P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 10
O KT O B A R 2 0 0 9 • I S S N 1 8 4 0 - 0 9 3 0 • C I J E N A : 3 K M
LJUBAV PREMA
ALLAHU
(MEHABBET)
SURA
EL-KUREJŠ
SELAM JE
DŽENNETSKI
POZDRAV
S KIM SI TAKAV SI
ISTIKAMET
ISPRAVNOST I ISTRAJNOST
KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil
Format: A5, mehki povez, 106 str.
Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!
Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...
Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,
Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.
EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim
Format: A5, tvrdi povez, 283 str.
Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno
optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.
O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?
DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki
Format: A5, mehki povez, 209 str.
Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.
I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za
aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako
i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem
broju, okititi.
KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi
Format: A5, mehki povez, 160 str.
Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog
vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij
za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.
zadovoljstva.
KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali
Format: A5, mehki povez
‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet
imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet
ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih
lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.
SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol
Format: A5, mehki povez, 312 str.
U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj
porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u
porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci
i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo
Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne
oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni
dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.
UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 10
O KT O B A R 2 0 0 9 • I S S N 1 8 4 0 - 0 9 3 0 • C I J E N A : 3 K M
LJUBAV PREMA
ALLAHU
(MEHABBET)
Istikamet – ispravnost i ustrajnost
Sirati mustekim je ispravan, pravi put. Put koji počinje tevbom (pokajanjem) i vodi do Allahovog zadovoljstva i Njegovog dženneta. Sirati
mustekim je život - sunnet Muhammedov, a.s., koji je stvari postavio na
njena ispravna mjesta.
SURA
EL-KUREJŠ
SELAM JE
DŽENNETSKI
POZDRAV
S KIM SI TAKAV SI
ISTIKAMET
ISPRAVNOST I ISTRAJNOST
SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo
Tel/Fax: +387 33 624 883
.
ISSN 1840-0930
Za izdavača
MIRZA PAŠIĆ
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN
Redakcija
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ
Dr. ALMIR FATIĆ
Mr. MERIMA ČAMO
MEHMED ĆEMAN
EDIN TOPČIĆ
Design & DTP
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ
Foto - naslovnica
HAZIM ŠABANOVIĆ
Lektor
ALDINA VEISPAHIĆ
Marketing
DŽENAN ZUBEROVIĆ
062 105 430
Distribucija
ENIZ SKEJIĆ
062 410 492
Cijena:
BiH:
Turska:
Hrvatska:
Crna Gora:
Srbija:
Europa:
USA:
3
4
15
2
2
3
4
KM
YTL
Kn
EUR
EUR
EUR
USD
Štampa: Bemust
Redakcija zadržava pravo
dorade objavljenih materijala.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.
Ispravnost se ogleda u srednjem putu između nemarnosti i pretjerivanja. Ispovjedanje Allahove jednoće – tevhid (monoteizam) je srednji
put između kufra (ateizma) i širka (politeizma). Darežljivost je srednji put
između škrtosti i rasipništva. Brak je srednji put između celibata i bluda
itd. „I tako smo vas učinili ummetom (zajednicom) sredine.“ (el-Bekare,
143) Ovo je ajet na sredini sure el-Bekare koja ima 286 ajeta. Uzvišen je
Allah, Gospodar svih svjetova!
Jedne prilike je Vjerovjesnik, a.s., govorio o vatri i strahotama kijametskog dana usljed čega su se ashabi zabrinuli i rasplakali. Nakon
toga grupa ashaba na čelu sa Osmanom ibn Mazunom, r.a., se dogovorila da započnu monaški život - da obuku odjeću od kostrijeti, da se
kastriraju, da stalno poste, da svaku noć na namazu probdiju, da ne
spavaju na postelji, da ne jedu meso niti mast, da ne prilaze ženama,
da ne upotrebljavaju miris i da nemaju končišta nego da stalno putuju
po zemlji. Kada je za to čuo Vjerovjesnik, a.s., rekao im je da im on to
nije naredio, nego da njihova tijela imaju svoja prava, pa trebaju da poste i da mrse, da klanjaju noćne namaze i da spavaju, jer i on, Allahov
Poslanik, noću klanja ali i spava, posti ali i mrsi, jede meso i mast i prilazi ženama. Na kraju je zaključio da onaj ko ne slijedi njegov sunnet ne
pripada njemu. Ispravnost je dakle u slijeđenju sunneta i nema puta koji
dovodi do Allahovog zadovoljstva osim slijeđenja poslaničkih tragova.
Ustrajnost je pak, znak iskrenosti i ljubavi. Allah mnogo voli i mala
dobra djela, ali u kojima ustrajavamo. Neki, od onih, koji su izašli sa
staze Pravog puta su pomislili da su zbog mnogobrojnih ibadeta oslobođeni namaza, posta, zekata i ostalih farzova. Žalosno je kako ih je
šejtan prevario. Pa zašto ne uzmu najboljeg uzora, Poslanika, a.s., pred
svoje oči i ne slijede njegov put i put njegovih ashaba. Oni su bili ispunjeni ljubavlju prema Allahu i iskrenošću u svojim djelima sve do njihove
smrti, kako se u ajetu i naređuje: „I sve dok si živ, Gospodaru svome se
klanjaj!“ (el-Hidžr, 99) Prema tome, samo oni koji su ustrajni u slijeđenju sunneta su na Sirati mustekimu.
Lijepo je rečeno: ‘Najveći keramet je istikamet’, to jest najveća počast za roba koju mu Allah može pružiti jeste da rob bude ispravan i
ustrajan u svojim djelima.
Gospodaru naš učvrsti nam noge na Sirati mustekimu!
urednik@semerkand.com.ba
SADRŽAJ
6
34
56
USTRAJNOST PUT DO DŽENNETA
SELAM JE
DŽENNETSKI POZDRAV
ALLAHOV
DAR
SEMERKANDOKTOBAR2009
UVODNA RIJEČ ISLAM JE VJERA LIJEPOG AHLAKA
Sejjid Saki Erol
4
TEMA USTRAJNOST - PUT DO DŽENNETA
Dr. Almir Fatić
6
ISTIKAMET - USTRAJNOST
Dr. hfz. Džemail Ibranović
12
LJUBAV PREMA ALLAHU (MEHABBET)
Imam el-Gazali
14
POZIV U SEZONI HODOČAŠĆA
El-Kandehlevi
16
VRIJEDNOST EZANA I ČAST MUJEZINA
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
SURA EL-KUREJŠ
Ibn Adžibe el-Haseni
20
ČETVERICA LJUDI, TRI RECEPTA, NEMA OPRAVDANJA
Allame el-Munavi
22
MUSLIMANI I MUSLIMANKE
Emina Ćeman
24
HILJADU I JEDNA KAP
26
SREĆA (II)
Ali Tantavi
28
PISMO PRIJATELJU
Imam Rabbani, k.s.
30
GOVOR STANJA
32
SELAM JE DŽENNETSKI POZDRAV
Almedina Tulić
34
SVI U BITKU NAD BITKAMA
Mehmed Ćeman
36
TRI VELIKE DŽAMIJE
Erol Zubčević
41
S KIM SI - TAKAV SI!
Aida Begić-Zubčević
45
NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (II)
Dr. Dželal Ibraković
46
BELKISA (II)
48
DIJABETES - ŠEĆERNA BOLEST
Suad Šendelj
51
NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović
54
ALLAHOV DAR
Edin Topčić
56
ROŠTILJ I KADIFICE
Sevret Mehmedćehajić
58
MAGLAJ
Mr. Merima Čamo
60
55
Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ
Islam je vjera
lijepog ahlaka
P
ravilo koje je postavio islam, a koje glasi: „Svako
se rađa u čistoj prirodi islama!“, kao i svi ostali
propisi islama, u potpunoj su harmoniji s čovjekovom prirodom. Islam je za čovjeka, koji je primoran da od
rođenja do smrti i u svim životnim etapama živi u zajednici, definisao najispravniji i najsigurniji pravac društvenog
oblika života. S druge strane, veoma lahko se može doći
do zaključka da društveni oblici koji su tokom historije
bili zasnovani na principima odvojenim od istinske vjere
nisu nikada uspjeli postati prava ljudska zajednica. To se
može dokazati i malim istraživanjem međuljudskih i međuklasnih odnosa u tim društvima.
Stanje u kojem su ljudi ovisni jedni o drugima i u kojem
su upućeni jedni na druge primoralo ih je da žive zajedno, u društvu. Počevši od osnovne ćelije društva – porodice, ljudi su formirali mahale, sela, kasabe i gradove,
tako da su na kraju postali narodi. Uzvišeni Hakk kaže:
„Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene (Adema i
Havve) stvorili i na narode i plemena vas podijelili da
biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji
je najbogobojazniji!“ (el-Hudžurat, 13)
Budući da ljudi moraju živjeti zajedno, bilo u malim ili
velikim zajednicama, njihova zajednica mora imati nekakvo uređenje i sistem. Osnovni temelj na kojem počiva
uređenje i sistem ljudske zajednice jeste međusobna
ovisnost i potpomaganje. Međusobno potpomaganje je
najlakši način kojim ljudi ostvaruju svoje osnovne potrebe
na ovom svijetu. Međutim, ono je put kojim se postiže i
vječna, ahiretska sreća.
Uzvišeni Allah je svaku stvar savršeno uredio i postavio je u savršeni sklad. Ljudima je, također, odredio potrebne principe posredstvom kojih će, ukoliko ih se budu
pridržavali, postići ovosvjetsko blagostanje i vječnu sreću. Prema tome, islam je vjera čiji je cilj postizanje zrele
04
ličnosti jedinke, ali i savršenog društvenog uređenja. S
jedne strane on oplemenjuje jedinke, a s druge strane
uspostavlja red i blagostanje u društvu. Ahlak postavlja
temelj mišljenja, svjetonazora, međuljudskih odnosa,
funkcionisanja države, pa čak i odnosa s drugim narodima i državama.
Jedan dio međuljudskih odnosa definisan je pravnim
propisima (fikh), dok je mnogo veći dio određen normama lijepog ponašanja (ahlak). Pravni propisi su obavezujući za sve članove zajednice, te, ukoliko se krše ili zanemaruju, za prestupnike su propisane određene sankcije.
Za kršenje normi lijepog ponašanja – ahlaka nisu predviđene sankcije, jer ahlak nije moguće postići sankcijama.
Međutim, kršenje i svjesno zanemarivanje normi lijepog
ahlaka čovjeka učini omraženim, grubim i bez poštovanja. U tom slučaju on bude odbačen od zajednice.
Da bi čovjek mogao steći ljubav, poštovanje i sigurnost u svojoj porodici, zajednici, pa čak i u internacionalnom smislu, on se mora pridržavati određenog okvira
pravnih propisa. Također, mora naučiti i norme lijepoga
ahlaka i primjeniti ih u svome životu.
Činjenica je da se čovjekovo ponašanje direktno ili indirektno reflektuje i na ostale članove zajednice u kojoj
živi. Zbog toga je u svakom vremenskom razdoblju postojala nasušna potreba za „kulturnim“ ljudima, u koje se
može pouzdati i od kojih se ne treba strahovati. Svi smo
svjedoci da je potreba za takvim ljudima u našem vremenu mnogo veća nego što je to bilo ranije.
S druge strane, samo ljudi stabilnog i prihvatljivog karaktera mogu skladno i na najljepši način živjeti u svojoj
porodici, na poslu, u ulici, mjestu i zemlji u kojoj živi. Zato
poznavanje i usvajanje normi lijepog ahlaka čovjeku donosi veliku vrijednost i sigurnost.
Naša čista vjera, islam, zahtijeva od čovjeka da bude
u harmoniji sa samim sobom, ali i sa svim ljudima koji su
u njegovom okruženju. Jer samo na taj način on može
postići određene vrijednosti. Te vrijednosti nazivamo vrlinama lijepog ahlaka. Čovjeka koji se ukrasio vrlinama
nazivamo posjednikom lijepog ahlaka. Ljudi koji ne posjeduju harmoniju sa samim sobom i s ljudima u svom
okruženju, ustvari imaju slabost u pogledu svog ahlaka.
Vrline lijepog ahlaka usko su povezane s imanom i
ibadetom. Cilj lijepog ahlaka jeste ukrašavanje čovjeka
lijepim, odnosno čišćenje od ružnih osobina. Naša vjera
je s tog stanovišta izvor lijepog ahlaka. Časni Kur’an je
izvor tog ahlaka, kao i život našeg plemenitog Poslanika,
s.a.v.s., njegovih ashaba i velikana islama koji su nam
uzor u životu, lijepom ahlaku i pohvalnim osobinama.
U Allahovoj Knjizi i hadisima našeg Poslanika, s.a.v.s.,
na mnogo mjesta nam je naređeno i preporučeno da
se trebamo lijepo odnositi prema drugim ljudima i ispunjavati prava svih Allahovih stvorenja. Osnovno svojstvo
jednog muslimana na prvom mjestu treba biti dobronamjernost i tolerantnost. U Kur’anu Uzvišeni Allah ovako
opisuje prave mu’mine: „Oni srdžbu savlađuju i ljudima
praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Ali
Imran, 134)
Vezano za ovu temu naš Pejgamber, s.a.v.s., rekao je:
„Mu’min je onaj čovjek koji se dobro odnosi prema
drugima i prema kome se drugi dobro odnose. Nema
dobra u onom ko loše saobraća s drugima i s kim drugi ne mogu saobraćati.“
Naravno, mu’min ukazuje poštovanje i tolerantan je
prema drugima, međutim poštovanje i tolerancija moraju
biti u umjerenim granicama i uravnoteženi. U tome se ne
smije pretjerivati. Mora se znati kako i gdje se treba ponašati prema nekome.
Jedan od osnovnih faktora koji regulišu odnose među
mu’minima jeste ljubav. To je zbog činjenice da je Uzvišeni Allah mu’mine učinio braćom. Naš Pejgamber, s.a.v.s.,
rekao je: „Tako mi Onoga u čijoj ruci moći je moja
duša, nećete ući u džennet dok ne budete vjerovali,
a nećete istinski vjerovati dok se ne budete voljeli!“
Izvor ove ljubavi, koja pristoji mu’minima, smještena
je u njihovim srcima i ona je plod njihove ljubavi prema
Allahu Uzvišenom. Dakle, mu’mini, kao što kaže Junus
Emre, vole stvorenja radi Stvoritelja.
Još jednom podsjećamo da se ova ljubav, koja obuhvata sva stvorenja, u našem životu mora manifestovati
u skladu određenih principa. Djela islamskog fikha i ahlaka definišu okvir u kojem se ova ljubav ima demonstrirati
kako ne bi bila štetna po nas ili druge. Naime, to znači da
blagonaklonost i tolerancija ne znače zatvarati oči ili nijemo posmatrati svako zlo, nepravdu i grubost. Na djelo
koje se radi s lošom namjerom mora se odgovoriti onako
kako priliči jednom mu’minu, u skladu svog znanja, ali
bez miješanja svoga ega (kako to ne bilo iz ličnih, nefsanijetskih pobuda). Na kraju, to je jedna od manifestacija
lijepog ahlaka.
Ljudi koji su lišeni vjerovanja u svijet koji će doći poslije
ovoga, i koji ne vjeruju u vječni ahiretski život u kojem
nema smrti, i koji su uskraćeni vjere koja proširuje horizonte ovozemaljskog prema beskrajnom – misle da se
sva sreća ili nesreća događaju samo na ovom svijetu.
Budući da je njihovo stanje takvo, sasvim je sigurno da
će oni sve vrijednosti definisati i podređivati svojim ličnim
željama. Jer samo je tako moguće postići korist i sreću u
svijetu čiji su oni zarobljenici.
Poštivanje ljudskih prava, koje obezbjeđuje život jednom društvu, pretpostavljanje društvene koristi ličnoj koristi, socijalno potpomaganje, bratski odnos, kao i mnoge druge vrline nalaze svoje uporište i izvorište samo u
islamu. Iz tog razloga jedinke koje su lišene vjerskih osjećanja nemaju sposobnosti da formiraju zdravo društvo.
Kako god se kameni zid koji je ozidan bez vezivnog sredstva uruši prilikom malog udara, tako se i društvo koje
je sastavljeno od jedinki čija je jedina briga lična korist
rastoči prilikom malog vanjskog ili unutrašnjeg potresa.
Međutim, to nije slučaj kada je riječ o društvu koje se
temelji na imanu i čije su jedinke kur’anskim uzvišenim
govorom nazvane braćom. Na čelu s plemenitim Poslanikom, s.a.v.s., njegovi ashabi i mu’mini koji ih slijede
Allahovom naredbom: „Svi se čvrsto Allahova užeta
držite!“ (Ali Imran, 103) okupili su se oko najuzvišenijeg
cilja – Allahovog zadovoljstva. Kada god su se oslobodili
ropstva svojih ličnih i egoističnih želja, polučili su najbriljantnije i najčasnije uspjehe u historiji, bilo u duhovnom
ili u materijalnom domenu.
Čovječanstvo, koje se nalazi u kandžama krize, ponovo očekuje takve uspjehe. Od nas očekuju.
Neka je Allahov selam, rahmet i bereket na vama!
05
Dr. Almir Fatić | TEMA
Ustrajnost
- put do
dženneta
‘Reci: Vjerujem u Allaha,
pa ostani ustrajan u tome!’“
(Muslim, 159)
06
07
Komentari Kur’ana pružaju obilje podataka o tome
kako su rani duhovni autoriteti iz reda uglednih ashaba
i tabi’ina istikamet u ovom ajetu razumijevali upravo u
tim značenjskim aspektima.
P
renosi se da
je Sufjan ibn
Abdillah esSekafi, r.a., rekao: „Jednom sam kazao: ‘Allahov
Poslaniče, reci mi nešto o
islamu o čemu nikoga neću
pitati poslije tebe (ba’deke) (a
u hadisu koga prenosi Ebu Usame kaže se: gajreke – osim tebe).’
Muhammed, s.a.v.s., odgovorio mu
je: ‘Reci: Vjerujem u Allaha, pa ostani
ustrajan u tome!’“ (Muslim, 159)
Iz ovog kratkog ali sadržajnog hadisa mnogo se spoznaje. Allahov Poslanik,
s.a.v.s., ovim hadisom kao da otkriva suštinu vjere islama: vjeruj u Allaha, dž.š., i ostani
ustrajan u tome, tj. uvijek, a ne samo ponekad, slušaj ono što ti On, Uzvišeni, i Njegov
Poslanik, s.a.v.s., zapovijedaju.
Ustrajnost u
vjerovanju i djelovanju
Pojam ustrajnosti odnosi se na vjerovanje, čiji je
vrhunac spoznaja Uzvišenog Allaha, i na djelovanje,
odnosno činjenje dobrih djela, gdje se kao ideal
postavlja pravda i izbjegavanje bilo kakve krajnosti.
Na ovakvo shvatanje pojma ustrajnosti ukazuju brojni
ajeti časnog Kur’ana. Na vrlo upečatljiv način o tome
govori se u 30. ajetu sure Fussilet (Objašnjenje): „Onima
koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ pa poslije ustraju
u tome (summe’stekamû) (...)“
Ovdje se ne misli da se ostane ustrajan samo u
izgovaranju riječi „Gospodar naš je Allah“, jer pojam
ustrajnosti nema samo to značenje. Također, ustrajnost
dolazi zajedno s čvrstim uvjerenjem i istinskom spoznajom. Prema tome, možemo kazati da se pod pojmom
ustrajnosti (istikamet) u ovome ajetu podrazumijeva: (1)
ustrajnost u vjeri (din), tevhidu i spoznaji (ma’rifet) te (2)
ustrajnost u dobrim djelima.
08
Tako se prenosi da je Ebu Bekr, r.a., kazao da se
pod istikametom ovdje misli na ustrajnost u obožavanju
samo Allaha, dž.š. Prema jednoj predaji od Ibn Abbasa,
koju navodi mufessir Fahruddin Razi, veli se da je gornji
ajet objavljen upravo o Ebu Bekru, r.a. Naime, kaže
se da su Ebu Bekra pogađali različiti belaji i kušnje,
ali on nimalo ne bi mijenjao svoj odnos prema svome
Gospodaru. On je taj koji je kazao: „Gospodar naš je
Allah“ i ostao krajnje ustrajan u tome. Isto tako, Kurtubi
u svome tefsiru bilježi, preko Ata’a, drugu predaju od Ibn
Abbasa da je ovaj ajet objavljen kada su mušrici kazali:
„Naš Gospodar je Allah, meleki su Njegove kćeri, a ovi
(idoli) su naši zagovornici kod Allaha“, ali na tome nisu
ustrajali, dok je Ebu Bekr rekao: „Naš Gospodar je samo
Allah, Koji nema sudruga, a Muhammed, sallallahu alejhi
ve sellem, je Njegov rob i poslanik“ – pa je ustrajao u
tome. Također, Kurtubi u svome tefsiru navodi da je
Enes rekao da, kada je objavljen ovaj ajet, Vjerovjesnik,
s.a.v.s., je kazao: „Oni (koji to kažu) su moj ummet, a
Gospodar je Gospodar Kabe!“
Ibn Kesir navodi da je Ibn Abbas bio upitan: „Koji je
ajet u Allahovoj Knjizi najlakši?“ – pa je on proučio ajet:
„Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije
ustraju u tome“, tj. na šehadetu – la ilahe illallah.
Od Omera, r.a., prenosi se da je jedanput na minberi
proučio ovaj ajet i rekao da su to oni koji su ustrajni na
putu pokornosti Uzvišenom Allahu.
Osman, r.a., je kazao da su to oni koji rade i djeluju
iskreno u ime Allaha, dž.š.
Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao da su to oni koji
izvršavaju propisane farzove.
Tabi’ini Ibn Zijad i Katade smatraju da su to oni koji
su ustrajni u pokornosti (ita’at) Uzvišenom Allahu.
Hasan el-Basri je izjavio da su to oni koji su ustrajni
u izvršavanju Allahovih propisa, koji su pokorni Njemu
i koji se klone grijeha.
Mudžahid i Ikrime kažu da su to oni koji ustrajavaju
na riječima šehadeta la ilehe illellah sve do smrti.
Sufjan es-Sevri mišljenja je da su to oni koji rade
shodno onome što govore.
Fudajl ibn ‘Ijad smatra da su to oni koji se sustežu
od dunjaluka i dunjalučkih blagodati (zahid), a žude za
onim što je vječno i neprolazno.
kao: „Osijedila me je sura Hud i njoj slične sure.“ Ovo
je Resulullah, s.a.v.s., kazao kada su njegovi ashabi
primijetili da je naglo osijedio.
Neko je rekao da su to oni koji su ustrajni u tajnosti
i u javnosti.
Prenosi se da je Ebu Abdu’r-Rahman es-Sulemi rekao: „Čuo sam kako je Ebu Ali es-Sirri kazao: ‘Sanjao
sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa sam mu u snu
rekao: ‘Prenešeno je da si rekao da te je osijedila sura
Hud!’ ‘Tako je’ – odgovori Poslanik, s.a.v.s. Upitao sam
još: ‘Šta te je iz nje osijedilo: kazivanja o vjerovjesnicima
ili propasti prijašnjih naroda?’ ‘Ne, nego riječi: Ti ustraj
na pravom putu, kao što ti je naređeno’ – odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.’“
Također, veli se da su to oni koji su ustrajni u djelu
kao što su ustrajni i na riječi.
Imam Ibn Furek kaže da su to oni koji mole Allaha,
dž.š., da ih učini ustrajnim i čvrstim u vjeri.
Sva ova mišljenja, iako naglašavaju različite stvari,
u suštini se odnose na jedno te isto – na neprestanu
ustrajnost u pokornosti Uzvišenom Allahu riječima, djelima i svim bićem.
Imam Fahruddin Razi u svome Velikom tefsiru zaključuje da riječi: „Onima koji govore: ‘Gospodar naš
je Allah’“ – obuhvataju riječi i vjerovanje, dok riječi: „pa
poslije ustraju u tome“ – obuhvataju dobra djela.
Ustraj na
Pravom putu
Iz 112. ajeta sure Hud saznajemo da se ustrajnost
kao takva naređuje Muhammedu, s.a.v.s., i vjernicima
koji ga slijede: „Ti ustraj na Pravom putu, kao što ti je
naređeno, i nek tako postupe i vjernici koji su uz tebe,
i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite.“
Naime, riječi: „Ti ustraj na pravom putu, kao što ti
je naređeno“ obuhvataju sve ono što se odnosi na vjerovanje i djelovanje, bilo da je u pitanju lično Poslanik,
s.a.v.s., ili ono što se odnosi na dostavljanje Objave i
objašnjavanje šerijatskih propisa. Dakle, radi se o ustrajnosti u izvršavanju Allahovih propisa i odredbi u najširem smislu te riječi. Ovaj ajet je upućen Vjerovjesniku,
s.a.v.s., ali i svakom onom ko ga slijedi, odnosno njemu
i njegovom ummetu. Darimi Ebu Muhammed u svome
Musnedu prenosi da je Osman ibn Hadir el-Ezdi rekao:
„Otišao sam Ibn Abbasu i rekao mu da me posavjetuje,
pa je on rekao: ‘Savjetujem te slijedeće: Boj se
Allaha i u tome ustraj! Slijedi i ne izmišljaj
novotarije!’“
Uzvišeni Allah u ovom ajetu naređuje Muhammedu,
s.a.v.s, da ustraje na Pravom putu (festekim), tj. na vjeri
s kojom ga je Uzvišeni poslao ili na Kur’anu kojeg mu
On, Uzvišeni, objavljuje. „A tako neka postupe i vjernici
koji su uz tebe“, tj. ashabi koji su se pokajali zbog širka,
kao i svi oni koji ga budu slijedili na Pravom putu. „I
objesni ne budite“, tj. ne prekoračujte Allahove granice;
ili: ne pregonite u pogledu Kur’ana, tj. ono što Kur’an
proglašava haramom nemojte dozvoljavati, a ono što
dozvoljava nemojte zabranjivati; ili: nemojte se oholiti
ni pred kim; ili: nemojte prelaziti granice onoga što
vam je naređeno; ili: ne odustajte od puta zahvale
i poniznosti svome Gospodaru – „jer On dobro
vidi ono što radite“.
Ibn Abbas, r.a., je rekao da Allahovom
Poslaniku, s.a.v.s., u cijelome Kur’anu nije
objavljen teži ajet od ovoga ajeta iz sure
Hud. Stoga je Resulullah, s.a.v.s., re-
09
njem. Zato nam je sada jasnije zasto je čuveni i pobožni
Hasan el-Basri učio dovu: Allahumme, ente Rabbuna.
Ferzukne’l-istikameh! – Allahu, Ti si naš Gospodar, pa
opskrbi nas ustrajnošću (istikametom)!
Nagrada za
ustrajnost je džennet
Ko hoće –
ustrajat će
Kao što Uzvišeni Allah olakšava
dobro onome ko želi da čini dobro,
tako isto Uzvišeni Allah olakšava ustrajnost onome ko želi da bude ustrajan.
Uzvišeni je rekao: „Kur’an je samo pouka
svjetovima, onome od vas koji hoće da
je na pravom putu.“ (et-Tekvir, 27–28), tj.
onome ko hoće da bude ustrajan (limen
ša’e minkum en jestekim) na putu istine i ko
nepokolebljivo vjeruje u taj put.
Dakle, Kur’an je opomena, podsjećanje ili
pouka svim ljudima. Ali Kur’anom će se okoristiti samo oni koji žele da su na Pravom putu,
odnosno oni koji žele da budu ustrajni. Drugim
riječima kazano: Oni koji žele uputu – bit će upućeni. Međutim, to ne zavisi samo od ljudi, odnosno istikamet je, u krajnjem značenju i smislu, u
Allahovom, dž.š., htijenju: „A vi ne možete ništa
htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!“ (etTekvir, 29) Ovo znači da ljudi ne mogu htjeti ustrajnost
na putu istine, a samim time i biti ustrajni na tom putu,
ako to njima ne želi njihov Gospodar.
U tefsirima se navodi da je, kada je objavljen ajet:
„(...) onome od vas koji hoće da je na pravom putu.“,
Ebu Džehel rekao: „Stvar je do nas. Ako hoćemo, bit
ćemo na pravom putu, a ako nećemo, i nećemo biti!“ –
pa je objavljeno: „Vi ne možete ništa htjeti ako to Allah,
Gospodar svjetova, neće!“ Prema tome, čovjek čini hajr
s Allahovom pomoći, kao što i zlo čini s Njegovim htije-
10
Nema nikakve sumnje u to da nije lahko postići istinsku ustrajanost u riječima i djelima. U jednom kudsi
hadisu na to se aludira riječima: „Čovječe! Neće biti
ispravna tvoja vjera sve dok ne ispraviš svoj jezik, a
nećeš ispraviti svoj jezik sve dok se ne budeš stidio
svog Gospodara! Čovječe! Sve dok uviđaš mahane
drugih ljudi, a svoje zaboravljaš, zadovoljavaš šejtana,
a izazivaš Rahmanovu srdžbu! Čovječe! Tvoj jezik je lav,
ako ga pustiš, ubit će te! Tvoja propast je u njegovom
puštanju!” (el-Gazali, Meva’izu’l-ehadisi’l-kudsijje)
Istovremeno, valja podsjetiti da je naš Vjerovjesnik,
s.a.v.s., u brojnim svojim hadisima obećao džennet kao
nagradu onima koji ustraju. Evo nekoliko hadisa koji
vjernicima donose radosne vijesti:
Od Osmana, r.a., prenosi se da je rekao: „Rekao je
Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko god umre a bude znao
da nema drugog Boga osim Allaha, ući će u džennet!’“
(Muslim, 136)
Od Osmana ibn ‘Affana, r.a., prenosi se da je rekao:
„Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko god umre a
bude znao da je Allah hakk (istina), ući će u džennet!’“
(Ebu Ja’la, 159/1)
Prenosi se od Ebu Katadea, a on prenosi od svoga
oca, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Nema nikoga ko će umrijeti svjedočeći, s najčvršćim uvjerenjem
u svome srcu, da nema drugog Boga osim Allaha i da
sam ja Allahov poslanik, a da mu Allah neće oprostiti
(grijehe)!“ (Musned Ahmedov, 229/5)
Ulema je većinom saglasna s tim da ovakvi hadisi govore o oprostu koji je osiguran samo za one koji iskreno
vjeruju u šehadet, tj. da će svako ko vjeruje u šehadet
iskreno, punim srcem, biti nagrađen džennetom, za šta
nude dvojako tumačenje:
1. Allah će takvu osobu spasiti od džehenemske
vatre i takav, iskreni šehadet će biti uzrok njegova
ulaska u džennet i pored grijeha koje je počinio.
Ova vrsta oprosta pripada rahmetu (milostivnosti)
i fadlu (ljubaznosti i velikodušnosti) Allaha, dž.š.
Takva osoba će, u krajnjem, biti spašena od
džehenemske vatre kao kazne za svoje grijehe;
takvi će biti izuzeti od beskonačnog kažnjavanja
džehenemskom vatrom koja je pripremljena za
one koji su poricali istinu šehadeta.
2. Svako ko sa srca prihvati šehadet sigurno će se
pridržavati propisa šerijata i bit će pokoran zapovijestima Allahova Poslanika, s.a.v.s., zbog čega
će biti nagrađen džennetom (Kandehlevi).
Mufessir Ibn Kesir tumačeći ajet: „Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama,
i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama,
i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i
strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i
poniznim muškarcima i poniznim ženama,
i muškarcima koji dijele zekjat i ženama
koje dijele zekjat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima
koji o svojim stidnim mjestima vode
brigu i ženama koje o svojim stidnim
mjestima vode brigu, i muškarcima
koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha –
Allah je, doista, za sve njih oprost
i veliku nagradu pripremio.“ (elAhzab, 35) – kaže da oni koji
budu u kontinuitetu izvršavali
ove aktivnosti Uzvišeni će im
oprostiti i dati džennet kao
veliku nagradu.
11
Dr. hfz. Džemail Ibranović
Istikamet ustrajnost
U
svijetu svakodnevnih iskušenja, što jeste prava
slika naše stvarnosti (dunjaluka), za jednog
vjernika nužan je istikamet. Jezički, istikamet
znači: pravilnost, ispravnost, korektnost, čestitost, poštenje, iskrenost i slično. Istikamet je dio lijepog ćudoređa svakog muslimana i on je naređen u Kur’anu a
potvrđen praksom poslanika Muhammeda, a.s.
Istikamet kroz
Kur’an i hadis
Uzvišeni Allah, dž.š, kaže: „Ti idi pravim putem, kao
što ti je naređeno, i neka tako postupe i vjernici koji su
uz tebe, i objesni ne budite, jer On dobro vidi ono što
radite. I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži. Vi nemate drugih zaštitnika
osim Allaha, inače, nema vam pomoći.“ (Hud, 112–113)
U poznatoj predaji koju prenosi Muslim, Sufjan ibn
Abdullah, r.a., je upitao Allahovog Poslanika: „Allahov
Poslaniče, reci mi nešto o islamu o čemu neću više nikoga poslije tebe pitati!“ Allahov Poslanik, a.s., je rekao:
„Reci: Vjerujem u Allaha i ustraj na tome.“
12
Za one koji su ustrajni na pravom putu Allah uzvišeni
kaže: „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa
poslije ostanu pri tome, dolaze meleki: ‘Ne bojte se i ne
žalostite se i radujete se džennetu koji vam je obećan.
Mi smo zaštitnici vaši na ovom svijetu, a i na onom; u
njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što
god zatražite imat ćete, bit ćete počašćeni od Onoga
Koji prašta i Koji je milostiv.’“ (Fussilet, 30–32)
Allah uzvišeni kaže i ovo: „Oni koji govore: ‘Naš
Gospodar je Allah!’ i istraju na pravom putu, neka se
ničeg ne boje i ni za čim ne tuguju! Oni će stanovnici
dženneta biti, u njemu će vječno boraviti i to će im biti
nagrada za ono što su uradili.“ (el-Ahkaf, 13–14)
Istikamet kod
prvih generacija
Upitan za istikamet Ebu Bekr, r.a., je rekao: „Istikamet
je da Allahu ne pripisuješ ništa.“ Na ovaj način Ebu Bekr,
r.a., istikamet veže za jedinstvo Allaha uzvišenog, dok
Omer istikamet veže za naredbe i zabrane riječima:
„Istikamet je da se pridržavaš naredbi i zabrana i da ne
postupaš lukavo (prevrtljivo) poput lisice.“ Osman je
Istikamet kroz
iskren nijjet
Nužno je ukazati na činjenicu da su ljudska djela
ispravna samo ako su u saglasnoti s praksom Božijeg
Poslanika. Uz to ide i iskrena namjera koja je mjerilo valjanosti ljudskih djela. Zato je sasvim jasno da je
pogrešna ustrajnost u onome s čime Allah nije zadovoljan. Kad ovdje govorimo o pokornostima, onda mislimo i na one javne i tajne. Od Ebu Hurejre se prenosi
da je Muhammed, a.s., rekao: „Nastojte uvijek biti na
istini i umjereni.“ Također, Muhammed, a.s., je rekao:
„Neće vjerovanje čovjeka biti ispravno dok mu srce ne
ustraje u vjeri, a neće mu srce ustrajati dok mu jezik
ne ustraje.“ Zato, od Poslanika, a.s., se prenosi da je
rekao: „Kada čovjek osvane, svi organi njegova tijela
opominju jezik: ‘Boj se Allaha, jer mi od tebe zavisimo.
Ako ti ustraješ, i mi ćemo ustrajati. A, ako ti skreneš, i
mi ćemo skrenuti.’“
istikamet definisao kao „iskreno, radi Allaha izvršavanje
dijela“, a Alija „izvršavanje farzova“.
Istikamet je stepen kojim se upotpunjuju i usavršavaju
sve ostale stvari, jer bez istikameta sav trud propada.
U tom smislu Allah uzvišeni kaže: „I ne budite kao ona
koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto
oprela...“ (en-Nahl, 92)
Imam Kušejri u svojo Risali kaže da je jedan od znakova postojanosti početnika taj da ga ne obuzima dosada, dok je znak onih koji su na sredini puta da se ne
zadržavaju na ostvarenom stepenu, a znak onih koji su
došli do kraja, jeste da ih ne može ništa pomutiti.
Ali Šibevi je rekao: „Usnio sam Allahovog Poslanika,
a.s., pa sam ga upitao: ‘Božiji Poslaniče, ti si rekao za
suru Hud da te je osijedila. Šta je to što te je od nje osijedilo? Jesu li to kazivanja o poslanicima ili kažnjavanje
njihovih naroda?’ On, a.s., je rekao: ‘Ne, nego riječi
Uzvišenog: Ti ustraj kao što ti je naređeno!’“
Istikamet uzrokuje trajnu počast. To saznajemo iz
riječi Allaha uzvišenog: „A da su oni postojani na svome
putu, Mi bismo ih obilnom vodom pojili.“ (el-Džin, 16)
Nije rečeno: Napojili smo ih, nego je rečeno da bi bili
pojeni. Ovo ukazuje na trajnost.
Istikamet se veže za ravnomjerni i ustrajni hod, tj.
pravi put za kojeg molimo Allaha uzvišenog svakodnevno u Fatihi: „Uputi nas na pravi put (sirat mustekim).“
Ovo je put onih kojima je Allah uzvišeni podario svoje
blagodati, kao što su Božiji poslanici, iskreni (siddikin),
šehidi i dobri Allahovi robovi (salihin).
Primjeri istikameta kroz hadis Muhammeda, a.s.
Imam Ahmed prenosi od Ebu Zerra da je rekao: „Naredio mi je moj prijatelj (halil) Muhammed, a.s., sedmero:
Naredio mi je da volim siromašne i njihovu blizinu; naredio mi je da gledam u nižeg od mene, a da ne gledam u
onog iznad mene; naredio mi je da održavam rodbinske
veze, makar to rodbina odbijala; naredio mi je da ni od
koga ništa ne tražim; naredio mi je da govorim istinu,
makar bila i gorka; naredio mi je da se zbog Allaha
ničijeg prijekora ne bojim i naredio mi je da često izgovaram: ‘Nema nikakve moći, snage i djelovanja osim s
Allahom (La havle ve la kuvvete illa billah)’ i te riječi su
iz riznice ispod Arša.“
Imam Ahmed prenosi od Ebu Seida el-Hudrija koji
kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Neka niko od
vas ne omalovažava samog sebe da vidi nešto vezano
za Allaha o čemu bi imao šta kazati pa ne progovori
o tome... pa će mu se na Danu proživljenja reći: ‘Šta
te je spriječilo da kažeš to?’ Odgovorit će: ‘Strah od
ljudi!’, pa će mu Allah uzvišeni reći: ‘Preče je da se
Mene bojiš.’“
13
Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Ljubav prema
Allahu (mehabbet)
U
zvišeni Allah kaže: „Reci: Ako Allaha volite
(...)“ (Ali Imran, 31) Povod za objavljivanje ovog
ajeta je slučaj vezan za jevreje, kada je Poslanik, a.s., pozvao Ka’ba ibn Ešrefa i njegove drugove
da prihvate islam. Oni su tada odgovorili: „Mi smo na
stupnju Allahovih sinova, i mi više volimo Allaha od vas.“
Pa je Allah objavio Svome Poslaniku: „Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite (...)“, u mojoj vjeri, pa ja sam
Allahov Poslanik koji vam dostavlja Njegovu poslanicu
i Njegov dokaz, „(...) i vas će Allah voljeti i grijehe vam
oprostiti! – a Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31)
Ljubav vjernika prema Allahu se očituje kroz:
•
slijeđenje Njegovih zapovjedi,
•
davanje prednosti, nad svim, u pokoravanju prema Njemu i
•
traženje Njegovog zadovoljstva.
A Allahova ljubav prema vjernicima je:
14
•
pohvala prema njima,
•
nagrađivanje za njihova dobra djela,
•
oprost njihovih grijeha,
•
dobročinstvo prema njima,
•
zaštita od zâla i
•
podrška u dobrim djelima.
Ko iskazuje četiri stvari bez druge četiri, on je lažac.
Ko iskazuje ljubav prema džennetu, a ne radi djela pokornosti, on je lažac. Ko iskazuje ljubav prema Poslaniku, a.s., a ne voli učenjake i siromahe, on je lažac. Ko
iskazuje strah od vatre, a ne ostavlja grijehe, on je lažac.
Ko iskazuje ljubav prema Uzvišenom Allahu, a žali se
na iskušenja, on je lažac.
Rabija El-Adevija je rekla:
Griješiš prema Allahu, a ljubav iskazuješ
to je besmisleno, u logici čudnovato
da ti je ljubav iskrena, pokoran bi Mu bio
jer, zaljubljeni Voljenom pokoran je.
Znakovi mehabbeta (ljubavi) su: suglašavanje s Voljenim i neopiranje prema Njemu.
Šiblijev mehabbet
Priča se da je jedna grupa ljudi ušla kod Šiblija, Allah
mu se smilovao, pa ih je upitao: „Ko ste vi?“ „Mi te
volimo!“, odgovorili su. Onda je počeo da ih gađa kamenjem, zbog čega se oni dadoše u bijeg. Potom ih je
počeo dozivati: „Zašto bježite od mene?! Da me iskreno
volite, ne biste bježali od mojih iskušenja!“
Potom je Šibli, Allah mu se smilovao, rekao: „Ljudi
koji posjeduju ljubav okusili su piće iz čaše ljubavne
naklonosti, pa su im gradovi i cijela zemlja postali tijesni.
Upoznali su Allaha pravom spoznajom pa ‘lutaju’ opijeni u Njegovoj veličanstvenosti. Pili su iz čaše Njegove
ljubavi i utopili se u moru prisnosti. Slast su jedino u
munâdžatu (tajnom, srčanom razgovoru) s Njim našli.“
Potom je spjevao stih:
Spomen na ljubav me, Gospodaru moj, opija!
Da li trijezan zaljubljenik uopće biva?!
Ljubav devca
Kaže se da mužjak deve, kada se napije, ne jede
četrdeset dana. Da se tada na njeg natovari i dvostruki
tovar, on ga ponese. Jer, kad se u srcu zatlasa sjećanje
na voljenu, onda on nema želje prema travi, niti malaksa
od teškog tereta. Čežnja za voljenom ga nadvlada.
Pa ako mužjak deve ostavlja prohtjeve i nosi teške
terete zbog svoje voljene, pa jeste li vi ostavili prohtjeve
prema haramima, radi Allaha?! Jeste li ostavili hranu i
piće radi Allaha Uzvišenog?! Jeste li, radi Allaha, ponijeli
teške terete ibadeta?!
Pa ako niste ništa od nabrojanih dobrih djela počinili,
pa vaši iskazi o ljubavi su samo puste riječi bez stvarnog značenja. One neće koristiti ni na dunjaluku niti na
ahiretu. Ni kod stvorenja niti kod Stvoritelja.
Âli, kerremallahu vedžhehu, je rekao: „Ko čezne za
džennetom, on hita ka činjenju hajrata (dobrih djela).
Ko se boji vatre, on svome nefsu zabranjuje prohtjeve.
A ko je siguran u smrt, njemu su sva naslađivanja beznačajna.“
Ibrahim el-Havvas je bio upitan o ljubavi, pa je odgovorio: „Ljubav je potiranje želja, spaljivanje svih svojstava
i potreba te utapanje nefsa u moru Allahovih znakova!“
15
El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Poziv u sezoni
hodočašća
E
bu Nu’ajm u Delailu (str.
101) bilježi od Abdullaha ibn
Ka’ba ibn Malika da je rekao:
„Poslanik, s.a.v.s., prikriveno je proveo prve tri godine svoje poslaničke
misije, a onda je, u četvrtoj godini,
obznanio svoju misiju i deset godina
pozivao javno. U sezoni hodočašća
Kabe on bi slijedio hodočasnike do
njihovih konačišta na Ukazu, Medženni i Zi’l-Medžazu. Tu ih je pozivao
da ga zaštite i stanu uz njega kako bi
dostavio poslanicu svoga Gospodara, a zauzvrat će imati džennet. Nije
našao ni kod koga podršku. Čak je
i pitao za različita plemena i njihova
obitavališta, pleme po pleme, sve
dok nije došao do Benu Amira. Ni od
koga nije naišao na veći otpor i veće
uvrede nego ih je imao od njih. Otišao je od njih, a oni su se bacali kamenjem na njega. Od njih je otišao
do Benu Muhariba i kod njih naišao
na njihovog poglavicu koji je imao
stotinu dvadeset godina. Poslanik,
s.a.v.s., mu se obratio i pozvao ga
u islam, te ga pozvao da mu pruži
podršku u dostavljanju poslanice
njegova Gospodara. Starac mu je
rekao: ‘Čovječe, tvoji saplemenici
najbolje znaju šta radiš. Allaha mi,
neće te niko prihvatiti u svoju porodicu a da neće navući najveću nevolju koju može navući hodočasnik.
Poštedi nas svog prisustva.’ Ebu Leheb je bio prisutan kada je Muharibi
ovo govorio Poslaniku, s.a.v.s., pa je
16
stao pred Muharibija i rekao: ‘Kada
bi svi hodočasnici bili kao ti, ovaj
bi ostavio vjeru kojoj poziva. On je
lažljivi otpadnik.’ Muharibi je rekao:
‘Ti, Allaha mi, bolje ga poznaješ od
mene. On je tvoj bratić i tvoje meso.’
Onda je nastavio: ‘Možda je opsjednut, Ebu Utbe? Među nama ima
jedan čovjek koji liječi takve.’ Ebu
Leheb nije ništa odgovorio, osim što
bi, kada bi vidio Poslanika, s.a.v.s.,
da odlazi nekom plemenu, uspeo se
na uzvisinu i povikao: ‘On je lažljivi
otpadnik!’“
Ebu Nu’ajm bilježi preko Vakidija,
a on od Abdullaha ibn Vabisa ‘Absija, a on od svoga oca, a ovaj od svoga, da je rekao: „Poslanik, s.a.v.s.,
došao nam je u naše konačište na
Mini, a bili smo se okupili radi prvog bacanja kamenčića, odmah do
Mesdžidu’l-Hajfa. Bio je na jahalici a
iza njega, na sedlu, je bio Zejd ibn
Haris. Pozvao nas je u islam. Allaha mi, nismo mu se odazvali, čak
ni najbolji među nama. Bili smo čuli
za njegov poziv i za njega samoga
na tom hodočašću. On je stao među
nas i pozivao nas, a mi mu se nismo
odazvali. Među nama je bio Mejsere
ibn Mesruk Absi i rekao je: ‘Kunem
vam se Allahom, bilo bi dobro da se
odazovemo ovom čovjeku i podržimo ga.’ Zakleo se Allahom da će se
ono čemu poziva proširiti i zavladati.
Ostali ljudi su mu rekli: ‘Ostavi nas
na miru. Poštedi nas nečega što
ne možemo sprovesti.’ Poslanik,
s.a.v.s., ponadao se da bi ga Mejsere mogao slijediti, pa mu se obratio.
Mejsere mu je rekao: ‘Kako je samo
divan taj govor i kako je privlačan!
Međutim, moji saplemenici se ne
slažu sa mnom. Čovjek u svom
narodu, ako ne naiđe na podršku,
naići će na neprijateljstvo.’ Poslanik,
s.a.v.s., otišao je od nas, a ljudi su
se vratili svojim porodicama. Mejsere im je rekao: ‘Hajdemo skrenuti
u Fedek, tamo ima židova, pa da ih
pitamo o ovom čovjeku.’ Svratili su
do židovskog plemena i pitali ih. Oni
su iznijeli svoje knjige i tamo tražili
opis Poslanika, s.a.v.s. Našli su da
je on Vjerovjesnik, koji ne zna čitati,
Arap, jaše devu i zadovoljan je i s
komadom hljeba. Nije visok, ali ni
nizak, ni duge ni kovrdžave kose,
u očima mu je rumenilo. Ako je taj
o kojem govorite s ovakvim osobinama, onda mu se odazovite i slijedite ga. Prihvatite njegovu vjeru. Mi
mu zavidimo i nećemo ga slijediti.
Mi ćemo s njim imati velikih nevolja, a neće ostati nijedan Arap koji
ga neće ili slijediti ili se boriti protiv
njega. Budite od onih koji ga slijede. Mejsere je rekao: ‘Ljudi, stvar je
jasna.’ Ljudi su mu rekli: ‘Sljedeće
godine ćemo se vratiti i sresti se s
njim.’ Otišli su svojim kućama. Njihovi uglednici su ih odvraćali od onoga
što su bili odlučili, pa se niko nije
priključio Poslaniku, s.a.v.s. Kada je
Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu
i kada je izašao da obavi Oprosni
hadždž, sreo ga je Mejsere i prepoznao ga je. Rekao mu je: ‘Allahov
poslaniče, Allaha mi, nisam izgubio
želju da ti budem sljedbenik od dana
kada si nam došao, ali se desilo što
se desilo i Allah je htio da okasnim s
islamom. Većina ljudi koji su bili sa
mnom, onaj dan, pomrli su. Šta će
se s njima desiti, Allahov poslaniče?’
Posalnik, s.a.v.s., rekao je: ‘Svi oni
koji su umrli kao nemuslimani, bit
će u džehennemu.’ Mejsere je rekao: ‘Hvala Allahu koji me spasio.’
Mejsere je primio islam i bio dobar
musliman. Ebu Bekr ga je izuzetno
cijenio.“
Govor slijepca
Ebu Nu’ajm bilježi u Delailu (str.
103) preko Vakidija: „Pričao mi je
Muhammed ibn Abdillah ibn Kesir
ibn Salt od Ibn Rumana i Abdullaha
ibn Ebi Bekra i drugih, da je Allah
njima zadovoljan, da su rekli: ‘Poslanik, s.a.v.s., došao je pripadnicima plemena Kende u njihovom
konačištu na Ukazu, a nije bilo nijednog arapskog plemena koje je
bilo blaže naravi od njih. Kada je
vidio njihovu blagost i želju da ga
saslušaju, obratio im se: ‘Pozivam
vas Jedinom Allahu, koji nema ortaka, da me zaštitite od svega onog
od čega štitite same sebe. Ako se
proširi moja vjera, onda ćete vi imati prvenstvo.’ Većina njih je rekla:
‘Kako je samo dobro ovo što govori! Međutim, mi robujemo onome
što su obožavali naši preci.’ Mlađi
među njima su govorili: ‘Ljudi, priključite se ovom čovjeku prije nego
vas neko pretekne u tome. Allaha mi,
kitabije govore da se pojavio Vjero-
vjesnik iz Mekke i da je došlo njegovo vrijeme.’ Među ljudima je bio
neki slijepac koji je rekao: ‘Pridržite
me! Njegovi saplemenici su ga protjerali, a vi da mu pružite utočište i
zaštitu protiv svih ostalih Arapa?! Ne,
i opet ne!’ Poslanik, s.a.v.s., otišao
je od njih tužan, a ljudi su se vratili
svojim grupama i kazali šta se desilo. Neki židov je rekao: ‘Allaha mi,
griješite takvim postupkom. Da ste
se pridružili i odazvali tom čovjeku,
nadmašili biste sve Arape. Mi smo
pročitali njegove osobine u svojim
knjigama.’ Onda im je opisao čovjeka kojeg su vidjeli i oni su potvrđivali opise koje je on iznosio. Onda
je židov rekao: ‘Mi znamo da će se
pojaviti u Mekki a da će preseliti u
Jesrib.’ Ljudi su donijeli jedinstven
stav da će se sresti s njim sljedeće
godine. Njihov vođa ih je spriječio od
toga da hodočaste Kabu te godine i
niko nije otišao. Židov je umro i čuli
su ga na samrti da je povjerovao u
Muhammeda, s.a.v.s.’“
Bedžire iz
Beni Amira
Ebu Nu’ajm bilježi u Delailu’n-Nubuvve (str. 100) od Abdurrahmana
Amiri, a on od staraca svog plemena, da su rekli: „Došao nam je Poslanik, s.a.v.s., dok smo bili na Ukazu
i rekao nam: ‘Odakle ste?’ Mi smo
rekli: ‘Iz Benu Amira ibn Sa’sa’ata.’
On je pitao: ‘Koji Benu Amir?’ Mi
smo rekli: ‘Benu Ka’b ibn Rebi’a.’
On je rekao: ‘Kakve ste opreme?’
Mi smo rekli: ‘Ono na šta navalimo,
ne može se obraniti, a našom vatrom se niko ne može okoristiti.’ On
je rekao: ‘Ja sam Allahov Poslanik,
s.a.v.s. Ako bih vam došao da me
zaštitite dok ne dostavim poslanicu
svog Gospodara? Neću vas ni na
17
šta prisiljavati.’ Oni su pitali: ‘A od
kojih si ti Kurejšija?’ On je rekao: ‘Od
Abdulmuttalibovića.’ Pitali su ga: ‘A
kakav si s Abdumenafovićima?’ On
je rekao: ‘Oni su prvi koji su me utjerali u laž i protjerali.’ Oni su rekli:
‘Mi te nećemo otjerati, ali nećemo
ti ni vjerovati. Štitit ćemo te dok ne
dostaviš poslanicu svoga Gospodara.’ Poslanik, s.a.v.s., ostao je među
njima, a oni su se bavili trgovinom.
Onda se pojavio Bedžire ibn Kajs
Kušejri i rekao: ‘Ko je ovaj kojeg vidim kod vas?’ To je pitao negodujući. Oni su rekli: ‘Muhammed ibn
Abdillah Kureši.’ On je pitao: ‘A šta
vi imate s njim?’ Rekli su: ‘On tvrdi
da je Allahov Poslanik i traži od nas
da ga štitimo dok ne dostavi poslanicu svog Gospodara.’ On je pitao:
‘I kako ste mu odgovorili?’ Rekli su:
‘Rekli smo mu da je dobrodošao.
Primit ćemo te u naše pleme i štititi od onog od čega štitimo i sami
sebe.’ Bedžire im je rekao: ‘Ne znam
da ima iko ko je na ovom okupljalištu
da će se vratiti s nečim gorim nego
ćete se vi vratiti. Vi ste se usprotivili
ljudima i Arapi će na vas navaliti kao
jedan. Njegovi saplemenici ga bolje
poznaju od vas i, da su od njega
vidjeli ikakva dobra, oni bi ga najprije prihvatili. Hoćete da upropastite
svoju čeljad radi nekoga koga su i
njegovi saplemenici protjerali i u laž
utjerali. Hoćete da ga pomognete
i štitite? To je jako glupo od vas!’
Onda se okrenuo Poslaniku, s.a.v.s.,
18
i rekao: ‘Ustani i idi svom narodu.
Allaha mi, da nisi u mom plemenu,
sada bih te ubio.’“ Prenosilac priča:
„Poslanik, s.a.v.s., ustao je i zajahao
svoju devu. Poganik Bedžire je ubo
devu u trbuh i ona se ritnula i zbacila
Poslanika, s.a.v.s., sa sebe. Među
pripadnicima Benu Amira je taj dan
bila i Diba’a, kćerka Amira ibn Karta, a ona je bila jedna od žena koje
su primile islam pred Poslanikom,
s.a.v.s., u Mekki. Došla je kako bi
posjetila svoju tetku po ocu i rekla:
‘Potomci Amirovi, a ja nemam nikave
veze s Amirom, zar da se takvo nešto čini s Poslanikom, s.a.v.s., među
vama, a da niko ne stane u njegovu zaštitu?! Ustala su tri čovjeka od
porodice njenog amidže i krenuli
prema Bedžiretu. Uz njega su bila
druga dvojica. Svaki je pograbio po
jednog i povalio ga na zemlju, sjeo
mu na prsa i počeo šamarati onog
na zemlji. Poslanik, s.a.v.s., rekao
je: ‘Allahu moj, blagoslovi ove (koji
me pomažu) a prokuni ove (koji su
me napali).’ Ta trojica koji su krenuli
da mu, s.a.v.s., pomognu, primili su
islam i poginuli su kao šehidi. Ona
druga trojica su propali. Trojica koji
su bili uz Bedžireta su: Firas i Huzn
ibn Abdillah i Muavijaibn Ubade.
Trojica koji su pomogli Poslanika,
s.a.v.s., su: Gatarif i Gatafan, sinovi
Sehla i Urve ibn Abdillah.“
Ibn Ishak bilježi od Zuhrija da je
Poslanik, s.a.v.s., otišao Benu Amiru ibn Sa’sa’atu i pozvao ih Allahu i
ponudio im sebe. Neki čovjek, koji
se zvao Buhajre ibn Firas, mu je rekao: „Allaha mi, kada bih uzeo ovog
momka iz Kurejša, porazio bih njime
sve Arape.“ Onda mu je rekao: „Šta
misliš, kada bismo te slijedili i Allah ti
dadne pobjedu nad tvojim protivnicima, da li će nama ostati ikakva utjecaja poslije tebe?“ Poslanik, s.a.v.s.,
rekao je: „Vlast pripada Allahu i On
je daje kome hoće.“ Onda mu je taj
čovjek rekao: „Zar da izložimo svoje
živote protiv svih Arapa da bismo te
zaštitili a, kada ti Allah da pobjedu,
vlast da pripadne drugima?!? Nemamo nikakve potrebe za tim čemu
pozivaš.“ Odbili su ga. Kada su ljudi završili s hodočašćem, vratili su
se svojim kućama. Otišli su svom
ugledniku, starcu, koji nije mogao
s njima da hodočasti zbog duboke
starosti. Kazivali su mu o svemu što
se dešavalo na njihovom putu. Kada
su mu došli te godine, on ih je pitao
šta im se dešavalo, pa su mu rekli:
„Došao nam je neki mladić iz Kurejša, Abdulmuttalibović, koji je tvrdio
da je Vjerovjesnik i pozivao nas je
da ga uzmemo u zaštititu i da ga
dovedemo s nama u naše pleme.“
Prenosilac priča: „Starac je stavio
ruku na glavu i rekao: „Benu Amire! Zar se ne bojite propasti? Zar se
ne bojite za svoje grijehe? Tako mi
Onog Ko upravlja njegovim životom,
to Ismailovići ne bi nikada rekli. To
što on govori je prava istina i gdje
vam je bila pamet?“
Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Vrijednost ezana
i čast mujezina
O
d počasti ummeta Muhammedovog, a.s., je i to što
ga je Allah odlikovao ezanom. Mnogobrojni hadisi govore o
vrijednosti ezana i mujezina i objašnjavaju njihovu čast i ono čime ih je
Uzvišeni Allah odlikovao.
Sve što čuje mujezinov glas, pri
njegovom učenju ezana, bit će mu
svjedokom. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:
„Ko god čuje mujezinov glas od džina i ljudi i ostalih stvorenja svjedočit
će mu na Kijametskom danu.“ (elBuhari) A u drugoj predaji: „Svjedočit će mu sve što je vlažno i suho.“
Ezan ima skrivenu vrijednost koju
ne poznaje niko osim Allaha. Ebu
Hurejre prenosi da je Vjerovjesnik,
a.s., rekao: „Kada bi ljudi znali šta
je u ezanu i u prvom saffu, pa za to
ne bi bilo drugog načina osim izvlačenja strelice, izvlačili bi strelice
zbog toga.“ (el-Buhari)
Ruka Milostivog
Na mujezinu je Allahova milost,
pomoć, potpora, dobročinstvo.
Enes prenosi da je Resulullah, a.s.,
rekao: „Ruka Rahmanova – Milostivog je iznad glave mujezina, i
oprošta mu se dokle god se čuje
odjek njegovog glasa.“ (et-Taberani
fi’l-Evsat)
Mujezin svojim ezanom tjera šejtana. Džabir prenosi da je čuo Resulullaha, a.s., kada je rekao: „Kada
šejtan čuje poziv na namaz (ezan),
udalji se sve do Revhe.“ A prenosi-
lac je prokomentarisao: „Revha je
udaljena od Medine trideset i šest
milja.“ (Muslim)
Ko mujezini
sedam godina
Onom mujezinu koji uči ezan sedam godina, pored Allahove nagrade, ispiše se dekret o oslobođenju
od vatre. Abdullah ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:
„Ko ezani sedam godina, računajući
(na Allahovu nagradu), ispiše mu se
dekret oslobođenja od vatre.“ (etTirmizi)
Ko mujezini dvanaest godina, zagarantovan mu je džennet. Abdullah
ibn Omer prenosi da je Resulullah,
a.s., rekao: „Ko mujezini dvanaest
godina zagarantovan mu je džennet,
i upisuje mu se za učenje ezana u
svakom danu šezdeset hasenata
(dobrih djela), a za svaki ikamet trideset hasenata.“ (Ibn Madže)
Mujezini će biti proživljeni na Kijametskom danu u stanju u kakvom su
umirali. Ljudi će biti u strahu, uznemireni i zabrinuti, a mujezini će biti
zauzeti ezanom. Džabir prenosi da
je Resulullah, a.s., rekao: „Mujezini
i učači telbijje (lebbejkellahumme
lebbejk...) će izaći iz svojih kabura,
pa će mujezini učiti ezan a mulebbije će učiti telbijju.“ (et-Taberani
fi’l-Evsat)
FOTO: OSMAN ERDIĆ
Mujezini će biti na posebnom
mjestu, sačuvani od kijametskih
strahota. Resulullah, a.s., je rekao:
„Mujezini će imati najduže vratove
na Kijametskom danu.“ (Muslim)
Ezan je sigurnost za stanovnike.
Resulullah, a.s., je rekao: „U kojem
se narodu prouči ezan ujutro, taj narod će biti u Allahovoj sigurnosti sve
dok ne zamrkne. A u kojem se narodu prouči ezan uvečer, taj narod
će biti u Allahovoj sigurnosti sve dok
ne osvane.“ (et-Taberani fi’l-Kebir)
19
Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura
EL-KUREJŠ
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Zbog navike Kurejšija,
navike njihove da zimi i ljeti putuju,
neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju,
koji ih gladne hrani i od straha brani.
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Zbog navike Kurejšija,
2. navike njihove da zimi i ljeti putuju
Neka Kurejšije obožavaju Gospodara ovog Hrama
jer im je podario naviku dvaju putovanja. A Kurejšije su
uobičavali da dva puta godišnje putuju, zimi u Jemen
a ljeti u Šam (Siriju). Tako su dobro trgujući zarađivali,
a bili su sigurni na svojim putovanjima s obzirom na to
da su bili čuvari Allahovog harema, Njegove dragocjene
kuće (Kabe), tako da im se niko nije suprotstavljao, dok
su drugi ljudi bili napadani i pljačkani.
Kurejš je pleme od Nadra ibn Kinane, a neko veli od
Fihra ibn Malika. Dobili su ovaj naziv, što je deminutiv od
riječi kirš, a to je velika riba u moru (ajkula) koja se igra
s lađama i koja se ne može savladati osim buktinjama
vatre. A deminutiv je u ovom slučaju u značenju uveličavanja. Tako su nazvani zbog njihove snage, upoređujući
je s ajkulom.
20
Neki pak vele da su dobili naziv od riječi karš a što
znači skupljanje (imetka) i zarada, pošto su mnogo zarađivali trgujući i putujući po svijetu.
A Njegove riječi:
3. neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju,
4. koji ih gladne hrani i od straha brani.
Koji ih posredstvom tih sigurnih putovanja hrani, zato
što su komšije Hrama, od gladi žestoke u kojoj su ranije
bili.
Pokuđena i
pohvaljena glad
El-Kilbi je rekao: „Prvi koji je donio pšenicu (brašno)
iz Šama je Hašim bin Abdi-Menaf. Pa kada je Allah poslao Svoga vjerovjesnika, vjerovjesnika milosti, i pošto
je pleme Kurejš prihvatilo islam, Allah ih je sačuvao od
teškoće dvaju putovanja. U Mekku se sljevala nafaka sa
svih strana berićetom pojave Poslanika, a.s.“
Malik ibn Dinar veli: „Nijedan ummet nije izgubio Allahovu podršku a da nisu bili iskušani glađu.“
Prenosi se da je Kurejšije jednom zadesila tolika glad
da su jeli lešine i spaljene kosti, pa ih je Allah spasio
toga zbog Poslanikove, a.s., dove. Pa je to značenje
riječi: „koji ih gladne hrani i od straha brani“.
Neko smatra da se pod strahom misli na lepru, pa
ih ona u Mekki ne pogađa. A to je ispunjenjem dove
Ibrahima, a.s.: „Učini ovaj grad sigurnim (...)“ (el-Bekare, 126)
Išaret:
Kao što je Allah učinio sigurnim stanovnike, komšije
i pripadnike Njegovog Bejta (Bejtullaha, Kabe), tako je
učinio i sigurnim pripadnike Njegovog duhovnog puta
(nisbeta).
Duhovnim putnicima se kaže: „Klanjajte se Gospodara ovog Hrama“, tj. Hrama duhovnog prijema (hadret) kojeg ste tražili, ili Hrama duhovne veze uz koju
ste sigurnost našli.
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ
Poslanik, a.s., bi govorio: „Moj Allahu, utječem Ti se
od gladi, jer je ona loš drug.“
Ono što je pokuđeno jeste prevelika glad, zbog koje
ponestaje nutarnje snage i jačine, a inače je umjerena
glad, kod sufija, pohvaljena.
Sedam
svojstava
Um Hani’, kćerka Ebu Talibova, prenosi da je Resulullah, a.s., spomenuo sedam odlika Kurješa, koja nikom
nisu data prije njih niti će ikome biti darovana poslije
njih, a to su: vjerovjesništvo, hilafet, hidžabet – služenje Kabi, sikajet – napajanje hadžija, potpomognuti su
protiv Vlasnika slona, obožavali su Allaha sedam godina
a da to druga plemena nisu činila i spuštena je (ova
sura) u Kur’anu koja govori samo o njima, ne spominjući
druge. (Ruhu’l-Bejan)
Potom Uzvišeni kaže: „i od straha brani“, tj. od velikog straha, a to je strah od Vlasnika slona, ili od straha
na putovanjima, ili od straha od suše.
„Onoga Koji vas gladne hrani“, pa su vaše duhovne
sofre postavljene. „I Koji vas od straha brani“, kada se
duhovnim putem krećete.
Ismail Hakki veli: „Kurejš je aluzija – išaret na nefs
(ego) koji širk čini i na njegove snage koje ispoljavaju nasilje i grijehe, nefs koji je nastanjen u insanskom
gradu, tj. u Mekki postojanja. Zima je potčinjavanje i
veličanstvenost (dželal), a ljeto je naklonost i ljepota
(džemal). Zima je nemoć i slabost a ljeto je moć i snaga.
Pa kad je nefs nemoćan i slab, onda putuje ka sreći
(Jemen, jumn) moralnih, duhovnih i umnih vrijednosti.
Dok se nefs pri moći i snazi zapućuje ka nesreći (Šam,
šu’m) materijalnih stvari. Tako se nefs pokreće između
umnih (srčanih) i opipljivih (materijalnih) blagodati, a ne
zahvaljuje na tim blagodatima tako što će priznati tevhid
(jedinstvo) i poslanstvo, puput filozofâ koji su uronjeni
u morima uma i logike i faraonâ koji su zaokupljeni materijalnim uživanjima. Zbog toga Uzvišeni naređuje da
se robuje Gospodaru ovog bejta (kuće), tj. kuće srca
koja je istinska Kaba (a ne razumu niti osjetilima), pošto
jedino oko nje tavafe srčani darovi (varidat) i božanska
nadahnuća (ilham). (Ruhu’l-Bejan)
A Allah Uzvišeni najbolje zna.
Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi.
21
Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR
Četverica ljudi
Poslanik, a.s., je rekao:
„Za troje se kunem: Neće se čovjeku umanjiti imetak zbog (davanja) sadake. Neće se čovjeku nanijeti nepravda i on je otrpi a da ga Allah neće učiniti dostojanstvenijim i uglednijim. I neće čovjek otvoriti vrata prošenja i traženja, a da mu Allah neće otvoriti vrata siromaštva.
Reći ću vam hadis – govor, pa ga upamtite: Dunjaluk je učinjen četverici ljudi – čovjeku kojem je Allah dao imetka
i znanja, pa se on u svom bogatstvu boji svoga Gospodara i njime održava rodbinu i zna šta je obavezan radi
Allaha u tom imetku. Ovo je nešto najpoželjnije i najbolje. Čovjeku kojem je Allah dao znanje ali nije imetak. On
je iskrenog nijeta i namjere pa govori: ‘Da mi je Allah dao imetka, radio bih kao i onaj.’ Njemu se vrednuje spram
njegove namjere i on ima istu nagradu kao i onaj prvi. Čovjeku kojem je Allah dao imetak ali nije dao znanje. On
svoj imetak nerazumno troši i ne boji se Allaha za njega, niti održava rodbinu njime, niti zna šta je obavezan spram
Allaha u tom imetku. Ovo je najgori položaj. I čovjeku kojem Allah nije dao ni imetak ni znanje, pa on govori: ‘Kada
bih imao imetak, radio bih kao i onaj što radi.’ I njemu će se dati spram njegove namjere i njihov teret i grijeh je isti.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3450)
Komentar:
Sve što čovjek podijeli kao sadaku – dobrovoljni prilog i pomoć, Allah će blagosloviti na ovom svijetu i nadoknaditi i više nego se potrošilo, a na ahiretu će ga posebno nagraditi. Čovjeku neće biti nanesena nepravda koju otrpi, a da mu neće biti povećan ugled i na dunjaluku i na ahiretu. Neće čovjek početi prositi i kukati drugim ljudima želeći da mu udijele, a da mu Allah neće otvoriti vrata siromaštva odakle se ne nada.
Ispričat ću vam nešto, pa to zapamtite kako bi vam Allah dao da se time i okoristite. Dunjaluk je učinjen za četiri
kategorije ljudi: čovjeka kojem je Allah dao halal imetak i dao mu znanje šerijatskih znanosti od kojih se ima vjerske koristi. On se Allaha boji i u jednom i u drugom, pa dijeli od svoga imetka na način kojim se stječe Allahovo
zadovoljstvo i blizina, a znanjem tako što radi shodno svojoj teoriji i riječima i on to znanje širi samo radi Allaha a
ne radi nečega drugog. On imetkom održava rodbinske odnose tako što ga troši na njih, a znanjem tako što ih
podstiče na naukovanje i slične stvari. On zna šta je obavezan spram Allaha u tome, tako što dijeli u vakuf, ili u
izgradnju, ili podučavanje, ili davanje fetve. Ovaj čovjek, koji živi na ovakav način, na najboljem je položaju kod
Allaha, jer je objedinio i imetak i znanje i to će ostvariti zbog vrjednote i odlike i jednog i drugog i na dunjaluku i
na ahiretu. Drugi je onaj kome je Allah dao znanje, poznavanje šerijatskih znanosti, ali mu nije dao imetka koji bi
dijelio i trošio na način kojim se ostvaruje Allahova blizina. On je iskrenog nijeta i namjere između njega i Allaha
i, kada bi imao imetka, radio bi kao i onaj ko ima imetak i znanje i trošio bi ga u ono čime je Allah zadovoljan i
želeći Njegovo zadovoljstvo. On će biti nagrađen shodno svojoj namjeri i kao da je i uradio. Nagrada ovog za
njegovo znanje i onog za njegov imetak je jednaka. To zbog toga što bi i onaj koji zna, a nema, udjeljivao. Na
osnovi ovoga je nagrada onog koji zna povećana. Treći je onaj kojem je Allah dao imetak ali mu nije dao znanje,
poznavanje šerijatskih znanosti, makar poznavao neke druge naučne oblasti, pa on griješi po pitanju svog imetka
i rastrošno se odnosi spram njega i ne boji se svog Gospodara za taj imetak, i ne daje ono što je obavezan od
zekata, niti održava rodbinske veze, niti zna šta je obavezan spram Allaha u tom imetku, pa ne hrani gladnog, niti
odijeva golog, niti oslobađa roba, niti pomaže onog ko je u nevolji i ne čini ostale vidove dobročinstva. Taj je na
najgorem položaju kod Allaha. Četvrti je onaj čovjek kojem Allah nije dao ni imetka ni znanja kojim bi se mogao
okoristiti i koji je odlučan da, kada bi imao imetka, radio bi kao onaj koji živi rastrošno. I on će biti vrjednovan
shodno svojoj namjeri i odluci. Ni on ne bi udjeljivao u dobro, pa će biti na istom položaju kao i onaj ko rastrošno
živi i nijedan neće biti bolji od svog prijatelja.
22
Tri recepta
Poslanik, a.s., je rekao:
„Od tri stvari ovaj ummet nije pošteđen: zavisti, (hrđavog) mišljenja i pesimizma zbog lošeg znaka. Hoćete
li da vam kažem šta je izlaz iz toga? Kada pomisliš nešto (hrđavo), nemoj to sprovesti u praksu. Kada zavidiš,
nemoj priželjkivati (zlo) i kada vidiš neki predznak, nastavi kao da ga nema.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3466)
Komentar:
Zavist spram ljudi, hrđavo mišljenje o ljudima i povođenje za lošim predznacima. Hoćete li da vam kažem šta
je izlaz iz toga?, pa su rekli: „Kaži nam, Allahov poslaniče.“ On je rekao: „Kada pomisliš hrđavo prema nekome,
nemoj postupiti shodno tom svom mišljenju. Kada nekome zavidiš, nemoj se povesti za zavišću. Ako u srcu nešto
osjetiš i isplaniraš, nemoj to sprovesti u praksu. Kada vidiš loš predznak, nastavi kao da ga i nema. Zavist je u
nefsu, kao da je urođena. Zbog toga je teško njome upravljati. Ako se prepusti onom što ona nalaže, onda čovjek
izgubi kontrolu. Zavidnik bi trebao da shvati da je ono što mu je uskraćeno, uskraćeno zbog njegovih propusta
i treba se potruditi da ima i on kao onaj kojem zavidi. Onaj kome se zavidi je sačuvan i neće mu nestati ono u
čemu je zbog zavisti zavidnika. Ali će zavist škoditi zavidniku, a neće mu pomoći.“ Ovako navodi Kadi.
Gazali kaže: „Kada čovjek izgubi nadu da će ostvariti takvu blagodat, a nije mu drago zbog njegovog zaostajanja
i faličnosti, zasigurno će poželjeti da se riješi svojih nedostataka. Oni će nestati tako što će ostvariti slično onom
kome zavidi, ili da i onaj kome zavidi dođe u istu poziciju kao i on. Kada bi i zapriječio i jedan od ova dva puta,
srce ne bi bilo oslobođeno nekog drugog prohtjeva. Kada bi propale blagodati onog kome zavidi, to bi mu bilo
draže nego da on zadobije iste. Nestankom tih blagodati, nestaje i njegovog zaostajanja i on će biti u prednosti
nad drugim. Ovakvog nečega se srce ne oslobađa. Ako on priželjkuje da nekome nestanu blagodati i nastoji da
se to i dogodi, to je pokuđena zavist, a ako on želi da se oslobodi takvih primisli i užitka u tome da neko izgubi
blagodati u kojima je, bez obzira koliko mu bilo teško nefsu, ali potičući se razumom i vjerom na to, onda će mu
to biti oprošteno. To je značenje ovog hadisa.
Nema opravdanja
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari u kojima nijedan čovjek nema olakšice i opravdanja: dobročinstvo roditeljima, bili muslimani
ili nemuslimani; ispunjavanje zadane riječi i obaveze dane muslimanu ili nevjerniku i opravdavanje povjerenja
muslimanu ili nemuslimanu.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3469)
Komentar:
Niko nema pravo da ovo zanemari i ostavi. Dobročinstvo roditeljima, ili jednom od njih, makar bio i nevjernik,
djelom ili u srcu. Tako je i za ostalo dvoje.
23
Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA
Muslimani
i muslimanke
O
stavili smo još jedan časni mjesec ramazan
iza nas. Sada opet iščekujemo naredni, u nadi
da smo u toku ovoga zadobili Allahov, dž.š.,
oprost. Trudili smo se zadobiti ga tako što smo učestali
naše činjenje ibadeta i što smo pokušavali uljepšati
osobine koje nas krase kao ummet Muhammedov, a.s.
Ipak, svjesni smo da život jednog muslimana ne prestaje
sa zadnjim ispoštenim danom, nego da je svaki dan u
godini nova prilika za postizanje Allahovog zadovoljstva.
Tragom tog stremljenja, u ovom i narednim brojevima
Semerkanda, Vam donosimo tefsir jednog kur’anskog
ajeta koji pohvaljuje vjerničke osobine i obećava onima
koji ga se budu pridržavali oprost i nagradu.
Zar u nama
nema ničeg dobrog?
Kao što ćete i sami primjetiti, ovo je specifičan ajet jer
je jedan od nekolicine ajeta u kojima Allah, dž.š, navodi
osobine muslimana u oba roda, i muškom i ženskom.
U većini ajeta opisi dobrih muslimana dolaze samo u
muškom rodu. Evo tih kur’anskih riječi:
24
„Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama,
i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim
muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat
i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i
ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim
mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim
mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju
Allaha i ženama koje često spominju Allaha – Allah je,
doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“
U tefsirima se navode predaje o povodu objave
ovog ajeta, pa se većina mufessira slaže da se radi o
Poslanikovoj, a.s., supruzi hazreti Ummi Selemi, koja
je jednom prilikom upitala Poslanika, a.s.: „Šta je to s
nama ženama pa se ne spominjemo u Kur’anu kao što
se spominju muškarci? Zar u nama nema ničeg dobroga
po čemu bismo bile spomenute? Ja se bojim da Allah
od nas neće primiti pokornost.“ Hazreti Ummi Selema
nastavlja govoriti o ovom događaju: „Tog dana nisam
bila svjesna da je podne sve dok nisam čula Poslanikov
glas na minberu u džamiji dok sam se češljala, pa sam
brzo pokrila kosu i izašla iz sobe naslonivši glavu na zid
kako bih čula o čemu govori. Tada sam ga čula kako
kaže: ‘Ljudi, Allah u Svojoj knjizi kaže: Muslimanima i
muslimankama, i vjernicima i vjernicama (...)’“
Adema, a.s. Svi Božiji poslanici su bili muslimani, a evo
Objavljivanje ovog ajeta je dokaz svima onima koji
kažu da su u islamu žene iznevjerene i omalovažene.
Svi, i muškarci i žene, imaju priliku biti od Allahu, dž.š.,
bliskih robova, a do njih je koliko će svojih prilika iskoristiti. U islamu muškarci i žene ne stoje jedni nasuprot
drugih u rivalskom odnosu, nego stoje jedni pored
drugih, skupa idu ka istom cilju – Allahu, dž.š. Na tom
putovanju samo mogu biti podrška jedni drugima.
I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Ja-
Onaj ko svoje lice
preda Allahu, dž.š.
Riječ muslim je izvedenica iz glagola esleme, koji
označava predaju i oslanjanje (u ovom kontekstu u odnosu prema Bogu). Tako je musliman onaj čovjek koji se
potpuno predaje i sva svoja stanja, potrebe i želje povjerava Allahu, dž.š. Musliman označava i onog čovjeka
koji iz rata uđe u mir, pošto je muslim riječ izvedena od
harfova sin-lam-mim, koji pak označavaju mir (selam).
Uistinu, sve osim islama je rat, agresija i nasilje prema
vlastitoj duši. Onaj ko svoju dušu preda njenom Stvoritelju, osigurao joj je istinski i trajan mir.
Kada se govori o terminima muslim i mu’min (vjernik),
razlika je slijedeća: musliman je čovjek koji se pokorava i izvršava dužnosti propisane islamom (namaz,
post, zekat, hadž i tako dalje), dok je mu’min onaj ko
iskreno srcem vjeruje u sve ono u što je dužan vjerovati
(u Allaha, poslanike, meleke, knjige i tako dalje). Islam
se očituje jezikom i djelima, te je njegovo ispoljavanje
vidljivo svima, dok je iman stvar srca i unutrašnjih čovjekovih stanja.
Spominjanje
muslimana u Kur’anu
Kada se u Kur’anu spominje pojedinačno riječ „musliman“, tj. kada se ne spominje u smislu zajednice
vjernika, onda se ta riječ najčešće odnosi na nekog od
Božijih poslanika. Ti ajeti su često u kontekstu poslaničkih svjedočenja da su oni muslimani. U tome je ukaz da
islam nije vjera nastala s objavom Muhammedu, a.s.,
nego je ona kontinuitet od prvog stvorenog čovjeka
i nekoliko ajeta u vezi s tim:
Ibrahim, a.s.:
kub: „Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru,
i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!“
(el-Bekare, 132)
Reci: „Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt
moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova,
koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi
musliman.“ (el-En’am, 162–163)
Jusuf, a.s.:
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me
tumačenju nekih snova! Stvoritelju nebesa i Zemlje,
Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da
umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!
(Jusuf, 101)
Sulejman, a.s.:
I kad ona dođe, bi joj rečeno: „Je li ovakav prijesto
tvoj?“ – „Kao da je on!“, uzviknu ona. – „A nama je
prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.“ (en-
Neml, 42)
Musa, a.s.:
I Musa reče: „Narode moj, ako u Allaha vjerujete,
u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!“ (Junus, 84)
Opisi muslimana u
riječima Muhammeda, a.s.
Muhammed, a.s., u svojim hadisima daje svojevrsne
definicije, tj. opise muslimana. U predaji koju prenosi
Ebu Hurejre, r.a., stoji da je Poslanik, a.s., rekao:
„Musliman je muslimanu brat, ne iznevjerava ga, ne
laže ga, niti ga ostavlja na cjedilu. Svaki musliman je
muslimanu haram, haram mu je njegova čast, imetak
i krv. Bogobojaznost je ovdje!“ U Muslimovoj predaji
stoji i nastavak: „(...) pokazavši tom prilikom na prsa tri
puta. Dosta je čovjeku zla da ponižava brata muslimana.“ (Tirmizi)
25
HILJADU I JEDNA KAP
San na
putovanju
Poznati putopisac Ibn Betuta (preselio 770/1368) u jednom svom putopisu spominje šejha iz Aleksandrije po imenu
Ebu Abdullah el-Muršidi. Ova poštovana osoba se potpuno
predala ibadetu. Ebu Abdullah je prekinuo sve veze s dunjalukom. Bio je vlasnik mnogih božanskih riznica. Ibn Betuta je
za vrijeme svog boravka u Aleksandriji uspio upoznati ovog
Bogu predanog insana. Ovako govori:
Našao sam se sa šejhom. On je odmah ustao na noge i
zagrlio me. Dao je da se pripremi hrana i zajedno smo jeli.
Na sebi je imao džube od crne vune. Kada je bila ikindija,
mene je postavio za imama. Sve vrijeme dok sam bio kod
njega, mene je postavljao za imama. Kada sam htio spavati,
rekao mi je da idem leći u jedan ćošak na krovu (potkrovlju).
Kada sam se popeo na potkrovlje, tamo sam našao jednu
hasuru i krzno, lavor za abdest, vrč s vodom i čašu za piće.
Te noći sam sanjao san: nalazio sam se na krilu jedne
velike ptice. Ptica je sa mnom letjela prema kibli. Prvo je išla
desno, onda prema istoku. Onda bi naginjala jugu. Onda
bi se udaljavala prema istoku. Na kraju me spušta na neko
mračno zeleno mjesto i tu ostavlja.
Začudivši se ovakvom snu, pomislih: „Ako mi šejh rastumači ovaj san, onda će se tako i desiti.“ Kada sam ujutru otišao kod njega radi sabah namaza, opet je mene postavio za
imama. Poslije namaza je kod njega došao Emir Jelmelek,
poselamio se s njim i otišao. I ostali posjetioci su došli kod
njega i poselamili se s njim.
Nakon što je otklanjao duha – prijepodnevni namaz, pozvao me kod sebe. Pitao me za san i ja sam mu ga lijepo
ispričao. Ovako je rekao: „Ići ćeš na hadždž, tavafit ćeš oko
Kabe i posjetit ćeš kabur Resulullaha, s.a.v.s. Onda ćeš posjetiti zemlje Jemena, Iraka i zemlje Turske, i tamo ćeš dugo
ostati. U Indiji ćeš se naći s Dilšadi Hindom. Spasit će te od
opasnosti u koju ćeš tamo upasti!“
Onda mi je kao poputninu dao malo komadića suhog
hljeba i malo novaca. Oprostio sam se od njega i otišao.
Od tog dana na svojim putovanjima sam doživljavao samo
lijepe stvari.
Očito je bilo da se na mene spustio njegov bereket.
Rihletu Ibn Betuta (Bejrut 1996), 1/46–48; prev. A. Sait
Aykut Ibn Batuta Seyahatnamesi (Istanbul 2004), 1/34–36.
26
Polovina
jabuke
Ummu Džemilino
neprijateljstvo
Ibn Betuta se jednog dana zaputio u grad Džebel u blizini
Lazkije. Ovaj grad je bio grad nepresušnih rijeka, gustog drveća koje se pruža visoko u nebesa, na samo milju od mora.
Bio je samo grad – tvrđava revolucionara. Ibn Betuta priča:
Bez obzira što je bio amidža Resulullaha, s.a.v.s., Ebu
Leheb i njegova drska žena Ummu Džemila su bili veliki neprijatelji Pejgambera i na tom putu neprijateljstva i zlobe su
ustrajavali u prevelikoj mjeri. Ti mušrici su radili sve kako bi
na bilo koji način naškodili Allahovom Poslaniku, a.s.
Tamo postoji kabur poznatog i čestitog evlije Ibrahima ibn
Edhema. I ovaj insan je potpuno napustio dunjalučki imetak.
Dušu je vezao za Uzvišenog Allaha i postao je po tome poznat. Ibrahim nije bio, kako narod misli, iz neke vladalačke
porodice. Bio je nasljednik djedovog – majkinog oca imetka.
Njegov otac Edhem je bio jedan od iskrenih i putujućih abida
– pobožnjka.
Prema pričama, Edhem (otac Ibrahima ibn Edhema) je
jednom navratio u neku baštu u Buhari. Tu je uzeo abdest na
jednoj tekućici. Tada je ugledao jabuku koju je nanijela voda.
Pomislivši da nema prepreke, pojeo je tu jabuku. Međutim,
malo poslije mu se uvukla sumnja zbog toga što je uradio.
Namjerio je tražiti halala od vlasnika bašte. Kada je ugledao
ženu koja je vlasnica bašte, rekao joj je za događaj i tražio
halala za jabuku. Žena mu reče: „Pola ove bašte je moje,
pola sultanovo!“ S tim da je ona suvlasnik, pola jabuke mu
halali. Ali sultan se nalazi u Belhu, koji je deset dana hoda
od Buhare.
Edhem se zaputi pravo u Belh. Sa sultanom se sreo na
dan svečanosti i, ispričavši za događaj, tražio je halal za drugu polovinu jabuke. Sultan naredi Edhemu da dođe sutradan. Sultan je imao lijepu kćer koja je voljela ibadet i čestite
robove. Imala je želju udati se za nekoga ko se kloni sumnjivih stvari i ko ne daje značaj dunjaluku. Kada se sultan vratio
u svoj konak, uz pohvale je ispričao kćeri Edhemovu priču.
Rekao joj je da je Edhem došao iz Buhare u Belh zbog prava
na polovinu jabuke. Sultanova kćer, koja je to čula, poželjela
se udati za Edhema.
Na to sultan, kada je narednog dana došao u konak,
Edhemu reče: „Halalit ću ti samo ako oženiš moju kćer!“
Edhem se nakon kratke pauze prihvati oženiti.
Sultanova kćer je ostala trudna s Edhemom i rodila Ibrahima. S tim da sultan nije imao muške djece, sav imetak je
ostavio unuku Ibrahimu ibn Edhemu. Ali, kao što je poznato,
on je napustio sav imetak.
Rihletu Ibn Betuta, 1/95–96; Ibn Batuta Seyahatnamesi,
1/119–120.
Ummu Džemila bi svake noći nabrala naramak trnovitih
grana i redala putem kuda će Pejgamber proći, kako bi ga
uboli u noge. Na osnovi ovakvih događaja spuštena je sura
Tebbet, koja žestoko opisuje Ebu Leheba i njegovu ženu kao
džehenemlije. Kada je Ummu Džemila čula da su spušteni
ovakvi ajeti o njoj i njenom mužu, otišla je kod Kabe gdje
su sjedili Resulullah, a.s., i Ebu Bekr. Uzela je veliki kamen
u ruku i krenula ka njima. Hazreti Ebu Bekr je ugledao i reče
Pejgamberu, s.a.v.s.:
- Resulallah! Ova Ummu Džemila je zla žena. Bojim se da
te ona ne ugleda. Kad bi ustao i sklonio se negdje kako te
ona ne bi povrijedila!
- Resulullah, s.a.v.s., je na to rekao da ga ona neće moći
vidjeti, i nije se ni pomakao s mjesta. I zaista je tako i bilo.
Uzvišeni Allah nije pokazao Resulullaha, a.s., Ummu Džemili
koja se približavala s kamenom. Ugledala je samo hazreti
Ebu Bekra i stala iznad njega. Upitala ga je:
- Ebu Bekre, gdje ti je prijatelj?
- Zar ti ne vidiš nikoga oko mene?
- Ne zezaj se sa mnom! Ne vidim nikoga oko tebe. Kako
čujem tvoj prijatelj me ismijava svojom poezijom. Ako je on
pjesnik, i ja čitam poeziju. A i moj muž je pjesnik. Tako mi
boga, da sam ga ugledala, gađala bih ga ovim kamenom
u usta!
- Ne, ne! Tako mi Allaha, moj prijatelj nije pjesnik, on ne
pravi stihove. Niti je tebe ismijavao u stihovima.
Kada nije našla što je tražila, Ummu Džemila se vratila.
Hazreti Ebu Bekr je upitao:
- Resulallah! Zar te ona žena zaista nije mogla vidjeti?
- Da, nije me vidjela. Allah je njene oči zatvorio da me ne
vidi.
Kadi Ijad, eš-Šifa bi ta’rifi hukuki’l-Mustafa (Damask,
2000), str. 436; Ibn Hišam, es-Sire, 1/393; Ujunu’l-Eser,
1/193.
27
Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR
Sreća
(II)
Č
itaoci! Mi smatramo bogatstvo je samo u novcu,
a šta je novac sam?! Zar ne znate priču o bolesnom vladaru kojem su posluživana najukusnija
jela pa nije mogao ništa da jede. Gledao je kroz prozor u
vrtlara koji je jeo crni hljeb s crnim maslinama, stavljajući
jednom rukom zalogaj u usta, drugom uzimao drugi, a
treći preuzimao okom. Gledajući to, i on je poželio da
ima takav apetit i postane vrtlar?
Zar niste čuli priču o čovjeku koji je tražio i molio Boga
da sve što dotakne postane zlato. Dotakao je kamen pa
je postao zlato. Skoro da je poludio od radosti i sreće
jer mu je dova uslišana, pa je došao kući sav uzbuđen
te pristupio hrani da jede. Dotakao je hranu a ona se
pretvori u zlato te on ostane gladan. Kćerka mu priđe
kako bi ga utješila te je on zagrli i ona postane zlato...
28
Sjeo je, plakao i molio Gospodara da mu kćerku povrati
i da otkloni i udalji od njega zlato.
Ili Rutsheld koji je ušao u svoju veliku riznicu blaga te
su ga vrata poklopila i umro je u moru od zlata.
Zašto tražite zlato a vi već posjedujete mnogo zlata?
Zar vid nije zlato, zdravlje ili vrijeme – zar nisu zlato?
Zašto se ne okoristimo od našeg vremena? Zašto ne
znamo vrijednost života?
Obavezao me časopis ovom temom još prije mjesec
dana, a ja i dalje odgađam, a vrijeme prolazi. Dani kao
sahati a sahati minute, ne osjećam ga i ne iskorištavam
ga kao da je veliki prazni sanduk. Kada se približi termin
i ostane samo jedan dan, onda se prihvatim i tražim
vrijeme da ga iskoristim, pa minuta postane sahat, a
sahat dan kao da je mala kutija puna dragulja i tinte.
Tada iskoristim svaki trenutak.
Tako sam većinu ove teme napisao na stanici Babu’lLuk (Egipat, bio sam nastanjen u njemu 1947), čekajući
tramvaj u gužvama ljudi. Trenutak mi je tada bio vrijedniji
od svih tih dana. Žalio sam za takvim trenutcima i izgubljenim vremenom. Da sam uvijek razmišljao o nečemu
da napišem dok sam čekao tramvaj, a čekao sam svaki
dan više od sahata, postigao bih mnogo.
Veliki učenjak Ibn Abidin konstantno je proučavao,
čak kada bi abdest uzimao ili sjeo da jede naredio bi
nekome da mu čita nešto od nauke, pa je tako napisao
veliko djelo Hašiju.
Serahsi je diktirao svoje djelo Mebsut, najcjenjenije
djelo iz fikha na dunjaluku, a bio je zatvoren u bunaru.
Čudim se onome ko se žali da nema vremena, a zar
vrijeme ne oduzimaju nemar i nered?! Pogledajte koliko
student uči noć uoči ispita. Uvidjet ćete da kada bi toliko
učio, ne kažem svake noći već svake sedmice jedanput,
postao bi učenjak svijeta.
Pogledajte one koji su napisali stotinama knjiga kao
što je Ibnu’l-Dzevzi, Taberi, Sujuti, Džahiz ili uzmite jednu
knjigu kao što je Lisanu’l-Areb i pogledajte da li može
iko od vas da se strpi i pročita takvu knjigu a onda je
jedanput prepiše svojim rukopisom, a kamoli da napiše
sličnu knjigu od sebe?
Sreća je u nama
Ljudska pamet – zar nije bogatstvo? Zar nema cijenu? Zašto smo nesretni ludilom a ne radujemo se
razumom? Zašto ne damo razumu da radi, jer, da radi,
donio bi nam čuda? Ne spominjem filozofe i izumitelje,
ali ću vas podsjetiti na nešto što je blizu vama i lahko,
a to je pamćenje. Čuli ste za priču Buharija kada su ga
provjerili i ispitali sa stotinu hadisa čiji su tekst i lanac
prenosilaca pomiješali pa je sve hadise vratio na njihovo mjesto. Također ste čuli i za Mearrija koji je slušao
dva Armenca kako se svađaju i prepiru na svom jeziku
pa, kada su ga uzeli za svjedoka, on im je sve što su
pričali ponovio, a nije razumio. Ili za Asmeija i Hammad
Ravijeta koji su napamet znali mnoge predaje i poeziju,
ili za Ahmeda i Ibn Meina koji su prenosili mnoge hadise
i predaje. I stotine sličnih ovima... Pa čudite se, a da u
sebi razmislite, vidjeli biste da ste i vi u stanju isto to
učiniti, ali vi to ne činite.
Pogledajte koliko svako od vas zapamti imena ljudi,
imena gradova, časopisa i novina, šala i pjesama, imena
hrane i pića, koliko priča prenosi iz tradicije i istorije,
koliko nas svaki dan zauzimaju glasine i ono što se vidi
i pročita. Da na mjesto toga stavimo čistu nauku, bili
bismo poput onih koje sam spominjao.
Poznavao sam konobara iz Šama koji je imao dvadeset godina. Zvao se Hilmi, a radio je u kafani „Faruk“.
Obilazio je mušterije, a bilo ih je stotinama, pitajući ih šta
žele: kahvu, čaj, sok ili limunadu; kahvu gorku ili slatku,
čaj crveni ili zeleni, sok koje vrste. Nakon toga bi stao
na sred kafane, ponavljajući naglas narudžbe u jednom
glasu, a nakon toga bi svakome donio ono što je tražio,
ne oduzimajući nikome ništa!
Zaista zdravlje, vrijeme i razum, sve je to bogatstvo
i sve je to razlog za sreću za onoga ko želi sretan biti.
Temelj i osnova svih stvari jeste iman. Iman hrani
gladnog, grije ozeblog, bogati siromašnog, tješi tužnog, jača slabog, škrtog čini darežljivim, od čovjekovog
zvjerstva pravi druželjubivost a od njegovog neuspjeha
i razočarenja pravi uspjeh i sreću...
Kada pogledaš u one koji su nižeg položaja od tebe,
koliko god tvoj položaj bio mali i situacija slaba, ti si bolji
od hiljade onih koji su iznad tebe razumom i naukom,
porijeklom i familijom i bolji si životom od Abdu’l-Melik
ibn Mervana i Harun er-Rešida, a bili su vladari na Zemlji.
Abdu’l-Melik je imao istruhnut i izbušen kutnjak koji ga je
toliko bolio da nije mogao od njega noću spavati i nije
našao doktora koji bi mu zub obradio, zaštitio i popravio
zlatom. A ti, tebe i ne zaboli zub a da ti već doktor nije u
službi. Er-Rešid je bdio pod svijećama i jahao je životinje,
a ti bdiješ pod svjetlom i voziš automobil. Njih dvojica
od Damaska do Mekke putovali su do mjesec dana, a
ti putuješ za nekoliko dana ili nekoliko sati.
Čitaoci! Vi ste sretni, samo vi to ne znate. Sretni
ako spoznate veličinu blagodati koju uživate, sretni
ako dušu svoju spoznate i iskoristite od njene snage,
sretni ako začepite uši svoje od glasa pijetla i ne tražite nemoguće pa pokušate začepiti usta pijetla, sretni ako tražite sreću u sebi a ne oko sebe. Sretni ste
ako su vaše misli stalno s Allahom, dž.š., i zahvaljujete na svakoj blagodati a saburite na svakoj nedaći,
pa uspijete u obje situacije i spasite se na oba svijeta.
Neka je Božiji mir i rahmet na vas.
S arapskog preveo: Elvedin Muminović
29
Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
Stupanj ljubavi
(Ovo pismo je napisano hadži Muhammedu Lahoriju, a govori o stupnju ljubavi
prema Allahu na kojem su robu jednaki dobivanje blagodati i podnošenje teškoća)
Neka i nas i vas Uzvišeni Allah sačuva od iskrivljenog pogleda, hurmetom prvaka čovječanstva, alejhi
ve ala alihi’s-salavatu ve’t-teslimat.
Znaj da je cilj duhovnog putovanja (sejri suluka) očišćenje nefsa (ega) koji naređuje zlo od robovanja
lažnim božanstvima koja izviru iz nefsanskih prohtjeva i prestanak okretanja na bilo koju stranu osim
prema uzvišenom Bogu, istinskom i jedinom.
Nad Allahom se neće pretpostavljati apsolutno nikakvi ciljevi, bili oni vjerski ili svjetski. Vjerski ciljevi,
iako su od dobrih djela (hasenat), oni su ono čime se zanimaju dobri ljudi (ebrar), dok Bogu bliski (mukarrebun) i njih vide lošim, s obzirom na to da oni pored Allaha jedinog ne vide drugog cilja.
Postizanje ovakvog carstva vezano je za fenaluk i postizanje ljubavi Allahovog Bića (el-Mehabbe ezZatijje), istinske ljubavi prema Allahu. Na tom stupnju robu je podjednako – da li dobivao blagodati ili
podnosio teškoće. Slast od stavljanja na kušnju jednaka je slasti darivanja.
Ako žele džennet, oni ga žele stoga što je on mjesto zadovoljstva Uzvišenog i što je On zadovoljan time
da se džennet od Njega traži. Ako traže utočište od vatre, oni to čine jer je vatra mjesto srdžbe Uzvišenog.
Njihov cilj, džennet, nije radi naslađivanja nefsanskim potrebama, niti je radi bježanja od vatre zbog
straha bola i ezijeta. Sve što dolazi od Voljenog, pa sve je to kod ovih velikana voljeno, ono čemu se
žudi i što se traži.
Ovdje je olakšana suština iskrenosti (ihlas). Potpuni spas od robovanja lažnim božanstvima i uspostavljanje riječi jednoće (tevhid) je u ovom vaktu, na ovom stupnju.
Ako se ne postigne ljubav Bića (Mehabbe-i Zatijje), iskrena ljubav prema Allahovom Biću, onda nužno
postoje propusti.
Potpuni fenaluk se ne može postići bez ove ljubavi koja spaljuje sve lažne ortakluke.
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 35. pismo)
30
Šerijat je izvor sreće
(Ovo pismo je napisano hadži Muhammedu Lahoriju, a govori o tome da je
šerijat garant svake sreće, vjerske i dunjalučke, a da su tarikat i hakikat u službi šerijata)
Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učini od onih koji su ukrašeni suštinom šerijata Muhammed-Mustafinog, neka
je na njega salat, selam i tehijjet. I neka se Allah smiluje robu koji na ovu dovu kaže: Amin.
Znaj da šerijat ima tri dijela: znanje (ilm), praksu (amel) i iskrenost (ihlas). Sve dok se ne ispune sva tri ova
dijela, neće se ispuniti šerijat. A, kada se ispuni šerijat, time se ispunjava zadovoljstvo Uzvišenog Hakka, što je
iznad svih dunjalučkih i ahiretskih sreća. „A zadovoljstvo Allahovo veće je od svega (...)“ (et-Tevbe, 72)
Šerijat je jamac za svaku sreću, dunjalučku i ahiretsku. I nije ostalo ništa od potreba, a da je izvan šerijata.
Tarikat i hakikat, kojima se odlikuju sufije, su samo hizmećari. U službi su šerijata radi potpunog zadobijanja
njegovog trećeg dijela, tj. ihlasa.
Cilj tarikata i hakikata je postizanje potpunosti šerijata, a ne nešto van šerijata. Stanja (hal), vedždovi, znanja
i spoznaje koje se pojavljuju sufijama na njihovom putovanju nisu ciljevi, nego su to mašte i iluzije na kojima se
odgajaju tarikatska djeca, pa se to treba prevazići, kako bi se postigao stupanj Allahovog zadovoljstva (rida),
zadnji stupanj duhovnog putovanja.
Cilj prelaska tarikatskih i hakikatskih postaja nije ništa drugo osim postizanje ihlasa koji je uvjet za postizanje
stupnja Alahovog zadovoljstva. Carstvo ihlasa i stupanj ridaa postiže jedan od hiljâda putnika, nakon prelaska
preko sve tri vrste tedžellijata (manifestacija Allahovih djelovanja, Allahovih Imena i Svojstava i Allahovog Bića) i
prelaska preko osvjedočenja (mušaheda) arifa.
Oni koji su nepotpuni, oni ubrajaju halove i vedždove u ciljeve. Misle da su mušahede (duhovna osvjedočenja)
i tedželijjati (manifestacije) ono što treba tražiti i postići. Takvi, bez sumnje, moraju ostati u zatvoru mašte i iluzije.
Ovim zatvorom oni bivaju lišeni potpunosti (kemalat) šerijata. „Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju
da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko
Mu se iskreno obrati.“ (eš-Šura, 13)
Da, postizanje ihlasa i dolazak na stupanj zadovoljstva vezan je za prelazak preko ovih stanja i vedždova i
vezan je za realizaciju ovih znanja i spoznaja. Tako da su ove spomenute stvari pripreme za postizanje onoga što
se traži (matlub) i uvodi za ostvarenje cilja (maksud).
Suština naprijed rečenog objelodanila se ovom duhovnom ovisniku (fekir) nakon predanog zanimanja tarikatom
punih deset godina, bereketom Allahovog Miljenika, alejhi ve alihi’s-salatu ve’s-selam. Pokazao se svjedok šerijata
još i ranije, mada nikad nisam bio vezan za halove i vedždove, i u mom pogledu nije bilo ništa osim postizanja
suštine šerijata, međutim suština stvari se pokazala nakon punih deset godina na potpuno jasan način. I neka je
Allahu hvala na tome, hamden kesiren, tajjiben, mubareken fihi.
Vijest o smrti šejha Džemala je ražalostila sve muslimane. Molim te da njegovoj djeci izraziš moje saučešće i
da u ime ovog siromaha proučiš Fatihu.
Ve’s-Selam!
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 36. pismo)
31
GOVOR STANJA
Hadis
Poslanik, a.s., je rekao:
„Budi učenjak (alim), ili onaj ko traži znanje, ili onaj ko sluša (učenjake), ili onaj ko voli (učenjake), a nemoj biti peto pa da propadneš.“
Vrijednost učenjaka
Kesir ibn Kajs je ispričao: „Prišao sam Ebu’d-Derdau dok je sjedio u
džamiji u Damasku i rekao: ‘O Ebu’d-Derda, došao sam iz Medine
tražeći jedan hadis za koji sam čuo da ga ti prenosiš od Resulullaha.’
Pa je rekao: ‘Nisi došao ni zbog kakve potrebe niti zbog trgovine, nego
samo zbog ovog hadisa?’ ‘Da’, odgovorih mu. Reče: ‘Pa ja sam čuo
Resulullaha, a.s., kada je rekao – Ko slijedi put na kojem traži znanje,
Allah mu učini da slijedi put od puteva dženneta. Meleki postavljaju
svoja krila tragaocu znanja, iz zadovoljstva prema onome što on radi.
Vrijednost učenjaka (alima) nad pobožnjakom (abidom) je poput vrijednosti punog mjeseca nad ostalim zvijezdama. Za učenjaka traže
oprost oni što su na nebesima i oni što su na zemlji, čak i ribe u vodi.
Učenjaci su nasljednici vjerovjesnikâ. A vjerovjesnici nisu u nasljedstvo
ostavljali ni dinare ni dirheme, nego su ostavljali znanje, pa ko ga uzme
uzeo je veliko dobro.’“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1696)
Djelo i
rasprava
Maruf el-Kerhi je rekao: „Kada
Allah želi robu dobro, otvori
mu kapiju rada i djelovanja a
zatvori kapiju raspravljanja.
A kada želi robu zlo, zatvori
mu kapiju rada i djelovanja
a otvori mu kapiju raspravljanja.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1832)
Slabo pamćenje Daj nam dobro
Ali ibn Hašrem je spjevao: „Požalih se Vekiu na sla- Hišam ibn Hassan prenosi da je el-Muhsin, r.a.,
bo pamćenje, pa mi reče: ‘Potpomozi svoje pamće- dovu: Rabbena atina fi'd-dunja haseneten ve fi'l-ahinje ostavljajući grijehe.’“
reti haseneten – „Naš Gospodru, daj nam na dunjaluku dobro i na ahiretu dobro“, ovako protumačio:
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1734)
„Daj nam na dunjaluku znanje i ibadet (iskreno robovanje Allahu), a na ahiretu džennet.“
Kako da budeš
od učenjaka?
Muhammed ibn Nadr el-Harisi je rekao: „Kako
da budeš od učenjaka a tvoje odredište je ahiret
dok ti radiš na skupljanju dunjaluka?!
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1835)
32
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1887)
Dva znanja
El-Fudajl ibn Ijad je rekao: „Dva su znanja: znanje na
jeziku i znanje na srcu. Što se tiče znanja srca, pa to
je korisno znanje, a što se tiče znanja jezika, pa to je
Allahov dokaz protiv Njegovih stvorenja.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1825)
Koristan
govor
Hamdun el-Kassar je bio upitan: „Zašto je govor
prvih generacija (selefa) korisniji od našeg?“, pa
je odgovorio: „Zato što su oni govorili da bi se
islam uzdigao, da bi se duše spasile i da bi Milostivi bio zadovoljan. A mi govorimo da bi nefsove
uzdigli, da bi dunjaluk postigli i da bi nas ljudi
hvalili.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1842)
Ko škrtari
svojim znanjem
Ovo je učenjak
Hišam ibn Hassan je ispričao: „Neki čovjek je prošao pored Hasana el-Basrija pa reče: 'Ovo je učenjak!' Na to će Hasan: 'Znate li vi ko je učenjak?!
Učenjak je onaj koji doro poznaje svoju vjeru, koji je
suzdržljiv prema dunjaluku i koji je stalno u ibadetu
svome Gospodaru.'“
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1834)
Tri vrste
učenjaka
Amr ibn Kajs el-Melai prenosi da je Iblis rekao: „Kod
koga se nađe jedna od tri stvari, kod njega nađem
svoju potrebu. Kod onoga koji škrtari svojim znanjem, kod onoga koji zaboravi svoje grijehe i kod
onoga koji je zadivljen vlastitim mišljenjem.“
Sufjan ibn Ujejne prenosi od nekih fakiha da su govorili: „Tri su vrste učenjaka: onaj koji poznaje Allaha,
onaj koji poznaje Allahovu vjeru i onaj koji poznaje i
Allaha i Allahovu vjeru. Onaj koji poznaje Allaha, on
se boji Allaha ali ne poznaje sunnet. Onaj koji poznaje Allahovu vjeru, on poznaje sunnet ali se ne boji
Allaha. A onaj ko poznaje i Allaha i Allahovu vjeru, pa
on zna sunnet i boji se Allaha. Takav se u nebeskom
carstvu naziva velikanom.“
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1926)
(el-Bejheki, Šuabu'l-Iman, 1919)
Tri su znaka
Zu’n-Nun el-Misri je rekao: „Tri su znaka dobra kod bogobojaznog učenjaka: presjecanje nade u srcu
prema onome što ljudi posjeduju, približavanje siromašnom i blagost u njegovom poučavanju i davanju
mu odgovora i udaljavanje od vlastodržaca. Tri su znaka dobra kod onoga što stječe nauku: poštivanje
učenjaka pokazujući poniznost prema njima, ne primjećivanje tuđih mahana gledajući u svoje mahane i trošenje imetka tragajući za znanjem pri tom mu davajući prednost nad dunjalučkim dobrima. Tri
su znaka razumjevanja: shvatanje suštine govora, davanje kratkih i preciznih odgovora i sposobnost
uvjeravanja sabesjednika bez ponavljanja dokaza. Tri su znaka edeba – odgoja: šutnja dok govornik
ne prestane s izlaganjem, davanje odgovora kad se odgovor od njega očekuje i davanje sabesjedniku
njegov udio koji mu pripada od prisnosti sve dok ne ustane sa sijela.“
(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 1929)
33
Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI
Selam je
džennetski
pozdrav
B
lagodat govora data je isključivo čovjeku, čime ga je
Uzvišeni odlikovao nad ostalim bićima. Lijepa riječ je sadaka, a
jedna od najljepših riječi koju čovjek
može izgovoriti svome prijatelju jeste
da ga pozdravi selamom.
Svaka zajednica na svijetu ima
svoju formu pozdrava, dok ummet
Muhammeda, a.s., prakticira selam
koji je utemeljen na Kur’anu i sunnetu. Allahov Poslanik, a.s., je nazivanje selama stavio u ravan vjerovanja,
čime mu je dao poseban značaj. On
je vjerovanje uvjetovao međusobnom ljubavlju koja se postiže upravo
nazivanjem i širenjem selama.
U historiji Bošnjaka selam je imao
svoje uspone i padove, ali je uvijek
opstajao. U nedavnoj našoj prošlosti selam je bio pozdrav kojeg su
se neki stidili, dok su ga drugi krišom praktikovali. U sjećanje mi se
urezao onaj dan kad sam s babom
pošla u čaršiju i putem sreli jednog
komšiju iz sokaka u kojem smo kao
muhadžiri živjeli. Naravno, babo mu
je prvi nazvao selam, a naš komšija
34
je ljutito i osorno na takav pozdrav
odgovorio: „Ma dosta mi je više i
tog selama!“ Ni do dan-danas nisam mogla da shvatim zašto bi nekome zasmetao tako lijep pozdrav,
pozdrav koji donosi mir i blagostanje
na pozdravljenu osobu, ali sam naučila da postoje muslimani koji se
stide svog identiteta. Neki Bošnjaci
su selam zamjenili s merhaba, smatrajući da taj pozdrav znači zdravo.
Međutim, merhaba je koristio i Božiji Poslanik, a.s., i to odmah nakon
selama, u značenju – dobro došao.
‘alejkum!’, a oni su mu odgovorili:
‘Es-Selamu ‘alejke ve rahmetullah!’“
Selam je bio prvi pozdrav izgovoren na ovom svijetu. To najbolje ilustruju Buhari i Muslim u svojim vjerodostojnim zbirkama hadisa. Naime,
Ebu Hurejre, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., da je rekao: „Kada je
uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s.,
naredio mu je: ‘Idi i onoj grupi nazovi
selam!’ – a to je bila grupa meleka
koja je sjedila – pa slušaj šta će ti
odgovoriti, jer će to biti tvoj pozdrav
i pozdrav tvog potomstva! Adem,
a.s., je otišao i rekao im: ‘Es-Selamu
Nazivanje selama u množini „Mir
vama!“ je iz tog razloga što čovjek
nije nikada sam, pa se tom prilikom
pozdravljaju i meleci koji su u društvu poselamljenog čovjeka. Kada
nam neko nazove selam, lijepo je
da mu još ljepšim pozdravom odgovorimo, jer svaka dodana riječ
u islamskom pozdravu ima svoju
odgovarajuću vrijednost. O tome je
govorio i Poslanik, a.s., a hadis prenosi Imran ibn Husajn, r.a. U njemu
se kaže da je jedan čovjek došao
Pored toga, kada neko nazove
selam, on također istovremeno čini
i zikr, jer je u tom pozdravu sadržano
jedno od devedeset i devet Božijih
lijepih imena. Također, selam predstavlja svojevrsnu dovu kojom molimo Boga Dragog da nas obaspe
svojim spasom, milošću i berićetom.
Za nazivanje selama postoji više
verzija. Može se nazvati s određenim
članom es-Selamu alejkum, a može
i Selamun alejkum.
nas Bošnjaka uveliko prakticira, međutim i prilikom odlaska iz te kuće
trebamo poselamiti one ukućane
koji ostaju. Nažalost, taj sunnet kod
nas je zapostavljen i ponekad izaziva čuđenje kod ljudi kad neko nazove selam prilikom izlaska iz kuće. U
praksi je više na odlasku reći: „Allah
emanet.“ Osim toga i kada ulazimo
u svoju kuću, pa bilo u njoj nekoga
ili ne, trebamo nazvati selam, da
bismo poselamili dobre Allahove
Robove.
Selam i bombone
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ
Vjerovjesniku, a.s., i nazvao mu selam riječima: „Es-Selamu alejkum.“
Vjerovjesnik, a.s., mu je odgovorio:
„Deset (tj. dobrih djela).“ Došao je
drugi čovjek i rekao: „Es-Selamu
alejkum ve rahmetullahi“, na što je
Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Dvadeset.“ Zatim je došao i treći čovjek
i rekao: „Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu“, na što je
Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Trideset.“
Nazvati selam je sunnet, a odgovoriti na njega je vadžib. Međutim,
onaj ko prvi nazove selam ima veću
nagradu, upravo zbog afirmiranja i
podsticanja na njega. Međutim, iz
mnogobrojnih hadisa Poslanika,
a.s., vidimo da postoje pravila ko će
kome nazvati selam. Tako će selam
mlađi nazvati starijem, manja grupa
većoj, pojedinac grupi, onaj koji ide
ili vozi onome koji sjedi ili ide pješice.
Ali, ako se sretnemo s osobom naše
životne dobi, onda će nagradu dobiti
onaj koji prije nazove selam.
Prilikom ulaska u nečiju kuću red
je, prije svakog drugog razgovora,
poselamiti ukućane. Taj adet se kod
Dobar musliman navikavat će i
svoju djecu da drugima nazivaju selam, tako što će ih stalno podsticati
da to čine davajući im lični primjer.
U mom djetinstvu postojao je jedan
stari, sada rahmetli efendija koji bi
nam uvijek davao bombone kada
bismo ga, mi djeca, poselamili. Uvijek bi nam odgovarao još ljepše:
„Alejkumu selam ve rahmetullahi ve
berekatuhu“ i, vadivši iz džepa svog
sakoa slatkiše, govorio: „Evo vam
nagrada, kad ste tako pametni.“ A
nama bi one bombone bile još slađe, jer smo uz njih dobili i pohvalu,
te tako dobijali novi podsticaj da
selamimo ljude, a naročito starog
efendiju.
U našoj tradicije adet je da preko
neke osobe često selamimo druge
osobe koje su odsutne. Pa kada
nam neko da u emanet da poselamimo neku osobu, onda smo mi dužni
ili obavezni da joj taj selam i dostavimo. Pozdravljena osoba će kada
primi selam, odgovoriti na njega,
jer je tako činio i Vjerovjesnik, a.s.
Kada mu je jedan čovjek prenio selam svoga oca, on mu je odgovorio:
„Ve alejke ve ala ebikes-selamu!“ (I
neka je na tebe i na tvog oca selam!)
Ukoliko nas neko pozdravi selamom a mi smo zauzeti, naprimjer
učenjem Kur’ana, na selam ćemo
odgovoriti išaretom ruke ili glave.
Međutim, ukoliko ne postoji nikakava zapreka, dužni smo na selam
odgovoriti riječima.
Rukovanje prilikom selama bila je
također praksa ashaba, ali se odnosi isključivo na osobe istog spola.
Specifičnost islamskog pozdrava
jeste upravo u tome što je dat na
arapskom jeziku, na jeziku Kur’ana,
pa se njime legitimiraju i povezuju
svi muslimani svijeta, bez obzira na
naciju i jezik.
Prve generacije muslimana ogroman su značaj pridavale tom pozdravu, upravo znajući za njegovu
vrijednost, pa kada ne bi imali nekih
naročitih obaveza kod kuće, odlazili
bi u čaršiju kako bi jedni drugima
nazivali selam.
Tufejl ibn Ubejj ibn Ka’b pripovjeda da je imao običaj doći kod Abdullaha ibn Omera da zajedno s njim
ide u čaršiju, pa veli: „Kada bismo
otišli u čaršiju, Abdullah ne bi prošao
ni pored prodavača otpada, ni pored dućandžije, niti pored bijednika
ili bilo kog drugog a da mu selam ne
bi nazvao.“ Tufejl veli: „Tako sam jednog dana došao kod Abdullaha ibn
Omera, pa je zatražio da ga pratim
u čaršiju, a ja mu rekoh: „Šta ćeš u
čaršiji kad se ne baviš trgovinom, niti
se raspituješ o robi, niti se cjenkaš,
niti učestvuješ u čaršijskim sijelima?
Hajde da mi sjedimo ovdje i razgovaramo!?“ On mi na to odgovori:
„Vlasniče stomaka – a Tufejl je bio
trbušast – mi idemo u čaršiju radi
selama, da selam nazovemo onome
koga sretnemo.“
35
Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Svi u bitku
nad bitkama
R
ano je proljeće u Istanbulu te
sudbonosne 1453. godine.
Bilo je neuobičajeno hladno
proljeće, zrak je bio vlažan, a debeli oblaci magle valjali su se nad
Bosforom. Najedanput, zemljotres
je zaljuljao tlo, a počeo je padati i snijeg, iako nije bilo vrijeme za
njega. Unutar Istanbula vladalo je
mučno raspoloženje zbog ovih loših predznaka. Sujevjerni Bizantijci
su osmatrali vodu i tako otkrili neke,
njima razumljive, znakove da će ova
godina biti vrlo loša za njih. Neki su
čak očekivali smak svijeta.
Istanbul je oduvijek u svojoj osnovi bio grubi trougao, kao rog nosoroga, neznatno savinut na istočnom
uglu, s dvije strane obgrljen morem.
Sa sjeverne strane je zaštićen morskim rukavcem Zlatni Rog, a s juga
je Mramorno more koje završava
moreuzom Dardanele, odakle počinje Egejsko more. S treće, zapadne
strane, protežu se moćni neprekinuti
Teodosijevi bedemi koji štite grad s
kopna. Tako je grad prirodno zaštićen s dvije strane, a s treće strane
su to učinili ljudi.
Odmah pored grada bila je Galata (Pera), đenovljanska četvrt nastanjena italijanskim trgovcima. Bila
je smještena s druge strane Zlatnog
Roga na obali Bosfora, koji je, poput
kakve velike rijeke, dijelio dva kontinenta. Bio je to sami kraj Evrope.
36
Tamo, preko Bosfora, počinjala je
Azija.
Pogledavši zapadno, u Evropu, s
visoke osmatračnice se moglo vidjeti kako se teren blago podiže prema
osmanlijskoj prijestolnici Jedrenu
koji je udaljen oko 280 kilometara
od Istanbula prema zapadu. Da su
Bizantijci mogli poletjeti, tog ranog
proljeća su mogli vidjeti jednu grubu, mjestimično ispresijecanu, prugu što se krivudavo prostire između
dva grada.
Pruga je zapravo bila kolona ljudi
koji marširaju. Na njihovim glavama
su bile bijele kape i crveni turbani.
Bili su naoružani sabljama, noževima, kopljima, lukovima, sjekirama,
džilitima, kremenjačama.
Iza njih su kasali konji, mule i kamile, vukući teretna kola natovarena
ratnim potrepštinama. Uz njih su jahali mineri, kuhari, oružari, šejhovi
i kadije.
Mnogo volova i ljudi vuklo je velika zaprežna kola natovarena teškim
naoružanjem. Životinje i ljudi su ulagali ogromne napore tegleći teška
kola po razblaćenom putu. Cijela
osmanlijska armija bila je u pokretu.
Flota brodovlja se sporo i mučno
vukla prema Dardanelima, jedva savlađujući suprotni vjetar. Crnim morem su klizili osmanlijski jedrenjaci,
prevozeći drvenu građu, žitarice i
topovsku đulad. Iz Anadolije se slivala rijeka vojnika, čobana, šejhova,
pobožnjaka, lutalica i besposličara.
Ulogorili su se na platou nadomak
Bosfora. Svi su se odazvali pozivu
na oružje.
Svi ovi ljudi su izvodili koordiniranu akciju čiji cilj je bio Istanbul, glavni grad starog i sada već teritorijalno
vrlo oskudnog Bizantijskog carstva.
Sultan Fatih je bio potpuno odlučan u svojoj namjeri: „Ova ispaštanja su Allaha radi. Mač islama je u
našim rukama. Da se nismo opredijelili za trpljenje ovih jada, ne bismo
bili dostojni da se nazivamo gazijama. Postidjeli bismo se stajući pred
Allahom na danu sudnjem.“
Osim toga, Istanbul je potpuno okružen teritorijom pod vlašću
Osmanlija, a unutar njegovih zidina
živi osmanlijski princ Orhan, kojim
Konstantin prijeti sultan Fatihu i svim
Osmanlijama.
To se više ne može tolerisati.
Osmanlije
i kršćani
Nadolazeći, Osmanlije su imali
različite predodžbe o gradu. Istanbul, njihov cilj, nazivan je Crvenom
Jabukom – simbolom svjetske moći.
Njegovo zauzeće je obećano davno,
još za vrijeme Poslanika, a.s. Mnogi
vojnici su u svojoj mašti zamišljali
neku pravu i stvarnu jabuku koja je
smještena na određenom mjestu
u gradu. Ispred crkve Svete Sofije
bio je stub na kome je stajao oko
30 metara visok brončani kip imperatora Justinijana. Predstavljao je
moć Bizantije i kršćanski bedem nasuprot istočnjaka. Prema zapisima
Prokopiusa, pisca iz VI stoljeća, kip
je bio zadivljujući. Imperator Justinijan je jahao veličanstvenog konja
koji je bio okrenut prema istoku. Bio
je odjeven kao Ahil, s izuzetnim prsnim oklopom. Na glavi je bio šljem
blistavog sjaja nalik na raskošnu
perjanicu. Kip je gledao prema izlazećem suncu, kao da jaše prema
Perziji. U njegovoj lijevoj ruci bio je
globus, čime je skulptor naznačavao
da su sve zemlje i sva mora potčinjeni Justinijanu. Nije imao ni sablju
ni koplje niti bilo kakvo oružje osim
globusa, povrh koga je bio krst preko kojeg on postiže svoje kraljevstvo
i nadmoć. Globus u ruci Justinijana
za prostodušne anadolske seljake je
bio ta crvena jabuka. On je označavao svu slavu i moć starog kršćanskog carstva.
Strah od opsade bio je duboko
usađen u srca Bizantijaca. Opsada
je bila bauk koji se stoljećima provlačio kroz knjige iz njihovih biblioteka,
usmena predanja i mermerne moza-
ike u crkvama. Do sada je grad bio
opsjedan više od dvadeset puta, a
samo jednom je bio zauzet i to ne
od Arapa ili Bugara, nego od kršćanskih vitezova.
Da bismo bolje razumjeli svo tadašnje nepovjerenje i nerazumijevanje između katolika i pravoslavaca,
vratimo se 200 godina unazad i
osmotrimo jedan katastrofalan potez krstaša sa zapada koji će biti
uzrokom teške mržnje pravoslavaca prema katolicima. Nominalno,
svrha krstaških pohoda bila je zaustavljanje napredovanja Turaka. Bizantijski imperator Aleksej I Komnen
poslao je pismo Papi Urbanu II sa
37
zahtjevom da mu pomogne u borbi
protiv Turaka. Papa je Turke nazivao
„prokletom rasom koja je potpuno
bezbožnička“. Sazvao je koncil u
Klermontu 1095. godine i pozvao na
„istrebljenje te divlje rase iz kršćanskih zemalja“. Njegov proglas će
naići na takav odziv da će narednih
350 godina, u različitim intervalima,
prema istoku kretati nebrojene mase
zapadnih kršćana. Uprkos podršci
svoje zapadne braće, Bizantijci će
trpjeti strašne muke zbog krstaških
ratova. Od 1096. godine pa nadalje
zapljuskivat će ih uzastopni valovi
vitezova-pljačkaša koji će od svoje
pravoslavne braće očekivati pomoć
i podršku u napredovanju ka Jerusalemu. Ovi kontakti će pokazati svo
uzajamno nerazumijevanje i nepovjerenje. Obje strane su imale priliku sagledati svu različitost njihovih
običaja i vjere koja je bila nominalno
ista, ali tako različita. Grci su svoju teško oklopljenu zapadnu braću
posmatrali kao neotesane prostake
i avanturiste. Ubrzo su shvatili da su
to obični pljačkaši pod providnom
maskom pobožnjaka zabrinutih
za sudbinu kršćanstva. Bizantijski
hroničari ih opisuju kao „okrutne i
divlje mrzitelje Imperije“. Krajem XII
stoljeća, solunski mitropolit Evstatije
je izjavio: „Latini misle da ovaj svijet nije dovoljno velik za njih i nas.“
Ova izjava možda najbolje objašnjava stav pravoslavaca prema katolicima. Bizantijski narod je zapravo
više volio muslimane kao susjede,
pa čak i vladare, nego zapadne kršćane. Tako je među Grcima nastala
poslovica: „Franak (zapadnjak) neka
ti je prijatelj, ali susjed nipošto.“
„Graeca fides nulla fides“ (grčka
vjera – nikakava vjera), riječi su rimskog komediografa Plauta s prelaza
38
iz III u II stoljeće prije nove ere. Riječ
„vjera“ ovdje se ne odnosi na religiju, nego na zadatu riječ. Ovaj iskaz
se zadržao sve do današnjih dana.
Zapadnjaci su za njim stoljećima posezali kad su htjeli potkrijepiti stav o
tome da se Grcima nipošto ne može
vjerovati. Osim što su ih nazivali kršiteljima zadate riječi, krstaši su Bizantijce smatrali izopačenim hereticima sa suviše orijentalnog u sebi.
S užasom su govorili o tome kako
u Istanbulu, kojeg štiti Sveta Marija,
postoji jedna džamija. Krstaški hroničari su zapisali: „Istanbul je arogantan u svom bogatstvu, izdajnički
u svojim običajima, a njegova vjera
je iskvarena.“ Jedino nisu poricali činjenicu o istanbulskom bogatstvu,
ali ni želju da postane njihovo.
Vojni, politički i ekonomski pritisci sa zapada će dugo opterećivati
Bizantiju, a krajem XII stoljeća kriza
će kulminirati. U neposrednom susjedstvu grada, s druge strane zaljeva Zlatni Rog, postojala je snažna
zajednica italijanskih trgovaca. Mlečani i Ðenovljani su imali posebne
trgovačke privilegije. Nisu bili nimalo omiljeni među stanovnicima Istanbula. Zahvaljujući privilegijama koje
su uživali, bili su izuzetno bogati. Val
ksenofobije zahvatio je Grke, pa su
1171. godine napali italijansku četvrt Galatu (Peru) i uništili je. Zatim
je 1183. godine uništena cijela italijanska kolonija.
U takvim okolnostima međusobne netrpeljivosti, krstaši će 1204.
godine divljački opustošiti Istanbul.
Katastrofa će biti takvih razmjera da
je Grci ni do danas neće oprostiti katoličkom zapadu. Krstaši su se ukrcali u mletačke brodove i krenuli na
islamski Egipat, ali su naglo skrenuli
ka Istanbulu i iznenada ga zauze-
li. Mozak operacije bio je slijepi, ali
izuzetno lukavi osamdesetgodišnji
mletački dužd Enriko Dandolo. Nagovorio je krstaše da, umjesto Egipta, zauzmu Istanbul zbog napada
njegovog stanovništva na italijansku koloniju u Galati. Krstaška flota
je uplovila kroz Dardanele, napala
istanbulske zidine s morske strane i
zauzela grad, a bizantijski imperator
Aleksej je pobjegao.
Krstaši su nemilosrdno i divljački opustošili grad. Stanovništvo je
okrutno masakrirano, kuće i zgrade
su spaljene, crkve su obeščašćene.
Bizantijski hroničari bilježe da je crkva Svete Sofije jedno vrijeme korištena kao štala za konje i mule. Svo
zlato i srebro iz crkve je opljačkano,
a njeni podni mozaici su bili prekriveni krvlju i izmetom. Cijeli grad je postao samo blijeda sjena onoga što
je nekada bio. Narednih šezdeset
godina Istanbul će biti sjedište Latinskog carstva. Bizantijci su ponovo
uspostavili Carstvo u izgnanstvu sa
sjedištem u Nikeji (Iznik, današnja
Turska), a kada su se 1261. godine
vratili u Istanbul, zatekli su grad u
ruševinama.
Sudar razuma
i zadrtosti
Stanovnici Istanbula su se nadali da će preživjeti i ovu najnoviju opsadu koju je poduzeo sultan
Mehmed II. Ona je započela 6.
aprila 1463. godine. Moderni nacionalizmi ovu opsadu predstavljaju
kao sukob između Turaka i Grka. Ali
to je uprošćavanje stvari koje je daleko od istine. Turk je za Osmanlije
naziv za određeni narod. Ovaj izraz
se toleriše samo kad su u pitanju
stanovnici današnje države Turkiye
– Turska, koja je nastala 1923. godine. Osmanlijsko carstvo je 1453.
godine bilo multikulturna država sačinjena od raznih naroda. Osmanlije
nisu pridavali skoro nikakav značaj
nacionalnosti. Njihove elitne trupe
uglavnom su sačinjavali Slaveni, njihovi generali su često bili porijeklom
Grci, a admirali su mogli biti Bugari.
Konačno, prema složenim pravilima
srednjevjekovnog vazalstva, hiljade
kršćanskih vojnika, prvenstveno
Srba, pridružilo se Osmanlijama u
pohodu na Istanbul. Tadašnji bizantijski imperator bio je napola Srbin,
a četrvrtina njegove krvi je bila italijanska. Mnogi branioci Istanbula
bili su iz zapadne Evrope: Mlečani,
Ðenovljani, Katalonci, Kretanci. Sve
njih su Bizantijci nazivali „Francima“.
Muslimani su svoje protivnike nazivali „podlim nevjernicima“, „bijednim
nevjernicima“, „neprijateljima vjere“.
Bizantijci su Osmanlije nazivali: „paganima“, „nevjerničkim Turcima“ itd.
Iako zapadni orijentalisti neprestano provlače tezu da je Istanbul
bio front gdje su se sukobili islam i
kršćanstvo, naše mišljenje je da je
to zapravo bilo mjesto sudara razuma i tolerancije, s jedne, i zadrtosti
i isključivosti, s druge strane. U narednim odjeljcima ćemo vidjeti da
svrha napada na Istanbul nije bilo
zatiranje kršćanstva, kako se to iz
iskaza zapadnjaka može razumjeti.
Osvojivši grad na juriš, sultan Fatih
je trijumfovao. Kao pobjednik, mogao je potpuno zatrati i jedno i drugo
kršćanstvo na teritorijama pod kontrolom osmanlijske države. Naprotiv,
po osvojenju grada sultan Fatih će
zavesti red u odnosima zavađenih
crkava tako što će svakoj dati svoje mjesto. Dajući crkvama slobode
djelovanja, sultan Fatih će spasiti
pravoslavlje iz kandži nezajažljivog
rimskog pape. Općenito, na teritorijama gdje je vladao islam sloboda
vjeroispovijesti nikada nije dovođena u pitanje, dok se u kršćanskim
zemljama islam nije smio ni spominjati osim u najgorem kontekstu.
Kršćanska
koalicija
Uprkos nepovoljnim okolnostima,
posljednji bizantijski car Konstantin
Dragaš je vršio pripreme za odbranu grada. Njegovi trgovci su po
otocima Egejskog mora kupovali
pšenicu, vino, maslinovo ulje, suhe
smokve, grah, ječam i ostale namirnice. Prikupili su velike količine hrane
i ratnih potrepština i natovarili ih na
brodove. Jedan dio brodova se, nakrcan teretom, uspio vratiti, a drugi
dio nikada više neće uploviti u istanbulsku luku. Osmanlije će vrlo brzo
obaviti svoj zadatak. Iako duboko
deprimirano, stanovništvo Istanbula se odazvalo pozivu za pripremu
odbrane grada. Prikupljeno je svo
raspoloživo oružje i preraspodijeljeno po prioritetima. Carska riznica
je potpuno otvorena, prikupljani su
dobrovoljni prilozi građana, a i manastiri su dali svoje priloge u novcu i
zlatu. Obnavljani su zapušteni dijelovi gradskih bedema. U predgrađima
nije bilo dovoljno kamena pogodnog
za gradnju pa je korišten kamen s
ruševina napuštenih crkava, a rušeni
su čak i nadgrobni spomenici. Sve je
bilo podređeno odbrani grada.
Prema izvorima većine zapadnih
historičara, Istanbul je tada imao
između 40.000 i 50.000 stanovnika, ne računajući Italijane u Galati.
Mnogi osmanlijski izvori navode da
je grad nastanjivalo oko 200.000
stanovnika. George Sfrancez iznosi
da je grad branilo 4.973 grčka vojnika, od kojih je jedan dio bio dobro
uvježban, a drugi dio je bila srednje
uvježbana lokalna milicija. Sfrancez
također bilježi da je bilo i 200 stranih vojnika. Drugi izvori iznose da
je stranaca bilo znatno više. Uglavnom, većina izvora navodi brojku od
oko 6.000 domaćih i 3.000 stranih
vojnika. Ðakomo Tedaldi je prisustvovao opsadi Istanbula pa u svom
izvještaju kardinalu iz Avinjona navodi: „U gradu je bilo između 30.000 i
35.000 ljudi pod oružjem i još 6.000
ili 7.000 profesionalnih vojnika.“
Skoro svi zapadnjački historičari
se uporno drže podatka da je Istanbul branilo oko 8.000 naoružanih
ljudi. Zaista je začuđujuće njihovo
očekivanje da iko ozbiljan povjeruje
u to. Sve i da je tačan podatak o
tadašnjih 50.000 stanovnika grada,
zar bi oni skrštenih ruku posmatrali
kako samo 8.000 vojnika brani njihov grad? Ako rasporedimo 8.000
vojnika na oko 16 kilometara gradskih bedema, doći ćemo do podatka da je na svaka dva metra bedema bio po jedan vojnik. Naravno,
pod uslovom da su svi oni u svakom
trenutku bili mobilni i spremni za ratovanje. Međutim, posade mnogobrojnih kula su bile efikasne samo
ako su brojale najmanje 10 vojnika,
tako da bi samo posade kula na kopnenim bedemima zahtijevale oko
2.000 vojnika. Osim toga, najmanje
1.000 vojnika je bilo u rezervi, a jedan dio njih se uvijek odmarao. U
takvim okolnostima, uprkos krajnje
povoljnom položaju u odnosu na
napadača, branitelji ne bi izdržali
nijedan osrednji osmanlijski juriš.
Konačno, borbe su trajale oko dva
mjeseca. Za to vrijeme, posade na
39
bedemima su se morale odmarati, a
bilo je poginulih i ranjenih.
Sve ukazuje na to da je brojnost
branilaca bila daleko veća nego što
to iznose bizantijski hroničari, a čega
se i zapadni historičari slijepo drže,
želeći u to vjerovati. Naša procjena
je bliska onoj koju iznosi Ðakomo Tetaldi i Ahmet Muhtar. Grad je branilo
između 35.000 i 40.000 naoružanih
i vojno sposobnih branilaca.
Uprkos opširnim istraživanjima,
organizacija tadašnjeg vojnog garnizona u Istanbulu je do danas ostala
sasvim nejasna. Trupe za odbranu
grada su imale različite vrste oruđa
za borbu protiv opsade. Još za vrijeme Starog Rima korišteni su razni
torzioni katapulti za ispucavanje kamenih i zapaljivih projektila. Također
su imali na raspolaganju i oruđa za
ispaljivanje velikih strijela i kopalja
kao i snažne praćke za ispaljivanje
projektila. U svom arsenalu branioci grada su imali i topove manjih
kalibara koji su bili vrlo efikasni za
odbrambena dejstva. Korištenje topova većih kalibara bi, zbog detona40
cija, narušilo konstrukciju gradskih
bedema, pa ih zbog toga branitelji
grada nisu ni imali. Osim toga, bizantijski carevi su odavno prestali s ulaganjem u moderna naoružanja sve
više se pouzdavajući u diplomaciju i
pomoć sa zapada. Zato će se Bizantijci ubrzo uvjeriti u tačnost narodne
poslovice: „Teško onom koga drugi
hrani, a još teže koga drugi brani.“
Poznato je da je elitni dio vojske
bio naoružan samo strijelama i musketama (primitivna puška) dok su
strani vojnici, uglavnom Italijani, bili
naoružani musketama. Bizantijci su
imali vrlo efikasnu grčku vatru. Cijelo
vrijeme opsade su je izrađivali pod
vođstvom Džona Granta, koji je bio
ekspert na tom polju. Smatra se da
je bio Škotlanđanin. Iako je prvenstveno namijenjena za pomorske
bitke, vrlo efikasno se primjenjivala
u odbrani grada kad bi se napadači
suviše približili bedemima ili kad bi
se penjali uz njih.
Iako je izostala organizovana pomoć sa zapada, manje jedinice su
ipak pristigle u pomoć svojoj kršćan-
skoj braći. Osim 200 vojnika pristiglih s kardinalom Isidorom, u grad je
stiglo i oko 700 dobro naoružanih i
obučenih Ðenovljana koje je predvodio Ðovani Ðustinijani Longo, iskusni ratnik i izdanak ugledne porodice
Dorija. Tu je bio i Mauricio Kataneo,
braća Beronimo i Leonardo de Langasko, tri brata iz porodice Bokjardo
i još nekolicina neznanih Evropljana. U odbrani grada je učestvovao i
princ Orhan s nekolicinom pristalica.
Naročitu radost je izazvao dolazak
Ðovanija Ðustinijanija, koji je imao
velika iskustva u protivopsadnim
operacijama. Konstantin Dragaš
mu je odmah povjerio komandu nad
odbranom grada i dodijelio mu otok
Lemnos kao nagradu u slučaju da
se grad uspješno odbrani. Kasnije,
kad je sultan Fatih osvojio Istanbul,
Bizantijci su govorili da bi im i sultan
iz Kaira poslao veću pomoć od one
koju je poslala Evropa. Međutim, ta
tvrdnja uopće nije utemeljena na činjenicama. Bilo je to kukanje gubitnika i svaljivanje krivice na svakoga
osim na sebe.
Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Tri velike džamije
Velika džamija
u Cordobi
Velika džamija u Cordobi, prijestolnici omajadskog
halifata u Španjolskoj, građena je od 785. do 987. godine i bila je najveća džamija u Španjolskoj i veličanstven
primjer maurske arhitekture. Kada su Abasidi zbacili s
vlasti Omajade 750. godine, posljednji omajdski halifa Abdurrahman je pobjegao iz Sjeverne Afrike na jug
Španjolske, gdje se s potporom sirijskih muslimanskih
doseljenika ustoličio kao vladar pokrajine ili Emir.
slične gradove kršćanske Europe. Halifa El-Hakem II
je, uprkos negodovanju svojih potčinjenih, naveliko finansirao proširenje i raskošno uređenje velike džamije
u Cordobi. Kako bi umirio njihov otpor, dao je da se u
džamiju ugradi natpis koji objašnjava njegove poteze
i hvali Allaha, dž.š., koji mu je „pomogao da se izgradi
ova vječna palača s ciljem da se osigura više prostora
za vjernike, što su željeli On, ali i njegovi vjernici“.
Omajadi su bili značajni pokrovitelji umjetnosti, a jedna od najljepših primjera omajdske arhitekture je upravo
velika džamija u Cordobi. Godine 785. omajdski osvajači
su započeli graditi veliku džamiju na mjestu kršćanske
Vizgotske crkve. Kasniji vladari su je proširivali tri puta.
U posljednjem vijeku omajadske vladavine Cordoba
se istakla kao glavno trgovačko središte, ali i središte
intelektualnog i umjetničkog procvata. Ekonomski, naučno, književno i filozofsko središte daleko je nadilazilo
41
lukovi, koji potječu još od rimskih vremena, a preferirali
su ih i Vizgotski vladari Španjolske, postali su sinonim
islamske arhitekture. U središtu ispred mihraba nalaze
se kićeni zupčasti lukovi i polu-lukovi kombinirani na
jedinstven način. Prostoriju natkrivaju dva iznenađujuće zamršena svoda, a kupole su bile projektovane od
rebrastih lukova koji su se sjekli, podsjećajući na oblik
dinje. Raskošno oblikovani mozaici s natpisima, geometriskim motivima i stiliziranom vegetacijom ispunjavaju
kupole u sjaju zlata i srebra.
Velika džamija
u Damasku
Zidovi džamije zatvaraju prostor od 214 s 150 metara, od čega je trećina veliki harem sa stablima narandži. Velika dvorana je šuma arkada, široka 19 raspona.
Potkovasti lukovi, u kojima su naizmenice upotrebljeni
klinasto bijeli kamen i crvena opeka, počivaju većim
dijelom na klasičnim antičkim stubovima (Andaluzija
je nekad bila bogata rimska pokrajina). Lukovi su bili
ili povišeni ili se primjenjivao izvanredni dvospratni luk,
kako bi se visina dvorane povećala. Maurski potkovasti
42
Velika džamija u Damasku, također poznata kao
Omajadska džamija, je jedna od najvećih i najstarijih
džamija na svijetu. Locirana je na najvažnijem dijelu
starog grada. Ima veliku arhitektonsku i arheološku vrijednost. U džamiji se nalazi mezar za koji se tvrdi da
se u njemu nalazi glava Jahja, a.s., koji je bio poštovan
ne samo od muslimana već i od kršćana. U neposrednoj blizini nalazi se i kabur Salahudina Ejubije, slavnog
islamskog vojskovođe.
sto za obavljanje namaza na sjevernoj strani zida. Pod
omajadskim halifatom crkva je kupljena od tadašnje
vlasti i porušena. Negdje između 706. i 715. počela je
gradnja džamije.
Konstrukcija džamije je bazirana na kući Muhammeda, s.a.v.s., u Medini, koja je također imala mnogo
funkcija. Bila je mjesto za obavljanje vjerskih dužnosti,
religioznu edukaciju, političke skupove, sudske procese
i prihvatilište za musafire i beskućnike. Halifa je unajmio
oko 200 najpoznatijih arhitekti i radnika za uređivanje
džamije. To je prepoznatljivo i u enterijeru i u eksterijeru. Nova džamija je bila najimpresivnija građevina u to
Na mjestu gdje se sada nalazi džamija nalazio se
drevni aramejski hram božanstvu Hadadu. Nakon toga
postao je hram rimskog božanstva Jupiter. Zatim je tu
bila crkva posvećena Ivanu krstitelju u bizantijsko doba.
Isprva, nakon osvojenja Damaska od strane muslimana 636. godine, bizantijska crkva stajala je još neko
vrijeme i korištena je za molitvu i od strane muslimana i
kršćana. Nakon toga su muslimani izgradili manje mje-
43
vrijeme. Unutrašnji zidovi su bili dekorisani s prelijepim
mozaicima. Građevina se smatrala jednim od čuda svijeta, jer je bila jedna od najvećih građevina na svijetu.
Spoljašni zidovi su bazirani na starome hramu jupitera
i kreću se od 100 do 157,5 metara. Minaret na sjeveroistočnom dijelu se naziva i Isaov minaret, jer se vjeruje
da će se Isa, a.s., pojaviti na njemu pred Sudnji dan.
Velika džamija
u Kairuanu
Ukbetova džamija (izgrađena 670. godine), također
poznata i kao velika džamija u Kairuanu (Kajrevan), je
jedna od najvećih i najstarijih džamija u Tunisu. Džamija
se prostire na prostoru od 9.700 kvadratnih metara i
smatra se modelom za sve ostale džamije na Magrebu.
Slava džamije koja je odjeknula u islamskom svijetu kao
centar nauke je pomogla gradu Kairuanu da se razvije u
jedan od velikih prosperitetnih centara tog doba.
Sadašnji izgled datira iz Aglabitske dinastije, a do
današnjeg datuma džamija je nekoliko puta restaurirana
i nadograđivana. Osim mihraba, nijedan dio džamije nije
stariji od 9. vijeka. Ukbetova džamija neodoljivo podsjeća na tvrđavu sa svojim zidovima visine 1,9 metara i sa
svojim masivnim minaretima koji su u obliku kula. Takva
konstrukcija je razumljiva, s obzirom na ratne sukobe
koji su bili česti prilikom gradnje.
Džamija ima nepravilnu kockastu kostrukciju, koja je
šira na strani ulaznog zida (138 metara) nego suprotni
zid (128 metara) i tanji na zidu gdje je minaret (71 metar)
nego suprotan zid (77 metara).
44
U harem koji ima izgled kvadrata se ulazi na šest
vrata. Harem je okružen lukovima koje nose stubovi.
Minaret, koji je koristio i kao izvidnički toranj, je izgrađen
u obliku trodjelne piramide s blagim prijelazima. Građen
je na kvadratnom temelju koji je dimenzija 10,5 metara
na svakoj strani. U prostoru u kojem se obavlja molitva
se ulazi na četrnaest vrata, i podjeljen je na sedamnaest
dijelova koji su razdvojeni s 400 stubova sličnim kao u
haremu.
Minber koji datira iz 9. vijeka je najstariji minber na
svijetu. Legenda kaže da je nemoguće izbrojati stubove
Ukbetove džamije a da ne oslijepiš.
Aida Begić-Zubčević
S KIM SI TAKAV SI
P
oznata je stvar da gazda i njegov pas liče. Ne
znam kome je to kompliment, a kome uvreda.
Bez obzira na to da li je pas poprimio osobine
čovjeka ili čovjek osobine psa, sigurno je da su zajedno
provodili mnogo vremena.
Eh, kad je tako između čovjeka i psa, možeš misliti
kako to sve funkcionira među ljudima...
imaju „druga“ u tome, mogu sebe utješiti i opravdati.
Poznato je da alkoholičari ili narkomani uvijek traže one
s kojima će podijeliti svoju slabost. Jer kad vide da nisu
sami u tome, onda im je, valjda, lakše u životu. Oni
koji ne klanjaju ili klanjaju „urijetko“ neće tražiti društvo
bogobojaznih, već onih labilnih, nebi li im i ono malo
imana oteli.
Kad smo bile male, majka (tako smo zvali nanu,
baku, babu) nas je uvijek upozoravala da ne stajemo
„sa svakim“. Ti njeni „svaki“ su jasno definirali cijelu
skupinu djece i odraslih koji imaju nekih manjih ili većih
problema. „Svaki“ su oni koji su nekulturni, koji kradu ili
imaju lopove u porodici, oni koji ne čuvaju obraz, oni koji
se nepristojno oblače, oni koji psuju, pljuju itd. Mi smo
izbjegavale da stajemo s bilo kim na javnom mjestu, jer
bilo ko iz vizure naše majke bi mogao biti taj „svaki“.
Godinama nisam shvatala zašto je bitno s kim te viđaju
dok nisam naučila da ljudi kratko i jasno zaključuju – S
kim si, takav si!
Međutim, kad čovjek bira društvo, najbolje bi bilo da
se prisjeti da će umirati sam i ne bi bilo loše da preispita
ko i kako će mu u tim trenucima biti drug. Jer, pravo
prijateljstvo se potvrđuje kad jedan od prijatelja preseli. U kaburu i na onom svijetu sigurno nećeš hajrovati
od onih s kim si išao u kafanu i šoping. Štaviše, svaki
put ako i kad te se sjete, zbog toga ćeš još i dobiti po
glavi. Da bi čovjek shvatio svu ozbiljnost beskorisnog
drugovanja, najbolje da posjećuje komemoracije. Toliko
nježnih riječi, a toliko praznine i neiskrenosti u njima. Čak
se doima da je mnogima drago što su se riješili jednog
suparnika u trci za ovosvjetskim dobrima.
Nijedna narodna nije bez pameti, pa tako ni ova.
Stvari među ljudima koji provode puno vremena zajedno funckioniraju kao sistem spojenih posuda, malo se
izljeva od tebe drugom, malo obrnuto.
Čovjek je po prirodi slab da se sam održi na putu
dobra. A vjernik se danas u jeku sveopćeg nemorala i
užasa doima ludim. Zbog toga je iluzorno pokušavati
održati svoju vjeru u samoći. Jedini način da se opstane
je u spajanju posude svoga srca s onim koji će je napuniti čistim Allahovim nurom. A takav je jedino muršidi
kjamil, potpuni i čisti Allahov rob. Pa, hem ćeš u skladu
s narodnom krilaticom početi ličiti na onog s kim si,
a to znači polako postajati dostojan da te se smatra
čovjekom, hem se je nadati da ćeš i na onom svijetu
biti u društvu onih od kojih ćeš imati veliku korist. Ljudi
koji imaju iskustvo pravog druženja, istinskog džemata u kojem nema drugog interesa među ljudima osim
stjecanja zadovoljstva Gospodara svjetova, znaju da bi
bez te blagodati propali prije nego bi stigli i shvatiti šta
im se dešava.
Ima onih koji vole da se na njih ugledaju. Ti se obično
druže s mlađima od sebe. Bio je prije rata jedan momak,
poznati sarajevski panker, koji je dočekivao generacije i
generacije mladih pankera koji bi onda prerasli tu „furku“ i otišli dalje, a on bi uvijek ostajao na istom nivou
i uvijek iznova nalazio one kojima će biti uzor. Iako su
mlađi željeli biti kao on, stvarno stanje je ukazivalo da
jadni „ocvali“ alternativac zapravo nikada nije prerastao
godine rane adolescencije. Ostao je vječiti pubertetlija,
a oni s kojima je provodio vrijeme su na to podsjećali.
Postoji činjenica vezana za ljude koji propadaju. Njima treba saputnik u tom propadanju, jer jedino ako
45
Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (X)
Nebrojene
milosti
svjetovima (II)
I
zraz „rob“ je nešto što se najmanje sviđa čovjeku
u svim generacijama i dobima. Međutim, čovjekov
sistem ropstva je nešto što je opet samo ljudska
tvorevina. On je povezan s tlačenjem i bezobzirnim
iskorištavanjem jednog ljudskog bića od strane drugog
ljudskog bića. I odmah da kažemo da nije samo vezano
za tzv. robovlasničko društvo, nego je držanje roblja u
raznim formama prisutno u svim dobima, pa i danas
na početku XXI stoljeća. Zar nije robovlasnički odnos
„gazda“ – koji ne daju platu svojim uposlenim, ne prijavljuju ih na zdravstveno i penziono – čak i drastičniji od
46
starih robovlasničkih odnosa u kojima je tadašnji vlasnik
robova morao da opskrbi robove hranom, smještajem
i tako dalje.
Robovanje Bogu je neupitna odanost, uvjerenost
srcem, slobodni izbor zasnovan na razumu. A uopravo
razum, kao najveći dar i milost prema čovjeku – nejakom
stvorenom biću, nam govori da je sve s razlogom stvoreno, usaglašavanje riječi i djela, pronalaženje ljepote
koja se nudi na svakom koraku i očekivanje da će se
od Gospodara, koji nad svima bdije, dobiti obećana
nagrada. To je ono što ujedinjuje sve polove, rase, klase,
sve starosne dobi ljudskog roda. To je jedina ideja koja
objedinjuje čovječanstvo i u ovom njegovom dobu se
stvaraju sve pretpostavke da se ono i ujedinjuje prema
nečemo što je nekada bilo: jedna ljudska zajednica, a
podjela na narode je uslijedila, kako to Kur’an naglašava, da bi se ljudi međusobno bolje razumijevali. I tu
je ljudska destruktivna priroda došla do izražaja: ljudi
su podjelu na narode shvatili kao međusobno rivalstvo
(ne u natjecanju u činjenjenju dobrih djela) koje je bilo
razlog i međusobnim uništavanjem. Toga smo svjedoci
i danas, a sebičnost i opsjednutost sobom je danas od
nivoa pojedinca postala karakteristika čitavih nacionalnih skupina.
Ako ne shvatamo odgovore,
ne znači da oni ne postoje
Islamska poslanička misija ima svoj kontinuitet kojeg
i kroz Kur’an možemo pratiti, mada ne u potpunosti, u
opsegu našeg „modernog“ kategorijalnog aparata. Taj
aparat podrazumijeva skoro pa neophodnu potrebu
hronološkog nabrajanja poslanika, jer čovjek samo i
razmišlja u ciframa i u pojmovima „nazad“ i „naprijed“.
Metodologija Kur’ana je teško shvatljiva čovjeku, baš
kao što je teško osnovcu shvatiti metodologiju naučnog
djela iz atomske fizike ili genetike. Koliko god se trudili
da iz toga izvučemo čarobne odgovore na naša dječija
pitanja: zašto i kako, to ne možemo na taj način pronaći.
Ne zbog toga što odgovori ne postoje, nego zbog toga
što mi ne shvaćamo. Ili iz vladajućih paradigmi, pa i
metodologije savremene nauke posmatramo sadržaje
knjiga, a Kur’an se ne može ni u čemu svrstavati u knjige
koje je čovjek pisao. Zbog te neusporedivosti je potrebno otvrati različite nove pristupe. Između ostalih jeste
i pristup da i doba i određene epohe nisu ni postojali
na način na koji smo mi to učili u historiji. Historija je
učiteljica života, u izvornom smislu svoga značenja, ali
naša historija koju mi učimo i pišemo je historija kriza i
ratovanja, afera „velikih“ vladara i njihovih ispisnika. I to
je ono što mi znamo i pretpostavljamo, zamišljajući sebi
velike bitke u stilu historijskih spektakala kakve fabrikuje
filmska industrija. Tako u cijeloj priči nas Kur’an, ustvari,
vraća pojmu primjera, dajući nam samo povijesne fragmente. I dok se za vid i sluh može naći ljudsko približno
adekvatno obrazloženje, dotle je razum dosta neistražen
u njegovom izvornom poimanju. Razum podrazumijeva
misaone procese proistekle iz prve nadahnutosti od
strane Stvoritelja kojom je čovjeka „naučio imenima
svih stvari“. Ta nadahnutost je velika ljudska prednost
čak i nad melecima „koji su stvoreni od svjetlosti“, a čovjek od „ustajale ilovače“, poput „grnčarije“. To je jedno
ogromno područje za izučavanje, koje samo za sebe
može da proizvede revolucionarne pristupe u ljudskoj
spoznaji o sebi samim. To čovjekovo razumijevanje,
između ostalog, podrazumijeva i razumijevanje istine i
neistine, vjere i nevjerovanja, dobra i zla kao značajnih
komparativnih prednosti za koje je veliko pitanje da li
su dovoljno iskorištene. Bez tih osnovnih pretpostavki
i izražavanja zahvalnosti Stvoritelju nema ni napretka u
iskorištavanju početnog ogromnog kapitala kojeg smo
kroz početno nadahnuće imali. Drugim riječima, zaključak je da nema istinskog napretka ljudskog roda u cjelini
bez moralnih pretpostavki osnovnog (generičkog) morala. Uzvišeni Gospodar svih svjetova je milostiv prema
ljudima sklonim zaboravu obnavljajući njihovo historijsko
pamćenje s upućivanjem Objava putem odabranih ljudi
– islamskih poslanika.
Zato se Objava i Uputa pojavljuju kao najviši stepen
milosti koji daje šansu i pojedinačnom čovjeku kao i
cijelim generacijama u dobima da se iznova pronađu
i otvore šire mogućnosti istinskog napretka. Ovako je
pitanje da li je naše doba sa svojim napretkom u tehnološkom smislu izgubilo osnovni sadržaj u generičkom
moralu? I bez velikih analiza ćemo shvatiti da živimo u
doba nevjerstva najvećeg broja ljudi i mračnjaštva koje
se ne razlikuje puno od doba prije nas. Dakle, napredak
teško da je postignut, ali je sigurno tehnološki unaprijeđeno i usavršeno moralno nazadovanje u odnosu na
neka druga doba i periode i grupacije ljudi koji su bili
iskreni vjernici, pa su kao takvi mogli da bolje shvataju
(a upravo zbog toga su imali i mnogo veće mogućnosti).
Ovo je povezano i s odgovornom ulogom čovjeka u
korištenju svojih potencijala koje mu je Stvoritelj dao. I
da postavimo jedno provokativno pitanje oko kojeg se
vode mistične rasprave i traže „dokazi“: da li je čovjek
s gubljenjem istinske predanosti obožavanju Jednog i
Jedinog Boga evoluirao u smislu zakržljalosti određenih sfera mozga i parapsiholoških mogućnosti koje su
nestajale pred navalom fizičkog, „naučnog“ i opipljivog.
Ono što je evidentno i danas potpuno jasno jeste činjenica da je čovjek izgubio neposrednu vezu sa svojim
najbližim rođakom u svemiru – sa Zemljom.
47
ODABRANE ŽENE
BELKISA (II)
Kraljica od Sa’be - Vladala je kraljevinom Sa’be,
u Jemenu, u vrijeme pejgamberluka Sulejmana, a.s.
E
s-Sa’lebi navodi da je narod
nakon njenog oca postavio
jednog čovjeka na vlast, ali
je zbog njegove nespretnosti zavladao veliki nered. Stasavši za udaju,
ponudila mu je brak pa se njome
oženio. Kada je ušla kod njega,
opila ga je vinom, odsjekla mu glavu i objesila je na vrata. Narod je
bio sretan što se okončala vladavina nesposobnog vladara i proglasi
nju za kraljicu. Zvala se Telkama, a
njeno drugo ime je bilo Belkisa.
Od Ebu Hurejre se prenosi da
je Poslanik, a.s., rekao: „Jedan od
Belkisinih roditelja je bio džin.“ U
prošlom broju smo već naveli interesantnu predaju u vezi s njenim
porijeklom, a sada ćemo se osvrnuti na kur’anska kazivanja u vezi
s njezinom vladavinom i susretu sa
Sulejmanom, a.s.
Sulejman
i pupavac
Uzvišeni Allah, dž.š, kaže: „I
Sulejman naslijedi Davuda i reče:
‘Ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je
dato. Ovo je, zaista, prava blagodat!’“ (en-Neml, 16)
Desilo se da je Sulejman,a. s.,
jednog dana zatražio na smotri
ptica pupavca, ali njega nije bilo
48
na mjestu gdje je morao biti. Naime, svaka vrsta ptica je imala svog
predstavnika koji je izvršavao ono
što se od njega tražilo. Pupavac je
bio zadužen da u toku putovanja
kroz pustinju brine za vodu. Allah,
dž.š., mu je dao moć da vodu
može primjetiti i ispod površine zemlje. Kad bi na putovanju bilo potrebno, on bi pokazivao na mjesto
gdje bi kopali i pronalazili vodu. To
je bila velika blagodat i olakšica Sulejmanu, a.s., na putovanjima kroz
predjele siromašne vodom. Iznenađen njegovim odsustvom, Sulejman, a.s., zaprijeti da će ga teško
kazniti ili će ga zaklati, ako valjan
razlog za svoje odsustvo ne navede. „I ne potraja dugo“ pupavac se
pojavi i reče: „Doznao sam ono što
ti ne znaš! Iz Sa’be ti donosim pouzdanu vijest! Vidio sam da jedna
žena njima vlada i da joj je svega
i svačega dato, a ima i prijestolje
veličanstveno. Vidio sam da se ona
i narod njezin Suncu klanjaju, a ne
Allahu – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog
ih puta odvratio, te oni ne umiju
naći pravi put.“ (en-Neml, 22–24)
Pupavac je opisivao kako je
moćno i bogato njeno carstvo, kako
ima svega što je potrebno jednom
vladaru, a naročito je veličanstveno
njeno prijestolje ukrašeno dragulji-
ma, biserima, zlatom i ostalim blistavim nakitom. Ali vjera njihova je
obožavanje Sunca, šejtan je zaveo
njihove učene i ugledne pa oni istinu ne vide i u bezboštvo upadaju.
„‘Vidjet ćemo da li govoriš istinu
ili ne’, reče Sulejman. ‘Odnesi ovo
moje pismo pa im ga baci, a onda
se malo od njih izmakni i pogledaj
šta će jedni drugima reći.’“ (en-Ne-
ml, 27–28)
Više mufesira navode da joj je
pupavac uručio to pismo dok je bila
u svojoj sobi. To je bilo prvi put u
istoriji da su ljudi koristili ptice kao
pismonoše. Pažljivo ga pročitavši, sakupila je namjesnike, vezire i
velikane svoga carstva na dogovor
pa im rekla: „Velikaši, meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo! Od Sulejmana je i glasi:
‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od
mene i dođite da mi se pokorite.’“
(en-Neml, 29–30)
Pročitavši lagahno sadržaj pisma, počela se s njima, kako najljepše može biti, savjetovati. Ovo je
poziv da se pokore i drugu vjeru da
prihvate. Šta je mudro da se uradi?
Kakvi su njihovi savjeti? Mogu li se
oduprijeti pošiljaocu pisma? Sama
neću donijeti odluku o ovako važnom pitanju. Poznato vam je da,
kad vladari osvoje neki grad, oni
ga razore i ugledne stanovnike u
roblje bace ili ih ponize. Ako bi ovaj
vladar osvojio naše carstvo, ja bih
bila najodgovornija, pa bi na mene
pala najveća krivica, odgovornost i
gnjev.
„Velikaši, savjetujte me šta treba
u ovom slučaju da uradim, ja bez
vas ništa neću da odlučim!“ (en-
Neml, 32)
Naša država je bogata. Ako narediš, organizovat ćemo se najbolje
što možemo i nećemo ti leđa okrenuti. Hrabro ćemo se boriti i svoje
živote za tebe žrtvovati. Tako su govorili velikani u carstvu.
Belkisa je bila odvažna kraljica i
iz želje da zaštiti sebe i svoje podanike reče: „Poslat ću im jedan dar
i vidjet ću s čime će se izaslanici
vratiti.“ (en-Neml, 35)
To je bila zamka da ispita stvarne
motive Sulejmanovog traženja da
mu se pokore. Ona nije mogla znati
veličinu vojske i bogastva Sulejmanova, a.s., i nije mogla znati da on
od nevjernika neće poklona primiti
u zamjenu za njihovo vjerovanje.
Poslanička zadaća je uvijek bila na
prvom mjestu. Ljude uputiti ispravnom vjerovanju Allaha, dž.š., bilo je
svetije i vrednije od svih skupocjenosti koje su mu poslate. A navodi
se da su bile mnogobrojne.
„Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje
je od onoga što je vama dao.“ (en-
Neml, 36)
Vaša radost je u bogastvu i raskoši i vi u tome slast nalazite. Srca
su vam dunjalučkim ljepotama ispunjena pa Gospodara nebesa i
zemlje ne vidite i Njemu ne robujete.
Ono za čim vaše strasti žude šejtan
vam
je lijepim učinio
i na krivi put vas
odveo.
Pred okupljenim svijetom
njenom izaslaniku reče: „Vrati se
njima! Mi ćemo im dovesti vojske
kojima se neće moći oduprijeti i
isjerat ćemo ih iz Sa’be ponižene i
pokorene.“ (en-Neml, 37)
Naredio mu je da vrati poklone
tamo odakle ih je i donio i nagovijestio da će podići ogromnu vojsku
kojom će pokoriti njihovo kraljevstvo. Kad su oni od Allahovog poslanika dobili jasan odgovor i vidjeli
svoju bezizlaznu situaciju, požururili su da izbjegnu sukob i poraz.
Nadmoć Sulejmanove vojske je
bila očita. Svi kraljičini velikaši krenuli su da iskažu svoju predaju i
pokornost. Uz dostojanstvenu povorku i kraljica od Sa’be se zaputila
ka Sulejmanovom dvoru.
Čuvši da dolaze, Sulejman je od
džina koji su mu bili pokorni zatražio da mu donesu njeno prijestolje.
Prijestolje je ljepotom i ukrasima
nadmašivalo sve ostale. Jedan
od džina reče da će to učiniti prije
nego što ustane sa svoga mjesta,
a poslanik je imao običaj ujutro, do
podne, završavati poslove Izrailćana. I ništa od ukrasa i dragulja na
njemu neće faliti, obečavao je džin
„Ja sam za to snažan i pouzdan.“ (en-Neml, 39)
Onaj koji je imao znanje iz knjige on ponudi da prijestolje donese
„prije nego što okom trepneš“, odnosno prije nego što se Sulejmanov pogled vrati kad gleda u neku
tačku pa zažmiri.
„I kada Sulejman vidje da je prijestolje već kod njega postavljeno“,
zahvali Gospodaru na blagodatima, svjestan koliko one mogu biti
kušnja zbog koje mnogi robovi se
osile i postanu nezahvalni „a ko
je zahvalan – u svoju korist je zahvalan“, „a ko je nezahvalan – pa
Gospodar je neovisan i plemenit“ i
nevjerovanje nevjernika Mu nikakvu
štetu ne nanosi, nego oni sami sebi
propast donose.
Sulejman naredi da se njeno
prijestolje preuredi i da se zamjene
dragulji na njemu, kako bi ispitao
njenu mudrost. „Je li ovakvo tvoje
prijestolje?“, upita Sulejman. Belkisa je ovdje pokazala odmjerenost i
oštroumnost. Nije brzopleto odgovorila, jer, iako je bila sigurna da je
njeno prijestolje ostalo u Jemenu i
da se ne može biti u Jerusalemu,
bila je oprezna. Usput je čula puno
o velikoj moći Sulejmana i njegovom pejgamberluku, pa možda
49
neko čudo može uraditi, ono što
većina ljudi ne razumije i ne može.
„Kao da je ono!“, glasio je njen
odgovor.
Zaista, Allah je odlikovao Sulejmana vlašću koja nikome nije i
neće biti darovana. Posjedovao je
dvoranu kroz čiji je prolaz, popločan staklom, tekla voda s ribama
i drugim vodenim životinjama. U
njoj se nalazilo njegovo prijestolje
i Belkisi bi naređeno da uđe u tu
dvoranu.
„I kada je ona pogleda, pomisli
da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje.“ Navodi se da
su se džini pobojali da će je Sulejman uzeti sebi za ženu jer je pored
ljepote bila i veoma mudra. Tada
bi osim njega morali i nju slušati i
zapovijedi njene izvršavati. Zato su
htjeli da otkriju neku njenu ružnoću
pa da on od toga odustane. Digavši haljinu otkrile su se njene jako
maljave noge. Mufesiri navode da
je Sulejman, odlučivši da će oženiti
Belkisu, htio da joj ukloni tu maljavost . Pitao je ljude i džine kako da
to uradi pa su mu preporučili britvu, ali je Belkisa to čvrsto odbila.
Onda su najvještiji majstori napra-
50
vili smolu za uklanjanje dlaka i pripremili joj kupatilo. Nevoljko, ipak
je prihvatila ovaj prijedlog. Da joj
to ne bi bilo neugodno, Sulejman
je ušao s njom u hamam i igrom
slučaja dotakao prvi smolu. Tad je
zajadio. „Ah, što boli, ah.“ Do dana
današnjeg jedan od ova dva metoda ostao je prisutan u tretmanu
uljepšavanja žene.
Belkisa prima
Sulejmanovu vjeru
Narod Jerusalema bio je upućen
u vjeru jednog Boga, a narod Sa’be
je slijedio vjeru svojih predaka. Belkisa je slijedila običaje i vjerovanja
svog naroda. Vidjevši čime je sve
Gospodar odlikovao Sulejmana,
ona odluči povjerovati u Allaha,
dž.š.
„Ja sam se prema sebi ogriješila
i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova.“ (en-Neml, 44)
Cijeli njen narod slijedio ju je u
vjerovanju i nakon povratka u Jemen nastavila je pravedno vladati
potpomognuta Sulejmanovom naklonošću.
Es-Salebi navodi da ju je Sulejman oženio i nakon nekog vremena vratio u Jemen. Postavio jê za
svog tamošnjeg namjesnika. Posjećivao ju je jednom mjesečno i
kod nje ostajao tri dana, a onda se
ponovo na svom tepihu vraćao u
Jerusalem.
Naredio je džinima da joj naprave tri dvorca: Gamdan, Salihin i
Bejtun. Uzvišeni u časnom Kur’anu
o blagodatima Sulejmanu, a.s., i
vlasti nad džinima veli:
„A Sulejmanu smo dali vjetar –
ujutro bi prevaljivao rastojanje od
mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i da džini
voljom njegovog Gospodara pred
njim rade; Oni su mu izrađivali šta
god je htio.“ (Sebe, 12)
Mufesiri navode da je Sulejman
imao hiljadu žena, vlast koja nikom
nije darovana. Sedam stotina je
bilo s mehrom, a tri stotine robinja.
Belkisa je bila najuglednija među
njima. Bila je kraljica od Sa’be.
doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE
Diabetes šećerna bolest
Š
ećerna bolest je hronično oboljenje nastalo poremećajem prerade šećera u organizmu. U osnovi
bolest je poremećaj djelovanja hormona INSULINA kojeg u organizam luče specijalne ćelije žlijezde
gušterače (LANGERHANSOVA OSTRVCA). Insulin reguliše normalnu preradu šećera koji se hranom unosi u
organizam. Nadam se da svi znamo da je šećer tvar iz
koje organizam dobija energiju potrebnu za rad mišića
i organa. Pri poremećaju prerade, šećer ne sagorijeva
pravilno, pa ga u krvi ima previše i počinje se povremeno
ili stalno izlučivati s mokraćom. Kao bolest, a naročito
bolest modernog čovjeka i razvijenijih zemalja, diabetes je sve češći. Prvi znaci bolesti, nerijetko, pokažu se
kasno i ne moraju biti karakteristični.
Apetiti dobar, a čovjek mrša. Česte su glavobolje,
povećava se količina izlučene mokraće, tj. povećava se
potreba za mokrenjem, javlja se svrbež kože, suhoća u
ustima i žeđ, imunitet organizma polako opada.
Iz analize krvi i mokraće lahko se utvrdi postojanje
bolesti. I kao kod drugih hroničnih bolesti, postavlja
se pitanje šta sada? Nedoumica. Zašto baš ja? Otkud
meni? Jeste. Bolest ne bira, a kako živimo, prizivamo je
očajnički. Kao i svaka druga bolest i ova može biti jako
opasna ako se ne liječi, ako se ne vodi dovoljno računa
o ishrani, lijekovima i ako bolesnik ne nađe dovoljno
razumijevanja i podrške u sredini u kojoj živi. Pravilno
liječenje i pravilna ishrana su uslovi za normalan život
i rad. Jeste upravo tako. Normalan život i rad. Pa zar
je bolest stid, zar je treba kriti, tajiti? Ne, nikada i ni u
kom slučaju.
Diabetes ne boli. Dobro je kao bolest savladao kamuflažu, jer opasnost prijeti od komplikacija koje izaziva, a
neke od njih su: srčani ili moždani udar kao posljedica
ateroskleroze, oštećenja perifernih nerava (neuropatija), komplikacije na očima, oštećenja bubrega. Stvara
se jedan začarani krug. Organizam pokušava umanjiti
štetu, ali čini to na loš način. Jedan dio viška šećera
u krvi jednostavno pretvara u holesterol. Postepeno a
sigurno nivo holesterola u krvi raste, povećava se i nivo
trglicerida. Scenarij za početak težih komplikacija.
Dvije su osnovne grupe ove bolesti:
•
INSULIN OVISNI BOLESNICI
(Diabetes Mellitus tip 1)
•
INSULIN NEOVISNI BOLESNICI
(Diabetes Mellitus tip 2)
DM tip 1 najčešće se javlja kod mlađih osoba, a u
dječijem uzrastu između deset i trinaest godina. No,
javlja se i kod starijih. Posljedica je autoimunog oštećenja gušterače i zahtjeva doživotno primanje insulina.
DM tip 1 ima 5–10% osoba koje imaju šećernu bolest.
DM 2
(Diabetes mellitus tip 2)
Nekad nazivan o inzulinu neovisan tip šećerne bolesti
u kojem je inzulin potreban za metaboličku kontrolu.
Tip 2 bolesti javlja se kad gušterača nije sposobna
stvarati količinu inzulina da udovolji potrebama organizma ili se proizvedeni inzulin ne koristi učinkovito. Ovakvo stanje može se kontrolisati pravilnom prehranom,
tabletama i redovnom tjelovježbom.
Javlja se prvenstveno u odraslih, ali se sve češće
razvija i u mlađih osoba.
Ovo je najčešći oblik šećerne bolesti koji obuhvaća
oko 90% svih oboljelih.
U tipu 2 simptomi se javljaju postupno u mnogo blažem obliku, teže ih je dijagnosticirati, a mogu i izostati.
Međutim, simptomi tipa 1 šećerne bolesti u manje izra51
ženoj formi mogu također biti prisutni i u tipu 2 bolesti.
Pojedine osobe s tipom 2 šećerne bolesti nemaju rane
simptome pa se dijagnosticiraju i nekoliko godina nakon
pojave bolesti. U oko polovice slučajeva sve do razvoja
kroničnih komplikacija nema simptoma.
Poznato je da je bolest nasljedna, tj. nasljedna je
predispozicija za bolest, ali postoje i drugi faktori koji
ubrzavaju njenu pojavu, a to mogu biti: nekontrolisana
ishrana, infekcije virusima, teški psihički šokovi, alkoholizam i, što je u posljednje vrijeme čest slučaj, PRETILOST
– čitaj DEBLJINA.
UPOZORENJE:
možete primati insulin, možete piti razne lijekove, čajeve ali...
Osnovu liječenja predstavlja pravilna ishrana, što je
svima onima koji to trebaju raditi kamen o koji stalno
zapinju. Početak dijetalne ishrane je težak, i čovjek kao
svaštojed nikada ne može da se pomiri s tim da mu je
nešto zabranjeno.
Zabluda.
Niko ništa ne zabranjuje, samo preporučuje, a neposluh se lako osjeti. Nivo šećera u krvi stalno raste, pa
time i opasnost od komplikacija. Treba razlikovati namirnice koje se mogu uzimati bez rezerve i one koje se
mogu uzimati u kontrolisanim količinama, dok postoje
i one koje ne treba uopće uzimati.
Diabetes je bolest koja ispituje volju čovjeka da se
bori s bolešću, volju da sam sebe kontroliše i suzbija
silnu želju za, nazovi, užitcima. Šta i koliko jesti? O tome
u ovom poglavlju nećemo.
Trenutno ne postoji lijek koji bi pokrio, liječio i nadoknadio neposluh u ishrani. Ljekovito bilje i homeopatski
lijekovi mogu kod insulin-neovisnih bolesnika mnogo
toga uraditi. S insulin-ovisnim bolesnicima stvari su malo
drugačije, ali se i tu bilje i homeopatija ne mogu odbaciti
jer stabilizuju nivo šećera i odlažu ono što šećer nosi
sa sobom, komlikacije. Svode ih na najmanju moguću
mjeru, a to je, složit ćete se s ovakvim razmišljanjem,
jako bitno.
MINERALI
HROM
pojačava aktivnost insulina i može se naći
u bolje opskrbljenim apotekama
Piti 1x300 Mcg
MAGNEZIJ
štiti krvne žile, spriječava slabljenje
kostiju.
52
VITAMINI
ČAJ
Vitamin E
poznati antioksidans, povećava sposobnost metabolizovanja šećera.Piti 1x200 IU.
GUŠTERAČA – PANKREAS
To je druga velika žlijezda pridodata probavnom sistemu. Ima oblik izduženog lista a na njoj razlikujemo
glavu, trup i rep. Karakteristična je po svom dvostrukom
lučenju, vanjskom i unutarnjem.
Vanjsko lučenje je lučenje probavnih sokova a drugo
je lučenje hormona insulina u krv koji je veoma bitan za
metabolizam šećera. Gušterača ili pankreas je teška
oko 80 grama. Njen izvodni kanal je otvoren u dvanaestopalačno crijevo.
Na gušteraču i bolesti tog organa teško je utjecati
lijekovima, jer jednostavno nema karakteristično vezanog lijeka za nju. U gušterači se stvaraju složeni spojevi
koji omogućavaju živim stanicama da obavljaju svoj
metabolizam. Upala gušterače teška je bolest, a može
biti uzrokovana oboljenjem žučnih vodova, alkoholom,
virusnim bolestima itd.
Povraćanje, malaksalost, jak bol u srednjem dijelu
trbuha koji može da se širi ka sredogruđu i tako unositi
zabunu, temepratura mogu biti znaci upale gušterače.
List imele ......................................... 20 grama
List male koprive ............................ 15 grama
Dupčac ........................................... 15 grama
Djetelina lucerka ............................. 20 grama
List matičnjaka ................................ 20 grama
Piti 2–3 puta na dan po 2 dcl neslađenog čaja.
Hronična upala se razvija iz akutne ili može biti prikrivena od početka.
Njene manifestacije su nejasne i najmanje se posumnja na takvu vrstu bolesti.
Pravilna prehrana je osnova svakog liječenja, a veliku ulogu igra pri liječenju bolesti pankreasa, ustvari
nezaobilazna je.
Alkohol je najveći neprijatelj ovog organa, kao i masna, teška hrana.
Obavezni su vitamini A, B, E i P, zatim holin i inosotil.
Dijeta je osnova a kafa, alkohol, čokolada, meso i
proizvodi od bijelog brašna ne dolaze u obzir.
PAPAJA (CARICA PAPAYA)
UPOZORENJE:
je od svih drugih prirodnih lijekova možda najefikasnija za pomoć i liječenje kod bolesti pankreasa.
Ljekarska intervencija je neodložna. Tek kada
akutna faza bolesti prođe, može se pristupiti
liječenju prirodnim sredstvima (bilje, dijeta,
homeopatski lijekovi).
Dugogodišnje neliječenje bolesti žuči može i te kako
ugroziti pankreas i to moraju znati oni koji imaju kamence u žuči i doživljavaju tzv. „napade žuči“, zatim oni koji
imaju hroničnu upalu žučne kese.
PREPORUKA
List crnog duda...................................... 10 grama
List borovnice ........................................ 15 grama
Mohune graha ....................................... 15 grama
List koprive ............................................. 10 grama
Korjen maslačka .................................... 10 grama
List imele ................................................ 10 grama
List matičnjaka ....................................... 10 grama
Korjen čička ........................................... 10 grama
Dvije supene kašike mješavine politi sa 7 dcl hladne
vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon toga grijati
do ključanja i ohladiti. Procijediti.
Piti dva puta na dan po 3 dcl čaja. Ne sladiti.
Mješavina koja kod insulin-neovisnih bolesnika zna
napraviti veliki pomak na bolje.
Dakle, radi se o kvalitetnoj mješavini ljekovitog bilja
čije je dejstvo provjereno kroz dugi niz godina i na
velikom broju oboljelih od diabetesa tip 2.
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
NASA-ini planovi za budućnost
mart, 2013.
2015.
Projekat „Soil Moisture Active Passive“ će biti lansiran
s ciljem mjerenja vlažnosti
površinskog sloja planete.
Koristeći radiometar i radare
visoke razolucije, NASA nastoji više saznati o procesima zaleđivanja i topljenja tla.
2014.
Istraživačka letjelica s
ljudskom posadom „Orion“
i pogonski sistem „Ares“ bi
2014. godine trebali biti spremni za lansiranje.
Zajednička misija NASA-e
i vladinog energetskog
sektora „Joint Dark Energy“
je planirana za lansiranje
ove godine. Cilj misije je
precizno mjerenje ekspanzije
univerzuma radi shvatanja
temeljnih postulata na kojima
počiva priroda tamne materije (dark matter).
2015.
2020.
Zemljina orbita je bogatija
za još jedan istraživački
satelit pod nazivom „IceSat
II“. Od satelita se očekuju, u
vremenu ozbiljne zabrinutosti
radi globalnog zagrijavanja,
egzistencijalne informacije o
polarnim regionima.
Međunarodna svamirska stanica (ISS) će biti pomjerena
iz sadašnje orbite. Budućnost ISS-a je iz ove vremenske perspektive za planere u
NASA-i prilično neodređena.
2016.
2015.
2014.
U orbitu će biti postavljen
svemirski teleskop „James
Web“, koji se, u suštini,
smatra zamjenom za Hubble
teleskop. Astronomska
zajednica od ovog znatno
naprednijeg teleskopa očekuje više saznanja o ranim
stadijima razvoja univerzuma
i objašnjenje kako su se
zvijezde formirale.
Istraživačka sonda „New Horizons“ nakon devet godina
putovanja stiže do rubnih
dijelova Sunčevog sistema,
odnosno planeta Pluton. Ova
sonda je u vremenu izdavanja ovog broja na pola puta
između Saturna i Urana.
mart, 2015.
Evropska svemirska agencija
(ESA) će lansirati ExoMars
rover na površinu Marsa.
NASA-ino učešće u ovom
projektu se realizuje kroz
podršku u komunikaciji
preko već razvijene mreže
za informacionu transmisiju
u dubokom svemiru (Deep
Space Network).
2016.
Misija „Juno“ stiže do Jupitera.
2018.
Prva „Orion“/„Ares“ misija s
ljudskom posadom će biti
lansirana prema Međunarodnoj svemirskoj stanici.
54
Sonda „Solar Probe Plus“ će
biti lansirana prema Suncu kao
prva letjelica koja će posjetiti
sunčevu koronu. Cilj misije je
prikupljanje izuzetno vrijednih
podataka o funkcionisanju
Sunca.
2020.
Misija „Europa Jupiter
System Mission“ će poletjeti
prema Jupiteru i njegovim
mjesecima Europi i Ganimedu. Cilj istraživanja je provjeriti da li Europa i Ganimed
imaju mogućnost da nekada
postanu naseljive lokacije.
Ukoliko se potvrdi da Europa
ima vodene okeane u tečnom stanju, naše shvatanje
univerzuma će se dramatično promjeniti jer ćemo u tom
slučaju život tražiti ne samo
na planetama sličnim Zemlji
već i među satelitima velikih
gasovitih planeta.
Nastavak iz prošlog broja
2020.
Pet životinja na rubu istrebljenja
Polarni medvjed
Ova godina je i godina u
kojoj je planirano da „Constellation“ rakete i moduli
budu spremni transportovati
posade astronauta na površinu Mjeseca. Za razliku od
programa „Apolo“, ovaj put
bi astronauti trebali znatno
duže boraviti na Mjesecu u
stalnoj lunarnoj bazi.
2021.
Međunarodna X-Ray opservatorija će biti lansirana radi
izuzetno preciznog proučavanja visokih energija univerzuma. Od opservatorije
se očekuje da nam omogući
naprednije shvatanje crnih
rupa i objašnjenje formiranja
velikih struktura univerzuma
kao što su klasteri galaksija.
Planinske gorile
Progonjeni od lovaca, farmera i bolesti planinske gorile su na granici izumiranja.
U periodu izbijanja epidemije
između 2002–2004. godine
samo Ebola virus je pokosio
preko 5.000 gorila. Preostala
populacija živi na izuzetno
izoliranom području koje je
teško štititi od lovokradica i
bolesti.
Polarni medvjed je
postao ugrožena vrsta
zbog razornog utjecaja koji
ima globalno zagrijavanje
na njegovo stanište na
Sjevernom polu. Ove veličanstvene životinje izumiru
proporcionalno topljenju
artičkih ledenih površina
na kojima love tuljane. Procijenjuje se da ih je manje
od 20.000 ostalo u divljini.
Lavovi
Broj lavova se smanjio
od 400.000 1950. godine
do 16.500, koliko se procijenjuje da ih ima danas.
Kompletna populacija je
koncentrisana na malim
izolovanim regionima koje
ljudi svakodnevno još više
sužavaju.
Orangutani
Oko 62.000 orangutana živi na jugoistočnim
azijskim ostrvima Borneo i
Sumatra. Zbog prekomjerne sječe drveća, izgradnje
saobraćajnica i zasađivanja plantaža, njihov životni
prostor je ispresjecan na
nekoliko manjih izoliranih
zajednica. Kako su svakodnevno izloženi lovu i
hvatanju da bi bili prodani
kao kućni ljubimci, njihov
broj se rapidno smanjuje,
dovodeći ih sve bliže vrhu
ljestvice najugroženih
vrsta.
Plavi kitovi
Najveće životinje na planeti su u opasnosti. Plavi kitovi
su nemilosrdno lovljeni početkom 20. vijeka i od populacije koja je brojala oko 240.000 jedinki svedeni su na svega
nekoliko hiljada. Mada zaštićeni međunarodnim sporazumima od 1966. godine, plavi kitovi se nikada nisu uspjeli
značajno oporaviti. Trenutno su u opasnosti od zagađenosti mora hemikalijama kao što je PCB i buke koju ispod
površine okeana stvaraju brodski sonari. Ukoliko se svemu
ovome doda i zagrijavanje okeana te povećavanje kiselosti
mora, izgledi im nisu visoki.
2026.
„Europa Jupiter System Mission“ će stići do Jupitera
2030.
Eventualno slijetanje ljudi na
Mars putem „Constellation“
projekta u programu NASA-e
očekuje se tek nakon 2030.
godine.
55
Edin Topčić | PRIČA
Allahov dar
To je Allahov dar, koji On
daje kome hoće – a Allah je
neizmjerno dobar i zna sve.
(el-Maide, 54)
G
odina je već zašla u jesen.
Sunce još nije tako nisko
i nije još sasvim izgubilo
snagu, ali dani lijepog toplog vremena polahko prolaze. Izlazim s posla i žurim da se sretnem sa svojim
dedom.
Zapravo, nije on moj dedo, ali
jedan profesor na nekom fakultetu
davno je podijelio ljude ne „didove“ i
„bića“, svrstavajući pod didove ljude
koji zaista nešto vrijede i od kojih se
mnogo može naučiti i čuti. Takav je
bio moj Did Kemal.
Čekao me je, kao i uvijek, u svom
vrtu s jedne strane zidom već požutjele vinove loze i na stolu otvorenim Kur’anom kojeg je tiho učio, a s
druge strane bile su posađene ruže
koje su nekada ispunjavale vazduh
svojim mirisom. Kad su zaškripala
56
vrata avlije, podigao je pogled iznad
svojih naočala i progovorio:
Esselamu alejkum! Hajde, pripremio sam ti tamo da klanjaš!
Odgovaram na selam i, radostan
što dijelim vazduh s jednim ovakvim
insanom, odlažem svoje stvari i pripremam se za namaz. Klanjam.
Nakon namaza čaj je već na
stolu. Kahvu nekako vezujem za
dunjaluk, a čaj za ahiret. To je neka
moja intimna podjela. Kahva je crna i
gorka, kao što je to i dunja onih ljudi
koji jure za njim. Čaj je opet proziran i, iako gorak, sluti na tamo neki
Izvor odakle je sve poteklo. Čaj je
neizostavan dio ovih razgovora koje
imam s Dedom.
Mehabet ponekad počne s nekim
Kur’anskim ajetom kojeg je Dedo
proučio, a nekad kao i sad počne s
mojim pitanjem.
Dedo skide svoje naočale, poče
rukama prolaziti kroz svoju sijedu
bradu i karakteristično udahne kroz
nos, još malo odšuti i onda počne:
„Vidiš sine, nekad su u Sarajevu
živjele dvije žene koje nisu bile slične
ni po čemu osim što su vjerovale u
Allaha, dž.š., i što su imale nepravedne i pokvarene muževe. Muževi
su pili i maltretirali svoje žene. Obje
su bile poslušne svojim muževima,
ali i u potpunosti oslonjene na Allaha.
„Jedna je svaki put, kad bi klanjala, pored svoje prostrla još jednu
sedždžadu, pa je jednom pijani muž
upita za šta će joj druga sedždžada. Ona reče da je prostire za njega
kako bi joj se i on pridružio, pa mu
Allah promijeni stanje i on se okupa
i postade muslimanom.
Kao što su čovjeku potrebne
dvije noge kako bi mogao
hodati i putovati po ovom
svijetu, za put prema Allahu
potrebno mu je dvoje. To
su Sidk i Ihlas. Sidk znači
vjernost prema Allahu. A
prema kome si Sidk, Njemu
daješ svoje srce; a kome
si dao srce, Njega voliš; a
koga voliš, njega se sjećaš!
A kad čovjek zadobije Sidk,
Allah ga daruje s Ihlasom...
Sidk i Ihlas. Sidk znači vjernost prema Allahu. A prema kome si Sidk,
Njemu daješ svoje srce; a kome si
dao srce, Njega voliš; a koga voliš,
njega se sjećaš! A kad čovjek zadobije Sidk, Allah ga daruje s Ihlasom,
iako smo mi daleko i od Sidka, a
kamoli od Ihlasa...“
Dedo Kemal malo zašuti, otpi
gutljaj čaja i počasti se hurmom. Iz
daljine su dolazili zvuci uzavrelog
grada i veselo čavrljanje vrabaca iz
blizine. Mislio sam o tome kako je
ovaj čovjek moje plamino stablo i
koliko mi znači sve ovo ovdje. Ovaj
čaj i mehabet. Ova loza i ruže i ovo
oktobarsko sunce što grije već izgubljenom snagom.
Dedo nastavi:
Druga žena je bila u potpunoj poslušnosti i hizmetu svome mužu, pa
joj Allah dade da klanja na časnom
Hramu u Mekki svaki put kad bi ona
to poželjela.“
Kur’an nam prenosi da je Zekerija, a.s., kad bi dolazio Merjemi u
posjetu uvijek nalazio različito voće. I
to ljeti voće koje zri zimi, a zimi voće
koje zri ljeti. Merjema bi na njegovo,
a.s., pitanje samo skromno odgovarala – „Haza min fadli Rabbi!“, to
jest – Ovo je dar moga Rabba!
„Eh, sine, sve je nekako, na nama
nepoznat način, povezano. Merjema je nosila pejgambera Isaa, a.s.,
ali i ona je morala protresti palmu
da joj se dadne. Hadžera je morala
trčati sedam puta od brda do brda
pa joj je tek onda dato da Zem-zem
provrije.
Vidiš, sine, naše je da započnemo i budemo ustrajni u tom, a
Allahovo je da nas daruje sa Svojim
darovima iz Svojih riznica! Ono što
mi činimo je kao ruka. Ako je ona
otvorena onda se može u nju i nešto dati, ali ako je zatvorena onda
ta ruka ne može ništa primiti. Naveo
sam ti ove stare i poučne priče kako
bi shvatio da je naše da ulažemo
trud, ali nije dovoljno biti samo ustrajan nego i ispravan, a to je ono što
nama Uzvišeni Allah poručuje da On
gleda u naša srca, a ne u naša djela.
Kao što su čovjeku potrebne dvije
noge kako bi mogao hodati i putovati po ovom svijetu, tako mu je za put
prema Allahu potrebno dvoje. To su
U osnovi našeg djelovanja treba biti stalna želja da se približimo
Allahu i da On bude zadovoljan s
nama. Za sve to potrebno nam je
„Znači li to, dedo, da je u srži toga
takvaluk?“ – upitah ga pomalo zbunjen nenadanim početkom.
Sipao sam dedi čaj i stavio na stol
hurme koje sam donio sa sobom.
puno sabura i takvaluka. Pa tek
onda možemo reći da smo ustrajni
i da smo ispravni. A ono što dobijemo je samo čašćenje.
Sine, onim ženama nije bila želja da im muževi proklanjaju i da
mogu klanjati u Mesdžidu’l-haramu,
Mejrema nije težila da ima raznovrsnog voća ili da Hadžeri provrije
Zem-zem. One su sve darovane od
Allaha.
To je ono što ne možemo zaslužiti
niti postići, sve što imamo je samo
čašćenje i darovanje. Nas dvojica
smo dar jedan drugom i to je to.
Moj Dedo lagano ustade i krenu
prema vratima i dade meni išaret
da pođem s njim. Nabrzinu pokrih
hurme i pridružih mu se.
A najbolji dar je na namazu, pa
makar mi toga nekad nismo ni svjesni. Allah najbolje zna, ali suština
istikameta je Allahov dar! Ali opet,
sve je nekako, na nama nepoznat
način, povezano.
U tom trenutku začu se ezan, pa
odmah zatim drugi, treći... Vazduh
se ispunio ezanima s munara koje
pozivaju ljude na najbolje čašćenje.
Moj Dedo se nasmiješi toliko da mu
se iza brade i brkova ukazaše kao
biser bijeli zubi. Sad znam da se
Dedo zaputio na namaz u obližnju
džamiju.
Znao sam da mu srce igra od radosti za namazom. Igra i meni, ali
volio bih da meni igra makar upola
onako kako igra mom Dedi.
Kažem „moj Dedo“ iako mi nije
dedo. Jedan profesor na jednom
fakultetu reče da ljudi mogu biti „didovi“ i „bića“. A moj Did je definitno
insan.
57
Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE
M
asni prethodnici holesterola su se skupljali
na sredini roštilja, novog-novcatog, uvezenog iz Kine,
a kupljenog u nekoj „akciji“ u „domaćem“ supermarketu. Mirisali su
ćevapi, juneće šnicle, piletina i paprike. Miris se širio avlijom i stapao
s vriskom djece: „Babo, kad će više
ti ćevapi?“
Glava kuće je dodavao još malo
roštiljskog ćumura i obećavao sam
sebi da neće puno jesti tu „nezdravu“ hranu, ali se i tješio time da je
ovo još jedan rijetki bezazleni ćejf,
u kojem se on „čuva“ i „pazi“ (jede
piletinu umjesto ćevapa). Ne pije ni
gazirane sokove, čak ni domaću kiselu vodu. Ona izvorska, s kojom je
odrastao, najbolja je voda na svijetu
i nju pije u velikim količinama kako
je došao na godišnji odmor.
Danas je poseban dan. Došli su
sestra i zet s djecom i prostrana
avlija je puna. Nepoderivi VW-dvadesetogodišnjaci stajali su na neugaženoj niskoj travi, nagurani jedan
za drugim u malo hladovine pod
starom jabukom budimkom.
Roštilj i
kadifice
Roditelji glave kuće su presretni,
gledajući unučad. Okolina odjekuje
dječijom grajom i vriskom: odbojka
preko parmaka je uveliko trajala,
uprkos gromoglasnom plakanju najmlađeg unučeta, koje niti ju je moglo
igrati, niti je dalo ostalima da igraju.
Glava kuće je sjedio kod roštilja.
Iako je miris pečenog mesa dominirao zavičajnim zrakom, primamljiv je
bio miris kadifica, tog sitnog baščenskog cvijeća kojim je njegova majka
oduvijek omeđavala avlijske staze.
Na njih se, u pravilu, nastavljalo
cvijeće koje su zvali mine i kupuščići,
a koje je bilo nanizano na stepenica-
58
ma i terasi. U sjećanje mu dospije i
nezamjenjivi miris zumbula, kratkotrajnog proljetnog cvijeta koji je tako
snažno mirisao u kratkom vremenu
da ga se moglo osjećati i mnogo
kasnije. Grm hadžibega i stare ruže,
od čijeg cvata majka i danas pravi
sok, uokvirivali su taj dragocjeni ram
djetinjstva i odrastanja.
Upravo tada, u tome trenutku
spojenih mirisa i boja cvijeća, glava
porodice se osjećao lijepo i zadovoljno. Kako bi rekli neki od javnih
ličnosti, koji žele ostaviti dojam pameti i načitanosti, osjećao se „ispunjeno“ i njime je kružila „pozitivna
energija“.
Ovaj prostor: avlija, stara kuća,
mutvak i neke druge zgradice naprosto su tu da bi odisali životom i
njegovom puninom, a ne gorčinom
agresije na domovinu i poslijedejtonskom potištenošću, nepravdom
i pesimizmom.
Nije to bilo ništa nostalgično, ni
tugaljivo, niti su pred očima prolijetale slike djetinjstva i dječijih igara: naprosto je to bio jedan izuzetno dobar
osjećaj zadovoljstva i punine koji se
negdje zagubio u džungli od kredita, trčanja za dobrima ovoga svijeta,
dostizanja nedostižnog i slično.
Dobro, možda je u svemu tome
bilo reminiscencije na slične događaje u djetinjstvu, no, to nije kvarilo
idilu trenutka s kojim se glava kuće
stopio, prepuštajući mu se u cijelosti.
Utom je supruga servirala. Tanjiri
su bili iz perioda neprikosnovene
vladavine onoga bijelog materijala,
koji se u narodu zvao akropal i za
koji se tvrdilo da se ne može razbiti.
Poslije agresije je masovno kupovan. Valjda zbog toga što su u ratu
svi tanjiri bili porazbijani, pa su se
ljudi (žene, naročito) upinjali da baš
te nerazbijajuće nabave.
E, u takve tanjire je glava kuće
ubacivao i lijepo zarumenjene i poluugljenisane komade mesa, usput
pričajući o zdravlju, kalorijama, trigliceridima i ostalom o čemu su presite i velikotrbušne glavešine naroda
brinule svakodnevnu brigu.
Supruga je u istovrsne tanjiriće
stavljala ranije izrezanu i posoljenu salatu od domaćeg paradajza,
„neprskanog“ i na njivi uzgojenog.
Djeca su u letu pristizala i strmoglavljivala se na hranu. Nije bilo vremena
ni za kakvo pričanje.
Kada je izrezana i posljednja kriška brižljivo izabrane lubenice, sijeldžije su se počeli polahko pripremati
za rastajanje.
Akšam je nastupio kada je glava
kuće vratio pod grožđe i posljednju
plastičnu stolicu, koje tu, skupa sa
stolom, inače budu ljeti. Duboko je
udisao svježi akšamski zrak.
Odbio je majčino navaljivanje na
„po jedan mrke“ kahvu. Za danas je
dosta jeo i pio, tješeći se narodnom
devizom da čovjek može puno jesti
dok je zdrav. Onaj današnji osjećaj
punine i zadovoljstva još uvijek ga
je držao, samo su ga sada polahko
preuzimali smirenost i zadovoljstvo.
Osjećao je kako se svaka vena,
svaki kapilar, damar, mišić i svaka
ćelija njegova organizma polahko i
smireno odmaraju. Pri tom, nije bilo
nikakve praznine u njemu cijelome.
Zadovoljan i smiren, glava porodice je zaspao u porodičnoj kući.
To je ista ona kuća u kojoj je odrastao, a koja je u vrijeme agresije na
domovinu bila porušena i u kojoj je
sve isto, a ništa isto nije. Nju samu
je često poredio sa životima mnogih
koji su preživjeli agresiju: tih nekoliko godina rata je kao svojevrsna
pauza između dvaju poluvremena,
između istih starih zidova i jugoslavenskog namještaja među njima u
čijim su ćoškovima drijemale sasvim
ljudske porodične priče, i istih obnovljenih zidova s nepoznatim novim namještajem i bez priča, jer su
one stare pobrisala ubojita oruđa i
oružja zlikovaca, a nove još čuče u
nekom vakumiranom i bezvremenskom prostoru, omeđenom prostom
činjenicom da agresija iz svijesti i
podsvijesti još nije otišla u zaborav.
Kada god bi došao u svoju porodičnu kuću, glava porodice je
osjećao tu prazninu, to otkinuto
ratno vrijeme i vrijeme kolektivnog
nesnalaženja i zbunjenosti koje je
uslijedilo nakon njega.
Ujutro je usijedilo spremanje. Supruga je ponovo našla torbe i u njih
stavljala svu onu odjeću koju je donijela, a koje određeni dio nije uopće
upotrijebljen.
Potom je uslijedilo pakiranje paprika, patlidžana, paradajza, graha
i ostalih poljoprivrednih proizvoda
koje su nosili sa sobom. Pa dječijih
razbacanih igračaka, pa...
Dva sata nakon planiranog vremena polaska, pomalo nervozan,
glava porodice je u retrovizoru gledao majčinu ruku kojom je mahala i
snuždenu očevu priliku.
„Završi se i ovaj odmor“, nostalgično je uzdahnuo, obraćajući se
veseloj supruzi.
59
Mr. Merima Čamo | GRADOVI
MAGLAJ
O
pćina Maglaj je specificirano geografsko, klimatsko, prirodno i ekonomsko područje smješteno oko rijeke Bosne, koja gradski prostor
dijeli na dvije približno jednake polovine. Njegova urbana historija proteže se unatrag šest stoljeća i više, te
ne čudi što se na tlu ovog živopisnog ambijenta isprepliću različiti etnički, religijski i kulturni utjecaji koji tvore
osebujne fragmente gradskog mozaika. Grad se jedno
vrijeme nazivao „Straža“, vjerovatno zbog fortifikacijske
utvrde podignute na robusnoj magmatskoj stijeni koja
se strmo ruši prema dolini, tačnije zbog primarno vojne i odbrambene funkcije koja se u srednjovjekovnom
periodu dodjeljivala takvom tipu objekta. Vremenom su
ga njegovi stanovnici preimenovali u Maglaj, za šta je,
kako kazuje narodno predanje, prvenstveno zaslužna
ekspresija došljaka koji su ovaj podozrenski kraj doživljavali kao naselje sazdano od „magle guste kao pamuk“
koja se dugo zadržavala u kutovima gradskih zidina,
čineći ih tajanstvenim, gotovo nevidljivim čuvarima ovog
bosanskog naselja. U pisanim izvorima Maglaj se prvi
put spominje 1399. godine u Povelji kralja Stjepana
Ostoje, a zvanično u Povelji ugarsko-hrvatskog kralja
Zigismunda, napisanu trinaest godina kasnije. Turski
izvori ovo mjesto datiraju 1485. godine, dok se u prvom
međudržavnom sporazumu između Ugarske i Turske
ono navodi kao nahiye-i kale-i Maglay.
Maglajska gradina
Konačan izgled staroj gradskoj utvrdi (Gradini) dali su
Osmanlije, suptilnim komplementiranjem predosmanske arhitektonske cjeline, što se manifestiralo kroz proces izgradnje sahat-kule sa zlatnim čanom (zvonom),
60
te prekrasnom Jusuf-pašinom džamijom (u narodu prozvana Kuršumlija džamija zbog olovnog/kuršum krova).
Ova džamija je sagrađena 1560. godine i ubraja se u
najljepše bosanskohercegovačke spomenike iz turskog
perioda. Stara gradska jezgra, Gradina i džamija Kuršumlija, uvrštene su na listu nacionalnih spomenika Bosne
i Hercegovine. Pored džamije Kuršumlije u Starom gradu
se nalaze još dva bisera islamske orijentalne arhitekture,
a to su Fazli-pašina i Sukija džamija, koje su kao centri
maglajskih mahala uz religijsku imale i značajnu ulogu
u razvoju društvenog i kulturnog života ovih gradskih
jedinica. Pod Gradinom, Osmanlije izgradiše prekrasan
šeher u kojem se za kratko vrijeme razvio bogat mahalski i čaršijski život. U ovom kontekstu, čini se interesantnim spomenuti da je jedan maglajski kadija u svojoj
evidenciji, Sidžilima iz 1816. godine, propisao način
kako se Maglajlije moraju odnositi prema musafirima i
šta im se besplatno mora obezbjediti u toku njihovog
boravka u šeheru, što vjerno oslikava kvalitet i jednu od
osnovnih odrednica ondašnjeg urbaniteta. U čaršijskom
prostoru su dominirale trgovačka i zanatska djelatnost.
Nadaleko su bile poznate maglajske terzije, abadžije,
čohadžije, kovači i tako dalje, te majstorski izvedene
izrađevine kao što su fermeni, gunjevi, čakšire ukrašene
gajtanom, nanule, kose i tako dalje. Uzvišenje koje vodi
do tvrđave ubrzo je nakićeno grozdovima čardakuša
starog bosanskog tipa koje su u vještački izazvanom
kontaktu s kamenim strukturama stare tvrđave tvorile
veoma zanimljiv pejzaž. Ovdje, kao i u drugim gradovima širom onovremene Bosne i Hercegovine, džamije,
mesdžidi, zavije i tekije bili su svojevrsna učilišta u kojima su se stjecala osnovna znanja. Nakon određenog
vremena u Maglaju su počele da rade i druge institucije
edukativnog karaktera – medrese, ruždije, daru’l-kuran,
daru’l-hadis, hastahane, muvekkithane i tako dalje. Raspadom Osmanskog carstva i dolaskom Austro-ugarske
u Maglaju se počinje nazirati snaga modernizacijskih
agenasa koji su svojim razmještajem i stremljenjima
nerijetko nosili epitet destruktivnih s obzirom na činjenicu
da su vojne akcije poduzete od strane Austrije rezultirale
rušenjem grada, i to u nekoliko navrata. Kasnije, shodno
neznatno korigiranim interesima iste vlasti, ta srednjoevropska sila, sredstva i logistika prerastaju u razvojne
tokove socijalnog, privrednog i kulturnog karaktera koji
će otvoriti put jednom složenijem procesu − polarizaciji
grada. Nakon izgradnje pruge Brod – Sarajevo, oko
željezničke stanice na lijevoj obali Bosne počeo je nicati
novi Maglaj. Na mjestu gdje se nekad skelom prelazilo
s jedne na drugu obalu rijeke Bosne izgrađen je most a
za sam čin njegove izgradnje vezuje se priča o jednom
austrijskom oficiru koji je, zbog ljubavi prema maglajki,
most, umjesto u Sarajevu, izgradio u Maglaju. Inače,
satus grada, po standardima austrougarske uprave,
Maglaj dobiva 1895. godine.
Teška vremena tokom prvih nekoliko desetljeća XX
stoljeća usporit će dalju ekspanziju grada, te se tek
nakon Drugog svjetskog rata u ovoj regiji mogu uočiti
veći urbani pomaci. Njima je uveliko doprinio rad novoizgrađene fabrike za proizvodnju sulfatne celuloze i
natron papira (Natron), u to vrijeme najveće na Balkanu.
Neprekidan i potvrđen rentabilitet ovog balkanskog giganta postao je determinanta daljem razvoju Maglaja.
Socijalizam će na karti Maglaja markirati stari dio na
desnoj i novi dio grada na lijevoj obali rijeke Bosne, koji
historijski, arhitektonski i funkcionalno postaju dvije diferentne urbanističke cjeline. Ipak, neraskidive spone starog i novog šehera satkane su od jedinstvenih vrijednosti
– otvorenosti, srdačnosti i međusobnog razumijevanja
koje su Maglajlije od postanka grada brižno njegovale i
neprestano unosile u sadržaje lokalne tradicije i urbane
svakodnevnice.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj grad
je doživio velike ljudske i materijalne gubitke. U znak
sjećanja, Maglajlije su u središtu grada podigle Centralno spomen obilježje šehidima, poginulim braniocima i
civilnim žrtvama rata iz perioda 1992–1995. godine, na
kojem je uklesano sedam stotina imena žrtava agresije
na maglajsko područje. Proces poratne revitalizacije
uključio je povratak stanovništva, obnovu stambenih i
privrednih objekata (razrušena postrojena „Natron“-a
obnovljena su zahvaljujući investiranju turskog koncerna
Hayat Holding), stalan rast malog i srednjeg poduzetništva (općina broji 185 privrednih društava i 332 samostalne radnje), intenziviranje poljoprivredne djelatnosti,
razvoj seoskog sportskog i vjerskog turizma, oživljavanje kulturnih manifestacija kao što su Studentsko ljeto,
Mulabdićevi dani kulture, koji se organiziraju u znak sjećanja na prvog bosanskohercegovačkog romanopisca
rođenog u Maglaju, Edhema ef. Mulabdića i tako dalje.
Isto tako, gradska uprava je nastavila s ranije uvriježenom praksom promoviranja atraktivnih lokacija na širem
prostoru Maglaja, među kojima se posebno izdvaja prirodna špilja „Megara“, čija fascinantna unutrašnjost budi
veliki interes kako domaćih tako i stranih speolologa.
Džamija Vali Recep
Yazicioglu
U augustu 2009. godine u Maglaju je otvorena nova
gradska džamija koja svojim arhitektonskim rješenjem
reprezentira spoj tradicionalnog i modernog, odnosno
vješto prenesene fragmente podkupolnih tradicionalnih
džamija u Bosni i Hercegovini savremeni arhitektonski
vokabular. Nažalost, inicijator ovog, sada već izvedenog
projekta, Recep Yazicioglu nije doživio njeno svečano
otvaranje.
Do rata 1992. godine, prema pokazateljima privredno-ekonomskog rasta, Maglaj je bio jedna od najperspektivnijih urbanih sredina ne samo na prostoru Bosne
i Hercegovine nego i šire. Novomilenijski preporod Maglaja skoro u svim urbanim aspektima ukazuje na realnu
mogućnost da ovaj grad ponovo dobije svoj predratni
status.
Bilješke:
Bilten (specijalno izdanje), Islamska zajednica u
Bosni i Hercegovini, Muftiluk zenički, Medžlis islamske
zajednice Maglaj, godina 5, broj 36, 2009.
Bojanovski, Ivo, Stari grad Maglaj, Naše starine X,
Sarajevo, 1962. i 1963.
Kreševljaković, Hamdija, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine IV, Sarajevo, 1957.
61
5 STVARI – 5 PRIMJERA
Vehb b. Munebbih prenosi da je Ibn Abbas, r. a., rekao: „Kada je Allah poslao Jahjaa sina Zekerijjaovog, a. s., Israelićanima, objavio mu je da im naredi pet stvari i da za svaku stvar navede primjer.
Naredio im je da Allahu robuju i ništa Mu, kao druga, ne pripisuju.
Za to je naveo primjer: onaj koji Mu nešto pridruži je kao onaj koji je kupio roba iz svoga imetka, nastanio ga u svojoj kući, oženio djevojkom, dao mu imetak i rekao mu da trguje tim imetkom, da se hrani
njime koliko mu je potrebno a zaradu njemu donese! – pa rob radi a zaradu donosi neprijatelju svoga
gazde a svome gazdi daje tek neznatan dio. Ko bi, od vas, bio zadovoljan takvim robom?!
Naredio im je namaz
i naveo primjer: primjer namaza je kao primjer čovjeka koji je zatražio prijem kod nekog kralja. Kralj mu
je dozvolio da uđe i okrenuo mu se licem kako bi čuo šta ima reći i podmiri mu potrebu, a on se okreće
lijevo i desno i nije mu stalo da završi posao. Kralj se od njega okrene i ne završi mu ono što on želi.
Naredio im je post.
Naveo im je primjer i rekao: - Primjer tome je čovjek koji je obukao vojnu uniformu i opasao se oružjem,
pa neprijatelj ne može da dopre do njega niti može da ga povrijedi.
Naredio im je sadaku.
Primjer tome je čovjek kojeg je neprijatelj zarobio pa je on s njima sklopio sporazum da će raditi kako
bi se otkupio za određenu svotu. Radio je u njihovom gradu i svu svoju zaradu davao njima sve dok se
nije otkupio i oslobodio njihova zarobljeništva.
Naredio im je zikrullah.
To je primjer ljudi kojima je neprijatelj za petama, ali im oni, u zadnjem trenutku, umakne u tvrđavu i
zaštite se od njih.“
Ebu Hamid Muhammed el-Gazali
El-Maqsad
Prijevod i bilješke Dr. Almir Fati´c
Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014
00
KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom
zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom
modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati
mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način
mladima rješenje njihovih problema.
Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim
novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar.
Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.
00

VDJE (letak br.369)!

MJESEC UMMETA - BOSNA MUSLIM

Voda u životu i kulturi muslimana, 1. dio

FENOMEN KVAZIUČENJAKA - Ehlus

Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u Islamu

Pitanja i Odgovori – Mektebska Nastava za Prvi Stupanj

Ovdje - BOSNA MUSLIM

ovdje - BOSNA MUSLIM

Ispravna Božija vjera - PDF

Untitled - Islam Land

Ovdje - BOSNA MUSLIM

Allahova jednoća u božanstvenosti

Cetiri Bitna Pravila

Napitak naslovna