici svemira tamo kamo mi putujemo poneseni dogovorenom šutnjom ne mogu nas doseći ni zemaljske plime ni mjesec u zateturanoj putanji dane začuđenosti preboljeli smo istim pokretima sa kojima smo gadljivo odgurnuli ohlađene krumpire na rub tanjura odjenuli kaput i zaputili se u noć ...ne znam je li bolje biti oprezan ili prihvatiti opasnost od slobode... 217 218 Književna Rijeka / POEZIJA Sjenica je to ili jesen... (Gospodinu Zvonimiru Golobu, pjesniku) Sjenica je to ili jesen prostire mrlje ciklama u polumraku balkona po tvojoj bijeloj košulji djevojčice razmazuju more po propupalim grudima i mrmore tvoje stihove kao molitvu jorgovan se bršljani oko tvojih nogu želeći te upozoriti na lavež pasa i trag košute sapletenih u pjesmu koju upravo zapisuješ prateći neku drugu misao strpljivo te čekaju odložene rukavice ohlađena kava šešir predugačak kaput neuredni opušci osmijeh i servus u prolazu zračak sunca na korijenu nosa top s griča i zvona s katedrale oglasiše podne ti plaćaš račun i upućuješ se prema trešnjevci kupivši usput podnevno izdanje “večernjaka” i najnoviji broj “podravskog zbornika” ...to što se tebi dogodilo previše je istinito i za odlazak u bezvrijeme... Preduga te noć... (Rosariu Jurišiću Vrgadi, književniku) Preduga te noć potvrdila u znoju u kašlju i suhoj riječi koju si mi kao najveću tajnu došapnuo posljednje odsanjana slika nemirno lebdi pred tvojim začuđenim očima kao što leptir kao što vjetar kao što srna kapi kiše ulaze pospanim ritmom u ulice ti i stramputice tijela dok dokono uvježbavaš svoj komadić smrti ...u “palahu” su na trenutak zastale čaše šećer se prosuo pokraj šalice s kavom a glazbenici su tišinom ispratili tvoj odlazak... Tomislav Kovačević (Domaća zadaća iz Luke Paljetka) Dovoljno da je jesen da modro bude da vene dovoljno da se na jug zapute laste i ždrali prolazim tada zanesen kroz cvijet kroz tijelo žene pomalo sulud i grub dok mrznu ćipkasti vali Rijeka je pristala da nam kaznom bude u sumorno vrijeme što za san ne pita i dok tišinom zvona nebo kude s dva brda omeđen meki vjetar skita Plavokosa zvijezda svoj planet zahtjeva u podjeli svemira nepravedno otet u vrtu mog oka za nju pravda dozrijeva kad na sve to pristajem i neka sam proklet Umiru naprasno stakla i ptice krikom sude mirisu u cvatu i u pčeli medu zakoni se prirode useljavaju u ljude kretnja ruke prati oko u neredu 219 220 Književna Rijeka / POEZIJA (Gosparu Luku Paljetku i haljinama mu što ga nizastranu prate...) Prolaziš ovom sobom nadohvat ruku voće korak ti zvijezde u očaj tjera plavi zid travu u dokon oko ti kišu hoće dal’ će te priznati slike dal’ će te izdati vid možda su magle znale i šume u daljini tvoj crni kaput i žito što koža ti je bila ponoćni snijeg i lavež zalutale ptice krila možda su raskrižja-ruke našla se u blizini kad te je suludi vjetar kad te je neba kora uputila u ovu pustoš u lažni odraz mora možda te neka pitkjost omamila u trenu čim pristao si lako da danu siječeš venu između nas je nebo prhnulo krhku pticu što luda suncu htjede k’o ikar cjelov dati između nas je cvijetom ranila zemlja tmicu i prisilila nas tako da pokušamo znati da li smo stvarno vladari ako smo odani kruni od blata i čiji smo to robi ako smo sebe puni u snene su se oči rušile mudre rijeke vjetar je vrbi i brezi mrsio nježne uvojke iza posljednjih riječi k’o iza zadnje bitke liječimo se tišinom prebrojavamo gubitke... Tomislav Kovačević Veće čudo od mora... (Gospodinu Voji Radoičiću, likovnom umjetniku) Veće čudo od mora smioni su mornari galebovi ulizičkim kliktajima oponašaju njihovu oskudicu u vodi i namirnicama i jedne i druge neodoljivo privlače sirene nabreklo jedrilje treptaji konopaca i paluba skliska od ruma i sna plovidba u mjestu ima svojih prednosti pred krivo odabranim pravcem plova i pobune o kojoj iz pristojnosti nema niti spomena u brodskom dnevniku najsuroviji dršću pretopljeni u boje zastave koju su nesmotreno porekli u ušćekivanju plodonosne zvijezde repatice šapćući zbunjene molitve sročene dok su još u cilj plovidbe vjerovali ...kasnije nastale priče čvrsto se oslanjaju o naše pijane istine... 221 222 Književna Rijeka / POEZIJA (Uz izložbu slika Zvonka Špišića, šansonjera i kantautora) Po sredini sobe ispružio se stol stol od čvrste smeđe hrastovine preko stola proteže se bijeli stolnjak Na jednom kraju stola koči se crna stolica na drugom blista crvena jabuka Bijele pahulje oblaka znatiželjno proviruju kroz modre prozore pitajući se TKO ĆE UĆI U BLAGAVAONICU UZETI JABUKU U RUKU OBRISATI JE O RUKAV KOŠULJE SJESTI NA CRNU STOLICU tS VISOKIM NASLONOM UDOBNO SE NAMJESTITI I ISPRUŽITI NOGE ZABACITI GLAVU I JABUKU BLAGOVATI ILI ĆE JABUKU NOŽEM RAŠĆETVORITI KORU OGULITI I ZATRAŽITI DA MU OD JABUKE SKUHAJU KOMPOT ...Zmiju oko jabuke i crva u jabuci (POGOTOVO CRVA U JABUCI!!!) nitko ništa neće pitati... (Glazbeniku Arsenu Dediću... a snijeg u Kranju, snijeg u Gospiću...) GLAZBA ONA MENE SASVIM ja eto to moram neprešutjeti dok tišina ne prisustvuje ovom pokušaju svečanosti dok lišću dok i meni jesen mnogo toga duguje ona mene koliko vas ne bez onog unaokolo bez pardona bez pravog razloga onako između zidova našeg malog nesporazuma ne niz kupu primorjem nikako (sasvim beztočno bezbolno pristajem i na to: bezobalno) poslije onog dana u ovoj noći pred ono svanuće (ta glazba) ona mene radi mene iz zasjede na otvorenoj cesti u ovoj sobi pred ovolikim brojem mene u odsustvu tebe koja negdje stidljivo drugim neporicanjima prisustvuješ glazba ona mene sasvim I PRIJE I ZA VRIJEME I POSLIJE PONAVLJA Tomislav Kovačević 223 (Momčilu Popadiću, pjesniku... a što će na sve ovo Prigradica reći?...) Doista nema razloga za modrinu crkvica koju još lani nisi smio ni u ludilu spomenuti ruševno se nazire među čempresima s balkona novogradnje u kojoj stanujem držim pod kontrolom prekoputni otok rabeći dalekozor kupljen 1990. godine od Rusa u Harkanyju za 40 “črljenih” i poneku forintu Pažljivo zaobilazim listove biljaka toliko dragih mojoj supruzi želeći uredno odložiti na neku od prekrcanih polica u radnoj sobi u jednom dahu pročitan “Finski nož” ne zaboravivši prethodno nadopuniti “Bilješku o piscu” datumom tvoje prerane smrti (Gospodinu Ljubi Kuntariću, kompozitoru ...a u pozadini Volosko...) U koje te to jutro vodi tvoja cipela tvoj šešir prva crna kava i prva jutarnja cigareta plavo ti svitanje nad morem miruje nad morem koje te toliko voli tako sam oduvijek zamišljao namjerno zalutale kapetane izvrnute trbuhe jedrilica nikada dovoljno pokrpane mreže pospane polumrakove kuća i povratnike iz noćnog lova na ribe žene i miševe nedostaje samo sumaglica a’la stančić na obzorju tračak sunca toliko potreban leđima pa da te koraci nesmotreno odvuku kamo tog jutra nisi namjeravao ...znam udaljit ćeš se praćen glazbom u svakodnevicu pažljivo prebrojavajući jesu li ti svi lijekovi u džepu... 224 Književna Rijeka / POEZIJA (Gospodinu Šimi Ešiću, pjesniku... uz njegovo prvo viđenje s morem...) Ovdje je bilo more u ono vrijeme prije odlaska i sve ono što od pamtivijeka ide uz more prozora koji je bio povod rečenici “IMAM PROZOR I NJEGOV MI OKVIR MOJ DIO MORA OMEĐUJE” nema više imam li pravo vjerovati kako se je od mog odlaska toliko povećao (djeca prerastaju nogavice mlade breze one koji su ih posadili) da mu okvir u nedogledu neku drugu veličinu mora omeđuje ovoliko mora pripada meni toliko mora ne mogu odjednom očima obuhvatiti (no snalažljiv sam ja: pogledam svoj dio mora i koliko ga obuhvatim pogledom označim olovkom i gledam dalje od te crte do večeri dobit ću pravu sliku o tome koliko mi mora pripada) ...e, sad, drugo je pitanje što ću ja s tolikim morem... (Gospodinu Milivoju Slavičeku, pjesniku... ...a kiši Čakovečkom, i Končarevom kiši...) Ako su te bez lule bez brade ako su te (i bez brkova) pažljivim nemarom kose začešljane unatrag ako su te bez posuđene šalice šećera i upute koliko treba da se u pretis-loncu skuha (recimo) grah ako su te bez onih kišnih (i onih vjetrovitih također) večeri koje su tako prisno pristajale tvojim očima i zadignutom ti okovratniku kaputa davno zastarjelog (ili je moda prekratko trajala?) ako su te dovršenim rečenicama navodili i prevodili ako su te (kažem) tako – krivo su te opisati te značilo bi dovršiti te kao zgužvane i mokre jučerašnje novine a to je naprosto nedopustivo i nemoguće je jer ako su te bez lule... Tomislav Kovačević Poduzimam sve što mogu... (Gospodinu Jakši Fiamengu, gospodaru riječi na otoku, pa i šire...) Poduzimam sve što mogu da izliječim ovu pjesmu osuđenu na nastanak oblikujem riječi u svilene ih tkanine umatam mjerim im temperaturu i razinu šećera u krvi i na svaki njihov hripaj skačem kao oparen okružio sam se dostupnim mi knjigama o bolestima na koje sumnjam raspitujem se i u drugih pjesnika o lijekovima koji bi moju brigu sveli na razumnu mjeru nude mi provjerena rješenja davno pohranjena u memljivim knjižnicama visokoškolskih ustanova na zapadu nude čudotvorne trave i mirišljave soli i opijate tajanstvrnih sastojaka s istoka nude nesebično izvor-vodu sa sjevera onu vodu od koje trnu zubi plavookim lucijama i eteričnim vilenjacima nude mi razdrljane slane obloge i masti s južnih mora nude kadulju i nude neke riječi oko kojih se u ovom strašnom času trve u “jeziku” trve u panosu podno velebita trve u ribarnicama na utrini i onima na jarunu i vrbanima te u onim dvjema gostionicama s desne strane na prašnjavoj cesti od zaboka prema bedekovčini ...treba proći neko vrijeme da se unese red u oko mudraca u kojem migoljenje mora izaziva pobunu zvijezda padalica pa će sve doći na svoje... 225 226 Književna Rijeka / POEZIJA Tea Rukavina Plagijat Plagijat Plagiram svemir. On mi govori stihove, a ja, kao slučajno, uvijek zaboravim staviti znakove navodnika. Fiume Moja si istina Grade ono sam što jesi ne dam ono sam što jesam gledam ptice ti po krznu ruju stisnut si u moju škulju od kamena mora i kiše Tu sam jer ne treba mi više Tea Rukavina More More je tu. Vječan svjedok ljudskih mijena. Toliko je blizu. Toliko veliko. Toliko u meni. Šuti i čeka da nas jednoga dana slasno proguta. Pokušavam pojmiti njegovu sveobuhvatnost. Pokušavam se oduprijeti njegovoj privlačnoj sili. More je tu. Trajni promatrač ljudske kratkotrajnosti. Stranci Tražimo se u međuprostorima Gubiš se ali te opet nalazim Gubim te ali me opet nalaziš Postajemo stranci Kako bismo se iznova upoznali 227 228 Književna Rijeka / POEZIJA Crveno Plutam u ništavilu svega stvoreno se više ne razlikuje od nestvorenog I ova tinta preklapa se s mojom krvi Ne znam razliku između boli i užitka jer ovdje je sve tekućina Ovdje je sve crveno Vlak Vlak prolazi. Dira me njegova samoća i buka kojom probija živote. Skladnog duha sjedim u sobi. O, sirotinjo! O, bijedni crvi svakodnevice! Zagreb tiho bruji. Vlak prolazi. Tea Rukavina Moć Moć je varljiva sreća koja ti samu sebe obeća, a kad joj se smili da postane veća to uvijek čini preko tvojih pleća Raspuštenica Raspuštena sam do samog kraja Putujem od doličnog razvrata do nemoralne dosljednosti Utvare Ostali smo sami gladni od vrućine Nitko se ne boji razdvajanja tmine Jači smo od ptica jer nemamo krila U slavi tijela istina se skrila 229 230 Književna Rijeka / POEZIJA Putokazi Kosa Rođeni smo da budemo jedni drugima putokazi Lagani dodir u prolazu i sve opet ima smisla Tko ti je kriv što si izabrao pjesnikinju Mogao si izabrati djevojku bez nalivpera, čija tinta ne prlja sve oko sebe Ali nisi Mogao si izabrati djevojku čije oči mirno spavaju dok nastaju i nestaju pusta jutra i večeri Ali nisi Mogao si izabrati djevojku čiji su koraci skladni i misli pitome Ali nisi Mogao si izabrati javu, a izabrao si san Mogao si izabrati jezero, a izabrao si rijeku Mogao si izabrati sreću, a izabrao si mene Željko Krznarić 231 Željko Krznarić Pijemo viski s ledom Pijemo viski s ledom i kavu s okusom tebe i meni se tako pričini odjednom kako me tvoje koljeno dodiruje i to mi je dovoljan razlog da zaboravim knjige iz kojih sam dosta naučio dvije fotelje nama su u tom trenutku kao dva svemirska broda i letimo daleko iza nas ostaje jutro ostaje rijeka i ova soba nas dvoje mijenjamo doba i mijenjamo sve obične stvari odlazimo nekud gdje se ljubi i nikad ne stari sad smo ljubavno sretni svoj svemir imamo i imamo sve pijemo viski pristaje nam i lijepo nam je nježne su ti usne tako nježne kad me poljube ti znaš tako lijepo zatvoriti oči i otkrila si tajnu zatvorenog pogleda zoveš me da dođem pa tvoja hrabrost nema granica puna si ljubavi nježna si dok pijemo viski pušimo i prebiremo po proslošti gramofon svira u nedogled i to je divno nas dvoje smo prvi ako nisi znala prvi smo u dušu sagledali i zaplakali od sreće od cvijeta si nježnija od trave mekša i teško nam je nebo oblačno držati na obrazima pijemo viski s ledom i kavu s okusom tebe dosta nam je svega što nije kao ovo da nam je zauvijek tako od ljepote bi možda umrli kao zvijezde 232 Književna Rijeka / POEZIJA Kristijan Federer Natpis na zidu Natpis na zidu 1 Ne znam zašto, ali ja te volim I tvoje usne, i sve tvoje poglede mile A vatra je ljubav, i na lomači gorim Za sve one sreće, što nikada nisu bile A prometejska vatra, i dalje gori I s mjeseca se vidi, ovaj jecaj na planeti Poput Boga... Prvo riječ, i život se stvori Savršeno biće, prema mojoj sjeti A i jesen je, i žuti list htjedoh ti dat’ ...a i jesen je, a tebe draga nema I prokleo sam stihove, samo ljubav da se vrati A gomila stihova i misli, za mnom se sprema 13.11.2005. Etc. Daleko od srca, u okovu leda dok šutnja nježnost moli Daleko od dodira topline, od usana što strašću gore Daleko od istine, sanja se često, a ludost iluzije voli Daleko od ljepote, jer noć skriva sjaj od pohlepe zore Daleko od spokoja, kad anđeli moje ime nebom su kleli Daleko od razuma, evo i suza za tugom pada te u vis leti Daleko od dobrote, u trulom mesu crv zlobe radost želi Daleko od jednine u Bogu, okus gorčine ostaje u sjeti Sloboda izražava katarzu, te teške riječi što ljube glas tišine Odgovornost do bića, do 206 kosti, gomile mesa i nešto krvi Odgovornost do biti, jer život izvire iz nebesa dubine Sloboda do bližnjega, kada vrlo je biti među zadnjima prvi 19.5.2010. Kristijan Federer Ne berite ruže! Dvije riječi mrtvoj ruži na dar, u vis sve do idile Prije nego što ostane bez sjaja, sve za volju taštine Samo još jedan od ukrasa u nizu, pored bisera i svile Uz zlatni miris parfema, živi osjećaj praznine Htijenje ne štuje volju srca, dok oko žudno gleda Ne vidi se sreće zora, jer nektar snagu krije Gdje užitak postaje ljubav, tu živjeti je bijeda Uz pogled na ružu, u tišini otrov se pije U omami srama nema, i ponos uzele su suze česte Odlazi dostojanstvo, uz krik sa sedmoga kata Zadnja pljuvačka na ljude, što ih nose znane ceste Te let krilima anđela, mrtvoj ruži iz inata 3.05.2010. Pogled Gledam te u akvarelu, kako život radi svoju veličinu To oduzima i daje, na papiru slika novo djelo Pritišće da pustiš suzu, u tom spektru da osvijetli dubinu U osjećajima govore boje, dok riječ stvara tijelo Gledam te u vjetru, u vrtlogu ekstaze radosti i tuge Što šapuće mi milost, dok me nosi iznad ljudi Preko brda i dolina, kroz oluje do izvora duge Na divno plavo nebo, gdje sunce za kišom žudi Gledam te u oblaku, ljupku pojavu što nestaje u trenu I ptice pjevaju o tebi, da u ludilu snova provodiš dane Prolazi vječnost, a ljubljeno biće se povlači u sjenu Vidim te u tami, dok ti jutro osvjetljuje Jobove rane 1.04.2010. 233 234 Književna Rijeka / POEZIJA Žudnja Tražio sam te sinoć, po obali rijeke i na dnu mora Tražio sam te, po tami šume i po kamenu planine Tebe nema, a prolaze dani praznog trona nebeskog dvora To i zlato gubi na sjaju, i uzalud je bez tebe pogled iz visine Možda zora dat će nadu, kada sunce probudi sjenu tvoju Jer vjerni vjetar, ne govori mi više o tebi riječi mile Dok oblak tuge širi se planetom, uzima te vrline boju To odlazi radost kao i ptice, u tople krajeve idile Tražio sam te sinoć, dok razum bijesni, a srce žudi Tražio sam te, u očaju prodah đavlu suzu dragu I dalje te nema, dok sanjaju o tebi oni što su ludi Ti što bivaš iznad malenkosti moje, daruješ mi snagu 21.02.2010. Requiem aeternam Ako riječi glasa imaju, zovem ih da progovore! Ovu tišinu lista i olovke, neka melodijom ispune; Ne traže se himne ljubavi, niti taštine slave i lovore, Već samo, da pjesmom dragom ovu čežnju otklone. Ako ove riječi otrova imaju, zahtijevam da povrate, Sve te sjete i iluzije, sva ludila i noći besane. Neka svoju bol na nekim drugim ludama protrate! Jer krajnje je vrijeme, da se od igara odustane. Ako riječi mira imaju, molim ih da ga ponude: U ove dane, kada sunce topi razočaranja snjegove, U ove sate, neka usnuli u spokoju se probude! Da u radosti novih dana, podižu nove stjegove. 08.02.2014. Goran Gatalica Goran Gatalica Duševni mir Duševni mir susresti plavetne orhideje u sunčevom plamu... razmjestiti oči niz prostrti travnati sag poticajno šutjeti kako bi se doveli u savršeni sklad osjećati da vladamo zenom osjećati strahovitu snagu u sebi biti dječakom u glasnicama nositi ogradu života biti namjernik odgovarati Svemogućem varijacije prepustiti istraživačima trijumfalno lomiti sreću popuniti praznine drugih i na kraju naslutiti duševni mir Koncept nešto postojanosti zaplelo se skiciranjem paučine znao sam da je vjetar može giljotinom sasjeći u fragmente htijenja u kratkom intervalu zidnoga sata između mjesečevih rebara bezlično sjaji poput konzole preko koje vrijeme postaje pretijesno istrošene internet stranice vraćaju pogled natrag u redove susretanja 235 236 Književna Rijeka / POEZIJA Mjehur sapunice nabubreni mjehur sapunice digao se do točke u kojoj vidjeh samo stoičku tugu (tri koraka oceana) u jednom trenutku Arhajske slobode dostigao je poziciju i ljepotu cjeline s duše padoše sidro teret upušten u traganje (jedna nautička milja oceana) mjehur sapunice podigao amplitudu raspršenu mantrom kao sinusoidne doglednice optimistične litosfere Nepostojanje dijaloga Pogrešni ljudi dovoljni su da stvarnost postane tamno obzorje ugroženosti Fantomski oblik čovjeka – gnjevan i prozvan dolazi u nečiju kuću spasa. Zar će paliti registrature, zar će rukama lovokradice čovjeka pritisnuti u smrt?! Kakav je argument vremena po kojemu isti može zbog životne inventure drugoga prognati iz samošutnje?! Nepostojanje dijaloga znači otmicu riječi, kako bijaše opisano u Zločinu i kazni. Sve se svelo na bitku za vlastiti govor. Tamo nigdje, pogrešni ljudi kite se lovorikama, i svatko nešto čudno gleda. Goran Gatalica Suze su nove zvijezde Prosjek integriteta Napravite prosjek nečijeg integriteta. Tada shvatite njegov stupanj podudarnosti s globaliziranim kulturama. On postaje ekstrem izolacije koji zapravo treba kupiti 24 h integriteta dok mu u znaku Vage astrolozi predviđaju samodestrukciju. Puštaju ga da trči s crte postojanja. S automatiziranih lica treba usput naći odgovore zadovoljnih kupaca... Brzo treba platiti poniženje, protrčati supermarketom i ni slučajno doći do blagajne. U trgovačkim lancima odrastaju nova djeca, a ne više u susjedstvima morala. Onaj netko sada je novo dijete, koje trči za svojim integritetom kojemu je prosjek nula. Čudnovate sjene pokušavaju izračunati Keplerovo gibanje nove zvijezde. Može li ih čovjek algebarski opisati suzama na nebu?! To je sigurno neka vječnost koja bi mogla pokušati sačuvati motivaciju bosonoge knjige Istine gdje Spasitelj pušta golubice u nebo, dok stid baršunasto raste iz okaljane zemlje. Suze uvijek traže simetričan put Istine iz svakog oka. Zato i one nove zvijezde, koje usporedih suzama zbrojene padaju neopisivim putima Spasitelja. 237 238 Književna Rijeka / POEZIJA Bio(biblio)grafija – Goran Gatalica Rođen je 02.09.1982. u Virovitici, a djetinjstvo i mladost proveo u Daruvaru. Piše poeziju, haiku kao i kratke priče. Član je pjesničke tribine “Jutro poezije” u Zagrebu, gdje živi i radi. Završio osnovnu školu “Vladimira Nazora” i Opću gimnaziju u Daruvaru te Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, za prof. fizike i kemije (2009.), i dipl. ing. kemije (2011.). Upisuje doktorski studij atomske i molekularne fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (2009.). Poeziju piše od svoje osme godine, a od tada djeluje književno kroz literarnu i dramsku sekciju u osnovnoj i srednjoj školi; polazi kreativne radionice pisanja “Pontes” na Krku (2001.); sudjeluje na natječajima “Lovrakovi dani kulture” i “Lidrano” te objavljuje prve radove u časopisima: “Modra lasta”, “Klasje” i “Vrela” te u knjizi “Hrvatska u srcu djeteta”. Nastavlja intenzivno pisati, počinje aktivno sudjelovati na recitalima, haiku susretima, festivalima i književnim manifestacijama, gdje sudjeluje s lirikom na standardu i kajkavskom dijalektu. Do sada objavio poeziju; u časopisima: “Književna Rijeka” (DHK, Rijeka, 4. izdanje), “Vrela” (MH Ogranak u Daruvaru, 2012.) “Hrvatski kajkavski kolendar 2014.” (MH Ogranak u Čakovcu, 2013.), “Riječi” (MH Ogranak u Sisku, 2013.) te zbornicima s recitala u Krapini (2010., 2012., 2013.), Sv. Ivanu Zelini (“Dragutin Domjanić”, 2012., 2013.), Adamovcu (“Pod Murvu, na Krče, 2012., 2013.), Marija Bistrici (“Josip Ozimec”, 2012., 2013. Željka Boc”, 2013.), Varaždinu (“Senje i meteori”, 2012., 2013.), Križevcima („Stjepan Kranjčić”, 2013.); zajedničkim zbirkama: “Graditelji mostova”, “Moja ljubavna pjesma”, “More na dlanu”, “Peto godišnje doba” i dr., u haiku zbornicima: “Dubravko Ivančan” (Krapina, 2012., 2013.), “23. haiku festival Odžaci” (Odžaci, 2012.), “Kloštar Ivanić” (Ivanić Grad, 2010., 2012.), “Revija v reviji” (Kud Apokalipsa, Ljubljana, 2012.), i antologiji “Antologija XXI. st. hrvatskog urbanog pjesništva” (Osijek, 2011.). Primio je nekoliko desetaka nagrada za poeziju, od kojih se ističu: prve nagrade za poeziju mladih na festivalima u Novom Sadu (2011., 2012., 2013.), drugu nagradu na 14. recitalu “Josip Ozimec” (Marija Bistrica) za pjesmu na kajkavskom dijalektu, treću nagradu na 14. haiku danu “Dubravko Ivančan” (Krapina) za haiku na kajkavskom dijalektu, priznanje DHK, Ogranak u Rijeci (IX. festival mladih pjesnika i prozaika) te drugu nagradu za haiku na 14. međunarodnim Melničkim večerima poezije u Bugarskoj (2013.), drugu nagradu na 15. recitalu “Josip Ozimec” (Marija Bistrica, 2013.) za pjesmu na kajkavskom dijalektu, nagradu za najbolju kajkavsku pjesmu na natječaju “Vrelo nadahnuća” (Ludbreg, 2013.), treću nagradu za najbolju waku/tanku na 11. Kloštranskim haiku susretima (Ivanić Grad, 2013.) Dražen Zetić Dražen Zetić kaddish... Sjeti se kad dođeš u Sagrakči Hadži Mahmudovu mahalu pusti’ nek’ ti izvorska voda poteče niz grlo Sjeti se plamena na kraju ulice olimpijade u Sarajevu Sjeti se izreći kaddish za preminule sefardske duše Sjeti se prostrijetih palminih listova mirisa mirte u aškenaskim sinagogama Hanuke 25. kisleva Sjeti se kristalne noći četvrtog marhešvana sarajevskog Purima Ruždi – pašina zuluma Sjeti se izgorjelih almanasa rabina Samokolvijevih plavih jevrejki hagadske ljepotice iz čaršije Sjeti se petnaestog dana mjeseca švata kad u Izraelu cvatu k’o uz Miljacku rani behari Sjeti se kad se budemo okupljali za pet, deset... dvadeset godina male djece Sjeti se tog dana kad su ih odveli ... nevinoj djeci u vremenu koje je prošlo... i vremenu koje tek dolazi 239 240 Književna Rijeka / POEZIJA Mi kerida... Trenuci ispunjeni hrđom. Predgrađe grada. Zidovi zarobljeni odsjajem sunca... bez povoda... bez najave... na prepad... prevareni... Samotni sati u jeseni... sporo hlape k’o miris prolivena konjaka na dotrajalom kafanskom stolu. Gdje li si noćas!? Čije ti ruke, skrivaju lice: moje... nečije tuđe... strane... hladne... zgrčene... nepoznate.... samo, ne moje... ... kao Tolstoj na zadnjoj željezničkoj postaji, u srcu Rusije... ... kao Buddha dok je plakao na gorama Astrahana.... k’o bijedni angolski rob prije svitanja... još ti se nadam – u blijedim sajmišnim licima... u prodavačicama cvijeća na prljavim kolodvorima, ljupkim djevojkama što svakodnevno lepršavim lila haljinama prose poglede sumanutih gradskih taksista... Mi kerida... Ima li igdje u svijetu: ne napaćenih ženskih srca... Ima li ih igdje... ne zarumenjelih zbog čari ljubavi... ne razigranih zbog šapata strasti... Ima li ih igdje... neokrnjenih... netaknutih... ne osramoćenih... ne pogaženih... ne iznevjerenih... Mi kerida... Ne. Nema ih.... Ni na jednoj strani svijeta... Ni na jednom djelu neba... Mi kerida... Ne. Nema ih... Dražen Zetić 241 U tišini neba ... večeri u kiši. Plače li to nebo... nagriženo slutnjama... rđavim... ljudskim slutnjama. Umiru li to zvonari... kao mirisi oleandra ispred crkve sv. Antuna... crvene kamelije u tišini stolivskih bogomolja... Zora bez djece. Kapelice u sjeni mrtvih... Je li to Mjesec sam iznad mora... brodice bez ribara. Ućutala sela... pijevci... procesije Maloj Gospi... Je li vrijeme – da se mre... Al’... kako da mrem, kad u meni – još sjećanja svetaca žive... ... zaljevu hrvatskih svetaca Boke kotorske... Dražen Zetić je rođen 4. srpnja 1980. u Gradačcu (BiH). Tijekom ratnih okolnosti 1992. godine biva izgnan u Republiku Hrvatsku. Te se nastanjuje 1992. u Županji, 1997. u Hrv. Kostajnici, 2003. u Kutini (Banova Jaruga). Spisateljstvom se bavi od 1995. godine. Prve radove objavljuje u knjizi (skupine autora) Naša ognjišta 1999., kada ujedno osvaja prvo mjesto na “Lidranu” u Hrvatskoj Kostajnici u skupini ponaboljih književnih ostvarenja (poetika). Iste godine upisuje Katolički bogoslovni fakutet. Na istome fakultetu, od 2000. postaje član Uredništva časopisa Spectrum te u periodu od 2004.-2009. godine obnaša dužnost glavnog i odgovornog urednika. Pod okriljem navedenog časopisa, priređuje i tribine, simpozije te uređuje 2004. i ediciju “Tonuća i praskozorja” (Izabrani poetski i prozni tekstovi) te priređuje multimedijalno izdanje (DVD-e) s utemeljiteljem časopisa akademikom Ivanom Golubom, prof. emeritus KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Prvu knjigu objavljuje “Kad zaplaču šargije” 2004., u nakladništvu Glasa Koncila, drugu knjigu “Pomirenja” objavljuje u nakladi sv. Antuna (2009.) te treću knjigu “Čudesni dani” u nakladništvu Euroknjiga (2009.) Nadalje, objavljuje članke raznih tematika u: Serilia – časopis studenata za arhelogiju Sveučilišta u Zadru, Nova Prisutnost – časopis za intelektualna i duhovna pitanja, Osvit, Bosna franciscana (Sarajevo), Lađa, Klasje naše ravni (Novi Sad), Riječ (Brčko), Gekharm (Armenija), Marulić, zatim Motrišta – ogranak Matice hrvatske Mostar, Obnovljeni život. Tijekom 2006. godine postaje tajnik Programskoga odbora 16. Međunarodnoga interdisciplinarnog simpozija Dani Frane Petrića na Cresu. Sudjeluje kao referent i na I, II i III simpoziju Hrvatskoga filozofskoga društva i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu “Mediteranski korijeni filozofije” u Splitu. 242 Književna Rijeka / POEZIJA Od siječnja 2011. obnaša dužnost tajnika Kršćanskog akademskog kruga u Zagrebu (član je mladog uredništva časopisa Nova prisutnost). Unutar istoga kruga priređuje tribine, sudjeluje pri organiziranju okruglih stolova (korupcija, prava radnika i radničkih prava te o duhu franještva u današnjemu dobu). Tijekom srpnja 2011., predstavlja se široj javnosti s prvom izložbom fotografija u Boki kotorskoj “Verige”. Upravo dovršava prvi dokumentarni film (socijalna tematika beskućništva) te također u siječnju 2012. izlaže fotografije u Zagrebu (u galeriji Hrvatskog slova) s naslovnom tematikom: Harna djeca (Čestita djeca) Boke kotorske. Član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu. Ivan Orehovac Ivan Orehovac Brže od ljudskih koraka Brže od ljudskih koraka jure vlakovi s putnicima poznatim odredištima. Tamo staju, idu slobodni pa cvile, othukuju i dime prostore iza sebe. Ništa im ne stoji na putu. Škripe kotači i prelijeću ptice, tko da ih prepozna u letu. Kad završi rutu, pusti ostale da izađu, i, sam stavši na tlo, ako je hladno, zaodjenut kaputom, dahće kao pas, baš poput drugih. Prije kretanja, zapriča s nekolici, potrubi, vlak odzvanja kao huka broda. Prolaze pokraj nebodera, gdje raste pokoje neoštrikano stablo, uz rijeku brzicu, ponad kojih se obara nebo. Tko bi još prelazio prugu, kojom provoze vagoni. Ne zna o čemu pričaju, no sluti da se on ne spominje. Ne zato, što vozi neprimjećeno dobro, nego zamišljaju ljudi kroz prozore u tim krajevima ono, što bi rijetko pomislili. 243 244 Književna Rijeka / POEZIJA Nepoznati grad Mjesto liči ruševini no starom gradu. Nigdje nikoga, ljudi u svojim dupljama. Nema natpisa, ne spominje se njegovo ime. Pun pogled na zvijezde. Modra voda dolje niz strminu, pa kako da se dođe onda do nj. Turisti dolaze uzeti nekoliko slika. Cesta je stotinama pedalja dalje. A ljudi ne pristižu iz svih krajeva. Mjesto, koje nije upisano u karte iako bi, da je naseljeno, popunilo veliku svotu ljudi, koji bi na tom otoku bili odvojeni od kopna. Brod putuje naprijed-nazad donoseći potrebne zalihe. Ljudi se na tom malom području ne znajući tuđa imena, kreću uskim prolazima. Kuće stare stotinama godina sigurne su od stranaca. Putnici, koji dolaze i odlaze imaju priliku ugledati ga u cjelini. Staze vode ljude na razna mjesta, nisu puste ni kada lampe svijetle, i kada jesu, gledaš ih iz daljine kroz staklo automobila po mostu preko rijeka, koje su svagda u toku, osobito dok su mutne. Prati rijeku, koju uzdižu i spuštaju plime i oseke, i naći ćeš je u tjecanju. Uvijek postoji mjesto, koje će se nastaniti pokraj nje. Bilo to nekoliko drvenih jazbina, ili hrpa nebodera, čije katove ne možeš izbrojati. Ivan Orehovac Zoveš daleka mjesta Zoveš daleka mjesta, a jesi li ih pronašao dosad i ne vidiš li, da im nema ravna. Toliko su daleka, da se nikad ne će ostvariti nego kao tvoja misao. Nešto slično postoji, pogotovo ako zamišljaš u trijeznim trenutcima. Nitko ne može oduzeti tvoju misao. Ali ljudi propuštaju karte, da slobodno prelaziš krajeve. Suočen s tom činjenicom, hoćeš li se još poticati, da na jednom mjestu misliš o drugom. U velikoj šumi Ne krećeš li se puteljcima, moguće da ćeš zapeti u velikoj šumi. Naravno, to činiš u umu. On te doveo ondje, u mislima i traži tvoje sljedeće pokrete. A ti stojiš pred ulazom, drevnim isklesanim vratima pitajući se čije su one majstor. Trenutak poslije i dižeš se visoko iznad šume u jednom lepetu, a onda usred neba nešto te pogodi i opet si na svom postolju, gdje pripadaš. Nastavi pisati. Tko će odnijeti srušena stabla. grane se šire kao ruke jasno razlikuješ svako stablo je drugačije udahni zrak dok ne pronađu šumu prođi kroz predvorje koja ju otvaraju tako postoji i izlaz među ljudima ćeš se lakše snaći 245 246 Književna Rijeka / POEZIJA Žaklina Kutija Proročko jutro Jutri se jutro na Bilom Brigu u krletkama puk sanja plavu ravnicu otok i barku sunčano polje vinograda Ustat će oni poći na Rivu na ćakulu slobodnoga dana i sitit se s tugon što kućica mala kameni dom babina kutka tog dana je pusta i sama I tužni oni samo su negdi što u ovo jutro gledaju Rivu i sjetili se Nje sad više nema da ih pozove u kužinu toplu na miris kruva i mlika Svitli se Riva Bili Brig bili i ona je tu ka’ sprva mirišu frite uštipci slatki mačka kraj špakera drijema Oni su sada građani grada što raste i širi se trkom drhtave ruke prosiplju mliko na starom stolu Je svića Tri Kralja su rano, govori baba, Potvrda Krista Ota tri kralja staza su Naša odavna Dođi rano, napij se mlika ka’ i On u Davno Jutro Kad majka je čedo dojila svoje pred Poklon u Proročko jutro. Zadar, Bili brig 2011. Tamara Bakran Tamara Bakran Pjesme Slika Leonor F. (Due donne) tlo na kojem jesmo nalik je oblaku dijele nas vrata ti si nedostupna tvoje se misli pale na nebu i gore najljepšim plamenom ja sam ljubomorna klečim pred vratima i gledam te kroz ključanicu daj mi malo svoje vatre! ječim kroz ključanicu al’ ti si nedostupna iza vrata u vatri nastavljam klečati i dalje ljubomorna Pjesmi-kući prhutam skupljam podražaje svijam ih u riječi gradim pjesmu gnijezdim se baškarim ušuškavam u pjesmi kod kuće sam 247 248 Književna Rijeka / POEZIJA Iako Posadila sam te u zemlju i sad plešem svoj šamanski ples oko tvoje sjemenke, ljubavi. Digla sam ruke, umočila ih u nebo, jednom kopam po oblacima u potrazi za kišom, drugom razgrćem oblake u potrazi za sunčanom zrakom, ti moraš niknuti i poprimiti oblik moje želje! Ruke su mi do lakta u nebu, šamasnki ples me iscrpljuje, želja raste, razjapljuje svoje elastične čeljusti, a moj se ples nastavlja i u grotlu njenog mračnog grla. Čempres je obećao u čempresu zeleni mrak čempres se penje do neba ako uđem u čempresni mrak izgubit ću ljudski oblik i postati oblak lak nisam ja prišla čempresu čempres je prišao meni došuljao se i potapšao me po ramenu tap tap hodi! šapnuo mi je hodi k meni, u moj zeleni mrak vinut ću te k nebu postat ćeš oblak lak i evo me na čempresnom pragu spremne na preobrazbu Tamara Bakran Kupanje ispod šljive u vrtu kada. zagnjurena sam u kišnicu gledam svoje nožne prste kao Frida došla sam se okupati ovdje od svojih snova punih zmija i žaba u zadihanom vrtu pred oluju kada. zagnjurena sam u kumulonimbus do nosa oko tijela mi se uvijaju skliske munje i gromovi kad zinem, iz usta mi ispadaju zmije i žabe sopće priroda, voćke, vrt zagnjurena sam u njihov sivi vlažni dah cijela, preko glave, još dublje potonula sam do samog dna sebe međutim, i tamo me sačekuju moje zmije i žabe I opet taj mjesec Otpetljala sam ga iz krošnje ima u njem još malo lišća bolećive ptičje tužaljke blagih noćnih strujanja. Zamijesila sam ga zajedno sa svim tim što je ostalo u njemu, ispekla na svojoj nutarnjoj vatri i pojela. Još sam uvijek gladna. Nije mi dosta, nikad dosta! 249 250 Književna Rijeka / POEZIJA Sjećanje lampa u slapu lišća niz stjenke njezinog svjetla slijeva se noć grije čini mi se nešto sam bitno zaboravila zastajkujem okrećem se u moje se oči zabadaju farovi sjećanja stojim na pruzi vlak dolazi vrišti protutnji kroz mene do posljednjeg vagona padam ko pokošena S planinom ispružila sam prst prelazim jagodicom po hrptu planine ona prede i meškolji se zovem ju k sebi nećka se onda ipak dolazi vukuć’ sa sobom sjaj i komad zvjezdanog neba pa me obavije tim čudesima zapečati njima moje zjapeće, lipteće rupe zagrlimo se zaspimo tako zagrljene Tamara Bakran rođena je u Zagrebu. 1979. godine je diplomirala hungarologiju, turkologiju i bibliotekarstvo, završila Ženske studije i upisala Poslijediplomski doktorski studij književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Bibliotekarka je u Knjižnici Filozofskog fakulteta, vodi turkološku i hungarološku zbirku. Radovi su joj objavljivani u “Quorumu”, “Zarezu”, “Vijencu”, “Novoj Istri”, “Temi”, “Poeziji”, “Republici” i čitani u emisijama Trećeg programa HR-a “Riječi i riječi” i “Poezija naglas”. Pohvaljena je na Goranovom proljeću 2008. Na natječaju Milivoj Cvetnić 2012. osvojila je prvu nagradu s rukopisom “Mjesečevo cvijeće” i zbirka joj je objavljena 2012., a 2013. nagrađena je nagradom “Slavić” za najbolji autorski prvijenac objavljen u 2012. Silvana Milotić Kožulova DOMAĆA BESEDA Silvana Milotić Kožulova Mošćenice naša zibel Na rube Stojin. Peti mi na rube zemji va peske. Prsti mi na rube mora va vode. Sipar Ruki mi na rube neba va zrake. More miruje, kako uje spi. Ja na sredine sveta. Zamotana va samu lepotu. Na Sipare stena čeka, stoji. Zadovojna. Čeka maeštral da je miluje, po njoj plazi, njoj kanta, da ju voli modri val. More je njija jubav. A Sipar moja. 251 252 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Ne pozabi Kada vreme pasa, leta pritisnu. Ne pozabi žensku ka je trepela dokle si ju buševal na onoj našoj stene puli mora. Puli mora ko je šumelo, šumelo od jubavi. Tanka visoka Mlada, visoka, bele sviti obukla. Je anjel nebeski, s štorije vila ale spoža prvo pira. Bosa na zemje stoji, va nebo gjeda suncu se veseli. Sviti potancuju... Okole tela bura njoj ih svija. Namorano ju gjeda va sebe konbina: “Mala, kad ozoriš, bit ćeš samo moja.” Ona se štima, zadovojna je, samo ča ne kanta. Pričupija! Ma je superba, ta moja cvatuća lovranska črešnja. Silvana Milotić Kožulova 253 Nisu potrebne Niki ne zna, koliko je sić vodi natočeno po Lovrane razneseno. Niki ne zna, koliko je kabli robi oprano, ziprano i osušeno. Niki ne zna, koliko j’ duš na komunjskeh špinah potan obraz opralo, z ruki se napilo i počinulo. Znamo, tu su se deca igrali, mladi namorevali, stari ćakulali. Tu se j’ hvalilo, tužilo, svadilo i mirilo, kamo će se poć i ča skuhat govorilo. Špini čekaju... Dočekaju kadagod kega da ruki opere, gut vodi popije, muči i daje gre... Prišlo j’ za njih grdo vreme. Slabo su potrebne. Silvana Milotić Kožulova, rojena je na Volosken 1951. leta. Odrasla j’ va Mošćenicah. Školu je hodila va Mošćenicah i Mošćeničkoj Drage, a Ugostiteljsku finila v Opatije. Od mića je volela pisat, samo je pul familije, dece i dela za lep hobi imela premalo vremena. Od kad je va penzije piše za “Besedu” Novega lista i za Lovranski list. Članica je Katedri Čakavskega sabora Općine Mošćenička Draga, ka njoj je 2010. leta tiskala prvu zbirku pjesam “Mošćenice naša zibel”. Danas biva va Lovrane, a kanta va mošćeničken pjevačken zbore. 254 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Vjekoslava Jurdana Pjesme Antonja Oglasil se j’ zvonejski rog. To zvon mladega leta zvoni. Pramaleće va zrake diši. Novemu živjenju hapti. Dremafki pomalo dižu svoje bele glavi, a sneg se topi. Zvonejska zemjica i brižno blago neka bogato rodi. Neka se s`` e zbudi i već ne spi. To seh čuva i blagoslivja Sveti Anton. Zvoni zvon. Din-don, din-don. dremafki – visibabe; blago – stoka Vjekoslava Jurdana Jabuko črjeno rumeno va sene spravno za jubav skriveno za gušt pripravno jabuko – jabuka; rumeno – žuto; va sene – u sijenu; spravno – spremljeno; gušt – užitak Lač storil mi j’ lač ma za stol ni sel ni otel a lač ni zel zač lač – glad; storil – učinio; ni sel – nije sjeo; ni otel – nije htio; ni zel – nije uzeo; zač – zašto 255 256 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Lahkokruh Prez zasluška tuji kruh. Pune usta sit trbuh. Požeruh! Poberuh! Prez oprčka potrbuh. Kruh prez kruha. Lahkokruh. lahkokruh – lijenčina; prez zasluška – bez zasluge; tuji – tuđi; požeruh – proždrljivac, izjelica, žderonja; poberuh – onaj koji sve uzima; prez oprčka – bez ostatka Lemprh Srh vrh va smoke puh. Va toće kruh. Poberuh. Gruh. Suh. lemprh – vjetrogonja; smok – masnoća, začin; toć – umak; gruh – sipak Vjekoslava Jurdana 257 Vjekoslava Jurdana rođena je 1967. na Zvonećoj. Završila je studij južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Ondje je i doktorirala tezom o ulozi povijesti i prostora u opusu Drage Gervaisa. Permanentno objavljuje znanstvene i stručne tekstove s područja teorije i povijesti književnosti te eseje i prikaze raznolike tematike. Objavila je knjigu Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa. Za znanstveni rad o Gervaisovu životu i djelu nagrađena je posebnim priznanjem Grada Opatije. Piše pjesme na čakavskom jeziku i standardu. Mnoge od njih tiskane su u skupnim zbirkama: Kada vruja zavruja, Pul Matetićeva ognjišća 8, Verši na šterni XX., Ćeš me – nećeš me, a izvođene su i u radijskoj emisiji Puntape na Hrvatskom radiju – Radio Rijeka. One s duhovnom tematikom objavljivane su na web stranicama opatijskih isusovaca. 2013. godine tiskana je njezina prva samostalna pjesnička zbirka – Kolajnica. Za djecu pisala je pjesme koje su uglazbljene i objavljene na dva nosača zvuka. Niz je godina radila kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u Osnovnoj školi “Rikard Katalinić Jeretov” Opatija. Docentica je na Odsjeku za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Živi sa suprugom i sinom u Lovranu. 258 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Zlatica Balas Pjesme Pot teče Ko najlipši spomenik ćaći našega trud gromača vela stoji. Od kropci i sunca bur i never posurela ohrapavela bršćan ju splel mahovina obrubila. Drži gromača zemlju da se ne huže i da ju bura ne otpuše od kad je uzidana. Puno put mi se učini da ž nje ćaćin pot teče. gromača – suhozid; škuljice – rupice; špija – viri; let – godinama; puno – mnogo; kropac – kiša praćena burom ili jugom; posurela – požmarila, od nevremena izgubila sjaj; bršćan – bršljan, huže – skliže Zlatica Balas Jugo Puno forci imelo je jugo kad je ko mahnito tresnulo val i malo je falelo da va Crkvenici na Veloj paladi ni razbilo filar. Ma zato na Maloj lomovrateć i mlateć fičuć i urličuć poli smokve zvrtalo je onu velu škulju. Va more škuro poteglo bovu svezanu barku raskomadalo i ko da bi va bezdan more ju progutalo. Od nje ni broja ni ostalo barba Mikin kapital zavavik je nestal. Čudno to more još čudnije jugo. forci – snage; mahnito – ludo; tresnulo – snažno lupilo; filar – svjetlo na svetioniku; palada – pristanište; poli – pokraj; škulja – rupa; škuro – mračno; bezdan – provalija; zavavik – zauvijek 259 260 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Ribarice Rib, malo rib... već v jutro rano reklo bi se natašće teta Žuža, Anica, Kata ili Vera z kablon na pleći punin rib pišice bi prišle do našega sela. Desetak kilometri z Crkvenice va na veli brig tribalo je nosit ko olovo težak kabal na pleći pun rib i balančun. Friške su friške... Noćas ćapane. Gospa Mice... O gospa Ane... Hote... hote hote kupit rib! Još sanene naše su ženice z pijaton v ruki šle do zida na ki bi ribarica rasprtila kabal. Jedna kvarat druga pol kila, a retko je ki kupil kilo, aš soldi za više baš i ni bilo. Radi krijanci ribaricu se nikad ni odbilo. Žmuljić rakije vavik je bil nared. Šalica črne kafi za okrepit. Vrimena se našlo za povidit se ča to kako bi ribarica dobila forci za poć dalje i zazijat: RIB... RIBOOOJ! kabal – drvena posuda s dvije drške; pleća – leđa; pišice – pješke; brig – uzbrdo; friške – svježe; ćapane – ulovljene; pijat – tanjur; soldi – novac; krijanca – poštovanje; žmuljić – čašica; povidit – ispričati; forca – snaga; zazijat – glasno dozivati; nared – biti spreman Zlatica Balas Kad bi Dušica Kad bi e da bi jedan drugon se ča to lipo rekli. Kako nan je žal da se va našen susedstvu ugasil oganj i dimljak prestal dimit na kućnon broju dva. Po ramenu potapšali ili bar malo onako od srca nasmeli. E da samo oganj nego umiljata rič zgovarana od rojenja z onin lipin ČA. Kad bi e da bi. 261 Posahla je rožica ni simena ni ostalo ma zato dušica gori i diši po njoj zrak. Zlatica Balas (Crnić), rođena je 1938. godine u Grižanima, selu Kostelj. Radni vijek odradila je kao tajnica u Općini Crikvenica, voditeljica Mjesnog ureda i matičarka u rodnom mjestu. Ljubav za pisanje gaji od ranog djetinjstva. Tako je već 1959. godine postala dopisnik Vjesnika, a onda i Novog lista, Primorskih novina, Vjesnika komune Crikvenica, a u Glasu Vinodola i Besedi Novog lista još uvijek se javlja. Objavila je na stotine članaka i fotografija. Za vrijeme Domovinskog rata kao dugogodišnja radio amaterka (9A 7 – LYQ) aktivno djeluje u Radio klubu Crikvenica (2 CRK) gdje s ostalim članovima pod parolom “Udružimo srca sa srcima prognanika” organizira veze s radioamaterima Slovenije i Italije radi prikupljanja pomoći brojnim izbjeglicama i prognanicima smještenima na području Novog Vinodolskog, Crikvenice, Krka i Vinodolske općine. Tih se godina javlja i u glasilima “Radioamateru”, Glasniku – Kurier – hrvatsko austrijskog društva Rijeke, Tarsatiki, glasilu Kluba prijatelja Trsata za kulturna i društvena zbivanja, u knjizi Žene Vinodola u NOB-i, Vinodolskom zborniku, knjizi Bubanj i muzika složno udaraj, autora Stjepana Juričića, te u propagandnim letcima Turističke zajednice Vinodolske općine. Čitavog života piše na griškoj čakavštini. Piše pjesme koje su joj objavljene u Povremeniku za književnost i kulturu senjskog književnog ognjišta Usponi, u knjizi Verši na šterni, Pučkog otvorenog učilišta Poreč, u knjizi Besede od srca, Udruge “Gromišćina zemja”, u Književnoj Rijeci, časopisu za književnost i književne prosudbe, u knjizi Duša zdola kamika, biblioteke Puntape Izdavačkog društva Adamić Rijeka, a prozni uradci u obliku pogovora objavljeni su u knjizi Pet pitanj za... riječkog nakladnika Adamić. 262 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Odlaskom u mirovinu posvećuje više vremena poeziji pa tako nastaju zbirke pjesama Naša draguljarnica (pjesme objavljuje zajedno s pjesmama brata Mihovila Crnića) 1995. god., Griški zvon 1996., Zlato i smih 1998., Trunčić ljubavi 2000., Perlice od žitka 2007. i Šuška jesen 2013. Knjige etnografske proze: Zabralske bure – šećuć pasanin vrimenon objavljuje 2004., Sunce znad studenca 2009. godine, a s grupom autora piše i urednica je monografije Vinodolke 2011. Zatim nastaje knjiga anegdota i kratkih priča Brime života i perce smiha 2012. godine. U suradnji s poznatim slikarom Vojom Radoičićem autorica je na čakavštini pisanog dijela kalendara u izdanju Izdavačkog centra Rijeka i Adamića iz Rijeke 2010. i 2011. godine. Za svoje aktivnosti dobitnica je brojnih priznanja, među kojima i Zlatnog odličja Crvenog križa Hrvatske, Ordena rada sa srebrnim vjencem te Plakete Radio amatera Italije. Danas je članica Čakavskog sabora “Kotor” Crikvenica, jedna je od osnivačica KUD- a “Dr. Antun Barac” Grižane i Udruge za očuvanje narodnih običaja i kulturne baštine “Juraj Julije Klović” Grižane. Predsjednica je Vokalne skupine “Vinodolke” Grižane i s njima nastupa od osnutka, nastojeći da se čuvaju i očuvaju pjesme pjevane PO ZGORU, pjesme baka i prabaka njezinog dragog Vinodola. Članica je uredništva Vinodolskog zbornika. Živi u Grižanama. Radovan Tadej R adovan Tadȅj Tadej Radovan Čakavske fantazmagorije fantazmagorije Zãpis ovõga fantȁste žȋvi stvȏr nȉj mȍgal razumȉt pivȁnje ovȍga fantȁste pȕne čȕdnih čȁkavskih akũti pĩsane na zajȉku kȋ vȉše nȉki ne rãbi tȋ jȉsti čȁkavski zãpisi bȋli su spȉvani za merikȃne zarȍbljene pa zdrȍbljene va mãjnah od bȅringova do mȁgellanova prõlaza ȁli za soldȃte pȍslane va smȑt z teplõga domãćega primõrskoga ognjȉšća va mȑzle rȍve prokȍpane od dolomȉti do bȕkovine takȏ j to bȋlo do sȁd a od sȁd će pivȁnje ovȏga fantȁste bȉt za nȉke budũće svȅmirske kolonizȃtore kȋ će z dešifrãnti otkrivȁt lȉpost stȃrih zemãljskih zajȉki i med njȉmi čȕdne porȕčke va čȁkavskih zapisi ovõga jȉstoga fantȁste Merikȃn(i) – naziv za emigrante iz “staroga kraja” na američki kontinent; mãjna – rudnik, od engl. riječi “mine”. Iskrivljeni i “podomãćen” izraz među priprostim iseljenicima iz Primorja, koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća emigrirali u SAD i mahom se zapošljavali u rudokopima; Dolomiti – planinska skupina u istočnom dijelu talijanskih Alpi. Nalaze se u provincijama Belluno, Južni Tirol i Trentino, sve u sjeveroistočnoj Italiji. U Dolomitima su vođene teške bitke tijekom prvog svjetskog rata; Bukovina – karpatska regija, a nalazi se u sjeveroistočnoj Rumunjskoj i jugozapadnoj Ukrajini. Poprište žestokih bitaka u prvom svjetskom ratu između Austro-ugarske i carske Rusije. 263 264 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Smȑt kakȏ j to gljȅdat smȑt z svojĩn lȋcũn obrnȕt se va njejȇ lȋcȅ svojȅ oči uprĩt va njejȇ ȍči oćȗtȉt oštrĩnu nȏžȁ na vrȃtu nãć se spod vȉšal ogȑljen z ogȑljun stȁt na gȕbilišću sprȅd strȅljački strȏj ȍdgovor na ovȏ pĩtanji kȍd i na pȕno drȕgih jȋskȁt ćȅmo med mȑtvimi kȁd i sȃmi bȕdemo mȅd njimi ogȑljen – obrgljen; ogȑlja – dio plašćȁnice koji dolazi ispod vrata opȑćene primorske težakȉnje, ovdje u prenesenom značenju, omča. Sũd svȋta jednȏga dȃna nadvlȃdȁt će lȇd i zĩma jednȏga dȃna nȅbo i zemljȕ pokrȉt će vikovȉta črnĩna jednȏga dȃna onõga sũdnjega nẽće vȉše bȉt dȃna Radovan Tadej Planȅt zemljȁ Gratias ago tibi Domine quia fui in hoc mundo Hvala ti, Bože, što sam mogao živjeti na ovome svijetu sȁkoga dȃna nȉgdi na zemljȉ dažjȋ sȁkoga trȅna na nȁšemu planȅtu sunce bljišćȉ va modrȉni mȏra jȉstoga čȁska na drȕgoj strȃnȉ zemãljske lȍpte zvȇzde trȅpću i ogljẽdaju se va jȅzerih vȅtar zavĩja po ravnȉcah prez krȁja va jȉsto vrȋme drȗgdȉ snȋg pȁda a pȁhulje pokrĩvaju gȍre i zȁgore va sȁku dȍbu nȍći i dȃna mȁgle se pȑte črȅz prĩnke i prĩnčice sȅ se to zbĩva va ovõmu čȁsu na planȅti kȗ zovemȍ zemljȁ sȁkoga – svakog; prȅz – bez; zȁgora – područje iza neke gore, u nekoj gori ili uz neku goru, vrlo učestali toponim na širem slavenskom jezičnom području; pȑte (prtit) – penju se (penjati se); črȅz – kroz; prĩnka – uzvisina, povišeno područje 265 266 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Sãnta Marȉa Pĩnta i Nȋna tisũćčetȉrestodevedesẽtidrȕgoga lȅta otputȉla se j prȉko atlãntika črȇdȁ od devedẽset junãki nĩsu znȁ li čȁ jih čȅka z drȕge strȃne vȅla mȏra ĩndija pȃd na rȗbu svȋta ȁli srȃz z nebȅskin svȍdun tisũć lȇt pȍtla krȉstofora kȏ lȅto vȉše ali mȁnje tȕ nȉš ne mĩnja na stvãri tri brȍda jedãn za drugin otȉsnut ćȅ se va kȍzmičku pučȉnu prȁma sȃmomu krȁju svȅmira mȏrda njĩn se čȁk bȕdu nadȅla jȉsta kolũmbovska jimȅna va njȉh će se ukrcȁt pȕstolovna čȅljad putopĩsci navigȃtori robȍtičari znanstveniki sȉh sȍrat od semiȍtičari pa sȅ do svȅmirskih arheolõgi putovȁt te jȍš dȁ je zȃd sȉh galȁktik nẽte znȁt ča jih tȁmo čȅka levijatȃn skrȉven va svojȅmu hrȁmbišću ali strmoglȃv pȃd va prezdanȉcu mȍrda lȉpo i slavodȍbitni pȍvratak va kȕmovu slȁmu kadȉ će bit dȍčkani z flotȉlun brȍdi kȃ će sãnta marȉu pĩntu i nȋnu sprogodȉt va svȅčanu mȉmoplovu do mȁtične planȅte zemljȅ Radovan Tadej 267 črȇdȁ – doslovno krdo stoke, a preneseno skupina ljudi; ȁli – ili; nadȉt – nadjenuti; Levijatȃn – u Bibliji mitološka vodena neman, najčešće se prikazuje kao divovski kit koji je gospodar mora. Neranjiv je i vlada nad ljudima. U starozavjetnoj knjizi o Joni, Bog je izazvao oluju koja je Jonu bacila u more gdje ga je progutao Levijatan. U njegovoj utrobi proveo je tri dana i noći; hrãmbišće – skrovište; prezdanȉca – bezdana jama, bezdan ponor. Radovan Tadej je rođen 1956. godine u Zlobinu, mjestu uz staru Karolinsku cestu, na razmeđi Primorja i Gorskoga Kotara, danas na području Grada Bakra. Pjesnikovo rodno mjesto, njegova povijest, njegovi ljudi i običaji, jezik kojim govore ili jezik kojim su govorili izvorište je i nadahnuće njegovog umjetničkog senzibiliteta i znanstvenog interesa (vidi http://www-zlobin.cjb.net ili http://www.w84.org/zlobin). Pjesnik je do sada objavljivao poeziju samo na čakavskom narječju, i to u časopisima Tarsatika, Sušačka revija, Dometi i Rival (Rijeka), Čakavska beseda (Bakar), Godine (Zagreb), Ognjište (Zagreb-Karlovac). Objavio je i 6 samostalnih zbirki pjesama: 1. Ljudi krstijani (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih, Biblioteka Val, Rijeka 1991.; 2. Ki smo ča smo (čakavske pjesme), Centar društvenih djelatnosti mladih, Biblioteka Val, Rijeka 1991.; 3. Domaće najveć ljubavne (hrvacke starinske pivanje pobrane va naše dane na Zlobinu), Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, Zlobin 1993.; 4. Drama poetica ciacavcschiana – črez čakavski ričnik složena (zbirka čakavskih pjesama), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1997.; 5. Rič po rič (čakavske pjesme), Izdavački centar Rijeka, Rijeka 2001.; 6. Zvukovlje stihovlja – čakavski panoptikum (čakavske pjesme), Naklada Kvarner, Rijeka 2012. Zastupljen je u sljedećim antologijama i pregledima: – Pul Matetićevega ognjišća 2, Kulturno prosvjetno društvo “Ivan Matetić Ronjgov”, Viškovo-Ronjgi 1994.; – Zbornik čakavske besede, Društvo primorskih čakavaca “Čakavska beseda”, Bakar, 1995.; – Goran Kalogjera: Mlada Rijeka u stihu, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka, 1997.; – Dan velikih valova – proza i poezija Rivalova naraštaja, Udruga građana RIVAL, Rijeka 2001.; – Milorad Stojević: “Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća”, II. prošireno i izmijenjeno izdanje, Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula 2007.; – Duša zdola kamika, Biblioteka Puntape, Adamić, Rijeka 2012.; – Seljanski susreti 1992-2012 Pjesnička panorama, Kulturno-umjetničko društvo “Stjepan Žiža”, Rovinjsko Selo, 2013. 268 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Vesna Miculinić Prešnjak Pjesme Kod uji sveto Da me dotakneš čekan Tu misal tvoju Dokla zihajan Sna Jubjeni dah Jubavni prah Čez telo I ni me strah Poć s tobun Va poje vrelo Med trsi naši Med grozji zrelo Jubavi moja Čekan Va dan poć Va si časi Dočekat noć S tobun bit Vino popit Ča si ga delal Za nas Čekan Kod uji sveto Ta žar Sveti oganj Jubavni Dokla me Ogrnjaš š njin I oči lipe Kod kostanj Da va njih Zavavik sidin Da se najden Va rosi Krilu milomu Tvojmu I mučin Za se molin Za naše vrime Zlatno sime Aš te volin kod – kao; misal – misao; dokla – dok; zihajan – izlazim; čez – kroz; telo – tijelo; va – u; med – među; trsi – trsje (vinova loza); si – svi; ča – što; delal – radio; kostanj – kesten; zavavik – zauvijek; sidin – sjedim; mučin – šutim; se – sve; sime – sjeme; aš – jer Vesna Miculinić Prešnjak Čez stare škure Va rane ure Zora j pušćala sinjal A daž je šal naprvo Z duga se j videl val Veli, veli I pinilo se j more A mi mučetjivi smo Spod lunbrele sideli Na pećinah Stišnjeni va tišinu Barka j va porat šla Nikoga blizu ni Leh mi zajubjeni Leh galeb beli Ćakulali smo I smeli se smeli Nad učkun je klobuk Črn i nikakov muk Koda će nevera Gitaru si zel I vas črjen, vrel Zakantal tiho Da te srce čuje Va rane ure Dokla j zora sinjal Pušćala med val škure – rebrenice na prozoru; va – u; pušćala – pustila/puštala; sinjal – signal; daž – kiša; šal – išao; naprvo – naprijed; z duga – iz daleka; pinilo – pjenilo; mučetjivi – šutljivi; lunbrela – kišobran; porat – luka; ni – nije/nema; leh – samo; ćakulat – pripovijedati/ćaskati; klobuk – šešir; nikakov – nekakav; koda – kao da; zel – uzeo; vas – sav; črjen – crven; zakantal – zapjevao; dokla – dok; med – među 269 270 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Barčice moja Na more mi dišiš Na friškoću I niš te ni prominilo Vilo, moja vilo Čuvan te Va skrivenon portu Med starun grotun I ne moren se nagjedat Tvoje lipote I lebra bušujen Ča su jih šajete tikale Lomili gromi Po jutru milujen jedra Skrušena Kod žena spravna Da me peješ va svit Čuvan te kako umin K večeru upalin lumin I dokla gori Šapjen va noć Da ćeš dišeća Mehka Jubavno po me doć Na more dišiš Na friškoću I niš te ni prominilo Vilo, moja vilo dišiš – mirišeš; friškoća – svježina; grota – velika stijena (uz more); porat – luka; ne moren – ne mogu; lebra – rebra; bušujen – ljubim; šajete – munje; tikale – dirale/doticale; spravna – spremljena; peješ – vodiš; umin – umijem; lumin – lučica svjetla; dokla – dok; šapjen – šapćem; dišeća – mirišljava; mehka – meka Vesna Miculinić Prešnjak Po vrelini Na moru barčice Kod lumini Samo se pasi čuju Paraju noć Doba j za poć Dunboka j ura Vrni se, vrni Va naručaj moj Dugo od šušura Od dobra jida i pila Ni ne kucaj Svitlo ne pali Leh nan fali Malo mira Ne reci niš Leh tiho zajdi I najdi me najdi Na poneštri čekat Koraki tvoji Koda san čula vlih Tvoj smih Vojeno moje Doba j za doma Dunboka j ura Vrni, se vrni Va krilo moje Dugo od šušura lumin – lučica svjetla; dunbok – dubok; ura – sat; vrni – vrati; va – u; naručaj – naručje; dugo – daleko; šušur – “ludnica”/galama/kaos; jido i pilo – jelo i piće; leh – samo; zajdi – zađi; poneštra – prozor; najdi – nađi; koda – kao da; vlih – maloprije/nedavno; smih – smijeh 271 272 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Noć Noć me j otela Va njedra skrit Da moren bit Još malo va njoj Otela Otela Srce se j suklo Suklo sebe se Pul tebe san sela Kod nit vrela Va jubav svita Zibušal si me Zad mene stal Zagrlil Z rukami obašal Su, su I obukal va nju Jubav jutarnju Dotaknul si me, mehko I nis niš rekla Leh mučala Kod mačić mal Va te se rivala Nis niš čula Leh smišić tvoj Lipu besedu I mekak glas Ki mi j šapjal Tako dugo Dokla se j jutro Budilo va nan otela – htjela; moren – mogu; suklo – svuklo; se – sve; pul – pokraj; zibušal – izljubio; zad(a) – iza; su – svu; mekak – mek(an); leh – samo; mučala – šutjela; mal – maleni; beseda – riječ; ki – koji; šapjal – šaptao; dokla – dok; va – u; nan – nama Vesna Miculinić Prešnjak Besede Ne išćen jih, ne Leh jih stišćen Va njedrih Čuvan za te Ćutin jih Kod kamičići se Toče va nutrini I leh zajdu Va saki del tebe Vojeno moje Mehke su kod krušić I teple Da te griju sagdi I sega I sega Jubavi moja Žejena Ćutin bušuju se Sakun tvojun I kantaju Kod galebići su Naši mići Kad z nas zlete I obajdu modrinu Da bi nas našle Glas su zvona Ki nan jubav parića Saki dan znan Te besede Ti biseri z duše Z mora dunboka našega besede – riječi; išćen – tražim; leh – samo; va – u; ćutin – osjećam; kod – kao; toče – valjaju; zajdu – zađu; saki – svaki; del – dio; teple – tople; sagdi – svugdje; sega – svega; bušuju – ljube; kantaju – pjevaju; mići – maleni; obajdu – obiđu; parića – pripremi; z – iz 273 274 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Naćaska Naćaska će Spod moje posteje More šumet Naćaska ćeš i ti S manun Spod poneštre bit Jubavi moja jedina I skupa ćemo Na vetru povedat Od sih se skrit Dokla nika mat Dite bu iskala Ja ću se stiskat va te I bit ćemo vas svit Jedan drugomu Spod svitla Ćutit ću kako me zimaš Kod ditešce imaš Va krilu mehkon Naćaska Naćaska češ mi kantat S manun čez modrinu plavat I nosit dugo Da nas misec ogrne Va slebrninu O, jubjeni moj Naćaska j naša noć Suci me, suci Da ti nevina na rukah spin Da nan pesak bude kušin Jubavi moja Obuci me Va najlipju svilu I nosi na modrinu Kod svoju vilu Vesna Miculinić Prešnjak Nosi Nosi I ne pušćaj nikad Naćaska me lulaj Na belon valu I otpeji zad nike grote Da se nagjedan te lipote Kadi nikoga ni Kadi i naš galebić spi I kantaj mi dugo Spod glasa Da te leh ja čujen I sviraj za me Da se nagnen Na tvoje rame I slatko zaspin Va zvezde ogrni I bušuj, bušuj Va ovoj noći Dokla mi dozivješ san Da te leh gjedan Va mile oči Va kih saki dan bivan I saku noć tako Zami me va krilo Da se ne otreznin Od jubavnoga vina Z trsa tvojga Zrelih grozdićih Ča nan jih jubav regala Va si časi živjenja naćaska – noćas; posteja – postelja; s manun – sa mnom; poneštra – prozor; sih – svih; dokla – dok; nika – neka; mat – majka; bu – bude; iskala – tražila; vas – sav; svit – svijet; kod – kao; zimaš – uzimaš; va – u; mehkon – mekom; kantat – pjevati; plavat – plivati; slebrnina – srebrnina; suci – svuci; pesak – pijesak; kušin – jastuk; pušćaj – pusti; lulaj – ljuljaj; otpeji – odvedi; kadi – gdje; zami – uzmi; regala – daruje 275 276 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Leh malo Od trpjenja živjenja Duše su nan Kod va žmuju A srca na žuju Dokla vrime Koraki dela veli Mi pak stišnjeni Još vavik celi Čepimo skupa na samini Sanjemo Dilimo bušići Dihon i smihon Po sin sega Čudnovato aš Žmuj je smiron pun Ne rabi nan tapun Leh malo mira I naša vera Va jubav, va jubav I sega još pun koš Ča nan jubav regala Dušo moja Čez si časi dana leh – samo; živjenji – život; nan – nam(a); kod – kao; žmuj – čaša; žuj – žulj; dokla – dok; dela – radi; veli – veliki; vavik – uvijek; čepimo – čučimo; dilimo – dijelimo; bušići – poljupčići; po sin sega – potpuno/skroz (fraz.); smiron – neprestano; rabi – treba; tapun – čep; va – u; sega – svega; regala – daruje; čez – kroz; si – svi Vesna Miculinić Prešnjak Kod barčica Kod barčica smo Brez veza More nan je veza Sidron jednin Z jubavi va jubavi Koj ne rabi peza Va utrobi rojeni Vreloj besedi zgojeni Va veri verni Kod barčica smo Brez veza Sidron jednin I saki j žal Saki val Jubavna moć Jutra Dana I noći Ča se čuju I ćute Ča pasuju Va dubinah naših brez – bez; nan – nam; z – s; va – u; koj – kojoj; rabi – treba; peza – vaga; beseda – riječ; zgojeni – odgojeni; saki – svaki; ča – što; pasuju – prolaze 277 278 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Jubav moja j Mira od jubavi Sije me simenon Zove imenon I vera j sa moja Moja j jubav žar živi I galeb beli na rivi Gord kod gora On van je zora moja O, kako j samo lip Kod an’jel veli Ki me med krila Mehka svoja skriva Beseda tepla Ka me mazi Ka na me pazi I nježna pina Se mi j moja jubav Moćno vino Ko se z gušton pije Kako se samo lipo Po dičju smije Kod cukar Jutron me bušuje Čez si časi Njegovi se glasi Kod tići čuju Va pjesmi se raja I saka mu j beseda Od meda slaja Kad me leh dotakne Se brige makne Va umejak Ma kad leh rečen “jubav moja” Vas pot me pasuje Ćutin kako me draga Nutrinu miluje Ogrnja su, su Pas je moj Od morskoga zlata Regalan z trsata Ta jubav lipa Oganj je važgala Va našoj gori Zori zreloj K večeru pali lumin Va nutrini mojoj Da po noći gorin š njin Ta jubav moja j Zasprave dite velo Celo j živjenji mir sel Danaska j kod i ja bel Ali se prominil ni Čujen kako me zove I dokla mi spi Z posteje špijaju Oči, kostanja dva Aš i kad sanje Mirun jubavi me buša Barčica j moja Veli brod kadagod Aš me čez modrinu Sakamo peje I trda prova Jubavna kuća do krova Se mi j jubav moja Dih diha mojga Smih smiha Ki smiron Kod more Vesna Miculinić Prešnjak Kod rika teče I se ča on reče Ča mi šapje Na jubav diši Moja j jubav ulika Mir i trs stari Komu nevera Ne more niš Škrte zemje morske Sagdi san š njin Ćutin, na putu Va saku minutu Kod sina suncu San mu Va si časi Svitlo j noću Ko se ne gasi Kad noć projde Dan svane Leh grane moćno Va duši mojoj Ćutin kako ju zibje Nježno, lako I sa leta tako Da dozrevan š njin Na trsu staron Trsu morskon Va ognju jubavnon mira – mjera; simenon – sjemenom; vera – vjera; sa – sva; van – vam(a); ki – koji; med – među; ka – koja; cukar – šećer; bušuje – ljubi; čez – kroz; si/se – svi/sve; raja – rađa; va – u; umejak – uski prolaz između lijeha; leh – samo; vas – sav; pot – znoj; pasuje – prolazi; pas – pojas; regalan – darovan; z – s; lumin – lučica svjetla; zasprave – uistinu/zaista; š njin – s njim; sel – sijao; prominil – promijenio; ni – nije; špijaju – vire; kostanj – kesten; buša – ljubi; aš – jer; sakamo – svakamo; peje – vodi; trda – tvrda; prova – pramac; smiron – neprestano; kod – kao; rika – rijeka; šapje – šapće; diši – miriši; ulika – maslina; sagdi – svugdje; ko – koje; zibje – ziba 279 280 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA Vetre moj Zavukal si se Dunboko Držal za me Vetre moj dragi Da jutro Dilimo skupa Budemo mehki Budemo nagi Na posteji zore I čudnovato Nis galebi čula Nisu došli Leh je šumelo more I ti tiho kantal Kako j ki val došal Miloval si me Dugo, dugo Va radost popejal O, kako tiho šapjal Da još malo Va krilu tvojmu Mučin Sanjen I bušal I zlatno sime Položil va me Da zihaja Va si dani Spustil na rame Svitlu dal Prvoj zraki Dokla me zimaš Dišen za te Dišin na te Va miru tvojmu Samo me drži Sakamo peji Čez koraki jubavi Dugo od sega I nigdi položi I ti se odmori Na rukah mojih Vetre moj Vetre blagi zavukal – zavukao; mehki – mekani; posteja – postelja; nis – nisam; leh – samo; kantal – pjevao; ki – koji; popejal – poveo; šapjal – šaptao; tvojmu – tvome; mučin – šutim; bušal – ljubio; sime – sjeme; va – u; zihaja – izlazi; si – svi; dokla – dok; zimaš – uzimaš; sakamo – svakamo; peji – vodi; čez – kroz; dugo – daleko; nigdi – negdje Igor Žic 281 SUDBINA KNJIGE Igor Žic Milko Valent: Umjetne suze Profil, Zagreb 2013. H rvatsku ozbiljnu književnost, na početku ovog bizarnog XXI. stoljeća, obilježilo je nekoliko knjiga: Protimbe Slobodana Novaka (2010.), Kafkin prijatelj Mire Gavrana (2011.), Kineski šapat Davora Velnića (2013.), te Umjetne suze Milka Valenta (2013.). Riječ je o ljudima različitih generacija, svjetonazora, estetika, shvaćanja pisanja, no sve ih povezuju dvije stvari: spartanska predanost književnom radu (95% umjetničkog djela) i talent (ključnih 5% koji daju presudnu dimenziju, boju, ljepotu i zavodljivost istog). Ključni problem s današnjom Hrvatskom je što je riječ rad prognana na rub interesa poštenog građana, istog onog koji vjeruje da je slogan Iz prijevare u blagostanje! – duboko nadahnjujući, da je odabir parova u kladionicama intelektualni rad, pisanje SMS-a haiku, a lupetanje temeljna preporuka za mjesto visokopozicioniranog političara! Prvo o onom što mi se ne sviđa kod Valentovog romana. Ne sviđa mi se naslovnica jer je odviše doslovna i banalna za roman koji je beskrajno ambiciozno djelo, pisano desetak godina! Bilo bi puno bolje da suza ne klizi sredinom omota, već da su na njemu samo ime autora, naslov i izdavač. Kad je već knjiga tako pročišćena u svom dobro organiziranom kaosu, onda je i naslovnica trebala biti pročišćena do kraja. Ovako se stiče utisak da je dizajner stavio naglasak na kičastu banalnost o kojoj se dosta govori na 1.400 stranica romana. Drugo što mi se ne sviđa, marketing je same knjige. Pozivanje na (banalnu!) činjenicu da je riječ o trećem najdužem hrvatskom romanu – nakon Zagorkine Gordane i Krležinih Zastava, čini mi se zgodno za čavrljanje u sjeni ocvalih djevojaka, no promašeno dok se čeka Godota! Valent je napisao neusporedivo bolji roman od dva s kojima se našao u istoj rečenici zbog mase, a ne zbog kvalitete. Koliko masa ništa ne znači, pokazuje nam Kafkin prijatelj, minijaturni, ali punokrvni Gavranov roman! Dio problematičnog marketinga ispravio je sam autor na promociji istaknuvši kako u Hrvatskoj institucije uporno ne rade ono što bi trebalo – zbog čega svi negativci zaneseno ponavljaju mantru: Neka institucije rade svoj posao! Naravno, autor je, na tragu svog šezdesetosmaškog, light anarhističkog svjetonazora, sve izrekao nizanjem najrazličitijih psovki, prisjećajući se nekih ministarstava i njihovih čelnika... I to je, iako za moj ukus odviše pitoreskno, jedino što se danas može ozbiljno reći u Maloj zemlji za veliki nerad/nered! Psovka je poruka! (Marshall McLuhan?!) 282 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Ono što mi se kod romana Umjetne suze sviđa zastrašujući je rad kako na samoj bojišnici (dakle, Valent), tako i u pozadini, gdje su izvanredan posao odradile urednica Alica Gracin te Ana Lovrenčić koja je bila zadužena za beskrajnu lekturu i korekturu! Sve pohvale izdavaču koji se u vremenu plodonosnog naricanja i kukanja odlučio na izdavanje ovako obimnog romana i to napravio tehnički besprijekorno. Koliko je ovaj Valentov opus magnum dobar? Najjednostavnije bi bilo reći (razmatram djelo u kontekstu vrhova svjetske književnosti, a ne kvartovskih baljezganja po opskurnim birtijama!) da nije riječ o velikoj književnosti, ali je riječ o jako, jako dobroj književnosti! Toliko dobroj da stoji primjedba da se Valent cijeli život pripremao za ovu knjigu! Tu se, nažalost, pojavljuje još jedan problem, koji se meni čini prilično važan, a o kojem ni autor ni izdavač nisu dovoljno raz mišljali... Nezavisno od svoje kvalitete i (buduće?) važnosti, Umjetne suze imaju veliku šansu da postanu grandiozan promašaj – jer će se teško probiti do čitatelja! Tu masa (romana) postaje gotovo nepremostiva zapreka, kao i autorova subverzivnost (govoriti za Valenta da je avangardni autor čini mi se neozbiljno u vrijeme kad je pojam avangardno potrošeniji čak i od sintagme potrošačko društvo!). Ne može se biti avangardan u vremenu sveprisutne sadašnjosti na sveprisutnoj mreži (internet) sa sveprisutnim egzibicionizmom! U vremenu dok broj klikova (osobno više vjerujem u broj blinkova!) određuje važnost događaja na mreži, nekako mi se čini da će Valentov roman biti zagubljen u procijepu između napušenih šezdesetosmaša i strastvenih ljubiteljica cipelica Manola Blahnika. Prvi više ne vidi dobro, dok im mozak pluta mrtvim morem opijata, a druge čitaju samo marke – koje mogu izgovoriti! Pojednostavljeno – nije baš jasno kome se Valent obraća... Ja, kao profesionalni čitatelj (koji čita više od jedne knjige dnevno), vjerojatno nikad (?!) ne bih sam uzeo u ruke Umjetne suze. Tu se mora podsjetiti da je razlika između komunizma i kapitalizma u tome što je prvi problem komunizma proizvodnja, dok je kod kapitalizma prodaja, kao i da u komunizmu napreduju podobni, a u kapitalizmu sposobni. Ako to znamo, što ćemo s Valentom koji je predani šezdesetosmaš, urbani hipik i ekscentrik, čovjek bez sljedbenika i marketinga?! Ekscentrik bez novca tek je, u light varijanti, čudak, odnosno u težem slučaju, luđak. Novac oslobađa – sve one koji nisu njegovi zarobljenici! Valent je, u duhu urbanog romantizma, napisao roman za vječnost... Veliki hrvatski roman!... I tako ima sve uvjete da umre siromašan i zaboravljen! Jedini smrtni grijeh u vremenu opće površnosti je – loš marketing! Zbog toga se ide u Pakao! Ne zbog pedofilije, ubojstva, korupcije, nasilništva i ostalih danteovskih bedastoća! Nije važan proizvod, već pamtljivi marketing! Dakle, ja sam roman dobio od izdavača i tako sam pao u intelektualno dužničko ropstvo! Kako sam ja staromodni salonski anarhist, dakle vjerujem u (fucking abstract!) moralne obaveze – i zbog toga sam vrlo pažljivo, i s velikim zadovoljstvom, pročitao ovu smrtno ozbiljnu i beskrajno zabavnu knjigu! Uživao sam u svakoj stranici, a vrlo Igor Žic 283 brzo sam shvatio da dosada (jedini grijeh koji čitatelj ne može oprostiti piscu!) ne postoji ni u nano-tragovima... Fascinantan je način kako Valent, čovjek posve nedisciplinirana života, pedatno i precizno vodi radnju, spretno kombinirajući banalnost svakodnevice s vrlo ozbiljnim mislima najrazličitijih filozofa i književnika. Ono što svakako treba naglasiti je da mu je kaos blistavo organiziran i hipnotički zavodljiv poput uragana. Ne postoji mali uragan! To se najbolje može shvatiti stojeći u oku oluje, s pogledom ka Tvorcu koji prstom oblikuje kružnice po nebu, vrtložeći zrak! Srce tame Valentovog romana je akt obiteljskog nasilja (objektivno ne naročito surov, pogotovo ne po standardima klasika kao što je Grand Theft Auto 1-5!) koji pokreće autora, ali i sve oko njega. Izbačen iz stabilne osi, zavrtio se diljem Europe i ostavi je zvrkast trag! I dok se Slobodan Novak, Miro Gavran i Davor Velnić obračunavaju s krvavim, ideologijama usmrđenim XX. stoljećem, Valent ide korak dalje i kupa se u maksimalnoj kloaki (maxima cloaca, za ljubitelje jezika mrtvijih od ljudi) europskog XXI. stoljeća. Poneki joint i kašeta pive olakšavaju beskrajne dane na putu ka Velikom ništavilu. Ne pada mi na um prepričavati nešto što se može lako prepričati! Dovoljno je navesti imena uvodnih poglavlja i ozbiljnom čitatelju (jedva egzistirajućoj vrsti!) bit će sve jasno: 1. Naranča, krv, toaletni listići; 2. Pukotine, vino, ono strašno; 3. Na putu do Fuck off kuće; 4. Popodnevne intonacije, vino, Möbiusova traka, linearan život; 5. Sunčana nedjelja, sterilan čovjek; 6. Nogomet, coming out, lezbijke su sretne, neostvarena majka; 7. Bombardiranje, Zagreb, New York, pornografija, abortus... Ukratko, Valentove Umjetne suze knjiga je koju morate imati na stolu dnevnog boravka dok ispijate čašu dobro ohlađenog, jeftinog pjenušca, jedete ćevape u lepinji s ajvarom, čekate dobitak u kladionici i grlite kćer svog dobrog prijatelja, koja je upravo skinula jeftinu imitaciju sandala Manola Blahnika, no... barem je njena mladost stvarna! S mjestom pomoćnika ministra doći ćete i do Audija koji vam je zapao za oko – i sve one sjajne dodatne opreme... U trenucima dokolice, dok birate brojeve lota koji sigurno dobivaju ovo kolo, možda poželite, napokon, otvoriti Valentovu knjigu i... više je nećete moći prestati čitati, iako vam možda sve neće biti baš posve jasno... Barem dok ne pohvatate što se zaista događa... Ali, vjerojatno ćete se prepoznati i shvatit ćete da je Valent napisao roman baš o vama, o Zagrebu, Mljetu, Amsterdamu, Hrvatskoj, Europi, Dinamu... i još koječemu. Shvatit ćete da čitate nesavršeno remek-djelo, koje je, možda, moglo biti i nijansu bolje, ali onda to ne bi bio Milko Valent! U mesijanstvu nema samoispitivanja. Ni sumnji u vlastitu moć. / Voditi Dantea kroz Pakao ponekad je znalo biti zamorno, jer je bio odviše odsutan i za okupljen žalom za mladošću. / Savršenstvo se najlakše dostiže kad se više nema što reći... 284 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Igor Žic Ljubica Kolarić Dumić: Ja se mraka ne bojim Slikovnica, DHK, Rijeka, 2013. (3. izdanje) U ovom svijetu – u kojem je sve nestabilno i promjenljivo – slike su progutale riječi! Mi više ne čitamo novine, već samo gledamo slike i čitamo (površno) potpise ispod njih! Sve je postalo tako površno da je čak i naše iskustvo o tome – površno! U mračnom srednjem vijeku, ljudi, uglavnom, nisu znali čitati, ali se točno znalo gdje je koja (prepisana) knjiga u Europi. Također se znalo da u tom vremenu ne-boja (smeđe i sive) ljudi dolaze u crkvu da bi doživjeli religiozno iskustvo, ali i vidjeli slike i boje! Biblia pauperum (Biblija siromašnih) narativno je nizanje slika koje sažimaju vjeru u bljeskove! Slikovnice su Biblia pauperum za djecu – prenošenje važnih životnih iskustava na jednostavan i pamtljiv način. Svi strahovi srednjovjekovnog čovjeka odgovaraju strahovima djeteta. Čovječanstvo je tada bilo mlado i djetinjasto, a danas više ni djeca nisu djetinjasta! Problem je što smo, s jedne strane, svi osljepljeni iskrenjem različitih ekrana, na kojima su boje uvijek blistavije no u stvarnosti, a s druge, da djeca izuzetno rano shvaćaju svijet preko slika, dok se to preko riječi, na žalost, gotovo nikad ne događa. Što to znači?! Znam Luku, koji još nema dvije godine, ali ima sofisticirani mobitel s touch screenom. I dijete se igra s time kao što se nekad igralo s jednostavnim, drvenim igračkama... No, postoji jedna suštinska razlika. Ako na dodir prsta dobije sve s ekrana – što će mu mašta?! I to je ključni problem današnje civilizacije: imamo sve i odmah, a ne sanjamo ništa i nikad!!! Nekad su ljudi pamtili cijele epove napamet. Danas to rade tzv. pametni telefoni! Nekad su Vikinzi, Marko Polo ili Ibn Batuta putovali svijetom i čuvali sjećanja na čudne ljude, životinje ili mjesta. Danas je dovoljno otići na internet i može se dospjeti odmah, barem slikom, na bilo koje mjesto na kojem je bilo tko, ikad bio i to fotografirao ili snimio kamerom! Nema izazova, strasti, straha – sve je dostupno trenutno i blistavo! I tko još danas želi raditi slikovnice – i za koga?! Ja volim način kako Ljubica Kolarić Dumić pristupa problemu slikovnice. Naime, ona zna za koga radi jer je 44 godine radila kao učiteljica hrvatskog jezika. Ona zna dječji način razmišljanja, a djeca nisu – tek mali ljudi! Kod djece je sve drugačije pa je u tome i ključ uspjeha Malog princa Antoine de Sainte-Exuperyja! Mali princ je Biblia pauperum za djecu! Katoličanstvo na razini onih koji ne znaju Igor Žic 285 što je zaista vjera! No Ljubica je prošla dosta toga i to se mora barem spomenuti da bi se shvatila slikovnica Ja se mraka ne bojim. U časopisu Književna Rijeka (br. 4/2011.) objavio sam joj lirsku prozu Kuća na prodaju koja nam ukazuje na obiteljsku prošlost. “Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću i zavičaj, i onu fotografiju, koja mi neprekidno stoji pred očima. No uzaludna je moja borba sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. Tako ga i sada, već unaprijed vidim kao pobjednika, a ja bosonoga trčim svojim livadama, berem zeleno voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći prašine i čekam prve snjegove. Stapaju se glasovi novinara s radija sa slikama dalekog zavičaja. Tražim izgubljeno, zavirujem u svaki kutak u kojemu se skriva moja dječja radost. Sigurna sam da me čeka sve što je tamo ostalo. Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna, prazna i tužna crkva. U koju više ne dolaze ljudi!...” Iz ovih rečenica proizlazi Ljubice Kolarić-Dumić kao pisac, ali i sam poticaj za pisanje i neprekinuti, vrlo emotivni, razgovor s prošlošću. Nesretno djetinjstvo naporno je za proživljavanje, no dar svakom talentiranom književniku – jer se upravo iz tog razdoblja crpe najjčišći osjećaji. Do sada je Ljubica Kolarić-Dumić objavila knjige: Raskrižje (Rijeka, 1983.), Sva u srcu (Zagreb, 1985.), Vratit ću se, zemljo (Zagreb, 1991.), Molitva za Hrvatsku (Rijeka, 1992.), Stazama jutra (Rijeka, 1995.), Uz baku je raslo moje djetinjstvo (Zagreb, 1997., 2010., Subotica, 2011.), S vjetrom kroz godinu (Rijeka, 1999.), Od proljeća do proljeća (Rijeka, 2003., 2004.), Izašli iz priče (Rijeka, 2005.), Obasjana suncem (Rijeka, 2005.), Igrajmo se radosti (Subotica 2006., Zagreb, 2007.), Ja se mraka ne bojim (Rijeka, 2008., Zagreb, 2010., Rijeka, 2013.), Rijeko, grade, djetinjstva sretnog (Rijeka, 2008.), Ususret svojoj zvijezdi (Pinkovac, Gütenbach, Austrija, 2010.), Pjesma o zmajevima (Zagreb, 2011.) te Vijenac od čekanja (Rijeka, 2012.). Oduševila me je i poezijom u prozi 13 redaka o boli, koju sam objavio u Književnoj Rijeci (br. 2/2012.). No to su sve tekstovi za odrasle – bol je tu jasno i razumljivo prenesena – ali što s djecom?! Za njih je tu Ja se mrak ne bojim! – nešto poput uspavanke za užasnutu mladež! Utjeha za uplašene i tjeskobne! Utjeha za one bez topline doma, hrane, roditelja, sreće – a takvih je dosta... Rastavljajući strah od mraka – koji je strah od nepoznatog! – Ljubica Kolarić Dumić traži i daje utjehu svima koji se boje sutrašnjeg dana i njegovog izazova. Svaki sutrašnji dan – novi je život! Svako prijateljstvo – moguća je izdaja! Svaki mrak – skriva Zlo, iskonsko i nepatvoreno! Ja sam (formalni) urednik slikovnice. Kao i u životu, često tamo gdje sam radio puno, dobio sam malo ili ništa. Ponekad ni tapšanje po ramenju. Ovdje sam pak radio malo – ili ništa, ali spreman sam otrpiti tapšanje po ramenu! Ovo je sjajna slikovnica kojoj sam doprinio tek – moralnom podrškom! 286 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Ova slikovnica je prvi korak k Malom princu i to je najbolja pohvala koja joj se može iskazati! Mali princ je početak i kraj čitanja, a slikovnica Ja se mraka ne bojim je početak i kraj straha! I u Malom princu postoje ilustracije koje su bitne za razumijevanje priče. U ovoj slikovnici ilustrator je Vjekoslav Vojo Radoičić, koji je sjajno uobličio (bez iphone-a 5 ili 6!) jedan svijet straha na veseli način! I to je ključ svega: život je okrutan, naporan, dosadan, isprazan, prepun užasa, ali ako smo otvoreni i spremni na razgovor, ako pomažemo i spremni smo primiti pomoć od drugih, sve će biti lakše, razumljivije i logičnije! I zato može Ljubica kolarić Dumić napisati stihove: “Mrak ne plaši malu djecu!... On se s njima igra i rado prati ih kroz dvorište... Dok te jutro ne probudi, mrak te miluje po kosi. I najljepše snove nosi... Dok se Anđelu Čuvaru moliš, mrak će nježno tvoje oči u molitvi sklopiti... I od jutra s tobom biti...” A sve te krhke i zavodljive riječi prate ilustracije Voje Radoičića, koji je već postao vizualni simbol grada Rijeka! U vremenu kad je sve slika njegove ilustracije tek su postaje Križnog puta na onoj turobnoj, strmoj i teškoj stazi odrastanja. Ljubica Kolarić Dumić otvara dušu djeteta, a razigrani Vojo Radoičić dušu vodi prema gore, ka svijetu mašte i sreće. Krenuvši od mraka i straha, ova slikovnica može odvesti svako dijete do malo sreće i razumijevanja barem poneke životne istine... I potom, dijete mora ići dalje... K Malom princu, a tek s vremnom saznat će da je pisac te knjige ubijen 31. srpnja 1944. godine dok je izviđao u borbenom avionu tijekom jednog u beskrajnom nizu ratova. A možda će tada i saznati zašto je Ljubica Kolarić Dumić napisala priču Kuća na prodaju: “...Pred sam kraj drugoga svjetskog rata crkva je minirana, srušen krov i veći dio tornja. Slijedile su teške i tužne godine. Strašne muke pretrpjelo je pre polovljeno stanovništvo. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a selo dobilo udovice i gladnu djecu... ...Ali kako misliti o nečem drugom kad je preda mnom stalno ista slika. Kuća mojega oca. I natpis. Prodaje se! Zašto su mi uopće morali donijeti tu fotografiju? U glavi mi tutnji poput jake grmljavine. Borba riječi s obavijesti o prodaji naše kuće i svećenikove propovijedi. Oprostiti! Oprostiti! Kad bih bar znala je li otac oprostio onima koji su ga istjerali iz kuće, s njegove zemlje, iz zavičaja?... ...Može li se kupiti rodna kuća?” Tko zna što nam još sve nosi novi mrak?! Svaki život počinje prvim koracima i prvim slikovnicama... Radovan Knežević 287 Radovan Knežević Ljubica Kolarić Dumić: Ja se mraka ne bojim S vima je nama, koji svoj radni vijek provodimo među djecom, poznato da se ona od najranijeg uzrasta suočavaju s pojavom straha. Od prvih mjeseci osjećaju strah od odvajanja od majke, no taj se strah s prolaskom predškolske dobi gubi. Jedan od strahova koji dijete nakon toga upoznaje, u periodu predškolske dobi jest i aklufobija, strah od mraka. Za razliku od ostalih strahova, ovaj je nemoguće otkloniti; mrak pada svake večeri, svakoga dana i moguće je da dijete ne prevlada taj strah kroz cijeli život, u lepezi osjećaja od neugodnosti pa do fobije. Stručnjaci fenomenu straha prilaze na razne načine, a mi pedagozi u svom radu malo prilazimo ovoj temi, jer ni sami nismo sigurni kako se postaviti prema toj pojavi u ranom djetinjstvu. Knjiga, odnosno zbirka pjesama “Ja se mraka ne bojim” jedna je od uspješnih dosega dječje književnosti, koja se bez straha suočava s obrađivanjem teme straha. Usmjerena je djeci školske dobi, stoga je toplo preporučam kao lektirni naslov za učenike drugog razreda. Neke su pjesme primjerene i za starije predškolce, druge pak (primjerice Mrak i srce) za treći razred. Svi znamo da u samo djelo ulazi i ono izvan teksta, jer je u taj dio uložen velik trud i napor, a osobito u ovoj slikovnici, uz angažman našeg poznatog slikara Vjekoslava Voje Radoičiča. Upravo su njegove vesele i šarene ilustracije, kao i naslovnica, poziv onome koji će otvoriti slikovnicu; da svijet unutar nje promotri na ovaj način; veseo i djetinji. Ilustracije koje prate pjesme otkrivaju djeci razigrane, obojane, radosne likove koji nespretno trčkaraju i mašu ručicama. Baš je taj prvi susret, a to je kod svakog djela vizualni dojam, naslovnica, onaj koji će dijete povesti u svijet priče, a ova je slikovnica u tome uspjela. Gledajući knjigu kao književnost, kao dječju književnost, ona je pravi mali biser topline, koja iz sebe iznosi pozitivne osjećaje; sreću, radost, veselje, entuzijazam, redajući svoje duže i kraće stihove, kroz izraz slobodnog ili pak vezanog stiha. Rima u pjesmama uvijek postiže poseban osjećaj ritmičnosti, a do djece najlakše dopiru brojalice, na što podsjeća pjesma Mrak najljepše snove nosi, pisana u rimi te stihovima osmercima. Pjesme u sebi skrivaju i pomno izabrane riječi te veze riječi kojima opisuje imenica mrak, poput pridjeva: dobar, odan, prijateljski mrak, mekim plaštem dobrog mraka, glagola: tješi ih, pazi, miluje, pruža mir, najljepše snove nosi, imenica: prijatelj, umanjenica: mračak. Mnogi stihovi (pr., Zadaća ga dječja muči/s njima piše, pjesme uči) kroz cijelo djelo 288 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE zapravo provlače ideju mraka kao prijatelja te pokazuju djeci da su mrak i ona ravnopravna; jednako važna. Mrak će pobijediti u igri skrivača (A u snove kad zaplove), ali u istoj pjesmi, ravnopravni su u onome što djeci ide najbolje od ruke- igri (U trčanju i u skoku/svatko može dobar biti.) Više je primjera kojima se može potkrijepiti da je autorica u svakom stihu čvrsto držala te do samog kraja slikovnice uspjela zadržati svoju osnovnu misao: osloboditi djecu od straha, pokazati im vedriju stranu mraka. Ova je knjiga primjer sinestezije dojmova, interdisciplinarnog pronalaženja puta do osjećaja najmlađih; na kraju knjige očekuje nas još jedno iznenađenje: notni zapis pjesme Ja se mraka ne bojim, po kojoj je zbirka stihova i nosi ime. Ime autorice, kao i ostalih, ravnopravnih, sudionika u čitavoj ovoj predivnoj priči o mraku prijatelju, govori nam da se u samo jednom djelu uspjelo ostvariti iskustvo, uspješnost i bogatstvo onih koji su na slikovnici radili. Djeca su ovom knjigom dobila veliki poticaj na čitanje, na razmišljanje, na pjevanje, a što je najvažnije, na život bez straha. Bakovčica, 31. ožujka 2014. godine Ljerka Car Matutinović 289 Ljerka Car Matutinović Joža Skok: Garestinski hortus verbi Varaždinska književna hrestomatija, Nakladnička kuća Tonimir, Varaždinske Toplice, 2012. P rvi dio književno-znanstvenog projekta Garestinski panopticum, Joža Skok, književni kritik, esejist, književni povjesničar i antologičar, objavio je 2007., 2012. slijedi drugi dio trilogije Garestinski hortus verbi, a očekivati je treći, završni dio, Garestinski gartlic riječi. Bogatstvo hrvatskoga književnog Sjevera, čije je središte Varaždin (Garestin!), negdanja hrvatska metropola, u simboličnom nazivu hortus verbi (vrtu riječi), znači omaggio floreale, poklon i poštovanje biranom i odabranom književničkom i književnom cvijeću. Ovo specifično i reprezentativno djelo mogli bismo nazvati književnim priručnikom, udžbenikom, ali mu možda najbolje pristaje naziv antologija, jer je na 533 str., izborom tekstova, bio-bibliografskim podacima i odabirom 68 književnih imena raskrilio postojeće (ali i zaboravljene!) izvore naše vrijedne književne prošlosti, od ilirskog preporoda do naših dana. Riječju, drevni kajkavski, zavičajni milje znalački i oduhovljeno ukomponiran u svojevrsni književni herbarij. Doista, ta jedinstvena zbirka ponajboljih književnih cvjetova nije samo gartlic za čas kratiti, ona je inventivna i znanstvena potvrda odnjegovane kulture književnog stvaralaštva u okviru cjelokupne hrvatske književnosti. Osim antologijskih, čvrsto usađenih imena naše književne povijesti i prošlosti, poput Ksavera Šandora Đalskog, Miroslava Krleže, Gustava Krkleca, pravo je literarno otkriće pjesnikinja Katarina Patačić. Kontesa i poetesa, Katarina Patačić, iz 18. stoljeća, autorica ljubavnog kanconijera Pesme horvatske (1781., zabilježena je u postojećoj literaturi kao “jedna od rijetkih Hrvatica koja se nije stidjela siromašnog seljačkog jezika hrvatskoga” (Antonija Kasovitz Cvijić: Znameniti i zaslužni Hrvati), napisavši pored brojnih oda i prigodnica spomenutu zbirku u kojoj se očituje istančan lirski senzibilitet i zamjetno poetsko umijeće. O ljubavi i o svijetu kao takvom, napisala je stihove koji bi se sasvim lijepo mogli smjestiti i u ovo naše vrijeme.Uostalom, tema ljubavi je bezvremenska: “Ako muka je, kaj čutim/ I z kem misel moju mutim,/ Oh, kak draga muka je!” (Pričetek ljubavi). (...) “Na čalarnom ovom svetu/ Vsa, kaj vidiš, su nestalna./ Lepoj roži v svojem cvetu/ Mras i zima jesu jalna.” (Stalnost prijatelstva). Skokov hortus verbi iz varaždinske književne prošlosti podsjetio nas je i na neke zaboravljene pjesnike, koji su za vrijeme svoga dugoga i plodnog književnog djelovanja bili nekritički hvaljeni, (ali i kritički osporavani) pa ipak su učenici u 290 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE školama naizust učili njihove pjesme. Idiličnu domoljubnu etiku, koja je danas plusquamperfect, ostvario je Đuro Arnold (1853.-1941.), za života redovni član JAZU, rektor Zagrebačkog sveučilišta, predsjednik Matice hrvatske i – pjesnik. Dragi Đuro Arnold i njegova Domovina koju mi je kao djevojčici kazivala moja majka. Još i danas nostalgično odzvanjaju u meni stihovi: “Zimska nojca već se šulja dolom, /Sitne svijeće po svem pali selu; /Sniežak prši, – svakom stablu golom/ Rad bi natko košuljicu bijelu.” Složila bih se, ipak, s antologičarem Skokom da je Arnoldova Domovina, u usporedbi s Kranjčevićevom pjesmom Moj dom, neusporediva, a ja dodajem druga priča. Doista, nama tako potrebne patetike, kad je riječ o domoljubnoj poeziji, ima u obje pjesme, ali je Arnoldov domovinski zanos krcat, danas bismo rekli, pozitivnim vibracijama: (...) “Oh, daleko, sinko moj, se pruža/ ova naša domovina krasna;/ Njeno ime – mirisna je ruža. /Njena slava – zvijezda vijekom jasna”. Stihovi, tako ljupko starinski, mogli bi poslužiti našim, suvremenim “izmišljačima” spotova za najavu turističkog booma: Hrvatska – mirisna je ruža. A to se definitivno ne može –opovrgnuti! Skokov Garestinski hortus verbi pravi je izvor vrijednih književno-povijesnih podataka i dobrodošla književna hrestomatija u kojoj će i stručnjak i čitatelj – namjernik, naći mnoštvo zanimljivosti iz vremena Antuna Vramca, Ivana Belostenca, Antuna Nemčića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i zašto ne: Miroslava Krleže. Ali prije nego ću sebi dopustiti uzlet divljenja Krležinoj i, uopće, kajkavskoj hrvatskoj frazi, napominjem da su Skokovu knjigu s nehinjenim entuzijazmom dočekali pisci recenzija, Miroslav Šicel i Ernest Fišer. Svojim zdravim, narodskim razmišljanjem i bogatim, inventivnim vokabularom, Krležina baka Terezija uvelike je “pripomogla” fascinantnim autorovim Baladama i zato ću kao omaggio floreale – poklon u cvijeću jedinstvenoj baki Tereziji, završiti ovu moju garestinsku šetnju njenim riječima: (...) “Bog pomaga kto se pomaga”, “Po milosrdnosti bu Vsemoguči dal agbu dal, ak nebu, opet bu dobro.” (Djetinjstvo 1902/03). Željka Lovrenčić 291 Željka Lovrenčić Ana Horvat: Pismopriče Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, Zagreb, 2012. N akon četrnaest pjesničkih zbirki, dviju antologija posvećenih životinjama i stablima te zanimljivoga autobiografskoga romana Podsuknja, Ana Horvat objavila je novo prozno djelo zanimljiva naslova – Pismopriče. U njemu je sabrala trideset priča u obliku pisma posvećenih njoj dragim osobama i pretvorila ih u duhovito i zanimljivo štivo raznovrsnoga sadržaja. Prema njezinim riječima, u pismo-pričama iznosi sve ono što se nije usudila reći određenim ljudima u neko drugo vrijeme, a “posvete meni dragim bićima nemaju poveznicu s tematikom pismopriče uz koju se nalaze”. Da vidimo o čemu to Ana Horvat piše svojim prijateljima u razdoblju od 2009. do 2012. godine. Naravno, o biljkama i životinjama. O prirodi i ljepoti sela Čučerja u koje je doselila iz Zagreba kako bi se makla iz užurbanoga grada i kako bi njezini izmučeni psi, možda u posljednji tren spašeni od nekoga šintera i mačke pokupljene s ulice, napokon mogli uživati u sigurnosti svojega novoga doma. Piše o svojoj kući u kojoj živi sama sa životinjama, o znatiželji susjeda i vječnim majstorima koji dolaze i prolaze našim životima kako bi nam ih ponekad zagorčavali idejama o rezanju grana drveća kad nam to ne pada napamet ili da bi nam pametovali o onome o čemu nemamo pojma, samo zato da bi izvukli koju kunu više. Makar nije sve uvijek idilično, u ovo vrijeme opće neizvjesnosti vezane uz egzistenciju, ugodno je barem na tren pobjeći iz svakodnevice i pročitati stranice na kojima naša autorica niže opise stabla koje gleda iz svoje spavaće sobe i u čijim se krošnjama neprimjetno izmjenjuju godišnja doba. Ana uživa u prirodi i stablima koje je posadila, u njihovim cvjetnim granama. Promatra igru vjeverica koje skakuću po njima, kroz prozor sluša udaranje kišnih kapi po zelenim krošnjama... Jer, njezina je kuća savršeno mjesto za to; ona nudi mir i spokoj, nadahnuće za pisanje. Raznovrsne biljke, stabla topole, hrasta, oraha, ljupke divlje i domaće životinje zaista mogu život učiniti ljepšim i ugodnijim (Ima li ičega ljepšega od pogleda zahvalnih pasjih očiju ili skoka razigrane mačke u krilo?). No, i ovaj naizgled opušten život, udaljen od buke i ljudi, ima svoje nedostatke jer uvijek se nađe netko kome, primjerice, smeta lajanje pasa ili mu pak poneko stablo zaklanja vidik pa ga odluči posjeći i zamijeniti ga, primjerice, betonom. A o dragim susjedima se sve kaže ovom rečenicom: ...“Što starija, sve više sam čučerska majka-samurajka! K tome sam posadila na svome gruntu pedesetak, sada već visokih, “nekrisnih” stabala (užas jedan – nisu voćke koje donose plodove!), a imam i pregršt životinja (pasa i mačaka) 292 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE koje se ne jedu, a treba ih hraniti i pojiti. Nadam se da nitko od mojih suseljana ne bude čitao ovu pismo-priču jer već i bez nje znaju što bi sa mnom, tj. o meni mislili. Nemojte im reći, ali i ja ne znam što bih s njima, tj. o njima mislila. Zapravo znam, ali neću napisati!” U ovoj zanimljivoj knjizi, nižu se svakodnevni događaji u kojima ima mjesta za ginekologe i neizbježne meštre, telefonske sandučiće, kućanske aparate ili, drugim riječima, za sve što je na neki način dio naše svakodnevice. (O svemu i svačemu govori se prije svega u priči posvećenoj Aninoj profesorici hrvatskoga i književnosti i razrednici Asji Petrović, naslovljenoj Svaštara)... I u ovoj Aninoj knjizi razvidna je njezina velika ljubav prema biljkama i napuštenim životinjama, prije svega psima i mačkama. Štoviše, možemo tvrditi da je to jedno od njezinih životnih opredjeljenja. Velika ljubiteljica tih dragih bića u njoj piše i o prekrasnim leptirima na koje nailazi u svome vrtu te o dražesnome daždevnjaku. Uz temu zaštite životinja vezane su pripovijesti Donatorica koja nam govori o osobi koja je godinama donirala novac za napuštene pse, Prosidba Predraga Vušovića, posvećena pokojnome glumcu koji se rado odazvao akciji za spas pasa od šinteraja i njegovome psu Putu, te Strah pred prazninom u kojoj nam se daje do znanja da ni pretjerana ljubav prema životinjama nije dobra jer nam ta draga bića ne mogu biti nadoknada za životne promašaje i propale snove. Autobiografski elementi razvidni su u pričama u kojima autorica piše o plesanju u Ladu, baletu, putovanjima u Berlin i Pariz i Vojvodinu, o druženjima s mladićima iz Afrike, svojoj kćeri... Primjerice, u pismo-priči Sanjarica prisjeća kako je zbog zgodnoga susjeda koji je svirao ostavila svoju kćerkicu samu u parku zbog čega je dugo osjećala krivicu, a u priči Pseudonim objašnjava zbog čega je uzela ime po kojemu je postala poznata. Ana se hrabro upušta i u istraživanja vezana uz leksik (kao rođena Zagrepčanka, u jednoj se priči igra jezikom kojega danas vjerojatno razumije jako malo stanovnika Zagreba, dok u drugoj pak istražuje podrijetlo riječi ropopo). Ponekad uranja u polu-znanstvene vode i svoje misli potkrepljuje podatcima iz leksikona (pripovijest Koža). Neke su pripovijesti vješti spoj stvarnih događaja i fikcije (Kavice s prijateljem Florijanom, Obješenjak, Erektivna insuficiencija), a neke posvećene osobama kojih više nema – primjerice Vesni Parun ili jednome gospodinu čije se ime ne spominje, a o kojemu se govori u pripovijetci poetičnoga naziva Lauda od nježnih upitnika. U njoj se opisuje neobična romansa Pjesnikinje i Glumca. Posebno bih izdvojila duhovitu, satiričnu pripovijest Svete planine – informatičari posvećenu “bogovima današnjice”, Njihovim Veličanstvima informatičarima, koje mnogi ljudi koji se bave profesijama vezanim uz pisanje i kojima je poznavanje računala nužno zlo, doživljavaju upravo onakvima kakvima ih opisuje Ana – arogantnim i samouvjerenim, punim prezira prema nevještim “običnim” smrtnicima koji nikako ne mogu shvatiti čari koje nudi tehnika. Slična su joj iskustva i sa sveznajućom i samouvjerenom lektoricom – nesuđenom spisateljicom Željka Lovrenčić 293 koja je autoričin tekst željela prilagoditi sebi i svojemu ukusu. Ta “uzvišena” bića Ana Horvat ovako opisuje: “Oni kao da su svete planine. Zaleđene. Zabodene u nebo i prijeteći nedostupne “bijednim” bićima sa zemaljskog podnožja. Kako li sam završila fakultet i napisala petnaest knjiga i radila u INI kao pravna savjetnica, ako informatičari procjenjuju da sam toliko glupa da mi ništa nema smisla ni pokušati objasniti, pitam se, bodrim, nakon svakog razgovora s njima, od čega mi nimalo nije bolje!? A oni, novi i najnoviji, čuvaju svoje tajne i potiho zgrću lovicu.” Ovu knjigu svakako treba preporučiti za čitanje jer su priče prikupljene u njoj zabavne, lagane, romantične, nostalgične, duhovite, ali i kritične. Osim što će nam popraviti raspoloženje, Pismopriče će nas zasigurno natjerati i na razmišljanje o našoj svakodnevici, o nama samima i o drugima. 294 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Anton Šuljić Boškinac O tetralogiji Pažka pučka poetika Č etvrtom knjigom svoga bavljenja paškom pučkom poetikom, Nikola Crnković zaokružio je svoj opus za koji i sam priznaje, kako u prvoj, tako i u četvrtoj knjizi, da nije mogao niti pojmiti će se ikada njime baviti, a kamo li da će to bavljenje poprimiti takvu opširnost te da će, konačno, obuhvatiti tako široko područje otoka Paga. I sâm sam, kao dijete svoga otoka i te velike duhovne i narodnosne tradicije pučkoga pjevanja, odavno naslućivao iskonsku vrijednost te, do Nikole Crnkovića i njegovoga predanoga rada, zanemarene i zagubljivane baštine pučkoga stvaralaštva u kojemu se prepoznaje i izvornost i kontinuitet i identitet. Još sam više toga uvjerenja sada kada sam pročitao ove knjige, koje su u meni probudile iskone i zatitrala onim zvukovima i smislovima koje ne može ugušiti ni najezda suvremenosti, ni snaga decibela, a niti prostorna udaljenost od zavičaja. Napokon riječ je o tetralogiji o paškoj pučkoj poetici o kojoj piše autor čija temeljitost i iskustvo ulijevaju povjerenje i poštovanje, premda se uvijek i o svakom predmetu nećemo i ne moramo složiti s njime. No, njegovu usredotočenost, čudesnu energiju, upornost i žar nitko neće moći previdjeti. Štoviše, gotovo se iz svakoga retka, iz svake pjesničke osobnosti čitatelju nadaje ona strastvena zaljubljenost u otočnoga čovjeka i njegovo pjevanje o kojem, posebice na kraju svoje četvrte knjige, svjedoči i sam autor. Nikola Crnković ovom tetralogijom ustvari vraća nakladnički dug tim samozatajnim, misaonim, samotnim i vedrim – ali uvijek predanim pučkim pjevačima koji za života, uglavnom, nisu imali sreću vidjeti svoje stihove otisnute i ukoričene. Nije se to u cijelome opsegu njihova stvaralaštva dogodilo ni u ovoj tetralogiji, već i stoga što se radi o desecima pjesnika i desecima tisuća stihova kao i o tisućama, katkad požutjelih i izblijedjelih, a katkad potrganih ili pak ured no spremljenih stranica. Ovaj svojevrsni kompendij pučkoga, na stanovit način pripada onome imaginarnom muzeju kojega nosimo u genskoj strukturi pa nas uvijek iznova podsjeti da smo negdje prapostojali. U nenadani čas podsjeti nas kako smo cjelina sa svojom poviješću i kako se prepoznajemo samo u svojoj sveukupnosti. Ovaj “povijestni govor” pučke poetike toliko će nas se dojmiti da ćemo kopati i otkrivati, tražiti i nalaziti, prepoznavati i poistovjećivati sebe i svoje svjetove, svoje iskone s onima koji su na jednostavni pučki način otisnuli svoj duh u prostranstva “vilinska”, ali još više, u prostranstva misaonog i duhovnog. Tako taj “pribor” povijesnog od relikta postaje uporabni predmet kojim se i danas nahranimo nekim trajno prisutnim i trajno obnavljajućim “uljudbenim dobrom”. Duhovnim, dakako. Anton Šuljić Boškinac 295 Crnković toj problematici svjesno pristupa kao povjesnik, jasno naznačujući kako se ne želi upuštati u podrobnije književno vrednovanje autorskoga pučkog pjesništva. I premda je povijesnost onaj diskurs pod kojim autor promatra pučke pjesnike, a potom iscrpno i znalački donosi kontekst i nuđa obilje vrlo vrijednih podataka, ipak ni u književnoj kritici ili prosudbi nije ostao dužnikom. Štoviše, svojim uvodnim napomenama i zaključnim mislima ponudio je vrlo dragocjen prinos poznavanju te problematike, dajući pritom i vrijedna tumačenja pjevanja na kanat, toga naravnog načina kako “otjeloviti” pjesme, kad im već uglavnom nije bilo suđeno do budu tiskane, ali jednako tako nudi i morfološke i etimologijske naznake za daljnju prosudbu toga jezika koji, pred naletom suvremenosti, sve više gubi bitke. Autor suptilno ulazi u pjesničku proćućenost, ali isto tako i u životnu zbilju samih autora, nazirući u tim stihovima osobne preokupacije, dosege i određenja. Vrlo je moguće da ćemo se začuditi nad činjenicom kako je u tih jednostavnih ljudi, uglavnom poljodjelaca i pastira, težaka i domaćica, gdjekojeg bogoslova ili opismenjenijeg predstavnika, uz katkad trpko sročen metričkih stih, ipak prevladala tečnost izražavanja. Zapitat ćemo se, naravno, odakle njima, dijelom i nepismenima, takva, prije svega povijesna i duhovna, saznanja, ali će nas zadiviti njihova samosvijest, njihova kritičnost spram etabliranih stavova pa i njihova naravna filozofičnost. Ipak Crnkovićeve povijesne reminiscencije toliko su dragocjen dio ovih knjiga da će mnogi, pa i obrazovaniji čitatelj, u njima naći nezaobilazno štivo za razumijevanje sveukupne povijesti otoka Paga. Oslikavajući osobe i vrijeme, on donosi neku vrstu pregleda važnih zbivanja u kojima su živjeli pučki pjesnici, i sami vrlo često uronjeni u povijest i u svoj hrvatski identitet, ali jednako tako baca svjetlo na ona povijesna razdoblja o kojima pjevaju i ti pjesnici. Donosi, potom, kulturološki i duhovni obzor, okvir i smještaj tih pjesama te određuje njihovu namjenu i primjenu. I sam navodi kako se “izvan povijesti ne može razumjeti ni samo ondašnje epsko pučko pjevanje, ali jednako tako da se bez njega ne može razumjeti punoća povijestnosti ovoga otoka”. Ta nam je “punoća” upravo ovom knjigom približena. Iscrpno prikazivanje i pjesnika i njihovih djela govori da se Crnković, kako i sam svjedoči – jer se više godina bavio tom problematikom – temeljito pozabavio svakim pojedinim autorom i svakom pjesmom posebno. Ali i ne samo to. On je temeljito proučio i tematiku pučkog pjevanja na Sjevernome Jadranu pa je ova tetralogija svjedok posebnosti, i čak izuzetosti, paškoga pučkog stvaralaštva uopće. Ona zorno pokazuje kako je ta poetika umnogome nadvisila svoje susjedstvo za što je na svoj način zaslužna njezina prirodna i tradicijska navezanost na pučki pjev na kanat kao svoj izražajni oblik. Upravo pjevanje na kanat toj poetici daje živost, otjelovljuje njezine vibracije i prodahnuća, uvlači je u memoriju za stepenicu dublje i snažnije i potvrđuje se kao prirodni čuvar, štoviše kao neizostavni i sastavni dio toga pučkog stvaralaštva. U tim jednostavnim napjevima s ne više od četiri tona u kojima možemo razlikovati pjesme radosnice i tužbalice, pjesme svakidašnje i za samostalni osob- 296 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE ni izraz, pjesme podprozornice i žalosnice – u tim je dakle pjevanjima na kanat posvjedočen rudimentarni iskaz i potvrđen oblik tradicijskoga način jedinstva pjeva i memorije. Ta epika u svojoj narativnosti pred nas donosi narodne običaje i svetkovine, uvjerenja i praznovjerja, spoznaje i tlapnje, žalopojke i pošalice, mudrosti i ludosti… Ali isto tako i kraljeve i vile, kraljeviće i sirote, mitska bića i narodne junake, vojskovođe i vojnike, pobjednike i gubitnike, svece i grešnike, političare i duhovnike, majke i maćehe, očeve i braću – cijeli jedan svijet iz kojega jasnije razabiremo tko smo. Kao crvena se nit knjigama provlači uvijek i na najviše postolje izdignut hrvatski i katolički značaj toga pjevanja. Kad ne bi postojalo nikakvih drugih svjedočanstava već bi i ova zbirka knjiga bila vrlo nedvosmislen dokaz o neprekinutom hrvatskom identitetu otoka i njegovu katoličkom duhu sve tamo od 7. st. do danas. No, vratimo se samome autoru koji se, kako rekosmo, ovom tematikom počeo baviti iz neke svoje mutne svijesti da se upravo u paškoj pučkoj poetici krije nešto o čemu je imao samo predosjećaj, a čemu nije mogao predvidjeti ni opseg ni konačni doseg ni vrijednost jedinstvenosti i jedincatosti na čitavome hrvatskom prostoru. U četvrtoj knjizi sam Crnković o tome kaže: “Od najranijeg sam djetinjstva osjećao svoga otočanina kao ljudsko biće koje ima potriebu, želi i pokušava nešto reći, izkazati se riečju i pjesmom, pjevom i govorom, znanjem i osjećajnošću, osobnošću i družtvenošću. To su u mene usađeni blagdanski zvuci što izviru iz onodobnog ziđa golih kamenih kuća, iz svake od njih i svoju zajedno, iz znakovitih slika i prizora nezaboravnih izvedaba pjesama iz Kačićeve pjesmarice, stihova znanih i neznanih domaćih pjesnika, pjevnih i govornih zanosa, tumačenja, nadmetanja i nadglasavanja o pjesmama i njihovim sadržajima. Nedvojbeno, naš je čovjek imao i ima svoju skupnu memoriju, ima potriebu u njoj živjeti, obnavljati je, izražavati joj svoje nasliedovateljsko štovanje, svoj kritički odnos prema njoj, svoja promišljanja i ufanja, svoju osjećajnost i privrženost, očitovati zajedničtvo svoga družtvenog bića, snagu svoje narodne cjelovitosti i uzajamnosti”. Crnković je dosljedno i pošteno, zauzeto i temeljito zahvatio u vrlo slojeviti, a ipak i vrlo određeni, svijet u kojemu tek s ovim kompendijem paške pučke poetike u četiri knjige možemo sa sigurnošću utvrđivati značenja, vrijednosti i dosege. A njih je naznačio i sam autor već u svojoj prvoj knjizi kada je, skromno priznajući kako još pomnije treba istražiti grad Pag pa i Lun, te da je ono bio “prvi korak u prezentaciji toga pjesništva”. Istina, tada navodi kako je bilo pokušaja da se prodre i na to područje, ali bez rezultata, pa zaključuje kako su ustvari Novalja i Kolan središnja mjesta toga pučkog, ruralnog epskog pjevanja. No, napokon se usudio i sam ući na to veliko i uglavnom malo poznato područje pučkoga stvaralaštva te je zahvatio i Lun i Jakišnicu, i Pag i Dinjišku, i Novalju i Kolan – zahvatio je čitavi čakavski Pag – i ustanovio da je čitav, dakle, čakavski Pag gotovo ravnopravna postojbina pučke poetike. Crnković katkad lamentira nad činjenicom da se gube mnoge provjerene vrijednosti, katkad ponešto i moralizira pa i predbacuje, u nekim je opisima mož- Anton Šuljić Boškinac 297 da i ponešto pristran, ali sve u želji da se sačuvaju tradicijske vrijednosti te da se, takve kakve jesu i što znače, predaju novim generacijama. Svjestan je da bez toga njegovog zapisa, bez toga rudarskog posla i mukotrpnog rada prijeti opasnost posvemašnjeg zagubljivanja i obezvrjeđivanja, što suvremenost na nimalo suptilan način brutalno i dokazuje. U tom je smislu i sam svjestan kako “ne mogu sve suvriemene pojavnosti odolijeti vriemenima što dolaze. Nadati se je da nam predstoje razdoblja otriežnjenja, oseke kojekakvih idejnih i umjetničkih izama, ludila poročnih stranputica. Zato nije deplasirano vjerovati da smo pozitivističkim utvrđivanjem činjenica o pučkoj poetici na otoku Pagu, utvrdili kako na njemu postoji izdašno vrelo pučko-predajne pjesničke rieči, upozorili na uljudbene iskone ovoga prostora, pokušali dati nov prinos pučkoj poetici na svome zavičajnom otoku, posredno i na hrvatskim prostorima obćenito. Otok je time dobio novu kulturologijsku izkaznicu. Što je još važnije: potaknuti su izvedbeni oblici pučkoga pjesničtva, priredbe na kojima se afirmira pučka umjetnička tvorbenost”. Zaključimo: Ako smo gdjekad s Gjurom Szabom znali ponavljati kako je otok Pag “zaboravljeni otok”, sada po ovoj tetralogiji, kao nedavno i po nekim drugim važnim otkrićima i akcijama na području arheologije, povijesti i umjetnosti, toponimije, etnologije pa i dijalaktologije – Pag zauzima svoje referentno mjesto u svome hrvatskom identitetu te se prema svojoj matici uspravlja kao njezin komplementarni, jedinstveni i po mnogočem neponovljivi dio. Paška pučka poetika tome je dala neizostavan prinos i potvrdu. Nikoli Crnkoviću sve čestitke za silan trud i strpljivost, za ljubav prema Pagu, pjesmi i ljudima. 298 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Vasil Tocinovski Danijela Bačić – Karković: Roba s potpisom, o književnosti i drugom Studio TiM i Filozofski fakultet Rijeka, 2013. I stinska rijetkost su teoretske knjige koje ne prepričavaju i dopunjuju, veoma učeno citiraju i objašnjavaju, nego kao što to i priliči pred čitatelja dolaze s vlastitim mislima, stavovima, objašnjenjima, zaključcima i vjerovanjima. Prema tome, tako se identificiraju dobri i istinski književni teoretičari. Jedna od tih rijetkih književnih stvaralaca, možemo reći i jedna od odabranih autora je sveučilišna profesorica Danijela Bačić – Karković (Gospić, 1947.) Njena nova knjiga Roba s potpisom o književnosti i drugom produbljuje, proširuje i nadograđuje autorske interese iz prethodnih djela Drugo čitanje (2005) i impresivne studije sa zbornikom književnih tekstova za grad Rijeka u priči (2008), koja je bila okićena prestižnom godišnjom Nagradom grada Rijeke (2010). Slijedi nekoliko riječi o književnoj i kulturnoj teoretičarki i estetičarki koja bitne egzistencijalne dimenzije (dom, obitelj, tradicija i kontinuitet, ljubav, mržnja, intriga, bolesti, porazi, život, smrt) s prolaznošću, neponovljivošću, besmisenošću, apsurdom i paradoksom traži u njihovim književnim reizdanjima. Takav nas pothvat lucidno poziva na drevnu mudrost da književnost još od praiskonskih vremena izvire iz života i da je ona odraz života. No, pritom nikada i nikako ne treba zaboraviti činjenicu da je ona uvijek bila i ostala nešto više od samog života. Mogli bi reći da je to onaj profinjeni nevidljivi crveni konac kojim se ispusiju brojne stranice velikog formata, a njih u ovom djelu ima 425, kao i odgovornost prema napisanoj riječi. Djelo je strukturirano od šest poglavlja. Izbirljiva i pažljiva profesorica premjerava njihov opseg i svakako teži za ravnotežom i ravnomjernošću, iz čega proizlazi jednakost kao harmonija u materijalu sastavljenom između korica ove knjige. Tekstovi, zapisi i studije, prema žanru i predmetu interesa, nude golemu raznovrsnost. Često ih je jednostavno nemoguće smjestiti u prvo, drugo ili treće poglavlje iz jednostavnog razloga što u autorskom pristupu svi oni imaju podjednako mjesto i značenje i samo tako se gradi idejna cjelovitost. U sintetičkom pristupu prema Kovačevom nomadizmu, autorica izvlači zaključke koje je zapisao Mirko Kovač, ako sam ja bio izgubljen i nesretan, to nije krivnja gradova u kojima sam obitavao, a vjerojatno i nisu bili onakvi kakvim sam i ja vidio. Ovu misao Karković s pravom koristi i kao moto u tekstu, zato što se jednostavno najviše može vjerovati samo autoru koji s naslovom svog romana Grad u zrcalu ili Obiteljski nokturno lucidno potvrđuje da između grada s jedne i doma i obitelji s druge strane postoji idealna ravnoteža. Balkanski melting pot Vasil Tocinovski 299 je uvijetno postavljen upitnik o nomadskoj obitelji, o smrti ili točnije izumiranju obitelji, zatim o rehabilitaciji obezvrijeđenog oca silaženju majke s vladarskog prijestolja. Od autorice dobivamo precizan odgovor da su prema Kovaču sve stvari relevantne. Tako se u trećem poglavlju posvećenom putnicima, samcima, beskućnicima i strancima nudi bezbroj usporedbi s djelima Petra Šegedina, Dubravke Ugrešić, Konstantina Miladinova, Slavka Janevskog, ili impresivnom studijom o iskustvu ratnog i poslijeratnog perioda u prozi Marise Madiere, Ane Mari Mori, Nelide Milani, Đani Dalemule Ausenak i Daše Drndić. Komparativni tretman postavljenih ciljeva i zadaća predstavlja dominantu u tekstovima Danijele Bačić Karković, bez koje uopće ne bi mogao postojati teoretski pregled, a njegovi prostori su svjetska književnost, u četvrtom dijelu je odvojen od knjige Tangenti. U pet tekstova na najuvjerljiviji način posvjedočen je predznak najvećeg broja radova prema određenju autorice, s glavnim i nepredvidivim komparatističkim alatom. U kontrastu između Enćida (ep Gilgameš) i Petka (Daniel Defoe, Robinson Crusoe), između Kamova i Pribiševskog, vječna dilema što je Hamlet za Šegedina, dijalog kostrenske, hrvatske pjesnikinje Katje Šepić Usmiani s Rilke i izvanredne studije o pejzažima u ženskom korčulanskom poetskom pismu potvrđene ne samo naobrazbom, znanjima i informiranošću, nego i ono što je bitno, pred čitateljem se otkriva i znalac Bačić – Karković. U svjetskoj poeziji 21. stoljeća, globalizacijom ne samo da se minimaliziraju, nego jednostavno se uništavaju mnogobrojne suštinske vrijednosti civilizacije. Podcjenjuje se obitelj kao osnovni stup čovječanstva. Tragično je da se tome pridodaju i izazvane tragedije, koje uništavaju i subjekta kao takvog, ali i obitelj kojoj pripada. Bez njihove uzajamnosti nije moguć opstanak ni jednog, ni drugog. Prema tome, to je i jedna velika tematska ljubav Danijele Bačić – Karković, koja je manje ili više prisutna u svim njenim objavama. U tom području mikrokosmičkog poniranja, svoje razloge, mjesto i značenje imaju poveznice između oca i sina. Takav odnos otkriva tendenciju prema utemeljitelju doma i obitelji (otac, muška glava, njegova riječ i odlučnost) i sinu, čija uloga je duboko ukorijenjivanje u obiteljsku lozu (formiranje genetske karte). To su pitanja koja su izvanredno postavljena i obrađena u uvodnom poglavlju Obiteljske kaden(c)e, koja znaju otvoriti stranice i izazvati čitateljsku intrigu prema sveukupnosti djela. Ovaj dio sastavljen je od deset tekstova. Književnost se pred očima čitatelja odjednom pretvara u filmsku priču (riječ je postala vrpca, odnosno živa slika) i otkriva bezbroj događaja, doživljaja i manifestacija, ljetopisa i sudbina. Kao ilustraciju gore navedenog, nabrojat ćemo dio njih: obiteljske slike Janka Polića Kamova, ili kada je obitelj grad u malom – očevina, a grad u velikom je domovina Manje Gotovca, obiteljske sudbine i pejzaže obiteljskog stabla, očeve i sinove Nedjeljka Fabria, oca i sina kao dvije otuđene paradigme drame Zatočenici Milana Gavrana u kojoj nema ženskih likova, niti roditeljsko – očinske kontekstualizacije, do odlične studije Rekvijem za oca, oltar za majku. Čovjek, dom i obitelj, život i smrt, ljubav i mržnja, bolesti i porazi kao bezbroj priča magičnog okvira sadržanih u gradu. Tome urbanom prostoru posvećena su 300 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE dva teksta u drugom poglavlju Grad sa slikama koje sačinjavaju starosjedioci, domaćini ili putnici / stranci. Iz svih suprostavljenih strategija proizlazi osobna drama / sudbina (Petar Šegedin, Nedeljko Fabrio, Vasil Tocinovski, Branko Čubrilo, Vik Perišić, Lada Puljezević, Sanjin Ivandić, Milan Zagorac), koja zrači i predstavlja bitne egzistencijalne norme, koje posjeduju općeljudske univerzalne dimenzije. Bez njih niti jedno književno djelo ne opstaje i na tome Bačić – Karković s pravom insistira. Poeziju, kao svojevrsna lirska povijest kvarnerske regije, autorica sagledava preko zbirke stihova Milana Crnkovića, Giacoma Scottija, Katje Šepić, Slavice Šišare i Branke Arh. Emocionalnost kao predznak nije samo poetska identifikacija, već njegov (poetski) rukopis između ostalog bilježi i fragmente vremena, događaja i ljudi koji su nekad postojali. Memorirani su u takvom ljetopisu, a to su one stvari, koje se ne mogu naći niti u jednoj drugoj knjizi, povijesti ili bilo kojem priručniku. Poetska riječ u sebi objedinjuje poglede, vanjske efekte, informacije i pejzaže, koji su u neprekidnoj harmoniji sa unutarnjim doživljajima, mislima i znakovima čovjekove izdržljivosti i preživljavanja. Danijela Bačić Karković svaku svoju knjigu formira i izdaje kao strogo određen i predviđen stvaralački koncept. Stoga prema našem mišljenju u petom poglavlju slijedi dopisivanje, odnosno dopunjavanje sa završnim dijelom O drugome. U ovim koautorskim prilozima polazna stajališta su sociologija, filozofija i kultura (tanato), antropologija. Globaliziraju se određena pitanja i pojave tranzicijskog, postsocijalističkog raspadanja, otvorene opsesije i konzumerizma. A kraj 20. i početak 21. stoljeća pokazuje i potvrđuje mnoge stvari u koje prije nitko nije vjerovao. To je vrijeme u kojem se raspadaju veliki i tradicionalni, moćni i ugledni sustavi, politike i diplomacije, ali ni one nisu bile otporne na pojave kao što su starenje, bolest i smrt. To nam daje za pravo da navratimo i do početne misli našeg prikaza o djelu Roba s potpisom o književnosti i drugom. Misao je to da književnost izvire iz života, ona je odraz življenja, ali uvijek je bila i ostala nešto više od samog života. Mnogo je ključeva koji otvaraju i odgonetavaju mnoge stvari i svi oni na neki način otvaraju razgovor sa djelom ili sa ponuđenom društvenom temom, zapisuje autorica. A ona pak, Danijela Bačić – Karković to radi na svoj vlastiti način i na zadovoljstvo čitatelja. Stvaralačku tendenciju, a ne postoji djelo bez tendencije, pažljivi čitatelj iščitat će kao poruku iz samog naslova knjige ponuđene kao roba s potpisom. To će reći sa spoznanom vlastitom odgovornošću prema zapisanim stavovima i sudovima. s makedonskog preveo: Slobodan Jovičić Jadran Zalokar 301 Jadran Zalokar Vesna Krmpotić: Portret majke Indije Profil, Multimedija, Zagreb, 2013. U materijalnoj dimenziji bivstvovanja, naše je doba determinirano kompleksnošću raznovrsnih procesa globalizacije. U duhovnoj dimenziji koja uključuje i sve ono kulturalno, u najširem značenju, zbivaju se multikompleksni procesi planetarne polilogizacije. Planetarizaciju kao polilogizaciju treba problematski artikulirati različito od onog globalizacijskog, iako čine životnu cjelinu našeg vremena. Fenomenologija polilogizacije implicira višeglasje/ mnogoglasje svih duhovnih tradicija, kultura, filozofija, religija čovječanstva, susretanje, prepoznavanje i zajedništvo različitih duhovnih i kulturnih svjetonazora, vrednota, duhovnih iskustava – i ima dublje i univerzalnije značenje od dijaloškog. Dijaloško je integralni dio poliloškog. “Govor o Drugom” i “Govor Drugog” postaje zbilja planetarnog u jednom novom, univerzalnom značenju polimodalnosti svih duhovnih tradicija. Ono što je kroz duhovnu i kulturnu povijest nama znanog čovječanstva uvijek bilo dijaloške paradigme – sada postaje poliloško. Ne radi se više samo o dodirima i/ili srazu različitih civilizacija i prožimanju različitih kultura. Zbiva se planetarni novum. Dosad se primarno ono dijaloško sagledavalo u kontekstu Zapad/Istok ili Istok/Zapad intendiranju. Primjenjivane su i različite metode filozofsko/duhovne atribuirane hermeneutike. Tako metoda kontrastiranja ili metoda kompariranja – najčešće kao jedinstveni kontrastivno/ komparativni pristup (npr. Veljačić). Ili paradigma univerzalnosti (Jaspers); još ranije filozofikacija istočnog u cjelini kroz određenja metafizičke tradicije zapadnjačke filozofije (Schopenhauer, Nietzsche) ili Hegel. Bilo je to ono pred-poliloško filozofsko-duhovno, u modusima određenih filozofskih koncepcija ili sustava mišljenja. Sada u planetarnoj dimenziji polilogizacije u prvi plan dolaze dvije nove “metode”. One su mnogo više od metoda određene discoursima gnoseologije/epistemologije. Zo su pristupi homogenizacije i metanoizacije. Ono što smjera METANOI ljudskog u božansko, uzlazu prema supramentalnosti (Aurobindo), pripada u spiritualnu fenomenologiju procesa guruizacije i avatarizacije. To je izuzetno značajno u dimenziji polilogizacije. Počelo je krajem 19. stoljeća, dolaskom duhovnih učitelja na Zapad. Tu su i začeci poliloške suvremenosti/budućnosti. Metoda homogenizacije uključuje u sebe i metode kontrastiranja/ kompariranja, ali je i korak dalje. Djelo “Portret majke Indije” prezentira primjenu te metode, koncipiranu paradigmatski unutar duhovno-filozofskih kategorija jedinstvenosti, prvorođenosti, samosvojnosti, svevremenosti i jednosti. Knjiga uvodi u područje poliloške 302 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE sveprisutnosti elemenata jedne jedinstvene duhovne i kulturne tradicije/tradicija Bharata-varše. Raznovrsne teme/fragmenti te tradicije artikulirani su na izuzetno stručan način. Vesna Krmpotić kao znalac s Izvora govori jezikom Izvora. Najviša vrijednost toga jest bliskost njezine duhovne osobnosti i kazivanja sa značenjem metanoizacije. Nadilazi ravan “informiranja” ili upoznavanje kroz znanje. Autorica je učenica Sathya Sai Babe, Maha-Avatara, Sikaznika kali-yuge, učenica u najdubljem duhovnom značenju urastanjem osobne duhovnosti u duhovnost Istine Avatarstva. Sai je Sad-guru našeg doba. Autorica je i najznačajnija poetesa na ovim našim prostorima, jedinstvena svojim duhovnim pjesnikovanjem. Još nešto značajno. Preporučujemo hrvatskim jezikoslovcima da istražuju književni opus pjesnikinje u modusu bogastva novih jezičnih izraza kojima obogaćuje hrvatski jezik, ne samo u “tehničkom” značenju, već tradicijskom i duhovnom. Upućujemo na bogospjev “Bijela Kula”. U slikarskim likovnim umjetnostima, naročito portretiranju, postoji tehnika kroki-crteža. Uobičajeno, kroki je faza pripreme, ali i savršenog načina crteža i portreta. Vrhunski majstor u portretiranju kroki-perfekcionizmom postiže i savršenstvo likovnog izraza. Nešto slično kao haiga u komponiranuu haiku trostiha. Tako autorica duhovnim “krokiziranjem” “portretira” bezmjernost tisućolikosti bharatske duhovne tradicije i života. Po tome je i ona jedinstvena u modalitetima različitosti pristupa toj izuzetnoj duhovnoj arei Istoka. Ono poliloško in nuce ne primarizira nijednu duhovnu tradiciju u odnosu na druge u pluriverzumu decentralizirane subjektne etnocentričnosti i ethno-topiji, već integralno pripada ozbiljenju pune vrijednosti originernosti i digniteta svake duhovne i civilizacijske posebnosti. Pradrevnost sanathanadharmičke jedinstvenosti obvezuje na artikulaciju svakog posebitog temata ili prikaza. Autorica neprestano upućuje na to, slijedeći Saiev bogonauk. Time nadilazi svaku znanstvenu ili filozofsku aproksimaciju koja teži “konačnosti” i “potpunosti” znanja o onom što nadilazi dimenziju znanstvenog i filozofskog uma. Potpuno ispravno ukazuje na veličinu i istinosnost drevnosti vedskog i prevedskog corpusa znanja i duhovnih iskustava. To Znanje jest i vraćanje Izvora u ljudski svijet – tako posredno poliloški i kroz načine koji homogeniziraju suvremenu duhovnost. U susretu razlika u poliloškom zajedništvu s Drugim, “Indija je guru svim drugim kulturama”, čime se artikulira i pitanje primogeniture u onom duhovnom svake pojedine tradicije. Tu je i pitanje perenijalnosti i svega onog što konstituira obzorja suvremene duhovnosti. Od prvih gradova Saraswati civilizacije i onih ranijih u rađastanskoj pustinji Tara, pa sve do danas “preko” dolaska Arja – traje kontinuitet kroz sve povijesne diskontinuitete jedne primordijalne duhovnosti koju možemo signirati k roz “evolutivnost “ tantra/yoge sve do naših dana. Tako i sa znanošću, umjetnošću etc. To treba neprestano imati u vidu kada se govori o spiritualnoj dubini i telosu bharatskih tradicija. “Vede su bile početak ljudske potrage za istinom”. Ali, i još ranije! Pjesnikujući, autorica to implementira bogo- Jadran Zalokar 303 spjevom. “Temeljna misao atman-brahman je u srcima kao sjeme, a kao krošnja nad kontinentom” – mi bismo dodali – svijetom. Mnogo pitanja otvara nova pitanja – tako npr. o brahmi pismu, o “odnosu” tog pisma i sanskrta, o upanishadama ne kao “teološkom razmišljanju već iskustvu duhovnog života” (Tagore) etc., o njima kao “Božjem šapatu čovjeku” (Sai) etc. Posebnu vrijednost ima i “portretiranje” velikih duhovnih osobnosti te tradicije (Gandhiji, Tagore, Vivekananda, Vinoba Bhave i drugi). Tom odabiru svakako bi trebalo dodati i Aurobinda i još neke. Artikulirajući unikatnost i izvornost vrednota indijskih duhovnih tradicija, autorica se drži povijesne i duhovne “činjeničnosti” i ne romantizira kao nekada u vrijeme Schopenhauerovih učenika. Temeljitošću prikaza in modo “krokiziranja” ukazuje na primjenu metode homogeniziranja koja ima posebnu polilošku validnost. Panditizam znanstvene akribije analitičkog uma pokazuje se preuskim i podložnim ograničenjima teorijskog discoursa, u indologiji i srodnim znanostima. Poliloška dimenzioja suvremene duhovnosti svoju najvišu mogućnost ima u “metodi” metanoizacije ali i spomenuta knjiga tome je na tragu. Uvažavanje njezine vrijednosti i dometa tek dolazi. U Rijeci, na vidikovcu, mjeseca srpnja 2013. godine 304 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Dragutin Rosandić Franjo Deranja: Salonski pilko F ranjo Deranja (1947.) svom respektabilnom i razgranatom (tematski i vrstovno) opusu pridružuje novo prozno djelo Salonski pilko (Nakladnici Društvo hrvatskih književnika – ogranak Rijeka, Glosa d.o.o. Rijeka, 2013.). Riječ je o mozaiku proznih uradaka različite vrstovne pripadnosti (od proznih crtica do novelističkih struktura). U nadahnutom (iskričavom) pogovoru, s ironijskim nabojima, na račun aktualne društvene zbilje, urednik i pisac Igor Žic naziva Deranjine prozne tekstove “nediscipliniranom knjigom”, “neobičnim rukopisom”, “knjigom neodrediva žanra”. Za razliku od dosadašnjih proznih djela (romana), “Salonski pilko” predstavlja autora crtičara koji, na neki način, nastavlja tradiciju hrvatskih crtičara, primjerice, Matoševa “Iverja” i “Novog iverja” te “Lišća” Frana Mažuranića. Dvadeset proznih struktura Knjiga obuhvaća dvadeset proznih struktura različitih naslova i različite tematike: Red, Oslonac, Podne, Preskakanje, Dvojnici, Košulja, Pulena, Karte, Ključ, Majstori, Primirje, Kum, Duga, Godine, Agencija, Glava, Ime, Lilit, Početak, Privid. Zagonetni naslovi najavljuju raznovrsne tematske raspone u lokalnim i širim okvirima te galeriju likova koji pripadaju različitim socijalnim, nacionalnim, povijesnim, kulturnim, umjetničkim i političkim sredinama. Likovi iz neposredne lokalne životne zbilje te likovi iz internacionalnoga (povijesnoga, znanstvenoga i umjetničkoga kruga. Uz svako povijesno ime koje se uključuje u pripovjedni tekst, autor u fusnotama navodi podatke, bio-bibliografske). Tako beletristički tekst dobiva znanstvene podatke o osobama koje se u njega uključuju. Nakon naslova, pripovjedni tekst (fabulu) i likove najavljuju podnaslovi u obliku vlastitih i posuđenih aforizama, citat, komentara. Primjerice: U svakom falsifikatu krije se nešto autentično; Sitnice čine savršenstvo, a savršenstvo nije sitnica (Michelangelo)... Osim podnaslova, pripovjednu strukturu otvaraju grafički markirane rečenice (stilografski postupci) koje najavljuju narativni tijek, razvijanje teme različitim pripovjednim tehnikama: “Jednom, nekad davno, sve je počelo neredom”. “Kada su peronisti 1953. skandirali Buenos Airesom, nitko nije mogao biti ravnodušan... Cipele da, knjige – ne!”. “Umro je pjesnik!”... Dragutin Rosandić 305 Pripovjedne tehnike – učeni pripovjedač U pripovjednom tekstu, izmjenjuju se različite pripovjedne tehnike: narativna, deskriptivna, dijaloška – raspravljačka (raspravljački dijalog), diskurzivna (traktati). Narativna tehnika u službi je razvijanja fabularnoga tijeka, deskriptivna u službi opisivanja prostora (interijera i eksterijera), dijaloška u funkciji karakterizacije likova, raspravljačka kao podvrsta dijaloške karakterizacije. Narativni tijek prekidaju diskurzivne dionice koje sadrže autorove refleksije o temama koje pokreću pojedini likovi. Diskurzivne dionice predstavljaju učenoga pripovjedača koji se kreće u različitim znanstvenim obzorima (obzorima filozofije, sociologije, povijesti, politologije, psihologije, informatike...). Salonski pilko predstavlja galeriju likova iz različitih socijalnih, geografskih, povijesnih i kulturnih sredina – od žitelja maloga grada do povijesnih ličnosti iz bliže i daljnje prošlosti: domicilni žitelji, turisti, ribari, umjetnici, vojni glazbenici, znanstvenici, liječnici, emigranti... Čitatelji će prepoznati likove koji pripadaju aktualnoj društvenoj, političkoj i kulturnoj stvarnosti u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Salonski pilko može se tumačiti kao svojevrsna literarna kronika maloga grada i njegova svakodnevnoga javnoga i obiteljskoga života. Osim užeg, lokalnog određenja, u pojedinim proznim strukturama, pred čitateljima se otvaraju širi prostori na internacionalnoj razini. Očekivani čitatelji Salonskoga pilka moći će doživjeti čitateljsko zadovoljstvo, čitateljski užitak i zahvalnost autoru za zanimljivo duhovno suputništvo. 306 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Ivan Kutnjak Zlatko Kraljić: Globalizacija penetracija U eri posvemašnje profanizacije jezika njegovom pragmatičnom funkcionalizacijom za potrebe sve osiromašenije, jednosmjerne komunikacije na razini pluraliteta naprama singularitetu: MI kao svemoćna mašinerija i industrija svevlasti i TI, ON, ONA, ONO kao atomizirana čestica u kozmosu globaliziranog inferna poglavito je teško Pjesniku otpuhati pljevu natrunjenu u RIJEČ pri pokušaju njezine redukcije i neutralizacije, da bi je se nanovo semantiziralo kroz novo Vrijeme i novi Subjekt u “novim” okovima. Da bi joj se približio, da bi je na prepad uhvatio na njezinu najosjetljivijemu mjestu, Pjesnik mora pokatkad posegnuti za mimikrijom, pokušavajući je zaskočiti iznenada i “s leđa”, neočekivano upravo u zrcalu njezine potrošenosti, dovodeći je – ironijom – do njezinih paradoksalnih saturacija, cijedeći je kroz razlomkovu crtu imaginacije – kad ona kao isključivo ljudski proizvod – proizvod racija – istom tom raciju, nastoji podvaliti surogate, svoju “smežuranu” ljusku u cinično rastrošnomu plaštu “nove filozofije” galaktičkoperverznih umova i umijećâ i razgoličene gladi za potrošenim govorom. Pjesnik kao individualna kreativna jedinka u dvostrukim je teškoćama – njega sputava i ono prije njega i ono oko njega, dakle stanoviti preeksploatirani pojmovi i modeli i poetika, koja se – jedamput upotrijebljena – ne može ponovno reciklirati na kalupu drugih i drukčijih premisa. Ipak, unatoč svemu, Pjesnik – odistinski pjesnik – učinit će sve da njegov glas bude razgovijetan, njegov jezik sugestivan i nov, njegov svijet jedinstven i neponovljiv. Suvremeni se pjesnik našao tako na crti odluke između logocentrizma i tekstolatrije, kako to uočava kritik, a na tragu teorijske škole pariškog Tel Quella šezdesetih (Mrkonjić, 2006.). Dapače, Pjesnikov jezik (koji prema J. Kristevoj ocrtava “najširi obod” jezične prakse uopće) svojim “diktatorskim zamahom” – a koji je slučaj, primjerice, s pjesništvom Josipa Severa – “može dobiti intencionirano ubrzanje prema nekoj utopijskoj slobodi”. Sloboda jezika u biti sloboda je čovjeka, sloboda priskrbljivanja stanovitih novih prostora u kojima će se subjekt kreativno i bez sustezanja okupati. U tom smislu temeljna je odluka: ići putem popisa/opisa stvarnosnoga, fakcijskoga ili se, suprotno tome, okomiti tj. osloniti na ono unutarnje, subjektivno kao odjek prvoga odnosno impresije/ ekspresije, nagovještaja nove stvarnosnosti. U tom je smislu Pjesnik uvijek bio i bit će pouzdan navigator, kreator novo-govora. Dapače, svojim osjetljivim senzorima – koji su poseban dar naravi isključivo ljudske ili nečega drugoga – on će na tom putu nazrijeti i neplošne udubine i Ivan Kutnjak 307 uleknuća, nepredviđene uspone i ad hoc “ribone” tj. “stanje na komunikacijskim prometnicama”, a što je pouzdan znak upozorenja da pragmatiziranom suvremenom komunikacijom danas pretežito vladaju “šumovi” nametnuti hotimice izvana, kako bi se u njima izgubio razgovijetan ljudski govor, potencijalno “inficiran” mogućom re-fleksijom i re-kognicijom tj. prosvjedom i autentičnim dosjedom. Odlučivši se za izazovnu pustolovinu tekstotvorbe, u svojoj trećoj knjizi Kraljićev lirski subjekt pokušava “razderati”, bolje: prilagoditi skučenu lirsku odoru, koju je poetskom tekstotkanju nametnula tradicija, unoseći u nju nove poetske elemente tj. nove pomoćne “alate” – stanovitu premosnicu između samo-govora i onoga novog, na putu ka stanovitom introniziranju poetske riječi u “međuprostor” javne scene. Tako izrastaju na marginama ciklusa – kontaminacijom dvaju književnih rodova – stanovite (jezične) konglomeracije/ strukture epsko-lirske naravi kao sumarij, najava novoga ciklusa – “slike”, akcentuirane “premise”, plakati, slogani: EROTIKA V SAKO VAS – DOBRNA UJETA V RUMENI SNEG – NABRUSIMO ČOPIČE – VISIMO ZA BOLJŠI JUTRI... in tako naprej, a time kao da autor nakanjuje dodatno pobuditi, “uhititi čitatelja na spavanju” kako bi ga lakše sproveo pred napunjeni pjesnički ambar, a kojem će se (poslu) – prebiranju zvonkih zrnaca tj. čestica stiha – zatim s posebnom ljubavi i žustrinom sam predati. Treća knjiga Pjesnikova odlikuje se međutim još jednom inovacijom. Osim “galerije slika” tj. ciklusa (njih 13), u kojima se u svojim tekstotvorbama praćaka nesputano i bez ostatka, Kraljićev lirski subjekt ima s druge strane snažnu potrebu da u toj istoj “galeriji”, ili pred samim njezinim “portalom” održi “nastupno slovo” – nešto kao “inauguracijski govor”, pjesnički uvod u nastavak “priče” iskaznog subjekta: Ja, prav ste prebrali, rodil se je novi Bog, najnovejši, elastičen, prilagodljiv, izmuzljiv, aleluja, ALELUJA. Bog ki je na vseh vesoljskih, globalističnih, penetrističnih, parlamentarnih volitvah dobil močno večino. Teledirigirano ljudstvo je izbralo voditelja, ALELUJA. In slavlje je bilo veličasno, zastave so plapotale, plamtele, ogrele. Novo doba, novi krasni svet. Stari Bog je izpraznil solzne vrečke, dvignil roke, pokazal sredinec in pobrisal /.../ Ja, ljudstvo je v svoji neumnosti in aroganci podrlo jez, ki loči umetnika in gledalca /.../ Kaj je bilo potrebno v te glinene figurice vdahniti duh in dušo, kaj jih je bilo potrebno oživeti in pustiti jim svobodo? Stari Bog bi lahko še danes igral leno potezni šah... Asocijativan, disputativan diskurs slijedi zatim uzavreli unutarnji ritam: novi Bog je stvoreni Bog, svemoćan i vidljiv na svim štacijama potrošačkoga društva i u središtima političke moći: 308 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Bog je zavzel ispraznjeno mesto /.../ Začel je z bliščem in barvami /.../ potem je poslal svojega Sina ki se je /.../ rodil na Wall Streetu /.../ v pleničkah, ki so bile obložene z papirnatimi bankovci. Kraljić ima snažnu potrebu ironijom dešifrirati a potom i “de-etažirati” percepciju stvarnosnoga: “Ja, zmanjkalo je goriva, ljubezni in samo ljubezni...” – ustvrdit će on u nastavku svojim “blok-pismom” tj. onim što se nakupilo između korica knjige (a to je podebela, rekli bismo metaforički, razvedena grafija tj. “galerija” razmještena u desetak i više “dvorana”). U njoj Pjesnik demistificira enigmu – rekli bismo: novu paradigmu s kojom se kao ljudsko, racionalno i emotivno biće nastoji sučeliti u svim njezinim konotativnim slojevima: Prvotna, popolna ladja je plula ne po Samsungovi navigaciji temveč po desetih zapovedi, ki so usmerjale promet. Kraljićev iskazni subjekt je itekako svjestan “nove religije” stvorene pod krinkom podilaženja atomiziranom i dekonstruvistički ogoljelom pojedincu do njegova vlastita rasapa i nemoći. Tu su i osnovni motivi snažnoga pjesničkoga prosvjeda, iznjedrenog u ovoj prigodi iz leksičkih “zaliha” novopridošloga pjesničkoga “domaćina” protiv globalizirane menažerije i “nove filozofije”, kojoj će lirski subjekt s užitkom pokazati svoj “sredinec”. Kraljićeva lirska struna daleko je od stanovitog komornog “violončela” odnosno više je nalik puhačkomu dijelu orkestra, sa svojim najreskijim glazbalima i njihovim zvukovima, ponajprije pogodna za otvorene, cirkulirajuće prostore, nešto nalik Severovu pjesničkomu kriku potkraj šezdesetih na drugomu prostoru, kada je trebalo dignuti glas protiv potrošenoga govora. U Kraljića lirski se subjekt ustobočio protiv egzistencijalnih tjeskoba. Kraljićeva lirska suita, lirska dionica njegovoga lirskoga subjekta javno je pjesničko očitovanje, doduše suprotnoga predznaka od onoga profetâ i nagovjestitelja novoga doba otprije stotinjak odnosno nešto manje godinica na jednomu drugomu prostoru (V. Majakovski i dr.). No Kraljić za razliku od nekadašnjih “tovarišča po vokaciji” – umjesto oduševljenja – ne skriva razočarenje novim dobom i novim vremenom, a sve to zahvaljujući činjenici što je svojim nevidljivim poetskim senzorima preduhitrio lađu na putu do njezina “bermudskoga trokuta”. U tom smislu odvija se u njegovim stihovima i latentni dijalog Individue i Velikoga brata kao n. pr. u pjesmi “Erotična pesem V (zadnja)”: (mercator pika zastonj wc) sem šel scat na občino, zgradbo napadel kot protestnik, umetnik /.../ v luknjo padel /.../ so me s psom zamenjali Ivan Kutnjak 309 /.../ me pustili da lajam naprej /.../ Ironijski prevrćući ne-zbilju u zbilju (ili obrnuto?!), Pjesnik je nakanjuje dovesti do njezina konačnoga paradoksa u okruženju tradicionalnih premisa klasične temistoklovske socijalne arhitekture i homo- (teo-) centričnoga “helio” sustava. Na jezičnomu planu Kraljić je ne samo verzirani hodač klasičnim spiralama pjesničke riječi, opremljen čvrstim planinarskim čevljima in cepinom, već i vješti inovator poetskih vještina, podupirući ih ne-klasičnim pjesničkim strukturama iz drugih književnih rodova. Na idejnomu planu Kraljić svojim radoznalim i zabrinutim duhom razgrće blještavi celofan, tražeći ali ne nalazeći zadovoljavajuću novu, filozofski dovoljno konzistentnu paradigmu, priključujući se tako društvu pjesnika ugrožene egzistencije – riječju: neogzistencijalistima. Ipak, ono po čemu je specifičan i nov – to je prije svega njegova zaigranost metaforom i ironijom, a kojom ponajprije ne štedi sam sebe. Prožet dubokim humanizmom i oboružan ironijom upojedinjeni Kraljićev Subjekt kreće “u napad” svojim čopičem in perom a nakon što su mu “korenine izruvali” i “črni pogled v očeh montirali”, tražeći sebe u samome središtu događanja: Sem rano vstal / lase preštel /.../ zazehal, potiho revolucionarne pesni zapel /.../ kot prvi na prizoriščo bil / granitne kocke pripravil, jajca (tista debela za zajtrk) / glasnice z medom namazal, /osnove revolucije ponovil, / se zresnil... Raniji Kraljić bio je usamljena rezignirana jedinka, usamljeni nostalgični “razkorenjeni individuum” (vidjeti pogovor u knjizi Za konec pritisni ‘konec’, “Hotenja” , Velenje 2013. iz pera potpisnika ovih redaka), strpljivi šerpa individualnih metaforičkih hipoteka i trauma, pomalo bohem na europskoj globalizacijskoj vjetrometini, ispomažući se materinskom riječju u prvoj knjizi pod nazivom Compernije, a zatim proširujući je i na drugi jezik u sljedećoj knjizi naslovljenoj Za konec pritisni ‘konec’. U svom aktualnom, ažuriranomu – “trećemu” izdanju Pjesnik nakon stanovitih mitskih prostora ukotvljuje sebe u novousvojenom idiomu odnosno standardu “osvojene zemlje” i apsolviranog jezika nekadašnje tujine, a sada nove domovine, te kreira stanovitu stvarnosnu, popisnu i ispovjednu “sociometrijski sročenu” pjesničku konfiguraciju u njezinim ponajčešće paradoksalnim (virtualnim!?) vizurama. U najboljemu dijelu svoje knjige Krajić je međutim autentičan, klasičan lirik, vjeran svojoj latentnoj (neo)ekspresionističkoj/ nadrealističkoj poetskoj struni: /.../ v temi ležim na postelji ki ni moja tema je moja in me ima rada 310 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE vse kaj je temno mi pristaja pravijo da potem bleščim Kraljićeva struktura stiha (ovaj pojam kod Kraljića treba uzeti uvjetno) leprša između sada već pomalo passé – po njemu – slobodnoga stiha, koji on “demontira” s ponekad ukotvljenom rimom na kraju ili u sredini retka, pa sve do njegove kontaminacije s ne-klasičnim diskursom administrativnog i novointroniziranoga medijskoga govora, funkcionaliziranim za potrebe iskaznog subjekta s manje ili više kreativne energije. Metaforizacija je slojevita i bogata, a na sintaktičkoj se osi, dakle na osi horizontalne kombinacije događaju neobični sudari, s ciljem proizvođenja začudnosti. U onim ostvarenjima klasičnijega “kroja” ispovjedni, naizgledni objektivno-narativni slog iskaznoga subjekta rezultira međutim impresivnom impulsacijom i unutarnjom “grmljavinom”: ob petih zjutraj tega in tega datuma si me klical sporočilo je prišlo brezžično telepatski v moji globoki utrujenosti si zakričal ata ob petih zjutraj si rabil oporo naslov nisem zapomnil zapomnil sem krik rabim alkohol da podoživim preblisk pridi domov rabim krokarje da mi vrnejo spomin rabim svoju družbo da pomaga kje si pridi domov (Pridi domov) Pri kraju svoje opsežne stihozbirke autor međutim želi provjeriti i svoje umijeće u pjesmi u prozi, koju nalazi adekvatnijom temi – motivu “depoetizirane” stvarnosnosti: na povodcu nova zbirka pesmi, na golih ledjih muca zabila kremplje in prede, kri curlja in ima potovalno hrano, titanove kotalke minimalizirajo vlečno silo, ki je recipročna razporedu karnevalskih oblakov, v steklenem klobuku akvarijske ribe v kino /.../ štirojne roke su proste za štirojni marlboro gold, krokarji spletli okoli glave krokarjevo kruno, hlače so progaste, klovnovske / ljudje se zaletavaju kot kroglice na fliperju /.../ (Zprehod med zasvojenemi nakupovalci) Pjesnička je mašta neizmjeriva i neobuzdana, a u ovomu slučaju ona je i neosporiva pjesnička činjenica u funkciji “aktivnog konstruiranja meteža”, gdje Ivan Kutnjak 311 se “miješa svakodnevno ozračje s fantastičnim” a iskazno “ja” je pritom osnovni način “usmjeravanja teksta od subjekta k objektu” – kako je to konstatirano na jednomu drugomu mjestu (Mrkonjić, Prijevoji pjesništva, 2006.) Kraljić u svom “pretpremijernom” izdanju u knjigama Compernije i Za konec pritisni ‘konec’ lutalica je klasičnim, tj. mitskim prostorima nostalgije, domotožja, ezgistencijalnih komornih trauma. “Novi” Kraljić u baroknomu ornatu vlastitoga tekstotkanja prolazi katarzična stanja samospoznaje i “neo-egzegeze” u okružju surogata i nazovi-vrijednosti, pokušavajući izbjeći pritom trivijalnost i deklarativnost upravo napadnim dovođenjem svog pjesničkog alter–ega u poziciju javnoga subjekta odnosno “aktivista” oboružanog perom in čopićem, pokušavajući se probiti što bliže društvenoj pozornici tj. čitatelju. 312 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE Marinko Kovačević Milan Živković: Krijesnice M ilan Živković je samozatajan pjesnik. Znalac više stranih jezika i otvoren mnogim kulturama, on se iz svoje zavičajne pjesničke poezije kreće unutar suvremenog hrvatskog pjesništva na svoj nenametljiv način. Živković svoju pjesničku kristalizaciju obavlja u tišini svoje uže sredine. Međutim, pogrešno bismo zaključili kada bismo takve pjesnike nazvali – marginalnim ljudima, u marginalnim situacijama, ukoliko i samo pjesništvo nismo spremni prihvatiti kao marginalno. Postojanju okrenuti, oni i sami na taj način postoje. Haiku, svjetski poznata sitnopjesan, peterostišna pjesma, i za koji stih više, višestišna pjesma – njegove su omiljene forme, zastupljene i u zbirci Krijesnice. Za one koji imaju dobar trening čitanja japanskih klasičnih ostvarenja, Živkovićevi peterostisi asociraju na jednu, još stariju japansku pjesničku formu, waku. No, znamo pouzdano da naš pjesnik, pišući svoju poeziju, nije mislio waku. Izuzetno živom trostišju, haiku u kojem ima punine u svakom naprstku stiha (B. Bošnjak), ovom pažljivo biranom izboru iz svoje haiku poezije – Milan Živković je posvetio prvi dio svoje zbirke. Samo rijetki antologičari su znali crpiti iz njegova pjesničkog vrela: Marijan Čekolj, Marinko Španović: Otvoren put/ Free Road, Antologija hrvatske haiku poezije, Hrvatsko haiku društvo, Samobor, 1999., Marijan Čekolj: Antologija hrvatske haiku poezije 1999. – 2005., časopis Vrabac, Samobor, 2005. Razvijao se samostalno; u njega izostaju sučeljavanja s drugim pjesničkim praksama. I ovom zbirkom, koja će ga na nov način pozicionirati, poetika Milana Živkovića ostaje usamljena na širem prostoru našeg pjesništva. Živković se nije zadržao samo na opserviranju prirode, on nas je želio pripremiti za dijalog s njom. Kako samo može biti vedar, iskren i radostan susret djece i jednog puža na vlažnom pločniku! Na vlažnom pločniku puž samotnik okupio mnoštvo djece. Puž je djeci “namjestio” ovu igru: zaustavio se na pločniku kojim djeca svakodnevno odlaze u školu. On je samotnik koji se, u društvu djece, oslobodio svoje osame, a djeca su počela učiti jezik komunikacije s prirodom. Tu gdje Živković ne lomi svoju rečenicu, već je samo spontano položi u stihove, tu se otkriva pravo autorovo majstorstvo: Marinko Kovačević 313 Na školskom dimnjaku rode savile gnijezdo. Haiku trenutak izuzetne ljepote: Krijesnica minu... – časomice sinu tvoj osmijeh. I pjesnik i ona ugledali su krijesnicu; on, i njenim osmijehom uhvaćenu krijesnicu, svjetlo ljubavi. U svakom trenutku svojeg života, kad vidi njen osmijeh, vidjet će krijesnicu i kada u trenucima svoje osame vidi krijesnicu – vidjet će njen osmijeh. Sinu, minu... Krijesnica? Ljubav? Život? Pogledom je uhvaćen trenutak, sama kratkost. Što se tiče normativnog stišnog strukturiranja (5-7-5), on se kreće nešto slobodnije. Međutim, ono što je bitno: većina haikua u ovoj zbirci upućuje na prirodu ...koja može biti pretpostavka svekolikog života, ali ujedno i jedina “metoda” svladavanja životnosti i životolikosti kao pojedinačne mogućnosti i realizacije postojanja... (C. Milanja: Republika 7-8, 2012.) Uz izvornu tradiciju, pjesnika veže i kigo, riječ koja označuje godišnja doba, prema kojoj je autor odredio redosljed tematsko-motivskih cjelina prvog dijela svoje knjige: Visibabe (proljetni motivi), Rukoveti (ljetni motivi), Magle (jesenski motivi) i Pahuljice (zimski motivi). Izvan ove podjele ostaje Haiku u Zlatnoj dolini, cjelina u kojoj susrećemo pretežno zavičajne toponime, dobro poznate lokalitete (toranj Svete Terezije, izvor na Tekiji, spomenik kugi, spomenik Luki Ibrišimoviću, Vučjak) i završni ciklus Ranjeni vrabac, u kojem dominiraju potresne slike iz Domovinskog rata. Te slike postaju činjenice naše najdublje svijesti: Još uvijek odjekuje muk zvonika u travi... Ulicom praznih kuća praznina puna tuge. Milan Živković, haikuom koji je precizan i stilski čist, ispunjen mnogim značenjima – zavičajnim je slikama gradio jedinstvenu sliku svijeta, različitim registrima izrazio svoje osjećaje i raspoloženja i ukazao na zadivljujuću i obnoviteljsku snagu prirode. Drugi dio zbirke Krijesnice pjesnik je uvezao u osam tematsko-motivskih cjelina: Varnice, Prolaznik, Ruže, Pješaci Apokalipse, Obnoćišta, Lahri s Mano- 314 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE da, Šapat s Orljave, Žubor Tekije. Prijelaz s haiku stiha na kraće pjesme kratkog stišnog retka, gotovo i da nije dio sustava autorove poetičke strategije. Živković je pjesnik određenog pjesničkog impulsa, a ne programskih slagalica. Mogli bismo reći da Milan Živković svoju poetiku iz cjeline u cjelinu nadopunjuje i motivski, tematski i izražajno proširuje. Pjesnik ponešto od svojeg iskustva s formom haiku pjesme prenosi i u drugi tip poezije, s kakvim se susrećemo u drugom dijelu zbirke Krijesnice. Kao i Tonči Petrasov Marović, i Živković zna složiti pjesmu od nekoliko haikua, od kojih su neki dospjeli, nakon samostalnog objavljivanja u časopisu Vrabac, i u Čekoljovu Antologiji hrvatske haiku poezije. Živković ne opterećuje svoju pjesmu s previše narativnih elemenata. Slobodnije govoreći: on ne dopušta da mu se stihovi razilaze i u nedogled granaju – to od njega traži kratka forma. Pa, ipak, on svojim kratkim pjesmama ne nameće stišnu s t e g u. Možda pjesma jest svojevrstan okvir; njegovu bismo pjesmu, međutim, radije nazvali prostorom slobodna govora. Na svoj pomalo ispovjedan način, toplo i iskreno, iz pozicije svoje osame, pjesnik se otvara čitatelju: Svaka noć je nova i drukčije sam sam. Kad usahne zdenac snova, ja nove iznadam. Svaki dan je novi, zar noviji bivam? Krilo mraka povi, što obdan otkrivam. Zatečena zbilja pruža mu prigodu da izoštri svoju kritičku svijest, izrazi sumnju, ali njemu kao da je više do toga da propita i potvrdi mogućnosti svojeg pjesničkog govora. Živković pretpostavlja blizinu čitatelja. Njegove su pjesme prije svega iskren govor, njegovo je pisanje prijateljsko povjeravanje čitatelju. Kako je krupna rečenica svijeta?! Mala je moja riječ. Svjetiljka gori, a ne nađoh puta... Tek što shvatih što sam, bio sam već mrak. Marinko Kovačević 315 U dnu uma prosvjetla glas. Oka ne ima da rastajni nas. Vjerujući da biramo, mi tuđe igre tek igramo... U zbirci se može naići i na motive mraka, tame, noći. Ne može se sve svesti na dva pojma: optimizam, pesimizam. Ostaje nam puno nade, pjesnik nam nudi i takvu mogućnost, da i ispod nekih tamnih mjesta srećom pročedimo... Život raznadamo smrt doumimo, a u plav trenutak srećom pročedimo. Živkovićeva nas zbirka još jednom podsjeća na to da se književnost događa u jeziku. No, ni njegovim pjesničkim jezikom ne vlada raskošna orkestracija; riječ njegovih pjesničkih slika je smirena i odgovara naravi stiha, kao što i stih odgovara naravi pjesnika. Njegovi neologizmi, njegove novotvorbe ponekad nastaju u procjepu rime, a ponekad i u drugim zonama (pročedimo, iznadam, raznadamo, oriječena, doumimo, mistvo): U školjci tvog osmijeha golema bespuća i biser krhkog mistva. U tematsko-motivskoj cjelini Lahori s Manoda, Milan Živković je izrazio svoju punu posvećenost zemlji i ljudima. On stihom oblikuje potpuno individualizirani niz portreta. Za svaku pjesmu drugi ritam, a moglo bi se reći i melodija; riječi u tim pjesmama same se stapaju s melodijom. U ovoj cjelini svaka pjesma ima svoju posvetu, a osoba kojoj je pjesma posvećena postaje povod i razlog pjesme i ostaje u njenom središtu. I za velikog Argentinca, na primjer, posveta je bila nešto posve izuzetno: Jorge Luis Borges: Kao i sve radnje svemira, posveta jedne knjige je magična radnja. Također bi je valjalo definirati kao najugodniji i najosjećajniji način da se izgovori jedno ime. (cit. iz autorove zbirke pjesama Šifra, a posveta se odnosi na Mariju Kodamu). Ako Živkovićev haiku predstavlja ginko (haiku Walk) haiku šetnju dragim krajem, onda velik broj njegovih pjesama pokazuje njegovu potpunu uronjenost u zavičaj. Pisac izbjegava velike teme i ne koristi velike geste. On voli jednostavne životne i ljudske situacije i kreće od pojedinačne egzistencije, ali to je samo drugi 316 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE put da se dođe do općeljudskog i univerzalnog. Izbor zavičaja i svega zavičajnog, izraz je neodoljive pjesnikove potrebe za blizinom: ljudskom blizinom, blizinom stvari, blizinom svih mjesta zavičajne memorije. Milan Živković je polako i strpljivo gradio svoj svijet i njegovo je djelo slojevito. Prava knjiga, pravog pjesnika. Književna Rijeka / DOGAĐANJA 317 D O G A -D A N J A 1. veljače 2014. U Sveučilišnoj biblioteci u Rijeci održana je Izborna skupština Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci. Izbornu skupštinu je vodio Bože Mimica. Predsjednica Ogranka Silvija Benković Peratova izvijestila je prisutne o brojnim provedenim aktivnostima u proteklom mandatnom razdoblju unatoč skromnim financijskim sredstvima. Glavni urednik Književne Rijeke Igor Žic podsjetio je na najvažnije tekstove objavljene u tom časopisu u 2013. godini. Provedeno je i tajno glasovanje za novog predsjednika Ogranka i za članove Upravnog odbora za mandatno razdoblje od 2014. do 2017. godine. Za predsjednicu DHK – Ogranka u Rijeci jednoglasno je izabrana dosadašnja predsjednica Silvija Benković Peratova, a za članove Upravnog odbora izabrani su Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić i Igor Žic. Novoizabrana predsjednica najavila je smjernice za idući mandat, a prisutni članovi pružili su joj podršku i izrazili zahvalnost za sve dosad učinjeno u DHK – Ogranku u Rijeci tijekom proteklog mandata. 13. veljače 2014. Uoči Valentinova, u organizaciji DHK – Ogranka u Rijeci, na brodu Arca Fiuamana je održana pjesničko-glazbena večer pod nazivom Žuboreći ljubav. Poeziju svjetskih i hrvatskih klasika, kao i vlastite stihove čitali su: Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Ljubica Kolarić Dumić, Tea Kružić, Vanja Michelazzi, Tatjana Pajalić, Vinko Ribarić, Vlasta Sušanj Kapićeva i drugi. Ugodnu atmosferu oplemenio je Raul Devjak žuborenjem na gitari. 25. veljače 2014. U nakladi DHK – Ogranak Rijeka i sunakladi Venerusa iz Rijeke, objavljena je dvojezična zbirka poezije U zagrljaju sna / Nell’ abbraccio del sogno autorice Vanje Michelazzi. Zbirka pjesama je predstavljena u Zajednici Talijana pred mnogobrojnom publikom. O knjizi su govorili: Giacomo Scotti, prevoditelj i Silvija Benković Peratova, recenzentica knjige. Stihove su kazivali: autorica Vanja Michelazzi na hrvatskom jeziku i Aldo Racane na talijanskom jeziku, uz klavirsku pratnju prof. Vjere Lukšić. U glazbenom dijelu večeri zapjevao je Ženski zbor Fratellanza, izvodeći uglazbljene pjesme Vanje Michelazzi. 17. ožujka 2014. U nakladi DHK – Ogranka u Rijeci, objavljena je knjiga Vatroslav Cihlar autora Igora Žica, koja je predstavljena na brodu Arca Fiumana. O knjizi su govorili: autor Igor Žic i urednica Silvija Benković Peratova. 318 Književna Rijeka / DOGAĐANJA Vatroslav Cihlar, mlađi brat poznatijeg Milutina Cihlara Nehajeva, relativno je nepoznata književno-povijesna činjenica, no ne zato što njegovo divergentno djelo to ne bi zaslužilo, već zato što ga je nemirna priroda, uvijek neki život u poluilegali, stavila na marginu interesa. Raspršeno djelo ovog književnika, publicista i prevodioca i dalje je velik zalogaj za istraživanje, no riječki publicist Igor Žic prostudirao je dio njegove ostavštine te ponudio njegov oknjiženi presjek-portret kao uvod u proučavanje te zanimljive figure. (Davor Mandić) 3. travnja 2014. Povodom Svjetskog dana dječje knjige, u organizaciji DHK – Ogranka u Rijeci, u Vijećnici Grada Rijeke je, pred mnogobrojnom i oduševljenom publikom, predstavljena slikovnica i CD u izdanju DHK – ogranka u Rijeci (treće izmijenjeno i prošireno izdanje – ilustracije Vjekoslava Voje Radoičića) Ja se mraka ne bojim, autorice Ljubice Kolarić – Dumić. Posjetitelje su pozdravile: Sanda Sušanj – pročelnica Odjela gradske uprave za odgoj i školstvo Rijeka i Jasna Vukonić-Žunić – viša savjetnica za razrednu nastavu. O knjizi i autorici su govorili: prof. dr. sc. Karol Visinko, doc. dr. sc.Vjekoslava Jurdana, Igor Žic, povjesničar umjetnosti – urednik. Zanimljivu izvedbu i interpretaciju pjesama su dramaturški predstavili učenici 2. razreda OŠ Nikola Tesla Rijeka i OŠ Brajda Rijeka, a dječji pjevački zbor Tratinčice Rijeka je otpjevao nekoliko već proslavljenih pjesama iz slikovnice poput: Pjesma o zmajevima i Ja se mraka ne bojim. Program je vodila Silvija Benković Peratova, prof. Autorica Ljubica Kolarić Dumić je po završenom programu darovala slikovnicu s CD-om nazočnim učenicima drugog razreda riječkih osnovnih škola. 4. travnja 2014. U nakladi DHK – ogranka u Rijeci je objavljena zbirka pjesama Između mene i svijeta, autorice Silvije Benović Peratove. 5. svibnja 2014. U nakladi DHK – ogranka u Rijeci je objavljena zbirka pjesama Prizmolom bitka, autora Đonija Božića. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 1-2, godište XIX., proljeće-ljeto 2014. NAKLADNIK ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Naklada&Tiskara Ready2Print, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca lipnja 2014. godine Printed in Croatia Spring-Summer 2014 Adresa online izdanja http://dhk-rijeka.com/knjizevnarijeka.html Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2014.
© Copyright 2024 Paperzz
