ISSN 1986-812X
Financing
Nau~ni ~asopis za ekonomiju
Broj 2, godina III, jun 2012. godine
U OVOM BROJU
2
Dragan Mikerević
ZAŠTITA KAPITALA U FUNKCIJI
OPSTANKA PREDUZEĆA U KRIZNIM PERIODIMA POSLOVANJA
Božo Vukoja
ZNAČAJ FORENZIČKOG RAČUNOVODSTVA I REVIZIJE
ZA POUZDANOST FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA U BIH
George W. Kester
Goran Radivojac
STAVOVI IZVRŠNIH DIREKTORA O DIVIDENDNOJ POLITICI
BESPLATAN PRIMJERAK
Prilog za pretplatnike Finrara
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Milorad Telebak
Kr(i)tički osvrt
Gospodin individualni
Pošteni narod (čuj mene: pošteni? Dijelim narod! Kao Broz: „radnici, seljaci i poštena inteligencija“), dakle, pošteni narod jezik
upotrebljava da bi se (spo)razumio, a drugi njegov dio jezik zloupotrebljava – da se ne bi razumio. To je metod kojim se služi svaka
vlast, svi političari. Uostalom, opštepoznato je da je jezik sredstvo
komunikacije među (jednim) narodom, ali i sredstvo manipulacije
narodom. Kako za koga.
zvuči „lica sa nižim standardom“. Prijatnije uhu je „korekcija cijena“
(jer to može biti i naniže!) nego omraženo poskupljenje.
Jezikom vlast stvara privid, nadomješta ono čega nema (a trebalo
bi da ima), uljepšava ono što ne valja, „prodaje maglu“ narodu.
Zarad svoga opstanka i trajanja. Iskustvo nam govori da čim
političari i (njima naklonjeni) mediji počnu o nečemu mnogo i često
da govore – da upravo toga nema, da tu najviše škripi! Po onoj
narodnoj: ko o čemu, lopov o poštenju! Kad god se i gdje god se
mnogo i uporno ističe „funkcionisanje pravne države“ i „zaštita
ljudskih prava“, tu nema ni prava ni pravde, ni države. Vlast najviše
„radi na zaštiti životnog standarda građana“ upravo onda kad su
kontejneri mnogima postali samoposluge! (Da im bar obezbijede
infrastrukturu: uvedu svjetlo, izgrade prilaz.) – O „beskompromisnoj
borbi protiv organizovanog kriminala, mita i korupcije“ govori se
onda kad se baš ništa ne preduzima protiv toga. A ne preduzima
se jer je ta pošast srasla sa institucijama vlasti, postala osnovna
poluga sistema. Kako (i zašto) onda taj sistem može da se bori
protiv toga? Protiv sebe! Nikad i nigdje.
Od mogućih primjedbi da su uopšteni, nekonkretni, birokrate se
ograđuju upotrebom, njima omiljenog, atributa “određeni”: „U određenim sredinama zapažene su određene slabosti i problemi čiji
su nosioci određene grupe i pojedinci...“ Tako je sve određeno, a
neka neko dokaže da je određeno – neodređeno!
Ništa se ne čini, ne preduzima, samo se govori, priča, s ciljem da
narod povjeruje u ono što nije, da umjesto svojim očima i svome
stomaku – vjeruje vlasti, medijima. „Prodavanje magle“!
Riječi (jezik) služe za maskiranje – da se sakrije ono što jeste (a
ne bi trebalo) i „proda“ ono što nije. Zašto su, npr., Rusi (sada već
bivšu) Istočnu Njemačku zvanično nazvali Njemačka Demokratska
Republika? Da zamaskiraju svoju totalitarnu vlast u njoj i da kažu
da ona druga, Zapadna Njemačka – nije demokratska. (Jednim
metkom – dva zeca!) – Pogledajte i nazive naših političkih stranaka:
svaka se zakitila epitetom demokratska (SDA, HDZ, SDS). (Vidi im
se demokratičnost!) Pa onda, stranke: napredna, za boljitak. (Vidi
se i kako napredujemo i uživamo u boljitku!)
Da prikriju ružnu stvarnost i neprijatnu istinu, političari (vlast) često i
rado posežu za eufemizmima – blažim izrazima umjesto ružnih, teških
riječi. Tako umjesto da kažu koliko ima sirotinje i gladnih, mnogo ljepše
U birokratskom jeziku omiljene su rečenice bez subjekta (bezlične
rečenice). Tako eventualni krivac ostaje nepoznat: „Izvršene su izmjene...“, „Odstupilo se od projekta...“ Uzroci grešaka dižu se na
nivo elementarnih nepogoda, pa umjesto da se kaže da je taj i taj
pogriješio u tome i tome, oni kažu: „Došlo je do greške u izvođenju
radova...“ (A to je već nešto poput poplave i požara!)
Suprotno svakom izražavanju sa dobrom namjerom, koje teži
sažetosti i jasnosti, u jeziku vlasti je obrnuto: sa što više suvišnih
riječi i izlizanih fraza zamagliti misao – da se govori (jer je to
obaveza), a da se ne saopšti ništa (jer je u tome spas za vlast).
Tako njihovi govori, čija se vrijednost mjeri brojem stranica a
ne ideja, predstavljaju pravu bujicu riječi. Zato je ogroman broj
tradicionalnih, konkretnih riječi, još davno (u samoupravnom
sistemu) zamijenjen njihovim opisom, definicijama: radnik je postao
„izvršilac poslova i radnih zadataka“, zemljoradnik – „individualni
poljoprivredni proizvođač“, obdaništa – „centri predškolskog
vaspitanja i obrazovanja“ itd. I kafanska pjevaljka je unaprijeđena
u „interpretatorku narodnog melosa“!
Taj (ne)jezik preuzeli su i informativni mediji (oni ga podržavaju i
održavaju), pa su njime zagadili i (nekad kristalno čisti) jezik naroda,
tako da danas i čobani, seljaci, radnici – birokratski fraziraju! Seljak
lijepo, narodski, kratko i jasno, kaže ženi: „Oćera’ ja, ženo, na pijacu
ovo krompira i paradajza“, a u gradu, na pitanje poznanika gdje je
krenuo, odgovara „učeno“, gospodskim jezikom: „Transportujem
radi plasiranja na tržište višak svojih poljoprivrednih proizvoda“!
Da se zna da i on zna da govori!
Da nije šuša!
1
U hijerarhijskoj organizaciji vlasti podređeni zadiru čak i u jezičku
„reformu“: zamjenjuju riječi, mijenjaju njihova značenja. Tako, npr.,
pri odlučivanju o „škakljivim“ stvarima, da im nadređeni ne bi natrljali
nos: Ko ste vi da odlučujete?! – umjesto odluka donose – „zaključke“.
A to nije isto – svako ima pravo da razmišlja i zaključuje.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
UPUTSTVO AUTORIMA
DOSTAVLJANJE RADOVA
Radovi se dostavljaju elektronskom poštom na e-mail adresu: financing.redakcija@srrrs.org ili putem pošte na
digitalnom mediju na adresu: Finrar d.o.o., Mirka Kovačevića 13 A, 78000 Banja Luka.
PRIHVATANJE RADOVA
Nakon dostavljanja rada i preliminarne ocjene, rad prolazi anonimni recenzentski postupak (recenzent nije upoznat
sa identitetom autora). Recenzent po izvršenoj recenziji šalje uredniku povratnu informaciju o radu u vidu mišljenja i
preporuke o objavljivanju.
SADRŽAJ RADA
Rad treba biti relevantan za naučnu i stručnu javnost, s jasno naglašenim ciljevima i rezultatima istraživanja, zaključkom i referencama u tekstu.
Prva stranica rada treba da sadrži: ime i prezime autora, naslov članka i sažetak. Tekst članka mora početi uvodom, a
sadrži glavna poglavlja, fusnote, tabele, grafikone, slike, zaključak i popis korišćene literature i drugih izvora.
TEHNIČKO OBLIKOVANJE RADA
Tekstovi se pišu u Microsoft Word Windows programu. Obim rada treba iznositi od 15.000 do 32.000 znakova, što je
oko 5 do 10 strana teksta u časopisu. Naslovi poglavlja (od uvoda do zaključka) moraju biti kratki i jasni, te numerisani
arapskim jednocifrenim brojevima. Potpoglavlja se numerišu dvocifrenim, odnosno trocifrenim brojevima (na primjer:
1; 1.2; 2.1; 2.1.1. itd.). Tabele, grafikoni i slike treba da sadrže broj, naziv i izvor. Ukoliko tabele, grafikoni i slike
sadrže posebne znakove, te su rađeni u posebnom programu, dostavljaju se na posebnom fajlu, sa tačno navedenim
rasporedom po kojem se uključuju u tekst.
2
PRAVILA CITIRANJA
a) Knjiga:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv knjige, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja
6) strana.
Primjer: Rodić J., Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str. 172.
b) Rad u zborniku:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv naučnog skupa i zbornika radova, 4) podatak o izdavaču,
5) mjesto izdavanja, 6) godina izdavanja, 7) strana.
Primjer: Rodić J., Najvažnije finansijske odluke, Deseti kongres SRRRS – Harmonizacija regulatornog okvira u oblasti
računovodstva revizije i finansija, Savez računovođa i revizora Republike Srpske, Banja Luka, 2006, str. 118.
c) Rad u časopisu:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv časopisa i broj, 4) podatak o izdavaču, 5) mjesto izdavanja,
6) godina izdavanja, 7) strana.
Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58.
d) Propisi:
1) naziv propisa, 2) naziv i broj službenog izdanja, 3) član.
Primjer: Zakon o privrednim društvima Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske br.127/08, čl. 125.
e) www izvori:
1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja,
6) strana, 7) potpuna http adresa i datum pristupa dokumentu.
Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58,
www.srrrs.org, datum pristupa 17.10.2008.
SADRŽAJ:
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU
5
Lektor:
Mijana Kuburić-Macura
Grafička priprema:
Atlantik BB
Za štampariju:
Branislav Galić
Štampa “Atlantik BB”
ZAŠTITA KAPITALA U FUNKCIJI
OPSTANKA PREDUZEĆA U KRIZNIM
PERIODIMA POSLOVANJA
30
Miroslava Grujić-Kalkan
38
Božo Vukoja
45
George W. Kester
Goran Radivojac
FORENZIČKA REVIZIJA U
FUNKCIJI OTKRIVANJA
KRIMINALNIH RADNJI
ZNAČAJ FORENZIČKOG
RAČUNOVODSTVA I REVIZIJE ZA
POUZDANOST FINANSIJSKIH
IZVJEŠTAJA U BIH
STAVOVI IZVRŠNIH DIREKTORA
O DIVIDENDNOJ POLITICI
49
Zoran Mastilo
58
Dražena Vujičić Radosavljević
UTICAJ GLOBALNE KRIZE
NA NEZAPOSLENOST
BILANSIRANJE GUDVILA
Časopis Financing upisan je u Registar javnih glasila Ministarstva prosvjete
i kulture Republike Srpske rješenjem broj: 07.030/053-160-19/10 od
05.10.2010. godine pod rednim brojem 603.
3
IZDAVAČ:
Finrar d.o.o., Banja Luka i Financing d.o.o., Brčko
GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:
Prof. dr Dragan Mikerević
ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA:
Mr Milan Pucarević
REDAKCIONI ODBOR:
Predsjednik:
Prof. dr Novak Kondić
Članovi:
Prof. dr Kata Škarić Jovanović
Prof. dr Mirko Puljić
Prof. dr Milorad Ivanišević
Prof. dr Hamid Alibašić
Doc. dr Milan Lakićević
Doc. dr Duško Šnjegota
Doc. dr Goran Radivojac
Dr Dejan Mikerević
IZDAVAČKI SAVJET:
Predsjednik:
Prof. dr Janez Prašnikar
Članovi:
Akademik dr Mirko Vasiljević
Prof. dr Jovan Rodić
Prof. dr Dragan Đuričin
George W. Kester, D.B.A.
Prof. dr Silvije Orsag
Doc. dr Kemal Kozarić
Prof. dr Franc Koletnik
Prof. dr Stanko Stanić
Prof. dr Marko Rajčević
Prof. dr Kadrija Hodžić
Prof. dr Đoko Malešević
Prof. dr Branko Krsmanović
Prof. dr Radomir Božić
Prof. dr Anđelko Lojpur
Prof. dr Nenad Vunjak
Prof. dr Zorica Božinovska Lazarevska
Prof. dr Zdravko Todorović
Prof. dr Goran Popović
Prof. dr Reuf Kapić
Doc. dr Vasilj Žarković
Prof. dr Gordana Ilić
Prof. dr Ljubomir Kovačević
Doc. dr Jugoslav Jovičić
Prof. dr Jovo Ateljević
Mr Boško Čeko
Mr Borko Reljić
Ranko Travar, dipl. ek.
Dragan Veselinović, dipl. ek.
Dragan Mikerević
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/12
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
UDK 338.124.2:65.012.4
PREGLEDNI RAD
Dragan Mikerević*
Zaštita kapitala u funkciji
opstanka preduzeća u kriznim
periodima poslovanja
Rezime
Iako na računovodstvu nije da štiti kapital, ono je pogodan instrumentarij (medij) blagovremenog identifikovanja kapitalnog slabljenja
preduzeća. To je posebno važno u kriznim uslovima poslovanja kako se ne bi ugrozili interesi povjerilaca. Da bi se u uslovima krize zaštitili
interesi povjerilaca, neophodno je pomjeranje strukture kapitala ka sopstvenim izvorima finansiranja. Riječju, u takvim uslovima treba
izbjegavati prekomjerno zaduživanje.
Iako je pitanje zaštite kapitala, a time i povjerilaca, na menadžmentu preduzeća, osnovano je ustvrditi da je u uslovima smanjene odgovornosti menadžmenta tu zaštitu potrebno obezbijediti putem drugih privrednih propisa.
UVOD
Opstanak preduzeća, posebno u kriznim vremenima, uslovljen
je njegovim dotadašnjim razvojem. U slučaju pada obima proizvodnje i prodaje, a time i finansijskog rezultata, preduzeće lakše
podnosi oscilacije na tržištu ako je u većem obimu finansirano
iz sopstvenog kapitala i ako je viši nivo skrivenih oblika samofinansiranja, a što se stvara samo u konjunkturnim periodima
poslovanja. U ostvarenju ovog cilja svoj doprinos mogu dati sve
poslovne funkcije. Pri tome je posebna uloga finansijske funkcije da privoli ostale poslovne segmente i upravu preduzeća da
prihvate finansijski način mišljenja i finansijsku filozofiju upravljanja. Međutim, preduzeće može doći u krizno stanje i kada finansijska funkcija u potpunosti ostvari svoju ulogu. To se
dešava u uslovima krupnih tržišnih i/ili monetarnih poremećaja
ili dejstva nekomercijalnih rizika kada je u prvom planu problem
zaštite (održanja) kapitala i obezbjeđenja platežne sposobnosti.
U periodu kriza, posebno je delikatna pozicija top-menadžmenta, koji
je u makazama interesa vlasnika kapitala za dividendom ili učešća u
dobiti po osnovu udjela, što je nerijetko uslov produženja menadžerskog
ugovora i potrebe ostvarenja dobrog finansijskog položaja i
platežne sposobnosti, a to je uslov opstanka preduzeća na tržištu.
Ta misija top-menadžmenta postaje složena i neizvjesna jer se i
u uslovima kriza nastoji neto dobitak, pa i nerealizovani dobici, i
dalje raspoređivati, menadžerski bonusi i ekstrabonusi isplaćivati,
pri čemu porezi bivaju sve veći, a preduzeće postaje sve ovisnije
o kreditu. Ta ovisnost preduzeća o kreditu postaje opasna i za
bankare jer im povećava kreditni rizik. Rizici banaka i preduzeća
(preduzetnika) rastu jer su sve više u situaciji da svoja potraživanja
od prezaduženih preduzeća i fizičkih lica moraju da otpisuju.
*
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, e-mail: dragan.mikerevic@efbl.org
Za opstanak i razvoj preduzeća nužno je obezbijediti finansijsku
stabilnost i uvećanje kapitala jer u kriznim periodima prvo bankrotiraju kapitalno najslabiji, što pokazuju brojni primjeri iz prakse.
Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja (MSFI) takođe ne
sadrže paragrafe koji su u funkciji zaštite kapitala prilikom obračuna.
U finansijskim izvještajima sačinjenim na osnovu MRS/MSFI, nerijetko su iskazani bolji finansijski rezultati nego što bi bili kada bi
se primijenila stroga načela opreznosti kod bilansiranja, a što je u
kriznim periodima nužno ukoliko preduzeće želi opstati na tržištu.
S tim u vezi, paragraf 37 Okvira za sastavljanje i prezentovanje
finansijskih izvještaja čak izričito zabranjuje stvaranje rezervi, što
bi, kako naglašava, bilo protivno načelu neutralnosti i stoga ne bi
bili pouzdani. Čak ni revalorizacija, odnosno procjena osnovnih
sredstava, koja treba da se vrši svake godine ako su odstupanja
od početnih vrijednosti izražena, ili u periodu od dvije do četiri
godine ako su odstupanja od poštene (fer) vrijednosti neznatna,
nije u funkciji zaštite (održavanja) realne vrijednosti kapitala. Ovo
iz razloga što se efekat revalorizacije nakon isteka korisnog vijeka
osnovnog sredstva prenosi u korist neraspoređenog dobitka, koji
se, po pravilu, u najvećem dijelu raspoređuje na vlasnike kapitala u vidu dividende odnosno učešća u dobitku vlasnika udjela
u kapitalu. Zapravo, procjenom osnovnih sredstava održava se
njihova realna vrijednost, a time i realni iznos amortizacije, što
sprečava da finansijski rezultat (dobitak) bude pod uticajem inflacije.
Kada je riječ o poslovanju banaka, situacija je sasvim drugačija.
Tako je, recimo, globalna finansijska kriza s kraja 2007. godine
nametnula nove zahtjeve bankarskom sektoru putem Bazela III,
odnosno Bazela II i koji bi trebalo da bude u primjeni od 2013.
godine. Ovaj sporazum je s izmijenjenom strukturom nešto stroži od
prethodnih, Bazela I i II, koji su zahtijevali minimalnu stopu vlastitog
5
Ključne riječi: kapital, dobitak, gubitak, aktiva, pasiva, preduzeće, bilans.
Naučni
Naučni časopis
časopis za
za ekonomiju
ekonomiju –- 02/12
kapitala od osam posto ponderisane rizične aktive. Međutim, ni to
bankarski sektor (posebno u Sjedinjenim Američkim Državama,
velike banke) nije poštovao jer je udio vlastitog kapitala (Kapital 1)
sveo na nivo ispod pet procenata. Kad je riječ o našim bankama,
Bazel III ih u pogledu povećanja minimalnih stopa trajnog kapitala
neće ugroziti jer one već posjeduju taj nivo kapitala. Ono što brine
su negativni rezultati poslovanja (prouzrokovani i nevraćanjem
kredita od preduzeća i stanovništva) koji dodatno ugrožavaju trajni
kapital banaka. S druge strane, sopstveni kapital u pasivi bilansa
preduzeća pao je na najniže učešće, a platežna sposobnost dovedena do apsurda, tako da je kod nas sve više preduzeća kod kojih
je žiro račun u blokadi preko godinu dana.
Iako na računovodstvu nije da štiti kapital, sasvim je sigurno da
ono treba da bude pogodan instrumentarij (medij) koji će blagovremeno identifikovati kapitalno slabljenje preduzeća, što bi drugim
privrednim propisima trebalo bolje zaštititi povjerioce ukoliko želimo
da investiraju na ovim prostorima. Ta zaštita bi trebalo da bude više
predmet Zakona o privrednim društvima i poreskih zakona kako
bi skupštine društava i upravni odnosno nadzorni odbori donosili
odgovornije odluke u vezi s tim. Tim prije što je kod nas odgovoran
odnos prije izuzetak nego pravilo. Te odluke bi samim tim trebalo
da budu više u funkciji zaštite povjerilaca i investitora jer bi se iz
raspodjele dobiti izuzeli inflatorni i nerealizovani dobici koji se ne bi
mogli pripisivati uspješnosti upravljanja društvom i po tom osnovu
ostvarenju bonusa i ekstrabonusa.
Ovi, kao i neki drugi problemi zaštite kapitala predmet su razmatranja u nastavku ovog teksta.
6
1
2
3
4
5
6
1. KAPITAL – KLJUČNA DETERMINANTA
PREDUZEĆA
Radi boljeg razumijevanja brojnih pitanja i problema o kojima će biti
riječi u ovom radu, neophodno je da se ukaže na neka pojmovna i
kategorijalna određenja koja su u vezi sa imovinom (sredstvima) i
posebno s kapitalom preduzeća. Naime, još u doba rimskih pravnika
kapital se definisao kao iznos “glavnice” nekog zajma.1 Poznajući
sveobuhvatnost pojma kapital, Schumpeter je kritikovao autore koji
su u svojim analizama izjednačavali kapital “s aktivnom i pasivnom
stranom bilance poslovnog preduzeća”.2 Izjednačavanje kapitala s
aktivom nalazimo kod P. Samuelsona, koji kapital definiše kao skup
sredstava, tj. “... onih trajnih proizvedenih dobara koja se ponovo
koriste kao proizvodni imputi za dalju proizvodnju”.3 Dakle, pod
kapitalnim dobrima se podrazumijevaju kuće, oprema, zalihe i slično.
Na sličan način i Keynes4 posmatra kapital podrazumijevajući pod
tim pojmom dobra i novac, tj. imovinu, a ne kao odnos vlasništva.
Ovakav pristup ima i Van Horne, koji ukazuje da “kada preduzeće
investira kapital, tada tereti tekuće likvidne (novčane) isplate zbog
koristi koja će biti ostvarena u budućnosti”.5 Dakle, autor o kapitalu razmišlja kao o konstantnoj novčanoj masi koju treba uložiti
u neki investicioni projekat radi sticanja zarade. Naravno, ovdje
se ne govori ni o sopstvenom ni o tuđem kapitalu. Profesor Rodić
pod trajnim kapitalom podrazumijeva sopstveni kapital preduzeća.6
Za razliku od prethodnih autora iz oblasti finansija koji kapital
poistovjećuju s raspoloživim sredstvima za investiranje, profesor
Rodić i mnogi autori iz oblasti računovodstva kapital ne poistovjećuju
sa prirodnim vrstama sredstava (imovine), već je prioritetan vlasnički
aspekt tog odnosa. S tim u vezi čini se da će biti od koristi sljedeća
pojednostavljena šema bilansa stanja iz koje se na najbolji način
može shvatiti karakter osnovnih ekonomskih kategorija preduzeća.
Schumpeter, A. J.: Povijest ekonomske analize, Informator, Zagreb, 1975, str. 267.
Ibidem, str. 523
S računovodstvenog aspekta glavnica je dio pasive koja se dobije kada se od ukupne imovine oduzmu ukupne obaveze (Samuelson, P. A. i Nordhans, W. N.: Ekonomija,
XIV izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, 1992, str. 269).
Keynes, J. M.: Izabrana djela Matice hrvatske i Privredni vjesnik, Zagreb, 1994, str. 195.
Van Horne, J. C.: Financial Management and Policy, IX izdanje, Mate d.o.o. Zagreb, 1993, str. 138.
Jovan Rodić i Milovan Filipović, Poslovne finansije, Beogradska poslovna škola, Beograd, 2011, str. 389.
Naučni časopis za ekonomiju -– 02/12
02/12
Slika 1. Šema bilansa stanja preduzeća
AKTIVA
PASIVA
B) KAPITAL8
A) STALNA IMOVINA7
1. Nematerijalna ulaganja
2. Materijalna ulaganja
3. Dugoročni finansijski plasmani
1. Osnovni kapital
2. Rezerve
3. Revalorizacione rezerve9
4. Neraspoređeni dobitak
5. Gubitak do visine kapitala
C) OBRTNA IMOVINA 10
D) OBAVEZE
1. Zalihe
2. Potraživanja
3. Hartije od vrijednosti
4. Gotovina
1. Dugoročna rezervisanja
2. Dugoročne obaveze
3. Kratkoročne (tekuće) obaveze 11
Iz pojednostavljene šeme bilansa stanja preduzeća može se vidjeti
da nisu u pravu oni koji imovinu (tj. kapitalna dobra) preduzeća
poistovjećuju s njegovim kapitalom. Imovinu čini cjelokupna aktiva
preduzeća umanjena za gubitak iznad kapitala12 (uključujući tu i
finansijsku imovinu, tj. finansijsku aktivu), dok kapital preduzeća
(osjenčeni dio u prethodnoj šemi) čine samo sopstveni izvori finansiranja.13 Preostali dio imovine (aktive) preduzeća finansiran je tuđim
(pozajmljenim) sredstvima prema kojima preduzeće ima obaveze.
Osnovano je na ovome mjestu ukazati šta uslovljava ravnotežu
bilansa, tj. da li je to na strani aktive (pojavni oblici imovine) ili
pasive (izvori finansiranja) ili i jednog i drugog. Ako se pođe od toga
da preduzeće, prije nego što započne ulaganje u pojedine oblike
imovine, mora imati novac za investiranje,14 to upućuje na potrebu
da se prvo obezbijede izvori finansiranja koji su primarni i odlučujući
za nastanak aktive. Budući da se na jednoj strani (aktivi) prikazuju
konkretni oblici ulaganja, a na drugoj (pasivi) način finansiranja
tih ulaganja, sasvim je jasno da između ovih dviju strana (aktive i
pasive) uvijek postoji ravnoteža. S obzirom na to da se imovina u
aktivi može finansirati iz sopstvenog i pozajmljenog kapitala, to se
može prikazati u vidu elementarne relacije:
(1) Imovina preduzeća = sopstveni kapital + obaveze (pozajmljeni kapital)
7
iz čega proističe da je:
(2) Imovina preduzeća - obaveze preduzeća = kapital preduzeća
Iz relacije (2) nije teško zaključiti da vrijednost imovine (aktiva)
preduzeća čini bruto kategoriju, dok je kapital rezidual i predstavlja
neto vrijednost preduzeća, koja je vlasništvo njegovih akcionara ili
udioničara.
Kategorija sopstvenog kapitala preduzeća ima višestruki značaj.
U ranijem periodu netržišnog privrednog sistema (socijalističkog
samoupravljanja) osjenčeni dio bilansa stanja (u šemi na desnoj
strani) zvao se poslovni fond.15 Kao homogen i jednistveni pojavni
oblik on je isključivo bio najpovoljniji izvor finansiranja. Međutim,
7
8
9
10
11
12
13
14
15
danas u tržišnom privrednom sistemu umjesto poslovnog fonda
imamo kapital koji nije homogen i jedinstveni pojavni oblik, već
se može zapravo raspravljati o različitostima (heterogenostima) i
različitim pojavnim oblicima ukupnog kapitala. Struktura i pojavni
oblici ukupnog kapitala zavise od organizovanja poslovanja u
preduzeću (društvo lica, društvo kapitala). U osnovi kapital se sastoji
od uloženog i zarađenog kapitala.
Naime, svojim postojanjem i funkcionisanjem preduzeće obavlja
i ispoljava svoju misiju, odnosno smisao i svrhu osnivanja. Misija
Stalnu imovinu čini imovina koja je u relativno dužem vremenskom periodu vezana za preduzeće.
Kapital preduzeća čine: osnovni kapital (akcijski kapital, udjeli, državni, zadružni i ostali), emisiona premija, rezerve iz dobitka, revalorizacione rezerve i neraspoređeni
dobitak. U okviru kapitala eventualno se mogu naći otkupljene sopstvene akcije i gubitak do visine kapitala kao odbitne stavke koje umanjuju kapital.
U strukturi kapitala revalorizacione rezerve u privredi Republike Srpske učestvuju u 2011. godini sa 36,8%, što je u posljednjih nekoliko godina uobičajen procenat.
MRS 16 omogućuje menadžmentu da vrijednost materijalnih ulaganja utvrđuje po istorijskim ili fer vrijednostima koji se zasnivaju na različitim osnovama, što za
posljedicu ima iskaznu moć informacija koje se tim metodama dobijaju. Naknadnim vrednovanjem (procjenom) metodom revalorizacije investitori su u prilici da dobiju
informaciju o tome kolika je neto imovina preduzeća u koje su investirali na dan izvještavanja, te za koliko je ona viša ili niža od fer vrijednosti iste neto imovine na
početku perioda. Ako je fer vrijednost nekog pojedinačnog sredstva (imovine) viša od neotpisane knjigovodstvene vrijednosti, za tu razliku povećava se neotpisana
vrijednost sredstva i formira se, a ako su već formirane povećavaju se postojeće revalorizacione rezerve. Ako je pak ta vrijednost niža od knjigovodstvene neotpisane
vrijednosti (fer vrijednost utvrđena na kraju prethodne godine umanjena za redovne i vanredne otpise vrijednosti sredstava izvršene u toj godini), tada se za iznos
razlike vrijednost sredstava (imovine) smanjuje, a smanjuju se i revalorizacione rezerve ako su formirane. Ako revalorizacionih rezervi za dato sredstvo nema, ili su
pak niže od iznosa te razlike, tada se cjelokupan iznos razlike ili njen višak u odnosu na prethodno formiranu revalorizacionu rezervu priznaju u bilansu uspjeha
kao gubitak, tj. rashod. Kako fer vrijednost materijalnih ulaganja predstavlja osnovu za obračun amortizacije u narednoj godini, to ona opredjeljuje tačnost ne samo
finansijskog položaja na kraju izvještajnog perioda, već i visinu i tačnost finansijskog rezultata u narednom obračunskom periodu.
U obrtnu imovinu spada i: stalna imovina namijenjena prodaji, dati avansi, kratkoročni finansijski plasmani, te aktivna vremenska razgraničenja.
U tekuće obaveze spadaju: kratkorčni krediti, obaveze prema dobavljačima, obaveze za dividendu, obaveze za poreze, zatim obaveze po osnovu kamata i slično, tj.
obaveze za koje se očekuje da će biti izmirene u roku od godinu dana od dana bilansiranja.
U bilansu stanja na strani aktive može se pojaviti gubitak iznad kapitala, pri čemu on ne predstavlja nikakvu imovinu, već, zapravo, nivo izgubljene imovine.
Sopstveni kapital je uslovni termin (pojam), koji polazi od toga da je preduzeće društvo kapitala i da su članovi društva - akcionari ili udioničari - unijeli u društvo
osnivački (osnovni, temeljni) kapital, odnosno da su ga unijeli naknadno u jednom ili više postupaka dokapitalizacije. Budući da članovi društva ne mogu iznijeti taj
kapital iz društva, on se tretira kao sopstveni kapital preduzeća. Pored toga, on je uložen u preduzeće na neodređeno, trajno vrijeme pa se zbog toga naziva trajnim
kapitalom, što ne znači da ulagači ne mogu prodati svoja vlasnička prava na tom kapitalu nekom drugom pravnom ili fizičkom licu. Razumije se da je trajni, sopstveni kapital, iako je izvor finansiranja, ipak bitno različita kategorija od ostalih (kreditnih) izvora sredstava, koja ne mogu imati karakter sopstvenog kapitala, već
predstavljaju “tuđi” kapital, obaveze preduzeća, iako i taj kapital služi za finansiranje imovine (aktive) preduzeća.
Ross, S. A.: Westerfield, R. W. i Jaffe, J.: Corporate Finance, IV, Irwin, Chicago, 1996, str. 4.
Uz poslovni fond mogao je biti rezervni fond i fond zajedničke potrošnje.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
preduzeća se operacionalizuje postavljanjem njegovih određenih ciljeva. Upravljanje realizacijom ciljeva podrazumijeva izbor odgovarajućih
strategija kao skupa upravljačkih aktivnosti i načina ostvarivanja
ciljeva. Dalja konkretizacija i realizacija ciljeva preduzeća vrši se putem
zadataka, a stepen njihovog ostvarivanja mjeri se odgovarajućim
performansama, rezultatom (učinkom) i uspjehom preduzeća.
neto dobitka. Da bi se to ostvarilo, vlasnici kapitala preduzeća,17
sami ili preko menadžera koga postavljaju, preduzimaju sve neophodne mjere koje dovode do visoke ekonomske efikasnosti, tj.
rasta i razvoja preduzeća, koja treba da integriše sve ili većinu
interesa – ciljeva stejkholdera. Da bi se to ostvarilo, treba formulisati
odgovarajuću strategiju rasta i razvoja preduzeća.
Značaj kategorije kapitala, ali i kontroverze u vezi s njim, pokazale su
se u punom svjetlu krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kada
je s pojma kapitala skinuta ideološka oblanda i kada je, barem u
načelu, prihvaćeno stanovište da privredni sistem ne može biti tržišni
ako u njemu nije razvijeno i tržište kapitala, i da je kapital ne samo
relevantna kategorija u raspodjeli nego je nužno u privredni sistem
ugraditi upravljanje preduzećima i bankama po osnovu svojine na
kapitalu. Iako je u početku izgledalo da su time konačno riješeni svi
problemi, ubrzo se ispostavilo da to nije bilo tako. Jer, pokazalo se
da samo davanjem “zelenog svjetla” kategorijama kao što su kapital,
upravljanje po osnovu kapitala, dobit, preduzetništvo, menadžment
i slično, ranije samoupravno društvenosvojinsko preduzeće nije
automatski steklo i performanse (funkcionalne karakteristike)
standardnog društva kapitala kao specifične ekonomske sinteze
menadžmenta, rada i kapitala (različitih pojavnih oblika sredstava).
Rast preduzeća podrazumijeva ulaganje u proširenje kapaciteta
i ulaganje u istraživačko-razvojne projekte te predstavlja uslov
razvoja preduzeća. Razvoj podrazumijeva odgovarajuće promjene u
poslovnim aktivnostima preduzeća koje treba da stvori konkurentsku
prednost u odnosu na druga preduzeća. Da bi se to i ostvarilo, rastom i razvojem treba upravljati budući da on rezultira iz eksternih
mogućnosti i internih sposobnosti preduzeća.
Da bi se to vidjelo, treba podsjetiti da je u tim društvima kapital
tipična vlasnička kategorija jer podrazumijeva postojanje pravnih
i fizičkih lica koja imaju vlasnička opšta prava na njemu. Jasno je
da to ne znači da imaju vlasničko pravo na bilo kom dijelu imovine preduzeća: ona (imovina) u cjelini je u vlasništvu preduzeća
– društva.16 Imajući to u vidu, postaje razumljiva ekonomska interpretacija preduzeća kao društva kapitala:
− imovina je u vlasništvu preduzeća;
8
− preduzeće je u vlasništvu akcionara, odnosno udioničara –
vlasnika;
− akcionari odnosno udioničari su vlasnici ne imovine nego akcija
i udjela koji prezentuju pravo svojine na dijelu neto imovine;
− samo indirektno i u krajnjoj instanci, tj. u slučaju prestanka
preduzeća, akcionari i udioničari se pokazuju i kao (su)vlasnici
neto imovine preduzeća;
− u međuvremenu, kao vlasnici akcija ili udjela, oni imaju srazmjerno pravo upravljanja (osim u posebnim slučajevima, koje
ovdje apstrahujemo) i srazmjerno pravo prisvajanja dobiti
(zarade) po osnovu kapitala;
− ako preduzeće ostvaruje veću dobit (zarade), postoje uslovi da
vlasnici akcija ostvaruju veću dividendu pa cijena njihovih akcija
na tržištu kapitala raste;
− zbog toga (dakle, i zbog dividendi i zbog cijena akcija) akcionari
su motivisani da preduzećem upravljaju tako da ono ostvaruje
što veću dobit (zaradu).
Efikasnost preduzeća – standardnih društava kapitala, a time i
privrednog sistema u cjelini uslovljena je postojanjem fizičkih i
pravnih lica koja su vlasnici prava na kapitalu preduzeća, i to vlasnika koji imaju snažnu motivaciju za uvećavanje kapitala, a to znači
16
17
18
19
Ukoliko bismo pri tome željeli konkretizovati i kvantifikovati ciljeve
preduzeća, osnovano je ustvrditi da je najvažniji cilj maksimizacija dobitka u dugom roku. On je motiv i pokretačka snaga
preduzetničkih aktivnosti preduzeća i najbolji test uspješnosti
poslovanja, koji ne samo da ne isključuje postojanje i drugih ciljeva
već, naprotiv, olakšava njihovo ostvarivanje. Među tim konkurentnim
ciljevima posebno mjesto pripada zaštiti odnosno održavanju kapitala preduzeća. Zaštita odnosno održavanje kapitala nije eksplicitni
krajnji cilj, već sredstvo (poluga) odnosno minimalni uslov kontinuiteta to jest stalnosti poslovanja preduzeća po principu “going
concern”, koji u svojoj biti ima prirodni poriv da opstane – da očuva
(zaštiti, održi) uloženi kapital i vlastito poslovanje koji je isto tako
temeljan kao i profitni (dobitni) motiv.18
Pri tome treba razlikovati:
− finansijski koncept kapitala kojim je uloženi novac (kupovna
moć) sinonim za neto imovinu ili sopstveni kapital preduzeća.
Ovaj koncept se usvaja u ulovima kada je preduzeću primarno
održavanje nominalne vrijednosti uloženog kapitala odnosno
održavanje kupovne moći uloženog kapitala. Prema ovom
konceptu, dobit je zarađena samo ako finansijski iznos neto
imovine (glavnice) na kraju perioda premašuje finansijski iznos neto imovine na početku perioda, nakon isključivanja svih
raspodjela vlasnicima ili naplata (dokapitalizacije) od strane
vlasnika u tom periodu.
− fizički koncept kapitala je, zapravo, sinonim za poslovnu sposobnost odnosno proizvodnu sposobnost preduzeća. Prema ovom
konceptu kapitala, dobit je zarađena samo ukoliko fizička proizvodna sposobnost (poslovna sposobnost) preduzeća na kraju
perioda premašuje fizičku proizvodnu sposobnost na početku
tog perioda nakon isključivanja svih raspodjela vlasnicima ili
naplata od strane vlasnika u tom periodu.19
Osnovna razlika između ova dva koncepta održavanja kapitala je
tretman učinaka promjene cijene imovine i obaveza preduzeća.
Svaki iznos preko onog koji je potreban za očuvanje kapitala s
početka perioda jeste dobit.
Dakle, ni ovaj cilj održavanja odnosno zaštite kapitala ne isključuje
nijedan od ekonomskih ciljeva pa ni cilj maksimiranja dobitka u
dugom roku preduzeća bez koga nema rasta i razvoja.
Kad se u zakonskim propisima kaže da povjerioci imaju pravo da se naplate iz osnovnog kapitala, to ne znači da se mogu (direktno) naplatiti iz ove pasivne kategorije, već to u suštini znači da imaju pravo da se naplate iz imovine preduzeća, čime će ona (imovina) biti smanjena, pa će na taj način i sam kapital kao rezidualna
kategorija koja pripada vlasnicima biti smanjen.
Pravnici obično prigovaraju ovakvoj interpretaciji – smatrajući da su akcionari samo vlasnici akcija, a da je akcionarsko društvo vlasnik trajnog kapitala preduzeća - ali
ekonomisti preferiraju navedenu formulaciju jer se u njoj bolje uočava suština aktuelnih problema i kontroverzi.
Malinić, dr Slobodan: Računovodstveni izvještaji kao dispozitivni i kontrolni instrumenti u realizaciji osnovnih ciljeva preduzeća, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 1995,
str. 297.
Okvir za sastavljanje i prezentaciju finansijskih izvještaja, paragrafi od 102. do 110, Savez računovođa i revizora Republike Srbije, Republike Srpske i Crne Gore,
Beograd, 2010, str. 89 – 91.
Naučni časopis za ekonomiju -– 02/12
02/12
2. SHVATANJE BILANSA
i predstavlja osnovu za prezentaciju imovinskog i finansijskog
položaja preduzeća;
Pojam “bilans” potiče od latinske riječi bilanx koja označava vagu
sa dva tasa. Pojam se koristi kad god se želi izraziti stanje i rezultati
neke ljudske ili ekonomske aktivnosti. Dakle, on upućuje da se:
− bilansom nešto mjeri i iskazuje rezultat,
− to što se mjeri posmatra s dva aspekta,
− ta dva aspekta posmatranja onoga što se mjeri dovodi u
ravnotežu, formira jednakost među njima.20
Bilans se u knjigovodstvu koristi kada se iskazuje stanje i rezultat
preduzeća i pri tome se koristi:
− bilans stanja – predstavlja finansijski izvještaj kojim se prikazuje
stanje imovine, kapitala i obaveza na izabrani dan bilansiranja
− bilans uspjeha – podrazumijeva finansijski izvještaj kojim se
prikazuju prihodi, rashodi i finansijski rezultat kao razlika između
njih u izabranom obračunskom periodu i predstavlja osnovu za
prezentaciju prinosnog (rentabilitetnog) položaja preduzeća;
− izvještaj o tokovima gotovine – iskazuje gotovinske prilive
(primanja), gotovinske odlive (izdavanja) i neto tok gotovine,
kao razliku između priliva i odliva gotovine u određenom
izvještajnom periodu.
Iako svaka donesena i sprovedena poslovna odluka utiče na bilans,
a budući da je evidentirana na niz knjigovodstvenih računa, njene
posljedice se manifestuju (pojavljuju) samo na dan bilansa, dakle tek
kada se knjigovodstveni računi saldiraju, što ilustruje sljedeća slika:
Rauni aktive
Rauni pasive
Bilans stanja
(raun izravnanja)
Saldo rauna
aktive
Integrisanje gubitka
Saldo rauna
pasive
Integrisanje dobitka
Rauni prihoda
Bilans uspjeha
(raun dobitka i gubitka)
Saldo rauna
rashoda
Saldo rauna
prihoda
Šema 1. Veza izmeu bilansa i knjigovodstva
Prihvatajući dekadni način klasifikacije i obilježavanja računa u
kontnom okviru, svi knjigovodstveni računi razvrstani su u klase
(od 0 do 9), a u okviru klasa u grupe (od 00 do 99). Svaka grupa se
zatim dijeli na račune (od 000 do 999), a računi na neograničeni broj
podračuna. Poredak klasa u kontnom okviru, kao i koje će račune
pojedine klase obuhvatiti zavisi od toga “na koji način se rangiraju
ciljevi knjigovodstva, od načina bilansiranja uspjeha i od zahtjeva za
informacijama eksternih i internih korisnika”.21 Pri tome, primarnim
ciljem knjigovodstva može da se smatra “ili dobijanje svrsishodnih
finansijskih izvještaja o rezultatu i imovini preduzeća ili praćenje
kružnog toka kretanja sredstava kroz preduzeće”.22 Ako je primarni cilj praćenje kružnog toka kretanja sredstava kroz preduzeće,
zahtjevi bilansiranja biće potisnuti u drugi plan, a sadržina klasa
računa će pratiti kružni tok N-R-P-R1-N1. Ukoliko je primarni
cilj dobijanje svrsishodnosti finansijskih izvještaja (bilans stanja i
bilans uspjeha), tada će sadržina klasa računa i njihov redoslijed
biti jednak redoslijedu i sadržini bilansnih pozicija u bilansu stanja
i bilansu uspjeha. U ovom slučaju, između knjigovodstva (glavne
knjige) i bilansa postoji čvrsta formalna i materijalna povezanost kao
pretpostavka urednog bilansiranja. Metode obračuna rezultata imaju
različite zahtjeve u pogledu načina iskazivanja poslovnih prihoda
20
21
22
i rashoda. To iz razloga što je on rezultat saldiranja i zaključivanja
računa prihoda i rashoda. Naime, bilans uspjeha može se sačiniti
metodom:
− prodatih učinaka (funkcionalna – procesna metoda),
− ukupnih troškova (bilansna metoda).
Metoda troškova prodatih učinaka zahtijeva podatke o prihodima od
prodaje i cijeni koštanja prodatih učinaka, a to znači da pogonsko
knjigovodstvo mora biti dio finansijskog knjigovodstva, što upućuje
na funkcionalni okvir. U ovom slučaju postoji materijalna ali ne i
formalna povezanost knjigovodstva (glavne knjige) i bilansa. Riječ je
o nešto komplikovanijem metodu obračuna periodičnog rezultata jer
je obimu prodatih učinaka nužno sučeliti troškove koji su sadržani u
tim prodatim učincima. Ova metoda obračuna prepoznaje troškove
proizvoda (troškove nabavke, upravljanja proizvodnjom, troškove
glavne i pomoćne djelatnosti) koji se nadoknađuju prilikom obračuna
poslovnog rezultata, i to samo onog dijela proizvodnih troškova
sadržanih u prodatim učincima, dok se drugi dio tih troškova odlaže
za neke kasnije obračunske periode. Neproizvodni troškovi (marketinga, istraživanja i razvoja, troškovi uprave i prodaje) u cijelosti
se moraju nadoknaditi u periodu kada su i nastali i zbog toga se
Jovan Rodić, Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str. 3.
Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet, Beograd, 2007, str. 72.
Ibidem, str. 72.
9
Rauni rashoda
Naučni
Naučni časopis
časopis za
za ekonomiju
ekonomiju –- 02/12
nerijetko nazivaju troškovi perioda. Zbog svoje komplikovanosti
,ova metoda obračuna periodičnog rezultata nije moguća samo na
osnovu informacija iz finansijskog računovodstva, već podrazumijeva
postojanje i veoma razvijenog obračuna troškova i učinaka.
Da bi se došlo do troškova prodatih učinaka (proizvoda i usluga),
kontni okvir razvija se tako da se na knjigovodstvenim računima,
svrstanim u pojedine klase, prati kretanje faktora proizvodnje u proces reprodukcije, uz, razumljivo, praćenje njihove transformacije iz
jednog u drugi oblik sve do završetka proizvodnje i prodaje učinaka.
Otuda i naziv “funkcionalni” odnosno “procesni kontni okvir”. Na
prihodnoj strani ove metode nalaze se prihodi od prodaje učinaka i
robe, prihodi od finansiranja i ostali prihodi, a na rashodnoj troškovi
prodatih učinaka i nabavna vrijednost prodate robe, rashodi finansiranja i ostali rashodi.
Suština obračuna poslovnog rezultata23 metodom ukupnih troškova
ogleda se u međusobnom sučeljavanju ukupnih ulaganja (po vrstama) i ukupnih učinaka (efekata) ostvarenih u određenom vremenskom periodu, bez obzira na to da li je došlo do prodaje tih učinaka.
Ukupna ulaganja obuhvataju se u finansijskom računovodstvu na
računima poslovnih rashoda (nabavna vrijednost prodate robe,
troškovi materijala, amortizacije, zarada, goriva i energije proizvodnih i neproizvodnih usluga, rezervisanje za materijalne troškove i
sl.). Osnovni problemi u primjeni metode ukupnih troškova su što
proizvedeni učinci koji su prouzrokovali ukupna ulaganja ne moraju
biti i prodati. U slučaju pak prodaje učinaka u istom vremenskom
periodu, ti efekti bi se evidentirali na računima poslovnih prihoda
te, suprotstavljajući ih poslovnim rashodima, jednostavno bi došlo
do iskazivanja poslovnog rezultata.
10
Međutim, poslovni prihodi i poslovni rashodi u određenom vremenskom periodu najčešće se ne podudaraju. U slučaju kada je obim
proizvodnje veći od obima prodaje, u obračunu poslovnog rezultata,
potrebno je uključiti utvrđeni višak proizvedenih učinaka koji nisu
prodati. Suprotno, ukoliko bi obim prodaje bio veći od proizvodnje,
bilo bi potrebno višak prodatih učinaka isključiti iz ove računice jer
ovaj dio učinaka nije produkt ulaganja samo u tom periodu, već
nekog drugog iz prethodnog perioda. Metodološki se to rješava
putem upoređivanja zaliha učinaka (gotovih proizvoda, nedovršene
proizvodnje) na početku i na kraju perioda.
Na kraju perioda, nakon izvršenog usaglašavanja računovodstvenog
sa stvarnim stanjem, neprodate zalihe biće iskazane na strani aktive
prema proizvodnoj cijeni koštanja ili neto prodajnoj cijeni,24 zavisno
od toga koja je od njih niža. Poređenje vrijednosti početnih i krajnjih
zaliha može imati za posljedicu da je:
Nakon toga, za taj dio koriguju se poslovni prihodi naviše u slučaju
povećanja vrijednosti zaliha učinaka, odnosno naniže u slučaju
njihovog smanjenja. Ova metoda obračuna rezultata zahtijeva
jednostavniju organizaciju računovodstva i nije presudno uslovljena
postojanjem pogonskog obračuna.
Bilansni kontni okvir razvijen je tako da poredak klasa u potpunosti
odgovara sačinjavanju bilansa uspjeha po metodi ukupnih troškova.
Uz to, postoji čvrsta veza između knjigovodstvenih računa i bilansa,
pa se bilans sačinjava saldiranjem i zaključivanjem knjigovodstvenih
računa. Važeći kontni okvir sačinjen prema bilansnom principu ima
sljedeće klase:
0 – Upisani neuplaćeni kapital i stalna sredstva;
1 – Zalihe;
2 – Kratkoročna potraživanja, kratkoročni plasmani i gotovina;
3 – Kapital;
4 – Dugoročna rezervisanja i obaveze;
5 – Rashodi;
6 – Prihodi;
7 – Otvaranje i zaključak računa stanja i uspjeha;
8 – Vanbilansna evidencija;
9 – Obračun troškova i učinaka.
Bilansni kontni okvir karakterišu sljedeće osobine:
a) Uspostavlja se čvrsta veza između knjigovodstva i bilansa.
Naime, bilans se dobije jednostavno, saldiranjem i zaključivanjem
knjigovodstvenih računa, pri čemu se bilans uspjeha sačinjava
metodom ukupnih troškova, što olakšava bilansiranje.
b) Kod proizvodnih preduzeća obavezno je vođenje pogonskog
knjigovodstva, čime se stvaraju uslovi za razvoj upravljačkog
računovodstva koje pruža informacije o:
− rentabilnosti proizvodnje svakog proizvoda,
− doprinosu pojedinih segmenata preduzeća njegovom dobitku,
a i jedno i drugo omogućuje strukturisanje proizvodnje i usmjeravanje razvoja segmenata preduzeća ka ostvarenju njegovog
vrhunskog cilja – maksimiranja dobitka.
c) Stvara preduslove za razvijanje motivacionog mehanizma srednjeg sloja menadžera (menadžeri profitnih centara) i nižeg sloja
menadžera (menadžeri centara troškova i centara prihoda).26
– vrijednost krajnjih zaliha veća od početnih, što će doprinijeti
povećanju vrijednosti zaliha učinaka (zbog toga što je obim
proizvodnje veći od obima prodaje);
d) Negativna strana bilansnog kontnog okvira kod proizvodnih
preduzeća je u tome što povećava broj knjiženja s područja
odnosa pogonskog knjigovodstva sa finansijskim knjigovodstvom.
– vrijednost krajnjih zaliha manji od početnih, što će prouzrokovati
smanjenje vrijednosti zaliha učinaka (zbog toga što je obim
prodaje veći od obima proizvodnje).25
U skladu s prethodnim, treba ukazati na međuzavisnost ovih triju
bilansa, što pokazuje sljedeća ilustracija:
23
24
25
26
Periodični rezultat preduzeća može se diferencirati na poslovni (operativni) rezultat, rezultat iz finansiranja i ostalih aktivnosti preduzeća. Poslovni (operativni) rezultat
predstavlja pokazatelj uspješnosti, odnosno rentabiliteta po osnovu poslovnih (operativnih) aktivnosti preduzeća u određenom obračunskom periodu.
Neto prodajna cijena = (1- troškovi perioda/ prihodi od prodaje učunaka) x prodajna cijena.
Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet, Beograd, 2007, str. 73.
O tome vidjeti: Dr Jovan Rodić: Računovodstvo i menadžment, časopis “Knjigovodstvo”, 1–2/96.
Naučni časopis za ekonomiju -– 02/12
02/12
Bilans stanja
()
(P)
Vrijednost
preduzea
Prethodni trougao ukazuje na međuzavisnost ovih triju finansijskih
izvještaja koji pokazuje genezu i razvoj suštinskog određenja finansijskog
rezultata preduzeća, njegovo utvrđivanje (obračun i mjerenje) prvobitno
zasnovano na vrednovanju imovine (sredstava), tj. na osnovu bilansa stanja,
a kasniji razvoj računovodstva doveo je do mjerenja odnosno utvrđivanja
rezultata sučeljavanjem prihoda i rashoda putem bilansa uspjeha.27 Pri
tome, ostvareni rezultat (neto dobitak) predstavlja maksimalni iznos koji
preduzeće može u toku perioda disponirati pod uslovom da u potpunosti
očuva u njega uložen kapital s početka perioda.28 Iz prethodnog je osnovano ustvrditi da plod (rezultat) može biti ubran, ali drvo odnosno sadnica
(kapital) ne smije biti oštećeno, što aludira na prethodno istaknutu potrebu
očuvanja (zaštite) kapitala (finansijski i fizički koncept).
U osnovi periodičnog rezultata leže tokovi rentabiliteta koji prate obim
poslovnih aktivnosti preduzeća, dok se u osnovi totalnog rezultata
nalaze tokovi gotovine. Zaštita odnosno održavanje kapitala preduzeća
uslovljava stalno reinvestiranje za iznos utrošenih faktora proizvodnje u
određenom obračunskom periodu. Važna polazišna tačka u održavanju
kapitala preduzeća je određivanje gornje i donje granice reinvestiranja,
posebno u uslovima inflacije. Zanemarivanje ove opasnosti može da
dovede do pogrešnih poslovnih odluka u domenu raspodjele, koje mogu
biti štetne po očuvanje kapitala, što upućuje na potrebu utvrđivanja
realnog periodičnog rezultata.
Bilans stanja je na vrhu preduzetničkog trougla iz razloga što od upravljanja imovinom i izvorima finansiranja primarno zavisi obim proizvodnje
i prodaje, a time i prihodi, rashodi i finansijski rezultat preduzeća.
S tim u vezi, bilans uspjeha putem ostvarenih prihoda i rashoda i finansijskog rezultata utiče i mijenja veličinu i strukturu pozicija bilansa
stanja. Recimo, akumulirani dobitak povećava kapital i pasivu bilansa
preduzeća. Stavljanjem u odnos ostvarenog neto dobitka s kapitalom
može se sagledati rentabilnost kapitala, što ukazuje na uspješnost
poslovanja preduzeća.
27
28
29
30
31
Izvještaj o tokovima gotovine
(NNT = NP-NI)
Najzad, izvještaj o tokovima gotovine nam pokazuje kako se naplaćuju
ostvareni prihodi, isplaćuju rashodi i raspoređuje ostvareni neto dobitak.
Od veličine i brzine naplate prihoda zavise primanja gotovine, a od
veličine i brzine plaćanja zavisi izdavanje gotovine i, na kraju, neto tok
gotovine, koji može biti pozitivan ili negativan. I obrnuto, primanja i izdavanja gotovine kreiraju veličinu i strukturu pozicija u ovom izvještaju.
Tako, recimo, naplata potraživanja od kupaca smanjuje njihove obaveze
u pasivi bilansa i povećava poziciju “gotovine” u aktivi bilansa. Dakle,
izvještaj o tokovima gotovine pokazuje po kom osnovu je ona primljena
i u koje svrhe je upotrebljavana.29 Sva tri bilansa, svaki na svoj način,
neposredno utiču na kreiranje vrijednosti preduzeća.
3. FINANSIJSKE KARAKTERISTIKE BILANSA
STANJA
Bilans stanja predstavlja prikaz imovine i izvora finansiranja
preduzeća na određeni izvještajni dan. Sastoji se iz dva dijela:
– imovine (aktive),
– izvora finansiranja (pasive).
Aktiva pokazuje pregled imovine (sredstava)30 u koju su uloženi
izvori finansiranja, dok pasiva31 pokazuje obaveze koje se moraju
platiti, kao i kompenzacije po osnovu uloženog kapitala (sopstvenih
izvora). Ove potonje kompenzacije po osnovu uloženog kapitala
sastoje se od očuvanja (održanja, zaštite) kapitala, ali i njegovog
uvećanja. Pošto se pribavljena imovina (sredstva) mogu finansirati
iz sopstvenih i/ili pozajmljenih izvora, zbir aktive i pasive mora biti
jednak, što pokazuje naredna slika:
Prof. dr Slobodan Malinić: Upravljačko računovodstvo i obračun troškova i učinaka, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 2005, str. 82–83.
Prof. dr Nikola Stevanović: Održavanje realne supstance preduzeća u inflatornoj ekonomiji, Naučna knjiga, Beograd, 1975, str. 7.
Dakle, ovaj izvještaj ne iskazuje dospjele a neisplaćene obaveze, zbog čega se ne može na osnovu njega ustvrditi da li je preduzeće likvidno ili ne.
Aktivu čini: nematerijalna imovina (patenti, licence, koncesije, gudvil), materijalna imovina (građevinski objekti, oprema, zalihe i sl.) i finansijska imovina (novac na
računima i u blagajni, potraživanja, dati krediti drugima, ulaganja u akcije, obveznice i sl.) na određeni dan.
Pasivu čine: sopstveni izvori - kapital (koji čini: osnovni kapital, emisiona premija, rezerve i zadržani - neraspoređeni dobitak) i obaveze - dugovi (koje čine dugoročna
i kratkoročna rezervisanja, dugoročne obaveze, kratkoročne finansijske obaveze, obaveze iz poslovanja, iz specifičnih poslova, za zarade i naknade, poreze i doprinose
i druge obaveze) te pasivna vremenska razgraničenja.
11
Bilans uspjeha
(BFR = P-R)
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Slika 2. Osnovni dijelovi bilansa stanja
Izvori finansiranja
Imovina (aktiva)
=
1 000 000 n.j.
(pasiva)
1 000 000 n.j.
Imovina iskazana u aktivi bilansa predstavlja potencijalne
mogućnosti (kapacitete) preduzeća. Ona je posljedica prethodnih
poslovnih događaja (odluka) od kojih se očekuju prilivi ekonomske
koristi u budućnosti, koji su od uticaja na kapital, prinosni položaj
i tokove gotovine u preduzeću. Imovina se, pored ostalog, može
strukturisati i na dugoročno i kratkoročno vezanu imovinu.
3.1.2. Obrtna imovina
Struktura obrtne imovine je:
OBRTNA IMOVINA
GOTOVINA
Nasuprot imovini u aktivi i pasivi bilansa, izvori mogu biti, sa
stanovišta vlasništva, sopstveni i pozajmljeni, kao i s aspekta
ročnosti – dugoročno i kratkoročno raspoloživi.
KRATKOROČNA
POTRAŽIVANJA
U BANCI NA
RAČUNIMA
PO VIĐENJU
POTRAŽIVANJE OD
KUPACA
DATI KRATKOROČNI
KREDITI I OSTALI
PLASMANI
U BLAGAJNI
POTRAŽIVANJE OD
POVEZANIH LICA
HARTIJE OD
VRIJEDNOSTI SA
ROKOM DOSPIJEĆA DO
GODINU DANA
3.1. Imovina preduzeća
POTRAŽIVANJE OD
ZAPOSLENIH
3.1.1. Stalna imovina
POTRAŽIVANJE OD
FISKUSA
Prema savremenom shvatanju, stalna imovina ne izjednačava se
sa dugoročno vezanom imovinom. Struktura stalne imovine može
se ilustrovati na ovaj način:
KRATKOROČNA
FINANSIJSKA IMOVINA
OSTALA
POTRAŽIVANJA
HARTIJE OD
VRIJEDNOSTI KOJIMA
SE TRGUJE
MATERIJALNA
ULAGANJA U RAZVOJ
ZEMLJIŠTE I ŠUME
KONCESIJE, PATENTI.
FRANŠIZE, LICENCE I SLIČNA
PRAVA
GRAĐEVINSKI OBJEKTI
GUDVIL
ALAT I INVENTAR
NEMATERIJALNA
ULAGANJA U PRIPREMI
VIŠEGODIŠNJI ZASADI
12
DATI AVANSI ZA NABAVKU
NEMATERIJALNE IMOVINE
NEDOVRŠENE
PROIZVODNJE I
POLUPROIZVODA
GOTOVIH
PROIZVODA
ROBE
ČEKOVI I MJENICE
OSTALA KRATKOROČNA
ULAGANJA
DATI AVANSI DATI ZA
NABAVKU ZALIHA
AKTIVNA
VREMENSKA
RAZGRANIČENJA
FINANSIJSKA
Osnovne karakteristike obrtne imovine su:
UČEŠĆE U KAPITALU
− transformiše se u novac najkasnije u roku od jedne godine,
DATI DUGOROČNI KREDITI
OPREMA
OSNOVNO STADO
OSTALA NEMATERIJALNA
ULAGANJA
MATERIJALA
STALNA IMOVINA
NAMIJENJENA
PRODAJI
STALNA IMOVINA
NEMATERIJALNA
ZALIHE
− materijal se ne amortizuje, već se vrijednost u cijelosti prenosi
u cijenu gotovih proizvoda (usluga). Pri tome, novac se koristi za pribavljanje sirovina i materijala, isplatu plata i drugih
resursa, a potom se oni transformišu u nedovršenu proizvodnju
(poluproizvode) i gotove proizvode. Prodajom gotovih proizvoda
nastaju potraživanja od kupaca koja se nakon naplate pretvaraju
u gotovinu, čime se uloženi novac vraća u gotovinu.
ULAGANJA U
DUGOROČNE HARTIJE
OD VRIJEDNOSTI
OSTALA FINANSIJSKA
IMOVINA
OSTALA OSNOVNA
SREDSTVA
OSNOVNA SREDSTVA
U PRIPREMI
Najkraće vrijeme i najveću sposobnost mobilizacije u gotovinu ima
imovina uložena u hartije od vrijednosti koje kotiraju na berzi. Potom
slijede potraživanja iz poslovanja, jer se ta potraživanja konvertuju u
gotovinu u rokovima koji su ugovoreni za naplatu prodatih učinaka,
a ti se rokovi u principu izražavaju jednocifrenim ili dvocifrenim
brojem dana. Zatim slijede kratkoročni finansijski plasmani koji će
se konvertovati u gotovinu za ugovoreno vrijeme, a ono ne može
da bude duže od dvanaest mjeseci. Slijede zalihe proizvoda i robe
koje će se konvertovati u gotovinu kada budu prodate i naplaćene,
pa zalihe nedovršene proizvodnje i poluproizvoda koji će se konvertovati u gotovinu kada bude završena proizvodnja i proizvodi
budu prodati i naplaćeni. Zatim, slijede zalihe materijala koje će
se konvertovati u gotovinu kada budu utrošene za proizvodnju
i kada bude proizveden, prodat i naplaćen proizvod. Najzad, dio
kratkoročno vezane imovine koji je stalno prisutan u preduzeću
novac (gotovinu) vezuje na dugi rok.32
STALNE ZALIHE
DATI AVANSI ZA NABAVKU
NEMATERIJALNE IMOVINE
Ovdje je neophodno ukazati na neke od karakteristika stalne
imovine:
a) Dio dugoročno vezane imovine konvertuje se u gotovinu putem
amortizacije koja se uključuje u troškove proizvodnje učinaka
(usluga), završetka proizvodnje, te prodajom i naplatom učinaka
odnosno usluga.
b) Proces konverzije u gotovinu kod nematerijalnih i materijalnih
ulaganja traje nekoliko godina, a kod građevinskih objekata i
nekoliko decenija.
c) Kod dugoročnih finansijskih plasmana, izuzev dugoročnih hartija
od vrijednosti koje se kotiraju na berzi efekata, proces konverzije
u gotovinu traje nekoliko godina, a učešće u kapitalu drugih
preduzeća kao i ulaganja u zemljište nikad se ne konvertuju u
gotovinu, osim ako se ne prodaju.
TRAJNA OBRTNA SREDSTVA = KAPITAL + DUGOROČNA REZERVISANJA + DUGOROČNE OBAVEZE – STALNA SREDSTVA (po sadašnjoj
vrijednosti)
ili
TRAJNA OBRTNA SREDSTVA = OBRTNA SREDSTVA – KRATKOROČNE OBAVEZE
Trajna obrtna sredstva susreću se pod nazivom obrtni kapital, a u
stvari pokazuju dio obrtnih sredstava koji je finansiran iz dugoročno
32
raspoloživih izvora. Ako se radi o obrtnom kapitalu, riječ je o
dugoročnim izvorima finansiranja koji preostaju nakon pokrića stalne
Nisu prihvatljiva mišljenja nekih autora da se u trajnu obrtnu imovinu uključi i konstantni dio potraživanja od kupaca i dio gotovine, pošto se ti dijelovi stalno obnavljaju,
što znači da se ne smanjuju, jer u odnosu na gotovinu i potraživanja od kupaca uvijek su spontani (autonomni) izvori finansiranja koji se stalno obnavljaju i drže na
određenom nivou.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
imovine za finansiranje obrtne imovine. Ovaj pokazatelj koristi se
za ocjenu dugoročne finansijske ravnoteže, pri čemu se upoređuje
sa zalihama i stalnom imovinom koja je namijenjena za prodaju.
Upoređivanjem obrtnog kapitala sa zbirom zaliha i stalnim sredstvima namijenjenim prodaji ocjenjuje se finansijska stabilnost na
osnovu sljedećih relacija:
1) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji = obrtni kapital,
2) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji < obrtni kapital,
3) zalihe i stalna imovina namijenjena prodaji > obrtni kapital.
U vezi s tim konstatujemo:
1) relacija 1: finansijska stabilnost omogućuje održavanje platežne
sposobnosti;
2) relacija 2: finansijska stabilnost obezbjeđuje sigurnost održavanja
platežne sposobnosti;
3) relacija 3: finansijska stabilnost onemogućuje održavanje
platežne sposobnosti.
Drugi način ocjene finansijske stabilnosti vrši se koeficijentom
finansijske stabilnosti na sljedeći način:
1) stalna imovina,
2) dugoročno vezana imovina (zalihe i stalna imovina namijenjena
prodaji),
I) stalna i dugoročno vezana imovina (1 + 2),
3) kapital,
5) dugoročne obaveze,
II) trajni i dugoročni kapital (3 + 4 + 5)
Koeficijent finansijske stabilnosti (I/II)
Tumačenje koeficijenta finansijske stabilnosti:
1) kada je koeficijent finansijske stabilnosti 1, finansijska stabilnost
omogućuje održavanje platežne sposobnosti;
2) ukoliko je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, finansijska stabilnost obezbjeđuje sigurnost održavanja platežne
sposobnosti;
3) ako je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, finansijska
stabilnost onemogućuje održavanje platežne sposobnosti.
3.2. Izvori finansiranja preduzeća
Izvore finansiranja imovine preduzeća pokazuje pasiva bilansa. Sa
stanovišta vlasništva, izvori finansiranja mogu biti sopstveni i tuđi
(pozajmljeni), a sa stanovišta ročnosti se dijele na kratkoročno
i dugoročno raspoložive izvore. Tokom različitih faza životnog
ciklusa preduzeća, tj. od osnivanja preduzeća preko ekspanzije
visokog rasta, stabilnog (zrelog) rasta, pa do opadanja mijenja se i
dominantnost pojedinih izvora finansiranja.33 U literaturi se najčešća
podjela izvora finansiranja pravi na interne, koji pokazuju sposobnost
preduzeća za finansiranjem, i eksterne, koji pokazuju mogućnosti
finansiranja preduzeća u različitim fazama tokom njegovog životnog
ciklusa, što se može islustrovati sljedećom slikom:34
prihodi
prihodi/
zarade
u dolarima
zarade
vrijeme
potrebe za
eksternim
finansiranjem
velike, ali
ograniene
infrastrukturom
velike, u odnosu
na vrijednost
preduzea
umjerene, u
odnosu na
vrijednost
preduzea
opadajue,
izraženo kao
procenat od
vrijednosti
male, sa
približavanjem
projekta kraju
interno
finansiranje
negativno ili u
maloj mjeri
negativno ili u
maloj mjeri
u maloj mjeri, u
odnosu na
potrebe za
finansiranjem
u velikoj mjeri, u
odnosu na
potrebe za
finansiranjem
u veoj mjeri nego
što su potrebe za
finansiranjem
kapital vlasnika
kapital investitora
u visoko rizine
projekte
obine akcije
obine akcije
varanti
zamjenjive hartije
dug
isplata duga
faza 1
poetak
poslovanja
faza 2
brzi rast
faza 3
visoki rast
faza 4
zreli rast
dostupnost
privatnog
kapitala
vlasnika
inicijalna javna
ponuda
povremene
emisija
vlasnikih
hartija
Slika
eksterno
finansiranje
kredit od banke
faza rasta
finansijska
tranzicija
otkup sopstvenih
akcija
emisija
obveznica
Slika 3. Analiza oblika finansiranja tokom životnog ciklusa
33
34
Aswath Damodaran: Korporativne finansije, Modus, Podgorica, 2007, str. 510.
Ibidem, str. 512.
faza 5
opadanje
13
4) dugoročna rezervisanja,
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Ovdje treba naglasiti da sva preduzeća ne prolaze kroz ovih pet
faza jer:
− finansijskom stabilnošću,
− mnoga preduzeća u tom procesu ne prežive fazu početnog
razvoja, a neka koja i prežive, nastave poslovanje kao mala
preduzeća s malim mogućnostima za ekspanziju;
− visinom poslovnog rizika,
− sva uspješna preduzeća čijim se akcijama ne trguje javno
(zatvorena akcionarska društva) ne postaju korporacije čijim
se akcijama javno trguje, ali uspijevaju da prikupe dovoljno
kapitala da bi i dalje imale visoke stope rasta;
Visinu sopstvenog kapitala uslovljava, prije svega, finansijska
stabilnost. Podsjetimo se da je finansijska stabilnost prihvatljiva
kada je odnos dugoročno vezane imovine (stalne imovine, stalne
imovine namijenjene prodaji, gubitka iznad kapitala i stalnih zaliha)
i kapitala uvećanog za dugoročna rezervisanja i dugoročne obaveze
jedan, a da je finansijska stabilnost dobra kada je ovaj odnos niži
od jedan. Permanentno održavanje tog odnosa na nivou jedan ili
niže od jedan nije jednostavno jer se stalna imovina smanjuje po
osnovu amortizacije i povećava po osnovu investiranja. Dugoročne
obaveze se smanjuju po osnovu otplate dugoročnih dugova, a
dugoročna rezervisanja se smanjuju po osnovu ukidanja iskorištenih
i neiskorištenih dugoročnih rezervisanja u korist prihoda. Kada god
dugoročno vezana imovina ima neto smanjenje (neto smanjenje
dugoročno vezane imovine je razlika između smanjenja stalne
imovine po osnovu amortizacije uvećane za naplaćene dugoročne
finansijske plasmane umanjeno za novo investiranje u dugoročno
vezanu imovinu) manje od zbira ukinutih dugoročnih rezervisanja u
korist prihoda uvećanih za otplaćenu glavnicu dugoročnih dugova,
preduzeće, da bi spriječilo pogoršanje finansijske stabilnosti, trebalo
bi da se ponovo dugoročno zaduži. Međutim, mogućnost novog
dugoročnog zaduženja, između ostalog, uslovljena je kreditnim
bonitetom preduzeća, a bitna komponenta kreditnog boniteta je
finansijska stabilnost. Jednom ostvarena finansijska stabilnost nije
nepromjenljiva jer je pod uticajem:
− neka preduzeća, kao što su Microsoft, imaju visok rast i čini
se da nemaju potrebe za eksternim finansiranjem (emisijom
dužničkih hartija od vrijednosti i kreditima) jer se dokazalo da
su interna sredstva više nego dovoljna za finansiranje njihovog
rasta;
− postoje preduzeća visokog rasta koja emituju dužničke hartije od
vrijednosti i preduzeća niskog rasta koja emituju vlasničke hartije od vrijednosti, što ukazuje na postojanje brojnih izuzetaka.
U osnovi, životni ciklus preduzeća je korisno sredstvo odnosno
poluga za objašnjenje postupaka različitih vrsta preduzeća pri izboru
pojedinog oblika finansiranja.
3.2.1. Sopstveni izvori finansiranja
Pod sopstvenim izvorom finansiranja podrazumijeva se kapital
preduzeća (osjenčeni dio na slici 1) koji čine:
1. osnovni kapital,
2. emisiona premija,
3. rezervni kapital (zakonske i statutarne rezerve),
14
4. revalorizacione rezerve,
5. neraspoređeni neto dobitak,
6. nerealizovani dobici dugoročnih hartija od vrijednosti,
− strukturom stalne imovine,
− autonomijom preduzeća.
− mobilizacije stalne imovine putem amortizacije i naplate
dugoročno datih kredita,
− novog investiranja,
7. nerealizovani gubici dugoročnih hartija od vrijednosti,
− smanjenja dugoročnih rezervisanja po osnovu iskorišćenja ili
ukidanja u korist prihoda,
8. gubici do visine kapitala,
− otplate dugoročnih dugova,
9. otkupljene sopstvene akcije,
− smanjenja kapitala po osnovu isplate dividende i bonusa iz
neraspoređenog dobitka,
10. kapital (1 + 2 + 3 + 4 + 5 + 6 – 7 – 8 – 9).
Prethodni algoritam, zasnovan na mješovitoj normativnoj osnovi,
tj. gdje se u finansijskim izvještajima za vrednovanje imovine i
obaveza koriste pravila računovodstva istorijskih transakcija i pravila
računovodstva fer vrijednosti, stavke koje povećavaju ukupni kapital
su: osnovni kapital, emisiona premija, rezervni kapital, revalorizacione rezerve, neraspoređeni dobitak i neralizovani dobici. S druge
strane, ukupan kapital umanjuju: nerealizovani gubici, gubici do
visine kapitala i otkupljene sopstvene akcije ili udjeli.
“Zapamtite da se preduzeće ne može kontinuirano zaduživati bez
jačanja sopstvenog trajnog kapitala.”35 Ova tvrdnja je nesporna, pa
se u vezi s tim postavljaju pitanja:
− koliki sopstveni kapital datog preduzeća treba da bude,
− kako se obezbjeđuje potreban obim sopstvenog kapitala,
− kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala,
− kako održati realnu vrijednost kapitala u uslovima inflacije.
Koliki sopstveni kapital treba da bude? Visina kapitala datog
preduzeća uslovljena je:
35
36
− poslovanja s gubitkom.
Preduzeće će lakše održavati finansijsku stabilnost što ima više
kapitala a manje dugoročnih dugova i dugoročnih rezervisanja u
okviru trajnog i dugoročnog kapitala. Održavanje finansijske stabilnosti neophodno je ne samo da se održi permanentna platežna
sposobnost preduzeća, već i zato što je finansijska stabilnost bitan
kriterijum kreditnog boniteta preduzeća. Naime, ako preduzeće
izgubi finansijsku stabilnost, što se događa kada je koeficijent
finansijske stabilnosti veći od jedan, postaje platežno nesposobno,
a istovremeno gubi i kreditni bonitet, zbog čega se ne može zadužiti
i time vratiti platežnu sposobnost.
Struktura stalne imovine bitno utiče na visinu sopstvenog kapitala.
Naime, što preduzeće u okviru stalne imovine ima više trajno vezane
imovine (zemljište, građevinski objekti, učešće u kapitalu drugih
preduzeća i banaka) i što ima veće stalne zalihe, utoliko je potrebno
više sopstvenog kapitala, koji je takođe trajan, a što trajno vezanu
imovinu više pokriva trajnim kapitalom, razumljivo je da to olakšava
održavanje finansijske stabilnosti. Preduzeća čija je struktura stalne
imovine36 takva da se brzo mobiliše putem amortizacije (oprema,
James C. Van Horne: Financijsko upravljanje i politika, Mate, Zagreb, 1997, str. 330.
Treba imati u vidu i nivo stalne imovine namijenjene prodaji koji se formira ili pribavljanjem stalnih sredstava namijenjenih prodaji u visini novčane vrijednosti ili pak
ukoliko se iz bilo kojih razloga stalna imovina isključi iz upotrebe u visini sadašnje vrijednosti. Osnovna karakteristika ove imovine je da njihovo držanje ne doprinosi
finansijskom rastu, negativno utiče na finansijsku stabilnost i indirektno povećava troškove kamata. Zadatak finansijskog menadžmenta je da se u što kraćem roku
liši tih sredstava.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Preduzeće koje ima visok poslovni rizik, koji se kvantifikuje, podsjetimo se, iz odnosa marže pokrića i poslovnog dobitka, da bi imalo
prihvatljiv ukupan rizik, koji se kvantifikuje iz odnosa marže pokrića
i bruto dobitka redovne aktivnosti, mora da minimizira finansijski
rizik, koji se kvantifikuje iz odnosa poslovnog dobitka i bruto dobitka
redovne aktivnosti. Ovo zato što je ukupan rizik ostvarenja bruto
dobitka redovne aktivnosti, u stvari, umnožak faktora poslovnog i
faktora finansijskog rizika. Ako je faktor poslovnog rizika, recimo,
šest, a faktor finansijskog rizika tri, faktor ukupnog rizika biće čak
18 = (6 x 3), što je veoma visoko, te je veliki rizik da će se ostvariti
gubitak. Ovo znači da je bruto dobitak redovne aktivnosti osamnaest
puta manji od marže pokrića, tačka neutralnog bruto dobitka udaljena
je od koordinantnog početka, odnosno stopa elastičnosti ostvarenja
neutralnog bruto dobitka približava se nuli i preduzeće klizi u zonu
gubitka. Da do toga ne bi došlo, pošto preduzeće ne može oboriti poslovne fiksne rashode jer je njihova visina uslovljena amortizacijom,
jedini je izlaz da se poveća sopstveni kapital a smanje kamatonosni
dugovi. Na taj način će se smanjiti rashodi finansiranja (kamate),
smanjiće se finansijski rizik, zbog čega će ukupan rizik ostvarenja
bruto dobitka redovne aktivnosti biti na prihvatljivom nivou uprkos
visokom poslovnom riziku.
Stepen autonomije u vođenju politike preduzeća bitno uslovljava
visina sopstvenog kapitala jer je to garantna supstanca za povjerioce.
Naime, dok god nivo gubitka ne premaši nivo sopstvenog kapitala,
povjerioci su zaštićeni, oni svoja potraživanja mogu naplatiti kadtad, makar iz stečajne mase, ali kada nivo gubitka pređe nivo
sopstvenog kapitala u visini razlike između gubitka i sopstvenog
kapitala, povjerioci svoja potraživanja više ne mogu naplatiti. Upravo
je to razlog što oni zaziru od dužnika sa niskim sopstvenim kapitalom, izbjegavaju da posluju s takvim dužnikom, a ako i posluju,
oni bitno utiču na njegovu poslovnu politiku s ciljem da smanje
rizik naplate svojih potraživanja. Primjera radi, povjerioci odlučuju
da li će pozajmljivati sa zalogom ili garancijom trećeg lica a ne
dužnika. Dakle, visina sopstvenog kapitala treba da bude dovoljna
da obezbijedi autonomiju u vođenju poslovne politike.
Kako se obezbjeđuje potrebni obim sopstvenog kapitala?
Teorijski, povećanje obima sopstvenog kapitala može se obezbijediti:
− dokapitalizacijom,
− akumuliranjem neto dobitka u rezerve,
− konverzijom dividende u dividendne akcije,
− odgađanjem isplate dividende na preferencijalne akcije,
− odgađanjem raspodjele neto dobitka,
− konverzijom duga u osnovni kapital.
(1) Dokapitalizacija je, u stvari, pribavljanje dodatnog kapitala od
vlasnika kapitala. Korporacije dodatni kapital pribavljaju emisijom
i prodajom nove serije akcija. Korporacije čije se akcije kotiraju na
berzi efekata to jednostavnije ostvaruju jer imaju širok krug investitora i uz to postoji mogućnost da ostvare i emisionu premiju (ažiju).
Korporacije čije akcije ne kotiraju na berzi efekata teže da prodaju
novu seriju akcija, jer treba same da pronađu investitore koji su
voljni da kupe nove akcije (mladice), a uz to one se, u principu, prodaju po nominalnoj vrijednosti, što znači da se ne ostvaruje emisiona
premija. Preduzeća sa ograničenom odgovornošću dokapitalizaciju
mogu da ostvare samo ako nađu investitore koji su voljni da ulože
kapital u vidu udjela u kapitalu, što je teško ostvarljivo. Isto je i
sa dokapitalizacijom društva lica (ortačka i komanditna društva).
(2) Akumuliranje neto dobitka u rezerve zahtijeva saglasnost
vlasnika kapitala jer se time smanjuje dividenda vlasnika običnih
akcija, odnosno učešće u neto dobitku vlasnika udjela u kapitalu.
Akumuliranje neto dobitka u rezerve do visine zakonske rezerve
vlasnici kapitala prihvataju bez diskusije, ali akumuliranje neto
dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve zahtijeva pristanak vlasnika kapitala, a taj pristanak u velikoj mjeri zavisi od sposobnosti
finansijskog menadžmenta da dokaže neophodnost akumuliranja
neto dobitka u rezerve iznad zakonske rezerve. To se dokazuje
neophodnošću održavanja dobre ili barem prihvatljive finansijske
stabilnosti, smanjenjem poslovnog rizika i stvaranjem rezervi iznad
zakonskih radi otpisa eventualnih budućih gubitaka kako taj otpis
ne bi bio na teret osnovnog kapitala.
(3) Konverzija dividende u obične akcije (dividendne akcije) dovodi
do povećanja osnovnog kapitala, što je svojevrsna dokapitalizacija.
Kod društva sa ograničenom odgovornosti udjeli u kapitalu mogu
se povećati i konverzijom pripadajućeg učešća u neto dobitku
vlasnika udjela. To se može ostvariti i kod društva lica (ortačka i
komanditna društva). Međutim, ove konverzije uslovljene su voljom
vlasnika kapitala da ih prihvate, a dobijanje njihove saglasnosti
uveliko zavisi od umijeća i spretnosti finansijskog menadžera da
dokaže neophodnost i korisnost povećanja osnovnog kapitala putem
konverzije dijela neto dobitka koji pripada vlasnicima kapitala.
(4) Odlaganje isplate dividende na preferencijalne akcije dovodi do
privremenog povećanja sopstvenog kapitala. Prema ovom osnovu,
sopstveni kapital se povećava samo do momenta isplate dividende
na preferencijalne akcije, a isplata se može privremeno odložiti ukoliko je ta mogućnost predviđena u odluci o emisiji preferencijalnih
akcija i javno objelodanjena u prospektu za njihovu prodaju. Tada,
naravno, nije nužna saglasnost vlasnika preferencijalnih akcija za
odlaganje isplate dividende jer su oni na to pristali samom kupovinom preferencijalnih akcija.
(5) Odgađanje raspodjele neto dobitka takođe je privremeno
povećanje sopstvenog kapitala, jer se neraspoređeni neto dobitak
kad-tad mora rasporediti. No, za ovo odgađanje nužna je saglasnost
vlasnika kapitala.
(6) Osnovni kapital se povećava konverzijom duga u osnovni
kapital, što se, po pravilu, događa u periodu saniranja preduzeća,
a preduzeće se sanira kada ima loš finansijski položaj i/ili kada
posluje s gubitkom. Kada preduzeće-dužnik predloži konverziju
duga u osnovni kapital, povjerilac će ozbiljno da analizira prinosni
i finansijski položaj dužnika da bi se uvjerio da li ta konverzija
spašava njegovog dužnika od stečaja, i ako dužnik padne u stečaj,
da li će povjerilac moći naplatiti svoja potraživanja iz stečajne mase.
Ukoliko se cijelo potraživanje ne može naplatiti iz stečajne mase,
procjenjuje se koliki će otpis potraživanja biti. Naravno, ako se
radi o povjeriocima pravnim licima, oni procjenjuju i komercijalni
odraz na njihovo poslovanje ako dužnik padne u stečaj. Ako je riječ
o zaposlenima, pa se predlaže konverzija neisplaćenih zarada u
osnovni kapital, oni razmišljaju o mogućnosti zaposlenja u drugom
preduzeću ukoliko njihovo preduzeće nestane zbog stečaja. Odluka
povjerilaca da prihvate konverziju svojih potraživanja u osnovni
kapital zavisi od njihove procjene koliko gube a koliko dobijaju od
konverzije. Konvertovanjem dugoročne obaveze u osnovni kapital
u momentu konverzije ne poboljšava se finansijska stabilnost, ali
se sprečava da se ona pogoršava zbog otplate glavnice dugoročnih
obaveza, pri čemu se smanjuju i rashodi kamata i finansijski rizik
ostvarenja bruto dobitka. Ukoliko se kratkoročne finansijske obaveze
konvertuju u osnovni kapital, samom konverzijom poboljšava se
finansijska stabilnost i smanjuju rashodi kamata. Najzad, ako se
konvertuju obaveze prema dobavljačima i prema zaposlenima u
momentu konverzije, poboljšava se finansijska stabilnost, ali ta
15
alat i inventar, na primjer) mogu finansijsku stabilnost održavati i sa
manje sopstvenog kapitala uz pomoć dugoročnih obaveza, naročito
ako mobilizacija putem amortizacije i naplate dugoročno datih
kredita odgovara dospjeloj glavnici za otplatu dugoročnih dugova.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
konverzija nema odraz na troškove finansiranja jer te obaveze
nisu pod kamatom.
(1) stopa rasta sopstvenog kapitala = stopa inflacije,
Najzad, ako je preduzeće projektovalo i ostvarilo ciljni dobitak do
nivoa ciljnog dobitka koji je predviđen za održavanje nepromijenjene
finansijske stabilnosti, odnosno za dovođenje finansijske stabilnosti na
normalu, mora da bude akumuliran neto dobitak bilo za osnovni bilo
za rezervni kapital.37
(3) stopa rasta sopstvenog kapitala < stopa inflacije.
Kakva je poželjna struktura sopstvenog kapitala? Preduzeće je
entitet (pravni i ekonomski) odvojen od vlasnika kapitala. Otuda
mu ne odgovara učešće u neto dobitku vlasnika kapitala jer je to
izdatak, i to veći od isplaćenog iznosa učešća u neto dobitku vlasniku kapitala za iznos poreza na dobitak koji otpada na to učešće
u neto dobitku. Primjera radi, ako je akcionarima na ime dividende
isplaćeno 100.000, a stopa poreza na dobitak je 20%, korporacija
ima izdatak za dividendu i otpadajući porez na dobitak od
125.000 = (100.000*
1
)
1 – 0,20
Međutim, na tako isplaćenu dividendu plaća se porez po odbitku
što umanjuje efektno primljenu dividendu akcionarima.
16
Na drugoj strani, preduzeće po osnovu rezervnog kapitala, zadržanog
neraspoređenog dobitka i emisione premije nema nikakvog izdatka.
Otuda je u interesu preduzeća, kao entiteta odvojenog od vlasnika,
da u odnosu na osnovni kapital ove vrste kapitala budu što više.
Naravno, emisionu premiju može da ostvari samo korporacija čije su
akcije uključene na listu kotacije berze efekata, i to prilikom prodaje
nove serije akcija (akcije mladice), pod uslovom da se prodaju iznad
njihove nominalne vrijednosti. Rezerve se stvaraju iz akumuliranja
neto dobitka za rezerve, a za to je potrebna saglasnost vlasnika
kapitala. Kod korporacija čije se akcije kotiraju na berzi efekata i
za korporaciju kao entitet nije sasvim svejedno da li će dividenda
biti viša ili niža po jednoj akciji, jer iznos dividende po jednoj akciji
bitno utiče na tržišnu vrijednost akcije, a veća tržišna vrijednost
akcije donosi korporaciji veći rejting i uz to otvara mogućnost da
ostvari emisionu premiju pri emisiji i prodaji akcija mladica. Otuda
se takve korporacije kao entiteti lome oko visine dividende i akumuliranja neto dobitka za rezerve. Naravno, svako preduzeće koje
želi akumulirati dio neto dobitka za rezerve suočava se s vlasnicima
kapitala, jer je neophodan njihov pristanak za tu odluku. Koliko će
preduzeće uspjeti u tome uveliko zavisi od spretnosti finansijskog
menadžera da dokaže neophodnost akumuliranja za rezerve u
predloženom iznosu.
Budući da su zadržani neraspoređeni dobitak i dividenda na
preferencijalnim akcijama za preduzeće takođe besplatan izvor
finansiranja, preduzeće je zainteresovano da ti iznosi budu što viši
i da se zadržavaju u što dužem periodu. Međutim, ova zadržavanja
ne mogu da budu u nedogled produžavana jer je to neprihvatljivo za
vlasnike kapitala. Najzad, vidjeli smo da je jednostavniji otpis gubitka
na teret rezervnog kapitala iznad zakonske rezerve i zadržanog
neraspoređenog neto dobitka nego na teret osnovnog kapitala, pa
je i sa te tačke gledišta preduzeću kao pravno-ekonomskom entitetu
u interesu da te vrste kapitala budu što više.
Održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima
inflacije. U uslovima inflacije, realna vrijednost sopstvenog kapitala može ili da padne ili da ostane nepromijenjena, ili pak da se
povećava. U uslovima inflacije sopstveni kapital se povećava i po
osnovu efekata revalorizacije i po osnovu raspodjele neto dobitka.
Stopa rasta sopstvenog kapitala po oba osnova i stopa inflacije
teorijski može da ima sljedeće relacije:
37
(2) stopa rasta sopstvenog kapitala > stopa inflacije,
U prvom slučaju, realna vrijednost sopstvenog kapitala je održana.
Primjera radi, stopa inflacije mjerena cijenama korpe robe i usluga
decembra tekuće godine prema decembru prethodne godine je
80%, sopstveni kapital krajem prethodne godine je 5.000.000, a njegovo uvećanje krajem tekuće po osnovu efekata revalorizacije i neto
dobitka je 4.000.000, odnosno za 80% = (4.000.000/5.000.000)
x 100.
Iz toga proizlazi da se za sopstveni kapital može krajem tekuće godine kupiti ista količina robe koja se mogla kupiti krajem prethodne.
U drugom slučaju, realna vrijednost sopstvenog kapitala je
povećana. Ako je, recimo, uz navedenu stopu inflacije i navedeni
sopstveni kapital krajem prethodne godine, sopstveni kapital krajem
tekuće povećan po osnovu efekata revalorizacije i neto odbitka za
5.000.000, odnosno 100% = (5.000.000/5.000.000) x 100, onda
je realna vrijednost sopstvenog kapitala povećana za 20 procentnih
poena (100 - 80).
Iz toga slijedi da se iz sopstvenog kapitala može kupiti roba i usluga
čijim se cijenama mjeri stopa inflacije više krajem tekuće nego
prethodne godine za 20 procenata.
U trećem slučaju, relana vrijednost sopstvenog kapitala je pala.
Ako je uz navedenu stopu inflacije i sopstveni kapital krajem
prethodne godine, primjera radi, sopstveni kapital na kraju tekuće
godine povećan po osnovu efekata revalorizacije i neto dobitka
za 3.500.000, odnosno za 70% = (3.500.000/5.000.000) x 100,
realna vrijednost sopstvenog kapitala smanjena je za 10 procentnih
poena (70 - 80).
Iz toga proizlazi da se za sopstveni kapital može kupiti manje robe
i usluga čijim se cijenama mjeri stopa inflacije krajem tekuće nego
krajem prethodne godine za 10 posto. Ako pada realna vrijednost
sopstvenog kapitala, preduzeće ne može obnoviti u nesmanjenom
fizičkom obimu utrošene realitete (osnovna sredstva i zalihe) koje
je finansiralo iz sopstvenog kapitala. Da bi u tom slučaju preduzeće
održalo nesmanjeni fizički obim poslovanja, mora ili smanjiti fizički
obim poslovanja, ili se dodatno zadužiti u visini izgubljene vrijednosti
sopstvenog kapitala. I jedno i drugo se negativno odražava na neto
dobitak; tačnije, neto dobitak se smanjuje, jer ako se u fizičkom
smislu smanji obim proizvodnje i prodaje, fiksni troškovi po jedinici
proizvoda rastu, a ukoliko obim proizvodnje i prodaje u fizičkom
smislu ostaju nepromijenjeni, povećaće se rashodi finansiranja
zbog dodatnog zaduženja, što će, opet, smanjiti neto dobitak. Stoga
treba imati u vidu da pri nesmanjenom fizičkom obimu proizvodnje
i prodaje do dodatnog zaduženja u visini izgubljene vrijednosti
sopstvenog kapitala dolazi odmah nakon izgubljene vrijednosti
sopstvenog kapitala ako je ovaj uložen u zalihe. Ako je uložen u
osnovna sredstva, do dodatnog zaduženja će doći kada ta osnovna
sredstva usljed dotrajalosti bude trebalo zamijeniti. Da se na ovaj
način ne bi pogoršala finansijska stabilnost, dodatno zaduženje bi
trebalo biti dugoročno.
Da li će se u uslovima inflacije održati realna vrijednost sopstvenog kapitala, najviše zavisi od propisa o bilansiranju. Ako je
vrhunski cilj bilansiranja u uslovima inflacije održavanje realne
vrijednosti sopstvenog kapitala po osnovu efekata revalorizacije,
sopstveni kapital će rasti tačno po stopi inflacije, revalorizacijom se
održava realna vrijednost sopstvenog kapitala, a prirast sopstvenog
kapitala po osnovu neto dobitka u takvim okolnostima, naravno,
predstavlja njegovo realno uvećanje. Ukoliko propisi o bilansiranju
Vidjeti: prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet i Finrar, Banja Luka, 2011, str. 381–368. i 446–449.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
ne obezbjeđuju održavanje realne vrijednosti kapitala, finansijska
strategija i taktika moraju se usmjeriti na održavanje realne vrijednosti kapitala na sljedeći način. Težiće se da se ostvaruju što viši
pozitivni revalorizacioni efekti po osnovu revalorizacije aktive, a što
niži po osnovu revalorizacije obaveza (dakako, u granicama propisa
o bilansiranju) kako bi se razlikom između pozitivnih i negativnih
efekata revalorizacije održala realna vrijednost sopstvenog kapitala.
U slučaju da se na taj način ne može održati realna vrijednost
sopstvenog kapitala, treba nastojati da se iz neto dobitka poveća
sopstveni kapital u iznosu koji obezbjeđuje održavanje njegove
realne vrijednosti.
tuđih izvora koji se ugovaraju i pozajmljuju pod određenim uslovima,
što u suštini predstavlja obavezu preduzeća. Pri izboru tuđih izvora
finansiranja neophodno je opredijeliti se za vrstu duga koji je
najprikladniji u određenoj fazi živonog ciklusa preduzeća; dakle, da
li će on sa stanovišta ročnosti biti kratkoročni ili dugoročni, u kojoj
valuti – domaćoj ili stranoj – i u kojoj stranoj valuti, sa fiksnom
ili varijabilnom kamatnom stopom. Naravno, izbor pojedine vrste
duga zavisi i od djelatnosti preduzeća i vrste aktive koju posjeduje
i prirode novčanih tokova od te aktive.
3.2.2. Tuđi (pozajmljeni) izvori finansiranja
a) kratkoročna potrebna sredstva koja obuhvataju sredstva za
finansiranje sezonskih zaliha, povećanje potraživanja od kupaca
po osnovu prolongiranja roka naplate potraživanja i sredstava
za kupovinu kratkoročnih hartija od vrijednosti radi prodaje;
U procesu pripreme odluke o finansiranju treba naći prikladne
odgovore na sljedeća pitanja:
− koliko kapitala pribaviti iz pozajmljenih izvora;
− da li reinvestirati dobit i po tom osnovu jačati sopstveni kapital,
ili pak isplatiti dividende, te ako će se isplatiti, po kojoj stopi;
− da li kapital pribaviti na tržištu hartija od vrijednosti ili putem
banaka;
− da li kapital pribaviti na dugi ili kratki rok;
− da li emitovati vlasničke ili povjerilačke (dužničke) hartije od
vrijednosti;
Kvantifikacija potrebnih dodatnih sredstava vrši se po roku vezanosti na:
b) dugoročno potrebna sredstva koja obuhvataju sredstva za
finansiranje investiranog projekta, nabavke nekretnina, postrojenja i opreme radi zamjene dotrajalih dijelova imovine, kupovinu akcija drugih preduzeća, kupovinu dugoročnih hartija od
vrijednosti radi prodaje i sredstva potrebna za uspostavljanje
finansijske stabilnosti i stvaranje uslova za održavanje likvidnosti, što se može ilustrovati na ovaj način:38
1. stalna imovina,
− koju vrstu hartija od vrijednosti emitovati i kada.
2. stalne zalihe39,
Definisanje potrebe preduzeća za odgovarajućim oblikom finansiranja finansijski menadžer treba uskladiti sa:
3. stalna imovina namijenjena prodaji,
− postojećim tržišnim uslovima (nominalnim i efektivnim (stvarnim) troškom pojedinog oblika finansiranja),
5. kapital,
− fleksibilnošću/neizvjesnošću vezanom za karakteristike pojedinog finansijskog instrumenta, imajući u vidu inovacije finansijskih instrumenata kojima se nastoji izbrisati crvena nit između
vlasničkih i povjerilačkih (dužničkih) hartija od vrijednosti.
U uslovima kada su sopstveni izvori finansiranja nedovoljni za
finansiranje poslovnih aktivnosti preduzeća dolazi do korišćenja
6. dugoročna rezervisanja,
17
− dostupnošću izvora,
4. DUGOROČNO VEZANA IMOVINA (od 1 do 3),
7. dugoročne obaveze,
8. TRAJNI I DUGOROČNI KAPITAL (od 5 do 7), POTREBNA SREDSTVA
ZA DUGOROČNO FINANSIRANJE (4 - 8 uz uslov da je 4 > 8).
Međutim, prije donošenja konačne odluke o finansiranju neophodno je sagledati uticaj te odluke na prinosni i finansijski položaj
preduzeća. Promjena u prinosnom položaju kvantifikuje se ovako:
Bilans uspjeha
1
2
1
Poslovni prihodi
2
Finansijski prihodi
I
Operativni prihodi (1+2)
3
Poslovni rashodi
4
Finansijski rashodi
II
Operativni rashodi (3+4)
Prije operacionalizacije
odluka o finansiranju
Poslije operacionalizacije
odluka o finansiranju
3
4
Operativni finansijski rezultat (I-II)
38
39
Prof. dr Jovan Rodić i prof. dr Milovan Filipović, Poslovne finansije, Poslovna škola, Beograd, 2008, str. 12–16.
Šta su stalne zalihe? Kod preduzeća koja tokom godine imaju ravnomjeran obim prizvodnje i prodaje stalne zalihe su izjednačene sa ukupnim zalihama. Kod preduzeća
koja u jednom dijelu godine imaju proizvodnju a u drugom prodaju, ukupne zalihe se dijele na stalne i sezonske. Stalne zalihe su najniže zalihe ostvarene u periodu
kada je prodaja smanjena, a sezonske su dio zaliha koje će se prodati u sezoni prodaje.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
U ovom slučaju finansijska odluka je prihvatljiva kada operativni finansijski rezultat poslije operacionalizacije odluke o finansiranju nije negativan
i kada je pozitivan operativni finansijski rezultat poslije operacionalizacije
1
2
1.
Stalna imovina
2.
Stalne zalihe
3.
Stalna imovina namijenjena prodaji
4.
Dugoročno vezana imovina (od 1 do 3)
5.
Kapital umanjen za gubitak
6.
Dugoročna rezervisanja
7.
Dugoročne obaveze
8.
Trajni i dugoročni kapital (od 5 do 7)
odluke o finansiranju veći ili barem jednak operativnom finansijskom
rezultatu prije operacionalizacije odluke o finansiranju.
Promjena u finansijskom položaju kvantifikuje se ovako:
Prije operacionalizacije
odluke o finansiranju
Poslije operacionalizacije
odluke o finansiranju
3
4
Nedostajući kapital (4 - 8) uz uslov da je 4 > 8
Slobodan kapital (8 - 4) uz uslov da je 8 > 4
U koloni tri podaci iz kolone dva uvećavaju se za iznos povećanja
poslije operacionalizacije odluke o finansiranju, i to:
18
– stalna imovina se uvećava za iznos ulaganja u nekretnine,
postrojenja, opremu i stalne zalihe predviđene investicionim
projektom, za ulaganja u nabavku nekretnina, postrojenja i
opreme radi zamjene dotrajalih i za ulaganja u kupovinu akcija
i dugoročnih hartija od vrijednosti drugih preduzeća;
– trajni i dugoročni kapital se uvećava samo kod dugoročnih
obaveza za iznos dugoročnih kredita predviđenih investicionim
projektom.
Odluka o finansiranju je prihvatljiva ako u koloni tri nije iskazan
nedostajući kapital, a iskazani slobodni kapital je ravan nuli ili veći
od nule. Nedostajuća, odnosno dodatno potrebna sredstva mogu se
pribaviti povećanjem sopstvenog kapitala ili kreditnim zaduženjem.
Pošto u fokusu našeg istraživanja nije prva opcija rješenja problema,
govorićemo o problemu dodatnog kreditnog zaduženja. Naime, dodatno kreditno zaduženje zahtijeva utvrđivanje roka otplate kredita,
uslove kredita u pogledu kolateralnog obezbjeđenja i cijenu kredita.
Rok otplate kredita je sa stanovišta korisnika povezan s namjenom
kredita, a uslovi su mu najprihvatljiviji ako obezbjeđenje od rizika
povrata kredita ne izaziva dodatne troškove i ne mobiliše pojedine
dijelove imovine za vrijeme njegove otplate.
3.2.2.1. Kratkoročne (tekuće) obaveze
Pod kratkoročnim (tekućim) obavezama kao izvorom kratkoročnog
finansiranja treba podrazumijevati:
− kratkoročne finansijske obaveze,
− obaveze po primljenim avansima,
− obaveze prema dobavljačima,
− obaveze prema zaposlenim po osnovu zarada,
− obaveze po osnovu kamate,
− ostale finansijske obaveze (porezi i doprinosi).
3.2.2.1.1. Kratkoročne finansijske obaveze
Kratkoročne finansijske obaveze nastaju po osnovu emitovanih i
prodatih kratkoročnih hartija od vrijednosti i obaveza po osnovu
uzetih kratkoročnih kredita. Osnovna karakteristika im je rok
raspoloživosti do dvanaest mjeseci. Dobro vođeno preduzeće signal
o potrebi kratkoročnog zaduživanja dobija iz dinamičkog planiranja
priliva i odliva gotovine.
Naime, kada kvartalni plan priliva i odliva gotovine iskazuje
nedostatak gotovine, finansijski menadžer razmatra opcije pribavljanja nedostajuće gotovine i odlučuje da li mora da ide na kratkoročno
zaduženje ili ima neku drugu opciju, kao što je prodaja kupljenih
hartija od vrijednosti, na primjer. Naravno, dolazi u obzir i kombinacija
opcije kratkoročnog zaduženja i opcija prodaje kupljenih hartija od
vrijednosti, iz čega, zahvaljujući dinamičkom planu priliva i odliva
gotovine, dobija tačnu informaciju o visini potrebnog kratkoročnog
finansijskog zaduženja. Kod preduzeća koja imaju sezonsku proizvodnju i/ili prodaju potreba za kratkoročnim finansijskim zaduženjem
javlja se u fazi finansijskog naprezanja. Podsjećamo da je glavna
karakteristika faze finansijskog naprezanja povećanje obrtne imovine
u čijoj strukturi jača komponenta robne obrtne imovine (zaliha). Kod
preduzeća koja imaju kontinuiran proces proizvodnje i prodaje, uz
uslov da je koeficijent finansijske stabilnosti jedan, a naročito ako
je niži od jedan, pogotovo ako teži nuli, dinamički plan priliva i
odliva gotovine rjeđe iskazuje nedostatak gotovine. Taj nedostatak
gotovine može da bude posljedica poremećaja po roku i obimu
mobilizacije kratkoročno vezane imovine i dospijeća za plaćanje
kratkoročnih obaveza ili dospijeća za plaćanje glavnice (ili dijela
glavnice) dugoročnog duga. Opšta karakteristika takvih preduzeća
je da dinamički plan priliva i odliva gotovine ne iskazuje visok
nedostatak gotovine i da se taj nedostatak javlja u relativno kratkom
roku. Nasuprot tome, i kod preduzeća sa sezonskom proizvodnjom i/
ili prodajom, čak i kada imaju koeficijent finansijske stabilnosti jedan
ili niži od jedan, dinamički plan priliva i odliva gotovine ukazuje na
relativno visok nedostatak gotovine i u dužem periodu, u periodu
koji se podudara s trajanjem faze finansijskog naprezanja.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Mogućnost pribavljanja nedostajuće gotovine veća je putem emisije
i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti jer je veći broj potencijalnih investitora. Drugi aspekt prednosti kratkoročnih hartija od
Stvarna kamatna stopa =
vrijednosti (npr. komercijalnih zapisa) jeste taj što emitent može
ponuditi kupovinu robe koja se plaća njegovim kratkoročnim hartijama od vrijednosti, što podstiče prodaju, s jedne, i vraćanje duga
u naturi, u robi, s druge strane.
U pogledu troška kratkoročnog finansijskog zaduženja dilema
se razrješava poređenjem stvarne kamatne stope kratkoročnog
kredita i stvarne kamatne stope kratkoročne hartije od vrijednosti.
Kod stvarne kamatne stope kratkoročne hartije od vrijednosti treba
uzeti u obzir proviziju staraoca i troškove štampanja kratkoročnih
hartija od vrijednosti.
Ilustracije radi, uzimamo sljedeći primjer:
1. Izdato 100 komercijalnih zapisa nominalne
vrijednosti 500, što ukupno iznosi
500.000
2. Rok dospijeća komercijalnih zapisa sa
kamatnom stopom 4% pa kamate iznose
20.000
3. Provizija staraoca
4. Troškovi štampanja komercijalnih zapisa
20.000 * 100
500.000 – 5.000 – 500
Ova stvarna kamatna stopa komercijalnih zapisa uporediva je sa
stvarnom kamatnom stopom kratkoročnog kredita. Pri odlučivanju
da li uzeti kratkoročni kredit ili emitovati komercijalne zapise (ako
su podjednako dostupni, bitnu ulogu ima visina stvarne kamatne
stope), prednost će se dati onoj opciji koja ima nižu stvarnu kamatnu stopu, osim u slučaju kada se favorizuje prodaja robe za
komercijalne zapise, ali i tada se ne smije izgubiti iz vida visina
stvarne kamatne stope.
5.000
=
500
20.000 * 100
= 4,0044489%
494.500
Da bi se izbjegla nelojalna konkurencija po osnovu dužine diskontnog i kreditnog perioda, prodavci iz iste branše (djelatnosti)
često zajednički određuju dužinu diskontnog i kreditnog perioda;
međutim, nije rijedak slučaj da pojedini učesnici tog dogovora u
pogledu diskontnog i kreditnog perioda odstupaju od tog dogovora.
3.2.2.1.2. Obaveze prema dobavljačima
U pogledu određivanja kada počinje da teče diskontni period
najčešće se uzima datum izdavanja fakture, pri čemu se faktura
ne može izdati prije isporuke robe, odnosno učinjene usluge. Od
ovog pravila u trgovinskoj praksi ima izuzetaka:
Ovdje je u suštini riječ o rokovima plaćanja obaveza prema
dobavljačima. Rokovi plaćanja obaveze prema dobavljačima ugovaraju se pri kupovini robe i usluga, a uslovljeni su:
− početak diskontnog perioda za sve kupovine u toku mjeseca
pomjera se na prvi dan narednog perioda, što se označava
skraćenicom EOM (end of the month = kraj mjeseca);
− kreditnim bonitetom kupca,
− svaki mjesec dijeli se u dva perioda – šesnaesti dan u mjesecu
i posljednji dan u mjesecu, što se označava skraćenicama MOM
(the midle of the month = sredina mjeseca), a to znači da za
sve kupovine od 1. do 15. u mjesecu diskontni period počinje
teći 16. u mjesecu, a za sve kupovine u periodu od 16. do
kraja mjeseca diskontni period počinje teći od prvog narednog
mjeseca;
− položajem robe i usluga na tržištu,
− ponašanjem konkurencije na tržištu.
Kada je kreditni bonitet kupca slab, njemu se prodaje ili s avansnim
plaćanjem (plaćanje unaprijed) ili s plaćanjem u momentu preuzimanja robe, to je promptno plaćanje (rok plaćanja je 0 dana). U
uslovima dobrog kreditnog boniteta ugovaraju se rokovi plaćanja
izraženi brojem dana, recimo od 1 do 120 dana. Taj rok plaćanja
dijeli se na diskontni i kreditni period. Diskontni period je broj dana
koji označava period u kome kupac ima pravo da iskoristi ponuđeni
kasa-skonto. Kreditni period je broj dana po isteku diskontnog
perioda koji označava za koliko dana kupac mora da plati obavezu
prema dobavljaču, ali sada bez kasa-skonta. U kreditnom periodu
kupac praktično koristi trgovinski kredit bez kamate. Iskorištenje
kasa-skonta je praktično sniženje nabavne cijene kupljene robe ili
usluge. Sa stanovišta prodavca, kasa-skonto je zapravo kamata
koja se plaća kupcu zbog toga što vrši isplatu svoje obaveze
prije dogovorenog roka. Kasa-skonto je, prema tome, finansijski
rashod kada se daje, odnosno finansijski prihod kada se koristi.
% kasa-skonto
(100 – % kasa-skonto)
*
− diskontni period počinje teći od dana prijema robe, što se
skraćeno označava ROG (receipt of goods = prijem robe).
Ovaj termin početka diskontnog perioda primjenjuje se kod
geografski udaljenih dobavljača, kada je vremenski nesklad
između otpreme i prijema robe izražen.
Ako se kupcu nudi isporuka s kasa-skontom koji važi za diskontni
period, on će, prema jednoj opciji, težiti da plati posljednjeg dana
diskontnog perioda, a druga je opcija da plati posljednjeg dana
kreditnog perioda bez korišćenja kasa-skonta. Ta opcija ima implicitne troškove finansiranja u visini propuštenog iskorišćenja
kasa-skonta u diskontnom periodu. Stopa troškova propuštenog
kasa-skonta izračunava se pomoću jednačine:
365
= Stopa troškova propuštenog kasa-skonta
(rok plaćanja – rok diskonta)
Ilustrujmo to sljedećim primjerom. Preduzeće je kupilo robu za
20.000 KM, sa krajnjim rokom plaćanja 40 dana, a ako plati za 10
Stopa troškova propuštenog kasa-skonta =
2
(100 – 2)
*
dana, ima pravo na kasa-skonto od 2%. Stopa troška propuštenog
kasa-skonta je:
365
(40 – 10)
*
100 =
2
98
*
365
30
*
100 = 24,8297%
19
U određenim situacijama finansijski menadžer može doći u dilemu
da li prodati kupljene hartije od vrijednosti ili ići na kratkoročno
finansijsko zaduženje. Ova dilema se razrješava analizom troška
kratkoročnog finansijskog zaduženja i prihoda kojih se odriče u
slučaju prodaje kupljenih hartija od vrijednosti, uključujući i kapitalni
dobitak ili gubitak od prodaje kupljenih hartija od vrijednosti. Ako
je trošak kratkoročnog finansijskog zaduženja viši od prihoda koji
se ostvaruje po osnovu prodaje kupljenih hartija od vrijednosti,
uključujući i očekivani kapitalni dobitak i gubitak od njihove prodaje,
odlučiće se za prodaju kupljenih hartija od vrijednosti, i obrnuto.
Kada je konačno odlučeno da se ide na kratkoročno finansijsko
zaduženje, ostaje problem izbora opcije zaduženja – zaduženje
putem emisije i prodaje kratkoročnih hartija od vrijednosti (komercijalnih zapisa, na primjer) ili putem uzimanja kratkoročnog
finansijskog kredita. Ovaj izbor opcije uslovljen je mogućnošću
pribavljanja nedostajuće gotovine i troškovima finansiranja.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Stopa troška propuštenog kasa-skonta na ovaj način preračunata je
na godišnji nivo pa je zbog toga uporediva sa godišnjom kamatnom
stopom. Otuda finansijski menadžer može da bira da li će koristiti
kasa-skonto. Uzmimo, na primjer, da je godišnja kamatna stopa na
kratkoročni kredit 12%, a to znači da je mjesečna kamatna stopa
1%. Ako preduzeće iz našeg primjera uzme kratkoročni kredit u
iznosu od 20.000 KM sa rokom vraćanja 30 dana, ono će platiti na
ime kamate 200 = (20.000 x 0,01). Ako gotovinom dobijenom iz
kratkoročnog kredita plati fakturu dobavljača od 20.000 na posljednji dan (u našem primjeru deseti dan) diskontnog perioda, iskoristiće
kasa-skonto od 2%, što znači da će manje platiti dobavljaču
400 = (20.000 x 0,02). Dakle, preduzeće je od dobavljača dobilo
sniženje nabavne cijene od 400, a platilo je banci kamate 200, što
znači da je neto ušteda 200 = (400 – 200). Iz ovog zaključujemo:
kada je stopa troška propuštenog kasa-skonta viša od vladajuće
godišnje kamatne stope, kasa-skonto treba iskoristiti, pa makar i
uz dodatno kreditno kratkoročno zaduženje, naravno, pod uslovom
da se kratkoročni kredit može dobiti.
Opšta politika nabavke treba da se kreira na što duže rokove
plaćanja, uključujući i što duže diskontne periode. S finansijske
tačke gledišta, tačnije sa gledišta održavanja likvidnosti, idealno bi
bilo kada bi prosječni rokovi dospijeća obaveze prema dobavljačima
bili duži od prosječnih rokova naplate potraživanja od kupaca ili
barem da ti rokovi budu jednaki. Ovo zato što će se u tom slučaju
podudarati priliv gotovine od naplate potraživanja od kupaca sa
dospijećem plaćanja obaveza prema dobavljačima.
jer je procedura dobijanja kratkoročnog kredita jednostavnija od
procedure odobrenja dugoročnog kredita, a to zahtijeva i manje
troškove flotacije (troškovi pribavljanja novca i transakcija s novcem). Zato se zbog preferiranja načela rentabilnosti menadžment
preduzeća nerijetko odlučuje na zamjenu (konverziju) dugoročnog
kredita kratkoročnim upravo zbog toga što je jeftiniji i što pozitivno
utiče na stopu prinosa preduzeća.
Stoga nam se nameće pitanje za koje namjene treba koristiti
kratkoročne kredite, tj. kakva treba biti struktura kratkoročnih izvora finansiranja. Ako se pođe od toga da su novčana sredstva i
njegovi ekvivalenti (primljeni čekovi i mjenice za naplatu, sopstveni
izdati čekovi i mjenice, kreditne kartice), potraživanja od kupaca i
druga potraživanja i hartije od vrijednosti finansirani iz autonomnih
(spontanih) izvora na koje se ne plaćaju troškovi finansiranja, u
tom slučaju sezonske zalihe i kratkoročni plasmani treba da se
finansiraju kratkoročnim kreditima.
U skladu s prethodnim, struktura kratkoročno vezane imovine
predodređuje korišćenje kratkoročnih kredita čija cijena, po pravilu,
zavisi od:
– odnosa ponude i tražnje,
– visine stope inflacije,
– visine rizika.
3.2.2.2. Dugoročne obaveze
Dugoročne obaveze čine:
20
Iz prethodnog je osnovano ustvrditi da kratkoročnim izvorima
finansiranja treba finansirati kratkoročno vezanu imovinu.
− obaveze po emitovanim i prodatim dugoročnim obveznicama,
Kratkoročno vezanu imovinu čine kratkoročna potraživanja čiji je rok
dospijeća kraći od jedne godine a koeficijent obrta veći od jedan
kao i sezonske (povremene) zalihe.40
− obaveze iz lizinga,
− dugoročne kreditne obaveze,
− obaveze iz zajedničkog ulaganja (poduhvata).
Riječ je, dakle, o svim obrtnim sredstvima osim novčanih sredstava
i stalnih (minimalnih, gvozdenih) zaliha. Čine ih: hartije od vrijednosti, kratkoročna potraživanja iz poslovanja, aktivna vremenska
razgraničenja, dati avansi dobavljačima, preplaćeni porezi i doprinosi, potraživanja od radnika, sezonske zalihe, te kratkoročni
plasmani i gotovina. Po pravilu (zlatno bilansno pravilo u užem i
širem smislu), kratkoročno vezana imovina treba se finansirati iz
kratkoročnih izvora finansiranja, i to:
Visina dugoročnih obaveza trebalo bi da bude takva da finansijska
stabilnost bude prihvatljiva (koeficijent 1) ili dobra (koeficijent manji
od 1), a to je razlika između dugoročno vezane imovine i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročna rezervisanja i dugoročne
obaveze. Pri tome, treba razlikovati rashode finansiranja po osnovu
dugoročnih obveznica i dugoročnih kredita.
− autonomnih (spontanih) izvora, u koje spadaju obaveze prema
dobavljačima, primljeni avansi, obračunate a neplaćene kamate,
dividende i naknade za ulog vlasnika, poreze i doprinose,
premije za osiguranje, zarade radnika i slično;
- kamata,
− kratkoročnih kredita i, eventualno, emitovanja komercijalnih
zapisa.
Uspostavljanjem konvergencije odnosno jednakosti između
kratkoročno vezane imovine, s jedne, i kratkoročno raspoloživih
izvora, s druge strane, postiže se kratkoročna finansijska ravnoteža
što održava likvidnost preduzeća.
Ukoliko dođe do narušavanja kratkoročne finansijske ravnoteže
i ugrožavanja plaćanja obaveza prema dobavljačima, najčešće
menadžment preduzeća poseže za kratkoročnim kreditima.
Praktično, svaki poremećaj u poslovanju preduzeća (nesrazmjerne
zalihe sirovina i materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda, prolongiranje naplate potraživanja i sl.) može se ublažiti ili
neutralisati angažovanjem kratkoročnih kredita.
U normalnim uslovima poslovanja uobičajeno je da su kratkoročni
krediti jeftiniji od dugoročnih zbog manjeg rizika kreditora (banke)
40
Rashode finansiranja po osnovu dugoročnih obveznica čine:
- provizija staraoca,
- provizija berze efekata.
Kada preduzeće emituje dugoročne obveznice, ono sačinjava ugovor
s bankom da ova pripremi emisiju, sačini prospekt za prodaju
obveznica, garantuje otkup obveznica, a često banka preuzima i
obavezu da neprodate obveznice otkupi. Takva banka u literaturi
i praksi naziva se staralac. Naravno, staralac za sve ove usluge
naplaćuje proviziju za prodaju dugoročnih obveznica. U tom smislu,
finansijskog menadžera zanima koliki je zapravo trošak (rashod)
po dugoročnoj obveznici. To se može kvantifikovati preko stvarne
(efektivne) kamatne stope, tako što se troškovi provizije staraoca i
berze efekata odbiju od nominalne vrijednosti dugoročne obveznice,
a potom se izračuna kamatna stopa. Primjera radi, ako je nominalna
vrijednost jedne dugoročne obveznice 1000, a emitovano je 500
dugoročnih obveznica, za čitavu emisiju provizija staraoca je 10.000,
a provizija berze efekata 5.000. Prema tome, ukupna provizija po
obveznici je 30 = (15.000/500). Ako su obveznice emitovane s
kamatnom stopom od 10%, stvarna kamatna stopa se dobija ako
se od nominalne vrijednosti obveznice odbije provizija, a to je:
U preduzećima iz oblasti građevinarstva, ratarstva, voćarstva, vinogradarstva, stočarstva i sl. sezonsko poslovanje karakteriše faza angažovanja i faza realizacije. U
fazi angažovanja u strukturi obrtnih sredstava povećava se učešće nerobnih oblika obrtnih sredstava.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
1.000 * 0,10
(1.000 – 30)
*
100 = 10,3093%
Kod dugoročnih kredita (zajmova) često postoji razlika između
stvarne i nominalne kamatne stope. To se događa:
račun rezervnih dijelova. U svakom slučaju, u godini korišćenja
rezervisanja ne mogu se ponovo evidentirati troškovi.
− kada se kamata plaća anticipativno,
U skladu s računovodstvenim standardima, dio dugoročnih rezervisanja koji je ostao neiskorišćen ukida se u korist prihoda i to
ukidanje dovodi do povećanja bruto dobitka, a time i do povećanja
poreza iz dobitka. No, s finansijske tačke gledišta, i to povećanje
poreza iz dobitka je prihvatljivo jer se u krajnjoj liniji radi o
plaćanju odloženog poreza. Naime, da dugoročna rezervisanja nisu
formirana u iznosu koji prevazilazi nivo troškova koji ih tereti, u
momentu formiranja dugoročnih rezervisanja po tom osnovu ne bi
bilo smanjenja bruto dobitka, a time bi i poreske osnovice i porez
iz dobitka bili veći. Ali, pošto su dugoročna rezervisanja formirana
iznad nivoa troškova obaveza ili gubitaka za koje je rezervisanje
formirano i koji ih terete, u momentu nastanka troškova smanjuje se
bruto dobitak, poreska osnovica i porez iz dobitka. Iz toga proizlazi
da je odloženo plaćanje poreza iz dobitka u periodu od formiranja
dugoročnih rezervisanja do ukidanja neiskorišćenih dugoročnih
rezervisanja, i budući da se radi o dugoročnim rezervisanjima, taj
period je najmanje od jedne do nekoliko godina. Saglasno prethodnom, pri upravljanju dugoročnim rezervisanjima treba se zalagati
za formiranje dugoročnih rezervisanja u iznosima koji će biti viši od
iznosa obaveza odnosno gubitaka čijem su pokriću namijenjeni, a
da se ukidanje neiskorišćenih dugoročnih rezervisanja odlaže sve
dok je to moguće prema odredbama Međunarodnih standarda
finansijskog izvještavanja. Na kraju, neiskorišćeni iznos dugoročnih
rezervisanja iskazuje se kao prihod od ukidanja rezervisanja. Pri
tome, iznos rezervisanja mora biti takav da se eventualno viši iznos
može braniti razlozima opreznosti, inače postoji opasnost optužbi
od falsifikovanja bilansa.
− u slučaju da za odobrenje kredita dužnik kod banke ima otvoren
depozit,
− kada banka zahtijeva da dužnik u vrijeme korišćenja kredita
ima konstantan iznos na svom depozitu po viđenju,
− ako se primjenjuje relativna kamatna stopa, tj. kada se obračun
kamata vrši u kraćim periodima od godinu dana, što dovodi
do toga da stvarna godišnja kamatna stopa bude nešto viša
od nominalne.
3.2.2.3. Dugoročna rezervisanja
Dugoročna rezervisanja su zapravo obaveze za pokriće troškova i
rizika proisteklih iz prethodnog poslovanja po osnovu kojih će se
isplate javiti u narednim godinama, a odnose se na:
− rezervisanja za troškove u garantnom roku,
− rezervisanja za troškove obnavljanja prirodnih bogatstava
(zemljišta i šuma),
− rezervisanja za zadržane kaucije i depozite,
− rezervisanja za troškove restrukturisanja,
− rezervisanja za naknade i druge beneficije zaposlenih u skladu
sa MRS 19 – Primanja zaposlenih,
− ostala dugoročna rezervisanja u skladu sa MRS 37.
Sva ova dugoročna rezervisanja formiraju se na teret tekućih
rashoda. Prema MRS 37 – Rezervisanja, potencijalne obaveze i
potencijalna imovina iznos rezervisanja treba da bude najbolja
procjena izdataka potrebnih da bi se izmirila sadašnja obaveza na
datum bilansa stanja. Procjena treba da se zasniva na iskustvu
i vjerodostojnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji, s tim što rezervisanje treba da koristi samo za izdatke za koje je prvobitno i
bilo predviđeno. U momentu formiranja dugoročnih rezervisanja
poboljšava se finansijska stabilnost i smanjuje porez iz dobitka.
Stoga finansijska strategija treba da bude naklonjena formiranju
dugoročnih rezervisanja, tim više što predstavljaju besplatan izvor
finansiranja i time smanjuju finansijski rizik ostvarenja bruto dobitka.
Pošto je riječ o obavezi s neizvjesnim rokom dospijeća i iznosa,
rezervisanja se ne mogu egzaktno vrednovati, već se procjenjuju. Od
realne procjene rezervisanja zavisi i realnost finansijskog rezultata
i iskazane neto imovine. Ako se troškovi rezervisanja potcijene, u
bilansu će se pojaviti skriveni gubici, dok će se u slučaju njihovog
precjenjivanja pojaviti latentne rezerve, što ukazuje na to da je
pitanje priznavanja rezervisanja povezano s načelom uzročnosti
prihoda i rashoda. Stvarni izdatak po tom osnovu nastaje tek u
nekom budućem periodu. Prodaja proizvoda uz davanje garancije je
eklatantan primjer u kojem se procjenjuje rezervisanje za troškove
popravke i zamjene tokom trajanja tog garantnog roka. Smisao
rezervisanja je da se troškovi i s njima povezane obaveze priznaju
u periodu u kome su nastali, zbog čega se u momentu formiranja
rezervisanja zadužuje odgovarajući račun troškova, a odobravaju
rezervisanja za procijenjeni iznos. U godini u kojoj isplate po osnovu
rezervisanja stvarno i nastanu, oni se knjiže na teret rezervisanja
koje duguju, a odobravaju se računi dobavljača ili žiro račun ili
41
Jovan Rodić i Milovan Filipović: Specijalni bilansi (neobjavljeni rukopis).
4. UPRAVLJANJE KAPITALOM
Uspješnost upravljanja kapitalom uslovljena je:
− privrednim propisima,
− računovodstvenim propisima,
− računovodstveno-finansijskom politikom.
4.1. Privredni propisi
Zakon o privrednim društvima (“Službeni glasnik RS” 127/08,
58/09. i 100/11) propisuje minimum osnovnog kapitala koji vlasnici
moraju uložiti pri osnivanju privrednog društva (minimum osnovnog
kapitala je za društva sa ograničenom odgovornosti 2000 KM, a
za akcionarska društva 20.000 KM (zatvoreno) 50.000 (otvoreno),
član 228. Zakona). Ovaj zakonski minimum osnovnog kapitala ne
daje nikakvu garanciju da će novoosnovano društvo moći održavati
likvidnost i ostvarivati pozitivni finansijski rezultat. U uslovima
oštrih zakonskih i tržišnih sankcija, kada se nelikvidnost u dugom
roku ne toleriše, takva preduzeća imaju malu šansu da na tržištu
prežive. Zbog toga bi profesionalni menadžment u preduzeću visinu
minimuma osnovnog kapitala trebalo da odredi realnije na osnovu
projektovanog osnivačkog bilansa41 sljedeće sadržine:
Projektovani bilans uspjeha. Ovaj bilans se projektuje za godinu
dana, s tim što godina počinje sa danom osnivanja, a sadrži:
21
Stvarna (efektivna) kamatna stopa =
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
1. prihode od prodaje;
2. rashode (od 2.1. do 2.7):
2.1. nabavna vrijednost prodate robe,
2.2. troškovi materijala,
2.3. troškovi energije,
2.4. troškovi bruto zarada,
2.5. troškovi proizvodnih usluga,
2.6. troškovi amortizacije,
1. Nematerijalna imovina (troškovi osnivanja, paragraf 45. MRS 38)
2. Zemljište
3. Građevinski objekti
4. Postrojenja i oprema
5. Zalihe (od 5.1. do 5.3)
5.1. Materijal
5.2. Učinci
22
5.3. Roba
6. Potraživanja od kupaca
7. Plaćeni PDV
8. Gotovina
AKTIVA (od 1 do 8)
1. Kapital
1.1. Osnovni
1.2. Neraspoređeni dobitak
2. Obaveze (od 2.1. do 2.7)
2.1. Dugoročni krediti
2.2. Kratkoročni krediti
2.3. Obaveze prema dobavljačima
2.4. Obaveze za bruto zarade
2.5. Obaveze za poreze i doprinose, izuzimajući poreze i doprinose na zarade
2.6. Obaveze za kamate
2.7. Naplaćeni PDV
PASIVA (1+2)
2.7. ostali neproizvodni troškovi (porez na imovinu, troškovi
platnog prometa i dr.);
0. poslovni dobitak (1-2),
1. troškove kamata,
2. bruto dobitak (3-4),
3. porez na dobitak,
4. neto dobitak (5-6).
Projekcija bilansa stanja. Ovaj bilans projektuje se na dan osnivanja,
a iskazuje imovinu i obaveze godinu dana nakon osnivanja. Sadržina
projektovanog bilansa stanja je sljedeća:
Bruto
Ispravka vrijednosti
po osnovu
amortizacije
Neto
1
2
3 (1-2)
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Troškovi osnivanja u bruto iznosu su troškovi ispitivanja tržišta,
administrativni troškovi osnivanja i troškovi registracije. Na
bruto iznos se obračunava ispravka vrijednosti u visini godišnje
amortizacije.
Zemljište se kvantifikuje u bruto iznosu po vladajućim tržišnim
cijenama uz uslov da se zemljište namjerava nabaviti.
Građevinski objekti kvantifikuju se u bruto iznosu po tržišnim
cijenama uz uslov da se namjeravaju nabaviti zbog prirode djelatnosti društva. Na bruto iznos obračunava se ispravka vrijednosti
u visini godišnje amortizacije.
Postrojenja i oprema kvantifikuju se u bruto iznosu po tržišnim
cijenama za količinu postrojenja i opreme neophodne za obavljanje
djelatnosti. Na bruto iznos obračunava se ispravka vrijednosti u
visini godišnje amortizacije.
Zalihe materijala kvantifikuju se tako što se troškovi materijala
iz bilansa uspjeha dijele koeficijentom njegovog obrta koji se
ostvaruje u drugim društvima iste djelatnosti.
Zalihe učinaka kvantifikuju se tako što se projektuju troškovi
njihove proizvodnje i troškovi prodatih učinaka, a razlika među
njima su zalihe učinaka.
Zalihe robe kvantifikuju se tako što se nabavna vrijednost prodate robe iz bilansa uspjeha dijeli koeficijentom obrta robe koji
ostvaruju društva iste djelatnosti.
Potraživanja od kupaca kvantifikuju se tako što se prihodi od
prodaje iz bilansa uspjeha uvećavaju za porez na dodatu vrijednost
a potom dijele sa koeficijentom obrta potraživanja od kupaca koja
ostvaruju društva iste djelatnosti.
Plaćen porez na dodatu vrijednost kvantifikuje se tako što se
obračuna PDV na obaveze prema dobavljačima, a potom dijeli
koeficijentom obrta 12.
Gotovina se kvantifikuje kao i potraživanja od kupaca, s tim što
se dijeli koeficijentom obrta 182.
Dugoročni krediti kvantifikuju se samo u iznosu koji je čvrsto
dogovoren s kreditorom; na primjer, kredit po osnovu lizinga ili
kredit koji je dogovoren sa osnivačem.
Kratkoročni krediti kvantifikuju se u iznosu koji je čvrsto dogovoren
sa osnivačem.
Obaveze prema dobavljačima kvantifikuju se tako što se iz bilansa
uspjeha uzima zbir nabavne vrijednosti prodate robe, troškova
materijala, troškova energije i troškova proizvodnih usluga. Taj
zbir se uvećava za porez na dodatu vrijednost a zatim dijeli koeficijentom obrta koji ostvaruje društvo iste djelatnosti.
Obaveze za bruto zarade kvantifikuju se na način da se troškovi
bruto zarada iz bilansa uspjeha dijele koeficijentom obrta 12.
Obaveze za poreze i doprinose kvantifikuju se tako što se zbir
ostalih neproizvodnih troškova i poreza na dobitak iz bilansa
uspjeha dijeli koeficijentom obrta 12.
42
43
44
45
46
47
48
49
Obaveze za kamate kvantifikuju se na način da se troškovi kamata
iz bilansa uspjeha dijele koeficijentom obrta 12.
Naplaćeni porez na dodatu vrijednost kvantifikuje se tako što se
na prihode od prodaje iz bilansa uspjeha obračunava porez na
dodatu vrijednost i dijeli koeficijentom obrta 12.
Kapital preduzeća je ravan razlici između imovine i obaveza.
Kako ukupan kapital nije homogena već heterogena kategorija,
ovdje se čini interesantnim ukazati na njegovu strukturu, imajući
u vidu promjene u računovodstvu koje su se desile pod uticajem okruženja u kojem preduzeća posluju. Naime, decenijama
korišćena normativna osnova finansijskog izvještavanja koja se
primarno zasnivala na pravilima priznavanja i vrednovanja izvedenim iz koncepta istorijskog troška je velikim dijelom napuštena,
a uveden je koncept fer vrijednosti, gdje se na mješavini ova dva
koncepta danas grade MSFI.42
Međutim, pravni okvir koji definiše pitanje strukture kapitala
čini nekoliko zakonskih propisa od kojih su najznačajniji Zakon
o privrednim društvima43 i Zakon o računovodstvu i reviziji44 i
njima pripadajući podzakonskih opšti akti – pravilnici. Prethodno
pomenuta dva koncepta ne samo da konkurišu jedan drugom, već
se međusobno isključuju.45
U cilju obezbjeđenja informacija o sigurnosti potraživanja povjerilaca, primjena pravila procjenjivanja i vrednovanja u konceptu
istorijskih troškova bili su podređeni opreznom odmjeravanju
periodičnog rezultata i onemogućavanju precjenjivanja neto imovine. To iz razloga da povjerioce ne dovedu u zabludu time što će
u bilansu biti iskazane precjenjene vrijednosti. Pri tome, izvještaj
o rezultatu je bio primarni i pratio je kružno kretanje imovine
te je onemogućavao iskazivanje nerealizovanih rezultata. Rast
rizika u poslovanju, kao i nove vrste rizika u okruženju preduzeća
dovele su do promjene informacionih potreba investitora i povjerilaca. Naspram povjerilaca koji su primarno zainteresovani za
naplatu glavnice i pripadajućih kamata, investitori bivaju zainteresovani za stalan rast tržišne vrijednosti preduzeća, budući
da su sredstva uložili na vlasničkoj osnovi. To podrazumijeva da
su jako zainteresovani za njihovu fer vrijednost neto imovine na
dan izvještavanja, što bilansu stanja, tj. izvještaju o finansijskom položaju daje primarni značaj.46 Između ova dva koncepta
značajne razlike se odnose na priznavanje dobitka. U konceptu
računovodstva fer vrijednosti načelo realizacije se praktično suspenduje, jer za razliku od koncepta istorijskog troška, dobitak se
prizaje ne samo kad je realizovan kroz transakcije na eksternom
tržištu, već i kada dođe do rasta fer vrijednosti aktive ili pak pada
fer vrijednosti obeveza, i obrnuto. Prema mjerodavnim MRS/
MSFI,47 nastali neralizovani dobici i gubici u jednom izvještajnom
periodu smatraju se djelom ukupnog rezultata što znači da, prema
prof. dr Kati Škarić Jovanović, prezentaciji ovog elementa ukupnog
rezultata treba posvetiti više pažnje.48 Prema MRS 1 – Prezentacija finansijskih izvještaja, pruža se mogućnost da se u izvještaj
o rezultatima komponente ostalog ukupnog rezultata iskažu u neto
iznosu, tj. bez poreza. 49
Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Implikacije primjene fer vrijednosti na iskaznu moć izvještaja o rezultatu, 43. simpozijum Saveza računovođa i revizora Republike
Srbije, Zlatibor, 2012. str. 21–43.
“Službeni glasnik Republike Srpske”: 127/08, 58/09, 100/11. i “Službene novine FBiH”, od 23/99. do 63/10).
“Službeni glasnik Republike Srpske”: 36/09, 52/11. i “Službene novine FBiH”, 83/09).
Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Ibidem, str. 21–43.
Ibidem, str. 25.
MSFI 9 – Finansijski instrumenti i MRS 40 – Investicione nekretnine.
Prof. dr Kata Škarić Jovanović: op.cit., str. 30.
Ibidem, str. 33.
23
Kvantifikacija pozicija bilansa stanja vrši se na ovaj način:
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Komponente dobitka ili gubitka u izvještaju o rezultatu, utvrđene primenom “mješovite” osnove, izgledaju ovako:
1.
Poslovni rezultat (poslovni prihodi - poslovni rashodi)
2.
Rezultat finansiranja (finansijski prihodi - finansijski rashodi)
3.
Ostali rezultat (ostali prihodi - ostali rashodi)
4.
Dobici i gubici po osnovu promjena fer vrijednosti sredstava koja se vrednuju po fer vrijednosti kroz
dobitak / gubitak
5.
Dobitak / gubitak prije oporezivanja
6.
Rashodi po osnovu poreza na dobit
6.
Dobitak / gubitak iz diskontinuiranih operacija /bez poreza/
7.
Dobitak / gubitak nakon oporezivanja
Ostali ukupan rezultat
Komponente ostalog rezultata koje se ne reklasifikuju
8.
Porez na dobit za komponente ostalog rezultata koje se ne reklasifikuju
Komponente ostalog ukupnog rezultata koje se reklasifikuju
Porez na dobit za komponente ostalog rezultata koje se reklasifikuju
9.
Ukupan rezultat perioda
24
Na ovaj način sačinjen izvještaj o ukupnom rezultatu za primarni
cilj ima pružanje informacija o uspješnosti menadžmenta u svim
njegovim aktivnostima. Prema autoru, on po svojoj sadržini jasno
odražava nastojanje da se u što većoj mjeri zadovolje investicione
potrebe investitora i da rezultat iskazan u izvještaju o ukupnom
rezultatu odgovara promjeni visine neto imovine iskazane u bilansu
stanja.50 Ono što u ovom trenutku može da izazove nedoumice jeste:
koliko se u uslovima odsustva aktivnog tržišta, pravne sigurnosti
i odgovornosti koja je prije izuzetak nego pravilo, može pouzdati
u procijenjenu fer vrijednost neto imovine. To pitanje je naročito
aktuelno u posljednjih nekoliko godina, kada tržišne vrijednosti
nakon globalne krize, ali i prije krize, u značajnoj mjeri odstupaju
od fer vrijednosti, o čemu bi korisnici finansijskih izvještaja(a vlasnici naročito) morali imati saznanja. Jer, recimo, da li će se kod
procjene uspješnosti menadžmenta uzimati u obzir nerealizovani
dobici i gubici? To, zapravo, dovodi do pitanja i performansi kojima
će se mjeriti uspješnost izvještajnih entiteta koji su unekoliko ipak
različiti nego u konceptu računovodstva istorijskih transakcija.51
4.2. Računovodstveni propisi
Prije prelaska na računovodstvene propise, treba razmatrati i ukazati na potrebne izmjene i eventualne dopune propisa koji regulišu
tržište novca i tržište kapitala.
U okviru ovih propisa, trebalo bi propisati da se bilo na organizovanom ili na neorganizovanom finansijskom tržištu dozvoljava,
recimo, otkup sopstvenih akcija i udjela u iznosu koji nije veći od
razlike uzmeđu neto obrtnog kapitala i zaliha.52
Propisi o računovodstvu bi trebalo da obuhvate najvažnije kriterijume:
50
51
52
– Sva potraživanja koja nisu naplaćena za godinu dana od dana
dospijeća obavezno se otpisuju.
– Svaka vrsta zaliha koja nije imala izlaza godinu dana u bilansu
se vrednuje po likvidacionoj vrijednosti, osim u djelatnostima s
poslovnim ciklusom dužim od godinu dana.
– Aktivna vremenska razgraničenja mogu se bilansirati samo
u realnim iznosima, kao što su unaprijed plaćeni troškovi i
potraživanja za prihod koji objektivno nije mogao da bude
fakturisan;
– Isplata dividende akcionarima i vlasnicima udjela u kapitalu i
isplata bonusa menadžmentu može se vršiti samo poslije pokrića
gubitka.
U dijelu Međunarodnih računovodstvenih standarda i međunarodnih
standarda finansijskog izvještavanja moguće su, recimo, intervencije na:
MRS 16 – Nekretnine, postrojenja i oprema. Prema paragrafu
41, revalorizaciona rezerva prenosi se u neraspoređeni dobitak
kada se sredstvo od koga revalorizaciona rezerva potiče prestane
koristiti, ali može se prenijeti u korist neraspoređenog dobitka i u
toku korišćenja sredstva od koga rezerva potiče u visini razlike
amortizacije obračunate na revalorizovanu i na nerevalorizovanu
vrijednost. Ovo omogućuje da se revalorizaciona rezerva u okviru
neraspoređenog dobitka isplati vlasnicima kapitala u vidu dividende
i menadžerima u vidu bonusa, što je neprihvatljivo. Prema našem
uvjerenju, budući da revalorizaciona rezerva predstavlja bar dio
održavanja realne vrijednosti kapitala, ispravnije bi bilo da se
revalorizaciona rezerva nakon prestanka korišćenja sredstva od
koga potiče prenosi u korist rezervnog kapitala.
Ibidem, str. 34.
Ibidem, str. 37–38.
Potpisani je video-bilans društva sa ograničenom odgovornosti koje je otkupilo dio sopstvenih udjela u deset puta većem iznosu od knjigovodstvene vrijednosti, a
potom ih prodalo po neznatno višoj cijeni od knjigovodstvene vrijednosti.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
1. kapital na početku godine umanjen za isplaćenu dividendu i
otkupljene akcije i udjele u tekućoj godini,
2. koeficijent održavanja realne vrijednosti kapitala
(1 + godišnja stopa inflacije/100),
3. revalorizovana vrijednost kapitala (1×2),
4. kapital na kraju godine bez neto dobitka tekuće godine,
5. realno povećanje vrijednosti kapitala (3-4) - 3>4,
6. realno smanjenje vrijednosti kapitala (4-3) - 4>3,
7. neto dobitak tekuće godine,
8. neto dobitak za rezervni kapital (redni broj 6),
9. neto tekući dobitak za neraspoređeni dobitak (7-8) - 7>8,
10. nedostatak neto tekućeg dobitka za održavanje realne
vrijednosti kapitala (7-6) - 7>6.
Ukoliko je tekući neto dobitak veći od realnog smanjenja kapitala,
tekući neto gubitak se unosi u rezervni kapital u visini realnog
smanjenja vrijednosti kapitala (redni broj 8 prethodne tabele), a
razlika se unosi u neraspoređeni dobitak (redni broj 9).
Ako je tekući neto dobitak manji od realnog smanjenja kapitala,
cijeli ovaj dobitak se unosi u rezerve, a redni broj 10 iskazuje koliko
nedostaje tekućeg dobitka za održavanje realne vrijednosti kapitala.
U ovom slučaju treba se vratiti na nematerijalnu imovinu, nekretnine, postrojenja, opremu i biološka sredstva i ocijeniti da li su ta
sredstva vrednovana po fer vrijednosti. Ako je u okviru te imovine
bilo koje sredstvo potcijenjeno, neophodno je izvršiti procjenu po
fer vrijednosti s ciljem da se uz pomoć revalorizacione rezerve održi
realna vrijednost kapitala.
Pažljivi čitalac vjerovatno primjećuje da se efekat održavanja realne
vrijednosti kapitala ne pripisuje osnovnom kapitalu, već se evidentira
u okviru rezervnog kapitala. Razlozi tome su:
− ako bi se osnovni kapital mijenjao po osnovu efekta održavanja
realne vrijednosti kapitala, ta promjena bi se morala notarski
obraditi i upisati u registar privrednih društava, što nije jednostavno niti jeftino, budući da postoji niz vlasnika osnovnog
kapitala u datom društvu i da se nominalna vrijednost akcija
evidentira u centralnom registru hartija od vrijednosti;
− izloženi koncept održavanja realne vrijednosti kapitala ne
obuhvata samo osnovni kapital, jer je sa stanovišta pravnog
entiteta (preduzeća) bitno da se u uslovima inflacije održava
realna vrijednost ukupnog kapitala.
U skladu s prethodnim, cilj kvantifikacije u prethodnom algoritmu
je da se iz raspodjele neto dobitka izuzmu inflatorni dobici jer se
oni ne mogu pripisati uspješnosti upravljanja privrednim društvom.
Zato bi trebalo razmotriti mogućnost dopune Zakona o privrednim
društvima, gdje bi se privredno društvo obavezalo da se prije svake
odluke o raspodjeli neto dobitka poslovne godine nadoknade gubici na sopstvenom kapitalu zbog promjene kupovne moći novca
(inflacije), slično kao što je riješeno i za preneseni gubitak iz prethodnih godina (čl. 210. Zakona o privrednim društvima), kojim se
prvo treba pokrivati gubitak i tek onda eventualno izvršiti raspored
za rezerve, neraspoređeni dobitak i dividende.
MRS 39 – Finansijski instrumenti: priznavanje i odmjeravanje.
Prema ovom standardu, nerealizovani dobici po osnovu dugoročnih
hartija od vrijednosti i nerealizovani gubici po osnovu dugoročnih
hartija od vrijednosti evidentiraju se u okviru kapitala do momenta
unovčenja dugoročne hartije od vrijednosti, a u momentu njenog
unovčenja nerealizovani dobici se prenose u prihode, a nerealizovani
gubici na rashode. Mislimo da bi ispravnije bilo nerealizovane gubitke prenijeti na rashode i prije unovčenja dugoročnih hartija od
vrijednosti u visini razlike između nerealizovanih gubitaka i nerealizovanih dobitaka. Ovaj postupak bi doveo do realnijeg iskazivanja
i kapitala i finansijskog rezultata.
4.3. Računovodstveno-finansijska politika
Ciljni dobitak je planirani dobitak za tekuću godinu. Postupak
planiranja ciljnog dobitka je:
(1) Početkom tekuće godine sačinjava se prva varijanta planskog
bilansa uspjeha i stanja za tu godinu.
(2) Na osnovu prve varijante planskog bilansa stanja utvrđuje se
koeficijent finansijske stabilnosti na kraju tekuće godine, koji
se upoređuje s koeficijentom finansijske stabilnosti na kraju
prethodne godine.
(3) Utvrđuje se ciljni minimalni i ciljni maksimalni dobitak. Ciljni
minimalni dobitak utvrđuje se ovako:
1. planirana dugoročno vezana imovina na kraju planske
godine,
2. koeficijent finansijske stabilnosti na kraju prethodne godine,
3. potreban trajni i dugoročni kapital na kraju planske godine
za nepromijenjen racio finansijske stabilnosti (1/2),
4. kapital na kraju planske godine, bez uvećanja sa neto
dobitkom po prvoj varijanti planskog bilansa, plus dugoročna
rezervisanja i dugoročne obaveze po prvoj varijanti planskog
bilansa stanja,
5. ciljni minimalni neto dobitak (3 - 4),
6. ciljni minimalni bruto dobitak: 5 × (100/100 - prinosna
stopa na dobitak).
Ciljni maksimalni dobitak utvrđuje se na ovakav način:
1. planirana dugoročno vezana imovina na kraju planske
godine,
2. planirani kapital bez uvećanja sa neto dobitkom po prvoj
varijanti planskog bilansa uspjeha, plus planirana dugoročna
rezervisanja i dugoročne obaveze po prvoj varijanti planskog
bilansa stanja,
3. maksimalni neto dobitak za akumuliranje (1 - 2),
4. maksimalni neto dobitak za dividendu (osnovni kapital ×
željena stopa dividende),
5. maksimalni neto dobitak za premiju menadžera (utvrđuje
se na osnovu ugovora s menadžerima),
6. ukupno ciljni maksimalni neto dobitak (3 + 4 + 5),
7. ciljni maksimalni bruto dobitak: 6 × (100/100 - poreska
stopa na dobitak).
Izložene kvantifikacije ciljnog dobitka pokazuju:
− Ostvarenje ciljnog mininimalnog dobitka obezbjeđuje da se
dugoročna finansijska ravnoteža tekuće ne pogorša u odnosu
na dugoročnu finansijsku ravnotežu prethodne godine, polazeći
od pretpostavke da, kad je preduzeće preživjelo prethodnu,
preživjeće i tekuću godinu.
25
MRS 29 – Finansijsko izvještavanje u hiperinflacionom periodu.
Ovaj standard se primjenjuje “kada se kumulirana stopa inflacije
tokom tri godine približava inosu od 100% ili ga premašuje”
(paragraf 3). Budući da godišnja stopa inflacije najčešće iznosi do
10% i da je održavanje realne vrijednosti prijeko potrebno i radi
održavanja finansijske stabilnosti i radi dobrog kreditnog boniteta,
mislimo da efekat održavanja realne vrijednosti kapitala treba
kvantifikovati ovako:
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
− Ostvarenje ciljnog maksimalnog dobitka obezbjeđuje dovođenje
dugoročne finansijske ravnoteže na normalu (racio finansijske
stabilnosti 1), dividendu za vlasnike kapitala i premiju za
menadžment.
Dakle, optimalna veličina narudžbe ima za cilj da snizi i troškove
držanja zaliha. Budući da je složena primjena ove formule, optimalna
narudžba se utvrđuje samo za materijal koji preduzeće najviše troši.
(3) Optimalna zaliha nedovršene proizvodnje utvrđuje se formulom:
S prvom varijantom planskog bilansa uspjeha i stanja i kvantifikovanim minimalnim i maksimalnim dobitkom, planer izlazi pred
menadžere finansija, prodaje, nabavke i proizvodnje.
ZPopt =
Gp u T
365 ,
U tom slučaju:
pri čemu je:
− Finansijski menadžer stupa u kontakt s kreditorima s kojima
pregovara o produženju roka otplate dugoročnih kredita, konverziji kratkoročnih u dugoročne kredite i o smanjenju kamatnih stopa, a s dužnicima pregovara o skraćenju roka naplate
dugoročnih plasmana i povećanju kamatnih stopa.
Gp = planirana godišnja vrijednost završene proizvodnje,
− Menadžer prodaje ispituje mogućnost povećanja obima prodaje,
povećanja prodajnih cijena i skraćenja roka naplate te povećanje
koeficijenta obrta proizvoda i robe.
T = broj dana trajanja tehnološkog procesa.
Dakle, optimalna zaliha nedovršene proizvodnje održaće se ukoliko
se ostvaruje godišnji obim proizvodnje i ne produžuje broj dana
trajanja tehnološkog procesa.
(4) Kod proizvoda se utvrđuje veličina serije, pri kojoj su troškovi
pripreme serije i zaliha držanja proizvoda najniži:
− Menadžer proizvodnje ispituje mogućnost smanjenja troškova
učinaka i povećanje obima proizvodnje.
− Manadžer nabavke ispituje mogućnost povećanja obima
nabavke, sniženja nabavnih cijena, produženje roka plaćanja i
povećanje koeficijenta obrta materijala.
Kada menadžeri obave ove poslove, na osnovu njihovih podataka
,planer koriguje prvu varijantu planskog bilansa uspjeha i stanja
i dolazi do konačne varijante. Konačna varijanta bilansa uspjeha
mora da iskaže dobitak bar u visini minimalnog dobitka. Dobitak
u konačnoj varijanti bilansa uspjeha u praksi je najčešće viši od
minimalnog, a niži od maksimalnog dobitka.
26
Konačnu varijantu planskog bilansa uspjeha i stanja usvaja uprava
preduzeća proširena menadžerima pojedinih funkcija. Iz konačne
varijante bilansa proizlazi obaveza svake funkcije za ostvarenje
planskog bilansa, a bonus menadžera se uslovljava tim izvršenjem.53
4.4. Taktika upravljanja pojedinim sredstvima i obavezama
Zbog ograničenog prostora izlažemo taktiku u veoma skraćenoj
formi:
(1) Potraživanja podrazumijevaju ocjenu kreditnog boniteta svih
dužnika. Dužnici sa slabim kreditnim bonitetom se isključuju.
Ukoliko neki kupac ima slab kreditni bonitet, a značajan je za
ostvarenje obima prodaje, utvrđuje se limit do koga se toleriše
potraživanje od tog kupca. Kada potraživanje dostigne limit,
isporuka se obustavlja. Taj limit se saopštava kupcu. Ako je
kupcu stalo da zadrži dobavljača koji je odredio limit, logično
je da će ulagati napore da plaća obaveze prema dobavljaču
prije dostignutog limita.
(2) Zalihe materijala održavaju se na minimumu tako što se utvrđuje
minimalna zaliha koja je dovoljna da se održi proizvodnja u
periodu prispijeća nove nabavke. U tom smislu, kvantifikuje
se optimalna veličina nabavke:
Nopt =
2 u Gu u Tn
Cn u St ,
gdje je:
Gu = godišnji utrošak datog materijala izražen količinski,
Tn = troškovi lansiranja jedne naružbe,
Veliina serije =
2u Au S
P
u
iuC
PA ,
gdje je:
A = planirana godišnja proizvodnja serije izražena fizičkom jedinicom mjere,
S = planirani troškovi pripreme jedne serije,
i = stopa troškova držanja na zalihama gotovih proizvoda izražena
decimalnim brojem (izračunava se iz odnosa troškova držanja zaliha
i njihove vrijednosti),
C = cijena koštanja jedinice proizvoda,
P = maksimalni godišnji kapacitet postrojenja za proizvodnju za
koju se računa veličina serije izražen količinom proizvoda.
(5) Obaveze prema dobavljačima podrazumijeva situaciju kada
dobavljač odobrava kasa-skonto za plaćanje prije ugovorenog roka plaćanja, pri čemu se izračunava stopa troškova
propuštenog kasa-skonta na sljedeći način:
% kasa-skonto
(100 - % kasaskonto)
×
100
(rok plaanja - rok
diskonta)
× 100
stopa troškova
= propuštenog
kasa-skonta
Stopa troškova propuštenog kasa-skonta upoređuje se s kamatnom
stopom na kredite i, ako je ona viša od kamatne stope, korisno je
uzeti kredit da bi se koristio kasa-skonto koji nudi dobavljač.
(6) Gotovina je primarna kategorija čiji se minimum dobija kada se
razlika između planskog priliva i odliva podijeli sa 182, jer se
gotovina na poslovnom računu najčešće u prosjeku zadržava
dva dana. Međutim, radi sigurnosti plaćanja obaveza o roku
dospijeća, potrebna je i likvidna rezerva. Visina likvidne rezerve
uslovljena je:
− sinhronizacijom priliva i odliva gotovine,
− oštrinom sankcija za slučaj nelikvidnosti,
− da li se novčano poslovanje odvija preko žiro ili tekućeg računa
i kolika je kamatna stopa na potražni saldo tekućeg računa.
U vezi s navedenim, ne postoji opšteprihvaćena formula za
utvrđivanje optimalne veličine likvidne rezerve, već se ona utvrđuje
intuitivno, na bazi iskustva.
Cn = nabavna cijena po jedinici materijala,
St = stopa troškova držanja zaliha izražena decimalnim brojem.
53
Detaljna metodologija ovog planiranja može se vidjeti u knjizi: Rodić-Filipović, Poslovne finansije, Beogradska poslovna škola, Beograd, 2011, str. 299–345.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Kada priliv i odliv gotovine nije sinhronizovan, a postoji mogućnost
kupovine kratkoročnih hartija od vrijednosti radi održavanja likvidnosti, optimalni saldo gotovine utvrđuje se obrascem:
Optimalni saldo gotovine =
3
3 BV 2
L
4i
pri čemu je:
B = fiksni troškovi po jednoj transakciji kratkoročne hartije od
vrijednosti,
Element
² = varijansa dnevnog salda gotovine,
i = dnevna kamatna stopa kratkoročne hartije od vrijednosti,
L = minimalni saldo gotovine.
Dinamički plan priliva i odliva gotovine se sačinjava da bi se
dobila informacija da li će se u datom periodu planske godine javiti
nedostatak gotovine za plaćanje obaveze i, ako se to dogodi, da
se blagovremeno preduzmu mjere radi njegovog sprečavanja. Na
početku planske godine sačinjava se dinamički plan priliva i odliva
gotovine po kvartalima na sljedeći način:
Kvartal
I
II
III
IV
A. Priliv gotovine (1+2)
1. Naplata potraživanja od kupaca
2. Naplata dugoročnih i kratkoročnih finansijskih plasmana
B. Raspoloživa gotovina prenijeta u planski period
C. Ukupno priliv i raspoloživa gotovina (A+B)
D. Odliv gotovine (od 1 do 4)
1. Isplata dobavljača
27
2. Isplata zarada zaposlenih
3. Otplata kredita
4. Isplata poreza i doprinosa
E. Stanje gotovine na kraju intervala (C - D) višak + manjak (-)
Na početku svakog kvartala, priliv i odliv gotovine planiraju se za
svaki mjesec u toku kvartala.
Kada plan iskazuje manjak (nedostatak) gotovine, bilo u datom
kvartalu bilo u datom mjesecu, preduzimaju se mjere da do manjka
ne dođe.54
Z A K LJ U Č A K
Dok se pozajmljeni kapital štiti na jedan od ugovorenih načina
(kamatom, valutnom klauzulom), u teoriji i praksi su prisutni različiti
pristupi zaštite sopstvenog kapitala. Jedan od pristupa finansijske
zaštite kapitala bila je standardna zaštita kamata na kapital, čiji je
smisao bio održavanje kupovne moći sopstvenog kapitala. Pošto se
taj mehanizam više ne primjenjuje, preduzeća se priklanjaju stvaranju skrivenih rezervi, pridržavajući se pri tome načela opreznosti
prilikom bilansiranja. Takav pristup jača povjerenje u preduzeće i
finansijsku disciplinu, što se nerijetko sukobljava s očekivanjima
vlasnika kapitala koji žele maksimirati dobitak i stvoriti uslove za
isplatu dividendi i smanjenje roka povrata uloženog kapitala, što
može da inicira problem likvidnosti preduzeća. Takav pristup sukobljava se i sa interesima uprave (menadžmenta) preduzeća, koja je
zainteresovana za ostvarivanje bonusa i ekstrabonusa.
54
Više o tome u knjizi: Rodić-Filipović, citirani opus, str. 344.
Dosadašnja praksa pokazuje da su najviše profitirali vlasnici
(akcionari), menadžeri koji su ostarivali visoke bonuse i državni
budžeti, što je, u stvari, izazvalo globalnu finansijsku i ekonomsku
krizu. U takvim kriznim uslovima poslovanja, neophodno je stvarati
pretpostavke veće zaštite povjerilaca putem održavanja likvidnosti
preduzeća, što se postiže iskazivanjem nižeg dobitka. U skladu s
prethodnim, realno je ustvrditi da je struktura kapitala i njegov udio
u izvorima finansiranja jedan od bitnih pokazatelja o tome kako
su se uprave, nadzorni i upravni odbori i sami akcionari odnosno
članovi društva odnosili prema razvoju i jačanju finansijske snage
preduzeća.
Respektujući krizno stanje u ekonomiji, i fiskus (država) bi morao
biti spremniji na žrtvu. Poseban problem pri tome čini Zakon o
porezu na dobit. Naime, sadašnjim zakonom o porezu na dobit
preduzeće u slučaju nemogućnosti naplate potraživanja na dvostrukom je gubitku jer na to treba da plati porez. U kriznim periodima
poslovanja naših preduzeća trebalo bi sagledati mogućnost da se
u Zakonu načine izmjene u smislu isključivanja iz osnovice poreza
na dobit potraživanja koja nisu naplaćena. U sadašnjem zakonu
o porezu na dobit trebalo bi izvršiti dopune u smislu isključivanja
iz osnovice poreza na dobit onih inflatornih iznosa dobitka koji su
namijenjeni zaštiti kapitala jer se oni ne mogu pripisati uspješnosti
upravljanja društvom. Isto tako, za povećanje troškova amortizacije
zbog revalorizacije ne bi trebalo povećavati osnovicu poreza na dobit
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
do visine pune revalorizacije proizašle iz procjena fer vrijednosti
dugoročno vezane imovine.
novca predstavlja zapravo revalorizacionu rezervu... koja čini dio
kapitala a ne dobit (p. 109).
Sadašnja rješenja, prema kojima se realizovane revalorizacione
rezerve (putem amortizacije, prodaje i sl.) uključuju u poresku
osnovicu, zapravo predstavljaju ignorisanje efekta porasta cijena i
nisu u funkciji zaštite kapitala, što otežava opstanak preduzeća na
tržištu i jačanje njihove konkurentske sposobnosti.
Pošto novog međunarodnog standarda za zaštitu kapitala nema,
preostaje da izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
izvršimo intervencije u području raspodjele kako bi skupštine
društava počele voditi računa i o zaštiti kapitala, a time i većoj
zaštiti povjerilaca, a sve to treba da pozitivno utiče na likvidnost i
finansijsku disciplinu aktera na tržištu.
U odsustvu drugih mehanizama, jedan od mogućih pristupa zaštiti
kapitala je otvaranje skrivenih izvora samofinansiranja.55 Pored
domaće literature, o ovome se može naći i u literaturi zemalja s
najjačom ekonomijom Evrope, recimo u Njemačkoj. Oblikovanje
razumnih prikrivenih (tihih) rezervi (stille rüchlagen) ne smatra
se u njih prevarom ili bilansnom kozmetikom. Štaviše, načelo
trgovačke oporezivosti je dopustivo ako ne služi za manipulisanje
dobitkom, kada je to u interesu povjerilaca i vlasnika društva. Može
se s likvidacijom tihih rezervi koje iz bilansa nisu vidljive namjerno
iskrivljivati iskazani dobitak pa su tihe rezerve u osnovi nespojive
s ciljem bilansa sve dotle dok je njihovo oblikovanje i likvidiranje u
napomenama prikazano tako da za korisnika godišnjeg obračuna
ne utiče na iskazani dobitak.56
Ovdje se nalazi odgovor upućen povjeriocu društva. Ako je jedan
od osnovnih izvora finansiranja banka, dobavljači i zaposleni, onda
je, iznad svega, najvažnija zaštita njihovog potraživanja, a ne visina
dobitka koja bi služila za dalju raspodjelu. Ukoliko se, s tim u vezi,
pri bilansiranju stvaraju skrivene rezerve, zašto bi oni bili protiv
toga, jer to samo može da jača povjerenje i finansijsku disciplinu
koja, naročito u kriznim periodima, nedostaje.
28
S obzirom na ovakvu praksu, pa i teoriju, koja je naročito prisutna
i respektovana u Njemačkoj i koja je iskazala brigu o finansijskoj
stabilnosti privrednih društava, treba tražiti jedan od uzroka što
se njihova ekonomija najbrže oporavila i izašla iz krize. Na tim
osnovama je temeljena i njihova koncepcija privrednopravnog
računovodstva prema Zakonu o privrednim društvima (HGB), koja
se donekle razlikuje od MSFI. Naime, privrednopravni propisi su u
apstraktnom obliku i uglavnom se primjenjuju na pojedini slučaj.
Fiksiranjem ovih propisa u obliku zakona oni postaju relativno
nefleksibilni, daju prednost zaštiti povjerilaca i načelu opreznosti,
dok se MSFI usredsređuju isključivo na potrebe tržišta kapitala i
pružanju informacija investitorima, a ne stvara osnove kada isplatiti
dividendu ili kakva će biti poreska opterećenja.57
Svjedoci smo, a neki i učesnici izazivanja globalne finansijske
krize, koja je djelimično izazvana i koncepcijom postojećih MSFI,
gdje se više vodilo računa o raspodjeli dobitka, a ne i stvaranju i
očuvanju kapitala.
Pošto kod nas, pa i u okruženju, odgovornost nije pravilo već
izuzetak, osnovano se postavlja pitanje zašto odbor za standarde
(IASB) u Londonu nije donio računovodstveni standard koji bi razradio faze naznačene u paragrafima 104–110. spomenutog okvira
koji govori o tzv. konceptu očuvanja finansijskog i fizičkog kapitala.
U osnovi finansijskog koncepta je da se samo onaj dio povećanja
cijene imovine koji prelazi opšti nivo cijena smatra profitom (dobitkom). Ostatak finansijskog porasta se smatra održavanjem kapitala
te stoga kao dio kapitala (p. 108). U definicijama koje nakon toga
slijede upućuje se implicitna preporuka menadžmentu da mora
tražiti ravnotežu između pouzdanosti finansijskih izvještaja i koncepta očuvanja fizičkog kapitala, pri čemu promjena kupovne moći
55
56
57
58
S obzirom na postojanje supervizije banaka, jedino banke analiziraju
i prate strukturu kapitala, kao i strukturu kapitala onih koji traže
kredite. Koliko je ovo pitanje značajno za ekonomiju jedne zemlje
neka posluži i činjenica kakva je složena procedura ako neko
namjerava da smanji osnovni kapital. To je potpuno opravdano i
razumno. S obzirom na to da društvo za svoje obaveze odgovara
svojom imovinom, da li odgovara i svojim kapitalom? Ako je ukupna imovina finansirana i dugovima, društvu u slučaju likvidacije
propada samo njegova imovina, a ona može biti ekvivalentna
vrijednosti njegovog kapitala, iz čega proizlazi da će njegova viša
neto vrijednost imovine smanjiti rizik naplate potražnje povjerilaca.
Ukoliko je kapital skroman, utoliko su i viši rizici povjerilaca da će
se moći naplatiti iz neto imovine, a to će izazvati pojavu gubitka
iznad kapitala u aktivi bilansa, kojih je u našim finansijama sve
više (apsolutno i relativno).58
IZVORI
1. Dr sc. Vlado Brkanić: Zaštita kapitala kao izraz finansijske
stabilnosti i zaštite vjerovnika, RRIF, Zagreb, 11/11.
2. Aswath Damodaran: Korporativne finansije, Modus, Podgorica,
2007.
3. Keynes, J. M.: Izabrana djela Matice hrvatske i Privredni vjesnik,
Zagreb, 1994.
4. Ross, S. A.: Westerfield, R. W. i Jaffe, J: Corporate Finance, IV,
Irwin, Chicago, 1996.
5. Samuelson, P. A. i Nordhans, W. N.: Ekonomija, XIV izdanje, Mate
d.o.o. Zagreb, 1992.
6. Schumpeter, A. J.: Povijest ekonomske analize, Informator,
Zagreb, 1975.
7. Stadler W., Die nene Unternehmensfinanzierung. Redline W.
Frakfurt.
8. Van Horne, J. C.: Financial Management and Policy, IX izdanje,
Mate d.o.o. Zagreb, 1993.
9. Jovan Rodić i Milovan Filipović, Poslovne finansije, Beogradska
poslovna škola, Beograd, 2011.
10. Jovan Rodić, Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997.
11. Küting i Weber C. P.: Die Bilanyanalyse, drugo izdanje, Schäfter/
Poeschel, Štutgart.
12. Malinić dr Slobodan: Računovodstveni izvještaji kao dispozitivni
i kontrolni instrumenti u realizaciji osnovnih ciljeva preduzeća,
Ekonomski fakultet, Kragujevac, 1995.
13. Prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski
fakultet i Finrar, Banja Luka, 2011.
Prof. dr Dragan Mikerević: Finansijski menadžment, Ekonomski fakultet i Finrar, Banja Luka, 2011, str. 207.
Küting i Weber C. P.: Die Bilanyanalyse, drugo izdanje, Schäfter/Poeschel, Štutgart, str. 185. (prema: Dr sc. Vlado Brkanić, Zaštita kapitala kao izraz finansijske stabilnosti
i zaštite vjerovnika, RRIF 11/11, Zagreb, str. 58–64).
Stadler W., Die nene Unternehmensfinanzierung. Redline W. Frakfurt, str. 72. (prema: Dr sc. Vlado Brkanić, isto, str. 59).
U ukupnim gubicima privrede Republike Srpske gubici iznad kapitala u 2011. godini su iznosili 21%, dok su 2010. godine bili 15%, a 2009. godine 13%.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
14. Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Implikacije primjene fer vrijednosti na iskaznu moć izvještaja o rezultatu, 43. simpozijum
Saveza računovođa i revizora Republike Srbije, Zlatibor, 2012.
17. Prof. dr Nikola Stevanović: Održavanje realne supstance
preduzeća u inflatornoj ekonomiji, Naučna knjiga, Beograd,
1975.
15. Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijska kriza – povod za
preispitivanje osnova vrednovanja u finansijskim izvještajima,
Zbornik radova 40. simpozijuma Saveza računovođa i revizora
Republike Srbije, Zlatibor, 2009.
18. Prof. dr Slobodan Malinić: Upravljačko računovodstvo i obračun
troškova i učinaka, Ekonomski fakultet, Kragujevac, 2005.
16. Prof. dr Kata Škarić Jovanović: Finansijsko računovodstvo,
Ekonomski fakultet, Beograd, 2007.
19. Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja, Savez
računovođa i revizora Srbije, Republike Srpske, Crne Gore,
Beograd, 2010.
Summary
Although the role of accounting is not to protect the capital, it is a suitable instrument (medium) of early identification of company`s
capital weakening. This is especially important in critical operating conditions, in order not to jeopardize the interests of creditors. In
order to protect the interests of creditors in conditions of crisis it is necessary to shift the capital structure to its own funding sources.
In such circumstances, excessive borrowing should be avoided.
Even though, the issue of capital protection, and thus the creditors is a responsibility of the management, it should be determined that
in terms of reduced management responsibilities it is necessary to ensure such protection through other economic regulations.
29
Key words: capital, gains, losses, assets, liabilities, business, balance.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
UDK 675.2:006.44
PREGLEDNI RAD
Miroslava Grujić-Kalkan*
Forenzička revizija u funkciji
otkrivanja kriminalnih radnji
Rezime
Forenzička revizija predstavlja potpuno novo i nedovoljno istraženo angažovanje nezavisne revizije, koje zahtijeva profesionalno
angažovanje profesionalaca u reviziji, sa posebnom obukom i iskustvom u borbi protiv kriminalnih radnji.
Mogućnost nastanka kriminalnih radnji sa kojima se suočava revizor u postupku vršenja revizije finansijskih izvještaja, kao i njihova
brojnost i raznolikost, pod značajnim su uticajem karakteristika rukovodstva preduzeća, uslova u privredi, kao i samog društva.
Ključni element revizorskog istraživanja i otkrivanja nezakonitih radnji je kvantitativna ili kvalitativna procjena rizika da u preduzeću postoje nezakonite radnje, na osnovu koje se osmišljavaju i sprovode odgovarajući revizorski postupci kao reagovanje na procijenjene rizike.
Ključne riječi: forenzička revizija, kriminalne radnje, finansijski izvještaji, protivpravno prisvajanje sredstava, lažno finansijsko
izvještavanje, korupcija, pranje novca, kompjuterski kriminal.
30
UVOD
U procesu revizije finansijskih izvještaja problematika revizije kriminalnih radnji i grešaka sve više dobija na značaju. To zahtijeva da
prilikom planiranja i obavljanja revizijskih postupaka i procjenjivanja
i izvještavanja o rezultatima tih postupaka, revizor treba da razmotri
rizik od materijalno značajnih pogrešnih iskaza sadržanih u finansijskim izvještajima, koji nastaju usljed kriminalne radnje ili greške.
Sistem finansijskog izvještavanja i računovodstveno-revizorska
profesija su nerijetko optuživani za nastanak prevara i gubljenje
povjerenja u pouzdanost finansijskih informacija od strane brojnih
korisnika i donosilaca ekonomskih odluka. Revizor nema, niti može da snosi odgovornost za kriminalne radnje i greške. Međutim,
činjenica da se vrši godišnja revizija može da djeluje kao sredstvo
za odvraćanje od takvih postupaka.
Revizija je u razvijenim zemljama dugi niz godina bila omeđena
revizorskim stanadardima i sve što je izlazilo iz okvira tih standarda
revizorske firme nisu mogle raditi. Rastući broj slučajeva korporativnih skandala u svijetu, izazvanih kriminalnim radnjama u finansijskim izvještajima, doveo je do toga da velike svjetske revizorske
firme sve više pružaju i usluge forenzičke revizije, oblasti koja još
nije značajnije uređena profesionalnom regulativom i standardima.
U ambijentu u kom revizorska praksa nudi i obavlja usluge koje
još uvijek nisu uobličene i kanalisane smjernicama i standardima,
veliki je izazov za revizorsku teoriju da forenzičkoj reviziji da odgovarajuće mjesto u setu pruženih revizorskih usluga, i to, prije
*
1
2
svega, kroz njeno ispravno definisanje, ali i prepoznavanje njenih
ciljeva, karakteristika i pravilnog iskazivanja njenih rezultata i nalaza.
1. POJAM FORENZIČKE REVIZIJE
Forenzička revizija je nova praktična disciplina u okviru revizije i
kao takva još nije dobila sveobuhvatnu i jedinstveno prihvaćenu
definiciju u svijetu. Ipak, veliki broj teoretičara, kao i mnogobrojne
nacionalne i međunarodne organizacije i udruženja, dali su polaznu
osnovu za pravilno definisanje forenzičke revizije, opisujući njeno
mjesto i ulogu u revizorskoj teoriji i praksi.
Nezavisna forenzička revizija finansijskih izvještaja je, u suštini,
nova specijalizovana usluga u okviru nezavisne revizije finansijskih
izvještaja i ona, prema profesoru Thomas Buckhoff, “podrazumijeva
ugovaranje posebnog angažmana sa revizorskim kućama i zahtijeva
rad revizora sa posebnom obukom i iskustvom u sprečavanju i
otkrivanju kriminalnih radnji”1.
Institut forenzičkih revizora (Institute of forensic auditors – IFA),
neprofitna organizacija osnovana 2001. godine, u cilju strukovnog
organizovanja forenzičkih revizora u Belgiji2, forenzičku reviziju
određuje kao “aktivnost prikupljanja, verifikovanja, obrade, analiziranja i izvještavanja o podacima s ciljem dobijanja činjenica i
dokaza koji mogu biti iskorišteni u sudsko-finansijskim sporovima
nastalim usljed kriminalnih radnji u finansijskim izvještajima i
davanja preventivnih savjeta”.
Poreska uprava Republike Srpske, e-mail: pjsokolac@poreskaupravars.org
Buckhoff, T.: Forensic Audit vs. Financial Statement Audits,... op.cit., http://personal.georgiasouthern.edu/~tbuckhof/
Institute of forensic auditors – IFA, http://www.ifa-iaf.be/vl/frontEnd/presentation/introduction.html
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Ova nova praktična djelatnost određuje se i kao „koncentrovana
revizija svih transakcija pravnog lica u cilju provjera njihovih ispravnosti u smislu da li je tim transakcijama predstavljena nerealna
slika i stečena protivpravna korist“4.
Na kraju, i pojedini članovi azijske asocijacije vrhovnih revizorskih
institucija (ASOSAI) imaju svoje viđenje forenzičke revizije, određujući je kao “usmjerenu reviziju transakcija finansiranja ili neke
druge posebne aktivnosti, koja se, ne obazirući se na vremenski
okvir izvršenih transakcija, usredsređuje na pronalaženje činjenica
i sudski branjivog dokaza u pogledu njihove ispravnosti”5.
Imajući u vidu gorenavedene stavove i mišljenja, proizlazi da je
forenzička revizija posebna usluga revizije finansijskih izvještaja,
zasnovana na primjeni računovodstvenih i revizorskih vještina u vidu
sprovođenja ciljnih, usmjerenih i detaljnih revizorskih procedura,
a u cilju otkrivanja kriminalnih radnji u finansijskim izvještajima i
predstavljanja istih na način prihvatljiv za sudski postupak.
2. CILJEVI FORENZIČKE REVIZIJE
Cilj tradicionalne nezavisne revizije finansijskih izvještaja je da
obezbijedi mišljenje da li su finansijski izvještaji u saglasnosti sa
opšteprihvaćenim računovodstvenim principima i da li predstavljaju
u svim materijalnim aspektima fer finansijsku poziciju klijenta.
Sa druge strane, osnovni cilj forenzičke revizije jeste otkrivanje
kriminalne radnje u finansijskim izvještajima klijenta, bez obzira na
veličinu njene materijalnosti, tj. stepena njenog uticaja na istinitost
i objektivnost finansijskih izvještaja.
Da bi u cjelini ispunio osnovni cilj forenzičke revizije, forenzički
revizor bi, u mjeri u kojoj je to moguće, trebalo da otkrije i imenuje
izvršioca kriminalne radnje, odredi mjesto i vrijeme njenog izvršenja,
izračuna i iskaže materijalnu štetu nastalu usljed kriminalne radnje
i, na kraju, opiše način njenog izvršenja.
Forenzička revizija treba da ukaže na izvršioca kriminalne radnje
i na njegovo radno mjesto u organizaciji, odnosno koji je položaj
zauzimao u vrijeme izvršenja kriminalne radnje, kao i da ustanovi
da li je radnju izvršio samostalno ili povezano sa drugim licima
zaposlenim u okviru ili van pravnog lica.
vane njenim izvršenjem. Sa stanovišta klijenta forenzičke revizije,
oštećeno pravno lice može, na osnovu iskazane štete, u disciplinskom i sudskom postupku prema izvršiocu dostaviti zahtjev za
nadoknadu štete, izvršiti ispravke u finansijskim izvještajima, ili
dostaviti zahtjeve prema osiguravajućim društvima. Sa stanovišta
mogućeg sudskog postupka, koji, pored ostalih dokaza, uzima
i nalaze forenzičke revizije, obračunavanje štete je nužno zbog
pravilnog određivanja nadležnosti pojedinih sudova i eventualnog
odustajanja od sudskog postupka kod kriminalnih radnji koje su,
po visini uzrokovane štete, djela malog značaja.
Za forenzičku reviziju i samog forenzičkog revizora od izuzetne
važnosti je utvrđivanje načina, odnosno tehnike izvršenja kriminalne
radnje. Ovim putem klijent forenzičke revizije otkriva slabosti u
sistemu internih kontrola i mehanizme pomoću kojih su one od
strane počinioca zaobiđene. Na osnovu toga, oštećeno pravno lice
može u budućnosti preduzeti radnje u pogledu jačanja sistema
internih kontrola i sprečavanja pojava novih sličnih nezakonitosti.
Otkrivanje tehnike izvršenja kriminalne radnje će omogućiti pravosudnim organima da lakše odrede da li je izvršena radnja krivično
djelo i o kom je krivičnom djelu riječ. Odnosno, pravosudni organi
će, u slučaju sudskog postupka, izvršiti kvalifikaciju krivičnog djela.
3. KARAKTERISTIKE FORENZIČKE REVIZIJE
S obzirom na to da su osnovni i pojedinačni ciljevi forenzičke revizije
specifični, forenzički revizori imaju umnogome drugačiji pristup
verifikaciji finansijskih izveštaja od tradicionalnih revizora, kako
kada je u pitanju materijalnost i obuhvat provjera, tako i kada je u
pitanju načina izvještavanja o rezultatima svoga rada. Nesumnjivo,
kao novi oblik revizije finansijskih izveštaja, forenzička revizija ima
i svoje posebne karakteristike.
Prije svega, tradicionalna revizija stavlja težište na uočavanje grešaka
i prevenciju kao rezultat djelovanja sistema interne kontrole, pri čemu
revizor provjerava njihovu djelotvornost putem uzorkovanja, a ne putem
cjelokupnog pregleda svih transakcija. Sa druge strane, forenzički
revizor ima sasvim drugačiji pristup. On u područjima poslovanja u
kojima se pojave simptomi ili nagovještaji kriminalnih radnji detaljno
ispituje većinu ili čak svaku pojedinačnu transakciju. Shodno tome, i
pitanje materijalnosti kod forenzičke revizije značajno se razlikuje u
odnosu na tradicionalnu reviziju finansijskih izveštaja.
Forenzičkom revizijom je, takođe, potrebno utvrditi i vrijeme izvršenja kriminalne radnje, jer od te činjenice, kao i kod određivanja
mjesta izvršenja, zavisi rješavanje brojnih pitanja koja se tiču vremenskog važenja krivičnog zakona, pitanja zastarjelosti, utvrđivanja
krivice učinioca i slično.
Kod tradicionalne revizije finansijskih izvještaja, materijalnost
suštinski predstavlja način označavanja ili imenovanja značaja
transakcije ili događaja. Ako je transakcija ili događaj materijalan,
onda je i značajan. U određivanju vjerovatnoće da li će ili neće biti
materijalne greške, tradicionalni revizori koriste statistiku, ocjenjuju
sistem internih kontrola i, ako ocijene da je taj sistem djelotvoran,
materijalne greške neće biti vjerovatne. Suprotno tome, forenzički
revizor u svom radu nije usmjeren na otkrivanje materijalno značajnih nepravilnosti, već otkriva svaku kriminalnu radnju, bez obzira
na stepen njenog značaja i veličine. Jack G. Bologna i Robert J.
Lindquist ističu da je “nivo materijalnosti angažmana forenzičke
revizije mnogo niži i više usmjeren od redovnog angažmana nezavisne revizije”. Po ovim autorima, “ni jedan trag, niti djelić dokaza
nije toliko mali da ne bi bio značajan, tj. materijalan”6.
Višestruki su razlozi što je, nakon otkrivanja kriminalne radnje,
forenzičkom revizijom potrebno ustanoviti i veličinu štete uzroko-
Osim onog što je gore navedeno, potrebno je istaći da nezavisna
revizija usmjerava pažnju na sadašnjost, tj. na tekuću godinu za
Neophodno je odrediti i mjesto izvršenja kriminalne radnje u forenzičkoj reviziji, zbog toga što će nalaz i mišljenje forenzičke revizije za
posljedicu, između ostalog, imati i sudski postupak. Od određivanja
mjesta izvršenja kriminalne radnje zavisi prostorno važenje krivičnog
zakonodavstva, kao i određivanje mjesne nadležnosti suda.
3
4
5
6
Thangam, P.: Forensic Auditing is more relevant than Normal Auditing, http://paulthangam.com/?p=74
Vasudevan, S.: Forensic Auditing http://www.icai.0rg/res0urce_f1le/l 1007p359-364sep04.pdf
Association of certified fraud examiners, www.acfe.com
Bologna, G. Jack., Lindquist, J. Robert: Fraud Auditing and Forensic Accounting, John Wiley&Sons, New York, 1995. str. 47.
31
Prema Paulu Thangamu3, forenzička revizija predstavlja “primjenu računovodstvenih metoda u praćenju i prikupljanju forenzičkog dokaza, obično
za istragu i krivični progon kriminalnih radnji poput pronevjere i prevare”.
Pomenuti autor ističe i da je forenzička revizija “nova grana revizije koja
pruža ogromnu mogućnost za ovlašćene računovođe i revizore”.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
koju se sprovodi revizija finansijskih izveštaja, i to u smislu primjerenosti internih kontrola, kao i pouzdanosti, valjanosti i matematičke
tačnosti knjiženja. Međutim, tako uzak pristup, zbog činjenice da
se kriminalne radnje mogu godinama skrivati u flnansijskim izvještajima, ne pruža istorijsku perspektivu, tako bitnu za otkrivanje
nezakonitog postupanja. Prilikom sprovođenja forenzičke revizije,
revizor ne vrši verifikaciju seta finansijskih izvještaja za određenu
poslovnu godinu, već, rukovođen simptomima i nagovještajima
nezakonitog postupanja, prati trag kriminalne radnje sve do njenog
korijena ili početka, bez obzira na vrijeme kada je ona izvršena.
Na kraju, nezavisna revizija, kao rezultat svog rada, sačinjava
izvještaj u kojem izražava svoje mišljenje o tome da li su finansijski izvještaji sačinjeni u skladu sa opšteprihvaćenim okvirom za
finansijsko izvještavanje, pri čemu su osnovni elementi izveštaja
tradicionalne revizije propisani međunarodnim standardima. Sa
druge strane, polazeći od činjenice da forenzička revizija ima spe-
32
Karakteristike
Nezavisna revizija
Forenzička revizija
Cilj
Istraživanje mišljenja o istinitosti i "fer"
prezentaciji finansijskih izvještaja
Utvrđivanje i otkrivanje kriminalnih radnji u
finansijskim izvještajima
Tehnike
Metode uzorkovanja i izvođenje kontrolnih
i suštinskih testova
Suštinsko, detaljno i dubinsko provjeravanje svih, ili tačno odabranih transakcija
u sumnjivim područjima poslovanja
Period
Ispitivanje finansijskih izvještaja, transak- Nema takvih ograničenja. Izvještaji,
cija i računa za određeni vremenski period transakcije i računi mogu biti, po potrebi,
ispitani od početka, "od korijena", bez
obzira na datum događaja
Izvještaj i mišljenje
Izražavanje mišljenja sa rezervom ili bez
rezerve, uzdržavajućeg ili negativnog
mišljenja
4. POSTUPAK FORENZIČKE REVIZIJE
U OTKRIVANJU KRIMINALNIH RADNJI
Organizovani kriminal u privredi, korupcija i drugi različiti oblici
kriminalnih radnji u finansijskim tokovima, predmet su interesovanja
stručne i šire javnosti u današnje vrijeme. Tom problemu posvećeno
je održavanje brojnih seminara, simpozijuma i konferencija, kako
kod nas, tako i u inostranstvu. Uočava se rastuća opasnost od ovih
društvenih anomalija, jer kriminalne radnje u ekonomskim odnosima imaju dubok nepovoljan uticaj na privredne tokove. Do sada
se više pažnje posvećivalo “klasičnim” oblicima kriminala, kao što
su: krađe, teške krađe, razbojništva i drugi oblici imovinskih delikata. Osnovna linija razdvajanja između ova dva oblika kriminalnih
aktivnosti jeste namjera počinioca da upotrijebi ili fizičku snagu ili
obmanu u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi.
U skladu sa zahtjevima međunarodnih standarda i potrebom uvažavanja i primjenjivanja koncepta dužne profesionalne pažnje, jasno
određivanje pojma i razgraničavanja oblika kriminalnih aktivnosti,
koje su značajne za revizorsku teoriju i praksu, omogućava njihovo uspješnije uočavanje od strane revizora prilikom sprovođenja
procesa revizije. Međunarodni standardi revizije određuju da su “za
revizora značajna djela sa obilježjem kriminalne radnje ona koja
prouzrokuju materijalno značajan pogrešan iskaz u finansijskim
izvještajima”.8
7
8
9
cifičan cilj, i sam njen izvještaj, iako za sada nema opšteprihvaćenu
i međunarodnim standardima propisanu formu, svojim sadržajem
mora zadovoljiti određene osnovne kriterijume, koji se, prije svega,
odnose na njegovu primjerenost i upotrebljivost za mogući sudski
postupak.
Forenzički revizor, zbog navedenih specifičnosti forenzičke revizije,
mora imati sasvim drugačiji pristup verifikaciji finansijskih izvještaja.
Postupci forenzičke revizije su mnogo intuitivniji procesi od formalne
analitičke metodologije koja se sprovodi u tradicionalnoj nezavisnoj
reviziji finansijskih izvještaja. Zbog toga pojedini teoretičari forenzičku reviziju smatraju manje naukom, a više umjetnošću, pa ju
je teško i naučiti. Uspješan forenzički revizor mora biti znatiželjan,
istrajan, kreativan, otvoren da razmotri sve mogućnosti, ispita sitne
detalje i istovremeno vidi širu sliku.
Prema dr Petkoviću,7 razlika između nezavisne revizije i forenzičke
revizije mogla bi se rezimirati na sljedeći način:
Izražavanje mišljenja u pogledu mjesta,
vremena i načina izvršenja kriminalne
radnje, obračunavanja štete i imenovanja
počinioca.
U dijelu koji slijedi daje se prikaz mogućeg pristupa forenzičke
revizije kod:
–
–
–
–
–
protivpravnog prisvajanja sredstava;
lažnog finansijskog izvještavanja;
korupcije;
pranja novca, i
kompjuterskog kriminala.
4.1. Kontrolni testovi revizije kod protivpravnog
prisvajanja sredstava
Prilikom razmatranja protivpravnog prisvajanja, neohodno je ukazati
na oblike materijalnih sredstava koji imaju najviši nivo inherentnog
rizika. Naime, gotovina i zalihe su u većoj, a nekretnine, postrojenja
i oprema u manjoj mjeri podložni protivpravnom prisvajanju. Kriminalne radnje u vezi sa gotovinom mogu biti: prisvajanje gotovog
novca, “branje” gotovog novca, kao i lažne obaveze. Protivpravno
prisvajanje zaliha i druge materijalne imovine može se izvršiti
kroz neodobreno korišćenje i direktno prisvajanje. Faktori rizika
protivpravnog prisvajanja sredstava posmatraju se pod dejstvom
podsticaja ili pritisaka, prilika, kao i stavova ili opravdanja.
Revizor bi trebalo da osmisli revizorski program za kontrolne
testove protivpravnog prisvajanja sredstava, koji bi mogao imati
sljedeću sadržinu:9
Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 194.
Međunarodni standardi i saopštenja revizije, Savez računovođa i revizora Srbije, Beograd, 2005, str.275.
Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 217.
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
–
Provjeriti da li računi i gotovinske priznanice imaju serijske brojeve;
Ispitati da li povraćaj novca zahtijeva odobrenje;
Posmatrati da li je gotov novac na siguran način fizički obezbijeđen;
Ispitati da li postoji video nadzor ključnih aktivnosti na blagajni
ili kasi;
Ispitati da li se povremeno vrši privremena i nenajavljena rotacija
osoblja zaposlenog na blagajni ili kasi;
Ispitati da li se na dnevnoj osnovi vrši uplata primljene gotovine
na tekuće račune kod banaka;
Posmatrati da li se popis gotovine vrši po apoenskoj strukturi
i tako uplaćuje banci;
Ispitati da li je funkcija prijema gotovine odvojena od uplate
kod banke;
Ispitati da li je blagajnička funkcija odvojena od polaganja
gotovine u banku;
Ispitati da li lice nezavisno od blagajnika zaprima pritužbe
mušterija;
Posmatrati da li se na kraju radnog vremena usklađuje iznos
gotovog novca registrovan na fiskalnoj kasi sa novcem u blagajni;
Ispitati da li se dokumentacija blagajne dostavlja blagovremeno
na knjiženje;
Provjeriti da li se vrši povremena konfirmacija kupaca kojima
je naplata izvršena putem terenske prodaje;
Ispitati da li je kreditna služba odvojena od fakturne službe;
Ispitati da li je služba otpreme odvojena od fakturne službe;
Ispitati da li je služba za evidenciju potraživanja odvojena od
službe za unos podataka u glavnu knjigu;
Ispitati da li je naplatna služba odvojena od službe za evidenciju
potraživanja;
Provjeriti da li je knjiženje prodaje onemogućeno bez prethodno
odobrenog potpisa na porudžbenici i otpremnici;
Provjeriti evidentiranje izlaznih faktura prema rednim brojevima;
Provjeriti usklađenost rednih brojeva otpremnica sa rednim
brojevima faktura;
Provjeriti da li se na dnevnoj osnovi vrši slanje svih otpremnica
u fakturnu službu;
Provjeriti postojanje pisanih politika koje bliže određuju popust
pri prodaji;
Pregledati da li porudžbenica navodi opis stavki, količinu, cijenu,
uslove isporuke;
Provjeriti obilježenost porudžbenica serijskim brojevima;
Ispitati da li je služba nabavke odvojena od postupka izdavanja
naloga za nabavku i prijem naručene robe ili usluga;
Posmatrati da li osoba koja je odvojena od odjeljenja nabavke,
u momentu prijema kupljenih materijalnih sredstava, istu provjerava prije njenog zaprimanja;
Provjeriti da li odjeljenje nabavke priprema izvještaje o prijemu
kupljene materijalne imovine;
Provjeriti da li se dokumenti o prijemu materijalne imovine
podnose službi računovodstva i službi nabavke;
Ispitati da li se evidencija obaveza prema dobavljačima odvaja
od evidencije glavne knjige;
Provjeriti da li je onemogućena nabavka bez potpisa na narudžbenicama;
Ispitati da li se ulazne fakture provjeravaju u pogledu cijena,
troškova, transporta, popusta i kreditnih uslova;
Ispitati da li se vrši provjera usklađenosti, u vrijednosnom i količinskom smislu, narudžbenica, izvještaja o prijemu i odobrenja
za plaćanje;
Pregledati da li se fakture dobavljača, izvještaji o prijemu robe
i porudžbenice provjeravaju i potpisom odobravaju za plaćanje
prije njihove isplate;
Provjeriti da li se izvještaji o prijemu spajaju sa ulaznim fakturama prije knjiženja;
– Ispitati da li se povremeno pregledaju liste u pogledu novih,
neobičnih dobavljača;
– Provjeriti da li narudžbenice sadrže detaljan upis podataka o
dobavljačima;
– Ispitati da li se od nezavisnih lica povremeno vrši uvid u opravdanost pojedinih nabavki i plaćanja;
– Ispitati da li se iznosi pojedinih troškova budžetiraju;
– Ispitati da li se budžeti troškova odobravaju od strane ovlašćenih
lica;
– Ispitati da li se tekući troškovi upoređuju sa budžetiranim i da
li se promjene analiziraju;
– Ispitati da li je kadrovska služba odvojena od službe za obračun
plata;
– Ispitati da li se isplata zarada vrši odvojeno od kadrovske službe
i službe za obračun plata;
– Ispitati da li se isplata prekovremenih sati odobrava od strane
nadležnog lica;
– Ispitati da li se van prodajnog odjeljenja odobravaju provizije
prodajnom osoblju;
– Provjeriti da li zaposleni lično i uz potpis preuzimaju isječke plata;
– Ispitati da li se vrši povremena nenajavljena rotacija zaposlenih
koji vrše predaju isječaka plata zaposlenim;
– Ispitati da li se promjene na platnim spiskovima vrše tek nakon
datog odobrenja odgovarajućeg odjeljenja ili lica;
– Ispitati da li se vrši provjera kvalifikacija, diploma i biografija
novozaposlenih;
– Ispitati da li se bonusi, provizije i isplate prekovremenih sati
unaprijed odobravaju i pregledaju u smislu saglasnosti sa
politikom pravnog lica;
– Ispitati da li se platne liste povremeno ažuriraju zarad provjera
postojanja fiktivnih lica i bivših zaposlenih u njima;
– Provjeriti da li obrasci platnih lista sadrže ime i prezime zaposlenog, radne sate, koeficijent zarada, obustave i druge potrebne
podatke;
– Ispitati da li se tekući iznosi zarada porede sa budžetiranim ili
prošlogodišnjim;
– Ispitati da li rukovodstvo od zaposlenih zahtijeva da prije isplate
nadoknada troškova dostave na pregled dokumentacionu
osnovu isplata zarada;
– Ispitati da li se sačinjava i popunjava poseban obrazac o izvršenim troškovima nadoknada prije njihove isplate;
– Pregledati da li izvještaj o nadoknadi troškova sadrži sve potrebne podatke;
– Ispitati da li se vrši povremena konfirmacija dobavljača po
priloženoj dokumentaciji za naknadu troškova;
– Posmatrati da li se prenos sirovina u skladište vrši zajedno sa
odobrenim izvještajem o prijemu koji je označen rednim brojem;
– Posmatrati da li postoji fizička zaštita zaliha;
– Ispitati da li se povremeno vrši poređenje zaliha sa knjigovodstvenim stanjem;
– Ispitati postoje li primjerena, pismena uputstva u vezi sa postupcima inventarisanja;
– Provjeriti da li inventarni list sadrži sva neophodna polja za
unošenje podataka o količini, vrsti i opisu materijalne imovine
koja je predmet inventarisanja;
– Posmatrati da li postupci inventarisanja obezbjeđuju prebrojavanje svih stavki i onemogućuju dupliranje brojeva;
– Posmatrati da li se zastarjela, otpisana i oštećena materijalna
imovina propisno odvaja prilikom inventarisanja;
– Ispitati da li se inventarisanje vrši od strane lica čije su funkcije
nezavisne od funkcije fizičkog čuvanja materijalne imovine;
– Provjeriti da li je materijalna imovina koja nije u vlasništvu
pravnog lica, a nalazi se u prodajnom ili skladišnom prostoru,
privremeno odvojena od ostale;
33
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
– Posmatrati da li se kretanje i premještaj materijalne imovine
primjereno kontroliše;
– Posmatrati da li se na odgovarajući način, prilikom inventarisanja, uključuje i brojanje materijalne imovine pravnog lica, koja
nije trenutno u njegovom prodajnom ili skladišnom prostoru;
– Ispitati da li se značajna odstupanja stvarnog od knjigovodstvenog stanja materijalne imovine ispituju prije unošenja ispravki
i prilagođavanja knjigovodstvenog stvarnom stanju;
– Ispitati da li se materijalna imovina na udaljenim lokacijama
prebrojava;
– Pregledati da li su dokumenta o trebovanjima i prijemu materijalne imovine numerisana serijskim brojevima;
– Ispitati da li različiti zaposleni obavljaju dužnosti trebovanja,
prijema, otpisa, naplate i prodaje otpisane imovine;
– Ispitati da li lice koje je nezavisno od funkcije kupovine i skladištenja
materijalne imovine periodično vrši njeno fizičko posmatranje;
– Posmatrati da li je materijalna imovina propisno fizički obezbijeđena;
– Provjeriti da li se kamere i video nadzor koriste u čuvanju i
nadgledanju materijalne imovine.
Navedeni su neki od primjera mogućih revizijskih postupaka koji bi
mogli dovesti do otkrivanja rizika materijalno značajnih pogrešnih
iskaza nastalih usljed protivpravnog prisvajanja sredstava.
4.2. Revizorski programi testova kod lažnog finansijskog
izvještavanja
34
Lažno finansijsko izvještavanje usmjereno je na stvaranje iskrivljene
slike o finansijskom položaju organizacije. Međunarodni standardi
revizije smatraju da lažno finansijsko izvještavanje predstavlja kriminalnu radnju koju karakteriše namjerno pogrešno iskazivanje ili
izostavljanje određenih podataka ili objelodanjivanja u finansijskim
izvještajima, s ciljem obmanjivanja korisnika finansijskih izvještaja.
Lažni finansijski izvještaji mogu njihove korisnike, a prije svega
kreditne institucije i investitore, navesti na donošenje pogrešnih
poslovnih odluka, i, shodno tome, izazvati velike gubitke i narušiti
povjerenje u sistem finansijskog izvještavanja i izazvati ozbiljne
probleme na tržištu.
Lažnim finansijskim izvještajima obično pribjegavaju: pripadnici
organizovanih kriminalnih grupa, srednji i viši nivoi zaposlenih
i rukovodstva u pravnim licima, kao i najviši nivoi rukovodstva.
Pet je najčešćih međusobno povezanih oblika lažnog finansijskog
izvještavanja:10
–
–
–
–
–
fiktivni prihodi;
lažna vremenska razgraničenja;
prikrivanje obaveza i troškova;
nepravilna objelodanjivanja, i
ostale tehnike lažnog finansijskog izvještavanja.
S ciljem ocjene djelotvornosti internih kontrola pravnog lica,
usmjerenih na sprečavanje lažnog finansijskog izvještavanja,
revizor može razviti posebne revizorske programe. Postoje brojni
programi mogućih revizijskih postupaka koji se odnose na otkrivanje materijalno značajnih pogrešnih iskaza, nastalih usljed lažnog
finansijskog izvještavanja:11
– Uporediti detalje u porudžbinama, transportnim dokumentima
i fakturama o prodaji u vezi sa nedosljednostima;
– Izvršiti uvid u porudžbenice i odobrene uslove prodaje;
– Izvršiti poređenje porasta troškova prodatih proizvoda tekuće
sa prošlom godinom;
– Uporediti iznose transportnih troškova tekuće u odnosu na
prošlu godinu;
– Uporediti naplativost potraživanja tekuće u odnosu na prethodnu
godinu;
10
11
– Uporediti datume evidentiranja transakcija prodaje sa datumima
otpreme;
– Provjeriti da li je bilo velikih povrata prodate robe i proizvoda
na početku sljedećeg računovodstvenog perioda;
– Provjeriti da li je bilo prodaja prema kupcima u posljednjem
mjesecu tekuće godine po neobičnim i krajnje povoljnim uslovima;
– Provjeriti da li su se dogodile neobično velike prodaje tokom
nekoliko posljednjih nedjelja pred kraj poslovne godine;
– Na odabranim uzorcima računa posljednjeg mjeseca u računovodstvenom periodu ispitati da li su računi proknjiženi u
ispravnom periodu;
– Nagovještaje lažnih prodaja provjeriti detaljnim konfirmacijama
ili telefonom;
– Ispitati značajne, neobične ili veoma složene transakcije, posebno one blizu kraja izvještajnog perioda;
– Ispitati značajne transakcije sa povezanim pravnim licima, koje
nisu u običnom toku poslovanja, ili sa povezanim pravnim licima
koji nisu bili podložni revizijama;
– Ispitati značajne račune u bankama ili poslovanje filijala ili
predstavništava u “poreskim rajevima”, za koje izgleda da ne
postoji jasno poslovno opravdanje;
– Ispitati značajan obim prodaje pravnim licima čija suština i
vlasništvo nije poznato (moguće fantomske firme);
– Ispitati neobične promjene u prodaji od strane manje jedinice
unutar pravnog lica;
– Pratiti uzorke izvještaja o prijemu materijalne imovine do odgovarajuće ulazne fakture i odobrenja za plaćanje;
– Uporediti visinu troškova rezervisanja za zamjenu dijelova ili
servisiranja u garantnom roku tekuće sa prethodnom godinom;
– Uporediti odnos visine troškova rezervisanja za zamjenu dijelova
ili servisiranja u garantnom roku i obima prodatih proizvoda
tekuće sa prethodnom godinom;
– Uporediti visinu troškova pozajmljivanja tekuće sa prethodnom
godinom;
– Uvidom u dokumentaciju provjeriti osnovanost kapitalizacije,
tj. uključenja pojedinih troškova u nabavnu vrijednost stalne
imovine;
– Izvršiti uvid u ugovore o zajmu i prepiske sa državnim organima;
– Uporediti visinu troškova advokatskih usluga tekuće sa prethodnom godinom;
– Ispitati dokumenta u evidenciji preduzeća koja se odnose na
prepisku i račune advokata u pogledu postojećih i mogućih
sudskih sporova;
– Pribaviti konfirmaciju od bankarskih institucija u pogledu datih
hipoteka, garancija, solidarnog dužništva, jemstva, i dr.;
– Pogledati izvorna knjiženja naknadnih događaja u smislu ispitivanja neuobičajenih poslovnih događaja;
– Uporediti visinu iznosa nenaplaćenih potraživanja tekuće sa
prethodnom godinom;
– Uporediti odnos između visine nenaplaćenih potraživanja i
potraživanja od kupaca tekuće sa prethodnom godinom;
– Na izabranom uzorku provjeriti da li je otpis potraživanja odobren na osnovu dokumentacione osnove (izvještaj stečajnog
upravnika, suda, itd.);
– Provjeriti da li je na izabranom uzorku pojedina imovinska
pozicija naknadno vrednovana na dosljedan način i u skladu
sa usvojenom računovodstvenom politikom.
4.3. Revizorski pristup borbi protiv korupcije
Korupcija se zasniva na zloupotrebi ovlašćenja u javnom ili privatnom sektoru, u cilju sticanja lične koristi ili koristi za drugoga. Može
se odrediti kao radnja nuđenja, obećavanja, davanja, neposrednog
Wells, T. J.: Corporate Fraud Handbook, John Wiley&Sons, New Yersey, 2004, str. 327.
Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 243.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Korupcija se, kao kategorija kriminalne radnje može pojaviti u
obliku:12
– podmićivanja;
– sukoba interesa i
– ostalih oblika korupcije.
Podmićivanje podrazumijeva nuđenje, primanje ili traženje neke
vrijednosti zarad nezakonitog uticaja na obavljanje određene službene radnje. Sukobi interesa se javljaju u okolnostima koje mogu
narušiti nepristrasnost pojedinog lica u donošenju odluka zbog
sukoba između njegovog ličnog i profesionalnog, tj. javnog interesa.
Ostale koruptivne tehnike mogu biti: poslovne ucjene, preuzimanje
poslova i primanje poklona.
Pravno lice bi trebalo da osmisli i objavi čvrstu politiku o tome šta
jedno ponašanje čini koruptivnim i koji su to koraci koji ga sprečavaju.
Nedostatak jasne politike koja se tiče ovog pitanja ostavlja mogućnost
za počinioce da imaju opravdavajuće stavove za koruptivno djelovanje.
Etički kodeksi zabranjuju zaposlenom ili članu uže porodice da traži
ili prihvati od postojećeg ili mogućeg poslovnog partnera bilo kakve
nadoknade, pozajmice ili druge koristi. Zaposlenima se nalaže da
izbjegavaju bilo koji interes ili korist od dobavljača, koji bi uticao da
taj dobavljač bude povlašćen u odnosu na druge.
Otkrivanje korupcije u finansijskim izvještajima je izuzetno složena,
zahtjevna djelatnost, u kojoj revizija finansijskih izvještaja može
imati određenu ulogu. U finansijskim izvještajima može doći do
materijalno značajnih pogrešnih iskaza zbog koruptivnog ponašanja nosilaca određenih funkcija, pri čemu je otkrivanje ovog tipa
kriminalne radnje najteže.
Problem kod otkrivanja korupcije je što saznanje o krivičnom djelu
imaju samo lica koja su ga počinila, učestvujući u nedozvoljenom
poslu. Osim toga, u najvećem broju slučajeva, a pogotovo kod podmićivanja, ne postoji dokumentacijski i revizorski trag njegovog postojanja. Zbog navedenih razloga, mnoge države svojim pravosudnim
organima, kriminalističkim službama i specijalizovanim agencijama,
a u namjeri prikupljanja dokaza i tragova, daju i mogućnost nadzora
i tajnog snimanja telefonskih i drugih razgovora, optičkih snimanja
lica za koje postoje osnovi sumnje da učestvuju u korupciji.
Takvi istražni i dokazni postupci nisu dostupni revizorskoj profesiji,
te se od nje ne može ni očekivati da ima uspjeha u otkrivanju ovog
oblika kriminalnih radnji. Ipak, u zavisnosti od okolnosti i potreba,
revizor ima mogućnosti da sprovede određene postupke usmjerene
na otkrivanje korupcije u revizorskim izvještajima.
Revizor klasičnim revizorskim testovima ima veoma male mogućnosti da otkrije ove radnje, jer iste veoma rijetko (skoro nikako)
ostavljaju dokumentacioni trag. Zato se, sa stanovišta revizije
finansijskih izvještaja, otkrivanje korupcije prevashodno zasniva na
potrazi za njenim simptomima, odnosno nagovještajima, a ne za
dokazima o njihovom postojanju. Shodno tome, revizor može razviti
određene upitnike, koji su osmišljeni na način da otkrivaju mogućnost povećanog rizika postojanja podmićivanja i razmotriti posebna
stanja u pravnom licu koja mogu ukazati na postojanje sukoba
interesa. Uvid u predstavke i dojave, kao i obavljanje razgovora sa
zaposlenima koji rade u nabavnoj službi u pogledu privilegovanja
jednog ili više dobavljača, neke su od najčešćih metoda koje se
koriste za otkrivanje rizika od sukoba interesa i od strane revizora
i od strane rukovodstva.
12
13
14
15
4.4. Pranje novca i revizija finansijskih izvještaja
Pranje novca postao je postupak ozakonjivanja nezakonito stečenog
novca s ciljem prikrivanja njegove prave prirode i izvora. Pranje
novca nije pojedinačna radnja, već složen proces koji se sastoji iz
tri faze, koje se međusobno mogu preplitati:13 faza polaganja, faza
prikrivanja i faza uključivanja. U fazi polaganja gotov novac koji
neposredno potiče od bavljenja kriminalom prvi put se polaže u
finansijsku instituciju ili se koristi za kupovinu neke imovine. Faza
prikrivanja predstavlja niz transakcija s ciljem odvajanja prihoda od
njihovog kriminalnog porijekla i prikrivanja dokumentaciono-revizorskog traga. Prikrivanje kriminalnog porijekla novca najčešće se
vrši kroz: fantomske firme, off-shore kompanije, “otuđene” države
i teritorije i fantomske banke. Faza uključenja podrazumijeva upotrebu različitih, naizgled zakonitih postupaka trošenja, investiranja
i pozajmljivanja sredstava u zemlji i inostranstvu.
Mala je vjerovatnoća da će pranje novca imati uticaja na finansijske
izvještaje kao neke druge kategorije kriminalnih radnji, jer su lica
koja se bave pranjem novca više sklona da pravna lica koriste kao
neku vrstu tranzita za tokove prljavog novca. Borba protiv pranja
novca oduvijek je bila u nadležnosti kriminalističkih službi. Međutim,
teorija i praksa revizije u današnje vrijeme mora imati teorijskih i
praktičnih saznanja o pranju novca kao kategoriji kriminalnih radnji
u finansijskim izvještajima zbog ispunjavanja zakonskih obaveza i
pružanja profesionalnih usluga.
Brojne vlade zemalja modernih tržišnih ekonomija donijele su, ili su
u procesu donošenja zakona kojim će se od pravnih i fizičkih lica
zahtijevati da, ukoliko tokom poslovanja uoče bilo kakvu sumnjivu
djelatnost koja bi mogla biti u vezi sa pranjem novca, o tome obavijeste nadležne državne organe.14 U skladu sa tim, pred svakog
računovođu i revizora mogao bi se postaviti takav zahtjev. Da bi
ispunio svoju zakonsku obavezu u ovom pogledu, revizor treba da
poznaje tehnike i karakteristike pranja novca kao kriminalne radnje.
Imajući u vidu pravce razvoja korporativne i zakonske prakse u
svijetu, pravnim licima će, očigledno, sve više biti nametnute obaveze osmišljavanja i primjenjivanja internih kontrola, čiji će ciljevi
biti usmjereni na usaglašavanje njihovog poslovanja sa zakonima
i propisima protiv pranja novca. Ukoliko bi se u takvom okruženju
nezavisni revizor angažovao na reviziji usaglašenosti, ocjena iste
bi se mogla izvesti kroz razvijanje posebnih revizorskih programa
za kontrolne testove pranja novca, koji bi mogli imati sljedeću
sadržinu:15
– Ispitati da li program protiv pranja novca zahtijeva odobravanje
od upravnog odbora;
– Ispitati da li pravno lice ima program saglasnosti sa zakonima
i propisima, koji uključuje imenovanje službenika odgovornog
za usaglašavanje i nadgledanje mjera i radnji koje se sprovode
protiv pranja novca na svakodnevnoj osnovi i koji je imenovan
od strane izvršnih direktora pravnog lica;
– Pregledati pismene politike koje dokumentuju postupke koji
se moraju izvršiti zarad sprečavanja, otkrivanja i izvještavanja
o sumnjivim transakcijama koje su bile odobrene od izvršnih
rukovodilaca;
– Ispitati da li pravno lice ima službu interne revizije ili neku nezavisnu treću stranu, koja redovno vrši ocjenu politika i praksi
protiv pranja novca;
– Ispitati da li pravno lice posjeduje procedure u vezi sa čuvanjem
evidencija o sumnjivim transakcijama, shodno primjenjivim
zakonima;
– Ispitati da li pravno lice zahtijeva da se politike i procedure
usmjerene protiv pranja novca primjenjuju na sva predstavništva
i filijale u zemlji i inostranstvu;
Wells, T. J.: Principles of Fraud Examination, John Wiley&Sons, New Yersey, 2005, str. 255.
Gilmore, C. W.: Dirty Money, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 1999, str. 29.
IFAC: Discusion Paper on Anti-Money Laundering, International Federation of ACcountants, January, 2002, New York, str. 2.
Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 275.
35
ili posrednog iznuđivanja, zahtjevanja, prihvatanja ili primanja poklona ili druge koristi, koja je povezana sa izvršenjem dužnosti od
strane lica zaposlenih u privatnom ili javnom sektoru, kad takva
radnja predstavlja kršenje njihovih dužnosti, a u namjeri sticanja
protivpravne imovinske koristi za sebe ili za druge.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
– Ispitati da li pravno lice vrši ocjenu rizika usmjerenu na klijente
i transakcije klijenata u vezi s pranjem novca;
– Ispitati da li pravno lice posvećuje odgovarajući nivo dužne
pažnje neophodne za one kategorije klijenata i transakcija za
koje pravno lice ima razloga da vjeruje da posjeduju povećan
rizik od nezakonitih aktivnosti za pravno lice;
– Posmatrati da li pravno lice primjenjuje mjere i radnje za
identifikaciju svojih klijenata, uključujući podatke o strankama
u slučaju evidentiranih transakcija, otvaranja računa, itd;
– Ispitati da li pravno lice ima obavezu prikupljanja podataka u
vezi sa sumnjivim transakcijama klijenata;
– Ispitati postojanje i pregledati politike i procedure usvojene za
identifikaciju i izvještavanje o transakcijama za koje je obavezno
da se izvijeste nadležni organi;
– Ispitati da li pravno lice sprovodi mjere i radnje za uočavanje
transakcija koje su tako osmišljene da izbjegnu propise i zahtjeve u vezi sa izvještavanjem o gotovinskim uplatama;
– Ispitati da li pravno lice provjerava transakcije klijenata ili
transakcije koje pravnom licu izgledaju kao visokorizične;
– Ispitati da li pravno lice posjeduje politike koje daju razumno
uvjerenje da se neće izvršiti transakcije za koje se sumnja da
imaju svoje izvore u nezakonito stečenoj imovini;
– Ispitati da li pravno lice ima program nadzora za sumnjive ili
neobične aktivnosti koje skrivaju transfere novca;
– Ispitati postojanje politika kojima se prate i primjenjuju novi ili
izmjene postojećih zakona i propisa u vezi sa pranjem novca;
– Ispitati da li pravno lice pojedinim kadrovima obezbjeđuje
obuku u vezi sa mjerama protiv pranja novca, koja uključuje
identifikaciju i izvještavanje u vezi sa transakcijama o kojima
se mora obavijestiti nadležni državni organ.
36
4.5. Sprečavanje kompjuterskog kriminala
Brzim razvojem kompjuterske tehnologije, njenom sve većom
dostupnošću širokom krugu korisnika, lakoćom i jednostavnošću
rukovanja, stvoreni su uslovi i za nastanak kompjuterskog kriminala
kao društveno opasne pojave. Kompjuterski kriminal odnosi se na
posrednu ili neposrednu upotrebu kompjutera ili telekomunikacionih
tehnologija u izvršavanju kriminalnih radnji. Pojedini vidovi kompjuterskog kriminala mogu se svrstati u kategoriju kriminalne radnje u
finansijskim izvještajima, zato što se pojedini oblici i tehnike kriminalnih radnji ne mogu izvršiti bez upotrebe računarske tehnologije.
U funkcionisanju računarskog sistema postoji pet osnovnih nivoa
koji, u stvari, predstavljaju kritične tačke sa stanovišta zaštite od
kompjuterskog kriminaliteta, jer je na svakom od tih nivoa računarski sistem podložan kriminalnim radnjama. Ti kritični nivoi su:
ulaz, izlaz, programiranje, upotreba i prenos.16
Sve veća upotreba interneta u odnosima sa potrošačima, poslovnim
partnerima, državnom upravom i zaposlenima, putem e-poslovanja,
uvodi nove elemente rizika koje pravno lice treba da prevaziđe i koje
revizor treba da razmotri prilikom sprovođenja revizije finansijskih
izvještaja. Poput ostalih kategorija kriminalnih radnji, i kompjuterski
kriminal se izvršava pod uticajem primjetnog pritiska, primjetne
mogućnosti i pravdajućih stavova.
Revizor razmatra kontrolno okruženje i procedure kontrole koje
je pravno lice primijenilo na svoje aktivnosti elektronske trgovine
u mjeri u kojoj su značajni za tvrdnje u finansijskim izvještajima.
Mjere za sprečavanje kompjuterskog kriminala su:17
– interne računovodstvene kontrole,
– kontrole pristupa kompjuterskom sistemu,
– zaštite od neovlašćenog pristupa i upada sa računarskih mreža.
16
17
18
Tradicionalne mjere interne računovodstvene kontrole isto su tako
značajne i u automatizovanom okruženju kao i u ručno procesiranom
ambijentu. Kontrole pristupa kompjuterskom sistemu mogu uključiti
kontrole autentičnosti i identifikacije, uključujući i ključeve i pametne
kartice, lozinke, biometriju, vremenske i dnevno ograničene pristupe i
povremene promjene lozinke i kodova. Upotrebom hardverskog ili softverskog uređaja, koji je konfigurisan da dozvoli, odbije ili odobri pristup
podacima kroz kompjutersku mrežu koja ima različite nivoe povjerenja,
kao i sličnih zaštita, može se uspješno spriječiti upad raznih neodobrenih
programa i podataka u računarski sistem, naročito sa internet mreže.
5. IZVJEŠTAJ FORENZIČKE REVIZIJE
Revizorske kuće, prilikom sačinjavanja izvještaja forenzičke revizije,
uglavnom koriste oblik izvještavanja koji se, po pravilu, ne razlikuje mnogo od tradicionalnih izvještaja nezavisne revizije. Prema
međunarodnim revizorskim standardima, izvještaj revizora sadrži
sljedeće elemente:18
–
–
–
–
–
–
–
–
naziv izvještaja;
kome je izvještaj upućen (adresat);
početni ili uvodni pasus;
pasus o obimu (koji opisuje prirodu revizije);
pasus sa mišljenjem;
datum izvještaja;
adresa revizora;
potpis revizora.
Naziv izvještaja mora jasno ukazati na to da je riječ o forenzičkoj,
a ne tradicionalnoj nezavisnoj reviziji finansijskog izvještaja. Obično
su u upotrebi nazivi poput: „Specijalni forenzički revizorski izvještaj“, „Izvještaj o istrazi forenzičke revizije“, ili prosto „Izvještaj
forenzičke revizije“.
Izvještaj forenzičke revizije treba da bude naslovljen na odgovarajućeg primaoca, a izvještaji forenzičke revizije se dostavljaju strani
koja je i zatražila njeno angažovanje. Forenzički izvještaj se obično
naslovljava na najviše nivoe rukovodstva, u okolnostima kada ove
strukture korporativnog upravljanja, zbog saznanja o mogućim
kriminalnim radnjama, zatraže od revizorske kuće ciljanu forenzičku reviziju. Moguće je da i skupština akcionara bude naručilac
forenzičkog izvještaja, pa se u tom slučaju izvještaj njoj i dostavlja.
Kod nezavisne revizije finansijskih izvještaja, u početnom ili uvodnom pasusu obično se ukazuje na finansijske izvještaje pravnog
lica koji su bili predmet revizije, uključujući datum i period koji je
njima obuhvaćen. Pored toga, u izvještaj se uključuje saopštenje da
je rukovodstvo pravnog lica odgovorno za finansijske izvještaje, kao
i saopštenje da je odgovornost revizora da izrazi mišljenje o finansijskim izvještajima zasnovano na reviziji koju je izvršio. Međutim,
kod ciljane forenzičke revizije, kao najčešćeg vida angažovanja,
sadržina početnog ili uvodnog pasusa značajno se razlikuje. Izvještaj
ciljane forenzičke revizije, u uvodnom pasusu, umjesto na cjelinu
finansijskih izvještaja klijenta, stavlja naglasak na područje poslovanja koje je bilo predmet interesovanja, a u kojem obično postoje
simptomi ili nagovještaji kriminalnih radnji, ili se pak želi provjeriti
da li su ta područja lišena nezakonitog djelovanja.
U pasusu o obimu, odnosno djelokurugu revizije, forenzički revizor
opisuje ciljeve, prirodu i metodologiju obavljenog posla, koji predstavljaju osnovu za izražavanje mišljenja forenzičkog revizora, kao
i eventualna ograničenja koja je forenzički revizor imao prilikom
rada. To znači da on treba da ukaže na poslovnu dokumentaciju
koja je bila predmet forenzičke revizije, kao i na obavljene razgo-
Petrović, S.: Kompjuterski kriminal, Bezbjednost, Beograd, 1996, str. 25.
Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010, str. 286.
Međunarodni standardi revizije – 700 – Izvještaj revizora o finansijskim izvještajima.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Pasus sa mišljenjem forenzičkog revizora treba da ukaže na to da li
je sprovedenom forenzičkom revizijom otkrivena kriminalna radnja
u oblastima koje su bile predmet provjera, tj. da li su i u kojoj mjeri
ostvareni osnovni i pojedinačni ciljevi revizije. Potpuno i cjelovito
mišljenje forenzičke revizije u okolnostima postojanja kriminalne
radnje podrazumijeva, dakle, otkrivanje i imenovanje izvršioca i
njegovog položaja u organizaciji, opisivanje tehnike i određivanje
mjesta izvršenja kriminalne radnje, kao i izračunavanje materijalne
štete koju je ona izazvala. Ipak, prilikom izražavanja mišljenja u
izvještaju forenzičke revizije, revizor mora obratiti posebnu pažnju na
dvije posebno važne činjenice. Prvo: zbog same prirode kriminalnih
radnji, forenzički revizor često neće biti u mogućnosti da u potpunosti ispuni sve ciljeve forenzičke revizije. Ipak, moraće i djelimično
ostvarene ciljeve forenzičke revizije da opiše i iskaže u izvještaju
kroz iskazano mišljenje. Drugo: izraženim mišljenjem u izvještaju,
forenzički revizor može izazvati pokretanje krivičnog postupka, bilo
protiv poznatog ili protiv nepoznatog izvršioca kriminalne radnje i
uključenje državnih organa u tom pravcu. Sam ton izvještaja mora biti
prožet konceptom osnovane sumnje, a ne optuženja ili presuđivanja.
Datum izvještaja označava dan završetka revizije kod klijenta i
krajnji datum do kada su mogle biti uočene kriminalne radnje i
njihovi nepovoljni uticaji na finansijske izvještaje.
Kod forenzičke revizije, kao i kod tradicionalne, u izvještaju treba
označiti adresu revizora, kako bi se u budućem radu mogla nesmetano odvijati korespondencija. Izvještaj forenzičke revizije obično
se potpisuje imenom revizorske firme i ličnim imenom revizora.
ZAKLJUČAK
Forenzička revizija je posebna usluga revizije finansijskih izvještaja,
zasnovana na primjeni računovodstvenih i revizorskih vještina u vidu
sprovođenja ciljnih, usmjerenih i detaljnih revizorskih procedura,
a u cilju otkrivanja kriminalnih radnji u finansijskim izvještajima i
predstavljanja istih na način prihvatljiv za sudski postupak.
Osnovni cilj forenzičke revizije jeste otkrivanje kriminalne radnje
u finansijskim izvještajima klijenta, bez obzira na veličinu njene
materijalnosti, tj. stepena njenog uticaja na istinitost i objektivnost
finansijskih izvještaja. Da bi u cjelini ispunio osnovni cilj forenzičke
revizije, forenzički revizor bi, u mjeri u kojoj je to moguće, trebalo
da otkrije i imenuje izvršioca kriminalne radnje, odredi mjesto i
vrijeme njenog izvršenja, izračuna i iskaže materijalnu štetu nastalu
usljed kriminalne radnje i, na kraju, opiše način njenog izvršenja.
Za razliku od nezavisne revizije finansijskih izvještaja, koja koristi
metode uzorkovanja i izvođenje kontrolnih i suštinskih testova,
forenzička revizija vrši suštinsko, detaljno i dubinsko provjeravanje
svih, ili tačno odabranih transakcija u sumnjivim područjima poslo-
vanja. Kod forenzičke revizije nema ograničenja na određeni vremenski period. Izvještaji, transakcije i računi mogu biti, po potrebi,
ispitani od početka, “od korijena”, bez obzira na datum događaja.
Kod nezavisne revizije finansijskih izvještaja izražava se mišljenje
sa rezervom ili bez rezerve, uzdržavajuće ili negativno mišljenje. S
druge strane, kod forenzičke revizije mišljenje se izražava u pogledu
mjesta, vremena i načina izvršenja kriminalne radnje, obračunavanja
štete i imenovanja počinioca.
Za revizora su značajna djela sa obilježjem kriminalne radnje ona
koja prouzrokuju materijalno značajan pogrešan iskaz u finansijskim
izvještajima, kao što su: protivpravno prisvajanje sredstava, lažno finansijsko izvještavanje, korupcija, pranje novca i kompjuterski kriminal.
Revizorske kuće, prilikom sačinjavanja izvještaja forenzičke revizije,
uglavnom koriste oblik izvještavanja koji se, po pravilu, ne razlikuje
mnogo od tradicionalnih izvještaja nezavisne revizije. Međutim, iako
je forma slična, zbog ciljeva i posebnosti forenzičke revizije, njeni
izvještaji su sadržinski drugačiji.
IZVORI
1. Bologna, G. J., Lindquist, J. R.: Fraud Auditing and Forensic
Accounting, John Wiley&Sons, New York, 1995.
2. Gilmore, C. W.: Dirty Money, Council of Europe Publishing,
Strasbourg, 1999.
3. IFAC: Discusion Paper on Anti-Money Laundering, International
Federation of ACCountants, New York, January, 2002.
4. Međunarodni standardi i saopštenja revizije, Savez računovođa
i revizora Srbije, Beograd, 2005.
5. Petković, A.: Forenzička revizija – Kriminalne radnje u finansijskim izveštajima, Proleter, Bečej, 2010.
6. Petrović, S.: Kompjuterski kriminal, Bezbjednost, Beograd, 1996.
7. Wells, T. J.: Corporate Fraud Handbook, John Wiley&Sons, New
Yersey, 2004.
8. Wells, T. J.: Principles of Fraud Examination, John Wiley&Sons,
New Yersey, 2005.
Internet:
1. Buckhoff, T.: Forensic Audit vs. Financial Statement Audits,...
op.cit., http://personal.georgiasouthern.edu/~tbuckhof/
2. Institute of forensic auditors-IFA, http://www.ifa-iaf.be/vl/frontEnd/presentation/introduction.html
3. Thangam, P.: Forensic Auditing is more relevant than Normal
Auditing, http://paulthangam.com/?p=74
4. Vasudevan, S.: Forensic Auditing http://www.icai.0rg/res0urce_f1le/l 1007p359-364sep04.pdf
5. Association of certified fraud examiners www.acfe.com
Summary
Forensic audit is a brand new and under-researched engagement of an independent audit which requires professional involvement of
professionals in auditing, with special training and experience in fight against fraud.
Possibility of frauds that auditor faces in conducting audit of financial statements, as well as their abundance and diversity, is under
significant influence of management characteristics, conditions of economy and society itself.
The key element of the audit investigation and detection of illegal activity is a quantitative or qualitative risk assessment that illegal activities
are present in the company based on which are devised and implemented appropriate audit procedures as a response to the assessed risks.
Key words: forensic audit, fraud, financial statements, misappropriation of funds, false financial reporting, corruption, money laundering,
computer crime.
37
vore, intervjue i ispitivanja sa osobama čiji bi iskazi mogli pomoći
u potvrđivanju ili opovrgavanju sumnji.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
UDK 657.2:347.763
PREGLEDNI RAD
Božo Vukoja*
Značaj forenzičkog računovodstva
i revizije za pouzdanost finansijskih
izvještaja u BiH
Rezime
Računovodstveni iskazi i drugi računovodstveni izvještaji su glavna svjedočanstva o imovinsko-finansijskom položaju, te o poslovnoj
i novčanoj uspješnosti privrednog subjekta. Pri manipulacijama u računovodstvenom evidentiranju, radi se o fiktivnim ili nepravilnim
načinima računovodstvene obrade podataka, s namjerom da se prikrije prava slika o stanju sredstava, izvora sredstava ili poslovnom
rezultatu. Pri zloupotrebi pravnih propisa, radi se o zloupotrebi pravnih normi, pri čemu se naizgled stvara slika njihova poštovanja, a u
stvari se unutar propisa traže načini kako bi se postigli željeni poslovni ciljevi. Da bi se postigao taj cilj, brojnim se manipulacijama stvore
drugačije vrijednosti sredstava, troškova i odliva.
38
Do osporavanja finansijskih izvještaja, odnosno manipulacija, može doći i zbog neposrednog krivotvorenja podataka u računovodstvenim
izvještajima. To se dešava usljed manipulacija podacima o bilansu, prenosu računovodstvenih podataka u posebne tabele i njihovom neispravnom svrstavanju u grupe, prikazivanju po vrijednosti, koja se bitno razlikuje od stvarne, da bi se pri tome prikazala ciljana vrijednost
pojedinih ekonomskih kategorija. Upravo računovodstvenim prezentovanjem poslovnih rezultata, različitih od stvarnih, poslodavci žele da
ovladaju tržištem i ostvare druge koristi, usljed čega izvještavanje o poslovnom uspjehu postaje nerealno, jer nije ostvareno.
Rad je koncipiran tako da je podijeljen u šest dijelova. Prvi dio tretira pitanje privrednog kriminala u računovodstvu. Drugi dio razrađuje
prevare u računovodstvu. U trećem dijelu se razmatra pojmovno određenje forenzike u računovodstvu, što je vodilja cjelokupnog koncepta rada, jer implicira potrebu njegovog postojanja i daljeg razvoja. Četvrti dio rada obuhvata analitičke procedure u forenzičkom
računovodstvu. U petom dijelu se razmatra koncept kreativnog računovodstva i njegov uticaj na finansijske izvještaje. U šestom dijelu su
prikazani rezultati istraživanja primjene forenzičkog, odnosno kreativnog računovodstva u Bosni i Hercegovini.
Ključne riječi: forenzičko računovodstvo, kreativno računovodstvo, revizor.
UVOD
da pripremljeni finansijski izvještaji nisu imali sve karakteristike
forenzičkog računovodstva.
Razvoj forenzičkog računovodstva i revizije u BiH je neminovan
iz više razloga, a među njima posebno se ističe nedostatak specijalnih znanja i iskustava eksternih i internih revizora, poreznih
revizora, inspektora i računovođa pri istragama kažnjivih i drugih
nedozvoljenih djela, te davanju mišljenja vještaka u vezi sa pravnim, poslovnim i drugim potrebama. Forenzičko računovodstvo je
posebna grana računovodstva, koja se bavi isključivo ocjenama
zakonitog i stručnog evidentiranja i izvještavanja.
Prvu knjigu o forenzičkom računovodstvu napisao je Francis C. Dykeman
1982. godine. Vinko Belak je objavio 2011. godine knjigu u oblasti forenzičkog računovodstva, Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo.
U SAD su brojne organizacije koje podržavaju upotrebu forenzičkog
računovodstva i propisuju stroge standarde vezane za ovu oblast. Neke
od njih su: Association of Certified Fraud Examiners, American College of
Forensic Examiners, Association of Certified Fraud Specialists, National
Association of Certified Valuation Analysts, American Institute of Certified
Public Accountants itd.
Preteča forenzičkog istraživačkog računovodstva nađena je u Španiji u XIX vijeku, u zapisima Pedra Antonio Alarcona, koji je opisao
jednu pripovijetku o tikvama i paradajzu. Počeci pravog forenzičkog računovodstva vezani su za sudski postupak Meyera protiv
Seftona iz 1817. godine, gdje se sudilo za uzrokovanje bankrota.
Postoji vjerovanje da je naziv „forenzičko računovodstvo“ (Forensic
Accounting) prvi upotrijebio Maurice E. Peloubet još 1946. godine u
svom članku „Forensic Accounting: Its Place in Todays Economy“.
On je izjavio da su tokom rata i javno i industrijsko računovodstvo
bili i ostali u funkciji forenzičkog računovodstva, naglašavajući da
je do tada forenzičko računovodstvo korišteno samo u sudnici, te
*
Ekonomski fakultet Sveučilišta Vitez u Travniku, e-mail: bozo.vukoja@unvi.udu.ba
Svrha ovog rada jeste da ukaže na značaj razvoja forenzičkog
računovodstva i forenzičke revizije u BiH u smislu sprečavanja
malverzacija u okvirima poslovanja privrednih subjekata. Svako
preduzeće mora imati odgovarajući sistem vođenja i upravljanja,
koji sprečava i/ili otkriva nastajanje preduzetničkog kriminala.
Cilj rada je da se ukaže na značaj koji forenzičko računovodstvo
ima u okvirima poslovanja savremenih poslovnih sistema i ulogu
menadžmenta u preuzimanju glavne odgovornosti za istinito i fer
finansijsko izvještavanje i prezentovanje.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
1. KREATIVNO RAČUNOVODSTVO
Pojam „kreativno računovodstvo“ može se objasniti na nekoliko načina. Krenućemo od sljedeće definicije: „kreativno računovodstvo je proces u kojem računovođe koriste svoje poznavanje
računovodstvenih pravila da bi manipulisali ciframa iskazanim u
poslovnim računima“1. U Velikoj Britaniji, ovaj fenomen je okarakterisan izrazom „creative accounting“ dok se u Sjedinjenim Američkim Državama češće koristi izraz „earnings management“2.
Pored ovih, još se koriste i izrazi poput: agresivno računovodstvo,
ujednačavanje dobiti, kao i lažno finansijsko izvještavanje. Iako se
međusobno razlikuju, prema vrstama postupaka koje obuhvaćaju,
imaju zajedničku karakteristiku: sračunati su na prevaru i stoga su
nepoželjni.
Različiti autori pod ovim terminom podrazumijevaju različit sadržaj.
Te razlike se kreću od stava da:
1. „kreativno računovodstvo“ uključuje uobličavanje finansijskih
izvještaja korištenjem prava izbora i drugih postupaka dopuštenih računovodstvenom regulativom3;
2. „kreativno računovodstvo“ obuhvata upravljanje dobiti (ne
uključujući „uravnoteženje dobiti“) i manipulaciju u vezi sa
klasifikacijom bilo u bilansu stanja bilo u bilansu uspjeha4;
3. „kreativno računovodstvo“ obuhvata svaki i sve one postupke
koji se koriste da bi se manipulisalo podacima u finansijskim
izvještajima, uključujući agresivno računovodstvo, primjenu
računovodstvenih principa suprotnu njihovom duhu, lažno finansijsko izvještavanje i sve postupke koji vode ka upravljanju
dobiti ili manipulisanju prihodima5.
2. tzv. stvarno, gdje menadžeri poduzimaju dionice koje utiču na
novčane tokove u svrhu upravljanja dobiti7.
Nosioci računovodstvene djelatnosti su stvaraoci informacija o privrednoj istini, koja nikada ne može biti u potpunosti objektivna.
Veoma je važna spoznaja nosilaca računovodstvene djelatnosti da
je upravo njihovo profesionalno postupanje ključ za stvaranje povjerenja u njihovoj djelatnosti. Kada subjektivnost ne bi postojala,
tada ne bi bilo potrebe za revizorskom i drugim srodnim profesijama vještaka, koji upravo svojim znanjem i ponašanjem stvaraju
povjerenje kod ljudi.
Ključnim razlozima za pojavu privrednog kriminala u računovodstvu, smatraju se:
– poslovno-organizacijski nered i neodgovarajući unutrašnji nadzor,
– nevjerodostojno računovodstveno izvještavanje.
U formiranju funkcionalnih sistema vođenja i uprave, ključna je
organizacija ciljnog i decentralizovanog vođenja, s jasnim određivanjem u sistemu. Menadžment se mora baviti opstankom i razvojem preduzeća, a ne brojnim poslovno-izvršnim zadacima, koji
bi trebalo da budu delegirani na izvršavanje nižim nivoima .
U svakom preduzeću postoji veća ili manja potencijalna opasnost
od pojave preduzetničkog kriminala, što implicira nužnost egzistiranja nadzornog organa, te razmatranje posljedica eventualno
nastalih kriminalnih djela u preduzeću. U organizacijskim okvirima,
upravo iz ovih razloga, nužno je postojanje interne kontrole, koja
suštinski razmatra bonitet u samom sistemu poslovanja, te na taj
način utiče na sprečavanje i otkrivanje prevara i drugih kažnjivih
djela.
Nevjerodostojno računovodstvo i finansijsko izvještavanje produkt je kreativnog, odnosno, manipulativnog računovodstva. Radi
se o spornim ponašanjima nosilaca računovodstvene djelatnosti, koji računovodstvenim znanjima i vještinama preprave računovodstvene podatke i izvještaje, pa na taj način prikriju stvarne
događaje, procese ili stanja, najčešće i sam poslovni rezultat.
Danas se u svijetu kreativno računovodstvo često definiše kao:
Veliki broj navedenih ciljeva je moguće svesti na sljedeća četiri6:
– maštovita upotreba računovodstva;
– transformacija finansijskih izvještaja iz onoga što je stvarno, u
ono što se želi prikazati,
– korištenje legalnih mogućnosti izbora fleksibilnih računovodstvenih metoda, postupaka i procjena,
– zloupotreba računovodstvenih procjena, metoda i tehnika, sa
ciljem što boljeg prikaza finansijskog stanja, uspjeha itd.
1. održanje povjerenja investitora,
2. ostvarenje bonusa, odnosno korištenje opcija na dionice,
3. priprema za preuzimanje ili odbrana od neprijateljskog preuzimanja,
4. odlaganje poreza na dobit na buduće periode.
Kreativno računovodstvo obuhvata svaki postupak koji se koristi kako
bi se manipulisalo podacima u finansijskim izvještajima. Ovaj oblik
uključuje: agresivno računovodstvo, primjenu računovodstvenih načela suprotnu njihovom duhu, lažno finansijsko izvještavanje i sve
postupke koji vode ka upravljanju dobiti ili manipulisanju podacima.
Kreativno računovodstvo se pojavljuje u dva oblika:
U tim slučajevima riječ je o prevarantskim podacima, čija je svrha lažno predstavljanje ekonomskih okolnosti i uspjeha poslovnog subjekta,
a rezultat su zloupotrebe pravnih i/ili drugih strukovnih, te profesionalnoetičkih normi. Radi se, dakle, o pogrešnim podacima, koji bi trebalo da navedu korisnika na pogrešan trag pri njegovim odlukama.
1. tzv. kozmetičko, gdje menadžeri manipulišu razgraničenjima
bez ikakvih posljedica na novčane tokove, i kršenjem računovodstvenih propisa (van regulatornog okvira);
1
2
3
4
5
6
7
Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classification: M41, 1999.
U prevodu „upravljanje dobitkom“.
Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classification: M41.
Stolowy H. i Lebas M., Korporativno finansijsko izvještavanje, str. 657, prema: Škarić Jovanović K., „Kreativno računovodstvo – motivi, instrumenti i posljedice“, Zbornik
radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, 2007. god.
Mulford C. i Comiskey E., The Financial Numbers Game: Detecting Creative Accounting Practices, Wiley, 2000, str. 3, prema: Škarić Jovanović K., „Kreativno računovodstvo – motivi, instrumenti i posljedice“, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS, Banja Vrućica, 2007. god.
Vidjeti: Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting, Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classification: M41, 1999.
Prevare u finansijskom izvještavanju – metode njihovog činjenja, otkrivanja, prevencije i istraživanja, Simeunović, N., Beograd, 2011.
39
U istoriji su zabilježeni mnogi računovodstveni skandali uzrokovni
računovodstvenim smicalicama (Accounting Shenanigans) i raznim trikovima i izvrtanjima (Tricks and Gimmicks), među kojima
su najpoznatiji: „Helmsley Enterprises“ Inc. (SAD) 1986. godine,
„Polly Peck“ (Velika Britanija) 1990. godine, „Maxwell Communications“ (Velika Britanija) 1992. godine, Enron (SAD) 2002. godine, „Tyco“ (SAD) 2002. godine, „WorldCom“ Inc. (SAD) 2002.
godine, „Parmalat SpA“ (Italija) 2003. godine, America Online
Inc. (AOL) (SAD), „Bernard L. Mardoff Investment Securities LLC“
(SAD) 2009. godine, Satyam Computer Services (Indija) 2009. godine itd.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Za sprečavanje i otkrivanje kriminalnih i drugih nedozvoljenih djela,
preduzeću su potrebni:
– profesionalno upravljanje,
– dugoročni (strateški) poslovni ciljevi,
– poslovno-organizacijski red,
– potporni mehanizmi (informacijska aktivnost usmjerena ka donošenju odluka, kvalitetno izgrađen sistem internih kontrola i
interna revizija, a na čelu svega odgovarajuća poslovna kultura).
Američki zakon „Sarbanes-Oxley Act (SOX)“ iz 2002. godine snažnije je inicirao borbu protiv prevare i korupcije, nego prijašnja regulativa, i to ne samo u Americi i Evropi, nego širom svijeta. U Evropi
je 1999. godine osnovan nezavisni istraživački ured za borbu protiv prevara i prekograničnog kriminala OLAF – Office Européen de
Lute Anti–Fraude.
Precizna definicija prevara ne postoji. Termin “prevara” se koristi
da opiše postupke kao što su obmana, podmićivanje, krivotvorenje,
iznuda, korupcija, krađa, kovanje zavjere, pronevjera, nezakonito
prisvajanje, davanje netačnih podataka, skrivanje materijalnih činjenica i dosluh. Prevara se najčešće dešava tamo gdje su kontrole
slabe, gdje se ne primjenjuju ili ne postoje. Zato je jako važno da
se, u kontekstu kontrole poslovanja, prvenstveno utvrditi stepen
internih kontrola u preduzeću. Jačanje kontrola može pomoći u
smanjivanju prilika za prevaru. U narednoj tabeli je prikazan postotak prevara prema tipu kompanije i prosječni gubici od prevare koji
su zabilježeni u SAD-u.
Prevare se najčešće klasifikuju u tri grupe i to: korupcija, otuđivanje imovine i lažiranje finansijskih izvještaja.
Slika 1. Komparacija revizije i forenzike
40
Sam način djelovanja forenzičara može se promatrati dvojako, i to
kao preventivno (ex ante) – koji podrazumijeva odvraćanje od prevara, odnosno djelovanje nakon sumnje u mogućnost prevare koja
još nije nastala, i naknadno (ex post) – nakon sumnje da je prevara
nastala ili nakon otkrića same prevare. Inače, forenzičari mogu
djelovati interno i eksterno, pri čemu interno djelovanje uključuje
istraživanje mogućih prevara od strane zaposlenika i menadžera,
dok eksterno podrazumijeva istraživanje mogućih prevara od
strane kupaca, dobavljača, banaka i ostalih partnera.
evidentiranja i/ili vrednovanja. Na razvoj discipline forenzičkog računovodstva više su uticala empirijska znanja dobijena kroz poslovnu praksu, a manje teorijska znanja.
Za forenziku se kaže da je to „dubinsko“ snimanje i istraživanje
događaja, koji izazivaju sumnju da se nešto krivo radi ili da je prevara moguća. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva primjenu
znanja iz više disciplina, kao što su: računovodstvo, revizija, ekonomija, statistika, te istražiteljske vještine. Računovođe forenzičari su
osposobljeni da promatraju „iza brojeva“ i samim tim se suočavaju
sa realnom situacijom u poslovanju.
2. FORENZIČKO RAČUNOVODSTVO
Koncept forenzičkog računovodstva je temeljan i kompleksan, u
kojem računovođa, u svom profesionalnom nezavisnom prosuđivanju, formira prezentaciju na tako visokom nivou pouzdanosti, da
bi bila podobna kao dokaz u zakonski vođenom postupku, te za
sudski ili administrativni uvid. Jednostavno rečeno, forenzičkno računovodstvo je računovodstvo koje je prikladno za javne preglede,
jer podrazumijeva najviši stepen osiguranja. Rezultati istraživanja
zasnovani su na naučnoj detekciji i interpretaciji dokaza određenog
fenomena.
Prva odrednica forenzičkog računovodstva su analize, koje razrađuju i objašnjavaju uzrok i posljedicu određene pojave, uključujući
otkrivanje prevare (ukoliko postoji) i njenih posljedica. Primarna
metodologija forenzičkog računovodstva jeste objektivna verifikacija. Forenzičko računovodstvo je fokusirano na dokaze o ekonomskim transakcijama i na izvještavanje, kao sastavni dio računovodstvenog sistema i zakonske mreže, koja podržava ovakav tip
dokaza, kao prihvatljive u funkciji utemeljenja računovodstvenog
3. CILJEVI FORENZIČKOG RAČUNOVODSTVA
Djelatnost forenzičkog računovodstva podrazumijeva istražiteljsku
funkciju, i to je zanimanje u kojem su zastupljeni računovodstvo i
informacijske tehnologije, kao integrativni dijelovi. Ukoliko su rukovodioci poslovnog subjekta zabrinuti zbog odstupanja u finansijskim izvještajima i zbog finansijskih pronevjera, tada je njima
potrebno više od onih usluga koje nude računovođe (eng. CPA
– Certified Public Accountant – Sertifikovani računovođa). Dakle,
njima je potreban forenzički računovođa (eng. CFA - Certified Forensic Accountant – Sertifikovani forenzički računovođa).
Primarni cilj forenzičkog računovodstva je objektivna verifikacija
finansijskih događaja. Upravo iz ovog razloga, u velikom broju
slučajeva ra čunovođe forenzičari bivaju pozvani da svjedoče
na sudu, kao svjedoci, eksperti, kako na strani tužioca, tako i na
strani odbrane. Računovođe forenzičari mogu raditi na slučajevima
građanske i krivične parnice. U građanskim parnicama forenzički
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Nagli porast broja forenzičara i potreba za forenzičkim računovodstvom u svijetu, uzrokovani su i sljedećim događajima:
– veliki broj kompanija izjavio je da su bile žrtve prevara u posljednje dvije godine;
– porastao je broj kompanija koje su imale slučajeve korupcije i
podmićivanja (corruption & bribery),
– porastao je broj otkrivenih slučajeva pranja novca (money laundering),
– porastao je broj finansijskih izvještaja u kojima je utvrđeno pogrešno prikazivanje (misrepresentation),
– veliki broj kompanija je izjavio da su bile žrtve prevare,
– prevare u obliku prikazivanja gubitaka na imovini u prosjeku su
bile u rastu,
– veliki broj kompanija pretrpile su značajne gubitke ugleda u
poslovnom svijetu, smanjena je motivacija osoblja i došlo je do
poremećaja poslovnih odnosa;
– preko trećine prevara otkrivene su slučajno, primjenom uobičajenih postupaka detekcije prevara.
Forenzički računovođa kao alat koristi svoju vještinu razumijevanja informacija o poslovanju, te finansijski sistem izvještavanja,
računovodstvene i revizorske standarde i procedure, te prikupljene
dokaze i tehnike istraživanja. Forenzičko računovodstvo ne pronalazi samo neslaganja, nego otkriva čitav lanac prevare i nalazi
odgovore na pitanja: ko – šta – gdje – zašto – kada – kako, pitanja
koja čine lanac prevare.
Osnovno načelo pri forenzičkoj istrazi jeste ocjena činjenica. Zadaci forenzičkog računovođe su da analizira, interpretira, sumira
i prezentuje međusobno povezane poslovno-finansijske stavke,
tako da budu razumljive i na odgovarajući način potkrijepljene.
Računovođa forenzičar često participira u sljedećim aktivnostima:
– istraživanju i analiziranju dokaza o počinjenoj prevari,
– razvijanju kompjuterizovanih aplikacija koje će poslužiti u analizama i prezentacijama o finansijskim dokazima,
– prezentacijama rezultata istraživanja u vidu izvještaja i kompletiranja dokumentacije,
– asistiranju u pravnim postupcima, uključujući svjedočenja na
sudu u ulozi svjedoka-stručnjaka, te pripremanju vizuelnih
sredstava, koji će služiti kao dokaz na suđenju.
U prethodnoj tabeli su prikazani podaci dobijeni intervjuisanjem
532 forenzičara u SAD-u o postotku i načinima otkrivanja prevara.
4. FORENZIČKO RAČUNOVODSTVO
U BOSNI I HERCEGOVINI
U bosanskohercegovačkom društvu, većina računovođa nikada nije čula za pojam “računovođa forenzičar”. Pozicija samog
računovodstva u BiH je nezahvalna, prije svega zbog uslova i
okruženja u kojima bosanskohercegovačke računovođe obavljaju
svoj posao.
Razlozi za to su:
– nedovoljno uređena računovodstvena legislativa sa pratećim
propisima,
– neredovno obnavljanje informacija o izmjenama MRS/MSFI,
– neadekvatno valorizovanje računovodstva kao profesije i njenih
pripadnika,
– nedovoljan razvoj svijesti o potrebi, odnosno navici cjeloživotnog učenja,
– ostali subjektivni i objektivni razlozi.
Računovodstvu kao profesiji, u zadnje vrijeme se daje više značaja,
kako od menadžera i vlasnika kapitala, tako i od samih računovođa,
koji nastoje maksimalno postupati u skladu sa pravilima struke.
Međutim, bez obzira na pozitivne trendove, cjelokupna slika računovodstva kao profesije u BiH, u smislu pristupa računovodstvenim
tehnikama i metodama, još uvijek se može okarakterisati kao konzervativna. Teško je, ili gotovo nemoguće govoriti o forenzičkom
računovodstvu u okviru bosanskohercegovačke računovodstvene
prakse, koja uopće ne poznaje zvanje „forenzički računovođa“.
Edukacija za ovo zvanje, iz sadašnje perspektive bosansko-hercegovačke računovodstvene stvarnosti, djeluje, nažalost, kao utopija.
5. ANALITIČKE PROCEDURE U
FORENZIČKOM RAČUNOVODSTVU
U fazama obavljanja svog zadatka, računovođa forenzičar primjenjuje različite procedure, kako bi utvrdio područja počinjenih prevara. Analitičke procedure su one koje razlažu problem do detalja
i djeluju u kontekstu formiranja usporedbi određenih uzajamno
povezanih segmenata poslovanja, a ti odnosi na kraju, eventualno,
impliciraju mogućnost prevare.
Analitičke procedure u forenzici imaju tri primarna cilja:
– preliminarne (pripremne) analitičke procedure se koriste za
otkrivanje područja visokog rizika od prevare, njihove prirode,
vremena i stepen potrebnih forenzičkih procedura,
– nezavisne analitičke procedure se koriste za pribavljanje dokaza na temelju uspoređivanja i usklađivanja podataka, te utvrđivanja vjerodostojnosti (ispravnosti) dokumentacije, knjiženja
i obračuna,
– konačne analitičke procedure služe za donošenje zaključaka o
uticaju problematičnih transakcija na finansijske izvještaje.
Istražitelj forenzičar u svom poslu, pored ostalog, koristi i analitičke
tehnike za analizu odnosa između stavki u finansijskim izvještajima, odnosno analizu poslovnih transakcija. Istražiteljske tehnike
forenzičkog računovodstva su:
– horizontalna analiza – koja upoređuje stavke iz tekućeg perioda sa istim stavkama iz prethodnog perioda,
– Vertikalna analiza – koja upoređuje postotne udjele pojedinih
stavki u finansijskim izvještajima, npr. postotni udjel rashoda u
prihodu, dobiti u prihodu i slično,
– Upoređivanje detaljnih stavki u finansijskim izvještajima – sa
istim ili sličnim stavkama iz prethodnih perioda,
– Analiza odnosa (ratio analysis) – u finansijskim izvještajima u
područjima profitabilnosti, likvidnosti, solventnosti, aktivnosti i
stvaranja vrijednosti.
Tipični aspekti forenzičkih analitičkih procedura su usporedbe
određenih kategorija, kao što su: tekući podaci nasuprot podacima iz prethodnog perioda; stvarni podaci nasuprot budžetu, prognozama i projekcijama; podaci preduzeća nasuprot podacima
41
računovođa može dobiti upit da procijeni ekonomske štete usljed
prekida ugovora. U slučajevima krivičnih parnica, od forenzičkog
računovođe se pak može zahtijevati da prezentira činjenične podatke o počinjenoj prevari u oblasti osiguranja, da identifikuje prevaru, pranje novca, fiksiranje cijena, manipulaciju trgovanja na
berzama i slične nedozvoljene radnje.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
u industriji; finansijski podaci nasuprot operativnim (količinskim)
podacima; usporedba sintetičkih podataka nasuprot analitičkim
podacima po organizacijskim jedinicama, proizvodima, lokacijama
ili zaposlenima; podaci preduzeća nasuprot očekivanim rezultatima forenzičara.
6. NAJČEŠĆE MANIPULACIJE
U FINANSIJSKIM IZVJEŠTAJIMA
PRIMJENOM POSTUPAKA KREATIVNOG
RAČUNOVODSTVA
ranje (priznavanje) nepostojećih obaveza kao protivstavke; knjiženja
plaćanja unaprijed u prihode, iako obaveza nije izvršena.
Prebacivanje tekućeg prihoda u kasniji period realizuje se stvaranjem rezervi, te njihovim kasnijim priznavanjem u prihode, kao i priznavanjem prihoda kod pripajanja, koji je zarađen prije pripajanja.
Najveći broj računovodstvenih skandala nastao je usljed „napuhivanja“ i lažiranja prihoda, i to radi privlačenja investitora, povećanja ili održavanja cijena dionica, povećanja tržišne vrijednosti,
ostvarivanja menadžerskih bonusa, izbjegavanja opasnosti od preuzimanja zbog loših rezultata i sl.
U BiH nema zvaničnih istraživanja, ali na bazi praktičnih iskustava,
može se reći da se radi o sljedećim manipulacijama:
Jedan od vodećih autoriteta u Americi u otkrivanju manipulacija
izazvanih primjenom postupaka kreativnog računovodstva u svrhu lažiranja finansijskih izvještaja, Howard Schilit, grupisao ih je
u sedam dijelova i nazvao „smicalicama“ (shenanigans). Računovodstveni trikovi koje računovođe najčešće koriste za lažiranje
finansijskih izvještaja su:
–
–
–
–
–
1. prerano priznavanje prihoda ili priznavanje prihoda upitne kvalitete;
2. priznavanje fiktivnog prihoda;
3. napuhivanje zarade vanrednim dobicima;
4. prebacivanje tekućih rashoda u raniji ili kasniji obračunski period;
5. pogrešna knjiženja ili nepravilno redukovanje obaveza;
6. prebacivanje tekućeg prihoda u kasniji period;
7. prebacivanje budućih rashoda u tekući period.
–
–
–
–
42
U slučaju preranog priznavanja prihoda ili priznavanja prihoda upitne kvalitete, najčešći primjeri su: priznavanje prihoda od usluga ili
proizvoda, za usluge koje će biti realizovane tek u narednom periodu ili proizvode koji kupcu još nisu isporučeni; priznavanje prihoda za usluge koje kupac nije dužan platiti; prodaja pridruženim
preduzećima; prisvajanje i priznavanje tuđih prihoda kao svojih;
precjenjivanje bezvrijednih stvari i njihova prodaja po visokoj cijeni.
Priznavanje fiktivnog prihoda nastaje usljed priznavanja prihoda,
kada nisu ispunjene zakonske pretpostavke; priznavanje odobrenog rabata od strane dobavljača kao prihoda; priznavanje prihoda
od prodaje u visini prodajne cijene nekretnina; priznavanje prihoda
od prodaje preduzeća, nakon poslovnog spajanja; priznavanje finansijskih i drugih prihoda kao prihoda od prodaje.
Za „napuhivanje“ zarade vanrednim dobicima imanentno je „napuhivanje“ profita prodajom ranije otpisane imovine; stvaranje
prihoda reklasifikacijom stavki u bilansima (npr. stalna sredstva
namijenjena prodaji); korištenje dobiti od prodaje nekretnina za
smanjenje tekućih rashoda; uključivanje dobitka na prodaji nekretnina u prihode od prodaje.
Prebacivanje tekućih rashoda u raniji ili kasniji obračunski period
realizuje se kapitalizovanjem tekućih operativnih troškova i kasnijim terećenjem na rashode; prebacivanjem tekućih troškova u
prethodni period uz pomoć primjene promijenjene računovodstvene politike; smanjenjem ispravke vrijednosti imovine; priznavanjem rashoda od umanjenja imovine (npr. goodwill); prebacivanjem
troškova amortizacije u kasnije periode, odnosno prolongiranjem
vijeka upotrebe, tzv. „rastezanjem“ amortizacije.
Pogrešna knjiženja ili nepravilno redukovanje obaveza nastaju usljed:
priznavanja ranije stvorenih fiktivnih rezervi u prihod; smanjenja obaveza mijenjanjem računovodstvenih pretpostavki; davanja neopravdano velikih popusta; namjerno pogrešnog knjiženja rashoda uz formi-
manipulacije troškovima i rashodima,
manipulisanje prihodima,
manipulisanje rezervisanjima,
stvaranje nerealne aktive – kapitalizacija tekućih troškova,
agresivna revalorizacija radi poboljšanja slike o solventnosti i
smanjenja utiska o visokim zaradama,
skrivanje obaveza,
isisavanje novca iz preduzeća,
složene transakcije,
krađa gotovine.
Gotovo je nemoguće predvidjeti kad i gdje će se javiti računovodstvene manipulacije, ali je važno napomenuti da ciljevi manipulacije uveliko ovise o tome da li se radi o javnom preduzeću, koje kotira
na berzi, ili privatnom. Naime, javna preduzeća nastoje prikazati
bolji poslovni rezultat iz niza razloga, dok privatna preduzeća tome
pribjegavaju jedino u slučaju kada namjeravaju izaći na berzu, ili
kada ne žele prikazati gubitke, da ne bi uništili finansijski rejting,
koji im je potreban za dobijanje kredita od banke.
Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu,
koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja, možemo reći da su:
–
–
–
–
–
–
–
veliki neočekivani gubici,
opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora,
neobjašnjeni manjkovi na zalihama,
neobični otpisi potraživanja,
neusklađenost priliva novca s prihodima i potraživanjima,
neusklađenost odliva novca s obavezama,
neuobičajeno veliki računi za nedefinisane usluge (npr. istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima,
– fiktivni računi s povezanim preduzećima.
Ovi tragovi se simbolično nazivaju “crvene zastave” (“red flags”)
i upućuju na nužno preispitivanje markiranih područja poslovanja,
u cilju detekcije nedozvoljenih radnji. Premda redovna revizija nije
orijentisana na forenzičko računovodstvo, revizori mogu detektovati tačke mogućih nepravilnosti i prevara (“red flags”). U takvim situacijama, oni se ograđuju od pozitivnog mišljenja, ali na njima nije
teret istražiteljstva i izvođenja dokaza, odnosno to je posao forenzičara. U slučajevima kada otkriju indikator moguće prevare (“red
flag”), revizori istražiteljski posao predaju forenzičarima (hand-off).
Računovođe forenzičari, pored konstatovanja činjeničnog stanja,
nastoje da klupko počinjene prevare u potpunosti istraže i razriješe.
U kontekstu forenzičkog računovodstva bitno je naglasiti da je zadnja karika u procesu tužba protiv počinitelja prevare, što znači da
se u proces uključuje sud, koji će odrediti kaznu za počinjeno djelo.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
ZAKLJUČAK
LITERATURA
U današnjem vremenu kompleksnog korporativnog poslovanja,
sve organizacije su izložene određenom stepenu rizika od prevare.
Stepen izloženosti organizacije riziku od prevara zavisi od inherentnosti poslovnih procesa, adekvatnosti i efikasnosti internih kontrola
za sprečavanje i otkrivanje prevara, kao i od poštenja i integriteta
lica koja su uključena u poslovne aktivnosti. Kolika je vjerovatnoća
da će se u nekoj poslovnoj organizaciji prevara desiti zavisi od više
faktora specifičnih za preduzeće koje je u fokusu posmatranja. Kolika
je vjerovatnoća da će doći do prevare, zavisi od toga, koliko je lako
počiniti prevaru, te od prisutnosti motivacijskih faktora koji vode ka
prevari, kao i na prethodnim iskustvima organizacije u pogledu broja
i koliko se puta desila prevara u posmatranom prethodnom periodu.
1. ACFE – Association of Certified Fraud Examiners, 2008. Report
to the Nationon Occupational Fraud and Abuse, 2008.
Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu, koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja,
možemo reći da su: veliki neočekivani gubici, opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora, neobjašnjeni manjkovi na
zalihama, neobični otpisi potraživanja, neusklađenost priliva novca
s prihodima i potraživanjima, neusklađenost odliva novca s obavezama, neuobičajeno veliki računi za nedefinisane usluge (npr.
istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima, te fiktivni
računi s povezanim preduzećima.
Na osnovu prezentovanih činjenica, jasno je da je hipoteza ovog rada da
forenzičko računovodstvo daje zadovoljavajuće rezultate u otkrivanju
značajno pogrešno prikazivanih informacija u finansijskim izvještajima,
uzrokovanih počinjenim prevarama dokazana, što posebno potvrđuje
praksa. Posao forenzičkog računovođe, najjednostavnije rečeno, od
krucijalne je važnosti za otkrivanje nepravilnosti informacija prikazanih
u finansijskim izvještajima, a koje se jednom riječju nazivaju prevara.
U bosanskohercegovačkoj stvarnosti nužno je raditi na izmjeni konceptualnog okvira razmišljanja o računovodstvenoj djelatnosti, gdje svi
zaposleni u domenu računovodstva moraju prihvatiti, istražiti i usvojiti
znanja o novim pravcima računovodstvene djelatnosti, kao što je forenzičko i kreativno računovodstvo, koja će umnogome doprinijeti razvoju
poslovnog funkcionisanja uopšte.
3. Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting,
Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classification: M41, 1999.
4. Belak V., Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo – borba protiv prijevare, Belak Excellens d.o.o., Zagreb, 2011.
5. Belak, V., Forenzičko računovodstvo, u: Računovodstvo, revizija
i financije konzalting - seminar, Zagreb 2010.
6. Belak, V., Kreativno računovodstvo i njegov utjecaj na finansijske izvještaje. Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb,
2008.
7. Belak, V., Fer vrijednost i tržišno računovodstvo. računovodstvo,
revizija i financije, Zagreb, 2006.
8. Bešvir, B., Forenzička revizija. Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2010.
9. Brkanić, V., Bilančna kozmetika - dopuštena i nedopuštena
‘kreativnost’ u finansijskim i poreznim izvješćima. RRI F, Zagreb, 2009.
10. Crumbley L. D., Heitger L.E., Smith S.G., Forensic and Investigative Accounting, CCH a Wolters Kluwer business, 2007.
11. Kolenda S., Forenzičko računovodstvo u funkciji razotkrivanja
gospodarskog kriminala, Računovodstvo i menadžment RIM,
12. međunarodna znanstvena i stručna konferencija, Zbornik
radova, Svezak I – znanstveni radovi, „Hrvatski računovođa“
Neovisna udruga računovođa, poreznih savjetnika i finansijskih
djelatnika, Zagreb – Split, 2011.
12. Koletnik F., Koletnik Korošec M., Forenzičko računovodstvo u
funkciji sprečavanja i otkrivanja gospodarskoga kriminala,
Zbornik radova: Ekonomske reforme u BiH i evropske integracije (Implikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između
EU i BiH), Jedanaesti međunarodni simpozij, Udruženje-udruga
računovođa i revizora Federacije Bosne i Hercegovine, Neum
2011.
13. Kolar I., Je li forenzičko računovodstvo pravi put za otklanjanje
privrednog kriminala, Acta economica – časopis za ekonomiju,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, 12. izdanje, Banja Luka, 2010.
14. Kumalić, J.: Računovodstvena načela i standardi kao ishodište
računovodstvenih politika, Bihać, januar, 2011. godine (predavanja)
15. Knežević G., Analiza finansijskih izveštaja, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
16. McArthur, C.V, Evidence – Accountants as Experts, Canadian
Bar Review, Vol. XXVI, No.5, May 1948.
17. Mulfrod C.W., Comiskey E.E., The Financial Numbers Game:
Detective Creative Accounting Practice, John Wiley & Sons, Ltd.
New York, 2002.
18. Nasre K., Creative Financial Accounting: Its Nature and Use,
Hemel Hempstead, Prantice Hall, 1993.
43
Razvoj računovodstva se odvija paralelno s razvojem i globalizacijom
privrede, umrežavanjem i spajanjem velikih firmi, razvojem tržišta
kapitala, davanjem većeg značaja finansijskim izvještajima, pa čak
i razvojem svijesti ljudi, koji se bave računovodstvenom profesijom.
U vremenskoj distanci razvoja računovodstvene profesije, došlo je
do „evolucije“ pojma računovodstva i nastanka pravaca koji se
bave problematikom računovodstva na određen, specifičan način,
odnosno pojave konzervativnog, kreativnog, forenzičkog ili nekog
drugog računovodstva. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva
primjenu postupaka, metoda i tehnika, da bi se utvrdilo da li se
pogrešno radi, pogrešno prikazuje i izvještava (fraudulent financial
reporting), ima li podmićivanja (korupcije), postoji li prevara ili namjera prevare, ima li krađe, iskrivljavanja informacija, iznuđivanja,
krivotvorenja i sl. Usporedba podataka iz preduzeća sa podacima
preduzeća iz iste industrije, odnosno branše, mogu ukazati na
tačke koje treba istražiti. Forenzičar uobičajeno ispituje: povećane
proizvodne troškove, koji nemaju logično objašnjenje; velike otpise
imovine koji odstupaju od onih u industriji; nižu količinu proizvodnje
za iste troškove kao u industriji; niži ili viši rashod po zaposlenom
od onog u industriji i sl. Polovina ispitanika smatra da zakonska
regulativa u maloj mjeri smanjuje mogućnost „friziranja“ finansijskih
izvještaja. Ispitanici, takođe, smatraju da je najlakše na području
zaliha sprovesti „friziranje“ pozicija, a potom slijede prihodi i rashodi,
te razgraničenja i rezervisanja.
2. Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence
and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classification: M41.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
19. Novalija S, Forenzičko računovodstvo i utjecaj kreativnog računovodstva na finansijske izvještaje, Ekonomski fakultet Tuzla,
2009.
20. Schilit H., Financial Shenanigans: How To Detect Accounting
Gimmicks & Fraud in Financial Reports, McGraw Hill, New York,
2002.
21. Stanišić M., Konzervativno vs. kreativno (forenzičko, manipulativno) računovodstvo, Porezni savjetnik, avgust/kolovoz 2008.
22. Stanišić M., Revizija otkrivanja prevare bazirana na riziku,
Porezni savjetnik, septembar/rujan 2007.
23. Stefanović, R. Sprečavanje i otkrivanje lažnog finansijskog
izvještavanja, Beograd 2000.
24. Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo – motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS,
Banja Vrućica, 2007.
Summary
Accounting statements and other accounting reports are the main evidence of the property and financial position, and the business and
monetary success of the undertaking. When recording in the accounting manipulations, it is a fictive or improper methods of accounting
data processing, in order to disguise the true picture of the status of funds, resources and business results. When the abuse of legal regulations, it is an abuse of legal norms, in which seemingly create your respect for them, in fact, within the regulations seek ways to achieve
the desired business goals. To achieve this goal, many manipulations are creating a different value of assets, expenses and outflows .
By challenging the financial statements, or manipulation, may be due to direct and forgery of data in accounting reports. This happens due
to manipulation of the data on balance, the transfer of accounting data into separate tables and their improper classification of the group,
displaying the values that are significantly different from the real, to thereby display the target value of some economic categories. That
accounting presentation of operating results, different from the actual employers want to master the market and achieve other benefits,
which resulted in reporting on business success, it becomes unrealistic, because it was not realized.
44
This study is designed so that it is divided in six parts. The first part treats the issue of economic crime in accounting. The second part
discusses the accounting fraud. The third section examines the conceptual definition of forensic accounting, which is guiding the whole
concept of work, because it implies the need for its existence and further development. The fourth part of the work includes analytical
procedures in forensic accounting. The fifth section discusses the concept of creative accounting and its impact on the financial statements. In the sixth section presents the results of the application of forensic research, or creative accounting in Bosnia and Herzegovina .
Keywords: Forensic accounting, creative accounting,auditor, creative audit.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
ZAKLJUČAK
LITERATURA
U današnjem vremenu kompleksnog korporativnog poslovanja,
sve organizacije su izložene određenom stepenu rizika od prevare.
Stepen izloženosti organizacije riziku od prevara zavisi od inherentnosti poslovnih procesa, adekvatnosti i efikasnosti internih kontrola
za sprečavanje i otkrivanje prevara, kao i od poštenja i integriteta
lica koja su uključena u poslovne aktivnosti. Kolika je vjerovatnoća
da će se u nekoj poslovnoj organizaciji prevara desiti zavisi od više
faktora specifičnih za preduzeće koje je u fokusu posmatranja. Kolika
je vjerovatnoća da će doći do prevare, zavisi od toga, koliko je lako
počiniti prevaru, te od prisutnosti motivacijskih faktora koji vode ka
prevari, kao i na prethodnim iskustvima organizacije u pogledu broja
i koliko se puta desila prevara u posmatranom prethodnom periodu.
1. ACFE – Association of Certified Fraud Examiners, 2008. Report
to the Nationon Occupational Fraud and Abuse, 2008.
Indikatori prevara u preduzećima, a samim time i u računovodstvu, koji se najčešće pojavljuju u bosanskohercegovačkim preduzećima, na osnovu podataka koje smo dobili tokom istraživanja,
možemo reći da su: veliki neočekivani gubici, opstruisanje (sprečavanje) normalnog rada internih revizora, neobjašnjeni manjkovi na
zalihama, neobični otpisi potraživanja, neusklađenost priliva novca
s prihodima i potraživanjima, neusklađenost odliva novca s obavezama, neuobičajeno veliki računi za nedefinisane usluge (npr.
istraživanje tržišta) koji se plaćaju drugim preduzećima, te fiktivni
računi s povezanim preduzećima.
Na osnovu prezentovanih činjenica, jasno je da je hipoteza ovog rada da
forenzičko računovodstvo daje zadovoljavajuće rezultate u otkrivanju
značajno pogrešno prikazivanih informacija u finansijskim izvještajima,
uzrokovanih počinjenim prevarama dokazana, što posebno potvrđuje
praksa. Posao forenzičkog računovođe, najjednostavnije rečeno, od
krucijalne je važnosti za otkrivanje nepravilnosti informacija prikazanih
u finansijskim izvještajima, a koje se jednom riječju nazivaju prevara.
U bosanskohercegovačkoj stvarnosti nužno je raditi na izmjeni konceptualnog okvira razmišljanja o računovodstvenoj djelatnosti, gdje svi
zaposleni u domenu računovodstva moraju prihvatiti, istražiti i usvojiti
znanja o novim pravcima računovodstvene djelatnosti, kao što je forenzičko i kreativno računovodstvo, koja će umnogome doprinijeti razvoju
poslovnog funkcionisanja uopšte.
3. Amat O., Blake J. i Dowds J., The ethics of creative accounting,
Economics Working Paper, Journal of Economic Literature classification: M41, 1999.
4. Belak V., Poslovna forenzika i forenzičko računovodstvo – borba protiv prijevare, Belak Excellens d.o.o., Zagreb, 2011.
5. Belak, V., Forenzičko računovodstvo, u: Računovodstvo, revizija
i financije konzalting - seminar, Zagreb 2010.
6. Belak, V., Kreativno računovodstvo i njegov utjecaj na finansijske izvještaje. Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb,
2008.
7. Belak, V., Fer vrijednost i tržišno računovodstvo. računovodstvo,
revizija i financije, Zagreb, 2006.
8. Bešvir, B., Forenzička revizija. Računovodstvo, revizija i financije, Zagreb, 2010.
9. Brkanić, V., Bilančna kozmetika - dopuštena i nedopuštena
‘kreativnost’ u finansijskim i poreznim izvješćima. RRI F, Zagreb, 2009.
10. Crumbley L. D., Heitger L.E., Smith S.G., Forensic and Investigative Accounting, CCH a Wolters Kluwer business, 2007.
11. Kolenda S., Forenzičko računovodstvo u funkciji razotkrivanja
gospodarskog kriminala, Računovodstvo i menadžment RIM,
12. međunarodna znanstvena i stručna konferencija, Zbornik
radova, Svezak I – znanstveni radovi, „Hrvatski računovođa“
Neovisna udruga računovođa, poreznih savjetnika i finansijskih
djelatnika, Zagreb – Split, 2011.
12. Koletnik F., Koletnik Korošec M., Forenzičko računovodstvo u
funkciji sprečavanja i otkrivanja gospodarskoga kriminala,
Zbornik radova: Ekonomske reforme u BiH i evropske integracije (Implikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između
EU i BiH), Jedanaesti međunarodni simpozij, Udruženje-udruga
računovođa i revizora Federacije Bosne i Hercegovine, Neum
2011.
13. Kolar I., Je li forenzičko računovodstvo pravi put za otklanjanje
privrednog kriminala, Acta economica – časopis za ekonomiju,
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, 12. izdanje, Banja Luka, 2010.
14. Kumalić, J.: Računovodstvena načela i standardi kao ishodište
računovodstvenih politika, Bihać, januar, 2011. godine (predavanja)
15. Knežević G., Analiza finansijskih izveštaja, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2008.
16. McArthur, C.V, Evidence – Accountants as Experts, Canadian
Bar Review, Vol. XXVI, No.5, May 1948.
17. Mulfrod C.W., Comiskey E.E., The Financial Numbers Game:
Detective Creative Accounting Practice, John Wiley & Sons, Ltd.
New York, 2002.
18. Nasre K., Creative Financial Accounting: Its Nature and Use,
Hemel Hempstead, Prantice Hall, 1993.
43
Razvoj računovodstva se odvija paralelno s razvojem i globalizacijom
privrede, umrežavanjem i spajanjem velikih firmi, razvojem tržišta
kapitala, davanjem većeg značaja finansijskim izvještajima, pa čak
i razvojem svijesti ljudi, koji se bave računovodstvenom profesijom.
U vremenskoj distanci razvoja računovodstvene profesije, došlo je
do „evolucije“ pojma računovodstva i nastanka pravaca koji se
bave problematikom računovodstva na određen, specifičan način,
odnosno pojave konzervativnog, kreativnog, forenzičkog ili nekog
drugog računovodstva. Forenzičko računovodstvo podrazumijeva
primjenu postupaka, metoda i tehnika, da bi se utvrdilo da li se
pogrešno radi, pogrešno prikazuje i izvještava (fraudulent financial
reporting), ima li podmićivanja (korupcije), postoji li prevara ili namjera prevare, ima li krađe, iskrivljavanja informacija, iznuđivanja,
krivotvorenja i sl. Usporedba podataka iz preduzeća sa podacima
preduzeća iz iste industrije, odnosno branše, mogu ukazati na
tačke koje treba istražiti. Forenzičar uobičajeno ispituje: povećane
proizvodne troškove, koji nemaju logično objašnjenje; velike otpise
imovine koji odstupaju od onih u industriji; nižu količinu proizvodnje
za iste troškove kao u industriji; niži ili viši rashod po zaposlenom
od onog u industriji i sl. Polovina ispitanika smatra da zakonska
regulativa u maloj mjeri smanjuje mogućnost „friziranja“ finansijskih
izvještaja. Ispitanici, takođe, smatraju da je najlakše na području
zaliha sprovesti „friziranje“ pozicija, a potom slijede prihodi i rashodi,
te razgraničenja i rezervisanja.
2. Amat O. i Gowthorpe C., Creative accounting: Nature, Incidence
and Ethical Issues, Journal of Economic Literature classification: M41.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
19. Novalija S, Forenzičko računovodstvo i utjecaj kreativnog računovodstva na finansijske izvještaje, Ekonomski fakultet Tuzla,
2009.
20. Schilit H., Financial Shenanigans: How To Detect Accounting
Gimmicks & Fraud in Financial Reports, McGraw Hill, New York,
2002.
21. Stanišić M., Konzervativno vs. kreativno (forenzičko, manipulativno) računovodstvo, Porezni savjetnik, avgust/kolovoz 2008.
22. Stanišić M., Revizija otkrivanja prevare bazirana na riziku,
Porezni savjetnik, septembar/rujan 2007.
23. Stefanović, R. Sprečavanje i otkrivanje lažnog finansijskog
izvještavanja, Beograd 2000.
24. Škarić Jovanović K., Kreativno računovodstvo – motivi, instrumenti i posljedice, Zbornik radova sa 11. kongresa SRRRS,
Banja Vrućica, 2007.
Summary
Accounting statements and other accounting reports are the main evidence of the property and financial position, and the business and
monetary success of the undertaking. When recording in the accounting manipulations, it is a fictive or improper methods of accounting
data processing, in order to disguise the true picture of the status of funds, resources and business results. When the abuse of legal regulations, it is an abuse of legal norms, in which seemingly create your respect for them, in fact, within the regulations seek ways to achieve
the desired business goals. To achieve this goal, many manipulations are creating a different value of assets, expenses and outflows .
By challenging the financial statements, or manipulation, may be due to direct and forgery of data in accounting reports. This happens due
to manipulation of the data on balance, the transfer of accounting data into separate tables and their improper classification of the group,
displaying the values that are significantly different from the real, to thereby display the target value of some economic categories. That
accounting presentation of operating results, different from the actual employers want to master the market and achieve other benefits,
which resulted in reporting on business success, it becomes unrealistic, because it was not realized.
44
This study is designed so that it is divided in six parts. The first part treats the issue of economic crime in accounting. The second part
discusses the accounting fraud. The third section examines the conceptual definition of forensic accounting, which is guiding the whole
concept of work, because it implies the need for its existence and further development. The fourth part of the work includes analytical
procedures in forensic accounting. The fifth section discusses the concept of creative accounting and its impact on the financial statements. In the sixth section presents the results of the application of forensic research, or creative accounting in Bosnia and Herzegovina .
Keywords: Forensic accounting, creative accounting,auditor, creative audit.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
UDK 005.96:336.763.1
PREGLEDNI RAD
George W. Kester*
Goran Radivojac**
Stavovi izvršnih direktora
o dividendnoj politici
Rezime
Ovaj radi se bavi rezultatima nedavnog sveoubuhvatnog istraživanja izvršnih direktora kompanija kotiranih na banjalučkoj berzi u vezi
sa njihovim pogledima na različita pitanja vezana za dividende. Ispitanici vjeruju da isplata dividendi utiče na vrijednost akcija. Lintnerov
model odloženog djelimičnog prilagođavanja djeluje kao generalno dosljedan sa stavovima direktora ispitanika koji su takođe svjesni
signaliziranja i efekata klijentele.
Ključne riječi: izvršni direktori, banjalučka berza, dividende, vrijednost akcija, Lintnerov model.
U današnjim nesigurnim ekonomskim, kreditnim i uslovima tržišta
akcija, za kompanije je važno da sačuvaju gotovinu i pažljivo ocijene
politiku isplate dividendi.
Decembra 2010. god. sproveli smo detaljno istraživanje izvršnih
direktora kompanija kotiranih na banjalučkoj berzi u vezi sa
njihovim stavovima o raznim teoretskim pitanjima i finansijskoj
politici i praksi njihovih kompanija u tri glavna područja: politika
kapitalne strukture, dividende i finansijski planovi. Ukupni rezultati
su prezenovani u junu 2011. na VI međunarodnom simpozijumu
o korporativnom upravljanju. Ovaj članak sumira naše rezultate u
području politike dividendi.
Rezultati bi trebalo da budu od koristi akademicima, kao i praktičarima. Rezultati pružaju uvid u praksu kompanija i mjeru u kojoj
kompanije koje učestvuju u istraživanju koriste pretpostavke, modele i odluke koje osmišljavaju i o kojima poučavaju akademici, za
donošenje finansijskih odluka.
1. POZADINA
Glavna ideja finansijskog menadžmenta ima za cilj povećanje
akcionarske vrijednosti, što se postiže kriterijumom neto sadašnje
vrijednosti za prihvatanje ili odbijanje investicija. Prema ovom kriterijumu, kompanija treba da prihvati sve investicione prilike koje
obećavaju veći prinos od onog koji je dostupan drugdje za isti nivo
rizika. Iz ovog slijedi politika rezidualne dividende: dividende treba
da budu isplaćene od preostale zarade nakon finansiranja svih projekata sa pozitivnom neto sadašnjom vrijednošću. Svaka preostala
zarada treba biti distribuisana akcionarima kompanije koji zauzvrat
zarađuju veće prinose na druge investicije istog nivoa rizika. Međutim, ovisno o tajmingu i visini zarade i investicionim prilikama
*
**
Washington and Lee University.
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, e-mail: goran.radivojac@efbl.org
dostupnim kompaniji, strogo pridržavanje rezidualne politike na
godišnjoj bazi rezultira nepredvidljivim uzorkom dividende. Debata
oko dividendne politike većim dijelom se bavi efektima promjene
dividendi na vrijednost akcija.
Tradicionalisti vjeruju da akcionari preferiraju dividende u odnosu
na kapitalnu dobit koja se očekuje kao rezultat reinvestiranja zarade
firme. Pod pretpostavkom da sve ostalo ostaje konstantno, bilo kakvi
rezovi u dividendi kao rezultat rezidualne politike bi vjerovatno
rezultirali smanjenjem vrijednosti akcije. Rani zagovarači ove tzv.
“ptica u ruci” teorije, Gordon (1959) i Lintner (1962), smatrali su
da su dividende manje rizične od kapitalne dobiti. Kapitalna dobit
ne ovisi samo o profitabilnoj reinvesticiji zarade kompanije, već
i o kretanjima na cjelokupnom tržištu akcija. Pošto se dividende
smatraju manje rizičnim od kapitalne dobiti, akcionari će više vrednovati akcije kompanije sa većim koeficijentom isplate dividendi
od akcija sa manjim koeficijentom isplate dividendi, pod uslovom
da je sve ostalo konstantno.
Alternativni stav je da je dividendna politika nevažna. U svom teoretskom radu, nobelovci Miller i Modigliani (1961) su demonstrirali
da je dividenda politka nevažna u svijetu savršenih i efikasnih tržišta
kapitala. Ovim stavom, koji su proširili Black i Scholes (1974) i
Miller i Scholes (1978), smatra se da su akcionari okupirani samo
zaradom kompanije, a ne udjelom zadržanim u kompaniji i isplaćenim u vidu dividendi. Akcionari su indiferentni da li su dividende
isplaćene i shodno tome indiferentni na nepredvidljive dividende
koje bi rezultirale pridržavanjem rezidualne politike. Slično tome,
Radivojac (2008) smatra da je vrijednost kompanije više zasnovana
na kvalitetu njenog menadžmenta i investicionoj politici, nego na
njenoj dividendnoj politici.
Bez obzira na debatu koja se nastavlja u akademskoj zajednici,
praktičari se ponašaju kao da dividendna politika jeste važna; to
je ponašanje koje može, ali i ne mora biti racionalno i teoretski
opravdano. U klasičnoj studiji zasnovanoj na intervjuima sa američkim korporativnim izvršnim direktorima sredinom pedesetih
45
UVOD
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
godina prošlog vijeka, Lintner (1956) je došao do zaključka da iako
mnoge kompanije imaju dugoročne koeficijente isplate zasnovane
na zaradi, godišnje dividende sporo reaguju na zaradu. Privremena
povećanja ili smanjenja u zaradi imaju kratkoročno malo efekta na
dividende. Ukratko, došao je do zaključka da su kompanije nevoljne
da povećaju dividende na nivo koji se ne može održati od straha
zbog kasnije potrebe za smanjenjem dividende.
Kao rezultat ovih intervjua, Lintner (1956) je postavio model odloženog djelimičnog prilagođavanja koji se odnosi na promjene u
dividendi i na prošle dividende i tekuću zaradu. Lintnerov bihejvioristički model, ili njegove varijacije, empirijski je testiran tokom godina
od strane brojnih istraživača. Npr. primjenjivan je na finansijske
podatke razvijenog tržišta u Sjedinjenim Državama od strane Fame i
Babiaka (1968), Wattsa (1973), Roya i Cheunga (1985), u Kanadi od
strane Chateaua (1979), u Velikoj Britaniji od Ryana (1974) i Irskoj
od strane Barretta i Cottera (1990). U principu, rezultati ovih studija
dosljedni su sa Lintnerovim modelom djelimičnog prilagođavanja
prema ciljanom koeficijentu isplate.
Linterov model je takođe podržan istraživanjima izvršnih direktora
kompanije. Npr. Baker, Farelly i Edelman (1985) su anketirali glavne
finansijske direktore kompanija u Sjedinjenim Državama i došli
su do zaključka da izvršni direktori i dalje naglašavaju važnost
održavanja kontinuiteta dividendi. Mnogi ispitanici su se složili da
kompanije treba da izbjegavaju promjene u dividendi koje bi uskoro
mogle biti obrnute i treba da teže neprekinutoj isplati dividendi.
U njihovom istraživanju američkih kompanija, Pinegar i Wilbricht
(1989) su pronašli dodatne dokaze snažne menadžerske preference
za kontinuitetom dividendi.
2. ISTRAŽIVANJE
Upitnici istraživanja od četiri stranice koji se sastoje od raznih
pitanja, korišteni su za sticanje informacija u vezi sa finansijskom
praksom i politikom kompanija izlistanih na banjalučkoj berzi.
Upitnici, napisani na srpskom jeziku, nisu tražili od ispitanika da
otkriju svoj identitet, funkcije ili kompanije, poslani su mailom od
strane banjalučke berze izvršnim direktorima kompanija izlistanih na
zvaničnom tržištu banjalučke berze. Sveukupno, upitnici sa poslani na
30 kompanija u decembru 2010. god. Podsjetnici su poslani u januaru
2011. kako bi se popravila stopa odgovaranja. Vraćeno je 11 upitnika,
što je rezultiralo stopom odgovora od 36,7%. Ovo je prvo istraživanje
finansijske politike i prakse kompanija sa banjalučke berze.
3. REZULTATI: POLITIKA DIVIDENDI
Da bismo ocijenili stavove izvršnih direktora u vezi sa politikom dividendi, od ispitanika smo tražili da navedu nivo svog slaganja sa 13.
izjava na skali od 7 bodova. Izjave su adaptirane iz upitnika Bakera i
ostalih (1985). Tabela 1. sadrži statistike rezimea odgovora na ponuđene
izjave. Izjave nisu prikazane po redu navedenom u upitniku istraživanja.
Tabela 1: Stepen slaganja sa dividendnom politikom
Neslaganje
Slaganje
Koef.
46
(-3,-2)
(-1,0.1)
(+2,+3)
0,0%
45,5%
54,5%
1,82
9.1%
45.5%
45,5%
1,09
27,3%
45,5%
45,5%
0,60
0,0%
63,6%
36,4%
1,27
0,0%
54,5%
45,5%
1,36
18,2%
18,2%
63,6%
1,73
9,1%
27,3%
63,65%
1,73
27,3%
36,4%
36,4%
1,27
0,0%
81,8%
18,2%
1,18
9,1%
27,3%
63,6%
1,91
9,1%
81,8%
9,1%
0,45
Stavovi o dividendama i vrijednosti akcija
1. Isplate dividendi utiču na cijenu akcija.
2. Kapitalna dobit koja se očekuje od zadržane
zarade je manje izvjesna od očekivanih dividendi.
Stavovi o Lintnerovom modelu
3. Kompanija treba da teži neprekinutoj
isplati dividendi.
4. Kompanija treba da izbjegava povećanja
dividendi koje mogu biti obrnute
za godinu dana.
5. Kompanija treba da ima ciljani koeficijent
isplate i periodično prilagođava isplatu
prema tome.
6. Promjena u postojećoj isplati dividendi
je važnija od stvarnog iznosa dividendi.
Stavovi o efektima signalizacije
7. Razlozi za promjenu politike dividendi
moraju biti adekvatno objavljeni investitorima.
8. Isplata dividendi obezbjeđuje uređaj za
signaliziranje budućnosti kompanije.
9. Tržište koristi objave dividendi kao
informaciju za procjenu jamstva.
Stavovi o efektu klijentele
10. Menadžment treba da odgovori na preference
svojih akcionara u vezi dividendi.
11. Investitori su ravnodušni između prinosa
dividendi nasuprot onih od kapitalne dobiti.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
2. Kapitalni dobici očekivani kao rezultat zarade
su manje sigurni od očekivanih dividendi.
9,1%
45,5%
45%
1,09
12. Novi zahtjevi kapitalne investicije firme
generalno imaju malo efekta na modifikaciju
šablona ponašanja dividendi.
18,2%
45,5%
36,4%
1,18
13. Distribucija dividendi treba biti posmatrana
kao rezidualna nakon finansiranja željenih
investicija od dostupnih zarada.
9,1%
54,5%
36,4%
1,18
Stavovi o rezidualnoj politici
Kao što je već prethodno navedeno, većina kontroverze u literaturi
sa bavi odnosom između dividendi i vrijednosti akcija. Direktori ispitanici se snažno slažu sa izjavom da isplata dividendi utiče na cijenu
akcija (S 1) i prema tome nije irelevantna. Postoji manje slaganje sa
tvrdnjom da je kapitalna dobit koja se očekuje kao rezultat zadržane zarade manje sigurna od očekivane dividende (S 2), osnovno
opravdanje koje nude tradicionalisti kao potvrdu svoje tvrdnje da
akcionari preferiraju dividende u odnosu na kapitalnu dobit.
3.2. Stavovi o Lintnerovom modelu
Četiri izjave se odnose na Lintnerov model odloženog djelimičnog
prilagođavanja: (S 3), (S 4), (S 5) i (S 6). Direktori ispitanici se čvrsto slažu sa tvrdnjom da kompanija treba da izbjegava donošenje
promjena u dividendama koje mogu biti obrnute za godinu dana
ili slično (S 4) i da kompanija mora imati ciljani koeficijent isplate i
periodično prilagođavati svoju isplatu prema meti (S 5). Međutim,
nije izraženo čvrsto mišljenje vezano za izjave da kompanija treba
da teži da održi neprekinute isplate dividendi (S 3).
Lintnerov model takođe sugeriše da menadžeri preferiraju održavanje stabilnih dividendi i fokusiranje na promjene u postojećim
stopama isplate dividendi prije nego na ukupan iznos isplaćenih
dividendi. Izraženo je snažno slaganje sa izjavom da je promjena u
postojećim isplatama značajnija od stvarnog iznosa dividendi (S 6).
akcionara (njegove klijentele), što može bar privremeno prekinuti
cijenu njenih akcija dok stara akcionarska grupa prodaje svoje akcije.
Tri izjave se bave efektima klijentele (S 10), (S 11) i (S 2). Direktori
ispitanici se slažu sa tvrdnjom da menadžment treba da odgovori
na preference akcionara u vezi sa dividendama (S 10) (ova izjava
dobila je najveći koeficijent slaganja od svih 13 izjava). Nijedno
snažno mišljenje nije izraženo u vezi sa izjavom da su investitori
ravnodušni prema izboru između prinosa od dividendi i onog od
kapitalne dobiti (S 11).
Kao što je prethodno spomenuto, postoji manje slaganje sa tvrdnjom da je kapitalna dobit koja rezultira od zadržane zarade manje
sigurna od očekivanih dividendi (S 2).
3.5. Stavovi o rezidualnoj politici
Kao što je prethodno obrađeno, implikacija signaliziranja i efekta
klijentele je ta da rezidualna politika ne treba biti primijenjena
kratkoročno zbog nepredviđenog šablona dividendi koji se može
javiti. Ako se primijeni, treba biti primijenjena tokom dužeg perioda
kako bi se izjednačile isplate dividendi kompanije. Izjave (12) i (13)
se bave primjenom rezidualne politike. Direktori ispitanici se slažu
sa tvrdnjom da nove kapitalne investicije generalno imaju malo
efekata na modifikaciju šablona ponašanja dividendi (S 12) i da
distribucija dividendi treba biti posmatrana kao rezidualna nakon
finansiranja željenih investicija od zarade (S 13).
3.3. Stavovi o efektima signaliziranja
Objašnjenje ponuđeno za opravdavanje stabilnih dividendi je “efekat
signaliziranja” ( ili “informacijski sadržaj” dividendi), koji se fokusira
na informacije koje promjene u dividendama prenose investitorima.
Prema efektu signaliziranja, promjene u nivou dividendi mogu
prenijeti nove informacije investitorima u vezi sa budućom zaradom ili novčanim tokom. To je zbog asimetrije informacija između
menadžera i investitora. Prema tome, smanjenja u dividendama
koja periodično rezultiraju iz višegodišnjeg pridržavanja rezidualne
politike šalju negativan signal akcionarima u vezi sa budućnosti
kompanije, pri tome protivno utičući na cijenu akcija.
Tri izjave uključuju efekte signaliziranja: (S 7), (S 8) i (S 9). Izvršni
direktori se slažu sa tvrdnjom da razlozi za promjenu politike
dividendi treba da budu adekvatno objavljeni investitorima (S 7) i
da isplate dividendi pružaju “signaliziranje budućnosti firme” (S
8). Postoji manje slaganje da tržište koristi objave dividendi kao
informaciju za procjenu vrijednosti akcija (S 9).
3.4. Stavovi o efektu klijentele
Drugi ponuđen razlog za opravdanje stabilne politike dividendi je
“efekat klijentele” koji objašnjava tendenciju svake kompanije da
privuče sopstvenu klijentelu koja je dijelom privučena kompaniji
zbog njene politike dividendi. Neki investitori preferiraju visoku isplatu akcija, dok ostali preferiraju kapitalnu dobit. Ako se kompanija
striktno pridržava rezidualne politike na godišnjoj osnovi, rezultirajuće promjenjive dividende bi izazvale promjene u sastavu svojih
ZAKLJUČNI KOMENTARI
Prije kakvih zaključaka, potrebno je navesti nekoliko ograničenja
našeg istraživanja. Prije svega, istraživanje je bilo ograničeno na
kompanije sa banjalučke berze. Finansijska politika i praksa našeg
malog uzorka izlistanih kompanija ne predstavlja sve kompanije
u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Štaviše, istraživano je
samo 30 kompanija. Iako je odaziv bio prilično impresivan (36,7%),
broj vraćenih popunjenih upitnika je bio mali (11). Ovo je posebno
problematično pri ispitivanju podgrupa uzorka.
Drugo, istraživanje bilježi percepcije, ne nužno realnost. Kao što
je Aggarwal (1980) istakao, odgovori na upitnik od strane individualaca donošenja bilo iz velikih kompanija ne održavaju uvijek
prakse koje se koriste u tim kompanijama. Treće, rezultati našeg
istraživanja su uspoređeni sa rezultatima prethodnog istraživanja
u Americi i drugim zemljama. Međutim, takvim poređenjima između
zemalja se mora oprezno pristupiti. Različita citirana istraživanja
su sprovedena u različitim vremenskim periodima i u različitim
ekonomskim uslovima. Rezultati istraživanja mogu u velikoj mjeri
odražavati odgovore izvršnih direktora koji su više upoznati sa
finansijskim teorijama, konceptima i terminologijom korištenom u
upitniku. Kada se imaju na umu ova ograničenja, sljedeći zaključci
se mogu izvući iz ovog istraživanja.
47
3.1. Stavovi o dividendama i vrijednosti akcija
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
U području dividendi, ispitanici su se složili sa tim da menadžment
treba da odgovori na preference akcionara koje se odnose na dividende. Isplata dividendi utiče na cijenu akcija, razlozi za promjenu
politike dividendi treba da budu adekvatno objavljeni investitorima
i promjena u isplati dividendi je važnija od samog iznosa dividendi. Generalno, Lintnerovo odloženo djelimično prilagođavanje je
generalno dosljedno sa stavovima izvršnih direktora u našem
istraživanju. Takođe su svjesni signaliziranja i efekata klijentele.
ZAHVALNICA
Autori ovog rada rada su veoma zahvalni na saradnji i pomoći Milanu
Božiću, direktoru Banjalučke berze, u sprovođenju istraživanja koje
je predmet ovog rada.
ZAVRŠNE BILJEŠKE
1. “Ljepljivost” dividendi je takođe zabilježena od strane Donaldsona
(1961) u istraživanju finansijske prakse uzorka velikih američkih
kompanija objavljenom 1961. god. Donaldson je zapazio da iako
kompanije adaptiraju ciljni koeficijent otplate za svoje investicione
prilike, oni to rade postepeno, nastojeći da izbjegnu iznenadne
promjene u dividendama.
48
2. Efekat klijentele su prvobitno predložili Miller i Modigliani (1961).
Međutim, oni su smatrali da je jedna klijentela jednaka drugoj,
prema tome zaključujući da njeno postojanje nije impliciralo da je
jedna politika dividendi bolja od druge.
IZVORI
1. Aggarwal, R. (1980). Capital Structure Differences among Large
Asian Companies, ASEAN Economic Bulletin, Vol. 7, No. 1, pp. 39–53.
2. Baker, H. K., Farrelly, G. E. and Edelman, R. B. (1985). A Survey of
Management Views on Dividend Policy, Financial Management,
Vol. 14, No. 3, pp. 78–84.
3. Barrett, T. and Cotter, D. (1990). The Dividend Strategy of Irish
Manufacturing Companies, Irish Business and Administrative
Research, Vol. 11, pp. 77–90.
4. Black, F. and Scholes, M. (1974). The Effects of Dividend Yield
and Dividend Policy on Common Stock Prices and Returns,
Journal of Financial Economics, Vol. 1, No. 1, pp. 1–22.
5. Chateau, J-P.D. (1979). Dividend Policy Revisited: Within- and
Out-of-Sample Tests, Journal of Business Finance & Accounting,
Vol. 6, No. 3, pp. 355–372.
6. Donaldson, G. (1961). Corporate Debt Capacity, Boston, MA: Division of Research, Graduate School of Business Administration.
7. Fama, E. F. and Babiak, H. (1968). Dividend Policy: An Empirical
Analysis, Journal of the American Statistical Association, Vol.
63, No. 324, pp. 1132–1161.
8. Gordon, M. J. (1959). Dividends, Earnings and Stock Prices,
Review of Economics and Statistics, Vol. 41, No. 2, pp. 99–105.
9. Lintner, J. (1956). Distribution of Incomes of Corporations among
Dividends, Retained Earnings, and Taxes, American Economic
Review, Vol. 46, No. 2, pp. 97–113.
10. Lintner, J. (1962). Dividends, Earnings, Leverage, Stock Prices
and the Supply of Capital to Corporations, Review of Economics
and Statistics, Vol. 44, No. 3, pp. 243–269.
11. Miller, M. H. and Modigliani, F. (1961). Dividend Policy, Growth,
and the Valuation of Shares, Journal of Business, Vol. 34, No.
4, pp. 411–433.
12. Miller, M. H. and Scholes, M. S. (1978). Dividends and Taxes,
Journal of Financial Economics, Vol. 6, No. 4, pp. 333–364.
13. Pinegar, J. M. and Wilbricht, L. (1989). What Managers Think
about Capital Structure Theory: A Survey, Financial Management, Vol. 18, No. 4, pp. 82–91.
14. Radivojac, G. (2008). Analysis of the Impact of Dividend Policy
on the Value of the Company, Proceedings of the 12th Congress
AAARS: Tasks for Accounting, Auditing and Financial Professionals After the Signing of a Stabilization and Association
Agreement with the European Union.
15. Roy, S. P. and Cheung, J. K. (1985). Target Payout and the
Association between Dividends and Share Prices, Accounting
and Finance, Vol. 25, No. 2, pp. 57–76.
16. Ryan, T. M. (1974). Dividend Policy and Market Valuation in
British Industry, Journal of Business Finance and Accounting,
Vol. 1, No. 3, pp. 57–76.
17. Watts, R. (1973). The Information Content of Dividends, Journal
of Business, Vol. 46, No. 2, pp. 191–211.
Summary
This paper reports the results of a recent comprehensive survey of executives of companies listed on the Banja Luka Stock Exchange
(BLSE) regarding their views on various issues related to dividends. The respondents believe that dividend payout affects share value.
Lintner’s lagged partial adjustment model also appears to be generally consistent with the views of the responding executives who also
seem to be aware of signalling and clientele effects.
Key words: executives of companies, the Banja Luka Stock Exchange, dividends, share value, Lintner’s model.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
UDK 338.124.4:331.56
PREGLEDNI RAD
Zoran Mastilo*
Uticaj globalne krize
na nezaposlenost
Rezime
O globalnoj ekonomskoj krizi intenzivno se govori posljednjih godina. Kriza nije nastala slučajno. Ova kriza ima sve karakteristike turbulentne pojave koja se brzinom svjetlosti širila kroz finansijski i realni sektor globalne privrede. Nastanku globalne krize i njenom razvoju
doprinijeli su svi: politike, ekonomije, vlade, akademske zajednice, mediji. Kriza je nastala kao posljedica neodgovorne poslovne politike
nadležnih državnih institucija, a prvo je zahvatila tržište nekretnina u SAD-u.
Zemlje BRIC-a registrovale su u 2011. godinu smanjenu stopu nezaposlenosti (Brazil 6% , Rusija 6,8%, Indija 9,4%, Kina 6,5%), u odnosu
na prethodne godine. Kada se poredi stopa nezaposlenosti zemalja BRIC-a sa stopama nezaposlenosti za 2011. godinu u SAD-u (8,6%) i
EU (9,3%), jasno je da je ovaj važni makroekonomski pokazatelj mnogo povoljniji u zemljama BRIC-a u odnosu na SAD i EU. Takvo stanje
nije samo trenutno stanje, sve analize pokazuju da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti. Ovo govori da će se SAD suočiti sa velikim
izazovom da li će u budućnosti moći da zadrže globalnu ekonomsku dominaciju ili će se ona pak preseliti u središte zemalja BRIC-a.
Ključne riječi: globalna kriza, nezaposlenost, stopa nezaposlenosti, struktura nezaposlenosti, nezaposlenost mladih, zaposlenost, prirodna nezaposlenost, hipotekarni krediti, zemlje BRIC-a, Evropska unija, SAD, prirodni resursi.
UVOD
privrede, prije svega u zemljama Evropske unije, tranzicionim privredama i na kraju u zemljama BRIC ekonomija.
Snažna ekonomska kriza pogodila je čitav svijet. Zbog toga, ona ima
dimenziju velike globalne finansijske i privredne krize, koja se nakon
Drugog svjetskog rata može smatrati najvećom krizom. S pravom
se pitamo da li je snažna ekonomska kriza događaj koji će imati
dugoročne geopolitičke implikacije.
Istorija sugeriše da postoje događaji koji fundamentalno mjenjaju
svjetski poredak. Npr. Francuska revolucija dovela je do tektonskih
promjena u evropskom društvu kroz ubrzanje razvoja novih ideja
ali i usljed dvodecenijskih ratova na evropskom (i u manjoj mjeri
sjevernoameričkom) kontinentu koji su drastično promijenili uticaj
pojedinih velikih sila (dugoročno, najveći dobitnici su bili Britanija i,
kasnije, SAD).1 Nastankom „geopolitičkog vakuuma’’ SSSR je zauzeo
poziciju druge supersile, koju je uspijevao da, uz ogromne napore,
održi naredne četiri i po decenije. SSSR je u tom periodu sproveo
radikalnu industrijalizaciju, dramatičnu militarizaciju, uključujući
i zastrašujući nuklearni arsenal, i doveo do uspostave neke vrste
bipolarnog svjetskog poretka.2
Ova kriza nastala je nakon dugog razdoblja brzog kreditnog rasta,
malih premija za rizik, velike likvidnosti, rasta cijena imovine i
„naduvavanja“ cijena nekretnina. U 2007. i prvoj polovini 2008.
god. desilo se šokantno povećanje cijena hrane i energije, što je
dodatno ubrzalo globalnu krizu. Sve ovo je imalo za posljedicu naglo
pogoršanje ekonomske situacije. Preko 100 miliona ljudi u zemljama
u razvoju je gurnuto u siromaštvo. S pravom možemo konstatovati
da je ovo kriza neoliberalističkog sistema, a izlazak iz krize treba
tražiti u alternativnim ekonomsko-političkim sistemima.
O globalnoj ekonomskoj krizi intenzivno se govori posljednjih godina.
Ova kriza ima sve karakteristike turbulentne pojave koja se brzinom
svjetlosti širila kroz finansijski i realni sektor globalne privrede. Kriza
se manifestovala kroz kombinovani efekat nelikvidnosti finansijskog
tržišta i opšteg pada tražnje u realnom sektoru. Negativni efekti krize
manifestovali su se i kroz socijalnu i političku nestabilnost, koja je
primorala države da preduzmu niz mjera. Globalna ekonomska kriza
naročito je uticala na povećanje stopa nezaposlenosti posmatrano
globalno (Stopa nezaposlenosti u svijetu 6%), zatim u SAD-u (8,6%) i
Evropskoj uniji (9,3%). Međutim, zemlje BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija,
Kina) pokazale su snažnu otpornost prema globalnoj krizi i njenim
negativnim efektima, tako da su iste u uslovima krize registrovale
smanjene stope nezaposlenosti (Brazil 6% , Rusija 6,8%, Indija 9,4%,
Kina 6,5%). Zemlje sa visokim stepenom izvoza su najviše pogođene
globalnom krizom. Negativni efekti krize su razorili djelove globalne
*
1
2
Univerzitet u Istočnom Sarajevu – Fakultet poslovne ekonomije u Bijeljini, e-mail: zoran.mastilo@fpe.unssa.rs.ba
Nikolić, G., Petrović, P. (2011), Da li će globalna ekonomska kriza podstaći seizmičke geopolitičke promene?, Biblid 0025-8555, 63(2011), Izvorni naučni rad, maj
2011.
Nikolić, G., Petrović, P. (2011), Da li će globalna ekonomska kriza podstaći seizmičke geopolitičke promene?, Biblid 0025-8555, 63(2011), Izvorni naučni rad, maj
2011; Od 1945. do 1990. Svjet je bio kvazibipolaran (SAD–SSSR), jer je Sovjetski Savez, praktično, samo na vojnom planu, i to tek od kraja šezdesetih, bio takmac
SAD-u.
49
Negativni efekti krize manifestuju se kroz seljenje inostranog kapitala, drastičan pad berzanskih indeksa, sve manje svježeg kapitala i
sve veće marže na kredite. Dosadašnje informisanje o krizi nije dovoljno da bismo se izborili protiv nje. Sam pojam nezaposlenosti predstavlja stanje u kojem se dio raspoložive radne snage kojim jedna zemlja raspolaže ne može zaposliti adekvatno svojim sposobnostima i
kvalifikacijama za određenu nadnicu. Svaka država prati i statistički iskazuje stopu zaposlenosti i stopu nezaposlenosti. Svugdje u svijetu,
stope se računaju na isti način. Nezaposlenim licima smatraju se i ona lica koja rade u zoni sive ekonomije, iako su djelimično zaposleni.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
1. KOLIKO SMO INFORMISANI O GLOBALNOJ
KRIZI?
zovu „sub-prime“ krediti, 3 kod nas prevedeni kao drugorazredni,
a u stvari visokorizični, zbog toga što su odobravani klijentima bez
kreditne sposobnosti i odgovarajućeg pokrića.4
Dosadašnje informisanje o krizi nije dovoljno da bismo se izborili
protiv nje. Ovo je nastojanje da se kriza analizira odnosno da se
sagleda ambijent u kome se ona javlja.
S obzirom na to da su cijene nekretnina konstantno rasle, banke
koje nisu mogle da direktno odobravaju kredite klijenitima počele
su da otkupljuju hipotekarne kredite od manjih depozitno-kreditnih
institucija, vjerujući da su te hipoteke dobro obezbijeđene i da će
cijena nekretnina nastaviti da raste.5 U narednom grafičkom prikazu
predstavićemo kretanje cijena nekretnina na tržištu SAD-a.
Različiti su pogledi na uzroke krize. Sasvim je sigurno da su hipotekarni krediti inicijalna kapisla ove krize na finasijskim tržištima
SAD-a. I to ne ti krediti sami po sebi, nego oni koji se kolokvijalno
Grafik 1: Bazni mjesečni indeks kretanja desezoniranih i sezoniranih cijena nekretnina na tržištu SAD-a za period od 01.01.1991. do
01.11.2008. godine.
50
Izvor: Office of federal housing enterprise oversight monthly prices indexes6
Ovaj grafik pokazuje rast sezoniranih i desezoniranih cijena nekretnina do juna 2007. godine. Tada se trend rasta i sezoniranih i
desezoniranih cijena nekretnina naglo zaustavio. U periodu od
01.01.1991. godine do 01.06.2007. godine desezonirane cijene
nekretnina porasle su u prosjeku za 126%7, dok su sezonirane
cijene porasle za 124%8.
Cijene nekretnina na tržištu SAD-a rasle su najviše u periodu od
januara 2005. do juna 2007. godine. Tada su desezonirane cijene
nekretnina porasle za 30%9, a sezonirane cijene za 26%10. Ovaj
grafički prikaz pokazuje da su cijene nekretnina nakon juna 2007.
godine počele da opadaju, tj. zabilježen je nagli pad cijena nekretnina na tržištu SAD-a.
Tržište nekretnina u SAD-u otkriva karakter špekulantskog tržišta iz
razloga što su špekulanti koji ulaze na tržište motivisani enormnim
i brzim zaradama. Njihova razmišljanja su bila da se ne zadržavaju
puno na tržištu, no da kroz brzu zaradu ostvare svoj cilj i da se što
brže povuku sa tržišta. Na primjer, da su nekretninu kupili tokom
januara 2005. godine i prodali tokom juna 2006. godine, na razlici
u cijeni moglo je da se zaradi u prosjeku do 25%11.
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
Takva situacija je pogodovala investitorima sa špekulativnim
motivima, što pokazuje praksa koja se primjenjivala kod kupovine
nekretnina. Klijenti su kod banaka ostavljali mnogo manje depozite
od hipotekarnih kredita koje su uzimali za kupovinu nekretnina,
a nakon kupovine nekretnine zarad dalje prodaje ostvarivali su
enormne zarade. Međutim, kako se ista količina novca okretala pri
kupovini sve više nekretnina, a da se pri tome smanjivalo servisiranje kredita usljed loših kreditnih plasmana banaka (krediti koji su
davani klijentima sa lošim bonitetom), došlo je do nestašice novca
tako da se broj izdatih kredita sve više smanjivao12.
2. UTICAJ GLOBALNE KRIZE NA
NEZAPOSLENOST
Sam pojam nezaposlenosti predstavlja stanje u kojem se dio
raspoložive radne snage kojim jedna zemlja raspolaže ne može
zaposliti adekvatno svojim sposobnostima i kvalifikacijama za
određenu nadnicu. Svaka država prati i statistički iskazuje stopu
Puljić, M. (2009), Mjere Vlade za prevazilaženje ekonomske krize, ACTAECONOMICA, god. 9, br. 14, februar 2009. str. 129.
Puljić, M. (2009), Mjere Vlade za prevazilaženje ekonomske krize, ACTAECONOMICA, god. 9, br. 14, februar 2009. str. 129.
Galić A. (2008), Hipotekarni krediti: Gramzivost i pohlepa, www.b92.net/biz/:http://www.b92.net/biz/fokus/analiza.php?yyyy=2008&mm=10&nav_id=322259
Office of federal housing enterprise oversight: http://www.ofheo.gov/hpi_download.aspx; 28.01.2008.
Ibidem.
Ibidem.
Office of federal housing enterprise oversight: http://www.ofheo.gov/hpi_download.aspx; 28.01.2008.
Ibidem.
Ibidem.
Galić A. (2008), Hipotekarni krediti: Gramzivost i pohlepa, www.b92.net/biz/:http://www.b92.net/biz/fokus/analiza.php?yyyy=2008&mm=10&nav_id=322259.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
zaposlenosti i stopu nezaposlenosti. Svugdje u svijetu, stope se
računaju na isti način. Nezaposlenim licima smatraju se i ona lica
koja rade u zoni sive ekonomije, iako su djelimično zaposleni.
Nezaposlenost se ne pojavljuje samo u vremenu globalne ekonomske krize, pojavila se i mnogo ranije. Svoj procvat u većini zemalja
svijeta nezaposlenost je doživjela u posmatranom periodu globalne
ekonomske krize. Prije perioda globalne ekonomske krize 2008–
2011, najveća nezaposlenost evidentirana je u januaru 2003. godine,
kada je broj nezaposlenih u svijetu dostigao broj od 180 mil. ljudi,
što je u tom momentu predstavljalo 6,5% ukupno radno sposobnog
stanovništva na planeti. Nauka poznaje prirodnu nezaposlenost i ona
se kreće do 2% nezaposlenosti od ukupne raspoložive radne snage
u jednoj zemlji. Ovo što se dešava u periodu globalne ekonomske
krize je mnogo više u odnosu na prirodnu nezaposlenost. Zato
možemo kazati da nezaposlenost u današnjim usovima predstavlja
jedan od najvećih izazova makroekonomske teorije.
Nezaposlenost predstavlja najveći problem savremenog svijeta. Globalna ekonomska kriza je dodatno usložila problem nezaposlenosti,
tako da su se mnoge zemlje u uslovima krize (2008–2011) suočile
sa značajnim porastom nezaposlenosti. Ima zemalja (Kina i Rusija)
koje su u uslovima globalne ekonomske krize pokazale otpornost
prema stopi nezaposlenosti. Te zemlje, pojedinačno posmatrano,
ostvarile su pozitivne stope privrednog rasta i pozitivne stope rasta
zaposlenosti, odnosno smanjenja nezaposlenosti, iako je globalna
kriza razorila ekonomije mnogih zemalja u svijetu.
51
Tabela 1. Stopa nezaposlenosti u svijetu po regionima za period 2007–2016.
Izvor: Global Employment Trends 2011, The challenge od a jobs recovery, Geneve 2011.
Grafik 2. Stopa nezaposlenosti u svijetu
Izvor: Global Employment Trends 2011, The challenge od a jobs recovery, Geneve 2011.
Iz ove analize vidljivo je da su najveće stope nezaposlenosti bile
u 2009. godini. U toj godini svijet je imao stopu nezaposlenosti
od 6,2%, zatim razvijene ekonomije i EU od 8,3%, Centralna i
Jugoistočna Evropa 10,2%, Istočna Azija 4,3%, Jugoistočna Azija i
Pacifik 5,2%. Visoku stopu nezaposlenosti u 2009. godini imao je
i Bliski Istok – 10,1%, zatim Sjeverna Afrika 9,6% i Supsaharska
Afrika od 8,2%. U godinama 2010. i 2011, stopa nezaposlenosti,
globalno posmatrano, se smanjivala, 6% u 2011. godini. U ostalim
regionima stope nezaposlenosti su imale negdje smanjenje, a negdje
povećanje, zavisno od regiona.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
Grafik 3. Stopa nezaposlenosti u SAD-u u periodu od 2001. do 2011. godine
Izvor: U.S. Department of Labor
52
Nezaposlenost u SAD-u koja je analizirana od 1999. do 2011. godine 2010. godinu (9,7%). Najnovija registrovana nezaposlenost u SAD-u
pokazuje da je najniža stopa nezaposlenosti bila 2000. godine (4%). (podaci za februar 2012. godine) bila je 8,2%, što govori da stopa
Nagli porast nezaposlenosti u SAD-u registrovan je od 2007. godine, nezaposlenosti u SAD-u pada. Ovaj podatak stope nezaposlenosti
kada je iznosila 4,6%, a 2010. godine 9,7%. Stopa nezaposlenosti može se smatrati najnižom nezaposlenošću u SAD-u, u posljednje
u 2010. godini od 9,7% je najveća registrovana nezaposlenost u tri godine. Američki poslodavci u januaru 2012. godine otvorili su
SAD-u u zadnjih 15 godina. Tako visokoj nezaposlenosti doprinijela 243.000 novih radnih mjesta. Privatni sektor u SAD-u prednjači u
je globalna ekonomska kriza i njeni negativni efekti koji su uticali na zapošljavanju. Na kraju januara 2012. godine, u SAD-u bez posla je
negativne stope privrednog rasta i visoku nezaposlenost u SAD-u. SAD bilo ukupno 12,75 miliona ljudi i to je mnogo manje u odnosu na desu za 2011. godinu (8,6%) smanjile stopu nezaposlenosti u odnosu na cembar 2011. godine, kada je bilo 13,09 miliona nezaposlenih lica.13
Grafik 4. Stopa nezaposlenosti u EU u periodu od januara 2000. do februara 2012. godine
Izvor: Eurostat
13
Američki predsjednik Barak Obama ocijenio je da se ekonomski oporavak ubrzava i pozvao Kongres da što prije produži važenje poreskih olakšica za oko 160 miliona
američkih radnika, koje bi trebalo da isteknu krajem ovog mjeseca. Obama se takođe založio za produženje beneficija za nezaposlene kako ne bi došlo do ponovnog
usporavanja ekonomije.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
Ova analiza pokazuje da je EU zabilježila rekordnu nezaposlenost
(10,1%), sa tendencijom daljeg rasta. Tolika nezaposlenost nije
zabilježena od uvođenja evra kao valute (1999. godina), a analize
pokazuju da je ¼ nezaposlenih mlađa od 25 godina. Najveću stopu
nezaposlenost od 23,3 % imala je Španija, gdje je broj nezaposlenih
starosne dobi između 16 i 24 godine porastao na 51,4% u decembru, što je dvostruko više od evropskog prosjeka. U Grčkoj stopa
nezaposlenosti iznosi 19,9% u Portugalu i Irskoj 14,8%. U EU ima i
pozitivnijih primjera, kao što su Austrija, Holandija i Luksemburg, sa
stopama nezaposlenosti 4-5%.
Grafik 5. Stopa nezaposlenosti u Kini
Kina je država koja ima zvaničnu trenutnu nezaposlenost 4,1%. Ako
se to posmatra u odnosu sa prethodnim periodom (2009. – 4,3%,
2008. – 4%), vidi se da je tržište rada stabilno u Kini. Stanovništvo Kine
je veoma radno i disciplinovano stanovništvo koje ima visok stepen
povjerenja u rukovodstvo da ih vodi u dobrom pravcu. Stalna je želja
stanovništva Kine za ekonomskim poboljšanjima, a manje sklonost
da se ruši sistem i cijepa ogromna država. Kina je najmnogoljudnija
zemlja na svijetu koja ima najveći broj sindikalno organizovanog
članstva (123 mil. – 2003, 209 mil. – 2008. i 311 mil. u 2011. godini),
što se može smatrati i malim s obzirom na milijardu stanovnika Kine.14
Grafik 6. Stopa nezaposlenosti u Rusiji
Izvor: http://www.indexmundi.com
14
Naime, preko 5 mil. Kineza radi bukvalno besplatno (najviše u građevinarstvu). Formalno oni su na probnom radu i poslodavac je dužan da im obezbijedi smještaj i
hranu (i jedno i drugo najčešće na nedostojnom nivou), ali ne i platu.
53
Izvor: www.tradingeconomics.com
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
Broj nezaposlenih u Rusiji je krajem decembra 2011. godine smanjen
na 4,6 miliona, odnosno na 6,1% ekonomski aktivnog stanovništva.
Stopa nezaposlenosti u Rusiji u 2011. godini (6,6%) u padu je u
odnosu na 2010. godinu (7,5%).15
Grafik 7. Stopa nezaposlenosti u Indiji
Izvor: www.indexmundi.com
54
Indija je zemlja koja se suočava sa ogromnim problemom nezaposlenosti, uprkos tome što je indijska ekonomija u stalnom rastu i
razvoju. Broj nezaposlenih u poljoprivrednom sektoru je znatno veći
u odnosu na broj nezaposlenih u industrijskoj proizvodnji i drugim
sektorima privrede. Takođe, jedan od razloga visoke nezaposlenosti
jeste nizak nivo obrazovanja stanovništva ove azijske zemlje u razvoju.
U strukturi nezaposlenih lica veliki je jaz između broja zaposlenih
muškaraca i broja zaposlenih žena. Broj nezaposlenih žena znatno
je veći od broja nezaposlenih muškaraca. Najveća nezaposlenost u
Indiji registrovana je u 2010. godini i iznosila je 10,8%.
Grafik 8. Stopa nezaposlenosti u Brazilu u periodu 1999. – februar 2012.
Izvor: www.indexmundi.com; www.online.wsj.com
15
U decembru je zabilježen prvi mjesečni pad privredne aktivnosti za više godina. Ruska privreda, koja je donedavno bila u ekspanziji, pogođena je padom cijena nafte,
usporavanjem globalne tražnje za njenim ključnim izvoznim proizvodima, povlačenjem investitora sa tržišta u usponu i “presušivanjem” međunarodnih kreditnih tržišta.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
Brazil je država koja od 2003. god. do danas ima stalno smanjenje
stope nezaposlenosti. Nezaposlenost u Brazilu smanjena je na 5,2%
što se smatra najmanjom stopom nezaposlenosti od 1999. god. Bez
obzira na smanjenje BDP-a u trećem kvartalu, koje je zabilježeno
po prvi put od 2009. god. (0,4% u poređenju sa predhodnim kvartalom), u Brazilu niska stopa nezaposlenosti pozitivno je uticala na
potrošačko povjerenje u zemlji. U današnje vrijeme, Brazil je postao
dobra destinacija za zaradu, a ta mogućnost smanjila se u glavnim
gradovima SAD-a. Peta najmnogoljudnija zemlja na svijetu postala je
pravi magnet za Evropljane, ali i Amerikance koji su ostali bez posla,
s obzirom na to da u Brazilu ima radnih mjesta i novca.16 U Brazilu
postoji potreba za radnom snagom, od građevinskih radnika do
visokoobrazovanih kadrova u svim privrednim granama. Taj trended
se nastavlja u pozitivnom pravcu, s obzirom na to da 80% brazilskih
kompanija ima namjeru da poveća broj zaposlenih.17 Najviše Evropljana traži zaposlenje u Brazilu, a nije ni čudo s obzirom na visoku
stopu nezaposlenosti u Evropskoj uniji (Portugal, Španija, Francuska,
Njemačka).18 U tome najviše prednjače nezaposleni iz Portugala,
koji svoje radno angažovanje sve više traže u zemlji Brazilu kao
nekadašnjoj koloniji Portugala.19 Pored radne snage koja dolazi iz
evropskih zemalja i Sjeverne Amerike, vrijedno je kazati da se Brazil
oslanja i na domaću radnu snagu, koja više nema potrebu da odlazi
u inostranstvo da traži posao, s obzirom na to da pitanje zaposlenja
može rješiti u svojoj zemlji. Činjenica je da se u posljednjih šest godina,
broj Brazilaca koji žive u inostranstvu prepolovio, sa četiri miliona
na dva miliona ljudi. Ne treba zaboraviti činjenicu, da će Brazil biti
domaćin Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014. god. i OI 2016. god.,
što je u Brazilu otvorilo velike investicione projekte, odnosno donijelo
veliki novac namijenjen za izgradnju infrastukturnih projekata. Ovo su
dva najveća sportska događaja na svijetu koja će Brazilu i njegovoj
ekonomiji obezbijediti velike benefite.
55
Grafik 26. Kretanje stope nezaposlenosti vodećih svjetskih ekonomija u periodu od 2000. do 2011. godine
Grafik je djelo autora, a korišteni izvori za njegovu izradu su: Eurostat; www.indexmundi.com; www.cia.gov; www.portalseven.com.
ZAKLJUČAK
Nastanku globalne krize i njenom razvoju doprinijeli su svi: politike,
ekonomije, vlade, akademske zajednice, mediji. Kriza nije nastala
slučajno. Nastala je kao posljedica neodgovorne poslovne politike
nadležnih državnih institucija, a prvo je zahvatila tržište nekretnina
u SAD-u. Negativni efekti krize manifestuju se kroz seljenje inostranog kapitala, drastičan pad berzanskih indeksa, sve manje svježeg
kapitala i sve većih marži na kredite. Globalna ekonomija preživjela
16
17
18
19
je prvi udar globalne ekonomske i finansijske krize. One zemlje koje
nisu uzele učešće u kreiranju krize suočile su se sa drugim talasom,
koji će pogoditi realni sektor, a proizvešće duboke negativne efekte
po ekonomije tih zemalja. Kriza je proizvodila suprotne efekte u BRIC
ekonomijama u odnosu na ekonomije Evropske unije i Sjedinjenih
Američkih Država. Globalna kriza je događaj 21. vijeka koji može
imati dugoročne geopolitičke implikacije. Traži se odgovor da li je
globalna privreda rebalansirana, a njeno rebalansiranje ubrzava se
u posljednjih nekoliko godina. Ovo može uticati na to da se SAD,
“Kriza je naglasila značaj Brazila na međunarodnoj sceni. Naše tržište je postalo veoma atraktivno za ulaganje i zato nije nimalo čudno što je veliki broj stranaca
došao da radi u našoj zemlji”, kaže Paolo Seržo de Alemeida iz veća za imigraciju Brazila.
Podaci iz brazilskog ministarstva rada jasno pokazuju da se broj stranaca koji su došli u zemlju sambe zbog posla posljednjih nekoliko godina progresivno povećava.
Od januara do novembra 2011. broj stranih državljana koji legalno žive u Brazilu popeo se za više od 50 procenata, sa 962.000 na oko dva miliona ljudi.
Jedna od njih je i arhitekta Rita Bibe Kosta, koja je odlučila da napusti rodni Lisabon i potraži bolji životu Brazilu.
“Zašto da ostanem u Portugalu kada su arhitekte sa iskustvom od pet godina plaćene samo 800 evra mesečno? Spakovala sam kofere i došla u Brazil. Ovde su
neuporedivo bolji uslovi, zarađujem više od 3.000 mesečno “, rekla je Kosta.
Pre 300 godina Portugalci su primoravali lokalno stanovništvo da radi na poljima po užarenom suncu, a zauzvrat su im davali tek po komad hleba. Nakon tri veka,
situacija se potpuno promenila, Portugalci su danas radna snaga u Brazilu, gde najviše rade kao građevinski radnici na izgradnji fudbalskih stadiona za predstojeće
svetsko prvenstvo u fudbalu 2014”.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
kao globalni lider, suoči sa gubljenjem liderstva u globalnom smislu.
Zemlje sa visokim stepenom izvoza najviše su pogođene globalnom
krizom. Centar turbulencije bio je na finansijskom tržištu SAD-a.
Dosadašnje informisanje o krizi nije dovoljno da bismo izborili protiv
nje. Različiti su pogledi na uzroke krize. Sasvim je sigurno da su
hipotekarni krediti inicijalna kapisla ove krize na finasijskim tržištima
SAD-a. I to ne ti krediti sami po sebi, nego oni koji se kolokvijalno
zovu „sub-prime“ krediti, kod nas prevedeni kao drugorazredni, a
u stvari visokorizični, zbog toga što su odobravani klijentima bez
kreditne sposobnosti i odgovarajućeg pokrića. Mišljenja smo da kriza
nije oslabila političku volju SAD-a da brani svoje nacionalne interese.
Kod vodećih zemalja sveta nijedan od trajnih geopolitičkih elemenata
se nije suštinski promijenio od početka ekonomske krize, mada je
činjenica da je pad GDP-a kod razvijenih ekonomija smanjio njihovu
prednost u odnosu na zemlje u razvoju, posebno Kinu.
Zemlje BRIC-a registrovale su u 2011. godinu smanjenu stopu
nezaposlenosti (Brazil 6% , Rusija 6,8%, Indija 9,4%, Kina 6,5%), u
odnosu na prethodne godine. Kada se poredi stopa nezaposlenosti
zemalja BRIC-a sa stopama nezaposlenosti za 2011. godinu u SADa (8,6%) i EU (9,3%), jasno je da je i ovaj važni makroekonomski
pokazatelj mnogo povoljniji u zemljama BRIC-a u odnosu na SAD
i EU. Takvo stanje nije samo trenutno stanje, sve analize pokazuju
da će se ovakav trend nastaviti i u budućnosti. Ovo govori da će
se SAD suočiti sa velikim izazovom da li će u budućnosti moći da
zadrže globalnu ekonomsku dominaciju ili će se ona pak preseliti u
središte zemalja BRIC-a.
at eh.net, 2008, http://eh.net/pipermail/eh.net-review/2008August/000561.html
13. Friedman George, STRATFOR 12.1.2011. Note from “The Next
Decade’’, https://futurebrief.wordpress.com/2011/01/07/georgefriedman-on-the-nextdecade/
14. Galić A. (2008), Hipotekarni krediti: Gramzivost i pohlepa, www.
b92.net/biz/.
15. Global Employment Trends 2011, The challenge of a jobs recovery,
Geneve 2011.
16. IMF, “World Economic Outlook (Recovery, Risk and Rebalansing)’’,
October 2010.
17. IMF, 2011, World Economic Outlook UPDATE, Working Papers,
2011, IMF. (January 25) http://www.imf.org/external/pubs/ft/
weo/2011/update/01/pdf/0111.pdf
18. IMF, World Economic Outlook Database, October 2009: Nominal
GDP list of countries. Data for the year 2008. “The N-11: More
Than an Acronym” – Goldman Sachs study of N11 nations,
Global Economics Paper No: 153, March 28, 2007. http://www.
nationmaster.com/graph/eco_gdp-economy-gdp&date=1989
19. IMF, World Economic Outlook, September 2011.
20. IMF, “World Economic Outlook (Recovery, Risk and Rebalansing)’’,
October 2010,
21. Eurostat
LITERATURA
56
1. Black Sea Trade & Development Bank; www.bstdb.org
2. Barclays and Goldman Sach
3. Blackwill Robert, The Geopolitical Consequences of the World
Economic Recession – A Caution, Occasional Paper, Rand CORPORATION, 2009.
4. Bradsher Keith, Chinese Foreign Currency Reserves Swell by
Record Amount, The New York Times 11.1.2011; www.nytimes.
com/2011/01/12/business/global/12yuan.html?
5. Brooks Stephen, Wohlforth William, Reshaping the World Order,
Foreign Affairs, March-April, 2009.
6. Brzezinski Zbigniew, How to Stay Friends With China, The New
York Times, January 3, 2011.
7. Bordonaro Federico, Exploring Geopolitics, March 2009; http://
www.exploring geopolitics.org/Interview_Bordonaro_Federico_Europe_Global_Recession_Dividi ng_Lines_Military_Conflicts_Geopolitical_Briefing.html.
8. Burnett Alistair, Resetting the balance of power, World Tonight,
23 September 2009. http://hnn.us/roundup/entries/134812.html.
9. Burrows Mathew, Harris Jennifer, Revisiting the Future: Geopolitical Effects of the Financial Crisis, The Washington Quarterly,
APRIL 2009.
10. Center for Post-Conflict Peace and Stability Operations, US; http://
security.nationaljournal.com/2009/05/geopolitics-winners-andlosers.php. 235
11. Dailami Mansoor, Masson Paul, The new multi-polar international
monetary system, Policy Research Working Paper Series 5147,
The World Bank. 2009.
12. Findlay Ronald, O’Rourke Kevin, Power and Plenty: Trade, War
and the World Economy in the Second Millennium eh.net-review
22. Hadar Leon, Multipolarism sans the EU Pole? The Geopolitics of
Europe’s Economic Mess, The Huffington Post, May 14, 2010.
23. Hart Dave, Geopolitics and the Financial Crisis, IPE JOURNAL, Tuesday, 13 January 2009, http://ipejournal.blogspot.
com/2009/01/tuesday-round-up-geopolitics-and.html.
24. Herfrid Minkler, Imperije (Logika vladavine svetom – od starog
Rima do Sjedinjenih Država), Službeni glasnik, Beograd 2009.
25. Kennedy Paul, Is America Really in Decline?, The New Republic,
21.12. 2010.
26. Kenedi Pol, Uspon i pad velikih sila, CIP, Podgorica.
27. Kissinger Henry, Avoiding a U.S.-China cold war, Washington
Post, January 14, 2011.
28. Maloney Michael, Rich Dad’s Advisors: Guide to Investing In Gold
and Silver (Protect Your Financial Future), Business Plus, 2008.
29. Maximus Fabius, A look at the future of the world’s political and
economic order, 4 June 2010; http://fabiusmaximus.wordpress.
com/2010/06/04/060410history/.
30. Monetary Policy Report to the Congress, July 15, 2008, Board of
Governors of the Federal Reserve System
31. McCoy Alfred, Policing America’s Empire (The United States, the
Philippines, and the Rise of the Surveillance State), The University
of Wisconsin Press, 2009.
32. National Bureau of Statistics of China; Chinadaily.com.cn
33. National Bureau of Statistics via Thomson Reuters, The Wall Street
Journal
34. Nikolić, G. Petrović, P. (2011), Da li će globalna ekonomska kriza
podstaći seizmičke geopolitičke promene? Biblid 0025-8555,
63(2011), Izvorni naučni rad, maj 2011
35. Office of federal housing enterprise oversight monthly prices
indexes.
Naučni časopis za ekonomiju - 02/12
36. Pomerleano Michael, The new global financial order: Are we
there yet?, October 5, 2010, Financial Times,http://blogs.ft.com/
economistsforum/2010/10/the-new-global-financial-order-arewe-there-yet/
42. Štavljanin Dragan, Hladni mir, Radio Slobodna Evropa, Prag/
Beograd, 2009, str. 550-553.
37. Puljić, M. (2009), Mjere Vlade za prevazilaženje ekonomske krize,
ACTAECONOMICA, god. 9, br. 14, februar 2009. str. 129.
43. The National Intelligence Council’s 2025 Project, “Global Trends
2025: A Transformed World’’, November 2008.
38. Saran Shyam, Geopolitical Consequences of the Global Financial
and Economic Crisis – A Reassessment after One Year, India
Habitat Centre, New Delhi, April
44. Tradingeconomics.com; India Central Statistical Organisation
39. 2010; http://www.maritimeindia.org/pdfs/TheGeoploticalConsequences.pdf
46. U.S. Department of Labor
40. Starobin Paul , 4.5.2009, Geopolitics: Winners And Losers From
The Global Economic Crisis, NationalJournal.com,http://security.
nationaljournal.com/2009/05/geopolitics-winners-and-losers.
php?rss=1
41. Svetska ekonomska kriza i posledice po privredu Srbije, Stefan
Dragutinović i dr. , mentori prof. dr Mihajlo Crnobrnja, doc. Dr
Iskra Maksimović i mr Aleksandar Kovačević; april 2009. Beograd,
Fakultet za ekonomiju, finansije i administraciju (Fefa)
45. tained@lpha:com
47. Xinbo Wu, Understanding the Geopolitical Implications of the
Global Financial Crisis, The Washington Quarterly, October 2010.
48. www.indexmundi.com
49. www.cia.gov; www.portalseven.com.
50. www.tradingeconomics.com
51. www.online.wsj.com
The global economic crisis is spoken about extensively in recent years. The crisis did not occur by accident. This crisis has all the characteristics of turbulent phenomena that with the speed of light spread through the financial and real sector of the global economy. Everyone
contributed to emergence of global crisis and its development: politics, economy, government, academia, the media. The crisis was created as a result of irresponsible business policies of the state institutions and first caught the real estate market in the USA.
The negative effects of the crisis are manifested through the transfer of foreign capital, a dramatic drop in stock market index, the less
fresh capital and increasing margins on credits. So far informing on the crisis is not enough to fight against it. The very term of unemployment is a condition in which part of the available work force that a country has is not adequate to employ their capabilities and qualifications for a certain level of wages. Each state monitors and statistically shows the employment and unemployment rate. Everywhere in the
world the rates are calculated the same way. The unemployed are considered and those persons who work in the grey economy, although
partially employed.
BRIC countries have registered in 2011 reduced rate of unemployment ( Brazil 6 %, Russia 6.8 %, India 9.4 %, China 6.5 %) compared
to previous years. When the unemployment rate of BRIC countries is compared to those in USA (8.6 %) and EU (9.3 %) it is clear that this
important macroeconomic indicator is much more favorable in the BRIC countries, than in the USA and EU. This situation is not only the
current status, all analysis indicate taht this trend will continue in the future. This shows that USA will face the big challenge, will it be able
to maintain in the future global economic dominance or will this dominance move to the center of BRIC countries.
Key words: global crisis, unemployment, unemployment rate, the structure of unemployment, youth unemployment,natural unemployment, mortgage loans, the BRIC countries, EU, USA, natural resources.
57
Summary
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
UDK 339.727.3:336.77
STRUČNI RAD
Dražena Vujičić Radosavljević*
Bilansiranje gudvila
Rezime
Bilansiranje gudvila predstavlja vrlo interesantno područje računovodstvene prakse, jer se kroz istoriju mijenjalo više različitih pristupa. U
pogledu samog definisanja pojma gudvila, smjenjivale su se različite definicije: od toga da gudvil predstavlja dio poslovne prednosti koja
rezultira iz dobrog odnosa sa kupcem, zatim da predstavlja neidentifikovane nematerijalne vrijednosti koje doprinose iznadprosječnoj
profitabilnosti, te da predstavlja buduće ekonomske koristi koje potiču od druge imovine stečene u poslovnoj kombinaciji koja se ne može
pojedinačno identifikovati i odvojeno priznati.
Specifičnost u odnosu na druge oblike imovine je u pogledu priznavanja: obuhvatanje gudvila može biti prilikom realizacije poslovne
kombinacije i utvrđuje se pri prvom konsolidovanju kapitala. Naknadno vrednovanje gudvila zavisi od toga koji standardi se primjenjuju
– prema MSFI za MSE naknadno vrednovanje se vrši umanjenjem vrijednosti gudvila za iznos amortizacije, dok puni set MSFI podrazumijeva testiranje gudvila na obezvređenje. Proces testiranja na obezvređenje zahtijeva identifikovanje jedinice koja generiše gotovinu, te
utvrđivanje iznosa umanjenja tako što se poredi knjigovodstvena vrijednost jedinice i nadoknadiva vrijednost. Obezvređenje vrijednosti
postoji kada je knjigovodstvena vrijednost viša od nadoknadive vrijednosti. Gubici se raspoređuju na sredstva unutar jedinice prema
utvrđenom rasporedu. Prethodno priznati gubici na gudvilu se ne mogu stornirati jer bi isto značilo priznavanje interno generisanog gudvila. Prema poreskim pravilima, ovi rashodi se ne uzimaju u obzir prilikom izračunavanja poreske osnovice.
S obzirom na to da je u pitanju oblik nematerijalne imovine koji se ne može kupiti odvojeno od preduzeća ili njegovog segmenta, a priznavanjem
i vrednovanjem istog se utiče na imovinski, prinosni i finansijski položaj preduzeća, bilansiranje gudvila dobija sve više na značaju.
58
Ključne riječi: gudvil, testiranje na obezvređenje, amortizacija gudvila, storniranje gubitka, nadoknadiva vrijednost.
UVOD
Gudvil predstavlja dio nematerijalne imovine. Pretpostavke za priznavanje ovog oblika imovine i način vrednovanja su se mijenjali
tokom perioda. Prema sadašnjoj važećoj regulativi, gudvil se može
priznati samo ako je nastao u poslovnoj kombinaciji preduzeća, a
izraz je budućih ekonomskih koristi koje nastaju od drugih sredstava stečenih u poslovnoj kombinaciji koja se ne mogu pojedinačno
identifikovati ni zasebno priznati. Buduće ekonomske koristi mogu
rezultirati iz sinergije stečenih sredstava koja se mogu identifikovati,
ili sredstava koja pojedinačno ne ispunjavaju uslove za priznavanje
u finansijskim izvještajima1. Priznavanje interno generisanog gudvila
nije dozvoljeno.
Njegovo regulisanje na nivou međunarodne računovodstvene prakse
počelo je 1983. godine, kada je donesen Međunarodni računovodstveni standard 22 – Poslovne kombinacije, a koji je stupio na snagu
1985. godine. Potom je dva puta revidovan, 1993. godine i 1998.
godine. Drugi put revidovan standard stupio je na snagu 1999.
godine i bio je u primjeni do 31.03.2004. godine, kada je zamijenjen
Međunarodnim standardnom finansijskog izvještavanja 3 – Poslovne
kombinacije. Ovaj standard je do sada dva puta revidovan, posljednja
izmjena je bila u maju 2010. godine, a primjena iste je počela od
juna te godine i još uvijek je na snazi. Kod malih i srednjih predu*
1
2
3
zeća,2 u pogledu računovodstvenog tretmana gudvila, relevantni
su MSFI za MSE. Međunarodni standard za male i srednje entitete
je od strane Odbora za međunarodne računovodstvene standarde
usvojen i objavljen u julu 2009. godine. Izmjenama i dopunama
Zakona o računovodstvu i reviziji Republike Srpske3 i ovaj standard
je određen kao sastavni dio propisa iz oblasti računovodstva.
Pošto u našoj zemlji značajan broj preduzeća spada u grupu malih
odnosno srednjih preduzeća koja se mogu povezivati sa drugim
preduzećima u cilju ostvarivanja eksternog rasta i na taj način
učestvovati u različitim poslovnim kombinacijama, a čime se stvaraju uslovi za priznavanje gudvila, čini se opravdanim analiziranje
problema bilansiranja gudvila kao oblika imovine.
U nastavku rada definisaćemo gudvil kao oblik nematerijalne
imovine te uslove u kojima ga je moguće priznati. Potom ćemo se
upoznati sa računovodstvenom regulativom koja uređuje ovu oblast.
U nastavku rada biće objašnjeno inicijalno vrednovanje, postupak
testiranja na obezvređenje te mogućnost storniranja gubitka od
obezvređenja. Takođe će biti obrađen i poreski tretman rashoda
od obezvređenja vrijednosti gudvila.
U cilju pojašnjenja svega navedenog, biće dat i hipotetički primjer
te će se na konkretnom primjeru prikazati postupak bilansiranja
gudvila.
Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, e-mail: drazena.vujicic@efbl.org
MRS 38 – Nematerijalna imovina, paragraf 11.
Zakon o računovodstvu i reviziji Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 36/09, čl. 5. Pravna lica razvrstavaju se u na mala, srednja i velika u
zavisnosti od prosječnog broja zaposlenih, ukupnog godišnjeg prihoda i vrijednosti imovine utvrđene na dan sastavljanja finansijskih izvještaja u poslovnoj godini.
Prema MSFI za MSE, mala i srednja preduzeća su preduzeća koja nemaju javnu odgovornost i objavljuju finansijske izvještaje opšte namjene za eksterne korisnike
(vlasnici koji nisu uključeni u upravljanje poslovanjem, postojeći i potencijalni povjerioci i agencije za kreditni rejting).
Zakon o računovodstvu i reviziji Republike Srpske, “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 52/11 čl. 2.
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
1.1. Pojam gudvila
Gudvil predstavlja nematerijalnu imovinu koju priznaje sticalac po
nabavnoj vrijednosti, a čija vrijednost se utvrđuje kao iznos pozitivne razlike između troška poslovne kombinacije i fer vrijednosti
sredstava, obaveza i potencijalnih obaveza koje se mogu identifikovati u poslovnoj kombinaciji, a koja se odnosi na učešće koje je
stečeno. Naime, kupac je spreman da plati više nego što iznosi fer
vrijednost neto imovine stečenog preduzeća, jer očekuje da će se u
poslovnoj kombinaciji ostvariti izvjesne sinergije. Šta je to što gudvilu daje vrijednost, odnosno koji su indikatori postojanja gudvila?
Prema studijama još iz 1968. i 1977. godine (autori Catlet i Olson)
identifikovano je nekoliko faktora4 koji uzrokuju gudvil, odnosno
razloga zbog kojih je kupac spreman da plati više nego što realno
vrijedi neto imovina stečenog preduzeća. Neki od tih faktora su:
tajni proizvodni postupak, dobri radni odnosi i programi obučavanja
radnika, uspješno oglašavanje i menadžment prodaje, strateška
lokacija i dobra organizaciona struktura, korisna udruživanja sa
drugim kompanijama i superioran menadžment.
1.2. Pretpostavke za priznavanje gudvila
Priznavanje gudvila je povezano sa realizacijom poslovnih kombinacija, te je neophodno pojasniti kada transakcija predstavlja poslovnu
kombinaciju i koje uslove treba da ispuni imovina da bi se priznala
u finansijskim izvještajima. Poslovna kombinacija je transakcija
ili drugi događaj u kojem sticalac dobija kontrolu nad jednim ili
više poslovanja. Transakcije koje se ponekad nazivaju i „istinska
spajanja“ ili „spajanja jednakih“ su takođe poslovne kombinacije.
Npr. poslovna kombinacije može se ostvariti u sljedećim uslovima5:
(a) jedno ili više poslovanja postaju zavisni entiteti sticaoca ili se
neto imovina jednog ili više poslovanja zakonski spoje kod
sticaoca,
(b) jedan entitet koji učestvuje u poslovnoj kombinaciji prenese
svoju neto imovinu ili njegovi vlasnici prenesu svoja učešća u
kapitalu na drugi entitet koji se kombinuje ili njegove vlasnike,
(c) svi entiteti koji učestvuju u poslovnoj kombinaciji prenesu svoju
neto imovinu, ili vlasnici tih entiteta prenesu svoja učešća u kapitalu na tek formirani entitet (ponekad se to naziva transakcija
spajanja) ili
(d) grupa bivših vlasnika jednog od entiteta koji učestvuje u poslovnoj kombinaciji dobija kontrolu nad kombinovanim entitetom.
Poslovna kombinacija6 u smislu MSFI 3 – Poslovne kombinacije je
transakcija ili drugi poslovni događaj u kojem sticalac dobija kontrolu
nad jednim ili više poslovanja. Kada dođe do ralizacije poslovne
kombinacije, preduzeće treba da utvrdi da li ista ispunjava uslove
iz definicije predviđene relevantnim standardom, a koji zahtijeva
da stečena imovina i preuzete obaveze predstavljaju poslovanje. U
suprotnom, ako stečena imovina i preuzete obaveze nisu poslovanje, preduzeće transakciju računovodstveno obuhvata kao sticanje
4
5
6
7
8
9
10
imovine. U cilju boljeg razumijevanja uslova u kojima se priznaje
gudvil kao dio nematerijalne imovine, neophodno je objasniti pojam
odnosno definiciju pojmova “sticalac”, “kontrola” i “poslovanje”.
Sticalac predstavlja preduzeće koje u poslovnoj kombinaciji dobija
kontrolu nad stečenim preduzećem7. Kontrola se definiše kao moć
upravljanja finansijskim i poslovnim aktivnostima preduzeća ili
poslovanja u cilju ostvarivanja određenih koristi8. Uslov koji poslovni
događaj treba da ispuni da bi se smatrao poslovnom kombinacijom
u smislu MSFI 3 – Poslovne kombinacije podrazumijeva integrisani
skup aktivnosti i sredstava kojim se upravlja u cilju ostvarivanja
ekonomskih koristi (ostvarivanje dobitka, smanjenje troškova) vlasnika
odnosno učesnika u poslovanju. Poslovanje se sastoji od ulaznih
elemenata (ekonomskih resursa, poput stalne imovine, intelektualne
imovine) procesa primijenjenih na ulazne elemente (sistemi, standardi, odnosno procesi upravljanja elementima) i proisteklih izlaznih
elemenata ili autputa kao što su prinos u vidu dividendi, smanjenje
troškova poslovanja ili drugih ekonomskih koristi. Kada se utvrdi da
poslovna transakcija ili događaj predstavljaju „poslovnu kombinaciju“
a ne sticanje imovine, ista se računovodstveno obuhvata primjenom
metode sticanja9 u okviru koje se priznaje i odmjerava gudvil ili dobitak
od povoljne kupovine10.
Prilikom primjene metode sticanja, priznavanje prepoznatljive
stečene neto imovine podrazumijeva da stečena imovina i preuzete obaveze treba da zadovolje definiciju iz Okvira za pripremu
i prezentaciju finansijskih izvještaja na datum sticanja, zatim da
moraju biti dio onoga što su učesnici razmijenili u transakciji, a
ne rezultata zasebnih transakcija. To bi značilo da sticalac može
priznati prepoznatljivu stečenu nematerijalnu imovinu kao što je
trgovačko ime ili odnos sa klijentom, a koji stečeno preduzeće nije
priznalo u svojim finansijskim izvještajima jer je ista bila interno
stvorena imovina, dok su izdaci knjiženi kao rashod preduzeća.
U pogledu principa odmjeravanja, stečena imovina i obaveze se
odmjeravaju po njihovim fer vrijednostima na datum sticanja, dok
se učešće bez prava kontrole u stečenom entitetu odmjerava po
fer vrijednosti ili kao proporcionalni dio učešća bez prava kontrole
u neto prepoznatljivoj imovini stečenog preduzeća.
Prema Okviru za pripremu i prezentaciju finansijskih izvještaja
sredstvo kao elemenat finansijskih izvještaja se priznaje u bilansu
stanja ako zadovoljava definiciju sredstva (da je rezultat prošlih
događaja, da je kontrolisano od strane preduzeća i da se od upotrebe
tog sredstva očekuje priticanje budućih ekonomskih koristi u pravno
lice) i kriterijume za priznavanje (da je vjerovatno da će buduće
ekonomske koristi priticati u pravno lice po osnovu upotrebe tog
sredstva i da sredstvo ima cijenu ili vrijednost koja se može pouzdano izmjeriti). Prema Međunarodnom računovodstvenom standardu
38 – Nematerijalna imovina, nematerijalna imovina je imovina bez
fizičke supstance koja se može identifikovati. Priznavanje neke
stavke nematerijalne imovine zahtijeva da stavka zadovoljava
definiciju nematerijalne imovine i kriterijume priznavanja.
Osnovni uslovi iz definicije nematerijalne imovine su:
– mogućnost identifikacije postojanja kontrole i
– postojanje buduće ekonomske koristi.
Pervan, I., Računovodstveni tretman gudvila prema MSFI, predavanje na XI međunarodnom simpozijumu „Evropski put BiH u funkciji razvoja“, Revikon d.o.o., Sarajevo,
str. 307–322.
MSFI 3 – Poslovne kombinacije, Upustvo za primjenu, paragraf B6.
MSFI 3 – Poslovne kombinacije, paragraf 3.
Više o identifikovanju sticaoca pogledati u Uputstvu iz MRS 27 – Konsolidovani i pojedinačni finansijski izvještaji.
Više o uslovima sticanja kontrole pogledati u MRS 27 - Konsolidovani i pojedinačni finansijski izvještaji.
Prema revidovanom MSFI 3 Poslovne kombinacije, koji se primjenjuje od 01.07.2009. godine, naziv “metod kupovine” je promijenjen u “metod sticanja”.
MSFI 3 – Poslovne kombinacije, paragrafi od 32. do 36.
59
1. POJAM I PRETPOSTAVKE
ZA PRIZNAVANJE GUDVILA
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Prema kriterijumima priznavanja, nematerijalnu imovinu treba
priznati:
na datum sticanja sticaočevog prethodno držanog učešća
u kapitalu u stečenom entitetu.
– ako je vjerovatno da će se buduće ekonomske koristi, pripisive
imovini, uliti u preduzeće i
b) neto iznos prepoznatljive stečene imovine i preuzetih obaveza odmjernih u skladu sa ovim MSFI standradom na datum sticanja13.
– ako se nabavna vrijednost imovine može pouzdano odmjeriti.
Primjer 1:
Gudvil predstavlja dio nematerijalne imovine, i za ovaj oblik imovine je relevantan MSFI 3 – Poslovne kombinacije i MSFI za MSE
– odjeljak 19.
Preduzeće „A“ i „B“ su ušli u poslovnu kombinaciju, pri čemu se
preduzeće „B“ pripaja preduzeću „A“.
Kada u nekim situacijama i nastane izdatak u cilju generisanja
budućih ekonomskih koristi, rezultat nije stvaranje nematerijalne
imovine koja ispunjava kriterijume priznavanja nematerijalne imovine. Takav izdatak se često opisuje kao izdatak koji doprinosi interno
generisanom gudvilu. Interno generisani gudvil se ne priznaje kao
imovina zato što nije resurs koji se može identifikovati, koji entitet
kontroliše i koji se može pouzdano odmjeravati po nabavnoj vrijednosti (cijeni koštanja). Razlika između tržišne vrijednosti entiteta
i knjigovodstvene vrijednosti njegove neto imovine koja se može
identifikovati, u bilo kom vremenskom trenutku može obuhvatiti
opseg faktora koji utiču na vrijednost entiteta. Međutim, takve razlike
ne predstavljaju nabavnu vrijednost (cijenu koštanja) nematerijalne
imovine koju kontroliše entitet11.
– preduzeće „A“ će izdati vlasnicima preduzeća „B“ udjele u
iznosu 270.000 KM,
60
Prema Pravilniku o kontnom okviru i sadržini računa u kontnom
okviru za privredna društva, zadruge, druga pravna lica i preduzetnike12 u okviru grupe Nematerijalna ulaganja predviđen je sintetički
račun: 012 – Goodwill. Pravilnikom je takođe naglašeno da sa na
ovom računu iskazuje svaki višak nabavne vrijednosti u odnosu na
interes sticaoca u fer vrijednosti stečenih identifikovanih sredstava
i obaveza na datum transakcije razmjene po osnovu poslovnih
kombinacija, u skladu sa MSFI 3. Dakle, mogu biti identifikovana i
sredstva koja nisu iskazana u bilansu stečenog preduzeća.
2. INICIJALNO VREDNOVANJE
Sticalac priznaje gudvil na datum sticanja odmjeren kao višak (a)
u odnosu na (b):
a) zbir:
– prenesene naknade odmjerene u skladu sa ovim MSFI koji
generalno zahtijeva fer vrijednost na datum sticanja,
– iznosa učešća bez prava kontrole u stečenom entitetu
odmjerenog u skladu sa ovim MSFI i
Ugovorom o pripajanju ugovoreni su sljedeći uslovi pripajanja:
– preduzeće „A“ će vlasnicima preduzeća „B“ isplatiti u gotovini
iznos od 10.000 KM.
Prilikom procjene imovine i obaveza preduzeća „B“ otkrivene su
sljedeće latentne rezerve i skriveni gubici:
– fer vrijednost građevinskog zemljišta je za 18.000 KM viša od
njegove knjigovodstvene vrijednosti,
– fer vrijednost postrojenja i opreme je za 7.000 KM viša od
njihove knjigovodstvene vrijednosti,
– neto prodajna vrijednost zaliha materijala je za 3.000 KM niža
od sadašnje knjigovodstvene vrijednosti,
– fer vrijednost potraživanja je za 1.000 KM niža od sadašnje
knjigovodstvene vrijednosti,
– fer vrijednost obaveza je za 2.000 KM viša od sadašnje knjigovodstvene vrijednosti.
Na dan sticanja, bilo bi potrebno uraditi sljedeće:
– utvrditi trošak sticanja,
– priznati pojedinačne prepoznatljive stavke stečene imovine,
obaveza i, ako postoje, potencijalne obaveze pripojenog preduzeća po fer vrijednosti,
– uporediti iznos troška kombinacije i fer vrijednosti neto imovine stečenog preduzeća, te utvrditi iznos razlike, ako postoji,
i karakter te razlike,
– priznati gudvil odnosno dobitak od povoljne kupovine u bilansu
uspjeha sticaoca, u zavisnosti od toga da li je razlika između
troška poslovne kombinacije i fer vrijednosti neto imovine
pozitivna ili negativna14,
– povećati kapital preduzeća sticaoca.
Utvrđivanje troška poslovne kombinacije:
– u poslovnoj kombinaciji ostvarenoj u fazama, fer vrijednost
Tabela broj 1. Trošak poslovne kombinacije
1.
Vrijednost udjela koji se izdaju vlasnicima preduzeća "B"
2.
Doplate vlasnicima preduzeća "B"
3.
Ukupni troškovi poslovne kombinacije (1+2)
270.000
10.000
280.000
Izvor: autor
Nakon utvrđivanja troška poslovne kombinacije, uskladili bismo
knjigovodstvenu vrijednost bilansnih pozicija stečenog preduzeća
11
12
13
14
sa odgovarajućom fer vrijednošću, te utvrdili fer vrijednost neto
imovine stečenog preduzeća.
MRS 38 – Nematerijalna imovina, paragraf 50.
Pravilnik o kontnom okviru i sadržini računa u kontnom okviru za privredna društva, zadruge, druga pravna lica i preduzetnike, “Službeni glasnik Republike Srpske“
br. 79/09, čl. 3.
MSFI 3 – Poslovne kombinacije, paragraf 32.
Ako bi se npr. ostvarila poslovna kombinacija koja dovodi do odnosa matični–zavisni entitet, onda bi se gudvil priznao prilikom sastavljanja konsolidovanog bilansa
stanja.
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Tabela broj 2. Pregled knjigovodstvene i fer vrijednosti imovine i obaveza preduzeća „B“
Knjigovodstvena
vrijednost
AKTIVA
Stalna imovina
290.000
Ulaganja u razvoj
10.000
Fer vrijednost
PASIVA
Knjigovodstvena
vrijednost
315.000 Kapital
250.000
10.000 Udjeli d.o.o.
Fer vrijednost
269.000
183.000
Građevinski objekti
120.000
138.000 Zakonske rezerve
Postrojenja i oprema
160.000
167.000 Revalorizacione rezerve
20.000
15.000
Neraspoređeni dobitak
32.000
Tekuća imovina
125.000
121.000 Dugoročna rezervisanja
15.000
15.000
Zalihe materijala
60.000
57.000 Rezervisanja za troškove
u garantnom roku
15.000
15.000
Kratkoročna
potraživanja
45.000
44.000 Obaveze
150.000
152.000
Gotovina
20.000
20.000 Obaveze prema
dobavljačima
150.000
152.000
415.000
436.000 Ukupno pasiva
415.000
436.000
Ukupno aktiva
Izvor: autor
Nakon izvršenog usklađivanja knjigovodstvene i fer vrijednosti pojedinih
pozicija bilansa stanja, utvrđeno je da je fer vrijednost neto imovine
preduzeća „B“ 269.000 KM (fer vrijednost imovine od 436.000 KM
umanjena za fer vrijednost obaveza 167.000 KM), te je viša od knjigovodstvene vrijednosti kapitala (250.000 KM) za 19.000 KM. Naime,
objektiviranjem latentnih rezervi i skrivenih gubitaka, stalna imovina
se povećala za 25.000 KM, dok je tekuća imovina smanjena za 4.000
KM, te je ukupna aktiva povećana za 21.000 KM. Obaveze preduzeća
su povećane za 2.000 KM, pa je neto imovina preduzeća „B“ nakon
ovih usaglašavanja knjigovodstvene i fer vrijednosti pojedinih pozicija
povećana za 19.000 KM (21.000 KM - 2.000 KM).
Poslije utvrđivanja fer vrijednosti neto imovine stečenog preduzeća,
uporedio bi se trošak poslovne kombinacije i fer vrijednost neto
imovine, utvrdilo da li postoji razlika između ove dvije vrijednosti te
karakter te razlike koja bi se priznala kao gudvil (ako je pozitivna
razlika) odnosno kao dobitak od usklađivanja vrijednosti kapitala
(ako je razlika negativna)15.
61
Tabela broj 3: Utvrđivanje gudvila
TROŠAK POSLOVNE KOMBINACIJE
>
FER VRIJEDNOST NETO IMOVINE
STEČENOG PREDUZEĆA
280.000
11.000
GUDVIL
269.000
Izvor: autor
Bilansiranje gudvila prilikom spajanja preduzeća obuhvata se kod preduzeća pribavioca, ili ako je u pitanju poslovna kombinacija u smislu MSFI – 3
Tabela broj 4: Dnevnik knjiženja finansijskog knjigovodstva
R.br.
1.
Opis
prilikom izrade konsolidovanog bilansa stanja od strane sticaoca preduzeća.
Knjigovodstveno evidentiranje gudvila kod preduzeća sticaoca:
Iznos
Poziv
Duguje
Potražuje
Ulaganje u razvoj
0110
10.000
Gudvil
0120
11.000
Građevinski objekti
0210
138.000
Postrojenja i oprema
0220
167.000
Zalihe matrijala
1010
57.000
Potraživanje od kupaca
2010
44.000
Tekući račun
2410
20.000
Udjeli
3020
270.000
Poslovni račun
2410
10.000
Rezervisanja za troškove u garantnom roku
4000
15.000
Obaveze prema dobavljačima
4320
152.000
Za evidentiranje preuzete neto imovine
preduzeća “B” i priznavanje nastalog gudvila
Izvor: autor
15
MSFI 3 – Poslovne kombinacije, paragrafi 32. i 34. i Pravilnik o kontnom okviru i sadržini računa u kontnom okviru za privredna društva, zadruge, druga pravna lica
i preduzetnike, “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 79/09, čl. 3.
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Komentar knjiženja: U knjigovodstvu preduzeća sticaoca preuzimaju se pojedine pozicije iz bilansa stanja stečenog preduzeća,
pri čemu se priznaje gudvil jer su ispunjeni uslovi predviđeni MSFI
3 – Poslovne kombinacije: realizovan je događaj koji ispunjava
uslove poslovne kombinacije, a trošak poslovne kombinacije je viši
od iznosa fer vrijednosti neto imovine stečenog preduzeća.
3. TESTIRANJE NA OBEZVREĐENJE
Naknadno vrednovanje gudvila zavisi od toga koje MSFI primjenjuje
preduzeće koje ga je bilansiralo u svojim finansijskim izvještajima
i primjene odgovarajuće međunarodne regulative. Za preduzeća
koja primjenjuju relevantne standarde MSFI 3 – Poslovne kombinacije i MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, date su izvjesne
preporuke za naknadno vrednovanje gudvila. Nakon početnog
priznavanja, gudvil se naknadno odmjerava i vrednuje po iznosu na
datum sticanja umanjenom za sve otpise usljed smanjenja ili obezvređenja vrijednosti. Naime, u toku poslovne kombinacije, sticalac
je bio spreman da plati cijenu koja je viša od fer vrijednosti neto
imovine stečenog preduzeća, jer je očekivao ostvarivanje određenih
koristi po osnovu sinergetskih efekata, te u slučaju da realizacija
očekivnih koristi u narednim obračunskim periodima izostane, iste
treba priznati i prikazati kao umanjenje vrijednosti gudvila. Prema
MRS 36 - Umanjenje vrijednosti imovine, gubitak od umanjenja
vrijednosti gudvila se priznaje u bilansu uspjeha kao rashodi po
osnovu obezvređenja vrijednosti nematerijalne imovine.
Prema MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, gudvil se više ne
amortizuje, već se u pogledu naknadnog vrednovanja minimalno jednom
godišnje testira njegovo obezvređenje, a može i češće ukoliko određeni
događaji ili okolnosti ukazuju da je došlo do umanjenja vrijednosti gudvila.
Naknadno vrednovanje gudvila, odnosno testiranje na obezvređenje
podrazumijeva da se najprije identifikuje jedinica/jedinice koje generišu gotovinu, jer gudvil ne stvara novčane tokove odvojeno od
drugih sredstava ili grupe sredstava. Jedinica koja generiše gotovinu
je najmanja prepoznatljiva grupa sredstava koja generiše prilive gotovine, a koji su u navećoj mjeri nezavisni od priliva gotovine drugih
sredstava odnosno grupa sredstava16. U cilju testiranja na umanjenje
vrijednosti, gudvil se od dana bilansiranja raspoređuje na pojedine
jedinice koje generišu gotovinu, pri čemu svaka jedinica ili grupa
jedinica nije veća od segmenta poslovanja i predstavlja najniži nivo
u okviru preduzeća na kome se vrši praćenje gudvila za svrhe internog upravljanja. Kada se početna alokacija gudvila (raspoređivanje
na pojedine jedinice koje generišu gotovinu) ne može završiti prije
kraja poslovne godine u kojoj se završava i poslovna kombinacija,
onda se ista obavlja naredne poslovne godine. Testiranje gudvila na
obezvređenje podrazumijeva poređenje knjigovodstvene vrijednosti
jednice koja generiše gotovinu i njene nadoknadive vrijednosti.
Gubitak od umanjenja vrijednosti sredstava jedinice koja generiše
gotovinu postoji kada je knjigovodstvena vrijednost jedinice viša od
njene nadoknadive vrijednosti. U suprotnom, ako je knjigovodstvena
vrijednost jedinice niža od njene nadoknadive vrijenosti, ne postoji
umanjenje vrijednosti jedinice. Nadoknadivi iznos jedinice koja stvara
gotovinu je fer vrijednost umanjena za troškove prodaje ili upotrebna
vrijednost te jedinice u zavisnosti od toga koja je viša17.
Tabela broj 5. Utvrđivanje nadoknadive vrijednosti
62
Moguće situacije
Utvrđivanje nadoknadive vrijednosti
poznate su i upotrebna vrijednost i fer vrijednost
umanjena za troškove prodaje
utvrđivanje nadoknadive vrijednosti = maksimum
(fer vrijednost-trošak prodaje; upotrebna vrijednost)
ako je jedna vrijednost (upotreba vrijednost ili fer vrijednost
umanjena za troškove prodaje) veća od knjigovodstvne vrijednosti
ne postoji umanjenje vrijednosti, te nije potrebno utvrđivati
drugu vrijednost
kada se ne može utvrditi fer vrijednost, ali se može utvrditi
upotrebna vrijednost
upotrebna vrijednost je istovremeno
i nadoknadiva vrijednost
kada se ne smatra da je upotrebna vrijednost značajno viša od
fer vrijednosti umanjene za troškove prodaje
fer vrijednost umanjena za troškove prodaje je ujedno i nadoknadiva vrijednost
Izvor: autor
Fer vrijednost umanjena za troškove prodaje je iznos koji se može
dobiti prodajom nekog sredstva ili jedinice u nezavisnoj transkaciji
između upoznatih, voljnih strana, umanjen za troškove otuđenja18.
Tabela broj 6. Utvrđivanje fer vrijednosti
Fer vrijednost je vrijednost koja bi bila primljena pri prodaji imovine
ili za koju bi se platilo za izmirenje obaveza u redovnoj transakciji
između tržišnih učesnika na dan mjerenja19.
Moguće situacije
Utvrđivanje fer vrijednosti
kada postoji
kupoprodajni ugovor
ugovorena cijena u nezavisnoj transakciji
– troškovi otuđenja sredstva
kada ne postoji kupoprodajni ugovor, ali se sredstvom
trguje na aktivnom tržištu
tržišna cijena – troškovi otuđenja ili
cijena posljednje transakcije – troškovi prodaje
kada ne postoji kupoprodajni
ugovor, niti aktivno tržište
najbolja raspoloživa informacija koja odražava iznos za koji
se sredstvo može prodati između obavještenih i voljnih strana
umanjen za troškove prodaje (uzeti ishod sličnih poslednjih
transakcija u istoj privrednoj grani)
Izvor: autor
16
17
18
19
MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, paragraf 6.
MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, paragraf 18.
MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, paragraf 6.
Škarić Jovanović, Kata, Izmjene u definiciji fer vrijednosti i hijerarhijski nivoi fer vrijednosti prema MSFI 13 – Mjerenje fer vrijednosti // Finrar 8, XII (2011), str. 6.
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Upotrebna vrijednost je sadašnja vrijednost procijenjenih budućih tokova gotovine, koji se očekuju od kontinuiranog korišćenja sredstva i
od njegove prodaje na kraju korisnog vijeka trajanja20. Procjenjivanje
upotrebne vrijednosti jedinice podrazumijeva procjenjivanje budućih
gotovinskih priliva i odliva koji će nastati po osnovu kontinuiranog
korišćenja sredstva i njegovog konačnog otuđenja te primjenjivanje
odgovarajuće diskontne stope21 na buduće gotovinske tokove.
Nakon što se utvrdi iznos umanjenja vrijednosti, isti treba alocirati
prema sljedećem redoslijedu:
a) smanjenje knjigovodstvene vrijednosti gudvila,
b) ostala sredstva jedinice kod kojih je došlo do umanjenja vrijednosti u srazmjeri sa njihovom pojedinačnom knjigovodstvenom
vrijednošću.
Prilikom smanjenja knjigovodstvene vrijednosti sredstva u okviru jedinice, smanjenje se ne vrši ispod iznosa koji je najveći od sljedećih:
a) fer vrijednost umanjenja za troškove prodaje (ako se može
utvrditi),
b) upotrebne vrijednosti sredstva (ako se može utvrditi) i
c) nule.
Postupak testiranja gudvila može se opisati kroz sljedeće korake:
Tabela broj 7. Postupak testiranja gudvila na obezvređenje
Postupak testiranja gudvila na obezvređenje
1.
Identifikovanje jedinice ili jedinica koje generišu gotovinu
2.
Alociranje gudvila na jedinicu odnosno jedinice koje generišu gotovinu
3.
Utvrđivanje nadoknadive vrijednosti jedinice
4.
Utvrđivanje gubitka od umanjenja vrijednosti jedinice
5.
Alokacija gubitka od umanjenja vrijednosti na gudvil i jedinice (sredstva u okviru jedinice) koje generišu gotovinu
6.
Priznavanje i knjigovodstveno evidentiranje gubitka:
a) ako se sredstva naknadno prate po modelu nabavne vrijednosti:
- gubitka na gudvilu kroz rashode perioda
- gubitka na sredstvima kroz rashode perioda
b) ako se sredstva naknadno prate po modelu revalorizacije:
- gubitka na gudvilu kroz rashode perioda
- gubitka na sredstvima kroz poništavanje revalorizacionih rezervi
Storniranje prethodno priznatog gubitka na sredstvima, ali ne i gudvilu
63
7.
Izvor: autor
Primjer 2:
U okviru poslovne kombinacije koja je dovela do stvaranja gudvila
u iznosu od 11.000 KM, moguće je identifikovati jednu jedinicu koja
generiše gotovinu koja se sastoji od ulaganja u razvoj i tri mašine.
Na dan testiranja gudvila na obezvređenje, knjigovodstvena vrijednost
ulaganja u razvoj iznosi 10.000 KM, knjigovodstvena vrijednost mašine
„A“ 50.000 KM, knjigovodstvena vrijednost mašine „B“ 40.000 KM,
a knjigovodstvena vrijednost mašine „C“ 30.000 KM. Pretpostavimo
da se u našem primjeru mogla utvrditi fer vrijednost sredstava koja
čine jedinicu koja generiše gotovinu, te da je fer vrijednost ulaganja
u razvoj iznosila 10.000 KM, mašine „A“ 40.000 KM, mašine „B“
30.000 KM, i mašine „C“ 30.000 KM.
Procjena priliva i odliva22 od upotrebe sredstva, odgovarajući diskontni faktor,23 te utvrđivanje upotrebne vrijednosti jedinice dati su u sljedećoj tabeli:
Tabela broj 8: Utvrđivanje upotrebne vrijednosti jedinice koja generiše gotovinu
Godina
Priliv
Odliv
Neto novčani tok
Diskontni faktor
Upotrebna
vrijednost
1.
85.000
56.000
29.000
0,917431
26.605
2.
85.000
50.000
35.000
0,841678
29.459
3.
76.000
45.000
31.000
0,772183
23.938
4.
38.000
12.000
26.000
0,708425
18.419
5.
32.431
10.000
22.431
0,649931
14.579
Upotrebna vrijednost jednice koja generiše gotovinu
113.000
Izvor: autor
S obzirom na to da su date i fer vrijednosti umanjene za troškove
prodaje za pojedina sredstva u okviru jedinice, te da je utvrđena
upotrebna vrijednost, nadoknadiva vrijednost predstavlja višu od
20
21
22
23
navedene dvije. U narednoj tabeli dat je pregled knjigovodstvene,
upotrebne i fer vrijednosti jedinice koja stvara gotovinu.
Prema MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, paragraf 6, korisni vijek je vremenski period u toku kog se očekuje da entitet koristi sredstvo ili broj proizvedenih ili
sličnih jedinica koje entitet očekuje da će dobiti korišćenjem tog sredstva.
Više o diskontnoj stopi pogledati u Upustvu za primjenu MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, paragraf B5.
Prilivi i odlivi su projektovani za period od pet godina koliko se inače preporučuje u okviru MSFI – 3 – Poslovne kombinacije.
Diskontni faktor je utvrđen na osnovu kamatne stope od 9% na godišnjem nivou.
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Tabela broj 9. Utvrđivanje nadoknadive vrijednosti
Vrsta sredstva
Knjigovodstvena vrijednost
Upotrebna vrijednost
Fer vrijednost umanjena za
troškove prodaje
Ulaganje u razvoj
10.000
10.000
Mašina "A"
50.000
40.000
Mašina "B"
40.000
30.000
Mašina "C"
30.000
Jedinica koja generiše gotovinu
30.000
130.000
113.000
110.000
Nadoknadiva vrijednost
113.000
Izvor: autor
S obzirom na to da je knjigovodstvena vrijednost 130.000 KM i
viša je od nadoknadive vrijednosti koja iznosi 113.000 KM, postoji
obezvređenje gudvila, a iznos umanjenja jedinice iznosi 17.000 KM.
Nakon utvrđenog iznosa umanjenja isti se raspodjeljuje prema
rasporedu koji je definisan relevantnim međunarodnim računovodstvenim standardom (MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine).
Tabela broj 10. Raspoređivanje umanjenja vrijednosti jedinice koja generiše gotovinu
R.br.
1.
Vrsta sredstva
Knjigovodstvena vrijednost
Gudvil
11.000
% učešća u knjigovodstvenoj
vrijednosti
Knjigovodstvena
vrijednost nakon
umanjenja
Iznos umanjenja
11.000
0
Ulaganje u razvoj
10.000
0
10.000
2.
Mašina "A"
50.000
50.000/90.000=0.56
3.360
46.640
3.
Mašina "B"
40.000
40.000/90.000=0.44
2.640
37.360
4.
Mašina "C"
30.000
30.000
Izvor: autor
64
Pošto je izvršena raspodjela umanjenja vrijednosti jedinice koja
stvara gotovinu, može se izvršiti knjigovodstveno evidentiranje
umanjenja vrijednosti.
Tabela broj 11: Dnevnik knjiženja finansijskog knjigovodstva
R.br.
2.
Opis poslovne promjene
Konto
Iznos
Duguje
Potražuje
Obezvređenje gudvila
5803
11.000
Obezvređenje opreme
5813
6.000
Ispravka vrijednosti gudvila po osnovu obezvređenja
0129
11.000
Ispravka vrijednosti opreme po osnovu obezvređenja
0229
6.000
Za testiranje gudvila na obezvređenje
Da su na sredstvima prethodno bile formirane revalorizacione
rezerve, na primjer u iznosu od 3.000 KM za mašinu „A“, odnosno
2.000 KM za mašinu „B“, knjigovodstveno evidentiranje bi podrazu-
mijevalo prethodno poništavanje revalorizacionih rezervi, pa potom
evidentiranje rashoda od obezvređenja opreme (za iznos razlike
između iznosa obezvređenja opreme i revalorizacionih rezervi):
Tabela broj 12: Dnevnik knjiženja finansijskog knjigovodstva
R.br.
3.
Opis poslovne promjene
Konto
Iznos
Duguje
Obezvređenje gudvila
5803
11.000
Revalorizacione rezerve po osnovu revalorizacije opreme
3303
5.000
Obezvređenje opreme
5813
1.000
Potražuje
Ispravka vrijednosti gudvila po osnovu obezvređenja
0129
11.000
Ispravka vrijednosti opreme po osnovu obezvređenja
0229
6.000
Za testiranje gudvila na obezvređenje
Naučni časopis za ekonomiju - 04/11
Kod preduzeća koja primjenjuju MSFI za MSE u skladu sa odjeljkom 19, gudvil se naknadno odmjerava po nabavnoj vrijednosti
umanjenoj za akumuliranu amortizaciju i akumulirane gubitke zbog
umanjenja vrijednosti. Kada preduzeće nije u stanju da pouzdano
procijeni korisni vijek trajanja gudvila, treba da pretpostavi da je
vijek trajanja deset godina.
4. STORNIRANJE GUBITKA OD UMANJENJA
Prema MRS 36 – Umanjenje vrijednosti imovine, preduzeće na svaki
datum bilansa stanja procjenjuje da li postoje naznake da gubitak
od umanjenja vrijednosti sredstva, osim gudvila, više ne postoji
ili je umanjen. Kada postoji takva naznaka, potrebno je procijeniti
nadoknadivi iznos tog sredstva odnosno jedinice koja generiše
gotovinu. Storniranje gubitka od umanjenja vrijednosti jedinice koja
genriše gotovinu podrazumijeva povećanje knjigovodstvene vrijednosti sredstva do nadoknadivog iznosa. Kada se alocira stornirani
gubitak od umanjenja vrijednosti jedinice koja generiše gotovinu,
povećanje knjigovodstvene vrijednosti sredstva se ne uvećava iznad
minimuma od sljedećih iznosa:
a) nadoknadivog iznosa (ako se može utvrditi);
b) knjigovodstvene vrijednosti sredstva koja bi bila utvrđena
(umanjena za iznos amortizacije) da u prethodnim periodima
nije bilo priznavanja gubitaka od umanjenja vrijednosti.
Storniranje gubitka od umanjenja vrijednosti sredstva se priznaje u
bilansu uspjeha, osim kada se to sredstvo naknadno vrednuje prema revalorizovanoj vrijednosti. Ako se sredstvo naknadno vrednuje
prema revalorizovanoj vrijednosti, onda storniranje gubitka treba
tretirati kao povećanje revalorizacije tog sredstva.
Primjer 3:
Ako pretpostavimo da se prilikom storniranja gubitka nadoknadivi
iznos ne može utvrditi te da knjigovodstvena vrijednost sredstava
„A“ i „B“ iznosi 50.000 KM i 40.000 KM respektivno, te da se sredstva naknadno prate putem modela nabavne vrijednosti, tada bi se
storniranje gubitka knjigovodstveno evidentiralo na sljedeći način:
Tabela broj 13: Dnevnik knjiženja finansijskog knjigovodstva
R.br.
4.
Opis poslovne promjene
Konto
Ispravka vrijednosti opreme po osnovu promjene vrijednosti
0229
Prihodi od povećanja vrijednosti opreme
Iznos
Duguje
Potražuje
6.000
6813
6.000
Ako pretpostavimo da se prilikom storniranja gubitka nadoknadivi
iznos nije mogao utvrditi te da knjigodstvena vrijednost sredstava
„A“ i „B“ iznosi 50.000 KM i 40.000 KM respektivno, te da se
sredstva naknadno prate putem modela revalorizacije, onda bi se
storniranje gubitka knjigovodstveno evidentiralo kako slijedi:
Tabela broj 14: Dnevnik knjiženja finansijskog knjigovodstva
R.br.
5.
Opis poslovne promjene
Konto
Ispravka vrijednosti opreme po osnovu promjene vrijednosti
0229
Iznos
Duguje
Potražuje
6.000
Revalorizacione rezerve po osnovu revalorizacije opreme
3303
5.000
Prihodi od povećanja vrijednosti opreme
6813
1.000
Za storniranje gubitka od smanjenja vrijednosti stalne imovine
Gubitak od umanjenja vrijednosti gudvila se ne stornira u narednom
periodu24. Storniranje gubitka od umanjenja vrijednosti gudvila bi
značilo povećanje nadoknadivog iznosa gudvila, a prema MRS
38 – Nematerijalna imovina, nije dozvoljeno priznavanje interno
generisanog gudvila.
5. PORESKI EFEKAT TESTIRANJA
GUDVILA NA POREZ NA DOBIT
PRIVREDNOG DRUŠTVA
Prema Zakonu o porezu na dobit25 i važećem Pravilniku o primjeni
zakona o porezu na dobit26, rashodi od obezvređenja gudvila i
rashodi po osnovu amortizacije gudvila se ne priznaju prilikom utvrđivanja poreske osnovice. U skladu sa računovodstvenim pravilima,
prethodno priznati rashodi se ne mogu stornirati jer bi isto značilo
24
25
26
priznavanje interno generisanog gudvila. U skladu sa navedenim,
u godini obezvređenja gudvila računovostvena dobit će biti niža
od poreske dobiti, a utvrđena razlika ima karakter stalne razlike.
S obzirom na to da je u pitanju imovina koju je preduzeće platilo
prilikom realizacije poslovne kombinacije, jer je očekivalo ostvarenje
određenih koristi ili prihoda po osnovu sinergetskih efekata, a da
se rashodi po osnovu obezvređenja gudvila priznaju kada ti efekti
izostanu, ovi rashodi bi se mogli uključiti u poresku osnovicu.
ZAKLJUČAK
Specifičnost gudvila kao oblika nematerijalne imovine jeste što se
se ne može kupiti odvojeno od preduzeća ili njegovog segmenta,
a moguće ga je priznati u uslovima realizacije transakcija koje
ispunjavaju uslove „poslovne kombinacije“ u skladu sa MSFI 3.
MRS 36, paragraf 124.
Zakon o porezu na dobit, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 91/06, čl. 8.
Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dobit, “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 129/06, čl. 9.
65
Za storniranje gubitka od smanjenja vrijednosti stalne imovine
Naučni časopis za ekonomiju – 02/12
Priznavanje, inicijalno i naknadno vrednovanje gudvila kao oblika
nematerijalne imovine je takođe značajno jer se istim utiče na
imovinski, prinosni i finansijski položaj preduzeća. Visina gudvila
uslovljena je iznosom troška poslovne kombinacije, kao i fer vrijednošću neto imovine preuzetog preduzeća.
Računovodstveni tretman gudvila obuhvata evidentiranje njegovog
stvaranja (u uslovima realizacije poslovne kombinacije, pri čemu
je trošak poslovne kombinacije viši od fer vrijednosti neto imovine
preduzeća), naknadno vrednovanje (smanjenje vrijednosti putem
amortizacije ili testiranja na obezvređenje) u zavisnsoti od toga
koje MSFI primjenjuje preduzeće u kojem je bilansiran i primjene
odgovarajuće računovodstvene regulative, te mogućnost storniranja
gubitaka od smanjenja vrijednosti sredstava u okviru jednice koja
generiše gudvil ali ne i same vrijednosti gudvila jer bi to značilo priznavanje interno generisanog gudvila, što zakonski nije dozvoljeno.
Računovodstvena i poreska pravila za naknadno vrednovanje gudvila
se razlikuju u pogledu priznavanja rashoda, pa će se zbog različitog tretmana rashoda u godini obezvređenja gudvila razlikovati i
oporeziva i računovodstvena dobit preduzeća, pri čemu ova razlika
ima karakter stalne razlike.
IZVORI
66
1. A Guide to the IFRS for SMEs IASC; Foundation Publications
Department London 2010.
2. Business combinations and changes in ownership interests: A guide
to the revised IFRS 3 and IAS 27; Deloite Touche Thomatsu 2008.
3. Greuning, Van Hennie, Međunarodni standardi finansijskog
izvještavanja: praktični vodič. Zagreb: Mate, 2006.
4. Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja, SRRS, Beograd, 2009.
5. Međunarodni standard finansijskog izvještavanja za male i
srednje enitete, SRRS, Beograd, 2009.
6. Pervan, I. Računovodstveni tretman gudvila prema MSFI, predavanje na XI međunarodnom simpozijumu „Evropski put BiH u
funkciji razvoja“, Revikon d.o.o., Sarajevo, 2010, str. 307–322.
7. Poljašević, Jelena, Poslovne kombinacije i gudvil (MSFI za
MSE, odjeljak 19). Kontinuirana profesionalna edukacija 1
(KPE 1/2012) / Primjena Međunarodnog standarda finansijskog izvještavanja za male i srednje entitete (MSFI za MSE) u
Republici Srpskoj, pogonsko računoodstvo i aktuelna poreska
problematika. Banjaluka: SRRRS, 2012, str. 27–33.
8. Pravilnik o Kontnom okviru i sadržini računa u Kontnom okviru
za privredna društva, zadruge, druga pravna lica i preduzetnike,
„Sl. glasnik Republike Srpske“, br. 79/09.
9. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dobit, „Službeni glasnik
Republike Srpske“, broj 129/06, 110/07, 114/07, 62/08, 9/09,
122/10. i 73/11.
10. Škarić Jovanović, Kata, Harmonizacija i standarizacija finansijskog izveštavanja malih i srednjih entiteta. Banjaluka: Finrar
11, VIII (2007), str. 5–9.
11. Škarić Jovanović, Kata, Konceptualni okvir MSFI – (revizija
ciljeva finansijskog izveštavanja i kvalitativnih karakteristika
finansijskih izveštaja), Finrar. 2, XII (2011), str. 4–7.
12. Škarić Jovanović, Kata, Izmjene u definiciji fer vrijednosti i
hijerarhijski nivoi fer vrijednosti prema MSFI 13 – Mjerenje fer
vrijednosti, Finrar. 8, XII (2011), str. 5–10.
13. Šnjegota, Duško, Pravni i računovodstveni aspekti poslovnih
kombinacija, Zbornik radova, 3. simpozijum: Korporativno
upravljanje u funkciji stvaranja stabilnijeg poslovnog ambijenta.
Banja Vrućica, Teslić: SRRRS, 2008, str. 189–205.
14. Šnjegota, Duško, Primjena MSFI kroz bilansni kontni okvir,
Ekonomski fakultet i „Finrar“ d.o.o., Banjaluka, septembar 2010.
15. Zakon o računovodstvu i reviziji Republike Srpske, „Službeni
glasnik Republike Srpske”, broj 36/09, 52/11.
16. Zakon o porezu na dobit, „Službeni glasnik Republike Srpske“,
broj 91/06.
Summary
Balancing goodwill represents very interesting area of accounting practice, because throughout history there have been numerous approaches. In terms of goodwill definition, there have been numerous definitions: from definition that goodwill represents part of business
benefits that results from good relation with the customer, then that it represents unidentified intangible values which contribute to above
average profitability to definition that goodwill represents the future economic benefits that come from other assets acquired in business
combination that can not be individually identified and separately recognized.
Specificity compared to other forms of property is in terms of recognition: the inclusion of goodwill can be during realization of business
combination and is determined during the first consolidation of capital. The subsequent measurement of goodwill depends on the size
of the companies in which it was initially recognized – small and medium enterprises in the subsequent evaluation reduce the value of
goodwill amortization, while large companies are testing it on the impairment. The process of testing on impairment requires identification of cash generating unit and determination of the reducing amount by comparing book-keeping unit value and recoverable value.
The losses are allocated to the assets within the unit according to predetermined schedule. Previously recognized losses on the goodwill
cannot be reversed as it would mean recognition of internally generated goodwill. Under tax rules, these expenses are not taken into account when calculating the tax base.
Since this is the form of intangible assets that can not be purchased separately from the company or its segments and that our country
achieves a significant number of business combinations, thus creating the preconditions for the emergence of goodwill and the recognition of its influence on the property, yield and the financial position of the company, balancing the goodwill gets more and more important.
Key words: goodwill, impairment testing, goodwill amortization, reversal of the loss, recoverable amount.
NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/12

5 ubica biznisa - Unija Poslodavaca Crne Gore

KANTONALNO JAVNO KOMUNALNO PREDUZEĆE "VODOVOD I

December 2010 - REZ Agencija

Odjeljak 1 – Mogu li koristiti IFRS za mala i srednja preduzeća?

PRAVILNIK O NAČINU I ROKOVIMA VRŠENJA

22 Lekcije za komuniciranje u međunarodnom marketingu

May 2008 - REZ Agencija

01 Telebak.indd

Rezime - Financing