Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB
BROJ 167
RUJAN 2014.
GORAN BEUS RICHEMBERGH
NEDŽAD HODŽIĆ I BDSH
Hodžić: pluskvamperfekt
Dosje: Hodžić – BDSH (IV)
INTERVJU – GORAN BEUS RICHEMBERGH
Treba stalno čuvati i širiti prostor slobode
ZAŠTO JE SOCIJALDEMOKRACIJA NEMOGUĆA U BiH?
Socijaldemokracija i BiH
SUĐENJE RADOVANU KARADŽIĆU
Ideja Bosne i Bosanski duh
BOŠNJAČKO POLITIČKO 20. STOLJEĆE
Bošnjački intelektualci
KDBH “PREPOROD”
IMPRESUM
Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
IZDAVAČ:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“PREPOROD”
ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ
GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ
REDAKCIJA:
Emina BUŽINKIĆ
Edis FELIĆ
Sena KULENOVIĆ
Mirza MEŠIĆ
Edina SMAJLAGIĆ
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SURADNICI:
Helena ANUŠIĆ (Rijeka)
Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)
Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Mensur DURAKOVIĆ (Split)
Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)
Ognjen KARABEGOVIĆ (Zagreb)
Senadin LAVIĆ (Sarajevo)
Helena MARKOVIĆ (Sisak)
Emir RAMIĆ (Kanada)
Mustafa SPAHIĆ (Sarajevo)
DIZAJN: Midhat MULABDIĆ
FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ, Nurija KURTIĆ
PRIJELOM: Dario MOLNAR
TISAK: top grafika, Velika Gorica
ADRESA:
Preporodov Journal
Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb
TELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635
E-MAIL:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
WEB: www.kdbhpreporod.hr
ŽIRO-RAČUN:
ZABA 2360000-1101441490
DEVIZNI RAČUN:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
CIJENA: 15 kuna
PRETPLATA:
RH 150 HRK godišnje
BiH 40 KM godišnje
Svijet 25 E godišnje
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi redakcije
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
NA NASLOVNOJ STRANICI:
Goran Beus Richembergh,
zastupnik u Hrvatskom saboru (HNS)
SADRŽAJ
UVODNIK
Hodžić: pluskvamperfekt................................................................ 3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Dosje: Hodžić – BDSH (IV)............................................................... 4
Treći “Ja BiH festival”...................................................................... 9
Splitski praznik kulture.................................................................. 11
Promocija bošnjačke kulture . ...................................................... 14
“Bulbuli” u Rovinju........................................................................ 15
HRVATSKA
Vlada i Siščani dobili prvu bitku.................................................... 16
Veliki trud – pokisnuo!.................................................................. 18
U čast jeziku i pismenosti.............................................................. 20
INTERVJU – GORAN BEUS RICHEMBERGH
Treba stalno čuvati i širiti prostor slobode.................................... 21
BOSANSKI BAROMETAR
Predizborna kampanja na momente bila u sjeni.......................... 27
Socijaldemokracija i BiH................................................................ 30
Ideja Bosne i Bosanski duh........................................................... 33
Bošnjački intelektualci.................................................................. 35
IZ SVIJETA
Rekonfiguracija Bliskog istoka ...................................................... 39
KULTURA
Austro-ugarska uprava u BiH – književne i kulturne prilike (III)..... 46
Kad morija Mostar morijaše......................................................... 48
Semezdinovi prozori..................................................................... 49
Ples makova, rose i odraza............................................................ 50
Suvremene turske karikature........................................................ 51
PRIČE IZ BOSNE
Momo i Uzeir................................................................................ 52
ŽIVJETI ISLAM
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju misiju islama (III)........................ 54
UVODNIK
UVODNA RIJEČ
Hodžić: pluskvamperfekt
Prošle su skoro pune tri godine od parlamentarnih izbora 2011. i
horora koji smo doživjeli u izbornoj noći. Mnogi Bošnjaci su cijelu noć
putem TV ekrana i interneta pratili kretanje izbornih rezultata za XII.
manjinsku izbornu jedinicu. Nismo mogli vjerovati svojim očima što se
događa, a “dogodila” se Ermina Lekaj Prljaskaj, albanska kandidatkinja.
“Dogodili” su se i Bošnjaci – isplivale su na površinu brojne slabosti
vezane uz političku svijest, način organiziranja, razjedinjenost, međusobne sukobe i štošta drugo. Okus gorkog političkog poraza djelomično je zamijenila slast pobjede koju smo osjetili u jutarnjim satima narednog dana. 74 glasa razlike – mnogo više putnika stane u tramvaj za
vrijeme zagrebačke “špice”.
“Dogodio” se i Nedžad Hodžić... Sa strane redakcije “Preporodovog
Journala” dočekan je s dobrodošlicom, nadom i željom da zajedničkim
radom nešto dobro napravimo. Kao i što smo formiranje BDSH krajem
2008. ocijenili dugoočekivanom političkom alternativom i potrebom. Iza
nas je bilo osam dugih godina saborskog mandata Šemse Tankovića –
vrijeme brojnih frustracija, političkih lutanja, zaglušujuće šutnje za saborskom govornicom i nemogućih postizbornih sporazuma. Iza nas je
bilo i osam dugih godina njegovog predstavljanja u Savjetu za nacionalne manjine RH, od kojih su zadnje četiri bile posebno iritirajuće. Očekivali smo, s pravom, vrijeme promjena – na bolje, naravno.
Dobili smo veći angažman u Hrvatskom saboru, veću minutažu za
saborskom govornicom, veći broj istupa u medijima. Dobro je krenulo,
pomisli smo, naivno se nadajući daljnjem napretku. Ali nije ga bilo,
proradile su raznorazne barijere i ograničenja, mnogima je postalo jasno da priča ide u krivom smjeru. Već nakon godine dana imali smo
upite čitatelja zašto se kritički ne osvrnemo na Hodžićev rad. Nismo
htjeli “talasati” i stvarati atmosferu sukoba kroz kritički intoniran uvodnik. Napravili smo intervju, dali priliku saborskom zastupniku da se izdefinira, ponešto smo mu sugerirali – i čekali. I dočekali ovo što imamo, a imamo opet frustraciju.
Ne postoje demokratski mehanizmi kako nekoga tko je zabrazdio u
krivom smjeru vratiti na pravi kolosijek. Kod njega smo uvidjeli menadžerski neoliberalni način ponašanja u politici – oni koji imaju (ne)
sreću da rade u privatnim tvrtkama znaju o kakvom se tipu šefovskog
(i drugog) ponašanja radi. One man show – tražili ste, gledajte. Pritom
smo shvatili jednu zabludu – nikakvo “političko dno” ili “poraz” ne bio
da je 2011. albanska kandidatkinja dobila 75 glasova više. Dobili bismo
vrijeme za katarzu, ne bismo opet imali izgubljene godine, nešto bi se
u međuvremenu posložilo. I sigurno bi imali kvalitetnijeg predstavnika
u Savjetu za nacionalne manjine RH.
S gorčinom listamo po ranijim “Journalima”, čitamo intervjue, predizborna i postizborna obećanja, planove za budućnost – i uviđamo
ogroman raskorak između riječi i djela. Dugo si nismo htjeli priznati da
je Hodžić, zapravo, “no name” – bezimeni čovjek u bošnjačkim udrugama i manjinskim vijećima. Smatrali smo da će nedostatak iskustva nadoknaditi s timskim radom i korištenjem postojećih bošnjačkih intelektualnih i kadrovskih kapaciteta. U KDBH “Preporod”, BNZH, SABAH-u,
UBBDRH i bošnjačkim manjinskim vijećima sigurno postoje ljudi sa
znatnim iskustvom u političko-nacionalno-kulturnom prezentiranju
Bošnjaka. Ništa od toga. Nažalost, u pravu je jedna dugogodišnja bošnjačka aktivistkinja koja kaže da nam se “provukao ispod radara”.
Nećemo ovaj puta o situaciji u stranci koju je osnovao i kojoj je na
čelu. Na stranicama “Journala” formirali smo “Dosje: Hodžić – BDSH”,
koji popunjavamo s raznoraznim medijskim i pravosudnim informacijama. Još malo pa bi i knjigu mogli složiti. Nećemo ovaj puta niti o neispunjenim obećanjima tiskanim na stranicama “Journala”, kao i kon-
RUJAN 2014.
statacijama izrečenim u intervjuima u drugim tiskovinama. O tome
ćemo drugi puta, obećajemo. Kao i o novom saborskom klubu.
Nije sve u sferi ograničenosti djelovanja u hrvatskom političkom sustavu, raznim (ne)dobronamjernim “likovima” u stranci, pravnim procedurama, statutarnim odredbama – stvar je elementarnog poštovanja,
shvaćanja mjesta, uloge i vremena u kojem djelujemo, posla kojeg se prihvatio i za koji je (pre)dobro plaćen. Razočarani smo njegovim ponašanjem, radom i rezultatima. Razočaranost se ogleda u elementarnom političkom podatku: u protekle tri godine nije inicirao i održao niti jedan sastanak s čelnicima najznačajnijih bošnjačkih udruga i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine. Da ne govorimo o ostale četiri nacionalne manjine. To je
minimum minimuma, najelementarnija potreba – šura, savjetovanje, dogovor: “Braćo i sestre, kako ćemo, što mi je činiti, što predlažete…!?” To je
poštovanje i početni korak u nastojanju da se kvalitetno prezentira biračko tijelo u najvišoj zakonodavnoj instituciji Republike Hrvatske, ali i u Savjetu za nacionalne manjine RH. To je elementarno stanje političke svijesti, elementarna potreba, politički i nacionalni imperativ. Saborski zastupnik je institucija, bošnjačka politička adresa. Nemamo riječi… Da li tražimo mnogo? Ne, ali ni ta mrvica nije dobivena. Kakav će biti Hodžićev odgovor na to pitanje kada počne sljedeća predizborna kampanja? Svatko
tko misli da je odgovoran samo svojoj političkoj stranci je obični politički
diletant, osoba nečistih namjera koja je zalutala u politiku. Naročito kada,
onako usput, zaradi i “laskav” epitet – “marioneta Milorada Pupovca”.
Dosta smo se naslušali njegovih “epskih” priča o prekidanju sjednice Hrvatskog sabora zbog priče o tzv. trećem entitetu. Kako bismo samo voljeli da je njegova diskusija o tom pitanju u Hrvatskom saboru
bila na mnogo većem nivou, s mnogo više argumenata iz kojih bi čak i
onima željnim ponovnih okršaja bilo jasno u kakvo bespuće takva politika vodi i bošnjački i hrvatski narod – i to ne samo u BiH.
Kako bismo voljeli da je uslijedila njegova kvalitetna medijska (i
saborska) reakcija na besramno veličanje Darija Kordića od raznih biskupa i političara koji su aktivno 90-ih godina učestvovali u projektu
zvanom “Herceg-Bosna” (čitaj: “Velika Hrvatska”). Kako bismo voljeli
da smo našeg saborskog zastupnika vidjeli zajedno s hrvatskim mirovnim aktivistima na stajanju pred Zagrebačkom katedralom. Nije ga bilo
da uzme u ruke list s papirom na kojem je pisalo ime jedne od 116 žrtava brutalnog zločina (čitaj: spaljivanja) u Ahmićima. A bili su npr.
HNS-ovci Ismar Avdagić i Goran Beus Richembergh, odvojili su svoje
vrijeme i pokazali ljudski i civilizacijski stav – i zato su zaslužili svoje intervjue na stranicama našeg časopisa. Da ništa drugo nisu uradili, i to
bi bilo dovoljno. Hvala!
Na raznim tribinama Hodžiću su puna usta “matične države Bosne
i Hercegovine”. Za one slabije obaviještene treba reći sljedeće: Nedžad
Hodžić praktično nema nikakvih kontakata s političkim subjektima u
BiH – niti bošnjačkim niti bosanskohercegovačkim političarima ili
strankama (bilo kojeg predznaka – nacionalnog, liberalnog, socijaldemokratskog, ljevice, desnice, centra). Pa kako onda koordinirano braniti interese matične države bošnjačkog naroda?
U postizbornom uvodniku krajem 2011. konstatirali smo da će za
četiri godine, ukoliko želimo da Bošnjak bude saborski zastupnik, biti
nužan obvezujući bošnjački predizborni dogovor. Danas, malo više od
godine dana prije parlamentarnih izbora, sa sigurnošću možemo reći
da, ako kojim slučajem i bude nekakvog dogovora, Nedžad Hodžić nije
osoba koja će biti u bilo kakvim ozbiljnim kalkulacijama. On je pluskvamperfekt, prošlo svršeno vrijeme, bošnjačkog zastupanja u Hrvatskom saboru i Savjetu za nacionalne manjine RH. q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
BOŠNJAČKA DEMOKRATSKA STRANKA HRVATSKE – OŽUJAK/RUJAN 2014. GODINE
Dosje: Hodžić – BDSH (IV)
PRESS KONFERENCIJA NEDŽADA HODŽIĆA
Hodžić: Kraj opstrukcija u BDSH-u
“Agonija koju stranka prolazi već duže vrijeme konačno je završila. Stavljena je točka na ‘i’ na sve pokušaje opstruiranja i pokušaja
rušenja legalno izabranog vodstva BDSH-a, a koje je započelo nakon što je stranka po prvi put ušla u Sabor”, kazao je na konferenciji za novinare, kako tvrdi, jedini legalni predsjednik BDSH-a Nedžad Hodžić. Pritom se pozvao na rješenje Ministarstva uprave koje
je, veli on, dokazalo da je izvanredna Skupština, koju je u prosincu
u Sisku sazvala druga frakcija potpuno ilegalna.
su se ljudi koji desničare i ne pripadaju našem političkom miljeu i
drago nam je da se sve to skupa dogodilo kako bi konačno svemu
stali na kraj.
– Zatražit ćemo od organizatora ilegalne Skupštine u Sisku da
sami istupe iz BDSH-a, a ako to ne naprave u roku od tjedan dana,
pred Časnim sudom ćemo pokrenuti postupak za njihovo isključenje. To je nekih četiri do pet ljudi koji će, ako sami ne izađu, biti izbačeni, kako bi redove u stranci do kraja pročistili, kazao je Hodžić
i najavio održavanje Skupštine BDSH-a na kojem će se birati novi
članovi Glavnog odbora i ostalih tijela stranke. Na upit koliko članova stoji uz njega, Hodžić je rekao da imaju 800-tinjak članova od
kojih je 700 na njegovoj strani.
(“Glas Istre”, 03.03.2014.)
HODŽIĆEV INTERVJU ZA “NOVOSTI”
Nedžad Hodžić: Puč protiv mene nije uspio
Nedžad Hodžić (foto: Neven Lazarević, “Glas Istre”)
– Naime, Ministarstvo uprave je u svom rješenju od 11. veljače
ove godine odbilo prijedlog da se registriraju novi predsjednik, članovi Nadzornog odbora i Časnog suda BDSH-a i potvrdilo nelegalne
izbore sisačke Skupštine. Time se potvrdilo i sve ono što govorimo
već godinu dana, a to je da grupa pojedinaca iz Glavnog odbora,
koji su imali natpolovičnu većinu na način da su na zadnjoj skupštini vlastitim dogovorima izbacili osnivače stranke, pokušali preuzeti
vlast u stranci. Drago nam je što je Ministarstvo konstatiralo da je
sve što se događalo u Sisku nelegalno i nalik na dječju igru, kaže
Hodžić, dodajući da se na toj skupštini okupio dio ljudi koji uopće
nisu članovi stranke.
– Dakle, netko je mislio da je politička stranka mjesna zajednica, tipa “ajmo se skupiti, održati skupštinu i izglasati novo vodstvo”. Znamo motive pojedinaca koji su to činili jer radi se o ljudima
koji su se stranci priključili uglavnom pred izbore radi vlastitih političkih interesa. Primjerice, famozni predsjednik Glavnog odbora
Faruk Kurić pred izbore je sam odnio dokument u IDS s kojim smo
koalirali u Istri, a na kojem se mimo znanja predsjednika, sastavila
lista ljudi za izbore. Naravno, kandidat za županijsku Skupštinu bio
je upravo Kurić, kaže Hodžić i dodaje:
– Poanta je da je određena grupa ljudi iz Glavnog odbora iz
Umaga, Rovinja, Novigrada, a riječ je o sredinama u kojima nismo
izlazili na izbore, de facto pokušala preuzeti vlast u stranci. Pojavili
4
Otkako je Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske (BDSH) ušla
u Sabor na posljednjim izborima, u njoj su započela konstantna
previranja koja su, čini se, nedavno riješena odlukom Ministarstva
uprave. Naime, dok se stranački predsjednik Nedžad Hodžić još nije ni pošteno udomaćio u saborskim klupama, dio članstva počeo
je predano raditi na njegovoj smjeni, da bi potkraj prošle godine
izabrao novog predsjednika, članove Nadzornog odbora i Časnog
suda stranke. Međutim, Ministarstvo uprave odbilo je njihovu registraciju kao nelegalnu, nakon čega su resornog ministra Arsena
Bauka prozvali za “politički kriminal” i protiv njega podigli kaznenu
prijavu. Hodžić, koji uz bošnjačku nacionalnu manjinu u Saboru
predstavlja i albansku, crnogorsku, makedonsku i slovensku, uvjeren je kako je upravo rješenje Ministarstva konačni dokaz da je on
jedini legalni predsjednik stranke; s njim smo porazgovarali o sukobu, koji je u javnosti prošao gotovo nezamijećeno.
Halabukom protiv činjenica
Doima se kao da ste preživjeli svojevrsni puč: što se to događalo oko BDSH-a?
Loše stvari se događaju još od moga ulaska u parlament, a riječ
je o opstruiranju stranke i pokušaju rušenja legalno izabranog vodstva. Dio članova Glavnog odbora još se 2012. dogovorio da osnivače stranke izbaci iz tog 25-članog stranačkog tijela i da u njega uđu
neki ljudi koji su se tek bili priključili stranci; jezgru je sačinjavalo
šest-sedam osoba, a uspjeli su zavesti i još neke. Izmjenom poslovnika pokušali su preuzeti vlast u stranci, ali takvi su potezi bili protustatutarni, pa nisu prošli u Ministarstvu uprave. Lanjskoga srpnja
takav je Glavni odbor i protiv mene predložio disciplinski postupak,
a jedan je njegov član podnio i kaznenu prijavu, od koje, naravno,
nema ništa. Upozoravao sam ih na protustatutarnu izmjenu poslovnika, ali nitko od disidenata nije slušao. I Statut je izmijenjen
tako da više nisam mogao predsjedati Glavnim odborom, a čak je i
pečat krivotvoren. Dakle odjednom se pojavila ekipa koja je željela
marginalizirati sve one koji su stranku podigli na noge, financirali je
i doveli do Sabora. Sve su to radili mimo znanja članstva i ogranaka
stranke.
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Znači da ste od samog početka bili svjesni što se događa?
Tada se još nije moglo naslutiti kamo to vodi, jer su sve radili
ispod žita. Naivno sam vjerovao da su to ljudi koji su iskreno prepoznali našu priču, no oni su imali neke druge planove. Nakraju sam
izašao pred Časni sud, koji je dobio izvješće Državne revizije, čime
su sve optužbe protiv mene pale u vodu: odluka je bila da se mene
ne isključuje, ali da se isključi osmero članova koji su cijelu tu agoniju prouzročili. Po našem Statutu, ta je odluka i konačna, no oni je
ne prihvaćaju, nego organiziraju novu Skupštinu u Sisku na koju
pozivaju i medije, misleći da se halabukom može protiv činjenica.
Polovica onih koji su na toj Skupštini sjedili uopće nisu članovi
stranke, a za predsjednika su izabrali Hilmiju Šabića. Ipak, rješenjem Ministarstva konstatirano je da on nije legalno izabran.
No vaši su protivnici iznijeli neke vrlo ozbiljne optužbe, poput
one da ste uzeli stranački novac, pri čemu se pozivaju na izvješće
Državne revizije?
Novac i jest glavni problem, njihova je želja da upravljaju onime
što stranka dobiva iz državnog proračuna na račun moga ulaska u
Sabor. Dok sam s nekolicinom osnivača stranke sam financirao
kampanju, od 2007., nitko ništa nije pitao. Problemi su počeli čim
se pojavio neki novac. Kada imate one koji kažu da nemaju pojma
u što je utrošena ijedna lipa, a istodobno drže mobitele koji stranku
koštaju 37.000 kuna godišnje, samo se s nevjericom možete upitati jesu li to ozbiljni ljudi… Tvrdili su i to da stranka ništa nije davala
ograncima, ali to nije istina: za lokalne smo izbore, iako nismo veliki, sufinancirali pojačanu aktivnost ondje gdje izlazimo sa svojim
listama. Na to je potrošeno oko 75.000 kuna i svi to dobro znaju.
Mi smo stranka lijevog centra
O kojoj je svoti uopće riječ: s koliko novca stranka raspolaže i
na što ga troši?
Nemamo ni članarine ni donatore, jedini ozbiljan prihod je moj
mandat u Saboru, a oko dva-tri posto prikupimo na račun svojih
gradskih vijećnika: ukupno oko 335.000 kuna. U Sabor nisam ušao
preko stranačke liste: stavim li mandat u mirovanje, neće me mijenjati nitko iz BDSH, nego drugi kandidat po rezultatima u mojoj izbornoj jedinici, a to je Ermina Lekaj Prljaskaj s albanske liste. To
očito neki ne mogu razumjeti. Samo, na moju smo inicijativu dogovorili da se aktivnosti mogu obavljati preko stranačkog računa i da
ne trebam otvarati poseban račun, kakav uglavnom imaju moji kolege koji zastupaju manjine. Dakle taj je novac ponajprije namijenjen za rad saborskog zastupnika, ali to se interpretira kao da je to
Saborski zastupnik Nedžad Hodžić
RUJAN 2014.
stranački novac. Moj je primarni zadatak da zastupam pet manjina:
tom sam cilju i usmjeren, a on iziskuje česta putovanja po cijeloj
zemlji, na što se, uz ostalo, i troši spomenuti novac. Točnije, na te
je aktivnosti potrošeno 67.000 kuna. Sve se to, jamčim vam, vidi u
nalazu Državne revizije, koji je javan. Postoje i neki fiksni troškovi,
poput spomenutih mobitela, održavanja web-stranice koju moramo imati, knjigovodstva… Djelovali smo i humanitarno, pomažući
neke socijalno ugrožene obitelji i plativši najam autobusa kojim su
branitelji iz Gunje otišli u Srebrenicu. Na to smo potrošili 21.000
kuna.
Ponavljate da je nalaz Državne revizije u redu, iako ga vaši
protivnici smatraju glavnim dokazom protiv vas?
Što da vam kažem? Oni znaju na što se novac trošio. Primjerice,
da smo imali sjednicu Glavnog odbora u hotelu u Gorskom kotaru i
da je trebalo platiti smještaj i troškove za dvadesetak ljudi, što nije
zanemariva svota. Treba platiti i Novinarski dom, u kojem se održavaju sjednice: samo jedan termin stajao je 5.500 kuna, a gdje su tek
troškovi dolaska 120 ljudi… Dobro znaju i to da smo te godine imali dvije takve sjednice, no njih kao da se to ne tiče, a istina ih očito
ne zanima.
Jesu li vaši protivnici u međuvremenu započeli s osnivanjem
neke nove bošnjačke stranke?
Nisu, a mislim da ni neće: za takvo što treba vremena i truda,
pa i novca, ako baš hoćete. Njihova je jedina ideja da mene smijene. Još uvijek se naokolo predstavljaju kao čelnici stranke, a to
nisu.
Može li tu biti riječ i o ideološkom sukobu?
Svakako. Dio toga Glavnog odbora sklon je desničarenju, a mi
smo stranka lijevog centra. I to treba biti jasno: onaj tko nam se
priključio misleći voditi stranku u nekom drugom smjeru, morat će
prvo osnovati svoju, pa onda u njoj raditi na tom političkom tragu.
BDSH je stranka koja uvažava antifašizam na kojem je Hrvatska
utemeljena i tu nema mjesta kompromisu. Možda nekome smeta
što u stranci imamo i članova koji nisu Bošnjaci, Srba i Hrvata, jer
nikoga ne pitamo za nacionalnost.
Računamo na novu pobjedu
Kako komentirate navode da Vlada vodi antibošnjačku politiku, čemu je dokaz i rješenje Ministarstva uprave?
Nikako. To je toliko nesuvislo da se ne može komentirati.
Proziva vas se i da ste u Saboru završili zahvaljujući lobiranju
predsjednika Ive Josipovića: kakvi su vaši odnosi s njim?
Ne znam gdje je to Ivo Josipović mogao lobirati za mene, ali ako
i jest, ponosan na to – on je ipak najpopularnija osoba u državi.
Premda mislim da to nije točno. Josipovića smo podržavali kada je
bio biran, jer smo smatrali da je on najbolji izbor. U nekoliko sam
navrata, u nekim protokolarnim prilikama, bio kod njega, ali tu nema nikakvog specijalnog odnosa. Nisam siguran bi li me prepoznao
kada bismo se sreli negdje na ulici i zna li uopće moje prezime.
Koliko bi vam ova epizoda mogla odmoći na sljedećim izborima? Rasipa li se članstvo BDSH-a?
Naš se rejting diže, svakodnevno nam se priključuju novi članovi. No morat ćemo napraviti reviziju, kako bismo utvrdili točan
broj. Unatoč ovim događajima, u međuvremenu smo napravili neke bitne stvari – primjerice osnivanje dvaju novih ogranaka, u Dubrovniku i Puli – i sada se okrećemo intenzivnom radu na terenu.
Očekujemo i osnivanje ogranaka u Rijeci i Splitu. Dobro je da smo
prošli ovu krizu, da se pokazalo tko što želi od stranke.
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Imate li uopće protivnika u XII. izbornoj jedinici? Čini se, naime, da Stranka demokratske akcije više nije politički živa…
Mislim da se Šemso Tanković trajno povukao i o njemu ne bih
govorio. U međuvremenu je izabran novi predsjednik SDA, ali te
stranke na terenu definitivno nema. Mi smo primjerice u Raši dogovarali koaliciju BDSH i SDA, no oni u tom momentu nisu bili formalno registrirani, pa su na izbore izašli na našoj listi. Uvjeren sam
da više ne figuriraju kao politički faktor u Hrvatskoj. Glavni će nam
takmac biti predstavnik albanske manjine, jer su Albanci, pogotovo
nakon osamostaljena Kosova, doživjeli pozitivan nacionalni naboj:
ako se homogeniziraju, bit će to uistinu neizvjesni izbori. Na kojima
će BDSH ipak pobijediti…
Postoji li mogućnost da iza svega stoje neki veći politički igrači, da je sve pomno orkestrirano?
Moguće je, ne isključujem tu mogućnost. U tom su mi svjetlu
zanimljive i reakcije nekih medija, što može biti slučajnost, ali uvjeren sam da ipak nije. Ne mogu ne primijetiti da su se neke stvari
događale nakon što sam stao u obranu ćirilice; moj je stav da ako
ne želimo da se ćirilica koristi u Vukovaru, najprije moramo promijeniti zakone, pa tek onda razgovarati o toj temi. Nakon tog mog
istupa hajka se posebno radikalizirala. Nadam se da je završila s
nedavnom televizijskom emisijom “Bujica”, koja je bila ispod svakog novinarskog standarda i granice dobrog ukusa. Previše stvari
koincidira, to je sigurno. Također, tu je riječ o ljudima koji imaju
jako puno vremena koje, nažalost, koriste za spletkarenje. Možda
se kod nekih radi i o profesionalnoj deformaciji, u to ne ulazim.
Naime, od osmero isključenih šest su bivši policajci.
(“Novosti”, br. 744, 24.03.2014.)
PREKRŠAJNI NALOG PREKRŠAJNOG SUDA U RIJECI
Prekršajni sud u Rijeci u prekršajnom postupku protiv okrivljenika Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske (Br. G-306/14-6)
zbog prekršaja iz čl. 43 st. 1. alineja 12. Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, pokrenut povodom optužnog
prijedloga od strane Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, dana 16.05.2014. izdao je Prekršajni nalog protiv BDSH.
U Prekršajnom nalogu piše kako je BDSH, zastupana po predsjedniku Nedžadu Hodžiću, kriva što je dana 01.03.2014. u Rijeci,
protivno odredbi čl. 30 st. 3 Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe propustila Državnom uredu za reviziju
podnijeti uz financijski izvještaj za 2012. godinu, izvješće o primljenim donacijama tijekom 2012. godine, program rada i financijski plan, sve u roku od 60 dana od dana isteka izvještajnog razdoblja. Dakle, nije dostavila Državnom uredu za reviziju godišnji
financijski izvještaj s propisanim prilozima i u propisanom roku,
čime je počinila prekršaj prekršaj iz čl. 30. st. 3. alineja 12. citiranog Zakona, pa se temeljem citiranih zakonski propisa, uz primjenu čl. 37. PZ-a, okrivljeniku izriče novčana kazna u iznosu od
15.000 kuna.
O obrazloženju Prekršajnog naloga, između ostaloga, piše sljedeće: “Ispitujući optužni prijedlog, obavijest, zapisnik sastavljen u
prostorijama Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci od
25.3.2014., bilancu i izvještaj o prihodima i rashodima neprofitnih
organizacija za razdoblje od 1.1. do 31.12.2012., obrazac BIL-NPFbilanca neprofitne organizacije, stanje na dan 31.12.2012. godine i
bilješke uz financijske izvještaje, sudac je utvrdio da je isti utemeljen na neposrednom opažanju ovlaštene osobe, iz kojih je vidljivo
da su se u postupanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja djela
prekršaja za koji se tereti, te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 229. i 230.
6
PZ-a za izdavanje prekršajnog naloga bez ispitivanja okrivljenika i
provođenja glavne rasprave.”
Treba naglasiti kako se radi o drugom Prekršajnom nalogu Prekršajnog suda u Rijeci protiv okrivljenika Bošnjačke demokratske
stranke Hrvatske. Naime, 02.12.2013. izdan je Prekršajni nalog (Br.
G-1125/13-2) u kojem stoji kako je BDSH, zastupana po predsjedniku Nedžadu Hodžiću, kriva po dvije stavke. Prvo, što nije dostavila
Državnom uredu za reviziju godišnji financijski izvještaj za 2011.
godinu s propisanim prilozima (godišnji program rada i financijski
plan za iduću kalendarsku godinu) i u propisanom roku (60 dana od
dana isteka izvještajnog razdoblja). I drugo, što u propisanom roku
(najkasnije do 01.03.2012.) nije javno objavila financijski izvještaj
za 2011. godinu (na web stranici BDSH). Zbog počinjenih prekršaja
vezanih u Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe BDSH je kažnjena s ukupnom novčanom kaznom od 18.000
kuna.
PRESUDA I RJEŠENJE UPRAVNOG SUDA U RIJECI
Upravni sud u Rijeci dana 03.06.2014. (Br. 1 Usl-427/14-9) donio je presudu i rješenje u upravnom sporu između tužitelja BDSH,
zastupane po Hilmiji Šabiću, protiv tuženika Ministarstva uprave
RH, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Nedžada Hodžića, radi
upisa promjene sjedišta i osobe ovlaštene za predstavljanje i zastupanje stranke.
Upravni sud u Rijeci donio je presudu u kojoj je odbijen zahtjev kojim tužitelj traži da se poništi rješenje Ministarstva uprave Republike Hrvatske od 11.02.2014., te da riječki Upravni sud
sam riješi predmetnu upravnu stvar na način da naloži tuženiku
postupanje po zahtjevu tužitelja od 23.12.2013. radi upisa promjene sjedišta i osobe ovlaštene za predstavljanje i zastupanje
BDSH. Također, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška
ovog upravnog spora.
U rješenju je navedeno kako se odbija prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere, kojom se trebalo Nedžadu Hodžiću zabraniti samostalno raspolaganje sa svim novčanim sredstvima na
stranačkom računu kod banke, kao i da prodaje ili na bilo koji način
opterećuje novčana i nenovčana sredstva BDSH izdavanjem i isplatom putnih naloga ili na drugi način. U obrazloženju presude, na
Faruk Kurić, predsjednik Glavnog odbora BDSH (lijevo)
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
čak tri stranice, detaljno je opisana argumentacija za takvu presudu. Izdvajamo ključni dio teksta...
“Sud je utvrdio da je osporavano rješenje tuženika zakonito.
Naime, tužitelj ne spori da je sjednicu Glavnog odbora Stranke na
kojoj je donesena odluka o sazivanju izvanredne sjednice Skupštine Stranke sazvao predsjednik tog odbora, a ne predsjednik Stranke, pa je stoga tuženik pravilno u upravnom postupku utvrdio da
tako donesena odluka o sazivanju izvanredne Skupštine Stranke
nije donesena sukladno Izmjenama i dopunama Statuta Stranke, te
da stoga niti odluke donesene na toj izvanrednoj sjednici nisu pravovaljane. Ovo iz razloga što iz citiranog čl. 36. st. 1. Izmjena i dopuna Statuta Stranke (dalje u tekstu: važećeg Statuta Stranke) slijedi izričita ovlast predsjednika Stranke da saziva sjednice Glavnog
odbora Stranke. Pri tome, pogrešno tužitelj smatra da ta ovlast ne
isključuje pravo i druge osobe, odnosno predsjednika Glavnog odbora Stranke, da saziva sjednice Glavnog odbora Stranke, iz razloga
što u važećem Statutu Stranke nigdje nije propisano da bi bilo tko
drugi, pored predsjednika Stranke, imao takvu ovlast. Nadalje, pogrešno tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju trebalo šire tumačiti odredbe važećeg Statuta Stranke, vodeći se modernim demokratskim načelima zapadnog svijeta, općim načelima Statuta
Stranke i svrhom radi koje je izmijenjen i dopunjen raniji Statut
Stranke.”
PRESS KONFERENCIJA U PULI
Hodžić preko stranke istjeruje vlastite demone
Reagirajući na izjave predsjednika Bošnjačke demokratske
stranke Hrvatske (BDSH) Nedžada Hodžića, predstavnici Glavnog
odbora te stranke, Bošnjačke nacionalne zajednice za Istarsku županiju i Koordinacije Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Istri na
današnjoj su konferenciji za novinare ustvrdili da Hodžić i dalje svojim javnim istupima nanosi ogromnu štetu cijelom bošnjačkom narodu u Hrvatskoj.
Predsjednik Glavnog odbora Faruk Kurić pojasnio je da je Hodžić tijekom svog govora u Hrvatskom saboru, a referirajući se na
mogući referendum o ćirilici, kazao “da su ga Hrvati razočarali kao
narod jer se nisu odmakli od Balkana”.
- Morali smo reagirati i ograditi se od ovakve izjave jer radi se o
stavu čovjeka koji vodi stranku, no više nema nikakvu podršku
ostalih članova i ni po čemu već dugo ne zastupa Bošnjake, ali ni
ostale nacionalne manjine koje bi kao zastupnik u Saboru trebao
zastupati. Zadnjih dvadeset godina Bošnjaci su u Hrvatskoj izgradili
svoje institucije kroz koje ostvaruju sva prava kao nacionalna manjina, što je omogućeno i jednim od najboljih Zakona o pravima
nacionalnih manjina u europskim okvirima. Hodžić svojim istupima
škodi bošnjačkoj zajednici u Hrvatskoj očito pokušavajući preko nje
istjerati vlastite demone, kazao je Kurić.
Tajnik Koordinacije Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u
Istarskoj županiji Suad Salkić kazao da se su Hodžićeve izjave besmislene jer Bošnjaci ravnopravno žive i dijele sve demokratske
vrijednosti kao i ostali građani ove zemlje.
- Svjesni smo da smo za predsjednika izabrali krivu osobu, bila
je to kriva procjena. Mandat mu ne možemo uzeti, ali se ograđujemo od svih njegovih osobnih frustracija, ponižavanja i vrijeđanja
hrvatskog naroda i svih ostalih, kazao je Salkić i dodao da su izjave
koje je dao Hodžić zapravo riječi njegovog političkog mentora Milorada Pupovca.
(“Glas Istre”, 17.07.2014.)
RUJAN 2014.
Suad Salkić, Faruk Kurić i Alma Žepčan
(foto: Neven Lazarević, “Glas Istre”)
NEDŽAD HODŽIĆ U KLUBU NEZAVISNIH
ZASTUPNIKA
U četvrtak, 18.09.2014., vijest dana u Hrvatskoj bila je informacija o osnivanju novog saborskog kluba – Kluba nezavisnih zastupnika. “Dvojici otpadnika iz matičnih stranaka, Slavku Liniću, nekadašnjem SDP-ovcu, i Branku Vukšiću, dojučerašnjem zastupniku
Hrvatskih laburista, pridružio se Nedžad Hodžić, zastupnik Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske”, bile su riječi kojima je počinjala
većina tekstova o događaju koji je uzburkao političke krugove u
Hrvatskoj. Vijest je objavljena na svim TV i radijskim stanicama,
dnevnim novinama i političkim internetskim portalima.
O osnivanju novog saborskog kluba najopširniju informaciju je
objavila HINA u članku pod naslovom “Linić s izbačenim Vukušićem
i Hodžićem čija je tvrtka u predstečajnoj osnovao Klub nezavisnih
zastupnika”. Veliki dio teksta odnosi se na Nedžada Hodžića, bošnjačkog saborskog zastupnika, predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina i (ne)legalnog predsjednika Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske. Pritom se naglašava kako se već duže vrijeme
nalazi u nemilosti poreznika jer mu je otkriven porezni dug od 4,3
milijuna kuna, kao i sukobi unutar BDSH – podnošenje kaznene prijave i “neuspjeli puč”. HINA-in tekst prenosimo u cijelosti…
Linić s izbačenim Vukušićem i Hodžićem čija je
tvrtka u predstečajnoj osnovao Klub nezavisnih
zastupnika
Iz službe za medije Hrvatskog sabora izvijestili su kako je u Saboru osnovan novi Klub nezavisnih zastupnika. Čine ga Slavko Linić,
Branko Vukšić te Nedžad Hodžić. Kako stoji u obavijesti, trojac se
dogovorio da će predsjednik Kluba biti Branko Vukšić. “Ja više nisam član Hrvatskih laburista, zatražio sam ispisnicu i predsjednik
sam novog saborskog Kluba koji danas počinje aktivno s radom”,
izjavio je Vukšić novinarima, najavivši skoro brojčano proširenje
Kluba, ali ne s “nekima s kaznenom prijavom”.
Komentirajući suradnju sa Slavkom Linićem koji je zagovarao
rasprodaju Croatia osiguranja i monetizaciju autocesta, dok je on
bio protiv, Vukšić je rekao da obojica i dalje stoje na istim stajalištima; no, dodao je kako će dokazati da se može biti u istom klubu, a
pri tome različito misliti. “Obojica smo svjetonazorski ljevičari kao i
gospodin Hodžić te mislim da ćemo nekad govoriti po pola vremena u ime Kluba i govoriti različito”, objasnio je bivši laburist Vukšić.
Prvi potezi Kluba su, kaže, raspravljati i biti glasan. “Jedna od važnih stvari je prijedlog kako osoviti na noge javna poduzeća te refor-
7
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Nedžad Hodžić, Slavko Linić i Branko Vukšić
ma lokalne samouprave, što sam radio za Laburiste preko ljeta, a
sada ću ga pretočiti ili u zakon ili u saborsku inicijativu”, najavio je.
Na upit je li suradnja tehničke naravi ili političke, Vukšić je uzvratio kako im treba “pozornica s koje mogu govoriti”, a to je Hrvatski sabor. “Sva trojica pripadamo ljevici, no ne slažemo se oko
nekih stvari kao što je primjerice privatizacija”, pojasnio je.
Linić najavio povlačenje iz politike, pa osnovao Klub
Podsjetimo, Slavko Linić početkom je lipnja izbačen iz SDP-a, na
maratonskoj sjednici, koja je trajala od jutra do 23 sata, 50 delegata SDP-a glasalo je za odlazak Linića, a njih 47 protiv. Na sjednici
Glavnog odbora SDP-a bilo je vrlo burno, a Linić i Milanović međusobno su se optuživali za laži. Milanović je Linića smijenio zbog
predstečajne nagodbe u slučaju Spačva.
“Ja ipak već imam 65 godina i neprekidno sam u operativi. Nisam
tip političara koji može do 80. godine obavljati svoje funkcije. Moj posao je završio, neovisno o tome ostajem li u SDP-u ili ne. Borit ću se za
SDP dok sam njegov član, ali za mene u politici više nema mjesta. Čak
i ako se članstvo u ovoj situaciji prikloni mojoj istini”, rekao je Linić.
Vukšića izbacili jer želi preuzeti stranku
Branko Vukšić nedavno je izbačen iz Laburista. V.D. predsjednica Hrvatskih laburista Nansi Tireli suspendirala je Vukšić početkom
rujna jer, kako je ustvrdila, u javnosti istupa protiv interesa stranke. Dodala je da želi preuzeti stranku iako za to nema podršku te da
pripisivanjem sebi zasluga bez imalo kritičnosti, prozivanjem i optuživanjem drugih pokazuje isključivo želju za destrukcijom i samopromocijom bez pokrića, a na štetu Stranke i svih njenih članova.
Vukšić nije ostao dužan. Iznio je salvu optužbi na račun bivšeg
predsjednika stranke Dragutina Lesara, kojem priznaje da stoji iza
uspjeha Laburista, ali i da je kriv za njihov pad, koji će, kaže Vukšić
stranku svesti na razinu statističke pogreške. Optužio je v.d. predsjednice Nensi Tireli za samovolju i da nije odana programu stranke. Tu tvrdnju brani njenom podrškom Kolindi Grabar Kitarović,
Svjetskoj banci i referendumu o ćirilici.
Hodžić u nemilosti poreznika
Dok je poveznica između Vukšića i Linića da baš i ne vole svoje
bivše stranke te su spremni javno blatiti svoje bivše stranačke kolege, kod Hodžića je sasvim drugačiji slučaj. Zastupnik manjina Nedžad Hodžić već se duže vrijeme nalazi u nemilosti poreznika jer mu
je otkriven porezni dug od 4,3 milijuna kuna. Prije godinu dana,
točnije 21. kolovoza 2013. Općinski sud u Rijeci zabilježio je plombu, odnosno Ministarstvo financija, Porezna uprava, od Hann-Investa zbog neplaćanja poreza potražuje 4,3 milijuna kuna!
8
Podsjetimo kako je zastupnik Hodžić krajem prošle godine prijavio prijetnje likvidacijom, a koje su bile povezane s njegovim poslovnim problemima točnije tvrtkom Hann Invest. Dugovao je državi, za porez, bankama i dobavljačima, a u prosincu prošle godine
javno je rekao kako će spas potražiti u Linićevom modelu Predstečajnih nagodbi, što je i napravio. Naime, njegova tvrtka trenutno je
u procesu nagodbi.
Prema podacima iz Predstečajne nagodbe Ministarstvo financija
potražuje od tvrtke Hann Invest 5,8 milijuna kuna, a razlučni je vjerovnik s pravom na nekretnine i pokretnine tvrtke. Početkom rujna
Tihomir Kralj kao predsjednik Savjetodavnog vijeća Ministarstva financija po drugi je puta odobrio produženje roka za predstečajnu
nagodbu. Ukupna dugovanja tvrtke iznose 17,2 milijuna kuna.
Prošle je godine jedan od članova Hodžićeve Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske (BDSH) podnio kaznenu prijavu protiv
Hodžića i to zbog netransparentnog trošenja stranačkog novca.
Upravo zbog toga u prosincu prošle godine održana je skupština te
stranke na kojoj je Hodžić smijenjen. No Ministarstvo uprave u
ožujku ove godine donijelo je odluku kako je Skupština te stranke
održana nelegalno pa je Hodžić ostao nazvavši to “neuspjelim pučem”.
Hodžići su i u Istri poznati po dugoročnoj bitci protiv poreznih
inspektora, pa su tako 2007. godine Nedžad i njegov brat održali
konferenciju za novinare protiv poreznog inspektora za kojega su
ustvrdili da je njihovu tvrtku oštetio za 4 milijuna kuna.
Gjenero: Linić više nema svrhu postojanja u politici
Okupljanje trojca u klub zastupnika za Index je prokomentirao
politički analitičar Davor Gjenero. “Kad vam zastupnici ostanu bez
stranke na čijoj listi su izabrani u parlament oni postanu smetnja
demokratskom procesu. Oni se u parlamentu više ne brinu o zaštiti interesa svojih birača već isključivo o svojim osobnim interesima.
Uvijek glasuju za trenutno vladajuću stranku zbog toga što kraj parlamentarnog mandata uglavnom za njih znači i kraj političke karijere”, pojasnio je Gjenero i dodao da nitko od njih nema “nekakvu
političku koncepciju ili ponudu, neke vrijednosti koje bi zastupali”.
Kaže kako takvi ljudi u ozbiljnim parlamentima ostaju na marginama, no u Hrvatskoj bi mogao biti drugačiji slučaj. “Mi nismo na
razini te političke kulture i sigurno ćete imati situaciju u kojoj će
jedna ili druga strana pokušati igrat na potporu toga kluba”, pojašnjava Gjenero.
Kako je Linić još prije nekoliko mjeseci kazao kako za njega u
politici više nema mjesta upitali smo Gjenera znači li ovaj klub da je
Linić promijenio odluku? “Linićev legitiman pokušaj je bio stvaranje skupine koja bi dovela do smjene na čelu SDP-a. U tome nije
uspio i nema neke perspektive da bi se oko njega u budućnosti mogla okupljati neka opozicija Milanoviću unutar SDP-a. On više nema
neki cilj ili neku svrhu postojanja u političkoj areni”, prokomentirao
je Gjenero.
Odnosi Branka Vukšića i Slavka Linića očito su se popravili. Vukšić je u jeku afere “Šegon” pozivao na odgovornost bivšeg ministra financija. Tada je Linića nazivao “nesposobnim ministrom”. Linić je također zagovarao rasprodaju Croatia osiguranja i monetizaciju autocesta čemu se protivio Vukšić. “To je ono što sam već
spomenuo, ti ljudi ostaju zastupnici samo svojih interesa, a ne nikakvih vrednota. Vukšić je po svemu sudeći za neke interesne skupine pokušavao razbiti svoju, sada već očito bivšu, stranku Laburista,
u tom nije uspio i sad ostaje na parlamentarnoj margini zajedno s
ovom dvojicom”, kazao je Gjenero. (HINA, 18.09.2014.) q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
3. FESTIVAL “JA BIH... 5 DANA SARAJEVA U ZAGREBU” (ZAGREB, 5-9. RUJNA 2014.)
Treći “Ja BiH festival”
U organizaciji Udruge za promicanje kulture i umjetnosti “Ja
BiH”, a pod pokroviteljstvom Grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića, od 5.-9. rujna 2014., održan je treći po redu “Ja BiH
festival” u Zagrebu. Za vrijeme manifestacije prikazan je dio recentne umjetnosti Bosne i Hercegovine, a gosti Zagreba bili su bosanskohercegovački redatelji, glumci, producenti, pisci i glazbeni
umjetnici. Na četiri atraktivne zagrebačke lokacije – u kinu “Tuškanac”, galeriji “Velvet”, Vintage Industrial baru i Noćnoj sceni kazališta “Kerempuh” – održane su brojne predstave, premijere i projekcije filmova, izložbe, promocije knjiga, koncerti i gastro druženja. Na sve priredbe ulaz je bio slobodan.
Program ovogodišnjeg festivala “Ja BiH… 5 dana Sarajeva u Zagrebu” počeo je u petak, 5. rujna, vrlo posjećenim “Sarajevskim
piknikom” u zagrebačkoj Galeriji “Velvet”, gdje su poznata novinarka i urednica na HTV-u Vlatka Kolarović i kustosica Paola Orlić u
opuštenoj atmosferi razgovarale sa zagrebačkim gradonačelnikom
Milanom Bandićem, glumicom Zanom Marjanović, redateljem
Emirom Kapetanovićem, dizajnericom Aleksandrom Dojčinović,
glumcima Kristinom Krepelom i Tarikom Filipovićem… Razgovor je
protekao u prijateljskom i nadahnutom tonu, a razgovaralo se o
mentalitetima dva grada, njihovim mikrovezama koje su stvarane
kroz kulturu, glazbu, umjetnost i gastronomiju te o utjecajima, preplitanjima, prijateljstvima i mrežama različitih odnosa.
Uzvanici su imali prilike uživati u pitama zagrebačke “Oklagije”,
te naučiti o istinama i zabludama i raznim mitovima o pravoj bosanskoj piti i bureku, isprobati vina “Meneghetti” iz Istre, iza kojih
se krije vinar rodom iz Travnika, poznati zagrebački odvjetnik Miroslav Plišo. Vlasnik restorana “Sofra”, Edin Kukanović objasnio je
specifičnosti bosanske kuhinje, tipične sarajevske specijalitete, termine poput: “meze”, “kahve”, “meraka”… Sve je na kraju glazbeno
začinila bosanska pjevačica Maya Sar u pratnji Mahira Sarihodžića.
Kao i prijašnjih godina festival “Ja BiH… pet dana Zagreba u Sarajevu” otvorio je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji je,
između ostaloga, rekao: “Rijetki su oni koji su imali sreću da budu
rođeni u Bosni i Hercegovini i da za mjesto življenja odaberu Zagreb. To ne znači da sam zaboravio svoje korijene, volim dobre lju-
de koji znaju što je život. Lijepo je otići u Sarajevo i to preporučujem svima.”
Drugi dan festivala, u subotu, 6. rujna, bio je obilježen Radionicom kreativnosti i mašte sarajevskog Malog Magacin Kabarea, koji
se odvijao na platou ispred kina “Tuškanac” pod vodstvom poznate
bosanskohercegovačke glumice Zane Marjanović i redatelja Emira
Kapetanovića. Zajedno sa edukatorima Zanom i Emirom, te polaznicima Malog Magacin Kabarea iz Sarajeva Emirom Mušićem, Vedadom Tatićem i Issom Bajrićem, mali Zagrepčani su osmislili priču
i likove, te snimili kratak film “Ljutko”. Film je kasnije istog dana bio
svečano predstavljen uz projekciju prvog bosansko-hercegovačkog
dječjeg dokumentarno-igranog filma “Mit o Bosni i Hercegovini”.
Zanimljivo je da su taj film polaznici Malog Magacin Kabarea pripremili prošle godine. Edukatorima Malog Magacin Kabarea pridružili su se i članovi udruge “Crveni nosevi”. Kroz radionicu u trajanju od dva i pol sata, djeca su se upoznali s načinom stvaranja
scenarija i likova, ali i osmišljavanja kostima i načina na koji kreativno iskazati svoje ideje i predstaviti ih kroz film.
Mali Magacin Kabare je projekt osmišljen na inicijativu glumice
Zane Marjanović, koja je ostvarila glavnu ulogu u filmu prvijencu
Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”, a koja je također angažirana
u kreativnom radu s djecom kroz Radionice kreativnosti i mašte.
Kroz jedinstven program radionica za djecu, Mali Magacin Kabare
kroz posebno razvijenu metodologiju rada prilagođenu djeci, potiče razvoj dječje mašte i kreativnosti. Osim slobode izražavanja kroz
maštu i kreativnost, djeca uče i istražuju svoje talente, ali i jačaju
društvenu odgovornost. Kao jedini takav projekt namijenjen djeci
u Bosni i Hercegovini, interes za radionice Malog Magacin Kabarea
raste svake godine. Polaznici Malog Magacin Kabarea su u protekle
tri godine, koliko djeluju u Sarajevu, izveli tri predstave, te pripremili prvi bosanskohercegovački dječji dokumentarno-igrani film
“Mit o Bosni i Hercegovini”, a u listopadu će predstaviti i svoj drugi
film – mjuzikl “Ljubav”.
Istog dana, u kinu “Tuškanac” održano je još nekoliko zanimljivih
događanja. Sarajevski novinarski fotograf Haris Memija otvorio je
izložbu svojih fotografija pod nazivom “Zmajevi i fanovi”. Na fotografijama su prikazani reprezentativci Bosne i Hercegovine i njihovi navijači, koje je snimao na pripremama pred odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu 2014. godine. Memija se predstavio s 41
Gradonačelnik Milan Bandić otvara “Ja BiH festival 2014.”
(galerija “Velvet”)
Glumica Zana Marjanović s polaznicima
Radionice kreativnosti i mašte
Velika povezanost glavnih gradova Hrvatske i BiH
RUJAN 2014.
9
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
fotografijom, koje su nastale tokom sedam dana rada na treninzima
Nogometne reprezentacije BiH u Hrasnici, na Ilidži te na utakmici u
Gradačcu. Fotografije su rađene za Saudi Aramco World magazin s
ciljem da autor napravi glavnu priču za izdanje srpanj/kolovoz, a
ujedno i naslovnicu, dok je dio njih rađen za Xinhua News Agency.
Osim toga, prikazana su i dva filma: “Devet položaja samoće” i
“Kvintet”. “Devet položaja samoće” je priča o modernoj samoći.
Devet likova živi u devet odvojenih soba. Nikada se ne sretnu. Njihova komunikacija je virtualna, a svi predstavljaju sebe onakvima
kakvi bi željeli biti dok u svojim sobama kriju stvarni život. Omnibus
“Kvintet” sačinjen je od kratkih igranih filmova, koje je režiralo pet
redatelja iz različitih zemalja (Sanela Salketić, Ariel Shaban, Roberto Cuzzill, Elie Lamah i Mauro Müller). Svaka od filmskih priča traga
za vlastitim identitetom u suvremenom svijetu. Odigravaju se u
Njemačkoj, SAD, Italiji, Turskoj i na Balkanu, ali su sve vezane za
multikulturni Berlin. “Kvintet” je predstavila producentica Jelena
Stupljanin, široj publici poznata kao glumica iz filma “Cirkus Columbia” redatelja Danisa Tanovića.
Trećeg dana, u nedjelju, 7. rujna, u Vintage Industrial baru nastupila je mostarska grupa “Zoster”, a u kinu “Tuškanac” prikazane
su dvije filmske projekcije. Publici je prvo predstavljen kratki igrani
film “Sarajevo grad filma”, a zatim i višestruko nagrađivani dugometražni igrani film Bobe Jelčića “Obrana i zaštita”.
Radnja Jelčićevog filma je vrlo zanimljiva. Nakon dva desetljeća
mira, još uvijek postoji oštra granica između Hrvata i Bošnjaka koji
zajedno žive u Mostaru, u Bosni i Hercegovini. Slavko, po nacionalnosti Hrvat, više ne viđa svog prijatelja Bošnjaka, ali ne svojom krivnjom. Razdvojeni su, ne fizičkom barijerom, već obostranom sumnjom i nepovjerenjem. Kada njegov stari prijatelj Bošnjak/musliman Đulaga umre, Slavko je svjestan kako bi trebao otići na sprovod. Ali, ako njegovi susjedi vide kako prijateljuje sa “drugom stranom”, možda će morati skupo platiti. S druge strane, njegova žena
čvrsto vjeruje kako on mora učiniti pravu stvar – i on to u svom srcu
zna. Ako ne ode odati počast, podbacit će kao prijatelj, suprug i
ljudsko biće. Film je portret čovjeka koji je izgubio prijatelje, svoju
povijest i svu sigurnost u to tko je on uistinu – kada se njegova zemlja raspala. Ovo je isto tako priča o običnom čovjeku koji je rastrgan između želje da učini pravu stvar i sve veće zbunjenosti jer ne
zna gdje pripada i kome je uistinu odan.
U ponedjeljak, 8. rujna, u zagrebačkoj galeriji Velvet, u ponedjeljak 8. rujna, održana je promocija rada i djela Jasmina Imamovića, dugogodišnjeg gradonačelnika Tuzle (od 2001. do danas). U
programu su sudjelovali redatelj i producent Jasmin Duraković,
spisateljica Milana Vlaović, a ulomke iz knjiga je čitao glumac Ar-
min Omerović. Jasmin Imamović je autor četiri romana: “Ubijanje
smrti” (1994.), “Besmrtni jeleni” (1996.), “Obožavatelj trena”
(2003.) i “Molim te, zapiši” (2009.). Član je Društva pisaca Bosne i
Hercegovine, osnivač Međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” i inicijator regionalne Književne nagrade “Meša Selimović” koja se dodjeljuje u Tuzli. Njegovi romani, priče i eseji prevedeni su na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, mađarski, poljski, slovenski, hebrejski, kurdski… Osim u djelima Jasmina
Imamovića, uzvanici su mogli uživati u glazbenom programu Ivana
Jelića (tenor i gitara) i Marka Matića (harmonika).
U kinu “Tuškanac” prikazan je film “Snijeg”, prvi dugometražni
igrani film redateljice i scenaristice Aide Begić. U koprodukciji su
sudjelovali Njemačka, Francuska i Iran. Film je dobitnik Grand prixa
u programu “Semaine de la Critique” na 61. Filmskom festivalu u
Cannesu, a također je dobio izvrsne kritike u “Screen Internationalu”, “Hollywood Reporteru” i “Varietyju”. Radi se o drami o ratnim
stradanjima u kojoj se jedva progovara riječ rat. Film je sniman i
režiran u sporom ritmu, a komorna atmosfera prekidana je ponavljanim lirskim kadrovima glavne junakinje, Alme, na izvoru vode.
Na noćnoj sceni kazališta “Kerempuh” predstavljen je one man
show Aldina Tucića “Zločin i kafana” (režija Neven Samardžić, produkcija Magacin Kabare). Radi se o duhovitoj priči mladog umjetnika, o različitim zgodama i nezgodama baziranim na istinitim događajima. Kafana kao nepresušan izvor ideja, priča, različitih sudbina
i likova, istovremeno je i nepresušan izvor zabave i smijeha. Put
dječaka koji je s 13 godina prvi put nastupio u kafani, prožet je ritmovima narodne muzike, kafanskim likovima i događajima koji su
ga usmjerili da svoj životni poziv potraži izvan kafane.
Posljednjeg dana ovogodišnjeg festivala, u utorak, 9. rujna, u
kinu “Tuškanac” prikazana je ratna drama “U zemlji krvi i meda”,
redateljski prvijenac slavne američke glumice Angeline Jolie po njenom vlastitom scenariju. Radnja se odvija tokom rata u BiH, a glavne uloge tumače Zana Marjanović, Goran Kostić i Rade Šerbedžija.
“Ja BiH… pet dana Zagreba u Sarajevu 2014.” završio je predstavom “Kći”, u kojoj glavnu ulogu tumači glumica Mona Muratović, a režiju potpisuje Emir Kapetanović (produkcija Magacin Kabare). Kapetanović je na scenu postavio ubojstvo sa četiri milijuna
osumnjičenih i glumicu koja nije detektiv, ali kreće u potragu za
ubojicom i dokaze pretvara u umjetnost.
Ovogodišnji “Ja BiH festival” obilovao je atraktivnim sadržajima
i kvalitetnim programom. Prikazano je bogatstvo sarajevske kulture i stvaralaštva, ali i velika povezanost glavnih gradova Hrvatske i
Bosne i Hercegovine. q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
Jasmin Duraković, Milana Vlaović, Jasmin Imamović,
Armin Omerović i Ismet Efendić
One man show Aldina Tucića
“Zločin i kafana”
10
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
BOGATA KULTURNA DOGAĐANJA U GRADU PODNO MARJANA
Splitski praznik kulture
Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod” Split i Sabor bošnjačkih
asocijacija Hrvatske organizirali su u Splitu, u subotu, 6. rujna 2014.
godine, u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (Palača
“Milesi”), bogat kulturni program na kojemu su predstavljene dvije
knjige: “20 godina Kulturnog društva 'Preporod' Split 1993.-2013.”
autora Ibrahima Durakovića i novo izdanje knjige Ibrahima Kajana
“Katarina Kosača – bosanska kraljica”. Nakon pisane riječi uslijedila
je umjetnost boje i njenog značenja – otvorena je izložba slika autorice Ismete Sedlovski, prve hrvatske ebru slikarice.
Predstavljanje knjige Ibrahima Durakovića
Pored autora, Ibrahima Durakovića, o knjizi “20 godina Kulturnog društva Bošnjaka 'Preporod' Split 1993.-2013.” govorili su
Hamdija Malić, predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske,
prof. dr. sc. Stjepan Lapenda i mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković.
Prof. dr. Stjepan Lapenda je knjigu Ibrahima Durakovića okarakterizirao kako je ona “svojevrsna hrestomatija, monografija,
antologija, kronopis o nastanku, radu, životu i budućnosti jedne
udruge vezane za nacionalno osvještenu, ponosnu i nadasve hrabru malu splitsku bošnjačku, nacionalnu ali i vjersku zajednicu”.
Lapenda se slaže s autorom kako je splitski “Preporod” nastajao u
“najtežim trenucima za bošnjački narod, da je trebalo imati hrabrosti pokazivati i dokazivati da je Bošnjak bio i da će ostati dostojanstven, postojan, ustrajan i pored tolikih političkih Scila i Haribda”.
Autor je sebi zadao nekoliko ciljeva, a to je da se “zahvali svim dobrotvorima koji su radili za probitak 'Preporoda', zapisati i ovjekovječiti povijest, dati mogućnost kako splitskim Bošnjacima tako i
splitskom puku i širem čitateljstvu vjerodostojne i provjerene činjenice i podatke o nazočnosti Bošnjaka i njihove uljudbe u gradu
pod Marjanom, učvrtiti i podići opće kulturno stanje među svojim
sunarodnjacima i pridonijeti povećanju razine međukulturne, međunacionalne i međukonfesionalne bošnjačko-hrvatske suradnje i
suživota”.
Lapenda se prisjetio 1993. godine kade se, kako kaže, nad dičnom Bosnom i ponosnom Hercegovinom sručio apokaliptični gnjev
i atavistička mržnja onih koji htjedoše sebi prisvojiti tuđu zemlju,
porušivši prethodno bogomolje i mezarja. Dio prognanog bošnjačkog naroda, njih oko 8.000, pronašlo je utočište u Splitu i njegovoj
okolici. “Osim kruha bošnjačkim izbjeglicama trebalo je ponuditi i
duhovno-vjersku okrepu i organizirati kakav-takav kulturno-prosvjetni rad. Upravo je to odradio splitski 'Preporod'. I tako Ibrahim
u otmjenoj Hektorovićevoj ulici započe svoj stvaralački rad na okupljanju splitskih Bošnjaka”, rekao je Lapenda.
Istaknuo je kako Duraković u knjizi spominje mnoge ljude – znamenite i manje poznate, dapače i obične Bošnjake i Bošnjakinje od
kojih su neki rahmetli, pokojni, a koji zaslužiše biti spomenuti u ovoj
memorijskoj građi. “Durakovićevi opisi tih likova, poglavito značajnih
osoba mogu se smatrati veoma uspjelim mini bibliografskim leksikonom tim važnijim da će budući čitatelji sagledati u kojoj su mjeri velika imena bosanskohercegovačke kulture, stvaralaštva i znanosti
blisko vezana uz hrvatske misaone i političke događaje i mijene.
Hamza Humo, pjesnik i književnik drugovao je s Antunom Brankom
RUJAN 2014.
Članice i članovi KDB “Preporod” Split
Šimićem; Mustafa Ćazim Ćatić, i sam boem po prirodi, prijateljevao
je i s Tinom i s Matošem; Safvet-beg Bašagić, vrsni germanist, bio je
zagrebački sveučilištarac; Ahmed Bosnić, splitsko-sarajevski Bošnjak,
začaravajući nas poučava o UFO (ne)stvarnim fenomenima; Hasan
Kikić, antifašist, plodonosno je djelovao u Zagrebu; Mehmedalija
Mak Dizdra, najistaknutiji bosanskohercegovački lirik poslije Drugog
svjetskog rata, djelovao je na tradiciji hrvatskog modernizma, tj. na
lirici Ujevićeva kruga”, rekao je Lapenda, te naglasio kako Durakovićeva knjiga obiluje i cijelim nizom korisnih informacija, kronološki
prezentiranih, iz kulturnih, vjerskih (poglavito bajramskih) i sportskih
manifestacija u organizaciji splitskog “Preporoda”. “Naš Ibrahim je
upravo u toj kategoriji Allahove prosudbe: što su njegove tek male
ljudske slabosti prema onome što je do sada učinio za svoj bošnjački
narod! I što će taj mladac još toga učiniti! Bilo ti ovo hajr-dova, naš
Te Deum, dragi Ibrahime i blagoslov velikodušnog Allaha, dž.š.”, zaključio je prof. dr. Stjepan Lapenda.
Ajka Tiro Srebreniković je za autora Ibrahima Durakovića, osnivača
i dugogodišnjeg predsjednika splitskog “Preporoda”, rekla kako se radi
o velikom entuzijasti, piscu i zaljubljeniku kako u bošnjačku kulturnu
tradiciju, tako i u hrvatsku i bilo koju drugu koja u čovjekovom duhu
vidi smisao postojanja. Istaknula je kako je 20. obljetnica osnivanja
“Preporoda” u Splitu bila povod da autor izda ovu knjigu, tematski vrlo
različito uobličenu, s osnovnim značenjskim sadržajem da se pred čitateljsku publiku iznese jedan period djelovanja splitskih Bošnjaka. “Nakana autorova je da ova knjiga bude tekst koji će sustvarati neki novi,
na interakcijskoj razini tekst-čitatelj, što znači da čin čitanja ne podrazumijeva pasivno registriranje određenih činjenica, nego autor i čitatelj postaju pripadnici jedne te iste interpretativne zajednice. Zato je
važna ova monografija kako bi čitetelj mogao spoznati određene povijesne i kulturološke segmente vremena u kojemu je splitski 'Preporod'
nastajao, razvijao se, postajući zreo za novo vrijeme u kojemu se miris
zambaka iz bošnjačke bašče sljubio s mirisom mediteranskog bilja. Iz
Durakovićevog svjedočanstva u uvodnom dijelu knjige, možemo čitati
kako se 'Preporod' stvarao u turbulentnim vremenima u kojima su harale horde zla na ovim prostorima, gdje je vrlo žilava udbaška svita iznjedrena i u vlastitom narodu bila protiv stvaranja društva koje bi imalo bošnjački predznak”, rekla je Tiro Srebreniković.
11
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Istaknula je kako je Durakovićevo pregalaštvo usmjereno ka tome da se ni jedan segment bošnjačke kulturne tradicije ne smije
prepustiti zaboravu, niti biti nemaran prema onomu što određuje
bošnjačko biće, pa i onda kad se govori o sevdalinci, šargiji, baklavi,
bajramskim sijelima, sportskim aktivnostima, pa sve do formiranja
knjižnice. “Pored bilježenja nemilih povijesnih događaja 90-ih godina 20. stoljeća, niza kulturnih događanja u gradu podno Marjana,
suradnje s autorima i pregaocima iz drugih kultura i tradicija, susretalištu ljudske duhovnosti, autor je u taj nezaustavljivi vlak smjestio
i one dobre Bošnjake iz dalje povijesti koji su bili prvaci u nacionalnom osvješćivanju svog naroda i koji su, također, u turbulentnim
vremenima bili spona između kultura i tradicija, djelujući na otvaranju i razumijevanju višekulturalnih utjecaja, multikulturalnosti,
koja je samo oplemenjivala predodžbu života, ne samo njihovog
nego i našeg. Tako su u ovu Durakovićevu monografiju ušetali: Riza-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Skender Kulenović, Mehmedalija Mak Dizdar i
mnogi drugi kojih se 'Preporod' u svom 20-godišnjem djelovanju
prisjetio, organizirajući književne večeri ili okrugle stolove posvećene njihovom životu i književnom djelu. Duraković nije zaboravio
ni male ljude koji su svojim nesebičnim radom i djelovanjem doprinosili da se bošnjačka kutura, zasnovana na otovrenosti prema
drugom i drugačijem jer se u BiH stoljećima izgrađivala ne samo na
suživotu nego na istinskom komšijskom životu predoči na najbolji
mogući način svojim splitskim susjedima. Knjiga je podijeljena na
20 dijelova – 20 godina – s uvodnom autorovom riječi, a zatvorena
je s odličnom recenzijom prof. dr. Stjepana Lapende, iskrenog prijatelja Bošnjaka i “Preporoda”. Duraković sve zabilježeno u ovoj
knjizi, Preporodove uspomene, koje su objedinjene na povijesnodokumentovanom principu, pozivajući se na Bašeskijinu izreku 'da
sve što se zapiše ostaje, a što se pamti kad tad iščezne' želi podariti čitatelju iz budućnosti koji će znati valorizirati jedno vrijeme i ljude u njemu”, zaključila je mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković.
Hamdija Malić, predsjednik SABAH-a, u ime izdavača izrazio je
zadovoljstvo što je knjiga ugledala svjetlo dana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH. Knjiga je značajna jer autor
bilježi događaje do njenog izdanja i utire put budućim naraštajima
i autorima koji mogu od svake njene stranice izabrati novu temu za
pisanje. Malić je naglasio kako knjiga sadrži puno elemenata koji su
pokazatelji jedne prošlosti, duge 20 godina u kojoj je KDB “Preporod” aktivno djelovao, ali i temeljio osnovne postulate za budućnost. “Knjiga o 20 godina Kulturnog društva Bošnjaka 'Preporod'
Split je antologija, monografija jedne male zajednice koja je napravila veliko djelo, pomak u potvrdi svog identiteta, u potvrdi svoje
kulture, civilizacije i koja je ovdje, u različitoj sredini, utrla put da i
ova sredina zna kakva je kultura koju donosi ta zajednica”, rekao je
Hamdija Malić.
Ibrahim Duraković, Hamdija Malić, Ajka Tiro Srebreniković i
Stjepan Lapenda
12
Ibrahim Duraković je naglasio da je KDB “Preporod” Split nastao u najtežem vremenu za Bošnjake: “Bila je to 1993. godina kada je rat bio u Hrvatskoj, a u BiH je plamsao svom žestinom. U to
vrijeme bilo je bitno ostati i opstati. Nekolicina najhrabrijih Bošnjaka u to doba zaključili su da treba i ostati i opstati i da tu imamo
šansu za život te da se afirmiramo.” Sjeća se Duraković kako je išao
od čovjeka do čovjeka razgovarati, ubjeđivati ih da budu ono što
oni jesu: “Bilo je različitih ishoda, pozitivnih i negativnih. Bilo je
onih koji su destruktivno djelovali, ima toga i danas, ali u manjoj
mjeri.” Za pisanje knjige pomoglo mu je to što je bio predsjednik
“Preporoda” svih ovih godina, što je uređivao informativni časopis
“Zambak” iz kojega je crpio podatke za knjigu. “S pravom se može
reći kako je “Preporod” bio pokretač kulturne i nacionalne svijesti
Bošnjaka Splita. U doba osnivanja imali smo tešku situaciju, SDA je
bila na izdisaju, Islamska zajednica Splita je imala i svojih problema,
tako da je u to vrijeme bilo važno imati jedno kulturno društvo koje
bi svojim aktivnostima izvuklo naše ljude iz kuća i dovelo ih na neko
mjesto kulturnih događanja”, rekao je Ibrahim Duraković.
Predstavljanje knjige Ibrahima Kajana
Govoreći o knjizi Ibrahima Kajana “Katarina Kosača – bosanska
kraljica”, mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković je istaknula kako je narativni okvir romana ostvaren kroz upotrebu povijesnih dokumenata,
koji na razini metateme korespondiraju s postmodernističkim zahtjevom propitivanja onoga što se doista dogodilo, a kroz funkciju
nefiktivnih tekstova, razotkriva se prava istina o uroti i pogubljenju
kralja Stjepana Tomaša Kotromanića i Vojačinog posinka kojeg su
smaknuli kako ne bi bio svjedokom kraljevog ubojstva. “Iz požutjelih listina na svjetlo dana izađoše junaci bosanskog srednjovjekovlja (Kotromanići, Kosače, bogumili, inkvizicija, itd.) koje autor u
pojedinim segmentima priče sijenči lirskim koloritom, a na ontemskoj razini razumijevanja ovaploti u bosanski (opći), ali i bilo koji
pojedinačni (individualni) usud… Iz bogate bosanske srednjovjekovne povijesti, u romanu su samo tri lika izravno oslikana: Katarina Kosača, inkvizitor don Francisko i Paula. Ostali likovi: Stjepan
Tomaš, Ishak-beg, Ahmed-paša Hercegović, Mrvac, Jelena, Vojača
itd. posredno su prikazani i izvedeni na scenu iz svijeta kraljičine
autobiografije (sjećanja), a predstavljaju temu razgovora kojeg vode don Francisko i Katarina, što znači da su predočeni kroz dvije
vizure gledanja, vizuru bosanske kraljice i vizuru inkvizitora, čiji su
životni stavovi već na početku u apsolutnom razmimoilaženju… Katarina je dovedena u situaciju da brani pred predstavnikom kršćanske vjere, iste kojoj i sama pripada, svoj etnički identitet, onaj koji
je u njenu osobnost ugrađen kroz niz stoljeća bosanske opstojnosti
i koji u sebe apsorbira patarensku, kršćansku i islamsku kulturnu
tradiciju. Kraljičin identitet je polisemičan, slojevitost povijesnog
vremena, prostora iz kojeg dolazi odredio je ono što u biti jeste, a
jeste čovjek koji posjeduje vrlo visoki stupanj tolerancije prema
drugome i drugačijem od sebe same”, rekla je Tiro Srebreniković.
Naglasila je kako je Katarina kraljica, majka, supruga i izbjeglica.
Njen lik funkcionira i u okviru sociemskih figura kraljevstvo, obitelj,
izbjeglice. U izravnom sučeljavanju sa don Franciskom (inkvizicija)
Katarina (žena) našla se u situaciji da obrazlaže i brani pitanja pravde, izdaje, ljubavi, domoljublja, vjernosti itd. Vodi se okrutni proces
protiv krhke kraljice u njenoj posljednjoj životnoj noći. “U pitanju su
personificirana kraljičina stanja izolacije, očaja, besmisla, straha i neizvjesnosti. Katarina, glavni lik ovog romana, svoju umjetničku afirmaciju ostvaruje u mitskom svijetu, a autorova intervencija na razini
jezika, posebno jezika simbola ovaj roman stavlja u kontekst pos-
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Ibrahim Kajan i Ajka Tiro Srebreniković
tmodernog vremena, čime se gradi beskonačna semioza primjenjiva
u kulturalnoj metodi iščitavanja teksta, iz čega proizilazi zaključak
kako se radi o funkcioniranju različitih kulturoloških odnosa u okviru
sučeljavanja likova don Francisko/Katarina, Bosna /inkvizicija.”
Tiro Srebreniković je rekla da je Kajan priču smjestio u prostor
Rima, u kraljičin izbjeglički stan, sa reminiscencijama na sretno vrijeme njenog djetinjstva i mladosti, provedenih u Bosni, humskoj
zemlji. “Kraljica posjeduje istančanu lirsku svijest i uznemireni osjećaj kako život sve više pada pod vlast bezličnih sila. 'Vlast bezličnih
sila' neki čitatelji će označiti kao nesreću, a izraz taksirat je ona riječ
koja, možda, najbolje odgovara njegovom značenju, čiju težinu i
osnovni smisao može razumjeti i osjetiti samo bosanski čovjek… U
zadnjoj noći života kraljica bosanska intenzivno proživljava svoju
prošlost. Katarina kategoriju prostora sagledava iz pozicije slobodnog čovjeka, a kroz prizmu vlastite umjetničke sklonosti pokušava
objasniti inkvizitoru što to znači ljepota, sloboda, pravda, ljubav
itd. Pojam inkvizitorove ljepote, slobode, ljubavi je jednoznačan,
zarobljen u mreži krutog dogmatskog poimanja svijeta i čovjeka u
njemu.” Pritom se inkvizitor poigrava s nesretnom kraljicom pa će
prokomentirati kako je “njeno tijelo u Rimu, a duh u Bosni koje više
nema”. Hrabrost inkvizitor pokazuje u zatvorenom prostoru što je
neprimjereno junačkom (epskom) vremenu u kojemu živi, gdje vodi pravi psihološki rat protiv jedne žene i majke.
Autor Ibrahim Kajan se osvrnuo na ratno vrijeme 90-ih godina
20. stoljeća kada su mnogi napuštali svoje domove, ali su sa sobom
ponijeli svoju domovinu kao nezaborav. “Upravo je ta sudbina vodila i jednu ženu, povijesnu osobu Katarinu Kosaču koja je u narodu
ostala zapamćena oko Kaknja i Kotor Varoši. Katarina je morala
emigrirati, izbjeći iz BiH te se skrasila u Rimu, a posljednje počivalište joj je u jednoj vatikanskoj crkvi. Ploča na grobu bosanske kraljice je pisana na latinskom i bosanskom jeziku. U BiH svake godine
na 25.10. obilježava se spomen na Katarinu. Budući da je ona prešla s patarenstva na katoličanstvo, udavši se za kralja Tvrtka Tomaša, činila je dobra djela te je zbog toga proglašena blaženom.” Kajan je podsjetio da je prvo izdanje ovog romana objavljeno kod izdavača Šime Ešića, drugo u nakladi Sabora bošnjačkih asocijacija
Hrvatske, a treće kod izdavača Hena Com u Zagrebu.
kojoj je živio jedan veliki sufija prije 800 godina, veliki pjesnik. U
Konju je otišla radi njega i tamo se susrela s ebru slikarstvom. “Kad
govorimo o ebru tehnici onda govorimo o periodu od 1.000 godina, stara povijest iznimno zanimljiva upravo zbog toga što nema
pisanih dokumenata o njoj. Obično je svrstavaju u etno umjetnost,
ne zna se tko ju je i kad izumio, ali da je Svemogući htio, mi bi to
znali, ovako nam je zanimljivije.”
Jedino što znamo da je u Hrvatsku ovu tehniku donijela Ismeta
Sedlovski. “Osmanlije su donijele dosta toga i iza sebe ostavili, ali
ebru tehniku slikanja nisu. Nisam strikto ja, kažem da je to Božja
ruka. Ebru tehnika dolazi iz Kine, Indije preko Irana u kojem se zadržava, koristi se za izradu ramova, okvira za Kur an. Prve dvije stranice Kur ana su se ukrašavale upravo ebru tehnikom. Ova tehnika
se ne zadržava previše u Perziji.”
Za svog boravka u Iranu, 14 dana, autorica nije nigdje mogla vidjeti ni traga ebru slikarstva. “U 12. stoljeću ebru dolazi u Tursku.
Turci je intenzivno razvijaju, do sada su razvili 20 stilova, a ja radim
sedam. Ako sam i sjena jednog od majstora ebru slikarstva, sretna
sam. Ovu tehniku sam samo za sebe prevela kao ogledalo duše. Kada sam u ovom dijelu rada, ovo je moj duhovni svijet, tada se gase
mobiteli, ostajem samo ja i moje boje, i moja voda, i Svevišnji iznad
svega i želja da to uspije. Nije svaki put lako. Ako vam se ukaže prilika radite ebru slikarstvo, ono oplemenjuje. Ebru se radi na vodi. Pitala sam se u početku kako na vodi kad voda sve rastapa, boja se
razlijeva... Voda se priprema dva dana prije, s jednom grahorastmom mljevenom biljkom i dobiva se želatinasta masa. Sve boje su
Božji dar, sve su prirodne, načinjene od minerala. Boja se miješa s
goveđom žuči. Miris nije ugodan, ali se sve izdrži za ovu ljepotu. Rad
sam podijelila na tri tematska kruga: duhovni, krug slobode i krug
ljubavi – cvijeće je uvijek ljubav. Slike sam složila s desna na lijevo,
jer se arapsko pismo piše s desna na lijevo. Na prvoj slici piše Allah,
Svemogući jer bez Njega ne bi bilo ni nas, ni svega ovoga. Druga
slika je Elif. Treća slika je slovo B, prva molitva u islamu počinje sa
slovom B-Bismilla. Svako slovo ima svoju misiju na Zemlji. Četvrta
slika je Hu, svi su iz istog izvora, a opet se razlikuje. Svaka ova slika
je iz istog izvora, a opet se razlikuje. Radila sam ih u krug, jer sve oko
nas je krug, i sam život je krug. Peta slika po redu je Hidž, to je riječ
koja se koristi u turskom, a znači Ništa. Ne može biti ništa, ali je sve
u odnosu na Allaha, dž.š. – ništa. Pretposljednja je Rađanje novog
života. Riječ umiranje izaziva negativne asocijacije, ali u islamu umiranje znači novo rađanje, preseljenje iz jednog u drugi, novi i bolji
svijet. Duhovni krug sam zatvorila s imenom Muhammeda, a.s., posljednjeg prenosioca Božje Riječi.” q
Edina SMAJLAGIĆ
Izložba ebru slika Ismete Sedlovski
Prva ebru slikarica u RH, Ismeta Sedlovski, pozdravila je prisutne te se zahvalila organizatoru na pozivu. “Za ebru tehniku niko
ovdje nije čuo, za naše područje ovo je nešto novo. Nisam željela
biti prva, ali se dogodilo. Dogodila se ebru s mojih putovanja po
Istoku.” S ovom tehnikom se autorica prvi put susrela u Konji u
RUJAN 2014.
Ismeta Sedlovski (u sredini)
13
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
DANI BOŠNJAČKE KULTURE U BUZETU: SJAJAN SPOJ BOŠNJAČKE I ISTARSKE GLAZBE I FOLKLORA
Promocija bošnjačke kulture
U nedjelju, 7. rujna 2014., u Buzetu su, drugu godinu za redom,
održani Dani bošnjačke kulture. Izvrstan program obilježen je ne samo s prezentacijom bošnjačke kulture kroz poeziju, sevdalinke, plesove i igre, nego i izvedbom istarskih narodnih plesova, pjesama i
stihova istarskih pjesnika. U raznovrsnom i veoma zanimljivom programu sudjelovali su Folklorna skupina “Buzetski biseri”, Folklorno
društvo “Pazin” iz Pazina, KUD “Ivan Fonović Zlatela” iz Kršana, vokalna skupina “Vetta” iz Vrha, vokalne skupine Nacionalne zajednice
Bošnjaka Bujštine, KUD “Kršanski ljiljani” iz Kršana, KUD “Đulistan” iz
Labina i KUŠD “Behar” iz Kopra. Ukupno je sudjelovalo 250 izvođača.
Brojni gledatelji su nakon programa degustirali tradicionalna
bošnjačka jela – slana (pite, burek i ostala) i slatka (baklave, tulumbe, hurmašice, tufahije i druge slastice), koja su pripremile Bošnjakinje iz Buzeta, Labina, Kršana i Kopra. Bošnjaci Istre su ponudili
1.000 baklava, hurmašica i tulumba, dok su od slanih jela prednjačili bureci, sirnica, bamija i razne pite. Predstavljen je i bošnjački
ćevap te tradicionalni izgled bošnjačke kuće. Ukupno je podijeljeno
100 kilograma ćevapa u lepinjama.
U okviru festivala bošnjačke glazbe, običaja i gastronomije
ispred buzetskog hotela “Fontana” na zasebnim štandovima predstavljena je izdavačka-informativna djelatnost KDBH “Preporod” iz
Zagreba, kao i bosanskohercegovačke rukotvorine buzetskih Bošnjakinja. Zabavni program trajao je do kasnih poslijepodnevnih sati
uz nastup poznatog istarskog sastava “Mrga Band” iz Labina.
Dani bošnjačke kulture postali su dio turističke ponude Buzeta
i uvršteni su u program obilježavanja gradskog praznika i Subotine.
Rujanskom manifestacijom Bošnjakinje i Bošnjaci Buzeta predstavili su samo jedan dio bogatog kulturnog stvaralaštva bošnjačke
nacionalne manjine u Istri, a svojim nastupom na svojevrstan način
obogaćuju i kulturni identitet Istre.
“Nedavno sam bio u Njemačkoj i Švicarskoj i govoreći o Istri
rekao sam da su najveće bogatstvo Istre ljudi, ljudi koji jedni druge
ne pitaju koje si narodnosti, nacionalnosti, već samo kakav si čovjek. Temeljne vrednote Istre su rodna i vjerska ravnopravnost,
antifašizam, suživot, i stoga manifestacije kao što su Dani bošnjačke kulture u Buzetu, služe da ljudi jedni druge bolje upoznaju kroz
tradiciju, kulturu, gastronomiju”, istaknuo je istarski župan Valter
Flego na otvaranju tradicionalne manifestacije Dani bošnjačke kulture Buzet 2014.
“Lako je graditi i čuvati različitost u sredini kojoj različitost nije
mana, nego vrlina i spremna je prihvatiti i podržati sve zdrave i kvalitetne programe koji teže ka različitosti i sinergiji s lokalnim kulturnim
identitetom. Mi želimo da nadograđujemo jedni druge i međusobno
se obogaćujemo Na taj način okolinu činimo još bogatijom i kvalitetnijom. Mi se moramo predstaviti da se upoznamo, da bi kvalitetno
mogli graditi i našu budućnost”, rekao je Muhamed Muratagić, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice Buzeta, predstavnik bošnjačke nacionalne manjine za grad Buzet te predsjednik Koordinacije
predsjednika Vijeća i predstavnika bošnjačke nacionalne manjine
Istarske županije. “Cilj Dana bošnjačke kulture je da se na kvalitetan
način manjina predstavi svojim sugrađanima i građanima Istarske
županije i da uspostavi suradnju sa čuvarima istarske tradicijske i kulturne baštine. U tome smo i uspjeli.”
14
Dani bošnjačke kulture u Buzetu
Prema zadnjem popisu stanovništva u Buzetu živi 220 Bošnjaka
i Bošnjakinja, no toliki broj se deklarirao i kao Muslimani, odnosno
Muslimanke. U Istri živi oko 6.000 Bošnjakinja i Bošnjaka, ali se računa da ih ukupno ima desetak tisuća, ako se uzme u obzir da se
znatan broj izjasnio kao Muslimani, Hrvati i ostali.
U programu Dani bošnjačke kulture u Buzetu uživao je i buzetski gradonačelnik Siniša Zulić, izrazivši zadovoljstvo da je upriličen
u sklopu rujanskog obilježavanja Dana grada Buzeta. Gradonačelnik je rekao da će Buzet i u buduće nastaviti pružati potporu ovakvim manifestacijama. S ponosom je istaknuo da je u nedavnoj vrlo
obuhvatnoj analizi hrvatskog izdanja poznatog svjetskog biznis magazina “Forbes”, Buzet svrstan među 15 najpoželjnijih sredina za
život i poslovanje u Republici Hrvatskoj, a na ljestvici gradova najotpornijih na krizu Buzet je uvršten u top 20. q
Asim ČABARAVDIĆ
PREPORODOV JOURNAL 167
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
9. FESTIVAL BOŠNJAČKE KULTURE U ISTRI
“Bulbuli” u Rovinju
U rujnu 2014. Rovinj je imao bogata kulturna i sportska događanja
koja su se održavala povodom Dana grada Rovinja i blagdana Svete
Eufemije. Sportska događanja su bila upriličena u toku dana, a u večernjim satima održavala su se kulturne manifestacije, gdje su i nacionalne manjine Istre svojim programima obogatile ovo događanje.
Zapaženi program je ponudila Zajednica Talijana i njihovih prijatelja koji su se okupili u subotu, 13. rujna 2014. godine, na tradicionalnom druženju pod nazivom “Serata in famiglia”. Paralelno s ovim
događanjem održavala su se još dva značajna programa – deveti po
redu Festival bošnjačke kulture u Istri, a u crkvi Svete Eufemije nastupio je rovinjski Komorni zbor “Rubino”, koji je na međunarodnom
natjecanju proglašen najboljim u izvođenju sakralne glazbe.
Na gradskom trgu održavao se nezaboravan program – 9. Festival bošnjačke kulture u Istri. Pored toga što je Festival imao kulturnu zadaću, bio je i humanitarnog karaktera, prikupljena sredstva su
išla za liječenje teško oboljelog Mirsada Šabića iz Rovinja. Program
je pratio veliki broj Rovinjana i znatiželjnih turista. Voditeljica programa bila je Jasmina Huskić Brenelli koja je najavila folklornu sekciju “Merak” iz Raše, Jasminu Makotu, Preporodove “Bulbule”,
KUD “Plesarin” iz Rovinja, Vokalnu skupinu Nacionalne zajednice
Bošnjaka Bujštine iz Umaga.
“Merak” je na osebujan način, vrlo vješto i uvježbano, gledatelje počastio spletom igara iz Bosne. Iako su nedavno oformljeni,
“Merak” je već gostovao u nekoliko gradova Istre i BiH. Ovo mlado
Društvo dobitnik je priznanja za doprinos u očuvanju kulturne baštine Općine Raša. Talentirana Jasmina Makota je izvedbom a capella pjesama “Emina” i “Ah, što ćemo ljubav kriti” očarala prisutne
svojom neuobičajenom i originalnom interpretacijom sevdalinki.
Nositelj programa je bilo KDBH “Preporod” iz Zagreba sa svojim
ženskim multietničkim zborom “Bulbuli”, pod vodstvom Ismeta
Kurtovića. “Bulbuli” njeguju sevdalinku, tradicionalnu urbanu pjesmu Bosne i Hercegovine. Zbor broji oko 30-ak članica, zaljubljenica u sevdalinku, kao i tri glazbenika. Članice su porijeklom iz svih
krajeva nekadašnje Jugoslavije, a druženjem i na probama koje se
održavaju svakog četvrtka doprinose multikulturalnom ozračju ne
samo “Preporoda”, u kojemu djeluju još od njegovog osnutka, nego sudjeluju u uobličavanju multikulturalne mape svoga Zagreba.
“Bulbuli” su originalnom interpretacijom sevdalinki izazivali oduševljenje publike u svim većim mjestima u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji,
Crnoj Gori, Češkoj itd., s posebnim aranžmanima njihovog voditelja
Ismeta Kurtovića. Oslobođeni izvorne vokalno solističke interpretacije, takvi aranžmani doimlju se suvremenim, te izuzetno bliskim
i današnjim slušateljima. Za razliku od individualnog pjevanja,
zborsko pjevanje je zahtjevnije, koje ima svečarska obilježja, sevdah na ovaj način zvuči uzvišenije, dobiva novo suvremenije ruho,
ali smisao i poruka sevdalinke ostaje ista. Zato nastupi “Bulbula”
svaki puta plijene obične slušatelja i glazbenu struku koja im daje
vrlo dobre ocjene. Sevdalinka interpretirana na ovaj način ne postaje samo dio kulturne baštine Bošnjaka i Bosanaca nego svojom
univerzalnošću postaje dio glazbene suvremenosti. Šefteli sokaci
su se iz bosanske pitomine preslikali na rovinjsku rivu pa su su tanahne melodije sevdaha sljubile s lahorom toplog maestrala. A rumen šarenike jabuke i njen davni miris ušao u dušu onih koji u toploj rujanskoj noći život ćute srcem, u ljepoti ljudske duše i riječi
RUJAN 2014.
Nastup “Bulbula” u Rovinju
vide smisao postojanja. Zato su važna ovakva kulturna susretališta
u kojima se kroz različitost dolazi do praiskona i samoga sebe, ali i
razumijevanja i uživanja u drugoj kulturi i tradiciji.
KUD “Plesarin” iz Rovinja je na poseban način dočarao istarsku
folklornu baštinu, što je izazvalo oduševljenje kod publike. Vokalna
skupina Nacionalne zajednice Bošnjaka Bujštine iz Umaga jako je
dobro interpretirala nekoliko sevdalinki. Vrijedne članice Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre su po dobrim bosanskim adetima počastile goste vrsnim bosanskim delicijama. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
ZAVRŠNA SVEČANOST 9. FESTIVALA BOŠNJAČKE KULTURE
U ISTRI
U subotu, 20. rujna 2014., u Domu hrvatskih branitelja u Puli održana je završna svečanost 9. Festivala bošnjačke kulture u Istri. Bogato osmišljeni program u kojemu su se nizale sevdalinke u izvedbi različitih vokala – od Jasmine Makote, pjevačice baršunastog glasa, koja je
s notom modernizma izvodila jedne od najljepših ikada napisanih
sevdalinki, preko Zanina Berbića, koji je samo za ovu priliku doputovao iz Sarajeva i na tradicionalnom instrumentu sazu, ne odstupajući
ni trenutak od tradicionalne izvedbe sevdalinki, oduševio prisutne, do
jedinstvenog Ibrice Jusića, čija je izvedba sevdalinki vratila posjetitelje
u najljepše dane djetinjstva.
Folklorna skupina “Merak” iz Raše
Ljepotu narodnih nošnji, izvodeći koreografije, prikazale su folklorna skupina “Merak” iz Raše i KUD “Vodnjan” iz Vodnjana. Veliki
doprinos uspješnom završetku 9. Festivala bošnjačke kulture u Istri
dale su i vrijedne članice Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre, koje su
pripremile bogatu trpezu s tradicionalnim bosanskim jelima. q
15
HRVATSKA
UZ NESLUŽBENU PREDIZORNU KAMPANJU RUJAN 2014. OBILJEŽILA JE BITKA ZA SISAČKU RAFINERIJU
Vlada i Siščani dobili prvu bitku
Predizborna kampanja za predsjednika RH, iako još zvanično
nije počela, stalno se provlačila kroz medije u Hrvatskoj. Glavne
zvijezde su bili aktualni predsjednik Ivo Josipović, koji je čak krenuo
i u razradu ustavnih promjena o kojima je dosta škrto govorio, te
HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović. Oni su se, možemo reći, diskretno prepucavali, a rezultat njihovog marketinga je
taj da ankete još uvijek prednost daju aktualnom predsjedniku.
Turistička je sezona završila, još ne znamo njezine rezultate, međutim, ono što se moglo čuti od turističkih djelatnika nije bilo ohrabrujuće. Rujan 2014. je počeo opet s kišom i o nekoj velikoj postsezoni
nije bilo govora, ako izuzmemo neke destinacije. No da ne bude baš
dosadno slušajući predsjedničke kandidate, pobrinuli su se Vlada RH i
MOL koji se već dugo spore oko upravljačkih prava u INA-i. Početkom
rujna počeo je arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom za
rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu koji je pokrenuo
MOL. “Od arbitražnog suda očekujem točnu, i presudu u skladu sa
svim pravilima i međunarodnim pravom. To je jedino što u ovom trenutku možemo očekivati”, poručili su iz Ministarstva gospodarstva RH.
MOL je arbitražni postupak pokrenuo 26. studenoga 2013., a
kao razlog tada je naveo kršenje određenih obveza i postupaka u
vezi s MOL-ovim investicijama u Hrvatskoj. Zahtjev za arbitražu
podnesen je protiv hrvatske vlade putem pravnog zastupnika, međunarodnog odvjetničkog ureda Weil, Gotshal & Manges, u skladu
s Ugovorom o energetskoj povelji. Mađarski partner u INA-i smatra
da hrvatska vlada nije ispunila obveze iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju i njegovih dodataka na koje se obvezala početkom 2009. Država se tada obvezala da će od INA-e preuzeti skladištenje i prodaju plina i otkupljivati cjelokupnu INA-inu domaću
proizvodnju plina po tržišnim cijenama, u razdoblju od 15 godina.
MOL tvrdi da je zbog vladina nepoštivanja tih odredbi pretrpio štetu od najmanje dvije milijarde kuna.
Nakon MOL-ova pokretanja arbitražnog postupka, hrvatska je
Vlada 17. siječnja ove godine podnijela arbitražnu tužbu protiv
MOL-a Komisiji UN-a za međunarodno trgovačko pravo (UNCCITRAL) u Ženevi kojom traži da se proglase ništavnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u INA-i i glavni ugovor o plinskom poslovanju. Hrvatska traži i naknadu štete koja je nastala kao
posljedica tih ugovora. Hrvatskoj vladi kao argument služi pravo-
I dok se arbitrira u Washingtonu (ovdje moramo reći i da Mađari nisu tu bez izgleda jer je Sanaderova vlada potpisala ugovor da se
samo tu može održati arbitraža) te se čeka i ona u Ženevi, mađarski
je partner koji ima upravljačka prava, krenuo u postupak zatvaranja INA-ine rafinerije u Sisku. Šokirani sisački radnici, ali i njihovi
sugrađani rekli su da bi to bio zadnji čavao u lijesu sisačkog gospodarstva i Siska. Naime, taj je nekoć jaki industrijski grad doživio gašenje velikog broja tvornica i ukidanje 15-ak tisuća radnih mjesta
od početka 90-ih godina prošlog stoljeća.
Iz INA-e je poslano priopćenje u kojem je stajalo kako “INA provodi stratešku analizu postojeće situacije na rafinerijskom tržištu,
te analizu svog rafinerijskog sustava što je dio redovnog poslovnog
procesa. U ovom trenutku sve mogućnosti vezane za potencijalne
promjene u rafinerijskom poslovanju su otvorene. Ukoliko i kad relevantna tijela kompanije donesu odluku, ista će biti pravovremeno komunicirana javnosti”.
Predsjednica sindikata naftne djelatnosti INAŠ, najvećeg sindikata
u INA-i, Maja Rilović, rekla je da je “sada sasvim izgledno da se uskoro
namjerava obustaviti proizvodnju Rafinerije nafte Sisak. Time bi se nastavila devastacija domaće proizvodnje, nepovratno izgubilo 800 radnih mjesta i počinila nepopravljiva šteta za radnike i brojne kooperante vezane uz poslovanje rafinerije. Posljedice takve odluke bile bi nesagledivih razmjera za gospodarstvo jedne od najsiromašnijih hrvatskih županija, cijele regije i Hrvatske”. Napomenula je da MOL ima
obaveze koje je preuzeo dioničkim ugovorom o strateškom partnerstvu prilikom kupovine prvog paketa dionica INA-e, a one su vezane i
za sisačku rafineriju. Osim toga, taj bi se potez INA-inog rukovodstva,
smatra ona, negativno odrazio na energetsku neovisnost i gospodarsku stabilnost Hrvatske. “Već dulje vrijeme upozoravamo da se Rafinerija Sisak pretvara u skladište derivata iz Mađarske i proizvodi četiri
puta manje od stvarnih mogućnosti, a čini se da se sada želi provesti i
najcrnji scenarij. Čini se da MOL nema nikakvu namjeru izvršiti svoju
Maja Rilović, predsjednica sindikata naftne djelatnosti INAŠ
Prosvjed radnika INA Rafinerije nafte u Sisku
16
moćna presuda bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu za uzimanje mita od predsjednika Uprave MOL-a Zsolta Hernadija, nakon čega su upravljačka prava prepuštena MOL-u.
Šokirani radnici
PREPORODOV JOURNAL 167
HRVATSKA
obavezu modernizacije, nego sustavno uništava i gasi domaća rafinerijska postrojenja. U zemlji koja vapi za proizvodnjom, MOL ne investira, nego devastira. Budući da je Vlada RH u arbitraži tražila da se do
okončanja pregovora s MOL-om zaustave sve strateške odluke, u koje
svakako spada i gašenje rafinerija, očekujem da će se drugi veliki dioničar suprotstaviti i zaštititi vitalne gospodarske interese RH i brojna
radna mjesta u Sisku. Eventualno zatvaranje Rafinerije u Sisku stvorilo
bi potrebu za dodatnim uvozom derivata i daljnji gubitak tržišta i pad
tržišnih udjela i konkurentnosti INA-e, slabljenja ekonomskog položaja
INA-e i njezinog strateškog energetskog značaja u regiji. Ovo je bi bila
samo još jedna u nizu destruktivnih odluka o budućnosti INA-e”, ustvrdila je u svom priopćenju Rilović.
Atmosfera se ponovo bila užarila, a ni hrvatska vlada nije stajala sa strane, nego je poduzimala korake kako da se spriječi gašenje
rafinerije. U posljednjoj dekadi rujna 300 radnika Rafinerije nafte
Sisak došlo je pred zgradu INA-e u Zagrebu skandirajući “Ne damo
INA-u!” “Mi smo svoje obavili, bili smo kod zgrade Uprave INA-e
kako bismo im poručili što se događa i da nećemo dopustiti samo
tako da ugase rafineriju i da se naši životi ugase”, kazao je glavni
povjerenik sindikalne podružnice Rafinerije nafte Sisak Željko Jurašinović. Izrazio je razočarenje zato što im se nitko od članova Uprave tvrtke nije obratio, Jurašinović je najavio da će aktivirati Krizni
stožer za zaštitu Rafinerije ukoliko se ostvari crni scenarij, odnosno
donese odluka o gašenju proizvodnje.
Pritisak na Upravu INA-e
Radnici su u Zagreb došli izvršiti pritisak na na Mađare jer je taj
dan zasjedala Uprava tvrtke, te su time Vlada i radnici, kao rijetko
kad, zajednički djelovali. Nakon višesatnog zasjedanja, Uprava nije
donijela odluku o sudbini sisačke rafinerije, s obzirom da su hrvatski
članovi Davor Mayer, Niko Dalić i Ivan Krešić, kada je na dnevni red
došla ta točka, napustili sjednicu i tako srušili kvorum. To je, bez ikakve sumnje bilo prema uputi ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka,
jer da su ostali na sjednici i da su dali svoje glasove protiv gašenja
rafinerije, time ne bi mogli spriječiti mađarsku namjeru o zatvaranju
rafinerije, s obzirom da glas predsjednika Uprave INA-e Hernadija
vrijedi dvostruko, također prema ugovoru iz Sanaderove ere.
Uprava jerazmatrala prijedlog da se nastave daljnja ulaganja samo
u riječku rafineriju i da se prerada odvija isključivo tamo, dok bi se sisačka rafinerija pretvorila u distribucijsko-logistički centar. Također bi
se razmotrile i druge tržišno održive opcije, odnosno partnerstva kako
bi se smanjio gubitak radnih mjesta. Hrvatski članovi Uprave nisu bili
sigurni je li takav prijedlog u skladu sa Zakonom o energiji.
Zasjedao je i Nadzorni odbor INA-e. Sjednica je trajala šest sati,
a zaključeno je da Uprava INA-e ne može donositi odluku o zatvaranju Rafinerije Sisak dok god ne bude napravljena nova strategija
razvoja cijele kompanije. “Vezano uz raspravu o strategiji rafinerijskog poslovanja te o predloženim mjerama kojima bi se postiglo
održivo i profitabilno poslovanje, imajući na umu kako je održavanje postojećeg operativnog modela segmenta Rafinerija i marketinga uzrok znatnih gubitaka u INA-i, Nadzorni odbor poziva Upravu da finalizira strategiju rafinerijskog poslovanja i cjelokupnu strategiju kompanije u najboljem poslovnom interesu INA-e”, priopćeno je nakon sastanka Nadzornog odbora. Upravi je sugerirano da
se posebno obrati pažnja na socijalnu odgovornost i korektno postupanje prema svima na koje bi predložene odluke potencijalno
utjecale. “To uključuje otpremnine, ali i razvijanje dodatnih mogućnosti za lokalno zapošljavanje te mogućnosti razvijanja alternativne industrijske proizvodne aktivnosti na lokaciji u Sisku uzimajući u
obzir sve zainteresirane strane”, navedeno je u priopćenju.
RUJAN 2014.
TRAJEKTI NE MOGU U LUKU
Koliko je neodgovornosti u našoj zemlji pokazuje primjer izgradnje pristaništa u Gaženici kod Zadra. Naime, potrošene su stotine milijuna eura da bi se shvatilo da je pristanište previsoko za trajekte. To
je shvaćeno tek u rujnu ove godine na testiranju pristaništa. Tako će
tek izgrađeno pristanište u Gaženici biti potrebno prilagođavati jer
nije izgrađeno za trajekte čije je pristajanje na toj lokaciji najavljeno.
Pokazala je to proba s trajektom SIS, koji ima nisko ležište rampe, no
ni veći trajekti kao što su primjerice Juraj Dalmatinac, Mate Balota,
Jadran i Sv. Krševan nisu znatno drugačiji.
Siniša Hajdaš Dončić, ministar pomorstva, prometa i infrastrukture RH
Nepredvidivi problem koji je otkriven neposredno pred otvaranje
luke Gaženica za trajektni promet neminovno će zahtijevati dodatne
radove, što znači i dodatni trošak. Sve upućuje na to da se nova luka u
Gaženici projektirala za neka buduća vremena, za pristajanje kruzera
i velikih brodova znatno većih od onih koji prometuju u zadarskom
akvatoriju kojima raspolaže Jadrolinija.
“Što reći?! Ovo je još jedan u nizu totalnih apsurda Hrvatske. Cijeli
svoj mandat, ove dvije i pol godine, bavim se rješavanjem megalomanskih, nefunkcionalnih i ekonomski samoubilačkih projekata. Bavim se
rješavanjem grijeha prošlosti koje su mi ostavili moji prethodnici u svim
resorima koje ovo ministarstvo pokriva. Riješili smo do sada brojne takve probleme, primjerice, u cestogradnji, pa ćemo i ovaj u Gaženici.
Izvedbom čeličnih konstrukcija taj će se problem otkloniti i tako omogućiti da trajekti mogu pristati”, rekao je Siniša Hajdaš Dončić, ministar
pomorstva, prometa i infrastrukture RH. Naglasio je kako do ovog problema zapravo nije smjelo ni doći. A došlo je, kaže, zbog nesposobnosti
i nesmotrenosti onih koji su 2006. godine krenuli u projekt luke Gaženica. U Lučkoj su upravi Zadar najavili da će do sredine listopada 2014. sve
biti usklađeno za početak funkcioniranja nove luke. q
No stručnjaci kažu da ovaj hrvatski manevar ne može dugoročno
dati rezultat, ali je dobro došao kao predah pred slijedeće bitke za
hrvatsku naftnu kompaniju. U tom smislu u Vladi, barem tako tvrde,
čine sve da se konačno izmijeni nepovoljan ugovor koji je potpisan
pod utjecajem Sanadera, a s druge strane, spominju se i neki kupci
mađarskih dionica u INA-i, od koji su posebno zainteresirani ruski
naftaši. Međutim, Hrvatska ima problem što bi takva kupnja bila u
suprotnosti s ruskim interesima, pa ako i MOL odluči prodati svoj
udio, teško je vjerovati da će se moći naći partner iz Rusije.
Možemo reći da su Vlada i Siščani dobili prvu bitku nakon mađarske ofanzive na sisačku rafineriju. No da je sudbina zapravo obiju hrvatskih rafinerija neizvjesna potvrđuje to što MOL ima svoje
dvije modernizirane rafinerije u Poljskoj i Mađarskoj, te bolji poznavaoci ove situacije smatraju da MOL hrvatske rafinerije zapravo
ni ne treba. S njihove točke gledišta, interes je jasan, no hrvatski je
interes drugačiji pa će ovdje politika i dalje igrati glavnu ulogu. q
Edis FELIĆ
17
HRVATSKA
DAN NACIONALNIH MANJINA GRADA ZAGREBA
Veliki trud – pokisnuo!
“Nadam se da naš današnji petosatni program obilježavanja
Dana nacionalnih manjina grada Zagreba neće pokvariti kiša”, ponovili su i voditeljica programa Henrika Vilović, u ime organizatora
Koordinacije vijeća nacionalnih manjina grada Zagreba, a i sam
predsjednik Koordinacije, Zoltan Balaž Piri, u nedjelju, 14. rujna
2014. pred paviljonom na zagrebačkom Zrinjevcu. Nije, međutim,
bila dostatna ZET-ova limena glazba i umilna Robićeva pjesma o
“bijelim letačima nad gradom” jer je kiša neumoljivo nastavila lijevati. Alternativna dvorana, prostor za sudionike koji su se cijelu
godinu pripremali za tu smotru, nije, na žalost, bio osiguran ove
godine!
Etnolozi i glazbenici znaju, a djelatnici KUD-ova pogotovo, koliko truda valja uložiti tokom godine u uvježbavanje nastupa. I, uostalom, koliko vrijede prelijepe nošnje što su ih generacijama oplemenjivali naši preci. Svi oni divotni uresi na rubinama, sve tvarno i
duhovno bogatstvo koje simboliziraju te koliko-toliko uščuvane i
održavane, s ponosom nošene nošnje. One su potvrda našeg trajanja u različitosti, tolerancije i kreativnosti kao i obilježja pojedinih
nacionalnih skupina kojima se često u Europi volimo pohvaliti.
Marljivi zagrebački entuzijasti (a u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji je danas prijavljenih 18 nacionalnih manjina koje djeluju u
raznim oblicima) imaju eto tu jednu prigodu pokazati svoj veliki
trud većinskoj naciji glavnog hrvatskog grada. Oni su čuvari nošnji i
kultura plesa i pjevanja, osebujnosti kulinarstva, trude se čuvati
svoje nacionalne jezike i objavljivati svoje tiskovine. Sve bi te specifičnosti valjalo, zato, barem tih planiranih pet sati koliko je organizator ponudi građanima/ankama grada Zagreba da ih upoznaju,
osigurati od neželjenih vremenskih nepogoda. Jer, u pitanju su,
počesto već teško razumljive u ovo naše globalizacijsko, unificirano
vrijeme, neizmjerno složene tradicije. Privrženošću nekoj tradiciji i
preživjeloj kulturi oblikovanoj kroz stoljeća manjinske skupine potvrđuju i dio svoje različitosti, svog identiteta. Šarolikost njihova
miraz je na koji zaboravljamo ovako uniformirani u industrijsku
odjeću i veletrgovačku ponudu svjetske glazbe i plesova.
18
“Cilj ove manifestacije je da se nacionalne manjine glavnoga
grada, barem jedanput godišnje, predstave svojim sugrađanima.
Da pokažu što rade tijekom godine i to kroz ples, pjesmu, rukotvorinama, tiskovinama pa i delicijama karakterističnim za njihovu nacionalnu manjinu.», pozdravljajući sugrađane u Zagrebu”, kazao je
Zoltan Balaž Piri i zahvalio se djelatnicima veleposlanstava i veleposlanicima koji su došli poduprijeti i čestitati sudionicima njihov Dan
nacionalnih manjina Grada Zagreba. Posebno se zahvalio toga dana odsutnom gradonačelniku grada Zagreba, Milanu Bandiću, a
koji, tradicionalno, od osnutka Koordinacije 2003. godine, i financijski podupire tu priredbu. Zahvalio je i svim predstavnicima Vijećā
nacionalnih manjina, predstavnicima brojnih udruga, kao i Odboru
za nacionalne manjine grada Zagreba, Uredu za nacionalne manjine grada Zagreba, posebno Savjetu za nacionalne manjine RH. Poželio je i dobrodošlicu gostima, predstavnicima nacionalnih manjina iz Osijeka. Također i Turističkoj zajednici Grada, kao i limenoj
glazbi Zagrebačkog električnog tramvaja.
U ime odsutnog gradonačelnika Zagreba sudionike Dana nacionalnih manjina grada Zagreba pozdravila je dogradonačelnica Vesna Kusin, koja je i otvorila manifestaciju sljedećim riječima: “Dan
nacionalnih manjina grada Zagreba iznimno je važan događaj jer
svjedoči o djelovanju 18 nacionalnih manjina u Gradu, a time i o
blagu Zagreba jer nas obogaćuju svojom kulturom. Kada se Europska unija počela širiti i zastupati ideje zajedništva, iskazivala je i
potvrđivala upravo bogatstvo različitih nacija koje joj se pridružuju,
bogatstvo njihove raznolikosti. Naš grad se već tada dičio i pokazivao takvo svoje bogatstvo, zahvaljujući vašem djelovanju. Bogatstvo ste svoga grada, svojom tradicijom i kulturom, a koju su nekada nazivali pasatizmom. Svjedočite o svojem identitetu i doprinosite da ovaj grad, pa potom i šire, i vašu domovinu Hrvatsku, neprekidno, vani, očitavaju kao državu koja potiče i razvija različite kulture. U tom smislu i gradonačelnik, a i Grad Zagreb, podržavat će vas
i nadalje u vašem radu. Vjerujem da nas kiša neće omesti u svečanom događanju.”
PREPORODOV JOURNAL 167
HRVATSKA
Iz prezentiranog programa
Ne znamo koliko su riječi ohrabrenja mogle okuražiti prve izvođače, plesače i pjevače, češku dječju folklornu skupinu “Zagrebačkog sunčeka” i “Djeteline” jer ih je pri nastupu kiša dobro “oprala”.
Veselje djece, njihovi cvrkutavi glasići nadjačali i su žamor najupornije publike pod kišobranima, a i pljusak. U paviljonu je za klavirom
slovensku manjine predstavio pijanist Marko Žerovnik, ali zato plesačima/icama u raskošnim, šarenim nošnjama Bugarske iz folklorne skupine “Mizija” nije bilo lako plesati ispred vodom natopljenog
paviljona. Goste iz Bilja i Osijeka, uz glazbeni sastav “Kranz” također je smočila kiša, ali se nisu smeli, kao niti pjevači mađarskog
KUD-a “Ady Endre”.
Ovogodišnja je konferansa Dana nacionalnih manjine grada Zagreba uvela jednu zgodnu novinu: najavu nacionalnih skupina uz
koju se ponešto reklo i o tradicionalnoj odjeći u kojoj su skupine
nastupale. “Vodoravni nabori na rukavima, gaćama, suknjama,
maštoviti uresi u vidu uzica, vrpci, mašlija... s kovanim pločicama,
raznorodnim vezovima, često urešenim zlatovezom ili srmom...
marame, komplicirano izrađene i urešene krune, pa paučinasto
čipkasta tkanja na rukavima, oko vrata, zlatovezi, složene frizure u
koje se upliće cvijeće i drugi ukrasi. Poculice i kapice itd., krlaci,
šeširi, šajkače... torbice, prsluci, zobuni, kožusi, lajbeki i slično, gunjevi, dimije, čakšire iz čoje, da spomenemo i raznovrsnost
obuće:opanci, obojci, čizme, klompe, nanule, papučice...”
A cijelo je vrijeme trajanja te manifestacije godišnjeg predstavljanja 18 zagrebačkih nacionalnih manjina – na to duhovno
nam blago, na malene i odrasle plesače i na pjevače (i kad su bili
pod krovom paviljona), na štandove na koje su se potrudili donijeti svoje specijalitete, svoja nacionalna pića, tiskovine i suvenire
kojima se ponose, na baštinu koju čuvaju i oplemenjuju - nemilice
škropila kiša!
Kako na crnogorske, albanske, ukrajinske, makedonske i rusinske (Montenegrov pjevački zbor, vokalno-instrumentalni albanski KD “Shkendija”, plesno-folklornu skupinu Ukrajinaca/ki
KPD “Andrij Pelih”, makednosko KD “Ohridski biser”, te njihovu
maestralnu vokalnu grupu “Momi biseri” i vješte plesače Folklorne skupine “Kitka”, također i rusinsko KUD “Joakim Govlja” iz Mikluševaca i njihovu Dječju folklornu skupinu), tako i na slijedom:
Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Sevdah” i Preporodov
ženski pjevački zbor “Bulbuli”. Zborovođa Ismet Kurtović, iznerviran, i u ime poniženih pokislih pjevačica, protestirao je, zatraživši
od organizatora da se ubuduće pobrine za odgovarajući dostojanstveniji prostor za nastupe manjinskih skupina! Naravno, sevdalinka “Esma đuzel-djevojka” nije zbog toga ni malo lošije zazvučala pa su se, nakon nastupa “Bulbula”, začuli i povici iz publike na
biss!
Bošnjačke predstavnike slijedili su optimistično i Plesna židovska skupina “Or Hašemeš”, pa Pjevački zbor iz Babića kraj Umaga iz
Talijanske unije iz Istre, vatrena Folklorna skupina Udruge “Romski
san”, potom u veselo tkanje šumadijskih nošnji odjevena skupina
srpskog KUD “Prosvjeta”, poljska Kulturna udruga “Kopernik” i njihova Vokalna grupa “Visla”. Također i Ženska vokalna grupa “Rjabinuška”, s rijetko raskošnim lijepim nošnjama Nacionalne zajednice Rusa, te recitatori: Helena Jakovina i Bernard Beneš, studenti
studija slovačkog jezika i književnosti.
Druženje i pjesma sudionika Dana nacionalnih manjina grada
Zagreba i Zagrebačke županije i njihovih gostiju je nastavljeno uz
zajednički ručak. q
Edina SMAJLAGIĆ
RUJAN 2014.
Zagrebački Bošnjaci na Danu nacionalnih manjina grada Zagreba
19
HRVATSKA
KULTURNA MANIFESTACIJA “JEZIK RODA MOGA” (SISAK, 22.-26. RUJNA 2014.)
U čast jeziku i pismenosti
Od 22. do 26. rujna 2014. u Sisku je, drugi puta za redom, održana kulturna manifestacija “Jezik roda moga” kojom je obilježen Međunarodni dan pismenosti i Europski dan jezika. Brojni su ciljevi petodnevne manifestacije: vraćanje tradiciji i pisanoj riječi kao i usmenoj predaji i starim običajima, zatim promocija kulturne raznolikosti
i jezičnog bogatstva te njegovanje interkulturnog dijaloga među
brojnim nacijama koji žive na području Siska i Sisačko-moslavačke
županije. Kroz različite jezike, književne izričaje, pisanu tradiciju, ali i
usmenu narodnu predaju, nastoji se što bolje upoznati pojedine narode. Književne večeri uz hrvatske, bošnjačke, srpske, češke i ruske
pisce, uz brojne literarne radionice i izložbe, početak su, smatraju
organizatori, još jednog kulturnog dijaloga i uzdizanja moralne svijesti. Treba istaknuti da je kulturna manifestacija “Jezik roda moga”
dobila naziv prema čuvenoj pjesmi Petra Preradovića koja veliča snagu jezika, kulturnog naslijeđa i osobnog identiteta.
Manifestacija je održana u organizaciji Narodne knjižnice i čitaonice “Vlado Gotovac” Sisak – ogranak Caprag, zatim vjerskih zajednica, kulturnih društava i udruga nacionalnih manjina. Kroz cijeli tjedan, od 22. do 26. rujna, predstavilo se pet naroda: Hrvati,
Bošnjaci, Rom, Srbi i Česi. Kroz književne večeri, dramatizacije brojnih tekstova, pjesmu te usmenu predaju i običaje, svaki je narod
imao priliku predstaviti svoje nacionalno bogatstvo.
Prvu večer se predstavila hrvatska nacija koja je svoju promociju posvetila profesoru Slavi Strieglu, velikom Siščaninu, umjetniku i
lokal-patrioti Kroz izlaganje književnika i novinara Bogdana Arnautovića pod nazivom “Dijalog života i smrti”, kao i projekciju filma
“Slavo Striegl – portretist rijeka”, odana je počast čovjeku koji je
zadužio svoj grad. U glazbenom dijelu večeri nastupio je vokalni
ansambl HPD “Glorija” iz Siska.
Druga večer, u utorak, 23. rujna, bila je rezervirana za sisačke
Bošnjake koji su bogato kulturno stvaralaštvo predstavili u programu
pod nazivom “Večer sevdaha, poezije i kulturnog stvaralaštva”, koji
je oduševio mnogobrojnu publiku. Program je otvoren modnom revijom narodnih nošnji Bosne i Bošnjaka, nastalih prema replikama
originalnih nošnji, koje su nosili članovi BKUD “Nur”. Kratki video o
Bosni i Hercegovini publika je pozorno pratila slušajući u pozadini
glas voditeljice Alise Goražda, koja je recitirala stihove Enesa Kiševića
iz pjesme “Moja Bosna i tvoja Bosna”. Dramska skupina Medžlisa
Islamske zajednice Sisak, u suradnji s Asemom Kurtović, pripremila je
isječke iz književnih djela i prezentirala svoje točke pod nazivom “O
Bosni na bosanskom jeziku”. Nakon dramske skupine publici su se
predstavile članice Ženskog pjevačkog zbora “Sevde”, koji djeluje pri
sisačko-moslavačkom ogranku BNZH, kao i poznati sevdalija i zaljubljenik u sevdalinku Pavao Anić, koji je prisutne počastio prekrasnim
izvedbama sevdalinki “Siroče sam, na sve mi se žaluje” i “Bosno moja”. Admir ef. Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac, dirnuo je književnu notu interpretacijama svojih pjesama posvećenih Bosni. Program je nastavljen sevdalinkama “Karanfile cvijeće
moje” i “Bosno moja” koje je otpjevao sisački interpretator sevdalinki Mehmed Goražda. Predstavljanje bošnjačke nacionalne manjine
završeno je pjesmom “Za bolje sutra”, koju su izveli svi izvođači programa zajedno s publikom.
Nakon prigodnog kulturno-umjetničkog programa prisutni su
pozvani da pogledaju izložbu bošnjačkih narodnih nošnji, koja je
postavljena u drugom dijelu objekta Narodne knjižnice i čitaonice
“Vlado Gotovac” Sisak – ogranak Caprag, u prelijepo uređenoj Središnjoj knjižnici nacionalne manjine Bošnjaka. Većina nošnji izložena je u etno-radionici Fatime Mršić iz Sanice kod Ključa koja je upoznala publiku s nošnjama i njihovom povijesti. Fatima Mršić se više
od 10 godina uspješno bavi izradom narodnih nošnji svih naroda sa
područja bivše Jugoslavije. Ovi vrijedni odjevni predmeti su s puno
truda i ljubavi rađeni u školskim radionicama. Izložba je otvorena
povodom Međunarodnog dana kulturne baštine, a svi zainteresirani mogli su je pogledati do 7. listopada 2014. godine, kada je ujedno bio i zadnji dan obilježavanja ovogodišnjeg Kurban bajrama.
U srijedu, 24. rujna, pripadnici romske nacionalne manjine posvetili su otvaranju romske police s knjigama na autohtonom romskom jeziku – prve romske police u Sisku, a jedanaeste u Hrvatskoj.
Osim toga, Romi su predstavili narodne nošnje, svatovske običaje
svoga naroda te pjesmu i književni izričaj. Poseban naglasak je stavljen na položaj romske nacionalne manjine u današnjem društvu.
Četvrtak, 25. rujna, bio je rezerviran za srpsku nacionalnu manjinu koju je predstavilo SKD “Prosvjeta” Sisak i KUD “Blinja”. Predstavljeno je stvaralaštvo srpskog naroda nastanjenog na Baniji/Banovini. Pjesme i recitacije su dirnule mnoge, a dramatizacija teksta
za kraj u interpretaciji Dramske skupine “Prosvjete” nasmijala je
mnogobrojnu publiku do suza.
Završne večeri, u petak, 26. rujna, predstavljena je češka nacionalna manjina. Nastupila je pjevačka skupina “Češke besede”, a
sisačkoj publici po prvi puta se predstavila književnica Vĕra
Vystydové koja je promovirala svoju knjigu “Čtyřlety smutek”. q
Ismet ISAKOVIĆ
Pavao Anić i “Sevde”
Izložba bošnjačkih narodnih nošnji
20
PREPORODOV JOURNAL 167
INTERVJU
GORAN BEUS RICHEMBERGH, HNS-OV ZASTUPNIK U HRVATSKOM SABORU
“Međureligijski dijalog je uglavnom glumljen, kao džentlmenski odnosi u britanskim TV serijama, a
zapravo ne postoji. Biskup Košić je ordinarni politički aktivist nacionalističke desnice. Tako da nije nikakvo
čudo tko je njemu 'moralna vertikala'. Njegove izjave i konkretno zauzimanje za Darija Kordića više priliče
uličnim bukačima nego nekome duhovniku. Možda je riječ o nekontroliranome ushićenju zbog povratka
'izgubljene ovce', nekadašnjega sekretara socijalističke omladine, u stado pravovjernih. Vrag će ga znati.
Ali onaj tko doživi da vazda suzdržana Islamska zajednica u Hrvatskoj zatraži njegovo odstupanje s važne
unutarcrkvene pozicije, taj je duboko zaglibio. Zato su ga, navodno, crkveni oci i zamolili da se formalnim
okončanjem mandata na čelu biskupske komisije više ni ne pomisli nuditi za novi.”
Treba stalno čuvati i
širiti prostor slobode
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Najgore od najgorega je to što je veliki broj ljudi
izgubio samopoštovanje i samopouzdanje i zapao
u depresiju
Hrvatska prolazi bolnu i dugotrajnu krizu kojoj se kraj ne nazire. Za probleme hrvatske države i društva obični građani u najvećoj mjeri okrivljuju političare. Jesu li u pravu? Da li bavljenje politikom ruši moralni integritet čovjeka, naročito kada zasjedne na
visoke funkcije?
Uvijek su političke elite najodgovornije za vođenje društva pa i
za njegove krize. Tu nema nikakve dvojbe. Ali i uliznički, žuti i površni mediji obilato su im sekundirali posljednja dva desetljeća. To
je jedna opasna sprega koja je proizvela duboku društvenu krizu,
čiji su ekonomski problemi samo vrh sante leda. Društvo je retradicionalizirano, a primitivne vrijednosti, populističke floskule i laž su
dobile “pravo građanstva” do te mjere da danas imamo zaglupljenu, misaono umornu, dešperatnu i mrgodnu političku naciju,
opljačkanu državu i masu građana ovisnih o njenim jaslama. Masu
kojom se manipulira i kojoj se uspio nametnuti stav da je politika
sazdana od prljavštine kojom se bave samo kriminalci i probisvijeti.
S kojim ciljem? Da se građanima politika, dakle najčasnija djelatnost čiji je smisao rad za opće dobro, ogadi do te mjere da odustanu od izbora i da svoju sudbinu prepuste discipliniranim sljedbenicima dvaju ideoloških polova. Oni će odlučivati u ime svih i osigurati da se ništa ne mijenja. Naravno da među političarima ima i
onih kojima ne biste povjerili ni bicikl na čuvanje i onih koje su
opili moć i pozicija do te mjere da su besprizorno zloupotrebljavali
svoje pozicije pa evo jedan za drugim sad odlaze u Remetinec. Ali
mediji nas uporno zaglupljuju svojim izvještajima kad su takvi psa
izveli u šetnju ili što su kupili na tržnici dok traje istraga. Prostor se
daje i sijačima govora mržnje. Pune su ih i društvene mreže. Ali
kome koristi ridikulizacija politike? Kome koriste nesposobnjakovići, lopovi i muljatori u politici? Tko takve stavlja na svoje izborne
liste, gura na javne dužnosti i promovira u medijima? Oni koji zapravo ne dozvoljavaju nikakve promjene. U takvim okolnostima
ispada da smo svi isti. A nismo. Niti ćemo ikad biti.
RUJAN 2014.
Goran Beus Richembergh, saborski zastupnik (HNS)
Očekuju li hrvatski građani previše od političara? Npr. radna
mjesta i nove tvornice pod direktnom palicom države… u uvjetima liberalnog kapitalizma i tržišne ekonomije. Začarani krug želja, mogućnosti – i “stranih investicija” kojih nema, zar ne?
Najgore od najgorega je to što je veliki broj ljudi izgubio samopoštovanje i samopouzdanje i zapao u depresiju. Za sve naše probleme
uvijek je kriv netko drugi, a od države očajnički tražimo ne samo da
arbitrira, nego pristajemo da sve više upravlja našim životima. Ona
buja, a građani i dalje sve nade polažu u njene resurse. Meni je kao
liberalu to strašno i neprihvatljivo. Državu i politiku koja je zagovara
snažnom i svemoćnom treba suzbiti na prostor garantiranja naše sigurnosti, definiranja što pravednijih zakona i brige o onima koji bez
tuđe pomoći ne mogu, a tjerati je što dalje od naših privatnih života,
gospodarstva, kulture, znanosti i pravosuđa. Treba stalno čuvati i ši-
21
INTERVJU
riti prostor slobode, neovisno govorimo li o poduzetništvu, kulturnim kreacijama, ljudskim pravima ili manjinskim identitetima.
Nama liberalima, koji stalno pozivamo na zdrav razum, nastoje
se začepiti usta etiketama o neoliberalizmu, s kojim zapravo nemamo veze. Paradoks je u tome što neoliberalizam promoviraju upravo oni koji se javno izdaju “čuvarima tradicionalnih vrijednosti”,
neovisno dolaze li s desna ili s lijeva. Konzervativci, zato što im odgovara da neoliberalizam povećava jaz između bogatih, koji upravljaju, i siromašnih, kojima se upravlja, a drugi zato jer zbog vlastite
nesposobnosti pristaju na sve pa i na neoliberalne eksperimente,
naivno vjerujući da će to biti privremeno. Nije to samo naš problem. Čitav je Zapad u tom problemu.
Europska unija nije ni karitativna ustanova ni
trgovina čarobnih štapića
Ekonomski pokazatelji su katastrofalni. Hrvatski BDP je treći
najniži u Europskoj uniji, nalazimo se dužničkom ropstvu, nezaposlenih je blizu 400.000, najnoviji izvještaj Europske komisije kaže da
Hrvatska ima najlošije prognoze za 2015. od svih članica EU. Zbog
“genijalne” ekonomske politike u proteklih 20-ak godina postali
smo “svjetsko čudo” – država bez industrije, ali s brojnim trgovačkim centrima. Jesmo li dotaknuli dno ili bismo mogli još dublje?
Ne znam jesmo li dotaknuli dno. Uvijek strepim od one Mešine
da “i od gorega ima gore”. Grozne su greške napravljene devedesetih. Uništavanje industrije kroz glumljenu privatizaciju, a zapravo
pljačkašku pretvorbu i pristajanje na koncept uslužne ekonomije naše je gospodarstvo, nakon stanovitoga poleta s početka 2000-tih, izbijanjem globalne ekonomske krize 2008. godine bacili na najniže
grane i učinilo potpuno ovisnim o vanjskim faktorima, ponajprije
uvozu i financijskim institucijama u inozemstvu. HDZ je sve strukturne probleme gurao pod tepih, ne rješavajući ni jedan. Sanader i Šuker su nas godinama uvjeravali da krize nema i da je neće biti, dok
nismo upali u vrtlog iz kojega je teško isplivati. Otpornost i održivost
našega nacionalnog gospodarstva je kritično mala i teško je to mijenjati na kratke staze. Volio bih vjerovati ne samo da se upornim i
sinkroniziranim djelovanjem na provedbi nove i nedavno usvojene
Industrijske strategije možemo odlijepiti od dna nego i da su na to
spremni i oni koji su sad u poziciji da odlučuju i oni koji će to biti narednih 10 godina. Aktualni napori na planu razvoja energetike, osobito istraživanja nafte i plina izuzetno su važni za budućnost.
Ono što fascinira i što vjerojatno daje odgovor na pitanje kako to
da u Hrvatskoj nema ozbiljnijih socijalnih nemira je činjenica da Hrvati nikada ranije nisu bili toliko bogati kad je riječ o novcu u bankama i drugim oblicima financijske imovine i vrijednih nekretnina. Suludo zvuči, znam, kraj toliko onih koji su nezaposleni, kojima su blokirani računi, koji žive od socijalnih transfera i pod teretom kredita.
Ali Hrvati, primjerice, u domaćim bankama na oko 400.000 računa
drže preko 170 milijardi kuna vezane štednje. U 20-ak zemalja EU još
preko 7 milijardi. S tim da nemamo podatke za Njemačku, Austriju,
Švicarsku i Lichtenstein za koje se vjeruje da Hrvati u njihovim bankama zapravo drže najveći dio svoje štednje u inozemstvu. Pođimo od
najkonzervativnije moguće procjene da se, kad je riječ o vezanoj
štednji, radi o 200 milijardi kuna. Zamislite da se samo 10% toga novca uputi u domaću potrošnju, a znamo da svaka uložena kuna generira još najmanje 4 kune prometa. To bi dakle moglo biti oko 100
milijardi kuna prometa. Koliko je to novih radnih mjesta? Istoga časa
bi se anulirao deficit Državnoga proračuna i stvorilo još 10-ak milijardi kuna za razvoj ili poticanje gospodarstva, lokalni proračuni bi uprihodovali još barem 10 milijardi kuna, a opća likvidnost gospodarstva
22
bi bila bitno popravljena i oživjelo bi vjerojatno i tržište nekretnina.
No, pitanje svih pitanja je tko će i kako uvjeriti građane da im se to
isplati. Onaj koji to uspije – taj će nas izvući iz krize!
Od ulaska u Europsku uniju građani su očekivali poboljšanje
životnog standarda, nove investicije i radna mjesta. Za sada, ništa od toga. EU je u velikoj ekonomskoj, ali i političkoj krizi. Kakva
su Vaša razmišljanja o svrsishodnosti ulaska Hrvatske u EU?
Europska unija nije ni karitativna ustanova ni trgovina čarobnih
štapića, ali ni “zlatno tele” koje treba divinizirati. Članstvo u EU je
najbolji mogući atest i odličan okvir u kojemu imamo šanse razviti
sve svoje kreativne potencijale. Hoćemo li i možemo li, samo o nama
ovisi. Milijarde eura čekaju naše projekte razvoja. Od poljoprivrede i
zaštite okoliša, razvoja socijalnog okvira i jačanja kapaciteta institucija pa do turizma i kulturnog poduzetništva. Hrvatska je dobro napravila što je pristupila EU. Time se svrstala u obitelj najboljih i najuspješnijih u mnogočemu. Pale su carinske barijere izvoznicima, otvorene su granice i ljudima i znanju i kapitalu. Na žalost, to se dogodilo
baš u vrijeme najveće gospodarske krize koja drži ne samo Eurozonu
nego i čitavu Uniju, koja nam je dominantan trgovinski partner. Kasnili smo s donošenjem strateških razvojnih planova, ništa nije bilo
unaprijed pripremljeno i sve se moralo učiniti u najkraćim mogućim
rokovima. Svakako se više može i mora napraviti ubrzanjem povlačenja sredstava EU fondova, većim sudjelovanjem u znanstvenim i kulturnim projektima, edukacijom i stručnom asistencijom poduzetnicima, lokalnoj samoupravi, udrugama i ustanovama.
U Hrvatskoj je na djelu retradicionalizacija u režiji
nekih desnih političkih stranaka i ratobornih klerika
Ekonomske (ne)prilike se direktno reflektiraju na stanje u
društvu. Svjedoci smo da se u Hrvatskoj u posljednje dvije godine
sve više raspiruje desničarska atmosfera. Po Vašem mišljenju, što
i tko stoji iza takvih događanja? Što je konačni cilj nositelja takvih
društvenih procesa?
Novi uzlet desnice nije samo hrvatska specifičnost. Usiljena pa
i agresivna retradicionalizacija, ksenofobične i šovinističke inicijative javljaju se širom Europe. Neki plebisciti, marševi, huliganizam,
ulično nasilje, klerikalni pokreti, jačanje radikalnih desnih stranaka
i desni populizam općenito danas ugrožavaju dostignute demokratske slobode i standarde i u Francuskoj, Mađarskoj, Slovačkoj,
Nizozemskoj i nekim drugim zemljama. Iščitavam to kao pokušaj da
se duboka gospodarska kriza i kriza povjerenja u političke institucije i mehanizme parlamentarne demokracije iskoristi za nove podjele, manipulaciju osiromašenim građanima i u konačnici za osvajanje vlasti i u sredinama u kojima je radikalizam uspješno bio savladan slomom totalitarnih režima i držan pod kontrolom društva.
U Hrvatskoj je na djelu retradicionalizacija u režiji nekih desnih političkih stranaka i ratobornih klerika, koja prezire pobornike slobode
mišljenja i liberalizma kao ideološkog koncepta. Marširanje referendumima ogoljuje nakanu da se demokratski izabrana vlast ugrozi djelovanjem izvan demokratskih institucija, a stečena prava društvenih
manjina suspendiraju. Od toga nastojanja da nam se kao društvu nametne strah pa do posezanja za nasiljem nije daleko. No takvi pokušaji zasad ne nailaze na relevantniju potporu. Nadam se da ni neće.
Posljednje dvije godine grada Vukovar je opet u centru političkih stranačkih prepucavanja, unutarhrvatskih podjela i međunacionalnih tenzija. Pitanje ravnopravne upotrebe ćiriličnog pisma i
način obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara postalo je
PREPORODOV JOURNAL 167
INTERVJU
Uvijek su političke elite najodgovornije za vođenje društva pa i za njegove krize. Tu nema nikakve
dvojbe. Ali i uliznički, žuti i površni mediji obilato
su im sekundirali posljednja dva desetljeća. To je
jedna opasna sprega koja je proizvela duboku
društvenu krizu, čiji su ekonomski problemi samo
vrh sante leda. Društvo je retradicionalizirano, a
primitivne vrijednosti, populističke floskule i laž
su dobile “pravo građanstva” do te mjere da danas imamo zaglupljenu, misaono umornu, dešperatnu i mrgodnu političku naciju, opljačkanu državu i masu građana ovisnih o njenim jaslama. Masu kojom se manipulira i kojoj se uspio nametnuti
stav da je politika sazdana od prljavštine kojom se
bave samo kriminalci i probisvijeti.
prvorazredno političko pitanje. Kakvo je Vaše mišljenje o uzrocima, načinu rješavanja i generatorima tih podjela u društvu?
Kao da zaboravljamo pitati same Vukovarce kakva rješenja oni
priželjkuju. A kažu mi mnogi od njih da Vukovaru treba dati posla i
radnih mjesta, a Vukovarcima kruh u ruke da što manje budu ovisni
o državi. Jednako tako da treba ukinuti nacionalnu segregaciju u
vrtićima i školama i omogućiti da sve etničke skupine koje u njemu
žive slobodno dišu, a njihova djeca nesmetano uče svoj materinji
jezik i njeguju vlastitu kulturu. Zato mi se sviđa ideja da table budu
na svim manjinskim jezicima. I na njemačkome, koliko god malo
mojih Nijemaca tamo danas živjelo. Jer u tom su gradu više od stoljeća Nijemci bili najbrojnija manjinska skupina. Pa ako njemački
nazivi ne smetaju na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje Nijemci
nisu brojčano relevantna zajednica već pet stotina godina, kome bi
u Vukovaru mogli smetati?
Vukovar je hrvatski i ničiji drugi nikad neće biti, ali će uvijek
pripadati najprije svojim građanima. Vukovarci su već umorni od
tih podjela, stožera, svojatanja i prigodničarskoga pozivanja na njegove, odnosno njihove rane. Dosta im je što žive sa svojom tugom
i jadom, što još uvijek ni ne znaju kud su im zlotvori odveli najmilije
prije 23 godine pa im još samo treba i naša bahatost. Zato ja u Vukovar i na poklonjenje žrtvama na Ovčari idem ljeti. Tada znam da
me nitko neće gurati u svoju kolonu. Što se pak ćirilice tiče, na nju
ili na bilo koje drugo pismo može nasrtati samo nepismen čovjek.
Uostalom, službeno pismo tzv. JNA koja je Vukovar sravnila sa zemljom bila je latinica.
Oni koji osuđene ili prononsirane ratne zločince
dočekuju kao junake crni su talog društva u
svakom pogledu
Ratne rane još nisu zarasle, mnogi zločinci su na slobodi, a
neki su dobili vrlo male kazne za počinjene ratne zločine. Izlazak
Darija Kordića iz zatvora i “veličanstveni” dočeci na zagrebačkom
aerodromu i Busovači su primjeri koji su ostavili crnu mrlju i gorak
okus u međusobnim odnosima između Hrvatske i BiH, ali i između
Bošnjaka i Hrvata. Vrlo malo političara je bilo na prosvjednom
skupu ispred Zagrebačke katedrale – Vi i stranački kolega Ismar
Avdagić. Potpisnik ste i pisma bosanskohercegovačkih i hrvatskih
intelektualaca u kojem ste osudili ponašanje čelnika HDZ BiH i
Kordićevo glorificiranje. Što nam “slučaj Kordić” govori?
RUJAN 2014.
Taj nam slučaj, jednako kao i Šešeljevo puštanje iz Haaga, govori ne samo da pravo i pravda nisu brat i sestra nego i to da se još
uvijek nismo u stanju suočiti s vlastitom prošlošću i onima koji su
legitimnu borbu naroda za slobodu, a u slučaju Bošnjaka i za goli
opstanak, kompromitirali svojim zločinima. Suočavanje je bolno,
ali je neminovno da bi svaki zločin bio prokazan i po mogućnosti
kažnjen te da bi svaka žrtva mogla naći svoj mir ili makar kakvu satisfakciju. Oni koji osuđene ili prononsirane ratne zločince dočekuju kao junake, neovisno o tome dočekuju li ih u Zagrebu, Busovači,
Banjoj Luci ili Beogradu, crni su talog društva u svakom pogledu.
Među njima ima svakakvog polusvijeta, zavedenih ljudi koji misle
tuđom glavom, ali zasigurno i onih koji galamom kriju vlastite mrakove i nečistu savjest.
U kojim sferama “živi” međureligijski dijalog u Hrvatskoj ako
ga sa strane Katoličke crkve predvodi sisački biskup Vlado Košić,
koji o Kordiću govori u superlativima – “nacionalni heroj”, “moralna vertikala”? S druge strane, da li Vas je iznenadio potpuni
izostanak reakcije bošnjačkih političkih stranaka i udruga u Hrvatskoj? I Islamska zajednica je reagirala prilično mlako i sa zakašnjenjem.
Međureligijski dijalog je uglavnom glumljen, kao džentlmenski
odnosi u britanskim TV serijama, a zapravo ne postoji. Biskup Košić
je ordinarni politički aktivist nacionalističke desnice. Tako da nije
nikakvo čudo tko je njemu “moralna vertikala”. Njegove izjave i
konkretno zauzimanje za Darija Kordića više priliče uličnim bukačima nego nekome duhovniku. Možda je riječ o nekontroliranome
ushićenju zbog povratka “izgubljene ovce”, nekadašnjega sekretara socijalističke omladine, u stado pravovjernih. Vrag će ga znati.
Ali onaj tko doživi da vazda suzdržana Islamska zajednica u Hrvatskoj zatraži njegovo odstupanje s važne unutarcrkvene pozicije, taj
je duboko zaglibio. Zato su ga, navodno, crkveni oci i zamolili da se
formalnim okončanjem mandata na čelu biskupske komisije više ni
ne pomisli nuditi za novi.
Vlada RH i HNS zalažu se za europsku perspektivu
Bosne i Hercegovine
Po Vašem mišljenju, kakva je politika Vlade RH prema Bosni i
Hercegovini? Da li je ona iskrena, kao što je npr. bila politika bivšeg predsjednika Stjepana Mesića – ili sve više skreće u neke “pragmatične” vode?
23
INTERVJU
Hrvatska službena politika prema Bosni i Hercegovini već više
od desetljeća se uglavnom zbiva u okvirima razvijanja dobrosusjedskih odnosa i neposredne zainteresiranosti za kulturno-prosvjetnu
autonomiju bosansko-hercegovačkih Hrvata. Hrvatskoj nije i ne
može biti svejedno ni kakva je situacija u Bosni i Hercegovini kao
državi s kojom dijeli najdulju granicu niti kakav je položaj Hrvata
kao konstitutivnoga naroda. Suradnja s institucijama ovako disfunkcionalne države kakva je sada BiH prava je noćna mora i za
obične poduzetnike, a kamo li za diplomate i političare od kojih se
očekuje razvijanje trajnijih i stabilnijih okvira. Otud vjerojatno i neki pragmatični potezi.
No europska perspektiva Bosne i Hercegovine, te njena stabilnost i funkcionalnost za Hrvatsku, ali i čitavu EU u tome svjetlu su
iznimno važno pitanje. Zato je hrvatska diplomacija i pokrenula inicijativu za BiH, koju su preuzeli Velika Britanija i Njemačka, a potom i
sve zemlje članice EU kao svoju. Riječ je o tome da se Bosni i Hercegovini aktivno pomogne u ispunjavanju kriterija za članstvo. Dakle,
ne da joj se daju neki “popusti” ili “gleda kroz prste” tijekom pregovora, nego da joj se stalno bude na usluzi i od pomoći dok bude provodila neophodne reforme i prilagodbe koje je mogu dovesti najprije
do kandidature, a onda u perspektivi i do članstva u EU.
Kako gledate na usku suradnju između hrvatskih i srpskih političara u BiH, na protubosansku osovinu Banja Luka – Mostar koju personificiraju Milorad Dodik i Dragan Čović? Sve češće se govori i o tzv. trećem entitetu, pa i u Hrvatskom saboru. Kakav je
Vaš stav, ali i čelništva HNS-a i predsjednice Vesne Pusić, inače
ministrice vanjskih poslova RH, o “trećem entitetu”, ali i drugim
pitanjima funkcioniranja bosansko-hercegovačke države?
Kad država ne funkcionira onda je legitimno postaviti svako pitanje pa i ono o njenome preuređenju. Druga je stvar što bi koji od
prijedloga koji su na stolu donio, a što bi netragom nestalo. Ideja o
“trećem entitetu” u nekim bi drugim političkim okolnostima vjerojatno imala puno više smisla nego u postojećima. Kad bi postojale
garancije da će se unutarnja bosansko-hercegovačka politička i
društvena dinamika odvijati kroz slabljenje nacionalističkih i destabilizacijskih koncepata onda bi “model tronošca”, kao institucionalni okvir jedne složene države kakva je BiH, imao smisla. No živ je
strah koliko bi se time zapravo trajno razdijelila lena nacionalističkih i u ovim okolnostima još više oslabio položaj građana izvan svojih matičnih entiteta, recimo Hrvata u Bosanskoj Posavini.
Recentni dogovor o uspostavi koalicija nakon nedavnih izbora
sugerira da su se Hrvati, odnosno Dragan Čović koji je dobio mandat da ih zastupa, oduprli faustovskojdvojbi i sirenskom zovu Milorada Dodika. Kad se konstituiraju vlasti na svim razinama znat ćemo više. Što se HNS-a tiče, naš je stav da Bosna i Hercegovina jest i
treba ostati država triju konstitutivnih naroda u kojoj će se poštivati najviša razina ljudskih i manjinskih prava i koja zaslužuje ne samo
europsku perspektivu, nego i aktivnu potporu svojih susjeda na
tom putu.
U BiH su se “dogodili” još jedni Opći izbori, pobjednici su isti
– SDA, HDZ BiH i SNSD. Hrvati su, konačno, dobili “svoga” člana
Predsjedništva BiH – umjesto “bošnjačkog” Željka Komšića, izabrali su “svoga” Dragana Čovića. Da li se time završila “majorizacija Hrvata u BiH”? Dolazi li novo doba – “početak kraja sadašnje
obespravljenosti hrvatskog naroda” – kako reče Karamarko?
Predizborno vrijeme je uvijek pogodno za parole i viku. One koji
ih koriste i nakon izbora treba marginalizirati. Malo je bosansko-hercegovačkim Hrvatima jada što imaju čak dva svoja HDZ-a pa im još
samo treba Karamarko sa svojim da ih do kraja usreći. Građani su
24
rekli svoje i to treba poštivati. Na političkim strankama koje su dobile
mandat je velika odgovornost da pomaknu stvari s mrtve točke.
Može li se i na koji način BiH riješiti “luđačke košulje” navučene 1995. godine u Daytonu? Da li je Daytonski mirovni sporazum,
kojim je zaustavljen rat u BiH – ugovor za sva vremena ili do određenog trenutka, kada će tzv. međunarodna zajednica pustiti Bosnu “niz vodu”?
Sad su na potezu bosanskohercegovački politički lideri, političke institucije i administracija da iskoriste novu šansu koju im otvara
inicijativa EU. Ili će se uhvatiti posla, shvatiti kakva je odgovornost
na njima i pokrenuti korjenite reforme i promjene ili će BiH propasti u crnu rupu u kojoj pušu sve jači vjetrovi narodnoga nezadovoljstva. “Foršpan” takvoga filma u BiH su političari nedavno mogli već
vidjeti. Nadam se da su izvukli pouke iz tih zbivanja i početi raditi
posao koji im je dodijeljen. Kao iskrenom prijatelju Bosne i Hercegovine drugo mi ni ne preostaje.
Veliki turski ekonomski potencijal ne koristimo
dovoljno
Osim što ste saborski zastupnik iz reda HNS-a, obnašate još
nekoliko funkcija u saborskih odborima: predsjednik ste Odbora
za turizam, član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, te
član Odbora za informiranje, informatizaciju i medije. Mediji od
svih 12 zastupnika HNS-a ipak najviše citiraju Vas pa se stječe dojam da ste glasnogovornik Kluba zastupnika HNS-a?
Opće političke teme su uglavnommoje zaduženje u Klubu zastupnika i povod mojih reakcija na pitanja novinara pa se stvara taj
dojam. Iako nisam formalni glasnogovornik Kluba zastupnika, uvijek sam otvoren medijima za vrlo širok dijapazon tema, a aktivan
sam i na društvenim mrežama, što dobar dio novinara prati. Unatoč tome fokus moga interesa je ponajprije vođenje saborskoga
Odbora za turizam. To, na žalost, nije od posebnoga interesa našim
medijima. A siguran sam da smo kroz Odbor uspjeli u ove tri godine
napraviti više nego svi naši prethodnici u tom Odboru do sada. Tematske sjednice, velik broj vanjskih suradnika koji su se uključili u
rad, naši zaključci i preporuke doneseni općim konsenzusom zastupnika većine i manjine, uspješno provedene inicijative za promjene
niza zakona i pravilnika, sve to ostavlja dubok trag. Nedavno donesena Strategija razvoja turizma prva je u povijesti koja je izglasana
u parlamentu, Hrvatska turistička zajednica sada svakih pola godine izvještava Hrvatski sabor o svome radu i poslovanju, a nedavno
smo organizirali i prvu Europsku međuparlamentarnu konferenciju
o održivom turizmu na kojoj su sudjelovali parlamentarci iz 26 zemalja. Za taj skup smo koristili i veliku dvoranu Hrvatskoga sabora,
što je još jedan presedan u našoj povijesti. Sve to me čini ponosnim
i zadovoljnim.
Predsjednik ste i Hrvatsko-turske udruge prijateljstva. Što Vas
je motiviralo da se angažirati i na tom planu? Jesmo li dovoljno
iskoristili veliki turski ekonomski potencijal i želju za investicijama
u Hrvatsku?
Uz to što sam voditelj zastupničke skupine prijateljstva Hrvatska-Turska u Hrvatskom saboru, od 2011. godine sam i predsjednik
Hrvatsko-turske udruge prijateljstva sa sjedištem u Zagrebu, koja
zasigurno spada u red najaktivnijih društava međunarodnog prijateljstva u Hrvatskoj, s brojnim aktivnostima i manifestacijama. Velike su moje simpatije i za turski narod i za tursku kulturu i nevjerojatno bogatu povijesnu baštinu te zemlje. Turska živi u stalnim
previranjima. To je velika zemlja koja se suočava sa svim izazovima
PREPORODOV JOURNAL 167
INTERVJU
svoje pozicije između Istoka i Zapada, koje mi slabo poznajemo a
još manje nastojimo razumjeti jer sve gledamo iz europocentrične
perspektive i mjerimo svojim aršinom. Ima tu pomaka, osobito kad
je riječ o rušenju tabua. Tome su doprinijele i brojne turske sapunice na našim televizijskim programima koje su nam “otkrile” suvremeno tursko društvo, s brojnim poveznicama prema našim vrijednostima i načinu života. Iskoračili smo iz epskih i guslarskih tumačenja povijesti naših odnosa i gradimo prijateljstvo i suradnju.
Na žalost, veliki turski ekonomski potencijal ne koristimo dovoljno. Nije da se u tom smislu ništa ne događa jer su, primjerice,
turske kompanijenajveći strani ulagači u hrvatski turizam ali može
se i trebalo bi učiniti puno više. Trgovinska razmjena, umjesto da
raste, u posljednje dvije-tri godine nam je pala s preko 400 na slabih 300 milijuna eura, a postoji ogroman prostor za napredak. Od
izvoza hrane, ulaganja u našu energetiku, izgradnje logističkih centara za turski promet prema Zapadnoj Europi, izvoza ICT sektora pa
do projekata na području zaštite okoliša. Ali pomaci su prespori.
Turci su ozbiljni i vrijedni partneri od kojih se može i učiti. Oni, doduše, često ne shvaćaju da u EU postoje nešto drugačija pravila i
procedure nego u njihovoj zemlji, ali stagnaciji međusobne gospodarske suradnje uglavnom kumuje izostanak inicijative s naše strane. A to je i štetno i glupo jer se s Turcima, kao partnerima, može
raditi puno više, a i uspješnije izaći i na tržišta čitave Srednje Azije.
HNS ima preko 43.000 članova u više od
400 lokalnih organizacija
Nedavno je Radimir Čačić, bivši prvi potpredsjednik Vlade RH
i predsjednik HNS-a, osnovao Narodnu stranku – Reformiste.
Mnogo se špekuliralo o mogućim posljedicama na HNS. Kakve su
Vaše informacije o odljevu stranačkih kadrova u Čačićevu stranku? Prije nekoliko mjeseci jedan od bivši dužnosnik HNS-a novinarima je izjavio kako će HNS teško preživjeti Čačićev izlazak iz zatvora. Jeste li “preživjeli”?
Ne samo da smo preživjeli nego smo, skidajući s leđa stranke
taj teret koji nas je godinama opterećivao i prolazeći kroz apokaliptične najave medija, još i ojačali stranku koja sada ima preko 43.000
članova u više od 400 lokalnih organizacija. Odljev je marginalan i
posve zanemariv – ispod 1% članstva. Naime, malo tko želi sudjelovati u projektu koji je zasnovan i postoji samo radi pokušaja političke rehabilitacije jednoga čovjeka čije je ideje vrijeme izvrglo neuspjehu.
Rejting HNS-a je pao na samo 1,5%, što je najniža podrška biračkog tijela od osnivanja stranke. Što planirate učiniti do parlamentarnih izbora 2015. kako biste poboljšali status među biračima? Vesna Pusić je podmladila Predsjedništvo stranke, stvoren je
novi liderski tim…
Nije se lako nositi s medijskim pritiskom stalnoga ponavljanja
“mantre” da je HNS “marginalna politička stranka s 1,5% glasova”.
Pogotovo kad to sekundiraju i neki naši “politički prijatelji”, koji se
svojim spinovima i podmetanjima kroz medije probijaju kao kroz
maslo. Džaba što svaki izbori koji su održani u zadnje dvije godine to
demantiraju. Najrelevantnije istraživanje javnoga mnijenja bili su
lanjski lokalni izbori. I dok nam se “službeni” rejting tada kretao oko
1,7%, na njima smo ostvarili prosječan rezultat od 6,5%. Iz izbora
smo izašli s nikad većim brojem župana, gradonačelnika, načelnika i
njihovih zamjenika, njih 55. Dakle, neposredno izabranih čelnika koji
su morali, da bi uopće bili izabrani, dobiti više od 50%! Kako sad to?
Na nedavnim mjesnim izborima u Rijeci HNS je ostvario 14%, a
“uzorak” tog “istraživanja” je bio 10.000 građana. Stalno se potvrđuje
RUJAN 2014.
da smo zapravo treća stranka koja stabilno kotira između 6 i 7%. Dakle, unatoč tome što su istraživanja javnoga mnijenja važna i ozbiljna
stvar koju pametni ne zanemaruju, anketna popularnost stranaka je
jedno, a rezultati izbora su nešto drugo. Nisu li istraživanja anketne
popularnosti stranaka Laburistima donedavno davala čak 13-15%, a
Nacionalnom forumu Nikice Gabrića i više od 15%, pa gdje su sad?
Raspali su se kao kula od karata. a HNS je stabilno tu već 23 godine.
Pozitivni pomaci ne pronalaze put do javnosti
HNS je dugo bio stranka prepoznatljiva isključivo po svojim
liderima. Nedavno je u okviru stranke osnovan Tim HNS-a, a Vi
ste jedan od trojice koordinatora. Što je cilj osnivanja Tima HNSa, kakav je profil stranačkih političara zastupljen u ovom svojevrsnom liberalnom “think-tanku”? Da li je u proteklom periodu ispunio svrhu postojanja?
Predsjednica stranke Vesna Pusić pozvala je 40-ak mlađih i relativno mlađih lokalnih i regionalnih lidera stranke u Tim kao tijelo
koje bi trebalo biti istovremeno i “think-thank” stranačkoga vodstva, ali i svojevrsni kadrovski inkubator u kojemu će manje iskusni
od onih iskusnijih učiti vještine vođenja kako bi čim zatreba mogli
biti dobri kandidati za najviše stranačke dužnosti. Nalazimo se na
radionicama jednom u dva do tri mjeseca, a na njih pozivamo i sve
naše zastupnike i ministre. Na njima imamo specijalizirane treninge, ali i tribine na kojima razmatramo najvažnije političke teme i
važna stranačka pitanja. S tih druženja predsjednici stranke, koja i
sama dolazi na naše sesije i treninge, dajemo preporuke i prijedloge. Nema nikakve dvojbe da je Tim HNS korisna stvar. Njime se
promovira načelo timskoga rada i savjetovanja, jača unutarstranačka komunikacija i provjerava politika stranke.
HNS je dio koalicijske vlade na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, pri čemu drži značajna resorna ministarstva. U Vladi
RH trenutno su Vesna Pusić, prva potpredsjednica i ministrica
vanjskih i europskih poslova, Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva, Anka Mrak Taritaš, ministrica graditeljstva i prostornog
uređenja, te Andrea Zlatar Violić, ministrica kulture. Kakva je Vaša ocjena rada HNS-ovih ministara u Vladi RH?
Nedavno smo napravili inventuru učinjenoga po resorima za
koja neposredno odgovara HNS i nije se bilo teško složiti da su u
tim resorima napravljeni brojni važni projekti i strateški planovi koje Hrvatska nikad nije imala. Puno toga što naši ministri rade ostaje
negdje u sjeni općih kritika na rad Vlade. Pozitivni pomaci ne pronalaze put do javnosti. Ministar Vrdoljak je riješio pitanje restrukturiranja brodogradilišta, koje je 10 godina odbijala svaka prijašnja
Vlada, a to što je pokrenuo u energetskom sektoru kolosalne su
stvari od kojih ćemo ubirati korist desetljećima ako budemo pametni i koncentrirani. Od energetski ovisne i beznačajne zemlje
možemo postati relevantan faktor EU.
Posao legalizacije koji vodi ministrica Mrak Taritaš grandiozan
je. Većina od oko 800.000 nekretnina uskoro će biti upisana u zemljišne knjige i njihovi će vlasnici moći njima uredno raspolagati.
Moći će ih i založiti ako žele gotov kapital za posao ili neke druge
potrebe. Izrada digitalnoga prostornog plana Republike Hrvatske,
koji se također “kuje” u njenom ministarstvu i digitalizacija svih lokalnih prostolnih planova predstavljaju revoluciju, osnovu svakog
budućeg razvoja i gospodarenja prostorom. Blagodati toga dokumenta uživat ćemo desetljećima. Pogledajte kako vodi posao obnove poplavom poharane Slavonije. U manje od godinu dana svi
objekti će biti obnovljeni, a ministrica osobno nadgleda radove i
kažnjava zabušante.
25
INTERVJU
Inicijative i ugled ministrice Vesne Pusić u diplomatskim krugovima ocjenjuju se superlativima, a njen konkretan rad kroz Vijeće
ministara EU vrlo konstruktivnim. Da uzmemo samo inicijativu za
BiH koju je EU pristala razviti kao dio svoje politike proširenja – bilo
bi dosta za dva mandata.
Najnezahvalniji posao ima ministrica kulture Zlatar Violić. Njoj
su proračunskim restrikcijama oduzeli desetine milijuna kuna godišnje pa ipak ni jedan kulturni pogon nije stao i sve više se kultura
okreće sredstvima EU. Dakle, naši ministri su se opredijelili da korjenito i dugoročno mijenjaju stvari i rješavaju probleme. Pogledajte
samo poslovanje javnih poduzeća za koja odgovaraju HNS-ovi ministri. Sva su 2011. godine bila gubitaši. Danas nije ni jedno. Ali,
opći pad popularnosti Vlade zbog slabijih učinaka u nekim drugim
resorima kači sve njene članove.
Reflektor i mikrofon političarima nasušno trebaju
da produlje svoj vijek trajanja
U zadnjem dijelu intervjua nekoliko “tekućih” pitanja… Da li
Vas je iznenadilo nedavno osnivanje novog saborskog kluba – Kluba nezavisnih zastupnika? Koji pragmatični interes povezuje trojac
Slavko Linić – Branko Vukšić – Nedžad Hodžić? Politički analitičar
Davor Gjenero smatra kako nitko od njih nema “nekakvu političku
koncepciju ili ponudu, neke vrijednosti koje bi zastupali”.
Nema tu velikih iznenađenja. Kod nas se previranja u strankama u pravilu događaju u drugom dijelu mandata i dovode do preslagivanja u parlamentu. Mijenjanje stranačkih dresova i pregrupiranja su još uvijek dio našega političkog folklora. Novi klub zastupnika koji spominjete samo je medij preko kojega se stječe status,
odnosno pravo da se o temama koje su na dnevnom redu govori s
glavne govornice. Reflektor i mikrofon političarima nasušno trebaju da produlje svoj vijek trajanja. Makar još samo malo.
Jeste li zadovoljni načinom na koji su nacionalne manjine zastupljene u Hrvatskom saboru? Po Vašem mišljenju, da li bi za
pripadnike nacionalnih manjina trebalo uvesti pozitivnu diskriminaciju, tj. dopunsko pravo glasa – za manjinske kandidate i stranačke liste?
Ukupno gledano – zadovoljan sam. Kolege zastupnici nacionalnih manjina trude se da nacinalno-manjinska pitanja i teme ne budu zapostavljene. Osobito kad je riječ o raspravama o Državnom
proračunu i o Godišnjim izvješćima o ostvarivanju prava nacionalnih manjina koja im jamči Ustavni zakon. Na žalost, šira javnost i
mediji ih percipiraju samo u onim situacijama kada su njihovi glasovi potrebni vladajućoj većini. Međutim, trebamo biti svjesni njihove pozicije koja nije komotna. Od njih dio javnosti očekuje da se
suprotstavljaju većini u Hrvatskom saboru pa i kod imenovanja Vlade, a to je posljedica nerazumijevanja prirode njihovih mandata i
obveza prema vlastitim izbornim jedinicama. Njihov specifični interes je upravo u tome da Vladu stalno ohrabruju u realizaciji programa koji su proistekli iz ustavno-pravne regulative položaja nacionalnih manjina, odnosno da ukazuju na propuste ako do njih dolazi. Zato su oni mnogo aktivniji na terenu, stalno ga obilaze i nadziru
praksu te komuniciraju s Vladom i preko Savjeta za nacionalne
manjine RH, čiji su članovi po funkciji.
Mi još uvijek ne živimo u razvijenom građanskom društvu gdje su
dosegnuti standardi ljudskih i nacionalno-manjinskih prava zapravo
zrcalni odraz onoga što smo zapisali u svojim zakonima. Primjera netolerancije, diskriminacije i podzastupljenosti prema nacionalnoj pripadnosti ima previše da bismo rekli da su posebne izborne jedinice
26
za pripadnike nacionalnih manjina postale suvišne. I dok je god tako,
institut zastupnika nacionalnih manjina treba postojati. Štoviše,
upravo zbog toga treba ga i jačati. Zato je vrlo važno pripadnicima
nacionalnih manjina omogućiti da ostvare pravo na tzv. dopunski
glas, koje im daje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Ako
se sad konačno uvede i u izborno zakonodavstvo, za što se HNS i ja
oduvijek zalažemo, to će pomoći da im se omogući opće pravo glasa
koje imaju i svi drugi građani u Hrvatskoj. To će sigurno utjecati i na
povećanje broja birača koji glasuju u izbornim jedinicama nacionalnih manjina, što će osnažiti njihov izborni legitimitet.
Ja ću svoj glas i u kampanji i na samim izborima dati
gospodinu Ivi Josipoviću
Medijski najeksponiraniji događaj u posljednjih mjesec dana
je hapšenje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Mnogi
smatraju da se radi o političkom uhićenju, dok drugi, među kojima ste i Vi, ističu korupciju i klijentelizam. Nedavno ste putem
Facebooka objavili svoja razmišljanja o Bandićevom uhićenju.
Možete li ih podijeliti s našim čitateljima?
Bandić je dugo bio prototip tzv. teflon političara. Svašta se o
njemu govorilo, ali se na njega malo što uspijevalo “zalijepiti”. Gotovo sve svoje političke suparnike je uspio pridobiti raznim sinekurama. Ispalo je da su mnogo koštali, ali znamo tko je platio. Jednako tako, javna je tajna da je dužni metar cijevi i kabela ili kubik asfalta i betona u Zagrebu dugo godina bio puno skuplji nego u ostatku zemlje. Klijentelističke mreže prekrile su grad. Zavičajni klubovi
i klanovi, manjinske organizacije, ljudi s periferije, svi su oni redovito namirivani i stvorio se mit koji je Bandiću predstavljao zaštitno
odijelo i vjernu glasačku mašinu. Sad je, po svemu sudeći, tome
kraj. Što će sve isplivati na površinu – vidjet ćemo.
Krajem 2014. godine očekuju nas predsjednički izbori. Vaša
poruka biračima: tko je bolji – Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović, i zašto?
Gospodina Josipovića poznajem 36 godina i vidio sam kako
funkcionira u bezbroj situacija. Otkad je predsjednik Republike viđamo se nešto rjeđe, uglavnom u protokolarnim prigodama, ali
znamo i popiti kavu i komentirati aktualne teme. Držim da najvišu
dužnost u državi obavlja vrlo predano i uspješno. Zastupa nas na
način koji strani državnici jako cijene i poštuju. Prihvaćaju njegove
ideje i inicijative i doživljavaju ga kao stručnjaka. U Hrvatskoj nastoji obići i ohrabriti sve one koji dobro rade i postižu uspjehe u svom
poslu. Trudi se da svojim dolaskom privuče pozornost javnosti na
sve te uglavnom skromne, ali pametne, vrijedne i uspješne poduzetnike, umjetnike, volontere, one koji nesebično pomažu drugima, koji stvaraju novu vrijednost i postavljaju nove standarde i
bolju praksu, koji su u ovom našem općem sivili nepravedno gurnuti u drugi plan. To jako cijenim kod njega. Nikad mu nije teško
otići i u najmanja mjesta, obići tvornice, laboratorije, gradilišta,
udruge, kulturne svečanosti, promocije knjiga, znanstvene skupove, konferencije, razgovarati s ljudima, pohvaliti njihov rad i ohrabriti ih da budu još ustrajniji u svome poslu.
Što se pak tiče gospođe Kolinde Grabar Kitarović, mislim da ona
nije dorasla dužnosti šefa države i odgovornostima koje taj ozbiljan
posao podrazumijeva. I u ovoj pretkampanji grubo griješi i daje
izjave kojima stalno smanjuje svoje početne šanse. Ne znam što bi
moglo biti gore: da griješi jer sluša one koji je vode ili da to sve čini
sama, na svoju ruku.
Dakle, ja ću svoj glas i u kampanji i na samim izborima dati gospodinu Ivi Josipoviću. q
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
RUDARI DOŽIVJELI TRAGEDIJU, LIJANOVIĆI UHAPŠENI, A TIHIĆ PREMINUO
Predizborna kampanja na
momente bila u sjeni
Unatoč izbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini nije nedostajalo događanja, pa i uzbuđenja. Nažalost, već početkom rujna desila
se tragedija u jami Raspotočje kod Zenice u kojoj je smrtno stradalo pet rudara, a preživjelo je njih 29. Tragedija se dogodila 4. rujna
2014. nakon što se na širem području Zenice u poslijepodnevnim
satima osjetio zemljotres snage 3,4 stupnja Richterove ljestvice na
dubini od dva kilometra. Zemljotres je nekoliko minuta kasnije prouzročio pojavu “gorskog udara” u jami rudnika Raspotočje. Zbog
tektonskih pomjeranja uzrokovanih zemljotresom, u jami se stvorio veliki pritisak i oštećene su jamske prostorije.
Cijela zemlja je sa zebnjom pratila izvlačenje preživjelih iz rudnika. Bile su angažirane sve moguće službe u zemlji, učinjeni su
nadljudski napori ne samo spasilaca, nego i samih rudara koji su
ostali zarobljeni u jami. Rudari su bili na dubini od 18 metara, a
najveći je problem bio tzv. “klin” nabijen sitnim materijalom i koji
se teško probija. Rudari su kopali rukama i nogama kako bi se približili jedni drugima, pričali su svjedoci događaja. Akcija spašavanja
trajala je nekoliko dana. Iz jame Raspotočje evakuirano je 29 rudara, a njih pet, nažalost je smrtno stradalo.
Dana 8. rujna u Federaciji BiH bio je proglašen dan žalosti, a
dženazi tragično stradalih bilo je nekoliko tisuća ljudi. I ova je tragedija pokazala da, bez obzira na prirodne nepogode, rudnici u BiH
nisu sigurni te da je potrebno uložiti mnogo sredstava kako bi se
poboljšali uvjeti rada rudara.
Fiktivne tvrtke
Ubrzo nakon tragedije Državna je agencija za istrage i zaštitu
(SIPA, bosanskohercegovačka inačica USKOK-a) uhapsila dopredsjednika Vlade Federacije BiH i ministra poljoprivrede Federacije
BiH Jerka Ivankovića Lijanovića i još 10 ljudi koji su povezani s njim.
Kako je saopćeno iz ovog Tužiteljstva BiH, radi se o jednoj od najvećih akcija u borbi protiv organiziranog kriminala i višemilijunskih
poreznih utaja.
Uhapšeno je nekoliko članova porodice Ivanković Lijanović, ali i
Milorad Bahilj, federalni ministar trgovine. Akcijom je rukovodio tužitelj Tužiteljstva BiH, iz Operativnog stožera akcije, a u aktivnostima na
terenu sudjelovalo je više stotina policijskih djelatnika SIPA i Uprave za
indirektno oporezivanje BiH. U aktivnostima su pružale potporu i policijske snage MUP-a HNK i ZHK u mjestima gdje su vršena lišenja slobode i pretresi. O svim aktivnostima izravno je bio informiran i glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, s obzirom da se radi o jednom od najsloženijih
predmeta organiziranog kriminala u postdaytonskoj BiH.
Kako je navedeno iz Tužiteljstva, na uhapšene se sumnja da su
utajili 11,6 milijuna KM poreza na način da su osnivali i kasnije gasili fiktivne tvrtke, sa ostavljenim velikim dugom za porez. Navedena poduzeća su se bavila uvozom, proizvodnjom i preradom mesa
i mesnih prerađevina, pa je operacija nazvana “Meso”. Aktivnosti
su se provodile na ukupno 14 lokacija u gradovima diljem Bosne i
RUJAN 2014.
Nesreća u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica poginula petorica rudara
Hercegovine te su pretresena tri poduzeća u kojima su izuzeta dokumentacija i ostali dokazni materijal. Radi se o tvrtkama “Lijanovići” d.o.o. Široki Brijeg, “Kora- fin” d.o.o. Široki Brijeg i “Velmos
Company” d.d. Mostar, a uhapšeni su: Jerko Ivanković-Lijanović,
Slavo Ivanković-Lijanović, Jozo Ivanković-Lijanović, Mladen Ivanković-Lijanović, Milorad Bahilj, Jozo Slišković, Venka Ivanković, Željko
Mikulić, Zdravko Ivanković, Draženko Kvesić, Miroslav Čolak, LijanStipe Ivanković, Mirjana Šakota, Mirko Galić.
Tražili još i povrat PDV-a
Nakon ispitivanja osumnjičenih, tužitelj je donio odluku o pokretanju prijedloga za određivanje mjere pritvora ili mjera zabrane
u skladu sa zakonom. Iz Uprave za indirektno oporezivanje priopćeno je da su ove aktivnosti rezultat rada njihovih službenika koji
su u prethodnih nekoliko godina istražili određene nepravilnosti
kad je u pitanju prometovanje mesa i mesnih prerađevina kod nekoliko poreskih obveznika, nakon čega su pripremili izvještaje i proslijedili Tužilaštvu BiH. Iz UIO opisane su te aktivnosti kronološkim
27
BOSANSKI BAROMETAR
Hapšenje Jerka Ivankovića Lijanovića, dopredsjednika Vlade
Federacije BiH i ministra poljoprivrede Federacije BiH
Hapšenje Milorada Bahilja, ministra trgovine Federacije BiH i
člana Narodne stranke radom za boljitak
redom. Tako je prvi izvještaj proslijeđen Tužilaštvu BiH 2011. godine, nakon čega su izvršene još dvije dopune osnovnog Izvještaja u
toku 2013. i 2014. godine. “Tim izvještajima obuhvaćeno je ukupno
20 osoba, od čega 14 fizičkih osoba i šest pravnih, koja se sumnjiče
da su počinila veći broj krivičnih djela iz oblasti indirektnih poreza.
Procjenjuje se da je budžet BiH oštećen za nešto više od 11,6 miliona KM, po osnovu sumnje da su počinjena krivična djela organiziranog kriminala, poreske utaje, neplaćanja poreza, pomaganja u
činjenju krivičnih djela, krivotvorenja poslovne dokumentacije i
uništavanja poslovne dokumentacije”, stajalo je u saopćenju.
Dodali su da su kroz vremenski period od nekoliko godina službenici UIO iz Sektora za provođenje propisa i Sektora za poreze
vršili kontrolne aktivnosti na terenu. Inspektori u Sektoru za poreze
vršili su kontrolu poslovanja firmi koje su predmet Izvještaja, ali i
svih ostalih firmi koje su bile poslovni partneri firmama koje su sastavni dio Izvještaja koji je proslijeđen Tužilaštvu BiH. “Vrlo je važno za naglasiti da je UIO spriječila i određene zahtjeve za povrat
PDV-a koje su tražile neke od kompanija koje se nalaze u Izvještajima proslijeđenim Tužilaštvu BiH. Uz suradnju sa kolegama iz SIPAe, a uz vodstvo cijelog predmeta od strane Tužilaštva BiH, krajnji
rezultat je privođenje svih osumnjičenih lica”, zaključili su u UIO.
Sud BiH je na zahtjev Tužilaštva BiH odredio jednomjesečni pritvor Jerku Ivankoviću Lijanoviću i njegovoj braći Jozi i Slavi, te Miloradu Bahilju, Jozi Sliškoviću, Mirku Galiću i Mirjani Šakoti. Tužilac
Ismet Šušlić opisao je sutkinji za prethodni postupak Hasiji Mašović
brojne dokaze o “dobro osmišljenoj, hijerarhijski organiziranoj i
djelimično rodbinski povezanoj kriminalnoj grupi”. On je naglasio
da je cilj ove kriminalne grupa bio da ošteti državu neplaćanjem
dažbina. Tužilac je istakao da postoji bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli pobjeći u Hrvatsku, jer imaju hrvatsko
državljanstvo te da bi mogli uticati na svjedoke, uništavati dokaze
ili prikrivati tragove. Za Jerku, Slavu i Jozu Ivankovića Lijanovića,
koje je opisao kao organizatore grupe, rekao je da bi boravkom na
slobodi mogli nastaviti sa osnivanjem novih firmi na način kako su
to radili u proteklim godinama. Lijanovićima se na teret stavlja da
su kao organizatori kriminalne grupe, nakon što su 2002. godine
njihovoj firmi “Lijanovići" u Širokom Brijegu blokirani računi,u kontinuitetu osnivali nova poduzeća koja bi preuzimala pogone, proizvodnju, repromaterijal, radnike, a pri čemu se stara nisu gasila. Ta
nova poduzeća bi iznova stvarala dugove prema BiH. Tužilac je izjavio da u ovom predmetu na raspolaganju ima šleper dokumentacije i da će u narednom periodu saslušati više od 100 svjedoka.
Za Mladena Ivankovića Lijanovića, koji je pušten da se brani sa
slobode, tužilac je rekao da je osumnjičen da je dio opranog novca
dao Narodnoj stranci "Radom za boljitak", čiji je on predsjednik. Na-
da Dalipagić i Davor Šilić, advokati Lijanovića i Bahilja, izjavili su da se
protive mjeri pritvora uz obrazloženje da za takvo nešto ne postoji
nijedan konkretan razlog. Dalipagićeva je rekla da njeni branjenici
nemaju razloga da bježe, jer je “riječ o visokomoralnim osobama”.
Sutkinji se obratio i Jerko Ivanković Lijanović koji je rekao da je
u potpunosti došlo do zamjene teza. “Bilo bi logično da se govori o
organiziranoj grupi u Upravi za indirektno oporezivanje BiH. Oni su
nam prije 12 godina blokirali račune, pa je firma ‘Lijanovići’ bila
prisiljena da iznajmljuje imovinu”, istakao je Lijanović. On je naveo
da ga Tužilaštvo želi spriječiti da učestvuje u predizbornoj kampanji
za listopadske opće izbore u BiH, koja je upravo počela na dan kad
su Lijanovići uhapšeni. Tužilaštvo BiH, zajedno sa partnerskim policijskim agencijama, nastavilo je istragu u ovom predmetu.
Inače, upravo je početak rujna bio prepun aktivnosti Tužilaštva BiH
i SIPA-e. Prema informaciji iz ove pravosudne institucije, u 10 dana
koji su prethodili akciji “Meso”, realizirano je čak sedam opsežnih akcija u kojima je uhapšeno više od 75 osumnjičenih osoba u borbi protiv
organiziranog kriminala, ratnih zločina, krijumčarenja i terorizma.
28
Buduće bitke za nasljedstvo
U drugoj polovini rujna, nakon duge i teške bolesti, preminuo je
dugogodišnji predsjednik SDA Sulejman Tihić. Zadnjih mjeseci života bio je smješten na Klinici za anesteziju i reanimaciju, Kliničkog
centra u Sarajevu te u svojoj kući u Bosanskom Šamcu.
Tihić je već mjesecima zbog bolesti i operacija bio odsutan iz
političkog života. Operiran je u Njemačkoj u listopadu 2013., a ljekari su tada izrazili zadovoljstvo njegovim postoperativnim oporavkom. Zadovoljan je bio i sam Tihić, naveli su mediji u BiH, koji se
ubrzo nakon operacije počeo kretati, a bio je i u kontaktu sa svojim
suradnicima u Sarajevu. No, njegovo zdravstveno stanje se naknadno pogoršalo zbog čega je i bio odsutan iz javnosti.
Sulejman (Mersad) Tihić, rođen je 26. studenog 1951. godine u
Bosanskom Šamcu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu
1975. godine. U periodu od 1975. do 1983. godine bio je sudac i
javni tužilac u Bosanskom Šamcu, a potom advokat do 1992. godine. Bio je član Stranke demokratske akcije BiH od 1990. godine. U
periodu od svibnja do kolovoza 1992. godine bio je zatočenik u logorima u Bosanskom Šamcu, Brčkom, Bijeljini, Batajnici kod Beograda i Sremskoj Mitrovici (Srbija). Nakon oslobađanja iz logora bio
je od 1994. do 1996. godine šef konzularnog odjela Ambasade Bosne i Hercegovine u Njemačkoj. Od 1996. do 1999. godine bio je
ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova BiH.
Od 1996. do 2000. godine bio je poslanik u Narodnoj skupštini
u Banja Luci te njen potpredsjednik od 2000. do 2002. godine. U
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
listopadu 2002. godine na općim izborima izabran je za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. Tihić je 2011. izabran za
predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U
povodu obilježavanja 6. travnja, Dana oslobođenja Sarajeva od fašizma, 2008. godine dodijeljeno mu je priznanje za promoviranje
tekovina antifašizma. Odlukama Općinskih vijeća Grada Bihaća i
Odžaka imenovan je za počasnog građanina ovih bosanskohercegovačkih gradova.
Smrt Sulejmana Tihića nije izazvala reakcije unutar SDA, što je
bilo i razumljivo, s obzirom da su se približavali izbori u BiH 12. listopada. Poznato je da je SDA podijeljena na dvije struje, onu jaču
koju je on predvodio, te manju, ali ne i malobrojnu grupaciju koju
predvodi drugi čovjek stranke Bakir Izetbegović. Te dvije struje već
se godinama bore za prevlast, no Tihić je uvijek uspijevao sačuvati
omjer snaga u svoju korist.
Kako će biti sada, ostaje da vidimo. To što nema unutarstranačkih prepucavanja jer su se svi angažirali oko izbora te postizbornih
koalicija, ne znači da se ne vodi tihi rat. Njegovi će rezultati biti dijelom vidljivi i po tome koji će kadrovi iz SDA biti na funkcijama
kada se formiraju državne, entitetske i kantonalne vlasti. No definitivno će se znati tko je prevladao nakon kongresa koji je najavljen
za iduću godinu. Pobjeda Bakira Izetbegovića za člana Predsjedništva BiH ispred bošnjačkog naroda mogla bi njegovoj struji dati krila,
a pogotovo njemu koji bi mogao pomisliti da nakon Tihića više nema tako jake ličnosti u stranci koja bi mu mogla konkurirati. No, ne
treba sumnjati da će i suprotni tabor učiniti sve da zadrži postojeći
omjer snaga. Do sada je to bilo, ako bismo to tako mogli reći, 60:40
u korist Tihićeve struje. Ono što je sada pitanje, to je tko bi ispred
Tihićeve grupacije mogao zamijeniti Tihića. q
Edis FELIĆ
Sulejman Tihić (Bosanski Šamac, 1951. - Sarajevo, 2014.)
Detalj sa dženaze rahmetli Sulejmanu Tihiću
RUJAN 2014.
TEŽAK PORAZ SDP-A NA OPĆIM IZBORIMA
Opći izbori u BiH održani su 12. listopada, pa iako rezultati nisu potpuni, već se zna da će Bakir Izetbegović biti novi/stari član Predsjedništva BiH ispred bošnjačkog naroda. On je dobio oko 230.000 glasova, što
je trećina birača koji su izašli na izbore. Inače, odaziv na izbore je bio
razočaravajući, iako se očekivao da će biti dosta bolji u odnosu na prethodne održane 2010. godine. Drugi je po broju glasova bio predsjednik
Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, a treći Emir Suljagić, kandidat novoosnovane stranke Demokratska fronta-Željko Komšić.
Iako je najavljivao da bi mogao pobijediti HDZ-ovog kandidata
Dragana Čovića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, predsjednik
HDZ-a 1990. Martin Raguž u tome nije uspio. Čović je dobio oko
120.000 glasova, ili 52,44%. No, već se može reći, ako ništa drugo, da
je ovim rezultatom HDZ-ovo jednoumlje prošlost jer su nekad kandidati ove stranke dobijali plebiscitarno glasove hrvatskih birača u BiH.
Ipak, HDZ je i dalje ostao najjača stranka za taj nacionalni korpus.
Mrtva trka, kako ju je nazvala politička i ekonomska analitičarka u BiH
Svetlana Cenić, vodila se između kandidata PDP-a Mladena Ivanića i kandidatkinje SNSD-a Željke Cvijanović za srpskog člana Predsjedništva BiH.
Kako sada stvari stoje, pobijedio je Ivanić, ali samo za 0,3%, pa bi se ovaj
rezultat morao još uzeti sa stanovitom rezervom. Inače, i ovakav rezultat
govori da se biračko tijelo u manjem bosanskohercegovačkom entitetu
polariziralo te da SNSD Milorada Dodika više nema sigurnu većinu, mada
bi mogao sastaviti Vladu koja bi mogla biti dosta nestabilna. Milorad Dodik je, također tijesno, pobijedio za predsjednika tog entiteta.
Najveća je promjena veliki uspjeh Demokratske fronte-Željko Komšić koja je po svemu sudeći postala druga stranka po snazi u Federalnom parlamentu, iza SDA. Doduše, tu je vrlo blizu i SBB Fahrudina Radončića, a nije isključeno da ove dvije stranke formiraju i koaliciju. Ova je
stranka nastala odlaskom određenog broja ljudi iz SDP-a koje je predvodio dosadašnji član Predsjedništva BiH Komšić. S druge pak strane, SDP
je doživio pravi debakl, jer je kažnjen od strane birača svojom neprincipijelnom politikom koju je personificirao predsjednik te stranke Zlatko
Lagumdžija. Zbog poraza očekuju se izbori u SDP-u, Lagumdžija jeste
uzdrman, ali valja upozoriti da nije isključeno da podzemnim igrama ponovo bude izabran za predsjednika. No, to bi vjerovatno bio i definitivni
kraj te stranke, a ljevicu bi mogla predvoditi Demokratska fronta koja je
već najavila mogućnost ujedinjenja sa Socijaldemokratskom unijom BiH,
strankom koju su također prije desetak godina osnovali Miro Lazović i
Ivo Komšić – kadrovi koje je također Lagumdžija eliminirao iz SDP-a. Zanimljivo je pak da je i sam Lagumdžija, nakon izbornog debakla, pozvao
ljevicu na ujedinjenje i obavio čak razgovor na tu temu s Lazovićem i
Ivom Komšićem. Međutim, Željko Komšić je rekao da ne dolazi u obzir
ujedinjenje sa SDP-om dok mu je Lagumdžija na čelu.
I na kraju, spomenimo veliki uspjeh koalicije “Domovina” u manjem entitetu. Osvojili su najvjerojatnije šest mandata u tamošnjem
parlamentu i bit će puno jači politički faktor kao predstavnik Bošnjaka
i Hrvata nego što su to bili prethodni. No ono što je još važnije, imat
će i jednog predstavnika iz tog entiteta u Parlamentarnoj skupštini
BiH. Pet probosanskih stranaka – Stranka demokratske akcije (SDA),
Stranka za BiH (SBiH), Demokratska fronta (DF), Savez za bolju budućnost (SBB) i Hrvatska stranka prava (HSP) BiH – zahvaljujući inicijativi
Građanske inicijative “1. mart”, nadišli su stranačke interese i nastupili zajedno na ovim izborima. Ovo je jedini način, uz registraciju birača
u tom entitetu, da se jednog dana demontira entitetski ustroj BiH koji je konstantno guši.
Što se tiče koalicija, na državnom nivou najvjerojatnije će je formirati SDA, HDZ i SNSD, iako ne treba isključiti ni opoziciju predvođenu SDS-om. Inače, ovi su izbori karakteristični i po tome što je bio veliki broj nevažećih listića, nekoliko desetaka tisuća, pa su mnogi komentirali da bi veliki uspjeh na ovim izborima ostvarila, kad bi postojala, “stranka nevažećih listića”. Osim toga, Centralna izborna komisija je naložila ponovno prebrojavanje glasova na čak 120 birališta. U
CIK-u za ovakvo stanje krive općinske i gradske Izborne komisije. Tvrde kako su ih dobro podučili njihovom poslu i obavezama, ali da su
očito slušali nečije tuđe instrukcije, aludirajući na uplitanje političkih
stranaka u izborni proces. Predsjednik CIK-a Stjepan Mikić izjavio je
kako se pokazalo da su birački odbori najslabija karika u izbornom lancu, što je bilo poznato i ranijih godina. q
29
BOSANSKI BAROMETAR
ZAŠTO JE SOCIJALDEMOKRACIJA NEMOGUĆA U BOSNI I HERCEGOVINI?
Socijaldemokracija i BiH
U sjajnoj i izuzetnoj knjizi u “Poremećenosti svijeta” Amin Maaluf mudro i lucidno zamjećuje: “Koliko li je samo razumnih reformi propalo zato što su nosile potpis neke prezrene vlasti! I obrnuto: koliko li je bezumnih djela bilo pozdravljeno aplauzom zato što
su nosila pečat boračkog legitimiteta (u BiH zaštita interesa srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog naroda). Ovo je doista istina pod
svim nebesima, kada se neki prijedlog stavi na glasanje, birači se
izjašnjavaju vodeći manje računa o njegovom sadržaju, a više o povjerenju koje pružaju, ili ne pružaju osobi koja ga je iznijela. Kajanje
i preispitivanje vlastitog izbora dolazi kasnije.”
Preko 90% glasača za socijaldemokrate i sve
građanske stranke na državnom nivou su samo i
izričito Bošnjaci
Opštim izborima na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima od 12. oktobra 2014. godine glasači su SDP-u, kao do tada vladajućoj stranci u Federaciji BiH i na državnom nivou sa SNSD-om,
uskratili dvije trećine glasača i na federalnom nivou u Predstavničkom domu sa 11 zastupnika sveli su je na petu, zatim na državnom
nivou u Predstavničkom domu sa svega tri zastupnika sveli su je na
sedmu poziciju, a samo prije četiri godine SDP je bila stranka trijumfalni pobjednik na svim nivoima vlasti do lokalne razine.
Dakle, na izborima 2014. godine SDP je u percepciji i apercepciji kolektivne svijesti dvije trećine njenih birača i glasača doživljena, prosuđena i presuđena kao prezrena vlast. Doduše, apsolutna
većina tih birača i glasača je svoj glas poklonila DF-u Željka Komšića
koji se odvojio od SDP-a i dr. Zlatka Lagumdžije. Tako da u bitnom
smislu glasači i birači socijaldemokratije nisu se prelili i prešli u nacionalne stranke.
Međutim, fundamentalni problem socijaldemokratije u BiH leži
u konstantnoj i nepromjenjivoj činjenici, a to je da za socijaldemokrate ili bilo koju građansku, na državom nivou, stranku nikada nije
glasalo ni 10% ni srpskog ni hrvatskog biračkog tijela. Preko 90%
glasača za socijaldemokrate i sve građanske stranke na državnom
nivou su samo i izričito Bošnjaci. Funkcioneri, rukovodioci i zastupnici tih stranaka su popunjeni Srbima i Hrvatima. DF koja se formi-
rala iz SDP-a ima mnogo užu teritorijalnu i građansku osnovu od
SDP-a. Ergo, DF je mnogo više upućen samo na Bošnjake od SDP-a.
Pravo i suštinsko pitanje glasi: zašto su socijaldemokratija i građanske političke stranke nemoguće u BiH?! Najkraće kazano, država je teritorijalno-politička zajednica i društvena organizacija utemeljena na ustavu i uređena po zakonima, a u skladu sa evropskom
političkom tradicijom država se iznutra razumijeva kao supstancija
političke svijesti i ona se mora pojaviti u svom realitetu kao subjektivna svijest pojedinca- građanina izvora i nosioca političkog identiteta, digniteta, subjektiviteta, suvereniteta i kao kolektivna svijest
socijalnih grupa u okviru građanskog društva kao totaliteta.
Umni identitet, politički supstancijalitet,
subjektivitet, identitet, dignitet i suverenitet BiH je
razuđen i prenešen na OHR
Prema Hegelu u “Osnovnim crtama filozofije prava” društva
svoj umni identitet i kao pojam i kao zbiljnost izgrađuju u državi.
Bez ove umnosti, umnog identiteta društva, zajednice i narodi stagniraju i atrofiraju u različitim sukobljenim parcijalnim interesima.
To znači da država u kojoj društva izgrađuju svoj umni identitet i
koja je nosilac političkog subjektiviteta, supstancijaliteta, subjektiviteta, digniteta i identiteta, sa svojim institucijama predstavlja i
zastupa interese cjeline koji se onda istovremeno i ravnopravno
moraju realizirati i kroz posebne i pojednične interese građana:
“Ukoliko ovo jedinstvo ne postoji, nije nešto zbiljsko, premda bi
egzistencija mogla biti prihvaćena. Loša država je ona koja puko
egzistira, bolesno tijelo također egzistira, ali nema realitet” piše
Hegel. Umnost, supstancijalitet, subjektivitet, dignitet, identitet i
suverenitet pojedinačnih, gurpnih, etničkih, klasnih, rasnih, kultrunih ili bitno ljudskih interesa i potreba dana je sadržana i održava
se u državi.
Je li takvo stanje u BiH? Nije! Badinterova komisija je inzistirala
na referendumu građana o nezavisnosti i suverenosti BiH, a svi
pregovori o BiH su vođeni na etničko-entitetskim polazištima i
principima tako da su potpuno zaboravljeni građani BiH i njena hiljadugodišnja običajnost kao tradicija i način života kroz komšiluk,
Opći izbori u BiH 2014.
30
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP BiH
u priznanju i koegzistenciji sličnih i različitih, a ne istih i suprotnih i
zavičajnost Bosne kao geografska, povijesna, kulturno-civlizacijska,
pravno-formalna, državna nikada dijeljena politička cjelina.
Daytonskim mirovnim ugovorom umni identitet, politički supstancijalitet, subjektivitet, identitet, dignitet i suverenitet BiH je
razuđen i prenešen na OHR preko Visokog predstavnika, na enitete
sa pravom veta i na državu BiH. Pošto se Visoki predstavnik od kraja 2006. godine, osim u primanju plate, ne miješa sebi u posao, taj
dio suvereniteta visi u zraku. Prihvatanjem i priznavanjem Republike Srpske čija je vojska i policija po presudi Suda u Haagu počinila
genocid u Srebrenici – SAD, Zapad i međunarodna zajednica umjesto denacifikacije i defašizmacije BiH, po Daytonskom ugovoru su
nakon pola stoljeća izvršile reafirmaciju i priznanje nacizma i fašizma kao validnog ustavno-pravnog političkog poretka.
Kako je to u času iskrenosti priznao Valentin Inzko, Srbima se u
Daytonu izašlo u susret sa Republikom Srpskom u punom kapacitetu odlučivanja i pravom veta na državnoj razini, Hrvatima sa županijama, a Bošnjacima sa cjelovitom državom BiH bez kapaciteta i
instrumenata državnog odlučivanja. Pošto se od kraja 2006. godine
Visoki predstavnik uopće ne koristi Bonskim ovlastima i pošto dio
državnog suvereniteta koji je ujedno i isključivo on pokrivao, a taj
dio suvereniteta nije prenešen ni na jedan državni organ i instituciju BiH, to Republika Srpska koristeći pravo veta zaustavlja državu
BiH u njenom funkcionisanju po nekim bitnim pitanjima.
Takav je slučaj sa IPA fondovima, sa Erasmusom, za Zakonom o
vojnoj imovini ili ekonomsko-privrednim i diplomatsko-političkim
odnosima Albanijom i Kosovom. Dok Srbija ima potpunu diplomatsko-političku i ekonomsko-privrednu saradnju sa Albanijom- avio
linija Beograd-Tirana i istu takvu neformalnu, preko ličnih karata,
saradnju sa Kosovom, Republika Srpska, koristeći pravo veta u
Predsjedništvu BiH onemogućava i spriječava bilo kakve ekonomsko-privredne, poslovne i diplomatsko-političke odnose između
BiH, s jedne, i Kosova i Albanije, s druge strane, bez obzira što BiH
ima najpovoljniji izvoz u odnosu na uvoz sa Kosovom i Albanijom u
Evropi. Pošto po sporazumu nikad bosanski ambasador nije postavljen u Albaniji, to se i albanski ambasador u Sarajevu koji je u
svemu zastupao Kosovo povukao iz Sarajeva. Zato su sada bosanski
građani prisiljeni albansku i kosovsku vizu tražili preko Albanskih
ambasada u Beogradu ili Podgorici. Srbi normalno albansku i kosovsku vizu dobiju preko Albanske ambasade u Beogradu ili čak
međusobnim dogovorima putuju samo pomoću ličnih karata. Doista, Republika Srpska će Srbiju od Kosova i Albanije čuvati do posljednjeg Bosanca, kao što je Staljin SSSR branio do posljednjeg
Poljaka.
RUJAN 2014.
Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte
Dayton – sjeme sumnje, smutnje, nepovjerenja i
razdora između Hrvata i Bošnjaka
Kada je BiH u Daytonu podijeljena na dva poptuno asimetrična
entiteta: Republiku Srpsku, ekskluzivno za etničke Srbe i Federaciju
BiH, za Bošnjake i Hrvate zajedno i istovremeno, time je posijano
sjeme sumnje, smutnje, nepovjerenja i razdora između Hrvata i Bošnjaka. Pošto je BiH svedena na dva entiteta i tri etnosa, u jednom
entitetu Hrvata skoro da i nema, a u drugom su manjina, to prema
prof. dr. Ivi Komšiću u knjizi “Vrijeme sjenki – Ethos u politici” ima
sljedeće konzekvence: 1) Hrvati su politički desubjektivizirani; 2) Depolitizirani; 3) Ostali su bez umne političke supstancije i bez umnog
identiteta; 4) Žive u jednoj državi BiH, a svoj politički subjektivitet,
umni identitet i dignitet traže u drugoj Hrvatskoj; 5) Ta podvojenost
je nepremostiva i vodi narod u šizofreno stanje, a njegovu političku
praksu ka političkom i teritorijalnom separatizmu (Mostar stolni
grad i treća izborna jedinica), izolacionizmu ili iseljavanju. Tome prethodi odluka od pokušaja nametanja Livanjskog referendumskog pitanja iz novembra 1991. Hrvatima u BiH od strane Franje Tuđmana
preko Mate Bobana da se mogu izjasniti na Referendumu za izlazak
BiH iz SFRJ, ali da se ne može BiH konstituisati kao samostalna, suverena i nezavisna država; 6) Od tada traje proces da se BiH kao društveno-politička zajednica napušta kao tlo i politički okvir hrvatskog
naroda. To ima za posljedicu institucionalnu dekonstituciju.
U ovom kontekstu bitno je napomenuti sljedeću političku konstantu i neumoljivu činjenicu. Nijedna politička stranka od 1998. SDA,
2000. Alijansa, 2002. SDA, 2006. SBiH, 2010. SDP, koja je nastupala sa
pozicije države, državnog razloga i interesa nije u kontinuitetu ponovila izborni uspjeh. SBiH je sa izbornom parolom “100% BiH u politici,
ekonomiji, privredi” 2006. ostvarila veliki izborni uspjeh a 2010. nevjerovatan poraz. SDP je 2010. sa izbornom parolom “Država za čovjeka”
ostvario izuzetan uspjeh. SDP je 2010. pokušao izuzetno razuman i sa
stajališta države nužan potez – da u izvršnu vlast na nivou države i Federacije uključi makar po jednog ministra Hrvata, koji nisu članovi dva
HDZ-a, nego SDP-a i drugih stranaka. Čović i Ljubić su to, po cijenu samoapstinencije u izvršnoj vlasti, odbili. Nakon izbora 2014. stvari su se
vratile u svoju matricu i sva izvršna vlast kod Hrvata u Federaciji BiH i
državi vratila se pod kišobran Dragana Čovića.
Srbi preko RS-a i države BiH imaju više vlasti nego
Bošnjaci i Hrvati zajedno
Tri su ključna razloga zašto je nemoguća socijaldemokratija i
građanske stranke u BiH. Prvo, zato što je umni identitet i politički
31
BOSANSKI BAROMETAR
Miro Lazović, predsjednik Unije socijaldemokrata BiH
Nermin Pećanac, predsjednik Socijaldemokratske unije BiH
supstancijalitet, identitet, i dignitet sa države u velikoj mjeri prenesen na entitete. To se najbolje očituje na Sizifovom poslu Martina
Raguža koji je u dva predizborna ciklusa imao dvije skoro pa iste
predizborne parole: “Ovo je i naša država” 2010. i “Ovo je naša
država” 2014. godine. Ljudi su realni, a nisu glupi i oni znaju i vide
gdje stoluje umni identitet i politički subjektivitet.
Drugi razlog zašto je nemoguća socijaldemokratija u BiH leži u
ustavno-pravnom ustrojstvu države što su izvori njenog suvereniteta etnosi a ne građani. Tako su etnosi po Daytonu kao posebnosti
postali i političke općenitosti a građani kao izvori i nosioci suvereniteta u svakoj evropskoj zemlji, u BiH su svedeni na isprazne apstrakcije bez umnog identiteta i političkog subjektiviteta.
Treći razlog zašto je nemoguća socijaldemokratija u BiH i građanske stranke leži u činjenici što za te stranke u apsolutnoj većini
glasaju samo Bošnjaci. Prva politička stranka na nivou BiH za koju
bude glasalo po 15% Srba i Hrvata, a bude formirana iz državnog
razloga, imat će iza sebe najmanje 50% Bošnjaka. S te strane je
krajnje bezočno i neutemeljeno prozivati Bošnjake da su, zato što
su statistička većina, najodgovorniji za političko stanje u BiH. Naime, Srbi preko RS-a i države BiH imaju više vlasti nego Bošnjaci i
Hrvati zajedno.
Lijepo je i dobro kada ministar vanjskih poslova Velike Britanije
u “Oslobođenju” 24.10.2014. godine napiše: “Oni (u BiH) moraju
prestati razmišljati na etničkim principima i početi razmišljati na
ekonomskim principima ili vaši sistemi obrazovanja i zdravstva su
daleko ispod standarda bilo gdje drugo u Evropi.”
Ja sam proputovao i Ameriku i Evropu i Aziju i Afriku i Bosanci i
Hercegovci, poštovani ministre, u svim zemljama svijeta nastupaju
kao građani i državotvorna bića. Samo u BiH ti isti ljudi nastupaju
etnički i entitetski zato što je BiH u Daytonu utemeljena na ta dva
principa koji isključuju državu kao umni identitet i građanima kao
izvor tog umnog identiteta. Naši životi i egzistencije su žrtve školstva, obrazovanja, odgoja, kulture, zdravstva i sigurnosti u BiH.
Poštovana ekscelencijo, BiH je do 1996. imala školstvo, obrazovanje, kulturu, odgoj, zdravstvo i policiju na evropskom nivou i po
evropskim standardima. Prema Daytonskom mirovnom ugovoru
sve su te, za zemlju, građane i narode od državne važnosti oblasti
prešle na entitete, kantone i distrikt Brčko. U okviru običjanosti,
zavičajnosti, identiteta i povijesnog kontinuiteta BiH, zdravstvo,
školstvo, obrazovanje, odgoj, kultura i policija do Daytona su bili u
okviru BiH. Ovakvi sistemi obrazovanja, školstva, zdravstva, kulture, odgoja i sigurnosti su posljedica, a nisu uzrok.
Unazad 1.000 godina nijedan veliki problem nije ponikao na tlu
Bosne. Po pravilu oni su u nju izvana uvezeni. Takav je i tzv. problem
sa vojnom imovinom. Vojna imovina je stručno-tehničko-administrativno pitanje koje se bez napora rješava. Ustvari sva ta pokretna
i nepokretna imovina je locirana, propisana i ubilježena. U čemu je
problem? U činjenici da preko rješavanja pitanja vojne imovine, RS i
Milorad Dodik žele izvršiti nacionalizaciju i političku teritoralizaciju
Bosne i Hercegovine. To je negacija hiljadugodišnjeg bića, običajnosti i zavičajnoti zemlje jer Bosna je odvajkada podijeljena na prirodne
i geografske regije, a nikada i nipošto na političke teritorije. q
Mustafa SPAHIĆ
Milorad Dodik
Dragan Čović
Bosna je odvajkada podijeljena na prirodne i
geografske regije, a nikada i nipošto na političke
teritorije
32
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
RADOVAN KARADŽIĆ – NAJGORI ŽIVI RATNI ZLOČINAC U EVROPI NAKON HOLOKAUSTA
Ideja Bosne i Bosanski duh
Fašistički projekt stvaranja čiste nacionalističke
srpske države
Pet godina nakon što je suđenje započelo na Međunarodnom
krivičnom tribunalu za područje bivše Jugoslavije u Haagu se ovih
dana čuju završne riječi tužioca i odbrane u procesu optuženom
ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Ovo suđenje arhitekti agresije na nezavisnu, suverenu, samostalnu i međunarodno priznatu
državu Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad, prije svega,
Bošnjacima, još jednom opominje da je u eri takozvane najveće
zaštite ljudskih prava i sloboda u takozvanoj modernoj Evropi i civilizovanom svijetu moguće bez ikakvih problema izvršiti najstrašnije
zločine protiv čovjeka, civilizacije, društva i države. Moguće je izvršiti zločine agresije, genocida, kulturocida, ekocida, etnocida, urbicida, elitocida, sociocida, zločine mučenja i ubijanja u koncentracionim logorima smrti, zločine namjernih masovnih silovanja, zločine namjernih nasilnih protjerivanja, najdužu opsadu jednog grada
u historiju – opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici.
Optuženi ratni zločinac Radovan Karadžić je bio politički komesar, a optuženi ratni zločinac Ratko Mladić vojni komesar udruženog
zločinačkog poduhvata, fašističkog projekta stvaranja čiste nacionalističke srpske države u kojoj je predviđeno mjesto življenja samo za
čistu srpsku rasu, iz koje je na silu protjerana Ideja Bosne i Bosanski
duh, kao bosanskohercegovačko svjedočenje čovjeku i civilizaciji o
toleranciji, priznavanju, prihvatanju, poštovanju drugog i drugačijeg.
Udružena zločinačka garnitura koju je vodio Radovan Karadžić, ujedinjena s vojnom garniturom koja je neposredno odgovarala ratnom
zločincu Slobodanu Miloševiću, a u kojoj su veliku ulogu odigrali patološke ubice mnogih paravojnih formacija, izazvali je agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini. Počinili su najgore i najmasovnije zločine
poslije holokausta u Evropi sa ciljem da Republika Bosna i Hercegovina prestane postojati za račun čiste srpske Velike Srbije. Dokazi protiv zločinca toliko su jaki da Radovan Karadžić mora dobiti najveću
moguću kaznu koju Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju može izreći. Žao nam je što taj tribunal ne predviđa smrtnu kaznu.
Američki profesor Robert J. Donia, koji je već 17 godina ključni
ekspert-svjedok Tužilaštva na Međunarodnom krivičnom tribunalu
za područje bivše Jugoslavije, u Haagu je hirurški precizno rekonstruisao nastanak entiteta Republike Srpske i njenih institucija, kao
i ulogu glavnih aktera agresije i genocida. Njegovo poznavanje historije Bosne i Hercegovine ide dalje od perioda posljednje agresije, pošto je autor nekoliko knjiga koje su obavezna literatura za sve
koji izučavaju agresiju i genocid u Bosni i Hercegovini. U svojoj najnovijoj knjizi, “Radovan Karadžić: Arhitekt bosanskog genocida”,
Donia pokazuje kako se “rodio” ratni zločinac Radovan Karadžić.
Istražujući njegov život, Donia je shvatio da je Karadžić bezobziran
inicijator i agresivan lider, sa mnogo jadnih namjera i ideja.
Osnovna ljudska prava i slobode su odavno postali
samo “oružje” moćnih nacija
Već pomalo slomljene od permanentne borbe za istinu i pravdu, preživjele žrtve agresije i genocida u Bosni i Hercegovini, na
kojima otuđena međunarodna zajednica, ali i mnogi bosanskohercegovački politički subjekti zarađuju mnogo novca, vide zadnju nadu da će istina o zločinima agresije i genocida i pravda za žrtve tih
zločina biti zadovoljena presudom optuženom ratnom zločincu Radovanu Karadžići za genocid, ne samo u Srebrenici koji je već pravno i sudski dokazan, već i za genocid u svim opštinama za koje je
optužen.
U Bosni i Hercegovini čija država i društvo su poharani agresijom i genocidom nije bilo poravnanja računa, što je bio preduvjet
istine, pravde, pomirenja. Niko od arhitekata agresije i genocida u
Bosni i Hercegovini se nije izvinuo, a da ne govorimo o materijalnoj, historijskoj, političkoj nadoknadi žrtvama i svjedocima tih zločina. Umjesto toga bosanskohercegovačka država, društvo i zemlja iz koje je zločinima agresije i genocida protjerana Ideja Bosne
i Bosanski duh koji su tu živjeli preko 1.000 godina, su ilegalno
razdvojeni zbog Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je arhitekti
agresije i genocida Radovanu Karadžiću dao entitet sa državnim
Radovan Karadžić - bezobzirni inicijator i agresivni nacionalistički lider
RUJAN 2014.
33
BOSANSKI BAROMETAR
Ratko Mladić i Radovan Karadžić - vojni i politički komesar
udruženog zločinačkog poduhvata
Milorad Dodik - baštinik zločinačkog djela optuženog zločinca
Radovana Karadžića
oznakama, Republiku Srpsku – u kojoj još uvijek bošnjačka i hrvatska djeca ne mogu učiti svoj jezik, svoju historiju, kulturu, tradiciju, u kojoj se negira zločin agresije i genocida, u kojoj se ponižavaju žrtve tih zločina, u kojoj se veličaju srpski ekstremni nacionalisti
kao heroji, u kojoj su jednostavno pogažena sva osnovna ljudska
prava i slobode.
Za to vrijeme, za 20 godina rada Međunarodnog krivičnog tribunala za područje bivše Jugoslavije, veoma malo se dalo istini i
pravdi, žrtvama i svjedocima. Počeli smo sumnjati u rad Međunarodnog krivičnog tribunala za područje bivše Jugoslavije.
Osnovna ljudska prava i slobode su odavno postali samo “oružje” moćnih nacija, “oružje” koje je uništilo moral, deklasiralo Ujedinjene nacije, ponizilo istinu i pravdu. To “oružje” kontinuirano koristi baštinik zločinačkog djela optuženog zločinca Radovana Karadžića, Milorad Dodik u svome anticivilizacijskom pokušaju, doista
samo pokušaju, negiranja države Bosne i Hercegovine, bošnjačkog
naroda i bosanskog jezika. A, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci i bosanski jezik su kontinuirano opstali u svim ponorima civilizacija jer
nude alternativu ljudskoj moralnoj bijedi, alternativu zvanu Ideja
Bosne i Bosanski duh. Zato Dodikova histerična antidržavna hajka
sa ciljem čuvanja vlastite stolice ide prije svega na štetu srpske
komponente Ideje Bosne i Bosanskog duha. Na potezu je ta komponenta da se konačno uzdigne iz vlastitog zločina prema drugom,
ali i prema sebi, i priznanjem zločina, pokajanjem za zločin pokaže
da još ima šanse da bude u zagrljaju Ideje Bosne i Bosanskog duha.
U tom takozvanom hrabrom, novom svijetu zaštite ljudskih prava i
sloboda istina, pravda, žrtve i svjedoci nisu važni. Osnovna ljudska
prava i slobode su postali oružje moćnih političkih, ekonomskih i
akademskih kartela. U slučaju oslobađanja optuženog ratnog zločinca Radovana Karadžića od genocida u svim opštinama u Bosni i
Hercegovini za koje je optužen u situaciji kada prije svega bošnjačke žrtve još traže svoje najmilije, bio bi konačni poraz istine i pravde, poraz čovjeka i civilizacije.
genocid”, smatra tužilac. Tako treba da smatra i Sudsko vijeće Međunarodnog krivičnog tribunala za područje bivše Jugoslavije.
I na kraju o genocidu koga sam lično svjedočio, genocidu u Prijedoru. “Priča o Prijedoru je jeziva”, rekao je tužilac Tiger u dijelu
završne riječi posvećene takozvanom “sveobuhvatnom” udruženom zločinačkom poduhvatu etničkog čišćenja velikih dijelova Bosne i Hercegovine, koji je u pojedinim opštinama – uključujući i
Prijedor – dosegao razmjere genocida. U samo nekoliko mjeseci,
ukazao je tužilac, na hiljade ljudi je ubijeno, a više hiljada je zatočeno u logore u neljudskim uslovima gdje su bili mučeni i izloženi seksualnom nasilju. Do oktobra 1992. godine iz opštine Prijedor je
protjerano 38.000 ljudi, a ta brojka se do maja sljedeće godine povećala na 44.000. “Radi se o sasvim jasnoj namjeri da se unište muslimanska i hrvatska zajednica u Prijedoru”, rekao je tužilac i dodao
da je istu tu namjeru Karadžić iskazao i uoči rata kada je podižući
prst prijetio da Hrvati i Muslimani “idu ka istrebljenju”.
Sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat
etničkog čišćenja velikih dijelova BiH
U završnoj riječi tužilac Alan Tiger je Radovana Karadžića nazvao lažovom i mafijašem koji je bio pokretačka snaga etničkog čišćenja dijelova Bosne i Hercegovine koji su Srbi smatrali svojima.
Počinjeni zločini “nisu bili upereni protiv pojedinaca, već protiv pripadnika neželjene zajednice” u namjeri da se silom promijeni demografska slika Bosne i Hercegovine. “Pravilno ime za taj zločin je
34
Daleko od istine i pravde
20 godina poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i
genocida nad njenim građanima preživjele žrtve i svjedoci tih najvećih zločina poslije holokausta u Evropi još su daleko od istine i pravde. Dok čekaju istinu i pravdu od Međunarodnog krivičnog tribunala
za područje bivše Jugoslavije ni jedna politička garnitura koja je do
sada pobjeđivala na izborima u Bosni i Hercegovini nije predstavljala
glas žrtava. Samo priča u predizbornoj kampanji, a po dolasku na
vlast šutnja – kako o istini o zločinima, tako i o pravdi za žrtve zločina.
To je razlog što još nemamo Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja ili opravdavanja holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini, što još nemamo Zakon o proglašenju 11. jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici u cijeloj Bosni
i Hercegovini i što još nemamo Zakon o proglašenju 30. augusta
Danom sjećanja na sve nestale u Bosni i Hercegovini. Žrtve najvećih
zločina poslije holokausta u Evropi moraju dobiti ono što zaslužuju,
istinu i pravdu, kako na Međunarodnom krivičnom tribunalu za područje bivše Jugoslavije, Međunarodnom sudu pravde i nacionalnim sudovima, tako i u svojoj domovini, zakonsko regulisanje svojih prava i sloboda.
Hoće li Međunarodni krivični tribunal za područje bivše Jugoslavije u Haagu konačnom presudom za genocid optuženom zločincu Radovanu Karadžiću spasiti potonuće istine, pravde, čovjeka i
civilizacije? q
Emir RAMIĆ
(direktor Instituta za istraživanje genocida, Kanada)
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
BOŠNJAČKO POLITIČKO 20. STOLJEĆE (I. DIO)
Bošnjački intelektualci
Bošnjaci su ušli u 20. stoljeće kao rasuta narodna zajednica. Oni
su u 19. stoljeću pretrpili strašne gubitke i bili su izgubljeni. Jedni su
iseljavali u Osmansko carstvo koje se povlačilo prema istoku, a drugi su beznadno gledali novog okupatora koji je došao sa zapada.
Završena je bila faza osmanskog feudalizma i slijedio je proces
“moderniziranja” zemlje i njezino uključivanje u evropske tokove i
idejne sadržaje. Odjednom su bošnjački feudalci koji su činili oko
91% svih feudalaca u Bosni došli na udar novog poretka. Bošnjaci
su identificirani s negdašnjim osmanskim okupatorom, pa se mržnja počela prenositi na njih. Počeli su da ih reduciraju na religijsko
određenje, naravno, i oni sami su tome doprinijeli. Većina bosanskog naroda (80% seljaštvo) bila je vrlo siromašna i to je bio jedan
od razloga iseljavanja uz nepristajanje da se bude pod vlašću austrijskog cara.
Bošnjacima je trebalo dvadesetak godina da se saberu i odgovore na novu povijesnu situaciju koja je nastala s dolaskom austrougarske vlasti. Mehmed-beg Kapetanović je 2. jula 1891. pokrenuo
list “Bošnjak” u kojem je štitio interese bošnjačkog naroda. Od 20.
februara 1903. bošnjački intelektualci pokrenuli su Gajret (prosvjetno i kulturno društvo muslimana), koje su vodili Safvet-beg
Bašagić i Edhem Mulabdić. To je prethodnica današnjeg BZK “Preporod”. U Gajretu se okupila novoobrazovana bošnjačka inteligencija koja je imala dobrim dijelom evropska iskustva i znanja. Uz
Bašagića i Mulabdića treba se prisjetiti i Osmana Nuri Hadžića,
Osmana Đikića, Hamze Hume, Avde Sumbula.
Pored ovog kulturno-prosvjetnog društva, na početku 20. stoljeća, tačnije 3. decembra 1906. godine, formirana je Muslimanska
narodna organizacija (MNO) u Slavonskom Brodu. Strankom je
upravljao Egzekutivni odbor s Ali-begom Firdusom na čelu. To je
bila prva bošnjačka politička partija u 20. stoljeću. Borila se za vakufsko-mearifsku autonomiju bošnjačkog naroda. Iza ove stranke
stajali su istaknuti bošnjački zemljoposjednici, ali su ih podržavali
široki slojevi bošnjačkog naroda. Tokom prvih godina svoga rada
MNO se zalagala za uvođenje punog parlamentarizma i neupitnu
državnu autonomiju Bosne i Hercegovine.
Uz MNO pojavila se 1908. i Muslimanska napredna stranka
(MNS) koja je pokušala nakon aneksije da se nametne kao glavni
politički predstavnik bošnjačkog naroda i zaštiti ga od katoličkog
prozelitizma. Na njezinom čelu je stajao Adem-aga Mešić. Od
1924. godine osnovana je i Narodna uzdanica (muslimansko kulturno društvo) uz koju su vezana imena uglednih bošnjačkih intelektualaca, znanstvenika i javnih ličnosti – Hamdija Kapidžić,
Hamdija Ćemerlić, Hamdija Kreševljaković, Muhamed Kantardžić i
mnogi drugi.
Nakon uspostave Kraljevine SHS 1918. godine, osnovana je Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) polovinom februara
1919. godine, koja je do rascjepa u martu 1922. godine imala, prema Atifu Purivatri, sljedeće bitne karakteristike: postala je jedinstvena politička partija Bošnjaka, postala je 1920. najjača stranka u
BiH, JMO je u rukovodstvu imala vrlo heterogen sastav iz različitih
slojeva društva, prvo rukovodstvo JMO nije bilo jedinstveno, prvih
godina postojanja JMO porastao je ugled dr. Mehmeda Spahe koji
u početku nije bio među osnivačima stranke niti je biran u prvo
rukovodstvo JMO (tek u oktobru 1921. dr. Spaho se bira za predsjednika JMO umjesto dotadašnjeg predsjednika Ibrahima Maglajlića), poslije 1923. u JMO je prevladao interes nekoliko hrvatski
orijentiranih ličnosti i td. JMO nije uspjela zaustaviti antibosansku
politiku prvih susjeda, a to je najvidljivije na primjeru sporazuma o
podjeli Bosne između Cvetkovića i Mačeka 1939. godine. U rukovodstvu JMO došao je do izražaja “mentalitet i psihologija sitne
buržoazije, koja je sklona da se sporazumijeva i pogađa sa svakim
od koga može izvući bilo kakve, pa makar i vrlo sitne i privremene
koristi”. (A. Purivatra, Nacionalni i politički razvitak muslimana, Sarajevo, 1969.)
Od 1945. godine Komunistička partija (Savez komunista) je napravila jednopartijski sistem i kao princip svoga djelovanja postavila interes radničke klase. Klasno pitanje je dominiralo nad etničkim
pitanjem i odredilo ga na svoj način. Komunisti su rekli da su riješi-
Gajretov pjevački hor na prvoj Gajretovoj zabavi 1905. godine
Muslimanska čitaonica
Bosna je imala svoj stari narod i on je polahko
počeo da govori o sebi
RUJAN 2014.
35
BOSANSKI BAROMETAR
Bosanski sabor u vrijeme
Austro-Ugarske monarhije
Općinsko zastupstvo Livna 1900. godine (predsjednik MNO Ali-beg
Firdus je treći slijeva u prvom redu ljudi koji sjede)
li tzv. “nacionalno pitanje” u Bosni tako što su Bošnjake držali u
stanju “neopredijeljenosti” da bi ih poslije nazvali imenom “Muslimani” i proglasili ih “nacijom”, ali s tim se nisu slagali srpski nacionalisti koji su 1992. godine krenuli u anuliranje takvih određenja i
“dovršenje” Bosne i Bošnjaka. U prvom izdanju Enciklopedije Jugoslavije iz 1956. godine Bošnjaci i Bosna nisu predstavljeni ni pomenuti kao posebna narodna i kulturno-povijesna cjelina. Početkom
devedesetih godina 20. stoljeća ravnatelj hrvatske leksikografske
institucije, akademik Dalibor Brozović otpremio je na uništavanje
40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije.
Pojava separata “Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina”,
u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (svezak drugi, 1982),
otvara nove diskusije i sporenja oko identiteta bošnjačkog naroda.
Iza ovoga separata stala je glavnina znanstvenika i politički vrh Republike BiH iz tog vremena. Znanstvena prelomnica u Bosni, a povezano s Bošnjacima, dogodila se s ovim separatom iz drugog izdanja koji je uređivao akademik Muhamed Filipović kada je jasno
naznačena posebnost Bosne i Bošnjaka koje su još uvijek nazivali
“Muslimani”. Ovim je postuliran put za znanstveno elaboriranje
narodnog identiteta Bošnjaka koji su držani u nekoj vrsti isključenosti iz povijesti, posebnoj vrsti antropofagije, te unaprijed zacrtanoj liniji interpretiranja etničkog razvitka koji je određen velikodržavnim historiografskim pogledom. Bosna je imala svoj stari narod
i on je polahko počeo da govori o sebi. Antibosanskim nacionalistima i šovinistima nije se sviđalo što je u Bosni i Hercegovini osnovana Akademija nauka i umjetnosti, Univerzitet u Sarajevu, Klinički
centar, Zimske olimpijske igre 1984. godine, položaj Republike BiH
prema Ustavu iz 1974. i druge pojave i institucije.
“bratstvo i jedinstvo”. Pjevalo se i zaklinjalo Titu i državi! Mnogi
intelektualci su primijenili nojevsku “strategiju” djelovanja i pričali
bajke za malu djecu. Među rijetkima koji su detektirali dolazeći pakao bio je profesor Fuad Muhić. Naravno, ne smijemo zaboraviti
rijetke bošnjačke intelektualce koji su djelovali s pozicije ljevice i
propadajuće ideologije kao i intelektualce koji su preko religijskih
koncepcija pokušavali interpretirati društveni kontekst i pojave u
njemu... Ali gdje su bili ostali bošnjački intelektualci kad se odlučivalo o političkoj sudbini bošnjačkog naroda? Postoje najmanje tri
oprečne hipoteze o bošnjačkim intelektualcima tokom dvadesetog
stoljeća. One nam trebaju omogućiti da idemo dalje u promišljanju
i dođemo do jednog neophodnog pojma intelektualne odgovornosti i spremnosti da se bori za vlastite stavove.
Prva hipoteza kazuje da je veliki broj bošnjačkih intelektualaca
neodgovorno postupao i nije kvalitetno branio bošnjački i bosanski
interes tokom 20. stoljeća (čast izuzecima), nego su se sakrivali iza
omamljujućih, mimikrijskih kvazi-koncepcija politike, religijske egzotike i bezidentitetnog vegetiranja koje je vrhunilo u ignoriranju
svoga narodnog bića. Oni su bili sve drugo samo ne Bošnjaci! Bili su
internacionalci, kosmopolite, Eskimi, Marsovci, hrvatsko cvijeće,
najrasniji srpski plemići... Ova hipoteza podrazumijeva one događaje i procese u kojima se bošnjačka intelektualna snaga gubila u
nekorisnim nebosanskim i nebošnjačkim projekcijama prvih susjeda koje su ih hipnotizirale i držale izvan realnosti. To je, također,
ona faza u povijesti Bošnjaka u kojoj se nije posvetila posebna pažnja razvijanju društveno-znanstvene misli spram tradicionalnog
svjetonazora koji nije distingvirao narodne i nacionalne interese od
religijske koncepcije svijeta, nit modernost spram feudalnog doba.
Druga hipoteza ukazuje na postojanje jedne grupacije bošnjačkih intelektualca koja je djelovala na razini prevaziđene ideologije,
romantičnih ideja, nerealnih slika, a predstavljala se kao “znanstveno zasnovana” grupacija. Iza njih je ostala koncepcija politike koja je
prožeta lažnim predstavama o sebi, religijskim primjesama i koja sasvim liči na islamizam – ideologiju vjere ili prostu populističku politizaciju vjerovanja u Boga – a nije nastavila onaj pokušaj iz 1890-ih na
modernizaciji i racionalizaciji bošnjačkog narodnog bića u evropskom smislu. Ova vrsta bošnjačkih intelektualaca neprestano se prepoznaje tokom cijelog dvadesetog stoljeća kroz one pokušaje da se
politika i kultura pretvore u neku formu operacionalizirane i objektivirane religijske slike svijeta. U vidicima ove grupacije nacionalno
pitanje bilo je, ustvari, religijsko pitanje. Tako su Bošnjaci u prvim
Bošnjačko nacionalno pitanje je, zapravo, državno
pitanje
U Sarajevu je 1990. godine osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), politička partija koja je u svome programu isticala brigu
za pripadnike “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga”. Stranka
je osnovana u trenutku kada je sve bilo spremno da se sahrani zajednička država koja je uspostavljena 1943. godine i razvijana poslije Drugog svjetskog rata, te da se nastavi tamo gdje su stali Cvetković i Mačke 1939. godine. Već je bio pripremljen memorandum
SANU 1986. u kojem su Srbi prikazani kao žrtve i gubitnici. Tih godina bilo je suviše naivnosti, straha, nevjerice da je moguće uništiti
36
PREPORODOV JOURNAL 167
BOSANSKI BAROMETAR
decenijama 20. stoljeća sve više naglašavali svoj muslimanski identitet i tako davali imena strankama, udruženjima, čitaonicama (Kiraethana ili Muslimanska čitaonica u Sarajevu otvorena 1888.) i drugim sadržajima, ne shvatajući da je to samo dio bošnjačkog identitetnog bića. Ovo je bila jedna redukcionistička grupacija bošnjačkih intelektualaca tokom 20. stoljeća koja je bila određena svojim obrazovanjem i nestvarnim doživljajem prošlosti. Oni nisu shvatili da se
narodno i nacionalno pitanje ne može reducirati na religijsku interpretaciju svijeta. To naravno ne znači da religijski vidik u životu zajednice nema vrijednost i da se o njemu ne treba promišljati.
Treća hipoteza osvjetljava onu vrstu i grupaciju bošnjačkih intelektualaca koji su odgovorno, otvoreno i jasno zastupali interese
Bosne i Bošnjaka. Primjer toga možemo prepoznati već na kraju 19.
stoljeća kada je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak pokrenuo list
“Bošnjak” i u njemu objavio Bašagićevu Pjesmu Bošnjaku (Od Trebinja do Brodskijeh vrata...), a onda kroz 20. stoljeće vidjeti u likovima Ali-bega Firdusa, Ibrahima Maglajlića, Mehmeda Spahe, Džemaludina ef. Čauševića, Husage Ćišića, Džemala Bijedića, Atifa Purivatre, Muhameda Filipovića, Mehmeda Hadžijahića, Envera Redžića, Salema Ćerića, Kasima Suljevića, Smaila Balića, Hamdije Pozderca, Mustafe Imamovića, Alije Isaković, Enesa Durakovića, Rusmira Mahmutćehajića, Nijaza Durakovića, Šaćira Filandre, Esada
Zgodića, Rešida Hafizovića i drugih, te do osnivanja političke partije, Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine na čijem čelu je
bio Alija Izetbegović i održavanja Drugog bošnjačkog sabora u septembru 1993. godine. Prošlo je oko stotinu godina bošnjačke agonije. U ovoj grupaciji intelektualca kristalizirana je misao da je nacionalno pitanje, zapravo, državno pitanje, to jeste riječ je o odnosu
Bošnjaka prema državi Bosni.
Parohijalni izričaji o ljudskoj zbilji – politička forma
bez intelektualnog sadržaja
Početkom 1960-ih godina postavljeno je pitanje o Bošnjacima u
sklopu komunističke ideologije i oni su tretirani kao Muslimani. Poslije 1968. “velikodušno” im je dato da budu “muslimanska nacija”
što je definitivno etablirano Ustavom iz 1974. godine. Kada je pokrenut politički projekt SDA većina bošnjačkih intelektualca – to trebamo uvijek imati u vidu – ostala je po strani. Neodlučno su gledali u
događaje i pojave koje su se odvijale pred njihovim očima. Mnogi
intelektualci bošnjačkog imena još su vjerovali u ideju jugoslavenstva, dok je Jugoslovenska narodna armija okupirala dio po dio Republike BiH. Nisu se mogli osloboditi vlastitih dogmatskih pozicija,
nametnutih “vječnih istina” i pseudoznanstvenih koncepcija koje su
Sa Osnivačke skupštine SDA u Novom Pazaru (1990. godina)
RUJAN 2014.
im ponuđene ideologijom vladajućeg sistema. Oni čak nisu ni vjerovali da se nešto može promijeniti. Onda su prigovarali Aliji Izetbegoviću i njegovim stranačkim kolegama da ne valja kako rade.
Većina onih koji su davali primjedbe na rad i pravili brojne prigovore nisu bili spremni da se uključe u političku stranku i da je
iznutra reformiraju u onome smjeru u kojem su mislili da treba.
Takvi intelektualci su svojom apstinencijom od politike (kao nečega
“nemoralnog” i “prljavog”) napravili prostor brojnim bošnjačkim
fanaticima, prevarantima, smutljivcima i tajkunima koji su “iskoristili” priliku i u ime bošnjačkog naroda i države Bosne pustošili sve
pred sobom. Idejne matrice koje su prevladavale među Bošnjacima
bile su izraz nedostatka intelektualnog potencijala unutar bošnjačke politike – opet su intelektualci odgovorni što nisu nametnuli
svoje ideje i konceptualne sheme političkim operativcima.
Početkom devedesetih bilo je jasno da ne postoji izgrađeno političko mišljenje bošnjačkog naroda. Da bi se izgradila politička misao
bilo je potrebno mnogo slobodnog, kritičkog i otvorenog dijaloga između različitih subjekta političke i intelektualne scene. Nažalost,
ovdje se otvoren razgovor smatrao opasnošću po pozicije, tako da
nije bilo demokratske atmosfere u kojoj bi se gradila slobodna i plodonosna politička misao. Kad neki intelektualac iz duboke hladovine
opali kritički rafal po nekoj političkoj partiji (kakva je SDA ili negdašnja MBO, SDP ili SBiH i druge), na što ima pravo, treba sebe prvo zapitati gdje je bio kada je ta stranka trebala njega i slične da je profiliraju u smjeru evropske političke stranke centra, lijeve orijentacije ili
nekako drugačije. Nisu nimalo uvjerljivi oni kritizeri svega postojećeg
koji su prezirali društvene događaje i koji nisu spremni da provjere
vlastite teorije u organizaciji i vođenju neke grupe ljudi.
Alija Izetbegović je pokazao da je uvažavo intelektualce i da je
znao s njima komunicirati. O tome svjedoči Sabor iz 1993. godine
kada je tražio mišljenje najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca i
domoljuba o teškim pitanjima bosanskohercegovačke budućnosti.
Šta se desilo poslije smrti Alije Izetbegovića svima je poznato – došlo je do distanciranja i razdvajanja između politike i njezinih operativaca od intelektualnih potencijala bošnjačkog naroda. To je bio
jedan od najopasnijih događaja za bošnjački narod i državu Bosnu i
Hercegovinu. Na scenu su stupili parohijalni izričaji o ljudskoj zbilji.
Bilo je tužno gledati političku formu bez intelektualnog sadržaja.
Pred Bošnjacima se otvara putanja demokratskog
razvijanja dijaloga o političkim interesima
Milorad Ekmečić napao je Aliju Izetbegovića i SDA podmećući im
odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini, koji on naziva “građanski
Zasjedanje Bošnjačkog sabora 1993. godine
37
BOSANSKI BAROMETAR
rat”. Ekmečić kao historičar, imajmo na umu, igra ključnu ulogu u
srpskim historiografskim znanstvenim krugovima u podmetanju
“istine” da je Bosna srpska zemlja, da su Bošnjaci i Hrvati, ustvari,
Srbi i slično tome. U svojoj knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja, optužuje “muslimanski fundamentalizam” za jednog od krivaca
dezintegracije Jugoslavije. On je podmuklo proveo satanizaciju Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Ali, on i slični autori znaju šta znači
osnivanje političke partije i razvijanje interesa jednog političkog subjekta. On zna šta znači definitivni raskid s ideologijom “nacionaliziranja” Bošnjaka. Značajno je u ovome povijesnom trenutku imati u
vidu da su Bošnjaci samo donekle uspjeli imati jaku političku partiju
tokom većeg dijela 20. stoljeća. Tek sa SDA i bošnjačkim pokretom
devedesetih godina 20. stoljeća to je izgledao dostignuto i pružalo je
velike nade. Ali, to je samo izgledalo tako!
Kada su 1990. godine pokrenuli SDA onda je vrlo brzo došlo do
unutarnjih trzavica i mimoilaženja, pa se iz SDA izrodilo nekoliko političkih partija (ustvari, političkih frakcija) koje su trošile bošnjačko
idejno nebo, finansijske i ljudske potencijale, usitnjavale bošnjačku
političku moć i vodile do razjedinjavanja bošnjačkog političkog interesa. Ni u kojem slučaju nisu bili beznačajni ljudi poput Adil-bega
Zulfikarpašića, Muhameda Filipovića, Harisa Silajdžića i mnogih drugi
koji su se našli na suprotstavljenim stranama bošnjačke politike. Naravno, unutar SDA postojali su vrlo čvrsti “krugovi” (interesne grupe)
koji nisu dozvolili nužno potrebne reformske i idejne zahvate i promjenu kadrovskih potencijala i način ostvarivanja političkih ciljeva.
Metafizičko-interpretacijska osnova političke orijentacije unutar stranke bila je etablirana na shvatanju da je kultura zasnovana
na religiji. To je feudalna, predpolitička i predmoderna predstava
koja je zanemarila evropski novovjekovni, civilizacijski okret u poimanju “ljudskih djela kao kulture” i pozicioniranje znanosti i tehnike u središte savremene kulture i društvenog života ljudi. Zanemarili su mlade i obrazovane ljude, nisu ostvarili širok zahvat različitih
pristupa u političkom djelovanju. Ona faza u njihovom djelovanju
kada su potencirali reduciranje političkog mišljenja na “religijske
principe” danas je evidentno završena i pokazuje se kao normalan
dio bošnjačkog identiteta, a ne kao njegovo jedino političko određenje. To su bile “lične” političke konstrukcije koje nisu bile izraz
općebošnjačkog i bosanskog interesa i konsenzusa o bitnim pitanjima. Pred Bošnjacima se otvara putanja demokratskog razvijanja
dijaloga o političkim interesima, a prije svega, razvijanje države Bosne i Hercegovine kao stabilne evropske države.
Možemo li izvesti moralni preporod našega društva?
Uslijed nedostatka demokratske kulture komuniciranja i vođenja
strpljivih razgovora o svim mogućim pitanjima, određene političke
opcije su se izdvajale iz većih grupacija i pokušavale nametnuti vlastite političke procjene kao općebosanske ili općebošnjačke. To je vodilo do usitnjavanja bošnjačkog političkog kapaciteta i besplodnih sporova. Fragmentiranje bošnjačkog političkog kapaciteta dovelo je do
toga da sve te stranke skupa nemaju nikakav bitan uticaj na politiku
u Bosni i poboljšavanje stanja bošnjačkog naroda. Tako se pojavilo
oko pet-šest bošnjačkih oligarhijski interesa iza kojih je stajao privatni interes i kapital (novac) koji nikako nije dozvoljavao objedinjavanje i usmjeravanje u zajedničke političke projekte. Svi su se oni predstavljali u svjetlu ekskluzivnih bošnjačkih interesa – a primarno su
bili parcijalni interesi pojedinaca i grupa koji nisu imali holistički pristup prema Bosni i Bošnjacima. I danas su ti interesi toliko jaki da
onemogućavaju ostvarivanje općeg dobra i objedinjavanje Bošnjaka
kojima je potrebna zrela, jaka i odgovorna politička opcija.
38
Alija Izetbegović: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo.”
Današnji politički trenutak nalaže neizbježno ujedinjavanje i
ukrupnjavanje bošnjačkog narodnog i političkog interesa na svim
razinama društvenog sistema. U tom pogledu, prije svih drugih,
pred SDA je najveća odgovornost i zadatak da objedini bošnjački
potencijal u demokratskoj i modernoj političkoj formi. Za taj posao
je neophodno povezivanje akademskog uma, poslovnih ljudi kapitalizma i političkih operativaca. Bošnjacima danas ne treba puka
“bošnjačka” politička stranka, koja će samo deklarativno zastupati
njihov interes, naprotiv, treba im savremena “politička stranka”
koja će imati strateški državotvorni i odbrambeni releks u svome
političkom radu. Zbog toga je važno poštovati pluralnost bošnjačkog bića i uvažavati njegovo kritičko mišljenje. Bošnjački politički
um ne smije biti zarobljen s nekoliko principa feudalnog svjetonazora koji se reducira na statičnu shemu vječno datog vladara i njemu potčinjenog sluge. Bošnjačka politika ne smije se odricati ni
jedne bošnjačke grupacije ili oblika mišljenja koji postoji u ovome
povijesnom času. A intelektualci doista jesu obavezni “uključiti se”
u sve procese društvenog djelovanja i svojim procjenama pomoći
političkim operativcima. Ako to ne učine, oni neće imati nikakav
autoritet i biće samo jedan blijedi društveni fenomen bez kičme i
potencijala. Intelektualci ne smiju, isto tako, postati jeftini glasnogovornici trenutnih pojedinačnih trendova koji će već sutra biti
prevaziđeni i neupotrebljivi za državni, građanski interes bošnjačkog naroda.
Mnogi intelektualci su se pokazali “neintelektualno” jer su zanemarili da se samo preko organizirane političke stranke može u
društvenoj zajednici ostvariti određene ideje. Akademska zajednica, mediji, poslovni ljudi – svi skupa sa političkim operativcima –
moraju da se uključe u proces očuvanja Bosne i ne dozvole da velikodržavni hegemonizam srpske i hrvatske “buržoazije”, velike multinacionalne kompanije (trgovačke, bankarske i sl.) i kompradorska
buržoazija prodaje Bosnu kao robu na svjetskoj pijaci i dijele je kao
privatni posjed! Vrijeme je da se prekine s licemjernim držanjem.
Najzad, pitanje koje nas muči i od kojeg zavisi naša budućnost
glasi jednostavno ovako: možemo li izvesti moralni preporod našega društva? To je osnov naše budućnosti! Podsjećam na stihove
Muhameda Abdagića: I svud je oko mene tama / Niko više ne pjeva
kao ono nekad ti: “Hajdmo druže na nebo pa makar i u nanulama”
(…). Prizivao je svoga druga Rifata Burdžovića. q
Senadin LAVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 167
IZ SVIJETA
OD MAŠRIKA DO MAGRIBA – DUGOROČNI PLAN KAOSA
Rekonfiguracija Bliskog istoka
LIBIJA: Začarani krug nasilja i dezintegracije
Strane sile ulaze u libijski građanski rat?
Gotovo četiri godine nakon što je tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pred oduševljenom gomilom u glavnom libijskom gradu Tripoliju izjavio da će “Francuska, Velika Britanija i Europa uvijek stajati na strani libijskog naroda”, Libija je opet u neprilici, a novi francuski predsjednik Francois Hollande opet poziva
međunarodnu zajednicu na djelovanje. “Ako ne poduzmemo ništa
terorizam će se proširiti regijom", rekao je Hollande u govoru održanom 30. kolovoza 2014. pred Konferencijom ambasadora, skupu
šefova svih francuskih stranih diplomatskih izaslanstava. “Stoga
Francuska traži od Ujedinjenih naroda, jer upravo su oni ti koji trebaju preuzeti odgovornost, da organiziraju pomoć koja bi osigurala
libijskim vlastima da ponovno uspostave vlast i autoritet u državi.”
Hollandeova zabrinutost oko tog problema sigurno nije pretjerana. Libija klizi sve dublje u začarani krug nasilja, dok istovremeno
međunarodna zajednica, zabrinuta oko trenutno puno većih problema, gleda u drugom smjeru. Jasno je da se tu radi o opasnoj situaciji koja bi vrlo lako mogla prerasti granice Libije i imati puno
širi regionalni učinak. No svejedno je nemoguće slušati Hollandeov
govor i na jeziku ne osjetiti lagani okus već viđenog.
1. rujna libijska vlada priznala je kako su do sada izgubili kontrolu nad većinom ministarstava u glavnom gradu Tripoliju. Podsjetimo, libijska Vlada prošlog mjeseca se preselila u istočni libijski
grad Tobruk, a kontrolu nad glavnim gradom Libije su preuzeli islamistički militanti iz Misrate. U glavnom gradu se nalaze sva ministarstva, sjedište državne naftne kompanije NOC, centralna banka
i druge institucije.
Američki dužnosnici su 4. rujna izjavili kako strahuju od mogućih terorističkih napada velikog kalibra na prostoru sjeverne Afrike.
Nakon što su snage militantne islamističke grupe “Libijska zora”
krajem kolovoza zauzele međunarodni aerodrom u Tripoliju, ukradeno je čak 11 putničkih zrakoplova.
8. rujna sudanski vojni ataše protjeran je iz Libije nakon što je libijska vlada optužila Sudan za pokušaj ilegalnog uvoza oružja koje je,
smatraju, bilo namijenjeno islamskim militantnim skupinama. Libijska vlada objavila je izjavu u kojoj se navodi kako je sudanski zrakoplov čije je odredište bio aerodrom Mitaga u Tripoliju, gradu koji se
trenutno nalazi pod kontrolom naoružanih skupina, prenosio oružje
namijenjeno militantnim grupama. Prije odredišta zaustavio se kako
bi napunio gorivo u zračnoj luci Kufra, a tamo je prilikom inspekcije
pronađeno oružje. “Ovakav potez Sudana narušava suverenitet Libije i direktno se upliće u njezine unutarnje odnose. Libijska vlada čvrsto osuđuje prolazak sudanskog zrakoplova preko libijske granice
bez vladinog dopuštenja. Zrakoplov je prenosio naoružanje koje libijska vlada nije službeno odobrila”, stoji u izjavi.
Ovaj incident dodatno je potaknuo strahove da se u libijski građanski rat uključuju strane sile. Obavještajni izvori SAD-a optužili su
prošlog mjeseca Ujedinjene Arapske Emirate i Egipat kako sudjeluju
u zračnim napadima na strani libijske vlade. Alžir i Tunis istovremeno
pojačavaju svoje granice nakon što je tuniska vojska početkom rujna
spriječila pokušaj švercanja veće količine oružja iz Libije.
Abdullah al-Thinni, novi premijer libijske vlade u bijegu
Libija pokušava izići na kraj s anarhijom u zemlji, kojoj pridonosi i činjenica da se dva parlamenta i dvije vlade bore za legitimnost
tri godine nakon svrgavanja Gaddafija. U Libiji trenutno djeluju dvije vlade, legalno izabrana koja zasjeda u Tobruku i “Libijska zora”
koja kontrolira veće dijelove zemlje i Tripoli. Izabrana vlada smatra
pripadnike “Libijske zore” teroristima, dok “Libijska zora” optužuje
vladu za pružanje utočišta lojalistima bivšeg libijskog vođe Moammera el-Gaddafija.
9. rujna svjetski mediji objavili su vijest kako je Libijski parlament u bijegu unajmio grčki trajekt “Anek lines”, uključujući njegovu posadu, kao privremeno boravište u Tobruku. Islamistički militanti zauzeli su Tripoli, glavni grad Libije, i veći dio Benghazija. Derna, grad na obali, proglašen je islamskim kalifatom, tako da se bojišnica seli na aerodrom u Tobruku. Tobruk, mali lučki grad, postao
je posljednje utočište libijske suverenosti.
Libijski izabrani parlament potvrdio je 22. rujna novu Vladu na
čijem je čelu Abdullah al-Thinni. Thinni, bivši vojnik, bio je na čelu
vlade od ožujka 2014., ali je dao ostavku nakon izbora u lipnju. Parlamentarci su mu potom opet predložili da sastavi vladu.
Zastupnički dom, kojega priznaje međunarodna zajednica, prihvatio je drugi prijedlog sastava vlade nakon što je tjedan dana
ranije odbacio 16-članu vladu kao preveliku, izjavio je glasnogovornik parlamenta Faraj Hashem. Nova vlada ima 13 ministara, uključujući i tri zamjenika predsjednika vlade. U njoj nema ministra nafte, a za upravljanje naftnim potencijalima bit će, kao i za Gaddafijeve vladavine, zadužena državna tvrtka National Oil Corp (NOC).
Ministar vanjskih poslova bit će Mohammed al-Dairi, bivši viši dužnosnik Ujedinjenih naroda, priopćio je parlament na svojoj internetskoj stranici. Vlada neće imati ni ministra obrane, a vojskom će
upravljati zapovjednik stožera.
Poziv na trenutačan prekid vatre
Dim iznad glavnog grada Tripolija
RUJAN 2014.
Strani diplomati i osoblje Ujedinjenih naroda napustili su Tripoli
istovremeno kad i Vlada i premjestili se u sigurniji Tobruk na istoku. I
libijski susjedi i zapadne sile boje se da vlada, koja nema vlastite snage
niti policiju, neće moći održati teritorijalni integritet zemlje, niti se ozbiljnije suprotstaviti brojnim naoružanim skupinama koje tumaraju
bez kontrole. Dio komentatora, međutim, ističe kako je vrijeme na
strani predstavnika države koji, unatoč gubitku velikih gradova, i dalje
39
IZ SVIJETA
kontroliraju naftna polja i inozemne financijske rezerve te mogu razviti vojne snage dok čekaju da islamističke snage počnu kopnjeti.
13 inozemnih vlada, među kojima su Vlade SAD-a, Francuske,
Italije, Velike Britanije, Egipta, Alžira i Ujedinjenih Arapskih Emirata, nakon sastanka održanog u New Yorku 22. rujna pozvali su sve
zaraćene strane da “prihvate potpun i trenutačan prekid vatre”.
Susret je organizirao američki državni tajnik John Kerry kako bi
“unio nešto dosljednosti u odgovor međunarodne zajednice na događaje u Libiji”, rekao je jedan američki diplomat. Naglasio je kako
je Alžir, koji s Libijom ima dugu granicu, pristao biti domaćin pregovora o libijskoj krizi u tjednima koji dolaze kako bi se pokušalo postići primirje. Bit će to “težak proces”, ali “svi su priznali da je međunarodna zajednica morala učiniti više nakon Gaddafijeva pada”
u listopadu 2011., istaknuo je američki diplomata.
EGIPAT: Počelo je… ISIL u Egiptu
Crvena svjetla u egipatskim službama sigurnosti
Područje egipatskog Sinaja još jednom se potvrđuje kao prostor koji izmiče kontroli vlasti u Kairu. 2. rujna 2014. militanti su
napali konvoj Egipatske vojske i pritom ubili najmanje 11 vojnika.
7. rujna Reuters je objavio kako su se upalila crvena svjetla u
egipatskim službama sigurnosti nakon što su isplivale nedvojbene
informacije koje potvrđuju sumnje da tzv. Islamska država podučava militante s područja Sinajskog poluotoka. Jedan visoko rangirani
član, zapovjednik sinajske militantne skupine Ansar Bayt al-Maqdis,
koja je odgovorna za ubojstvo nekoliko stotina pripadnika egipatskih snaga sigurnosti u posljednjih godinu dana, potvrdio je za Reuters da im Islamska država daje uputstva kako djelovati što učinkovitije. “Podučavaju nas kako da izvodimo operacije, komunicira
se putem interneta, ne šalju nam ljude ili oružje već nas obučavaju
kako da kreiramo tajne ćelije koje se sastoje od pet ljudi”, rekao je
zapovjednik organizacije pod uvjetom anonimnosti.
Jedan od zapovjednika Ansar skupine izjavio je kako bombaške
napade ne izvršavaju oni, što može uputiti na to da su se razvile
druge grupacije koje djeluju u suradnji s njima. Na pitanje što misli
o pritisku Egipatske vojske odgovorio je kako su ofenzive snaga sigurnosti državi samo stvorile nove neprijatelje: “Svaki put kad vojska ubije jednog od naših, nama se pridruži troje novih članova.
Obično su to rođaci ubijenih.”
“Postoji nesumnjiva koordinacija djelovanja između grupe Ansar,
ISIL-a i militanata iz Libije. Postoje ljudi za koje smo sigurni da se vraćaju iz Iraka kako bi izvodili napade, stoga ih po povratku privodimo,
neki se vrate kako bi posjetili rodbinu, s njima postupamo jednako.
Treća skupina su oni koji se vraćaju kako bi regrutirali nove članove,
njih pomno promatramo dok se ne ostvari povoljan trenutak za djelovanje”, rekao je za Reuters jedan egipatski sigurnosni dužnosnik.
Sinaj, egipatsko-izraelska granica
40
21. rujna u eksploziji bombe u blizini egipatskog ministarstva
vanjskih poslova u Kairu poginula su trojica policajaca, a među poginulima je i pukovnik Mohamed Mahmud Abu Sarea, jedan od
ključnih svjedoka na suđenju svrgnutom predsjedniku Mohamedu
Morsiju. Ne zna se da li je on bio meta napada ili se slučajno našao
na mjestu eksplozije. Nitko nije preuzeo odgovornost za napad, a
egipatske vlasti prst krivnje uperile su u islamističke ustanike.
Geneza sukoba
Islamističke militantne skupine na Sinaju pojačale su napade na
pripadnike egipatske policije i vojske otkako je u srpnju 2013. godine
s vlasti srušen predsjednik Mohamed Morsi. U rušenju Morsija, nakon masovnih demonstracija u kojima su sudjelovali milijuni Egipćana, istaknuo se njegov ministar obrane, general Abdel Fattah al-Sisi
koji je prvo postao de facto, a nakon predsjedničkih izbora i de iure
novi vladar Egipta. Eskalacija sukoba desila se neposredno nakon rušenja i uhićenja Mohameda Morsija, predstavnika političkog pokreta
Muslimanska braća i demokratski izabranog egipatskog predsjednika. Pokret Muslimanska braća, kao i njihova politička stranka, zabranjeni su i proglašeni terorističkom organizacijom. Lideri su uhićeni,
dok je velik broj istaknutih pripadnika osuđen na smrt.
U većim gradovima napadi nisu česti, no pustinjski prostor Sinaja
postao je utočište za brojne radikalne skupine. Kontrola rijetko naseljenog Sinaja ima znatan strateški značaj, pošto se nalazi između Izraela, Pojasa Gaze i Sueskog kanala. Nasilje je naročito pogodilo egipatski turizam, jednu od ključnih grana egipatske ekonomije.
SIRIJA: Tko je stvarni cilj: ISIL i /ili Bashar al-Assad?
Hassan Nasrallah: “Američka koalicija koristi terorizam samo
kao povod da vojno uđu u Siriju i Irak”
23. rujna američke snage počele su sa zračnim i raketnim napadima na uporišta ISIL-a, Al-Nusre Front, Khorasana i još nekih skupina na teritoriju Sirije. Po prvi put je korišten novi američki vojni
zrakoplov pete generacije, F-22 Raptor. Prvi američki udari koncentrirani su na grad Raqqa na sjeveroistoku Sirije, koji je postao
neslužbeni glavni grad ISIL-ovog halifata. Neposredno prije napada
kontaktirali su sirijskog ambasadora pri UN-u Bashara Al-Jaafarija,
kao i sirijsko ministarstvo vanjskih poslova kako bi im poručili da će
uskoro krenuti s napadima, no nisu – prema riječima visokih dužnosnika iz američkog State Departmenta – formalno zatražili dopuštenje od vlasti u Damasku.
Generalni tajnik UN-a, Ban Ki-moon, rekao je kako je točno da
Sirija nije zatražila napade na ISIL, ali je istaknuo kako je po pitanju
pokretanja zračnih i raketnih napada bila obaviještena. Kao argument za pokretanje napada bez formalnog odobrenja vlasti u Damasku, Ban Ki-moon ističe: “Ekstremističke organizacije predstavljaju konkretnu prijetnju miru i sigurnosti u svijetu.”
Ruski predsjednik Vladimir Putin po pitanju proširenja američke vojne kampanje iz Iraka na Siriju telefonski je razgovarao sa Ban
Ki-moonom. Pritom je istaknuo raniji ruski stav: napadi na teroristička uporišta u Siriji mogu se izvoditi samo uz konsenzus sirijskih
vlasti u Damasku.
Viski iranski dužnosnik, koji je želio ostati anoniman, rekao je u
razgovoru za Reuters kako je SAD obavijestio Iran prije početka vojne akcije u Siriji: “O ovome smo razgovarali po prvi put u Ženevi, a
nakon toga i intenzivno u New Yorku gdje je Iranu potvrđeno kako
Assad i njegova Vlada neće postati mete napada.”
Lider libanonske vojno-političke organizacije Hezbollah, Hassan
Nasrallah, izjavio je kako se Hezbollah protivi američkoj intervenci-
PREPORODOV JOURNAL 167
IZ SVIJETA
zicija, da se stvori ujedinjeni front protiv terorizma koji se širi Sirijskom Arapskom Republikom. Nikada nas nisu htjeli poslušati. Mi se
pak nemamo ničega sramiti: pomažemo Iraku, Siriji i drugim zemljama arapskog svijeta u jačanju njihovog potencijala za borbu protiv
ovog terorističkog zla”, rekao je Lavrov, naglašavajući kako Rusija
šalje oružje vlastima u Iraku, Siriji, Egiptu i Jemenu.
Walid al-Moallem: “Sinovi i kćeri žrtava kojima su odrubljene
glave čekaju na našu akciju”
Američki zračni i raketni udari na ISIL i Al-Nusra Front u Siriji
ji u Siriji i Iraku. “Svi znaju kako je Hezbollah protiv ISIL-a, ali to ne
znači da ćemo podržati američku intervenciju u regiji. Američka
koalicija koristi terorizam samo kao povod da vojno uđu u Siriju i
Irak”, poručio je Nasrallah te SAD nazvao “izvorom svog terorizma”, optužujući Washington za stvaranje i podupiranje terorističkih organizacija.
Zbog čega Rusija i Iran inzistiraju na poštivanju sirijskog suvereniteta, a Hezbollah odlučno odbacuje američku vojnu intervenciju?
Jedan od razloga je naveo Kenneth Pollack, bivši CIA-in analitičar, a
danas utjecajno ime u još utjecajnijem Brookings Institutionu. On
je krajem kolovoza objavio veliki članak pod naslovom “Evo kako
SAD može poraziti ISIL i Assada”. U njemu ističe: “Svaki prijedlog
mora se voditi porazom i Assadovog režima i najradikalnijih islamističkih militanata jer oboje prijete američkim interesima.”
Sergej Lavrov: “Ne možete teroriste dijeliti na dobre i loše”
24. rujna Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, dao je
intervju za ruski Kanal 5 te se pritom osvrnuo na početak američkih
i savezničkih napada na teritoriju Sirije. Lavrov je istaknuo kako su
zapadne sile iste ekstremiste prvo sponzorirale, a sada na njih udaraju. Naglasio je kako Zapad mora prestati s podjelom terorista na
“loše i dobre”. “Sada kada je ISIL postavljen za ključnog američkog
neprijatelja, želio bih podsjetiti na to kako su ti isti ISIL ekstremisti
upravo oni koji su imali snažno sponzorstvo i materijalnu pomoć
izvana u vrijeme smjene režima u Libiji i kasnije kada se krenulo s
tim istim procesom u Siriji. Kada smo im skretali pažnju na to da se
velik broj terorista i ekstremista bori protiv ovih režima, oni su nam
jednostavno rekli kako će sve to proći nakon što režimi budu svrgnuti te kako će se nakon toga baviti time. No, sve ovo se ispostavilo pogrešnim. Primjerice, Francuzi su naoružavali militante koji su
se u Libiji borili protiv Gaddafija, a kasnije isti su se suočili s tim
istim militantima u Maliju gdje su morale reagirati francuske trupe.
Treba nam generalni kriterij: ako se borimo protiv terorizma – onda se borimo uvijek i svugdje. Ne možete teroriste dijeliti na dobre
i loše samo zato jer neki od njih vam pomažu srušiti legitimno izabrane lidere pojedinih članica UN-a koji vam se ne sviđaju”, poručio je ruski ministar vanjskih poslova.
Spomenuo je kako se SAD okrenuo protiv ISIL-a tek kada su se
počele pojavljivati video snimke u kojima se brutalno ubijaju američki zarobljeni novinari. “Takve egzekucije nisu ljudske i protiv takvih
ljudi se valja žestoko boriti svim sredstvima, no, zašto Amerikanci
nisu uvidjeli tu prijetnju prije nego se ovo dogodilo? To je zbog toga
što se oni bore protiv terorizma na temelju dvostrukih standarda, a
nas nikada nisu slušali kada smo im predlagali ujedinjenje snaga, da
se uključe i sirijske vlasti i umjerena opozicija, patriotska sirijska opo-
RUJAN 2014.
29. rujna 2014. sirijski ministar vanjskih poslova, Walid al-Moallem, održao je govor pred Generalnom skupštinom UN-a. Prenosimo najupečatljiviji dio njegovog obraćanja…
“Mnogo toga se dogodilo, značajnih transformacija, od prošle
godine otkako sam stajao ovdje. Ti događaji su iznenadili mnoge države čiji se predstavnici danas nalaze ovdje. Ali ne i nas, jer mi već
preko tri godine upozoravamo, stalno smo upozoravali da će do ovoga doći – i sada je došlo. Rekli smo kako terorizam neće biti ograničen na naše granice jer terorizam ne priznaje granice. Ekstremistička
ideologija priznaje samo sebe. Ona ne prepoznaje ništa osim pokolja, ubijanja i mučenja. Danas svjedočite što je ISIL, najbrutalnija teroristička organizacija na svijetu, svjedočite što rade Sirijcima i Iračanima, svih vjeroispovijesti. Ova teroristička organizacija porobljava
žene i prodaje ih na tržnicama za roblje. Režu glave i udove, uče djecu da ubijaju, uništavaju povijesne simbole kulture, kako islamske,
tako i kršćanske. Sve se ovo događa pred cijelim svijetom, uključujući i pred zemljama koje su uvijek govorile da se one bore protiv terorizma, a neke od njih su i same osjetile taj terorizam.
Danas sam ovdje pred vama da upitam ovo… Zar nije došlo vrijeme, dame i gospodo, da svi stojimo kao jedan pred licem ove globalne terorističke ideologije? Zar nije došao trenutak istine, da se prizna
kako ISIL, Al-Nusra Front i druge Al-Qa'edine organizacije neće biti
ograničene na granice Iraka i Sirije, već će se proširiti gdje god dospiju, počevši s Europom i Amerikom? Zar ne možemo naučiti lekciju iz
prethodnih godina te pokrenuti opći međunarodni napor kako bi se
zaustavio ovaj terorizam? U ove skupine priključuju se ekstremisti iz
svih dijelova svijeta. Tu su dovedeni, tu ih se trenira, tu uče, tako da
bi ih se moglo vratiti od tamo gdje su i došli.
Neki će reći kako je nedavno prošla rezolucija koja se poziva na
članak VII. s ciljem zaustavljanja i eliminacije ovih terorista. Dame i
gospodo, točno je da je bolje zakasniti nego uopće ne stići. Ova
rezolucija, usvojena 15. kolovoza 2014. je zaista stigla prekasno.
No, pitanje se postavlja: da li je itko ozbiljno želi i implementirati?
Od usvajanja ove rezolucije nismo vidjeli jedan ozbiljan potez po
pitanju implementacije.
Upravo suprotno, ono što vidimo kod SAD-a je njihova politika
dvostrukog standarda kako bi uspjeli u pojedinim političkim agendama. Novcem, oružjem i obukom podupiru skupine koje nazivaju
umjerenima. To je pravi recept za povećanje nasilja i terorizma,
prolijevanja sirijske krvi, produženja sirijske krize i uništavanja političkog rješenja kao osnove. Ovakvo ponašanje je i stvorilo plodno
tlo za rast terorističkih skupina koje čine odvratne zločine na teritoriju Sirije. Danas žene u robovlasništvu ISIL-a gledaju prema nama
da nešto učinimo. Sinovi i kćeri žrtava kojima su odrubljene glave
čekaju na našu akciju.
Protiv terorizma se ne možete boriti implementacijom UN rezolucija. Rezolucije se moraju implementirati, treba ih se vojno poraziti. No, najvažnije od svega je zaustaviti dotok oružja i potpore
za teroriste. Udarati na teroriste vojno dok u isto vrijeme pojedine
zemlje nastavljaju s potporom istim skupinama. To je vrtlog iz kojeg međunarodna zajednica neće izaći desetljećima.
41
IZ SVIJETA
Walid al-Moallem, sirijski ministar vanjskih poslova
ISIL je ideologija koja se pretvorila u organizaciju podupiranu,
naoružavanu i obučenu od strane onih koji su ih željeli pustiti kao
monstruma na Siriju, Irak i Libanon. Zaustavimo zajedno tu ideologiju, zaustavimo zajedno one koji je podupiru, učinimo to u isto
vrijeme. Te zemlje su se uključile u američku koaliciju, na njih se
treba izvršiti pritisak.”
“Podjeli pa vladaj” – američka politička opcija za
rekonfiguraciju Bliskog istoka
Krajem kolovoza 2014. dr. Nafeez Ahmed dao je veliki intervju za
američku nezavisnu TV postaju The Real News Network (TRNN) sa
sjedištem u gradu Baltimore. Od pokretanja stanice 2007. do danas,
TRNN se istaknuo kao izuzetno važan izvor u SAD-u. Medij je financiran od strane korisnika što mu omogućava bavljenje mnogim temama od kojih korporativni američki mediji često zaziru provodeći tzv.
samocenzuru. Iz sveobuhvatnog intervjua izdvajamo jedan dio…
“Unatoč činjenici da Obamina administracija puno priča o tome
kako oni navodno financiraju samo 'umjerene pobunjenike' itd., Obamina administracija je aktivno koordinirala financiranje koje je stizalo
iz Zaljevskih zemalja upravo vrsti skupina koje su povijesno uvijek favorizirali – najopasnije džihadističke organizacije povezane s Al-Qa'edom.
Dakle, postoji kontradikcija ovdje između onoga što nam se govori sada i poteza kojima su naši vlastodršci na neki način stvorili
ovu krizu te sada odbijaju preuzeti odgovornost za nju. Nadalje, tu
postoji jedan argument – dakako, ne bih ga iznio kao čvrstu interpretaciju svih događanja, jer smatram da tu imamo razne aktere s
raznim interesima – no, ako pogledamo pojedine izvještaje unatrag nekoliko godina po pitanju planova za ovu regiju, onda možemo reći kako unutar Pentagona svakako imamo neokonzervativnu
struju koja vidi jačanje ovih ekstremnih skupina kao način za rekonfiguraciju Bliskog istoka. Dokazi o ovim tvrdnjama stižu iz niza vrlo
kredibilnih izvora. Jedan od izvora kojeg sam istraživao je javni izvještaj RAND-a (utjecajna američka “think-tank” organizacija, op.
ur.) koji je objavljen prije nekoliko godina. Od strane američke vojske je potvrđeno da se o ovom izvještaju raspravlja.
Radilo se o političkom izvještaju. Razmatrale su se političke opcije SAD-a za rekonfiguraciju Bliskog istoka i borbu protiv terorizma.
No, te političke opcije su bile na neki način vrlo, vrlo makijavelističke.
Dakako, opširno se govorilo o cilju borbe protiv terorizma, no, ono
što su zapravo predlagali je jako uznemirujuće. Razmatrali su se razni
scenariji. Jedan od tih scenarija je bio implementacija taktike 'podjeli pa vladaj'. Otvoreno se govorilo o jačanju salafističkih džihadista do
jedne mjere kako bi se oslabio utjecaj Irana. Otvoreno se govorilo o
jačanju, koristeći se pritom Zaljevskim zemljama, jer one imaju pristup resursima, ovih skupina koje bi u konačnici stvorile vrtlog unutarmuslimanskog sukoba. Dok bi se teroristi i ekstremisti borili na
42
raznim stranama jedni protiv drugih, to bi dalo priliku za jačanje sigurnosnih interesa SAD-a i Izraela. Ono što ovdje vidimo su vrlo kratkovidni geopolitički koncepti koji vode na jedan jako opasan put vjerujući da ćemo probleme riješiti financiranjem ovih skupina.
Ako pogledamo što se dešava sada, kako se financiranje odvijalo, ako pogledamo RAND izvještaje, dobivamo jasnu indikaciju kako su neke od tih politika očito bile implementirane. Do koje mjere
je sve otišlo, to nitko ne može reći, stvar je spekulacije. No, ono što
mene posebno brine je činjenica da postoji takva oholost, pretpostavka da možemo takvo što raditi. Istu stvar smo vidjeli i kod neokonzervativaca nakon 11. rujna 2001., prije i nakon invazije na Irak,
u kretanju na Bliski istok kako bi se rekonfigurirala regija.
Još jedan dokaz, za koji smatram da je iznimno uznemirujući, a
o tome sam pisao još 2005., su karte objavljene u vojnom časopisu
'Armed Forces Journal'. Visoki dužnosnik Pentagona na kartama je
predlagao budući rat na Bliskom istoku prema kojem bi linije bile
povučene prema etničkoj i religijskoj pripadnosti, navodno s ciljem
stvaranja 'mirnijeg Bliskog istoka'.
Ovakav način razmišljanja nam još jednom pokazuje ovu zapravo
imperijalističku oholost, da zaista mislite kako možete – bez obzira
bila motivacija za dobro ili za zlo – ući i prekrajati granice. To je kolonijalistički mentalitet kojeg smo vidjeli u Velikoj Britaniji. Zabrinut
sam jer mi se čini da ponovno svjedočimo takvom mentalitetu. Kada
se danas govori o novim vojnim intervencijama i trupama na terenu
u tom kontekstu, to je jako zabrinjavajuće. Da li svjedočimo kako se
naši interesi zapravo spajaju s imperijalističkim mentalitetom?”
Ratna situacija – bitke za Jobar, Kobani i Adru
Što se tiče angažmana regularne sirijske vojske SAA, za njih je
sada ključna situacija oko Damaska. Kontrola Damaska i okolice od
početka rata u Siriji bio je najveći prioritet za sirijsku vlast. Unatoč
znatnom napretku tokom zadnje dvije godine, jer u jednom trenutku
Damask je bio gotovo u okruženju, situacija još nije riješena. Istočna
gradska četvrt Jobar, udaljena svega 20-ak minuta od centra Damaska, još uvijek se nalazi pod kontrolom pobunjenika. Sirijske snage su
početkom rujna započele možda i najžešći napad na ovaj prostor.
Izgleda kako je Jobar ostavljen za kraj, jer tokom ljeta fokus je stavljen na kontrolu ostalih područja, uključujući grad Mleihu izvan Damaska kojeg je sirijska vojska SAA zauzela 14. kolovoza. Unatoč činjenici da je Jobar postao pobunjenička enklava i da je odsječen od
ostatka teritorija koji se nalaze pod njihovom kontrolom, sve dok je
Jobar izvan kontrole sirijske vojske predstavljati će konkretnu prijetnju samom Damasku. Tokom rujna sirijska državna televizija isticala
je kako vojska napreduje na prostoru Jobara, a u izvještajima su prikazani brojni tuneli kojima se služe militanti.
12. rujna Sirijska vojska SAA je potvrdila kako su preuzeli kontrolu nad Halfayom, jednim od ključnih gradova u provinciji Hama,
gradom koji je bio čvrsto uporište militanata iz Al-Nusra Fronta,
tzv. “službenog” ogranka Al-Qa'ede u Siriji, koji su pak pokušali na
ovom prostoru otvoriti novi front nakon što su izgubili dio teritorija
od ISIL-a. Vojska također ističe kako su preuzeli kontrolu nad teritorijem u okolici zračne luke Hama te prostora od kuda su militanti
prijetili naseljima u kojima većinom živi kršćansko i alawitsko manjinsko stanovništvo. Ovom važnom pobjedom sirijska vojska dodatno širi koridor kontrole od Damaska do obale.
17. rujna ekstremisti iz ISIL-a pokrenuli su veliku ofenzivu na kurdski teritorij na sjeveru Sirije. Zauzeli su preko 30 kurdskih naselja i pokrenuli veliki napad na ključni grad Kobani (Ayn al-Arab) koji se nalazi
na samoj granici s Turskom. U roku od dva dana oko 100.000 kurdskih
izbjeglica ušlo je u Tursku, koja je zatim zatvorila svoje granice.
PREPORODOV JOURNAL 167
IZ SVIJETA
Nakon devet mjeseci borbi, 26. rujna 2014. SAA je preuzela
potpunu kontrolu nad gradom Adra, jednim od ključnih uporišta
pobunjenika u središnjoj Siriji. Adra je jedna od najvećih industrijskih zona u Siriji, grad je strateški pozicioniran 30 kilometara sjeveroistočno od Damaska. Kontrola Adre je ključan korak prema potpunoj kontroli nad širom okolicom Damaska gdje još uvijek postoji
nekoliko džepova opozicijskih snaga.
IRAK: Presudni faktor bitke za Irak – lojalnost
lokalnog stanovništva
Bitka za grad Amerli i provinciju Anbar – vojna suradnja
Zadnjeg dana kolovoza 2014. vojne snage Iračke vojske uz pomoć kurdskih boraca, dobrovoljaca i šiitskih milicija, uspjele su probiti blokadu i osloboditi grad Amerli, koji se nalazi između Bagdada
na jugu i Kirkuka na sjeveru. To je velika strateška pobjeda za iračke
snage sigurnosti koje su od lipnja 2014. bespomoćno gledali kako
im u ruke ekstremista odlazi gotovo trećina zemlje.
“Bitka za Amerli je zlatna pobjeda za Iračku vojsku koja se nastavlja boriti s militantima sjeverno od grada”, rekao je vojni glasnogovornik Qassim al-Atta. Napomenuo je i kako je to prvi korak
u pokušaju da se oslobodi i cijela provincija Salahuddin koja je zauzeta u lipnju. “Slijedeći korak je čvrsto držanje položaja i oslobađanje svih pravaca koji vode prema Salahuddinu, naše snage okupit
će se u Amerliju u tisućama kako bi oslobodile Tikrit.”
Nema dvojbe oko toga da je za ovaj uspjeh zaslužna uloga američke vojske koja je vrlo preciznim udarima zrakoplova i bespilotnih
letjelica oslabila položaje ISIL-a, te zračnim putem stanovništvu opkoljenog grada isporučilo humanitarnu pomoć. Međutim, najznačajniju ulogu imala je aktivna prisutnost iranskog vojnog osoblja,
kao i savezništvo između šiita i Kurda. “Potpuno sam siguran da je
kurdska nemogućnost obrane od boraca Islamske države potakla
Kurde da razmisle o pogrešnoj politici koju su vodili kada su odbili
savezništvo s nama”, rekao je za Reuters borac šiitske milicije.
Milicije i kurdski borci oslobodili su i područje obližnjeg grada Suleiman Beg, jakog uporišta ISIL-a. Jedan kurdski zapovjednik u tom gradu, pod uvjetom anonimnosti, izjavio da su iranske vojne snage odigrale veliku ulogu u napadima na ISIL: “Obučili su šiitsku miliciju, a nekoliko njih nalazi se u obližnjim bazama gdje uvježbavaju kurdske
borce kako se rukuje teškom artiljerijom, ne govore kurdski pa koriste
prevoditelje, osigurali su oružje i pomogli oko planiranja napada.”
7. rujna američke zračne snage po prvi put su izvele zračne napade na položaje ISIL-a na prostoru većinski sunitske zapadne iračke provincije Anbar. Uz američku zračnu potporu iračke snage
uspjele su zauzeti strateški važnu branu Haditha koja se nalazila
pod napadom ISIL-a. Jedan od zapovjednika sunitskih pro-vladinih
Iračke snage slomile su ISIL-ovu dvomjesečnu opsadu grada Amerli
RUJAN 2014.
Ključni gradovi u provinciji Anbar - Ramadi, Falluja i Haditha
paramilitarnih skupina, Sheik Ahmed Abu Risha, istaknuo je: “Da je
ISIL zauzeo branu, brojna iračka područja bi bila u opasnosti, uključujući i glavni grad Bagdad.” Također je istaknuo kako su američki
zračni napadi bili iznimno precizni i bez kolateralne štete. Iračke
snage također su preuzele kontrolu nad naseljem Barwana, istočno od brane, nakon što su se pripadnici ISIL-a dali u bijeg ostavljajući iza sebe oružje i vozila.
9. rujna Irački parlament je potvrdio novu Vladu koju predvodi
premijer Haider al-Abadi. Premijer Abadi pred sobom ima velike
izazove: rat s ISIL-om i sektaške tenzije.
17. rujna iračke snage pokrenule su intenzivnu vojnu operaciju
protiv ISIL-a u tri grada u većinski sunitskoj zapadnoj provinciji
Anbar – Ramadi, Falluja i Haditha, koja se već duže vrijeme nalaze
pod kontrolom ekstremista.
Ahmad Chalabi: “ISIL nisu korumpirani, to ih čini vrlo atraktivnima”
Podsjetimo se, zapadna iračka provincija Anbar je prostor gdje
je sve i počelo. Krajem 2013. godine inicijalno su organizirani veliki,
no mirni, prosvjedi sunita koji su tvrdili kako ih većinski šijitske vlasti u Bagdadu nastoje marginalizirati. Kako su se prosvjedi krajem
prošle godine širili tako je počela i sve veća infiltracija radikalnih
naoružanih elemenata. Iračke snage su tada, pod vodstvom premijera Nourija al-Malikija, krenule u obračun s militantima, no pritom
stradava i znatan broj drugih prosvjednika, naročito nakon upada u
prosvjedne kampove. U ovoj eskalaciji sektaških tenzija ISIL pronalazi adekvatan prostor za angažman. Gradovi Falluja i Ramadi pali
su u ruke ISIL-a početkom 2014. godine, Haditha nešto kasnije. To
je bio prvi veći ISIL-ov proboj na teritorij Iraka nakon kojeg je, šest
mjeseci poslije, uslijedila još i veća ISIL-ova ofenziva na sjeveru zemlje kada padaju Mosul, Tikrit, Anbar i drugi gradovi.
Kada su Falluja i Ramadi pali u ruke ISIL-a iračka vojska se pripremala na ofenzivu, no ofenziva nije krenula. Naime, tadašnji irački premijer, Nouri al-Maliki, tvrdio je kako bi puna vojna ofenziva
dovela do velikog broja civilnih žrtava, međutim, u stvarnosti se
više radilo o tome da nije htio pokretati takvu akciju neposredno
pred parlamentarne izbore. Njegova stranka je pobijedila na izborima, no on je ipak mora otići – što zbog unutarnjeg, što zbog vanjskog pritiska (dva glavna saveznika, SAD i Iran, poručili su mu da
ode, nakon čega je taj stav usvojila i njegova stranka).
Vojno-politički analitičari smatraju kako je nedjelovanje u gradovima Falluja i Ramadi neminovno dovelo do jačanja ISIL-a na drugim
mjestima, dok su na teritoriju provincije Anbar učvrstili svoju kontrolu. No, danas imamo novu vlast u Bagdadu, a tu su i američke zračne
snage koje Iračkoj vojsci daju važnu zračnu potporu u ratu protiv ISILa, tako da bi se velika eskalacija sukoba u Anbaru tek mogla desiti.
43
IZ SVIJETA
Presudni faktor će nedvojbeno biti lojalnost lokalnog stanovništva. Pitanje je da li SAD može još jednom, kao i prije 10-ak godina, sa sunitskim plemenima isposlovati suradnju kao i onda kada
su upravo sunitski borci bili ključni u pružanju otpora terorističkoj
organizaciji Al-Qa'eda u Iraku koja je na ove prostore stigla neposredno nakon američke invazije.
Ahmad Chalabi, irački šijitski političar, koji je bio američki favorit
za novog iračkog premijera, no u konačnici je ipak izabran Abadi kao
“kompromisno rješenje”, komentirao je situaciju u razgovoru za njemački list “Der Spiegel”. Na pitanje kako to da ISIL tolikom brzinom
dobiva nove borce, rekao je: “ISIL nisu korumpirani, to ih čini vrlo
atraktivnima u zemlji poput Iraka. Naravno, mnoge privlače i njihovi
vojni uspjesi. Po prvi put suniti imaju učinkovitu borbenu silu. Za
sunite ISIL ima sličnu funkciju kao i Hezbollah za šiite. Prije nego su
zauzeli Mosul ISIL je imao možda 10.000 boraca, danas imaju mnogo
više. Njihov tempo regrutacije je ogroman: svakog mjeseca uvježbavaju po 2.000 novih boraca. Njihov uspjeh se osjeća u Jordanu, Libiji,
Arapskom poluotoku, pa sve do Malija i Pakistana.”
IRAN: 24.11.2014. – krajnji rok za dugoročni sporazum
Krupna neslaganja o opsegu budućeg iranskog nuklearnog
programa
Pregovori između Irana i skupine P5+1 (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Kina i Njemačka) o iranskom nuklearnom programu nastavljeni su 18. rujna 2014. u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Paralelno s Generalnom skupštinom UN-a razgovori su trajali 10-ak
dana, a na kraju su iranski i zapadni diplomati izvijestili kako Iran i šest
svjetskih sila nisu ostvarili napredak u prevladavanju razlika oko spornog iranskog nuklearnog programa, uključujući pitanje obogaćivanja
urana. Dužnosnici iz Irana i tih zemalja ranije su rekli da se na pregovorima u New Yorku ne očekuje preokret u svezi s postizanjem sporazuma kojim bi se ukinule sankcije Teheranu, ali su očekivali približavanje
stajališta. Sudionici pregovora odredili su da 24. studenoga 2014. bude
krajnji rok za dugoročni sporazum kojim bi se ukinule sankcije Iranu u
zamjenu za smanjivanje nuklearnog programa.
Iranski predsjednik Hassan Rouhani kazao je da njegova zemlja
odbija da joj se ograniči razvoj programa za obogaćivanje urana,
kao što to traži SAD i njegovi zapadni saveznici, objavljeno je 25.
rujna na službenoj stranici Vlade IR Iran. “Sve zemlje potpisnice
Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) imaju ista prava.
NPT ne propisuje ništa o broju centrifuga”, rekao je Rouhani na
margini Opće skupštine UN-a u New Yorku, aludirajući na zahtjev
skupine P5+1 da se broj aktivnih centrifuga ograniči na manje od
4.000. Teheran trenutno posjeduje 19.000 centrifuga, od kojih je
9.000 aktivno, i želi udeseterostručiti njihov broj u idućih osam godina. “Čak i u sporazumu iz Ženeve, zaključenom između Irana i
zemalja skupine 5+1, piše da se obogaćivanje mora odvijati prema
potrebama zemlje. Te je potrebe odredila vlada, a parlament je
usvojio zakon kako bi Iran raspolagao s nuklearnom energijom kapaciteta 20.000 MW”, pojasnio je Rouhani. Iranski dužnosnici su
potvrdili da Iran mora biti u mogućnosti proizvesti dio goriva za
nuklearnu centralu u Busheru i ostale centrale koje namjerava izgraditi uz pomoć Rusije.
Hassan Rouhani: “Pojedine obavještajne službe stavile su
mačete u ruke luđaka”
25. rujna iranski predsjednik dr. Hassan Rouhani održao je govor pred Generalnom skupštinom UN-a u New Yorku, u kojem se
osvrnuo na niz tema, uključujući i aktualnosti u Siriji i Iraku. Poručio
44
Dr. Hassan Rouhani, iranski predsjednik
je kako su za rast ekstremizma u svijetu krive “pojedine zemlje” i
“pojedine obavještajne službe” koje su pomogle u stvaranju tog
ekstremizma. Osvrnuo se na širenje ISIL-a u Iraku i Siriji, jasno dajući do znanja kako smatra da je riječ o nečijem geopolitičkom projektu koji je izmaknuo kontroli. “Pojedine zemlje su pomagale u
stvaranju ovog ekstremizma, a sada više nisu u stanju ga zauzdati.
Zbog toga danas naši narodi plaćaju cijenu. Pojedine obavještajne
službe stavile su mačete u ruke luđaka koji sada više nikoga neće
poštedjeti”, naglasio je iranski predsjednik.
U govoru je također rekao kako su aktualni antizapadni stavovi u
pojedinim dijelovima svijeta “posljedica dojučerašnjeg kolonijalizma
i rasizma”. Po pitanju ISIL-a rekao je kako bi svi oni koji su odigrali
ulogu u financiranju i podupiranju terorističkih skupina morali priznati svoju pogrešku. Također je istaknuo strateške pogrešne poteze
Zapada na Bliskom istoku, središnjoj Aziji i na Kavkazu ističući kako se
time stvorilo nasilje u ovim regijama, a ekstremisti i teroristi su dobili sigurno utočište. “Vojna agresija protiv Afganistana i Iraka, kao i
neprimjereno uplitanja u događanja u Siriji su jasni primjeri ove pogrešne strategije na Bliskom istoku. Ukoliko se ne poduzmu pravilni
koraci po ovom pitanju odmah, cijeli Bliski istok mogao bi se pretvoriti u regiju sukoba, što bi imalo posljedice za cijeli svijet. Jedino pravo rješenje nalazi se u samoj regiji, jedino regija sama može riješiti
ove probleme. Međunarodna potpora može pridonijeti, ali rješenja
ne mogu stizati izvana”, rekao je Rouhani.
Po pitanju iranskog nuklearnog programa naglasio je kako je
njegova zemlja “odlučna u nakani da u dobroj vjeri nastavi pregovore” o svom nuklearnom programu, s nadom da će ih završiti u
predviđeno vrijeme. “Nadamo se da će pregovori koji traju uroditi
konačnim dogovorom u ovom kratkom vremenu koje je pred nama", rekao je Rouhani za govornicom Generalne skupštine. No,
upozorio je na “prekomjerne zahtjeve” Zapada. “Odlučni smo nastaviti naš mirnodopski nuklearni program koji uključuje i obogaćivanje urana te u potpunosti profitirati od naših prava na nuklearnu
energiju na iranskom tlu, u okviru međunarodnih zakona… Nitko
ne sumnja da su kompromis i dogovor po ovom pitanju u svačijem
interesu, a naročito za zemlje regije. Prema međunarodnim promatračima, Iran je svoje obaveze proveo”, rekao je iranski predsjednik Hassan Rouhani.
AFGANISTAN: Ashraf Ghani Ahmadzai,
novi predsjednik
Sporazum o podjeli vlasti Ghani – Abdullah
21. rujna 2014. Afganistansko izborno povjerenstvo proglasilo
je bivšeg ministra financija Ashrafa Ghanija novoizabranim predsjednikom nakon što je potpisao sporazum o podjeli vlasti sa svojim protivnikom čime se okončavaju mjeseci nemira zbog spornih
izbora koji su destabilizirali zemlju. U objavi nisu dati konačni izbor-
PREPORODOV JOURNAL 167
IZ SVIJETA
ni rezultati što je izgleda dio političkog sporazuma između Ghanija
i njegova protivnika Abdullaha Abdullaha, bivšeg ministra vanjskih
poslova koji je tvrdio da su izbori namješteni protiv njega.
Rezultati izbora trebali bi biti objavljeni kasnije, rekao je predsjednik izbornog povjerenstva Ahmad Yousuf Nuristani, ali nije rekao kada. Priznao je velike nedostatke u drugom krugu izbora za
predsjednika održanih 14. lipnja, naglasivši kako UN-ova revizija
nije mogla sve niti utvrditi. “Mada je revizija bila cjelovita, nije mogla u potpunosti utvrditi ili izbaciti prijevare”, rekao je Nuristani
koji nije odgovarao na pitanja novinara.
Dvojica kandidata u drugom krugu predsjedničkih izbora potpisali su 21. rujna sporazum o podjeli moći, čime su okončali višemjesečne nesuglasice. Sporazum na četiri stranice predviđa novu dužnost glavnog izvršnog dužnosnika, sličnu predsjedniku Vlade. Nju
će obnašati predsjednički kandidat na nedavnim izborima Abdullah
Abdullah. Sukladno sporazumu, glavni izvršni dužnosnik bit će odgovoran predsjedniku države. Nadzirat će Vijeće ministara i svakodnevno vođenje državnih poslova. Glavni izvršni dužnosnik također će predsjedati svim pododborima Vijeća ministara.
Abdullahov suparnik Ashraf Ghani Ahmadzai postaje predsjednik
države, on će biti državni poglavar i upravljat će Vladom. Bit će na
čelu kabineta čiji su članovi Vijeća ministara, dva potpredsjednika i
glavni predsjednikov savjetnik. I glavni izvršni dužnosnik i predsjednik bit će članovi Nacionalnog vijeća sigurnosti, zajedno s potpredsjednicima, ministrima obrane, unutarnjih poslova i financija, zatim
s nacionalnim sigurnosnim savjetnikom i glavnim savjetnikom.
Jedno od najvažnijih spornih pitanja u predsjedničkoj kampanji
bilo je imenovanje dužnosnika u zemlji u kojoj političko pokroviteljstvo i mreže utjecaja još uvijek imaju važnu ulogu u lokalnoj politici.
Sukladno sporazumu, sva imenovanja na više dužnosti u vladi, državi
i pravosuđu bit će podložna podjeli utjecaja između Ghanija i Abdullaha. Imenovanja na niže dužnosti bit će na temelju “ravnomjerne
zastupljenosti obiju strana”, piše u sporazumu. Pojedinci će dobivati
poslove sukladno “mehanizmu utemeljenom na zaslugama”, predviđa sporazum. Osnovano je i posebno povjerenstvo za reformu izbornog sustava, koju bi se trebalo provesti prije parlamentarnih izbora
što će se održati 2015. godine. Sporazum, do kojeg je došlo posredovanjem SAD-a i Ujedinjenih naroda, potpisan je u prisustvu američkog ambasadora i predstavnika UN-a u Afganistanu.
Talibani su sutradan odbacili novu afganistansku vladu nacionalnog jedinstva, te najavili kako će nastaviti džihad protiv vlasti u
Kabulu. Izbore i podjelu vlasti nazvali su “američkim blefom”. “Postavljanje Ashrafa Ghanija i nove simbolične uprave ni na koji način
nije prihvatljivo Afganistancima. Naš džihad će se nastaviti kako
bismo spasili zemlju od okupacije i otvorili put za pravu islamsku
vladu”, istaknuli su talibani.
Ashraf Ghani Ahmadzai, novi afganistanski predsjednik
RUJAN 2014.
Dugogodišnji afganistanski predsjednik Hamid Karzai otišao je s
vlasti nakon 13 godina. U svom oproštajnom govoru održanom 22.
rujna kritizirao je SAD i Pakistan zbog rata u Afganistanu. “Danas
vam još jednom ponavljam kako rat u Afganistanu nije naš rat, već
nam je nametnut, a mi smo žrtve. Mira neće biti dok mir ne žele
SAD ili Pakistan”, poručio je Karzai.
Novi afganistanski predsjednik Ashraf Ghani Ahmadzai preuzeo
je dužnost 29. rujna, kada je prisegnuo kao novi predsjednik Afganistana na službenoj svečanosti u Kabulu. Riječ je prvoj demokratskoj tranziciji vlasti u povijesti Afganistana, pošto je Ghani na čelu
zemlje naslijedio Karzaija, jedinog čovjeka koji je vodio zemlju nakon pada talibanskog režima krajem 2001.
Ghani, nekadašnji dužnosnik Svjetske banke i ministar financija
u prvoj Karzaijevoj vladi, koji je najavio da će pokušati stabilizirati
zemlju, rekao je da je najvažnije pokrenuti pregovore s talibanima.
“Tražimo od protivnika, posebice talibana i Hezb-e-Islamija, da
počnu političke pregovore. Za svaki problem talibana naći ćemo
rješenje. Tražimo od seljana da zahtijevaju mir, a od imama da savjetuju talibane te, ako ne poslušaju, da prekinu veze s njima”, rekao je Ghani nakon polaganja zakletve.
Kolonijalni sigurnosni sporazum SAD - Afganistan
Dan nakon Ghanijeve inauguracije, 30. rujna 2014., afganistanski i američki dužnosnici potpisali su dugo odgađani sporazum o
sigurnosti koji američkim trupama omogućuje ostanak u Afganistanu i nakon kraja ove godine, kako je obećao novi predsjednik Ashraf Ghani. Bilateralni sporazum su u predsjedničkoj palači u Kabulu potpisali afganistanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Hanif
Atmar i američki veleposlanik James Cunnigham. Podsjetimo se,
bivši predsjednik Hamid Kharzai odbio je potpisati taj dokument i
time izazvao negodovanje Washingtona. “Kao neovisna zemlja,
utemeljena na nacionalnim interesima, potpisali smo ovaj sporazum u ime stabilnosti, dobre volje i prosperiteta našeg naroda, stabilnosti regije i svijeta”, kazao je Ghani nakon potpisivanja.
Prema odredbama sporazuma, oko 12.500 pripadnika stranog vojnog osoblja trebalo bi produljiti svoj ostanak u Afganistanu i nakon
2014., kada prestaje borbena misija NATO-a predvođena SAD-om.
Među njima je oko 9.800 američkih vojnika, a ostali su iz većinom iz
Velike Britanije, Njemačke, Italije i Turske. Te će snage obučavati i pomagati afganistanskim snagama u ratu protiv talibana i radikalnih islamističkih saveznika u misiji “Odlučna potpora”. Trenutno se u Afganistanu nalazi oko 40.000 vojnika NATO-a, dok ih je 2012. bilo 130.000.
Američki predsjednik Barack Obama pozdravio je potpisivanje
“povijesnog” sporazuma o sigurnosti s Afganistanom. “Sporazum je
poziv afganistanske vlade za jačanje odnosa koje gradimo zadnjih 13
godina”, rekao je Obama, ocijenivši kako on pruža američkim vojnicima “potreban pravni okvir” za njihove misije poslije 2014. godine.
Što se tiče samog pakta, on zaista zvuči “kolonijalno”. Naime,
nije tu riječ samo o ostanku američkih vojnih snaga u zemlji, bitno
je spomenuti način na koji ostaju. Prema tekstu sigurnosnog pakta
američki vojnici i američko osoblje biti će u potpunosti slobodno od
bilo kakvog pravnog progona u Afganistanu, bez obzira što činili.
Uzevši da ratni zločini Američke vojske u Afganistanu nisu nikakva
novost, potpuno je jasno da se ne radi o paktu kojeg potpisuje bilo
koja imalo nezavisna država, ovo je vrsta pakta kakvi su se nekoć
nametali prekomorskim kolonijama.
Postoji li ijedan razuman argument za potpisivanje ovakvog
pakta? Pristaše pakta tvrde kako bi neposredno nakon odlaska
američke vojske talibani ušetali u glavni grad Kabul i stvari bi se
vratile na stanje prije 2001. godine. q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
45
KULTURA
BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (X)
Austro-ugarska uprava u BiH –
književne i kulturne prilike (III)
Na kraju 19. stoljeća Bošnjaci su imali jasno određenu vjersku
pripadnost, ali nacionalna svijest nije bila iskristalizirana u onom
smislu kako je bila kod europskih naroda i u njihovom susjedstvu.
Talas nacionalne emanacipacije kod Srba i Hrvatska je bio toliko jak
da je djelovao i na Bošnjake, u smislu njihovog alternativnog prihvaćanja jedne ili druge strane, što je bilo u mimoilaženju s njihovim tradicijskim, vjerskim i kulturnim nasljeđem, ali su nastojali da
svoju posebnost uključe u okvire južnoslavenske zajednice, ističući
slavensko, a nikad npr. tursko porijeklo i nacionalno opredjeljenje.
Tako su Muslimane/Bošnjake nazivali Srbima i Hrvatima Muhamedovcima ili Srbima i Hrvatima islamske vjere.
Staniša Tutnjević u “Muslimanska književnost na srpskohrvatskom jeziku u odnosu prema srpskoj i hrvatskoj književnosti” piše
kako se opredjeljivanje u okviru neke “društvene zajednice, čak
kada je u pitanju i literarno stvaralaštvo, neovisno o tome po kom
osnovu se ona kao zajednica konstituiše, nije moglo počivati na realnim pretpostavkama”. Suradnja Bošnjaka u srpskim ili hrvatskim
listovima i časopisima toga vremena za posljedicu je imala pokušaj
“nacionaliziranja Bošnjaka”, svrstavanja u srpski, odnosno hrvatski
nacionalni korpus. Iz ovog složenog bosanskohercegovačkog književnog prostora, vrijeme o kojem govorimo, iznjedrilo je dva romana bosanskohercegovačke /bošnjačke književnosti “Bez nade”
Osmana – Aziza i “Zeleno busenje” Edhema Mulabdića. Enes Duraković ističe kako je “naša priča više vezana za lično i doživljajno
negoli za kolektivno-historijsko i događajno. U stogodišnjem političkom i društvenom marginaliziranju Bošnjaka, u odsustvu stvaranja historije, naši su se pripovjedači okretali više porodičnom kultu
i nekim trajnim, povijesnim surovostima, neugroženim vrijednostima pojedinačne a ne kolektivne sudbine.”
Hrvatska književna ideja
Hrvatsku književnu ideju slijedili su Ivan Miličević i Osman Nuri
Hadžić (Osman – Aziz), Edhem Mulabdić, Fadil Kurtagić, Safvet-beg
Bašagić i Musa Ćazim Ćatić. Hrvatska nacionalna misao se reflektirala kroz političku ideju pravaške ideologije Ante Stračevića, gdje
su se bosanski begovi smatrali “hrvatskim najstarijim i najčistijim
plemstvom”.
Muhsin Rizvić u “Književno stvaralaštvo muslimanskih pisaca u
BiH u doba austrougarske vladavine I.”, za književno stvaralaštvo
Edhema Mulabdića je rekao kako se Mulabdić nadovezuje na idejni i
stilski model Ivana Miličevića i Osmana Nuri Hadžića (Osman - Aziza),
“Mulabdić u suštini nastavlja osnovnu idejnu težnju njihovih proza,
koja se sastojala u kritičko – prosvjetiteljskom osvješćivanju Muslimana, u nastojanju da se oni aktivno prilagode novim uslovima života koje je sa sobom donijela okupacija, mada ne onoliko angažovano
u propagiranju hrvatsko – starčevićanskog nacionalizma”.
Većina hrvatskih kritičara tog doba je za Mulabdićevu prozu govorila kako se radi o djelima “hrvatske književnosti sa tematikom iz bo-
46
Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz
Miličević (Osman - Aziz)
Omer-beg
Sulejmanpašić
sanskog života”. Iako je Mulabdić usko surađivao u hrvatskim časopisima i objavljivao u Matici hrvatskoj, nikad se nije odrekao svog porijekla i kulture u kojoj je ponikao. Naprotiv, cijeli svoj život je posvetio
prosvjetno-pedagoškom radu u novim društveno-političkim okolnostima. Posebno je značajno njegovo djelovanje u “Beharu”. Mulabdić
romanom “Zeleno busenje”, kako je istakao Sanjin Kodrić, izdiže “austrougarsku temu” u “fundus memorijskih figura (...) kao društvenu i
kulturalnu nužnost u povijesti bošnjačke književnosti.” Mulabdić je
nastojao profilirati bosanskohercegovačku kulturološku i vjersku posebnost u okviru južnoslavenske zajednice, što su bile pretpostavke za
zvanično priznavanje muslimanske nacije u 70-tim godinama 20. stoljeća, a nakon dvadesetak godina kasnije i bošnjačke nacije. Navedene
činjenice potvrđuju kako je afirmacija Bošnjaka na književnom, nacionalnom i jezičnom putu bila vrlo kompleksna i slojevita.
Srpska književna ideja
Srpsku književnu ideju slijedili su Osman Đikić, Omer-beg Sulejmanpašić, Avdo S. Karabegović, Avdo Karabegović Hasanbegov.
Tako u “Bosanskoj vili”, prvom časopisu Srba u BiH koji izlazi na ćirilici, objavljuju Musa Ćazim Ćatić, Mustafa Hilmi Muhibić, Sulejman Sokoljanin koji piše tekst o Foči. U ovom čaopisu objavljuju
svoje prve radove Ljubušak i Bašagić. Čak je sam Bašagić svoje nacionalno opredjeljenje u početnoj fazi književnog djelovanja označavao srpskim, da bi se u kasnijem književnom djelovanju opredijelio za hrvatsku nacionalnu ideju, ali je cijeli svoj vijek posvetio preporodnom djelovanju i prosvjećivanju svog bošnjačkog naroda.
Avdo Karabegović Hasanbegov ispoljavao je srpsku nacionalnu
ideju ne odričući se bosanskog patriotizma.
Osman Đikić, Mostarac, njegovo prvo književno stvaranje vezano je za časopis “Zora”. Đikić se s drugim prosrpskim književnicima
suprotstavljao austrougarskoj upravi pa je u petom razredu gimnazije izbačen iz škole. Odlazi u Carigrad gdje, također, djeluje u smjeru propagiranja srpske nacionalne ideje. U Beogradu je primljen
toplo i srdačno, a njegovo književno djelo je dobivalo velike pohva-
PREPORODOV JOURNAL 167
KULTURA
le. No, međutim, nije se dublje ulazilo u umjetničku vrijednost njegovog stvaralaštva, bila je bitna autorova nacionalna ideja. Josip
Lešić, a i neki drugi kritičari s vremenske distance realnije su ocjenili Đikićevo stvaralaštvo gdje je data ocjena kako njegov “literarni
domet jedva dotiče nivo osrednjosti”, ali je značajno njegovo kulturno, prosvjetno i političko djelovanje u tom vremenu.
Nacionalno opredjeljivanje ne trebamo shvatiti kao nedostatak
moralne nedosljednosti, nego kao realnu sliku u kojoj su se našli
Bošnjaci, nezahvalnu poziciju u kojoj se ipak naziru prvi znakovi
“Uobličavanja u posebnu nacionalnu književnost koja se u toj fazi
iskazuje kroz hrvatsku i srpsku književnu svijest.” Vuk Karadžić je u
svom spisu “Srbi svi i svuda” primjenjujući aktualan jezični kriterij u
definiranju nacije, govorio o Srbima rimskoga i Srbima turskog zakona, tj. o Srbima katolicima i Srbima muslimanima. Muslimani po
Vukovom razmišljanju su odbacili svoje nekadašnje ime Srbi koje je
“sa zakonom hrišćanskijem i s pređašnjim životom njihovijem vrlo
skopčano bilo”. Ni Vuk, a ni drugi muslimanski dušebrižnici nisu
htjeli vidjeti kako bosanskohercegovački muslimani stoljećima obitavaju na jednom prostoru, sa izgrađenim vlastitim jezikom, tradicijom, kulturom, vjerom itd.
Bosanska/bošnjačka književna ideja
Nažalost, tek nakon stoljeća u teškim traumama za narod, ratnom vremenu, dok su svi drugi europski narodi već u 19. stoljeću
imali priznatu nacionalnu pripadnost, Bošnjacima se to osporavalo,
pa su braneći vlastiti teritorij i život, morali za razliku od drugih, na
pragu 21. stoljeća boriti se i za nacionalno ime, jezik i kulturu. U
povijesti ratovanja, gdje se ratovi uvijek vode za teritorij, ovo je bio
poseban rat u kojem je bio upitan opstanak jednog naroda, njegovog imena, jezika, kulture, tradicije itd.
Neki književnici ovog perioda (Šemsudin Sarajlić, Riza-beg Kapetanović, Hamid Šahinović, Hamdija Mulić, Abdurezak Hivzi Bjelevac) nisu angažirani u profiliranju ni jedne ni druge književne i nacionalne ideje; u njihovom stvaralaštvu se osjeća muslimanska (bošnjačka) književna i nacionalna pripadnost.
Mimo konteksta naznačene teme (vremena o kojem se piše)
navest ćemo slučaj kada je jedan čitatelj prigovorio Meši Selimoviću što se potpisuje Meša a ne Mehmed, uz sljedeći čitateljev komentar: “Ja vas potpuno shvatam, jer bih i sam želio da se zovem
Nemanja a ne Mehmed, ali je na žalost tako.” Veliki pisac mu je na
to odgovorio kako je to njegov problem i to nema veze s onim što
tog čitatelja muči. Mešom su ga prozvali drugovi za vrijeme studija.
“Ne bih želio da se zovem Nemanja, mada bi mi da sam tako rođen,
i to ime bilo drago kao i Mehmed. Žao mi je, a i to mi je novo kao
Osman Đikić
RUJAN 2014.
Edhem Mulabdić
saznanje i iskustvo, da moji zemljaci imaju takve komplekse. Nemaju nikakva razloga za to.”
Bečki književni dogovor
Od sredine 19. stoljeća prisutna je ideja o zajedništvu svih južnih Slavena, koja je bila izrazito jaka u Ilirskom pokretu. Ideja koja
nije bila samo zasnovana na kulurološkim osnovama nego je imala
i snažnu političku konotaciju, u kojoj je bilo dominantno da su južni
Slaveni jedan narod. Na osnovu toga se nastojao izgraditi i zajednički jezik kako bi se smanjio utjecaj njemačkog, mađarskog, talijanskog i turskog jezika. Na osnovu toga se trebao iskonstruirati i
naziv zajedničkog književnog jezika Hrvata, Srba i Slovenaca.
Na tragu ove ideje, 1850. godine u Beču na Književnom dogovoru, u kojemu su sudjelovali književnici iz Hrvatske, Srbije i Slovenije (Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić,
Vuk Stefanović Karadžić, Vinko Pacel, Franjo Miklošić, Stefan Pejaković, Đuro Daničić) doneseni su neki zaključci koji nisu predstavljali obvezujući dokument ni za jednu stranu, pa su se jezici samostalno razvijali, hrvatski na temeljima tri dijalekta štokavskom,
kajkavskom i čakavskom, srpski na ekavskom izgovoru šumadijskovojvođanskog narječja uz utjecaj torlačkih govora, a Slovenci su
svoj književni jezik nastavili izgrađivati na slovenskom narječju ljubljanske okoliline. Na ovom književnom dogovoru nisu bila prisutna neka od eminentnih imena jezikoslovlja, kao što je Ljudevit Gaj
niti predstavnici iz Bosne i Hercegovine.
Ovaj dogovor će u kasnijim vremenima biti podloga za stvaranje
“zajedničkog” jezika u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba te za “zajednički” jezik u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. I u nazivu jezika (srpsko-hrvatskom, hrvatsko-srpskom) te u nazivu “zajedničkih” država
nije bilo uključeno bosansko ime, iako je npr. jedan od zaključaka
Bečkog književnog dogovora bio da južno narječje (istočno hercegovački i dubrovački govori) bude zajedničko književno narječje svih
južnih Slavena. I to zato što “najviše naroda tako govori, što je ono
najbliže staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem
jezicima slovenskijem, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu
spjevane, što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana,
što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako
piše”. Zalagali su se da se suglasnik h piše u svim onim riječima gdje
mu je po etimologiji mjesto, refleks glasa jat je trebao biti ije/je.
Cilj Bečkog književnog dogovora bio je da “jedan narod ima jednu književnost”, jer je ona do tada bila “raskomadana” i po jeziku i
po pravopisu. Kao uzor im je bila npr. njemačka i talijanska književnost koja je za osnovicu imala jedno od narodnih narječja. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
Avdo S. Karabegović
Abdurezak Hifzi Bjelevac
47
KULTURA
PRIČA O SEVDALINKAMA: VAKAT U KOJEM MEJITA NIJE IMAO KO DA UKOPA
Kad morija Mostar morijaše
Haj, kad morija Mostar morijaše,
haj, sve umori, aman i staro i mlado,
haj, i umori, aman majci Ibrahima.
Najstarije spominjanje Mostara pod njegovim današnjim imenom datira iz 1469. godine. Sve do pada Hercegovine u turske ruke
Mostar je bio obično hercegovačko seoce uz lijevu obalu Neretve, i
to neposredno uz bivši drveni most na lance koji se pominje u jednom pismu Dubrovčana od 3. aprila 1452. godine.
U svojoj burnoj prošlosti Mostar je imao vrlo teških i crnih dana
koji su opjevani i zabilježeni u narodnoj pjesmi. Nusret Omerika
navodi da je Mostar pet puta morila kuga, i to: 1507., 1584./1585.,
1689., 1731. i od 1813.-1818. godine.
Ova opaka i teška bolest nije imala milosti ni za koga, i zato je
ovaj motiv našao toliko mjesta i u narodnoj pjesmi. Velika epidemija ove bolesti bila je najjača 1815. godine što se može utvrditi na
osnovu natpisa uklesanih na nišanima razasutim po starim mostarskim haremima gdje često stoji napisano samo “mate min attaun”
što znači – umro od kuge. Morija je pokosila i čuvenog mostarskog
pjesnika i muderisa Hasana Zijaiju Mostarca 1584. godine.
Kuga Mostar mori. Stanovnici bježe u hercegovačka sela. Na
Maloj Tepi, na najprometnijem mjestu grada, izrasla lubenica. I
majci umire sin jedinac. Ona ga kopa
u bašču, da joj je na očima, i svako
jutro ide na grob i razgovara sa sinom, dok jednog dana začuje glas iz
groba. Njihov razgovor, to je jedna
od najljepših sevdalinki: “Kad morija
Mostar morijaše”. Ova balada kazuje o godinama masovnog umiranja
od kuge, koja je pogodila Mostar
1731. godine, u sklopu velike epidemije kuge koja je pogodila cijelu Bosnu i Hercegovinu u periodu 1730.1732.godine.
Prema tradiciji, te 1731. godine
je u Mostaru na Velikoj tepi iznikla
vriježa od karpuze, da se razvila i dala svoj plod, ali da se i plod sasušio,
jer ga nije imao ko ubrati!
Dr. Hašim Muharemović
Također, postoje vjerodostojni
(70-ih godina 20. stoljeća)
historijski podaci koji pokazuju da su
u vrijeme haranja kuge, zaista prelijepe mostarske bašče pretvarane
u hareme, jer mejite nije imao ko da ukopa. Mada se danas rijetko
može gdje čuti sevdalinka “Kad morija Mostar morijaše”, jedan od
najupečatljivijih sačuvanih snimaka je onaj uz saz koji je prije skoro
40 godina snimio rahmetli dr. Hašim Muharemović iz Srebrenika.
Nastanak i veoma popularne sevdalinke “Mujo kuje konja po mjesecu”, vezuje se za kugu koja je pogodila Mostar 1731. godine.
Mostarska sevdalinka ima specifični izraz u odnosu na sevdalinke Prijedora, Banjaluke, Sarajeva, Višegrada, Foče, Tuzle, Travnika
i drugih gradova Bosne i Hercegovine. Nastajala je u sokacima mostarskih mahala: Luke, Brankovca, Mazoljica, Carine, Cernice, Starog grada, Ograde, Podhuma, Raljevine, Panjevine, Džikovine, pa
sve do Babuna. Damar sevdalinke osjećao se u Rizvanbegovića čošku na Suhodolini, Čelebića čošku na Luci, Fazilovim i Novinim u
Podhumu, u dva Ćumurijina čoška u Brankovcu, Alajbegovića, Kajtazovom, Hadžiosmanovića-čošku. U kućama Efica, Dedića, Voljevica, Ljubovića, Džabića, Džudža, Muslibegovića, Lakišića, Rudinca,
Ribica, Karabega, Oručevića, Komadina, Aršinovića... q
Avdo HUSEINOVIĆ
Mostar nekad...
... i sada
Haj, žao majci u mezar kopati,
haj, već ga kopa, aman u bašču zelenu,
haj, svako ga je, aman jutro ob’lazila.
Haj, jedno ga je, aman jutro dozivala:
“Haj, čuješ li me, aman sine Ibrahime,
haj, jesu l’ teške, aman daske javorove?”
Haj iz mezara, aman nešto progovara:
“Haj, kuni majko, aman Omera berbera,
haj, koji mi je, aman perčin ostavio.”
Haj, nisu teške, aman tahte javorove,
haj, već su meni, aman guje dodijale,
haj, oči piju, aman u perčin se kriju!
Haj, kaži majko, aman mojim jaranima,
haj, što gledaju, aman da ne ostavljaju,
haj, jer su teške, aman kletve djevojačke!
48
PREPORODOV JOURNAL 167
KULTURA
FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI U ZAGREBU
Semezdinovi prozori
Tjedan svjetske književnosti, od 30. kolovoza do 12. rujna 2014., s
oduševljenjem su dočekali i književnici i strastveni čitatelji. O književnom stvaralaštvu razgovaralo se u prostoru Knjižnice Bogdana Ogrizovića na Preradovićevu trgu i u Kinu “Europa” u Zagrebu. Koordinatoru
i pokretaču akcije, uredniku izdavačke kuće V.B.Z. iz Zagreba, Seidu
Serdareviću, kao i njegovim kolegama urednicima programa “Pisac i
njegov čitatelj”, cilj je bio zbližiti autore s publikom, razjasniti književno-stvaralačke fenomene, pridobiti novu čitalačku publiku.
U tjednu Festivala svjetske književnosti u Zagrebu predstavljeni su
brojni strani, a i domaći mlađi spisatelji/ice. Među njima i Semezdin
Mehmedinović, američki pisac bošnjačkih korijena. Rođen je 1960. godine u Kiseljak kod Tuzle, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pjesnik i esejist, radio je kao urednik u
novinama, u tjednicima, te na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Objavio je, među ostalim, sljedeće
knjige: “Sarajevo Blues”, “Devet Alexandrija”, “Ruski kompjutor”, “Autoportret s torbom”, te nedavno i “Knjigu prozora”. Zadnje dvije knjige
je i oslikao, tj. opremio crtežima nastalim u vožnji njujorškim metroom
na iPodu. U SAD-u živi s obitelji od 1996. godine.
“I sām sam se dugo spremao na nešto novo, i čitao druge suvremene pisce. Još uvijek sam u potrazi za autorom za kojega bih se
vezao, prihvatio ga kao čitalac”, započeo je svoje predstavljanje književnik Semezdin Mehmedinović. “U tekstovima ‘Autoportreta s torbom’ spominjem Jamesa Yoicea i Ezru Pounda. Ti su mi pisci bili vrlo
bitni u vremenu pjesničkog formiranja, 80-ih godina. Dragocjeno mi
je sjetiti se tog vremena. U pjesničkom smislu oni su mi danas daleka
prošlost. Yoica, da budem iskren, tada nisam niti pročitao do kraja, iz
‘Uliksa’ tek zadnjih 80 stranica. Sa stvarnim zadovoljstvom.”
“Kada mi je u V.B.Z.-u Semezdin, nakon ‘Ruskog kompjutora’ i nakon što je imao zdravstvenih problema, poslao rukopis ‘Autoportret s
torbom’, istinski sam se iznenadio, zapanjio”, kazao je Seid Serdarević.
“U kvalitetu teksta nisam uopće sumnjao. On piše malo, možemo to
tako reći, ali piše na način da urednik minimalno intervenira, što je lijepo. Oduševio me tekst, ali s nekim sam razinama crteža bio malo
skeptičan... Svatko tko se bavi književnošću, ali i drugim umjetnostima, zna da, kada umjetnik ulazi u neko drugo područje, to može imati
samo dva ishoda. Može to biti potpuni amaterizam ili nešto jako dobro! A ovdje se pokazala ruka vrsnog crtača-majstora. Semezdin nekada jest crtao. Crteži su mu stvarno krasni. Tih krokija ima i u novoj
‘Knjizi prozora’. Skice su gotovo u jednom potezu. Za to treba umijeća.
Ono što je najzanimljivije, većina tih crteža nacrtana na u programu
koji se koristi za iPod. Kupio sam i ja taj program, ali nisam uspio...”
Semezdin Mehmedinović je posjetiteljima književnog druženja
objasnio kako je svoje crteže radio tokom 2011. godine, na improviziranom blogu, poput knjige u nastajanju. Dnevno je pisao bilješke i
oslikavao ih – putujući na posao. “Vrijeme kojim raspolažem je limitirano. Igrajući se tim crtežima shvatio sam da se ‘igram’ ozbiljnom
disciplinom, ali i da se i u nemogućim uvjetima može zapisati jako
puno. Neke crteže radio sam na iPodu, neke olovkom. Crtao sam s
takvim oduševljenjem, prijalo mi je, bio sam postao opsesivan. S punom sviješću da ta opsesivnost jest književno plodna. Mislim da
umjetnik, književnik i jest ‘oko’, da način na koji promatra svijet jest
presudan za ono što mislimo. Slika je zapravo prvo sredstvo svijesti.
RUJAN 2014.
Predrag Matvejević i Semezdin Mehmedinović nakon promocije
Inzistiram na tome zbog toga jer je književnost, jer je jezik - slika. I u
direktnoj je suprotnosti s jezikom politike. Formuliranje slika traži
preciznost, nema obmane. U političkom jeziku sve je u dvosmislenostima, počiva na obmani. Zato je – oko – važno pri problematiziranju
stvarnosti. Živim u SAD-u, radim naporan posao. Ono što mi ovdje
zovemo kulturom slobodnog vremena i što je bitno, tamo ne postoji.
Zbog toga živim usamljeničkim životom. Način da predstavim svoju
samoću učinio mi se efektnim kada sam tekstu dodao i crteže. Standard sličnih knjiga u svijetu postoji. I to je uvijek kolaboracija između
pisca i autora crteža. Dijalog. To je moja igra šaha sa samim sobom.
Ta samoća koja je na transparentan način u mojim knjigama integrirana, ona je – ja! I ona je pažljivom čitaču vrlo vidljiva.”
Istaknuo je da je “Knjiga prozora”, zapravo, knjiga o 20. stoljeću. “To je neka vrsta je sjećanja koju vezujem za to stoljeće. Ne
stopostotno, ali jest na neki način to. Ljudsko iščezavanje događalo
se s jednom nevjerojatnom lakoćom. To je i knjiga koja problematizira nasilje 20. stoljeća, a koje jest moje stoljeće, stoljeće u kojemu sam živio. Ovo, 21. stoljeće, je stoljeće u kojemu ga se sjećam.
Puno sam se selio, često mijenjao prozore s kojih sam gledao vanjski svijet. Svaki novi prozor je bio takav da sam povjerovao da sam
mogao biti onaj u kojem bih mogao ostati i do kraja. Postoji cijela
mala povijest tih slika s tih mojih prozora o onome što sam gledao.
Knjiga je selekcija tih pogleda. 21. stoljeće je obilježeno vanjskom
politikom SAD-a, arogancijom njihove vanjske politike. Obilježeno
je ideologijom koja svijet, izvan granica SAD, doživljava kao manje
vrijedan. Taj stav, ta ideologija koja je sveprisutna, prilično je zatrovala svijet zadnjih 13, 14 godina. Sve to što govorim tiče se kontinenta na kojemu živim; takav duh i arogancija mi je pomogla da se
ne identificiram s njima. Sa 20. stoljećem, koje jest bilo strašno,
imam puno identifikacija, u njemu sam živio život punim plućima.”
“Poezija je i danas tekst kojemu se rado vraćamo, koji daje novu sliku svijeta, začuđuje. A to je ono što Semezdin uvijek uspijeva;
pa i u svojim proznim djelima, jer su natopljeni poezijom. On je
prije svega pjesnik. I najnovija knjiga – ‘Knjiga prozora’ - takav je tip
knjige gdje osjećamo Semezdina onakvog kakav on jest”, zaključio
je Seid Serdarević, toplo preporučivši čitalačkoj publici književno
stvaralaštvo Semezdina Mehmedinovića. q
Edina SMAJLAGIĆ
49
KULTURA
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA NEDŽIBA VUČELJA U ZAGREBU
Ples makova, rose i odraza
Kapljice rose okačene o cvjetove, o paukovu mrežu, igra svjetla
na površini vode nisu bile ona voda – kiša koja je te večeri, 11. rujna
2014., pljuštala nad Zagrebom. U prepunoj prijatelja i posjetitelja
Galeriji Vladimira Horvata, na Trgu žrtava fašizma 14, otvorena je
izložba fotografija punih kišnih i rosnih motiva novinara i pisca
Nedžiba Vučelja. I sam ju je naslovio – “Ples makova, rose i odraza”. Foto-klub “Zagi foto” time je odužio dug ovom umjetniku budući da je na prošlogodišnjem natjecanju upravo Nedžib Vučelj
osvojio Grand Prix za fotografiju na njihovom 8. Memorijalnom
natjecanju “Jozo Vranić”.
Izložbu fotografija Nedžiba Vučelja, svestranog umjetnika iz
Nužima, zajednički su postavili Mladen Bišćan i Matija Stošić. “Posebno mi je drago da sezonu otvaramo autorom, fotografom, gospodinom Nedžibom Vučeljom, koji je u fotografiji vrhunski majstor.
Ove dvije selekcije, ovo što je napravio: cikluse koje je naslovio 'Refleksije' i 'Biserja' fotografije su koje se rijetko viđaju. Čovjek koji se
ne razumije u fotografiju olako bi tvrdio da to nije teško snimiti, da
je to učinjeno usput. Oni koji se bave fotografijom znaju da je snimiti takve fotografije trenutka dugotrajan, mukotrpan posao i fotografski vrlo zahtjevan rad. Drago mi je da će se ova međunarodna suradnja između Bihaća i Zagreba, ovog Foto-kluba i Udruge
fotografa iz Bosne i Hercegovine, produžiti i ustrajati i kroz smotru
“Susreti na Uni”, pa na natjecanju za fotografiju u Bihaću i kod nas
u Klubu. Veseli me da počinjemo suradnju u 2014. godini s ovakvim
vrhunskim fotografijama”, otvarajući izložbu, uvodno je rekao Mladen Bišćan, inače instruktor fotografije.
Antun Krešić je komentirao kvalitetu Vučeljovih fotografija: “Prekrasno je započela ovogodišnja sezona Galerije Horvat”, a zatim se
osvrnuo i na osam dosadašnjih saziva Memorijalnog natjecanja u
fotografiji “Jozo Vranić”. “Bio sam onaj koji je izvukao Nedžiba, budući da sam raniji dobitnik, za 2012. godinu. Tako sam, po pravilima,
bio izbornik za 2013. godinu. Čast je to, dužnost i obveza da procijenim Nedžiba između 50 autora i između 100 fotografija! Bilo je preda
mnom puno dobrih fotografija. Sada to čeka i Nedžiba… Međutim, ni
jedan od odabranih fotografija u osam izbora nije bio pogrešan izbor. Svi su bili dužni napraviti, po izboru, samostalnu izložbu. Na naše se natjecanje mogu javiti i amateri, mogli bi pobijediti, ne moraju
biti dugogodišnji fotografi ili članovi nekih foto-udruga. Ali, pitanje je
da li je takav/va početnik/ica u stanju napraviti i ovakvu vrhunsku
izložbu poslije. Kod Nedžiba se vidi dugogodišnje iskustvo u fotografiranju. Tako, niti ovoga puta nismo falili. I ova je, osma izložba, ne
samo vrhunska, nego i dobro osmišljena. Hvala Nedžibu što mu ovako lijepi, čudesni detalji zapadaju za oko. Pobjednička Vučeljeva fotografija bila je 'Boca i rakija'. Sva čar je u tim detaljima! Ta dva ciklusa biti će 27. rujna 2014. godine postavljene na Kolodvoru u Gornjoj
Stubici, tamo će biti organizirano i sljedeće natjecanje, a na njega su
pozvani svi koji se bave fotografijom”, rekao je Krešić.
“Svima vam hvala što ste došli, kako organizatori rekoše, na
ovu moju 'kaznenu' izložbu. Na kraju pobjeđuje uvijek entuzijazam
i poduzetnost. Moja izložba nosi naziv 'Ples makova, rose i odraza'.
Možda se netko pita gdje je tu ples?”, pozdravljajući prijatelje i posjetitelje kazao je Nedžib Vučelj, te nastavio: “Naslov ovoj izložbi
stavio sam jer tamo, u prirodi koju fotografiram, vidim - ples! Moja
50
Nedžib Vučelj
izložba je, ustvari, moj foto-ples radosti zbog velikih uspjeha koje
sam postigao na polju umjetničke fotografije u zadnjih nekoliko
godina. Dio izložbe čini ciklus fotografija 'O makovima'. Po ciklusu
'Kapljica' sam prepoznatljiv, pa je dio i tih fotografija ovdje. Moguće da sam jedan od prvih koji je to počeo slikati. A ciklus 'Odraza i
refleksije' izlažem po prvi puta. Prošle sam godine u Slunju dobio
nagradu za svoje 'Refleksije'. Shvatio sam da nekada trebam 'poslušati' i sam sebe, mimo zadanog. Često se puta prevarim jer me
raduje da pokažem nešto osobno. Moje fotografije 'Odraza' nastale većinom na rijeci Slunjčici. 'Makovi' su snimljeni na području od
Zagreba do Karlovca, pa oko Bužima, sve do Sandžaka. Putujem
cijeli dan do Sarajeva, a ne trebam do tamo od kuće u Bužimu više
od pet sati. Isto toliko putujem od Sarajeva do Sandžaka. Sve što
me zanima pogledam, snimim. 'Makovi' su zaista nastali na mojim
putovanjima, jednostavno – usput. Dopada mi se snimati ih. Zanimljivo mi je da uvijek rastu dva po dva. Tako je s mnogim stvarima
koje vidim u prirodi, u paru su. A to ne zamjećujemo. Ciklus 'Rosa i
kapljice' napravljen je u blizini moje kuće. Ustajem ujutro u pet sati, gledam kroz prozor i ako je magla, nije problem, ima kapljica.
Ove godine, međutim, kapljica nije bilo. Nema ih često. Nema na
pretek. Ako je i mali oblačak, kapljica – nema. Ima vlage, ali nema
te rose na paučini. Stiže jesen, bit će ih.”
Na izložbu fotografija u Chicagu Nedžib Vučelj ne putuje; posjetiteljima i organizatorima svoje izložbe pod nazivom “Impresije BiH
i Sandžaka” javit će se video-linkom. “Vjerujem da će to biti lijepa
izložba”, konstatirao je. “Na jednom su mi natjecanju i rekli da na
mojim fotografijama ima foto-shopa, do te mjere je bio nevjerojatno vjeran odraz. Ja, međutim, ne znam raditi foto-shop... Dakle,
nije u pitanju kod tih fotografija ništa lažno.” Vučelj je najavio i da
priprema fotografije Une i fotografije autora sa Foto-susreta na
Uni, koje organizira sedmu godinu, a za foto-monografiju koja bi
uskoro trebala biti tiskana. “Bit će i to reklama za posjet Uni i Krajini. Najljepši je to dio Bosne i Hercegovine, možda i cijelog juga Europe. Trudim se da časno nosim barjak svjetlosti ljepote svega što
me okružuje, gdje god da se krećem sa posebnim akcentom Bosne
i Hercegovine i Sandžaka, odakle najviše crpim inspiraciju”, rekao
je ponosno Nedžib Vučelj. q
Edina SMAJLAGIĆ
PREPORODOV JOURNAL 167
KULTURA
IZLOŽBA TURSKE KARIKATURE U ZAGREBU
Suvremene turske karikature
U utorak, 16. rujna 2014., u Galeriji Kristofora Stankovića, Stara
gradska vijećnica, Ulica sv. Ćirila i Metoda 5 u Zagrebu otvorena je
izložba jedinstvene turske karikature. Ova izložba turske karikature
u Hrvatskoj nastavak je suradnje između hrvatskih i turskih karikaturista započete još prošle godine. Turska sa svojim karikaturama
pripada najznačajnijim europskim i svjetskim zemljama koje se ističu velikim brojem kvalitetnih karikaturista, a njihovo društvo karikatura poznato je po tome što godišnje održava i nekoliko značajnih festivala vezanih uz karikaturu, od kojih neki imaju tradiciju
dužu od 30 godina. Izložba suvremene turske karikature u Zagrebu
održana je u razdoblju od 16. do 26. rujna 2014. godine.
Hrvatske su karikature dosada posjetile velik broj zemalja kao što
su Norveška, Francuska, Turska, Austrija, dok je izložba turske karikature u Zagrebu nastavak projekta međunarodne suradnje kojom se
jednom godišnje u Hrvatskoj predstavlja neka od značajnijih zemalja u
svijetu crtača karikatura. Tursko društvo karikaturista osnovali su Ferit
Öngören, Turhan Selçuk i Semih Balcıoğlu. Njihova prva izložba pod
imenom “Stogodišnja izložba” ostvarena je 1970. godine. Udruga je
ubrzo nakon prve izložbe imala i prvu publikaciju naziva “Turska karikatura od početka do danas” te do danas ostvarila više od 100 izložbi.
Priznati su po održavanju brojnih kako nacionalnih tako međunarodnih natjecanja karikaturista kao što je “Međunardno natjecanja karikatura Nasredin Hoca” na čijem je ovogodišnjem, 34. izdanju posebno
nagrađen i hrvatski karikaturist Nikola Listeš iz HDK-a.
U sklopu predstavljanja hrvatske karikature u svijetu, projekta
koji je započeo prije tri godine nastupom Hrvatskog društva karikaturista u Norveškoj, društvo je posjetilo 2013. godine Republiku Tursku. Iste godine, 5. listopada u prostorijama İstanbul Büyükşehir Belediyesi Mizah ve Karikatür Merkezi'nde (Metropolitan Municipality
Humor and Caricature Centre) otvorena je izložba kojom se hrvatska
karikatura predstavila turskoj publici. Samu izložbu svečano su otvorili tadašnji generalni konzul Republike Hrvatske u Istanbulu i istanbulski pročelnik gradskog ureda za kulturu Amir Muharemi, predsjednik Turske udruge karikaturista “Metin Peker” te predsjednik
Hrvatskog društva karikaturista Davor Trgovčević. Ovaj posjet bio je
samo početak uspješne suradnje na području umjetnosti budući da
je nedavno održana izložba produkt posjeta HDK-a Turskoj i uzvratna
izložba predstavljanja turske karikature u Hrvatskoj.
Na izložbi turskih karikatura prikazano je više od 100 izabranih
radova njihovih članova, što je bio veoma izazovan posao budući da
udruga turskih karikaturista koja okuplja i strip crtače ima 720 članova, dok ih samo u Istanbulu ima više od 400. Ova izložba inicijativa je
Hrvatskog društva da se medij karikature, koji je većinom zapostavljen u medijima, približi publici predstavljajući najizrazitije i najkvalitetnije autore. Te su autore na otvorenju predstavili predsjednik
turskog društva karikaturista Metin Peker i glavni tajnik društva Mahmut Akgün. Svečanom otvorenju prisustvovali su i predstavnik veleposlanstva Republike Turske u Hrvatskoj Bekir Alpul te Ratko Maričić kao izaslanik pokrovitelja izložbe i član Hrcatskog društva karikaturista. Predstavljanje suvremene karikature na turskoj umjetničkoj
sceni bilo je dostupno hrvatskoj publici od 16. do 26. rujna, a onima
koji su je propustili hrvatski će karikaturisti zasigurno uskoro dati još
jednu priliku budući da je tursko-hrvatska suradnja u karikaturama
već razvila tradiciju i ima uspješju suradnju.
RUJAN 2014.
Detalj s otvorenja izložbe
Karikatura Mahmuta Akguna
Povijest Hrvatskog društva karikaturista
Inicijativa da se osnuje udruga karikaturista podržana je 1984. godine od brojnih karikaturista Hrvatske na sastanku u Zagrebu. Hrvatsko društvo karikaturista osnovano je 27.06.1985. godine, te je ove
godine proslavilo 28 godina uspješnog rada, a može se reći da je svakodnevno izlaženje karikatura u dnevnim i tjednim novinama pokazatelj društvene klime i mjerilo medijske slobode, govori HDK. Od samog
početka djelovanja HDK-a sudjelovalo je u radu međunarodnog udruženja karikaturista FECO (Federation of Cartoonists Organisations).
Pored slanja radova na međunarodne skupove karikaturista u svijetu
HDK je dosada organiziralo osamnaest međunarodnih izložaba karikatura u Zagrebu i niz manjih izložbi po gradovima Hrvatske.
Svake godine Hrvatsko društvo karikaturista organizira izložbu
članova, na kojoj su izloženi radovi većine od 100-ak članova društva. Izložba članova HDK od 2005. do danas, a uz pomoć Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija putuje gradovima svijeta. Od Bukurešta, Berlina, Stuttgarta do San Pedra, Ottawe i
Munchena. Međunarodnu afirmaciju hrvatske karikature društvo
ostvaruje i predstavljanjem hrvatske karikature u pojedinim zemljama, pa je tako 2011.godine ostvareno vrlo uspješno gostovanje u Norveškoj. Osnovna ideja bila je da udruga svojim djelovanjem unaprijedi i štiti slobodu stvaralaštva i djelovanja hrvatskih
karikaturista, te afirmira i promiče hrvatsku karikaturu u zemlji i
svijetu, ističu iz Hrvatskog društva karikaturista. q
Helena MARKOVIĆ
51
PRIČE IZ BOSNE
RUDI ALVAĐ I REJHAN DEMIRIDŽIĆ – DVOJICA SARAJEVSKIH GLUMACA, SIMBOLA SARAJEVA
Momo i Uzeir
Otkako je stari Travnik nastao, otkad su veziri napravili svoju prijestolnicu (a možda i ranije), u Bosni je humor imao svoje mjesto. Po
predanjima, bogati trgovci su birvaktile plaćali ljude da osmišljavaju
zgode i nezgode, koje bi se godinama prepričavale. U to su doba čaršije bile poznate baš po tim ljudima i njihovim dogodovštinama. Zapravo, njihove su se anegdote zadržale i do današnjih dana. Pet minuta smijeha, čak iz dalekog Stambola, donosili su konjanici u pisanom obliku šaljive priče koje su u tadašnje vrijeme bile popularne.
Momo i Uzeir, dvojica ahbaba, iz TV emisije
“U đul bašti”
Moglo je biti proljeće 1981. godine. Imali smo u kući crno-bijeli
televizor i na njemu dva kanala: prvi i drugi Televizije Sarajevo. Na prvom kanalu četvrtkom u 20 sati – to sam dobro upamtio – išla je emisija koja se nije propuštala, emisija koja je praznila sarajevske ulice,
emisija zbog koje su se organizirala sijela... Zvala se “U đul bašti”.
Radilo se o muzičko-humorističkoj emisiji u kojoj su, uz neponovljivi orkestar TV Sarajevo pod vodstvom Ismeta Alajbegovića
Šerbe, nastupale najveće legende sevdaha. Ipak, emisija je za svoju
ogromnu popularnost prvenstveno mogla se zahvaliti dvojici likova: Momi i Uzeiru. Glumili su ih Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić. Likove je kreirao Nikola Škrba, novinar i humorista Radija Sarajevo.
Sarajevskog pravoslavca Momu i sarajevskog Bošnjaka Uzeira,
komšije, ponekad suparnike, ali nadasve dobre ahbabe, objedinjavao je ugođaj iz razdoblja bratstva jedinstva, doba idealiziranog
suživota i JRT sheme. Momo i Uzeir su prigradski ljudi koji su kroz
narodni humor znali eglenisati, pričati u stihu o problemima, dešavanjima, sarajevskim adetima… Zastupali su tezu “da je humor ulice i života uvijek bio najbolji”. Prvobitno su nedjeljom od 13 sati na
Radio Sarajevu naciju zasmijavali u emisiji “Cik-cak”, a onda su se
preselili na televiziju.
Još 1966. godine u podrumu sarajevskog hotela “Evropa”, u tzv.
Plavom podrumu, bila je kabaretska scena “3 S Sarajevska satirična
scena”, na kojoj su igrali Rejhan Demirdžić, Aco Mičić Fistik i Rudi
Alvađ. Tekstove su pisali Nikola Škrba i Omer Zorabdić, a sve uz pratnju živog banda. Smatra se da je u stvari to vrijeme, kad nastaju Momo i Uzeir, samo što će tek kasnije, zahvaljujući radiju i televiziji, veliku popularnost postići na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Rudi osta' Momo do kraja života
Glumac Rudi Alvađ, porijeklom je iz Donjeg Miholjca u Hrvatskoj, nedaleko od mađarske granice. Zbog očevog posla, porodica
se stalno selila od grada do grada, tako se Rudi rodio 17. jula 1929.
godine u Petrovcu na Mlavi na istoku Srbije.
Karijeru je započeo 1948. godine u Varaždinu, potom prelazi u
Narodno kazalište u Puli, a onda u ansambl Malog pozorišta današnjeg Kamernog teatra 55 u Sarajevu, gdje se posebno ističe ulogama
Alfreda Doolittlea u predstavi “Pigmalion” i Kiltiyjevoj komediji “Dragi moj lažljivče”. U ansambl Narodnog pozorišta dolazi 1966. godine,
gdje ubrzo dominira svojim raskošnim glumačkim talentom igrajući
razne likove čudesnim nadahnućem, kontrolisano, s posebnom unu-
52
Rejhan Demiridžić i Rudi Alvađ
Rejhan i Rudi - Uzeir i Momo
trašnjom staloženošću. Njegova sposobnost za interpretiranje likova
u mjuziklima zapažena je još na daskama Malog pozorišta, što ga je
opredijelilo da na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta kreira ulogu
Šjor Bepa u Tijardovićevoj opereti “Mala Florami”.
Za svoja ostvarenja Rudi Alvađ nagrađen je brojnim priznanjima,
od kojih se ističe nagrada “27. Jula” Socijalističke Republike Bosne i
Hercegovine, “Zlatni lovorov vijenac” na Festivalu malih scena bivše
države i nagrada na Festivalu jugoslovenske radio drame.
Glumio je Rudi maestralno i u televizijskim ostvarenjima tog
doba “Porobdžije”, “Husinska buna”, “Kože”, “Partizanska eskadrila”, “Valter brani Sarajevo”, ali osta' Momo do kraja života.
Rejhan do kraja života, a i poslije, ostade Uzeir
Rejhan Demirdžić je rođen 2. januara 1927. godine u Sarajevu.
Govorom, kulturom ophođenjа, svаkim gestom nehotice je otkrivаo
svoje begovsko porijeklo. Njegovu rahmetli mаjku svi su zvаli stаrа
begovicа Demirdžić.
Prvi nastup imao je u sarajevskom Narodnom pozorištu 1943.
godine. Čudni su i nepredvidivi ljudski putevi, bezbeli. Osim u sara-
PREPORODOV JOURNAL 167
PRIČE IZ BOSNE
jevskom Narodnom pozorištu glumio je u pozorištima u Šapcu, Titovom Užicu i Nišu u periodu od 1945. do 1955. godine. A kаdа je
uslijedio аpel bosаnskohercegovаčkih pozorištа svojim glumcimа
dа se vrаte, jer su poslije Sаrаjevа i Bаnjаluke osnovаni teаtri u
Zenici, Mostаru i Tuzli, definitivno se vraća u rodno Sarajevo. Bio je
veliki majstor glumačkog zanata – glumac koji nije imao svoj fah
već je mogao uspješno glumiti mangupa, nacističkog oficira, bega i
gradskog gospodina.
Za četiri decenije glumačkog rada dobio je brojna vrijedna priznanja. Tu su: Plaketa niškog pozorišta, Plaketa grada Sarajeva, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden rada sa zlatnim vijencem…
U intervjuu novinarki Vesni Adamović u martu 1982. godine, za
nekada popularni sedmičnjak “Nada”, Rejhan je kazao: “Ja nemam
završenu glumačku akademiju, ali imam nešto što je mislim, više
od toga – rad u malim provincijskim pozorištima. Isto tako su nas
tadašnji reditelji usmjeravali na moderan način igre, na današnje
pozorište. Velika je stvar biti glumac, ali u pravom smislu te riječi.
Glumac mora dio sebe pokloniti ovom pozivu, dio privatnog života,
emocija… Danas, što više fabrikujemo glumce, oni su sve lošiji, bez
obzira na školu. Glumac mora poznavati istoriju, literaturu, vijek u
kojem se odvija predstava, kako bi mogao ostvariti jedan lik. U jednom trenutku bilo mi je preko glаve institucionаlnog pozorištа. I
kаd je 1977. godine izglаsаn zаkon u Bosni i Hercegovini o
pozorištimа, iskoristio sаm jedаn člаn i zаjedno sа grupom
istomišljenikа Rudijem Alvаđom, Kаćom Dorić, Aleksаndrom
Džuverovićem i Drаgаnom Jovičićem osnovаo 'Pozorište u pokretu'. To je bilo nešto kаo renesаnsа zа sve nаs, tа teаtаrskа inovаcijа
vrаtilа nаm je i veru i entuzijаzаm – mаdа smo trаjаli sаmo dvije
godine – rаdili smo sа velikim žаrom i zаlаzili u mjestа, kojа, iаko su
blizu Sаrаjevа, gotovo nisu ni znаlа zа pozorište. Bili smo prаvi pozorišni misionаri”.
U jednom drugom intervjuu, iste godine, Rejhan se prisjetio
svojih početaka. “Bio sam dječak u kratkim pantalonama kada sam
odigrao svoju prvu ulogu. Bilo je to 1943. kada sam imao šesnaest
godina. Predstava se zvala 'Lako je muškarcima', mađarskog pisca
Pala Barabaša u režiji Lidije Mansvjetove, koja je imala svoj glumački studio. Bile su to ratne godine, ja sam bio dijete, a volio sa da
glumim. Moja šira familija je bila protiv toga da postanem glumac.
Jedino me je podržavala moja mama, koja je govorila: 'Dijete, idi
onome što te vuče!' Prvo sam nastupao na školskim priredbama i
gluma je nekako spontano došla. Volio sam pozorište. U njega sam
Rudi Alvađ i Ines Fančović (Mare iz “Velog mista”)
RUJAN 2014.
ulazio kroz prozor, provlačio se kroz podrum kako bih vidio predstavu. Bila je to jedna čudna želja da i ja zaigram na daskama. I danas, kada pomislim šta bih drugo bio opet bih izabrao glumu i teatar”, kazao je Rejhan.
Mada je imao zapažene uloge u “Kožama”, “Taletu”, “Diverzantima”, “Mirisu dunja”, “Sarajevskom atentatu”, a posebno u “Karadžozu”, gdje je igrao legendarni lik Husametina – do kraja života,
a i poslije, ostade Uzeir.
Legendarni dvojac Momo i Uzeir –
jedan od simbola Sarajeva 20. stoljeća
Rudi je bio veliki poznavalac gljiva, a Rejhan je opet bio opčinjen slatkišima. Rejhan se družio s mlađim generacijama glumaca,
ali je smatrao da su mladi ljudi nestrpljivi, da treba da shvate da u
glumačkom poslu, kao uostalom i u svakom drugom, mora biti i
poraza i uspjeha. A mladi bi htjeli da preko noći premoste neke
stvari koje se ne mogu tek tako prekoračiti.
Uživao je pomagati mladim glumcima, a neke od njih je i otkrio.
Nada Đurevska je studirala psihologiju i kao 19-godišnja djevojka ušla u jedno sarajevsko kulturno-umjetničko društvo s namjerom da se
uključi u folklor. Prije nego što je izašao koreograf, na hodniku je
srela Rejhana. On je pitao: “Kuda, kuda ljepotice?” Rekla je: “Kući.”
Tada je poveo do nekih ljudi kojima je kazao: “Evo, doveo sam vam
glumicu.” Tad su Nadi dali da nešto pročita, nakon čega su je uključili u glumu. Nakon toga, Rejhan je insistirao da Nada ode na audiciju
u Kamerni teatar – što je i učinila i što joj je promijenilo život.
Rejhan je posjedovao jednu rijetku dokumentаciju o pozorištu
– аfiše, slike, kritike, i sаm je bio hroničаr pozorištа. Imаo je zаpisа
kаko se nekаd šminkаlo, kаko se igrаlo, štа se u kom pozorištu
igrаlo... Ljutio se što u tim vremenima neki televizijski kritičаri nepotrebno estetizirаju, često humor krste “veselovečerskim”, što su
dа bi gа omаlovаžili, govorili o trećerаzrednosti humorа, o prizemnosti, ne shvаtаjući dа je tаj humor bаš tаkаv kаkаv je – nаš,
аutentičаn.
Jedan od simbola Sarajeva 20. stoljeća je definitivno legendarni
dvojac Momo i Uzeir. Vrijeme koje neumitno teče odnijelo je sa
sobom gotovo sve one koji su bili kreatori tog zlatnog doba sarajevske glumačke scene.
Dvojica velikih jarana i glumaca, još za života
postadoše i ostadoše neboderi
Nema više Rejhana i Rudija. Na sarajevskim Barama, grobovi
koji se nalaze u komšiluku, svjedoče o njihovom bitisanju na ovom
svijetu. Nema ih kao što nema ni onog Sarajeva.
Ipak, iako su kao po dogovoru, u razmaku od mjesec dana, završili svoje ovodunjalučko proputovanje u Sarajevu (Rejhan je preselio 22. augusta, a Rudi Alvađ 21. septembra 1988. godine), obadvojica žive i još će dugo živjeti u centru Sarajeva. Naime, kad su
1986. godine na Marijin dvoru, u centru Sarajeva, prema projektu
arhitekte Ivana Štrausa iz Slovenije, sagrađena dva UNIS-ova nebodera visoka 97 metara sa po 21 spratom (danas UNITIC centar),
nepoznati insan ih nazva “Momo i Uzeir”. I čaršija to prihvati!
I tada, i za vrijeme kad su srpske agresorske snage 1992. godine
sa Trebevića granatama zapalile i uništile ove nebodere, i kad su nakon agresije ponovo obnovljeni, Sarajlije ih sa posebnom toplinom
zovu “Momo i Uzeir”. Tako, kao malo gdje u svijetu, dvojica velikih
jarana i glumaca, još za života postadoše i ostadoše neboderi. q
Avdo HUSEINOVIĆ
53
ŽIVJETI ISLAM
ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXVIII)
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju
misiju islama (III)
Putovanje preko granica nebeskih sfera
Iz Jeruzalema, u društvu svog vjernog pratitelja Džibrila i na spomenutom Buraku, čiji je korak dužine dosega pogleda, Muhammed,
a.s., je krenuo u nebeske sfere prolazeći kroz svih sedam nebesa. Na
svakom je nebu vido jednog ili više Božjih poslanika.1 Nakon sedmog
neba, vidjevši nebesku Kabu, na kojoj je bio naslonjen Ibrahim, a.s.,
došao je u samu Božju prisutnost do granice koju Kur’an opisuje kao
Sidretu-l-Munteha, gdje prestaje svaka fizička ograničenost. Tada ga
je napustio i melek Džibril kako bi sam, bez ikakva posrednika, razgovarao sa svojim Gospodarom. Kur’an to slikovito opisuje da se “nadnio koliko dva luka pa i bliže i da oko nije poreklo ono što je vidjelo”.
O tome govori kur’ansko poglavlje Nedžm/Zvijezda: “Tako Mi
zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravog pula skrenuo i nije zalutao!
On ne govori po hiru svome – to je samo Objava, koja mu se obznanjuje, uči ga jedan ogromne snage (Džibril), razboriti, koji se pojavio
u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio – blizu
koliko dva luka ili bliže – i objavio robu Njegovu ono što je objavio,
srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onome što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l-Muhteha kod
kojeg je džennetsko prebivalište, kada je sidru pokrivalo ono što je
pokrivalo – pogled mu nije skrenuo i nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara.” (En-Nedžm, 1-18)
Pored molitve u formi koju muslimani danas obavljaju, na Miradžu će Muhammedu, a.s., će biti obavljen ajet koji utemeljuje islamsko vjerovanje/iman. “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od
Gospodara Njegova, i vjernici, svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke
Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi među poslanicima
Njegovim ne pravimo podjelu! Oni govore: ‘Čujemo i pokoravamo se.
Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, i Tebi se vraćamo!’" (El-Bekara,
285) “Čujemo i pokoravamo” je svojevrsna prisega koju muslimani
daju Allahu, dž.š., i Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s.2
54
Važno je napomenuti da su sve kur’anske objave Muhammedu,
a.s., spuštene tijekom njegovog zemaljskog iskustva, osim ajeta koji utemeljuju osnove islamskog vjerovanja/imana kojeg smo gore
citirali. Također, konačno utemeljenje forme namaza ili molitve na
samom Mi’radžu dokaz je važnosti ove islamske obveze.3 Kroz molitvu, pet puta na dan, svaki se musliman i muslimanka trebaju izdići iznad prolaznosti, ograničenosti i iluzija ovoga svijeta i barem na
kratko zadržati u Božjoj Prisutnosti, razgovarajući sa Svojim Stvoriteljem bez ikakva posrednika, učeći Njegove Riječi iz Kur’ana, slaveći ga savijajući svoja leđa (ruku), i iskazujući robovanje samo Njemu kroz padanje ničice, spuštajući svoje čelo i nos (sedžda) na zemlju oslobađajući se svake ovisnosti od prolaznog i stvorenog, vežući se za Onoga Koji je Vječni, Prvi i Posljednji, Blagi i Milostivi –
Bog, Jedan i Jedini. Svojom molitvom musliman doživljava vlastiti
Mi’radž. Koliko je duša čista toliko se i uspije uzdignuti iznad gliba
ovozemaljskih poriva.
Mi’radž – iskušenje ljudima
Čim se u Mekki pročulo za Muhammedovo, a.s., putovanje, uslijedile su još žešće uvrede, ismijavanja i napadi na Muhammeda, a.s. Za
mnoge mušrike to je bio konačni argument da Muhammed, a.s., izmišlja svoje poslanstvo kada tvrdi da je u jednoj noći iskusio takvo putovanje.4 Mnogi su pomislili kako je ovo konačni dokaz Muhammedovog, a.s., poraza. Čak je i nekoliko muslimana, koji nisu imali čvrsto
uvjerenje, napustilo svoju vjeru. No oni poput Ebu Bekra, i poslanikovih najvjernijih ashaba, bez sumnje su povjerovali Poslaniku, a.s., i prihvatili iskustvo M’iradža, kao što su ga i milijarde muslimana kroz povijest prihvatile.5 To je još više učvrstilo njihovo vjerovanje i odlučnost
da žive islam i Allahova poslanika Muhammeda, a.s.
Mudžiza je za muslimane izraz Allahove Moći i Njegove Volje da
svome Poslaniku Muhammedu, a.s., olakša iskušenja i tešku situa-
PREPORODOV JOURNAL 167
ŽIVJETI ISLAM
ciju nastalu smrću njegovih najbližih i neuspjehom misije u Taifu.
Poslanikovo putovanje jeste neobične, ali iz perspektive poslaničkih mudžiza sasvim prihvatljivo. Pa zar i sam čovjek sa svojim složenim anatomskim sustavom, kao svijet koji nas okružuje te naša
nemogućnost da dospijemo do udaljenih zvijezda ili da utječemo
na njihovo kretanje također mudžiza, a to ipak ne negiramo?!
Mi’radžom je započela i nova stranica u misiji širenja islama.
Ako ga nisu prihvatili njegovi sugrađani , stanovnici jednog drugog
grada objeručke će ga prihvatiti kao Poslanika i svog lidera te se
zakleti na život da će ga štiti više nego sami sebe i svoje obitelji.
Stanovnici Jesriba prihvaćaju islam
Uzdignuće u beskrajne nebeske sfere te direktni razgovor sa
Stvoriteljem, Muhammedu, a.s., je ulilo novu snagu, dalo dodatni
elan i polet za nastavak poslaničke misije. Sada je odlučio, znajući
da nema što izgubiti, svoju misiju pozivanja svih ljudi u islam, preusmjeriti sa oholih Kurješija na pripadnike drugih arapskih plemena.
Iskorištavao bi Muhammed, a.s., njihov dolazak na hodočašće Kabi
ili na neki od četiri godišnja trgovačka sajma, koji su održavani u
Mekki i njenoj blizini, te im prezentirao učenja vjere u Jednoga Boga. U isto vrijeme, Muhammed, a.s., je namjeravao sklopiti i nova
savezništva, koja bi mu osigurala dodatnu zaštitu od sve agresivnijih Kurejšija, koji su, s druge strane, iskoristili dolazak poslanikovog
strica Ebu Leheba na čelo obitelji Hašim, poznatog po neskrivenoj
mržnji prema Allahovom poslaniku.6
Prilazio bi Muhammed, a.s., uglednim trgovcima i plemenskim
starješinama, predstavljajući se kao Allahov poslanik te ih otvoreno
pozivao u islam. Iako su već svi čuli za njega i za ono što propovijeda,
većina ga nije htjela ni saslušati. Neki su mu prijetili smrću, ako ih ne
ostavi na miru, drugi su ga ismijavali, vrijeđajući ga, a neki su čak
stavljali pamuk u uši da ne slušaju njegove riječi. No, uspjeh kod jedne malobrojne skupine hodočasnika iz Jesriba, grada udaljenog 450
kilometara od Mekke, otvorit će nove horizonte Muhammedu, a.s., i
prvim sljedbenicima islama. Bilo je to, kako vele, svjetlo na kraju tunela. Naime, na Akabi, mjestašcu između Mine i Mekke, naišao je
Muhammed, a.s., na šest članova jesribskog plemena Hazredž te ih
zamolio da ga saslušaju. Čim su čuli kako se Muhammed, a.s., predstavlja, te što propovijeda, odmah su mu povjerovali te su prihvatili
islam. Njihovo brzo prihvaćanje islama, koje je vjerojatno iznenadilo
i samog Poslanika, mnogi vide u činjenici da su stanovnici Jesriba već
bili upućeni u ideju poslanstva i vjere u Jednoga Boga. Naime, u tadašnjem Jesribu, kasnije Medini, pored ova dva plemena, koja su
vodila dugogodišnje međusobne ratove, i više bili u stanju rata nego
mira, živjeli su i arapski židovi podijeljeni u tri plemena Benu Nadir,
RUJAN 2014.
Benu Kajnuka i Benu Kurejza. Oni su među Arapima Jesriba naučavali Stari Zavjet, ali nisu imali većeg uspjeha u širenju židovstva.7
Prema svjedočenjima novih muslimana, jesripski su Židovi imali znanje o dolasku novog poslanika. U čestim međusobnim razmiricama i vrijeđanjima, znali su prijetiti arapskim plemenima govoreći im kako će se među njima pojaviti zadnji Poslanik koji će im
pomoći da konačno poraze paganske Arape.8 Međutim, kada su
saznali da posljednji Božji poslanik nije pripadnik židovskog naroda,
odnosno da nije samo njima poslan, nego cijelom čovječanstvu,
oholo su odbili povjerovati i slijediti Muhammeda, a.s., iako su imali znanje o njegovim osobinama i o njegovom dolasku.
O tome govori i Kur’an: “Oni kojima smo Knjigu dali poznaju
Poslanika kao što poznaju sinove svoje; oni koji su sebe upropastili,
pa – oni neće vjerovati”. (Al-An’am, 20) Zato su ga objeručke prihvatili pripadnici plemena Hazredž, a preko njih i pripadnici plemena Evs, dojučerašnji smrtni neprijatelji. (Nastavlja se…)
Bilješke:
1
Na prvom nebu susreo je Adema, na drugom Jahjaa i Isaa, na trećem Jusufa, na
četvrtom Idrisa, na petom Haruna, na šestom Musaa, a na sedmom Ibrahima, a.s.
2
Naime, kao što smo pisali svi su vjernici imali poštivati zavjet dat svojim poslanicima. A važan element tog zavjeta bio je i slijeđenje svakog novog poslanika koji bi se
kasnije pojavio.
3
Arapski salah, perzijski namaz, molitva u islamu najvažniji je stup islama. Muslimani i muslimanke je pet puta na dan obavljaju od kako postanu spolno zreli pa sve do
svoje smrti. Opravdanja za izostavljanje molitve nema, za razliku od drugih islamskih propisa. Pa tako, ako je netko bolestan ili na putu ne mora postiti, ako netko
nema novaca nije dužan platiti zekat niti obaviti hodočašće, no molitva se mora
obavljati makar osoba bila smrtno bolesna i prikovana za krevet. Naravno u takvim
uvjetima osoba će molitvu obaviti sa propisanim olakšicama.
4
Za put od Mekke do Jeruzalema u to je vrijeme trebalo mjesec dana. Tvrditi da je
toliku razdaljinu prešao u jednoj noći te još putovanje u nebeske sfere, za mušrike
je predstavljalo ludost. No, kasnije kada se neke karavane vratile koje je Muhammed, a.s., vjerno opisao i kada su učesnici karavani potvrdili Muhammedove,
a.s., riječi, to je još više razgoropadilo mekkanske mušrike.
5
Neki opet nisu povjerovali pa se zaputiše hazreti Ebu Bekru i rekoše mu: “Onaj tvoj
prijatelj Muhammed govori da je noćas išao u Jerusalem a da je jutros osvanuo,
ovdje, među nama.” Na to hazreti Ebu Bekr reče: “Ako je Muhammed, s.a.v.s., to
rekao onda je to istina i ja mu vjerujem. Ja mu vjerujem i više od toga. On mi govori
da mu dolazi melek i donosi mu vijesti s nebesa i ja mu vjerujem. Zašto mu ne bi i to
povjerovao.” Tom prilikom Ebu Bekr je prozvan Es-Siddik - što znači iskreni, istinoljubivi, odnosno, onaj koji potvrđuje Istinu. Vidjeti: Safvet Halilović, Sira, životopis
posljednjeg Allahovog Poslanika, str. 167.
6
Ebu Leheb, kojeg je Kur’an prokleo radi mržnje prema Poslaniku, a.s., i štete koju
je nanosio islamu, hodao bi za Muhammedom, a.s., i upozoravao bi plemenske vođe na Poslanika, iznoseći sve moguće laži i potvore na njega.
7
Riječ jeo starim židovskim Arapima bez obzira kakvo im je bilo prvotno etničko
porijeklo. Govorili su arapski, nadijevali djeci arapska imena, te bili uključeni u sustava savezništava koji su povezivali suparničke rodove u Jesribu s ostalim arapskim
plemenima u pustinji. Vidjeti: Bernaby Rogewrson, Prorok Muhamed, str. 110.
8
Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 86. q
Mirza MEŠIĆ
55

prijava hrvatske tvrtke

dopis

PREPORODOV - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

suradnja hrvatske i njemačke iz perspektive kulturne zajednice

ovom linku - JK VAL Šibenik

ispis - Hrvatski sindikat pošte

preporodov journal 122/123 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

zaručnički tečaj - Župa Sveti Križ Začretje

BOŠNJAČKI GLAS - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada

Bošnjačka riječ_24