Umjesto predgovora
„Zlo trijumfuje samim tim
što dobri ljudi ništa ne poduzimaju da ga spriječe!“
Edmund Burke, irski pisac
Sredinom maja Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku zadesila je
nesreća katastrofalnih razmjera. Nakon višednevnih obilnih
padavina poplave i klizišta odnijele su veliki broj života i
napravile ogromnu materijalnu štetu. Narod, već prilično
napaćen ratom i ratnim posljedicama u državama nastalim
razbijanjem nekadašnje SFRJ, u kojima privreda ne funkcioniše,
a realan napredak se ne nazire, nikako da dođe do mira.
Da nevolja bude veća fondovi predviđeni za pomoć
ugroženima nakon elementarnih nepogoda su još davno
ispražnjeni, jer su aktuelni političari i njihovi prethodnici sa istim
pogledima na (isključivo svoj) život smatrali da im je taj novac
potreban za rješavanje „krupnih društvenih i privrednih
problema“!? Danas, videći, valjda, da nema smisla ugroženima
bacati prašinu u oči, tobože prikupljaju i obezbjeđuju vanredna
sredstva prikazujući to kao svoje napore i brigu za unesrećene.
Istovremeno se narod sam organizuje vidjevši da od aktuelnih
vlasti pomoći neće biti onako kako bi trebalo. U medijima se o
poplavama sve manje govori, jer, kako kažu vladajuće glave:
„... najvažnije i najteže je prošlo, ugroženi su smješteni, ništa im
ne nedostaje, imaju krov nad glavom!“ Međutim, solidarnost
među narodima dostigla je zavidan nivo koji apsolutno ne
odgovara aktuelnoj vladajućoj garnituri. U BiH se približavaju
izbori (oktobar 2014), a ako se narod ujedini političari gube ono
što im je najvrijednije – udobne fotelje! Na osnovu čega dobiti
na izborima, ako Bošnjaci pomažu svojim komšijama Srbima u
Doboju ili Hrvati Bošnjacima u Žepču? Takvih primjera je mnogo
više od pomenutih, ali se oni brižljivo i uporno ignorišu, o njima
se uredno šuti, jer se njihovo objavljivanje protivi „današnjoj slici
i aktuelnim predizbornim huškanjima jednih protiv drugih, kako
bi se političari pojavili i prikazali kao spasioci!“
Vlasti su čak izdale saopštenje da se sva pomoć koja dolazi iz
vana, bilo od organizacija ili pojedinaca, predaje nadležnim
državnim organima koji će vršiti „pravilnu raspodjelu prema
prioritetima“! Članovi Udruženja „Naša Jugoslavija“ (na
fotografijama se vidi dijeljenje pomoći porodicama stradalim
prilikom klizanja zemljišta u okolini Vogošće) su se odlučili za
„avanturu“ i obratili se direktno ugroženima.
Katastrofe u obliku požara, poplava, zemljotresa i sličnih
nepogoda ne dešavaju se od juče. Naročito je zaštita od
poplava u osjetljivim područjima kroz izgradnju nasipa imalo
poseban značaj, a zbrinjavanje ugroženih uvijek predstavljalo
osnovnu zadaću civilnih organa društva. U nekadašnjoj SFRJ na
licu mjesta su se najprije pojavljivali pripadnici JNA, da bi ostale
strukture (kao npr. civilna zaštita, vatrogasci, omladinske radne
brigade itd.) postepeno preuzimale brigu o postradalima.
Najveća vrijednost u to vrijeme pripadala je solidarnosti cijele
zemlje ugroženima.
Današnje vladajuće elite, pod izgovorom „konačnog uvođenja
demokratije“, koju, valjda, nismo imali, su uništile sve što je
nekada funkcionisalo, a nisu stvorile ništa novo – jer ne znaju,
niti žele da znaju. Zašto? Pa, oni nisu ugroženi, a o nešto novo
treba stvoriti i brinuti se o tome! Ipak, iz „dobrih starih vremena“
nam je ostalo nešto što nam ne mogu oduzeti – solidarnost i
nada, nada u ljude. Jer, kako jednom prilikom reče Đorđe
Balašević: „Ratovi i krize prolaze – ljudi ostaju!“
Uredništvo
IMPRESSUM

Sadržaj
Uz godišnjicu
Sarajevskog atentata
........................... 4
Milan Pekić
– bilten –
Časopis Udruženja
„Naša Jugoslavija“
godina V
broj 9
Na dan prenosa kostiju Gavrila Principa i
njegovih drugova
........................... 9
Aleksa Šantić
Gavrilo Princip
........................... 9
Aleksa Šantić
maj 2014

Volim Krležu! Pa šta?
........................... 9
Dušan Opačić
www.nasa-jugoslavija.org
zajedno@nasa-jugoslavija.org

Dr. Franjo Tuđman
Zloduh number one
........................... 11
Svetozar Livada
bilten objavljujemo
isključivo u online izdanju
Jezik
srpskohrvatski / хрватскосрпски
Hoćete činjenice?
Evo vam ih!
............................ 15
Tomislav Jakić
Izlazi dva puta godišnje

bilten uređuju:
Zlatko Stojković
U graditeljskom stroju
II dio
Frederik Goda
I mrtvih se plaše
Frederik Goda
Dalibor Tomić
........................... 17
Dušan Opačić
........................... 19
maj 2014
bilten 9
Obilježavanje 100-godišnjice atentata u Sarajevu
Prije stotinu godina, 28. juna 1914. godine u Sarajevu je
izvršen atentat na Austrougarskog prestolodasljednika Franca
Ferdinanda. Taj događaj je bio povod za početak vec
pripremljenog VELIKOG RATA, kako je tada nazvano
četvorogodišnje ubijanje koje danas poznajemo pod nazivom
– I svjetski rat. Pripadnici organizacije „Mlada Bosna“ i njen
član koji je izvršio sam čin atentata – Gavrilo Princip – nekada
su slavljeni kao revolucionari i oslobodioci, a danas ih se
žigoše kao teroriste. Oni su, pak, sa svoje strane bili uvjereni
u ispravnost onoga za šta se bore. Jedan od njih, Marko Perin,
koji je 1914. godine umro u zatvoru, svojim stihovima
prikazuje nepokolebljivu vjeru da ih ni smrt neće odvojiti od
ideje za koju su dali svoje živote – ujedinjenje i sloboda južnih
Slovena!
„I grobovi naši Bečom će se borit
Po dvorovima šetat i plašit gospodu.
A grobovi naši Evropi će zborit
Jugosloven mora dobiti slobodu.“
U nastavku donosimo pogled na uzroke i posljedice iz ugla
sarajevskog novinara Milana Pekića.
Uz godišnjicu Sarajevskog atentata
Gavrilo Princip – heroj ili zločinac?
Princip i, kasnije, milioni, umrli su uzalud!
Da li je Gavrilo Princip je bio srpski (nacionalni)
i južnoslovenski revolucionar? Šta su hici
maloljetnog pripadnika organizacije „Mlada
Bosna“ prouzročili u političkom, vojnom i
geografskom smislu u Evropi? Zašto ti hici
odjekuju i danas, izazivaju nemire, svađe, pa i
prijete nečim daleko ozbiljnijim? Kako dati
razumno objašnjenje za ono doba kada je,
danas, vidljivo vrijeme kolonijalne restauracije,
kada su nestale riječi poput „imperijalizam“ ili
„kolonijalizam“? Kako je moguće da historici, a
današnji političari naročito, nisu u stanju
zaključiti prošlo, te, opamećeni, kreirati bolju
budućnost?
Probuđene
aveti
luduju
za
fašizmom...
Kada je 1878. godine San-Stefanskim mirom
okončan Rusko-Turski rat bilo je izvjesno da je još
jedno veliko carstvo na koljenima i da je potrebna
nova „šnit“ operacija u prekrajanju teritorija, a
stara matrica, u slijedu takvih zbivanja, i tada je
pokazala da je ponajmanje važno šta će se događati
s običnim „malim“ ljudima. Prioritet su imale
kreacije „velikih“ političara. Na tom i takvom tragu
trebalo je buduću ostavštinu, Osmanskog carstva
na samrti, prigodno i „pravično“ raspodijeliti, pa je
od 13. juna do 13. jula 1878., pod sjedanjem Otta
von Bismarca, upriličen, jednomjesečni „sumit“,
velikih sila – onako kako sveci blago dijele – u
Berlinu su zasjeli predstavnici Njemačke, AustroUgarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije
i, naravno, samrtnice – Osmanske Turske, s
namjerom europeiziranja Balkana, teritorija što je
Udruženje „Naša Jugoslavija“
4
dahom i islamskog istoka, vjekovima već, zagađivao
kršćansku Europu. To je, ljutilo to koga ili ne, bila
prva premisa u inače modernoj kolonijalnokapitalističkoj stvarnosti, nesumnjivo i kulturološki
opterećenoj susjedstvom/komšilukom s feudalnim
bremenom Stambola i Bosfora. Nije bilo lako:
Rusija je imala velike apetite želeći stvoriti, kao
svog satelita, veliku Bugarsku, Bosna i Hercegovina
bi ostala pod turskim suverenitetom, ali s velikom
autonomijom. Austro-Ugarska i Velika Britanija su
bile protiv porasta utjecaja Rusije, jer im nije
odgovaralo širenje ideje panslavizma… Naravno,
nema takvog kongresa bez ustupaka, pa su
odredbe San-Stefanskog ugovora o miru dobrim
dijelom poništene, tako da su Rumunjska, Srbija i
Crna Gora postale suverene države, Bugarska je
podijeljena na dio pod osmanskim suverenitetom i
Kneževinu Bugarsku, bilo je još prekrajanja s
manjim ili većim posljedicama, a Bosna i
Hercegovina je stavljena pod suverenitet –
„nadgledanje“ – Austro-Ugarske, ustvari „nešto
svima nesnosno“ i što će, 1908. dovesti do aneksije
– pripajanja – Austro-Ugarskoj. Nimalo slučajno,
Carlton J.H. Hayes, predsjednik američkog
udruženja povjesničara, je o rezultatima Berlinskog
kongresa, izjavio: „Prije 1878. imali smo Istočno
pitanje i Tursku kao bolesnika na Bosforu, a nakon
Kongresa imamo nekoliko manijaka, jer su
berlinski dogovori Balkance odveli u ludilo!“
Vidi li, neko, da je danas stanje, u Bosni i oko nje,
mnogo drukčije? Tek, prije tačno stotinu i trideset
šest godina, 19. avgusta 1878. godine, Austrijanci
ulaze u Sarajevo. Gotovo je i zaboravljeno: Nakon
teških uličnih borbi i sa velikim brojem žrtava, jer
se muslimansko i pravoslavno stanovništvo žestoko
odupiralo
nastupanju
austrougarskih
trupa,
sastavljenih, uglavnom, od Hrvata, Slovenaca,
Srba, te drugih slavenskih naroda Monarhije, a pod
komandom generala Josipa Filipovića, europski
„nadglednici“ uspijevaju slomiti otpor branitelja.
Bilo je, na austrougarskoj strani oko pet hiljada
poginulih. Procjene govore da je među Bošnjacima,
a tada je ta imenica podrazumijevala Bosance sa tri
vjeroispovijesti, bilo više od 11 hiljada mrtvih!
Tako su Sarajevo, a i Bosna i Hercegovina, pali i bili
okupirani. Trideset godina nakon toga, dakle
tolikog perioda nesnosnosti, izvršena je aneksija. I
prije i poslije Bosna je imala svoju vladu. Važno li je
istaći da je svojevrsnu državnost imala i pod
Osmanlijama, što sa Srbijom, malom, velikom ili
srednjom, ma što ovo određivalo, nije bio slučaj?
Savez Jugoslavena
maj 2014
Moćna Monarhija, a to je Austro-Ugarska nesporno
bila, na ove prostore unijela je promjene u sve
životne sfere. U Bosni se zapad sukobio sa istokom,
uz prividnu, varljivu sliku tolerancije, sa zadatkom
i ciljem provođenja reformi na svim poljima. Sa
industrijskim
razvojem,
izgradnjom
javnih
objekata, ustanova, puteva, željeznica, planskog
razvoja gradova i važnijih industrijskih centara.
Naravno, počela je i ubrzana eksploatacija šumske
mase, ali i gotovo, za Osmanlija, nedirnutih
bogatstava bosanske utrobe – svih mogućih ruda,
od energetskih do plemenitih. A njima je Monarhija
oskudijevala. Ta, bila je carstvo bez kolonija, a već
duboko
u
kapitalizmu
što
podrazumijeva
industrijalizaciju. Kojeg vraga je bogatstvo te vrste
trebalo Osmanlijama?
(Tako se i dogodilo da je Bosna, ustvari potpuno
neprirodno, preskočila, brat-bratu, stotinu godina
odrastanja! Stoga, tek sad pokušava shvatiti kapitalizam
pri čemu se novokapitalisti i ponašaju crnokapitalistički.
Tako i nema mjesta čuđenju nad propasti socijalizma i
samoupravljanja – maloljetnica je načisto silovana i
ostavljena samosnalaženju – prema tome, ni Bosna, ni
Jugoslavija, pa ni Rusija prepuna priprostih mužika, nisu i
ne mogu biti nikakav primjer za pogrešnost Marksovog
ućenja – pardon, ovo je totalno skretanje s teme, ali ima
veze, ima…! Samo traži drugu, drukčiju i još dužu
elaboraciju!)
Zagovarači i istinski borci za ideju oslobađanja od
Austrije i ujedinjenje Južnih Slavena, ipak, ne
miruju. Bogdan Žerajić, dvadesetčetvorogodišnji
student prava, juna 1910. godine (zgoda u
podudarnosti
potpuno
odvojenih
vremenskih
odrednica i, opet, izvan Pricipove teme, ali – te
godine mladi Josip Broz stiže u Zagreb i, odmah, u
štrajku, pokazuje proletersko-bravarsko buntovno
lice!) puca na poglavara BiH generala Varešanina,
ali ga ne pogađa i da ne bi bio zarobljen, ubija se.
Njegov primjer imao je velikog uticaja na članove
slobodarskih i ujediniteljskih pokreta.
U Srbiji, pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, (a i
to je persona posebne klase dostojna elaboriranja
pa, recimo, spisatelja stvaralačke snage jednog
Dostojevskog!) osniva patriotsku tajnu organizaciju
„Ujedinjenje ili smrt“. Pa, nekako i, nedokazano
„Crna ruka“. Ubrzo potom, i u Bosni i Hercegovini,
zahvaljujući
ponajviše
djelovanju
političkog
kružoka kojeg je vodio Vladimir Gaćinović, nastaje i
revolucionarna organizacija „Mlada Bosna“.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
5
Danas neki „naučnici“, s krila ulizica osnivačima
još ni iz daleka izgrađenom nacionalnom, može li
se uopće tako reći, bošnjačkom etnosu, jer pitanje
nacije je veće od nacionalista, proglašavaju upitnim
i postojanje „Mlade Bosne“, iako joj svjedoče i jaki
članovi, poput Ive Andrića, nobelovca i bosanskog
Srbo-Hrvato-Hrvato-Srpskog Bošnjaka (joj Bosno!).
Ni u Hrvatskoj borci za ujedinjenje nisu mirovali.
Luka Jukić, juna 1912. godine, u Zagrebu
pokušava atentat na Slavka Cuvaju, bana i
kraljevskog povjerenika. Atentat ne uspijeva. Četiri
mjeseca nakon toga izveden je još jedan neuspio
pokušaj atentata na istu osobu.
Balkan ne miruje. Do jeseni 1912. godine
balkanske države: Srbija, Crna Gora, Grčka i
Bugarska sklapaju savez protiv Turske. Iako je
turska moć još u 19. vijeku konstantno padala,
Otomanska
porta
pokazuje
nepokolebljivu
odlučnost u odbijanju davanja bilo kakvih
koncesija. Rat je bio na pomolu. Zemlje saveznice
su izvele mobilizaciju i izvršile strateški raspored
vojnih trupa brže od Turske. Saveznici u rat ulaze
sa 578 hiljada boraca, a Turci sa 307 hiljada. Za
nepunih mjesec dana, svi posjedi Turske u Evropi
bili su likvidirani i Porta traži posredovanje velikih
sila i sklapanje primirja. Nakon mjesec dana,
krajem 1912. godine primirje je potpisano, ali zbog
toga što nije pristala na gubitak Jedrena, Turska je
nastavila – produžila rat februara 1913. godine.
Tada su, nakon dva mjeseca pali i Jedren i Skadar,
novo primirje je potpisano u Londonu 30. 05. 1913.
godine. Austrija je, kod velikih sila, izdejstvovala da
Srbija ne dobije izlaz preko Albanije na more. Zbog
raskola među saveznicima, u vezi podjele
novoosvojenih teritorija, izbija Drugi balkanski rat,
u kojemu se sukobljavaju dojučerašnje saveznice –
sa jedne strane Srbija, Grčka i Crna Gora, podršku
im daje, ulazeći u rat i Rumunjska, a, s druge
strane, Bugarska. Njihove obračune koristi Turska
i vraća Jedren u svoj posjed. Novi mir je postignut i
potpisan u Bukureštu augusta 1913. godine. Srbija
i Grčka podijelile su između sebe najveći dio
Makedonije, Rumunjska je uzela od Bugarske
južnu Dobrudžu, a Turska dobiva Jedren. Ne zna
se ko, kako i čime kontaminira balkanske prostore!
Želja za ujedinjenjem slavenskih zemalja je sve
izraženija. U Beogradu se, nije to nikakav
povijesno-značajan
datum
tog
trenutka,
organizaciji
„Ujedinjenje
ili
smrt“,
nakon
isključenja iz sarajevske gimnazije 1912. g. zbog
političkog djelovanja protiv poretka, priključuje i
mladac Gavrilo Princip.
Savez Jugoslavena
maj 2014
I sad treba stati: Po današnjim, novim
tumačenjima, a sve zavisi s koje strane i od kojih
snaga iz današnje Bosne, ali i bivšejugoslovenskog
okruženja pristižu činjenice ili činjenice upitno je
šta se, slijedom, ali i organizacijski dešava. Ali,
zbivanja i rezultati su nesporni!
Tek, nekakva suština mogla bi se svesti na potku
da je odluku, donesenu u „Mladoj Bosni“ da se na
prestolonasljednika Franca Ferdinanda izvrši
atentat prilikom njegove najavljene posjete
Sarajevu, juna 1914. godine, utjecalo „kreiranje,
interveniranje, inspiriranje“ iz Beograda, odakle,
zajedno sa Trifkom Grabežom i Nedeljkom
Čabrinovićem, u Sarajevo dolazi i Princip. Unutar
organizacije „Mlada Bosna“, (a danas, da se ponovi,
postaje upitnim i njeno postojanje!) razrađuju se
ideje i prave varijante atentata, prema mogućim
maršrutama
i
rasporedu
kretanja
carskih
uglednika i njihovih obilazaka objekata u gradu.
Navodno, u organizaciji atentata je učestvovao i
srbijanski pukovnik Apis. Prestolonasljednik
Ferdinand je došao da prisustvuje vojnim
manevrima obavljanim na prostorima od Ilidže do
Konjica, ali i da obiđe netom otvorenu Vojnodržavnu poštu u Sarajevu, jednu od najljepših u
tadašnjoj Evropi, izgrađenu po projektu Josipa
Vancaša. Eno je, stoji i danas, a gorjela je u
prošlom ratu! Slučajno ili namjerno, za posjetu je
izabran Vidovdan, srpski praznik. Da li se tim
potezom htjelo dati Srbima do znanja kako se
njihovi praznici koriste za visoke državne posjete i
svetkovine, ili je trebalo baš toga dana
demonstrirati silu? Istoričari i danas pokušavaju
ustanoviti istinu, ali im to ne smeta u iznošenju
apsolutno suprotstavljenih, ali dnevnopolitički
promidžbenih tvrdnji.
Odlučeno je da se za atentat pripreme dvije
zavjereničke trojke, naoružane pištoljima
i
bombama. Prvu trojku činili su Grabež, Čabrinović
i Princip, a drugu Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović
i Muhamed Mehmedbašić. Najprije je atentat
pokušao grafički radnik Čabrinović. Na kolonu koja
se kretala Obalom prema gradskoj Vijećnici, stojeći
u masi, bacio je bombu u pravcu automobila
prestolonasljednika. Međutim, iako bomba pogađa
automobil, odbija se od okvira spuštenog krova i
aktivira na cesti ranivši pri tom oficira iz pratnje.
Zbog ovoga incidenta prestolonasljednik, ipak, ne
odustaje od posjete pošti, iako ga saradnici i
domaćini odgovaraju. Odlučeno je da se samo
prekine, skrati posjeta Vijećnici i da se do Vojne
pošte ne ide, ravno, ulicom Obala. Skrenut će se,
pored radnje Morica Šilera i proći ispred hotela
„Evropa“, jer je i tamo bio okupljen narod, poredan
u špalire da pozdravi nadvojvodu.
Da li je promjena plana saopćena vozaču
prestolonasljednika? Ili se on zabunio, pa je krenuo
prema ranije utvrđenom planu? Nepoznato je. Tek,
na skretanju sa Obale u poprečnu ulicu, iz gomile
je iskočio Gavrilo Princip. I sam je bio iznenađen
pojavom automobila, ali je, kao čovjek iz
„atentatske rezerve“ reagirao i počeo s pucnjavom u
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
6
pravcu prestolonasljednika. Ranio ga je, smrtno.
Prvim hicem, drugi je bio namijenjen generalu
Potjoreku, poglavaru bosanske Vlade. Promašaj, ali
jeste pogodak u prestolonasljednikovu trudnu
suprugu Sofiju. Ubija je. Ona nije bila meta, niti
bilo kakav cilj atentatora. „Kolateralna šteta“ – rekli
bi Amerikanci. Princip, sam, uvijek je pravio
razliku u svom činu: Nikada se nije pokajao zbog
ubojstva Ferdinanda; već je na suđenju rekao kako
mu je žao zbog nehotičnog ubojstva majke tri
djeteta.
Epizoda kratkog trajanja završena je poznatim
stvarima oko kojih nesuglasica nema. Svi
zavjerenici su uhapšeni, a da se nikada sa
sigurnošću nije utvrdilo ko je odao imena. Jedan
jedini, Muhamed Mehmedbašić, uz pomoć jataka,
uspio je pobjeći i skloniti se, na sigurno u Crnu
Goru. Organizacija „Mlada Bosna“, ako je i
postojala, a opaska je na tragu današnjih
nesporazuma, je rasturena i više nikada nije
obnovljena.
Maloljetni Princip i Čabrinović dobivaju po 20
godina robije. Odležavaju je u Terezinu u Češkoj.
Taj grad, Terezin, u Češkoj, je – na putu ka
njemačkom Dresdenu. Cijela ta oblast naziva se
Sudetenland: to su oni Sudeti koje je nacistička
Njemačka – s blagoslovom Velike Britanije i
Francuske – anektirala 1938. Milijuni Nijemaca su,
potom, iz te oblasti protjerani 1945. Odmah do
gradskog trga Terezina, su zidine tvrđave ponegdje
obrubljene vodenim kanalima. To je kazamat „dične
habsburške dinastije", a tokom Drugog svjetskog
rata – sabirni logor za europske Židove:
Teresienstadt. Odatle su Židove odvodili u
koncentracijske logore, iz kojih se oni više nisu
mogli vratiti. Sada je tu veliki muzej sjećanja, ali i,
na jednom od zidova, veliki plakat s licem jednog
mladića, gotovo dečka. Oči mu sjajne, užagrene. To
je, piše, Gavrilo Princip, mladić, čiji su pucnji
poslužili kao povod za oglašavanje početka davno
pripremljenog Prvog svjetskog rata. U blizini mu je i
ćelija, treba skrenuti lijevo od ulaza, potom
prolaziti pored niza kolektivnih prostorija, sve dok
se ne stigne do samica. Njegova je broj 2, iako je
prva u nizu ćelija. Tu je, skoro dvije godine, u
okovima – tako je glasila presuda – boravio Gavrilo:
Sve dok nije prebačen u zatvorsku bolnicu, u kojoj
mu je odsječena ruka i gdje je od tuberkuloze
kostiju umro, posljednjeg i samrtnog proljeća te
dične habsburške dinastije, aprila 1918. godine.
Savez Jugoslavena
maj 2014
Samica, stvarnim brojem jedan, nije bila grijana,
pa je voda, često, noću bila smrznuta, označena je
pločom na kojoj – na češkom i na, eto,
srpskohrvatskom, eto, srpskom, jer je u pitanju
ona ćirilica „slavjanosrpskog reza“, jeziku piše: "U
ovoj samici od 5. prosinca 1914. bio je zatočen
Gavrilo Princip, glavni sudionik atentata u Sarajevu,
čije su žrtve na Vidovdan 28. lipnja 1914. godine bili
austro-ugarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand
i njegova supruga Sofija. Vidovdanski atentat u
Sarajevu bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog
rata. Za većinu slovenskog stanovništva tadašnje
Austro-Ugarske, Gavrilo Princip bio je jedan od
simbola borbe protiv Habsburške monarhije. U Srbiji
je postao nacionalni junak, a u češkim zemljama
uspomena na njega čuvana je naročito u periodu
Čehoslovačke republike (1918-1938), ali i nakon
Drugog svjetskog rata. Gavrilo Princip podlegao je
posljedicama lošeg postupanja 28. travnja 1918.
godine u vojnoj bolnici u Terezinu."
Iako ovaj natpis pokazuje kako je postojao
slovenski smisao Principovog pucnja, ipak nas više
impresionira češka briga da taj simbol borbe protiv
"dične
habsburške
dinastije"
ne
ostane
neobilježena. Unatoč tajnoj sahrani, zahvaljujući
jednom Čehu, njegovoj tradiciji pasivnog otpora
koja ga je navela da zapamti i nacrta grobno mjesto
na kojem je srpski nacionalni junak pokopan, da
po povratku iz rata odmah ode u Terezin i na
grobno mjesto postavi češku zastavu, otkriven je
Principov grob: njegovi ostaci – kostur s jednom
rukom – prenijeti su u Sarajevo i sahranjeni 1921.
godine pokraj kapele na groblju u Koševu, koju je,
mladobosancima i Principu u čast, projektirao
arhitekta Aleksandar Derok i koja je sagrađena od
kamenih nadgrobnih ploča sa starog pravoslavnog
groblja na Marijin Dvoru, u blizini mosta Vrbanja.
Kapela je, danas, u vidljivom oburvavanju, a tamo
gdje je devastirano groblje da bi se došlo do
„srpskog“ materijala, je, poslije Drugog svjetskog
rata, nastala građevinska parcela na kojoj se danas
koči zdanje nekadašnjeg Izvršnog vijeća i Skupštine
Socijalističke Republike BiH, danas neuspješne,
neuspjele, abortusne mlade države s dva
karikaturalna entiteta.
Na sudskom saslušanju, na pitanje predsjednika
suda – kojeg je političkog opredjeljenja, Gavrilo
Princip je odgovorio: „Ja sam nacionalista,
Jugoslaven! Moja je želja ujediniti sve Jugoslovene,
u bilo kojoj državnoj formi i osloboditi ih od AustriUdruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
7
je“. A Vaso Čubrilović, svoje nepokolebljivo
opredjeljenje za ujedinjenjem slavenskih zemalja,
pokazao je i neočekivanim odgovorom na pitanje
šta
je
po
nacionalnosti.
„Po
nacionalnoj
pripadnosti, ja sam Srbo-Hrvat!“ Time je, na
najjednostavniji način, izrekao svoje opredjeljenje
za ujedinjenje, za Jugoslavenstvo.
Treba se sjetiti da Austro-Ugarska krivicu za
atentat pripisuje Srbiji. I uputila joj je, krajem jula
1914, pravno neprihvatljiv, ultimativan zahtjev za
provođenjem istražnih radnji na njenoj teritoriji. Po
odbijanju, objavljuje rat Srbiji. Velika klaonica, Prvi
svjetski rat, počeo je. Naravno, pitanje je da li je
Princip mogao i sanjati da će njegov prst na
obaraču biti povod svjetskom ratu, da će dvanaest
miliona ljudi nestati u tom krvoproliću, ali i moćna
Monarhija čijeg je prestolonasljednika ubio?
Nevjerovatno je, ali ovaj historijski događaj je
različito tretiran u periodu od samo nekoliko
godina. Do početka devedesetih prošlog vijeka djeca
su, u svim školama, učila da je Princip heroj i
vizionar, a onda, nakon prvih, tzv. demokratskih
izbora
1990.
godine,
u
nekim
školskim
udžbenicima je transformiran u teroristu i opisivan
kao hladnokrvni ubojica prestolonasljednika i žene
u visokoj trudnoći. I to je tačno – sam čin jeste
teroristički. Ali, može li neko osporiti da je AustroUgarska bila okupator, a on, borac, revolucionar?
Nekadašnja prodavnica mješovite robe Morica
Šilera, ispred koje je djelovao mlađani Gavrilo
Princip, pretvorena je u „Muzej Gavrila Principa i
Mlade Bosne“. Od prije dvije godine je to depadans
„Gradskog muzeja Sarajevo 1878.-1918.“ Muzeju
će i u budućnosti, u skladu sa političkim stavom,
aktualne vlasti mijenjati ime, ali će akteri događaja
uvijek ostati isti. Sarajevo je postalo planetarno
poznato baš po Principovom atentatu 1914.,
Zimskoj olimpijadi 1984. godine, sedamdeset
godina poslije, te po stanju blokade u nedavnom
„beskarakternom“
ratu.
Upravo
ta
„beskarakternost“ daje posebnu notu i sve
nesporazume događanjima od prije stotinu godina.
Mora se reći i to da je austrougarski imperator,
anektirajući Bosnu i Hercegovinu, mada je to druga
i duga priča, posijao nacionalističko sjeme u ovoj
zemlji i time, možda i u najboljoj namjeri, zakrvario
i zemlju i vode i mnoge ruke. Do aneksije Bosna
nije imala ni SRBE, ni HRVATE ni MUSLIMANE.
Imala je Bošnjake i među njima tri vjere. Od
imperatorovog „dara i novih imena“ sve se
pomiješalo i…
Za ovdašnje i one, prekodrinske Srbe Gavrilo
Princip je bio srpski (nacionalni) i južnoslovenski
revolucionar. Pitaju, kako to objasniti u našem
vremenu, koje nije ništa drugo do vrijeme
kolonijalne restauracije? Jer, pitaju, nestale su iz
našeg govora, iz našeg poimanja, iz iskustva tolikih
mladih naraštaja, riječi kao što su imperijalizam ili
kolonijalizam; koliko jučer bunili smo se u ime
slobode, a danas gotovo niko ne primjenjuje tu riječ
na ono što vidi oko sebe? Kako razumjeti prirodu
Savez Jugoslavena
maj 2014
nacionalnog i južnoslovenskog revolucionara u
našoj sredini u kojoj su se – u restauraciji
titoističkih sila pod kolonijalnom zastavom –
odrekli srpske revolucije? Ona se uvijek oslanja na
neku predstavu iz prošlosti. Još je Krleža – između
dva svjetska rata, u godini 1928. – prepoznao
postojanje "ruskog carskog dvora, koji sa Crnom
Rukom puca po Sarajevu, na liniji svoje vlastite
politike" ("Deset krvavih godina"). Ova klasična
zamisao austrijsko-njemačke propagande, kao
zamisao o ruskoj carskoj policiji koja je organizirala
sarajevski atentat, uvijek je služila da se pitanje o
odgovornosti za Prvi svjetski rat odmakne od
austrijsko-njemačkih ratnih inspiratora i primakne
pojmu srpskog krivnje. To je stav i Republike
srpske. U Federaciji, kod današnjih Bošnjaka,
stavovi su podijeljeni i čuje se – svašta.
Nesporazumi su grozni, pa su, čak, i omeli
obilježavanje godišnjice početka rata. Neki bi
„mladobosance“ proglasili krivim i za izgaranje
sarajevske vijećnice u prošlom ratu, za srebreničke
žrtve, za ratnu sarajevsku glad i mrtve… Zbog toga
predsjednik Srbije odbija doći u Sarajevo.
Ali, vrijedi bilježenja i onog što kaže akademik
Muhamed – Tunjo Filipović: „Gavrilo Princip je bio
borac za slobodu svoje zemlje i protiv njene
okupacije, a simbol tog ugnjetavanja bio je
austrougarski prestolonasljednik Frantz Ferdinand!
Spomen-ploču sa likom Princip je zaslužio i to na
mjestu gdje su bile nekada njegove stope, koje su
tokom nedavnog rata uništene. Ne razumijem
potrebu određenih snaga iz BiH da aboliraju svoje
okupatore. Sarajevski atentat se ne može
usporediti sa terorizmom, jer je u to vrijeme atentat
bio legitiman način borbe protiv onih koji su
ugnjetavali jednu zemlju, odnosno njen narod. Ne
mislim da države koje su inicirale da se na
Vidovdan 2014. godine nizom manifestacija u
Sarajevu obilježi 100 godina od Prvog svjetskog
rata žele dobro, ni BiH, ni narodima koji u njoj žive.
One žele oprati svoj obraz i svoje ruke, jer su,
također, suučesnici i proizvođači Prvog svjetskog
rata. Zaboravlja se da je Austrougarska nasilno
ušla u BiH, da je ubila veliki broj ljudi prilikom
okupacije BiH, da joj se veliki broj građana BiH
suprotstavio, kao i da je izazvala veliki egzodus
kada je, u prvi mah nakon okupacije, BiH
napustilo oko tri stotine hiljada ljudi. Zaboravlja se
i da je Austrougarska u BiH uselila dvije stotine
hiljada katolika i da je velika sredstva uložila u
obnovu katoličkih crkava na području BiH, koje su,
nakon što su ojačale, počele da provode politiku
prisiljavanja stanovništva na katoličanstvo. Prije
svega, Austrija je diskriminirala pravoslavno
stanovništvo u pogledu razvoja, tako da je nastao
pokret za nacionalno prosvjetnu autonomiju Srba.
Potom, nastaje i pokret za takozvanu prosvjetnu
autonomiju Muslimana koju je vodio muftija
bosanski Džabić, i to je bio period kada širom
Evrope nastaju revolucionarni pokreti mladih,
medu kojima je bila i "Mlada Bosna". Spekulacija
je, a ubačena je, davno, odbačena u istorijsku
literaturu, da je Prvi svjetski rat dugo godina
unazad "pripreman" u politikama tadašnjih sila.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
8
To je politika, koja je imala svoj izraz u izgradnji
takozvane bagdadske željeznice, povezivanjem
njemačkog političkog interesa sa Turskom.
Činjenica je da je Austrija željela rat, što pokazuje
način na koji je postavila ultimatum Srbiji, tako da
na njega nije bilo moguće odgovoriti. Ultimatum je
sadržavao takve zahtjeve koji bi značili negaciju
srpske suverenosti. Nijedna ozbiljna država koja
drži do sebe ne može pristati da preda aspekte
suverenosti, koji pripadaju isključivo toj državi, u
ruke druge države, pa prema tome ni Srbija nije
mogla dati pravo Austriji da na njenoj teritoriji vrši
istrage, jer bi to bila penetracija nacionalnog
prostora. Ali u tom kontekstu bi trebalo gledati i
današnju Bosnu: Ne da ona na se pa pritisci bili
izvana ili, a imamo ih i to žestoke, – iznutra!“
U Sarajevu su se, ovih dana, trebali naći svi
učesnici iz današnje Ujedinjene Europe, pogledati
se u oči i odati počast žrtvama. Neće! Ne, bar,
onako kako je bilo planirano. Jer, mnogi ne
pristaju doći. Srbijanci recimo. Uz njih i Francuzi i
Rusi. Sve će biti nekako neželjeno i krnjavo. Neki –
hoće, pa će događanja, ipak, biti. Neka to bude
predmetom, recimo, novinarskih izvještaja.
Tek, neki su, na ovim balkansko-političkim
prostorima, u svojoj političkoj budalaštini, a ne
pripadaju
minornim
snagama,
u
svojoj
nemaštovitosti, u svom neobrazovanju, nerječitosti,
izjavili da se u Sarajevu priprema PROSLAVA
početka Prvog svjetskog rata. Grozno. Čak i
upozoreni na okrvavljenost 20. stoljeća, na doba
najvećih masakriranja ljudi u povijesti, nisu
shvatili da bi morala biti riječ o događaju pijeteta.
Sadašnje sarajevske „proslave“ samo pokazuju da
ništa, iako je, možda, tako izgledalo, uopće nije
gotovo i da gorčina suvremene, a ubjedljivo,
najkrvavije, od stoljeća nešto jače, prošlosti,
pokazuje i dokazuje da mrtvih nije bilo ni previše,
ni dovoljno. Kao ni pameti, uostalom. Ako neko i
poželi biti ozbiljniji analitičar, a k tome je, bar u
osobnom vokabularu nešto tananijih lirskih valera,
mora biti zgađen nad jednom od najčešće
izgovaranih zakletvi na svim komemorativnim
skupovima. Izgovara se: “Tu smo da bi upozorili
da se više nikada ne dogodi…“
I lažu! To je samo floskula. Nedostatak nadahnuća,
siromaštvo rječnika, udvaračka apolitička nota. Da
li će još po nečemu ovaj grad biti prepoznatljiv u
budućnosti, to, za sada, niko ne zna. Na ovim
prostorima su, na žalost, ratovi češći od olimpijada
i, kako stvari stoje, ne bi bilo greške u pozdravu:
“Vidimo se u narednom ratu…“
A to s Principom nema nikakve veze. S Bosnom,
mladom ili starom, svejedno – ima.
Milan Pekić
novinar
Sarajevo, juni 2014. godine
Savez Jugoslavena
maj 2014
bilten 9
NA DAN PRENOSA KOSTIJU GAVRILA
PRINCIPA I NJEGOVIH DRUGOVA
9
VOLIM KRLEŽU! PA ŠTA?
ESEJ U POKUŠAJU
Piše: Dušan Opačić
Bosno, nemoj danas oblačiti na se
Žalosno odelo, no, krepka i vedra,
Primi kosti svoje lepe dece carske
I sahrani toplo u majčina nedra.
Njima humka to je tvoja dijadema
Veličanstva, slave, ponosa i časti!
Iz te drage humke svakoga će dana
Jedno novo stablo naše snage rasti.
Ako bi nam kada veru očaj skrhô
Na ovome grobu veri biće leka,
I svetla i čista, s nebom u dubini,
Poteći će snőva kô planinska reka.
I dođe li koji stranac da te pita
šta najlepše imaš, ti, gorda i vedra,
Pokaži mu svetu humku mučenika,
Kô besceno blago materinskog nedra.
Bosno, nemoj danas oblačiti na se
Žalosno odelo. Tvoja deca nisu
Umrla, no nebu odletela letom,
I na zorinom se naselila visu.
„Tebi gluposti ljudska, udaram himnu u bubanj...
Danas paseš k'o krava nad grobom glupe
Evrope, ne umijući drugo nego mahati repom...“
(Miroslav Krleža)
Kada je Krleža u pitanju, kada neko govori ili piše
o njemu, treba biti veoma oprezan i naoružan
znanjem o njemu i njegovim delima, sa krajnje
anacionalnim pristupom prema toj veoma
pipavoj temi. Dok pišem ove redove nije mi
svejedno. Prvo me muči pitanje, postavljeno
samom sebi: ko sam ja da pišem o velikom
Krleži? Iskren da budem, plašim se da ne
ispadnem smešan, ali opet, kao pojedinac iz
njegove čitalačke publike, noseći hrabro oreol
nadri-pisca ispucaću neke svoje misli i stavove
kada je on u pitanju.
Aleksa Šantić
GAVRILO PRINCIP
S bedema naših se vija tirana pogani steg,
i smrti trube se hore;
Svrh nas je nebo mračno i hladno kao sneg –
mi bele nemamo zore.
Naši su
dani
konop i stub,
magle
i vrani,
i zveri zub.
Pa dokle ćemo sramno snositi jaram crni
nemi i pusti k'o panj,
gledati gde nam rodno ognjište hulja skvrni
i ruglo baca na nj?
Jesmo li
stoka?
Jesmo li crv?
Gde je sev
oko?
Gde plam i krv?
S burama osvete svete nek sveti bukne boj
i žuti lipsaju hrti!
Sa pesmom carski i gordo uprimo pogled svoj
u oči studene smrti!
Nek pun
lepote
sine k'o maj
s naše
golgote
vaskrsni, sjaj!
Aleksa Šantić
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Odmah bih napomenuo činjenicu da nisam bio
uzoran pionir, iako me je prijem u odred zakačio
četiri godine nakon smrti najvećeg oca i sina i
svetoga duha naših naroda i narodnosti – J. B. T.
Hvatao sam krivinu na svim hodočašćima i držao
se podaleko od prvih redova, zastavica, usklika i
ostalog u čast gorepomenutog. Sa statusom
pionira iz poslednje klupe, pod plaštom
stradalnika nekako sam izgurao i preživeo gulag
iliti ustanovu za osnovno obrazovanje. Međutim,
pred sam završetak mog „zatočeništva“, sve se
urušilo, nastaje histerija u vidu odbačenih
ljubavnika, budi se odjednom to neko „srpstvo“
do tada meni baš i ne tako poznato, cepa se i
pali višedecenijska koreografija, kliče se novim
liderima, a ja ostadoh u poslednjoj klupi sa
zastavicom, koju sam zgaženu našao i podigao
sa poda.
Kao srednjoškolac polaznik, na samom početku
tih mračnih 90-ih počeo sam da se „susrećem“
sa Krležom. Ti naši „susreti“ van škole su me
radovali, i, ako sam i bio infantilan čini mi se, sa
ove distance, da sam nekako sazrevao i širio
svoje vidike. Polako ali sigurno. Tih godina, na
samom početku našeg „druženja“, Krleža je bio
nekako prećutno zabranjen i posthumno
obeležen kao persona non-grata na književnom
nebu Srbije.
Savez Jugoslavena
maj 2014
U tom vrtlogu vremena vaskrsla je ali i
rehabilitovana (isto prećutno) srpska književna
„banda“, pod tada veoma popularnom firmom
„Živelo vaskoliko srpstvo, volim sex i rado ga se
sećam“. Srpsku književnu scenu zajahali su
frustrirani dinosaurusi, trustovi parazitstva,
upišani metuzalemi, uz propratnu političku
zaleđinu
raznih
centara
moći
tadašnjeg
zvaničnog Beograda.
Dizalo im se na svete srpske zemlje, dobrovoljno
stavljajući sami sebe u korpus ratnohuškačke
industrije, dobijajući enormni medijski prostor za
izvođenje propagandnog programa iza koga su
se krile pozicije, moć, privilegije... Fucking
money. Progresivna literatura i jugoslovenske
književne vrednosti završavaju na ulici. Krenuli
su da se objavljuju razni zapisi, sećanja i optužbe
protiv Krleže i njegovog „velikog“ hrvatstva, ili,
kako su zacementirali njegovu višedecenijsku
„vladavinu“ književnim nebom SFRJ, pod
nazivom „krležijanstvo“. Optuživali su ga i
presudili mu posthumno oni licemeri, poltroni,
laskavci, koji su se utrkivali ispred beogradskog
hotela „Mažestik“, u kome je Krleža odsedao
kada je posećivao Beograd, tražeći priliku samo
da mu se jave, prozbore par reči sa njim, popiju
kafu. Tada im je bila izuzetna čast i zadovoljstvo.
OK! Ništa strašno i nepoznato, vekovima unazad
kroz istoriju smo poznati po tome da nosimo u
sebi gen licemerja, naknadne pameti i hrabrosti.
Danas u epohi vladavine poslednjeg ljudskog
mulja virtuelne Srbije, koji se kao virus širi diljem
ex-Jugoslavije u vidu Farme, Velikog brata,
nosatih spisateljica sa brojem cipela 44,
akademika sa selotejp frizurama, lično bih se
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
10
vratio
u
dimenziju
tog
ozloglašenog
„krležijanstva“. Sve ovo danas što nam se
dešava bar jednim delom je predviđeno u
njegovom legendarnom članku, objavljenom u
zagrebačkom listu „Danas“ pod nazivom
„Amsterdamske varijacije“. Tog krvavog i teškog
dvadesetog veka u kome je poražen i jedini
gubtinik „ćuvek“, vek smrti i jada, kada je I
svetski rat doneo misao da je Fridrih Niče bio u
pravu kada je uzviknuo „Bog je mrtav!“, a tokom
II rata poljski pesnik Tadeuš Ruževič šapuno
„Čovek je mrtav“, mi smo dobili Krležu, lucidnog,
kontroverznog, čudnog... Areteja, pozorišni
spektakl pod nazivom „Agonija“, Glembajeve,
„Hiljadu i jednu smrt“, „Hrvatskog boga Marsa“...
Sve današnje države proistekle iz Jugoslavije su
kulturološki bogatije za jednu književnu i
intelektualnu veličinu i autoritet, a ni do dan
danas nakon njegove smrti nije se rodio na
evropskom tlu pisac takvog formata, uma i
kapaciteta, kakav je bio Miroslav Krleža.
Preminuo je 29. decembra 1981. godine.
Za sam kraj mog svedočenja i sećanja na to kako
sam „upoznao“ Krležu na početku tih 90-ih,
poslednje decenije i sumraka XX veka, dodao bih
jedan zapis velikog oponenta i kritičara Miroslava
Krleže, srpskog pisca Dobrice Ćosića, koji je
priznao da je Krleža na njega imao presudan i
pozitivan uticaj do njihovog razlaza i raskida
prijateljstva, iz političkih razloga, koje datira
1964. godine. Ćosić je zapisao i predvideo: „Taj
najveći hrvatski pisac imao je vrlo nesrećan
život. Mnogo je hvaljen i slavljen. Teško njemu!
Rušiće ga vreme i potomci, a oni su nemilosrdni.
Rušiće ga zavidnici i nedaroviti, a tih je najviše“.
Bio je u pravu, to je zapisao tri dana nakon
Krležine smrti, a neće proći ni decenija, kada će
krenuti
„akademska“
hajka.
Završio
bih
poslednjom Ćosićevom rečenicom u zapisima o
Krleži: „Bolje bi bilo da je njima svima za rušenje
manje ostavio. Neka mu gospod da rajsko
naselje“.
Beograd, januar 2014. godine
Savez Jugoslavena
maj 2014
bilten 9
Dr. Franjo Tuđman
ZLODUH NUMBER ONE
(ili zašto Tuđman ne može dobiti spomenik)
Pročitao sam skoro sve što je Tuđman napisao ili javno
izgovorio. Iz toga sam izdvojio preko 700 somnobulnih
citata koji dokazuju da je bio nerazborit, neodgovoran i
falsifikator povijesti sa jačom voljom nego pameti. Uspio
je zaluditi narod u borbi za ostvarenje države, ne
birajući nikakva sredstva protiv drugog i drugačijeg. Za
duhovnu obnovu bio mu je zadužen konfabulator,
notorni fra Baković. Prvi predsjednik Sabora postao je
osuđenik za zločine, drugi je bio u štabu za etničko
čišćenje osumnjičen za ratne zločine s izjavom: „Kada mi
pobijedimo Srba neće biti, a ako se koji i pojavi ogadićemo
mu život da sam nestane!“. Treći je za rat kazao da je
šansa koju treba iskoristiti, a četvrti bio nepotist kao
prototip kompradorstva i korupcije sveukupne
vladavine pokreta opasnih namjera i zločinačkog
sadržaja kojem se sudi pred domaćim i međunarodnim
sudom. Kada je izložio tzv. Norvalski program za
lustraciju Srba Edi Murtiću, slikaru, koji je svojim radom
obilježio epohu, ovaj mu primjeti: „Pa, to nemožeš bez
rata!“. Na to će Tuđman „Pa, za državu nije ništa deset,
dvadeset, pa, i sto tisuća!“. Dakle, lio je planirano ljudsku
krv kao tehničku vodu.
U redovima koji slijede navodim zašto Tuđman ne može
dobiti spomenik! U Kalendarima svetaca ima razbojnika
i zločinaca, kasnije oslikanih u crkvama. U spiskovima
svetih otaca (papa) – to se ponavlja. U povijesti
političara postoji obilje zločinaca koji su dobili trgove,
ulice i spomenike. Revalorizacijom memorije –
vrednovanjem – to postaje prošlost. Valjda ne želimo da
nam drugi povijest pišu. Tuđman je bio konvertita,
revizionist – staljinist ekstremnog primjera. Organizirao
je zločinački pokret u RH i BIH. Iza njega su brojni
nevini leševi! No, pođimo redom.
Zašto ne bi smio dobiti spomenik? Lagao je da su mu
partizani ubili oca i maćehu, da je prvoborac NOB-a.
Falsificirao je doktorat, pokrenuo prenominaciju JAZU u
HAZU bez pogovora i jednog člana. Imao je namjeru da
prenominira i Maticu i da je kao autokrata podvrgne
sebi. Lagao je da je srčani bolesnik, a igrao je tenis.
Umanjivao je žrtve Jasenovca. Negirao holokaust.
Proglašavao Srbe u Hrvatskoj remetilačkim faktorom, a
NDH povijesnom težnjom hrvatskog naroda. Kao
plagijator proglašavao se historičarem, a nije razlikovao
Stari od Novog Zavjeta. Postao je sljedbenikom
Luburićeve teorije izmirenja fašista i partizana. Uzor mu
je bio Franko. Aspirirao je na Hrvatsku u okvirima
nekadašnje Banovine. Dogovarao s Miloševićem podjelu
Bosne. Osnovao monstrum paradržavu Herceg-Bosnu i
Abdićevu „prćiju“. Žrtvovao Posavske Hrvate i Krajiške
Srbe. Bio je rasist – sretan jer mu žena nije ni Židovka
ni Srpkinja. Bio je protiv miješanih brakova, a imao ga u
vlastitoj porodici. Propovijedao genocid kao korisnu
stvar za popravljanje povijesti. Zatirao memoriju naroda
Udruženje „Naša Jugoslavija“
11
– antifašizam. Provodio kulturocid i ruralocid. Napao
tekući i minuli rad građana Hrvatske. Tajkunizacijom i
rentijerstvom
izvršio
deindustrijalizaciju
zemlje.
Provodio etničko čišćenje bez ostatka. Sve nacionalne
manjine reducirao na 1/3, a srpski korpus masakrirao s
razorenih 37.000 objekata i 1.200 toponima gdje su Srbi
bili većina i sve kulturne institucije „da Srbi nestanu“.
Istjerao iz gradova, gdje nije bilo rata, 124.000 Srba i
oduzeo im stanarska prava. Razdvojio je hrvatski korpus
i uvukao crkvenu vlast u laičku državu, da se ne zna
dokle vlada crkva, dokle laička država (Konkordat). Od
rigidnog ateiste postao mistični vjernik.
Oživio je ustaštvo kao najveću povijesnu sramotu
hrvatskog naroda, obnovio njihovu heraldiku iz NDH.
Notornog ustašu u Argentini proglasio počasnim
konzulom RH. Uveo kunu da podsjeća svakog građanina
ove zemlje, svaki dan, u svako vrijeme dana i noći, da je
ovdje nekad vladala NDH s monetom istog naziva.
Patološki je mrzio Srbe. Krivio usne, grčio facialis. Kad
je govorio o muslimanima smatrao ih islamiziranim
Hrvatima koje treba kultivirati i civilizirati, a njihovu
državu BiH nazivao umjetnom tvorevinom. Cinično je
izgovarao i zgovarao Srbokomunsti, Jugokomunisti, a
sam je bio komunist. Žrtvovao 8% stanovništva za
državu nepotrebno – da bi ostvario lustraciju Srba. Uoči
rata, pozvao je viđene Srbe i zaprijetio im ako mu se ne
pridruže da im ne garantira život. Riskirao je
demografski slom cijele populacije, kolonizacijom
prognanih Hrvata iz Bosne, žrtava iste matrice rata,
uvlašćivao ih u tuđe posjede nerijetko, a da prethodnike
nije mogao deposedirati. Bio je okrutan. Osnivao konc
logore i brutalna mučilišta. Kad su mu predlagali da se
ipak kazni izvjesnog Rimca, koji je priznao ubistvo,
rekao je: „Ne, ne treba. Trebat će nam.“ Zahtjevao je
povratak djece u razarajući i opkoljeni Vukovar. Stao na
čelo organiziranog etničkog čišćenja bez ostatka tzv.
zločinačkog poduhvata protiv Srba u RH i Muslimana i
Srba u BiH. Uveo je bezakonje ispitivanjem lojalnosti,
deložacije i progonjenje Srba sa ubistvima po principu
leopardove kože da pošalje poruku što Srbe čeka.
Izbacivanjem Srba iz Ustava pokazao je da vlada
kontrarevolucijom, jer mu se ni jedan hrvatski građanin
nije suprotstavio. Avaj demokracijo!
Savez Jugoslavena
maj 2014
Nozakonito je naredio da se ozakoni oduzimanje
stečenih prava antifašista čak i državljanstva autohtonim,
generacijski rađanim građanima ove zemlje. Dakle
brutalan do apsurda! Partizanima su penzije reducirane
za 60 posto. Nekima invalidnine dokinute, a svima
reducirane bez lijećničkih nalaza – kako se kojem
administratoru htjelo. Posebno je bio okrutan prema
vojnim licima u redukciji penzija i oduzimanjem
stanarskog prava. Oduzeo je 35.000 stambenih jedinica
vojnim obiteljima. Ušao je u povijest kao pljačkaš
stoljeća sa svojom falangom. Opljačkao pretvorbom
vlastiti narod i napao najproduktivnije generacije,
biološki, ugrozio oduzimanjem minulog i tekućeg rada
da prema degresivnoj skali mortaliteta umiru 3 i pol
godine ranije. Razvio je pandemičnu mržnju sa
izmišljotinama da su sve nevolje hrvatskog naroda, zbog
tzv. remetilačkog faktora. Bio je pravi mizantrop,
osvetnik. Pojam Srbin pretvorio je u najveće
prokletstvo, psovku. Minama iznenađenja ubijeno je oko
70 Srba povratnika, a da nije nađen podmetač.
Ali u Saboru je rečeno ne jedan Srbin manje u RH, nego
svi bez pogovora. Kad mu je Milka Planinc prigovorila
što to radi, odvratio je: „Vi ste nas zatvarali, a mi ćemo
vas ekonomski i fizički uništiti!“ Osvećivao se
revolucionarima. To najbolje potvrđuje slučaj Štajnera,
svjedoka povijesti, „7000 dana u Sibiru“, kojeg su u ime
antikomunizma u umirućem stanju izbacili iz staračkog
doma. Nije trpio autoritete pored sebe. Optužio je za
ratni zločin jedinstven bračni par narodnih heroja. On
bijaše komandant najelitnije jedinice NOB-a, a ona
vijećnica AVNOJ-a i uspješna organizatorica modernog
turizma. Čak je dao izraditi zakonsku normu za ubrzanu
rastavu mješovitih brakova jer, navodno, rađaju
defektne potomke. Jednu trećinu teritorija „ratom
spaljene zemlje“ pretvorio u mjesečevu površinu.
Uništio je veliki dio hrvatske baštine gdje su Srbi živjeli,
uključujući i neka pravoslavna groblja i gotovo
cjelokupnu antifašističku memoriju. Razdvojio je
pripadnike antifašizma na tzv. veterane i one koji su
napali državu NDH.
Žrtvovao je krajiške Srbe i posavske Hrvate da ostvari
ciljeve podjele Bosne. Imao je nagon da o svemu
odlučuje, npr. kakve će izgledati uniforme i šapke. Sam
je sebi određivao dohodak, dvostruko veći od drugih.
Kad je u Institutu za historiju radničkog pokreta sebi
odredio paušal veći od regularnih primjanja pobuni se
jedan zaposleni, a ovaj ga htio silom strpati u ludnicu.
Klasični staljinizam! Dakle, jakom voljom i kratkom
pameću uništavao je budućnost posebno mlađih
generacija. Jedini je državnik poslije Luja XIV koji se
radovao smanjenju vlastite populacije. Bio je vulgarni
ateista, a pretvorio se u vjernika darodavca, zakladnika
zavjetnog Marijanskog svetišta. Zlorabio je položaj gdje
god je mogao, npr. preduhitrio je zakon i kupio velebno
zdanje za sitne pare. Kasnije je pristao da mu
predsjednik Vrhovnog suda, inače sveučelišni profesor,
„kadi“, da njegov novac nije imovina, iako je novac
svagdje mjerna jedinica imovine.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
12
S Miloševićem je mijenjao sudbinu ljudi, prostora, regija
i povijesne budućnosti ovog podneblja. Predstavljao se
povijesničarem, a bio je zapravo plagijator i falsifikator.
Dakle, nije ništa osobno stvorio, osim plagijata i
falsifikata, a čak pokušavao biti pjesnik.
Izolirao je Hrvatsku. Samo ga je smrt spasila od haškog
suda. Stvorio je kleptomansku klasu vlasti koja
pauperizacijom naroda, države i društva razara razvojne
tokove. Pauperizirao pretežnu većinu ljudi do socijalne
kome. Uništio treći stalež. Svoje je protivnike kao
antidemokrat nazivao đavolima, stokom sitnog zuba,
žuti zeleni. Htio je Hrvatsku pod svaku cijenu „odvući sa
Balkana“, a praktično je usmjeravao da dođe pod tzv.
„Roosveltovu skrbničku prćiju“. Toliko je izolirao
Hrvatsku da mu je na pogreb došao samo jedan
državnik – turčin Demirel. Kao zloduh, praktički vlada u
nekim domenama mrtav. Stvorio je sljedbeničku
falangističku hordu kleptokrata, koja se ne može
pretvoriti u normalnu kršćansku političku stranku jer u
sebi nema čovjeka intelektualca i znalca, što je opće
dobro. Zarobljen etnocentrizmom i integralnim
nacionalizmom isključiv pomraćenog uma (po Murtiću)
organizirao je zločinački poduhvat sa povijesnim
posljedicama. E zbog toga, ne zaslužuje spomenik jer
umjesto ulaska u povijest na velika vrata, ušao je na
najpogrešniji način kao organizator zločinačkog
poduhvata prema vlastitmo narodu. Kako je uspio
nažalost više govori o narodu kao plemenu (da se dao
zaludjeti), nego o Tuđmanovim sposobnostima. To
potvrđuju posljedice i nesposobnost da se država i
društvo suoči sa istinom povijesnog zločina.
Gonjen karijerističkom ambicijom htio je svugdje preko
reda i to izvan formalnih, intelektualnih i obrazovnih
mogućnosti. Npr. hoteći silom upisati viši razred
gimnazije sa nižom diplomom trgovačke škole. Međutim,
naiđe na „minu“. Unatoč njegovom kukumakanju da je
bojovnik, partizan, viši kadar, nostrifikatorica mu
odgovori: “Ja sam to sve i k tome ubila Hitlera pogodivši
ga pravo u pupak, ali zbog toga ne predajem francuski
nego zato što sam završila fakultet!“ On bijaše uporan i
požali se nastavničkom zboru i bi ismijan.
Kako se ponašao ekstravagantno nadjenuše mu ime
Ćuran (ili Tukan). Nakon toga ustremi se na jednog od
onih za koje mišljaše da je krstitelj, počne ga premještati
po garnizonima; kao personalac generalštaba ovaj ga
preteče po činu školovanjem, uđe mu u kancelariju bez
kucanja i baci mu na stol sliku Murtića na položaju sa
potpisom u Tuđmanovu albumu da je to Tuđman.
Nemoćno zavapi: “Molim te, ne odaj me!“ Ovaj ga
poštedi.
Kad je prepisivao plagijate tuđih tekstova poveznice je
pisao takvim jezikom kojim on niti itko u Hrvatskoj
nikad nije govorio i pisao. Kad je postao predsjednik
Hrvatske, htio je istovremeno biti poglavar, kralj i car.
Skupljao je slike, grafike, makete skulptora, a
istovremeno je rušio njihova djela kao memorijalna svjeSavez Jugoslavena
maj 2014
dočanstva antifašizma. Najgore je prošao Vojin Bakić,
jer su mu svi spomenici još za života uništeni. Na samrti
se Bakić upitao: “Da li se to vratila NDH?“. Odlikovao je
preko 70.000 bojovnika i civila, a sebi u istom danu
potpisao sedam odlikovanja. Bio je tašt i kontroverzan
kao sebični gen. Notornog ustašoida Šuška prozvao je
najboljim ministrom. Pomoću njega ostvario je ono što
je Pavelić zacrtao Srbima, odnosno ono što su
Amerikanci napravili Indijancima, odnosno Turci
Jermenima. To povijest ne prašta! Htio je najzad da se
Hrvatska uredi kao staleška država iz doba feudalizma u
kojoj bi vladalo 200 obitelji. Obožavani čudak pod kraj
20. stoljeća sam je sebe unakazio kao budući literarni
monstrum vrijedan prezira i sažaljenja.
Prema tome, dizali spomenik Tuđmanu do neba,
poklanjali mu trgove i ulice, prozvali Hrvatsku
„Tuđmanijom“ – povijesna fakta i artefakta neće se
izmijeniti, jer je Tuđman sam tako htio. Imajući jaču
volju nego pamet, kao mizantrop – „švercer vlastitog
života“ – hoteći silom ući u povijest poigrao se s
vlastitom sudbinom i vlastitim narodom. Ponavljam, iza
njega su grobovi, ugasli toponimi, zatrta prezimena,
rodovi, degradirani prostori sa sekularnim posljedicama
itd. itd. itd. Sve to povijest ne prašta! Sve ovo možete
sagledati iz narednih Tuđmanovih citata koje je
ponavljao raznim prigodama kao antiljudsko i
imperijalno ponašanje i djelovanje.
bilten 9
13
1941. godine, da će 50% Srba morati spakirati kofere i
odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!’. Rekao
sam mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo
kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi
ciklus “Viva la muerte” kao odgovor Tuđmanu na njegov
stravični cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor
majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine,
kojima je posrmtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju
biti “sretne i presretne” što su im sinovi i muževi poginuli za
Hrvatsku!” (Identitet br. 61, 2003, str. 8-11, razgovor
Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)
“Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo
prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi
onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je
Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili
smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12% i 6%
Jugoslavena koliko ih je bilo. A 3% koliko će ih biti, neće više
ugrožavati hrvatsku državu!”. (F. Tuđman, Bespuća… str.
164 / „Nikad više 12% Srba!“ – F.Tuđman, predsjednik
RH na otvaranju ratne škole „Ban Josip Jelačić“ u
Zagrebu, 15.12.1998. godine)
„NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički
zločin' već i izraz kako povijesnih težnji hrvatnog naroda za
svojom samostalnom državom, tako i spoznaja
međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove
Njemačke, koja je na ruševinama versaillskoga ugovora
krojila novi Evropski poredak; tih težnji Hrvatske i njenih
geografkih granica!" (Franjo Tuđman na Prvome općem
saboru HDZ-a prema „Danas“ br. 477 od 9.04.1991. st.
32/34, kolumna Ž. Krušelja)
„Svi oni koji ovdje fućkaju i galame moraju znati da će
morati ići iz hrvatskih zemalja tamo odakle su i došli ako ne
budu poštovali volju hrvatskog naroda.“ (FranjoTuđman na
mitingu u Pazinu, prema „Danas“ br. 426 od 17.04.1990.
st. 32)
Poznajem autora koji je izvršio selekciju preko 1000 do
apsurda
proturječnih
Tuđmanovih
antiljudskih,
antihumanih i antidržavničkih ponašanja, čime je sam
sebe optužio pred sudovima, narodom i povijesti. Za
ovu priliku izabirem samo one koji mi se čine
najprikladnijim za ilustraciju naznačenih sadržaja
konvertitstva i antidržavničkih koncepata da ostvari
ciljeve koji su postali program zamišljene države čiji
dobri dijelovi i danas traju, ne samo u glavama nego i u
praktičnoj stvarnosti. Evo tih izvadaka kako slijedi iz
kojih se kao na dlanu vidi program za lustraciju Srba i
ciljevi rata u RH i za podjelu BIH:
“Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo
nekoliko mjeseci prije izbora 1990. godine. Došao je u moj
atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga
Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. ‘Da će
hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu’, da ćemo mi
(on s HDZ-om) napraviti ono što Pavelić nije uspio napraviti
Udruženje „Naša Jugoslavija“
„Treba napuniti prazan trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna
tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno
mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i
Hercegovine. Ovakva Hrvatska država nema uvjeta za život,
ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a
osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH
kao sa nečim što je od Boga dano i trebada ostane.“
(Franjo Tuđman novinarki Heni Erceg, ljeto 1990.)
„Mene će povijest smjestiti – bok uz bok – s Francom, kao
spasitelja zapadne civilizacije!“ (Franjo Tuđman, za The
New York Times u travnju 1998.)
„Jedan od stranaca koji se bavio idejom potpore disidentima
u komunističkim zemljama rekao mi je: 'Znate, profesore
generale, da niste Hrvat bili biste nobelovac!'" (Franjo
Tuđman, prema Feralu od 31.5.2003.)
„Hrvati su ratnički narod!“ (Udarna rečenica u brošuri
FranjeTuđmana "Hrvatska ratna i vojna vještina“, prema
Feralu od 23.2.2002./36)
Savez Jugoslavena
maj 2014
„Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili
da samo ratom možemo izboriti samostanost Hrvatske!“
(Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića
24.5.1995.)
„Umrijeti za Hrvatsku državu - to je ono zbog čega vrijedi
živjeti!“ (FranjoTuđman, prema Feralu od 23.12.2007.)
„Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće
granice Hrvatske države u BiH! To je posebna povijesna
zadaća Hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne
smijemo propustiti, je li...“ (Franjo Tuđman, vojnom vrhu,
transkripti iz 1993. prema Feralu od 16.4.2004.)
„Mi smo za to da se kosti svakog hrvatskog čovjeka nađu u
Hrvatskoj državi.“ (Franjo Tuđman, 1996., prema Feralu,
od 30.4.2004)
„Srbe treba snažno udariti da praktično nestanu.“ (Franjo
Tuđman, u Brijunskoj naredbi za operaciju "Oluja",
transkripti iz Ferala)
„I još ih ima, i ovdje kod Vas! Od 22 suca u Karlovcu ima
sedmoro Srba!“ (Franjo Tuđman, predsjednik RH,
kolovoza 1995. u Karlovcu iz Vlaka slobode, Novosti
5.03.2011/32. B. Rašeta)
bilten 9
14
„Srbe u Hrvatskoj treba proglasiti hrvatskim građanima i
nazvati ih 'pravoslavnim Hrvatima'. Treba zabraniti
odrednicu 'pravoslavni Srbin'.“ (Franjo Tuđman u veljači
1990. prema tekstu na str. 49 knjige "10 odgovora
Stjepanu Mesiću" koju je napisalo 10 beogradskih autora
2008.)
„Kada mi govore kako inteligencija nije na našoj strani,
uvijek pitam: koja inteligencija? To je par škribenata, koje se
od pamtivijeka, od biblijskih vremena, nazivalo farizejima.“
(Franjo Tuđman, u nekom od nastupa 1995., prema
Feralu od 11.5.2002.)
„Što znači da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To
je kao da vam jedan seljak kaže da ima u svom dvoru 60
komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to
kokoši ili guske? Da li je to stoka krupnog ili sitnog zuba?
Gdje će svaki razborit seljak i čovjek znati da nasuprot
takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili
rasnih krava, više vrijedi nego čitavo takvo jato.“ (F.
Tuđman, pr. RH, na sjednici Glavnog odbora HDZ-e u
veljači 1996., Feral od 26.10.2007., st. 47., te od
31.5.2003. st. 16-17)
„Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikad nije
ni bilo. Nisu uspjeli pokupiti ni svoje prljave gaće. Neka im je
sretan put! A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da
palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske,
neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz starog
zavjeta: oko za oko, zub za zub!“ (Franjo Tuđman, nakon
Oluje, prema Feral Tribuneu od 30.4. i 15.10.2004.)
„Sretan sam da mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka!“
(Franjo Tuđman, na mitingu u Dubravi 1989., prema
Feral Tribuneu od 5.4.2003. i 25.8.2006. itd.)
„Idemo na Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce; ići na
povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, kao i na zauzimanje
Uskoplja zbog povezanosti s Novim Travnikom, Vitezom i
Bugojnom.“ (Franjo Tuđman, iz stenograma od
5.11.1993.)
„Ja osobno nisam imao nikakvih iluzija što se tiče
Muslimana u odnosu na hrvatstvo, jer znam da su se Hrvati
borili tri stoljeća sa Muslimanima, ne sa Turcima negoli sa
Muslimanima iz Bosne i da su oni, znači, doveli Hrvatsku na
rub propasti (...) jer ta demografska ekspanzija Muslimana
je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost Hrvatske države
više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.“ (Franjo
Tuđman, iz stenograma o razgovorima s čelnicima
Hrvatske i Herceg-Bosne, prema Feralu od 16.4.2004.)
„Postigli smo da nemamo samo Herceg-Bosnu, ono što smo
imali, imamo znači, među nama rečeno, pola Bosne, ukoliko
ćemo znati njome na pametan način. Čitavih tih pola Bosne
će gurati u pro-hrvatskom smislu.“ (Franjo Tuđman, prema
Feral tribuneu od 24.11.1995.)
Udruženje „Naša Jugoslavija“
„S hrvatskom državom i slobodom još uvijek se nije srodilo
15 posto pučanstva, neki zbog podrijetla, a neki zbog
povezanosti s komunizmom. Takvih ima pretežno među
inteligencijom koju je još Stipica Radić nazivao 'pokvarenom
gospodom'.“ (F. Tuđman, predsjednik RH, rujna 1998.,
prema Feralu od 11.5.2002.)
„Sveti oče, mi i dalje ostajemo vaše predziđe, antemurale
christianitatis!“ (Franjo Tuđman na ispraćaju pape prije
njegovog uslaska u zrakoplov, prema Feralu od
8.4.2005., st. 48.)
„Vidite li našu mladež, naše stotine tisuća dragovoljaca,
narod koji to ima ne smije strahovati za svoju budućnost.“
(Franjo Tuđman, u nekom od ratnih govora)
„U ovom ratu izgubila je muža i dom, ali je dobila Hrvatsku
i slobodu.“ (Franjo Tuđman govoreći na skupu u
Konvalima o jednom ženi kao žrtvi rata, prema Feralu
od 23. veljače 202., str. 36.)
Savez Jugoslavena
maj 2014
bilten 9
„Ja se s Miloševićem mogu sve dogovoriti. On je razuman
političar.“ (Franjo Tuđman, novinarki Heni Erceg, Feral
od 1.11.2003. st. 9 i od 7.7.2001.)
„Priznam da je 1990/1991. bilo ekscesa s naše strane
poput paljenja i miniranja srpskih kuća, da se dogodilo
poneko ubojstvo, da je netko i prije vremena morao pobjeći
iz Hrvatske; međutim Srbi su s tim morali računati. Ponosan
sam na sve što smo uradili.“ (Franjo Tuđman u jednom od
govora na Trgu bana Jelačića u Zagrebu tokom rata)
„A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen
obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio
svoj raskid s prošlošću.“ (Franjo Tuđman, predsj. RH, u
izjavi za medije tokom rata)
Svetozar Livada,
Zagreb, 2014. godine
Prof. dr. Svetozar Livada rođen je Gornjem
Primišlju, kraj Slunja, 1928. godine. Po struci
je
filozof, sociolog, historičar, političar i
demograf. Ratni je i vojni invalid i nosilac
Partizanske spomenice 1941. Posle Drugog
svjetskog rata, bio je član Komisije za ratne
zločine. Gimnaziju i Filozofski fakultet (grupa
filozofija i historija) završio je u Zagrebu 1953.
godine. Doktorirao je 1975. godine sa temom
iz ruralne sociologije na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu gdje je predavao Socijalnu
demografiju od 1967. do 1972. godine. Jedan
je od osnivača i predavača postdiplomskog
studija
gerontologije
na
Medicinskom
fakultetu u Zagrebu. Bio je jedan od urednika
časopisa “Sociologija sela” i naučni suradnik,
a jedno kraće vrijeme i v.d. direktora Agrarnog
instituta u Zagrebu. Za vrijeme rata u
Hrvatskoj bio je stručni savjetnik za
humanitarnu pomoć pri zapovjedništvu
Ujedinjenih nacija za tadašnji sektor Sever, pa
je uz još dvije kasnije posjete stekao uvid i u
stanje na područjima koja su bila u Krajini.
Jedan je od osnivača i obnovitelja srpskih
institucija u Republici Hrvatskoj i spada u red
najsvestranijih poznavalaca, analitičara i
nepristranih kritičara građanske strane rata.
Prvi je predsjednik Zajednice Srba u Republici
Hrvatskoj. Član je Privrednikovog Patronata.
Objavio je i više stotina naučnih i stručnih
radova iz oblasti ruralne sociologije i drugih
publicističkih radova, naročito za vrijeme
posljednjeg rata.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
15
Hoćete činjenice? Evo vam ih!
Nedavno, jedan je saborski zastupnik HDZ-a, napadajući
Vladu, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S
činjenicama, međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom
je najveći broj godina njezine samostalnosti vladala baš
njegova stranka. Neke se, naime, naglašava i
prenaglašava, druge se dosljedno prešućuje, a uz to se
javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine. Što je
sve rezultat “udruženog zločinačkog pothvata” nekih
političara, medijskih poslušnika i desničarskih bojovnika
pod maskama znanstvenih istraživača. Rezultat: Hrvatska
koja sebe voli vidjeti kao zemlju znanja, danas je zemlja
neznanja, u prvom redu zahvaljujući HDZ-u. Od te
činjenice valja početi.
Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao
primjer ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe,
pojma nemaju o prošlosti svoje zemlje u razdoblju od
sedamdesetak godina, koliko je Hrvatska bila u sastavu
Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhističke, i one
druge, jednostranačke i federativne. Pojam “Jugoslavija”
za golemu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko
i nepoznato, s izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da
je to bila tamnica naroda u kojoj su Hrvati stradavali, a
Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj pljački. Činjenica je,
međutim, da je Hrvatska u tzv. Drugoj Jugoslaviji, koja se
održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica, što je
od godine 1974. Ustavom bila definirana kao država.
Činjenica je da su se čelna mjesta, kako u federaciji, tako
i u republikama, popunjavala u skladu s onime što se
kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim
ključem, što znači da je Hrvatska u organima federacije
bila ravnopravna u zastupljenosti s drugim republikama,
dok su Srbi, koji su u socijalističkoj Hrvatskoj imali status
konstitutivnog naroda, također bili ravnopravno
zastupljeni u organima republike. Je li na nižim razinama
bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest, iz mnogih
razloga, među kojima nacionalizam nije na posljednjem
mjestu.
Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj
armiji, onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila
agresorska vojna sila kojom su dominirali Srbi i koja je u
službi velikosrpske politike napala Hrvatsku. Činjenica je,
međutim, da je sve do samoga kraja u generalitetu JNA
Hrvatska također bila zastupljena s nemalim brojem
generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), također po tzv.
republičkom ključu, dok je u nižem časničkom kadru bilo
malo Hrvata, jer interesa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj
(kao i u Sloveniji) jedva da je bilo.
Priča koja je svojedobno lansirana u inozemstvu kako je
Franjo Tuđman bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao
do čina generala, spada u već spomenute “činjenice” ko-
Savez Jugoslavena
maj 2014
jima se falsificira povijest. Kao i priča o Tuđmanu kao
“najmlađem Titovom generalu” (bio je pukovnik koji je s
umirovljenjem dobio čin rezervnoga general-majora, kao
i mnogi drugi). Što se s JNA događalo u vrijeme sloma
Jugoslavije, to znamo i to je nesporno.
bilten 9
16
panj zdravstvene zaštite ovisi o financijskim
mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlastice
„privilegiranih” na tom području priča su za malu djecu u
odnosu na današnje stanje.
Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti
su u njoj stradavali Hrvati samo zato što su Hrvati. No,
činjenica je isto tako da je u tamnicu (zatvor) lako
dospijevao svatko (bez obzira na nacionalnost) tko bi se
izjašnjavao ili radio protiv postojećega društvenopolitičkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokracije,
postoji razlika u metodi, ali ne i u pristupu. Činjenica je
da je Jugoslavija, a s njome i Hrvatska, 1950-ih nekoliko
godina bila zemlja s najvećom stopom gospodarskog
rasta u svijetu. Činjenica je da nitko nije pljačkao
Hrvatsku, ali je točno da je Hrvatska, odnosno poduzeća
iz Hrvatske kao industrijski razvijene republike,
uplaćivala u savezni fond za razvoj nerazvijenih područja
više od drugih.
Činjenica je da je Hrvatska godine 1990., na pragu
samostalnosti, imala razvijenu industriju i poljoprivredu
(konkurentnu i na inozemnim tržištima), a činjenica je i
to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više
od dva desetljeća bačene na koljena. Rat, koji ipak nije
bio tako razoran kao Drugi svjetski rat, slaba je i tanka
isprika.
Pojam PIK
(poljoprivredno-industrijski kombinat)
mladima je danas nepoznat, jer takvi kombinati
jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje
velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje.
Imena nekadašnjih industrijskih divova današnjim
mladima nepoznata su (Jedinstvo, Prvomajska,
Jugoturbina, Jugoplastika) ili čuju za njih tek kada se
ostatke ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u
stečaj (Kamensko) ili pak pokušava na slamku održati na
životu (Željezara Sisak, Borovo, brodogradilišta).
Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije
(Hrvatske) pisale novine u inozemstvu kada su se prvi
put otisnuli iz Jadrana, dok su oni danas tek uspomena
(starijih) što sve više blijedi. Činjenica je da su u vrijeme
Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stotine škola, dok su
mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj
Hrvatskoj. Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod
jednakim uvjetima bilo dostupno svima, dok danas stuUdruženje „Naša Jugoslavija“
Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja
okupirane Evrope koja se oslobodila vlastitim snagama
(uz pomoć uglavnom zapadnih saveznika u materijalu i
oružju, ali tek od 1943.). Činjenica je isto tako da je
Jugoslavija bila značajan čimbenik međunarodnih
odnosa, a da je njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip
Broz Tito, bio svjetski priznat državnik kojega su redovno
konzultirali i čelnici najvećih sila onoga vremena (gotovo
deset godina nakon njegove smrti, američki predsjednik
Bush, u razgovoru s jugoslavenskim premijerom Antom
Markovićem izjavio je kako “gaji veliko poštovanje za
nezavisnu poziciju koju je Jugoslavija izvojevala prije 40
godina”, izražavajući “podršku ovakvoj politici Jugoslavije
i njezinom kursu” i tražeći jugoslavensku procjenu stanja
u tzv. Istočnom bloku). I činjenica je da je današnja
Hrvatska mala članica Evropske unije s financijama
praktički isključivo u rukama stranoga kapitala, s
vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug cijele
Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u
svakome pogledu ovisna o drugima i da ne pokazuje ni
najmanje ambicije (s izuzetkom mandata svojega
drugog predsjednika) da vodi politiku koja bi makar u
bitnim elementima bila zaista njezina.
Htjeli ste činjenice? Eto to su – samo neke, uglavnom
prešućivane – činjenice. Još jednom: najveći broj godina
njezine samostalnosti, Hrvatskom je vladala Hrvatska
demokratska zajednica. Postavljati pitanje odgovornosti
sadašnje Vlade (sa svim njezinim promašajima) nije
ništa drugo nego jeftin pokušaj da se onemogući jedini
relevantan odgovor na pitanje tko je stvarno kriv za
sadašnje stanje.
A odgovor je:
Zna se!
Autor: Tomisalv Jakić
Objavljeno u listu „Novosti“ (broj 727),
dana 25.11.2013. godine
Savez Jugoslavena
maj 2014
bilten 9
U GRADITELJSKOM STROJU
JNA i DORA u SFRJ
JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila
zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih
ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga
SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je
zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu
cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje
zemlje.
Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i
u onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo
izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz
elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i
materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu
primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci
1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali
pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije
normalizuje.
17
stvuje na ORA "Sutjeska '72", a učesnici brigade su
najbolji pitomci XXI klase Vazduhoplovne tehničke
akademije. Na akciji biva proglašena za najbolju brigadu
u smeni, a ostaje zapamčena po dugogodišnjem
rekordu akcije: 444 odsto prebačaja.
Sledeće 1973. godine brigada nosi ime narodnog
heroja i vazduhoplovca Viktora Bubnja i odlazi ponovo
na ORA "Sutjeska". Radi na nastavku radova iz
prethodne godine, na izgradnji novog puta od Krekova
do vrha Ozrena. Pitomci XXII klase i te godine odnose
brojna priznanja sa akcije natrag u gimnaziju.
Nastavljajuči tradiciju ova brigada se i u 1974. godini
opet nalazi na ORA "Sutjeska". Komandant brigade
Slavko Pokorni prima na kraju akcije u ime najbolje
brigade mnogobrojna priznanja, a brigada pitomaca
XXIII klase dobija i Plaketu IX kongresa SSOJ.
U ovom broju nastavljamo feljton o učešću pripadnika JNA
u radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim
ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna
angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke
domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će
ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti
kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva
demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije
moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati!
– II DEO –
JNA kao važan društveni činilac
Za mnoge omladince iz stroja naših oružanih snaga –
vojnike, pitomce i mlade starešine – gradilište je bilo
svojevrsno vojište. Vojnici su ugradili bezbroj sati
dobrovoljnog rada u ulepšavanju svojih garnizona,
odazivali su se svakom pozivu sa terena, iskopavali
milione kubika zemlje, hiljade kilometara vodovodnih
cevi proveli do zabitih sela, uvek bili najbrži i najhrabriji
kad se trebalo odupreti stihiji.
U Mostaru je 1961. godine osnovana Pripremna škola
DSNO, a koja kasnije dobija naziv Vazduhoplovna
gimnazija RV i PVO "Maršal Tito". Uz podršku
profesora i starešina već 1965. godine se organizuju
dve omladinske radne brigade, jedna od učenika I
razreda, a druga od učenika II razreda. Obe brigade su
dobile ime "Mlada krila". Brigade su učestvovale na
ORA "Sutjeska '65", gde su obe proglašene udarničkim.
Akcijaška iskra pali se i u još jednom vazduhoplovnom
školskom centru – u Rajlovcu kraj Sarajeva. Inicijator
formiranja ove brigade Željko Vukušić je i njen prvi
komandant, a brigada dobija ime narodnog heroja i
prvog partizanskog pilota Franje Kluza. Te godine učeUdruženje „Naša Jugoslavija“
Na ORA "Sutjeska '75" Rajlovčani su već pomalo u
ulozi domaćina. Pitomci XXIV klase ove akademije, sa
Ljubom Rakićem na čelu, dostižu sa lakoćom rezultate
prethodnih godina, a ovo se ponavlja i na njihovoj
poslednjoj akciji u nizu u ovom sastavu, kada pitomci
XXV klase Vazduhoplove tehničke škole iz Rajlovca u
sastavu ORB "Viktor Bubanj" odlaze na ORA "Sutjeska
'76". Te godine u sastavu brigade se nalaze i četiri
pitomca iz prijateljske Zambije. Nakon ove akcije
Rajlovčani se odlučuju da sastav brigade prošire sa
akademaca i na mlade tehničare, kao i da ova, sada već
širom Jugoslavije poznata brigada, svake godine
učestvuje na nekoj drugoj akciji. Tako odlaze na ORA
"Kozara '77", gde ponovo bivaju proglašeni za najbolju
brigadu u smeni. U 1978. godini nalaze se u
Zavidovićima na ORA "Šamac – Sarajevo". Od te
godine ova brigada ne predstavlja više samo
Vazduhoplovnu tehničku školu iz Rajlovca, nego
celokupno RV i PVO Jugoslavije, tako da u njen sastav
ulaze i omladinci iz Mostara, a za komandanta brigade
se bira Jovan Omaljev. Na istoj akciji 104 brigadira ove
brigade su postigli neverovatan istorijski rezultat: za
100 minuta su istovarili i planirali 234 kubika tucanika i
time postavili novi rekord akcije sa 507 odsto
prebačaja. U 1979. godini brigada odlazi na SORA
"Ibar-Lepenac", u omladinsko radno naselje "Heroji
Kosova" u Ajvaliji, kraj Prištine.
Savez Jugoslavena
maj 2014
Leta godine 1980., Vazduhoplovna omladinska radna
brigada "Viktor Bubanj" je na SORA "Sava '80" – Autoput "Bratstvo – jedinstvo" – u naselju "Sedam
sekretara SKOJ-a", da bi u sledećoj godini učestvovala
na SORA " Đerdap '81".
Opšta srednja vojna škola "Bratstvo i jedinstvo" (vojna
gimnazija) iz Beograda je već nakon godinu dana posle
formiranja poslala omladinsku radnu brigadu na radnu
akciju "Morava '72", gde učestvuju i sledeće godine.
1974. i 1975. godine ova brigada odlazi na ORA "Sava".
Zbog obaveza učenika prema ostalim zadacima, u '76. i
'77. godini škola nije slala brigadu na saveznu akciju. U
1978. godini budući oficiri odlaze u Sloveniju, u
Kozjansko, da bi u 1979. godini poslali dve brigade na
Crnogorsko primorje, jednu u Budvu, a drugu u
Herceg-Novi. 1980. godine gradili su sportske terene u
Sarajevu, a 1981. su gradili Kotor. Posebnost ove
brigade je bila u dugogodišnjoj saradnji sa Čačanskom
gimnazijom, Pedagoškom akademojim iz Beograda,
Medicinskom školom iz Zemuna itd., odakle su dolazile
brigadirke, učesnice ove brigade.
bilten 9
18
Godine 1978. Građen je drugi kolosek omladinske
pruge "Šamac - Sarajevo". Na predlog Predsedništva
Konferencije SSOJ, savezni sekretar za narodnu
odbranu odlučuje da na ovoj akciji učestvuju
omladinske radne brigade iz svih armijskih oblasti, iz
RV i PVO i pitomci Vojne akademije kopnene vojske i
intendantske službe. U naređenju se kaže da svaka
brigada treba da broji do 100 omladinaca, da "u radne
brigade treba birati vojnike iz cele Armije, i to one koji
su uspešno savladali obuku, koji su primernog vladanja,
tako da im učešće na akciji bude najveće priznanje za
njihov rad u JNA".
Prvi su vojničke bluze akcijaškim zamenili pripadnici
Beogradske armijske oblasti, svrstani pod zastavom
brigade "Prva proleterska", koji su radili na potezu
između Doboja i Maglaja. Komandant brigade je bio
Kamenko Popović. Brigada je proglašena za najbolju u
smeni. "Prvu proletersku" na gradilištu smenjuje
"Druga proleterska" sastavljena od omladinaca Niške
armijske oblasti, iz Skopske armijske oblasti je došla
brigada "Prva makedonska", iz Vojne akademije iz
Beograda "Narodni heroj Mirko Jovanović", iz
Zagrebačke armijske oblasti "Trinaesta proleterska
brigada Rade Končar", iz Sarajevske armijske oblasti
"Prva krajiška proleterska brigada"...
Drugi kolosek Omladinske pruge "Šamac – Sarajevo" je
pušten u saobraćaj 13 dana pre roka. Omladinci su
obećali drugu Titu da će to biti njihov poklon Republici
za rođendan. I ispunili obećanje: ponovili podvig
graditelja prvog koloseka iz 1947. godine.
"Galebovo krilo" je naziv omladinske radne brigade
pitomaca Mornaričkog školskog centra iz Splita. Ova
brigada učestvuje 1977. godine na ORA "Split", da bi
sledečih godina odlazili na Pešter, u Prištinu, u
Kozjansko... Omladinska organizacija Vojnopomorske
oblasti formira 1977. godine i radnu brigadu od
mornara pod imenom "Jedinstveni u odbrani" i šalje je
na SORA "Modro oko".
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Akcijaški udarnički duh prenet je sa pruge u mnoge
naše jedinice. Doprineo je buđenju novih stvaralačkih
inicijativa, kreativnijem pristupu zadacima obuke i
vaspitanja. Dolazi do snažnije afirmacije vojnika i vojnih
kolektiva. Omladinska organizacija više se angažuje u
jačanju veza mladih u JNA sa omladincima iz radnih
kolektiva, škola i mesnih zajednica. Češće su zajedničke
radne akcije, posebno subotom i nedeljom.
Organizacija SSOJ u JNA sve se više afirmiše kao
graditelj svesne vojne discipline.
Savez Jugoslavena
maj 2014
Mnogi komandanti umešno koriste njenu stvaralačku
snagu. Akcija je još jedan dokaz da je naša Armija u biti
narodna, a sav narod – naša Armija. Bogatstvo sadržaja
života i rada sa izgradnje pruge Šamac – Sarajevo
preneti su u mnoge kasarne. Gotovo da nije bilo
garnizona u kome nije delovala omladinska radna
brigada, a posebna samoinicijativa ispoljava se u
izgradnji i negovanju spomen parkova "88 stabala za
druga Tita".
JNA je bila neraskidivi deo socijalističkog
samoupravnog društva, bezbrojnim nitima povezana za
radničku klasu i njene istorijske interese. Ona nije bila
(kao što se to ponegde u svetu nastoji dokazati,
zagovaranjem teze o "depolitizaciji" vojske) izvan našeg
političkog društvenog, ekonomskog, kulturnog i javnog
života; nije predstavljala ni silu iznad društva, kao
glavna i odlučujuća politička snaga.
Naprotiv, ona je postala aktivni sudionik naše
revolucije, uključena u sve tokove društvenog
preobražaja, kao što je to i Narodnooslobodilačka
vojska Jugoslavije bila u ratu – kada se rađalo novo
društvo. Brigade sastavljene od pripadnika JNA –
vojnika, pitomaca i starešina – podsetile su
entuzijazmom, odgovornošću, elanom i pesmom na
Titove partizane, koji su s bojišta stizali na radilišta.
"Naša Armija je naročitog kova. Ona nije samo
branilac socijalističkih tekovina nego i graditelj
socijalizma!" – Tito
Tekst je preuzet iz knjige:
"Omladinske radne akcije – mladost naše zemlje" (1942-1982)
Odabrao i pripremio:
Frederik Goda, zemunski akcijaš
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten 9
19
И МРТВИХ СЕ ПЛАШЕ!
Пише: Душан Опачић
Да је клеро-фашизам у непрестаном успону, да се квислинзи и
окупатори величају, а да се народноослободилачка борба
миниминизира јасно говоре дела српских фашиста и хулигана
који своју "храброст", бахатост и реваншизам доказују
скрнављењем споменика по Београду и Србији. Медији већ
годину дана игноришу, политичари ћуте, а од државних
званичника нико није осудио вандалски чин крађе и
демолирања спомен обележја Др. Милутинa Ивковића Милутинца, предратног скојевца, напредног интелектуалца,
симбола антифашистичког Београда, великог фудбалера, који
је мучки страдао од стране Гестапоа и српских квислинга у
окупираном Београду током Другог светског рата. Спомен
обележје Др. Милутина Ивковића се налазило у непосредној
близини стадиона ФК Партизан. Непознати вандали су украли
бисту која већ годину дана није нађена, а починиоци нису
приведени пред лице правде. И много пре тог вандалског чина,
спомен обележје великог Милутинца је било веома запуштено,
зашта би одговорност требали да сносе надлежни за
одржавање и бригу о споменицима културе београдске
општине Савски венац. Нажалост не само на тој општини, већ и
широм Србије у последње време је уобичајна пракса
скрнављења, запуштања бројних спомен обележја наше славне
слободарске традиције из периода Другог светског рата.
Без икакве сумње, Др. Милутин Ивковић је био један од
највећих српских и jугослoвeнских фудбалера свих времена и
један од најзаслужнијих за највећи успех нашег фудбала у
Монтевидеу (Уругвај) 1930. године када је наша репрезентација
играла у полуфиналу Светског првенства. Милутинац је рођен
3.марта 1906. одине у Београду. За београдску "Југославију"
као првотимац је играо у периоду од 1922. до 1929. године и
одиграо 235 утакмица. За репрезентацију Београда је одиграо
42. утакмице. Од 1925. до 1934. године одиграо 40. утакмица за
репрезетацију Краљевине Југославије, са којом је учествовао
на олимпијади у Амстердаму 1928. године. Последњу утакмицу
у дресу националног тима одиграо је у Паризу против
Француске (2-3) 16. децембра 1934. године. Дипломирао је на
медицинском факултету у Београду 1934. године, а након
одслужења војног рока отворио је и своју ординацију. По мајци
Мили, био је унук војводе Радомира Путника. Као члан и
активиста Савеза комунистичке омладине Југославије и КПЈ
био је један од организатора бојкота Олимпијских игара у
Берлину 1936. године. Био је главни уредник прогресивног
часописа "Младост" од 1938. године, па све док режим Краља
Александра није забранио тај часопис. Након окупације
Југославије памагао је тада илегалну КПЈ. Дана 24. маја 1943 је
ухапшен од стране Гестапоа и затворен у логор на Бањици.
Стрељан је наредног јутра.
Београд, jaнуap 2014. године
Savez Jugoslavena

Rugao sam se svome vremenu

impressum - Naša Jugoslavija

SVETI FRANJO SALEŠKI, biskup i crkveni nauĉitelj

DANAS NIJE UTORAK

predstavite se! - Naša Jugoslavija

TKO JE JAMIO, JAMIO!

Životopis sv. Franje

ovdje - Zajednica udruga hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a

NAŠA STRANKA

- Franjevci

Untitled