perspektive
ISSN 1848-140X, listopad 2012., godina 2, broj 3
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
Zapanjujući
previdi
Rimskog
kluba
Javna uprava -
Motivacija i
učinkovitost
Spasonosna
pomirba
„marljivih i
lijenih”
Demografske
zamke:
Hoćemo li
izumrijeti?
Robespierre
naš
suvremenik
DOSSIER
Opcije
europske
katastrofe
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
Recesijske poruke
OPORAVAK
BEZ DUGA
Ako smo već (pre)zadužili
buduće generacije, moramo im u
naslijeđe ostaviti sređenu državu
Darko Horvatin
Čemu Njemačka može
podučiti svijet?
Može li se oponašati njemačka
inventivnost?
Uroš Dujšin
Komparativna analiza hrvatske privrede:
GDJE SU UZROCI
NEKONKURENTNOSTI? Ante Gavranović
ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
perspektive
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
listopad 2012.
godina 2, broj 3
Sadržaj
Pismo urednika ....................................................................................................... 3
U FOKUSU
Oporavak bez duga
Darko Horvatin .......................................................................................................... 5
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
Krešimir Buntak ....................................................................................................... 12
Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Uroš Dujšin ............................................................................................................... 22
TRENDOVI
Zapanjujući previdi eltnoga kluba
Uroš Dujšin ............................................................................................................... 37
Hoćemo li izumrijeti?!
Drago Kojić ............................................................................................................... 44
Statistika dodatno ocrnjuje sliku
Mario Ribar .............................................................................................................. 49
DOSSIER
Slom prerađivačke industrije
Ante Gavranović ....................................................................................................... 53
REFLEKTOR
Čemu Njemačka može podučiti svijet?
Uroš Dujšin ............................................................................................................... 65
INTERVJU
Logika nulte sume
Razgovor s povjesničarkom ekonomije
Deirdre McCloskey o dva stoljeća procvata blagostanja ............................. 73
IMPULSI
Spasonosna pomirba „marljivih“ i „lijenih“
Darko Horvatin ........................................................................................................ 83
Opcije evropske katastrofe
Uroš Dujšin ............................................................................................................... 91
Može li se oponašati Warrena Buffeta? .......................................................... 96
Zašto je teško kastrirati bikovsko tržište?
Drago Kojić ............................................................................................................... 98
NOVE KNJIGE
Robespierre naš suvremenik ............................................................................ 101
Kapitalitam po mjeri čovjeka
Priredio: Mario Ribar ............................................................................................ 108
INDIKATORI
Korelacija izvoza i BDP-a ................................................................................. 111
Slovenija: sve manje privlačna ino-ulagačima .............................................. 113
Goleme rezerve plina ......................................................................................... 114
2
perspektive
Riječ urednika
Novo utvrđivanje prioriteta
Kad biste upitali većinu stanovništva da naznači prioritete u društvu i
gospodarstvu, apsolutnu većinu dobilo bi zacijelo, pitanje zaposlenosti
i novih radnih mjesta. Vjerojatno bi na drugom mjestu bio rast
proizvodnje i uopće zapostavljenog realnog sektora, a s time povezano
i jačanje hrvatskog izvoza. S pravom se stoga postavlja pitanje zašto
ovi prioriteti ne dominiraju u našoj ekonomskoj politici. Drugo
pitanje nameće se samo po sebi: je li to izraz ukupne nemoći naše
makroekonomske politike da izmijeni trendove?.
Praksa, naime, svakodnevno potvrđuje tezu da bez snažne industrije
nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj
začarani krug očito je naša gospodarska stvarnost. Istodobno, bez
reindustrijalizacije nema ni prostora za prihvat velike mase nezaposlenih.
On se, naime, stalno sužava. Samo nova proizvodnja, ponovni uspon
industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za
visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve
stanovništva u pogledu ukupne gospodarske i razvojne politike.
Najvažniji je svakako povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji,
bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju
stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne
samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da
se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje
odmah i razmišljanje o izvozu. I da se nastoji domaćom proizvodnjom,
kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega
i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju
javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima
broj 3 :: listopad 2012.
3
Pismo urednika
prikupljanja poreza, a smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih
davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
Nužna je reindustrijalizacija, ali na novim tehnologijama, s novim
proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu
međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman
naših proizvoda. Komparativna analiza hrvatskog gospodarstva
ukazuje na ključne točke naše neučinkovitosti I razloge zaostajanja u
konkurentnosti.
U fokusu naših interesa stoga su i određene recesijske poruke. Ukazuju
na mogući gospodarski oporavak bez novog zaduživanja. Pretpostavka
je da budućim generacijama u nasljeđe ostavimo zaista uređenu državu.
Umjesto kratkoročne reakcije rješenje je u dugoročno održivom rastu
i razvoju.
Svjedoci smo pada povjerenja u svjetske valute, posebno dolar i euro.
To nepovjerenje ugrožava međunarodni monetarni sustav. Ako se
sumnje u pogledu stabilnosti tih valuta prodube, a središnje banke
ograniče svoja sredstva u njima, te će banke imati manje mogućnosti
intervencije na financijskim tržištima i amortizirati učinke tokova
kapitala na njihove privrede. Opasnost od propadanja spomenutih
valuta čini sudbinu svjetske privrede u velikoj mjeri neizvjesnom.
Ekološki alarmizam i različite demografske zamke, s kojima se svijet
uvijek iznova sučeljava, upozoravaju na pogrešna predviđanja Rimskog
kluba u pogledu privrednog rasta, zaštite okoliša i stalne prijetnje o
prenapučenosti svijeta. Dodajmo tome i sve rašireniju pojavu, napose u
zapadnoj Europi, izrazite depopulacije. Pojačava se i strah da globalna
ekonomska kriza stvara novu ‘izgubljenu generaciju’, što bi moglo
ugroziti društvenu koheziju i budući ekonomski rast.
Uvijek intrigantno pitanje jest njemačko gospodarsko čudo. S tim u vezi
postavljamo pitanje: Čemu Njemačka može podučiti svijet s naglaskom
na oponašanje njemačke inventivnosti. Možemo li iz toga svi ponešto
naučiti?!
4
perspektive
U fokusu
Recesijske poruke
Oporavak bez duga
Hrvatski makroekonomisti iz dana u dana revidiraju
stope domaćeg gospodarskog rasta s lošeg na gore.
Predugo smo, kao i većina svijeta, životom na kredit,
stvarali privid blagostanja. Sada moramo platiti cijenu, te
stvoriti pretpostavke budućim generacijama za dugoročno
održiv rast iz kojeg će vraćati kredite koje im ostavljamo u
nasljeđe. Amerikanci moraju poraditi na konkurentnosti i
tržištu rada, a Europljani na zauzdavanju javnog sektora,
te ubrzanoj privatizaciji. Hrvati moraju sve to.
Piše: mr. sc. Darko Horvatin
Kako hrvatska privreda nikako da pokaže znakove zaustavljanja negativnih
trendova, makroekonomski prognostičari revidiraju očekivanja. Nakon
EBRD-a, koji je početnu prognozu pada bruto domaćeg proizvoda u ovoj
godini od -0,6% spustio na -1,2%, pridružio mu se i Ekonomski institut, koji
očekuje pad od -1,3% (prijašnja prognoza -1%). Razlike su neznatne, ali je
broj 3 :: listopad 2012.
5
U fokusu
nažalost trend isti. Nasuprot njima, Vlada na koncu godine očekuje pozitivnu
brojku ili barem održavanje dostignute razine. Pozitivne promjene očekuju se
slijedeće godine, potaknute prijemom u punopravno članstvo u Europskoj
uniji, što bi trebalo pokrenuti investicijski val. No da bi inozemni kapital došao
u Hrvatsku, potrebno je stvoriti pozitivnu investicijsku klimu, što zahtijeva
strukturne reforme, koje se već godinama najavljuju, ali niti jedna se vlada
do sada nije s time ozbiljno uhvatila u koštac. Sadašnja vlada ima volje i
želje, poduzima napore u tom smislu, ali strukture koje su zacementirane u
proteklih 20 godina nije lako uvjeriti u nužnost promjena. A one su nužne za
stvaranje pretpostavki za dugoročno održiv razvoj. Ako smo već (pre)zadužili
buduće generacije, moramo im u naslijeđe ostaviti sređenu državu koja će
moći generirati dovoljno sredstava za vraćanje dugova koji će ih opteretiti.
Kao što ćemo vidjeti, nismo mi tako daleko od budućih kolega s periferije
EU-a. I mi smo u istom geografskom području da bi nam obrazac ponašanja
i mentalitet bio bitno drukčiji. Na krilima jeftinog novca izvana (bilo državnim
zaduživanjem ili direktnim zaduživanjem domaćih banaka kod svojih inozemnih
centrala) stvaran je privid bogatstva, a gotovo svaki pojedinac zamislio je
da mora imati novi auto ili stan – naravno na kredit. Državne investicije
u infrastrukturu napravile su bum u građevini, a cijena svakog narednog
kilometra autoceste bila je sve skuplja (jer se razlika prelijevala u privatne
džepove). Međutim nitko nije mario, naposljetku, država je plaćala, a novca
je bilo. Doduše na dug, ali koga briga za budućnost. Živimo sada, kredite
će ionako vraćati neke druge generacije. Novca je bilo u obilju i bio je jeftin.
Banke su šakom i kapom dijelile kredite građevinarima, koji su u početku
brzo okretali novac jer je potražnja za nekretninama (potaknuta stambenim
kreditima) bila neutaživa. Nakon razbuktavanja krize u Grčkoj, došlo je do
otrežnjenja. Glavni motor rasta – državne investicije – je zastao. Kula od
karata počela se rušiti. Građevinski se sektor ispuhao, broj nezaposlenih
porastao, a kredite treba vraćati.
Stare pogreške novi izazovi
Tržište nekretnina je zamrznuto. Za očekivati je da u situaciji kada je ponuda
stanova daleko veća od potražnje i cijene padnu. Međutim, do toga nije došlo
jer ne odgovara bankama koje su upisale hipoteke po daleko višim cijenama
od onih koje sada realno mogu dobiti na tržištu. Ako krenu u rasprodaju
nekretnina, morat će priznati gubitke po kreditnim plasmanima koje ne mogu
naplatiti, a aktiviranjem instrumenta osiguranja mogu pokriti samo dio kredita.
U tom slučaju dolazi u pitanje i adekvatnost kapitala. Bankari, stoga radije
održavaju klijenta na aparatima kroz beskonačno prolongiranje kredita, nego
6
perspektive
Oporavak bez duga
da priznaju stvarnost. Pitanje je kako će im se dugo tolerirati prikazivanje
takvog stanja.
Pogledajmo u nastavku, kako magazin Foreign Affairs vidi uzroke globalne
krize te koja rješenja predlaže i moći ćemo se prepoznati u većini od njih.
Prema tradicionalnoj interpretaciji globalne ekonomske recesije, zaustavljanje
gospodarskog rasta prouzročeno je kolapsom potražnje do koje je došlo
zbog akumuliranja dugova prije krize. Domaćinstva, kao ni zemlje ne mogu
trošiti jer se više ne mogu zadužiti, a najbolji način za oživljavanje rasta je
pronalaženje načina ponovnog kolanja novca kroz sustav. Vlade, koje to još
uvijek mogu, trebale bi voditi veće deficite, središnje banke još više sniziti
kamatne stope, kako bi se štedljivo stanovništvo potaknulo na potrošnju.
Političari bi brigu o akumuliranom duga trebali voditi kasnije, kada se
ekonomija ponovno zahukta.
U toj standardnoj kejnzijanskoj tvrdnji, doduše malo modificiranoj zbog
dužničke krize, zapadni političari, centralni bankari, kao i ekonomisti s
Wall Streeta, vide izlaz iz sadašnje situacije. Čim je SAD pokazao znakove
oporavka, kejnzijanske sveznalice digle su glas za svoju politiku, uzimajući
za primjer europsku dužničku krizu kao primjer pogrešne politike nametanja
sveopće štednje, koja neće dovesti do brzog gospodarskog rasta.
Naravno, današnje privredne teškoće nisu smo rezultat neadekvatne
potražnje, već isto tako iskrivljene ponude. Godinama prije financijske krize
(2008.), napredne ekonomije kontinuirano su usporavale rast masovnom
proizvodnjom upotrebnih dobara za kojima je padala potražnja. Tehnološki
razvoj i inozemna konkurencija ukinuli su mnoga radna mjesta, a trebalo je
pokriti mirovinska i zdravstvena osiguranja za sve stariju populaciju. U naporu
za održavanjem stopa rasta, vlade su trošile više nego što su mogle izdržati,
dok je stanovništvo bombardirano jeftinim kreditima. Takav obrazac razvoja
ubrzo se pokazao neodrživim.
Pogled u prošlost
Umjesto pokušaja vraćanja umjetno napuhanih stopa rasta BDP-a, vlade bi
se trebale koncentrirati na otklanjanje strukturnih nedostataka u vlastitom
dvorištu. Za SAD to znači prekvalifikaciju ljudi koji su postali tehnološki
višak, poticanje poduzetništva i inovacija, te usmjeravanje snage financijskog
sektora na pravi kolosijek. Južna Europa bi pak trebala olabaviti regulaciju
koja tvrtke i zaposlenike štiti od konkurencije uz istodobnu smanjivanje
državne prisutnosti u brojnim područjima, eliminirajući tako nepotrebna i
broj 3 :: listopad 2012.
7
U fokusu
neproduktivna radna mjesta. Za razumijevanje onoga što će koristiti a što ne
za obnavljanje održivog rasta valja se vratiti malo unatrag. Nakon 2. svjetskog
rata uslijedila je ekonomska ekspanzija Zapada i Japana, obnova i preporod
vanjske trgovine nakon razdoblja protekcionizma, obrazovanija radna snaga,
te široka upotreba novih tehnologija. No kada je „voće na najnižim granama“
ubrano, postalo je sve teže gospodarski stroj držati u punom pogonu. Era
snažnog privrednog rasta iznenada je prekinuta početkom 1970-ih godina,
kada su zemlje OPEC-a postale svjesne svoje pregovaračke moći, što je
dovelo do prvoga naftnog šoka koji je prouzročio globalnu recesiju. Javni
su izdaci eksplodirali. Naime, za vrijeme ekonomskog uzleta demokratske
vlade promovirale su državu blagostanja. Kada je kasnije došlo do pada
zaposlenosti, vlade i nadalje izdašno potpomažu nezaposlene, premda su se
porezni prihodi opasno smanjili. Nakratko su središnje banke ekspanzivnom
monetarnom politikom podržavale takav scenarij, što je pak u 1970-ih dovelo
visoke inflacije. Premda je inflacija smanjila stvarnu vrijednost državnog
duga, nije pokrenula rast. Naprotiv, stagflacija je nagrizla vjeru ekonomista
i političara u Keynesovu stimulativnu politiku. Nakon toga, centralne su banke
promijenile ploču i za glavni cilj uzele nisku i stabilnu inflaciju. Međutim, vlade
su nastavile s rastrošnim stilom, te je koncem 1970-ih dug u odnosu na BDP
opasno porastao, no ovaj put bez inflacije koja bi smanjila njegovu realnu
vrijednost. Prepoznavši nužnost pronalaska novih izvora rasta SAD je u vrijeme
predsjedanja Ronalda Regana deregulirao mnoge industrije (zrakoplovstvo,
električna energija, transport, financije). Isto je u Velikoj Britaniji učinila
Margaret Thatcher. U konačnici, produktivnost je počela rasti. Za razliku od
njih, kontinentalna Europa napravila je samo kozmetičke reforme. Rezultat
se osjetio sredinom 1990-ih kada je američka produktivnost uzletjela, dok
se u Europi, a posebno u južnim zemljama nesklonim dubljim reformama,
srozala. Kada je 1999. godine zaživio euro, talijanska nezaposlenost iznosila
je 11 posto, a španjolska 16 posto. Jedino je Njemačka čitavo vrijeme,
kroz rast produktivnosti i restriktivnu politiku plaća jačala svoju poziciju.
Pri tome je na najbolji način iskoristila zajedničku valutu, učinivši svoj izvoz
globalno jeftinijim nego što bi bio da je ostala izvan eurozone. Posljedično
pražnjenje državne blagajne učinilo je nemogućom misijom štednju za buduće
troškove zdravstva i mirovina za sve stariju populaciju. Reforme su potaknule
poduzetništvo, inovacije, konkurentnost i efikasnost, što je rezultiralo jeftinijim i
boljim proizvodima za široke mase. Međutim, nije pripremilo stanovništvo na
ekonomiju znanja, već ih je nemilice obasipalo jeftinim kreditima. Porastao
je jaz između bogatih i siromašnih, a sve je teže bilo pronaći dobar i siguran
posao.
8
perspektive
Oporavak bez duga
Raslojavanje društva
U vrijeme poslijeratnog oporavka svi su profitirali. Za banke je to bilo doba
formule „3-6-3“. Primi depozit po 3 posto, daj kredit po 6 posto i krenu
na golf u 3 sata poslijepodne. Bankarstvo je bilo profitabilan, siguran i
dosadan posao. Sindikati su se borili za plaće i dodatne beneficije, dok su
im kompanije s veseljem udovoljavale, jer, bilo je obilje profita za podijeliti.
No, 1980-ih došao je kraj lagodnom životu. Primjena novih tehnologija
donijela je neviđenu konkurenciju na tržište, koja je jednostavno pokosila
one koji se nisu prilagodili. Razlike u dohotku stanovništva postajale su sve
veće. Visokoobrazovani kadrovi (potrebni za korištenje novih tehnologija)
su profitirali, dok je needucirana radna snaga sve češće ostajala na cesti.
Dobri i sigurni rutinski poslovi koji zahtijevaju umjerena znanja i vještine
su nestali, a porasla je potražnja za kreativnom i odlično obrazovanom
radnom snagom. Otpuštenima je preostala prekvalifikacija ili prihvaćanje
nisko plaćenih uslužnih poslova (taksisti, frizeri, vrtlari i slično). Uslijed spleta
raznih okolnosti (neadekvatno osnovno obrazovanje, disfunkcionalne obitelji,
visoke školarine), previše Amerikanaca nije dobilo potrebnu edukaciju. Takav
razvoj doveo je i do povećanja jaza u dohotku.
Američka statistika je alarmantna. Čak 35 posto stanovništva bez završene
srednje škole između 25 i 54 godina je bez posla. Štoviše, manja je vjerojatnost
da će Amerikanac u dobi između 24 i 35 godina imati diplomu od onoga
u dobi između 45 i 54 godina. Unatoč činjenici da diploma sve više vrijedi
na tržištu rada. Istraživanja pokazuju da se zadnjih godina povećava broj
djece iz bogatih familija koje steknu fakultetsko obrazovanje, dok vrlo rijetki
iz manje imućnih obitelji dosegnu taj cilj. Razlika u dohotku stvorena razlikom
u obrazovanju je zacementirana.
Privid bogatstva
U godinama prije krize životna realnost za srednju klasu postajala je sve
sumornija. Dobro plaćene i manje zahtjevne poslove bilo je sve teže pronaći.
I umjesto da potraži uzroke tog trenda, Vlada se okrenula jednostavnijem
rješenju, koje je dugoročno donijelo više štete nego koristi. Kako bi ugroženoj
srednjoj klasi dala privid boljeg života (kupnja automobila, nekretnina,
egzotična putovanja) stvorila je uvjete za kreditiranje najširih masa. Početkom
1990-ih financijski sektor potican je na kreditiranje stanovništva, posebice
niže i srednje klase. Država je 1992. godine izmjenom regulative povećala
utjecaj na divovske hipotekarne agencije Fannie Mae i Freddie Mac koje su
zatim poticale i najsiromašnije slojeve stanovništva na kupnju nekretnina.
broj 3 :: listopad 2012.
9
U fokusu
Tako je novac započeo kolati prema siromašnijim slojevima potaknuvši
njihovu neosnovanu potrošnju. Kad je k tome nakon dot-com krize Fed
snizio kamatne stope na minimum, potaknut potražnjom za nekretninama te
jeftinim kreditima ekspandirao je građevinski sektor, što je otvorilo mnoga
radna mjesta uglavnom za nekvalificiranu radnu snagu. Mnogi ekonomisti
su pozdravljali taj proces tvrdeći da će građevinski bum izvući zemlju iz krize,
što se ubrzo pokazalo neosnovanim. Nekretninski balon uskoro je puknuo,
ostavljajući građevinske radnike u još goroj situaciji nego ranije – bez posla
uz ogroman kredit za nekretnine koje si ipak nisu mogli priuštiti. Premda
su bankari veliki krivici za krizu, ništa manja nije ni uloga političara koji su
stvorili preduvjete za nju.
Europske zemlje različito su odgovorile na usporavanje rasta početkom 1990ih. Neke, poput Njemačke koncentrirale su se na podizanje konkurentnosti.
Snižavanjem radnih prava, restriktivnom politikom plaća – unatoč rastu
produktivnosti, Njemačka je postala svjetska izvozna velesila. No zemlje
poput Italije i Grčke nisu prionule reformama, već su zahvaljujući jeftinim
kreditima (zbog članstva u eurozoni) osiguravale gospodarski rast i smanjile
nezaposlenost. Grčka je posuđenim novcem otvarala visoko plaćana
neproduktivna mjesta u javnom sektoru. No sada kada su krediti presušili (i
treba ih vraćati) dolazi do naglog pada BDP-a. U Španjolskoj su radna mjesta
stvarana kombinacijom građevinskog uzleta i potrošnje lokalne samouprave,
a u Irskoj zahvaljujući nekretninskom balonu. U konačnici se pokazalo da je
rast temeljen na kreditima neodrživ.
Podizanje konkurentnosti
Izlazak iz krize ne može se temeljiti na posuđivanju i trošenju, posebice ako
se ne investira u dugotrajnu imovinu koja će budućim generacijama osigurati
temelje za vraćanje dugova koje im u zalog ostavlja sadašnja generacija
političara. Umjesto kratkoročne reakcije, rješenje je u dugoročno održivom
rastu. Zemlje poput Grčke, Italije i Španjolske, trebale bi smanjiti javni sektor
i poboljšati prikupljanje proreza, te privatizirati većinu državnih poduzeća,
čime bi se podigla konkurentnost ukupne privrede. To treba učiniti brzo i
sveobuhvatno, kako bi se teret što ravnomjernije podijelio na sve slojeve
društva. Pri tome bi Njemačka, koja je naviše profitirala od zajedničke
europske valute, trebala kroz rast plaća potaknuti osobnu i javnu potrošnju
i tako preuzeti dio tereta krize na svoja leđa. Bez postupne konvergencije
europskih privreda, kriza će se produbiti, a eurozona urušiti, što će imati
nesagledive posljedice za globalnu privredu.
10
perspektive
Oporavak bez duga
SAD pak mora naglasak staviti na podizanje sposobnosti radne snage,
poticanje inovacija i bolji nadzor nad financijskim sektorom. Oni koji su prije
krize radili u financijskom i građevinskom sektoru, teško da će se tamo moći
ponovno zaposliti, već im predstoji prekvalifikacija. To zahtijeva vrijeme i nije
uvijek moguće. Poseban se naglasak treba staviti na planiranje potrebe za
educiranim kadrovima, kako bi se izbjeglo usvajanje novih znanja i vještina
za kojima u konačnici neće biti potražnje na tržištu.
Industrijske zemlje imaju izbora. Ili će se pretvarati da je sve u redu, samo
što potražnja šepa, pa je treba nekako stimulirati, ili će prihvatiti krizu kao
poziv na buđenje i prihvatiti se strukturnih promjena, te se bolje pozicionirati
za nadolazeće vrijeme. Rezultat izbora odredit će putanju globalne privrede
u razdoblju pred nama.
Vjerujemo da se Hrvatska može pronaći u mnogim navedenim primjerima.
Moramo se mijenjati, a vrijeme curi. Uskoro ulazimo u Europsku uniju gdje nas
čeka bespoštedna utakmica za koju nismo spremni, a ne želimo se mijenjati.
Nerealan život na visokoj nozi ipak moramo platiti. Započete reforme moraju
se čim prije provesti jer nam u protivnom slijedi sumoran scenarij. Ako su
vodeće svjetske rejting agencije otvorile i pitanje donedavno nedodirljivog
kreditnog rejtinga Njemačke, ne treba puno dvojiti hoće li nam najesen srušiti
rejting. Pogotovo ako ne vide konkretne rezultate u reformama. A tek nam
onda slijedi stezanje remena.
Kontaktirajte nas na e-mail adrese:
info@inicijativa.com.hr
tajnik@inicijativa.com.hr
broj 3 :: listopad 2012.
11
Javna uprava – stanje i problemi
Motiviranost glavni pokretač
učinkovitosti
Primjena valjanog modela jedan je od ključnih ciljeva
reforme javne uprave za svaku zemlju. To podrazumijeva
suštinske promjene i nove vrijednosne karakteristike:
korisničku umjesto birokratske orijentacije, transparentnost
umjesto zatvorenosti, diskretnosti i tajnosti, vladavinu prava
umjesto samovolje u vođenju javnih poslova. Hrvatska u
mnogočemu zaostaje u tom segmentu razvoja.
Piše: dr. Krešimir Buntak
Javna uprava po svojoj prirodi i nije osobito motivirana za poboljšanja i
promjene. Profit, koji je u poslovnom svijetu glavna pokretačka snaga, nema
značajnu ulogu u upravnim organizacijama. Promjene i inovacije, čijim se
uvođenjem ostvaruje nova vrijednost i ekstra profit u realnom sektoru, nisu
uglavnom predmet interesa javne uprave. Međutim, koncept dobre uprave koji
u nekoliko posljednjih desetljeća mijenja fokus zahtjeva novi način razmišljanja.
Kreiranje dobre uprave je koncept kreiranja povjerenja, suradnje i međusobne
promjene stavova svih zainteresiranih strana. Javni sektor orijentacijom na
zadovoljenje potreba građana i ostalih zainteresiranih strana usmjerava se na
učinkovito, djelotvorno, transparentno, inovativno i odgovorno poslovanje s
karakteristikama poduzetnosti i poduzetničkog djelovanja. Primjena valjanog
modela jedan je od ključnih ciljeva reforme javne uprave za svaku zemlju.
To podrazumijeva suštinske promjene i nove vrijednosne karakteristike:
korisničku, umjesto birokratske orijentacije, otvorenost i transparentnost
umjesto zatvorenosti, diskretnosti i tajnosti, vladavinu prava umjesto samovolje
u vođenju javnih poslova, ali i nova značenja djelotvornosti i učinkovitosti.
12
perspektive
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
Univerzalnost i specifičnosti
Važno je definirati dva ključna pojma javne uprave, organizaciju i upravu.
Organizacija kao sustav elemenata, veza i funkcija omogućuje ostvarivanje
najsloženijih zadaća, proširuje opseg čovjekove individualne snage.
Individualne snage stvaraju društvenu snagu, a društvena snaga ubrzava
proces ostvarivanja zadaća i skraćuje potrebno vrijeme za njihovo izvršenje1.
Isto tako, važnost organizacije proizlazi iz čovjeka kao društvenog bića. Dakle,
organizacija se promatra kao institucija i aktivnost. Značenje organizacije
nije ograničeno samo na čovjekovu gospodarsku aktivnost, već na njegovu
sveukupnu radnu i životnu aktivnost, a posebno se ogleda u koristi koje
čovjek ima njezinom primjenom u svim područjima društvenog života. Danas
se posebno usmjeravamo na potrebu za novim organizacijskim oblicima u
području upravnog procesa. Upravljanje se promatra kao dio upravnog
sustava, a cijeli se upravni sustav promatra kao organizacijski proces u kojem
su skupine ljudi međusobno povezane tako da su među njima podijeljeni
radni zadaci usmjereni prema zajedničkim ciljevima2. Zajednički ciljevi se
odnose na zadovoljavanje javnih potreba društva. Razlikuje se uprava kao
skup upravnih organizacija i uprava kao djelatnost. Može se reći da je
javna uprava organizacija koja povezuje upravne poslove i zadaće, upravne
organizacije i posebnosti koje proizlaze iz zahtjeva okoline. Najjednostavnije
rečeno javna uprava je organizirani sustav pružanja javnih usluga u nekom
društvu. U modernom društvu uprava se shvaća kao vrlo odgovoran dio
društva vezan za politiku i interes javnosti. Isto se povezuje s ustavom,
zakonitošću i poslovima vezanim za djelatnost uprave, posebno za javnost
rada. Razvoj uprave povezuje se s općim gospodarskim, kulturnim i društvenim
razvojem. Upravni se razvoj povezuje s društveno-ekonomskim i političkim
razvojem kao njegova posljedica, kao važan čimbenik razvoja koji proizlazi
iz same logike upravnog sustava. Javna se uprava svrstava u specifičan
organizacijski oblik koji prati razvoj svih civilizacija. Specifičnosti se naziru u
posebnim obrascima življenja koji s vremenom postaju sve složeniji i sve više
preuzimaju obrasce organiziranja i upravljanja u realnom sektoru. Danas
se više nego ikad stručnjaci bave stvaranjem novog, primjerenijeg trenutku
i okruženju, modela funkcioniranja javne uprave. Razvoj se kreće u pravcu
ostvarenja modela primjerenog potrebama društva, modela temeljenog na
zakonitim rješenjima, realnom stanju i uvjetima. Naravno da ta rješenja nisu
i ne mogu biti jednoznačna i jednostavna, no dobra je solucija mogućnost
preuzimanja dobrih rješenja iz realnog sektora. Zašto je to moguće budući
1
2
P. Sikavica., M. Novak., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, str. 5, 1999. g.
E. Pusić., Nauka o upravi, knjiga I, t. 59, str. 132. – 138., Školska knjiga Zagreb, 2002.
broj 3 :: listopad 2012.
13
U fokusu
da se uvijek pravi razlika između javnog i realnog sektora? Moguće je
zato što je razvoj poslovnih modela u realnom sektoru, posebno imajući
na umu koncepte kvalitete i izvrsnosti, u prvi plan stavio zadovoljstvo svih
zainteresiranih strana i to od korisnika (kupca) pa do društvene zajednice. U
svakom slučaju radi se o sustavnim rješenjima i regulacijama koji vode prema
poželjnom stupnju samostalnosti u obavljanju zadaća i realizaciji ciljeva. U tu
regulaciju ugrađuju se načela Europske povelje o lokalnoj samoupravi koja
između ostalog definira upravu kao pravo i mogućnost lokalne sredine da u
granicama zakona upravlja važnim dijelom javnih poslova3. Lokalna zajednica
zadovoljava potrebe svojih građana, iz potreba se razvijaju interesi pa tako
raste zanimanje za neke teme koje su do jučer bile od drugorazredne važnosti.
Razvoj javne uprave postaje nužnost, raste interes za prijenos ovlasti s viših
na niže razine, očekuje se učinkovitost javne uprave. Javna uprava postaje
mreža procesa i odnosa u kojima se razmjenjuju značajne funkcije. Uspjeh
upravljanja javnom upravom ovisi o vještinama i sposobnostima javnog
menadžmenta i zaposlenika, o poznavanju sustava javne uprave i okoline.
Sve se više govori o komunikacijskim procesima, korištenju informacijskih
tehnologija, upravljanju informacijama, poticajnoj organizacijskoj kulturi,
strateškom promišljanju kroz kreiranje vizije i misije usmjereno finalizaciji
lokalne politike s ciljem zadovoljavanja potreba građana.
Inteligentna organizacija
Napušta se tradicionalni način razmišljanja i sve više se govori o upravi kao
inteligentnoj organizaciji koja zna što želi, o dobro organiziranom upravnom
sustavu koji želi biti djelotvoran na svim interesnim razinama. Moderna društva
pretpostavljaju javnu upravu koja djeluje unutarnjim kriterijima uspješnosti.
Javna uprava se treba usmjeriti na suvremene metode menadžmenta
kroz motiviranje zaposlenika i utjecaj na zadovoljstvo korisnika pružanjem
kvalitetnih usluga. Njezina se misija vezuje za djelotvornost i uspješnost.
Djelotvornošću se pokazuje u kojoj mjeri izlazni rezultati ostvaruju ciljeve.
Uspješnost se povezuje međuodnosom ulaznih i izlaznih podataka i odnosa.
Djelotvornost i uspješnost javne uprave povećava se kroz procesnu orijentaciju,
osiguranje stabilnosti sustava u smislu profesionalizacije svih u javnoj upravi
(od menadžmenta do izvršitelja), kontinuirano učenje, povećanje inicijative
i osobne odgovornosti, povećanje organizacijske i osobne inovativnosti te
povećanje ukupne i osobne motiviranosti.
3
14
European charter of local self government-Charte europeenne de l autonomie,
Strasbourg, t. 1., Povelje, 1985.
perspektive
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
U prethodnom poglavlju javna uprava se promatrala kroz pojam organizacije
i aspekte upravljanja njom i unutar nje. Uzimajući u obzir danu definiciju i
uspoređujući je s najopćenitijom definicijom sustava prema Žaji4 koja glasi
da je sustav suvisla cjelina i da je svaki dio cjeline određen njome i usmjeren
ostvarenju određenog cilja, možemo sa sigurnošću reći da je organizacija –
sustav. Osobito treba naglasiti da je organizacija dinamički sustav5 sa svim
ključnim elementima sustava, njihovim svojstvima i odnosima. Karakteristike
organizacije kao sustava ukazuju na mnogoznačnost njezinih obilježja, kao
i na veliku složenost odnosa unutar sustava i veza sustava s promjenjivom
dinamičkom okolinom. Osnovni cilj takvog sustava je ostvarivanje određene i
ne samo ekonomske koristi, čime se zadovoljavaju interesi svih zainteresiranih
strana, a sam sustav osigurava daljnji razvoj i stalno poboljšanje uz ostvarenje
zadanih ciljeva. Ti ciljevi su temelj za postavljanje potrebne strukture sustava,
odnosno određivanja potrebnih elemenata (E) sustava (ljudi, sredstva za rad,
kapital…), njihove međuzavisnosti i povezanosti u cjelinu – sustav koji djeluje u
interakciji s uvjetima okoline. U tom kontekstu javna uprava kao organizacija
u svakom slučaju ima atribute složenog sustava koji ima nekoliko razina.
Sustavi javne uprave dijele se na teritorijalne, funkcionalne i asocijativne6.
Teritorijalizaciju društva prati upravljanje na određenom području, odvija se
različitom dinamikom u različitim oblicima. U novije vrijeme teritorijalizacija
je isprekidana novim varijantama asocijativnog tipa. Javna uprava mijenja
se i pretvara pod utjecajem urbanizacije iz teritorijalnog i funkcionalnog
oblika upravljanja u procesni. Temelji svoj rad na podjeli poslova i zadaća na
funkcionalnom načelu, oko sadržaja ili funkcije. Asocijativan tip sustava javne
uprave određuje pripadnost pojedinca zajedništvu. Pojedinac se priklanja
određenom prioritetu ili interesu, teritorij je samo okvir. Obuhvaća državnu
upravu, regionalnu, lokalnu upravu i samoupravu. Pri obavljanju poslova i
zadaća iz domene društvenih poslova u našoj sredini težište se stavlja na
teritorijalni upravni sustav. Ovaj oblik upravnog sustava je odraz političke
volje. Funkcionalni upravni sustavi obuhvaćaju mreže javnih ustanova,
poslova i zadaća koji se obavljaju u tim ustanovama radi zadovoljavanja
interesa zajednice. Asocijativni sustavi javne uprave obuhvaćaju udruge,
civilna društva kojima se pojedinci priklanjaju, povezuju inicijativama radi
ostvarivanja zajedničkih interesa. Ciljevi upravnih sustava promatraju se s
4
5
6
Marko Žaja (1993): Poslovni sustav, Školska knjiga Zagreb, Zagreb
Dinamički sustav je sustav koji „živi“, u kojem se zbiva neki proces i koji se tijekom
vremena mijenja ovisno o okruženju
E. Pusić, S. Ivanišević, Z. Pavić, M. Ramljak, Upravni sustavi, knjiga I., Školska knjiga,
Zagreb, 1997.
broj 3 :: listopad 2012.
15
U fokusu
tehničkog, odnosno organizacijskog stajališta ostvarivanja koncepta određene
djelatnosti u svrhu ostvarivanja određenog interesa. U tom smislu se zavisno
od interesa međusobno povezuju. Sama država se sastoji od političkog,
ekonomskog i administrativnog oblika.
Organizacijski i funkcionalni aspekt
Politički uključuje oblikovanje politika u svrhu ukupnog razvoja, ekonomski
se odnosi na proces donošenja odluka kojima se utječe na ekonomske
aktivnosti, a administrativni oblik se odnosi na primjenu zacrtane politike, na
javnu upravu. Na javnu upravu gledamo s organizacijskog i funkcionalnog
aspekta. S organizacijskog aspekta misli se na skup tijela državnog aparata
koji obavljaju upravne poslove, a koji je u načelu vrlo složen i dinamičan
upravljački i poslovni sustav bez obzira na činjenicu da se javna uprava
svrstava u neprofitnu djelatnost. Naime, u načelu nema razlike u načinu
upravljanja profitnim i neprofitnim organizacijama, sukladno zahtjevima
za upravljanjem složenim sustavima, osim u definiranju i realizaciji misije
i poslovne politike kao posljedice definiranih vrijednosti koje su kod javne
uprave usmjerene na društveni doprinos uz naglašeno kvalitetno opsluživanje
korisnika kroz zadovoljenje svih zainteresiranih strana. Procesom ulaska u
Europsku Uniju stvara se pritisak na javnu upravu, očekuje se kvalitetnija
usluga, sve se više čuju zahtjevi za porastom sposobnosti zaposlenika, za
djelotvornijim obavljanjem poslova i zadaća, držeći se načela dadobrog
«governancea». Isto se odnosi na proces upravljanja u javnoj upravi, na
dobru institucionalnu infrastrukturu, te na jake administrativne sposobnosti.
Misli se na postupke, javnu upravu organiziranu kao profesionalni servis
građana, na odgovornost i stabilnost upravnog sustava. Jačanje javne uprave,
djelotvornost i učinkovitost smatraju se važnim i prioritetnim zadaćama u tom
procesu. Ako to sve stavimo u kontekst javne upravu u Hrvatskoj zasigurno
se nameće pitanje zahtjeva za ozbiljnim strukturnim reformama u pravcu
kvalitetne, odnosno izvrsne javne uprave.
Suvremeni svjetski trendovi7
Zahtjevi za promjenama javne uprave sve su izraženiji, potiču se potrebom
da se odgovara na zahtjeve građana i regulaciju života u samoj zajednici.
7
16
Većim dijelom preuzeto, dopunjeno i dorađeno od Kanoti, D., Informacijske tehnologije
i organizacijska kultura kao čimbenici djelotvornosti javne uprave, Magistarski rad,
Varaždin, 2007
perspektive
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
Uostalom, svaka se organizacija mijenja pod utjecajem okoline. U drugoj
polovici dvadesetog stoljeća reforma uprave postaje stalan proces gotovo u
svim razvijenim zemljama svijeta. Mijenja se zavisno od stupnja društvenog i
ekonomskog razvoja. Ubrzana urbanizacija zahtijeva sve veću odgovornost za
vlastiti razvoj, a sami građani sve više sudjeluju u radu lokalne samouprave.
Svjetski trendovi sugeriraju prevladavanje države od aparata vlasti u nositelja
javnih ovlasti, službi i kultura. Javna uprava postaje most prema građanima,
mjesto izražavanja njihovih interesa i inicijativa, mjesto stvaranja zajednice
(„community development“).
Zemlje postsocijalizma zaostaju u tom procesu. U njihovim sredinama
prevladavaju elementarna pitanja razdvajanja državne vlasti od samouprave,
određenja položaja države u tržišnom gospodarstvu, uređenje broja slojeva
upravno-političkog sustava, pitanje regionalizma i centralizma. Javljaju se
poteškoće stabilizacije institucija8. Teška i spora prilagodba javnih službi u
nedefiniranom okruženju rezultira nestabilnom i slabom organizacijskom
kulturom na vidljivoj i nevidljivoj razini. Situacija je na općoj razini poznata
i kod nas. Sama decentralizacija može se odvijati kao dekoncentracija, a
evidentiran je i nedostatak stručnih ljudi. U Hrvatskoj se do nedavno vidio
raskorak između propisanog i stvarnog, naglašavali su se oblici manipulacije
uz prisutnost postupaka za koje se ne može reći da su demokratski. U
takvim uvjetima ne može se govoriti o uvjetima timske orijentacije, o razvoju
sposobnosti, o usmjerenosti na potrebe građanstva, o organizacijskoj kulturi
i učenju. Danas se napušta monotipski model uprave (ista tipologija bez
obzira na urbani ili ruralni karakter), te se uvodi fleksibilniji politipski model
primjeren zahtjevima modernog društva. Monotipski model poznaje se u
sredinama homogenih gospodarskih i demografskih karakteristika a mnogo
više zemalja koje daju važnost odlučivanju u zajednici priklanja se politipskom
modelu. Komunikacijski razlozi, oblik, raznovrsnost područja, specifičnosti
sredina i kulturni obrasci razlozi su za poštivanje politipskog modela. Pri tom
se daje važnosr poštivanju tradicije i kulture, onog što ostaje u sjećanju ljudi
i postaje simbol kontinuiteta.
Demokratsko društvo nameće upravi nove ciljeve kroz reforme, te se
postepeno oslobađa političkih i birokratskih pritisaka i stvara nov način rada
obogaćen komunikacijskim procesima. Na primjeru Velike Britanije uočava
se još 1980. pretvaranje državnog upravljanja u poslovni menadžment.
Vlada objavljuje program „Next Steps“. Operativno djelovanje prenosi se
na izvršne urede („Executive Agencies“) čiji su ravnatelji u znatnoj mjeri
8
Sokol S., Kregar J., Hrvatski sustav uprave i samouprave, Organizator, Zagreb, 1993.,
str. 24
broj 3 :: listopad 2012.
17
U fokusu
nezavisni od ministarstva9. Reforme britanske javne uprave odnose se na
prenošenje upravnih zadaća s državne na nedržavne nositelje i poboljšanje
rada uvođenjem metoda koje su provjerene u privatnim, gospodarskim
organizacijama. SAD ostvaruje program „New Public Administration“ kojim
se povećava djelotvornost javne uprave prelaskom na demokratske-timske
odnose za razliku od dotadašnjih autoritativnih-hijerarhijskih odnosa. U takvim
se uvjetima stvara fleksibilna uprava spremna za brze promjene. Nešto kasnije
SAD idu u pravcu mobilizacije resursa zajednice u formuliranju vrijednosti
koje još ne postoje10.
Odbacuje se birokratska zapetljanost
Državna intervencija svodi se na ostvarivanje praktičnih ciljeva. Odbacuje
se birokratska zapetljanost i uvodi se sustav u kojem je poznata odgovornost
pojedinaca za rezultate. Djelotvorna poduzetnička uprava stvara atmosferu i u
prvi plan stavlja zadovoljstvo korisnika. Stvaraju se javno-privatna partnerstva,
uvodi se natjecateljski duh, smanjuje broj propisa, ocjenjuje se rad. Javnoprivatnim partnerstvom uvodi se model za pružanje usluga i obavljanje poslova
za državu ili u ime države, odnosno lokalne vlasti. Modelom javno-privatnog
partnerstva postiže se bolje iskorištavanje uloženog javnog novca uz brži
razvoj infrastrukture i javnih usluga. Model se uglavnom koristi pri izgradnji
infrastrukture, u uslugama zaštite okoline, u javnom prometu, obrazovanju,
zdravstvenim uslugama i turizmu. Neki kritičari smatraju da ovaj program
potkopava upravnu i političku tradiciju i previše ističe ekonomsko gledište.
Neke zemlje se priklanjaju (primjer Njemačke) radikalnoj racionalizaciji uprave
i zagovaraju ekonomski pristup, proklamira se orijentacija na korisnike kao
kupce upravnih usluga te partnerstvo javnog i privatnog sektora. U ovom
modelu nazire se opasnost od umanjivanja funkcije uprave, složenost uprave
ne može se smanjiti ispod mjere složenosti okoline zbog raznovrsnosti, a
ukazuje se i na činjenicu da uprava ne smije biti mjesto sukoba zbog političke
moći. Sustavi očigledno variraju od koncentracije do dekoncentracije, no u
svim sustavima je zajednička težnja stabilnosti. Stabilnost se može postići
daljnjim razvojem alternativa, svođenjem rizika na najmanju mjeru, društvenom
kontrolom i razvojem demokratskih vrijednosti. Razvoj uprave ostvaruje
se ovisno o dinamici društvenog razvitka, ciljevima sustava, ideologijama
Ridley, F.F., Reinventing British Government (Die oeffentliche Verwaltung, Jhrg. 48, Heft
14, 1995, S569-578)
10
Hummel, Ralph P., The Bureaucratic Experience (New Jork, St. Martin, s Press, 1987)
9
18
perspektive
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
zajednice kao cjeline, o autonomiji, znanju i tehnološkoj razini. Razvidno
je da se razvoj javne uprave ostvaruje različito od zemlje do zemlje pa su
neophodne usporedbe i provjere sa sličnim učinkovitim modelima.
Hrvatski raskorak: ciljevi i ostvarenja
Gdje se nalazi Hrvatska u pogledu javne uprave s aspekta njene transformacije
u smanjenu, profesionalnu, fleksibilnu i učinkovitu upravu kako je često
najavljivana reforma javne uprave od strane političkih stranaka u predizbornim
vremenima? Vlada u svom programu za razdoblje 2011. – 2015. dala je
smjernice razvoja, odnosno reforme javne uprave koja ima kao cilj uspostaviti
novu javnu upravu koja će postati pravi servis građana, osigurati učinkovito
obavljanje društvenih poslova, pribavljanje javnih dobara i zadovoljenje bitnih,
svakodnevnih potreba ljudi u skladu s javnim interesom i općim dobrom11.
Međutim, ozbiljan je problem je na koji način to vlada doista i misli učiniti
budući da nije definirana strategija niti su navedeni mogući modeli za
transformaciju sadašnjeg stanja javne uprave u planirano. U Programu su
dane određene smjernice, no to svakako nije i ne može biti ozbiljan dokument
iz kojeg se može iščitati strateški okvir reforme. Isto tako, sporadično djelovanje
u smjeru usklađivanja s općim zahtjevima EU koji su bili minimalni uvjeti za
pridruživanje ne mogu se smatrati ozbiljnom i strateškom aktivnosti s ciljem
cjelovite reforme i preobrazbe javne uprave. Naime Europsko vijeće se u
Kopenhagenu još 1993. odredilo prema političkim i ekonomskim kriterijima o
ispunjavanju uvjeta ulaska u Europsku Uniju. Politički se odnose na vladavinu
zakona, a ekonomski na očekivani razvoj gospodarstva. Budući da se radi
o procesu transformacije od Republike Hrvatske se tražilo i dalje se očekuje
ispunjavanje političkih i ekonomskih uvjeta za uspostavu učinkovitosti javne
uprave12. Politički kriteriji kao strateški ciljevi se vežu za:
– Uspostavu pravnog određenja javne uprave
– Odvajanja političkih od upravnih funkcija
– Osiguravanja trajne izobrazbe službenika i namještenika
– Definiranja javno dostupnih informacija
– Jačanje nadzora i kontrole
– Razvoj borbe protiv korupcije
11
12
Program Vlade Republike Hrvatske za Mandat 2011. – 2015.
A., M., Boromisa.: Spremnost javne uprave za priključenje EU, u ur. K., Ott.: Pridruživanje
Hrvatske EU, Institut
broj 3 :: listopad 2012.
19
U fokusu
Nepovjerenje posljedica toleriranja korupcije, nepotizma i
političkog klijentelizma
Bez obzira na naš ulazak u EU može se reći da i dalje imamo velikih problema
u ostvarivanju ovih ciljeva, posebno s aspekta odvajanja političkih od upravnih
funkcija koje i danas nije jasno i razumljivo definirano i ne provodi se, a
osiguranje trajne naobrazbe formalno se odrađuje kroz osnovane institucije
bez stvarnog strateškog plana u kom smjeru treba obrazovati jer nema
strateškog okvira danog s najviše upravljačke razine. U svim zemljama
Europske Unije kao i u zemljama kandidatkinjama stvara se pravni okvir koji
osigurava pravo na pristup informacijama. U Hrvatskoj provedba ostvarivanja
prava na pristup informacijama je na početku ili je tek nešto malo odmakla.
Indeks predodžbe o korupciji prilično je visok. Razlog u nedostatku motivacije,
organizacijske kulture, kontinuiranog nadzora i kontrole. Korupcijom se
svakako usporava razvoj zajednice u cijelosti13. U posljednje vrijeme Hrvatsku
je zahvatilo drastično smanjenje razine povjerenja u većinu institucija
javne uprave. Smanjenje povjerenja ne povezuje se samo s posljedicama
tranzicijskih procesa. Pojava nepovjerenja posljedica je toleriranja korupcije,
nepotizma i političkog klijentelizma14. Pad razine povjerenja u javnu upravu
ima za posljedicu smanjivanje spremnosti na prihvaćanje rizika poduzetničkog
djelovanja na individualnoj razini, a izostanak pozitivnih sinergijskih učinaka
umreženosti uprave dovodi om djelovanju. Za ispunjavanje političkih
kriterija navodi se uvjet poštivanja temeljnih načela zajednice, odnosno
pravnog okvira koji jamči demokraciju, poštivanje ljudskih i manjinskih
prava i ravnopravnost spolova, a za ispunjenje ekonomskih kriterija traži se
razvoj sposobnosti sudjelovanja na jedinstvenom tržištu, stvaranje uvjeta,
jednostavnih administrativnih procedura. Ekonomski kriteriji vežu se za:
– Jednostavnije procedure osnivanja novih poduzeća
– Učinkovitost stečajeva
– Učinkovitu regulativu vlasničkih odnosa (zemljišne knjige i slično)
– Sigurnost o smjeru gospodarske politike
13
14
20
Brunetti A., Kisunko W. and Wrder B., 1997, The World Bank, Working paper No. 1759.
Izvješće o društvenom razvoju-Hrvatska 2001, UNDP, UN/DESA, Ekonomski institut,
Zagreb, str. 31
perspektive
Motiviranost glavni pokretač učinkovitosti
Iako se kroz medije ukazuje na neke pokušaje u tom pravcu, niti jedan
od ovih kriterija nije dovoljno razvijen u Hrvatskoj, a vrlo je upitan kriterij
vezan uz sigurnost o smjeru gospodarske politike ne samo danas već zadnjih
dvadesetak godina. Sve navedeno se usmjerava prema intelektualnom razvoju
u kontekstu odgovarajuće kulture. Uz navedeno može se reći da se temeljni
problemi javne uprave u našoj zemlji, kao uostalom i u većini tranzicijskih
zemalja, vežu uz:
– Ne postoji strategija i strateški okvir u kom pravcu treba reformirati javnu
upravu
– Loša struktura rukovodećeg kadra često nekompetentnog i politički
postavljenog
– Teška upravljivost sustavom posljedica je rigidnog odnosa prema modelima
organizacije javne uprave
– Prevelik utjecaj politike u profesionalnoj domeni odlučivanja
– Zakonodavni okvir javne uprave kad su u pitanju službenici i namještenici
ne motivira zaposlenike, struktura napredovanja je loša kao i definiranje
razlike između profesionalnog i političkog položaja
– Loše upravljanje ljudskim resursima
– Nedovoljna pozornost pridaje se etici
– Ne pridaje se važnost razvoju organizacijske kulture
– Politika plaća je nestimulativna
– Ne provodi se jasan nadzor javne uprave
– Ne precizira se dovoljno sustav zapošljavanja
– Ne izrađuju se konkretne strategije obrazovanja i permanentnog
usavršavanja…
Zašto je važno da se osigura učinkovita javna uprava? Iskustvo govori da
upravo učinkovitost javne uprave može utjecati na ekonomski rast. Država
treba određivati okolinu u kojoj djeluje tržište, no neučinkovitost javne uprave
ne može dovesti do očekivanih rezultata. Javna uprava treba biti otvorenija i
prolaziti kroz stalne reforme u pravcu poboljšanja čime se osigurava i temelj
za razvoj društva u cjelini, uključujući i gospodarske aspekte.
broj 3 :: listopad 2012.
21
Dolar i euro
Kako propadaju valute: Hoće li se
ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Povjerenje u dolar i euro i dalje posrće, ugrožavajući
međunarodni monetarni sistem. Svijet je i ranije bio
suočen s takvim monetarnim slomovima: u 1930-ima
s katastrofalnim rezultatima, te manje katastrofalnim u
1970-ima. Razumijevanje tih dvaju presedana krucijalno
je za uspješnu plovidbu kroz današnju krizu.
Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin
Međunarodni monetarni sistem počiva na tek dvije valute: dolaru i euru
– upozorava Barry Eichengreen, profesor ekonomije i političkih znanosti
na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley. One zajedno čine gotovo 90 posto
rezervi u stranoj valuti koje drže centralne banke i vlade. One čine i 80
posto vrijednosti posebnih prava vučenja (SDR), rezervne jedinice korištene u
transakcijama između Međunarodnog monetarnog fonda i njegovih članica.
Od svih vrijednosnih papira denominiranih u stranoj valuti više su od tri
četvrtine u dolarima i eurima. Te dvije valute zajedno čine gotovo dvije
trećine trgovanja na deviznim tržištima širom svijeta. One su osnovni pokretači
svjetske trgovine i financija. Da nisu tako općenito prihvaćene, globalna
privreda ne bi mogla održati sadašnji nivo međunarodne trgovine i investicija.
Zbog toga su i problemi s kojima su sada suočene ove dvije valute tako
alarmantni. Danas, više no bilo kada u novijoj povijesti, analitičari i investitori
izražavaju sumnje u stabilnost dolara i eura kao i u međunarodni monetarni
sistem koji ovisi o njima. Promotrimo najprije dolar. Povjerenje u njegovu
pouzdanost je ozbiljno poljuljano prošlog ljeta, kada je zaplet u vezi s
plafonom zaduženosti u Sjedinjenim Državama razotkrio naizgled nepremostiv
22
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
jaz među političkim strankama, pobudivši zabrinutost u pogledu sposobnosti
američkih vlasti da dovedu financijsku kuću zemlje u red. Strani investitori,
koji drže nešto manje od polovine svega utrživog duga Sjedinjenih Država,
vidjeli su krizu kao dokaz da bi članovi Kongresa radije pustili da zemlja
postane nesposobna vraćati svoje dugove nego da postignu kompromis u
pogledu vlastitih stranačkih ciljeva. I strane su vlade također bile zbunjene.
Kako je rasprava dosegla vrhunac, kineski su dužnosnici držali predavanja
Washingtonu o potrebi odgovornog ponašanja; novinska agencija kineske
države omalovažavala je pregovore kao „luđačku farsu nadmetanja“, a ruski
je predsjednik vlade Vladimir Putin ocijenio da Amerikanci „žive kao nametnici
od globalne ekonomije i njihovog monopola na dolar.“
Sumnjičenja u pogledu eura još su teža. Eurozona je podijeljena na relativno
snažni sjevernjački dio sa zdravim financijama i onaj južni s nepodnošljivo
visokim dugovima i nepostojećim izgledima za razvoj. Zaduženost Evrope
nije veća od one Sjedinjenih Država, ali Evropa nema federalni fiskalni sistem
da transferira resurse od imućnih na ugrožena područja – a izgleda da
evropski čelnici nisu ni voljni stvoriti nešto slično. Istodobno oklijevaju otpisati
nenaplative dugove od straha da će destabilizirati banke koje ih drže.
Rezultat je da je južna Evropa natjerana da provodi brutalne fiskalne rezove
koji guraju njihove privrede još dublje u recesiju, dodatno ograničavajući
njihove mogućnosti da otplaćuju svoje dugove. Mnogi su se južni Evropljani,
koji trpe veliku bijedu, pobunili protiv svojih vlada i optužili sjevernu Evropu da
uništavaju njihovo blagostanje. Istodobno mnogi sjeverni Evropljani gledaju
na svoje južne susjede kao na rasipnike, lijenčine i korupcionaše. Sjevernjaci
postaju sve glasniji i došli su do zaključka da bi više spasilačkih operacija
značilo bacanje novca u vreću bez dna.
Sve ovo ukazuje da će euro u najboljem slučaju ostati slaba valute jedne
stalno nevoljne Evrope. U najgorem slučaju, spori rast i napetosti u eurozoni
mogle bi navesti zemlje članice da napuste monetarnu uniju. Oba bi scenarija
ugrozila međunarodni monetarni sistem.
Takvi su sistemi i ranije doživljavali slomove. Kolaps iz 1930. odigrao je
značajnu ulogu u rasplamsavanju svjetske privredne krize koja je osakatila
privrednu aktivnost i pothranjivala politički ekstremizam. Nasuprot tome
sistemski je neuspjeh iz 1970-ih, iako potencijalno jednako opasan, imao
znatno manje katastrofičnih učinaka; globalna je privreda ranjena, ali ne
smrtno. Stoga je od bitne važnosti razumjeti ta dva povijesna presedana kako
bismo procijenili što bi se moglo dogoditi danas ako bi došlo do totalnih
kriza povjerenja u dolar i euro.
broj 3 :: listopad 2012.
23
U fokusu
Katastrofalni kolaps
Međunarodni monetarni sistem kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih bio je nalik
sadašnjem u nizu važnih obilježja. Također je bio organiziran oko dviju
valuta: britanske funte i američkog dolara. Dok su Ujedinjeno Kraljevstvo
i Sjedinjene Države izdavale funte i dolare – a druge ih zemlje prikupljale
– globalne su devizne rezerve u razdoblju između 1924. i 1930. više nego
udvostručene Trgovački su krediti bili u slobodnoj ponudi, dozvoljavajući
deficitarnim zemljama da financiraju dodatni uvoz. Uslijed toga je tokom
1920-ih svjetska trgovina rasla dvostruko brže od svjetske proizvodnje robe i
usluga. Jednako tako su i međunarodni tokovi kapitala rasli brže od globalne
proizvodnje, dostigavši maksimum početkom 1928.
Nagli rast trgovine i kretanja kapitala stvorili su globalne debalanse slične
onima u posljednjih nekoliko godina. Neke suficitarne zemlje, naročito
Francuska, nakupile su ogromne količine rezervi. Druge, poput Sjedinjenih
Država, reciklirale su svoje viškove pozajmljujući ih deficitarnim zemljama
srednje Evrope, uglavnom Njemačkoj. No deficitarne zemlje su kapital koji
su uvozile više trošile na potrošnju nego na investicije U svijetu je došlo do
nagle ekspanzije kredita i zabrinjavajućeg rasta cijena imovine. Kako se to
desetljeće približavalo kraju, rasle su sumnje u otpornost ovog nedovoljno
uravnoteženog sistema.
Zlatne igre
Današnji je monetarni sistem iznjedrio slične uvjete i brige. No bitna je razlika
između ovih dvaju razdoblja u ulozi koju je u 1930-ima igralo zlato. Potkraj
1920-ih su centralne banke držale između 60 i 70 posto svojih međunarodnih
rezervi u zlatu. One su koristile to zlato, zajedno s deviznim rezervama,
uglavnom obveznicama američkih i britanskih vlada, i bankovnih depozita u
New Yorku i Londonu, kao pokriće svoje monetarne mase. Bile su spremne
na temelju pravne obveze konvertirati svoje monetarne dugove u zlato po
čvrsto određenoj cijeni domaće valute
Zabrinut zbog poleta financijskih tržišta, Američki je Federal Reserve Board
u 1928. počeo povećavati kamatne stope. Uslijed toga su presušili tokovi
kapitala iz Sjedinjenih Država u deficitarne zemlje. Da bi spriječile slabljenje
svojih valutnih tečajeva, druge su centralne banke trebale u stopu slijediti
Fed-ove kamatne stope. A kako su centralne banke podigle kamatne stope
tržišta kredita su doživjela kontrakciju i rast je usporen dovodeći do smanjenja
američkog izvoza. Privredna aktivnost u Sjedinjenim Državama dosegla je
maksimum u ljeto 1929., a jesen je obilježio veliki burzovni slom. U 1930.
veći dio svijeta je već bio u recesiji.
24
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Na početku je međunarodni monetarni sistem izdržao ove pritiske. No u 1931.,
je ono što je uglavnom bilo kriza proizvodnje i zaposlenosti odjednom dobilo
zabrinjavajući financijski dodatak. U svibnju je došlo do juriša na vodeću
austrijsku banku, Creditanstalt. Investitori su zaključili da bi se, ako je jedna
banka mogla potonuti u Beču, slično moglo dogoditi u Berlinu s obzirom
na izvjesnu sličnost austrijskog i njemačkog sistema financiranja. Budući
da je kapital počeo bježati a inozemni krediti postali nedostupni, njemačka
je vlada bila prisiljena odgovoriti putem devizne kontrole i sporazumom
postignutim s inozemnim bankarima, kojim su praktički zamrznuti njemački
dugovi inozemstvu. Nesigurni u pogledu stanja britanskog bankarskog
sistema, investitori su počeli povlačiti novac iz Londona, stalno crpeći rezerve
Bank of England. Nakon što nekoliko zakašnjelih povećanja kamatnih stopa
nije uspjelo domamiti natrag ovaj kapital u bijegu, predstojeće iscrpljenje
njenih zlatnih rezervi natjeralo je Bank of England da sredinom rujna napusti
zlatni standard.
To je označilo početak međunarodne monetarne krize. Prije no što je napustila
zlatni standard, Bank of England je uvjeravala strane centralne banke i vlade
u svoju nepokolebljivu podršku važećeg tečaja funte. No nakon što su jednom
već bile opečene, te banke se sada nisu ustezale likvidirati svoja sredstva u
funtama. Iako ih više nisu mogle konvertirati u zlato kod Bank of Englend, one
su još uvijek mogle raspolagati njima ne deviznom tržištu. Panična rasprodaja
koja je uslijedila oborila je tečaj funte i povećala kapitalne gubitke imalaca
funti. To je dodatno povećalo rizike držanja rezervi u stranoj valuti.
Ako se Ujedinjeno Kraljevstvo moglo ponašati na taj način, više nije bilo
nezamislivo da i Sjedinjene Države ne bi postupile na isti način. Tako su
u tjednima nakon što su Britanci napustili zlatni standard, centralne banke
požurile da zamijene svoje dolare u zlato kod Federal Reserve. Odlljev
zlata nastao nakon toga natjerao je Fed da poveća kamatne stope, iako je
američka privreda već bila u dubokoj recesiji. Ograničavajući na taj način
ponudu kredita, Fed je pridonio valu slomova američkih banaka 1931. Potkraj
te godine, centralne su banke likvidirale gotovo polovinu svih deviznih rezervi
koje su držale u prethodnoj godini. Postojeći međunarodni monetarni sistem
se urušio.
Budući da je međunarodna likvidnost postala oskudna, centralne banke i
privatni investitori očajnički su tražili drugu imovinu, tj. alternative dolaru i
funti koji bi bili likvidni i koji bi održali svoju vrijednost. Našli su je u valutama
zemalja koje su još uvijek bie u zlatnom standardu: Belgiji, Francuskoj,
Nizozemskoj i Švicarskoj. Udio deviznih rezervi držanih u valutama tih zemalja
porastao je od 10 posto u 1931. na 20 posto u 1932. i 30 posto u 1933.
broj 3 :: listopad 2012.
25
U fokusu
No problem je bio u tome da te zemlje nisu imale velika tržišta. Budući
da su njihovi trgovinski partneri primijenili politiku osiromašenja susjeda
devalvirajući svoje vlastite valute, te su male zemlje zapadale u sve veće
teškoće u konkuriranju. zemlje koje su još uvijek bile na zlatnom standardu
doživjele su to da njihov izvoz stagnira i da im naglo raste nezaposlenost.
U 1933. su te zemlje, nekad smatrane bastionima stabilnosti, postale sve
ranjivije. Kapital se počeo odlijevati a ne prilijevati onako kako su centralne
banke počele likvidirati svoju aktivu u tim zemljama da bi izbjegle dalje
gubitke.
Zbog toga što su rasle sumnje u stabilnost belgijskih i francuskih tečajeva,
udio deviznih rezervi u valutama različitim od funti i dolara naglo smanjen u
1934., a zatim opet u 1936., kada su ga posljednje zemlje koje su još uvijek
imale zlatni standard napustile. Kako su se oblaci rata gomilali nad Evropom,
centralne su banke svoje rezerve selile u New York, izazvavši blago povećanje
vrijednosti deviznih rezervi držanih u dolarima. No taj je pomak bio relativno
malen prema ranijem padu dolarskih rezervi. Nije bio dovoljan da iznova
uspostavi operativni monetarni sistem.
Nastali vakuum bio je katastrofalan. Kaotična likvidacija deviznih rezervi
učinila je kredite oskudnima i vršila pritisak na povećanje kamatnih stopa u
najgore moguće vrijeme, otežavajući poduzećima da financiraju ne samo
međunarodne transakcije nego i domaće investicije. Nasumična kretanja
tečajeva poremetila su tokove trgovine, otežavajući pojedinim zemljama da
se izvozom izvuku iz krize. Zemlje koje su sada gubile zlatne i devizne rezerve
nametnule su deviznu kontrolu što je onemogućavalo inozemne investicije.
Bile su potrebne godine, već dobrano u razdoblju nakon drugog svjetskog
rata, da bi se vratilo stanje koje je prevladavalo prije sloma međunarodnog
monetarnog sistema. Nakon gubitka povjerenja u dvije ključne valute sistema,
nemogućnost drugih valuta da posluže kao pogodne alternative učinila je
međunarodni monetarni slom globalnom katastrofom.
Konture poratnog sistema
Na konferenciji u Bretton Woodsu 1944. sastali su se predstavnici 45 zemalja
sa ciljem uspostavljanja novog međunarodnog monetarnog sistema koji bi
zamijenio onaj koji se raspao za vrijeme prethodnog desetljeća. Novi sistem
je u ključnim aspektima zapravo sličio onom starome. Prema novom sistemu,
vrijednosti valuta su bile i dalje čvrste, ali sada prema dolaru. Rezerve se
i dalje držalo u kombinaciji zlata i deviza. Zlato je još uvijek činilo većinu
ukupnih rezervi. Dolar, koji je činio većinu deviznih rezervi, još je uvijek bio
konvertibilan u zlato po čvrstoj cijeni, određenoj na 35 dolara za uncu.
26
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Bilo je tu, međutim, i nekih važnih inovacija. Prema pravilima Bretton Woodsa,
tečajeve se moglo prilagoditi. Radi nadzora sistema osnovana je jedna
multilateralna organizacija, MMF. Za razliku od ranijeg doba, zemlje su
sada ograničavale međunarodni priljev i odljev kapitala; samo su Sjedinjene
Države imale duboka i likvidna financijska tržišta otvorena prema ostatku
svijeta. A samo je službenim inozemnim posjednicima dozvoljeno da zamijene
ključnu valutu sistema, dolar, u zlato; privatnim posjednicima to nije bilo
dozvoljeno. Napokon, u vrijeme kada je brettonwoodski sistem uobličen,
britanska je funta bila samo blijeda sjena onoga što je nekad bila. Taj je
sistem postao potpuno operativan potkraj 1958, kada su najglavnije evropske
zemlje uklonile preostala ograničenja mogućnosti stranih poduzeća banaka
i vlada da slobodno kupuju i prodaju svoje valute za transakcije vezane uz
trgovanje.
No sistem još nije pošteno ni zaživio, a već su promatrači počeli strahovati
od njegovog sloma. Kao i u 1920-ima razlog za strahovanje bila je čvrsta
cijena zlata. Ne samo da su devize sada činile veći dio ukupnih međunarodnih
rezervi nego 1920-ih, sada su te inozemne rezerve bile pokrivene samo
američkim zlatnim rezervama, za razliku od zajedno uzetih zlatnih rezervi kako
Sjedinjenih Država tako i Ujedinjenog Kraljevstva kako je bilo ranije. A kako
je svjetska privreda rasla, centralne su banke nastojale povećati svoje devizne
rezerve kao zaštitu od šokova. U praksi je to značilo kupovanje dolara. Strana
bruto potraživanja američkih monetarnih vlasti, američkih depozitnih banaka
i savezne vlade su 1960. prvi put premašile američke rezerve monetarnog
zlata, otvarajući tako mogućnost juriša na državne rezerve. Nakon manje
od jedne godine već je postalo jasno da bi održavanje sistema zahtijevalo
međunarodnu akciju.
Rješenje je bio Londonski zlatni pool, koji su 1961. osnovale Belgija, Francuska,
Njemačka, Italija, Nizozemska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene
Države, sa ciljem održavanja veze između službene američke cijene zlata i
cijene po kojoj se zlatom trgovalo na londonskom tržištu. Te su se zemlje
aktivirale iz straha da bi, kad bi tržišna cijena zlata značatno prekoračila
službenu cijenu, napast arbitraže postala neizdrživa pa bi uslijedio juriš na
američke zlatne rezerve. Evropske su zemlje pristale pribaviti polovinu onoga
koliko je tržištu trebalo zlata kako bi se spriječio rast cijene, snoseći taj teret
zajedno sa Sjedinjenim Državama.
No taj se dogovor ubrzo pokazao teško izvedivim. Evropske su zemlje ustanovile
da su troškovi previsoki, pa ga je Francuska napustila 1967. Slijedeće godine
je londonska cijena zlata naglo porasla. Zapravo je došlo do juriša na pool,
pa su njegove operacije suspendirane. Privatno je tržište zlata oslobođeno.
To je označilo nastanak dvojnog tržišta, na kojem su se službene transakcije
broj 3 :: listopad 2012.
27
U fokusu
zlatom odvijale po 35 dolara za uncu, a privatne po višoj cijeni, određenoj
ponudom i potražnjom.
Benigni slom
Uvođenje dvojnog tržišta zlatom ojačalo je sumnje u stabilnost dolara i
pokrenulo pitanja o tome hoće li on biti adekvatan izvor sigurnih i likvidnih
sredstava potrebnih za svjetsku trgovinu u ekspanziji. Političari su reagirali
tako što su odlučili stvoriti jednu umjetnu rezervnu monetu koja bi mogla
biti supstitut za dolar, ili ga bar dopuniti na marginama. No bilo je potrebno
više od pet godina teških pregovora u MMF-u da bi se stvorilo to sredstvo,
poznato kao specijalno pravo vučenja (SDR). Sjedinjene Države, Francuska
i Njemačka imale su ozbiljne rezerve prema novotariji. Amerikanci su se
brinuli da bi SDR-i mogli ubrzati propadanje dolara, a Francuzi su prigovarali
da će umjetno podržavati dolar; Nijemci su se opet bojali da će dovesti do
inflacije. S obzirom na sve prigovore, 1970. emitirano je SDR-a u vrijednosti
skromnih 3 milijarde dolara.
U međuvremenu je debalans između američkih obveza prema inozemstvu
nastavio rasti. Jačale su sumnje u adekvatnost dvostrukog tržišta zlatom i
postojećeg tečaja dolara. Strane su centralne banke morale intervenirati,
kupujući sve više dolara kako bi spriječile porast tečajeva svojih valuta.
Poduzele su i ograničene korake ka diverzifikaciji od dolara, ali je bilo malo
drugih deviznih tržišta koja su bila dovoljno velika i otvorena. Osim toga, očite
mete tog procesa diverzifikacije, kao što su Njemačka i Švicarska, brinule
su se zbog posljedica za inflaciju i konkurentnost te su poduzele korake radi
ograničavanja bankarskih i investicijskih prava stranih subjekata.
Kraj svega toga bila je ruševina vlaka u sporom kretanju. Švicarska je u
srpnju 1970. zamijenila 50 milijardi papirnih dolara u zlato. Ujedinjeno
Kraljevstvo je u kolovozu postavilo sličan zahtjev. Dva dana kasnije američki
je predsjednik Richard Nixon odgovorio suspenzijom konvertibilnosti dolara u
zlato po fiksnoj cijeni, i to zauvijek. Nekoliko mjeseci kasnije, vlade su pristale
revalvirati svoje valute prema dolaru u prosjeku za 7,9 posto. No uz još uvijek
veoma ekspanzivnu monetarnu i fiskalnu politiku SAD, osnovni je problem
bio prisutan i dalje. Napokon, u ožujku 1973., sve su vlade razvijenih zemalja
odustale od napora da održe svoje dolarske tečajeve. Devizna su tržišta
zatvorena; a kada su ponovno otvorena, valutama je dozvoljeno plivanje,
i mnoge su prema dolaru otplivale prema gore. Međunarodni monetarni
sistem iz Bretton Woodsa, zasnovan na dolaru, prestao je postojati.
28
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
No sistemske posljedice tog sloma bile su sasvim drugačije od onoga u 1930ima. Neuspjeh međuratnog sistema igrao je značajnu ulogu u izazivanju Velike
krize. Kolaps brettonwoodskog sistema iz 1970-ih relativno je malo pridonio
usporavanju privrednog rasta ili podrivanju opće financijske stabilnosti. Slom
iz 1970-ih pridonio je američkoj recesiji od 1973. do 75, ali nije doveo ni
do čega što bi i približno bilo nalik privrednoj i financijskoj krizi 1930-ih.
Američka je monetarna politika bila inflatorna, ali pri nepostojanju izražene
nestabilnosti nije došlo do masovnog bijega iz dolara. Naprotiv, kroz čitavo
ovo desetljeće nije došlo do nestašice likvidnosti koja bi ograničavala rast
međunarodne trgovine i financiranja. Organizacija zemalja izvoznica nafte
povećala je svoja dolarska sredstva u New Yorku, jer je na raspolaganju
bilo malo drugih mjesta za polaganje prihoda. Američke su komercijalne
banke koristile ta sredstva za financiranje dolarskih zajmova Latinskoj Americi
i centralnoj Evropi. U 1970-ima svjetska je trgovina rasla dvaput brže od
svjetske proizvodnje. Međunarodni tokovi kapitala su se nastavili širiti, kako
među razvijenim zemljama tako i između razvijenog svijeta i svijeta u razvoju.
Što je značajno za razliku u tome kako su se događaji razvijali u 1930-ima
i onima iz 1970-ih? Dio objašnjenja je u tome što, bez obzira na američke
ekonomske probleme, u 1970-ima nije bilo katastrofalnog gubitka povjerenja
u dolar. Zabrinutost u pogledu te valute kulminirala je potkraj desetljeća, kada
je američka inflacija naglo porasla do dvoznamenkastih brojeva. No investitori
su se smirili kada je u 1979. Paul Volcker postavljen za predsjednika Federal
Reserve Boarda i izgurao inflaciju iz privrede podižući visoko kamatne stope
i naglo ograničavajući raspoloživost kredita.
Osim toga, nije bilo alternative za dolar. Financijska tržišta drugih zemalja
su bila malena u usporedbi s onim u Sjedinjenim Državama, a i njihove su
centralne banke nastavile obeshrabrivati kupovine njihovih valuta iz straha
od inflacije i smanjenja međunarodne konkurentnosti. U načelu, SDR-i su
mogli i šire poslužiti kao zamjena za dolar. Izdane su tri tranše SDR-a – u
1970., 1971. i 1972. No i na kraju tog procesa, SDR-i su iznosili manje od
deset posto aktive svjetskih rezervi osim zlata.
Iako su temelji starog sistema – čvrsta cijena dolara i fiksna cijena drugih
valuta prema dolaru – uklonjeni, međunarodna trgovina i financiranje nije
kolabiralo jer je za poduzeća, banke i vlade povjerenje u dolar ostalo dovoljno
veliko da spremno koriste tu valutu za financiranje svojih međunarodnih
transakcija. Na taj način je iskustvo iz 1970-ih pokazalo kako je moguće da
postojeći međunarodni monetarni sporazumi propadnu bez katastrofalnih
posljedica za svjetsku trgovinu i financije
broj 3 :: listopad 2012.
29
U fokusu
Ugroženo povjerenje
To povjerenje danas je ugroženo. Onako kako raste strahovanje za budućnost
dolara i eura, centralne banke i investitori su suočeni s neprivlačnim opcijama
sličnim onima pred kojima su se našli njihovi prethodnici u 1930-ima i 1070ima. Trebaju li bježati u zlato? Diverzificirati u valute manjih, ali stabilnih
tržišta? Stvoriti novu sintetičku rezervnu jedinicu?
Kao i uvijek, zlato ima svoje zagovornike. Ron Paul, američki republikanski
kongresmen i predsjednički kandidat, zagovara sistem zasnovan na zlatu
kao i Marine Le Pen, šefica Nacionalne fronte, krajnje desničarske stranke u
Francuskoj. Ima dokaza da i centralne banke zabrinute za stabilnost eura i
dolara, diverzificiraju svoje rezerve u zlato. Centralne banke Brazila, Rusije,
Južne Koreje i Tajlanda su 2011. znatno povećale svoja sredstva u zlatu. Sve
u svemu, centralne su banke u prvoj polovini 2011. kupile nešto više od 200
tona, više no ijedne godine nakon 1981. No to su ipak kapi u veoma velikoj
kanti za rezerve. A nitko na nekom značajnijem položaju ne govori ozbiljno
o tome da treba ponovno uvesti zlatni standard devetnaestog stoljeća. S
obzirom na inherentnu nestabilnost cijene zlata, ideja da bi zlato – pa čak ni
prijedlozi koji pozivaju na jednu široku košaricu roba – moglo predstavljati
temelj za međunarodne robne i financijske transakcije čista je fantazija.
Manje je smiona ideja da bi centralne banke mogle diverzificirati svoje
devizne rezerve u sekundarne međunarodne valute za koje vjeruju da su
stabilnije, velikim dijelom onako kako su to činile u 1930-ima. Jedna nedavno
objavljena anketa među menadžerima za upravljanje rezervama centralnih
banaka koju je provela UBS ustanovila je da postoji gotovo univerzalna želja
za diverzifikacijom na štetu dolara i eura. Nedavno objavljeni podaci MMF-a
pokazuju da je udio u valutama koje nisu dolari i euri od početka 2010. do
početka 2011. porastao od 11 na 13 posto.
Ipak, 13 posto je malen udio. A kao i u 1930-ima, teško je zamisliti da
bi sekundarne valute mogle činiti većinu monetarnih rezervi. Australsko,
kanadsko i švicarsko tržište obveznicama majušna su u usporedbi s onima u
Sjedinjenim Državama i eurozoni. Prema sadašnjim procjenama, čak i veliko
tržište zadužnica u Japanu čini tek jednu sedminu veličine onih u Sjedinjenim
Državama i eurozoni uzetih zajedno.
Navaljujući na, recimo, švicarske franke, investitori bi naravno mogli gurnuti
tečaj franka prema gore i povećati efektivnu kapitalizaciju švicarskog tržišta
obveznicama mjerenog u dolarima i eurima. U načelu je, dakle, dodatna
diversifikacija rezervi moguća. No velike inozemne kupovine koje podižu
tečajeve stvorile bi teškoće za konkurentnost malih zemalja kao što je
Švicarska, i u krajnjoj liniji dovela do odjeva rezervi – upravo kao u 1930-ima.
30
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Ono što vrijedi za devizne rezerve jednako je točno i za ostale oblike korištenja
valuta. Kad bi banke i poduzeća obavljala više svoga poslovanja u švicarskim
francima, ona više ne bi trebala držati velike iznose u toj valuti. Švicarska bi
i opet doživjela neugodno velike tokove financijskih sredstava u svoju malu
privredu. To bi bio privatni a ne službeni priljev, ali bi njegove posljedice
za makroekonomsku stabilnost bile jednake. K tome bi prisutnost većih
bankarskih sredstava u Švicarskoj povećala opasnost da bankarski sistem
zemlje postane prevelik da ga se može spasiti. Švicarski dužnosnici nastoje
već sada aktivno spriječiti takvu mogućnost prisiljavajući švicarske banke da
drže više kapitala.
Jednostavno rečeno, Švicarska – pa čak i kombinacija Švicarske i drugih
razvijenih zemalja za koje se smatra da se njima dobro upravlja kao što su
Australija i Kanada – ne mogu pružiti stabilnu osnovicu međunarodnom
monetarnom sistemu. Njihove valute nisu sposobne učinit i više nego da
skromno dopunjuju uloge dolara i eura. One ne pružaju pogodnu alternativu.
Kina kao spas?
Kako mnogi promatrači očekuju da će Kina slijedećeg desetljeća preteći
Sjedinjene Države u agregatnoj ekonomskoj veličini, logično je zapitati se bi
li juan mogao pružiti alternativu dolaru i euru. Kineski dužnosnici zagovaraju
tu ideju promovirajući međunarodnu upotrebu svoje valute. Potakli su kineske
izvoznike da određuju svoje cijene u juanima. Vrijednost prekograničnih
transakcija u juanima je 2010. iznosila 78 milijardi dolara, u prvoj punoj
godini u kojoj je to bio dozvoljeno. Potkraj prvog tromjesečja 2011., takve
su transakcije već uhvatile tempo dovoljan da dosegnu ukupan godišnji iznos
od 220 milijardi dolara, ili sedam posto ukupne kineske trgovine – što je
znatan napredak s obzirom na to da mu je startna pozicija prije dvije godine
bila jednaka nuli.
Danas nekih 70.000 kineskih poduzeća koriste prednosti novih pravila. Kineski
dužnosnici smatraju da je dozvoljavanje bankama i tvrtkama njihove zemlje
da posluju u vlastitoj valuti šansa za povećavanje konkurentske prednosti tih
poduzeća, jer im omogućava da izbjegnu troškove konverzije valuta i rizika
od fluktuacije tečajeva. Stoga svi razlozi govore u prilog tome da će oni
podupirati dalja kretanja u tom pravcu.
Nešto sporije Kinezi stvaraju infrastrukturu koja bi omogućila juanu da bude
korišten kao sredstvo za međunarodne investicije. Prihod poduzeća koja
izvoze u Kinu u juanima mogu se deponirati u Hongkongu, gdje se računa
da je osam posto svih bankovnih depozita u depozitima denominiranim
broj 3 :: listopad 2012.
31
U fokusu
u juanima. Tako nastali pool zajmovnih sredstava koriste tvrtke kao što je
McDonald’s, a koje izdaju obveznice denominirane u juanima kao sredstva
za financiranje svojih investicija u Kini. Od sredine 2010. do sredine 2011. to
se tržište utrostručilo po veličini. U kolovozu 2011. su kineske vlasti najavile
daljnju liberalizaciju propisa o korištenju sredstava u juanima za financiranja
direktnih inozemnih investicija u Kini. K tome su četiri velike hongkonške banke,
zajedno s bankama u Macau i nekoliko prekomorskih banaka ovlaštene da
investiraju ta sredstva u tržište obveznicama u samoj Kini.
Konačni će se korak sastojati u poticanju centralnih banaka da drže rezerve
u juanima. Kina djeluje prema tom cilju ugovarajući bilateralne sporazume o
swapu, pomoću kojih Kineska narodna banka nudi juane stranim centralnim
bankama u zamjenu za njihove lokalne valute. U kolovozu 2010., centralnim
je bankama dozvoljeno da stječu juane i investiraju svoja sredstva u kineske
obveznice.
No još uvijek je nejasno kako će brzo juan povećavati svoj tržišni udio u
međunarodnim financijskim transakcijama.. Usprkos tome što je Kina velika
privreda, njena financijska tržišta su i dalje nerazvijena. Ukupna kapitalizacija
njenih tržišta obveznicama iznosi malo više od 3 trilijuna dolara, tj. jedva
jednu desetinu onoga Sjedinjenih Država. Kao i u Japanu, većinu državnih
i korporativnih obveznica domaći investitori drže do dospjelosti. Likvidnost
tržišta tako ostaje niska. Godišnji promet, mjeren opsegom trgovanja, tek je
sićušni dio onoga u Sjedinjenim Državama i Evropi. Drugim riječima, Kina je
još uvijek daleko od toga da ima tako duboko i likvidno tržište obveznicama
otvoreno stranim investitorima što čini euro, i naročito dolar, atraktivnim kao
sredstva za međunarodno trgovanje i kao oblik međunarodnih rezervi.
Kineski su dužnosnici postavili 2020. kao referentni datum kada namjeravaju
pretvoriti Shanghai u međunarodno financijsko središte. Ako to znači i značajno
povećanje opsega međunarodnog financijskog poslovanja obavljenog u
tom gradu, tada je taj cilj ostvariv. No ako to znači pretvaranje Shanghai
u prvorazredni financijski centar i omogućavanje juanu da konkurira ili čak
zamijeni dolar i euro u financijskoj sferi, tada će Kinezi biti prisiljeni potpuno
ukloniti sve restrikcije na financijski priljev i odljev i prijeći na potpuno fleksibilni
tečaj. Oni bi morali postaviti kineske banke na komercijalnu osnovicu pri
kojoj ne bi osjećale pritisak da sudjeluju u politički motiviranom kreditiranju.
Njihove bi vlasti trebale ukloniti sve preostale sumnje u sigurnost inozemnih
financijskih investicija. Jednostavno rečeno, kineska bi vlada bila prisiljena
temeljito promijeniti ne samo razvojni model zemlje nego i svoj ukupni pristup
međunarodnim odnosima - što je, bar u nadolazećem desetljeću, nevjerojatan
scenarij.
32
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
Time ne želimo reći da u nadolazećim godinama juan ne bi mogao dopuniti
dolar i euro kao sredstvo trgovanja i financiranja. Tvrtke će spremno prihvaćati
valutu velikog uvoznika ako je može upotrijebiti za kupovinu izvozne robe te
zemlje, utoliko više ako se očekuje da će tokom vremena ta valuta aprecirati.
Kina je već postigla značajan napredak na tom području. No u svom
nastojanju da učini juan sredstvom za međunarodno investiranje i privlačan
oblik inozemnih rezervi, napredak će biti mnogo sporiji.
Globalna valuta
Vjerojatno je da će središnje banke i investitori zaključiti da ni diverzifikacija
u manje valute niti prihvaćanje juana ne može zamijeniti njihovo oslanjanje
na dolar i euro. Ne bi li umjesto toga mogle stvoriti novu globalnu jedinicu
valutnih rezervi, kao što su potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih učinili
njihovi prethodnici uvodeći SDR-e? U 2009. se guverner Kineske narodne
banke Zhou Xiaochuan zalagao za zamjenu dolara SDR-ima kao primarne
međunarodne i rezervne valute. Jedno povjerenstvo Ujedinjenih naroda
za reformiranje međunarodnih monetarnih i financijskih sistema pod
predsjedanjem nobelovca Josepha Stiglitza 2009. se slično tome zalagala za
proširenu ulogu međunarodne rezervne jedinice kakav je SDR. Kao odgovor
na američko natezanje oko plafona zaduživanja prošloga ljeta, kineska je
novinska agencija istakla da bi nova, stabilna i sigurna globalna rezervna
valuta također mogla biti opcijom za izbjegavanje katastrofe prouzročene
od strane pojedine zemlje.“
To nije prvi put da je sintetička novčana jedinica, kao što je to SDR, predložena
kao osnovica međunarodnog monetarnog sistema. Ideja datira još iz
pregovora u Bretton Woodsu iz 1944., kada se je John Maynard Keynes
zalagao za nešto slično u tom smislu. SDR je postojao više od četiri desetljeća
pa ipak čini jedva tri posto međunarodnih rezervi. Jedan od temeljnih razloga
je teškoća u pogledu toga kako bi SDR trebalo raspoređivati. Da li bi ih se
trebalo davati zemljama prema njihovom značenju u svjetskoj privredi, u kojem
bi slučaju većina otišla bogatim zemljama? Ili bi ih se možda trebalo davati
prema potrebama, u kojem slučaju bi veći dio ili čak sve otišlo siromašnim
zemljama? Koji je način mjerenja značenja u svjetskoj privredi potreban?
Teškoće u postizanju sporazuma o tim pitanjima je sada, kao i u 1970ima razlog zbog kojega količina SDR-a ostaje malena. To je i razlog zbog
kojega će biti teško dovoljno povećati tu masu da bi se zamijenilo korištenje
nacionalnih valuta kao međunarodnih rezervi.
Još je dalekosežnije zamisliti da bi SDR mogao zamijeniti dolar i euro u
njihovim drugim međunarodnim ulogama. Za poduzeća bi primanje isplata
broj 3 :: listopad 2012.
33
U fokusu
za izvoz u SDR bilo potrebno otvoriti mjenjačnice u kojima bi tvrtke mogle
mijenjati potraživanja u SDR-ima u lokalnu valutu ili bi te usluge trebale
pružati komercijalne banke. Za svaku stranku koja raspolaže s potraživanjem
u SDR netko bi drugi trebao biti voljan držati ih. Netko bi trebao stvoriti
likvidna tržišta u terminskim SDR, na kojima bi se poduzeća i investitori
mogli osiguravati od rizika od promjene vrijednosti lokalnih valuta prema
SDR-u. Banke bi trebale biti voljne da se izvan zemlje zadužuju i pozajmljuju
u SDR. Korporacije koje izdaju međunarodne obveznice u SDR trebale bi naći
voljne kupce, no malo je vjerojatno da bi institucionalni investitori, kao što su
mirovinski fondovi i osiguravajuća društva kupovali obveznice denominirane u
SDR čija bi vrijednost prema lokalnoj valuti mogla pasti, budući da su njihove
ugovorne obveze denominirane u tim lokalnim valutama.
Izvjesna neizvjesnost
Svijet je, procesom eliminacije, ostavljen s dolarom i eurom kao jedinim
instrumentima sposobnim da podrže sadašnje nivoe međunarodnih
transakcija. Ako se sumnje u pogledu stabilnosti tih valuta prodube, a središnje
banke ograniče svoja sredstva u njima, te će banke imati manje mogućnosti
intervenirati na financijskim tržištima i amortizirati učinke tokova kapitala na
njihove privrede.
Vjerojatno je da će kao odgovor na to vlade ograničiti tokove putem kontrola
kapitala, kao što su to i činile nakon likvidacije deviznih rezervi u 1930-ima.
Komercijalni bi krediti postali skuplji, budući da bi poslovne banke tražile
dodatnu naknadu za držanje investicija u dolarima i eurima. Situacija bi bila
slična onoj pred propast Lehman Brothers potkraj 2008. i početka 2009.,
kada su dolarski krediti postali oskudni i kada je međunarodna trgovina
naglo opala. No ono što je tada bio privremeni problem, sada bi postalo
trajno stanje.
Koliko bi ozbiljan bio taj učinak na međunarodnu trgovinu i investicije?
Odgovor na to ovisi o tome koliko bi bilo potkopano povjerenje u dolari
euro, i koliko bi se sudionici u transakcijama u međunarodnoj trgovini i
financijama opirali primanju dolara i eura. Iskustvo 1930-ih pokazuje da
bi, u najgorem slučaju, međunarodna trgovina i financijski tokovi bili teško
pogođeni. Ekonomska i financijska globalizacija koja je u posljednjim
desetljećima dala znatan impuls privrednom rastu – naročito u zemljama
u usponu – bila bi ugrožena. S druge strane, ako se sadašnji ekonomski
i financijski problemi u Sjedinjenim Državama i Evropi ne pretvore u ništa
drugo do nekoliko poena dodatne inflacije i neznatnu deprecijaciju dolara i
34
perspektive
Kako propadaju valute: Hoće li se ponoviti 1930-te ili 1970-te?
eura prema ostalim valutama, tada je vjerojatno da bi posljedice bile slične
relativno benignom ishodu sloma brettonwoodskog sistema u 1970-ima.
Jasno je da će na srednji rok dolar morati i dalje deprecirati kako bi ograničio
deficit tekućeg računa SAD. Kako bi spriječili da to opadanje preraste u krizu
povjerenja, američki će političari morati postaviti financije savezne vlade na
jedan održivi temelj. No tu fiskalnu konsolidaciju treba napraviti na način da
ne uguši podršku savezne vlade za fundamentalna istraživanja, obrazovanje,
Infrastrukturu i druge programe o kojima ovisi privredni rast. Zemlja koja ne
razvija svoju privredu ne može nastaviti razvijati ni svoja financijska tržišta –
i ne može pribavljati međunarodnu likvidnost svjetskoj privredi.
Dok Sjedinjene Države moraju sačuvati svoju financijsku stabilnost, Evropa je
mora povratiti – što je još zahtjevniji zadatak. Da to učine evropski će političari
morati priznati da ije samo grčki dug neodrživ, nego da su to i oni u većini
južne Evrope. To će od njih zahtijevati da nastave s restrukturiranjem kako bi
uklonili preostalu neizvjesnost koja demoralizira globalna tržišta. Zemlje u krizi
neće imati drugog izbora nego da nastave putem fiskalne štedljivosti. Banke
će biti prisiljene povećali stopu adekvatnosti kapitala znatno iznad sadašnjeg
cilja od devet posto, tako da mogu podnijeti gubitke od svojih sredstava
u državnim obveznicama – što je korak koji će sasvim sigurno zahtijevati
injekciju javnih sredstava. Sve će ovo biti skupo, pa će nerazmjerno velik dio
tih troškova morati snositi bogate evropske zemlje kao što je Njemačka, koje
jedine imaju potrebne resurse.
Postizanje političkog sporazuma o tim odlukama bit će, blago rečeno, teško.
Zemlje s manevarskim prostorom u proračunima, kao što je Njemačka, bit
će prisiljene da pokažu više volje da je i koriste. Evropska će centralna banka
morati spremnije podržati privredni rast i biti manje jednostrano usredotočena
na stabilnost cijena. Zemlje južne Evrope već su se obvezale da provedu
strukturne reforme za poticanje rasta, no čak i ako budu provedene bit
će potrebno vremena da dadu opipljive rezultate Ako Evropa ne uspije
pokrenuti rast, neće biti ni u mogućnosti da se izvuče iz ponora dugova i
obnovi povjerenje potrebno da euro ostane značajno sredstvo međunarodne
likvidnosti.
Koji ćemo scenarij vidjeti – onaj iz 1930-ih ili onaj iz 1970-ih? Odgovor
ovisi o političarima u Sjedinjenim Državama i u eurozoni. Sudbina svjetske
privrede je neizvjesna.
broj 3 :: listopad 2012.
35
Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive
Trendovi
Ekološki alarmizam
Zapanjujući previdi elitnoga kluba
Prije četrdeset godina čovječanstvo je upozoreno: težeći
za sve većim privrednim rastom, ono se osuđuje na
katastrofu. Rimski klub, elitna multinacionalna skupina
vodećih privrednika, znanstvenika i državnih dužnosnika
koju je okupio talijanski tajkun Aurelio Peccei, iznio je
1972. svoje stavove u j tankom svesku pod nazivom
Granice rasta (The Limits of Growth). Zasnovana na
prognozama iz složene serije računalnih modela koje
su razvili profesori MIT-a, ta je knjiga izazvala senzaciju
i zaokupila duh vremena toga doba: uvjerenje da su
eskalirajuće potrebe čovječanstva u koliziji s ograničenim
resursima svijeta i da će uskoro doći do sloma.
Granice rasta nisu bile ni prva niti jedina publikacija koja je tvrdila da nam
se bliži kraj, ali je bila najuspješnija. Iako je uglavnom zaboravljena, u svoje
vrijeme bila je masovni fenomen, prodan u 12 milijuna primjeraka na više
od 30 jezika, a New York Times ocijenio ju je kao „jedan od najvažnijih
dokumenata našeg doba.“ Čak i ako se pokazalo da je knjiga posve
broj 3 :: listopad 2012.
37
Trendovi
pogrešno postavljena, pridonijela je postavljanju okvira rasprave o krucijalnim
pitanjima društvene i naročito ekonomske politike, s malignim učincima koji
su ukorijenjeni u svijesti javnosti četiri desetljeća nakon toga. Nije suviše
pretjerano kazati da je ta knjiga pridonijela tome da se svijet počne opsesivno
brinuti o pogrešno postavljenim rješenjima za minorne probleme, istodobno
previđajući mnogo važnije brige i razborite načine za njihovo rješavanje.
Gdje su pogriješili?
Granice rasta su dobile golemu pozornost u tisku. Science im je posvetio
pet stranica, Playboy ju je posebno istakao, a Life se zapitao želi li netko
čuti „strašnu istinu“. Tjednici kao što su The Economist i Newsweek suglasili
su se s kritikama, a 1973. je embargo na naftu učinio da knjiga ispadne
proročanskom. Uz naftni šok i nagli rast cijena sirovina izgledalo je da svijet
ubrzano kreće prema budućnosti kakvu je prognozirao Rimski klub.
Osnovna postavka Rimskog kluba činila se samorazumljivom i očitom: ako sve
više ljudi koristi sve više robe, oni će na kraju udariti u fizičke granice planeta.
Zašto su onda autori pogriješili? Zato što su previdjeli ljudsku ingenioznost,
smatra Bjorn Lomborg, profesor na Poslovnoj školi u Kopenhagenu.
Autori Granica rasta naveli su pet pokretača svjetskog sistema, ali su izostavili
najvažniji od njih – ljude i njihovu sposobnost otkrivanja i inoviranja. Ako
mislite da u zemlji ima samo 280 milijuna tona bakra, pomislit ćete da ćete
ostati bez ičega kada ga iskopate. No zamisao o „poznatim rezervama“
previđa mnoge načine na koje se količina prirodnih izvora može povećati.
Tako je npr. poboljšano istraživanje pa je 2007. u Brazilu otkriveno nalazište
nafte Sugar Loaf pred obalom São Paula koje bi moglo sadržavati 40 milijardi
barela nafte. Poboljšane su i metode vađenja. Naftna industrija sada buši
dublje u zemlju, dalje od obala oceana i sve sjevernije u Arktiku. Buši i
horizontalno i koristi vodu i paru da istisne više iz postojećih nalazišta.
Sada se može osloboditi i plin iz škriljevca pomoću nove tehnologije frackinga
koja je omogućila udvostručenje potencijalnih rezervi plina u SAD tijekom
posljednjih šest godina. To je nalik na tehnički prodor kemijske flotacije za
bakar, koji je omogućio iskorištavanje ruda koje se ranije smatralo beskorisnim.
Kad je aluminij bio plemeniti metal
Aluminij je jedan od najčešćih metala, ali njegovo je vađenje bilo otežano
i skupo tako da je donedavna bio skuplji od zlata i platine. Napoleon III.
38
perspektive
Zapanjujući previdi elitnoga kluba
je imao poluge aluminija izložene uz francuske krunske dragulje i davao je
svojim počasnim gostima aluminijske vilice i žlice dok su se manje cijenjeni
gosti morali zadovoljiti zlatnim priborom. Tek je izumom Hall-Héroultovog
procesa 1866. cijena aluminija naglo pala a njegova je dostupnost silno
povećana. Međutim, najčešće se naša ingenioznost očituje u mnoga manje
spektakularnim oblicima, poboljšanjima u postojećim metodama koje
smanjuju troškove i povećavaju proizvodnost.
To ne znači da Zemlja i njeni prirodni izvori nisu ograničeni. Ali upućuje na
to da je količina izvora koji se u konačnici mogu stvoriti pomoću ljudske
ingenioznosti daleko veća od onoga što je ljudskoj potrošnji potrebno. To
je točno i za energiju, za koju mnogi misle da joj je proizvodnja dostigla
maksimum. Troškove na stranu, samo nalazište Green River Formation na
zapadu Sjedinjenih Država sadrži prema procjenama 800 milijardi barela
iskoristive nafte iz škriljevaca, što je triput više od dokazanih rezervi Saudijske
Arabije. Čak i sa postojećom tehnologijom količina energije koju danas troši
cijeli svijet mogla bi se proizvoditi pomoću solarnih ploča koji pokrivaju tek
2,6 posto Sahare.
Zabrinutost zbog prirodnih izvora nije nova. Ekonomist William Stanley Jevons
napisao je 1865. poražavajuću knjigu o korištenju ugljena u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Zapazio je kako industrijska revolucija neprestano povećava
potražnju zemlje za ugljenom i time neizbježno iscrpljuje rezerve i tako
završava slomom. „Izgledat će da nema razumnih izgleda za bilo kakvo
oslobođenje budućih potreba glavnog pokretača industrije.“ A 1908. je
Andrew Carnegie bio taj koji je strepio: „Tokom mnogih godina bio sam
impresioniran stalnim smanjivanjem naše opskrbljenosti željeznom rudom.
Strašno je spoznati da naša jednom pretpostavljena opskrbljenost rudama
jedva može preživjeti generaciju koja se sada pojavljuje, ostavljajući samo
lošije rude za ostale godine ovog stoljeća.“ No njegova nam je generacija
ostavila i bolju tehnologiju tako da je danas, eksploatiranje teže dohvatljive
i lošije rude lakše i jeftinije.
Bezgranična ljudska ingenioznost
Drugi način gledanja na pitanje prirodnih izvora je praćenje cijena raznih
sirovina. Tabor Granica rasta tvrdi da će, kako prirodni izvori postaju rjeđi,
cijene rasti. Konvencionalni ekonomisti naprotiv općenito vjeruju da će ljudska
ingenioznost pobijediti i da će cijene padati. Tako je 1980. pala znamenita
oklada. Ekonomist Julian Simon, obeshrabren stalnim tvrdnjama da će planet
ostati bez hrane i sirovina, ponudio 10,000 dolara svakome tko dokaže da će
broj 3 :: listopad 2012.
39
Trendovi
bilo kojoj sirovini koju izaberu njegovi protivnici tokom vremena cijene porasti.
Simonovu su rukavicu prihvatili biolog Ehrlich i fizičari John Harte i John
Holdren (ovaj posljednji je sada savjetnik za znanost predsjednika Baracka
Obame), rekavši da „mamac lako zarađenog novca može biti neodoljiv.“
Ta su trojica stavila oklade na krom, nikal, kositar i volfram i izabrali su
vremenski okvir od deset godina. Kada je desetljeće prošlo, cijene svih ovih
pet sirovina su pale i oni su morali priznati poraz (iako su ostali pri svojim
početnim argumentima). Cijene sirovina su općenito padale tokom posljednjih
150 godina.
Ukratko, autori Granica rasta su, u pogledu svog najvažnijeg faktora,
prirodnih izvora, spektakularno pogriješili. Njihovi grafikoni pokazuju da
količine sirovina počinju visoko i zatim padaju, no situacija je upravo suprotna:
oni počinju nisko i zatim rastu. Rezerve cinka, bakra, boksita (osnovne sirovine
za aluminij), nafte i željezne rude sve su spektakularno porasle.
A ostali faktori?
Razorni kolaps je predviđen neposredno nakon 2010., tako da bi bilo prerano
za definitivnu provjeru. No dosadašnji trendovi ne podupiru tezu o slomu
i propasti. Rast industrijske proizvodnje po stanovniku do današnjeg dana
autori Granica rasta su ponešto precijenili, možda zato što su prirodni izvori
postali jeftiniji, a ne skuplji, i zato što se sve veći dio proizvodnje premješta
u uslužne djelatnosti. No konvencionalna predviđanja dugoročnog rasta
BDP-a, kao vjerodostojna zamjena, pozitivna su i u oštroj suprotnosti s onim
što su predvidjele Granice rasta. Tako npr. Međudržavni panel o klimatskim
promjenama, jedina značajnija grupa koja je podastrla scenarije rasta do
2100., procjenjuje da će se globalni BDP po stanovniku tokom stoljeća
povećati 14 puta i 24 puta u siromašnom svijetu.
A predviđanja posljednjih dvaju faktora, poljoprivredne proizvodnje i
zagađenja, daleko su promašena – što je važno jer su to trebala biti dva
glavna pokretača sloma ako oskudica sirovina ne odradi posao. Očekivalo se
da će ukupna potrošnja hrane porasti za više od 50 posto u četiri desetljeća
nakon 1970., dostići maksimum u 2010. i zatim pasti za 70 posto.
Beskrajno obradivo zemljište
U stvarnosti se raspoloživost kalorija povećala, iako ne tako dramatično
(za nešto više od 25 posto), no sloma opskrbe hranom nema nigdje na
vidiku i realno je vjerovati da će se povećanje nastaviti i da će biti održivo.
40
perspektive
Zapanjujući previdi elitnoga kluba
Pothranjenost nije pobijeđena, a apsolutni broj gladnih ljudi nedavno se
zapravo nešto povećao (djelomično zbog toga što je urod prenamijenjen u
proizvodnju biogoriva uslijed zabrinutosti zbog globalnog zagrijavanja). No
u proteklih 40 godina, dio ukupnog stanovništva koji je pothranjen smanjio
se od 35 na manje od 16 posto i sada je znatno više od dvije milijarde ljudi
adekvatno ishranjeno. Svijet nije nigdje ni blizu dosezanja plafona korištenja
obradivog zemljišta; sada se koristi 3,7 milijardi jutara dok je dodatnih 6,7
milijardi u rezervi. Ni mogućnosti povećanja proizvodnosti nisu iscrpljene.
Izvješće UN-a iz 2006. procjenjuje da će svijet biti u stanju hraniti sve veći
broj ljudi sa sve više kalorija do sredine stoljeća.
A što se tiče predviđanja zagađenja, Granice rasta su bile istodobno nejasne
i zastrašujuće. Pretpostavljalo se da će globalno zagađenje izazvati globalni
slom ako to prije nisu učinila smanjenja proizvodnje hrane ili prirodnih
izvora, no kako je točno zagađenje definirano ostalo je nejasno. Pojedini
zagađivači kao što su DDT, olovo, živa i pesticidi spomenuti su, ali kako će
ubiti znatniji broj ljudi nije specificirano čime je ponešto otežano provjeravanje
tog predviđanja. Zagađenje zraka može se smatrati dobrim mjerilom općeg
zagađenja, jer je to bio najveći ubojica okoliša .u dvadesetom stoljeću. U
siromašnom svijetu, vanjsko zagađenje zraka doista raste i ubija danas više
od 650.000 na godinu. Doista, zagađenje zraka (od upotrebe prljavih goriva
za kuhanje i grijanje) ubija čak i više, skoro dva milijuna godišnje (iako se
taj broj polagano smanjuje).
Najveći ekološki ubojica
Čak i u razvijenom svijetu, vanjsko zagađenje zraka je još uvijek najveći
ekološki ubojica, (najmanje 250,000 mrtvih godišnje), iako je ekološka
regulacija u posljednjih pola stoljeća dramatično smanjila smrtnost. U
razvijenom svijetu zagađenje zraka u zatvorenim prostorima ne ubija gotovo
nikoga. I dok je Rimski klub zamišljao idiličnu prošlost bez zagađenja sa
sretnim poljoprivrednicima te budući svijet gušen dimom i otrovima od
poludjele industrijalizacije, realnost je prilično drugačija. Tijekom prošlog
stoljeća zagađenje nije izmaklo kontroli niti je postalo smrtonosnije, a rizik
od smrti od zagađenja zraka bi prema predviđanjima trebao pasti.
Ispada da je projekt Granica rasta spektakularno pogriješio u tri glavna
pokretača , a u ostala dva ponešto. Svijetu se ne iscrpljuju sirovine, ne ostaje
bez hrane i ne guši se u onečišćenosti a svjetsko stanovništvo i industrijska
proizvodnje rastu održivo. Zašto bismo se sada trebali brinuti? Zato što se
analiza ovog projekta duboko usadila u svijest javnosti i elita i doprinosi
uobličavanju načina na koji ljudi razmišljaju o nizu problema današnjice.
broj 3 :: listopad 2012.
41
Trendovi
Učinimo pravu stvar
Problematično nasljeđe Granica rasta nije samo nepotrebna reciklaža papira
i fascinacija organskim proizvodima. Općenito su ova knjiga i njeni epigoni
stvorili scenarije ekološke propasti najgore vrste i otežavaju racionalno vođenje
politike. Alarmizam izaziva veliku pažnju, ali rijetko dovodi do inteligentnih
rješenja za stvarne probleme, za ono što zahtijeva hladno razmatranje
troškova i do koristi različitih oblika djelovanja. Ukazujući na to da su problemi
s kojima se svijet suočava tako veliki da ih se može riješiti samo masivnom i
trenutačnom intervencijom i žrtvama – koje su obično politički nemoguće i
stoga se nikad i ne provode – ekološki alarmizam zapravo guši raspravu o
realističnijim intervencijama koje bi mogle značiti znatnu razliku.
Jedn od najjoštrijih kritika Granica rasta ekonomista iznio je Carl Kaysen u
prikazu pod naslovom „Računalo koje je odštampalo V*U*K*“. Nakon što
je nemilosrdno izdvojio greške u argumentaciji ove knjige, napomenuo je
da je u pripovijesti o dječaku koji je vikao „vuk“ „na kraju bilo i stvarnih
vukova“, baš kao „i u svijetu danas gdje ima stvarnih i teških problema koji
se tiču privrednog razvoja kakav imamo.“ Izazov se sastoji u diferencijaciji
između lažnih uzbuna i onih stvarnih i nakon toga započinjanju s razumnim
naporima upravljanja rizicima.
Uzmimo zagađenje. Zahvaljujući djelima kao što su Šutljivo proljeće i Granice
rasta, zabrinutost zbog pesticida zaokupilo je velik dio početnih rasprava o
okolišu i zapravo je u 1970-ima monopoliziralo program mjera Agencije
za zaštitu okoliša. Nažalost, time nije učinjeno ništa u pogledu rješavanja
problema zagađivanja zraka u zatvorenim prostorima i onog vanjskog. Ovo
bi posljednje svake godine moglo ubiti nekih 135,000 Amerikanaca – četiri
puta više od broja ljudi koji pogibaju u prometnim nesrećama. No kako je to
manje zanimljivo i nema poznatih sponzora, to ostaje ignoriranim vukom –
kao što je i zagađenje unutar zatvorenih prostorija koje u siromašnom svijetu
godišnje ubija oko dva milijuna ljudi.
Pogodak u ništa
Rimski klub je pozornost usmjerio u pogrešnom pravcu, izjednačujući privredni
rast kao najveći problem čovječanstva. Takvu dijagnozu mogu podržavati
samo bogati zadovoljni stanovnici visoko razvijenih zemalja, koji već imaju
lagan pristup osnovnim životnim potrepštinama. Nasuprot tome, kada jedna
očajnički siromašna žena u siromašnom svijetu ne može dobiti dovoljno hrane
za svoju obitelj, razlog nije taj što svijet ne može proizvesti dovoljno hrane
nego je ona ne može kupiti. A kada njena djeca obole od isparavanja od
42
perspektive
Zapanjujući previdi elitnoga kluba
loženja balegom, odgovor nije da počne koristiti ekološki certificiranu balegu,
nego da poveća svoj životni standard i kupi čišće i bolje gorivo. Ukratko,
siromaštvo je jedan od najvećih ubojica a privredni je rast jedan od najboljih
načina da ga spriječi. Lako izlječive bolesti svake godine ubijaju 15 milijuna
ljudi; ono što bi ih trebalo spasiti je stvaranje bogatijih društava koja si mogu
priuštiti liječenje, praćenje i sprečavanje izbijanja novih bolesti.
Preporučajući svijetu da ograniči razvoj kako bi otklonio budući slom, Granice
rasta su navele ljude da propituju valjanost težnje za privrednim rastom. Da
se u slijedećim desetljećima te preporuke poštovalo, ne bi došlo do „uspona
ostalih“; pola milijarde Kineza, Indijaca i ostalih ne bi bilo oslobođeno iz
velikog siromaštva; ne bi došlo do velikih poboljšanja zdravstva, produženja
životnog vijeka i poboljšanja kvalitete života za milijarde ljudi širom svijeta.
Iako je škola mišljenja Rimskog kluba milostivo krenuli putem ostalih relikvija
iz 1970-ih, njeni su učinci i dalje prisutni u svijesti javnosti i elite. Ljudi se
više uzbuđuju zbog sudbine Protokola iz Kyota nego zbog sudbine runde
pregovora u Dohi – čak i ako bi ekspanzija trgovine učinila stotine tisuća puta
više koristi nego ograničenje emisija i to bi učinila jeftinije, brže i efikasno
upravo za one ljude koji su najranjiviji. Došlo je vrijeme da priznamo kako
je privredni rast, u nedostatku boljeg izraza, dobar, i da bi ga trebali imati
više, a ne manje. (du)
Koristite interaktivno
www.inicijativa.com.hr
broj 3 :: listopad 2012.
43
Demografske zamke
Hoćemo li izumrijeti?!
Donedavno su katastrofičari pretskazivali da će nam
planet postati pretijesan za veći broj stanovništva, sada
se javlja zabrinutost da bi neke razvijene zemlje mogle
opustjeti zbog dramatičnog pada nataliteta. Hrvatska se
po malo čemu može smatrati razvijenom, ali u samom je
svjetskom vrhu po potonjem pokazatelju pa nam zaista
prijeti izumiranje, ako se ne opametimo, što se baš ne čini
vjerojatnim.
Piše: Drago Kojić
U svom fantastičnom i alegoričnom romanu za djecu Antioine de SaintExupéry na duhovit način svome malom svemirskom sugovorniku kaže kako
bi se cjelokupno čovječanstvo moglo smjestiti na samo jedan od velikih otoka.
Doduše, u vrijeme pisanja toga djela, koje je i danas planetarno popularno,
svjetsko je stanovništvo brojilo jedva dvije milijarde ljudi, danas smo već
dostigli sedam milijardi. Stručnjaci tvrde, na temelju pokazatelja, da će taj
broj i dalje rasti, ali sporije nego u 20. stoljeću kada je zabilježena eksplozija
plodnosti. Naravno, i sadašnja bi se svjetska populacija mogla nagurati na
dva velika otoka (možda čak i jedan) ali bi nam bilo prilično tijesno.
Iako će broj Zemljana rasti sporije nego dosad, nije neopravdana zabrinutost
demografa za održivi razvitak jer se dramatično smanjuje površina plodnoga
tla, a povećavaju pustinje. Usto, klimatske promjene – bilo da su prouzročene
čovjekovim nerazboritim ponašanjem, tj nasiljem prema prirodi, ili je riječ
o prirodnim ciklusima – otežavaju posao poljoprivrednicima. Tako smo i
protekloga ljeta bili svjedoci diluvijalnih poplava u nekim dijelovima svijeta,
npr. na Filipinima, ali i pogubne suše u drugim podnebljima, u SAD-u, Evropi,
posebice u Hrvatskoj.
44
perspektive
Hoćemo li izumrijeti?!
Globalna neravnomjernost
Na ovom primjeru mogli bismo šaljivo ustvrditi kako je statistika točan broj
netočnih podataka. Čovječanstvo se, doduše, povećava, ali neravnomjerno
pa će za desetak godina Indija dosegnuti gotovo 1,5 milijardi stanovnika,
prema današnjih nešto više od 1,1 milijarde, čime će preteći danas vodeću
Kinu i postati najmnogoljudnija. Još će popriličan broj zemalja, mahom onih
u razvoju, povećati populaciju, ali nije malo ni onih, prvenstveno europskih,
koje će se brojčano smanjiti. U tu nepopularnu skupinu, na žalost, moramo
svrstati Hrvatsku, koja već stanovito vrijeme ima negativnu stopu prirasta
stanovništva.
Kada je prije nekoliko mjeseci u našem dijelu Jadrana zatečen brod s
nekoliko desetaka izbjeglica iz Afrike i Azije, u našim su se medijima pojavili
napisi iz kojih se, doduše neizravno, moglo zaključiti kako se valja što prije
riješiti tih neželjenih gostiju, jer će nam dodatno opteretiti ionako do kraja
ogoljeni državni budžet i ugroziti „nacionalnu ravnotežu“. Međutim, možda
nije daleko dan kada ćemo dobrodošlicom dočekivati došljake koji će nam
poboljšati demografsku sliku, koja je sve nepovoljnija jer imamo sve više
starije populacije, a sve manje omladine. Nastavi li se trend, tko će namicati
novac za mirovine, zdravstvo, školstvo i brojne druge izdatke? Izgledno je
da ćemo, uz brojne druge „artikle“ morati uvoziti i radnu snagu. Nikakva
ksenofobija, kojoj je sklon ne mali broj Hrvata, neće moći spriječiti takav
rasplet demografskog scenarija.
Hrvatske anomalije
Naravno, bilo bi višestruko djelotvornije da se sami potrudimo „proizvesti“ više
djece, ali svi dosadašnji pokušaji, koji su imali brojne verbalne pobornike, a
malo stvarnih podupiratelja, nisu donijeli vidniji učinak. Umjesto da se cijela
nacija zdušno i složno zalaže za veći natalitet mi se godinama prepucavamo
oko toga tko smije ili ne smije imati i podizati djecu i jesu li stvorena spontano
ili uz liječničku pomoć.
Našim političarima, naročito u predizbornim kampanjama, puna su usta
brige za porodicu i mladi naraštaj, s posebnim naglaskom na onima s velikim
brojem djece. Kada se riječi pretvore u praksu onda počnu nadmudrivanja o
tome tko ima pravo na jeftiniji ili besplatan vrtić, kakvu će porodiljsku naknadu
dobivati zaposlene majke i tako dalje i tomu slično. U prilog većem natalitetu
ne govore ni podaci o stotinama tisuća nezaposlenih. Cjelokupna društvena
„elita“ morat će promijeniti ponašanje želimo li zaustaviti odumiranje Hrvata.
Ideologiziranje i lažno domoljublje, kako smo se imali prilike uvjeriti, ne samo
broj 3 :: listopad 2012.
45
Trendovi
da nije rješenje, nego je jedan od uzroka nevolja u koje smo se uvalili. Riječ
je tu o čistoj ekonomskoj računici koja je potpuno zapostavljena.
Pouke tuđih iskustava
Možda bismo ponešto mogli naučiti iz primjera zemalja koje su se s problemom
depopulacije suočile prije nas jer to je raširen trend u razvijenom dijelu
planeta. Francuska je prva, još u 19. stoljeću iskusila pad nataliteta, kada su
mali zemljoposjednici počeli stvarati manji broj djece kako bi izbjegli diobu
imanja na velik broj nasljednika OBJASNITI ZAŠTO JE TO PROBLEM BIO.
Slično je postupala i srednja klasa i uz sporiji rast stanovništva Francuzi su
počeli strahovati za vlastitu sigurnost. Poraz u ratu s s Prusijom 1870-71.
pretvorio je mali broj novorođenčadi u političku temu jer je vječiti neprijatelj,
Njemačka, bilježila mnogo brži prirast stanovništva. U navedenim godinama
Francuska i Njemačka imale su podjednak broj pučanstva, ali na početku
Prvoga svjetskog rata 1914. odnosi su se bitno promijenili: njemačka je
populacija bila za oko polovicu brojnija. Ipak, Francuzi nisu poduzimali
nikakve reforme u korist pronatalitetne politike sve do podvečerja Drugoga
svjetskog rata, da bi 1939. usvojili Obiteljski kodeks (Code da la Famille),
koji je zajamčio primjerenu financijsku potporu roditeljima.
Poslije Drugoga svjetskog rata francuski su lideri poraz 1940. pripisivali
stagnaciji demografskoga, ekonomskog i društvenog razvitka. Da bi se
polučio status kakav su priželjkivali tadašnji lideri na čelu s predsjednikom
Charlesom de Gaulleom, trebala je nova dinamičnost: više socijalne pravde,
snažnija privreda i brži rast stanovništva. Tako se je Francuska pokušavala
izbaviti iz industrijskoga nazadovanja i demografskog propadanja, a učinila
je to prije svega izdašnim programom financijske pomoći obiteljima s djecom.
Stopa novorođenčadi skočila je znatno iznad razine održavanja postojećeg
stanja.
Sličan pristup pokazao se djelotvornim u Švedskoj, koja je 1910-ih bila
suočena s iznimno niskom stopom nataliteta. Kada su na vrhuncu ekonomske
depresije na vlast došli socijal-demokrati Šveđani su poslušali savjet jednoga
od svojih ekonomskih stratega, Gunnara Myrdala, za rješavanje populacijske
krize. Myrdal je tvrdio da Švedska mora omogućiti ženama da podižu djecu i
postižu karijeru – ako se želi potaknuti niska stopa poroda, što je u to doba
bila revolucionarna zamisao.
Dobrodošlica željenoj djeci
Budući da su djeca bila krucijalna investicija za društvo, ali i ekonomsko
opterećenje za pojedinačne obitelji, vlada je trebala preraspodijeliti bogatstvo,
46
perspektive
Hoćemo li izumrijeti?!
od kućanstava s malo ili nimalo djece u korist onih koja su ih imala mnogo.
Trebalo je ukloniti prepreke koje onemogućuju prosječnim ljudima ispuniti
svoju želju da se ožene i imaju potomstvo. Glavna je prepreka bio trošak
podizanja djece. Za razliku od konzervativnih pronatalista, Myrdal i njegova
supruga (zajednički su objavili knjgu o toj temi) podržavali su pravo na
kontracepciju. Dobro je kada obitelji žele djecu, ali treba da imaju samo
djecu koju žele.
Danas Francuska i Švedska izdvajaju otprilike četiri posto BDP-a za potporu
obitelji. Obje zemlje primjenjuju sustav koji uklanja najveći dio tereta s roditelja
i olakšavaj ravnotežu napora za rad i za uzdizanje obitelji. Rezultat je da imaju
pristojne stope nataliteta, Francuska blizu razine održavanja dostignutog broja
stanovništva, a i Švedska malo ispod toga.
Ima još zemalja koje s manje ili više uspjeha uspijevaju održati demografsku
ravnotežu, ali podosta je i onih koje u pokušaju podizanja stope nataliteta
primjenjuju neadekvatne i nedjelotovorne mjere, a neke i ne pokušavaju
mnogo učiniti. U toj su kategoriji, primjerice, Italija i Japan, od kojih bi čovjek
očekivao više djelotvornosti, s obzirom na to da je riječ o zemljama s vrlo
inventivnim stanovništvom tijekom povijesti. U Italiji je dugo bio problem
troma država, koja nije čak ni pokušavala promijeniti norme o podizanju
djece. Stopa nataliteta 1970-ih je pala ispod razine održavanja dostignutog
stanja, ali je tek dva desetljeća kasnije shvaćena dimenzija problema koji
je katastrofalnih razmjera. Lani je stopa rodnosti splasnula na samo 1,42,
a ako se to nastavi značilo bi da će se talijanska populacija prepolovljivati
svakih 40 godina, kako prognozira jedan tamošnji demograf. Za 30 godina
bit će više žena starijih od 80 godina nego djevojčica pubertetske dobi, a
onih iznad 70 više nego onih ispod 30 godina. (Treba li napominjati da ni
hrvatski pokazatelji nisu bitno povoljniji. Naša je stopa fertiliteta – prosječnog
broja djece po jednoj ženi – još niža od talijanske, i iznosi 1,35.)
Politički fatalizam
Japan je još više izložen prijetnji implozije stanovništva sa stopom fertiliteta
od samo 1,21. Demografi pretskazuju da će 2050. oko 38% samuraja biti
u dobi iznad 65 godina. Japan je 2005. imao 128 milijuna stanovnika, a
2050. mogao bi pasti na oko 100 milijuna. Usto, za razliku od Italije, teško
može računati na gotovo ikakvo useljavanje.
Japanska je vlada smišljala mjere koje su trebale povećati broj poroda,
ali primjena je bila začuđujuće mlitava za zemlju koja se smatra uzorom
efikasnosti. Poslodavci pak prisiljavaju žene da biraju između obitelji i karijere.
broj 3 :: listopad 2012.
47
Trendovi
Tako se žene koje imaju djecu teško mogu vratiti na profesionalna radna
mjesta, a kompanije nerado odobravaju skraćivanje dugačke radne satnice.
Iako je na papiru mnogo propisa koji bi trebali poboljšati stanje – primjena
je prilično nedjelotvorna (kao da su se ugledali u Hrvatsku). Tako sve više
žena kasnije stupa u brak, ili se uopće ne udaju, a one koje to čine odlučuju
se za manje djece, nedovoljno čak i za prostu reprodukciju.
U nekima od zemalja političari se ponašaju pomalo fatalistički prema padu
broja stanovništva. Djelomice je razlog u tome što su to, kao Italija i Japan,
bogata društva pa se ekonomski efekti smanjenih stopa fertiliteta još ne
osjećaju u punoj mjeri. A sve dok ne izbije kriza, poput sadašnje financijske
i sveopće ekonomske, političari su skloni takve teme stavljati pod tepih.
Gdje je tu motivacija?
Cinik bi rekao da se hrvatski političari tako ponašaju uvijek, kad je kriza
i kada nije. Doduše, još veći cinik primijetio bi da mi nikada nismo ni bili
društvo bez krize, niti u bivšem komunnističkom socijalizmu niti u današnjoj
navodno višestranačkoj a faktički jednostranačkoj demokraciji. Kod nas je
toliko kriznih elemenata da jedan više ili manje ne uzbuđuje one koji odlučuju
o našoj sadašnjosti i sutrašnjici. A zapravo odlučuju i o prošlosti, koja je u
Hrvatskoj izvjesnija od budućnosti. Zato na dramatično demografsko stanje
tek povremeno upozorava pokoji profesionalni zanesenjak ili mediji u potrazi
za dramaatičnosti.
Naravno, uz svu našu poslovnično traljavu zakonodavnu normativnost,
našlo bi se dovoljno argumenata za poboljšanje demografske slike, koja će
postati sve lošijom. Praksa međutim upadljivo odudara od ičega suvisloga.
Evo sitnoga primjera. Obitelj A. R. sastoji se od majke, oca i dvoje djece,
osnovnoškolaca. Otac zarađuje 3.200 kuna na mjesec, majka je na burzi
rada, djeca dobivaju (zajedno) 438 kuna dječjeg doplatka. Upravo je počela
školska godina i ta je obitelj morala izdvojiti gotovo 3.000 kuna samo za
školske udžbenike i bilježnice, a za gablec u školi valja svaki mjesec izdvojiti
dva puta po 130 kuna.
Poanta nije u tomu što ta obitelj teškom mukom sastavlja kraj s krajem, tj.
jedva preživljava nego u tomu što na desetke tisuća, ako ne i više, hrvatskih
obitelji živi u još lošijim uvjetima. Godinama se vode neplodne diskusije
o tomu hoće li studij biti besplatan za sve studente, a nitko i ne spominje
da najprije treba stići do statusa koji omogućuje upis na fakultet. Koliko
su hrvatski roditelji motivirani imati više djece da bi se Hrvati spasili od
izumiranja? Odgovor je vrlo očit.
48
perspektive
Zabrinjavajuće dimenzije nezaposlenosti mladeži
Statistika dodatno ocrnjuje sliku
Steven Hill u ekonomskom dnevniku Financial Times tvrdi
da je metodologija kojom se izračunava nezaposlenost
mladih netočna i nudi drugačiji način „mjerenja“ koji drži
preciznijim
Piše: Mario Ribar
Ne protekne dan a da se u hrvatskim tiskovnim, elektroničkim i internetskim
medijima ne pojavi vijest ili komentar o dramatičnom povećanju nezaposlenosti,
posebice među mladom populacijom. Slaba nam je utjeha da je to boljka
koja se širi epidemijskim razmjerima diljem Evrope i cijeloga svijeta. Tako
u Španjolskoj i Grčkoj nezaposlenost mladih osoba dostiže skandaloznih
50%, a na području eurozone više od 20%. Ali utjehu bismo možda mogli
naći u tvrdnji što ju je u Financial Timesu iznio Steven Hill: da su pokazatelji
o nezaposlenosti mladeži rezultat pogrešne metodologije izračuna. Drugim
riječima, da iskrivljuje stvarnu razinu nezaposlenosti među mladima,
prikazujući je većom nego što zapravo jest. Ista se metodologija primjenjuje
i za mjerenje nezaposlenosti odraslih i vjerojatno umanjuje stvarnu stopu,
tvrdi autor. I tako zapravo način na koji izračunavamo nezaposlenost daje
iskrivljenu sliku stvarnosti, ako je nova teorija točna.
Problem je sljedeći: stopa nezaposlenosti odraslih izračunava se kao postotak
zaposlenih u odnosu na ukupan broj radnika koji čine radnu snagu. Dakle,
ako imate 20 nezaposlenih radnika i 200 radnika u radnoj snazi, stopa
nezaposlenosti iznosi 10%.
Ali kada je riječ o mladima, oni koji studiraju na sveučilištima ili su na radnoj
praksi s punim vremenom nisu uključeni u radnu snagu jer niti rade niti traže
posao. Kada se milijuni studenata isključe iz radne snage, to čini manjim
nazivnik u jednadžbi, dok brojnik ostaje isti, pa onda stopa nezaposlenosti
ispada višom.
broj 3 :: listopad 2012.
49
Trendovi
Omjer umjesto stope
Pretpostavimo da u navedenom primjeru od 200 radnika 150 pohađa
sveučilište. Oni neće više biti uključeni među radnu snagu pa iako će broj
mladih bez posla ostati nepromijenjen, stopa nezaposlenosti učetverostručit
će se, na 40%.
Ista metodologija primijenjena na nezaposlenost odraslih vjerojatno umanjuje
stvarnu razinu. Budući da samo odrasle svrstava u radnu snagu, nisu uračunati
oni koji su prestali tražiti radno mjesto. Broj takvih „obeshrabrenih radnika“
znatno je porastao pa se nezaposlenost čini nižom nego što stvarno jest.
U ekonomskoj literaturi mnogo se debatira o ispravnom načinu mjerenja
nezaposlenosti, a svodi se na to što bi trebalo uključiti u brojnik i nazivnik. Hill
nudi metodologiju koju smatra preciznijom za izračunavanje nezaposlenosti
mladeži, tj. uspoređivanje broja nezaposlenih s ukupnom populacijom osoba
mlađih od 24 godine.
To se naziva „omjerom“ (umjesto „stopom“) i Eurostat, statistička služba
Evropske unije, izračunava nezaposlenost među omladinom koristeći obje
metodologije. Međutim, kako napominje Hill, u široj javnosti objavljuje
se samo rezultat koji on smatra pogrešnim. A razlike mogu biti ogromne.
Primjerice, stopa nezaposlenosit mladih u Španjolskoj iznosi 48,9%, dok je
omjer njihove nezaposlenosti samo 19%. Stopa nezaposlenosti mladih u
Grčkoj je 49,3%, a omjer samo 13%. U Irskoj i Italiji stopa je 30,5% a omjer
samo 11,7% za prvu, a 8% za drugu. Za eurozonu je stopa nezaposlenosti
omladine 20,8%, a omjer samo 8,7%.
Goleme razlike
To su goleme razlike koje proizlaze samo iz promjene metodologije. Koja je
metodologija najbolja? Izostavljanje velikoga broja mladih ljudi koji pohađaju
visoke škole i sveučilišta ili su na radnoj praksi nema puno smisla. Ispada
da, posve izopačeno, što više obrazovanja ili radne pripreme mladi ljudi
dobivaju, to je veća stopa njihove nezaposlenosti, drži autor. Naravno, dio
mladih ljudi može biti na školovanju jer je to utočište, tj zaštita od klimavoga
tržišta rada (iako studirati ili stjecati više radnog iskustva i nije tako loše
rješenje za vrijeme ekonomskog usporavanja). A omjer od 13 ili 19% u Grčkoj
i Španjolskoj nije nešto zbog čega bi trebalo osjećati spokojstvo. Ipak, dok
je stopa nezaposlenosti mladih u eurozoni porasla od 2009, omjer je ostao
isti (iako su oba pokazatelja znatno iznad razina 2008).
50
perspektive
Statistika dodatno ocrnjuje sliku
Ta „pogrešna“ metodologija primijenjena je u vrijeme studentskih protesta u
Francuskoj u ožujku 2006, kada su stope nezaposlenosti iskazivane s 22%,
dok su istodobno u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i Njemačkoj iznosile
11,12 i 13%. Ali ekonomski dnevnik Financial Times otkrio je da je samo 7,8%
svih osoba mlađih od 25 godina bilo bez posla u Francuskoj, dakle slično
kao i u tri navedene zemlje. Ispostavilo se da je Francuska imala znatno veći
postotak omladine na sveučilištima na redovnom studiju koji nije bio svrstan
u radnu snagu.
I nobelovci griješe?
Nezaposlenost među mladim ljudima zacijelo je zabrinjavajuća i valja joj se
suprotstavljati, ali stanje ipak nije ni približno onako strašno kao što sugeriraju
novinske naslovnice i udarne vijesti na televiziji, upozorava Steven Hill. Na
žalost, iskrivljene podatke navode čak i ekonomisti koji bi morali znati pravo
stanje, a među njima su i dobitnici Nobelove nagrade Paul Krugman i Joseph
Stiglitz.
Jedna od stvari koju smo naučili iz ekonomske krize jest da nam treba bolji
način mjerenja privrednoga stanja i učinka. To uključuje bolji način procjene
razine nezaposlenosti koja izaziva brojne političke i javne rasprave.
Jamačno će nova mjerila objeručke prihvatiti i hrvatski politički i ekonomski
kormilari, koji čupaju kosu zbog nezavidnoga stanja u kojemu nam se zatekla
privreda. Maleno, makar samo statističko uljepšavanje stanja nezaposlenosti
mladih, a time i ukupne ekonomske slike vjerojatno će prihvatiti objeručke.
Tek 2016. manja nezaposlenost mladih
Globalna kriza stvara „izgubljenu generaciju“ što bi moglo
ugroziti društvenu koheziju i budući ekonomski rast –
Međunarodna organizacija rada ne vjeruje da bi deregulacija
poslodavce učinila sklonijim da zapošljavaju omladinu
Globalna nezaposlenost mladih zadržat će se na visokoj razini sve do
2016, a politički i ekonomski kormilari u zemljama kao što su Španjolska i
Grčka trebale bi primjenjivati stimulativne mjere kao što su infrastrukturni
broj 3 :: listopad 2012.
51
Trendovi
programi da bi se smanjila, upozorava međunarodna organizacija rada
(ILO).
U svom godišnjem izvješću o trendovima zapošljavanja omladine ta
agencija UN-a prognozira da će u ovoj godini globalna nezaposlenost
mladih dostići 12,7% te da će se zadržati na toj razini još najmanje četiri
godine. (ILO u svom izvještaju ne koristi metodologiju što je zagovara
Steven Hill, po kojoj bi stopa nezaposlenosti mladih bila niža.) U svakom
slučaju takvo stanje stvari pojačava strah da globalna ekonomska
kriza stvara „izgubljenju generaciju“ mladih ljudi što bi moglo ugroziti
društvenu koheziju i budući ekonomski rast.
Razvijene zemlje, uključujući Evropsku uniju, bilježe najbrži rast
nezaposlenosti mladih ljudi od početka financijske krize. Nezaposlenost
mladih na tom području u ovoj će godini dosegnuti 18%, a na 16%
trebala bi se spustiti 2016, što je još uvijek znatno više od 12,5% kolika
je bila 2007.
„Bijeg“ na sveučilišta
I u nekim zemljama u razvoju, naročito na Srednjem istoku i u Sjevernoj
Africi, gdje je i dosad nezaposlenost omladine bila rekordna, uslijedit
će daljnji rast. Takvom nepovoljnom ishodu kumovali su i ekonomski
poremećaji izazvani nemirima u Arapskom proljeću.
ILO procjenjuje da je više od šest milijuna mladih ljudi izišlo s tržišta
rada, ostajući dulje u obrazovnom sustavu ili prestajući tražiti radna
mjesta. Da nije bilo te pojave, globalna nezaposlenost mladih bila bi
za još jedan posto viša, navodi agencija.
Čak i oni mladi ljudi koji imaju radna mjesta često su zaposleni privremeno
ili sa skraćenim radnim vremenom, što im daje malo sigurnosti.
ILO je odbila pozive nekih poslovnih skupina na deregulaciju koja bi
poslodavce učinila sklonijima da zapošljavaju mladež, smatrajući da
to ne bi imalo učinka u sadašanjoj situaciji. To se vidi na primjeru
Španjolske, gdje je deregulacija bila snizila stopu nezaposlenosti mladih
u godinama prosperiteta, ali nakon nastanka krize ti su mladi ljudi bili
prvi na popisu otpuštanja s posla.
52
perspektive
Dossier
Komparativna analiza hrvatske privrede
Slom prerađivačke industrije
Nekonkurentnost hrvatske industrije sintetički je izraz
pogrešnog modela privređivanja. U posljednje četiri
godine je industrijska proizvodnja opala za punih 28
posto. Naglašenija podrška domaćim proizvođačima
i izvoznim nastojanjima dobro zvuči, ali se postavlja
pitanje je li riječ samo o novoj retorici ili stvarnoj promjeni
razmišljanja o ulozi industrije i izvoza u gospodarskom
životu zemlje. U okvirima procesa internacionalizacije i
globalizacije Hrvatska se ne smije zatvarati i izolirati, ali
mora se izboriti barem za recipročne odnose s inozemnim
partnerima
Priredio: Ante Gavranović
Zanimljive rasprave vode se učestalije nego ranije ovih dana na temu uloge i
mjesta industrije u hrvatskom gospodarstvu. Razloga za to je više, ali svakako
pretežu dva. Jednom je riječ o ozbiljnom padu industrijske proizvodnje,
koja je postala redovita pojava posljednjih godina. Činjenica je da razina
broj 3 :: listopad 2012.
53
Dossier
industrijske proizvodnje ni nakon više od 20 godina, nije dostigla onu iz
1989. U posljednje četiri godine pad industrijske proizvodnje poprima gotovo
katastrofalne razmjere. Stručnjaci i statistika govore o padu u desecima
postotaka. Uz fizički nestanak brojnih tvornica, sve je manje proizvoda više
tehnološke razine u samoj proizvodnji, pa onda i izvozu. Dodajmo tome da
se stagnacija i pad izvoza protežu posljednjih desetak godina. Drugi je vezan
uz sve veći inozemni dug, koji poprima opasne razmjere i, ako ne paniku,
ipak izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Nesklad izvoza i uvoza, sada već na alarmantnoj razini, pa time i sve veće
opterećenje platne bilance, traži protumjere Hrvatske narodne banke i
Vlade. One su pretežito usmjerene na obuzdavanje i smanjivanje uvoza, a
tek sporadično se spominju i poticajne mjere za pojačani izvoz. Svi akteri
ove ekonomske drame svjesni su, međutim, da palijativne mjere mogu samo
privremeno zaustaviti nepovoljna kretanja, ali ne i dugoročnije nepovoljne
trendove. A upravo su oni uzrokom ukupno nepovoljne pozicije hrvatske
privrede. Naime, sve izraženije dolaze na naplatu računi objektivno pogrešno
postavljene i provođene gospodarske politike, koja još tamo od Programa
stabilizacije (1993) daje pogrešne signale i impulse.
Nestanak velikih gubitak za male
Sve analize pokazuju da hrvatski robni izvoz čine proizvodi prerađivačke
industrije. Statistički izraženo, to je otprilike 95 posto ukupnoga robnoga
izvoza. Razina industrijske proizvodnje još uvijek jedva prelazi 75-80 posto
predratne razine. Kako u tim uvjetima uopće pomišljati na rast izvoza?
Proces deindustrijalizacije najviše se odrazio upravo na području prerađivačke
industrije, gdje je od 1990. godine izgubljeno više radnih mjesta no što ih
danas uopće ima u tom sektoru. Treba li možda upravo u tom segmentu
ekonomske politike tražiti odgovor za sadašnje stanje? Relativno velik broj
'velikih' omogućavao je složenije kooperantske poslove za mala i srednja
poduzeća. Pokazalo se da nestankom tih 'velikih' i taj dio privrede znatno
opada, jer se bez oslonca na velike tvrtke ili sustave teško mogu razvijati i
opstajati ona manja poduzeća.
Tu tezu ne treba posebno dokazivati i ona je našla konačnu potvrdu i u
objavljenim rezultatima 1000 najvećih tvrtki u Hrvatskoj. Tako je u 2011.
samo stotinu najvećih poduzetnika (0,001 posto ukupnog broja svih aktivnih
tvrtki) sudjelovalo s 23,06 posto u ukupnom broju zaposlenika, 35,4 posto
u ukupno ostvarenom prihodu, 54,2 posto u ukupnoj dobiti i 41,6 posto u
ukupnim gubicima, 47,3 posto u ukupnom izvozu, 54,1 posto u ukupnom
54
perspektive
Slom prerađivačke industrije
PRERAĐIVAČKA INDUSTRIJA U 2011. GODINI
-2008=100-
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
Proizvodnja prehrambenih proizvoda
Proizvodnja pića
Proizvodnja duhanskih proizvoda
Proizvodnja tekstila
Proizvodnja odjeće
Proizvodnja kože i srodnih proizvoda
Prerada drva i proizvoda od drva i pluta
Proizvodnja papira i proizvoda od papira
Tiskanje i umnožavanje snimljenih zapisa
Proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda
Proizvodnja kemikalija i kemijskih proizvoda
Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda
Proizvodnja proizvoda od gume i plastike
23 Proizvodnja ostalih nemetalnih mineralnih proizvoda
24 Proizvodnja metala
25 Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim
strojeva i opreme
26 Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih
proizvoda
27 Proizvodnja električne opreme
28 Proizvodnja strojeva i uređaja, D. N.
29 Proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica
30 Proizvodnja ostalih prijevoznih sredstava
31 Proizvodnja namještaja
32 Ostala prerađivačka inustrija
33 Popravak i instaliranje strojeva i opreme
Izvor: DSZ; obrada: HGK
uvozu te sa 52,2 posto u ukupnim ulaganjima. Proširimo li listu na svih 1000
najvećih proizlazi da su ove tvrtke ostvarile čak 69 posto ukupnih prihoda i
zapošljavalo 45,2 posto svih zaposlenih.
Pažljivija analiza postignutih poslovnih rezultata unosi, međutim, nove
prijepore. Veliki poduzetnici Hrvatske ostvarili su u prošloj godini 7,4 milijarde
kuna konsolidirane dobiti, srednji 201 milijun kuna neto gubitaka, a mali
poduzetnici 20 milijuna neto dobiti. Srednji poduzetnici samo godinu dana
ranije ostvarili su gubitak od 353 milijuna kuna, pa je potpuno jasno da je
ta kategorija poduzetništva u najmanju ruku problematična. Najveći njihov
problem je u tome što nemaju čvrstu potporu velikih u proizvodnji i izvozu.
Samo 5 hrvatskih tvrtki ostvarilo u 2011. ukupni prihod iznad milijardu eura,
10 njih oko 500 milijuna eura, 67 tvrtki prihodovalo je između 150 do 400
milijuna eura, 29 tvrtka iznad 100 milijuna, dok je 220 tvrtki s te liste ostvarilo
ukupni prihod iznad 50 milijuna eura (oko 375 milijuna kuna), ukazujući na
ukupno neadekvatnu i lošu strukturu domaće privrede. Najmanji prihod na
broj 3 :: listopad 2012.
55
Dossier
listi najvećih ostvarila je tvrtka „Duhan“ iz Pule s 12 milijuna eura. Dobit je
iskazalo 765 tvrtki s liste najvećih, a čak 232 završile su poslovanje u crvenim
brojkama.
Paradoks hrvatske privrede
Treba spomenuti još jedan paradoks. Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno
vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez
takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono
najbolje što imamo na tom području i kako tim dokazano kreativnim ljudima
omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima?
Nepovoljno stanje potvrđuje i činjenica da čak 349 od 1000 najvećih tvrtki
u prošloj godini nije izvezlo robe i usluga ni za jednu kunu, a da je 106
tvrtki izvezlo za manje od milijuna kuna (140.000 eura), pa dolazimo do
dramatičnog podatka da gotovo 50 posto najvećih tvrtki u nas posluje
isključivo na domaćem tržištu i nije uključeno u procese borbe za nova tržišta
i internacionalizaciju. Otuda, konačno, i niska granica opće konkurentnosti.
Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom 'pokrivamo' sve te objektivne
neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo
na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto
drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva
gospodarske politike, izostanak podrške izvoznicima, pogrešne premise da
se više ništa ne isplati proizvoditi, i na pojavu sve snažnijeg uvoznog lobija.
Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost
sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno
zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših
razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju
samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.
Rast izvoza nosi znak jednakosti s razvojem, ali ni sadašnja vlada, usprkos
proklamacijama i obećanjima da će proizvodnju i izvoz staviti u prvi plan svih
svojih nastojanja, nije u tom pogledu učinila mnogo. Jednostavnije rečeno,
nije razradila proaktivnu industrijsku i izvoznu politiku. Istina, obećava podršku
i niz poticajnih mjera koje će s jedne strane stabilizirati domaću proizvodnju,
omogućiti potpunu rekonstrukciju industrije, a uz to stvarati i realne preduvjete
za povoljniju poduzetničku klimu.
56
perspektive
Slom prerađivačke industrije
VRIJEDNOSTI ROBNOG IZVOZA I UVOZA RH
Izvor: DZS; obrada HGK
Međunarodni natječaji isključuju domaće tvrtke
Ovaj stav, kao svojevrsna metafora, trebao je osigurati novi, rekli bismo vrlo
ozbiljan pristup domaćoj proizvodnji i razvoju domaće industrije. Praksa je
ipak krenula drugim putom. U posljednjih se desetak godina slavilo tvrtke koje
su dohodak ostvarivale zaštićene carinama ili su živjele na račun proračuna,
a oni koji su tražili mjesto na inozemnim tržištima, cijelo su vrijeme bili u
zapećku i vrlo su često tretirani kao neuspješna, gotovo besperspektivna
poduzeća. Primjera za ovu ozbiljnu tvrdnju ima na pretek, a napose je to
neprimjeren odnos prema cjelokupnom metalskom i energetskom kompleksu,
koji je – s druge strane – godinama bio štitonoša i barjaktar ukupnoga
izvoza i industrijskog razvoja. Obećanja su Vlade i samog premijera da
će se ta poduzeća, u okviru nove gospodarske politike i ukupne strategije
razvoja, staviti u fokus društvenog interesa, da će ih se promovirati i podržati
ukupnom razvojnom, gospodarskom i monetarnom politikom. Pokušaj je to
da se domaća industrija vrati na stare 'staze slave' odnosno da se redefinira
'uloga i mjesto domaće industrije u ukupnom gospodarskom životu Hrvatske
i posebno njenom razvoju'. Pokušaj, uobičajeno, nije (još) dao rezultata, a
voda je došla do grla.
Ideja da se promijeni stav prema domaćoj industriji dugo je sazrijevala.
Sazrjelo je i mišljenje kako Hrvatska može sama financirati, sama izvesti
i sama koristiti neke velike projekte, koji nisu samo poticaj zaposlenosti,
već prije svega razvoju domaće industrije. U tom smislu treba pozdraviti
nastojanja, kako bi se zacrtala jasna pravila igre i potpuno 'pokrili' nacionalni
interesi u tom pogledu.
broj 3 :: listopad 2012.
57
Dossier
Zašto je odjednom došlo do promjene uvjerenja? Pokazalo se na nizu
primjera da inozemni krediti i međunarodni natječaji (vezani uz njih) pružaju
istinski vrlo malo mogućnosti da se domaće tvrtke uključuju u veće projekte,
osim eventualno kao izvođači grubih graditeljskih i drugih uslužnih radova ili
podizvođači samo nekih segmenata ili proizvoda. Ako se, naime, razmotri
međunarodne natječaje tih financijskih institucija, može se jednostavno utvrditi
vrlo nijansirane razlike i sofisticirane zamke, koje domaćim proizvođačima
zapravo ne daju nikakve mogućnosti u tim natječajima.
Mehanizmi zaštite vlastitih gospodarskih interesa
Vlada je (konačno) otkrila da postoji potrebno domaće znanje, čak i potrebni
domaći kapital, i da bi svaki drugi oblik kreditiranja velikih projekata, koje
može svladati domaća industrija, bio dodatan nepovoljni uteg u daljnjem
procesu nazadovanja domaće proizvodnje i onemogućavanje vlastitog
razvoja. Vlada je shvatila i činjenicu da mora, ako želi opstati, razvijati
sofisticirane mehanizme zaštite vlastitih gospodarskih interesa, jer postoji
opasnost da se oni utope u opća kretanja.
To, međutim, ne znači da se Hrvatska treba zatvarati, osobito u okvirima
procesa internacionalizacije i globalizacije, ali mora voditi računa da
ima barem recipročne odnose s partnerima. Jasno, oni ne štite domaću
proizvodnju klasičnim carinama (što je kod nas uvriježeno kao praksa), već
bescarinskim mjerama, standardima, pokusnim ispitivanjima, certifikatima,
rokovima probne proizvodnje i na slične načine. Ništa od toga nije prisutno
kad je riječ o plasmanu inozemne opreme i kompleksnih postrojenja u nas.
Zar nije najporaznija kritika Vladinih mjera činjenica da se svih ovih godina
nisu razradili mehanizmi obrane domaćih interesa i domaće proizvodnje.
Odnosno - zakonski okviri koji bi pobliže regulirali upravo ovaj dio zaštitnih
mjera?
Naša se industrija, ali i gospodarstvo u cjelini, zaista nalaze na raskrsnici.
Ili će se štititi domaći interesi i adekvatno se ponašati u skladu s takvim
opredjeljenjem i time omogućiti razvoj industrijama koje su bile nositelj ukupne
snage hrvatskoga gospodarstva, ili će upravo ta industrija potonuti u sivilo i
doći u potpuno podređen odnos prema razvijenima kad je riječ o proizvodnim
i izvoznim mogućnostima, odnosno kada je u pitanju ukupan razvoj. Odabir
pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako
bolan bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj,
vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u
tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.
58
perspektive
Slom prerađivačke industrije
Kamo su iščezle tvornice?
Da bi se sagledalo uzroke sloma hrvatske prerađivačke industrije i njen
sadašnji položaj trebamo se vratiti u prošlost. Konkretno, udio industrije i
rudarstva u ukupnoj privredi Hrvatske iznosio je u 1990. godini 40,9 posto,
ukupan prihod 40,1 posto, dobit nakon oporezivanja 37,9 posto i ukupni
gubitak nakon oporezivanja čak 65,8 posto. Ti isti pokazatelji za 2011. godinu
daju potpuno drukčiju sliku: udio industrije u BDP-u sveden je na 15-16 posto.
Usprkos tome prerađivačka industrija ostala je još uvijek najvažnija
gospodarska djelatnost. Ipak, posebno upada u oči osjetno smanjenje broja
zaposlenih u ovom segmentu privrede. Recimo, u 1990. u tom sektoru radilo
je 561.000 zaposlenih, da bi u svibnju 2012. taj broj bio sveden na ispod
210.000. Najveće smanjenje broja radnika zabilježeno je u preradi kože i
obuće, proizvodnji tekstila te u metaloprerađivačkom kompleksu, strojogradnji
i proizvodnji električkih aparata i opreme. Najstabilnija je ostala lista
proizvođača hrane i pića, koja je doživjela i najmanje promjena u odnosu na
startnu godinu. Mnogo veće promjene zbile su se na listi proizvođača gotovih
tekstilnih proizvoda, u kemijskoj industriji, a posebno u metaloprerađivačkom
dijelu industrijske proizvodnje. Nestale su velike tvornice, a nisu zamijenjene
novim proizvodnim kompleksima.
Velike promjene možemo pobliže sagledati ako promatramo listu 1000
najvećih hrvatskih poduzeća po ostvarenom ukupnom prihodu u 2011. Na
toj listi nalazi se ukupno 251 industrijsko poduzeće. Najveći broj je iz sektora
proizvodnje hrane (58), zatim metala i metalnih proizvoda (30), energetike
(21), strojeva i uređaja (14) te električnih aparata i strojeva (12). U isto je
vrijeme na toj listi 96 maloprodajnih i čak 189 veleprodajnih trgovačkih
poduzeća.
Brodogradnja – izvozna perjanica ili razvojni balast?
Hrvatska brodogradnja je značajan izvoznik i čini, ovisno o ciklusu, otprilike
10 posto ukupnoga hrvatskog izvoza. Po tome je sigurno zanimljiv i apsolutno
najveći izvoznik unutar industrije. Po zaključnim računima brodogradilišta,
međutim, godinama iskazuju znatne gubitke i dugovanja. Ta dugovanja u
neto iskazu zapravo u cijelosti potiru stvarni doprinos izvoza brodogradnje
vanjskotrgovinskoj bilanci. I to je dimenzija koja zahtijeva energično reagiranje.
Sve dosadašnje vlade uložile su silna sredstva u brodogradnju. Mjere se
milijardama kuna. Opravdano je zapitati kreatore i izvršitelje hrvatske
ekonomske politike što se na tom području, zapravo, događa. I nije li
broj 3 :: listopad 2012.
59
Dossier
vrijeme da se pred javnost konačno izađe s pravim 'nacionalnim računom'
za brodogradnju?
Hrvatski navozi u ovom trenutku funkcioniraju kao riba na suhom: opet su im
blokirani financijski tokovi i u ovom trenutku više ne mogu dobiti ni kredite
za normalno financijsko poslovanje. S druge strane, izvješća o poslovanju
u 2011. na neki način zbunjuju širu javnost. Brodogradilišta prikazuju
snažan rast prihoda. Međutim, riječ je o jednokratnim financijskim učincima
Vladinih mjera, koje neće imati isti učinak u narednim godinama. Stanje je
u brodogradnji dodatno zaoštreno budući da ozbiljno kasnimo u procesu
restrukturiranja ove industrije i da (još uvijek) nemamo jasnu perspektivu
strateške uloge brodogradnje u ukupnom gospodarstvu.
Prije svega, valja sagledati realnu vrijednost 'mita' o brodogradnji, kao jedinoj
industrijskoj grani gdje se Hrvatska nalazi na ljestvicama 10 najvećih u svijetu.
Uspješnost te primamljive i zavidne pozicije, nažalost, mjerimo samo tonama
isporučenih brodova, narudžbama na domaćim navozima, ali zapostavljamo
materijalnu stranu toga posla. A ona je, računice pokazuju, porazna.
Precijenjena izvozna uloga
Drugi je 'mit' izvozna uloga brodogradnje u hrvatskom gospodarstvu. Neke
analize ukazuju kako 51 posto sadržaja broda isporučuju domaći proizvođači,
a 49 posto komponenti uvozimo. Računica je vjerojatno nešto drugačija,
DESET NAJZNAČAJNIJIH IZVOZNIH PROIZVODA U 2011. GODINI
USD
NAFTNI DERIVATI
Udio u izvozu, %
1.303.108.701
9,7
PUTNIČKI, IZLETNIČKI I TERETNI BRODOVI, TRAJEKTI
882.769.404
6,6
LIJEKOVI
485.163.023
3,6
ELEKTRIČNI TRANSFORMATORI, STATIČKI PRETVARAČI
401.879.822
3,0
BRODOVI-SVJETIONICI, VATROGASNA PLOVILA
328.041.809
2,5
DRVO OBRAĐENO PO DUŽINI PILJENJEM ILI GLODANJEM
247.225.315
1,8
NAFTNI PLINOVI I OSTALI PLINOVITI UGLJIKOVODICI (PLIN)
242.257.944
1,8
SJEDALA
225.960.563
1,7
DUŠIČNA GNOJIVA, MINERALNA ILI KEMIJSKA
222.629.505
1,7
OTPACI I LOMLJEVINA OD ŽELJEZA ILI ČELIKA
219.400.593
1,6
4.558.436.679
34,08
13.374.825.355
100,00
Ukupno prikazano
UKUPNO RH
Izvor: DZS; obrada: HGK
60
perspektive
Slom prerađivačke industrije
jer i u komponentama domaće industrije ima puno uvozne supstancije.
Zar je logično u tim uvjetima subvencionirati ugovorenu cijenu broda ili bi
logičniji potez bio stimulirati onaj dio domaćih komponenti koje isporučuje
za kompletiranje brodova domaća industrija? Zar treba stimulirati uvozni lim?
Vjerojatno bi bilo uputno iskazati pravi i kompletni 'nacionalni račun' cijeloga
ciklusa brodogradnje, u koji bi trebalo uključiti sve uvozne komponente, ne
samo direktne, već i one kod svih domaćih dobavljača, zatim vrijednost koja
se ugrađuje, poreze i doprinose koji se ostvaruju kroz domaću proizvodnju
i domaću pamet, jer know-how se ne smije zanemariti.
Stručnjaci tvrde kako se u malo sofisticiraniji brod ugrađuje oprema i
komponente više od dvadesetak industrijskih grana pa to bi mogla biti
zanimljiva križaljka. Ujedno bi dala i neke konkretne odgovore, koji bi samu
Vladu – i sadašnju, i sve buduće – stavili u nešto povoljniji položaj u donošenju
bilo kakve odluke o budućnosti domaćih brodogradilišta. Mnogi upućuju i na
činjenicu da bi prodaja strancima značila 'odumiranje' hrvatske brodogradnje.
Trebalo bi, zapravo, vidjeti može li takva računica s domaćom proizvodnjom
'pokriti' gubitke koje stvara sama brodogradnja u završnoj fazi toga ciklusa.
Ako je računica povoljna (broj zaposlenih, razvoj i veličina prometa pojedinih
grana i slično), onda dvojbe ne bi trebalo biti: uz racionalnije poslovanje
trebalo bi i dalje podržavati brodogradnju. To čine i drugi, najčešće upravo
zbog toga što 'nacionalni račun' daje povoljne rezultate. Međutim, ako je
ta računica nepovoljna u mjeri da ugrožava dugoročne interese ukupnoga
gospodarstva (vreća bez dna), ozbiljno valja razmisliti, bez sentimentalnosti
i nostalgije, treba li nam takva brodogradnja
Povratak mikroekonomiji
Jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao
vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Pritom valja shvatiti
da Hrvatskoj jedino hitna, cjelovita i dobro usmjerena politika unapređenja
nacionalne konkurentnosti može osigurati željeni put dugoročno održivoga
razvoja, prosperiteta i ukupnoga društvenoga blagostanja.
Rezultat konkurentske snage Hrvatske može se izraziti putem triju osnovnih
karakteristika: makroekonomske stabilnosti, prosječnoga rasta u okviru regije
i vrlo niske zaposlenosti. U ocjeni Nacionalnog vijeća za konkurentnost,
izrađenoj prije dosta godina, navodi se međutim, da je takav rezultat odraz
ne samo kvalitete neposrednog i šireg poslovnog okruženja koji određuje
mogućnosti rasta društvenog proizvoda, već i pasivnog restrukturiranja
poslovnog sektora. Naime, analiza globalnog indeksa konkurentnosti
broj 3 :: listopad 2012.
61
Dossier
Gdje je „izlaz iz tunela?”
najvećeg broja članica Svjetskoga gospodarskoga foruma pokazuje da
je razina dohotka po stanovniku u Hrvatskoj potpuno sukladna njenoj
mikroekonomskoj konkurentnosti.
Ovo mjerenje pokazuje još nešto: Hrvatska ozbiljno zaostaje u većini ključnih
područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama, posebice za
susjednom Slovenijom (s kojom se prije 15 godina mogla uspješno nositi) ili
Mađarskom od koje je u to vrijeme imala znatno bolje privredne pokazatelje
i ukupne rezultate. Drugim riječima, danas je Hrvatska po mnogim mjerilima
konkurentnosti na začelju zemalja koje su u međuvremenu ušle u Europsku
uniju. Upravo ta činjenica naočitije ukazuje na problem: potrebna nam
je sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi, usmjerenih prije svega prema
podizanju konkurentnosti.
Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana,
posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže
temeljni razlozi njenoga zaostajanja? Znamo li u širim okvirima što je to uopće
konkurentnost neke zemlje? Možda stoga nije na odmet spomenuti kako
NVK definira taj pojam: „Konkurentnost podrazumijeva sposobnost da se u
tržišnoj utakmici postigne takav rezultat koji će dovesti do visokoproduktivnoga
62
perspektive
Slom prerađivačke industrije
gospodarstva, ali i do poboljšanja životnoga standarda cjelokupnoga
stanovništva zemlje”.
Na konkurentnost utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno
je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskoga rasta i
razvoja. Pritom se, jasno, ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i
društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga
sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti u drugom planu.
Malo prednosti, mnogo nedostataka
U Hrvatskoj očigledno postoje neki posebno vidljivi činitelji koji bi mogli
povoljno djelovati na unapređenje konkurentnosti. Taksativno, to su: relativno
jednostavan i transparentan porezni sustav; makroekonomska stabilnost;
konsolidiran bankarski sustav; relativna nezagađenost okoliša; kapaciteti
prometne infrastrukture i relativno jednostavno osnivanje poduzeća.
Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne
zadovoljavajuću razinu mnogo je duža i, nažalost, s većom specifičnom
težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje;
visok javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i
konkurentnost; neriješen sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne
infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno
zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice
pravosuđa, samo su dio 'sante ledenoga brijega'.
U redovima ozbiljnih ekonomskih stručnjaka sve više prevladava stajalište
da analiziranje konkurentnosti treba sagledavati iz pozicije pojedinačnoga
poduzeća, jer se opća konkurentnost svake zemlje, može poboljšati samo
kroz povećanje konkurentnosti pojedinih poduzeća.
10 teza Rolanda Bergera
Do sličnih nalaza došao je i najpoznatiji europski gospodarski konzultant Roland
Berger, koji je postavio deset teza za unapređenje i porast konkurentnosti
hrvatskih poduzeća. One se u velikoj mjeri poklapaju s razmišljanjima i
analizama Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Roland Berger je svojih
deset teza ovako postavio:
• uvođenje strukturnih promjena od postojeće industrije prema industriji
koja povećava dodanu vrijednost;
• reduciranje visokoga udjela države u gospodarstvu kroz privatizaciju;
broj 3 :: listopad 2012.
63
Dossier
•
•
•
•
•
•
•
•
uklanjanje prepreka za kolanje kapitala i povećanje njegove produktivnosti;
podizanje infrastrukture na razinu europskih standarda;
iskorištavanje turizma kao glavnog uslužnog sektora;
usmjeravanje istraživanja i razvoja na tehnologije budućnosti;
profesionalizacija sustava obrazovanja i povećanje ulaganja u edukaciju;
smanjivanje birokracije i ubrzavanje procesa reforme javne uprave;
smanjivanje nezaposlenosti kroz mjere strukturne politike,
povratak mikroekonomiji kao pokretaču konkurentnosti.
Liberalizacija infrastrukturnog sektora
I Berger u fokus zanimanja stavlja poduzeće, pa posebno ističe sedam strateških
razina za rast kompanija na osnovu dodane vrijednosti. To su; inovacije i
branding; korištenje vlastitih komparativnih i konkurentskih prednosti (cost/
benefit); internacionalizacija; fokusiranje na proizvod; fokusiranje na osnovnu
djelatnost (core business); povećanje tržišnoga udjela i konsolidiranje tržišta
pomoću konkretnih mjera i aktivnosti; uspostavljanje mreže, kooperacija,
virtualizacija poslovanja. To se može, tvrdi Berger, postići uz stratešku i
operacionaliziranu izvrsnost kao temeljnu pretpostavku budućega ponašanja.
Prijedlozi Rolanda Bergera, uz već naznačene probleme, svode se na
poticanje liberalizacije infrastrukturnog sektora kako bi se uspostavili realni
tržišni mehanizmi. On smatra da država nikada nije dobar poduzetnik, a
novi vlasnici mogu ubrzati i poticati razvoj velikih infrastrukturnih kompanija.
Prijedlozi predviđaju i restrukturiranje kompanija koje su djelomično ili
potpuno u vlasništvu države u pravcu profitabilne proizvodnje, ali i obavezu
stvaranja održivih novih radnih mjesta, posebno u industrijama i tehnologijama
budućnosti. To, prije svega, pretpostavlja jačanje i stalno poticanje razvoja
malog i srednjeg poduzetništva na kojemu zapravo i počiva snaga svakog
razvijenoga i konkurentnoga gospodarstva.
Konkretno stanje u hrvatskoj privredi, zapravo, pokazuje da nije najvažniji
cilj samo razmišljanje o tome kada ćemo biti primljeni u EU, nego je još
važnije da se vrijeme pripreme iskoristi na najbolji način i osigura primjerena
učinkovitost i konkurentnost, na razini postojećih europskih standarda. Dosad
u tome očigledno nismo uspijevali.
To je jedina realna šansa za stvaranje uvjeta i povećanja hrvatske
konkurentnosti, a time i povećane uloge industrije odnosno uopće uloge
realnog sektora u ukupnom privrednom životu.
64
perspektive
Reflektor
Ekonomski modeli
Može li se oponašati njemačka
inventivnost?
Njemački ekonomski model ima pobornike i osporavatelje,
ali i jedni i drugi moraju priznati da je već dugo
nadmoćan gotovo svima drugima u globalnim razmjerima
Piše: prof. dr. Uroš Dujšin
Druge bi zemlje rado uvezle njemački ekonomski model – ističe Economistov
uvodničar Za to ima mnogo razloga: Evropska centralna banka kontrolira
evropsku valutu iz Frankfurta, njemačkog financijskog centra. Beckhoff
Automation, tvrtka smještena u jednom bukoličkom kutu Vestfalije kontrolira
banku - točnije njeni uređaji kontroliraju bančino osvjetljenje i ventilaciju.
Drugi Beckhoffovi uređaji podižu zastore i prigušuju svjetla u milanskom
Teatro della Scala. Još više ih je ugrađeno u luksuzne jedrilice, programirane
fontane pred hotelima u Las Vegasu i u polovini vjetroturbina proizvedenih
u Kini.
Sveprisutan ali tajanstven, u obiteljskom vlasništvu ali nipošto slabašan,
Beckhoff spada među tisuće „skrivenih šampiona“ na koje otpada velik dio
njemačke vještine kao proizvođača i izvoznika. Lani je njihova prodaja porasla
za 34% na 465 milijuna eura. Do 2020. ona bi trebala porasti na 2 milijarde
broj 3 :: listopad 2012.
65
Reflektor
eura. Beckhoff izvozi više od polovine svoje proizvodnje. K tome je njegova
proizvodnje uglavnom u Njemačkoj, zemlji visokih nadnica i strogih pravila.
Zahvaljujući u velikoj mjeri svojim Beckhoffima, Njemačka se doima kao
sjajni izuzetak od obeshrabrujućeg stanja u razvijenim zemljama. Istini za
volju, njena je privreda u svjetskoj recesiji iz 2008-09. propala više nego
one u većini bogatih zemalja No stopa nezaposlenosti joj je porasla manje
nego drugdje, s maksimumom od 7,9%. A nitko ni ne govori o snižavanju
njemačkog kreditnog rejtinga od AAA; Nijemci se mogu zaduživati praktički
zabadava.
Pogled unaprijed i unazad
Sve su to dobre vijesti Ekonomija je usporila u posljednjem tromjesečju
2011; pa čak i ako podaci iz prvog kvartala ne pokazuju da je Njemačka u
recesiji, njena će privreda trpjeti od posljedica recesije u ostatku eurozone i
usporavanja u zemljama u razvoju. No i 1% je dovoljno da stvori nova radna
mjesta, tvrdi Bert Bürup, bivši predsjednik vladinog „Savjeta od pet mudraca“.
U knjizi iz pera Dirka Heilmanna, „Bogate godine: zašto Njemačka ima sjajnu
budućnost“ on smjelo predviđa da će, mjereno dohotkom po stanovniku,
Njemačka do 2030. postati najbogatija velika zemlja.
Takva uspješnost ne donosi opće divljenje. Njemačku mrze u dijelovima
Evrope zbog zahtjeva za štedljivošću koja koči privredni rast kao cijenu
podrške euru. Grčki tabloidi su prikazali njemačku kancelarku Angelu Merkel
u nacističkoj uniformi. Suficit bilance tekućih transakcija joj je, mjeren po
glavi stanovnika, veći od kineskog. No ekonomisti poput Simona Tilforda
iz Centra za evropsku reformu optužuje Nijemce da „fetišiziraju izvoz“, dok
spori rast nadnica smanjuje potražnju za dobrima iz drugih zemalja. Kada
je u 2010. Christine Lagarde, tada francuska ministrica financija, a danas
šefica Međunarodnog monetarnog fonda, postavila pitanje da je li njemačka
ovisnost o izvozu „održiva“, rekla je to uime mnogih.
Ipak ima i mnogo onih koji joj se dive. Španjolski ministar obrazovanja se
zanima za njemački „dvojni sistem“ stručnog obrazovanja, koji kombinira
razrednu nastavu s konkretnim radom. John Cridland, direktor Konfederacija
britanske industrije, poželio je da i Britanija „ima svoju verziju njemačkog
Mittelstanda“, tj tvrtke poput Beckhoffa. Nicolas Sarkozy je u svojoj kampanji
za ponovni izbor izjavio je da bi najradije prihvatio njemački model u cijelosti.
Njemački je prioritet „radna mjesta, radna mjesta, radna mjesta“ – rekao je.
„Ako to uspijeva njima, zašto to ne bi uspjelo i kod nas?“
66
perspektive
Može li se oponašati njemačka inventivnost?
No može li se njemački model kopirati? Nakon nekoliko dana u istočnoj
Vestfaliji – to se upitao čelnik tvrtke Lippe (koja se sada marketinški nudi
kao OWL). Beckhoff i njegove kolege imaju globalne ambicije, no njihova
je poslovna kultura zasnovana na dubokim provincijalnim korijenima. Oni
jednako gledaju unaprijed kao i unatrag. „Mi postojimo još od 1875. i stalno
radimo istu stvar“ kaže Dieter Brand, predsjednik štedne banke u Bielefeldu.
U izvjesnom smislu to vrijedi i za njegove korporativne klijente. Njemačka je
u posljednjih nekoliko godina možda i reformirala i ponovno artikulirala svoj
model. No njegova je podloga prastara, a možda i neponovljiva.
Prije dvije godine je izgledalo da je zemlja potpuno artritična. Nakon euforije
zbog ujedinjenja u 1990. uslijedila je najdublja recesija nakon drugog svjetskog
rata. Izgubljeno je oko 500.000 radnih mjesta u prerađivačkoj industriji.
Poduzeća su bila ugrožena zbog precijenjene njemačke marke, brzih azijskih
konkurenata i ogromnih troškova ujedinjenja. Privreda je postala kruta i
nekonkurentna – tužili su se poduzetnici. Tadašnji predsjednik, Roman Herzog,
pogodio je opće raspoloženje 1997. govoreći o „izgubljenom ekonomskom
dinamizmu, učmalosti društva, i nevjerojatnoj mentalnoj depresiji“. Reformatori
su za to optuživali elemente njemačkog modela, kao što je stručno školovanje
i centralizirano pregovaranje o plaćama, tražeći da se oni ukinu.
Ponovno oblikovanje
Umjesto toga model je učinjen još podatnijim. Poduzeća su izmjestila dio
proizvodnje u istočnu Evropu; strahovanje od tog procesa izborilo je koncesije
od njemačkih radnika, koji su pristali na fleksibilnost nadnica i radnog
vremena u zamjenu za veću sigurnost. Tokom slijedećeg desetljeća je udio
prerađivačkih grana porastao, iako je drugdje opadao.
Na početku novog milenija, uz rast još uvijek u nižoj brzini i uz dvoznamenkastu
nezaposlenost, tadašnji kancelar, socijaldemokrat Gerhard Schröder, započeo
je novu rundu mučne fizioterapije. Njegove reforme tržišta rada smanjile su
povlastice nezaposlenima i liberalizirale povremeni rad. A otkako je u 2005.
postala kancelarkom, gđa. Merkel, šefica Kršćansko demokratske stranke,
povećala je dob za umirovljenje od 65 na 67 godina i promijenila ustav kako
bi zatražila od centralne države kao i saveznih država da srežu strukturne
deficite svojih proračuna na manje ili više ništicu.
Povlastice koje se smatralo sakrosanktnim su ukinute – no zato se povećala
zaposlenost. Ključni radnici u industrijskim poduzećima – epicentar njemačke
proizvođačke vještine – nisu bili direktno ugroženi. No rast u slabo plaćenim,
nesigurnim radnim mjestima održao je troškove usluga niskim, olakšavajući
broj 3 :: listopad 2012.
67
Reflektor
tvorničkim radnicima da prihvate skromne povišice plaća – ističe Anke Hassel
s berlinske Škole upravljanja Hertie.
Izvorni sastav njemačkog modela također datira iz recesijske krize koja je
uslijedila neposredno nakon jednog ranijeg ujedinjenja: to je dvadesettrogodišnji
pad privredne aktivnosti započet 1873, dvije godine nakon što je Bismarck
napokon uspio okupiti Njemačku u jednu državu. Ova Gründerkrise i njene
naknadne posljedice izrodile su nove ideje o tome kako bi se kapital, radništvo
i država trebali odnositi jedni prema drugima.
Jednim zakonom iz 1884. stvoren je dvojni sistem upravljanja poduzećima
u njegovu sadašnjem obliku, s izvršnim Vorstandom odgovornim posebnom
nadzornom odboru. Među nadzornicima su bili bankari, koji su pribavljali
kapital i znanstvenici, čija je stručnost jednako cijenjena. Sistem stručnog
obrazovanja, uspostavljen tokom 1880-ih, opskrbio je nove proizvođače
kemikalija i strojeva stručnim i lojalnim radnicima.. Bismarck je također osnovao
i djelomičnu državu blagostanja koja će se brinuti o njihovim potrebama.
Način na koji je djelovao sistem zdravstvenog osiguranja zahtijevao je
suradnju kapitala i rada, utirući put nakon gotovo jednog stoljeća, obaveznom
predstavljanju radnika u nadzornim odborima velikih tvrtki.
Ta „koordinirana tržišna privreda“ izdržala je i diktaturu, i ratove, i revolucije
i globalizaciju. Ona cijeni povjerenje, zasnivajući se na načelu da nitko neće
„u potpunosti koristiti svoju slobodu“ grabeći sve što može, tvrdi Werner
Abelshauser, ekonomski povjesničar na sveučilištu u Bielefeldu. Njegovi su
elementi „tako tijesno povezani“ napisao je, „da bi bilo teško zamijeniti bilo
koji od njih nekom drugom sastavnicom.“
Povjerenje i koordinacija bi mogle biti nacionalne osobine, no njihovi su
korijeni tipično lokalni. Prije Bismarcka njemačke su pokrajine, kneževine i
palatinati često imali vladare koji su željeli osnovati lokalne industrije. U 1678.
je brandenburški veliki knez izbornik dao Bielefeldu povlasticu certifikacije
kvalitete lokalnog platna utvrđujući tako njegovu položaj kao centra trgovine
tekstilom. Stoljećima kasnije prvi Beckhoffovi klijenti proizvodili su strojeve za
industriju namještaja koja se razvila s izradom krute ambalaže koja je rasla
zajedno s izvozom tekstila.
Brojne druge regije mogu ispričati slične priče, pa su te koncentracije postale
dijelom sadašnjeg uspjeha zemlje. Na popisu 100 grupacija izabranih
od strane European Cluster Observatory, zbog njihove veličine, stupnja
specijalizacije i lokaciji u „inovativnim područjima“ na Njemačku otpada
30 mjesta.
68
perspektive
Može li se oponašati njemačka inventivnost?
Njemačka je za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata eksperimentirala
s američkim načinom standardizirane proizvodnje, što je bio razlog zbog
kojega je uvozila nekvalificirane gastarbajtere iz Turske i drugih zemalja.
Sirena s druge strane Atlantika opet se oglasila u 1990-im i 2000-ima, sileći
Njemačku da se deregulira, prihvati uslužne djelatnosti i maksimira „vrijednost
za dioničare“. Kada je za vrijeme financijske krize taj zov utihnuo, „Njemačka
je imala svoj model konsenzusa kojemu se mogla vratiti,“ ističe Gustav Horn
iz Instituta za makroekonomsku politiku povezanog sa sindikatima.
Uzorna proizvodnja kvalificiranih radnika
Hans Beckhoff, gazda kompanije za automaciju koja nosi njegovo ime, ne
izgleda kao primitivac. Njegova je srebrnasto siva kose moderno dugačka,
a njegova je kragna otkopčana. No neke od njegovih navika izgledaju
izrazito staromodno. Uzmimo njegov pristup zaduživanju: on je protiv toga.
Investicije u kompaniju koju je osnovao financiraju on i njegova tri brata,
koji su i jedini dioničari.Sličan je slučaj s nedalekim Mieleom, koji već 113
godina proizvodi opremu za kuhinje s godišnjim prometom od 3 milijarde
eura. To nije najefikasniji način vođenja poduzeća. S više podrške bi tvrtke
Mittelstanda mogle naglo povećati svoju dobit prije oporezivanja, napominje
Armin Schmiedeberg iz konzultantske tvrtke Bain. Ipak misli da je mudro što
to ne čine.
Nije stvar u tome da se kratkoročno maksimira dobit, smatra Markus Miele,
direktor svoje tvrtke, nego je važno nastojati odrediti „gdje želimo biti kada
predajemo tvrtku slijedećoj generaciji“. Beckhoff kaže da svakog mjeseca
odbija ponude da proda svoju tvrtku. Manjak financijske ambicije ide ruku
pod ruku s poštivanjem nepisanih pravila za ograničavanje rastrošnosti.
„Obitelji koje čine Mittelstand žive na skroman i zdrav način.“ tvrdi Beckhoff.
Možda je to tako zbog toga što se oni oslanjaju na kvalificirane radnike koje
ova zemlja tako uspješno stvara. Otprilike polovina njemačkih srednjoškolaca
nastavlja dvojnu izobrazbu u jednoj od 344 struke – od kožara do zubarskog
tehničara. Mnoge nastavne programe određuju federacije poslodavaca i
sindikata. Ispite provode industrijske i trgovinske komore. Kada stranci
pitaju zašto je nezaposlenost mladih tako niska (tek 8,2% prema 50,5% u
Španjolskoj), stariji Nijemci ukazuju na dvojni sistem obrazovanja. Mlađi
Nijemci nisu toliko uvjereni: to je prvi izbor od tek petine srednjoškolaca, tvrdi
Swen Binner iz Trgovinske komore u Bielefeldu. A broj završenih polaznika
u OWL-u opada za 2% godišnje, dok potražnja za kvalificiranim radnicima
raste. Poslovni krugovi se tome prilagođavaju tako da zamagljuju raniju
broj 3 :: listopad 2012.
69
Reflektor
oštru razliku između stručnog i sveučilišnog obrazovanja. Beckhoff sada nudi
„akademsko šegrtovanje“, kojim se kombinira neposredno radno iskustvo sa
studijem na nekom tehničkom sveučilištu.
Odnosi između savjesnih poduzetnika i marljivih majstora nije beskonfliktan,
ali je ugrađen u upravljački okvir koji ograničava sukobe ne gušeći ih a koji
može biti fleksibilan. U metaloprerađivačkom i elektroindustrijskom sektoru,
srcu prerađivačke industrije, ugovori o radu još se uvijek utvrđuju na razini
čitave industrije.
Inteligentna mijesilica
Poduzetnici OWL-a vjeruju da će se nastaviti globalni trendovi u njihovu
korist. Pet milijardi ljudi mogu opravdano težiti da se priključe onoj milijardi
kojima je već dobro, smatra g. Beckoff. Bit će potrebno „mnogo proizvodnje“
da bi se to postiglo bez stradavanja okoliša i sukoba oko resursa, a to će
industrijalcima pružiti još mnogo šansi .
Kako aeronautička industrija prelazi na nove materijale kao što je titan, a
proizvođači automobila smanjuju motore kako bi povećali efikasnost, oni
otvaraju nova tržišta za proizvođače alatnih strojeva. A stara tržišta mogu,
uz to što rastu, biti još sofisticiranija. WP Kemper, proizvođač opreme za
pekarstvo pokraj Bielefelda, očekuje da će porasti potražnja za pekarskim
proizvodima, zbog toga što potrošači u zemljama u razvoju šire asortiman
svoje hrane. No nove generacije pekara neće biti upoznate s misterijima
evropskog kruha, pa Kemper razvija „inteligentnu mijesilicu“ koja zna kada
je tijesto gotovo.
Mnoge tvrtke Mittelstanda su oligopolisti, dokazuje Schmiederberg,
ispunjavajući tako uske niše da privlače mali broj suparnika. Te se niše sve
češće brane pomoću usluga, što u ovom slučaju nije predmetom sprdnje
u krugovima prerađivača. Beckhoff izgrađuje vlastitu mrežu za marketing
i održavanje, ne oslanjajući se mnogo na dilere – za razliku od mnogih
inozemnih konkurenata.
Slijedeća faza je „hibridna dodana vrijednost“, u kojoj je proizvod rezultat
onoga što klijent želi više od dobra koje je stvara. Bavarska tvrtka Wolf
Heiztechnik razvija ugovor prema kojemu prodaje kontrolu temperature, a
ne opremu za grijanje. „Svaka kineska tvrtka može učiniti industrijski dio,
ali ne cijeli hibrid“ tvrdi Karl Lichtblau iz konzultantske tvrtke IW Consult.
Uračunavanjem usluga vezanih uz industriju, udio prerađivačke djelatnosti
bliži je vrijednosti od 30 nego 20%.
70
perspektive
Može li se oponašati njemačka inventivnost?
U mjestima kao što je Bielefeld budućnost izgleda kao produžetak prošlosti.
Sve se ne mijenja odjednom, pa su institucije tu za to da pomognu. Kada
je Odjel za strojogradnju sveučilišta u Bielefeldu bio u opasnosti da bude
zatvoren, industrija je potakla interes među studentima da ostane otvoren.
IT-ov OWL nova inicijativa strojograditelja, dobavljača automobilskih dijelova
i poduzeća za elektroniku, okuplja sveučilišta kako bi regionalnim proizvodima
povećala sposobnosti, kao npr. Kermperovoj pametnoj mijesilici. „Uspješni
smo zato što imamo poduzeća koja su iza nas i poduzeća koja su ispred
nas“, kaže g. Beckhoff. Njegov je savjet političarima: ne lomite taj lanac. No
je li uspjeh na koji je tako opravdano ponosan dovoljan? I je li to nešto od
čega druge zemlje mogu naučiti?
Platforma njemačkog uspjeha izgleda opasno uzana. Vozila, strojevi,
elektronski uređaji i kemikalije čine polovinu njemačkog izvoza, a izvoz je
Njemačkoj omogućio gotovo cjelokupni rast od 2001. do 2007. Optimisti
misle da Njemačka može održati svoj udio u globalnoj proizvodnji, i tako
ostati na čelu. No to je velik ulog na tako uskom dijelu privrede. Zaposlenost
u prerađivačkoj industriji u užem smislu iznosi manje od petine. U skromnim,
izvozno neorijentiranim uslugama Njemačka je u mnogo lošijem položaju.
Nerazvijene usluge smanjuju dohotke i investicije. OECD predviđa da će,
kako stanovništvo stari, potencijalni rast usporiti, i pasti na manje od 1% u
2020. „Bitno pitanje je povećavanje proizvodnosti u uslužnim djelatnostima
i s time povezanim povećavanjem nadnica“ tvrdi g. Tilford iz CER-a.
Samo da je povećati domaću potražnju
Njemačka bi mogla učiniti mnogo više da poveća domaću potražnju.
Deregulacija stručnih usluga bi povećala proizvodnost i investicije. Trebalo
bi ukloniti zapreke radu žena, uključivo i nestimulativne režime poreza i
povlastica kao i nedostatak dječjih vrtića. I g. Tilford smatra „začuđujućim“ to
da zemlja sa suficitom bilance tekućih transakcija ustraje na uravnoteživanju
proračuna.
Demografsko opadanje moglo bi na početku biti blagoslovom, pomičući
moć ka radnicima onako kako opada ukupan broj radnika uz naknadno
povećanje troškova rada i povećanje domaće potražnje. Sindikat uslužnih
djelatnosti Verdi izborio je nedavno od saveznih i pokrajinskih vlada povećanje
plaća od 6,4%. U sektoru strojogradnje, gdje su pregovori u toku, šefovi su
suočeni sa zahtjevnijim sindikatima. Očekuje se da bi domaća potražnja
trebala biti izvorom cjelokupnog rasta u ovoj godini; evropski trgovinski
partneri Njemačke su u tako lošem stanju.
broj 3 :: listopad 2012.
71
Reflektor
Mnogi bi se i među njima mogli okoristiti time da postanu sličniji Njemačkoj
u stvaranju poslovnog uspjeha, no postoje ograničenja. Svaki smioni vođa uz
podršku može oponašati nešto od onoga što je učinila Njemačka kada su joj
se zglobovi ukočili, kao što je povećanje dobne granice za umirovljenje (što je
francuska upravo započela), smanjivanju prava iz socijalnog osiguranja, kao
što je Sarkozy govorio da čini. No druga stvar je isticati se u kapitalnim dobrima
visoke kvalitete ili u određivanju uloga poduzeća, sindikata i države, uloga
koje je, uz katastrofalne prekide, odredila Njemačka. U vrijeme krize Italija je
uvela sistem skraćenog radnog vremena – ali su rezultati bili razočaravajući.
Talijanske tvrtke i njihovi radnici nisu mogli oponašati njemačku sređenu
fleksibilnost. Njemačka može pružiti pouku o tome kako se vratiti u formu,
ali je suština modela preduboko ukorijenjena u njemačkom mentalitetu da
bi se mogla oponašati bez teškoća.
Nove makroekonomske škare u zemljama EU
72
perspektive
Intervju
Povjesničarka ekonomije Deirdre McCloskey o dva
stoljeća procvata blagostanja
Logika nulte sume
Logika nulte sume bila je kroz povijest premisa u svim
društvima: ako se netko obogati onda se to mora dogoditi
na račun nekog drugog. Ta vremena su prošla, ali je
ostala logika nulte sume. U konačnici se radi o pitanju:
U kakvom društvu želimo živjeti? U društvu koje stvara
izume, u kojem je prosječnom čovjeku mnogo, mnogo
bolje – ili u društvu koje u cjelini ostaje siromašno.
Povijest čovječanstva je povijest siromaštva. To se promijenilo tek prije dvjesto
godina. Povjesničarka ekonomije Deirdre McCloskey o ključnoj zamjeni
ratnika izumiteljem1.
Gospođo McCloskey, sjedimo u weimarskom restoranu, okruženi
najmodernijom tehnologijom koja nam olakšava život. Zašto smo u
razvijenim industrijskim zemljama danas tako bogati i imućni?
1
Ovaj razgovor je vođen povodom sastanka Publicističkog kruga Društva Hayek u
Weimaru, a objavljen je je u časopisu „Schweizer Monat“, ožujak 2012, broj 994
broj 3 :: listopad 2012.
73
Intervju
Prije nego što vam objasnim zašto je to tako kako je, trebali bismo sebi
predočiti što se zapravo dogodilo. Svi mi potječemo od strašno siromašnih
ljudi. Od izuma govora do otprilike 1800. godine prosječni prihod jednog
čovjeka na svjetskoj je razini, prema izračunima Angusa Maddisona, porastao
s jednog na tri dolara po danu – što je samo trostruko povećanje tijekom
više tisućljeća. Sada se dnevni prihod u zemljama poput Švicarske ili SAD-a
kreće oko 110, 120 dolara. Globalno, dakle uključujući i najsiromašnije
zemlje, porastao je u 200 godina s 3 dolara na otprilike 30 dolara, što je
poboljšanje za faktor 10! U povijesti čovječanstva to je jedinstveno.
Jednostavno objašnjenje za to bilo bi: ljudi su počeli intenzivnije
međusobno trgovati.
To zvuči dobro, ali je netočno. Drevni Mediteran je bio ogromna zona
slobodnog tržišta, kao i drevna Kina. Indijski ocean je tijekom jednog tisućljeća
bio ogromni prostor trgovanja robom: kineske šalice od porculana nalazimo
u „Velikom Zimbabveu“, jednom bivšem afričkom kraljevstvu. Trgovci su prešli
6000 milja, to je enormno! Ukratko: ne može biti trgovina, budući da je
postojala već prije 1800. godine.
Jesu li bila novododijeljena vlasnička prava?
Nobelovac Douglass North bi u tome pitanju bio vašeg mišljenja: „Vlasnička
prava. Ah, vlasnička prava! Nekoć vrlo bijedna, vlasnička su prava u kasnom
17. stoljeću odjednom postala dobra.“ To je glupost! Vlasnička prava
posljedica su procesa, ali ne njegov uzrok.
S lijeve političke strane bogatstvo se rado objašnjava kolonijalizacijom
i ropstvom.
Ropstvo? To zvuči dobro kao pristup, ali ropstvo je također oduvijek postojalo.
Svi popularni pristupi koje ste naveli ne objašnjavaju fenomen eksponencijalno
rastućeg blagostanja od 1800. godine. Fundamentalnije su: inovacije i ideje.
Ideje za nove organizacije, ideje kako djelovati na nove načine, ideje za nove
strojeve.
Izum izuma!
Uz dužno poštovanje: to ne zvuči naročito fundamentalno. Ideje je
čovjek također oduvijek imao.
Točno. Ali ne u mjeri u kojoj mi to poznajemo zadnjih 200 godina. Da smo
ovaj intervju vodili prije 30 godina, donijeli biste veliki aparat. Njega biste
trebali priključiti na struju, tada bi se razgovor snimio na kasetu, vrpce bi se
zapetljale... sada imate tu malu stvarčicu. Koliko dugo ona radi?
74
perspektive
Logika nulte sume
Ovaj diktafon? Otprilike 24 sata.
Vidite! Prije 30 godina biste možda imali dovoljno vrpce za jedan sat, a i
konobaru bi trebalo znatno duže, budući da bi naš espreso morao pripremati
pomoću staromodnog lončića umjesto novog aparata. Kako je rekao Alfred
North Whitehead, engleski filozof, razlog našeg blagostanja je: izum izuma!
Od 1800. godine mijenja se društveni status „građanina“. Prvi put u povijesti
čovječanstva bilo je moguće postići ugled kao trgovac, obrtnik ili izumitelj.
Prije toga se ugled stjecao jedino na bojnom polju, od suda ili od crkve.
Otkrivena sloboda i otkriveno dostojanstvo građana promijenili su to iz
temelja.
Kako to možete dokazati?
Promjena značenja najočitija je u literaturi. Jedina čast u djelima
Williama Shakespearea dolazi s bojnog polja. Kada konzultirate rječnik iz
Shakespeareovog doba ili pogledate tekst, onda vidite da „iskren“ znači
„častan“ ili „pošten“. U doba Jane Austen, nekoliko stotina godina kasnije,
čast pripada poštenom. Važno je napomenuti da se u germanskim i
romanskim jezicima događalo isto. Tu promjenu sam detaljno analizirala u
svojim knjigama.
Postoji li presudna inovacija koju ste našli? Izumitelja kojemu je iskazano
poštovanje zato što je nešto izumio?
James Watt je vrlo lijep primjer. James Watt je izumitelj separatnog
kondenzatora za parni stroj koji je omogućavao da se iz iste sirovine mnogo
učinkovitije proizvodi mnogo više energije. On je umro oko 1825. godine i
tada je nastala inicijativa da se postavi Wattov kip u Westminsterskoj opatiji
– dakle tamo gdje su se nalazili kraljevi i pjesnici. Neki su se ljudi žalili i pitali:
Što, izumitelj u Westminsterskoj opatiji? Ali većina ljudi je rekla: da, zašto
ne izumitelj? Može li se zamisliti išta časnije od toga da se život milijuna i
milijardi ljudi učini jednostavnijim? Kip je na kraju postavljen u Katedrali sv.
Pavla, što je gotovo jednako dobro. Oko 1600. godine nijedan izumitelj ne
bi bio počašćen na taj način.
Novi model građanina
Radi se dakle o socijalnom priznanju ostvarenja koje služi svima?
Točno. Od otprilike 1800. godine posvuda nalazimo model građanina koji
vodi stvari i koji je zbog toga cijenjen. Taj razvoj je započeo u Nizozemskoj.
Istinsku snagu razvio je kada se – kroz trgovinu i emigraciju proširio na zaista
veliku zemlju, naime na Veliku Britaniju, sa Škotskom i kolonijama u Novom
broj 3 :: listopad 2012.
75
Intervju
svijetu. Savršeni primjer za tu povijesnu prekretnicu je i Benjamin Franklin,
jedan od utemeljitelja SAD-a. On počinje kao siromašan dječak, ali sanja o
tome da bude gentleman. I uspijeva mu to što je netom prije bilo nezamislivo:
on se vrijednim radom uzdiže, konačno može nositi skupu odjeću i već s 41
godinom prestaje raditi – jer to sebi može priuštiti. On živi u društvu koje se
divi takvim skorojevićima. I koje im omogućuje da uživaju u tom bogatstvu
kad god zažele. To se očituje i u usmjeravanju mišljenja na građanske vrline:
oprez, umjerenost, pravednost, hrabrost, ljubav, povjerenje i nada. Iz tih vrlina
proizašlo je cijenjenje inovacije koja je postala srećom naših predaka.
Skeptici tehnologije poput Günthera Andersa su rekli da nema više
originala, da kvaliteta inovacija opada i da se samo poboljšava postojeće.
To je totalna glupost. Što je onda na primjer s internetom?
Računalo, internet – ali što slijedi?
Kada bismo bili tako pametni da znamo što bi pojedine inovacije mogle
postati u budućnosti, onda bismo bili bogati. Ne postoji razlog zbog kojeg
bismo trebali pomišljati da su najbolji dani iza nas. Zašto bismo tako nešto
pretpostavljali?
Od 1800. godine mijenja se društveni status „građanina“. Prvi put u
povijesti čovječanstva bilo je moguće steći ugled kao trgovac, obrtnik ili
izumitelj. Prije toga ugled se stjecao na bojnom polju, od suda ili crkve.
Inovacije i inventivnost jamstvo su da će blagostanje nastaviti rast.
Netočne teorije o stagnaciji dohotka
Postoje teorije cijena poput one američkog „Census Bureaua“ koje
upućuju na to da u proteklih 30 godina realni dohodak po glavi
stanovnika kod običnih ljudi u SAD-u nije zaista porastao.
Teorije o stagnirajućem realnom dohotku su netočne. Komisija pod vodstvom
ekonomista sa Stanforda, Michaela Boskina, 1990-ih je godina zaključila
da postojeći indeksi troškova života u SAD-u ne mogu adekvatno mjeriti
¯ je sve bolja, što teoretičari
poboljšanja u kvaliteti. Kvaliteta proizvoda
stagnacije revno ignoriraju. Jedno pitanje koje to ilustrira: znate li kako se
mijenjaju gume na vozilu?
76
perspektive
Logika nulte sume
Da. Zakon nas prisiljava da koristimo ljetne i zimske gume.
Vi vjerojatno ne znate: 1960-ih i 1970-ih gume su stalno pucale, barem tri
puta godišnje! To se kod modernog auta ne događa. Zašto? Jer su gume
postale mnogo bolje. I to za sve, i za običnog čovjeka poput nas. Time
ne želim reći da u našim društvima ne postoje problemi s jednakošću o
kojima trebamo brinuti. Ali nije točno da se nije povećala količina stvari
koje prosječan čovjek može kupiti. Kvaliteta robe postaje bolja, životni vijek
proizvoda u prosjeku je postao mnogo dulji, uostalom, potrošači također
žive sve dulje, međutim, to je vrlo teško uračunati u pojedine indekse. A mi
zbog toga i dalje rado kažemo: Prije je sve bilo bolje! To je totalna glupost.
Slažem se, ali morate s druge strane priznati, da se unatoč ekstremnom
povećanju blagostanja još uvijek mučimo sa starim fosilnim gorivima.
Gdje je tu inovacija?
To je relativno nov problem. Sjećam se kako sam 1959. godine sa 16 godina
prvi put išla u Englesku. Tamo je dim iz dimnjaka bio toliko gust da čovjek
nije mogao vidjeti svoje vlastite noge. Ljudi nisu izlazili, jer bi inače poginuli.
Jedan moj kolega, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio stacioniran u
Londonu, doživio je ovu nevjerojatnu priču: Kasno navečer otišao je u pub,
a vani je postalo toliko maglovito da napuštajući pub više nije mogao vidjeti
vlastite noge. Tako da je otpuzao natrag u hotel! Na raskrižjima susretao je
druge puzajuće ljude s kojima je razmjenjivao podatke o smjerovima kako
bi našao put. Danas se tako nešto više ne događa. Stoga sam također
optimistična što se tiče okoliša. S našim prihodima povećava se i naš obzir.
Često ukoravani Kinezi daleko su ispred Europljana, koji su se počeli brinuti o
okolišu kada su bili jako bogati, dok se Kinezi već danas, sa samo 20 dolara
prosječnog dnevnog prihoda brinu o okolišu. To Europljani koji očekuju smak
svijeta jednostavno ne žele priznati.
Inflacija neuspješnih katastrofičara
Na drugom kraju svijeta govori se o „kraju kapitalizma“.
O, kad biste mi dali samo jedan dolar za svaki „kraj kapitalizma“ koji se
predviđao od američkog bank runa iz 1857. godine! (smije se) Od 1800.
godine bilo je četrdesetak većih gospodarskih kriza, a otprilike 10 od njih su
bile ozbiljne kao sadašnja. Naravno, 1930-te su bile gore; ali i 1890-ih su
bile grozne, 1840-ih također. Točno je: mi doživljavamo najtežu gospodarsku
krizu od Drugog svjetskog rata. Ali to samo po sebi još ništa ne znači.
Kada sagledamo veći povijesni kontekst, tada vidimo da se radi samo o
broj 3 :: listopad 2012.
77
Intervju
malom padu koji dugoročno ne utječe na prihode. Uzmimo zemlju koja je
jako pogođena financijskom krizom: u Irskoj su se prihodi od 2007. godine
smanjili za oko 6 posto. Ali smanjenje od 6 posto u usporedbi s tisućama
postotaka rasta od 1800. godine ne znači kraj svijeta. Većina zemalja će se
do ljeta vratiti na prijašnja prosječna primanja. I tu opet vlada taj izjedajući
pesimizam. Svijet je sve bolji i bolji, ali s vremena na vrijeme se ipak događaju
mali pomaci unatrag.
Recite to mladima južne Europe koji su u potrazi za poslom.
Prije svega u južnoj Europi postoji problem zapošljavanja zbog loših zakona
o radu i minimalnih plaća koje propisuje država. Bili su to mladi Španjolci
koji su se prvi žalili na stope nezaposlenosti od preko 40 posto. Kada sam
bila u Salamanci, jela sam s nekim studentima koji su kao „Indignadosi“
organizirali prosvjede. Rekla sam im: da sam na vašem mjestu, također bih
išla na barikade. Međutim, mnogi od tih mladih ljudi rade grešku i kažu:
Hajd'mo ubiti gusku! Gusku koja nese zlatno jaje. Time misle na tržišno
gospodarstvo. To nije mudro.
U teškim vremenima traže se jednostavni odgovori.
To je točno. Ali strah je neopravdan: ako pogledate dijelove naše povijesti koji
su barem donekle pouzdano dokumentirani, onda se može reći: stalno se išlo
naprijed, naprijed, naprijed. I tako će se, zahvaljujući tržišnom gospodarstvu,
i nastaviti.
To zvuči kao naivno spasonosno obećanje. Prema vašoj teoriji tržište
funkcionira samo zato što smo internalizirali građanske vrline. Što vas
čini tako sigurnom da je tome zaista tako?
Potrebni su nam pozitivni primjeri za buduću generaciju, kako bi i ona bila
svjesna svojih mogućnosti. Kina i Indija nam također mogu biti zorni primjeri:
otkrivanje slobode i građanskog dostojanstva jedan je od glavnih razloga
trenutačnog buđenja obiju zemalja. Mnogo teže bih branila svoje povijesno
stajalište kad poprilično očita činjenica ne bi govorila o tome da se povećanje
stope rasta u Kini i Indiji može objasniti promjenom u poštivanju opisanih
građanskih ideala.
Počelo je „afričko stoljeće“
A zašto većina ljudi na afričkom kontinentu ostaje siromašna?
Vjerujem da će naše stoljeće biti „afričko stoljeće“ – a ne kinesko ili američko.
Ako Afrika bude podržavala inovacije i poštivala srednju klasu – ne onu
78
perspektive
Logika nulte sume
srednju klasu koja se definira vojnicima i birokratima, ne onu srednju klasu
koja drugima silom oduzima stvari, već onu koja pokreće stvari, koja razvija
poslove i koja stvara izume...
Čini se, međutim, da građanske vrline nisu univerzalno primjenjive.
Mogu li se prilagoditi kako bi bile kompatibilne s Afrikom?
Ideja Maxa Webera bila je da se za to mora promijeniti unutrašnja psihologija
ljudi. To zvuči kao vrlo težak zadatak. Kako se mijenja unutrašnja psihologija
ljudi? Ne, moj pristup je površniji: Mijenjaju se politika i ponašanje ljudi. Ovo
potonje je malo teže. Politika se može promijeniti zakonima, ali kako bi se
promijenilo ponašanje, ljudi jednostavno moraju učiti na dobrim primjerima.
A to će i činiti, jer Afrikanci za to imaju mnogo bolje polazište nego naši
preci prije 200 godina!
To morate objasniti.
Vi, ja, Kinezi, američki domoroci, Talijani – svi mi potječemo od jedne
sićušne skupine: 1000 subsaharskih Afrikanaca. To nam govori genetika.
Samo ta zanemarivo mala manjina nekada se pokrenula iz Afrike – u čitav
svijet. Većina je ostala u Africi. U subsaharskoj Africi postoji dakle bogatiji
genetski bazen, više genetskih varijacija nego u čitavom ostatku svijeta. To nije
neka moja suluda teorija, nego vrlo jednostavna, vrlo dobro potkrijepljena
opservacija. Kada analiziramo DNK Afrikanaca, nalazimo sve te druge linije:
u subsaharskoj Africi nalazimo kako najveće tako i najmanje ljude svijeta.
To znači da je diverzifikacija šira i da će za 100 godina kada Afrika bude
imala jednaki prosječni dohodak kao i Njemačka, zahvaljujući građanskim
vrlinama tamo biti 100 Goethea i Einsteina.
Sama sebe opovrgnula
Ovdje u Weimaru gdje su djelovali i Goethe i Honecker, dugo se nije
držalo do građanskih vrijednosti. Zašto postoje ti raskidi s građanskim
društvom?
Jedan razlog je u tome što su profesori od 18. stoljeća učili ljude da razmišljaju
u fazama. Europska misao obilježena je pretpostavkom da postoje društveni
stupnjevi ili stadiji. Čak i Adam Smith je to rekao. Međutim, kada uzmemo
Karla Marxa, to je jednostavniji slučaj: Ako postoji kapitalistički stupanj, onda
mora postojati i drugi stupanj na kojem se suprotnosti izjednačavaju, kaže
on, dok na kraju ne zavlada raj besklasnog društva. To je čar utopizma koji
je intelektualni temelj europske misli.
broj 3 :: listopad 2012.
79
Intervju
To je bio i vaš vlastiti.
Započela sam kao marksistica, točno. Onda sam postala nešto poput
inženjerke ekonomije, ekonomistica Čikaške škole i završila sam kao
povjesničarka ekonomskih znanosti. Prvu polovicu svoje karijere potrošila
sam demantirajući važnost poduzetništva i prikazujući glupost sociologa.
Izgleda da sam osuđena na to da u drugoj polovici naglašavam važnost
poduzetništva i sociologe prikazujem kao mudrace. 1 minus 1 daje 0. Ja
sam se sama opovrgnula.
To odgovara etosu znanosti, iako se mnogi znanstvenici muče s tim.
Kako je Keynes rekao, kada se 1930-ih godina distancirao od slobodne
trgovine i okrenuo protekcionizmu: „Kad dobijem nove informacije, promijenit
ću svoje mišljenje.“
Kako ste vi došli do socijalizma?
Na početku je vjerojatno postojala greška u razmišljanju. Ljudi na primjer
kažu: «Dolazim iz obitelji u kojoj je sve vrlo uravnoteženo. Kada jedemo onda
podijelimo pizzu na jednako velike komade, svi su voljeni i sve je sjajno.»
Tako bi onda trebalo zamišljati i državu, kako bi svim ljudima bilo dobro.
Na temelju te misli mladi ljudi postaju socijalisti! Zbog toga sam ja postala
socijalist, kada sam bila mlada. Zato što sam htjela da svi budu voljeni i da
su svi jednaki.
Mi također želimo da su svi voljeni. Samo: model obitelji je neupotrebljiv
za „prošireni poredak“, za državu.
Točno. On funkcionira u malome: unutar obitelji, unutar tvrtke, u uredu –
nadam se da tamo ima ljubavi, jer inače nema solidarnosti, ljudi svoj posao ne
obavljaju dobro, ukratko: čovjek će voditi mizeran život. Plodonosna ljudska
interakcija temelji se na poštovanju i priznanju.
Proizvodi li tržišno gospodarstvo ove ljudske vrline ili ovisi o institucijama
koje te vrline stavljaju na raspolaganje?
Jednostavno rečeno: oboje. Postoje ljudi koji smatraju da su svi zbrinuti kada
svatko misli na sebe. Ali većina teoretičara će priznati da su potrebne još
druge vrline koje su nastale negdje u obitelji, u crkvi ili u školi, kako bi se
poduprlo tržišno gospodarstvo. Postoje zemlje u kojima se smatra ropstvom
kada se nekome pomogne u poslovnoj situaciji. To stvara problem. Zato što
se ne smatra dostojanstvenim ako se nekome pomogne. Čovjek teži tome da
bude lord ili lady, a drugi mu moraju pomagati, a ne obrnuto. U građanskom
životu, u životu trgovine postoji egalitarizam. Jer ovaj život se ne temelji na
80
perspektive
Logika nulte sume
ovisnosti, ne na tome da vi od mene nešto isprosite ili mi zapovijedate –
nego na razmjeni...
…a ona svima donosi samo najbolje. Ovdje će žestoko proturječiti oni
koji su suočeni s drukčijom realnošću.
Niste potpuno u krivu s tim prigovorom. Mnogi od mojih kolega, a i većina
liberalnih političara dobri su u propagiranju pozitivnih aspekata slobodne
trgovine. Pri tome su, međutim, često griješili u tome da su negativne strane
gurali pod tepih. To im se sada uzima za zlo. Mi ljudi slobodnog tržišta
moramo priznati da u društvu postoje siromašni ljudi. I mi moramo priznati
da neki ljudi kratkoročno pate zbog inovacija koje će na kraju ipak svima
poboljšati život. Sociolog Werner Sombart govori o „kreativnom uništenju“
– a tu destruktivnu stranu ne može se negirati. A oni koji su kratkoročno
negativno pogođeni ekonomskim promjenama zbog te destruktivne strane
vjeruju da je čitav sustav zakazao. Tu je potrebno ekonomsko prosvjećivanje.
Jedan primjer: Nekoć je bilo mnogo kovača kako bi potkovali konje. Sada
ih gotovo više nema. Kritičar kapitalizma kaže: grozno, jadni kovači!
Liberalni kapitalizam
(slobodno trgovanje osnovnim ljudskim potrebama)
Šatorgrad
Ljudi bez kuća
Oduzeto
Kuće bez ljudi
broj 3 :: listopad 2012.
81
Intervju
Ekonomist kaže: ti ljudi će se snaći negdje drugdje.
Tako je. I on to može dokazati: naši preci su bili hrpa seljaka! Danas još
samo rijetki ljudi rade kao seljaci. Jesi li svi drugi bez posla? Nisu. Zapravo
je premisa u mnogim, vjerojatno svim društvima bila ta da je život igra nulte
sume: ako se netko obogati, onda se to mora dogoditi na račun nekog
drugog. Ta vremena su prošla. Međutim, ostala je logika igre nulte sume.
U konačnici se radi o pitanju: U kakvom društvu želimo živjeti? U društvu
koje stvara izume, u kojem je prosječnom čovjeku mnogo, mnogo, mnogo
bolje – ili u društvu koje2 u cjelini ostaje siromašno. Kada bi se radilo samo
o malim poboljšanjima, kada bi palica za hokej bila plića, onda bi bilo vrlo
teško naći dobre argumente za slobodno tržište. Činjenica je, međutim, da
je to vrlo jednostavno.
2
82
perspektive
Deidre McCloskey poznata je američka znanstvenica. Profesor je
ekonomije, povijesti, engleskog i komunikacija na Sveučilištu Illinois u
Chicagu. Autorica je broj stručnih knjiga, od koji spominjemo Burgeois
Dignity: Why Economics Can't Explain the Modern World (2010)
Impulsi
Europa nakon krize
Spasonosna pomirba „marljivih i
lijenih“
Iako su u početku čak i najobjektivniji promatrači
bili skloni uzroke ugroženosti eura i eurozone vidjeti
isključivo u rastrošnosti prezaduženih i rastrošnih južnjaka,
pokazuje se da barem jednaku odgovornost snose i
štedljivi sjevernjaci, prvenstveno Nijemci. Unatoč krizi niti
jedna zemlja ne razmišlja o izlasku iz unije, što bi bilo
ravno samoubojstvu. Bez obzira na ishod krize, EU bez
konkurencije predstavlja najambiciozniji i najuspješniji
primjer dobrovoljne međunarodne suradnje u povijesti.
O slijedeće godine i Hrvatska će izravno pridonositi tom
projektu.
Priredio: mr. sc. Darko Horvatin
Otkad je na vidjelo izašlo stvarno stanje grčkih javnih financija, te postalo
jasno da krediti – koje su južnjaci gramzivo uzimali, a sjevernoeuropski
broj 3 :: listopad 2012.
83
Impulsi
kreditori olako davali – neće moći biti vraćeni, sam projekt zajedničke
europske valute došao je u pitanje. Prvi put se spominje mogućnost istupanja
neke zemlje iz eurozone, što je donedavno bio nezamisliv scenarij. Ubrzo
su pod udar došle i druge tzv. periferne zemlje, Španjolska i Italija. Tržište
im sve manje vjeruje i gura prinose njihovih obveznica ne neodržive razine.
Spominje se i podjela Europe na dvije brzine, bogati sjever i siromašni jug.
Slika i ozračje Europske unije dramatično su su promijenili od trenutka kada
je Hrvatska započela pregovore o pristupanju. Početnu euforiju zamijenilo je
ravnodušje i pesimizam, potaknuti prije svega dugotrajnim i najzahtjevnijim
pregovorima jednog kandidata za članstvo u uniji, a kulminacija je dostignuta
razbuktavanjem dužničke krize kada smo postali svjesni da u EU ulazimo
u povijesno najtežem razdoblju te zajednice. Ako proces ratifikacije prođe
prema planu (premda nam ponovno prijeti slovenska blokada, sada zbog
neriješenog pitanja Ljubljanske banke) u srpnju naredne godine postajemo
punopravna članica EU-a. Premda je ta tvorevina daleko od savršenstva,
još uvijek nam nudi veće mogućnosti nego što ih imamo sada. Veće tržište,
fondovi EU-a, pad trgovinskih barijera nude prilike, ali predstavljaju i prijetnju
domaćoj privredi ili barem onome što je od nje ostalo. O nama samima ovisi
kako ćemo se u tom vrtlogu snaći. Opstat će samo najkonkurentniji. Još je
prerano govoriti o uvođenju eura. Nakon izbijanja krize zajedničke valute,
drugačijim se očima gleda na takav projekt. Izbijanjem iz ruku instrumenata
monetarne politike, smanjuje se manevarski prostor u kriznim vremenima.
Ipak, s obzirom na visoku euriziranost Hrvatske, neminovan je ulazak u
monetarnu uniju. Pitanje je samo kada. U svakom slučaju to neće biti u
narednih pet godina. No, idemo vidjeti što se to zapravo s eurom događa i
kakve bi to posljedice po Europsku uniju moglo imati.
Posljedice kockanja
Prema stajalištu Andrew Moravcsika u magazinu Forreign Affairs, najveći
projekt Europske unije – uvođenje zajedničke valute, eura – je od samog
početka počivao je na nizu pretpostavki, koje su čak i u tadašnje vrijeme,
a što gruba sadašnjost samo potvrđuje, više nalikovale na kockanje nego
na čvrste i pouzdane temelje. Očekivalo se da će zajednička valuta ubrzati
ujednačavanje europskih ekonomija: da će južne zemlje, sklone deficitu
usvojiti njemačke gospodarske standarde – nižu inflaciju i smanjenje
plaća, odnosno da će više štedjeti a manje trošiti, dok će pak s druge
strane Njemačka barem malo postati poput njih – povećati javnu i privatnu
potrošnju, ubrzati inflaciju i rast plaća. Međutim, do toga nije došlo. Sada,
kada je euro zapao u najdublju krizu, na površinu su isplivale sve posljedice
84
perspektive
Spasonosna pomirba „marljivih i lijenih“
tog „kockanja“. Unatoč visokoj cijeni, članice eurozone u zadnje su vrijeme
napravile ogroman posao na ublažavanju kratkoročnih simptoma krize, ali
dugoročni izazovi ostaju. Prvenstveno se to odnosi na promjene lokalnog
makroekonomskog mentaliteta članica eurozone u tolikoj mjeri kojom bi se
omogućio vođenje jedinstvene monetarne politike uz prihvatljive troškove.
Da bi se to ostvarilo i vjerovnici (poput Njemačka) i dužnici (južnoeuropske
članice) morali bi uskladiti trendove u javnoj potrošnji, konkurentnosti, inflaciji
i ostalim područjima. A to u prvom redu zahtijeva odbacivanje pogrešne
dijagnoze današnje krize. Osnovni problem ne leži u rasipništvu javnog
sektora ili u slomljenom privatnom sektoru dužničkih zemalja. Naprotiv, to
je prije svega rezultat fundamentalne neravnoteže unutar same eurozone,
gdje se jedinstvena monetarna politika primjenjuje na grupu različitih
zemalja. Prisilna politika štednje, upravljanje nacionalnim budžetima, fiskalni
federalizam, spašavanje posrnulih banaka ili osnivanje velikih fondova u cilju
sprečavanja špekulanata nisu dovoljni za rješavanje problema. Umjesto toga,
Europljani bi se trebali pouzdati u bit demokratske strukture EU-a, koja će
ih ohrabriti na putu prema poštenijoj podijeli troškova konvergencije. Taj
teret s europskog javnog sektora i zaduženih zemalja trebao biti pomaknut
na privatni sektor i zemlje s budžetskim suficitom. Ako do toga ne dođe,
ozbiljno će se dovesti u pitanje opstanak eurozone, a sama EU suočit će se s
dugoročnom ekonomskom katastrofom koja bi je mogla osiromašiti i oslabiti
u nadolazećim godinama.
Njemačko inicijativa
Od samih početaka suradnje u monetarnim pitanjima koji su započeli 1970-ih
godina, gotovo svi dogovori sklopljeni su na njemačku inicijativu i pod njihovim
uvjetima. Ni ugovor iz Maastrichta (1992.), kojim su udareni temelji eura,
nije bio iznimka. Suprotno uvriježenom mišljenju njemački motiv za uvođenje
jedinstvene valute nije bio pomoć pri ujedinjavanju Njemačke ili provođenje
idealističke ideje federalizacije EU-a, već promocija vlastitog bogatstva kroz
otvoreno tržište, konkurentni tečaj i antiinflacijsku monetarnu politiku. Većina
njemačkih poslovnih i političkih lidera vjerovala je tada, kao i danas, da bi
europska privreda bila bolje podržana od strane nezavisnih središnjih banaka
poput Bundesbanke, koja gotovo uvijek favorizira nisku inflaciju u odnosu na
gospodarski rast ili zaposlenost. Glavnina ostalih zemalja (Francuska, Italija,
Španjolska), koje su tradicionalno imale slabije valute, smatrala je monetarnu
uniju prečicom za dostizanje njemačkog uspjeha, obvezujući se pri tome na
nisku inflaciju, niske kamatne stope, strukturne ekonomske reforme i poticanje
međudržavnih ulaganja. K tome su još na euro gledale kao na instrument
broj 3 :: listopad 2012.
85
Impulsi
koji će Njemačku približiti njihovom vlastitom ekonomskom modelu i popustiti
konkurentski pritisak na njihovo gospodarstvo. Te su zemlje 1970-ih i 1980-ih
pretrpjele više dužničkih i valutnih kriza, koje su bile potaknute jazom u
cijenama, troškovima i plaćama između njih i Njemačke. Kako bi izbjegle
takve scenarije, nadale su se da će Njemačka prihvatiti europsku platformu
koja bi dozvoljavala veću domaću potrošnju, rast plaća i inflaciju. Ta dva
viđenja su se trebala naći negdje na sredini puta. Međutim, do toga nije došlo.
Čak je Jacques Delors, kojeg mnogi smatraju ocem eura, nakon Maastrichta
priznao da nije uvjeren u uspjeh jedinstvene valute iz razloga što Njemačka
nije pristala na kompromis. Uvjet Berlina za monetarnu uniju bila je neovisna
Europska središnja banka, koja će provoditi još restriktivniju antiinflacijsku
politiku od Bundesbanke. Fiskalni transferi ili spašavanje europskih zemalja
nisu bili niti predviđeni u sporazumu iz Maastrichta.
Precijenjene ambicije
Od samog starta jedinstvena je valuta stavila pojedine europske vlade
na kušnju. Kako Njemačka nije pristala na promjenu svog ponašanja,
deficitarne zemlje poput Italije i Grčke kladile su se u vlastitu sposobnost
usvajanja njemačkih standarda glede politike plaća, javne potrošnje i
međunarodne konkurentnosti. Međutim, to su bili preambiciozni ciljevi. Takvi
standardi ugrađeni su duboko u nacionalnu svijest i ne mijenjaju se samo
86
perspektive
Spasonosna pomirba „marljivih i lijenih“
tako. Eurozona je trebala postati „optimalno valutno područje“ u kojem
je ekonomsko ponašanje zemalja dovoljno slično da opravda jedinstvenu
monetarnu politiku. U stvarnosti je veoma teško doći do toga cilja, posebno
ako ostanete pri tome bez osnovnih alata. Naime, monetarna unija zahtijevala
je od nacionalnih vlada odricanje od instrumenta koji su se tradicionalno
koristili za premošćivanje jaza prema Njemačkoj. To uključuje kontrolu nad
kamatnim stopama i ponudom novca, tokovima kapitala i manipulacijom
valutnim tečajevima. Kada bi se zemlja suočila s dužničkom ili konkurentskom
krizom, mogla bi jedino reagirati usporavanjem ekonomskih aktivnosti kroz
utjecaj na plaće, privatnu potrošnju, investicije i javnu potrošnju. To je vrlo
rizičan put za svaku vladu zbog promptnih i transparentnih troškova koje
osjeća čitavo društvo. Kreatori eura sada se pak nadaju da su europske zemlje
u stanju približiti se nečemu nalik na njemački model, ali i da će Njemačka
malo omekšati jer je kancelarka Merkel ipak počela popuštati pod pritiskom
spašavanja financija posrnulih perifernih zemalja EU-a. Nakon uvođenja
zajedničke valute činilo se da zemlje s nestabilnijim valutama obuzdavaju
plaće, javnu i privatnu potrošnju ili barem prezentiraju statističke podatke koji
prikazuju takvo stanje. Euro je donio i snižavanje kamatnih stopa te poticao
bogati sjever na kreditiranje južnih ekonomija, potičući tako njihov rast.
Ipak, ispod površine, eurozona je predstavljala tempiranu bombu. Europska
gospodarstva nastavila su se razvijati nejednako i posljedice su bili vidljive
odmah nakon izbijanja financijske krize u SAD-u i Velikoj Britaniji 2008.
godine. Države s prevladavajućim budžetskim deficitom došle su pod pritisak:
špekulativno tržište obveznica je krahiralo, kamatne stope eksplodirale, vanjski
dug porastao a gospodarski rast se zamrznuo. Nasuprot tome, Njemačka je
nakon kratkotrajnog kašljucanja doživjela neviđeni procvat. Takav nesklad
doveo je u pitanje održivost eura.
Labava regulacija privatnog sektora
Unatoč prevladavajućem mišljenju predvođenom službenom retorikom Berlina
da se uzrok krize krije u razuzdanim javnim financijama perifernih zemalja
EU-a, stvarni problem leži u (pre)labavoj regulaciji privatnog sektora. Naime,
treba naglasiti da je prije izbijanja krize jedino Grčka u prosjeku imala veći
deficit od 3%, dok je većina ostalih zemalja imala deficiti manji od Japana,
SAD-a i Velike Britanije. Neregulirani privatni sektor stvorio je nerazborite
banke u Irskoj, oslabio konkurentnost Italije, te napuhnuo nekretninski balon
u Španjolskoj. I dok razboriti Sjevernjaci za krizu optužuju korumpirane i
lijene Južnjake, mora se priznati da je od 1999. do 2008. godine grčka
privreda rasla brže od sjevernih članica eurozone. Taj rast nije financiran
broj 3 :: listopad 2012.
87
Impulsi
samo domaćim izvorima, već su ga niskim kamatama hranili ti isti trezveni
francuski i njemački bankari i kupci obveznica koje danas spašavaju Pariz
i Berlin. Bankrot južne Europe i prosperitet njemačke dvije su strane iste
medalje. Da bismo shvatili kako je do toga došlo vratimo se malo unatrag.
Prilikom uvođenja eura, Europska središnja banka se, temeljem trenda na
njemačkom tržištu rada, postavila je ciljanu godišnju inflaciju od dva posto.
Međutim, Njemačka je dampinškim cijenama i restriktivnom politikom plaća
kontinuirano bila ispod te brojke. Politika rasta troškova proizvodnje na jednoj
strani i stagniranje plaća na drugoj strani dovela je do ukupnog jaza u
konkurentnosti od 25 posto između Njemačke i njenih europskih partnera.
Posljedično je od toga prosperirao njemački izvoz, ne samo na trošak južnih
zemalja već su cijenu platili i njemački porezni obveznici čije plaće nisu rasle
usporedno s inflacijom. U nekim drugim okolnostima ta neravnoteža bi se
izravnala rastom tečaja njemačke valute. Međutim, kako je Njemačka dio
eurozone njezina izvozna konkurentnost nije se mogla odraziti na rast tečaja.
Sadašnji realni njemački tečaj unutar zajedničke valute otprilike je 40% niži
nego bi bio da njemačka marka još uvijek postoji. Rezultat je njemački
trgovinski suficit od preko 200 milijardi dolara godišnje, što je najviše u svijetu
– čak više od poslovično spominjane Kine. Četrdeset posto viška dolazi iz
trgovine unutar eurozone, što je gotovo jednako kombiniranom deficitu kriznih
zemalja. Suficit od izvoza i suspregnute domaće potrošnje rezultirao je viškom
kapitala koji je uz rekordno niske kamate plasiran perifernim zemljama ne
uvažavajući pritom dugoročne rizike takvih aranžmana. Stoga je današnji
deficit južnih zemalja u jednakoj mjeri krivnja europskih zajmodavaca, kao
i zajmoprimaca. Njemačka se čitavo vrijeme ponašala kao europska Kina,
pri čemu ju je članstvo u eurozoni poštedjelo kritika koje se upućuju Kini
zbog njezine tečajne politike. Da bi uhvatile korak s Njemačkom i podigle
konkurentnost u normalnim okolnostima zemlje u krizi pribjegle bi devalvaciji
čime bi pojeftinile izvoz i poskupjele uvoz, prebacujući dio tereta snižavanja
deficita na strance čiji bi proizvodi automatski postali nekonkurentniji. Međutim,
prihvaćenjem eura izgubili su tu mogućost. Jedino što im preostaje je tzv.
unutarnja devalvacija, što znači drastičan pad plaća, ekonomskih aktivnosti
i javne potrošnje, što vodi ka smanjivanju agregatne potrošnje. Takvi rezovi
uvijek su politički riskantni i teško provedivi, čemu najbolje svjedoče nemiri
na ulicama Atene i Madrida. Premda snosi dobar dio krivnje za sadašnju
situaciju, Njemačka se nije odmah našla pod pritiskom podjele troškova
smirivanja krize.
88
perspektive
Spasonosna pomirba „marljivih i lijenih“
Nepodnošljivo breme za prezadužene
Iskreno rečeno, europske su vlade, unatoč početnim neslaganjima, uspjele
kratkoročno stabilizirati situaciju i primiriti tržišta. U svibnju 2010 osnovani
su fondovi s više od 800 milijardi eura, potpomognuti sredstvima MMF-a i
dogovorom pojedinih zemalja s ciljem sprečavanja nekontroliranog bankrota
zemalja najžešće pogođenih krizom. Stabiliziran je i financijski sistem
otvaranjem mogućnosti direktne pomoći uzdrmanim bankama. Time su
najviše profitirale banke i vlasnici obveznica kojima je tako osigurano vraćanje
olako plasiranih sredstava. Predstavnici poslovne zajednice osigurali su da svi
dosadašnji planovi spašavanja eurozone dobiju većinu u Bundestagu. Premda
je donedavno bilo nezamislivo istupanje iz eurozone jer bi troškovi i posljedice
takvog poteza bile nesagledive, pogotovo ako bi se to primijenilo na veće
ekonomije poput Italije ili Španjolske, to više nije tabu tema, barem u primjeru
Grčke. Ipak, u dugoročnom je interesu svih aktera opstanak eurozone. Toga
postaju svjesne i bogatije zemlje koje su iz tog projekta izvukle najveću korist.
Problem ostaje kako berem donekle ujednačiti gospodarstva tako različitih
zemalja. Stoga Berlin inzistira na fiskalnoj disciplini članica eurozone koja
bi bila ugrađena u nacionalne ustave. To međutim ostavlja dva neriješena
pitanja vezano uz podjelu troškova europskog ujednačavanja. Prvo, kako će
se reformirati privatni sektor. Različite razine plaća i poslovna praksa veća je
zapreka nego različita javna potrošnja. Drugo, koje će zemlje trebati iscrtati
novu ekonomsku putanju. Njemačka je najveći dobitnik trenutnog sistema
u kome zemlje s deficitom moraju rezati potrošnju dok im Berlin osigurava
sredstva za otplatu kredita kojima ujedno spašava i sjevernoeuropske banke
i vlasnike obveznica. Pakt o fiskalnoj disciplini institucionalizirao bi takvo
stanje. Ipak, takvo prisilno prebacivanje troškova oporavka na deficitarne
zemlje vrlo izgledno će predstavljati promašaj, kako pragmatično tako i
politički. Ekonomije bez rasta ne mogu podržati i izdržati kresanje zaduženosti
i strukturne reforme. Stoga je i Mario Monti, tehnokratski talijanski premijer
nedavno naglasio da zemlje s deficitom ne mogu same iznijeti teret izlaska
ako Njemačka i druge zemlje s budžetskim viškovima ne prihvate svoj dio
troškova. Od Berlina se očekuje rast plaća te javne i privatne potrošnje.
Dugoročna korist od „popustljivosti“
Time bi se pridonijelo premošćivanju jaza u konkurentnosti između sjevera
i juga Europe, potaknuvši periferne zemlje na rast izvoza i smanjivanja
deficita tekućeg računa. Takav potez naišao bi na odobravanje njemačkih
sindikata, javnog sektora kao i lijevo orijentiranih stranaka koje bi direktno
broj 3 :: listopad 2012.
89
Impulsi
profitirale. Najveće pitanje koje postavlja magazin Forreign Affairs je kako
uvjeriti izvoznu industriju, protivnike inflacije kao i konzervativne koalicijske
partnere kancelarke Merkel da dugoročne koristi stabilne valute nadmašuju
rizik inflacije i obveze spašavanja posrnulih partnera unutar eurozone. Kako
god bilo, konture slijedeće financijske krize ovise o tome hoće li Njemačka
donijeti tešku političku odluku koja će u konačnici odlučiti o sudbini zajedničke
valute. Kriza eura ne određuje samo sudbinu zajedničke valute već budućnost
čitavog kontinenta Krajnji rezultat ovisi o uspješnosti sjeverne i južne Europe
u premošćivanju jaza u njihovom makroekonomskom ponašanju. Kao što
vidimo taj proces nije ni lak ni bezbolan. Unatoč očekivanju da će nakon
uvođenja eura EU nastaviti konvergenciju na širokom području (zdravstvo,
mirovine, obrazovanje, oporezivanje,….) do toga nije došlo. Nacionalne vlade
vrlo teško predaju ovlasti Bruxellesu. Čak i kad EU usvoji novu centraliziranu
politiku, vrlo rijetko je pojedina članica u potpunosti primjenjuje. Ne koristi
svaka zemlja euro, kao što ni svaka članica ne primjenjuje Schengenski
sporazum. Ipak, sve to ne opravdava euro pesimiste. Projekt EU ostaje
stabilan. Unatoč krizi niti jedna zemlja ne razmišlja o izlasku iz unije jer bi to
bilo ravno suicidu. Štoviše, Unija je 12 članica proširena na 27, a slijedeće
godine i Hrvatska ulazi u to društvo. Niti jedna zemlja se kao odgovor na euro
krizu nije okrenula protekcionizmu ili odbijanju provođenja EU politike. Štoviše,
kriza ih je natjerala na dublju suradnju, pogotovo monetarne i bankovne
regulative. Bez obzira na ishod ove krize, EU će bez konkurencije predstavljati
najambiciozniji i najuspješniji primjer dobrovoljne međunarodne suradnje u
povijesti. Slijedeće godine u ovo doba i Hrvatska će direktno doprinositi tom
projektu. Bez obzira na veličinu, glas svake zemlje članice čuje se u Bruxellesu.
Stoga nas tamo moraju predstavljati stručni i kompetentni ljudi koji će se
uspješno nositi s iskusnijim EU političarima, te se znati izboriti za hrvatske
interese. Mediji vrlo često izbacuju bombastične naslove o financijskim
uvjetima koje će budući EU činovnici imati. Međutim, niti jedna plaća nije
previsoka – ako je zaslužena. Nadajmo se da će je naši budući predstavnici
doista zaraditi. U tom slučaju, koristi ćemo imati svi.
90
perspektive
Ekonomska raskršća
Opcije evropske katastrofe
Sudbina monetarne unije leži u rukama Europske središnje
banke i odlučnosti Njemačke da joj (ne) veže ruke
Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin
Prije dva desetljeća, kada je evropski valutni sistem bio na rubu katastrofe,
najbitnije pitanje bilo je koliko će Njemačka, privredni pokretač kontinenta,
učiniti da ga spasi. To ističe Sebastian Mallaby, viši savjetnik za ekonomiju
američkog Savjeta za odnose s inozemstvom u jesenjem broju časopisa Foreign
Affairs. Periferne su zemlje bolovale, zakočene monetarnom politikom koja je
bila primjerena Njemačkoj ali isuviše stroga za slabije evropske zemlje. A u
rujnu 1992. je evropski mehanizam valutnih tečajeva, prethodnik današnjeg
eura, razbijen pod pritiskom napada hedge-fondova. Skoro dvadeset godina
nakon toga, svijet očekuje nov odgovor na isto pitanje: kako daleko će
Njemačka otići da bi Evropu održala na okupu?
Ekonomist Rüdiger Dpornbusch primijetio je da u ekonomiji krizama treba
više vremena da vam uđu u glavu no što mislimo da treba i da se događaju
brže no što se misli da bi to mogle. No da li se to dogodilo ili nije, ili će
to uskoro biti, jedna je stvar sigurna. Od početka kriza Njemačka je bila u
mogućnosti da spasi monetarnu uniju da je to htjela. Dezintegracija unije
bila bi katastrofalna opcija.
Centralni bankari supermeni
Da bismo vidjeli kako bi se propast eura mogla otkloniti, prvo treba shvatiti
strahovitu moć današnjih centralnih bankara Sve do prvog svjetskog rata su
razvijene zemlje bile povezane zlatnim standardom, što je značilo da centralne
banke nisu mogle tiskati novac u neograničenim količinama. Slično tome,
gotovo u svim godinama nakon drugog svjetskog rata, moć tiskarskog stroja
je kontrolirana, najprije putem razvodnjene verzije zlatnog standarda, a zatim
strahom od inflacije. No kombinacija zakonski određenih valuta i privreda
koje su u krizi promijenila je pravila igre. Novac, sada nevezan zlatom ili nekim
broj 3 :: listopad 2012.
91
Impulsi
drugim čvrstim sidrom, može se stvoriti odmah, u neograničenim količinama
a prema nalogu tehnokrata. Tako dugo dok tvornice imaju neiskorištenih
kapaciteta a nezaposlenost drži nadnice pod kontrolom, nije vjerojatno da
će biti značajnije kazne u obliku inflacije.
Centralne su banke, naravno, imale istu takvu moć i 1930-ih kad je svijet bio
u depresiji i kad je zlatni standard napušten. No oklijevale su da je koriste u
jednoj odluci dokumentiranoj i kritiziranoj od strane povjesničara, od Miltona
Friedmana do Bena Bernankea (sadašnjeg predsjednika Federalnih rezervi).
Od 2008. centralni su bankari nasuprot tome bili odlučni da dokažu da
razumiju pouku iz povijesti. Pojavivši se na Capitol Hillu ubrzo nakon što
je investiciona banka Lehman Brothers prijavila otvaranje stečaja, sam je
Bernanke obavijestio Barneya Franka, tada predsjednika parlamentarnog
Odbora za financije, da će Fed stabilizirati osiguratelja AIG uz trošak od više
od 80 milijardi dolara. „Imate li 80 milijardi?“ upitao je Frank. „Imamo 800
milijardi,“ odgovorio je Bernanke. Zapravo je u prosincu 2008., Fed potrošio
punih 1,5 trilijuna dolara u fondovima za spašavanje, daleko nadmašivši
fond za spasavanje od 700 milijardi dolara koji je odobrio Kongres putem
Programa za spasavanje imovine u nevolji (Troubled Asset Relief Program,
TARP).
Centralni bankari s druge strane Atlantika djelovali su s jednakom odlučnošću..
Tokom većeg dijela 2011. političko vodstvo Evrope svađalo se oko detalja
Evropske olakšice za financijsku stabilnost (European Financial Stability
Facility, EFSF), fonda za pomoć sličan TARP-u planirane vatrene moći od 440
milijardi eura. Tada je jednog dana lanjskog prosinca, Evropska centralna
banka pribavila 489 milijardi eura za bolesne evropske banke, a u veljači
2012 ponovila je ovaj podvig stvorivši ekvivalent dvaju EFSS-ova iz ničega,
putem čarolije tiskarskog stroja. Od početka 2007. ECB je kupila financijske
aktive u ukupnoj vrijednosti od 1,7 trilijuna eura, povećavajući svoj portfelj
od 13 na više od 30 posto BDP-a eurozone. To znači da je ECB emitirala
dovoljno novca da poveća svoje papirno bogatstvo u iznosu koji premašuje
vrijednost osmogodišnje proizvodnje Grčke.
Neopravdan strah od inflacije
Taj supermenski čin je, bar u vrijeme kada je ovo napisano, spasio sistem
eura od raspada. Bez izuzetne podrške centralnih banaka. Privatne bi banke
širom eurozone imale problema u prikupljanju novca i propale bi. Privatne
tvrtke, u nemogućnosti da dobiju bankarske zajmove, također bi propale.
Zadužene zemlje ne bi bile u mogućnosti osloniti se na banke za kupovinu
njihovih obveznica te bi tako otišle u moratorij, upropašćujući privatne banke
koje su već držale njihove obveznice. Emisija novca ECB-a je odmah popravila
92
perspektive
Opcije evropske katastrofe
i raspoloženje na tržištima. Kamate na talijanske obveznice na deset godina
su, primjera radi, pale od otprilike sedam na 5,5 posto iako su nakon toga
porasle.
U krajnjoj liniji ECB će potrošiti svoj manevarski prostor. Neki promatrači
strahuju da će sama veličina svježe emitiranih eura dovesti do ozbiljne
inflacije, bilo da novac počinje brže cirkulirati, ili zato što već sama šansa
da se to desi dovede do samoispunjavajućih inflacionističkih očekivanja. No
najvjerojatnija je prognoza da će, uz stagnirajući rast i nezaposlenost veću
od deset posto, prijetnja rasta inflacije širom kontinenta biti daleka: uz obilje
slobodnih kapaciteta na raspolaganju, svaki porast potražnje prije će dovesti
do rasta ponude nego do rasta cijena. Stoga bi bar za predvidivu budućnost
ECB mogla nastaviti s emisijom novca da ojača banke. Mogla bi npr. također
proširiti svoju podršku i na nefinancijske tvrtke najavljujući da je spremna u
svojoj bilanci dodjeljivati zajmove malim tvrtkama Najočitije je to da bi ECB
mogla pomoći prevladati krizu održavajući niske kamatne stope.
Povećavanje ponude novca ponekad se odbacuje kao obični palijativ. No
uz jačanje banaka, poduzeća i vlada, jeftin novac može olakšati strukturno
prilagođavanje. Ako ECB bude emitirala dovoljno novca da dosegne svoju
dozvoljenu granicu od dva posto širom kontinenta, to bi vjerojatno značilo
nultu stopu inflacije u zemljama u krizi gdje je nezaposlenost visoka, i tri do
četiri posto inflacije u snažnim zemljama Evrope gdje radnici imaju dovoljno
samopouzdanja da traže povećanje nadnica. Određujući taj ciljni indikator
inflacije ECB bi, drugim riječima, pomogla Italiji i Španjolskoj da konkuriraju
Njemačkoj i Nizozemskoj postupno smanjujući jaz u troškovima rada koji se
nalazi u središtu nevolja u Evropi. Istodobno bi jedan odlučni i dugotrajniji
period monetarnog popuštanja vjerojatno oslabio euro. To bi naglo povećalo
konkurentnost privreda u krizi u odnosu na ostali svijet, dodatno povećavajući
vjerojatnost oporavka zasnovanog na izvozu.
Ukratko, ECB ima stvarnu moć. Ona može spriječiti urušavanje tržišta i
istodobno učiniti periferiju konkurentnijom. No da bi ECB mogla koristiti taj
potencijal, Njemačka mora odlučiti da tome ne bude na putu. Ona mora
dozvoliti ekspanziju inovativnih mjera ECB za spasavanje i prihvatiti njemačku
inflaciju od tri do četiri posto. Na nesreću su tokom protekle godine njemački
financijski čelnici slali različite signale. Krucijalno pitanje iz 1992. – kako će
daleko Njemačka ići za volju evropske solidarnosti – još nije dobilo jasan
odgovor. Tako budućnost Evrope ostaje neizvjesna.
Svatko mora zaslužiti oporavak
Njemački čelnici imaju pravo kada tvrde da zemlje u krizi moraju zaslužiti
svoje vlastite oporavke; ECB ih ne može spasiti sama. One naročito moraju
broj 3 :: listopad 2012.
93
Impulsi
popraviti upravljanje svojim javnim financijama, suzbijajući poreznu evaziju i
rastrošnost, kao i ukloniti regule tržišta proizvoda i rada koje im potkopavaju
konkurentnost. No te se reforme isplate na dugi rok; kratkoročno će smanjivanje
proračuna smanjiti potražnju i prigušiti rast, dok će neke reforme tržišta rada
kojima se olakšava otpuštanje radnika na početku povećati nezaposlenost,
potkopati povjerenje potrošača i dodatno usporiti rast. Najhitniji dodaci
reakciji ECB se nalaze drugdje – a oni zahtijevaju inicijativu Njemačke.
Njemačka najprije treba preispitati svoj stav prema javnim financijama na
periferiji. Dosad je njemačka strategija naglašavala smanjivanje deficita, i
to prema teoriji da će zemlje koji pozajmljuju manje na dugi rok akumulirati
manje dugova. No kako redukcija deficita sprečava zemlju u rastu, to bi moglo
uništiti svoju svrhu. Tokom prošle godine, eurozona je doista naglo smanjila
svoje deficite, ali se odnos zaduženje prema BDP-u pogoršao. Njemačka
mora prihvatiti to da agresivni programi štedljivosti nisu ni politički održivi
niti su ekonomsku mudri. Kako bi mogla uspostaviti kontrolu nad svojom
zaduženošću, zemlja mora direktno „napasti“ svoj ukupni dug.
Ozdravljenje banaka preduvjet povratka povjerenja
Da su evropski čelnici ranije tokom krize uspjeli snažno reagirati, mogli su
privatnim vjerovnicima širom kontinenta nametnuti svrsishodnu redukciju
zaduženja. No sada su privatni vjerovnici već rasprodali svoje dugove,
prevaljujući svoja potraživanja na Međunarodni monetarni fond, ECB i
druge javne vjerovnike. (Da nam bude jasno evropske, privatne banke drže
velike portfelje obveznica evropskih vlada. No kako je javni sektor spreman
spasiti ove banke, one nisu pravi privatni vjerovnici). Taj problem ilustrira
restrukturiranje grčkog zaduženja. Tijekom gotovo deset godina grčke krize,
privatni vjerovnici te zemlje bili su prisiljeni prihvatiti smanjenje od oko 65
posto vrijednosti svojih potraživanja. No većina se privatnih vjerovnika već
riješila svojih dugovanja države, pa je tako olakšanje tereta dugova za Grčku
ispalo daleko manje no što je zemlji bilo potrebno da sredi svoje financije.
Budući da su vlade u suficitarnim zemljama i multilateralni zajmodavci
postali značajnim vjerovnicima zemljama u krizi, to smanjenje dugova
mora uključivati i popustljivost s njihove strane. Malo je vjerojatno da će to
poprimiti oblik izravnog smanjenja dugovnih potraživanja: vjerodostojnost
Međunarodnog monetarnog fonda i ECB bi previše stradala od priznanja
da njihovi zajmovi mogu propasti. Niti je vjerojatno da će to uključiti porezne
obveznike u evropskom središtu da izravno plaćaju dugove periferije: to bi
moglo biti politički eksplozivno. Najvjerodostojniji put ka smanjenju zaduženja
je stvaranje obveznice eurozone, tako da se dio dugova zemalja u krizi može
zamijeniti zaduženjem emitiranim od strane čitave regije. Njemački ekonomski
94
perspektive
Opcije evropske katastrofe
savjetnici napravili su plan koji bi postigao ovaj cilj; sada bi ga vlada trebala
prihvatiti.
Uz ublažavanje mamurluka od evropskih dugova, evropski čelnici moraju
srediti bankarski sistem na kontinentu koji pati od viška loših zajmova – i, sve
donedavna, nedovoljnog poštenja u njihovom iskazivanju. Sve dok banke ne
priznaju da zajmovi nezaposlenim kućevlasnicima i poduzećima u teškoćama
neće biti naplaćeni na vrijeme, i dok ne rezerviraju kapital potreban za pokriće
tih gubitaka, njihova prikrivena slabost će ograničavati i njihovo kreditiranje:
premalo će pojedinaca pozajmljivati novac i rast će ostati anemičan. Osim
toga, ozdravljenje banaka je preduvjet za obnovu povjerenja na tržištu budući
da mogućnost skupih slomova banaka baca sjenu na zemlje u krizi. U ovom
času, ECB-ovo velikodušno financiranje je garantiralo likvidnost banaka, i
cijepilo ih od štrajka kreditiranja koji su doživjele na tržištu obveznica. No
ako milijuni deponenata počnu odmah napuštati banke, likvidnost ECB neće
biti dovoljna i nikakav iznos likvidnosti neće moći riješiti solventnost banaka.
Ako banke ne budu imale više kapitala na raspolaganju, one riskiraju slom.
Nije vjerojatno da će privatni investitori pribaviti ta sredstva, a vlade kriznih
zemalja su ionako isuviše napregnute da bi mogle taj posao obaviti same.
Stoga dio novca mora doći od snažnijih evropskih zemalja.
Težak odabir
Njemačka je 1992. dala prednost upravljanju svojom privredom pred
podržavanjem evropske integracije. Tada je izgledalo da se kaje i da se
okrenula podržavanju stvaranje zajedničke evropske valute. Usprkos očitom
riziku vezivanja raznorodnih privreda na jedinstvenu monetarnu politiku,
pobijedila je težnja za ujedinjenjem Evrope. „Povijest evropskog monetarnog
ujedinjenja obilježena je sporim ali stalnim napretkom nasuprot skepticizmu
i predviđanjima katastrofe“ izjavio je 2001. Otmar Issing, njemački član
upravnog odbora ECB-a. „Započinjanje jedinstvene monetarne politike bio
je izvanredan uspjeh.“
Ipak, usprkos Issingovom trijumfalizmu, izgleda da je danas Njemačka
zbunjena u pogledu puta kojim bi trebala ići. Snaga krvi i povijesti ide u
prilog držanja Evrope na okupu a njemački industrijski kapetani razumiju da
bi njihova uspješnost bila smanjena povratkom snažne nacionalne valute.
Međutim, njemački čelnici se istodobno opiru čak i skromnoj inflaciji i
razumljivo je da su oprezni u pogledu podržavanja drugih zemalja u dugovima
ili spasavanju njihovih bankarskih sistema. Njemačka je naravno slobodna da
izabere kojigod put želi. No ako ponovno odigra 1992. „izvanredni uspjeh“
eura mogao bi potonuti kao izuzetni neuspjeh u povijesti.
broj 3 :: listopad 2012.
95
Menadžment
Može li se oponašati Warrena
Buffetta?
Iako upravljački model čarobnjaka iz Omahe donosi
nadprosječan financijski učinak, nitko se ne odvažuje
slijediti njegove zamisli
Iako je Warren Buffett postao planetarno popularan prije godinu-dvije
kada je prigovorio američkoj vladi financijsku popustljivost prema megabogatašima (kojima i sam pripada) na štetu srednje i pogotovu niže klase,
on je u korporativnim krugovima desetljećima legendarna figura po načinu
na koji je svoje kompanije uspješno vodio u svim bonacama i neverama, tj
ekonomskim usponima i krizama. Bezbroj puta dokazao je kako je moguće
biti uspješan relativno jednostavnom strategijom kupovanja i zadržavanja
dionica „staromodnih“ kompanija, u vrijeme kada se većina jagmila za
visokotehnološkim i drugim pomodarskim poduzećima, a nakon početnoga
uspjeha doživljavali Waterloo.
Njegova investicijska tvrtka Berkshire Hathaway od 1964. bilježi prosječnu
godišnju dioničku dobit od 19,8 %, prema 9,2 % koliki je istodobno bio
indeks Standard&Poor’s. Samo u dvije kalendarske godine u tom razdoblju –
2001. i 2008. – njegovi su dioničari umjesto dividende „dobivali“ gubitak, ali
beznačajan (jednocifreni) u odnosu na često dramatične lomove na burzama.
Od 47 godina samo je osam puta njegova dobit bila niža od spomenutoga
burzovnoga indeksa, a u svim ostalim Buffett je izišao kao pobjednik! Takvim
poslovnim učinkom mogu se pohvaliti malobrojni.
Jedinstveno poslovanje
Profesor ekonomije John Kay smatra Buffetta najuspješnijim upravljačem
imovinom (asset manager) i drži da bi njegova strategija trebala biti „polazište
za raspravu o valjanim postupcima u tom poslu“. To potvrđuje malobrojni
izbor kompanija u portfelju Berkshirea, koje su kupljene zbog privlačnosti
96
perspektive
Može li se oponašati Warrena Buffetta?
biznisa kojim se bave, a ne zato što su im dionice bile jeftine. Kupljene
kompanije dugo se drže u vlasništvu, s velikim ulozima. Originalan je i pristup
nagrađivanja menadžera, kao i metode investriranja.
Navedeni i još neki atributi čine Buffettovo poslovanje jedinstvenim. Većina
upravljača imovinom slijedi drugačije poslovne modele i nema znakova da
žele oponašati Buffettov pristup. Profesor Kay, koji je sačinio analizu ponašanja
kompanija, ne misli ni da bi trebali. On zagovara mnoštvo investicijskih stilova,
a od investitora očekuje da odabiru menadžere na temelju toga vjeruju li da
će određeni stil donijeti zaradu.
Buffett održava bliske odnose s kompanijama u koje ulaže, ali kako navodi
profesor Kay, rijetko koristi svoj utjecaj koji ima na temelju velikih uloga.
Upitan na ovogodišnjem sastanku dioničara kako Berkshire Hathaway
glasa o dionicama koje posjeduje, Buffett je rekao da rijetko glasuje protiv
menadžmenta.
Stil – konkurentska prednost
Paul Larson, glavni dionički strateg u tvrtci Morningstar, izjavio je u jednom
intervjuu da Buffett rijetko prodaje svoje privatne kompanije. Smatra svoj
stil konkurentskom prednošću jer ljudi koji su stvorili neku kompaniju žele je
prodati nekomu tko će se ponašati kao dobar upravitelj. Berkshire ne kupuje
poduzeća s namjerom da maksimira količine novca koji će iz njega izvući,
nego izvlači profit iz njegove poslovne aktivnosti.
Na godišnjoj skupštini Buffett je naglasio da će se BH u velike kupovine
upuštati zato što to želi, što je znatna konkurentska prednost. Na pitanje bi
li druge kompanije mogle imitirati Berkshireov model, potpredsjednik BH-a
Charlie Munger odgovorio je da je njihov model osebujan i da ga je teško
kopirati. Buffett je naglasio da je ključno biti u ulozi kontrolnoga dioničara,
kao i pridržavati se načela postavljenih prije tri desetljeća, što je prilično teško.
Jedan od razloga zašto je teško imitirati BH mogao bi biti i način plaćanja
upravljača fondovima. Jedan od novopostavljenih menadžera dobiva fiksnih
milijun dolara na godinu, plus 10% dobiti iznad trogodišnjeg učinka indeksa
S&P, od čega 80% pripada njemu, a 20% suradnicima. Promatrači drže da
bi 90% američkih investicijskih menadžera gladovalo kada bi bili plaćeni po
toj formuli.
Dakle, prevladava mišljenje da model što ga primjenjuje Buffettov BH donosi
veću dobit i da se kompanijama u njegovu vlasništvu bolje upravlja. Međutim,
čini se da model nije primjenjiv na širokoj bazi. Zasad ga nitko drugi nije
primijenio, što bi trebalo značiti da to i nije lako. (M.R.)
broj 3 :: listopad 2012.
97
Parabola o volu
Zašto je teško kastrirati bikovsko
tržište?
Iza „mudrosti gomile“ najčešće se krije glupost
Priredio: Drago Kojić
Godine 1908. veliki statističar Francis Galton promatrao je nadmetanje u
procjeni težine vola na seoskome sajmu. Sudjelovalo je 800 osoba, a Galton,
koji je bio vjeran svojoj vještini, proveo je testove i otkrio da je prosječna
procjena (1.971 funti, tj. oko 887 kilograma) bila vrlo blizu stvarnoj težini
vola (4,5 kilograma više). Tu je priču iznio James Surowecki, u zabavnoj knjizi
The Wisdom of Crouds (Mudrost gomile).
Malo je onih kojima su poznati događaji koji su slijedili. Nekoliko godina
kasnije činilo se da je vaga sve manje pouzdana. Popravci su bili skupi pa je
korektni organizator priredbe došao na sjajnu zamisao. Budući da su sudionici
bili tako dobri u pogađanju težine vola, bilo je nepotrebno popravljati vagu.
Organizator bi naprosto pozvao sve sudionike da iznesu svoju procjenu i
onda bi se izračunao prosjek.
Stroga pravila
Međutim, iskrsnuo je novi problem. Nakon što je natjecanje u pogađanju
težine prešlo u strast, neki su sudionici pokušali varati. Čak su tražili povlaštene
informacije od farmera koji je uzgajao vola. Pojavila se bojazan da će –
ako neki natjecatelji steknu takvu prednost – ostali odustati od natjecanja
u pogađanju težine. Ako bi se natjecanje svelo na samo nekoliko sudionika
ne biste se više mogli osloniti na mudrost gomile i bio bi ugrožen postupak
otkrivanja težine.
Stoga su uvedena stroga pravila. Od farmera je zatraženo da pripreme
tromjesečne biltene o uzgoju svoga vola. Bilteni su se stavljali na ulazu u
tržnicu (burzu) kako bi ih svatko mogao pročitati ako želi. Ako bi farmer svojim
98
perspektive
Zašto je teško kastrirati bikovsko tržište?
prijateljima dao bilo koju informaciju o životinji i to je moglo biti izviješćeno
na vratima tržnice. Tko god bi se prijavio u nadmetanje uz znanje nečega o
volu što nije bilo dostupno širokoj javnosti bio bi isključen. Time bi se zadržao
integritet postupka pogađanja težine.
Profesionalni analitičari pažljivo su provjeravali regulativne najave i o tome
savjetovali svoje klijente. Ugošćavali su farmere, ali nakon što je od potonjih
zatraženo da budu oprezni s informacijama koje otkriju, banketi su postali
manje plodonosni.
Neki sposobniji analitičari shvatili su da ionako nije naročito korisno
poznavanje načina prehrane i zdravstveno stanje vola. Od važnosti su bile
jedino procjene promatrača. Budući da životinja više nije bila vagana, ključ
uspjeha nije bio u točnoj procjeni težine, nego u najpribližnijoj ocjeni onoga
što će drugi ljudi procijeniti. Ili što će drugi procijeniti da će drugi procijeniti.
itd.
„Neupućeni“ Farmer Buffett
Neki, kao npr. stari Farmer Buffett, tvrdili su da su rezultati sve više u raskoraku
sa stvarnošću i uzgojem volova. Međutim, nisu se na njega obazirali. Doduše,
životinje Farmera Buffetta bile su sve uspješnije, ali opće je stajalište bilo da
je on običan seljak koji ne razumije kako funkcionira tržište.
Ustrojena su međunarodna tijela za utvrđivanje pravila o procjeni težine vola.
Javila su se dva oprečna standarda – načela općeprihvaćenog vaganja vola
i međunarodni standardi vaganja vola. Ali oba su načela bila suglasna u
temeljnom načelu koje je počimalo od potrebe da se napusti subjektivna
procjena bilo kojega pojedinca. Težina vola službeno je bila definirana kao
prosjek ukupnih procjena.
Jedna od teškoća bila je u tome što je kadšto bilo malo ili čak niti jedna
procjena o težini vola. Ali taj je problem brzo prevladan. Matematičari
Sveučilišta Chicago razvili su modele pomoću kojih je bilo moguće procijeniti
prosjek težine životinja kada je bilo mnogo pojedinačnih nagađanja. Nije
trebalo nikakvo znanje o stočarskom umijeću već samo snažan kompjuter.
Zaboravili nahraniti „tovara“
U to doba već je bila nastala golema, snažna industrija profesionalnih
procjenjivača, organizatora natjecanja i savjetnika koji pomažu ljudima
kako će poboljšati vještinu pogađanja težine životinje. Neki su promatrači
broj 3 :: listopad 2012.
99
Impulsi
sugerirali da bi možda bilo bolje popraviti vagu, ali su takve sugestije nailazile
na opću porugu: zašto se vraćati u prošlost i oslanjati se na ocjenu samo
jednoga dražbovatelja kada možete koristiti ukupnu mudrost tako velikoga
broja pametnih ljudi.
A onda je vol uginuo. U svoj toj aktivnosti, nitko se nije sjetio da ga treba
nahraniti.
Naravno, nije potrebna velika mudrost (ni gomile ni pojedinačna) kako bi
se pogodilo da se u ovoj paraboli autor Financial Timesa John Kay na
fini način narugao gomilama mudraca koji su današnju svjetsku burzovnu
aktivnost, ako ne i cjelokupni financijski sustav, doveli do apsurda, posebno
ukazujući na bahatost i prepotenciju tzv. chikaške škole. Svi ti pametnjakovići
podcijenili su jednostavan zdrav razum Warrena Buffetta koji je svim krizama
usprkos uspio povećavati vrijednost svojih „volova“, tj. dionica. Takav je ishod
gotovo neizbježan kada prevladava mišljenje gomile, u kojemu je razum
uvijek suspendiran.
Sve materijale objavljene u ovoj ediciji
možete čitati u online verziji:
www.inicijativa.com
100
perspektive
Nove knjige
Robespierre naš suvremenik
Knjiga Petera McPheea „Robespierre: A Revolutionary
Life“ (izdavač Yale University Press, 2012, 352 str.) postala
je gotovo preko noći bestseler. Zašto? U nekim detaljima
današnje ekonomske (ne)prilike vrlo su slične onima u
predvečerje rušenja Bastille. Treba li u tome tražiti i razlog
koji današnje kazalištarce i literate navodi da stvaralačku
motivaciju traže u Francuskoj revoluciji?
Protekloga ljeta Dubrovnik je imao
uzbudljivu kulturnu aktivnost, a
posebnu pozornost izazvali su prvi
nastup u Hrvatskoj slavnoga dirigenta
i pijanista Daniela Barenboima,
Zbora dječaka Kraljevskoga koledža
iz Cambridgea i izvedba predstave
Georga Buchnera Dantonova smrt.
Dvije prvospomenute priredbe
izazvale su najviše priznanja, treća
najviše proturječja i uzbuđenja.
Pobornike drame koja nas vraća u
doba Francuske revolucije privukla je
izazovnost povijesnih događaja koji
imaju odjeka i u našem vremenu,
protivnicima su zasmetali pretjerani naturalizam i okrutnost u prikazivanju krvoprolića. Mogli bismo upitati: što motivira autore da više od
dva stoljeća nakon događaja koji su
uzdrmali temelje tadašnjega svijeta
uzimaju tu temu za svoje stvaralačke
iskaze? Odgovor je jednostavan:
ljudi oduvijek nastoje proniknuti u
prošlost pa se u ciklusima javljaju
romani, drame, filmovi i TV serije o
Spartaku, Aleksandru Velikom, Cezaru itd. Čini se, međutim, da je baš
broj 3 :: listopad 2012.
101
Nove knjige
Francuska revolucija posebno aktualna.
Ekonomisti, sociolozi, demografi
i drugi stručnjaci nastoje odgonetnuti uzroke današnje globalne
ekonomske krize. Najčešće su na
optuženičkoj klupi neodgovorne
banke i ostale financijske institucije,
gramzivi direktori koji ubiru na stotine milijuna dolara, funti, eura, iako
institucije kojima su na čelu bilježe
goleme gubitke. Naravno, na popisu krivaca visoko kotiraju vlade (hrvatska nije izuzetak nego je među
glavnim negataivcima, ova sadašnja,
a prijašnje pogotovu zbog nesposobnosti da aktiviraju proizvodnju,
smanje nezaposlenost, povećaju – ili
barem zadrže na dostignutoj razini
– plaće, a poreznu presiju ublaže i
pravednije rasporede).
Ponovljena povijest
Američki povjesničar David Hackett
Fischer u svojoj studiji o dugoročnom
kretanju cijena u Evropi pod nazivom
Veliki val (The Great Wave) navodi
primjer s kraja 18. stoljeća.
U tom je razdoblju fenomen plaće/
porezi bio svakidašnja tema diljem
Evrope, a naročito u Francuskoj. Tijekom 1870-ih neimaština među nezaposlenima je bila tolika da je država
morala primijeniti makar nepotpuni oblik povlastica kako bi se izbjegla glad. To je pogoršalo ionako očajno fiskalno stanje pa su porezi morali opet porasti. Međutim,
aristokracija ih je naprosto odbila
102
perspektive
plaćati, prebacujući breme na ionako preopterećenu i stanjenu srednju
klasu. Kada je 1789. izbila revolucija
i srušena Bastilla, među najžešćim
pobunjenicima bili su kvalificirani
radnici, vlasnici dućana i slične kategorije ljudi.
Ne trebe puno ekonomske mudrosti da bi se zaključilo kako današnje,
naročito evropske, prilike poprilično
nalikuju tadašnjim francuskim.
Doduše tada su se kotrljale ljudske
glave doslovce pod giljotinom, danas se ruše glavni direktori mnogih
kompanija, kao i mnoge vlade.
Reagirajući na ekonomske pritiske birači u brojnim zemljama,
primjerice, u Francuskoj, Nizozemskoj i Grčkoj (a bome i u Hrvatskoj)
napuštaju centar i svrstavaju se više
udesno ili ulijevo. Srećom, barem
kada je o nama riječ, to pomicanje
zasad nema predznak „ekstrem-
Robespierre naš suvremenik
no“, ali u spomenutim trima zemljama itekako je uočljivo. Takvo stanje
zabilježeno je 1930-ih. Nije dovelo
do Francuske revolucije, ali jest do
još pogubnijeg armagedona.
Ne treba biti zloguki prorok kakav
je redatelj uvodno spomenute
dubrovačke izvedbe Dantonove smrti, ali stanje je takvo da globalnim
akterima nameće moralni i ekonomski imperativ da s više odgovornosti i
odlučnosti pokušaju uklanjati uzroke
dugotrajne krize.
Kruha (bez igara)
U međuvremenu možemo se pozabaviti još jednim autorom koji je inspiraciju našao u onome što je prethodilo pojavi Napoleona Bonapartea. To je Peter McPhee, koji je
napisao knjigu „Robespierre: A Revolutionary Life“, izdavač Yale University Press, 2012, 40 USD, 352 str.
Autor se pridružio onima koji su prije njega pokušavali oslikati ključnu
osobu revolucije, čovjeka koji je
mnogima donio strašan kraj da bi i
sam završio jednako tragično. Maximilien Robespierre bio je heroj ili
hulja, nevaljalac (u hrvatskoj inačici
to bi glasilo: heroj, a ne zločinac, za
generala koji je, gle čuda, svoje vojne vještine stjecao baš u francuskoj)
ovisno o stajalištu promatrača.
Nekoć nepoznati odvjetnik, u samo
nekoliko godina nakon rušenja
Bastille, izrastao je u glavnog aktera prijelaza iz starog režima u neizvjestan i nesiguran novi poredak.
Revolucionarna Francuska bila je
tada na teškoj kušnji, kombinirajući
sve elemente politike koji će utjeloviti
zbivanja u 19. i 20. stoljeću.
Novi poredak bio je izložen prijetnji invazije vojski iz susjedsnih zemalja, kontrarevolucionara na području
pokrajine Vendeje i intenzivne podjele unutar revolucionarnih redova,
uključujući jakobinsku frakciju kojoj
je pripadao i Robespierre. Katolici i
konzervativna desnica plašili su se
ideje o republici i željeli povratak stabilnosti, što god to značilo. Ljevica je
nastojala stvoriti kreposnu državu, ali
je imala i sasvim banalnu želju: dobiti više kruha (bez igara). U tom pogledu očito se ništa nije promijenilo
jer znatan dio današnjega svijeta, ne
samo u nedovoljno razvijenim zemljama, teži upravo za punim želucem,
a kopanje po kontejnerima za smeće
u Hrvatskoj jamačno bi više pristajalo 18. nego 21. stoljeću.
Paranoidan, ali ne
emocionalno zakržljao
Neumoljiv u svojim napadima na
one koje je optuživao da žele zaustaviti revoluciju i neustrašiv u borbi
protiv korupcije, Robespierre je izborio mjesto u Odboru javnog spasa (s 12 članova) koji je služio kao
izvršno tijelo Vlade 1993. i 1994.
Na toj je poziciji stekao golemu
vlast, ali mu je zapravo manevarski prostor bio prilično skučen. Bio
je suočen s istim dvojbama koje
su mučile sve demokratske revolubroj 3 :: listopad 2012.
103
Nove knjige
cionare u prošlosti: kako podržati
obranu vlasništva, a istodobno se
zalagati za univerzalna prava, kako
uravnotežiti pojedinačna prava s
pravima šire zajednice i kako ostvariti ishod usklađen s revolucionarnim idejama bez pribjegavanja sredstvima koja bi ponovila grijehe staroga režima, objašnjava u
časopisu Foreign Affairs Patrice Higonnet, profesor francuske povijesti
na Sveučilištu Harvard i autor knjige Dobrota iznad vrline: jakobinci za
vrijeme Francuske revolucije (Goodness Beyond Virtue: Jacobins During
the French Revolution). Robespierre
se priklonio rješavanju toga problema pokušavajući silom nametnuti
krijepost francuskome društvu.
Robespierreov odgovor na otpor
(stvarni ili umišljeni) bio je, prema
Hegelovoj formulaciji, odrubljivanje glava, kao da su od kupusa. Za
vladavine Terora oko 17.000 ljudi osuđeno je na smrt pod giljotinom. Deseci tisuća bili su zatvoreni.
A stotine tisuća umrle su za vrijeme
građanskih ratova koji su slijedili revoluciju i koje su završile tek dolaskom na vlast napoleona Bonapartea
1799.
Zašto je revolucija skrenula?
Zašto je Robespierre odabrao put
terora? Autor knjige, Peter McPhee,
u novoj biogafiji nasoji odgonetnuti
osobne i psihološke motive koji su
uvjetovali Robespierreove postupke.
Ali također podsjeća čitatelje da je
104
perspektive
teror potekao iz neprilika s kojima su
suočeni svi revolucionari – uključujući
one koji danas pokušavaju stvoriti
vrli novi svijet.
Da bi se shvatilo Robespierrea,
valja vidjeti Francuksu revoluciju u
tragičnim uvjetima, naglašava profesor Higonnet. Revolucija nije skrenula u teror zbog revnih nastojanja revolucionara da se uvede sloboda,
jednakost i bratstvo. Suprotno tome,
skrenula je zato što u srpnju 1794.
revolucionari više nisu željeli polučiti
te ciljeve, efekti kojih su, kako su strahovali, mogli biti konfiskacija njihove
imovine ili giljotina, odnosno jedno i
drugo. Kada su osvojili vlast jakobinci su se pokazali potpuno nesposobnim u rješavanju proturječnosti vlastita revolucionarnog programa.
Ipak, revolucija je bila i pod utjecajem Robespierreovih unutarnjih sukoba. On je mrzio nasilje i protivio
se smrtnoj kazni. Ali je ustrajao u
vjerovanju da će uništenje nevidljivih
(i često umišljenih) urota te egzekucija protivnika riješiti njegove probleme i probleme revolucije.
McPhee priznaje da je Robespierre bio krajnje paranoidan i činio
je krupne pogreške u prosudbi.
Međutim, profesor Higonnet drži
da nije bio „emocionalno zakržljao,
rigidni puritanac i okrutni monstrum
povijesti i literature“. Za McPheea
nije Robespierre upropastio Francusku revoluciju. Naprotiv, revolucija je decentnog, iskrenog i marljivog
demokrata dovela do propasti.
Robespierre naš suvremenik
Od bratstva do terora
Ali McPhee ne govori mnogo o
uzrocima revolucije niti obrazlaže
zašto je bila tako nemilosrdna.
Većina povjesničara posezala je
za determinističkim objašnjenjima
dubljih uzroka revolucije kako bi
protumačili njezin tijek. Za neke
ljevičare, kao što su pisac Jean
Jaures i povjesničar Albert Mathiez,
1789. je bila kritičan korak u proleterskom kretanju koje će stvoriti snagu u evropskim revolucijama
1848., Pariške komune 1871. i ruske
pobune 1905., prije konačnoga ostvarenja 1917., kada je Istok bio Red
(Crven), a Zapad Ready (Pripravan)
kako slikovito objašnjava Higonnet.
Za druge kao što je bio Alexis de
Tocqueville, prirodu Francuske revolucije više je otkrivao njezin kontinuitet s prošlošću nego njezin diskontinuitet. Stari je režim 1789. umro i
nikad se više nije vratio. Ali revolucija
koja ga je uništila ipak je pretrpjela
bijedan neuspjeh jer Francuzi nisu
bili sposobni za samoupravljanje
iskvareni lošim navikama stečenim
tijekom mnogih stoljeća apsolutne
monarhije, smatra harvardski profesor.
U svom prikazu McPhee vidi revoluciju – i Robespierrea – kao trajan model za sve one koji čeznu za
republikanizmom. S tim ciljem autor citira francuskoga povjesničara
Georgesa Lefebvrea, koji je tvrdio
da je „Robespierre trebao biti opisan
kao prvi koji je branio demokraciju i
opće pravo glasa... neustrašiv bran-
itelj Revolucije 1789. koja je uništila
aristokraciju u Francuskoj“.
Prihvaćajući to stajalište, McPhee tvrdi da se revolucija pomaknula od
bratskoga slavlja nakon pada bBstille 1789-90. prema ubilačkom teroru i građanskom ratu 1793-94. jer
Robespierreovu odanost načelima
republikanske demokracije na
nesreću nisu dijelili drugi. „Tijekom
Revolucije,“ piše McPhee, „Robespierre je gledao one kojima je vjerovao kako izdaju to povjerenje kompromisima ili izdajom.“ Tako je, da
bi spasio revoluciju od nje same,
Robespierre morao djelovati onako
kako jest, piše autor.
Moralna (ne)odgovornost
Međutim, kako primjećuje profesor Higonnet, McPhee frustrirajuće
malo kaže o Robespierreovoj moralnoj odgovornosti za egzekucije i
krvoproliće u vrijeme Terora. Naravno, moglo bi biti istina da Robespierre kako bi zadržao svoj autoritet,
nije imao izbora nego posegnuti
za okrutnom represijom. Ali to ne
objašnjava zašto je to činio onako
brutalno. Prijašnji su biografi nudili raznolika psihološka objašnjenja,
ali McPhee ih drži neuvjerljivima.
„Nema dokaza u Robespierreovim
postupcima i vjerovanju prije svibnja 1739., koji bi naveli čovjeka da
pretskaže kako će, u posebnim okolnostima, on prihvatiti represiju i smrtne presude kao odgovor na neslaganje,“ piše on.
broj 3 :: listopad 2012.
105
Nove knjige
Ipak, autor navodi Robespierreovo nesretno djetinjstvo, posebno
smrt voljene majke kada mu je bilo
sedam godina te neodgovorno i
sramotno očevo napuštanje obitelji
ubrzo nakon toga. Tako su malog
Maximiliena, njegovog mlađeg brata i sestru podizali rođaci. Moguće
je zaključiti – iako to McPhee ne
čini – da je takvo nesretno djetinjstvo pridonijelo da Robespierre
izraste u čovjeka koji je istodobno
volio i mrzio buržujski život i vlast
te nastojao riješiti osobne i profesionalne probleme, apstrahirajući ih
kako je najbolje umio, izdižući ih iz
svakidašnjeg i materijalnog konteksta na višu razinu na kojoj nikad nije
bio u krivu. Politički, najočitiji pokazatelj toga psihološkog stanja bilo je
njegovo inzistiranje na tvrdnji da je
nešto što je u početku moglo izgledati kao kriminalni čin – primjerice
preuzimanje vlasti Jakobinaca – u
stvari bio nacionalni i univerzalni
pokret. Naravno, drukčije je bilo
kada se radilo o akcijama neprijatelja. U praksi je takva vrsta samozavaravanja dopustila Robespierreu da
se suprotstavi vlasti svake vrste dok
ne postane potrebno da se pretvori
u ubilačkog aktera čvrste ruke.
zalaže za red i zakon i za njihovo
ukidanje, da brani i napada privatno
vlasništvo, da podržava i odbacuje
nacionalizam, da prihvaća feminizam i antifeminizam te da promiče
religiju i nereligioznost.
U vrtlogu proturječja
McPhee odbacuje česte suvremene
tvrdnje da je Robespierre bio odgovoran za terorizam, kao nekorektne.
„Teror“, piše on, „nije bio Robespierreovo djelo već je za to bio odgovoran režim zastrašivanja i kontrole
što su ga podržavali Nacionalni kongres i ’patrioti’ diljem zemlje.“ Hig-
Kako napominje profesor Higonnet,
revolucija je nametnula brojna pitanja koja se nisu mogla riješiti mentalnom apstrakcijom. U proljeće 1794.
vođenje jakobinske revolucije zahtijevalo je od Robespierrea da se
106
perspektive
Isto tako, iako McPhee uvjerljivo iznosi da je Robespierre bio potpuno
predan idealu bratstva, neporecivo
je da je često bio protivnik primjene
toga ideala. U veljači 1793. kada su
se u parizu pobunili sanklioti tražeći
hranu i sapun, Robespierre je grdio
te gladne, očajne vojnike revolucije.
„Ne kažem da su ljudi u krivu,“ žalio
se, „ali kada se bune moraju imati
cilj dostojan njih samih.“
Krajem srpnja 1794. neki su „ljudi“ učinili su upravo to i Robespierreov neuspjeh da odredi gdje bi
buržoaska demokracija mogla imati stvarne granice odveo ga je na
giljotinu. Strahujući da bi oni mogli biti sljedeće žrtve čistke i osuđeni
na smrt, nekolicina Robespierreovih
bivših saveznika u Odboru javnog
spasa i u zakonodavnoj skupštini,
naredili su da bude uhićen. Uhvaćen
je nekoliko sati kasnije, a ionako je
vjerojatno pokušao sam sebe ustrijeliti, bio je giljotiran sljedećega
dana, podsjeća profesor Higonnet.
Robespierre naš suvremenik
onnet primjećuje da je točno kako
Robespierre nije diktirao politiku Odboru nacionalne sigurnosti, ali je bio
njegov najpredaniji član i smatran
njegovim prvim govornikom. Da on
nije bio na vlasti, teror bi možda bio
manje okrutan i ne bi trajao tako
dugo.
Ali jesu li Robespierreove ideje,
a ne samo djela, također krivac
za teror? To je prijeporna točka u
razmišljanju nekih pripadnika suvremene američke desnice, upozorava profesor Gigonnet. Kako tvrdi Rick Santorum, bivši republikanski
kandidat za predsjednika i sadašnji
stjegonoša američkoga konzervativizma, bezbožnost 1789. nedvojbeno je dovela do terorizma. „Preostaje vlada koja će vam reći tko
ste, što ćete raditi i kada,“ izjavio je
Santorum u kampanji. „U Francuskoj
je preostala giljotina,“ zaključio je,
upozoravajući Amerikance „slijedite
put predsjednika Obame i njegovu
otvorenu nesklonost vjerovanja u
Ameriku, i krenut ćemo tim putem.“
S takvim pretskazivanjem Santorum
bi mogao biti iznenađen otkrićem
da se nalazi u društvu nekih bivših
marksističkih povjesničara, koji su
čvrsto vjerovali da će se prilike Pariza iz 1794. jednoga dana vjerojatno
ponoviti.
(Ne) može se ponoviti
Profesor Higonnet drži malo vjerojatnim da će se to pretskazanje, bilo
u inačici desnice ili ljevice, ponoviti,
barem ne na Zapadu. Potsjeća da je
Francuska 1789-94. bila prva moderna država prisiljena birati između
političkoga univerzalizma i ostvarenja populističkih ili utopisjkih ciljeva.
Amerikanci se nisu suočili s takvim
izborom 1776. i njihovi nasljednici vjerojatno se neće suočiti s njim
tako skoro. Pokreti Okupirajte Wall
Street i Tea Parti (Čajanka) mogli bi
predstavljati korak prema tom tipu
sukoba. Ali bez golemoga ekonomskog sloma teško da bi ta dva pokreta mogla zaokupiti političku maštu
Amerikanaca kao što je jakobinizam
učinio Francuzima i njihovim neprijateljima 1789-94.
Po mišljenju profesora Higonneta, situacija bliža onoj u vrijeme
Francuske revolucije sada postoji
u nastajućim demokracijama arapskoga svijeta. Kada su sukobljeni s
jačanjem islamističkih stranaka, liberalni demokrati u zemljama kao što
je Egipat mogli bi doći u iskušenje
da odgode svoje univerzalističke,
demokratske ciljeve te pribjegnu
nasilju i vojnoj vlasti kako bi osigurali
red. Naravno, liberalne snage mogle
bi se suočiti s inačicom Robespierreove dvojbe.
Ali možda je najvažnija pouka što je
Robespierre može ponuditi pripadnicima Tea stranke i zauzimačima
Wall Streeta kao i drugim nezadovoljnicima i buntovnicima – jest suprotno onomu što bi oni katkad mogli poželjeti da se ekonomski, politički
i socijalni problemi ne mogu riješiti
odsijecanjem nečije glave.
broj 3 :: listopad 2012.
107
Nove knjige
Argumentacija profesora Higonneta u osvrtu na knjigu McPheea o
Robespierreu, Francuskoj revoluciji
i njihovu utjecaju na kasnija zbivanja, impresivna je, logična i uvjerljiva. Ipak, moglo bi se primijetiti da
je mrvicu preoptimističan kada drži
da u razvijenom dijelu svijeta, dakle
na Zapadu, a poglavito u SAD-u,
nipošto ne bismo mogli doživjeti
reprizu završetka 18. stoljeća u
Francuskoj. Na žalost previše je
pojedinačnoga i kolektivnoga nasilja, ekonomskih napetosti, vladinih
represija i sve većeg raslojavanja
na mega-bogataše i sirotinju. Zato,
nikad ne reci – nikad. Ali u svkom
slučaju Robespierreova biografija otkriva da bi današnji radikali mogli podosta naučiti iz njegovih
pogrešaka.
Priredio: Drago Kojić
Kapitalizam po mjeri čovjeka
U knjizi A Capitalism for the People: Recapturing the Lost
Genius of American Prosperity, u izdanju Basic Books,
27,99 dolara, autor Luigi Zingales iznosi niz kritičkih
primjedaba na izostanak konkurencije i na promociju
putem veza i poznanstava, umjesto znanja i stručnosti,
a nudi i prijedloge za popravljanje stanja
Luigi Zingales, poznati ekonomist na
Poslovnoj školi pri Sveučilištu Chicago podosta je upućen u prijateljski
kapitalizam. Glavni razlog njegova doseljenja u SAD iz rodne Italije
1988. bio je u tomu što mu je dojadilo živjeti u zemlji gdje se napredovanje u statusu temeljilo na poznanstvu,
a ne na znanju. Konkurencija je bila
suzbijana, korupcija vrlo raširena, kl108
perspektive
ijentelizam razuzdan. Čak i liječnici
u odjelu za hitni prijam bolesnika u
talijanskim bolnicama promovirani
su na temelju političke povezanosti
umjesto stručne sposobnosti, navodi
on u svojoj knjizi The Lost Genius of
American Prosperity. (Stanje u Hrvatskoj vjerojatno se malo razlikuje od
takva opisa.)
Kapitalizam po mjeri čovjeka
AC
U SAD-u je našao zemlju u kojoj je stvoren sustav kapitalizma
koji je bio najistaknutiji primjer
slobodnotržišnog ideala ekonomske slobode i otvorene konkurencije. Napredovao je u tom meritokratskom sustavu vrednota. Međutim,
sada je počeo osjećati sumnje,
otkrivajući u Americi navještaje one
vrste prijateljskog kapitalizma koji je
opretećivao i mučio Italiju u godinama ekonomske stagnacije i korupcije za vladavine Silvija Berlusocnija.
Ekstremne nejednakosti
Tipičan su primjer razmjeri do kojih
je zakonodavni proces postao taoc
lobista, dok političari u sve većoj
mjeri u kampanjama ovise o financijskoj podršci velikih kompanija. Tako
se zemlja (povoljnih) prilika pretvara
u zemlju u kojoj je biznis stekao golemu moć, a regulativci su postali
zarobljenici onih koje bi trebali regulirati.
Dodatni je problem što ekstremne
nejednakosti u dohotku i plaćama
rađaju odbojnost prema kapitalizmu. Plaće kompanijskih čelnika eskaliraju, dok prosjek zarada ostalih zaposlenika stagnira. Ekonomika
mnogih modernih industrija radi na
principu „pobjednik uzima sve“, što
umanjuje nade i vodi do poimanja,
iskazanoga na brojnim mjestima na
kojima mladi ljudi demonstriraju, da
se pravila više ne odnose jednako na
sve. Osjećaj da je sustav prevarantski pojačan je izostankom ili slabljen-
jem socioekonomske pokretljivosti
zaposlenika naviše.
Nostalgija za poštenjem
Zingales iskazuje razumljivu nostalgiju za vrijednostima Američke revolucije, koja je počela kao protest protiv
korupcije Istočnoindijske kompanije i
kao bitka protiv prekomjernoga oporezivanja. Navodi citat suca Vrhovnoga suda, Noaha Swaynea, iz 1875:
„Ako bilo koja velika korporacija
pokuša zaposliti avanturiste koji na
ovaj način stvaraju tržište samo za
sebe, kako bi progurali prihvaćanje
općega zakona s namjerom da zadovolje vlastite interese, moralni
osjećaj svakoga čestitoga čovjeka
instinktivno će žigosati poslodavce
i zaposlenike ako su ogrezli u korupciji, a zaposlenje ocijeniti kao
broj 3 :: listopad 2012.
109
Nove knjige
sramotno.“ Usporedite to s pigmejcima današnjega vrhovnoga suda,
koji su 2010. donijeli odluku u sporu
kompanije Citizens United protiv
Savezne izborne komisije kojom je
novcu data neograničena moć u izbornom procesu. Za neke je to dobro jer je otkriveno. Ali otkrivenost ne
čini sustav političkih financija manje
korumpiranim.
Lobiranje izaziva nerede
Temeljna Zingalesova dijagnoza je
ispravna. Lobiranje izaziva nerede,
kapitalizam je postao pristran u korist biznisa, umjesto da bude u korist
tržišta, a promocija ne temelju poznastva, umjesto stručnosti, realna je
opasnost. U čemu se sastoji lijek?
Za autora dobri duh kapitalizma leži
u konkurenciji. Stoga on teži stvaranju populističke političke agende
koja odražava podršku slobodnome tržištu i nepovjerenje prema
vladi i krupnome biznisu. Želi više
konkurencije ne samo na tržištima,
već u upravnim odborima kompanija i institucija, koji pate od ulagivanja i protekcije na temelju poznanstva. Problem regulative, drži on,
mogao bi se prevladati jednostavnijim i ograničenim pravilima, koja bi
u primijeni trebala imati veću pomoć
u sustavu nagrađivanja „zviždača“.
Tvrdi da je najbolji način za suzbi-
110
perspektive
janje lobiranja uvođenje zakonskih
odredaba koje uklanjaju subvencije industriji, uz davajne građanima
prava da podižu tužbe za povrat
nepošteno isplaćenih subvencija. Sve
što se može postići subvencijama,
može biti urađeno bolje pomoću poreza i modificiranih poticaja. Smatra
da bi bila opravdana reforma koja bi
uklonila smicalice s političkim investicijama što bi se nadomjestilo nižim
porezima.
Tržišta ne funkcioniraju bez
čvrstih pravila igre
Ipak, Zingales nije steretipni ideolog
tzv. chicaške škole. On drži da slobodna tržišta ne funkcioniraju bez
utvrđenih pravila igre. Dosljedno
(u stilu Adama Smitha) stavlja naglasak na vrijednost povjerenja, na
društvene norme i etičko ponašanje
u ekonomiji i na tržištima.
Mnogo je drugih ideja što ih iznosi
autor s kojima se neće svi suglasiti, ali
podosta je i onih koji zaslužuju opću
podršku. Ali, naravno, mala je vjerojatnost da će se provesti u praksu jer
bi to iziskivalo odlučnije ponašanje
državne administracije, koja nije
sklona „talasanju“, smatrajući da je
američki kapitalizam funkcionalan i
ovakav kakav jest. Uostalom, nisu ni
druge vlade bitno drukčije. (M.R.)
Indikatori
Korelacija izvoza i BDP-a
U članku Slom prerađivačke industrije ukazali smo na opadanje udjela
industrije, a napose prerađivačke, u hrvatskom BDP-u, kao i na stalno
opadanje broja zaposlenih u tom dijelu industrije. Taj se trend, nažalost,
nastavlja, pa je u rujnu 2012. gotovo svakog dana ostajalo bez posla blizu
500 radnika, opet najviše u industriji. Istodobno, proizvodi prerađivačke
industrije čine između 91-96 posto ukupnoga hrvatskog izvoza.
Pokušali smo dati i neke usporedne pokazatelje odnosa udjela industrije i
BDP u nekim, za nas zanimljivim zemljama.
HRVATSKA
Udio u BDP-u
1995.
1996.
1997.
1998.
1999.
2000.
2001.
2002.
2003.
2004.
2005.
2006.
2007.
19,5 posto
20,0 posto
18,4 posto
17,9 posto
17,1 posto
16,5 posto
16,1 posto
15,2 posto
14,8 posto
15,1 posto
14,8 posto
14,0 posto
14,1 posto
broj zaposlenika
349.500
306.700
284.500
271.200
261.100
256.300
243.800
237.700
236.100
239.700
239.600
241.700
247.300
broj 3 :: listopad 2012.
111
Indikatori
2008.
2009.
2010.
2011.
13,5 posto
13,3 posto
250.300
222.500
210.800
209.300
Izvor: Državni zavod za statistiku
IZABRANE ZEMLJE
Udio industrije u BDP-u
Njemačka
Velika Britanija
Francuska
Italija
Belgija
Kina
Danska
Finska
Irska
Japan
Kanada
Nizozemska
Austrija
Portugal
Španjolska
Grčka
Norveška
Švedska
Švicarska
HRVATSKA
24,4 %
18,7%
19,6 %
25,4 %
26,4 %
47,0 %
22,1 %
28,9 %
22,8
27,7 %
22,7 %
23,7%
26,9 %
23,0 %
25,7 %
17,0 %
40,6 %
26,6 %
27,2 %
25,7 %
Izvoz
959,5
265,0
386,0
338,0
310,0
1578,0
544,0
52,4
98,4
767,0
387,0
371,0
109,3
54,4
186,0
16,2
794,0
1136,0
193,4
8,9
mrd €
mrd L
mrd €
mrd €
mrd €
mrd USD
mrd DKR
mrd €
mrd €
mrd USD
mrd USD
mrd €
mrd €
mrd €
mrd €
mrd €
mrd NKR
mrd SKR
mrd Sfr
mrd €
NAPOMENA: Podaci za BDP i izvoz odnose se na 2010. godinu. Podaci su
objavljeni u „Der Fischer Weltalmanach 2012“. Činjenica da za sve navedene zemlje
ne raspolažemo najsvježijim usporednim podacima nimalo ne umanjuje njihovu
vrijednost, jer govori o stvarnom stanju i nekim međuodnosima unutar gospodarstva
tih zemalja kad je riječ o razini udjela industrije u BDP-u i korelaciji s izvozom.
112
perspektive
Slovenija: sve manje privlačna
ino-ulagačima
Mnogi Slovenci sada žale što su se 2007. priključili području zajedničke
valute, a sve je izglednije da će naši sjeverni susjedi postati šesta zemlja (od
17 članica euro-područja) koje će – nakon Grčke, Irske, Portugala, Cipra i
Španjolske zatražiti financijsku injekciju EU-a.
Glavni je uzrok slovenskih nevolja malaksalost bankarskoga sustava, što
djelomice objašnjava njihovu nervozu prema Hrvatskoj, tj. uvjetovanje
ratifikacije našeg ulaska u Europsku uniju podmirenjem dugova što ih je
prema hrvatskim štedišama, prouzročila Ljubljanska banka.
Odraz takvog stanja je i smanjeno zanimanje inozemnih investitora, što se
vidi iz sljedećega grafikona:
Izravne strane investicije, % BDP-a (2011. g.)
Irska
Estonija
Cipar
Slovačka
Portugal
Španjolska
Slovenija
Grčka
0
20
40
60
80 100 120
Izvor: UNCTAD
broj 3 :: listopad 2012.
113
Indikatori
Goleme rezerve plina
Prije samo četiri-pet godina činilo se da će svijet iscrpiti nalazišta prirodnoga
plina za 50 do 60 godina, dok sada otkrivanjem novih nekonvencionalnih i
konvencionalnih nalazišta neke procjene najavljuju rezerve od najmanje 200
godina. Svjetska proizvodnja toga energenta u razdoblju od 1990. do 2009.
porasla je za dvije petine, dvostruko više nego nafte.
Ne samo SAD nego i dijelovi Evrope, Kina, Argentina, Meksiko, Kanada i
nekoliko afričkih zemalja bogate su plinom. Povoljnijim prognozama podršku
daje bOlja istraživačka i eksploatacijska tehnologija, ali i strmi porast cijena
nafte.
Budući da se cijene plina u pojedinim dijelovima svijeta određuju posve
različitim mehanizmima, one se vrlo, razlikuju od zemlje do zemlje. Tako
su nedavno u Americi cijene plina pale na najnižu razinu unatrag desetak
godina, dok su istodobno hrvatski potrošači izloženi prijetnji poskupljenja
plina za 30-ak posto.
Preostale iskoristive rezerve prirodnoga plina
Vodećih 15 zemalja
Ne kovencionalno
krajem 2011., u trilijunima kubičnih metara
Kovencionalno
Svijet ukupno
752
Po područjima
Udjeli u svjetskoj primarnoj energiji, %
Nafta
Ugljen
Plin
Hidroenergija
Nuklear.
Obnovljivi
izvori
Istočna
Europa/
Euroazija
114
perspektive
Srednji
istok
Azija/
Pacifik
OECD Afrika Latinska OECD
Amerika
Amerika Europa
PROGNOZA
Prognoza gospodarskog rasta 2011./2012.
Realni rast BDP-a
Promjene prema prethodnoj godini
2011.
2012.
Brazil
Rusija
Indija
Kina
USA
Euro-zona
Izvor: OECD Economic Outlook
Rekorderi zaduženosti
Ukupno za
zemlje n a slici:
Državni dug 2010. u milijardama eura
mlrd eura
31.520
9.840
2.080
Japan
Njemačka
1.843
10.040
Italija
Sjedinjene države
1.822
Brazil
615
Kanada
Za usporedbu:
global GDP
2010. bio je
47.081
mlrd eura
1.591
639
Francuska
Španjolska
799
Kina
900
Indija
1.351
Ujedinjeno
kraljevstvo
broj 3 :: listopad 2012.
115
Izdavač:
ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7
Glavni urednik: Ante Gavranović
Urednik:
Franjo Žilić
Izlazi kvartalno
e-mail:
info@inicijativa.com.hr
tajnik@inicijativa.com.hr
Priprema:
Seniko studio, Zagreb
Tisak:
Tiskara Zelina, Zelina
Tiskano u 450 primjeraka
ISSN 1848-140X
Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr
Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci
Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb
116
perspektive

Sedam Strateških induStrija

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

Reference – informacija

perspektive - Zagrebačka inicijativa

ispis - Hrvatski sindikat pošte

u fokusu - Zagrebačka inicijativa

STIL & ljepota

) 51/74 - 248- 4) - 7 24 -67 Svrha akcije »Prvi koraci u prometu

Trgovački sud u Rijeci prihvatio samo šest posto zatraženih nagodbi

GOMILA PAPIRA, MALO IDEJA

INTERVJU: GORAN SVILANOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR

OSIGURANJE/REOSIGURANJE POLITIČKIH RIZIKA U

9. Kinetika rasta uz prisustvo više supstrata