Split 2012. Broj 19
GODIŠNJAK KATEHETSKOG UREDA SPLITSKO-MAKARSKE NADBISKUPIJE
Teme broja:
vjeronauk - od nauka vjere do stava vjere
vjeronauk i nacionalni identitet
Sadržaj:
Uvodnik:
Uredništvo: Relativizacija vrijednosti i čvrsta uporišta .................................................................................. 3
Nadbiskupova poruka:
Marin Barišić: Ususret Godini vjere ................................................................................................................ 4
Stručno usavršavanje:
Edvard Punda: Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava . ........................ 6
Mirjana Vuletić: Vjera osnovnoškolaca - iskustveni vid ............................................................................... 13
s. Natanaela Radinović: Vjera srednjoškolaca – iskustveni vid .................................................................... 17
Božo Skoko: Važnost nacionalnog identiteta u obrazovanju ........................................................................ 23
Gordan Črpić: Vjera i nacionalni identitet .................................................................................................... 31
Ružica Maleš (prir.): Izbor i interpretacija vjeronaučnih sadržaja
u službi očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta ..................................................................................... 35
Statistika:
Pohađanje vjeronauka u osnovnim školama – 2012./2013. ..........................................................................
Pohađanje vjeronauka u srednjim školama – 2012./2013. . .........................................................................
Pohađanje vjeronauka u centrima za osobe s teškoćama – 2012./2013. ......................................................
Vjeroučitelji pripravnici – 2012./2013. .......................................................................................................
Stručni ispiti u Splitu – 2011./2012. ...............................................................................................................
Raspored vjeroučitelja po školama – 2012./2013. . .......................................................................................
38
40
41
41
42
43
Kateheze:
Marina Šimić: Savjest – Božji glas u čovjeku . ..............................................................................................
s. Marinela Delonga: Božje nas zapovijedi oslobađaju .................................................................................
Marina Šimić: Dekalog i ljudska prava . .......................................................................................................
Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene! ................
Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud! ..................................
Z. Krokar - R. Maleš - M. Vuletić: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! ..............................................
Marin Periš: Povrede ljudskog života ............................................................................................................
Andrijana Bagarić: Eutanazija – dostojanstvena smrt ili smrt dostojanstva? ..............................................
51
54
57
59
62
65
69
73
Učenici s teškoćama u razvoju:
Slavenka Barada: Autizam i vjeronauk .......................................................................................................... 76
Događaji:
Mirjana Vučica (prir.): Vjeronaučna olimpijada i natjecanje iz vjeronauka ................................................. 84
Dušan Vuletić: Susret maturanata ................................................................................................................. 91
Anica Kraljević: Stručni skup za odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama ..................................... 92
Mirjana Vučica: Izlet vjeroučitelja . ............................................................................................................... 94
Silvana Burilović: Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje osnovnih škola ............................................... 100
Razmišljanja:
JeŽ: Deset egipatskih zala – mit ili stvarnost? ............................................................................................
Udruga GROZD: Sporni sadržaji Kurikuluma zdravstvenog odgoja .........................................................
Nikola Milanović: Mišolovka ......................................................................................................................
Marina Šimić: Svjetla i sjene .......................................................................................................................
Sanja Sinovčić: Zavist . ................................................................................................................................
Branka Mlinar: Cvjetovi vjere . ....................................................................................................................
Branka Mlinar: Nebo dotičem . ....................................................................................................................
105
112
115
117
119
119
119
Kronika Katehetskog ureda – 2011./2012. ..................................................................................................... 120
Kalendar rada – školska godina 2012./2013. . ................................................................................................. 131
UVODNIK
3
Relativizacija vrijednosti i čvrsta uporišta
Poštovani/e vjeroučitelji/ce!
Cijenjeni čitatelji!
U rukama imate 19. broj godišnjaka Svjedok koji
iz godine u godinu ostaje pisano svjedočanstvo svih
važnijih aktivnosti Katehetskog ureda Splitskomakarske nadbiskupije i angažiranog djelovanja
njegovih vjeroučitelja. Ovaj novi broj Svjedoka
izlazi u vrijeme velikog nacionalnog ponosa te živo
svjedočenog jedinstva i vjere hrvatskoga puka koje
smo svi zajedno proživljavali uoči izricanja presude
hrvatskim generalima u Hagu i nakon njihova oslobađanja kao jedinog pravednog i istinitog pravorijeka o njima osobno i hrvatskoj državi.
Međutim, naš nacionalni ponos i jedinstvo,
temeljne vrednote i kršćanska vjera nalazit će se
uvijek pred novim izazovima. Živimo u „pravom
društvenom i kulturnom preobražaju koji zadire
također u vjerski život… U tako zamršenoj situaciji
mnogi naši suvremenici nisu u stanju pravo raspoznati vječne vrijednosti niti su ih sposobni valjano
uskladiti s novim“ (GS 4). Drugi vatikanski sabor,
čiju 50. obljetnicu otvaranja slavimo Godinom
vjere, proročki razmišlja o problematici koju danas
itekako prepoznajemo unutar naše hrvatske zbilje.
Kroz povijest čovječanstva događali su se mnogi
višeslojni procesi koji su utjecali na daljnje tokove
razvoja društva i oblikovanje vrijednosnih sustava. Od demokratskih promjena i u našem društvu
svjedočimo pojavi nekih novih vrijednosti poput
slobode govora i javnog istupanja, slobode odgoja
i vjeroispovijesti te političke slobode. Otvaraju se
novi prostori osobnog i javnog djelovanja osobito
putem globalnih medija. Međutim, pomalo zabrinuti, ne možemo se ne upitati: kako se u tome snalaze
„sinovi svjetla“?
Pojave u suvremenom društvu papa Benedikt
XVI vidi u dominaciji relativizma koji „navodi
ljude da nemaju čvrstih uporišta“. Relativizam
potiskuje i obezvrjeđuje temeljne vrijednosti, one
vrijednosti koje nisu tek jedne od mnogih na
novom demokratskom tržištu, nego su osnova,
kamen temeljac bez kojega se sve ostalo urušava i
nestaje u ponoru nesigurnosti i neodlučnosti. Zamršena situacija današnjeg društva ima zajednički
nazivnik: čovjek postaje mjerilom stvari i vrednota, s horizonta se uklanjaju kršćanske vrednote i
kršćansko shvaćanje čovjeka i njegova određenja.
Zar ovomu u prilog ne govori i upitna procedura s
uvođenjem zdravstvenog odgoja u hrvatske škole
s još upitnijim sadržajima koji govore o ljudskoj
spolnosti. Nasuprot ovakvom mentalitetu nivelacije vrijednosti zadaća je svakog kršćanina da se za
istinske i neupitne vrijednosti opredjeljuje, zauzima
i beskompromisno žrtvuje.
Stoga je prijeko potrebno vratiti se korijenima,
čvrstim uporištima vjere i pripadnosti vlastitom
narodu koji ima svoju povijest, kulturu prožetu
kršćanskim vrijednostima i koji samo u takvoj
perspektivi može imati svoju budućnost. Riječ je o
osobnom vjerničkom i nacionalnom identitetu koji
se oblikuje utjelovljenjem vrednota, zahvaća samu
srž bića, osobnog i nacionalnog, te se kao takav ne
može ne očitovati prema vani. Prepoznatljiv je, nije
bezličan, nije izgubljen u masi.
U prvom redu je riječ o vjeri koja nije tek priznavanje i slavljenje otajstava kroz molitvene i obredne
izričaje, nego o vjeri koja, nahranjena otajstvima,
postaje vjera navještaja, konkretizirana vjera sposobna oblikovati i preoblikovati društvenu stvarnost
ne prepuštajući taj zadatak drugima. Uostalom, to
je vjeroučiteljeva ne samo kršćanska nego i profesionalna obveza, budući da „odgoj i obrazovanje
trebaju pomoći izgradnji osobnoga i kulturnoga
identiteta“ kako naši učenici, postajući ‘građanima
svijeta’ ne bi izgubili „svoje korijene, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu“ (NOK
III,1).
U skladu s ovim uvodnim mislima u ovom Svjedoku možete pročitati više vrijednih priloga koji su
plod naših stručnih skupova – o vjeronauku između
učenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava
te ulozi vjeronauka u čuvanju i izgradnji nacionalnog identiteta. Ove obrađene teme s naših stručnih
skupova bile su već na neki način anticipacija Godine vjere u kojoj se nalazimo.
Zatim slijede ostali korisni sadržaji raspoređeni
po već prepoznatljivim rubrikama, kao što su dokumentarno vrijedni statistički podaci o vjeronauku i
vjeroučiteljima, gotovi ogledni vjeronaučni modeli, pregled važnijih događaja i kronika te osobna
promišljanja vjeroučitelja o aktualnim temama. U
ovom broju s osobitom radošću ističemo uvođenje
zasebne rubrike posvećene vjeronaučnom radu s
učenicima s teškoćama u razvoju.
Želja nam je da i ovaj 19. broj našega godišnjaka bude mali doprinos u promociji školskoga
vjeronauka u hrvatskom društvu i Crkvi te poticaj
svima nama za još zauzetiji i prepoznatljiviji rad
na kršćanskom odgoju i obrazovanju naše djece i
mladih.
Uredništvo
NADBISKUPOVA PORUKA
4
Ususret Godini vjere
Poruka prigodom početka nove školske i vjeronaučne godine
Dragi roditelji,
poštovani ravnatelji škola,
učitelji, nastavnici i odgojitelji,
braćo svećenici,
poštovani vjeroučitelji,
draga djeco i mladi!
Svjesna svoje neraskidive povezanosti s čitavim svijetom, Crkva želi upoznati očekivanja,
težnje i probleme ljudi našega vremena. Ona se
veseli svakom istinskom uspjehu čovječanstva,
ali ne skriva svoju zabrinutost pred različitim
problemima koji pritišću suvremenog čovjeka.
Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega
vremena postaju istovremeno radost i nada,
žalost i tjeskoba same Crkve (usp. GS 1). Crkva
se raduje svakom pomaku i napretku – političkom, gospodarskom i znanstveno-tehničkom
– ukoliko doprinosi cjelovitom razvoju čovjeka. Istovremeno, ona ne može biti ravnodušna
pred sve raširenijim osjećajem krize i gubitkom
optimizma koji iz dana u dan pogađa sve veći
broj ljudi. Vrijeme u kojem živimo ponekad se
doima kao vrijeme nesigurnosti i izgubljenosti,
vrijeme nutarnje praznine, gubljenja životnog
smisla i straha pred budućnosti. U porastu je
etička ravnodušnost, borba za osobne interese
i povlastice, jačanje individualizma i slabljenje
solidarnosti među ljudima. Crkva drži da je najdublji uzrok svih problema zaborav Boga koji
je doveo do zaborava čovjeka (usp. Ecclesia in
Europa, 9).
No čovjek ne može živjeti bez nade i smisla.
I uvijek se iznova pitamo: gdje pronaći nadu
i smisao? U onome što je prolazno i površno,
u raju zemaljskom što ga obećavaju politika,
gospodarstvo i financije, znanost i tehnika? Ili u
trošenju, konzumizmu i užicima? Ili u istočnjačkim filozofijama, u raznim bio-eko-ezo-yoga
duhovnim proizvodima? Mogu li ove ponude
zadovoljiti duboku čežnju za srećom koju svi
u sebi nosimo? Ili je riječ o nemoćnim obećanjima? Upravo bi sve odgojne institucije – od
obitelji, dječjih vrtića, škola, župnih zajednica
do masovnih medija – trebale postavljati ova
pitanja i pokušavati tražiti zajedničke odgovore
u otkrivanju istinskog smisla i prepoznavanju
općih vrednota na cjelovitu dobrobit čovjeka.
Ljudski se genij još prije Krista, po velikom
Platonu, vinuo do misli da je „Bog mjera svih
stvari“. Ako zbacimo Boga i čovjeka proglasimo „mjerilom svega“, završit ćemo u slijepoj
ulici, u relativizam koji tvrdi da nema nikakve
objektivne istine. Crkva upravo želi svim svojim
članovima i svim ljudima dobre volje dozvati
u svijest svoje najdublje uvjerenje da je Bog
temelj i smisao ljudskog života i cjelokupne
stvarnosti, da od njega sve polazi i k njemu ide.
Stoga proglašavajući Godinu vjere koja započinje 11. listopada ove godine na 50. obljetnicu
NADBISKUPOVA PORUKA
otvaranja Drugoga vatikanskog sabora Crkva
nas, s papom Benediktom XVI na čelu, poziva
da ponovno otkrijemo put vjere, da se uputimo
prema „vratima vjere“ koja vode u zajedništvo s
Bogom. „Proći kroz ta vrata znači krenuti na put
koji traje čitav život“ (Porta fidei, 1).
Vjera prije svega nije čovjekov proizvod,
nije rezultat njegova umijeća, nego je darovana stvarnost. Kad sv. Pavao kaže da se „srcem
vjeruje“ (Rim 10,10), onda ima na umu da je
u činu naše vjere Bog na prvom mjestu, da je
vjera njegov dar, da on otvara i preobražava
čovjekovo srce. Sv. Augustin je, nakon što je
iskusio ljepotu toga dara, uskliknuo: „prosuo
si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za
tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam,
dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom“.
Takva vjera koja se srcem vjeruje istovremeno
se „ustima ispovijeda“ (Rim 10,10), tj. javno se
svjedoči i po njoj se djeluje. Ona nije tek nešto
subjektivno, neki puki osjećaj, već stvarnost
koja zahvaća cijeloga čovjeka, njegov privatni
i javni život, njegovo razmišljanje i djelovanje.
Stoga je ona u sebi „praktična“ jer svojom unutarnjom snagom preobražava cjelokupni ljudski
život. Takva vjera nema ništa zajedničkoga s
iracionalnim pogledom na svijet. Štoviše, ona se
sva oslanja na Boga koji je Logos, a logos znači
razum, um, smisao. Bog Logos je u sav svijet
utisnuo svoj stvaralački um, svoju razumnost.
Čovjek ispravno živi i djeluje ako je u skladu s
Bogom Logosom.
Godina vjere izvanredna je prilika i poticaj
svakom kršćaninu i svakom tražitelju istine da
se otvori Istini, da dopusti da ga Istina nađe. Za
nas kršćane ta Istina je Isus Krist, pravi Bog i
pravi čovjek. On otkriva istinu o Bogu, Bogu
koji se dao u potragu za čovjekom, ali i istinu o
čovjeku koji svoj konačni smisao i svoje ispunjenje može postići jedino u Bogu. U Godini
vjere Crkva se želi snažnije zauzeti za odgoj,
„za novu evangelizaciju kako bi se ponovno
otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere“ (Porta fidei, 7).
5
Posebnu ulogu u novoj evangelizaciji imate
vi, dragi odgojitelji u vjeri – roditelji, svećenici
i vjeroučitelji – koji djeci i mladima pomažete
otkriti „vrata vjere“. Svoju zahtjevnu i uzvišenu
zadaću moći ćete ispuniti ako sami otkrivate i
živite „avanturu vjere“, vjere koja je najprije
za vas otkriće i radost. Tako ćete biti u stanju
pomoći djeci i mladima da i oni sami otkriju
vjeru kao nešto iznimno zanimljivo i privlačno,
vjeru koja nije samo stvar prošlosti i tradicije,
već stvarnost koja duboko zahvaća u njihove
živote i njihova pitanja. U tome će vam od nezaobilazne pomoći biti nauk Drugog vatikanskog
sabora te Katekizam Katoličke Crkve. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora „ne gube ni
svoju vrijednost niti svoj sjaj“ (Novo millennio
ineuente, 57), nudeći nam se kao svojevrstan
kompas za ispravnu orijentaciju, dok nam Katekizam Katoličke Crkve na sustavan način iznosi
bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila i
živjela tijekom svoje dvijetisućljetne povijesti.
Svima vama želim uspješnu novu školsku i
vjeronaučnu godinu, ustrajan i plodonosan rad
u kojem ćete svakodnevno „težiti za vjerom“ (2
Tim 2,22), kako bi vaš odnos s Kristom bio sve
čvršći i osobniji, a prema djeci i mladima koje
podučavate prepoznatljiv i angažiran. Samo
je u njemu, kako je istaknuo papa Benedikt
XVI. prigodom proglašenja Godine vjere, „naša
budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi“ (Porta fidei, 15).
Na sve vas zazivam obilje Božje blizine,
snage i blagoslova, želeći vam puno kršćanske
mudrosti i pedagoškog umijeća u vašim zahtjevnim učiteljskim, odgojnim i vjeronaučnim zadaćama.
U Splitu, 3. rujna 2012.
Mons. Marin Barišić
splitsko-makarski nadbiskup
STRUČNO USAVRŠAVANJE
6
U rubrici „stručno usavršavanje“ redovito objavljujemo predavanja i ostale radove s naših nadbiskupijskih stručnih skupova. I prošle školske godine 2011./2012. organizirali smo dva stručna
skupa za vjeroučitelje na nadbiskupijskoj razini. U ovom broju Svjedoka možete pročitati više
vrijednih priloga.
Prvi nadbiskupijski stručni skup održan je 19. studenoga 2011. godine u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, na okvirnu temu: Vjeronauk - od nauka vjere do stava vjere. Nakon uvodne molitve,
pozdravnih govora i uvoda u rad stručnog skupa održana su dva predavanja i dva koreferata, uz
uvijek zanimljivu tematsku raspravu. Ovdje možete pročitati tri priloga:
• Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava (Edvard Punda)
• Vjera osnovnoškolaca – iskustveni vid (Mirjana Vuletić)
• Vjera srednjoškolaca – iskustveni vid (s. Natanaela Radinović)
Vjeronauk između prenošenja vjerskog nauka
i izgradnje vjerničkog stava
Učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi
Naslov i cilj izlaganja
Sam naslov ovog izlaganja potrebno je na
samom početku razjasniti. U temelju hrvatskih
riječi vjeronauk i vjeroučitelj stoji riječ vjera. Iz
toga slijedi da je vjeroučitelj onaj koji naučava
o vjeri ili onaj koji prenosi nauk o vjeri. No
što to uopće znači? Postavljam dva, po meni,
temeljna pitanja: koji je to nauk koji vjeroučitelj
prenosi i kako ga prenosi/po(d)učava? Sigurno
je da, što se tiče vjeronauka u školi na koji se
posebno referiramo, postoje školski planovi
i programi koji se trebaju ostvariti i koji se
razlikuju uglavnom samo s obzirom na razrede.
Ovdje ne želim ulaziti u problematiku kvalitete
vjeronaučnih programa i pojedinih udžbenika,
niti raspravljati o mogućnosti ili nužnosti različitog vjeronaučnog sadržaja s obzirom srednje
škole (gimnazije, strukovne škole…). Što se tiče
načina vjeronaučne poduke, želim ga promatrati
u kontekstu teme ovoga stručnoga skupa: je li i,
ako jest, kako je vjeronauk sposoban prenijeti
kršćanski nauk i izgraditi vjernički stav?
Smatram da se ovo dvoje uvijek mora prožimati i ne smijemo upasti u zamku zadovoljiti
se mišlju da je dovoljno izlagati određeni nauk.
Ako, naime, „biti kršćanin nije rezultat neke
etičke odluke ili neke velike ideje, već je to
susret s događajem, s Osobom, koja životu daje
novi obzor i time konačni pravac“ (Benedikt
XVI, Deus Caritas est, 1), onda je jasno da
istinski smisao prenošenja kršćanskoga nauka
nije u tumačenju istina koje se mogu naučiti,
STRUČNO USAVRŠAVANJE
nego je upravo prenošenje vjere
ili izgradnja vjerničkog stava. U
tom kontekstu možemo i trebamo
reći da je mjera u kojoj vjeronauk uspije izgraditi vjernički stav,
mjera u kojoj je uistinu uspio
prenijeti kršćanski nauk. Ovo je
moja temeljna teza: vjeronauk
je sposoban i pozvan izgrađivati
vjernički stav – to je u njegovoj
naravi.
Iz ovoga uvjerenja želim progovoriti o tome kako ja vidim
ostvarenje toga poziva. Odgovor
se krije u drugom dijelu naslova.
Svi se, vjerujem, slažemo s riječima pape Pavla VI da svijet u prvom redu ima
potrebu svjedoka. O ovome se posebno govori u
kontekstu kateheze i sigurno je da svaki svećenik i svaki vjeroučitelj, na svoj način, pokušava
biti svjedok, a tek onda učitelj. Svjedočenje nije
neki dodatak vjeri, nego je njena bitna odrednica. Dakle, vjera koja nije svjedočena/svjedočka i
nije vjera. Uz to, svjedočenje potvrđuje da nitko
ne vjeruje sam za sebe niti sam od sebe. Prvi
vjernik i prvi svjedok vjere je Crkva. Smatram,
stoga, da je učiniti svojim ono što Crkva naučava i živi zahtjev koji se stavlja pred svakoga
kršćanina, a posebno pred one koji su pozvani u
ime Crkve tumačiti njene istine. Pođimo redom.
Vjera Crkve i osobna vjera
U Katekizmu Katoličke Crkve čitamo da je
vjera „bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u
Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam
Sveta Crkva predlaže vjerovati, jer je On sama
istina.“ (KKC 1814) Pravi čin vjere, dakle, pretpostavlja vjerovati ono što Crkva predlaže vjerovati. Nije mi nakana ovdje iznositi nekakav
„popis“ onoga što Crkva predlaže vjerovati, niti
tumačiti teološke kvalifikacije i razinu traženog
pristanka vjernika.1 Ipak, prije svega, potrebno
1
O tome se može vidjeti Apostolsko pismo u obliku Motu
Proprio, Ivana Pavla II, Ad tuendam fidem (18. svibnja
1998), u: AAS 98 (1998), 457-461.
7
je naglasiti i imati uvijek na umu da ono što u
teologiji nazivamo čin vjere ne poznaje nekakvo selektivno usvajanje onoga što nam Crkva
predlaže vjerovati, po principu „ovo prihvaćam,
ovo ne prihvaćam“. Eklezijalnost nije tek jedna
dimenzija čina vjere, nego određuje njegovu
strukturu i kriterij je autentičnosti same vjere.
Ovdje je važno istaknuti interakciju vjere Crkve
i naše osobne vjere. „Vjera je osobni čin“, ali
nije „osamljeni čin“, kako to lijepo izriče Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 166). Katekizam zatim nastavlja: „Prije svega Crkva je ta
koja vjeruje i tako upravlja, hrani i podržava
moju vjeru. Crkva je prije svega ta koja, svugdje
priznaje Gospodina, a s njom i u njoj bivamo i
mi privučeni i privedeni da ispovjedimo to isto:
‘Vjerujem’, ‘Vjerujemo’.“ (KKC 168) Mi uvijek vjerujemo u Crkvi i sa Crkvom.
Nauk je Crkve - koji vjeronauk želi prenijeti
- prije svega duboko ukorijenjen u vjeru Crkve i
Crkva nam predaje isključivo ono što ona vjeruje. I ne samo to, nego Crkva nam ono što naučava predaje vjerujući. Iz ovoga slijedi da učiniti
svojim ono što Crkva naučava i živi, znači biti
dionik vjere Crkve. Na taj je način usvajanje
nauka Crkve usko vezano uz naš osobni čin
vjere, odnosno, potpuno usvajanje nauka Crkve
događa se samo u vjeri.
Mislim da svi mi danas egzistencijalno proživljavamo ono u što prilično upada i teologija
8
STRUČNO USAVRŠAVANJE
vjere: odvojenost sadržaja vjere (fides quae) i
čina vjere (fides qua). „Postoji, naime, duboka
povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak“, piše papa
Benedikt XVI u Apostolskom pismu Porta fidei
(br. 10). Zbog toga, „otkriti sadržaje vjere koju
se ispovijeda, slavi, živi i moli te razmišljati o
samom činu vjere, zadaća je koju svaki vjernik
mora osobno ispuniti“ (Porta fidei, 9). Prava
vjera, dakle, otkriva ne samo ono (u) što vjerujemo, nego i ono što se događa u subjektu koji
vjeruje. Vjeroučitelj je, na svoj način, pozvan
ne samo protumačiti sadržaj vjere, nego također
i čin vjere, upućujući upravo na ovo o čemu
govori Papa: o intimnoj vezi sadržaja i čina
vjere. Konkretno, vjeroučitelj je pozvan ukazati
i pokazati da se pravo shvaćanje sadržaja vjere
događa unutar čina vjere. Još više, vjeroučitelj
je – ako želi prenijeti sadržaj vjere – pozvan
vjerovati. Za to mu je potrebna Crkva kao ona
koja vjeruje i uči što vjerovati.
Ako pogledamo na povijest nastanka Creda,
dakle onoga čime Crkva svoju vjeru izražava
i predaje (usp. KKC 186), shvatit ćemo da je
nastajao unutar konteksta življene vjere, koje je
bio tumač, ali i čuvar. Mi znamo da je Tradicija
Crkve, već od prvih stoljeća malo po malo oformljavala osnovni oblik našeg vjerovanja, tako
da smo u 4. stoljeću dobili ono što nazivamo
Nicejsko-Carigradsko Vjerovanje koje predstavlja sadržaj naše vjere. Zanimljivo je da su
prve formule Creda nastale u kontekstu prakse
krštavanja, kada bi se katekumene – polazeći od
Isusovih riječi „pođite, dakle, i učinite mojim
učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i
Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19) – pitalo: „Vjeruješ li u Boga Oca, sveopćeg vladara? Vjeruješ
li u Krista Isusa, Božjega Sina…? Vjeruješ li u
Duha Svetoga…?“ Uz ovaj trostruki odgovor
vezalo se i odricanje od đavla, njegove službe
i njegovih djela. To znači da vjera ima svoje
mjesto u činu obraćenja u kojem se čovjek više
ne klanja stvorenju (nekim silama), nego Stvoritelju. Zato prihvaćanje Creda nipošto ne znači
njegovo suhoparno recitiranje ili teorijsko usvajanje određenih istina, nego je – lijepo to piše
Ratzinger u svom klasiku Uvod u kršćanstvo
– pokret čitave ljudske egzistencije.2
Sada je jasno da Credo ne nudi samo odgovor (u) što vjerujemo, nego je upućen na onoga
koji vjeruje. U tom kontekstu, Ratzinger tvrdi
da u IV. i V. stoljeću, drame koje su nastajale
oko pitanja poput „tko jest, i tko je bio Krist“
nisu bile potaknute metafizičkim spekulacijama, nego egzistencijalnim pitanjima: Što imam
od toga ako postanem kršćanin? Što se time
zbiva? Kakvu preobrazbu to donosi?3 Iz ovoga
vidimo da je smisao Creda, sadržaja vjere, koji
smo poslani prihvaćati, ispovijedati i prenositi,
usko vezan uz najdublja pitanja ljudske egzistencije, a Crkva koja vjeruje i vjeru prenosi je
izraz Božje ljubavi prema čovjeku.
Problematični pristupi vjeri danas
i šanse današnje nevjere
Ako igdje onda u vjeronauku na našim župama i školama (ali i u teologiji4) vjeru držimo
kao pretpostavku. Govorimo o odgoju u vjeri,
odgoju za vjeru, odgoju vjere… Iako je takav
govor s jedne strane opravdan, smatram da se
unutar njega može skriti kako teološka, tako i
2
3
4
O ovome u: J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str. 76-84.
Usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, str. 84.
Čini mi se da i današnja teologija u svojim diskursima
previše polazi od pretpostavke vjere (makar, s obzirom na
teološke discipline tako jednim dijelom i treba biti), dok
nedostaje izravnijih pristupa fenomenologiji, mogućnosti i
vjerodostojnosti vjere kao takve.
STRUČNO USAVRŠAVANJE
metodološka opasnost. Naime, vjera je po definiciji krepost/čin kojim „čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje“ (KKC 1814; usp. DV 5).
Svega sebe. Slobodno. Bogu predaje. Drugim
riječima, vjera je događaj u kojem se čovjek sjedinjuje s Bogom, živi božanski život (usp. Gal
2, 20). Vjera je, dakle, vrhunac ljudske egzistencije, ostvarenje konačnog poziva: zajedništvo s
Bogom. Vidimo da je vjera više zahtjev, ideal,
težnja, nego evidentna pretpostavka života. U
tome je teološka pogreška vjeru držati pretpostavkom.
Metodološka pogreška – po mojemu mišljenju – usko je vezana uz teološku i često upravo
iz nje proizlazi. Naime, iz mišljenja da je vjera
pretpostavka, često proizlazi da vjerske istine i
katolički moral tumačimo kao nešto što bi samo
po sebi unaprijed trebalo biti razumljivo i prihvaćeno. Zbog toga nam se događa da te istine i
taj moral postaju zatvoreni u sebe, i više se čine
kao nemoguća misija ili čak prijetnja, nego spasonosne istine. Ako prihvaćanje Creda – vjere
Crkve – znači da „prihvatimo simbol svoje vjere
koja daje život“ (KKC 197), onda je jasno da
vjerske istine treba tumačiti kao spasonosne.
U tom kontekstu vjero-nauk, dakle, nauk o
vjeri, trebao bi tumačiti vjeru kao spasonosnu,
a to, pak, nije moguće ako ne uspijeva pronaći živi odnos vjere
i čovjeka. To znači da
tumačiti istine vjere ne
znači samo, ni u prvom
redu, objasniti njihovu
razumsku opravdanost.
Znači najprije obrazložiti razlog nade koja je
u nama (usp. 1 Pt 3,15),
tj. pokazati/uvjeriti da
je vjera sposobna dati
odgovor na najdublja
životna pitanja.
Zato, evo konkretnog prijedloga: unutar
sadržaja koji smo dužni
„obraditi“, pokušajmo
pronaći one elemente
9
koji mogu pomoći mladima da se suoče sa
sobom, svojim grijesima, svojim promašajima,
neuspjesima itd. Bez prihvaćanja vlastite povijesti, apsurdno je govoriti o mogućnosti prave
vjere, jer vjera zahtijeva biti u istini. Ovdje nam
mogu od velike pomoći biti svetopisamski tekstovi i životi svetaca.
Vratimo se pitanju onoga što sam rekao da
se vjeru danas drži normalnom pretpostavkom.
O tome govori i papa Benedikt XVI u svom
Apostolskom pismu Porta fidei, kojim naviješta Godinu vjere (od 11. listopada 2012. do
24. studenoga 2013.): „Nerijetko se događa da
se vjernici više brinu za društvene, kulturne i
političke posljedice svoga zauzimanja, dok na
vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po
sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No,
zapravo, ta pretpostavka ne samo da se više ne
može uzimati zdravo za gotovo već je, štoviše,
često zanijekana“ (Porta fidei, 2). Siguran sam
da se s ovim svi susrećemo i da nam ovo stvara
određene probleme. Mišljenja sam, ipak, da i u
ovome trebamo gledati šansu.
Pođimo od Koncila. Iako nema nijednog
dokumenta u kojem tema vjere ne bi bila implicitno prisutna, treba imati na umu da se Drugi
vatikanski koncil niti u jednom dokumentu ne
10
STRUČNO USAVRŠAVANJE
bavi izričito/isključivo pitanjem vjere.5 Prema
nekim teolozima (npr. Gallagher), najljepši tekstovi o vjeri nalaze se tamo gdje se govori o
ateizmu. Zašto je tome tako? Ili bolje: što iz
ovoga mi možemo zaključiti? Ako ateizam –
kako kaže Koncil – „toliko uzvisuje čovjeka da
vjera u Boga gotovo gubi svoju snagu“ (GS 19),
onda je jasno da ateizam želi – iako na pogrešan
način – pronaći čovjeka. Ono čega pri tome nije
svjestan jest da je udaljavanje od Boga negacija čovjeka. Ali nama svakako može razjasniti
situaciju današnjeg čovjeka i pokazati u kojem
smjeru treba usmjeriti naš kršćanski navještaj.
Upravo zato Koncil, kada govori o ateizmu
(npr. ako čitamo dijelove iz Pastoralne konstitucije Gaudium et spes), istodobno govori o vjeri
kao odgovoru. Ona je najmanje neki apstraktan
pojam ili objekt znanstvenog istraživanja. Ona
prožima čitavu egzistenciju i ima snagu mijenjati čovjeka i društvo.
Zato naš govor o vjeri uvijek treba biti i
govor o čovjeku. To znači da smo pozvani pronaći duboko jedinstvo između čina i sadržaja
vjere. Jasno je da se teologija nikada ne smije
svesti na antropologiju. U tom se kontekstu naša
5
Za razliku npr. od Prvog vatikanskoga koncila koji se pitanjem vjere – uglavnom u kontekstu racionalizma – bavi
u Dogmatskoj konstitucijui Dei Filius. O Katoličkoj vjeri.
DH 3008.
zadaća - znati pronaći duboko
jedinstvo između čina i sadržaja vjere - ne reducira na
antropologiju nego traži teološko i kristološko utemeljenje
vjere. Ovo konkretno znači da
vjeru prvotno treba razumjeti kao dar Božji, kao živu i
dinamičnu stvarnost po kojoj
čovjek ima pristup božanskom.
Vjera pokreće stvorenje prema
Stvoritelju, sposobna je dati
odgovore na najdublja pitanja
egzistencije i smisla. Ako vjera
nije shvaćena i predstavljena
kao ona koja je sposobna dati
odgovor na pitanja o smislu
života, onda ono što ona naviješta postaje
apstraktno.
U ovome se krije velika opasnost za današnji vjeronauk. Naravno, i velika odgovornost.
U mjeri u kojoj vjeru navijestimo/predstavimo
kao odgovor na ključna/zadnja životna pitanja,
ovisi hoćemo li oduševiti za vjeru i, u konačnici,
ovisi hoće li Isus Krist biti prepoznat kao jedini
Spasitelj ili tek kao jedna u nizu ponuda. Ako
se i unutar vjeronauka susrećemo s negiranjem
vjere, s onima koji idu na vjeronauk ali odbijaju
njegov sadržaj, to nam može biti izvrsna prilika
da ih dovedemo do vjere. Naime, pogreška bi
bila okrivljivati mlade ili ih samo prekoravati.
Potrebno je pronaći uzroke njihova „ateizma“
i pokazati im da Crkva ima odgovor na njihova
pitanja.
Oduševiti za iskustvo primljene milosti
U već spomenutom Apostolskom pismu
Porta fidei papa Benedikt XVI piše: „Vjera,
naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene
ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti
i radosti“ (Porta fidei, 7). Mislim da se u ovoj
izvrsnoj Papinoj sintezi nudi odgovor na pitanje
kako je moguće današnjeg učenika oduševiti za
vjeru? Smatram da je potrebno što više naglašavati da je vjera besplatni dar i da se ona ne može
STRUČNO USAVRŠAVANJE
živjeti drukčije nego kao iskustvo primljene
ljubavi. Nekada nam se može činiti da, ustrajati
na tome da je vjera dar, znači ne pomaknuti se
s točke s koje smo krenuli. Ipak, nije tako. Radi
se o temeljnoj svijesti koja je ne samo istina i
preduvjet svakog čina vjere, nego koja već jest
vjera. Štoviše, ta svijest je presudna i u najvećim - recimo to tako - „stadijima“ vjere. Jasno je
da, kada kažem svijest, ne mislim pri tom samo,
niti u prvom redu, na psihološku kategoriju
svijesti, nego na posvemašnje egzistencijalno
stanje (i intelekta i volje) slobodne otvorenosti
prema i odluke za vjeru, za dar koji Bog čini.
U svojim obraćanjima kleru Rimske biskupije,
papa Benedikt upravo u otvorenosti daru vidi i
prvu gestu molitve u kojoj se otvaram onome
što ne mogu postići sam po sebi, po svojim
silama. Molitva kao najautentičniji čin vjere
zapravo jest i najveći pokazatelj što je vjera u
sebi: potreba drugoga/Drugoga, odbacivanje
svake samodostatnosti i dati da naš razum, naši
osjećaji i naša volja budu prožeti darom koji
Bog čini.6
Mislim da odavde svaki dan iznova trebamo
razvijati stav vjere, svaki se dan osobno otvarati
daru, svaki dan ići iznova u dinamizam vjere i
svaki dan iznova tražiti vjeru. U tom kontekstu
lijepe su riječi sv. Grgura Nisenskoga, koje
donosi Katekizam Katoličke Crkve: „Tko se
penje, neprestano ide od početka k početku;
nikada ne prestaje počimati. Tko se uspinje,
nikad ne prestaje željeti što već poznaje“ (KKC
2015). Vjeroučitelj, dakle, ne bi trebao biti onaj
koji će se postavljati iznad, kao onaj koji vjeru
već ima, nego životom pokazati da je i sam
potreban Boga i da je tragatelj za vjerom koji
živi iskustvo: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ (Mk 9, 24).
Isus Krist kao konačni cilj vjeronauka
Svaki predmet u školi istodobno ima svoje
posebnosti u odnosu na druge predmete i ono
6 Tekst,
kojim sam za ovo bio inspiriran, može se vidjeti na:
http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/speeches/2006/march/documents/hf_ben-xvi
11
po čemu je sličan drugim predmetima. To se
tiče bilo sadržaja bilo metode. Što se tiče vjeronauka, jasno je da je sam sadržaj već određen i
više-manje možemo ga pronaći u vjeronaučnim
programima i udžbenicima. U pogledu same
metode jasno je da je ona kod vjeronauka – kao
i kod drugih predmeta – usmjerena što boljem
(prikladnijem, jasnijem…) ostvarenju ciljeva
koji su postavljeni. U tom kontekstu vjeronauk
treba ispunjavati zakone i uvjete školstva, ali i
zahtjeve Katoličke Crkve (to vjeroučitelji vrlo
dobro znaju). Čini se da se vjeronauk razlikuje
od drugih predmeta više s obzirom na sadržaj,
nego na metodu, iako je jasno da i sama metoda
odvijanja vjeronauka ima određenih posebnosti
koje nije uvijek lako ni primijetiti ni ostvariti.
Nije mi cilj, niti je moja kompetencija govoriti o
ovome s metodičko-didaktičke, niti s pedagoške
točke gledišta. Želim se na ovo osvrnuti s metafizičke, ili, točnije, s teološke točke gledišta.
Svaki predmet u školi po svojoj naravi traži,
predstavlja i tumači određenu istinu. Sigurno je
da će razina usvajanja istine ovisiti i o kompetenciji onoga tko je predstavlja/tumači, ali i o
12
afinitetu/raspoloživosti i mogućnostima samih
učenika. Mi stoga ne trebamo poći od pitanja
kako možemo razvijati u učenicima afinitet
prema vjeronauku. Mi najprije moramo znati
zašto je vjeronauk u školi potreban današnjem
društvu i mladima. Mislim da vjeronauk danas
uistinu treba otkriti svoju izvornu veličinu.
Posebnost vjeronauka je u tome što je njegov
objekt Istina pisana velikim slovom. Vjeronauk
je, stoga, pozvan ne samo razumski protumačiti
istinu, nego tražiti načine koji će pridonijeti
osobnom susretu s Istinom, „s Osobom, koja
životu daje novi obzor i time konačni pravac“
(Deus Caritas est, 2).
Vratimo se na početak!
Sada se opet vraćam na ekleziologiju vjere.
Vidjeli smo da je svaki naš čin vjere događaj
kojim egzistencijalno prihvaćamo/živimo vjeru
Crkve. Možemo reći da je vjera čin kojim prisvajam odnos Crkve prema Bogu, ali ne kao
nešto što od tog trenutka postaje isključivo
moje. Upravo suprotno, vjera Crkve postaje
moja u onoj mjeri u kojoj ja pripadam Crkvi.
U tom kontekstu smatram da će vjeroučitelj
moći govoriti o vjeri onoliko koliko sam živi
Crkvu. Zato je pozvan iz dana u dan osobno
otkriti bogatstvo i ljepotu Crkve, jer – kako to
lijepo reče papa Benedikt XVI – „samo iznutra,
iz iskustva vjere i crkvenog življenja vidimo
Crkvu onakvu kakva uistinu jest: puna milosti,
prekrasna od ljepote, urešena mnogim darovima
Duha. Zbog ovoga smo mi, koji živimo život
milosti u zajedništvu Crkve, pozvani privući u
ovo otajstvo svjetla, svakog čovjeka.“7
Vjera koju Crkva naučava i živi nije neki
statični depositum kojeg je usvojila i drži. Ako
„vjera raste i učvršćuje se samo vjerujući“, kako
kaže papa Benedikt, onda je jasno da i vjera
Crkve koja vjeruje, raste. Neizostavno „mjesto“ Crkve kao one koja vjeruje je liturgija, na
poseban način Euharistija kao izvor, središte
i vrhunac čitavog njenog života (usp. SC 10).
Stoga nije moguće da živimo vjeru Crkve, da
je učinimo svojom, ako sami ne primamo život
iz Euharistije, ako ne razvijamo intimni odnos
s Kristom u slavlju Crkve i u osobnoj molitvi.
Sigurno je da ovo što sam izložio ne može
ponuditi sve odgovore na pitanja kako vjeronauk može pomoći izgradnji vjerničkog stava.
U svakom slučaju, nadam se da je makar malo
doprinijelo spoznaji da bez osobne vjere ne
možemo ni druge dovesti do vjere. Vjerujem,
također, i da smo svjesni da smo iz dana u dan
pozvani otkrivati Crkvu onakva kakva ona jest:
Majka koja se svim onim što naučava i živi
brine za čovjeka, za njegovo spasenje. Spasenje
dolazi samo od Boga, dakle, Crkva nije začetnica našega spasenja, nego je – kako to lijepo kaže
Katekizam Katoličke Crkve (br. 169) – Majka
našeg novog rođenja. Crkva nam je prvi svjedok da Bog nikada ne napušta grešnika, nego
ga traži očinskom ljubavi.8 Dao Bog da to iskusimo i svjedočimo svima kojima smo poslani!
Dr. sc. Edvard Punda
Preporučena literatura:
Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb 1994.
Benedikt XVI, Porta fidei – Vrata vjere. Apostolsko pismo
u obliku motuproprija kojim se proglašava Godina vjere,
KS, Zagreb 2012.
J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo. Predavanja o apostolskom
vjerovanju, KS, Zagreb 20076.
7
Prijevod s talijanskog je moj, a govor se može naći na:
http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/homilies/2008/documents/hf_ben-xvi
8 „Gospodin je vjeran i on svoju predanost više ne opoziva, već neprekidno posvećuje svoju Crkvu, u kojoj njegova
svetost biva prisutnom među ljudima.“ (J. Ratzinger, Uvod
u kršćanstvo, str. 343.)
STRUČNO USAVRŠAVANJE
13
Vjera osnovnoškolaca
Iskustveni vid
Djeca imaju ono na čemu im mnogi odrasli mogu pozavidjeti, a to je žeđ za Bogom.
Ona su sposobna doživjeti Boga i Njegovu veličinu. Sam Isus je rekao: „Pustite dječicu i ne
priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko“ (Mt 19,14). U dokumentu Na svetost pozvani hrvatski biskupi tvrde da najveći dio poteškoća koje prati vjerski odgoj djece i mladih
ima svoje uzroke u nedostatnom sudjelovanju
obitelji. Roditelji često kao da „dižu ruke” od
odgojnih zahvata, kao da djeci prepuštaju „da
sama odlučuju”. Naprotiv, oni su dužni ne nametati nego predlagati, upozoravati, poticati, a
najprije primjerom pokazati kako je vjera vrlo
važna u životu. Bez obitelji gotovo da nema
odgoja u vjeri. Često od roditelja možemo čuti
komentare poput ovih: „Moja su djeca krštena i
pričešćena, a sve ostalo je njihov izbor. Stariji se
krizmao, mlađi nije htio. Mlađi ide redovito nedjeljom u crkvu, stariji više ne. Oba idu na vjeronauk jer smatramo da je to stvar etike i opće
kulture – kad idu svi neka idu i moja djeca. Sve
je njihov izbor i njihovo pravo...“
Učenici prvog razreda
Prvog školskog sata prvaši imaju „inicijalni
test”. Rezultati su poražavajući: u razredu od 25
učenika njih 4 do 5 zna se prekrižiti i izmoliti
osnovne molitve. Ovi se rezultati, doduše, razlikuju od škole do škole, ovisno je li u gradskoj
ili prigradskoj ili manjoj seoskoj sredini, ali su
jasan pokazatelj vjerskog odgoja u našim obiteljima. Vjeroučitelj je za prvašiće „Katica za
sve“ (oblači, zakopčava, briše, oštri, veže vezice...). Učenici ove dobi nisu samostalni, sve im
treba bezbroj puta ponoviti, i to polako i jasno
(pitanjima oni ne provociraju već im zaista nije
jasno). Teško im je zadržati pažnju pa je potrebno svakih 10 do 15 minuta mijenjati aktivnosti
(čitanje, pjevanje, „tumačenje”, pisanje, crtanje,
pričanje, igranje, molitva uz pokrete...). Lako ih
je oduševiti, sve prihvaćaju i upijaju kao male
spužvice. Vole slušati biblijske i druge priče, na
poseban način ako su prepričane s elementima
dramatizacije. Pri tom znaju čak i zaplakati.
Rado crtaju, mole, pjevaju pjesmice, a posebno
s pokretima. Vole gledati prezentacije i crtane
filmove. Na kraju prezentacije ili crtanog filma
znaju zapljeskati. Traže pohvalu jer su nesigurni
i dobro je svako dijete češće pohvaliti, a nacrtani
znak leptirića, srce, cvjetić... ih razveseli. Previše pitanja u analizi teksta ili priče ih umara. Lijepo je naučiti ih kršćanski pozdrav „Hvaljen Isus
i Marija”. Brižni su, pa ih zanima: Je li se Bog
umorio dok je stvarao svijet? Radoznali su, pa
postavljaju pitanja: Gdje je Bog bio prije nego
je stvorio svijet? Zašto se Bog nije oženio? Je
li Bog muško ili žensko? Imaju li anđeli krila?
Sramežljivi su, pa kad govorimo o Adamu i Evi
koji su bili bez odjeće, zacrvene se, otvore širom
oči, pogledaju se i slegnu ramenima.
Što ne vole? Ne vole sve ono što dugo traje, ono što im nije jasno, ne vole kad moraju
puno prepisivati s ploče, ne vole kad vjeroučitelj viče jer ih to plaši. Zadaci u kojima se od
njih traži uglavnom bojanje su im dosadni, a
s druge strane umanjuju njihovu kreativnost.
14
STRUČNO USAVRŠAVANJE
ba napraviti u određenoj situaciji. Znaju jedan
drugoga poučavati i poticati na činjenje dobra.
Uzrast je zahvalan za poučavanje, uz malo truda
postižu se odlični rezultati. Obožavaju „vjerić“ i
vjeroučiteljicu. Njihove bilježnice su često prava mala remek-djela.
Učenici četvrtog razreda
Iz mog dosadašnjeg iskustva ne preporučam
davanje domaćih uradaka (na poseban način u
prvom polugodištu). Djeca ove dobi su nesamostalna i nesigurna u sebe i svoje sposobnosti
pa od jednog nama naizgled bezazlenog uratka
roditelji znaju napraviti pravi problem i „alarmirati“ okolinu u potrazi za onim tko će znati
odgovore na postavljena pitanja ili dobre crtače
koji će znati lijepo nacrtati zadano.
Učenici drugog razreda
Jako su slični prvašima, ali ipak za stepenicu
napredniji. Oduševljeni su biblijskim pričama:
Noa i njegova korablja, Abraham i zvjezdano
nebo, Josip Egipatski im ostaje u trajnoj uspomeni. Potaknuti ovim biblijskim likovima žele
čitati i ostale sadržaje iz Biblije. Javlja im se ljubav prema Svetom pismu i želja da ga imaju.
Rado donose svoje primjerke od kuće i s ponosom ih pokazuju i prepričavaju pročitano. Ovaj
poticaj za čitanjem Svetog pisma dobar vjeroučitelj će znati vrednovati i istaknuti.
Učenici trećeg razreda
Trećaši su usmjereni na Prvu pričest koju s
nestrpljenjem iščekuju. Revno izvršavaju svoje
dužnosti. Znaju često postavljati pitanja vezana
uz grijeh, odnosno što dobro dijete Božje tre-
Vole dragog Boga i njegova Sina Isusa, a
nebesku Majku obožavaju. Rado pišu molitve i sastave na sve teme. Brzo i lijepo smisle
rimu u svojim pjesmama. Prepričavaju lijepo i detaljno, pri čemu im je svaka riječ važna. Vole disciplinu (umiruju jedni druge).
Zajednički odlazak na sv. misu gdje su neki ministrirali, neki čitali, a svi molili i pjevali rado i
u osmom razredu spominju kao poseban „sat”
vjeronauka. Izvrsni su u pantomimi i još bolji
u scenskom izražavanju. Rado rade u skupinama. U svim karitativnim akcijama sakupe najviše novca - imaju jako „osjetljive duše”.
Učenici petog i šestog razreda
Ovo je najzahvalniji uzrast za svakog vjeroučitelja. Pojedini razredi bi mogli imati sat i „bez
vjeroučitelja“. Ozbiljni su, vrijedni, samostalni,
još ih ne „pucaju” hormoni. Sve, baš sve što im
se zada vole jer naprosto vole vjeronauk i vjeronaučne sadržaje ovog razreda. Spremni su i za
pojedinačni rad, rad u paru ili grupni rad. Vole
ukrašavati svoj uradak. Vole biblijske događaje,
obožavaju slušati poučne priče i primjere iz života. Poštuju autoritet i ispričaju se za neposluh.
Ozbiljnije shvaćaju vjeronaučne sadržaje. Impresioniraju ih biblijski likovi poput Abrahama,
Izaka i Jakova, Davida, Mojsija, Petra i Pavla...
Uspješno se „uživljavaju” u likove i prepričavaju u prvom i svim drugim licima. Obožavaju
doslovno sve: strip, umne mape, intervjue, pisanje dnevnika, dovršavanje priče, preoblikovanje
teksta, otuđenje, psiho-testove; križaljke i osmosmjerke koje sami izrađuju. Vole i ispitivanje,
jedva čekaju kontrolne i vesele se svakoj dobroj
ocjeni. To je uzrast u kojem punim srcem mo-
STRUČNO USAVRŠAVANJE
15
žemo pjevati svi zajedno: „Bog je stavio malo
sjeme u moju dušu...“ Sve što „posijemo” donese roda. U ova dva razreda zaista je teško naći
nešto što im se ne da raditi ili im se ne sviđa.
Učenici sedmog i osmog razreda
Vjeroučitelj ovog uzrasta mora biti 5 u 1:
otac i majka - očekuju da ih bezuvjetno volimo;
prijatelj - onaj koji ih uvijek razumije i prihvača;
autoritet - onaj koji ih zna „staviti“ pod kontrolu; psiholog - onaj koji prepoznaje njihovo raspoloženje i s njima rado priča. Vole čitati i slušati priče, iako su „veliki”. Vole crtati olovkom,
raditi grafite, pisati glagoljicu. Strip im je drag,
posebno karikature. Rado izrađuju umne mape.
Osmosmjerke i križaljke im osvježe dan. Super
su im „točkalice” i psiho-testovi. Rado obrađuju
novo gradivo uz prezentacije. Vole rad na projektu. Vole pisati intervjue i sve oblike scenskog
izražavanja. Vole raspravljati u nedogled. Vjeroučitelj mora jako paziti da ne upada u zamke nekih rasprava s učenicima. Vole izvanučioničku
nastavu. Vole sve sadržaje vezane uz njihov svakodnevni život, posebno sadržaje prvih nastavnih tema vezanih uz njihov rast i sazrijevanje.
Kritični su prema svemu. Rado postavljaju
pitanja: Što je okultizam? U što vjeruje Tom
Cruise? Što Madonni znači crvena vrpca oko
ruke? Kako je Bog stvorio svijet u šest dana kad
u biologiji učimo drugačije? Kako se već više
puta ponavljaju isti vjeronaučni sadržaji, moramo paziti da ih u ovom vjeronaučnom uzrastu
obradimo drugačije i njima zanimljivije.
Manje su im drage teme o prorocima i povijesne teme, posebno one od 17. do 19. stoljeća.
Teme o izboru zvanja i zanimanja su im vremenski malo kasno. Ne vole prepisivati s ploče. Jako
ih zainteresiraju i „smire” teme o smrti, vječnom životu, grijehu, Dekalogu, Isusovoj patnji i
uskrsnuću. Vole razgovarati, često znaju reći da
samo s vjeroučiteljem mogu iskreno i ozbiljno
razgovarati. Ovo je uzrast koji od vjeroučitelja
naprosto zahtijeva posebnu pripremu za rad.
Hoće da rad bude raznolik, zanimljiv, zabavan
i aktualan. Vole komentirati primjere iz svakodnevnog života, iz novina, serija i filmova. Uko-
liko vjeroučitelj ne uloži puno truda, vještine,
strpljenja, muke, molitve i ljubavi, usudila bih
se reći cijeloga sebe, sati vjeronauka bi mogli
biti vrlo mučni. Dodatan problem rada u ovim
razredima je taj što se nastava vjeronauka uglavnom odvija peti i šesti školski sat.
Kako postati dobar vjeroučitelj?
• Ne škrtari na pohvalama! Pohvale su najsnažnija motivacija učenicima da čine što je
ispravno. Čini se da uvijek nađemo vremena
za to da im kažemo u čemu su pogriješili. No,
koliko često ih pohvalimo i kažemo što su
ispravno učinili?
• Uključi se u njihov život! Drago im je kada
se uključiš u ono što njih zanima ili zabrinjava. Kroz sudjelovanje u njihovim životima
možeš uspostaviti odnos prijateljstva prema
učenicima koji će ti omogućiti da lakše komuniciraš s njima i da ih učiš životnim vrijednostima i vještinama koje trebaju usvojiti.
• Budi im primjer i budi uporan! Ako želiš zasaditi dobro sjeme u srce svojih vjeroučenika,
pokaži im primjerom. Neka tvoj život bude
živo svjedočanstvo vjere. Djeca su gotovo
neprevarljiva. Više uče iz naših postupaka
nego iz našeg govora i tumačenja.
• Pripremi se za sat! Svaki sat u koji uložiš
dovoljno truda i vremena bit će dobar i vjeroučenicima i vjeroučitelju. Isplati se svaka
potraga za nečim dobrim, novim, lijepim i
16
STRUČNO USAVRŠAVANJE
• Kad sam prvi put čula molitvu, dotakla sam
svijet prepun ljubavi.
• Bože, ja te jako volim i još jače te molim pošalji mi anđela sa štitom, oklopom i mačem
da me čuva od svakoga zla.
• Kao što čovjek pod vodom čezne za zrakom,
kao što bogataš čezne za još novca, kao što
siromah čezne za hranom, tako ja čeznem za
Bogom.
• Ako se svega bojimo, mi nemamo dovoljno
vjere.
• Ako imamo vjere, srce nam svijetli.
• Vjera je poput velike zlatne zvijezde koja želi
obasjati sve ljude na zemlji.
zanimljivim. Učenici znaju prepoznati i vrjednovati naš uloženi trud.
• Teologija ili samo osnovna škola? Ne ulazi
u veliku dubinu, širinu i teološka naučavanja,
već riječima primjerenim uzrastu priopći ono
bitno i razumljivo.
• Uči od Isusa! Kad se od njega tražila riječ,
sagnuo se i stao pisati po podu. Lovio je ribu i
„usput“ poučavao. Sjedio je na gori i izrekao
riječi za sva vremena i za sve ljude. Sjeo je
pod stablo da se odmori i dao misliti svima
nama. Bio je autentičan, poslušan, dosljedan...
• Molite i moli! Za odrasle je molitva često borba. Za djecu je još uvijek užitak. Djeca mole
u svojoj spontanosti. Oni s lakoćom uče molitvene formule. Njihove duše su skroz blizu
Bogu, a po krštenju su postale hramovi Duha
Svetoga. Po molitvi se širi njihovo povjerenje u Boga. Molitva je put po kojem u dječje
duše najlakše ulaze sadržaji vjere. Moli i ti s
njima, moli kao oni, moli i za sebe i za njih!
Crtice iz vjeroučeničkih bilježnica
(razredna nastava):
• Neki ljudi vole Boga u duši i u srcu, a neki to
iskazuju preko svog ponašanja.
• Vjera u Boga se ne može opisati.
Crtice iz vjeroučeničkih bilježnica
(predmetna nastava):
• Sviđa mi se „vjerić“ jer je „vjerićka“ normalna, nema neke svoje fiks ideje, sve nas razumije i uvijek nam dade savjet.
• Vjeroučiteljica je normalna, smirena, ljubazna i nikad u ovih sedam godina koliko nas
uči nije bila živčana. Ostali učitelji nisu takvi.
• Vjeronauk je jedini predmet na kojem se
moja duša može odmoriti.
• Vjeronauk je zabavniji način učenja od svih
ostalih predmeta.
• Na vjeronauku mi je najdraže što se uvijek
pomolimo i što tu molitvu nekomu posvetimo.
• Vjeronauk nas ne uči definicijama nego kako
biti bliži sebi, ljudima oko sebe i Bogu.
• Mislim da je dobro za sve nas da idemo na
vjeronauk i slušamo o Bogu. On će nam prosvijetliti razum i ojačati volju pa ćemo biti još
bolji.
Umjesto zaključka:
Nastoj slijediti Boga koji sigurno u tebe ima
veliko povjerenje! Dovoljno je sjetiti se da je
baš tebe izabrao kao svog suradnika u ovom velikom djelu koje vršiš.
Mirjana Vuletić
STRUČNO USAVRŠAVANJE
17
Vjera srednjoškolaca
Iskustveni vid
Promišljanje o vjeri srednjoškolaca temeljim na osobnim doživljajima koji proizlaze iz
višegodišnjeg iskustva rada u školi, kao i na
svjedočanstvima vjeroučenika gimnazijalaca s
kojima sam razgovarala o temi stručnoga skupa
Vjeronauk – od nauka vjere do stava vjere te od
njih zatražila pisano izražavanje. Oni su znali da
ću se poslužiti njihovim stavovima na izlaganju
te su ih pristali dati u anonimnoj anketi. Neki su
se od njih prepoznali i naknadno pristali da im
se objavi ime.
Analizirajući razmišljanja učenika dobila
sam uvid kako oni procjenjuju osobnu vjeru
i vjeru svojih vršnjaka. Svjedoče da im vjera
tijekom srednjoškolskog obrazovanja prolazi
određene etape: nekritična je i naivna (djetinja);
ulazi u proces mijenjanja i kritičkog propitivanja; prolazi put kušnje od tradicionalnog
vjerovanja bez dostatne osobne uključenosti,
preko indiferentizma do praktičnog ateizma ili
vjerskog stand by-a; upada u zamke privatiziranja tako da srednjoškolci žele živjeti neki svoj
odnos s Bogom, ali bez duboke povezanosti sa
zajednicom vjernika.
Ono čega su više ili manje svjesni jest
činjenica da vjerski život srednjoškolaca nije
izolirana zbilja i da ga je potrebno promatrati u
kontekstu osobnoga dozrijevanja, obiteljskoga i
društvenoga života.
Različiti konteksti vjere srednjoškolaca
Vrednovanje vjere srednjoškolaca ne smije
se izuzeti iz konteksta njihova cjelokupnog
mladenačkoga života koji je pun turbulencija.
Nutarnja previranja i promjene odražavaju se
na svim područjima pa tako i na religioznost.
Upravo je u srednjoškolskoj dobi najizraženije
lutanje u vjeri, odmaci i otuđenja, ali i vraćanje
k vjeri. Dakako, ima i onih kojima otuđenje
postane navika, stil života.
Na vjeru mladih ljudi utječe i suvremeno
društvo u koje urastaju i koje oblikuje njihov
mentalitet. U pluralizmu različitih stilova života
mladima se nude različite i nerijetko oprečne vrednote. Srednjoškolci su svjesni da im
okruženje u kojemu žive pomaže u stvaranju i
njegovanju loših navika. Osjećaju da žive u svijetu koji nije zainteresiran za vjeru te da im je
utoliko teže biti dobrim ljudima i istinskim vjernicima. S druge pak strane kao da im se ne da
živjeti „pod teretom“ vjere. Priznaju da je vjera
obveza, a oni se rado oslobađaju svih obveza.
U opasnosti su da postanu robovi konzumizma
i hedonizma jer im se, u ime zaštite i promocije
osobnih prava, servira da je sve slobodno. „Ali“
- sa svetim Pavlom možemo reći - sve ne koristi.
Sve je dopušteno! Ali - sve ne saziđuje“ (1 Kor
10,23).
Ni religiozni kontekst ne ide „na ruku“ mladima. Daje podvojenu sliku. Naime, u društvu
s vrlo visokim postotkom deklariranih katolika jasno se uočava raskorak između teorije i
prakse. Naši mladi uočavaju nedjelotvornost
vjere, kako u svojoj obitelji tako i u hrvatskom
društvu. Vjera se više živi u privatnosti, a
manje u svojoj bitno zajedničarskoj dimenziji.
Možda upravo zbog toga i srednjoškolci, negdje na raskrižju svojih religioznih opredjeljenja,
makar kratkoročno izabiru slijediti takav put:
18
STRUČNO USAVRŠAVANJE
da se uljuljaju u tradicionalno vjerovanje bez
zauzimanja osobnoga stava. U njihovim godinama kad se raste i „pušta korijenje u negativnim
stavovima, vjeronauk služi da to korijenje iščupa i zasadi novo, da potakne pravi život u vjeri.“
(iz anonimne ankete)
„Moć i nemoć“ srednjoškolskoga
vjeronauka
živjeti povezanost s Bogom, ali ne u Crkvi niti
s Crkvom. Oni čuju što Crkva kaže, što vjera
nalaže, ali i što društvo govori, odnosno kako
se živi te slijede ponuđene modele ponašanja,
a najdominantniji je praktični ateizam koji ne
zaobilazi ni vjerničke obitelji.
Obiteljski odgoj je u krizi. Čini se kao
da roditelji srednjoškolaca kapituliraju pred
zahtjevnošću odgoja i svoju ulogu prebacuju na
školu, Crkvu, društvo. Odgoj za vjeru i u vjeri
također je na niskim granama. Možda je još
donekle i prisutan u dobi djetinjstva, ali u srednjoškolskoj dobi, prema kazivanju učenika, itekako izostaje. U obiteljskim razgovorima vrlo
se rijetko dotiču teme koje se problematiziraju i
vrednuju iz kršćanskog kuta gledanja. Kvalitetniji razgovori su općenito u deficitu. Većinom
ostaju na površini, bez produbljivanja. Upravo
zbog toga mi se čini dragocjenom prisutnost
vjeronauka u srednjoškolskom obrazovanju.
Jedna maturantica u anonimnoj anketi piše:
„Dok sam bila dijete usvajala sam vjerska načela u svojoj obitelji te mi je bilo sasvim normalno
i u školi učiti pojmove vezane uz vjerski odgoj.
Tada sam vjeru u Boga smatrala normalnom.
Svoju vjeru nisam preispitivala. U srednjoj sam
školi sazrijevala u općeljudskim pa i vjerskim
stavovima i to na temelju određenih iskustava.
(...) Vjeronauk u školi dobro mi dođe, sudjelujem u nastavi, ali se ne slažem s dosta stvari
koje Crkva nalaže.“
Mi vjeroučitelji imamo mogućnost preko
nastave vjeronauka „tjerati“ srednjoškolce da
promišljaju o sebi i o svojoj vjeri. Ne damo im
Među srednjoškolcima, Bogu hvala, redovito
ima onih koji pozitivno vrednuju ulogu vjeroučitelja i vjeronauka u dozrijevanju njihove
vjere. Naša zauzetost oko njih ne predstavlja
im problem, nego baš suprotno. Lijepo je stoga
pročitati zapažanje jednoga učenika: „Postoje
ljudi koji nam svakodnevno pokušavaju otvoriti
oči i ukazati na religijske vrijednosti i vrijednosti duhovnog života. Ja jako cijenim njihov
rad.“
Premda je vjeroučiteljsko poslanje unutar
Crkve dragocjeno, valja priznati da nama učiteljima u vjeri nije jednostavno dovesti mlade
ljude do ozbiljnijega promišljanja vjerskih sadržaja kad su u školi ionako preopterećeni raznim
sadržajima koje više usvajaju za ocjenu a manje
za život. Vrlo je zahtjevno potaknuti ih da oblikuju svoj vrijednosni sustav u svjetlu evanđelja
kad mu se praksa protivi. Traži se puno umijeća
i, još više, Božje milosti da uputimo srednjoškolce njegovati svoj osobni odnos s Kristom
koji će ih identificirati u javnom životu. Oni
koji zrelo razmišljaju to i očekuju. Učenik tre-
STRUČNO USAVRŠAVANJE
ćega razreda piše: „Upravo se kod srednjoškolaca izgrađuju stavovi o vjeri pa je to razdoblje
intenzivnog rasta i produbljivanja odnosa prema
Bogu i svijetu oko sebe. Stoga vjeronauk može
pomoći i to mu treba biti cilj, a biblijska znanja sama po sebi nisu od velike koristi ukoliko
ne naučimo vjerom izgrađivati svoj odnos s
Bogom“ (Z. Vukas, trećaš).
Vjerski život velikoga broja srednjoškolaca
redovito se „svodi na neredovito odlaženje u
crkvu i vjeronauk u školi“ (S. Šandrić, maturantica). Stoga naša uloga u njihovu životu nije
zanemariva, pa i kad nam se čini da su nezaineresirani i da se uzalud mučimo. Na tom tragu
dragocjena su svjedočanstva učenika:
• „Drago mi je što imamo u školi vjeronauk jer
mi daje da na neki način potpuno ne zaboravim na Krista.“ (A. Grubišić, drugaš)
• „Na satu vjeronauka osjećam blisku povezanost s Bogom... koja mi pomaže da ojačam
svoju vjeru.“ (iz anonimne ankete)
• „Kad mi se dogodi da neko vrijeme ne idem
u crkvu, vjeronauk u školi održava moju prisnost s Bogom.“ (iz anonimne ankete)
• „Iako ne podržavam vjeronauk u školi,
moram priznati da mi je dosta pomogao. Uz
brojne teme koje smo učili neki su mi stavovi
tako pomogli i tako me se dojmili da su utjecali na promjenu moga prijašnjega mišljenja
za koje mogu reći da je zapravo bilo rezultat
mog traženja sebe same.“ (J. Budimir, maturantica)
• „Mladi su često izloženi raznim utjecajima
koji ih odvajaju od Boga i Crkve. (...) Moja
je generacija povodljiva, pa i ja, ali nam treba
samo malo da se vratimo Bogu. Ja jedno
vrijeme nisam išla nedjeljom u crkvu. Moja
se vjera na neki način ohladila, ali kako sam
odrastala i postajala ozbiljnija, satovi su
mi vjeronauka pomogli da pronađem svoju
vjeru, potaknuli su me na razmišljanje o
Bogu i na kraju vraćanje k Njemu.“ (A. Ivančević, maturantica)
Mladima koji traže odgovore na svoja životna pitanja odgovara školski vjeronauk. Maturanti svjedoče, a njihova se procjena treba vred-
19
novati, da su tijekom gimnazijskoga školovanja
postupno dozrijevali u vjeri. U retrospektivi su
shvatili smisao i domete nekih vjeronaučnih
sadržaja koji im se u vrijeme obrade nisu činili
bitnima za život (J. Vejić). „Priznajem da sam
mnogo puta negodovala zbog odlaska u crkvu
nedjeljom, vjeronauka u školi i pisanja ispita.
Ali baš nastava vjeronauka mi je pomogla da
shvatim neke stvari i izgradim svoj stav. (...)
Meni osobno je pomogla ali priznajem da to tek
sada shvaćam. Prije je bilo bitno dobiti dobru
ocjenu, imati dobar prosjek, a „lako ćemo“ za
shvaćanje i stavove.“ (A. M. Žeravica)
Uz navedena pozitivna iskustva i svjedočanstva učenika o vjeri i vjeronauku, mi koji radimo kao vjeroučitelji u školi imamo i suprotna
iskustva. U razrednim se odjeljenjima susrećemo s onima kojima je vjeronauk nebitan, koji
su po pitanju vjere indiferentni. Poznajemo
srednjoškolce koji su napravili odmak od djetinje vjere i potom zastali u nekom nedefiniranom prostoru, tj. religozno praznom obzorju.
Postavlja se pitanje u kojem će smjeru napraviti
pomak. Meni se čini da oni najčešće naginju na
dvije suprotne strane: ili ulaze u proces izgradnje vjere ili njezine razgradnje. Učenica trećega
razreda iskreno priznaje: „Moja vjera nije vjera
mojih vršnjaka. Na većini njih vidim da im sati
vjeronauka pomažu, uče o svojoj vjeri, vežu
se za nju i trude se živjeti po njoj. Ja sebe već
nekoliko godina ne smatram kršćankom. (...)
Od svega sam se otrgla i osjećam se slobodno.
Valjda to nije vjera za mene. Ipak, volim satove
20
STRUČNO USAVRŠAVANJE
vjeronauka jer to je jedini predmet gdje se uvažava moje mišljenje...“ (L. Antičević)
Među srednjoškolcima ima dosta natruha
ateizma. Ne usuđujem se reći da su ateisti, ali
mladi koji su prosuđivali i komentirali vjeru
srednjoškolaca izjasnili su se da su mnogi njihovi vršnjaci ateisti i da se to ne usude priznati
svojim roditeljima. Njihova je, dakle, procjena
da među srednjoškolcima ima sve manje vjernika. Osobno se s tim ne slažem. Radije bih rekla
da je njihova vjera još nejasna i nedorečena. I
kad se kolebaju, mijenjaju svoje stavove, protive se nekim vjerskim načelima, ne žive ih – u
većini slučajeva ispod površine svega toga tinja
njihovo religiozno traženje. Međutim, ne usude
ga se očitovati. Radije se priklanjaju vršnjacima
koji su svoju vjeru učinili bezličnom ili su stvarno postali ateisti. Priklanjaju se toj imaginarnoj
većini ne znajući da se zapravo radi o dominantnoj manjini.
Nekoliko se maturanata izjasnilo da su se
odmakli od Boga i vjere koja im više ništa ne
znači. Nekadašnji ministrant piše: „Mi kao generacija poklonika elektronskih bogova, televizije
i interneta, odvajamo se od Boga i sve više nas
smatra da je Biblija napisana da bi lakše upravljala glupim i zatucanim ljudima. (...) Moje želje
nisu bile udaljiti se od Boga, ali utjecaj društva
i elektronike i svega po malo dovelo je do toga
da sam odbacio vjeru u potpunosti, ali ništa od
ovoga ne bi bilo važno da sam ja bio ustrajan u
svojoj vjeri.“ (iz anonimne ankete)
U manjini su oni koji otvoreno priznaju da
od krizme nisu povirili u crkvu. To se i vidi.
Statistički podatci govore da veliki broj srednjoškolaca pohađa vjeronauk, ali živi suprotno
naučenomu. Sadržaji ih nedovoljno mijenjaju u
ljudskosti i religioznosti. Pogrešno bi bilo tražiti
glavne odgovorne među vjeroučiteljima. Najveću ulogu u vjerskom odgoju mladih ljudi ima
obitelj. U obiteljskom zajedništvu usvajaju se
pogledi na život i čine prvi koraci u vjeri. Vjeronauk u školi samo je jedan od načina nadogradnje i dozrijevanja vjerskih stavova. Možda bi se
neki odgovori mogli tražiti od župnika: zašto su
mladi nezainteresirani za vjeru, zašto se aktivno
ne uključuju u život svoje župne zajednice? Što
im se u tom smislu na župi uopće nudi? Ne bi
bilo pošteno prema mladima kad bi se a priori
reklo da su nezainteresirani za vjeru i život
župne zajednice. „Vjera je važna za jednoga
srednjoškolca“, ističe učenica drugoga razreda,
„ali našim roditeljima i svećenicima treba biti
jasno da su oni ti koji će nam približiti Božju
riječ i da će oni utjecati na našu vjeru.“ (P.
Samardžić)
Mladi kritičari nedosljednosti
Nadalje, želim spomenuti opravdanu kritičnost mladih prema odstupanjima unutar crkvene
strukture. Znamo da je mladenačko oko kritički
usmjereno prema svima i svemu što ga okružuje, pa tako i prema Crkvi. I kad govore o Crkvi,
obrušavaju se na nju, najčešće naglasak stavljaju na svećenike. Unatoč svih pouka, potrebno
ih je uvijek iznova „uvlačiti u tu Crkvu“ koju
kritiziraju i posvješćivati im njihovo mjesto i
ulogu u zajednici vjernika.
Mladi su kritični, ali ne i samokritični. Posebno su žestoki kritičari kad vide da se vjerska
načela nedosljedno žive u svećeničkim krugovima, a najčešće se hvataju za temu (ne)življenja siromaštva. Već je postala klasika govor o
skupocjenim automobilima svećenika. U novije
se vrijeme spominju i „neke svećeničke afere
koje se povlače u svim medijima“ (L. Mastelić,
maturantica). Čini se da oni koji se opiru vjeri
STRUČNO USAVRŠAVANJE
21
u takvim aferama traže alibi za odmak od Crkve
i od Boga kojega ona naviješta. Čini se kao da
postupaju po diktatu medija čiji je utjecaj na
mlade prilično velik. Učenici privrženiji Crkvi,
obiteljski izgrađeniji u vjeri, također postavljaju
pitanja na spomenute teme, ali bez opredjeljenja
za ili protiv Crkve. Slikovito rečeno, oni jedno
vrijeme zauzimaju status quo s upitnikom iznad
glave. Ne bi bilo dobro ne razgovarati s njima
i o takvim „škakljivim“ temama. Naprotiv,
mislim da je to potrebno, jer može imati pozitivan utjecaj na njihovu vjeru, na njihovo buduće
opredjeljenje.
Vjera srednjoškolaca po godištima
1. razred
Prvaši se snalaze u novoj školskoj sredini, upoznaju nove predmete i profesore te su
pomalo izgubljeni. Najmanje se to osjeća kod
vjeronauka. Njihov se prijateljski odnos prema
predmetu i profesoru temelji na pozitivnom
osnovnoškolskom iskustvu. Što se tiče vjere,
ona je iskrena i u većini slučajeva lišena kritičkog promišljanja. Trzavice nastaju kad se govori o nastanku čovjeka i svijeta, kad se sučele
biologija i vjera.
2. razred
Kod drugaša se budi i raste kritičnost prema
Crkvi (tomu na neki način doprinosi gradivo
koje u drugom godištu zahvaća crkvenu povijest), ulaze u krizno razdoblje koje se odražava
i na vjeru. Ta se kriza vjere rješava ovisno o
obiteljskom okruženju. Najčešće su na jednoj
strani mladi koji dolaze iz obitelji u kojima se
vjera uglavnom ne prakticira. Oni padaju pod
tuđi utjecaj i usvajaju stavove javnog mnijenja
- onih koji su glasniji a odvode ih od vjere. Na
drugoj su strani oni koji ostaju, trude se ostati,
vjerni obiteljskom odgoju u vjeri. U ovoj dobi
izraženija je podložnost mladih utjecaju medija
koji mogu „krojiti“ njihove stavove prema vjeri
i Crkvi. Priprema za sakrament krizme drži ih u
Crkvi, ali te veze dobrano pucaju nakon podjele
sakramenta jer među krizmanicima ima onih
koji uopće ne prakticiraju svoju vjeru. Dupliciranje tema u župi i školi izaziva kod njih dosadu
i odbojnost.
3. razred
Trećaši uzimaju veću slobodu u obitelji kojoj
polako slabi utjecaj na njih. Imaju izraženiju
potrebu za samostalnošću i slobodom. Otvorenije se suprotstavljaju autoritetima. U ovoj dobi
već imaju jasnije želje i izgrađenije stavove. Što
se tiče vjere, ako u njoj nalaze potvrdu svojih
stavova, ona raste, u suprotnom, otvoreno joj
se suprotstavljaju. Osobiti interes pokazuju za
moralne teme koje se u tom godištu obrađuju, kao npr. abortus, upotreba kontraceptivnih
sredstava, povrede života. Srednjoškolcima su
moralna pitanja škakljiva i zanimljiva jer su
aktualna u njihovim krugovima – o njima se
razmišlja i raspravlja. Dakako, ima dobar dio
onih koji neka poglavlja moralnog nauka prilagođavaju svojim shvaćanjima.
U tom kontekstu mogu spomenuti da im
najviše smeta što se Crkva miješa u područje
seksualnosti. Smatraju da u tu sferu osobnosti
ne bi trebala duboko zadirati. Neprihvatljive su
im norme koje se propovijedaju, a potom ruše
nekim nečasnim primjerima. Neshvatljiv im je
stav Crkve oko umjetne oplodnje. Kad obrađujemo ovu temu redovito se aktivno uključuju
u diskusiju i teška srca prihvaćaju argumente.
U sučeljavanju teško povezuju načela vjere s
općeljudskim iskustvom, to jest s opravdanom
čovjekovom željom da ima svoje potomstvo.
22
STRUČNO USAVRŠAVANJE
giozni vakuum koji se možda može protumačiti
kao stand by. Naime, priličan broj srednjoškolaca vjeru ne odbacuje ali je i ne živi, nego ostavlja otvorena vrata za povratak dubljem razumijevanju i dosljednijem življenju vjere u drugo
vrijeme kada će im više trebati ili značiti. U tom
kontekstu zaključujem s izjavom jedne maturantice: „Na vjeronauku se usvaja građa koja se
tiče svakodnevnog ljudskog življenja, obrađuju
se teme koje se danas-sutra mogu, a i vjerojatno
se hoće ticati i moga života“ (T. Dotur).
Zaključak
Srednjoškolac želi konkretne odgovore na svoja
pitanja. Vjera mu mora biti uvjerljiva. Ako je
takva, razvija je, ako nije, lakše je odbacuje ili
je selektivno živi.
4. razred
Na temelju ozbiljnijega razgovora i osvrta
gimnazijskih maturanata na svoju srednjoškolsku vjeru mogu reći da oni ispravno procjenjuju
da je vjerski odgoj koji su primili u obitelji
imao ključnu ulogu u izgradnji njihove vjere.
Spremni su promišljati o svojoj osobnoj vjeri i
ispravno procjenjivati utjecaj društva na kolebanje u vjeri i/li odstupanje od onoga u čemu
su poučeni. Svjesni su da vjernik treba ostati
svoj i izgrađivati odnos s Bogom, ali isto tako
osjećaju da je to vrlo zahtjevno u društvu koje
otupljuje na duhovne vrijednosti, udaljuje se od
Boga i pomalo čudno gleda na svjedočenje vjere
u javnom životu. „Biti pravi vjernik nikada nije
bilo jednostavno, a u procesu istraživanja samog
sebe postaje još teže.“ (S. Jurišić, maturantica)
Spremni su jasno se zauzeti za svoje stavove
pa i kad se kose s vjerskim naukom. Znatan
broj priznaje da se udaljio od crkvene zajednice
nakon krizme - kad se oslobode posljednjega
mehanizma prisile redovitoga dolaska na misu.
Odstupajući od vjerske prakse ulaze u neki reli-
Općenito gledano, srednjoškolci nisu u otporu prema vjeri. Uglavnom se ne suprotstavljaju
katoličkom nauku i prihvaćaju temeljne sadržaje vjere. Ali kad se otvori poglavlje o moralu,
onda nastaje druga priča. Drže da bi se moralni
nauk trebao posuvremeniti, prilagoditi potrebama današnjega čovjeka i suvremenim medicinskim postignućima. Zanimljivo je da oni, i kada
odstupaju od nekih evanđeoskih načela kršćanskoga života, sebe smatraju dobrim vjernicima.
Isto tako, kada se ne slažu s crkvenim naukom
i prilagođavaju ga svojim potrebama, ne razmišljaju o napuštanju Crkve ili odbacivanju svoga
kršćanskoga opredjeljenja.
Mi vjeroučitelji priznajemo, na temelju osobnoga životnoga iskustva, da je vrlo teško i
zahtjevno znanje o vjeri pretočiti u život u vjeri
i od vjere. Našim je srednjoškolcima to još i
teže. Valja s njima imati strpljenja i nadati se
da će pouka da(va)ti plodove u životu, da sjeme
vjere neće propasti nego da će uroditi stostruko
ili barem šezdesetostruko, tridesetostruko (usp.
Mt 3,3-9). Ne daj, Bože, da padne na kamenito
tlo, ostane bez korijena i osuši se (plitka tradicionalna vjera bez osobnog opredjeljenja), da
ga uguši trnje (praktični ateizam), nego neka
padne na dobro tlo, a to je ono oko čega smo se
mi trudili, sadili i zalijevali. Ali, ruku na srce,
samo je Bog onaj koji daje da vjera raste (usp.
1 Kor 3,6-7).
s. Natanaela Radinović
STRUČNO USAVRŠAVANJE
23
Drugi nadbiskupijski stručni skup za vjeroučitelje održan je 3. ožujka 2012. godine u
Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, na okvirnu temu: Vjeronauk i nacionalni identitet.
Nakon molitvenog početka, pozdrava i uvoda u rad stručnog skupa održana su dva predavanja
i tematska rasprava. Zatim je uslijedio rad u pedagoškim radionicama po kriteriju pripadnosti stručnim vijećima. Ovdje objavljujemo oba predavanja te strukturu i glavne naglaske iz
pedagoških radionica:
• Važnost nacionalnog identiteta u obrazovanju (prof. dr. Božo Skoko)
• Vjera i nacionalni identitet (prof. dr. Gordan Črpić)
• Izbor i interpretacija vjeronaučnih sadržaja u službi očuvanja nacionalnog identiteta
(prir. Ružica Maleš, prof.)
Važnost nacionalnog identiteta u obrazovanju
Uvod
Čak i u najzabačenijim dijelovima Sjedinjenih Američkih Država je sasvim normalno da se
prije početka nastave svira američka himna, kao
izraz dubokog poštovanja prema nacionalnim
vrijednostima. Teško je pronaći ijednu školu
ispred koje se ne vije američki barjak ili će proteći sat povijesti, kulture i engleskog jezika, na
kojem se s ponosom neće govoriti o američkim
doprinosima svjetskoj civilizaciji. Amerikanci
očito znaju koliko je važan nacionalni ponos i
osjećaj domoljublja za razvoj i napredak jedne
nacije. Analiziramo li situaciju i u najrazvijenijim europskim državama možemo vidjeti da nacionalni identitet igra snažnu ulogu u obrazovnom sustavu.
Hrvatska i nacionalni identitet
Hrvatska je država u kojoj je ovo pitanje
ostavljeno umješnosti i domoljubnom osjećaju
nastavnika, profesora ili učitelja. Dapače, svako
inzistiranje na takvoj praksi moglo bi biti doživljeno i medijski popraćeno kao izraz nacionalizma ili „pranja mozga“ učenicima, pa mnogi
nacionalne teme provuku tek na satovima povijesti, uz mnogobrojne ograde. To ne čudi jer
Hrvatska na državnoj razini već godinama nema
jasne slike o sebi, svojim potencijalima i mo-
gućnostima, a domoljublje i nacionalni ponos
kontinuirano se potiskuju kao nešto nazadno.
Nema konsenzusa ni o prošlosti, ni o sadašnjosti, a kamoli o budućnosti. Hrvatski identitet
je nedorečen i pomalo gurnut u zapećak. Kako
ćemo šarmirati sutra svoje susjede u Europskoj
uniji i na sebe skrenuti globalnu pozornost, kad
ne znamo dovoljno o samima sebi, a i ono malo
što znamo i imamo godinama potcjenjujemo i
zanemarujemo.
24
STRUČNO USAVRŠAVANJE
U završnici mukotrpnih pregovora između
Hrvatske i Europske unije gotovo svakodnevno
smo slušali koje su nam države sklone a koje
nisu. Čudili smo se kad su pojedini ministri razvijenih europskih država sumnjali u našu doraslost za članstvo u toj zajednici ili tražili dodatna
promatranja. Nije nam bilo jasno kako ti europski birokrati ne mogu shvatiti da smo i prije početka pregovora bili spremniji nego neke države
koje su odavno članice Europske unije!? Pitali smo se: zar ne vide da stoljećima pripadamo
zapadno-europskoj kršćanskoj civilizaciji i da
smo se dovoljno „europeizirali“, „reformirali“ i
„odricali“ u ovom dugom pregovaračkom procesu!? Danima smo slušali u finalu pregovora
kako pojedine europske države vrve negativnim
stereotipima o Hrvatskoj. I sam češki ministar
vanjskih poslova reče kako se njegove kolege
prema Hrvatskoj odnose s puno predrasuda. A
znamo da u procesu ulaska u EU „pregovori“
čine tek vrh sante leda, dok onaj veći (nevidljivi) dio ionako čine predrasude, očekivanja, stereotipi, strahovi, nepoznanice i slično u glavama
naših budućih susjeda. I dok smo pregovore priveli kraju, premalo smo učinili da promijenimo
sliku o našoj zemlji u tim skeptičnim državama
i stvorimo ozračje dobrodošlice.
Naime, imidž neke države stagnira od onog
trenutka kad je svijet zadnji put čuo nešto neobično i veliko o njoj. A budući da su loše vijesti
općenito intrigantnije, trajnije i brže se šire od
dobrih vijesti, postoji snažna tendencija prema
kojoj nacionalni imidži lakše skupljaju negativnu tržišnu vrijednost, nego pozitivnu. Zato nije
čudo kad u europskoj kolektivnoj percepciji, nad
slikama prekrasne hrvatske prirode ili kulturnog bogatstva prevladavaju slike rata, komunističkog nasljeđa, korupcije, zaostalog Balkana,
ratnih zločina i sl. U modernom, užurbanom i
komunikacijski preopterećenom svijetu, ako na
to nismo primorani, teško pronalazimo vremena
kako bi smo se temeljitije posvetili životu i napretku drugih država. A Hrvatska posljednjih godina se baš i nije trudila kreirati velike događaje
ili pričati atraktivne priče kojima bi zasjenili rat,
suđenja, uhićenje premijera... Unatoč lošoj gos-
podarskoj i političkoj situaciji te sveopćem pesimizmu, imamo se čime pohvaliti. Jasno pritom
moramo biti svjesni da se ničiji imidž ne mijenja
preko noći. Čak ako država gospodarski snažno
uznapreduje i politički se repozicionira, mogu
proći još godine pa čak i desetljeća prije nego
se svijet predomisli i preispita svoje mišljenje
ili ponašanje prema toj zemlji. Zapravo država
se može - bez dobre komunikacijske strategije i
upravljanja vlastitim imidžom - ponašati besprijekorno desetljećima, ali i dalje biti opterećena
lošim ugledom koji je stvoren davno prije, bez
obzira koliko je to pošteno. Jasno Hrvatska je
daleko od te idealne slike, ali i ni oni koji odlučuju o našoj sudbini nisu baš savršeni onako
kakvima se čine.
Tko je, dakle, odgovoran za europske predrasude prema Hrvatskoj? Možemo danima
prozivati političare europskih država zbog njihove neinformiranosti ili nepravednosti. Ali oni
ionako reflektiraju razmišljanja svojih građana.
Zato je mudrije zapitati se: koliko smo mi sami,
odnosno oni koje smo birali, učinili u promjeni imidža Hrvatske, odnosno jesmo li dovoljno
motivirali europske građane i dužnosnike da nas
bolje upoznaju te jesmo li se kvalitetno predstavili Europi, da nas dočeka kao ravnopravnog
europskog partnera a ne kao siromašnog balkanskog rođaka?
Kako Hrvatska još ne razumije važnost imidža i mudrijeg pozicioniranja na europskoj političkoj sceni najbolje svjedoči i jedan mali recentni primjer. U svibnju prošle godine smo prilično suhoparno proslavili 300. obljetnicu rođenja
velikog hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića, koji je u svoje doba žario i palio Europom
te utjecao na razvoj svjetske znanosti. Uostalom
i papa Benedikt XVI prilikom svoga posjeta Hrvatskoj izvukao ga je kao primjer i uzor. Druge bi države kroz njega ispričale priču o sebi,
a kroz manifestacije, filmove, simpozije, nove
proizvode, suvenire i koncerte po cijeloj Europi
pokazale tom skeptičnom Zapadu da su Hrvati
itekako stvarali Europu kakvu danas poznajemo.
Dakle, ne koristimo ni šanse koje nam se same
nude. I dok mi ne znamo što bi s vlastitim veli-
STRUČNO USAVRŠAVANJE
kanima i dok mudrujemo kako bi ispričali priču
o sebi znatiželjnoj Europi, čiji su pogledi uprti
u tog novog susjeda, Srbi su već na listu svojih
velikana upisali ne samo Andrića, Gundulića i
Držića, već i Ruđera Boškovića, ma koliko se
god to činilo smiješnim i apsurdnim. I dok se
mi ne znamo veseliti ni vlastitim uspjesima, niti
cijeniti ono što su nam pređi ostavili u nasljeđe,
iskreno se bojim da ćemo uoči sljedeće velike
obljetnice rođenja ovog sjajnog Dubrovčanina
na nekom arbitražnom sudu morati dokazivati
je li on uopće naš velikan. Koliko god nam se
taj odnos prema Boškoviću činio nevažnim za
imidž Hrvatske u Europi, moramo znati kako
upravo takve male priče sporo ali učinkovito
mijenjaju percepciju drugih o nama.
Pitanje identiteta je, i nevezano za Europsku
uniju, iznimno važno u životu svake države.
Značajan broj autora smatra kako je nacionalni identitet važan za opstanak i prosperitet države i naroda jer zajednička predodžba građana o svojoj zemlji i njezinim vrijednostima njih
međusobno povezuje u jedno tijelo. Tako briga
o nacionalnom identitetu više nije pitanje samo
nacionalnog ponosa, već i ekonomska kategorija, čija se sudbina nipošto ne smije prepustiti
slučaju. Takvo stajalište zastupa i Simon Anholt, koji pitanje nacionalnog identiteta stavlja u
samo središte brendiranja države, ističući kako
je „stvaranje duha dobroćudnog nacionalizma“
među narodom, bez obzira na kulturne, društvene, etničke, jezične, ekonomske, političke, teritorijalne i povijesne podjele, prva i najvažnija
komponenta nacionalne strategije. Njegovu tezu
potkrjepljuju različita istraživanja koja kažu
kako one nacije koje imaju više samopoštovanja i nacionalnog ponosa uživaju bolji imidž u
svijetu. Također je poznato kako je najbolji preduvjet promocije identiteta samo življenje tog
identiteta.
Primjer velikih zemalja
Kampanja koju je prije nekoliko godina provela Njemačka pod nazivom Du bist Deutschland! (Ti si Njemačka!) izvrstan je primjer
25
nacionalne kampanje jačanja samosvijesti i nacionalnog ponosa. Cilj te kampanje bio je prouzročiti promjenu u raspoloženju nacije, podići
razinu nacionalnog ponosa, motivirati građane
i institucionalne predstavnike kako bi preuzeli
svoj dio odgovornosti za budućnost Njemačke
te tako pridonijeli njezinu razvoju. Kulminacija
aktivnosti dogodila se tijekom 2005. i 2006. godine, uoči i nakon održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva. Projekt je koristio oglašivačke kampanje i kampanje odnosa s javnošću. U
kampanju su se uključile mnogobrojne njemačke slavne osobe i vodeće nacionalne institucije,
te 25 ključnih medijskih korporacija.
Druga njemačka kampanja, čiji je cilj bio
ojačati i zadržati pozitivni ugled Njemačke u
lokalnoj i međunarodnoj zajednici, zvala se Deutschland – Land der Ideen (Njemačka – zemlja
ideja). Poseban fokus kampanje bio je usmjeren na Njemačku, kao zemlju znanosti i kulture,
pjesnika i mislilaca te inovativne njemačke proizvode. Inicijatori i partneri ovog projekta bili
su njemačka vlada, njemačko gospodarstvo i
industrija, koje predstavlja Njemačka udruga industrija (BDI) te vodeće njemačke korporacije.
Pokrovitelj je bio njemački predsjednik Horst
Köhler, a radi implementacije projekta Njemačka – zemlja ideja osnovana je i institucija
FC Deutschland GmbH. Analitičari procjenjuju
kako su te i slične kampanje uvelike pridonijele jačanju nacionalne svijesti i ponosa, a time i
26
STRUČNO USAVRŠAVANJE
motiviranosti njemačkog naroda u radu za dobro
njemačke države. Nema dvojbe kako je taj novi
odnos prema svojoj državi utjecao i na brzi izlazak iz krize.
Samopoštovanje – temelj nacionalnog
identiteta
Pitanje nacionalnog identiteta, ponosa, domoljublja ili patriotizma nacionalno je pitanje
par exellence svake normalne demokratske i
razvijene države. Ali zapadne zemlje su davno
shvatile da na taj način, ne samo da jačaju snagu
vlastite države, već i duh njezina naroda, koji se
pozitivno odražava na njezin cjelokupni razvoj,
a prije svega gospodarski. Odnos prema vlastitom identitetu i nacionalni ponos izravno su povezani i s imidžom koji država uživa u svijetu.
Imidž države, naime, uvelike ovisi i o ponašanju
njezinih građana, budući da oni u očima svijeta
predstavljaju njezine glasnogovornike i simbole,
a na temelju njihova ponašanja, ljudi u inozemstvu često donose zaključke o cijelom narodu i
državi. Prema tome, informiran, motiviran i ponosan građanin predstavlja najboljeg promotora
svoje zemlje. S druge strane život u cijenjenoj,
priznatoj i od svijeta poštovanoj zemlji uvelike
će pridonositi i zadovoljstvu i ponosu njezinih
stanovnika. Prema tome, za pretpostaviti je ako
su građani ponosni na svoju zemlju veća je vjerojatnost da će visoko mišljenje o njoj projicirati
i prema inozemstvu. Tu pretpostavku potvrđuje
i Indeks zemalja brendova, koji godinama istražuje popularnost država svijeta a koji je 2005.
pokušao analizirati kako populacija određene
države rangira vlastitu zemlju u odnosu na druge, te ima li kakvih poveznica između tog načina i načina kako ih rangiraju druge države.
Svaka od prvih 15 najuglednijih zemalja svijeta
stavila je sebe na prvo mjesto, dok su isto učinile
samo dvije zemlje od zadnjih 20. Očito se ovdje
potvrdila ona narodna uzrečica – „Ako se sam
ne cijeniš, neće te ni drugi cijeniti!“. Pritom su
se kao najponosnije nacije istaknuli Amerikanci
i Talijani.
Gdje su u toj priči Hrvati? Agencija GFK iz
Zagreba 2000. godine provela je istraživanje
javnog mišljenja hrvatskih građana o Hrvatskoj
i nekim drugim zemljama. Sažetak dotičnog
istraživanja bi se mogao svesti na to da 44 %
građana drži kako je Hrvatska prosječna zemlja,
32 % ih smatra kako je lošija od drugih zemalja
a tek 21 % da je bolja! U usporedbi mišljenja o
Hrvatskoj i pojedinim drugim zemljama, Hrvatska zauzima tek sedmo mjesto! Ispred nje, Hrvati su na top ljestvici pozicionirali Njemačku,
Austriju, SAD, Italiju, Francusku i Sloveniju.
Budući da se podaci s vremenom mijenjaju treba ih uzeti s rezervom. Međutim, jasno govore
o vlastitom poimanju vlastite države. Doduše,
netko bi mogao reći kako su Hrvati samo realni,
budući da se Hrvatska ionako ne može mjeriti s
tim zapadnim uzorima. To može biti donekle i
točno, ali odnos prema identitetu i vlastitoj državi nikada nije suhoparno znanstveno rangiranje, već i pitanje emocija. A kad emocije prema
vlastitoj državi zahlade, onda ima razloga i za
uzbunu.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih komunikologa pok. Pavao Novosel svojedobno je pisao
kako su čak za loše mišljenje naših istočnih susjeda, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dijelom odgovorni i sami Hrvati.
Podsjetimo, dio njihovih glasnih intelektualaca
i političara Hrvate je smatrao nedržavotvornom
nacijom, ljudima koji nemaju pravoga političkog smisla, duhovno i kulturno slabijima, narodom stvorenim za služenje a ne za samostalnost.
On se poziva na neka egzaktna istraživanja koja
su pokazala da je u Hrvatskoj u priličnoj mjeri
bila prisutna takozvana „podanička“ politička
kultura. Tako u knjizi Europa 92. i Hrvatska 91.
Novosel piše: Kad bi samo prije nekoliko godina
nekom našem običnom čovjeku postavili pitanje
samodefinicije, on bi, uz časne iznimke, sebe
odredio kao pripadnika „malog“, „skromnog“
naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga. Ukratko, mi smo Hrvati po svojoj
samodefiniciji skromni, što onda uključuje i to
da su drugi bolji od nas. Zato je Domovinski rat
smatrao razdobljem ponovnog buđenja „prigu-
STRUČNO USAVRŠAVANJE
šene“ nacionalne svijesti i samoodređenja, koji
su tijekom komunističkog razdoblja bili svojevrsna tabu-tema. Bilo je to „krizno“ razdoblje u
kojem se oblikovala hrvatska samosvijest te odnosi Hrvata s drugim narodima. Novosel je zbog
toga smatrao iznimno pozitivnom činjenicom, u
tom svojevrsnom redefiniranju hrvatskoga identiteta, uspješnu obranu od daleko nadmoćnijeg
velikosrpskog agresora. To je po njemu otklonilo komplekse od „većih“ i „nadmoćnijih“.
No to je bio tek početak nedovršene priče.
Novosel je te 1991. godine još predlagao da se
hrvatski narod mora promijeniti te „postati narod, koji je svjestan svojih vrijednosti, narod
ponosan na svoju povijest i, još više, ponosan
na budućnost koju će sebi stvoriti“. On se zauzimao za to da se nova hrvatska nacionalna svijest
mora definirati kao nacionalni ponos, kao uvjerenje da smo jednaki sa svim ostalim nacijama u
Europi i svijetu. To, dakako, ne znači da bismo
sada trebali nerazumno odbacivati sve što dolazi od drugih. Naprotiv, naš razvoj, kao i razvoj
drugih nacija, i nadalje će se sastojati u tome
da prihvaćamo sve vrijednosti koje nam dolaze
od drugih i da se na taj način integriramo u širu
međunarodnu zajednicu, ali je isto toliko jasno
da to moramo činiti bez podcjenjivanja svojega,
dakle, s punom sviješću o tome koliko i sami
vrijedimo.
Razgrađuje li Hrvatska svoj nacionalni
identitet?
Tijekom rata, a i nakon oslobađanja okupiranih državnih područja, nastojalo se pristupati
izgradnji takvog identiteta o kojemu je Novosel pisao, čak i uz potporu najvišeg državnog
vrha. Međutim, nekada se „izgradnji identiteta“
pristupalo i pomalo nestručno pa i iritirajuće, a
nekada se, doduše, i malo pretjerivalo u pozicioniranju Hrvatske na novoj geopolitičkoj karti
svijeta. Početkom 2001. godine, nakon odlaska
Hrvatske demokratske zajednice s vlasti te dolaska socijalno-liberalne koalicije doživjeli smo
dijelom negiranja tog „nacionalnog identiteta u
nastajanju“. Naime, pojedinim potezima nove
27
vlasti dovedene su u pitanje ili su čak zanemarene ranije promovirane vrijednosti (na simboličkoj razini: počasna garda, Oltar domovine na
Medvedgradu, vojne parade, velebne proslave
Dana državnosti i Dana zahvalnosti, čak je i
premješten „prepoznatljivi“ Dan državnosti sa
30. svibnja na 25. lipnja, a 8. listopada stvoren
Dan neovisnosti). A simbolika Domovinskog
rata i oslobodilačkih akcija, koje su vratile ponos i nadu te darovale slobodu hrvatskome narodu, neodgovornošću vlasti prilično je načeta
u kolektivnoj memoriji. Iako su se neke aktivnosti poput istraživanja ratnih zločina i suđenja
odgovornima na međunarodnom sudu za ratne
zločine u Haagu uistinu trebale dogoditi i ranije,
njihova ispolitizirana a često i naivna „izvedba“
dijelom je utjecala na „rušenje“ samosvijesti i
nacionalnog ponosa. A tome su svakako pridonijeli i pritisci te tutorstva različitih međunarodnih institucija, čiji su potezi dijelom shvaćeni i
kao ugrožavanje hrvatske samostalnosti. S druge strane „rušenje mita o hrvatskoj posebnosti“
načeto je i velikim gospodarskim problemima,
kad je u prvi plan došla životna egzistencija koja
je ljudima ipak najvažnija.
Za nedovršeni proces jačanja hrvatskog identiteta i slabljenje osjećaja nacionalnog ponosa
odgovornost treba tražiti među najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima i tijekom vladavine Hrvatske demokratske zajednice (od 2003.2011.), koji su skrb o nacionalnom identitetu,
28
STRUČNO USAVRŠAVANJE
simbolici pa i nacionalnom osjećaju doživljavali
kao sporadične stvari. Nastojeći ispraviti grešku ponekog pretjerivanja prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana odlazili su u potpunu krajnost
i brigu o tim ključnim nacionalnim pitanjima
pretvarali u stihiju ili srozavali na prosječnost.
Mediji i obrazovni sustav, kao najjači promotori nacionalnog identiteta, slijedili su njihov primjer. Pitanja - Tko smo? Što nam je zajedničko?
Što je naša prošlost a što budućnost? te Kamo
idemo? - nažalost, ostala su neodgovorena do
danas.
Koliko god im se ova pitanja činila nevažnima, nacionalna simbolika ima iznimno važnu
ulogu u životu modernih država i međunarodnim odnosima, iako se nekada vjerovalo kako
će pomalo gubiti na važnosti. Dapače, jačanjem
globalizacije države postaju sve osjetljivije na
vlastite vrijednosti, povijest, identitet i simbole.
Nerijetko se zbog tih stvari vode i sukobi između pojedinih država. Uzmimo na primjer odnos
Makedonije i Grčke. Već godinama se spore oko
imena, interpretacije povijesti i svojatanja velikana. Ovih dana u Skopju Makedonci podižu
spomenik Aleksandru Makedonskom kao svome velikanu. Grčka to smatra pravom pljuskom,
i svi se slažu kako će taj čin još više zakomplicirati njihove odnose i otežati makedonski put
prema članstvu u EU i NATO-u. Mislim da ne
treba posebno naglašavati koliko su Amerikanci
osjetljivi na svoju zastavu, himnu, praznike, memorijalna mjesta, nacionalne vrijednosti... Bez
obzira tko je na vlasti i kakvu politiku vodio te
su činjenice doslovce svete i nitko ih se ne usuđuje dovoditi u pitanje, mijenjati ili zabranjivati.
Situacija u Hrvatskoj posljednjih deset godina je pomalo shizofrena. Iako smo mlada država
i trebali bismo biti iznimno osjetljivi prema bilo
kakvim promjenama vezanim uz nacionalnu
simboliku, mi smo u kratkom roku promijenili
datum Dana državnosti, ukinuli Oltar domovine
na kojem su deseci inozemnih državnika odavali počast Hrvatskoj, načine proslava nacionalnih
blagdana sveli na proslavu dana općine, a pitanje nacionalnog ponosa prilično srozali. A kao
što rekosmo istodobno većina teoretičara, koji
se bave ovom problematikom, tvrdi kako pitanje nacionalnog ponosa više nije pitanje nacionalizma ili prigodničarskog paradiranja, već
prije svega ekonomsko pitanje. Iz odnosa prema
domovini, vlastitom narodu i vlastitim vrijednostima proizlazi i odnos prema vlastitim proizvodima, radu, korupciji, kriminalu u zemlji,
žrtvovanju za domovinu i sl. Treba li uopće spomenuti kao primjere Japan, Njemačku, SAD...?
Oni su svjesni da se ta nacionalna simbolika i
odnos prema identitetu izravno reflektiraju i na
njihov ekonomski prosperitet. Zato su primjerice američki nacionalni blagdani ujedno blagdani
svake američke obitelji koji se rado iščekuju i u
zajedništvu slave.
Mijenjanja pravila igre na ovom području sa
svakom novom vlasti dokazuju da smo nezreli i
nedorasli. Jasno je da bismo se mogli sporiti je li
Oltar domovine najidealnije mjesto za odavanje
počasti žrtvama za Hrvatsku, ali je činjenica da
je to mjesto zaživjelo i postalo dio zajedničke
memorije. Ne mogu se oteti dojmu da se 2000.
napustilo Oltar domovine isključivo zbog toga
što je to bila Tuđmanova ideja, a novi vladari su
htjeli ukloniti iz javnosti sve što je na njega podsjećalo. Iako su obećavali da će izgraditi novi
memorijalni centar, gdje će strani državnici polagati vijence, pokazalo se da se godinama nisu
pomaknuli od ideje već su lutali po grobljima a
kad bi strani protokoli zatražili polaganje vijenca onda bi se snebivali. Očito je predsjedniku
Josipoviću više bilo neugodno jer je obišao svijeta i vidio kako se to radi u normalnim državama pa je prošle godine predložio povratak na
Oltar domovine. Nažalost, bila je to jednokratna
„uporaba“ Medvedgrada samo za 20. obljetnicu.
Slična stvar je i s počasnom stražom na Markovu trgu i ispred Ureda predsjednika. Jasno da
se možemo sporiti jesu li odore bile previše nakićene i jesu li sasvim odgovarale povijesnom
originalu, ali je činjenica da se Hrvatska itekako može ponositi sa svojom vojnom prošlošću i
povijesnim postrojbama te da ima što ispričati
svijetu, pa i na taj simboličan (nekim i smiješan) način. Prisjetimo se kako su u vrlo kratkom
vremenu postale turistička atrakcija. Nakon nji-
STRUČNO USAVRŠAVANJE
hova prisilnog ukidanja godinama nismo mogli
stranim vodičima objasniti zašto su nam toliko
smetale te crvene odore da smo ih morali maknuti, jer je njima normalno da su počasne straže prigodničarske i služe atrakciji a ne politici.
Uostalom, ima ih gotovo svaka država i s par
stotina godina povijesti.
Nasuprot priličnoj neodgovornosti na domaćem terenu, mnogobrojni primjeri iz razvijenog
svijeta pokazuju kako „riba smrdi od glave“.
Upravo su pojedini državnici i vlade najviše
pridonosili jačanju nacionalnog ponosa, te redefiniranju identiteta i imidža vlastite države.
Mnogi za primjer uzimaju američkog predsjednika Obamu koji uspješno spaja tradicionalno
i moderno, prošlost i budućnost Amerike. On
se uvijek s poštovanjem odnosi prema svojim
prethodnicima, makar bili i omraženi u velikom
dijelu naroda, a s dojučerašnjim političkim protivnicima, u interesu Amerike, zajednički gradi
njezinu budućnost. Jasno, riječ je o vizionarskim vođama koji su svjesni snage nacionalnog identiteta i odgovornosti koje su prihvatili
prisegom pred poviješću ali i budućnosti svoga
naroda. Jedino se na takvim temeljima može
definirati jasan zajednički cilj, vizija zajedničke
budućnosti i smisao za buduću ulogu države u
svijetu te tako voditi državu naprijed. Hrvatskoj
takav pristup neodoljivo nedostaje. A upravo su
dugoročni ciljevi i zajednička vizija jedne nacije
zaglavni kamen njezina pozicioniranja u svijetu.
Nacionalni identitet u medijima i
obrazovnom sustavu
Uz presudan odnos politike prema pitanjima
nacionalnog identiteta, nezaobilazni su također obrazovni sustav i mediji. Mediji bi trebali
pokazati više odgovornosti za zajednicu u kojoj djeluju i promovirati nacionalne vrednote.
a država mora početi obrazovati djecu da budu
informiraniji, entuzijastičniji i ponosniji zagovaratelji vlastitog naroda. Spomenuti S. Anholt
takav pristup smatra čak i učinkovitim načinom
kontrole gubitka populacije, jer ako tinejdžeri i
mladi ljudi osjećaju da je mjesto u kojem žive
29
u žiži zbivanja, da ga ljudi u drugim mjestima
diljem svijeta cijene i poštuju, i ako za njega
ponosno tvrde da je njihovo zbog pozitivnih reakcija s kojima se susreću kad god nekoga upoznaju, puno su manje šanse da će oni podleći
moći brenda nekog mjesta koje je glamuroznije
i udaljenije, te jednog dana odseliti. Mislim da
bi i to trebao biti jedan od važnih momenata u
dugoročnim promišljanjima hrvatske sudbine,
posebice kad se susreće s poraznim demografskim statistikama.
Kad je u pitanju obrazovni sustav i hrvatski
identitet važno je napomenuti kako identitetske
teme ne smiju biti isključivo vezane uz određene predmete ili teme. One trebaju prožimati najrazličitije predmete – od glazbe i matematike do
vjeronauka, budući da je na svakom od područja
proučavanja hrvatski narod ostavio traga. Pritom
je jako važan angažman škola u obilježavanju i
posvješćivanju važnih povijesnih datuma, velikana, legendi i sl. U tom smislu važan je školski
program, ali još više kreativnost i inovativnost
nastavnika, ravnatelja, pedagoga...
Ukratko rečeno, ako mladi naraštaji postanu
svjesniji svojih posebnosti, budu ponosniji na
svoj nacionalni identitet, te ga znalački predstave i iskomuniciraju svijetu, to će biti najbolja
30
STRUČNO USAVRŠAVANJE
obrana i od opasnosti koje nosi globalizacija za
nacionalne identitete. Iako u hrvatskoj javnosti
još dijelom postoje strahovi od gubitka nacionalnog identiteta prilikom ulaska u Europsku
uniju, taj strah je neopravdan budući da identitet prvenstveno ovisi o vlastitom poimanju a ne
vanjskim utjecajima. Dapače, države i narodi s
jasno definiranim identitetom, ulaskom u nove
asocijacije dobivaju novu publiku, u kojoj se
mogu kvalitetno predstaviti te na različite načine „unovčiti“ svoje posebnosti. Hrvatska, ako se
kvalitetno pripremi, može mirno i ponosno ući u
Europsku uniju ne bojeći se da će izgubiti svoju
osobnost ili biti dočekana kao manje važan član
te zajednice. Dapače, ulazak u Europsku uniju
Hrvatskoj može donijeti mogućnosti izravnijeg
i učinkovitijeg privlačenja pozornosti europskih
susjeda. A s obzirom na moć imidža, Hrvatska
tu priliku može iskoristiti za nove uspjehe u politici, gospodarstvu i turizmu.
Zaključak
Kad govorimo o suvremenom nacionalnom
identitetu, govorimo zapravo o konkurentnom
identitetu, odnosno „iskomercijaliziranom“
identitetu. Identitet koji će služiti za naše vlastito samozadovoljstvo i jačanje ega, bez privlačnosti za druge koji bi ga željeli iskusiti, osjetiti
ili kupiti, nije identitet s kojim ćemo biti sretni
stanovnici međunarodne zajednice. Da bismo
naš identitet živjeli i čuvali te zahvaljujući njemu napredovali prema toliko željenom blagostanju, države i nacije danas moraju postati svjesne
svoga zahtjevnog okruženja te jasno definirati
tko su i što žele, što mogu ponuditi svijetu, zbog
čega bi nekome bile važne i zašto bi ih se poštovalo. Moraju pronaći način kako će privući pozornost drugih i ispričati im priču o sebi te kako
će među njima stvoriti poklonike, kupce, lobiste, prijatelje ili pak smanjiti broj neprijatelja.
Zapravo moraju definirati svoj moderni identitet
te ga pokušati predstaviti svijetu.
Imati strategiju upravljanja identitetom i
imidžom znači točno znati koje talente, kvalitete ili prednosti posjedujemo, znati ih iskoristiti i pokazati svijetu. A kako bi se neka država
učinkovito mogla natjecati s drugima treba biti
prepoznatljiva po nečemu – po vrijednostima,
ljudima, proizvodima, prirodnim potencijalima,
ambicijama, kulturi, povijesti ili pak kombinaciji svega navedenog. Pritom te prednosti treba
znati posložiti u jedinstvenu, istinsku, karakterističnu i atraktivnu cjelinu, kako bi ih pretvorili u
moćan alat vlastite promocije i uspjeha. Drugim
riječima, nužno je identitet „komercijalizirati“
kako bi bio privlačan drugima te kako bi zaživio
u globalnim okvirima. U tom smislu Simon Anholt nacionalni identitet i brend zemlje gotovo
poistovjećuje, smatrajući kako je brend zemlje
– nacionalni identitet na materijalan, snažan,
priopćiv i prije svega koristan način. Jasno treba razlikovati promoviranje i „pakiranje“ nacionalnog identiteta od njegova trivijaliziranja i
banaliziranja, do čega može dovesti nestručno
upravljanje procesima brendiranja i neodgovoran odnos prema vlastitim vrijednostima.
Prof. dr. sc. Božo Skoko
Preporučena literatura:
Božo Skoko, Država kao brend, Matica hrvatska, Zagreb 2009.
Božo Skoko, Hrvatska - identitet, image i promocija, Školska knjiga, Zagreb 2005.
STRUČNO USAVRŠAVANJE
31
Vjera i nacionalni identitet
Složenost nacionalnog identiteta
Kad se danas raspravlja o konstrukciji nacionalnog identiteta u obzir se generalno uzimaju
dva teoretska modela: primordijalistički i modernistički. Iz primordijalističke perspektive nacija ima podrijetlo u dubljim i starijim slojevima
grupnog identiteta i međugrupnih odnosa te je
duboko ukorijenjena u društvenu i individualnu svijest. S druge strane, modernističke teorije
objašnjavaju naciju kao proizvod industrijalizacije, političke demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija. Nacija u tom smislu nije neka
društvena stvarnost posebne vrste nego ideološki projekt koji pokreću i promoviraju društvene
elite.
I jedan i drugi model izložen je kritikama.
Primordijalističkim teorijama prigovara se da
su slične nacionalizmu, da osporavaju etičku
kvalitetu nacije, da izdižu naciju iznad ostalih identiteta te da su realna osnova za sukobe
među nacijama. S druge strane, modernističkim
se teoretičarima prigovara da su im teorije slične
„službenom antinacionalizmu“, da naciju vide
kao fikciju te da je uporno vežu uz artificijelne
odnose odbijajući je vidjeti kao realni supstrat
suvremenih društava.
No, nacionalni identitet nije i jedini mogući
identitet. Suvremena konstrukcija identiteta podrazumijeva određene odnose i relacije, kako
to naglašavaju Ivan Cifrić i Krunoslav Nikodem koji su se bavili znanstvenim istraživanjem
identiteta u Hrvatskoj. Tako ova dvojica znanstvenika u konceptu istraživanja identiteta u Hrvatskoj navode pet takvih relacija: odnos prema
sebi, odnos prema drugima, odnos prema svijetu, odnos prema prirodi i odnos prema Bogu.
Nadalje, konstrukciju identiteta u suvremenom svijetu možemo vezati uz razvoj samog
društva. Načelno, s obzirom na razvoj društva,
možemo ga podijeliti u tri kategorije ili tipa:
• tradicionalna društva
• moderna društva
• postmoderna društva.
Tradicionalna društva karakteriziraju statičnost, zatvorenost, pripisani društveni položaj,
velik značaj i utjecaj religije. U tim društvima
pitanje identiteta se ne postavlja već se mehanički podrazumijeva.
Moderna društva su društva koja karakterizira diferencijacija, veća stratifikacija, industrijalizacija, a s obzirom na religiju sekularizacija,
racionalizacija i birokratizacija. U tim se društvima radikalno propitkuje pitanje identiteta budući da pojedinci i društvo tragaju za onim stabilnim i čvrstim što ih u toj dinamici diferencira
i određuje.
Postmoderna društva su obilježena procesima subjektivizacije, refleksivne modernizacije,
globalizacije i virtualizacije. U tim društvima je
značajan fenomen izbjegavanja čvrstog identiteta i prihvaćanja modela slabih te „prelijevajućih“ identiteta, kako navodi Z. Bauman.
Vjera i religioznost - sastavni dio
nacionalnog identiteta
U kontekstu Republike Hrvatske istraživanja
pokazuju da u izgradnji suvremenog hrvatskog
identiteta prevladavaju elementi tradicionalnosti, dok su elementi modernosti i postmoderno-
32
STRUČNO USAVRŠAVANJE
sti manje zastupljeni. Prijepor koji se pri tome
javlja odnosi se na korištenje tradicionalnih
elemenata uglavnom u dnevnopolitičke, a ne
u modernizacijske svrhe, uslijed čega hrvatske
političke elite predstavljaju svojevrsno hrvatsko
protudruštvo. Taj je proces najjasnije vidljiv u
snažnoj eroziji povjerenja u Hrvatskoj koja poprima razmjere blokade i onemogućuje funkcioniranje predstavničke demokracije. U općem
kontekstu erozije povjerenja u hrvatski institucionalni sustav evidentan je i pad povjerenja
u međunarodne institucije kakve su Ujedinjeni
narodi, Sjevernoatlantski savez i, nama posebno zanimljiva, Europska unija. Mada je uslijed
globalizacijskih procesa pad povjerenja u institucionalni sustav
općenito prisutan i registriran u
svim zemljama, on ipak nije radikalan i kontinuiran kao u Hrvatskoj kojemu stoga moramo
tražiti druge izvore izuzev onih
generalnih.
Kako bismo rezimirali probleme vezane uz izgradnju suvremenog identiteta u Hrvatskoj, navodimo nekoliko vanjskih i unutarnjih faktora bitnih
za izgradnju identiteta.
U „vanjske“ faktore svakako valja ubrojiti modernizacijske i globalizacijske procese,
kao i procese subjektivizacije i
individualizacije koji se odvijaju „iznad naših glava“. S druge
strane, u „unutarnje“, specifično hrvatske faktore možemo naznačiti procese anomije, gubitka
normativnog okvira u kojem se odvijaju društvene akcije te radikalni pad povjerenja u društvo koji je, između ostalog, ključan faktor u izgradnji osobnog i društvenog identiteta.
Imajući u vidu nekoliko ključnih istraživanja religioznosti u Hrvatskoj, može se reći da je
sljedeće stanje religioznosti kod nas:
• Konfesionalna identifikacija kreće se oko
90% ±6% konfesionalno opredijeljenih, odnosno 85% ± 5% katolika, što se može pripisati varijacijama uzoraka koji se, s obzirom
na veličinu, kreću u tim granicama.
• Na vjerske obrede tjedno odlazi oko 25%
građana, opet s istom varijacijom uzorka.
• Dnevno moli njih između 30 i 35%.
• U Boga vjeruje preko 80% ljudi.
• Religioznima se smatra njih između 75-80%.
• Uočen je pad povjerenja u Crkvu kao instituciju.
Hrvatska je i dalje zemlja relativno visoke
razine religioznosti, odnosno, nižeg stupnja sekularizacije. Došlo je do određenih variranja u
pogledu konfesionalne identifikacije i crkvenosti, no generalno je prisutna visoka religioznost
uz visoku konfesionalnu identifikaciju.
STRUČNO USAVRŠAVANJE
33
Visoka religioznost u Hrvatskoj i dalje je nekonzistentna, odnosno nije jednaka u svim dimenzijama. Ipak, ovdje mogu biti važne dvije
napomene. Prvo, idealnu podudarnost različitih
dimenzija religioznosti nije ni moguće očekivati, barem ne iz sociološke perspektive. Drugo,
podaci ukazuju na jasnije profiliranje populacije
na vjerničku i nevjerničku.
Sociodemografski profil vjernika se promijenio. Značajno se povećao udio mlađih u vjerničkoj populaciji i smanjio udio starijih generacija.
Smanjio se udio žena i povećao se udio muškaraca. S obzirom na obrazovnu strukturu, prisutna je relativna stabilnost visoko obrazovanih
vjernika, dok se na mnogim indikatorima smanjio postotak niže obrazovanih.
Uloga vjeronauka u izgradnji
nacionalnog identiteta
U procesu konstrukcije nacionalnog identiteta značajno mjesto zauzimaju simboli, junaci,
rituali i vrijednosti. Da bi ovi postali vidljivi i
aktivni agensi izgradnje identiteta valja ih pretočiti u određene prakse kroz koje se potvrđuju. U postojećem okruženju hrvatskog društva
evidentno je da je kulturu povjerenja i kulturu
praksi moguće uspostavljati upravo kroz Crkvu
i vjeronauk. Budući da je hrvatsko društvo još
uvijek visoko religiozno u općoj eroziji društvenog povjerenja Crkva ipak biva institucija od relativno najvišeg povjerenja građana.
To konkretno znači da bi kroz nastavu vjeronauka u školi trebalo afirmirati vrijednosti i
prakse koje omogućuju veću socijalnu koheziju i povećanje opće razine socijalnog kapitala u
Hrvatskoj. U tom smislu držimo da bi vjeronauk u školi trebao više akcenta staviti na aktivnu
socijalizaciju učenika za život u suvremenom
društvu, bazirajući se upravo na socijalni nauk
Crkve. To konkretno znači na promociju ljudskog dostojanstva, unaprjeđenje ljudskih prava,
promicanje građanskih obveza i odgovornosti.
Od posebne je važnosti promocija načela i praksi solidarnosti i supsidijarnosti imajući u vidu
da su iste konstitutivni elementi suvremenih eu-
ropskih integracija. Posebnu pažnju valjalo bi
obratiti na izgradnju i promicanje općeg, zajedničkog dobra. To je koncept stvaranja okruženja
u kojemu će se maksimalno moći razviti vlastiti
talenti.
Od ostalih momenata, važnih za suvremenu
izgradnju identiteta kroz nastavu vjeronauka,
valja uzeti u obzir obitelj. Obitelj je, u sociološkoj tradiciji od Comtea na ovamo, mišljena kao
osnovna stanica društva. To se stajalište paralelno razvijalo unutar socijalnog nauka Crkve.
Obitelji je u suvremenom hrvatskom društvu
potrebno dati mjesto koje zaslužuje kao institucija od najvećeg povjerenja hrvatskih građana.
Također je potrebno, upravo kroz nastavu vjeronauka u školi, izvoditi daljnju pripravu za brak
kao logični kršćanski okvir obitelji.
Sljedeći moment na koji valja upozoriti obuhvaća rad, odnosno, kulturu rada u Hrvatskoj.
Jedan od zaključaka Petog hrvatskog socijalnog
tjedna koji je nosio naslov Kultura rada u Hrvatskoj, jest da je potrebno sustavno promicati
duhovnost rada. Naime, rad uz svoju objektivnu
dimenziju očitovanu u konkretnome radu za plaću, ima i subjektivnu dimenziju gdje se čovjek
34
STRUČNO USAVRŠAVANJE
javlja kao Božji suradnik u uređenju i dovršenju
ovoga svijeta.
Također, uz rad i kulturu rada u Hrvatskoj
valja obratiti pažnju i na ukupni gospodarski
život. Aktualna gospodarska kriza oživjela je
stare rasprave o osnovnim motivatorima rasta
gospodarstva i razvoja društva, a s time razvoja
i stvaranja kriza. Materijalistička ili ekonomistička struja drži da je u pozadini razvoja ekonomski pogon društva zbog čega zastoj u ekonomskim mehanizmima rađa krizu. No, imamo
i ideju koja se provlači kroz gotovo sve crkvene
dokumente naznačujući da je korijen svake, pa
i aktualne gospodarske krize, ustvari, moralne
naravi i da se na toj razini treba rješavati. Zato
bi valjalo i na tu dimenziju obratiti pažnju kroz
nastavu vjeronauka kako bi se ona
produbila i osvijestila.
Na gospodarski život veže se i
život ukupne političke zajednice.
Politika se u najširem smislu naznačuje kao briga oko općeg dobra.
Politika u tom smislu ima dvojako
značenje. S jedne strane od nje se
nitko ne može dispenzirati jer je
svatko pozvan, napose kršćanin,
brinuti se za izgradnju i dovršenje
ovoga svijeta. S druge pak strane,
oni koji imaju talent pozvani su se
aktivno uključiti u politički život.
Dakle, uz izgradnju kulture rada u
Hrvatskoj valjalo bi izgrađivati i
političku kulturu građana.
Hrvatska je još uvijek lijepa i dobro očuvana zemlja s mnogo prirodnih bogatstava. Kod
Hrvata valja razvijati svijest o tome da su nam
ta prirodna bogatstva dana da ih obrađujemo i
čuvamo te da ih budućim generacijama, koje dolaze poslije nas, predamo uređenije i bolje. A,
ako ne to, onda barem da ih ne uništimo i da im
ih predamo onakva kakva smo primili od naših
očeva i djedova. To je poziv da se očuva hrvatski okoliš, da se ne produbljuje kriza između
čovjeka i okoliša, već da se razvija svijest da je
okoliš bitna sastavnica našeg identiteta.
I na kraju, iako ne manje važno, valja nam
raditi na promicanju kulture mira. I to ne kulture
mira kao nekog pukog odsustva rata, utopijskog
odsustva svakog nasilja koje se ideološki pervertiralo u postmoderni pokret s nizom negativnih nuspojava i kontraefekata, već kulture mira
koja je rezultat duhovnosti dijaloškog otvaranja
i propitivanja.
Ukratko, vjeronauk u školi pruža mogućnost
inicijacije vjeroučenika u društvo dok, s druge
strane, župna kateheza veći akcent stavlja na
inicijaciju vjernika u vjerničku zajednicu. Naravno, tu nije pitanje „ili“ – „ili“, već je riječ o
komplementarnim djelovanjima koji djeluju na
izgradnju vjerničkog i građanskog identiteta.
Prof. dr. sc. Gordan Črpić
STRUČNO USAVRŠAVANJE
35
Izbor i interpretacija vjeronaučnih sadržaja
u službi očuvanja
hrvatskog nacionalnog identiteta
(Struktura i sažetak pedagoške radionice)
U sklopu programa nadbiskupijskog stručnog skupa, na temu Vjeronauk i nacionalni
identitet, osim predavanja i tematske rasprave,
održano je osam pedagoških radionica (po kriteriju pripadnosti stručnim vijećima) na zajedničku temu: Izbor i interpretacija vjeronaučnih
sadržaja u službi očuvanja nacionalnog identiteta. Ovdje donosimo ciljeve, okvirnu strukturu
i kraći pregled pedagoške radionice.
Ciljevi radionice:
• osvijestiti važnost i potrebu njegovanja vlastitog nacionalnog identiteta
• promicati i jačati nacionalni identitet kroz
nastavu vjeronauka
• razvijati odnos poštovanja prema našoj bogatoj duhovnoj, kulturnoj i narodnoj baštini
• uputiti na sadržaje koji su u službi upoznavanja, čuvanja i izgradnje nacionalnog identiteta
• iznalaziti različite načine povezivanja i korištenja djela hrvatskih autora u nastavi vjeronauka
Uvodni dio:
Izražajnim čitanjem pjesme Domovina,
autora Đure Arnolda, voditelji su započeli pedagošku radionicu. Evo jednog dijela te pjesme:
Hoću, tato, - kunem ti se vjerom
Radit obdan, učit u noć kasnu;
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!
Ovi stihovi Arnoldove pjesme kao da su
osnažili u vjeroučiteljima želju da još više i čvršće povezuju svoj nacionalni identitet sa svojim
svakodnevnim radom te ih potaknuli na još
motiviranije sudjelovanje u radionici.
Prezentacijom Blažena Djevica Marija i
Hrvati voditelji su pokušali objasniti na koje se
načine može još obogatiti obrađivanje nastavnih tema o Mariji kroz različita vjeronaučna
godišta.
Vjeroučiteljima je prezentirano kako stihovi
autora poznatih hrvatskih imena poput Marulića, Matoša, Baloga, pa sve do molitvenih
izričaja poznatih i manje poznatih hrvatskih
pjesnika, mogu naći svoje mjesto u pojedinim
fazama sata vjeronauka u različitim razredima.
Paralelno sa pisanim izričajima prikazivane su
slike poznatih umjetnika - poput Generalića,
Božidarevića kao i skulpture kipara Duknovića
i Meštrovića - uz tumačenje gdje mogu pronaći svoje mjesto u etapama sata za niže i više
razrede. Na ovaj način se pokušalo vjeroučitelje
uputiti na bogatstvo pisane riječi, likovnih tj.
umjetničkih ostvarenja koje mi Hrvati imamo
na raspolaganju i koje možemo i trebamo ponuditi u svome vjeronaučnom radu.
Glavni dio:
Središnji dio radionice bio je podijeljen u
dva dijela, tj. na dvije vrste zadataka koje su
vjeroučitelji radili u manjim skupinama. U
36
STRUČNO USAVRŠAVANJE
prvom dijelu sudionici su dobili na uvid pisane
materijale, uglavnom dijelove iz lektira i čitanki
za sve razrede osnovne škole. Njihov zadatak je
bio prokomentirati i predložiti kojem razredu
odgovaraju, u koje vjeronaučne teme ih ugraditi, u kojim etapama sata i na koji način se mogu
primijeniti u nastavi vjeronauka. Svrha ovog
rada bila je skrenuti pozornost na udžbenike
koje učenici već koriste, na ukazivanje mogućnosti i važnosti povezivanja i ugradnje njihovih
sadržaja u nastavu vjeronauka. Naravno, vjeroučitelji su mogli dati i svoje ideje i prijedloge
koji se materijali još mogu koristiti, a u službi
su izgrađivanja nacionalnog identiteta kod učenika.
Drugi dio radionice odnosio se na mogućnost kreativnijeg izričaja u nastavi, povezanog s
temom skupa. Imena skupina bila su usko povezana sa zadacima koje su sudionici morali izvršavati, kao npr. grafičari, graditelji modelari,
mali sakralni (vjeronaučni) marketing, poznavatelji baštine, tradicionalisti, mali igrači.
• Tako je skupina Mali grafičari trebala izrađivati otiske s motivima sakralnih spomenika od kartona koji se mogu koristiti u radu
s djecom te navesti razred i temu u kojoj se
mogu primijeniti.
• Mali graditelji su od ponuđenih materijala
izrađivali spomenik ili crkvu po želji - po
predlošku ili iz mašte.
• Mali modelari su pustili mašti na volju i u
sklopu zadane teme modelirali, mijesili, gradili, oblikovali, rezbarili... glinu, plastelin,
glinamol.
• U skupini Mali sakralni (vjeronaučni) mar-
keting sudionici su izrađivali označivače
stranica, posjetnice jednog nacionalno osviještenog vjeroučitelja, džepne kalendariće,
bedževe, oslikavali su oblutke nadahnute
temom nacionalnog identiteta.
• Mali poznavatelji baštine na ponuđenoj
slijepoj karti Republike Hrvatske lijepili su
ponuđene sličice katedrala i crkava. Trebali
su obogatiti kartu svojim crtežima iz kojih
je vidljivo poznavanje kulturne i sakralne
baštine. Po primjeru ponuđenih pjesama
koje su bile napisane u obliku kuće, srca,
stabla... trebali su prepisati pjesmu Drage
Ivaniševića Hrvatska u obliku geografske
karte Hrvatske.
• Mali tradicionalisti su trebali prigodno oslikati ponuđene modele lampiona za procesiju
Velikog petka, zatim ih izrezati i zalijepiti.
Zatim su po primjeru oslikavanja stakla
oslikavali prozirnicu božićnim, korizmenim
ili uskrsnim motivima. S obzirom da smo se
nalazili u korizmi prevagnula je izrada pilića
od vune i oslikavanje jaja.
• Skupina Mali igrači trebala je pomoću
ponuđenih kartica i uputa odigrati igru:
„Tražimo i crtamo pomoću kartica“. Karte
su podijeljene u četiri skupine. Prva skupina su motivi (npr. Višeslavova krstionica).
Druga skupina su brojevi od 1 do 9. Treća
skupina su geometrijski likovi. Četvrta skupina su boje. Svaki sudionik uzima po jednu
karticu iz svake skupine. Njegov zadatak je
bio npr. nacrtati Višeslavovu krstionicu od
STRUČNO USAVRŠAVANJE
pet trokuta, smeđe boje. Nakon odigrane
igre trebali su napraviti novu seriju karata s
motivima vezanim uz temu. Umjesto slike
motiva mogli su koristiti riječ, uz geometrijske likove mogli su ponuditi i druge različite
oblike.
Završni dio:
Vidno raspoloženi i „zaigrani” vjeroučitelji šetajući po razredu upoznavali su različite
zadatke i rezultate rada sudionika svih skupina.
Namjera ovakvog načina rada bila je razmjena i
skupljanje novih kreativnih ideja kojima možemo obogatiti svoj rad i izgrađivati nacionalni
identitet kod vjeroučenika. Zatim su vjeroučitelji ponovno zauzeli svoja mjesta i iznosili
komentare i prijedloge vezane uz prvi zadatak.
37
Uočili smo veliku ponudu tekstova, slika, pjesama... u udžbenicima koje djeca inače koriste
i mogućnosti njihova korištenja u nastavi vjeronauka. Izmijenjivali smo, iznosili i komentirali
svoja iskustva.
Aktivno sudjelujući u pedagoškoj radionici,
ali također obogaćeni i potaknuti predavanjima
na stručnom skupu, odlučili smo kao ponosni
Hrvati i katolici u budućem radu što je moguće
više integrirati u vjeronaučne sadržaje nepregledno blago hrvatske kulture i hrvtaskog duha,
te još snažnije progovarati hrvatskim vjeroučenicima i kod njih jačati vjeru u sebe i nacionalni
ponos.
Priredila:
Ružica Maleš
STATISTIKA
38
Pohađanje vjeronauka u osnovnim školama
2012./2013.
Škola
OŠ “Aržano” – Aržano
OŠ “Bariša Granić Meštar” – Baška Voda
OŠ “Dr. Franjo Tuđman” – Brela
OŠ “Ivan Goran Kovačić” – Cista Velika
OŠ “1. listopad 1942.” – Čišla
OŠ “Ante Starčević” – Dicmo
OŠ “Jesenice” – Dugi Rat
OŠ “Dugopolje” – Dugopolje
OŠ “Gradac” – Gradac
OŠ “Grohote” – Grohote
OŠ “Ivan Mažuranić” – Han
OŠ “Dinko Šimunović” – Hrvace
OŠ “Stjepan Radić” – Imotski
OŠ “Knez Trpimir” – Kaštel Gomilica
OŠ “Ostrog” – Kaštel Lukšić
OŠ “Bijaći” – Kaštel Novi
OŠ “Prof. Filip Lukas” – Kaštel Stari
OŠ “Knez Mislav” – Kaštel Sućurac
OŠ “Petar Kružić” – Klis
OŠ “Ivo Dugandžić Mišić” – Komin
OŠ “Tin Ujević” – Krivodol
OŠ “Kula Norinska” – Kula Norinska
OŠ “Silvije Strahimir Kranjčević” – Lovreć
OŠ “O. Petar Perica” – Makarska
OŠ “Stjepan Ivičević” – Makarska
OŠ “Don Mihovil Pavlinović” – Metković
OŠ “Stjepan Radić” – Metković
OŠ “Knez Branimir” – Muć Donji
OŠ “Neorić-Sutina” – Neorić
OŠ “Josip Pupačić” – Omiš
OŠ “Opuzen” – Opuzen
OŠ “Kamešnica” – Otok
OŠ “Otrići-Dubrave” – Otrić Seoci
OŠ “Vladimir Nazor” – Ploče
OŠ “Don Mihovil Pavlinović” – Podgora
OŠ “Strožanac” – Podstrana
OŠ “Ivan Leko” – Proložac Donji
OŠ “Runović” – Runović
OŠ “Kralj Zvonimir” – Seget Donji
OŠ “Fra Pavao Vučković” – Sinj
OŠ “Ivan Lovrić” – Sinj
učenici
72
183
131
94
309
299
529
301
155
68
265
330
1176
865
676
756
776
545
353
92
304
116
65
538
734
837
1091
128
102
937
366
471
74
543
129
920
349
201
282
737
771
vjeroučenici
72
182
128
94
309
298
525
301
137
66
265
329
1153
846
668
744
765
504
350
92
304
116
65
502
662
837
1067
126
102
920
345
471
74
492
118
915
348
201
274
731
769
postotak
100 %
99,45 %
97,70 %
100 %
100 %
99,66 %
99,24 %
100 %
88,38 %
97,05 %
100 %
99,69 %
98,04 %
97,80 %
98,81 %
98,41 %
98,58 %
92,47 %
99,15 %
100 %
100 %
100 %
100 %
93,30 %
90,19 %
100 %
97,80 %
98,43 %
100 %
98,18 %
94,26 %
100 %
100 %
90,60 %
91,47 %
99,45 %
99,71 %
100 %
97,16 %
99,18 %
99,74 %
39
STATISTIKA
OŠ “Marko Marulić” – Sinj
OŠ “Slatine” – Slatine
OŠ “Don Lovre Katić” – Solin
OŠ ‘’Kraljica Jelena’’ – Solin
OŠ “Vjekoslav Parać” – Solin
OŠ “Blatine-Škrape” – Split
OŠ “Bol” – Split
OŠ “Brda” – Split
OŠ “Dobri” – Split
OŠ “Gripe” –Split
OŠ “Kamen-Šine” – Split
OŠ “Kman-Kocunar” – Split
OŠ “Lučac” – Split
OŠ “Manuš” – Split
OŠ “Marjan” – Split
OŠ “Mejaši” – Split
OŠ “Meje” – Split
OŠ “Mertojak” – Split
OŠ “Plokite” – Split
OŠ “Pojišan” – Split
OŠ “Pujanki” – Split
OŠ “Ravne njive” – Split
OŠ “Skalice” – Split
OŠ “Spinut” – Split
OŠ “Split 3” – Split
OŠ “Sućidar” – Split
OŠ “Trstenik” – Split
OŠ “Visoka” – Split
OŠ “Srinjine” – Srinjine
OŠ “Gornja Poljica” – Srijane
OŠ “Fra Ante Gnječ” – Staševica
OŠ “Stobreč” – Stobreč
OŠ “Studenci” – Studenci
OŠ “Dr. fra Karlo Balić” – Šestanovac
OŠ “Stjepan Radić” – Tijarica Donja
OŠ “Trilj” – Trilj
OŠ “Majstor Radovan” – Trogir
OŠ “Petar Berislavić” – Trogir
OŠ “Tučepi” – Tučepi
OŠ “Vrgorac” – Vrgorac
OŠ “Milan Begović” – Vrlika
OŠ “Zagvozd” – Zagvozd
OŠ “Zmijavci” – Zmijavci
OŠ “Žrnovnica” – Žrnovnica
UKUPNO
674
62
1024
972
603
393
515
524
313
460
646
701
482
562
548
583
368
829
466
560
721
724
552
576
854
722
574
434
199
72
96
293
35
184
33
924
745
725
176
751
152
113
365
361
670
61
1005
958
600
378
487
513
232
417
633
690
441
515
498
581
326
802
421
518
703
716
505
425
770
701
534
426
199
72
96
285
35
184
32
923
694
702
172
751
152
113
365
354
99,40 %
98,38 %
98,14 %
98,55 %
99,50 %
96,18 %
94,56 %
98,90 %
74,12 %
90,65 %
97,98 %
98,43 %
91,49 %
91,63 %
90,87 %
99,65 %
88,58 %
96,74 %
90,34 %
92,50 %
97,50 %
98,89 %
91,48 %
73,78 %
90,16 %
97,09 %
93,03 %
98,15 %
100 %
100 %
100 %
97,26 %
100 %
100 %
96,96 %
99,89 %
93,15 %
96,82 %
97,72 %
100 %
100 %
100 %
100 %
98,06 %
39.336
37.922
96,40 %
40
STATISTIKA
Pohađanje vjeronauka u srednjim školama
2012./2013.
Škola
Ekonomska škola – Imotski
Gimnazija ‘’Dr. Mate Ujević’’ – Imotski
Obrtničko-industrijska škola – Imotski
Tehnička škola – Imotski
SŠ ‘’Braća Radić’’ – Kaštel Štafilić
Srednja strukovna škola – Makarska
SŠ ‘’Fra Andrija Kačić Miošić’’ – Makarska
Gimnazija ‘’Metković’’ – Metković
Srednja škola – Metković
SŠ ‘’Jure Kaštelan’’ – Omiš
Srednja poljoprivredna i tehnička škola – Opuzen
SŠ ‘’Fra Andrija Kačić Miošić’’ – Ploče
Franjevačka klasična gimnazija – Sinj
Gimnazija ‘’Dinko Šimunović’’ – Sinj
SSŠ ‘’Ban Josip Jelačić’’ – Sinj
TIŠ ‘’Ruđer Bošković’’ – Sinj
Ekonomsko-birotehnička škola – Split
Elektrotehnička škola – Split
Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split
Graditeljsko-geodetska tehnička škola – Split
I. gimnazija – Split
II. gimnazija – Split
III. gimnazija – Split
IV. gimnazija ‘’Marko Marulić’’ – Split
V. gimnazija ‘’Vladimir Nazor’’ – Split
Gimnazijski kolegij ‘’Kraljica Jelena’’ – Split
Prirodoslovna tehnička škola – Split
Industrijska škola – Split
Nadb. klasična gimn. ‘’Don Frane Bulić’’ – Split
Obrtna tehnička škola – Split
Obrtnička škola – Split
Pomorska škola – Split
Privatna jezična gimnazija ‘’Pitagora’’ – Split
Priv. jez.-infor. gimn. ‘’Leonardo da Vinci’’ – Split
Priv. srednja ugostiteljska škola ‘’Wallner’’ – Split
Privatna SŠ ‘’Marko Antun de Dominis’’ – Split
Priv. umjetnička gimnazija ‘’Ars animae’’ – Split
Srednja tehnička prometna škola – Split
učenici
405
560
387
242
472
366
573
444
791
682
243
514
205
357
810
626
1030
549
714
508
728
743
712
748
677
167
562
110
249
567
646
648
55
32
46
165
18
708
vjeroučenici
404
550
385
241
460
339
534
432
771
676
228
469
205
354
804
626
1010
531
651
485
673
699
670
709
646
155
520
100
249
557
635
608
23
24
46
155
16
691
Postotak
99,75 %
98,21 %
99,48 %
99,58 %
97,45 %
92,62 %
93,19 %
97,29 %
97,47 %
99,12 %
93,82 %
91,24 %
100 %
99,15 %
99,25 %
100 %
98,05 %
96,72 %
91,17 %
95,47 %
92,44 %
94,07 %
94,10 %
94,78 %
95,42 %
92,81 %
92,52 %
90,90 %
100 %
98,23 %
98,29 %
93,82 %
41,81 %
75 %
100 %
93,93 %
88,88 %
97,59 %
STATISTIKA
‘’Dental centar Marušić’’ – Split
Škola likovnih umjetnosti – Split
Tehnička škola za strojarstvo i mehatroniku – Split
Komercijalno-trgovačka škola – Split
Turističko-ugostiteljska škola – Split
Zdravstvena škola – Split
SSŠ “Blaž Jurjev Trogiranin’’ – Trogir
SŠ ‘’Ivan Lucić’’ – Trogir
SŠ ‘’Tin Ujević’’ – Vrgorac
UKUPNO
41
132
236
427
638
765
871
599
451
375
22.553
124
165
395
610
741
847
579
440
375
21.607
93,93 %
69,91 %
92,50 %
95,61 %
96,86 %
97,24 %
96,66 %
97,56 %
100 %
95,80 %
Pohađanje vjeronauka
u Centrima za osobe s teškoćama u razvoju
2012./2013.
Centar
Centar za odgoj i obraz. “Juraj Bonaći” – Split
Centar za odgoj i obraz. “Slava Raškaj” – Split
Centar za autizam – Split
UKUPNO
učenici
134
28
42
204
vjeroučenici
61
28
39
128
Postotak
45,52 %
100 %
92,85 %
62,74 %
Vjeroučitelji pripravnici
2012./2013.
Br.
pripravnik
škola
mentor
prijava
1.
Ana-Mari Marčić
OŠ Kneza Trpimira – Kaštel Gomilica
Zdenka Krokar
1. 10. 2012.
2.
Tereza Medak
OŠ Ivana Dugandžića Mišića – Komin
Monika Ćopo
1. 09. 2012.
3.
don Mate Munitić
OŠ Mejaši – Split
s. Rebeka Batarelo
1. 09. 2012.
4.
fra Kristijan Perković
OŠ Ivana Lovrića - Sinj
Mirjana Đula
1. 09. 2012.
5.
Vinka Sokol
OŠ don Mihovila Pavlinovića – Metković
Marinko Tošić
1. 09. 2012.
6.
Marina Šušnjara
OŠ Trilj – Trilj
Julijana Hrvoić
1. 09. 2012.
7.
Perica Vukasović
OŠ Plokite – Split
Miranda Banovac
18. 10. 2011.
8.
don Ratomir Vukorepa
OŠ Pujanke – Split
Divna Latković
1. 09. 2012.
STATISTIKA
42
Stručni ispiti u Splitu
2011./2012.
Tijekom 2011./2012. školske godine, u Splitu je održano je 28 stručnih ispita za vjeroučitelje u
osnovnim i srednjim školama.
Stručni ispiti za vjeroučitelje koji su stažirali u osnovnoj školi održani su u Osnovnoj školi „Plokite“ (Slavonska 13, Split). Ispit su položili sljedeći vjeroučitelji pripravnici:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
Marin Bašić (Split)
Marija Bekavac (Split)
Don Vinko Beus (Split)
Don Jure Bjeliš (Split)
Don Mato Brečić (Split)
Belinda Buzov (Split)
Don Robert Ćibarić (Dubrovnik)
Renato Đikić (Split)
Mira Ercegović (Split)
Matijas Farkaš (Dubrovnik)
Don Gabrijel Jagarinec (Šibenik)
Don Hrvoje Katušić (Dubrovnik)
Gordana Kelava (Split)
Don Marin Lučić (Dubrovnik)
Iva Lilić-Pekas (Zadar)
Lidija s. Bernardica Matijević (Split)
Šimun Radnić (Šibenik)
Marija Škeva (Split)
Šime Zupčić (Dubrovnik)
Stručni ispiti za vjeroučitelje koji su stažirali u srednjoj školi održani su u II. gimnaziji (Teslina 10, Split). Ispit su položili sljedeći vjeroučitelji pripravnici:
1.
2.
3.
4.
5.
fra Perica Maslać (Šibenik)
Martina Maričić (Zadar)
Ivana Strika (Zadar)
Jure Perišić (Split)
Bruno Petrušić (Split)
STATISTIKA
43
Raspored vjeroučitelja – 2012./2013.
OSNOVNE ŠKOLE
OŠ “Aržano” – Aržano
Damir Mandić (+ PŠ Svib)
don Nedjeljko Ribičić (PŠ Svib)
OŠ “Bariša Granić Meštar” – Baška Voda
s. Ankica Džajić
fra Petar Vrljičak
OŠ “Dr. Franjo Tuđman” – Brela
Tea Mardešić
don Stjepan Lončar
OŠ “Ivan Goran Kovačić” – Cista Velika
Hrvoje Rogulj (+ PŠ Cista Provo)
OŠ “1. listopad 1942.” – Čišla
Marija Biserka Kalebić (+ PŠ Gata
i PŠ Dubrava)
Josip Bosnić (PŠ Kostanje)
don Špiro Čikeš (PŠ Kostanje)
don Božo Ćubelić (PŠ Tugare)
OŠ “Ante Starčević” – Dicmo
Anđela Barać
Paula Alagušić
don Vlado Strikić
don Mario Mihanović (PŠ Krušvar)
OŠ “Jesenice” – Dugi Rat
Darija Mladin
Ana Vilić
Žarka Karoglan
Marija Ercegović (PŠ Krilo)
OŠ “Dugopolje” – Dugopolje
Marija Gašpar
Paula Alagušić
don Mirko Bitunjac
don Jozo Varvodić (PŠ Kotlenice)
OŠ “Gradac” – Gradac
Ružica Renić
fra Bono Bilić
Tereza Medak (PŠ Drvenik, PŠ Zaostrog
i PŠ Brist)
fra Niko Glavinić (PŠ Drvenik)
OŠ “Grohote” – Grohote
don Dražen Radman
Žarka Karoglan
OŠ “Ivan Mažuranić” – Obrovac sinjski
s. Vjera Gulić (+ PŠ Gala, PŠ Gljev
i PŠ Bajagić)
Paula Alagušić
OŠ “Dinko Šimunović” – Hrvace
Mara s. Vitalija Križan
Stipe Dukić (+ PŠ Potravlje)
Jelena Krolo (PŠ Potravlje)
don Jozo Gojsalić (PŠ Bitelić)
OŠ “Stjepan Radić” – Imotski
Marija Bubalo
Ivka s. Filipa Smoljo
Anela Kukavica
Veronika Galić (+ PŠ Kamen Most
i PŠ Vinjani Donji)
fra Zoran Kutleša (PŠ Glavina Donja)
fra Jakov Udovičić (PŠ Kutleše i PŠ Kukavice)
fra Denis Šimunović (PŠ Kukavice, PŠ Vinjani
Donji, PŠ Kutleše i PŠ Lončari)
OŠ “Knez Trpimir” – Kaštel Gomilica
Zdenka Krokar
Mara s. Mirta Lišnić
Lucija Crljen
don Božo Renjić
Ivana Žuvela (zamjena Ana-Mari Marčić)
44
STATISTIKA
OŠ “Ostrog” – Kaštel Lukšić
Kata s. Terezina Bašić
Ana Biliškov
Mario Žuvela
Marina Marinović
don Stipan Šurlin
OŠ “Bijaći” – Kaštel Novi
Katica Radačić
Natalija Burazin
Mario Žuvela
Ružica Šarić
OŠ “Prof. Filip Lukas” – Kaštel Stari
Milka Radačić
Nives Vilić
Anita Parčina
Radojka Slugan
OŠ “Knez Mislav” – Kaštel Sućurac
Joško Krokar
Svetlana Ćurković
don Emanuel Petrov
OŠ “Petar Kružić” – Klis
Vedrana Balić
don Miro Šestan
don Jakov Rančić (PŠ Kosa)
Šima Valenta (PŠ Prugovo)
OŠ “Ivo Dugandžić Mišić” – Komin
Monika Ćopo
Tereza Medak
OŠ “Silvije Strahimir Kranjčević” – Lovreć
Ružica Vuletić
OŠ “O. Petar Perica” – Makarska
Zdenka Mravičić
Ružica Renić
Silvana Andrijašević (+ PŠ Promajna)
– zamjena Stanko Stojić
don Damir Vuletić
OŠ “Stjepan Ivičević” – Makarska
Ante Mravičić
Ivana Miloš
Petar Kelvišer
Tea Mardešić
OŠ “Don Mihovil Pavlinović” – Metković
Marinko Tošić
Marija s. Marijana Cvitanović
Tomislav Medak (+ PŠ Vid)
Krešimir Jurić (PŠ Prud)
don Franko Prnjak
Vinka Sokol
OŠ “Stjepan Radić” – Metković
Divna s. Vedrana Krstičević
Elena Jelčić-Sulić
Mirela Raguž
Krešimir Jurić
fra Lukica Vojković
Ivanka Šešelj
don Marinko Jurišin (PŠ Bijeli Vir)
don Damir Bistrić (PŠ Mlinište)
OŠ “Tin Ujević” – Krivodol
Ivana Kujundžić
don Petar Čondić-Kapetanov (PŠ Poljica
i PŠ Ivanbegovina)
Viktor Bušić (PŠ Kljenovac i PŠ Poljica)
Ivana Grabić (PŠ Grubine) – zamjena Andrea
Ćapin
fra Nedjeljko Čarapić (PŠ Grubine)
OŠ “Knez Branimir” – Muć Donji
Marijana Zeljković
Šima Valenta (+ PŠ Brštanovo)
don Pavao Pavić (PŠ Muć Gornji)
OŠ “Kula Norinska” – Kula Norinska
don Augustin Radović (PŠ Krvavac)
Ivanka Šešelj (+ PŠ Momići)
OŠ “Josip Pupačić” – Omiš
Ružica Matijević (+ PŠ Kučiće)
s. Terezija Pervan
OŠ “Neorić–Sutina” – Neorić
Marijana Zeljković
don Nikola Golemac
STATISTIKA
Kate Mrčelić
Sanja Pešić
Antun Budimir (+ PŠ Slime)
don Ivan Delić
OŠ “Kamešnica” – Otok
Vesna Škopljanac-Mačina (+ PŠ Udovičići)
Ankica Katić-Jurela (+ PŠ Ruda)
Marija s. Beatrica Bakić
fra Miroslav Ančić
OŠ “Opuzen” – Opuzen
Marija s. Marinela Delonga
Rosanda Lovrić
Edita Jerković
don Ante Bekavac (PŠ Blace)
OŠ “Otrići-Dubrave” – Otrić Seoci
Monika Ćopo
don Dražen Dukić
OŠ “Vladimir Nazor” – Ploče
Jela s. Helena Bakula
Kristina Sršen
don Tihomir Jurčić (PŠ Rogotin)
OŠ “Don Mihovil Pavlinović” – Podgora
don Milivoj Čalo
Silvana Andrijašević (zamjena Stanko Stojić)
Marija Bekavac (PŠ Drašnice i PŠ Igrane)
fra Nedjeljko Knezović (PŠ Živogošće)
OŠ “Strožanac” – Podstrana
Ankica Cicvarić
Danica Tabak
Snježana s. Klara Pavlović
Smiljanka s. Nives Bajić
don Ante Čotić
don Petar Dukić
OŠ “Ivan Leko” – Proložac Donji
Maja Ivanko (+ PŠ Ričice)
fra Vinko Gudelj (+ PŠ Meteri)
Ivana Grabić (+ PŠ Ričice)
– zamjena Andrea Ćapin
don Mladen Ivišić (PŠ Dolića Draga)
45
OŠ “Runović” – Runović
Snježana Bubalo (zamjena Marija Škeva)
fra Mladen Prolić (+ PŠ Sebišina)
OŠ “Kralj Zvonimir” – Seget Donji
Marija s. Blagoslava Lončar
Ariana Tomaš (+ PŠ Ljubitovica)
OŠ “Fra Pavao Vučković” – Sinj
Danja Milun (+ PŠ Brnaze)
Bosiljka Mandac
Ana s. Bogdana Galić (+ PŠ Brnaze)
fra Mladen Marić (PŠ Turjaci)
Berislav Perković-Paloš (PŠ Turjaci)
OŠ “Ivan Lovrić” – Sinj
Mirjana Đula (+ PŠ Radošić)
Ivana Dolić (+ PŠ Glavice)
Marija Perković-Paloš (zamjena Sandra
Milanović)
fra Kristijan Perković
OŠ “Marko Marulić” – Sinj
Berislav Perković-Paloš
Julijana Hrvojić
Nađa Buljan (+ PŠ Lučane)
Nives Šušnjara (+ PŠ Karakašica i PŠ Čitluk)
OŠ “Slatine” – Slatine
Slavenka Barada
Marina Marinović
OŠ “Don Lovre Katić” – Solin
Mara s. Roka Ćubelić
Zdravka Vrdoljak
Antonija Dukić (zamjena Ana Karan)
Snježana Rađa (PŠ Ninčevići i PŠ Rupotine)
Ivana Žuvela (PŠ Rupotine)
– zamjena Ana-Mari Marčić
OŠ “Kraljica Jelena” – Solin
Helena Lekić
Ksenija Jelavić-Šako
Tomislav Budić
don Jure Bjeliš
s. Dulcelina Plavša (+ PŠ Mravince
i PŠ Kučine)
46
OŠ “Vjekoslav Parać” – Solin
Matija Zečević
Mirjana Nejašmić
Mira Ercegović
Anita Parčina (PŠ Vranjic)
OŠ “Bol” - Split
Sanja Đivanović
Željka Retelj
Ivka s. Renata Lizatović
Jadranka Sočo
OŠ “Brda” – Split
Sonja Čulić
Nevenka Grbeša
Smiljanka s. Nives Bajić
OŠ “Blatine-Škrape” – Split
Sanja Vučković
Ljiljana Galić
OŠ “Dobri” – Split
Anđa s. Palmina Koštro
Ana s. Ankica Marić
OŠ “Gripe” – Split
Ines Paut
Ivanka Valenta
Franka s. Eudoksija Franić (zamjena
s. Marijanka Dominiković)
OŠ “Kamen-Šine” – Split
Nives Muše
fra Smiljenko Brnadić
fra Branko Zebić
don Josip Delaš
Ivanka s. Anita Maleš (PŠ Sirobuja)
OŠ “Kman–Kocunar” – Split
Silvana Puljić
Renata Ruić
Sanja Sinovčić
OŠ “Lučac” – Split
Meri Dadić
Dubravka Bjelica
Danica Bašić
STATISTIKA
OŠ “Manuš” – Split
Nediljka s. Katarina Čotić
Anita Lukšić-Nimac
Ankica s. Dominika Vrdoljak
OŠ “Marjan” – Split
Dijana Ćubelić (zamjena Anđa Dževrnja Viro)
Jelka s. Jelena Marević
don Vedran Torić
don Marko Klarić (KBC Firule)
OŠ “Mejaši” – Split
Marija Koštić
Sandra s. Rebeka Batarelo
Jadranka Sočo
don Mate Munitić
OŠ “Meje” – Split
Iva s. Patricija Koštro
Dijana Čondić-Kapetanov
OŠ “Mertojak” – Split
Nikolina Kalajžić
Milena Budimir
Nives Kekez
don Mihael Jelavić
don Ranko Vidović
OŠ “Plokite” – Split
Miranda Banovac
Ljiljana Matković
OŠ “Pojišan” – Split
Meri Jurić
Esma Bojanić
Danica Bašić
OŠ “Pujanke” – Split
Ružica Amižić
Snježana Brzica
Divna Latković
don Ratomir Vukorepa
OŠ “Ravne njive” – Split
Svemirka Grčić
Silvana Grubić
STATISTIKA
Antonija Matković-Vuin
don Ante Čotić
OŠ “Skalice” – Split
Marija s. Lidija Čotić
Katarina Jadrić
Dijana Čondić-Kapetanov
OŠ “Spinut” – Split
Ružica Maleš
Ikica s. Stela Mijić
Marija Ercegović
OŠ “Split 3” – Split
Karmela Raić
Marija Bojčić (zamjena Belinda Buzov)
Ratka Pivčević
Mirjana Mešin
OŠ “Sućidar” – Split
Mirjana Vuletić
Ivana Vukosav
Zorica Šitum
don Ivan Čotić
OŠ “Trstenik” – Split
Ljubica Kundid
Zdravka Buljević
Josipa Bosnić
OŠ “Visoka” – Split
Ivan Kalajžić (zamjena Neda Mustapić)
Marija s. Rafaela Katić-Jurela
don Hrvoje Dragun
OŠ “Gornja Poljica” – Srijane
Ivan Šipić (zamjena Stipe Ivišić)
don Ivan Kovačević
don Ivan Prelas
47
OŠ “Stobreč” – Stobreč
Niveska Klarić
Rudolf Ljubos
OŠ “Studenci” – Studenci
Branimir Poljak
OŠ “Dr. fra Karlo Balić” – Šestanovac
s. Branimira Lozo (+ PŠ Blato n/C)
don Ivica Barišić
OŠ “Stjepan Radić” – Tijarica Donja
don Mate Lekić
Miljenko Jozić
OŠ “Trilj” – Trilj
Pera s. Vlasta Tadić (+ PŠ Košute)
Vesna Tadić
Marija s. Vedrana Ivišić (+ PŠ Grab i PŠ Velić)
Julijana Hrvojić
Ankica Bacelj (PŠ Vojnić, PŠ Jabuka, PŠ
Košute i PŠ Čaporice - zamjena Marina
Šušnjara)
don Stipe Ljubas
don Jozo Varvodić (PŠ Bisko)
don Marinko Matijaca (PŠ Vrpolje)
fra Duško Botica (PŠ Grab)
Miljenko Jozić (PŠ Vedrine)
fra Nediljko Tabak (PŠ Ugljane)
don Ivan Džaja (PŠ Budimiri)
OŠ “Majstor Radovan” – Trogir
Ksenija Maras
Irena Ivačić
Ljubica Tabak
OŠ “Srinjine” – Srinjine
Marina Jelić
OŠ “Petar Berislavić” - Trogir
Vesna Barać
Edita Bratinčević
Svjetlana Džaja (zamjena Gordana Kelava)
don Mario Matković (PŠ Okrug Gornji)
Tončica Josipović (PŠ Okrug Gornji)
OŠ “Fra Ante Gnječ” – Staševica
Kristina Sršen
Zlatko Bartulović
OŠ “Tučepi” – Tučepi
Marina Šimić
fra Nediljko Šabić
STATISTIKA
48
OŠ “Ivan Duknović” - Marina
don Marin Barišić (PŠ Vinišće)
OŠ “Vrgorac” – Vrgorac
s. Eduarda Marić
Zlatko Bartulović
fra Ivica Omazić
Željka Nenadić (+ PŠ Dusina, PŠ Umčane i
PŠ Podprolog)
don Neven Vuković (PŠ Ravča i PŠ Kokorići)
fra Marko Bitanga (PŠ Dragljane, PŠ Zavojane
i PŠ Duge Njive)
don Marin Marčić (PŠ Stilja i PŠ Orah)
don Davor Bilandžić (PŠ Veliki Prolog)
don Mario Čagalj (PŠ Mijaca)
OŠ “Milan Begović” – Vrlika
Mirjana Vodanović-Mandarić
fra Jakov Dževrnja Viro
OŠ “Zagvozd” – Zagvozd
Marija Perić (+ PŠ Slivno i PŠ Dobrinče)
don Mario Čagalj (PŠ Krstatice)
fra Zoran Jonjić (PŠ Slivno)
OŠ “Zmijavci” – Zmijavci
Janja s. Jasna Kasalo (+ PŠ Šute)
Ante Kujundžić (+ PŠ Šute)
Viktor Bušić (PŠ Drum i PŠ Znaori)
fra Nedjeljko Čarapić (PŠ Podbablje)
OŠ “Žrnovnica” – Žrnovnica
Matilda Mužinić
don Luka Jozić
Rudolf Ljubos (+ PŠ Sitno Gornje i PŠ Sitno
Donje)
USTANOVE ZA OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA
Centar “Juraj Bonaći” – Split
Filipa s. Marijanka Dominiković
Centar “Slava Raškaj” – Split
Jakša Korda
Centar za autizam – Split
Slavenka Barada
STATISTIKA
SREDNJE ŠKOLE
Ekonomska škola – Imotski
Andrijana Bagarić
Franjevačka klasična gimnazija – Sinj
Silvija Vučković
Gimnazija “Dr. Mate Ujević” – Imotski
fra Jakov Udovičić
Josip Domazet
Gimnazija “Dinko Šimunović” – Sinj
Sanja s. Natanaela Radinović
Obrtničko-industrijska škola – Imotski
Ante Brnas
Tehnička škola – Imotski
Josip Domazet
SŠ “Braća Radić” – Kaštel Štafilić
Maja Gotovac (zamjena Branka Čaljkušić)
Srednja strukovna škola - Makarska
Marin Bašić
SŠ “Fra Andrija Kačić Miošić” – Makarska
Mario Udovičić
Centar za obrazovanje „Narona“ – Metković
Ivan Menalo
Gimnazija “Metković” – Metković
Zlatko Tomić
Srednja škola – Metković
Ivan Menalo
Zlatko Tomić
Rosanda Lovrić
SŠ “Jure Kaštelan” – Omiš
Miljenko Strujić
don Ivan Babić
SSŠ “Ban Josip Jelačić” – Sinj
Helena Balajić
Stipe Ivišić
Tehnička i industrijska škola “Ruđer
Bošković” – Sinj
Lucijan Kosor
Sanja s. Natanaela Radinović
Ekonomsko-birotehnička škola – Split
Draga Kegalj
Ivana Bulić
Melita Luetić
Elektrotehnička škola – Split
Dušan Vuletić
Graditeljsko-geodetska škola – Split
Matija Zekić-Dragun
I. gimnazija – Split
Jerko Župa
Anita Vuletin
II. gimnazija – Split
Mladenka s. Dolores Brkić
Marin Periš
III. gimnazija – Split
Ana Gelo
Srednja poljoprivredna i tehnička škola –
Opuzen
Edita Jerković
IV. gimnazija “Marko Marulić” – Split
Neda Nižetić
Ana Balta
SŠ “Fra Andrija Kačić Miošić” – Ploče
Marjan Scipioni
Fra Pavao Norac Kevo
V. gimnazija “Vladimir Nazor” – Split
Ante Majić
Marin Periš
49
50
STATISTIKA
Nadbiskupijska klasična gimnazija
“Don Frane Bulić” - Split
Mirjana s. Petra Šakić
don Tomislav Bašić
Industrijska škola – Split
Ivica Španjić
Komercijalno-trgovačka škola – Split
Antonija Tošić
Jasmina Kvasina Dragičević
Zdravstvena škola - Split
Mirjana Vučica
Dajana Vujević
Privatna jezična gimnazija “Pitagora” –
Split
Ivana Bulić
Gimnazijski kolegij “Kraljica Jelena” - Split
Mirjana s. Petra Šakić
Obrtna tehnička škola – Split
Nikola Milanović
Hrvoje Petrušić
Privatna srednja škola
„Marko Antun de Dominis“ – Split
o. Jozo Ćirko
Jure Perišić
Obrtnička škola – Split
Elda Šuljić
Brankica Galić (zamjena Ivica Pavela)
Srednja zubotehnička škola
“Dental centar Marušić” – Split
Vanja Markioli
Pomorska škola – Split
Stipe Čeko
Hrvoje Petrušić
Privatna umjetnička gimnazija
„Ars animae“ – Split
Jure Perišić
Prirodoslovna tehnička škola – Split
Katija Lončar
Privatna jezično-informatička gimnazija
„Leonardo da Vinci“ – Split
Melita Luetić
Srednja tehnička prometna škola – Split
Jerko Stipica
Jasmina Kvasina Dragičević
Škola za dizajn, grafiku i održivu gradnju –
Split
Nada Barać
Brankica Galić
Škola likovnih umjetnosti – Split
Dajana Vujević
Tehnička škola za strojarstvo i mehatroniku
– Split
Vanja Markioli
Turističko-ugostiteljska škola – Split
Gorana Kelam
Melita Luetić
Privatna srednja ugostiteljska škola
„Wallner“ – Split
Jure Perišić
Srednja strukovna škola
“Blaž Jurjev Trogiranin” – Trogir
Dušan Bešlić
Marina Marinović
SŠ “Ivan Lucić” – Trogir
Anita Vuletin
SŠ “Tin Ujević” – Vrgorac
don Marin Marčić
KATEHEZE
51
U ovom broju Svjedoka objavljujemo više oglednih vjeronaučnih modela za sedmi razred
osnovne škole i time smo s prošlogodišnjim katehezama kompletirali drugu nastavnu cjelinu
sedmoga razreda koja nosi naslov: Dekalog – pravila za život u ljubavi i slobodi. Također
donosimo i dva vjeronaučna modela za treći razred srednje škole.
Vjeronaučni modeli za sedmi razred osnovne škole
SAVJEST – BOŽJI GLAS U ČOVJEKU
Nastavna cjelina: Dekalog – pravila za život u
ljubavi i slobodi
1. nastavna tema/jedinica: Savjest – Božji glas
u čovjeku
Ključni pojmovi: savjest, pravo na savjest,
ispravan sud savjesti, odgoj savjesti
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• otkriti savjest kao Božji glas u čovjeku koji
nas potiče činiti dobro i izbjegavati zlo
• shvatiti da svaki čovjek ima pravo živjeti po
svojoj savjesti
• uočiti načine i potrebu trajnog odgoja savjesti kako bi naša savjest bila ispravno formirana
• prepoznati i obrazložiti važnost vjere i molitve za odgoj savjesti i djelovanje po savjesti
Metodički pristup: heuristički s elementima
problemsko-prikazivačkoga
Oblici rada: čelni, pojedinačni, u paru
Nastavne metode: izlaganje, razgovor, evociranje učeničkih iskustava, pismeno izražavanje,
promatranje fotografija, likovno izražavanje
Nastavna sredstva i pomagala: bilježnica,
projektor, udžbenik „Zajedno u ljubavi“, kolaž,
hamer, flomasteri, novinski isječci
Globalna struktura i tijek sata:
1. Meditativno-molitveni početak:
Uz prigodnu glazbu vjeroučitelj pročita psalam:
Pokaži mi, Jahve, svoje putove,
nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj:
u tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Jahve, svoje nježnosti
i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi
- radi dobrote svoje, o Jahve!
Jahve je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi
i uči malene putu svome. (Ps 25,4-9)
2. Motivacija:
Vjeroučitelj izražajno čita priču.
U jednoj drevnoj pripovijesti priča se o nekom
pustinjaku. Često se tužio kako uvijek ima pune
ruke posla. Ljudi su se tome čudili, pitali su
ga kakav to posao obavlja. On im protumači:
„Imam dva sokola koja trebam krotiti, moram
paziti na dva jastreba, hraniti dva zeca, čuvati
jednu zmiju, timariti magarca i još vezati lava!“
„O to je puno!“, rekoše ljudi. „Tebi doista treba
vremena. Ipak, gdje je taj tvoj zvjerinjak? Gdje
su životinje o kojima govoriš? Ne vidimo ni
jedne.“
Nato pustinjak stade govoriti o tim životinjama
na način da ga svi razumiju: „Dva sokola jesu
dva oka. Na svašta se prilijepe i za svačim lete.
Teško ih je obuzdati. Dva jastreba grabežljiva?
52
KATEHEZE
od učenika da odgovore na određena pitanja.
Nakon svakog pitanja kratko izlaže sadržaj.
To su naše ruke. Svega se laćaju, sve zgrću,
hoće sve zadržati. Teško ih je nadzirati. A dva
zeca koja moramo hraniti i zaustavljati? Naše
noge. Stalno lutaju tamo – amo, ovuda i onuda,
često se umaraju. Najteže je paziti na zmiju,
premda je u kavezu, na jezik. Zar se ne veli:
‘Trideset i dva zuba ne mogu obuzdati jezik.’
Tu je i magarac kojeg treba timariti, naše tijelo.
Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A
toliko ga trebamo!
Još nam preostaje lav. Treba ga se čuvati. On je
kralj nad svim životinjama. Naše srce prepuno
želja, sva naša moć i snaga.“ „Pravo imaš“,
rekoše na to pustinjaku. „Imaš posla za čitav
dan.“
• Koji biste naslov dali ovoj priči?
• Nakon što učenici daju svoju naslove vjeroučitelj otkriva naslov priče: „Ispit savjesti“.
Odgovara li naslov ovoj priči? Zašto?
3. Najava teme:
Središte čovjekova bitka jest savjest. Po savjesti
čovjek raspoznaje dobro od zla, po savjesti on
doživljava da mora činiti dobro, a ne smije činiti
zlo. Savjest je u čovjeka ugrađeni zakon života.
Vjeroučitelj piše naslov na ploču: Savjest –
Božji glas u čovjeku.
4. Otkrivanje i razumijevanje sadržaja:
Uz popratnu prezentaciju, koja sadrži navedene
naglašene rečenice i pet fotografija koje odgovaraju navedenom sadržaju, vjeroučitelj traži
A) Tigar razdere plijen i spava. Čovjek ubije
čovjeka i bdije. (Chateaubriand)
• Zašto? Svakom ljudskom biću Bog je dao
savjest. Ona je unutrašnji odraz Božjega
zakona. Savjest je nepisan zakon urezan u
naša srca. Savjest čovjeku govori gdje je
pogriješio, gdje je postao nečovjek i nedostojan imena čovjeka. Po savjesti čovjek
raspoznaje dobro od zla, po savjesti on
doživljava da mora činiti dobro, a ne smije
činiti zlo.
B) Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj
savjesti, pa čak ako to od vas i država traži.
(A. Einstein)
• Kada? Možete li navesti jedan primjer?
Kome si odgovoran? U savjesti nisi odgovoran drugim ljudima, društvu ili bilo kojoj
ustanovi. U savjesti nisi odgovoran ljudskoj
povijesti. U savjesti nadilaziš sav stvoreni
svijet i stojiš pred Bogom. Svaki čovjek ima
pravo živjeti po svojoj savjesti i djelovati
po njoj u potpunoj slobodi. Iz toga razloga
trebamo poštivati tuđu savjest. Nije dopušteno navesti drugoga na čin protiv njegove
savjesti.
C) Kad si, uz napor, učinio dobro djelo, osjetio
si neko zadovoljstvo. Umoran, a zadovoljan.
• Zašto? Prisjetite se jednog takvog dobrog
djela? Kako ste se osjećali? Tko vam je
to rekao? Po sudu savjesti prepoznajemo
moralnost djela koje smo počinili. Preko
savjesti Bog nas usmjerava ovozemaljskom
i vječnom dobru i istini.
D) Savjest može biti slijepa.
• Kada? Čovjek mora uvijek slušati siguran
sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio
protiv takvog suda, sam bi sebe osudio.
Događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje
treba izvršiti ili su već izvršeni. Zbog grešne
navike savjest postaje pomalo slijepa. U
takvim slučajevima osoba je kriva za zlo
koje čini. Savjest treba odgajati.
53
KATEHEZE
E) Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. (KKC 1798)
• Kako možemo odgajati savjest? Možete li
navesti neke primjere? Savjest može biti i
krivo formirana pa je svima potreban trajno odgajati savjesti. Koji društveni utjecaji
mogu otupiti savjest? Savjest najbolje odgajamo kroz vjeru i molitvu.
5. Produbljivanje sadržaja (rad u paru):
• Potaknuti osobnim iskustvom, učenici trebaju izdvojiti nekoliko pojmova koji pozitivno utječu na odgoj savjesti i nekoliko koji
negativno utječu na odgoj savjesti: čitanje
Biblije, druženje s vršnjacima, srdžba, priznanje krivice, obuzdanje bijesa, užitak,
razmišljanje o svojim riječima i djelima,
umjerenost, odlučnost, pomaganje prijatelju
u nevolji, odlazak na župni vjeronauk, odlazak na misu, boravak u lošem društvu, osobna molitva, dijeliti s drugima, solidarnost,
žrtva, egoizam, psovka, obiteljska molitva,
čitanje vjerskog tiska, svjedoci vjere, određene ovisnosti (alkohol, pušenje, igrice),
lijenost ...
• Radom u paru učenici trebaju izraditi najbolji „put odgoja savjesti“. Što je to što
pozitivno utječe na odgoj savjesti i željeli
biste da se nađe na vašem putu? Put treba
sadržavati i prepreke, u obliku kamenja i
trnja, koje trebate priječi (izabrani pojmovi
koji negativno utječu na odgoj savjesti).
Gdje vas vodi takav put?
• Učenici mogu koristiti hamer, kolaž, flomastere, novinske isječke i drugi raspoloživi
materijal.
6. Iznošenje rezultata rada uz dopunu i korekciju:
Učenici predstavljaju svoj „put odgoja savjesti“.
Naglašavaju kako i koje prepreke trebaju priječi? U zajedničkom razgovoru učenici pronalaze
najbolji „put odgoja savjesti“. Jedni drugima
daju prijedloge i savjete kako nadvladati i izbjeći negativne utjecaje na odgoj savjesti.
7. Sinteza s aktualizacijom:
Savjest omogućuje čovjeku da razlikuje dobro
i zlo i uvijek upućuje čovjeka da učini dobro,
a izbjegne zlo. U nekim složenijim situacijama
nije svima jasno što je dobro, a što zlo. Zato
treba uvijek svoju savjest usklađivati s onim
što piše u Svetom pismu, posebno nam u tom
pomažu Deset Božjih zapovijedi i Dvije zapovijedi ljubavi.
Svatko treba raditi na odgoju svoje savjesti,
jer ona može zakržljati ukoliko se ne njeguje.
U odgoju savjesti Božja je riječ svjetlo našem
putu. Treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest.
U tom nas prate darovi Duha Svetoga, pomažu
svjedočenja i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk
Crkve.
8. Molitveni završetak:
Moj Bog
Našao sam ga i on je našao mene
moj Bog koji me voli.
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se njemu radujem.
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.
J. Pupačić
Priredila:
Marina Šimić
KATEHEZE
54
BOŽJE ZAPOVIJEDI – PUT U SLOBODU
Nastavna cjelina: Dekalog – pravila za život u
ljubavi i slobodi
Nastavna tema: Božje zapovijedi – put u slobodu
1. nastavna jedinica: Božje nas zapovijedi
oslobađaju
Ključni pojmovi: Dekalog, Mojsije, sloboda
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• otkriti zašto nam je Bog dao svoje zapovijedi
• spoznati i prihvatiti da nas Božje zapovijedi
oslobađaju i da ne ugrožavaju našu slobodu
• uočiti da se sve zapovijedi svode na ljubav
prema Bogu i bližnjemu
• zamisliti svijet u kome vladaju nečovječna
pravila, kako bi uvidjeli važnost postojanja
zapovijedi, odredaba, pravila
• živjeti prema Božjim zapovijedima
Metodički pristup: interpretativno-analitički s
elementima stvaralačkog
Oblici rada: individualni, frontalni i grupni rad
Metodički postupci: slušanje, razgovor, interpretacija teksta, analiza, rješavanje problema,
stvaralačko izražavanje, komentiranje, kreiranje
stranice Faithbooka
Nastavna sredstva: udžbenik, poticajni tekst,
bilježnica, projektor, Iva Lukenda, Faithbook
(Lađa 1/2010, str. 46-48.)
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveno-meditativni početak:
Ovako je Bog dobar:
obraćenika prihvaća bez primjedbe i pitanja.
ovako je Bog velik:
nitko mu ne može dokučiti veličinu.
Ovako je Bog širokogrudan:
nikog ni na što ne prisiljava.
Ovako je Bog vjeran:
nikoga ne ostavlja na cjedilu.
Ovako je Bog pouzdan:
čeka i one koji su najdalje odlutali.
Ovakav je Bog u ljubavi:
svima koji mu pođu, hiti u susret.
Ovakav je Bog u opraštanju:
koji su ga zatajili, prima
kao da ga nisu razočarali.
Ovakav je Bog u radosti:
svetkuje sa svakim povratnikom.
Ovakav je Bog u dobroti:
nitko to jednostavno ne može shvatiti.
Ljubav njegova nadilazi sve naše predodžbe.
(Iz knjige: Dolazim ti reći, str. 36.)
2. Motivacija:
Vjeroučitelj prikazuje Gibranovu misao kojoj
nedostaje ključna riječ. Učenici imaju zadatak
pogoditi traženu riječ. Ponuđeni pojmovi su:
ljubav, novac, sloboda, obitelj. (Točan pojam je
sloboda).
„Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne
budi ga jer možda sanja o ____________.“
Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu ____________.“
• O čemu sanja rob? Zašto sanja o slobodi?
• Zašto mu budnom treba objasniti značenje
slobode?
• Mogu li vam, u „objašnjavanju“ slobode
robu, Božje zapovijedi biti smjernica?
3. Najava teme:
Koristeći se tekstom iz udžbenika (str. 35-37),
vjeroučitelj uvodi u sadržaj nastavne jedinice:
Bog je ljudima dao svoje zapovijedi, ne da bi
ograničio njihovu slobodu ili ugrozio ljudsku
autonomiju, nego su one smjernice kako ispravno živjeti u međusobnoj ljubavi i slobodi.
Vjeroučitelj piše naslov na ploču: Božje nas
zapovijedi oslobađaju.
4. Prvi susret s tekstom:
Ispovijest jednog poznatog glazbenog umjetnika:
Luđački sam se trudio da uspijem i uspio
KATEHEZE
sam. Dok su se moji prijatelji šetali, igrali, ja
sam svirao gitaru osam sati dnevno. Čak sam
spavao s gitarom. Cijeli sam život to htio, i
uspio. I tek tada sam shvatio da me to uopće nije
usrećilo ni donijelo zadovoljstvo koje sam želio.
Tek prije nekog vremena otkrio sam što je
sreća, što je pravi smisao života i što je ono što
čovjeka čini sretnim. Tajna pravog uspjeha je u
Bogu. Samo onaj koji shvati da je Bog najvažnija stvar u životu, on je sretan. Hoćeš ,,firmu“
kad vjeruješ u Boga i posvetiš mu život. O čemu
se radi, kako to funkcionira, poslušajte! Sigurno
ste imali priliku kupiti novu liniju. Tu postoje
upute za upotrebu. Dok se držimo tih uputa ona
će dugo trajati. Npr. nemoj da gori cijeli dan,
nemoj…!
Televizor su napravili ljudi u tvornici i dali
nam upute za uporabu. Tako je i s nama ljudima.
Mi smo izišli iz Božje tvornice, naravno preko
roditelja. Ali Bog nam daje dušu. Život nije
mogao nastati sam od sebe. Bog je stvorio život.
Neki to zovu energijom. Ljubav se kaže i love i
amore, a nama je to Bog. Bog je stvorio život,
i ako nam je dao život, dao nam je i uputstva
kako živjeti.
Danas mnogi žive, a ne znaju kako živjeti.
A koja su to uputstva za uporabu? To je Biblija.
Biblija je knjiga, ne baš mala, malo poveća.
Biblija, to su uputstva kako živjeti. Onaj tko živi
po tim uputstvima sve će moći, sve što poželi.
Ja vam garantiram sve će vam Bog dati, ali ako
živite po Božjim zapovijedima. Samo zatvorite
oči prije spavanja i zaželite, garantiram, ali pod
uvjetom da živite kako je On rekao. Garantiram,
sve ćete imati, ali jedino pod tim uvjetom. U
Bibliji točno piše kako se ponašati u svim situacijama. Kako prema majci, profesoru, kolegi, u
svim životnim okolnostima.
5. Emocionalna stanka:
Vjeroučenici ostaju nekoliko trenutaka u tišini
kako bi tekst odjeknuo na doživljajnoj razini.
6. Izražavanje prvih dojmova:
• Kako vam se sviđa ovo svjedočanstvo?
• Jeste li nešto posebno zapamtili?
55
• Jeste li iznenađeni? Ima li nešto s čime se ne
slažete?
7. Interpretacija u užem smislu:
Učenici još jedanput čitaju tekst u sebi, a nakon
toga slijedi interpretacija teksta kroz rad u skupinama.
Čitajući tekst u kojem smo čuli svjedočanstvo
vjere jedne poznate osobe i međusobni razgovor, nametnula su nam se mnoga pitanja na koja
ćemo pokušati odgovoriti rješavajući zadatke
koji slijede.
Podijeliti učenike u četiri skupine tako da izvuku
papir na kojem je jedan broj od jedan do četiri.
Isti brojevi idu zajedno u skupinu, ili koristiti
kocku s istom namjerom. Svaka skupina svojim
radom ostvaruje jedan posebni cilj.
Prva skupina:
Cilj: otkriti zašto nam je Bog dao svoje zapovijedi.
• Iz ponuđenog teksta pronađite razloge važnosti Božjih pravila ili uputa u životu?
• Pokušajte otkriti razloge zašto nam je Bog
dao zapovijedi!
• Što o tome misli ova poznata osoba s estrade?
56
KATEHEZE
• Pronađite rečenicu-misao iz teksta koja je
ključna! Zašto?
Druga skupina:
Cilj: spoznati i prihvatiti da nas Božje zapovijedi oslobađaju, a ne ugrožavaju našu slobodu.
• Pronađite rečenicu iz teksta koja se odnosi
na ljudsku slobodu i zapovijedi!
• Želi li nas Bog kontrolirati, ili smo mi djeca
slobode?
• Što mislite prema kojim pravilima žive ljudi
koji nisu nikada čuli za Dekalog? Kako se
njihovi životi razlikuju ili po čemu su slični
našima?
• Tko nam daje toliku snagu da zbog želje za
slobodom „izludimo“ sve i na kraju sebe?
• Mnogi misle da živjeti u slobodi znači da
možemo činiti što hoćemo. Što vi mislite?
Treća skupina:
Cilj: uočiti da se sve zapovijedi svode na ljubav prema Bogu i bližnjemu te nastojati živjeti
prema Božjim zapovijedima.
• Povežite Božje zapovijedi i ljubav! Pronađite vezu između zapovijedi i ljubavi!
• Gdje je to ljubav, pronađite u tekstu? Koja
rečenica o tom govori?
• Da li nas Bog uistinu želi kontrolirati ili smo
mi djeca slobode?
• Što mislite o zadnjoj rečenici iz teksta? Je li
to moguće?
• Slažete li se s autorom ovog teksta? Što bi
nadopunio?
Četvrta skupina:
Cilj: zamisliti svijet u kojem vladaju nečovječna pravila, kako bi uvidjeli važnost postojanja
zapovijedi, odredaba, pravila.
• Pronađite u tekstu sve što je pozitivno, ali i
sve suprotno (primjer gdje se krše pravila)!
• Navedite neki futuristički film koji ste gledali, knjigu koju ste čitali!
• Kakvu poruku šalje autor ovog teksta?
• Zašto drugi ljudi s estrade rijetko slijede
ovakav put?
8. Iznošenje rezultata rada (kreiranje stranice
Faithbooka):
Dok su učenici radili u skupinama vjeroučitelj
je pripremio plakat s natpisom Faithbook. Ovo
je jedna od metoda iznošenja rezultata rada iz
skupina.
Svaka grupa je jedna interesna skupina, a plakat s natpisom predstavlja našu stranicu vjere
– Božja stranica na kojoj ćemo raspravljati i
komentirati.
Svaka grupa treba iznijeti tvrdnju koju stavlja
kao svoj zaključak-status (npr. što mogu primijeniti za život, naš prijedlog…)
9. Sinteza s aktualizacijom:
Vjeroučitelj podsjeća učenike da pravila facebooka koriste i na faithbook.
• Svaka grupa će „lajkati“, komentirati, ali i
svaki učenik također.
• Svi rezultati grupnog rada se komentiraju,
ali moguće i komentar na komentar.
• Da li netko ima sličnu situaciju, ili priču
koju je čuo, ili film koji je gledao, da je
netko odlučio živjeti s Bogom, po Božjim
zapovijedima?
• Kojom rečenicom biste zaključili?
• Zašto sva pravila prihvaćamo koja dolaze od
medija, facebooka, foruma, a Božja pravila
zapostavljamo?
10.Molitveni završetak:
Spontana zahvalna molitva za darovane zapovijedi kojima Bog želi našu slobodu i neizmjernu
radost što smo njegova djeca.
Pripremila:
Marija s. Marinela Delonga
KATEHEZE
57
DEKALOG I LJUDSKA PRAVA
Nastavna cjelina: Dekalog – pravila za život u
ljubavi i slobodi
2. nastavna tema: Božje zapovijedi – put u
slobodu
2. nastavna jedinica: Dekalog i ljudska prava
Bogu. Ali ja sam još uvijek gladan, osamljen,
gol, bolestan, beskućnik, u tamnici i zima mi je!
(glas iz Afrike)
• Kakvo raspoloženje budi u vama ovaj tekst?
• Zbog čega?
Ključni pojmovi: dekalog, sloboda, ljudska
prava
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• usporediti Dekalog i temeljna ljudska prava
i uočiti njihovu povezanost
• uočiti da se sve zapovijedi svode na ljubav
prema Bogu i bližnjemu i nastojati živjeti
prema Božjim zapovijedima
• usvojiti angažiran stav odgovornosti za pravedan i miran suživot
Metodički pristup: kombinirani
Oblici rada: čelni, pojedinačni, rad u skupinama
Nastavne metode: izlaganje, razgovor, promatranje fotografija, evociranje učeničkih iskustava, pisano, glazbeno i scensko izražavanje
Nastavna sredstva i pomagala: bilježnica,
ploča, udžbenik, zadatci za skupine, Biblija
3. Najava teme:
Pozvani smo svijetu donijeti pravo i pravednost.
Od vremena saveza na Sinaju Izrael je shvatio
da biti vjeran Božjem savezu znači poštivati
pravo i biti pravičan.
Vjeroučitelj piše naslov na ploči: Dekalog i
ljudska prava.
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
Susret započinjemo molitvom Oče naš.
2. Motivacija:
Vjeroučitelj izražajno pročita slijedeći tekst:
Poslušajte kršćani!
Bio sam gladan – a vi ste raspravljali o mojoj
gladi u svim humanitarnim organizacijama.
Bio sam u tamnici – a vi ste se sastajali u kapelici i molili za moje oslobođenje.
Bio sam gol – a vi ste sasvim ozbiljno raspravljali o moralnom aspektu moje golotinje.
Bio sam bolestan – a vi ste klečali zahvaljujući
Bogu za osobno ozdravljenje.
Bio sam beskućnik – a vi ste mi propovijedali o
sigurnom utočištu u domu Božje ljubavi!
Izgleda da ste pobožni, pošteni i sasvim blizu
4. Otkrivanje sadržaja:
Vjeroučitelj otkriva sadržaj poticajnim pitanjima, promatranjem i analizom fotografija i
izlaganjem teksta iz udžbenika. Sadržaj dijeli u
četiri podnaslova, a učenici nakon svakog dijela
označene rečenice pišu u bilježnicu.
A) Iz opće deklaracije o pravima čovjeka.
• Imaju li svi ljudi ista prava?
• Promotrite fotografiju u udžbeniku (str. 37)!
Jesu li ovoj djeci ugrožena neka prava?
Koja?
• Vjeroučitelj prepriča tekst iz udžbenika (str.
38) i naglašava misao: Svi ljudski zakoni trebaju naći temelj u osnovnim pravima i dužnostima čovjeka. Proizlazi li iz svakog prava
i dužnost? Prava i dužnosti su po naravi
tijesno povezani. Možete li navesti primjer!
• Imamo pravo na slobodu, ali i dužnost štititi
slobodu drugoga jer, ukoliko je ugrožavamo, narušavamo pravo drugoga na njegovu
slobodu. Prava su povrijeđena i tamo gdje su
Božje zapovijedi zanemarene.
B) Ljudski zakoni imaju izvor u Božjim zapovijedima.
• Na čemu bi se trebali temeljiti svi ljudski
zakoni? Zašto?
• Ako se odredbe vlasti protive Božje zakonu, što smo dužni učiniti? Tada smo dužni
58
KATEHEZE
toga prava u cilju promicanja pravednijeg
društva.
• Zamislite da ste kao skupina za zaštitu ljudskih prava dobili tri minute vremena u televizijskoj emisiji „Borci za ljudska prava“. Što
biste poručili gledateljstvu? Kome biste se
posebno obratili? Napišite sadržaj i osmislite
način predstavljanja svoje poruke za zaštitu
prava koje ste izabrali. Pomoći vam mogu i
rečenice koje ste zapisali u bilježnice.
postupati po svojoj savjesti. Navedite primjer!
C) Dekalog nas uči bogolikoj čovječnosti.
• Što to znači? Povežite svoj odgovor s jednom od tri fotografije u udžbeniku.
• Odgovor nam daje Isus svojim primjerom.
D) Isus nas poziva na ljubav prema Bogu i
bližnjemu.
• Kojom zapovijedi?
• Isus nije ukinuo Stari savez nego ga je nadopunio i usavršio pozivajući svakog čovjeka
da ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga
kao samoga sebe.
5. Produbljivanje i razumijevanje sadržaja:
Rad u pet skupina s istim zadacima:
• Po osobnom interesu izdvojite pet ljudskih
prava iz Opće deklaracije o pravima čovjeka. Uz svako pravo napišite Božju zapovijed
s kojom ga možete povezati.
• Od navedenih pet izdvojite jedno pravo za
koje smatrate da je danas najviše ugroženo.
• Od ponuđenih biblijskih tekstova (Iv 13,
34-35 - Nova zapovijed; Iv 13, 1-17 - Isus
pere učenicima noge; Mt 5, 13 - Sol zemlje;
1 Kor 12, 13-27 - Kristovo tijelo; Mt 25,
31-46 - Posljednji sud) pronađite onaj koji
možete povezati s izabranim pravom iz
Opće deklaracije. U svjetlu Božje riječi
razmislite što se može poduzeti za zaštitu
6. Iznošenje rezultata uz dopune i korekcije:
Vjeroučitelj imenuje zapisničara koji će pratiti
izvješća skupina, tj. njihove nastupe u televizijskoj emisiji „Borci se za ljudska prava“. Zadatak mu je izreći zaključnu misao u istoimenoj
emisiji kao odgovor na pitanje:
• Što je potrebno učiniti za pravednije društvo?
Nakon što učenici uprizore svoje poruke, zapisničar ima zadatak nastupiti na kraju emisije.
Nakon toga slijedi kritički osvrt vjeroučitelja i
učenika na sadržaj emisije:
• Što su još mogli reći?
• Jesu li poruke odjeknule?
7. Sinteza s aktualizacijom:
Ljudski zakoni trebaju poštovati temeljna ljudska prava i dužnosti, koji izražavaju dostojanstvo i ravnopravnost svih ljudi bez razlike. Svi
ljudski zakoni trebaju imati uporište i izvor u
Božjem zakonu. Dekalog je izraz Božje ljubavi
za ljude i njegov smisao najbolje izražava Isusova zapovijed ljubavi.
U svijetu što su ga ljudi egoizmom pretvorili u
mjesto podjela i nepravde, Isus je došao pokazati novo lice Božje pravednosti. Čovjeku koji je
od svijeta i imanja načinio idola, Isus predlaže
da se potpuno povjeri Bogu i gradi svijet pravde
i bratstva.
8. Molitveni završetak:
Pjevanje pjesme: „Idi, kaži cijelom svijetu“
Priredila:
Marina Šimić
KATEHEZE
59
JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ:
NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE!
Nastavna cjelina: Dekalog - pravila za život u
ljubavi i slobodi
Nastavna tema: Ljubav prema Bogu
1. nastavna jedinica: Ja sam Gospodin Bog
tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
Ključni pojmovi: prva ploča Dekaloga, bogoslovne krjeposti, načini kršenja prve zapovijedi
Novo stručno nazivlje: praznovjerje, magija,
simonija, spiritizam, svetogrđe, ateizam
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• upoznati sadržaj prve Božje zapovijedi
• upoznati bogoslovne krjeposti i uočiti njihovu važnost za život
• prepoznati načine kršenja prve zapovijedi i
kritički im pristupiti
• usvojiti i prakticirati različite načine klanjanja Bogu
Metodički pristup: problemsko-stvaralački
Oblici rada: čelni, pojedinačni, rad u skupinama
Nastavne metode: interpretativno čitanje, izlaganje, razgovor, evociranje osobnih iskustava,
rad na tekstu, pisano izražavanje, rješavanje
radnog lista
Nastavna sredstva i pomagala: udžbenik,
biblijski tekstovi, radni listovi
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
Neka te ništa ne buni,
neka te ništa ne plaši.
Sve prolazi,
Bog se ne mijenja.
Strpljivost sve postiže.
Tko Boga ima,
ništa mu ne manjka;
Bog mu je dosta.
sv. Terezija Avilska
2. Motivacija s najavom teme:
Igra „Pronađi put“ (izvode dva učenika):
Dva učenika vezanih očiju moraju prijeći s
jedne strane učionice na drugu tako da što
rjeđe dotaknu stolice koje im smetaju. Nitko od
sudionika ne smije navoditi učenike kuda trebaju ići. Za vrijeme igre svi moraju biti u tišini.
Stolice koje su im na putu kao prepreke na sebi
imaju različite natpise (gatanje, horoskop, tarot,
zazivanje duhova, ateizam, praznovjerje, idolopoklonstvo, vidovitost…) Na kraju puta nalazi
se prekriveni natpis: vječna sreća.
Nakon što su učenici prešli put s jedne strane
učionice na drugu, kratko komentiramo njihov
put, tj. što su dotaknuli, što im je smetalo, što im
se na putu događalo, zašto su udarali u stolice i
kako nisu vidjeli prepreke.
Drugi učenici čitaju nazive prepreka koje su
bile na putu. S učenicima nastavljamo razgovor:
• Postoji li drugi način koji biste predložili da
uspijete zatvorenih očiju prijeći prijeko, a
da ne udarate u prepreke? (navođenje, vodstvo).
• Jednom učeniku skidamo povez i puštamo
ga da vodi drugoga putem. Što primjećujete? (Nema sudaranja sa stolicama).
• Kad su došli do cilja otkrivaju natpis: vječna
sreća. Tko ti je pomogao u sigurnom, lakšem prijelazu ovih prepreka?
Tako je i u našem životu koji je pun prepreka,
opasnosti. Kad nemamo sigurno vodstvo, kad
ne gledamo ili ne slijedimo nekoga tko dobro
vidi i zna, izgubljeni smo i često lutamo. Kada
se u životu oslonimo na Boga, kada ga slijedimo, možemo očekivati siguran i sretan kraj
- vječnu sreću.
Danas ćemo govoriti o Bogu koji nam se nudi
kao vodič kroz život, koji želi da doživimo vječnu sreću, koji nam kaže: Ja sam Gospodin Bog
tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!
60
KATEHEZE
3. Susret s biblijskim tekstom:
Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz
zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati
drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni
obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje
na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj
im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog
sam ljubomoran (Izl 20, 2-5).
4. Stvaranje problemske situacije:
Nakon čitanja vjeroučitelj zajedno s učenicima
kratko analizira tekst i zaključuje:
Bog od nas traži vjeru, ufanje i ljubav. Vjeru
moramo razvijati, jačati i njegovati. Prva nas
Božja zapovijed poziva da se Bogu klanjamo, a
najčešći izraz našeg klanjanja Bogu je molitva.
Molitva je uzdizanje naše duše k Bogu hvalom,
zahvaljivanjem, zagovorom i prošnjom. Naše
se klanjanje Bogu očituje i prinošenjem žrtava i
davanjem obećanja i zavjeta Bogu.
Najčešće prepreke pravom klanjanju Bogu su:
praznovjerje, idolopoklonstvo, horoskop, astrologija, gatanje, magija, spiritizam, bezboštvo i
vjerska ravnodušnost.
Vjeroučitelj učenicima izlaže različite problemske situacije:
• Elektroničkom poštom ili SMS-om primio
si poruku u kojoj ti se nalaže da je moraš
poslati na deset adresa. Ako to ne učiniš,
zadesit će te neka nesreća. Kako postupaš?
• Crna mačka presjekla ti je put i prešla ulicu
ispred tebe. Što činiš?
• Petak, trinaesti! Kakav ti je to dan?
• Na rođendanu tvoga prijatelja netko se
dosjetio da dozivate duhove. Što poduzimaš?
• Kad bi za vrijeme pričesti vidio da je netko
posvećenu hostiju stavio u džep, kako bi
reagirao?
5. Izdvajanje i preciziranje problema:
Vrlo često nalazimo se u ovakvim ili sličnim
situacijama.
• Jesmo li svjesni prepreka i opasnosti koje se
nalaze svuda oko nas?
• Jesu li naše oči dovoljno otvorene da vidimo
put kojim idemo?
• Spotičemo li se o različite izazove? Nasjedamo li na njih?
• Znamo li kako trebamo ispravno postupiti?
6. Rješavanje problema (rad u skupinama):
Rrva skupina: „praznovjerko“
Odgovori na pitanja:
Imaš li svoj sretan broj? DA/NE
Konjska potkova donosi sreću? DA/NE
Znaš li koji „horoskopski znak“ sjedi s tobom u
klupi? DA/NE
Trinaest je tvoj nesretan broj? DA/NE
Razbijeno zrcalo donosi nesreću? DA/NE
U časopisima prvo pročitaš horoskop? DA/NE
Imaš li neku svoju „sretnu stvar“, predmet koji
nosiš za sreću? DA/NE
Crna mačka donosi nesreću? DA/NE
Djetelina s četiri lista donosi sreću? DA/NE
Rezultat: Ako je više od pola tvojih odgovora
DA, na pravom si putu da (p)ostaneš praznovjeran.
• Navedi još neke slične primjere praznovjerja
koje susrećeš u razredu.
• Je li moguće da postoje i takvi koji vjeruju
da ih kroz život vode „sretne zvijezde“ i
„dobri brojevi“, da su im za loše ocjene u
školi krive crne mačke ili razbijena zrcala?
• Što učiniti da ova tvoja radoznalost bude
„prolazna dječja bolest“? Kako je spriječiti
da se „razmaše“?
• Što učiniti po ovom pitanju da postaneš
„zrela“ i „mudra“ osoba?
Druga skupina: „ljekarnik“
„Astrolog će vam pomoći da otkrijete, vidite i
odgonetnete budućnost. Pomoći će vam u putovanjima, kontrolnim testovima, učenju, ljubavi... Ublažit će vaša razočaranja. Otjerat će od
vas svako zlo i patnje. Potražite savjet astrologa
i uvjerit ćete se u njegovu iznimnost.“ Reklamni
oglasi ove vrste postali su svakodnevnica. Gatari u dlan, vidovnjaci, znalci čarobnih zapisa,
bioenergetičari i mnogi drugi spremni su vam
pružiti „najjasnije, točne odgovore od rođenja
do smrti“ i s „matematičkom će preciznošću
KATEHEZE
riješiti sve vaše probleme“. Dakako, uz dogovoreni sastanak i odgovarajuću naknadu.
Popunite tablicu!
• Svaki sudionik je ljekarnik koji treba pronaći
odgovarajući lijek i na pravi način pomoći
čovjeku oboljelom od „magije“ i „gatanja“
da ozdravi.
• Propišite pravilno uputstvo za upotrebu lijeka i odredite dužinu trajanja „terapije“
kojom biste pomogli izlječenju „oboljeloga“.
Dijagnoza
Lijek
Upute u terapiji
Tarot
Gatanje iz dlana
Kristalna kugla
Gatanje iz taloga kave
Numerologija
Vudu lutke
XXX
Treća skupina: „tajanstveni krug“
Dovršite priču na dva različita načina uz obrazloženje svoga postupka.
Pozvan si na rođendan kod prijatelja. Na rođendanu je najavljena igra iznenađenja. Pozvane su
„najvažnije face“ iz razreda. Željno si iščekivao
trenutak najavljene igre. Započelo se s pripremom koja je bila veoma tajanstvena. Netko je
ugasio svjetla. Upaljena je jedna svijeća. Svi ste
sjeli u krug držeći se za ruke. Otkrili su ti da će
zazivati duhove…
Četvrta skupina: „siguran put“
Kad uđeš u zemlju koju ti daje Jahve, Bog tvoj,
nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko (...) tko bi se
bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i
duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer
tko god takvo što čini gadi se Jahvi; zbog takvih
odvratnosti njih i goni ispred tebe Jahve, Bog
tvoj. Budi posve vjeran Jahvi, Bogu svome.
Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda
slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog
61
tvoj, ne dopušta (Pnz 18, 9-15).
Ove riječi Bog upućuje svom narodu koji je na
putu u Obećanu zemlju. On ih upozorava na
opasnosti i zamke koje ih vrebaju od ljudi koji
Boga nisu upoznali pa štuju lažne bogove.
Zadatak: Na putu kroz život, oslanjajući se na
Božju riječ koju ste pročitali, napišite savjete
koji će vama, mladim kršćanima, biti kao „vodiči“ za sretnu sadašnjost i bolju budućnost.
7. Priopćavanje rezultata rada:
Učenici iznose rezultate rada po skupinama koje
vjeroučitelj po potrebi dopunjuje i korigira.
8. Sinteza s aktualizacijom:
Iznoseći rezultate rada učenici su već započeli i
samu sintezu s aktualizacijom.
Postoje ljudi koji doista vjeruju da je čovjekova sudbina predodređena zvijezdama i da iz
horoskopa i nekih drugih načina mogu doznati
svoju budućnost. Zarobljeni strahom i ponudama krivih bogova i „lažnih spasitelja“ traže
nadu i sreću. Prema kršćanskom shvaćanju Bog
je pozvao čovjeka da zavlada svijetom, da se
koristi svojom pameti, ali da ne zaboravi da je
Bog jedini gospodar neba i zemlje. Bez obzira
na to što čovjek surađuje oko napretka svijeta,
mi kršćani sebi ne umišljamo da pod svaku
cijenu moramo otkriti sve i ne očajavamo ako
ne nađemo odgovor na svako pitanje. Kršćani
su svjesni da je čovjek kralj svemira, ali i dijete
koje je spremno kleknuti i moliti, tražiti pomoć
svoga Stvoritelja. Po vjeri u raspetog i uskrslog
Isusa oslobođeni smo od svakog ropstva, bilo
od straha od budućnosti ili od prirodnih sila,
bilo od nezdrave radoznalosti.
9. Molitveni završetak:
Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi;
a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj. Ja
ću ljubiti njega i njemu se očitovati (Iv 14, 21).
Pripremile:
Zdenka Krokar
Ružica Maleš
Mirjana Vuletić
62
KATEHEZE
NE IZUSTI IMENA GOSPODINA BOGA SVOGA UZALUD!
Nastavna cjelina: Dekalog - pravila za život u
ljubavi i slobodi
Nastavna tema: Ljubav prema Bogu
2. nastavna jedinica: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
Ključni pojmovi: prva ploča Dekaloga, načini
kršenja druge zapovijedi
Novo stručno nazivlje: psovka, bogohuljenje,
krivokletstvo
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• upoznati sadržaj druge Božje zapovijedi
• prepoznati svetost imena Božjega
• uočiti neprimjerenost nedoličnog služenja
Božjim imenom
• ispravno se služiti Božjim imenom
Metodički pristup: predavački s elementima
stvaralačkog
Oblici rada: čelni, pojedinačni, rad u paru
Nastavne metode: interpretativno čitanje, izlaganje, razgovor, evociranje osobnih iskustava,
rad na tekstu, pisano izražavanje
Nastavna sredstva i pomagala: udžbenik, poticajni tekstovi, radni listovi, KKC
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
U ime
Ime je u Bibliji osoba sama.
A kod nas „u ime“ znači
da hodim po nalogu onoga
u čije ime dolazim,
da me njegova snaga štiti,
da me njegovo oružje brani,
da je on u meni,
sa mnom,
iza mene,
u mojoj riječi,
u mojoj misli,
u mojoj molitvi.
(Tomislav Ivančić)
2. Motivacija (tri mogućnosti):
a) Na ploči postavimo nekoliko papira s biblijskim imenima: Abraham, Izak, Izrael, Mojsije,
Emanuel, Isus, Marija, Josip, Ivan…
Na poleđini su napisana značenja njihovih
imena: Otac mnogih naroda, Božji smiješak,
Borac s Bogom, Iz vode izvađen, S nama Bog,
Spasitelj (Bog spašava), Uzvišena (Ona koju
Bog ljubi), Bog neka umnoži, Bog je milostiv…
Učenici trebaju pogoditi značenje svakog imena,
a rješenje provjeravaju okretanjem papira.
b) Puzzle – rad u paru
Papir na kojem se nalazi biblijski lik izrezan je
u obliku puzzli. Učenici slažu puzzle, otkrivaju
o kome je riječ, pogađaju značenje imena, a točnost provjeravaju okretanjem papira na kojem
piše točno značenje imena.
c) Igra „Domino“ (rad u paru)
Učenici u paru slažu domino pločice na kojima
se nalaze imena biblijskih osoba i njihovo značenje.
Nakon što učenici otkriju značenja biblijskih
imena, vjeroučitelj razgovara o značenju njihovih osobnih imena.
KATEHEZE
63
• Kako su dobili ime?
• Po kome su dobili ime?
Vrlo često dobivamo imena po osobama koje
nam nešto znače ili im želimo iskazati poštovanje. Među ljudima nema nitko bez imena. Ime
je bitna odrednica osobnosti onoga tko ga nosi.
S imenom čovjek ulazi u društvo, upoznaje se s
drugima. Čovjek ga nosi cijeli život i to je njegov znak. Nomen est omen – ime je znak.
3. Najava teme:
Sada smo govorili o važnosti imena kojeg nosimo, a danas ćemo govoriti o Imenu Božjemu i
o zapovijedi koja nas potiče na poštivanje Božjeg imena. Vjeroučitelj ističe na ploču naslov
nastavne jedinice: Ne izusti imena Gospodina
Boga svoga uzalud!
4. Obrada sadržaja:
Druga zapovijed propisuje da se ime Gospodnje štuje jer je sveto. Bog se objavio Mojsiju
i prvi put otkriva svoje ime: JHVH (Jahve - Ja
sam koji jesam, Ja jesam). On se objavljuje kao
tajanstveni, živi i sveprisutni Bog. U Starom
zavjetu ljudi iz strahopoštovanja prema Bogu
nisu izgovarali Božje ime, nego su mu se obraćali: Gospodine (Elohim, Adonaj). Izgovoriti
ime Jahve bilo je rezervirano za velikog svećenika jednom godišnje. I starozavjetni psalmist
veliča Božju uzvišenost riječima: „Gospodine,
Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji“
(Ps 8, 2).
Kršteni smo „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Kao Božja djeca i mi smo pozvani veličati
Božje ime. Isus nas je naučio molitvu Oče naš u
kojoj veličamo Božje ime: „sveti se ime tvoje“.
Molitvom Boga hvalimo, slavimo, blagoslivljamo i zahvaljujemo mu. Svaki naš dan, naše
djelo i molitva započinje znakom križa: „u ime
Oca…“
Svjedoci smo nepoštivanja i uzaludnog spominjanja Božjeg imena. Svakodnevno možemo
čuti psovku i neprimjereno služenje Božjim
imenom. Kletva, krivokletstvo i bogohuljenje
su oblici neprimjerenog služenja Božjim imenom.
• Psovka je uvredljivo spominjanje imena
Boga, Isusa Krista, Djevice Marije, svetaca
i Crkve. Psovka je težak grijeh.
• Kletva - poželjeti nekom zlo zazivajući ime
Božje.
• Krivokletstvo - pozivanje Boga za svjedoka
u laži.
• Bogohuljenje - vrijeđanje Boga iz mržnje.
5. Samostalan rad učenika:
Prvi zadatak:
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime,
ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i
podzemnika“(Fil 2, 9-10).
• Promisli na koje načine mi danas „priginjemo“ koljena, tj. iskazujemo štovanje Bogu.
• Nacrtaj čovjeka koji moli (ili ruke u molitvi)
i napiši molitvu zahvaljivanja, hvaljenja,
blagoslivljanja ili slavljenja.
Drugi zadatak:
Mini-test: Iskreno odgovori na sljedeća pitanja!
1. Psovka je za mene:
a) potreba
b) način izražavanja
c) neodgojen način izražavanja
KATEHEZE
64
Treći zadatak:
Alarm za psovke (vrijeđanje Boga):
• Kako u meni „reagira alarm“ kada čujem
nedolično i neprimjereno služenje imenom
Božjim? Čujem li tuđu psovku u razredu?
Reagiram li na nju i kako?
• Napravi skicu za naljepnicu ili bedž koji bi s
ponosom nosio svaki mladi kršćanin: „Stop
psovkama!“ ili „Zaustavimo psovku!“ ili
skicu za plakat „Iskorijenimo psovku!“
6. Sinteza s aktualizacijom:
Na temelju ovih naših zajedničkih razmišljanja,
razgovora i vaših uradaka pokušajmo donijeti
neke zaključke:
• Druga zapovijed poziva nas na štovanje
imena Božjega jer je ono sveto.
• Božje ime je sveto te ga trebamo izgovarati
s poštovanjem.
• Pozvani smo Božje ime zazivati u molitvi
kada Boga hvalimo, slavimo, blagoslivljamo, kad mu zahvaljujemo za primljene
darove.
• Ova zapovijed zabranjuje svako nedolično i
neprimjereno služenje Božjim imenom.
2. Svi psuju, a ja…
a) odolijevam i ne psujem
b) psujem kao i svi drugi
c) psujem više od drugih
3. Onaj tko psuje:
a) iskrena je osoba
b) mogao bi i prestati
c) ne shvaća da psovka ne pomaže
4. Kako se odviknuti od psovke:
a) opsovati u sebi
b) s malo dobre volje
c) ne želim prestati
a
b
c
BODOVANJE
1
2
4
10
7
7
10
4
3
4
7
10
4
7
10
4
Do 20 bodova: Čovječe, ne čini li ti se da imaš
previše „ispada“? Misliš da je psovka pravo
sredstvo da izraziš svoje osjećaje.
Od 21 do 31 bod: Još ti nije jasno je li psovka
nešto loše i nanosi li zlo ili je to tek način izražavanja. Pokušaj je ne izgovarati tjedan dana.
Što misliš što će se dogoditi?
Više od 32 boda: Ne psovati je doista OK. Još
nešto treba činiti: ti koji ne psuješ, razgovaraj
s drugima i pokušaj ih uvjeriti da prestanu psovati.
7. Molitveni završetak:
Zahvaljujemo ti, Oče sveti,
za tvoje sveto ime
koje si nastanio u našim srcima,
i za spoznaju, vjeru i besmrtnost
koje si nam udijelio po Isusu, tvome Sinu.
Tebi slava u sve vijeke vjekova!
Slava Ocu...
Didahe 10, 2
Pripremile:
Zdenka Krokar
Ružica Maleš
Mirjana Vuletić
KATEHEZE
65
SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOPODNJI!
Nastavna cjelina: Dekalog - pravila za život u
ljubavi i slobodi
Nastavna tema: Ljubav prema Bogu
3. nastavna jedinica: Spomeni se da svetkuješ
dan Gospodnji!
Ključni pojmovi: načini kršenja treće zapovijedi, dan Gospodnji, zapovijedani blagdani
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• upoznati sadržaj treće Božje zapovijedi
• otkriti svetost dana Gospodnjega i zapovijedanih blagdana
• redovito sudjelovati na nedjeljnoj misi
• suzdržavati se od teških poslova nedjeljom i
blagdanom
Metodički pristup: interpretativno-analitički
Oblici rada: čelni, pojedinačni, rad u paru
Nastavne metode: interpretativno čitanje, izlaganje, razgovor, evociranje osobnih iskustava,
rad na tekstu, pisano izražavanje
Nastavna sredstva i pomagala: udžbenik,
upitnik, radni list, bijeli papiri u obliku hostije
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
Gospodine, Bože naš,
dostojno je i pravedno
da Ti pjevamo, da Te blagoslivljamo i slavimo,
da Ti zahvaljujemo i da ti se klanjamo
sada i u vijeke vjekova. Amen.
2. Motivacija:
Vjeroučitelj izražajno čita ili prepričava priču
„Dvije oporuke“:
Bilo je to u Frankfurtu prije određenog broja
godina. Umro je neki veoma bogat čovjek. Nije
imao bližih srodnika. Svatko se radoznalo pitao:
„Tko će sada naslijediti njegovo bogatstvo?“
Pokojnik je ostavio dvije oporuke. Jedna se
mogla otvoriti neposredno nakon njegove smrti,
druga tek nakon njegova ukopa. U prvoj oporuci je stajalo: „Želim da me ukopate sutra u
četiri sata ujutro.“ Ta mu je neobična želja bila
ispunjena. Oko lijesa našlo se svega petero
ljudi. Tada je otvorena i druga oporuka. U njoj
je pisalo: „Želim da sva moja imovina bude
podijeljena na jednake dijelove među one koji
su bili prisutni kod ukopa.“
Razgovor o tekstu:
• Zašto je bogataš ostavio zagonetnu oporuku?
• Što je htio time postići?
• Tko je bio na njegovu ukopu?
• Što su njegovi prijatelji dobili?
3. Najava teme:
Tih pet pravih prijatelja zaista je imalo sreću.
Mnogi bi im čak i zavidjeli. I mi kršćani imamo
sreću. I mi smo dobili vrijednu oporuku: „Ovo
činite meni na spomen.“ Mnogi ljudi smatraju
tu oporuku nevažnom i svaki dan žive isto, ne
misleći koje bogatstvo propuštaju ne odazivajući se na poziv svetkovanja dana Gospodnjega.
Danas ćemo zajedno otkrivati vrijednost svetkovanja dana Gospodnjega poštivajući treću
Božju zapovijed.
Vjeroučitelj na ploči ističe naslov nastavne jedinice: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
66
KATEHEZE
•
•
•
•
•
4. Susret s biblijskim tekstom:
Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi
i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana
subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.
Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin
tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja,
ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar
tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao
nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni (Izl 20, 8-11).
Kome je taj dan posvećen?
Što Bog od njih zahtijeva za taj dan?
Zašto je taj dan poseban?
Zašto nitko nije izuzet?
U čemu je vrijednost toga dana? Koji je njegov smisao?
• Koji je za nas kršćane dan Gospodnji?
Zašto?
Subota, koja je predstavljala dovršenje prvog
stvaranja, zamijenjena je nedjeljom koja je spomen novog stvaranja, jer je Isusovim uskrsnućem započelo novo stvaranje. Mi kršćani zbog
toga zamjenjujemo židovsku subotu nedjeljom
koja postaje dan Gospodnji. Prvi kršćani su i
pod cijenu vlastitog života živjeli bogatstvo Isusove oporuke („Ovo činite meni na spomen!“)
i uvijek su se sastajali na euharistijsko slavlje.
Uredbom rimskog cara Konstantina već u IV.
stoljeću nedjelja je propisana vjernicima kao
zapovijedani blagdan. Svetkovati dan Gospodnji za svakog kršćanina ponajprije znači sudjelovati na nedjeljnom euharistijskom slavlju i to
ne samo nedjeljom nego i zapovijedanim blagdanima. Zapovijedani blagdani su Božić, Velika
Gospa, Svi sveti i Tijelovo.
RADNI LIST (rad u paru):
• Ispuni tablicu!
Zapovijedani
blagdani
Značenje
blagdana
Kada se slavi?
5. Emocionalna stanka:
Vjeroučenici ostaju nekoliko trenutaka u tišini
kako bi tekst odjeknuo na doživljajnoj razini.
6. Izražavanje prvih dojmova:
• Kako vas se dojmio ovaj tekst?
• Što vas je posebno iznenadilo u ovom biblijskom tekstu?
7. Interpretacija u užem smislu:
Učenici još jednom čitaju tekst u sebi. Zatim
slijedi interpretacija kroz razgovor:
• Na što nas poziva treća Božja zapovijed?
• Koji je dan Gospodnji za Židove?
• Objasni značenje naziva dana Gospodnjega
na različitim jezicima. Što su pojedini narodi htjeli naglasiti nazivima za dan Gospodnji
(nedjelja, vaskresenije, sunday, domenica)?
• Koje poslove treba izbjegavati nedjeljom?
Zašto?
• Nadopuni rečenicu: „Uz sudjelovanje na
svetoj misi nedjelju mogu obogatiti još…“
• Napravi „pozivnicu“ koju ćeš staviti na vidljivo mjesto u svojoj obitelji ili dati prijatelju
KATEHEZE
67
koji već dugo nije bio na sv. misi. Pozivnicu napiši (nacrtaj) na okruglom bijelom
papiru (asocijacija na hostiju). Pozivnica
može početi ovako: „Srdačno si pozvan/a
da u nedjelju sudjeluješ na Gozbi ljubavi, a
domaćin je Isus Krist…“
8. Sinteza s aktualizacijom:
Učenici iznose rezultate svoga rada koje vjeroučitelj s njima komentira, nadopunjuje i po
potrebi korigira.
Mnogi ljudi smatraju kako je materijalno bogatstvo najvažnije. Ne mogu naći vremena ni za
prijatelje. Sjetimo se petorice iz priče. Njima
nije bilo teško ustati u ranu zoru zbog svog prijatelja. Njihova vjernost je obilato nagrađena.
Vjernost i prijateljstvo su vrijednosti koje i Isus
nagrađuje. Oporukom „Ovo činite meni na spomen“ Isus nam daruje sebe, svoje prijateljstvo,
ljubav, život. U misnom bogoslužju primamo
svjetlo i snagu koja nam pomaže da činimo
dobro. Svetkovanjem dana Gospodnjega postajemo dionici oporuke koja nas obogaćuje ne
samo na ovom svijetu nego i za vječnost.
Svaki učenik popunjava upitnik, odgovara na
postavljena pitanja s ciljem preispitivanja i
osvješćivanja bogatstva i značenja nedjeljne sv.
mise.
Upitnik: nedjelja i ja
Voliš li ići u crkvu, na sv. misu? Raduješ li se
nedjelji samo zato što tada nema škole ili zato
što ćeš toga dana biti na sv. misi? Možda ti je
nedjeljna sv. misa pravi doživljaj, možda višemanje nelagodna obveza, a možda ni sam ne
znaš zašto ideš u crkvu? Puno je takvih i sličnih
pitanja na koja čovjek cijeloga života traži i daje
uvijek nove odgovore. Danas ti sv. misa i Crkva
znače jedno, sutra već nešto sasvim drugo!
Prema tome, neće ti naš mali test dati „konačne
odgovore” na pitanja tvoga odnosa prema Crkvi
i sv. misi. To je razlog više da iskreno odgovoriš
na sva pitanja. Ima vremena da se promijeniš,
ako je potrebno!
1. Kasniš li ikada na sv. misu?
a) nikada
b)prilično često
c) samo ako kasne i moji roditelji
2. Izlaziš li iz crkve prije završetka sv. mise?
a) gotovo redovito
b)ponekad, kad izađe i netko od mojih prijatelja
c) ne, uvijek sam na sv. misi do kraja
d)samo ako uspijem da me nitko ne vidi
3. Ministriraš li ili čitaš na sv. misi?
a) da, vrlo rado
b)ponekad, jer imam tremu od nastupa
c) ne, to izbjegavam pod svaku cijenu
4. Da sviraš neki instrument, bi li svirao u crkvi
kao pratnja zboru?
68
KATEHEZE
10.U nedjelju ujutro igraš važnu utakmicu ili imaš neku drugu obvezu pa:
a) te nedjelje mogu izostati sa sv. mise
b)postoji sv. misa i navečer, na nju ću sigurno
stići
c) otići ću na sv. misu u subotu ili ponedjeljak
11.Pođeš li radnim danom na sv. misu?
a) ne, pa to nije obvezno
b) prilično često to učinim
c) vrlo rijetko, obično kad sam malo potišten
d) takvo što mi ne pada na pamet
a) naravno, onda sam „glavni” i to je baš „cool”
b)ne bih, jer se ne volim nametati
c) da, jer svatko mora zajednici podariti svoje
darove i sposobnosti
5. Zapovijedani blagdan dolazi odmah dan
nakon nedjelje…
a) uh, tko će izdržati dvije sv. mise, dva dana za
redom
b)mislim da mi je dovoljna jedna sv. misa
c) ići ću oba dana na sv. misu
6. Kako doživljavaš pružanje ruke kao znak
mira tijekom sv. mise?
a) super, jurim po cijeloj crkvi dok se ne izrukujem sa svim prijateljima
b)pružim mir najbližima do sebe
c) neugodno mi je rukovati se s nepoznatima
d)pružam ruku samo onima koje poznam
7. Kako se odijevaš kad ideš na sv. misu?
a) uredim se i „nacifram” najljepše što mogu
b)uredno i pristojno
c) obučem ono što mi mama kaže
d)uopće ne razmišljam o tome
8. Na sv. misu najviše volim ići:
a) s prijateljima
b)s roditeljima
c) sam
9. Gdje obično zauzimaš mjesto u crkvi?
a) što bliže oltaru da mogu bolje sudjelovati
b)negdje blizu zbora i svirača
c) na dnu crkve, pokraj vrata
d)vani s prijateljima
12.Na sv. misu voliš ići...
(možeš zaokružiti najviše 4 odgovora):
a) jer je to drago mojim roditeljima
b) jer se na miru pomolim
c) jer se tada lijepo obučem
d) jer sviram ili pjevam u zboru
e) uopće ne volim ići na misu
f) zato što čujem nešto lijepo i korisno
g) zato što će me vidjeti vjeroučitelj
h) zato što primim pričest
i) zato što se nakon mise nađem
s prijateljima
j) zato što se tada saberem i
razmislim o sebi
Rezultati: Umjesto uobičajnih rezultata koje si
očekivao ovdje pronaći, odgovore pronađi sam
u sebi – u svom srcu, u svojoj savjesti. I po tome
se ravnaj!
9. Molitveni završetak:
Gospodine, daj mi da iz Svete Mise naučim drugima stajati na usluzi. Dopusti mi da vjerujem u
druge, suosjećam s njihovim brigama i veselim
se njihovim radostima. Daj mi da budem dobar
osobito prema onima koji mi nisu dragi, koji su
me povrijedili, onima od kojih nikakvu nagradu ne mogu očekivati, jer tome svemu uči me
Sveta Misa. Misa je ljubav. (Hubert van Zeller)
Pripremile:
Zdenka Krokar
Ružica Maleš
Mirjana Vuletić
KATEHEZE
69
Vjeronaučni modeli za treći razred srednje škole
POVREDE LJUDSKOG ŽIVOTA
Nastavna cjelina: Dostojanstvo ljudskog života
Nastavna jedinica: Povrede ljudskog života
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• razumjeti pojmove „kultura života“ i „kultura smrti“ kao i razloge njihova nastanka
• shvatiti učenje Crkve o temeljnim povredama ljudskog života
• prepoznati suvremene, u ime napretka, maskirane prijetnje ljudskom životu
• braniti, poštivati i promicati život te se aktivno zauzimati za kulturu života
Metodički pristup: problemsko-stvaralački s
elementima heurističkog
Oblici rada: čelni, individualni, rad u skupinama
Nastavne metode: razgovor, rad na tekstu, rad
sa slikom, pisano izražavanje, rasprava
Nastavna sredstva i pomagala: udžbenik, odabrani tekstovi, slike i ilustracije, ploča
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
„Jahve, ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam rođen tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni
dok još ne bješe ni jednoga.
Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,
iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj ne idem li putem pogubnim,
i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139)
2. Motivacija:
Vjeroučitelj napiše na ploču pojam: život. Traži
od učenika da zaključe koji je pojam suprotan
napisanom pojmu (očekivani odgovor je smrt).
Nakon toga ih pita što to ide protiv života i na
što ih konkretno asocira pojam smrt. Zapisuje
njihove asocijacije ispod riječi smrt (očekivane asocijacije su: ubojstvo, samoubojstvo, rat,
oružje, atomska bomba, pobačaj, eutanazija).
Obraća pozornost jesu li učenici među asocijacijama spomenuli pobačaj i eutanaziju. Vjeroučitelj nastavlja razgovor s učenicima:
• Ima li u današnjem društvu ubojstava?
• Ima li samoubojstava?
• Ima li pobačaja, eutanazije (očekivani su potvrdni odgovori)?
• Je li naša kultura, dakle, kultura života ili
kultura smrti?
3. Stvaranje problemske situacije:
Vjeroučitelj piše na ploču riječ kultura iznad riječi život, a zatim i iznad riječi smrt. Pojašnjava
nastanak izraza kultura smrti.
• Papa Ivan Pavao II ukazao je na uključenost
ne samo pojedinaca, već i političkih sustava,
zakonodavaca i samih liječnika u današnjem
društvu u sustavno djelovanje protiv temeljnog ljudskog prava na život. Zašto se to događa?
4. Preciziranje problema
Današnje društvo nastoji staviti Boga po
strani, ne živi tu temeljnu povezanost s tvorcem
života. Kultura (sve ono vrijedno što čovjek
svojim specifično ljudskim djelovanjem stvara)
je i nastala u povezanosti s kultom. No, ako tu
povezanost izbrišemo, opasnost je da ono što je
vrijedno, odnosno najvrjednije (u ovom slučaju
život) više ne vidimo kao nešto vrijedno.
70
KATEHEZE
Današnja nastavna jedinica nosi naslov: Povrede ljudskog života (napisati naslov u vrhu
ploče). Mi ćemo danas razgovarati o povredama
ljudskog života s naglaskom na one najaktualnije, a ujedno i najopasnije: pobačaj i eutanazija.
Spomenut ćemo i neke nove prijetnje životu koje
se naziru u znanstvenim radovima pojedinih etičara i liječnika. Da je doista riječ o prijetnjama,
potvrđuju riječi pape Ivana Pavla II: „Današnja
kultura malo po malo počinje nalikovati na kulturu smrti.“
Lubanja bi mogla biti jedan prikladan grb
današnje kulture (zalijepiti karikaturu lubanje
na ploču). Unatoč tome što današnja kultura
stvara privid da ona štiti ljudski život - nikad se
nije više pričalo o pravu čovjeka na život, o nepovredivosti dostojanstva ljudskog života - ona
s druge strane stvara strahovite mehanizme koji
narušavaju ovo temeljno pravo. Dakle, društvo
se trudi prikriti tu činjenicu, želi se krivo predstaviti, stavlja šminku (nacrtati usne lubanji,
ukrasiti je, ušminkati) želeći prikazati prvenstveno pobačaj i eutanaziju kao nešto što nije
protivno životu. U toj šminki leži opasnost pobačaja i eutanazije.
• Kakvu to šminku koristi današnja kultura da
prikrije svu tragediju i nemoral nepoštivanja
života?
• Kako su to ljudi nasjeli na tu šminku?
• Kako je moguće da zakonodavstva donose
zakone protiv života?
5. Rješavanje problemskih pitanja (rad u skupinama):
Podijeliti učenike u tri skupine (tri reda), a u
svakom redu po četiri učenika u podskupini.
Objasniti učenicima zadatak i uputiti ih na čitanje uputa koje se nalaze u materijalima.
Prva skupina:
Pročitajte tekst iz udžbenika De abortu procurato, 13. (str. 124.). Odgovorite na ova pitanja:
• Vidimo u tekstu da „suvremena znanost ne
daje nikakvu djelotvornu podršku pobornicima pobačaja“. Koji bi onda bili glavni
razlozi, po vašem mišljenju, koji bi poticali
zakonodavstva da ozakone pobačaj?
• Koji su razlozi zbog kojih se žene uglavnom
odlučuju na pobačaj? Koliko su opravdani
takvi razlozi?
• Ima li slučajeva za koje smatrate da je „bolje
da se dijete ne rodi“?
• Prokomentirajte ovu sliku i zapišite najvažnije zaključke!
Druga skupina:
Pročitajte tekst iz udžbenika Evangelium vitae,
64. (str. 138.). Odgovorite na ova pitanja:
• Što bi značilo da se „današnje društvo organizira gotovo isključivo na temelju kriterija
proizvodne učinkovitosti“? Kakav bi to po
vašem mišljenju bio „vrijedan život“, tj. o
čemu ovisi „kvaliteta života“?
• Kako shvaćate objašnjenje nekih koji kažu
da je eutanazija „ubojstvo iz sućuti“? Kakvo
je vaše mišljenje o tome? Kako se današnje
društvo odnosi prema starima i nemoćnima?
• Što bi to, po vama, bila „dobra“ ili „blaga“
smrt?
• Prokomentirajte ovu sliku i zapišite najvažnije zaključke!
KATEHEZE
Treća skupina:
Pročitajte tekst: Etičari podržavaju infanticid
(http://www.hkld.hr)
Ako prolazi abortus, zašto ne i čedomorstvo
(infanticid)? Ovo vodeće pitanje često se tretira
kao lažna vijest od strane pobornika pobačaja.
Međutim, njime se bave i o njemu ozbiljno diskutiraju dvojica talijanskih utilitarista (…) Alberto Giubilini i Francesca Minerva. Oni tvrde
da su i fetus i novorođenče samo potencijalne
osobe bez ikakvih interesa. Stoga su interesi
osoba koje se bave njima nadređeni i bitniji do
nekog neodređenog vremena nakon rođenja. Da
bi naglasio kontinuitet između ta dva čina, oni
koriste termin ‘after-birth abortion’ odnosno
‘pobačaj nakon rođenja’, umjesto termina infanticid ili čedomorstvo.
Smatramo da ubijanje novorođenčadi može
biti etički dopustivo u svim okolnostima u kojima
će to biti slučaj za pobačaj. Takve okolnosti podrazumijevaju slučajeve u kojima novorođenče
ima mogućnost da ostvari (barem) prihvatljivu
kvalitetu života, ali je u opasnosti dobrobit obitelji. Ova tvrdnja ističe još jedan aspekt njihova
argumenta. Ubojstvo djeteta nakon rođenja nije
ni eutanazija. Kod eutanazije liječnik čak traži
najbolje interese za osobu koja umire. No, kod
čina ‘pobačaja nakon rođenja’ važniji su interesi
ljudi koji su dio cijele priče, a ne samo dijete i
njegova dobrobit.
Ukoliko su kriteriji poput troškova (socijalnih, psiholoških, ekonomskih) potencijalnim roditeljima dovoljno dobar razlog za abortus, čak
i kada je fetus zdrav, ako je moralni status novorođenčeta isti kao onaj kod djeteta i ako nijedno
nema ikakvu moralnu vrijednost samim time što
postoji kao potencijalna osoba, tada bi isti razlozi koji opravdavaju pobačaj također trebali
opravdati ubojstvo potencijalne osobe kada je
u razvojnoj fazi novorođenčeta. Koliko dugo
nakon rođenja je ‘etički dopustivo’ ubiti dijete?
Guibilini i Minerva ostavljaju to pitanje neurolozima i psiholozima, ali novorođenčetu je potrebno barem nekoliko tjedana da razvije osjećaj
samosvijesti. U toj fazi ono napreduje na način
71
da potencijalna osoba stvarno postane osoba, a
čedomorstvo više ne bi bilo dopušteno.
Odgovorite na pitanja:
• Na kojoj činjenici ova dva etičara temelje
znanstvenu opravdanost infanticida? Što se
vama čini o njihovoj argumentaciji?
• Ovaj članak izašao je u uglednom znanstvenom časopisu. Što mislite kakve su bile reakcije znanstvenog svijeta na objavu ovoga
članka?
• Članak počinje ovako: Ako prolazi pobačaj,
zašto ne i čedomorstvo? Nastavite rečenicu:
Ako prolazi čedomorstvo, zašto ne i...? (možete napisati više mogućih nastavaka na ovu
misao).
• Prokomentirajte ovu sliku i napišite najvažnije zaključke!
6. Iznošenje rezultata, nadopuna, korekcija:
Vjeroučitelj proziva učenike, traži od njih odgovore, a ostale potiče na sudjelovanje. Ne nudi im
gotova rješenja, već ih potiče na zaključivanje i
kritičko promišljanje o suvremenim pojavama u
društvu.
7. Sistematizacija:
Pobačaj i eutanazija (možda uskoro i čedomorstvo) najveće su prijetnje ljudskom životu u
današnjem društvu, ponajviše zato jer ih se nastoji opravdati i zamagliti pogled pred moralnim
užasom koji je s njima povezan. U tom pogledu
je bitna i terminologija s kojom se želi prekriti
72
KATEHEZE
strahota tih čina. Tako se pobačaj naziva „prekidom trudnoće“, eutanaziju se smatra kao pomoć da čovjek „dostojanstveno umre“, kao sućut prema umirućem, a čedmomorstvo se nastoji
ublažiti izrazom „pobačaj nakon rođenja“.
Izazvani pobačaj namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja. Crkva je od početaka imala jasnu svijest o
nemoralnosti pobačaja. Moralno su odgovorni i
oni koji izravno utječu na pobačaj i sudjeluju u
njemu.
Eutanazija je djelovanje ili propust koji po
svojoj nakani izazivaju smrt s ciljem otklanjanja svake boli i patnje. Svaki je život vrijedan,
uključujući i onaj koji pati. Kršćani ne bježe od
patnje, oni je osmišljavaju u povezanosti s Kristom.
Čedomorstvo nam može poslužiti kao zaključak današnje teme: sve te maske sućuti,
brige za „nedovoljno kvalitetan život“ novorođenčeta skrivaju ono što leži u temelju svih ovih
zala, a to je interes jačih. Zapravo se tu radi o
egoizmu, dubokoj sebičnosti društva naviklog
na udobnost i nagriženog hedonističkim mentalitetom. Egoizam, zatvorenost u sebe i u svoje
interese, čini ljude sve nečovječnijima jer im nedostaje ono što je temeljno ljudsko, a to je odnos
ljubavi prema drugima. Čovjek ne može postati
u potpunosti čovjek i čovječan bez povezanosti
u ljubavi s drugim ljudima. U temelju gubitka te
povezanosti s drugima, u temelju egoizma stoji
gubitak povezanosti s izvorom ljubavi, s Bogom.
Ljubavi, međutim, nema bez žrtve. Pobačaj nije
ništa drugo nego zatvorenost za ljubav. Eutanazija u izvoru ima nedostatak ljubavi prema starijima i nemoćnima. Oni nisu više korisni. No, je
li to ustvari tako? Možemo li mi nešto i primiti
od njih? Živimo u prividu ljubavi, u nedostatku
istinske ljubavi. Eutanazija i samoubojstvo su
krik nedostatka te ljubavi.
8. Sinteza s aktualizacijom:
Kako bismo ponovno uspostavili „kulturu
života“ (skrenuti učenicima pozornost na karikaturu lubanje koja krije smrt) potrebna nam je
ljubav, logika križa. Nije dovoljno Ne ubij (pa-
sivno), već treba promicati život aktivno ljubeći.
Prije svega vratiti se Bogu i njega ljubiti. Vratiti
tu povezanost s izvorom ljubavi i života. Vratiti
„kult“ kulturi. Trebamo se truditi ljubiti druge,
ljubiti sebe, ljubiti druge kao sebe. Život dosiže
svoje središte, svoj smisao, svoju puninu tek kad
se dariva. To je poruka križa, poruka Isusa Krista, poruka Života!
Pogledajmo samo statističke podatke koji
kažu da se u Hrvatskoj (u kojoj je još na snazi
zakon o pobačaju iz 1978. godine koji dopušta
pobačaj do 10. tjedna trudnoće) godišnje obavi
5000 pobačaja po službenim statistikama, premda se smatra da brojka ide do 9000 godišnje zbog
pobačaja „na crno“. Kakva je budućnost zemlje
u kojoj je toliko nevinih žrtava? Na koji način
bismo mi mogli doprinijeti borbi protiv tih moralno neprihvatljivih zakona? Moramo sami biti
aktivni u promicanju kulture života. Za domaću
zadaću napišite sastav na temu: Kako mogu doprinijeti kulturi života?
9. Završna molitva:
O Marijo, zvijezdo novoga svijeta,
Majko živih, povjeravamo ti stvar života:
pogledaj, o Majko,
beskrajan broj djece kojima je zabranjeno roditi se,
siromaha kojima je onemogućeno živjeti,
ljudi i žena žrtava nečovječnog nasilja,
starih i bolesnih ubijenih ravnodušnošću ili
lažnim sažaljenjem.
Učini da oni koji vjeruju u tvoga Sina znaju
smjelo i s ljubavlju navijestiti ljudima našega
vremena Evanđelje života.
Isprosi im milost da ga prime kao uvijek novi
dar, radost da ga sa zahvalnošću slave kroz
čitav svoj život i hrabrost da za nj svjedoče
djelotvornom upornošću, da bi izgradili
zajedno sa svim ljudima dobre volje civilizaciju
istine i ljubavi, na hvalu i slavu
Boga stvoritelja i ljubitelja života.
Pripremio:
Marin Periš
KATEHEZE
73
EUTANAZIJA –
DOSTOJANSTVENA SMRT ILI SMRT DOSTOJANSTVA?
Nastavna cjelina: Dostojanstvo ljudskog života
Nastavna jedinica: Eutanazija - dostojanstvena smrt ili smrt dostojanstva?
Odgojno-obrazovni ciljevi:
• razumjeti stav Crkve o svetosti ljudskog
života bez obzira na dob i zdravstveno stanje
• ispravno vrednovati život i zdravlje te u
eutanaziji prepoznati težak oblik povrede
ljudskog dostojanstva i života
• poticati širu društvenu zajednicu i osobno
se zauzimati za bolesne i nemoćne osobe
promičući pravo na prirodnu smrt i život
dostojan čovjeka
Metodički pristup: problemski s elementima
heurističkog
Oblici rada: čelni, individualni, rad u skupinama
Nastavne metode: izlaganje, razgovor, pisano
izražavanje, rasprava
Nastavna sredstva i pomagala: udžbenik,
računalo i projektor, odabrani tekstovi
Globalna struktura i tijek sata:
1. Molitveni početak:
Kako smo sigurni u tvojoj ljubavi, Gospodine!
Ne može nas od tebe odvojiti ni tuga ni potištenost, ni bolest ni nevolja.
I u boli si nam blizu, mislimo na Tvoje trpljenje
i smrt na križu.
Pokloni svoju ljubav svim bespomoćnima,
onima koji su neizlječivo bolesni i koji su bez
nade.
Gospodine, daj da razumijemo da putovi koje si
nam namijenio nisu uvijek željeni i očekivani,
ali su uvijek putovi našeg spasenja.
Slava Ocu…
2. Motivacija i stvaranje problemske situacije:
Vjeroučitelj izražajno čita internetski (dnevnik.
hr) novinski članak:
Farmer Jeetnarayan i njegova supruga pisali
su predsjedniku Indije te tražili dopuštenje za
ubojstvo iz milosrđa svoja četiri maloljetna sina
koji se zbog bolesti ne mogu brinuti o sebi, a
kako im je potrebna stalna skrb, ni siromašni
roditelji to više nisu u stanju, javlja Reuters.
Četvero djece, 16-godišnji Durgesh, 14-godišnji Sarvesh, 11-godišnji Brijesh i 10-godišnji
Suresh zbog bolesti ne mogu stajati na nogama.
Otac je prodao gotovo sve što je imao u svojoj
kući kako bi sinovi imali barem nekakvo liječenje. No, nije pomoglo. ‘Nakon što smo potrošili
mnogo novca nismo postigli ništa. Sada smo
veoma umorni, jer se svaki dan samo brinemo
o njima. Nemamo vremena za rad, čak ni da
zaradimo za život. Zato smo predali zahtjev,
ali nismo još dobili rješenje. Nitko nam još nije
došao, nitko nije s nama ni razgovarao. Bolje
je za cijelu obitelj da umre nego da živi u ovakvom stanju’, rekao je očajan Jeetnarayan. Njihova majka kaže da ne može više gledati svoje
bespomoćne sinove. ‘Željeli smo liječenje, ali
ništa se ne popravlja, pa je bolje da i mi umremo s njima. Nemamo više drugih mogućnosti,
veoma smo siromašni i nemamo kamo poći’,
kaže majka. Indijski zakoni ne dopuštaju eutanaziju, a Vlada šuti.
Vjeroučitelj potiče učenike na razmišljanje i
doživljavanje problema:
• Što mislite, kako bi se roditelji mogli osjećati da se odluče na ubojstvo svoje djece?
• Što bi se moralo promijeniti kako bi se i
dalje mogli brinuti o djeci?
• Što bi država trebala poduzeti?
3. Definiranje problema:
Bolest i patnja su neizbježna ljudska iskustva. Susret s bolešću i iskustvo bolesti stvara
u čovjeku osjećaje straha i tjeskobe. Čovjek
im se oduvijek odupirao i tražio rješenja. U
današnjem svijetu napretkom medicine iskustvo
bolesti i umiranja predstavlja se na nov način.
74
KATEHEZE
Život se cijeni samo u mjeri u kojoj donosi užitak i blagostanje, a patnja postaje nepodnošljiv
teret kojega se pod svaku cijenu treba riješiti.
Sukladno tome, nameću se mnoga pitanja:
• Što je s bolesnicima koji pate zbog neizlječive bolesti ili su u komi? Imaju li pravo
odlučivati na kakav će način umrijeti?
• Ako postoji pravo na život, treba li postojati i „pravo na smrt“? Kako bi se bližnji i
medicinsko osoblje trebali postaviti u takvoj
situaciji?
• Je li opravdano u pojedinim situacijama
žrtvovati tuđi život da bi se olakšali životi
ljudi iz neposredne blizine (npr. situacija u
kojoj cijela obitelj treba prilagođavati način
života prema teško bolesnoj osobi s kojom
živi)?
4. Rješavanje problema (rad u skupinama):
Odgovore na ova i slična pitanja tražit ćemo
rješavajući sljedeće zadatke radom u skupinama
(svaki od tri reda dobiva različit poticajni tekst
za razmišljanje i rad).
Učenici iz prvoga reda:
Mobilni timovi za eutanaziju od ovog će mjeseca u Nizozemskoj pomagati neizlječivo bolesnima koji žele počiniti samoubojstvo, ali im
njihovi liječnici u tome ne žele pomoći. Projekt
nizozemske udruge Pravo na smrt (NVVE) podupire i ministrica zdravstva Edith Schippers
koja je osnivanje posebnih timova najavila i u
parlamentu za pacijente koji zadovoljavaju kriterije za eutanaziju, ali je njihovi liječnici ne
žele obaviti. Nizozemski zakon, naime, neizlječivo bolesnima koji prolaze kroz nepodnošljive
patnje bez izgleda za poboljšanje daje pravo na
asistirano samoubojstvo, ali njihovim liječnicima daje i pravo na prigovor savjesti... Naši će
timovi izvoditi eutanaziju u domovima pacijenata ako im njihov uobičajeni liječnik ne bude
mogao ili ne bude htio pomoći, rekla je glasnogovornica NVVE-a, Walburg de Jong. (Jutarnji
list)
• Zbog čega zahtjev za eutanazijom danas postaje sve glasniji?
• Što se to u suvremenom svijetu promijenilo
u shvaćanju patnje?
• Držite li eutanaziju humanim rješenjem za
neizlječive bolesnike? Obrazložite vaš stav!
Učenici iz drugoga reda:
„Riječ eutanazija znači čin ili propust koji po
svojoj naravi i svjesnoj namjeri donosi smrt,
kako bi se na taj način uklonila svaka bol. Eutanazija se dakle nalazi u svjesnoj namjeri i u
načinima postupanja koji se primjenjuju. Nikomu se, ni na koji način ne može odobriti da
ubije nevino ljudsko biće, bio to plod, zametak,
dijete, odrasli ili starac, neizlječivi bolesnik ili
umirući. Zbog toga nitko ne smije tražiti takav
smrtonosan čin za sebe ili za drugoga koji je povjeren njegovoj odgovornosti, štoviše ne smije
na njega pristati, ni izričito ni prešutno. I nijedna
ga vlast ne može zakonito naložiti ili dopustiti.
Riječ je, naime, o kršenju božanskoga zakona,
o povredi dostojanstva ljudske osobe, o zločinu protiv života i o zločinstvu protiv ljudskoga
roda.“ (Zbor za nauk vjere, Izjava o eutanaziji,
1980.)
KATEHEZE
• Zašto Crkva energično odbacuje bilo kakvu
mogućnost eutanazije?
• Kako pomiriti kršćansko propovijedanje o
milosrđu i sućuti s jedne strane, a odbacivanje 'smrti iz milosrđa' teško bolesnih i umirućih s druge strane?
• Ako već odbacuje eutanaziju, kakvo rješenje
Crkva nudi?
Učenici iz trećega reda:
„Čovjek ne smije umrijeti od ruke drugoga,
nego na rukama drugoga.“ (Horst Köhler, bivši
predsjednik Njemačke)
• Je li eutanazija umiranje „od ruke drugoga“
ili umiranje „na rukama drugoga“? Obrazložite navedeni citat!
• Ako se dublje sagleda, na kakvoj filozofiji,
na kakvom shvaćanju života se temelji eutanazija? Koje vrijednosti se stavljaju na prvo
mjesto, a koje se vrijednosti gube?
• Kako se teškim, neizlječivim bolesnicima
uopće može pomoći?
5. Iznošenje rezultata rada:
Prije čitanja i zajedničkog komentiranja jedan
učenik pročita tekst da ga svi čuju. Vjeroučitelj
projicira pitanja kako bi ih svi učenici mogli
vidjeti, a zatim i čuti odgovore te se uključiti u
raspravu. Učenici čitaju odgovore, a vjeroučitelj
postavlja dodatna pitanja, traži objašnjenja i
uključuje ostale učenike. Ne nudi gotove odgovore, već potiče na samostalno zaključivanje o
tome može li jedan takav čin ikada biti „human“
čin. Ukazuje na neizbježnost patnje u ljudskom
životu te na činjenicu da je uvijek moguće,
ako se jednom prihvati eutanazija kao rješenje,
pomicati granice. Polazeći od učeničkih odgovora iznosi nauk Katoličke crkve.
6. Sistematizacija:
Eutanazija je čin kojemu je cilj uzrokovati smrt
kako bi se uklonila teška patnja ili prekinuo
život zbog duboke starosti. Stav Katoličke
crkve prema eutanaziji je jasan: ljudski život je
nepovrediv od začeća do prirodne smrti. Eutanazija negira sve sastavnice ljudskog dostojan-
75
stva: osoba se svodi na objekt i sredstvo ljudske
moći. Na individualnom planu izjednačena je
s ubojstvom: nikome nije dopušteno zatražiti
taj smrtonosni postupak za sebe ili za drugoga.
Društvo koje ne poštuje, ne brani i ne promiče
život i dostojanstvo svake ljudske osobe, nije
humano društvo.
7. Aktualizacija:
Jedan učenik čita tekst iz udžbenika (str. 114.):
„Ako bolesnik izrazi želju da ga se ubije, znači
da smo ga totalno iznevjerili i da nismo učinili
dovoljno u liječenju. Ako pacijentu ublažite
bol, ako se on doživi kao voljena osoba, tada
vam neće postavljati zahtjeve za eutanazijom.
Mislim da je eutanazija priznavanje osobnog
i društvenog poraza, i posve negativan stav.“
(Cecily Saunders)
Vjeroučitelj potiče učenike da se osvrnu na ovaj
citat:
• Što bi to bio osjećaj empatije prema bolesnicima?
• Kako starijima i nemoćnima posvetiti više
pažnje?
• Kojim postupcima i gestama preventivno otkloniti misao o eutanaziji kod takvih
osoba?
Vjeroučitelj projicira sljedeći tekst, a učenici ga
prepisuju u bilježnicu:
Teško bolesnim ili zbog starosti potpuno onemoćalim osobama treba pružiti pomoć, ljudsku
utjehu i blizinu te, ako je potrebno, medicinski
dostupnim sredstvima ublažiti bol kako bi se
sačuvalo ljudsko dostojanstvo umiranja.
8. Molitveni završetak:
Gospodine, Isuse Kriste,
toliko si pomagao bolesnicima da su se svi obraćali tebi za pomoć.
Ozdravi sve nas, Gospodine, na tijelu i u duši.
Daj da zdravi iznova započnemo živjeti.
Učini nas vjerodostojnim svjedocima Tvoga
uskrsnuća, tvoje pobjede nad grijehom i smrću,
tvoje prisutnosti kao Živoga među nama. Amen.
Pripremila:
Andrijana Bagarić
76
učenici s teškoĆama u razvoju
Autizam i vjeronauk
Uvod
U Strassbourgu je 1996. godine prihvaćena
Povelja o pravima osoba s autizmom (prezentirana na 4. kongresu Međunarodnog udruženja
Autism-Europe u Den Haag-u, 1992.) kao pisana Deklaracija Europskog Parlamenta 3/96 o
pravima osoba s autizmom. U toj je Deklaraciji
naglašeno kako osobe s autizmom trebaju imati ista prava i povlastice kao i cijela europska
populacija, na primjeren način i u najboljem
interesu osoba s autizmom. Isto je tako tom
Deklaracijom zajamčeno kako će ta prava biti
unaprjeđivana, zaštićena i praćena prikladnim
zakonodavstvom svake države. Tim činom je
napokon izrečeno kako autizam nije bolest nego
stanje, stanje koje ima svoju kulturu življenja.
Ipak, unutar devetnaest prava navedenih u Povelji ne nalazi se pravo osoba s autizmom na religijsko opredjeljenje.
Pitanje o religijskom opredjeljenju i poučavanju u vjeri djece i osoba s teškoćama u razvoju je
otvoreno već neko vrijeme i s vremena na vrijeme se čuju različita mišljenja na tu temu. Mnogi
se pitaju je li uopće potrebno dovoditi djecu s
određenim teškoćama u razvoju u nekakav poseban, drugačiji odnos prema vjeri, vjeronauku i
Crkvi.1 Nerijetko se čuju pitanja o metodologiji
rada vjeronaučne nastave s djecom s teškoćama
u razvoju. Jesenska katehetska škola 2007. godine, na temu Sakrament euharistije i potvrde
u životu osoba s većim teškoćama u razvoju, u
cijelosti je bila posvećena promišljanju podjeljivanja sakramenata osobama s teškoćama u razvoju. Sva ova pitanja, koja su još uvijek otvorena, korisna su i dobro došla u promišljanju o
tome mogu li osobe s autizmom naći načina da
svoju vjeru žive, kakva im je vjerska pouka ponuđena te na koji način je organiziran njihov sakramentalni život.
1
Vidi u: Lj. Pribanić, Vjera i dijete s posebnim potrebama,
u: Z. Matoic (ur.), Srcem prema vjeri. Zbornik radova, NKU
HBK, Zagreb 1999, str. 15-18.
Vjeronauk kao školski predmet ima jasno
određene ciljeve i zadatke, strukturirani sadržaj
i razrađenu metodologiju rada. S druge strane,
svijet i način razmišljanja osobe s autizmom je
sasvim specifičan. Kako vjeronaučne sadržaje,
prepune simbola i sakralne tematike, približiti
djetetu i osobi s autizmom? Na koji način doprijeti do autističnog svijeta jednom transcendentalnom ponudom prepunom apstraktnih pojmova? Je li to uopće moguće? Je li u tom odnosu sa
svojom ponudom vjeronauk program, metoda ili
možda terapija?
Na ova pitanja u ovom trenutku nema jasnog
odgovora. Vjeronauk u odnosu prema djeci i
osobama s autizmom tek je u začecima. To je jedan sasvim novi odnos, odnos koji se tek počeo
stvarati i oblikovati. Nije mi ovdje namjera pružiti odgovore na sva postavljena pitanja. To će
učiniti vrijeme. Ovdje ću dati pregled vjeronauka kao vjerske poduke s onim što on u svojim
sadržajima nudi u odnosu prema djeci i osobama s autizmom u ovom trenutku.
Značajke autizma
Autizam je pervazivni razvojni poremećaj
uzrokovan neurološkom disfunkcijom koji počinje u djetinjstvu, zahvaća gotovo sve psihičke
funkcije i traje cijeli život.2 Prema podjeli sveobuhvatnih razvojnih poremećaja (prema DSM–
IV3), autističnim poremećajima se smatraju:
• dječji autizam (Kanerovog tipa);
• dezintegrativna psihoza (Hallerova psihoza);
• atipični autizam;
• Rettov sindrom;
• Aspergerov sindrom (autistična psihopatija);
• drugi sveobuhvatni razvojni poremećaji.4
2
Vidi u: Z. Bujas Petković, J. Frey Škrinjar i suradnici,
Poremećaji autističnog spektra. Značajke i edukacijsko-rehabilitacijska podrška, ŠK, Zagreb 2010.
3 Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, Naklada Slap, Jastrebarsko 1996.
4 Isto možete pronaći i u: Program odgoja i osnovnog školo-
učenici s teškoĆama u razvoju
Procjenjuje se da u Republici Hrvatskoj živi
oko 2000 osoba s autističnim poremećajem svih
dobnih skupina.5 Obilježen je poteškoćama i
abnormalnostima u uglavnom tri polja: komunikacija, socijalizacija i motivacija (tzv. trijaža).6
Termin autizam (grč. autos - αὐτός, što znači ja ili sam) prvi uvodi švicarski psihijatar E.
Bleuler označavajući njime jedan od osnovnih
simptoma shizofrenije: osamljivanje, psihičko
izdvajanje iz okoline, slabu komunikaciju s drugim osobama.7 DSM – III (1980.) prva odvaja
autizam od shizofrenije i uvodi zasebnu kategoriju infantilnog autizma.8 Autizam je cjeloživotna razvojna nesposobnost koja ometa osobe
u razumijevanju onoga što vide, čuju ili uopće
osjećaju. Dovodi do ozbiljnih problema u društvenim odnosima, komunikaciji i ponašanju.9
Simptomi autizma mogu biti prisutni u različitim kombinacijama i popraćeni ostalim nesposobnostima. Kod autizma nema remisija, on je
ravnomjeran u svom intenzitetu i tijeku.
Osobe s autizmom nemaju razvijene socijalne
vještine i često nemaju osjećaj za osobe u svojoj
okolini, što dovodi do čestih problema u socijalizaciji. No usprkos uobičajenom dojmu izoliranosti koji odaju, osobe s autizmom ne vole
biti same. One žele stupiti u kontakt, ali ne znaju
kako. Imaju problem sa „stavljanjem u poziciju
onog drugog“ jer imaju drugačiji način psihološkog funkcioniranja od našeg, iako imaju iste
osjećaje kao i mi.10
Otprilike trećina do polovice populacije osoba s autizmom ne razvije govor, vještinu nužno
potrebnu za dobru komunikaciju s okolinom. S.
Nikolić navodi da „postoji mnogo podataka koji
upućuju na to da, kad se govor i pojavi, on povanja učenika s autističnim poremećajima, 1997.
5 Preuzeto 10. rujna 2011. s internetske stranice: http://
www.autizam.hr/test/index.php
6 Vidi u: P. Visconti, Autizam: povijesna obilježja u: A. Canevaro, Autizam, 7 - 31, Universita’ degli studi di Bologna
Dipartimento di scienze dell’educazione, Bologna 2001.
7 Vidi u: Z. Bujas Petković, Autistični poremećaj. Dijagnoza i tretman, ŠK, Zagreb 1995.
8 Vidi u: Z Bujas Petković, nav. dj. 2010.
9 Vidi u: Agencija za odgoj i obrazovanje, Poučavanje
učenika s autizmom - Školski priručnik, Zagreb 2009.
10 Usp. P. Visconti, nav. dj.
77
Adam i Eva
kazuje višestruke abnormalnosti“11 (ponavljajuća pitanja, doslovno razumijevanje smisla riječi,
eholalija). A Bujas Petković naglašava kako „čak
i odrasle osobe s autizmom koje imaju razvijen
govor ne koriste se njime za komunikaciju.“12
Daljnja specifičnost u ponašanju osoba s autizmom je repetitivno, ponavljajuće i ograničavajuće ponašanje koje je vrlo raznoliko:
• stereotipije (kretnje bez svrhe – ljuljanje tijelom, okretanje predmeta…);
• kompulzivno ponašanje (npr. slaganje objekata u određenom redu);
• jednolikost (otpor prema bilo kakvoj promjeni);
• ritualno ponašanje (npr. izvođenje dnevnih
aktivnosti uvijek istim redom, rutina);
• ograničeno ponašanje (npr. zaokupljenost
jednim predmetom);
• autoagresija.
11 S. Nikolić, Mentalni poremećaji u djece i omladine 2,
ŠK, Zagreb 1990, str. 189.
12 Z. Bujas Petković, nav. dj., 2010, str. 12.
78
učenici s teškoĆama u razvoju
Postoji još cijeli niz specifičnosti koje se pojavljuju kod osoba s autizmom, npr. senzorna
preosjetljivost, hodanje na prstima, neobične
sposobnosti poput pamćenja trivijalnosti itd.
U većini slučajeva postoji popratna dijagnoza Mentalne retardacije te otprilike 75% djece s
ovim poremećajem funkcionira na zaostaloj razini. (DSM – VI, 1996.)
Sve ovo ukazuje na jedan potpuno drugačiji
svijet u kojem žive osobe s autizmom. Mi koji
živimo pored njih suočeni smo s potrebom da
iznađemo nove oblike komunikacije koji bi nas
njima približili. Isto tako suočeni smo s potrebom da osobama s autizmom pomognemo da
se snađu u svijetu kojeg smo mi kreirali. Na taj
način bismo se mogli naći na pola puta i ostvariti kvalitetnu komunikaciju na obostrano zadovoljstvo. No, da bi se to ostvarilo, potrebno je
u prvom redu nadići određene krive pretpostavke i mišljenja vezana za autizam i osobe koje
žive to stanje. Frey Škrinjar ističe kako je veliki
problem što mi nismo sposobni dijeliti autistični način razmišljanja. Polazište edukacijsko-rehabilitacijske podrške bi trebalo biti poštivanje
načina na koji osobe s autizmom misle i uče, te
Kalvarija - mozaik
biti svjesni kako „je svijet za osobu s autizmom
onakav kakvim ga ona doživljava.“13
Potrebno je imati na umu da autizam nije bolest, nego je, kako smo na početku naglasili, razvojni poremećaj, stanje, poput gluhoće ili sljepoće. Osobe s autizmom imaju drugačiji način
primanja i obrade informacija, odnosno učenja
te zahtijevaju drugačiji način podučavanja da bi
napredovali.
Odgojno-obrazovna integracija
Odgojno-obrazovna integracija djece s poremećajima iz autističnog spektra je postala sve
češća praksa i kod nas. No, potrebno je uložiti
još puno truda u infrastrukturu koja bi pratila
taj zahtjevan proces. Ono što je jako bitno kod
odluke za edukativnu inkluziju djece s poremećajima iz autističnog spektra u redovne osnovne
škole jest da se ne treba inzistirati da se u taj
proces uključe sva djeca jer je autistični spektar vrlo složen i heterogen, tako da se djeca
vrlo razlikuju po specifičnostima, poteškoćama
i vrsti potrebne podrške. Frey Škrinjar navodi kako „prema HNOS-u (Hrvatski nacionalni
obrazovni standard) sigurna edukacijska integracija u redovitu školu moguća je za učenike
s Aspergerovim poremećajem, učenike s poremećajem iz autističnog spektra ako su graničnog
ili prosječnog intelektualnog razvoja, s blažim
odstupanjem u socijalnoj interakciji i s umjerenim stupnjem autizma, a kod kojih su smetnje u
ponašanju zastupljene u manjoj mjeri.“14
Da bi inkluzija bila plodonosna, potrebno je
što prije početi s pripremama za taj proces, pa bi
bilo najbolje da je dijete prethodno bilo uključeno u program rane intervencije u obitelji, a poslije i u integrativne procese u vrtićima. Na taj
način se dijete kvalitetno pripremilo za proces
edukativne inkluzije.
Jednako važna je priprema „druge strane“.
Naime, ključan faktor inkluzivnog programa je
svakako edukator, učitelj koji će raditi s djetetom. On treba biti temeljito pripremljen i educi13
14
J. Frey Škrinjar, nav. dj., 2010. str. 225.
Isto, str. 302.
učenici s teškoĆama u razvoju
ran za pristup djetetu s poremećajem iz autističnog spektra. U suradnji s defektologom izradit
će poseban kurikulum za dijete s poremećajem
iz autističnog spektra te, u skladu s njim, omogućiti djetetu da se dobro osjeća u razredu, da
ima dovoljnu pažnju, a da pri tom ne pati ostatak
razreda i nastavni proces. Da bi to bilo izvedivo,
nužno je potrebna prisutnost osobnog asistenta
u nastavi.
Od izuzetne važnosti za proces inkluzije je i
klima u školi. Vrlo je važan stav prihvaćanja od
strane druge djece i njihovih roditelja u razredu
i u školi.
Vjeronauk u posebnom i specijalnim
programima
Pastoralne smjernice HBK Na svetost pozvani ističu: „Osobe s posebnim poteškoćama i potrebama zaslužuju posebnu brigu Crkve. Stoga
su hvalevrijedne inicijative oko organiziranja
njima primjerenoga odgoja u vjeri, kako u specijalnim ustanovama, u redovitom školovanju,
tako i u župnim zajednicama.“15
Katolički vjeronauk u posebnim i specijalnim
programima se provodi na temelju preporuke
Ministarstva obrazovanja te Agencije za odgoj
i obrazovanje. U pojedinim Centrima se izvodi
jedan, a u drugima dva sata tjedno, u skladu s
dogovorom i mogućnostima dotičnog Centra.
Kurikularno programiranje vjeronauka, predviđeno programima katoličkog vjeronauka u
osnovnoj i srednjoj školi, daje poseban sustav i
okvir vjeronaučne nastave i ostavlja prostor slobodi i kreativnom radu vjeroučitelja, osobito u
izradi izvedbenog programa u konkretnim sredinama i školama. U skladu s općim i posebnim
ciljevima, vjeroučitelj u neposrednoj pripravi
svake nastavne jedinice postavlja pojedinačne
ciljeve na spoznajnoj, doživljajnoj i djelatnoj razini. Potom određuje konkretne zadatke za učenike. Pojedinačni ciljevi su karakteristični po
svojoj konkretnosti, postupnosti, povezanosti i
provjerljivosti te vode ostvarivanju posebnih i
općih ciljeva vjerskog odgojnoga rada.
15 HBK, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, GK, Zagreb 2002, br. 31
79
Oče naš
Učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama je potrebna posebna podrška u
nastavnom procesu u vidu prilagodbe sadržaja i svih elemenata nastavnog procesa prema
sposobnostima učenika. Važno je voditi računa
o intelektualnom funkcioniranju učenika koje
otežava usvajanje sadržaja učenja, posebno apstraktnih sadržaja te izvođenje različitih misaonih operacija (naročito generaliziranja i apstrahiranja, analiziranja, povezivanja i zaključivanja,
rješavanja problema). Učenici imaju teškoće
i na području percepcije, zapamćivanja i pamćenja, mišljenja, pozornosti, govorne recepcije
i ekspresije te adaptivnog ponašanja, pa je potrebno obratiti pozornost na cijeli niz prilagodbi
koje su detaljno razrađene u Nastavnom planu i
programu za osnovnu školu (HNOS, 2006.).
Prijedlog Plana i programa nastave
katoličkoga vjeronauka za učenike na
stupnju umjerene i teže mentalne retardacije
Nacionalni katehetski ured, u nastojanju da
odgovori izazovima i potrebama cjelovita odgoja učenika s umjerenom i težom mentalnom retardacijom, ponudio je prijedlog Plana i programa nastave katoličkoga vjeronauka za učenike
na stupnju umjerene i teže mentalne retardacije.16 Prijedlog Plana i programa u temeljnim polazištima i odgojno-obrazovnim načelima slije16
Vidi: NKU HBK, Prijedlog plana i programa nastave katoličkoga vjeronauka za učenike na stupnju umjerene i teže
mentalne retardacije, u: Katehetski glasnik, VI(2008) br. 2,
str. 181-256.
80
učenici s teškoĆama u razvoju
di Program katoličkoga vjeronauka za osnovnu
školu (2006). Ovaj program predviđa izvođenje
vjeronaučne nastave u četiri odgojno-obrazovne
skupine (7 do 11 godina, 11 do 14 godina, 14
do 17 godina, 17 do 21 godina), dok su učenici
nakon 21. godine života uključeni u okupacijsku
terapiju i zaštićeni Ugovorom o dušebrižništvu.
Vjeronaučni ciljevi i sadržaji se povezuju i proširuju po načelu koncentričnih krugova da bi se
ostvarila odgojno-obrazovna cjelovitost učenika, kako u pojedinim odgojno-obrazovnim skupinama, tako i u cjelini Programa.
Podučavanje vjeronauka djece s autizmom u ustanovi s posebnim programom
Iz ciljeva Programa odgoja i osnovnog školovanja učenika s autističnim poremećajima
(1997.) slijedi kako programski sadržaji imaju
dvostruku ulogu:
• edukativnu (usvajanje znanja, vještina i navika)
• rehabilitacijsku (djelovanje na neobična ponašanja u području socijalnih odnosa).
Navedeni Program u sebi sadrži vjeronauk
kao izborni predmet i kao takav je uklopljen u
planiranje godišnjeg kurikuluma rada Centra.
Predviđeno je da se vjeronauk održava jedan sat
tjedno po već formiranim skupinama. Djeca pohađaju nastavu vjeronauka u skupini, ali je rad s
njima individualiziran.
Uzimajući u obzir ciljeve (edukacijske i rehabilitacijske koji u sebi sadrže terapeutske,
socijalizacijske i adaptacijske), iznesene u Programu odgoja i osnovnog školovanja učenika s
autističnim poremećajima, vjeronauk kao obrazovni i odgojni predmet prirodno se uklapa i nadovezuje na njih. Svojim sadržajima, ciljevima i
metodama nastoji se približiti i prilagoditi Programu odgoja i osnovnog školovanja učenika s
autističnim poremećajima, kako bi s njim postigao što homogeniju cjelinu i time se nadovezao
na strukturu rada koju polaznici poznaju te postigao što konkretnije rezultate u radu.
Pojedini vjeronaučni sadržaji posreduju se u
kontekstu dobnih i iskustvenih mogućnosti uče-
nika te neprestano povezuju s njihovim životnim
situacijama. U tom kontekstu, u mlađim godištima, vjerski odgoj i obrazovanje temelji se na
dječjem doživljavanju neposredne stvarnosti i
djelovanju u toj stvarnosti. Djeci se primjerenim
sadržajima želi pokrenuti proces religioznog
učenja i omogućiti ostvarivanje i interpretiranje
vjerskog iskustva. U višim godištima se nastoji uspostaviti veza sa sadržajima onih predmeta
koji su bliski sadržajima i ciljevima vjeronauka
(komunikacija, briga o sebi, socijalizacija, organizirano provođenje slobodnog vremena).
U svom radu vjeroučitelj/ica će se osloniti
na suradnju s voditeljima skupina jer će na taj
način najlakše pratiti dijete i njegov napredak
i, shodno tome, prilagođavati metode i pristup
konkretnom djetetu. Morat će, nadalje, imati na
umu podršku koju je potrebno pružiti djetetu da
bi ga se zaštitilo od nepotrebnih frustracija uzrokovanih neuspjehom, pa će svakom pojedinom
djetetu prilagoditi posredovane sadržaje i materijale kojima će se služiti u tom posredovanju.
Konkretan prikaz: Veliki tjedan
U predstavljanju Plana i programa nastave
katoličkoga vjeronauka za učenike na stupnju
umjerene i teže mentalne retardacije naglasili
smo kako je on zamišljen u obliku koncentričnih krugova koji djeci omogućavaju usvajanje i
dublje poniranje u vjeronaučne sadržaje. Vodeći
se tim planom, ovdje ćemo donijeti jedan konkretan slučaj prenošenja vjeronaučnog sadržaja
koji je planiran na način da prati dijete i njegov
napredak u odgojno-obrazovnom procesu kroz
duže vrijeme. Tema nastavnog sadržaja je: Veliki
tjedan.
učenici s teškoĆama u razvoju
Kao što smo već naglasili, u približavanju
djeci sakralne simbolike i ikonografije od velike
je pomoći ukoliko dijete taktilno doživi sadržaje
koji mu se žele prenijeti.
• Vjeroučitelj će djetetu ponuditi predmete
poput maslinove grane (Cvjetnica), kaleža,
hostije (Veliki četvrtak), križa (Veliki petak),
marame (Velika subota) i svijeće (Uskrs).
• Kad dijete bude spremno na drugu fazu, ponudit će mu fotografije tih istih predmeta. U
slijedećoj fazi će dijete nastojati spojiti u parove predmet i slikovni prikaz.
• U slijedećem koraku dijete će slikovnom prikazu početi pridavati kartice na kojima će
biti ispisane riječi predmeta koje predstavlja
(grana, kalež, hostija, križ, marama, svijeća).
• Naredna faza bi bila da umjesto riječi kojima
je do sada imenovao pojmove, slikama pridoda nazive dana u Velikom tjednu čiji simboli su na slikama (npr. maslinova grančica
– Cvjetnica).
• Iza toga slijedi kratak opis svakog dana u Velikom tjednu koji se pridodaje ilustracijama.
• Završna faza ovog „projekta“ ili nastavne
cjeline bi bila izrada panoa. Djeca u ovoj fazi
pišu i ilustriraju ono što su do sada spojila u
parove uz pomoć plastificiranih prikaza.
Prilagodba vjeronaučnog sadržaja
Ipak, pravi izazov svakom vjeroučitelju jest
prilagoditi sadržaj vjeronauka trenutnom procesu učenja djeteta u skupini, a da time ne iziđe iz
okvira vlastitog Plana i programa kojeg je na-
81
pravio za određenu skupinu i dijete. Kao što je
prije spomenuto, vjeroučitelj je u uskoj suradnji
s voditeljem skupine i od njega dobiva redovite
informacije o napretku djeteta, ali i o mjesečnom planu i programu kojeg se planira ostvariti
s djetetom. Vjeroučitelj će pokušati svoj plan
rada s djetetom prilagoditi i približiti radu koje
dijete ima s vlastitim voditeljem skupine, ali ga
neće slijepo slijediti jer je vjeronaučna nastava
potpuno drugačijeg karaktera od one koju dijete
ima u svojoj skupini i razredu. U protivnom, izgubila bi se bit vjeronaučne pouke i poruke koju
želi prenijeti djetetu.
U nastavku ćemo donijeti kratki prikaz konkretnog slučaja prilagođavanja sadržaja vjeronauka i približavanja onome što dijete radi u
skupini s vlastitim voditeljem skupine. Dječak
N. N. u svom mjesečnom planu je imao sljedeće
zadatke:
• ponavljanje kratkih rečenica
• oponašanje pokreta grube motorike
• brojanje 2 i 7 kocki
• precrtavanje kvadrata
• hvatanje lopte
• izrada kugle od gline
Vjeroučitelj je, slijedeći vlastiti plan za to
razdoblje, surađivao s voditeljem skupine u nekim od vježbanih zadataka. U svom radu s djetetom je ubacio:
• ponavljanje kratkih rečenica (molitve, izgovaranje obrasca križanja, imenovanje nekih
likova iz biblijskih priča s kojima je dječak
bio upoznat)
• oponašanje pokreta grube motorike (križanje,
molitva Oče naš s pokretima i ritmika Tko
stvori?)
• brojanje životinja koje je Noa spasio
• precrtavanje križa
Na ovom primjeru se vidi kako je moguće ostvariti integraciju rada, a da se ne ugrozi
vlastiti plan i program rada ni na jednoj strani.
Naravno da su vježbe koje su bile dio integracijskog procesa bile samo dio vjeronaučnog susreta protkane kroz strukturu rada s djetetom na
koju je on već navikao imati na tim susretima.
82
učenici s teškoĆama u razvoju
Svijeća
Zaključak
Osobe pogođene autizmom svakodnevno se
moraju nositi s brojnim kombinacijama poteškoća na području komunikacije, socijalizacije
i motivacije koje im prave ozbiljne probleme u
uklapanju u način funkcioniranja svijeta kakav
ih okružuje. Iako osobe s autizmom imaju nekakve zajedničke osobine, ne postoje dvije iste
osobe. No te zajedničke osobine nama pomažu
da pokušamo razumjeti potrebe koje prate autizam. Vrlo je važno da se te spoznaje kombiniraju
s poznavanjem specifičnih interesa, sposobnosti
i osobnosti svakog pojedinog djeteta ili osobe s
autizmom.17
Jedna od tih potreba koja se s vremenom
iskristalizirala jest i potreba vjerske poduke osoba s autizmom. Ta potreba je proizišla iz djetetove svakodnevice čiji sastavni dio jest molitveni
život njihovih roditelja, a u sklopu njega i življenje sakramentalnog života kojem svjedoče.
Djeci je potrebno na neki način približiti i obja17 Agencija za odgoj i obrazovanje, Poučavanje učenika s
autizmom, nav. dj.
sniti taj dio života koji susreću i žive u svojim
obiteljima. Na poseban način su roditelji ti koji
traže vjersku poduku za svoju djecu i aktivno
sudjeluju u pripremi djece za primanje svetih sakramenata. Oni su dodatan motivacijski čimbenik u nastojanjima da se djeci s autizmom pruži
vjerska poduka u školi. Djeci i odraslim osobama s autizmom svakako je potrebna pomoć u organiziranju i življenju vjerske dimenzije njihova
života.
Vjeronauk sa svojom ponudom pokušava
udovoljiti tim potrebama. Taj put, koji je tek u
povojima, potrebno je proći s puno vjere. Papa
Benedikt XVI je rekao kako „vjera nije neka
teorija koju se može prihvatiti ili odbaciti. Ona
je nešto vrlo konkretno: to je presudan kriterij za uređivanje vlastitog života.“18 Vodeći se
upravo tim kriterijem, vjeronauk pristupa djeci i
osobama s autizmom nudeći im pomoć na putu
upoznavanja i življenja vjere. Vjeroučitelj će u
svom nastojanju da približi djetetu vjeronaučne
sadržaje uvijek na prvom mjestu imati cilj privođenja tog djeteta iskustvu vjere. A iskustvo
vjere je susret, susret sa samim Bogom, to je komunikacija koja ide u oba smjera.
Dijete treba osjetiti „kako nije samo, kako
postoji Netko tko ga voli i želi mu dobro. Vjera
će tom djetetu pomoći da se ne osjeća izgubljeno, napušteno, nego da ima povjerenja u ljude.
A povjerenje je temelj međuljudskih odnosa.“19
Komunikacija, socijalizacija, motivacija, trijada
poteškoća osobe s autizmom u ovom odnosu dolazi pred Liječnika koji je rekao: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima“ (Lk 5,31), obećavši da je upravo zbog takvih tu i da se mogu na
Njega osloniti. U tom kontekstu vjeroučitelj nije
samo onaj koji uči o vjeri, nego je pozvan da ih
duhovno vodi, a to u radu s osobama s posebnim
potrebama znači da ih „duhovno rehabilitira“.
Duhovna rehabilitacija bi u ovom konkretnom
slučaju značila opredijeliti se za molitvu, komunikaciju i prijateljstvo s Bogom.20
18 Benedikt XVI, Duhovne misli, Verbum, Split 2009., str.
129.
19 Lj. Pribanić, nav. dj., str. 17.
20 Usp. isto, str. 17.
učenici s teškoĆama u razvoju
Ipak, put do komunikacije treba ucrtati, stvoriti, ostati na njemu, unatoč poteškoćama i izazovima. Vjeronauk taj put izgrađuje u susretu s
djecom i osobama s autizmom osluškujući njihove potrebe, specifične interese, sposobnosti,
osobnosti, način komunikacije te im se prilagođava i nudi svoje sadržaje. U dosadašnjem radu
se pokazalo vrlo korisnim pratiti način rada koji
djeca imaju sa svojim voditeljima skupina jer je
to način na koji su oni navikli, način koji su naučili. To je vrijedna polazišna osnova komunikacije koja se u daljnjem radu oplemenjuje ostalim
načinima komunikacije specifičnima isključivo
za vjeronauk, a to je u prvom redu molitva. Molitva kao način komunikacije otvara jednu transcendentalnu dimenziju čovjeka koja ostaje misterij u svom djelovanju i plodovima. Katolička
Crkva od prvih vremena naglašava iscjeliteljsku
dimenziju molitve koja je neraskidivo povezana
s vjerom. U iskustvu rada s djecom i osobama
s autizmom upravo je molitva najplodonosniji oblik komunikacije kroz koji se najčešće i
najlakše spajaju svjetovi autizma i vjeronauka.
Djeca upravo na molitvu reagiraju najspontanije i najspremnije. To je misterij koji se ne treba
objašnjavati, nego ga treba sa zahvalnošću prihvatiti u potpunom povjerenju.
Vjeroučitelj će sa svoje strane nastojati prenijeti djetetu vjeru koju sam posjeduje, jer znamo
da možemo pružiti samo ono što i sami posjedujemo. To je posebno važno u odnosu s djecom
i osobama s autizmom jer oni kao da posjeduju
Oče naš
83
detektor istine u svojim srcima i bez problema
otkriju neautentična svjedočanstva. Ukoliko
vjeroučitelj u sebi posjeduje vjeru, nadu i ljubav, to će prenijeti i na svoje učenike, oni će ga
nasljedovati. Radost međusobnih odnosa bit će
podijeljena zbog i najmanjih uspjeha i najsporijeg napredovanja. A na kraju, vjeroučitelj će po
nalogu svoga Učitelja, u ljubavi i zahvalnosti,
nakon svakog izvršenog zadatka i svakog nadiđenog izazova ponizno reći: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ (Lk
17,10)
Slavenka Barada
Preporučena literatura:
Agencija za odgoj i obrazovanje, Poučavanje učenika s
autizmom - Školski priručnik, Zagreb 2009.
Z. Bujas Petković, Autistični poremećaj. Dijagnoza i tretman, ŠK, Zagreb 1995.
Z. Bujas Petković, J. Frey Škrinjar i suradnici, Poremećaji autističnog spektra. Značajke i edukacijsko-rehabilitacijska podrška, ŠK, Zagreb 2010.
DSM – IV Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, Naklada Slap, Jastrebarsko 1996.
J. Frey Škrinjar, Razumijevanje autizma kao preduvjet
mentalnog zdravlja osoba s autizmom i prevencija zlostavljanja u: Autizam. Časopis za autizam i razvojne poremećaje
1/2001, str. 35-40.
MZOŠ, Nastavni plan i program za osnovnu školu, Zagreb 2006.
NKU HBK, Prijedlog plana i programa nastave katoličkoga vjeronauka za učenike na stupnju umjerene i teže
mentalne retardacije u: Katehetski glasnik, VI(2008)br. 2,
str. 181-256.
S. Nikolić, Mentalni poremećaji u djece i omladine 2,
ŠK, Zagreb 1990.
Lj. Pribanić, Vjera i dijete s posebnim potrebama, u:
Z. Matoic (ur.), Srcem prema vjeri. Zbornik radova, NKU
HBK, Zagreb 1999. str. 15-18.
P. Visconti, Autizam: povijesna obilježja u: A. Canevaro,
Autizam, 7 – 31, Università degli studi di Bologna, Bologna
2001.
DOGAĐAJI
84
Vjeronaučna olimpijada i natjecanje iz vjeronauka
Vjeronaučna olimpijada za osnovnu školu i
natjecanje iz vjeronauka za srednju školu i ove
su godine uspješno održani na svim razinama u
Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Nadbiskupijsko natjecanje ove se godine, po prvi put, održalo za osnovne i srednje škole na istom mjestu,
u istoj školi, u Zmijavcima. Iskustvo zajedništva
i slavlja, premda u natjecateljskom duhu, učinilo je da nadbiskupijsko/županijsko natjecanje
iz vjeronauka postane doista velik događaj za
školu domaćina i za cijelo mjesto.
Međuškolska natjecanja
Nakon samostalno provedenih školskih natjecanja, međuškolska natjecanja iz vjeronauka za
osnovnu te po prvi put ove godine za srednju
školu u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji održana su 27. siječnja 2012. godine od 13 do 14 sati.
Natjecanja za osnovnu školu održana su u
sedam sjedišta stručnih vijeća. Sudjelovalo je
60 ekipa. Ekipa je brojala četiri učenika, a svaki
je učenik pojedinačno rješavao pisani test sa 61
pitanjem kojim je mogao osvojiti 100 bodova.
Ekipa je tako mogla ostvariti najviše 400 bodova. Pravo sudjelovanja na nadbiskupijskom
natjecanju ostvarilo je dvadeset najbolje plasiranih ekipa, bez obzira kojem stručnom vijeću
pripadaju (tablica 1).
Istoga dana, ove je godine po prvi put u našoj
nadbiskupiji održano i međuškolsko natjecanje
za učenike srednjih škola. Vjerujemo da je to
doprinijelo njihovu većem angažmanu te da
su se još više potrudili oko pripreme za natjecanje kako bi zaslužili doći na nadbiskupijsko
natjecanje. Međuškolsko natjecanje održano
je u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Don
Frane Bulić“ u Splitu. Na natjecanju je sudjelovalo 30 ekipa. Svaki test je nosio najviše 100
bodova, tako da je ekipa mogla ostvariti najviše
Tablica 1
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.-12.
11.-12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
Škola
OŠ Sućidar - Split
OŠ Zmijavci - Zmijavci
OŠ Ivana Mažuranića - Han
OŠ Stjepana Radića - Imotski
OŠ kneza Mislava - Kaštel Sućurac
OŠ kneza Trpimira - Kaštel Gomilica
OŠ Ostrog - Kaštel Lukšić
OŠ Ivana Lovrića - Sinj
OŠ prof. Filipa Lukasa - Kaštel Stari
OŠ Kamešnica - Otok
OŠ Mertojak - Split
OŠ Trilj - Trilj
OŠ Skalice - Split
OŠ Tina Ujevića - Krivodol
OŠ Tučepi - Tučepi
OŠ Spinut - Split
OŠ Gornja Poljica - Srijane
OŠ Ravne njive - Split
OŠ kralja Zvonimira - Seget Donji
OŠ Dobri - Split
Mentor
don Ivan Čotić Ante Kujundžić
s. Vjera Gulić
Ivka s. Filipa Smoljo
Joško Krokar
Zdenka Krokar
Ana Biliškov
Mirjana Đula i Ivana Dolić
Anita Parčina
Vesna Škopljanac Mačina
don Vjenceslav Kujundžić
Vesna Tadić
s. Lidija Čotić
Slava Ćelić
Marina Šimić
Ružica Maleš
Stipe Ivišić
don Ante Čotić
Ariana Tomaš
s. Palmina Koštro
Bodovi
383
379
376
367
366
346
339
327
321
307
300
300
296
291
289
285
280
278
258
252
85
DOGAĐAJI
Tablica 2
Br.
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.-11.
10.-11.
12.-13.
12.-13.
Škola
Franjevačka klasična gimnazija - Sinj
Nadbiskupijska klasična gimnazija
„Don Frane Bulić“ - Split
II. Gimnazija - Split
Gimnazija „Dr. Mate Ujević“ - Imotski
III. Gimnazija - Split
Srednja škola „Ivana Lucić“ - Trogir
Ekonomska škola - Imotski
I. Gimnazija - Split
IV. Gimnazija „Marko Marulić“ - Split
Turističko-ugostiteljska škola - Split
Zdravstvena škola - Split
Ekonomsko-birotehnička škola - Split
Srednja tehnička prometna škola - Split
400 bodova. Pravo sudjelovanja na nadbiskupijskom natjecanju ostvarilo je trinaest ekipa koje
su postigle najbolje rezultate (tablica 2).
Natjecanje na nadbiskupijskoj razini
U organizaciji Katehetskog ureda Splitskomakarske nadbiskupije i nadbiskupijskog (županijskog) povjerenstva za provedbu natjecanja iz
vjeronauka, održana je 21. veljače 2012. godine u Osnovnoj školi Zmijavci u Zmijavcima
nadbiskupijska vjeronaučna olimpijada učenika
osnovnih škola i natjecanje iz vjeronauka učenika srednjih škola, na temu: Grkokatolici. Zmijavačka osnovna škola s razlogom je izabrana
za domaćina jer već nekoliko godina zaredom
bilježi zapažene rezultate na vjeronaučnoj olimpijadi. Ravnateljica Škole, gospođa Veselka
Milas, spremno je prihvatila tu zahtjevnu ulogu
koju je, uz svesrdnu pomoć djelatnika i učenika
Škole, ostvarila na vrlo visokoj razini.
Od 60 osnovnoškolskih i 30 srednjoškolskih ekipa, koje su prethodno sudjelovale na
međuškolskim natjecanjima, nastup na nadbiskupijskom natjecanju izborilo je dvadeset
ekipa osnovnih i dvanaest ekipa srednjih škola,
kojima se pridružila i jedna ekipa srednjoškolaca iz Hvarske biskupije. Natjecanje je bilo priređeno u prigodno ukrašenoj športskoj dvorani,
dupkom ispunjenom natjecateljima, njihovim
mentorima, izvođačima i uzvanicima.
Mentor
Silvija Vučković
Bodovi
367
s. Petra Šakić i don Tomislav Bašić
357
s. Dolores Brkić
Josip Domazet i fra Jakov Udovičić
Ana Gelo
Anita Vuletin
Andrijana Divić
Jerko Župa i Anita Vuletin
Neda Nižetić i Ana Balta
Gorana Kelam
Dajana Vujević
Melita Luetić
Josipa Bosnić i Jerko Stipica
356
337
325
319
314
294
286
266
266
257
257
Program, kojeg je vodila učenica Iva Todorić, započeo je pozdravom Domovini u izvedbi
školskog zbora pod ravnanjem s. Jasne Kasalo
i prigodnom molitvom. Potom je sve prisutne
pozdravila i zaželjela im dobrodošlicu gospođa
Veselka Milas, ravnateljica Osnovne škole Zmijavci, istaknuvši posebno zadovoljstvo što se u
njihovoj školi održava natjecanje iz vjeronauka
za osnovnu i srednju školu na nadbiskupijskoj
razini. U ime župe Zmijavci natjecateljima se
pozdravnim riječima obratio župnik fra Frano
Laco, a u ime cijelog Imotskog dekanata dekan
fra Zoran Kutleša. Ilija Krišto, stručni savjetnik za prosvjetu, pozdravio je sve nazočne u
ime Splitsko-dalmatinske županije, a splitskomakarski nadbiskup mons. Marin Barišić uz
pozdravne riječi istaknuo je važnost poznavanja
različitosti unutar Katoličke Crkve, osobito
jedinstva u različitosti.
Nakon pozdravnih govora učenici Osnovne
škole Zmijavci izveli su prigodni kulturnoduhovni program iz lepeze glazbenih, dramskih
i literarnih aktivnosti koje se odvijaju u Školi, a
iza kojih stoji vrijedan i ustrajan rad kako učitelja tako i učenika.
Nakon toga, Mirjana Vučica, predsjednica
nadbiskupijskog povjerenstva za srednju školu
i članica državnog povjerenstva, pozdravila je
sve nazočne u ime Katehetskog ureda i Županijskih povjerenstava te upoznala natjecatelje
DOGAĐAJI
86
s pravilima i tijekom natjecanja. Uslijedilo je
natjecanje koje se sastojalo od tri dijela: pisanog testa, tombole i Isusova mili-junaka. Prvom
krugu natjecanja, pisanom ispitu znanja, učenici
su pristupili pojedinačno, a ukupan broj bodova
jedne ekipe mogao je iznositi najviše 98 bodova.
Dok su članovi odvojenih povjerenstava zajedno s mentorima ispravljali testove, učenici su se
okrijepili hranom i pićem te pod
vodstvom učitelja Škole domaćina
posjetili franjevački samostan u
Imotskom i župnu crkvu Svih svetih u Zmijavcima.
Drugi krug natjecanja, ekipno
rješavanje tombole, odvijao se u
zasebnim dvoranama za osnovnu
i srednju školu. Učenici su vrlo
pažljivo, usredotočeni na zadatke, slušali pitanja i rješavali ih
jer je svaki točan odgovor nosio
dva boda, tako da je svaka ekipa
u ovom krugu natjecanja mogla
osvojiti najviše dvadeset bodova.
Bodovi s tombole pribrajali su se
osvojenim bodovima na pisanom testu.
Po pet najboljih ekipa osnovnih i srednjih
škola plasiralo se u završni krug pod nazivom
„Tko želi biti Isusov mili-junak?“. U ovom,
završnom dijelu natjecanja, svaka ekipa mogla
je osvojiti također po dvadeset bodova. Do
samog kraja natjecanje je bilo vrlo neizvjesno,
međutim, učenici su pokazali visoku razinu
Tablica 3
Red.
Ime i prezime učenika
br.
Ime škole
Mjesto
Ime i prezime mentora
Broj
bodova
1.
Gabrijela Mišević
Petra Karoglan
Josipa Znaor
Marin Gudelj
OŠ Zmijavci
Zmijavci
Ante Kujundžić
135,50
2.
Bruno Škomrlj
Katarina Matić
Nikola Bešlić
Filip Tomičić
OŠ Sućidar
Split
Don Ivan Čotić
134,25
3.
Mate Živalj
Nikolina Tomašević
Božena Runje
Marija Maleš
OŠ Ivana Mažuranića
Han
s. Vjera Gulić
132,75
4.
Zrinka Hrgović
Toni Durdov
Luka Vrlika
Antonia Borzić
OŠ Kneza Mislava
Kaštel
Sućurac
Joško Krokar
132,00
5.
Marko Perić
Ivana Semren
Petar Krokar
Magdalena Radešić
OŠ Kneza Trpimira
Kaštel
Gomilica
Zdenka Krokar
124,25
87
DOGAĐAJI
usvojenog znanja tako da nije došlo do značajnijih promjena na ljestvici.
Konačni poredak prvih pet ekipa u kategoriji
osnovnih škola (tablica 3).
Konačni poredak prvih pet ekipa u kategoriji
srednjih škola (tablica 4).
Sve ekipe dobile su priznanje o sudjelovanju
na nadbiskupijskom (županijskom) natjecanju,
od strane Županije i Katehetskog ureda te
prigodne darove od Škole domaćina. Vrijedne knjige, dar Splitsko-makarske nadbiskupije,
učenicima i mentorima prvoplasiranih pet ekipa
osnovnih i srednjih škola uručio je predstojnik
Katehetskog ureda don Josip Periš, najavivši
nagradni jednodnevni izlet u Zadar za prvih
devet ekipa osnovnih i srednjih škola.
Tabela 4
Red
br.
1.
2.
3.
4.
5.
Škola
Mjesto
Mentor
Broj
bodova
Franjevačka klasična gimnazija
Sinj
Silvija Vučković
132,25
Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“
Split
s. Petra Šakić
don Tomislav Bašić
128,00
II. gimnazija
Split
s. Dolores Brkić
122,75
Srednja škola „Ivan Lucić“
Trogir
Anita Vuletin
113,75
Gimnazija „Dr. Mate Ujević“
Imotski
Josip Domazet
fra Jakov Udovičić
112,50
Ime i prezime učenika
Filip Čogelja
Andrea Perković
Ivana Poljak
Antonela Ćurković
Dario Pavlinović
Lovro Lulić
Ana Tomičić
Ljubo Jermelić
Dora Bjelanović
Petra Krvavica
Kristina Lovrić
Petra Perišić
Mate Bareta
Matea Debak
Neda Grčina
Ivan Šustić
Daniela Todorić
Katarina Tomasović
Ivana Babić
Antonija Stojić
Nagradno nadbiskupijsko putovanje
Najavljeni nagradni izlet za po devet najbolje
plasiranih ekipa iz osnovnih i srednjih škola na
nadbiskupijskom natjecanju organizirao je 21.
travnja 2012. Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije. Pohodili smo riznice arheološkog i spomeničkog blaga gradova Zadra i
Nina.
Pod okriljem zadarskih svetaca zaštitnika
Zoila, Šimuna, Krševana, Donata i Stošije, a
uz stručnu pomoć s. Viktorije Gadža, počeli
smo upoznavati bogatstvo grada Zadra. Župna
crkva sv. Šime Bogoprimaoca primila je sve
nas okupljene na euharistijsko slavlje. Iako nije
bila Nedjelja ruža, koja čuva uspomene na latice ruža koje su ljudi bacali prigodom prijenosa
svečeva tijela, vjerujemo da je svatko od nas bio
88
DOGAĐAJI
ruža u misnom zajedništvu kojega je predvodio
predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš.
Pozvao je sve vjeroučenike da evanđeoske vrijednosti ugrade u svoj život koji uz žrtvu i trnje
ima smisla što potvrđuje i trud kojega su vjeroučenici uložili kako bi postigli izvrsne rezultate.
Oluja na moru, poručio je don Josip, trenutak
je kada žrtva prijeđe našu snagu. Isus nas tada
poziva da izvezemo na pučinu i da ono što mi ne
možemo prepustimo njegovu vodstvu.
Samo vjera u Isusa mogla je biti vodič i
pokretač onima koji su gradili mnoge crkve pa
i ovu svetoga Šime. U to smo se osvjedočili
dok smo upoznavali dragocjenosti, a posebice
škrinju koja se nalazi na glavnom oltaru crkve.
U tom vrijednom djelu srednjevjekovne zlatarske umjetnosti sačuvano je mumificirano tijelo
svetog Šimuna. Pogled u sarkofag dao nam je
prigodu, da se među zemaljskim dragocjenostima od srebra i zlata, osjetimo dragocjeni putnici
neba koji, poput starca Šimuna, primaju Krista u
svoje naručje. Samo s Isusom u naručju možemo pretvarati oružje u ljubav, poruka je koju
su nam odaslali veliki barokni kipovi anđela
izliveni iz bronce zaplijenjenih turskih topova.
U sklopu benediktinskog samostana sv. Marije vidjeli smo jednu od najvrjednijih izložbi u
Hrvatskoj, popularno nazvanu Zlato i srebro
Zadra. Kroz ovo blago, koje su sačuvale sestre
benediktinke, vodila nas je s. Rafaela Dominis.
Divna djela ljudskih ruku svjedočila su nam da
je svaki rad u suradnji sa Stvoriteljem neprocjenjivo blago, posebice ako naše ruke, poput
relikvijara u obliku ruku svetaca koji su izazvali
našu posebnu pozornost, budu uvijek u poziciji
molitve i blagoslova. Krleža je, povodom ove
izložbe koju je inicirao, napisao jedan od svojih
najboljih eseja, a svatko od nas je u svoje srce
zapisao ovaj i one lijepe trenutke koji su uslijedili, kao i nezaboravni koncert kojim su nas
nagradile zadarske morske orgulje.
Crkva svetog Donata, simbol grada Zadra,
privukla nas je svojim osebujnim oblikom i
originalnošću, ali i izvanrednom akustikom,
pa smo i u njoj, predvođeni Predstojnikom,
pjesmom slavili i hvalili Boga. Nakon tjelesne
okrjepe i odmora pohodili smo srce grada Zadra
- katedralu svete Stošije. Pročelje katedrale,
svojom savršenom harmonijom horizontalnih
i vertikalnih linija, pozvalo nas je na tu istu
DOGAĐAJI
harmoniju u našem životu: ljubav prema Bogu
i čovjeku.
Pohodeći zatim starohrvatski kraljevski grad
Nin vratili smo se na korijene kršćanstva, na
izvore hrvatske povijesti koje smo otkrivali u
župnoj crkvi, u kapeli Gospe od Zečeva i crkvi
sv. Križa, te najmanje katedrale na svijetu. Nin
je grad koji propovijeda i o kršćanskoj zajednici koju su močvare i plićaci obranili u prvim
rušilačkim naletima nekršćanskog stanovništva.
I nas je potaknuo na obranu i življenje vjere
pred današnjim nekršćanskim naletima. Snagu
smo dobili u ovom lijepom putovanju. To je
snaga koja ne proizlazi iz bogatstva povijesnih
informacija, koje se poput sadržaja za natjecanje lako zaboravljaju, već iz doživljenog zajedništva ljubavi i vjere na koje nas uvijek iznova
poziva Uskrsli.
Državno natjecanje iz vjeronauka
Sukladno temi ovogodišnje vjeronaučne
olimpijade o grkokatolicima, u Križevcima,
sjedištu grkokatoličke eparhije u Hrvatskoj,
održana su od 26. do 28. ožujka 2012. godine
državna natjecanja iz vjeronauka za učenike
osnovnih i srednjih škola. Natjecale su se najbolje ekipe iz svih naših nad/biskupija, s time
da su jedino Splitsko-makarsku nadbiskupiju
predstavljale po dvije ekipe iz osnovne i srednje škole prema kriteriju izvrsnosti rezultata
postignutih na biskupijskim natjecanjima. Tako
je uz OŠ Zmijavci iz Zmijavaca na državnom
natjecanju sudjelovala i OŠ Sućidar iz Splita,
te uz Franjevačku klasičnu gimnaziju iz Sinja i
Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane
Bulić“ iz Splita.
Susret je započeo prigodnim programom
koji su pripremili domaćini. Tijekom programa
sve nazočne su pozdravili mons. Đuro Hranić,
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju, prof.
Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj
i obrazovanje te gosp. Stjepan Pogačić uime
Maloga koncila.
Natjecateljski dio započeo je 27. ožujka u
jutarnjim satima. Učenici su pojedinačno pisali
89
testove čiji su se bodovi zbrajali, a poslijepodne
su ekipno prikazivali unaprijed pripremljen projekt ne zadanu temu iz povijesti Grkokatoličke
crkve, njenih sakralnih objekata, obreda, kulture
i umjetnosti.
Stanka između dva dijela natjecanja bila
je osmišljena obilaskom grada sv. Marka Križevčanina i grkokatoličke katedrale Presvete
Trojice. Umjetnik Zoran Homen je učenicima
i mentorima govorio o Križevcima, katedrali,
zanimljivostima i običajima toga kraja. Svi su
sudionici natjecanja u večernjim satima sudjelovali na slavlju liturgije sv. Ivana Zlatoustoga
u križevačkoj katedrali koju je predslavio križevački vladika Nikola Kekić uz koncelebraciju
katoličkih i grkokatoličkih svećenika te uz prekrasnu glazbenu animaciju katedralnog zbora.
Sljedećeg je dana u prostorijama Osnovne
škole Vladimira Nazora u Križevcima proveden i zadnji krug natjecanja „Tko želi biti Isusov mili-junak?“ U kategoriji osnovnih škola
pobjednici su učenici Osnovne škole Sidonije
Rubido Erdödy iz Gornje Rijeke, predstavnici
Bjelovarsko-križevačke biskupije sa osvojenih
148,75 bodova. Na drugom mjestu je Osnovna
škola Sućidar iz Splita s osvojenih 148 bodova,
dok je treće mjesto zauzela Osnovna škola Zmijavci iz Zmijavaca sa 147,50 bodova od mogućih 150 bodova.
U kategoriji srednjih škola državni prvaci su
ponovno učenici Srednje škole Hvar iz Hvara,
drugo mjesto osvojila je III. gimnazija iz Zagreba, a treće Franjevačka klasična gimnazija iz
Sinja. Ekipa Nadbiskupijske klasične gimnazije
„Don Frane Bulić“ iz Splita natjecanje je završila na sedmom mjestu.
Na kraju natjecanja svi su sudionici dobili prigodne nagrade od domaćina i medijskog pokrovitelja Glasa Koncila, a pobjednici
i prigodne plakete. Priznanja su na pozornici
Hrvatskoga doma srednjoškolski prvaci primili
iz ruku vladike Nikole Kekića, a osnovnoškolski pobjednici iz ruku bjelovarsko-križevačkog
biskupa Vjekoslava Huzjaka. Zbog iznimnih
rezultata obje osnovnoškolske ekipe predstavnice Splitsko-makarske nadbiskupije bit će nagra-
90
DOGAĐAJI
đene putovanjem u Ukrajinu preko Slovačke i
Mađarske.
Nagradno putovanje u Mađarsku,
Slovačku i Ukrajinu
Hrvatska biskupska konferencija organizirala
je od 18. do 23. lipnja 2012. godine nagradno
putovanje za najbolje hrvatske vjeronaučne
olimpijce (po tri najbolje osnovnoškolske i
srednjoškolske ekipe) u Mađarsku. Slovačku
i Ukrajinu. Nakon stečenog znanja i izvrsnih
rezultata u sklopu natjecanja na temu „Grkokatolici: 400. obljetnica uspostave crkvenoga
zajedništva“, mladi su pobjednici vjeronaučne
olimpijade nagradnim putovanjem produbili
svoje znanje ne samo o grkokatolicima nego i
o znamenitostima, kulturi, tradiciji, povijesti i
sadašnjoj situaciji zemalja kroz koje su prolazili. Uz turističku voditeljicu, stručni i duhovni
vođa puta bio je dr. Zvonimir Kurečić, marčanski arhimandrit.
Prva zemlja u kojoj su se zaustavili bila
je Mađarska, točnije glavni grad Budimpešta,
„kraljica Dunava“. Zatim su posjetili grad Miškolc gdje su se mogli diviti ljepoti tamošnje
grkokatoličke katedrale, a zatim su imali čast
susresti se i s grkokatoličkim biskupom Atanazijem.
Napuštajući Mađarsku nastavili su put prema
Slovačkoj i zaustavili se u Košicama, drugom
gradu po veličini, gdje su osjetili dah domovine
u susretu s uspomenama na hrvatskog sveca
Marka Križevčanina koji je tu podnio mučenič-
ku smrt. Razgledajući mnoštvo lijepih znamenitosti najupečatljivija je zasigurno ostala gotička
katedrala, najljepša u Europi kao i glazbenosvjetlosna fontana.
Kad su stigli u Ukrajinu i vidjeli bogate
oranice crnice, shvatili su zašto se ta zemlja
naziva europskom žitnicom. Osim prebogate
kulture i obilja povijesnih znamenitosti, osvjedočili su se i o vidljivim posljedicama niskog
standarda i teškoj materijalnoj situaciji u kojoj
se zemlja nalazi. Osobit dojam na sudionike je
ostavilo razgledavanje grada Lavova (“muzej
na otvorenom”), poznatog po starim kavanama
i različitim arhitektonskim stilovima gradnje.
Sudionici olimpijade imali su prigodu sudjelovati na grkokatoličkoj liturgiji, a posjetili su
i grkokatoličku katedralu svetoga Jurja, zatim
Ukrajinsko katoličko sveučilište i nekoliko kilometara udaljen središnji grkokatolički manastir
u Univu u kojemu žive studitski monasi.
Na povratku iz Ukrajine prema domovini
posjetili su na sjeveru mađarske ravnice grad
Nyiregyhazu gdje ih je primio grkokatolički
biskup Filip. Put se nastavio prema mađarskom
nacionalnom marijanskom svetištu Mariapocs
u kojemu se čuva kopija čudotvorne Gospine
slike. U ovom predivnom marijanskom svetištu sudionici su slavili posljednju svetu misu
na ovom putovanju i imali prigodu u ozračju
zahvalnosti za sva primljena dobra i predivne
doživljaje moliti Mariju za sve milosti i potrebe,
a prema uputi svećenika Petera iz ovoga svetišta
trebalo je ponijeti Marijinu vedrinu i osmijeh
kakvom ju slika i prikazuje.
Osim Marijina osmijeha, sudionici su s ovog
putovanja ponijeli duhovno osvježenje, bogatstvo druženja, nova poznanstva, ali i zahvalnost onima koji su im omogućili ovo predivno
iskustvo. Svojim sudjelovanjem i svjedočenjem
opravdali su onaj naslov kojim ih je prozvao
grkokatolički križevački biskup mons. Nikola
Kekić na završnom natjecanju, a to je da su oni
„veleposlanici grkokatolika u svojim sredinama“.
Priredila:
Mirjana Vučica
DOGAĐAJI
91
Susret maturanata
Humac - Međugorje - Mostar, 31. ožujka 2012.
U organizaciji Katehetskog ureda, u subotu
31. ožujka, u preduskrsnom ozračju održan je
tradicionalni susret maturanata Splitsko-makarske nadbiskupije na kojem je tisuću i osamsto
maturanata iz Trogira, Splita, Omiša, Sinja i
Imotskog obilježilo skori završetak svog srednjoškolskog obrazovanja kao jedne važne dionice životnog puta.
Zajednički programom za sve maturante započeo je u poznatom hercegovačkom svetištu
Sv. Ante Padovanskog na Humcu. Zbog podužeg čekanja na graničnim prijelazima dio učenika došao je na zajedničko odredište s manjim, a
dio s većim zakašnjenjem. Uvodno pokorničko
razmišljanje pripremila je i predvodila sinjska
vjeroučiteljica Helena Balajić, nakon čega su
brojni učenici pristupili sakramentu pomirenja.
Nakon što je gvardijan fra Velimir Mandić u ime
franjevačke zajednice svima izrazio dobrodošlicu uslijedilo je euharistijsko slavlje kojega je
predvodio mr. Josip Periš, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije.
U prigodnoj homiliji don Josip je najprije
maturante podsjetio na njihov prijeđeni put, na
jedanaestogodišnje ili dvanaestogodišnje školovanje koje je iza njih. U tom su razdoblju života naučili mnoge stvari, no tek sada se nalaze
pred novim, najvažnijim zadatkom upoznavanje
samih sebe. Tko sebe želi vidjeti, taj staje pred
ogledalo. No u ogledalu se može vidjeti tek jedan dio sebe, onaj izvanjski. Ono što je skriveno, što u ogledalu na svome tijelu ne možemo
vidjeti, to nam uz pomoć najsuvremenije aparature otkriva medicina. Ni to nije sve. Da bi se
osobu, njene mogućnosti, sposobnosti i ograničenja iznutra upoznalo, za to postoje različiti
psiho-testovi, koji mogu pomoći u upoznavanju
temeljnih psiholoških datosti pojedine osobe. Ni
u tome nije sav identitet ljudske osobe.
Postoje najdublji predjeli ljudskog bića u kojima se najsnažnije otkriva čovjekov identitet.
Tu treba pronaći ogledalo u kojem se možemo
ogledati i upoznati, a to je osoba Isusa Krista,
savršenog čovjeka. Tek kad se s Njim usporedimo, tek kad svoju vlastitu sliku usporedimo s
Njegovom, tek tad znamo tko smo, gdje smo i
kamo trebamo ići, istaknuo je mr. Periš. Kako
bismo u tome doista uspjeli, Isus nudi tri sredstva: milostinju, post i molitvu. Milostinja nam
posvješćuje da uz nas postoje drugi ljudi, ona
nam otkriva istinu da smo društvena bića, da se
bez drugih, bez su-života s drugima ne možemo ostvariti. Post nas upućuje na jednu drugu
važnu istinu o nama, da se naš život ne smije
zatvoriti u okvire posjedovanja i konzumiranja.
Prakticiranje posta nas osposobljuje da se kritički odnosimo prema zemaljskim stvarnostima, da
im ne podlegnemo, da mi njima a ne oni nama
gospodare. Bez takve logike nemoguće je u sebi
izgraditi čvrstu, karakternu osobnost. I konačno,
molitva. Ona nam pokazuje istinu da smo stvorena bića, da postoji Netko iznad nas. Tko sebe
upozna u Stvoritelju i njegovu naumu s nama,
taj će otkriti pravu ljepotu vlastitog života, ljepotu koja ostaje skrivena ljudskim ogledalima i
standardima prosuđivanja. Ta unutarnja ljepota,
taj duboki smisao našega postojanja, učinit će
nas uistinu radosnim bićima, a ta će radost i našu
vanjštinu učiniti vedrom, lijepom i privlačnom,
zaključio je mr. Periš.
Pjevanje na sv. Misi predvodili su mladi iz
Imotskoga pod stručnom animacijom vjerouči-
92
DOGAĐAJI
telja Josipa Domazeta. Darove vjernika su u ime
svih nazočnih prinijeli učenici Prirodoslovnotehničke škole iz Splita i njihova vjeroučiteljica
Katja Lončar. Prinijeli su križ, Bibliju, Višeslavovu krstionicu, svijeću, maslinu, kruh i vino.
Molili su da im Kristov križ bude nadahnuće,
Riječ Božja svjetlo, a krštenje izvor i temelj nji-
hova identiteta. Posebna molitva upućena je za
nedavno preminulog splitsko-makarskog nadbiskupa u miru, mons. Antu Jurića. Poseban prinos
bio je novčani dar maturanata kao znak njihove
solidarnosti s jednim nadarenim, ali siromašnim
studentom iz ovog dijela Hercegovine. Taj trenutak bio je popraćen snažnim pljeskom svih
nazočnih.
Maturanti su popodnevno druženje nastavili
u Međugorju i Mostaru, svaka škola prema svome planu. Na povratku kućama sređivali su se
svježi dojmovi još jednog vrlo bogatog susreta,
a vremena za to bilo je sasvim dovoljno, zahvaljujući ne samo dužini puta, nego ponovno teško prohodnoj granici. Radujemo se što se gradi
novi granični prijelaz, ali puno više od toga, radosni smo zbog iskustva lijepog susreta te otvorenosti i spremnosti mladih da svoju budućnost
planiraju i grade nasljedujući savršenog čovjeka
Isusa Krista.
Dušan Vuletić
Stručni skup za odgojiteljice u vjeri
Split, 26. svibnja 2012.
Biblija u predškolskom vjerskom odgoju –
bila je tema redovitog godišnjeg stručnog skupa
za odgojiteljice koje provode program vjerskoga
odgoja u predškolskim ustanovama, a održan je
26. svibnja 2012. godine u prostorijama Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Na skupu je sudjelovalo stotinjak odgojiteljica s
područja cijele Dalmacije.
Stručnom skupu prethodila je sveta misa koju
je predvodio predstojnik Katehetskog ureda
Splitsko-makarske nadbiskupije don Josip Periš.
On je u svojoj propovijedi posebno govorio o
životu svetog Filipa Nerija, čiji je spomendan
bio toga dana. Kao odgojitelj mladeži sv. Filip
može nam biti uzor u radu s djecom zbog svoje
predanosti, radosti i vedre naravi. Radio je s
mladima, živio s njima i odgajao ih na jedan
poseban, prilagodljiv i duhovit način, uvijek
prožet molitvom i čitanjem Svetog Pisma. Za
sv. Filipa se kaže da je bio svetac smijeha.
Njegova radost i smijeh dolazili su od poticaja Duha Svetoga. U propovijedi don Josip je
pozvao odgojiteljice da se neprestano otvaraju
Duhu Svetomu koji jedini može obasjati naša
lica kako bismo obnavljali lice Zemlje. Kršćanin nije pozvan da ide smrknut ovim svijetom,
već je pozvan naviještati neizmjernu Kristovu
ljubav, naglasio je don Josip. Odgojiteljice je
usporedio s pomajkama koje svojom dobrotom
i ljubavlju pomažu roditeljima u odgoju djece,
slično kao što je i sveti Filip imao pomajku koja
mu je pomagala da raste i živi u vjeri.
Nakon svete mise djeca iz skupine s vjerskim
katoličkim programom Dječjeg vrtića Rusulica
premijerno su izvela dvije pjesme: Hvala što
vidim i Biblija. Pjesme su nastale u neposrednom radu s djecom na temelju njihovih molitvenih i drugih izričaja, posvjedočile su odgojite-
DOGAĐAJI
ljice Svetka Gulan i Hani Čargo. Nakon nastupa
djece odgojiteljicama se obratio gosp. Tomislav
Tomasić, novi viši savjetnik za vjeronauk na
području cijele južne Hrvatske koji je objasnio
novi postupak prijavljivanja na stručne skupove
i dobivanja potvrdnica.
Predavanje na temu Biblija u vjerskom odgoju predškolske dobi održala je doc. dr. Jadranka
Garmaz, pročelnica Katedre religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu Sveučilišta u Splitu. U uvodnom dijelu
predavanja prof. Garmaz je govorila o specifičnostima biblijskog jezika kao što je slikoviti
govor, pjesnički govor, ponavljanja i dr. te o
teškoćama koje se pri čitanju mogu javiti. Da bi
se ove teškoće izbjegle Bibliju treba čitati polako, ako treba i ponavljati, ući u igru otkrivanja
i poniranja, davanja i primanja. Njezin smisao
čitatelju se postupno otkriva.
Moguće su opasnosti u samoj interpretaciji
biblijskih tekstova, kao što su moraliziranje,
stvaranje ili prenošenje krivih predodžbi o
Bogu, intelektualizam, verbalizam i dr. U prvom
planu kod čitanja i interpretacije biblijskog teksta trebao bi biti navještaj radosne vijesti kroz
doživljavanje cjelokupnošću svega bića što
uključuje ne samo intelekt, nego afektivnu i djelatnu komponentu. Vjerski sadržaji u dječjem
vrtiću nikako se ne bi smjeli pretvoriti u puko
prenošenje i učenje informacija. U ovoj dobi od
velike je važnosti izgradnja ispravnih temelja,
a to ćemo postići uvažavajući gore spomenute
tri komponente. Biblijski sadržaj najlakše ćemo
približiti djetetu polazeći od njega samog, odnosno od njegova iskustva.
Raznolikost pristupa biblijskom tekstu očituje se u mogućnosti pripovijedanja ili čitanja biblijskog teksta. Biblijski tekst trebalo bi
predstaviti tako da djeca budu aktivni sudionici
biblijskog događaja. Bitna je aktualizacija. U
tom smislu najprikladnije je pripovijedanje.
Pripovijedanje biblijskog teksta ide u dubinu,
potiče identifikaciju, evocira iskustvo, aktualizira ključno raspoloženje u priči… Pri tom
je potrebno voditi računa i o načinu verbalnog
govora kao i o govoru tijela. Biblijske tekstove
93
biramo tako da njihov sadržaj bude djeci razumljiv, a koji za cilj imaju pobuditi kod djece
čuđenje i divljenje te ih odgojiti za dijeljenje i
praštanje, razviti osjećaj sigurnosti i povjerenja
u Božju dobrotu i providnost.
Nakon predavanja Svetka Gulan i Hani
Čargo, odgojiteljice iz Dječjeg vrtića Rusulica
(Cvit Mediterana) prezentirale su jedan o modela rada u svojoj skupini s katoličkim vjerskim
programom. Projekt nosi naslov: Susret Isusa
i slijepca Bartimeja. Ovaj je projekt sadržavao
jedan cijeli dobro razrađeni niz aktivnosti:
• Odgojiteljice su najprije u skupini oformile
medicinski kutić te spoznajno-istraživački
centar u kojem su djeca upoznala svoje tijelo
posebno usmjerivši pažnju na organ vida.
• Biblijskom tekstu prethodio je i susret s
voditeljicom zdravstvenog odgoja u dječjem
vrtiću koja je djeci pregledala vid te susret sa
slijepom osobom, kao i različite praktične i
kreativne aktivnosti, npr. izrada naočala.
• Cilj interpretacije biblijskog teksta bio je
doživjeti Isusa koji ljubi. Djeca su Isusovu
ljubav i spremnost da pomogne čovjeku u
nevolji izrazila ovim riječima: „Sigurno je
i on (Bartimej) postao njegov učenik!“ Od
raznih neoblikovanih i otpadnih materijala
djeca su izradila Bartimejev grad, onakav
kako ga on vidi, zatim i stabla i livade.
Zahvale Bogu za vlastiti vid kao i za prijatelja Bartimeja djeca su slikom i molitvom
pretočila u male slikovnice.
• Jedna od govorno-misaonih aktivnosti bila
je: Što mi znače moje oči? Plod ovih aktiv-
94
DOGAĐAJI
nosti jesu i dvije pjesme koje su djeca izvela na početku ovog stručnog skupa. Igra
kao osnovni oblik dječjeg izražavanja bila
je temelj projekta od početka do kraja u
kojem je ostvaren cilj senzibiliziranja djece
za potrebe drugih, tj. stvaranje moralnih
vrednota poput suosjećanja. Odgojiteljice su
naglasile da rad na vjerskom odgoju djece
obogaćuje i njihov duhovni život te otvara
nove vidike i povjerenje među roditeljima.
Vrijedno je spomenuti da su odgojiteljice
Svetka Gulan i Hani Čargo cijeli ovaj višemjesečni projekt tematski izložile u jednom
razredu, upravo onim redoslijedom kako je i
nastajao. Sve sudionice skupa pokazale su veliko zanimanje i bile vidno oduševljene svime
što su vidjele i doživjele. Posebno dojmljiv bio
je izloženi Bartimejev grad, ali i svi drugi plakati na kojima su bila izložena pisana i likovna
ostvarenja djece.
Nakon prezentacije projekta slijedio je rad
u radionicama. Jedna skupina imala je zadatak odglumiti susret Isusa i slijepca Bartimeja,
druga skupina prikazala je ovaj biblijski tekst
uz pomoć scenografije i lutaka, a treća skupina
je sastavljala tekst i glazbu prema predloženom
biblijskom tekstu.
Sudionici stručnog skupa bili su iznimno
zadovoljni uratcima s radionica, kao i cjelokupnim izlaganjem koje je odisalo jednostavnošću, cjelovitošću, jasnoćom ciljeva te brojnim
praktičnim primjerima rada s djecom. Da je
ovaj stručni skup urodio višestrukim plodovima
pokazuje i interes drugih odgojiteljica da prikažu svoje modele rada s djecom na sljedećim
zajedničkim stručnim okupljanjima.
Anica Kraljević
Izlet vjeroučitelja
Dubrovnik – Boka Kotorska, 6. i 7. srpnja 2012.
Vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije
svaku nastavnu godinu završavaju zajedničkim
izletom ili hodočašćem. Ove smo godine, pod
vodstvom predstojnika don Josipa Periša, krenuli 6. srpnja u ranim jutarnjim satima prema
krajnjem jugu naše Domovine. Dodatna snažna motivacija putovanju bio je planirani posjet
Boki kotorskoj. Nismo se dali omesti ni pritiskom visokih temperatura koje se već danima
nisu spuštale ispod 30 stupnjeva. Završetak naporne nastavne godine, početak godišnjih odmora i privlačna destinacija očito su utjecali na
dobro raspoloženje vjeroučitelja što je obećavalo putovanje u ugodnom i opuštenom druženju.
U molitvi za sretan put zazvali smo blagoslov
svih naših blaženika i svetaca od Splita preko
Dubrovnika do Kotora. Kao nježna i nenametljiva zaštitna sjena cijelim putem nas je pratio
Gospin lik. Da je jako ljubljena, štovana i čašćena mogli smo se osvjedočiti na mnogim mjestima i u crkvama koje smo posjetili.
Putujući autocestom do Vrgorca divili smo se
graditeljskom umijeću i po tko zna koji put čudili kako smo brzo zaboravili one loše i krivudave
ceste koje su donedavno presijecale Domovinu
uzduž i poprijeko. Poželjeli smo, dakako, da se
dogodi „čudo“ i povežu svi njeni dijelovi kako
treba, ali, tko će i kako odlučiti o tome, samo
DOGAĐAJI
dragi Bog zna. Promatrajući krajolik i slušajući,
sasvim slučajno, pjesmu sa nosača zvuka „Probudi me jutrom, uljepšaj mi dan…!“, promatrajući dakle ta polja suncem okupana, plodno tlo
neretvanske doline, a ubrzo zatim i morske blagodati, nismo se mogli ne zapitati zašto je tako
teško upravljati svim tim dobrima. Zar je doista
nemoguće živjeti od plodova kojima bi nas naša
zemlja i naše more tako rado obdarili. I poželjeli
smo i pomolili se, onako iskreno i čeznutljivo da
doista i ostanu zauvijek naši i samo naši!
Nakon željene stanke krenuli smo dalje. Jedva smo čekali ugledati Grad i onako se s visoka
diviti njegovim zidinama i stoljetnim zdanjima,
upijati pogledima mediteranski duh nastanjen
u kamenu, „škurama“, oleandru, procvjetalim
agavama i palmama. Neki među nama su, doduše, pogledom tražili bijele morske grdosije,
plutajuće mega-šoping i mega-zabavne centre.
Bilo ih je, ali kako smo kasnije čuli od domaćih
ugostitelja, i ne baš onoliko koliko se očekivalo.
No, nisu se baš svi nauživali ovih prizora, jer
kako se našalio predstojnik, neki su zasluženo
spavali s obzirom da su naporno radili tijekom
godine. Budni su među nama oni koji se nisu
umorili. A on je budan jer mu je, kaže, dužnost
bdjeti i paziti.
Izišavši iz autobusa zapljusnuo nas je val sparine i odmah smo se uputili prema ulazu u Grad.
Kamena vrata, zidine i pločnik, živi zvukovi klasične glazbe – doček kakav se samo može poželjeti. I srdačan osmijeh i toplina lica domaćeg,
„našeg“ biskupa mons. Mate Uzinića. Okupili
smo se pokraj Onofrijeve fontane gdje se i danas okupljaju mladi i turisti okrepljuju svježom
vodom. Prva točka dana bila je sveta misa koju
je biskup predslavio u crkvi sv. Vlaha. Namijenio ju je za naše i svoje vjeroučitelje. Tumačeći Riječ pozvao nas je da promislimo o svome
pozivu. Povezao je zatim Matejevu i našu situaciju. Matej je naučio vrlo važnu lekciju: „Milosrđe mi je milo, a ne žrtve!“, zvonile su mu u
ušima Božje riječi. Milosrđem i mi vjeroučitelji
možemo pridobiti svoje učenike od kojih jedan
dobar broj možda nema druge prilike čuti nešto
o Bogu i vjeri. Vjeronauk je stoga izuzetno važ-
95
na prigoda za čuvanje i razvijanje vjere, makar
onog malog stijenja što tek tinja. Stoga trebamo nastojati pridobiti upravo one učenike koji
se gube, rubne, pa možda i problematične. Biskup Uzinić se također kritički osvrnuo na neke
paušalne ocjene o neučinkovitosti vjeronauka u
školi. Naglasio je također da valja bdjeti i nad
vlastitom duhovnošću, da se ne bismo uzoholili.
Valja nam prepoznati vlastite granice i sami se
pouzdati u Božje milosrđe. Najveća od svih gladi je upravo glad za Božjim riječi koju ljudi ištu,
koju traže. A što je nama činiti, nastavlja se pitati biskup u svojoj propovijedi. Potrebno je ne
samo znati, nego biti i znati prenijeti onima koji
sigurno traže, koji su gladni, a to su u prvom
redu naši učenici.
Na završetku misnog slavlja uslijedili su pozdravi i zahvaljivanja, a zatim nam je upravitelj
svetišta mons. Toma Lučić, ukratko nešto rekao
o samoj crkvi, o proslavi zaštitnika grada i vjernosti dubrovačkog puka, o vrsnim arhitektima
čija djela kojima se divimo nisu samo dokaz
njihove stručnosti u prepoznavanju klimatskih
uvjeta i najprikladnijeg načina gradnje, nego i
njihove vjere i teološkog razumijevanja povijesti spasenja. Tako će se na istočnim vratima grada naći crkva posvećena Gospinu navještenju, a
na zapadnim crkva Sv. Spasa.
Premda pod vrućim zrakama ljetnog sunca,
nismo se htjeli odreći stručnog vodstva gospođe
96
DOGAĐAJI
Ivane Marić po samom središtu grada počevši
od Orlandova stupa, simbola državnosti dubrovačke Republike. Pogledom prema Stradunu
primijetili smo da su pročelja zgrada s obje stane
jako slična, a onda smo saznali da je grad za vrijeme potresa 1667. godine (ili „velike trešnje“,
kako Dubrovčani vole reći) bio gotovo potpuno
uništen. Na mjestu na kojemu je danas Stradun
nalazio se kanal koji je dijelio grad na dva dijela. Kuće su se urušile te su gradske vlasti nakon
toga dale sagraditi nove, gotovo jednake kuće s
obje strane i ovu poznatu popločanu ulicu Stradun. Nismo mogli ne posjetiti dubrovačku prvostolnicu koja je posvećena Uznesenju BDM,
a sadašnji oblik datira iz 18. stoljeća. Posjeduje
jednu od najvrjednijih riznica u Europi s relikvijarima visoke umjetničke vrijednosti. Šetnja je
nastavljena prolazom kroz istočna vrata prema
gradskoj luci, a zatim prema dominikanskoj crkvi, jednoj od najvećih gotičkih zdanja na hrvatskoj obali. U središnjem luku iznad glavnog
oltara nalazi se veliko Raspeće Paola Veneziana
iz 1343. godine, djelo iznimne umjetničke vrijednosti. U Dominikanskom samostanu nalaze
se djela majstora dubrovačke slikarske škole
15. i 16. stoljeća, ali i djelo poznatog Tiziana
koje predstavlja zaštitnika Dubrovnika sv. Vlaha. U vitrinama su izloženi vrijedni dokumenti
dominikanskog reda, inkunabule i manuskripti,
Biblija iz 11.st. kao i kolekcija nakita dubrovačkih zlatara.
Povijesni podaci o Staroj ljekarni osnovanoj 1317. do sudbonosnog potresa 1667. godine
su vrlo oskudni. U početku je
bila samostanska ljekarnica za
potrebe bolesne braće franjevaca. Tijekom vremena ljekarna
je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javnom
ljekarnom za potrebe građana.
Ljekarna je u funkciji i danas.
Smještena je uz baroknu crkvu
u klaustru Franjevačkog samostana.
Iscrpljeni, ali kulturno obogaćeni, krenuli smo na ručak u dvoranu Klasične gimnazije Ruđera Boškovića. Stepenice kojima smo se penjali prema gimnaziji odmah su
nas podsjetile na one koje od Piazze di Spagna
u Rimu vode prema crkvi Presvetoga Trojstva.
Odmor i okrjepa su nam bili prijeko potrebni.
Osobito nam je bilo drago što nam se pridružio
biskup Mate Uzinić, predstojnik Katehetskog
ureda Dubrovačke biskupije don Josip Mazarekić i nekoliko njegovih vjeroučitelja. Tako da je
ručak doista značio zajedništvo stola i duhovne
povezanosti u pozivu i poslanju. Ostalo nam je
još malo vremena za slobodni razgled ili kavicu.
Unatoč ne baš povoljnim vremenskim uvjetima
za obilazak grada, nakon ulaska u autobus bilo
je primjetno veselo.
Uronjeni potom svatko u svoj svijet, realni ili
podsvjesni, uz laganu glazbu i poneko tiho čavrljanje, uputismo se prema Boki kotorskoj. Pogledom prema morskoj površini koja se srebrnasto namigivala i poigravala, postaje potpuno
jasno odakle tolika želja da nam se more oduzme, ukrade i prisvoji poput neodoljive mlade
koja pripada vama, a kradljivac ne može skinuti
pogleda s nje.
Približavajući se Crnoj Gori sve više smo
se „prisjećali“ nekadašnjih vremena, prošlosti
koja je srećom, barem u nekoj mjeri, iza nas.
No, istovremeno smo željno očekivali vidjeti
DOGAĐAJI
Boku koju osjećamo neopisivo bliskom, otkriti
njezinu ljepotu i naužiti se kulturnog i vjerskog
blaga koje ljubomorno čuva. Ostavljajući iza
sebe mjesta Zeleniku, Kostajnicu, Morinj, Strp
i neka druga koja nismo zapamtili, stigli smo do
Perasta, našeg glavnog odredišta. Samo čovjek
potpuno neosjetljiv na ljepotu ne bi zastao pred
onim što mu pruža ovaj krajolik u kojemu planine svojim podnožjem ljube more dajući mu posebno tajanstvenu, na dijelove gotovo zastrašujuću boju. Sklad kontrasta. Perast je biser Boke
kotorske zbog svoje iznimne prošlosti. Bio je to
važni grad s pomorskom školom iz koje su ponikli vrsni pomorci. Perast se ponosi svojim kapetanima što se vidi i po bistama koje se nalaze
na vidnim mjestima, zatim crkvama, palačama
i umjetninama. Još za vrijeme vožnje primijetili smo nasuprot Perasta dva otočića, vrlo blizu
jedan drugome: Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela
na koji smo se mi uputili. Ne bi trebala posebna hrabrost i kondicija da se do njega dopliva,
ali smo ipak svi pošli brodićem i već se, poput
male djece, radovali što možemo dodirnuti more
i malo se osvježiti na kraju dugog putovanja.
Okupljeni u crkvi pozorno smo slušali don
Srećka Majića, našega domaćina i tumača, župnika u Perastu u čijem se sastavu ovaj otočić
i nalazi. Za Gospu od Škrpjela treba samo reći:
dođite i vidite! Sve to kulturno blago i vrijedne
umjetnine još više dobivaju na vrijednosti kada
saznate da su izraz odanosti, vjere u Božju providnost i zahvalnosti za iskazane milosti. Od čudesnog pronalaska Gospine slike na jednoj stijeni u moru (na škripu) kotorskog slikara Lovra
Marinova Dobričevića iz 15. stoljeća koja resi
prezbiterij te nakon jednog ozdravljenja po zagovoru Bogorodice, mještani su stoljećima gradili
ovaj otočić bacajući kamen po kamen u more.
Peraštani još uvijek 22. srpnja za svoje fašinade
u barkama prevoze kamenje i nakon što poput
prstena obujme otočić površine 3060 kvadrata,
bacaju kamen i tako ga nastavljaju graditi. U
sklopu crkve nalazi se iznimno vrijedan muzej.
Knjiga potpisa koju nam župnik ponosno pokazuje svjedoči o nebrojenim posjetiteljima ovoga
svetišta među kojima su bili i Leopold Bogdan
97
Mandić, nadbiskup Stadler, Alojzije Stepinac i
mnogi drugi. Pomorci su osobito častili Blaženu Djevicu Mariju, njoj se utjecali i zahvaljivali
joj. Sačuvano je nekoliko Marijinih kipića koja
su se nalazila na provama brodova poput zaštitnog znaka i zvijezde vodilje na njihovim putovanjima. Crkve su bogato urešene umjetničkim
djelima i zbog toga što su u svoje vrijeme bila
glavna katehetska pomagala. Nemamo razloga
ne vjerovati da su neuki vjernici razumjeli takav govor. I ne samo to, sigurni smo da su ih
umjetnička djela oplemenjivala i uzdizala duh
prema Bogu. Nakon otočića posjetili smo župnu
crkvu sv. Nikole s vrlo vrijednim raspelom koji
je odolio gusarskim pljačkaškim pohodima i namjerom da se uništi kršćane na ovim prostorima.
Perast je imao mnogo bogataških obitelji koje
nisu štedjele u gradnji i ukrašavanju Božjih hramova.
Izleti su uvijek prigoda za druženje, vesele
dosjetke i međusobno upoznavanje. Tako je i
bilo nakon zajedničke večere uz obalu gdje smo
se prije spavanja spustili na osvježenje i razgovor. Barem oni koji su ostali u Perastu. A nekim pojedincima za koje se nije „našlo mjesta u
svratištu“, pružila se prigoda, barem nakratko,
posjetiti Risan, najstarije mjesto koje datira još
iz ilirskih vremena. No, što i kako su provodili
svoje vrijeme odvojeni od grupe, ostat će zavijeno velom tajne.
Nakon doručka, drugoga dana smo krenuli brodicom u razgledavanje zaljeva. Najprije
98
DOGAĐAJI
smo posjetili Prčanj i crkvu koju mještani nazivaju Bogorodičin hram. Posvećena je Rođenju
BDM, potječe iz 18. stoljeća, a ukrašavali su je
venecijanski majstori. Na dan zahvale Mariji
što ih je sačuvala od kuge u crkvi, koja bi svojom veličinom zadovoljila potrebe veće gradske
župe, okupi se nešto više vjernika koji dođu iz
okolnih mjesta. No, samo mjesto broji vrlo malo
redovitih vjernika. Crkva je bogata umjetničkim
djelima i zavjetnim darovima. Kraj ulaznih vrata nalazi se kip Ruđera Boškovića, djelo Ivana
Meštrovića. Vrijedne relikvije su kosti sv. Feliksa koji glasi kao svetac Boke kotorske, a prenesene su iz Rima.
Brodić nas je zatim povezao prema mjestu
neobična naziva, ali vrlo značajnog zbog relikvija blaženog Gracije koji se
čuvaju u mjesnoj crkvi. Mjesto se zove Muo. Za razliku od
Perasta, Muo je bilo ribarsko
mjesto te je i Gracija bio ribar. Osjetio je poziv da uđe u
red augustijanaca i nakon pripreme postao je brat augustijanac. Nikada se nije zaredio
za svećenika. Poznat je kao
blaženik euharistije. Naime,
toliko je žarko želio prisustvovati svakoj euharistiji da su
njegovi pretpostavljeni zaključili da zbog toga zanemaruje
svoje svakodnevne vrtlarske
poslove. On ih je poslušao i
umjesto da bude na svetoj misi, otišao je u vrt.
Međutim, njegova ljubav prema euharistijskom
Isusu okretala mu je glavu prema zidu crkve te
je on zadobio milost vidjeti u rukama svećenika, umjesto hostije, dijete Isusa. Umro je 1508.
godine i ubrzo bio čašćen i štovan. Kosti su mu
kasnije prebačene u rodno mjesto. O njemu nam
je govorio i otkrio sarkofag pater Dario Nowak,
salvatorijanac iz Poljske. U svim smo crkvama,
pa i u ovoj, marijanskim pjesmama hvalili Boga
i zahvaljivali na ovim prekrasnim duhovnim trenucima.
Još malo vožnje brodom i evo nas u Kotoru.
Odmah nakon što smo prošli kroz gradska vrata
osjetili smo se „kao doma“. Jesmo li se makli iz
Dalmacije? Kamene kuće, trg, pravi dalmatinski
ugođaj. Netko reče da izgleda kao da smo ušli u
Trogir. Uputili smo se u katedralu svetog Tripuna gdje nas je dočekao biskup mons. Ilija Janjić,
naš domaćin i vodič. Biskupija se spominje još
davne 491. godine. Danas broji tek oko 10 tisuća
vjernika za koje brine 15 svećenika. Katedrala
je spomenik nulte kategorije, a datira iz 1166.
godine, prekrasnog interijera, osvaja jednostavnošću, originalnošću i dostojanstvom. Sveti
Tripun, mladić s tek osamnaest godina, nije se
htio odreći svoje vjere u Krista i bi pogubljen za
vrijeme cara Decija. Relikvije su iz nekadašnjeg
Konstantinopolisa trebale otići brodom za Vene-
DOGAĐAJI
ciju, ali Božja volja je htjela
da se brod zaustavio u Kotoru zbog oluje te su tako i
njegove kosti ostale u ovom
gradu. Posebno lijep i jedna
od rijetkih primjera ovakvog
stila gradnje u crkvama na
našim prostorima je ciborij
iz 1362. godine. Opisuje život svetog Tripuna. Iza njega se nalazi jedna od sedam
najljepših
srebrno-zlatnih
pala na svijetu. U biskupiji
se nalazi vrlo vrijedan muzej s eksponatima starosti
od 5. stoljeća pa do današnjih dana u novouređenom
muzejskom prostoru. Vrlo je
značajan relikvijar, odnosno
prostorija u kojoj se u srebrnom sarkofagu čuva
tijelo sv. Tripuna. Biskup Janjić nas je zatim
poveo u kratko razgledavanje ostalih crkvenih
znamenitosti grada. Bili smo u crkvi Uznesenja
BDM u kojoj se nalazi grob blažene Ozane Kotorske.
Zahvalni na ovako iscrpnom tumačenju i na
osvježenju koje je uslijedilo u biskupiji, produžili smo put autobusom prema Dobroti gdje nas
je dočekao župnik don Pavao Medač. Dobrota je
staro pomorsko naselje u kojemu se u svoje vrijeme razvila i brodogradnja. Ima veliku crkvu
s vrlo vrijednim umjetničkim djelima od kojih
izdvajamo stropne slike Kosovića i Kljakovića.
Vrlo je zanimljiva životna priča svetog Eustahija čiji su život oslikali ovi umjetnici. On je bio
rimski vojnik imenom Placido koji je, nakon
što je za vrijeme lova vidio jelena kojemu se u
rogove zapleo križ i pri tom čuo glas da prigrli
kršćanstvo to i učinio. Zbog toga je najprije bio
nasilno odvojen od žene i dvoje djece s kojima
se tek nakon 15 godina ponovno našao. No, to
nije prošlo nekažnjeno te su on i cijela obitelj
mučki ubijeni u brončanom kotlu. Jedan od vrjednijih eksponata u muzeju je dobroćanska čipka koju su vezle žene da bi se njome pokrivao
križ kod njihova ispraćaja nakon što umru. Od
99
tih se čipki kasnije izrađivao oltarni pokrov kao
znak u vjeru u uskrsnuće. No, kao što reče župnik, nažalost ovu crkvu nema tko popuniti jer
župa broji tek oko tridesetak vjernika.
Prepuni dojmova i već pomalo umorni, ali i
pomiješanih osjećaja ponosa i tuge, uputili smo
se natrag na ručak. Toliko toga na zgusnutom
prostoru, toliko djela koja zrcale materijalno i
duhovno bogatstvo ovoga kraja. Ali, što će biti u
budućnosti? Za koga se ovo sve čuva, kome će
se prepričavati? Osim znatiželjnih turista, hoće
li biti i onih koji će sebe i svoje korijene u ovome pronalaziti?
Nakon pozdrava i zahvale domaćinu don
Srećku, uputili smo se natrag. Saznali smo da
nam je navratiti u još jedno mjesto, ali da će to
biti toliko lijepo, pravi melem na sve umore i
vrućine, nitko se nije nadao. Naime, dubrovački
predstojnik Katehetskog ureda nas je pozvao i
počastio u Konavoskim dvorima. Pa, ima li kraja prirodnim ljepotama, zapitali smo se. U pitomom Konavoskom polju, u zelenilu stoljetne
šume, na obali bistre rječice Ljute, u staroj mlinici, kao da je vrijeme stalo. Zastali smo i mi.
Nekako utihnuli. I opustili se.
Mirjana Vučica
100
DOGAĐAJI
Katehetska ljetna škola
za vjeroučitelje osnovnih škola
Split, 23. do 35. kolovoza 2012.
Vjera ljubavlju djelotvorna bila je tema Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih
škola koja je održana od 23. do 25. kolovoza u
Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK i
Agencije za odgoj i obrazovanje RH. Na Školi
se okupilo više od 300 osnovnoškolskih vjeroučitelja i vjeroučiteljica iz cijele Hrvatske, kao i
predstojnici i predstojnice (nad)biskupijskih katehetskih ureda te profesori na teološkim i drugim učilištima.
Program je započeo molitvom koju su pripremili vjeroučitelji iz Dubrovačke biskupije.
Pozdravljajući okupljene vjeroučitelje i vjeroučiteljice, predavače i voditelje pedagoških radionica te više savjetnike za vjeronauk, voditelj
Povjerenstva za organizaciju i predstojnik Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije
mr. sc. Josip Periš naglasio je važnost teme koja
se bavi odgojem u vjeri, a nadahnuta je Godinom vjere, koja započinje 11. listopada o pedesetoj obljetnici otvaranja Drugoga vatikanskog
sabora i dvadesetoj obljetnici Katekizma Katoličke Crkve.
Okupljenima se potom obratio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan
Ćubelić, izaslanik splitsko-makarskoga nadbiskupa mons. Marina Barišića. „Odgoj u vjeri danas se često vidi kao dužnost delegirana upravo
na vas – vjeroučitelje. Nadam se da ćemo kroz
sljedeću godinu svim članovima Crkve uspjeti
posvijestiti da svaki od nas ima svoj dio odgovornosti kako za navještaj, tako i za svjedočenje
žive vjere. Navijestiti i posvjedočiti vjeru mladima, doista je najdragocjeniji dar koji, uz Božju
pomoć, možemo predati jedni drugima“, naglasio je mons. Ćubelić dodavši da je za to potrebno hrabro naviještanje i prijateljevanje s Isusom,
koji je središte i srce svakoga puta u vjeri.
Pohvalivši rad Katehetskih škola, koji predstavlja model za promicanje i osmišljavanje
ostalih stručnih usavršavanja, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje prof. Vinko Filipović
naglasio je ozbiljnost i odgovornost vjeroučiteljskoga poslanja u školi. Vjeroučiteljska je zadaća
odgajati u vjeri djecu da budu dobri i plemeniti
ljudi. Sa zgražanjem se osvrnuo na one u medijima i u društvu koji tendenciozno obezvrjeđuju
hrvatsku djecu i mladež govoreći da su oni ovisnici i razuzdanici a za to najviše krive (vjero)
učitelje i nastavnike. U tom je svjetlu istaknuo
da su hrvatska djeca u najvećem dijelu dobra,
pametna i vrijedna te da ih treba odgajati tako
da u tim vrijednostima i sazriju, a to je zadaća i
(vjero)učitelja.
Otvarajući Katehetsku ljetnu školu, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju đakovačko-osječki pomoćni biskup mons. Đuro Hranić
osvrnuo se na suvremeno sekularizirano društvo
koje živi kao da Boga nema. „Vjera u Boga i
Bog u suvremenom društvu, a to naglašava
i papa Benedikt XVI. u Porta fidei, više se ne
mogu uzimati zdravo za gotovo, nego su vjera i
Bog često zanijekani“, naglasio je mons. Hranić
te dodao da je riječ o krizi vjere, koja se očituje i u tomu što se u pluralnom društvu školski
vjeronauk svjesno ili nesvjesno shvaća a onda i
svodi na predmet koji pruža informaciju potrebnu za razumijevanje pluralnoga društva, za bolje
razumijevanje drugih i za solidarizaciju s njima.
„Sve manje se školski vjeronauk shvaća kao
doprinos odgoju cjelovite osobe te kao odgojna
ponuda koja učenika usmjerava zajednici vjernika u kojoj se vjera živi, ispovijeda i iz čijega
krila izlazimo kao navjestitelji i svjedoci spasenja u Isusu Kristu. Tako se od konfesionalnoga
vjeronauka očekuje da poprimi elemente religiozne kulture te da ostane na toj čisto sociološkoj
razini“, kazao je mons. Hranić zaključivši da bi
„Godina vjere, prema papi Benediktu koji ju je i
sazvao, trebala na što primjereniji način biti djelotvorna na polju vjerovanja i evangelizacije. To
DOGAĐAJI
je izazov i za školski vjeronauk, koji proizlazi iz
navjestiteljskog poslanja Crkve“.
Prvo predavanje na temu Biblijsko-teološko
viđenje vjere održao je prof. dr. sc. Ivica Raguž.
Dok je nekoć pitanje vjere bilo jedno od gorućih
teoloških pitanja danas smo svjedoci iščeznuća teologije vjere. Krizu teologije vjere – iako
paradoksalno zvuči – uzrokovalo je stanje ne
krize vjere. Tako su u teologiji kontroverzije s
protestantskom teologijom u biti prestale, jer se
pod mnogim vidovima postigao konsenzus (a u
srednjovjekovlju je to bilo najdublje promišljanje vjere). To je umanjilo potrebu teologije da
se bavi pitanjem vjere. U filozofiji je pak postmoderna filozofija relativizirala apsolutističke
porive razuma, ukazala na njegove „slabosti“ te
time ponovno vratila značaj činu i sadržaju vjere. No, ta naizgled povoljna situacija uzrokovala
je gubitak interesa za vjeru kako u teologiji tako
i u filozofiji. Naime, teologija je odustala od
bavljenja vjerom, jer se filozofija prestala prema
vjeri negativistički odnositi. Filozofija je doduše
dopustila vjeri pravo postojanja, ali je istodobno postala indiferentna spram nje. Mnogobrojni
filozofi više ne poznaju sadržaj vjere, niti on za
njih predstavlja bilo kakav misaoni izazov.
Naposljetku, nedostatak interesa za teologiju
vjere uzrokovan je i samim stanjem Crkve u posljednjih pedesetak godina. Naglasak je bio više
101
na djelovanje, na akciju, na pastoral, više na ljubav negoli na vjeru, naglasio je dr. Raguž dodavši da se na određen način dogodilo razdvajanje
teoloških krjeposti ljubavi i vjere. To je dovelo
do toga da je ljubav postala kriterij same vjere,
ako ne i izričaj indiferentnosti ili nepotrebitosti
same vjere. Tako će mnogi i danas reći: nije bitno što vjeruješ, bitno je da ljubiš. Sadržaj vjere tako postaje potpuno nevažan za djelovanje.
Usto smo svjedoci i pojave novih vrsta fideizma
i integralizma gdje sadržaj vjere ne igra nikakvu ulogu, gdje je forma iznad sadržaja a time je
teologija opet osuđena na beznačajnost. U tom
je surječju dr. Raguž istaknuo da su ti navedeni
i mnogi drugi razlozi uvjetovali krizu teologije vjere, do toga da i u samoj fundamentalnoj i
dogmatskoj teologiji više uopće ne postoji poseban traktat o vjeri. Stoga papa Benedikt XVI. u
„Porta fidei“ s pravom ustvrđuje: „Nerijetko se
događa da se vjernici više brinu za društvene,
kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što
se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom
životu. No zapravo ta pretpostavka ne samo da
se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već
je štoviše često zanijekana.“ Potrebno je, stoga,
ponovno promišljati kako sam čin vjere tako i
njezin sadržaj.
102
DOGAĐAJI
U svom se izlaganju dr. Raguž pozabavio
teologijom vjere sv. Tome Akvinskoga u kojoj
dolaze do izražaja vidovi biblijskoga poimanja
vjere, ali i koja rasvjetljava poimanje i življenje vjere u uvjetima suvremenoga doba. Iz toga
proizlazi da je vjera jednostavan cjelovit čin
pristanka uz svemogućeg Boga, ali i da je komplicirana jer zahtjeva govor o neizrecivom. Nadalje, Toma ističe da je vjera pristanak s promišljanjem. Ona se ne može dokazivati, nego ona
može pokazati da ono što vjerujemo nije iracionalno. Stoga je vjera jako zanimljiva, naglasio
je dr. Raguž dodavši da vjera ima otmjen, ne
grčevit pristup onima koji ne vjeruju. Izlaganje
je zaključio govorom o odnosu vjere i ljubavi
naglasivši da onaj koji vjeruje želi ljubiti Boga,
a kad ljubi Boga onda želi to pokazati i prema
bližnjima. Na taj način možemo govoriti o vjeri
ljubavlju djelotvornom.
Prof. dr. sc. Željko Tanjić održao je predavanje na temu Kriza vjere ili kriza prenošenja vjere
danas? Čin vjere ne može se odvojiti od govora
o prenošenju vjere. Prenošenje vjere, njen navještaj spada u bit kršćanskoga shvaćanja i življenja vjera. Sama je vjera milosni dar, ujedno
i plod prenošenja i svjedočenja ponajprije onih
koji su živjeli i hodili s Gospodinom i koji su
bili svjedoci Uskrsloga, a zatim i cijele Crkve
kroz povijest, što se posebice ogledalo u životu
svetaca kao najboljih tumača evanđelja. Stoga
je govor o krizi prenošenja vjere ujedno i govor
o krizi vjere i obrnuto, naglasio je dr. Tanjić dodavši da se jedno ne može odvojiti od drugoga.
U današnje doba, koje je prožeto snažnom
čežnjom za bilo kojim oblikom religioznoga i
duhovnog, to ne znači nužno i povratak kršćanskoj vjeri niti njen procvat u nekom masovnom
obliku. Čini se da su pored mnoštva drugih čimbenika kršćanska slika Boga, antropologija lišena kršćanskih korijena i duha te kriza shvaćanja
Crkve kao zajednice koja svjedoči i prenosi vjeru temeljni razlozi krize vjere i njenog prenošenja. Međutim, ta kriza, zaključio je dr. Tanjić,
otvara i prostore pročišćavanja i ponovnoga propitkivanja bitnih obilježja kršćanske vjere i njenoga načina prenošenja te nudi nadu u oblikovanje novih načina prenošenja i svjedočenja vjere.
Predavanja su izazvala brojna pitanja vjeroučitelja i plodnu raspravu. U poslijepodnevnim
satima rad je nastavljen u pedagoškim radionicama o temama „Prispodobe i otajstva vjere na
drukčiji način”, „Isusova čudesa - plodovi vjere”
i „Svjedoci vjere – primjeri oživotvorenja vjere
danas”. Program prvoga dana završio je misnim
slavljem koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio
biskup Hranić.
Drugoga dana također su održana dva predavanja. Dok su izlaganja prvoga dana Škole obrađivala temu vjere više pod teološkim vidom,
drugoga dana više je bilo riječi o tajni čovjeka i
njegovom odgovoru na vjeru.
Prof. dr. sc. Ivan Štengl predavao je na temu:
Dječja teologija i vjera. Mijene u predodžbi
Boga i njezina konceptualizacija. Pošao je od
činjenice da je govor o Bogu, osobna predodžba i upotreba simbola pod utjecajem različitih
čimbenika u dinamičnoj interakciji. Konceptualizaciju (interakcionističke teorije, konstruktivističke, endogenske i egzogenske) valja stoga
shvatiti daleko više kao didaktičke naglaske u
proučavanju specifičnih religioznih fenomena i
ne kao zaokruženu interpretaciju. Za razliku od
negdašnjeg adultomorfnog shvaćanja djeteta,
enfatizira se specifičnost djetinje dobi i adolescencije i time odgoj u vjeri – osim prenošenja
vjerskih sadržaja – stavlja jak naglasak na osobnost mlade osobe u mijeni rasta i razvoja i tome
sukladno njezinoga osobnog govora o Bogu.
Oslanjajući se na psihološke konstrukte, moguće je postaviti čitav niz modela koji bi objasnili
razvoj slike o Bogu, naglasio je predavač.
Govoreći o Schweitzerovu četiri-stupanjskom modelu kazao je da slike o Bogu ne moraju biti susljedno prijeđene, ne ograničavaju se na
dobna određenja i mogu koegzistirati paralelno.
Prema Schweitzeru, prvi stupanj vjere karakterizira nejasno diferenciranje iskustva roditeljske
brige i slike Boga i kao ključni moment razvoja
vidi sposobnost roditelja pružiti djetetu zadovoljenje potreba, osjećaj prihvaćanja i sigurnosti;
u protivnome se rađa osjećaj bezvrijednosti, radikalnog nepovjerenja i ostavljenosti. Srednje i
kasno djetinjstvo karakterizira sposobnost razlikovanja roditeljskih figura od poimanja Boga,
DOGAĐAJI
no on je uvelike obilježen antropomorfno-mitološkim predodžbama. U mladenaštvu slika
Boga doživljava „poduhovljenje“: Bog postaje
ideja, apstrakcija, duh, počinje ga se idealizirati. Schweitzer postulira kompleksne predodžbe
Boga, uglavnom u odrasloj dobi, kad će Bog poprimiti atribut nositelja smisla života i životnih
događanja.
B. Schellenberger definira svoj model kroz
osnovna pitanja odnosno zadaće koje valja egzistencijalno odgovoriti. Tako u ranom djetinjstvu
osnovno životno i time religiozno pitanje kruži
oko osjećaja povjerenja koji se stječe s primarnim iskustvom osoba iz okruženja (roditelji). U
vrijeme ulaska u društvo (škola) valja naučiti
prepoznavati što je dobro i zlo, pravedno i nedopustivo. U mladenaštvu (3. stupanj) psihički,
socijalni i religiozni život pokreće pitanje odnosa. Mlada odrasla osoba zaokupljena je pitanjem
određivanja identiteta, vlastitog mjesta u društvu i svijetu, tako da i religioznost dobiva notu
osobnog opredjeljenja. U odrasloj dobi, u suočenju života s njegovim izazovima i krizama i religiozni život doživljava svoje uspone i padove.
Valja kod toga vidjeti, koliko vjera može pružiti
oslonac pojedincu u situaciji egzistencijalne krize. Osim spomenutih predavač je podsjetio na
doprinose i drugih psihologa istodobno dajući
kritički osvrt na dosadašnji tijek istraživanja slike o Bogu te ukazujući prije svega na njihove
metodološke granice.
Prof. dr. sc. Ivan Šaško održao je predavanje
na temu: Via pulchritudinis - umjetnost kao povlašteni način evangelizacije. Predavač je započeo izlaganje s pitanjima: Što je to ljepota?
Ima li za ljepotu mjesta u suvremenom govoru
o umjetnosti? Kako je uopće moguće umjetnost
povezati s evangelizacijom? Ne krije li se u tome
pokušaj instrumentaliziranja umjetnosti, osobito
kad se ona naziva povlaštenim načinom evangelizacije? Na ta i brojna druga pitanja nastojao je
odgovoriti u svom izlaganju pošavši od crtice/
razmaknice u naslovu svoga predavanja, koja
istodobno i odvaja i povezuje pojmove: „put
ljepote“ i „put umjetnosti“. To je danas opasno
povezati jer ljepota u umjetnosti postaje suvišna. Gotovo da smo se naviknuli na prognanost
103
ljepote iz umjetnosti.
Govoreći o ljepoti predavač je istaknuo da je
ona snaga koju ne može preuzeti ni njome zavladati niti jedna ideologija, moć, bol, patnja.
Zato je nemoguće misliti o ostvarivanju dobrote
na svijetu bez ljepote koja raspršuje tamu zla.
Očito je da nije riječ samo o estetskoj snazi ili
o nekom ravnodušnom skladu. Naveo je tekst
radnoga dokumenta 13. Opće sinode koja će se
održati u listopadu ove godine u Rimu. Broj 157
govori o umjetnosti i ljepoti u kontekstu vjere
i spoznaje, ljepoti i estetici, cjelovitom znanju,
stvaranju kao polazištu govora o čovjeku i ljepoti kao nužnosti. Aristotel je ljepotu definirao
kao fenomen spoznaje za razliku od Platona koji
je promatra više na strani užitka. Sinoda se, dakle, usmjerila prema aristotelovskom viđenju. U
tom surječju možemo kazati da umjetnost ima u
sebi spoznajnu snagu koja pobuđuje razmatranje
i divljenje. Ona otvara put prema izvoru postojanja ali ne znači da nužno do njega i dovodi.
Ona uvijek ima nekakvu vezu s religijom ne zaboravljajući da je i ateizam religija. Ljepota je
bitno povezana s umjetnošću tako da umjetnička
djela mogu biti ili izražaj ljepote ili lijep izražaj
onoga što ne može biti lijepo. Za umjetnost, kao
simboličku formu, nije dostatna tzv. dekodifikacija znaka. To je važno uočiti da bi se razumjelo
koliko umjetnost utječe na izgradnju ili razgradnju zajednice.
U Hrvatskoj vidimo kako se zadnjih petnaestak godina razgrađuje simbolički sustav, ustvrdio je dr. Šaško. Umjetnost je izražaj ljepote, ali
i ružnoća je dio estetike kao što zlo ulazi u polje
etičnosti. Zbog toga je kršćanska umjetnost ili
104
DOGAĐAJI
umjetnost nadahnuta kršćanskom vjerom izražaj uzvišene ljepote koja se suočava s ružnim
pri čemu je uzvišena ljepota punina postojanja,
punina istine i dobrote. U kršćanskoj umjetnosti važnija je istina od ljepote. U kršćanstvu je
slavlje ljepote uvijek slavlje Isusa Krista, Božje Objave, ljepota koja se ostvaruje u Kristovu
Vazmu. Zato kršćanstvo naglašava ljepotu križa što izgleda proturječno s aspekta estetike.
Umjetnost je također nutarnjost koju je nemoguće neposredno dosegnuti, ono što titra otajstvom i ne ostavlja ravnodušnim. Kao što je u
komunikaciji neodvojivo izravno i neizravno
komuniciranje tako su u kršćanskoj umjetnosti
neodvojive dimenzije poučavanja i mistagogije.
No, među njima je važno uspostaviti ravnotežu
kao i u liturgiji između riječi i geste. Tu ravnotežu i sklad moguće je vidjeti u kršćanskim
umjetničkim djelima u prošlosti a priželjkuju se
i u sadašnjosti, naglasio je mons. Šaško te dodao
da se danas često čuje da kršćanska suvremena
umjetnička djela vode prema divljenju ali ne i
prema molitvi. Suvremena umjetnost nije samo
u poteškoći kad je riječ o ljepoti nego i o simboličnosti, a od toga nije imuna ni Crkva. Umjetnost i vjera su vrlo bliske i žive od uzajamnosti
darivanja. To povezivanje umjetnosti i vjere je
dar koji vjeroučitelji na najbolji način hrvatskom društvu služe i daju. Ono što sve jasnije
vidimo u društvenim okolnostima je nedostatak
ljepote, darovanosti, oduševljenja, zajedništva.
Služeći se razmišljanjima kardinala Gianfranca Ravasia dr. Šaško je pokušao pronaći
poveznicu između vjere i umjetnosti. U prvom
redu to je nadahnuće (neizrecivost, proroštvo) i
uporaba simbola. Vjera i umjetnost uvode u nemir, razlikuju prazninu i odsutnost. Odsutnost
nije praznina; odsutnost ispunjava spomenom,
čežnjom, drukčijom prisutnošću koja čuva simbol. Za razliku od toga čovjek je danas prepušten
praznome vremenu. Vjera i umjetnost ne koriste ničemu osim što daju smisao. Kao i ljubav.
Umjetnost i vjera pročišćuju srce od ružnoće, a
to ne znači pobjeći od teškoće. Ovdje je važna
ona crtica/razmaknica iz naslova koja razdvaja
i spaja, razdvajajući otvara i čuva odnos. Crtica je ovdje slika prozora koji usmjerava pogled
prema smislu. Nadalje, ono što je blisko vjeri i
umjetnosti je govor, riječ, lice, liturgija. „Svaka umjetnost traži srž, dušu, nevidljivo koje se
očituje u vidljivome“, kazao je dr. Šaško te zaključio: „Dok se danas sa svih strana mogu čuti
prijedlozi, manje više slučajni i nepromišljeni, o
tomu kako bi trebalo urediti društvo i dosegnuti boljitak, osobno mislim da govor umjetnosti
i vjere, odnosno ono od čega taj suodnos živi
može puno više pomoći Hrvatskoj od gospodarskih planova koji ne vode brigu o umjetnosti i o
vjeri. Znajući koliku važnost danas ima odgoj, a
očito će imati i veću u budućnosti, otkrivati djeci simbiozu umjetnosti i vjere u otajstvu nešto je
najplemenitije i najdomoljubnije, pod uvjetom
da ne predvidimo važnost one crtice koja razdvajajući spaja. Tražiti nevidljivo u vidljivome
čini mi se dobrim načinom evangelizacije i one
nove koja traži žar, ranjenost, koja je suprotna
ravnodušnosti u kojoj umire i vjera i umjetnost.
Pokušajte to pronalaziti u umjetničkim djelima i
kada pronađete ne ćete to moći zadržati za sebe
jer evangelizacija započinje od te nezadrživosti i
od ranjivosti ljubavi“, poručio je vjeroučiteljima
biskup Šaško.
Program drugoga dana završio je projekcijom
filma „Put”, u režiji Emilija Esteveza uz razgovor o filmu s dr. sc. Irenom Sever.
Posljednjega dana Škole podnesena su izvješća rada iz pedagoških radionica te održan
okrugli stol. Predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK prof. dr. sc. Ivica Pažin iznio je
novosti vezane uz rad Ureda, a Sabina Marunčić, novoimenovana nadzornica za vjeronauk
za cijelu Hrvatsku, izvijestila je vjeroučitelje o
uspostavljenom Odjelu za nadzor pri Agenciji
za odgoj i obrazovanje. Nazočnima se obratio i
viši savjetnik za vjeronauk Tomislav Tomasić,
koji od ove godine preuzima savjetnički posao
na cijelom području Južne Hrvatske. Govorio je
o potrebi stručnih usavršavanja, o vjeronaučnoj
olimpijadi, o načinu prijave na stručne skupove te ostalim novostima iz Agencije. Na kraju je
organizatorima i svim sudionicima Škole zahvalio mr. sc. Josip Periš, voditelj Povjerenstva za
organizaciju i predstojnik Katehetskoga ureda
Splitsko-makarske nadbiskupije, a program je
završio molitvom.
Silvana Burilović
RAZMIŠLJANJA
105
Deset egipatskih zala – mit ili stvarnost?
•
•
•
•
•
Uvod
Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije
poznavao Josipa. (Izl 1, 8)
Svako muško dijete koje se rodi Hebrejima
bacite u Rijeku! (Izl 1, 22)
Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri koja ga posini. Nadjene mu ime
Mojsije... (Izl 2, 10)
Ja sam Jahve! Izvijesti faraona, egipatskoga
kralja, o svemu što ti kažem. (Izl 6, 29)
Kako vas faraon neće poslušati, ja ću staviti
svoju ruku na Egipat… (Izl 7, 4)
I tako kreće priča o deset egipatskih zala,
priča o događajima koji su obilježili povijest
Izabranog naroda, ali i kršćana i muslimana;
priča koja je učvrstila vjeru u jedinoga Boga
Jahvu; priča koja i danas izaziva nedoumice i
pitanja. Je li sve bilo baš tako? Jesu li se u kratko vrijeme uistinu dogodili tako strašni događaji? Zašto o tome nema drugih zapisa, osobito
u hijeroglifima? Nitko ne može predvidjeti što
će se s nekom pričom ili događajem dogoditi
nakon 600 godina usmene predaje! - kaže dr.
Eric H. Cline (G. Washington University).
Odmah na početku postavlja se jedno pitanje:
Zašto Jahve nije jednim potezom jednostavno uništio Egipćane i oslobodio svoj Izabrani
narod, nego je dopustio da se sve odvija u deset
koraka? Jedan odgovor na to pitanje daje dr.
Robert D. Miller II. (The Catholic University
of America, Washington) kada kaže da priča
ovako otkriva više o Božjem karakteru i zato
je fascinantna! Bog, naime, nije nasilnik, On
uvijek nudi mogućnost izbora jer poštuje čovjekovu slobodu.
No, faraon nije mogao sebi dopustiti da izgubi besplatnu radnu snagu - Hebreje i zato bi se
moglo reći i da je ovo priča o borbi bogova;
egipatskih i Jahve. Faraon predstavlja egipatske bogove. Napadajući faraona, Jahve zapravo napada sva egipatska božanstva. Smisao je
priče pokazati da je Jahve moćniji od Egipta.
Možda baš zato faraon prihvaća nadmetanje
s Mojsijem i Aronom! - tvrdi prof. dr. Thomas
Römer (Institut Romand des Sciences Bibliques, Lausanne).
Povijesni okvir
Mojsijevo ime još uvijek nije pronađeno u
Egiptu, a Biblija kaže da se Izlazak dogodio 480
godina prije nego što Salomon počinje gradnju
hrama u Jeruzalemu (1. Kr 6, 1). Danas znamo
da je to bilo oko 970. godine pr. Kr. Ti nam
podatci govore da se Izlazak dogodio oko 1450.
godine pr. Kr. i to u vrijeme XVIII. egipatske
dinastije kada su vladali Hatšepsut - žena faraon
i Tutmozis III.
Dakle, tu nije riječ o slavnom graditelju faraonu Ramsesu II. koji je vladao mnogo godina
kasnije (1279.–1213. - XIX. dinastija) i koji je
izgradio simbol svoje moći, grad Pi-Ramesse,
tj. gradove Pitom i Ramses gdje se deset pošasti
dogodilo (Izl 1, 11). Taj bogati i za život ugodan
grad bio je smješten uz rijeku Nil. No nestao
106
RAZMIŠLJANJA
je u bespućima povijesti staroga svijeta nakon
što je rijeka Nil promijenila svoj tok ili možda
nakon deset egipatskih zala. A možda su to dvije
verzije iste priče? Je li to uopće bitno ako prihvatimo da je Biblija prvenstveno vjerska knjiga kojoj kronologija događaja nije primarni cilj
i ako su ti događaji zapisani stoljećima kasnije?
Voda pretvorena u krv
• Ribe u Rijeci pocrkaše; Rijeka se usmrdje,
tako da Egipćani nisu mogli piti vodu iz Rijeke; krv bijaše po svoj zemlji egipatskoj. (Izl
7, 21)
Je li se Bog poslužio prirodnim fenomenima
da preko Mojsija i Arona izbavi svoj narod iz
ropstva? Može li suvremena znanost pokazati
da su se egipatske pošasti dogodile baš onako
kao ih opisuje Biblija? Jesu li ti znakovi vjere
ipak činjenice? Ako bi se voda Nila onečistila
grad Pi-Ramesse ne bi imao izgleda opstati. U
Bibliji prva pošast opisuje upravo takav događaj. Rijeka života pretvorena je u plimu smrti.
Je li to ključ propasti Pi-Ramessea? Je li to
možda bila mikroskopska pošast iz prirode?
Biolog dr. Stephan Pflugmacher (Berlin)
istražuje crvenu cijanobakteriju „Oscillatoria
rubescens“ za koju drži da je ključ prve pošasti.
Ta bakterija crvene boje živi u slatkoj vodi i izuzetno je otrovna. Brzo se razmnožava u sporoj
vodi koja nudi obilje hrane. Smrt bakterije vodi
daje crvenu boju. Njezina boja može objasniti
crvenu boju Nila.
Sličan fenomen pojavljuje se i danas ispred
obala Floride. Zovu ga „crvena plima“. Prof. dr.
Allan D. Cembella (Alfred Wegener Institute,
Bremerhaven) je otkrio da se cvjetanje događa
u dubini te da se ne mora uvijek vidjeti golim
okom. U Bibliji Nil pocrveni u jedan dan dok je
u laboratoriju za to potrebno dva do tri tjedna.
Testovi su dokazali da ova bakterija brzo uništava svaki život u vodi snižavajući razinu kisika.
To je čini nepitkom baš kao što piše u Bibliji.
Žabe
• Žabe iziđoše i prekriše zemlju egipatsku. (Izl
8, 2)
Sv. Pismo opisuje žabe kako prekrivaju faraonovu zemlju. No unatoč tom kaosu možda
postoji prihvatljivo znanstveno objašnjenje na
pitanje zašto je populacija žaba iznenada izmakla kontroli? Stručnjaci s Tehničkog instituta u
Berlinu napravili su pokus pretvaranja punoglavaca u žabu koji je bio vođen dodavanjem hormona. Proces metamorfoze obično traje osam
do deset tjedana. No berlinski biolog prof. dr.
Werner Kloas otkrio je da stres u prirodnoj
okolini može prepoloviti vrijeme sazrijevanja:
Pod stresom, posebice ako se radi o suši ili
manjku kisika, punoglavci se brže pretvaraju u
žabe. Žablja štitnjača stvara dodatne hormone
a mogući ishod je masovna pojava žaba. Upravo je manjak kisika bila posljedica prve pošasti,
a pošast žaba uslijedila je nakon nje! Ako je
„Oscillatoria rubescens“ iscrpila kisik iz Nila
onda je pojava žaba logična posljedica.
Komarci i obadi
• Sav prah na tlu pretvori se u komarce po svoj
zemlji egipatskoj. (Izl 8, 13)
• Ako ne pustiš moga naroda, pripustit ću
RAZMIŠLJANJA
obade na te, na tvoje službenike, na tvoj puk
i tvoje domove. (Izl 8, 17)
Katastrofalna lančana reakcija u prirodi se
nastavlja. Bez prirodnih neprijatelja kukci se
nekontrolirano množe. Pojava komaraca i obada
nastavak je događaja u ekosustavu delte Nila.
Lančana reakcija mogla se odvijati ovako;
nakon pojave žaba slijedi njihov pomor pa više
nema tko jesti kukce. Bez riba i žaba kukci bi se
eksponencijalno razmnožavali a poznato je da
oni prenose bolesti poput malarije. Dakle, logičan korak u ovoj lančanoj reakciji su zarazne
bolesti. (dr. W. Kloas)
Pomor stoke i čirevi
• Ruka Jahvina udarit će strašnim pomorom
po tvome blagu što je u polju. (Izl 9, 3)
• Mojsije rasu pepeo prema nebu, a otekline s
čirevima prekriše ljude i životinje. (Izl 9,10)
Biblijska priča ponovo slijedi biološku lančanu reakciju. Komarci i obadi su na odlasku
dok bolest pogađa egipatsku stoku u petoj pošasti. Pomor stoke je strašan udarac egipatskim
seljacima. No to nije kraj jer je uslijedila i šesta
pošast - čirevi. Bolest prelazi sa stoke na ljude,
upravo onako kako se to zna dogoditi i u prirodi. Pošast donosi smrt i razaranje u faraonov
grad. Ova biblijska priča mogla bi ukazivati na
povijesnu katastrofu koja je uzrokovala propast
velikog grada Pi-Ramessea.
Papirus „Ipuwer“ i nova znanstvena
istraživanja
Hebrejskom narodu možda je uspjelo usmenom predajom očuvati sjećanje na taj strašni
događaj. Ali hebrejski robovi nisu bili jedini
koji su se spasili. Tu su bili i preživjeli Egipćani.
Jedan papirus mogao bi otkriti njihovu stranu
priče, tj. da je niz prirodnih katastrofa na obali
Nila uzrokovao propast Pi-Ramessea. Sastavio
ga je egipatski pisar, a pokazuje zadivljujuće
paralele s biblijskom pričom. Poznat je kao
„Ipuwer“ papirus. Četiri metra dug papirus nalazi se u Nacionalnom muzeju starina u Leidenu
(Amsterdam). Napisan je stotinama godina prije
Staroga zavjeta. Riječ je o unikatnoj kopiji koju
107
je izradio Egipćanin Ipuwer a seže u vrijeme
„našeg“ Ramsesa II. On poetski opisuje nesreću
golemih razmjera. Zamišlja potpuni kaos društva u kojem su ljudi ustali protiv svojih vladara.
Sluge su postali bogati, a bogati su izgubili sve.
Ljudi su bili gladni. Nil nije dovoljno naplavio.
Bogovi su bili ljuti na Egipćane. Taj scenarij je
sličan biblijskome! (dr. Maarten Raven, National Museum of Antiquites - Amsterdam)
Egipat je bilo društvo opsjednuto redom i
faraon mora održati red. No, društvo postaje
kaotično, priroda se okreće protiv čovjeka.
Umire mnoštvo ljudi i životinja. O tome govori Ipuwer. Opisuje doba kada se sve raspalo i
kada se voda Nila, biblijski rečeno, pretvorila
u krv. Možda je i biblijski pisac Izlaska imao
pristup takvom tekstu! Svakako, obje strane opisuju prirodne katastrofe u delti Nila na epskoj
razini i to nakon stoljeća usmene predaje. (dr.
Robert D. Miller II.)
Niz prirodnih katastrofa
Suvremena znanost otkrila je moguće poveznice prvih šest pošasti, a dr. Nicole Vollweiler
i dr. Augusto Mangini (Heidelberg University)
misle da su na tragu iznenađujućem krivcu koji
je mogao pokrenuti biološku lančanu reakciju
opisanu u Bibliji. Oni sumnjaju na klimatske
promjene kao objašnjenje biblijskih pošasti
te propasti faraonova grada koji je zagonetno
napušten nakon vladavine Ramsesa II. Stalagmit star tisuće godina, uzet iz jedne špilje u
Egiptu, podvrgnut je laboratorijskim testovima.
Njegovi slojevi čine zapis vremenskih promjena
kroz tisućljeća. Stalagmiti pokazuju da su se
naši preci često susretali s klimatskim promjenama. Dapače, mogu nam dati vrlo točan zapis
o promjenama temperature te o vlažnim i suhim
razdobljima u davnoj prošlosti. (dr. A. Mangini)
Podatci koje su dobili pokazali su izmjene izuzetno suhih i vlažnih razdoblja tijekom
tisućljeća, a to je imalo dramatične posljedice
u drevnim društvima. Dr. Mangini vjeruje da se
takva promjena dogodila i u drevnoj delti Nila,
tvrdeći: Nijedna civilizacija ne napušta mjesto
stanovanja osim ako se dogodi nešto dramatič-
108
RAZMIŠLJANJA
no. Rezultati naših istraživanja pokazuju duga
razdoblja suše koja nužno dovode do raseljavanja stanovništva.
Uspoređujući rezultate svog istraživanja s
razdobljima vladanja egipatskih dinastija zapazili su da je razdoblje vladanja Ramsesa II.
istaknuto crvenom bojom. Vladavina mu počinje tijekom dugog, toplog, plodnog i vlažnog
razdoblja, a nakon njegove vladavine slijedi
potpuni kolaps klime. Nije se radilo o jednom
događaju koji je doveo do pada Pi-Ramessea
nego o dugom procesu klimatskih promjena.
Dakle, sasvim je moguće da je taj niz prirodnih katastrofa pokrenuo događaje koje Biblija
opisuje kao deset pošasti ili zala. Možda je sve
počelo, kako stoji u Bibliji, u 15. st. pr. Kr., samo
što su pisci knjige Izlaska te događaje suzili u
vrijeme Mojsija. Egzodus Hebreja možda se
događao godinama ali je završni, masovni bijeg
bio u vrijeme vladavine Ramsesa II. (dr. Eric H.
Cline)
Ukratko
Suša pretvara dijelove delte Nila u vode
koje su gotovo stajačice, dolazi do cvjetanja
crvenih algi i naglog množenja žaba a nakon
njihova izumiranja poplave komaraca i obada.
Nedostatak obilja pitke vode i hrane izaziva
razne bolesti kod životinja i ljudi. Život postaje
nemoguć i jedino što preostaje je selidba negdje
drugdje. (dr. Edgar Pusch, Römer und Pelizaeus
Museum, Hildesheim)
No, obrazloženje prvih šest pošasti ipak je
znanstveno dvojbeno. Mora se priznati da su
objašnjenja znanstvenim putem ipak moguća.
Doduše, nekima je tih deset zala prije svega
podsjetnik na Božju moć i ljubav prema Izabranom narodu. Bit je zapravo sama priča koja kaže
da Bog spašava i izvodi iz Egipta. Smatram da
postoji stvarni povijesni događaj iza priče. Ne
radi se tu o nečem potpuno izmišljenom jer se tu
usmene tradicije pozivaju na nešto vrlo konkretno a to ima veze s natprirodnim oslobođenjem iz
Egipta. (dr. Robert D. Miller II.)
Postavlja se pitanje postoji li neki povijesni
događaj koji bi sve pošasti mogao povezati?
Znanstvenici se trude pronaći nešto što će
pomoći da se sve objasni i poveže.
Vulkan Tera i ostale pošasti
Neke pošasti svedene na njihove osnovne
elemente, prirodne su katastrofe u obliku, npr.
tame i tuče. Najvjerojatnije se radilo o erupciji
vulkana Tera na otoku Santorini, sjeverno od
Krete, koja je izazvala globalnu katastrofu prije
3500 godina. (prof. Jan Assmann, egiptolog,
Heidelberg University)
Vulkan donosi katastrofu, milijuni tona pepela i lave izbijaju na površinu i u zrak. Dan postaje noć. Ogromni tsunami visok oko 30 metara
uništava sve priobalne civilizacije koje su mu se
našle na putu. Oblaci vulkanske prašine putuju
sve do 700 km udaljenog Egipta i dalje. Nakon
šest prvih pošasti, erupcija Tere možda je uzrokovala sljedeće tri koje su pogodile deltu Nila.
To je strašno pogodilo narode Mediterana.
Otok i narod koji je tu prije živio, a koji je tada
bio dobro poznat, iznenada su nestali. To je bila
jedna od najvećih, možda i najveća eksplozija
ikad zapisana, usporediva jedino s eksplozijom Krakataua 1883.
g. koja se čula čak u
Australiji a koja je
udaljena oko 5000 km.
Udarni valovi potresa zabilježeni su i u
Potsdamu u Europi!
(prof. Walter Friedrich, geolog, Univesity
of Aarhus)
RAZMIŠLJANJA
Tuča
• Pustit će tuču tako strašnu kakve u Egiptu još
nije bilo otkad je postao do sada. (Izl 9, 18)
Na tisuće golemih komada leda padalo je po
drevnom Egiptu. Što nam ovdje govori znanost?
Znanstvenica dr. Nadine von Blohm (Institut za
fiziku atmosfere Oberpfaffenhofen) istraživala
je to pitanje. Prilagođavajući brzinu vjetra i
temperaturu u atmosferskoj komori imitirala je
uvjete oluje na visini od 2000 m. Mehanika koja
stoji iz pojave tuče je kompleksna. Pokazalo se
da oluje s tučom nastaju kada se oblaci obične
oluje sudare sa stranim tijelima. U tom trenutku,
izuzetno hladna voda u oblacima prilijepit će se
uz nešto, npr. zrno prašine ili pepela iz vulkana
te se zamrznuti. Ako znamo da su u erupciji
Tere u atmosferu otišle milijarde tona pepela te
ako je samo mali dio dospio u Egipat nastala
bi oluja s tučom epskih razmjera, tj. možda baš
onakva kakva je opisana u Bibliji. Ta tuča uništila je žetvu u Egiptu ali i dugoročno promijenila klimu regije. Sedma, osma i deveta pošast
možda su sjećanje na ekstremne promjene koje
je uzrokovala erupcija vulkana Tere.
Prvih devet znakova i čuda mogu se podijeliti u tri skupine: tri pošasti koje su povezane s
vodom (voda boje krvi, žabe i komarci), tri koje
utječu na životinje i ljude (obadi, pomor stoke
i čirevi) te tri prijetnje iz zraka koje pokreće
Mojsije (tuča, skakavci i tama). (dr. Robert D.
Miller II.)
Sedma, osma i deveta pošast tematski su
povezane i to s vremenskim anomalijama i zato
se čini mogućim da su posljedice eksplozije
vulkana Tere bile mnogo dalekosežnije nego se
dosad mislilo.
Skakavci
• Navale skakavci na egipatsku zemlju i pojedu
sve bilje što još ostade nakon tuče. (Izl 10,
12)
Knjiga Izlaska govori da „...Jahve navrati
istočni vjetar po zemlji; puhao je toga cijelog
dana i cijele noći. A kad je jutro svanulo, vjetar
nanio skakavce.“ (Izl 10, 13) Milijarde skakavaca uništavaju preostalu ljetinu nakon tuče.
109
Kada se misli na pošasti, mnogi ljudi misle
osobito na skakavce. Njihova se pojava može
objasniti u kontekstu oborina pepela tj. vremenske anomalije kada se povećava vlažnost zraka
i količina padalina. (dr. Siro Trevisanato, molekularni biolog, Toronto)
Dr. Hans-Joerg Ferenz i njegov tim s njemačkog Sveučilišta „Martin Luther“ u Wittenbergu
istraživali su pojave rojeva skakavaca te došli
do zaključka da vremenske konstelacije utječu
na stvaranje roja skakavaca i smjer njihova kretanja. Naime, skakavci koriste strujanje vjetra
kako bi došli do vlažnih predjela. Skakavci koriste činjenicu da se vjetar kreće iz polja visokog
u nisko polje tlaka zraka koji je gotovo uvijek
povezan s kišom ili vlagom a to ih dovodi do
mjesta na koja mogu položiti jaja i gdje njihovo
potomstvo ima dobre uvjete za razvoj. Tamo
gdje pada kiša rastu biljke koje skakavci mogu
jesti. (dr. Hans-Joerg Ferenz)
Roj skakavaca može prijeći 40 km na dan.
Služe se vremenskim frontama kao sredstvima navigacije kako bi pronašli hranu i uvjete
povoljne za razmnožavanje koje kod njih ide
velikom brzinom. Prema Bibliji stigli su s istočnim vjetrom i sve uništili, a nakon toga odnosi
ih zapadni vjetar. Ako je vulkan Tere izazvao
obilne oborine, u pratnji polja niskog tlaka
mogli su stići i veliki rojevi skakavaca, a kako
se pepeo akumulirao u zraku nebo je vjerojatno
potamnjelo. To je sljedeća pošast.
Tama
• Neka se tmina spusti na egipatsku zemlju,
tmina koja će se moći opipati! (Izl 10, 21)
Tri dana ništa se nije vidjelo. Pješčana oluja,
pomrčina sunca ili nešto drugo? Pomrčine traju
nekoliko minuta, a ovdje je riječ o tri dana koja
mogu potamnjeti i zbog pješčanih oluja. Ovdje
je vjerojatnije objašnjenje vulkanski pepeo.
Visoko se diže i zaklanja sunce. Znanstvena
istraživanja lijepo spajaju katastrofu na Santoriniju s trima pošastima. No, je li takav slijed
događaja vjerojatan?
U gradu Avarisu u Egiptu, blizu mjesta
pošasti, arheolog dr. Manfred Bietak (Austrian
110
RAZMIŠLJANJA
Archaeological Institute, Cairo) došao je do
zanimljivih nalaza tijekom 40 godina iskapanja.
Nalazi mogu povezati Santorini i pošasti. Pri
prosijavanju slojeva egipatske povijesti našao
je neobično kamenje koje nastaje od ohlađane
lave. Kako u Egiptu nema vulkana nameće se
veza s Terom. Kamenje je analizirao u Atomskom institutu u Beču geolog i kemičar dr. Max
Bichler, stručnjak za analizu vulkanskog materijala koji je unikatan za svaki vulkan posebno.
Pokazalo se da materijal iz Avarisa potječe od
lave iz Tere.
Dva pitanja se nameću: Kada se zbila erupcija i može li se vremenski povezati s pošastima?
Erupciju vulkana stručnjaci su datirali između
1500. i 1620. godine pr. Kr. Proučavanje grane
masline stare 3000 godina, prekrivene lavom
na Santoriniju, pokazalo je da rezultati dobiveni u laboratoriju fizičara dr. Bernda Kromera
(Heidelberger Akademie der Wissenschaften)
upućuju na to da se erupcija dogodila u 17. stoljeću pr. Kr., a ne u 16. kako se do sada mislilo.
Točnije između 1630. i 1600. godine. Ovaj se
period nikako ne slaže s pošastima. Razmak je
prevelik. Ako je izlazak bio oko 1250. godine
onda je od erupcije prošlo 400 godina. Ipak,
neki znanstvenici vjeruju da postoji veza između ova dva događaja.
Priča o pošastima odraz je znanja stečenog
iskustvom. Mi bismo to nazvali iskustvenoznanstvena spoznaja. U jeruzalemskoj hramskoj
školi služili su se raznim fenomenima za koje su
znali da su se dogodili i pokušavali ih objasniti.
(prof. Ernst A. Knauf, Institut for biblical Research - Bern)
Smrt prvorođenaca
• Svaki će prvorođenac u egipatskoj zemlji
umrijeti... (Izl 11, 5)
Mislim da Biblija prvih devet pošasti odvaja
od desete. U prethodnim pošastima nije poginulo mnogo ljudi. No, deseta pošast izdvaja se
i zbog Pashe. I u ostatku Biblije podsjeća se na
nju, za razliku od preostalih devet. S posljednjom pošasti slijed katastrofa doseže svoj vrhunac i hebrejski robovi napokon će se osloboditi!
(dr. Robert D. Miller II.)
Deseta pošast je detaljno opisana i pripremljena za razliku od ostalih. Pripreme za Pashu,
žrtvovanje janjeta, označavanje dovratnika krvlju, beskvasni kruh, prolazak Anđela smrti, smrt
prvorođenaca – sve skupa predstavlja spomen
na oslobođenje iz Egipta.
Posljednja pošast nije povezana s prirodnim fenomenima. Znanstvenici su istraživali
razne bolesti kao moguće objašnjenje. No, nisu
uspjeli. Međutim, otkrili su mogući uzrok smrti
prvorođenaca. Naime, drevni Egipćani imali
su zalihe hrane kako bi prehranili narod, ako
bi žetva bila loša. Neki znanstvenici kažu da
su nakon devet pošasti, posebice nakon tuče i
skakavaca, zalihe žitarica počele trunuti zbog
ekstremne vlage te zbog onečišćenja izlučinama
kukaca. Moguće je da se razvila smrtonosna
plijesan. Trihotecen je otrov kojega proizvodi
gljivična vrsta „Fusarium“, a koji može ubiti i
ljude i životinje.
Zagovornici ove teorije tvrde da bi prvorođenci, kao najvažniji nasljednici, prvi dobili jelo
spravljeno od ograničenih zaliha hrane, pa bi se
zbog toga i prvi otrovali, a postojao je i običaj
da oni dobiju najviše hrane. Uz to u Egiptu
nije bio običaj godišnjeg čišćenja skladišta dok
su Hebreji to redovito radili. Tako je moguće
da su Egipćani umirali zbog zaraze hranom, a
Hebreji ne! U davna vremena bolesti su znale
ubiti mnogo ljudi, ali ovdje je riječ samo o egipatskim prvorođencima.
Moglo bi se reći da je to teološka pošast.
Nama se čini vrlo okrutnim da Jahve ubija sve
prvorođence. Što to zapravo znači? To je potpuno istrebljenje Egipta jer su prvorođenci bili
simbol budućnosti naroda u drevnom svijetu (a
i danas se posebno slavi i s ponosom kaže da je
‘prvo pa muško’). Dakle, izgubiti prvorođenca
znači izgubiti budućnost. (prof. dr. Thomas
Römer)
Izlazak
Faraon je više od kralja, on je i bog. Pa tako
priča o desetoj pošasti ima i teološku svrhu:
predočiti nadmoć hebrejskoga Boga Jahve nad
bogolikim faraonom i egipatskim božanstvima.
RAZMIŠLJANJA
111
Dok egipatska budućnost simbolično umire,
budućnost hebrejskoga naroda tek počinje. Zato
je ta pošast Mojsiju konačno omogućila da
povede Hebreje iz Egipta u obećanu zemlju
Izrael.
No arheologija za sada ne potvrđuje priču
o velikom egzodusu, a na hijeroglifima nema
Hebreja kao egipatskih robova. Stoljećima
znanstvenici pokušavaju odrediti istinitost priče
o Izlasku. Priča o Izlasku vjerojatna je priča,
sigurno se mogla dogoditi. Pitanje je kada,
tko i koliko ljudi, tj. detalji priče su upitni! Je
li vjerojatna? Jest. Je li se stvarno dogodila?
Možda! Možemo li to dokazati? Još ne! (dr. Eric
H. Cline)
Hiksi ili Hebreji?
Potraga počinje jednim ranim izvorom iz I.
stoljeća koji je zapisao židovski povjesničar
Josip Flavije. On citira egipatskog svećenika
Manetona. Menetonova priča mogla bi biti priča
o Izlasku iz egipatske perspektive. Naslućuje se
pravi identitet hebrejskih robova. On je opisao
skupinu stranaca koji upadaju u drevni Egipat.
Pojavio se nepoznat narod koji je drsko upao
u našu zemlju i osvojio je bez bitke. Palili su
gradove i uništavali hramove. Bili su okrutni
i ubijali mnoge, a žene i djecu su zarobili! Na
prijestolje podigoše jednog od naših, imenom
Salitis. (Maneton)
Riječ je o semitskom narodu iz Kanaana.
Živjeli su u Egiptu stoljećima. No, na kraju,
faraon ih je otjerao. Bio je to masovni bijeg.
Maneton ih naziva Hiksima. Njihova semitska
imena, vjerski rituali te veliki izgon iz Egipta
čine zanimljive paralele s biblijskom pričom.
Neki vjeruju da je Maneton opisao stvarne
događaje te da je riječ o Hebrejima, narodu
Izlaska, a koje su Egipćani zvali Hiksi. U kratkom vremenu polako su preuzeli moć u Egiptu
te faraonovo prijestolje. Inače, egipatska riječ
„hiksos“ doslovno znači „vladari stranih zemalja“.
Vladavina Hiksa za Egipćane je bila traumatična i godinama nakon što se završila. Hiksi
su za Egipćane bili kulturno inferiorni Azijci.
Zapravo ih nisu smatrali pravim ljudima. Došli
su u Egipat i oteli vlast faraonu, sinu sunca.
Nečuveno! (prof. Ernst Axel Knauf)
Hiksi žive po svojim običajima. Njihovi
obredi i tradicije se šire Egiptom, a njihov bog
Baal povezuje se s egipatskim bogom Setom.
Stvara se novi kult Seta-Baala. Jedinoga boga
kojega se štuje. To je bio potpuno novi koncept
religije u Egiptu. Moglo bi se reći da je to bio
jedan od prvih koraka prema monoteističkom
razmišljanju. Progon Hiksa bio bi, u tom slučaju, povezan s idejom da Egipćani nisu pristali
štovati samo jednoga boga. (dr. Manfred Görg,
Ludwig Maximilians Universität - München)
Bogato trgovačko središte, grad Avaris, Hiksi
su proglasili svojim glavnim gradom. Njime su
vladali sve dok ga faraoni iz drugog dijela Egipta nisu uspjeli osvojiti sredinom 16. st. pr. Kr. te
protjerali Hikse natrag u Kaanan. Nakon toga
uništavaju sve što je podsjećalo na to „mračno
razdoblje“ u Egiptu. Već spominjani arheolog,
dr. Manfred Bietak, od 1966. godine iskapao je
kompleks palača na lokalitetu Avarisa. Našao
je nekoliko pečata s motivima ljudi i životinja.
Neki imaju imena, a jedno je biblijsko ime:
112
RAZMIŠLJANJA
Jakov. Moguće je, dakle, da sjećanja na vrijeme
Hiksa vjerojatno žive u Starom Zavjetu i to kroz
Abrahama, Saru, prije svega Jakova te Josipa.
Jedan kralj Hiksa zvao se Jakov, a za nekoliko
njih Jakov je bio dio imena. To su semitska
imena koja su se poslije našla u Bibliji.
No, to još uvijek ne znači da su Hiksi zapravo
Hebreji. Međutim, možda je taj povijesni događaj poslužio kao predložak biblijskim piscima
za priču o hebrejskom Izlasku. Hiksi su bili
kraljevi iz Male Azije, semitski narod, kojega
Grci u 3. st. pr. Kr. još spominju u svojim spisima. Zato je vrlo vjerojatno da su ljudi koji su
pisali priču o Izlasku mislili na Hikse. (prof. dr.
Thomas Römer)
Zaključak
Priča o deset egipatskih zala sastavljana je
na temelju iskustava i priča iz različitih doba
usmene predaje. S konačnom pojavom pisane
verzije Staroga zavjeta te priče postaju znakovi
i čuda moćnoga Boga Jahve, tj. kamen temeljac
vjere jednog naroda. Taj Bog imao je kontrolu
nad prirodom i mogao je izazvati potrese, sušu,
epidemije, glad i smrt. Ako je to mogao onda je
zasigurno mogao od istih pojava zaštititi svoj
Izabrani narod. Ta se misao održala do dana
današnjega.
Za drevnog čovjeka bilo je gore uopće ne
imati svoga boga, nego imati boga koji je nekada zao, okrutan, ljut ili dobar, pravedan, svemoćan i ljubitelj čovjeka! (prof. Ernst Axel Knauf)
Biblijski pisci možda su samo zabilježili
sjećanja prenošena generacijama. No biblijske
pošasti djelomice se i danas događaju u Egiptu i
sličnim područjima.
No, problem u prirodnim objašnjenjima jest
da se gubi bit stvari. A bit je u tome da Hebreje
iz Egipta nisu izveli prirodni procesi nego Božja
ruka! (dr. Robert D. Miller II.)
JeŽ
Sporni sadržaji Kurikuluma zdravstvenog odgoja
Osnovne činjenice
27. kolovoza 2012. godine ministar Željko
Jovanović na tiskovnoj konferenciji objavljuje
odluku o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole.
Držimo da je poseban program zdravstvenog
odgoja u školi zaista potreban jer se, unatoč
trudu roditelja i nastavnika, zdravstveno stanje
među djecom i mladima stalno pogoršava.
Planirano je da se program provodi od 1.
razreda osnovne do kraja srednje škole:
• dio programa provodio bi se kroz već postojeće nastavne predmete – taj bi dio provodili
nastavnici tih predmeta;
• dio programa (do 12 sati godišnje) bi se provodio na satu razrednika – taj bi dio provodili
razrednici uz pomoć stručnih suradnika škole
i liječnika školske medicine (kojih je vrlo
malo - 1 liječnik na 5 do 10 tisuća učenika).
Međutim, javnosti je poznata činjenica da se
nije poštivala uobičajena procedura uvođenja
nekog programa u škole koja pretpostavlja sljedeće korake:
• izrada programa;
• recenzija programa od strane neutralnog
stručnog povjerenstva;
• javna rasprava;
• edukacija nastavnika;
• uvođenje programa.
Problematični potezi Ministarstva
• Program je izrađen i objavljen tek 29. rujna,
dakle, mjesec dana nakon što je uveden!?
Radi se o školskom presedanu, to znači,
program je uveden nakon što su sve škole
donijele Plan i program rada škole za ovu
školsku godinu, a u koji su trebale uključiti
program zdravstvenog odgoja bez da su ga
prethodno vidjele.
• Program je iz ruku autora direktno ušao u
škole te nije postojalo neutralno stručno ocjenjivanje programa.
RAZMIŠLJANJA
113
• Nije postojala ni javna rasprava o sadržaju
programa.
Odnos MZOS-a prema nastavnicima
• Samo će neki nastavnici do kraja školske
godine imati edukaciju i to jednodnevnu.
Dakle, učitelji i nastavnici će kvalitetno moći
provoditi samo one sadržaje koje su i do sada
provodili.
• Nema udžbenika ili priručnika koji bi bio
vezan uz program. Većina nastavnika je
nezadovoljna i zbunjena jer nije jasno kako
će se ostvariti očekivani ishodi programa.
• Nastavnicima je preporučena literatura koja
obuhvaća 50 naslova (nekoliko tisuća stranica). Nemoguće je očekivati da će nastavnici
prije provođenja programa to uspjeti pročitati
i proučiti te tako nadoknaditi nedostatak priručnika.
Sadržaj programa
• Velik dio programa zdravstvenog odgoja je
neupitan i nije uopće sporan, poput pravilne
prehrane, higijene, prevencije ovisnosti i prevencije nasilja.
• No, sporan je onaj dio koji govori o ljudskoj
spolnosti.
Sporni i neprihvatljivi sadržaji o spolnosti
Sudeći po sadržaju i preporučenoj literaturi,
za dio programa koji govori o spolnosti lako
je uočiti kako se radi o ulasku homoseksualne
propagande u škole pod krinkom zdravstvenog
odgoja. Za potvrdu ove tvrdnje evo nekoliko
primjera koji se mogu pronaći u preporučenoj
literaturi:
• …jer krajnje je vrijeme da homoseksualnost
uđe u škole. Makar i pod nemogućim uvjetima. (isječak iz knjige: A. Hodžić i N. Bijelić,
Izvještaj istraživanja o mišljenjima i stavovima prema homoseksualnosti u srednjim školama u Zagrebu, Queer, Zagreb 2012.)
• Učenike se podučava da je homoseksualni
čin jednako prirodan i vrijedan kao i heteroseksualni čin.
• Homoseksualne udruge istaknule su veliko
zadovoljstvo uvedenim programom i činjenicom da će ga morati pohađati sva djeca, iako
- kako same kažu - nije im jasno kakve veze
ove teme imaju sa zdravstvenim odgojem?!
Učenike se nadalje treba podučavati da, bez
obzira na svoj spol, mogu odabrati da su nekog
drugog „roda“ (muškog, ženskog, homoseksualnog, biseksualnog, transseksualnog…). Na
primjer:
• Ali zašto ne reći: ‘Ja sam muškarac s vaginom!’ Zašto ne bi dekonstruirali i taj biološki
imperativ koji označava genitalije kao muške
i ženske? Zašto prihvaćati mišljenja naučnika koji bi željeli sve stvari lijepo i uredno
posložiti u predvidljive dvojnosti? (isječak iz
priručnika: A. Hodžić, N. Bijelić i S. Cesar,
Spol i rod pod povećalom. Priručnik o identitetima, seksualnosti i procesu socijalizacije,
CESI, Zagreb 2003.)
Teme o razlici između spola i „roda“ nalaze
se već u 4. razredu osnovne škole. Antropologija (znanost o čovjeku) smatra da osobu, bilo
mušku bilo žensku, čini jedinstvo tijela, osjećaja, razuma i duha, a pedagogija naglašava da je
kod odgoja mlade osobe važan cjelovit i uravnotežen razvoj svih tih aspekata.
Protivno tim znanstvenim spoznajama, autori
ovog programa smatraju da je spol osobe određen isključivo tjelesnim karakteristikama te
negiraju bilo kakvu prirodnu povezanost našeg
tijela s našim osjećajima, načinom razmišlja-
114
RAZMIŠLJANJA
Priručnik mladima sugerira da odgovorno
ponašanje znači:
• ako saznaš da imaš spolno prenosivu bolest,
moraš to reći svim svojim partnerima/ partnericama (pretpostavlja se da ih imaš više)
• stalnu upotrebu kondoma.
Nigdje se, međutim, ne spominje da je promiskuitetno ponašanje samo po sebi neodgovorno. Prema autorima programa spolni odnos sam
po sebi nema nikakvo značenje (M. Klein, A.
Štulhofer). Program negira prirodnu povezanost
ljudske spolnosti s općeljudskim vrijednostima
poput ljubavi i vjernosti.
nja ili načinom ponašanja. Sve te druge spolne
karakteristike autori programa nazivaju „rod“ i
smatraju da su isključivo društveno nametnute.
Rodna ideologija koja se promovira kroz ovaj
program ne samo da je suprotna znanstvenim
činjenicama, već uništava spolni identitet djece
upravo u adolescenciji, u tom najvažnijem dijelu života za izgradnju spolnog identiteta. Nesigurnost u spolni identitet povezana je s pojavom
homoseksualne orijentacije. Ta činjenica jasno
pokazuje koliko je ovaj program povezan s promocijom homoseksualnog ponašanja i s homoseksualnim aktivizmom. Zanimljivo je pritom
navesti podatak da je Amir Hodžić, jedan od
autora spomenute preporučene literature, organizator konferencije europskih transvestita i
transseksualaca održane u Zagrebu.
Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta
tvrdi da je ovaj program moralno neutralan. To
je neistina jer je očito da autori ovog programa definiraju što smatraju dobrim i poželjnim
ponašanjem. Tema o masturbaciji je u programu
predviđena u 5. razredu osnovne škole. Primjerice, čitamo sljedeće iz preporučene literature za
rad s učenicima:
• Kako reagirati kad primijetimo da se naše
dijete samozadovoljava? Smatramo kako je
to što se dodiruješ odlično, ali bi bilo u redu
da činiš to u svojoj sobi. (isječak iz knjige:
M. Klein, Kako razgovarati o seksualnosti...
s vlastitom djecom, Jesenski i Turk, Zagreb
2001.)
Moralna neutralnost ili nametanje
svjetonazora?
Treba jasno reći da ovaj program nije moralno neutralan i nije lišen svjetonazora, kako to
tvrdi MZOS. Upravo suprotno:
• ovaj program nameće svjetonazor koji negira
i ignorira sve općeljudske vrijednosti vezane
uz spolnost;
• ovaj program nameće svjetonazor koji je
suprotan vrijednosnom sustavu većine roditelja.
Položaj roditelja
• Prema Ustavu Republike Hrvatske roditelji
imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati
o odgoju svoje djece (čl. 63). To pravo roditeljima daju i brojni međunarodni dokumenti
i odluke europskih institucija. Roditelji su,
dakle, prvi i glavni odgojitelji i škola bi im
trebala pomagati u odgoju, a nipošto ne bi
smjela djecu preodgajati.
• Dakle, odluka MZOS-a da se roditelje ništa
ne pita suprotna je navedenim dokumentima
i suprotna Ustavu Republike Hrvatske.
• Očito je da ovaj program - osim neupitnih i
potrebnih tema poput higijene, pravilne prehrane prevencije nasilja i ovisnosti - donosi
i nametanje jedne ideologije koja je suprotna vrijednosnom sustavu većine hrvatskih
roditelja. Sve stručne pogreške MZOS-a,
navedene u ovom prikazu, kao i netransparentnost pri uvođenju programa očito su u
RAZMIŠLJANJA
115
službi nametanja te ideologije. To roditelji ne
bi smjeli dopustiti.
Što učiniti?
• Prenesite ove informacije što većem broju
roditelja - na roditeljskim sastancima ili
među poznanicima!
• Skupite potpise svih roditelja koji se protive ovakvom nepoštivanju prava roditelja i
ovakvom uvođenju zdravstvenog odgoja (na
predviđeni obrazac)!
• Vijeće roditelja u školi može donijeti odluku
o neodobravanju onog dijela godišnjeg školskog Plana i programa rada koji se odnosi na
zdravstveni odgoj.
• Što roditelji mogu organizirano učiniti i koje
su akcije u tijeku možete pratiti na web stranici: www.udruga-grozd.hr
Pripremila:
Udruga “Glas roditelja za djecu –
GROZD”
Mišolovka
Mišolovku možemo gledati kao svojevrstan
simbol prijevare. Ona je u početku dobro poslužila za hvatanje miševa, ali se tijekom vremena njena uloga promijenila pa se najviše koristi
za hvatanje ljudi. Princip rada mišolovke vrlo
je jednostavan: naizgled nudi nešto iznimno
privlačno, a u biti je opasna zamka. Žrtva koju
uhvati najčešće određeno vrijeme pati, da bi nakon bolne agonije uslijedila smrt. U rijetkim slučajevima žrtva se uspije iščupati iz smrtonosne
zamke i sačuvati kakav-takav život.
Mišolovka ne nastaje sama od sebe. Netko ju
je osmislio, stavio na nju plijen i pretpostavio
sljedeće:
• da će žrtva doći na mjesto na kojem se nalazi
mišolovka;
• da će žrtva biti oduševljena njenom „ponudom”;
• da žrtva nije sposobna prepoznati zamku u
koju će upasti, ili je sposobna prepoznati zamku, ali je toliko oduševljena ponudom da
će sama sebe uvjeriti kako neće biti uhvaćena (ili da posljedice hvatanja “i nisu baš tako
strašne”);
• da se žrtva neće moći osloboditi i da će onaj
tko je postavio mišolovku moći sa žrtvom raditi što hoće.
Kako smo već kazali, u početku su ljudi mišolovkom hvatali štetočine, ali s vremenom su
se uloge zamijenile. Sad štetočine prave mišolovke za hvatanje ljudi. Ustvari, štetočine su počele glumiti ljude i praviti mišolovke, a ljudi su
postali štetočine i počeli se hvatati u njih. Kad
govorimo o ljudima, važno je istaći da oni nikada ne bi bili uhvaćeni u mišolovku da su ostali
ljudi. Pošto su dopustili sebi da postanu štetočine, oni zadovoljavaju sve gore navedene pretpostavke koje očekuje konstruktor mišolovke:
• dolaze na mjesto na koje ne bi trebali ići (na
mjesto gdje se nalazi mišolovka);
• bivaju oduševljeni prijevarom koja im se
nudi;
• ne vide (ili ne žele vidjeti) posljedice prihvaćanja ponude mišolovke;
• ne vide (ili ne žele vidjeti) izlaz iz teške situacije u koju su dospjeli.
Jako je zanimljivo pitanje tko su kreatori
suvremenih mišolovki za ljude pa ćemo se jednom, ako nam to vrijeme i prostor dopuste i njega dotaći. No, prije toga, potrebno je objasniti
116
RAZMIŠLJANJA
kako se čovjek pretvara u štetočinu, odnosno
kako čovjek postaje podobna žrtva pomno smišljene zamke.
Čovjek se od životinja, između ostalog, razlikuje po tome što ima razum. Pomoću razuma (i
savjesti) u stanju je prepoznavati što je dobro, a
što zlo. S druge strane, životinje su ograničene
instinktima i njima se može lako manipulirati.
Istraživanja pokazuju da se prakticiranjem štetnih navika čovjek može degradirati čak ispod
životinjske razine. U procesu degradacije on se
sve više oslanja na osjećaje, a sve manje na razum. Navest ćemo nekoliko primjera.
Kad je gladan, razuman čovjek bi trebao razmisliti zadovoljava li hrana koju uzima dva temeljna uvjeta: da je zdrava i da je ukusna. Čovjeku koji u ovom slučaju ne razmišlja, neće biti
važno je li hrana zdrava. Zanimat će ga samo
da je ukusna (po principu „što ukusnije, to bolje”). Međutim, brojna istraživanja nam jasno
pokazuju da je ukus nešto što se formira čestim
ponavljanjem pa se, shodno tome, čovjek može
naviknuti na različite ukuse. Dakle, čovjek se s
vremenom navikava (npr. utjecajem reklama)
na nešto što u normalnim uvjetima možda ne bi
prihvatio. Naravno da ovdje ne mislimo samo na
ukus (odnosno na okus) hrane.
Kao još jedan poučan i posebno poguban primjer nedovoljnog korištenja razuma možemo
uzeti suvremeni način sklapanja braka. Osobe
koje u ovom slučaju ne koriste razum ne razmišljaju je li osoba suprotnog spola s kojom žele
sklopiti brak zdrava, moralna i vrijedna. Drugim
riječima kazano, je li poštena i karakterna, već
može li ona zadovoljiti neke njihove sebične
prohtjeve. Zbog takvog pristupa određen postotak suvremenih brakova se raspada. I ovdje
imamo slučaj da ljudi ne postupaju razborito,
nego se povode za varljivim i često nerazumnim
osjećajima.
Mogli bismo navesti još mnogo sličnih primjera koji nanose štetu i pojedincu i svima na
koje taj pojedinac može utjecati. Takvi pojedinci, jer ne koriste razum kad bi trebali, lako postaju žrtve raznih „mišolovki“ kojih je prepun
svijet oko nas. Prisjetimo se samo medijskih zamki (ponekad se čini da je medijima to temeljna
djelatnost) u kojima se neke vijesti objavljuju, a
druge ne, u kojima se iznose poluistine ili neprovjerene vijesti s očitim ciljem da se manipulira
ljudima. Sjetimo se bankovnih kredita vezanih
za određene valute, sjetimo se golemih mišolovki pripremljenih za cijele narode ili države. Na
koncu, sjetimo se i grijeha čiji je koncept jako
sličan konceptu mišolovke. Svaki grijeh nudi
nešto privlačno - kad čovjek zagrabi, klopka se
aktivira.
Odgovornost je jedna od najvažnijih osobina
razumnog čovjeka. Stoga je logično zaključiti da
je čovjek sam kriv ako postane žrtvom bilo kakve mišolovke. Odgovoran je ako ne čuva svoj
razum, ako ga ne koristi te ako ga ne obogaćuje
kvalitetnim sadržajima i neprestanim učenjem.
Čovjek treba brinuti o sebi i osposobljavati se
da bude doista razborito biće, da bi kao takav
mogao normalno funkcionirati i na pravi način
upravljati darovima koje je dobio.
Nikola Milanović
Prema knjizi:
M. Petrović, Tko vlada svijetom
RAZMIŠLJANJA
117
Svjetla i sjene
Davati samoga sebe bolje je nego samo
davati. (Majka Terezija)
Ovom mišlju započela sam nastavnu jedinicu
koja je imala za cilj uvidjeti važnost i potrebu
zauzetijeg angažiranja u djelotvornoj ljubavi.
Učenici su s oduševljenjem pričali o korizmenim paketima hrane i odjeće koje su sa svojim
obiteljima dali potrebnima. To čudo djelotvorne
ljubavi, oganj o kojemu je Krist govorio, prepoznala sam i u Laurinim riječima: Kad sam bila s
mamom i tatom u Splitu, dala sam novac jednoj
ženi koja je prosila na ulici. Mislim da to nije
bilo samo davanje jer sam joj dala svoj džeparac, a to je kao da sam dala dio sebe.
Marko se jako uznemirio. Činilo se da je
dugo čekao ovaj trenutak: Mogu li ja nešto reći?
Takvim ljudima ne treba davati novac! Zarađuju
ga na prevaru!
Laura je nastavila braniti svoju gestu ljubavi:
Meni ih je žao. Dođe mi zaplakati kad ih vidim.
Ja imam sve, a oni nemaju ništa. Mi kršćani
moramo pomagati!
To oni i znaju pa samo iskorištavaju tvoje
osjećaje. Igraju na tvoje suze i zarađuju. Imaju
više od tebe! Mislim da ne treba davati ništa
onima što prose na ulici, je li tako, vjeroučiteljice?- tražio je Marko potvrdu za svoje riječi.
Jeste li ikada razmišljali kako nastaje magla?
Magla obično nastaje kad hladne zračne struje s
visine naiđu na topliju površinu zemlje ili vode.
Možda su te toplije površine naša srca koja
ponekad gledaju kroz maglu? Pamtim takav
pogled. U posljednji tren odustala sam prenijeti
učenicima jedno doživljeno iskustvo. Mislim da
sam to učinila zbog Laure.
Kao tamni i vlažni pokrivač magla mi je
pokušala sakriti nebo dok sam se probijala
pokraj užurbanih prolaznika. Predmeti su gubili
obrise, a vlaga je prodrla i do samog čovjeka
pa je bezvoljnost, poput hrđe, našla dom ispod
užurbanih i tužnih pogleda. Kad bi htio, i u
magli bi čovjek mogao osjetiti neobičan odraz
savršenstva, onostrani sjaj što izvire iz neba.
Život juri pokraj nas i tek su rijetki ljudi
dovoljno snažni da se sami zaustave. Najčešće
nas zaustavi nešto nepredviđeno. Baš kada sam
pomislila da ću to jutro provesti u šetnji gradom,
nazvala me moja prijateljica i ispričala se zbog
kašnjenja koje će ovaj put prijeći akademsku
četvrt jer joj se dogodilo nešto nepredviđeno.
Uvijek se pitam zašto neki ljudi stalno kasne?
Psiholozi kažu da su ljudi koji kasne nerealistični i optimistični, nemaju pojam o vremenu
i za njih treba imati razumijevanja. Negdje sam
pročitala da u Austriji sve ovisi o danu u kojem
zakasnite. Primjerice, ako zakasnite u ponedjeljak, to će vam se teško oprostiti jer se smatra
da ste ipak svježi i odmorni nakon vikenda. U
utorak će vam već oprostiti i 15 minuta dok je
srijeda najgora jer je u sredini tjedna pa se u
tom slučaju i onda može istolerirati kašnjenje.
Vrijeme otkriva istinu - pokušala sam zaustaviti
nemir ovom mišlju i krenula u potragu.
118
RAZMIŠLJANJA
Kroz maglu se nazirao lik čovjeka koji se, sa
štakom u ruci, naslanjao na samo jednu nogu.
Ljudi su se zaustavljali i spuštali novac u trošnu
kutiju. Mogla sam čuti što govore iako su bili
udaljeni od mene. To je zbog zvuka koji u magli
putuje u tankom prizemnom sloju zraka. Taj
sloj uvukao se u mene tako da sam mogla čuti
i daleki vapaj. Možda bih mu trebala udijeliti
nešto? Ili pričekati da se milostinja oznoji u
mojoj ruci?- razmišljala sam.
Uvijek dajite! Nemojte analizirati treba li
čovjeku ili ne! Budite radosni darivatelji! - sjetila sam se riječi svoga vjeroučitelja. Čovjek je
izgledao prilično zapušteno. Tražila sam na njegovu licu odsjaj duha. Iz nekog neobjašnjivog
razloga činilo mi se da ga ne mogu naći. Pogled
mi padne na štaku. To što nije imao nogu, razoružalo me. I tek što sam spustila svoj dar ispred
njega, uslijedio je neobičan govor: Hvala...
susjedo! Odmaknula sam se malo dalje noseći
u sebi jeku njegovih riječi. Ma najvjerojatnije
to on svima kaže, dobro znam tko sve živi u
mojoj ulici. Prosjaka nema ni u blizini. Čovjeka
bez noge sigurno bih uočila! - pokušala sam se
riješiti svojih sumnji i to mi je barem nakratko
uspjelo.
Na povratku kući maglu je zamijenio gusti
snijeg. Ne znam što je jače odjekivalo, ovaj
neobičan događaj ili zvuk snijega. Činilo mi se
da sam poput zraka zarobila svoje misli između
sitnih snježnih kristala. Bijela sunčeva svjetlost
pozivala me da još malo prošećem svojom ulicom i da se oslobodim tereta sumnje. Moje neoprezno naslanjanje na ogradu prekinuo je lavež
oštrog psa. Mir! Mir! - vikala je djevojčica na
svog psa koji nije prestao lajati. Dozivala je u
pomoć oca. Krupan čovjek za tren je umirio
svoga „čuvara“. Negdje sam ga već vidjela?
Pa to nije moguće! Ili je? Naravno, nije, ali to
je netko njemu jako sličan. Ovaj čvrsto stoji na
obje noge! Bijela svjetlost odjednom je dobila
sivu boju, boju prevare što je počivala na jednoj štaki ovaj put naslonjenoj na automobil.
Onaj pogled koji je jutros svijetlio kroz maglu,
postao je taman oblak: Dobar dan, susjedo! I vi
ste se vratili iz grada.... Zahladilo je... Najbolje je zavući se u kuću. Mogu Vam reći da sam
se danas smrznuo, a i Vi ste se dugo zadržali.
Čuvajte se viroze!
Tek sam sada osjetila drhtaj od hladnih ljudskih struja. Samo čovjek nositelj dara i duha
slobode stvoren je da uzdigne svoj govor do
uzvišenih visina, do zanosnih istina, ali ga isto
tako može sniziti do niskosti i drskosti. Živi na
račun tuđeg rada, a samog sebe lišava radosti
života koja je nestala u lijepoj dvokatnici.
Pogledala sam još jednom prema kući u snijegu. Još jučer mi je bila lijepa baš poput slike
umjetnika sa svojim osvjetljenjima i sjenama.
Sada je od nje ostala samo sjena. Nažalost, u
područje sjene ne dopiru svjetlosne zrake iz
Izvora.
Marina Šimić
119
RAZMIŠLJANJA
Zavist
Zamišljajući zagonetna zloduha zavisti zamislih zmiju zatrovanu znatiželjom. Začarana zlotvora zadojena zlobom, zabavljena zagorčavanjem
zadovoljstva. Zastrašujućeg,
zlurada, zacrnjena, zla…
Zadrhtah. Zapitah zabrinuto:
„Zašto zavist zahvaća? Zar zloduh
zavisti zaista zavlada?“
Zamišljam zgodu: znanstvenik zanesen zamršenim zadacima
zacijelo zanemaruje zajedničke
zabave. Završavajući zabilješke
zaspao zagrljen zorom. Zamislima
zadivio znanstvenu zajednicu. Zablistao
znanjem. Zrači zadovoljstvom. Zajamčio
zavist zasjenjenih zlobnika zauvijek.
Značajni zdušno zapljeskaše zaslužnom znanstveniku. Zavidnici zato zamrmljaše zaslijepljeni
zlobom. Zaraženi zlokobnim zadahom zavisti započinju zidati zapreke, zadirkivati znanstvenika,
zapletati zamke, zboriti zabrane, zaustavljati zadatke…
Znanstvenik, zadubljen znanošću, zaboravlja zavrzlame zavidnika.
Začuđeno zapita: zašto zaustavljaju
znanstvene zadatke? Zaprepašten zaključuje: zbog zla zavisti. Zaželi zgromiti zavidnike, zadaviti, zatući!
Zastade zgranut zlim zamislima. Zajeca
zbunjen: „Zar zgriješiti zbog zabadala?“ Zatomi zle zamisli zaključkom: zavist zaista zaslužimo. Zato, zdravo zauzet znanstvenim zadacima,
zaobilazi zamke zavidnika. Zanemaruje zlobu
znajući: zora zarumeni, zumbuli zazelene, zvijezde zablistaju - ZAVIDNIK ZAGLIBI ZBOG
ZLOĆE!
Sanja Sinovčić
Nebo dotičem
Cvjetovi vjere
Kad ljubim
tvoje lice
kad grlim
tvoje vrijeme
Na prijestolju Božjeg milosrđa
naši su dani
sunčevi kristali
cvjetovi vjere
što za vječnost cvatu
svjetla života
što za ljubav gore.
Kad pjevam
tvoju pjesmu
kad palim
svjetla molitve
Ti si posve blizu,
a ja nebo dotičem.
Branka Mlinar
Na prijestolju Božjeg milosrđa
naša su srca
prostrane lađe
jedra molitve
što se na jarbole neba uzdižu
slobodne ptice
što za ljubav pjevaju.
Na prijestolju Božjeg milosrđa
Kristovo je tijelo predivan cvijet
s ključem križa
pobjeda istine
pšenično zrno
što obiljem rađa
za naše spasenje.
Branka Mlinar
120
kronika
Kronika Katehetskog ureda
Školska godina 2011./2012.
9. rujna 2011. – Zaziv Duha Svetoga
i podjela kanonskih mandata
Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije po prvi je put organizirao zajedničku
misu i zaziv Duha Svetoga za sve odgojitelje
u predškolskim ustanovama te sve učitelje,
nastavnike i profesore u osnovnim i srednjim
školama na području Splitsko-makarske nadbiskupije, u petak 9. rujna u katedrali Sv. Dujma
su Splitu, u povodu početka nove pedagoške i
školske godine. Euharistijsko slavlje predvodio
je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić
koji je tom prigodom podijelio vjeroučiteljima
kanonske mandate. Četrdeset vjeroučitelja tako
je primilo privremene ili trajne kanonske mandate na temelju kojih oni izvode nastavu katoličkoga vjeronauka u školama.
Nadbiskup je izrazio radost zbog zajedništva
i u euharistijskom slavlju, a ne samo na radnom mjestu, u vrtićima, školama i zbornicama.
Podsjetio ja kako su katedrale bile prvotno mjesto odgoja i obrazovanja jer su uz njih nicale
katedralne škole. Tako je prva škola u Splitu
bila katedralna škola. U tom je svjetlu kazao
da zajednički zaziv Duha Svetoga ima još veću
znakovitost i snagu kako bi ih još više povezao
i ohrabrio da budu dostojni sustolnici euharistijskog slavlja i autentični evangelizatori za ovu
novu školsku i pedagošku godinu.
U svojoj je propovijedi podsjetio nazočne
da se ovogodišnji početak odvija u odjeku
jednoga velikog događaja – pohoda pape Benedikta XVI. Republici Hrvatskoj i u dvadesetoj
obljetnici uvođenja vjeronauka u hrvatski školski sustav. „Snažno i jednostavno svjedočenje
Kristove Radosne vijesti Petra naših dana te
njegovi govori o vrednotama vjere koji su
prijeko potrebni svim razinama suvremenog
društva tijesno su povezani s ulogom odgoja i
obrazovanja, a napose školskog vjeronauka i
župne kateheze“, naglasio je nadbiskup Barišić
te dodao: „Iako živimo u pluralnom društvu,
satkanom od različitih svjetonazora, duboko
smo svjesni unutarnje snage kršćanske vjere
koja suvremenom društvu obilježenom tolikim
krizama može ponuditi sigurne temelje za njegovu obnovu i razvoj. Toliki isprepleteni problemi, tako složena gospodarska, financijska,
politička i društvena kriza u svome najdubljem
temelju polazi od krize čovjeka. Bez unutarnje
obnove čovjeka, bez odgoja njegova srca svako
obećanje o boljem životu postaje obična iluzija.“ U tom je surječju upozorio na ispravno
oblikovanje savjesti kako osobne tako i savjesti
onih kojima su poslani. Pozvao je nastavnike i
odgojitelje da svoje učenike obrazuju i odgajaju
da budu netko, a ne nešto, tj. da budu izgrađeni ljudi i cjelovite osobe s čvrstim temeljima,
vrijednostima i vrjednotama. A to se najbolje
postiže pravim primjerom i svjedočenjem. „Ako
je ljubav stvorila ovaj svijet, a jest, onda ga
samo milosrđe održava. Ova je metoda uspješna. Želio bih da svaki učenik bude veći od svog
učitelja, da ga nadvisi u dobru, znanju i mudrosti ali da svima nama, i učiteljima i učenicima,
bude u svemu izvor i nadahnuće prvi Učitelj,
Gospodin naš Isus Krist“, poručio je splitskomakarski nadbiskup.
Nazočnima se na kraju misnoga slavlja i prije
podjele mandata obratio predstojnik Katehetskog ureda mr. don Josip Periš. Podsjetio je da
se dugi niz godina ova misa organizirala samo
za vjeroučitelje (što su preuzele i druge biskupije) te da su od ove godine htjeli to proširiti
i na ostale profesore i odgojitelje u predškolskim ustanovama. Radostan zbog velikog broja
nazočnih odgojitelja i nastavnika izrazio je nadu
da će ih sljedeće godine biti još i više. Jer, „ako
je više od 90 % učenika na školskom vjeronauku, onda je normalno i za očekivati više od 90
% katoličkih prosvjetnih djelatnika“, naglasio
je mr. Periš. Euharistijsko slavlje završilo je
kronika
121
podjelom kanonskih mandata i zazivom Duha
Svetoga za blagoslovljen i uspješan početak
nove školske i pedagoške godine.
17. rujna 2011. – Stručni skup
vjeroučitelja pripravnika i mentora
U organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje i Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i ove godine se održao stručni skup
za vjeroučitelje pripravnike i njihove mentore u
osnovnim i srednjim školama na temu: Ostvarivanje pripravničkog staža i polaganje stručnog
ispita. Stručnom skupu, na koji su se vjeroučitelji prijavili već uhodanim elektroničkim
putem, odazvalo se 25 pripravnika i 14 mentora
iz Splitsko-makarske i Zadarske nadbiskupije
te Hvarske, Šibenske i Dubrovačke biskupije.
Skup je održan 17. rujna u prostorijama Nadbiskupijske klasične gimnazije.
Nakon zajedničke kratke molitve prisutne
je pozdravio predstojnik Katehetskog ureda
Splitsko-makarske nadbiskupije mr. don Josip
Periš. On je u svom obraćanju istaknuo važnost
ozbiljnog pristupa pripravničkom stažu. Naglasio je tri dimenzije vjeroučiteljevih kompetencija, a to su: biti, znati i znati činiti. U svakoj od
ovih dimenzija vjeroučitelj mora rasti jer je on
istinski svjedok i to ne samo u učionici s učenicima ili u zbornici s nastavnicima nego uvijek
i posvuda. Također je istaknuo specifičnost
vjeronauka i činjenicu da učenici vjeroučitelja
doživljavaju drugačije od drugih nastavnika,
odnosno da nešto više od njega i očekuju. To se
vidi i po tome što se učenici samo njima obraćaju nazivom samoga predmeta: dakle obraćaju se
sa ‘vjeroučitelju’ ili ‘vjeroučiteljice’. To je znakovito jer se osoba vjeroučitelja ne može odvojiti od njegova predmeta, odnosno od samog
predmeta poučavanja.
Nakon toga je viša savjetnica Sabina Marunčić predstavila Pravilnik o polaganju stručnog
ispita učitelja i stručnih suradnika u osnovom
školstvu i nastavnika u srednjem školstvu te
upoznala vjeroučitelje pripravnike i njihove
mentore s pravima i obvezama tijekom stažiranja. Za vrijeme izlaganja navodila je primjere
iz prakse te još zornije istaknula potrebu ozbiljnog i temeljitog pristupa pripravničkomu stažu.
Pripravnicima je skrenula pažnju na sve što je
potrebno kako bi kvalitetno i u skladu sa zakonskim odredbama obavili svoj staž te mentore
pozvala da i oni temeljito prouče sve što ih očekuje kako bi pripravnicima bili pomoć i vodstvo
na putu prema usvajanju svih profesionalnih
kompetencija. Sudionici su slobodno pitali sve
što ih zanima i rješavali nejasnoće glede ostvarivanja pripravničkog staža.
Nakon stanke vjeroučitelji su bili podijeljeni
u dvije skupine: pripravnici i mentori. U pedagoškim radionicama koje su pripremile i vodile
viša savjetnica Sabina Marunčić i vjeroučiteljica savjetnica Mirjana Vučica analizirali su svoje
konkretne zadaće, iznosili poteškoće i izmjenjivali iskustva. Radili su također na konkretnim
zadacima planiranja i izvođenja nastave s ciljem
što kvalitetnijeg praćenja i unaprjeđenja rada
pripravnika. Skup je zaključen kratkim izlaganjem na temu Suradnja pripravnika i mentora
koji je pripremila Mirjana Vučica. Naglasila je
bitna obilježja mentorstva i osobine mentora.
Ukazala je također na činjenicu da je usvajanje kompetencija za rad u nastavi cjeloživotni
proces te pozvala pripravnike da dobro upoznaju temeljne dokumente, a na poseban način
122
kronika
nastavni Plan i program koji nudi sve potrebne
smjernice za pripremu i izvođenje nastave.
28. rujna 2011. – Sv. Misa
za srednjoškolce grada Splita
Već je postalo tradicionalno da srednjoškolski vjeroučitelji, u suradnji s Katehetskim uredom Splitsko-makarske nadbiskupije, organiziraju svečano misno slavlje za sve srednjoškolce
i njihove profesore na području grada Splita i
okolice prigodom početka nove školske godine.
Tako je svečano euharistijsko slavlje upriličeno
28. rujna u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, a
predvodio ga je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić u koncelebraciji s predstojnikom Katehetskog ureda
don Josipom Perišem. Kao i svake godine,
euharistijsko slavlje animirali su vjeroučitelji
sa svojim učenicima. Ove godine prinos darova
i molitvu vjernika pripremili su vjeroučenici
Zdravstvene škole, a čitanja mladi iz Elektrotehničke škole. Cjelokupno slavlje svojom pjesmom uljepšao je vokalno-instrumentalni sastav
„Gospa od zdravlja“.
Obraćajući se mladim vjeroučenicima mons.
Ćubelić ih je pozvao da razvijaju svoje talente
te tako postanu blagoslov jedni drugima, svojim
roditeljima, školi i mjesnoj Crkvi. Pozvao ih je
i na zahvalnost Bogu, roditeljima i profesorima
što im je omogućeno dugotrajno školovanje, za
razliku od njihovih vršnjaka u dalekom svijetu
koji o tomu samo mogu sanjati. Sada kada se
Hrvatska nalazi pred ulaskom u EU i kada će
svi iz 28 zemalja članica imati jednaka prava
za zaposlenje, oni koji bolje uče zasigurno će
imati više šansi. Stoga je potaknuo mladež da ne
propuštaju drugima ta mjesta nego da se trude
biti izvrsni učenici jer su to „njihova mjesta“.
Potaknuo ih je također da njeguju hrvatski jezik.
„Dobro je netko definirao mladoga čovjeka
kao ‘otok znatiželje u moru pitanja’. Budite
znatiželjni! Pitajte! Istražujte! Odabirite dobro i
potičite jedni druge na dobro! Prihvaćajte odgovornosti! Dok prkosite svima u ovoj dobi kad
tražite svoju samostalnost, nastojte nikoga ne
povrijediti“, kazao je mons. Ćubelić. Budući da
se većina mladih, koji su i ovoga puta ispunili
omiljenu splitsku crkvu, nalazi pred primanjem
sakramenta potvrde a koji označava svojevrsnu
zrelost, podsjetio ih je da je znak zrelosti nepodilaženje svome egoizmu te činjenje drugima
ono što bi željeli da drugi njima čine. Svoju
je propovijed završio mladenačkim jezikom
govoreći o važnosti prijateljstva ne onoga preko
facebooka koji se postiže jednim klikom, nego
onoga koji iziskuje zajedničko vrijeme u susretima lice u lice. „Bogatstvo je imati prijatelje.
Tražite prijatelje! Izgrađujte iskreno prijateljstvo! Čuvajte prijatelje! I ne zaboravite onoga
pravoga prijatelja na kojega se uvijek možemo
osloniti, na Isusa Krista“, poručio je mons.
Ćubelić učenicima, obećavši im da će ih i dalje
svakodnevno nositi u svojim molitvama.
Riječi zahvale svima, Bogu, roditeljima,
odgajateljima, nastavnicima, profesorima, ravnateljima a posebno mladima, na kraju misnog
slavlja uputio je i predstojnik Periš izrazivši
zadovoljstvo što su već niz godina ovom susretu
domaćini braća franjevci iz samostana i crkve
Gospe od Zdravlja u Splitu.
17. do 19. listopada 2011. – Stručni ispiti
u osnovnoj školi
U Osnovnoj školi „Plokite“ u Splitu, u jesenskom ispitnom roku, polaganju stručnog ispita
kronika
iz vjeronauka pristupila su četiri kandidata.
Stručni ispit uspješno su položili svi vjeroučitelji: Marija Bekavac (Split), Belinda Buzov
(Split), Lidija s. Bernardica Matijević (Split) i
Marija Škeva (Split).
7. do 8. studenoga 2011. – Stručni ispiti
u srednjoj školi
U II. gimnaziji u Splitu, u jesenskom ispitnom roku, polaganju stručnog ispita iz vjeronauka pristupila su dva kandidata. Stručni ispit
uspješno su položila oba vjeroučitelja: fra Perica Maslać (Šibenik) i Jure Perišić (Split).
19. studenoga 2011. – Nadbiskupijski
stručni skup
U organizaciji Katehetskog ureda Splitskomakarske nadbiskupije 19. studenoga 2011.
održan je redoviti stručni skup za sve vjeroučitelje u školi. U prostorijama Nadbiskupskog
sjemeništa u Splitu okupilo se oko dvjesto vjeroučitelja, a okvirna tema nosila je naslov: Vjeronauk od nauka vjere do stava vjere. Stručni
skup je počeo uvodnom molitvom koju su pripremile vjeroučiteljice iz OŠ Skalice u Splitu.
Pozdravnim riječima okupljenima se obratio
predstojnik Katehetskog ureda mr. don Josip
Periš označivši temu skupa kao trajno promišljanje o dinamici rasta vjere od usvajanja
temeljnih kršćanskih istina do življenja vjere na
svim razinama ljudskog života. Skup je također pozdravio i splitsko-makarski nadbiskup
mons. Marin Barišić koji je istaknuo kako tema
skupa ima izraziti poetični, logični i dramatični
predznak. Napominjući kako današnji mladi
radije slušaju svjedoke nego učitelje, nadbiskup
je pozvao na istinsko promišljanje o osobnom
izgrađivanju vjerničkog života u svakodnevnom
katehetskom radu.
Priliku za stručno usavršavanje vjeroučitelji
su ovog puta dobili kroz dva tematska predavanja i dva popratna koreferata. Prvo predavanje
pod naslovom Vjeronauk između prenošenja
vjerskog nauka i izgradnje vjerničkog stava
održao je dr. sc. Edvard Punda, duhovnik na
123
splitskoj Bogosloviji. Iznoseći problematiku
odnosa između vjeronaučnog sadržaja i sposobnosti izgrađivanja vjerničkog stava kod djece i
mladih, predavač je naglasak stavio na interakciju vjere Crkve i osobne vjere koja se uvijek
rađa i raste u Crkvi. Napominjući kako Drugi
vatikanski koncil nije nijedan dokument posvetio isključivo pitanju vjere, predavač je istaknuo
da se najljepši redci o vjeri mogu iščitati u tekstovima koji govore o ateizmu, te se upitao što
iz ovoga mi možemo zaključiti. Ako ateizam
– kako kaže Koncil – „toliko uzvisuje čovjeka
da vjera u Boga gotovo gubi svoju snagu“ (GS
19), onda je jasno da ateizam želi – iako na
pogrešan način – pronaći čovjeka. Mi iz ovoga
možemo razumjeti da govor o vjeri uvijek treba
biti govor o čovjeku. Iako se teologija nikada
ne smije reducirati na antropologiju, vjerske
istine treba tumačiti kao spasonosne, a vjeru
kao tumač povijesti, sposobnu dati odgovore na
najdublja čovjekova pitanja.
Vjera jest osobni, ali ne i osamljeni čin.
Vjerovati znači živjeti Crkvu koja nam prenosi
temeljne vjerske istine, a osobni čin vjere dobiven po milosti jedino se razvija unutar vjerničke
zajednice. Vjerovati znači učiniti svojim ono
što Crkva naučava i živi, ali ne kao nešto što od
toga trenutka postaje isključivo moje. Upravo
suprotno: vjera Crkve postaje moja u mjeri u
kojoj ja pripadam Crkvi. U tumačenju Božje
riječi moramo se znati nositi s izazovima suvremenog ateizma, te nedoumice mladog čovjeka pretvoriti u istinsko oduševljenje za vjeru.
Molitva kao čin vjere par excellence zapravo je
i najveći pokazatelj što je vjera u sebi: odbacivanje svake samodostatnosti u zamjenu za potpuno predanje Bogu. I dok ulažemo u određene
metode prenošenja vjerskih sadržaja nikako ne
smijemo zaboraviti ljepotu liturgije, posebice
euharistije kao prirodnog mjesta vjerničke prakse. Upravo u toj točki usvojeni vjerski sadržaji
uklapaju se u zreli vjernički stav, zaključio je
dr. Punda.
Nakon kraće stanke skup je nastavljen predavanjem mr. sc. Josipa Periša pod naslovom
Vjera i religioznost djece i mladih – psihološki
124
kronika
vid. Koncipirajući izlaganje na svojim fakultetskim predavanjima, prof. Periš je izrečene teze
iznio kao različite etape strukturiranja vjere
kroz faze odrastanja. Kao i predavač prije njega
naglasio je kreposni vid vjere čiji rast ipak zavisi od čovjekova odgovora na Božji zahvat. Iz
toga razloga ne možemo govoriti o rastu vjere
već o osobnom rastu vjernika u kojem ulivena
milost može s vremenom nestati ili pak rastući
dati mnogostruke plodove. Sazrijevanje vjere je
stalno preoblikovanje ljudskog iskustva i osjećaja u odnosu s Bogom, kazao je predavač.
Kao dva ekstremna stajališta vezana za vjernički razvoj predavač je naveo shvaćanje vjere
kao izrazito urođenu sklonost ili pak plod prilagođavanja društvenoj sredini. Nasuprot tome
stoji realno shvaćanje vjere kao konstitutivnog
oblika čovjekove osobnosti unutar cjelokupnog odgoja, koja ključnu ulogu ima u kriznim
trenutcima ljudskog života. Pri tome vjera ne
prati fizički i intelektualni razvoj čovjeka, te se
njezin rast ne može pratiti jednolično i linearno.
Navodeći teze američkog baptističkog teologa i psihologa religije Jamesa Fowlera, Periš
je svoje predavanje značajno usmjerio na tumačenje različitih faza u vjerničkom sazrijevanju.
Prema toj teoriji koja prvenstveno promatra
čovjekovu kognitivnu sposobnost, vjerničko
sazrijevanje polazi od intuitivno-projekcijske,
preko mitsko-doslovne i sintetičko-konvencionalne, pa sve do osobno-promišljajuće vjere. Ni
jedna od ovih faza nije univerzalni pokazatelj
nečijeg rasta u vjeri, a kako je naglašeno, neki
ljudi nikad ne „prerastu“ određeni stupanj svoje
religioznosti. Oslanjajući se na tzv. metodu dilema švicarskog autora Fritza Osera, predavač je
u svom izlaganju spomenuo i razvojne faze ljudske religioznosti s obzirom na način shvaćanja
odnosa Bog-čovjek, odnosno čovjekova religioznog prosuđivanja. Zavisno o razvojnoj dobi,
djeca i mladi svoju religioznost razvijaju od
početnog shvaćanja Boga kao strogog suca pa
sve do traženja korelacije svojih radnji s Božjim
zahvatima. Iako se rečeno ne može generalizirati i primijeniti na svakog pojedinog čovjeka,
spomenuta mišljenja itekako nam mogu pomoći
u promišljanju naše i tuđe religioznosti te nam
na koncu dati sliku vjerskog identiteta Crkve na
lokalnoj ili široj razini, kazao je predavač.
Kako cjelokupno promišljanje o ovoj temi
ne bi ostalo na teoretskoj osnovi pobrinule su se
dvije vjeroučiteljice koje su kroz svoje koreferate iznijele iskustveni vid razvoja vjere i religioznosti djece i mladih. Mirjana Vuletić, vjeroučiteljica u OŠ Sućidar u Splitu, tako je ukazala
na glavne karakteristike dječje religioznosti
kroz pojedinačna vjeronaučna godišta, a navodeći glavne oblike vjeronaučnog rada i povratnu
reakciju učenika, ponudila je i neka metodička
rješenja u samom nastavnom procesu.
Svoj vid rada s učenicima srednjoškolske
dobi s. Natanaela Radinović, vjeroučiteljica u
gimnaziji Dinka Šimunovića u Sinju, prikazala
je kroz različite faze vjerskog identiteta koje se
kod adolescenata pokazuju u rasponu od redovite vjerske prakse i oduševljenja za vjeru, pa
sve do selektivne vjere, vjerske apatije i krajnjeg ateizma. Iz koreferata mogli su se jasno
iščitati brojni problemi u radu s vjeroučenicima
različitih dobnih skupina, s jasnom porukom da
su djeca i mladi u aktualnom vremenu i društvu
itekako „gladni“ vjere i duhovnosti. (Predavanja sa stručnog skupa objavljujemo u ovom
broju Svjedoka)
25. studenoga 2011. – Stručni skup za
predškolske odgojiteljice u vjeri
U organizaciji Katehetskog ureda Splitskomakarske nadbiskupije održan je 25. studenoga 2011. stručni skup za odgojiteljice u
vjeri u predškolskim ustanovama u prostorijama KBF-a u Splitu. Sedamdesetak okupljenih
odgojiteljica iz Splita, Šibenika i Zadra, koje su
uz svoju temeljnu pedagošku izobrazbu uspješno završile i teološko-katehetsko doškolovanje,
pozdravio je i zaželio im uspješan rad predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš.
Stručni skup na temu Primjena kombinirane
likovne tehnike u predškolskom odgoju osmislila je i vodila Nini Smilja Dukić, odgojiteljica
savjetnica iz Dječjeg vrtića „Radost“ u Splitu.
Najprije je održala uvodno izlaganje o kombini-
kronika
ranoj likovnoj tehnici u razvoju djece predškolske dobi, a zatim je uslijedila prezentacija rada
u kojoj su prikazane mogućnosti kombinirane
likovne tehnike u projektnom načinu rada u
vjerskom odgoju na temu „Stvaranje svijeta“.
Nakon prezentacije odgojiteljice su sudjelovale u prigodnoj kreativnoj likovnoj radionici s
nadolazećom blagdanskom tematikom. Odgojiteljica savjetnica Dukić vrlo je stručno
i praktično prezentirala odabranu temu, potkrijepivši je fotografijama dječjih likovnih uradaka
i projekcijom filma s izložbe dječjih radova u
Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.
Svi prezentirani radovi nastali su tijekom više
godina provođenja vjerskog programa u jedinici
„Popaj“ u kojoj se provodi i likovni program.
Voditeljica skupa je objašnjavala sudionicima postupke i tehnike rada, te im omogućila da
taktilno dožive originalne dječje radove. Sudionice stručnog skupa pokazale su veliki interes
za prezentirane tehnike i konkretne materijale
koji su korišteni u radu, te izrazile zadovoljstvo zbog sudjelovanja u radu u zajedničkoj
tematskoj raspravi i razmjeni iskustava. Dobar
odaziv odgojiteljica na stručni skup potvrđuje
potrebu za ovakvim susretima u kojima se događa konkretna međusobna razmjena iskustava u
vjerskom odgoju predškolske dobi. Izražena je
želja da se ovakvi skupovi i dalje kontinuirano
održavaju.
27. siječnja 2012. – Međuškolska
vjeronaučna olimpijada za osnovnu školu
Međuškolska vjeronaučna olimpijada za
osnovnu školu u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji održana je 27. siječnja 2012. godine, od 13
do 14 sati, u sedam škola - sjedišta stručnih vijeća. Na natjecanju je sudjelovalo 60 ekipa (ekipa
broji četiri učenika). Svaki je učenik samostalno
rješavao pisani test sa 61 pitanjem u kojem je
mogao osvojiti 100 bodova, tako da je ekipa
mogla ostvariti maksimalno 400 bodova.
Najveći broj bodova - 383 - osvojila je ekipa
Osnovne škole „Sućidar“ iz Splita koju je
pripremao vjeroučitelj don Ivan Čotić. Zatim
slijede Osnovna škola „Zmijavci“ iz Zmijavaca
125
pod vodstvom vjeroučitelja Ante Kujundžića sa
379 bodova i Osnovna škola Ivana Mažuranića
iz Hana pod vodstvom vjeroučiteljice s. Vjere
Gulić s 376 bodova.
Na nadbiskupijskom natjecanju, koje će se
održati 21. veljače ove godine u Osnovnoj školi
„Zmijavci“ u Zmijavcima, sudjelovat će dvadeset najboljih ekipa, bez obzira kojem stručnom
vijeću pripadaju.
27. siječnja 2012. – Međuškolsko
natjecanje iz vjeronauka za srednju školu
Međuškolsko natjecanje iz vjeronauka za
učenike srednjih škola Splitsko-makarske nadbiskupije održano je 27. siječnja 2012. godine
u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji „Don
Frane Bulić“ u Splitu. Na natjecanju je sudjelovalo 30 ekipa. Ekipe broje četiri učenika. Svaki
je učenik samostalno rješavao pisani test kojim
je mogao osvojiti 100 bodova, tako da je ekipa
mogla ostvariti maksimalno 400 bodova.
Najveći broj bodova - 367 - osvojila je ekipa
Franjevačke klasične gimnazije iz Sinja koju
je pripremala vjeroučiteljica Silvija Vučković.
Zatim slijede Nadbiskupijska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ iz Splita s 357 bodova i II.
gimnazija iz Splita s 356 bodova.
Na nadbiskupijskom natjecanju, koje će se
održati 21. veljače 2012. u Osnovnoj školi
„Zmijavci“ u Zmijavcima, sudjelovat će trinaest ekipa koje su postigle najbolje rezultate na
međuškolskom natjecanju.
126
kronika
6. do 17. veljače 2012.
– Stručni ispiti u osnovnoj školi
U Osnovnoj školi „Plokite“ u Splitu, u
zimskom ispitnom roku, polaganju stručnog
ispita iz vjeronauka pristupilo je šest kandidata.
Stručni ispit uspješno su položili sljedeći vjeroučitelji: don Vinko Beus (Split), don Jure Bjeliš
(Split), Gordana Kelava (Split), Iva Lilić-Pekas
(Zadar) i Šime Zupčić (Dubrovnik).
21. veljače 2012. – Vjeronaučna
olimpijada i natjecanje iz vjeronauka
na nadbiskupijskoj razini
U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i nadbiskupijskog
(županijskog) povjerenstva za provedbu natjecanja iz vjeronauka, održana je 21. veljače
2012. u Osnovnoj školi Zmijavci u Zmijavcima
nadbiskupijska vjeronaučna olimpijada učenika
osnovnih škola i natjecanje iz vjeronauka učenika srednjih škola, na temu „Grkokatolici“.
Na natjecanju je sudjelovalo dvadeset ekipa
osnovnih i dvanaest ekipa srednjih škola, kojima se pridružila i jedna ekipa srednjoškolaca iz
Hvarske biskupije.
Nakon tri vrlo neizvjesna kruga natjecanja
(pisani test, tombola i Isusov mili-junak), u
kategoriji osnovnih škola prvo mjesto osvojila je Osnovna škola Zmijavci iz Zmijavaca
sa 135,50 bodova pod vodstvom vjeroučitelja
Ante Kujundžića, drugo mjesto Osnovna škola
Sućidar iz Splita pod vodstvom vjeroučitelja
don Ivana Čotića i treće mjesto Osnovna škola
Ivana Mažuranića iz Hana pod vodstvom vjeroučiteljice s. Vjere Gulić.
U kategoriji srednjih škola prvo mjesto osvojila je Franjevačka klasična gimnazija iz Sinja
sa 132,25 bodova pod vodstvom vjeroučiteljice
Silvije Vučković, drugo mjesto Nadbiskupijska
klasična gimnazija don Frane Bulića iz Splita
pod vodstvom vjeroučitelja s. Petre Šakić i don
Tomislava Bašića i treće mjesto II. gimnazija iz
Splita pod vodstvom vjeroučiteljice s. Dolores
Brkić.
Sve ekipe dobile su priznanje o sudjelovanju
na natjecanju od strane Županije i Katehetskog
ureda te prigodne darove od Škole domaćina.
Vrijedne knjige, dar Splitsko-makarske nadbiskupije, učenicima i mentorima prvoplasiranih
pet ekipa osnovnih i srednjih škola uručio je
predstojnik Katehetskog ureda don Josip Periš,
najavivši nagradni jednodnevni izlet u Zadar
i Nin za prvih devet ekipa osnovnih i srednjih
škola. (Opširnije o vjeronaučnoj olimpijadi u
posebnom zajedničkom prilogu)
3. ožujka 2012. – Nadbiskupijski
stručni skup
Vjeronauk i nacionalni identitet bila je tema
stručnoga skupa za vjeroučitelje u školi na
području Splitsko-makarske nadbiskupije koji
je priređen 3. ožujka 2012. u Nadbiskupskom
sjemeništu u Splitu. Na skupu je sudjelovalo
oko 220 vjeroučitelja. Molitveni početak pripremili su Ante Majić i Marin Periš, vjeroučitelji u
V. gimnaziji „Vladimir Nazor“ iz Splita. Skup
zajedno s Katehetskim uredom Splitsko-makarske nadbiskupije organizira Agencija za odgoj i
obrazovanje, uime koje je skupu nazočila viša
savjetnica za vjeronauk Sabina Marunčić.
Okupljenim vjeroučiteljima najprije se
pozdravnim riječima obratio predstojnik Katehetskoga ureda mr. don Josip Periš. Obrazloživši
izbor teme naglasio je da se „u samim temeljnim
polazištima programa katoličkoga vjeronauka u
školi navode temeljni čimbenici njegove utemeljenosti u javnim školama. Tako se uz teološko,
antropološko i pedagoško utemeljenje konfesionalnog vjeronauka u javnim školama navodi
i njegovo povijesno-kulturno i društveno-kulturno utemeljenje u školi.“ Naime, postoji bitna
povezanost vjerskoga odgoja u školi s povijesno
i društveno-kulturnom tradicijom i baštinom
hrvatskoga naroda, kojemu je Katolička crkva
dala nemjerljiv prinos u kulturnom i moralnom
odgoju naroda na temeljima kršćanskog humanizma. Naša suvremena škola ne može zanijekati kršćanske korijene hrvatske i europske
kulturne baštine, koja ostvaruje svoje plodove
na religiozno-duhovnom, etičkom, kulturnom,
umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, pravnom, političkom i drugim područjima. Katolič-
kronika
ka baština u hrvatskom narodu nije sporedna
činjenica, nego ona daje snažan pečat životu
naroda, naglasio je mr. Periš zaključivši: „Ovim
stručnim skupom želimo posvijestiti jedan od
bitnih općih ciljeva vjeronaučne nastave: upoznavati, njegovati i čuvati nacionalni identitet.
Svjesni smo da to nije ekskluzivna zadaća vjeronauka nego i drugih školskih predmeta. No
doprinos vjeronauka u odgoju za nacionalni
identitet, u korelaciji s drugim predmetima, je
od iznimne važnosti“.
Vjeroučiteljima se obratio i nadbiskup Marin
Barišić također istaknuvši važnost i pečat koji
daje katolička baština u životu hrvatskoga naroda. U njegovo su kulturno i nacionalno biće
utkani kršćanski simboli i vrjednote koje obilježavaju njegov ukupni nacionalni identitet. Učenici koji ne poznaju kršćanske izvore, osobito
Sveto pismo, potom crkvenu tradiciju i službeni
nauk Crkve, nisu u stanju pravo razumjeti svoju
vlastitu kulturu i povijest, koje su upravo prožete kršćanskim izričajima i simbolima. Zbog
toga je prijeko potreban ozbiljan i sustavan pristup kršćanstvu u školi, a svemu tomu školski
vjeronauk daje važan obol pristupajući u skladu
s porukom koju naviješta. Stoga je vjeronauk,
koji u sebi ima navedenu zadaću, bitan dio cjelovitog odgoja djece i mladeži u školi, kazao
je nadbiskup poručivši vjeroučiteljima da budu
ponosni Hrvati i katolici te da u tom ponosu
izgrađuju i utvrđuju i svoje vjeroučenike.
U prvom predavanju, naslovljenom Važnost
nacionalnog identiteta u obrazovanju u doba
globalizacije, doc. dr. Božo Skoko pokušao
je definirati što je to nacionalni identitet, koja
su mu temeljna obilježja i kolika je njegova
važnost u obrazovanju u današnjem vremenu
globalizacije i velikih integracija. Na samom
početku razgraničio je dva pojma koja se često
brkaju: identitet i imidž. Identitet je ono što
jesmo, ono što nas određuje i po čemu smo
posebni i originalni te drukčiji od svih drugih,
a imidž je ono što drugi na temelju toga misle
o nama, kako nas drugi percipiraju i doživljavaju. Nacionalni identitet je temelj imidža.
Nacionalni identitet je prije svega naša povijest,
127
tradicija, način života, jezik, običaji, teritorij,
vrjednote i odlike, politika, kulturna baština, a
religija sve to prožima. No ono što je posebno
važno jest da mi definiramo i redefiniramo tko
smo mi, naglasio je dr. Skoko te nastavio: „Kad
je u pitanju hrvatski nacionalni identitet mislim
da još nemamo dovoljno nacionalnog konsenzusa: tko smo, što smo i kamo idemo, a s druge
strane imamo dovoljno bogatstva na kojem
bismo mogli graditi naš nacionalni identitet jer
imamo i dugu povijest i bogatu duhovnu, kulturnu i narodnu baštinu ali ne znamo to nekako
upakirati i prezentirati drugima. Ovo doba je
iznimno važno, poglavito sada na pragu ulaska
u Europsku uniju kada trebamo znati kako se
predstaviti našim susjedima“. U tom je surječju
naglasio da nam nitko ne može ukrasti identitet
jer je on ono što mi jesmo i što osjećamo. Ako
smo dovoljno nacionalno osviješteni, ako smo
patrioti i dovoljno živimo nacionalni identitet
Europa nam ne će i ne može uzeti identitet.
Ukoliko uđemo u EU slabo osviješteni, onda
će nam ga lako poljuljati globalizacija ili neki
nadnacionalni identiteti. Zato je krajnje vrijeme
da vratimo vjeru u sebe, da se upoznamo i da
znamo koje su naše prednosti i mogućnosti da
bismo mogli samostalno ući u EU na razini sa
svima ostalima.
Govoreći o krizi nacionalnog identiteta
naglasio je velik utjecaj globalizacije te pojavljivanja drugih identiteta kao što je potrošački
(nekome je važnije da je ljubitelj ovoga ili
onoga proizvoda ili fan kluba nego da je pripadnik identiteta) ili pak nadnacionalni (npr. europski, afrički ili azijski identitet). Unatoč tomu,
smatra predavač, da nacionalni identitet sve više
dobiva na važnosti jer su ga ljudi počeli doživljavati na nov način, ponovno ga preispitivati i
tražiti. Hrvatsku ćemo najbolje izbrendirati tako
što ćemo uspostaviti nutarnji konsenzus oko
toga što je ono najbolje što imamo u kulturi,
športu, znanosti, politici, umjetnosti i onda to
znati prezentirati drugome. Zasada jedino nacionalna obilježja žive na športskim borilištima,
kazao je dr. Skoko. Svoje je izlaganje zaključio
govorom o budućnosti koja je u obrazovanju, a
128
kronika
to znači da trebamo povećati razinu informacija
o vlastitoj prošlosti i sadašnjosti, vrijednostima
i velikanima; znati prezentirati vlastiti identitet; povezivati nacionalne vrijednosti sa svim
aspektima obrazovanja; jačati kod mladih vjeru
u sebe i nacionalni ponos, pripremiti mlade za
izazove globaliziranoga svijeta.
U drugom predavanju, naslovljenom Vjera
kao sastavni dio nacionalnog identiteta, prof.
dr. Gordan Črpić govorio je o kršćanskoj vjeri i
katoličkoj baštini kao integralnom dijelu nacionalnog identiteta. Sve više dolazi do izražaja da
je vjera iznimno bitna u konstrukciji identiteta u
svijetu općenito te da svijet usprkos sagi o sekularizaciji postaje sve religiozniji. To se osobito
očituje kod mladih naraštaja čija religioznost
nije nužno institucionalna i tradicionalna. Ako
se kaže da je 19. stoljeće bilo stoljeće nacije,
a 20. stoljeće otkrivanja i zalaganja za ljudska
prava, smatra se da bi 21. stoljeće moglo biti
stoljeće traganja za transcendentnim. Nakon
zatvaranja u imanenciju u 20. st. (najkrvavijem stoljeću različitih ideologija), 21. stoljeće
trebalo bi biti stoljeće otklona prema transcendentnom u kojem bi vjera imala veliku ulogu
u konstruiranju nacionalnog identiteta: onoga
što jesmo i onoga što bismo željeli biti, onoga
prema čemu nam je ići i rasti.
Katolička crkva je na poseban način važna
u konstruiranju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Kroz duga stoljeća, nakon gubitka makro
grofova Zrinskih i Frankopana, Hrvatska nema
klasičnih nacionalnih integratora. Narod se
okuplja oko biskupa, a Crkva je bitna institucija oko koje se gradio nacionalni identitet
(npr. nadbiskup Stepinac). Crkva je još uvijek
institucija od najvećeg povjerenja hrvatskog
naroda. No to povjerenje pada, kao i povjerenje u sve institucije, a to je veliki problem u
konstrukciji nacionalnog identiteta, naglasio
je dr. Črpić dodavši da su državne institucije
trebale preuzeti tu ulogu od Crkve, no nažalost
to nisu učinile. Govoreći o vrijednostima kao
srcu identiteta podsjetio je na temeljna načela
socijalnog nauka Crkve: dostojanstvo ljudske
osobe (čovjek „slika Božja“), promicanje općeg
(zajedničkog) dobra, supsidijarnost, solidarnost
i briga za potrebne. Naglasio je važnost reafirmacije institucije obitelji, vrijednost rada te
stvaranja zajednice zajednicâ u kojoj će se ljudi
poznavati i međusobno pomagati. Potrebno je
odgajati ljude da budu Hrvati i katolici, zaključio je dr. Črpić.
Nakon izlaganja i plodonosne rasprave, uslijedile su pedagoške radionice na temu: Izbor
i interpretacija vjeronaučnih sadržaja u službi očuvanja nacionalnog identiteta. Voditelji
stručnih vijeća kao već iskusni voditelji radionica predstavili su svim sudionicima prošireni
izbor sadržaja koje bi bilo preporučljivo integrirati u postojeće vjeronaučne sadržaje, a koji su
u službi upoznavanja, čuvanja i izgradnje nacionalnog identiteta. Svi su vjeroučitelji zajedno
radili na mogućoj interpretaciji izabranih sadržaja u okviru nastave vjeronauka. (Predavanja
i sažetak pedagoških radionica objavljujemo u
ovom broju Svjedoka)
12. do 13. ožujka 2012. – Stručni ispiti
u srednjoj školi
U II. gimnaziji u Splitu, u zimskom ispitnom
roku, polaganju stručnog ispita iz vjeronauka
pristupila su tri kandidata. Stručni ispit uspješno
su položili svi pripravnici: Ivana Strika (Zadar),
Martina Maričić (Zadar) i Bruno Petrušić (Split).
31. ožujka 2012. – Susret maturanata
U organizaciji Katehetskog ureda 31. ožujka 2012. u svetištu sv. Ante Padovanskoga na
Humcu održan je tradicionalni susret maturanata Splitsko-makarske nadbiskupije na kojem je
tisuću i osamsto maturanata iz Trogira, Splita,
Omiša, Sinja i Imotskog obilježilo skori završetak svog srednjoškolskog obrazovanja.
Nakon pokorničkog bogoslužja koje je animirala vjeroučiteljica Helena Balajić i pristupanja sakramentu pomirenja velikog broja
maturanata, uslijedilo je euharistijsko slavlje
koje je predvodio don Josip Periš, predstojnik
Katehetskog ureda. Pjevanje su animirali mladi
iz Imotskoga, a prinos darova pripremili su
kronika
učenici Prirodoslovno-tehničke škole iz Splita.
Poseban prinos bio je novčani dar maturanata
kao znak njihove solidarnosti s jednim nadarenim, ali siromašnim studentom iz ovog dijela
Hercegovine. Taj trenutak bio je popraćen snažnim pljeskom svih nazočnih.
Maturanti su popodnevno druženje nastavili u Međugorju i Mostaru, svaka škola prema
svome planu. Na povratku kućama sređivali
su se svježi dojmovi još jednog vrlo bogatog
susreta, a vremena za to bilo je sasvim dovoljno,
zahvaljujući ne samo dužini puta, nego ponovno
teško prohodnoj granici. (Opširnije o susretu
maturanata u posebnom prilogu)
21. travnja 2012. – Nagradni
olimpijski izlet
Po devet najbolje plasiranih ekipa iz osnovnih i srednjih škola na nadbiskupijskom natjecanju iz vjeronauka, održanom u OŠ Zmijavci
u Zmijavcima, nagrađene su od strane Katehetskog ureda jednodnevnim izletom. Posjetili su 21. travnja 2012. riznice arheološkog i
spomeničkog blaga gradova Zadra i Nina. Ovo
lijepo putovanje i zajedničko druženje nagrada
je najboljima. Ali, ne samo to. Ono je prigoda
da se, osim upoznavanja povijesnih i kulturnih
spomenika koji se kao i gradivo vjeronaučne
olimpijade lako zaboravljaju, učimo u izgradnji
zajedništva i ljubavi što je jedna od temeljnih
zadaća školskog vjeronauka. (Opširnije o izletu
u posebnom zajedničkom prilogu)
5. svibnja 2012. – Duhovna obnova
vjeroučitelja laika
Godišnja duhovna obnova za vjeroučitelje
laike Splitsko-makarske nadbiskupije održana
je 5. svibnja 2012. godine u nadbiskupijskom
marijanskom svetištu u Vepricu.
Animator obnove odnosa s Bogom i bližnjima i obnove iskrenog traženja spasenja bio je
dr. fra Domagoj Runje, profesor biblijske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u
Splitu. Duhovni nagovor temeljio je na slikama
Knjige Otkrivenja. U ruhu viđenja tajnovitih
slika, simbola i brojeva vjeroučitelji su mogli
129
prepoznati tijek povijesti spasenja oko središnjeg lika: proslavljenog Krista koji i danas kuca,
poziva, opominje, ali ne odbacuje. U snažnoj
proročkoj slici Žene i Zmaja nazočni su mogli
uočiti različite sile koje ne žele da Crkva rodi
svoju vlastitu budućnost, ali i snagu u slabosti
vjernika koja pronalazi zaštitu u Bogu. Razmišljanje o proročkim slikama bilo je poticaj svakom pojedincu da se, imajući Djevicu Mariju
pred očima, sve više ostvaruje u Kristu.
Fra Domagoj je, kroz pokorničko bogoslužje,
pozvao vjeroučitelje na oživotvorenje ljubavi
prema Bogu i bližnjemu. Istaknuo je kako se
ne može ljubiti Boga i bližnjega na isti način
jer Bogu pripada apsolutna ljubav, a bližnjega
treba ljubiti kao grješnika. Bila je ovo prigoda
da svatko razmisli je li od bližnjega očekivao
ono što može dati samo Bog.
Uslijedio je milosni susret s Bogom dobrote
i ljubavi u sakramentu svete ispovijedi, a zatim
u zajedničkom euharistijskom slavlju. Zajedničkom hvalom i molitvom vjeroučitelji su se
pridružili onoj hvali pred prijestoljem Jaganjca
koju u svom viđenju pruža sveti Ivan u Otkrivenju. Boga se može ljubiti na različite načine, ali
ga upoznajemo jedino po Isusu Kristu – rekao
je fra Domagoj u nadahnutoj homiliji i posvijestio nazočnima kako Isusa ne treba tražiti tamo
gdje mi mislimo da bismo ga mogli naći. On je
nazočan u Svetom pismu, sakramentima i siromasima. Vjeroučitelji su posebno pozvani uroniti u Božju riječ kako bi ona od njih „udarila“,
a zatim odjeknula do onih koji su im povjereni.
Oni koji nikada nisu čuli za Isusa Krista, mogu
ga upoznati u „pranju nogu“ koje se posebno
odnosi na radnike Božjeg vinograda. Duhovno
obnovljeni, vjeroučitelji su ovaj lijepi navještaj
Pisma pretvorili u spontane i iskrene prošnje
Kristu uskrslome da ga, po snazi svoga uskrsnuća, ispuni na njima.
Nakon zajedničkog ručka uslijedila je pred
Gospinom špiljom molitva krunice koju je
predvodio predstojnik Katehetskog ureda don
Josip Periš. Svako radosno otajstvo pozivalo je
vjeroučitelje da svoj život stave u odnos prema
Kristovom skrivenom životu i u njemu ga ostvare. Na ovom blagoslovljenom mjestu, koje živo
130
kronika
podsjeća na Lourdes, vjeroučitelji su u ljepoti
prirode i zajedništva osjetili Gospodinovu blizinu i radost Marijine ljubavi.
26. svibnja 2012. – Stručni skup
za odgojiteljice u vjeri
U prostorijama Katoličkog bogoslovnog
fakulteta Sveučilišta u Splitu održan je 26.
svibnja 2012. godine redoviti godišnji stručni
skup za odgojiteljice koje provode program
vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama,
na temu: Biblija u prdškolskom vjerskom odgoju. Na stručnom skupu sudjelovalo je stotinjak
odgojiteljica s područja cijele Dalmacije.
Nakon zajedničke sv. mise uvodno predavanje o izboru i interpretaciji biblijskih tekstova u
predškolskom vjerskom odgoju održala je doc.
dr. Jadranka Garmaz s KBF-a u Splitu. Potom
je uslijedila prezentacija projekta - Susret Isusa
i slijepca Bartimeja - odgojiteljica Svetke Gulan
i Hani Čargo iz Dječjeg vrtića Rusulica u Splitu te pedagoške radionice na istu temu. Skup
je završio plenarnom raspravom i poticajima
za budući rad. (Opširnije o stručnom skupu u
posebnom prilogu)
25. svibnja do 1. lipnja 2012. – Stručni
ispiti u osnovnoj školi
U Osnovnoj školi „Plokite“ u Splitu, u
proljetnom ispitnom roku, polaganju stručnog
ispita iz vjeronauka pristupilo je dvanaest kandidata. Stručni ispit uspješno su položili sljedeći
vjeroučitelji: Marin Bašić (Split), don Mato
Brečić (Split), don Robert Ćibarić (Dubrovnik),
Renato Đikić (Split), Mira Ercegović (Split),
Matijas Farkaš (Dubrovnik), don Gabrijel Jagarinec (Šibenik), don Hrvoje Katušić (Dubrovnik), don Marin Lučić (Dubrovnik) i Šimun
Radnić (Šibenik).
6. – 7. srpnja 2012. – Izlet vjeroučitelja
Vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije
svaku nastavnu godinu završavaju zajedničkim
izletom ili hodočašćem. Ove smo godine, 6. i
7. srpnja, posjetili Dubrovnik i Boku Kotorsku.
Šezdeset vjeroučitelja doista su bili obogaćeni
svime što su vidjeli i doživjeli u zajedničkom
druženju s duhovnim i kulturnim znamenitostima Dubrovnika i Boke. (Opširnije o izletu u
posebnom prilogu)
23. do 25. kolovoza 2012. – KLJŠ
za vjeroučitelje osnovnih škola
Vjera ljubavlju djelotvorna bila je tema
Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje osnovnih škola koja je održana od 23. do 25. kolovoza u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Na
Školi, koja se 12. godinu za redom održava u
Splitu, u organizaciji Nacionalnoga katehetskog
ureda HBK i Agencije za odgoj i obrazovanje
RH, okupilo se 320 osnovnoškolskih vjeroučitelja i vjeroučiteljica iz cijele Hrvatske. Program
i ove Katehetske ljetne škole, uz duhovne i
kulturne sadržaje, bio je osmišljen kroz predavanja, tematske rasprave, pedagoške radionice
i prezentacije. (Opširnije o KLJŠ u posebnom
prilogu)
27. do 29. kolovoza 2012. – KLJŠ
za vjeroučitelje srednjih škola
Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje srednjih škola na temu Otajstvo Isusa Krista i mnogolikost kršćanskih Crkvi – Vjeronauk i ekumenski dijalog održana je od 27. do 29. kolovoza u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu
u Zagrebu. Nešto više od stotinu vjeroučitelja
s područja cijele Hrvatske, od čega 10-ak iz
Splitsko-makarske nadbiskupije, prisustvovalo
je predavanjima i predstavljanjima katehetskih
izdanja objavljenim u razdoblju 2010.-2011. godine. Tijekom Škole sudionici su također prošli tri pedagoške radionice u kojima su otkrivali
područja ekumenskog djelovanja kroz nastavu
vjeronauka, zatim upoznavali glazbena i likovna
djela iz kršćanske baštine te se bavili pitanjem
kako mirovnu namjeru pretočiti u praktičnu vještinu.
Priredio:
Josip Periš
KALENDAR RADA
Školska godina 2012./2013.
1. rujna 2012. Zaziv Duha Svetoga i podjela kanonskih mandata (katedrala)
15. rujna 2012. Stručni skup vjeroučitelja pripravnika i njihovih mentora
27. rujna 2012. Sv. misa za srednjoškolce grada Splita (Gospa od zdravlja)
LISTOPAD 2012.
Prvi radni sastanak stručnih vijeća
19. – 20. listopada 2012.
Katehetska jesenska škola za odgojitelje u vjeri
osoba s teškoćama u razvoju (Zagreb)
9. – 10. studenoga 2012.
Katehetska jesenska škola za odgojitelje u vjeri
u predškolskim ustanovama (Zagreb)
24. studenoga 2012. Nadbiskupijski stručni skup za sve vjeroučitelje
9. – 11. siječnja 2013.
Katehetska zimska škola (Zagreb)
25. siječnja 2013. Međuškolska vjeronaučna olimpijada za osnovnu školu
Međuškolsko natjecanje iz vjeronauka za srednju školu
19. veljače 2013.
Nadbiskupijska vjeronaučna olimpijada za osnovnu školu
Nadbiskupijsko natjecanje iz vjeronauka za srednju školu
2. ožujka 2013. Nadbiskupijski stručni skup za sve vjeroučitelje
16. ožujka 2013. Međubiskupijski susret maturanata
23. ožujka 2013. Duhovna obnova za vjeroučitelje laike (Vepric)
4. – 6. travnja 2013.
Vjeronaučna olimpijada na državnoj razini
12. – 13. travnja 2013.
Katehetska proljetna škola (Zagreb)
18. svibnja 2013.
Stručni skup za odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama
LIPANJ 2013.
Drugi radni sastanak Stručnih vijeća
SRPANJ 2013.
Izlet vjeroučitelja
22. – 24. kolovoza 2013. Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u osnovnoj školi (Split)
26. – 28. kolovoza 2013. Katehetska ljetna škola za vjeroučitelje u srednjoj školi (Zagreb)
SVJEDOK – Godišnjak Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, Poljana kneza Trpimira 7, Split,
web: http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski
e-mail: katehetski.ured@st.t-com.hr
Glavni i odgovorni urednik: Josip Periš
Uredničko vijeće: Dubravka Bjelica, Sabina Marunčić, Višnja Milanović,
Josip Periš, Mirjana Vučica, Dušan Vuletić, Jerko Župa
Tisak: Dalmacija-papir, Split
Prema mišljenju Ministarstva kulture, klasa: 612-10/97-01-116 Ur. broj: 523-03-1/7-97-01 Zagreb, 20 ožujka 1997,
periodično glasilo Svjedok oslobađa se od plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga.

[A] VJERA (KKC 1814 – 1816) OPIS KREPOSTI: Vjera je

pisma Jeana Vaniera

SJEĆANJE NA PROFESORA NIJAZA ŠUKRIĆA Nijaz Šukrić, četvrto

Krstić Živko - Živko Krstić

OSLONI SE NA KRIŽ, GOSPODINOV JE! Srdžba i ljutnja može do te

Vjera koja hoće učiti

File - Hrvatsko kulturno društvo Maribor

Pax - Školske sestre franjevke

NIKOLA Br 37(350).pub - Župa Sv. Nikole biskupa – Krapina

Godina IX. broj 21. Boţić, 2012. - Župa sv. Danijela