ZAGREBAČKA
INICIJATIVA
perspektive
NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA
listopad 2011.
volume 1, broj 3-4
Sadržaj
Riječ Urednika ....................................................................................... 3
U FOKUSU
Kakva je budućnost euro projekta
dr. Žarko Primorac ................................................................................... 5
Može li država bankrotirati?
Ante Gavranović...................................................................................... 20
Keynes drugi put među Hrvatima
prof. dr. Uroš Dujšin ............................................................................... 28
Lokomotiva opet u punoj brzini
Drago Kojić ............................................................................................. 33
Demokratski deficit HNB-a ............................................................ 40
TRENDOVI
Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci
prof. dr. Uroš Dujšin ............................................................................... 49
Dodatna “mužnja” iseljenika ........................................................... 56
Snažan iskorak – u prošlost
Drago Kojić .............................................................................................. 57
Novi povratak vinila .......................................................................... 59
DossieR
Ekonomija, politika i sociologija poskupljivanja hrane
Nova prehrambena geopolitika ...................................................... 61
Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili? ........................................... 70
prof. dr. Uroš Dujšin
REFLEKTOR
Nema budućnosti bez strategije i vizije
Ante Gavranović ..................................................................................... 75
Obrana kapitalizma:
Nesavršeni sustav bez konkurencije .............................................. 91
IMPULSI
Povratak društvenog dijaloga o privredi ...................................... 99
NOVE KNJIGE
Paradoksi slobodnog tržišta
dr. Dubravko Radošević ........................................................................ 101
INDIKATORI
Europa – globalna ekonomska super-sila .................................. 109
Gospodarska povezanost EU-SAD ............................................. 111
Kako stoje pojedine zemlje Europske unije .............................. 112
2
perspektive
Riječ Urednika
Kakva terapija
Ukupno stanje u društvu, obilježeno psihozom nesigurnosti ljudi za vlastitu
egzistenciju, nameće potpuno drukčiji diskurs o pogledima na sva buduća kretanja.
Središnje je pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost našim političarima?
To nije vezano samo za mnogobrojne afere i korupciju, već je više odraz određene
nemoći društvene elite da nam ponudi realne izlaze iz ćorsokaka u koji smo upali.
To je veoma teško postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o
gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, inozaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom
izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.
Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom
i razmišljanjima kako ovoj zemlji vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak.
Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo
na posljednjem mjestu? Najnovija istraživanja ukazuju da najveći broj političara
uključivanjem u izbore, nacionalne i lokalne, traži ponajprije vlastiti probitak.
Takva “elita” ne samo što ne služi narodu niti ju je briga za istinsku demokraciju
nego predstavlja kočnicu i za minimalne pomake iz krize.
Što sada činiti? Samo jačanje hrvatske privrede i svijesti da treba razvijati domaću
proizvodnju te na tome graditi školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može
biti pretpostavka za izvlačenje Hrvatske iz mrtvila. To je problem koji se ne može
rješavati za okruglim stolovima ili akademskim raspravama nego isključivo novim
zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja turizma i
drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva i racionalnim
upravljanjem postojećim resursima.
Hrvatsko društvo se, pod pritiskom složenog stanja na domaćem i svjetskim
tržištima, usmjerava na učinkovitost, transparentnost i odgovornost. Samo na tim
načelima Hrvatska ima realne šanse da, sada kao budući punopravni član EU, u
tu zajednicu unese naše kvalitete i pruži realan doprinos ukupnom boljitku. To
je, konačno, novi izazov na koji smo dugo čekali, a sada je na nama da dokažemo
svoje mogućnosti i ostvarimo očekivanja.
broj 3-4 :: listopad 2011.
3
Riječ Urednika
Stoga se na svim društvenim razinama moramo zalagati da nam budući zastupnici
budu kompetentni u potrazi za novim rješenjima, da se u Saboru bore za opcije koje
idu takvim tragom, a da im nije u prvom planu samo vlastiti interes. Zastupnici
se trebaju boriti da iz općeg dobra proistekne i dobro za njih, umjesto da se jagme
isključivo za vlastito uhlebljenje.
Međutim, na političkoj i široj društvenoj pozornici stalno susrećemo bahatost u
ponašanju, samouvjerenost bez pokrića, izrazitu nekompetentnost aktera. Takav
odnos, razumljivo, izaziva negodovanje građana, zaposlenika i nezaposlenih,
koji ga prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu sve su učestaliji
‘zvižduci protesta’ običnih birača prema jalovim pokušajima političara da svoju
nemoć i neznanje umotaju u što ljepši omot kao mamac za buduće izbore. Sve
glasniji ‘prosvjedi’ samo su znak upozorenja i općeg nezadovoljstva kojim se traži
sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom.
“Krvna slika” hrvatske privrede iziskuje posve drukčiju terapiju od dosadašnje –
konkretne poteze koji će, prije svega oživjeti prerađivačku proizvodnju i aktiviranje
svih raspoloživih potencijala.
To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučalo, sada središnja pitanja na
koja se traže konkretni potezi i odgovori.
4
perspektive
U fokusu
Hrvatska i euro
Kakva je budućnost euro projekta
Posljednja financijska kriza ozbiljno je uzdrmala euro.
Pokazale su se konstrukcijske slabosti zajedničke valute.
Ponajprije – nedostatak fiskalne integracije. Dosta signala
upućuje da svijet klizi prema novoj recesiji s dvostrukim
dnom. U takvim uvjetima morat će se poduzimati vrlo
snažne mjere da se spasi zajednička valuta i osigura
budućnost euro projekta.
Piše: dr. Žarko Primorac
Hrvatska je vrlo zainteresirana za očuvanje stabilnosti eura. Ponajprije stoga
što je euro jedan od ključnih projekata same europske integracije. Bitni su i
ekonomski interesi: najveći dio naše vanjske trgovine (62,3% izvoza i preko
60% uvoza) obavlja se s članicama EU.
Najveći dio izravnih inozemnih ulaganja (oko 25 mlrd eura) i najveći dio
inozemnog duga iskazan je u ovoj valuti. Euro dominira deviznim rezervama
HNB-a, a bilance domaćih banaka pretežno su “eurizirane”. Svaki poremećaj
zajedničke valute nepovoljno se odražava na hrvatsko gospodarstvo.
Ovoljetna kretanja na svjetskom financijskom tržištu podsjećaju na početak
svjetske financijske krize prije tri godine. Financijska tržišta su uznemirena,
broj 3-4 :: listopad 2011.
5
U fokusu
burze su veoma hirovite, tečajevi valuta se ubrzano mijenjaju. Cijena zlata
premašila je sva očekivanja, a poslovna i šira javnost su preplašene, jer sve
podsjeća na posljednju krizu koja, praktično, nije ni završila. Mnogo signala
upućuje da će se ostvariti predviđanja o takozvanoj krizi /“W“/, odnosno krizi
sa ’dvostrukim dnom’.
Ovoga puta problemi se, istovremeno, gomilaju na obje strane Atlantika:
u SAD opada privredni dinamizam, javni dug raste, zemlji je snižen kreditni
rejting, dok su u EU posebno ugrožene zemlje tzv. europske periferije: Grčka,
Portugal, Irska. Pored njih, naziru se problemi s talijanskim javnim dugom, koje
Berlusconijeva vlada pokušava riješiti (odgoditi) energičnim mjerama štednje.
I Španjolska prolazi kroz ozbiljne teškoće, posebno izražene u visokom javnom
dugu i dramatičnoj nezaposlenosti. Što je najgore, i motorne sile Europske
unije – Francuska i Njemačka – postupno gube ekonomski zamah. Spominje
se čak i mogućnost snižavanja kreditnog rejtinga Francuskoj.
Ovako sumorna ljetna slika svjetske ekonomije opravdano dovodi do pitanja
kako će se krizna situacija odraziti na glavne svjetske valute – dolar i euro.
Euro je u fokusu ovoga članka, jer su zemlje u teškoćama članice euro-zone,
a Hrvatska nastoji da se tom elitnom klubu pridruži čim prije. Razumljiva je
zebnja oko sudbine eura, jer je to jedan od važnih stupova same europske
integracije. Ako bi taj stup popustio, ili bio ozbiljno uzdrman, nitko nema prave
predstave kakve bi bile posljedice za budućnost EU. Nije euro važan samo
zato što predstavlja konstrukcijski element, nego i stoga što je to najuspješniji
projekt europske integracije, pa ima i svojevrsno psihološko značenje.
Europska valuta je pokazivala brojne slabosti tijekom posljednje financijske
krize. Možda ne bi bilo pretjerano reći da se euro pokazao kao dobra valuta
za dobra vremena, a prilično osjetljiv na financijske turbulencije. Nedovršenost
projekta zajedničke valute, nepostojanje usuglašene fiskalne politike, velike
razlike u razvijenosti i konkurentnosti pojedinih članica, njihovi različiti interesi
i odgovornosti u odnosu na novčanu jedinicu ugrozili su njezinu pouzdanost.
Najveće slabosti eura pokazuju se na grčkom primjeru; radi se o članici
europske monetarne integracije koja je praktično u bankrotu. Posljednji
stabilizacijski zahvati, uključivanje privatnog sektora u restruktruiranje državnih
dugova, produljile su život (ali i agoniju) grčkih javnih financija, snizile su
rejting državnih obveznica na obični junk.
Instrument jačanja europske integriranosti
Nema sumnje da bi slabost eura ugrozila europski monetarni sustav, a time i
samu Europsku uniju. Slične stavove nalazimo kod više poznatih autora, koji
se bave monetarnom dramom u Europi. Neki od njih promatraju problem
6
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
iz drugačijeg kuta, postavljajući pitanje: je li ovo samo valutna kriza eura
kao zajedničke valute ili nešto drugo? Kao da se svi stvarno pitaju koliko
je robusna sama europska integracija, ako njezin glavni projekt ’puca po
šavovima’. Jer, ako bi se radilo o valutnoj krizi, onda bi određene, eksplicitno
valutne mjere (kao devalvacija, naprimjer) mogli spasiti sistem eura i vratiti
stabilnost u Europsku uniju. Situacija je mnogo kompleksnija od lakonskih
zaključaka ovakve vrste.
Prvi koraci
Povijest eura kao zajedničke valute praktično je počela sredinom prošlog
stoljeća, nastankom Zajednice za ugljen i čelik. Ideju o povezivanju
bazičnih industrija Francuske i Njemačke – susjednih zemalja koje su
ranije često ratovale – operacionalizirao je francuski ministar vanjskih
poslova Robert Schuman. Premda je formiranje zajednice izgledalo kao
da se radi o industrijskom pulu (formiranom prije svega da se onemogući
obnova njemačkog ratnog stroja), to je bio veliki i prvi politički korak
ka europskoj integraciji.
Zajednica za ugljen i čelik je postupno proširivala ambicije, postavljala
si dugoročnije ciljeve, razvijala se u pravcu carinske unije i uključivala
druge europske zemlje: Italiju, zemlje Beneluxa, Veliku Britaniju, Irsku i
druge. Kako se demokracija širila Europom u Zajednicu su uključivane
druge europske zemlje: Grčka, Španjolska, Portugal nakon pada
diktatura, a zemlje Centralne i Istočne Europe nakon pada komunizma. U
osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća “širenje” europske
integracije je značajno “produbljeno”. Postupno su uvođena nova pravila
i uklanjana preostala ograničenja za punu ekonomsku integraciju. Tako
su potpuno otvorene međudržavne granice, osigurani su slobodni protoci
robe i usluga, ljudi, kapitala, harmonizirana su zakonodavstva. Uz proces
ekonomske integracije pojavile su se i ideje o potrebi usuglašavanja
političkih odluka zemalja članica.
Ideja o zajedničkoj valuti bila je logičan korak u razvoju europske integracije.
Zajednička valuta nije trebala biti samo medij za poboljšanje međusobne
trgovine, nego i instrument za podizanje stupnja ukupne integriranosti zemalja
članica. Prije prelaska na euro, još 1972. godine uveden je ERM (Exchange
Rate Mechanism) ili ’valutna zmija’, koja je ograničavala zonu fluktuacije
tečajeva pojedinih valuta. Zemlje članice su bile dužne održavati osciliranje
tečajeva svojih valuta u granicama koje su određene u ERM, s fluktuacijama do
broj 3-4 :: listopad 2011.
7
U fokusu
15% u oba pravca. Rezistentno udaranje tečaja neke valute u donju ili gornju
granicu “valutne zmije” indiciralo je potrebu njegove korekcije. Novi razvojni
korak ka zajedničkoj valuti bio je European Monetary System (EMS), koji je
zaživio 1979, a njime je uvedena zajednička monetarna jedinica European
Currency Unit (ECU), kao košarica valuta. Euro je lansiran 1. siječnja 1999.
godine, kao virtualna valuta, odnosno obračunska jedinica. U početku, u
euru su izražavana stanja na računima u bankama i obavljani elektronski
transferi, dok su redovna plaćanja i dalje vršena u markama, francima, lirama
i drugim valutama. Nekoliko godina kasnije, euro je postao službena valuta
u određenom broju članica. Najprije je euro zamijenio nacionalne valute u
11 zemalja, a kasnije su se monetarnoj uniji pridruživale i druge članice pa ih
danas ima ukupno 17. Neke važne članice Europske unije, kao što su Velika
Britanija, Danska, Švedska i druge i dalje su zadržale svoje nacionalne valute.
Nova valutna jedinica je pokazala ekonomske prednosti u kratkom roku.
Nije više bilo potrebe za konverzijom valuta u međusobnoj trgovini, znatno
su smanjene neizvjesnosti od promjene intervalutarnih tečajeva, smanjeni su
troškovi financijskih operacija i rizici tečajnih razlika, članice su oslobođene
tereta držanja velikih, međunarodnih deviznih rezervi. Sve spomenuto vodilo je
olakšavanju međusobne trgovine, povećavanju direktnih inozemnih investicija
92
52
46europske48integracije.
30 Procjenjuje
45 se da je euro
i, naravno,
produbljivanju
doveo do povećavanja međusobne trgovine za oko 10–15% u odnosu na
ranije razdoblje. Veću korist od zajedničke valute imale su konkurentnije
zemlje. Tako je njemački izvoz u razdoblju 1998–2009. porastao 92%, a
francuski 52%, talijanski 46%, švedski 45%, a izvoz Velike Britanije za svega
30%.
Porast izvoza u Euro zonu (u 2009; 1998=100)
Chart Title
u%
100
90
80
70
60
50
Series1
Švedska
Velika
Britanija
0
Grčka
10
Italija
20
Francuska
30
Njemačka
40
1 Street Research,
2 Monthly Review
3 255 - svibanj 2010.
4 A road map5for EMU break up
6 V. 3.
Izvor: Lombard
8
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
Između odobravanja i skeptičnosti
Nakon prvih desetak godina uvođenje eura je izgledalo kao vrlo uspješan
projekt, premda je, od samog početka, postojalo dosta skepse. Mnogi
poznati ekonomisti, posebno američki i britanski, nisu davali veliki kredit
novom novčanom mediju. Karakteristična je izjava Miltona Friedmana,
jednog od svjetskih autoriteta za monetarna pitanja, iz 2001. godine, da
euro neće preživjeti ozbiljniju ekonomsku krizu. Hoće li se ta izjava pokazati
proročanskom, pokazat će bliska budućnost. Međutim, takvi stavovi nisu
zabrinjavali zagovornike eura, budući da uvijek ima različitih mišljenja kada
se radi o krupnim monetarnim pitanjima.
Velika Britanija nije pristupila Europskoj monetarnoj uniji pod pritiskom
financijskih krugova, a najviše tadašnjeg ministra financija Gordona Browna.
Kritičari su odmah primijetili da je ozbiljan defekt zajedničke valute nedostatak
fiskalne koordinacije članica monetarne unije. Istina, Maastrichtski kriteriji
su predviđali da zemlje članice moraju održavati javni dug u granicama do
60% BDP-a, a deficit tekuće bilance i državnog proračuna do 3% BDP-a.
Isto tako postojali su kriteriji za održavanje unutrašnje inflacije u prihvatljivim
granicama, kao i drugi mehanizmi za održavanje ravnoteže u bilancama
plaćanja i javnoj potrošnji. Kasnije će se pokazati da ovi kriteriji nisu poštovani,
niti su bili dovoljni osigurači za očuvanje stabilnosti eura.
Kada se govori o samom konceptu eura, čini se da se njegovi zagovornici,
kao i kritičari slažu u jednom: zemlje koje prihvate zajedničku valutu gube
fleksibilnost u upravljanju državnim financijama. Pri tome, zagovornici eura
smatraju da je gubitak fleksibilnosti cijena koju članice EMU trebaju platiti
za prednosti koje im osigurava zajednička valuta, dok kritičari procjenjuju
da je odricanje fleksibilnosti previsoka žrtva, koja može rezultirati kriznim
posljedicama.
Utjecaj svjetske financijske krize na euro
Nema sumnje da je svjetska financijska kriza utjecala na euro, uostalom kao
i na ostale svjetske valute. Bankarska kriza u nekim zemljama je zahtijevala
visoka ulaganja javnih sredstava za spašavanje banaka i vitalnih industrija.
Takve intervencije vodile su znatnom povećavanju javnog duga. Krizom je
posebno pogođen krug tzv. perifernih zemalja, članica euro zone – Grčke,
Irske i Portugala. Ove zemlje su došle u teškoće ponajprije zbog visoke javne
potrošnje, visokog rasta plaća i opće nekonkurentnosti njihovih ekonomija.
Ilustracije radi, prosječan porast troškova rada u zemljama članicama EU
u 2010. u odnosu na 1998. godinu iznosio je oko 18%, a pojedinačno
broj 3-4 :: listopad 2011.
9
U fokusu
Pojedinačni troškovi rada u 2010. godini (1998=100)
140
135
130
125
120
115
110
105
Velika Britanija
Grčka
Portugal
Belgija
Nizozemska
Španjolska
Italija
Francuska
Njemačka
EA
100
Izvor: Lombard Street Research, Monthy Review 255 - svibanj 2010.
u Francuskoj 23%, Italiji 29%, Španjolskoj 33%, Grčkoj 37%, dok je u
Njemačkoj ostvaren samo petpostotni porast plaća. Velike razlike u porastu
troškova rada odrazile su se na konkurentnost spomenutih zemalja.
Financijska kriza je dovela do bitnih promjena u ciljevima i praktičnoj
politici Europske unije, a posebno u pogledu spašavanja ugroženih članica
i pouzdanosti samog eura. Prema članku 125 Statuta, Europska unija nije
transferna unija. Europska centralna banka je zadužena za monetarnu
stabilnost, odnosno stabilnost cijena i eura i ne može se upuštati u intervencije
radi pomaganja članicama. Međutim, financijska kriza je dovela do promjene
njezinih ciljeva i prakse, pa je tako usvojen koncept pomoći Grčkoj, a kasnije i
Portugalu i Irskoj. Uz to, formiran je posebni, zajednički fond EFSM i potpisan
European Stabilisation Mechanism (ESM), kojim se treba osigurati 440 milijardi
eura za spašavanje članica u teškoćama. Osim toga, Europska centralna
banka je počela otkupljivati državne obveznice ugroženih zemalja i na taj
način je direktno odstupila od utvrđenih ciljeva zajedničke monetarne politike.
Teškoće u spomenutim zemljama, a posebno postupno širenje krize na Italiju
i Španjolsku, kao i usporavanje ekonomskog rasta u Francuskoj i Njemačkoj
uzdrmalo je stabilnost eura. U posljednjim mjesecima tečaj eura prilično
slabi u odnosu na švicarski franak, cijene zlata znatno rastu, osjeća se nemir
i nestabilnost na financijskim tržištima. Vodeće zemlje EU, posebno čvrsti
zagovornici zajedničke valute – Njemačka i Francuska – ulažu velike napore
10
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
da održe ravnotežu u monetarnoj uniji, osiguraju normalno funkcioniranje
sustava, ali su i same izložene velikim pritiscima. U takvim prilikama ponovo se
javljaju rasprave o sudbini eura u smislu može li zajednička valuta funkcionirati
u zajednici koja nije ni politička ni fiskalna unija. Podsjeća se da su i ranije
postojale monetarne unije (Latinska, Skandinavska) ali su propadale uglavnom
zbog istih razloga – nedostatka zajedničke fiskalne politike i prevelike javne
potrošnje, koje su neke članice unije prakticirale.
Već je rečeno da su neki renomirani ekonomisti, posebno američki, od
samog početka skeptično gledali na projekt eura zbog nepostojanja fiskalne
integracije. Nadalje, valja napomenuti da je monetarna integracija ostvarena
formiranjem Europske centralne banke. Međutim, u fiskalnoj politici zemlje
članice su i dalje samostalne. Tako su neke članice monetarne unije mogle
povećati javne troškove iznad granica predviđenih sporazumom o EMU,
radi spašavanja bankarskog sektora i vitalnih industrija. Drugi krug zemalja,
posebno onih iz europske periferije već od ranije je imao visoki javni dug,
znatno iznad usvojenih kriterija iz Maastrichta. Ustvari, od početka ove
krize većina članica EMU je probila prihvaćene kriterije i time pokazala da
dogovorena fiskalna ograničenja vrijede samo dok se situacija ne zakomplicira.
Navodimo nekoliko podataka koji ilustriraju gornje tvrdnje (stanje polovicom
srpnja 2011.):
Z e m lj a
Javni dug
u % BDP-a
Deficit budžeta
u % BDP-a
Prinosi na obvezn.
u % na obveznice
1. Njemačka 82,4 - 2,3 2,83
2. Francuska 84,7 - 6,0 ---
3. Španjolska --- - 6,2 5,68
4. Belgija 97,0 --- ---
5. Portugal 101,7 - 5,6 13,04
6. Grčka 157,7 - 7,3 17,03
7. Italija 120,3 - 3,9 5,28
8. Irska 112,0 - 10,8 13,27
58,2 - 4,8 5,82
9. Hrvatska Ne treba posebno komentirati navedene podatke. Nisu samo zemlje
europske periferije te koje probijaju Maastrichtske kriterije. Nažalost prinosi
na desetogodišnje državne obveznice Italije i Španjolske su ovih dana prešle
granicu godišnjih prinosa od 6,2%, što je veoma važan indikator da i te
broj 3-4 :: listopad 2011.
11
U fokusu
zemlje ulaze u zonu ugroženosti. Mjere koje su poduzele vlade tih zemalja
očigledno neće biti dovoljne, pa će se morati jače stezati remene. Problem
je da te zemlje, zbog njihove veličine, neće biti moguće spašavati na način
kako se to radi s Grčkom.
Marža (spredovi) na 10-godišnje obveznice (iznad njemačkih)
700
600
500
400
300
200
100
0
veljača 1994.
veljača 1998.
veljača 2002.
Italija
veljača 2006.
veljača 2010.
Grčka
Izvor: Lombard Street Research, Monthy Review 255 - svibanj 2010.
Koliko je duboka fiskalna kriza u pojedinim zemljama pokazuje svjetsko
financijsko tržište visinom prinosa na desetogodišnje državne obveznice koje
su nominirane na euro. Prinosi po obveznicama pokazatelj su njihove kvalitete,
involviranih rizika i povjerenja investitora. Primjera radi, njemačke obveznice
osiguravaju godišnji prinos od oko 2,83%, a grčke čitavih 17,03%, a od njih
nisu daleko ni portugalske i irske obveznice.
Nakon skorašnjeg restruktruiranja grčkih obveza dolazi se do drugog ključnog
pitanja: da li bi situacija u toj zemlji bila drugačija da nije članica Europske
monetarne unije i da još vrijedi nacionalna valuta – drahma? Grčka je
primjer, a ne samo ona, da se članice u kriznim vremenima ne pridržavaju
prihvaćenih pravila koja osiguravaju stabilnost eura. Izvjesno je da Grčka nije
ispunjavala kriterije ni u momentu kada je postala članica. Tvrdi se tvrdi da je
Grčka lažno prikazivala podatke o javnom dugu, javnoj potrošnji, plaćama.
Ipak, da je kriza plaćanja vanjskih obveza nastala dok je važila nacionalna
valuta, Grčka bi mogla devalvacijom drahme smanjiti unutrašnju potrošnju,
uz manje socijalne frustracije. Neke zemlje, naprimjer Argentina, prošle su
12
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
Privatni depozit u grčkim bankama (godišnja promjena u %)
u%
20
15
10
5
0
-5
veljača
2002.
veljača
2003.
veljača
2004.
veljača
2005.
veljača
2006.
veljača
2007.
veljača
2008.
veljača
2009.
veljača
2010.
Izvor: Lombard Street Research, Monthy Review 255 - svibanj 2010.
slično iskustvo kao Grčka, ali je Argentina imala nacionalnu valutu i time
višu fleksibilnost. U svakom slučaju, mnogi smatraju da fleksibilnost koju
osigurava nacionalna valuta može biti izazov nekim zemljama da razmišljaju
o napuštanju sistema eura. Doduše, ima i zagovornika da se zemlje koje
ne poštuju kriterije za održavanje stabilnosti zajedničke valute isključe iz
europskog monetarnog sustava.
Tri scenarija za budućnost euro projekta
Očito je projekt zajedničke valute u svojevrsnoj krizi, unatoč snažnim
pokušajima da se ekonomska situacija u Europskoj uniji stabilizira. U tome su
najaktivnije Francuska i Njemačka, kao najsnažnije ekonomije u toj zajednici.
U cilju saniranja situacije nude se različiti scenariji, aktivirana je Europska
centralna banka, uključuje se i privatni sektor u obrani Grčke, oživljavaju ideje
o europskoj fiskalnoj federaciji. I pored toga sumnje u budućnost eura rastu.
Nedavno je bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors izjavio da euro
neće preživjeti bez uspostavljanja pune federacije i zajedničke vlade. Čak se
već spominju imena predsjednika vlade i ministra financija takve federacije.
Uostalom, još nije napravljen odlučujući korak u pravcu zajedničkog
prihvaćanja rizika u spašavanju eura, a to je izdavanje europske obveznice,
koja bi bila garantirana od strane Unije. Ideja za emisiju E-obveznice potekla je
od talijanskog ministra financija Tremontija i premijera Luksemburga Junckera.
Prijedlog je naišao na veoma tvrd otpor Njemačke, koja nikako ne želi EU kao
“transfernu uniju”, u kojoj će snažnije ekonomije rutinski osiguravati pomoć
broj 3-4 :: listopad 2011.
13
U fokusu
onim slabijim. Suštinski gledano, talijansko-luksemburški prijedlog vodi u
pravcu stvaranja fiskalne unije i jačanja solidarnosti među članicama EMU.
Premda su stavovi oko tog prijedloga sada malo umekšani, Njemačka, koja
bi snosila najveći teret takvog solidarnog prihvaćanja obveza ostalih članica,
još uvijek ne popušta. Teško da će lako promijeniti mišljenje, jer bi to značilo
ozbiljno ugrožavanje njezine financijske pozicije. Ipak, nikad se ne zna što će
biti konačni izlaz iz ove situacije, pa ni to kao mogućnost ne treba isključiti.
Pored svih razlika i rizika, interes za očuvanje eura i europske monetarne
unije je vrlo snažan. Taj interes ima političke dimenzije, s obzirom da je euro
snažan integrativni faktor. Osim toga, euro je osigurao korist konkurentnijim
zemljama, posebno Njemačkoj kao najvitalnijoj EU ekonomiji. Nije u pitanju
samo Njemačka, tu su i neke druge zemlje koje u tom okruženju pokazuju
vitalnost i snagu. Zato oni i najviše brane koncept eura. Može se slobodno
reći da sudbina eura ne zavisi od Grčke i od drugih malih zemalja, i pored
glavobolja koje izazivaju u monetarnoj zajednici.
U Europskoj zajednici sazrijeva mišljenje da se moraju poduzimati ozbiljnije
reforme radi ojačavanja i poboljšavanja projekta euro. Razvoj događaja oko
eura i europske monetarne unije mogao bi sumirati u tri moguća scenarija:
a/ prvi, da se Europska unija vrati temeljnim principima na kojima je
zamišljena. Članice EMU morale bi striktno poštovati kriterije iz Maastrichta
u održavanju fiskalne discipline i odgovornosti. Europska centralna banka
mora prestati ulagati u stabilizaciju banaka i kupovati obveznice država
koje su u problemima. Ona se mora striktno brinuti o stabilnosti i očuvanju
kupovne snage eura. Na ovaj način, misle zagovornici ideje, EMU i euro se
mogu održati, bez obzira što nije osigurana fiskalna unija, niti je monetarna
unija vezana za jednu centralnu vlast. Istina, nitko ne očekuje da se ti
ciljevi mogu osigurati sutra, jer je ravnoteža u nekim zemljama ozbiljno
poremećena. Procjenjuje se da bi, u najboljem, slučaju trebalo 2-3 godine
da se počnu ostvarivati tako zamišljeni ciljevi. Naravno da sistem eura u
ovom vremenu bivao podržavan raznim projektima međusobne pomoći
članica. Nije jasno što bi se događalo, ako bi se svjetska ekonomska kriza
produbljivala.
b/ druga opcija podržava koncept koji je još 1991. godine formulirao Hans
Tietmeyer, predsjednik Bundesbanke, a svodi se na sljedeće stanovište:
europska valuta će voditi rješenju u kome će zemlje članice prenijeti
nadležnost (suverenitet) nad financijskom i monetarnom politikom, kao
i politikom plaća na političku uniju. Drugim riječima, zajednička valuta
zahtijeva, pored zajedničke monetarne politike koja je ostvarena, i
zajedničku fiskalnu politiku i politiku plaća. To je rješenje koje zagovaraju i
14
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
pokretači prijedloga za izdavanje E-obveznice. To znači formiranje fiskalne,
ali i političke unije. Zasad nema izgleda da su glavne zemlje članice EMU
spremne na tako radikalno rješenje. I kada bi bila postignuta načelna
suglasnost oko ovoga koncepta trebalo bi puno vremena dok se ne izgradi
i usvoji odgovarajući pravni i institucionalni okvir. O ovom konceptu bit
će još dosta rasprava i nije izvjesno da je politički ostvariv.
c/ treće, moguće, radikalno rješenje je raspad Europske monetarne unije.
Ni ovaj scenarij nije isključen, premda je malo vjerojatan u dogledno
vrijeme. U prilog teze da se Unija može raspasti govori povijest: slične
unije su se raspadale, ponajčešće radi nediscipline pojedinih članica i
nepostojanja jake političke vlasti za koju je unija vezana. Ipak, može
se dogoditi da neke članice napuste EMU da bi osigurale potrebnu
fleksibilnost. Primjeri Argentine, Meksika, Islanda i nekih drugih zemalja,
koje su svoje krize rješavale upravljanjem svojom valutom, dovoljan su
izazov zemljama poput Grčke da pokušaju tražiti izlaz u tom pravcu, ako
ne bude funkcionirao usvojeni financijski okvir. Treba napomenuti da je
Grčka, nedavno, energično demantirala mogućnost napuštanja Europske
monetarne unije.
Bilo kako bilo u EMU predstoje velike reforme i značajni zahvati da bi se
vratila financijska stabilnost i ojačao euro. U kojem pravcu će reforme ići
za sada nije sasvim (pred)vidljivo. Osobno mislim da će se EMU pokušati
vratiti bazičnim principima koji su utvrđeni u Maastrichtu. Teško je reći koliko
će trebati vremena da se vrati narušena ravnoteža i stabilnost, odnosno
ostvari zdrav ekonomski rast i prosperitet. To će zavisiti i od razvoja ukupne
ekonomske situacije, ali svakako će proći najmanje 2-3 godine grčevitih
napora dok se postigne zadovoljavajuća ravnoteža, a to znači negdje oko
2014. godine. Dotle, EMU će morati drugim programima kao što je EFSM,
EFSF, ESM sanirati situaciju i spašavati euro od urušavanja.
Ovaj scenarij će naravno ovisiti o daljnjem kretanju američkog dolara i
ukupnog stanja svjetske ekonomije. Eventualna nova kriza mogla bi izazvati i
veće probleme od sadašnjih. Europa će zato morati provoditi i druge reforme
radi povećavanja stupnja integriranosti svojih ekonomija.
Hrvatska i euro
Završetkom pregovora o priključivanju Europskoj uniji, Hrvatska je okončala
veoma važnu fazu integriranja u evropsku zajednicu naroda kojima historijski
i kulturno pripada. Puno uključivanje u EU predviđa se polovinom 2013.
godine. Do tada treba savladati još neke zapreke i provesti značajne reforme
radi što uspješnijeg integriranja u europski ambijent.
broj 3-4 :: listopad 2011.
15
U fokusu
Program pune integracije Hrvatske svakako uključuje i članstvo u Europskoj
monetarnoj uniji, odnosno euro zoni. Da bi se i taj cilj ostvario predstoji
još nekoliko važnih koraka. Ponajprije, Hrvatska će postati dijelom ERM II
sistema, koji predstavlja neku vrstu pripreme za puno monetarno integriranje.
Novoprimljene članice EMU, Slovenija, Slovačka i Estonija prošle su taj
pripremni period. Nema posebno propisanih kriterija za uključivanje u ERM
II, ali se procjenjuje opća pripremljenost zemlje, ekonomska i financijska
situacija, kao i osposobljenost institucija da dugoročno osiguravaju stabilnost
i ispunjavanje kriterija. Budući da Hrvatska treba dugoročnije stabilizirati
svoje financije prije uključivanja u ERM II sistem, ne očekujem da je formalno
članstvo moguće u kratkom roku nakon učlanjenja u EU. Trebat će nekoliko
godina dok se stabilizira budžetski deficit ispod 3%, provede razduživanje
zemlje prema inozemstvu, stabiliziraju ekonomski odnosi s inozemstvom
i provedu druge reforme. Drugim riječima, prema sadašnjim izgledima
Hrvatska bi mogla postati članicom ERM II sistema krajem ovog desetljeća.
Članstvo U ERM II sistemu ima smisao pripreme za euro zonu. U tom procesu
Hrvatska mora značajno poboljšati svoje financijske performanse u usporedbi
s vodećim tranzicijskim članicama. Posebno se moraju poboljšati ekonomski
i fiskalni pokazatelji, kao što su: stopa rasta ekonomije, visina vanjskog duga,
zatim smanjiti fiskalni deficiti i sniziti kamatne stope. Prema većini pokazatelja
Očekivani ulasci u ERM II i EMU
2010.
2011.
2012.
2013.
2014.
2015.
2016.
2017.
2018.
2019.
2020.
Bugarska
EU
EU
EU
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
Hrvatska
Acquis
Acquis
EU
EU
EU
EU
EU
EU
EU
EU
EU
Češka
EU
EU
EU
EU
EU
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
Estonija
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EU
EU
EU
EU
EU
EU
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
Latvija
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
Litvanija
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
Poljska
EU
EU
EU
EU
EU
ERM II
ERM II
EMU
EMU
EMU
EMU
Rumunjska
EU
EU
EU
EU
EU
EU
EU
ERM II
ERM II
EMU
EMU
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
Mađarska
Srbija
Slovačka
Slovenija
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
EMU
Turska
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis
Acquis – vrijeme pregovora; ERM II sistem – u kojem se zemlja priprema za ulazak u Euro zonu
Izvor: UniCredit Research, prosinac 2010.
16
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
Hrvatska zaostaje za prosjekom novih članica EU. Jednostavno se zemlja još
nije oporavila od krize i recesije. Tako je u posljednje dvije godine ostvarena
negativna stopa rasta BDP-a: 2009. – 5,6%; 2010. – 1,4%; I/11. – 0,9%, a
u II/11, po prvi put je, nakon 2,5 godine, ostvaren pozitivan rast od 0,8%.
Očekuje se da će se u ovoj godini ostvariti ukupan pozitivan rast BDP-a.
Procjene stope pozitivnog rasta se veoma razlikuju: Vlada je uobičajeno
optimistična i očekuje rast od 1,5%, dok je većina analitičara spustila ta
očekivanja ispod jedan posto rasta BDP-a. Koliko god da je to pozitivan
pomak, naš očekivani rast je značajno niži od prosječnog rasta u tranzicijskim
zemljama članicama EU, koji iznosi oko 3,9% godišnje.
Nedavna prognoza hrvatske vlade o rastu BDP-a u narednim godinama još
je optimističnija: očekuje se da će u 2012. hrvatski BDP porasti za 2,5%; u
2013. u za 3,5% i u 2014. za čitavih 4%. Procjene su prilično optimistične,
možda i nerealne, ali ni takve nisu dovoljne za sustizanje nama konkurentskih
zemalja.
Poseban problem je vanjska izloženost Hrvatske. Ukupni vanjski dug zemlje
raste ubrzano i već je dosegnuo oko 47,5 milijardi eura s tendencijom daljnjeg
rasta. Ukupna vanjsko-ekonomska bilanca naše zemlje na kraju 2010. visoko
je negativna i izgleda ovako:
Stanje međunarodnih ulaganja - 44,296,7 mil./eura
Sredstva 23.093,2 mil./eura
Obveze 67.389,9 mil./euro
U sredstva se ubrajaju izravna ulaganja u inozemstvo, dani krediti inozemstvu,
međunarodne pričuve HNB, a u obveze: izravna ulaganja u Hrvatsku, primljeni
krediti i ostala ulaganja inozemnih subjekata.
Negativni saldo u odnosima s inozemstvom vrlo je visok, pa je ugrožena
stabilnost zemlje i ona je visoko izložena vanjskim šokovima. Osim toga,
putem plaćanja kamata na inozemne kredite i isplatu dividende svake godine
se odlijeva u inozemstvo oko 2,5–3% prirasta BDP-a. Drugim riječima, rast
BDP-a morao bi biti iznad ovih stopa da bi se ostvarila osnova za porast
životnog standarda i novih investicija. Što više, vrlo je izvjesno je da ćemo se
morati i dalje zaduživati u inozemstvu radi financiranja deficita u proračunu.
To će naravno otežavati naše namjere da se, u narednim godinama, smanjuje
ukupna inozemna zaduženost i vanjska izloženost.
broj 3-4 :: listopad 2011.
17
U fokusu
Naredni važan parametar pripremljenosti za ERM II, i kasnije za Europsku
monetarnu uniju, jesu odnosi u tekućoj bilanci plaćanja s inozemstvom. Deficit
tekuće bilance trenutno iznosi oko 5,8% BDP-a. I prema tom pokazatelju
smo slabiji u odnosu na prosjek usporedivih zemalja. Međutim, saldo tekućih
plaćanja s inozemstvom bit će i dalje pod velikim pritiskom zbog slabašnog
izvoza i niske ukupne konkurentnosti. Deficit treba sniziti ispod 3% BDP-a i
dugoročno održavati te odnose da bi se zadovoljili EMU kriteriji. Isto tako
bit će nužno smanjivati deficit državnog proračuna, koji se za ovu godinu
očekuju na razini od oko 6% BDP-a, a u slučaju realizacije nekih državnih
garancija čak i više. I ovaj se parametar mora smanjiti ispod 3% BDP-a, za
što će se morati pripremiti posebni programi i provesti ozbiljna štednja.
I prema visini kamata ne korespondiramo s Europom. Europska centralna
banka održava eskontnu stopu za euro na razini od 1,5%. U Hrvatskoj su
kamate vrlo visoke: eskontna stopa HNB iznosi čitavih 9% (premda ova stopa
nema isto značenje kao prime rate Europske središnje banke), lombardni
krediti HNB su također 9%, a prosječne kamate na bankarske kredite od
8-10% godišnje, ovisno o vrsti kredita i kolaterala. Ovako visoka distorzija u
visini kamatnih stopa u euro zoni i Hrvatskoj morat će se smanjivati. Drugim
riječima, naše banke će i prije ulaska u Europsku uniju morati smanjivati
visoke kamate čemu će, nadamo se, doprinijeti i pojačana konkurencija na
hrvatskom financijskom tržištu.
Hrvatska je vrlo zainteresirana za očuvanje stabilnosti eura. Ponajprije s
toga što je euro, kako je već rečeno, jedan od ključnih projekata same
europske integracije. Svako uzdrmavanje zajedničke valute ugrozilo bi temelje
te integracije. To je krupan politički razlog zbog koga Hrvatska podržava
zajedničku valutu. Postoje i značajni ekonomski interesi Hrvatske vezani za
euro. Najveći dio naše vanjske trgovine obavlja se s članicama Europske unije:
izvoza oko 62,3%, a uvoza preko 60%, što znači da je visok postotak razmjene
denominiran u euro. Nadalje, najveći dio direktnih inozemnih ulaganja u
Hrvatsku, koja iznose oko 25 milijardi eura, iskazana su u ovoj valuti, kao
i najveći dio inozemnog duga. Euro dominira deviznim rezervama HNB-a,
bilance domaćih banaka su popularno rečeno “eurizirane” preko 60% od
ukupne aktive i pasive. Sve navedeno Hrvatsku čvrsto veže za sistem eura
i svaki poremećaj zajedničke valute nepovoljno se odražava na hrvatsko
gospodarstvo.
***
Nema sumnje da je posljednja financijska kriza uzdrmala euro. Pokazale su
se konstrukcijske slabosti zajedničke valute, na koje su upozoravali kritičari
u samom početku njezina stvaranja. To se ponajprije odnosi na nedostatak
18
perspektive
Kakva je budućnost euro projekta
fiskalne integracije. Uz to, gotovo sve članice EMU su u krizi probile kriterije iz
Maastrichta u pogledu visine javnog duga. U negativnom kontekstu prednjači
Grčka, ali su tu i Irska, Portugal, a već sada Italija i Španjolska.
Ukupne pritiske na euro pojačava nestabilno stanje američke privrede i
opadanje dinamike ekonomskog rasta u vodećim zemljama EU, Njemačkoj
i Francuskoj posebno. Dosta signala pokazuje da svijet klizi prema novoj
recesiji, popularno nazvanoj recesiji sa dvostrukim dnom. U takvim uvjetima,
morat će se poduzimati vrlo snažne mjere da se spasi EMU i zajednička valuta.
Političko raspoloženje za takve mjere postoji, premda ima dosta onih koji misle
da se euro, u ovakvoj političkoj i fiskalno konstelaciji, teško može održati.
Europskoj uniji predstoje ozbiljne reforme. Još uvijek nema dovoljno kritične
mase da se zajednica pretvori u političku uniju, odnosno federaciju. Napori
će, najvjerojatnije, ići u pravcu vraćanja i rehabilitacije Maastrichtskih kriterija,
pojačanih mehanizmima pomoći zemljama u teškoćama i monitoringom
ostvarivanja kriterija važnih za stabilnost zajedničke valute. Za realizaciju
takvog sustava trebat će, pored dosta političke volje i strpljenja, i nekoliko
godina upornog rada članica.
Drugim riječima, euro neće biti oslobođen pritisaka i iskušenja ni u narednim
godinama, ali će se sigurno održati, a nadamo se i osnažiti kao zajednička
valuta.
Literatura
1. George Friedman: The NEXT DECADE, Where We’ve Been…Where We’re Going,
Doubleday, 2011.
2. Lombard Street Research: A road map to EMU break up, /No 3/.
3. Deutsche Bank Research: The political economics of the euro, July 1, 2011.
4 D.Strauss Kahn: Global challeng es, Global Solutions, IMF, April 2011.
4. Paul Krugman: Can Europe be saved, NYT, January 12, 2011.
6. Z. Darvas and oth. A Comprehesive approach to the euro – area debt crisis, Bruegel
policy Brief, No. 2/2011.
7. S. Johnson: A Healthy Financial System Cannot Be Built on The Expectation of Bailouts,
Testimony submitted to the Congresional Oversight Panel, March 2011.
8. Hrvatska narodna banka: Bilten broj 172.
9. Hrvatska gospodarska komora: Gospodarska kretanja broj 5/2011.
10.V. Gligorov: Intervju, Jutarnji list, 23.srpnja 2011.
broj 3-4 :: listopad 2011.
19
Dužničke nevolje
Može li država bankrotirati?
Ne postoji indikator koji bi pokazao da je neka država u
bankrotu, odnosno da ne može refinancirati svoje kreditne
obveze na svjetskom tržištu. No, dva su temeljna indikatora
koji pokazuju da su neke zemlje rizične. Prvi je visok udjel
javnog duga u bruto domaćem proizvodu, a drugi je
skromna prognoza srednjoročnoga gospodarskog rasta,
što je posljedica niske konkurentnosti gospodarstva.
Priredio: Ante Gavranović
Kod propasti poduzeća sve je jasno: radnici su na cesti, stečajni upravitelj
prodaje sve za što se može dobiti novac. Ali sve je češće riječ da čitave države
u ovoj krizi mogu bankrotirati – čak i neke zemlje zone eura. Put u stečaj
veoma je jednostavan: trošiti više nego što se ima i nego što se može zaraditi.
Tim putem može krenuti svatko od nas, može neka tvrtka – ali može i država.
“Bankrot države” ipak nije uobičajen ekonomski termin s opće prihvaćenom
definicijom. Premda se s vremena na vrijeme o tome povede stručna
rasprava u svjetskim financijskim institucijama, ne postoji međunarodni pravni
mehanizam kojim bi se proglasio stečaj države.
“Kažu da države ne mogu bankrotirati”, nedavno je rekla njemačka kancelarka
Angela Merkel. A nakon kraće stanke je dodala: “To nije istina”. Država
bankrotira onda kad više ne može podmiriti svoje obveze.
Što donosi državni stečaj?
Stečaj države je stanje kada ona nije više u stanju plaćati svoje obaveze,
prije svega dugove. Prema ekonomskoj teoriji, stečaj je posljednja faza
privredne krize, kada ugrožena zemlja – bilo zbog posljedica rata (slučaj
Njemačke), ili pogrešne ekonomske politike (primjer Argentine, ali i Rusije
20
perspektive
Može li država bankrotirati?
krajem devedesetih godina 20. vijeka) – nije u stanju vraćati ranije uzete
zajmove, niti pronaći, na međunarodnoj razini, novi izvor kredita,čak iako je
spremna platiti ekstra kamate.
Država u bankrotu objavljuje da ne može više isplaćivati mirovine i plaće
javnom i državnom sektoru.
Iskustva govore da tada javne usluge postaju mnogo lošije i neminovno
prijete socijalni nemiri. Rezultat okolnosti koje nose zajednički naziv “bankrot
države” je ogroman rast nezaposlenosti i radikalno smanjenje kupovne moći.
Tiskanje novca bez pokrića
Država, da bi spriječila bankrot, obično pribjegne tiskanju novca bez pokrića,
osim u slučaju kada ima dugove vezane za deviznu klauzulu koje ne može
isplatiti, pa građani izgube dio kapitala koji je vezan za novac, dionice ili
nekretnine..
Bankrot države znači i udar na štednju u bankama, a građani to unaprijed
“osjete” – između ostalog redovima ispred banaka. Bankrot države, međutim,
ne znači automatski njenu likvidaciju. I poslije bankrota država (obično)
postoji.
Što onda znači bankrot države? Mnoge posebno zanima kako se to odražava
na običnog građanina.
Bankrot države prije svega znači udar na štednju u bankama, odnosno da
građani neće više moći podići svoj novac, ogroman rast nezaposlenosti te
radikalno smanjenje kupovne moći običnih građana. To ujedno i znači kako
će građani morati iz vlastitih sredstava plaćati usluge zdravstva, a plaćat će se
i školovanje. Ljudi u mirovini morat će se osloniti na vlastitu štednju, odnosno
osobne zalihe. Siva ekonomija će rasti, a sretnici će biti oni koji budu primali
plaću, makar i u toj zoni. O rastu kriminala ne treba pretjerano ni govoriti,
jer država u bankrotu ne može održati kvalitetnu uslugu koju je imala prije
bankrota pa će se i to odraziti na kvalitetu rada policije. Automatski pada
kvaliteta javne usluge, a građani se osjećaju nesigurnima, što opet može biti
okidač za socijalne nemire.
Drukčije posljedice nego za pojedince
“Bankrot države je ideološka floskula i politički populizam. S poduzetničkog
stajališta zapravo možemo govoriti samo o tome da država skupa s drugima
– privatnim sektorom, drugim državama i međunarodnim institucijama
broj 3-4 :: listopad 2011.
21
U fokusu
(Međunarodni monetarni fond) – traži modus vivendi u vezi s refinanciranjem
dugova”, kaže ekonomist Bogomir Kovač. “Stečaj države, ako ga tako
zovemo u simboličkom smislu, znači da država nije platno sposobna, dakle
nije sposobna servisirati svoj javni dug, da domaće i strane banke ne žele
kreditirati državu, a također ni privatni sektor, da se kreditni sistem, koji
održava normalnu likvidnost gospodarstva, raspada, da državni proračun ne
funkcionira, odnosno da funkcionira u skromnom opsegu stvarnih priljeva,
da se osjetno snižava razina plaća, mirovina, socijalnih transfera, da država
doživi velik zastoj gospodarskog rasta i da se poveća nezaposlenost. Država
klizi u duboku recesiju i time dodatno smanjuje mogućnost svog unutrašnjeg
financiranja”, kaže Kovač.
“Posljedice za državu su drukčije od onih za fizičke ili pravne osobe, jer
državi zbog suverenosti nije moguće zaplijeniti imovinu ili dohotke”, naglašava
ekonomist Jože Mencinger. Grčku iz dužničkog ponora, dakle, nije moguće
spašavati zapljenom otoka, posebno ne skupa sa stanovništvom, onako kako
je ruski car Amerikancima prodao Aljasku skupa s Indijancima. “Vjerovnicima
dakle preostaje ’kažnjavanje’ gospodarskim sankcijama, a vjerojatno i otpis
dijela duga. ’Bankrot’ države je zato više nekakvo prisilno podmirivanje
obveza”.
Međunarodnog pravnog mehanizma, koji bi proglasio bankrot država, nema.
Isto tako nema prizivnih međunarodnih stečajnih sudova koji bi bankrote
suverenih država obrađivali ili na bilo koji način rješavali. Tko onda proglašava
bankrot? Proglašava ga sama država, kad vjerovnicima kaže da ne može
ispunjavati obveze. Riječ je o političkoj odluci vlade o kojoj obično obavijesti
druge, ekonomski snažne države, privatne banke, a danas i međunarodne
institucije. Tako je na primjer tijekom meksičke krize 80-ih i 90-ih godina
meksička vlada o tome najprije obavijestila SAD. Zapravo bankrot i ne treba
posebno proglašavati jer za njega ionako svi znaju. O vjerovnicima ovisi što
će napraviti.
Različiti uzroci i posljedice
Povijest bankrota država stara je koliko i razvijeni kreditni sistem i učinak
zaduživanja koji je temelj svih predstečajnih procesa. Samo od sredine 19.
st. do danas platnu nesposobnost proglasilo je približno dvjesto država,
uglavnom manje razvijenih latinoameričkih i afričkih država.
Među novijim primjerima je bankrot Argentine 2002. godine, kad je ta
država objavila da ne misli otplaćivati dugove, a bila je kažnjena zabranom
sudjelovanja na međunarodnom tržištu kapitala.
22
perspektive
Može li država bankrotirati?
Razlozi za stečaje su različiti, a i posljedice se razlikuju. U lipnju 1971. su,
primjerice, SAD ’bankrotirale’ zbog prevelike količine dolara, odnosno
izdataka za rat u Vijetnamu, tako da su otpravile do tada važeću zamjenjivost
dolara za zlato. Time se srušio sustav na dolar vezanih fiksnih tečaja, koji je
uveden Bretonwoodskim sporazumom iz 1944. godine.
Čak i Njemačka, čija privreda je već decenijama pojam uzorne i uspješne
ekonomije, doživjela je 1923. i 1945. godine, potpuni financijski krah. Državni
bankroti nisu, kako je zapisao njemački ekonomski analitičar Christian Neff,
samo naučni pojam već, kao što se to jasno dalo uočiti u slučaju Argentine,
a 1998. godine i Rusije, vrlo realna financijska kategorija.
Poznat je primjer Meksika, koji je u kolovozu 1988. objavio da ne može
servisirati dug, a u pomoć mu je tada brzo priskočio SAD. Dosta država,
koje su već prije toga imale većih problema, tada je ’bankrotiralo’. Krajem
90-ih ’bankrotirala’ su azijska gospodarstva.
Opasna prezaduženost
Najvažniji razlog za bankrote država je prevelika zaduženost u koju su države
uvučene zbog siromaštva i jer su u vrijeme niskih kamatnih stopa i visokih
cijena sirovina koje su izvozile, u inozemstvu posudile više, nego što su mogle
vratiti, a kad su porasle kamate cijene njihovih sirovina su se snizile. Velike
komercijalne banke, koje su im prije darežljivo nudile novac, okrenule su im
leđa.
Oporavak države je jako spor i ovisi
o sastavu gospodarstva i situaciji
u svijetu. Međunarodni monetarni
fond trebao bi biti nekakav spasitelj
u
platno-financijskim
krizama
država. Bankrotirane države od
MMF-a dobivaju kredite, ali samo
ako prihvate i slijede njihove savjete.
A ti savjeti su često, praksa to
nedvosmisleno pokazuje, posve krivi
i neprimjereni. Kod procjene savjeta
MMF-a ne smije se smetnuti s uma
da je do sadašnje svjetske krize
MMF bio nositelj političkog tržišnog
fundamentalizma i da ga nisu brinule
socijalne posljedice takve politike.
broj 3-4 :: listopad 2011.
23
U fokusu
Kako uopće znamo kad je država blizu stečaja? Postoji nekoliko važnih
upozorenja. Prvo upozorenje je udio deficita i javnog duga u BDP-u te dinamika
rasta tog duga, a drugo je sposobnost servisiranja zaduženosti, dakle bonitet
države i kamatne stope po kojima se država još može zaduživati u zemlji i u
inozemstvu. Treće je gospodarski rast i konkurentna sposobnost, posebno na
stranim tržištima. Važno upozorenje možemo razabrati i iz socijalne održivosti
sistema i političke stabilnosti. Važan je i javni dug, pri čemu valja upozoriti
da samo te brojke nisu dovoljne za procjenu tko je u opasnosti. Važna je
struktura duga, na primjer je li riječ o pretežno zaduženosti u zemlji ili o
zaduženosti u inozemstvu.
Švicarska nije imuna?
Iako se u posljednje vrijeme najviše govori o ugroženosti Grčke, Portugala,
Italije i Španjolske, u opasnosti su i one europske države koje su dobivale
pomoć, dakle baltičke države, Mađarska i Island. Osim njih, u problemima se
mogu naći i Velika Britanija i Belgija, koja političkom krizom već ispunjava neke
uvjete. Na svjetskoj razini su u opasnom položaju SAD. Platnu nesposobnost
moralo bi proglasiti čak 14 američkih saveznih država. Zbog recesije koja
traje već više od 10 godina, velik dug ima i Japan, ali njegov dug je uglavnom
unutrašnji i taj dug prema privatnom sektoru servisira sam Japan. U Japanu
su dakle i vjerovnik i dužnik, a primjerice kod Grčke su vjerovnici uglavnom
strane banke.
Neki analitičari tvrde da bankrot prijeti i vječno štedljivoj Švicarskoj i to
zbog nekontroliranih kredita u švicarskim francima koje je Švicarska masovno
nudila dužnicima iz različitih država Istočne Europe, a sad ti dužnici zbog
financijske krize ne mogu vratiti uzete kredite. Probleme u otplaćivanju dugova
uzrokuje sve jači švicarski franak, koji
dodatno poskupljuje kredite stranih dužnika
jer njihova domaća valuta sve više gubi
na vrijednosti u usporedbi sa švicarskim
frankom. Prema podacima Banke za
međunarodna poravnanja, istočnoeuropske
države uzele su približno 150 milijardi eura
kredita u švicarskim francima. Analitičari
misle da bi potencijalni gubici zbog otpisa
kredita istočnoeuropskih država, skupa s
gubicima švicarskih banaka UBS i Credit
Suisse, premašili vrijednost bruto domaćeg
proizvoda Švicarske.
24
perspektive
Može li država bankrotirati?
U svakom slučaju, pojam stečaj države sve je rašireniji termin suvremenog
gospodarskog života, s kojim treba ozbiljno računati. Postoje ozbiljne
spekulacije oko toga je li Hrvatska potencijalno na udaru takvog rješenja s
obzirom na svoju visoku zaduženost, velik vanjski i unutrašnji javni dug, visoku
stopu nelikvidnosti i nisku stopu gospodarskog oporavka.
Primjer 1
VELIKA BRITANIJA: malo je poznato da je prvi “državni bankrot” doživjela
Velika Britanija, daleke 1340. Bila je to posljedica siromaštva otočne države,
koja je uglavnom živjela od proizvodnje kvalitetne vune, čija je cijena na
tržištu pala. Ratovanja, opremanje vojske i skupo održavanje dvora stalno je
povećavalo dugovanja prema talijanskim bankarima -kreditorima. Engleski
kralj Edward III. morao je u jednom trenutku priznati nesposobnost države da
vraća posuđeno.
Primjer 2
KINA: za vrijeme vladavine dinastije Ming (1368-1644) zabilježen je stečaj
države izazvan ogromnom inflacijom. Tako je 1425. papirni novac pao na
vrijednost od samo jedan posto njegove temljne kupovne moći. Razlog
financijskom slomu ležao je u pojavi velikih količina lažnog novca u optjecaju.
Primjer Kine u stručnim krugovima vrijedi kao rani primjer tzv. prikrivenog
državnog bankrota. Kina je financijski slom zabilježila u još dva navrata: 1921.
i 1939.
Primjer 3
ŠPANJOLSKA: ova zemlja drži svjetski rekord u državnim stečajevima. Već 13
puta je ova ponosna zemlja bila platežno nesposobna. Malo je poznato da
je za vladavine Filipa II Španjolska morala četiri puta objaviti svoju financijsku
nemoć. Od 1800. Španjolska je 24 posto svojih godina provela u dugovanjima.
Primjer 4
RUSIJA: 1998. prestao je djelovati rubalj – peti put u povijesti ove zemlje.
Razlog – poniranje cijena nafte u 1997, povlačenje kapitala stranih ulagača
i uzimanje brojnih kratkoročnih kredita. Rubalj je devalvirao čak 71 posto, a
njegova vezanost za američki dolar je prekinuta. Rusija nije mogla podmiriti
dugovanja u visini o 40 milijardi dolara. Iz financijske krize Rusija se izvukla
2006.
broj 3-4 :: listopad 2011.
25
U fokusu
Dužan kao Grčka
Grčka financijska tragedija već mjesecima zabrinjava cijelu Europu.
Vlada djeluje pod stalnim strahom od kompletnog gospodarskog i
financijskog sloma. Stanovništvo, s druge strane, zabrinuto je za svoju
buduću egzistenciju, koja je – sada je to potpuno jasno – vezana uz
zaista velike odricanja u odnosu na dosadašnji način života.
Međutim, ono što je u primjeru Grčke posebno zabrinjavajuće jest
činjenica da je ova zemlja već peti put od svoga osamostaljenja (1829)
u poziciji da ne može servisirati svoje financijske obveze. “Dužan kao
Grčka” krilatica je koja već odavno postoji u običnom puku. Stoga je
zanimljivo sagledati što bi bankrot Grčke stvarno značio ua europsko,
pa i svjetsko gospodarstvo.
Posljedice za Grčku: analize pokazuju da grčka vlada može uštedjeti
koliko želi, ali nikako ne može bitno smanjiti dužnički brijeg od 350
milijardi eura. Zemlji prijeti propast niza poslovnih banaka. Izlaz se vidi
u istupanju Grčke iz eurozone i povratu na slabašnu drahmu, kako bi
se uspostavila nova gospodarska ravnoteža.
Posljedice za eurozonu: Neki smatraju da bi bankrot, zvuči paradoksalno,
smirio krizu u Europi. Grčka je, naime, zemlja koja stvara stalnu
uznemirenost. Svakog tromjesečja u Atenu dolaze revizori EU – komisije,
Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda. I svaki
put njihovi nalazi iznova uznemiruju tržišta zbog naznaka nesposobnosti
servisiranja naraslih financijskih obveza. Oni smatraju da je pojava
financijske krize u Grčkoj alarmirala ostale zemlje EU da povećani rizici
prijete i nekim drugim zemljama – Portugalu, Španjolskoj, Irskoj i Italiji.
Smatraju da se to može prevladati “spasonosnim kišobranom” koji je
odmah uspostavljen.
Preopterećeni spasitelj
Suprotstavljena mišljenja, međutim, govore da je najavom grčke državne
insolventnosti kriza u Europi tek buknula u punom svom izrazu. Nervozna
financijska tržišta pribojavaju se novih stečajeva. I dok se dugovanja Irske,
Portugala i Španjolske mogu držati pod kontrolom, u slučaju bankrota
Italije sredstva “spasonosnog kišobrana” nisu dostatna. U međuvremenu
je načeta I Francuska koja je izgubila najvišu ocjenu boniteta i time
umanjila svoju ulogu u spašavanju eurozone. Preostaje još samo
26
perspektive
Može li država bankrotirati?
Njemačka, koja je kao veliki spasitelj – jednostavno prekapacitirana.
Prema njihovu mišljenju, jedna za drugom zermljom upada u zamku
bankrota. Rezultat: konačni raspad eurozone.
Posljedice za poslovne banke. Analize pokazuju da su financijske
institucije imale više od dvije godine vremena da se pripreme za grčki
bankrot. Mnoge su to i učinile poboljšanjem udjela vlastitog kapitala i
odbijanjem prihvaćanja grčkih državnih obveznica. Istina, drugi će zbog
toga iskrvariti, posebno Europska središnja banka i svakako porezni
obveznici, koji će platiti konačni ceh. Poneke poslovne banke imat će
ozbiljnih teškoća, ali su ’pokrivene’ zaštitnim plaštom, koji je uspostavljen,
pa izostaje očekivana nova financijska kriza.
Protivnici takvih pro-razmišljanja upozoravaju na potpuno drugi problem:
poslovne banke su svoje uloge osigurali preko Credit Default Swaps –
CDS. U ovom trenutku, tvrde oni, nitko nema potpuni pregled gdje se
nalaze ti CDS-papiri. Tko će, na kraju, platiti bankrot Grčke? Neznanje
o tom segmentu svakako potiče ukupnu nesigurnost. Po njima, postoji
realna opasnost od nove svjetske financijske krize. Prvu je izazvala
američka banka Lehman Brothers; ovaj put prava opasnost prijeti od
Grčke.
Koristite interaktivno
www.inicijativa.com.hr
broj 3-4 :: listopad 2011.
27
Lokalni okviri globalne krize
Keynes drugi put među Hrvatima
Ekonomski analitičari ne vide jasne obrise prevladavanja
financijskoga „rusvaja“ koji drma globusom, a u takvim
okolnostima naše buduće vlade polagat će sizifovski teške
ispite
Piše: dr. Uroš Dujšin
Kriza koja je potkraj 2008. počela harati svijetom a danas trese i Hrvatsku
nikako ne posustaje. “Kolovoz je za svjetsku privredu bio mjesec živčanih
slomova. Rujan i listopad neće biti bolji” – konstatira londonski The Economist
od 3. rujna. A Cristine Lagarde, nova šefica MMF-a, potkraj kolovoza izjavila
je da svjetska privreda ne raste dovoljno brzo, da se suočava s brojnim
rizicima na putu oporavka, te da je ovo ljeto pokazalo da se nalazimo
“u opasnoj novoj fazi.” Kolika je zabrinutost zbog težine i ustrajnosti krize
pokazuje i nedavno izneseni prijedlog Scotta Sumnera s američkog sveučilišta
Bentley, koji predlaže da centralni bankari umjesto stope inflacije svoje akcije
zasnivaju na – zadanom kretanju nominalnog BDP-a. Kvragu i inflacija, nama
treba rast!
Posljedica toga bilo je traženje spasa u promjeni doktrine ekonomske
politike. Od krize s početka 1970-ih godina svijetom je dominirala teorija
monetarizma Miltona Friedmana i vjere u svemoć tržišnog mehanizma. No
potkraj 2008, kada je anarhija zbog pretjerivanja u deregulaciji izazvala
sadašnju krizu, konvencionalna mudrost ekonomista počela se vraćati ideji
o potrebi državnog aktivizma. Izgledalo je kao da John Maynard Keynes
nakon puna četiri desetljeća u očima sve većeg broja ekonomista opet postaje
“a very great Englishman” kao u vrijeme kada je tako nazvan u nekrologu
londonskog Timesa.
Stvari su, međutim, ipak kompliciranije – pri čemu sve počinje već od dijagnoze
uzroka krize. Svatko tko je pratio dosadašnje rasprave o sadašnjoj krizi mogao
je primijetiti da o njenoj prirodi postoje bar tri različita mišljenja. Prema prvom,
28
perspektive
Keynes drugi put među Hrvatima
radi se o bankarskoj i financijskoj krizi, u kojoj je bitno očuvati povjerenje u
banke i ponovno uspostaviti međubankarske financijske tokove. Ne iznenađuje
da, već zbog svoje profesionalne orijentacije, to gledište zastupaju čelnici
važnih financijskih institucija (Ben Bernanke, MMF, Jean-Claude Trichet). Iz
njihovih izjava može se iščitati očekivanje da će nakon naglog pada uskoro
uslijediti jednako nagli oporavak (“V-shaped curve”) kao rezultat injekcija
astronomskih iznosa pomoći bankarskom sistemu. U Americi to je načinjeno
Fedovim otkupom obveznica (tzv. “quantitative easing”) a u Evropi otkupom
grčkih, španjolskih i talijanskih obveznica.
Nepoznanica sutrašnjice
Prema drugom, glavni je problem konjunkturna kriza izazvana nelikvidnošću
i padom efektivne potražnje, koja zbog toga zahtijeva neki oblik upravljanja
potražnjom, pretežno putem fiskalnih poticaja. To, u suštini kejnezijansko
gledište, zastupali su uglavnom makroekonomisti (American Economic
Association, Paul Krugman) koji računaju da je duže razdoblje oporavka
(“U-shaped curve”) prvenstveno rezultat sporog oživljavanja potražnje
zabrinutih i prezaduženih potrošača te problema s osiguranjem dovoljno
jakih fiskalnih poticaja. Tu se poduzelo što se znalo. No nato se postavlja
pitanje svih pitanja – zašto poduzete mjere ne daju bar nekakve rezultate,
nego je – kako je već navedeno – stanje i dalje kritično, ako ne i gore? Nije
li možda intervencionistička receptura omanula?
Ne vidi se kraj nevoljama
Napokon, u treću bismo skupinu mogli svrstati one koji gledaju na krizu
kao nepoznanicu, pa joj, kao npr. Nouriel Roubini, ne vide kraja (“openended curve”). Izgleda nam da je ovo gledište najrealnije – tim više, što ima
indicija da je ovdje primjenjiva Schumpeterova dijagnoza krize iz 1930-ih –
tj. da se ovdje radi o silaznoj fazi dugoročnog Schumpeter-Kondratijevljevog
tehnološkog ciklusa. U prilog tome govori činjenica da je od krize iz 1973.
prošlo četrdesetak godina koliko otprilike traje ovaj ciklus; drugi je ocjena
Roberta Gordona, prema kojemu u bogatim zemljama ne treba očekivati
brz rast produktivnosti – jer su u bogatim zemljama impulsi rasta od primjene
IT tehnologije u opadanju. To je uvjerljiv dokaz da je sadašnji tehnološki
ciklus u opadajućoj fazi. Ne zaboravimo ni to da je konjunkturu u posljednje
dvije godine pred krizu nosila stambena izgradnja – jedna tehnološki posve
nezahtjevna djelatnost.
broj 3-4 :: listopad 2011.
29
U fokusu
Bez “kasino problema”, ali uz brojne zamke
Očito je, međutim, da su svi spomenuti oblici krize međusobno povezani,
što znači da jedna efikasna antikrizna strategija mora imati svoj financijski,
konjunkturni i strukturni segment - na koje se, kao primarni, nadovezuju
specifični nacionalni problemi. Koje odrednice otuda proizlaze za hrvatsku
antikriznu strategiju?
U pogledu financijskog segmenta ovog programa Hrvatska bi trebala imati
najmanje problema. Restriktivna i konzervativna politika HNB onemogućila
je razvoj “kasino kapitalizma” (Joan Robinson) relativno strogom regulacijom
i kontrolom poslovnih banaka. Ta bi kontrola ubuduće trebala imati dva
aspekta: prvi, kojemu bi bio cilj da spriječi nastajanje financijske nestabilnosti
(“macroprudential”) i drugi koji bi vodio o financijskoj stabilnosti pojedinih
institucija (“microprudential”). Kod nas je to olakšano i zbog plitkog tržišta
kapitala, nerazvijenog sektora nebankarskih institucija i zabrane korištenja
izvedenica. No mogućnosti povećanja monetarne mase radi pokrivanja
rastućih potreba za likvidnošću ograničene su potrebom održavanja stabilnog
tečaja kune, čija bi deprecijacija bacila na koljena ne samo prezaduženu
državu nego jednako tako i privredu i stanovništvo čiji krediti listom sadrže
valutnu klauzulu i k tome izazvala ubrzanje rasta cijena. Najviše što je u
tom pogledu mogao načiniti guverner HNB Rohatinski je oslobađanje onih
famoznih 6,3 milijarde kuna radi poboljšanja likvidnosti.
Utoliko su teži problemi u koncipiranju konjunkturnog segmenta programa
– gdje bi, kako smo već napomenuli, po kejnezijanskom uzoru krizu trebalo
suzbijati fiskalnim poticajima. To se, međutim, kod nas ne može učiniti:
hrvatska je privreda mala i veoma otvorena. Analiza djelovanja multiplikatora
u otvorenoj privredi (Fritz Machlup) pokazuje da bi takvi poticaji vrlo brzo
“izvjetrili” u povećani uvoz; k tome, zahvaljujući politici svih hrvatskih vlada
nakon 2003. privredni rast zemlje bio je utemeljen na trošenju preko vlastitih
materijalnih mogućnosti. Stabilnost cijena održavalo se uvozom, a sve veći
vanjskotrgovinski deficit financiran je zaduživanjem u inozemstvu. Zato je
sada, kada su privredi fiskalni poticaji najnužniji, vlada prisiljena voditi politiku
uravnoteženog državnog proračuna uz male mogućnosti povećavanja fiskalne
presije na već preopterećenu privredu i stanovništvo. Stoga ne preostaje drugo
nego radikalno rezanje troškova – i to na dugi rok: ako, naime, država želi
smanjiti teret zaduženja u zemlji i inozemstvu, tada će biti prisiljena ostvarivati
stalne proračunske suficite, a to opet znači da se impulsi oživljavanju privredne
aktivnosti mogu očekivati samo od povećanja potražnje iz inozemstva za
našim izvozom.
30
perspektive
Keynes drugi put među Hrvatima
Kreativna destrukcija
Za prevladavanje strukturnog segmenta krize nužne su dvije stvari: treba
početi upravljati procesom “kreativne destrukcije” nekonkurentnih sektora i
poduzeća – od poljoprivrede, prerađivačke industrije, turizma i brodogradnje.
To zahtijeva pažljivo odmjerenu industrijsku politiku – s mjerama ne samo
vertikalnog karaktera da bi se sačuvalo što se sačuvati dade nego i
horizontalnog – kako bi se stvorile šanse za razvoj novih poduzeća i djelatnosti
kao nositelja privrednog oporavka i napretka. U tom pogledu bit će potrebno
provesti opsežne akcije na uklanjanju zapreka razvoju novih poduzeća, i
poticati potencijalne financijaše na sudjelovanje u novim pothvatima. Tome
treba dodati i nužnost reinženjeringa svih kroničnih gubitaša. Tu su zamke
brojne i opasne jer su mogućnosti krive procjene velike, a sa sobom u
svakom slučaju nose dalekosežne političke implikacije. Osim toga nužno je
minimizirati socijalne posljedice krize. Socijalna osjetljivost svuda u svijetu,
pa i kod nas, uvećana je činjenicom da su i tijekom konjunkturnog poleta
socijalne razlike dramatično porasle. To je utoliko važnije što svaku krizu, pa i
ovu, nužno prati naglo povećanje broja socijalnih slučajeva – što zbog općeg
povećanja nezaposlenosti, a što zbog općeg pada životnog standarda. Stoga
treba očekivati i odgovarajuće jačanje socijalnih tenzija i političkih pritisaka
da se one smanje. No sve te mjere zahtijevaju znatna financijska sredstva,
za koja je dvojbeno da će ih vlada imati.
Provedba ovakvog programa nailazi na ozbiljne zapreke uslijed toga što sada
izbijaju na površinu svi nedostaci našeg ekonomskog, socijalnog i političkog
ustroja. Glavna neuralgična točka u tom kontekstu su teškoće u financiranju
proračunskog deficita. K tome su ogromni državni rashodi neelastični, jer je
više od 80% unaprijed raspoređeno. Posljedice grozničavog traženja načina
da se zakrpaju proračunske rupe već su vidljive: država je s financijskog tržišta
potisnula privatne investitore, pa je to – uz neažurno podmirivanje obveza
države – dovelo do nelikvidnosti i dodatno pridonijelo smanjenju proizvodnje
i povećanju nezaposlenosti.
Sanacija državnog proračuna zahtijevat će korjenite, dugotrajne i bolne
reforme. Nužno je smanjenje i reorganizacija velikog i tromog aparata
središnje države, reorganizacija skupe i usitnjene strukture lokalnih vlasti,
svođenje predimenzioniranih socijalnih prava u realne okvire, preispitivanje
silnih subvencija koje ne pridonose povećanju efikasnosti kao i revizija trošenja
ogromnih iznosa na velike investicione projekte koji ne daju odgovarajuće
ekonomske učinke. No ni to nije sve: da bi smanjile sve veći teret zaduženja
u zemlji i inozemstvu, sve buduće hrvatske vlade bit će prisiljene voditi politiku
proračunskog suficita, kako bi se stvorila sredstva za njegovu otplatu. To
broj 3-4 :: listopad 2011.
31
U fokusu
znači da sve ove pojave čine ozbiljnu i duboku institucionalnu krizu. A njeno
prevladavanje zahtijeva ne samo mnogo vremena i truda, nego stvara i
dodatne nevolje: smanjenjem državnog aparata povećava se nezaposlenost,
rezanje socijalnih prava i subvencija ugrožava brojne korisnike, a obustava
ili redukcija velikih projekata u toku direktno smanjuje privrednu aktivnost.
Vjerojatno bi posljedice dosljednog provođenja opisane strategije bila
masovna nezaposlenost, “šverc” i rad na crno, kriminal, porast emigracije
i odljeva mozgova kao i jačanje socijalnih napetosti i politička nestabilnost.
Nema karizmatske ličnosti
Tu se postavlja pitanje – ima li za provedbu tako zahtjevnog programa za to
neophodnog znanja, kao i političke odlučnosti i volje. Znanja možda i ima,
ali je postojanje političke volje krajnje upitno. Za provedbu takve strategije
neophodna je čvrsta i stabilna vlada, potpomognuta stručnom infrastrukturom
i vođena karizmatskom ličnošću sposobnom mobilizirati cjelokupno društvo
da prihvati “krv, znoj i suze” koje slijede. No takve osobe nema na vidiku,
a ova kao i sve sljedeće hrvatske vlade bit će po svoj prilici oportunističke
koalicije gdje će poduzete mjere nužno biti rezultat političkog trgovanja i
kompromisa. Očito je da će to usporiti i reforme i oporavak, što znači da nas
vrlo vjerojatno kroz dugi niz godina čeka kalvarija života u krizi i siromaštvu.
Napokon, tu se postavlja pitanje – kako ne propustiti priliku priključivanja na
novu tehnološku revoluciju ako i kada do nje dođe. U prilog tome govori niz
već navedenih činjenica – a ne treba zaboraviti da nemali broj ekonomista
smatra da za tri desetljeća nezapamćenog povećanja prosperiteta nakon
Drugog svjetskog rata zasluge ne pripadaju kejnezijanskom intervencionizmu
nego tehnološkoj revoluciji zasnovanoj na razvoju masovne proizvodnje
automobila, petrokemiji i farmaceutici. Jednako tako je i privredni polet
nakon 1980-ih ponesen informatičkom revolucijom. Što činiti? Odgovor
na to je da treba provoditi sistematsku politiku poticanja primjene inovacija
i budno motriti što se u tom pogledu događa u svijetu. O kandidatima za
nositelje te nove tehnološke revolucije možemo samo nagađati, ali neki sektori
nam se čine prilično izgledni. To je tehnologija proizvodnje čiste i ekološki
kompatibilne energije, električni automobili, tehnologija novih materijala; a
s obzirom na sve veći broj gladnih usta koja će biti potrebno prehraniti ne bi
škodila i jedna nova “zelena revolucija” i napredak u stočarstvu. No dok se
stvari ne pokrenu s mrtve točke, treba se pažljivo pripremati za nove šanse
budućnosti.
32
perspektive
Njemački poučak
Lokomotiva opet u punoj brzini
Unatoč financijskoj i ekonomskoj krizi koja već nekoliko
godina uznemiruje većinu zemalja razvijenoga dijela
svijeta, uključujući naravno i SAD, Njemačka na krilima
svoje Agende 2010 s poprilično uspjeha konkurira
dalekoistočnim i drugim tržištima u nastanku, prvenstveno
zahvaljujući svome moćnom Mittelstandu – malim i
srednjim, često obiteljskim poduzećima.
Piše: Drago Kojić
Hoće li Hrvatska napokon iskoristiti ruku potpore koju joj je nedavno, tko zna
po koji put, ponudila kancelarka Angela Merkel, ili ćemo se i dalje nastaviti
ponašati kao cvrčak, umjesto da imitiramo mrava?
Prigodom kratkotrajnoga boravka u Hrvatskoj, u okviru svoje balkanske
turneje krajem kolovoza, Angela Merkel još je jednom dala snažnu podršku
integriranju naše zemlje s Europskom unijom. Posebno je ponovila svoj stari
poziv za jačanje ekonomske suradnje s Njemačkom i naglasila spremnost
njemačkih investitora na povećana ulaganja u Hrvatskoj uz uvjet veće
transparentnosti zakonske regulative i javnih natječaja te primjerene pravne
sigurnosti. Hrvatska pregovaračka strana naglasila je da mi ne želimo biti
mjesto jeftine radne snage nego izvor kvalificiranih stručnjaka u pogonima
automobilske industrije, strojogradnje, elektroindustrije, energetike i
infrastrukture, dakle oblasti koje je apostrofirala i njemačka kancelarka, koju
ne samo globalni medijski anketari nego i autoritativni promatrači smatraju
najmoćnijom osobom na svijetu.
broj 3-4 :: listopad 2011.
33
U fokusu
Ruka potpore
Cinici će kazati da je sve to odavno poznato, iako je Njemačka i dosad bila
najjači investitor u Hrvatskoj, ekonomska suradnja dviju zemalja zapinje,
ponajviše zbog administrativnih i sličnih nedorečenosti, nerijetko zbog
primitivnosti i neznanja onih koji odlučuju što će se i gdje i uz koje uvjete
graditi. Neki su, uostalom, kancelarkin izlet u Hrvatsku protumačili više
kao nastojanje da se pomogne sestrinskoj stranci, HDZ-u u predizbornom
odmjeravanju snaga s oporbom, nego kao stvaran dogovor ravnopravnih
sugovornika. Ali bez obzira na motive koji su naveli Angelu Merkel da još
jednom potapše po leđima skorašnju 28. članicu EU, čak i najveći skeptici
morali bi vidjeti golemu važnost obnovljenog poziva na intenzivnu privrednu
suradnju kada dolazi s takve reprezentativne adrese. Valja pritom imati na
umu da njemačko poduzetništvo u javnom i privatnom sektoru uspješno
brodi kroz sve ekonomske Scile i Haribde, odolijeva globalnoj financijskoj
krizi koja uz manje ili veće oscilacije drži svijet u povišenoj temperaturi već
četiri godine, naročito od sloma nekadašnjega bankarskoga diva Lehman
Brothers. Moglo bi se čak tvrditi da je Njemačka, koja je preboljela i financijski
udar što ga je bilo prouzročilo ujedinjenje zemlje prije dva desetljeća, opet
ne samo europska nego i globalna lokomotiva, koja vuče međunarodnu
privrednu kompoziciju vlaka.
Najbrži rast BDP-a po stanovniku
Uostalom, brojke su rječite. Dok na jednoj strani imate Grčku, koja je već
dugo “na aparatima”, te Španjolsku, Portugal, a čini se i Italiju, možda i Irsku,
gdje štošta zapinje i traže se intervencije iz Bruxellesa, odnosno iz zajedničke
blagajne EU, dotle Njemačka strpljivo podmiruje ne samo vlastite nego i
tuđe račune. Ni s druge strane Atlantika ne cvjetaju ekonomske ruže, pa
Amerikanci, koji su se desteljećima hvalili visokim stupnjem zaposlenosti,
u posljednje vrijeme jadikuju zbog učestalog gubitka radnih mjesta. U
aktualnoj globalnoj recesiji, koja bez obzira na povremene ohrabrujuće
statističke pokazatelje još uvijek tinja (a možda se i rasplamsava) američka
stopa nezaposlenosti porasla je od 4,6 posto na čak devet posto u 2011.
Dakle, praktički je udvostručena. Istodobno je u Njemačkoj pala od 8,5
posto na 7,1 posto, tako da je prvi put nakon 1992. bez posla manje od 3
milijuna Nijemaca. Njemačka je i svojim izvoznim učinkom pretekla SAD te
na svjetskoj ljestvici zauzima drugo mjesto, odmah iza Kine.
Ekonomski promatrači ocjenjuju da je izvoz zaslužan za dvije trećine rasta
Njemačke u proteklom desetljeću, a rezultat je rast BDP-a po stanovniku
među najvećima u svijetu.
34
perspektive
Lokomotiva opet u punoj brzini
Djelotvorna Agenda 2010
Već desetljećima vlada globalni konsenzus da je poticanje izvoza, izravnim
ili posrednim metodama, osnovni činitelj privrednoga uspona. Ako nemate
nafte ili neke druge (energetske) monokulture jedini izvozni adut kojim
možete računati na dobitak jest prerađivačka industrija, a u tome su Nijemci
poslovično nenadmašni majstori, naročito kada je riječ o “dijelovima za
dijelove” alatnih i drugih strojeva.
Početkom 2005, dakle u posljednjoj godini svoga kancelarskoga mandata,
Gerhard Schröder je “progurao” u parlamentu svoj opsežan program
ekonomskih reformi nazvan Agenda 2010. Teško bi bilo tvrditi da kancelar
nije znao koliko je rizično u predizborno vrijeme nuditi promjene koje su
neminovno, uz pobornike, imale i podosta oponenata. Uostalom, njegova
je stranka pretrpjela težak poraz na regionalnim izborima u proljeće 2005, a
kada je ujesen sazvao prijevremene opće izbore bio je gubitnik. Schröder je
izgubio vlast, ali je Njemačka dobila reforme koje su potaknule zapošljavanje,
smanjile broj nezaposlenih i ograničile krutu regulativu, sklapajući pogodbu
sa sindikatima koji su pristali na niže nadnice dok je vlada zajamčila sigurnost
zaposlenika.
Veća sigurnost radnih mjesta uvelike je postignuta metodom skraćenoga
radnog vremena. Smanjen je ukupan broj radnih sati po zaposleniku kako bi
se spriječilo otpuštanje, a vlada je podmirila dio smanjenih nadnica. Program
je (na vrhuncu, u svibnju 2009.) obuhvatio 1,5 milijuna radnika, a vlada je
samo u toj godini za tu namjenu izdvojila 4,6 milijardi eura. Prema izvještaju
Organizacije za privredni razvitak (OECD) tim je programom tijekom recesije
spašeno pola milijuna radnih mjesta.
Neodlučnost hrvatskih kormilara
Pokušaj usporedbe s onim što se istodobno zbivalo u Hrvatskoj ispao bi,
najblaže rečeno, tragikomično. Zapravo se i nema što uspoređivati. Prije
svega, u nas nikada nije bilo poštene reforme, koja bi barem pokušala
elementarne stvari postaviti na pravo mjesto. Ne samo da je izostalo jačanje
prerađivačke industrije nego je ona sasječena u temelju, pri čemu su stotine
tisuća kvalificiranih zaposlenika povećale armiju nezaposlenih. Tako se onda
vode jalove diskusije na temu povećanja izvoza, o čemu ne može biti govora
dok se ne stvori ono što bi se moglo izvoziti. Ne uspijevamo izvoziti ni
svoju hranu kroz turizam nego uvozimo namirnice često sumnjive kvalitete.
Izgubili smo desetljeće nadmudrujući se oko subvencioniranja nedjelotvorne
broj 3-4 :: listopad 2011.
35
U fokusu
brodogradnje i poljoprivrede, umjetsto da se čvršće uhvati volan u ruke i
počne stvarati umjesto trošenja koje se podmiruje zaduživanjem.
Ako se već prije nisu učinili radikalni rezovi, prije dvje i pol godine kada je
Ivo Sanader napustio državno kormilo, bio je krajnji trenutak za nekakvu
našu agendu. Međutim, Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor, koja je
doduše povukla niz korisnih poteza, prije svega uklanjajući prepreke ulasku u
Europsku uniju i stvarajući uvjete za efikasnije suzbijanje korupcije, nije imala
snage (ili volje?) da se uhvati ukoštac i s ekonomskim rebusima. Kada je i
pokušavala nekakve fragmentarne zahvate, obeshrabrila se pod prijetnjom
taštih i kratkovidnih sindikalnih lidera. Pobjednik sljedećih izbora, bilo da
to bude sadašnja vladajuća koalicija ili oporbena garnitura, neće imati ni
trenutka vremena za slavlje nego će morati krenuti u raščišćavanje terena za
igru. U protivnom će sve ono što je ponovljeno u ljetošnjem susretu naše i
njemačke premijerke ostati prazna retorika, kakvih smo se naslušali. Euforične
najave kako smo izišli iz recesije, nakon što je objavljen podatak da smo u
drugom tromjesečju napokon zabilježili skroman rast (0,8%), ostat će pucanj
bez pogotka ako ne prionemo stvaranju i smanjimo javnu potrošnju.
Učinkovitost i na tuđem terenu
Kada danas prosječan Europljanin, dakle i Hrvat, krene u dućan kupiti dječju
igračku, vrtno pokućstvo i niz drugih artikala, veliki su izgledi da će na
naljepnici kupljenoga predmeta pisati “Made in China”, ili da je proizvedeno
u nekoj od dalekoistočnih zemalja. Ovdašnji proizvođači u zboru jadikuju da
je nemoguće suprotstaviti se tamošnjim konkurentima koji koriste u bescjenje
jeftin ljudski rad. Kako onda Nijemci uspijevaju prodavati sve više, čak i na
većini tržišta u razvoju? Odgovor je jednostavan: Mittelstand. Mala i srednja
poduzeća (naravno, za hrvatske pojmove mnoga od njih su divovi) čine
kralježnicu njemačke prerađivačke industrije i ukupne privrede. Te kompanije
objedinjuju prednosti stabilnoga obiteljskoga vlasništva s usmjerenjem na
proizvodnju sofisticirane robe koju zemlje u razvoju zasad uglavnom ne
uspijevaju proizvoditi. Iako i takva poduzeća imaju nedostataka (npr. podložna
su obiteljskim svađama i problemima nasljeđivanja) njihov ukupan učinak nije
upitan. Mittelstand stvaraju radna mjesta milijunima ljudi i daju veći prioritet
zapošljavanju ljudi nego njemački multinacionalni divovi. Budući da su u
privatnom vlasništvu ta su poduzeća više usredotočena na dugoročan rast
nego na kratkotrajne profite.
Uz proizvodnju alatnih strojeva i njihovih dijelova, najznačajniji je sektor
prerađivačke industrije automobilska industrija s imenima poznatim diljem
globusa: BMW, Daimler (Mercedes), Porsche, Audi, Volkswagen. Proizvodnja
36
perspektive
Lokomotiva opet u punoj brzini
automobila čini 20 posto njemačke privrede. Vrhunske marke postale su
tražena roba i na tržištima u nastanku pa tako, primjerice, BMW 25 posto
svoga globalnoga profita zarađuje u – Kini.
Mrav i cvrčci
Neki stručnjaci upozoravaju da je njemačka privreda previše izvozno ovisna
o globalnoj privredi, ali izvozni uspjeh zemlje stvorio je začarani krug koji
je ojačao njemačku privredu. Povećani izvoz donosi povećanu zaradu i sve
više radnih mjesta, potičući domaću potražnju robe široke potrošnje. Tako
je u veljači ove godine izvoz bio 21 posto veći nego godinu ranije, a uvoz
27 posto.
Uz sve pohvale što ih ubire njemački javni i privatni sektor, vladine mjere
nisu lišene ni nekih nedostataka. Prema lanjskom izvještaju Međunarodne
organizacije rada (ILO) u posljednjih deset godina realne su zarade u
Njemačkoj pale za 4,5 posto. Drugim riječima, unatoč golemom učinku,
životni standard nije rastao nego padao. Naravno, plaće su se mogle na
taj način obuzdavati bez težih posljedica samo u privredi koja nije patila od
drugih oboljenja. Nijemci su više stvarali nego što su trošili, ponašajući se
kao poslovični mrav iz La Fontaineove basne. Njemački su radnici pri tom
pokazivali manje javnoga negodovanja nego njihovi kolege u Grčkoj i još
nekim zemljama, gdje je dolazio do izražaja mentalitet cvrčka. Talijanski
ministar financija Giulio Tremonti nedavno je usporedio krizu u euro-zoni s
Titanikom, gdje se “čak ni putnici prvoga razreda ne mogu spasiti”. Njemačka
zasad ne samo što uspijeva spasiti sebe, nego uvelike podmeće leđa i da bi
spašavala druge. Naravno, u tome ima ne samo odricanja nego i sebičnosti,
jer ako propadnu drugi ni ona ne bi mogla uspješno broditi kao sada.
Kriza globalnoga ponašanja
Cijena spašavanja drugih euro-bolesnika znači da Nijemci zapravo žive ispod
svojih mogućnosti, ugrađujući u svoj ekonomski učinak teutonsku ustrajnost
i protestantski asketizam te odricanje. Možda je zapravo u tome i cijela
mudrost, koju bi u znatno većoj mjeri trebao promovirati sav međunarodni
poslovni svijet, ukljućujući kompanije i pojedince. Na ovoj drugoj razini izdvaja
se ponašanje Warrena Buffetta, jednoga od najbogatijih ljudi na planetu, koji
prigovra američkim financijskim vlastima što njega i njegove imućne kolege
premalo oporezuju! Gotovo sve svoje bogatstvo razdijelio je u dobrotvorne
svrhe, a sam desetljećima živi u istoj skromnoj kući u Omahi, igrajući karte
sa starim prijateljima. Djeci nije kupovao sportske automobile ni raskošne
broj 3-4 :: listopad 2011.
37
U fokusu
jahte, čak im nije htio plaćati avionske letove prvim razredom, ali je obilno
financirao njihovo školovanje.
Ono što na državnoj razini iskazuje Njemačka, a na osobnoj Warren Buffett,
Bill Gates i još neki njihovi imućni kolege moglo bi biti na tragu recepta
za prevladavanje ozbiljne krize u koju je zapao svjetski kapitalizam, koji je,
lišen komunističke konkurencije, izgubio kompas, što se očituje u učestalim
financijskim i ekonomskim krizama i socijalnim previranjima. U takvim
okolnostima dovoljno je da neka od međunarodnih agencija za dodjelu
rejtinga velikoj zemlji ili kompaniji snizi ocjenu samo za koji postotak pa da
izbije panika na burzama i u upravljačkim uredima od New Yorka i Londona
do Tokija i Pekinga. Naravno, tržišta ne mogu funkcionirati bez potrošnje,
ali neće dugo moći ni uz astronomsko gomilanje globalnih dugova, počevši
od SAD, koje su zapravo i “izmislile” takvu praksu. Ona je funkcionirala dok
ju je bilo moguće držati pod kontrolom, ali danas to više nije slučaj. Jer ne
može se u nedogled trošiti ono čega nema. Neovisno o drugima, to bismo
morali shvatiti i mi u Hrvatskoj, odnosno oni kojima ukazujemo povjerenje
na izborima, ali i mnogi od “običnih” građana koji nastoje živjeti iznad
svojih mogućnosti pa se neodgovorno upuštaju u zaduživanja koja ne mogu
podmiriti.
Gospodariti ili privređivati...
Ne samo što je iz normativne i javne uporabe
izbačena riječ privreda, osakaćeno je i uništeno i ono
što taj pojam obuhvaća
Osamostaljenjem Hrvatske prije dva desetljeća počeo je normativni i
praktični progon iz hrvatskoga jezika riječi privreda sa svim izvedenicama
– privrednik, privređivati, privrijediti, itd. – a zamijenilo ju je gospodarstvo
iako to nisu istoznačnice. Tako Rječnik hrvatskoga jezika iz 2000. u
izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige pod
natuknicom privreda upućuje na gospodarstvo. Hrvatski enciklopedijski
rječnik u izdanju Novog Libera iz 2002. tolerantniji je pa daje ravnopravan
tretman objema natuknicama iz čega je, uostalom, vidljivo da nisu potpuni
sinonimi. Treba li napominjati da su oba rječnika plod stvaralaštva naše
38
perspektive
Lokomotiva opet u punoj brzini
jezikoslovne elite, koja nema jedinstven pristup, ne samo u tom jezičnorn
sporu.
Smatrajući da je takvo potiskivanje potpuno ispravne i funkcionalne
riječi znak svojevrsnoga jezičnog nasilja, autor ovog teksta nije uopće
upotrebljavao izraz gospodarstvo nego isključivo privreda. Naravno,
bez iluzija da će se time išta promijeniti jer novinari u novinama, na
radiju, televiziji i internetu, a govornici na javnim tribinama i dalje će
“gospodariti”, a nitko neće privređivati.
Bez mrvice cinizma moglo bi se kazati da su zapravo jezični nasilnici u
pravu. Jer nije u nas prije dva desetljeća ukinuta samo riječ privreda
nego je ukinuta ili barem osakaćena i sama privreda. Koliko je ukinuto
radnih mjesta u prerađivačkoj industriji? Na stotine tisuća. Koliko
je nekoć vrlo uspješnih poduzeća moralo zatvoriti vrata zato što su
pretvorbeno-privatizacijski mešetari (navodni poduzetnici) vidjeli bolju
mogućnost zarade preprodajom atraktivnoga zemljišta nego marljvim
privređivanjem?
I riječ “privreda” i ono što ona sadrži uništila je ista “logika” uskogrudnosti
i neodgovornosti. Protagonisti ne samo što ne znaju privređivati nego
su jednako traljavi i u gospodarenju. Rezultat je dugotrajna kriza koja je
kod nas počela davno prije nego na zapadu, a kraj joj se ne nazire, bez
obzira na euforiju zbog minimalnog porasta BDP-a krajem ove godine.
broj 3-4 :: listopad 2011.
39
Monetarna politika ekonomskog rasta
Demokratski deficit HNB-a
Monetarni ekonomisti žele u središte javne rasprave
napokon postaviti probleme nove aktivne monetarne
politike, reforme hrvatskoga središnjeg bankarstva, kao
i reforme financijskoga sustava. Smatraju da je naš
monetarni sustav prividno neovisan, a ustvari uboko ovisan
i određen inozemnim činiteljima te da monetarna politika
HNB-a (koji trpi od moralnog deficita) mora postati
anticikličkom, antirecesijskom i ekspanzivnom.
Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam
konkretnih prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske. Njihove
su polazne osnove sljedeće:
* Temeljni nedostatak teorije opće ravnoteže i korijen sadašnje ekonomske
teorije je njen racionalistički i mehanicistički pristup. U tržišnom
gospodarstvu novac je središnja figura i glavna pokretačka snaga;
* Alternativni i moderniji pristup ekonomskom istraživanju dao je J.M.
Keynes, koji je monetarnim dimenzijama gospodarskog procesa (novcu
kamatama, štednji, nadnicama, investicijama) dao središnje mjesto u
svojoj analizi i razradio koncepciju državne intervencije u gospodarski
život posebno u uvjetima krize i visoke nezaposlenosti;
* Zahvaljujući rehabilitaciji standardne klasične doktrine u obliku
monetarizma pitanje se nije postavljalo u kontekstu njegove društvene
uloge i kao problem istraživanja društvenih aspekata uloge novca u
Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam konkretnih
prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske.S obzirom na zanimljiv pristup
objavljujemo te prijedloge. Cijeli članak, objavljen je u srpnju 2011., a može se pročitati
na http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/monetarna-politika-ekonomskog-rasta-i-zaposlenosti
40
perspektive
Demokratski deficit HNB-a
kapitalizmu što čini osnovu cikličkog kolebanja koje se može kontrolirati
adekvatnom monetarnom politikom;
* Novija monetarna teorije (M. Aglietta, A. Orléan, R.J.Shiller, O. Blanchard
i dr.) naglašava višeznačnost i društveni karakter novca pri čemu državni
suverenitet i politička vlast ostaju ključni faktor;
* Uza sve to konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom
svjetlu u krizama 1997. i 2008, koje je svijet dočekao teoretski i praktično
nespremnim. Ostajanje na dogmatskim standardnim doktrinama bilo
bi ne samo štetno nego i intelektualno nedopustivo. Krize su postavile
dodatno pitanje budućnosti do koje se mjere može tolerirati da se ide
dalje u istom smjeru.
1. Hrvatska narodna banka morala bi se hitno vratiti u strukturu
procesa demokratskog odlučivanja o gospodarskom razvoju Hrvatske.
To bi morala biti prva i ključna mjera programa kompleksnih ekonomskih
reformi, koje su u ovim kriznim vremenima nužne Hrvatskoj. To bi značilo
početak šireg programa zamjene neoliberalnog ekonomskog modela novim
modelom izlaska iz krize i ekonomskog razvoja Hrvatske. Naime, monetarna
politika nije neutralna u odnosu na gospodarska kretanja, monetarna politika
može vrlo efikasno djelovati na ključne realne makroekonomske varijable
(ekonomski rast, zaposlenost, i dr.) i u kratkom i u dugom roku (Blanchard,
The Elgar Companion to Post Keynesian Economics, str. 233.), dok središnja
banka ne može biti izvan utjecaja društvenih prilika niti izolirana od utjecaja
partikularnih interesa gospodarskih aktera, kao ni utjecaja ostvarivanja
općih ciljeva unutrašnje i međunarodne i politike zemlje. Premda se
formalno smatra nezavisnom, HNB je trenutačno “de facto” pod prevelikim
utjecajem financijskih i uvozničko - trgovačkih interesnih skupina. Tako je
problem “demokratskog deficita” Hrvatske narodne banke još više izražen.
To ne dozvoljava poželjno preusmjerenje monetarne politike na snažnije
podržavanje politike ekonomskog rasta, izvoza i zapošljavanja, što se inače
trenutačno nameće u općem nacionalnom interesu. Središnja banka trpi
od “demokratskog deficita”, koji treba neutralizirati povećanjem stupnja
njezine uključenosti i odgovornosti u odnosu prema Hrvatskom saboru i
Vladi i povećanim stupnjem adekvatnosti i transparentnosti mjera monetarne
politike. Zbog toga smatramo da bi trebalo povećati stupanj međusobne
koordiniranosti monetarne politike HNB sa mjerama fiskalne politike Vlade.
Predlažemo da Hrvatska narodna banka počne mnogo intenzivnije obavljati
svoje funkcije “fiskalnog agenta države” – Republike Hrvatske. Prema
odredbama članka 104 Sporazuma iz Maastrichta, zabranjena monetizacija
fiskalnog deficita, odnosno direktno financiranje državnih rashoda iz emisije
novca centralne banke. Međutim, na prijedlog HNB, Hrvatska je ovu politiku
broj 3-4 :: listopad 2011.
41
U fokusu
usvojila preuranjeno, tj. znatno prije formalnog ulaska u Europsku uniju.
Naime, od tada je uvedena praksa Hrvatske narodne banke, kojom je
oslobađala dio likvidnosti snižavanjem obvezne rezerve banaka, kako bi se
tako oslobođena sredstva plasirala u konzorcijalne kredite banaka središnjoj
državi. To je imalo negativne učinke u vidu povećanih rashoda proračuna
države i “istiskivanja” (crowding-out efekt) korporativnog sektora, koji nije
imao takvu raspoloživost kredita banaka za poduzetničke programe. Osim
toga, takvi bankovni plasmani državi redovito su odobravani uz relativno
visoke kamatne stope, iako se radi o nerizičnim plasmanima banaka. Tako
hrvatske komercijalne banke u stranom vlasništvu – uz asistenciju HNB ostvaruju dodatne ekstraprofite.
Problem kupovine državnih obveznica
Ukratko, ovi problemi mogli su se u proteklih deset godina znatno bolje riješiti
uspostavom programa kupovine državnih obveznica od strane HNB, po uzoru
na druge poznate centralne banke, sve do obveze ukidanja ovakve prakse,
zbog ulaska u EU i Sporazuma iz Maastrichta. U osnovi, smatramo da bi
središnja banka Hrvatske morala voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi
bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. “monetarnu stabilnost”,
već bi morala podržavati politiku koja izričito uključuje održiv dugoročni
ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti. Trenutačno HNB smatra da
je primarno odgovorna za stabilnost cijena, a nema nikakve ili ima vrlo
slabu odgovornost za stabiliziranje outputa i nezaposlenosti. Ukratko, prema
našem mišljenju, Hrvatska narodna banka – uz strogi mandat za stabilnost
cijena – morala bi preuzeti odgovornost i za stabilizaciju poslovnog ciklusa,
borbu protiv deflacije, održavanje visoke zaposlenosti i stabilnost financijskog
sustava. Treba podsjetiti kako je osnovom odredbi članka 105 Sporazuma
iz Maastrichta osnovni cilj monetarne politike Europske centralne banke
stabilnost cijena, ali da ECB mora podržavati ukupnu ekonomsku politiku
Europske unije. Izlazak iz krize bio bi moguć samo usklađenim djelovanjem
fiskalne, monetarne i investicijske politike, tako da se ostvari optimalni “policy
mix” koji bi, prvo, uz brigu za dugoročnu fiskalnu konsolidaciju središnjeg
državnog proračuna, osiguravao fiskalne poticaje domaćoj potražnji (javne
investicije), ekonomskom rastu i zaposlenosti, dok bi, drugo, monetarna
politika HNB morala biti usmjerena na održanje povoljnih relativnih cijena,
koje bi poticale izvoznu i domaću potražnju domaćih proizvoda, a kroz rast
izvoza i smanjivanje uvoza, omogućavala otplatu vanjskog duga, koji je
danas suviše visok i neodrživ na srednji i dugi rok. Održavanje visoke vanjske
zaduženosti moglo bi na duže vrijeme priječiti izlaz iz krize i gurnuti nas u
trajniju depresiju.
42
perspektive
Demokratski deficit HNB-a
Strategija prijelaznog razdoblja
2. Hitno se mora definirati nova “monetarna strategija prijelaznog
razdoblja” do predvidivog ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu
uniju (zanimljiv je primjer takvog programa koji je, prije ulaska u EMU,
izradila Banka Slovenije). Zbog dužničke krize u EU, te dužničke strukturne
krize u Hrvatskoj, to bi se moglo očekivati oko 2020. godine. Dakle, u ovom
desetljeću HNB bi mogla voditi aktivnu i samostalnu monetarnu politiku, s
tendencijom usklađene konvergencije prema standardima Europske centralne
banke. I nakon ulaska u EU, Hrvatska bi u duljem razdoblju morala ostati u
režimu ERM-2, jer neće niti biti spremna za brzi prelazak na euro. Temeljna
strateška pogreška dosadašnje monetarne politike HNB u razdoblju od 2000.
do 2011. godine bila je u njezinoj pasivnosti, ne vođenju brige o sindromu
realne aprecijacije domaće valute i njezinoj pro-cikličnosti. Dijelom se tako
formirala pod utjecajem izvana i poticala uvoz ili zaduživanje za uvoz. Naime,
hrvatska središnja banka nije pravovremeno reagirala na visoku razinu priljeva
stranog novca iz inozemstva, nedovoljno odlučno je reagirala na ubrzani rast
vanjskog duga, putem selektivne primjene adekvatnih kapitalnih kontrola
(radi se o tzv. trip wires & speed bumps strategiji selektivnog reguliranja
kapitalnog računa, kako navode Ilene Grabel i Ha-Joon Chang), te
je podržavala ekspanzivnu kreditnu politiku hrvatskih banaka u stranom
vlasništvu, uz pogrešnu alokaciju bankovnih kredita, što je sve dovelo do
stvaranja makroekonomskih pretpostavki za produbljavanje platnobilančne i
financijske krize. Snažan priljev financijskog kapitala – njegovo suboptimalno
alociranje u različite vidove potrošnje, te uvoz trajnih potrošnih dobara i
špekulativni poslovi s nekretninama i burzovne manipulacije s dionicama
– uzrokom su smanjenja proizvodnih investicija, ekonomskog rasta, rasta
industrijske proizvodnje i izvoza roba i usluga. Pro-cikličnost monetarne politike
– oslanjanje na inozemno zaduživanje bankovnog i korporativnog sektora,
što je uvjetovalo prekomjerni uvoz i rast potrošnje, te stvaranje “imovinskog
i kreditnog mjehura” (asset and credit bubbles) i visoka razina zaduženosti
građana i korporativnog sektora – uzrokom je sloma tržišta kapitala i tržišta
nekretnina u Hrvatskoj, što je pokrenulo “prelijevanje” krize u bankovni i realni
sektor hrvatske ekonomije, te snažan porast nezaposlenosti.
Stroga regulacija poslovnih banaka
3. Nova monetarna strategija HNB, za koju se zalažemo, uključila
bi resuverenizaciju hrvatske monetarne vlasti i monetarne politike,
usvajanje adekvatnijeg monetarnog sidra za optimalnu stabilizaciju
ekonomije (strategiju “fleksibilnog ciljanja inflacije”, koju su razvili Svensson,
broj 3-4 :: listopad 2011.
43
U fokusu
Alesina, Mishkin i drugi, gdje bi HNB morala težiti optimalizaciji outputa
oko potencijalne razine, uz optimalizaciju inflacije; odnosno strategije
“ciljane inflacije” primijenjene na moderan način, tj. uz ciljanje temeljne
inflacije i praćenje cijena imovine, kako bi se spriječilo ponovni nastanak
imovinskog i kreditnog mjehura), veću usmjerenost na kontrolu tečajnog
rizika bankovnog sustava (tečajni su rizik banke prebacile na dužnike, te
su - putem valutnih klauzula - samo zamijenile tečajni kreditnim rizikom,
odnosno tečajni rizik zamijenile su tzv. “sistemskim rizikom” financijskog
sustava, kako izvrsno ukazuju Stiglitz i Greenwald) i de-euroizaciju
financijskog sustava, kako bi se izbjegla sistemska financijska kriza. Zbog
“inherentne nestabilnosti financijskog sustava” (Minsky) i “imperfektnosti
funkcioniranja slobodnog tržišta” (Stiglitz), potrebna je stroga regulacija
poslovanja poslovnih banaka od strane HNB. Zato se zalažemo za reformu
financijskog sustava (jačanje konkurencije u bankovnom sustavu, sprečavanje
kartelskog dogovaranja banaka), jačanje regulacije financijskih institucija i
intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke.
Sve to moralo bi dovesti do jačanja ukupne stabilnosti financijskog sustava
u uvjetima neizvjesnosti. Zbog toga podržavamo “Bečku inicijativu” EBRD,
EU, ECB i drugih međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske
banke), koja je usmjerena na očuvanje financijske stabilnosti nacionalnih
ekonomija regije.
Deeuroizacija
4. Deeuroizacija financijskog sustava moguća je u relativno kratkom
razdoblju (recentna iskustva Poljske i Izraela, te ekonomija iz Latinske Amerike,
a zadnje, i Mađarske, vrlo su poučna i ohrabrujuća za Hrvatsku), uz dobro
osmišljenu novu monetarnu strategiju centralne banke. To uključuje
regulaciju svih funkcija domaćeg novca (eksterno konvertibilne hrvatske
kune); razvitak domaćeg tržišta kapitala (obveznica) kako to predlaže EBRD;
zabranu primjene tzv. “valutne klauzule”, odnosno predlažemo da se izvrši
tzv. “redenominacija” postojećih ugovora o kreditima s “valutnom klauzulom”
u kredite izražene u hrvatskoj valuti; te limitiranje mehanizama automatske
indeksacije od strane banaka u slučaju kreditnih obveza stanovništva i
korporativnog sektora (sustav tzv. “varijabilne kamatne stope”, promjene
kamata bez prethodne suglasnosti zajmoprimca i praksa uvođenje različitih
naknada za bankovne usluge, koje nisu predmet ugovora o kreditu i drugim
bankovnim uslugama, treba uskladiti sa bankarskom praksom u zemljama EU).
Nakon toga, HNB mora započeti vrlo strogu kontrolu izloženosti financijskih
institucija rizicima promjene deviznog tečaja hrvatske valute kroz primjenu
novih mjera regulacije hrvatskih banaka tzv. “makroprudencijalne politike”
44
perspektive
Demokratski deficit HNB-a
HNB, uz primjenu najviših standarda Banke za međunarodne obračune
(BIS) iz Bazela, kao dijela sveukupne makroekonomske politike Republike
Hrvatske, te anti-cikličke mjere dinamičke rekapitalizacije banaka, kako bi
se dodatno osigurala stabilnost financijskog sustava Hrvatske. Potrebno je
hitno stabilizirati financijski sustav, zbog negativnih efekata prelijevanja krize,
gdje su se već u 2011. godini pod udarom posebno našle male i srednje
hrvatske banke i HBOR.
“Reflacija” umjesto deflacije
5. Tek kada se stvori “manevarski prostor” za aktivnu monetarnu
politiku, nacionalna monetarna politika može se do 2020. godine
relativno samostalno koristiti kao instrument prilagođavanja hrvatskog
gospodarstva na asimetrične vanjske šokove, te za realnu i nominalnu
konvergenciju hrvatskog gospodarstva gospodarstvima Europske unije
i EMU. U takvim uvjetima, bila bi moguća monetarna politika “reflacije”,
umjesto faktičnog zalaganja HNB za “deflacijsku politiku”, koja se pogrešno
naziva “interna devalvacija”, strategija radikalnog rezanja javnih izdataka,
uz visoke društvene troškove, izražene u daljnjem rastu nezaposlenosti,
te smanjivanju osobnih dohodaka, mirovina i socijalnih transfera za
najugroženije kategorije populacije, tj. demontaži hrvatske “socijalne države”.
Između sadašnje dvije osnovne opcije makroekonomske i monetarne politike
– reflacija nasuprot deflacije – mi se sasvim nedvosmisleno zalažemo za
reflacijsku monetarnu politiku, kao poželjnu u uvjetima krize, otplate dugova
i povećane neizvjesnosti, ali i socijalno osjetljive, te društveno odgovorne
monetare politike.
Paradoks štednje i zamka likvidnosti
6. Hrvatska je prošle godine ostvarila u povijesti nikada zabilježenu nisku
razinu inflacije (mjerenu tzv. “temeljnom inflacijom”, tj. indeksom cijena na
malo, bez utjecaja sezonskih oscilacija nekih kategorija domaćih cijena),
odnosno proces dezinflacije bio je prejak, jer je bio pod utjecajem duboke
recesije u Hrvatskoj i procesa ispuhivanja tzv. kreditnog i imovinskog
“mjehura”. Drugi aspekt ovog procesa bio je snažni porast nezaposlenosti,
pad životnog standarda građana i rast siromaštva. Ali pojedine cijene
doživjele su dramatičan pad, posebice cijene nekretnina (što je dovelo do
rasta toksićne aktive banaka. Prema podacima HNB, čak 27 posto stambenih
zajmova banaka nije naplativo!) te je zabilježen osjetan pad cijena dionica na
tržištu kapitala u Hrvatskoj. Ukratko, u uvjetima niske inflacije, neke kategorije
broj 3-4 :: listopad 2011.
45
U fokusu
cijena bilježe ubrzani rast (cijene hrane i lokalnih monopola), dok je kod
nekih kategorija dobara zabilježena izrazita deflacija (pad cijena) potrošnih
industrijskih dobara. Zbog takvih nepovoljnih kretanja – osjetnog pada BDP-a
i industrijske proizvodnje, domaće potrošnje, te rasta nezaposlenosti – najveću
opasnost za hrvatsko gospodarstvo predstavlja tzv. “dugovno-deflatorni
sindrom” (ovdje je važan okvir, teorija Fisher-Minsky-Koova deflacijskog
ciklusa). Dodatni problem predstavlja činjenica da bilježimo pojavu tzv.
“paradoksa štednje” (Keynes), što bi sve u uvjetima nastavka restriktivne
monetarne politike HNB moglo dovesti do pojave tzv. “zamke likvidnosti”
(Keynes) i dugogodišnje recesije, tj. ekonomske depresije. Smatramo da se
nalazimo usred nastanka tzv. “imovinske recesije” (Richard Koo), odnosno
procesa razduživanja (“deleveraging”) korporativnog sektora i sektora
stanovništva, koji žele smanjiti razinu zaduženja i uravnotežiti svoje bilance. To
dovodi do pojave viška likvidnosti u bankovnom sustavu i “kreditnog stezanja”
(“credit crunch”), kada više ne postoji potražnja za kreditima banaka, unatoč
višku likvidnosti u financijskom sustavu. Transmisijski mehanizam Hrvatske
narodne banke ne djeluje, te je monetarni multiplikator već više godina ispod
jedan, odnosno djeluje proces poništavanja umjesto depozitno - kreditne
multiplikacije emisije novca centralne banke (tako “monetarni multiplikator”
postaje tzv. “monetarni reduktor”). Potrebne su mjere monetarne politike
koje bi potaknule proces kreditiranja u Hrvatskoj i ubrzale depozitno
– kreditnu mulitplikaciju primarnog novca centralne banke, radi
poticanja proizvodnje, izvoza i novog zapošljavanja.
Nužna promjena ponašanja središnje banke
7. Zbog svega toga smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike
Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine,
od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj. Nova monetarna
politika HNB-a mora postati anti-cikličkom, tj. anti-recesijskom,
odnosno ekspanzivnom “nekonvencionalnom monetarnom politikom”,
uz takve mjere “kvantitativnog labavljenja” (quantitative easing, tj. QE),
koje bi dovele do ubrzanog snižavanja domaćih kamatnih stopa na
kredite poslovnih banaka, radi poticanja proizvodnih investicija i novog
zapošljavanja. Ekspanzivna monetarna politika ne može biti inflatorna, zbog
visokog stupnja pokrivenosti novčane mase deviznim rezervama centralne
banke. “Politikom jeftinog novca”, kada su bankovne kamate znatno ispod
razine prosječne profitne stope, uz indirektno, ali namjensko usmjeravanje
(instrumentima “operacija na otvorenom tržištu”) prema proizvodnim
sektorima, posebice za izvozne poslove - trebala bi se potaknuti domaća
proizvodnja i izvoz. U osnovi, radi se o djelovanju tečajnog transmisijskog
46
perspektive
Demokratski deficit HNB-a
mehanizma, koji počiva na različitim stupnjevima povezanosti: ponuda novca
– kamatna stopa, kamatna stopa – tečaj i tečaj – uvoz i izvoz. Porast ponude
novca kroz transmisijski mehanizam utječe na pad domaće kamatne stope.
Ta promjena kamatne stope utječe na rast investicija, promjenu tečaja,
rast izvoza i pad uvoza, te, naposljetku utječe i na rast BDP-a. Monetarni
transmisijski mehanizam djeluje tako da putem povećanja ponude novca
središnja banka utječe na visinu kamatne stope. Kamatna stopa, s jedne
strane, utječe na kretanje kapitala i formiranje tečaja, koji onda utječe na
neto izvoz i tako na makroekonomsku ravnotežu. S druge strane, kamatna
stopa utječe na štednju i investicije, te opet utječe na makroekonomsku
ravnotežu koja određuje razinu cijena i realni BDP. Takva nova, neinflatorna
i “aktivna monetarna politika” Hrvatske narodne banke – koja bi imala za
posljedicu veliko snižavanje domaćeg kamatnjaka – dovela bi i do financijskog
rasterećenja sektora stanovništva od tereta otplate kredita, posebice onih za
stambenu izgradnju, te bi se mjerama zaštite potrošača – korisnika financijskih
usluga, koje su sasvim izostale u politici HNB, morali zaštititi dužnici od
arbitrarnog mijenjanja uvjeta kreditiranja od strane banaka zajmodavaca.
Naime, u svojoj dosadašnjoj politici, Hrvatska narodna banka uopće nije
štitila interese malih štediša i korisnika kredita (građana, malih i srednjih
poduzeća, itd.). Ukratko, smatramo da nedostaje “socijalna komponenta”
monetarne politike, koja je nužna i sastavnim je dijelom monetarnih politika
većine centralnih banaka u razvijenim tržišnim ekonomijama. Primjerice,
centralna banka morala bi predložiti Hrvatskoj udruzi banaka - zajedno
sa Vladom Republike Hrvatske – poseban dokument o reprogramu kredita
građanima i ostalim olakšicama, koje bi mogli koristiti oni građani koji su
ostali bez posla (mogućnost počeka do dvije godine kod hipotekarnih kredita,
produljenja roka otplate, itd.) ili pojedine kategorije malih poduzetnika koji su
u problemima zbog sistemskih razloga (primjerice, krediti poljoprivrednicima
– malim obiteljskim gospodarstvima, koji su ugroženi zbog globalnih kretanja
ili ulaska Hrvatske u EU). Središnja banka ima na raspolaganju instrumente
monetarne politike za provedbu takve politike jeftinog novca i zaštite dužnika
u otežanim uvjetima privređivanja (primjerice, smanjivanjem “financijske
represije”, tj. snižavanjem obvezne rezerve na depozite banaka kod HNB,
što je dio konvergencije monetarnog sustava Hrvatske monetarnom sustavu
EMU, olakšala bi se “financijska intermedijacija” banaka u nacionalnom
ekonomskom sustavu, pa bi se poboljšala likvidnost sustava i snizile domaće
kamatne stope; ili bi se mogao uspostaviti mehanizam otkupa prvoklasnih
korporativnih obveznica i drugi oblici “operacija na otvorenom tržištu”
centralne banke itd.).
broj 3-4 :: listopad 2011.
47
U fokusu
Zastarjeli model ekonomske politike
Naposljetku, želimo u središte javne rasprave postaviti probleme nove
“aktivne monetarne politike” i reforme centralnog hrvatskog bankarstva, te
reforme financijskog sustava. Ove reforme vidimo kao nužne pretpostavke
sveobuhvatnih ekonomskih reformi i izrade nove strategije ubrzanja razvoja
Hrvatske na novim ekonomsko-političkim osnovama, uz potreban odmak
od dosadašnje neuspješne neoliberalne ekonomske politike i monetarističke
novčane politike Hrvatske narodne banke.
Od 1993. kada je usvojen Antiinflacijski program model ekonomske politike
u Hrvatskoj nije se bitnije mijenjao. Monetarni čimbenik je ostao nadređen
ukupnoj ekonomskoj politici koja je ćitavo vrijeme imala za cilj samo stabilnost
cijena putem stabilnog deviznog tečaja kune prema euru. Kada tome dodamo
činjenicu da su devizne transakcije bile presudan i egzogeno zadani okvir
kreacije domaćeg novca jasno je da su rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza
predstavljali samo puke želje. Dakle, monetarni čimbenik determinirao je
sve druge varijable i tijekom vremena proizveo učinke koji su danas izrazito
negativni. Stabilnost cijena pretvorena je u iluziju opće stabilnosti, a u stvari je
proizvedena situacija i unutrašnje i vanjske nestabilnosti. Takav antiinflacijskostabilizacijski model ekkonomske politike koji je osgiravala rigidna quasi
currency board monetarna politika od početka je u sebi imao prorecesijske
mehanizme koji su nastupom recesije dodatno aktivirani. Otuda dolazi i
stalno izražena i prisutna nelikvidnost u hrvatskom gospodarstvu.
Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i
određen inozemnim čimbenicima. Stvaranje domaćeg primarnog novca nije
vezano za domaću proizvodnju gdje bi se proizvodnja roba i usluga zakonito
zatvarala stvaranjem novca u čemu bi krediti banaka, odnosnoi diskontni
poslovi imali veliku ulogu. Zbog svega toga naš je model monetarne politike
čitavo vrijeme bio deformiran i kao takav nije mogao dati drugačije rezultate.
Njegova odvojenost od realne ekonomije ogleda se u izuzetno dobroj
likvidnosti financijskog sektora i velikoj nelikvidnosti u ostalim sektorima.
Iz svih prethodno navedenih razloga nužne su reforme monetarnog sustava
i monetarne politike koja bi u novom redefiniranom modelu ekonomske
politike trebala igrati podređenu ali aktivnu ulogu usmjerenu na rast BDP-a,
zapošljavanja i izvoza.
Naravno, smatramo da bi se stručne rasprave trebale voditi oko šire grupe
problema, konkretno oko pet skupina pitanja koja su važna za izlazak Hrvatske
iz ekonomske krize. To su: (1) monetarna politika; (2) reforma bankovnog
sustava; (3) fiskalna politika; (4) strukturne reforme i (5) restrukturiranje
inozemnog duga.
48
perspektive
Trendovi
Imigracijske dvojbe
Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci
Njemačkoj je nužna popustljivija zakonska regulativa i
smanjenje administrativne krutosti kako bi se pokušalo
motivirati barem dio od 300.000 imigranata s
fakultetskom diplomom da postanu trajni zaposlenici
sa statusom koji je adekvatan njihovim stručnim
kvalifikacijama.
Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin
Mjesecima nakon što je objavljena lani u kolovozu, knjiga Thila Sarrazina
Deutschland schafft sich ab (Njemačka se ukida) još je uvijek traženi bestseler.
Knjiga iznosi apokaliptički argument – da useljenici razaraju Njemačku. Prema
Sarrazinovu mišljenju većina arapskog i turskog stanovništva zemlje nisu samo
neskloni nego i nesposobni da se integriraju, pa zemlja mora poduzeti hitne
korake počevši s preispitivanjem svog sistema socijalne zaštite da bi spriječila
sve bližu propast.
Njemačka politička elita teško da može ignorirati tu problematiku. Sarrazin
nije neodgovorni radikal: bio je dužnosnik u Deutsche Bahn, berlinski ministar
financija i član odbora Dezutsche Bundesbank, njemačke centralne banke.
Nekoliko dana nakon objave knjige i žestokog intervjua koji je uslijedio, u
kojem je spomenuo židovski “gen” (što je naročita tabu tema u Njemačkoj),
izbačen je iz lijeve od centra Njemačke socijaldemokratske stranke.
broj 3-4 :: listopad 2011.
49
Trendovi
Političari s desnice nisu bili sigurni da li da ga prisvoje ili da ga kritiziraju.
Kancelarka Angela Merkel osudila je knjigu, ali je izrazila i svoju zabrinutost
u pogledu imigracije izjavivši da je multikulturalizam u Njemačkoj “potpuno
zakazao”. Predsjednik Christian Wulff, koji poput Merkelove potječe iz
Kršćansko-demokratske unije, pokušao je distancirati državu od Sarrazina
tvrdeći da islam “pripada” Njemačkoj. No Horst Seehofer, predsjednik
bavarske vlade i vođa CDU-ove sestrinske stranke, Kršćansko-socijalne unije
(CSU), odlučio se svrstati uz Sarrazina izjavivši da Njemačka ne treba više
imigranata iz “drugih” zemalja i pozivajući na udar na “one koji odbijaju
integraciju”.
Izazovi vezani uz imigraciju nisu nova tema u Njemačkoj. Tijekom desetljeća
su se i rođeni Nijemci i došljaci u Njemačku držali mita da gastarbajteri koji
su u 1960-im i 1970-ima došli da podrže njemačko ekonomsko čudo nisu
došli da tu stalno ostanu. Nije čudo da se uslijed toga mnogi od onih koji su
ostali nisu uspješno integrirali. Desetljećima su Nijemci postajali sve zabrinutiji
zbog imigracije, ali ipak njihova zabrinutost često ne dolazi do izražaja – što
je savršeno streljivo za nekoga poput Sarrazina. Ipak, kako se kontroverza
oko Sarrazina protegla, počela se u Njemačkoj pojavljivati i jedna paralelna
i konstruktivnija rasprava. U vladajućoj koaliciji, ministarstvima, medijima i
građanskim forumima ljudi nisu govorili o turskoj populaciji u Njemačkoj i
njegovoj borbi za integraciju nego i o nečemu što su neki identificirali kao
“doseljenike koje trebamo” – visokostručne znalce – i kako ih privući u
Njemačku.
Najbolji i najpametniji
Prije desetak godina, nakon dugotrajnog ignoriranja, Nijemci su počeli
shvaćati da je Njemačka “zemlja imigracije”. Zakoni doneseni 2000. stvorili
su mogućnost stjecanja državljanstva za djecu “gastarbajtera”. U 2001. je
jedno povjerenstvo pod predsjedanjem bivše predsjednice Bundestaga Rite
Süssmuth naglasilo potrebu angažiranja doseljenih radnika uz napomenu da
treba više poraditi na integraciji onih stranaca koji se već nalaze u Njemačkoj.
Zakon koji je stupio na snagu 2005. odredio je osnivanje nacionalnog ureda
za imigraciju i ustanovio nekoliko vrsti viza za radnike imigrante. Također su
uvedeni “tečajevi za useljavanje” koji uključuju i 600 sati poduke iz njemačkog
za sve došljake. Potkraj desetljeća stvorena je ogromna nacionalna mreža za
održavanje ovih tečajeva i pružanje drugih usluga uz izdatak od 140 milijuna
eura godišnje.
Povjerenstvo Rite Süssmuth učinilo je novačenje visokokvalificirane radne
snage središnjom točkom svog prijedloga za reviziju sistema imigracije.
50
perspektive
Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci
Već u 2001. je, u Njemačkoj i širom svijeta, napredak u komunikacijama
i saobraćaju nagrizao bedeme koji su nekad određivale nacionalna tržišta
rada, a vlade su počinjale shvaćati da se nalaze u utrci za talente.
Globalna utrka za kvalificiranim radnicima trajala je tijekom privrednog booma
prošlog desetljeća. Kako su mnogi primijetili, Australija i Kanada su imale
najefikasnije i najprivlačnije mjere politike imigracije: obje se zasnivaju na
sistemu bodova za privlačenje stranih talenata, birajući imigrante sa znanjem
jezika i natprosječnim nivoom obrazovanja. I druge su zemlje pokrenule
vlastite napore za privlačenje visokokvalificiranih kadrova. Njemačka je učinila
izuzetak od svoje zabrane useljavanje iz 1973, uvodeći mnogo hvaljenu
Zelenu kartu za privlačenje stručnjaka za informatičku tehnologiju. Francuska,
Irska, Nizozemska i Ujedinjeno kraljevstvo razvile su slične inicijative. U 2007,
Evropska je unija najavila ambicioznu nadnacionalnu verziju za globalno
privlačenje talenata: Plavu kartu, s namjerom da privuče radnike uz ostalo i
olakšavanjem da na kontinentu mijenjaju jedan posao za drugi.
No njemački napori da privuku najbolje i najpametnije nije urodila plodom
kako se planiralo. U nekim slučajevima vlasti su naišle na hladan prijem;
u drugima pokrenute inicijative nisu dale očekivane rezultate. Zelena karta
privukla je manje IT specijalista no što se predviđalo – manje od 16.000 u
tri godine. Pokušaj izrade njemačkog sistema bodovanja zakazao je 2004.
Temeljni zakon o imigraciji koji je stupio na snagu 2005. stvorio je nove vize
za zapošljavanje za visokokvalificirane znanstvenike, inženjere zdravstvene
stručnjake, sveučilišne nastavnike i menadžere. No odaziv je bio ispod
očekivanja. Svake je godine tek nekoliko stotina imigranata prihvatilo ponudu
za trajno naseljavanje: u 2009. bilo ih je tek 169. Na temelju privremenih
viza dolazi godišnje tek nekoliko tisuća dodatnih stručnjaka. Studenti na
sveučilištima smatraju Njemačku atraktivnijom: sada ih svake godine dolazi
60.000. No na kraju studija tek ih se oko 6.000 odlučuje ostati.
Nepopunjeno 80.000 VKV radnih mjesta
Njemačka je privreda u usponu a oskudica kvalificiranih radnika predstavlja
ozbiljnu prijetnju stabilnom rastu. Prema nedavnoj anketi 70% njemačkih
poduzeća ima problema s pronalaženjem majstora obrtnika, tehničara i
drugih kvalificiranih radnika. Udruženje njemačkih inženjera izvijestilo je
da u čitavoj zemlji ima 36.000 nepopunjenih radnih mjesta za inženjere
a udruženje IT tvrtki procjenjuje da na području informatike ima 43.000
nepopunjenih radnih mjesta. Problem radne snage je naročito akutan kod
manjih često provincijskih poduzeća u prerađivačkom sektoru poznatim kao
broj 3-4 :: listopad 2011.
51
Trendovi
Mittelstand. Ako se problem ostavi neriješenim, stanje će se pogoršavati:
stopa njemačkog fertiliteta pala je na zapanjujućih 1,38 djece a radna snaga
naglo stari – proizvođač automobila Daimler očekuje da će 2020. više od
polovice njegovih radnika biti starija od 50 godina.
Njemačka je javnost podijeljena oko toga kako riješiti pitanje nestašice
radne snage. Pobornici poslovnih krugova naglašavaju hitnost problema i
povremeno, nevjericu u prividnu nezainteresiranost zemlje da privuče potrebne
strane radnike. Čak i šira javnost, zanesena Sarrazinom, izgleda shvaća da
nešto nije u redu: priče o sposobnim i poželjnim strancima koji napuštaju
Njemačku standardne se teme u medijima, uključujući i nedjeljni reality show
Goodbye Deutschland! Die Auswanderer (Zbogom Njemačka! Iseljenici).
Ipak, nema široke političke volje za rješavanjem ovog problema. Mnogi
dužnosnici u vlasti žive u iluziji da bi bilo dovoljno samo prekvalificirati
nezaposlene radnike, domaće i strane, koji se već nalaze u zemlji – kao
da je sve što je potrebno za stvaranje jednog inženjera ili doktora znanosti
nekoliko sati večernje škole. U nacionalnoj debati o tom pitanju prisutna je
kognitivna disonanca, pri čemu skepticizam i nijekanje prikrivaju nasušne
potrebe zemlje za radnom snagom. Kako reče jedan stručnjak za politiku
imigracije, aludirajući na političke parole iz prošlih dvaju desetljeća, “Mi smo
zemlja imigracije preko volje” Ipak, čak i dok je prošle jeseni kontraverza
oko Sarrazina bjesnila u medijima, vladajuća je koalicija u tišini razmatrala
donošenje paketa mjera za privlačenje talenata iz inozemstva.
Njemačka vladajuća “crno-žuta” koalicija konzervativaca iz CDU/CSU
i Slobodne demokratske stranke svjesna je potrebe za modernizacijom
pristupa imigraciji visokostručnih osoba. No podjele među strankama koče
vladu. Svaka frakcija i odgovarajuće ministarstvo ima svoj prijedlog. Jedni
bi spustili minimalnu nadnicu koju bi kvalificirani radnici trebali zaraditi da bi
se kvalificirali za trajno naseljavanje; neki bi dozvolili poslodavcima koji žele
zaposliti radnike da zaobiđu pravilo da najprije moraju popuniti radna mjesta
njemačkim državljanima; drugi bi opet produžili razdoblje u kojem studenti
u visokom školstvu smiju boraviti u Njemačkoj od jedne na dvije godine.
Najradikalniji je prijedlog zamjena njemačke politike dozvola useljavanja,
koja kao i američki sistem zahtijeva da useljenik ima ponudu poslodavca za
zapošljavanje, sistemom bodovanja prema kanadskom uzoru. U Njemačkoj
poslovne grupacije zagovaraju politiku zasnovanu na bodovima: smatraju
da bi ona pokazala da je zemlja otvorena i da čini sve da privuče najbolje
i najpametnije.
52
perspektive
Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci
Što privlači vrhunske radnike?
Dio problema je u tome što nitko u Njemačkoj, a i drugdje, ne zna mnogo
o tome što privlači visokostručne radnike. Imigracijska politika je uglavnom
važna za potencijalne doseljenike, a uvjeti za radničku vizu mogu biti ona
sitna razlika između privlačne i neprivlačne zemlje za useljavanje. Po onome
kako je sada, njemačka procedura za dobivanje viza je poznata kao tegobna.
Poslodavci i imigranti se podjednako tuže na administrativnu sitničavost, dugo
čekanje i beskonačno pregovaranje s vlastima. Nažalost, veći dio razmatranih
promjena u Berlinu su mali koraci, a vladajuća koalicija odgađa odluku.
Zašto bi neki financijski analitičar iz Pekinga radije izabrao Frankfurt
umjesto Singapura? Koje su prednosti Silicijske doline prema Bangaloreu?
Svaka akademska disciplina ima svoje odgovore na ta pitanja: ekonomisti
ukazuju na nivoe nadnica i dohodaka, znanstvenici društvenih znanosti na
društvene mreže, a kreatori mjera imigracijske politike se zalažu za birokratske
inicijative kao što su prihvatni centri. Analitičar urbanih studija Richard Florida
pretpostavlja da “kreativnu klasu” najviše privlači ono što naziva “tri T-a”
tehnologija, talent.
U izvjesnom smislu iznenađuje da Njemačka nije privlačnija obrazovanim i
sposobnim imigrantima. Ima najsnažniju privredu u Evropi, drugi je svjetski
izvoznik, poduzeća su joj na samom vrhu primijenjene i industrijske tehnologije.
Njemačke nadnice natprosječne su u Evropi. Njemačka su sveučilišta solidna,
iako ne izuzetna – i besplatna. Iako je jezik težak, mnoga njemačka poduzeća
imaju međunarodni značaj, s pogonima u privredama u usponu kao što je
Kina.
Njemačka još uvijek privlači daleko manje stranih studenata nego Sjedinjene
Države. No broj onih koji dolaze svake godine pokazuje da je ta zemlja
privlačnija studentima nego odraslim radnicima. Otuda i izazov da se te
mlade ljude uvjeri da ostanu. A kako se ekonomske šanse poboljšavaju u
Kini kao i u Indiji, to za sve zapadne zemlje postaje sve teže.
Zapreka privlačenju i zadržavanju talenata je i njemačka bilanca imigracione
politike. Njemačka je vrlo raznorodna zemlja: njena populacija osoba rođenih
u inozemstvu je među najvećima u Evropi. Dvadeset posto njenih stanovnika
rođena je u inozemstvu ili ima ono što Nijemci zovu “doseljeničko porijeklo”,
što znači da su to djeca imigranata. A povijest zemlje u drugom svjetskom
ratu učinila je mnoge Nijemce izrazito osjetljivima čak i na privid netrpeljivosti.
Jedna znanstvena studija diskriminacije u posljednjim je mjesecima privukla
veliku pažnju. Dva ekonomista sa Sveučilišta u Konstanzu analizirala su
odgovore poslodavaca na jednake molbe za zapošljavanje ljudi s njemačkim
broj 3-4 :: listopad 2011.
53
Trendovi
i turskim prezimenima i ustanovili da je postotak povoljnih reakcija bio 14%
veći kod molbi poslanih na ima Tobias Hartmann nego Fatih Yildiz. Ti rezultati
i nisu loši kako bi mogli biti: jedna slična studija provedena u Sjedinjenim
Državama u 2004. pokazala je da su kandidati s imenima koja su zvučala
kao da pripadaju bijelcima imale su 50% više povoljnih reakcija nego one
koje su glasile na imena koja kao da su pripadala Afroamerikancima. No o
ovom istraživanju bilo je u Njemačkoj mnogo govora, uključujući i obrazovane
strance o tome hoće li ostati u zemlji ili ne.
Trnovit put do ravnoteže
Proturječja oko Sarrazina nije pomogla smirivanju stanja. Prema anketi
provedenoj dva mjeseca nakon objave knjige 36% ispitanika smatralo je
da je Njemačka “pregažena od stranaca”; 59% je smatralo da bi četirima
milijunima muslimana trebalo “znatno ograničiti”, obavljanje njihovih vjerskih
obreda. K tome tijek ove nacionalne debate otvara i stare rane. Čak i mnogi
veoma uspješni imigranti s dubokim korijenima u Njemačkoj tvrde kako
osjećaju da nikada neće biti potpuno prihvaćeni.
Konačna varijabla u računici mogućih došljaka trebala bi se odnositi na
društvene uvjete u zemlji useljenja. Te je faktore čak teže proučiti nego
toleranciju, no oni se često pojavljuju u razgovorima s visokoobrazovanim
imigrantima. Pridošlice znaju da njemačke škole nisu bile jako dobre prema
djeci gastarbajtera. U 2009. tek je 9% mladih ljudi turskog porijekla prošlo
završni ispit pri testiranju za ulazak na sveučilišta prema 19% kod Nijemaca. A
u domaćim stručnim programima. gdje se dvije trećine Nijemaca kvalificiraju
za buduće karijere prima se tek jedna četvrtina mladih ljudi imigrantskog
porijekla. Iako stručnjaci za socijalna pitanja tvrde da su ti loši rezultati
većinom posljedica lošeg obrazovnog nivoa gastarbajtera, mnogi nedavno
pridošli obrazovani zaposlenici strahuju da će njemačke škole naškoditi i
njihovoj djeci, naročito ako izgledaju kao stranci bilo da su tamnoputi ili da
imaju azijatske crte lica. Strane visokoškolske diplomce koji razmišljaju o
tome da ostanu u Njemačkoj brinu ustaljeni sistemi senioriteta koji im često
čine teškoće u napredovanju u njemačkim poduzećima. Drugi se boje da
neće uspjeti prodrijeti u njemačke društvene i profesionalne mreže ili da će
govorenje bilo čega što nije savršeni njemački ugroziti njihove karijere. Drugi
opet brinu zbog milijardi regulatornih zapreka započinjanju vlastitih poduzeća.
Tvorci njemačke politike počinju spajati dijelove ove slagalice. Zakonom
bi se pojednostavnio proces priznavanja diploma koje stranci donose u
Njemačku. To bi svakako pomoglo onim 300.000 imigranata s fakultetskim
54
perspektive
Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci
obrazovanjem koji su već u Njemačkoj i rade na poslovima nižim od njihovih
kvalifikacija – i predstavljalo bi pozitivan signal potencijalnim pridošlicama
u inozemstvu.
Obrazovani imigranti koji biraju hoće li ostati ili otići spominju druge njemačke
prednosti, kao što je razgranati sistem socijalnog osiguranja, solidnost privrede
i donekle paradoksalno, predvidivost reguliranog tržišta rada. “U Americi
možete zaraditi mnogo više novca. Možete se uspinjeti znatno brže” rekao mi
je jedan kineski specijalist za informatiku. “No ovdje u Njemačkoj ja i moja
obitelj – živimo lijepim životom. Zdravstvo, škole, odmori; to nije ono što me
privuklo ovamo, ali to je ono zbog čega ću ovdje ostati”.
Nijemci se gotovo jednako protive promjenama kao što se protive i imigraciji,
a za kvalificirane imigrante Njemačka nikad neće biti svjetska destinacija broj
jedan. Ipak, akutna nestašica koja se nazire u slijedećim godinama tjera ljude
kako unutar tako i izvan njemačke vlade da postave relevantna pitanja prije
nego u nekim drugim zemljama.1
1
Članak je zasnovan na tvrdnjama knjige T. Jacoby: “Germany’s Immigration Dilemma:
How Can Germany Attract the Workers It Needs?” Foreign Affairs, March/ April, 2011.
Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:
www.inicijativa.com.hr
broj 3-4 :: listopad 2011.
55
Obveznice za dijasporu
Dodatna “mužnja” iseljenika
“Gastarbajteri” iz siromašnih zemalja i dosad su pomagali
svojoj izvornoj domovini, a sada su na meti financijaša i
njihove ušteđevine
Ekonomski emigranti matičnoj zemlji uvelike pomažu šaljući doznake za
uzdržavanje roditelja, školovanje djece, rođaka i sl. Siromašne zemlje mogle
bi od svojih iseljenika izvući i dodatnu korist. Jedna od metoda je prodaja
obveznica namijenjenih dijaspori.
Zamisao je jednostavna. Vlade nerazvijenih zemalja mogu izdavati obveznice
i plasirati ih svojim “gastarbajterima” u bogatim zemljama. Nekoliko je
prednosti u takvom načinu “mužnje” članova dijaspore. Oni su često vrlo
domoljubni i sviđa im se zamisao da se njihovom ušteđevinom financira
podizanje mostova, bolnica i sličnih zdanja domovini. Strpljivi su jer imaju
dugoročne veze s emitentom. Manje su nervozni od drugih investitora, budući
da imaju prijatelje koji im mogu kazati jesu li politički nemiri zaista onako
krvavi kao što izgledaju na televiziji. I optimistični su glede valutnoga rizika.
200 milijuna “gastarbajtera“
Izrael i Indija u prošlosti su uspješno emitirali obveznice za dijasporu, grčka
vlada sada se očajnički hvata za tu ideju. Dijaspore su veće nego ikada –
više od 200 milijuna osoba živi izvan zemalja u kojima su rođene. Također
su i bogatije: procjenjuje se da useljenici iz zemalja u razvoju imaju uštede od
400 milijardi dolara. Zahvaljujući jeftinim telefonskim razgovorima i letovima,
iseljenici često održavaju veze sa svojom domovinom. I, lako su dostupni:
vlade im se mogu obratiti posredstvom kompanija za transfer novca s kojima
su već u kontaktu.
Svjetska banka savjetuje nekoliko zemalja o obveznicama za dijasporu, a
uskoro bi se popisu mogle pridružiti Kenija, Nigerija i Filipini. U prošlosti je
većina siromašnih zemalja bila fiskalno rasipna do te mjere da im ni jedan
56
perspektive
Snažan iskorak – u prošlost
investitor, pa ni domoljubni, ne bi pri zdravoj pameti povjerio svoj novac.
Sada većina uživa kreditno povjerenje.
Ipak, obveznice za dijasporu suočene su s izazovima. Primjerice, teško je
očekivati da će iseljenici koji su bili prisiljeni emigrirari zbog okrutnosti vlade
financirati režime koji su ih natjerali da odu. Ali za većinu nedovoljno razvijenih
zemalja obveznice su ideja koja zaslužuje pokušaj.
Medijska digitalizacija
Snažan iskorak – u prošlost
U proteklih desetak godina internet je prekinuo model
razvijan u medijskim organizacijama od početka 19.
stoljeća i omogućio da se ponovno uspostavi društveni
aspekt u toj djelatnosti. Vijesti se vraćaju u predindustrijski
oblik a moderni blogeri zapravo imitiraju Johna Lockea,
Thomasa Painea, Benjamina Franklina i druge pisce
pamfleta u medijskoj prošlosti.
Priredio: Drago Kojić
Već barem 10 godina raznoliki proroci utrkuju se u pretskazivanju smrti
tiskovnoga novinarstva pa i same tvrdo ili mekano ukoričene knjige, koja
zasad još uvelike ukrašava police u dnevnim sobama i drugim prostorijama
prosječnoga kućanstva. Iako se Gutenbergovi poklonici i dalje odupiru
internetu, taj je medij u međuvremenu obrnuo naglavce informativnu industriju,
učinivši je znatno više sudioničkom, raznolikijom i pristranijom – kakva je bila
prije nastanka masovnih medija. Tjednik The Economist nedavno je toj temi
posvetio opsežan prilog iz kojega donosimo neke fragmente.
Vijesti ponovno postaju društveni medij kakav su bile do početka 19. stoljeća,
ali u znatno većoj mjeri. U sadašnjoj transformaciji informacija uočljiva je
broj 3-4 :: listopad 2011.
57
Trendovi
krupna povijesna ironija. Industriju preoblikuje tehnologija – ali potkopavajući
poslovne modele masovnih medija, ta tehnologija po mnogočemu vraća
industriju na nesputanije i neanalitičke modele predindustrijskoga doba.
Vijesti, naklapanja, tračevi
Do početka 19. stoljeća nije bilo tehnologije za brzo širenje novosti do većeg
broja ljudi. Prenosile su se usmeno na tržnicama i gostionicama, pismima
što su ih prijatelji slali jedan drugom. Ta se pojava može pratiti unatrag
sve do starog Rima, kada su se članovi elite uzajamno informirali pismima,
transkriptima govora i primjercima acuta diurna, službenih novina koje su
svakodnevno postavljali na forumu. Vijesti su se kretale društvenom mrežom
jer nije bilo druge mogućnosti.
Izum tiskarskoga stroja omogućio je da se brojni primjerci nekoga dokumenta
izrađuju znatno brže, ali distribucija je i dalje ovisila o osobnim vezama.
Tako su tekstovi (teze) Martina Luthera početkom 1518. u dva dana obišli
cijelu Njemačku prijenosom iz jednog grada u drugi. Kako su tvrdili Luther i
njegovi pobornici tijekom sljedećeg desetljeća u Njemačkoj je prodano više
od šest milijuna vjerskih pamfleta. “Novinske balade”, koje su širile vijesti u
obliku popularnih pjesama, opjevale su, uz ostale događaje, poraz španjolske
armade 1588.
U siječnju 1776. Pamflet Thomasa Painea “Zdrav razum” (Common Sense),
koji je huškao koloniste protiv britanske krune, tiskan je u 1.000 primjeraka.
Jedan je dospi o u ruke Georgea Washingtona, koji je bio toliko impresioniran
da je naredio američkim časnicima da svojim vojnicima čitaju dijelove
Paineova pamfleta. Do srpnja 1776. oko 250.000 ljudi, gotovo polovica
slobodnoga stanovništva u kolonijama, bilo je izloženo Paineovim idejama.
Novine su u to doba imale malu, lokalnu nakladu i predstavljale su mješavinu
nepopustljivih uredničkih članaka, dopisa čitatelja i priloga iz drugih listova;
nije još bilo profesionalnih reportera. Svi ti rani mediji prenosili su vijesti,
naklapanja, tračeve, mišljenja i ideje unutar određenih društvenih krugova
ili zajednica, s malim razlikama između proizvođača i potrošača informacija.
Bijahu to društveni mediji.
Društveni mediji – stara “novost”
Izum parnoga tiska početkom 19. stoljeća i pojava novina za masovno tržište,
kao što je bio New York Sun, označili su duboku promjenu. Nove tehnologije
omogućile su masovnu dostavu do velikog broja ljudi brzinom i djelotvornošću
58
perspektive
Novi povratak vinila
bez presedana, ali su kontrolu protoka informacija stavile u ruke odabrane
nekolicine. Prvi put vertikalna distribucija novosti, od specijalizirane elite do
široke publike, imala je odlučujuću prednost pred horizontalnom distribucijom
među ljudima. Taj se trend ubrzao izumom radija i televizije u 20. stoljeću.
U okvirima tih tehnologija izrasle su informativne kompanije. U modernim
medijskim organizacijama vijesti prikupljaju profesionalci, a dostavljaju se
korisnicima zajedno s oglasima, koji pomažu u financiranju ukupne operacije.
U proteklih desetak godina internet je prekinuo taj model i omogućio da se
ponovno uspostavi društveni aspekt medija. Po mnogočemu vijesti se vraćaju
na svoj predindustrijski oblik, ali uz snažnu podršku interneta. Telefoni-kamere
i društveni mediji kao što su blogovi, Facebook i Twitter mogu se doimati
kao potpuna novost, ali zapravo oponašaju način na koji su ljudi nekoć
prikupljali i razmjenjvali informacije. “Društveni medij nije nikakva novost, to
je samo rasprostranjenija novost”, kaže jedan promatrač, uspoređujući Johna
Lockea, Thomasa Painea i Benjamina Franklina s modernim blogerima. Do
2020. medijski i politički okoliš uvelike će se izmijeniti jer će se ljudima koji su
navikli na moć i vlast pridružiti društvene mreže u različitim oblicima. Julian
Assange izjavio je da WikiLeaks djeluje u tradiciji radikalnih pamfletista u
engleskom građanskom ratu koji su nastojali sve vladine tajne „baciti pred
javnost“. Vijesti postaju raznolikije i zbog toga što sredstva objavljivanja
postaju sve dostupnija.
Glazbena industrija
Novi povratak vinila
Britanija, Francuska, Španjolska i druge razvijene zapadne
zemlje, a naročito SAD, bilježe bum prodaje vinilnih ploča
U vrijeme kad mnogi analitičari pretskazuju nestanak CD-a, doima se pomalo
nestvarnom tvrdnja o povratku vinilne gramofonske ploče popularno zvane LP
(skraćenica od long playing, tj. dugosvirajuća). Prodaja LP-a lani je porasla u
Britaniji i Njemačkoj, kao i u SAD-u, gdje se i u ovoj godini bilježi rast od čak
39 posto. U Španjolskoj je prodaja od 16.000 LP-a narasla na 104.000 lani.
broj 3-4 :: listopad 2011.
59
Trendovi
To je zapravo drugi val oživljavanja “vinilke”. Prvi je zabilježen krajem prošlog
milenija, kada su tinejdžeri kupovali Tachnics gramofone, sanjajući da će
postati disk džokeji na Ibizi (tada još nije bilo planetarno poznato naše Zrće
na Pagu). Ali
teško je vući sobom opremu pa danas mnogi DJ-i koriste laptope
Trendovi
i memorijske stikove.
To je zapravo drugi val oživljavanja “vinilke”. Prvi je zabilježen krajem prošlog
milenija, kada su tinejdžeri kupovali Tachnics gramofone, sanjajući da će
Mješavina
praktičnosti
ljepote?
postati
disk džokeji naiIbizi
(tada još nije bilo planetarno poznato naše Zrće
na Pagu). Ali teško je vući sobom opremu pa danas mnogi DJ-i koriste laptope
Današnji ljubitelji LP-a uglavnom su poneseni žarom za rock glazbu, ali
i memorijske stikove.
podosta je i poklonika klasične muzike. Oni koji su prije dva desetljeća
zamjenjivali svoje kolekcije LP-a tada modernim CD-ima vraćaju se prvoj
ljubavi. Mješavina praktičnosti i ljepote?
Današnji ljubitelji LP-a uglavnom su poneseni žarom za rock glazbu, ali
Čime se tumači
novi-stari
trend?
Olivermuzike.
Goss uOni
tvrtci
koja u
podosta
je i poklonika
klasične
kojiRecord
su prije Pressing,
dva desetljeća
San Franciscu
proizvodi
vinilke,
tvrdi
da
je
to
mješavina
praktičnosti
i
ljepote.
zamjenjivali svoje kolekcije LP-a tada modernim CD-ima vraćaju se prvoj
ljubavi.ploče prodaju se zajedno sa šiframa za skidanje albuma s
Mnoge vinilne
interneta, Čime
što ihsečini
prikladnijim
od CD-a.
Usto,
ljubitelji
vole
držatikoja
u ruci
tumači
novi-stari trend?
Oliver Goss
u tvrtci
Record
Pressing,
u
Franciscu
vinilke,drže
tvrdi da
da jesetočak
mješavina
praktičnosti
i ljepote.
nešto većeSan
i teže.
Nekiproizvodi
promatrači
polovica
prodanih
ploča
ploče prodaju se zajedno sa šiframa za skidanje albuma s
uopće ne Mnoge
stavlja vinilne
na gramofon!
interneta, što ih čini prikladnijim od CD-a. Usto, ljubitelji vole držati u ruci
Vinilke imaju
i faktor
osebujnosti.
To je sjajnije
odčak
skidanja
interneta,
kažu
nešto
veće i teže.
Neki promatrači
drže da se
polovicas prodanih
ploča
uopćesu
ne nekoć
stavlja na
gramofon!
upućeni. Ljudi
kupovali
krijumčarene CD-e i japanski uvoz koji
je sadržavao
glazbu
nedostupnu
njihovim
prijateljima.
Danas
kad kažu
je sve
Vinilkei maju i faktor osebujnosti.
To je sjajnije
od skidanja
s interneta,
Ljudine
su nekoć
krijumčarene
i japanski
uvoz
koji
dostupno upućeni.
besplatno,
samo kupovali
na priratski
način, CD-e
glazbeni
fanovi
trebaju
sadržavao
glazbu
nedostupnu
njihovim
prijateljima.
sve
nešto čimejeće
se hvaliti.
Ograničena
izdanja
vinilke
odličnoDanas
služekad
u tujesvrhu.
dostupno besplatno, ne samo na priratski način, glazbeni fanovi trebaju
nešto čime će se hvaliti. Ograničena izdanja vinilke odlično služe u tu svrhu.
Novi uspon
4
4
3
3
2
2
1
1
0
09 09 11* 11*
0
Prodaja vinilnih albuma u SAD
1993
1993
95
95
9797
Izvor: Nielsen
Izvor:
NielsenSoundscan
Soundscan
60
60
perspektive
perspektive
9999
2001
2001
03 03
05 05
07 07
* Prognoza
* Prognoza
Dossier
EKONOMIJA, POLITIKA I SOCIOLOGIJA POSKUPLJIVANJA HRANE
Svjetski mediji sve češće i sa sve više dramatičnosti ukazuju na
napetosti što ih izaziva raskorak između potražnje i ponude osnovnih
poljoprivrednih kultura. Cijene strmoglavo rastu, ali se posljedice ne
osjećaju svuda jednako.
Naš analitičar osvrće se u ovom prilogu na dvije studije što ih je priredio
američki časopis Foreign Policy, koji je svoj lipanjski broj posvetio
poskupljivanju hrane, kao jednoj od najaktualnijih tema svjetske
privrede i politike. I nude nam mnogo materijala za razmišljanje...
Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin
Nova prehrambena geopolitika (1)
Kako strmoglavi rast cijena hrane mijenja sliku svijeta
Od Bliskog istoka do Madagaskara, visoke cijene hrane uzrokuju sve češći
grabež zemlje i ruše diktatore. Dobrodošli u ratove za hranu 21. stoljeća –
poručuje Lester L. Brown, direktor američkog Earth Policy Institute.
Dobrodošli u novu ekonomiju hrane iz 2011: cijene rastu, ali se posljedice ne
osjećaju svuda jednako. Za Amerikance, koji troše manje od desetine dohotka
u supermarketu, nagli rast ovogodišnjih cijena hrane jest neugodnost, ali nije
nevolja. No za najsiromašnije 2 milijarde ljudi svijeta koje troše 50 do 70
posto svog dohotka na hranu, to poskupljenje može značiti prijelaz od dva
obroka dnevno na jedan. Oni koji se jedva pridržavaju na najnižim prečkama
broj 3-4 :: listopad 2011.
61
Dossier
NAJVAŽNIJE BROJKE:
+ 70%
proizvodnje hrane koja
bi se trebala povećati
da bi se svijet prehranio
do 2050.
+ 10 - 20%
povećanja broja gladnih
ljudi do 2050. zbog
promjene klime
Cijene hrane
$600
soja
riža
pšenica
kukuruz
200
2000
2011
Proizvodnja mesa
mil. tona
518
310
danas
62
perspektive
2050.
Već je u 2011. UN-ov indeks cijena premašio
prethodni maksimum svih vremena; u ožujku je
zabilježio porast osmi mjesec uzastopno. U prošlosti
su povećanja cijena gotovo uvijek nastajale zbog
lošeg vremena – izostanka monsuna u Indiji,
suše u bivšem Sovjetskom Savezu ili toplinskom
valu na američkom Srednjem zapadu. Takvi su
događaji oduvijek remetili stanje no srećom su bili
rijetki. Današnji je rast cijena nažalost pokrenut
trendovima koji povećavaju potražnju i otežavaju
povećanje proizvodnje: uz ostalo to je nagli porast
stanovništva, rast temperature koji pogađa usjeve
i isušuje bunare za navodnjavanje. Svake noći
pojavljuje se dodatnih 219.000 ljudi koje treba
nahraniti na svjetskoj trpezi.
Vrebaju mnogo opasnije krize od ovih
u Libiji, Tunisu
u US dolarima za tonu
400
globalne ekonomske ljestvice u opasnosti su
da propadnu do kraja. To može pridonijeti – i
pridonosi – revolucijama i prevratima.
Još više zabrinjava to što svijet gubi sposobnost
ublažavanja učinaka nestašice. Reagirajući na
ranije nestašice, Sjedinjene Američke Države su,
kao najveći svjetski proizvođač žitarica, stvarno
bile u mogućnosti da svijet udalje od moguće
katastrofe. Od sredine dvadesetog stoljeća sve do
1995, SAD su imale viškove žitarica ili neobrađene
površine koje se moglo zasijati da bi se spasile
zemlje u nevolji.
Zbog toga je svjetska prehrambena kriza iz 2011.
stvarna, i zato može dovesti do još više pobuna
zbog hrane popraćene političkim revolucijama.
Što ako neredi koji su svrgnuli. Zinea el-Abidine
Ben Alija u Tunisu, Hosnija Mubaraka u Egiptu i
Muamera al-Gadafija u Libiji (zemlji koja uvozi 90
posto žitarica) nisu kraj priče nego njen početak?
Poljoprivrednici i ministri vanjskih poslova,
pripremite se za novo doba u kojem nestašica
Nova prehrambena geopolitika
hrane u svijetu sve više oblikuje svjetsku politiku.
Udvostručenje svjetskih cijena žitarica od početka
2007. pokrenula su dva glavna faktora: ubrzanje
rasta potražnje i rastuće teškoće u brzom povećanju
proizvodnje. Rezultat toga je svijet koji izgleda
bitno drugačije od obilate žitarske privrede svijeta
iz prošlog stoljeća. Kako će izgledati geopolitika
hrane u novoj eri u kojoj dominira oskudica? Čak
i u ovoj ranoj fazi možemo uočiti bar najšire okvire
globalne ekonomije hrane.
Na strani potražnje, poljoprivrednici su sada
jasno suočeni s rastućim pritiscima. Prvi je rast
stanovništva. Svake godine poljoprivrednici svijeta
moraju prehraniti dodatnih 80 milijuna ljudi
gotovo sve u zemljama u razvoju. Nakon 1970.
svjetsko se stanovništvo gotovo udvostručilo. U
međuvremenu 3 milijarde ljudi nastoje se uspeti
na prehrambenoj ljestvici trošeći više mlijeka mesa
i jaja. Kako sve više obitelji u Kini i drugdje ulaze
u srednju klasu, one očekuju da će i jesti bolje.
No kako globalna potrošnja žitaricama intenzivnih
stočarskih proizvoda raste, tako raste i potražnja
za dodatnim kukuruzom i sojom potrebnom da
nahrani svu tu stoku.
Pred deset godina rast potrošnje iznosio je 20
milijuna tona godišnje – u novije doba povećan
je na 40 milijuna tona. No tempo kojim SAD
prerađuju žitarice u etanol porastao je još brže.
U 2010. je u SAD požnjeveno gotovo 400 milijuna
tona žitarica, od čega je 126 milijuna otišla u
destilerije etanola. Ako nafta ode na 150 ili više
dolara za barel, cijene žitarica će je slijediti, kako
prerada žitarica u gorivo postaje sve rentabilnija.
To nije samo američki fenomen. Brazil, koji
dobiva etanol iz šećerne trske, drugi je po redi
u proizvodnji nakon SAD, dok je cilj Evropske
unije da 10 posto potrošnje energije dobije iz
obnovljivih izvora, većinom biogoriva, što znači
da će od 2020. početi prenamjenjivati i zemljište
namijenjeno proizvodnji hrane.
NAJVAŽNIJE BROJKE:
850
milijuna
Prosječan broj pothranjenih ljudi
u svijetu, 1990. - 2006.
1.023 milijarde
najveći broj gladnih ljudi
pogođenih 2008. kizom hrane
Regionalna distribucija
gladnih u svijetu
Azija i Pacifik
62%
Sub-Saharska Afrika
26%
Lat. Amerika i Karibi
6%
Bliski istok i sjeverna Afrika
4%
Razvijene zemlje
2%
Obradivo zemljište korišteno
za genetski modificirano bilje
u mil. ha
134
1.7
1996.
2009.
50%
Količina u kojoj bi se prinosi
uroda u Africi koji ovisi o kiši za
vodu trebao smanjiti do 2020.
ako se ne ublaže klimatske
promjene.
broj 3-4 :: listopad 2011.
63
Dossier
Uništavanje zemljišta i zaliha vode
No to nije samo pripovijest o rastućoj potražnji za hranom. Sve, počevši od
snižavanja nivoa podzemnih voda do erozije zemljišta i posljedica globalnog
zatopljivanja, znači da je malo vjerojatno da će ponuda držati korak s našim
rastućim apetitima.
Uz rastuće temperature, nivo podzemnih voda opada jer poljoprivrednici
crpe previše vode za navodnjavanje. Time se kratkoročno umjetno povećava
proizvodnja hrane i stvara “balon” koji puca kada se vodonosni slojevi iscrpe.
U sušnoj Saudijskoj Arabiji navodnjavanje je omogućilo zemlji da postane
samodovoljna u pšenici više od dvadeset godina; sada proizvodnja pšenice
naglo pada jer je neobnovljiva zaliha vode korištena za navodnjavanje
uglavnom potrošena. Saudijci će uskoro uvoziti sve svoje žitarice.
Odgovori anketiranih stručnjaka – Glavni uzrok rasta cijena hrane je:
20
Rast troškova inputa
17
Rast blagostanja
Rast stanovništva
14
Neefikasna tržišta
14
Saudijska je Arabija tek jedna od otprilike osamnaest zemalja s “balonima”
proizvodnje hrane zasnovanim na navodnjavanju. Proizvodnja žitarica već
se smanjuje u Siriji i Iraku, a uskoro bi to mogla i u Jemenu. No najveći su
prehrambeni “baloni” u Indiji i Kini. U Indiji, gdje su poljoprivrednici izbušili
oko 20 milijuna bunara za navodnjavanje nivoi podzemnih voda opadaju a
bunari će početi presušivati. Oko 130 milijuna Kineza momentalno se hrane
zahvaljujući pretjeranom crpljenju vode. Kako će ove zemlje nadoknaditi
neizbježne manjkove kada se vodotokovi iscrpe?
Uz to što iscrpljujemo svoje bunare, loše upravljamo i svojim zemljištem,
stvarajući nove pustare. Erozija tla kao posljedica pretjerane obrade i lošeg
gospodarenja zemljištem potkopava proizvodnost trećine obradivih površina
u svijetu. Koliko je to ozbiljno? Pogledajte satelitske snimke koje pokazuju
dvije velike nove pustare: jedna se prostire preko sjeverne i zapadne Kine i
zapadne Mongolije; druga preko središnje Afrike. Wang Tao, vodeći kineski
stručnjak za pustinje, navodi da se svake godine oko 1,400 kvadratnih milja
zemlje u sjevernoj Kini pretvara u pustinju. U Mongoliji i Lesotu urodi žitarica
u posljednjih nekoliko desetljeća smanjeni su za polovicu, pa i više. Sjeverna
64
perspektive
Nova prehrambena geopolitika
Koreja i Haiti također trpe zbog velikih gubitaka zemljišta; obje zemlje čeka
glad ako izgube međunarodnu pomoć u hrani. Civilizacija može preživjeti
gubitak svojih rezervi nafte, ali ne može preživjeti gubitak svojih rezervi
zemljišta.
Tehnologija iscrpila potencijal
Uz promjene u okolišu koje sve više otežavaju zadovoljenje ljudskih potreba,
treba uzeti u obzir i jedan važan nematerijalni faktor: tijekom otprilike
prethodnih pola stoljeća naučili smo se da napredak poljoprivrede smatramo
zajamčenim. Tijekom desetljeća je tehnološki napredak bio osnovicom stalnog
povećanja produktivnosti zemljišta. Doista, svjetski urod žitarica se nakon
1950. utrostručio. No sada se to doba u mnogim naprednim poljoprivrednim
zemljama bliži kraju jer poljoprivrednici već koriste sve raspoložive tehnologije
da povećaju prinose. Poljoprivrednici su zapravo dostigli znanstvenike. A
nakon što je rastao čitavo stoljeće, prinos riže po hektaru već šesnaest godina
uopće ne raste. U Kini bi uskoro prinosi mogli stagnirati. Upravo na te dvije
zemlje otpada trećina svjetskog uroda riže. U međuvremenu prinosi pšenice
stagniraju u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj – tri najveća proizvođača
pšenice u zapadnoj Evropi.
Prvi znaci nevolja pojavili su se 2007, kada su poljoprivrednici počeli imati
teškoće u držanju koraka s rastom globalne potražnje za žitaricama. Cijene
žitarica i soje počele su rasti, utrostručivši se oko sredine 2008. Uslijed toga
su mnoge zemlje izvoznice pokušale kontrolirati rast domaćih cijena hrane
putem ograničenja izvoza. Među njima su bila dva vodeća izvoznika žitarica,
Rusija i Argentina, Vijetnam drugi svjetski izvoznik riže, početkom 2008. je
tokom nekoliko mjeseci potpuno zabranio izvoz. To su učinili i neki manji
izvoznici žitarica.
Odgovori anketiranih stručnjaka
14
Ako bi, kako predviđaju američki Ured za
brojanje stanovništva i Ujedinjeni narodi,
svjetsko stanovništvo do 2050. prešlo
9 milijardi, za koliko bi svijet trebao
povećati proizvodnju hrane?
Broj anketiranih
Povećanje u %
12
10
7
5
2
1
0-10
1125
2640
4155
5670
7185
86+
broj 3-4 :: listopad 2011.
65
Dossier
Nakon što su zemlje izvoznice u 2007. i 2008. ograničile izvoz, zemlje uvoznice
je zahvatila panika. Kako više nisu bile u mogućnosti da se oslone na tržište
za pribavljanje potrebnih žitarica, nekoliko ih je poduzelo nove korake da
ugovore dugoročne sporazume o isporuci žitarica sa zemljama izvoznicama.
U strahu da ne bi bile u stanju kupiti potrebne žitarice na tržištu, neke od
bogatijih zemalja predvođene Saudijskom Arabijom, Južnom Korejom i Kinom
učinile su 2008. neuobičajen korak, kupujući ili uzimajući u zakup zemljište
u drugim državama da za sebe uzgajaju žitarice. Najveći dio tih akvizicija
zemljišta je u Africi, gdje neke vlade daju u zakup obradivu zemlju za manje
od jednog dolara po hektaru na godinu. Među najvažnijim destinacijama su
bile Etiopija i Sudan, zemlje u kojima se milijuni ljudi uzdržavaju iz Svjetskog
programa hrane UN-a. To da su vlade tih dviju zemalja voljne prodati zemljište
inozemnim interesentima dok su njihovi vlastiti građani gladni žalosna je
svjedodžba o njihovoj vladavini.
Odgovori anketiranih stručnjaka
Koja tekovina današnje tehnologije
proizvodnje hrane najviše obećava?
Koja je najopasnija?
Genetski inženjering
14
Uzgoj vrsta otpornih na stres
Korištenje eko sistema u
poljoprivredi
9
5
Genetski inženjering
Opadanje genetske
raznolikosti
6
4
“Protuznanstveni
fanatizam”
3
“Tehnooptimisti”
3
Jedna analiza Svjetske banke ovog “grabeža zemljišta” iz 2010. ustanovila je
da je tu ukupno obuhvaćeno gotovo 140 milijuna hektara – površina koja je
veća od obradivih površina pod kukuruzom i pšenicom u SAD. Takve akvizicije
obično uključuju i prava na korištenje vode, što znači da taj grabež zemljišta
potencijalno djeluje i na sve zemlje nizvodno. Tako npr. sva voda iscrpljena
iz bazena gornjeg toka Nila radi navodnjavanja nasada u Etiopiji ili Sudanu
sada neće doći do Egipta.
Odgovori stručnjaka
Samo putem širokog korištenja genetskog inženjeringa možemo dovoljno povećati proizvodnju
hrane da možemo podržati globalni rast stanovništva
39%
Točno
66
perspektive








61%
Netočno
Nova prehrambena geopolitika
Novi izvori sukoba
Potencijal za sukobe – ne samo zbog vode – je velik. Mnogi ovi ugovori o
zemlji sklopljeni su u tajnosti, a u većini slučajeva su zemljišta u pitanju kad
je ona dana u zakup već koristili seljaci. Često se one koji su obrađivali ovo
zemljište nije ni pitalo pa čak niti obavještavalo o novom stanju. A kako
obično u mnogim selima zemalja u razvoju nema formalnih dokumenata o
vlasništvu zemlje, poljoprivrednici koji su izgubili svoju zemlju imali su malo
mogućnosti da svoja prava ostvare na sudu.
Neprijateljstvo prema takvom grabežu zemlje je pravilo, a ne izuzetak.
Kina je 2007. sklopila sporazum s Filipinima o zakupu 2,5 milijuna hektara
namijenjenog uzgoju kultura za otpremu kući. No kad se to pročulo, revolti
javnosti – većinom od strane lokalnih poljoprivrednika – natjerao je Manilu
da suspendira ovaj sporazum. Slična previranja su potresla Madagaskar,
gdje je južnokorejska tvrtka Daewoo Logistics nastojala steći pravo na više
od 3 milijuna hektara zemlje. Glasine o tom poslu pridonijele su revoltu koji
je srušio vladu i iznudio poništenje sporazuma.
Ti poslovi ne samo da su rizični nego strani investitori koji proizvode hranu u
zemlji punoj gladnih ljudi suočeni su s još jednim političkim pitanjem – kako
žitarice izvesti. Hoće li seljani dozvoliti prolazak kamionima natovarenim
žitaricama na putu do luka, ako su oni sami na rubu smrti od gladi?
Kako će, dakle, sve ovo povećati svjetsku proizvodnju hrane? To ne znamo,
ali analiza Svjetske banke pokazuje da će tek 37 posto ovih projekata biti
korišteno za proizvodnju hrane. Najveći dio dosad kupljenog zemljišta
upotrijebit će se za proizvodnju biogoriva i drugog industrijskog bilja.
Čak i ako neki od tih projekata u konačnici povećaju proizvodnost zemljišta,
tko će imati koristi? Ako praktički svi inputi – poljoprivredna oprema, gnojiva
pesticidi, sjeme budu uvezeni izvana a sva proizvodnja otpremljena van iz
zemlje, to će neznatno pridonijeti privredi zemlje domaćina. U najboljem
slučaju, domaći bi ljudi mogli dobiti posao kao poljoprivredni radnici no u
visokomehaniziranim djelatnostima radnih će mjesta biti malo.
Ova podjela na bogate i siromašne zemlje mogla bi postati još naglašenijom
– i to brzo. U siječnju je Južna Koreja, koja uvozi 70 posto žitarica, objavila
da osniva novu javno-privatnu ustanovu zaduženu za pribavljanje dijela
ovih žitarica. S prvim uredom u Chicagu, njen je plan da zaobiđe veliku
međunarodnu trgovinu kupujući žitarice neposredno od američkih farmera.
Poduzetnim Koreancima bi se uskoro mogli pridružiti Kina, Japan Saudijska
Arabija i drugi veći uvoznici. Iako je Južna Koreja početno usredotočena
broj 3-4 :: listopad 2011.
67
Dossier
na SAD, daleko najvećeg izvoznika žitarica, ona bi kasnije mogla razmotriti
sklapanje poslova i s Kanadom, Australijom, Argentinom i drugima.
Nitko ne zna kako će se razvijati sve intenzivnija konkurencija za izvore hrane,
ali izgleda da se svijet okreće od međunarodne suradnje koja se razvila kroz
nekoliko desetljeća nakon drugog svjetskog rata i priklanja filozofiji svaka
zemlja za sebe.
Odgovori stručnjaka
Označite na ljestvici od 1
do 10 kakav će utjecaj imati
rast cijena hrane na globalnu
političku nestabilnost?
1
Mali utjecaj
10
Veliki utjecaj
Slijede li nova krvoprolića?
Nakon pokolja u dva svjetska rata i privrednih promašaja koji su doveli
do Velike krize, države svijeta su se udružile da stvore Ujedinjene narode,
napokon shvativši da u modernom svijetu ne možemo živjeti u izolaciji
kakogod bi to moglo biti zamamno. Osnovan je Međunarodni monetarni
fond da pomogne upravljanju monetarnim sistemom i promovira ekonomsku
stabilnost i napredak. Unutar sistema UN-a specijalizirane agencije, od Svjetske
zdravstvene organizacije do Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO)
danas u svijetu igraju važnu ulogu. Sve je ovo unapređivalo međunarodnu
suradnju.
No dok FAO prikuplja i analizira globalne podatke o poljoprivredi i pruža
tehničku pomoć, nema organiziranog napora da se osigura primjerena
opskrbljenost hranom. Doista, najveći dio međunarodnih pregovora o trgovini
68
perspektive
Nova prehrambena geopolitika
poljoprivrednim proizvodima sve donedavna bili usredotočeni na pristup
tržištima, pri čemu Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija i Argentina
uporno pritišću Evropu i Japan da otvore svoja dobro zaštićena tržišta. No
u prvom desetljeću ovog stoljeća kao najvažnije pitanje pojavilo se ono o
pristupu izvorima opskrbe, onako kako svijet prelazi iz doba viškova u novu
politiku oskudice hrane. Istodobno američki program pomoći u hrani, koji je
nekad služio za sprečavanje glade gdjegod je ona prijetila, sada je uglavnom
nadomješten Svjetskim programom hrane UN-a, u kojem su SAD glavni
darodavac. Inače je malo međunarodne koordinacije: francuski predsjednik
Nicolas Sarkozy, aktualni predsjednik grupe G-20, predlaže rješavanje
problema rastućih cijena hrane putem suzbijanja špekulacije na robnim
tržištima. Kolikogod bi to moglo biti korisno, to bi se bavilo simptomima a
ne uzrocima oskudice hrane kao što su rast stanovništva i klimatske promjene.
Današnji svijet treba se koncentrirati ne samo na poljoprivrednu politiku,
nego na strukturu koja je objedinjuje s energijom, stanovništvom, i politikom
korištenja vode od kojih svaki element direktno djeluje na sigurnost prehrane.
Uz niske zalihe žitarica i rastuću nepostojanost klime, rastu i rizici. Sada smo
tako blizu rubu ponora da bi slom sistema prehrane mogao izbiti svakog
časa. Razmislimo, primjera radi, što bi se dogodilo da je val vrućine koji je bio
koncentriran na Moskvu zadesio Chicago. U grubim brojevima, 40 postotni
pad očekivane žetve u Rusiji od oko 100 milijuna tona stajao je svijet 40
milijuna tona žitarica, no pad od 40 posto daleko veće žetve žitarica u Americi
stajao bi 160 milijuna tona. Svjetske prijelazne zalihe žitarica (tj. količina koja
je uskladištena u vrijeme kad počinje nova žetva) pala bi na potrošnju za tek
52 dana. To ne bi bila samo najlošija zabilježena žetva, nego i znatno niža
prijelazna zaliha od 62 dana koja je otvorila vrata utrostručenju svjetskih
cijena žitarica iz 2007-2008.
Što dalje? Došlo bi do kaosa na svjetskim tržištima žitarica. Cijene žitarica
bi izletjele s grafikona. Neke zemlje izvoznice žitarica, nastojeći da zadrže
rast domaćih cijena, ograničile bi ili sasvim zabranile izvoz kao što su to
učinile 2007. i 2008. Televizijskim novostima ne bi dominirale stotinama
požara u okolici ruskih gradova, nego prikazima pobuna zbog hrane u
siromašnim zemljama uvoznicama žitarica i izvješćima o padanju vlada dok
glad izmiče kontroli. Zemlje izvoznice nafte koje uvoze žitarice nastojale bi
razmjenjivati naftu za žitarice a siromašni bi uvoznice žitarica izgubile bitku.
Uz rušenje vlada i izgubljeno povjerenje u svjetsko tržište žitarica globalna
bi se ekonomija počela raspadati.
broj 3-4 :: listopad 2011.
69
Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili? (2)
Računica po kojoj više od milijardu ljudi gladuje ne mora
uopće biti točna
Mnogima je na Zapadu siromaštvo gotovo sinonim za glad. Objava
Organizacije UN za prehranu i poljoprivredu iz 2009. da više od jedne
milijarde ljudi pati od gladi zauzela je naslovnice upečatljivije nego bilo koji
podatak iz procjena Svjetske banke o tome koliko siromašnih ljudi živi s manje
od jednog dolara na dan.
No je li to istina? Ide li doista više od jedne milijarde ljudi svake noći na
spavanje gladno? Abbijit V. Bannerjee i Esther Duflo iz Abdul Latif Jameel
Poverty Action Laba s Massachussetts Institute of Technology u knjizi Poor
Economics: A Radical Rethinking of the Way to Fight Global Poverty, iz koje
prenosimo ovaj odlomak, tu tvrdnju stavljaju pod znak pitanja. Njihova
istraživanja odvela su ih u zabitna sela i krcate gradske slumove širom svijeta –
od Maroka do Kenije, Indonezije i Indije - prikupljajući podatke i razgovarajući
sa siromašnima o tome što jedu i što još kupuju. Također su koristili iskustva
svojih akademskih kolega. Otkrili su da je priča o gladi (a i šire o siromaštvu)
daleko složenija od bilo kojeg grandioznog podatka ili veličanstvene teorije;
to je svijet gdje oni koji nemaju dovoljno za jelo štede da bi umjesto hrane
kupili televizijski aparat, gdje se dakle više novca ne pretvara u više hrane i
gdje pojeftinjenje riže može ponekad čak navesti ljude da kupuju manje riže.
Nažalost, to nije uvijek svijet kako ga vide stručnjaci. Isuviše mnogo njih još
uvijek zastupaju radikalna, ideološka rješenja za probleme koji ne odgovaraju
rješenjima jednakim za svaku priliku raspravljajući pri tome o, primjera radi,
inozemnoj pomoći dok činjenice na terenu malo nalikuju na oštre političke
bitke koje vode.
Jedan takav stručnjak je Jeffrey Sachs, savjetnik Ujedinjenih Naroda i direktor
Earth Institutea na Sveučilištu Columbia. U knjigama i bezbrojnim govorima
i televizijskim nastupima tvrdio je da su siromašne zemlje siromašne zato što
su vruće, neplodne, zaražene malarijom, i često puta bez izlaza na more; ti
faktori im otežavaju da budu produktivne bez jedne velike početne investicije
koja bi riješila te endemske probleme. One te investicije ne mogu platiti
upravo zato što su siromašne – nalaze se u onome što ekonomisti zovu
“zamkom siromaštva”. Ukoliko se u pogledu tih problema nešto ne poduzme,
ni slobodna tržišta niti demokracija im neće mnogo pomoći.
70
perspektive
Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili?
Međunarodna zajednica je prihvatila ideju da zamke siromaštva postoje – i da
su one razlog zbog kojeg milijuni gladuju. Tako npr. prvi zadatak Milenijskog
cilja za razvoj UN-a je “iskorjenjivanje krajnjeg siromaštva i gladi”. U mnogim
zemljama definicija siromaštva povezana je s glađu; mjerila za određivanje
je li netko siromašan od početka su definirani kao proračun potreban za
kupnju određenog broja kalorija, uz još neke neophodne nabavke kao što
je stanovanje. “Siromašna” osoba je u suštini definirana kao netko tko nema
dovoljno za jelo.
Premalo ili pogrešno?
Zato ne iznenađuje da su napori vlada da pomognu siromašnima većinom
zasnovani na ideji da siromasi nužno trebaju hranu i da je tu bitna količina.
Subvencije za hranu su sveprisutne na Bliskom istoku: Egipat je u fiskalnoj
godini 2008. potrošio 3,8 milijardi dolara na subvencije za hranu, dakle
oko 2 posto BDP-a. Indonezija dijeli subvencioniranu rižu. Mnoge države u
Indiji imaju slične programe: tako u državi Orissa siromasi imaju pravo na
55 funti riže mjesečno po cijeni od jedne rupije za funtu, što je manje od 20
posto tržišne cijene.
No što ako općenito siromasi ne jedu premalo hrane? Što ako umjesto toga
jedu pogrešne vrste hrane koja im ne daje hranjive tvari da postanu uspješni
i zdravi odrasli ljudi? Što ako siromasi ne gladuju nego troše novac na druge
prioritete? Stručnjaci za razvoj i političari bi trebali u potpunosti preispitati
način na koji razmišljaju o gladi. A vlade i agencije za pomoć trebale bi
prestati trošiti novac u propale programe i umjesto toga se usredotočiti na
nalaženje novih načina da doista poboljšaju život najsiromašnijih u svijetu.
Pogledajmo Indiju, gdje se govori o naglom rastu pretilosti i dijabetesu kako
gornja srednja klasa postaje bogatijom. Ipak nije stvar u tome da Indijci
postaju deblji nego u tome da oni zapravo jedu sve manje. Usprkos brzom
privrednom razvoju zemlje potrošnja kalorija po stanovniku se smanjila; osim
toga, izgleda da je potrošnja svih drugih hranjivih tvari osim masti u svim
grupama također smanjena čak i među najsiromašnijima. Danas više od tri
četvrtine stanovništva živi u kućanstvima čija je potrošnja kalorija po glavi
manja od 2.100 kalorija u urbanim sredinama i 2.400 kalorija u ruralnim
područjima. Bogatiji ljudi još uvijek jedu više nego siromašniji. No na svim
nivoima dohotka je udio izdataka za hranu smanjen i ljudi troše manje kalorija.
Te promjene ne pokreće smanjenje dohodaka jer po svim mjerilima Indijci
sada imaju više novca nego ikada prije. Nije to ni zbog rastućih cijena hrane
– između ranih 1980-ih i 2005, cijene hrane su u odnosu na ostale proizvode
smanjene i u gradskim i u ruralnim krajevima. Pa iako su nakon 2005. cijene
broj 3-4 :: listopad 2011.
71
Dossier
hrane opet počele rasti, Indijci su počeli manje jesti upravo kad su cijene
hrane počele padati.
Tako izgleda da siromasi, čak i oni koje je FAO razvrstao kao gladne na
temelju onoga što jedu, ne žele jesti mnogo više čak i kad to mogu. Zapravo
izgleda da jedu manje. Kako to objasniti? Pretpostavimo za početak da
siromasi znaju što rade. Ako bi mogli biti jako mnogo produktivniji i zarađivati
znatno više jedući više, oni bi to vjerojatno i učinili. Može li dakle biti da ih to
što jedu više zapravo ne čini naročito produktivnim, i da, uslijed toga, nema
zamke siromaštva zasnovane na prehrani?
Manje jedu jer su manje gladni?
Jedan od razloga zbog kojih zamka siromaštva možda ne postoji je taj da
većina ljudi ima dovoljno za jelo. Danas živimo u svijetu koji je teoretski u
stanju prehraniti svaku osobu na planetu. FAO je 1996. procijenio da je
svjetska proizvodnja hrane dovoljna da pruži najmanje 2.700 kalorija po
osobi dnevno. Glad još uvijek postoji, ali samo kao posljedica načina na
koji je hrana raspodijeljena među nas. Nema apsolutne oskudice. Koristeći
podatke o cijenama na Filipinima, autori su izračunali trošak najjeftinijeg
obroka dovoljnog da proizvede 2.400 kalorija. On bi stajao samo 21 cent
dnevno, što je vrlo pristupačno čak i za veoma siromašne (svjetska granica
siromaštva postavljena je na oko 1 dolara na dan). Neprilika je u tome da bi
to značilo jesti samo banane i jaja, što nitko ne bi želio raditi dan za danom.
No tako dugo dok su ljudi spremni jesti banane i jaja kad treba, našli bismo
veoma malo ljudi zarobljenih u siromaštvu jer nemaju dovoljno hrane. To
potvrđuju indijske ankete: postotak ljudi koji kažu da nemaju dovoljno hrane
tijekom vremena je naglo opao, od 17% u 1983. na 2% u 2004. Tako ljudi
možda jedu manje jer u i manje gladni.
Možda su oni i stvarno manje gladni, jedući manje kalorija. Može biti da zbog
poboljšanja u opskrbi vodom i sanitarijama troše manje kalorija u napadima
dijareje i drugih bolesti. A možda su i manje gladni zbog smanjenja teškog
fizičkog rada. Uz raspoloživu vodu u selima, žene više ne trebaju nositi
teške terete na velike udaljenosti; poboljšanja u prometu smanjila su potrebu
putovanja pješke; a čak i u najsiromašnijim selima brašno se sada melje u
motornim mlinovima umjesto da ga žene melju ručno.
Osim u Indiji, jedna od skrivenih pretpostavki u ovom opisu zamke siromaštva
jest u tome da siromasi jedu onoliko koliko mogu. Ako postoji ikakva šansa da
bi jedući nešto više mogli započeti neki smisleni posao i izaći iz zone zamke
siromaštva, tada bi oni jeli što je više moguće. No izgleda da se većina ljudi
koji žive s manje od jednog dolara na dan ne ponaša kao da gladuju. Kada
72
perspektive
Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili?
bi to bio slučaj, tada bi sigurno svaki raspoloživi novčić potrošili na kupovanje
kalorija; no to ne čine. U zbirci podataka za 18 zemalja o životu siromaha
hrana čini 36 do 79 posto potrošnje najsiromašnijih seoskih stanovnika, te
53 do 74 posto među onima u gradovima.
To se ne događa zbog toga što oni potroše cijeli ostatak na druge potrebe.
Tako bi npr. u Udaipuru tipično siromaško kućanstvo moglo potrošiti do
30%o više na hranu kada bi potpuno isključilo izdatke na alkohol duhan i
proslave. Izgleda da siromasi imaju mnoge mogućnosti izbora, i da ne troše
na hranu onoliko koliko bi mogli. Čak i novac koji ljudi troše na hranu ne
troše da bi maksimirati unos kalorija ili hranjivih mikroelemenata. Studije su
pokazale da kad veoma siromašni ljudi dobiju priliku da potroše nešto više
na hranu, tada ne ulažu u to da dobiju više kalorija. Umjesto toga kupuju
skuplje kalorije boljeg ukusa.
Neprivlačnost jeftinoga
U jednom istraživanju provedenom u dvije kineske pokrajine istraživači su
nasumce izabranim kućanstvima ponudili veliku subvenciju na cijenu osnovnih
prehrambenih proizvoda (u jednoj to su bili pšenični rezanci a u drugoj riža).
Obično očekujemo da kad cijena nečega pada da će ljudi toga kupovati
više. No dogodilo se suprotno: kućanstva koja su dobila subvenciju za rižu ili
pšenicu trošila su manje na ta dva proizvoda a jela su više kozica i mesa, čak
i ako njihova osnovna hrana košta manje. U cjelini, unos kalorija korisnika
subvencije nije se povećao (možda se čak i smanjio) usprkos tome što se
njihova kupovna moć povećala. Ni prehrambeni sadržaj nije se u bilo kojem
drugom smislu povećao. Vjerojatno je razlog tome to što su riža i pšenica
jeftini ali ne i osobito ukusni, pa ih je osjećaj da su bogatiji potaknuo da jedu
manje tih osnovnih proizvoda. Takvo razmišljanje upućuje na to da bar među
ovim veoma siromašnim gradskim kućanstvima prioritet nije bilo dobivanje
više kalorija. To je bilo dobivanje onih koje su ukusnije.
Sve u svemu, mnogi siromasi bi mogli jesti manje no što mi ili FAO mislimo
da je primjereno. No izgleda da to nije tako jer nemaju izbora; prije se radi
o tome da nisu dovoljno gladni da koriste svaku priliku da jedu više. Tako
napokon možda i ne postoji milijarda “gladnih” ljudi.
To, međutim, ne mora značiti da je logika zamke siromaštva zbog gladi
pogrešna. Ideja da bi bolja prehrana nekoga mogla dovesti na put blagostanja
bila je sasvim sigurno u nekim povijesnim trenucima veoma važna a mogla bi
to biti i danas. U srednjem vijeku i renesansi proizvodnja hrane nije pružala
dovoljno kalorija za uzdržavanje cjelokupnog stanovništva u radnoj dobi. To
bi moglo objasniti velik broj prosjaka, koji su bili doslovno nesposobni za bilo
broj 3-4 :: listopad 2011.
73
Dossier
kakav rad. Nužda da se pribavi dovoljno hrane za preživljavanje izgleda da je
neke ljude potakla na neke ekstremne korake. U razdoblju “malog ledenog
doba” od sredine 16. do kraja 18. stoljeća došlo je do epidemije ubijanja
vještica jer su loše žetve bile česte a ulov ribe slab. Čak i danas u Tanzaniji
dolazi do navale takvih ubojstava kadgod nastane suša.
Kina: strateške rezerve svinjetine
Kina je svinjska supersila kao što je to i ljudska. U Carstvu Sredine ima
više od 446 milijuna svinja – po jednu na svaka tri Kineza i više nego
43 sliedeće zemlje zajedno. Zbog toga kad nastane neki značajniji
poremećaj u opskrbi svinjetinom to zemlju teško pogađa - kada je
2008. “bolest plavih ušiju” natjerala Kineze da pobiju milijune svinja to
je povećalu stopu inflacije na najvišu razinu u jednom desetljeću.
Da bi spriječila buduće poremećaje, kineska je vlada ubrzo nakon toga
osnovala stratešku rezervu, držeći širom zemlje hladnjače snabdjevene
smrznutom svinjetinom koja se može pustiti u promet u vrijeme oskudice.
Vlada je bila prisiljena povećati rezerve – povlačeći svinje sa tržišta – u
proljeće 2010. kada je preobilje dovelo do naglog pada cijena.
Jedimo – kukce
Sve veći apetit razvijenog svijeta za mesom pretvara se u pravu ekološku
katastrofu, jer uzgoj stoke stvara oko 20% stakleničkih plinova i povećava
globalno zatopljivanje – tvrde Ujedinjeni narodi. Mnogi ekolozi stoga kao
rješenje zagovaraju vegetarijanstvo – ili bar manju potrošnju mesa. No
FAO traži od potrošača da razmotre i jednu drugu opciju – jedimo kukce.
Prehrana zasnovana na kukcima mogla bi pribaviti jednako toliko
proteina, ključnih vitamina i minerala, kao i meso uz daleko manje
emisija, tvrde iz FAO-a. Uzgoj kukaca kao što su skakavci, cvrčci i
brašneni crvi, emitira deset puta manje metana od uzgoja stoke, tvrde
znanstvenici.
Ideja i nije nastrana kako izgleda mnogima. Poznato je da se više od
tisuću vrsta kukaca jede u oko 80% zemalja svijeta, iako je ta ideja
predmet gnušanja u zapadnim zemljama. No FAO ulaže novac tamo
gdje postoje gladna usta, investirajući u projekte uzgoja kukaca u Laosu,
zemlji u kojoj se skakavci i cvrčci već popularne delikatese. Svjetska
konferencija o prehrani kukcima planirana je za 2013.
74
perspektive
Reflektor
Dva desetljeća hrvatske gospodarske samostalnosti
Nema budućnosti bez strategije i
vizije
Političari vole usporedbe s prošlom ili prethodnim
godinama, zaboravljajući da se pravi trend i prava slika
stvarnosti dobiva samo u duljem slijedu događanja, tj.
pokazatelja makroekonomskih postignuća. Iako je 20
godina u životu jedne države vrlo malo, osvrnimo se na
ono što smo zaista postigli u tom razdoblju.
Piše: Ante Gavranović
Ovo je posebno zanimljiva godina za Hrvatsku. Proslavljamo dvadesetu
obljetnicu samostalnosti, dovršeni su pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku
uniju. No ovo je i predizborna godina, u kojoj se sabiru rezultati na svim
područjima aktivnosti.
Nas posebno zanimaju makroekonomski pokazatelji. Političari vole usporedbe
s prošlom ili prethodnim godinama, zaboravljajući da se pravi trend i prava
slika stvarnosti dobiva samo u duljem slijedu događanja, tj. pokazatelja
makroekonomskih postignuća.
broj 3-4 :: listopad 2011.
75
Reflektor
Odlazeći iz Jugoslavije, Hrvatska je za sobom ostavila i socijalistički način
privređivanja koji je pokazivao brojne slabosti. U neovisnost je hrvatsko
gospodarstvo ušlo na rubu kolapsa i s hiperinflacijom na leđima. Ekonomska
politika i danas se temelji na stabilizacijskom programu iz 1993. koji se
zasniva na privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji. Praksa očito govori da taj
neoliberalni program nije dao rezultata, a koncept je ipak zadržan i njime
se ‘vozi’ još i danas. Pokazalo se da je i ekonomska politika zasnovana na
čvrstom tečaju – koji je doveo do toga da je domaća proizvodnja zamijenjena
uvozom – hrvatsko gospodarstvo dovela do ruba propasti.
Je li riječ o 20 izgubljenih godina?
Kad bismo upitali običnog čovjeka s ulice koja su tri najsloženija otvorena
gospodarska pitanja u Hrvatskoj, uvjeren sam da bi odgovor bio gotovo
jednoznačan: nezaposlenost i otvaranje radnih mjesta, proizvodnja i rast
BDP-a te izvoz. Ljudi postaju sve više svjesni da samo rezultanta tih triju pitanja
može dovesti do poboljšanja uvjeta života, porasta standarda, ublažavanja
pitanja zdravstvene i mirovinske reforme te toliko očekivanog blagostanja.
Najveći broj naših stručnjaka slaže se u ocjeni da je sadašnji ekonomski model
prevladan i već dugo ne daje odgovarajuće rezultate. Međutim, u dosad
objavljenim idejama kako izaći iz krize i recesije i što učiniti ni jedna stranka
nije izložila konkretne prijedloge. Struktura BDP-a, u kojem je zapostavljena
uloga proizvodnog sektora, jasno pokazuje da kroz nju ne možemo razriješiti
pitanje novih radnih mjesta, otvoriti novi proces industrijalizacije, nema
naznaka ukupnog razvoja.
Statistički ljetopis za 1996. Državnog statističkog zavoda otkriva da je 1990.
hrvatski BDP u tekućim cijenama iznosio 24,8 milijarde dolara, a lani 60,8
milijardi dolara ili gotovo 2,5 puta više. Kad bismo uzeli u obzir današnju
vrijednost dolara, to bi iznosilo samo 136,80 milijardi kuna. Uzevši u obzir
tadašnji tečaj dolara, danas je to, preračunato, 276,2 milijarde kuna. Dvadeset
godina kasnije hrvatsko je gospodarstvo vrijednost BDP-a podiglo na 334,5
milijardi kuna ili 21,1 posto više. Naime, prosječni tečaj kune u odnosu na
američki dolar iznosio je 2001. godine 1:8,339, da bi 2010. taj odnos bio
samo 1:5,500.
Realniji je stoga prikaz BDP-a u eurima, jer euro nije doživljavao nagle valutne
potrese. BDP je 2001. iznosio 25,738 milijardi eura, da bi u 2010. porastao
na 45,917 milijardi. Po stanovniku je u isto vrijeme porastao sa 5.801 na
10.380 eura.
76
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
Bruto domaći proizvod – stope promjena u odnosu na prethodnu godinu
Chart Title
-10
-6,9
-20
-0,9
2010.
2009.
2,2
2008.
2007.
4,3 4,8 5,1
2006.
5,3 3,8
2005.
1999.
1998.
1997.
1996.
1995.
1994.
1993.
4,4 5,6
2004.
2,9
2003.
6,8
-8,0
-6,0 -1,2
-11,7
-15
14,9
15,3
-21,1
-25
14,8
14,5
Izvor: DZS
14,5
16,4
17,5
17,2
Series1
Negativnu stopu rasta bilježili smo 1990. (6,9 posto), 1991. (21,1 posto),
1992. (11,7 posto), 1993. (8,0 posto), zatim 1999. (0,9 posto), pa 2009. ( 6,0
posto) i 2010. (1,2 posto). Najviše stope rasta zabilježene su između 1994. i
1997. kad je zabilježena prosječna stopa rasta od 6,2 posto, u. 1995. čak 6,8,
a u 1997. godini 6,5 posto. Drugo povoljno razdoblje rasta BDP-a bilježimo
između 2001. i 2008., kad je prosječna stopa rasta iznosila 4,8 posto. No
kad uzmemo u obzir svih dvadeset godina dobivamo bitno nepovoljniju
sliku. Godine obilježene nepovoljno stopom rasta (šest od ukupno 20) imaju
prosječnu nepovoljnu stopu od 9,7 posto i umanjile su prosjek rasta BDP-a
Stopa nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2010.
Chart Title
%
25
20.8 21.1
20
14.9 15.3 14.8 14.5 14.5
15
10
16.4
22.0 22.3
19.2
17.5 17.2
18.0 17.9
16.6
17.4
14.8
13.2
14.9
9.3
2010.
2009.
2008.
2007.
2006.
2005.
2004.
2003.
2002.
2001.
2000.
8
1999.
7
1998.
6
1997.
5
1996.
4
1995.
3
1994.
2
1993.
1
1992.
0
1991.
5
1990.
9,3
1992.
1991.
-5
5,9
2,5
1990.
0
6,8
2002.
5,9
5
2000.
10
2001.
%
9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21
Izvor: DZS
broj 3-4 :: listopad 2011.
77
Reflektor
za cijelo proteklo razdoblje na samo 1 posto. Bez prvih triju ratnih godina
kad smo zabilježili i najveći pad BDP-a, prosjek rasta svih ovih godina iznosio
bi oko 3 posto.
Dosadašnjih osam vlada nije našlo adekvatan odgovor na pitanje nezaposlenosti. U 1989. zabilježeno je 139.878, a 1991.godine 253.670 nezaposlenih
osoba. Najveće stope nezaposlenosti zabilježene su u razdoblju 2000. do
2002, od 20,8 do 22,3 posto. Najveći pak broj nezaposlenih zabilježen je
2001, čak 395.141. Najniži broj 236.700 nezaposlenih zabilježen je 2008.
Danas ih opet ne radi oko 300.000. Vrtimo se, dakle, u začaranom krugu.
Usporedni pokazatelji (1)
1990.
2011.
broj stanovnika
4,47
milijuna
4,42
milijuna
BDP po glavi stanovnika
5106
dolara
13.750
dolara
godišnja stopa inflacije
135,6
posto
1,1
posto
broj zaposlenih
1,8
milijuna
1,4
milijuna
broj umirovljenika
600.000
1,2
milijuna
broj studenata
70.000
140.000
Izvor: Državni zavod za statistiku
Trenutačno je zaposleno 1,38 milijuna ljudi, a 1990. radilo je 1,8 milijuna
stanovnika. U pravnim osobama 2002. Iznosio je 1,046.744 osoba, da bi
se njihov broj u 2010 povećao na samo 1,131.676 osoba, pretežito u javnoj
upravi i obrani, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi te obrazovanju. No bitno
se promijenila i struktura: u prerađivačkoj industriji je 1990. radilo 562.000
ljudi, da bi 2010. taj broj bio jedva 213.807.
Broj zaposlenih u dva desetljeća smanjen je za 400.000 ljudi, ali je zato broj
umirovljenika u tom razdoblju gotovo udvostručen, na današnjih 1,2 milijuna.
Sadašnji omjer umirovljenika i zaposlenih je upitno održivih 1 naprema 1,23.
»Ako se samo uzme rast BDP-a (u stalnim cijenama) kao indikator, on je
2010. bio 11 posto veći nego 1990. godine. To je praktično stagnacija ili,
drukčije rečeno, 20 izgubljenih godina. Također, niža je stopa zaposlenosti
i viša stopa nezaposlenosti nego prije 20 godina«, kaže Vladimir Gligorov,
analitičar Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije i jedan od
najboljih poznavatelja ekonomske situacije u zemljama jugoistočne Europe.
78
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
Dva izgubljena desetljeća o kojima govori Gligorov rezultat su niza »stresnih
situacija« kroz koje je hrvatska ekonomija prolazila. Pretvorbu i privatizaciju,
proces koji je na kraju doveo do nestanka brojnih industrijskih poduzeća
poput zagrebačke Prvomajske, karlovačke Jugoturbine, splitske Jugoplastike
ili zadarskog SAS-a, svojim je negativnim efektima pojačao rat. Čak trećina
industrijskih kapaciteta bila je izložena izravnim ratnim razaranjima. Nakon
završetka rata, što interni nedostaci (nelikvidnost), što vanjski utjecaji (ruska
financijska kriza 1997. i rat na Kosovu 1999. godine) također su ostavili
trag. Od 1995. nezaposlenost je uporno rasla da bi svoj vrhunac dosegla
2001. godine, kada je bez posla bilo gotovo 400.000 ljudi. Dolaskom 21.
stoljeća hrvatska ekonomija ulazi u razdoblje prosperiteta i razvoja. Međutim,
postavljenog na pogrešnim temeljima, što danas bolno spoznajemo.
Usporedni pokazatelji (2)
1990.
2011.
276,2
milijarde kuna
334,5
milijardi kuna
udio industrije u BDP-u
41,2
posto
19
posto
udio poljoprivrede u BDP-u
12,7
posto
5,5
posto
udio trgovine u BDP-u
17,6
posto
15,5
posto
udio financijske industrije u BDP-u
3
posto
27,3
posto
3,7
milijardi dolara
45
milijardi dolara
BDP
vanjski dug
Izvor: Obrađeni podaci Hrvatske gospodarske komore
Što je najviše opterećivalo hrvatsku ekonomiju sve to vrijeme? Gligorov
ocjenjuje da je to bila pogrešna strategija razvoja zasnovana na domaćoj
potrošnji i sektoru usluga uz zapostavljanje industrije i poljoprivrede.
»Zbog toga su deficiti u razmjeni s inozemstvom veliki, što je dovelo do
visoke vanjske zaduženosti koja je sada glavni ograničavajući faktor bržeg
rasta. Uz to, javni je sektor ostao nereformiran i javna je potrošnja vrlo
visoka. I tada i sada postojala je nemogućnost reforme javnog sektora i
restrukturiranja poduzeća i cijelih sektora u koje je uloženo mnogo, a koji
nisu profitabilni«, detektira Gligorov slabosti hrvatske ekonomije koje u 20
godina nisu razriješene. Probleme o kojima govori potpuno je razotkrila
globalna kriza započeta 2008. od koje se svijet polako oporavlja dok hrvatska
ekonomija još podsjeća na grogiranog boksača.
broj 3-4 :: listopad 2011.
79
Reflektor
Najveća kočnica vlastiti promašaji
Naravno, dio naših nevolja izazvali su rat i globalne krize, ali je sve to učinilo
manje štete nego mi sami. Dio gospodarstva koje nije privatizirano proglašeno
je samoposlugom političkih elita. U trenutku proglašenja samostalnosti bili
smo dužni 3,7 milijardi dolara, a u međuvremenu smo potrošili polovicu svega
što smo stekli u socijalizmu. Danas je vanjski dug veći od 45 milijardi eura
ili gotovo 11.000 eura po glavi stanovnika. Pritom smo uspjeli uništiti pola
industrijske proizvodnje koja je bila kičma ekonomskog i socijalnog razvoja.
Iskustva drugih tranzicijskih država pokazuju da se moglo drukčije. Nismo
mogli zadovoljiti tri osnovna cilja tranzicije – da promjene budu brze, da se
poveća ekonomska efikasnost i da sve to bude socijalno pravedno. To je,
pokazalo se, delikatan proces i za mnogo sređenije države no što je Hrvatska.
Izravna inozemna ulaganja imaju važnu ulogu u razvoju hrvatske privrede. Od
1993. uloženo je više od 24,3 milijardi eura, ali posljednjih godina zanimanje
stranih ulagača očigledno opada. Nakon godine najvećih ulaganja (2008.
strana ulaganja iznosila su 4,21 milijardu eura) dolazi do kolapsa, pa je u
cijeloj 2010. uloženo oko 450 milijuna eura, a u prvom tromjesečju ove
godine samo 128,9 milijuna eura.
Dok su u ostalim tranzicijskim zemljama ulaganja stranih investitora bila
usmjerena u proizvodnju (Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska, na primjer), kod
nas su ona bila usmjerena pretežito na uslužni sektor: financije i bankarstvo,
telekomunikacije, trgovinu, dijelom na farmaceutsku industriju. Izostala su
očekivana greenfield ulaganja, dijelom i zbog pogrešne ekonomske politike,
koja nije poticala domaću proizvodnju nego je olakšavala uvoz.
Za financijski se sektor smatra da je najbolje prošao u tranzicijskom razdoblju.
Prema podacima Hrvatske narodne banke, od 24,35 milijardi eura izravnih
stranih ulaganja, 8,5 milijardi otišlo je u sektor financijskog posredovanja.
Devedeset posto svih hrvatskih banaka trenutačno je u stranom vlasništvu.
To nije samo hrvatska specifičnost nego tranzicijska sudbina cijele istočne
Europe. Tako Slovačka i Češka, najbolji učenici tranzicijske škole, imaju 90
odnosno 95 posto banaka u stranom vlasništvu. Još jedna tranzicijska »priča
o uspjehu«, Estonija, također ima 95 posto banaka u stranom vlasništvu.
Najmanji udjel stranaca u bankarskom sektoru može se vidjeti u Latviji,
“samo” 57 posto.
Javni dug – omča oko vrata
Takav bankovni sustav Hrvatska je naslijedila i sredinom devedesetih krenula
u sanaciju banaka na koju je utrošeno 20 posto BDP-a. Nakon toga je
80
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
uslijedila faza privatizacije i konsolidacije da bi se tek potkraj devedesetih
pojavili prvi pravi bankarski proizvodi. Sustav je stabilan, spektar proizvoda
kao i u inozemstvu, a konkurencija izražena. Zapravo, ni jedan privredni
sektor u Hrvatskoj nije prošao tako duboko restrukturiranje kao bankovni.
Kritičari ukupnih ekonomskih odnosa upravo će činjenicu da su banke u
rukama stranog kapitala pronaći djelomični odgovor na spori rasz efikasnosti
hrvatskog gospodarstva. To obrazlažu strukturom odobrenih kredita, gdje
većina godinama odlazi u potrošnju građanstva i stambenu izgradnju, a sve
namijenjen
je rastu 13609
proizvodnje15143
i otvaranju19883
novih radnih
mjesta u 25990
9172manji dio
10174
12363
22933
industriji i obrtništvu.
Dodajmo tome i javni dug, koji je već dugo ’omča oko vrata’ hrvatskom
gospodarstvu. Prema procjenama bankara, dug opće države u ovoj će
godini iznositi 155, 2 milijarde kuna, i to bez izdanih jamstava i plasiranih
sredstava HBOR-a. Uključujući ta sredstva, dug bi se mogao popeti na 215,7
milijardi kuna odnosno prijeći granicu od 60 posto BDP-a i time doći u sukob
sa maastrichtskim kriterijima. Hrvatska će u svakom slučaju u narednom
razdoblju morati provesti fiskalnu konsolidaciju. Pitanje je samo kako.
Vanjski dug RH od 1997. do 2010.
Chart Title
mil. EUR
60.000
60000
48.611,7
50.000
50000
45.244,3
40.590,0
40.000
40000
29.725,0
30.000
30000
19.883,8
12
13
14
2010.
11
2009.
10
2008.
9
2007.
8
2006.
7
2005.
6
2004.
5
2003.
4
2001.
3
12.363,6 13.609,3
2000.
2
1999.
1
1997.
00
6.760,7
9,172.8 10.174,5
1998.
10.000
10000
Series
25.990,0
15.143,1
2002.
20.000
20000
22.933,0
33.720,8
Izvor: HNB, HGK
broj 3-4 :: listopad 2011.
81
Reflektor
Izravna inozemna ulaganja u RH od 1993. do 2010. godine
Izvor: HNB, obrada HGK
Banke imaju ključnu ulogu u gospodarstvu svake države, pa tako i u nas.
Također imaju moć odlučivati koga žele kreditirati i pod kojim uvjetima, a
koga ne. Cjelokupna vanjska trgovina i sav novac koji u državu ulazi ili iz
nje izlazi također je u optjecaju preko banaka. Ako banke odluče uskratiti
kreditiranje gospodarskih aktivnosti ili jednog dijela gospodarstva, taj će se
dio polako gušiti i gasiti. U Hrvatskoj su banke prečesto kreditirale privatnu
potrošnju, a ne gospodarske aktivnosti, pogotovo proizvodnju, koja je danas
još uvijek manja nego što je bila prije rata – prije 20 godina. Takva politika
gušenja domaće proizvodnje i poticanja potrošnje građana pogoduje onim
zemljama iz našeg okruženja koje na hrvatsko tržište žele plasirati što više
svojih proizvoda. Naravno, to je jako dobro za te zemlje jer se tamo stvaraju
radna mjesta, ali jako loše za Hrvatsku jer ona uvozi sve više stranih proizvoda
i gubi svoja radna mjesta.
Turistički uzlet ograničenog dometa
Što je s turizmom, sektorom gospodarstva od kojeg se svake godine s
nestrpljenjem očekuju što bolji rezultati? Hrvatska je nesumnjivo važna
turistička destinacija na Mediteranu. Posljednjih godina svrstavaju nas
među turističke destinacije s najbržim stopama rasta. No činjenica je da
nam samo pet zemalja (Njemačka, Slovenija, Italija, Austrija i Češka)
82
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
čine 60 posto svih dolazaka i noćenja upozorava na preusku bazu
emitivnih zemalja.
Sanda Čorak, ravnateljica Instituta za turizam, smatra da je hrvatski
turizam danas na znatno višoj kvalitativnoj razini nego prije 20 godina, ali
još u mnogim aspektima zaostaje za konkurentima na Sredozemlju. Potkraj
osamdesetih godina prošloga stoljeća dosegnuli smo svojevrsni vrhunac
razvoja turističkog proizvoda. Za vrijeme agresije na Hrvatsku, druge,
nama konkurentne zemlje iskoristile su to razdoblje za unaprjeđenje svojih
turističkih proizvoda i napravile ’kvalitativni’ odmak. Istodobno, naši su
hoteli propadali zbog mnoštva izbjeglica, nemogućnosti investiranja,
loše provedene privatizacije i koječega drugog. “Novo rađanje” bilo je
opterećeno nizom problema, a jedan od najvećih bio je kako uvjeriti
inozemne goste da smo nakon rata ponovo sigurno odredište. Ulazak
privatnog sektora, prije svega u hotelijerstvo, donio je mnogo novina i
višu kvalitetu. Da bi na toj razini moglo poslovati, nužno je bilo podizati
i kvalitetu odredišta uređenjem mjesta, stvaranjem novih sadržaja,
podizanjem razine kvalitete i drugih usluga. Znatan doprinos svemu dala
je i gradnja suvremene mreže autocesta, jer nam dolaze gosti većinom
cestovnim vozilima iz okružja. Počeo se, istina postupno, obnavljati i
zračni prijevoz, jer se zna da su zračni operateri najosjetljiviji na sigurnost.
“Stoga se može govoriti o tome da je Hrvatska nakon rata krenula
u novi razvojni ciklus svojeg turističkog proizvoda i da je krivulja tog
razvoja još u usponu. Mnogo se ulaže u promociju i Hrvatska je sve
prepoznatljivije odredište na svjetskoj turističkoj karti. Zbog toga bih rekla
da je današnji hrvatski turizam drukčiji nego prije dvadesetak godina po
mnogočemu – prije svega po promišljanju. Pri isticanju slabosti našeg
turizma, oduvijek se susrećemo s problemom produženja sezone, koji
svih ovih godina nismo uspjeli riješiti. Tu je, dalje, niska iskorištenost
hotelskih kapaciteta, skromna destinacijska potrošnja (izvan smještajnog
objekta), zaostajanje za konkurentskim zemljama u sadržajima zabave,
kupnje, sporta, rekreacije i kulture te nemogućnost javnog sektora da
bude turistički lider u destinacijskom menadžmentu.”
“Još uvijek razvoj turizma u Hrvatskoj nedovoljno dobro prati globalne
promjene i trendove u okružju koje donose razvoj tehnologije, starenje
populacije u Europi, promjene vrijednosnog sustava, dakle stila života
Europljana”, upozorava Čorak. “Još se nije odgovorilo na mnoga pitanja
– kakav turizam Hrvatska želi razvijati i koje ciljeve postići, kako učinkovito
upravljati turističkim prostorom, na kojim bi atributima u turizmu trebala
broj 3-4 :: listopad 2011.
83
Reflektor
izgrađivati svoj jedinstveni prodajni prijedlog, kako brže i učinkovitije
razvijati turizam na kontinentu, kako smanjiti probleme vezane uz
sezonsko poslovanje i što nositelji javne vlasti moraju učiniti da bi se
kontinuirano poboljšavala sposobnost hrvatskog turizma”.
Skupe poljoprivredne nedorečenosti
Na smanjenje udjela poljoprivrede u BDP-u utjecalo je nekoliko razloga.
“U vrijeme Jugoslavije počeo je proces deagrarizacije, ali je proces
agrarnih investicija bio usmjeren samo u društveni sektor koji je u
Hrvatskoj raspolagao s više od 450.000 hektara obradivih zemljišnih
površina i to je zemljište bilo u posjedu oko 150 PIK-ova i nekoliko
stotina zadruga.” U to su vrijeme seljaci proizvodili oko 50 posto ukupne
proizvodnje, a velik dio te proizvodnje premašivao je njihove potrebe i
taj su dio prodavali, i to vrlo jeftino, objašnjava stanje Stipe Bilić, jedan
od respektabilnih poljoprivrednih stručnjaka u nas. “U to je vrijeme
Hrvatska imala unutar Jugoslavije viškove u razmjeni hrane i do 600
milijuna tadašnjih dolara, a u izvozu na strana tržišta ostvarivao se višak
od 200 do 300 milijuna dolara. Budući da su troškovi rata i poraća,
troškovi tranzicije i nepostojanje gospodarske strategije eliminirali državni
utjecaj u poljoprivredi, izostanak velikih ulaganja koja potiče država
doveo je postupno do velikog smanjenja proizvodnje. Seljaci napuštaju
poljoprivrednu proizvodnju, jer je neisplativa na malim imanjima, a
veliki PIK-ovi propadaju. Nakon rata počeo je oporavak poljoprivrede
na dotadašnjoj strukturi imanja, ali politikantsko eksperimentiranje
s poljoprivredom nakon 2002. utječe na veliki pad poljoprivredne
proizvodnje. O tome govore podaci o indeksu poljoprivredne proizvodnje,
a taj pad proizvodnje plaćamo velikim manjkom u vanjskoj trgovini
hranom pa godišnje na taj način umanjujemo naš BDP za više od sedam
milijardi kuna”, ističe Bilić.
Od 2000. dominantan utjecaj na poljoprivredu imaju seljaci čija se
stajališta temelje na poljoprivredi iz vremena prije Drugog svjetskog
rata, dodaje. “Umjesto okrupnjavanja poljoprivrednih imanja, poticalo
se usitnjavanje. Umjesto organiziranja velikih investicija i ulaganja u
poljoprivredu, nuđena su obećanja o podjeli državne zemlje i tako se
zaluđivali i zavaravali seljaci. Doneseni su poticaji za poljoprivredu,
ali umjesto da potiču povećanje proizvodnje, oni su se koristili za
korumpiranje seljaka koji poticajima nadomještaju i smanjuju proizvodnju,
84
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
a dio poticaja koristi se za kupnju socijalnog mira. S druge strane,
korumpira se i nepoljoprivredno stanovništvo uvozom jeftine hrane. Tako
smo svi mi – netko više, a netko manje – pridonosili upropaštavanju
vlastite poljoprivrede”, komentira Bilić.
“Danas, od nekadašnjih 450.000 hektara koje su obrađivali PIK-ovi
i zadruge, još ima približno 180.000 hektara u nekih osamdesetak
poljoprivrednih poduzeća. Na tom zemljištu ta poduzeća proizvode 52
posto naše poljoprivredne proizvodnje i podmiruju iz domaćih izvora više
od 63 posto domaće potrošnje. Taj dio poduzeća, koji još nije uništen, ali
je na putu da mu se oduzme obradivo zemljište, nekako osigurava kakvutakvu domaću proizvodnju. Ako ne dođe do velikih državnih angažmana
i investicija u poljoprivredu, ne manjih od 100 milijardi kuna, i dalje će
se nastaviti smanjenje proizvodnje”, smatra Bilić.
Reindustrijalizacija uvjet izvoznog oživljavanja
Zašto Hrvatska nije izvozna zemlja? Svi govore o tome da Hrvatska izvozi
samo 2800 USD po stanovniku, dok na svakoga Slovenca otpada otprilike
15.000 USD izvoza. Kad smo već na brojkama spomenimo i to da izvoz u
hrvatskom BDP-u čini samo 23-25 posto, dok je prosjek za zemlje EU 36
posto, a u tranzicijskim zemljama čak 41 posto.
Mnogi su skloni tvrditi kako Hrvatska jednostavno nema proizvoda koji bi
tehnološki i konkurentno podnijeli sve žešću borbu na svjetskim tržištima.
Drugi će navesti kako je to posljedica dezindustrijalizacije gospodarstva, što
je uništilo osnovu hrvatskog industrijskog izvoza. Svoje tvrdnje zasnivaju na
činjenici da između 90 i 95 posto svih izvoznih proizvoda ulaze u domenu
prerađivačke industrije. A upravo u njoj je izgubljeno više radnih mjesta no
što ih danas uopće ima u tom dijelu gospodarstva.
Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija
nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno
pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije
10-15 godina. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju
samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi
zahtjevniji industrijski proizvodi. Posebno se može zamijetiti da nedostaju
kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih
znanja, tehničke pomoći, licenci, know-howa. Pojedini svijetli primjeri samo
potvrđuju ukupno poraznu sliku.
broj 3-4 :: listopad 2011.
85
Reflektor
To je, uz ostale nes(p)retne okolnosti, dovelo do toga da je Hrvatska postala
prava uvozna zemlja, u kojoj je izvoz postao gotovo hobi, ali ne i strateška
odrednica gospodarske politike. Pokazalo se da bez snažne industrije nema
izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug
očito je hrvatska gospodarska stvarnost.
Stoga je jedan od prioritetnih ciljeva gospodarske politike i strategije
stvoriti uvjete za reindustrijalizaciju. Jasno, na novim tehnologijama, s
novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu
međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman hrvatskih
proizvoda.
Rang-lista konkurentnosti 142 zemlje
Mjesto Hrvatske u pojedinim indikatorima
INSTITUCIJE
EFIKASNOST TRŽIŠTA
RADA
RAZVIJENOST
FINANCIJSKOG TRŽIŠTA
TEHNOLOŠKA
SPREMNOST
86.
116.
87.
38.
NAJGORE:
NAJGORE:
NAJGORE:
NAJGORE:
Državna regulacija
137.
Efikasnost upravljanja
poduzećima
131.
Državna potrošnja
129.
Zaštita malih
dioničara
125.
Zaštita ulagača
111.
Povjerenje javnosti
u političare
104.
NAJBOLJE:
Odljev
mozgova
128.
Dostupnost
kapitala
108.
Krutost
zapošljavanja
125.
Dostupnost
financijskih servisa
105.
118.
Financiranje na
lokalnom tržištu
dionica
Sposobnost
apsorpcije tehnologije
u poduzećima
80.
102.
Dostupnost najnovijih
tehnologija
51.
Postupak kod
zapošljavanja i
otpuštanja
NAJBOLJE:
Udio žena
u radnoj snazi
Pouzdanost policije
49.
Fleksibilnost
plaća
Poslovni troškovi
krim. i nasilja
51.
Trošak
otpremnina
NAJBOLJE:
86
perspektive
99.
NAJBOLJE:
Promet na netu
29.
63.
Broj pretplatnika
širokopojasnog
interneta
36.
79.
Broj korisnika
interneta
39.
52.
Zakonom
zajamčena prava
60.
70.
Sigurnost
banaka
79.
Regulacija tržišta
vrijednosnica
Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, podaci Svjetskog ekonomskog foruma
Transfer tehnologije
kroz strana ulaganja
Nema budućnosti bez strategije i vizije
Izvoz je za Hrvatsku imperativ, izazov i jedini realni izlaz iz stanja u kojem
se naše gospodarstvo trenutno nalazi. Isto je tako važno osigurati domaću
podršku izvoznicima, ali i stvoriti realne i prihvatljive uvjete šireg dolaska
stranoga kapitala. U svim je tranzicijskim zemljama vrlo jasna međuovisnost
tih ulaganja i povećanja izvoza. Da bi se u tome barem djelomice uspjelo
važno je osigurati relativno visoku stopu ukupnoga gospodarskog rasta
i, povećavanjem konkurentnosti i izvozne ponude, dugoročno povećavati
izvoz po još višim stopama. Izvoz mora postati dugoročno i osmišljeno
osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja. Stručnjaci tvrde kako
je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno
povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto
ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP - važno
je trajno održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog
rasta.
VISOKO
OBRAZOVANJE
EFIKASNOST
TRŽIŠTA ROBA
INFRASTRUKTURA
MAKROEKONOMSKO
OKRUŽENJE
ZDRAVSTVO
I OSNOVNO
OBRAZOVANJE
56.
114.
39.
70.
48.
NAJGORE:
NAJGORE:
NAJGORE:
NAJGORE:
NAJGORE:
Usavršavanje
zaposlenih
125.
Kvaliteta obrazovnog
sustava
89.
Kvaliteta menadžerskih škola 83.
NAJBOLJE:
Porezno
opterećenje
140.
91.
Troškovi
poljoprivredne
politike
139.
Lučka
infrastruktura 78.
Utjecaj propisa na
strana ulaganja 138.
NAJBOLJE:
NAJBOLJE:
Kvaliteta znanstvene
i matematičke
edukacije
29.
Broj dana za pokretanje posla
21.
Pristup internetu
u školama
43.
Broj procedura za
pokretanje posla 34.
Broj upisanih u
srednje škole
Carinske
tarife
49.
Zračni
prijevoz
Mobitel
mreža
Fiksna
telefonska
mreža
Kvaliteta
cesta
14.
Razlika aktivnih i
pasivnih kamata 104.
Deficit
proračuna
99.
Dug
države
74.
NAJBOLJE:
Inflacija
24.
Štednja u
bankama
27.
Kreditni
rejting
1.
Broj upisanih
u osnovnu
školu
87.
NAJBOLJE:
Utjecaj
malarije
na poslovanje
1.
Učestalost
malarije
1.
Učestalost
HIV-a
1.
59.
61.
38.
broj 3-4 :: listopad 2011.
87
Reflektor
Učinkovitost, racionalnost i produktivnost na dnu ljestvice
prioriteta
Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne
zadovoljavajuću razinu poprilično je duga i, nažalost, s velikom specifičnom
težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje;
visok javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i
konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne
infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno
zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice
pravosuđa, samo su dio ’sante ledenoga brijega’.
I što sada? Kamo ide hrvatsko gospodarstvo? Pojedini stručnjaci smatraju
da je vrijeme za ‘paljenje crvenih lampica’, koje upućuju ne samo na oprez
nego na društveni alarm. Stanje se mora mijenjati, a može se mijenjati samo
konsenzusom cijeloga društva, svih političkih stranaka. A toga konsenzusa
nema ni na pomolu. Štoviše, stvaraju se određeni lobiji, koji nas žele vratiti
u – prošlost. Nama bi, međutim, trebao sasvim suprotan odnos – povratak
u budućnost.
Hrvatska je sve manje sposobna da se na svjetskim tržištima javlja s gotovim
industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih
niša, u kojima može – kao proizvodni kooperant – valorizirati svoju tehničku
osposobljenost i visoku razinu stručne radne snage.
Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne
gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, naprimjer
industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno
provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila
ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad
financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin
Hrvatske zadužen s više od 10.000 eura. Toliki je i ostvareni dohodak per
capita. Gdje onda ostaje prostor za razvoj?
Učinkovitost, racionalnost i produktivnost očito su pojmovi koji su u hrvatskom
gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti. A upravo o ovim pokazateljima,
kao rezultanti njihove sinergije, ovisi pojedinačna konkurentnost i ukupna
društvena produktivnost, koja je opet temelj naše osposobljenosti za drugačiju
poziciju na svjetskom tržištu. Svakim danom je spoznaja o tome snažnija.
Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi
se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i
srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i
88
perspektive
Nema budućnosti bez strategije i vizije
kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih
proizvoda na inozemnim tržištima?
Od 20 zemalja s kojima imamo najrazvijenije vanjskotrgovinske odnose samo
s BiH i Srbijom imamo pozitivnu trgovinsku bilancu. Nepovoljne bilance imamo
i s Bugarskom, odnosno Rumunjskom, zemljama koje su po mnogočemu iza
naših proizvodnih mogućnosti. Je li tome razlog samo naša nekonkurentnost?
69
67
58
Krajnji čas za “buđenje”
32
29
28
26
17
1
Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom ’pokrivamo’ sve te naše objektivne
neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo
na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto
drugačija. Svodi se na neorganiziranost, izostanak jasnih ciljeva gospodarske
politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više
ništa ne isplati proizvoditi, sve snažniji uvozni lobi. Dodajmo tome i trajno
pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera,
nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera
mirkoekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja.
Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz
Chart
Title
pogrešnoga modela ekonomske
politike.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
Prioriteti buduće vlade
10
10
9
3
2
13
Nešto drugo
17
Zaštita hrvatskih nacionalnih
interesa u Bosni i Hercegovini
10
11
Očuvanje nacionalnog identiteta i ponosa
9
11
Povećanje ugleda Hrvatske u svijetu
8
11
Postizanje konsenzusa oko
strategije razvoja zemlje
16
Demografska obnova zemlje
16
Decentralizacija zemlje i osiguravanje
ravnomjernog razvoja
7
17
Priprema za kvalitetno članstvo u
Europskoj uniji
6
26
Radikalno povećanje ulaganja u
znanost i obrazovanje
5
28
Očuvanje digniteta Domovinskog rata
4
29
Poboljšanje stanja u pravosuđu
3
Poboljšanje životnog standarda
umirovljenika
2
Suzbijanje korupcije u državnim
institucijama
1
Smanjenje zaduženosti zemlje
Poticanje zapošljavanja i investicija
32
Povećanje učinkovitosti državne uprave
58
Poboljšanje zdravstvene zaštite
67
Smanjenje manjka u proračunu
69
11
12
14
15
16
18
broj 3-4 :: listopad 2011.
89
Reflektor
Što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i
možemo li) prihvatiti široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti
želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati,
uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje
možemo li – a moramo – ’pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.
Samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu
otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na
sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti ‘blagodati’ naše
ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj
filozofiji i politici treba postaviti naglavce.
Najvažniji je povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez prividnog
blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je
u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih)
da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o
širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji
domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati
preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede,
smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima
prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja
koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
Umjesto zaključka, poslužimo se izjavom Christine Lagarde, čelnice
Međunarodnog monetarnog fonda koja je s ekonomskog foruma svjetskih
središnjih bankara u New Yorku poslala oštru kritiku i jasnu poruku svjetskim
političarima, inzistirajući da se napokon trgnu i povuku agresivne poteze
kojima će smanjiti javne dugove i dati zamah nacionalnim gospodarstvima.
Činjenica je da se previše oslanjamo na monetarnu politiku, koja često nije
usklađena s fiskalnom, a posebno ne s gospodarskom politikom. Monetarna
politika ne može sama održati globalni rast koji je ionako nedovoljan. Svjetska
ekonomija ulazi u novu opasnu fazu jer se suočava s rastućim rizicima, a
do njihova je bujanja došlo jer ozbiljno pada povjerenje u političke lidere i
njihovu mogućnost i volju da donesu nužne konkretne mjere.
“Budite agresivniji! Vlasti u Europi i Americi moraju raditi na proračunskoj
disciplini kako bi se oslobodila sredstva za kratkoročne poticaje gospodarstvu”,
poručila je nedvosmisleno gospođa Lagarde.
Odnosi li se ta poruka čelnice MMF-a i na nas?
90
perspektive
Obrana kapitalizma
Nesavršeni sustav bez konkurencije
Deset argumenata u prilog očuvanja nepopularnog
modela gospodarenja – i jedan protiv
On je grabežljivac, pretvara društvo u kasino i budi najniže instinkte poput
pohlepe i žudnje za profitom. Otkad je izbila velika kriza, slobodno tržište
proklinje se još više nego što je to ionako uobičajeno. Kapitalizam je svima
sumnjiv, čak i kapitalistima koji se bez ustručavanja zalažu za jače intervencije
države.
Postoje na tisuće knjiga koje pokušavaju objasniti kapitalizam ili koje ga
kritiziraju. Ali nijedan mislilac ne može prijaviti autorsko pravo. Kapitalizam
je nastao samo od sebe, bez intelektualnog koncepta. To je gospodarski
sustav koji nastaje kada se ljude pušta da sami rade. Čak i u socijalističkim
zemljama su ispod površine planskog gospodarstva nastajala crna tržišta.
Krize su sastavni dio kapitalizma kao bol u trbuhu nakon blagdanskog jela.
Već u svojim ranim danima proizvodio je mjehure od sapunice i padove. U
17. stoljeću kriza tulipana potresala je gospodarski jako razvijenu Holandiju,
budući da su prethodno lukovicama tulipana pridodali preveliku vrijednost,
zbog čega je stvoren špekulacijski napuhani mjehur. Slijedile su engleska
monetarna kriza, hamburška trgovačka kriza, engleska željeznička kriza itd.,
itd. Gospodarske krize su strašne – ali nisu nove. Nakon krize svaki novi
ciklus započinje na višoj razini blagostanja.
Neargumentirani prigovori
Iako su financijski gubici u krizi ogromni, gubitnici na burzi i nezaposleni danas
ipak žive daleko bolje nego siromašni koji su 1929. čekali u redovima pred
javnim kuhinjama. Iako će im se primanja narednih godina smanjiti, ipak je
većina građana znatno bogatija od njihovih baka i djedova.
Razumno traganje za boljim regulatornim okvirom popraćeno je žučljivim
optužbama i ideološkim antikapitalizmom. Gotovo trećina Nijemaca je
mišljenja da bi trebali još jednom pokušati sa socijalizmom. Kao da je
broj 3-4 :: listopad 2011.
91
Reflektor
najfleksibilniji i najprilagodljiviji gospodarski sustav svih vremena samo
proizveo financijske mjehure od sapunice. Naravno, zbog krize mnogi su
ljudi siromašniji. Ali će na završetku krize još uvijek biti bogatiji od prijašnjih
generacija. Više od dva stoljeća ekonomskog rasta povisili su životni standard
sve više ljudi u tolikoj mjeri da čak ni masovnom recesijom ne bi ponovno
zapali u apsolutno siromaštvo.
Otkud onda ta potpuna amnezija, ta fiksacija na trenutak, a da se povijest
potpuno izgubi iz vida? I u krizi vrijedi (slobodno citirajući Churchilla):
kapitalizam je najlošiji od svih gospodarskih sustava, osim svih ostalih. Slijedi
popis kapitalističkih postignuća koja ne bi smjela potpuno pasti u zaborav:
Stroj za blagostanje
Krajem 19. stoljeća Švedska je bila siromašnija nego danas Kongo, sve zemlje
svijeta su prema današnjim mjerilima bile zemlje u razvoju, a za većinu ljudi
gladovanje je bilo poznato stanje. Godine 1820. čak 85 posto ljudi nije moglo
potrošiti više od vrijednosti jednog današnjeg dolara na dan. Kapitalistička
industrijalizacija izvela nas je malo po malo iz vječitog nedostatka feudalnih
agrarnih društava. I dobila je zamaha. Program Ujedinjenih naroda za
razvoj (United Nations Development Programme, UNDP) ustanovio je da se
siromaštvo u svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća u većoj mjeri smanjilo nego
u prethodnih 500 godina. Između 1984. i 2004. godine broj siromašnih nije
samo relativno opao (dakle u odnosu na brzorastuće stanovništvo) nego i
apsolutno: u tom se periodu svjetsko stanovništvo povećalo za 1,8 milijardi
ljudi, a broj siromašnih smanjio se za 200 milijuna. Devedesetih godina
smanjio se i apsolutni broj pothranjenih ljudi. Odonda je doduše opet
porastao s 822 na 935 milijuna ljudi. Relativni broj se ipak i dalje smanjuje,
a to znači da sve veći udio svjetskog stanovništva ima dovoljno za jelo. Od
1950. čovječanstvo je poraslo 90 posto, a cijena osnovnih živežnih namirnica
pala je 75 posto. Stručnjaci međutim polaze od toga da će, ukoliko se ne
dogode tehnološki skokovi u poljoprivredi, trendu pojeftinjenja namirnica
uskoro biti kraj.
Godine 1975. siromašno je bilo šest od deset Azijaca, danas je to manje od
dvoje. Na stupnju blagostanja koji UN naziva “srednjim životnim uvjetima”
1995. godine živjelo je 1,3 milijarde ljudi, dok ih je 2004. bilo 3,5 milijarde.
Od 1980. godine realni dohodak po glavi stanovnika u svjetskom prosjeku
porastao je s 5400 na 8500 dolara. Ipak postoje velike regionalne razlike:
dok je životni standard u Aziji naročito brzo rastao, neke su afričke zemlje
postajale sve siromašnije.
92
perspektive
Nesavršeni sustav bez konkurencije
Inkubacija radnih mjesta
U proteklih sto godina čovječanstvo je stvorilo veće blagostanje nego u 100
000 godina prije toga. I to ne dodatnim radom (u zapadnom svijetu radno
je vrijeme u proteklom stoljeću prepolovljeno), nego sve efikasnijim radom
pomoću strojeva. Ipak je netočan argument da automatizacija uništava radna
mjesta. Ona to čini pojedinačno i kratkoročno i na određenim područjima,
ali sve u svemu broj mogućnosti rada raste i nastaju uvijek nova zanimanja.
Čak i jako kritizirani “jobkilleri”, poput računala ili automatskog tkalačkog
stana u 19. Stoljeću, nisu smanjili broj radnih mjesta. Današnja njemačka
nacionalna privreda otprilike je 40 puta produktivnija nego prije 200 godina.
Ali mi nemamo četrdesetinu nego više radnih mjesta, među njima i mnoga
koja su tada bila potpuna nepoznata. Između 1980. i 1990. godine kada je
globalizacija dobila zamaha, na svjetskoj razini je broj ljudi koji imaju plaćeno
radno mjesto porastao za 800 milijuna.
Pospješuje zdravlje
U proteklom stoljeću i pol očekivani životni vijek u Njemačkoj se više nego
udvostručio. I to ne samo u Njemačkoj. U svjetskom prosjeku danas iznosi
65 godina, to je više nego u Njemačkoj 1950. godine. Bogataš u Engleskoj
je 1870. godine u prosjeku živio 17 godina dulje nego siromah. Danas je
razlika manja od dvije godine. Prije industrijalizacije je svaka peta beba umrla
prije prvog rođendana, danas u svjetskom prosjeku manje od 60 na 1000.
Od 1970. godine smrtnost dojenčadi se prepolovila.
Uzlet obrazovanja
Početkom sedamdesetih godina manje od polovice čovječanstva znalo je
čitati i pisati, danas gotovo tri četvrtine. Modernom kapitalizmu potrebno
je više od marljivih radnika i nekoliko knjigovođa. Kompjutorizacija mnogih
segmenata proizvodnje traži sve više znanja i u jednostavnim zanimanjima.
Šumarski radnici slovili su još prije nekoliko desetljeća kao neobrazovani
muškarci koji kod rada više moraju naprezati ruke nego mozak. Danas kabina
šumskog stroja za sječu sliči kokpitu aviona. Sličan je razvoj u mnogim drugim
zanimanjima. Ručni rad izumire, a nadomješta se intelektualnim radom.
Poduzećima je potrebno sve više ljudi koji su u stanju samostalno razmišljati
i kombinirati. Obrazovanje nije više luksuz nekolicine učenjaka koji su zbog
nasljedstva oslobođeni muka rada. Dostupno je sve većem broju ljudi. U
izrazito kapitalističkim Sjedinjenim Američkim Državama četiri petine odraslih
završilo je srednju školu, a jedna četvrtina posjeduje sveučilišnu diplomu. U
broj 3-4 :: listopad 2011.
93
Reflektor
međuvremenu prosječno trajanje školskog i sveučilišnog obrazovanja iznosi
12,3 godina.
Motor tehnološkog napretka
Prije 50 godina vozač kamiona Malcom McLean ljutio se zbog trajanja
utovara i istovara u lukama. Osmislio je sustav kontejnera pomoću kojeg je
međukontinentalni prijevoz pojeftinio 90 posto. Konkurencija na kapitalističkom
tržištu potiče čovjekov izumiteljski duh. Izgledi za dobit daju poticaj da se
proizvodi sve više poboljšavaju. Normalno kućno računalo danas ima veći
kapacitet nego što je prije pola stoljeća bilo na raspolaganju čitavoj jednoj
državi. U industrijskim zemljama najsiromašniji imaju mogućnosti koje nekoć
nisu imali ni najbogatiji, primjerice medicinsku tehnologiju, avionske letove,
pročišćavanje otpadnih voda i mobilne telefone. Još prije 150 godina građani
višeg sloja nisu imali električno svjetlo, centralno grijanje, vodovod, zahod
s ispiranjem ili hladnjak sa svježim voćem. Liječenje zuba bila je tortura, a
protiv zaraznih bolesti gotovo se ništa nije moglo učiniti.
Nijedan drugi gospodarski sustav nije u tolikoj mjeri proširio mogućnosti
ljudi. Osim kratkotrajnih iznimaka na specijalnim područjima poput svemira i
tehnologije naoružanja, socijalističke zemlje su znatno kaskale za tehnološkim
napretkom Zapada.
Ambijent za ravnopravnost
Kapitalisti traže kupce i potrebna im je radna snaga. Oni svoju robu žele
prodati što većem broju ljudi i u interesu im je da što više ljudi konkurira
za radna mjesta, kako bi plaće ostajale niske. Ova dva egoistična interesa
potpuno neovisno o moralnim promišljanjima dovode do toga da se nikoga
ne isključuje. Bilo muškarac ili žena, crnac ili bijelac, židov ili kršćanin: svi
su potencijalni kupci proizvoda i svi mogu kao radnici, menadžeri, tehničari
ili inženjeri biti od koristi, kako bi se sve bolji proizvodi mogli proizvoditi sve
brže – i da poduzeće profitira.
Rat protiv robovlasništva u Americi vodio je kapitalistički Sjever protiv Juga koji
je ustrajao u polu-feudalnim strukturama. Židovi u europskim monarhijama
dobili su puna građanska prava tek kada je industrijska revolucija bila u
punom zamahu. Emancipacija žena dobila je značajan zamah tek onda
kada je sve više žena krenulo raditi u tvornice, naročito u vrijeme između
dva svjetska rata. A što se tiče socijalne jednakosti, nije sigurno je li u drugim
sustavima zaista bila bolja situacija. U feudalizmu je razlika između plemstva i
običnog puka bila mnogo veća nego između tvorničkih radnika i poduzetnika
94
perspektive
Nesavršeni sustav bez konkurencije
danas. Jer ta dva staleža nisu se samo razlikovala po novcu, nego i po
velikom broju privilegija koji su se za kneza podrazumijevali, a koji su za
seljaka bili nezamislivi. Slično je bilo i u socijalističkim zemljama. Vladajući
sloj funkcionera nije samo bio u boljoj financijskoj poziciji. On je posjedovao
povlastice koje su i za normalnog građanina bile nedostižne: bolje liječnike i
bolnice, posebne dućane s robom široke potrošnje koje nigdje drugdje nije
bilo i mogućnost putovanja. Radnici nisu imali pravo štrajka i nije postojala
naknada za nezaposlene, jer se moralo prihvatiti svako radno mjesto koje
je država dodijelila.
Najbolji saveznik slobode
Još nikad nije postojala zemlja u kojoj su vojnici prisilili građane da prisežu
na Adama Smitha ili da pjevaju kapitalističke himne (koje hvala Bogu ne
postoje). Demokracija ipak nije preduvjet za kapitalizam. Može se i bez nje,
kako pokazuje primjer Kine. Ipak je određeni stupanj građanske slobode
nezaobilazan kako bi ekonomska sloboda mogla funkcionirati. Pod Maovim
režimom terora nešto drugo osim planskog gospodarstva ne bi bilo moguće.
Nije slučajno da se kapitalizam najprije razvio u demokraciji i da se u
demokracijama najbrže etablirao. Tržište ne sluša nikakve naredbe. Slobodni
izbor proizvoda budi i želju da se i drugo smije slobodno birati.
Širom svijeta još nikad nije bilo toliko demokracija kao danas. Godine1950.
(pet godina nakon osnivanja UN-a) velika većina ljudi živjela je još pod vlašću
diktatora, monarha ili kolonijalnih guvernera. Danas 120 od 193 države
imaju izabrane vlade, a u tim državama živi gotovo dvije trećine svjetskog
stanovništva. 85 država ima čak punovrijedne liberalne demokracije sa svim
pripadajućim temeljnim slobodama.
Potreban mu je mir
Jedan od ustaljenih antikapitalističkih klišeja je da prave uzroke ratova treba
tražiti u interesima vojne industrije. Takvim poduzećima ratovi očito stvaraju
dobrodošlu potražnju. Ali oni su samo mali dio u konkurenciji sukobljenih
gospodarskih interesa. Većina poduzeća za vrijeme rata ima samo nedostatke,
jer su im potrebni platežno moćni (prije svega živi) kupci, a njih je zbog rata
sve manje. Trgovina omekšava granice i pridonosi mirnom suživotu naroda,
jer isključuje ideološke i vjerske razlike i stavlja u prvi plan zajedničke interese
za materijalnim poboljšanjem. Vremena prije kapitalizma nisu bila mirnija.
Često idealizirana divlja plemena vodila su plemenske ratove s više žrtava, u
odnosu na mali broj pripadnika, nego što se oplakuje u današnjim ratovima.
broj 3-4 :: listopad 2011.
95
Reflektor
Oba svjetska rata bila su odgovorna za više od šezdeset posto ratnih žrtava
u povijesti. Ali jesu li bila kapitalistička? U prvom su rivalstva europskih
nacionalnih država i težnja za autonomijom u multinacionalnoj Habsburškoj
monarhiji u jačoj mjeri djelovala nego Kruppov interes da prodaje topove.
A drugi su započeli nacionalsocijalisti, decidirano antikapitalistički pokret.
Iako su mnogi ljudi stekli dojam da je obrnuto, svijet ovih dana postaje sve
mirniji. Studija Sveučilišta British Columbia iz 2005. godine ustanovila je da
se unatoč Iraku i Afganistanu broj oružanih konflikata od ranih devedesetih
smanjio za 40 posto. A broj konflikata u kojima je poginulo 1000 i više žrtava
čak i za 80 posto.
Bolja zaštita okoliša
Kako kapitalizam podiže životni standard, tako automatski budi i želju za
boljim okolišem. Istraživanja Svjetske banke pokazala su da kod prelaska s
agrarnog na industrijsko društvo zrak i voda najprije postaju sve zagađeniji.
Ali čim ljudi ostvaruju određeni dohodak, njihove potrebe nadilaze potrebu za
stanom, hranom, školskim obrazovanjem i mirovinskim osiguranjem. Počinju
se uočavati smog, zagađene rijeke i krajolici puni smeća. To je u Europi i
Americi bilo tako i to se danas može vidjeti u Aziji. Kada poraste standard,
stanje okoliša postaje javnom temom. U razvijenim industrijskim državama
danas su zrak i voda daleko čistiji nego prije 100 godina. Sve je više šumskih
površina i sve više životinjskih vrsta se vraća. Najveće probleme s okolišem
imaju siromašne zemlje. Tamo su gradovi puni ispušnih plinova industrije i
automobila, rijeke su zagađene, a smeće je na ulicama. Tamo se nemilosrdno
sijeku šume i ubijaju ugrožene životinje.
Umjetnost buja
Konzervativci često nevoljko priznaju da slobodna tržišta dovode do
blagostanja. Smatraju da je kapitalizam u stanju zadovoljiti samo primitivne
potrebe. Da potiče profano, kič, plitku zabavu. Evo nekoliko primjera iz
domovine kapitalizma, Sjedinjenih Američkih Država. Tamo je broj simfonijskih
orkestara između 1950. i 1997. godine narastao s 900 na 1700. Zarada
od prodaje ulaznica za izvedbenu umjetnost (kazališne predstave, opere,
koncerte) povećala se s 80 milijuna dolara dvadesetih godina na devet
milijardi pred kraj 20. stoljeća. Posjeti muzejima porasli su s 200 milijuna
(1965) na 500 milijuna. Jednako tako brzo porastao je i broj naslova tiskanih
knjiga te izdaci privatnih kućanstava za knjige.
96
perspektive
Nesavršeni sustav bez konkurencije
Ali čini ljude nesretnima
Unatoč svojim krizama slobodna tržišta stvaraju veće blagostanje. Ali
blagostanje ne čini ljude sretnima. Osjećaj sreće ima čak tendenciju
opadanja. U bogatim, razvijenim državama je broj depresivnih i onih koji
se boje budućnosti znatno veći nego u siromašnim društvima u usponu. Jer
subjektivni osjećaj sreće pomalo funkcionira poput burze. Kupci se ne trgaju
za dionice solidnih, starih, uvijek profitabilnih tvrtki, nego dobitak iz snova
očekuju od novoosnovanih tvrtki. Ne čini nas sretnim ono što postoji nego
ono što očekujemo. Prema Gallupovoj anketi iz 2003. godine samo je 13
posto Nijemaca gledalo s optimizmom u budućnost. Kina je nasuprot tome
najoptimističnija nacija na svijetu. 54 posto Kineza vjeruje da će budućnost
biti bolja od sadašnjosti. Postotak Amerikanaca koji sami sebe smatraju
sretnima od pedesetih godina se gotovo nije promijenio, iako se prosječna
plaća više nego udvostručila. Što je više problema riješeno, to se jasnije
uočavaju preostali problemi.
Michael Miersch napisao je ovaj tekst koji je objavljen 28.6.2009. u njemačkom dnevnom
listu “Die WELT” povodom financijske krize 2008/2009. godine. Financijska kriza 2011.
godine prigodan je povod da ga se ponovno pročita. Posljednji put je objavljen 31.
08.2011. na http://www.achgut.com/dadgdx/index.php/dadgd/article/verteidigung des
kapitalismus1/
Copyright: Michael Miersch, Die Achse des Guten
broj 3-4 :: listopad 2011.
97
Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive
Impulsi
Mogu li sluge krize postati njeni gospodari?
Povratak društvenog dijaloga o
privredi
Jasne poruke za nove strategije djelovanja poslovne, ali i
političke elite. Razotkrivana su brojna žarišta društvenih i
ekonomskih sukoba, koja godinama rezultiraju potrošnjom
bez privrednog pokrića i kupovinom socijalnog mira na
račun budućih generacija
Zaklada Konrad Adenauer, u suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u
Zagrebu i Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar, organizirala je konferenciju
na temu “Gospodarsko stanje i post-krizne strategije”. Ključne teme
konferencije bile su naznake o utjecaju krize na mala i srednja hrvatska
poduzeća, njihove strategije izlaska iz krize te ukupno gospodarsko stanje
Hrvatske u 2011. godini.
Na konferenciji je prikazana socio-ekonomska analiza rezultata empirijskog
istraživanja u hrvatskoj metaloprerađivačkoj i drvoprerađivačkoj industriji
na temelju nekih iskustava u razdoblju 2008. do 2010. Voditelj projekta
“Poduzeća, kriza i strategije opstanka” Drago Čengić govorio je na temu
“Vlasnici, menadžeri i post-krizne strategije u hrvatskoj industriji”. Najzanimljiviji
dio toga projekta odnosi se svakako na prikazanu strukturu identificiranih
strategija opstanka i naznake u promjeni paradigme rukovođenja. U nastavku
je dr. Saša Poljanec-Borić, članica tima projekta, dala širi, veoma kvalitetan
uvid u upravljanje krizom s posebnim osvrtom na koordinaciju sviju aktivnosti
broj 3-4 :: listopad 2011.
99
Impulsi
i monitoring u realizaciji. Ukratko, poslane su dosta jasne poruke za nove
strategije djelovanja poslovne, ali i političke elite.
Podvojenost ocjena uzroka krize
Drugi dio konferencije odnosio se na gospodarsko stanje hrvatske nacije u
2011. Na osnovi analize rezultata empirijskog istraživanja prof. dr. Mladen
Vedriš i prof. dr. Slaven Letica ocijenili su da aktualno stanje hrvatskog društva
karakterizira duboka podvojenost oko ocjene uzroka društvene ekonomske
krize, a još više oko mogućih načina njihova rješavanja i prevladavanja.
Ocjena je, također, da su poglavito izvršna i zakonodavna vlast ključne
poluge i mjesta odgovornosti, od kojih se očekuje da pokrenu naciju na
programu svojevrsnog programatskog i djelatnog zaokreta. Smatraju da
završetak pregovora o prijemu u članstvo Europske unije predstavlja bitan
podstrek u uspostavi vlastitog sustava uspješnosti. To, međutim,ne može
biti zamjena za izravan angažman u uspostavi i ostarivanju takvog sustava,
pri čemu se ne treba zanositi iluzijama o automatizmu dolaska do vlastite
uspješnosti samom činjenicom članstva u EU.
Oživljavanje dijaloga na temu privrede
Konferencija je pokazala – a tome su pridonijeli i ekonomski analitičari prof.
dr. Ljubo Jurčić te Velimir Šonje – da se potpunije spoznaju brojne slabosti o
naravi prethodnog gospodarskog rtasta, o stvarnoj (ne)brizi politike i države
za privredni razvoj zemlje i o razvojnoj(ne)moći hrvatskog gospodarstva.
Razotkrivena su i brojna unutrašnja žarišta društvenih i ekonomskih sukoba,
koja godinama rezultiraju društvenom potrošnjom bez privrednog pokrića i
kupovinom socijalnog mira na račun budućih generacija.
Dva pitanja su ipak dominirala: postoje li i gdje su ključevi za izlazak iz
sadašnje ekonomske recesije i krize upravljanja zemljom odnosno može li se
hrvatska politička i poslovna elita od slugu krize pretvoriti u njene gospodare,
gradeći na svojem i europskom iskustvu iz posljednjih godina novi model
privrednog razvoja?
Konferencija je ujedno pokušaj da svoje mišljenje o važnim pitanjima naše
ekonomske budućnosti daju predstavnici znanstvene, znanstveno-nastavne,
poduzetničko-poslovne i menadžerske elite odnosno da se otvori širi društveni
dijalog na temu gospodarstva. Takav osmišljeni dijalog već dugo izostaje, pa
je svaki doprinos takvom pristupu ne samo koristan, već i nužno potreban.
Zaklada Konrad Adenauer će, u suradnji sa Zagrebačkom inicijativom,
nastaviti upravo na ovom tragu, dajući impulse za razvoj novih ideja za
vremena koja dolaze.
100
perspektive
Nove knjige
Paradoksi slobodnog tržišta
Knjiga Tonyja Judta o ulozi socijalne demokracije u
nalaženju izlaska iz društvene krize uskoro izlazi u
hrvatskom prijevodu. Autor ukazuje na proturječja
suvremenog kapitalizma, koji ne nalazi odgovora na
pitanja što ih nameću učestale ekonomske krize
Priredio: dr. Dubravko Radošević
Tony Judt moderni je povjesničar poslijeratne Europe. Osnovao je institut
za europske studije Remarque Institute na Sveučilištu New York, kojeg je bio
direktor sve do prerane smrti početkom kolovoza 2010. On je “univerzalistički
socijalni demokrat”, ali s dubokim sumnjama u ideologije i totalitarne pokrete.
Knjiga je nastala na osnovi predavanja koje je održao 19. listopada prošle
godine na Sveučilištu New York. Smatra se obranom općeg dobra na
osnovi pravednog društva, te pokušajem redefiniranja moderne socijalne
demokracije i europskog ujedinjavanja.
Judt je u svojem ključnom djelu Poslijeratna Europa od 1945. do danas
(objavljena 2005. godine i nije prevedena na hrvatski) pokušao obuhvatiti
povijest cijele Europe nakon 1945. godine. Knjigu Zlo putuje zemljom treba
promatrati u kontekstu povijesnih istraživanja autora. Judt navodi kako se
uspjeh kapitalizma u poslijeratnoj Europi odrazio u povećanoj ulozi države,
jer je najveći dio javnih izdataka pokrivalo zdravstvo. osiguranje u starosti,
obrazovanje, gradnju stanova i dr. Taj kapitalizam blagostanja bio je socijalan,
ali ne i socijalistički. Stvarali su ga socijaldemokrati, paternalistički katolici,
oprezni konzervativci i liberali. Krajem sedamdesetih došlo je do zastoja u
broj 3-4 :: listopad 2011.
101
Nove knjige
ekonomskom razvitku. Razdoblje ekonomskog razvoja i stvaranja novih radnih
mjesta bilo je pri kraju. Jačala su “neoliberalna” mišljenja usmjerena na
smanjivanje socijalnih izdataka i intervencionističke uloge države. Riječ je o
kraju regulatorne države, o početku “nereguliranog kapitalizma” utemeljenog
na neograničenoj liberalizaciji i tržišnoj konkurenciji u onim dijelovima javnih
usluga koje su bile sastavnim dijelom “države blagostanja”, općoj privatizaciji
i jačanju konzervativnih političkih opcija.
Privatizacija proizvela kleptokraciju
Pad komunizma devedesetih godina izazvao je goleme poteškoće u lijevom
spektru političke scene. Određenom broju zemalja istočne i srednje Europe
uspjelo je prevladati jaz između državnog socijalizma i tržišne ekonomije.
Kapitalizam je provodio – kao osnovnu polugu “društvenog inženjeringa” –
sveobuhvatnu privatizaciju, ali to je u uvjetima slabih institucija i odsutnosti
vladavine prava, dovelo do “kleptokracije”, odnosno kako Judt kaže do
pojave “klepto-kapitalizma”, u kojem je nestala razlika između privatizacije,
korupcije i krađe. Političke stranke izgubile su predstavničku ulogu u sustavu
parlamentarne demokracije i pretvorile su se u zastupnike određenih interesnih
skupina, čiji interes nije primarno usmjeren na opće dobro, nego zastupanje
određenih segmenata društva.
U takvim uvjetima, napredna ljevica trebala je novu programsku usmjerenost,
jer više nije mogla zastupati klasične skupine građana. Na nezadovoljstvu
naroda raste nova krajnja desnica, koja uglavnom mobilizira pristalice na
pitanjima imigracije i ugroženosti njihovih radnih mjesta uslijed neobuzdane
globalizacije.
Upitna održivost europskog društvenog modela
Intelektualci u zapadnoj Europi djelomično su zadržali svoju kritičku funkciju,
ali više nemaju ideala za masovniju mobilizaciju pristalica. Zbog toga je
bio osmišljen tzv. “Treći put”, kao pokušaj da se pomire negativni efekti
neograničenog kapitalističkog tržišta s društvenim posljedicama nereguliranog
kapitalizma. Nastankom globalne ekonomske krize 2008. godine ova opcija
pokazala se je prevladanom. S druge strane, ekonomska kriza u Europskoj
uniji, koja je započeta ekonomskim slomom Grčke početkom 2010. godine,
dovela je u pitanje održivost “europskog društvenog modela”. Naime,
neoliberalna agenda postala je osnovni okvir unutar kojeg se kreću sve
političke opcije. Tako imamo pojavu “neoliberalne ljevice” i “neoliberalne
102
perspektive
Paradoksi slobodnog tržišta
desnice”, koje su prihvatile neoliberalizam kao neutralni opći okvir, ali se
razlikuju samo u marginalnim pitanjima, s područja kulture (pobačaj, umjetna
oplodnja, istospolni brakovi, itd.).
U uvodnom dijelu knjige Judt iznosi stav kako nas je kriza 2008. godine
podsjetila da je neregulirani kapitalizam sam sebi najveći neprijatelj: prije ili
kasnije moglo se očekivati da će zbog ekscesa sustav doći u krizu i zatražiti
pomoć države. Zbog toga moramo tražiti alternative, nešto novo, kako se
takve krize ne bi ponovile. Društveni ugovor koji je bio u srži europskog
društvenog modela, više ne postoji. Ali autor smatra da bi se izlaz iz krize
mogao tražiti u okviru nove post-moderne paradigme socijalne demokracije.
Socijaldemokrati imaju liberalna uvjerenja glede kulturne i religijske tolerancije,
ali u javnoj politici vjeruju u mogućnost zajedničke akcije društva u ostvarivanju
općeg dobra. Progresivno oporezivanje i veća uloga države u pružanju
javnih usluga dodatni je sadržaj ove paradigme. Globalna kriza uzrokom je
povratka keynzijanizmu (podržavljenje banaka u SAD-u, državne intervencije
u industriju, etc.), ali to predstavlja samo taktički uzmak neoliberala.
Neodgovornost država za (ne)zaposlenost
Neregulirani kapitalizam doveo je do brojnih društvenih nejednakosti i narušava
društvenu koheziju. U nereguliranom kapitalizmu, kakav je prevladavao
zadnjih tridesetak godina, nezaposlenost i oslonjenost na socijalnu pomoć,
promatra se individualistički, kao neuspjeh neodgovornih i nekompetentnih
pojedinaca u slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Društvo i država ne snose nikakvu
odgovornost za nezaposlenost, za razliku od keynzijanizma koji je glavnim
ciljem ekonomske politike i državnog intervencionizma smatrao ispravljanje
nesavršenosti tržišta i ostvarivanje “pune zaposlenosti”, uz ravnomjernu
distribuciju nacionalnog bogatstva. Judt navodi, kao konkretan primjer,
zakone administracije Billa Clintona (ali i slične u viktorijanskoj Engleskoj),
koji su svojim odredbama prisiljavali nezaposlene da prihvate bilo koji posao
uz bilo koju nadnicu, ako ne žele izgubiti potporu za nezaposlene. Takvi zakoni
temeljili su se na ekonomskim teorijama da ako nadnice padnu dovoljno
nisko i nema nikakve druge alternative za zapošljavanje, tada će svatko naći
nekakav posao i neće biti nezaposlenosti.
Hipoteza o savršenom djelovanju tržišnih zakonitosti, u kojem cijene
predstavljaju glavni instrument racionalne alokacije ograničenih resursa u
ekonomiji, te su uvijek automatski (bez intervencije države) uravnotežene,
prevladana je krizom 2008. Keynzijanizam je predmnijevao potrebu vođenja
anti-cikličke ekonomske politike bi spriječile buduće ekonomske depresije i
broj 3-4 :: listopad 2011.
103
Nove knjige
osigurala “državu socijalne sigurnosti”. Ključni element istraživanja Keynesa
bio je da ljudi djeluju u uvjetima neizvjesnosti, tako da ekonomska politika
u osnovi predstavlja upravljanje neizvjesnošću. Keynsova razmišljanja - na
osnovi povijesnog iskustva iz razdoblja između dva svjetska rata - išla su u
pravcu teze da u okviru laissez-fairea kapitalisti nisu sposobni djelovati u
svojem najboljem interesu, pa država to mora učiniti za njih, željeli to ili ne.
Zaštita ljudi od njih samih?
Socijaldemokratski koncept “države blagostanja”, odnosno “socijalne
države” bio je prihvaćen u Europi, posebice u Skandinaviji. Švedski model
socijalne države zasniva na jakom privatnom sektoru gospodarstva, ali ključni
je distributivni element ovog modela, gdje se kroz politiku oporezivanja
ujednačavaju imovinske nejednakosti, radi osiguravanja javnih funkcija države
i socijalne sigurnosti pojedinaca u društvu. Kako kaže Gunnar Myrdal,
skandinavski model ima za cilj “zaštiti ljude od njih samih”. Model ne garantira
društveno vlasništvo, već društvenu zaštitu (primjerice, sve skandinavske zemlje,
s izuzetkom Švedske, imaju privatne mirovinske sustave). Socijaldemokratske
vlade osiguravale su u Europi dugo razdoblje socijalne sigurnosti, ali uz visoke
stope ekonomskog rasta sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Međutim, paternalizam države, regulacija i kontrola brojnih aspekata
društvenog života, te fragmentacija klasične radničke klase, sve to dovelo je
do pojave tzv. Nove ljevice. Šezdesetih godina dolazi do veće individualizacije
i zahtjeva za osiguranjem autonomije pojedinca u odnosu na društvo i državu.
Pozitivne i negativne slobode
Intelektualni konzervativizam doveo je u pitanje klasičnu, poslijeratnu
socijaldemokratsku paradigmu. Klasični liberali prihvatili su ideju države
blagostanja i društvene intervencije, kao i progresivnog oporezivanja i
društvene akcije u korist općeg dobra. Ali suprotstavljali su se svakom obliku
autoritarne vlasti (države). To je našlo izraza 1958. u poznatim Esejima o
slobodi Isaiha Berlina, koji je razradio koncepciju “pozitivnih sloboda” očuvanje prava pojedinaca koje može osigurati samo država, te “negativnih
sloboda” - prava pojedinca da bude slobodan u svojim individualnim pravima.
Naposljetku, keynzijanski konsenzus doveden je u pitanje idejama neoliberala
Čikaške škole. Ali njihove ideje nastale su na idejama libertarijanaca i
konzervativaca, imigranata iz Austrije (Ludwig von Mises, Friedrich Hayek,
Joseph Schumpeter, Karl Popper i Peter Drucker). Ovaj intelektualni
104
perspektive
Paradoksi slobodnog tržišta
zaokret doveo je kasnije do razgradnje ekonomskih funkcija države, dok je
represivna snaga države čak i pojačana (posebice u kontekstu borbe protiv
globalnog terorizma). Privatizacija je dignuta na razinu kulta. Privatizacija
državne imovine bila je opravdavana većom profitabilnošću privatnog sektora,
i ostvarivanjem dodatnih fiskalnih prihoda, radi financiranja preostalih
državnih funkcija. Ali, neke vrste gospodarskih djelatnosti nisu mogle biti
privatizirane po standardnim kriterijima, zbog njihove neprofitabilnosti ili
potrebe za dugoročnim ulaganjima (željeznice, poštanske usluge, i sl.). Judt
iznosi podatak da je zbog nižih cijena imovine koja je privatizirana, u osnovi,
britanska država izvršila neto transfer u korist privatnih investitora u iznosu
od 14 milijardi funta, uz dodatak plaćanja provizija za bankovne usluge od
3 milijarde funta. Tako je ukupni neto gubitak javnog sektora u privatizaciji
državne imovine iznosio 17 milijardi funta. Dakle, toliki iznos je britanska
država platila privatnim investitorima da provede privatizaciju javnih usluga
i državne imovine.
Demokratski deficit
Operativno djelovanje tako privatiziranih kompanija kasnije nije pokazalo
pozitivne rezultate. Primjerice, britanske željeznice posluju s gubitkom, te
nadalje primaju državne subvencije, jer nije moguć njihov bankrot. Hayek nije
shvatio da monopolizirane grane privrede, zbog nemogućnosti stečaja, i nakon
privatizacije mogu nastaviti s neprofitabilnim poslovanjem. Ukratko, Hayek nije
predvidio tzv. “moralni hazard”, što je posebice došlo do izražaja u financijskoj
krizi 2008, kada su u najrazvijenijim tržišnim ekonomijama banke de facto
nacionalizirane. Privatizacija javnog sektora i individualizacija, povezana s
proklamiranjem egoizma i utilitarizma kao osnovnih društvenih vrijednosti
modernih društava i tržišnih ekonomija, dovela je do razočaranja, političke
pasivnosti, izborne apstinencije i nepovjerenja u demokratske institucije,
posebice političare. Moderna društva djeluju u uvjetima “demokratskog
deficita”. Demokratski deficit vrlo je opasan u uvjetima indirektne predstavničke
demokracije. Ukratko, participacija u demokratskom procesu nužna je za
razvitak društva i općeg dobra.
Autor navodi kao prekretnicu za socijalnu demokraciju pad socijalizma i
tranziciju post-komunističkih zemalja na sustave parlamentarne demokracije i
tržišne ekonomije. Slom komunizma devedesetih godina, prema Judtu, trebalo
je iskoristiti za pozitivne društvene promjene i izgradnju nove međunarodne
arhitekture, kako bi se konačno otklonile posljedice Drugog svjetskog
rata i hladnog rata. Rezultati tih društvenih procesa, s aspekta ubrzanog
društvenog i ekonomskog razvitka post-komunističkih zemalja, prema Judtu,
broj 3-4 :: listopad 2011.
105
Nove knjige
nisu zadovoljavajući, odnosno “razdoblje od 1989. do 2009. godine su koje
su pojeli skakavci”. Negativno naslijeđe realnog socijalizma, bilo je uzrokom
dezorijentacije demokratske ljevice i socijalne demokracije u Europi, dok
su koncepti pojačane državne uloge i njezinog intervencionizma u tržišne
mehanizme, smatrani zastarjelima. Negativno nasljeđe realnog socijalizma,
imalo je utjecaja na (ne)prihvatljivost lijevih programa, iako je povijesna
činjenica da socijalna demokracija nikada nije transformirala u autoritarne
političke sustave. S druge strane, represivne funkcije države pojačane su u
demokratskim konzervativnim političkim sustavima, pod prijetnjom globalnog
terorizma, dok je intervencionistička uloga države smatrana neprimjerenom
u ekonomskoj politici.
Vrijeme “političkih pigmejaca”
Ukratko, Judt postavlja pitanje “Što da se radi?”, nakon promašenih dvadeset
godina. Autor ukazuje na nedostatak državničkog kapaciteta modernih
političara, kakvog su imali stari političari iz razdoblja konstitucionalnog
liberalizma (Winston Chruchill, Charles de Gaulle, Franklin Delano
Roosevelt). Oni su predstavljali političku klasu koja je imala osjećaj duboke
moralne i društvene odgovornosti u svom javnom djelovanju za opće dobro.
Danas se, pak, nalazimo u vremenu “političkih pigmejaca”, kaže Judt. Zbog
toga je široko rasprostranjeno duboko nepovjerenje građana u političku klasu,
političke stranke i demokratski sustav. Potrebne su političke reforme: novi zakoni,
različiti izborni sustavi, restrikcije u lobiranju i financiranju političkih stranaka,
jačanje autoriteta izvršne vlasti, te treba osigurati mehanizme izbora takvih
političkih predstavnika koji će biti odgovorni svojim izbornim konstituencama
i biračima. Demokratski mehanizmi morali bi osigurati rješavanje društvenih
konflikata, posebice u uvjetima sve većih imovinskih nejednakosti u postkomunističkim društvima, ali i razvijenim tržišnim zemljama. U modernim
društvima ponovo su potrebna rješavanja socijalnih pitanja. Primjerice,
postoji opasnost zadržavanja visoke endemske nezaposlenosti u razvijenim
ekonomijama, uslijed brzih tehnoloških promjena i ekonomske globalizacije.
Javlja se potreba za paternalističkom ulogom države, kako bi se sačuvala
društvena kohezija.
Opasnost zadržavanja endemske nezaposlenosti
Globalna kriza 2000-2008. zatekla je ljevicu nespremnom na izazove, te
je razbila iluzije u učinkovitosti nereguliranog kapitalizma i korporativističke
tržišne ekonomije, uz minimalnu ekonomsku ulogu države. Rast nezaposlenosti,
106
perspektive
Paradoksi slobodnog tržišta
propast banaka i cijelih industrijskih grana u razvijenim tržišnim ekonomijama,
tražili su hitnu intervenciju države u ispravljanju tržišnih poremećaja. Njemački
kršćanski demokrati, napustili su doktrinu slobodnog tržišta te se vratili
modelu “socijalno - tržišnog gospodarstva”. Ponovno je vraćen ugled državi
kao “posredničkoj instituciji” između ugroženih građana i neodgovornih
korporacija i međunarodnih institucija, u uvjetima globalizacije i ekonomske
krize. Karl Popper kaže da je slobodno tržište doista paradoksalno. Ako se
država ne umiješa, tada će se umiješati druge kvazi-političke institucije, kao
monopoli, trustovi, sindikati, i drugi, reducirajući tako slobodu tržišta do
fikcije. Upravo to je ključno, kako navodi Judt. Uvijek postoji opasnost tržišnih
poremećaja od strane jakih igrača, čije djelovanje priječi državi da se umiješa
i zaštiti slobodno djelovanje tržišnih zakonitosti. S vremenom, tržište postaje
samo sebi najvećim neprijateljem. Nedostaci tržišta mogu biti katastrofalni,
ali i uspjeh tržišnog djelovanja može biti politički opasan. Ukratko, država
ne smije samo ispravljati nedostatke tržišta, već treba djelovati i na kontroli
iznadprosječnih profita. Međutim, u post-komunističkim zemljama generacije
mladih ljudi učile su (naravno, pogrešno) o opravdanosti slobodnog tržišta i
minimalne uloge države. Mladi ljudi pretpostavili su da su ekonomske slobode
i intervencionistička uloga države međusobno isključive kategorije, što je
dogma američke Republikanske stranke. Judt izvrsno uočava da su zbog
toga različite forme “klepto-kapitalizma” vrlo lako naslijedile korumpirane
socijalističke režime, što predstavlja teške izazove za krhke demokratske
strukture.
Algoritam ovih dana objavljuje hrvatski prijevod
knjige Tonyja Judta ’Zlo putuje zemljom’ (’Ill
Fares the Land’), u prijevodu akademika Zvonimira
Baletića, o novoj ulozi socijalne demokracije
u nalaženju izlaska iz posvemašnje društvene i
ekonomske krize, koja je zahvatila Europu, ali i
Hrvatsku. Uz dozvolu autora prenosimo tekst u
cijelosti, prvobitno objavljen u časopisu “Politička
misao”, Vol.47, No.2, 2010.
Originalni naziv: Tony Judt, Ill Fares the Land: A
Treatise on Our Present Discontents, London: Allen
Lane, March 2010
broj 3-4 :: listopad 2011.
107
Nove knjige
U završnom poglavlju, Judt navodi da socijalna demokracija nije najbolji
sustav za budućnost, niti predstavlja neku idealnu prošlost. Ali, moderna
socijalna demokracija najbolja je opcija od svih raspoloživih koje danas
imamo. Socijalna demokracija predstavlja kombinaciju prihvaćanja
kapitalizma, kao ekonomskog sustava, te parlamentarne demokracije, kao
političkog sustava predstavničke demokracije koji osigurava zastupanje
interesa većine stanovništva. Naslijeđe europske socijalne demokracije bilo
je vrlo pozitivno u razdoblju nakon 1945. Ali, budućnost će biti pod snažnim
utjecajem globalizacije. Rast nejednakosti u modernim društvima te ideje
jednakosti unutar društva, ali i između različitih zemalja, predstavljaju osnovu
za redefiniranje socijalne demokracije i njezinu novu ulogu u budućnosti.
Kontaktirajte nas na e-mail adrese:
info@inicijativa.com.hr
tajnik@inicijativa.com.hr
108
perspektive
Indikatori
Globalna ekonomija
Europa – globalna ekonomska
super-sila
Na EU otpada gotovo jedna trećina od 41 bilijuna eura
svjetskog BDP-a
Eurostat je predstavio najnoviji globalni gospodarski, socijalni i
demografski pregled na osnovi podataka UN-a i Svjetske banke.
Unatoč svim svojim problemima, Europska unija je i dalje mjesto
velikog bogatstva i snažnog gospodarstva. Privreda zemalja Europske
unije generirala je u 2010. godini BDP u vrijednosti 12,279 bilijuna
eura. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda EU, kao
cjelina, tim rezultatima predstavlja najveće gospodarstvo svijeta.
Bruto društveni proizvod svih zemalja svijeta iznosio je 41.200 milijardi
eura, odnosno 41,2 bilijuna eura u 2008. godini, pokazuju najnoviji podaci
Eurostata, Svjetske banke i statističkog odjela Ujedinjenih naroda. Europska
unija čini 30,4 posto cijelog svjetskog gospodarstva i uvjerljivo je
najjača ekonomska sila u globalnim razmjerima. Nakon EU, najjače
gospodarstvo ima SAD s BDP-om od 9,658 bilijunai eura, što je udio od
23,4 posto u globalnoj ekonomiji.
Treća i četvrta gospodarska sila svijeta su Japan i Kina, s udjelima od
8,1, odnosno 7,1 posto. Vrijednost BDP-a Japana bila je 2008. godine
3,338 bilijuna, a Kine 2,941 bilijuna eura. U međuvremenu je kinesko
broj 3-4 :: listopad 2011.
109
Indikatori
gospodarstvo uspjelo preteći japansko. I svrstati se na treće mjesto svjetske
ljestvice.
Europska unija bila je uvjerljivo i najveći izvoznik, prema podacima za 2009.
godinu. Iz EU je lani izvezeno robe vrijedne 1094 milijarde eura, što je u
odnosu na 683 milijardi eura iz 1999. godine povećanje od 60,2 posto.
Drugi najveći svjetski izvoznik je Kina (860 milijardi eura), što je povećanje u
10 godina od čak 371 posto, i SAD (760 milijardi), odnosno 16,7 posto više
u odnosu na 1999. Nakon Kine, najveći rast izvoza u posljednjih 10 godina
imale su Indija (+262 posto) i Saudijska Arabija (+250 posto).
Europska je unija s 1200 milijardi eura bila i najveći svjetski uvoznik robe i
usluga, ispred SAD-a (1150 milijardi) i Kine (720 milijardi eura).
Ranglista 10 najvećih vanjskotrgovinskih partnera EU (2010.)
Rang
110
Partneri
Uvoz
(mln eura)
%
Export
(mln eura)
%
Ukupno
(mln eura)
%
Ukupno EU
1.501.843,9
100%
1.348.792,4
100%
2.850.636,3
100%
1
SAD
169.467,4
11,3%
242.095,1
17,9%
411.562,5
14,4%
2
Kina
282.011,1
18,8%
113.117,7
8,4%
395.128,8
13,9%
3
Rusija
158.384,9
10,5%
86.508,8
6,4%
244.893,7
8,6%
4
Švicarska
84.126,2
5,6%
105.433,4
7,8%
189.559,5
6,6%
5
Norveška
79.179,4
5,3%
41.860,2
3,1%
121.039,5
4,2%
6
Japan
64.898,1
4,3%
43.730,1
3,2%
108.628,2
3,8%
7
Turska
42.088,0
2,8%
61.189,7
4,5%
103.277,7
3,6%
8
Indija
33.147,3
2,2%
34.798,8
2,6%
67.946,1
2,4%
9
Južna Koreja
38.651,6
2,6%
27.984,8
2,1%
66.636,4
2,3%
10
Brazil
32.320,4
2,2%
31.282,9
2,3%
63.603,3
2,2%
perspektive
Gospodarska povezanost EU-SAD
Nijedna privreda u svijetu nije tako integralno povezana kao što je to slučaj
između EU i SAD. EU I SAD generiraju oko polovine ukupnog svjetskog
BDP-a, a razmjena dobara i usluga čini više od trećine ukupne svjetske
razmjene. Transatlantske privredne veze odražavaju se i na području financijski
transakcija.
Razmjena dobara:
• Izvoz dobara EU u SAD iznosio je 2010.: 242,1 milijardi eura
• Uvoz dobara EU iz SAD u 2010.: 169,5 milijardi eura
Usluge:
• EU izvoz u SAD u 2010.: 125,2 milijardi eura
• EU uvoz iz SAD u 2010.: 131,0 milijardi eura
FDI – direktna ino-ulaganja:
• EU investicije u SAD u 2009.: 79,2 milijardi eura
• Ulaganja SAD u EU u 2009.: 97,3 milijardi eura
broj 3-4 :: listopad 2011.
111
Indikatori
Europska kriza
Kako stoje pojedine zemlje
Europske unije
Proračunski deficit zemalja EU (u postotku BDP)
112
perspektive
Kako stoje pojedine zemlje Europske unije
Ukupna dugovanja EU – članica (u % BDP-a)
broj 3-4 :: listopad 2011.
113
Indikatori
Privredni rast zemalja EU (% u usporedbi s prethodnom godinom)
114
perspektive
Kako stoje pojedine zemlje Europske unije
Francuska
Njemačka
Italija
Grčka
Irska
Španjolska
USA
Portugal
Japan
Visina privatnih i državnih dugovanja
(u % BDP-a, bez dugovanja financijskih kompanija)
Izvor: Deutsche Bank, Eurostat, Federal Reserve, Bank of Japan
broj 3-4 :: listopad 2011.
115
Izdavač: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7
Glavni urednik: Ante Gavranović
Izlazi kvartalno
e-mail: info@inicijativa.com.hr
tajnik@inicijativa.com.hr
Priprema: Seniko studio, Zagreb
Tisak: Tiskara Zelina, Zelina
Tiskano u 350 primjeraka
ISSN 1848-140X
Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr
Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci
Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb
116
perspektive

FORMULA ZA UŠTEDU I INVALIDNOST VLAKOM NA POSAO UZ

Pročitajte članak objevljen u časopisu COSMOPOLITAN

Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji

OPORAVAK BEZ DUGA - Zagrebačka inicijativa

ispis - Hrvatski sindikat pošte

Kapović, Mate

PDF - Friedrich-Ebert

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE

STIL & ljepota