P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 11
NOVEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
VRIJEDNOST
UČENJAKA
I UČENIKA
MORAL
I ETIKA
NAGRADE
ODAZIVANJA
MUJEZINU
STRAH
OD SMRTI
RIZK-OPSKRBA
ZA DUŠU I TIJELO
ŠTA JE
Semerkand je ljubav, jedan selam prostranoj budućnosti iz historijskih dubina.
Semerkand je stvorenja voljeti radi Stvoritelja, i to dokazivati hizmetom.
Semerkand je nada do zadnjeg trenutka, i kada su ti svi leđa okrenuli.
Semerkand je jedna vijest, jedno jutro, jedno pismo od voljenog.
Semerkand ne pita i ne sudi, nego prihvata u zagrljaj.
Semerkand je svjetlosno lice, okrenuto prema Kabi.
Semerkand je neprijatelj grijehu, a ne griješniku.
Semerkand je naš hod, prema znanju i ljubavi.
Semerkand je žar kad gori ljubav u srcima.
Semerkand je ‘Mi smo’, a ne ‘ja sam’.
Semerkand je oko što vidi istinu.
UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 11
NOVEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
VRIJEDNOST
UČENJAKA
I UČENIKA
Rizk – opskrba duše i tijela
Među mnogobrojne blagodati kojima nas je obdario Plemeniti Allah
svakako spada i hrana. Jela kojima se hranimo nam trebaju biti sredstvo za činjenje dobrih djela, kako Mudri Allah govori: „Lijepim jelima
se hranite i dobra djela činite!“ Imami Gazali veli da je lijepo prije jela
donijeti nijjet: nevejtu’t-tekavvi ala tâatillahi (Namjeravam ovom hranom
osnaženje za pokornost Allahu).
MORAL
I ETIKA
NAGRADE
ODAZIVANJA
MUJEZINU
STRAH
OD SMRTI
RIZK-OPSKRBA
ZA DUŠU I TIJELO
SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo
Tel/Fax: +387 33 624 883
.
ISSN 1840-0930
Za izdavača
MIRZA PAŠIĆ
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN
Redakcija
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ
Dr. ALMIR FATIĆ
Mr. MERIMA ČAMO
MEHMED ĆEMAN
EDIN TOPČIĆ
Design & DTP
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ
Foto - naslovnica
HAZIM ŠABANOVIĆ
Lektor
ALDINA VEISPAHIĆ
Marketing
DŽENAN ZUBEROVIĆ
062 105 430
Distribucija
ENIZ SKEJIĆ
061 410 492
Cijena:
BiH:
Turska:
Hrvatska:
Crna Gora:
Srbija:
Europa:
USA:
3
4
15
2
2
3
5
KM
YTL
Kn
EUR
EUR
EUR
USD
Štampa: Bemust
Redakcija zadržava pravo
dorade objavljenih materijala.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.
Sahabijke (žene ashaba) su svojim muževima govorile: „Možemo
trpiti glad, ali nećemo moći trpiti vatru zbog haram zarade!“ Neka Allah
plemenitim sahabijkama podari sve nagrade zbog njihove brige o porodicama. Zaista, jedna od temeljnih briga za naše porodice je vođenje
računa o ishrani i odjevanju. Uzvišeni Allah nas doziva: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre.“ Poslanik, a.s., u hasen hadisu kojeg bilježi Tirmizi veli: „Meso koje je naraslo na haramu pripada
vatri.“ SEMERKAND, u ovom broju, evo govori o ovoj skadnevno važnoj
temi – o halal opskrbi.
Da bi mogli osjetiti slast spominjanja Allaha i ibadeta, da bi mogli
osjetiti ljepotu šerijata trebamo posebno voditi računa o trima stvarima:
- da sebe i svoje porodice hranimo i odjevamo iz halal imetka, - da ne
ogovaramo i da svoje ukućane odgojimo da gibet ne čine i – da ne gledamo u haram i da u svojim porodicama na TV, računaru itd. gledamo
samo ono što je korisno.
Zbog velikog zulmeta (tmine) u današnjoj hrani lijepo je prije jela proučiti 25 puta estagfirullah, te Fatihu i tri Ihlasa, a Imami Gazali savjetuje
i da poslije jela proučimo po jedanput Ihlas i Kurejš. Sve to sa nadom i
dovom Allahu da iz sumnjive hrane odstrani ono što negativno utiče na
našu dušu i tjelo.
Ko bude vodio računa o halal nafaki Poslanik, a.s., mu, između ostalog, donosi i ovu radosnu vijest: „Čovjek će biti nagrađen čak i za zalogaj koji prinese svojim ustima, i zalogaj koji prinese ustima svoje žene.“
Naravno, ako ga prinese s vjerom i za vjeru.
Svjedoci smo posebne slasti koju osjećamo dok jedemo sa svojom
dinskom braćom. Za takvu sofru koja je postavljena iz ljubavi prema
Allahu Uzvišenom velikan ovog ummeta Hasan el-Basri je rekao: „Za
sve što čovjek potroši na sebe, svoje roditelje ili na nekog drugog, za
to će biti pitan na Sudnjem danu, osim za ono što potroši na brata,
prijatelja, da bi ga ugostio, jer se Allah stidi da mu za to račun sviđa.“
Naš Uzvišeni Gospodar je Hajru’r-Razikin (Najbolji Opskrbitelj) jer On
opskrbljuje i naše duše, naša srca znanjem, spoznajom, lijepim stanjima i raznim duhovnim blagodatima kao što i opskrbljuje naša tijela.
Opskrbljuj nas iz svojih riznica o Najbolji Opskrbitelju!
urednik@semerkand.com.ba
SADRŽAJ
6
14
42
OPSKRBU
DAJE SAMO ALLAH
ŽARKA LJUBAV
(AŠK)
MEDINA - DŽAMIJA
MUHAMMEDA a.s.
SEMERKANDNOVEMBAR2009
UVODNA RIJEČ OPSKRBU DAJE SAMO ALLAH
Sejjid Saki Erol
4
TEMA NAFAKA - TAJNA ŽIVOTA
Dr. Almir Fatić
6
RIZK - OPSKRBA
Dr. hfz. Džemail Ibranović
12
ŽARKA LJUBAV (AŠK)
Imam el-Gazali
14
POZIV U SEZONI HODOČAŠĆA (II)
El-Kandehlevi
16
VRIJEDNOST ODAZIVANJA MUJEZINU
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
SURA EL-FIL
Ibn Adžibe el-Haseni
20
SPASONOSNE STVARI, AHIRETSKE NAGRADE, TRI ZABRANE
Allame el-Munavi
22
MU´MINI I MU´MINKE
Emina Ćeman
24
HILJADU I JEDNA KAP
26
SPOZNAJ DUŠU SVOJU
Ali Tantavi
28
PISMO PRIJATELJU
Imam Rabbani, k.s.
30
GOVOR STANJA
32
ADABI ZIJARETA BOLESNOM
Almedina Tulić
34
ETIKA I MORAL
Mr. Nezir Krčalo
36
OSVAJAČI I BRANITELJI
Mehmed Ćeman
38
MEDINA - DŽAMIJA MUHAMMEDA, a.s.
Erol Zubčević
42
NEBROJENE MILOSTI SVJETOVIMA (II)
Dr. Dželal Ibraković
46
STRAH OD SMRTI
Aida Begić-Zubčević
49
JERUSALEM (KUDS)
50
NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović
54
VREĆA
Edin Topčić
56
REUMATIZAM
Suad Šendelj
58
KAKANJ
Mr. Merima Čamo
60
55
Sejjid Saki Erol | UVODNA RIJEČ
U
Opskrbu daje
samo Allah
zvišeni Allah u savršenoj harmoniji kosmosa
određuje i raspodjeljuje opskrbu svim živim
bićima. Savremena naučna istraživanja ukazuju na činjenicu da sve stvoreno, živo i neživo, postoji
kao faktor međusobne opskrbe živih bića. Ova savršena harmonija nastavlja postojati sve dok ju čovjek ne
naruši svojim djelovanjem.
Nema sumnje da je uzvišeni Allah, koji je stvorio savršenu harmoniju među svorenjima, stvorio i dovoljno
opskrbe za sve ljude, sve do Smaka svijeta. Njegov
govor: „Na Zemlji nema nijednog živog bića a da ga
Allah ne hrani!“ (Hud, 6) odnosi se i na čovjekovu opskrbu.
Pored navedenog, uzvišeni Gospodar je cijeli svijet
ispunio vidljivim i nevidljivim, poznatim i nepoznatim
stvorenjima, te ih podredio čovjeku kako bi mu bili na
usluzi. Riznica opskrbe raspoređena je prema Božijoj
odredbi: ne može se povećati niti smanjiti. To je riznica apsolutnog Sveopskrbitelja (Er-Rezzaku’l-Mutlak),
Allaha uzvišenog. Čovjekov udio u toj riznici povezan
je s njegovim trudom i radom. Na to nedvosmisleno
ukazuje sljedeći časni ajet: „Čovjeku pripada samo
ono što sâm uradi!“ (en-Nedžm, 39)
Dakle, na ovom svijetu zarađuje onaj koji radi; odnosno dobija nagradu za svoj rad. Bit će uzaludno
iščekivanje onih koji se suprotstavljaju Božijem zakonu, sadržanom u gore navedenom ajetu, iščekujući
pozitivan rezultat bez korištenja slobodne volje i sposobnosti kojima su odlikovani. Spomenuti zakon je životni princip koji se ne odnosi samo na stjecanje ovosvjetske opskrbe, već i na stjecanje opskrbe i Božijih
blagodati na Ahiretu, u vječnom svijetu.
Prema tome, naša uzvišena vjera je za čovjeka postavila jedinstvenu ravnotežu u njegovom životu: rad
za ovosvjetska dobra i stjecanje Ahireta.
04
Istina je da ovosvjetski život nije moguće odvojiti od ahiretskog života. Zato vjernik koji ima nijet da
živi u skladu Allahovog zadovoljstva nastoji da stekne
ovosvjetsku opskrbu, s jedne, a Ahiret, s druge strane.
Naime, mnogo je ajeta i hadisa koji nam nagovještavaju da stjecanje halal opskrbe predstavlja povod za
postizanje ahiretske nagrade. Već smo spomenuli da
ahiretski život nije odvojen od ovosvjetskog života. To
je zbog činjenice što ahiretski život, njegove nagrade
ili kazne, određuje naš ovosvjetski život.
Svima nama je poznat kriterij koji je postavio Allahov
Poslanik, s.a.v.s., kada je rekao: „Najbolji od vas nije
onaj ko pretpostavi ovaj svijet Ahiretu, kao ni onaj koji
pretpostavi Ahiret ovom svijetu. Pravi vjernik (mu’min)
je onaj koji radi za ovaj svijet i za Ahiret, uzimajući svoj
udio i od jednog i od drugog.“
Da, to je kriterij po kojem postupa pravi vjernik prilikom zalaganja za ovaj ili onaj svijet. U svijetu današnjice, kada je jedini cilj stjecanje novca i obezbjeđenje
lagodnog života, spomenuti kriterij ima još veći značaj.
Dok jedan musliman trči za ovosvjetskom opskrbom, on mora voditi računa o Allahovim granicama
kako ne bi upropastio svoj vječni svijet. Naime, on
mora uvijek paziti na granicu između halala i harama
i udaljiti se od sumnjivih stvari. To je, naravno, i jedna
od temeljnih osobina pravog vjernika. S druge strane,
shvatanje po kojem je za stjecanje novca i imetka svako sredstvo mubah (tj. po kojem „cilj opravdava sredstvo“, o.pr.) nema ni izbliza nikakve veze s islamom.
Novac koji se stekne na haram način ili hrana i imetak koji su sami po sebi haram – u osnovi predstavljaju
čovjekovu opskrbu (rizk, nafaka). Takva opskrba je, sa
stanovišta stvaranja, od Allaha. Međutim, u pogledu
načina njenog stjecanja i odgovornosti pripada čovjeku. Uzvišeni Hakk nije zadovoljan haramom i u njemu
nije dao nikakva dobra. Uspjeh koji se postigne na
haram način svoga vlasnika vodi u Vatru. Pravi vjernik
ne samo da ne posvećuje pažnju toj vrsti „uspjeha“,
nego je i potpuno svjestan u kakav grijeh ulazi i koju
odgovornost uzima na sebe onaj koji jede haram. Ako
neko radi zbog toga što je „rad“ imperativ od Allaha i
ako svoju opkrbu traži na halal način, steći će opskrbu
koja mu je dosuđena još u ezelu (praiskonu). Štaviše,
ta opskrba će za njega biti blagoslovljena (mubarek).
Pored navedenog, vjernicima koji stječu opskrbu vodeći računa o Allahovim granicama On uzvišeni će
dati izlaz iz svake situacije i opskrbiti ih odakle se i ne
nadaju. A onima koji budu stjecali opskrbu u granicama dozvoljenog i u skladu svojih mogućnosti, ali njihova dosuđena opskrba (rizk, nafaka) bude mala pa
to prihvate i strpljivo podnesu svoje siromaštvo (fakr)
– Allah će ih nagraditi obiljem i velikim blagodatima u
vječnom životu. Kada Allah uzvišeni uskrati Svom robu
nešto od ovosvjetskih blagodati, kaže hazreti Mevlana, On mu time omogući vezu sa Sobom i mogućnost
kupoprodaje. Kada ne bi bilo te veze, On bi pružio
čovjeku sve što mu treba, ali bi u tom slučaju čovjek
zaboravio svog Rabba i ne bi Mu se obraćao dovom.
Za vjernika svaka vrsta opskrbe predstavlja povod za
uspostavljanje veze s Allahom uzvišenim. On zna da
samo njegov uzvišeni Gospodar daje opskrbu i stoga
Mu je zahvalan. Eto, to je ono po čemu se čovjek razlikuje od ostalih živih bića. Međutim, pored toga što
je zahvalnost (šukr) jedna od osobenosti koja čovjeka
čini čovjekom, ona predstavlja i čovjekov dug prema
Gospodaru. Uzvišeni Allah kaže:
„Hranite se dopuštenim (halal) i lijepim jelima koja
vam Allah daruje i budite zahvalni Allahu na blagodatima Njegovim.“ (en-Nahl, 114)
„I zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte
nezahvalni biti!“ (el-Bekare, 152)
Robovima kojima je pružio opskrbu uzvišeni Gospodar je naredio udjeljivanje sadake i davanje zekata.
On uzvišeni bogatima je stavio u dužnost (farz) ibadet koji će izvršavati posredstvom svog imetka. No,
naš Prvak Resulullah, s.a.v.s., obavijestio nas je da se
imetak neće umanjiti ako se dijeli onima kojima je potreban.
Ovdje treba naglasiti i to da jednom vjerniku ne priliči da zbog straha za opskrbom ili imetkom izgubi svo-
ju čast i dostojanstvo. To je zbog činjenice što opskrbu daje samo Allah, Sveopskrbitelj (er-Rezzak). Kada
On uzvišeni daje opskrbu Svom robu, On njegov trud,
rad i djelovanje drugih ljudi stvara kao povod za stjecanje njegove opskrbe. U bíti, opskrbu mu daje opet
On, Allah uzvišeni. Ovdje želimo ukazati na sljedeću
činjenicu: ljudi našega vremena žrtvuju život za mnoge
stvari koje im nisu prijeko potrebne, te se upuštaju u
razne poduhvate koji ne priliče vjernicima.
Lijepo je steći povoljne uvjete života i sve ono što
uljepšava život na ovom svijetu, što se u islamskoj literaturi naziva tahsinijat. Međutim, ako se stjecanjem tih
pogodnosti krše islamski propisi, onda one prestaju
biti lijepe. Kako god znanje, koje predstavlja opskrbu
(nafaku) isto kao i hrana ili piće, nije prisutno u istoj
mjeri kod dvije osobe koje zajedno studiraju, isto tako
je i s bogatstvom. U mnogim ajetima uzvišeni Allah
nas poučava da On uvećava i umanjuje opskrbu, i da
opskrbljuje koga hoće i koliko hoće. Ovdje je riječ o
ispitu, iskušenju. Vjernik koji ima pronicljivosti i razboritosti svjestan je svoga stanja i ispita na kojem se nalazi. Onaj ko nastoji steći Allahovo zadovoljstvo dužan je
da u granicama svojih mogućnosti radi svoj posao, a
poslije toga da bude zadovoljan onim što mu je Allah
dosudio. Na početku ovoga članka dotakli smo se savršene harmonije koju je uzvišeni Allah uspostavio u
cijelom univerzumu, a koja se odnosi na opskrbu svih
živih bića. Poremećaj ove harmonije u našem vremenu opažamo kroz pojavu ekoloških katastrofa, jer su
zanemarene Božije granice koje definišu načine stjecanja i trošenja Njegovih blagodati. Vidimo kako se
na ovom čistom svijetu, koji je čovjeku povjeren kao
emanet, javljaju poremećaji u zraku, vodi i na kopnu
prilikom kojih se uništavaju živa bića.
Ali ono što je bolnije od toga jeste činjenica da čovjeka najviše uništava njegova razuzdanost. Od kada
su kao oblik stjecanja opskrbe odabrani kolonijalizam,
pljačka i lopovluk, u jednom malom dijelu svijeta ljudi
žive u pretjeranom rasipništvu, a u drugom milioni skapavaju od gladi i žive u neimaštini. Mi, kao vjernici koji
su svega toga svjesni, znamo da čovječanstvo traga
za islamskim principima zarade i potrošnje koji su mu
potrebniji više nego ikada u povijesti. Ako bi te principe odstranili iz svog života, ne bismo lišili toga samo
sebe nego i cijelo čovječanstvo.
Neka je Allahov selam i rahmet na sve vas!
05
Dr. Almir Fatić | TEMA
Nafaka tajna života
06
„Opskrbu daje jedino
Allah Moćni i Jaki!“
(ez-Zarijat, 58)
07
S
totinu pet puta u Kur’anu spominje se riječ er-rizk
u različitim oblicima i različitim značenjima. Značenjsko polje ove riječi veoma je široko (njezino
osnovno značenje je opskrba ili nafaka). To najbolje
vidimo iz činjenice da su semantičari Kur’ana iznašli
deset različitih značenja riječi rizk u Kur’anu. Naprimjer,
rizk u trećem ajetu sure el-Bekare znači „davanje“; u
dvadeset i petom ajetu ove sure rizk znači „hrana“; u
trideset i sedmom ajetu sure Ali’Imran rizk je „voće“; u
stotinu dvadeset i sedmom ajetu iste sure rizk je „nagrada“; u stotinu trideset i prvom ajetu sure Taha rizk je
„džennet“; u petom ajetu sure el-Džasije rizk je „kiša“ i
tako dalje. Na temelju ovoga zaključujemo da pojam rizk
u Kur’anu ima veoma razuđeno značenje: od konkretnog
materijalnog pa sve do duhovnog značenja najvišega
reda. Nadalje, iz velikog broja kur’anskih ajeta u kojima
se spominje ova riječ spoznaju se najbitnije istine u vezi
s ovom velikom tajnom života i ljudske sudbine.
Značenje
riječi rizk
Islamski učenjaci saglasni su da se rizkom ili nafakom
označava sve ono što koristi ljudima u njihovom materijalnom (vanjskom) i duhovnom (unutarnjem) pogledu.
Materijalni smisao odnosi se na ono što je potrebno za
očuvanje tijela ili tjelesnog života, dok duhovni smisao
podrazumijeva Allahov, dž.š., vjerozakon objavljen u
Njegovim knjigama preko Njegovih poslanika s ciljem
da se ljudi upute na korisno znanje i ispravnu spoznaju
i praksu. Također, duhovni aspekt nafake podrazumijeva i smirenost (sekine), otkrivanje (kešf) i spoznaju
(ma’rife) duhovnih istina koje uzvišeni Allah spušta na
srca svojih iskrenih prijatelja (evlija). Imam Gazali kazat
će da je duhovna (unutarnja) vrsta opskrbe časnija jer je
njezin plod vječni život, dok vanjska opskrba jača tijelo
u vremenski kratkom periodu. Uzvišeni Allah je na Sebe
preuzeo odgovornost stvaranja obje vrste opskrbe i On
velikodušno daje pristup objema tim vrstama, ali On daje
opskrbu kome hoće i određuje je – veli imam Gazali u
svome Maksadu (Komentar Allahovih lijepih imena).
Jedini Opskrbitelj (ErRezzâk) je uzvišeni Allah
Kur’an nedvosmisleno ističe nepobitnu istinu da je
jedini Opskrbitelj uzvišeni Allah:
08
„Opskrbu daje jedino Allah (innellahe Huve’r-Rezzak), Moćni i Jaki!“ (ez-Zarijat, 58)
„Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah
ne hrani (illa ‘alellahi rizkuha)“ (Hud, 6)
„A koliko ima životinja koje ne sakupljaju hranu sebi, Allah ih hrani (Allahu jerzukuha), a i vas!“
(el-’Ankebut, 60)
Ovi kur’anski ajeti kristalno jasno govore da je Allah,
dž.š., jedini istinski Opskrbitelj i u to nema nikakve
sumnje. Ovi ajeti nisu u proturječju s drugim ajetima u
Kur’anu u kojima se rizk pripisuje i ljudima. Naprimjer:
„Otac djeteta je dužan da ih prema svojoj mogućnosti hrani (lehu rizkuhunne) i odijeva.“ (el-Bekare, 233)
"A kada diobi prisustvuju rođaci, siročad i siromasi,
i njima nešto darujte (ferzukuhum minhu) i lijepu riječ
im recite.“ (en-Nisa’, 6)
Doista, uzvišeni Allah je Onaj Koji stvara opskrbu i
opskrbljene, dostavlja je njima i daje im načine njezina
korištenja. Nema drugog opskrbitelja niti davaoca osim
Njega uzvišenoga! A kada uzvišeni Allah zavoli nekog
roba – ističe imam Gazali – onda On učini da mnoga
stvorenja zavise od njega; i koliko god on bude posrednik između uzvišenog Allaha i robova u odnosu na
njihovu opskrbu, on će dostizati udio u ovom Allahovom
atributu. Dakle, čovjek je razik (opskrbitelj) u smislu da
dostavlja, proslijeđuje ili daje opskrbu drugome. Ovo se
potvrđuje i jezičkom činjenicom da riječ rizk u arapskom
jeziku može značiti i davanje (el-’ata’).
Allah, dž.š.,
garantuje nafaku
Ljudi i džini stvoreni su s velikim ciljem: da robuju
svome Gospodaru („Džine i ljude stvorio sam samo
zato da mi robuju.“) U ostvarivanju toga cilja uzvišeni
Allah je ljudima olakšao, između ostalog, i time što im
On garantuje njihovu nafaku tako da se oni mogu što
više posvetiti ispunjavanju svog osnovnog životnog cilja.
Allah, dž.š., je rekao:
„A na nebu je opskrba vaša (rizkukum) i ono što vam
se obećava.“ (ez-Zarijat, 22)
„Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i istraj u
tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo
te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha
klonili čeka lijep svršetak.“ (Taha, 132)
„Djecu svoju, zbog neimaštine, ne ubijate – Mi i vas
i njih hranimo.“ (el-En’am, 151)
„Ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine, i
njih i vas Mi hranimo.“ (el-Isra’, 31)
Zapravo, nafaka svakog ljudskog bića stvara se još
u utrobi njegove majke. U hadisu od Enesa ibn Malika,
r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:
„Allah u maternici povećili jednog meleka koji govori:
‘Rabbi, (ovo je) sjeme! Rabbi, (ovo je) grudica zakačena! Rabbi, (ovo je) komadić mesa!’, pa ako Allah odluči
da dovrši Svoje stvorenje, melek upita: ‘Rabbi, (hoće li
U ajetu sure el-En’am Uzvišeni prvo spominje očeve
biti) muško ili žensko? Nesretno ili sretno? Šta će mu
jer se u ovom slučaju pretpostavlja činjenica neimaštine
nafaka biti? Koliko će živjeti?’, pa se to sve zapiše u
te će otac biti zauzet stjecanjem nafake za novorođeno
utrobi njegove majke.“ (Buhari, 6595)
dijete, tako da neće biti u stanju otkloniti siromaštvo.
Ali, Uzvišeni kao da im kazuje: Vi imate svoju nafaku
i vaša nafaka rođenjem djeteta neće doći u pitanje,
nego će nova nafaka doći za vaše dijete! U ajetu sure
el-Isra’ prvo se spominju djeca, jer u ovoj situaciji nema
siromaštva, ali se ljudi pribojavaju da će nastati uporedo
sa rođenjem djeteta. Zato kao da im Uzvišeni poručuje:
Njihova nafaka će doći prije vaše nafake! U citiranim ajetima Allah pruža čvrstu garanciju da je nafaka u Njegovoj
Ruci, da svako ima svoju nafaku i da nema bojazni da
će ona prestati, jer Allahov rizk neprestano teče:
„(...) to će, doista, blagodat Naša biti, koja nikada
neće prestajati!“ (Sad, 54)
Nafaka se traži
samo od Allaha
Nakon što nas je uzvišeni Allah obavijestio u Svojoj
Knjizi da je On jedini Opskrbitelj, da samo On daje i
garantuje nafaku te da je On neovisan od ljudi u pogledu
nafake (naprimjer u pedest i sedmom ajetu sure ezZarijat čitamo: „Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim
da Me hrane.“), onda nam On naređuje da opskrbu ili
nafaku tražimo samo od Njega:
„(...) vi hranu od Allaha tražite (febtegu ‘indellahi’rrizka) i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! –
Njemu ćete se vratiti!“ (el-’Ankebut, 17) Istovremeno
09
Kur’an osuđuje da se nafaka traži od nekoga drugoga
mimo uzvišenog Allaha:
„Postoji li, osim Allaha, ikakav drugi stvoritelj koji vas
s neba i iz zemlje opskrbljuje?“ (Fatir, 3)
„Da li su oni koji su u posjedu vašem izjednačeni s
vama u onome što vam Mi dajemo?“ (er-Rum, 28)
„Ko je taj koji će vas nahraniti, ako On hranu Svoju
uskrati?“ (el-Mulk, 21)
Allahova nafaka za sve
Uzvišeni kaže:
„A kada je Ibrahim zamolio: ‘Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snadbij plodovima
stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i
u onaj svijet!’ – On je rekao: ‘Onome koji ne bude vjerovao dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti
da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište
biti!’“ (el-Bekare, 126)
U stotinu dvadeset i četvrtom ajetu sure el-Bekare
saznajemo da je uzvišeni Allah rekao Ibrahimu, a.s.:
„Učinit ću da ti budeš ljudima u vjeri uzor (imam)!“ –
našto je Ibrahim, a.s., zamolio: „I neke moje potomke!“
– tj. Rabbi, učini da i moji potomci budu uzori u vjeri
(imami). Uzvišeni je odgovorio: „Obećanje Moje neće
obuhvatiti nevjernike.“
U tefsirima se veli da je Ibrahim, a.s., mislio da je
Allahova nafaka rezervisana samo za vjernike, kao što
je to slučaj s imametom. Onda mu je Allah objasnio da
nafaka obuhvata sva stvorenja: vjernike i nevjernike, za
razliku od imameta koji je rezervisan samo za odličnike
među vjernicima. Na ovu istinu Allah, dž.š., ukazao je
u dvadesetom ajetu sure el-Isra’, rekavši:
10
„Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove
Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“
Nafaka i Allahov
hikmet (mudrost)
"Allah je dobar prema robovima Svojim; On daje
opskrbu kome hoće, i On je moćan i silan." (eš-Šura, 19)
"Kome hoće, Allah daje u obilju, i uskraćuje. Oni se
raduju životu na ovom svijetu, a život na ovom svijetu
prema onom svijetu samo je prolazno uživanje." (er-
Ra’d, 26)
"Allah opskrbljujući vas daje jednima više nego drugima. Ali oni kojima je dato više ne daju onima koji su u
njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na
Allahovim blagodatima zahvalni!" (en-Nahl, 71)
"Kad bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu u
obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom,
onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove
Svoje." (eš-Šura, 27)
Iz navedenih ajeta uočava se da je nafaka povezana
s Allahovom odredbom i Njegovom mudrošću. U posljednjem citiranom ajetu uzvišeni Allah navodi razlog
raspodjele nafake s mjerom, na način kako On hoće,
kome hoće i koliko hoće. Isto tako, Allah, dž.š.:
"opskrbljuje koga hoće bez računa" (Ali’Imran, 27);
"onoga koga hoće opskrbljuje bez muke" (Ali’Imran,
37) i "daje kome hoće bez računa" (en-Nur, 38).
Poruka ovih ajeta je da je nafaka direktno povezana
s Božijom odredbom i snagom, i to mnogo više od svih
drugih faktora i pretpostavki koje jesu neophodne da bi
došlo do njezine realizacije. (M. Ša’ravi)
Kur’anske riječi „On dobro poznaje i vidi robove Svoje“ najbolje objašnjava slijedeći kudsi-hadis:
„Dosljednost u vjeri neki od Mojih robova sačuvat će
isključivo u izobilju, a kada bih ih osiromašio, izgubili bi
tu dosljednost. Neki od Mojih robova sačuvat će svoju
dosljednost u vjeri isključivo kroz siromaštvo, jer kad
bih ih učinio imućnima, ta dosljednost bi se pokvarila.
Dosljednost u vjeri neki Moji robovi sačuvat će isključivo
u zdravlju, jer kada bih ih učinio bolesnima izgubili bi
tu vrlinu. Neki Moji robovi sačuvat će svoju dosljednost
u vjeri isključivo kroz kušnju bolesti, jer kada bih ih
učinio zdravima, izgubili bi tu dosljednost.“ (Ša’ravi,
Nafaka, 96)
Zadovoljstvo s
malom nafakom
Kur’an podučava da malu nafaku ili njezino umanjenje treba shvatiti kao Allahovu kušnju čovjeku na ovom
svijetu:
„A kad mu (čovjeku), da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: ‘Gospodar moj me
je napustio!’“ (el-Fedžr, 16)
Dakle, Kur’an osuđuje čovjeka koji se ne strpi u takvoj
situaciji. Čovjek treba biti zadovljan i s malom nafakom i
u tome uvidjeti Allahov hikmet te imati na umu navedeni
kudsi-hadis. Štaviše, zadovoljstvo s malom nafakom
spada u odlike muslimana kao ummeta. Mufessir Zamahšeri u svome Keššafu prenosi od Ka’ba el-Ahbara
da su učenici (havarijjun) upitali Isaa, a.s.: „Ruhullah,
hoće li poslije nas biti još jedan ummet?“ On je odgovorio: „Hoće, Ahmedov ummet. Oni će biti mudri, znani,
čestiti i bogobojazni ljudi koji će imati razumijevanje vjere
(fikh) kao da su vjerovjesnici. Bit će zadovoljni malom
nafakom od uzvišenog Allaha, a Allah će biti zadovoljan
njihovim malim djelima...“
Naravno, ovdje treba napraviti razliku između Allahove kušnje putem umanjivanja nafake i smanjivanja
nafake zbog činjenja velikih grijeha. U hadisu koga prenosi Abdullah ibn ‘Abbas, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
je rekao:
„Kada se raširi otimačina tuđeg imetka u jednom
narodu, njihova srca će se naliti strahom od neprijatelja; kada se raširi zinaluk u jednom narodu, povećat će
se smrtnost u njemu; kada se u jednom narodu raširi
zakidanje na litru i kantaru, smanjit će mu se nafaka;
kada se u jednom narodu raširi nepravedno suđenje,
rasplamsat će se krvoproliće u njemu; a kada se u
jednom narodu počnu masovno iznevjeravati ugovori i
sporazumi, onda će taj narod zaslužiti da njime vlada
njegov neprijatelj!“ (Muvetta’ imam Malika, 476)
Zahvalnost
Allahu na nafaki
Zar čovjek, nakon svega, može biti nezahvalan svome Stvoritelju na daru nafake? Zahvalnost Stvoritelju na
nafaki nije samo puki čin ljudske pokornosti i poniznosti,
već i garancija povećanja nafake.
„Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više
dati.“ (Ibrahim, 7), riječi su našeg Opskrbitelja i Uzdr-
žavatelja. S druge strane, neiskazivanje zahvalnosti na
nafaki podstiče njezino uništavanje. U kur’anskim kazivanjima naći ćemo potvrdu te činjenice (vidi, naprimjer,
kazivanje o stanovnicima Sabe u suri Sebe’ ili primjer
„vlasnika vrta“ u suri el-Kalem). Iz tih kazivanja zaključuje se da je jedan od ključnih faktora uvećanja nafake
izvršavanje obaveza prema siromašnima u dijelu nafake
koji je njihovo pravo. Isto tako, iz kur’anskih kazivanja
spoznaje se da umanjenje nafake nastaje kao posljedica
otuđivanja prava drugih ljudi, nevođenja računa o načinu
stjecanja imovine te prisvajanja imovine jetima i siročadi.
Pored neizostavne zahvale Allahu, dž.š., na svemu
što nam daje, za uvećanje nafake neizbježana je iskrena
bogobojaznost, tj. čuvanje od grijeha te povećanje ibadeta. Također, održavanje rodbinskih veza spada među
faktore koji utječu na povećanje ljudske nafake. Traženje
oprosta (istigfara) od Gospodara zbog počinjenih grijeha i propusta također je jedan od bitnih faktora uvećanja
čovjekove nafake. Kur’an navodi znamenite riječi Nuha,
a.s., koji je svom narodu govorio: „Tražite od Gospodara
svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; / On će vam
kišu obilnu slati / i pomoći će vas imanjima i sinovima,
i dat će vam bašće, i rijeke će vam dati.“ (Nuh, 10–12)
Na koncu, valja biti svjestan da, i kad se ispune svi
ovdje nabrojani faktori uvećanja nafake, ne mora značiti
da će se automatski ostvariti i sve naše želje u pogledu nafake. Jer, konačni sud i odredba pripada našem
Gospodaru, Koji dobro poznaje i vidi robove Svoje, i
zna šta je najbolje za svakog čovjeka. Na nama je da
se trudimo.
11
Dr. hfz. Džemail Ibranović
Rizk - opskrba
„Allahovo je sve što je na nebesima i što je na zemlji! Pokazivali vi ono što je
u dušama vašim ili krili, Allah će vas za to pitati, oprostit će onome kome On
hoće, a kaznit će onoga koga On hoće – Allah je kadar sve.“ (el-Bekare, 284)
I
ih učinio siromašnim, učinio bih da im propadne vjerovanje. A, uistinu, od robova Mojih ima i onih za koje
je samo dobro da budu siromašni. Kad bih ih bogatim
učinio, učinio bih da im propadne vjerovanje.“
Allah robovima daje ono što je dobro po njih. U kudsi-hadisu se kaže: „Uistinu, među robovima Mojim ima
onih za koje je samo dobro da budu bogati. Kad bih
U ovom kontekstu treba razumijevati hadisku predaju
u kojoj Muhammed, a.s., kaže: „Gledajte u one koji su
ispod vas (po materijalnim i fizičkim mogućnostima) a
ne u one koji su iznad vas, da ne biste poricali Allahove
blagodati.“ Šejtan prokleti navodi ljude na pohlepu iako
je Allah, dž.š., podario opskrbu svima s obzirom na to
da nema stvorenja a da ga On uzvišeni ne opskrbljuje.
U svom zavođenju šejtan nastoji da čovjekovu misao
uglavnom usmjeri na stjecanje nafake da bi ga na taj
način odvratio od vjerovanja, shodno kur’anskom kazivanju: „Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas
da budete škrti a Allah vam obećava oprost i nagradu
svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ (el-Bekare, 268) U ovom kontekstu možemo promatrati ratove
koji se vode isključivo radi pljačke, otimanja i ratnog
plijena, a u posljednje vrijeme zagađenja, boleštine i
slično, što je posljedica pohlepe za zgrtanjem dobara
kroz masovnu proizvodnju. Allah uzvišeni kaže: „Allah
opskrbljujući vas daje jednim više nego drugima. Ali
z navedenog ajeta kao i njemu sličnih sasvim jasno
razaznajemo da je Allah, dž.š., jedini darovatelj i
izvor nafake. Čak, prema dobroznanoj hadiskoj predaji čovjeku još u utrobi majke biva određena nafaka
za čitav njegov život. Allah uzvišeni kaže, kada govori
o raspodjeli opskrbe među robovima: „A kad bi Allah
svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi
se na zemlji osilili.“ (eš-Šura, 27) Značenje ovog ajeta
je u slijedećem: Kada bi Allah, dž.š., ljudima davao
opskrbu u izobilju, tj. preko njihovih potreba, oni bi se
veoma brzo osilili, a zatim iz čiste obijesti činili nepravdu
jedni drugima i nered po Zemlji. Katade navodi hadisku
predaju u kojoj se kaže: „Ja se uistinu za vas bojim
dunjalučkih ljepota koje će vam Allah uzvišeni otkriti.“
U drugoj predaji koju također navodi Katade kaže se:
„Najbolji je život onaj koji te ne baca u očaj, niti uzdiže
u obijest.“ Zato, u nastavku gore citiranog ajeta Allah
uzvišeni kaže: „Ali On opskrbu daje s mjerom, onoliko
koliko hoće i zaista on dobro poznaje i vidi robove
Svoje.“ (eš-Šura, 27)
12
oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj
vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Allahovim
blagodatima zahvalni.“ (en-Nahl, 71) Stoga, nužno je
da budemo zahvalni na datoj nam nafaki i da molimo
Allaha, dž.š., da nam podari hairli i halal nafaku, a sačuva nas od harama.
Mudrac je rekao: „Ljudi se u zarađivanju dijele na
četiri kategorije. Prvu kategoriju čine oni koji smatraju
da je opskrba od Allaha i da se može zaraditi; to su
mušrici. Drugu kategoriju čine oni koji smatraju da je
opskrba od Allaha ali ne znaju da li im je Allah dodijelio
svu njihovu opskrbu ili nije; to su munafici, sumnjičavci.
Treću kategoriju čine oni koji smatraju da je opskrba od
Allaha, ali ono što imaju ne dijele na pravedan način i
griješe prama Allahu i onome čime ih je obdario; to su
griješnici. Četvrtu kategoriju čine oni koji vjeruju da je
opskrba od Allaha a zarađivanje i stjecanje samo sredstvo da se dođe do Allahove opskrbe; oni podmiruju
svoje obaveze u imetku i ne griješe spram Allaha. Ovo
su iskreni i pravi vjernici.
Halal opskrba
Od Ebu Hurejre se prenosi da je Muhammed, a.s.,
rekao: „Ko traži i zarađuje na dunjaluku na halal način, kako ne bi prosio i tražio od drugih ljudi, kako bi
osigurao svoju porodicu i pomogao svome komšiji,
Allah će ga na Kijametskom danu proživjeti s licem
koje će biti sjajno kao mlađak mjesec. Ko traži i stječe
dunjalučko bogatstvo na halal način, ali da bi imao
što veće bogatstvo i kako bi se mogao njime ponositi
pred ostalim ljudima, na Kijametskom danu će se sresti
s Allahom, a on će na njega biti srdit.“ Koliko je nužno traženje i stjecanje opskrbe koja je već određena,
ovdje ćemo navesti primjere Božijih poslanika. Davud,
a.s., je pravio oklope i štitove, prodavao ih i tako se
izdržavao. Zekerija, a.s., je bio stolar, Sulejman, a.s., je
pravio korpe, Idriz, a.s., šivao odjeću, a Ibrahim, a.s.,
je bio trgovac tekstilom itd. Džabir ibn Abdullah prenosi
da je Muhammed, a.s., rekao: „Kad god čovjek otvori
pred sobom vrata kukanja i traženja, Allah mu otvori
vrata siromaštva. Ko se ustegne, Allah će ga zaštiti, a
ko se pokaže neovisnim, Allah će ga obogatiti. Da neko
od vas uzme uže i ode u ovu dolinu pa nasiječe drva,
napravi svežanj i dođe na pijacu pa to proda ili trampi
za mjericu hurmi, bolje mu je nego da pita i prosi od
ljudi, pa mu oni daju ili ne daju.“
Materijalna i
duhovna opskrba
U jednom predanju Muhammed, a.s., nagovijestio
je ashabima slijedeće: „Možda ćete doživjeti vrijeme
u kojem ćete oblačiti odjeću poput kabenskog platna,
ujutro i navečer će vam biti servirane velike posude.“
Prisutni ashabi su upitali: „Allahov Poslaniče, je li nam
danas bolje ili će nam tada biti bolje?“ Poslanik reče:
„Danas ste u boljoj situaciji, međusobno se volite, a
tada ćete jedni druge mrziti i svađati se.“ Ebu Musa elEš’ari prenosi da je Muhammed, a.s., rekao: „Ko previše
zavoli ovaj svijet naudit će sebi na Ahiretu, a ko previše
daje važnost Ahiretu uskratit će sebi na dunjaluku. Zato
dajte prednost onome što ostaje nad onim što nestaje.“
Zejd ibn Sabit, r.a., prenosi da je čuo Allahovog Poslanika da kaže: „Kome dunjaluk bude glavna preokupacija,
Allah će mu dati nesređenost u životu i učinit će da mu
dunjaluk bude pred očima, a od dunjaluka mu neće
pripasti ništa nego ono što je već propisano. Ako bude
pridavao važnost ahiretu, Allah će mu dati bogatstvo
u srcu, život će mu biti ugodan, a dunjaluk će mu doći
mimo njegove volje.“ Abdullah Ibn Mes’ud prenosi da je
Muhammed, a.s., rekao: „Zaista nema ništa od onoga
što će vas primaknuti džennetu i odmaknuti od džehennema a da vam to nisam naredio, niti ima išta od
onoga što će vas primaknuti džehennemu a odmaknuti
vas od dženneta a da vam to nisam zabranio. Zaista
me je Džibril, a.s., obavijestio da niko neće umrijeti dok
ne potroši nafaku. Pa bojte se Allaha i na lijep način
tražite ono što vam je propisano. Neka vas kašnjenje
pristizanja nafake ne podstakne da je tražite na haram
način, jer se ono što je kod Allaha, dž.š., može postići
samo pokornošću prema Njemu.“
Kada govori o našem životu na ovom svijetu, imam
Gazali upotrebljava poređenje s putnicima koji se na
kratko vrijeme iskrcaju na jedno ostrvo. Većina njih se
raziđe po ostrvu tražeći svakojake blagodati, a neki se
čak i izgube. Neki nasabiraju toliko ostrvskih plodova
da ih ni izbliza ne mogu ponijeti sa sobom na brod i u
tom sabiranju uglavnom zakasne. Slično ovom poređenju je i naš prolazni život na ovom svijetu, pa, brate,
porazmisli o tome kakvu opskrbu trebaš pripremiti na
putu ka svome Gospodaru.
13
Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Žarka ljubav
(ašk)
L
jubav je izraz za naklonost prema nečemu prijatnom. Pa, ako ta naklonost izrazito ojača, onda
se naziva aškom. šik prema voljenoj osobi biva
veoma istančanog i osjećajnog srca. Spreman je radi
nje i sav imetak potrošiti.
Pogledaj Zulejhu koja je iz prevelike ljubavi prema
Jusufu, a.s., razdijelila sav svoj imetak. A imala je dragulja i ogrlica sedamdeset kamilinih tovara. Sve ih je
zbog Jusufa, a.s., podijelila. Ko bi joj rekao: „Vidio sam
danas Jusufa!“, ona bi mu dala ogrlicu koja bi ga bogatim učinila. I tako je postupala dok nije bez ičega ostala.
Sve je imenom Jusuf nazivala. Iz aška, sve je osim njega
zaboravila. Kada bi podigla glavu prema nebesima, na
zvijezdama bi vidjela napisano Jusufovo ime.
ćivala bi se ibadetu uzvišenom Allahu. Kada bi je Jusuf,
a.s., zvao u postelju danju, ona bi ga odgađala do noći.
A kada bi je zvao noću, ona bi ga odgađala za sutradan.
Govorila je: „Voljela sam te, Jusufe, prije nego što sam
Njega upoznala! Ali nakon što sam Njega upoznala,
ljubav prema Njemu nije ostavila nijedne druge ljubavi.
Ne želim nikoga u zamjenu za Njega!“ Kada joj je rekao
da mu je Allah naredio da ona treba spavati s njim i da
će ona roditi dvojicu vjerovjesnika, rekla je: „Ako ti je
uzvišeni Allah to naredio i ako će me učiniti da budem
sredstvo do Njega, onda se pokoravam Allahovom naređenju.“ Tada se smirila uz Jusufa, a.s.
Iskrena ljubav ima tri svojstva:
A nakon što je Zulejha uzvjerovala u Allaha i kada se
udala za Jusufa, a.s., odvajala bi se od njega.1 Posve1
•
da odabireš govor Voljenog nad ostalim govorima,
•
da preferiraš sijelo s Voljenim nad ostalim sijelima i
•
da daješ prednost zadovoljstvu Voljenog nad
zadovoljstvima drugih.
Prije nego što su se Jusuf, a.s., i Zulejha vjenčali, uzvišeni
Allah je Zulejhi povratio ljepotu i zdravlje, a bila je slijepa
starica. Jusufu, a.s., je rekla: „Imam tri želje: prva – da mi
se vrati nekadašnja ljepota i zdravlje, druga – da budem
tvoja supruga i treća – da ti rodim djecu preko koje će se
nastaviti poslanička loza.“ Kroz osmjeh, Jusuf, a.s., joj reče:
„Jednu želju ti mogu ispuniti, a druge su u Allahovoj moći!“
Potom se Jusuf, a.s., obratio Svemoćnom i Milostivi mu dovu
primi. Tada se pojavio melek koji Zulejhu mesh učini (potra)
Rečeno je: Ašk je raskrivanje velova i otkrivanje tajni. A vedžd 2 je stanje kada rûh nije u mogućnosti da
podnese izljev čežnje pri kušanju slasti zikra. Kada bi
u tom stanju bio odsječen i neki dio zâkirovog tijela, on
to ne bi osjetio.
od glave do pete. U momentu su svi tragovi starosti nestali
i vrati joj se prijašnja ljepota. Ponovo je mogla Jusufa, a.s.,
vidjeti. Op.prev.
14
2
Vedžd je uzbuđenje, zanos, ljubav i radost pri zikru (spominjanju Allaha).
Zu’n-Nûn el-Misri, Allah mu se smilovao, je jedne
prilike ušao u Mesdžidu’l- Haram, u Mekki, pa je ugledao nekakvog mladića u jadnom stanju kako leži ispod
jednog stuba. Jecao je tužnim srcem. Zu’n-Nûn dalje
priča: „Prišao sam mu, nazvao selam i upitao: ‘Mladiću,
ko si ti?’ ‘Ja sam garib, ašik!’, odgovorio je. Znao sam
šta hoće da kaže, pa sam mu rekao: ‘I ja sam kao i ti!’
Pa je zaplakao, a ja sam plakao radi njegovog plača.
Upita: ‘Zar i ti plačeš?!’ ‘Ja sam kao i ti!’, odgovorih. Pa
zaplaka još žešće iz dubine glasa i vrisnu. S tim velikim
vriskom je izašla i njegova duša. Pokrio sam ga svojom
odjećom i izašao da kupim ćefine. Kupio sam ćefine,
vratio se do istog mjesta, ali mladića nisam našao. Rekoh: ‘Slavljen neka je Allah!’ Potom začuh glas: ‘Zu’nNûne, ovo je garib kojeg je tražio šejtan na dunjaluku,
pa ga nije mogao naći! Tražio ga je i Mâlik (melek čuvar
džehennema ), pa ga nije mogao vidjeti! Tražio ga je i
melek Ridvân u džennetu, pa ga nije našao!’ ‘Pa gdje
je?’, upitao sam. Pa mi bi rečeno: „Na mjestu iskrenosti, kod Vladara Svemoćnoga!“ (el-Kamer, 55), zbog
svoje ljubavi, velike pokornosti i požurivanja s tevbom
(pokajanjem).
Neko od šejhova je bio upitan o zaljubljeniku (muhibb), pa je rekao: „Rijetko se miješa sa svjetinom. Puno
se osamljuje. Mnogo razmišlja. Malo govori. Ne vidi kad
gleda. Ne čuje kada biva dozivan. Ne razumije kada mu
se obraća. Ne tuguje kada ga pogodi kakva nedaća ili
glad. Ne shvata, ne osjeća, ne prekorava, ne boji se.
Ne svađa se s dunjalučarima radi njihovog dunjaluka.
U svojoj samoći osjeća prisnost s uzvišenim Allahom.
S njim je stalno u tajnim razgovorima.“
Podari mu pola
truna Svoje ljubavi
Isa, a.s., je prolazio pored jednog mladića koji je zalijevao baštu. Mladić ga zamoli: „Zatraži od svog Gosodara da mi podari trun Svoje ljubavi!“ Isa, a.s., mu reče:
„Nećeš moći podnijeti trun!“ „Pa onda, pola truna!“,
zamoli mladić. Isa, a.s., uputi dovu: „Moj Gospodaru,
podari mu pola truna Svoje ljubavi!“ Potom je Isa, a.s.,
nastavio svojim putem.
Nakon dužeg perioda ponovo je prolazio pored istog
mjesta, pa se raspitao za mladića. Rekoše mu: „Poludio
je! Otišao je u planine!“
Isa, a.s., zamoli Allaha da mu ga pokaže, pa ga je
pronašao u planini kako, gledajući u nebesa, stoji na
nekoj stjeni. Isa, a.s., mu nazva selam, ali mladić ništa
ne odgovori. Potom reče: „Ja sam Isa!“
Onda mu uzvišeni Allah objavi: „Kako može čuti
govor ljudi onaj u čijem srcu postoji pola truna ljubavi
prema Meni?! Tako mi Moje slave i veličine, kada bi ga
testerom rezao, on to ne bi osjetio!“
Ko iskazuje troje, a nije se očistio od troga, on je
obmanjen.
Prvo: ko iskazuje slast u zikru, a voli dunjaluk.
Drugo: ko iskazuje iskrenosti u djelima, a voli da
ga ljudi veličaju.
I treće: ko iskazuje ljubav prema svom Stvoritelju,
a ne „obara“ svog nefsa.
Poslanik, a.s., je rekao:
„Mom ummetu će doći takvo vrijeme da će voljeti
petero, a zaboravit će drugih pet stvari.
Voljet će dunjaluk, a zaboravit će ahiret.
Voljet će imetak, a zaboravit će polaganje računa.
Voljet će stvorenja, a zaboravit će Stvoritelja.
Voljet će grijehe, a zaboravit će tevbu.
Voljet će zgrade, a zaboravit će mezaristane.“
Mensur ibn Ammar je ovako savjetovao jednog mladića: „Ne dozvoli da te obmani tvoja mladost! Koliko je
mladića odgađalo tevbu, imali su dugu nadu i nisu se
sjećali smrti. Međutim, došao im je melek smrti, a oni
su bili nemarni prema tevbi. Nastanili su utrobu zemlje.
Nisu im od koristi bili ni imetci, ni sluge, niti roditelji. Kao
što Uzvišeni kaže: „Na Dan kada neće nikakvo blago,
a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca
čista dođe spasen biti.“ (eš-Šuara, 88–89)
Naš Gospodaru, opskrbi nas tevbom prije smrti!
Probudi nas iz nemarnosti! Neka nam od koristi bude
zagovor (šefâat) našeg Vjerovjesnika, a.s.!
15
El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Poziv u sezoni
hodočašća (II)
E
bu Nu’ajm (str.: 96) bilježi od Ibn Abbasa i Ali
ibn Ebi Taliba, r.a.: „Kada je Allah naredio svom
Vjerovjesniku, s.a.v.s., da počne s pozivom u
islam i arapskih plemena, izašao je on, s.a.v.s., ja i Ebu
Bekr do Mine. Došli smo do neke skupine i Ebu Bekr je
istupio i pozdravio ih. Ebu Bekr je uvijek prvi pristupao.
Bio je čovjek koji je poznavao rodoslov mnogih. Pitao
ih je: ‘Odakle ste?’ ‘Iz Rebi’ata’, odgovorili su. ‘Koje
porodice u Rebi’atu?’“
Zatim navodi hadis u cijelosti i kaže: „A onda smo
došli do sijela u kojem se vidjela smirenost i dostojanstvo. U toj grupi su bili ljudi dostojanstvena držanja i puni
samopouzdanja. Ebu Bekr je istupio, pozdravio ih.“ Ali
priča: „Ebu Bekr je uvijek prvi istupao. Pitao ih je: ‘Ko ste
vi?’ Oni su rekli: ‘Mi smo Benu Šejban ibn Sa’lebe.’ Ebu
Bekr se okrenuo Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Za tebe bih
žrtvovao i oca i majku, poslije ovih nećeš naći nikoga ko
je ugledniji u svom narodu od njih.’ Među tim ljudima
su bili: Mefruk ibn Amr, Hani ibn Kubejsa, Musenna ibn
Harise i Nu’man ibn Šerik.
Najbliži Ebu Bekru je bio Mefruk ibn Amr, a bio je
najrječitiji od svih svojih saplemenika. Imao je dva repa
koji su mu padali preko prsa. Najbliže je i sjedio do Ebu
Bekra. Ebu Bekr je rekao: ‘Koliko vas ima?’ ‘Ima nas
preko hiljadu, a teško da je hiljadu malo.’ Ebu Bekr je
pitao: ‘A kakva vam je sila?’ Oni rekoše: ‘Na nama je da
se trudimo, a ko god navali na nas, morat će se napatiti
s nama.’ Ebu Bekr je rekao: ‘A kakvi ste u ratu?’ Mefruk
mu odgovori: ‘Najljući smo kada smo u borbi, a kada
se borimo nema žešćih od nas. Tada dajemo prednost
konjima u odnosu na našu djecu i oružju u odnosu na
stoku. Pobjeda je od Allaha. Nekada mi pobijedimo a
nekada ne. Vjerovatno si pobratim Kurejšijama?’
Ebu Bekr mu reče: ‘Ako ste čuli da se pojavio Allahov
Poslanik, s.a.v.s., to je taj.’ Mefruk reče: ‘Čuli smo da se
to priča.’ Onda se okrenuo Poslaniku, s.a.v.s., i rekao:
16
‘Čemu pozivaš, kurejševićki brate?’ Poslanik, s.a.v.s.,
istupio je, a Ebu Bekr je ustao i pravio mu hlad svojom
odjećom.
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Pozivam vas da svjedočite da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov
Poslanik, da mi pružite boravište i štitite me i da me
pomažete dok ne dostavim ono što mi je Allah naredio
da dostavim. Kurejšije odbijaju ono što je od Allaha i
niječu Njegova poslanika, zadovoljavaju se neistinom
ostavljajući istinu, a Allah je neovisan o bilo kome i
hvale dostojan.’ Mefruk mu reče: ‘Čemu još pozivaš,
kurejševićki brate?’
Poslanik, s.a.v.s., mu je proučio: ‘Reci: ‘Dođite da
vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje – da Mu
ništa ne pridružujete; da roditeljima dobro činite; da
djecu svoju zbog neimaštine ne ubijate – Mi i vas i njih
hranimo; ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili
tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim
kada to pravda zahtijeva – eto, to vam On preporučuje
da biste razmislili – i da se imetku siročeta ne približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne
postane; i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite – Mi
nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo; i
kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo
i srodnika; i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto,
to vam On naređuje da biste to na umu imali. I, doista,
ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve
ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova – eto,
to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.’’ (elEn’am, 151–153)
Mefruk mu reče: ‘Čemu još pozivaš, kurejševićki brate? Allaha mi, to nisu riječi nekog čovjeka jer, da jesu,
bilo bi nam poznato.’
Poslanik, s.a.v.s., mu je proučio: ‘Allah zahtijeva da
se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima
udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.’ (en-Nahl,
90) Mefruk mu reče: ‘Allaha mi, Kurejšijo! Pozivaš najplemenitijim osobinama i najboljim postupcima. Narod
koji te ugoni u laž i zanemaruje te čini veliku grešku.’
Kao da je htio da i Hani ibn Kubejsa potvrdi njegov govor, rekao je: ‘Evo i Hania ibn Kuubejsa, našeg prvaka i
dobrog poznavaoca vjere.’ Hani mu reče: ‘Čuo sam šta
si rekao, kurejševićki brate. Vjerujem u istinitost tvojih
riječi, ali smatram da naše sijelo, koje si zatekao, nema
pravo da samo odlučuje o tome da ostavimo našu vjeru
i prihvatimo da te slijedimo. Trebamo da razmislimo i
posavjetujemo se o onom čemu nas pozivaš kako ne
bismo postupili ishitreno. Greška se javlja zbog ishitrenosti. Mi imamo još ljudi i ne želimo da sami donosimo
odluke. Ti idi svojim, a mi ćemo svojim. Sačekaj ti i
razmisli, a i mi ćemo razmisliti.’ Kao da je htio da se
njegovim riječima i razmišljanju priključi i Musenna ibn
Harise, pa je rekao: ‘Evo i Musenna, on je naš pročelnik
i ratni vođa.’ Musenna je rekao: ‘Čuo sam šta si govorio
i sve što si rekao je dobro, kurejševićki brate. Jako mi se
svidjelo sve što si rekao, ali imam isti stav kao i Hani ibn
Kubejsa. Mi smo između dva krila, jedno je Jemama a
drugo Semava (More i nebo)1.’ Poslanik, s.a.v.s., upitao
je: ‘A kakva dva krila?’ Onaj mu reče: ‘Jedno je kopno
i arapska plemena, a drugo je Perzija i njihove rijeke.
Mi smo se obavezali Kisri da nećemo činiti nereda i
da nećemo pružati utočišta pobunjenicima. Vjerovatno
je ono čemu ti pozivaš mrsko kraljevima. Što se tiče
Arapa, to bi se vjerovatno i oprostilo i opravdalo bi se,
međutim, ono što je pod vlašću Perzijanaca, niti bi se
oprostilo niti pravdalo. Ako hoćeš da te pomognemo
među Arapima, učinit ćemo.’ Poslanik, s.a.v.s., rekao je:
‘Niste mi hrđavo odgovorili, jer ste rekli istinu. Allahovu
vjeru može čuvati samo neko ko je brani i drži sa svih
strana.’ Onda je Poslanik, s.a.v.s., ustao, držeći za ruku
Ebu Bekra. Zatim smo otišli do Evsa i Hazredža. Prije
nego smo ustali od njih, oni su dali prisegu (bej’at) Poslaniku, s.a.v.s.“ Alija priča: „Svi su bili iskreni i ustrajni,
da je Allah svima njima zadovoljan.“
1
Kod nas se u narodu kaže: „U nebo visoko a u zemlju tvrdo.“
(op. prev.)
Ensarije primaju islam
Ebu Nu’ajm u Delailu (str.: 105) preko Vakidija, od
Ishaka ibn Habbaba a on od Jahja ibn Ja’la da je rekao:
„Pričao mi je Ali ibn Ebi Talib jednom kada je govorio o
Ensarijama, njihovoj odličnosti i njihovom ranom primanju islama, pa je rekao: ‘Nije vjernik ko ne voli ensarije i
ko im ne priznaje njihova prava. Allaha mi, oni su gajili i
razvijali islam, kao što se gaji mlado ždrijebe, svojim sabljama, riječima i darežljivošću. Poslanik, s.a.v.s., izlazio
je u sezonama hodočašća i pozivao arapska plemena
na Medženni, Ukazu i Mini. Dolazio im je godinu za godinom, pa je bilo i onih plemena koja su govorila: ‘Zar
ti nije dojadilo da nam bezuspješno dolaziš?’ To zbog
njegovog upornog dolaženja i nuđenja vjere i toga da
ga prihvate, sve dok Allah nije učinio što je htio s ovim
ensarijskim plemenom i dok im nije ukazao dobro. Došli
smo do njih i njihova boravišta a oni su se otimali ko će
da nam pruži gostoprimstvo. Polagali smo veće pravo
na njihov imetak od njih samih i oni su to dopuštali,
uživajući u tome. Svoj život su položili pred Poslanika,
s.a.v.s., da bi ga zaštitili, da je Allahov blagoslov na
sve njih.’“
Ebu Nu’ajm bilježi u Delailu (str.: 105) od Umm Sa’d,
kćerke Sa’da ibn Rebi’a, da je rekla: „Poslanik, s.a.v.s., u
Mekki je proveo koliko je proveo, pozivajući arapska plemena Allahu, ali su ga vrijeđali i psovali sve dok Allah nije
ukazao dobro ovom plemenu Ensarija i veliku počast.
Poslanik, s.a.v.s., otišao je do skupine njih, na Akabi,
dok su brijali glave. Pitala sam: ‘Ko su oni, majčice?’
Ona je rekla: ‘Bilo ih je šest ili sedam, iz Benu Nedždžara
trojica: Es’ad ibn Zurare i dvojica sinova Afraa.’ Nije mi
navela imena ostalih.“ Dalje priča: „Poslanik, s.a.v.s.,
sjeo je kod njih i pozvao ih Allahu. Učio im je iz Kur’ana
i oni su se odazvali pozivu Allaha i Njegova Poslanika,
s.a.v.s., i ispoštovali su dogovor na prvoj Akabi. Poslije je
slijedila druga Akaba. Ja sam pitao Umm Sa’d: ‘A koliko
je Poslanik, s.a.v.s., proveo vremena u Mekki?’ Ona je
rekla: ‘Zar nisi čuo šta je rekao Ebu Sarme, Kajs ibn Ebi
Enes?’ Ja sam rekao da nisam, a onda je izrecitovala:
U Kurejšu osta deset i nekoliko godina
želeći da nađe iskrenog pomagača“
Ebu Nu’ajm, također bilježi (str.: 105) od Ukajla ibn
Ebi Taliba i Zuhrija da je rekao: „Kada su mušrici pojačali pritisak na Poslanika, s.a.v.s., on je rekao svom
amidži Abbasu ibn Abdu’l-Muttalibu: ‘Amidža, Allah će
17
pomoći svoju vjeru ljudima koji neće pridavati pažnju
kurejševićkom ugledu, a sve radi Allaha. Hajde sa mnom
do Ukaza i pokaži mi logorišta arapskih plemena kako
bi ih pozvao Allahu i da me uzmu u zaštitu dok ne dostavim ono s čime me Allah šalje.’ Abbas mu je rekao:
‘Bratiću, idi Ukazu, a ja ću s tobom i kazivat ću ti koje
je čije logorište.’
svoj put i način, pa ili blag ili težak. Danas pozivaš ne-
Poslanik, s.a.v.s., počeo je sa Sekifom, a onda obišao
ostala plemena koja su bila te godine. Sljedeće godine,
kada mu je Allah naredio javno pozivanje u vjeru, našao
se sa šest osoba iz Hazredža i Evsa: Es’ad ibn Zurare,
Ebu Hejsem ibn Tihan, Abdullah ibn Revvaha, Sa’d ibn
Rebi’, Nu’man ibn Harise i Ubbade ibn Samit.
Pozvao si nas, a pleme smo koje uživa ugled i snagu
Poslanik, s.a.v.s., sastao se s njima noću kod Akabe, sjeo kod njih i pozvao ih Allahu, robovanju Allahu,
pomaganju vjere s kojom je slao svoje poslanike i vjerovjesnike. Pitali su ga da im prouči nešto od onog što
mu se objavljuje, pa je Poslanik, s.a.v.s., proučio iz sure
Ibrahim, od: ‘A kada Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i sinove moje da
se klanjamo kumirima.’’ (Ibrahim, 35), pa do kraja sure.
Ljudi su se raznježili kada su čuli ove ajete i prihvatili su
islam. Abbas je prolazio tuda dok im je Poslanik, s.a.v.s.,
pričao i dok su oni njega pitali, prepoznao glas Poslanika, s.a.v.s., i rekao: ‘Bratiću, ko su ti ljudi s tobom?’
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Amidža, to su stanovnici
Jesriba, Evsije i Hazredžije. Pozvao sam ih onom čemu
sam pozivao i one prije njih i oni su mi se odazvali i
potvrdili istinitost onog s čim dolazim. Kažu da će me
povesti u svoj kraj.’ Onda je Abbas sjahao, svezao svoju
devu i rekao: ‘Evsije i Hazredžije! Ovo je moj bratić i to
mi je najdraže stvorenje.
Ako već vjerujete i prihvatate ga za poslanika i hoćete
da ga vodite sa sobom, hoću da uzmem neke garancije
od vas kako bih se smirio. Nećete ga ponižavati i izdati.
Vaše komšije su židovi, a oni su neprijateljski nastrojeni i
bojim se da bi mu mogli nauditi.’ Es’ad ibn Zurare, kojem
su teško pale Abbasove riječi, reče: ‘Allahov Poslaniče,
dozvoli nam da mu odgovorimo, ne želeći da te povrijedimo ili da učinimo nešto što ti ne bi bilo drago, i to
samo kako bismo pokazali našu iskrenost prema tebi
i naše vjerovanje.’
Poslanik, s.a.v.s., mu reče: ‘Odgovori mu ne optužujući.’ Es’ad ibn Zurare, okrenuvši se licem Poslaniku,
s.a.v.s., je rekao: ‘Allahov Poslaniče, svaki poziv ima i
18
čemu što je ljudima teško. Pozvao si nas da ostavimo
svoju vjeru, da te slijedimo u tvojoj vjeri, a to je nešto jako
teško, ali smo ti se odazvali. Pozvao si nas da prekinemo
ono što imamo s drugim ljudima, komšiluk, rodbinske
veze. I to je teško, ali smo ti se odazvali.
tako da se drugi nas ustručavaju, kako bi nas vodio
čovjek koji nije od nas samih i kojeg je njegov narod
izolovao a njegove amidže ga izručile. I to je teško, ali
smo ti se odazvali. Sve ovo je grdno ostalim ljudima,
osim onima kojima je Allah dao ispravno razmišljanje i
kojima želi dobro. Mi smo ti se odazvali riječima, prsima
i snagom, vjerujući u ono s čime si poslan, potvrđujući
ono što smo spoznali srcima.
Dali smo ti bej’at na sve to, tvom i našem Gospodaru.
Allahova sila je iznad naše, a naša krv je manje vrijedna
od tvoje, naša sila i snaga je pod tvojom komandom.
Branit ćemo te od onog od čega se i sami branimo i od
čega štitimo svoju djecu i supruge. Ako to zaniječemo,
Allaha smo zanijekali, ako to izdamo, Allaha smo izdali
i bit ćemo nesretnici. Ovo je naša istina, Allahov Poslaniče. A Allah neka nam je na pomoći.’
Onda se okrenuo Abbasu ibn Abdu’l-Muttalibu i rekao: ‘Što se tiče tebe koji nas kritikuješ i zamjeraš nam
ono što ne zamjera Vjerovjesnik, s.a.v.s., šta si time
htio? Kažeš da ti je bratić i da ti je najdraži čovjek. Mi
smo prekinuli odnose i s bliskom i s dalekom rodbinom
zbog svjedočenja da je on Allahov Poslanik kojeg je
Allah poslao.
On nije lažac, mada ono što govori nije nalik onom
što ljudi kazuju. Što se tiče riječi da nećeš biti miran
dok ne uzmeš obavezu i čvrsta obećanja od nas, to je
nešto što nećemo nikome odbiti kada traži za Allahovog
Poslanika, s.a.v.s. Traži šta hoćeš.’ Onda se okrenuo
Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, traži
što hoćeš za sebe. Radi svog Gospodara uvjetuj šta
hoćeš (...)’“ A onda navodi ostatak hadisa o davanju
njihove obaveze u cijelosti.
Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Vrijednost
odazivanja mujezinu
O
d počasti Muhammedovog, a.s., ummeta je i ono
što je vezano za vrijednost
odazivanja mujezinu. U to spada,
između ostalog, da je Vjerovjesnik,
a.s., takvu osobu obradovao džennetom. Ibn Omer, r.a., prenosi da
je Resulullah, a.s., rekao: „Kada mujezin prouči Allahu ekber, pa neko
od vas kaže Allahu ekber. Zatim
prouči Ešhedu en la ilahe illellah, i
on kaže Ešhedu en la ilahe illellah.
Zatim prouči Ešhedu enne Muhammeden resulullah, i on kaže Ešhedu enne Muhammeden resulullah.
Zatim prouči Hajje ales-salah, i on
kaže La havle ve la kuvvete illa billah. Zatim prouči Hajje alel-felah, i
on kaže La havle ve la kuvvete illa
billah. Zatim prouči Allahu ekber, i
on kaže Allahu ekber. Potom prouči
La ilahe illellah, i on kaže La ilahe
illellah iz svog srca, ući će u džennet.“ (Muslim)
U predaji od Ebu Hurejre, r.a.,
navodi se da je rekao: „Bili smo s
Resulullahom, a.s., pa je ustao Bilal
da uči ezan. Kada je završio, Resulullah, a.s., je rekao: ‘Ko kaže ono
što je ovaj rekao s čvrstim ubjeđenjem (jekinen), ući će u džennet.’“
(en-Nesai)
Od tih odlika je i to da je Vjerovjesnik, a.s., obradovao oprostom
(magfiret) onoga ko se odazove mujezinu, rekavši: „I ja svjedočim da
nema boga osim Allaha, Jedinog.
Nema On ortaka. I da je Muhammed
Njegov rob i Njegov poslanik. Zadovoljan sam Allahom Gospodarem,
islamom vjerom i Muhammedom,
a.s., poslanikom.“ (Muslim, et-Tir-
mizi)
Vjerovjesnik, a.s., je takvog obradovao i šefaatom (zagovorom) na
Kijametskom danu. Ovaj šefaat će
postići kada se odazove mujezinu
i donese salavat na Vjerovjesnika,
a.s., tražeći za njega vesilet. Ovim
se spoznaje da je postizanje posebnog šefaata vezano za salavat
i traženje vesileta za njega, a.s. Pa,
od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa,
r.a., se prenosi da je čuo kada je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Kada čujete
mujezina, recite ono što on govori,
zatim donesite salat na mene, jer
onaj ko na mene donese salat Allah
na njega donese deset salata, a zatim tražite od Allaha za mene vesilet.
To je stupanj u džennetu koji pripada samo jednom od Allahovih robova, a ja se nadam da ću ja biti taj.
Pa onome ko za mene traži vesilet
dozvolit će se šefaat.“ (Muslim, Ebu
Davud, et-Tirmizi i en-Nisai)
Ovaj šefaat će se također postići
kada se kaže: „Allahumme Rabbe
hazihi’d-da’veti’t-tameti ve’s-salati’lkaimeti âti Muhammedeni’l-vesilete vel-fedilete veb’ashu mekamen
mahmuden’illezi veadtehu.“ (Moj
Allahu, Gospodaru ovog potpunog
poziva i uspostavljenog namaza,
podari Muhammedu vesilet i fedilet
i postavi ga na pohvaljeni stupanj
koji si mu obećao.)
Naš Vjerovjesnik, a.s., obradovao je primljenom dovom onoga
ko se odazove mujezinu. Džabir
ibn Abdullah, r.a., prenosi da je
Resulullah, a.s., rekao: „Ko kaže,
nakon što mujezin završi ezan, ove
riječi: ‘Allahumme Rabbe hazihi’dda’veti’t-tameti ve’s-salati’n-nafiati
salli ala Muhammed verda anni ridan la sehate badehu.’ (Moj Allahu,
Gospodaru ovog potpunog poziva
i korisnog namaza, donesi salat na
Muhammeda i budi zadovoljan sa
mnom takvim zadovoljstvom poslije koga nema srdžbe), Allah će mu
uslišati dovu.“ (Ahmed, et-Taberani
fi’l-Evsat)
Abdullah ibn Omer, r.a., prenosi
da je nekakv čovjek rekao: „Allahov
Poslaniče, mujezini nas pretekoše
(u nagradama)?!“, pa je Resulullah,
a.s., na to rekao: „Reci kao što oni
govore, pa kad završiš traži – bit će
ti darovano!“ (Ebu Davud, en-Nisai
i Ibn Hibban)
Od vrijednosti ezana je i primljena
dova između njega i ikameta. Sehl
ibn Sa’d, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: „U dva trenutka
dove molitelja se ne odbijaju: kada
se uspostavlja namaz i u safu na
Allahovom putu.“ (Ibn Hibban)
19
Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura
EL-FIL
(Slon)
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Zar nisi čuo šta je s vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio?!
Zar lukavstvo njihovo nije omeo
i protiv njih jata ptica poslao,
koje su na njih grumenje od gline pečene bacale,
pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?!
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Zar nisi čuo šta je s vlasnicima slona Gospodar tvoj
uradio?!
Govor je upućen Resulu, a.s., ili svakom slušaocu.
Zar ne znaš pouzdano, kao da si bio svjedok i da si
gledao, vijest koju je prenio toliki broj ljudi da u tome ne
može biti nikakve sumnje?! Šta je učinio tvoj Gospodar
u vezi s velikim događajem, zadivljujuće situacije, koja
ukazuje na svemoć Allaha uzvišenog, na Njegovo savršeno znanje i mudrost, na veličajnost Njegovog bejta
– Kâbe i na čast Njegovog Poslanika, a.s.
Jer, ovaj događaj se ubraja u Poslanikove, a.s.,
irhâsât-e (predznake, čuda prije poslanstva) s obzirom
na to da se dogodio u godini u kojoj je rođen Poslanik,
a.s.
Ebreha – vladar Jemena
Evo tog kazivanja: Ebreha ibn es-Sabbah el-Ešrem,
vladar Jemena od strane Nedžašija (titula etiopijskog
20
kralja, kao što je Faraon titula egipatskog vladara), napravio je crkvu u gradu San’a nazvavši je Kullejs (Crkva), želeći da hodočasnike usmjeri prema njoj. Pa je
došao jedan čovjek iz plemena Kinane i u njoj po noći
obavio nuždu. Vakidi spominje: „Čovjek je umrljao njeno pročelje nečistoćama i u nju je bacio crkotinu, a zvao
se Nufejl el-Hadremi.“ Zbog toga se Ebreha žestoko
razljutio i zakleo se da će srušiti Kâbu.
Krenuo je iz Etiopije vodeći sa sobom slona po imenu Mahmud, a bio je to izuzetno jak i ogroman slon.
Podario mu ga je Nedžašija, a uz njega još dvanaest
drugih slonova, a neko veli osam.
Pa kada su stigli do doline el-Mugammes (blizu
Mekke na putu za Taif) sreo se s Abdu’l-Muttalibom, koji
mu je ponudio trećinu imetka Tihame da se vrati. Ali je
Ebreha odbio, postrojio vojsku i na čelo postavio slona.
Potom je Nufejl ibn Habib uzeo slona za rep i rekao mu:
„Mahmude klekni, jer ti si u Allahovom haremu! Vrati
se mirno odakle si i došao.“ Pa je slon kleknuo. Kad
god bi ga usmjerili prema Haremu, slon bi kleknuo, ne
pomjerajući se. A kada bi ga usmjerili prema Jemenu
ili prema nekoj drugoj strani, trčao bi.
Jata ptica
Potom je uzvišeni Allah poslao jato ptica koje su se
pojavile od strane mora. Svaka ptica je imala po jedan
kamenčić u kljunu i po jedan u kandžama. Kamenčići su
bili veći od adesa (leće) a manji od hummusa (nohuta).
Kamenčići bi padali na glave vojnika a izlazili na njihove
stražnjice. Na svakom kamenčiću je bilo ispisano ime
na koga će pasti.
Počeli su bježati ali su uništeni u svom bijegu. Pogođen je i Ebreha, pa su počele otpadati prvo jagodice
njegovih prsta a potom i njegovi udovi i nije umro dok
mu srce nije puklo u grudima. Bježao je i njegov ministar
Ebu Jeskum, a ptica je kružila oko njegove glave, sve
dok nije stigao do Nadžašije. Ispričao mu je događaj,
pa kada je završio, pogodio ga je kamenčić usljed čega
je, pred njim, pao mrtav.
Prvak Kurejšija
Prenosi se i da je Ebreha uzeo od Abdu’l-Muttaliba
dvije stotine deva, te je Abdu’l-Muttalib izašao da ih vrati. Kada ga je Ebreha vidio, bio je ogroman u njegovom
očima, a uistinu je Abdu’l-Muttalib i bio razvijen i velik.
Rečeno mu je: „Ovo je prvak Kurejšija, vlasnik mekkanske karavane, koji hrani ljude u dolinama a zvijeri po
brdima.“ Ebreha je sišao sa svog trona i s njim sjeo na
ćilim. Rekao je prevodiocu da ga upita šta želi, kakva
mu je potreba. Pa kada je spomenuo svoju potrebu, tj.
da mu vrati njegove deve, Ebreha reče: „Pao si u mojom
očima. Došao sam da srušim Bejt (Allahovu kuću), koji
je simbol tvoje vjere i vjere tvojih predaka, vaša zaštita,
vaša čast od davnina. O tome mi ne govoriš, nego te
zabavile deve koje sam ti uzeo.“ Pa je Abdu’l-Muttalib
rekao: „Ja sam gospodar deva, a Bejt ima svog Gospodara koji ga čuva.“ Ebreha: „Ne može ga sačuvati od
mene.“ „Eto tebe i njega“, reče Abdu’l-Muttalib.
Potom se vratio i došao do kâbenskih vrata. Prihvatio
se za njenu halku, a s njim je bila grupa Kurejšija, pa
su molili uzvišenog Allaha. U trenutku se, dok je molio,
okrenuo i ugledao jato ptica prema jemenskoj strani i
rekao: „Tako mi Allaha ovo su čudne ptice. Nisu ni nedždanske ni tihamske.“ Pustio je halku i otišao sa svojim
prijateljima da vidi šta radi Ebreha. Uzvišeni Allah je na
vojsku poslao ptice, pa je bilo ono što je bilo.
2. Zar lukavstvo njihovo nije omeo
Ovo je općenito (globalno) objašnjenje onoga šta je
s njima Allah uradio.
3. i protiv njih jata ptica poslao
Grupe, jata koja su dolazila jedna iza drugih. Aiša,
r.a., kaže da su najviše ličile lastama. Ebu’l-Dževz veli
da ih je Allah stvorio u zraku tog momenta. Muhammed
ibn Ka’b kaže da su to crne morske ptice. Rečeno je
i da su ličile šišmišima i da su bile crvene i crne boje.
4. Koje su na njih grumenje od gline pečene bacale
Ibn Abbas je rekao: „Zatekao sam kod Ummu Hani’e
jedan djelić od ovih grumenja.“
5. pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio?
Ili kao slamu koju je stoka ižvakala i pogazila. Tako se
kod njih objedinio i prezir i poniženje i propast.
Korist: Gazali prenosi od nekoliko Allahovih dobrih
robova i vlasnika čistih srca da onome ko prouči na
sabah namazu na prvom rekatu poslije Fatihe suru Elem
nešrah leke, a na drugom poslije Fatihe Elem tere (tj.
ovu suru), neprijatelj neće moći nauditi pa ma koliko se
trudio da mu štetu nanese. Veli: „Ovo je vjerodostojno,
u to nema sumnje.“ Ovo on navodi i u svom djelu elDževahir (Dragulji Kur’ana).
Išaret:
Srce arifa (onoga koji je spoznao Allaha uzvišenog) je
Kâba postojanja, ono je Gospodareva kuća. Vojske havatira (misli, pomisli, ideja) i vesvesa (šejtanskih došaptavanja) žele da tu kuću sruše, pa je Allah čuva od njih
kao što je sačuvao Svoju kuću (Bejtullah) od Ebrehe.
Pa se kaže: Zar ne vidiš, slušatelju, kako je postupio
tvoj Gospodar s vlasnicima slona, a to su loše osobine
domaćih i divljih životinja, loših ideja i misli, zar lukavstva
njihova nije omeo?! Na njih je poslao ptice božanskih
srčanih poklona (varidata) koje su ih pogodile grumenjima zikrova i svjetlostima razmišljanja. Tako ih odbijajući
i čineći poput listova koje su crvi rastočili.
A Allah najbolje zna.
Ve sallahu ala sejjidina Muhammed ve âlihi.
21
Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR
Spasonosne stvari
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari su pogubne, tri su spasonosne, tri potiru grijehe, tri podižu stepene.
One koje su pogubne: škrtost kojoj se pokorava, strast koja se slijedi i opčinjenost čovjeka samim sobom.
Spasonosne su: pravednost u srdžbi i zadovoljstvu, umjerenost u siromaštvu i bogatstvu i strahopoštovanje spram Allaha tajno i javno. Ono što potire grijehe: iščekivanje namaza poslije obavljenog namaza, upotpunjavanje abdesta u teškoći i nastojanje da se prispije u džemat.
Ono što podiže stepene: hranjenje gladnog, širenje selama i namaz kada drugi ljudi spavaju.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3472)
Komentar:
Tri su stvari koje onoga ko ih počini odvode u propast, tri su spasonosne za počinioca, tri brišu grijehe onome
ko ih čini, a tri podižu stepene na ahiretu. Škrtost kojoj se čovjek prepušta i ne sprovodi ono što je obavezan.
Ragib kaže: „Ukazano je na onu koja se slijedi i kojoj se pokorava, jer škrtost nije nešto zbog čega treba da se
čovjek kori i kritikuje, jer nije proizvoljna, nego se kudi onaj koji se pokorava tom nefsanskom porivu.“ (Jer je to
urođeno svojstvo koje je iz ljudske zemaljske osnove, a osnova zemlje je da se širi i skuplja. Ne treba se, zbog
toga, čuditi čovjeku, jer je to urođeno svojstvo. Ono što izaziva čuđenje je postojanje urođene darežljivosti, a to
su odlikovane duše koje udjeljuju i daju prednost drugom nad sobom.) Strast i prohtjev koji se slijedi pa se čovjek
povodi za svakim svojim ćejfom. Samoopčinjenost i zadivljenost čovjeka samim sobom, tako što svaki iznosi na
najljepši način sve ono što je vezano za njega u odnosu na drugog, makar to i ne bilo lijepo, nego pokuđeno.
Kurtubi kaže: „Samozadivljenost čovjeka sobom je da na sebe gleda okom savršenstva a zaboravljajući Allahovu
blagodat. Divljenje je da se nešto gleda na uljepšan način.“ Uzvišeni kaže, kada govori o Karunu: „Ovo što imam
stekao sam znanjem svojim.“ (el-Kasas, 78) I uzvišeni Allah kaže: „I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju
utjerali.“ (el-Kasas, 81) Plod zadivljenosti sobom je propast.
Gazali kaže: „Jedna od mahana i negativnih posljedica samozadivljenosti je da ga to zaklanja od podrške i
potpore Allaha. Samoživ čovjek je ponižen i prezren, pa kada čovjek nema podrške i potpore od Allaha, za kratko
vrijeme može propasti.“ Isa, a.s., rekao je: „Havarijjuni, koliko je samo svjetiljki koje je ugasio vjetar i koliko je
samo pobožnjaka koje je uništila samozadivljenost.“
One stvari koje su spasonosne su navođene, ali je tajno spomenuto prije javnog jer je bogobojaznost na
većem stepenu od javno počinjenog djela, jer ne postoji opasnost od pokazivanja pred drugim ljudima. Ovo je
stepen stalne svijesti o Allahovom sveprisustvu – murakaba, a strahopoštovanje spram Allaha priječi od toga da
se počini bilo šta zabranjeno i podstiče čovjeka da čini sve ono što je naređeno. Ako čovjek i zapadne u nemar
i zanemari strahopoštovanje spram Allaha i zanemari strah od Njega pa počini nešto što je zabranjeno, brzo će
se prikloniti tevbi, a onda će ustrajati u strahopoštovanju.
Ono što potire su one stvari i osobine koje brišu ili prekrivaju greške i grijehe, a to je iščekivanje namaza poslije
klanjanog namaza u džamijama, uzimanja abdesta u hladnim danima i hodanje prema džamiji kako bi se obavio
zajednički namaz.
Ono što podiže stepene je davanje hrane gladnom, širenje selama među ljudima, i spram onih koji poznajemo
i onih koje ne poznajemo, i namaz kada ljudi spavaju, noćni namaz kada je većina ljudi nemarna i prepuštena
uživanju u snu. To je vrijeme čistoće i spuštanja milosti i ukazivanja svjetlosti.
22
Ahiretske nagrade
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari sastavni dio imana – vjerovanja: stid, čednost i susprezanje jezika, a ne i susprezanje znanja i propisa. Ove
stvari uskraćuju dunjaluk a povećavaju ahiret, a ono što povećaju na ahiretu je mnogo više nego što uskraćuju od dunjaluka.
A tri stvari su od munafikluka – licemjerja, dvoličnosti: bestidnost, nemoral i škrtost. One povećaju dunjaluk a
umanuju ahiret, a ono što umanjuju od ahireta je mnogo više nego što povećaju dunjaluka.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3474)
Komentar:
Tri su stvari temeljne u imanu i potvrđuju da je neko vjernik. Susprezanje jezika od govora pred neprijateljem
i suparnikom, ali se ne misli i na njegovo susprezanje kada se treba kazivati vjersko znanje i propisi i bilo koje
drugo znanje, jer suspregnuti jezik od toga nije sastavni dio imana, nego je čista mahana i nedostatak. One
umanjuju od dunjaluka, jer većina ljudi nema stida i onaj ko traži od njih da se stide, oni ga odbace. Čednost nije
njihova osobina niti ih interesuje, a onaj ko izbjegava prepirku, oni ga zanemare. Povećaju ahiret i ona djela koja
jesu za ahiret jer niko razuman ih neće zanemariti, nego će se posvetiti njima i ono što se povećava na ahiretu je
mnogo veće od onog što se umanjuje na dunjaluku, jer Uzvišeni kaže: „Onaj svijet je, zaista, bolji.“ (ed-Duha, 4)
Tri su stvari od munafikluka, obilježja munafikluka i osobine onih koji su takvi. Bestidnost i nemoral u riječima
i djelima i škrtost. One povećaju dunjaluk jer su urođene onima koji vole dunjaluk i luksuz, a umanjuju ahiret jer
je u ovim osobinama grijeh i prijestup.
Tri zabrane
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari nisu nikome dozvoljene da ih počini: Čovjek ne bi trebao da predvodi ljude u namazu i da samo sebe obuhvati dovom a zanemari da dovi i za njih. Ako to uradi, onda ih je iznevjerio.
Ne smije gledati u unutrašnjost kuće prije nego zatraži dozvolu od ukućana. Ako to uradi, kao da je ušao u kuću.
I neće klanjati trpeći nuždu, dok se ne olakša.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3481)
Komentar:
Tri stvari nisu dozvoljene nijednom čovjeku da ih počini. Neće muškarac predvoditi ljude niti žena predvoditi žene u namazu a onda samo za sebe doviti, jer je izuzimanje dovom pokuđeno. On treba da
dovi u množini, kao što je slučaj s kunut-dovom. Isto tako i na tešehhudu i sličnim dovama. Ako bude
tražio i dovio samo za sebe, onda je on onaj koji je iznevjerio one koji su klanjali za njim, jer sve ono što
je Zakonodavac naredio, to je povjerenje i emanet i, ako se izostavi, onda je izigrano povjerenje.
Neće pogledati u unutrašnjost kuće prije nego zatraži dozvolu od ukućana za to. Zabranjeno je provirivati u tuđe kuće. Ako to uradi bez dozvole, smatra se kao da je ušao i počinio je grijeh kao neko ko se krišom uvukao u kuću. (Očito je da se ovo odnosi na nešto što vlasnik kuće ne bi bio voljan da bilo ko vidi.)
I neće klanjati, bilo obavezni bilo dobrovoljni namaz, trpeći mokraću ili veliku nuždu sve dok se ne olakša, kako
mu to ne bi naškodilo. Ovo se odnosi i na puštanje vjetra.
23
Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA
Mu´mini
i mu´minke
U
prethodnom broju Semerkanda pisali smo o muslimanima i muslimankama,
prvoj osobini spomenutoj u trideset
i petom ajetu sure el-Ahzab. U ovom
broju navest ćemo neke zanimljivosti
koje se vežu za narednu osobinu,
čijim nosiocima se obećava oprost
i velika nagrada. To su vjernici i vjernice.
Iman – vjerovanje
Riječ iman u arapskom jeziku
označava vjeru, a izvedenica je iz
korjenskih harfova elif-mim-nun,
koji pak označavaju sigurnost, zaštitu, povjerenje itd. U terminološkom određenju, mu’min je vjernik
koji vjeruje u osnovne istine islama.
Poslanik, a.s., definiše iman riječi24
ma: „Iman je da vjeruješ u Allaha,
Njegove meleke, Njegove knjige,
Njegove poslanike, Sudnji dan i da
vjeruješ u Allahovo određenje dobra
i zla.“ Dakle, iman je vjerovanje, a
islam je izvršavanje. Iman je stvar
unutrašnjih halova, a islam vanjskog
praktikovanja.
tvrdeći da su vjernici, zbog čega ih
Kur’an opominje da ne govore tako,
nego da kažu da se pokoravaju
(esleme) jer u njihova srca još iman
nije ušao.
Najočitiji prikaz razlike između
imana i islama u Kur’anu daje se u
četrnaestom ajetu sure el-Hudžurat,
gdje se kaže: „Neki beduini govore:
‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete,
ali recite: ‘Mi se pokoravamo!’, jer u
srca vaša prava vjera još nije ušla.
A ako Allaha i Njegova Poslanika
budete slušali, On vam nimalo neće
umanjiti nagradu za djela vaša.’“
Imam Ša’ravi, tumačeći ovaj ajet,
postavlja pitanje – Šta je preče, iman
ili islam? Navodeći primjer beduina,
zaključuje da iman dolazi nakon islama, jer djela, tj. praksa islama su
ono što čovjeka privlači istinskom
vjerovanju i uvjerenju. Beduini su
ipak obradovani riječima „u srca
vaša prava vjera još nije ušla“, što
znači da će iman naknadno ući u
njihova srca, kao što se u voćnjaku
zasadi voće koje tek nakon nekog
vremena urodi plodom.
U ajetu se radi o slučaju grupe
beduina koji su došli Poslaniku, a.s.,
Ima ljudi koji ne mogu povjerovati sve dok ne osjete slast u izvr-
„Muslimanima i muslimankama,
i vjernicima i vjernicama,
i poslušnim muškarcima i
poslušnim ženama, i iskrenim
muškarcima i iskrenim ženama,
i strpljivim muškarcima i
strpljivim ženama, i poniznim
muškarcima i poniznim ženama,
i muškarcima koji dijele zekat
i ženama koje dijele zekat i
muškarcima koji poste i ženama
koje poste, i muškarcima koji
o svojim stidnim mjestima
vode brigu i ženama koje o
svojim stidnim mjestima vode
brigu, i muškarcima koji često
spominju Allaha i ženama koje
često spominju Allaha – Allah je,
doista, za sve njih oprost i veliku
nagradu pripremio.“
(el-Ahzab, 35)
šavanju islamskih propisa. Tragom
toga, imam Ša’ravi navodi predaju
o čovjeku koji je došao Ibrahimu,
a.s., tražeći da prenoći kod njega.
Ibrahim, a.s., ga je upitao o njegovoj vjeri pa je ovaj odgovorio da je
medžusija (vatropoklonik). Na to mu
je Ibrahim, a.s., zalupio vrata pred
licem zbog čega ga je Allah, dž.š.,
ukorio rekavši mu: „Nisi mogao pružiti gostoprimstvo za jednu noć zbog
njegove vjere, a Ja ga uzdržavam
cijelog njegovog života iako ne vjeruje u Mene?“ Ibrahim, a.s., je izašao žureći da nađe tog čovjeka sve
dok ga nije sreo i pozvao ga u svoju
kuću. Čovjek ga je upitao: „Zar me
nisi otjerao maloprije, šta se desilo
od tada?“ Ibrahim, a.s., mu odgovori: „Ukorio me je moj Gospodar zbog
tebe.“ Čovjek na to uzbuđeno reče:
„Divan li je Gospodar Koji ukorava
Svoga miljenika zbog Svoga neprijatelja! Svjedočim da nema drugog
boga osim Allaha!“
El-Mu’min i elMu’minun
Allah, dž.š., ne naziva samo ljude vjernicima, nego i Samoga Sebe.
Naime, jedno od devedest i devet
lijepih Božijih imena je el-Mu’min.
Postoje razna shvatanja značenja
ovog Imena. Tako šejh Ismail Hakki
kaže da ono znači da Allah, dž.š.,
svjedoči da je On jedan. Zudždžadž
za isto kaže da je Allah Onaj Koji
daje sigurnost i smirenost dušama.
Ibn Abbas je rekao: „Ime elMu’min označava Onoga Koji osigurava ljude od nasilja i Svoje kazne.
To je u suprotnosti sa strahom, jer
je On rekao u Kur’anu da će vjernici biti sigurni od straha. Kada dođe
vrijeme za to, svi vjernici koji su bili u
džehennemu, izaći će iz njega, a prvi
će izaći oni koji su imali imena poput
nekog od poslanika i to će trajati sve
dok svi takvi ljudi ne izađu. Ostalima
će Allah reći: ‘Vi ste muslimani, a Ja
sam es-Selam. Vi ste mu’mini, a Ja
sam el-Mu’min!’, pa će ih izvesti iz
vatre bereketom ona dva imena.“
Dvije kur’anske sure nose imena
el-Mu’min (Vjernik) i el-Mu’minun
(Vjernici). Prva se odnosi na Allaha,
dž.š., a druga na ljude vjernike. U
prvih jedanaest ajeta sure Vjernici
Allah, dž.š., navodi djela zbog kojih će vjernici ono što žele postići,
te kaže: „Ono što žele – vjernici će
postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se
ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju
udjeljuju, i koji stidna mjesta svoja
čuvaju, osim od žena svojih ili onih
koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju; a oni koji
i pored toga traže, oni u zlu sasvim
pretjeruju; i koji o povjerenim im
amanetima i obavezama svojim
brigu brinu, i koji namaze svoje na
vrijeme obavljaju, oni su dostojni
nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.“
Hadisi o imanu
U prošlom broju Semerkanda
naveli smo neke hadise u kojima se
spominju muslimani, a sada evo nekoliko hadisa u kojima Poslanik, a.s.,
objašnjava suštinu imana: „Ako te
obraduje to što si učinio neko dobro
djelo, a ražalosti te kada uradiš zlo,
ti si mu’min.“ (Hakim, Ahmed)
„Iman se sastoji od sedamdeset i
nekoliko dijelova; najvredniji od njih
su riječi la ilahe illellah, a najniži je
ukloniti s puta ono što smeta prolaznicima. I stid je jedan dio imana.“
(Muslim, Nesaija, Ebu Davud)
„Kod koga se nađu tri stvari, osjetit će pravu slast imana:
da mu Allah i Njegov Poslanik
budu draži od svega ostalog,
da voli neku osobu isključivo radi
Allaha,
da mrzi povratak u kufr, nakon
što ga je Allah iz njega izbavio, kao
što mrzi da bude bačen u vatru.“
(Buharija, Muslim)
Dodajmo za kraj i divan govor
hazreti Hasana el-Basrija:
„Vjernik radi iz pokornosti prema
uzvišenom Allahu a konstantno je
nemiran, drhti i strahuje. Nevjernik, s
druge strane, radi iz neposluha prema uzvišenome Allahu, ali se uvijek
osjeća sigurno.”
25
HILJADU I JEDNA KAP
Taberi i njegovi
prijatelji u nauci
Muhammed Ibn Džerir et-Taberi (preselio 310/923), poznat po tefsiru od 30 tomova Džamiu’l-Bejan, i djelu iz historije od 10 tomova Tarihu’t-Taberi i još mnogo vrijednih djela,
je jedan od većih alima i tumača islama. Autor koji je živio
86 godina, ukupno za 70 godina pisanja, dnevno je pisao
prosječno 14 listova. Zbog toga je Taberi priznat jednim od
najvećih autora u historiji islamskog svijeta.
Kada je Ibn Džerir svojoj okolini rekao da želi napisati
tumačenje (tefsir) Kur’ana, oni su ga pitali koliko će to biti.
Kada je Ibn Džerir izjasnio da je zamislio da to bude 30.000
listova (60.000 stranica), prijatelji su mu rekli da za završetak
takvog djela nije dovoljan ni životni vijek. On je tako napisao svoje poznato djelo na 3.000 listova, skrativši zamisao
na jednu desetinu. Kada je opet došao na ideju da napiše
historiju od Adema, a.s., sve do svoga vremena, na 30.000
listova, opet je naišao na iste primjedbe. On je rekao: „Inna
lillah! Umro je trud za naukom!“, i, poput tefsira, i historiju je
skratio na jednu desetinu.
Jednom su se veliki znalci tog vremena sakupili u Egiptu
radi nauke, a bili su to: Muhammed ibn Džerir, Muhammed
ibn Ishak, Muhammed el-Mervezi i Muhammed er-Rujani.
Nestalo im je novca i hrane i nisu imali ništa da bi preživjeli.
Jedne su se noći okupili u jednoj kući. Odlučili su izvlačiti
ceduljice i koga izvuku taj je trebao otići i u ime prijatelja od
naroda tražiti nešto za jelo. Izvučena ceduljica je ispala na
Muhammeda ibn Ishaka.
Osoba koja je izvučena prije traženja hrane je pitala prijatelje da prije izlaska klanja nafilu namaz. Dok je on klanjao, na vrata je došao čovjek poslan od izaslanika Egipta
i, prozvavši sve redom, dao im je po vrećicu u kojoj je bilo
50 dinara (zlatni novac) i ovako je to objasnio: „Dok je naš
izaslanik jučer spavao podnevni san, u snu mu je ovako rečeno: ‘Znalcima Muhammedima, koji su vrijedni hvale, se
stomak zalijepio za leđa od gladi.’“ Zbog toga je poslao ove
torbice i zakleo se da će čim vam ovo nestane, ako mu javite, opet pomoći.
Hatib el-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 2/160–163; Jakut elHamevi, Mu’džemu’l-Udeba (Bejrut, 1991), 5/242–246;
Šemsuddin ez-Zehebi, Sijeru Ea’lami’n-Nubela (Bejrut,
1986), 14/270–271.
26
Eš´ari i
tri brata
Dva velika akaidska mezheba (pravac) ehli sunneta veldžemaata su Eš’arije i Maturidije. Imam prvog mezheba
je Ebu’l Hasan el- Eš’ari (preselio 324/936), a drugog Ebu
Mansur el-Maturidi (preselio 333/944). Ebu’l Hasan el- Eš’ari
je odgojen kod Ebu Ali el-Džubbaija, jednog od najvećih alima Mutezilija, i tako je postao jedan od prvih učitelja kelama (akaida). Poslije se okrenuo ehli sunnetu. Postoje izvori
o tome da je imam Eš’ari iz Mutezilija prešao u ehli sunnet
zbog dva događaja. Jedan od njih je da je Eš’ari jednog ramazana nekoliko puta sanjao Pejgambera, a.s., koji mu je
poručivao i naređivao izvršavanje i učenje njegovog pravog
Šiblijeva već
poznata smrt
Jedan od velikih evlija Bagdada Ebu Bekir eš-Šibli (preselio 334/945) je pripadao sufijama Malikijskog mezheba. U
njegovo vrijeme bio je neko utjecajan po imenu Ibn Beššar.
Trudio se uvijek odvraćati narod od Šiblija. Jednog dana je
Ibn Beššar došao kod Šiblija da ga iskuša i upitao ga:
- Reci da čujem, koliki treba biti zekat za pet deva?
Šibli nije ništa rekao, prešutio je to. Kada je ovaj navaljivao, reče:
- Za pet deva po šeriatu vama je vadžib jedan ovan. Ali
mi, koji smo na Allahovom putu, trebamo dati sve.
sunneta. Drugi razlog prelaska u pravi mezheb je događaj
- Imaš li nekakvog vodiča kao dokaz u ovom slučaju?
ihvei selase (događaj tri brata). Prema razumijevanju Mute-
- Naravno da imam! Vodič mi je Ebu Bek, r.a., kada je on
dao sav svoj imetak na Allahovom putu, pa ga je Resulullah,
a.s., upitao šta je ostavio svojoj porodici. On je rekao: „Ostavio sam im Allaha i Njegovog poslanika.“
zilija, činjenje dobrih djela je za Allaha vadžib (obaveza). Po
ehli sunnetu Allah ni na šta nije prisiljen. Imam Eš’ari je u vezi
s ovim otrčao imamu Mutezilija Džubbaiju i pitao ga o stanju
na ahiretu tri brata od kojih je jedan preselio kao iskreni vjernik, drugi kao nevjernik, a treći preselio kao dijete. Razgovor
je tekao ovako: Džubbai: Vjernik je u džennetu, nevjernik u
džehennemu, a dijete u selametu (niti u džennetu, niti u džehennemu). Eš’ari: Ako dijete bude htjelo ući u džennet, hoće
li mu se dozvoliti? Džubbai: Djetetu se to neće dozvoliti. Reći
će mu se: „Tvoj stariji brat je na taj veliki stepen došao zbog
puno svojih ibadeta. A ti nemaš takvih ibadeta.“ Eš’ari: Šta
ako mali kaže: „Gospodaru, tome nisam ja kriv. Da si me ti
ostavio da živim do starosti, ja bih radio stvari koje vode u
džennet“, kakav bi dobio odgovor? Džubbai: Allah će mu
reći: „Da si ti živio, činio bi grijehe i ušao u džehennem. Ja
sam tako uradio znajući to, i uzimajući u obzir tvoje dobro.“
Eš’ari: Šta ako tada brat nevjernik kaže: „Allahu, kao što si
znao za njegovo stanje, znao si i moje. Zašto uzimaš u obzir
njegovo dobro, a moje nisi?“ Džubbai: Ti si poludio! I uhvatio
si se vesvese (šejtanskog došaptavanja)! Eš’ari: Ja se nisam
uhvatio vesvese, ali učitelj nema više šta da kaže.
Nakon ovog razgovora Eš’ari se okrenuo ehli sunnetu i
postao imamom ispravnog akaida.
Vefejatu’l-Ea’jan, 4/267–268; Sijeru Ea’lami’n-Nubela,
15/89; Tadžuddin es-Subki; Tabakatu’š-Šafi’ijjeti’l-Kubra
(Bejrut, 1999), 2/252–258.
Kada je Ibn Beššar čuo ove riječi, otišao je i nije se više
nikome miješao u vezi viđanja sa Šiblijem. Kada je Šibli bio
bolestan u zadnjim danima svog života, bolest ga je malo
popustila u petak, a u hizmetu mu je tada bio Bukejr Dineveri, kojega je zamolio da odu u džamiju na namaz. Dok su hodali prema džamiji, naslonjen na Bukejra, ugledao je jednu
osobu koja im je išla u susret. Šibli reče prijatelju:
- Bukejr, sutra imam nekog posla s ovom osobom.
Otišli su i klanjali namaz. Tog dana kada se vratio Ebu
Bekr eš-Šibli je vrlo malo jeo, i u toj noći je preselio. Ujutru su
poslali Bukejra na neko mjesto i rekli mu da tamo ima jedan
čist čovjek koji kupa mejtove. On je polahko pozvonio na
vrata i, kada je nazvao selam, iznutra je došlo pitanje: „Je li
Šibli umro?“ Kada je Bukejr dao pozitivan odgovor, iz kuće
je izašao čovjek koga su jučer sreli. Začuđen reče: „La ilahe
illallah!“, i čovjek će: „La ilahe illallah, odakle takva začuđenost?“ Bukejr ga radoznalo upita: - Kada smo te jučer sreli,
Šibli mi je rekao: „Sutra imam nekog posla s ovom osobom.“
Tako ti Allaha, reci mi odakle si znao za Šiblijevu smrt?
Dobio je odgovor: - Onako kako je Šibli znao da će danas
sa mnom imati posla, isto tako sam i ja znao.
Abdulvehhab eš-Ša’rani, et-Tabakatu’l-Kubra (Bejrut,
1997), 150; Tarihu Bagdad, 14/398; Tabakatu’l-Evlija, 212.
27
Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR
SPOZNAJ
DUŠU
SVOJU
S
vaki dan slušate ozbiljne i šaljive govore, dobre i
loše, govore koji pozivaju rodoljublju i one koji kazuju o moralu, zabavne i razonodne govore i priče.
Ali moj večerašnji govor važniji je od svih prethodnih,
ne zbog toga što sam ja njegov govornik i pisac, Bože
sačuvaj, već zbog toga što je tema o kojoj ću govoriti
vama najpotrebnija i najbliža i zato što je to poziv vama
da spoznate duše svoje. Ne smijte se, gospodo, i ne
mislite da se šalim, i ne recite: „Pa ko to od nas ne poznaje sebe i dušu svoju?“ Na ulazu u hram Atine stajale
su riječi Sokrata: „Čovječe, spoznaj dušu svoju.“ Od
Sokrata pa do danas malo je onih koji su spoznali dušu
svoju! Kada ćeš spoznati dušu svoju kada za nju nemaš
vremena i zauzet si pričom, radom, igrom ili knjigom?
Kada ćeš spoznati dušu svoju kada ne pokušavaš da
za nju odvojiš sahat vremena svaki dan i razmišljaš o
njoj, tako da te od toga ne odvraćaju ni trgovina ni nauka
niti uživanje; kada uvijek razmišljaš o drugima, samo ne
o svojoj duši, i razgovaraš sa svima, samo ne s njom?
Kažeš „ja“, pa da li ti je ikada naumpalo da se zapitaš:
Ko sam to „ja“? Da li je moje tijelo ja? Da li sam ja ovi
28
dijelovi tijela i organi? Tijelo katkada djelimično oboli,
pa čovjek tada amputira taj dio, ali ne zadesi ga time
nestanak! Pa šta sam to „ja“? Nekada si bio dijete, pa
si postao mladić; pa si bio mladić a zatim postao srednjovječan čovjek. Da li ti je naumpalo da se zapitaš: Da
li je taj mladić ono dijete? Kako? Moje tijelo nije njegovo
tijelo, moj razum koji posjedujem nije njegov razum,
niti je ova moja ruka ona njegova mala ruka. Pa gdje
je otišla ona ruka a došla ova? Ako su to dvije različite
osobe, pa koja sam od njih ja? Da li sam ja ono dijete
koje je nestalo i od čijeg tijela i razuma u meni ništa nije
ostalo? Ili sam ja srednjovječan čovjek koji drži ovaj govor? Ili sam ja starac koji će doći s malaksavim tijelom
i oslabljenim razumom? Šta sam ja?
Dva poziva
Ujutro čuješ zvono sahata koje te zove na buđenje jer
je vrijeme ustajanja. Iz nutrine osjetiš zov koji te poziva
na dizanje iz postelje, pa, kada počneš ustajati, pozove
te drugi glas da prilegneš malo i uživaš u vrućini postelje
i slasti spavanja. Privlače te dva poziva: poziv ustajanja
i poziv spavanja. Da li si se zapitao šta je jedno, a šta
drugo, a šta si ti između toga dvoga? Šta je to što ti grijeh
ukrašava i predočava ti njegovu slast i vuče te njemu?
A šta je to što te udaljava i goni od njega? Kažu: To je
duša i razum. Da li si ikada razmislio šta je to duša koja
nagovara na zlo a šta je razum koji odvraća od njega?
A šta si ti? Uzbudi te strast pa vidiš dunjaluk krevetom
voljene osobe, a život vidiš u tjelesnom zadovoljenju
i priželjkuješ želje koje, kada bi bile šejtanu date, šejtan bi se stresao od njihove ružnoće. Zatim tvoja strast
utihne pa ne vidiš ništa jadnije i okrutnije od tih želja.
Tobom prostruji ljutnja, pa vidiš slast u izvršenju lošeg
i zadovoljenje u kazni i osveti, postaneš kao zvijer koja
je ovladala tobom pa tvoja ljudskost postane zvjerska.
Zatim se smiri tvoja ljutnja i ode od tebe pa vidiš u bolu
koju si htio slast i pokaješ se za ono što si priželjkivao.
Da li si se kada zapitao: Ko sam ja od svih ovih? Da
li sam ja taj strastveni čovjek koji u svojoj strasti dozvoljava i čini zabranjeno i odvratno? Ili sam ja čovjek koji
pije krv svog brata i hrani se njegovom mukom i koji se
raduje njegovoj nesreći? Ili taj uzvišeni čovjek koji kruži
nebom čistote bez krila? Da li sam ja zvijer, ili šejtan, ili
pak melek? Zar misliš da si jedini i da si poznat, a ti si
izgubljeni svijet? Otkrio si nepoznata mjesta i spoznao
si nebeske sfere, a i dalje si skriven i nepoznat i niko
tajne tvoje ne zna, pa da li si ikada pokušao da zaviriš
u dušu svoju i otkriješ njene nepoznanice?
Tvoja duša je čudan svijet, svakog trenutka se mijenja
i izmjenjuje, ne ostaje u jednom stanju. Voliš nekoga
i vidiš ga kao meleka, zatim ga zamrziš pa ga vidiš
kao šejtana, a nikada nije bio ni melek ni šejtan, niti se
mijenjao, ali se promijenilo stanje tvoje duše! Kada si
veseo vidiš dunjaluk nasmijanim i blistavim, pa, da si
slikar, ta slika bila bi puna svijetlih i blistajućih boja na
tvojoj ploči, a zatim si tužan i neraspoložen pa dunjaluk
vidiš plačljivim, utonuo u tmine i crnilo. A dunjaluk niti
se smijao niti plakao, ali si ti taj koji se smijao i koji je
plakao! Kakva je to promjena u tebi? Koja tvoja pravila
za život su istinitija i koja gledišta su ispravnija?
Ako te nešto zadesi pa te glava zaboli, život vidiš lošim, brišu se ljepote vrtova, nestaje sjaj sunca i blistavilo
mjeseca, život je popunjen filozofijom pesimizma – ako
si filozof, a uši su ispunjene poezijom nesreće – ako si
pjesnik. Ako se ukloni ono što te zadesilo čašom ricinusovog ulja, nestane pesimizam u filozofiji i nesreća u
poeziji. Pa koja je tvoja filozofija, čovječe, a koja poezija
ako im izvori izgube čašu ricinusovog ulja? Budeš nekada slab i malaksavog tijela, ne možeš se kretati, pa
kada te radost zadesi poskočiš i aktiviraš se, potrčiš
trkom gazele. Pa gdje je bila ta snaga koja se nalazi u
tebi? Da li ti je naumpalo da potražiš tu snagu i iskoristiš
je na najbolji način? Da li si se ikada upitao kada si ljut
ili kada si radostan kako si mogao da bilo šta uradiš?
Zaista je duša kao tekuća rijeka, nijedna njena kap
se ne zadrži na mjestu a da ne ode i dođe druga, goni
je ona iza nje a ona potiskuje onu ispred sebe. Svakog
trenutka neko se rađa a neko umire, a ti si čitav kao
cjelina, ti si taj koji je umro i koji se rodio. Zato želi svojoj
duši savršenstvo zauvjek, vini se s njom u visine i stalno
je preporađaj sve bolje i bolje, nipošto ne kaži: Ja to ne
mogu! Ti si kao svježa grana jer duša se nikada ne suši
niti zamrzava na jednom mjestu kakva god situacija i
stanje bilo. Navikneš se na bdijenje noću sve dok ne
vidiš da možeš ranije zaspati, onda počneš raniti sa
spavanjem noću i navikneš na to, pa se začudiš kako
si uopće izdržavao bdjeti noću! Konzumiraš alkohol
misleći da ne možeš bez njega pa ga ostaviš i navikneš
se bez njega, te se začudiš kako si mogao da ga konzumiraš! Zavoliš ženu toliko da ne vidiš život bez nje,
pa prestaneš misliti više o njoj i zaboraviš je, a onda se
čudiš kako si je volio!
Ne govori za stanje u kojem si da ne možeš da ga
ostaviš, jer ti si stalno na putovanju i svaka situacija i
stanje ti je stanica na putu, ne odsjedaš na toj stanici
dok ne odeš s nje. Čovječe, spoznaj svoju dušu i osami
se s njom, i zaroni u njene tajne i stalno se upituj: Šta je
duša? Šta je razum? Šta je život? Šta je to životni vijek?
Kuda idem? Gdje je moje odredište?
I ne zaboravi da onaj ko dušu svoju spozna, Gospodara je spoznao, život je spoznao i spoznao je slast
Istine kojoj nijedna slast ravna nije. I ne zaboravi da
najveća kazna kojom Allah, dž.š., kažnjava one koji su
na Njega zaboravili jeste ta da ih učini da duše svoje
zaborave. „I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha,
pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi
grešnici.“ (el-Hašr, 19)
S arapskog preveo: Elvedin Muminović
29
Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
Vrijednost
učenjaka i učenika
(Ovo pismo je poslano sejjidu, nekibu, šejhu Feridu el-Buhariju
a govori o poticanju na veličanje učenjaka i učenika koji nose svijetli šerijat)
Neka Vas uzvišeni Allah pomogne protiv neprijatelja hurmetom prvaka vjerovjesnika, neka su salavati,
teslimati i tehijjati na njega i sve njih!
likih svota novaca je olakšano i drugima mimo ovih
velikana.
Bio sam počašćen čitanjem Vašeg veličanstvenog pisma koje ste poslali putnicima duhovnog
puta. Mevlana Muhammed Kalič Muveffak je objasnio da je poslana određena svota novca učenicima
i sufijama. Lijepo je što je pri tom data prednost
učenicima nad sufijama. Imajući u vidu pravilo da
vanjština ukazuje na unutrašnjost, nadamo se da
će ova skupina imati prednost i po unutrašnjosti
također, jer izreka veli da svaka posuda miriše onim
šta se u njoj nalazi.
S druge strane, u čuvanju šerijata i sprovođenju
njegovih propisa je suprotstavljanje nefsu. Šerijat je
postavljen nasuprot nefsa, a u dijeljenju imetka je,
ponekad, saglašavanje s nefsom.
Važnost šerijata
U davanju prednosti učenicima je širenje šerijata.
Jer, oni su nosioci nebevijskog šerijata i mustafavijskog milleta, oni su njegovi čuvari. Na kijametskom
danu ljudi će biti pitani za šerijat a ne za tesavvuf.
Sve što se odnosi na ulazak u džennet i oslobađanje
od vatre vezano je za sprovođenje šerijata.
Vjerovjesnici, alejhimu’s-salavat ve’t-teslimat, koji
su najodabranija stvorenja, pozivali su ljude u šerijat,
jasno pokazujući da je u njemu okosnica spasa.
Cilj slanja ovih velikana je bilo dostavljenje šerijata.
Najveće dobro djelo je nastojanje da se šerijat
proširi i da se jedno od njegovih pravila oživi, a posebno u vremenu u kojem su potkopana obilježja
islama. Na način kada bi se i velike svote novaca
podjelile na Allahovom putu, ni to ne bi bilo ravno
širenju samo jednog pitanja iz oblasti šerijata. Jer, u
ovom spomenutom poslu je slijeđenje vjerovjesnika,
neka je na sve njih salat i selam, a oni su najodabranija stvorenja. Činiti takvo djelo znači učesvovati
s ovim velikanima, a potvrđeno je da najpotpunija
dobra djela pripadaju njima. Također, dijeljenje ve-
Šerijat je nasuprot nefsa
Naravno, ako je dijeljenje imetka radi jačanja šerijata i širenja milleta, pa to je velika deredža. Dijeljenje jednog novčića s ovakvim nijetom, s ovakvom
namjerom, nije ništa manje vrijedno od udjeljivanja
velikih svota novaca s drugačijim namjerama.
Ako se postavi pitanje: Učenik je zarobljenik
svoga nefsa, pa kako mu može biti dana prednost
nad sufijom koji se oslobodio zarobljeništva svoga
nefsa?, odgovor glasi: Onaj koji to pita još uvijek
nije shvatio suštinu ovog govora niti je uvidio temelj
onoga šta se želi reći.
Učenik je uzrok spasa mnogih ljudi, pa makar
i sam bio zarobljenik svoga nefsa. Dostavljanje i
prenošenje propisa šerijata je vezano za njega, pa
makar se on lično time i ne okoristio.
A sufija, iako se oslobodio, on je oslobodio samo
svoj vlastiti nefs. On se ne obazire na ljude. Prednost se ukazuje onome koji je uzrok spasa mnogih
stvorenja nad onim koji spašava samo sebe. Ovo
je potvrđeno.
Muršid kamili mukemmil
Ukoliko se sufija vrati ljudima da ih poziva, nakon
fenaa i bekaa (muršid kamili mikemmil), pa on se
svakako ubraja u one koji dostavljaju i šire šerijat.
On ima status časnih učenjaka, a to je Allahova dobrota koju On dariva onome kome hoće. A Allah
neizmjerno dariva.
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s., Mektubat, tom I, 48. pismo)
30
Turbe Imami Rabbanija k.s. - Serhend, Indija
GOVOR STANJA
Hadis
Poslanik, a.s.,
je rekao:
„Najbolji od vas
je onaj ko nauči
Kur’an i druge
Kur’anu poučava.“
Šefaat (zagovor)
Ebu Zerr, r.a., je ispričao: „Slušao sam Allahovog Poslanika, a.s., da
ponavlja jedan ajet sve do sabaha, s tim istim ajetom čineći ruku i sedždu, a to je ajet: „Ako ih kazniš, pa robovi su Tvoji, a ako im oprostiš,
pa Ti Si Silan i Mudar.“ (el-Maide, 118) Primijetio sam: „Allahov Poslaniče, sve do sabaha si ponavljao ovaj ajet.“ Pa reče: „Tražio sam od mog
Gospodara šefaat za moj ummet, pa mi ga je podario. Zadobit će ga
onaj ko ne bude Allahu činio širk (pripisivao druga/ortaka).“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2038)
Pet po pet
Omer, r.a., je rekao: „Učite Kur’an pet po pet ajeta, pa Džibril, alejhi’sselam, se spuštao s Kur’anom Vjerovjesniku, a.s., pet po pet ajeta.“ Ali
ibn Bekkar prenosi da je neko od učenjaka rekao: „Ko nauči Kur’an pet
po pet ajeta neće ga zaboraviti.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1959)
Kur’an – uže spasa
Ebu Šurejh el-Huzai je ispričao: „Jednom je među nas izašao Allahov
Poslanik, a.s., i upitao: ‘Zar ne svjedočite da nema drugog boga osim
Allaha i da sam ja Allahov Poslanik?!’ ‘Svakako’, odgovorismo. Reče:
‘Pa ovaj Kur’an je uže. Jedan njegov kraj je u ruci uzvišenog Allaha a
drugi u vašim rukama, pa ga čvrsto držite. Tako nećete zalutati niti ćete
poslije njega ikada nastradati.’“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1943)
Najvrednije djelo
Ibn Abbas, r.a., prenosi da je jedan čovjek upitao Vjerovjesnika, a.s.,
sljedeće: „Allahov Poslaniče, koje je djelo najvrednije?“ Reče: „Drži se
(djela) el-hĐllu’l-murtehil.“ Prisutni upitaše: „Allahov Poslaniče, a šta je
el-hĐllu’l-murtehil?“ Reče: „Onaj koji stalno uči Kur’an, od početka do
kraja, pa kad dođe do kraja počne ispočetka, kad god završi počne
iznova.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2001)
32
Allahova
sofra
Abdullah ibn Mesud, r.a., je
rekao: „Zaista je ovaj Kur’an
Allahova sofra, pa naučite
s Allahove sofre koliko god
možete. Zaista je ovaj Kur’an
Allahovo uže i jasno korisno
svjetlo. On je zaštita za onoga
ko ga se čvrsto prihvati i spas
za onoga ko ga slijedi. On se
ne iskrivljuje pa da ga treba
ispravljati niti se pomućuje pa
da ga treba bistriti. Njegove
zagonetnosti ne prestaju, niti
se usljed stalnog ponavljanja
može istrošiti. Učite ga, pa
Allah će vas nagraditi za njegovo učenje tako da će vam
za svaki harf (slovo) dati deset dobrih djela. Ne kažem da
je elif-lam-mim deset dobrih
djela, nego je elif deset, lam
je deset i mim je deset.“
(el-Bejheki:
Šuabu’l-Iman, 1985)
Blago
onom...
Ebu Ubejde, r.a., prenosi da
je neka žena rekla Isau, a.s.,
sljedeće: „Blago stomaku koji
te je nosio! Blago dojci koja te
je dojila!“ Pa joj je na to rekao:
„Blago onom ko uči Allahovu
Knjigu i postupa po njoj!“
(el-Bejheki:
Šuabu’l-Iman, 2034)
Na jaciji
Alkame ibn Vekkas je ispričao: „Klanjao sam za Omerom ibn Hattabom, r.a., jaciju. Učio je suru Jusuf. Pa kada je stigao do Jusufovog
spomena jako je zajecao. Čuo sam njegovo jecanje a bio sam u zadnjem saffu.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2058)
Gdje je plač
Ma’mer je ispričao da je Omer učio suru Merjem, pa je učinio sedždu
(kod pedeset i osmog ajeta: „Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi
licem na tle padali i plakali“). Potom je upitao: „Ovo je sedžda, a gdje
je plač?!“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2059)
Pokrećite
svoja srca
Abdullah ibn Mesud, r.a., je rekao: „Učite Kur’an i
njime pokrećite svoja srca, a nemoj da nekom od
vas bude jedina briga kad će završiti suru.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2042)
Oprost za
oprostom
Fudaj ibn Ijad je sanjao Abdullaha ibn Mubareka pa
ga je pitao: „Ebu Abdurrahman, kako je s tobom
postupio tvoj Gospodar?“ Odgovorio je: „Oprostio
Ebu Bekr i
Kur’an
Hazreti Aiša je ispričala da je Ebu Bekr, r.a, u sastavu svoje kuće sebi ogradio mesdžid u kojem
bi klanjao i učio Kur’an. Čak su i žene mnogobožaca i njihova djeca zastajali i čudili mu se,
provirujući ga. Ebu Bekr, r.a., je bio čovjek koji je
često plakao. Nije mogao suzdržati svoje suze
dok bi učio Kur’an.
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2055)
Omer i Kur’an
mi je, sve oprost za oprostom.“ Ponovo je upitao: Hasan el-Basri je od odlika Omera ibn Hattaba, r.a.,
„Radi čega (ti je oprostio)?“ Reče: „Zbog mog uče- spomenuo i sljedeće: „Omer ibn Hattab bi učeći
nja Kur’ana!“, pa je pokazao rukom aludirajući na svoj vird nailazio na ajet pa bi ga tiho učio i plakao
gaziluk i dodao: „Ebu Muhammede, hurije me da- sve dok ne bi pao u nesvijest. Iz kuće ne bi izlazio
nas čekaju u džennetu!“
dan ili dva, a ljudi su mislili da je bolestan.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2035)
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2056)
33
Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI
Adabi zijareta
bolesnom
K
oračajući po teškom, vlažnom snijegu, izbjegavajući
rupe pune vode po starom
drumu, pred očima mi je još uvijek
titrao onaj pogled pun zahvalnosti
starog djeda. Bio je veliki hasta, više
mi nije znao ni ime, ali je znao da
sam došla njemu u zijaret. Brzo se
zamarao, pa sam se spremala kući,
bila sam gotovo iskoračila iz sobe
kada me ponovo zovnuo, imenom
koje mu je prvo palo na pamet: „Mejro!“ Okrenula sam se i vidjela da mi
drhtavom rukom pokazuje na nešto,
govoreći: „Vidiš tu čokoladu na stolu, uzmi i ponesi kući.“ „Djede, imam
ja toga“, rekoh mu. „Uzmi, rek’o sam
ti, meni to više ne treba.“ Uzela sam
imajući osjećaj da ću mu doći na
34
hator ako ga opet odbijem. Ali isto
tako vjerujući da je to bio njegov
gest zahvalnosti ili bar poziv – dođi
mi opet.
Svaki musliman treba moliti Boga
dragog za zdravlje prije nego ga izgubi. Poslanik, s.a.v.s., nam ostavlja
u emanet da posjećujemo naše bolesne prijatelje, rodbinu i poznanike,
ukoliko se ne radi o nekom zaraznom
oboljenju. Čak je obilazak bolesnika
ubrojao u dužnosti spram drugog
muslimana, te dao u obavezu da im
uvijek budemo na usluzi i od koristi.
Islam je obilazak bolesnika pozicionirao izuzetno visoko, upoređujući
ga s posjetom Gospodaru svjetova.
Ebu Hurejre, r.a., prenosi hadis,
u kojem Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže:
„Allah uzvišeni će na Sudnjem danu
reći: ‘Čovječe, Ja sam se bio razbolio, ali Me ti nisi posjetio.’ Čovjek
će upitati: ‘Kako da Te posjetim,
Gospodaru, kad si Ti Gospodar
svjetova?!’ Reći će: ‘Zar nisi znao
da se taj i taj Moj rob razbolio, a
ti ga nisi posjetio? Zar ne znaš da
bi Mene našao kod njega da si ga
posjetio?!’“ Imam Nevevi tumačeći
ovaj hadis tvrdi da bi, ustvari, našao
nagradu i Allahove počasti da je posjetio tog čovjeka.
Od kako smo na dunjaluk poslati,
bolešću su uvijek ljudi iskušavani,
pa čak i veliki ljudi kao što su Božiji
poslanici. Ejuba, a.s., uzet ćemo za
primjer. Njega je Gospodar uzvišeni takvom jednom bolešću iskušao
da su ga svi prijatelji ostavili, osim
njegove žene, a on se strpio. Bolest
ne trebamo smatrati kaznom. Često
u narodu čujemo: „Ih, mora da je
zaslužio pa ga je Bog kaznio takvom
bolešću.“ Ili neke od izgovora kojima se ljudi služe da bi odbili zijaretiti
nekog bolesnika, kao što su: „Ma,
ne mogu, imam obaveza!“, „Joj, ne
znam šta ću pričati s njim!“, „Težak
je on čovjek, ne mogu vala slušati
još i šta ga sve boli!“ i tako dalje. Ali
sjetimo se samo da je naša sudbina
neizvjesna i da se „sutra“ i mi sami
možemo naći u poziciji bolesnika i
da ćemo željno iščekivati ko će nam
otvoriti vrata i razgaliti nam naše boli
u tim teškim danima.
Pored toga što ćemo svojom posjetom nekom bolesniku odagnati
monotoniju i razgaliti ga pažnjom
koju mu pružimo, Poslanik, a.s., govori o velikim nagradama koje Allah,
dž.š., spusti na onog ko zijareti svog
bolesnog prijatelja. „Na muslimana
koji posjeti bolesnog muslimana
izjutra sedamdeset hiljada meleka
donosi salavat, sve do akšama. Ako
ga, pak, posjeti navečer, sedamdeset hiljada meleka donosi salavat na
njega sve do sabaha. Donošenjem
salavata meleki mole Allaha dž.š.
da tom čovjeku (posjetiocu) oprosti
grijehe.“
Prilikom zijareta bolesnika u praksi je da se pridržavamo sljedećih
adaba. Pri ulasku u njegovu sobu
trebamo ga poselamiti, rukovati se
s njim, staviti mu ruku na čelo, jer se
time iskazuje naša bliskost s njim,
naš interes za njegovo ozdravljenje.
Razgovoriti ga, učiniti mu dovu za
brzi oporavak, te i njega zamoliti da
nama učini dovu, jer su dove bolesnika kao dove meleka i one su kabul kod Boga. Trebamo u njemu pro-
buditi ljubav prema ibadetu i zikru,
uputiti ga na ono što mu je korisno.
Nećemo se dugo zadržavati kod
bolesnika, jer ne bi trebalo da ga
svojom posjetom zamorimo, niti da
na nečemu uporno insistiramo, naprimjer da jede ili pije, jer bi ga to
moglo uznemiriti, pogotovo ako se
radi o teškom bolesniku. Naročito
pred bolesnikom ne treba govoriti
o smrti i ne kazivati ni za čiju smrt,
jer bi ga to također moglo potresti
i negativno na njega utjecati. Bila
sam svjedok nekoliko puta da prilikom posjete nekom bolesniku ljudi
iz neznanja počnu govoriti o tome
gdje, kako i ko je umro, kakva je bila
dženaza, pa jesu li se braća dobro
držala ili su se odmah posvađali oko
kuće ili zemlje i ostalih dobara, što
vidno uznemiri hastu i pogorša njegovo stanje. Stoga, trebali bismo voditi računa o tome šta pričamo pred
bolesnikom i kakvim tonom pričamo,
tj. ne previše glasno. Naravno, adet
je bolesniku ponijeti neku hediju
kao još jedan očit dokaz naše pažnje spram njega. Potom razgovoriti
bolesnika, jer razgovor je olakšanje
u tegobi.
Priđi sinu
tvoga amidže
Hazreti Alija, r.a., je rekao da je
jedne prilike, ušavši Resulullahu,
s.a.v.s., dok je on bio u bolesti, zatekao ga da spava u krilu čovjeka
najljepšeg što je ikad vidio. Rekao
je: „Zatražio sam od njeg dozvolu da
priđem, na što mi je on odgovorio:
‘Priđi sinu tvoga amidže, jer ti u tome
imaš veće pravo od mene.’ Kada
sam im prišao, taj čovjek je ustao,
a ja sjeo na njegovo mjesto i glavu
Pejgamberovu, s.a.v.s., spustio na
svoje krilo onako kako je bila u krilu
tog čovjeka. Nakon sat vremena Pejgamber, s.a.v.s., se probudio, pitavši: ‘Gdje je čovjek u čijem je krilu bila
moja glava?’ Ja sam rekao: ‘Nakon
što sam ti ušao, on me je pozvao i
rekao: ‘Priđi sinu tvoga amidže, jer ti
u tome imaš veće pravo od mene.’
Potom je ustao, a ja sjeo na njegovo
mjesto.’ ‘A znaš li ti ko je taj čovjek?’,
upitao me je Pejgamber. Odgovorio
sam: ‘Ne znam, o ti koji si mi draži
i od oca i od majke.’ Na to mi Pejgamber, s.a.v.s., reče: ‘To je Džibril.
Razgovarao me dok me bol nije popustila i ja zaspah, a moja glava u
njegovom krilu.’“
Ukoliko se čovjek nađe u nekoj
teškoj situaciji, velikom iskušenju, ili
opakoj bolesti, treba očuvati prisebnost i shvatiti da nas Gospodar svjetova iskušava tim i želi da ostanemo
jaki, čvrsti, ustrajni i dostojanstveni.
Zabranjeno je u tim momentima tražiti ili priželjkivati smrt, kao što nije
lijepo ni da psujemo ili proklinjemo
bolest koja nas je zadesila.
Naravno, bolest jeste iscrpljujuća
i brzo dosadi, pa zbog toga često
reagiramo izražavajući se loše o
njoj. Međutim, Bog često daje bolest da bismo se očistili od grijeha
i kao svojevrsnu dezinfekciju našeg
duhovnog stanja. Allahov Poslanik,
s.a.v.s., je upozorio Ummu’s-Saib,
koja je drhtala jer je imala povišenu
temperaturu. Upitao je: „Šta ti je?“
Ona je odgovorila: „Groznica, Allah
joj berićeta ne dao!“ Vjerovjesnik,
s.a.v.s, je tada rekao: „Ne proklinji
groznicu, jer ona otklanja ljudske
grijehe kao što kovački mijeh otklanja trosku od željeza.“
35
Mr. Nezir Krčalo
I
ako etika proučava porijeklo, motive, norme i svrhe
moralnog djelovanja i prosuđivanja, ipak ona sama
nikada nije u potpunosti odgonetnula tajnu morala.
Odnos između etike i morala nalikuje onoj priči o ženi
koja je rekla svome mužu da je mačka pojela meso, na
šta je njen muž stavio mačku na vagu. Kad je vidio da
je ona teška dva kilograma, rekao je: „O ženo, meso je
bilo teško dva kilograma, i više. Ako je ovo meso, gdje
je onda mačka ? Ili, ako je ovo mačka, gdje je onda
meso?“
Etimologija riječi „etika“ pokazuje da taj pojam potječe od grčkog pojma ethos – ćud, narav, a termin
„moral“ izveden je iz latinskog termina mos ili moris
– običaj, navika itd. Usljed pojmovne nejasnoće, etika
će se kao zasebna disciplina razvijati u dva pravca, i to
kao autonomna i heteronomna etika. Prvotna smatra da
je izvor morala u čovjeku samom, dok potonja zastupa
gledište da je izvor morala izvan čovjeka. Ova dva nepomirljiva gledišta jednostavno je objasniti, jer navike i
običaji mogu uslijediti iz same čovjekove naravi, ali se
isto tako usvajaju i iz društvene sredine. Drugim riječima, naša moralna dimenzija kreira se dvostrano, te se
opravdano nameće sljedeće pitanje: Ako bi se etika u
pravilu trebala vezivati za unutarnju ćud ili narav, s čime
bi onda trebalo povezati moral – da li sa onim vanjskim
ili unutarnjim?
Odgovor na dilemu oko odnosa unutarnjeg i vanjskog
daje nam Mevlana Rumi, k.s.:
36
Etika
i
moral
Narodi dunjalučki na džinne sliče,
A želja je lanac koji ih u dućane i na usjeve vuče.
Lanac je rezultat straha za
nafaku i zaluđenosti dunjalukom:
zato ne smatraj da nije vezan ovaj narod.
On ljude vuče da zarađuju i love;
On ih vuče u rudnike i na more.
On ih prema dobru i prema zlu vuče:
Allah kaže: „Na vratu joj uže od ličine usukane.
Na vratove njihove smo uže stavili:
Uže smo od njihove naravi urođene načinili.
Ne postoji niko, bilo očišćen ili zaprljan,
A da mu na vratu nije sudbina.“
Ako je lanac ili uže načinjeno od želja, a one same su
plod ljudske naravi, posve je bjelodano da će nepreobražena i neoplemenjena narav uvijek biti vučena prema
zlu, nalik rijeci ponornici koja ne želi da se priključi čistim
tokovima, dok će ona narav koja bude imala težnju da
se oplemeni biti vučena prema dobru.
Kada bi etika znala za sedam „vatrenih“ dijelova ljudske naravi koji sami po sebi pripadaju cjelini, kompletnoj
„Vatri“, jer su njeni ogranci, onda bi znala objasniti i moralno ponašanje, a njena razrookost u vidu autonomne i
heteronomne etike bila bi izliječena, kao što se i širkom
Kako ukrotiti, preodgojiti i oplemeniti narav koja je
kao takva u vidu „sedmoglavog“ zmaja, na slikovit način
nam objašnjava Rumi, k.s.: „Pretpostavka da u ljudskoj
naravi postoji izvjesna pokvarenost koja se ne nalazi kod
životinja i divljih zvijeri, ne potječe od toga što je čovjek
gori po prirodi od njih.
Nego, kada ljudi ne pokazuju pokornost i podređenost prema Bogu, tada postaju gori od životinja. Uzvišeni Bog je rekao: ‘Oni su kao stoka, čak i gori.’
Loš karakter i pokvarenost u čovjeku su jedan veo
koji skriva njegovu duboku suštinu; te loše sklonosti čine
da njegova suština biva skrivena, i taj veo se ne može
skinuti bez velikih napora.
Ti napori su raznovrsni. Najveći se sastoji u druženju
početno naziva obožavanje bilo čega osim Allaha, dok
istinski širk nije ništa drugo do vidjeti dvostruko (par ili
partnerstvo), veli Rumi, k.s.
Sedam napasti
Sedam unutarnjih napasti koje upropaštavaju ljudsku
narav i utječu na moralno ponašanje su:
s prijateljima koji su se okrenuli Bogu i od ovog svijeta.
Za čovjeka nema teže borbe od druženja s odabranim
i pobožnim ljudima koji se pokoravaju zakonu vjere –
tjelesna duša (nefs) se rasplinjuje i poništava kad ih vidi.
Tako se kaže: ‘Kada zmija nije vidjela čovjeka četrdeset godina, ona postaje zmaj; ona to postaje zato
što nije vidjela onoga koji bi bio uzrokom rasula njene
•
pohlepa,
•
proždrljivost,
•
mržnja,
•
zavist,
lakše shvatljiv pojam, a on sam se odnosi na sejjidstvo
•
ljutnja,
ili gospodstvo, u smislu odabranosti kod Allaha, dž.š.
•
strast i
•
oholost.
Vanjski organi koji u potpunosti odgovaraju ovim
unutarnjim napastima su:
izopačenosti i njenog zlog karaktera.’“ (Fihi ma fihi, 208)
Svi oni koji prisustvuju učenju Mevluda svjedoci su da
se Muhammed, a.s., oslovljava plemićem. Za nas je to
Riječi Muhammeda, a.s.: „Poslat sam da usavršim
plemenite ćudi.“, obveseljavajuće su za vjernike, one
koji osjećaju u sebi plemenitost i rade na njenom usavršavanju.
•
oko,
•
želudac,
stvorenja ili Put sunneta nije ništa drugo do podnošenje
•
ruka,
zuluma od svojih, a oni koji slijede njegov sunnet na
•
uho,
svojevrstan način moraju iskusiti zulum svoje braće i
•
jezik,
sestara u vjeri.
•
polni organ i
•
noga.
Put Muhammeda, a.s., kao najodabranijeg Allahovog
A najljepšu narav ima samo onaj koji mirno podnosi
one koji su ružne naravi.
37
Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Osvajači i branitelji
N
ajveća nada Bizantijaca u
opkoljenom Istanbulu bili
su kopneni bedemi koji su
se protezali od zaljeva Zlatni rog pa
sve do Mramornog mora u ukupnoj
dužini od 6,5 kilometra. Izgradio ih
je Antemije, namjesnik malodobnog
Teodosija. Gradnja je počela 405.
godine, a završena je 413. Ovi bedemi će kasnije dobiti naziv Teodosijevi bedemi. Teodosijevi bedemi su
kompleks fortifikacijskih objekata za
defanzivnu borbu sačinjeni od unutrašnjih i vanjskih zidova, kula, kanala, opkopa, brisanog prostora i saobraćajnica koje povezuju sve ove
elemente. Unutrašnji zidovi su visoki
oko 12 metara mjereno s gradske
strane, a oko 9 metara mjereno s
vana. Njihova debljina je fantastičnih
4 metra na vrhu zida, a 4,7 metara
u njegovoj osnovi. Na vrhu vanjskih
zidova je grudobran visine oko 1,5
metara.
Cijelom dužinom unutrašnjeg
zida bile su razasute kule, njih 192.
Svaka je bila visoka između 17 i 18
metara. Većina njih je bila kvadratne
osnove dok su neke bile šestougaone i osmougaone. Njihov radijus
je varirao od 5,4 do 10,2 metra.
Međusobna udaljenost kula je bila
nešto više od 50 metara. Bile su
dvospratne s vanjskim stepenicama. U prizemlju kula bila su skladišta ratnog materijala, a na spratu su
bili stražari koji su kroz male prozore
mogli osmatrati i dejstvovati po neprijatelju. Po potrebi, na vrhu kule
se mogao postaviti manji katapult
ili lakši top.
38
Vanjski zid je bio visok oko 3 metra s unutrašnje strane i oko 8 metara s vana. I na ovom zidu su bile
postavljene kule. Na vrhu svake kule
bio je grudobran, a na njihovim zidovima su bile puškarnice kroz koje se
moglo dejstvovati ručnim vatrenim
oružjem ili manjim topovima. Prvu
liniju odbrane predstavljao je kanal
širine oko 18 metara i dubine oko
6 metara. Bio je ispunjen vodom, a
s obje strane bio je ojačan kamenim zidovima visine oko 1,5 metara, mjestimično isprekidan pregradama, a u njegovoj unutrašnjosti je
bio skriven tunel kroz koji je u grad
dotjecala pitka voda. Između kanala
i vanjskog zida bio je brisani prostor
širine oko 18 metara. Ako bi napadač uspio preći kanal, našao bi se
na brisanom prostoru po kome bi
branioci dejstvovali s vanjskih i unutrašnjih zidina.
Na Teodosijevim bedemima bilo
je ukupno 10 velikih kapija kroz koje
se moglo ući u grad ili izaći iz njega.
Neke od njih su bile javne kroz koje
su u grad ulazili ljudi i roba. Svaka
od njih je imala svoje ime. Druge su
bile vojne kapije, a označavane su
samo brojevima. Osim velikih, postojale su i male kapije čiji broj nije
poznat. Služile su za odbrambene
svrhe i nalazile su se na vanjskom
(malom) zidu. Velike kapije su prolazile kroz oba zida. S obje strane
svake velike kapije bila je po jedna
kula. Gledano od Mramornog mora,
raspored velikih kapija je bio slijedeći: Prva vojna kapija, Zlatna kapija,
Druga vojna kapija, Izvorska kapija,
Treća vojna kapija, Kapija Regium,
Četvrta vojna kapija, Romanova kapija, Peta vojna kapija, Kapija Harisius i Kerkoporta (Cirkuska kapija).
Čitav kompleks bedema je građen od kamenih blokova i cigle, a
kao vezivo je korišten krečni malter.
Dobar dio kamena je bio mermer,
uziman s ruševina antičkih građevina, a korišten je i tvrdi krečnjak.
Osim kopnenih bedema, oko Istanbula su se protezali i bedemi s
morske strane. Pružali su se cijelom obalom Zlatnog roga i obalom
Mramornog mora. Izgrađeni su za
vrijeme Konstantina Velikog, ali su
vremenom proširivani i ojačavani.
Bili su dosta slični kopnenim bedemima, ali znatno niži i ukupno
slabiji, jer Bizantiji, kao pomorskoj
sili, nikada nije prijetila opasnost s
mora. Ovi bedemi su bili dugi oko
14 kilometara s 298 kula i 30 kapija.
Osmanlijska
vojska
Česti sukobi s neprijateljem su
pokazali Osmanlijama da je nužno
pristupiti formiranju elitnih trupa koje
će biti vrhunski obučene i jednako
tako motivirane i koje će biti sposobne odgovoriti svakom zadatku
na koji bi naišle. Tako su nastali
janjičari. Začetak janjičara datira iz
vremena sultana Murata I kada su
Čandarli Kara Halil i molla Rustem
u Galipolju osnovali adžemijski korpus. Od tada su ratni zarobljenici,
nakon što bi prošli kraću obuku,
uzimani u ove trupe. Kasnije se
odustalo od direktnog uključivanja
zarobljenika u trupe. Nakon što bi
neko vrijeme proveli u turskim porodicama, učeći jezik i običaje, bili
bi upućeni u centar za obuku u Galipolju. Nakon toga su raspoređivani
u janjičarski korpus.
Uzimanje kršćanskih mladića u
janjičare je vršeno na sljedeće dvije
osnove: prva je bila zakon o uzimanju ratnih zarobljenika koji je propisivao uzimanje jedne petine od ukupnog broja ratnih zarobljenika; druga
je bila devširma – odabir dječaka iz
kršćanskih porodica koje su živjele
na teritoriji osmanlijske države. Vremenom je devširma postala jedina
osnova za popunu janjičarskih trupa.
Devširma je obavljana jednom u tri ili
jednom u pet godina. Ovim postupkom su odabirani dječaci starosti od
osam do osamnaest godina i to iz
Albanije, s Peloponeza, iz Bugarske,
Srbije, Bosne i Mađarske.
Prema zakonu o devširmi, uzimani su samo zdravi dječaci iz
uglednih kršćanskih porodica. Kasnije je učinjen izuzetak od ovog
pravila. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, lokalno stanovništvo
je zatražilo da se bosanski dječaci
uzimaju u janjičare, bili oni kršćani ili
muslimani. Izuzetak su bili i dječaci
iz plemena Abaza s Kavkaza, koji
su također uzimani u janjičare iako
su bili muslimani. U propisano vrijeme dječaci bi došli na sakupljalište
u pratnji očeva i seoskih sveštenika
gdje bi bili predati državnim službenicima koji su ih upisivali u posebne
registre. Sinovi Jevreja nisu uzimani
u janjičare. Također nisu uzimani ni
sinovi seoskih starješina, čobana i
govedara, dječaci bez roditelja, ćelavi, oholi, ćosavi i oni koji su rođeni
obrezani. Nisu se uzimali ni oni koji
su bili izrazito niski ili izrazito visoki,
zatim oni koji su znali turski jezik, koji
su oženjeni niti oni koji su se bavili
nekim zanatom ili umjetnošću. Isto
tako nisu uzimani dječaci koji su
vidjeli Istanbul. Općenito – nisu uzimani oni koji su imali priliku upoznati
nešto od života i svijeta.
Po dolasku u Istanbul, dječaci
su pažljivo pregledani i upućivani
ljekarima na posebna osmatranja.
Ponovo je sačinjavan poseban registar dječaka. Nakon finalnih pregleda i obrezivanja, upućivani su u
turske porodice na selima gdje su
neko vrijeme radili i učili jezik i islamske propise. Kad bi isteklo vrijeme
učenja jezika i privikavanja, dječaci
su vraćani u sabirne centre gdje su
prolazili vojnu obuku. Zatim se vršila
selekcija mladića koja je nazivana
čikma. Postupkom čikme, mladići
su uzimani na dvor gdje su podučavani za buduće službenike osmanlijske države, a oni skloni oružju su
regrutovani u janjičare. Nakon duge
i temeljite vojne obuke i strogog vaspitanja, janjičarski korpus je raspolagao s tada najelitnijim vojnicima. Od
malih nogu janjičari su odgajani da
budu beskrajno odani sultanu i državi. Potaknuti potpunom odanošću
i zadovoljni najboljim tretmanom,
janjičari su stoljećima bili udarna
snaga osmanlijske vojske.
Ipak, janjičari nisu sačinjavali
glavninu osmanlijskih snaga u napadu na Istanbul. U toj operaciji
39
najbrojnije jedinice bile su one sačinjene od azapa, koji su bili lahki
pješadinci, uglavnom korišteni kao
pomoćna prethodnica osmanlijske
vojske. U slučaju potrebe, korišteni su i za gradnju mostova i prokopavanje tunela. Ove jedinice su
popunjavane isključivo Turcima i to
na preporuku uglednih ljudi. Tu su
bili i pripadnici odreda sipah, zatim
silahdari, džebedžije i ostali rodovi
vojske. Osmanlije su vrlo rano shvatili važnost artiljerije. Smatra se da je
top, kao vatreno oružje, prvi put korišten u bici protiv Karamana 1386.
godine, a zatim i na Kosovu 1389.
godine, iako neki historičari navode
da su se u Evropi koristili nekoliko
godina ranije. Osmanlije su imali
livnice topova još prije zauzimanja
Istanbula i to u Bursi i Jedrenu. Tačno je da su korištene neke naprave
koje su ličile topovima, međutim, to
nikako nisu bili topovi.
Prvi pravi topovi, koji su korišteni za razbijanje zidina, bili su oni
osmanlijski, a koristio ih je sultan
Fatihov otac Murat II pri opsadi
Istanbula 1422. godine. Iako tada
najbolji, ovi topovi nisu bili dorasli
zidinama Istanbula. Predan nauci i
tehnici, sultan Fatih je shvatio svu
moć topova, te nije štedio sredstva
za njihov razvoj. Time se bavio još
za vrijeme vladavine njegovog oca
Murata. Dolaskom na vlast, sultan
Fatih još više ulaže u razvoj topova
pa ubrzo raspolaže do tada neviđeno snažnim topovima koje je postavio u kulama Anadolu-hisar i Rumeli-hisar, o čemu smo ranije govorili.
Ohrabren takvim uspjehom, sultan
Fatih izrađuje tehničku dokumentaciju za još veći top koji je za njega
izlio iskusni mađarski livac Urban.
Ubrzo je izliven top zastrašujuće
40
snage, pa je izvršeno probno paljenje u predgrađu Jedrena. Ispaljen
je projektil težine oko 600 kilograma
na daljinu od 1.800 metara. Kameno
đule se zabilo u zemlju na dubinu
od oko 2 metra. Bilo je potrebno 60
pari volova da vuku ovu grdosiju, a
oko 200 ljudi ga je opsluživalo. Nakon uspješne probne paljbe, sultan
Fatih je naredio da top odmah krene
prema Istanbulu. Svi zapadni historičari iznose kako je Mađar Urban
bio konstruktor topa, međutim, on
je bio samo livac. Znanje i iskustvo
je stekao izlivajući crkvena zvona.
Pošto je dobro poznavao osobine
metala, njegova iskustva u livanju su
bila dragocjena. Konstruktor topova
bio je sultan Fatih lično. Za takav poduhvat bila su potrebna inžinjerska
znanja koja je sultan Fatih imao, dok
je Urban bio tek iskusni livac koji je
poznavao osobine metala i mogao
je odliti bilo šta za šta bi mu bila
predočena tehnička dokumentacija.
U napadu na Istanbul na strani
Osmanlija učestvovao je i određen
broj slavenskih vojnika, prvenstveno
Srba, koje su njihovi vladari otpremili
na sultan Fatihov zahtjev. Složena
vazalska pravila tog vremena su
tako nalagala. Planirajući zauzimanje Istanbula, sultan Fatih je naredio
popravak i dogradnju tada postojeće flote i izgradnju novih plovila. Ubrzo je raspolagao flotom sačinjenom
od trirema – lađi s trostrukim redom
veslača i dvije katarke uz korištenje
jedara samo onda kad je bio povoljan vjetar. Tu su bile i bireme – lađe u
kojima su sjedili veslači u parovima
s obje strane, a imale su samo jednu katarku. Fuste su bile duge lađe,
lakše i brže od birema, pogonjene
veslačima i jednom katarkom. Bio
je i manji broj većih lađa s veslima i
jedrima, kao i teških teretnih jedrenjaka. Bizantijski izvori besmisleno
pretjeruju kad izvještavaju o snazi
osmanlijske flote koja je krenula u
osvajanje Istanbula. Prema svjedočenjima italijanskih mornara koji su
tada bili u Istanbulu, flotu je sačinjavalo šest trirema, deset birema, oko
petnaest galija na vesla i veći broj
malih plovila korištenih za prenošenje poruka.
Teško je odrediti i približnu brojnost osmanlijske vojske koja je
učestvovala u napadu na Istanbul.
Halil Inaldžik navodi da je borbeni
dio iznosio najmanje 50.000 vojnika,
Franc Babinger smatra da je tadašnje Osmanlijsko carstvo moglo dati
najviše 80.000 vojnika. Bizantijski
hroničari su toliko pretjerali da su
njihove navode potpuno odbili svi
kasniji historičari. Halkokondil je
govorio o 400.000 ljudi, Francez
spominje 165.000, a Duka bilježi
256.000. Naknadne analize historičara i vojnih eksperata su dovele do
zaključka da je najrealnija brojka ona
koju navodi Ðakomo Tetaldi, a to je
oko 60.000 vojnika od kojih je bilo
najviše 8.000 janjičara. Osim borbenog dijela, u vojsci koja je osvojila
Istanbul bilo je nekoliko hiljada onih
koji su služili u neborbenom dijelu.
U taj dio spadaju jedinice koje su
popravljale i izgrađivale puteve, zatim oružari, konjušari, ljekari, kuhari,
berberi i razne zanatlije. Osmanlije
nisu pravili veliku razliku među ešalonima. Važan je bio hizmet islamu,
a posebno u jednoj tako odabranoj
bici kao što je bitka za Istanbul. Ko
god je učestvovao u njoj, makar na
taj način što je donio jednu cjepanicu na kojoj će se kuhati hrana za
vojnike, smatrao se dijelom vojske
koja je osvojila Istanbul. Osmanlije
su svakom pružali šansu da hizmeti
onako kako najbolje zna. Hizmet je
bio nuđen čak i kršćanima. Pošto
zbog razumljivih razloga nisu željeli hizmetiti islamu, njima je nuđen
hizmet državi. Osmanlije su cijenili
svakog ko je doprinosio njihovim
uzvišenim ciljevima.
Raspored
kršćanskih snaga
Na vijest da se Osmanlije približavaju gradu, Konstantin Dragaš je
pristupio raspoređivanju snaga duž
gradskih bedema. Njegov položaj
je bio u blizini Romanove kapije.
Ðustinijani, sa svojim ljudstvom,
je raspoređen desno od cara, kod
Harisijeve kapije. Mlečani su dobili
dio bedema kod palače Vlaherna i
Kalgarijske kapije. Braća Langasko
i nadbiskup Leonardo Hioski su bili
na dijelu bedema koji je dopirao
do Zlatnog roga. Lijevo od Konstantina je bio Kataneo sa svojim
Ðenovljanima, zatim Teofil Paleolog
s Bizantijcima sve do Zlatne kapije
koju je branio Ðenovljanin Manuel.
Dalje lijevo sve do mora bio je Dimitrije Kantakuzin s Bizantijcima. Duž
bedema s morske strane se nije
očekivao ozbiljniji napad pa je taj dio
bio pokriven italijanskim mornarima
i istanbulskim monasima, a tu je bio
i princ Orhan s nekolicinom Turaka,
te kardinal Isidor. Na bedemima duž
Zlatnog roga bili su italijanski mornari pod komandom Gabrijela Trevizana, a lukom je komandovao Alvizo
Dijedo. Kršćanska flota se sastojala
od 26 velikih brodova od kojih je 10
bilo bizantijskih i 16 italijanskih. Svi
brodovi su bili na jedra, bez veslača i s visokom palubom. Osim ovih
brodova, u luci je bio izvjestan broj
trgovačkih brodova i manjih plovila.
Malo dublje u gradu su bila dva rezervna odreda, jedan pod komandom Luke Notarasa – velikog duksa, a drugim je komandovao Nićifor
Paleolog.
Kako bi spriječili ulazak osmanlijskog brodovlja u Zlatni rog, italijanski mornari su pomoću brodova
razvukli čelični lanac koji je jednim
krajem bio svezan za bedeme italijanske kolonije Galate, a drugi za
istanbulske bedeme duž obale Zlatnog roga, tačnije za Evgenijevu kulu.
Lanac je bio ogroman i vrlo masivan. Da ne bi popustio pod vlastitom
težinom, mjestimično je pridržavan
malim drvenim splavovima. Bio je
to stari i oprobani recept. Nijedan
tadašnji brod ga nije mogao preći,
niti mu je bilo moguće prići, jer su
ga štitili strijelci s bedema grada i
grčka vatra s brodova usidrenih u
neposrednoj blizini.
41
Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Medina - džamija
Muhammeda, a.s.
M
edina je grad u Saudiskoj Arabiji. Smještena
je na 625 metara nadmorske visine. Nalazi se
430km sjeverno od Meke, a 140km istočno
od Crvenog mora. Uzvišeni Allah je Medinu odlikovao
posebnostima a povod tim posebnostima je Poslanikova, s.a.v.s., dova za taj grad i stanovnike. O posebnostima Medine-i Munevvere jedan od velikana kaže: „Šta
reći o Medini nego da je to prebivalište islama, ognjište
Objave, vrelo islamske kulture i civilizacije koje je svoje
tokove širilo na sve strane svijeta.“ Nijedan grad se ne
može pohvaliti s takvom bogatom kulturnom prošlošću
kao ovaj, kao i mnogobrojnim drugim vrijednostima koja
42
zadivljuju i plijene srca stotina miliona ljudi. Medina je
bila i ostala univerzitet u najširem i najopćenitijem smislu
te riječi, vječita inspiracija i predmet ljubavi.
Poslanik, s.a.v.s., je molio Uzvišenog da Medinu učini
haremom (zaštićen i sveti prostor) i Svemogući mu je to
uslišio. Tako se u njenim granicama ne smije prosipati
krv, posezati za oružjem radi borbe, loviti, uništavati
rastinje, niti činiti bilo kakav prijestup. Od Enesa ibn
Malika, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., kada je
se vraćao s Bitke na Hejberu, zastao na prilazu Medini
i rekao: „Allahu, doista ja ono što je između dvije labe
(crno vulkansko kamenje koje je okruživalo Medinu s
džamiju riječima: „Džamija čiji su temelji, već od prvog
dana, postavljeni na bogobojaznosti.“ (et-Tevbe, 108)
U petak ujutro s Ebu Bekrom, kao i s drugim ashabima, je krenuo ka Medini.Vrijeme džume namaza ih je
zateklo na imanju porodice Salem ibn Evfa te tu klanjaše
džumu namaz. Od tog časnog trenutka na tom mjestu
je osnovan mesdžid koji se zove Mesdžidu’l-Džumua
(i danas postoji).
tri strane) proglašavam haremom, kao što je Ibrahim
učinio Meku haremom. Allahu, daj njenim stanovnicima
berićet u njihovim muddu i sa’ju.“
Boravak u haremu ima blagodati ali, u isto vrijeme, i
teret prijestupa i grijeha u njemu je teži. Od Alije ibn Ebi
Taliba, r.a., se prenosi da je rekao: „Kod nas (ehlu’l-bejta)
nema ništa zapisano osim Allahove, dž.š., knjige i ove
stranice od Poslanika, s.a.v.s.: ‘Medina je harem od Aira
(do tog i tog mijesta). Ko u njoj počini neki prijestup ili
da utočište prijestupniku, na njega je Allahovo proklestvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Od takvog se neće
primiti niti farz niti nafila.’“
Poslanikova, s.a.v.s., džamija
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prvo stigao u predgrađe
Medine po imenu Kuba i tu je ostao četri dana. Stigao je
u ponedjeljak, osmog rebiu’l-evvela, godine četrnaeste
od poslanstva. Za ta četri dana je uspostavio zajedničko
klanjanje namaza i napravili su manju džamiju za te i
druge svrhe. To je prva džamija koju je gradio Muhammed, s.a.v.s., s ashabima. Allah, dž.š., spominje ovu
43
Nakon džume namaza Poslanik, s.a.v.s., je sa svojim ashabima ušao u Medinu. Od toga dana grad koji
se zvao Jesrib je dobio ime Medina – Grad Allahovog
Poslanika, s.a.v.s.
Na mjestu gdje se zaustavila njegova deva Muhammed, s.a.v.s., je naredio da se gradi džamija.
To zemljište je bio kupio od dvojice dječaka, jetima,
u čijem vlasništvu je bilo. I sam je lično učestovao u
gradnji džamije.
Prenosio je ćerpić i kamenje, govoreći stihove:
„Moj Allahu, nema života do li život poslije smrti,
Molimo Te, ensarijama i muhadžirima Ti oprosti.“
A onda je nastavio:
„Ovakav radnik, a ne radnik hajberski,
ovakav je Rabbu našem, Rabbu najdraži.“
Na mjestu gdje je otpočela gradnja džamije, nalazili
su se grobovi mušrika. Bila je tu jedna rupčaga, nešto palmi i jedno stablo. Resulullah, s.a.v.s., naredi da
se mezarluk prokopa, rupa zaravni, a palme i stablo
posijeku. Zatim se odredi kibla, koja je bila određena
prema Kudsu.
Temelji su bili od kamena, a zidovi od ćerpića i gline.
Krov je bio od palminih grana. Tlo džamije prekriše pijeskom i prostiješe hasure.
44
Džamija je imala troja vrata, a uz džamiju se izgradila
kuća koja se sastojala od nekoliko prostorija od kamena
i maltera, a krov je bio od granja stabala. To su bile sobe
za Poslanikove, s.a.v.s., žene.
Mesdžid nije bilo samo mjesto za namaz.
Bio je i škola u kojoj su muslimani saznavali islam,
proučavali ga i učili.
Prva Resulullahova, s.a.v.s., džamija je bila veoma
skromna građevina. Njene prvobitne dimenzije su bile
35m sa 30m, a sama džamija nije imala nikakvih ukrasnih detalja.
Danas džamija može u normalnim uslovima primiti
650.000 klanjača, dok za vrijeme ramazana i hadža broj
To je bila i prva sudnica (rješavanje sukoba, plemenske nesuglasice i slično), kao i vlada gdje su se donosile
važne odluke od životnog interesa za muslimane.
klanjača prelazi i milion.
Uz sve ovo mesdžid je bio i prihvatilište mnoge sirotinje i muhadžira – izbjeglica koji nisu imali svoje domove,
ni imetka, ni rod, ni porod.
Ima deset minareta od kojih su šest njih veliki po 104m,
Gradnja Poslanikove, s.a.v.s., džamije je početak
razvijanja islamske arhitekture posebno a, općenito
gledajući, i cijele islamske civilizacije.
Džamija s haremom zauzima površinu od 333.500m2.
a uz to još i 85 (3x6m) vrata i 27 pokretnih kubbeta
(teških po 80t).
U džamiji se nalaze i dvije velike biblioteke kao i brojne druge pomoćne službe.
45
Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (XI)
Borba protiv islama
(ili) borba protiv sebe
P
oslanstvo koje se daje ljudima je prenošeno putem ljudi od krvi i od mesa, koji su (i) genetski
pročišćeni (iz osnovnog porodičnog ljudskog
stabla) i nijedan od njih nije tražio od ljudi nagradu za
svoju misiju. Međutim, s obzirom na to da su to bili
iznadprosječno umni i pošteni ljudi, pripremljeni za svoju
misiju i osobe koje su plijenile pažnju svojih sunarodnika
(i mnogo šire se o njima glas čuo), svi su oni mogli da
u ljudskim rezonima budu kandidati za vođe. Međutim,
samim tim bi njihova poslanička misija trpila, a u određenom trenutku njihovog pojavljivanja oni su dolazili s
osobinama koje su bile karakteristika toga doba. Te osobine su bile iznad prosjeka, a jezik kojim su oni govorili
je bio jezik naroda u kojem su ponikli. Dakako, ljudskoj
znatiželji da sazna detalje uvijek će biti primamljivo da
posmatra rodoslovlja poslanika, a sasvim je sigurno
da savršenstvo stvaranja i Opći Plan dešavanja, koji
se u Kur’anu definiše kao Knjiga Jasna, su ovaj faktor
do savršenstva razvili. Tako da u ljudskoj vrsti postoji
46
jedna ODABRANA ISLAMSKA VRSTA poslanika koji su
sačuvani kroz svoje porodice od pogubnog zagađivanja
koji u genetskom kôdu „proizvodi“ bilo koji neodgovorni
pojedinac iz porodičnog stabla. Kod njih (poslanika)
postoji, dakle, izgrađen taj unutrašnji glas koji ih obuzima čežnjom za blizinom svome Gospodaru i potrebi
vlastitog samožrtvovanja za ljudski rod.
Prvi čovjek i prvi ljudi u vrsti su imali neposredno
iskustvo i edenskih vrtova i blizine svoga Gospodara,
ali kada je čovjek nakon počinjene greške (neposluha)
ušao u život ograničenog vremenskog trajanja, to iskustvo se moglo prenositi samo kao legenda „naroda
drevnih“. Zato je bilo potrebno autentično podsjećanje
koje se moglo u skladu s Općim Planom (Knjigom Jasnom) prenositi samo preko ljudi. Inače, da je drugačije
(što ljudi priželjkuju), onda bi planeta Zemlja bila stalno mjesto posjećivanja i obznanjivanja bića koja bi po
izgledu izazivala i strah, ali svjesnost njihovog prisustva
čovjeka bi oslobodila odgovornosti. Pa i onda kada su
ljudi očekivali čuda (a očekuju ih stalno i danas) i kada
su se Božijom voljom čuda dešavala, kao očigledna, i
onda ljudi nisu vjerovali nego su to smatrali čarolijom i
čarobnjaštvom. Pri tome su još počeli obožavati ljude
koji su ta čuda, s Božijim određenjem i nadahnućem,
izvodili, mada su oni naglašavali da su oni izvršioci mnogo veće Volje i Snage.
Čudo je sve oko nas
Zato Kur’an naglašava za naše doba, koje je doba
ratia, čudo sve ono što vidimo golim okom i što slušamo. Korištenje vida i sluha i spoznaja svijeta oko sebe i
svemirskih prostranstava podrazumijeva probuđivanje
i unutrašnjeg vida i sluha koji se kod pojedinaca i kod
skupina teško mogu aktivirati i zato su oni „slijepi kod
očiju i gluhi kod ušiju“. Oni ne razumiju opću uslovljenost i isti izvor stvaranja i Stvoritelja koji može biti samo
jedan, jer je cijeli beskraj svemira sazadan po principu
savršenog reda. Taj red, sve i da hoće, ne može poremetiti niko, jednostavno zato što za takvo šta nema ni
snage ni moći ni znanja. Tako današnje analize DNK
ukazuju na veliku vjerovatnoću porijekla ljudskog roda
od jednog čovjeka, što su pripadnici evolucione teorije
odmah dočekali kao „dokaz“ evolucije(?!). A Kur’an
jasno i nedvosmisleno još davno prije 1430. godina
govori o ljudima kao sinovima Ademovim.
Ne može čovjek savremenog doba reći da nije imao
priliku da se upozna s islamskom porukom i da opredijeli
svoj stav spram nje (prihvatajući je ili ne), a ne da odbacuje i pomisao da se s njom upozna na osnovi stereotipa koji o islamu vladaju. Ako ništa drugo, u opcijama
u kojima živi čovjek informatičkog doba (kako danas
nazivaju ljudi to vrijeme), onda sebi mora da postavi
pitanje na koje bi trebali da se uključe svi kompjuteri
svijeta: Kakva je opcija u situaciji da je Kur’an autentična
Božija Objava? Barem bi danas u autentičnost Objave
kroz Kur’an trebao da bude uvjeren svaki naučnik i obrazovani čovjek, ako hoće da bude UČENI. Tu opciju bi
trebao da sagleda svaki ozbiljniji biro i svaki pojedinac,
jer koliko god je islam sociološka pojava koja ima snagu
u ummetu, toliko je idividualni izbor svakog pojedinca.
Jer, kao pojedinci ćemo odgovarati za svoja djela. Na
određen način Kur’an postavlja to pitanje i za ovo naše
informatičko doba, kao i za sva doba u prošlosti i ona
koja će doći u budućnosti: Reci: „Šta mislite, ako je
Kur’an od Allaha, a vi u njega nećete da vjerujete – ko
je onda u većoj zabludi od onoga koji je u protivriječju
dalekom od istine?“ (Fusilet, 52) To sudbinsko pitanje
treba da postavi svaki savremeni čovjek i žena ako žele
spas i na ovom i posebno na onom svijetu koji je vječna
kuća. Zavisno od djela koje je čovjek imao na ovom
svijetu, dobit će i nagradu. Pitanja oko Drugog svijeta
u vremenu gdje vlada materijalistička logika i izazivaju
danas ponajviše dilema koje idu sa starim historijskim
pitanjem nedostatka praktičnog eksperimentalnog iskustva u vezi s tim. „Zar ćemo biti oživljeni kada kosti
istruhnu?“, odjekuje pitanje kroz ljudsku historiju i danas
se postavlja u istom obliku. To pokazuje duboku ogrezlost savremenog svijeta, privrženog „naučnoj religiji“,
u nevjerovanje i otvorenu negaciju Boga, ali s druge
strane i predstavlja, makar to paradoksalno zvučalo u
vrijeme navodnog veličanja čovjeka, duboko antihumanistički pristup.
„Daj ti meni sada sve“
Zar onaj koji za sebe smatra da je u savršenom obliku – da ima vid, sluh i razum (a uistinu i jeste takav čovjek i po opisu iz Kur’ana) i uz to i „vladar“ prirode – nema i drugu uzvišeniju misiju?
Zaista je deprimirajuće i zaista duboko antihumanističko
svođenje čovjekovog zadatka na ovom svijetu samo
na vegetiranje na planeti Zemlji, prehranjivanje, zgrtanje kapitala ili samo na „produžavanje“ vrste, borbu
koju ima, odgajanje porodice, organiziranje države koja
ga obuzima ili nacije kojoj gorljivo pripada, zatim svođenje na padanje u nesvijest zbog postignutog gola
omiljenog nogometaša, iščekivanje novog hita svoje
omiljene muzičke „zvjezde“, bilježenje broja ljubavnika
i ljubavnica i slično! Određeni broj godina koje provede
i – gotovo, fizička smrt, proces truhljenja, nadgrobni
spomenik koji tone sve više pod utjecajem vremena i
niti pomena više nema bezimenom koji „je bio ono što
si ti sada, a ti ćeš biti ono što je on sada“ (čest motiv s
epitafa mudrih dobrih Bošnjana iz davnog doba). Onaj
Koji je i čovjeka i sve druge svjetove stvorio (a to je Allah
dž.š.) nije se igrao; sve je s razlogom stvoreno i sve
ima svoj smisao. Jedino u ljudskom svijetu, iz kojeg je
odgovornost čovjeka prema Bogu prognana, se rađaju
pojmovi: besmislenost, nihilizam i raspojasanost koja se
najčešće definira uzrečicom prisutnom na svim kontinentima i među svim rasama istog ljudskog roda: „Daj ti
meni na ovom svijetu, a s drugog se svejedno nitko nije
47
vratio.“ Ili uzrečica prisutna u svakom dobu: „Zar ćemo
biti oživljeni kada se u prah pretvorimo?“ Također bi bilo
u Božijem stvaranju puno „manjkavosti“ kada bi se dozvolilo ljudima da daju oprost grijeha, ili mogućnost da
jedan pojedinac uzme na sebe grijehove cijelog čovječanstva. Dati ljudskom biću takvo ovlaštenje ili mandant
znači predati sudbinu svijeta u ruke bića sa strastima, sa
simpatijama, sa stereotipima, s povodljivošću, podmitljivošću, mržnjom i bez razloga emotivnim reagiranjem
itd. Čovjeku sklonom sijanju nereda i oholosti „čim se
neovisnim osjeti“, sklonom sijanju mitologije, biću koje
sebe često vidi u najuzvišenijem stepenu fizičke ljepote
i pameti, biću kojeg šejtan stalno zavodi i „otvara“ mu
nova vrata „besmrtnosti“ (iluzije), slabom biću u suštini
dati takav jedan mandat značilo bi ostaviti otvorenu
mogućnost da se ugrozi osnovni sistem pravde i istinitosti. Upravo takav mandant odgovara ovom dobu
i, ukoliko ga stvarno i nema, a niko se na svijetu ne
može pohvaliti da je dobio taj mandat, ma koliko nas
razni moćnici i samozvani vladari i njihovo okruženje
uvjeravali u suprotno, onda se on nameće. Najčešće silom i ili „etničkim čišćenjem“ ili „demokratizacijom neke
države“, a posebno one bogate prirodnim sirovinama.
Ako ti ljudi tamo neće takvu demokratiju, onda je treba
fizički nametnuti silom kako bi ljude naučili napretku
i modernizmu. Zato onda čovjeku, koji živi na ovom
svijetu u iluzijama i igrajući se i zabavljajući, preostaje
jedino da se prepusti iluziji idealnog stanja (a zna se ko
je meštar i vrhunski majstor iluzionizma!) i da sigurnost,
koja mu sve više izmiče, potraži u treperavim neonskim
svjetlima, življenjem tuđih života i poistovjećivanjem s
iluzijom zvanom film, TV-serija, ljubavni život „zvjezda“ i
„zvjezdica“. Helem – sve sami proizvodi novog doba, a
mase mladih ljudi se okupljaju u „fanove“ i „obožavatelje“ nove silikonske „ljepotice“, novog „heteroseksualca“
koji postaju novi kipovi. A kipova, bisti, “čudotvornih”
ikona, dijelova tijela “svetih” ljudi, hamajlija, uzlova, bobica, kašika ne nedostaje širom dunjaluka. Nažalost, ne
tako rijetko i kod onih koji se zovu muslimanima. Ako
nema i odgovarajuće originalne dogmatike, onda i takvu
dogmatiku treba pronaći kroz maštu i usaglašavanje.
Takav vrlo neodgovoran odnos čovjeka, od brutalnog
ateističkog negiranja do čitave galerije izmišljenih „božanstva“, formira od našeg doba, nazvanog i „kraj historije“ (F. Fukuyama), možda jedno najveće nevjerničko
doba u ljudskoj historiji. I opravdanje takvog stanja onda
48
dolazi kao najveće ljudsko licemjerje ovog doba: vjera
je tek jedno od demokratskih prava, pa neka pojedinci
„ispovijedaju“ šta hoće!
Vjerovati ili ne
Vjerovati ili ne vjerovati da biljke niču; da su
planine i brda po Zemlji razbacane da se ona
ne bi potresala; da ima tačno potreban procenat kiseonika; da u vodi se sve živo rađa; da
čovjek prvo bude mali spermatozid koji se
„zakači“, pa se od te kapi sjemena stvara
dojenče, pa on bude zreo muž; da je sve
u parovima stvoreno; da je svemir savršeno ustrojen; da daleka sazviježđa izazivaju
našu znatiželju, ali služe nam i kao orijentir;
da iznad svega toga, kao i drugog vidljivog
i nevidljivog svijeta, stoji Stvoritelj – to nije nikakvo „demokratsko pravo“ nego korištenje
razuma na najbolji mogući način. Savršenstvo
svijeta ne primjećuju samo maloumni i nedorasli,
a današnji svijet toliko voli da se zove informatičko
doba, ili svijet učenosti. Najviše demokratsko je pravo
u odgovoru na pitanje vjerovati ili ne vjerovati ono koje
daje posljednja Božija Objava, koja kaže da u vjeri nema
prisile i daje se svakom pojedincu mogućnost da vjeruje
ili ne vjeruje. Da napravi izbor, poslije cjelovite i autentične
Objave, koja se danas nalazi odštampana u milijardama
primjeraka i skoro na svim svjetskim jezicima, koja je
prisutna na internetu. Na Google pretraživaču će vam
na upit o Kur’anu u kratkom periodu izbaciti 13.900.000
jedinica gdje se pominje Kur’an, a to je mnogo više ako
se ima u vidu da je među tim izuzetno mnogo web stranica, a riječ „islam“ povlači čak 101.000.000 stranica. Na
Yahoo pretraživaču Kur’an se nlazi na 86.400.000 stranica, a riječ „islam“ na čak 296.000.000. U ovom ramazanu
2009. godine je otvoren i prvi islamski pretraživač http://
imhalal.com. Savremeni čovjek jednostavno ne može reći
da nije čuo, što bi mogle reći stare generacije u zabačenim krajevima Zemlje, jer se Kur’an danas nalazi u svim
informatičkim, štampanim i zvučnim formama, na radio
i TV stanicama, internetskim stranicama, na CD-ovima,
snimljen na video i audio kasete… I upoznavanje sa
sadržajem je zaista izbor (i posljedica (ne)izbora) samo
svakog pojedinačnog čovjeka, ma gdje da živi, da li je
muško ili žensko, bijeli, crni, žuti, odnosno pitanje adekvatnog korištenja razuma svakog stanovnika Zemlje.
Aida Begić-Zubčević
Č
STRAH
OD SMRTI
ovjek može biti najtvrdokorniji nevjernik, ali niko
nije ravnodušan pred izvjesnošću smrti. Neki
to racionaliziraju, pa kažu da je poslije smrti
ništa, da je to kao čvrst san u kojem ne sanjaš. Neko
se nada da će se nakon smrti ponovo roditi kao medvjed, kornjača ili nešto slično. Ali, ma šta mislili i čemu
se nadali, činjenica da će jednog dana (i to ne znajući
kojeg) doživjeti trenutak umiranja ih sigurno ne ostavlja
ravnodušnim.
Najgora tipa su oni koji kažu da im je svejedno kad
će se to desiti i da se ne plaše. Takvi sigurno sebe previše vole da bi uopće ozbiljno i razmišljali o tome da ih
jednog dana neće biti na Planeti.
Ako se čovjek istinski zadubi u razmišljanje o činjenici
da će ovaj svijet jednog dana sasvim lijepo funkcionirati
i bez njega, vidjet će koliko ima visoko mišljenje o sebi.
Prvi izgovor o njegovoj neophodnosti u ovom svijetu je
porodica. On treba ženi, pa djeci, pa roditeljima. Eto, ko
on bi i umro, al’ ne može zbog njih. Drugi izgovor tiče se
šire zajednice i njene dobrobiti. Svijet je pun loših ljudi i,
u odnosu na njih, on je još i dobar! Hajd, on bi i umro, al’
će okolina ostati bez još jednog dobrog čovjeka i, malo
po malo, svijet će preplaviti zlikovci. Znači, nije njemu
zbog njega, već što želi doprinijeti zajednici. Kako god,
on je toliko bitan i važan da će dunjaluk propasti bez
njega. Iako se njemu umire, to nije dobro zbog Planete!
Ponekad me veseli da ljudima pomenem smrt. Valjda
to radim iz čistog bezobrazluka i sopstvenog straha koji
želim da pređe i na njih. Ali, stvarno me veseli kad im se
na licu pojavi blijedilo i panika. K’o da sam spomenula
nešto što može „strefiti“ svakoga, samo ne njih! Ma i
ako ih strefi, to sigurno neće biti u narednih petsto-šesto
godina, a do tada će se već smisliti lijek protiv umiranja.
Ima jedan sjajan test za smrt – pisanje oporuke. Ako
probate to uraditi, a ja jesam jednom, vidjet ćete kako
vam se ubrzo javlja fizička reakcija u vidu drhtanja ruke,
gušenja i sličnih simptoma. Ja sam krenula pisati, ono
k’o iz filmova – Oporučujem zdrave pameti... – i plakala.
Plakala sam nad sobom i svojom smrti. To je možda bio
jedan od najpatetičnijih trenutaka u mom životu. Iako
znam da bi svako ko ima šta oporučiti morao ostaviti
pisani trag o tome, nisam više nikada pokušala.
Neki ljudi se pomjeraju s mjesta pri samoj pomeni riječi „smrt“. Jedna nana je, izgovarajući dovu pred
spavanje, govorila: „Ako ustanem, elhamdulillah, a ako
ONO ešhedu en La ilahe illallah...“
Razmišljanje o smrti definitivno mekša srce. Bar na
trenutak. A njena izvjesnost bi trebala da ljude tjera da
budu što bolji. Neke tjera da rade, grade i ulažu u druge
ljude. To je zaista vrijedna investicija; nije vječna, ali ima
efekta dok postoji svijet.
Međutim, ponekad mi se čini da baš izvjesnost smrti
neke ljude tjera da budu još gori. Pa onda čujete ona
banalna opravdanja, tipa – Jedi i pij, jedan je život! Spavaj s kim stigneš! Ubijaj, jer svakako će taj kojeg ubiješ
umrijeti prije ili kasnije! Valjda je strah od vlastite smrti
kod takvih toliko jak da ih tjera da doslovno protraće
i ovaj i onaj život. Ili im je sumnja u vječni život toliko
velika, da baš hoće da prkose. Ne bih im bila u koži.
Vjernik zna da smrt nije kraj. Ta činjenica ga i tješi i
plaši. Tješi ga jer život ima smisla i to je veličanstven
dar. A plaši ga, jer zna da se može dogoditi da se ne
uspije kandidirati za dženetske blagodati vječnog života.
Ustvari, plaši ga sama pomisao da bi vječnost mogao,
ne daj Bože, provesti u stahoti i mukama.
Dok god postoji strah od smrti, dotle znamo da smo
živi i da još ima nade da budemo bolji nego što jesmo.
A da uvijek može i mora bolje, podsjete me riječi jednog od velikana koji je na samrti žalio što nije još bolje robovao Gospodaru svih svjetova. E, kad je njemu
onako divnom i potpunom bilo žao, možeš misliti kako
će nama biti.
49
ODABRANE ŽENE
JERUSALEM (KUDS)
Rušenje i ponovna gradnja
N
arod Benu Israila živio je u Palestini nakon izbavljenja iz Egipta. Njima su vladali kraljevi,
a po pitanju vjere su ih usmjeravali poslanici.
Doživljavali su napredak i slijedili upute svojih poslanika. „I mjesto Mene – Gospodara drugoga ne uzimajte.“ (el-Isra, 2) Dali su Zavjet da će samo Allahu,
Gospodaru Jedinom robovati. Generacije su se smjenjivale i oni su Zavjet svoj zaboravili, ostavljali ispravno
vjerovanje, grijehe činili i u tome svaku mjeru prelazili.
Počet ćemo govoriti o odabranim ženama vezanim
za period prije dolaska Isa, a.s. Želja nam je kratko
upoznati čitateljstvo s onim što navode islamski historičari o dešavanjima u narodu Benu Israila u vremenu
nakon vlasti Davuda, a.s., i Sulejmana, .a.s., kad su
živjeli u izobilju i vladali svijetom.
Udobnost i ljubav prema dunjaluku učinili su da
zaborave na Zavjet jedinom Gospodaru, a u hadisu
kojeg bilježe Buharija, Muslim i Nesaija se kaže da je
zbog određenih njihovih grijeha i nemorala na njih spuštena kuga od koje je samo u jednom danu umrlo njih
dvjesta hiljada.
„I mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili zato što su bili griješili.“
(el-Bekare, 59)
Opomena narodu Israila
„Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: ‘Vi
ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko
mjere oholi postati.’“ (el-Isra, 4)
Vehb ibn Munebbih navodi da, kada su se među
Israilićanima pojavili svakojaki grijesi, Allah, dž.š., je
jednom njihovom poslaniku po imenu Eremija objavio
da ustane i ode među narod i da im prenese:
•
50
da se Allah uzvišeni sažaljevao na njih zahvaljujući dobru njihovih predaka;
•
da ih upita u ime Gospodara: je li iko bio sretan
– ko Mu je bio nepokoran, ili nesretan – ko Mu
je bio pokoran!?;
•
da su zaboravili na obećanje njihovo i svaku
mjeru prelaze;
•
da su njihovi učeni ljudi zaboravili na obaveze
prema Bogu, pobožni robuju drugima osim
Njemu – njihovi rabini su Njegove robove uzeli
sebi za sluge, od njih su napravili svoje robove,
pa su Njgovi robovi pokorni njima onako kako
Njemu trebaju biti;
•
da njihovi vladari poriču poslanike i ne boje se
Božije kazne, iskrivljuju Njegove zakone koje je
ljudima objavio;
•
da Bogu nije potrebno da stvara robove i da
ih poslije učini bogovima pored Njega(!?), da
ikome dozvoli da bude pokoran nekome onako
kako to treba biti samo prema Njemu!?;
•
da su potomci poslanika podlegli iskušenjima,
a od Boga očekuju pomoć kao što je pomagao
njihovim precima; oni zaboravljaju koliko su njihovi preci saburili, koliki su trud radi Boga ulagali, žrtvujući svoje živote i sabureći dok Istina
nije ojačala i Božija vjera osnažila;
•
da se Gospodar kune Svojom svemoći da će
na njih poslati narod koji im se neće smilovati;
oni će do temelja grad srušiti; teško Jerusalemu
i njegovim stanovnicma!; tako će zbog nevjerovanja biti izloženi ubijanju i ropstvu.
Eremija reče: „Gospodaru, zar ćeš uništiti ovaj
Hram i boravište Tvojih poslanika, pa koji će potomci
biti sigurni od Tvoje kazne ako neće potomci Ibrahimovi, Jakubovi, Musaovi i Davudovi, neka je na njima
Tvoje zadovoljstvo? Zar ćeš obožavaocima vatre dati
da imaju vlast nad njima?“
A Allah mu objavi:
„Bdio sam nad narodom Israila, otklanjao od njih
sušu i svaku nevolju; davao im svega u izobilju. Ukazivao sam počast onome ko Mene poštuje, a ponižavao
onoga ko Mene ne poštuje. Generacije prije njih su
skrivale griješenje prema Meni, a ovaj narod se time
ponosi, pa javno griješe u hramovima i na ulici. Na njih
Mi se puno žale i nebo i zemlja i brda, a i životinje. Oni
nikako ne prestaju s nevaljalštinama i ne kaju se. Ne
koristi im ono što su naučili iz Moje knjige. Zato im navijesti propast koja će pregaziti kuće vaše.“
51
Kad Eremija prenese svom narodu opomenu od
Gospodara, u laž ga utjeraše i htjedoše ga ubiti. Okovaše ga i baciše u tamnicu.
Kazna
Tada Allah posla na njih Nabukodonosora. Tadašnji
vladar koji je bio iz Davudove loze sklopi s njim primirje i tako sačuva grad i Israilićane. Nabukodonosor je
uzeo od njih neke ljude kao taoce i garanciju da će
poštovati ugovor i vratio se.
Kada je stigao do Tiberijskog jezera, čuo je da su
se Israilićani pobunli protiv svog vladara i ubili ga, zato
što je s njim mir sklopio. Na to je poubijao sve taoce, vratio se i silom zauzeo Jerusalem. Pobio je sve
pobunjenike, opustošio cijeli Šam i pobio do te mjere
Israilićane da ih je skoro potpuno uništio. Tada su oni
koji su uspjeli pobjeći otišli za Egipat, neki su se nastanili u Hidžazu, a mnogi su se razišli po svijetu. Kada
je to uradio, uzeo je njihova blaga i sa sobom poveo
roblje među kojima je bilo devedeset hiljada dječaka,
potomaka njihovih učenjaka i vladara. Grad je ostao
pust i razrušen i to je trajalo jako dugo, onoliko koliko
52
je Gospodar svjetova odredio. Narod Israila živio je u
teškim uslovima i u izganstvu.
Ponovna gradnja Jerusalema
Nabukodonosor je vladao jako dugo. Bio je tiranin i
mnogo je zla nanio Benu Israilu. Nakon njegove smrti
na vlast je došao Lehrasib. Po Šamu je vladala pustoš,
a u Palestini su se zvijeri namnožile i tamo nije živjela nijedna duša. Kad su ove vijesti stigle do vladara
Lehrasiba, nakon dugogodišnjeg progonstva on izda
proglas da se u Šam može vratiti ko hoće. On je bio
vladar koji je vješto upravljao svojim carstvom. Bili su
mu pokorni mnogi krajevi, vladari i vojskovođe. Bio je
poznat po izgradnji tvrđava i naselja. Odredio je Israilićanima vladara, jednog od Davudovih potomaka, i
naredio mu da ponovo sagradi Jerusalem.
Uzejr, a.s.
Uzvišeni Allah, čije su riječi najistinitije, u Svojoj časnoj Knjizi kaže:
„Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: ‘Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?’ I Allah učini, te on umre i tako
ostade stotinu godina...“ (el-Bekare, 259)
Od Ibn Abbasa, r.a., se navodi da je Uzejr, a.s.,
navodno bio jedan od onih dječaka koje je Nabukodonosor odveo u ropstvo i da mu je Allah, kad je napunio četrdeset godina, dao mudrost, te niko od njega
nije više pamtio i poznavao Tevrat. Allah, dž.š., mu je
naredio da ode u pusto i porušeno mjesto i da tamo
ljude poziva u ispravno vjerovanje. On se začuđeno
pitao: „Kome i kako ću biti poslanik u pustom mjestu?“
Svakako se povinovao Gospodarovoj naredbi i počeo
živjeti u tom mjestu.
Jednog dana izašao je u šetnju okolinom, pa ga
je na povratku, u vrijeme podneva, spopala vrućina.
Potražio je hlad u nekim ruševinama. Pošto je bio na
magarcu, sjahao je i sa sobom ponio krošnju smokava i grožđa. Kad je sjeo u hlad tih ruševina, izvadio je
čanak koji je imao sa sobom i u njega nacijedio sok od
onog grožđa, izvadio suh hljeb i stavio ga u sok da se
nakvasi kako bi mogao jesti. Zatim je legao na leđa i
uperio pogled prema ostacima krovova kuća. Vidjevši
u kakvom su stanju, da su gotovo do temelja porušene
i da su ih stanovnici napustili, i vidjevši okolo truhle kosti, pomislio je – Kako će Allah, dž.š., ovo nakon smrti
njihove oživjeti? Nije sumnjao da to Allah može učiniti,
nego je to rekao iz čuđenja. Na to je Allah poslao meleka smrti pa mu je uzeo dušu i tako ga ostavio stotinu
godina.
Uzejrova starica
U tih sto godina kod Izrailićana se mnogo šta promijenilo. Vrativši se iz progonstva, uporno su radili na
izgradnji i obnovi porušenog hrama i Jerusalema. Kad
se napunilo sto godina, Allah je Uzejru poslao meleka
koji mu je prvo stvorio srce i oči, da bi mogao razumijevati i gledati kako Allah oživljava mrtve, i njegova
magarca, pa kad mu bi jasno, on povika: „Svjedočim
da Allah sve može!“ (el-Bekare, 259)
Zatim je uzjahao magarca i otišao do grada. Nikoga
nije mogao prepoznati, niti ko njega. Zgrade su bile
drugačije. Pred svojom kućom zatekao je slijepu i nepomičnu staricu. Bila je nekad njihova robinja i imala
je preko sto i dvadeset godina. Kad je Uzejr otišao od
njih, ona je imala dvadeset godina pa ga je znala i zapamtila. On je upita: „Je li ovo Uzejrova kuća?“ Ona
zaplaka i reče: „Jeste, još od te i te godine nisam čula
nikoga da je spomenuo Uzejra. Svijet ga je zaboravio.“
„Ja sam Uzejr. Allah me je umrtvio sto godina pa me
ponovo oživio.“ „Slava Allahu!“, reče starica. “Uzejrova
dova bolesniku i nevoljniku za ozdravljenje i olakšanje
je bila primana. Ako je to istina, učini dovu da mi Allah
vrati vid i da te vidim, pa ako si ti Uzejr, poznat ću te.”
Na to je on učinio dovu Allahu, dž.š., potrao je rukama po očima, pa je progledala. Zatim je rakao: „Ustani
Allahovom dozvolom!“ Allah, dž.š., joj je povratio snagu, pa se digla na noge. Zatim ga je pogledala i rekla:
„Svjedočim da si ti Uzejr.“
Nakon toga ona je zajedno s njim otišla do mjesta
gdje se okupljaju Izrailićani, i gdje su bili i njegovi sinovi
sada već starci u dubokim godinama. Ona ih je pozvala i rekla im da je to Uzejr, ali joj oni ne povjerovaše.
Najstariji sin reče da je njihov otac imao crni mladež
između plećki, pa, kada je Uzejr otkrio svoje plećke,
uvjerili su se da je to zaista on. Njihovom čuđenju nije
bilo kraja i, kad im je on ispričao za svoj slučaj, oni mu
rekoše: „Čuli smo da je Uzejr znao napamet Tevrat,
koji je Nabukodonosor spalio. Od Tevrata je sačuvano
samo ono što su neki znali napamet. Hajde nam ponovo zapiši Tevrat.“
Uzejrov otac Seruha je bio za vrijeme Nabukodonosorovog pohoda zakopao jedan primjerak Tevrata čije
je mjesto samo Uzejru otkrio. On ih je odveo do tog
mjesta, te su iskopali primjerak Tevrata. Međutim, listovi su bili istruhli i knjiga uništena. Zatim je Uzejr sjeo u
hlad jednog drveta. Dva plamena su sišla s neba, ušla
u njega, pa se prisjetio Tevrata i obnovio im ga.
Uzejr, a.s., je živio u periodu između Sulejmana i Isa,
a.s. Nakon ponovne izgradnje Jerusalema mnogi od
Benu Israila su se vratili, ali su bili pod vlašću tadašnjeg moćnog Rimskog carstva. Živjeli su u iščekivanju
Mesiha.
Po pobožnosti, znanju i pravednosti posebno se
odlikovala porodica Imranova i u narednim brojevima
ćemo govoriti o odabranim ženama iz ove loze.
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
Pet stvari koje globalno zagrijavanje može zauvijek promjeniti:
1. London može nestati do 2100. godine
Globalno zagrijavanje
uzrokuje promjene u visini
mora i kao rezultat toga
nekoliko velikih svjetskih
priobalnih metropola je
izloženo visokom riziku od
3. Uragani bi mogli postati razorniji od Katrine
masivnih poplava. Kako
naučne studije pokazuju,
u narednim desetljećima
na listi osuđenih gradova
pored New Yorka našao se i
London.
Mada nije dokazana
povezanost između globalnog zagrijavanja i uragana
Katrina četvrte kategorije koji
se sručio na New Orleans s
katastrofalnim posljedicama,
postoje indikacije da će klimatske promjene uzrokovati
uragane čak petog stepena.
Pošto uragani crpe snagu
iz toplih vodenih masa,
meteorološke studije na bazi
računarskih modela ukazuju
da će s povećanjem temperature okeana rasti i razorna
moć uragana.
4. Sahara bi mogla postati zelena
2. Životinje bi se mogle smanjiti
Kako toplija klima više
pogoduje manjim nego
većim životinjama, istraživanja sprovedena na tjelesnoj
masi riba, planktona i bakterija ukazuju da bi globalno
zagrijavanje moglo dovesti
do smanjivanja životinja.
Aktuelni primjer smanjivanja životinja usljed toplijeg
vremena naučnici su već
dokumentovali na ovcama škotskih otoka koje su
izgubile 50% tjelesne mase u
proteklih 30 godina.
Naučnici primjećuju da
pustinja Sahara i okolni regioni postaju, zbog povećanih
kišnih padavina, sve više
obogaćeni vegetacijom.
Ukoliko se ovaj trend revitalizacije nastavi, nije daleko
54
vrijeme kada bi Sahara mogla postati jedno od najplodnijih područja na planeti.
Klimatski modeli predviđaju
da bi današnja pustinjska
prostranstva Sahare mogla
izgledati kao savana.
Odysseus
5. Glečeri na Alpama
bi mogli nestati
Koncept aviona koji može neprekidno letjeti pet godina
Letjelica na slici vam
možda liči na vanzemaljsku tehnologiju, ali riječ
je zapravo o avionu a ne
NLO-u. Konstruktori ove
nevjerovatne solarne letjelice tvrde da će ovaj avion
bez ljudske posade moći
ostati neprekidno u letu do
pet godina.
Njegova Z-wing konfiguracija krila, koja se mogu
po potrebi u samom letu
raširiti 150 metara, omogućava maksimalnu apsorbciju sunčeve energije tokom
dana. Kada padne noć, krila se autonomno ispravljaju
u ravnu plohu radi postizanja veće aerodinamične efikasnosti, a solarna energija
pohranjena u baterijama
tokom dana se za vrijeme
noći koristi za pokretanje
Odysseus-ovih električnih
motora.
komunikaciju ili naučna
posmatranja u svrhu detektovanja formiranja oluja
ili istraživanja klimatskih
promjena.
Odysseus je zapravo
kombinacija tri zasebna
aviona u obliku krila koja
mogu biti zasebno lansirana a potom autonomno sastavljena u stratosferi gdje
su mirnije zračne struje.
Američka kompanija
Aurora Flight Sciences
je razvila ovu bespilotnu
letjelicu u okviru programa Vulture („Lešinar“) uz
podršku BAE System-a, CS
Draper laboratorije i Sierra
Nevada korporacije.
Letjelica je dizajnirana
da leti na visinama od
18.000 do 27.000 metara
pri brzini od 225 kilometara na sat pa može biti
korištena za nadgledanje
riskantnih područja kao što
su nuklearna postrojenja,
Nakon što je javnosti
prezentovan dizajn letjelice, konstruktori planiraju u
narednih pet godina prvo
napraviti umanjeni testni
primjerak a potom prototip
u stvarnoj veličini.
Topljenje glečera na
Alpama usljed neuobičajeno toplih i suhih zima već
osjetno ugrožava zimski
turizam područja. Kako
se predviđa da će glečeri
nestati između 2030. i 2050.
godine, Švajcarska i Italija
su se dogovorile da nakon
otopljavanja ponovo iscrtaju
granične linije na glečerskom
pojasu koji trenutno dijeli
dvije države.
55
Edin Topčić | PRIČA
B
io jednom jedan čovjek. Bio je
to sasvim običan čovjek koji
je živio sasvim običnim životom. Ništa bolji ni lošiji od mene koji
ovo pišem ili tebe, čitaoče, koji ovo
čitaš. Vrijedno je šljakao svoje radne
dane i život mu je ličio na onu pjesmu
„pos’o, kuća i ponekad džamija“.
Jedno jutro, dok je eho ezana još
uvijek odjekivao gradom, čovjek, nakon što se poslije molitve vratio u krevet, odluči da sebi sašije jednu vreću.
Odlučio je da odsad putuje svijetom i
sakupi u tu vreću hiljadu želja. Uzeo
je tkaninu, satkanu od igre i zabave,
i povezao sve to koncem od iluzije i
sebičnosti...
I krenuo je! Čekao je da sunce
izađe, da ptice pozdrave novi dan,
da grad uzavrije novim danom i obavezama, da pekari isporuče još uvijek vrući hljeb. Pio je kahvu u kafiću
preko puta banke i čekao da se banka otvori kako bi mogao podići svu
svoju ušteđevinu koju je namjeravao
utrošiti na put sakupljanja svojih želja.
Gledao je zgradu banke i pomislio je
kako bi volio da je ova zgrada i ova
banka njegova – i prva želja je već
ležala u vreći!
I krenuo je. Želje su se gomilale
kao što se prljavština gomila i taloži na srca nemarnih. Kuća koja je u
njemu bila najobasjanija ležala je na
pustopoljini, zacrnjenih prozora, bez
nade da će svjetlost doprijeti unutra i
bez nade da će ustajali zrak zamijeniti svježi i mirisom ruža oplemenjeni povjetarac. Bilo je tu (u njegovim
željama) megalomanije tipa plazmatelevizora koji ne može stati na zid
njegove sobe, pretjeranih želja i nafake koju ne može obuhvatiti ni svojim
očima, a kamoli svojim stomakom.
Bilo je tu i sitnica za koje je mislio da
mu „život znače“, kao što su dječije
56
lizalo, razne čokoladice, kupovanje
beskorisnih điđa proizvedenih u Kini
i, čak, (ne spašavanja nego) oduzimanja mušica iz paukovih mreža.
Kažem – oduzimanja mušica, jer tom
čovjeku želja nije bila da spasi mušicu nego da pauka ostavi bez hrane.
Postoji jedna izreka koja kaže da
je jedina cijena iskustva starost. Ljudi
steknu iskustvo, ali cijena koju plaćaju za to je vrijeme. Slično je i sa znanjem koje čovjek usvaja i s odgojem
kojim se odgaja. Odgojen i neodgojen (ili koji tek treba biti odgojen) su
kao dva čovjeka koji se mogu naći u
džamiji. Pa jedan sjedi pred Allahom
mirnog oka i radosnog srca, a drugog pometaju svakakvi zvukovi, zvuk
šteke na vratima i njihovo škripanje,
karakteristično udaranje petom ljudi
iza njega i slično, te se čovjek stalno
prepomješta i nije u stanju sjediti mirno. Tako i naš nekad sasvim običan
čovjek, nekad ništa bolji ni lošiji od
mene koji ovo pišem i tebe, čitaoče,
koji ovo čitaš, osijedi, a lice i čelo mu
se naboraše. Pogled mu je bio umoran i već je zagazio u onu deceniju
za koju jedan pisac reče da je u tim
godinama čovjek isuviše mlad da ne
bi imao želja, ali isuviše star da bi
počeo da ih ostvaruje.
Njegova vreća već je bila puna i
otežala od tolikih silnih želja (čini mi
se da je čovjek u njoj nosio hiljadu ili
mu samo jedna želja nedostaje do
hiljade). Čovjeku je pogled i njegov
hod bio sustao od tolikog puta (ili je
bolje reći lutanja) koji je iza njega.
Tražio je zgodno mjesto uz put da
malo predahne jer ga ova „odrpana
džaka“ već pomalo tišti i ništi. Onda
ugleda lijepo drvo kao lijepu riječ i
pod drvetom čovjeka, insana. On je,
začudo, bio sijedi starac, s bezbrojnim zakrpama i mršavim, ali zdravim i
Ima ljudi koji prodaju
sebe (svoj nefs) želeći
zadovoljstvo Allahovo,
a Allah je blag prema
Svojim robovima
(Bekare, 207)
Vreća
živahnim tijelom. Čovjek pomisli kako
je njegovo tijelo onemoćalo iako je
uhranjeno, kako je bolesno i tromo
iako je stalno u pokretu. Čovjek nije
mogao a da ne primijeti pogled starca koji nije umoran kao njegov, nego
veseo i pun neke pritajene sreće.
„Esselamu alejkum!“, obrati mu
se insan i nastavi – „Neka je slavljen
Onaj Koji je čovjeka počastio i odlikovao nad drugim stvorenjima da
Ga može zikriti kako to ne može niko
drugi. Meleci ti ‘Selam’ vele, a insan
veli ‘Es-Selamu!’“
Oni koji nikad nisu doživjeli osjećaj
koji je preplavio našeg čovjeka govore da je to mistika i da je to nešto što
se ne da riječima opisati, a oni koji
su počašćeni da dožive tako nešto
samo zaneseno gledaju u daljinu
(kao što naj čezne) i opisuju TO kao
nešto što se ne može (ili je uzaludno) riječima opisati. Znati da je nešto slatko i osjetiti, dokučiti, spoznati
slatkoću meda nešto je savim drugo!
„Alejkumu selam!“, tiho, gotovo
nečujno otpozdravi čovjek, stade
pred insana i prvi put je čekao želeći nešto što nije mogao mislima
uobličiti. Insan mu dade znak rukom
da sjedne i počasti ga s malo vode
i hurmama. Čovjek spremno sjede,
pojede jednu hurmu i otpi gutljaj
vode. „Otkud te put nanese?“ „Evo,
već godinama sam na putu i skupljam.“ „Ono što se nekom učini kao
putovanje, drugom je samo lutanje, a
skupljanje je često kao imovina bogataša na koju ne daje zekat i koja
bude razlogom njegove propasti.“
„Mislim da ovo nije moja propast
nego moje bogatstvo...“
Insan se nasmiješi i pokaza svoje
kao biser bijele zube i nastavi: „Bila
jednom dva brata i dogovoriše se
da krenu na put kako bi pronašli
ono što je za njih najkorisnije. Jedan
drugom još rekoše da će se nakon
dvadeset i tri godine vratiti i podijeliti svoja iskustva jedan s drugim.
Jedan brat odluči da traži sam,
a drugi odluči pronaći vodiča.
Nakon dvadeset i tri godine,
braća se ponovo sastaše. Jedan je izgledao umorno i istrošeno, a drugi svježe i zdravo.
Prvi reče: sve ove godine tražio sam i
mučio se. Jedino na čemu sam učio
bilo je moje vlastito iskustvo i moja
greška. Drago mi je, eto, da sam nakon svih ovih godina još uvijek živ...
Drugi reče: Dragi moj brate, u početku sam se i ja mučio dok nisam
pronašao vodiča. On je uvijek bio tu
da mi ukaže na opasnosti i da me
sačuva od stranputica i gorkih iskustava. Allah mi je podario dovoljno pa
i više nego što mi je trebalo. Iskoristio
sam to i uložio u najbolju trgovinu.
Najbolji vodič je Allah uzvišeni, pa
Njegov Miljenik, pa onda oni koje je
on odgojio pa oni koje su odgojili ashabi i Poslanikova porodica... A najbolja trgovina je trgovina s Allahom!“
Čovjek je šutio i jeo već sedmu
hurmu, a insan završi riječima – „Šta
čovjeku vrijedi vreća od hiljadu želja
kad je radi te vreće izgubio sebe!“
Čovjeka te riječi udariše kao grom iz
vedra neba.
Sada je vidio da je uludo potrošio
tolike godine na ovom putu što je
zapravo lutanje.
Dragi moj čitaoče, najgore što se
čovjeku može dogoditi je to da ga
šejtan prokletnik navede da izgubi
nadu u Allahovu Milost. A šta je ona
mala sitna providna tačkica na zatamnjenom prozoru kuće kroz koju
ulazi svjetlost? Ona, inšallah, postane i sebebom da se čovjek spasi.
Insan je rekao čovjeku da dobra djela
poništavaju loša, kao što nefsanske
prohtjeve poništava hizmet i poklanjanje svoga prividnog mala drugima. Insan mu reče da svakim svojim
hizmetom i darovanim malom poništi
svojih hiljadu želja i neka se tada vrati
k njemu. Najvažnije od svega je to
da Put mora započeti s pokajanjem
i čistim nijetom.
Nakon dvadeset i tri godine ponovljenog puta (a ne lutanja) čovjek
se vrati insanu. Sad mu je čelo, iako
staro i mršavo, bilo čisto i sjajno. Pogled mu je bio lagan i živahan. Jeo
je hurme i pio vodu. Ruke su mu bile
prazne, a na leđima mu kao grba nije
stršila vreća. Čovjek se poselami i
sjede nasuprot insana, tako da je
svoja koljena spojio s njegovim.
Da, čitaoče, gledaš sa strane, mogao bi vidjeti kao biser bijele zube
insana i mogao bi čuti šta mu je rekao. „Vidiš, sine, Allah te je očistio i
pripremio te za najbolju trgovinu, a ta
trgovina je sadržana u tome da sve
svoje želje zamijeniš za samo jednu.
A Allah najbolje zna! Pitanje je samo
da li to zaista želiš nakon sveg ovog
puta?”
Eh, dragi moj čitaoče, šta na kraju napisati. Čovjek je pristao na tu
najbolju trgovinu i svojih hiljadu želja
zamijenio za jednu jedinu želju.
Koja je i kakva to želja!?
Oni koji nisu nikad obavili tu trgovinu ili se tek pripremaju za nju govore
da je to nešto što se najvjerovatnije
ne može riječima opisati, a oni koji su
obavili tu najbolju trgovinu zaneseno
gledaju u daljinu i tu želju opisuju kao
nešto što se ne da riječima opisati.
Šta vrijedi cijeli svijet ako ne bude
mijenjan za ono što je u Onoga Čije
je jedno od imena Es-Selamu?!
57
doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE
Reumatizam
R
eumatizam je termin za označavanje većine
bolesnih zglobnih ili vanzglobnih manifestacija
i ima veoma široko značenje. U skup reume, u
najširem značenju, ubraja se veći broj bolesti koje po
toku, nastanku i znacima mogu biti različite, ali je svima
zajednički znak – bol. Kod velikog broja reumatičnih bolesti nepoznat je uzročnik, a to u velikoj mjeri ograničava
mogućnost korisnog liječenja. To je i glavni razlog što
se kod ovih bolesti postižu djelimični i skromni rezultati.
Podjela reumatskih bolesti nije jedinstvena, a uglavnom se dijele na upalne i degenerativne i reumatizam
mekih tkiva. Bolest prati čovječanstvo od najdavnijih
vremena i zahvata sve dobne skupine. Broj pomenutih
bolesti je u stalnom porastu i najčešće su promjene na
zglobovima. Promjene nisu smrtonosne, ali izazivaju
trajne negativne posljedice koje onemogućavaju normalan život i rad. Liječenje je dugotrajno, a zasniva se
na fizičkom osposobljavanju, što se postiže fizikalnom
terapijom gdje je najbitnija hidroterapija. U liječenju degenerativnih formi reumatizma treba posvetiti pažnju
mjerama za održanje tjelesne snage i sprečavanju pojave usputnih bolesti.
Dosta toga može utjecati na poboljšanje ili na pogoršanje bolesti, no možda je za one koji se bore sa
reumatizmom (bez obzira na formu), najupečatljivija svaka promjena vremena. Dakle, kao i kod mnogih drugih
bolesti, atmosferske prilike utječu kako na opće stanje
tako i na osnovnu bolest, u ovom slučaju na reumatske
promjene. Vlaga je najveći neprijatelj reumatičara, isto
kao i neadekvatna ishrana. Lijekovi koji se upotrebljavaju
za liječenje reumatskih bolesti (tačnije njenih posljedica)
nisu baš tako naivni i nisu bez nuspojava koje mogu biti
veoma teške.
Kada se radi o biljnim lijekovima, ne može se reći
da postoji specifična biljka sa specifičnim dejstvom na
bolest, no postoji niz biljaka koje mogu ponuditi dosta
olakšanja i koje čudnim mehanizmom mogu zaustaviti
napredovanje bolesti, olakšati kretanje i umanjiti bol.
Nije li normalnije, ako već čitav život morate uzimati
lijekove, upotrijebiti lijek koji nema nikakvih loših dejstava
na organizam a isto mu je dejstvo kao i kod onog koji
pomaže ali i nanosi štetu.
58
REUMATOIDNI ARTRITIS
To je hronični sindrom (skup simptoma) koji karakterišu nespecifične inflamacije (upale) perifernih zglobnih
tijela i koji potencijalno rezultira progresivnom dekstrukcijom artikularnih i peri artikularnih struktura s generalizovanim manifestacijama. Najčešće zahvata dobnu
skupinu od 20 do 70 godina, a ima slučajeva koji počinju
ispod 20 godina starosti. Uzrok nastanka u biti je nepoznat iako se u zadnje vrijeme raspolaže podacima da
najviše krivice snosi pogrešan rad imunološkog sistema.
Jedna važna laboratorijska analiza pokazala je da bijele
krvne ćelije i antitijela infiltriraju sinovijalne membrane,
uzrokujući promjene u tkivu. Rezultat je: bolni zglobovi,
slabija pokretljivost, depresija, pogoršanje općeg stanja.
ČAJ
•
Medunika ili Suručica
(Filipendula ulmaria) .................20 grama
•
Kora bijele vrbe
(Salix alba cortex) .....................20 grama
•
Bijeli jasen list
(Fraxinus excelsior)...................10 grama
•
Djetelina lucerka
(Medicago sativa) .....................20 grama
•
Crni ribiz list
(Ribes nigrum folia) ..................15 grama
•
Zova
(Sambucus nigra) .....................20 grama
Čajna mješavina koja je, ustvari, potpuno prirodan aspirin s korisnom količinom neškodljive
salicilne kiseline, a koja je nezamjenljiva u borbi
s reumatizmom. Šta još reći: izvrstan diuretik (poboljšava mokrenje), remineralizant, ublažava bol i
poboljšava kretanje. Oni koji ga spravljaju i uzimaju
i ne pomišljaju da ga zamijene bilo čime drugim.
Spravlja se tako da se dvije supene kašike biljne
mješavine preliju sa 6 dcl hladne vode. Ostaviti da
stoji 1 sat i grijati do ključanja. Oladiti i procjediti.
Piti dva puta na dan po 3 dcl čaja.
Komplikacije počinju s obolijevanjem i drugih organa
kao što su srce i krvni sudovi, bubrezi, pluća, mišići.
Znakovi ili simptomi su slijedeći:
•
bol u zglobovima,
•
crvena, malo otečena okolina zgloba (često i
bez ovoga),
•
upaljen ili otečen jedan zglob,
•
nakon buđenja osjećaj umora, klonulosti,
•
vaskulitis,
•
blago povišena tjelesna temperatura.
No, nabrajanje znakova ili simptoma nas neće odvesti
nikuda, jer sve je individualno. Jednima se dešava ovo,
drugima ono, a statističke podatke u ovom slučaju ne
bi bilo pametno pominjati. Zašto? Kao i svaka bolest i
reumatoidni artritis se ponaša po zakonitosti koja kaže:
od najblažih formi s izuzetno malo manifestacija do
teških oblika bolesti.
Englezi imaju običaj reći da je, naprimjer, bol simptom, a da je povišena temperatura znak, no ostavit ćemo
to za neki drugi put. Na pomolu je, za neke neupućenije, razočarenje. Ne postoji specifičan lijek protiv
reumatoidnog artritisa. U najvećem broju slučajeva, dobro spravljeni prirodni lijekovi, kombinovane prirodne
terapije donose dobar rezultat. Bolesnici ih najmanje
koriste. Šteta!
Za poboljšanje stanja potrebna je upornost, disciplina. Ishrana je veoma bitna, jer kada bi reumatičari
zaboravili da postoji crveno meso i bijeli šećer i kada bi
smanjili unos soli, njihova bolest bi bila veoma, veoma
blaga. Svaki bolesnik koji želi da se izlječi, poslušat će
ovakav savjet. Za spoljnu upotrebu spraviti losion:
LOSION ZA SPOLJNU UPOTREBU
•
1 litar 90% apotekarskog alkohola
•
30 grama kamfora
•
15 grama mentola
•
3ml (80 kapi) etarskog ulja majčine dušice
U alkoholu rastopiti kamfor i mentol uz stalno
mućkanje a nakon toga dodati etarsko ulje. Prije
svake upotrebe dobro promućkati. Oboljelo mjesto
istrljati i umotati.
GIHT
Oboljenje je izazvano poremećajem metabolizma
mokraćne kiseline koja se zadržava u tkivima i izaziva
oboljenje zglobova. Mokraćna kiselina je teško topljiva
i taloži se pod kožom i oko zglobova. Bolest je češća
MAST ZA SPOLJNU UPOTREBU
•
metil salicilat..................................5 grama
•
menthol .........................................1 gram
•
ulje ruzmarina................................1 gram
•
vazelin ...........................................20 grama
•
lanolin ............................................20 grama
kod muškaraca i nasljedna je, a manifestuje se na slijedeći način: kristali mokraćne kiseline se sporo talože na
jednom mjestu, polako rastu i postaju vidljivi nakon niza
godina. Kod muškaraca već u pubertetu u krvi se mogu
otkriti povećane vrijednosti mokraćne kiseline, ali se bolest ne manifestuje do otprilike četrdesete godine života.
HOMEOPATIJA
Jedan od najboljih lijekova za giht posjeduje
homeopatija. Načinjen je od tri biljke: mrazovac,
ledum i mala kopriva. Uzima se 3 puta na dan u
toku napada gihta, a kao prevencija 1 puta na dan.
Daje izvrsne rezultate i lijek je izbora za giht.
•
colhicum .............................................6x
•
ledum ..................................................6x
•
urtica urens .........................................3x
Napadu gihta znaju prethoditi grčevi, osjećaj težine u
palcu noge, nesanica, umor, glavobolja. Prvi znak bolesti
je iznenadna bol u zglobu nožnog palca koja je žestoka
kao grom iz vedra neba. Bol je jača noću, a palac otekne
i pojavi se crvenilo. Prvi napad prolazi, čak i ako se ne
liječi, za desetak dana. Kada se sve smiri, bolesnik se
osjeća potpuno zdrav, a oboljeli palac je bezbolan, sve
do novog napada. Svaki novi napad je teži i bolniji, traje
duže vremena, a ponavlja se sve češće. Budući da giht
spada u grupu nasljednih bolesti, ne može se izliječiti, ali
se pravilnim liječenjem mogu potpuno suzbiti novi napadi.
Bolesnik mora čitavog života uzimati lijekove, a dijeta je
obavezna. Za giht u prirodi postoji specifičan lijek, a to je
mrazovac (Colchicum), koji je nažalost veoma otrovan.
59
Mr. Merima Čamo | GRADOVI
„A priča je ovdje mnogo, i zgoda raznih, i istorija
svakojakih – i ne znate šta je od čega čudnije, ili šta je
od čega starije, ili šta je od čega očuvanije – da tako
kažemo: starobosansko, jer ovo je ovdje stara Bosna,
odnosno nekadašnje srce Bosne, odakle se upravljalo
zemljom, odakle se odlazilo u svijet i iz svijeta dolazilo.“
(Č. Sijarić, „Kod Bobovca Sutjeska“,
u: Zapisi o gradovima, 1970)
KAKANJ
K
akanj je smješten između šumovitih bosanskih
brda na obje obale rijeke Zgošće. Naseljavanje
na ovom prostoru ima relativno dugu historiju,
što potvrđuju tragovi neolitskih nastambi pronađenih
na lokalitetima Plandište i Obre kod Kaknja, sačuvanih
u riječnim nanosima Zgošće, Bosne i Trstionice. Pored
prirodnih resursa kojim obiluje šire područje Kaknja,
kao što su ležišta kvalitetnog mrkog uglja, izvori termalne vode (Tičići), izletišta koja su ujedno i zračne banje
(Ponijeri), čiste rijeke bogate ribom (Bukovica, Ribnica,
Mala rijeka, Trstenica i tako dalje) i lovišta, ovo naselje
je unutar svojih granica akumuliralo i vrijedne kulturno-historijske sadržaje. Na lokaciji Donja Zgošća kod
Kaknja lociran je 1914. godine sada već čuveni stećak
i prenešen u Zemaljski muzej u Sarajevu. Po mišljenju arheologa zgošćanski stećak predstavlja jedan od
najljepših do danas sačuvanih nadgrobnih spomenika
našeg srednjeg vijeka. Grad se prvi put spominje u jednoj povelji kralja Dabiše iz 1392. godine, ali je Kakanj,
sudeći po dostupnim dokumentima vezanim za različita
dešavanja u stolnim mjestima bosanskih vladara, daleko
stariji. Poznato je da su različiti državni uzleti bosanskih
banova i kraljeva, više od jednog stoljeća, prožimali urbano tkivo Kaknja koje se razvilo pod širokim i sigurnim
zaklonom kamenih palisada vladarskih dvorova Kraljeva
Sutjeska i Bobovac.
60
Pod turskom vlašću Kakanj, kao i ostala naselja širom onodobne Bosne, doživljava izvjestan procvat. U
defteru Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine Kakanj
je zaveden kao timar Omera Čelebije, sa oko devedeset domaćinstava. Petnaest godina kasnije kao lenski
gospodar navodi se timarlija Jakub-beg a 1516. godine
Davud-beg. Početkom XVII stoljeća Kakanj je brojao
stotinu i osamdeset muslimanskih domaćinstava i jedno
hrišćansko. Podignuta na raskrsnici puteva kakanjska
čaršija egzistirala je zahvaljujući umiješnosti trgovačkog
esnafa koji je uspostavio i organizirao instituciju pazara,
odnosno periodične trgove na kojima se razmjena raznovrsnih proizvoda, za razliku od predosmanske prakse, vršila uglavnom posredstvom novca, bez posrednika, direktno između proizvođača i potrošaća. Inače,
pored džamije i džemata, jedan od uslova da određeno
naselje dobije status kasabe bio je i osiguran prostor za
održavanje sedmičnog pazara. Navedene uslove Kakanj
je ispunio već u ranoj fazi tursko-balkanske urbanizacije.
U XIX stoljeću pod austrijskom okupacijom naselje se
počelo razvijati kao rudarski centar, zahvaljujući obilatim
naslagama mrkog uglja visoke kalorične vrijednosti, koji,
kako se navodi u jednom preliminarnom izvještaju „sa
dubinom postaje bolji a ugljeni sloj sve deblji“. Pošto
je ugalj bio najvrednija sirovina eksploatirana od strane
srednjoevropskih investitora i aktualne vlasti, 1882. go-
dine izdat je i rudarski zakon kojim su se u principu štitili
interesi dvojne Monarhije a nekoliko godina kasnije službeno se otvara i rudnik. Da bi što bolje iskoristila kakanjsko rudno blago i po evropskim standardima izuzetno
jeftinu radnu snagu, austrougraska uprava je izgradila
uskotračnu željezničku prugu Kakanj – Zgošća. Mada je
modernizacija naselja bila rezultat nezajažljivih luksuznih
potreba stranih zavojevača, složeni načini zadovoljenja
istih dali su veliki podstrek urbanom i industrijskom razvoju Kaknja koji će gotovo istim inzenzitetom, bar kada
je u pitanju proizvodnja uglja, nastaviti svoju putanju i u
prvoj godini rata. Neplanska urbana grasacija, primjetna
u rejonu rudnika, stagnirat će tokom Drugog svjetskog
rata, da bi u poratnom periodu procesi urbanizacije, na
obalama rijeka Zgošće i Bosne, situirali prepoznatljivu
infrastrukturu svosjtvenu socijalističkim industrijskim
gradovima. Nadalje, na ušću rijeke Trstionice u Bosnu,
u mjestu Čatići, nedaleko od Kaknja, 1948. godine počinje gradnja termoelektrane, unapređuje se šumarstvo
i drvna industrija („Ribnica“, „Stolar“), a krajem sedamdesetih godina puštena je u pogon i tvornica cementa
(„Kakanj“). Nakon 1995. godine, Kakanj teritorijalno i
administrativno pripada Zeničko-dobojskom kantonu
Federacije Bosne i Hercegovine.
Banski i kraljevski dvori
Kraljeva Sutjeska je naselje smješteno s obje strane
rijeke Trstionice, okruženo padinama Teševskog brda
i obroncima Krsta i Ježevice. Od Kaknja je udaljeno
dvanaest kilometara. Oko Sutiske, kako se nekad ovo
mjesto nazivalo zbog uske elipsaste kotline u kojoj se
razvilo, nalazi se nekoliko sela koja tradicijom, običajima i mentalitetom gravitiraju ka ovom naselju kao svom
kulturnom i religijskom središtu. Termin „kraljeva“, koji
se za vrijeme austrougarske vladavine dodao postojećem toponimu − Sutjeska, istodobno zamjenjujući
onaj iz ranog srednjovjekovlja Curia bani – Banski dvori,
simbolizira vrijeme kada su na ovom prostoru u XIV i XV
stoljeću stolovali bosanski kraljevi. U jeku uspona medievalne bosanske države Kraljeva Sutjeska i njen obližnji
gradić Bobovac bili su najvažniji centri državne vlasti s
osebujnim regionalnim obilježjima. Pretpostavlja se da je
vladarski dvor na Sutjesci podignut krajem prve polovine
XIV stoljeća u doba bana Stjepana II Kotromanića. Uz
dvor je nastala i nevelika varoš, te izgrađen Franjevački
samostan. Kompleks kraljevskih dvora bio je smješten
na otvorenom prostoru bez naglašenih fortifikacijskih
elemenata koji su tipični za taj period. S druge strane,
edifikacija grada Bobovca, koja je tekla uporedo s utvrđivanjem bosanske prijestolnice, arhitektonski je bila
usmjerena na odbrambeno-strategijska rješenja vješto
uklopljena u prirodni ambijent. U to vrijeme Bobovac je
bio najjači i najvažniji grad u Bosni. Osvojiti tvrdi grad Bobovac značilo je osvojiti cijelu Bosnu. To je 1463. godine
uspjelo sultanu Mehmedu II Fatihu, osvajaču Carigrada.
Prema jednom predanju, na mjestu gdje su bili postavljeni čadori slavnog sultana i na kojem on dočeka vijest o
padu Bobovca podiže se džamija, koja slovi za najstariju
džamiju na Balkanu. Ovaj vjerski objekat je 2003. godine
proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Neizbježne historijske mijene, različiti politički sporazumi, kulturna previranja, društvene transformacije, ratovi
i slično utjecali su na zanemarivanje srednjovjekovne
ostavštine od strane bosanskohercegovačke javnosti.
Vladarski dvori u Kraljevoj Sutjesci, njegova svita, slava
i znamenje potisnuti su u tankoćutne labirinte vremena i
sjećanja. Naime, posljednji zvanični dokumenat vezan za
Sutjesku datira iz 1480. godine. To je trajalo sve do 1969.
godine, kada se na ovom prostoru pokreće arheološko
istraživanje i napokon rješava nedoumica oko precizne
lokacije nekadašnjeg dvora u Kraljevoj Sutjesci. Na brežuljku zvanom Grgurevo, s desne strane Trstionice, u
blizini postojećeg samostana, iskopani su temelji kraljevske palače. Nedugo zatim, pronađeni su dijelovi donje i
gornje palače izvan samostanske zgrade uz potok Urvu,
te jedan dodatak dug petnaest metara. Tom prilikom je
konstatirano da se golem dio temelja urušio i nestao
usljed vodene erozije. Iako su od kraljevskog dvora ostale
samo ruševine, pronađeni artefakti − ulomci keramike,
fragmenti stakla, komadi građevinskog željeza, komadići
maltera s tragovima plave i crvene boje, zvono izliveno u
bronci i tako dalje predstavljaju skromne ali autentične
fragmente koji respektiraju sve što je bosansko, izravno
upućujući na značajne historijske činjenice i vrijedno
kulturno nasljeđe.
Bilješke:
Anđelić. P., Bobovac i Kraljeva Sutjeska, stolna mjesta
bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1973.
Grupa autora, Kakanj, Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 1987.
61
00
Ebu Hamid Muhammed el-Gazali
El-Maqsad
Prijevod i bilješke Dr. Almir Fati´c
Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014
00

Voda u životu i kulturi muslimana, 1. dio

VDJE (letak br.369)!

Ispravna Božija vjera - PDF

Ovdje - BOSNA MUSLIM

MJESEC UMMETA - BOSNA MUSLIM

Pitanja i Odgovori – Mektebska Nastava za Prvi Stupanj

ovdje - BOSNA MUSLIM

Ovdje - BOSNA MUSLIM

Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu u Islamu

FENOMEN KVAZIUČENJAKA - Ehlus