(NE)OČEKIVANE PROMJENE
MOJ GALEBE
INTERVJU: TARIQ ALI
UDAR NA DRŽAVU BiH
ŽENA U ISLAMU
ČOVJEK S KRAJA GRADA
RAMAZAN I POST
PUTOVANJE TAMNIM VILAJETOM
MEĐUNARODNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA
“POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE”
SADRŽAJ
OGLASI
SADRŽAJ
UVODNIK
(Ne)očekivane promjene . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 20 kuna
J
O
U
R
N
A
L
Pretplata:
RH 80 HRK godišnje
BiH 20 KM godišnje
Svijet 15 E godišnje
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Počitelj
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Simpozij “Cazinska krajina u XX. stoljeću” ......................................... 4
Silovanja u proteklom ratu u BiH . ....................................................... 8
Bosansko-hercegovačka zbilja ........................................................... 10
Promocije novih knjiga Seada Begovića ............................................. 13
Posljednja prozivka maturanata ......................................................... 15
Izbor novog rukovodstva BNZH ....................................................... 17
Srebrenica – simbol bošnjačkog otpora i tuge ................................... 20
Tradicionalni posjet Srebrenici ........................................................... 25
Krajiška ljepotica ................................................................................ 26
Epske tvorevine o identitetu . ............................................................ 28
Čarobna ljepota riječi, glazbe i scenskog prikaza . ............................. 30
Potresne fotografije ........................................................................... 32
KDBH “Preporod” u Zvorniku, Trebinju i Mostaru ........................... 33
Osman – čovjek koji je zadužio muslimane u Hrvatskoj . .................. 35
HRVATSKA
Moj galebe ......................................................................................... 37
INTERVJU – TARIQ ALI
Muslimani nemaju monopol na glupost ............................................. 39
BOSANSKI BAROMETAR
Nova britanska politika prema BiH . ..................................................
Dostojanstven odgovor Sarajeva i Tuzle ............................................
Udar na državu BiH ...........................................................................
Pokopano 775 posmrtnih ostataka ....................................................
Politički motiviran zahtjev ..................................................................
44
46
48
50
51
IZ SVIJETA
Ima li pilota u avionu? . ....................................................................... 52
KULTURA
Braća Morići . ..................................................................................... 59
Veliki prosvjetitelj i pisac .................................................................... 60
PRIČE IZ BOSNE
Svjetski rekorder iz Breze ................................................................. 62
ŽIVJETI ISLAM
Žena u islamu (I) ................................................................................ 64
POVRATAK U BUDUĆNOST
Čovjek s kraja grada .......................................................................... 67
DIJALOG CIVILIZACIJA
Ramazan i post . ................................................................................. 70
MURSELOV ĐULISTAN
Putovanje tamnim vilajetom .............................................................. 73
OGLASI
Popis stanovništva 2011. godine ........................................................ 75
POPIS STANOVNIŠTVA 2011.
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE
Poštovani Bošnjaci,
dragi sunarodnjaci!
Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na
prethodnom Popisu stanovništva 2001. sami sebi
nanijeli.
• Izjasni se jedinim svojim imenom – Bošnjak – jer time
doprinosiš da se potvrdimo kao druga nacionalna manjina
po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava!
• Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi:
državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po
rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam.
Bošnjače/Bošnjakinjo!
• Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o
popisu stanovništva.
• Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci
potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg
Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao
Muslimani.
• Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom
i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji
nas određuje kulturno i povijesno.
• Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika
nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih
općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih
pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama.
IZABERI SVOJE JEDINO IME
BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA
Poštovani sunarodnjaci, Bošnjače i Bošnjakinjo!
Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja
2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost
prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe.
Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj
ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj
položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde i ojačaju poziciju druge
nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem
pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj kategoriji
– Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila.
Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg
naroda i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu definiciju našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman,
prvi puta primjenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je ostavljalo isuviše prostora
za kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali
stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno.
Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na
Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te
Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine.
Time je iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o svome imenu.
Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo
i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim
stvarnim nacionalnim imenom – Bošnjaci smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Ustavnim zakonom
RH propisano je da broj izjašnjenih pripadnika nacionalne
manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada
i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim
institucijama.
Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, bošnjaštvo svakako odražava naš kolektivni identitet.
Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike
objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u
Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što
smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom
ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom
svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s
ponosom možemo reći da smo: državljani Republike
Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjeroispovijest islam. Ponosimo se
onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor.
Glavni odbor BNZH
10000 Zagreb • Ilica 54 • tel: 48 19 377 • fax: 48 48 201 • e-mail: bnzh@zg.htnet.hr
75
J
O
U
R
N
A
L
UVODNIK
Uvodna riječ
(Ne)očekivane promjene
Dana 16. lipnja 2010. donesene su četvrte po redu Promjene
Ustava RH. Akt kojim se izvršila druga (2000.) i treća (2001.) revizija Ustava također je nazvan “Promjena Ustava”. Međutim,
prve ustavne izmjene (1997.) bile su jedine koje su pravno-tehnički korektno nazvane “Ustavni zakon o promjeni Ustava RH”. Naravno, neosporno je najveći propust bio eklatantan izostanak sveobuhvatne javne rasprave. Građani nisu doživjeli Ustav svojim
aktom, nego aktom političke elite (koje bi i same trebale biti ograničene ustavnim odredbama). Sastanci između radnih skupina sastavljenih od HDZ-a i oporbe bili su tajni, glasnogovornici nisu
davali priopćenja nakon sastanaka, a javna rasprava s desetak
udruga civilnog društva se odbacivala kao “neobvezna” (sic!). Kako može prenošenje suverenih ovlasti biti neobvezno?
Ključno je sadržajno razlikovati izmjene koje su bile nužne s
obzirom na naše načelno usmjerenje prema euroatlantskim integracijama (primjerice, biračko pravo za državljane EU) od izmjena koje su više ili manje pravno i/ili politički preporučljive (primjerice,
biračko pravo dijaspore). Čak i u odnosu na integracijske tijekove
postoje izmjene koje doduše nisu nužne, ali bi na temelju komparativnih iskustava drugih država članica EU bile oportune (primjerice,
ojačati parlamentarni nadzor nad egzekutivom). Upravo s ovom
drugom skupinom izmjena, koje nisu bile nužne, trebalo je oprezno
postupati i pokazati zrelost, mudrost, (raz)umnost, tražeći ne samo
konsenzus političkih opcija, već imajući na umu i potrebu za izgradnjom političke kulture postupnih promjena u okviru trajnih rješenja.
Au contraire, nepromišljeno su i u zadnji trenutak uneseni branitelji
i to samo kako bi se na neki način kompenziralo ograničavanje njihovih prava, itd.
Nama najzanimljivije je postignuti kompromis o uvrštavanju
nacionalnih manjina u preambulu: enumerirane su sve dvadeset i
dvije nacionalne manjine, uz izbacivanje odrednice “autohtonosti”, ali uz zadržavanje riječi “i drugih”. Eliminacija nejasnog termina, opterećenog s 11 godina diskriminatorne primjene (1992.2003.), vjerojatno je potaknuta činjenicom da je 12 “tradicionalno
naseljenih” (alohtonih) manjina bilo od 2003. (od stupanja na snagu novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina) apsolutno izjednačeno s 10 “autohtonih” manjina pobrojanih u starom
Ustavu. Zadržavanje pojma “i drugih” signal je otvorenosti priznavanju novih manjina, uzevši u obzir da će RH sve bržim približavanjem europskim integracijama neizbježno uskoro postati
odredište raznih imigrantskih skupina.
Dugo sanjana konstitucionalizacija statusa Bošnjaka izraz je političkog “priznanja” bošnjačke nacije općenito, a ne samo njene manjine u Hrvatskoj. Još je dvjema manjinskim zajednicama konstitutivni status bio izrazito važan: slovenskoj, koja je zajedno s bošnjačkom “izbačena” 1997., te romskoj – zbog socijalne ekskluzije i političke marginalizacije. Međutim, da li je bilo neophodno u svečani,
načelni uvod u Ustav opsežno nabrajati baš sve nacionalne manjine,
pogotovo uzevši u obzir da to nije uvjet za ostvarivanje manjinskih
prava zajamčenih Ustavnim zakonom? Naime, vlaška manjina (12
članova, udio 0,00% u ukupnom broju stanovništva), turska (300
članova, 0,00% udio) i rumunjska (475 članova, 0,01% udio) nisu
do sada osnovale svoje organizacije, niti sudjelovale u raspodjeli
sredstava iz državnog proračuna. Vlaška i turska manjina nisu niti
jednom imale pravo na svog predstavnika ili lokalno vijeće nacio-
nalne manjine, rumunjska je pak tu mogućnost imala samo 2007. pri
čemu je nije iskoristila.
Na dan usvajanja ustavnih promjena, donesen je i Ustavni zakon
o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih
manjina, na temelju kojeg će pripadnicima nacionalnih manjina koje u ukupnom stanovništvu sudjeluju s manje od 1,5% biti omogućeno da koriste opće i posebno pravo glasa kumulativno, a ne alternativno. Dakle, te manjine na osnovi posebnoga biračkog prava
imaju pravo izabrati pet manjinskih zastupnika. Drugi model vrijedi
za srpsku manjinu (za sada jedinu koja prelazi 1,5% udjela u ukupnom stanovništvu), prema kojem su zajamčena tri manjinskih zastupnika, s mogućnošću da se u praksi izbore za više, ukoliko prođu
prag od najniže vrijednosti jednog mandata na tim izborima, na temelju općega biračkog prava.
Biračko pravo određeno je Ustavom kao opće i jednako. Pod
pojmom općeg biračkog prava podrazumijeva se da ga imaju svi
punoljetni poslovno sposobni građani, bez ikakve razlike, dok se
pod pojmom jednakog biračkog prava određuje da svaki birač ima
jedan glas, dakle da ne može glasovati dva ili više puta. Na temelju
ove definicije neki autori smatraju da je pripadnicima manjina kojih je ispod 1,5% priznato veće aktivno biračko pravo (“birati”)
negoli ga imaju ostali građani. Takva negativna javna percepcija
bi se mogla izbalansirati reformom manjinskog pasivnog biračkog
prava (“biti biran”).
Manjinski zastupnici su do sada imali, zbog svoje sužene izborne
osnovice, nerazmjeran utjecaj u djelovanju u Saboru (primjerice, utjecaj na formiranje Vlade). Uloga manjinskog zastupnika bi se trebala
redefinirati tako da se svede na isključivo predstavničke ovlasti (primjerice, sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima koja se neposredno
odnose na manjinu čiji su pripadnici). Naime, ako bi pripadnik određene nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na temelju posebnog biračkog prava “za manjine”, onda bi se on mogao smatrati samo
političkim predstavnikom svoje manjinske skupine, odnosno predstavnikom zaštite njezinih kolektivnih prava. Nasuprot tome, ako pripadnik određene nacionalne manjine bude izabran za zastupnika na
temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je on nedvojbeno “narodni predstavnik”, s punim zastupničkim ovlastima.
Izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina su,
među ostalim, omogućile pravnu osobnost koordinacijama Vijeća
nacionalnih manjina, a funkciju koordinacije Vijeća srpske nacionalne manjine obavljat će Srpsko narodno vijeće. Bošnjački zastupnik Šemso Tanković izjavio je da radi toga nije glasovao za izmjene. Međutim, to je mogućnost koja stoji na raspolaganju i drugim
nacionalnim manjinama, a osigurava ravnopravnu konkurenciju jer
proizlazi iz manjinskih vijeća koji su izvorna osnova političkog legitimiteta. Uz to je otvorena i mogućnost vršenja funkcije koordinacije nacionalne manjine i od strane krovne udruge te manjine, kad je
to određeno međunarodnim ugovorima.
Posljedice ukratko skiciranih izmjena osjetit ćemo naknadno.
Prema Hegelu, Minervina sova, simbolička ptica mudrosti, polijeće tek u sumrak. Njezino vrijeme nastupa navečer. Zapravo, određenu životnu pojavu moguće je u cijelosti pojmiti tek kad je završila, jer se tad više ne može mijenjati. Tad će i zastupniku biti
moguće razumjeti. q
Amina Alijagić
3
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Hvale vrijedna suradnja BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb.
Uspješno organizirani simpozij o Cazinskoj krajini (23. i 24.04.2010.) privukao je veliki interes javnosti.
Simpozij
“Cazinska krajina u XX. stoljeću”
“U vezi učesnika u cazinskoj pobuni, izvršiti suđenje na smrt i kazne robije, kao i konfiskaciju imovine. Stvarati na tim
imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica. Učesnike u pobuni izvesti pred vojni sud.”
(O.K. Partije Banja Luka, 17.05.1950.)
“...Stoga ovoj bandi, treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njihove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro...”
(Optužnica br. 0119)
4
J
O
U
R
N
A
L
U organizaciji Bošnjačke nacionalne
zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Islamske zajednice u Hrvatskoj
(Medžlis Islamske zajednice Zagreb), u
Islamskom centru u Zagrebu, 23. i 24. travnja 2010. godine, održan je XV. Simpozij
pod nazivom “Cazinska krajina u XX. stoljeću – politika, ljudi, događaji...”. Nakon
održavanja simpozija, Dževad Jogunčić,
predsjednik Organizacijskog odbora, za
RTV USK je rekao da su imali 25 učesnika
iz Slovenije, Hrvatske i BiH i da je ideja
bila da se potakne razmišljanje, da se vrati
sjećanje na ono što nam se u povijesti dešavalo, jer se u BiH vrlo malo zna o velikim i
presudnim povijesnim temema koje su trajno obilježile naš narod. Podsjetio je da je
2008. godine BNZ organizirala simpozij
pod nazivom “100 godina od formiranja
Muslimanske narodne organizacije”, također i znanstveni skup o Huseinu Husagi Čišiću, o kojem se, bez obzira na presudan
značaj u formiranju bošnjačkog identiteta
malo zna, kao i o Cazinskoj buni. Dževad
Jogunčić je tada izjavio da je potrebno afirmirati ove teme, a da je osnovni cilj skupa
pokrenuti dijalog, te da su bili pozvani načelnici općina iz Bosanske krajine, od kojih
su se pojavili načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević i načelnik Općine Bužim
Mirsad Šahinović. Treba istaći da je prije
održavanja Simpozija Dževad Jogunčić, u
ime Organizacijskog odbora simpozija, posjetio načelnika Općine Cazin Nermina
Ogreševića. Jedan od razloga posjete bio je
i razgovor o izdanjima BNZH i “Preporoda” u Hrvatskoj, pa je tim povodom Jogunčić poklonio određen broj časopisa i knjiga
načelniku Općine u znak zahvalnosti za podršku ovom projektu. Riječ je o časopisima
“Bošnjačka pismohrana”, “Behar”, “Prepo-
Simpozij o Cazinskoj krajini je održan u Kongresnoj dvorani Islamskog centra
rodov Journal”, “Bošnjački glas” i “Jasmin”. Time je dodatno potvrđen predani
rad na povezivanju Bošnjaka iz dijaspore s
maticom, koju već nekoliko godina intenzivno provodi grupa entuzijasta i kulturnih
poslenika iz bošnjačkih udruga u Hrvatskoj.
Veliki interes za simpozij
Povod da se u Islamskom centru Zagreb održi simpozij o Cazinskoj krajini u
XX. stoljeću bila je 23. obljetnica radnog
otvorenja Zagrebačke džamije. Potrebno
je pohvaliti suradnju BNZ za Grad Zagreb i Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Vodstvo BNZ (s idejnim i izvršnim
organizatorom simpozija dipl. inž. Dže-
vadom Jogunčićem) i Medžlisa Zagreb( s
predsjednikom Mirsadom Srebrenikovićem), uložilo je zaista veliki financijski i
fizički napor da se ovaj zahtjevni simpozij, s mnoštvom uglednih sudionika,
uspješno održi. Radovi sa simpozija bit
će objavljeni u Bošnjačkoj pismohrani za
2011. godinu, koja će, ujedno, biti i tematski broj posvećen Cazinskoj krajini.
Simpozij je privukao veliku pozornost, pa
se tijekom dvodnevnog održavanja u
dvorani Islamskog centra tražilo mjesto
više. Tijekom simpozija bila je izložena
galerija originalnih fotografija i dokumenata iz perioda Cazinske bune, koje prikazuju neke od događaja iz tog doba, kao
što su presude na smrt učesnika od strane
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
tadašnjih vlasti, a u organizaciji JU Kantonalni arhiv USK, o kojoj je govorio direktor Kantonalnog arhiva USK mr. Fikret Midžić. Tokom Simpozija prikazan
je i 20-minutni dokumentrani film, “Cazinska buna”, autora Mirze Sadikovića i
Dike Bejdić, kao najava za serijal koji će
uskoro biti prikazivan na RTV USK, a
koji je radio pomenuti dvojac u produkciji RTV USK. Svečanom otvorenju simpozija, osim sudionika, prisustvovali su i
Sulejman Tihić, predsjedavajući Doma
naroda Parlamentarne skupštine BiH i
predsjednik SDA, sa užim rukovodstvom
stranke, Mustafa Mujezinović, premijer
FBiH, Senad Šepić zamjenik ministra Civilnih poslova BiH i potpredsjednik SDA,
prof. dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u
Sarajevu, Hasan ef. Makić, bihaćki muftija, hfz. doc. dr. Halil Mehtić, prodekan za
nastavu IPF u Zenici i brojni drugi gosti.
Na kraju simpozija zaključeno jest da
je postignut željeni cilj. Skrenula se pozornost dijela društvene zajednice Bosanaca i Hercegovaca na dalju i bližu povijest Cazinske krajine, čime su na svjetlo
dana izašle brojne istine o Cazinskoj krajini. Također, ponuđene su ideje i vizije
koje bi mogle poslužiti da se temeljem
ozbiljnijeg pristupa proučavanju pomalo
zanemarene, pa i zaboravljene povijesti
jednog kutka Bosne i Hercegovine. Na
kraju, da se smjelije i hrabrije korača ka
svjetlijoj budućnosti ne samo Cazinske
krajine, nego i cijele BiH.
Cazinska buna je historijska pojava
koja još traje
“Cazinska buna 1950. kao simbolna
koordinata društvenih zbivanja u Cazinskoj krajini u XX. stoljeću”, tema je predavanja kojim je otvoren simpozij, a održala ga je dr. sc. Vera Kržišnik-Bukić, sa
Instituta za narodna pitanja iz Ljubljane.
Područje Cazinske krajine, već stoljećima naseljeno autohtonom muslimanskom
populacijom je najistureniji teritorij Balkana prema Centralnoj Europi. Područje
koje u 20. stoljeću proživljava jače društvene turbulencije nego i u jednom drugom stoljeću ranije. Budući da je većina
tih društvenih zbivanja u vezi s ratnim i
sličnim oružanim konfliktnim okolnostima, to je historija Cazinske krajine u 20.
stoljeću obilovala zamašnim ljudskim i
porodičnim te šire-društvenim tragedijama i problemima koji su doprinosili i općem zaostajanju u razvoju čitavog područja. Među tim zbivanjima jedno istaknuto i veoma specifično mjesto pripada
zajedničkom socijalnom buntu seljaštva
Cazinske krajine i susjednog Korduna
koje je zbog krajnje eksploatacije jugoslavenskog komunističkog režima gotovo
goloruko ustalo protiv terora države, makar bez ikakvih realnih šansi na uspjeh.
Odmazda države bila je svirepa i trajala je
godinama. Sudionica simpozija Vera Kržišnik je o toj ukupnoj tematici prije dvije
decenije napisala knjigu pod naslovom
“Cazinska buna 1950.”, a u novom prilogu na simpoziju je predstavila osnutak
teksta za jedan politički dokument, kojim
bi trebalo da Bosna i Hercegovina te Republika Hrvatska u povodu 60-godišnjice
bune osude totalitarističko ponašanje nekadašnje zajedničke države sredinom 20.
stoljeća i kasnije.
“Zašto taj i takav naslov mog uvodnog izlaganja? Ponukala me je dvojna
simbolika. Najprije, taj centralni događaj
za koji se nekako već uvriježilo ime Cazinska buna 1950. aritmetički označava
središnjicu razdoblja kome je posvećen
čitav skup. Sa druge, svakako sadržajno
značajnije strane, sama buna koja dijeli
20. stoljeće na, dakle, dva vremenski jednaka djela, takva je sadržajna događajnost koja također i tematski povezuje
značajna zbivanja povijesti Cazinske krajine u obije polovice 20. stoljeća. Onima
koja su joj prethodila je bitno uzrokovana, drugima je dijelom sama neki uzrok.
A može se sve skupa i drugačije kazati.
Naime, sa stanovišta sagledavanja Bune
same, koju nikako ne možemo svesti na
tek neki događaj ili više nekih događaje
1950. godine, u pitanju je društveni pro-
ces koji u svojim neposrednim uzročnicima počinje na par godina prije izbijanja
1950. i proteže se u svojim svestranim
posljedicama do pred kraj 20. stoljeća. Uz
još dodatnu napomenu da u izvjesnom
smislu buna nije posve završena ni danas,
to jest u momentu obilježavanja 60-godišnjice, naime 60-godišnjice tog, uvjetno rečeno, središnjeg događaja – ustanka
seljaštva protiv države na Đurđevdan/Jujrev, 6. maja 1950. godine. Želim ne tek
ukazati kako buna ni u momentu održavanja ovog našeg zagrebačkog naučnog
skupa o Cazinskoj krajini u 20. stoljeću
zapravo još nije završen historijski proces, jedna historijska pojava koja u određenom smislu još traje, već želim najaviti
također i u kom to vidu stvar još nije završena. Upravo je, naime, 60-godišnjica
Cazinske bune ta neka prelazna vremenska točka u kojoj valja da se dogodi jedan
njen novi nastavak”, rekla je Kržišnik.
Mog oca, Alu, su streljali
Predavanje Vere Kržišnik bilo je uvod
u brojna druga izlaganja i svjedočenja, koja su se bavila Cazinskom bunom 1950.
godine, a koja su, između ostalih, održali
dr. sc. Denis Bećirović i doc. dr. sc. Izet
Šabotić. Osobito dirljivo je bilo pratiti
svjedočenja sudionika Cazinske bune Hase Čoralića i mr. sc. Ahmeta Čovića, sina
čuvenog Ale Čovića. Ahmet Čović je u
svom izlaganju s publikom podijelio želju
organizatora ovog simpozija koji su izrazili želju da svjedoči o stradanju obitelji Ale
Čovića, za vrijeme i poslije Cazinske po-
Obraćanje Sulejmana Tihića, predsjednika SDA
5
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
6
J
O
U
R
N
A
L
bune 1950. godine. “Ne sumnjajući u dobru namjeru organizatora, smatrao sam to
pomalo nepravednim i sebičnim u odnosu
na brojne druge obitelji u Cazinskoj krajini, koje su takođe stradale i patile, i još
uvijek pate zbog događaja iz 1950. godine.
Sudbine obitelji cazinskih pobunjenika
(ustanika) nisu dovoljno istražene, pa je i
zbog toga nezahvalno govoriti o tome.
Progon preko 100 obitelji u Srbac, i njihov
trogodišnji boravak u logoru, djelimično je
opisano u knjizi ‘Cazinska buna 1950.’ autorice dr. Vere K. Bukić. Međutim, to je,
uistinu, najteži dio njihovih života. Zato
sam smatrao, da je sada primjerenije, da
više govorim o svom životu, koji je bio i
još uvijek jeste dio Cazinske pobune. Sudbina pojedinca neodvojiv je dio života obitelji i obratno. Unaprijed obilježen kao
unutarnji državni neprijatelj, bio sam praćen (špijuniran), ponižavan, vrijeđan, poslovno onemogućavan. Pokušali su me
vrbovati i za suradnika UDB-e”, tužno je
svjedočio Ahmet Čović.
Stradanje obitelji Ale Čovića nije jedinstven slučaj. Sličnu sudbinu doživjele su i
obitelji drugih ustanika. Stradanja ovih obitelji i pojedinaca nisu rezultat njihovog neprijateljskog djelovanja, već isključivo odmazda za djela njihovih očeva. Njihovi roditelji su proglašeni krivima, jer nisu htjeli
gledati da im djeca umiru od gladi i nisu
željeli trpiti neviđena poniženja. Sve ovo je,
nažalost, dio naše prošlosti, od koje ne možemo pobjeći, niti je smijemo ignorirati.
Nju moramo sagledati, upoznati, i razlučiti
dobro od zla. Bilo bi pogubno, kroz analizu
prošlosti, dalje stvarati mržnju i osvetu.
Nužno je podvući crtu, ispod koje mora
ostati sjeme zla, razdora i progona. Upravo
ove misli bile su poruka Ahmeta Čovića.
Cazinskoj krajini danas je, iznad svega, potrebno jedinstvo, i demokratizacija društva,
koje je i danas znatno podjeljeno. “Nadam
se da sam svojim svjedočenjem, kroz osvrt
na obitelj Ale Čovića, uspio otrgnuti od zaborava, makar i djelić istine o stradanju –
golgoti obitelji i potomaka Cazinskih ustanika. Mog oca, Alu, su streljali, zato što je
htio obespravljenim i do smrti osiromašenim seljacima omogućiti pravo na dostojan
život”, završio je svoje upečatljivo svjedočenje Ahmet Čović.
Povijesni kontinuitet
destabilizacije bošnjačkog naroda
Prof .dr. sc. Senadin Lavić radom “Narod pod opsadom, kontinuirano stigmatiziranje i nepriznavanje Bošnjaka” osvrnuo se
na povijesno-kulturni kontekst Cazinske
bune. “Cazinska buna 1950. godine može
nam pomoći da razumijemo povijesni, socijalni i politički kontekst bosansko-hercegovačkog društva nakon Drugog svjetskog
rata. Ne treba, naravno, izbjegavati stav da
se radi o agrarnom, seljačkom društvu u
Krajini, o dijelu ‘jugoslovenske muslimanske izolacije’ (A. Muradbegović). Na djelu
su mnoge manipulacije, mentaliteti, predrasude, osjećanja zapostavljenosti i beznađa.
Naravno, stvari je najlakše objašnjavati teorijom zavjere, ali to je često pogrešno objašnjavanje događaja u ljudskoj povijesti. Područje Krajine bilo je interesantno u planovima stvaranja srpskih etničkih teritorija, no
brojno bošnjačko stanovništvo je stajalo na
tom putu. Na osnovu zadnjih 150 godina
može se govoriti o projektima velikodržavnog ekspanzionizma koji su imali za cilj da
se Bosna stalno drži u konfliktnosti, izvan
prava, u neredu, pod optužbom, pod krivnjom, bez mogućnosti da se izvrši unutarnja
konsolidacija i progres. Nacionalizam i ekspanzionizam se tako međusobno potpomažu i osiguravaju. Na Bosni i nad Bosnom
‘dokazivali’ su se veliki i mali ekspanzionisti-osvajači iz okoline, iz susjedstva, uvijek
pokušavajući uništiti njezinu multilateralnu
strukturu i pluralistički sadržaj, da bi sve
reducirali na jedno koje će biti dominirajuće”, kazao je predsjednik BZK “Preporod”.
Nadalje, Lavić je smatrao važnim naglasiti
da je Cazinska buna bila dio ili jedan događaj iz povijesnog kontinuiteta destabilizacije bošnjačkog naroda, ali i događaj njegove
borbe za slobodu i znak rezistentnosti pred
mnogobrojnim nasrtajima na njegovo biće.
Svijest o tome da je bošnjački narod doveden u nezavidnu poziciju – što vlastitim djelom, što činjenjem drugih, postala je dio
bošnjačke samosvijesti u 20. stoljeću. Iz takve samosvijesti, koja obuzima bošnjačku
inteligenciju, profilira se posebna reflektirana misao o vlastitom određenju među drugim evropskim narodima. “Prva stvar koja
je jasna kao dan, a tiče se bošnjačkog naro-
da, ogleda se u tome da bošnjački narod ne
smije ponoviti etnonacionalističku matricu
srpskog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, jer će takva matrica voditi do nesagledivih konflikata. Sav bošnjački potencijal određen je nužnim poštovanjem”, rekao
je Senadin Lavić.
Huska Miljković - stvarni
gospodar Cazinske krajine
O liku Huske Miljkovića, njegovoj
muslimanskoj miliciji, Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj i refleksiji na Cazinsku krajinu
- bilo je riječi u zapaženim predavanjima
dr. sc. Zlatka Hasanbegovića i mr. sc. Fikreta Midžića. Dugo vremena pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom
svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine bilo je zapostavljeno u službenoj
historiografiji. O njima postoje samo neki
fragmentarni osvrti, osim studije o ovoj
temi koju je obradio Adnan Jahić pod nazivom “Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu”. Iz
publiciranih izvora i fragmentarnih osvrta
o muslimanskim vojnim formacijama,
vidljivo je da su one formirane na više
mjesta u BiH. Stvaranje ovih muslimanskih vojnih formacija u gotovo svim dijelovima BiH je bio prirodni izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno, samoobrane u vremenu kada
jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. Sve
političke konotacije došle su kasnije kada
su muslimanske vojne formacije pod različitim imenima bile formirane kao: Zeleni
kadar, Oružnička legija, Muslimanska milicija, Muslimanski oslobodilački pokret,
Muslimanska nacionalna organizacija,
Bosanski planinci, itd.
Poseban osvrt, u studiji mr. sc. Fikreta
Midžića odnosio se na fenomen formiranja Muslimanske milicije Huske Miljkovi-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
ća na prostoru Cazinske krajine 1943. godine, formirane upravo iz logike muslimanske samoobrane, odnosno, zatvaranja
i izoliranja. Oslanjajući se na brojnu i dobro naoružanu vojnu formaciju, Huska
Miljković je bio stvarni gospodar Cazinske krajine. Igra, koju je vodio između
ustaša, Nijemaca, četnika i partizana predstavljala je metodu političkog ponašanja u
kojoj je pokazao svoju nadmoć prema
svim sudionicima tadašnjih događaja, a u
narodu stvorio uvjerenje da je on vlast. Time je na području Cazinske krajine, kompletno naseljenim muslimanskim stanovništvom, stvorena jedna specifična kontraverzna situacija čiji je izraz upravo bio
partizanski dezerter Huska Miljković oko
koga se okupila vojska dezertera. O slučaju predratnoga krajiškog komunista Huske
Miljkovića, koji je trajao tek godinu dana,
od sredine travnja 1943. do travnja 1944.
kada je ubijen pod djelomice nerazjašnjenim okolnostima, nadasve zanimljivo je
govorio i povjesničar dr.sc Zlatko Hasanbegović. “Miljković je, kao jedan od komunističkih organizatora srpskog ustanka
protiv Nezavisne Države Hrvatske iz ljetajeseni 1941., u travnju 1943. neočekivano
napustio partizane i s nekoliko svojih ljudi
se predao zapovjedniku 11. pješačke domobranske pukovnije u Velikoj Kladuši,
pukovniku Nardeliju. Nakon toga oblikuje
samostalnu protupartizansku vojnu skupinu kojoj pristupaju mjesni muslimanski
bjegunci iz ustaških i domobranskih postrojbi. Miljkovićev pokret ima nominalno
lojalističko držanje prema vlastima Nezavisne Države Hrvatske, koje ga nastoje
pridobiti za suradnju i uključiti u sklop
Ustaške vojnice putem nikada postrojenog
Ustaškoga krajiškoga dobrovoljačkog
zdruga. Ovakav odnos je prekinut u ožujku 1944. kada je Miljković partizanima
predao skupinu ustaških časnika za vezu s
njegovim pokretom i mjesnih upravnih
dužnosnika čime je nagovijestio prelazak
na partizansku stranu. To je dovelo do nezadovoljstva među njegovim protukomunistički raspoloženim pristašama, pa je
Miljković u travnju 1944. pod nejasnim
okolnostima likvidiran od ljudi iz svoga
neposrednog okruženja”, objasnio je Hasanbegović.
koje održao akademik prof. dr. sc. Enes
Karić, dok je o društveno-političkim dimenzijama djelovanja reisa Džemaludina
ef. Čauševića govorio prof. dr. sc. Nevzet
Veladžić. Gotovo da ne postoji turbulentnije razdoblje u ukupnoj bosansko-hercegovačkoj povijesti do onog zadnjih decenija XIX. do prve polovine XX. stoljeća; to je razdoblje u kojem se svaki dan
bilježila povijest. Na političkom planu,
iako Čaušević nikada nije ustvrdio da se
bavio politikom, on u vrijeme kada bošnjački narod ostaje bez političkih vođa,
pa čak i reduciranost intelektualnih elita
koje se decenijima postupno iseljavaju u
Tursku, predstavlja Bošnjake, a od 1918.
do siječnja 1919., kada Bošnjaci nemaju
niti jedne političke partije, biva jedina institucionalna zaštita svoga naroda. U tom
smislu bili su vrijedni znanstveni radovi
akademika Karića i dr.sc. Veladžića.
“Regionalizmom i partikularizmom u
političkom mišljenju Bošnjaka” pozabavio se prof. dr. sc. Šaćir Filandra, a doc.
dr. sc. Adnan Jahić osvrnuo na vjerske i
kulturne prilike Bošnjaka Cazinske krajine u monarhističkoj Jugoslaviji od 1918.
do 1941. godine.
“Svakodnevni život obitelji u Cazinskoj krajini u prvoj polovici XX. stoljeća”,
“Jezične osobitosti Cazinske krajine”,
“Školstvo i obrazovanje na području okruga Bihać za vrijeme austro-ugarske uprave”, “Agrarni odnosi u Bihaćkom kraju u
periodu Kraljevine SHS” –bili su predmetom zanimljivih predavanja koja su održali
dr. sc. Filip Škiljan, prevoditelj Sead Muhamedagić, doc. dr. sc. Elvira Islamović i
doc. dr. sc. Edin Mutapčić. O jednim od
najistaknutijih političkih ličnosti Cazinske
krajine, ali i BiH - Nuriji i Hamdiji Pozdercu, njihovu životu i djelovanju, izlaganja
Mnoštvo predavača
“O bihaćkim muftijama i njihovu značaju u Cazinskoj krajini” govorio je prof.
dr. sc. Ismet Bušatlić, dekan FIN-a u Sarajevu. “Reformatorsko djelovanje reisa
Džemaludina ef. Čauševića u vjerskoprosvjetnom životu” naziv je predavanja
Dževad Jogunčić, predsjednik
Organizacijskog odbora simpozija
su održali prof. dr.sc. Mujo Demirović,
prof. dr. Esad Zgodić, mr. sc. Alaga Dervišević i prof. dr.sc. Adib Đozić. Hamdija
Pozderac ima izuzetne zasluge za reafirmaciju Socijalističke Republike Bosne i
Hercegovine na principima AVNOJ-a i
ZAVNOBiH-a u smislu ravnopravnosti
federalnih jedinica u okviru Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije. Kao
teoretičar i političar ima izuzetne zasluge
za političko priznavanje Muslimana i njihovo izjednačavanje u Ustavu BiH i SFRJ
kao šestog konstitutivnog naroda (nacije)
u SFRJ. Kao jedna od vodećih političkih
ličnosti, zajedno sa Ratom Dugonjićem,
Brankom Mikulićem, Džemalom Bjedićem i drugima, dao je izuzetno veliki doprinos ubrzanom društveno-ekonomskom
razvoju Bosne i Hercegovine.
Interes su privukla i predavanja mladih
intelektualaca, dr. sc. Nikice Barića (“Bihaćko-cazinska krajina u vojno-političkim
planovima Hrvatske i Srbije 1992.1995.”), mr. sc. Admira Mulaosmanovića
s Instituta za istoriju iz Sarajeva (“Politički
kontekst formiranja Autonomne pokrajine
Zapadna Bosna”), te dr. sc. Jakše Raguža s
Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu
(“Operacija Mač - kao primjer vođenja
specijalnog rata Srpske vojske Krajine
protiv Cazinske krajine”). Dio dokumentacije o operaciji “Mač 1”, padom Republike Srpska Krajina, dospio je u hrvatski
posjed, te je uključen u korpus dokaza pri
tužbi Republike Hrvatske protiv Srbije za
genocid, a koji su pohranjeni pri Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom
centru Domovinskog rata u Zagrebu. Međutim, široj javnosti je “Mač 1” ostao nepoznat do početka 2008. godine kada je
borac za istinu o Domovinskom ratu, pukovnik HV Ivica Pandža Orkan, potakao
snimanje rekonstrukcije “Mača 1”, koja je
pod imenom “Krajinska kuharica” prikazana u sklopu emisije “Istraga” na Novoj
TV. Nakon prikazivanja rekonstrukcije
“Mač 1” je privukao veliku pozornost medija i stanovništva BiH i Hrvatske. Veteranske udruge Cazinske krajine su najavile
podizanje krivične prijave, te će možda
pravosudna istraga otkriti nove detalje o
ovoj operaciji koja vrlo dobro prikazuje
zločinački karakter velikosrpske agresije
na Bosnu i Hercegovinu koja u realizaciji
projekta Velike Srbije doslovce nije birala
sredstva. Dvodnevni simpozij je završio
predavanjem mr. sc. Smaila Kličića iz Bihaća, koji je govorio o međubošnjačkom
sukobu u Bosanskoj krajini kao izrazito
delikatnom, sramotnom i bolnom mjestu
bošnjačkog naroda. q
Filip Mursel Begović
7
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjige “Farukov cvijet” Jasminke Ibrahimović
Silovanja u proteklom ratu u BiH
U prostorijama Bošnjačke nacionalne
zajednice u Zagrebu, u srijedu 12. svibnja
2010. održana je promocija knjige “Farukov cvijet” Jasminke Ibrahimović. Pored
autorice, knjigu su predstavili mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković, Azra Omanović i
Mersija Omanović. Priredbu su zajednički organizirali Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Vijeće žena Islamske zajednice
Zagreb i KDBH “Preporod”.
Smrt bolja od poniženja
8
J
O
U
R
N
A
L
Mr. sc. Ajka Tiro-Srebreniković je
uvodno rekla da se “Farukov cvijet” ne
može tumačiti samo s pozicije književno-umjetničke vrednote jer je knjiga tematski vezana za neposredno životno
iskustvo koje je toliko realno da je realnije od mašte. Tema silovanja zahtijeva
interdisciplinarno sagledavanje i tumačenje – medicinsko, sociološko, psihološko, kulturalno i pravno, i pored toga nikad nije dovoljno shvaćeno i objašnjeno.
“Što je to natjeralo neobuzdanu hordu
kukavica, a ne ratnika, da kidišu na čast i
obraz onih koje su fizički slabije od njih,
na nedužne djevojčice, djevojke i žene,
na primarne vrijednosti koje su instinktivno ubilježene i u genetski kod životinjske prirode, tako da se stravični krvavi prizori niti u jednoj zajednci ne mogu
susresti, osim u ljudskoj”, rekla je TiroSrebreniković.
Naglasila je da je za vrijeme rata u
BiH silovano između 20.000 i 50.000 žena. Zapitala se zašto je bilo toliko zla i na
koji način zločinački umovi funkcioniraju, te što je dovelo do njihovog devijantnog ponašanja. Pojedinačna silovanjamogu se okarakterizirati na način da napadači imaju potrebu pokazati snagu nad
nemoćnima, a žrtve smatraju neljudskim
bićima. To znači da su svijesti zločinaca
određene patološkim predznakom, čiji se
uzroci mogu nazrijeti još u njihovom djetinjstvu. Masovna silovanja u proteklom
ratu bila su smišljena i planski vrlo dobro
razrađena, s jednim i jedinim ciljem – da
se za svagda eliminira bošnjačka (islamska) bit na bosansko-hercegovačkim prostorima, što znači da je na djelu bio genocid. “Boriti se protiv smišljenih i planiranih zločina može se na jedan jedini način,
Promocija “Farukovog cvijeta” u prostorijama BNZH
a to je da se ona prethodna nikad ne zaborave, te da hedonizam materijalističkog
svijeta i življenja nikad ne stavi koprenu
nad onim što je nekad bilo. Bilo bi dobro,
zbog budućnosti, da Lejla iz ‘Farukovog
cvijeta’ i sve druge znane i neznane djevojčice i djevojke budu simbol bošnjačkog holokausta, koji se dogodio u srcu
Europe na pragu 21. stoljeća. Silovanje u
proteklom ratu je imalo spolni i nacionalni identitet, čija je svrha bila i komunikacija između muškaraca. Šutnja žrtve je
veliki problem u otkrivanju počinitelja jer
je žrtva izgubila svoj subjektivitet, silovanje je ženu svelo na objekt nacionalnog i
vjerskog, na prenosioca poruke mužu ili
ocu”, istaknula je Tiro-Srebreniković.
Rekla je da je autorica Jasminka Ibrahimović na temeljima publicističkog diskursa, zaodjenuvši ga u romanesknu formu, željela predočiti stvarne događaje
koji ne smiju biti zaboravljeni. U protivnom budućnost onih koji će doći vrlo je
neizvjesna. U pitanju je hrabar potez kojim se tabuizirana tema silovanja pokušava obraditi na umjetnički način. Pritom
zadaća nije bila nimalo zahvalna jer se u
prvotnoj nakani moralo ispriječiti pitanje:
kako govoriti o silovanju i sagledati ga u
kontekstu umjetničkog? Tiro-Srebreniković je rekla da se radi o apsolutnom paradoksu kojeg samo suptilna ženska priroda
može međusobno pomiriti i prožeti, jedan
svijet pretočiti u drugi i dati mu notu svevremenosti.
Knjiga počinje Lejlinim buđenjem iz
strašnog sna u logoru za silovanje, a u
stvarni svijet vraćaju je osjetila vida i mirisa, što se na značenjskoj razini može
protumačiti kako su zločinci to mlado biće pokušali svesti na animalno. Lejla primjećuje na žici crvenu žarulju i osjeća
nepodnošljivi ustajali smrad, a zidovi
male sobe bili su prljavi i krvavi. Autorica u knjizi često spominje zatvorene prostore soba kako bi se asociralo na skučenost i egzistencijalnu ugroženost žena
tog vremena. U knjizi se neprestanu izmjenjuju scene iz Lejline sadašnjosti i
prošlosti. Zboga toga je autorica odabrala pripovjedača u trećem licu koji j epouzdan i zna da će ispričati priču onako
kako se doista dogodilo. “Lejla u logoru
za silovanje nema vizije budućnosti,
osim što Svemogućeg moli da joj podari
smrt. U teškoj traumatiziranoj situaciji, u
Lejlino sjećanje uplovljavaju slike bezbrižnog djetinjstva i odrastanja u Prije-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
doru, roditeljskom domu. Bila je jedinica, gimnazijalka, maturantica. Pripovjedačev glas, a zbog autoričinog svjesnog
odustajanja da se tema obradi kroz prizmu angažiranog i političkg diskursa postaje slab, skoro da u nekim pripovjednim segmentima prelazi u šapat, a likovima je dopušteno da govore onoliko koliko je dovoljno da izraze bitnu misao.
Nema tu ničeg suvišnog, rečenice su u
funkciji oslikavanja teškog životnog
iskustva i zbog toga pripovjedačev glas
predstavlja prenosioca unutarnjih proživljavanja likova, tako da su komentari i
digresije apsolutno nepotrebni. Život i
njegova gorčina u vremenu Farukovog i
Lejlinog odrastanja učinili su da svijet
osjećaju dušom i srcem, produhovljenošću koja korijene ima u praiskonu, u prvotnoj Božjoj riječi koja je data za svagda, koja čovjeku pruža utočište. Sve ostalo u ovom djelu ostaje skriveno, obavijeno plaštem teškog životnog iskustva, a
današnji čitatelj i ako pokuša zaviriti u
taj skriveni svijet, sante leda formirane
od životnog jada i taksirata priječe mu
potpunu spoznaju. Zato se u ovoj knjizi
pripovijeda na vrlo zgusnut način o sudbinama gdje ljepota, osjećaji i ljubav tek
sramežljivo uplovljavaju, ali bivaju tako
jaki da ranjene i povrijeđene duše ipak u
njima mogu pronaći smisao bitisanja”,
rekla je Tiro-Srebreniković.
Glavni lik “Farukovog cvijeta” je
Lejla, nesumljivo veliki čovjek. Sama se
morala nositi sa spoznajom kako je silovana i sama se iščupati iz kandži strašnih
aveti koje pođu pohoditi onda kada ostaneš sam. Ipak, to krhko biće na temeljima snage Božje riječi, vlastitog uma i
krhotinama ranjene duše smoglo je snage
pronaći previ put, oduprijeti se nasilnom
izgonu iz vlastitog tijela nakon silovanja,
ali s užasnim tjelesnim ozljedama koje će
kao posljedicu imati tešku nezilječivu
bolest. Nedugo nakon što je pronašla Faruka, svoju prvu mladenačku ljubav, Lejla umire. Tiro-Srebreniković je rekla da
je “Farukov cvijet” knjiga koja nudi suvremenom čitatelju svijet koji je težak,
ali od kojeg ne možemo pobjeći, o njemu
moramo misliti. Lejla je samo simboli
nekoliko desetaka tisuća obeščašćenih
djevojaka i žena, simbol ranjene i silovane Bosne, tema koja na umjetničkoj razini korespondira s općeljudskom tragedijom u bilo kojoj kulturi i bilo kom vremenu.
“U teškom vremenu rata na prostoru
bivše Jugoslavije od 1991.-1995. godine
stvarala se povijest na bojnim poljima između vojski, a fronte na kojoj su razum,
čast i duh gubile žene, njih deseci hiljada
i danas je nedovoljno istraženo. Bez oružja, bez ikakve zaštite žene su bile mjesecima seksualno zlostavljane, sve dotle
dok otrovno sjeme ne bi u njihovoj utrobi
bilo toliko veliko da se više nije moglo
ništa učiniti. Onda su ih zločinci puštali.
Koliko ih je takvih žena izvršilo suicid,
kakav je njihov sadašnji status, tretman
bliže okoline, kako žive i odgajaju vlastitu djecu rođenu nakon silovanja? Pitanja
koja i danas zjape kao avet. I nema odgovora. Sve je ponovno šutnja i tuga neprebolna, kao i onda kad su ih pijane horde
uzimale i odvodile na sakaćenje duša i tijela. Zločini se nisu događali u zajednici
kanibalskih plemena nego, gle nesreće, u
srcu civilizirane Europe, a bile usmjerene
na Bošnjakinje, Europljanke. O tome šuti
kako domaća, tako i strana javnost zbog
vlastite nemoći ili zbog tabuiziranih stavova. U prvim godinama rata tema silovanja bila je donekle i aktualna, domaći
političari su taj teški teret prebacili na
međunarodne institucije ili feminističke
udruge, pa se o tome raspravljalo kroz
pravne i političke instance. U današnje
vrijeme kao da je tema silovanja postala
preteška, svi su od nje pomalo umorni.
Nažalost, kolektivna tragedija silovanih
žena prelazi u pojedinačnu tragediju. U
našoj kulturi silovanim ženama je uskraćena bilo kakva podrška, pa i ona materijalna. Postoje ratnici koji boluju od
PTSP-a, a o silovanim ženama u tom
kontekstu nema niti govora. Danas svi žele što prije zaboraviti ratne traume, ali ne
znaju da trauma potisnuta u podsvijest
Jasminka Ibrahimović
ponovo izaziva novu traumu i nezadovoljstvo. Rješenje je u istini jer jedino
istina može biti vodilja silovanim ženama, njihovim obiteljima i društvu da krene u novi dan. Iako se radi o romaneskno
formi, ‘Farukov cvijet’ je upravo ono što
nam ne dozvoljava da zaboravimo. Vama, znane i neznane žene posvećujemo
ovu večer u nadi da se više nikad i nigdje
ne dogode zločini koje ste vi proživjeli u
logorima za silovanje, a kamo sreće da su
to bili logori smrti, jer smrt je bila bolja
od poniženja”, rekla je mr. Ajka Tiro-Srebreniković.
Gorka ratna tema
Azra Omanović iz Vijeća žena Islamske zajednice Zagreb je rekla da je autorica odabrala najosjetljiviju i praktički neiscrpnu gorku bosansko-hercegovačku
ratnu temu – silovanja Bošnjakinja kao
ratnu strategiju i posljedice na žrtvama.
Za sada je to jedini roman koji se bavi
ovom temom, što ne treba čuditi. Omanović je naglasila da je “Farukov cvijet”
stidljivo i suzdržano ispričana priča o
užasu kroz koji je prošla Lejla, njegovana, mlada i ustreptala djevojka na pragu
prve ljubavi. To romanu svakako nije mana, već ga čini čitljivijim. Osim toga, ne
smeta mu niti nedostatak filigranske književne forme. Njegova ljepota je upravo u
toj pomalo oporoj jasnoći i brzini radnje
koja nam otkriva autoricu-novinarku i
stavlja fabulu u centar pažnje.
“Silovanje žena Bošnjakinja u proteklom ratu je tema koja će tek biti eksploatirana jer je objektivno proteklo malo
vremena da bi se žensko bošnjačko biće
saživjelo s činjenicom da je zločin počinjen nad njim možda teži od zločina koji
je posijao na tisuće nišana. Faruku iz priče su noge amputirane do koljena, ali kako izgleda amputirana duša? Postoji li za
nju proteza? ‘Farukov cvijet’ je ustvari
priča o Bosni – Bosni silovanih, Bosni
osakaćenih, Bosni poubijanih, Bosni
očajnih majki kojima se duša kida nad
sudbinama njihove djece, Bosni raseljenih i izgubljenih. Pa ipak, koliko god bila
tužna ova priča, u njoj ima svjetla. Autorica je u nju ugradila jedan mali ilmihal
koji osvjetljava put onima koji nastavljaju. Ovaj roman bi morao biti dio lektire,
iako uvijek postoji pitanje treba li i koliko
opteretiti mlade duše ovim strahotama.
Ipak, povijest Bošnjaka i muslamana
uopće je pokazala da od zatvaranja očiju i
čuvanja snova nema nikakve koristi”, rekla je Azra Omanović. q
Ismet Isaković
9
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tribina o aktualnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini
Bosansko-hercegovačka zbilja
U Islamskom centru u Zagrebu, u
okviru Islamske tribine četvrtom “Dr. Sulejman Mašović”, 13. svibnja 2010. doc.
dr. Sanjin Halimović je održao predavanje na temu “Aktualna politička situacija
u Bosni i Hercegovini”. Doktor znanosti
Sanjin Halimović je potpredsjednik
Stranke demokratske akcije BiH, načelnik Općine Sanski Most i profesor na Biotehničkom fakultetu u Bihaću.
Aktualna politička situacija
10
J
O
U
R
N
A
L
Na početku predavanja doc. dr. Sanjin
Halimović je rekao da je politička, ekonomska i financijska situacija u BiH složena i teška, sa tendencijom daljnjeg
usložnjavanja. To je posljedica kako
objektivnih, tako i subjektivnih faktora.
Uzrok tome je, prije svega, skupi i nefunkcionalni sistem Washingtonskog i
Daytonskog sporazuma s administrativnim jedinicama nastalim tokom rata i
agresije u formi Republike Srpske, odnosno ratnom Hrvatskom zajednicom Herceg Bosnom. Subjektivni faktor podrazumijeva nekompetentnost, neodgovorne
politike usmjerene prema etničkim, grupnim i privatnim interesima. Često se iza
etničkih kriju grupni, osobni, materijalni,
a ponekad i kriminalni interesi. “Međunarodna zajednica predstavljena u formi
OHR-a nije dosljedno i do kraja implementirala Daytonski sporazum. Već tri
godine imamo pasivnu poziciju OHR-a
sa namjerom da on bude zatvoren, iako
Daytonski sporazum nije proveden i nisu
ispunjeni uvjeti i ciljevi definirani odlukama o njegovu zatvaranju. To može
imati štetne posljedice, ugroziti dostignuti napredak i sigurnost, kao i funkcioniranje institucija Bosne i Hercegovine. S
druge strane, bh-političari ne pokazuju
spremnost za dijalog, dogovor i kompromis. Zaustavljanje pozitivnih procesa nastupilo je nakon rušenja aprilskog paketa
ustavnih i drugih promjena. Stagnacija
traje do danas. Bosna i Hercegovina i naši
građani propustili su još jednu šansu kada
je odbijen Butmirski paket ustavne reforme, koji su predložile SAD i Europska
Unija. Izgubili smo 2010. i još četiri naredne godine”, rekao je Halimović.
Podsjetio je da je okončan i prudski
proces, koji je nastao kao posljedica sta-
Doc. dr. Sanjin Halimović
gnacije u provođenju reformi u periodu
od 2006. do 2008. godine i neuspjelih
skupova šestorice lidera parlamentarne
većine koji su održavani cijelu godinu u
Sarajevu, Laktašima, Širokom Brijegu,
Mostaru, itd. Halimović je istaknuo da je
taj proces bio pokušaj da se riješi niz
otvornih pitanja i problema. Pritom su
postavljeni dobri okviri i principi za rješavanje pitanja reforme Ustava, državne
imovine, popisa stanovništva i povratka.
“Riješeno je, i to na najbolji mogući način – ustavnim amandmanom – važno pitanje preostalo iz Daytona – pravni status
Distrikta Brčko. Prudski proces nije uspio
zato što su principi i okviri rješenja različito tumačeni od njegovih sudionika i što
je Dodik odustao od dogovorenih rješenja. No tok i ishod ovog procesa bitno je
utjecao odnos javnosti koja je promovirala politiku isključivosti i bila protiv političkog dijaloga, dogovora i kompromisa.
To je u znatnoj mjeri zasluga onih koji
nisu bili dio procesa. I sada smatram da
su definirani principi i okvir korektan dogovor i kompromis koji vodi u pravcu
rješavanja navedenih problema. Na kraju,
možemo zaključiti da ovim procesom država Bosna i Hercegovina nije ništa izgubila, ali jeste dobila ustavni amandman za
Distrikt Brčko. Akteri prudskog procesa
mogli su i neinicirati nikakve ragovore,
već čekati da se problemi rješavaju u
okviru institucija BiH, prvenstveno u
Predsjedništvu i Vijeću ministara. Međutim, oni nisu pokazivali nikakvu spremnost i sposobnost za ozbiljan politički
dijalog i kompromis kako tada, tako ni
danas”, rekao je Halimović.
Istaknuo je da su oni koji su odbili
Butmirski paket odbili i sve što je uz njega ponuđeno, a to je: bezvizni režim za
građane BiH prilikom putovanja u države
Europske Unije od 1. siječnja 2010. godine, MAP-program ubrzanog članstva u
NATO-u i aplikaciju za kandidatski status BiH za članstvo u Europskoj Uniji.
Halimović je rekao da su neodgovorni
političari zbog osobnih i uskostranačkih
interesa odbili i sve ostalo što Butmirski
paket znači. A to je sve bolje od postojećih rješenja. Potpredsjednik SDA je rekao
da ovim paketom nisu obuhvaćena i riješena sva pitanja i problemi, ali jeste obuhvaćeno 60% ustavnih problema. Zapitao
se da li je zato što nije sve riješeno trebalo
kao u travnju 2006. godine odbiti ono što
je ponuđeno, a to je: jača država BiH
(nadležnosti), usaglašavanje s Europskim
konvencijama o ljudskim pravima, Vlada
umjesto Vijeća ministara s tri nova ministarstva, te Europska klauzula kojom je
definirano da na zahtjev EU država BiH
bude nadležna za sve zakone i njihovu
implementaciju tokom procesa priključenja EU, što je 80% zakonske regulative u
kantonima, entitetima i državi. “Sada kada su se SAD i EU povukle iz ovog procesa, moramo reći tko je odgovoran!? Svi
osim SDA! Kako vrijeme bude prolazilo
građani će se sve više suočavati s poražavajućim činjenicama i pogubnim posljedicama ovakve isključive politike. Za
Dodika i Ivanića je to bilo mnogo jer previše jača državu BiH, a slabi Republiku
Srpsku. Za Ljubića i Čovića premalo jer
ne rješava sve njihove zahtjeve, uključujući i dugoročnu teritorijalnu reorganizaciju. Silajdžić i Lagumdžija odbili su Butmirski paket pod izgovorom da nije dovoljno i da ne popravlja sva loša rješenja
iz Daytona. Na kraju, rezultat svih politika – Dodika, Čovića, Ljubića, Ivanića, ali
i Silajdžića i Lagumdžije, jeste status
quo, zadržavanje postojećih loših daytonskih rješenja i zaustavljanje Bosne i Her-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
cegovine na putu prema punopravnom
članstvu u EU i NATO-u. Tko ima mandat i pravo da Bosni i Hercegovini i njenim građanima oduzme budućnost i prosperitet? Oni koji su odbili aprilski, pa sada i butmirski paket, ne nude nikakvu alternativu”, naglasio je Halimović.
Peti kongres SDA i Alija Izetbegović
Halimović je naglasio da je na Petom
kongresu SDA pokazana politička zrelost
i ozbiljnost, ali i demokratski kapacitet i
jedinstvenost. Smatra da u SDA ima prostora za sve one koji interes države stavljaju iznad pojedinačnih, grupnih i uopće
privatnih interesa. SDA će nastaviti proces demokratizacije i na unutarnjim različitostima jačati svoje jedinstvo. Halimović je rekao da je stranka u kojoj svi jednako misle ustvari stranka u kojoj nitko
ništa ne misli. U narednom periodu nastavit će se proces bolje organizacije stranke, uključujući i statutarne promjene.
“SDA je svoju politiku prilagođavala
i ubuduće će prilagođavati vremenu i prilikama u kojima djeluje. Nekim to služi
kao povod da napadaju SDA kako navodno napušta ideju i viziju Alije Izetbegovića. To čine neki pojedinci, koji su u nekim periodima života rahmetli predsjednika Izetbegovića s njim politički surađivali, ali su se uglavnom razišli ili od njega
udaljili još za njegova života. Neki su mu
bukvalno zagorčavali život raznim spletkama i podmetanjima, neki su osnovali
svoje stranke, itd. Nas uglavnom napadaju oni koji rade i ponašaju se suprotno
političkoj filozofiji Alije Izetbegovića.
To je prilika da se podsjetimo koja je politička filozofija i kako je politički djelovao Alija Izetbegović. On je bio čovjek
dijaloga i dogovora, imao je hrabrost da
pravi kompromise u interesu Bosne i Hercegovine. Svoju politiku je definirao kao
realnu politiku korak po korak, ali stalno
naprijed. Bio je svjestan značaja suradnje
s međunarodnom zajednicom, posebno
Sjedinjenim Američkim Državama i Europskom Unijom. Na Osnivačkoj skupštini 26. maja 1990. godine je rekao, a kasnije često ponavljao: ‘Jednako su opasni
oni koji zagovaraju podjelu Bosne i Hercegovine, kao i oni koji zagovaraju bošnjačko-muslimansku BiH!’ Kada su mu u
ratu, u najtežim trenucima, nudili takvu
opciju, a neki najbliži suradnici ga nagovarali da prihvati uspostavu tzv. bošnjačke BiH, Alija Izetbegović je to odbijao,
svjestan pogubnosti takve ideje. Vidio je
mnogo dalje od tadašnjih, ali i sadašnjih
zagovornika stvaranja bošnjačke Bosne i
Hercegovine. Potpuno je jasno tko se danas ponaša suprotno poliičkoj filozofiji i
načinu djelovanja Alije Izetbegovića, a
često se poziva na njega i napada SDA”,
rekao je potpredsjednik SDA.
Državna imovina
Halimović je rekao da je stav SDA da
se pitanje državne imovine mora riješiti
zakonom koji će propisati da sva imovina
bivše zajedničke države SFRJ i Republike BiH bude uknjižena na državu. Tek
onda, nakon što država evidentira i odredi
što je potrebno za rad i djelovanje njenih
institucija (postojećih i budućih), ostalo
se prenosi u vlasništvo entiteta, kantona i
općina. Ovo pitanje je na isti način riješeno u ostalim državama s područja bivše
SFRJ. “Znam da se mnogima ne sviđa
Republika Srpska, ali to je rezultat
Daytonskog mirovnog sporazuma i ustavna kategorija, isto kao i Federacija BiH,
kantoni i općine. Ovdje treba istaći, jer je
to predmet čestih zlonamjernih manipulacija, što predstavlja državna imovina. To
je imovina bivše SFRJ, prvenstveno Sekretarijata za narodnu obranu, DKP i
imovina Republike BiH. Često se javnost
dovodi u zabludu pričom kako se ovim
zakonom navodno dijele rijeke, vodotoci,
šume, putevi i druga javna dobra, kao i
imovina privatiziranih poduzeća i slično.
To nije točno! Predmet ovog zakona je
90% imovine bivše JNA – kasarne, vojni
poligoni, itd. – koja se najvećim dijelom
koristi za potrebe Oružanih snaga BiH ili
je data na korištenje univerzitetima i drugim odgojno-obrazovnim institucijama,
medicinskim ustanovama, općinama.
Vjerojatno je dio te imovine nezakonito
raspoređen, a to ćemo sa sigurnošću znati
nakon usvajanja zakona. Neki demagozi
ili neznalice rješavanje pitanja državne
imovine nazivaju podjelom Bosne i Hercegovine, što nije točno! Istina BiH je na
određeni način podijeljena u Daytonu, a
takve demagoške floskule koriste uglavnom oni koji su sudjelovali u postizanju
Daytonskog sporazuma, u kojem se navodi da se BiH sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske. Ovo što
mi predlažemo znači da država Bosna i
Hercegovina treba da u zemljišnim knjigama bude registrirani vlasnik cijele imovine i da nakon toga država BiH dio imovine prenese u vlasništvo svojim nižim
razinama. Sada se sva a imovina vodi ili
na SFRJ – Sekretarijat za narodnu obranu, nezakonito na RS ili druge subjekte –
općine, institucije ili fizička lica”, rekao
je Sanjin Halimović.
Popis stanovništva
SDA podržava inicijativu da se nakon
20 godina napokon izvrši popis stanovništva bez etničkih, vjerskih i jezičkih
elemenata. Halimović je rekao da će njegova stranka podržati popis koji će sadržavati i ove odrednice, pod nekoliko
uvjeta: da se osigura kredit za povratak
izbjeglih i raseljenih u iznosu od 500 milijuna KM, da se izvrši popis izbjeglih i
raseljenih u BiH, da se odgodi primjena
rezultata popisa stanovništva pri konstituiranju vlasti, te da se do određenog datuma primjenjuje popis stanovništva iz
1991. godine.
Neusvajanje Zakona o popisu stanovništva značio bi probleme s Europskom
Unijom, koja traži da se popis uradi kada i
u regiji (2011. godine), zatim nedostatak
relevantnih pokazatelja za ekonomsku, socijalnu i drugu politiku. Osim toga, Republika Srpska će obaviti popis na svoj način, koji neće biti priznat od međunarodne
zajednice (možda jedno vrijeme), ali će se
primjenjivati. Pretpostavka je da se većina
Bošnjaka neće odazvati pozivu za popis.
Ako se usvoji Zakon o popisu stanovništva, onda će Bosna i Hercegovina ispuniti jedan od uvjeta Europske Unije i stvoriti podlogu za donošenje niza odluka za
definiranje ekonomske i socijalne politike.
Općenito, popis će pokazati da u Bosni i
Hercegovini živi oko 3,5 milijuna stanovnika, od kojih su preko 50% Bošnjaci, preko 30% Srbi, do 12% Hrvati i do 5% ostali. U Republici Srpskoj će se pokazati da
Srbi čine ubjedljivu većinu od oko 80%, a
u Federaciji BiH Bošnjaci oko 70%. Također, po prvi puta bi se Bošnjaci na popisu
stanovništva izjašnjavali kao etnička kategorija i potvrdilo bi se da bosanski jezik
govori preko 50% stanovništva.
“Koje su opasnosti? Prvenstveno zloupotreba popisa i manipuliranje podacima. Jednima to može biti osnova za otcjepljenje ili stvaranje srpske države, a drugima to može biti izgovor za tvrdnju da je
BiH bošnjačka ili bošnjačko-muslimanska država. Moramo svakako voditi računa i o tim opasnostima, ali popis stanovništva ne može niti podijeliti niti sačuvati
neku državu, posebno Bosnu i Hercegovinu. BiH će opstati kao država, cjelovita
i demokratska, ali samo kao država ravnopravnih naroda Bošnjaka, Srba, Hrvata
i ostalih. Samo ukoliko za to postoji volja
svih njenih naroda i da smo spremni da
zajedno obnavljamo multietničko društvo
u kojem će međusobne razlike biti prednosti i bogatstva, a ne razlog za sukobljavanje”, rekao je Halimović.
11
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Izborni zakon
12
Predsjedništvo SDA usvojilo je stav o
izmjenama Izbornog zakona kojima se
predviđa uvođenje zatvorenih kandidacijskih lista. Takvim rješenjem bila bi osigurana ravnomjerna teritorijalna zastupljenost, neophodna etnička zastupljenost, zastupljenost žena i mladih, te kvalifikacijska zastupljenost. Halimović je
rekao da kritičari ovakvog stava ističu kako se građanima uskraćuje mogućnost
izbora i smanjuje zainteresiranost kandidata (koji su zvan tzv. zone prolaznosti)
za predizbornu kampanju. On smatra da
je to donekle točno, ali su daleko veći pozitivni efekti i opća korist od zatvorenih
lista.
“Dosadašnje iskustvo pokazalo je da
postojeći sistem otvorenih lista ne može
osigurati ravnomjernu regionalnu i etničku zastupljenost, te zastupljenost žena i
mladih u zakonodavnim tijelima. Sve zemlje u okruženju, pa i 80% zemalja Europske Unije i Vijeća Europe, imaju sistem zatvorenih lista. Poseban problem
postojećeg izbornog sistema je što nakon
izbora, izabrani kandidati mogu postati
tzv. nezavisni poslanici ili preći u drugu
političku stranku. Pritom mogu ostvariti
isključivo lične materijalne i druge interese, a stranka zahvaljujući kojoj je dobio
mandat, ostaje bez jednog mandata. Zato
SDA smatra da je bolje i korisnije imati
sistem zatvorenih lista kakav imaju i ostale zemlje u regionu i Europskoj Uniji”,
rekao je Halimović.
Odnosi s Islamskom zajednicom
J
O
U
R
N
A
L
Potpredsjednik SDA je rekao da su
odnosi s Islamskom zajednicom uvijek
bili dobri na svim nivoima njene organizacije – od Medžlisa, preko Muftijstva do
Rijaseta. SDA cijeni sve što je Islamska
zajednica učinila i što čini za Bosnu i
Hercegovinu. Uvijek je pomagala njezin
rad i aktivnosti kao članovi Islamske zajednice, ali i u okviru institucija vlasti,
prvenstveno kroz pomoć u obnovi porušenih vjerskih objekata, financiranju odgojno-obrazovnih institucija, humanitarnih i sličnih akcija. U okviru mogućnosti
države vraćen je dio vakufske imovine
(kao i drugih vjerskih zajednica u BiH),
radi se na donošenju Zakona o denacionalizaciji, itd.
“Drugi su se samo razmetali pričom,
ali mi smo konkretno pomagali Islamsku
zajednicu. Vjerojatno to nekima nije dovoljno. Uvijek se može učiniti više, ali i
manje nego što je učinila SDA. Povreme-
na sve što nije u interesu države Bosne i
Hercegovine. Mi ćemo i dalje surađivati s
Islamskom zajednicom na svim nivoima.
Nikada nismo, niti ćemo se ubuduće miješati u njen rad, posebno ne u procesu
izbora i imenovanja vjerskih autoriteta.
Ostajemo pri svome stavu – Islamska zajednica je vjerska institucija i treba da se
bavi pitanjima iz vjerskog aspekta života
muslimana, a SDA je legitimni politički
predstavnik građana, među kojima su
svakako i Bošnjaci. SDA će artikulirati
njihove političke interese, a oni će uvijek
biti interesi države Bosne i Hercegovine”,
rekao je Sanjin Halimović.
Što i kako dalje?
ni nesporazumi i neslaganja postoje među
svim akterima društveno-političkog života, pa i između SDA i Islamske zajednice
kao političke stranke i vjerske institucije.
Jedan od slučajeva našeg mimoilaženja
su i fantomske, navodno OHR-ove sheme
plasirane od medija koji sada postaju bilteni novoosnovane stranke jednog lica
SBB, odnosno njenog vlasnika (Fahrudin
Radončić, op.ur.). Nažalost, neki pojedinci iz Islamske zajednice uvučeni u političke intrige i interese vlasnika SBB dali
su političke ocjene s kojima se SDA nije
mogla složiti. Morali smo reagirati, ali ne
protiv Islamske zajednice, već protiv neutemeljenih ocjena da su OHR i njegovi
službenici antibošnjački, da je na sceni
tzv. rješenje bošnjačkog pitanja aludirajući na rješavanje jevrejskog pitanja u
Drugom svjetskom ratu, da je Bosna i
Hercegovina Guantanamo, itd. SDA je
reagirala izričito iznijevši svoje stavove i
neslaganje s navedenim ocjenama. Drugo
je pitanje što su neki sebe prepoznali.
Normalno, mi nikome, pa ni vjerskim zajednicama, ne osporavamo da prezentiraju svoje političke ocjene. Međutim, one
moraju biti svjesne da u tom slučaju stupaju na političku pozornicu i da će SDA u
tim slučajevima reagirati – podržati ukoliko je to u skladu sa njenim političkim
opredjeljenjima, ili odbiti ako se sa njima
kosi. Pogotovo ćemo negativno reagirati
“Osnovno pitanje je što i kako dalje?
S kim i na koji način prevazići krizu i riješiti nagomilane probleme? Pogotovo što
je jasno da aktualni političari nisu spremni za dijalog, dogovor i kompromise, a
OHR, SAD i EU neće raditi naš posao. Sa
druge strane, većina političara nastavlja
sa politikom povlađivanja opravdanim
zahtjevima brojnih populacija koje stalno
traže veća izdvajanja iznad realnih financijskih mogućnosti. Kako SDA vidi moguće rješenje? Mislim da pogotovo sada,
kad smo ostali sami, bez aktivnog – de
facto ugašenog OHR-a, unutarnji dijalog,
dogovor i kompromis nemaju alternativu
bez obzira koliko nam se sviđali ili ne izabrani predstavnici drugih naroda i građana. Moramo biti svjesni da u BiH nema
idealnih rješenja, jer ono što je idealno za
Sarajevo nije za Banja Luku, ponekad ni
za Tuzlu, Zenicu, itd. U Bosni i Hercegovini su moguća samo realna rješenja, a to
su ona o kojima se dogovorimo. Alternativa tome su podjele i sukobi, a smatramo
da u Bosni i Hercegovini, niti izvana nje,
nitko ne želi sukobe. Dogovorimo ono što
je moguće danas, a što nije ostavimo za
sutra. Ali mora biti kontinuirani dijalog i
dogovaranje, ne smije biti stagnacije. Moramo ići naprijed, makar korak po korak,
ali naprijed. Nadamo se da će prevagnuti
razum i svijest o nužnosti dogovora, da
ćemo sustići Srbiju, Makedoniju i Crnu
Goru, da će naši građani putovati bez viza
u zemlje EU, da će Bosna i Hercegovina
aplicirati za kandidatski status za članstvo
u Europskoj Uniji i biti primljena u MAP,
a potom što prije u NATO. Stranka demokratske akcije će, kao i do sada, sigurno
biti dio rješenja, a ne problema”, zaključio je doc. dr. Sanjin Halimović, potpredsjednik SDA i načelnik Općine Sanski
Most. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
KDBH “Preporod” na 7. Zagrebačkom sajmu knjiga u Profil Megastoreu
Promocije novih knjiga
Seada Begovića
Knjiga kratkih priča “Džibrilove oči” u izdanju KDBH “Preporod” i zbirka pjesama “Uresi” u izdanju V.B.Z.-a nove su
knjige Seada Begovića. Po dubokom uvjerenju urednika obje knjige, književnika Ervina Jahića, riječ je o vjerojatno
najuzbudljivijem predstavniku srednje generacije hrvatskih pjesnika.
Grički top, čiji udar nepogrešivo prepolovljuje dan na dva jednaka dijela, služio je
i kao neka vrsta najave početka programa
pod nazivom “Knjige ispod čekića” (predstavljanja knjiga domaćih autora točno u
podne), a kojim su započinjala događanja
na 7. Zagrebačkom sajmu knjiga u Profil
Megastoreu. Niti osmi dan sajma, 19. svibnja 2010., u tom smislu nije se razlikovao
od drugih, a knjiga s kojom su se posjetitelji
imali prilike upoznati bila je zbirka priča
“Džibrilove oči” poznatog pjesnika, kritičara i novinara Seada Begovića. Kratke priče
izašle su u izdanju KDBH “Preporod”.
Knjigu je, uz autora, predstavio urednik Ervin Jahić, a dramski umjetnik Filip Šovagović je pročitao nekoliko priča. Većina predstavljanja knjiga nalik je kao jaje jajetu, u
kojima autor najčešće sjedi između urednika knjige i još jednoga gosta, a zatim se u
idućih sat vremena natječu tko će više pohvaliti knjigu. Tu zadanu formu je, međutim, na predstavljanju Begovićevih “Džibrilovih očiju” izmijenila upravo publika,
koja je, nakon što je pažljivo odslušala
urednikove ocjene i jednu priču, počela tražiti od Šovagovića da čita još i još i, štoviše,
naručivati priče iz zbirke. Takav, prilično
neočekivan razvoj događaja pretvorio je
ovo klasično književno predstavljanje u vrlo zanimljivo pripovjedačko iskustvo, kako
za publiku, tako i za predstavljače zbirke.
Dok je Šovagović čitao priče uskakao je
Begović sa svojim opaskama i primjedbama, na što je Šovagović duhovito odgovarao. To ne treba čuditi jer su pjesnik i glumac dugogodišnji prijatelji.
Svijet emocionalnog debakla
Književnik Ervin Jahić je rekao da ni
česte poetske proteze, ni poetizirani izleti ne
mogu sanirati ranjene duše Begovićeve
kratkopričalačke proze, intime izgnane iz
centralne lože vremena i prostora. “Svijet
Džibrilovih očiju, unutar Begovićeve pri-
13
Promocija “Džibrilovih očiju” – Ervin Jahić, Filip Šovagović i Sead Begović
povjedačke elaboracije, usuprot pitomoj teologiziranoj slici sržnog meleka, posve je
lišen kreposti i vrlina. Protagonisti njegovih
priča ljudi su iz polusvijeta, više u donjem
negoli u tzv. gornjem svijetu, marginalci
nečistih identiteta, individue s ruba svijeta.
Oni su tuđom intervencijom ubačeni u život
u kojem se imaju koprcati sa zlom, nasiljem, zakonom ulice, nametnutim im društvenim i vlastitim ograničenjima, požudom
i prokletstvom, društvenom ohološću ili
svojom nekonvencionalnom prirodom. Njihova intima uglavnom je animalna, pred
njom nam zastaje dah, ona nam pruža naturalističku projekciju izgona iz ovosvjetskog
društvenog raja. Begović svoje blatne ljude
i blatne riječi, kako bi rekao Matoš, hrani u
prostoru groteske i pogoni ih erotskim opsesijama nerijetko izvitoperenim u skaredno i lascivno. Kad mu stvarnost nije dovoljno degutantna i prokleta, autor inteligentno
dozove pokoju traumu i fantastizira svijet
emocionalnog debakla i moralnog pada u
ništavilo. No, on atavističkim svjetovima
većine svojih priča pridružuje i priče znakovite refleksije i meditativnosti, koje kao da
hoće zašiti rane na duši svijeta i vratiti mu
izgubljeni integritet. Psi i mačke, kada ljudi
spadnu na manjinu, dobro mu dođu kao
supstitut izgubljenom licu čovječanstva. A
zlo se, premda u ovim pričama očito ima
više vremena i volje, suspendira dobrim”,
kritički je objasnio Ervin Jahić.
Ja, bijednik i fukara
Sead Begović autor je brojnih pjesničkih i kritičkih knjiga, no manje je poznato
kako je i autor kratkih priča. Autor pogovora Zdravko Zima ističe kako Begovićeve
proze karakterizira skok u grotesku, fulminativna mašta i eksplozija erotičnog, te da je
Begović “goropadni orkan koji ruši sve
pred sobom”. I doista, čini se kako se autor
nimalo ne susteže u prikazu sumorne tranzicijske stvarnosti. Junaci njegovih priča su
imigranti, etnički mješanci, boemi, redikuli
prepuni izmišljenih priča, odnosno, jednim
riječima, ljudi s margine. Pritom autor
ustrajava na prikazu drastičnih društvenih
razlika. Tako u naslovnoj priči Džibrilove
oči suprotstavlja britansku Kraljicu majku i
malu djevojčicu Mejremu, imigranticu koja
na putu u Njemačku ostaje bez majke: “Tako se, eto, dogodilo da u jednoj rupi Europe
jedna djevojčica oblači crnu kožu, ne znaju-
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
14
J
O
U
R
N
A
L
ći za jutarnji izlazak Kraljice majke.” U živote ljudi koji samo pokušavaju preživjeti
upleće se politika, pa im se čini, kao npr. Ivi
Ladiću, junaku priče Politika u jednom danu Ive Ladića, da “prokleta politika može
imati svoju produženu ruku i u rođenom sinu”. Begović se nerijetko utječe hipertrofiji:
opisi krajolika u nekim njegovim pričama
nisu lirski, a slike kaljuža, plićaka punih šekreta krležijanske su i još više podcrtavaju i
autorovu sliku svijeta. Naime, čini se kako
svijet i nije ništa drugo nego močvara. Brak
je često prikazan ne kao utočište, nego kao
bojno polje na kojem se brutalno razračunavaju nekad bliski partneri, i u tim bitkama
ne štede ni sebe ni živote drugih. To je odlično prikazano u priči Rastava.
Begovićevi junaci ne štede se nimalo, sa
sjetom se prisjećaju godina koje su nepovratno prošle, ili se, kao u priči Ja, bijednik
i fukara, obračunavaju sami sa sobom, odnosno s vlastitim promašenim životom, pa
se na kraju prepuštaju fatalizmu: “...vrijeme
je prolazilo i morao sam isto tako primijetiti da je to nebo oduvijek isto nebo, zaleđeno
kao i ovo godišnje doba kada krećem na
put, a da uopće ne znam kamo sam se zaputio, u očevim iznošenim cipelama i u starom
kaputu moga tasta. Ja, koji to zapravo nikada nisam bio, već bijednik i fukara.” U priči
Zora autor uvodi junaka koji nosi njegovo
ime, i spajajući lirsko, kroz stihove Jevgenija Zamjatina, i ironično, pisac stvara elegičnu atmosferu. U knjizi nalazimo i priče kao
što je Ružica i Smajo, u kojoj autor poetično
opisuje zbližavanje dvoje osamljenih ljudi,
koji unatoč razlikama u podrijetlu i navikama, u razgovoru o vlastitim životima, postaju bliski. U priči Vikendaš upravo je pas
lutalica onaj koji pripovijeda svoj životni
put i autor ne propušta povezati kršćanstvo
i islam, odnosno prožimanje različitih kultura. U meditativnoj priči Corpus Christi
nalazimo i eksplicitno zagovaranje vjerskog interdijaloga – jer sve su vjere “impresivno Božje djelo uz vodu”.U knjizi nalazimo i niz poetsko meditativnih zapisa, koji
pokazuju da je Begović ipak najbolji u lirskim dionicama, koje se ponegdje miješaju
i s groteskom, kao u, primjerice, pjesmi u
prozi Bila je čudna ta kćer. Na kraju treba
istaknuti kako je Zima u pravu kada tvrdi da
ova knjiga legitimira Begovića kao pjesnika koji zna biti okrutno prozaičan i pripovjedača koji ima sluha za jedva čujne lirske
interludije.
Zbirka pjesama “Uresi”
Samo tjedan dana nakon promocije
“Preporodove” knjige “Džibrilove oči”, Sead Begović je u knjižnici Bogdana Ogrizo-
vića predstavio novu knjigu pjesama “Uresi” u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a. Na
promociji su govorili književnici Branko
Maleš i Ervin Jahić. Poezija Seada Begovića nikad nije bila predvidljiv i u biti dovršen
projekt. Iako je njegov autorski integritet
posve neupitan, svaka mu nova zbirka pjesama na drukčiji način naglašava poetske i
životne prostore. Uistinu je tako i s nedavno
objavljenom zbirkom “Uresi”, podnaslovljenom “Aplikacije”. Ona, naime, donosi
novine u ionako već snažno razigranu Begovićevu poetiku, koja je slitina raznorodnih pjesničkih iskustava. U svojoj novoj
zbirci pjesama “Uresi” Begović svoju i tako
raznovrsnu poetiku uistinu urešuje još jednim iznašašćem. Uobičajenom, naime, korpusu neke pjesme na standardnome hrvatskom jeziku dodaje, kako ih naziva, aplikacije – svojevrsne višestihovne umetke na
kajkavskome i čakavskom dijalektu te na
bosanskom, srpskom i slovenskom jeziku.
Seadov lirski subjekt može biti, primjerice,
nesputani hedonist, uveli Casanova, skrušeni bogoispovjedalac, jezični žongler, srčani
poštovatelj i protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, brutalni puteni nasrtljivac, nježni suprug, a u jednoj prethodnoj zbirci i djevojka koja popušta pred silinom spomenutoga nasrtljivca.
Književnik Ervin Jahić primijetio je da
pjesnički koncept miješanja dvaju ili više
idioma unutar pjesme nije posve nov u
nas, i ima svoje više-manje brojne praktičare, ali je prvi put razvidan i tako eksplicitno formuliran u pjesništvu Seada Begovića, odnosno u njegovu najnovijem rukopisu “Uresi”. “Prvovrsno, poetska ideolo-
gija ove knjige-koncepta inzistira na ravnopravnom supostojanju dvaju i više jezičnih, stilskih, kulturoloških, emocijskih pa i
antropoloških svjetonazora – onome koji
promiče suvremena praksa štokavskoga
književnoga standarda i onome koji ishodi
iz kajkavskog ili čakavskog naslijeđa te
bosanskog i slovenskog, a tek mjestimično
srpskom – a manje na miješanju, hibridizaciji ili kakvoj obveznijoj, strukturnoj
međuovisnosti njihovih udjela u pjesmi.
Sead Begović je i novim rukopisom ‘Uresi’ jedan od najsugestivnijih lirskih mehaničara ‘kvarova’ nastalih za prebrzih vožnji urbanim nervozama u svojoj, srednjoj
generaciji hrvatskih pjesnika, ali, po mom
dubokom uvjerenju, vjerojatno i njen najuzbudljiviji predstavnik”, završio je pohvalom svoj osvrt Ervin Jahić.
O knjizi je pohvalno govorio i Branko
Maleš, kao i o ukupnom Begovićevom
pjesničkom opusu. Ustvrdio je da je Begović objavio sedam knjiga pjesama (i nekoliko knjiga kritika, kao i knjigu kraćih proza). “U prvim je zbirkama krajem 70-ih
godina 20. stoljeća odmah naznačio vlastitu poetsku strategiju pripadajući u širem
smislu tada popularnoj označiteljskoj sceni. Orijentir druge faze autorova pjesništva
nije više između teksta i svijeta nego se
pomireni lirski Subjekt nalazi u ozračju
transcendencije, vrhovne duhovnosti, Boga... koji pokazuje sveopću suosjećajnost i
pritom naklonost za ideologiju malih stvari: skromnost i jednostavnost, trpeljivost i
zajedništvu. Osobni mir autor je pronašao
u skromnosti, zadovoljstvu pisanja i komentiranja, kao i u nesumnjivoj tihoj sreći
u obiteljskoj komunikaciji.”
O knjizi je govorio i sam autor koji je
rekao da je zamišljena kao još jedan povratak na mala vrata u veliku i bogatu kuću
hrvatskog jezika i to s najljepšim njegovim
osobinama: stilskim sredstvima i idiomatskom fakturom čakavskog i kajkavskog
dijalekta uz fundamentalnu osnovicu standardnog hrvatskog jezika. “No, obilato se
koristi i bosanski jezik s neizostavnim turcizmima (barem kada je riječ o bosanskim
muslimanima). Mjestimice se koristi, kao
poetski materijal i slovenski i srpski. Kao
zagrebačkom kajkavcu slovenski mi se jezik naprosto nameće. Bit će da je to ljubav
rođena zbog nepodnošljive blizine. A, Sead u meni logično i hereditarno voli bosanski jezik kojim ne govori i ne piše ali ga
nekritično voli. Nešto slično zbilo se i sa
srpskim jezikom u dvije aplikacije, to je
svojevrsni flash back na prošla vremena,
bez ikakvih političkih i inih primisli”,
objasnio je Sead Begović. q
Mr. sc. Stipe Jelić
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija posljednje generacije maturanata Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”
Posljednja prozivka maturanata
U subotu, 22. svibnja 2010. godine, poslije podne namaza, u Zagrebačkoj džamiji
svečanom akademijom promovirana je 15. i
ujedno posljednja generacija maturanata
Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. Medresa, koja je utemeljena u jeku
agresije na Bosnu i Hercegovinu i uslijed
izbjegličkog egzodusa Bošnjaka, svakako
će zauzeti značajno mjesto u povijesti islama i muslimana u Hrvatskoj. Kroz njene su
učionice prošle stotine izbjegličke djece,
mladića i djevojaka, kojima je u to vrijeme
Medresa bila i škola i dom, a mnogima od
njih profesori postali drugi roditelji.
Za malo vremena, Zagrebačka je medresa postala respektabilna srednjoškolska
institucija u kojoj je predavalo više sveučilišnih profesora i eminentnih stručnjaka iz
Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nijedna
druga zagrebačka srednja škola ne može se
pohvaliti činjenicom da je u isto vrijeme
imala u nastavničkom kolektivu pet doktora
znanosti, kao što to može Zagrebačka medresa. Školu je 2000. zvanično priznalo i
Ministarstvo obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Od te godine maturanti Zagrebačke medrese dobili su mogućnost upisati
bilo koji fakultet u Hrvatskoj. Prije toga
uglavnom su upisivali fakultete u Sarajevu i
nekim islamskim zemljama. Danas, nakon
završenih fakulteta i poslijediplomskih studija, među bivšim učenicima Zagrebačke
medrese ima imama, muallima, diplomata,
savjetnika, direktora banaka, voditelja
mnogih odgovornih službi u društvenom i
javnom životu, što je najbolji pokazatelj da
je Medresa i u tom segmentu ispunila svoju
misiju te opravdala svoje postojanje. Njeno
je mjesto već uspješno zauzela Islamska gimnazija sa kurikulumom opće gimnazije,
uz dodatak Arapskog jezika, Kur’ana i
kur’anskih nauka, Islamske kulture i civilizacije i Islamskog vjeronauka.
Svečani program
“Islam i muslimani u Hrvatskoj” bila je
tema akademije zadnje generacije maturanata Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed
Smajlović”. Kroz niz tekstova maturanti
su prisutnima ponudili informacije o povijesnom hodu odnosa Hrvatske i islama u
različitim povijesnim razdobljima; od prvog susreta muslimanskih trgovaca s hrvatskom obalom u 10. stoljeću, turskih
Posljednja generacija učenika Zagrebačke medrese
osvajanja Hrvatske i organiziranja društvenog, političkog i vjerskog života u 16. i
17. stoljeću, zatim vremenu protjerivanja
muslimana iz Hrvatske i ponovnog naseljavanja početkom 20. stoljeća, te osnivanju, rastu i napretku institucija Islamske
zajednice, pa sve do njene današnje pozicije i uloge u hrvatskom društvu. Program su
dodatno uljepšali izvedbom nekoliko predivnih ilahija i recitala.
Posebna priznanja
Nakon što su maturanti izveli akademiju, dodijeljena su posebna priznanja osobama koje su na neki način dodatno obilježile
i svojim trudom i znanjem pomogle rad Zagrebačke medrese. Priznanje je dodijeljeno
muftiji Ševki ef. Omerbašiću, jednom od
inicijatora organiziranja Zagrebačke medrese. Tako je priznanje dodijeljeno prvom ravnatelju Mustafi Bećiroviću, danas uspješnom vlasniku izdavačke kuće “Bemust”. On
je obnašao funkciju ravnatelja od 1993.1996. godine. Priznanja su dodijeljena i drugom ravnatelju Medrese, gosp. Muratu
Hadžismjaloviću, koji je tu dužnost obnašao
14 godina, zatim prof. dr. Remziji Hadžiefendić-Parić, profesorici bosanskog i hrvatskog jezika i odgajateljici, prof. Avdi Imširoviću, tajniku Medrese i profesoru nekoliko predmeta, i dr. Azizu ef. Hasanoviću,
profesoru Imaeta i Dawe i odgajatelju. Njih
su troje bili uključeni svo vrijeme u odgojno-obrazovni proces u Medrese. Ovdje ćemo spomenuti i prof. dr. Šefika Kurdića koji
je bio uključen u formiranje Zagrebačke
medrese te je obnašao dužnost direktora nekoliko mjeseci. Mnogo je i zagrebačkih džematlija svojim prilozima pomagalo rad Medrese. Kao najvećem donatoru posebno priznanje je dodijeljeno obitelji Berber, koji su
svaki mjesec, više od 10 godina, Medresi
donirali 500 eura za potrebe stipendiranja
nadarenih učenika. Priznanje je uručeno
Adaleti Berber, supruzi poznatog umjetnika
Mersada Berbera. Zasluge su priznate i g.
Halidu Jasinu, uposleniku Mešihata, zaduženom za odnose sa islamskim svijetom.
Zahvaljujući aktivnostima g. Jasina, za Medresu se čulo i u islamskom svijetu odakle
su pristizale i brojne donacije. Priznanje i
novčanu nagradu dobila je i bivša kuharica
Derviša Mahmić, koja je u vrijeme rata, a i
kasnije čestito obavljala svoj posao i svima
ostala u dobroj uspomeni. Medresa je pokazala da ne zaboravlja i tzv. obične ljude i da
su zapravo svi važni u uspjehu i napretku
jedne institucije kakva je Medresa.
15
Obraćanja
Maturantima 15. generacije Zagrebačke
medrese uspješan završetak školovanja čestitao je muftija ljubljanski dr. Nedžad ef.
Grabus. U svome obraćanju istaknuo je podatak da je u svakoj generaciji Zagrebačke
medrese završilo i nekoliko učenika rođenih u Sloveniji. U 15. generacija pet učenika iz Slovenije proglašeno najboljim u svojoj generaciji, na što je osobno ponosan.
Desetak njih je danas aktivno uposleno u
Islamskoj zajednici u Sloveniji. Za njega je
Medresa zato i više nego ispunila svoju mi-
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
siju. Zahvalio se svome kolegi muftiji
Omerbašiću, ravnatelju Medrese i cijelom
nastavničkom kolektivu na uspješnoj misiji
organiziranja i vođenja škole i izrazio želju
da se nastavi dobra suradnja i sa novom
školom Islamskom gimnazijom koju će, kako je rekao, toplo preporučiti polaznicima
islamskog vjeronauka u Sloveniji.
Obraćanje glavnog zagrebačkog
imama
16
J
O
U
R
N
A
L
Prisutnima se uz čestitke i poruke maturantima obratio i glavni zagrebački imam
hafiz Aziz ef. Alili. Između ostalog je rekao
da se u relativno kratkom razdoblju, nakon
izgradnje i otvorenja Zagrebačke džamije,
uspjelo pod njezinim krovom, u okrilju njezine bjeline i svjetlosti utemeljiti i organizirati jedan takav odgojno-obrazovni zavod
kakav je medresa kao srednja islamska škola. Ta činjenica predstavlja izraz i potvrdu
velike islamske tradicije, u kojoj je muslimansko ljudstvo, od prvih dana, svoje veličanstveno opstojanje u vjeri i zajedništvu
temeljilo i u povijesno-civilizacijskom smislu razvijalo na znanju i obrazovanosti.
“Otvorenje ove Medrese, njezin dosadašnji
rad i izlazak posljednje, petnaeste generacije njezinih učenika, u poznatim okolnostima teških iskušenja kroz koja smo prolazili,
predstavlja neku vrstu Božjeg čuda, milosti
i ibreta. Pred nama su djevojke i mladići cvjetovi mladosti i mladenačke intelektualne radoznalosti. Pred nama je dvadeset i
dvoje mladih ljudi koji su u islamu našli ne
samo utočište već i snagu da hrabro i sa dubokim samopouzdanjem krenu u život. Od
vas će se očekivati da budete uzornog ponašanja. Vaša je odgovornost veoma velika.
Ona je drugačija od odgovornosti drugih
ljudi. Stoga, dragi maturanti i maturantice,
zapamtite, da kuda god i gdje god budete
išli, na sebi nosite pečat medrese. Nastavite
školovanje i svojim radom pokažite da ste
završili medresu”, poručio je maturantima u
svome nadahnutom obraćanju glavni zagrebački imam.
Obraćanje ravnatelja Medrese
Prof. Murat Hadžismajlović 14 je godina
obnašao dužnost ravnatelja i predavao matematiku i fiziku. Prisutnima je iznio podatke
da je Medresi predavalo 64 profesora, od toga 10 doktora znanosti i 5 magistara. Školu
je upisalo 449 učenika i učenica, a završilo je
ih 278. Iz prvih generacija puno je učenika
koji su u drugom i trećem razredu napustili
školu i otputovali kao izbjeglice u treće zemlje. Maturantima posljednje generacije zaželio je sretan završetak srednjoškolskog
školovanja, ali im ukazao na državnu maturu
koju moraju pisati i koja ih uskoro očekuje.
Od te mature ovise njihove mogućnosti upisa fakulteta u Hrvatskoj, jer prijemnih ispita
više nema. Fakulteti primaju samo one učenike koji ostvare određen broj bodova na državnoj maturi i zadovolje postavljene kriterije. Prisutne je goste zatim ukratko upoznao s
radom Islamske gimnazije i pozvao ih da
svoju djecu povjere Islamskoj zajednici, odnosno Islamskoj gimnaziji kao školi koja
nudi drugačije i kvalitetnije mogućnosti od
drugih gimnazija u Zagrebu.
Nakon obraćanja ravnatelja Medrese, razrednik 15. generacije doc. dr. Aziz ef. Hasanović izvršio je posljednju prozivku maturanata. Dr. Hasanović je bio razrednik i odgajatelj prvoj, a poklopilo se i posljednjoj generaciji maturanata. Kao razrednik je izveo i
treću, sedmu i jedanaestu generaciju. Zajedno sa dr. Hasanovićem, dužnost razrednice i
odgajateljice prve i posljednje generacije
imala je i prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić. Uključen od samog osnutka Medrese u
odgojno-obrazovni proces na kraju je u kratkom obraćanju priznao je da je nažalost bilo
i učenika i učenica koji nisu bili za Medresu
i to slikovito izrazio “od svake se ptice meso
ne jede”, no velika većina učenika i učenica,
čestita su djeca koja će uz Allahovu pomoć
sigurno uspjeti u životu i biti dobri promotori
islama i Islamske zajednice.
Maturanti posljednje, 15. generacije
Zagrebačke medrese su: Aganbegović Fatima, Alii Sead, Halilović Melvis, Hanifić
Asmir, Hodžić Amina, Hozanović Said,
Idrizi Senat, Karić Semir, Karo Merlina,
Karo Roberta, Melkić Selma, Menzil Enisa, Mudrov Dženeta, Muhtari Neira, Mujkanović Beisa, Salija Samija, Selimović
Đanela, Smajić Haris, Softić Meliha, Tirić
Ramiza, Turan Đemila i Zubović Nadin.
Učenik generacije je Asmir Hanifić, a
učenica Neira Muhtari koja je dobila i posebno priznanje za brojne aktivnosti i natjecanja u kojima je uspješno učestvovala. Maturanti su pripremili prigodne poklone profesoricama: prof. dr. Remziji
Hadžiefendić-Parić, koja je osmislila scenarij svečane akademije i cijelo vrijeme
pomagala maturantima u uvježbavanju
programa, Lamiji Alili, Edini Gušić i Elmi Opardiji. Poseban poklon uručili su
svome razredniku dr. Hasanoviću i u tako
mu zahvalili na uloženom trudu.
Obraćanje muftije Ševke ef.
Omerbašića
Na kraju svečane akademije prisutnima
se obratio muftija Ševko ef. Omerbašić, jedan od inicijatora pokretanja Medrese i
predsjednik Školskog odbora u više mandata. Muftija Omerbašić je sa malim prekidima cijelo vrijeme bio aktivno uključen u
nastavni proces u Medresi. Predavao je Povijest islama i Arapski jezik, a kasnije
Dawu. Njemu je 15. generacija Zagrebačke
medrese jedan od najboljih poklona za 35
godina rada u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj. U svome se obraćanju osvrnuo na najvažnije momente rada Zagrebačke medrese
i naglasio da je ta škola educirala 80%
imamskog i muallimskog kadra danas uposlenog u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj.
Ostat će zabilježeno da je Zagrebačku medresu završilo 50 učenika rođenih u Zagrebu, a prije rata samo je jedna učenica pohađala Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Pored Zagreba, medresu su završili
brojni učenici iz svih medžlisa i gradova
Hrvatske: iz Siska, Rijeke, Pule, Splita, Slavonskog Broda, Umaga, Poreča, Labina i
Gunje. Zahvaljujući upravo ovoj školi,
islam se probudio u tim sredinama i ona je
bila veliko osvježenje za sve naše džemate.
Odlazeći na ramazansku praksu učenice i
učenici, unosili su među muslimansku mladež živost i želju za svojom vjerom islamom. Zagrebačka medresa je školovala
učenike i učenice iz susjednih nam zemalja,
oko 20 njih je iz Slovenije, desetak iz Austrije, Njemačke i Švicarske, isto toliko iz
Makedonije i Kosova, a iz susjedne nam
Bosne i Hercegovine školovali su najveći
broj muslimanske djece. Kako je ugodan
osjećaj kada u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj ili Sloveniji, susretnemo bivše učenike
i učenice, koji se na najbolji mogući način
odužuju svoj vjeri i zajednici, vrijedno radeći u svojim džematima. Tom činjenicom
za njega je Medresa ispunila sve svoje ciljeve. Na kraju je muftija Omerbašić svim maturantima i maturanticama uručio prigodne
poklone i proučio dovu za njihov daljnji
uspješan život, a prisutne je pozvao da svoju djecu povjere Islamskoj gimnaziji čiji su
učenici već pokazali zavidne rezultate na
županijskim i državnim natjecanjima iz nekoliko predmeta.
Na kraju molim Allaha dž.š. da nagradi
sve one koji su na bilo koji način pomogli
rad ove odgojno-obrazovne o institucije, posebno one koje nisam spomenuo u ovom
tekstu, ili su nedovoljno spomenuti, a to su
svojim angažmanom zaslužili, jer puno je
važnije da budemo prepoznati kod Allaha
dž.š. nego kod ljudi. Uskoro iz tiska izlazi
Monografija Zagrebačke medrese u kojoj će
biti detaljno opisane sve aktivnosti i svi njeni nositelji, pa će se moći pronaći svi oni
koji su na bilo koji način pomogli rad Zagrebačke medrese “Dr. Ahmed Smajlović”. q
Mirza Mešić
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice
Izbor novog rukovodstva BNZH
U proteklom periodu održana su dva
skupštinska zasjedanja Bošnjačke nacionalne zajednice: 22. svibnja 2010. održana je Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, a 9. lipnja
2010. Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.
Skupština BNZH
Izborna skupština BNZH održana je u
prostorijama Gradske knjižnice u Zadru. Izvještaj o radu za period između dvaju skupštinskih zasjedanja (od 14.06.2008. do
22.05.2010.) podnio je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik BNZH. Podsjetio je da
je posljednja Skupština BNZH održana u
atmosferi neprimjerenoj udruzi nacionalne
manjine kojoj osnovni cilj i smisao postojanja i djelovanja treba biti nesebično i požrtvovno služenje svome narodu. Posebno je
istaknuo destruktivno djelovanje Sulejmana Tabakovića, koji je pet dana nakon skupštinskog zasjedanja, 19. lipnja 2008. podnio
Zahtjev za poništenjem Skupštine BNZH.
Berberović je opširno objasnio okolnosti
koje su dovele do takvog pisma, kao i posljedice koje su nastale nakon toga.
“Kruna svega, da se podsjetimo, bilo je
uporno uznastojanje gosp. Sulejmana Tabakovića iz Zagreba, da se bez podrške i
suprotno stavovima županijskih organizacija nametne kao predsjednik BNZH. Na
Skupštini se pojavio kao član Nacionalne
zajednice Bošnjaka Istre, zaobilazeći Statut BNZH koji predviđa da se članstvo u
organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice ostvaruje preko županijske organizacije prema svome mjestu prebivališta. Nezadovoljan što se njegove namjere o preuzimanju vodstva BNZH nisu ostvarile,
gosp. Tabaković je već 19. lipnja 2008.
godine podnio Zahtjev za poništenjem odluka Skupštine BNZH. Uz njegov zahtjev
stigla je suglasnost za poništenjem Skupštine predsjednika BNZ Vukovarsko-srijemske županije gosp. Safeta Malagića,
koji već godinama ne sudjeluje u radu BNZH, a mandat predsjednika BNZ Vukovarsko-srijemske županije mu je istekao.
Na zahtjev za upis promjena u Registar
udruga, koji je podnešen 15. srpnja 2008.
Gradskom uredu za opću upravu, dugo nije bilo nikakvog odgovora. Tek je 5. siječ-
Radno predsjedništvo – skupštinsko zasjedanje u Zadru
nja 2009. došao zahtjev pomenutog Ureda
za dopunom dokumentacije vezane za održavanje Skupštine: zapisnik sa sjednice
Glavnog odbora na kojoj je donešena odluka o sazivanju Skupštine, popis nazočnih na Skupštini i popis županijskih organizacija. Gradski ured za opću upravu je
19.02.2009. zatražio novu dopunu podataka da bi 2. ožujka 2009. donio rješenje kojim se usvaja žalba gosp. Sulejmana Tabakovića i poništavaju odluke Skupštine
BNZH”, rekao je Berberović.
Naglasio je da je na ovo rješenje BNZH je u zakonskom roku (23. ožujka
2009.) podnijela žalbu Središnjem državnom uredu za upravu koji je žalbu svojim
rješenjem od 20. svibnja 2009. odbio. To
rješenje, kao konačno, stiglo je na adresu
BNZH 9. kolovoza 2009. godine s datumom na kuverti od 6. kolovoza 2009. godine. “Smatrao sam da je bilo potrebno
upoznati vas s događanjima nakon održane Skupštine. Nezajažljiva i ničim utemeljena ambicija pojedinaca, kao što se često događa, zaustavila je normalan rad i
razvoj Zajednice koja je više od godine
dana bila u svojevrsnom pravnom vakuumu, u kojem se ni mi nismo najbolje snašli. Nadam se da smo svi iz ovoga izvukli
potrebne pouke važne za budućnost našeg rada”; rekao je Berberović.
Istaknuo je da su nakon održane
Skupštine izvršene sljedeće skupštinske
odluke: dovršeno je potpuno financijsko
razgraničenje BNZH i BNZ ZG i ZGŽ, te
su osnivačka prava, upravljanje i sredstva
Fonda za stipendiranje prenešena s BNZ
ZG i ZGŽ, koja je Fond pokrenula, na
BNZH. Berberović je podsjetio da su u
proteklom periodu održane tri sjednice
Predsjedništva BNZH: 26. kolovoza
2008. u Karlovcu, 10. siječnja 2009. u
Zagrebu i 9. srpnja 2009. u Zagrebu, te
dvije sjednice Glavnog odbora BNZH:
18. listopada 2008. u Zagrebu i 13. ožujka 2010. u Rijeci.
Govoreći o Fondu za stipendiranje
predsjednik BNZH je rekao da su donatori, nažalost, i dalje uglavnom s područja
grada Zagreba, pa je po izvorima financiranja Fond ostao zagrebački, ali su dodijeljene stipendije na razini Hrvatske, kako je postupano od osnutka Fonda. Tako
je 10. siječnja 2009. u BNZ Zagreb potpisano 13 ugovora o stipendiranju, a 20.
veljače 2010. potpisano je 6 ugovora o
stipendiranju. “Novoizabranom rukovodstvu jedan od prioritetnih zadataka treba
biti animiranje Bošnjaka i bošnjačkih
asocijacija u cijeloj Hrvatskoj da se kao
donatori uključe u Fond, te da se kriteriji
dodjele stipendija dorade, a Odbor Fonda
nadopuni s članovima iz cijele Hrvatske”,
naglasio je prof. Berberović.
Rekao je da je nakon programskog razgraničenja BNZH i BNZG i ZGŽ održan
kontinuitet BNZH u programima koje financira Savjet za nacionalne manjine RH.
Za 2008. godinu BNZH je imala prijavljen
samo jedan program - susret folklornih
skupina pod nazivom “Nitko da ne dođe
do prijatelj drag”, koji je održan dana 10.
prosinca 2008. u Zagrebačkom kazalištu
lutaka – Scena Travno. U programu su
17
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
18
J
O
U
R
N
A
L
učestvovali: izvorna grupa “Kanjon Rakitnice” Umoljani – Trnovo (Bosna i Hercegovina), KUD “Ivan Goran Kovačić” iz
Zagreba, folklorni ansambl “Turopolje” iz
Velike Gorice, zbor “Arabeske” Islamskog centra u Zagrebu, te ansambl “Bosana” Bošnjačke nacionalne zajednice Zagreb sa solistima. Za 2009. godinu, temeljem dogovora na sjednici Glavnog odbora
od 18. listopada 2008. prijavljen je časopis
“Bošnjački glas” (izdana dva broja u 2009.
godini) i Festival bošnjačke kulture. U
okviru ove manifestacije BNZ ZG i ZGŽ
je u Zagrebu 22. studenog 2009. godine,
povodom Dana državnosti BiH i Kurban
bajrama, organizirala koncert u dvorani
Zagrebačkog kazališta lutaka na kojem su
nastupili ženski zbor “Bulbuli” KDBH
“Preporod” Zagreb, folklorni ansambl, solisti, orkestar i komorni mješoviti zbor
“Bosana”, te BKUD “Sevdah”. BNZ za
Primorsko-goransku županiju je u sklopu
navedenog programa održala niz manifestacija i to: tribinu pod nazivom “U susret
Bošnjačkom saboru”, na kojoj je bio gost
predavač akademik prof.dr.sc. Muhamed
Filipović, promociju dviju knjiga autora
akademika prof. dr. Muhameda Filipovića
“Ko smo mi Bošnjaci” i “Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca” s promotorom mr. sc. Alagom Derviševićem, bajramsko sijelo sa promocijom bošnjačkih
jela, pjesme i igara, te večeri sevdaha i humora u Buzetu, Rijeci i Omišlju na kojima
su sudjelovali solisti Mješovitog pjevačkog zbora BNZ za PGŽ “Sevdalije” iz Rijeke i humorista iz Sarajeva Ismet Horo.
Berberović je rekao da su za 2010. godinu prijavljena i odobrena tri programa:
časopis “Bošnjački glas”, te manifestacije
“10. godina izdavačke djelatnosti BNZH”
i “Festival bošnjačke kulture”. “Ove programe realizirat ćemo preko više županijskih organizacija. Osim na programima
koje prijavljuje BNZH, a realizira ih jedna
ili više županijskih organizacija, trebalo bi
u narednom periodu poraditi da se programi koje pripremi jedna županijska organizacija ponude i održe u drugim županijskim organizacijama i na taj način realizira
razmjena koja će nas obogaćivati i povezivati. Svakako treba uznastojati da časopis
‘Bošnjački glas’, koji je do sada svojim
entuzijazmom uglavnom nosila BNZ Primorsko-goranske županije, osim formalno
i stvarno izraste u časopis BNZH”, zaključio je prof. dr. Sead Berberović.
Skupštini u Zadru je prisustvao dovoljan broj delegata – 51 član s pravom glasa, što je više od broja propisanog Statutom BNZH. Izbornu skupštinu je vodilo
Radno predsjedništvo u sljedećem sasta-
vu: Džemail Spahić (predsjednik), Munir
Dervović i Šaha Koprivnjak (članovi).
Prema Statutu BNZH predsjednici županijskih organizacija Bošnjačke nacionalne zajednice po funkciji ulaze u sastav
Glavnog odbora. To su: prof. dr. Sead
Berberović (Grad Zagreb i Zagrebačka
županija), Senad Pršić, dipl. oec. (Istarska županija), Ibrahim Ružnić, prof. (Primorsko-goranska županija), Alija Avdić,
dipl. krim. (Sisačko-moslavačka županija), Fatmir Hasanagić (Karlovačka županija), Hase Salihović, prof. (Zadarska
županija), Zejna Ribo (Osiječko-baranjska županija), Salko Ikanović (Varaždinska županija) i Šemsudin Brković (Dubrovačko-neretvanska županija). Predsjednici BNZ Splitsko-dalmatinske županije i Vukovarsko-srijemske županije bit
će sukladno Statutu BNZH kooptirani u
Glavni odbor nakon što se održe Izborne
skupštine u tim organizacijama. Pet članova Glavnog odbora BNZH koje je izabrala Skupština su: Mujo Dizdarević
(Karlovačka županija), Asim Kulenović
(Sisačko-moslavačka županija), Dževad
Jogunčić, dipl. ing. (Grad Zagreb i Zagrebačka županija), prof. dr. Jusuf Šehanović (Istarska županija) i Zemir Delić, dipl.
oec. (Primorsko-goranska županija).
Jednoglasno je izabrano rukovodstvo
BNZH: Senad Pršić, dipl. oec. – predsjednik (Istarska županija), prof. dr. Sead
Berberović – potpredsjednik (Grad Zagreb i Zagrebačka županija), Ibrahim
Ružnić, prof. – potpredsjednik (Primorsko-goranska županija) i Dževad Jogunčić, dipl. ing. – tajnik (Grad Zagreb i Zagrebačka županija). U Nadzorni odbor su
izabrani: mr. sc. Rusmir Akšamija – predsjednik (Karlovačka županija) i dvojica
članova - Muhamed Muratagić (Istarska
županija) i Mujaga Mehić, dipl. ing.
(Grad Zagreb i Zagrebačka županija).
U svom govoru Senad Pršić, novoizabrani predsjednik BNZH, zahvalio se prisutnima na izboru i ukazanom povjerenju.
Naglasio je da će predložiti promjene Statuta BNZH kojima će se pristupiti restruktuiranju Bošnjačke nacionalne zajednice.
Izmjene trebaju omogućiti bolju povezanost i suradnju županijskih organizacija,
kao i aktivniju ulogu BNZH u radu i organizaciji Bošnjaka. Najavio je i skoru sjednicu Predsjedništva BNZH i Glavnog odbora s ciljem realiziranja programa sa financijskim pokazateljima do kraja 2010.
godine. Pršić je istaknuo nužnost sudjelovanja svih županijskih organizacija u radu
i uređivanju “Bošnjačkog glasa”, kao i u
pripremama za organizaciju Festivala bošnjačke kulture na nivou Hrvatske. “U pro-
jektu organiziranja Fonda za stipendiranje
BNZH, koji financira nadarene bošnjačke
studenate slabijeg imovnog stanja, potrebno je koordinirano djelovanje i uključivanje svih županijskih BNZ kako bi se unatoč kriznim vremenima nastavio rad Fonda. Znanje i obrazovanje su od izuzetne
važnosti za bošnjačku nacionalnu manjinu”, rekao je predsjednik Pršić.
Skupštini se obratio i tajnik Dževad Jogunčić, koji je podsjetio da je na dan ovogodišnjeg skupštinskog zasjedanja, 22. svibnja 1993. u Zagrebu osnovana Bošnjačka
nacionalna zajednica Hrvatske, koja se tada
zvala Nacionalna zajednica Muslimana Hrvatske. Jogunčić je naglasio da najvažnija
aktivnost BNZH u narednom periodu treba
biti popis stanovništva 2011. godine.
Skupština zagrebačkog ogranka
BNZ
Izborna skupština Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku
županiju održana je u prostrijama udruge u
Zagrebu, Ilica 54. Izvještaj o radu za period od 17.05.2008. do 09.06.2010. podnio
je prof. dr. Sead Berberović, predsjednik
zagrebačkog ogranka BNZ. Uvodno je
istaknuo da je odlukama Skupštine BNZ
ZG i ZGŽ od 17. svibnja 2008. i Skupštine
BNZH od 14. lipnja 2008. do kraja 2008.
godine potpuno dovršeno programsko i financijsko razgraničenje BNZ ZG i ZGŽ
od BNZH. Također, osnivačka prava,
upravljanje i sredstva Fonda za stipendiranje prenešena su s BNZ ZG i ZGŽ, koja je
Fond pokrenula, na BNZH.
Berberović se opširno osvrnuo na realizirane programe koji su financirani od
Savjeta za nacionalne manjine Republike
Hrvatske. To su: Biblioteka “Bosana” –
Bošnjački pisci u Hrvatskoj, časopis
“Bošnjačka pismohrana”, Ansambl “Bosana” i različite izložbe. U proteklom periodu tiskano je pet knjiga: “Lutkijada u
kazalištu lutaka” Saliha Isaaca, “Ilahije i
kaside iz zaborava” Zilhada Ključanina,
“Prožimanja – eseji iz bošnjačke i hrvatske književnosti” Naska Frndića, “Ritam
rata i poezije” Ismeta Žunića i “Fotomonografija” Alije Akšamije.
U 2008. godini izdan je četverobroj
“Bošnjačke pismohrane” na 483 stranice. U
2009. tiskan je na 76 stranica jedan broj u
kojem su objavljeni referati sa znanstvenog
skupa “Uloga Huseina Husage Čišića u razvoju i afirmaciji imena Bošnjak i Bosna i
Hercegovina - 130 godina od rođenja” koji
je održan 21.3.2009. U 2010. godini tiskan
je svezak 9, četverobroj 28-31, časopisa
“Bošnjačka pismohrana” na 392 stranice.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Kontinuirano se unaprijeđuje rad i poboljšava kvaliteta Ansambla “Bosana” u
kojem djeluju folklorna skupina, orkestar, zbor i solo pjevači, te dječja folklorna skupina. U proteklom razdoblju ostvareno je ukupno 25 nastupa Ansambla u
Zagrebu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ansambl “Bosana” je također snimio
CD s vokalnim solistima Zdenkom
Ahmetspahić i Mehmedom Goraždom.
U proteklom periodu u prostorijama
BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju predstavljeno je pet izložbi. Izložba “Tuzlanske džamije” autora Mustafe Terzića
otvorena je 18.06.2008. Trojezičnu monografiju “Tuzlanske džamije” predstavio je
glavni imam Medžlisa Islamske zajednice
Tuzla mr. sc. Amir ef. Karić. Povodom dana državnosti Bosne i Hercegovine
25.11.2008. otvorena je izložba svjetski
poznatog fotografa Zijaha Gafića iz Sarajeva pod nazivom “Muslims of New York –
Aftermath/Epilog”. Na otvorenju izložbe
govorili su prof. Sandra Vitaljić, šef katedre za fotografiju na Akademiji dramskih
umjetnosti i Filip Mursel Begović. Izložba
umjetničkih fotografija “Pogled na Zagreb” autora Envera Palalića otvorena je
09.06.2009. Uvodnu riječ održali su Fikret
Cacan i Ahmed Salihbegović. Povodom
Dana državnosti BiH 25.11.2009. otvorena
je izložba “Ja, ban bosanski Kulin” u suradnji s Historijskim muzejom u Sarajevu i
Općinom Tuzla. Sudjelovali su Tarik Filipović s recitalom “Povelje Kulina bana” i
Sead Berberović s prikladnim govorom posvećenom Danu državnosti. Izložbu su
otvorili zamjenica gradonačelnika Grada
Zagreba Jelena Pavičić-Vukičević i gradonačelnik Grada Tuzle Jasmin Imamović.
Povodom Dana nezavisnosti BiH
01.03.2010. otvorena je izložbe i održana
promocija knjige Alije Akšamije. Izložbi
su prisustvovali gradonačelnik Milan Bandić, koji je otvorio izložbu, i zamjenica gradonačelnika Jelena Vukičević-Pavičević.
O izložbi su govorili Mladen Bićanić i
prof. dr. Mehmed Akšamija.
Osim toga, zagrebački ogranak BNZ
je realizirao sedam promocija knjiga, dvije tribine, dva znanstvena skupa, po jednu
kazališnu predstavu, izložbu i koncert koji su financirani izvan proračunskih sredstava. Promovirane su sljedeće knjige:
“Bosanska tradicionalna kuhinja” Saliha
Agića, “Molim te, zapiši” Jasmina Imamovića, “Na jugu ljiljani” Arifa Ključanina, “Mjesečeve suze” Namika Tarabića,
“Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici” Muje Demirovića, “Bosanski Novi u našem
srcu” Ante Milinovića i “Farukov cvijet”
Jasmine Ibrahimović. Posebno su značaj-
ni znanstveni skupovi: “Uloga Huseina
Husage Čišića u razvoju i afirmaciji imena Bošnjak i Bosna i Hercegovina - 130
godina od rođenja” (21.03.2009.) i “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika,
ljudi, događaji” (u suradnji s Islamskom
zajednicom, 23.-24.04.2010.).
“Važno je još spomenuti da je pokrenuta internetska stranica koja se još uvijek dotjeruje, i koja će postati važno sredstvo komunikacije s članovima, posebno
mlađim pripadnicima naše manjine. Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju danas može
djelovati u stabilnim uvjetima: imamo
prostor za odvijanje raznovrsnih aktivnosti i imamo relativno osigurano financiranje programa od Savjeta za nacionalne
manjine a sa sredstvima smo uvijek znali
racionalno raspolagati. Ono što nam nedostaje je značajnija uključenost mlađih
naraštaja u aktivnostima BNZ i nužno
podmlađivanje rukovodstva i aktivista, za
što još uvijek ne uspijevamo pronaći pravo rješenje. Težište rada BNZ ZG i ZGŽ
i ubuduće trebamo imati na strateškim
projektima razvoja i očuvanja bošnjačkog
nacionalnog identiteta u Republici Hrvatskoj koje ćemo nuditi i u njih uključivati
ostale županijske organizacije BNZ, Vijeća i sve bošnjačke udruge. To su: rješavanje problema dvojnosti nacionalnog
naziva Bošnjak/Musliman, priprema za
popis stanovništva 2011. godine, masovno uključivanje mladih u rad bošnjačkih
institucija, te obilježavanje značajnih datuma, događaja i ličnosti iz državotvorne
povijesti Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Zadaće koje stoje pred nama možemo
samo zajednički usuglašenim djelovanjem uspješno ostvariti. Stoga upućujem
svim Bošnjacima, posebno mladima, poziv da se uključe u aktivnosti BNZ ili drugih bošnjačkih asocijacija i daju svoj doprinos u njihovoj realizaciji i vlastitom
nacionalnom izgrađivanju”, zaključio je
prof. dr. Sead Berberović.
Skupštini zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice prisustvovalo je 41 osoba s pravom glasa, što je dovoljan broj prema Statutu i Poslovniku o
radu da Skupština može donositi pravovaljane odluke. Skupštinu je vodilo Radno predsjedništvo u sljedećem sastavu:
Dževad Jogunčić (predsjednik), Mithat
Muzurović i Nazifa Čamdžić (članovi).
Jednoglasno su izabrani članovi Izvršnog
odbora BNZ za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju: prof. dr. Sead Berberović,
Dževad Jogunčić, dipl. ing., Emina Krkalić, Edin Džaferagić, Senahid Dubravić,
dipl. ing., Hatema Idrizović i Amir Grbić,
dipl. oec. Za predsjednika je izabran Sead
Berberović, a za potpredsjednika Dževad
Jogunčić. U Nadzorni odbor su izabrani:
Mujaga Mehić (predsjednik), Ahmed
Ikanović i Ohran Jatić (članovi).
Prisutni članovi Skupštine jednoglasno
su prihvatili prijedlog Izvršnog odbora
usvojen na sjednici od 31.05.2010. da se
počasnim članovima BNZ za Grad Zagreb i
Zagrebačku županiju proglase prof. dr. sc.
Sulejman Čamdžić i ing. Sulejman Čičić.
Oba počasna člana obratila su se Skupštini
prigodnim riječima zahvale. Sulejman
Čamdžić je naglasio potrebu da Bošnjačka
nacionalna zajednica bude inicijator osnivanja Savjetodavnog vijeća, koje bi okupilo
sve bošnjačke potencijale i imalo zadaću
strateškog promišljanja razvoja bošnjačke
zajednice u Republici Hrvatskoj. q
Ismet Isaković
Slijeva: Sulejman Čamdžić, Sead Berberović i Sulejman Čičić
19
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tjedan sjećanja na genocid u Srebrenici (24.-28.05.2010.)
Srebrenica – simbol bošnjačkog
otpora i tuge
20
J
O
U
R
N
A
L
Obilježavajući 15 tužnih godina od
genocida u Srebrenici sa željom da se nikada i nikome ne ponovi, naša je obaveza
ne dozvoliti da se zaboravi. Tome je posvećen tjedan sjećanja na Srebrenicu u
periodu od 24. do 28. svibnja 2010., koji
je organiziran u prostorima Islamskog
kulturnog centra u Zagrebu. Organizator
višednevne manifestacije posvećenog
stradanju Bošnjaka u Srebrenici bilo je
Vijeće žena Islamske zajednice Zagreb.
Nemoćno da vrati vrijeme u nazad i
poništi ovaj strašan zločin nazvan imenom
ubijenog grada kao i mnoge jednako krvave, ako ne i još krvavije tragedije muslimana, nemoćno da nekim začudnim vremeplovom vrati vrijeme u trenutak kada
bismo mnoge stvari drugačije, pametnije
– Vijeće žena odlučilo se pridružiti svijetloj ideji konvoja “Da se nikad ne zaboravi” i organizirati program sa željom da u
memoriji našeg naroda trajno, puno trajnije nego nam je kroz povijest uobičavalo
ostati, ostane upisano kao pouka i opomena, s namjerom i nadom da generacije koje
dolaze neće u nevjerici i s čuđenjem učiti
povijest na svojim leđima. Ponovo. Vijeće
žena Islamske zajednice Zagreb je željelo
odati dužno poštovanje kako šehidima, tako i onima koji su iza njih ostali, onima
kojima je najteže – majkama, sestrama, suprugama, kćerima...
Potpuno svjesni da obilježavanja genocida u Srebrenici ne rješava ključne
probleme Srebrenice, da neće pridonijeti
rješavanju egzistencijalnih pitanja onih
koji su odlučili ostati živjeti u njoj, niti će
riješiti njezin nepravdom određen status,
Vijeće žena ipak vjeruje da očuvanjem
sjećanja na sudbinu Srebrenice, koja je
bila namijenjena svim muslimanima,
podsjećamo i sebe i druge na opasne zamke neuke naivnosti.
Program zagrebačkog tjedna sjećanja
na genocid u Srebrenici bio je veoma bogat. U ponedjeljak 24. svibnja organizirano je otvorenje izložbe i tribina Udruženja BOSFAM iz Tuzle. U utorak 25. svibnja priređen je dvostruki program. Prvo je
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine
grada Zagreba organiziralo tribinu na ko-
Ćilim sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici
joj je predstavljena knjiga doc. dr. Rasima Muratovića “Holokaust nad Jevrejima
i genocid nad Bošnjacima”. Pored autora,
o knjizi su govorili dr. sc. Zdravko Dizdar
sa Instituta za povijest u Zagrebu i dr. Fahrudin Novalić. Osim toga, nakon akšamnamaza organizirana je promocija časopisa “Bosanska Sumejja”. U srijedu 26.
svibnja gostovala je hanuma Fata Orlović, svima poznati borac za pravdu i ljudsko dostojanstvo. U četvrtak 27. svibnja
doc. dr. Aziz ef. Hasanović održao je predavanje pod nazivom “Slovo o Srebrenici”. U kulturno-umjetničkom dijelu programa nastupio je istaknuti bošnjački i
hrvatski književnik Enes Kišević. U petak 28. svibnja, poslije džume-namaza,
organiziran je svečani ispraćaj učesnika
IV. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”.
Udruženje Bosanska familija
(BOSFAM)
Prva priredba u sklopu tjedna sjećanja
na Srebrenicu bila je tribina i izložba radne udruge žena Bosanska familija (BOSFAM). One rade, druže se, pomažu sebi i
drugima. Odbile su biti žrtve, organizirale se i izrađujući ćilime i druge upotrebne
predmete postale nadaleko poznate.
U inat uništavanju i razaranju brojnih
familija bosanske žene odlučile su stvoriti novu, veliku bosansku familiju sastavljenu doduše od ranjenih duša žena kojima je bila namijenjena sudbina napuštenih i potrebitih koje će za svoje preživljavanje morati pružiti ruku. Ali, hvala Svevišnjem, one su svoje ruke uposlile. Tkaju
bosanske ćilime. Prvo su to bili ćilimi sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Na
njima su upisana imena onih koji im nedostaju, a kojih nema. Na dirljiv način
upisana su imena muškaraca, mladića,
dječaka, mladih tek vjenčanih parova,
imena svih nastavnika škole...
Direktorica BOSFAM-a, gđa. Munira
(Beba) Hadžić, po struci profesorica matematike, ulaže puno napora u organiziranje i promoviranje rada BOSFAM-a. Ćilimi sjećanja nalaze se po cijelom svijetu.
U svom nadahnutom govoru istakla je
radnu terapiju kojom se pomaže mnogim
ženama. “Želimo biti dovoljno jaka nevladina organizacija da kroz informira-
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
nje, edukaciju i ekonomsko osnaživanje
podržimo žene kako bi one bile osposobljene da same odlučuju o sebi i svojoj
porodici, da budu informirane, da uče, da
zarađuju, da prevaziđu traume”, naglasila
je direktorica BOSFAM-a. U pratnji gospođe Munire bile su i vrijedne tkalje Zifa-hanuma Bumbulović i Zejna-hanuma
Avdić. Na tribini je naglašeno da porodicama žrtava genocida dugujemo pravdu,
a žrtvama sjećanje.
Svečanom programu, kao i otvorenju
izložbe, uz muftiju Ševka ef. Omerbašića,
prisustvovao je i zagrebački gradonačelnik
Zagreba Milan Bandić, koji je kao počasni
građanin Srebrenice, u znak zahvale za
svesrdnu podršku tome gradu i njegovim
građanima, od direktorice BOSFAM-a dobio rukom izrađenu tapiseriju sa simbolima Srebrenice. Viđeni gosti su bili i članovi Veleposlanstava Irana i Bosne i Hercegovine. Učenjem ulomaka iz Kur’ana i interpretacijom ilahija „Šehidi” i „Ej, ašici”,
te „Šehidskog rastanka” hafizi Jahja Abas
i Aziz Alili su, uz pratnju ansmbla „Semazen” iz Makedonije, izmamili suze na lica
mnogih prisutnih.
Holokaust nad Jevrejima i genocid
nad Bošnjacima
Knjigu doc. dr. Rasima Muratovića
“Holokaust nad Jevrejima i genocid nad
Bošnjacima”, u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Sarajevo, 2007.), predstavio
je dr. sc. Zdravko Dizdar sa Instituta za povijest u Zagrebu. Knjiga je strukturirana
tako da ima predgovor na početku, zatim
pet zasebnih tematskih poglavlja: Uvod,
Holokaust, Genocid nad Bošnjacima, Fenomenologija zla i Jedan scenarij za budućnost, koji čine kompaktnu cjelinu, te
rezime, bilješku o autoru, registar osobnih
imena i sadržaj na kraju (sveukupno 276
stranica). Ona je znanstvena sociološkopovijesna studija i prerađena istoimena
verzija njegove doktorske disertacije, koju
je autor obranio 2005. godine na Fakultetu
političkih nauka u Sarajevu.
Na početku je autorova poruka (s upitnicima na kraju rečenica): “MI više nikada
nećemo biti žrtve? ONI nikada više neće
biti dželati? VI nikada više nećete biti samo nijemi promatrači?” U predgovoru autor ističe da knjiga nije pisana ni dželatima
genocida, ni žrtvama genocida, ni svjedocima genocida nad Bošnjacima, već samo
javnosti kao mogućnost za učenje onima
koji žele učiti u odgovorima na glavna pitanja: “Kako se mogao dogoditi holokaust?”, “Kako se mogao dogoditi još jedan
genocid nad Bošnjacima?” i “Što učiniti
da se to ne dogodi ponovo?” Muratović
polazi od činjeničnog stanja i postavlja
prava pitanja, koja otvaraju probleme i
mogućnost iznalaženja njihovog rješavanja, služeći se analizom sadržaja, kao sociološkom i komparativnom metodom.
Upravo komparativnim prikazom autor je
htio istaknuti fenomen zla kako nad Jevrejima/Židovima, tako i nad Bošnjacima u
20. stoljeću u srcu “civilizirane” Europe.
U prvom uvodnom dijelu autor konstatira da je holokaust – nacistički genocid
nad Jevrejima/Židovima u Drugom svjetskom ratu, kao najteži oblik zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, odnio
šest milijuna života Židova (od 20 milijuna nacističkih žrtava). Zahvaljujući brojnim židovskim znanstvenicima, raznim
stručnjacima i volonterima koji požrtvovano, uporno, sustavno i trajno rade na istraživanju i čuvanju živih sjećanja na holokaust i zločine nad Jevrejima/Židovima te
njihovoj prezentaciji širom svijeta, holokaust nije ostao samo židovski, već je postao svjetski problem. Za razliku o toga
genocid nad Bošnjacima u BiH sve teže je
svjetski problem, jer su ga mnogi zlonamjerno u cilju prikrivanja i poricanja genocida, u krugovima bliskim počiniocima,
definirali kao “etničko čišćenje”, “građanski rat”, “vjerski sukob”, “komšijska svađa
– tuča”, “zaraćene strane” i slično.
Muratović ističe da je i tijekom Drugog svjetskog rata počinjen genocid nad
Bošnjacima u BiH sa 103.000 žrtava ili
8,1% od ukupne populacije. Genocid su
počinile četničke jedinice prema ciljevima
iz Instrukcije Draže Mihailovića od 20.
prosinca 1941. za “čišćenje prostora Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od
muslimanskog i katoličkog življa”. Zatim
konstatira kako je genocid nad Bošnjacima u BiH ponovljen tijekom agresije od
1991.-1995. gotovo po istom scenariju s
teškim gubicima od najmanje 140.000 ubijenih i nestalih, te 1,03 milijuna protjeranih i raseljenih lica. Autor konstatira prema raspoloživim dokumentima da korijeni
velikosrpske agresije na BiH i zločin genocida nad Bošnjacima traju preko dva
stoljeća. Zasnovani su na srpskoj i crnogorskoj ideologiji utemeljenoj na kosovskom mitu, koji su u osnovi nacistička ideologija uobličena u Njegošovom “Gorskom vijencu”, Garašaninovom “Načertaniju”, programu Stevana Moljevića, ideologiji i praksi Draže Mihailovića, do Memoranduma SANU, ideologije i prakse
Slobodana Miloševića, državnog i političkog vodstva Srbije (upravnog aparata, vojske, policije, KPS), te snažne podrške Srpske pravoslavne crkve, kulturnih krugova
(SANU, UPS), političkih stranaka, raznih
udruženja (četnika), itd.
Autor ističe kako ni holokaust nad Židovima, ni genocid nad Bošnjacima nisu
neka povijesna slučajnost – oni su se dogodili jer su neki ljudi željeli da se to dogodi, planirali su i izvršili planove, kada
su izabrali mogućnost u kojoj se to moglo
dogoditi. Sva iskustva holokausta i genocida nad Bošnjacima sadrže važne informacije o društvu. Oba genocida bili su
državni poduhvati koji su planirani i organizirani s vodećom ulogom birokratskih struktura u ostvarenju tih planova.
U drugom dijelu autor daje pokušaj
odgovora na pitanje kako je holokaust bio
moguć, pri čemu se poziva na znanstvene
autoritete Zygmunta Baumana i Stenleya
Miligrama. Bauman tvrdi da zlo genocida
i holokausta ne dolazi samo od discipliniranih ljudi u uniformama, tj. ljudi “obučenih” za ubijanje, već i od ljudi koji su,
prije no što su obukli uniforme, bili dobri
očevi svoje djece, prijatni muževi svojih
žena, pomagali drugima i slično. Zato se
Slijeva: Zdravko Dizdar, Rasim Muratović i Fahrudin Novalić
21
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
22
J
O
U
R
N
A
L
Bauman pita: “Što se to dešava u glavama
tih ljudi koji ulaze u ‘mašinu’ birokracije
potpuno se otuđujući od svog identiteta,
izvršavajući i najgnusnije zločine?” Kod
Miligrama kao rezultat istraživanja stoji
kako zločini nisu u velikoj mjeri uvjetovani karakterom ličnosti, nego odnosom
između vlasti i načina vladanja. Zlo i neljudskost više su rezultat socijalnih relacija. On pojašnjava kako “mašina birokracije” ima sasvim drugačije moralne
norme, a to su na prvom mjestu dužnost,
lojalnost i ideološki cilj kojem se svi pokoravaju. “Umijeće” činjenja zla, od hapšenja, zatvaranja, ubijanja i drugog, mora
se naučiti, kao i sve drugo. Tu se prije
svega rai o kompletnom preobražaju ličnosti i njenom usmjeravanju ka zadatom
cilju. Moralno je samo ono što vodi ka
ispunjenju cilja, a najviši moralni autoritet je onaj tko je na najvišoj točki piramide vlasti. Žrtve se moraju prvo satanizirati, oduzeti im ljudske atribute, zatim depersonalizirati kako bi se našlo kvaziopravdanje da se u tom slučaju ne ubijaju
ljudi, već okrutna, zvijerska i satanska bića u ljudskom obliku. Dehumanizirani
efekt, distanca, vrijeme i fizička barijera
neutraliziraju moralnu osjetljivost što su,
po Baumanu i Miligramu, ključni efekti
“umijeća ubijanja”.
U trećem, centralnom dijelu dr. Muratović razmatra genocid nad Bošnjacima u
svjetlu ekonomskih, nacionalnih, kulturnih i religioznih antagonizama, te daje
osnovne naznake razlika i sličnosti između židovskog holokausta i genocida nad
Bošnjacima. Autor pojašnjava kako se
genocid nad Bošnjacima odvijao u okviru
ničim izazvane agresije na jednu malu europsku zemlju. On nije bio posljedica rata, niti nus-pojava i efemerni efekt. Genocid je bio cilj i rezultat smišljenog i dugo
pripremanog plana o potpunom uništenju
Bošnjaka, a iza njega je stajala politika
koja ga je omogućila. Međunarodna zajednica je bila dužna spriječiti ga. Nitko
ne može tvrditi da nije znao što se dogodilo u BiH. Autor ističe kako su oba genocida (nad Jevrejima i Bošnjacima) bili
državni poduhvati, tj. da su planirani i organizirani poduhvati s vodećom ulogom
birokratskih struktura. Navodeći okolnosti pod kojima su vršeni zločini, opsade,
zatvaranja i genocid u BiH, autor ističe
veliku odgovornost međunarodne zajednice, koja nije smjela sebi dozvoliti “neutralnost” i, moglo bi se reći, infantilnost.
Infantilnost međunarodne zajednice i duboka podijeljenost Europe dozvolili su da
se fabrikuju razne kvaziteorije koje žrtvu
optužuju za agresora. Autor s gorčinom
ističe fenomen blaming the victim – optuživanje žrtve ili, bolje rečeno, blamaža
žrtve i prikazivanje agresora/dželata kao
žrtve, te razne vidove falsificiranja činjenica i zamjene teza, kao što su: Bošnjaci
su počeli rat, sami sebe granatiraju, poricanje opsade gradova, stvaranje logora,
silovanja, pljačkanja i dr.
U četvrtom dijelu autor razmatra psihološko-sociološki fenomen zla, kao popratnom pojavom ljudskog društva. Analizira tipove zla (demonsko, instrumentalno/radikalno, idealističko i glupo zlo),
te zaključuje kako je zlo preplavilo svijet.
U petom dijelu autor smatra da pored
svega onoga što nam se desilo treba da
izražava jednu realnu nadu u bolje sutra.
Iznosi mogući scenarij njemačkog filozofa Jűrgena Habermansa, koji smatra da bi
se razvoj civilizacije mogao kretati putem
globalnog svjetskog poretka ili koegzistencije demokracije i civilnog društva.
On globalizaciju shvaća kao komunikaciju između različitih kultura, što je po njemu brana sukobu civilizacija o čemu kao
temi na svoj način govori Samuel P. Huntington. Autor na kraju zaključuje da dijalog kultura, demokratizacija i stvaranje
civilnog društva nemaju alternativu.
Bosanska Sumejja
Časopis „Bosanska Sumejja”, bosansko-hercegovački magazin za ženu i porodicu, predstavili su prof. Meliha Terzić,
glavna i odgovorna urednica i Asima Tulumović, suradnica „Sumejje”. Prvo pitanje postavljeno promotoricama „Bosanske Sumejje” bilo je: „Kakva je veza
‚Sumejje’ sa Srebrenicom?” – što je trebalo dati i odgovor na pitanje: kako se
Sumejja uklapa u tematski tjedan posvećen Srebrenici u organizaciji Vijeća žena
u Islamskom centru? „Bosanska Sumejja” ima stalne rubrike u kojima kroz kratke biografije predstavlja žene Srebrenice
koje su izgubile svoje najmilije u Srebrenici, i to objavljuje na prvoj stranici. Na
zadnjoj stranici je rezervirano mjesto za
kratku biografiju žena šehida. Čuvanje od
zaborava na jedan nenasilan način je možda najtočniji opis ovog časopisa.
Iako je te večeri posjećenost bila prilično slaba, radi predavanja održanog prije
akšam-namaza, puno se toga reklo što je
trebalo čuti. Osim toga, „Sumejja” je
obilježila svoju desetogodišnjicu aktivnog rada programom posvećenim ženama Srebrenice. „Bosanska Sumejja” izlazi od 2001. godine i do sada je izašlo 35
brojeva. Trenutno izlazi u tiražu od 4.500
primjeraka, a sadrži dvadesetak redovnih
rubrika. Islamske teme ostvaruju se u rubrici Putokazi; rubrike Intervju i Portret
posvećene su značajnim ženama u Bosni
i svijetu; rubrika Baština ukazuje na osobitosti našeg kulturnog identiteta; u rubrici Odgoj prate se suvremene odgojne metode. „Bosanska Sumejja” podvlači islamske etičke norme; rubrike Zdravlje,
Njega, Ishrana, Stil i Putokazi pretendiraju na to da obraćajući se čitatelju utječu
kvalitetno na njegov duhovni svijet, pomažu u organiziranju porodice i u svim
fazama odgoja djece, olakšaju u zdravstvenom prosvjećivanju, zapravo, da budu korisni porodični servis.
U časopisu izlazi podlistak za djecu
Ammar, koji se obraća malom čitaocu,
imajući u vidu njegovu znatiželju i želju
za igrom, ali i potrebu da ga se nenametljivo, a efikasno uči onome što je istinski
vrijedno, pa da se i tako asistira njegovim
roditeljima u pravilnom odgoju. U dvadeset trećem broju otvoren je i dodatak Mladi mladima. „‚Bosanska Sumejja’ jedino
ne nastoji biti zabavni magazin, ne juri za
senzacijama, ne ide ni u surovi ring dnevne politike. Toga svega ionako ima previše oko nas, naročito bezočnog, neukusnog razgolićavanja tuđih života i intima,
previše jeftine zabave, a kič se uvukao u
sve pore našeg života”, istaknula je glavna urednica Meliha Terzić.
Obraćanje Fate Orlović
Hanumu Fatu Orlović nije potrebno
posebno predstavljati, za nju svi znaju. To
se vidjelo po prepunoj dvorani i po načinu
kako je bila pozdravljena dok je dolazila
na binu. Auditorij ju je ustavši, pozdravio
burnim pljeskom. Mnogi su očekivali sitnu i skromnu staricu, onako kako inače
zamišljamo nane, ali sve nas je iznenadila
čvrsta, odlučna i bistra žena koja je jasno i
glasno ispričala povijest svog problema s
entitetom koji je mislio da će ona biti laka
meta. Nakon povratka u Konjević polje, u
svojem dvorištu, pred svojom kućom zatekla je novosagrađenu pravoslavnu crkvu.
Ona traži da se crkva iz njenog dvorišta
ukloni, i to da je uklone oni koju su je sagradili. Najmoćniji čovjek u entitetu joj je
nudio velik novac da iseli iz svoje kuće i
ostavi crkvu tu gdje je, ali ona nije pristala.
Sve je to nana Fata ispričala jasno i glasno.
Svoje povratničke probleme imaju mnogi
u Bosni, mnogi se zbog njih nisu ni pokušali vratiti. Imala bi i nana Fata kome otići,
ali želi živjeti u svojoj kući. I taj stav, taj
nedostatak straha i skanjivanja pred silnicima, to je ono što je čini osobitom, to je
ono čemu se divimo. Dok nas je kroz svoju
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
priču i nasmijala, nije odolila dati neke savjete roditeljima i pohvaliti mlade. O Fati
Orlović već postoji pjesma. Razgovor s
njom je nadahnuto vodila muallima Lamija Alili i kada joj je na kraju kao hediju
poklonila drvenu tacnu s ugraviranom Zagrebačkom džamijom, nana Fata joj se zahvalila riječima: “Eh, hvala vam, živi bili,
neka mi netko u kuću unese džamiju!”
Po završetku programa svi su htjeli
fotografirati s njom, na što je strpljivo
pristajala. Svi su željeli fotografiju sa ženom herojem.
Slovo o Srebrenici
Doc. dr. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata za vjerska,
prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja
na početku obraćanja prisutnima je rekao
da je Srebrenica simbol bosanskog otpora, ali i bosanske tuge. Odlučio je uzeti
aktivno učešće u obilježavanju genocida
u Srebrenici u znak potpore ovakvim manifestacijama, te želje da se ostvari kontinuitet u onome što mora postati savjest
bošnjačkog naroda. “Naziv tribine je
‘Slovo o Srebrenici’. Ja bih rekao slovo
gorčine, slovo tuge, slovo usamljenosti i
nepovjerenja, slovo beznađa, ali i nade.
Zar nije gorčina kada pročitate da je
30.000 naših majki silovano tokom rata u
Bosni i Hercegovini? Zar nije gorčina jer
je 1.200 naših džamija porušeno? Zar nije
gorčina jer je preko milijun Bošnjaka raseljeno i iseljeno? Zar nije gorčina – toliki invalidi, toliki šehidi, tolika djeca, majke i sestre bez očeva, muževa i roditelja?
To je ujedno i slovo tuge. Ali Srebrenica
je slovo usamljenosti jer ih je u najtežim
trenucima izdala vlastita država, izdala ih
je međunarodna zajednica. Srebreničanin
više nikada nikome ne može vjerovati”,
naglasio je Hasanović.
U Srebrenici vlada jedno veliko nepovjerenje, naročito kada se radi o povratku
u grad u kojemu je preko 85% muškog
stanovnštva pobijeno. Ostatak od 10% su
invalidi, dok je samo 5% uspjelo sačuvati
sve vitalne funkcije da ih se može smatrati normalnima. “To je nešto što me zabrinjava, a i sve one koji razmišljaju o Srebrenici. Ima još zabrinjavajućih stvari
koja se dešavaju. Genocid se nastavlja,
genocid nije stao. Suicid je, nažalost, sve
prisutniji kod preživjelih Srebreničana.
Svakodnevno smo u prilici da pokopavamo one koji izvršavaju suicid jer su mjesec-dva nakon prelaska na oslobođenu
teritoriju postali psihički neuračunljivi.
Istovremeno, u Bosni i Hercegovini postoji agresija zaborava. Tako se niti u jed-
Doc. dr. Aziz ef. Hasanović
nom školskom udžbeniku, niti u jednom
službenom državnom aparatu ne smije jasno govoriti o Srebrenici iz straha kako će
se to protumačiti. Ono što je gore od svega toga je što počinitelj genocida ne priznaje genocid, a nepriznavanje genocida
je genocid”, rekao je Hasanović i dodao
da srpski predstavnici svaki trenutak, javni nastup i medij koriste kako bi rekli da
u Srebrenici nije bilo genocida.
Druga zabrinjavajuća pojava je što
unutar bošnjačkog političkog korpusa nema jasnog stava i politike o Srebrenici,
već se politizira s kostima i tijelima nestalih žrtava. Tako se npr. dva puta prekida
sastanak Odbora za pokop jer se ne mogu
dogovoriti koja će stranka dominirati ceremonijom pokapanja u Potočarima, tko
će predvoditi Marš ljubavi i mira iz Tuzle
za Srebrenicu, kakve oznake će se nositi i
slično. “Umjesto da se bore da Srebrenica
ima poseban status, barem kao što ima
Brčko, da bude Distrikt. 8.372 šehida koja su u jednom danu nestala u Potočarima
to zaslužuju. Umjesto da to bude osnova
za borbu i ujedini sve naše političke aktere u Bosni i Hercegovini, nažalost oni se
bore čija će zastava krenuti na čelu kolone Marša ljubavi i mira. To su stvari koje
u srce vrijeđaju. Boli nas i što nemamo
svojih heroja, ali imamo, nažalost, političke poltrone”, rekao je Hasanović.
U tom smislu pohvalio je napore
Medžlisa Islamske zajednice Zagreb,
Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj,
Vijeća žena Islamskog centra Zagreb i
Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
grada Zagreba. Mešihat je kupio auto za
Medžlis u Srebrenici, uzdržava jednog
imama i intenzivno radi na jačanju infrastrukture u Srebrenici. U više navrata su
organizirani humanitarni konvoji, a konvoj mladih “Da se nikad ne zaboravi”,
četvrti po redu, zaslužuje svaku pohvalu.
Hasanović je rekao da je ovakav vid sjećanja na Srebrenicu, kao i izložba i okrugli stolovi, koje je organiziralo Vijeće
bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba u proteklom periodu velika stvar i
moralna potpora Srebreničanima da nisu
sami. To je slovo nade, a nada su i sljedeće kur’anske riječi: “I ne recite za one
koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate.” (El-Bekara, 154).
“Sve ovo što činimo radimo s ciljem
osvješćavanja našeg naroda da znaju s kime imamo posla. Svoju djecu, ako im ne
daju da se uče kroz škole, trebamo učiti u
našim porodicama. Srebrenica se desila na
sramotu čitave Europe u 20. stoljeću na
najsvirepiji mogući način. Jame i identificikacije tijela najbolje govore. Stravične
prizore bilježi tim za identifikaciju”, rekao
je Hasanović i zaključio da je i ovo vrsta
borbe – širiti istinu, jer ako je mi nećemo
širiti, onda od koga to možemo tražiti.
U kulturno-umjetničkom dijelu programa Enes Kišević, pjesnik koji Bosnu i
Hercegovinu osjeća svim svojim bićem, s
njom plače, s njom se smije, zaustavio je
dah svojim stihovima koji nepogrešivo
pogađaju u srce. U trenu je opjevao tkalje
ćilima i utkao u njihova i naša sjećanja
još jednu zlatnu nit.
23
Ispraćaj konvoja “Da se nikad ne
zaboravi”
IV. Konvoj “Da se nikad ne zaboravi”
krenuo je put Srebrenice u petak, 28.
svibnja 2010. ispred Islamskog kulturnog
centra u Zagrebu nakon klanjanja džumenamaza i prigodnih obraćanja uzvanika u
prepunoj Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”.
Obraćajući se učesnicima konvoja
doc. dr. Aziz ef. Hasanović je rekao da
odlazak u Srebrenicu nema obilježje turističkog putovanja, jer idu u susret i zagrljaj 8.372 šehida koji su u srpnju 1995.
godine genocidno uništeni u mjestu Potočari. To mjesto je danas najveće stratište
ubijenih muslimana u Europi – samo zato
što su muslimani. Naglasio je da čvrsto
vjerujemo u kur’ansku odredbu: “I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su.’ Ne, oni su živi, ali vi to
ne osjećate.”
Odlaskom u Potočare želi se postići nekoliko ciljeva: odati poštovanje svim žrtvama genocida koji se dogodio na tim prostorima, što će se učiniti najdostojanstvenije
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
24
J
O
U
R
N
A
L
sukladno islamskim propisima; podijeliti
bol i tugu s njihovim obiteljima, koji će se
priključiti kovoju u Potočarima; dat će se
moralna potpora održivom povratku u Srebrenicu, Bratunac i Podrinje koje je vrlo
slabo; prenijet će se pouka da se nikad ne
zaboravi genocid koji je načinjen muslimanima, Bošnjacima u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini; družit će se s preživjelim
Srebreničanima i čuti njihove probleme na
svim razinama – od običnih ljudi do vjerskih, političkih i kulturnih predstavnika
muslimana Srebrenice; na tom krvavom
mjestu zamoliti Boga da nam pomogne u
plasiranju želje koju šaljemo cijelom svijetu, a ona glasi: “Da se nikada, nikome i nigdje ne dogodi Srebrenica.”
“Da bismo realizirali sve što želimo
neophodno je pokazati vrhunski nivo dostojanstva i svega drugoga što zaslužuju
žrtve. Niti jedan naš postupak ne smije povrijediti žrtvu, ali ni one koji tamo žive.
Emocije koje naviru u tom trenutku moraju biti savladane i naši postupci moraju
biti kontrolirani razumom. Svojim ponašanjem ne smijemo otežati život muslimana
Srebrenice. To bi bilo suprotno našim zadanim ciljevima. Najmanji incident nije
dobro došao”, naglasio je Hasanović.
Istaknuo je da je za ovogodišnji, četvrti
po redu Konvoj “Da se nikad ne zaboravi”
pokazan veliki interes. Konvoj sačinjava
preko 500 putnika smještenih u 11 autobusa
iz cijele Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. U organiziranju konvoja ujedinile su se sve bošnjačke asocijacije i Islamska
zajednica u Republici Hrvatskoj, predvođene Vijećem bošnjačke nacionalne manjine i
pod pokroviteljstvom Grada Zagreba.
Strukturu konvoja čine mladi, a njima se
priključuju aktivisti bošnjačkih asocijacija
predvođeni s nekolicinom imama iz Hrvatske. U konvoju su i dva odjeljenja Zagrebačke medrese sa svojim profesorima, te
jedan autobus Crvenog križa Hrvatske. Posebnu dimenziju ovom konvoju daju mladi
drugih nacionalnih i vjerskih pripadnosti,
čime konvoj ima dimenziju multinacionalnog i multivjerskog. Prepoznajući značaj
ovoga konvoja Grad Zagreb se maksimalno
uključio u njegovu realizaciju, što potvrđuje činjenica da je zagrebački gradonačelnik
Milan Bandić došao ispratiti sudionike konvoja. “Srebrenica i Srebreničani prepoznaju
u njemu iskrenog prijatelja i ponosni smo
na činjenicu da je Skupština općine Srebrenica dodijelila gospodinu Bandiću Povelju
počasnog građanina Srebrenice, a koju je
on preuzeo u Srebrenici 10. srpnja 2009.
godine. Naš uvaženi muftija je s nama s ciljem da nam poželi sretan i hairli put i svojim prisustvom posvjedoči opredjeljenje
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić
Islamske zajednice za realizacijom ovakvih
i sličnih programa. Mešihat Islamske zajednice čini ogromne napore u jačanju infrastrukture Islamske zajednice u Srebrenici
preuzimajući jednog imama i jedan džemat
na stalnu skrb”, rekao je doc. dr. Aziz ef.
Hasanović.
Salih Demirović se u ime mladih Bošnjaka Hrvatske obratio učesnicima konvoja. Pozdravio je inicijativu da se pokrene
ovakav konvoj koji se održava već četiri
godine zaredom, te se zahvalio Vijeću
bošnjačke nacionalne manjine grada Zagreba i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. “Ljudi kažu da vrijeme liječi sve rane. Srebrenica je rana koju mi ne
smijemo dopustiti da zacijeli vremenom.
Jer ako to dopustimo, baš to vrijeme će pokazati suprotno od onoga što mi želimo.
Ovo je prvenstveno poruka mladima jer
ovaj konvoj i ovakva Srebrenica će njima
ostati u amanet”, rekao je Demirović.
U nastavku govora s prisutnima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić” podijelio je svoje dojmove s prošlogodišnjeg
posjeta Srebrenici. “Cijelo putovanje od
Tuzle je bilo kao putovanje u nepoznato puno očekivanja. Psihički pripremljen kao da
sam gledaš neki strašni horor film – i baš će
se sad nešto desiti, pa te ništa ne može izne-
Ispraćaj konvoja “Da se nikad ne zaboravi”
naditi. Sve si to već vidio na televiziji, pročitao u tisku, pa to znaš... Međutim, ono što
ćete tamo doživjeti nadilazi sva vaša očekivanja. Stajati u hangaru gdje su ljudi bili
mučeni, prolaziti poljima gdje su se kretale
kolone ljudi u vapaju spasa, prolaziti pokraj
guste šume koja je nekima bila nada, spas, a
nekima samo očiti mamac spasa. I na kraju
pokušati pročitati sva ta imena. Začudo, ne
izgovaraš ih teško, samo ih želiš sve što prije pročitati, ali jednostavno imaš osjećaj da
čitaš jedno te isto ime non-stop. Kako to?
Jedna kolona nikako da se promijeni. 130
imena jedne porodice izmjenjivalo se u
5-minutnom čitanju. Uglavnom muškarci”,
rekao je Demirović. Naglasio je poražavajuću činjenicu da bošnjačka djeca u školi
uče srpski jezik i srpsku povijest. Međutim,
postoji jedna fascinantna stvar, a to je da se
ljudi vraćaju u Srebrenicu. Neki se vraćaju
jer nemaju drugog izaza, a neki iz bosanskog inata. “Ti ljudi danas brane Bosnu i
Hercegovinu kakva je nekad bila i kakva bi
trebala biti. Zato neka u nama proradi taj
inat svaki put kad mislimo trebamo li ići
konvojem jer smo prošle godine već bili”,
rekao je Demirović. Na kraju govora predložio je da se u narednim godinama organizira konvoj koji će spojiti dva grada mučenika: Vukovar i Srebrenicu, te na taj način
poruke konvoja dići još na veći nivo. “Mislim da svi mi sa ovih prostora, ako osjećamo isto, dugujemo tim gradovima”, zaključio je Salih Demirović.
Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik je rekao da je prije 15 godina pred očima cijelog slobodoljubivog svijeta, u vremenu kada je zatajila europska uljudba, razularena velikosrpska soldateska, bez ratne
časti i ljudskog dostojanstva, a vođena mržnjom i pomračenim umom, izvršila u Srebrenici najveći genocid u Europi. “Od tog
momenta Srebrenica je za civilizirani svijet
simbol nevino stradalih, genocidno stratište
koje u našoj kolektivnoj memoriji i svakoj
pravno uređenoj državi po božjim i ljudskim zakonima vapi za pravednošću i istinoljubivošću. Vapi za pravednom kaznom
naredbodavaca i njihovih izvršitelja. Dok
ruka pravde ne stigne zločince, sve dotle
dok, kako kaže Poslanikov hadis 795, propašće i na velikom gubitku bit će čovjek u
čijem srcu nema ljubavi za druge ljude. Zato se i mi iz Zagreba, u mislima na Srebrenicu, priključujemo memorijalnoj koloni
naših prijatelja iz Hrvatske, Slovenije i Austrije – da se u tišini poklonimo pred tisućama mezara i obavežemo našu moralnu savjest da se nikada ne zaboravi”, rekao je
gradonačelnik Bandić na ispraćaju učesnika
IV. Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”. q
Azra Omanović i Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
IV. Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” – izvještaj
Tradicionalni posjet Srebrenici
U noći sa subote na nedjelju, 29. na 30.
svibnja 2010. oko 03.00 sati ujutro vratio se
u Hrvatsku IV. Konvoj mladih Bošnjaka
Republike Hrvatske i njihovih prijatelja
“Da se nikad ne zaboravi”. U ovogodišnjem konvoju “Da se nikad ne zaboravi” iz
Hrvatske je učestvovalo 11 autobusa sudionika iz raznih struktura i brojnih regija, pa
su tako s konvojem krenuli i njemu se priključili sudionici iz Dubrovnika, Rijeke,
cijele Istre, Karlovca i Maljevca, Vojnića i
Cetingrada, Osijeka, Slavonskog Broda,
Gunje, Koprivnice, Vinkovaca i Orašja,
kao i 30-ak predstavnika Hrvatskog Crvenog križa. Također, s konvojem su krenuli i
predstavnici brojnih kulturno-umjetničkih
društava – KUD “Jeteliček” Češke besede
iz Zagreba, BKUD “Sevdah” iz Zagreba,
BKUD “Ljiljan” iz Drenovaca, zbor “Azizije” iz Orašja, KUD “Dragutin Domjanić”
iz Adamoveca i KUD “Branko Radičević”
iz Darde, zatim predstavnici/predstavnice
Vijeća žena Zagreb, Zagrebačke medrese
“Dr. Ahmed Smajlović” iz Zagreba, dvanaest profesorica i profesora povijesti i geografije iz srednjih škola u gradu Zagrebu,
studenti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu te brojni drugi učesnici. Konvoju
su se priključili i mladi iz Slovenije i Bosne
i Hercegovine.
Ovogodišnji konvoj svojim konceptom
i programskim sadržajem na sve prisutne je
ostavio dubok i nadasve kvalitetan dojam.
Konvoj je po polasku iz Zagreba uspješno
stigao u Tuzlu 28. svibnja oko 23.00 sati, u
Behram-begovu medresu, gdje smo vrlo lijepo primljeni. Tu su se sudionici udobno
smjestili, zahvaljujući i ove godine gostoprimstvu koje nam je ukazano od strane
gospodina Mehmedalije Čamdića, direktora Behram-begove Medrese te medresanata, kroz vrlo kvalitetnu organizaciju. Nakon
sabah namaza i potom doručka u Behrambegovoj medresi konvoj je krenuo za Potočare. U Potočarima, gdje je odana počast
žrtvama srebreničkog genocida u Memorijalnom centru Potočari, prethodno je i po
dolasku Konvoja sudionike srdačno pozdravio gradonačelnik Srebrenice gospodin
Osman Suljić. U Potočarima je organiziran
vrlo kvalitetan program za sve sudionike
konvoja te je održan sastanak sa studentima
Srebrenice, članicama Udruženja “Majke
Srebrenice”, srebreničkim gradonačelnikom Srebrenice Osmanom Suljićem, pot-
predsjednikom Skupštine Opštine Srebrenica Zulfom Salihovićem te njihovom delegacijom. Za svaki od sastanaka prethodno
su određeni članovi delegacije iz konvoja.
Sastanci su održani u prostorijama Memorijalnog centra u Potočarima, točnije u prostorima nekadašnje Tvornice akumulatora
u Srebrenici, svojevremeno UN-ove baze, a
kasnije logora za zarobljene civile Bošnjake, koji su odatle odvedeni i masovno ubijani prilikom pokolja u Srebrenici u srpnju
1995. godine.
U nekadašnjoj Tvornici akumulatora,
koja je tada 1995. bila zaštićena UN-ova
baza, napravljen je i osvrt kroz pregled događanja 11.07.1995. za sve prisutne te je u
predviđenom prostoru i Spomen-sobi (u
okviru ovog kompleksa, koji se treba proglasiti Spomen-obilježjem) prikazana projekcija potresnog filma o o stradanjima u
Srebrenici 1995. godine. Oko 12.30 uslijedio je vjerski program. I ove godine u okviru programa Konvoja “Da se nikad ne zaboravi” u Srebrenici je održana misa, koju
je održao fratar Martin Antunović za sve
sudionike konvoja katoličke vjeroispovijesti, dok je u Potočarima održan vjerski dio
programa za sudionike konvoja islamske
vjeroispovjesti. Također smo vrlo lijepo dočekani i od strane Damira ef. Peštalića,
glavnom imama srebreničkog. Nakon vjerskog programa uslijedio je ručak za sve sudionike, organiziran u nekoliko restorana u
Srebrenici i Potočarima, a nakon ručka uslijedio je kulturno-umjetnički program u Domu kulture Srebrenica. Na početku je oko
15.00 sati prikazana projekcija filma “Mostar United” za sve zainteresirane sudionike
u konvoju. Dojmovi sudionika konvoja o
odabranom filmu koji je prikazan također
su vrlo duboki i kvalitetni, a čemu su sami
sudionici kasnije posvjedočili i dali osvrte.
Uslijedio je defile kulturno-umjetničkih
društava kroz centar Srebrenice, a koja su
na ovaj dan svojim nastupom uveličavala
manifestaciju “Dani Srebrenice 2010.”
Kulturno-umjetnički program nastavljen je
nastupom kulturno-umjetničkih društava u
Domu kulture. Sa naše strane i u okviru
konvoja prisustvovala su brojna, već nabrojana kulturno-umjetnička društva iz Zagreba, Drenovaca, Orašja, Adamoveca i Darde, kao i samostalni nastup akademskog
muzičara, harmonikaša koji osvojio brojne
nagrade na europskoj razini, Samira Nurkića. Oko 19.00 sati nastavljen je put konvoja
“Da se nikad ne zaboravi” za Kalesiju. U
Kalesiji kulturno-umjetnička društva u
sklopu konvoja nastupila su u okviru programa organiziranog na centralnom trgu u
Kalesiji povodom Dana općine Kalesija.
Tom prigodom je ostvaren još jedan kontakt s općinskim strukturama Kalesije. Oko
22.00 sati konvoj je krenuo na svom putu
natrag za Zagreb i ostala središta u Republici Hrvatskoj.
Pred sam polazak IV. Konvoja “Da se
nikad ne zaboravi”, isti je tijekom organiziranog ispraćaja u Islamskom centru Zagreb
pozdravio uvaženi muftija Ševko ef. Omerbašić, gradonačelnik grada Zagreba gdin.
Milan Bandić, potpredsjednik Skupštine Zagrebačke županije gdin. Josip Sesan (sudionik u konvoju), dr. sc. Aziz ef. Hasanović,
Adnan Demirović, ispred Mladih Bošnjaka
grada Zagreba te mr. sc. Ekrem Bećirović,
predsjedenik Vijeća bošnjačke nacionalne
manjine Grada Zagreba. Skup su i ispraćaj
konvoja svojim prisustvom uveličali i predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba
Boris Šprem, gradonačelnik Velike Gorice
Stjepan Barišić, vijećnica Skupštine Zagrebačke županije Mirjana Matušić-Pišul (sudionica u Konvoju), te mnogi drugi uvaženi
gosti. Njegova ekscelencija, ambasador BiH
u Republici Hrvatskoj gdin. Vladimir Raspudić sa svojom delegacijom, također je prisustvom ispraćaju konvoja dao bitan doprinos njegovom značaju. Ovim putem se zahvaljujemo svima koji su svojim prisustvom
pri ispraćaju doprinijeli širenju i shvaćanju
važnosti i značaja ovoga projekta. Vijeće
bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba ove godine je već četvrti put uspješno
realiziralo Konvoj “Da se nikad ne zaboravi”, uz pomoć i zajedno sa svim nama dragim suradnicima, koji su nam dali moralnu
potporu i podršku u aktivnostima.
De nikad više i nikome ne ponovi Srebrenica... q
Emir Akšamija
25
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Međunarodna izložba fotografija “Pokažimo svijetu ljepote Une”
Krajiška ljepotica
26
J
O
U
R
N
A
L
Fotografi iz više zemalja Europe već
nekoliko godina pohode Unu i fotografije u
elektronskoj verziji šalju širom svijeta, te
organiziraju izložbe, a sve pod nazivom
“Pokažimo svijetu ljepote Une”. Međutim,
oni koji bi trebali poduprijeti sve ovo ostaju
gluhi i slijepi, pa se jasno vidi da su za turizam, ekologiju, kulturu, uglavnom imenovani podobni, a ne sposobni. Unatoč tome
manifestacija se odvija i jača iz godine u
godinu, uglavnom entuzijazmom i novcem
fotografa, što je presedan u svijetu.
Nakon fotosusreta na Uni i izložbe u Bihaću, povodom Dana Unsko-sanskog kantona i rijeke Une u Zagrebu je 28. svibnja
2010. otvorena međunarodna izložba fotografija pod radnim nazivom fotosusreta na
Uni “Pokažimo svijetu ljepote Une”. I zaista, fotografi iz Hrvatske, Slovenije i Bosne
i Hercegovine potrudili su se da na najbolji
mogući način kroz umjetničku fotografiju
pokažu svaki zanimljiv detalj Une, lagano
uzvodno, od Bosanske Otoke, preko Bosanske Krupe, Bihaća, Ripča, Orašca, Kulen Vakufa... do Martin Broda, prestaviviši
se tako sa 100 fotografija A3 formata. Prekrasan prostor Galerije Bošnjačke nacionalni zajednice Hrvatske u Ilici 54 dao je mogućnost velikog opusa 28 fotografa, od kojih su iz Unsko-sanskog kantona izlagali i
Nedžib Vučelj i Edita Ibukić.
Prilikom otvaranja izložbe, galerija je
bila prepuna ljubitelja fotografije. Prisutnima se najprije obratio predstavnik BNZH,
Mujaga Mehić, koji je istakao spremnost za
dalju saradnju. Predsjednik “Infokulta”
Nedžib Vučelj, inače tvorac i realitaor ove
ideje i organizator fotosusreta na Uni, istakao je da je jedan od ciljeva da se nakon
fotosusreta obavezno organiziraju izložbe,
te da fotografi pomno biraju i slažu svoje
fotografije, kako bi polako ali sigurno pripremili i izdali fotomonografiju ove ljepotice, te uputili zajedničku kandidaturu da Una
bude pod zaštitom UNESCO-a.
Ljiljana Dolenc iz Zagreba, inače stalna, učesnica fotosusreta govorila je o ljepotama Une, duševnom zadovoljstvu fotografa, te pozvala sve one koji vole lijepu
prirodu i lijepe rijeke da obavezno posjete
Unu i Krajinu i na bilo koji način zabilježe
sve te ljepote i pokažu svijetu, a oni koji
jednom vide i dođu, doći će uvijek.
O Uni, njenoj ljepoti, te njenoj zaštiti,
uz veliku zahvalnost fotografima, govorio
Sa otvaranja izložbe u prostorijama BNZH
je savjetnik ministra za okoliš i turizam Federacije Bosne i Hercegovine, Tomislav
Lukić, koji je i otvorio ovu prekrasnu izložbu fotografija sa inspiracijom ljepotice Une.
Prilikom otvaranja izložbe, predsjednik
“Infokulta”, Nedžib Vučelj, uručio je zahvalnice svim učenicima izložbe, plakete
onima koji već su već četiri godine učesnici
fotosureta, te priznanja za odličnu suradnju
na kulturnom planu Bošnjačkoj nacionalnoj
zajednici Hrvatske i Kulturnom društvu
Bošnjaka Hrvatske “Preporod” iz Zagreba,
te pročitao telegram čestitku načelnika Općine Bihać, Hamdije Lipovače, koji je uz
čestitke za otvaranje izložbe nadahnuto pisao o Uni, te se zahvalio svima onima koji
niz godine na najbolji mogući način kroz
fotografije i video zapise, te druge medije
pokazuju svijetu ljepote Une.
Sa svojim fotografijama na izložbi su
učestvovali: Patricija i Marijan Vučiić iz Lovrana, Ksenija i Željko Juras i Antonija Matić iz Slatine, Alma i Besim Mujezinović iz
Petrinje, Nataša Obad iz Siska, Rasim Atajić
iz Ljubljane, Nada Al Younis, Đitka i Nenad
Bartolović i Milenko Brezovac iz Pule, Ana
Čikoš, Željko Hrsan, Srećko Štruk, Iva Dujmović, Irena i Cvetko Pilaš, Ljiljana Cviljak,
Marina Đanić, Ljiljana Dolanec, Željko Kustec, Dunja Kolar, Davorka Trbojević i Bobo
Poslek iz Zagreba, Edita Ibukić iz Bihaća i
Nedžib Vučelj iz Bužima.
Zanimljivo je da izložbu “Pokažimo
svijetu ljepote Une” traže i u Puli i Rijeci,
ali da iz financijskih razloga neće tamo
biti izložena, što je prava šteta. Nadležni
očito nemaju sluha za ovakve stvari. Bila
bi ovo odlična izložba na primorju, gdje
bi i stranci iz cijelog svijeta mogli da vide
ljepote Une, ali trebaće još mnogo Une
proteći da neki shvate da ovakve manifestacije treba pomoći na sve moguće načine, a ne nikako, kako je to sada slučaj,
gdje samo zahvaljujući entuzijastima uspijeva jedna ovako dobra izložba.
Sluh nadležnih je bez okusa,
mirisa, vida, duše...
Red je da vam ispričamo našu priču o
svemu što radimo, jer ćete nakon iščitavanja možda nekome reći što to radimo i kako
radimo, pa i uputiti kritike i samokritike, jer
je to jedini način da nam se pozitivno pridružite. Naime, još prije 5 godina sam počeo izlagati fotografije Une putem interneta
na jednoj maloj galeriji www.fotogalerija.
net. Kada su to fotografi vidjeli poželjeli su
doći i fotografirati Unu, ali bi im trebao neko tko bi im sve to organizirao i bio vodič.
Ne leži vraže, obradovao sam se kao nikada
do tada, jer sam znao što to i koliko to znači
Uni, Krajini, Bosni i Hercegovini i svim našim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta, pa sam odmah prihvatio da na Uni organiziram fotosusrete fotografa iz više zemalja Europe, pa čak veoma brzo fotosusretima dao naziv “Pokažimo svijetu ljepote
Une”, kako bih na taj način svima sa jednom rečenicom kazao puno toga.
Vlast će to jedva dočekati, a i biznismeni i napraviću čudo od manifestacije,
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
pomislih, i latih se posla. Napisao sam puno zahtjeva nadležnima od općinskih načelnika do nadležnih kantonalnih i federalnih ministarstava, ali svi mi rekoše da ne
mogu pomoći, te da trebam registrirati nekakvu udrugu i onda će sve biti uredu. No,
kako sam čovjek od riječi i obraza, poznajem sebe jako dobro, prihvatio sam se posla i o svom trošku organizirao fotosusrete,
pa čak za fotografe organizirao i domaće
ručkove, jer za platiti nisam imao.
I tako veoma uspješno prođoše prvi
fotosusreti i prva zajednička izložba fotografija Une, istina, ja dobro na gubitku,
ali ostao obraz i riječ nije pogažena, a velim, kad osnujem Udrugu, onda će za narednu godinu biti razumijevanja od nadležnih što ja to radim, pa će se i to namiriti nekako, nije vlast uš.
I oformih ja udrugu za informiranje, kulturu i turizam “Infokult”, uradih programe,
projekte, aplikacije, zahtjeve i sve što treba
našim dragim vlastima, jer oni su pametni
pa traže sve po zakonu. Uputih ja to na sve
relevantne adrese, ministarstvima, pa čak i
načelnicima općina, ali osim što sam potrošio vrijeme za programe i novac za poštarine
i printanje, ništa drugo ne dobih. Načelnici
općina su po napamet naučenom obrazloženju odgovorili kako izražavaju žaljenje, rado bi to oni pomogli, ali para nema, a slični
odgovori su došli od ministarstava. Ma dobro, mislim ja, imamo mi biznismena kud
god okreneš. Mnogi su profitirali u ratu,
mnogi u miru, a mnogi nam putem PDV-a
koga utaje prazne lično naše džepove, pa će
eto makar oni pomoći, jer Bože moj, to je
najbolja reklama svijetu, a i kad mi pokažemo svijetu ljepote Une i Krajine, eto nam
turista, pa će svako imati nekakve fajde. E
da naši biznismeni nisu mačiji kašalj najbolje pokazuje njihova priča kad nešto tražite,
kod svih ista, kako teško rade i zarađuju,
uglavnom svi u gubitku, a prave vile i kupuju najskupocjenija auta, te da svaki dan iziđu
u susret desetinama takvih, a ja baš potrefio
da sam kod svih baš taj preko njihovog bonusa, pa mi ne mogu pomoći i tako svakome
ko slučajno dođe da bilo što zatraži “odrecitiraju istu pjesmicu”. – Ma ja ću staviti vašu
reklamu u svim katalozima na svim plakatama, to je dobro, ali tek onda počinje ljutnja
velikih gazda, koji to ni slučajno ne žele, jer
eto im odmah nekakvih inspekcija, pa imam
osjećaj da svi rade na crno, jer ako rade časno i pošteno i još su na gubitku, a čemu
onda strah od nekakvih inspekcija, koje su
ionako odavno kupili za sitne pare. I tako,
eto prođoše četiri godine fotosusreta i dolaze
jublirani peti fotosusreti, a ja i dalje uglavnom svojim entuzijazmom o svom trošku
organiziram fotosusrete, ali mi u tome jedi-
no pomažu fotografi, koji me razumiju i
znaju moju situaciju, pa dobrim dijelom dođu i učestvuju o svom trošku.
I opet ja pun entuzijazma i nade, želim
da nakon četiri godine fotosusreta i izložbi u
Cazinu i Bihaću, okupim radove dosadašnjih učesnika fotosusreta i organiziram negdje izložbu vani, pa se sjetih Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske za grad Zagreb,
jer oni imaju odličan galerijski prostor. I istina, izložbu sam dogovorio u dvije rečenice:
- Izložbu donesite, rado ćemo vam dati prostor, ali novac nam ne tražite, jer ga nemamo. A dobro, velim, što je tu je, makar imamo odličan prostor, a tamo će doći mnogi
naši dobri Bošnjaci iz dijaspore, pa kada vide kako je to lijepa izložba pozvaće nas da
izlažemo i po drugim gradovima i drugim
državama, jer će proraditi svijest patriotizma
i ponosa da pokažemo svijetu kakve ljepote
imamo. Dio fotografa participirao je sa po
100 kuna da uradimo katalog, a ja sam za
ramove dao svoje zadnje novce, koje sam
bio planirao za kupovinu kamere. Uglavnom, nekako sam sve skrpio. Fotografi su
uradili velike formate fotografija i izložba je
na otvaranju blistala, kao što su blistale i duše fotografa, koji su ljubavlju prema Uni i
fotografiji dali svoj doprinos da izložba bude svjetskog renomea.
Na otvaranju je bila prepuna galerija,
a ja sam mogao konačno da predahnem i
da mi makar duša bude puna zadovoljstva. Naravno, rijetko ko je znao koliko
truda, odricanja, novca i čega sve nisam
dao i dobro azhemtio svime tim i svoju
obitelj, ali i fotografe, da bi jedna takva
izložba bila izložena u jednom za nas
ipak velegradu poput Zagreba.
I zbilja, bilo je onih koji su nam ponudili da izlažemo i kod njih, pa su se čak i fotografi iz Pule i Rijeke založili da izložba ode
kod njih, ali preko bošnjačkih udruga, kažu
oni će to jedva dočekati. I ne treba griješiti
duše, oni su bili za, ali sam ja trebao lično
platiti prevoz, svoje putne troškove, postaviti izložbu, uraditi kataloge i što sve ne, a
oni bi, eto došli da čestitaju, aplaudiraju i
slikaju se, jer, što jeste jeste na otvaranju
dođe veliki broj fotografa i snimatelja. A ja
se jadnik crvenim, sramota me da im kažem
da ja više nemam svog novca, i da jednostavno ne mogu to više sam da odradim, pa
šutim, malo uginjem ramenima, ne bi li se
oni sjetili da makar te sitne troškove pokriju, jer nigdje nikakav honorar nisam niti
tražio. Razmišljam kako bi bilo lijepo da
turisti iz cijelog svijeta dođu pogledati
izložbu, i vjerujem da bi mnogi nakon toga
posjetili Bosnu, Krajinu, a osobito Unu, ali
sve ostaje samo na razmišljanjima, ali i to je
dobro, jer drugi niko ni o tome ne razmišlja.
Da se pokušam ponovno vratiti svojim
vlastima od općinskih preko kantonalnih
do federalnih nema rašta, jer ono što ja radim sa fotografima je jako dobra i ozbiljna
stvar, a oni takve rijetko podrže. Da su kakve gluposti od cajki do derneka i korida,
konjskih trka..., tu bih bez problema prošao, jer oni dalje od toga niti razumiju, a
niti vide, a kako bi i vidjeli kada mnogi od
njih imaju diplome, a nemaju školskih
drugova, pa mi je i to nekakva utjeha.
I uzalud ja pričam kako sam fotograf i
član ULUPUBIH-a, pa novinar, pa još književnik, jer kako da me razume neko tko ni
jedne knjige nikada nije pročitao da sam
književnik ili nema pojma što je izložba, a
da mu ja objašnjavam o njenoj važnosti.
A Una, još uvijek lijepa zove nas da uživamo u njenim smaragdima, biserima, zelenilima, plavetnilu, njenim sedrama, bjelinama, svoj njenoj plahovitosti bistrih bukova i
slapova, jer dok je gledamo hranimo i oči i
dušu. Lijepa je od njenog samog izvora pa
do ušća, a una znači jedina, i jeste jedina i
najljepša i sva mjesta i gradovi na Uni su
lijepi. I sa pravom oni iskreni govore da ona
treba postati nacionalni park pod zaštitom
UNESCO-a, a on i drugi je uzurpiraju i grade kuće i vikendice na njenim obala i ograđuju naljepše dijelove i svojataju ih po “zakonu”, jer takvi uglavnom i donose zakone.
Što se tiče turističkih agnecija u BiH,
od njih se nema što očekivati, jer kako
očekivati pomoć od jedne Turističke zajednice Unsko-sanskog kantona, koja
jednom godišnje organizira Una regatu i
umjesto da njen početak planira u subotu
kada je neradni dan, ona regatu planira u
pola radne sedmice, što jasno pokazuje
koliko nam je stalo do regata, raftinga,
foto i drugih susreta na Uni uopće.
No, fotografi su uporni u svojim nakanama i polako biraju svoje fotografije Une,
mada se tu nema što birati, jer gdje god nad
Unom nanesete objektiv uvijek ćete dobiti
dobru fotografiju i uvijek različitu, jer je i
Una iz sekunde u sekundu drugačija i čara
svojom ljepotom. Biraju fotografi fotografije i slažu za jednu zajedničku fotomonografiju Une, ali će početi uskoro i prikupljati
potpise i fotografije da upute UNESCO-u da
Una konačno bude pod njegovom zaštitom.
Unatoč svim problemima, 2011. godine je petogodišnjica fotosusreta na Uni
pod nazivom “Pokažimo svijetu ljepote
Une” i ono što je već planirano jeste da se
otvori velika izložba u Ljubljani, ali opet,
očito, bez ičije podrške. Eto kako mi dajemo doprinos kroz ovu manifestaciju, a
vidjećemo što će te svi vi prozvani, ako
uopće osjetite da ste prozvani, učiniti. q
Nedžib Vučelj
27
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Aktivnosti Kulturno-informativnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu
Epske tvorevine o identitetu
28
20. travnja 2007. u Zagrebu, u Ilici
44, svečano je otvoren Kulturno-informativni centar Bosne i Hercegovine, jedini
bosansko-hercegovački centar takve namjene u svijetu. Prethodne tri godine
uspješno je djelovao pod vodstvom Minke Ljubijankić, zahvaljujući čijem angažmanu je postao istinski centar bosanskohercegovačke kulture – prozor u svijet, te
značajno kulturno mjesto u hrvatskom
glavnom gradu. U tom vremenskom razdoblju bili smo svjedoci velikog broja
izuzetno kvalitetnih priredbi – promocija
knjiga, koncerata i različitih izložbi, brojnih gostovanja bosansko-hercegovačkih
umjetnika. S punim uvjerenjem u ispravnost ocjene možemo reći da je Kulturni
centar BiH u Zagrebu u potpunosti ispunio i opravdao svrhu svoga postojanja.
Zadnja priredba u prostorijama Kulturno-informativnog centra BiH pod vodstvom Minke Ljubijankić, koja prelazi na
novo radno mjesto u Sarajevu, održana je
1. lipnja 2010. U suradnji sa BTC “Šahinpašić” iz Sarajeva predstavljen je književni opus beogradske književnice Gordane
Kuić, dobitnice mnogih nagrada i autorice
sedam romana o životu sefardskih Židova
iz Sarajeva, Bosne i Balkana (“Miris kiše
na Balkanu”, “Cvat lipe na Balkanu”,
“Smiraj dana na Balkanu”, “Duhovi nad
Balkanom”, “Legenda o Luni Levi”, “Bajka o Benjaminu Baruhu” i “Balada o Bohoreti”). O književnom stvaralaštvu Gordane Nuić osvrt je napisao Vasa Pavković,
urednik i književni kritičar iz Beograda.
Tekst pod nazivom “Nema ničeg izvan
priče” prenosimo u cijelosti.
Nema ničeg izvan priče
J
O
U
R
N
A
L
Impresionira već i sam pogled na sedam
romana Gordane Kuić, koje je ona objavila
u relativno kratkom vremenskom intervalu
od dva desetljeća, između 1986. i 2006. godine. Recimo, “Miris kiše na Balkanu”,
“Cvat lipe na Balkanu” i “Smiraj dana na
Balkanu” imaju zajedno preko 1.500 stranica, vrlo gusto i sitno tiskanog teksta, dok
zbivanja u njima obuhvaćaju cijelo 20. stoljeće u povijesti Balkana, ali i sudbine nekoliko židovskih porodica, gdje sefardskoj
porodici Salom pripada centralno mjesto.
Prva tri romana kronološki prate opću
povijest svijeta, Europe i Balkana – “Miris
kiše na Balkanu” počevši od početka Prvog svjetskog rata, međuratnog perioda i
sve do kraja Drugog svjetskog rata; “Cvat
lipe na Balkanu” period poslije Drugog
svjetskog rata do sredine šezdesetih; a
“Smiraj dana na Balkanu” apokaliptične
devedesete godine prošlog stoljeća. Faktički, ova porodična trilogija, kojoj moramo dodati i roman “Duhovi nad Balkanom”, kao naročiti, nadahnuti autorski
komentar, pokriva postojanje obje Jugoslavije, a zbivanja u porodici Salom ili Šalom i okolnim, rođačkim, prijateljskim i
inim porodicama (Papo, Korać), u velikoj
mjeri bivaju i podsticana i uzrokovana povijesnim turbulencijama, od kojih su na
junakinje i junake ovog romana ponajviše
utjecali: Prvi svjetski rat, osnivanje prve
jugoslavije, Drugi svjetski rat, bombardiranje Beograda i njegovo oslobađanje četiri godine kasnije, socijalistička revolucija i
revolucionarni teror u drugoj Jugoslaviji,
Goli otok, potiskivanje građanske klase,
50-te i 60-te, lagani uspon jugoslavenskog
društva, ubojstvo Johna Kenedija, potom
Titova smrt, kriza i krah 90-ih. Pri tome,
Gordana Kuić često vrlo diskretnim sredstvima, navodi kakav povijesni prijelomni
moment, tražeći mu analogiju s događanjima u životu svojih protagonistkinja i protagonista, mada nastoji i uspijeva pripovjednu pažnju prije svega usmjeriti na živote vlastitih literarnih junaka, na njihovu
svakodnevnicu i uobičajene oblike porodičnog i intimnog života.
Povijesne silnice ne utječu samo na život junakinja i junaka ove trilogije, nego i
na promjenu žanrova u njemu. Porodični,
građanski roman o multikonfesionalnom
društvu iz prvog dijela, situiranog u Sarajevu i kasnije Beogradu, “Miris kiše na
Balkanu”, blago će se promjeniti u priču o
životu i karijerama dvije sestre, Blanke i
Rikice, odnosno sazrijevanju djevojčice
Inde, u “Cvatu lipe na Balkanu” i neprilikama sa ustanarskim bračnim parom Grdić, da bi u “Smiraju dana na Balkanu”
preovladali melodramski elementi ljubavnog trokuta Vere Korać, Ivana i njegove
supruge Slavke. Topološka mreža na kojoj
su organizirana epizodično neprebrojiva
pripovjedana zbivanja širi se iz egzotičnog, zatvorenog, provincijalnog i sefardskog Sarajeva s početka 20. stoljeća, ka
Beogradu i Zagrebu, u izvjesnim segmentima dopire do Dalmatinskog primorja u
“građanskom” međuratnom periodu, ali se
kasnije rasprostire do Dalmatinskog primorja u “građanskom” međuratnom periodu, ali se kasnije rasprostire i po svijetu,
stižući do Amerike i Palestine. Sve složene
promjene u životu junakinja i junaka različitih generacija i tkivu primarne trilogije
romana Gordane Kuić, nalaze odraz i u samom jeziku kojim se pripovjeda. U prvoj i
drugoj knjizi taj je promišljeni jezik, prepun sefardskih rečenica i frazéma, dna
stranica vrve fusnotama, da bi kao makrotekst projekat Gordane Kuić prirodno
skrenuo u trećoj knjizi prema anglicizmima, na jednoj i živopisnom beogradskom
žargonu, na drugoj strani. Impresionira činjenica da se Gordana Kuić veoma dobro
snalazi u dijalozima, koloritno se služeći
natprosječnom jezičkom kompetencijom u
upotrebi jezika, varijanti i žargona.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Ako se ovoj vrlo složenoj velikoj priči, zasnovanoj na “autentičnim događajima i ličnostima”, što je napomena spisateljice na kraju “Mirisa kiše na Balkanu”,
sada i sa fantastičnim intermecom “Duhova nad Balkanom”, doda naredna trilogija – “Legenda o Luni Levi”, “Bajka o
Benjaminu Baruhu” i nedavno objavljen,
faktički epiloški roman “Balada o Bohoreti”, postaje jasnije ne samo širina zahvata Gordane Kuić, nego i razlozi stvarnog divljenja koje tako uobličena cjelina
od sedam epskih raspričanih, generalno
uzevši realističnih romana, izaziva u
objektivnom čitaocu.
“Koda” druge trilogije, sa žanrovskim
odrednicama legenda, bajka, balada svojevrsni je posteriorno sagrađen smisaoni
uvod u prvu trilogiju i u svom posljednjem
i najboljem segmentu, “Baladi o Boroheti”, prstenasto zatvara cijelu sefardsku i
balkansku sagu. Ona od jedne vrste folklorno egzotičnog porodičnog romana o
promjenama u životu mnogočlane siromašne sefardske porodice iz Sarajeva i
njenog laganog širenja svijetom, odnosno
neke vrste nestajanja i utapanja u druge narode, postaje i vrsta romansirane
“multi”nacionalne povijesti, koja u “Legendi o Luni Levi” prevashodno pripovijeda o inkvizicijskom progonu španjolskih
Židova krajem 15. stoljeća i njihovom mitskom izbjegličkom dolasku na Mediteran,
Levant odnosno Jadran; da bi u “Bajci o
Benjaminu Baruhu”, služeći se iskustvima
pustolovnog (melodramskog) romana, spisateljica govorila o čvrsto zasnovanom sefardskom životu u Sarajevu, Travniku,
Splitu i Dubrovniku, odnosno jednim krakom i Beogradu, u drugoj polovici 17. stoljeća pod otomanskom vlašću. Konačno u
posljednjem segmentu, napuštajući popularni žanr povijesnog i pustolovnog romana i vraćajući se početku, tj. 20. stoljeću,
Gordana Kuić ispisuje ljubavni roman o
jednoj autentičnoj ženskoj sudbini, rekonstruirajući na osnovu dnevnika i pisama
Bohoretino doba i njen život, dugu epistolarnu veza sa španjolskim umjetnikom
Manuelom Manrikeom de Larom i stižući
pred vrata Drugog svjetskog rata.
Kritička deskripcija kojom sam pokušao blago ocrtati neke od dominanti u sedam romana Gordane Kuić može nagovjestiti jedan komplicirani i teško prohodan svijet, svijet u velikoj mjeri arhaičan,
jedne malene nacionalne zajednice i desetine likova u njoj, koji svjetlucaju na
vremenskoj i prostornoj mapi prohujalog
stoljeća i, u posljednje tri knjige, prohujalih pola milenija, također. Nije međutim
tako i to nije ono najbitnije i najljepše!
Čitalački uspjeh ovih romana, u početku bez ikakve, a kasnije bez znatnije marketinške aktivnosti, prvi je dokaz ove tvrdnje. Svaki od romana imao je više izdanja,
neki i preko deset, ali ako ostavimo naklonost publike kao ćudljiv i dosta neuhvatljiv faktor, i poslužimo se argumentacijom
kritičkog autoriteta, složićemo se s riječima Predraga Palavestre iz knjige “Jevrejski pisci u srpskoj književnosti”. Te riječi
glase: “Pisani lako i jednostavno, raspričano, bez strogosti i gustine, romani Gordane Kuić uglavnom poštuju sva pravila klasičnog hroničarskog pripovjedanja: obilje
detalja, linearno vođenje fabule i neposredno kazivanje kroz koje naviru raznovrsni likovi, brojne privatne sudbine i rasuti
znaci prepoznatljivog vremena...” Sa nekim od tvrdnji iz ovog citata složio bih se
laka srca, o nekima mislim drugačije, ali
ono što bih istaknuo su lakoća i jednostavnost u naracij i dijalozima i vještina kontaminiranja porodičnog romana silnicima
povijesti. Književno realizirani, jednostavnost i lakoća vidljivi su na svakoj stranici,
posebno u dijalozima, u kojima Gordana
Kuić, kako sam napomenuo, majstorski
koristi idiolekte kojima njeni junaci govore: od akorda zvonkog i melodioznog judeo-španjolskog, preko raznovrsnih varijanti srpskog i hrvatskog jezika, sve do
groteskno iskrivljenog ličnog žargona, u
rasponu od onog koji je pokrajinski uvjetovan, do onoga na koji je utjecala generacijska pripadnost, odnosno prekid kontakta s materinjim jezikom i utjecaj tuđeg jezika. I upotreba th idiolekata je stilski i
smisaono različita i varira između iskonske potrebe realističkog pisca da što bolje
njihovim jezikom okarakterizira svoje junake i horizont njihovog svijeta, preko
građenja egzotične atmosfere, odnosno
evociranja toplog porodičnog žargona, pa
sve do socijalnog i psihološkog određivanja protagonista i uspješnih satiričnih i humorističkih parija, u kojima se iz žargona
izvode komični efekti i dinamizira centralna realistička šifra romana.
Gordana Kuić je u ime svojih predaka,
u ime najdublje porodične tradicije krenula u neobičnu avanturu romansijerskog
pripovijedanja i istrajnošću i povjerenjem
u sebe i jeik, načinila obimno i respektabilno književno djelo. Ono poštuje publiku i
njoj je namijenjeno, ono poštuje klasične
obrasce kronološkog pripovijedanja i realistične odgovornosti pisca, ali ono ima i
mnoge druge namjere od dobrodošle i bitne namjere čitalačkog zabavljanja.
Romani Gordane Kuić su epske tvorevine koje govore o identitetu, o njihovom
stjecanju i gubitku i ponovnom stjecanju.
Ti romani su i zasnovani kao naročita
osobna i porodična svjedočanstva o identitetu i njihovom smislu na razini pojedinačnog života. Sjećamo se zato mudrih
riječi Amina Malufa, Gordani Kuić vrlo
dragog i bliskog pisca, koji u knjizi “Ubilački identiteti” zapisuje i ovakvu rečenicu: “Identitet nije dat jednom za svagda,
on se gradi i preobražava cijelog života.”
Možda bi ta rečenica mogla biti jedna
od motoa u nekom budućem izdanju ovog
sedmotomnog zdanja. Tolerantnost i
osjećanje za vrijednosti i ideale drugog i
drugačijeg, bitne su autorske ideologeme
koje se implicitno podrazumijevaju u romanima Gordane Kuić. Oni su prisutni u
nedoumici o smislu i posljedicama Sarajevskog atentata i oštrom intelektualnom
protestu protiv holokausta u “mirisu kiše
na Balkanu”, oni su prisutni u oštrom
protestu protiv jednoumlja i tiranije u
“Cvatu lipe na Balkanu”, ali i u traganju
za vlastitim emotivnim uporištem u životu u “Smiraju dana na Balkanu”. Ponovo,
u drugom trilogijskom krugu, Gordana
Kuić će se sredstvima romana i umjetnosti suprostaviti progonu Židova iz Španjolske 1492. godine, zagovaraće međukonfesionalno razumijevanje, između
ostalog i kroz lik dobroćudnog i nespretnog travara Benjamina Baruha, koji pomaže svim bolesnicima i ranjenicima, bez
obzira na vjeru, naciju i ideologiju. Konačno i posljednji roman drugog troknjižja, “Balada o Bohoreti”, prolazi u sporom, sudbinski dugom traanju naslovne
junakinje za samom sobom i vlastitim
mjestom u grubom muškom, patrijarhalnom svijetu, počevši od Istanbula, preko
Sarajeva sve do Pariza.
“20. stoljeće nas je vjerojatno naučilo
da nijedna doktrina nije, sama po sebi,
nužno oslobodilačka. Sve one lako mogu
iskliznuti, sve mogu biti izopačene, sve
imaju okrvavljene ruke, komunizam, liberalizam, nacionalizam, svaka od velikih
religija, pa čak i svetovnjaštvo. Nitko nema isključivo pravo na fanatizam i nitko
nema, obrnuto, isključivo pravo na čovječnost”, kaže u “Ubilačkim identitetima”
Amin Maluf. Ne tvrdim da je ovo bila centralna ideja vodilja u romanima Gordane
Kuić. Centralna vodilja je ipak bila sama
priča, njena zanimljivost. Priča kao svjedočanstvo o trajanju i nestajanju. Pa ipak,
u podtekstu ovog pola milenija dugog,
ženski tolerantnog šeherezadinskog pripovijedanja, krije se i ta ideja. I u njenoj prisutnosti, kroz bezbrojne epizode i mnoštvo
likova, otkrivam jednu od važnih vrijednosti ovog romansijerskog poduhvata. q
Ismet Isaković
29
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Koncert ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” u Zagrebu
Čarobna ljepota riječi, glazbe i
scenskog prikaza
30
J
O
U
R
N
A
L
Ljubitelji sevdaha tražili su kartu više
kako bi mogli uživati u koncertu ženskog
pjevačkog zbora “Bulbuli”, koji je upriličen 7. lipnja 2010. u Kazalištu “Trešnja”
u Zagrebu. Prije programa, voditelj zbora
Ismet Kurtović pozdravio je prisutne te se
zahvalio glazbenicima i svima onima koji
su sudjelovali u realizaciji CD-a: Denisu
Mujačiću, Bruni Urliću, Sefijudinu Alimoskom, Seadu Aliću, Bosiljku Domazetu, sponzorima, te KDBH “Preporod” pri
kojemu djeluju i “Bulbuli”. Istaknuo je da
je po prvi puta neka manjinska zajednica
financirala tako ozbiljan projekt. Predstavljajući harmonikaša Edina Džaferagića, Kurtović je napomenuo kako Edin nije samo harmonikaš zbora nego i pravi
prijatelj, a smisao tih riječi mogao se preslikati i na predstavljanje Seada Muhamedagića koji je u ovom programu svojim vrsnim kulturološkim znanjem uvodio publiku u sadržaj i smisao svake od
sevdalinki koje su izvodili “Bulbuli”.
Nakon uvodnih riječi, voditelj zbora
obratio se publici, naglasivši kako od ovog
trenutka pravo glasa imaju samo “Bulbuli”.
I onda je potekla pjesma, naša stara, uvijek
mlada, ukomponirana u vrlo zanimljive i
neobične aranžmane što samo potvrđuje kako je umjetnički izraz moguće odjenuti u
bilo koje ruho ma kojeg vremena i dobiti
začudne odsjaje taktova što se zrcale na površini nebeske i morske plaveti, za svagda.
A u tu čarobnu ljepotu riječi i glazbe slila se
i ljepota scenskog prikaza s motivima davno zaboravljenih demirli pendžera, ašikovanja, eglena uz kahvu kakvu samo u Bosni
možeš kušati, onako merakli i polahko kad
jedan ispijeni fildžan s prijateljem traži drugi i krene razgovoruša o starom i ovom sada
vaktu, u nedogled. Bosanskom čovjeku je u
amanet ostavljeno da vazda može pronaći
vremena za stanak. Znano je da u današnjem vaktu stalno kuburimo s nedostatkom
vremena pa vrlo često ni njegovog truna ne
možemo pronaći za sebe samoga, a kamoli
za drugoga. Na sreću, u Bosni još toga ima
i to je jedna od najvećih njenih blagodati.
Vazda je prijatelj u bosanske bašče dobro
došao, ma odakle ga nanijeli široki ovozemaljski putovi.
Ismet Kurtović i “Bulbuli”
Sead Muhamedagić, zaljubljenik u sevdah, ali prije svega prevoditelj, znanstvenik
i onaj koji dunjaluk osjeća titrajima duše na
ovom je koncertu neobičnu i još uvijek nedovoljno istraženu semantiku sevdalinke
pokušao rastumačiti slušateljima. Tako su
se mogli čuti vrlo neobični komentari o pje-
Sead Muhamedagić, voditelj programa
smi čiji se smisao može komparira s današnjim filozofskim promišljanjem, njenom
etičkom i estetskom komponentom, o tome
kako se glas obespravljene žene u sevdalinci čuo još onda kad se nije znalo za ženska
prava i feminističke pokrete. Taj sjetni ženski glas je, možda, bio prvi u povijesti, uvijen u lirski melankolični izričaj, koji je progovara o stoljetnoj nepravdi prema jednom
od Božjih robova, ženi. Duboki unutarnji
nemiri, povrijeđenost ljudskog dostojanstva
mlade djevojke koju su udali za starca, reflektiraju se u vrlo dramatičnom refrenu:
Gledam ja lastu i lastavicu,/gledam je jedno drugo cjeluju,/ gledam ja životu se raduju, kojeg je Sabina Softić tako dobro izvela
da su se slušatelju već ukazale slike avlija iz
kojih se čuje sjetni ženski glas ukomponiran u šapat vode iz šadrvana i miris tek procvalih rumenih đulova.
Sevdalinka je pjesma koja nas smjelo
vodi od staza djetinjstva, staza duše, pa
sve do šefteli sokaka u kojemu se razliježe vrckavi stihovani razgovor između zaljubljenih. Na kraju mladić ne dobiva od
svoje dragane mirišljavu voćku, iako obećava da će za uzvrat dobiti burmu i bašliju. Enisa Travljanin je slušateljima dobrohotno podarila Šefteliju.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Za Muhamedagića sevdalinka predstavlja kulturnu oznaku Bosne koju ne samo da treba čuvati i njegovati nego i zaštititi kao jedno od njenih najvećih duhovnih
blagodati. U pjesmi Haj, od kako je Banjaluka postala susrećemo emancipiranu ženu,
udovicu koja ne želi sarajevskog kadiju, nego banjalučkog bekriju, tj. ona odabire hedonizam i ljepotu življenja, a odbacuje povlašteni društveni položaj. Sabina Softić i
Nada Domazet su približile suvremenim
slušateljima promišljanje i suptilne osjećaje
jedne Bosanke, u epskom vremenu i patrijarhalnom društvenom okruženju.
Sevdalinka je pjesma koja nikome nije
strana, upravo zbog toga što može pobuditi najiskrenije osjećaje, emocije u rasponu
od pregoleme tuge do čarobnog ljubavnog
ushićenja. Sevdalinka oplemenjuje naše
ljudsko biće i zbog toga ima budućnost, a
“čovjek koji pjeva sevdalinku zvuči gordo”. Sabina Softić je i ovoga puta pjesmom Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku,
prizvala u naše sjećanje one skrivene osjećaje koji iz naslaga godina provire u trenucima kad se život ukaže kao najljepši san.
Mitheta Ibrahimpašić je vrlo emotivno
interpretirala pjesmu Ismeta Alajbegovića
Šerbe Već godinu dana bolan ležim, kao i
pjesmu Jutros mi je ruža procvjetala.
Komentirajući pjesmu Lijepi li su mostarski dućani, Muhamedagić je postavljanjem pitanja: kako li se lijepa Fata
osjećala iza zatvorenih vrata, pobudio u
svakom slušatelju maštu. Sevdalinka ima
onu moć koju nemaju političari, svjedoci
smo da se oni u Bosni ne mogu dogovoriti, sevdalinka to može, zaključio je Muhamedagić. Publika je uživala u pjesmi Moj
dilbere kud se šećeš. Kad ja pođoh na Benbašu pjesma koja je bila aktualna za vrijeme austrougarske vlasti u BiH, a klavirska pratnja ovoj sevdalinci dala je pose-
ban šarm i ljepotu, asocirajući na bogatstvo bosanske duše i njenih najsuptilnijih
osjećaja. Sevdalinka pjeva o gradovima,
tuzi, rastancima, ushićenjima, ali i o zanatlijskom ugođaju po bosanskim čaršijama pa je česta leksema sevdalinke kujundžija i kujundžiluk. U pjesmi Oj, djevojko
điđo moja, govori se o mladalačkoj zaigranosti i životnoj neobaveznosti. Pjesma
koja je vrlo ritmična i u skladu s njenim
osnovnim značenjem.
Na kraju je Muhamedagić publiku počastio prekrasnom izvedbom, vrlo zahtjevne pjesme Il je vedro il oblačno, u
kojoj slavenska antiteza dodatno pojačava osnovni elegični osjećaj, sličan onom
u Hasanaginici.
Bulbul ptica glasnik je sabaha i novog
dana. Svojim pjevom javi se prije zore.
Sevdalinka zaodjenuta u ove nove aranžmane je zalog budućnosti i potvrda kako
u ma kojem vremenu njena začudna ljepota može biti potvrda osebujnoj bosanskoj
kulturi i tradiciji. Ona je ogledalo duše te
neuništive blagodati ljudskog postojanja
zbog kojega, bez obzira na težinu svakodnevnih događanja, život ipak ima smisla.
Na kraju su “Bulbuli”, njih dvadesetak:
Sabina Softić, Mitheta Ibrahimpašić, Enisa
Travljanin, Nada Domazet, Sabina Abdurahmanović, Ajša Dedić, Šefika Mešić, Ajša
Manovović, Goga Kram, Žana Stanz, Svjetlana Šalaj, Fatima Luzar, Đenđo Meliha,
Nađa Dervić, Hasiba Čaušević, Majda Rožmarić, Marijana Pavlović, Božica Grahovac, Velagić Izeta, Paškvan Elena, Brlek
Vesna, Džaferagić Selma, Đuhera Sanela i
Zinaida, skupa sa svojim “maestrom” Ismetom Kurtovićem i harmonikašem Edinom
Džaferagićem s pjesmom Zapjevala bulbul
ptica zaokružili cjelovečernji program sevdaha i sevdalinke.
Posjetitelji su bili vrlo zadovoljni, a na
licima “Bulbula” je ostao sretni osmjeh
zbog uspješnog nastupa u koji su uloženi
mjeseci rada i međusobnog druženja u prostorijama “Preporoda” u Ilici 35, u Zagrebu.
Zahvala ispred KDBH “Preporod”
upućena je Savjetu za nacionalne manjine
RH koji financira sve naše programe pa
tako i ovaj, audio zapis “Bulbula”, s dvanaest predivnih antologijskih sevdalinki
uz koje se opuštamo, prizivajući u sjećanje stare staze i pragove kuća s kojih smo
davno krenuli, ali i svim drugim donatorima koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji. Naši “Bulbuli” su na koncertu, kao i
sevdalinke koje su izvodili, bili zaodjenuti novim ruhom, prekrasnim kostimima
koji su im vrlo dostojanstveno i otmjeno
pristajali, zahvaljujući dobrodušnosti jedne gospođe koja je za sve članice podarila
materijale, jer su sevdalinka, “Preporod”
i “Bulbuli” dio njene velike ljubavi – Bosne, kako se jedne prilike izjasnila.
Hvala “Bulbuli” za predivnu rukovet
bosanskog blaga koju ste publici nesebično darivali. q
Ajka Tiro-Srebreniković
31
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Izložba fotografija “Srebrenica” Ediba Palalića
Potresne fotografije
32
J
O
U
R
N
A
L
U organizaciji Bošnjačke nacionalne
zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku
županiju, u subotu 12. lipnja 2010. u Zagrebu svečano je otvorena samostalna
izložba fotografija pod nazivom “Srebrenica” autora Ediba Palalića. Na otvorenju
izložbe u prostorijama zagrebačkog
ogranka BNZH govorili su Morana Paliković-Gruden, Fikret Cacan i Ahmed Salihbegović.
Morana Paliković-Gruden je rekla da
nam je putem fotografija, koje su snimljene 2005. godine na 10-godišnjicu srebreničkog genocida, autor podario dio svoje
duše i srca. Svi su, ne samo danas, potreseni temom Srebrenice. Njena generacija
nikada neće moći zaboraviti niti objasniti
događanja u Srebrenici jer su mislili da
tako nešto više nije moguće, da se strahote Drugog svjetskog rata nikada ne mogu
ponovo dogoditi. “Mislila sam da se ne
mogu dogoditi grobnice. Stvarno sam mislila da ove potresne fotografije, kao što
je ona gdje žena sprema pitu za nekog
drugog jer više ne može za svoga sina ili
doček lijesova ili zamišljen i prazan pogled žena s maramama, više nikada ne
mogu dogoditi. Hvala Edibu što je to zabilježio”, rekla je Paliković-Gruden.
Fikret Cacan je istaknuo da je Edib
Palalić odrastao u fotografskoj sredini jer
je njegov otac Enver fotograf. “Foto-Enver” je u Travniku i Srednjoj Bosni ugledna firma, koja se 90-ih godina afirmirala
u hrvatskom i bosanskom tisku. “Fotografski zanat je pomalo neobičan. Nekada
su se fotografije razvijale noću. Svaki zanat koji se radi noću, kada ljudi zaspu i
ničega drugog nema, kada je čovjek sam
sa svojim poslom – u tome poslu uvijek
ima jedna umjetnička crta. Ljudi koji sami po noći nešto rade ne misleći samo na
ćari i zanat, osjećaju među sobom jedno
zajedništvo. Ti noćobdije, na neki način,
ujedinjuju čovječanstvo, oni stvaraju kulturu. Time se fotografija na jedan način
etablirala u svijetu umjetnosti”, rekao je
Cacan. Naglasio je da izložba “Srebrenica” svjedoči o jednoj visokoj zanatskoj,
odnosno profesionalnoj razini Edina Palalića. Pritom pada u oči da nema niti jedne neuspjele fotografije, pri čemu svaka
može naći svoje mjesto u novinama. Tako na portretima odskače autorska ruka
visoke zanatske razine, iznad novinarsko-
Edib Palalić
profesionalne, a fotografija dobija svoju
klasičnu umjetničku dimenziju. Cacan je
rekao da tragični događaj u Srebrenici,
kojemu se približava 15. obljetnica, još
nije akceptiran i integriran u europsku povijest, u mentalnu sliku europske kulture.
U Srebrenici se dogodilo uništavanje načela Ujedinjenih naroda, koji je po svojoj
definiciji jamac civilizacijske razine. Zaštićena zona UN-a nije obranila nezaštićeno, nevino bošnjačko stanovništvo.
Broj pobijenih koji se sada kreće oko
8.500, a koji nije konačan, svjedoči da se
dogodio propust, odnosno pogreška koja
označava poništavanje smisla UN-a.
“Stravični zločin je još neakceptiran. Onda nije čudo što u svakoj svojoj umjetničkoj izvedbi postoji jedna napetost između
autorske zamisli i koncepcije. To je jedan
zanimljiv i složen teorijski problem. Visoka profesionalna razina svakoj Edibovoj slici daje dignitet. Mi smo fascinirani
autentičnošću svake fotografije, koja je
inspirativna i dokumentarno snažna. Bilo
da je riječ o prizorima objekata ili trenutaka u životu, drama je svaki puta na svome vrhuncu”, rekao je Cacan i zaključio
da je izložba po svojoj visokoj profesionalnoj razini vrlo značajna i zanimljiva.
Ahmed Salihbegović je rekao da je autor ljubav prema fotografiji i umjetnički talent naslijedio od svoga oca. Činjenica da
Edib Palalić nije profesionalni fotograf nego liječnik, potvrđuje staru maksimu: ako
hoćete da se neki posao napravi – dajte ga
preopterećenom. “Odabir teme je jedna vrsta komplimenta autoru. On je iz svoje dokolice, iz današnjeg vremena stečenog mira
i blagostanja mogao pozabaviti lakšim,
ljepšim, mirnijim i manje bolnim temama.
U ljudskoj prirodi je da pokušava iz svog
sjećanja, iz svog fokusa – ne samo kamere,
iz svojih očiju i uma, maknuti teške i mučne
teme. Međutim, Edib Palalić je bio hrabar i
odvažan pozabaviti se s takvim nečim”, rekao je Salihbegović i naglasio da je od svih
krvavih stratišta proteklog rata najstrašnija
Srebrenica, ne samo po velikom broju stradalih već po hladnoj sustavnosti, po bezobzirnoj, industrijskoj prirodi tog zločina. Srebrenica se desila u sam suton, na samom
kraju rata kada su neki zločinački umovi na
visokim razinama odlučili “očistiti” taj dio
Bosne i Hercegovine od jednog naroda, od
Bošnjaka. Sustavnost i hladnoća srebreničkog masakra podsjeća na hladni promišljeni
aspekt holokausta. Stanovnici Srebrenice
su bili iznevjereni i izdati – razoružani su uz
obećanje da će ih štititi međunarodna zajednica, a onda su prepušteni svojoj sudbini.
Svoj prilog da se taj zločin nikad ne zaboravi i da se zbog toga smanji mogućnost njegovog ponavljanja Palalić je dao svojim izborom teme i fotografija. Time je učinio
važnu ne samo umjetničku, već i društvenu
gestu. “To je prilog tome da se oda barem
minimalna počast tim ljudima, da se ne zaboravi, da se prisjetimo da među nama ima
ljudi koji još uvijek traže svoje bližnje, da
ima ljudi koji žive na rubu egzistencijalnog
minimuma”, zaključio je Salihbegović.
Edib Palalić (Travnik, 1981.) završio je
studij medicine u Beču, a trenutno je na specijalizaciji kirurgije u Zwickau, Njemačka.
“Od 1995. pa sve do danas Srebreničani sahranjuju svoje najbliže. I nakon 15 godina
stižu vijesti o novootkrivenim masovnim
grobnicama. U julu 2005. godine imao sam
priliku posjetiti taj prelijepi kraj. Oni koji su
osatali, oni koji su preživjeli i oni koji nisu
uspjeli otići u bolji svijet sada žive zajedno.
Iz nužde se razvio neki novi oblik suživota.
Napadači i napadnuti na jednom malom
prostoru s oskudnim resursima i krvavom
prošlosti. Moja namjera je bila da povodom
15-godišnjice masakra u Srebrenici još jednom podsjetim što sve čovjek može uraditi
i što može izdurati. Sabur nastao iz nemoći
je ono najvrijednije što Srebreničani imaju... U životu su najvažniji trenuci. Ovdje
vam želim pokazati trenutke iz života Srebreničana. Ima fotografija na kojima ljudi
plaču, na kojima se smiju i onih gdje nema
nikakvih emocija. Pustite da vam ti trenuci
ispričaju priču”, napisao je Edib Palalić u
prospektu izložbe. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Aktivnosti Dramskog studija “Orient espresso”
KDBH “Preporod” u Zvorniku,
Trebinju i Mostaru
Na daskama nekadašnjeg kina, početkom rata u BiH, dogodio strašan pokolj Bošnjaka zvorničkog kraja. Ubijeno je
oko 200 muslimana. Članovima Dramskog studija bilo je posebno emotivno izvoditi vjersku predstavu na daskama
koje nekima život znače, a nekima su značile svirepu smrt. / Da se skandal s otvorenja džamije kojim slučajem ne bi
ponovio, izvođenje “Kamenog spavača” prošle godine osiguravala je policija. Tako je bilo i ove godine. “Preporodov”
dramski studio, 24. lipnja 2010. izveo je predstavu “Mesnevija” u dvorištu Medžlisa Islamske zajednice Trebinje koju
je gledalo preko 300 Trebinjaca i osiguravalo nekoliko policajaca.
Priliku za istraživanje svojih vlastitih
korijena i tradicije Bošnjaci Zvornika su
1991. godine iskoristili obilježavanjem
300 godina smrti Hasana Kaimije. Tada je
Odbor Islamske zajednice Zvornik obilježio 300 godina od smrti pjesnika, alima,
imama, sufije, dobrotvora i narodnog tribuna Hasana Kaimije. Rukopisi s tekstovima Hasana Kaimije nalaze se u mnogim
bibliotekama Europe, a u gradu u kojem je
proveo svoje zadnje godine života nije
imao ni svoju ulicu, ni bilo koje drugo obilježje. Njegovo turbe i usmena narodna
predaja su čuvali spomen na ovog velikana. U jesen 1991. godine isklesana je ploča
i postavljena na njegovu turbetu, kojega su
Srbi devastirali zajedno s ostalim turbetima značajnih bošnjačkih velikana poput
onog pjesnika i znamenitog šejha Abdurahmana Sirije na Oglavku kod Fojnice.
Natpis, iako oštećen u najezdi rušilaca tradicije i kulture Bošnjaka, je sačuvan. Danas nanovo podsjeća posjetitelje na svijetlu ličnost Zvornika. Okruglim stolom,
vjerskim i kulturnim sadržajima obilježeno je 300 godina od njegove smrti.
rijenjenost na prostoru gdje su se tijekom
rata u BiH dogodila najveća klanja Bošnjaka. Godine 2005. je ustanovljena Povelja za životno djelo i Nagrada za najbolje
objavljeno djelo u prethodnoj godini iz
oblasti književnosti i znanosti, a koje prije
svega, uz najviše književno-estetske standarde, afirmira duhovne i humanističke
vrijednosti našeg naroda. Manifestacija je,
dakle, osmišljena s ciljem promoviranja
33
Dani Hasana Kaimije u Zvorniku i
izvedba “Mesnevije”
Prošlo je trinaest godina od tada i rodila se ideja da se pokrene vjersko-kulturna
manifestacija “Kaimijini dani”. Od 2004.
godine početkom mjeseca svibnja na području Zvornika se redovno održava ova
manifestacija. Te prve godine održavanja
o ovom velikanu su govorili ugledni bošnjački znanstvenici i književnici. Skup je
bio obogaćen kulturnim i vjerskim sadržajima. Iz godine u godinu manifestacija se
nastavljala i svojim kontinuitetom uspravljala i dokazivala bošnjačku duhovnu uko-
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
34
J
O
U
R
N
A
L
kulture, vjere i tradicije Bošnjaka, te njihove opredijeljenosti za multietnički i multikulturalni suživot. Proteklih godina “Kaimijini dani” su postali najvažniji kulturni
događaj koji organiziraju povratnici u RS,
sa sudjelovanjem umjetnika iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Švedske… Manifestacija je zadobila i međunarodni karakter te
se smatra jedinom kulturnom manifestacijom koja promovira temeljne bošnjačkomuslimanske kulturne vrijednosti. Dakle,
“Preporodu” je bila čast da može sudjelovati na ovoj manifestaciji. U suradnji s
predsjednikom Medžlisa IZ Zvornik, Mustafom Muhamerovićem, 12. svibnja, u
sklopu manifestacije, dogovorena je
izvedba predstave “Mesnevija” u zvorničkom Kulturnom domu, nekadašnjem gradskom kinu. Spomenimo da se na daskama
nekadašnjeg kina, početkom rata u BiH
dogodio strašan pokolj Bošnjaka zvorničkog kraja. Ubijeno je oko 200 muslimana.
Članovima Dramskog studija bilo je posebno emotivno izvoditi vjersku predstavu
na daskama koje nekima život znače, a nekima su značile svirepu smrt. Publika je
bila oduševljena izvedbom, a “Preporodov” dramski studio je na put krenuo s novim iranskim kulturnim atašeom u Zagrebu – Rezom Jamshidijem. Iranski kulturni
centar još je jednom ljubazno ustupio svoje vozilo za potrebe izvođenja predstave
“Mesnevija”.
Povelja Hasan Kaimija za životno djelo ove godine bila je uručena prof. dr.
Ismetu Smailoviću, kazao je na konferenciji za novinare u Tuzli Mustafa Muharemović, predsjednik Izvršnog odbora kulturno-vjerske manifestacije Dani Hasana
Kaimije 2010. U obrazloženju za dodjelu
Kaimijine povelje stoji kako je Smailović
u 89 godina života dao neprocjenjiv doprinos naučno-istraživačkom radu na polju
jezika, kulture i tradicije Bošnjaka, a to i
danas čini, iako u dubokoj starosti. Ovogodišnji Dani Hasana Kaimije održali su se
od 10. do 13. svibnja, a Povelja za životno
djelo bila je dodijeljena na Kula Gradu, 11.
svibnja, kada je žiri ovogodišnje nagrade
za najbolje djelo iz književnosti i nauke
objavljeno u prošloj godini, proglasilo pobjednika i dodijelilo nagrade. Nagradu za
najbolje djelo prošle godine je dobio Vedad Spahić, a povelju za životno djelo ponio je Muhamed Huković. U uži izbor od
pet knjiga koje se natječu za prestižnu nagradu Hasan Kaimija ušla su djela:
“Umjetnost islamske kaligrafije” Ćazima
Hadžimejlića, “Pjesme divljih ptica” Enesa Karića, “Bajramije – melamije i Hamzevije” Edina Urjana Kukavice, “Pokošeni
cvjetovi Krajine” Muhameda Mahmutovi-
ća i “Kamenica i Glodi”, monografija autora Dževada Tosunbegovića. Nagradu
“Hasan Kaimija”, za najbolje djelo iz oblasti književnosti dobio je Enes Karić za
knjigu “Pjesme divljih ptica”, dok ju je iz
oblasti znanosti dobio Ćazim Hadžimejlić
za knjigu “Islamska kaligrafija”.
“Knjiga ‘Pjesme divljih ptica’, Enesa
Karića, je književno djelo kojim su ispripovijedane posljednje decenije XVI. vijeka, a
kojim je predočeno jedno univerzalno vrijeme Bosne i bosanskog društva. Enes Karić,
poznat kao autor mnogih studija, eseja, u
ovom se historijskom romanu pokazao kao
pripovjedač raskošnog spisateljskog talenta
i umijeća”, stoji u obrazloženju nagrade. U
obrazloženju ne stoji da Karićeva knjiga u
sebi nosi i suptilnu kritiku bosanskih sufija
te da je paradoksalno da nagradu s imenom
velikog šejha Hasana Kaimije dobije upravo ova knjiga. Eto, odgovorit će žiri, dobio
ju je šejh Ćazim iz porodice poznatih bosanskih šejhova Hadžimejlića iz Vukeljića,
pa je paradoks donekle ispravljen. Monografija “Islamska kaligrafija” profesora na
Likovnoj akademiji u Sarajevu i nakšibendijskog šejha Ćazima Hadžimejlića iscrpno
predstavlja jedno od najčuvanijih čovjekovih likovnih izraza. Naš vrhunski znalac
islamske kaligrafije, profesor Hadžimejlić,
u ovoj je monografskoj studiji prikazao obilje raskošnosti kaligrafskog umijeća unutar
mnogih muslimanskih naroda. U okviru
manifestacije Dani Hasana Kaimije, održana je i izložba ručnih radova Udruženja žena Zvornik, otvaranje izložbe slika Hariza
Grahića u zgradi Muzejske zbirke kao i promocija zbirke pjesama “Kako je tamo" Zije
Pandura.
Nastup u Trebinju i Mostaru
Podsjetimo da je “Preporodov” dramski
studio prošle godine u Trebinju izveo monodramu “Kameni spavač”. U gradu u kojem je nekad živjelo preko 5.000 Bošnjaka
danas živi oko stotinu. Izvedbom “Kamenog spavača”, nakon 20 godina, po prvi put
su Bošnjaci nastupili u nekom gradskom
prostoru namijenjenom za kulturu. Otvaranje prve obnovljene gradske džamije u Trebinju obilježile su nasrtljive provokacije
građana srpske nacionalnosti. Da se skandal
kojim slučajem ne bi ponovio, izvođenje
“Kamenog spavača” prošle godine osiguravala je policija. Tako je bilo i ove godine.
“Preporodov” Dramski studio, 24. lipnja
2010. izveo je predstavu “Mesnevija” u
dvorištu Medžlisa Islamske zajednice Trebinje koju je gledalo preko 300 Trebinjaca i
osiguravalo nekoliko policajaca. Za tu priliku vrijedni glavni trebinjski imam Husein
ef. Hodžić u dvorištu je sagradio pravu malu pozornicu. Nakon “Mesnevije” prigodno
je nastupio i borac za pravdu i istinu, osnivač trebinjskog Alternativnog kluba, Blažo
Stevović. On je izveo kraću monodramu o
iseljavanju i progonu Bošnjaka. Stevovića
je njegova istinoljubivost dovela u nemilost
lokalnih trebinjskih crkvenih i političkih
moćnika. Prije nekoliko godina ekskomuniciran je iz Pravoslavne crkve jer se zalagao
za istinu o događanjima oko progona i ubijanja Bošnjaka. “Preporod” je naredni dan
sudjelovao i u otvorenju džamije u Župi pored Trebinja. Govor je održao voditelj “Preporodovog” Dramskog studija. Dogovorena je i promocija nove “Preporodove” knjige u Trebinju. Roman Feđe Šehovića “Drž
se (b)Alija” bit će predstavljen nakon ramazana. “Preporod” je i ove godine Medžlisu
IZ Trebinje poklonio svoje tiskovine.
Dramski studio se nakon nastupa u
Trebinju uputio u Mostar, gdje je “Mesneviju” izveo na gradskoj sceni “Toni Pehar
- Mostarskom teatru mladih” (MTM).
Predstava je organizirana u suradnji sa Seadom Đulićem, direktorom Mostarskog
teatra mladih. Đulić je cijeli svoj život posvetio teatru, a danas uglavnom prenosi
znanje na omladinu i djecu, trudeći se održati MTM u životu. MTM godinama funkcionira pretežito zahvaljujući entuzijastima. Đulić, međutim, kaže da se ne zasiti, i
da ga nebriga vlasti neće nikada pokolebati: “Moj stav je da se teatar i umjetnost ne
radi, to se živi.” Mostarski teatar mladih
ove godine organizira 35. po redu Festival
autorske poetike. S obzirom da ova teatarska kuća već godinama nema nikakvu financijsku pomoć, od bilo kojeg nivoa vlasti, Festival će biti nešto drugačiji nego
proteklih godina. “Bit će to svojevrsno
podsjećanje - vratit ćemo se 35 godina
unazad, na prve Dane teatra mladih, kako
se festival tada zvao. Ovoga puta uglavnom su u pitanju naše vlastite predstave, s
tim što imamo gostovanje teatarske kuće
iz Velike Britanije, pa je festival ipak međunarodni”, otkriva Đulić. Ansambl
MTM-a mnogo putuje po festivalima, i to
širom svijeta te je Dramskom studiju “Orient espresso” bila čast nastupiti na njihovim daskama. Treba spomenuti da je prikaz o “Preporodovoj” predstavi izašao u
sarajevskom “Oslobođenju”, i to na pola
novinske strane. Ne spominjemo ovo zbog
zadovoljene taštine već stoga što je neobično da jedne novine označene radikalno
lijevim iscrpno prenose vijest o “Mesneviji” koju izvodi manjinska i amaterska družina iz Hrvatske. Toliko o univerzalnosti
“Mesnevije” i Rumijevih poruka. q
Filip Mursel Begović
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
In memoriam: Osman Muftić (Sarajevo, 1934. – Zagreb, 2010.)
Osman – čovjek koji je zadužio
muslimane u Hrvatskoj
U utorak 27. srpnja 2010. na Ahiret je
preselio prof. dr. Osman Muftić, jedan od
najznačajnijih članova Islamske zajednice u
Hrvatskoj. Proživio je jedan izuzetno plodan i plemenit porodični, znanstveni i društveni život. Na svim planovima svoga ljudskog angažmana ostvario je najviše domete. Dženaza namaz je upriličena u petak 30.
srpnja 2010./18. š’abana 1431. h. g. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Molimo Uzvišenog Boga da ga primi u okrilje Svoje milosti i da ga za njegov plemeniti život nagradi najljepšim dženetskim blagodatima, a da
njegovoj obitelji podari sabri-džemil.
Osman Muftić je rođen 8. ožujka 1934.
u Sarajevu. Školovao se u Zagrebu, gdje je
maturirao 1952., a zatim je na studiju strojarstva Fakulteta strojarstva i brodogradnje diplomirao 1959., magistrirao 1969. i
doktorirao 1972. godine. Nakon trogodišnjeg rada kao projektant u poduzeću “Instalacije” (od 1960. do 1963.), profesor
Muftić je počeo raditi na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Brzo je napredovao: izabran je za asistenta 1963., za
docenta 1969., za izvanrednog profesora
1976., a za redovitog 1982. godine.
Držao je nastavu iz sljedećih predmeta:
Mehanika, Nauka o čvrstoći, Teorija mehanizama, Biomehanika, Roboti i manipulatori, Ergonomija, Konstrukcija zrakoplova i
Teorija giroskopa. Pored nastave na Fakultetu strojarstva i brodogradnje držao je nastavu kako na dodiplomskom, tako i na postdiplomskom studiju i na Elektrotehničkom, Medicinskom, Šumarskom, Tehnološkom, te na Fakultetu grafičke tehnologije, gdje je bio i prvi dekan. Još kao asistent
bio je osnivač i prvi voditelj Laboratorija za
dinamiku strojeva i mehanizama.
Bio je cijenjeni sveučilišni profesor, a
posebno se istaknuo kao izvrstan predavač i pedagog. Veliku pažnju posvećivao
je nastavi, a tisuće njegovih studenata
uvijek su ga isticale kao jednog od najboljih i najdražih nastavnika. Studenti su
uvijek rado dolazili na njegova predavanja, a često se događalo da predavanje
završi aplauzom. Kao poznati kozer i vrstan crtač znao je svoja predavanja učiniti
zanimljivim i u onim dijelovima koje i
Osman Muftić na tribini
u Islamskom centru
sami nastavnici smatraju suhoparnim. Iza
sebe je ostavio pedesetak magistara znanosti, od kojih je preko polovice doveo i
do doktorata, uveo ih u znanstveni rad i
usmjerio prema sveučilišnoj karijeri.
Kao i u nastavničkom radu, tako i na
znanstvenom i stručnom polju njegov rad je
izuzetan i po mnogočemu pionirski. Profesor Osman Muftić zarana je prepoznao potrebu razvoja interdisciplinarnih znanstvenih područja. Bio je jedan od osnivača interdisciplinarnog studija dizajna, na kojem
je bio i višegodišnji predavač. Djelovanjem
na tom studiju pokazao je kako je za dobar
industrijski dizajn nužno dobro poznavati
osnove tehničkih disciplina. No prije svega
treba istaći njegov pionirski teorijski i praktični rad na području mehanike živih sustava. Vrlo rano se povezao s liječnicima zagrebačkog Sveučilišta i započeo primjenjivati mehaniku na živim sustavima. Novim
pristupom izučavanju takvih sustava dao je,
primjenjujući inženjerske metode, posebno
mehanike, originalni i značajan doprinos
ortopediji, anatomiji, fiziologiji i ergonomiji. Pritom je razvio usku suradnju s liječnicima, proširujući vlastito znanje temeljima
medicine. Timski rad na području biomehanike dao je projekt naše prve domaće totalne endoproteze zgloba kuka, koja se proizvoditi u Švicarskoj u tvornici “Sulzer”.
U četiri desetljeća rada na Fakultetu
strojarstva i brodogradnje profesor Muftić
je objavio samostalno ili u koautorstvu uku-
pno 172 znanstvena rada, te velik broj
stručnih radova, od kojih treba istaći 28 projekata iz područja projektiranja sustava mehanizacija za kazališta, što ponovno pokazuje njegovu svestranost. Autor je šest knjiga, za druge četiri knjige napisao je pojedina poglavlja, a bio je plodan i u pisanju čak
deset udžbenika. Bio je mentor 46 magistarskih i 24 doktorska rada. Intenzivno je
sudjelovao i u drugim aspektima djelatnosti
svog fakulteta. Bio je prodekan za nastavu
(1967.), a 1990. izabran je za dekana Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Nakon dolaska demokracije s položaja dekana odlazi
na dužnost prvog ministra znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (1990.-1991.).
Poslije kratkog povratka na fakultet postavljen je na dužnost prvog hrvatskog veleposlanika u Islamskoj Republici Iran (1993.1996.), nakon čega se ponovo vraća i prihvaća svojih profesorskih obaveza na Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Bio je
član je brojnih strukovnih udruga u zemlji i
svijetu. Umirovljen je 1. listopada 2004. godine, a u počasno zvanje profesor emeritus
izabran je 2005. godine. Za svoj rad dobio
je tri visoka priznanja: Nagradu za znanost
“Nikola Tesla” (1989.), “Krambergerovu
medalju” za antropologiju (1991.) i Državnu nagradu za životno djelo (2000.).
Profesor Muftić je bio jedan od stupova Islamske zajednice u Hrvatskoj, u kojoj je, kao i cjelokupna njegova obitelj,
bio izuzetno angažiran. Posebice je bio
važan njegov angažman kao dopredsjednika Odbora za izgradnju Zagrebačke
džamije. Osim toga, bio je član Mešihata
Islamske zajednice u Hrvatskoj i dekan
Fakulteta islamskih znanosti u osnivanju.
Govor muftije Omerbašića na
dženazi
Poštovana obitelji i rodbino rahmetli
profesora! Cijenjeni nazočni! Uvažena
braćo i sestre!
Upozoravajući čovjeka na njegov prolazni ovosvjetski život, Časni Kur’an
kaže:”Bog nikomu neće odgoditi trenutak
smrti jer On dobro znade što radite.” Okupljeni danas u impozantnom broju ispraća-
35
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
36
J
O
U
R
N
A
L
mo na drugi svijet-Ahiret vjernika i čovjeka
koji se cijeli život pripremao za susret sa
svojim Gospodarom, čvrsto vjerujući da je
taj trenutak neizbježan. Rahmetli prof. dr.
Osman Muftić nije bio samo priznati član
Islamske zajednice u Hrvatskoj nego jedan
od njenih autoriteta na čijim iskustvima je i
nicala. Bio je među vjernicima istinski poštovan kako stoga što je u životu stekao, tako i što je drugima nesebično pomagao. U
Zajednicu je stupio od rane mladosti i tijekom cijelog boravka u njoj nema nikoga s
kim je došao u konflikt i nikomu se nije zamjerio. Imao je izvanrednu sposobnost komunicirati s ljudima, mogao je svakoga razumjeti i shvatiti, a svojom blagošću ostavljao je na sugovornike blagotvoran utisak.
Imao sam sreću i čast biti u njegovoj blizini od samog početka moga službovanja u
Zagrebu i Hrvatskoj. Kada smo se počeli
pripreme za gradnju Zagrebačke džamije,
rahmetli profesor je bio dopredsjednik Odbora za pripremu i gradnju dajući golemi
doprinos ostvarenju najvećega sna zagrebačkih muslimana. Bio je član brojnih odbora i komisija u Islamskoj zajednici. Kada
su se rješavala krupna pitanja on je bio među prvima. Svoje znanje i iskustvo kako
vjerničko, tako i stručno stavljao je na raspolaganje Zajednici i onima kojima je ono
trebalo. Kao vrsni matematičar rahmetli
Osman je izradio stalnu godišnju Vaktiju
(kalendar) namaza i blagdana, koji još uvijek koristimo. Prije dvije godine zamolili
smo ga da nam izradi novi kalendar namaza, ali na veliku žalost bolest i smrt u tome
su ga spriječili. Rahmetli profesor je iza sebe ostavio brojna djela, od umjetnosti do
knjiga i vjeronaučnih udžbenika. U povodu
svečanog otvorenja Zagrebačke džamije
napisao je prvu i jedinu knjigu o zagrebačkim džamijama i mesdžidima, a svoju sposobnost dočaravanja vjere ostvario je u vjeronaučnom udžbeniku za peti razred osnovnih škola. Rahmetli doktor je bio dugogodišnji član školskog odbora Zagrebačke
medrese, a zatim i Islamske gimnazije, gdje
nam je pružao dragocjene savjete kako ove
dvije srednje škole učiniti što boljima.
Posljednjih dvanaest godina života rahmetli profesor je bio član najvišeg tijela
Islamske zajednice u Hrvatskoj, Mešihata,
dajući veliki doprinos rastu i razvoju Islamske zajednice. Zagrebačkim muslimanima
ostat će u trajnom sjećanju po iskrenoj predanosti vjeri. Nije bilo ni malo ugodno deklarirati se vjernikom za vrijeme prošlog
režima, a posebice kada se radilo o ljudima
iz obrazovnoga polja. Desetine sveučilišnih
nastavnika-muslimana radije su zaobilazili
i vjeru i Zajednicu u nastojanjima da sačuvaju svoje društvene pozicije. On međutim
nije se obazirao na to prepreke. Ponosni su i
na činjenicu da je bio ministar znanosti i
tehnologije u prvoj hrvatskoj Vladi i to isključivo zahvaljujući svojoj stručnosti i
sposobnosti. Bio je i veleposlanik Republike Hrvatske u IR Iran, gdje je također unatoč teških prilika u kojima je obnašao dužnost, bio vrlo cijenjen, u što sam se mnogo
puta uvjerio. Rahmetli profesor je svojim
odnosom prema roditeljima, a posebno prema rahmetli majki bio istinski primjer
islamskoga odnosa prema roditeljima, koji
danas postaje sve većim problemom. To je
još jedan dokaz njegove istinske predanosti
vjeri i njenim odredbama. Rahmetli profesor nije unosio u Islamsku zajednice svoje
političke stavove. Bio je vrlo moderan musliman, ali koji ni jednu islamsku obvezu
nije zapuštao na račun svog modernog pogleda na svijet. Bio je krajnje tolerantan i
iznad svega cijenio je osobnost drugoga.
Nikada nije pokušao pritiskom nametnuti
svoje mišIjenje i stavove, pa čak ni kao
otac. To najbolje znade njegova kćer Enisa.
Božji poslanik Muhammed a.s. na
dženazi njegovog prijatelja i suradnika je
rekao prisutnima: “Kad čovjek umre sva
djela prestaju koristiti umrlome, osim u
tri slučaja. Ako je umrli bio bogat i svoju
imovinu namijenio u službi općeg dobra,
i sve dok to imovina koristi drugima, Svevišnji umrloga nagrađuje. Ako je umrli
bio pisac knjige ili znanstvenik i sve dok
se njegovom znanošću drugi koriste, njemu je nagrada Svevišnjega. Ako je kao
roditelj odgojio djecu i dok ona mole za
njega on uživa u nagradi Svemogućega.”
Danas među onima koji su došli na njegov ispraćaj ima njegovih studenata, magistara i doktora kojima je bio mentor i sve
dok oni žive uvjeren sam sjećat će ga se po
dobru, a to je najveća nagrada. Molimo Svevišnjega da rahmetli profesoru podari džennetsku nagradu za sve što je činio za vjeru,
Zajednicu, društvo i domovinu. Danas je nemoguće jedan izuzetno plodan život sažeti u
nekoliko kartica. O rahmetli profesoru
Osmanu biti će još dugo govora. Islamska
zajednica u Hrvatskoj osmislit će trajnije
sjećanje na njega, jer nas je obvezao svim
svojim bićem. Kćeri Enisi, zetu Tomislavu i
unucima i ostaloj rodbini naša iskrena sućut.
Svevišnji nas je obvezao da se na ispraćaju s umrlima izmirimo i oprostimo. Rahmetli profesor je dugi niz godina bi među
nama. Možda se nekomu zamjerio pa je
sada red da jedni drugima praštamo. Stoga
Vas pitam: hoćemo li rahmetli Osmanu
halaliti? Ridaen lillahi El-Fatiha. q
Ismet Isaković
HRVATSKA
Druga predsjednikova posjeta BiH
Moj galebe
Moralno najozbiljnije implikacije nosi hodočašće na spomen obilježja stradanja Bošnjaka u Kozarcu, Srba u Sijekovcu
i Hrvata u Briševu. U Kozarcu je izvršen jedan od najtežih ratnih zločina nad Bošnjacima.
Faris Nanić
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović
obreo se u Bosni i Hercegovini drugi puta.
Posjeta je bila koncipirana u dva glavna
dijela, od kojih se drugi sastojao od tri
komponente. Prvo je 29. svibnja 2010. sudjelovao na sjednici nevladine organizacije Igmanska inicijativa, čije je zaključke o
suživotu i regionalnoj suradnji pozdravio.
Koji je politički značaj učešća jednog šefa
države na skupu nevladine organizacije s
regionalnim pretenzijama i mlakim rezolucijama, nemoguće je ocijeniti, osim što
je ta organizacija dobila na političkoj težini. Sutradan je, u drugom dijelu turneje, u
Derventi održao sastanak visoke hrvatske
delegacije koju je predvodio, s delegacijom Republike Srpske koju je vodio premijer tog entiteta Milorad Dodik. Razgovarao je i s predstavnicima hrvatskih stranaka. U Derventi je pribivao i naknadno
pristigli Sulejman Tihić, predsjednik SDA
i Doma naroda Parlamentarne skupštine
BiH. Nije jasno zašto jer su ga mediji predstavili samo kao šefa SDA, niti se itko na
tu neobičnu činjenicu osvrnuo. Konačno,
prije svečane večere u Banja Luci, čiji je
domaćin bio Nebojša Radmanović, srpski
član Predsjedništva BiH, susreo se s banjalučim biskupom i predstavnicma Hrvata u
RS. U vremenu između derventskih i banjalučkih susreta, s Tihićem, predsjednikom i premijerom RS i Visokim predstavnikom za BiH, Valentinom Inzkom, obišao je spomen obilježja stradalim Srbima u
Sijekovcu kraj Bosanskog Broda, Hrvatima u Briševu i Bošnjacima u Kozarcu.
Implikacije, zamišljene i stvarne
Iako to zasigurno nije bila njegova želja, o čemu su svjedočili i članovi njegova
ureda uoči turneje, hrvatski su, a posebno
srpski mediji o turneji izvještavali uglavnom kao o posjeti Republici Srpskoj. Time su odaslali jasnu poruku kako je posjeta doživljena i koje su njezine praktične političke implikacije – čelni čovjek
jedne (Republike Hrvatske) u posjetu naj-
Predsjednik Ivo Josipović
moćnijem čovjeku druge države (Republike Srpske). Sve ostalo, a što je bio primarni i najvažniji motiv Josipovićeva
puta, stavljeno je u stranu, marginalizirano, osim u Hrvatskoj čiji je desni dio političkog i javnog spektra posjete spomenicima grobišta ubijenih Bošnjaka, Hrvata i
Srba, ocijenio neprihvatljivima, baš kao i
one prethodne u Ahmićima i Križančevu
selu. U prvi plan je stavljena “ravnopravnost” dva subjekta međunarodnih odnosa
– međunarodno priznate države, članice
UN i jednog entiteta druge međunarodno
priznate države, članice UN. Tek je večera koju je priredio Radmanović kao član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine u
Banja Luci trebala poslužiti kao dimna
zavjesa i posvjedočiti da je riječ o susretu
državnih izaslanstava Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. Međutim, u općoj percepciji ona je i ostala samo to, otužna, blijeda i
sasma prozirna varka. Ne s Josipovićeve,
već s Dodikove strane. Zanimljivo bi bilo
saznati s kojim je protokolom u BiH ova
turneja utanačena. Na koncu, Josipović se
mogao sastati s kim god je htio, ali tek
nakon prijema i sastanka na vrhu s članovima Predsjedništva BiH. Ovako ispada
da je on zaista posjetio RS kojoj se posjeti pridružio i predstavnik Predsjedništva
BiH. I on u posjeti.
Nadalje, Josipović je sa sobom vodao
bosanske političke i vjerske lidere, pa i
one hrvatskog naroda u BiH, i time ih
unizio jer su se pojavili kao tuđa pratnja
na noge Miloradu Dodiku, ekstremističkom premijeru manjeg entiteta, dodatno
ga osnaživši na unutarnjem planu. Drugo
je pitanje zašto su ti “lideri” pristali biti
ikebanom na ovom, po svemu sudeći, primarno bilateralnom susretu dva “državnika” i dvije “državne delegacije”. Ispostavi li se da je glavna tema razgovora Dodik – Josipović bila ekonomska, na što
navode neki nezavisni promatrači, onda
se ovo može postaviti na sasvim drugu
razinu opasnog ugrožavanja integriteta
BiH. O kojim bi to ekonomskim odnosima koji traže zvanični pečat vrha države
Josipović trebao razgovarati u Banja Luci? Zar nije Sarajevo mjesto za to? Jedino
ako netko pametan u predsjednikovom
uredu nije skontao kako se u Banja Luci
nalazi sjedište državne (Bosne i Hercegovine, da ne bi bilo zabune) Uprave za indirektno oporezivanje. No, niti tada sporazume o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ne bi hrvatska vlada potpisivala u
tom, “glavnom” gradu RS, već u Sarajevu. Doduše, poznato je stručnjacima u
Uredu predsjednika Republike kako je i
izvjesni Pavelić sanjao o Banja Luci kao
glavnom gradu NDH i čak tamo preselio
Vrhovni sud, a malo je manje vjerojatno
da im je poznato kako je Banja Luka do
1580. bila glavni grad Bosanskog ejaleta.
Možda je to historijsko opterećenje nagnalo te političke pregaoce da svom šefu
predlože baš takav program.
Iako brkanje razina i kompetencija pomalo počinje prevladavati u Hrvatskoj. Tako je Davor Božinović državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih in-
37
J
O
U
R
N
A
L
HRVATSKA
38
J
O
U
R
N
A
L
tegracija primio 9. lipnja Ševku Omerbašića i s njim razgovarao o hrvatskim odnosima s muslimanskim zemljama! O implikacijama ove Hinine vjestice tek – Aferim,
Šemso. Ako je vrhunac bošnjačkog učešća
u diplomaciji mjesto Abdulaha Muftića kao
ambasadinog potrčka u Alžiru, onda nije
čudno da se o političkim odnosima s muslimanskim zemljama razgovara na razini državni tajnik – prvi muslimanski svećenik.
Nije li Tankovićeva SDA u vladajućoj koaliciji, barem kao simpatizer?
Otići u Republiku Srpsku, u Banja
Luku i Derventu i tamo, u svjetlu odredbi
hrvatskog Ustava o brizi za Hrvate izvan
zemlje, s hrvatskim predstavnicima razgovarati o njihovim međusobnim zadjevicama, a Sarajevo kao njihov glavni
grad staviti u kontekst učešća na sastanku
nevladine organizacije, moglo se očekivati od tvrdokornog protivnika cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Josipovićev argument da je odlaskom u manji entitet i
susretom s Hrvatima tamo ukazao na nužnost njihova povratka svojim kućama,
odnosno činjenicu stalne opstrukcije Dodikovih i svih srpskh vlasti u provedbi
Anexa 7 Daytonskog sporazuma nije baš
osnažen Dodikovim prigodničarskim pozivom Hrvatima da se slobodno mogu
vratiti svojim kućama u RS. Taj je poziv
shvaćen onakvim kakav i jest – licemjernim. Posebno u svjetlu činjenice da se o
rata na posavske prostore u RS vratilo samo 10% protjeranog stanovništva. Josipovićeva iskrena namjera da svojim primjerom aktivno pokrene procese pomirenja, povratka i pune normalizacije međunacionalnih i međudržavnih odnosa u regiji, zasjenjena je ovim, ali i drugim implikacijama ovako organizirane turneje.
No, moralno najozbiljnije implikacije
nosi hodočašće na spomen obilježja stradanja Bošnjaka u Kozarcu, Srba u Sijekovcu
i Hrvata u Briševu. U Kozarcu je izvršen
jedan od najtežih ratnih zločina nad Bošnjacima. Od srpskih paravojnih snaga i
JNA ubijeno je oko 5.000 bošnjačkih civila, više tisuća ih je zatvarano u koncentracijske logore i protjerano, silovane su tisuće žena, dok su u Sijekovcu, zajedno s manjim brojem civila, ubijeni i pripadnici
srpskih paravojnih jedinica koje su terorizirale Posavinu od početka ožujka 1992.
Ukupno je otkriveno pedesetak tijela. Jedan je srpski predstavnik na licu mjesta optužio za te događaje, koji i nisu istragom
utvrđeni kao zločin, muslimanske paravojne jedinice i Armiju BiH, uz HOS. Tog 26.
ožujka 1992. nije postojala Armija BiH koja tek tokom te godine izrasta iz Patriotske
lige i Teritorijalne obrane. Ovakve izjave
tek su jedan u nizu kontroverzi oko Sijekovca. Obilazak Sijekovca razlog je odbijanja gvardijana plehanskog samostana, fra
Mirka Filipovića da ugosti hrvatsku delegaciju i omogući sastanak s predstavnicima
bosanskih Hrvata. On tvrdi kako se, zbog
neistraženosti događaja u Sijekovcu, vrlo
jakih indicija i nekih dokaza da su ubijeni
pripadnici srpskih paravojnih jedinica, a ne
civili, nije mogao solidarizirati s činom
odavanja počasti i legitimizacije srpske mitologije o Sijekovcu kao simbolu početka
rata u BiH, odnosno mjestu ubijanja srpskih civila kao početku rata. Zapravo o drugima, Hrvatima i Bošnjacima kao krivcima
za rat u Bosni. U Briševu su srpske paravojne snage pobile 67 hrvatskih civila.
Što je poruka ovih obilazaka i odavanja
počasti, odnosno kako se ona shvaća, bez
obzira na namjere odašiljatelja? Formulirao
ju je davno srpski politički vrh, tvrdnjom o
“sve tri zaraćene strane koje su činile zločine” i o “građanskom ratu” koji se vodio na
prostorima bivše Jugoslavije. Obilaskom u
jednom dahu i o istom trošku Kozarca i Sijekovca ta se davno odaslana poruka Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i
njihovih koljača – potvrdila primarno bosanskim, ali i ostalim Srbima i to zalaganjem hrvatskog predsjednika, ali i Sulejmana Tihića koji je činovima pribivao kao
mali od kužine, u sjeni Dodika i Josipovića.
Naravno, i razmjeri zločina se onda, bez
prevelikog ustručavanja, mogu izjednačiti.
Neki su bošnjački promatrači ovaj teški
propust komentirali tezom o brisanju svega
što je Josipović učinio govorom u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u
travnju i posjetom Ahmićima, ali i Križančevu selu. Drugi su odmah upozorili kako
on ispriku nije ni dao, pa njegova gesta nije
imala stvarni učinak, a posjeta RS samo je
to potvrdila, zapečatila. Drugi Josipovićev
argument je da će njegove geste potaknuti,
gotovo natjerati druge lidere da učine isto i
pokrenu nezadrživ proces pomirenja i normalizacije. Zasad je rezultat Deklaracija o
Srebrenici srbijanskog parlamenta u kojoj
se ne spominje genocid niti odgovornost za
zločin soldateske Ratka Mladića i njegovo
neprocesuiranje, odgovornost za i procesuiranje zločina soldateske koju je u potpunosti financirala Srbija. Ta je deklaracija popraćena sličnom o zločinima drugih nad
Srbima. Drugih procesa još uvijek nema.
Širi kontekst
Dolaskom konzervativno-liberalne koalicije na vlast u Britaniji, utjecajan član
Liberalne stranke i bivši Visoki predstavnik, Paddy Ashdown preuzima ulogu Po-
sebnog izaslanika EU za BiH. Ta činjenica, između ostalih, najavljuje odlučniju
britansku, pa i europsku politiku prema
konačnom rješenju bosanskog pitanja i regionalne stabilizacije. Međutim, u kojem
smjeru ide ta odlučnost postat će jasnije u
mjesecima koji slijede. Ona će svakako biti koordinirana s Obaminom administracijom, donekle rasterećenom ruskog utjecaja
u regiji, nakon potpisivanja novog sporazuma o strateškom naoružanju u Pragu,
tvrde neki bosanski analitičari. Jesu li Josipovićevi vanjskopolitički savjetnici pokušali predmnijevati novu britansku politiku
prema BiH i regiji, savjetujući mu ovakve
poteze, odnosno može li se iz ovih poteza
očitati smjer navedene odlučnosti? Kakav
god bio odgovor na ovu dilemu, ostaje bojazan da bi konačan rezultat te odlučnosti,
ako je suditi po itinereru ove Josipovićeve
turneje, mogao biti izjednačavanje krivice
i odgovornosti, zamračenje stvarnih razmjera zločina, njihovih počinitelja, inspiratora i ideoloških koncepata te konačno
političko rješenje koji bi definitivno zacementiralo status quo u Bosni. Onaj status
quo kojeg najbolje ilustrira navedeni podatak o desetpostotnom povratku u RS. Za
Bošnjake takav je ishod poguban. Kao što
je pogubno svako preuranjeno oduševljavanje potezima bilo kojeg domaćeg, regionalnog ili svjetskog faktora.
Zanimljiv je još jedan aspekt na koji
ukazuje komentator Tomislav Klauški –
onaj unutarnjehrvatski. Klauški se pita, ako
je Josipović spreman u Bosni izražavati žaljenje zbog hrvatske politike podjela devedesetih i obilaziti spomen obilježja stradanja Srba, zašto su takve geste izostale u Hrvatskoj? Pitajući se, i odgovara kako je to
vjerojatno znatno lakše činiti u susjednoj,
nego u vlastitoj državi. Odnosno, puno je
lakše i manje opasno podnijeti kritike za geste u Bosni, makar se smatrale “protuhrvatskima”, nego u Hrvatskoj u kojoj se ipak
nalazi velika većina biračkog tijela, saturiranog saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu i mitovima o njemu.
Ako je suditi po većinskom odjeku
Josipovićeve druge turneje u Bosnu,
predsjednik je postigao suprotan učinak
od onog kojeg je htio. Nije pridobio nove
prijatelje, a stekao je nove neprijatelje,
istovremeno davši preveliku, nezasluženu i ničim utemeljenu važnost jednom
balkanskom siledžiji, Miloradu Dodiku,
pred kojim je odsvirao i Dragojevićev hit
“Moj galebe”, na svečanom prijemu u
Banskim dvorima u Banja Luci. Poneseni
alegoričnim mogli bi se upitati – ako je
Dodik galeb, kakvi li su tek jastrebovi?
Ipak, najviše je razočaranih, prijatelja. q
INTERVJU
Tariq Ali, britansko-pakistanski filozof, književnik, redatelj, neumorni politički aktivist i vodeći ljevičarski intelektualac današnjice za “Preporodov Journal” govori o američkom imperijalizmu i islamskom fundamentalizmu, zabrani gradnje minareta i nošenja nikaba, socijalizmu i radničkoj solidarnosti, razvoju uvjetovanom ekologijom
Muslimani nemaju monopol
na glupost
Ovo što se događa u Europi je vrlo uznemirujuće. To je oblik islamofobije koji je na određeni način vrlo sličan antisemitizmu. Argumenti koji se koriste protiv muslimana su vrlo slični argumentima koji su se u prošlom stoljeću koristili protiv židova.
Razgovarala: Sena Kulenović
Slika koja u medijima i danas prati
Tariqa Alija je trenutak kada 1968. na čelu 25.000 studenata “blagoslovljen izgledom filmske zvijezde, predvodi mase u
revoluciju”, kako je to opisao jedan kritičar. Bilo je to vrijeme velikih prosvjeda
protiv Vijetnamskog rata pred Američkom ambasadom u Londonu. Karizma i
strast Tariqa Alija inspirirali su tada Micka Jaggera da u njegovu čast napiše pjesmu Street Fighting Man, a Johna Lenona
da mu posveti Power to the People. No,
borbu za svoja uvjerenja Tariq Ali je započeo još kao tinejdžer organizirajući
ulične prosvjede u Lahoreu, gdje je 1947.
godine rođen u vrlo uglednoj obitelji intelektualaca ljevičara. Majka Tahira Mazhar Ali kojoj je posvetio svoju knjigu
“Sukob fundamentalizama”, bila je političarka i aktivistkinja, a otac Mazhar Ali
Khan novinar i urednik najvećeg pakistanskog dnevnika The Pakistan Times.
Za vrijeme studija na Punjabskom sveučilištu Ali pokreće demonstracije protiv
pakistanske vojne diktature, da bi ga odmah nakon završetka studija roditelji poslali u Englesku kako bi izbjegao prijetnju
zatvorom jer je njegov aktivizam postajao
sve opasniji. U Velikoj Britaniji studira
politologiju, filozofiju i ekonomiju na
Exeter Collegeu u Oxfordu i dolazi na čelo
studentskog pokreta. Od tada pa do danas
Ali se intenzivno posvetio pisanju knjiga,
novinskih članaka i polemičkih komentara
na društvene i političke teme, a ugled je
stekao kao urednik New Left Reviewa. I
danas je vrlo često na čelu anti-ratnih kampanja, a posebno se zalagao protiv sukoba
u Iraku i Afganistanu. Autor je više od 30
knjiga o raznim političkim temama (Paki-
no iskreno razotkriva srž nepravdi koje
danas iscrpljuju moderna društva od istoka do zapada. No ipak, ovaj britki polemičar nikada nije sretniji nego kada pred
sobom ima oponenta u stavovima pa bio
on neoliberal, islamist ili bivši ljevičar
kojeg može “dotući” argumentima.
Gostovanje Tariqa Alija na III. Subversive Film Festivalu u Zagrebu na kojem je održao predavanje na temu “Socijalizam zaslužuje drugu priliku” i promociju njegove knjige “Sukob fundamentalizama” koja je nedavno izašla u izdanju
“Profila”, iskoristili smo za razgovor.
Tariq Ali
stan: vojna vlast ili vladavina naroda;
1968. i poslije: unutar revolucije; Trotski
za početnike; Tko se boji Margaret Thatcher? U obranu socijalizma; Iranske noći;
Moskovsko zlato; Ideja komunizma; Razgovori s Edwardom Saidom; Ostavština
staljinizma: utjecaj na svjetsku politiku 20.
stoljeća; Revolucija odozgo: Sovjetski Savez danas; Nehruovi i Ghandiji: indijska
dinastija; Bush u Babilonu; Sukob fundamentalizam; Vladari svemira: NATO-ov
balkanski križarski rat; Pirati sa Kariba;
Sindrom Obama), ali i plodan književnik.
Nakon prvog romana Iskupljenje (1990.),
glavni intelektualni projekt Tariqa Alija u
posljednja dva desetljeća je serija od pet
povijesnih romana pod zajedničkim nazivom Islamski kvintet (U sjeni drva nara,
Knjiga o Saladinu, Kamena žena, Sultan u
Palermu i Noć zlatnog leptira) koji je preveden na više od 20 jezika.
Tariq Ali je intelektualac kojem je
stalo do sudbine svijeta, prožet duhovnošću i humanizmom u svojim djelima bol-
39
Američki imperijalizam i islamski
fundamentalizam
Nedavno je u izdanju “Profila” izašla vaša knjiga “Sukob fundamentalizama” koja kroz pregled stanja u različitim zemljama islamskog svijeta govori o
uzrocima koji su kroz povijest doveli do
današnje situacije. Što vas je potaklo da
napišete “Sukob fundamentalizama” i
zašto je ova knjiga važna?
Nakon napada 11. rujna pojavila se
knjiga pod nazivom “Sukob civilizacija”
Samuela Huntingtona, intelektualca koji je
bio savjetnik pri State Departmentu. Osnovna teza ove knjige je bila da će s padom komunizma u svijetu doći do sukoba između
starih civilizacija. Naravno, taj argument je
bio maska kojom se htjelo zataškati sve ono
što se stvarno događalo u svijetu. U osnovi
argument je bio da postoji judeo-kršćanska
civilizacija, što je za mene samo po sebi bio
zanimljiv koncept jer o postojanju judeo-kršćanske civilizacije možemo govoriti samo
u XX. stoljeću, nakon stvaranja Izraela i
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
40
J
O
U
R
N
A
L
Drugog svjetskog rata, prije toga to je bila
samo kršćanska civilizacija, a prema židovima su se odnosili kao prema smeću. Dakle, postojala je judeo-kršćanska civilizacija pod kojom je Huntington podrazumijevao Sjedinjene Države i Zapad. I njima su
prijetili mnogi neprijatelji, druge civilizacije od kojih su dvije najmoćnije bile islamska civilizacija i konfucijanska, kineska civilizacija. To je zapravo bio vrlo djetinjast
argument, a u osnovi je govorio o tome da
američka hegemonija treba naftu koja se
najvećim dijelom nalazi ispod muslimanskih zemalja i jako ovisi o proizvodnji jeftine robe u Kini. Dakle, SAD ovise o Kini i
arapskom svijetu, ali su oni istovremeno
opasni, opisani su kao neprijatelji jer mogu
biti konkurenti. I ta je knjiga, “Sukob civilizacija”, postala bestseler jer su ljudi očajnički trebali argumente, a ove nisu mogli
prozrijeti. Zato sam napisao “Sukob fundamentalizama” kao odgovor na tu knjigu kako bih pokušao objasniti da ne postoji monolitna civilizacija, da unutar islamskog
svijeta postoje različite struje: radikalni nacionalisti, radikalni socijalisti, reakcionari,
panislamisti, politički islamisti. Želio sam
napraviti portret islamskog svijeta koji je
sasvim drukčiji od onoga kako se prikazuje
u medijima. Istovremeno, želio sam istaknuti da unutar islamskog svijeta postoje
vjerski fundamentalisti i da su oni organizirali napad na SAD, ali da postoje i imperijalistički funadamentalisti i da su to zapravo
SAD jer bez obzira na to tko je predsjednik
slijede politiku za koju smatraju da je u interesu svijeta. Tako da je to sukob između
imperijalističkog fundamentalizma i oblika
vjerskog fundamentalizma koji su zapravo
stvorile SAD tijekom dugog perioda Hladnog rata s komunizmom kada su obučavali
te ljude koji su im trebali pomoći u bori protiv ljevice. Eto, tako je knjiga nastala i
objavljena je gotovo u cijelom svijetu osim
u Kini iz nepoznatog razloga. (smijeh)
Mnoge muslimanske zemlje nisu
prošle kroz društvene promjene poznate
zapadnim društvima. Zašto se otpor
američkom imperijalizmu u muslimanskom svijetu manifestira kroz islamski
fundamentalizam?
Razlog je prilično jasan. Stvoren je veliki vakuum u različitim dijelovima islamskog svijeta. Na Srednjem istoku gdje živi
tek manjina muslimana Zapad je pokretao
ratove preko Izraela koji su zapravo uništili radikalni nacionalizam: Nasser, Sirijci
bili su poraženi, poniženi. To je stvorilo
vakuum. Nasser koji je, recimo, sebe nazivao socijalistom, bio je vrlo neprijateljski
raspoložen prema “Muslimanskom brat-
stvu” čiji su ga pripadnici pokušali ubiti.
Dakle, nakon ratnog poraza i Nasserove
smrti nastao je veliki vakuum koji su polagano ispunile islamističke organizacije.
Rekli su ovo je naša šansa, sve ostalo je
bilo poraženo, uništeno i diskreditirano. U
Indoneziji koja je najveća islamska zemlja
na svijetu 1965. godine je došlo do državnog udara koji je podržala Amerika i u kojem je preko milijun komunista i njihovih
obitelji ubijeno. Sve je bilo užasno okrutno, ali to nitko nije nazvao genocidom! Ne
volim koristiti tu riječ za sve, ali ubijeno je
preko milijun ljudi. I ponovno, u tom vakuumu s fizičkim uništenjem ljevice, pojavile su se islamističke skupine koje su podržale i pomogle državni udar tako što su
ulazile u kuće komunista i ubijali ih. Način
na koji su to činili bio je doista strašan.
A onda s padom komunizma, Sovjetskog Saveza i iskustvom tog svijeta, ništa
drugo nije preostalo, pa je došlo do uspona religioznosti. Svugdje, ne samo u
islamskom svijetu. Odjednom su ljudi počeli otkrivati novi identitet, pa ste mogli
čuti kako govore: “Uvijek sam bio katolik, uvijek sam bio pravoslavan, protestant, luteran.” Ili religija u SAD-u sa
skupinama novorođenih kršćanskih fundamentalista koji su manje ili više okrenuti Republikanskoj stranci. I u islamskom svijetu također je došlo do sličnog
razvoja događaja. Jedini razlog zbog čega
islamisti nisu na vlasti je taj što u mnogim
zemljama izbori nisu dozvoljeni, ali u zemljama poput Turske imamo umjerenu
islamističku stranku na vlasti i Amerikanci su vrlo zadovoljni s njima. Nije im važno tko vlada zato što je Turska dio NATO-a, zato što kolaboriraju i primjenjuju
različite programe. To je kao kršćanska
demokracija. Koliko je samo kršćanskodemokratskih stranaka u Europi. Tako je
i u islamskom svijetu imate konzervativne stranke koje su iste i tome ne bi trebalo
pridavati previše značaja.
U ovom trenutku osjeća se stagnacija
u razvoju islamskog svijeta. Postoji li
izlaz iz te situacije?
Da, postoji određena stagnacija u
islamskom svijetu, ali ona je prisutna u cijelom svijetu, ne samo u islamskom. Pogledajte samo što se dogodilo s intelektualnim životom u Njemačkoj, Britaniji,
Francuskoj, Španjolskoj, Italiji. Došlo je
do velikog pada. Neoliberalizam kao oblik
kapitalizma stvorio je svijet u kojem elita i
njima bliski ljudi žive u svojevrsnom balonu, a u tom balonu nema mjesta za ideje i
različitosti, bila to politika ili intelektualni
život jer novac i tržište sve određuju usprkos činjenici da prolaze kroz veliku krizu.
Muslimanski svijet sve to također pogađa.
To je upravo ono što sam želio naglasiti u
“Sukobu fundamentalizama”. Nemojte
misliti da je islamski svijet izoliran od
ostataka svijeta. Sve scile i haribde XX.
stoljeća također su utjecale na taj svijet:
nacionalizam, socijalizam, komunizam,
borba za nacionalno oslobođenje. Tako da
kada svijet prolazi kroz velike promjene
one pogađaju i islamski svijet. U Pakistanu, Egiptu, Iraku nekada je po 10.000 ljudi
dolazilo slušati pjesnike koji su govorili
svoju poeziju, to ste isto imali u Sovjetskom Savezu tijekom 1960-ih godina kada
je Jevgenij Jevtušenko govorio svoju poeziju na Puškinovom trgu u Moskvi. Stotine
i stotine mladih ljudi ga je dolazilo slušati.
Ta je tradicija nestala. Uzrok tome su velike društvene promjene i razvoj tehnologi-
INTERVJU
je. Video sfera je postala vrlo dominantna.
Ona može biti vrlo oslobađajuća, ali može
biti i zatvor. Može osobu zatvoriti u njenu
osobnost i okrenuti protiv kolektivnih rješenja. Kombinacija opadanja političkog i
intelektualnog života, uspon konzumerizma i novih tehnologija, sve te stvari zajedno čine život koji živimo. Hoće li to zauvijek trajati, nadam se da ne jer nije nužno da
bude tako. Ali vidjet ćemo.
Što može dovesti do promjene strukture islamskih društava, što ih može pokrenuti naprijed?
Mislim da je rješenje modernizacija
strukture ovih društava u širokim razmjerima. Modernizacija bi mogla značiti veliku promjenu jer uzmimo naprimjer zemlju kao što je Pakistan: bogati žive u
svom balonu, imaju tjelohranitelje, velike
kuće, njihova djeca idu u dobre škole, nakon što ih završe idu na sveučilišta u inostranstvu, odvojeni su od ostatka društva.
Za ostatak društva ne postoji ništa: nema
obrazovnog sustava o kojem vrijedi govoriti, čak ni na osnovnoj razini, a da ne
govorimo o sveučilištima, potpuni pad u
obrazovnim standardima, gdje se ljude
zapravo uči da budu neznalice. Čak ih tome ne uče namjerno jer je kvaliteta profesora i nastavnika izrazito opala u proteklih 30 godina. Zemlja koja stagnira proizvodi ljude koji više nisu u stanju podučavati. Pogledajte kako živi elita u muslimanskom svijetu, kao i svugdje na Zapadu. Oni se ugledaju na Zapad, njih oponašaju. Ne zanima ih da rade bilo što drugo.
Često kažem kad sam u arapskom svijetu
da u jednoj maloj arapskoj državici postoji dovoljno bogatstva da se obrazuje cijeli
islamski svijet do nevjerojatno visoke razine, u znanosti i drugim disciplinama
sve do vrha, ali oni to ne čine.
Koja je od islamskih zemalja najspremnija za promjene?
Mislim da je to Iran. Oni se po svemu
razlikuju, imaju vrlo staru civilizaciju koja je postojala mnogo prije islama i vrlo
su je svjesni. A istovremeno proizvode
šijizam, fanatični šijizam. Međutim,
usprkos tome šijitski fanatizam i klerikalni režim nisu mogli izbrisati iransku kulturu. Ironično je da je revolucija u Iranu
koja je srušila monarhiju, također proizvela kinematografiju koja je naprednija
od bilo čega što se danas stvara u Europi.
Vrhunac europske kinematografije je bio
1960-ih i 1970-ih, pa dijelom i 1980-ih
godina XX. stoljeća. I zapadna i istočna
Europa su u to vrijeme proizvodile svoje
najbolje filmove, nezavisne filmove, ima-
li su neustrašive redatelje, istinske autore.
To se sada događa u Iranu, ali i Južnoj
Koreji, Tajvanu, zemljama koje se smatraju marginalnima za kulturu. Ali iranski
film je izvanredan. Zanimljivo je da iranski redatelji svoje filmove stvaraju kolektivno. Svaki radi na svom filmu, ali intenzivno razgovaraju o scenarijima, kako
prikazati koju scenu, pomažu jedni drugima, rade zajedno. I to je fantastična filmska zajednica koja se stvara u Iranu. Mislim da ako Zapad ostavi Iran na miru, a
to je vrlo važan preduvjet, treba ih ostaviti na miru, u slijedećih 15 godina ili manje doći će do promjene. Ne zaboravite da
je 70% iranske populacije ispod 30 godina starosti, dakle mogućnosti je mnogo i
to mnogo više nego u drugim zemljama
Srednjeg istoka u ovom trenutku.
U “Sukobu fundamentalizama” govorite i o tome kako je jedino pravo rješenje za islamske zemlje pustiti narode
da odluče koga žele na vlasti. Međutim,
u slučaju Alžira slobodan izbor naroda
dobio je tragičan ishod.
Upravo tako, sramotno je to što se dogodilo. Nakon što su Fronti islamskog
spasa (FIS) omogućili da djeluje kao
stranka, objavljeni su izbori. Mnogi su
glasali za FIS u prvom krugu i bilo je jasno da će poraziti vladajući FNL u drugom krugu. Narodu je bilo dosta FNL-a u
Alžiru jer je bio korumpiran, okrutan i ništa nije činio za obične ljude, (kao PLO u
Palestini, pa je narod glasao za Hamas).
U Alžiru narod je glasao za FIS u znak
protesta. I onda je francuska vlada odigrala vrlo lošu ulogu. Kada su shvatili da
će FIS pobijediti, savjetovali su alžirskoj
vojsci da preuzme zemlju. A rezultat je
bio dugi građanski rat i ubojstva u razmjerima kakve nikada niste doživjeli u
bivšoj Jugoslaviji. Ali svijet je samo stajao postrani i promatrao, ništa se nije dogodilo i obje su strane postajale sve
okrutnije. Da su dopustili FIS-ovoj vladi
da dođe na vlast, vojska ili FNL su mogli
reći: “Uredu, pobijedili ste na izborima,
na vlasti ste, ali ako pokušate promijeniti
Ustav koji garantira jednaka prava svima,
ženama i muškarcima različitim vjerskim
skupinama onda ćemo morati intervenirati kako bi obranili Ustav.” I to bi bio popularan potez. Uskoro bi u FIS-u dobili
dvije različite struje jednu umjerenu i
drugu fundamentalniju struju. Vjerojatno
bi došlo do podjela što je normalno.
Slično je danas u Egiptu: Hosnia Mubaraka, proameričkog predsjednika, narod u Egiptu mrzi. Korumpiran je i brutalan, njegovi mučitelji su stvorili kaos u
zatvorima, njegova je obitelj korumpirana, a njegovog sina odgajaju kao nasljednika. Recimo, kada dolazi u posjet SADu, na CNN-u službeno kažu: “Ovo je sin
egipatskog predsjednika koji će vjerojatno biti slijedeći predsjednik Egipta.” Ma
tko ste vi da kažete tko je slijedeći predsjednik Egipta?! Ali Amerikanci su zadovoljni takvom situacijom. Njihov odnos
prema demokraciji je da je ona uredu sve
dok su izabrane vlade prozapadne, ako
one to nisu, to im se onda više ne sviđa. I
to je vrlo kratkovidna politika.
Tako je i sa Saudijskom Arabijom. Drže na vlasti monarhiju koja predstavlja vrlo malu manjinu ljudi u Saudiji. Da bi se
tamošnja situacija promijenila potreban je
masovni prevrat odozdo, gigantski pokreti
običnih ljudi, radnika, seljaka, studenata,
mladih intelektualaca. Ne zaboravite da je
to, zbog nafte i energije koju proizvode, za
SAD najvažniji dio svijeta i zato su okupirali Irak, zato imaju najveće vojne baze u
Kataru, zato troše milijarde i milijarde dolara na američke baze u ovoj regiji, zato
grade šest ogromnih baza u Iraku i kada
govore o povlačenju iz Iraka to samo znači
povlačenje iz gradova u te baze. To je sve.
Za sve to postoji razlog: da spriječe režime
koji im se ne sviđaju da dođu na vlast. Tako vladaju carstva. Zapravo, Otomansko
carstvo nije bilo takvo. Ono je bilo drukčije jer mu nije smetalo da različite regije
imaju svoju autonomiju i više slobode sve
dok šalju novac u blagajnu. To je bilo zapravo prilično lijepo. (smijeh) Platite nam
porez i možete raditi što hoćete. Ali s tog
stanovišta otomansko iskustvo nije bilo loše za svijet. Vrijeme u kojem je Otomansko carstvo vladalo arapskim svijetom je
zapravo bilo najmirnije. Bio je to svijet
gradova, rođeni ste u Ammanu, išli ste u
školu u Jeruzalemu, na sveučilište u Kairu,
Damasku to je bio lijep svijet, ujedinjen,
koji je zapadni imperijalizam uništio i često se pitam što bi bilo da su turski sultani
bili na pravoj strani u I. svjetskom ratu.
Umjesto što su se pridružili Njemačkoj, da
su podržali Britaniju i Francusku pitanje je
što bi se dogodilo s arapskim svijetom.
O minaretima, nikabu i
opsjednutosti islamofobijom
U Švicarskoj je referendumom izglasana zabrana gradnje minareta, a u
Francuskoj i Belgiji traži se zabrana nošenja nikaba. Što mislite o zabranama
islamskih vjerskih obilježja u Europi?
Ovo što se događa u Europi je vrlo
uznemirujuće. To je oblik islamofobije
koji je na određeni način vrlo sličan anti-
41
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
42
J
O
U
R
N
A
L
semitizmu. Argumenti koji se koriste protiv muslimana su vrlo slični argumentima
koji su se u prošlom stoljeću koristili protiv židova. To su predrasude protiv kojih
se treba boriti. Nisam za državu koja govori ljudima što trebaju nositi ili ne. Kao
što mi se ne sviđa kada vlada Saudijske
Arabije ili Irana kaže ženama: “Morate
pokriti glavu!”, prema istom principu se
protivim kada tzv. prosvijećene države
kažu ženama: “Ne smijete pokrivati glavu!”. To je isti princip! Ne smiju postojati dvostruki standardi. Ali u osnovi zapadne vlade su opsjednute islamofobijom, potiču ljude da misle da su islam
“drugi”, “neprijatelj u našim redovima”
stavljajući ove smiješne zabrane. Švicarska vlada hoće zabraniti minarete, pa to je
suludo. I da Arapi imaju imalo samopoštovanja preko noći bi povukli sav novac
iz švicarskih banaka što bi dovelo do drugog referenduma na kojem bi rekli: “Ne,
ne možete imati svoje minarete!” (smijeh) A što se tiče nikaba, koliko ga žena
uopće nosi? To je vrlo mala manjina i u
Francuskoj i u Belgiji. Pa što je onda uopće smisao toga? Jednom sam se našalio,
što čak i nije u potpunosti bila šala, upitavši zašto nikab ne počnu nositi i muškarci muslimani. To je odjednom postala
oznaka identiteta. Sve je to vrlo smiješno.
U svom posljednjem romanu “Noć zlatnog leptira” vrlo sam oštro napao taj aspekt u Francuskoj. Radi se o fikciji, ali
ljudi će shvatiti poruku. To je nažalost
svijet u kojem živimo.
Nedavno je židovska zajednica u
Francuskoj prikupila oko 3.000 potpisa
za peticiju koju su nazvali “Poziv na razum” protiv politike Izraela. Peticiju su
potpisali neki od vodećih filozofa Daniel
Cohn-Bendit, Finklekraut, BernardLevy. I poslali je u Bruxelles navodeći
da su zgroženi nad onim što se s Palestincima događa u Izraelu.
Drago mi je da se takve stvari događaju, da židovska zajednica pokazuje da je
podijeljena. Jer službena politika Izraelaca
i onih koji ih podržavaju na Zapadu je etiketirati svakoga tko kritizira izraelsku politiku prema Palestincima, što je vrlo opasna stvar. Ljudi kažu ako je anti-semitizam
braniti Palestince, uredu ja sam anti-semit.
Vrlo je dobro da židovske skupine u Francuskoj, Britaniji i SAD-u izlaze u javnost s
takvim stavovima, ali budimo iskreni to
neće promijeniti situaciju. Jedina sila na
svijetu koja može promijeniti situaciju su
SAD. Sve što treba napraviti je reći Izraelcima ukoliko se ne povučete na granice iz
‘67. godine sva ekonomska pomoć i sub-
Vanessa Redgrave i Tariq Ali na Trafalgar Squareu – antiratne demonstracije
vencije bit će zaustavljene. Ne moraju to
učiti nasilno. To bi stvorilo potpunu krizu
u Izraelu. Također smatram da do rješenja
s dvije države nikada neće doći, zato treba
raditi na jednoj dvonacionalnoj izraelskopalestinskoj državi gdje će svi imati jednaka prava. Kada bi cionisti to barem htjeli
razumjeti da je to jedino racionalno rješenje za židovski narod. I o tome su mnogi
Arapi govorili krajem 30-ih i 40-ih godina
XX. stoljeća. Ali do toga nikada nije došlo, umjesto toga nametnuta je nova, židovska država uz pomoć Britanaca koja je
danas posljednja kolonijalna doseljenička
država na svijetu, a to je anakronizam i
mora doći do miroljubivog rješenja. Ali
ono je moguće samo ako SAD nešto učini
po tom pitanju. Cijela ta situacija jako ovisi o Americi.
monopol na glupost! U mnogim zemljama se događaju slične stvari, netko poludi
upadne u razred i pobije učenike. Pojedince izluđuje sustav i čine razne glupe
stvari. Onaj koji je digao u zrak zgradu
vlade u Oklahoma Cityju bio je bijeli
Amerikanac koji se borio u prvom Zaljevskom ratu. To je bilo dosta davno, prije 15 godina, ali i tada su američki mediji
u prvim izvještajima govorili da je viđena
osoba tamne kože kako odlazi s mjesta
događaja, stvorili su atmosferu da se radi
o Arapinu, ali nije bio. Stvorili su atmosferu straha u toj zemlji. Ali, recimo, nitko
nije izvijestio da je čovjek koji je na Times Squareu vidio kako dim izlazi iz auta
i pozvao policiju također bio musliman.
Dakle, o čemu se tu zapravo radi?! Sve je
to vrlo smiješno!
Pokazalo se da je zadnji pokušaj
bombaškog napada na Times Squareu,
u prvi mah okarakteriziran kao fundamentalistički, zapravo bio ekonomski
uslovljen. Hoće li politika Baracka Obama promijeniti američku poziciju prema
islamskom svijetu?
Ne, Obama neće ništa promijeniti.
Upravo radim na knjizi o Obami koja će
se zvati “Sindrom Obama”. Radi se u
osnovi o kontinuitetu prijašnjih vlada
Busha, Clintona. To je imperijalna zemlja, možete imati dobre i loše careve, ali
sustav ostaje isti. Što se tiče ovih posljednjih događaja na Times Squareu, ne znam
tko je taj čovjek, ali se radikalizirao kao
musliman, financijski je loše stajao, vidio
je slike napada u Pakistanu, uzrujao se i
učinio nešto glupo. Muslimani nemaju
Balkan u Europskoj uniji
U posljednja dva mjeseca imali ste
prilike zbog promocija svojih knjiga i
predavanja boraviti u Sarajevu, Beogradu, a sada evo i u Zagrebu. Kako vidite
budućnost ove regije, da li je Europska
unija rješenje za Balkan?
To je možda rješenje za slijedećih 50
godina. Na Balkanu nikad ne možete biti
sigurni što je dobro dugoročno rješenje.
Mnogi su se iskreno nadali da će država
koja je stvorena nakon II. svjetskog rata
trajati zauvijek, čak i nakon Titove smrti.
Još uvijek vjerujem, da je Europska unija
bila snažnija i odigrala pozitivnu ulogu u
ranoj fazi, mogao postojati način da se
očuva ta država u nekom novom obliku.
Ali nemojmo u to sada ulaziti. Europska
INTERVJU
unija je danas prilično slaba država. Prebrzo su se proširili pod američkim pritiskom. Amerikanci nisu željeli snažnu
Europsku uniju koja im je mogla postati
suparnik, pa su izvršili pritisak na Europsku uniju koju su tada činile starije članice, da prime nove zemlje jer je to bio način da ih neoliberaliziraju. Ali to nije
uspjelo. Smatram da se Europska unija
mora demokratizirati, to uopće nije demokratičan savez. Postoji parlament koji
nema moć jer moć je još uvijek u rukama
Vijeća ministara i starih država.
Što se tiče Balkana, moje je osobno
mišljenje, i to naglašavam osobno, da bi
mnogo bolje bilo za republike koje su nekada činile Jugoslaviju da pristanu na ujedinjenje na nekoj minimalnoj osnovi, ne
kao stara Jugoslavija jer to nije moguće
(kako god se zvala nevažno je, čak i Balkanska unija) i zatim zajedno pristupe
Europskoj uniji. To bi ojačalo Balkan i
olakšalo ulazak svim zemljama. Ako budu ulazile jedna po jedna to će biti dosta
teško, a mislim da Europska unija sada ni
neće nikoga primati, odnosno da će pokušati odgoditi ulazak.
Čak i ulazak Hrvatske?
Da, mislim da bi mogli to učiniti i Hrvatskoj. Mislim da će vrlo temeljito istražiti što se događa u Hrvatskoj, ne žele još
jednu Grčku. Mislim da će biti vrlo strogi, možda griješim, ali u svakom slučaju
provesti će vrlo oštru istragu prije nego
što dozvole ulazak novih zemalja.
Mislite li da bi na Balkanu mogla postojati politička volja za takav novi savez?
Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam
gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih
i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja.
Tako me je voditeljica pitala: “Evo, sad ste
došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?” Odgovorio
sam joj: “Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju
mi političari kao svodnici.” Isprva mi se
samo nasmiješila, onda joj je doprlo do
glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je
rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo
što. To je moje mišljenje o političarima na
Balkanu - koliko shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina
razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvi-
jek je ista i nimalo ne vodi računa o životu
običnih ljudi.
Socijalizam - nada za budućnost
Danas u doba konzumerizma, junk
fooda i stupidnih reality showa je li moguća elementarna solidarnost? Recimo,
ove godine na proslavi 1. maja kada je
ujedno organiziran radnički štrajk na
središnjem zagrebačkom trgu okupilo se
svega 500-tinjak ljudi.
U Britaniji je bilo nekoliko štrajkova,
s više se štrajkova prijetilo, pogledajte
Grčku imate opći štrajk. Dakle, moguće
je, ali tek onda kad ljudi počnu osjećati da
više ne mogu živjeti kao prije. Ali da pojednostavimo stvari: bogati misle da moraju siromašnima nametnuti više discipline kako bi ostali bogati, i to je ono što se
zapravo događa u svijetu. Naši porezi
spašavaju bogate, ali oni žele još više. I
onda kažu srezat ćemo socijalna davanja,
a kad ih smanje kažnjavaju siromašne.
Mislim da je solidarnost moguća, ali
ju je teško organizirati. U najvećem broju
slučajeva do nje dolazi na atomskoj razini, skupine radnika ako su ugroženi kreću
u štrajk, ali drugi radnici često nisu solidarni s njima. Isto je sa studentima. Recimo, na jednom britanskom sveučilištu,
Middlesex University, oni koji njime
upravljaju su odlučili ukinuti Odsjek za
filozofiju. Govorimo o stagnaciji u islamskom svijetu, a zamislite tako nešto. Kad
su zatvorili Odsjek za filozofiju svi su se
pitali zašto. Odgovor je bio da nije profitabilan! Studenti su započeli sa štrajkom,
ali bit će zanimljivo vidjeti da li su to samo studenti društvenih znanosti ili su im
se pridružili i studenti prirodnih znanosti,
ali to nije dobra situacija.
Shopping, seks i celebritiji! Mladim
ljudima stalno govore da je to normalno,
da i oni budu takvi. Kako da budu takvi?!
Zato je dobro da postoje kulturne inicijative koje se izdvajaju iz toga. Govorio
sam mladim ljudima koji su organizirali
“Subversive Film Festival” da je to vrlo
pozitivna inicijativa jer mladim ljudima
koje zanima film moraju pokazati neke
od filmskih klasika inače nikada u potpunosti neće shvatiti rječnik kinematografije, niti što je moguće napraviti. Ili recimo
ako prestanu čitati velike klasične romane neće razumjeti za što je književnost i
umjetnost sposobna. Dakle, dobro je pokretati takve inicijative jer službena kultura to ne čini.
U sklopu III. Subversive film festivala održali ste predavanje “Socijalizam
zaslužuje drugu priliku”. Da li je socijalizam doista nada za svijet?
Iskreno, mislim da ne postoji drugi način života. Naravno, očito je da bi trebalo
izbjeći sve greške koje su napravljene, ali
osobno mislim da ne postoji drugi sustav u
kojem bi većinu naroda mogao uključiti u
strukture društvu u kojem žive. U današnje
vrijeme, s obzirom na sve ono kroz što prolazimo, čini se da je to najluđa, utopijska
stvar u koju bi trebalo vjerovati. Ali bez obzira na to ipak vjerujem da je to jedini način
da se organizira novi tip društva.
Kao što su moji ruski prijatelji za vrijeme razdoblja Gorbačova govorili: “Ne brini Tariq, naš će kapitalizam biti kao skandinavski.” “Neće, bit će vjerojatno kao u
Brazilu i Americi 20-ih”, govorio sam im.
A skandinavski model ipak nije tako sjajan. U Norveškoj dobro stoje, čak iako ste
nezaposleni puno vam plaćaju. Međutim,
u Danskoj je situacija prilično gadna: masovna islamofobija, neprijateljsko raspoloženje prema imigrantima, groteske stvari
se događaju. Ni situacija u Švedskoj nije
sjajna, Norveška je vrlo drukčija i napredna, ali oni imaju jako puno novaca.
Ali u osnovi, budimo otvoreni, svijet
jednostavno nema dovoljno prirodnih resursa da svaka obitelj ima dva automobila, dva frižidera, dvije kuće, jednostavno
nema dovoljno resursa. Ako samo na trenutak to razmotrimo s ekološke strane
pitanje kako organizirati život ljudi treba
barem djelomično biti time određeno. Socijalizam u nekom obliku, ili kakvo god
mu ime dali, je racionalan način. Jedan od
razloga zašto recimo u Egiptu postoji nostalgija za Nasserom, ili u bivšoj Jugoslaviji za Titom je taj da se ljudi sjećaju da
su imali određenu sigurnost u životu.
Znaju da su se događale loše stvari, znaju
da je bilo problema, ali su također imali
određenu sigurnost. I tu je sigurnost osiguravao taj sustav, a kapitalizam to ne
čini, niti smatra potrebnim to činiti. Sad
kada se taj sustav urušio, kapitalizam može činiti što hoće i ničega se ne boji. q
43
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Konzervativci ispravljaju greške Johna Majora i Douglasa Hurda
Nova britanska politika prema BiH
Stav je nove Vlade da u Bosni postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom europskom politikom koja bi trebala koristiti štap i mrkvu. Postoji snažan argument za prijetnju sankcijama protiv političara koji podrivaju bosansku državu.
Edis Felić
44
J
O
U
R
N
A
L
Nakon pobjede na parlamentarnim izborima i višednevnim pregovorima konzervativci Davida Camerona i liberalni
demokrati Nicka Clegga formirali su u
svibnju koaliciju i novi kabinet, čime je
okončana 13-godišnja vladavina Laburističke partije. Po prvi puta u povijesti
sklopljen je pakt ove dvije stranke, a to je
ujedno prva koalicijska vlada poslije
Drugog svjetskog rata. Cameron je novi
premijer, Clegg je njegova desna ruka, a
državni tajnik – ministar vanjskih poslova postao je William Hague. “Ovime počinje nova era za Britaniju. A sada idemo
raditi”, kazao je Cameron u prvoj izjavi
poslije sklapanja koalicije.
Bio je to odgovor građana Velike Britanije na zasićenost laburistima, pogotovo u periodu kada ih je vodio Gordon
Brown koji je naslijedio Tonyja Blaira.
Kakav će vanjskopolitički smijer zauzeti
Cameron, vidjet ćemo, ali se može u
osnovnim crtama reći da će ostati najvjerniji američki saveznik što se tiče Bliskog
istoka. Za našu je matičnu domovinu pak
puno važnija najava nove, angažiranije
politike Velike Britanije u Bosni i Hercegovini. Doduše, ona je i do sada bila angažirana, no njezina je politika, iako deklarativno opredijeljena za Bosnu i Heregovinu, često bila toliko maglovita da se
činilo da je stvarno protiv BiH.
No, već i samim stupanjem na dužnost konzervativaca (u koaliciji s liberalima koji su na ovim izborima profitirali) te
izjavama u korist Bosne i Hercegovine,
poglavito novog britanskog ministra
vanjskih poslova Williama Haguea, izazvala je nervozu Milorada Dodiga i njegovih sljedbenika. Hague je najavio da će
nova britanska Vlada snažno podržavati
daljnje proširenje Europske unije na Zapadni Balkan i Tursku te da će se zauzimati za sankcije protiv onih političara
koji budu radili na slabljenju države Bosne i Hercegovine. “Konzervativna stranka i dalje čvrsto vjeruje u vrijednosti daljnjeg proširenja EU-a. Perspektiva član-
Ovo je bitno drukčija politika nego su
je vodili nekadašnji britanski premijer
90-ih godina prošlog stoljeća John Major
i ministar vanjskih poslova Douglas
Hurd, za koje i Cameron i Hague uvijek
neslužbeno kažu da je bila čisti promašaj
i sramota za Veliku Britaniju. Da se ovdje
radi i o širem geopolitičkom području nego je to Bosna i Hercegovina, pokazuje
ministrov stav prema ulasku Turske u
EU: “Osim uzajamne ekonomske koristi i
iznimnog poboljšanja sigurnosti snabdijevanja energijom za EU, tursko članstvo
bi demantiralo one koji tvrde da postoji
sukob civilizacija između Zapada i islama i od Turske bi stvorilo posrednika između Europe i Bliskog istoka.”
BiH i Balkan ključna područja
David Cameron
stva ključna je za učvršćenje stabilnosti
na Zapadnom Balkanu, gdje je toliko europske krvi proliveno. Zapadni Balkan je
stražnje dvorište Europske unije i njena
vjerodostojnost u vanjskim poslovima
ovisi o učinkovitosti njene politike u tom
području”, najavio je britanski ministar u
članku kojeg je objavio Europe’s World.
Iz tog članka posebno treba obratiti pažnju na riječi kako “posebno u Bosni postoji potreba za snažnijom i zahtjevnijom
europskom politikom koja bi trebala koristiti štap i mrkvu. Postoji snažan argument
za prijetnju ciljanim sankcijama protiv političara koji podrivaju bosansku državu.
Bosanska ekonomija je rasla sa stranom
pomoći, ali država nije rasla i danas ne
funkcionira” i zaključuje da “raspad zemlje u neovisne etničke državice ne bi bila
samo nagrada za etničko čišćenje, što je
moralna uvreda, nego nosi i rizik stvaranja
neuspjele države u srcu Europe. Snažan
pristup trebao bi se usredotočiti na jedinstven cilj: središnju vladu u Bosni dovoljno učinkovitu da odgovori zahtjevima za
članstvom u EU i NATO-u”.
Tako je nova britanska Vlada najavila
brojne ekonomske i političke promjene i
ne treba sumnjati kako će doći do promjena i na polju vanjske politike, nakon više
od desetljeća vladavine laburista Tonyja
Blaira i Gordona Browna. A da su se neke
stvari posložile pokazuje i činjenica kako
je bivši predsjednik liberalnih demokrata
i bivši visoki predstavnik u BiH Paddy
Ashdown i dalje veoma aktivan u kreiranju kako unutarnje, tako i vanjske politike te stranke. S druge strane, konzervativac William Hague izvrstan je poznavatelj prilika u regiji, a prošle godine je posjetio BiH, nakon čega je i iznio svoje
najcrnje prognoze. “Politički govoreći, ta
zemlja klizi unatrag i prema daljnjem raspadanju”, upozorio je tada Hague kritiziravši slab i zbunjen odgovor Bruxellesa
na pritiske koji vode daljnjem cijepanju
BiH. “Zvono za uzbunu se, usprkos nedavnom krvoproliću i svim žrtvama, u
glavnim gradovima Europe ne čuje”,
upozorio je Hague, protivnik povlačenja
europskih vojnih i policijskih snaga iz naše zemlje. Neslužbeni zamjenik novog
premijera Davida Camerona, stava je da
se trebaju zaboraviti sve debate o Zapad-
BOSANSKI BAROMETAR
nom Balkanu i BiH kakve su vođene 90ih te da je “u stvari, ključno područje
vanjske politike u sljedećih deset godina
upravo BiH i regija Balkana, na što će buduća administracija staviti naglasak”. Nakon sastanka s čelnicima bh-političkih
stranaka, Hague je ocijenio kako bi se
BiH na neki način mogla raspasti, ukazavši na obnovljeni nacionalizam, posebice među liderima Srba u BiH koji “vrše
pritisak tražeći zatvaranje OHR-a, te na
eventualno odcjepljenje tzv. RS. “Politički lideri se okupljaju samo kada se na njih
vrši snažan pritisak izvana”, ispravni je
dojam koji je iznio Hague.
Tako postoje neka razmišljanja da će
ovakvim pristupom Velika Britanija
okrenuti leđa secesionistima (Dodikovoj
bratiji) i stati na stranu unitarista (Bšnjaka, iako bismo ovdje rekli svih onih koji
vole Bosnu i Hercegovinu). Dokle će ići
nova britanska politika svakako ćemo vidjeti, no, nije za odmet prenijeti i riječi
bivšeg visokog predstavnika za BiH
Paddya Ashdowna, koji je na pitanje bosanskih novinara što BiH može očekivati
od nove britanske Vlade odgovorio: “Izvrsna vijest za BiH je da će William Hague biti novi ministar vanjskih poslova
moje zemlje. Nas dvojica zajedno smo
radili na pitanjima koja se tiču BiH. Naše
političke pozicije drugačije su i zato pripadamo dvjema različitim strankama, ali
kada je BiH u pitanju, u potpunosti se slažemo. Hague ima jasnu sliku što se u BiH
treba učiniti, dao je ranije više vrlo jakih
izjava kada se radi o situaciji u vašoj ze-
mlji i svatko tko vidi BiH kao potpuno
integriranu državu u sadašnjim granicama kako napreduje prema Europi, u Hagueu ima istinskog prijatelja. Oni koji
imaju san o tome da je BiH u stanju napredovati na europskom putu, odbijaju
sukobe iz prošlosti i podjele kojima se neki žele vratiti, u novom ministru vanjskih
poslova dobili su najjačeg saveznika.”
Ashdown je rekao kako je sigurno da
je Velika Britanija zemlja s najviše proeuropskih političara i jedan od najjačih
među njima je u novoj Vladi. Ministar
Hague smatra da se mora imenovati netko
tko će pratiti ukupnu situaciju na Balkanu, a ne u nekoj od tamošnjih država. Na
pitanje znači li to imenovanje specijalnog
izaslanika, Ashdown je odgovorio potvrdno i dodao: “Specijalni izaslanik za
BiH ne bi bio dobra ideja. No, specijalni
izaslanik za Balkan bila bi više nego dobra stvar i znam da gospodin Hague dijeli
ovo moje mišljenje. Ta osoba trebala bi
predstavljati Europsku uniju, a ne samo
Veliku Britaniju.”
Važne institucionalne promjene
Kreator britanske i sukreator europske vanjske politike, nakon iznošenja
spomenutih stavova sljedećih bi mjeseci
trebao iznijeti i neka konkretnija, inovativnija rješenja, ali ih i uskladiti s rješenjima drugih zemalja EU-a te prije svega
SAD-om. Euroatlantske integracije, svi
se slažu, ključne su za BiH, a na novom
šefu britanske diplomacije sada je da smi-
Bosanka u Londonu
Glavni cilj specijalnog izaslanika Velike Britanije u regiji trebao bi biti da Bosna i Hercegovina postane funkcionalna država. Zahvaljujući zapanjujućoj koincidenciji likova diplomata i političara, napisao je Globus, koji su se kao u šahovskoj kombinaciji poredali na hijerarhijskoj ploči nove vlasti u Londonu, postao jedan od prioriteta nove britanske balkanske politike.
Britanska politika prema Balkanu, prema mišljenju eksperta Tima Judah, neće se mijenjati
brzo, ali će na njezinu kreaciju uvelike utjecati za širu javnost nova imena. To su savjetnica
novog ministra vanjskih poslova Arminka Helic (Helić) i savjetnik premijera Ed Llewellyn.
Arminka Helic je mlada, izvanredno kompetenta, ozbiljna osoba u srednjim tridesetim godinama. Ona je, s obitelji i bratom, također intelektualno ambicioznim, došla u Veliku Britaniju
kao izbjeglica iz Bosne. Njezina biografija nije dostupna na internetu, iako je neki tituliraju kao
doktora znanosti. Prije pet godina počela je raditi u timu koji je vodio William Hague, tada ministar vanjskih poslova u sjeni. Polako, od običnog člana ekipe, napredovala je, očigledno ne
zahvaljujući vezama, nego sposobnostima, do mjesta šefice izbornog stožera današnjeg ministra.
Njoj pripisuju, piše Globus, činjenicu da je Hague u nekoliko navrata govorio o Balkanu i pogotovo Bosni. “Plavooka Bosanka možda ima previše utjecaja na Haguea”, komentirao je britanski
konzervativni tjednik Spectator. Ali, Arminka Helic imala je, očigledno, podršku Eda Llewellyna, koji je bio vođa Cameronova izbornog stožera, a danas je njegov savjetnik.
Ona se drži iznimno u sjeni, tako da na internetu postoji samo jedna njezina fotografija.
Usprkos tome, britanski list Daily Telegraph, uvrstio ju je u svojoj ljestvici na 61. mjesto od
stotinu najutjecajnijih torijevaca (ispred bivšeg premijera Majora i bivšeg ministra vanjskih
poslova Hurda). U posljednje vrijeme angažirala se na rješenju problema Ejupa Ganića,
koji je uhapšen na londonskom aerodromu na osnovi potjernice iz Beograda.
sli kako natjerati političke čelnike u toj
zemlji na toliko potrebne, prije svega institucionalne, reforme. Nakon preuzimanja dužnosti poslao je snažan signal Europi da se ovakva situacija ne smije ignorirati i najavio je sankcije protiv svih koji
će potkopavati i slabiti BiH.
I dok se tih prvih dana nakon primopredaje vlasti u Velikoj Britaniji novi britanski premijer David Cameron razgovarao s francuskim predsjednikom Sarkozyjem i njemačkom kancelarkom Merkel,
njegov ministar vanjskih poslova požurio
je naglasiti što je za novu britansku vladu
posebno važno na području europske i
vanjske politike. Inače, spomenimo i to
da Willliam Hague pripada najeuroskeptičnijem krilu i inače euroskeptične Konzervativne stranke, snažnijeg partnera u
novoj koalicijskoj vladi s proeuropskim
liberalnim demokratima. Hague ističe kako je “Europska unija institucija od velike
važnosti za Ujedinjeno kraljevstvo i britansku vanjsku politiku”. Novi britanski
ministar je naglasio kako je s jedne strane
Konzervativna stranka rijetko bježala od
iskrene kritičnosti kada smo mislili da EU
kolektivno radi krive stvari, ali s druge
pak strane britanski konzeravtici su bili
predvodnici u najvećim dostignućima
EU-a - jedinstvenom tržištu i proširenju.
Da zaključimo. Ali, iako je jasno da će
nova britanska politika raditi na učvršćenju države u Bosni i Hercegovini, neće biti
ni ukidanja ni formiranja entiteta, smatraju
stručnjaci. U svemu, politika će biti dogovorena sa SAD-om, a u EU s Catherine
Ashton. Hague posebice traži snažniju europsku politiku prema Bosni i Hercegovini, čiji bi raspad bio, kako je rekao, katastrofa. Nova britanska vlada koju predvode konzervativci i dalje će, kao i prethodna
laburistička Vlada, podupirati članstvo
Turske u EU-u, čijem članstvu nisu sklone
neke od najvećih i najvažnijih članica.
Reakcije u Bosni i Heregovini bile su
otprilike onakve kako se i očekivalo. Najviše su se čuli oni koji inače najviše i galame. Dodikova retorika i ovaj je put išla
u tom smjeru najavljujući da im nitko, pa
ni nova britanska Vlada neće moći nametnuti ono što oni ne žele. Kad je pak u
pitanju drugi dio BiH, reakcije su bile puno blaže i uglavnom su se svodile na kurtoazne i protokolarne čestitajući novoj
britanskoj vladajućoj stranci.
Poučeni prijašnjim iskustvima, bosanski će političari i dalje sjediti skrštenih
ruku čekajući da netko drugi za njih odradi posao. Ne budu li agresivniji, BiH će
izgubiti i ove iskrene prijatelje, kojih je
inače svakog dana sve manje i manje. q
45
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Politiziranje obilježavanja stradanja vojnika JNA
Dostojanstven odgovor
Sarajeva i Tuzle
Cilj okupljanja zbog stradanja vojnika JNA nije bio pijetet prema žrtvama, nego nametanje kolektivne krivnje
Bošnjacima i prikazivanje Srba koji nisu ništa manje žrtve od Bošnjaka.
Edis Felić
46
Politizacija žrtvama u Bosni i Hercegovini nastavila se i ove godine, samo što
je po prvi put izazvala nervozu i zbog mogućeg sukoba zbog pitanja čije su žrtve
“nevinije”. O tome govore i dva događaja
koja su se desila u svibnju u Sarajevu i Tuzli, a koje su gotovo sigurno isplanirane od
strane Milorada Dodika i njegove bratije.
Cilj okupljanja zbog stradanja vojnika
JNA u ova dva bosanska grada nije bio pijetet prema žrtvama, nego realizacija jednog dugoročnijeg plana koji Dodik već
provodi, a da toga očito mnogi nisu svjesni
- nametanja kolektivne krivnje Bošnjacima i prikazivanje da Srbi nisu ništa manje
žrtve od Bošnjaka. Na taj način Dodik pokušava otupiti oštricu prema četničkim secesionistima da bi jednog dana definitivno
razbio Bosnu i Hercegovinu.
Sarajevo odgovorilo svojim
obilježavanjem
J
O
U
R
N
A
L
Obilježavanje 18. obljetnice stradanja
vojnika tadašnje Jugoslavenske narodne
armije (JNA), odnosno ceremonija podsjećanja na možda i ključnu bitku kojom
je obranjen glavni bosansko-hercegovački grad, pretvorilo je 3. svibanj 2010. u
svojevrsni “Dan D” za Sarajevo. S jedne
strane, prema programu Odbora Dodikove vlade za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova, godišnjica stradanja vojnika JNA obilježena je prvi put na mjestu
događaja - bivšoj Dobrovoljačkoj ulici u
Sarajevu, a organizatori su naveli kako je
programom predviđena mirna šetnja i paljenje svijeća u spomen poginulih.
S druge strane i Udruga “Bosnae –
Zelene beretke” Kantona Sarajevo pozvalo je građane, suborce i branitelje grada
Sarajeva i Bosne i Hercegovine da 3.
svibnja zajedno odaju poštovanje najdražim sugrađanima i suborcima – braniteljima Grada Sarajeva koji su za slobodu
BiH dali svoje živote tijekom, kako se navodi, agresije srpsko-crnogorskog agresora. Mirno okupljanje i odavanje počasti
poginulim civilima i braniteljima učenjem Fatihe ili na neki drugi način će biti
u ulici Hamdije Kreševljakovića (bivša
Dobrovoljačka) na mjestu Drvenija.
U 10:00 sati, kako je i planiralo Udruženje “Bosnae – Zelene beretke”, mirnom
šetnjom otišlo se do mjesta ubojstva prvih
civilnih žrtava agresije na grad Sarajevo i
Bosnu i Hercegovinu, do mosta Suade
Dilberović i Olge Sučić. U tom smislu
Udruženje "Bosnae – Zelene beretke" je
još prije okupljanja zamolilo sve sudionike koji se budu odazvali tom obilježavanju Dana Kantona Sarajeva i općina Centar i Stari Grad da budu dostojanstveni i
na taj način se prisjete svojih najmilijih
koji su dali živote za slobodu.
Hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić rekao je da je obilježavanje 18.
godišnjice stradanja pripadnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu “pokušaj
provokacije iz Republike Srpske”. Gostujući u programu Televizije OBN Komšić
je pozvao građane Sarajeva da ignoriraju
to obilježavanje. “Porodice stradalih, njihova rodbina i prijatelji – izvolite dođite,
ali nemojte da Vlada Republike Srpske govori šta je bilo u Sarajevu sa namjerom
provokacije Sarajlija, jer nekome odgovara da se nešto desi i da imate ‘belaj’ u
BiH”, rekao je Komšić. Dodao je da odavanje pošte ubijenim vojnicima i oficirima
u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu “treba
samo ignorisati i ne treba dozvoliti da se iz
toga izrodi nešto loše”. Prema njegovom
mišljenju, obilježavanjem stradanja pripadnika JNA u Sarajevu pokušavaju se
spojiti događaji od 2. i 3. maja 1992. godine. “Maršruta je Skenderija - Dobrovoljačka. Na Skenderiji je 2. maja bila bitka, a 3.
maja bila je ‘čuvena’ Dobrovoljačka. Sada
se pokušava spajati dan kada je bila bitka
sa 3. majem kada je bila čuvena razmjena
tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Alije
Izetbegovića i Kukanjca”, kaže Komšić.
Policija je bila spremna spriječiti sukobe dvije skupine – jake snage reda bile su
raspoređene u središtu grada, no budući da
su obje skupine najavile “mirnu šetnju u
isto vrijeme, ali u suprotnim pravcima, bilo je za pretpostaviti mogućnost sukoba.
Uprava policije MUP-a Kantona Sarajevo
poduzela je sve mjere iz svoje nadležnosti
da bi osigurala obilježavanje godišnjice u
Dobrovoljačkoj ulici”, izjavio je glasnogovornik MUP-a KS Irfan Nefić.
Najavljen je dolazak oko 300 osoba, u
organizaciji Ministarstva za boračka pitanja Vlade RS, kako bi odali počast, kako
su naveli mirnom šetnjom i paljenjem
svijeća na mjestu pogibije vojnika JNA.
Najavljeno je da će među njima biti i Milorad Dodik, no on se nije pojavio.
Tuzla slijedila Sarajevo
Obilježavanje 18. obljetnice događaja
na Brčanskoj malti u Tuzli, koju branitelji
obilježavaju kao presudnu bitku u obrani
Grada soli od agresije, srpska strana tumači da je to obilježavanje počinjenog
zločina koji je bio sličan onome navodnom u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.
U povodu 15. svibnja predstavnici Općine Tuzla, na čelu s načelnikom Općine
Tuzla Jasminom Imamovićem i predsjedavajućom Općinskog vijeća Tuzla Nadom
Mladinom, položili su cvijeće i odali počast vojnim i civilnim žrtvama rata 1992.1995. godine. Programom obilježavanja
predviđeno je da se polože vijenci na spomeniku u ulici Armije BiH, zatim pored
fontane na Brčanskoj Malti podignute u
znak sjećanja na ovaj događaj. Nakon toga
ceremonija obilježavanja početka rata i
obrane Tuzle nastavljena je na Slanoj Banji, gdje je počast odana svim poginulim
BOSANSKI BAROMETAR
herojima i zlatnim ljiljanima, te poginulim
na Kapiji 25. svibnja 1995. godine.
S druge strane, iste događaje, ali na posve drugačiji način obilježilo je i izaslanstvo iz tzv. Republike Srpske. Naime, 18
godina od pogibije vojnika JNA u “tuzlanskoj koloni” bit će 15. svibnja obilježeno u
Tuzli i u Bijeljini, izjavila je predsjednica
Pododbora za obilježavanje godišnjice stradanja vojnika u tuzlanskoj koloni Branka
Šljivar. Ona je u Bijeljini, nakon sjednice
Pododbora, rekla da će stotinjak ljudi 15.
svibnja u 8 sati ispred zgrade bijeljinske općine autobusima krenuti u Tuzlu, gdje će
prvi put biti obilježena godišnjica stradanja
vojnika JNA 1992. godine na Brčanskoj
malti. “Pododbor je dogovorio tehničke detalje koji su bili potrebni kako bi što uspješnije realizirali ovaj događaj. Pred sjednicu u
Bijeljini posjetili smo i Tuzlu gdje smo od
predstavnika kantonalnog MUP dobili potvrdu da će skup, čiji početak je najavljen za
10 sati, biti osiguravan, te da nema razloga
za zabranu, posebno zbog onoga što smo mi
naveli u pismu namjere – da dolazimo u
mirnu šetnju s bijelom ružom i upaljenom
svijećom, te održavanjem kraćeg vjerskog
spomena”, pojasnila je Šljivar.
Navodeći da predstavnici MUP-a Tuzlanskog kantona nisu imali nikakve primjedbe na pismo namjere, Šljivareva je
dodala da su zahtjevi za prisustvo skupu
podneseni i hitnoj medicinskoj službi Tuzle, kao i vatrogascima. “Sve ostale detalje dogovorili smo sa ljudima iz kantonalnog MUP-a koji će osiguravati skup od
Banj brda do ulaska u Tuzlu, do Brčanske
malte, odnosno te relacije na kojoj ćemo
se prema dogovoru kretati”, rekla je Šljivareva i dodala da neće precizirati točnu
maršrutu iz sigurnosnih razloga.
Ona je rekla da za sada ne postoje nikakvi nagovještaji o bilo kakvim negativnim
pojavama u vezi s održavanjem skupa i da
će biti obaviješteni o svemu što bi eventualno moglo da ugrozi planirani spomen.
“Sa nama su u Tuzli bili i pripadnici MUPa Republike Srpske koji su sa kolegama iz
Tuzlanskog kantona razmijenili operativne podatke na tehničkom nivou. Predstavnici MUP-a RS pratit će nas do Banj brda,
odatle MUP Tuzlanskog kantona, a u povratku obrnuto. Nadamo se da će sve proteći kao treba”, rekla je Šljivareva.
Šljivar je dodala da će se 18. godišnjica
stradanja vojnika JNA u “tuzlanskoj koloni” obilježiti u 12 satina Gradskom groblju
Pučile u Bijeljini, te da će nakon parastosa
žrtvama biti održan i okrugli stol o ovom
događaju u zgradi bijeljinske općine. Podsjetimo, članovi iste organizacije, predvođeni političkom vrhuškom RS-a, u Saraje-
vu su 3. svibnja u bivšoj Dobrovoljačkoj
ulici položili cvijeće i zapalili svijeće u
spomen na stradale pripadnike JNA. Sve
se odvijalo uz snažnu policijsku zaštitu koja je i novinarima i znatiželjnicima zabranila pristup tom mjestu.
Nakon najave skupa i spomena pripadnicima JNA stradalim u “tuzlanskoj
koloni” na Brčanskoj Malti 15. svibnja,
bivši i aktualni načelnici Tuzle Selim
Bešlagić i Jasmin Imamović pozvali su
stanovnike Grada soli da zauzmu isti stav
kao što su 3. svibnja učinile Sarajlije ili
da ignoriraju ovaj događaj, ali da “ne nasjedaju na političku provokaciju iz RS-a”.
I načelnik Policijske uprave Tuzla Ljubomir Divković pozvao je građane ovog
grada da se ponašaju dostojanstveno.
Tako su oko stotinu članova porodica
poginulih vojnika JNA iz Bijeljine, predvođenih tzv. Odborom za njegovanje
oslobodilačkih ratova vlade RS-a u Tuzli
paljenjem svijeća i polaganjem bijelih ruža odali poštu stradalim vojnicima JNA
na Brčanskoj Malti. Skup je protekao
mirno, a Tuzla i Tuzlaci su i ovoga puta
pokazali dostojansvenost. Učesnici skupa
bili su predvođeni predstavnicima vlasti i
funkcionerima iz RS-a Radetom Ristovićem, Pantelijom Ćurguzom, Dragislavom
Mijanovićem, Stašom Košarcem i Branislavom Dukićem.
Mile Dodik joj rekao da kaže da je
Bešlagić zločinac
“Mislim da je do sada bilo žalosno što
nismo bili u prilici da dostojanstveno u
skladu sa našim tradicionalnim, vjerskim i
drugim običajima odamo počast nevino
nastradalim vojnicima JNA. Međutim, danas potvrđujemo domaćoj i svjetskoj javnosti da je i Tuzla mjesto stradanja, mjesto
zločina nad svima onima koji su željeli mir
u Bosni i Hercegovini, koji su prilikom povlačenja stradali samo zato što su bili pripadnici Jugoslovenske narodne armije. Na
nama je da ovo bude naša tradicija, naša
obaveza prije svega prema žrtvama, prema
njihovim porodicama, prema istoriji, a ono
što je sigurno jedna naša velika obaveza
jeste da koristeći sve normative i zakonske
propise obezbjedimo porodicama da se
podigne spomenik koji će upozoravati na
stradanje i srpskog naroda u BiH”, rekao je
šef koordinacionog tijela Dodikove vlade
za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih Staša Košarac i dodao: “Ono što ćemo sigurno inzistirati u narednom periodu
jeste da u cilju razvoja odnosa u BiH pravda dođe do svakoga tko je odgovoran za
bilo kakvo stradanje i bilo koga BiH. Tu-
zla je primjer da oni koji su bili odgovorni
za zločin već odgovaraju pred licem pravde. Žalosna je činjenica da još uvijek u Tuzli postoje ljudi koji su rukovodili određenim operacijama da danas obavljaju javne
funkcije u BiH. Prije svega mislim na Selima Bešlagića i slične njemu.”
“Sve je proteklo u najboljem redu,
MUP Tuzlanskog kantona je uradio posao profesionalno, u skladu sa svojim
ovlaštenjima i ono što smo mi od njih
očekivali. Vjerujemo da smo i mi ispoštovali prema njima ono što smo obećali.
Znači, da će ovo biti potpuno miran skup,
bez govora, bez ikakvih provokacija. Mi
smo održali obećanje i nadam se da smo i
jedni i drugi zadovoljni”, kazala je predsjednica Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Branka Šljivar.
Skup su obezbjeđivale jake policijske
snage MUP-a TK, a saobraćaj u ulici Armije BiH je bio obustavljen. “Mi više nego
da možemo biti zadovoljni imajući u vidu
da nijedan od problema nije iskrsao i nije
bilo nikakvih negodovanja. S druge strane,
moramo priznati da je policija dala svoj
maksimum kako bi obezbjedila sigurnost
svih onih koji su boravili danas na ovom
prostoru. Mi smo angažovali dovoljan broj
policajaca koji bi obezbjedio ovaj skup ali
ne u enormno vanrednim prilikama, znači
uz manje angažovanje kada su u pitanju
vanredni skupovi. Što znači naše procjene
su ukazivale da ne bi moglo doći do nekakvih posebnih negodovanja i s tim u vezi
sigurno da i ovaj dio aktivnosti, koji je protekao bez problema, jasno pokazuje da su
procjene bile ispravne”, kazao je glasnogovornik Ureda policijskog komesara TK
Miralem Malkić.
Nakon što su učesnici skupa zapalili
svijeće i položili bijele ruže, uz pratnju
službenika policije MUP-a TK autobusima su se zaputili prema Banj brdu, gdje ih
je policija drugog entiteta preuzela i otpratila u Bijeljinu.
Oba su događaja protekla mirno zahvaljujući prije svega Sarajlijama i Tuzlacima s obzirom da instruirani “žalitelji” srpskih žrtava nisu ni smjeli da pisnu.
Time su i pokazalo još jednom tko je u
zadnjih dva desetljeća sačuvao dostojanstvo. U ovom članku izražavamo žaljenje
i sućut nevinim pripadnicima JNA koji
sigurno nisu bili krivi za rat i događaje
koji su uslijedili, ali to je ujedno i opomena, ako je bilo zločina, a bilo ih je, trebalo
je sprovesti istragu i kazniti zločince.
Ovako, Dodikova bratija je to iskoristila
da preko nevinih žrtava, i to svojih sunarodnjaka, pokuša realizirati svoje kvislinške i zločinačke ciljeve. q
47
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Teroristički napad vehabija u Bugojnu
Udar na državu BiH
Uhapšeni su Haris Čaušević Oks i Naser Palislamović koji je bio “mozak” operacije. Nadležni organi i dalje provode istragu,
no, važno je ovdje reći kako su najveći dobitnici ovog zločinačkog akta neprijatelji BiH - sljedbenici Milorada Dodika.
Edis Felić
48
J
O
U
R
N
A
L
U jakoj eksploziji nepoznate eksplozivne naprave bačene na policijsku postaju u
Bugojnu u zadnje nedjelje u lipnju ujutro
oko pet sati, policajac Tarik Ljubuškić (41)
je poginuo, a šest ljudi je lakše i teže ozlijeđeno. Teško ozlijeđena policajka Edina
Hindić (26) prebačena je u Klinički centar u
Sarajevu. Haris Čaušević zvani Oks, za kojeg stanovnici Bugojna tvrde da je odranije
imao problema sa zakonom, nakon aktiviranja eksplozivne naprave pokušao je pobjeći
s lica mjesta, ali je ubrzo uhapšen i priveden
u Policijsku stanicu u Bugojnu, gdje je priznao izvršenje ovog teroristički čin. Još ranije, prilikom posjeta Bugojnu, Oks je izvrijeđao lidera SDA, Sulejmana Tihića, a pripadao je radikalnoj skupini vehabija. Na svom
Facebook profilu Čaušević je postavio sliku
na kojoj piše da se “Allah sprema za pobjedu”. Na zgradi policijske uprave od siline
eksplozije pričinjena je znatna materijalna
šteta, kao i na okolnim stambenim objektima, a oštećeno je i više parkiranih automobila. Postavljena je uoči nedjeljne vjerske
manifestacije “Ajvatovica” u blizini Bugojna, a prema nekim izvorima naprava je trebala eksplodirati u trenutku dok su se policajci okupljali kako bi preuzeli smjenu.
Vehabije su pripadnici radikalnog
islamskog konzervativnog pokreta koji je
utemeljen krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Televizija Federacije BiH (FTV) objavila je kako postoje informacije da su svi koji
su tijekom jutra privedeni na ispitivanje povezani s radikalnim vahabitskim organizacijama. Zajedno sa Čauševićem privedene
su još četiri osobe, a za najvjerojatnijim organizatorom ovoga napada Naserom Palislamovićem (1973) u tom se trenutku još
tragalo, kao i za vozilom Nissan Almera bijele boje kojim je pobjegao prema Sarajevu.
Privedeni su Nermin Avdibašić, Džemal
Tojagić i Adnan Haračić koji se dovode u
vezu s bombaškim napadom.
Hitno i odlučno obračunavanje s
terorizmom u BiH
Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović izjavio je kako je napad na policijsku
Teroristički napad u Bugojnu
postaju u Bugojnu “jasan teroristički čin”
te je najavio poduzimanje svih potrebnih
mjera kako bi se učvrstila sigurnost u cijeloj zemlji. “Ovo je bio jasan napad na
institucije zakona”, izjavio je Ahmetović
u Bugojnu, gdje je stigao kako bi i osobno
provjerio tijek istrage. Ahmetović je dodao kako će vlasti BiH učiniti sve ne bi li
poslale poruku svijetu da su u stanju spriječiti ponavljanje takvih nedjela.
Ravnatelj Uprave policije MUP-a Federacije BiH Zlatko Miletić izjavio je za
televiziju Federacije BiH (FTV) kako je
još uvijek isuviše rano govoriti o motivima napada, ali je obećao brzo i cjelovito
rasvjetljavanje slučaja. “Jamčim da ćemo
ovo kazneno djelo rasvijetliti”, kazao je
Miletić potvrdivši tek kako istragu o cijelom slučaju sada preuzima Tužiteljstvo
BiH koje i zaduženo za najteža kaznena
djela. Ubrzo nakon spomenutih hapšenja
dolijao je i prvoosumnjičeni za teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu,
37-godišnji Naser Palislamović. Događaji su se nizali dan za danom pa je tih dana
direktor Federalne uprave policije Zlatko
Miletić izjavio da je u Travniku privedena i jedna osoba koja je elektronskom poštom policiju upozorila da grupa koja je
organizirala napad u Bugojnu planira nastaviti terorističke aktivnosti u Donjem
Vakufu.
Državni tužitelj Milorad Barašanin,
inače kadar kojeg ne voli Milorad Dodik
pa njegove riječi ne trebamo razumijevati
kao Dodikovo zastupanje, nego upravo
suprotno, jasno je definirao ovaj zloči-
nački čin. “Napad na policiju je napad na
državu. Sada trebamo utvrditi motive i
nalogodavce”, rekao je Barašin, poručivši
da bugojanski tragični događaj pokazuje
da država sada treba poduzeti mnogo veće aktivnosti kako bi osigurala sigurnost
svojim građanima. Barašin je pozvao na
hitno i odlučno obračunavanje s terorizmom u BiH, istaknuvši da država u tom
smislu mora stati iza policijskih agencija
i tužiteljstva BiH. S njim se složio i prvi
čovjek bosanske sigurnosti. “Ovo je
alarm da se na odlučan način suprotstavimo organiziranom kriminalu, pogotovo
terorizmu. Situacija je vrlo ozbiljna i sada
nam je potrebna maksimalna suradnja kako bismo ovakve stvari iskorijenili”, poručio je ministar Sadik Ahmetović.
Federalna policija je izbjegla, barem
se tako čini, nadležnoj komisiji Parlamenta BiH dostaviti tražene informacije
o terorističkom napadu u Bugojnu, zbog
čega je zastupnik SNSD-a Drago Kalabić
napustio sjednicu Zajedničke komisije za
obranu i sigurnost. On je rekao kako je
informacija o zločinu u Bugojnu koju je
dostavio federalni MUP na nivou informacije za mjesnu zajednicu.
Ministar sigurnosti BiH Sadik Ahmetović izjavio je da je teški teroristički akt
koji se nedavno dogodio u Bugojnu udar
na institucije BiH. “Imamo problem i trebamo ga zajednički rješavati”, rekao je
Ahmetović na kraju rasprave o informacijama o akciji “Svjetlost” i terorističkom
napadu u Bugojnu u Zastupničkom domu
Parlamentarne skupštine BiH.
Zamjenik predsjedajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH
Milorad Živković naveo je da se u raspravi treba jasno reći da li ima ili nema
terorizma u BiH. Živković je ukazao na
to da vehabijski pokret pravi problem čitavoj BiH i da se taj problem treba rješavati u okviru Islamske zajednice BiH i
Bošnjaka.
Zastupnik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija istakao je tokom rasprave da u smislu borbe protiv terorizma BiH ima sistemske, političke i personalne probleme.
BOSANSKI BAROMETAR
On je rekao da se definitivno zna da nakon neuspješne akcije u Maoči država
nije uzvratila na pravi način što je dovelo
do napada na državu u Bugojnu. “Da je
netko smijenjen poslije akcije ‘Svjetlost’
pitanje je da li bi se dogodilo Bugojno.
Da je netko smijenjen nakon Bugojna pitanje je da li bi se dogodilo ono što će se
ubuduće dešavati”, rekao je Lagumdžija.
Bosanski patriota Kalabić
Zastupnik SNSD-a Slavko Jovičić
upitao je zašto sjednici ne prisustvuju
glavni tužitelj BiH Milorad Barašin i direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Mirko Lujić, koji bi odgovarali na pitanja. “O izvršitelju napada u
Bugojnu policijske agencije su imale 40
informacija, a nitko nije reagirao”, kaže
Jovičić.
Zastupnik SDA Bakir Izetbegović
smatra da je za eksploziju u Policijskoj
stanici u Bugojnu “riv čudak koji nema
veze sa organizacijama iz inostranstva”.
“Vjerski radikalizam u BiH ima korijen u
stresu i nasilju kroz koji je narod prošao
tokom proteklog rata”, rekao je Izetbegović. Reagirajući na ovu Izetbegovićevu
tvrdnju, Živković je rekao da se “BiH kao
težak bolesnik mora suočiti s istinom i
prihvatiti terapiju koja je radikalna za dobrobit suživota”.
Zastupnik Stranke za BiH Remzija
Kadrić od zatražio od Ministarstva sigurnosti BiH da sačini sveopću analizu o tome tko sve ruši ustavni poredak i teritorijalni integritet.
Zastupnik SDP BiH Selim Bešlagić
založio se da parlament usvoji zakon o
borbi protiv terorizma u kojem bi bio definiran pojam terorizam te da se prihvate
mjere koje predlažu stručnjaci iz oblasti
borbe protiv terorizma. “Broj od 3.000
nije izmislio nitko od parlamentaraca. Na
komisiji je rečeno da to nisu ljudi iz inozemstva, nego iz BiH koji dobivaju financijsku pomoć iz inozemstva”, rekao je
Bešlagić.
Zastupnik SNSD Lazar Prodanović
izrazio je bojazan da, kada je riječ o osudi
terorizma, BiH skriva glava u pijesak.
“Nemam problema sa tim da osudim terorizam, ma s koje strane dolazio”, rekao je
Prodanović i pozvao da se zajednički rješava ovaj problem.
Zastupnik SNSD-a Milica Marković
upitala se zašto predstavnici Tužiteljstva
BiH nisu prisutni sjednici, jer se iz predočene informacije o akciji u Gornjoj Maoči
vidi da je problem u toj pravosudnoj instituciji.
Na prijedlog drugog zamjenika predsjedajućeg Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Milorada Živkovića donesena je odluka o objedinjavanju
rasprave o ovim informacijama. Ministar
sigurnosti BiH Sadik Ahmetović predložio je provođenje Strategije za borbu protiv terorizma i postojećih zakona nakon
terorističkog napada u Bugojnu, ubrzavanje procedure donošenja odgovarajućih
zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH,
te potpisivanje sporazuma o policijskoj
suradnji sa susjednim državama.
Spomenuti Drago Kalabić (SNSD)
ocijenio je da je ministar sigurnosti BiH
Sadik Ahmetović obmanuo parlament,
nesuvislo pričajući kako ima neke dokumente i da su ga “neki obavijestili o nečemu”. On, međutim, nije htio kazati, dodaje Kalabić, o čemu je obaviješten. Kalabić upozorava i da se zaštita terorističkih
organizacija i sakrivanje informacija o
njima tretira kao teško krivično djelo.
Prema njegovim riječima, Komisija je iza
zatvorenih vrata raspravljala o očiglednom onemogućavanju državnih institucija koje su Parlament BiH morale obavijestiti o prijedlogu mjera kako bi se građanima poslala jasna poruka da BiH neće
biti utočište terorizma. “Ovdje se pokušava amnestiranje institucije za svoj nerad.
RS neće ostati nijema na sve to i dat će
svoj doprinos kako se BiH ne bi pretvorila u leglo terorizma”, zaključio je Kalabić. “Očigledno je na djelu organizirano
ometanje borbe protiv terorizma, jer neko
ovo područje želi da pretvori u Afganistan ili Irak. Oni za koje pretpostavljam
da ljude koji nisu državljani ove zemlje
svakodnevno obavještavaju o sličnim aktivnostima, nisu se udostojali informirati
svoj parlament i svoju vlast”, naglasio je
Kalabić za Press RS.
Ovo je svakako bila još jedna u nizu
licemjernih provokacija, jer tvrdnja da
mnogi državljani BiH šalju informacije
onima koji s državom BiH nemaju nikakve veze moglo bi se više povezati sa njegovom i Dodikovom bratijom, a i mnogim HDZ-ovcima sa ili bez brojki. Kalabića je trebalo pitati otkad on to voli bosanski Parlament kad ga toliko štiti. No,
vratimo se onima koji liče na Kalabića i
mentora mu Dodika - vehabijama, koji su
uz već poznate neprijatelje BiH također
njeni neprijatelji.
Ceriću, javi se!
Vehabije iz Gornje Maoče ocijenile
su da je ovaj teroristički akt u Bugojnu
obično ubojstvo, ali i da je još veći grijeh
od samog ubojstva ostao neosuđen! Press
RS prenijela je kako se u otvorenom pismu upućenom “bosanskom narodu”, a
koje je objavljeno na nekoliko internet
portala, navodi da je ubojstvo grijeh koji
svi lako prepoznaju i da zato osuđuju
ubojstvo u Bugojnu. Oni, međutim, dodaju da je “još veći grijeh od samog ubojstva ostao neosuđen”.
“Smutnja prije ubojstva u kojoj su
stvorene okolnosti da do njega dođe, posebno smutnja poslije ubojstva, daleko je
veća i ogavnija. Pogledajte kako će ubojstvo u Bugojnu eksploatirati za svoju političku karijeru mnogi za koje ste glasali.
Nema drugog puta i načina za spasenje od
vjere u Allaha. Naš poziv najčešće grubo
odbijate, ali ne znate da nemate drugog
puta i načina da se spasite. Jedino stvarno
pribježište je Allah, sve drugo je iluzija.
Vaši dušmani žele da se vi svojih sinova
odreknete i da zbog njih nerazumljivi stid
osjećate. Oni žele da vas okrenu protiv
nas, a samim tim i protiv vjere kojoj se
kao Bošnjaci pripisujete, a na koju svi
ostali, Srbi, Hrvati, Romi, Židovi imaju
isto pravo kao i vi”, navodi se u pismu
vehabija.
Almir Džuvo, direktor Obavještajnosigurnosne agencije BiH, ustalasao je javnost i istovremeno donio olakšanje rekavši da BiH prijeti opasnost od 3.000 vehabija koji su potencijalni teroristi. Time je
Džuvo otvorio tabu temu o kojoj se samo
šaputalo i rijetko naglas pričalo. Istovremeno, on je svojim javnim istupom direktno stao na stranu bh-muslimana koji žive
u strahu od pripadnika vehabijskog pokreta, ne ustručavajući da zakači i Rijaset
Islamske zajednice u BiH. Upozorio je da
pojava selefizma može unijeti razdor među muslimanima, izazvati ozbiljne posljedice i konfrontirati BiH s europskim
integracijama. On inzistira da Islamska
zajednica u BiH preuzme na sebe zaustavljanje širenja selefizma i “aktivnije se
opredijeli u smislu negacije uvoznih emisara i ideologija”.
Policajka Edina Hindić na svu sreću
oporavlja se. Ovaj događaj, iako sigurno
nije isplaniran u nekim većim vehabijskim centrima (vjerojatno se radi o kriminalcu i šarlatanu koji se osvećivao policiji koja ga je procesuirala mnogo puta), još
je jedan udar ne samo na institucije države, nego i na državnost BiH. Upravo je
neprijateljima BiH dobro došao da pronađu opravdanje za svoje postupke. Zato je
vrlo važno procesuirati vehabije kako bi
se mogli neutralizirati daleko brojniji neprijatelji BiH – oni koji slijede četničku i
ustašku filozofiju. q
49
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Petnaesta obljetnica stradavanja Srebreničana
Pokopano 775 posmrtnih ostataka
50
Tužno je i ovaj put bilo za vidjeti ukop
posmrtnih ostatak ubijenih Srebreničana
1995. godine. Već sedam godina 11. srpanj
je dan najmasovnijeg pokopa u svijetu. Od
2003. godine na ovaj datum se u Memorijalnom centru Potočari pokopava više stotina žrtava genocida u Srebrenici, počinjenog
na isti dan 1995. godine od strane zločinačke i kvislinške tzv. Vojske RS-a. Gledatelji
diljem Bosne i Hercegovine mogli su (koji
su htjeli) putem malih ekrana direktno pratiti komemoraciju žrtvama najvećeg zločina poslije Drugog svjetskg rata.
Pred 50.000 ožalošćene rodbine, susjeda i prijatelja u Potočarima su ukopani posmrtni ostaci 774 Bošnjaka i Hrvat katolik
Rudolf Hren, koji je također ubijen 11.07.
1995. Njegova majka je rekla da je insistirala da bude ukopan sa svojim nekadašnjim sugrađanima muslimanima, a misu
za Hrena predvodio fra Martin Antunović,
dok je klanjanje dženaze predvodio reisul-ulema Mustafa Cerić. Tom su činu prisustvovali i sućut izrazili brojni predsjednici,
premijeri, veleposlanici i izaslanstva, među njima ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Jandroković i predsjednik Srbije Boris Tadić.
Erdogan pridobio najveće simpatije
J
O
U
R
N
A
L
Premda su se neke udruge i rodbina žrtava genocida u Srebrenici protivili političkim
govorima prilikom pokopa, oni ipak nisu
izostali. Veleposlanik SAD-a u BiH Charles
English je prenio poruku predsjednika Baraka Obame da je “užas Srebrenice mrlja na
našoj kolektivnoj savjesti”, te da treba identificirati žrtve, ali i počinitelje i privesti ih sudu
pravde, što uključuje i Ratka Mladića koji je
predvodio taj zločinački projekt.
Sućut žrtvama genocida, osudu zločina
i zalaganje da Srebrenica ne bude precipirana samo kao mjesto zločina, nego i začetak
novog života iskazali su još predsjednik
Slovenije Danilo Türk, visoki predstavnik u
BiH Valentin Inzko, izaslanik francuskog
predsjednika Bedrnard Kuschner, zamjenik
predsjednika Vijeća ministara BiH Sadik
Ahmetović, izaslanik EU Thorbjorn Jaklanda i drugi. Pljesak je, jedini među govornicima, dobio turski predsjednik Recep
Tayyip Erdogan koji se založio za praštanje
umjesto osvete, za mir umjesto rata. “Jutros
sam vidio jednu majku Srebrenice koja je
izgubila dva sina i muža. Dojmio me se nje-
zin susret s Tadićem. U očima te majke vidjela se tuga, spokoj i ponos, ali ne i mržnja.
Ovakve su majke potrebne nama i svijetu”,
rekao je Erdogan. Dodao je da je “najgori
rat onaj koji se vodi između ljudi koji su
vezani rodbinskim vezama, istom kulturom
i historijom”, te je dolazak Tadića nazvao
velikom odlukom. Još je dodao kako je Istanbul prijatelj ne samo BiH nego i Srbije, a
Izmir je prijatelj Zagreba.
Predsjedatelj Predsjedništva BiH Haris
Silajdžić podsjetio je na odgovornost međunarodne zajednice za genocid u Srebrenici, napomenuvši da je Bosni i Hercegovini
stavila embargo na uvoz oružja samo zato
što ovdje žive muslimani – Bošnjaci. Podsjetio je također da su gotovo sve države
osudile genocid u Srebrenici, ali da takva
deklaracija nije usvojena u BiH zbog protivljenja srpskih izaslanika, i u tome je tragedija, jer i 15 godina nakon ovakvog genocida još uvijek ima onih koji nude rješenja
koja dovršavaju Miloševićev projekt. Stoga, kako je rekao, prvi korak prema Europi
treba biti inzistiranje da se usvoji zakon koji neće dopustiti negiranje genocida.
Policija na visini zadatka
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić istaknuo je da se Srebrenica, nažalost,
još uvijek koristi za sakupljanje političkih
bodova i da je licemjerno da se u Srebrenici tijekom ceremonije obrati predsjednik
države iz koje su najtraženiji ratni zločinci.
Dodao je da postoji građanska Srbija, ali
da je pitanje koliko su te snage jake obračunati se s konzervativcima. Potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo također je osudio
uzimanje Srebrenice za bilo kakve političke igre ili promociju te kazao da je i ova
godišnjica podsjećanje da se genocid više
ne smije nikome dogoditi.
Srpski član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović nije došao na ispraćaj posmrtnih ostataka žrtava, kao niti jedan njegov prethodnik na toj dužnosti jer dužnosnici iz reda bosanskih Srba odbijaju prihvatiti konstataciju da je u Srebrenici počinjen genocid. Na komemoraciji u Potočarima žrtvama pripadnika kvislinških velikosrpskih vojnih i policijskih snaga pod
zapovjedništvom haaškog bjegunca Ratka
Mladića izaslanstvo Dodikove vlade predvodila je potpredsjednica Jasna Brkić.
Policijska misija EU u BiH pohvalila
je profesionalan rad policijskih agencija i
konstruktivan stav organizatora ovogodišnjeg Marša mira i komemoracije i ukopa u
Memorijalnom centru Potočari. “Zajedničkim trudom policijskih agencija i organizatora osigurana je dostojanstvena i mirna atmosferu za desetine tisuća onih koji
su nazočili komemoraciji i ukopima”, izjavio je komesar Štefan Feller, šef Policijske
misije EU. Dodao je također kako su entitetske policije, Državna agencija za istrage
i zaštitu, Granična policija, policija Tuzlanske županije i Brčko Distrikta u suradnji s organizatorima ponovno iskazali potrebnu zrelost i ozbiljnost. q
Edis Felić
5.000 sudionika Marša mira
Tri dana prije komemoracije iz Sapne kod Tuzle krenulo je 5.000 Bosanaca i njihovih
gostiju u Marš mira prema Srebrenici. Sudionici su na najmasovnije bošnjačko stratište u
prošlom ratu stigli u nedjelju, kada se održao komemorativni skup i pokop 775 žrtava srebreničkog genocida. Maršom mira obilježava se proboj preživjelih Bošnjaka iz opkoljene
enklave, koji su kroz gusti vojni obruč Mladićevih snaga, probijajući se kroz bosanske gudure, pronašli spas na slobodnoj teritoriji kod Tuzle. Mnogi su u proboju zaustavljeni i
ubijeni, a prema nekim procjenama broj ubijenih u proboju nadilazi čak i broj pobijenih u
Srebrenici, što je dodatna tragedija. Među Srebreničanima u Maršu mira bio je i Ilijaz Pilav,
srebrenički kirurg koji je prije 15 godina u osmodnevnom proboju, bez vode i hrane, uspio
doći do slobode. I u ovom, do sada petom Maršu mira, osim građana iz cijele BiH, sudjelovale su i “Majke u crnom” iz Beograda, koje su postale najdraži gosti srebereničkih žrtava.
BOSANSKI BAROMETAR
Engleski sud oslobodio Ejupa Ganića
Politički motiviran zahtjev
Sud za ekstradicije u Westminsteru odbio je krajem srpnja Srbiji izručiti bivšeg
člana Predsjedništva Republike Bosne i
Hrcegovine Ejupa Ganića, čime je okočana višemjesečna sudska bitka. Sudac Timothy Workman kazao je da je srbijansko
Tužiteljstvo zlorabilo britanski pravosudni
sustav i da je pokrenuti proces za izručenje
bivšeg člana Predsjedništva RBiH zapravo
politički motiviran. “Nisu mi predočeni bilo kakvi novi dokazi koji bi mogli biti ocijenjeni kao vjerodostojni. Ovaj proces je
pokrenut iz političkih razloga”, kazao je
Workman, a Ganić je izrazio zadovoljstvo
njegovom odlukom. “Ovo je još jedna istina o Bosni. Naravno, branili smo Bosnu i
ponosni smo zbog onoga što smo čuli ovdje u sučevim zaključnim ocjenama. To je
sve što mogu kazati. Pobjedili smo i ovo
će imati veliku ulogu u budućem učvršćivanju međunarodnog položaja Bosne i razvoja odnosa s našim susjedima”, rekao je
vidno zadovoljni Ganić.
Ganić k’o Husein-kapetan
Komentirajući odluku suda predsjedatelj Predsjedništva BiH Haris Silajdžić rekao je za AP da je pobijedila pravda, a član
Predsjedništva BiH Željko Komšić istakao
je da je velikosrpska politika ovim doživjela još jedan poraz, pogotovo što su svi navodi srbijanske strane odbačeni, a svi navodi
obrane prihvaćeni. Slične su reakcije bile i
ostalih koji su od početka podržavali Ganića, a reisu-l-ulema Mustafa Cerić povukao
je paralelu s autonomaškim pokretom u Bosni u prvoj polovici 19. stoljeća. “Za razliku
od Huseina-kapetana Gradaščevića, kojeg
je Beč izručio Istanbulu odakle se nikada
više nije vratio u svoj voljeni Gradačac, Ejup Ganić je imao sreću, a time i država Bosna i Hercegovina što je sud u Londonu na
vrijeme shvatio prevaru Beograda i što je u
duhu svoje principijelne pravne tradicije u
ovom slučaju donio jedinu moguću odluku,
što je ustvari oslobađajuća presuda za državu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine patriote koji su branili pravo svih građana BiH
na suverenu neovisnu bosansku državu”,
rekao je Cerić.
Poput onih koji su podržavali Ganića,
očekivana je bila i reakcija iz dijela BiH kojeg za sada kontrolira Milorad Dodik. Za
njega ova odluka suda predstavlja realizaciju stereotipa prema Srbiji i Srbima jer taj
Ejup Ganić sa sinom Emirom u Londonu
sud nije bio nadležan da govori “da li je Ganić kriv ili ne”, kao i da “odlučuje da u Srbiji postoje ili ne uvjeti za suđenje”. Požalio
se i na to da su za Ganića lobirali bivši visoki predstavnici Paddy Ashdown i Christian
Schwarz-Schilling. Na tragu ove izjave bio
je i predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) Mladen Ivanić rekavši da je
britanski sud bio pod pritiscima pojedinih
britanskih političara, a Mladen Bosić, predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS)
izjavio je da “ta odluka predstavlja povod
za postavljanje vanjske politike Srbije i Republike Srpske na sasvim druge osnove”.
Zamjenik tužitelja Srbije za ratne zločine
Bruno Vekarić izjavio je da u Srbiji poštuju
svaku odluku engleskog suda, ali postoji
pravo žalbe višem sudu koju će iskoristiti.
Ganić još nije siguran u BiH
Glavni državni tužitelj Milorad Barašin
izjavio je da se istraga u slučaju “Dobrovoljačka ulica”, a u postupku protiv Ejupa Ganića i ostalih osumnjičenih za navodne ratne zločine, nastavlja uprkos ovoj odluci.
“Nije Ganić oslobođen. U pitanju je samo
odluka o ekstradiciji po zahtjevu Srbije”,
izjavio je Barašin. Naime, dodao je, Ganiću, ipak, nije suđeno u meritumu stvari po
optužnici za Dobrovoljačku ulicu jer je samo vođen proces o tome hoće li on, ustvari,
biti izručen Srbiji ili ne. Sud, podsjetio je
Barašanin, nije vagao dokaze i saslušavao
svjedoke za Dobrovoljačku ulicu, pa donio
oslobađajuću presudu, kao i to da je Srbija
samo podastrla dokaze za ekstradiciju. “Što
se nas tiče, Ganić je pod istragom Tužiteljstva BiH u našem aktivnom predmetu ‘Dobrovoljačka ulica’. To je njegov status. Pozitivna je stvar što će konačnu riječ u cijelom slučaju reći pravosuđe BiH i što će o
svemu odlučivati organi države BiH”, rekao je glasnogovornik Državnog tužiteljstva Boris Grubešić.
Umjesto zaključka prenijećemo riječi
bivšeg britanskog veleposlanika u Srbiji
Charlesa Crawforda u dnevniku The Independent. Napisao je da se zahtjev Beograda
za izručenje činio kao čudan pokušaj da se
“svi prekriju političkim blatom u cilju dokazivanja varljivoga prosrpskog silogizma: svi
ljigavci su krivi, svi sudionici raspada Jugoslavije su jednako ljigavi, ergo, svi su jednako krivi. To je, međutim, u suprotnosti s činjenicama, od kojih je jedna da je Srbija,
kao najveća jugoslavenska republika, mogla
gurnuti čitavu regiju prema demokraciji i
reformama umjesto što je pod Slobodanom
Miloševićem pokušala stvoriti nove etničke
realnosti na terenu”, piše Crawford. On je
spočitnuo i aktualnom srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću zato što, umjesto da
traži krivnju u drugima, treba riješiti probleme u vlastitom dvorištu i prekinuti diskreditiranu politiku relativizacije korijena sukoba
iz 1990-ih. “To znači uhićenje Ratka Mladića i suočavanje s najvećim ratnim zločinom
u novijoj povijesti Europe - masakrom u
Srebrenici”, zaključuje Crawford. q
Edis Felić
Srbija priznala agresiju na BiH?
Možda je najbolja stvar za Bosnu i Hercegovinu moguća greška Srbije koju je napravila
priznajući da je tadašnja Jugoslavija bila u međunarodnom oružanom sukobu sa BiH. “Na
strani BiH učestvovale su oružane formacije različitog sastava (TO, Patriotska liga, Zelene
beretke, policija i dr.), a na strani SRJ, JNA kao bivša legalna i legitimna oružana sila SFRJ,
a koja je 27. aprila 1992. godine prihvaćena od SRJ radi izmještanja na njenu teritoriju”,
potpisali su srbijanski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević i ministrica pravde Srbije
Snežana Malović. Uprkos mišljenju javnosti da je to dokaz agresije na BiH, moramo ipak
takve tvrdnje uzeti s rezervom, jer ne treba isključiti iz vida da Srbija tvrdi da su se jedinice
JNA zadržale u BiH samo do 19. svibnja. Ipak, po dolasku u Sarajevo Ganić je original tog
dokumenta predao predsjedatelju Predsjedništva BiH Harisu Silajdžiću, a kopije članovima
Predsjedništva Željku Komšiću i Nebojši Radmanoviću.
51
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
Vijesti iz svijeta
Ima li pilota u avionu?
Tko je tu lud?
52
Kako prenosi britanski Telegraph od
17. svibnja 2010., islamski predstavnici su
najavili gradnju Islamskog centra na prostoru na Ground Zero, mjestu napada 11.
rujna, na Manhattan aveniji, u čijem bi se
sklopu trebali graditi sportski centar, kazalište i centar za brigu o nemoćnima i starima, a čiji je cilj, kako je objašnjeno, “promijeniti nabolje percepciju Amerikanaca
prema muslimanima”, drastično pogoršanu nakon napada 2001. godine. Centar bi,
kako tvrde organizatori projekta, trebao
pokazati stanovnicima New Yorka da su
muslimani ravnopravni dio zajednice, a ne
njegov izdvojeni i izolirani dio. Građani
New Yorka novi Islamski centar doživljavaju kao “pljuvanje u lice” oko 3.000 žrtava napada. Neki od Njujorčana su na websiteu
www.nomosquesatgroundzero.
wordpress.com ostavili poruke u kojima
navode da je ideja gradnje Islamskog centra “nastavak nasilja”, ali i da će taj objekt
“baciti ružnu sjenu na Ground Zero”. Neki
su otišli još dalje, pa tvrde kako je taj projekt jednak apsurdnoj ideji “gradnje Njemačkog kulturnog centra u neposrednoj
blizini logora u Auschwitzu”. Ovakva reakcija, navodi list, ne čudi ako se zna da
Amerikanci za napad na zgrade WTO krive čitav islam, a ne pojedince iz El-Qaide
ili drugih terorističkih organizacija za koje
se pretpostavlja da stoje iza tog napada.
Stvarno, tko je tu lud – predlagatelji gradnje ili furiozni antimuslimani.
Novo, novo vreme
J
O
U
R
N
A
L
Njemačka akademija umjetnosti naglasila je da se u Europi primjećuje zabrinjavajući rast desničarskoga populizma.
“Desničarski populizam sve jače prodire
u središte samoga društva. Rasističke i
krajnje desničarske ideje i akcije prestale
su biti na marginama društva”, stoji u priopćenju Akademije. Povod sastanka vrha
njemačke institucije koju čine najistaknutiji članovi njemačke intelektualne elite,
bili su nedavni izbori u Mađarskoj na kojima je po prvi put prešla izborni prag radikalna desničarska stranka Jobbik koja
ima i paravojne jedinice. Predsjednik
Akademije Klaus Staeck je pozvao kulturne elite da ne izmiču od političke od-
govornosti. “Kultura se izmiče od svake
odgovornosti i krize obitelji”, rekao je sudionik skupa i član Akademije, prenose
njemački mediji 10. svibnja. “Veliki
umjetnici i turbo intelektualci se ne ponašaju ništa drugačije od mase: svijetom
vlada ozračje duhovne rasprodaje”, rekao
je Staeck i dodao kako je nužno ponovno
okretanje prema demokraciji, koja je “u
posljednje vrijeme stavljena na kušnju”.
Ekološka katastrofa
Tvrtka British Petroleum objavila je
12. svibnja snimku koja pokazuje kako
izgleda istjecanje nafte koja prijeti najvećom ekološkom katastrofom u Meksičkom zaljevu. Već je ranije utvrđeno da
nafta istječe na tri mjesta iz oštećenih
podmorskih instalacija bušotine, na 1.500
m dubine. Tempo kojim nafta istječe nije
se nijednom promijenio od nesreće koja
se dogodila na platformi Deepwater Horizon 23. travnja. Predsjednik Obama je
zatražio od Kongresa da odobri hitnu pomoć od 129 milijuna dolara za borbu protiv naftne mrlje u Meksičkom zaljevu.
Stotinjak milijuna dolara namijenit će se
obalnoj straži, a 29 Ministarstvu unutarnjih poslova za aktivnosti kontrole i ispitivanja za koje nisu zaduženi odgovorni
za zagađenje i Fondu za zaštitu od naftnih
mrlja u koji uplaćuju naftne kompanije.
Obamina administracija je predložila i
veće poreze za naftne kompanije i angažman najboljih znanstvenika u zemlji kako bi pomogla British Petroleumu da zaustavi otjecanje nafte i zabranila daljnju
ekspolataciju te izdavanje rudarskih dozvola za ovakvu vrstu crpljenja nafte, što
je Kongres odbio. U međuvremenu je postalo bjelodano kako je za nemar pri osiguranju ovako rizičnih radova s naftom
na dubinama od 1500 m i praktički pluta-
jućim platformama, kriva – deregulacija
koju su američke vlasti donijele kako bi
“privukle” strane investicije, odnosno pohlepne i neodgovorne new age poduzetnike da za male pare i bez elementarne sigurnosti i održavanja, jer to košta, crpe
naftu u vrlo rizičnim uvjetima u Meksičkom zaljevu. Zaljev je rodno mjesto
Golfske struje, jednog od najznačajnijeg
faktora klime u Europi i na sjevernoj polutki. Nakon preko 40 dana istjecanja, ispostavilo se da je ovo najveći incident
ovakve vrste u povijesti. Vidjevši besplodne napore zaustavljanja istjecanja
nafte, Rusi su savjetovali Amerikancima
da istjecanje zaustave atomskom bombom. Savjet Amerikancima daju na temelju svoga višegodišnjeg iskustva korištenja nuklearnih bombi u sličnim situacijama. Prema pisanju ruske Komsomolske
pravde od 18. svibnja, atomska bomba je
u 169 slučajeva korištena u mirnodopske
svrhe. Rusi su njima zatvarali podzemne
spremnike plina, kopali kanale i pet puta
zaustavljali istjecanje nafte iz otvorene
bušotine. Navodi se da se samo jednom
na taj način nije uspjelo zaustaviti istjecanje. Rusi su prvi put nuklearnom bombom zaustavili istjecanje iz bušotine
1966. godine u Uzbekistanu (tadašnji
SSSR). Atomska bomba se u tu svrhu posljednji put koristila 1979. godine.
Trebat će godine da se potpuno očisti
šteta od katastrofalnog izlijevanja nafte u
Meksičkom zaljevu, izjavio je 7. lipnja
glavni zapovjednik Obalne straže admiral
Thad Allen, koji ispred savezne vlade
upravlja krizom. “Suočavanje s naftom
mrljom na površini trajat će idućih nekoliko mjeseci i bit će riješeno. Nakon toga
će se ostati dugoročna pitanja obnove
okoliša i staništa, za što će trebati godine”, rekao je Allen na konferenciji za tisak u Bijeloj kući.
Ukupna količina nafte koja se prikuplja iz oštećene bušotine Deepwater Horizon na dubini od 1.500 metara i crpi u
tanker na površini je povećana na oko
11.000 barela, prema procjenama British
Petroleuma i admirala Allena. Savezne
vlasti procjenjuju da do 19.000 barela
nafte dnevno istječe iz bušotine, od 20.
travnja kada je nad njome eksplodirala i
potonula platforma. Postoje i znatno gore
pretpostavke o dva puta većim količina-
IZ SVIJETA
ma. Otkako je BP, pomoću posebne kupole i uređaja za pumpanje nafte postavljenim nad bušotinom, počeo crpiti naftu,
njezina količina je udvostručena, rekao je
Allen. BP predviđa dovesti još jedan uređaj za pumpanje do bušotine kako bi se
povećao kapacitet nafte koja se može
dnevno prikupljati na oko 20.000 barela,
dodao je. On je kazao kako je količina
nafte koja je a istekla u Meksički zaljev
premašila 3,78 milijuna litara, te da je zagađeno oko 195 kilometara obale. Zakašnjelo nastojanje Obamine administracije
da se ogradi od BP-a pokretanjem kaznene i građanske istrage protiv te britanske
korporacije, te oštrim Obaminim kritikama na račun podjele dividendi i kampanja
oglašavanja BP-a, nisu smanjili ogorčenje među stanovništvom država Meksičkog zaljeva, Lousiane, Alabame, Mississippija i Floride, gdje su ugroženi ribarstvo i turizam, dvije glavne industrijske
grane u priobalju te regije. Ovakva mlaka
reakcija dovela je u pitanje stvarnu snagu
SAD koja prijeti svima, a nije u stanju
obračunati se s jednom gangsterskom
praksom u vlastitom dvorištu, samo zato
što je tvrtka koja ju provodi u vlasništvu
britanske kraljevske kuće.
Republikanski senator iz Floride George Lemieux, zatražio je da BP donira milijardu dolara za fond za čišćenje naftnog
zagađenja u državama Zaljeva. BP je objavio u Londonu da je do sada na troškove
obuzdavanja i čišćenje naftne mrlje, te za
isplate kompenzacija ribarima, škamperima i drugim oštećenicima potrošio više od
milijardu dolara. U analizi banke Credit
Suisse procjenjuje se da ukupni troškovi
naftne mrlje u Meksičkom zaljevu mogu
doseći 31 milijardu dolara, od čega za potencijalne odštete za štete u ribarskoj i turističkoj industriji 14 milijardi dolara, a za
ukupne troškove čišćenje zagađenja 11 do
17 milijardi dolara.
Kaczyn´ski ubijen?
Poljski i njemački stručnjaci sumnjaju
da je netko namjerno ometao rad automatskog pilota, aviona poljskog predjsednika Kaczinskog koji je zbog toga pokazivao pogrešnu visinu aviona, što je
bilo kobno. Pojedinosti mogućih razloga
pada aviona izlaze u javnost “u ratama”,
piše Večernji list 28. svibnja. Šef poljske
istraživačke komisije Edmund Klich izjavio je da je u pilotskoj kabini aviona, u
kojem je poginuo cijeli politički i vojni
vrh Poljske, do posljednjeg trenutka bio
zapovjednik zračnih snaga general Andrzej Blasik, pa se spekulira da je vršio pri-
tisak na pilote. Ruska komisija izvještava
da su poljski piloti do pet sekundi prije
udara u drvo letjeli pomoću automatskog
pilota. Prema poljskom dnevniku Gazeta
Polska, taj podatak potvrđuje hipotezu o
namjernom rušenju aviona poljskog predsjednika Kaczyńskog. Zašto piloti nisu
reagirali na informacije sustava da se nalaze na 500, 70, 10 metara? Prema njemačkim i poljskim stručnjacima, na koje
se poziva poljski dnevnik, zato što je automatski pilot (tj. GPS) očito bio ometan.
Poljske novine podsjećaju na slučaj bivšeg predsjednika Mozambika Samore
Machela, čiji se avion srušio 1986. u Južnoafričkoj Republici. Izvještaj tadašnje
istražne komisije bio je nalik ovom ruskom. Prije sedam godina tajni agent tadašnjega rasističkog režima Južnoafričke
Unije, Hans Louw priznao je da je avion
pao zbog ometanja satelitskog signala, ali
i da je trebao biti pogođen bojevim projektilom u slučaju da ometanje ne uspije.
Turski nuklearni deal
Vijeće sigurnosti UN usvojilo je rezoluciju o uvođenju novih sankcija protiv
Irana zbog spornoga nuklearnog programa
10. Lipnja. Rezolucija je blaža od prvotne
američke verzije, uvodi novu, 4. rundu
sankcija Iranu. Kako je objasnila američka
državna tajnica Hilary Clinton, s uvođenjem novih sankcija su se složile Britanija,
Kina, Francuska i Rusija, ali i Njemačka,
koja nije stalna članica Vijeća sigurnosti,
ali sudjeluje u pregovorima o iranskom
nuklearnom programu. Prema pisanju
Associated Pressa, s rezolucijom su se složili i Peking i Moskva, iako su oni dosad
bili protiv uvođenja novih sankcija Iranu.
Dogovor o sankcijama je postignut dan nakon što je Iran s Turskom i Brazilom postigao dogovor da će u Tursku dopremiti
1.200 kilograma nisko obogaćenoga urana
u zamjenu za nuklearno gorivo za istraživački reaktor u Teheranu, i nepotrebne
53
Lech Kaczynski
Kaczynski je namjeravao Rusiji ponuditi “novi početak” na komemorativnoj
svečanosti na koju je putovao. “Predsjednik je rekao kako želi uputiti gestu Rusima
i ruskim dužnosnicima”, rekao je, nakon
nesreće, za postaju TVN 24 Jacek Sasin iz
ureda poljskog predsjednika. “Želio je ruskim dužnosnicima ponuditi novi početak,
predložiti da se naši odnosi odsad preformuliraju i da se ta nova vrijednost temelji
na istini”, dodao je. Kaczynski je s još 95
osoba poginuo na putu u Katin, gdje je trebao nazočiti obilježavanju 70. obljetnice
pokolja poljskih časnika koji su u Katinskoj šumi počinili sovjetski vojnici i koji
ostaje jedna od najspornijih točaka u poljsko-ruskim odnosima.
izjave Ban Ki Moona, sekretara UN kako
Iran ne surađuje dovoljno s IAEA-om.
Turska je nakon postignutog dogovora
objavila da u njemu nema ništa što bi potaklo na uvođenje sankcija protiv Irana, a
turski premijer Erdogan i brazilski predsjednik Lula Da Silva pozvali su međunarodnu zajednicu da prihvati ovaj sporazum. Sličan aranžman s Rusijom, koji je
Iran želio prihvatiti još prošle godine, nije
uspio jer Britanija nije željela da se iranski
prijedlozi detalja takvog aranžmana razmatraju, pa je svjetska javnost obaviještena kako je Iran odustao od prijedloga tzv.
zapadnih sila, iako je prijedlog bio zajednički, rusko-iranski. Rezolucija je usvojena u razblaženom obliku nakon usuglaša-
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
vanja s nekim nestalnim članicama Vijeća,
posebno Brazila, koje nisu željele raspravljati o sankcijama u svjetlu “pozitivnog
koraka”, odnosno dogovora o zamjeni urana za gorivo. Sankcije se odnose na nuklearne aktivnosti Revolucionarne garde, koja navodno kontrolira tvrtke i organizacije
koje šire naoružanje. Njihove će se inozemne aktive zamrznuti, a njihovim zaposlenicima zabraniti putovanja u zemlje koje
podrže rezoluciju. Rezolucija zabranjuje
iranske investicije u inozemstvu koje se
odnose na kopanje urana, prodaju osam
kategorija teškog naoružanja i transfer tehnologije za balističke rakete s nuklearnim
glavama Iranu. Za rezoluciju su glasale
sve članice Vijeća sigurnosti, uključivši
Bosnu i Hercegovinu, protiv su bile Brazil
i Turska, a Libanon je bio suzdržan.
Rat protiv terorizma ili...
54
J
O
U
R
N
A
L
18 američkih projektila udarilo je 10.
svibnja na nekoliko mjesta u pakistanskoj
provinciji Sjeverni Veziristan, ubivši najmanje 14 militanata, u trećem takvom napadu otkad je tjedan prije Amerikanac pakistanskog porijekla pokušao izvesti napad na Times Square u New Yorku. Napadi bespilotnim letjelicama i dalekometnim
projektilima uobičajeni su u toj pakistanskoj regiji, a Amerikanci o njima ne daju
informacije, jer su dio tajnog programa
obavještajnih službi. Projektili su udarili u
automobile, domove i šatore diljem regije
Doga, gdje pobunjenici imaju baze i kampove za trening, rekla su dvojica pakistanskih obavještajnih dužnosnika. Nije objavljen identitet poginulih. Sjeverni Veziristan je već godinama utočište pakistanskih
talibana. Prije tri godine je tadašnji pakistanski predsjednik Pervez Musharraf
sklopio primirje s islamistima, a nakon toga je centralna vlada izgubila gotovo svu
vlast nad područjem. Zadnju godinu to je
poprište sukoba pakistanske vojske i pobunjeničkih skupina iz Pakistana i Afganistana. Amerikanci vrše pritisak na pakistansku vladu da pojača svoje operacije tamo.
Američka zračna baza u Bagramu u
Afganistanu sastoji se od odjela za zatvorenike koji je odvojen od glavnoga zatvora, objavio je 11. svibnja za BBC Crveni
križ. Prema svjedočenjima devetorice zatvorenika, oni su bili zatočeni u odvojenom odjelu zatvora koji “službeno ne postoji” te su ondje bili izloženi mučenju.
Bivši zatvorenici “tajnoga zatvora”, boravak su u tom odjelu opisali kao mučenje.
Zatvorenici se ondje drže u hladnim ćelijama, a svjetlo im je upaljeno 24 sata na
dan, čime im se želi onemogućiti spava-
nje. Američka vojska je demantirala vijest, tvrdeći da je Pritvorna jedinica
Parwan “jedina takva jedinica u bazi
Američke vojske”. Viceadmiral Robert
Harward koji je nadležan za američke zatvore u Afganistanu je također rekao da
“tajni zatvor ne postoji”. Prema saopćenju Crvenoga križa, od kolovoza 2009.
godine američka vojska je Crvenom križu
prosljeđivala imena osoba koje su zadržane u odvojenom objektu u Bagramu.
Afganistanske i okupacijske snage
izvele su 14. svibnja nekoliko akcija koje
su rezultirale smrću barem 30 militanata,
dok su pobunjenci ubili pet stražara iz zasjede na konvoj, javili su službeni izvori.
Dan ranije, osam ljudi je poginulo u napadu okupacijskih snaga u mjestu Surkh
Rod. Predsjednik Karzai i ostali vladini
dužnosnici tvrde da se radi o civilima,
dok NATO inzistrira da je riječ o pobunjenicima. 19 civila je ubijeno, a još 52 su
teško ranjena u eksploziji bombe u samoubilačkom napadu bombaša u Kabulu,
prenio je 18. svibnja BBC. Prema izjavama lokalnih policijskih čelnika, eksploziv
je bio montiran u automobilu koji je bombaš samoubojica dovezao u blizinu NATO konvoja, do bloka vladinih i državnih
zgrada i afganistanskog parlamenta. Informacija potvrđuje smrt i ranjavanje civila, a o eventualnom stradanju pripadnika NATO nema podataka. Prema izjavama predstavnika afganistanskog Ministarstva unutarnjih poslova, napad na
NATO konvoj dogodio se u zapadnom
dijelu Kabula, no niti jedna od organizacija nije preuzela odgovornost za napad.
Unatoč jačim mjerama sigurnosti i većem
broju kontrolnih točaka i rampi podignutih u Kabulu kako bi se spriječili sve učestaliji napadi talibanskih militanata na
grad, broj terorističkih akcija nije smanjen. Isti dan je eksplozivna naprava ubila najmanje 12 osoba, a 15 ozlijedila u
napadu u gradu Dera Ismail Khan na sjeverozapadu Pakistana. Prema izvještaju
državne pakistanske policije, u napadu je
poginuo šef lokalne policije.
El-Qaida je na svojoj web-stranici
objavila 31. svibnja da je njezin trećerangirani dužnosnik Mustafa el Yazid ubijen
sa suprugom, tri kćeri, unucima te drugim
ljudima i djecom, bez navođenja vremena
i mjesta. Neimenovani američki birokrat
je izjavio da se vjeruje kako je el Yazid
poginuo u američkom raketnom napadu.
On je potvrdio kako glasina o njegovoj
smrti kruži u pakistanskim plemenskim
područjima oko dva tjedna. Ubijeni je
55-godišnji Egipćanin jedan od navodnih
osnivača fantomske skupine koji je kon-
trolirao financije i operativno planiranje.
Postao je naročito tražen nakon izjave pakistanskoj TV Geo u lipnju 2008. u kojoj
je rekao kako “smo dosegli točku iz koje
ne vidimo razliku između američke države i naroda”. On je u Egiptu odležao trogodišnju zatvorsku kaznu zbog navodne
veze s atentatom na predsjednika Sedata,
1981. godine. Nakon toga je boravio u
Afganistanu, a potom se pridružio Bin
Ladinu i Zewahiriju.
Grupa američkih geologa i dužnosnika
Pentagona (!) otkrila je ogromne količine
mineralnih bogatstava u Afganistanu, navodno tolika da bi ovu osiromašenu zemlju
mogle pretvoriti u jedan od najunosnijih
svjetskih rudarskih centara, objavio je The
New York Times 14. lipnja. “Ovdje se nalazi potencijal koji oduzma dah”, izjavio je
listu komandant američkih okupacijskih
snaga David Petraeus. Amerikanci su otkrili skoro bilijun dolara vrijedne netaknute
naslage ruda, željeza, bakra, kobalta, zlata i
litija. Zanimljivo, zlato je pronađeno u Paštun regiji, talibanskom uporištu. NYT je
citirao Pentagonov izvještaj koji kaže da bi
Afganistan mogao postati “Saudijska Arabija litija”. Litij je ključna sirovina u proizvodnji baterija za laptop računala i mobilne telefone. Također je pronađen niobij,
meki metal za proizvodnju supravodiča.
Predsjednik Karzai je izjavio za vrijeme zadnje posjete Washingtonu da bi rezerve
mogle biti veće, vrijednosti do 3 bilijuna
dolara. NYT piše kako je Američko geološko društvo započelo zračna istraživanja resursa još 2006. godine, koristeći podatke
koje su pribavili sovjetski eksperti za vrijeme njihove okupacije Afganistana. Prošle
je godine Pentagonov tim koji je razvio poslove u Iraku (!) stigao u Afganistan i analizirao geološke nalaze.
Iznenađujući potez načinila je Obamina administracija, otpustivši 22. lipnja komandanta američkih i NATO snaga u Afganistanu generala Stanleya McChrystala.
Potez je došao nakon što je šutljivi i poslušni McChrystal progovorio u magazinu
Rolling Stone o nedostacima američke i
NATO strategije u borbi s “pobunjenicima”, posebno talibanima. Američki EIR
ovaj potez ne smatra Obaminim dokazom
autoriteta, već iskazom slabosti i priznanja
da je smijenjeni komandant bio u pravu SAD i NATO gube rat u Afganistanu.
Talibanski militanti eksplozivom su
potpuno porušili još jednu žensku školu u
pokrajini Mohmand na sjeverozapadu Pakistana, 13. lipnja. Kako prenose lokalni
mediji, talibani ženama ne dozvoljavaju
obrazovanje, zbog čega su napadi na ženske škole u tom dijelu zemlje vrlo česti. Do
IZ SVIJETA
sada je samo u pokrajini Mohmand u identičnim napadima uništeno ili teško oštećeno 48 ženskih škola. U čitavom Pakistanu
taj se broj penje na više stotina objekata. U
jednom od sličnih napada prošle godine u
pokrajini Bajaur, ubijene su i dvije učiteljice. U napadu naoružanih militanata na
dvije džamije u Lahoreu 28. svibnja ubijeno je najmanje 90 osoba. BBC prenosi da
su naoružani napadači istovremeno upali u
dvije džamije ahmedijske sekte koje su bile pune vjernika na džuma namazu, otvorivši vatru iz automata, a upotrijebili su i
granate i bombe. Policija je vrlo brzo preuzela kontrolu nad jednom od napadnutih
džamija, no u drugoj su napadači uzeli taoce, zatvorivši se unutar zgrade. Ta je džamija osvojena tek nakon dvosatnog vatrenog obračuna s napadačima. Jedan od napadača je ubijen, a dvojica su uhapšena.
Napad je jedan u nizu velikog broja međumuslimanskih sektaških obračuna.
Ne idi, Gorane
U valu nasilja koji je 11. svibnja pogodio različita područja Iraka 119 osoba je
izgubilo život, a više stotina je ozlijeđeno.
Vlada je za seriju nasilnih i krvavih, koordiniranih napada, okrivila El-Qaidu, rekavši kako ta teroristička grupa napadima
pokušava unijeti dodatnu nestabilnost u
zemlju u kojoj još uvijek nisu razriješeni
politički odnosi snaga nakon izbora 7.
ožujka. Manje od godinu dana do povlačenja većine američkih vojnika iz zemlje,
gomilaju se naznake pritiska protiv Obaminog scenarija. Prema službenim brojkama, samo tokom travnja u Iraku je u terorističkim napadima širom zemlje poginulo
328 osoba. Nasilje se nastavilo u nešto manjem obimu i tokom lipnja.
Irački Vrhovni sud 1. lipnja je ratificirao
rezultate izbora, proglasivši tzv. sekularnu
koaliciju glavnim pobjednikom i napravivši
na taj način jedan od najvažnijih koraka
prema rješavanju krvave postizborne krize.
Predsjednik Vrhovnog suda Midhat el Mahmoud je rezultate po kojima je koalicija
Iraqija dobila 91 mjesto u parlamentu proglasio “uvjerljivim”. Tu koaliciju vodi
Ayad Allawi, bivši premijer, šijit, a podržava ju sunitska manjina u Iraku. Zbog uvjerljivosti rezultata sud je odlučio “ratificirati
konačne rezultate općih parlamentarnih izbora za 2010. godinu”, rekao je predsjednik
suda. Allawijeva koalicija osvojila je dva
mjesta više od koalicije trenutnog premijera
Nurija el Malikija. Ipak, nijedna strana nema potrebnu većinu u parlamentu s 325
mjesta, zbog čega je cijela zemlja već mjesecima u vrlo napetom stanju, što bi moglo
potrajati još neodređeno dugo. Maliki je u
svibnju sklopio koalicijski dogovor s religijskim Iračkim nacionalnim savezom, kojeg predvodi kontroverzni klerik Muqtada
Al Sadr. Zajedno te dvije koalicije, ili “super-šijitska” koalicija, kako ju zovu u medijima, ima 159 mjesta, samo četiri manje od
potrebnih za parlamentarnu većinu. Premijer se nada da će uspjeti nagovoriti kurdske
stranke na koaliciju koja će mu osigurati još
jedan mandat. Po iračkom Ustavu, predsjednik Dželal Talebani ima 15 dana da sazove prvu sjednicu parlamenta, na kojoj bi
se izabrali novi predsjednici države i parlamenta. Novi predsjednik države tada bi
imao 15 dana da proglasi najjači blok, koji
bi imao mogućnost sastavljanja vlade, u
kompliciranom procesu koji bi mogao potrajati mjesecima. Nije sasvim jasno što
znači najveći blok – onaj koji je osvojio najviše glasova na izborima, dakle Allawijev
ili koji ima najviše mjesta nakon postizbornog inženjeringa, dakle Malikijev. Vrhovni
sud je to pitanje odlučio ostaviti otvorenim
i odluku prepustiti parlamentu i novom
predsjedniku.
No pasaran
Tajni dokument Južnoafričke Republike otkriva ponudu Izraela o prodaji nuklearnog oružja tadašnjem režimu, otkrio je 24.
svibnja Guardian. List navodi kako je tajni
vojni dokument iz vremena južnoafričkog
apartheida prvi službeni dokaz kako Izrael
posjeduje nuklearno oružje. Dokument su
1975. potpisali današnji izraelski predsjednik Shimon Peres i ministar obrane rasistič-
ke Južnoafričke Unije Peter Botha. On pokazuje da je tadašnji režim apartheida pokušao ishoditi od Izraela prodaju nuklearnih
raketa srednjeg dometa kao “odgovor” na
potencijalnu prijetnju neprijateljskih zemalja, dok se nalazio pod međunarodnim
sankcijama. Na tajnom sastanku u Zürichu
razgovaralo se i o suradnji dviju zemalja na
području obrane i razvoja vojnih tehnologija. Izraelski nuklearni program pomoći Južnoafričkoj Uniji zaustavilo je priznanje
izraelskog nuklearnog fizičara Mordechai
Vanunua o postojanju tajnog nuklearnog
programa njegove zemlje 1986. Izrael je vršio diplomatski pritisak na današnju vladu
Južnoafričke Republike da ne skine s ovog
dokumenta oznaku strogo povjerljivo. Tajni vojni dokument otkrio je američki sveučilišni profesor Saša Polakow-Suransky,
radeći na pripremi dokumentacije o odnosima dviju zemalja.
No pasaran II
Najmanje deset ljudi je ubijeno, a 39
ranjeno u izraelskom napadu 31. svibnja
na turski brod Mavi Marmara s humanitarnom pomoći Gazi u istočnom Sredozemnom moru. Tursko Ministarstvo vanjskih poslova je osudilo napad na brod s
aktivistima, nazvavši ga neprihvatljivim i
zahtijevajući od Izraela hitno objašnjenje.
Naglasilo je da je Izrael prekršio međunarodno pravo i da će snositi posljedice.
Ovaj ozbiljan incident dodatno je narušio
pogoršane odnose dviju zemalja koji su
ušli u duboku krizu nakon izraelske agresije na Gazu u prosincu 2008. “Snažno osu-
Shimon Peres
55
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
56
J
O
U
R
N
A
L
đujemo ovaj izraelski nehumani potez. Incident koji se dogodio na otvorenom moru
predstavlja očito kršenje međunarodnog
zakona i mogao bi imati nepopravljive posljedice po naše bilateralne odnose”, saopćilo je ministarstvo. Turska je nakon napada pozvala izraelskog ambasadora u Ankari u ministarstvo vanjskih poslova gdje
mu je “uručena najoštrija prosvjedna nota”, rekao je jedan turski diplomat.
Izraelska vojska je saopćila da je najmanje četvero propalestinskih aktivista
ubijeno nakon što su napali komandose koji su su zaustavili flotilu brodova s humanitarnom pomoći za, već tri godine, blokiranu Gazu. Vojne vlasti tvrde da su vojnici
napadnuti noževima i motkama nakon što
su se ukrcali na 6 brodova, a da su otvorili
vatru nakon što je jedan od aktivista pokušao oteti oružje jednom vojniku. Ranjeni su
deseci ljudi, među njima 15 vojnika, tvrdi
vojska. Konačno su izraelski izvori priznali
devet mrtvih. O kaosu na nekim od brodova svjedočile su mnoge internetske stranice, a izraelske vlasti su uspjele ometati satelitske telefonske signale i blokirati komunikaciju reporterima na vlastitim brodovima. Na brodovima je bilo oko 700 aktivista
iz grupe Free Gaza, uključivši i dobitnicu
Nobelove nagrade za mir 1976, Mairead
Corrigan Maguire iz Sjeverne Irske, europske parlamentarce i preživjelu žrtvu holokausta, Hedy Epstein. Flotila od tri teretna
i tri putnička broda pokušala je privući pažnju na izraelsku blokadu 1,5 milijun Palestinaca u Gazi. Nosili su robu kojoj Izrael
ne dopušta ulaz u Gazu, poput cementa i
drugih građevinskih materijala! Aktivisti
su nosili i električna invalidska kolica,
montažne kuće i pročistače vode. Izrael je
ranije najavio da neće dopustiti brodovima
pristajanje u Gazu. Konvoj je krenuo iz Cipra dan ranije i već je deveti koji organizira
ista grupa od nametanja blokade Gazi u kolovozu 2007. Izrael je propustio pet, dok
nije uveo potpunu blokadu pristupa teritorijalnim vodama Gaze, nakon agresije na
pojas u siječnju 2009. U blokadi mu se pridružio Egipat.
Premijer Hamasove vlade u Gazi,
Ismail Haniye, u izjavi Associated Pressu
je osudio brutalan izraelski napad i zatražio od generalnog sekretara UN, Ban Ki
Moona da podnese odgovornost za zaštitu sigurnosti grupa solidarnosti te omogući njihov put u Gazu. Također je 5. svibnja započete indirektne pregovore, pod
američkim pokroviteljstvom proglasio
mrtvima. Glavni palestinski pregovarač
Sa’ib Erekat rekao je da je Palestinska samouprava zatražila od SAD intervenciju
kako bi se prekinuli izraelski zločini.
Konačna bilanca, prema turskim izvorima je 19 ubijenih, među njima i jedan
zastupnik u turskom parlamentu, a 36 ih
je ranjeno, među njima i 5 izraelskih komandosa. Netanyahu je otkazao posjet
Bijeloj kući 1. lipnja. Prije toga je u Kanadi izjavio kako napad na humanitarce
treba gledati u kontekstu Hamasovih raketnih napada na izraelske položaje. U
kasnijim izjavama – opravdavanjima
izraelske su vlasti tvrdile kako je na brodovima nađeno oružje, iako to nisu saopćile u prvim satima nakon što je vijest o
napadu u međunarodnim vodama objavljena. Preživjeli humanitarci tvrde kako
su izraleski vojnici na brodove došli pucajući. Zbog ovog teškog incidenta, kršenja međunarodnog prava – povrede statusa međunarodnih voda i sigurnosti plovidbe, napada na humanitarni konvoj
stanovništu Gaze koji je bio uredno prijavljen, mnoge su zemlje pozvale izraelske ambasadore na raport, tražeći pojašnjenje. Turska je povukla svog ambasadora iz Tel Aviva, a Grčka je odmah prekinula zajedničke manevre s izraelskom
vojskom. Palestinska je samouprava, uz
podršku Turske i arapskih zemalja odmah
zatražila hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti
koja je sazvana isto popodne. Na sjednici
je Turska, čiji su državljani poginuli i ranjeni, zatražila kažnjavanje Izraela, dok
se SAD nisu posebno oglašavale. Vijeće
sigurnosti UN osudilo je postupak Izraela. Turski ministar vanjskih poslova
Ahmet Davutoglu upozorio je kako “niti
jedna zemlja svijeta ne može biti izvan
zakona”, a izraelski je napad nazvao
“ubojstvom koje je izvršila država”. Većina ubijenih humanitaraca bili su turski
državljani, Australija je objavila da je
jedna od žrtava bio Australac. Izrael je
pred Vijećem sigurnosti UN tvrdio kako
su se vojnici branili, jer su pripadnici
konvoja navodno prvi otvorili vatru, te
da je flotila koju su organizirali propalestinski aktivisti, “bila sve samo ne humanitarna misija”, kako je rekao zamjenik
izraelskog ambasadora pri UN. Ozlijeđeni članovi konvoja hospitalizirani su u
izraelskim bolnicama, a ostali su uhapšeni (!) i deportirani. Umjesto oštre rezolucije koju su tražile Turska i neke muslimanske zemlje, usvojena je razblažena
predsjednička izjava koja osuđuje nasilje,
ali ne imenuje nasilnika i traži neovisnu
istragu. Zahtjevima za neovisnom istragom priključile su se izjavama Italija,
Njemačka i Rusija. Izrael je sve te zahtjeve, po običaju, odbio. Istovremeno, njegov se glavni zaštitnik, američki predsjednik Obama, našao na udaru i svoje
javnosti zbog mlake reakcije na izraleski
napad na humanitarni konvoj u međunarodnim vodama.
Arapske zemlje zahtijevaju široku neovisnu istragu, bojeći se da će izraelska biti
nedostatna i pristrasna. Associated Press
ocijenio je da ovim teškim incidentom, nakon svih nesporazuma sa svojim glavnim
pokroviteljem, SAD, Izrael sigurno kroči k
međunarodnoj izolaciji i istjecanju posljednjih rezervi strpljenja za njegovo opstruiranje konačnog dogovora i formiranja
palestinske države. Širom muslimanskog
svijeta održani su protesti: u Jeruzalemu,
Nazaretu, na području palestinske samouprave, u Bejrutu, u izbjegličkim logorima,
Istanbulu, Ankari i drugim turskim gradovima te u cijeloj regiji. Prosvjednici su bili
i na ulicama Kaira, Amana i Sarajeva. Mediji su javljali o valu protestnih okupljanja,
mahom ispred izraelskih veleposlanstava
širom svijeta, u kojima su građani Njemačke, Turske, Grčke, SAD, Australije,
Francuske, Austrije, Japana, Švedske, zemalja Južne Amerike i Arapskog polutotoka spontano protestirali protiv nasilne izraelske politike i stalnog izazivanja kaosa na
okupiranim područjima, te zahtijevali rješenje problema Pojasa Gaze.
Relnost je da izraelska politika “možemo raditi što želimo jer smo žrtve holokausta” više ne pali, piše američki EIR,
donoseći pregled nekih američkih reakcija na zločin izraelske vojske. Jedna od
najindikativnijih je da se ovim činom
Izrael prestao ponašati racionalno, počeo
vršiti generalnu probu za samoubilački
napad na Iran i pripremati teren za nestanak izraelske nacije.
Međunarodno povjerenstvo Crvenog
križa (ICRC) je poručilo da Izrael blokadom Pojasa Gaze krši Ženevske konvencije. “Stanovništvo Gaze kažnjeno je za
postupke za koje ne snose odgovornost.
Blokada predstavlja kolektivnu kaznu čije nametanje je čisto kršenje obveza koje
Izrael ima prema međunarodnom pravu”,
navodi se u izjavi ICRC-a. To je prvi put
da ova organizacija jasno kaže da izraelska blokada predstavlja kršenje Ženevskih konvencija. Četvrta Ženevska konvencija iz 1949., koju je Izrael ratificirao,
zabranjuje kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva. “Mi pozivamo Izrael da
prekine blokadu i pozivamo one koji imaju utjecaja na situaciju, uključujući Hamas, da učine sve što je u njihovoj moći
kako bi pomogli stanovništvu Gaze”, rekla je čelnica odjela ICRC-a za Bliski
istok Beatrice Megavand-Roggo.
Prema informacijama iz svih krajeva
svijeta, politički krugovi zasićeni su izra-
IZ SVIJETA
elskom samovoljom i nasilnim postupcima prema Palestincima na okupiranim
područjima, iako se pritom upozorava i
da konstantni višegodišnji napadi palestinskih militanata na teritorij Izraela također zaslužuju osudu. Najnoviji napad
mogao bi potaknuti jači pritisak svijeta na
Izrael da okonča trogodišnju blokadu Gaze i pokrene mirovne pregovore s mrtve
točke. Pokrenuti posrednički pregovori
između Izraelaca i predstavnika Hamasa,
koji od 2007. godine vlada područjem
Pojasa Gaze, ozbiljno su ugroženi napadom na turske brodove, jer Hamas taj napad tumači kao grubo kršenje međunarodnog prava, kako je to u istupu u New
Yorku istaknuo stalni palestinski promatrač pri UN Riyad Mansour. Palestinski
predsjednik Mahmoud Abbas lokalnim je
medijima izjavio da je “izraelski napad na
konvoj masakr”. Napad je oštro osudilo i
27 zemalja članica Europske unije, upozoravajući kako postoji realna opasnost
od daljnje eskalacije sukoba na tom području. “Europska unija pozvala je obje
strane i sve sudionike da spriječe eskalaciju napetosti”, navodi se u priopćenju
koje je objavio ured visoke predstavnice
EU za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton. Osudivši primjenu izraelske
sile, koja je rezultirala brojnim žrtvama
Ashton je zatražila “hitnu, potpunu i neovisnu istragu događaja i okolnosti”. Ashton je poručila i da EU ne podržava politiku izolacije Gaze koja je kontraproduktivna, te je zatražila trajno rješenje za to
područje i hitno otvaranje graničnih prijelaza za robu, humanitarnu pomoć i osobe.
Unatoč pogoršanju tursko-izraelskih
odnosa, AP izvještava o znakovima da će
dugoročni, posebno vojni odnosi dviju
zemalja izdržati. Iako je nastup premijera
i vlade bio pun gorčine i odlučnosti za kažnjavanjem Izraela, ostali, posebno vojni
dužnosnici slali su suzdržane poruke.
Turska je izjavila da neće odustati od planova nabave bespilotnih letjelica od Izraela, vrijenih 183 milijuna dolara. Njezina
vojska, još uvijek ataturkovskog nasljeđa,
ekstremnog nacionalizma i laicizma je
ovisna o izraelskom oružju za borbu protiv terorista iz Kurdske radničke partije.
Izraelska vlada je objavila kako incident
neće utjecati na prodaju oružja. Letjelice
su Izraelci upotrijebili protiv Palestinaca
u Gazi krajem 2008. i početkom 2009. u
agresiji za koju Turska optužuje Izrael.
Izrael je nedavno završio modernizaciju
turskih tenkovskih i zračnih snaga, vrijednu milijardu dolara. Turska je otvorila
svoj zračni prostor za vježbe izraelskih
pilota. “Još uvijek postoje zajednički in-
teresi, zajedničke potrebe”, izjavila je
AP-u Ofra Bengio, profesorica povijesti
Srednjeg Istoka na Dayan centru telavivskog univerziteta. “Trenutno se nalazimo
u sred krize, ali vlade se mijenjaju”, zaključila je. Turska je primila velik broj
židovskih izbjeglica za vrijeme nacističkih progona i među prvima je priznala
Izrael. Ugovor o vojnoj suradnji potpisan
je 1996., a vrijednost trgovinske razmjene je 2,6 milijardi dolara, oko 1% ukupne
turske vanjskotrgovinske razmjene. Izrael je zauzvrat podržao Tursku u zahtjevu
da se pokolj nad Armencima iz 1915. ne
proglasi genocidom.
Kuvajtski parlamentarac Walid al Tabtabai koj ise nalazio na brodu izjavio je
2. lipnja u Jordanu da su Izraelci postupali brutalno i arogantno iako na brodu nije
bilo niti jednog komada oružja. Alžirac
Izzeddine Zahrour je rekao AP-u da su
izraelske vlasti uskratile zatočenicima s
broad hranu, vodu, san i upotrebu toaleta.
“To je bila ružna otmica i kasniji loš tretman u izraelskom zatvoru”, rekao je.
Mauritanac Muhammed Ghulam je izjavio da je Izrael tražio od zatočenika da
potpišu izjavu kako su u zemlju ušli ilegalno, što su oni odbili. Alžirska aktivistica optužila je izraelske komandose da su
jednogodišnjem djetetu uperili cijev puške u glavu pred njegovim roditeljima kako bi prisilili kapetana broda na prekid
plovidbe.
Glavni tajnik UN, Ban Ki-moon 8.
lipnja je zatražio “vjerodostojno međunarodno sudjelovanje” u istrazi, što su je
pokrenuli Izraelci. Njemačka i Italija su
također zatražile da posrednici međunarodnoga Kvarteta za Bliski istok sudjeluju u “transparentnoj i neutralnoj istrazi o
izraelskom napadu na flotilu koja je prevozila pomoć za Gazu”. Izraelci su odbili
UN-ov poziv za pokretanjem međunarodne istrage o tom napadu, odgovorivši kako namjeravaju provesti vlastitu istragu.
Ruski premijer Vladimir Putin izjavio je
u Istanbulu nakon regionalne konferencije o sigurnosti da će Rusija pred UN postaviti pitanje pokretanja istrage o napadu
izraelske vojske na konvoj brodova s humanitarnom pomoći za Gazu. Summitu
su uz turskog premijera prisustvovali i
predsjednici Irana, Sirije, Afganistana i
Palestinske uprave. “Nažalost, ta akcija
dogodila se u međunarodnim vodama i to
predstavlja dodatni razlog za uznemirenost”, rekao je Putin, osuđujući napad
izraelske vojske. Najoštriji je bio iranski
predsjednik Mahmud Ahmedinedžad, koji je ustvrdio da bi regija trebala poraziti
Izrael. “Izrael je ubio volontere. Tim či-
nom je Izrael ubio sebe, otpočeo je proces
vlastitog nestanka”, izjavio je Ahmedinedžad. Turska je zatražila osnivanje nezavisne međunarodne komisije pod okriljem UN, koja bi istražila okolnosti napada na humanitarce. Izrael taj zahtjev odbacuje, navodeći da će istrage njegove
vojske biti okončana najdalje do 6. srpnja. Vijeće UN za ljudska prava je 2. lipnja usvojilo Rezoluciju kojom se omogućava osnivanje međunarodne misije za
utvrđivanje svih detalja u vezi s izraelskim napadom. Kevin Ovenden, britanski
aktivist koji je preživio krvoproliće na
brodu Mavi Marmara, izjavio je: “Ovo je
bila nenasilna humanitarna misija u međunarodnim vodama. Najmlađi putnik
bio je mlađi od godinu dana, a najstariji je
imao 88 godina. Nije bilo oružja na brodu. Izraelci prikazuju noževe koje su uzeli u kuhinji. Točno je da su se ljudi branili čime god što im se našlo pri ruci. Izraelski su vojnici napadali sa svih strana i
gotovo istog trena počeli pucati, najprije s
takozvanim gumenim mecima, no za 2 do
3 minute sigurni smo da smo čuli zvuk
bojevog streljiva. Aktivistica iz Viva Palestine, Nicci Enchmarch, nalazila se pored jednog turskog aktivista koji je držao
kameru. Pogođen je usred čela. Metak mu
je raznio stražnji dio lubanje, a Nicci ga je
držala na rukama sve dok nije umro. Najmanje je još četvoro ubijenih ustrijeljeno
u glavu.” Ovenden je pohvalio članove
posade turskog broda zbog “doista herojskog načina na koji su pokušali spriječiti
daljnji gubitak života”. Rekao je da su
dvojicu ranjenih izraelskih vojnika odnijeli u unutrašnjost broda kako ne bi dodatno stradali u sveopćoj panici i kaosu.
Vojnici se nisu obazirali na apele da se
pruži pomoć ranjenima na brodu. Usprkos uzastopnim zahtjevima izraelske su
snage duže od sat vremena odbijale evakuirati ranjene. Ovenden je prebačen u
zatvor u BeerSheevi gdje su ga držali sve
do konačnog puštanja na slobodu i deportacije. Brutalnost i ponižavanje nastavili
su se tokom zatočeništva, a stanje se malo
popravilo za vrijeme posjeta dužnosnika
britanskog konzulata.
Zamjenik izraelskog ministra vanjskih
poslova Daniel Ayalon izjavio je kako
Izrael izražava žaljenje zbog žrtava napada, no ne želi preuzeti odgovornost za napad, već je prebacuje na organizatore konvoja, dok politički vrh Izraela brani postupke svoje vojske. Napokon, 20. lipnja
Izrael je odlučio donekle olabaviti kopnenu blokadu Gaze, dok je pomorska ostala
na snazi. Pušteni su konvoji s humanitarnom pomoći preko graničnog prijelaza iz-
57
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
među Izraela i pojasa. Time je Izrael, smatraju promtrači, donekle ublažio veliki
pritisak i skrenuo pažnju javnosti s kontinuirane blokade Gaze i konstantnog kršenja međunrodnog prava koje provodi.
Zbogom Euro(po)
58
J
O
U
R
N
A
L
Ministri financija zemalja članica Europske unije postigli su 10. svibnja dogovor o uspostavi kriznog fonda za pomoć
zemljama eurozone koje se nađu u financijskim poteškoćama. Fond bi raspolagao
iznosom od 720 milijardi eura, izjavila je
španjolska ministrica financija Elena Salgado. Od toga iznosa, 60 milijardi dala bi
Komisija, to jest europski proračun, 440
milijardi dale bi zemlje članice eurozone u
obliku bilateralnih pozajmica ili jamstava,
a 220 milijardi dao bi Međunarodni monetarni fond. Prema procjenama nekih ekonomista, trogodišnji plan eventualnog spašavanja Portugala, Irske i Španjolske, zemalja koje se najčešće spominju kao one u
kojima bi se mogao ponoviti grčki slučaj,
iznosio bi ukupno 500 milijardi eura. Kako je i po čijoj odluci prvotni paket od 60
narastao na 720 milijardi, ne zna se, ali se
zna da je jedan od ministara na maratonskom sastanku pao u nesvijest. Vjerojatno
kada je shvatio što ta obveza znači za njegovu zemlju. Naknadno je ta brojka uvećana, na 750 milijardi. Dužnosnici EU napominju kako su sljedeći koraci koordiniranje gospodarstava, a jedan od glavnih bi
trebao biti uvođenje strožih pravila koja bi
osigurala da se zemlje previše ne zadužuju. Limit koji EU postavlja na deficit je tri
posto BDP-a, ali to gotovo nitko ne poštuje. Europski predsjednik Herman Van
Rompuy najavio je kako će za listopad pripremiti seriju prijedloga koji bi omogućili
da EU funkcionira više kao jedinstvena
ekonomska sila, a ne samo skup nacija koje djeluju nezavisno. Glavni problem je
kako riješiti gotovo nepostojeći gospodarski rast. Analitičari upozoravaju da europske vlade dosad nisu došle ni do kakvog
kvalitetnog rješenja.
U Torontu je 25. i 26. lipnja održan sastanak zemalja G20, na kojem se zemlje
G8 i ostalih 12 utjecajnih zemalja u razvoju nisu uspjeli dogovoriti oko ekonomskih
pitanja. Također, nema konsenzusa niti
oko vanjske politike među osam industrijski najmoćnijih zemalja svijeta koje su se
sastale izdvojeno blizu Toronta. Amerikanci, Japanci, Nijemci, Francuzi, Talijani, Britanci i Kanađani željeli su nagovoriti Ruse na jačanje sankcija protiv Irana,
koje bi dodatno pojačale najnoviju rundu
sankcija koje je protiv te zemlje nedavno
uvelo Vijeće sigurnosti UN, ali Rusi nisu
pretjerano zadovoljni takvom idejom. Prvog dana susreta se nije uspjelo naći mjeru
između vladinih programa financijske pomoći gospodarstvima i želja za smanjivanjem proračunskih deficita. Američki
predsjednik Barack Obama je ustvrdio da
je globalni oporavak još uvijek krhak i da
ga se ne bi prebrzo trebalo ugrožavati smanjivanjem izdavanja, ali vođe Japana, Kanade i Velike Britanije ustrajali su na ideji
da su rezovi proračuna neophodni kako se
ne bi pregrijala domaća gospodarstva. Stotine prosvjednika prvog dana summita je
marširalo ulicama Toronta, ali policija ih
je zaustavila u približavanju zoni sigurnosti. Ukupni trošak osiguranja iznosi gotovo milijardu dolara. Obama je u Kanadu
došao s novom pobjedom u Kongresu,
gdje je izglasan vrlo razblažen zakon o
nadzoru financijskog sustava. Nadao se da
će ta pobjeda biti putokaz drugim zemljama za uvođenje sličnih mjera, ali naišao je
na vrlo snažno protivljenje.
Ujedinjena Europa, razjedinjene
članice
Novi flamanski savez (NVA) Barta De
Wewera, stranka koja se zalaže za raspad
Belgije, na parlamentarnim izborima, održanima 13. lipnja dobila je najviše glasova.
NVA je veći dio svojih glasova prikupila u
Flandriji, gdje živi šest od ukupno 10,5 milijuna Belgijanaca. Ta je stranka, prema prvim rezultatima, dobila 29% glasova. Dosadašnja najjača stranka, flamanski demokršćani, dobili su 17,5% glasova. Ovo je prvi
put da je na izborima pobijedila stranka koja se zalaže za raspad države. Rasplet izbora
uvelike će otežati sastavljanje vladajuće koalicije. Treća stranka u Flandriji su liberali
koji su dobili 14,5% glasova. Upravo su oni
isprovocirali prijevremene izbore nakon što
su napustili vladajuću koaliciju krajem travnja. Dobar rezultat ostvarila je i ekstremno
desna stranka Flamanski interes koja ima
12,5% glasova. U frankofonom dijelu Belgije, u Valoniji i briselskoj regiji, najviše
glasova ima Socijalistička stranka (oko
Gerd Wilders
36%). Oko 24% glasova na frankofonoj
strani Belgije dobili su frankofoni liberali.
Pregovori o sklapanju koalicije su započeli.
Što će biti cilj te koalicije?
Najviše mjesta u nizozemskom parlamentu, na izborima održanim 7. lipnja dobile su stranke liberali - VVD i laburisti PVDA. Prva je poznata kao stranka višeg
staleža, bogataša desnog usmjerenja, a
druga kao pripadnica umjerene ljevice i
stranka radnika, što je bila najbolje iskazana u liku nekadašnjeg premijera Wima
Koka, čija je vlada svojevremeno odstupila zbog upitne uloge nizozemskih vojnika
u Srebrenici. Šansu za premijersko mjesto
dobili su lider liberala Mark Route i Job
Kohen, lider laburista. VVD se zalaže za
trenutne oštre rezove u potrošnji i mamutsku štednju. Najavljuje veće zadiranje u
socijalnu sigurnost najosjetljivijeg dijela
društva, u porodice s nižim primanjima.
Protivnici njegovog programa govore da
će on sve učiniti da bogati postanu još bogatiji, a siromašni još siromašniji. PVDA i
Job Kohen su za solidarno odricanje danas
za bolje sutra. Kod njih nema oštrih rezova, ali ni radnici ne mogu izbjeći neke nepopularne mjere. Opravdanje za to nalaze
u katastrofalno lošem radu dosadašnje vlade. Vlada je lani u spasavanje posrnulih
banaka uložila stotine milijardi eura.
Pravi pobjednik izbora je rigidni desničar Gerd Wilders. Prije šest godina bio
je otjeran iz VVD i sada sa svojom PVV
osvojio 25 mjesta u parlamentu, 16 više
nego četiri godine ranije. On tvrdi da je
najveća opasnost i najveći problem nizozemskog društva – islam. Populističkim
izjavama uspio je privući čak 1,6 milijuna
glasača. “Mi nismo rasisti niti ksenofobi,
ali ne možemo prijeći preko toga da islamizacija našeg društva postaje sve jača, a
da mi sjedimo skrštenih ruku”, kaže Wilders. “U grupama teških prekršitelja zakona vi najčešće ne nalazite budiste, homoseksualce, kršćane, nego uglavnom
Marokance i druge muslimane. Ovdje se
mora znati da je naša izvorna nizozemska
kultura vodeća, zato moramo zaustaviti
imigraciju i uvoz islamske simbolike. Uz
to, iako nije popularno za reći, podržavamo Izrael. Oni vode našu borbu. Izraelsko-arapski sukob nije teritorijalni konflikt, nego ideološka borba. Tamo se ne
vodi rat protiv Izraela, nego protiv našeg
slobodnog Zapada i svega što nije islamsko. Taj rat je i naš rat. Ako se nastavi s
ovakvim opasnim popustljivim kursom,
što je velika bolest Europe, mislim da ćemo izgubiti borbu sa islamom a da se nismo latili oružja”, kaže Wilders. q
Pripremio: Faris Nanić
KULTURA
Priča o sevdalinkama: pomilovanje sarajevskim bundžijama stiglo 15 dana nakon što ih je daidža pogubio
Braća Morići
Avdo Huseinović
Sevdalinke su u brojnim primjerima
zapamtile određene ličnosti, najčešće djevojke i mladiće čuvene zbog svoje ljepote
i junaštva. U njima se može naći sve ono
što karakterizira takozvanu narodnu dušu: jezik, pozicije i status članova familije, lokalna obilježja, kulturu ishrane, odijevanja, drugim riječima šta su ljudi naše
prošlosti osjećali, kako su iskazivali te
osjećaje, o čemu su maštali i kako su gledali na svijet oko sebe.
Sevdalinka je ime dobila po turskoj riječi sevda što znači ljubav. Turci su riječ sevda preuzeli od Arapa, a na našim prostorima
je sevda dobila “h” i nastao je sevdah.
O nastanku sevdalinke ima više teorija. Tako npr. njemački slavist Gesseman
tvrdi da je ona proizišla iz višeg sloja bhfeudalstva. Drugi tvrde da je to pjesma
sirotinje, naroda, “raje”, koja je kroz radost i veselje kroz muku i patnju davala
oduška svojim osjećanjima. Treći opet
kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska
pjesma, da su je spjevale patrijahalno
vaspitane djevojke sjedeći iza mušebaka,
vezući na đerđefu na kome je svaka iglica
pojačavala čeznju za dragim koji je putovao carskim drumovima trgovao ili ratovao, dok su one čekale, sanjale, maštale i
svoju čeznju pretvarale u pjesmu. U svakoj ovoj teoriji ima nešto istine jer je nemoguće da svo stvaranje u narodnoj tradiciji potiče od jednog društvenog sloja, pa
bio on viši ili niži. Ovakva pjesma mogla
je da nastane kako na begovskim čardacima, tako i u sirotinjskim kućama jer su
svi živjeli u istom krugu među istim prirodnim kulisama.
Sevdalinka “Braća Morići” je jedna
od onih koje slušatelj teško može ravnodušno slušati. I najtvrđa srca suzu puste
slušajući stihove koje je narodni pjesnik
ispjevao o sudbini sarajevske braće Paše i
Ibrahima Morić. Porodična tradicija zna
za oca ove dvojice Morića, Mustafagu i
majku im Aminu. Pričalo se da je Amina
imala brata koji je bio paša i koji je jednog dana posjetio sestru u staroj Morića
kući, u Vekil harčevoj mahali. Tom prigodom je, kažu, otpasavši sablju, natakao
gajtan od sablje o vrat malom Mehmedu i
Ibrahimu, a najmlađem sestriću Aliji uda-
59
Omer Pobrić i Safet Isović
rio šamar. Kada ga je sestra Amina upitala šta to radi, vele da joj je rekao da šuti, a
da će joj on sam donijeti vode s vrela Toplika, što je i učinilo. Netko je, kasnije,
Amini to protumačio kao predskazanje da
će joj oba starija sina biti udavljena gajtanom, Alija da će mlad umrijeti, a ona će
piti vodu da odagna muku sa srca.
Braća Morići su bili sarajevski trgovci
i vođe pobuna protiv turske vlasti. Bili su u
zavadi sa porod­icom Halibašića i pričalo
se da su se njihove pristaše borile i tukle po
Sarajevu kao dvije neprijateljske vojske.
Kažu da su se, sve do početka 20. vijeka,
na vratima Halilbašića kuće vidjele rupe
od puščanih taneta, još iz vremena kada su
ih, nekom prilikom, Morići bili opsjedali.
Pripovijedalo se da su Morići pohvatani na
prevaru, za vri­jeme popodnevne molitve u
Bakribabinoj džamiji na At-mejdanu, koja
je stajala prema Ćumuriji ćupriji. Vezane
lancima provela ih je straža kroz čaršiju da
ih zatvore i smaknu u sarajevskoj tvrđavi.
Njih dvojica su na brzinu osuđeni 1757.
godine i u starom dijelu Sarajeva pogu-
bljeni kao buntovnici i protivnici turske
vlasti. Mnogi stanovnici Sarajeva su garantovali za njih, ali sve je bilo uzalud.
Dizdar-aga ih je pogubio stezanjem svilenog gajtana – davljenjem, a pomilovanje
je stiglo 15 dana kasnije iz Carigrada. Međutim, bilo je prekasno. Pamtilo se i vjerovalo da se zemlja zatresla u času kada su
njih dvojica zadavljeni.
Po usmenom predanju, koje su dugo
pripovijedalo po Sarajevu, njihova majka
Amina preživjela je njiho­vo pogubljenje,
iako pjesme drukčije kažu, i još je dugo
živjela nakon njihove smrti. Kažu da se
Morićka, kada je saznala da su joj sinovi
zadavljeni, zatvorila u sobu iz koje sedam
dana nije izlazila, niti je koga sebi puštala, a nije ni jela ni pila. Htjela je da umre
od gladi. Ali, kad je osvanuo osmi dan,
izašla je iz sobe i rekla snahama: “Priteže
glad jad!" Sjećanje na braću Moriće i njihovo vrijeme dugo je nakon njihove smrti živjelo među Sarajlijama kao “doba
Morića” ili kao “vrijeme u kome su se
Morići bunili”.
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
60
Živio je tada u Sarajevu, negdje u nekoj maloj kućari pod Trebevićem, neki
siromašni hamal. Nigdje ništa nije imao
osim žene i jedva je sastavljao kraj s krajem. Jedne noći, dok je spavao sa ženom,
probudi ga pucanje topova sa tabije. Probudi se i žena, pa ga, uplašena upita: “Što
je ono? Što to puca u ovo doba?” “Znaš,
ženo”, odvrati hamal, “u Sarajevu je ovih
dana buna bila. Digli se age, begovi i draga gospoda protiv cara, ali ih pohvataše,
baciše u tamnicu i osudiše na smrt. Jučer
je iz Stambola došao carev kapidži-baša i
donio za svakog osuđenika po svilen gajtan kojim će ih udaviti. Ono ih sada dželati rastavljaju s dušom, a top sa tvrđave
za svakog od njih opali, puca im pred dušu.” Upita ga žena: “A koji su to, kukala
im majka?” Hamal joj odgovori: “Sve sami prvaci i gospoda sarajevska: Morići,
hadži Pašo i brat mu Ibrahim, Hajdar-paša i drugi.” Zamisli se žena u ušuti, pa
pokrivajući jorganom i muža i sebe, reče:
“Bogu hvala, neka si ti meni niko i ništa.”
Sve sačuvane varijante zajedno i fragmenti kao i prozna predaja, predstavljaju historijsko sjećanje, pamćenjem tvore,
čine rekonstrukciju povijesti a izvorni povijesni podaci potvrdiće ovu povijest kasnije i stvarno i simbolično. Stvarno – na
taj način što će potvrditi njihovu nasilnu
smrt davljenjem, simbolično – što če ih u
nekim varijantama spasiti. Također, historijski dokumenti pokazuju da su stvarna zbivanja inspirirala pjevače da ovjekoveče detalj pokušaja spašavanja Morića, a
njihov stvarni tragični kraj ih je zauvijek
vratio u život balade, u narodno pamćenje. Ovu bošnjačku baladu čuvale su i sačuvale sarajevske i druge porodice, čuvalo je nostalgično bošnjačko društvo. Sami kraj pjesme koji glasi: “Ne prestaše paše i veziri, Bosnu moju niko ne
umiri”, možda šalje najbolju poruku o neuništivosti Bosne i Bošnjaka u njoj. Prvi
je ovu sevdalinku uz saz otpjevao sazlija
Halid Musić iz Đurđevika kod Tuzle, poslije njega rahmetli Mustafa Ezić, da bi
negdje 1988. godine na antologijskom albumu “Za dušu i sjećanje” rahmetli Safet
Isović i rahmetli Omer Pobrić ovoj sarajevskoj sevdalinci dali vječiti sjaj, neponovljivom izvedbom i neponovljivim
aranžmanom. q
Braća Morići
Ferman stiže iz Stambola
bujruntija iz Travnika,
da uhvate dva hrabra mladića
dva mladića, dva brata Morića.
Petak lijepi osvanuo
nad šeherom silnim,
dva Morića džumu klanjali
u džamiji Hadžimagribiji.
Uhvatiše dva Morića
pa ih vode niz Sarače,
pa ih vode uz strme Kovače
u tvrđavu da ih zadave.
Kad to čula pašinica, majka Morića
da joj vode dva njena mladića
iz halvata kule bijele, leti, grli noge
i u ruke ljubi pašu saraj’skog
brata rođenog.
Pusti meni dva moja mladića
dva mladića, dva moja Morića
dat’ ću tebi ključe i harače
dat’ ću harač za sedam godina
otkada se gradila bijela tabija.
Kada su ih davit’ stali
Morići su zapjevali,
Sarajevo, široko si
oj tvrđavo, mračna li si.
Sultan care, proklet li si
kad ti sablja pravdu kroji
na zulumu carstvo stoji.
Haj, ne prestaše paše i veziri
Bosnu moju niko ne umiri.
Bošnjački književnik Edhem Mulabdić (1862.-1954.)
Veliki prosvjetitelj i pisac
Ajka Tiro Srebreniković
J
O
U
R
N
A
L
Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju
1862. od oca Selima i majke Nur-hanume.
Obitelj Mulabdić se nekad prezivala Kuršumlić. Prezime su dobili po precima koji su
tradicionalno obavljali imamske poslove u
istoimenoj džamiji Kuršumliji. Po bratu ili
bratiću Edhemovog djeda Mula Abdiju, porodica je dobila prezime Mulabdić.
U Maglaju je Edhem završio mekteb i
ruždiju. Prilikom okupacije Maglaja od
strane austro-ugarske vlasti, jedna četa vandala ubila je Edhemovu majku i starijeg
brata Mehmeda, a mlađi brat Đulaga je bio
ranjen. Događaj koji će imati trajne posljedice za mladog Mulabdića, tako da je razmišljao o iseljenju u Tursku, ali ga brat od
tog nauma odgovara. U Autobiografiji do-
lazak nove vlasti u Bosnu, Mulabdić je u
Novom beharu okarakterizirao vremenom
omorine koja se osjećala u zraku, svijet se
laćao posla preko volje. O ovom neposrednom povijesnom događaju, Mulabdić će se
vrlo slikovito i “impresivno izraziti u romanu Zeleno busenje, nizom pripovijednih sekvenci, s ritmom postupnog punjenja ambijenta atmosferom dramatike i nadolaska
neprijatelja kao nemani”. Okupacija Bosne
I Hercegovine Edhema je zatekla u četvrtom razredu ruždije. Za njega, kao i za većinu bosanskog življa, nova vlast je izazvala
osjećaj neizvjesnosti kako u kuturnom, tako
i ekonomskom smislu. Stari način poslovanja, komuniciranja pa i promišnjanja zamijenjen je novim, kojemu bosansko stanov-
ništvo nije bilo vično. Stanje u Bosni i rodnom Maglaju Mulabdić opisuje: Dođe stalna građanska uprava koja primi od stare
poslove i nastavi poslovanje u novom smjeru, uglavnom po starom načinu, samo što se
poče pisati s lijeva na desno, “natrag pisanje”. Edhem Mulabdić je vrlo brzo naučio
latinično pismo preko svog prijatelja iz ruždije Emina Arapčića. U Novom beharu
Mulabdić će zapisati kako je narod mislio
da će Švabo ostati u Bosni samo dok pobere
stare topove s naših gradova.
Dolaskom austro-ugarske vlasti u narodu je nastala šutnja, gluho doba, odbacivanje svih novotarija što ih je sa sobom donijela nova vlast. Alija Isaković za ovaj period bosansko-hercegovačke književnosti je
KULTURA
istakao: “Toj prvoj generaciji Bašagiću,
Mulabdiću i Đikiću treba priznati da su u
vrlo mučnim godinama tjeskobe i obezglavljenosti muslimanskog kolektiva bili
požrtvovani i odlučni prosvjetni i društveni
borci. Najpoznatiji njihov rad je osnivanje
Gajreta i sličnih društava, književna i
usmena propaganda da Muslimani prihvate
izvjesne tekovine zapadnjačke civilizacije i
kulture, zatim njihov lični primjer ostvarivanja onoga što su propovijedali. Nikad se
nisu iskreno prigeli narodnim masama i nikada bili tumači i zastupnici njihovih istinskih životnih interesa i opisivači njihova
života. Položaj tih masa bio je mučan. (…)
Imali su do čuđenja nekritičan stav prema
društvu, minulom turskom i ovom švapskom. Nisu spoznali koliko u njemu pate
muslimanske mase, a patnje hrišćanske raje
vjerovatno nisu ni primjećivali. Od ovih
književnika najviše su naučile age, begovi i
njihovi sinovi i kćeri. Muslimanska sirotinja (koja sačinjava mnogo veći postotak
muslimanskog kolektiva) tek nešto malo.”
Nakon dolaska nove vlasti, Mulabdić
povremeno obavlja poslove pisara u maglajskom poreskom uredu. Javlja se želja
za naukovanjem na maternjem jeziku tako da mu je naobrazbu na bosanskom jeziku davao prvi bilježnik u Maglaju, Jovan Čokić i drugi učitelji Narodne osnovne škole. Tu počinje izučavati i njemački
jezik kod Huga Jasenka, rodom iz Ogulina. Uz podršku svojih učitelja i maglajske
općine koja mu je odobrila stipendiju od
10 forinti godišnje, odlazi u Sarajevo s
nakanom upisa na Učiteljsku školu. U Sarajevu upoznaje Kostu Hermana koji mu
omogućava stipendiju Zemaljske vlade u
iznosu od 20 forinti. Te jeseni se upisuje
u prvi razred Učiteljske škole, koja je bila
smještena na Bembaši.
Prosvjetno-odgojni rad
Mada je hrvatska literature tog perioda i sama bila relativno mlada i u fazi traženja i savladavanja jezičnog izražaja,
ipak će na Mulabdića, još u đačkim danima, snažno utjecati Šenoino i Kumičićevo književno stvaranje pa je, nakon iščitavanja djela ovih autora, znao konstatirati kako će i sam jednog dana sjesti i početi pisati. Nakon završene Učiteljske škole,
službuje u Brčkom, gdje ostaje godinu
dana, do 1891. U to vrijeme počinje vrlo
plodna suradnja s Mehmed-begom Kapetanovićem s kojim pokreće list Bošnjak u
kojemu objavljuje svoje prve literarne
priloge. 1892. u Sarajevu počinje službovati u tek osnovanom Daru-l-mualiminu,
škola za obrazovanje muallima, gdje
Edhem Mulabdić
ostaje osam godina, predajući bosanski
jezik, zemljopis i historiju.
Mulabdićevo životno opredjeljenje je
bilo vezano za prosvjetno-odgojni rad s
mladima i na tom polju je imao vrlo zapaženog uspjeha. U njegovoj biografiji ostat će
zapisano kako je obrazovao i odgojio značajna imena u bošnjačkom narodu: Muradefendiju Hajrovića, Mehmed-Ali-efendiju
Dukatara, Muhamed Seid-efendiju Serdarevića, Muhamed-efendiju Zahirovića, Mustajbega Halilbašića… Na mjestu urednika
Bošnjaka ostaje do 1894. godine. To je bio
prvi list na bosanskom jeziku koji je romantično propagirao ideju bošnjaštva i bosanskog jezika te odanosti Bosni i Hercegovini, jedinoj domovini Bošnjaka.
1893. godine Mulabdić izdaje svoju prvu zbirku pripovijedaka Rukovijet šala, te
dvije godine uređuje muslimanske kalendare Bajraktar i Mearif. Počinje se javljati u
listovima Školski vjesnik, Nada, Sarajevski
list. Bosanska vila je objavila negativne kritike na njegovu knjigu pripovijedaka te vodi vrlo uspješnu književnu polemiku s autorom teksta, potpisanim pseudonimom Marko. Najznačajnije Mulabdićevo djelo je roman Zeleno busenje kojeg je Matica hrvatska izdala 1898. godine. 1899. počinje
službovati u Učiteljskoj školi u Sarajevu, a
od 1902. do 1910. radi kao ekonom, predavač bosanskog jezika, geografije i historije
u Sudačkoj šerijatskoj školi. Matica hrvatska objavljuje mu 1900. pripovijetke pod
nazivom Na obali Bosne. Mulabdić je skupa sa Sefet-begom Bašagićem, Osman Nuri
Hadžićem i Ademagom Mešićem pokrenuo 1. svibnja 1900. godine list Behar. Prvo
godište uređuje Safet-beg Bašagić, a narednih pet godina njegov urednik je bio Edhem
Mulabdić. 1901. godine, u listu Nada, Mulabdić objavljuje roman Nova vremena. U
tom periodu, zahvaljujući nekolicini bošnjačkih intelektualaca, osnovano je muslimansko društvo Gajret. 1910. Mulabdić je
premješten u Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade gdje radi godinu dana, a nakon
toga je imenovan za školskog nadzornika u
sarajevskom okrugu gdje ostaje do 1917.
Od 1917. do 1923. radi u upravi Muslimanske osnovne škole i Više djevojačke škole
sa ženskom preparandijom. Od 1923. izabran je za poslanika u Narodnu skupštinu u
Beogradu, a nakon diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. prestao se kandidirati. Mulabdić je bio jedan od osnivača bošnjačkog kulturnog društva Narodna uzdanica, čiji je bio predsjednik sve do 1945.,
dok nije prestala s djelovanjem.
Od čovjeka koji je cijeli svoj život posvetio kuturnom i prosvjetnom osvještavanju svog naroda, od velikog prosvjetitelja i pisca, postaje zatočenikom bezumne ideologije koja nije praštala verbalni
delikt učinjen još prije njihovog dolaska
na vlast, tako da je nova vlast Mulabdića
optužila 1945. i zatvorila na pet godina
zatvora. Godinu dana je kaznu izdržavao
u kaznionici Zenica da bi mu se 1946.
smilovali, pustivši ga iz pritvora, ali
uskrativši mu bilo kakvu materijalnu nadoknadu, pa čak i zarađenu mirovinu. Od
tada pa sve do smrti 1954. Mulabdić živi
u krajnjoj bijedi i siromaštvu, uzdržavan
od Hamdije Kreševljakovića. Bio je “žrtva svog velikog cilja”.
Na kraju se valja prisjetiti Selimovićevog promišljanja o Bošnjacima i njihovoj
tragičnoj povjesnoj sudbini. “Mislim da
nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije
ostala usamljenija nego što su bosanski
Muslimani. (…) Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da
vodi njihov istorijski put? Nikud. To je
tragičan bezizlaz. (…) Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti.
S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj
Turske Carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske Carevine je i kraj
svega što su oni bili. Razum tu nije mogao
pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost
i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično,
afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju
mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, evo Vam, ukratko,
skice jednog pandemonijuma koji se zove
Bosna i njeni ljudi.” q
61
J
O
U
R
N
A
L
PRIČE IZ BOSNE
Legenda o Aliji
Svjetski rekorder iz Breze
Avdo Huseinović
omogući rad na tri radilišta i dao obavezu
da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog
rudara Stahanova. Prijedlog je prihvaćen,
a Alijina brigada je već sutradan, 24. jula
1949. godine, počela sa obaranjem rekorda. Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je: “Alija Sirotanović je,
sa svojih osam komorata, za osam sati rada
iskopao 152 tone ugljena (253 kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji
rekord Stahanova za 50 tona i postigao
svoj svjetski rekord u iskopu ugljena.” Koristeći Alijin metod rada, u jugoslovenskim rudnicima razvijalo se takmičenje za
veću produktivnost rada.
Kad pođete iz Sarajeva prema Zenici,
negdje na dvadeset i nekom kilometru, u
mjestu Podlugovi (opjevanom u jednom
davnom hitu Zdravka Čolića), dočekaće
vas raskrsnica na kojoj putokaz pokazuje
da desno možete skrenuti za Brezu, malu
bosansku rudarsku kasabu, udaljenu petšest kilometara od te raskrsnice. Ta Breza
je poslije Drugog svjetskog rata bila centar svijeta, centar bivše nam Titine države. U toj Brezi rudnik mrkog uglja, a u
rudniku blistao i Bosni slavu donio Alija.
Živa legenda i heroj socijalističkog
rada
62
J
O
U
R
N
A
L
Za sve rudare na dunjaluku postojao
je samo jedan nedostižan uzor. Ime mu je
bilo Alija Sirotanović. Otkako je Bosne,
rudnika i rudara nikad u jednom danu sitniji čovjek od Alije u jamu nije ušao i
istog dana veće ime od Alijinog iz jame
nije izašlo. U vrijeme kad se ugalj zvao
crnim zlatom, muška djeca srednje Bosne, na pitanje šta ce biti kad porastu, odgovarala su: “Rudar k’o Alija.”
Pobijedivši sa svojim komoratima
Rusa Strahanova i postigavši tom prilikom svjetski rekord u iskopu uglja, Alija
je Titi u vrijeme Rezolucije Informbiroa
vratio samopouzdanje i dao veliki povod
za foliranje pred ostatkom svijeta. Haber
iz Breze prohujao je cijelom Jugoslavijom i bio protumačen na jedino “ispravan” način: Tito je pobijedio Staljina!
Alija Sirotanović je tada postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase,
ideološke kičme režima – postao je heroj
socijalističkog rada.
Tito mu za to nije ostao dužan. Alija
je tad mogao što nijedan rudar ni prije ni
poslije neće moći. Jeste, ali da Alija nije
dobri Bošnjo. Požalio se samo da mu je
mala lopata, a da mu je sve drugo potaman. Zato i danas postoji izraz “lopata
Alije Sirotanovića”. Jedva je Aljo pristao
da mu naprave novu kuću i to u rodnom
selu Trtorićima kod Breze jer njegova hanuma ni po živu glavu nije htjela na drugo mjesto, a kamoli u grad.
Poslije Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR-a
Susreti s Titom
Alija Sirotanović
pokrenute su akcije obaranja rekorda u
proizvodnji nečega... kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u
SSSR-u radio izvjesni Aleksej Stahanov,
pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci. Na savjetovanju sa stručnim osobljem Rudnika i kopačima, koje je održano 23. jula 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi
Tito je nekoliko puta primao Aliju.
“‘Vako stoji on, ‘vako mi. On se smiješi, pita svakog posebno. Dođe i do mene.
Meni se grlo steglo, ruke oznojile, lice
k’o jabuka. Gorim! Pita me kako je u kolektivu, a ja, šta ću jadan, nego stisnem:
‘Druže Tito, prvo da ti rečem da te svi
brezanski rudari pozdravljaju. A kad me
već pitaš za kolektiv i ugalj, onda da ti
rečem da kopamo što više možemo!’, ja
još ne završih, kad me Tito potapša po ramenu i nasmiješi se: ‘Kad imamo ovakav
radni narod i Armiju, jači smo od svega!’
Alija Sirotanović malo prije smrti
PRIČE IZ BOSNE
Mezar Alije Sirotanovića
Dugo je razgovarao sa nama rudarima.
Sve ga je interesovalo. Pit’o me drug Tito
šta me je ponukalo da postanem svjetski
rekorder u kopanju ugljena, a ja mu velim
da sam rođen u sirotinjskoj kući, da ništa
drugo ne znam do kopati čumur.
Oko druga Tita i nas okupili se Moša
Pijade, Kidrič i mnogi drugi. Ispred nas
mnogo jela i pića, ali nama se usta uzela,
nezgodno da čovjek popije, a drug Tito
kaže: ‘Vidim ja da se moji rudari stide!’,
pa nam svojom rukom nasu... Poslije smo
još pričali. Rek’o nam je Tito da smo mi
rudari važni kao i vojska, da nam je svima
teško, ali da to neće dugo trajati”, ispričao
je Alija u jednom od svojih intervjua.
Negdje krajem sedamdesetih godina
prošlog stoljeća, Alija je posljednji put
razgovarao sa Titom. Kad ga je drug Stari
upitao: “Kako vidi rješenje problema u
zemlji”, Alija je odgovorio: “Treba radit’
druže Tito.”
“Mi rudari se pozdravljamo samo sa
‘sretno’, nema drugog pozdrava, a i nema
potrebe da objašnjavam zbog čega”, Alijine su riječi.
vanja. Njegovo lice bilo je otisnuto na
novčanici od 20.000 jugoslovenskih dinara. Vrlo često, ali pogrešno, Aliju miješaju
sa Arifom Heralićem, livcem iz Zenice,
koji se nalazi na čuvenoj jugoslovenskoj
novčanici od 10 dinara. Andžej Vajda, čuveni poljski režiser je snimio antologijski
film o njemu pod nazivom “Čovjek od
mermera”. Grupa Zabranjeno pušenje je
snimila pjesmu posvećenu Aliji Sirotanoviću pod nazivom “Srce, ruka i lopata”.
Oni koji su poznavali Sirotanovića
kažu da je volio sa drugovima često popiti. Nerijetko se to znalo dešavati i u pod
strehama svoje kuće, žena mu se zbog toga ljutila a Alija, onako veseo, samo se
smijao i pjevao “Ah, moj Aljo crne oči”.
Njegov veliki jaran je bio poznati glumac
pokojni Božo Bunjevac, uz Aliju najpoznatiji stanovnik Breze svih vremena.
Po odlasku u penziju, tadašnja vlast
Aliji je ponudila da mu daju jednu od vila
na moru, kakvih su drugovi komunisti
imali širom Jadrana. Međutim, Alija je
umjesto vile na nekom od jadranskih otoka uzeo “Fiću”, u kojem ga je unuka iz
sela Trtorići vozila na liječenje u Brezu.
Alija – čovjek kome je rad bio način
življenja, legenda, a običan čovjek, gorostas pitoma pogleda i golubijeg, ali junačkog srca, koji je zauvijek obilježio jedno
vrijeme dajući herojski pečat sjetnoj rudarskoj duši, umro je u 76. godini, 13.
maja 1990. godine, kad se uveliko spremala agresija na njegovu Bosnu i Hercegovinu. Epilog priče o ovom heroju socijalističkog rada je kao kontrast, ali u skladu s njegovim prezimenom. Sirotanović
je umro u bijedi, zaboravljen od svih.
Ipak, priča o heroju i njegovom poštenju
rada ostaje za sva vremena.
Alija od potomaka ima samo unuku,
kćerku sina jedinca koji je umro krajem šesdesetih godina. U Alijinoj kući u Trtorićima
posljednjih 17 godina žive izbjeglice. Jedna
mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije
Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Ta gipsana bista, pored Alijine lopate je sve ono što podsjeća na Aliju i rudarska slavna vremena. U Brezi se slažu da je
sramota što se danas u Brezi po njemu ne
zove rudnik, u kome se u dvije jame kopa
najbolji mrki ugalj u bivšoj Jugoslaviji.
Sve je isto. Samo njega nema. Nema
Sirotanovića. Alije Sirotanovića. Rijetki
su koji ga se sjete. Omladina, njen veći
broj, uopće nije čula za njega. U udžbenicima historije za Aliju mjesta nema. Stariji još prepričavaju i proklinju devedesete. Mlađi i ne pitaju... q
63
Lice s novčanice
Kad danas pogledamo u retrovizor
vremena shvatimo da je Alija nadživio
cijelu plejadu jugoslovenskih političara
komunističkog doba, mada kao što je
svojstveno Bošnjacima u Bosni, i u Alijinoj Brezi se danas može čuti od nekih lokalnih nehljebovića da su i Alija i njegovi
podvizi izmišljeni. Neki od njih će reći
“da Alija nije ni postojao”.
Alija Sirotanović je, naravno, postojao.
Odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada prvog reda, dobio je nagradu AVNOJ-a i bezbroj drugih priznanja i odliko-
Kuća Alije Sirotanovića u Trtorićima
J
O
U
R
N
A
L
ŽIVJETI ISLAM
Islamske teme
Žena u islamu (I)
Mirza ef. Mešić
Uvodne napomene
64
J
O
U
R
N
A
L
Jedna od tema koja kod nemuslimana
pobuđuje nerazumijevanje, pa i agresivnost
prema islamu je i ona o položaju žene u muslimanskom svijetu, odnosno o njenim pravima i dužnostima definiranim temeljnim
islamskim vrelima. Neumorno se dokazuje
da je islam vjera u kojoj je žena potpuno zanemarena i do kraja obespravljena. Ako se
uzme u obzir današnji položaj žena u nekim
muslimanskim državama, onda su u pravu
oni koji ukazuju na nepostojanje elementarnih uvjeta za njen napredak, kakvi postoje u
naprednim zemljama, ali ako govore o položaju žena kakav im je namijenio Uzvišeni
Stvoritelj u Svojoj Objavi, Časnome
Kur’anu, onda su potpuno u krivu. Kako bi
navodno zaštitili dignitet žene muslimanke,
neke su europske zemlje donijele zakone o
zabrani nošenja burke i nikaba na javnim
mjestima pod izgovorom da takva odjeća
podjarmljuje ženu i da tako obučene muslimanke indirektno ugrožavaju sigurnost građana. Za svako pojavljivanje u javnosti takvu će se ženu novčano kazniti s mogućnošću krivičnog gonjenja. Kako je krenulo
ubrzo bi, uslijed sve izraženije islamofobije,
u zapadnim demokratskim zemljama mogli
zabraniti svaki oblik islamske nošnje.1 Iako
islam u svojim temeljnim vrelima ne nalaže
ženi da pokriva i lice (nikab i burka prihvaćeni su iz perzijskih i bizantskih obrazaca
odijevanja), svima je jasno da zabrana nikaba i burke ima svoju političku pozadinu i da
malo ili nikako ima veze sa slobodom žene
na izbor. Ako ćemo realno prosuđivati, zabranom o nošenju nikaba i burke krše se temeljna prava zagarantirana Europskom
konvencijom o ljudskim pravima. Ovom se
zabranom krše barem dva člana spomenute
konvencije: Član 8. O pravu na privatni život i osobni identitet i Član 9. Sloboda ispovijedanja vjere i uvjerenja obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti. I u
nekim su muslimanskim zemljama, poput
Egipta i Sirije, na univerzitetima zabranili
djevojkama da se pojavljuju tako obučene.
U Turskoj je već odavno na snazi zabrana
hidžaba u svim javnim ustanovama.
Problem je izgleda što se muslimanke
svojim načinom odijevanja ne uklapaju u
okvire zapadno-sekularno-liberalnog svjetonazora potpunog razgolićavanja i duha i
tijela i apsolutizacije individualne slobode.
Muslimanke, kojima je po islamu strogo zabranjeno nedolično i izazovno oblačenje
pred tuđim muškarcima, treba što prije
osloboditi i ne pitajući da li takav oblik slobode one zapravo uopće žele.2 Problem s
odijevanjem muslimanki samo je dio puno
većeg problema o velikom nerazumijevanju islamskoga učenja o ženi prisutnog na
Zapadu duže vrijeme, ali i zanemarivanja
ozbiljnih moralnih anomalija koje između
ostalog nastaju i jačaju kao posljedica potpuno pogrešnog razumijevanja i primjene
slobode, osobito slobode žene. Jer, sloboda
bez vjere, morala i odgovornosti za sebe i
druge pogubnija je od bilo kakve počinjenosti. Ne može ostati bez posljedica seksualna razuzdanost mladih u svijetu u kojem
je zadovoljavanje putenosti postala jedina
svrha življenja. Početak puta ka razuzdanosti i nemoralu je nedolično oblačenje žena,
bespotrebno miješanje/osamljivanje muškaraca i žena i propast institucije braka.
Žena Zapada
Do jučer je u zapadno-kršćanskoj civilizaciji žena predstavljala objekt prezira i ni-
žega bića, a danas je kult seksualne razuzdanosti. Samo su prividno žene na Zapadu
uspjele u naumu da postanu jednake muškarcima. Ta se jednakost u praksi očituje
nažalost u negativnom kontekstu što dugoročno može imati jako pogubne posljedice.
Pod okriljem slobode i u pomami za profitom, korištenje ženina tijela u komercijalne
svrhe danas je na Zapadu, ali i u drugim civilizacijama, poprimila nevjerojatno domišljate oblike. Na ulici na jambo plakatima i
ogromnim svjetlećim monitorima većina se
proizvoda široke potrošnje, od prehrane do
tehničke robe, reklamiraju nagim ženskim
tijelom. Ženino se biće na taj obezvrjeđuje
do krajnjih granica. Svakim se danom na
televiziji mogu vidjeti modne revije, takmičenja za miss i slični događaji u kojima u
oči upadaju malodobne polugole djevojke i
starci u prvim redovima kako, kao vukovi
žedni tuđe krvi, plaze i naslađuju se, odmjeravajući ih i odveć smatrajući pukim seksualnim objektima. Nije problem što im po
godinama mogu biti unuke.
No, problem je što je Muhammed a.s.
zakonito i uz dozvolu njena oca Ebu Bekra
r.a. ugovorio brak sa malodobnom Aišom
r.a., iako ga s njom nije konzumirao dok nije postala punoljetna. Ugovoreni brak u to
vrijeme bila je općeprihvaćena činjenica, s
ŽIVJETI ISLAM
tim da djevojka u islamu ima pravo na vlastiti odabir muža. A danas se malo tko više
osvrće na sveprisutnu organiziranu prostituciju u kojoj su nemali broj davateljica
usluga maloljetne djevojke. Žena Zapada
sve više gubi svoju temeljnu od Boga određenu funkciju, a to je da bude majka i odgajateljica budućem naraštaju. Žena je u islamu temelj porodice, a porodica je temelj
svakog naprednog društva. Ako žena izgubi
svoju prirodnu i prvotnu misiju da bude
majka i odgajateljica, cijelo je u društvo u
opasnosti. Ni u Europi i na Zapadu općenito
brojni feministički pokreti nisu uspjeli ženama osigurati iste uvjete zapošljavanja i
iste plaće kao kod muškaraca usprkos brojnim lobiranjima i poznatoj agresivnosti u
kritiziranju svih onih koji krše ženska prava. Još uvijek su velike razlike, pa i u onim
zemljama koje se hvale da su postigle jednakost spolova. Prema novim (šejtanskim)
životnim standardima, slobodne su i one
koje, umjesto sa muževima, brak sklapaju
sa drugim ženama i čine sa svojim tijelom
što im je volja; pa tako slobodno mogu pobaciti začeto dijete ili mijenjati spol bez
opravdanih medicinskih razloga.3 Nažalost,
sve ovo vodi u moralni sunovrat civilizacije
i društava koja to potiču i zakonima omogućavaju. A već je i previše onih zemlja koje
su zakonima omogućile ono što je neprirodno i ujedno nemoralno.
Različiti, ali ravnopravni
Islam ne nudi slobodu ženi kakva im
se nudi na Zapadu. U islamu i žena i muškarac su istinski slobodni i istinski ravnopravni ako su svoj život podredili svome
Stvoritelju, Allahu dž.š. A kada govorimo
o jednakosti spolova, žena i muškarac ni
po/u prirodi, ni fizički ni psihički, nisu
isto i nikada neće biti. Oni su blago različiti, kako kaže jedan islamski učenjak,
ali/i u potpunosti ovisni jedno o drugom.
Svaki je rod cjelovito ljudsko biće u koje
je Allah dž.š. udahnuo besmrtnu dušu.
Mogu imati isti položaj, ali različite zadaće, kao što imaju istu vrijednost kod Allaha dž.š. i iste religijske odgovornosti, ali
različite uloge u životu shodno njihovim
različitim psihofizičkim sposobnostima.
“I ne poželite ono čime je Allah neke od
vas odlikovao. Muškarcima pripada nagrada za ono što oni urade, a ženama nagrada za ono što one urade. I Allaha iz
izoblja Njegova molite. - Allah, zaista,
sva dobro zna!” (Žene, 32).
Treba li uopće spominjati da muškarac
ne može roditi, niti žena oploditi samu sebe. Jednaki mogu biti u pogledu jednakih
šansi za posao kojeg mogu obavljati i muš-
karci i žene, visine plaće i napredovanja u
društvenoj hijerarhiji. Ali žena nikada neće postati muškarac, niti obratno. Temeljna obveza i prirodni od Boga dati dar žene
je da bude majka. Muškarci nikada neće
osjetiti čast kakvu majke zadobiju kada na
ovaj svijet donesu život. Ljubav i pažnja
majke prema djetetu ne mogu se mjeriti, a
ni nadoknaditi, nikakvim pravima žene da
radi i privređuje poput muškarca, iako se
ženama ostavlja i ta mogućnost.
Žena u temeljnim islamskim vrelima
Islam je u svojim izvorima Kur’anu Časnom i njegovom najvažnijem tumaču
Sunnetu, životnoj praksi plemenitog Poslanika islama Muhammeda a.s., još prije 14
stoljeća točno i precizno odredio prava i
dužnosti različitih kategorija ljudi, pa tako i
posebna prava i dužnosti muškaraca i žene
odnosno muža i supruge na koje islam gleda kao na dvije polutke jednoga tijela. “Vi
ste njihova odjeća, a one su odjeća vaša…”
(El-Bekara, 187), poručuje Kur’an o međusobnoj nadopunjivosti i međuovisnosti muža i žene. Cijelo jedno kur’ansko poglavlje
nazvano je “Žene”. To poglavlje započinje
sljedećim ajetom (rečenicom): “O ljudi,
bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu
njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte - s
imenom čijim jedni druge molite - i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno
nad vama bdi.” (En-Nisa, 1). Posebnim ajetima o ženi Kur’an je u to vrijeme donio
revoluciju bez presedana kada je u pitanju
zaštita žene. Žena u islamu konačno postaje
i ostaje ono što je uvijek i bila: ljudsko biće.
Osim što je ženi posvetio jedno duže poglavlje, Allah dž.š. o ženi na puno mjesta
govori s istim tonom kao o muškarcu: “I
Gospodar njihov im se odazva: ‘Nijednom
trudbeniku između vas trud njegov neću po-
ništiti, ni muškarcu ni ženi - vi ste jedni od
drugih…’” (Ali Imran, 195.).
Žena tek u islamu, ma što drugi mislili,
dobiva častan i dostojanstva vrijedan položaj. Kur’an je više štiti nego muškarce, ako
već uvjetno razdvajamo prava i dužnosti
muškaraca i žena. Islam naglašava ženinu
dušu, a ne tijelo. Ona je voljena, poštovana i
njena se čast u islamu brani svim sredstvima, pa i vlastitim životom. Ona je prava
gospodarica muslimanskog doma. “Džennet (Raj) je pod majčinskim nogama”, od
malena se uče djeca izreci Muhammeda
a.s., posebno dječaci, i u njihovim umovima
se razvija svijest o svetosti žene kroz majku
koja ih je Allahovom voljom donijela na
ovaj svijet, u mukama ih rađala i dojila i čije
je zdravlje trpjelo: “Mi smo naredili čovjeku
da bude poslušan roditeljima svojim. Majka
ga nosi, iz slabosti u slabost i doji ga u toku
dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” (Lukman, 14.). Ako djeca zavole na pravi način
svoju majku, a to im je sveta dužnost, sutra
će kada odrastu i ojačaju isto tako poštivati i
štiti svoju sestru, ženu i kćer. “Najbolji su
muslimani oni koji su najbolji prema svojim
suprugama”, poučava nas Poslanik islama
Muhammed a.s. u jednoj od svojih izreka,
kada govori o uzornim vjernicima. Takav
status žena je, ne zaboravimo, u islamu zadobila u 7. stoljeću kada se u drugim kulturama, pa i religijama nije uopće smatrala
ljudskim bićem. U svome oproštajnom govoru, na prvom i posljednjem hodočašću,
izrečenom pred 100.000 novih muslimana,
Muhammed a.s. je naglasio nekoliko stvari
važnih za opstojnost i napredak islamske
zajednice, a jedno od presudnih je poštivanje prava žene muslimanke. Evo što je tom
prilikom Božji Poslanik a.s. kazao: “Braćo,
vi imate prava i dužnosti prema vašim ženama, a one imaju prava i dužnosti prema vama. One ne smiju dopustiti nikome od vas
da stupi u vašu postelju, niti smiju dopustiti
da bez vašeg pristanka uđu u vašu kuću one
koji ne volite; one ne smiju počiniti sramotno djelo. Ako to učine, Bog vam nalaže da ih
ukorite, da ih udaljite iz svoje postelje i da
ih kaznite, ali ne suviše grubo. Ako se one
budu uzdržavale toga i vama se pokoravale,
na vama je da se brinete o njima u svemu
prema dobrom običaju. A ja vam nalažem
da dobro postupate sa ženama, jer one se
nalaze kod vas kao amanet Božji. Dopušteno van je da uživate njihova tijela, po Božjoj
riječi. Bojte se Boga, u onome što se tiče
vaših supruga, ja vam nalažem da lijepo postupate s njima. Pazite! Jeste li čuli moju
poruku! O, Bože budi mi svjedok.”
Znamo dobro kakav je žena imala status
u Srednjem vijeku u Europi, kada su tisuće
65
J
O
U
R
N
A
L
ŽIVJETI ISLAM
žena stradale na lomači pod optužbom da su
vještice, a pravo glasa i samostalnog odlučivanja u takozvanom civiliziranom dijelu
svijeta dobila je tek početkom 20. stoljeća.
U Francuskoj, zemlji rođenja demokratskih
procesa, žena je tek početkom 20. stoljeća
mogla raspolagati slobodno svojom imovinom, a u Italiji je tek krajem 20. stoljeća
dobila pravo na razvod braka. U Švicarskoj,
“uzornoj” demokraciji, žena je dobila pravo
glasa na izborima tek 1971. godine. Islam
nikada nije imao problema sa davanjem prirođenih prava ženama, pa i pravo na razvrgavanje braka, ako za to postoje opravdani
razlozi niti su muslimani u 14 stoljeća povijesti islama imali problema s definiranjem
prirode ženina bića. Od kako je počela objava posljednje Božje Poruke čovječanstvu,
Kur’ana Časnoga, plemenitom Poslaniku
Muhammedu a.s., počeo se i mijenjati odnos prema ženi u arapskom društvu u kojem je njenim životom, kao najobičnijom
stvari, raspolagao muškarac. Kakvu je
Kur’an izazvao revoluciju duha i ljudskoga
prije svega muškoga uma i kakve je pozitivne promjene donio, što je jasni argument o
njegovom Božanskom porijeklu, najbolji je
dokaz usporedba položaja žene prije
kur’anske Objave i nakon objave islama.
66
Žena prije početka Objave Kur’ana
J
O
U
R
N
A
L
Arapski običaji su uvijek zahtijevali da
žene ne smiju imati javnu ulogu u religijskim ili političkim aktivnostima. Također
je bila široko rasprostranjena misao o nadmoći muškaraca nad ženama u svim područjima. Muhammed a.s. je tu misao promijenio, tvrdeći da su muškarci i žene pred
Bogom jednaki u svakom pogledu. Rijetki
su bili slučajevi da su žene u arapskom
(džahilijjetskom) društvu mogle slobodno
raspolagati svojim životom i imovinom
kao što je to Hadidža, r.a., Muhammedova
a.s. supruga. Ubijanje, točnije zakopavanje tek rođene ženske djece bila je česta
pojava. Postalo je prihvatljivo da žensko
dijete donosi samo sramotu i bijedu. Očevi
nisu mogli podnijeti da im kćeri dožive
poniženja koja su osobno svjedočili, pa su
ih po rođenju odmah ubijali ili su ih prodavali kao roblje. Evo što o tome Kur’an kaže: “I kad se nekome od njih javi da mu se
rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu
je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno
oni prosuđuju!” (En-Nahl, 58 -59.).
Muškarac se mogao razvesti bez razloga i ostaviti ženu bez ičega. Nije postojalo
ograničenje u broju supruga koje je muškarac mogao imati, ni pravila kako bi se pre-
ljava da se itko poigrava sa čašću jedne žene
i tako potiče nemoral i nered u društvu.
Odgovornost muških da skrbe o
ženama
ma njima trebao odnositi. Bilo je slučajeva
da otac ili brat svoju kćer, odnosno sestru
proda kao suprugu ili robinju drugom muškarcu/mužu, a ovaj, ako ne bi zadovoljila
njegove ukuse, dalje bi je prodavao drugom
muškarcu. Kod predislamskih Arapa žena
ni u kojem slučaju nije mogla potražiti
pravdu u sporu sa muškarcem, a kao udovica nije imala pravo izbora da to i ostane ili
se (pre)uda za novog muža. Muški članovi
muževe porodice određivali su njenu sudbinu. Islam prekida s tom gnusnom praksom i
ženi daje čast kakvu u to vrijeme ni u jednom društvu nije imala. Allah dž.š. objavljuje: “O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali
prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S
njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah
veliko dobro dao.” (Žene, 19). A Muhammed a.s. u jednoj od svojih izreka je kazao:
“Tko me se rode tri kćeri pa ih odgoji u
islamu to mu je zaštita od džehennemske
vatre (pakla).” “Žensko dijete donosi blagoslov u porodicu.” (Hadis).
Objavom Kur’ana vrijednost života
muškaraca i žene su potpuno izjednačavaju.
Žena dobiva pravo da izabere muža i s njom
se više ne može raspolagati kao sa kakvom
robom. Sav imetak kojeg donese u brak od
sada je njeno osobno vlasništvo i muž može
s njim raspolagati samo uz dozvolu supruge.
To je bila prava revolucija ženskih prava na
koja su žene u ostatku svijeta morale čekati
više od 1.300 godina. Ženu je od sada štitio
zakon, Božanski Zakon, bilo u okvirima braka, bilo izvan njega. Posebno se štiti čast i
dostojanstvo žene od muških optužbi za nemoral. Ako bi muški optužio ženu za nemoral, a to ne dokaže i to sa četiri svjedoka njega se po islamskim propisima strogo kažnjava, javno sa 80 udaraca bičem. “One koji
okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri
svjedoka, sa osamdeset udara biča izbičujte
i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi.” (En Nur, 4). Za neke
strogo i nezamislivo u današnjem svijetu
seksualne raskalašenosti, no islam ne dozvo-
Određeni kur’anski ajeti, koji definiraju
ženin položaj u porodici i društvu i izazivaju kontroverze na Zapadu, moraju se razumijevati i u kontekstu tadašnjeg arapskog
društva i općenito muško-ženskih zaduženja. Kada je u pitanju imetak i nasljeđivanje
Kur’an određuje da muškarc (sin) ima naslijediti koliko dvije žene (kćeri) upravo iz
razloga što je muškarac u islamu odgovoran
u potpunosti skrbiti o svojoj supruzi i djeci,
a to podrazumijeva da žena uopće nije dužna materijalno učestvovati u podizanju porodice. Čak žena (uvjetno) nije dužna hraniti ni vlastito dijete, nego je otac dužan da
nađe i plati dojilju za njihovo dijete. S druge
strane, to je i odgovor na pitanje zašto
Kur’an govori da muškarac ima jedan stupanj prednosti nad ženom: “Muškarci vode
brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene
poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva
vode brigu o onome o čemu trebaju brigu
voditi, jer i Allah njih štiti...”
Uz sve navedeno ponovno naglašavamo da je islam ženi osigurao prava da samostalno a to znači neovisno od svoga
muža, oca, brata ili sina, raspolaže svojim
imetkom. Jasno da je dogovor u braku
oko sve ga pa i oko prihoda najpoželjnije
za sretan i stabilan život muža i žene.
Islam nalaže muškarcu da se brine i skrbi
o ženi i uvijek bude njen zaštitnik. Od
muslimana muškarca se očekuje ljubav,
samilost prema ženi muslimanki, jer time
pokazuje/dokazuje svoju vjeru. (...) q
Nastavlja se...
Bilješke:
U Francuskoj je već zabranjen hidžab muslimankama u svim javnim ustanovama. I u
ovom slučaju nemuslimani “spašavaju” muslimane od islama.
2
Slobodne su, valjda, i sva prava uživaju one
koje manje imaju odjeće na sebi, osobito za vrijeme ljetnih vrućina, i koje svoje čari, koje ih
čine ženom, mogu drugim muškarcima javno
pokazivati, pa čak mogu, ako to požele, prodavati i svoje tijelo. Svima je jasno da tako obučene muslimanke u najmanju ruku smetaju i iritiraju nemuslimane, ali nažalost i neke muslimane
koji uopće ne razumijevaju vrijednost i važnost
hidžaba, pa i ne pokušavaju razgovarati sa svojim suprugama i kćerima o nužnosti hidžaba.
3
Po islamu jedino se hemofroditu, djetetu rođenom sa dva spola, točnije splovila, može
operacijom ukloniti jedan spol.
1
POVRATAK U BUDUĆNOST
Islamska psihologija
Čovjek s kraja grada
Edin Tule
U Kur’anu - kao i u dobrom filmu - sve
ima svoje značenje. U kvalitetnom filmu
iz svakog detalja vrve poruke i smjernice
koje rasvjetljavaju različite aspekte određenog mjesta, vremena i radnje. Vrijeme
šišanja kose, način jedenja određene hrane, trenutak silaska niz stepenice, vrsta ljubimca u kući – nisu samo dekorativni elementi za popunjavanje određene minutaže, nego uvijek imaju svoj dublji smisao.
U scenariju čiji je autor Allah stvari su, naravno, suptilnije i značajnije.
Pogledajmo sljedeću scenu: “I dođe
čovjek s najudaljenijeg kraja grada trčeći.
Reče: ‘O Musa! Uistinu, velikani o tebi
odlučuju da te ubiju, zato izlazi. Uistinu ja
sam ti od savjetnika.’” (El-Kasas: 20)
Prije nego što priđemo analizi prethodne scene, potrebno je opisati ono što joj je
neposredno prethodilo. Musa, a.s., iako još
mladić u stasavanju, bio je prepoznat u
svom krugu kretanja kao reformator, tj.
netko tko vrši aktivnu ulogu u društvu, priskačući drugim ljudima u pomoć. Kur’an
ilustruje nekoliko njegovih intervencija u
međuljudskim sporovima od kojih je u
jednoj primijenio malo više sile, te nesretnim slučajem usmrtio osobu.1
Sama činjenica da se Musa, a.s., kao
pojedinac koji nije predstavljao zvaničnu
vlast niti njene organe, često nalazio u situacijama da rješava različite ljudske sporove govori da tadašnja vlast nije imala
(nije htjela da ima) sveobuhavatan niti
dugoročan program brige za prava i potrebe, strahove i probleme, kako pojedinca tako i cijelog društva. Drugim riječima, vladajuća elita je crpila svoju moć i
neprikosnovenost iz nesloge, podjela i zavađenosti svojih podanika, a koje bi različitim mehanizmima poticala, kreirajući
vještačke probleme koji su se mogli riješiti samo insititucionalno. Štoviše, faraon
je kao eklatantan primjer egocentričnog
dikatatora zabilježen po spremnosti da
hladnokrvno eliminira cijelu generaciju
muške djece i to samo na bazi straha od
detronizacije nagoviještene jednim snom.
Taj tip destruktivnog uma olahko stasava
u klaustrofobičnim duhovno-intelektualnim sredinama, te je iskušenje i modernom vremenu. Samim tim što je Uzvišeni
67
Svjedok u Knjizi ovjekovječio način
funkcioniranja takvog uma, dovoljan je
razlog da se povuku određene paralele.
Anatomija diktatorskog uma i
njegove varijacije
“Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio;
jedne je tlačio, mušku im djecu klao, a
žensku u životu ostavljao, doista je smutljivac bio.” (El-Kasas: 4)
U prethodnom ajetu Allah, dž.š., slika
anatomiju diktatorskog uma ističući:
a) oholost2 na prvom mjestu, a koja
je rezultat nerealnog viđenja sebe, dok je
ta nerealnost bazirana na podilaženju i
laskanju bližih saradnika bez karaktera,
ali i bez odgovornosti spram osobe koju
nepravedno dižu u opasne visine.3 Dikta-
torski um kao takav je proizveden nespremnošću vlasnika tog uma na konstruktivno neslaganje s ljudima drugačijih uvjerenja i sladunjavom ličnom potrebom za laskanjem i podilaženjem
odanih podanika koja je dostigla nivo
ovisnosti;
b) ciljano kreiranje, tj. direktno ili indirektno poticanje vještačkih podjela
među podanicima iz straha od njihove
snage koju bi podrazumijevala njihova
sloga i jedinstvenost. Nakon podjele ljudi na stranke/grupe minimizirana je njihova moć u borbi protiv određenog nepravednog društveno-političkog sistema, dok je eliminacija pojedinaca ili
grupa koje svojim idejama mogu ugroziti neprikosnovenost oholih autoriteta, te
argumentovano ukazati na njihove propuste olakšana;
J
O
U
R
N
A
L
POVRATAK U BUDUĆNOST
68
J
O
U
R
N
A
L
c) i treći, neminovni element diktatorskog mentalnog sklopa je eliminacija
konkurencije u stasavanju, kako Stvoritelj kaže: “...mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao...”.
Moderni diktatori različitih profila i
utjecaja potencionalne detronizatore/
konkurente eliminiraju istim, ali i suptilnijim metodama. Kao što smo vidjeli,
fizička likvidacija proceduralno dolazi
na kraju, a prije toga slijede razne metode institucionalnog šikaniranja i eliminiranja.
U kontekstu modernog vremena to
može biti sistematsko otežavanje integracije u matična društva svršenicima
različitih svjetski priznatih univerziteta i
to kroz nametnute apsurdno skupe nostrifikacije marljivo stečenih svjetskih
diploma. Najžalosniji dio je da te svjetski priznate diplome (koje nailaze na
otvorena vrata u cijelom naprednom svijetu) moraju doći pod urokljive oči organa zaostalog lokalnog ministarstva obrazovanja koje uživa apsurdno smiješan
rejting u svjetskom obrazovanju, što, naravno, dovodi do nepovratnog odljeva
umova koji svojim znanjem i konkurentnošću mogu ugroziti krute i privatno-interesne životne predstave inferiornih mini-diktatora.
Drugi, ništa manje aktuelan način
“klanja” djece, momaka i djevojaka4 je
eliminacija velikog broja svršenika različitih islamskih svjetskih univerziteta od
strane klaustrofobične lokalne vjerske zajednice i to kroz uvjetovanje da imaju jedan dio obrazovanja završen kod kuće, a
ne u inostranstvu (lokalne medrese, npr.).
Na taj način vjerske institucije i autoriteti
bezočno anuliraju mukotrpan trud, rad,
godine žrtve i samoodricanja djece pripadnika svoga “stada” o kojem bi trebali
voditi cjelokupnu brigu. I to je samo jedan od vještačkih načina stvaranja satanizirane vjerske opozicije, dijeljenja ljudi u
stranke/grupe na bazi dekorativnih detalja, te njihove zloupotrebe u dnevno-političke svrhe (npr. skretanjem pažnje s vlastite neučinkovitosti) i jeftinog ubiranja
poena.5
Razlika između razvijenih zemalja
današnjeg vremena i država koje su na
rubu siromaštva leži u uspjehu prvih da
ponude svojim građanima jednake šanse
u kojima će svako moći zadovoljiti vlastiti osjećaj bitnosti i korisnosti. Dok jedni
uspješno recikliraju otpatke, praveći od
njih ekološka naselja, drugi od potpuno
neupotrijebljenih i neiskorištenih mladih
ljudi prave društveni otpad.6
Sve vrste dikatatura, bez obzira na
mjesto, vrijeme ili količinu političke moći, ne libe se ugroziti svoje neistomišljenike i zbrisati/skloniti ih s društvene scene, služeći se insceniranim hajkama baziranim na iznuđenim povodima.
Organizirani sistem i pojedinci
Jedan od takvih iznuđenih povoda koji je direktni rezultat nepostojanja institucionalizacije konflikata, za koju je odgovorna niko drugi do vlast i razni autoriteti, jeste i neoprezna intervencija jednog
mladog revolucionara u stasavanju (Musaa, a.s.), a koju je zlurada vlast dočekala
munjevitom presudom. Međutim, zluradoj izvršnoj vlasti je jedan čovjek pomrsio račune: “I dođe čovjek s najudaljenijeg kraja grada trčeći. Reče: “O Musa!
Uistinu, velikani o tebi odlučuju da te
ubiju, zato izlazi. Uistinu ja sam ti od savjetnika.” (El-Kasas: 20)
O ovom čovjeku sa najudaljenijeg
kraja grada klasični komentatori su izrekli različita mišljenja, razilazeći se oko
njegovog imena (npr. Šem’aan ili
Šem’uun), svjetonazora (da li je bio vjernik ili nevjernik), pripadnosti Musaovoj
ili faraonovoj porodici, itd. Međutim, neosporno je da je pomenuti čovjek pravovremeno došao s informacijom koja je
Musau, a.s., spasila život.
Zanimljiv detalj iz prethodne scene je
jasno isticanje da je taj čovjek došao iz
“najudaljenijeg kraja grada”. Ta činjenica
nam otvara pogled na nove dimenzije cijele scene, bacajući svjetlo na neke Musaove navike. Čovjek koji je spasio život
Musau, a.s., kretao se u sasvim drugom
dijelu grada, te imao pristup zakonodavnim i izvršnim sjednicama gdje je odlučivano o pojedinačnim i kolektivnim sudbinama ljudi.
Reče: “O Musa! Uistinu, velikani o
tebi odlučuju da te ubiju...”
Njegovo oslovljavanje Musaa, a.s.,
ličnim imenom i Musaovo, a.s., prihvatanje savjeta da napusti grad govori nam da
su se njih dvojica od ranije poznavala,
uzimajući u obzir da čovjek ne uzima tek
tako savjete na ulicama od nepozantih
ljudi.
Musa, a.s., je bio čovjek široke lepeze kontakata s najrazličitijih ljudskim
profilima, a na koje je uspijevao ostaviti
jak i pozitivan utisak. Kako drugačije
objasniti spremnost čovjeka kojeg se nije direktno ticala sudbina ovog mladića
(Musaa, a.s.) da napusti sav svoj komfor, te dotrči bezglavo prije faraonovog
odreda za likvidaciju, birajući prečicu, i
upozori poznanika o političkoj odluci
(smrtnoj presudi) koju je donijela vlast.
Odlično poznajući vrstu političke tiranije svoga vremena, te imajući u vidu sve
konsekvence koje bi neumoljivo pratile
pojedince ili grupe suprotstavljene odlukama vladajuće klase, ovaj hrabri čovjek
je mogao ostati kod kuće hraneći ribice,
tepajući svome papagaju, dvolično oplakujući netaktičnost mladog «buntovnika
bez razloga», ili se jednostavno moleći
za neka bolja vremena.
Međutim, on je donio munjevitu odluku rizikujući sve: od društvenog statusa,
porodice, pa do vlastitog života, a Uzvišeni Svjedok nam to precizno prenosi: “I
dođe čovjek s najudaljenijeg kraja grada
trčeći...”.
Pošto se radilo o vremenskoj oskudici
prouzrokovanoj brzinom rekacije vladajuće klike, naš junak je donio brzu odluku
o napuštanju vlastite zone komfora, te trčeći krenuo s informacijom koje je spasila život jednom od pet najutjecajnijih
Allahovih poslanika u cijeloj ljudskoj historiji.7
Ponavljanje historije
Izuzetno je zanimljivo da se u
Kur’anu spominje jedan drugi čovjek s
najudaljenijeg kraja grada koji isto tako,
poput Musaovog, a.s., savjetnika, dolazi
trčeći u pomoć dvojici drugih poslanika
čiji su životi bili ugroženi od strane rulje
razbješnjele predloženim novim životnim zakonima. “I dođe sa najudaljenijeg
kraja grada čovjek trčeći. Reče: ‘O narode moj! Slijedite izaslanike...’” (JaSin: 20)
Indikativno je da se u Kur’anu ponovo,
iako se radi o sasvim novom kontekstu,
ističe udaljenost prebivališta ili polazne
tačke s koje kreće trčeći još jedan volonter
zauzimajući stranu malobrojnijih (dvojice
poslanika) i žrtvuje svoj život.
Čovjek s kraja grada iz poglavlja ElKasas i čovjek s kraja grada iz poglavlja
Ja-Sin su primjeri na kojima Stvoritelj
ilustrira:
a) važnost munjevitog djelovanja;
b) bitnost zauzimanja jasnih, karakternih i odlučnih stavova u odnosu na
predstavnike dobra i zla svakog mjesta i
vremena;
c) nužnost širokog spektra kontakata s
ljudima različitih profesija i prebivališnih
zona, pošto dugoročnu brigu o svim aspektima društva mogu povesti samo sihronizovani timovi različitih ljudi;
d) potreba prevaljivanja dužeg puta u
ime viših ciljeva;
POVRATAK U BUDUĆNOST
e) korisnost poznavanja ljudi s pristupom miljeu zakonodavno-izvršne vlasti;
f) obaveznost uzimanja savjeta od ljudi s različitim tačkama posmatranja stvarnosti;
g) jedna hrabra životna odluka trajnija
je od cijelog vijeka ljigavog života.
Rizik i procjena momenta
Možda je najupečatljivija poruka u
priči o čovjeku s kraja grada sadržana u
istaknutom konceptu rizika koji po svojoj
prirodi zanemaruje pasivizirajuću proračunatost8, a kojoj zdušno pribjegavaju
ljudi bez ideala, prebrzo kapitulirajući
pred izazovima života.
Naši junaci s kraja grada su mogli
predvidjeti da će im to jedno neproračunato djelo ugroziti sve što su ostvarili do
tada, ali im je bilo važnije da osjete radost
zbog (pokušaja) spašavanja jednog života. Bila im je milija slast hrabrog suprotstavljanja i prkosa nasilnicima od svega
što su ostvarili do tada.9 Uspomena na jedan hrabar potez ljepša je od svih poklona
života koji su nam stigli bez rizika.
Mnogi uspješni poslovni ljudi svjedoče da svaka temeljitija analiza opravdanosti ulaska u neki biznis jasno govori da se
on ne isplati jer je rizik od neuspjeha veći
od šansi za uspjeh. Osoba koja matematički izračuna sve moguće negativne posljedice koje se mogu izroditi stupanjem u
brak neće nikad zasnovati porodicu.
Žrtvujući figuru na šahovskoj tabli mi
riskiramo da budemo nadvladani brojnošću protivničkih figura. Međutim, sama
naša spremnost na rizik nas čini bogatijima u odnosu na protivnike koji nisu spremni na to jer su paralizovani strahom od
gubitka, a samim tim plašljivi, tromi u
pokretima, bezlični i bezidejni.
Rizik nas prvenstveno obogaćuje potrebnim dozama adrenalina koji aktivira cijelo naše biće.10 Ljudi koji prevaljuju velike
prostorne daljine žureći, s ciljem pomoći,
spasenja ili širenja vidika kod drugih, grade
sebi svijetlo mjesto u ljudskoj historiji.
Ima li ljepšeg zadatka od priskakanja
u pomoć bespomoćnima koje ugrožavaju
neumoljivi životni valovi ljudskog nerazumijevanja i nepravde? Naravno, ne računajući tepanje papagaju. q
Bilješke:
“I on uđe u grad neopažen od stanovnika njegovih
i u njemu zateče dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je
pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu,
pa ga zovnu u pomoć onaj iz njegova naroda protiv
onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i - usmrti...” (El-Kasas: 15).
1
Arogantno i nadmeno ponašanje nikad ne reflektuje neki vid “nadsamopouzdanja” nego je uvijek
odraz skrivenog osjećaja inferiornosti, tj. potrebe
pojedinca ili ustanove da kroz gordo i nadmeno ponašanje drži druge ljudi na distanci pošto su vlastiti
autoritet izgradili na blefu ili lažnim vrijednostima.
Istinski kvalitetni ljudi ili institucije su lahko dostupni i jednostavni pošto nemaju rupa koje moraju
prikrivati. Lav je jednostavan u svojoj kretnji i nikad se ne pretvara jer ima dovoljnu snagu na koju se
može osloniti. Za razliku od nekih ribica ili ptičica
koje, usljed mnoštva slabosti, kad osjete ugroženost
koriste različite forme nadmenog paradiranja koje
ima funkciju blefa.
3
Naše bh-društvo obiluje ljudima opisanog mentaliteta. Od političara kojima poltronski tepaju sa “doktore” do polupismenih biznismena s oskudnim srednjoškolskim obrazovanjem koje njihovi uposlenici
ozbiljno oslovljavaju, bez trunke ironije ili podsmijeha, s “ekselencijo”, do minornih direktora kojima
njihovi podređeni podilaze laskavim titulama “profesore” ili “efendija”, te se usiljeno smijući i beskarakterno cerekajući primitivnim dosjetkama i šalama svojih nadređenih nesavjesno im stvarajući iluzoran osjećaj kvalitete zarad ličnih beneficija.
4
Stvoritelj ističe da je diktatorski sistem Musaovog,
a.s, vremena eliminirao samo muškarce, ostavljajući u životu žene, a što je i razumljivo pošto su žene
toga vremena bile daleko od samosvjesnosti i većih
intelektualnih dometa, lahko su kontrolisane, te nisu
diktatorima tog vremena ni u snu predstavljale moguću opasnost. Moderno vrijeme obiluje samosvjesnim ženama čiji misaoni dometi premašuju kahve,
keranje, odijevanje, flert i trač, te se kao takve sistematski “kolju”, poput pripadnika vlastite vrste muškoga spola.
5
Jasno je da se u mladim umovima mogu naći neke
nerazrađene ili “mrtve” ideje, s tim da se njima treba
prići roditeljski, a ne isključivo maćehinski, kao što
je slučaj u domaćoj praksi.
6
Države s maćehinskim odnosom prema svojim
građanima, tj. vjerske institucije s kalkulatorskim
odnosom prema svojim vjernicima u nemilosrdnim
uvjetima kakvi su bošnjački imaju dugu tradiciju
žrtvovanja određenog broja vlastitih sinova zarad
nekoliko momenata blagonaklonosti različitih centara moći. Racionalizacija koja stoji iza te vrste žr2
tve glasi: živimo na prostoru koji je okružen s 400
milijuna kršćana i kao muslimani možemo biti pojedeni za jedan doručak u Beču, Washingtonu ili Briselu, te nam kao instituciji koja deklarativno vodi
brigu o svim Bošnjacima ne preostaje ništa drugo do
da koketiramo s različitim vlastima i centrima, pa i
da kršćane preplašene različitim oblicima islamskog
buđenja uspokojimo serviranjem na pladnju određenog broja probuđenih/zblahnutih muslimanskih glava, te udovoljimo porivima našeg zabrinutog okruženja. Otud se može čuti vapaj određenih vjerskih
službenika/autoriteta koji pozivaju sekularnu policiju i državnu sigurnost da dođu pomesti ono što oni
nisu znali (htjeli) upotrijebiti i usmjeriti.
7
Musa, a.s., je, naravno, poslušao taj savjet i povukao se van dometa faraonove vlasti, učeći tajne reformatorskog djelovanja kao i podrobnije shvatanje
društveno-političkih procesa od različitih mudraca
(npr. Šuajb, a.s., Hidr itd.), te kroz vlastito iskustvo
i to cijelu narednu deceniju. Jedna šahovska mudrost kaže: “Nijedan velemajstor nije dobio partiju
šaha konstantno napadajući, nego se u određenom
momentu morao povući s ciljem sticanja prednosti.”
Dok prepoznavanje momenta povlačenja podrazumijeva poznavanje geostrateških činjenica, faza različitih društvenih tokova, političkih procesa, a najviše vlastitih slabosti.
8
Ta pasivizirajuća proračunatost se, uglavnom, aktivira poput zloćudnog implantata u našem organizmu onog momenta kad zasnujemo porodice, dobijemo potomstvo i razvijemo prve veće životne ljubavi
koje neko ili nešto može ugroziti. Pokažite mi roditelja koji neće pristati na neki nekreativan, mizeran
ili prljav posao nakon što mu rođeno dijete tugaljivo
i bespomoćno ponovi kako je gladno ili kako mu
jesenje kiše kvase unutrašnjost dotrajalih cipela.
9
Stvoritelj nam slika dubinu razmišljanja i veličinu
srca čovjeka s kraja grada nakon što ga je njegov
narod ubio: “I reći će se: ‘Uđi u džennet!’ - a on će
reći: ‘Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je
Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!’”
(Ja-Sin: 26-27).
10
Ovdje, naravno, nije riječ o nepotrebnom riziku
zaplovljavanja jahtom u uzburkano more, niti o riziku preticanja vozila na nepreglednoj krivini ili utrkivanju jednosmjernom ulicom noću s ugašenim
svjetlima i tome slično.
69
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
Ramazanske poruke i pouke
Ramazan i post
Alem ef. Crnkić
70
J
O
U
R
N
A
L
Došao vam je ramazan. To je mjesec
Allahovog blagoslova. Allah vas u njemu
čuva, spušta vam Svoju milost, briše vam
grijehe i uslišava vam dove. Allah vas
gleda kako se natječete u ramazanu i ponosi se s vama pred melekima. Dajite sve
od sebe da kod vas Allah vidi samo dobro. Doista je nesretan onaj tko bude
uskraćen Allahove milosti u ovome mjesecu! (hadis prenosi Taberani)
Ramazan – arapski ϥΎπϣέ ramadan;
deveti mjesec hidžretske godine ima bogatu etimologiju i simbolična značenja. O
etimologiji riječi ramadan prisutna su tri
mišljenja. Prvo mišljenje je da je ramazan
dobio ime po tome što postač ožedni i
osjeća žestinu vrućine (jermudu saimu).
Drugo mišljenje je da je ramazan dobio
ime zato što se u tom mjesecu ponajviše
sagorijevaju ili prže grijesi zbog dobrih
djela (turemmedu fihi ez-zunub). Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog poslanika, s.a., u kome se kaže: “Ramadan je nazvan tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.” (er-Razi, etTefsiru’l-kebir, V, 91) Treće mišljenje po
kojem se prilikom davanja imena ovom
mjesecu desila jaka vrućina (ar. remda),
pa je tako ovaj mjesec i dobio naziv ramadan, tj. mjesec vrućine.
Menavi prenosi od El-Talikanija da je
u svom djelu Hazairu-l-Kuds naveo 60
imena ramazanu. Ševkani citira El-Maverdija da je rekao kako se ramazan u prijeislamskom periodu nazivao natik. Za
vrijeme Poslanikovog života mjesec ramazan su zvali el-merzuk, tj. onaj koji
donosi opskrbu.
Ramazan u izvornom jeziku ima pet
slova-harfova, koja prema islamskom
učenjaku Abdulhalimu el-Kišku, simboliziraju sljedećih pet značenja:
‫ر‬-ra-Rahmet (milost), koja se posebno
izražava u mjesecu ramazanu. Ramazan
je posebno mjesec Božije Milosti (rahmeta). Jedno od lijepih Božjih imena je Milost (rahmet);
‫م‬-ma-Magfiret (oprost grijeha). Ramazan predstavlja najbolju priliku u godini za traženje oprosta od Uzvišenog na
osnovu hadisa: “Tko isposti Ramazan, sa
čvrstim imanom (vjerom), nadajući se sa-
mo Allahovoj nagradi, biće mu oprošteni
grijesi koje je prije učinio!” (Buharija);
‫ض‬-da-Daman, ili jamac ulaska u Džennet. Ramazan je mjesec u kojem se otvaraju džennetska vrata na osnovu hadisa:
“Kada dođe Ramazan, otvaraju se džennetska vrata, zatvaraju džehennemska i
šejtani se vežu u okove!” (Buharija). Svako dobro djelo u Ramazanu se višestruko
nagrađuje što je izuzetna prilika da se zaradi Džennet.
‫ا‬-Aa-Eman-sigurnost od vatre. Ramazan je mjesec u kojem se i oni koji su zaradili džehennem oslobađaju od džehennemskke vatre (ukoliko se iskreno i
skrušeno pokaju) na osnovu hadisa: “Post
je štit-brana kojim se rob štiti od vatre.”
‫ن‬-Nun-nurullah- Allahovo svjetlo.
Ramazan je mjesec u kojem Allahov nur
osvjetljava vjerničke kuće u kojima se
ustaje na sehur i u kojima sve miriše na
ramazanski ugođaj i ambijent.
Sukcesivnost propisivanja posta
O vjernici, propisan vam je post...
(Kur’an)
Abdullah ibn Abbas, r.a. kaže: “Kada
čuješ Allahov poziv sa riječima O vjerni-
ci dobro pazi šta slijedi, jer će nakon toga
uslijediti neko dobro koje se naređuje ili
zlo koje se zabranjuje.” Kao i većina
islamskih propisa post je propisan poslije
Hidžre, u Medini. Budući da je odvikavanje od navika i prohtjeva jedna od najtežih stvari, post je propisan tek poslije
Hidžre onda kada se u dušama ljudi učvrstila vjera u Allaha Jednoga i Jedinoga i
namaz i kada su ljudi svikli pokoravati se
kur’anskim odredbama. Tako se na post
prešlo postepeno. Post kao propis je prošao kroz dvije etape: u prvoj etapi osoba
koja je bila dužna postiti i koja je u mogućnosti imala je pravo izbora da posti,
što je bolje, ili da ne posti, ali da plaća
fidju u vidu hranjenja jednog siromaha.
Tako su oni koji su htjeli postili, a drugi
nisu postili već su plaćali fidju. Ibn Džerir prenosi od Mu´aza b. Džebela, da je
rekao: “Kada je Allahov Poslanik došao u
Medinu, postio je na Dan Ašure i tri dana
od svakog mjeseca.” Zatim je Allah, dž.
š., naredio post mjeseca ramazana, objavljujući Poslaniku: “O vjernici! Propisuje
vam se post…” pa do ajeta: “A oni koji s
mukom velikom poste, otkup je da siromaha nahrane!” Tako je onaj tko je htio
postio, a onaj tko nije htio postiti nahra-
DIJALOG CIVILIZACIJA
nio bi siromaha. Potom je Allah, dž. š.,
post stavio u dužnost zdravoj osobi koja
je kod kuće, a dopustio staroj osobi, koja
ne može podnijeti post, da ne posti,
objavljujući: “Pa koji od vas bude u ramazanu kod kuće…”
Od Seleme b. El-Ekwe’a se prenosi da
je rekao: “Kada je objavljen ajet: ‘A oni
koji s mukom velikom poste, otkup je da
siromaha nahrane!’, tko je htio od nas je
postio, a tko je htio da ne posti, davao bi
fidju, sve dok poslije nije objavljen ajet
koji je derogirao prethodni: ‘Pa koji od
vas bude u ramazanu kod kuće…’”
Druga etapa je bila dokidanje izbora i
obaveznost samog posta za one koji nisu
bolesni niti na putu. Ova etapa propisivanja islamskog posta je bila najrigoroznija
jer je zabrana jela, pića i spolnog odnosa
bila zabranjena nakon prvog sna. Naime,
ashabi su u prvi mah jeli, pili i osamljivali se sa ženama dok ne bi zaspali ili klanjali jaciju-namaz. Kada bi zaspali odnosno klanjali jaciju-namaz ništa od toga im
nije bilo dopušteno do sljedeće noći.
Buhari prenosi od Bera’a b. ‘Aziba da
je rekao: “Kada bi neki ashab Allahovog
poslanika, a. s., postio, pa se prikučio iftar, a on zaspao prije nego što bi se iftario,
svu noć i sutrašnji dan ne bi ništa jeo sve
dok se ponovo ne smrkne.” Tako je Qajs
b. Sarme, ensarija, koji je danju radio s
brašnom, postio i kada se prikučio iftar
otišao je kući i zatražio od svoje žene da
jede. Ona je odgovorila da nema ništa
spremljeno, ali će mu zgotoviti. Njega je
u međuvremenu savladao umor i on je zaspao. Kada ga je žena vidjela, reče: “Teško tebi!” Polovicom sutrašnjeg dana spomenuti enarija se onesvijestio. Ovo je bilo spomenuto Božijem Poslaniku, pa je
objavljen ajet: “Vama je dozvoljeno da u
noćima ramazana odnos sa svojim ženama imate.” Ashabi su se tome jako obradovali, pa je objavljen i ajet: “Pa jedite i
pijte sve dotle dok vam ne bude razgovijetna bijela od crne niti svitanja!”
Također se prenosi kako su neki ashabi,
među kojima Omer i Ka’ab bin Malik, uživali sa svojim ženama nakon što bi zaspali
oni ili njihove žene, što im je teško padalo te
su se požalili Vjerovjesniku, s.a.v.s.
Poslije je objavljen sljedeći ajet, kojim
su konačno zaokružene odredbe o postu:
“Dopušta vam se da se u noćima dok traje
post sastajete sa svojim ženama; one su
odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah
zna da vam je bilo leško, pa je prihvatio
pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajle s njima u želji da dobijete ono
što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte
sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu
nit od crne niti zore; od tada postite do noći. Sa ženama ne smijete imati snošaja dok
ste u i’tikafu u džamijama. To su Allahove
granice, i ne približujte im se! Eto tako
Allah objašnjava ljudima propise Svoje da
bi se onoga što im je zabranjeno klonili.”
(El-Bekare, 187.)
Ovaj ajet mnogo je obradovao muslimane jer im je njime dopušteno da se sastaju sa svojim ženama, jedu i piju tokom
cijele noći, odnosno do pojave zore.
Ovim ajetom ukazana im je milost, pružena olakšica i oproštena prethodno učinjena prekoračenja.
Post kao drevni ibadet
...kao što je propisan onima prije
vas... (Kur’an)
Ibn Kajjim el-Dževzije u svome tefsiru prenosi od Ibn Abbasa da se ovaj dio
ajeta odnosi na prethodne narode, među
koje spadaju jevreji, kršćani i oni koji su
prije njih živjeli. Rešid Rida u svom čuvenom tefsiru Tefsiru’l-menar komentirajući ovaj ajet prenosi od Muhammeda
Abduhua da je rekao: “Allah dž.š. nije naveo niti je imenovao tko su ti što su bili
prije nas, odnosno, kome je pored nas
post stavljen u obavezu. Općepoznato je
da je čin posta poznat svim vjerama pa
čak i idolopoklonstvu. Čak su i stari Egipćani, u doba idolopoklonstva poznavali
instituciju posta. Od njih je taj čin prenesen i u staru Grčku.”
En-Nesefi tumačeći ovaj dio ajeta kaže: “Oni koji su nam prethodili od vjerovjesnika i naroda, do Adema pa do našeg
vremena”. Prenosi se da je prvi koji je postio ramazan bio Nuh, a.s. nakon što je
izišao iz lađe. Evidentno je kako je post
drevni ibadet, odnosno dio univerzalne
institucije ljudskog roda. Musa a.s. je na
Sinaju pred dobivanje Tevrata postio 40
dana i noći. I Isa a.s. je postio iščekujući
objavu Indžila. Kod određenih naroda
post je bio neka vrsta pokajanja i pokore
pa je prakticiran u danima tuge i nevolje
da se pridobije Božja naklonost ili da se
zadobije Božija uputa (prema Židovskoj
enciklopediji). U islamu post nije vezan
za motiv tragičnosti, žalosti već post u
islamu ima svoju duhovnu, socijalnu i
zdravstvenu dimenziju.
U duhovnom smislu post jača volju i
izdržljivost, uči obuzdavanju i suzbijanju
prohtjeva. U socijalnom smislu kroz post
na najbolji način suosjećamo sa milijunima gladnih u svijetu kojima je post svakodevica jer je poznata izreka sit gladnom ne vjeruje.
U zdravstvenom smislu post pročišćava
crijeva, jača želudac, uklanja štetne naslage
iz organizma, smanjuje gojaznost i preopterećenost stomaka. Poslanik Muhammed
a.s. je rekao: “Postite, bit ćete zdravi.”
Cilj posta je bogobojaznost
(takvaluk)
...da biste bili bogobojazni... (Kur’an)
Izraz ΍ϮϘΗ (takva) je jedan od onih koji se u Kur’anu često spominje, na oko
300 mjesta. Jedan od glavnih ciljeva svih
islamskih propisa je postizanje takvaluka
u srcima njegovih sljedbenika. Postoji
jedna predaja koja kaže da je jedne prilike
vođen dijalog između Omera i Ubejj ibn
Ka’ba. Navodi se kako je Omer r.a. pitao
Ubejja ibn Ka’ba o bogobojaznosti, a
ovaj ga je priupitao: “Zar ti nisi nekada
išao putem punim trnja?” “Svakako”, odgovori Omer. “Pa što si radio?”, upita ga
Ubejj ibn Ka’b. “Uložio sam svu snagu i
trud (da se ne nagrdim)”, odgovori Omer
ibn Hattab. “Eto, to ti je bogobojaznost”,
odgovori Ubejj ibn Ka’b.
Poznati mufessir i šehid Sejjid Qutb
kada tumači ovaj ajet u svome tefsiru veli: “Na taj način ukazuje se veliki cilj posta. To je bogobojaznost. Bogobojaznost
koja se budi u srcima ljudi dok izvršavaju
ovu obavezu, predajući se Allahu u želji
da ostvare Njegovo zadovoljstvo. Bogobojaznost čuva srca ljudi da ne pokvare
post čak ni smijehom u mislima. Oni kojima se Kur’an obraća znaju šta znači bogobojaznost kod Allaha, znaju težinu bogobojaznosti. Bogobojaznost je cilj kome
teže duše vjernika. Ovaj post je upravo i
put koji vodi ka bogobojaznosti. Tekst
Kur’ana uzdiše smisao bogobojaznosti
pred očima vjernika, ukazuje na cilj i
svjetlo do čega čovjek doseže putem posta.” (U okrilju Kur’ana, I, 81-82).
Čuveni učenjak Rešid Rida (Tefsiru’lmenar, II, 145) kada tumači riječi
le’allekum tetteqūn / da biste bogobojazni
bili kaže da upravo iz ovih riječi saznajemo razlog propisivanja posta i objašnjenje
71
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
72
njegove najveće koristi i najviše mudrosti.
Naime, post priprema postača za bogobojaznost prema Allahu, dž.š., tako što postač ostavlja svoje dozvoljene i prirodne
strasti potčinjavajući se naredbi Uzvišenoga Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi.
Time on odgaja sebe da ostavi i zabranjene
stvari te da bude strpljiv u njihovu nečinjenju. Stoga je Allahov poslanik, s.a., rekao:
͉ ϟ΍ ˵ϒ ˸μ˶ϧ ϡ˵ Ύ˴ϴ ͋μϟ΍ – Post je pola strpljiή˸˶ Βμ
vosti (Ibn Madže, Sunen, I, 555).
Imam-i Gazali u svom velikom kitabu
tajnu posta objašnjava na slijedeći način:
“...Cilj posta je ukrašavanje jednom od
osobina Uzvišenoga Allaha, tj. osobinom
samedijjeta (Samodostatnosti), i slijeđenje meleka u u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni. Čovjek se nalazi na stupnju iznad životinje jer posjeduje svojstvo razuma koji
prosvjetljava put slamanja strasti, a na
stupnju ispod meleka, jer ga strasti obuzimaju, i on se bori protiv njih. Kad god
osoba utone, preda se strastima, padne u
svijet najnižih bića i približi se položaju
životinja. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet ‘ilijjūna, stupanj
meleka. Meleci su bliski Allahu, dž.š., pa
ko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima
bit će blizak dragome Bogu, poput meleka.” (Ihja’ ‘ulumi’d-din, II, 99-100).
Muhammed Abduhu o postu kaže:
“Post stvara kod postača osjećaj stalnog
Božjeg nadzora i tako povećava njegov
stid. Ovaj osjećaj Božje prisutnosti najvaća je garancija očuvanja duše od griješenja, ustrajnosti na Božjem putu i sreće na
Ahiretu. Pogledaj hoće li onog koji posti
iskreno vjerujući u Allaha dž.š. i znajući
da On budno prati sve njegove postupke,
varati i zavaravati ljude...”
Ramazan je mjesec Božjih Objava
J
O
U
R
N
A
L
U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana... (Kur’an)
Mustafa el-Meragi, govoreći o blagodatima ramazana, posebno ističe dvije: “U
mjesecu ramazanu su dvije velike blagodati: blagodat Kur’ana i blagodat nauke,
svjetla i upute i blagodat zadobijanja svega
toga...”
Stav većine učenjaka (džumhuru-l-ulema) je da se dotični ajet odnosi na spuštanje
Kur’ana sa Levhi mahfuza na Bejtu-l-izze
(najbliže zemaljsko nebo) što se dogodilo u
mjesecu ramazanu. Trenutak dodira Neba i
čovjeka, trenutak spuštanja Objave, najvažniji je čas u cjelokupnoj povijesti svijeta.
Objava koja je od Boga dolazila oblikovala
je i još uvijek oblikuje način života većine
stanovnika planete Zemlje.
Cilj i svrha svih objava je jedinstvena,
kao što je jedinstveno i vrijeme u kojem
su objavljene. Naime, sve četiri velike
objave (kitabi) i sve manje objave (suhufi) objavljene se u mjesecu ramazanu. To
je prva činjenica na koju Kur’an ukazuje
govoreći o ovom velikom mjesecu. Međutim, Allah ne objavljuje samo ovu općenitu informaciju o tome da je Kur’an
objavljen u mjesecu ramazanu, već događanju Prve objave posvećuje cjelokupnu
suru ukazujući nam na taj način na izvanredni značaj koji taj događaj ima u životu
muslimana. Allah kaže: “Mi smo ga počeli objavljivati u Noći kadr, a šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć Kadr je bolja od
hiljadu mjeseci.” Najvrijednija noć u godini jeste Noć kadr koja se nalazi u mjesecu ramazanu. To je noć uspostavljanja
prvog kontakta između Boga i Njegovog
poslanika Muhammeda, a.s. Noć prve
objave. U pomen na taj veliki događaj
Allah je blagoslovio Noć kadr određujući
da ona bude bolja od hiljadu mjeseci.
Ostale Božije objave došle su ovim
redom: “Suhufi su objavljeni prve noći
ramazana, Tevrat je objavljen šeste noći
ramazana, a Indžil je objavljen trinaeste
noći ramazana.” Na osnovu ovog hadisa
znamo da su, na primjer, deset zapovijedi
objavljene Musa, a.s., za vrijeme ramazana. Na osnovu navedenog možemo zaključiti da je mjesec ramazan poseban
mjesec radi toga što su u njemu objavljene sve Božije objave.
Zaključak
Ramazan je mjesec koji povezuje dva
veoma značajna momenta u životu muslimana: obavezu ramazanskog posta i sjećanje na objavljivanje Kur’ana.
Propis posta zauzima posebno mjesto u
bogatoj ramazanskoj panorami. Post je najspecifičnije obilježje ramazanskog života i
najveći ibadet koji se može uraditi u ovom
mjesecu. Kroz post vjernik iskazuje svoju
ljubav prema Bogu jer je spreman u ime
Boga i radi Njegovog zadovoljstva odricati
se od svih hranjivih tvari i tjelesnih užitaka
od zore do zalaska sunca, ali istovremeno
suosjećati sa svim gladnima u svijetu i time
blagodat hrane više cijeniti. Posteći tijekom
dana vjernik se trudi razvijati snažan osjećaj
samodiscipline ispoljavajući osobinu strpljivosti koja posebno treba biti doći do
izražaja tijekom ramazana. Post u islamu
nije samo suzdržavanje od hrane već suzdržavanje od laži, ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, strastvenih pogleda i griješenja
uopće. Prema tome, post svim bićem u islamu će biti nagrađen od Boga, a rezultat takvog posta treba biti naučiti savladati samog sebe odnosno znati potčiniti strasti i
prohtjeve na način da one moraju biti potčinjene čovjeku, a ne čovjek njima.
U ramazanu intenzivnije učimo, proučavamo Kur’an koji predstavlja središnju
istinu islamskog života u kojem musliman
živi od rođenja pa sve do svoje smrti.
Kur’an je vjerni pratilac muslimana kroz
čitav životni put; kao dijete uči određene
odlomke Kur’ana napamet, u svakodnevnim namazima Kur’an se uči, i kada se ženi i kada umire i kada biva ukopan, Kur’an
prati muslimana. Kur’an je tkivo od koga
je život muslimana satkan, kako kaže Sejjid Husein Nasr. Svaki kur’anski ajet nosi
u sebi dubok smisao i poruku, pa se sa sigurnošću može reći da nema nijednog životnog pitanja koje Kur’an nije dotakao.
Kur’an, prema tome, treba stalno učiti,
proučavati i napajati se njegovim sadržajima koji imaju trajnu vrijednost. q
MURSELOV ĐULISTAN
Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija?
Putovanje tamnim vilajetom
Husein ef. Hodžiću i mome dedi Arif agi
Filip Mursel Begović
Prvi put kada sam posjetio Trebinje,
namjera mi je bila bolje istražiti svoje
obiteljsko korijenje, upoznati grad svojih
predaka, međutim, ispalo je da sam u trebinjskom kraju primio jednu sasvim drugu uputu. Počesto, mi koji smo porijeklom bosansko-hercegovački muslimani,
a ne živimo u BiH, znamo jadikovati i sanjariti za našom matičnom domovinom,
domovinom naših pradjedova, deda i nana. Pa nije u dijaspori baš bajkovito, posebno kada obnoć postaneš manjina, a
oko tebe oskudica muslimana, nema bosanskog duha, nema one autentične
atmosfere koja vam umije, oplahne dušu.
Nakon što sam upoznao Husein ef. Hodžića, glavnog imama trebinjskog, svako
moje takvo sanjarenje i jadikovanje palo
je u vodu. Nakon što sam vidio realne
probleme s kojim se muslimani tog kraja
suočavaju i bitke koje vode, upoznao sam
jedan sasvim novi vid borbe na Allahovom putu: borbu saburom. Husein efendija nije Trebinjac, a tamošnji muslimani
ga nazivaju narodnim herojem. Ma, kakav narodni heroj – pomislio sam. Zar
nisu vremena Boška Buhe, Mirka i Slavka i ostalih partizanskih heroja bombaša
davno iza nas? Nismo li na kraju i prezreli te lažne idole kojim su nam ispirali mozak 50 godina? Danas više nemamo heroje, imamo raju koja se pita za šta smo se
to mi borili i imamo jednu novu generaciju bombaša muslimana koja diže policijske postaje u zrak? Ali, svako vrijeme
ima svoje negativce. U Trebinju i Republici Srpskoj prepoznati su kao oni koji su
rušili džamije, klali i protjerivali muslimane. Zato, radi ravnoteže u svemiru,
svako vrijeme mora imati i svoje pozitivce, pa eto i narodne heroje. Ako je Husein
ef. Hodžić mogao doći iz Teočaka i gorljivo braniti pravo trebinjskih Bošnjaka
da povrate i nanovo sagrade svoje džamije, da vrate svoju zemlju, vakufe, ako je
on mogao žrtvovati na Allahovom putu
svoje zdravlje, i fizičko i mentalno, onda
mogu i ja, iz Zagreba, dati sve od sebe da
pomognem trebinjske muslimane (zajedno s ostalim Trebinjcima iz Skandinavije,
Amerike, Australije… pa i iz Sarajeva).
Husein efendija i Ghandijev džihad
Za vrijeme prvog posjeta Trebinju
svjedočio sam kako trebinjska mladež na
ulici, uz pjevni refren, efendiji dobacuje:
Balijeee, spalili smo vam džamije ili Hodža... majku ti tvoju... Hajde sada uz taj
očiti poziv na megdan ostanite pribrani,
pa nemojte poželjeti uzvratiti tu vrst udaraca, pa kud puklo da puklo. Husein ef.
nikada to nije učinio, samo je mirno odmahivao rukom i nastavio srkati kahvu.
Tada sam shvatio da je on sasvim neobičan narodni heroj, recimo poput Mahatme Ghandija, koliko god to neobično
zvučalo. Čak mi je nedavno na um palo,
kao reakcija na dizanje u zrak policijske
postaje u Bugojnu, da bi te gnjevne i srdite muslimane označene kao vehabije trebalo poslati na rehabilitaciju u Medžlis
Islamske zajednice Trebinje. Složit ćemo
se da je srdžba opasna ovisnost, elem, treba ju liječiti kao i druge ovisnosti poput
narkomanije. Možda je previše smjelo
bosanske vehabije nazvati narkomanima,
zapravo, nije nimalo korektno, ali svakako da neki od njih pate od opasnih i srditih ovisnosti. Zato bi ih poslali Husein
efendiji da ih pouči Ghandijevskoj metodi džihada: borbe nenasilnim putem. Sjedite mirno, srčete kahvu, slušate kako
vam psuju majku, u sebi možete učiti
tekbir, i na kraju, nevjerojatno, pobijediti.
Ako neko izjavi vehabije su došli po našu
djecu, primijetit ćemo da su narkomani
odveli puno više naše djece od vehabija.
Mogli bi pritom dodati: jok, bolan, kakve
vehabije, u Trebinju sve fin čoek, par
Ghandijevaca, par hiljada kokardi i par
stotina narkomana. Uz to, svi koji ne žive
u zemljama gdje su muslimani većina, i
koji tvrde nije nam lahko, isto treba poslati u muslimansku karaulu – Medžlis
Islamske zajednice Trebinje – da uz Husein ef. i stotinu trebinjskih muslimana
heroja prođe rehabilitaciju. Znamo da tih
karaula ima još, hodimo u Banja Luku,
Zvornik, Srebrenicu, Prijedor, Foču... i
nemojmo previše zanovijetati.
Kada sam se jednom vratio u Zagreb
iz Bosne, u svoje malo mjesto pored slovenske granice, gdje nema džamije u kojoj bi klanjao, poželio sam da sve zagrebačke crkve postanu džamije. Što bi to
bilo lijepo iako zvuči fantazmagorično. U
mome Trebinju ima obnovljenih džamija,
elhamdulillah, ali su prazne. Da bar jedna
preseli u Zagreb, mislila je ova krivo nadahnuta budala. Ali, kada bi sve crkve
bile džamije, onda bi i ljudi koji se u njima mole bili neki drugi ljudi, onda bi i
kuće koje okružuju crkve bile neke druge
kuće, onda bi i kapidžici i pendžeri drugačije škripali, avlije bi drugačije sijale i
mirisale. I sada, vidite, do čega insana
može odvesti sanjarenje i maštanje – do
etničkog čišćenja, molim lijepo, do rušenja džamija, do rušenja crkvi. I zaista,
makar on to i ne shvaćao, onaj koji je srušio džamiju, kao da je srušio i crkvu. Da
smo tako razmišljali, da neki nisu bili
opijeni samo sobom i svojom veličinom i
da se nisu povodili za svojom bolesnom
maštom, ne bi se sada zamarali. Osjećam
jednu nevjerojatnu bliskost s muslimanima koji žive na većinski srpskim i hrvatskim teritorijima u BiH. Vjerojatno, ta
srodnost proizlazi iz načina na koji muslimani, kada su manjina, ispovijedaju svoju vjeru. Uzmimo na primjer Bajrame u
Trebinju i Zagrebu. Izađete iz džamije,
krenete prema gradu i tamo nema nikoga
73
J
O
U
R
N
A
L
MURSELOV ĐULISTAN
s kime bi podijelili praznični ugođaj, nema nikoga s kime bi se izljubili. Vama je
Bajram, ostatku svijeta nije, nama su
iznutra upaljeni kandilji i srca su nam zalivena šerbetom, a u izvanjskom svijetu,
na ulici, sve je kao i obično; ljudi idu na
posao, u Zagrebu Kroate s kravatama čekaju tramvaj, a u Trebinju Srbi s omčama
oko vrata čekaju, a da i sami više na znaju
koga. Ima neke posebne slasti u tome da
Bajrame slaviš iznutra, barem imamo
osjećaje da je duhovna nagrada veća.
Znaš točno kada je pravoslavni i katolički
Božić, ne možeš to ne primijetiti jer vašar
je posvuda, a uz sve to. Dedica Božičnjak
umotan je u fini papir potrošačkog društva. Dakle, ti si njihovih praznika itekako
svjestan, a oni tvoje ne vide, jer ih gledanje u tvoju unutarnjost ne zanima, a ponekad i uznemiruje. Zato je naša vjera sačuvala, tajanstvenost, dostojanstvo i stidljivost, i zato od našeg Pejgambera nikada
neće nastati superzvijezda u nekom od bizarnih mjuzikla.
Za njima neće ostati mezari, oni
su bezimeni
74
J
O
U
R
N
A
L
Mojoj užoj obitelji u Trebinju je malo
ostalo, nemamo imovine, međutim, uz
pomoć Husein efendije i svog dobrog rođaka Fadila Begovića, koji se vratio iz
Švedske, posjetio sam s babom Seadom
mezar moga rahmetli pradjeda Arifa Begovića. Otkrio sam zatim, na Jasenu
iznad Trebinja, mezarje svojih čukundjedova. To je najvrednija imovina koju čovjek može poželjeti. Kada sam na mezarima svojih predaka vidio turban i fes, kada
sam vidio polumjesec i zvijezdu, to je bila potvrda i znak moga identiteta. Inšallah, uskoro ću u Trebinje odvesti svoga sina Lukmana, čim prohoda, odvest ću
ga da mu pokažem naše porijeklo, odvest
ću ga u obnovljene džamije i mesdžide u
starom gradu Trebinju, u Pridvorcima, u
Kotezima, Skočigrmu, Gornjoj Lastvi i
Grančarevu, Zasadu, odvest ću ga u Župu, odvest ću ga da vidi fesove na mezarjima svojih predaka. Učinit ću to jer ti su
mezari drvoredi identiteta moga sina.
Jednom ću i ja biti to drvo čiji je korijen
tevhid, a grane bogobojaznost. U tihoj
povorci ću otići jer svi na koncu moraju
otići. I onaj koji je džamiju gradio i onaj
koji ju je rušio, odlaze pod različitim
okolnostima, odlaze i u tome im ne možeš pomoći. Bježi vrijeme prošlo u vrijeme buduće, otišao je moj dedo Ahmet i
njegov sin dedo Arif, sve redom vrli muslimani, došli su Sead, Mursel i Lukman,
a između nas bilo je Begovića bez buduć-
nosti i prošlosti. Oni su otišli s čitavom
delegacijom radnog naroda i komunističke samouprave. Oni su kremirani, a s njima je u pepeo otišla i nada u duhovno
ozdravljenje. Za njima neće ostati mezari,
oni su bezimeni. Njih ćemo, ruka mi gori
što ovo pišem, morati zaboraviti. Oni su
otišli iz Trebinja uz zvuke limene glazbe
i otuđili se od mezarja naših djedova. Uz
njih, nažalost, stoje i oni koji se nikada
neće opametiti, neki raseljeni Trebinjci
koji preko ljeta, koristeći skandinavske
godišnje odmore, svoje džamije gledati iz
srpskih kafana. Oni se pitaju tko će u tim
obnovljenim džamijama klanjati, a umjesto da obave namaz, odlaze na dubrovačku rivijeru, na kupanje. Na sve moguće
načine oni se trude zaboraviti da će i oni
jednog dana morati otići pod zemlju, i da
će odgovarati zašto nisu popunili mjesto
u safu gdje je nekad od Allaha dž.š. džennet iskao njihov babo i dedo. Otići će,
bespogovorno, nepovratno, bez ostatka i
bez opoziva. U Trebinje će se vazda vraćati nekolicina nas, uz oštro zavijanje bure na moru, uz tiho jecanja vjetra, po žezi
i mraku, ne da uživamo u lijepom gradu
Trebinju s pogledom na lepe srpske devojčice već da gledamo u naše lijepe džamije, da u njima nurli klanjamo, i na kraju
da legnemo u svoje kaburove, pod zvijezdom i polumjesecom, pod fesom, da nas
Allah sačuva kaburskog azaba.
Pitaju me često zašto toliko odlaziš u
Bosnu i Hercegovinu? Odgovaram uvijek
isto – za mene je svaki odlazak u Bosnu
malo hodočašće, u Hrvatsku se vratim bolji, namaz mi je bolji. Drži me ta predanost
vjeri neko vrijeme i potom iščezne, zatim
ponovo moram otići u Bosnu. Neprestano
moram obnavljati svoje hodočašće. Zašto
je to tako? Pa nije zbog lijepe prirode, pa
nije zbog bosanskih rijeka i planina, pa nije zbog onih nesretnih piramida u Visokom: jer ima lijepe prirode i u Italiji, Austriji, ima je i u Hrvatskoj, Sloveniji, ima
piramida u Egiptu, ma nije zbog toga. To
je zbog moje braće muslimana, to je zbog
džamija, zbog munara na obzorju. Baš me
briga za Bosnu bez muslimana. Zato u nju
dolazim, da bi se napio vjere, da bih ju
očvrsnuo. Da u Trebinju nema Husein ef.
Hodžića, da nema preostalih muslimana,
meni ne bi bilo tako slatko dolaziti. Pa braćo, da nema obnovljenih džamija, da nema
naših mezarja, čemu bi se nadali, a musliman nadu ne smije gubiti, nipošto ju ne
smije gubiti. Zar je uopće moguće da se
neki pitaju tko će jednoga dana klanjati u
netom obnovljenim džamijama: izgradismo ih, lijepo da ljepše ne može biti, mašallah, ali, zaboga, nema tko klanjati ov-
dje. Krivo pitanje braćo muslimani. Ako
nećemo mi klanjati, klanjat će naša djeca,
klanjat će moj sin, inšallah, klanjat će moj
unuk, moj praunuk. Pa što se uopće pitamo, uđimo u džamije i klanjajmo, odmah,
a vrijeme buduće prepustimo Allahu dž.š.
Zar ne treba tijelo održavati da bi hodalo,
kuće ličiti da bi u njima stanovali, zar ne
treba automobile popravljati da bi vozili?
Tako treba i u džamijama klanjati, da bi ih
sačuvali od rušenja, da bi Allah dž.š. nama
i džamijama koje izgradismo zadovoljan
bio, a ne pred džamijama tupavo stajati i
postavljati pitanja na koje ne znamo odgovora. Sve to da bi mogli jednog dana reći
– halal olsun, bilo je vrijedno dočekati kraj
puta. Prije odlaska duboko se nakloniti,
halal olsun, i Srbi i Hrvati i Židovi i četnici
i ustaše i balije i konkvistadori, narkomani, pingvini, i Begovići i pobornici nadnaravnog reda stvari i vjernici lažnih religija,
hvala vam dragi moji, halal olsun. Čuvajte
mi džamijske ćilime, odoh ja sada, sjetite
me se dovom i dopustite da neprimjetno
uđem u džamiju prostom oku nevidljivu koja se zdravim i živim srcem zida.
Zažmiri sinko, zažmiri
Elem, Trebinje nije nestalo iz mene, iz
mog najdubljeg genetskog koda, iz moga
srca. Međutim, treba i srce oživjeti, treba ga
probuditi iz sna da bi se sjećalo. Tada nas
ništa ne može razočarati, rasrditi, baciti na
koljena, možemo s Husein ef. srkati kahvu i
mirno slušati uzvike Balije, zapalili smo
vam džamije. Treba srce biti okupano vjerom da bi se znalo na pravi način braniti.
Svjesni da se sve događa Njegovim određenjem, s pouzdanjem da ćemo uživati u perivojima Njegove prisnosti, nama će na kraju
biti svejedno slavimo li Bajram među vukovima ili među muslimanima. Na odlasku iz
Trebinja ispratio me rođak Fadil, suznih
očiju. Taj smireni dedo reče mi tad da krv
nije voda. Istom su nas prenuli pucnji iz pištolja, neka neartikulirana glazba i neobični
uznemiravajući uzvici: gotovo kao da konj
jaše magarca, kao da horoz ženi jastreba,
kao da vam u želucu živi pijani srpski ratni
zločinac. Bila je to srpska svadba. U povorci automobila vijorile su se četničke zastave
s mrtvačkim glavama, orio se neki turbo
folk, da skratimo – prizor od kojega ledi krv
u žilama. I dedo Fadil se malčice uzrujao,
ustuknuo je nad ovom sablasnom svadbenom povorkom, iako ju često viđa u Trebinju. Bit će opet rata Fadile – rekoh na rubu
jada. Fadil me nježno i rodbinski prigrli i
šapne: Zažmiri sinko, zažmiri! I zažmirio
sam jer jednostavno moraš tako u Trebinju,
moraš biti baš poput Mahatme Ghandija. q
SADRŽAJ
OGLASI
SADRŽAJ
UVODNIK
(Ne)očekivane promjene . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 20 kuna
J
O
U
R
N
A
L
Pretplata:
RH 100 HRK godišnje
BiH 25 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Počitelj
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Simpozij “Cazinska krajina u XX. stoljeću” ......................................... 4
Silovanja u proteklom ratu u BiH . ....................................................... 8
Bosansko-hercegovačka zbilja ........................................................... 10
Promocije novih knjiga Seada Begovića ............................................. 13
Posljednja prozivka maturanata ......................................................... 15
Izbor novog rukovodstva BNZH ....................................................... 17
Srebrenica – simbol bošnjačkog otpora i tuge ................................... 20
Tradicionalni posjet Srebrenici ........................................................... 25
Krajiška ljepotica ................................................................................ 26
Epske tvorevine o identitetu . ............................................................ 28
Čarobna ljepota riječi, glazbe i scenskog prikaza . ............................. 30
Potresne fotografije ........................................................................... 32
KDBH “Preporod” u Zvorniku, Trebinju i Mostaru ........................... 33
Osman – čovjek koji je zadužio muslimane u Hrvatskoj . .................. 35
HRVATSKA
Moj galebe ......................................................................................... 37
INTERVJU – TARIQ ALI
Muslimani nemaju monopol na glupost ............................................. 39
BOSANSKI BAROMETAR
Nova britanska politika prema BiH . ..................................................
Dostojanstven odgovor Sarajeva i Tuzle ............................................
Udar na državu BiH ...........................................................................
Pokopano 775 posmrtnih ostataka ....................................................
Politički motiviran zahtjev ..................................................................
44
46
48
50
51
IZ SVIJETA
Ima li pilota u avionu? . ....................................................................... 52
KULTURA
Braća Morići . ..................................................................................... 59
Veliki prosvjetitelj i pisac .................................................................... 60
PRIČE IZ BOSNE
Svjetski rekorder iz Breze ................................................................. 62
ŽIVJETI ISLAM
Žena u islamu (I) ................................................................................ 64
POVRATAK U BUDUĆNOST
Čovjek s kraja grada .......................................................................... 67
DIJALOG CIVILIZACIJA
Ramazan i post . ................................................................................. 70
MURSELOV ĐULISTAN
Putovanje tamnim vilajetom .............................................................. 73
OGLASI
Popis stanovništva 2011. godine ........................................................ 75
POPIS STANOVNIŠTVA 2011.
BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE
Poštovani Bošnjaci,
dragi sunarodnjaci!
Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na
prethodnom Popisu stanovništva 2001. sami sebi
nanijeli.
• Izjasni se jedinim svojim imenom – Bošnjak – jer time
doprinosiš da se potvrdimo kao druga nacionalna manjina
po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava!
• Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi:
državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po
rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam.
Bošnjače/Bošnjakinjo!
• Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o
popisu stanovništva.
• Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci
potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg
Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao
Muslimani.
• Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom
i prostorom koji su naši preci nastanjivali stoljećima i koji
nas određuje kulturno i povijesno.
• Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika
nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih
općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih
pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama.
IZABERI SVOJE JEDINO IME
BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA
Poštovani sunarodnjaci, Bošnjače i Bošnjakinjo!
Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja
2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je tajnost
prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u statističke svrhe.
Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj
ima višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj
položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde i ojačaju poziciju druge
nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine) i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem
pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj kategoriji
– Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila.
Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg
naroda i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu definiciju našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman,
prvi puta primjenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo kao kolektivitet, s druge je ostavljalo isuviše prostora
za kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali
stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno.
Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na
Drugom bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te
Daytonskim sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine.
Time je iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o svome imenu.
Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo
i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim
stvarnim nacionalnim imenom – Bošnjaci smanjujemo kapacitet naših općih i političkih prava. Ustavnim zakonom
RH propisano je da broj izjašnjenih pripadnika nacionalne
manjine direktno određuje kapacitet tih prava u koje spada
i pravo na zapošljavanje njezinih pripadnika u državnim
institucijama.
Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen, bošnjaštvo svakako odražava naš kolektivni identitet.
Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike
objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u
Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što
smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom
ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom
svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato s
ponosom možemo reći da smo: državljani Republike
Hrvatske, po nacionalnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjeroispovijest islam. Ponosimo se
onim što jesmo jer samo tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni prostor.
Glavni odbor BNZH
10000 Zagreb • Ilica 54 • tel: 48 19 377 • fax: 48 48 201 • e-mail: bnzh@zg.htnet.hr
75
J
O
U
R
N
A
L
(NE)OČEKIVANE PROMJENE
MOJ GALEBE
INTERVJU: TARIQ ALI
UDAR NA DRŽAVU BiH
ŽENA U ISLAMU
ČOVJEK S KRAJA GRADA
RAMAZAN I POST
PUTOVANJE TAMNIM VILAJETOM
MEĐUNARODNA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA
“POKAŽIMO SVIJETU LJEPOTE UNE”

PREPORODOV - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

PREPORODOV

PREPORODOV

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

prijava hrvatske tvrtke

preporodov journal 126 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

dopis

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

ŠTO RADI ŠEMSO TANKOVIĆ? HOMIĆI I MUSLIĆI ŠOKIRALI

PREPORODOV

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 18 - Vijeće bošnjačke nacionalne

Bosnjacka rijec 10_Layout 1.qxd