TREĆI HRVATSKI SIMPOZIJ O RANOJ INTERVENCIJI U DJETINJSTVU Tim oko obitelji: zabluda ili stvarnost? Zadar, 26. – 28. rujna 2013. KNJIGA SAŽETAKA THIRD CROATIAN SYMPOSIUM ON EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Team around the family: myth or reality? Zadar, 26 – 28 September 2013 BOOK OF ABSTRACTS Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID) zahvaljuje na potpori i donacijama / Croatian Association on Early Childhood Intervention (CAECI) acknowledges the support and sponsorship received from: Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta / Ministry of Science, Education and Sports Gradu Zagrebu / City of Zagreb Zadarskoj županiji / Zadar County Gradu Ninu / City of Nin Gradu Benkovcu / City of Benkovac Sveučilištu u Zadru / University of Zadar Obiteljskom centru Zadarske županije / Zadar county family centre High Speed Technique (HSTEC) TREĆI HRVATSKI SIMPOZIJ O RANOJ INTERVENCIJI U DJETINJSTVU Tim oko obitelji: zabluda ili stvarnost? Sveučilište u Zadru, 26. – 28. rujna 2013. THIRD CROATIAN SYMPOSIUM ON EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Team around the family: myth or reality? University of Zadar, 26 – 28 September 2013 KNJIGA SAŽETAKA / BOOK OF ABSTRACTS Urednice / Editors: Jasmina Ivšac Pavliša Marina Bučar Recenzenti / Review Editors: Marta Ljubešić Anita Vulić-Prtorić Izdavač / Publisher: Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID) / Croatian Association on Early Childhood Intervention (CAECI) Mjesto i godina izdavanja / Place and Date of Publication: Zagreb, 2013. TREĆI HRVATSKI SIMPOZIJ O RANOJ INTERVENCIJI U DJETINJSTVU Tim oko obitelji: zabluda ili stvarnost? – knjiga sažetaka THIRD CROATIAN SYMPOSIUM ON EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Team around the family: myth or reality? – Book of Abstracts Urednice / Editors: Jasmina Ivšac Pavliša Marina Bučar Mjesto i godina izdavanja / Place and Date of Publication: Zagreb, 2013. Izdavač / Publisher: Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID) / Croatian Association on Early Childhood Intervention (CAECI) Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 853258. ISBN 978-953-55853-4-3 TREĆI HRVATSKI SIMPOZIJ O RANOJ INTERVENCIJI U DJETINJSTVU Tim oko obitelji: zabluda ili stvarnost? Zadar, 26. – 28. rujna 2013. Organizator: HRVATSKA UDRUGA ZA RANU INTERVENCIJU U DJETINJSTVU (HURID) U suradnji s: Uredom UNICEF-a u RH Pod pokroviteljstvom: Ministarstva zdravlja Ministarstva socijalne politike i mladih Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta THIRD CROATIAN SYMPOSIUM ON EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Team around the family: myth or reality? Zadar, 26 – 28 September 2013 Organizer: CROATIAN ASSOCIATION ON EARLY CHILDHOOD INTERVENTION (CAECI) In cooperation with: the UNICEF Office for Croatia Under the auspices of the: Ministry of Health Ministry of Social Policy and Youth Ministry of Science, Education and Sports PROGRAMSKI ODBOR / PROGRAMME COMMITTEE: Jasmina Ivšac Pavliša, predsjednica / chair Marina Bučar, tajnica / secretary Robert Bacalja Marta Ljubešić Melani Marković Neven Milić Anita Vulić-Prtorić ORGANIZACIJSKI ODBOR / ORGANIZING COMMITTEE: Dario Vučenović, predsjednik / chair Martina Sikirić, tajnica / secretary Tamara Ciciliani Ivana Džaja Mira Klarin Dijana Miočić Antica Petričić Maja Škifić Mila Špinderk JEZICI SIMPOZIJA / LANGUAGES: hrvatski i engleski / Croatian and English SADRŽAJ / TABLE OF CONTENTS I. SAŽECI / ABSTRACTS 1. Plenarna izlaganja ¹ / Plenary sessions ¹ 1 2. Okrugli stolovi / Round tables 27 3. Radionice ² / Workshops ² 31 4. Usmena izlaganja ² / Oral presentations ² 43 5. Posteri ² / Poster session ² 87 6. Posebna tematska sjednica / Separate thematic session 111 II. KAZALO AUTORA / AUTHOR INDEX 119 ¹ prezentirana na engleskom jeziku (neće se prevoditi na hrvatski) / presented in English (without translation to Croatian) Sva ostala izlaganja će se održati na jeziku na kojem je napisan sažetak (neće se prevoditi). / All other presentations will be held in the language of the abstract (without translation). ² abecednim redoslijedom / in alphabetical order PLENARNA IZLAGANJA / PLENARY SESSIONS 1 2 Helmut Heinen Predstavnik Vijeća Europe Ured za njemačko govorno područje za osobe s teškoćama, Belgija DRUŠTVENO UKLJUČIVANJE DJECE I MLADIH S TEŠKOĆAMA – PREPORUKE VIJEĆA EUROPE DRŽAVAMA ČLANICAMA Vijeće Europe je politička organizacija 47 država članica europske regije čiju populaciju čini više od 800 milijuna ljudi. Glavni ciljevi Vijeća Europe su jačanje demokracije, ljudskih prava, zakona i razvoj zajedničkih odgovora na političke, socijalne, kulturalne i pravne izazove u državama članicama. Aktivnosti vezane uz razvojne teškoće su središnji dio aktivnosti Vijeća Europe koje se odnose na ljudska prava. Vođene su Akcijskim planom za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom, kao i Konvencijom Ujedinjenih naroda na prava osoba s teškoćama. Vijeće Europe je prihvatilo nekoliko Smjernica vezanih uz teme koje će se predstaviti na simpoziju. Izdvojene su one najvažnije: Smjernice (2006)5 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama temeljene na Akcijskom planu za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom – poboljšavanje kvalitete života osoba s teškoćama u Europi. Poboljšavanje kvalitete života podrazumijeva da djeca i mladi s teškoćama (i posebno djevojčice s teškoćama, temeljem dvostruke diskriminacije zbog spola i teškoće) imaju veći rizik za isključivanje i niže razine uključivanja u društvo, no druge osobe s teškoćama. Djeca i mladi s teškoćama imaju ista prava i mogućnosti kao i druge osobe. Potrebe djece s teškoćama i njihovih obitelji se moraju detaljno procijeniti od strane odgovornih tijela kako bi se osigurale mjere podrške koje omogućavaju život s obitelji i društveno uključivanje u lokalnu zajednicu. Djeci s teškoćama je nužno osigurati obrazovanje kako bi se obogatili njihovi životi i kako bi ostvarili svoj maksimalni potencijal. Sudjelovanje i aktivno građanstvo podrazumijeva imati prava, sredstva, prostor i mogućnost. Ujedno je važno pružiti osobama s teškoćama podršku u sudjelovanju, utjecanju na odluke i sudjelovanju u aktivnostima kako bi izgradili bolje društvo. Glas mladih ljudi s teškoćama se mora uvažiti u svim temama koje se odnose na njih. Smjernice(2012)6 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama za zaštitu i promicanje prava žena i djevojčica s teškoćama preporučaju prihvaćanje primjerenih zakonskih mjera i provedbu pozitivnih aktivnosti. Cilj navedenih mjera je potaknuti sudjelovanje žena i djevojčica s teškoćama u svim područjima života kao građanki koje imaju jednaka prava i obaveze, posebno u području jednakosti i nediskriminacije, sudjelovanju u političkom i javnom životu, donošenju odluka, obrazovanju i usavršavanju, zapošljavanju i ekonomskom stanju, zdravstvenoj skrbi i rehabilitaciji, pristupu uslugama u lokalnoj zajednici, pravima na seksualni život i reprodukciju, majčinstvo, pristupu na pravnu zaštitu od izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, sudjelovanju u sportu, rekreaciji i turizmu, podizanju svijesti i mijenjanju stavova. Smjernice(2010)2 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama za deinstitucionalizaciju i život djece s teškoćama u zajednici koje podrazumijevaju život s vlastitom obitelji koja je prirodno okruženje za rast i dobrobit djeteta, osim ako postoje iznimne okolnosti koje isto onemogućavaju. Naglašava se primarna odgovornost roditelja za podizanje i odgoj djeteta: roditelji odabiru načine kako podržati djetetove potrebe sve 3 dok su njihove odluke u skladu s djetetovim najboljim interesima. Država ima odgovornost podržati obitelji kako bi obitelj mogla podizati dijete s teškoćama u obitelji i, posebno, kako bi stvorili potrebne uvjete za usklađivanje obiteljskog i radnog života. Država treba novčano podržati i omogućiti raspon kvalitetnih usluga za djecu s teškoćama koje potom pružaju podršku obitelji u skladu s individualnim potrebama. Nadalje, u pripremi je nova smjernica državama članicama koja osigurava potpuno društveno uključivanje djece i mladih s teškoćama u razvoju. O navedenoj smjernici će Odbor ministara raspraviti u listopadu 2013. godine. Smjernica je popraćena izvješćem u kojem je opisana pozadina te su naglašeni glavni elementi za stvaranje cjelovitog inkluzivnog društva u kojem su djeca i mladi s teškoćama aktivno uključeni i u kojem se uvažavaju njihove potrebe i očekivanja. Dijelovi ove smjernice, kao i izvještaja koji se odnose na rano djetinjstvo će se predstaviti na konferenciji. 4 Helmut Heinen Delegate of the Council of Europe Office of the German-speaking region of Belgium for people with disabilities, Belgium SOCIAL INCLUSION OF CHILDREN AND YOUNG PEOPLE WITH DISABILITIES – RECOMMENDATION OF THE COUNCIL OF EUROPE TO MEMBER STATES The Council of Europe is a political organization which now numbers 47 member states with a total population of more than 800 million people. The main aims of the Council of Europe are to reinforce democracy, human rights and the rule of law and to develop common responses to political, social cultural and legal challenges in its member states. Disability-related activities lie at the heart of Council of Europe activities in favour of human rights. They are guided by the Council of Europe Disability Action Plan and the United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities. The Council of Europe has already adopted several Recommendations related to the topics of the present symposium. The most important ones are : Rec(2006)5 of the Committee of Ministers to member states on the Council of Europe Action Plan to promote the rights and full participation of people with disabilities in society – improving the quality of life of people with disabilities in Europe which says that children and young people with disabilities (and especially girls with disabilties, due to two-fold discrimination on grounds of both gender and disability) have a higher risk of exclusion and generally have lower levels of participation in society than other disabled people. They should enjoy the same rights and opportunities as others. The needs of children with disabilities and their families must be carefully assessed by responsible authorities with a view to providing measures of support which enable children to grow up with their families, to be included in the community and local children’s life and activities. Children with disabilities need to receive education to enrich their lives and enable them to reach their maximum potential. Participation and active citizenship is about having the right, the means, the space and the opportunity and where necessary the support to participate in and influence decisions and engage in actions and activities so as to contribute to building a better society. The voices of young people with disabilities should be heard in all matters which concern them. Rec(2012)6 of the Committee of Ministers to member States on the protection and promotion of the rights of women and girls with disabilities which recommends to adopt the appropriate legislative measures and conduct other positive actions likely to encourage the participation of women and girls with disabilities in all areas of life as citizens holding equal rights and obligations, especially in the fields of equality and nondiscrimination legislation, participation in political and public life as well as decision making, education and training, employment and economic situation, health care and rehabilitation, access to social protection and community-based services, sexual and reproductive rights, motherhood, and family life, access to justice and protection from exploitation, violence and abuse, participation in culture, sport, leisure and tourism, raising awareness and changing attitudes. Rec(2010)2 of the Committee of Ministers to member states on deinstitutionalisation and community living of children with disabilities which defends that all disabled children should live with their own family, which is the natural 5 environment for the growth and well-being of a child, unless there are exceptional circumstances which prevent this. It also says that parents have the primary responsibility for the upbringing and development of the child: they should choose how to meet their child’s needs as long as their decisions are informed by, and seen to be in, the child’s best interests. The state has a responsibility to support families so that they can bring up their disabled child at home and, in particular, to create the necessary conditions to implement a better reconciliation of family and working life: the state should therefore finance and make available a range of high-quality services from which the families of children with disabilities can choose assistance adapted to their needs. Furthermore a new recommendation to the member states has been prepared on ensuring full inclusion of children and young people with disabilities into societies. This recommendation will be discussed begin of October 2013 by the Committee of Ministers. A report accompanies this recommendation. It describes the background to the recommendation and sets out to highlight the main elements for creating a completely inclusive society in which children and young people with disabilities are actively involved and where their needs and expectations are taken into consideration. Parts of this recommendation and the report related to the early childhood will be presented at the conference. 6 Michael J. Guralnick Profesor psihologije i pedijatrije Sveučilište u Washingtonu, Center on Human Development and Disability, SAD RAZVOJNI SISTEMI I RANA INTERVENCIJA U izlaganju će se predstaviti okvir koji zajednicama pomaže da osmisle i prošire programe rane intervencije za djecu s razvojnim odstupanjima i njihove obitelji. Pristup pod nazivom „razvojni sistemi“ (eng. Developmental System Approach – DSA) je usmjeren na rizične i zaštitne čimbenike koji su povezani s obrascem obiteljske interakcije u trenutku kad se bave djetetom. Najznačajnijima su se pokazali čimbenici koji su povezani s razmjenama roditelj-dijete, djetetova iskustva koja stječe unutar obitelji, kao i zdravlje i sigurnost koju obitelj pruža. Naglasit će se oblici prilagodbe od strane roditelja i drugih članova obitelji prema djetetovim obilježjima, kao i odgovarajući razvojni putovi koji utječu na djetetovu izranjajuću socijalnu i kognitivnu kompetenciju. Okvir koji pružaju razvojni sistemi zajedno s pripadajućim principima i vrijednostima se može koristiti kao vodič za razvoj programa rane intervencije. 7 Michael J. Guralnick Professor of Psychology and Pediatrics University of Washington, Center on Human Development and Disability, USA DEVELOPMENTAL SYSTEMS AND EARLY INTERVENTION In this presentation a framework will be provided to help communities design and enhance early intervention programs for vulnerable children and their families. A developmental systems approach will be outlined focusing on risk and protective factors associated with a family’s pattern of interactions when engaging with their child. Of most significance are factors associated with parent-child transactions, family orchestrated child experiences, and the health and safety provided by the family. Emphasized in this discussion is the nature of adjustments parents and other caregivers make to children’s characteristics and the corresponding developmental pathways influencing children’s emerging social and cognitive competencies. It is this framework, along with a set of corresponding principles and values, that can be used as a guide to early intervention program development. 8 Peter Limbrick Team Around the Child, Clifford, Velika Britanija TIM OKO DJETETA I KLJUČNI STRUČNJAK ZA NOVOROĐENČAD I DJECU RANE DOBI S VIŠESTRUKIM TEŠKOĆAMA Pojedina djeca, zbog neuroloških odstupanja, započinju život s brojnim dijagnostičkim kategorijama (npr: cerebralna paraliza, oštećenje vida, sljepoća, oštećenje sluha, teškoće učenja, itd.). Tradicionalni pristup djeci s višestrukim teškoćama u Velikoj Britaniji, kao i u drugim državama, uključuje brojne stručnjake koji potpomažu djetetov razvoj i učenje. Stručnjaci su u pravilu učitelji, terapeuti, psiholozi i slično koji se najčešće specijaliziraju za jedan segment djetetovog razvoja. Navedeni pristup se pokazao učinkovitim za pojedinu djecu, ali brojna iskustva ukazuju na sljedeće: - dijete je „preplavljeno“ brojnim stručnjacima prije negoli je emocionalno, socijalno ili psihološki zrelo za različite odnose - odnos između majke i novorođenčeta je često narušen - obitelj je suočena s brojnim procjenama, savjetovanjima, sastancima, programima s kojima se teško nosi; svaki segment obiteljskog života i odnosa može biti narušen - prema djetetu se ne postupa kao prema pojedincu u cjelini, već mu se pristupa „u djelićima“ Ova djeca i njihove obitelji su posebni i trebaju svu stručnost koja im se može pružiti. Izazov koji je zajednički brojnim državama je povezati sve stručnjake koji se bave djetetom u jedan cjeloviti pristup. Povezivanje stručnjaka uključuje neku vrstu multidisciplinarnosti i suradnje između različitih sustava. Važno je povezati zasebne intervencije što je više moguće, kako bi se podržao djetetov razvoj i učenje u cjelini. U izlaganju će se obrazložiti tri elementa koja vode ostvarenju ovog izazova – koncept složenih stanja koja zahtijevaju timsku intervenciju (eng. multifaceted condition), tzv. pristup pod nazivom tim oko djeteta i uloga ključnog stručnjaka na sljedeći način: 1. Složena stanja koja zahtijevaju timsku intervenciju je termin kojim se pokušava zamijeniti termin višestruke teškoće, kako bi se osigurao multiprofesionalni intervencijski sustav (eng. multifaceted intervention system) za svako dijete. 2. Pristup tim oko djeteta (eng. Team Around the Child – TAC) povezuje sve stručnjake kako bi podijelili opažanja, raspravili svoje pristupe i složili se oko jedinstvenog plana. Riječ je o osobnim susretima kojima prisustvuju i roditelji djeteta koji se pritom smatraju punopravnim članovima djetetova tima. 3. Uloga ključnog stručnjaka je dobro upoznati obitelj, pružiti emocionalnu podršku, biti dostupan kad se pojave problemi i podupirati susrete tima koji se bavi djetetom. Temeljem osobnih iskustava s obiteljima koje su imale ključnog stručnjaka, ali ne i tim oko djeteta, u izlaganju će se raspraviti različite implikacije. 9 Peter Limbrick Team Around the Child, Clifford, UK THE TEAM AROUND THE CHILD APPROACH (TAC) AND THE KEYWORKER FOR BABIES AND YOUNG CHILDREN WHO HAVE MULTIPLE NEEDS Some children, perhaps because of neurological damage, start life with a number of diagnostic labels (for example, cerebral palsy, visually impaired or blind, hearing impaired or deaf, learning disabled, etc). The traditional approach in the UK and many countries is to think of the child having “multiple disabilities“ and then to provide multiple practitioners to help the child develop and learn. These practitioners are teachers, therapists, psychologists, etc. and probably specialise in one aspect of the child’s development. This will work well for some children but in many cases in my experience, the result can be: - the infant can be overwhelmed by too many practitioners before he or she is emotionally, socially or psychologically ready for so many relationships - the mother-baby relationship can be impaired - the family have more appointments, assessments, meetings, programmes, etc. than they can manage; every aspect of family life and relationships can be damaged - the child is not treated as a whole child; he or she is treated “in pieces“ These very special infants and their families need all the expertise we can provide for them. The challenge facing all countries I have worked in is to bring together all practitioners around the child into a whole approach. This means some sort of multidisciplinary and multiagency collaboration. The need is to integrate separate interventions as far as possible to help the child develop and learn as an integrated whole child. I shall discuss three elements of an approach to this challenge – the concept of the multifaceted condition, the TAC approach and the keyworker as follows: 1. The term multifaceted condition is intended to replace multiple disability and can help us think of providing a single multifaceted intervention system for each child. 2. The TAC approach brings each child’s practitioners together to share observations, discuss their approaches and agree a unified action plan. These are face-to-face meetings and include the child’s parent(s). The parent is accepted as a full member of the child’s team. 3. The keyworker’s role is to get to know the family well, provide emotional support, be available when problems arise and facilitate TAC meetings. I have experience of families having a keyworker without having a TAC and I will discuss the implications of this. 10 Vlatka Mejaški Bošnjak Redoviti profesor pedijatrije i dječje neurologije Klinika za dječje bolesti, Zagreb, Hrvatska PREVENCIJA CEREBRALNE PARALIZE Cerebralna paraliza (CP) je najčešći teži motorički poremećaj u djetinjstvu. Incidencija cerebralne paralize je 1:500 djece i u većini slučajeva je riječ o trajnim ograničenjima u aktivnostima i mogućnostima sudjelovanja. Određenja cerebralne paralize imaju zajednička obilježja: CP je skupina stalnih, ali promijenjivih poremećaja pokreta i/ili položaja, kao i motoričkih funkcija zbog neprogresivnih međudjelovanja, lezija ili abnormalnosti nezreloga mozga/mozga u razvoju. U posljednje vrijeme se mijenja koncept poremećaja i ograničenja u aktivnostima djece s CP pa se uzimaju u obzir i pridružena odstupanja: senzoričkih funkcija (oštećenja vida i sluha), intelektualne teškoće i epilepsije. Kod djece s CP-om ove, ali i druge pridružene teškoće (komunikacija, jezik, govor i hranjenje) značajno utječu na njihovu aktivnost, mogućnost sudjelovanja i kvalitetu života. Rizik za pojavu CP-a je 10-50 puta veći za prijevremeno rođenu djecu, negoli za djecu rođenu na termin. Trećina djece s CP-om je rođena prijevremeno ili je vrlo niske porođajne težine (< 1500 g), dok je polovina djece s CP-om rođena u terminu. Prevencija CP-a podrazumijeva široki raspon aktivnosti, od napora usmjerenih prevenciji pojave CP-a u djece do intervencija koje se poduzimaju kako bi se posljedice CPa što više smanjile. Preventivne aktivnosti se vežu uz znanje o etiologiji i patogenezi CP-a. Stečeni ili postnatalni slučajevi CP-a se definiraju kao nesretni slučajevi / infektivni / hipoksijski događaji koji rezultiraju oštećenjem mozga nakon prvog mjeseca života. Ovi slučajevi CP-a se odnose na 5-10% od svih slučajeva u razvijenim državama. Sustav javnog zdravstva, kao i aktivnosti zdravstvene skrbi (imunizacija) smanjuju slučajeve postnatalne CP, a u nekim slučajevima i perinatalne slučajeve CP (Rh imunizacija, periintraventrikularno krvarenje). Udio CP nepoznatog porijekla je i nadalje vrlo visok, barem 30%, usprkos povećanoj uporabi metoda oslikavanja mozga (intrakranijska ultrasonografija, magnetska rezonanca) u rasvjetljavanju uzroka nastanka CP-a, no ipak igraju ključnu ulogu u opisivanju „neprogresivne lezije ili abnormalnosti“ nezrelog mozga/mozga u razvoju koji uzrokuje CP. Najučestalija su oštećenja periventrikularne bijele tvari (56%), zatim slijede kortikalna oštećenja i oštećenja duboke sive tvari (18%), dok su podrazvijeni oblici mozga rijetki i vežu se uz 9% opisanih slučajeva djece s CP-om. Magnetska rezonanca omogućava donošenje zaključaka o patogenezi u više od 80% slučajeva djece s CP-om. Oštećenja periventrikularne bijele tvari su najčešća kod prijevremeno rođene djece. Prevencija CP-a bi se trebala usmjeriti na prijevremeno rođenu djecu i patogenetske čimbenike lezija bijele tvari, npr. periventrikularnu leukomalaciju i ekstenzivna periintraventrikularna krvarenja. Usprkos sustavnim naporima u brojnim državama, čini se da je vrlo teško smanjiti udio prijevremenih rođenja koji se kreće u rasponu od 5 do 12% u razvijenim državama. Periventrikularna leukomalacija je najčešći uzrok CP-a i pridruženih oštećenja u prijevremeno rođene djece. Incidencija i stupanj oštećenja bijele tvari su povezani s gestacijskom dobi i pridružeim bolestima djece koja imaju ovaj oblik CP-a. Patogeneza 11 periventrikularne leukomalacije se povezuje s dva temeljna patomehanizma: 1. fokalno vaskularni – vezani uz završne zone vaskularne opskrbe i pasivnu cirkulaciju koja dovodi do teške ishemije; 2. celularni mehanizam – npr. osjetljivost bijele tvari ovisi o maturaciji, razvojnim staničnim elemetima bijele tvari mozga i neurotransmiterima (mikroglija – citokini, glutamat i slobodni radikali) te njihovih štetnih učinaka na oligodendrocite (stanice koje stvaraju bijelu tvar mozga) u razvoju. Neuropatološki korelat fokalnog oštećenja bijele tvari je cistična periventrikularna leukomalacija, koja uzrokuje, u većini slučajeva, CP i oštećenje vida. Periventrikularno oštećenje bijele tvari posredovano uništenjem oligodendrocita uzrokuje difuznu hipomijelinizaciju, s CP-om i drugim složenim neurorazvojnim poremećajima koji uključuju probleme u kognitivnim sposobnostima i komunikaciji. Vrlo su česte obje vrste oštećenja bijele tvari, uključujući periintraventrikularno krvarenje u istoga prijevremeno rođenog djeteta. Među potencijalno učinkovitim intervencijama u prevenciji perinatalnog hipoksijsko-ishemijskog oštećenja u prijevremeno rođene djece, navode se inhibitori efekta leukocita-mikroglije-citokina i zasada se čini jedino dostupnim. Postoje sve brojniji dokazi o povezanosti perinatalnih infekcija s oštećenjem bijele tvari. Stoga se liječenje perinatalnih infekcija smatra jednim od najvažnijih intervencija u prevenciji/ublažavanju perinatalnih hipoksijsko-ishemijskih oštećenja, a time i CP-a. Preliminarni podaci iz programa praćenja prijevremeno rođene djece s visokim rizikom za periventrikuarno oštećenje mozga pokazuju povoljni ishod, uključujući manje opsežna oštećenja bijele tvari. 12 Vlatka Mejaški Bošnjak Professor of Pediatrics and Child Neurology Children's Hospital Zagreb, Croatia PREVENTION OF CEREBRAL PALSY Cerebral palsy (CP) is the most common severe motor impairment in the childhood. It affects 1:500 children and in most children causes permanent limitation of activity and participation. The prevailing definitions of CP have common elements: CP is a group of permanent, but not unchanging, disorders of movement and/or posture as well as motor function due to a non progressive interference, lesions or abnormality of the developing/immature brain. Recently, the changing concept of impairment and limitation of activity were taken into consideration i.e. that children with CP often show accompanying impairments of sensory functions (visual, hearing), mental retardation and epilepsy. The impact of these and of other associated impairments (speech, communication and feeding), may strongly influence their activity, participation and quality of life. The risk of developing CP for preterm children is 10-50 times higher than for term children. A third of children with CP are born premature or with very low birth weight (< 1500 g), whilst half of children with CP are born at term. Prevention of CP comprises a wide range of actions, from efforts to prevent the development of CP in a child to the interventions oriented to reduce its consequences. Preventive actions may then be closely related to the knowledge on aetiology and pathogenesis of CP. Acquired or postneonatal cases of CP are defined as an accidental/infectious/hypoxic event that leads to brain lesion after first month of life. These cases of CP account for 5-10% of all cases in developed countries. Public health and health care actions (immunisation) are reducing postnatal cases of CP and in some instance perinatal cases (Rh isoimmunisation, peri-intraventricular hemorrhage). The proportion of CP cases of unknown origin is still high, at least 30%, despite of increasing use of neuroimaging (intracranial ultrasonography, magnetic resonance imaging) in elucidation of the aetiology of CP, playing a decisive role in characterizing the „non–progressive lesion or abnormality“ of the developing/immature brain causing CP. Periventricular white matter lesions are the most frequent (56%), followed by cortical and deep grey matter lesions (18%), whereas brain maldevelopments are rare, described in 9% of children with CP. Thus MRI enables clues to pathogenesis in more than 80% of the cases. Periventricular white matter lesions are most frequent in preterm children. Thus, focus on prevention of CP should be forwarded mainly on preterms and pathogenetic factors of white matter lesions i.e. periventricular leukomalacia and extensive periintraventricular haemorrhage. Despite consistent efforts in different countries, it seems to be quite difficult to reduce the rate of preterm births which varies from 5-12% in developed countries. Periventricular leukomalacia is the most common cause of CP and associated impairments in preterms. Incidence and severity of white mater lesions are related to gestational age and coexisting morbidity of the affected children. Pathogenesis of periventricular leukomalacia is attributed to two main pathomechanisms: 1) focal 13 vascular, related to the end zones of vascular supply and pressure passive circulation causing severe ischemia; 2) cellular mechanism i.e. maturation dependent vulnerability of cerebral white matter, in terms of microglial–cytokine, glutamate and free radicals harmful effect to developing oligodendrocytes. The neuropathological correlate of focal ischemic white matter lesions is cystic periventricular leukomalacia causing, in most of the cases, CP and visual impairment. Periventricular white matter injury mediated by death of oligidendrocytes causes diffuse hypomyelination, with CP and more complex neurodevelopmental disorders including cognitive and problems in communication. However, both types of white matter lesions including peri-intraventricular haemorrhage are often coexisting in the same preterm child. Among many potentially valuable interventions in prevention of perinatal hypoxicischemic brain injury in preterms, inhibition of leukocyte-microglial-cytokine effects seems to be available. There is increasing evidence of association of perinatal infection to white matter lesions. Therefore efficient treatment of perinatal infections is considered to be one of the most important interventions in prevention/amelioration of perinatal hypoxicischemic injury and thus CP as well. Our preliminary results in recent follow-up programme of preterms at high risk for periventricular white matter lesions show a favourable outcome including less extensive white matter lesions. 14 Borut Marn prim. dr. sc., spec. otorinolaringolog Klinika za dječje bolesti Zagreb, Hrvatska DESETOGODIŠNJI REZULTATI RANOG OTKRIVANJA OŠTEĆENJA SLUHA U HRVATSKOJ Uvođenje Sveobuhvatnog probira novorođenčadi na oštećenje sluha (SPNOS) uz napredak ostalih tehnologija izazvalo je revoluciju u habilitaciji slušno oštećene djece i njihovoj integraciji u društvo vršnjaka. Suvremene tehnologije provjere sluha u novorođenčadi omogućuju osposobljenom osoblju u rodilištu visoku specifičnost i osjetljivost pretraga pa je mali broj lažno pozitivne, a zanemariv broj lažno negativne djece. Ranom provjerom sluha u sve, a ne samo u rizične djece (stoga naziv sveobuhvatni, a ne ciljani probir), moguće je posumnjati na oštećenje vrlo rano u sve novorođene djece, a time i omogućiti ranu dijagnostiku oštećenja i sve postupke koji u slučaju potvrđenog oštećenja slijede. U državama gdje se probir provodi, prosječna dob djece u koje se utvrđuje oštećenje je oko 6 mjeseci, a ne kao ranije – oko 2 godine. Rana intervencija nakon dijagnostike omogućuje pravovremenu stimulaciju središnjih slušnih putova i njihov razvoj, a time i optimalan razvoj govora. Razvoj digitalne tehnologije u području slušne amplifikacije, sustava umjetnih pužnica, kao i habilitacijskih postupaka prilagođenoj ranoj dobi, dodatno je opravdao uvođenje probira već u novorođenačkoj dobi. Probir u sve novorođene djece započeo je u Hrvatskoj po prvi puta u rodilištu bolnice Sveti Duh u Zagrebu početkom veljače 2002. godine, a proširio se na većinu rodilišta krajem 2002. godine. Sva rodilišta u Hrvatskoj od 20.11.2006. su zakonom obavezna uz dotadašnji probir na fenilketonuriju i hipotireozu provoditi i probir na oštećenje sluha (Narodne Novine 126/2006). Metodologija prikaza Iz rodilišta su prikupljeni statistički podaci u kojima je navedeno koliko je djece živorođeno, kod koliko njih je proveden probir, kakav je bio ishod probira te koliko ih se javilo na drugi stupanj probira, ukoliko je bio potreban. Iz svih audioloških ambulanti prikupljeni su podaci o slušno oštećenoj djeci koja su rođena između 1.1.2003. i 31.12.2011. (podatak je li učinjen probir, stupanj i lokalizacija oštećenja, postojanje rizičnih čimbenika i dob djeteta u kojoj je postavljena dijagnoza). Rezultati Statistički izvještaji pokazuju da se danas probir provodi kod otpusta iz rodilišta u oko 96% novorođenčadi, a svega u oko 4% naknadno iz različitih razloga. Drugi stupanj potreban je u 1-6% novorođenčadi. Zlatni standard (OAE i A-ABR u rodilištu prije otpusta) provodi se zasad u tri rodilišta: Rijeci, Osijeku i Puli. U analiziranom razdoblju od 9 godina rođeno je oko 381.000 djece. Jednostrano trajno oštećenje sluha nađeno je u 93 djece (incidencija 0.24‰, odnosno, 1 dijete na 4200 živorođenih). Većina oštećenja (59%) bila je srednjeg stupnja. 15 Obostrano trajno oštećenje nađeno je u 374 djece (incidencija 0.98‰). U 44% te djece nije nađen niti jedan čimbenik rizika. Lakši stupanj oštećenja (≤ 39 dB) imalo je 17% djece, 44% srednji (40-69 dB), 15% teži (70-94 dB), a 24% djece imalo je teško oštećenje sluha (≥95 dB). Prosječna dob dijagnostike bila je 8.8 mjeseci (raspon 2-46 mj). U 75% djece oštećenje je dijagnostirano prije 7. mjeseca života. Obostrano neuralno oštećenje nađeno je u šestero djece (1.6% sve slušno oštećene djece). Petero djece imalo je barem jedan čimbenik rizika. Rasprava Hrvatska ima danas dobro razvijen program pomoći djeci rođenoj sa slušnim oštećenjem – od probira u rodilištu i suvremene audiološke dijagnostike, do različitih oblika intervencije – rane habilitacije, suvremenih slušnih pomagala i operativnog liječenja. Prosječna dob dijagnostike oštećenja za promatrano razdoblje je zadovoljavajuća, pogotovo ako znamo da je tek 2006. godine probir postao u Hrvatskoj obavezan. Dob u kojoj se dijete upućuje na dijagnostiku ovisi o nizu čimbenika: rodilištu, roditeljima, pedijatru, audiološkoj ambulanti i stanju djeteta, stoga i postoji velika raspršenost rezultata. Važno je znati da je i kod optimalnog programa moguće rano utvrditi 70-80% svih oštećenja: 20-30% djece s utvrđenim oštećenjem ima nakon poroda uredan nalaz probira i oštećenje se javlja naknadno. Stoga je neophodno praćenje razvoja slušanja i govora u sve djece, bez obzira na ishod probira u rodilištu. Pogotovo valja obratiti pozornost na neurorizičnu djecu, jer je u njih progresivno ili naknadno oštećenje češće negoli u druge djece. Incidencija retrokohlearnih oštećenja sluha u Hrvatskoj je mala (prema ovim podacima, u jednog djeteta svakih godinu i pol), i to u većini slučajeva u neurorizične djece. Ovaj podatak opravdava postojeću metodologiju probira i naglašava potrebu praćenja neurorizične djece i ciljanu dijagnostiku. Kako bi cijeli program bio efikasniji, a podaci potpuniji, Ministarstvo zdravlja i njegove institucije (pogotovo Republički zavod za javno zdravstvo) moralo bi oformiti nacionalni centar koji bi pratio, analizirao i pomagao svim sudionicima programa. S obzirom da se dob dijagnostike oštećenja pomakla u većini slučajeva na 3-4 mj. života, nameće se potreba habilitacije što bliže boravku djeteta. Problem je stručna osposobljenost i manjak iskustva u vrlo ranoj habilitaciji, kao i mala prevalencija oštećenja sluha u brojnim regijama (npr. manje od šestero djece rođene u 9 godina u Dubrovniku, Đakovu, Kninu, Našicama, Novoj Gradiški, Ogulinu, Požegi, Sisku, Slavonskom Brodu, Šibeniku i Vukovaru). Rješenje je, vjerujem, u edukaciji roditelja i praćenju njihovog rada kod kuće suvremenim tehnologijama iz referalnog centra za ranu habilitaciju. 16 Borut Marn Spec. otorhinolaryngologist, PhD Children's Hospital Zagreb, Croatia TEN YEAR RESULTS OF EARLY DETECTION OF HEARING IMPAIRMENTS IN CROATIA Implementation of the Universal Newborn Hearing Screening in Croatia (UNHS) along with the advance in other technologies brought to revolution in habilitation of children with hearing impairments and their integration to peers' society. Contemporary technologies of hearing screening in newborns enable the staff in the hospital high level of specifity and sensibility of testing, so there is a small number of false positive, and negigible number of false negative children. Early detection of hearing impairements in all, not only in children at risk (that explains the term universal, not target detection) enables suspects on the hearing impairment very early in all newborn children, and therefore enables early assessment of the impairment and all the procedures which follow the confirmed impairment. In the states which implemented the detection, the average age of children with detected hearing impairment is around 6 months, not, as it was before, the age of 2 years. Early intervention that follows the diagnostic procedure enables on time stimulation of central hearing paths and their development, and therefore, an optimal speech development. Development of digital technology in the area of hearing amplification, system of cochlear implants, as well in habilitation procedures that are adjusted to the early age, justified implemetation of the hearing screening in newborns. The Universal Newborn Hearing Screening in Croatia started in the year 2002. in the hospital Sv. Duh. All the hospitals in Croatia are obligated to implement the Universal Newborn Hearing Screening since 2006. Methodology The following statistical data from maternities were collected: the number of liveborn infants, the number of children on whom the screening was done, the results of the screening and the number of children who responded to the second level of the screening, if needed. Furthermore, all the audiological clinics gave the detailed data about the children with hearing impairments born between 2003. and 2011. (the results of the screening, the level and localization of the impairment, risk factors, the age of the child in the moment of diagnosis). Results Statistical reports showed that nowadays screening is done when discharged from the maternities in 96% of newborns, and only about 4% additionaly because of different reasons. The second level of screening was necessary in 1 to 6% of newborn children. The gold standard (OAE i A-ABR before the discharge) is by now present in three hospitals: Rijeka, Osijek and Pula. In the analysed period of 9 years 381.000 children were born. Unilateral permanent hearing impairment was found in 93 children (incidence 0.24 ‰ = 1 child on 4200 liveborn children). The majority of the impairments were of moderate level (59%). 17 Bilateral permanent impairment was found in 374 children (incidency 0.98 ‰). 44% of those children had none of the risk factors. Mild levels of impairment (≤ 39 dB) were found in 17% of children, 44% moderate (40-69 dB), 15% severe (70-94dB) and 24 % children had profound hearing impairments (≥95 dB). The average age of of children in the diagnostic procedure was 8.8 months (range 2-46 months). In 75% of children the impairments were diagnosed before the seventh month of age. Bilateral neural impairment was found in 6 children (1.6% of all hearing impaired children). Five of the children had at least one risk factor. Discussion Today, Croatia has well developed a programme of support for children born with hearing impairments – from the screening in hospitals and contemporary audiological diagnostics to different types of intervention – early habilitation, modern hearing aids and operative treatments. The average age of diagnostics of the impairment for the analysed period is satisfying, considering the fact the the screening become obligatory in Croatia in the year 2006. The age when the child is referred to the diagnostic procedure depends on the number of factors: the maternity, pediatrician, audiological clinic and the features of the child, so there is a big discrepancy in the results. It is important to emphasize that the optimal programme enables early detection of 7080% of all impairments: 20-30% with detected impairments has negative results of the screening after the birth, and the impairment comes afterwards. Therefore, it is necessary to follow the speech and hearing development in all children, regardless of the results of screening. It is necessary to pay attention to children at neurodevelopmental risk because they are prone to progressive or subsequent impairments more often than their peers. The incidency of retrocohlear hearing impairments in Croatia is small (according to these results, one child every year and a half), and in most cases it is related to children at neurodevelopmental risk. This information justifies the existing methodology of screening and emphasises the need of follow-up of children at neurodevelopmental risk and targeted diagnostic procedures. In order to bring the programme to more efficient level and to complete data, Ministry of health and the belonging institutions (especially Republic Institute for Public Health) should form the national centre to follow, analyse and support all the participants of the programme. Considering that the age of diagnostics is now decreased to the third to fourth months of life, the habilitation of the child needs to be organized near the child's home. The problem is lack of professional knowledge and experience in numerous regions (for example, less then 6 children born in 9 years in Dubrovnik, Đakovo, Knin, Našice, Nova Gradiška, Ogulin, Požega, Sisak, Slavonski Brod, Šibenik, Vukovar). The solution may be in education of parents and follow up of their work at home with contemporary technologies from the referall centre for early habilitation. 18 Renee Roy Hill Logopedinja i licencirani TalkTools® predavač Crossroads Therapy Clinic, New Braunfels, Teksas, SAD RANA INTERVENCIJA: RAZVOJ ORALNO-MOTORIČKIH VJEŠTINA I VJEŠTINA HRANJENJA ZA RAZUMLJIVOST GOVORA Motorički sustav se postupno razvija od novorođenačke dobi te tijekom djetinjstva. Motorički sustavi za hodanje, hranjenje, pisanje i govorno izražavanje se razvijaju u ovom razvojnom periodu. Brojna djeca koja su kandidati za ranu intervenciju imaju odstupanja u jednom ili više navedenih područja. Fizioterapeuti i radni terapeuti oduvijek prepoznaju utjecaj neorganiziranog ili slabog mišićnog sustava na krupnu i finu motoriku. Djeci se potom daju specifični zadaci kako bi se potaknulo okretanje, puzanje, hodanje, podizanje ili držanje olovke i na taj način se usmjeravamo na ključne nedostatke mišićnog sustava. Ukoliko se primjereno potiču pokreti mišića prilikom hranjenja, isto vodi prema poboljšanoj funkciji mišića za govor. Prikazat će se uredni razvoj oralnih struktura i disocijacija vilica-usne-jezik s ciljem razumijevanja razvoja ovih vještina kroz hranjenje i govor. Djeca s teškoćama u hranjenju i govoru često imaju nedostatke u jednom ili više navedenih područja. Prepoznavanje mjesta nedostatka u okviru hijerarhije je ključno prilikom izrade plana oralno-motoričke terapije. Tijekom izlaganja će se raspraviti složena pitanja koja prate brojne poremećaje hranjenja koja su česta u populaciji koja koristi usluge rane intervencije. Ujedno će se obrazložiti uloga senzorne obrade i opisati poticanje primjerenih vještina hranjenja od rane dobi koje priprema djecu za primjerenu prehranu, a motoričke vještine za razumljivost govora. Logopedi su tradicionalno tijekom svog obrazovanja naučili poticati govor uz pomoć auditivnih i vizualnih tehnika kao što su „pogledaj me, napravi isto što i ja“. Kod brojnih korisnika su se ove metode pokazale učinkovitima. Za pojedine korisnike, koji imaju nedostatke na mišićnoj osnovi, ove terapijske tehnike ne daju rezultate i dovode do frustracije i dugogodišnjeg kašnjenja u jezično-govornom razvoju. TalkTools oralnomotorička terapija (eng. Oral Placement Therapy – OPT) je taktilni senzomotorički pristup logopedskoj terapiji u okviru kojeg se koriste terapijska pomagala s ciljem uvježbavanja i prenošenja mišićnih sposobnosti u govornu proizvodnju. Tijekom izlaganja će se obrazložiti utjecaj motoričkog sustava od djetinjstva i dugoročni učinci na govor. Prikazat će se kako ciljano utjecati na trbušne mišiće, meko nepce, vilicu, usnice i jezik u okviru parametara koji su neophodni za govornu proizvodnju. Sudionici će imati priliku opažati neke od tehnika putem video isječaka. 19 Renee Roy Hill M.S., CCC/SLP, TalkTools® lecturer Crossroads Therapy Clinic, New Braunfels, Texas, USA EARLY INTERVENTION: DEVELOPING ORAL MOTOR AND FEEDING SKILLS TODAY FOR TOMORROW’S SPEECH CLARITY The motor system develops systematically from infancy through childhood. Motor skills for walking, eating, writing, and speaking are all developing in this developmental period. Many children requiring early intervention exhibit breakdowns in the development of one or potentially all these areas. Historically physical therapists and occupational therapists have recognized the impact of a disorganized or weak muscle system on gross motor and fine motor function. This is addressed through muscle specific tasks to improve rolling, crawling, walking, sitting up, or holding a crayon by addressing core impairments of the muscle system. Learn how the muscle movements in feeding, when taught appropriately lead to improved muscle function in speech. Normal development of the oral structures, jaw-lip-tongue dissociation will be discussed. Participants will gain an understanding of how these skills develop typically through feeding and speech. Children who have impaired skills in feeding and speech often develop a breakdown in one or all of these areas. Identification of where the breakdown occurs within these hierarchies is crucial when developing an oral placement plan. We will discuss the complex issues surrounding many feeding disorders seen in the early intervention population. Learn about the impact of sensory processing and how teaching appropriate feeding skills from an early age can prepare our clients for adequate nutrition and the motor skills for speech clarity. Speech therapists historically have been taught to address speech through auditory and visual techniques such as “watch me, do what I do”. For many of our clients we have successfully achieved our goals using these methods. For some however, those with muscle based deficits, these therapy techniques are not successful and result in frustration and years of delays in speech and language development. TalkTools Oral Placement Therapy is a tactile, sensory motor approach to speech therapy that uses therapy tools to train and transition muscle skill into speech production. We will discuss the impact of addressing the motor system from infancy and the long term effects on speech. Learn how the muscles of the abdomen, velum, jaw, lips and tongue can be targeted within the parameters of movements necessary for speech production. Participants will have the opportunity to observe some of these techniques in video's. 20 Michael J. Guralnick Profesor psihologije i pedijatrije Sveučilište u Washingtonu, Center on Human Development and Disability, SAD KAKO OBITELJ MOŽE PODUPRIJETI ODNOSE S VRŠNJACIMA KOD DJECE RANE DOBI S RAZVOJNIM ODSTUPANJIMA? Djeca rane dobi koja imaju razvojna (kognitivna) odstupanja pokazuju cijeli raspon teškoća u ostvarivanju kontakta s vršnjacima koji ograničavaju njihova prosocijalna ponašanja, kao i njihovo socijalno uključivanje u brojnim sredinama. U izlaganju će se raspraviti teškoće u socijalnoj kompetenciji koje su u pozadini ostvarivanja kontakta s vršnjacima. Također će se dotaknuti moguća uloga obitelji djeteta s razvojnim teškoćama u podupiranju razvoja socijalnih kompetencija. Područja koja su se temeljem empirijskih podataka pokazala primjerenima su uključivanje u inkluzivne vrtiće, promocija uspostave društvenih vršnjačkih mreža kao i uspostava „vodoravnih“ obrazaca interakcije između roditelja i djeteta. Prikazat će se rezultati randomized control trial u koji su uključeni navedeni elementi, kao i mogući budući pravci istraživanja. 21 Michael J. Guralnick Professor of Psychology and Pediatrics University of Washington, Center on Human Development and Disability, USA HOW FAMILIES CAN SUPPORT THE PEER RELATIONSHIPS OF YOUNG CHILDREN WITH DEVELOPMENTAL DELAYS Young children with developmental (cognitive) delays exhibit a range of peer relationship difficulties that limit the development of their prosocial behaviors and constrain their social inclusion in numerous settings. In this presentation, the peer-related social competence difficulties that underlie peer-relationship problems are first discussed. This is followed by a consideration of what families of preschool age children with developmental delays can do to support the development of their child’s peer-related social competencies. Areas emphasized that have empirical support are placement in inclusive preschools, promoting the establishment of peer social networks, and establishing “horizontal” parent-child interaction patterns. Findings from a randomized control trial incorporating these elements and possible future directions are discussed. 22 Isabel Amaral Profesorica u mirovini School of Health – Polythecnics Institute of Setúbal, Portugal SLOŽENE KOMUNIKACIJSKE POTREBE: PROMJENE U SADAŠNJOSTI, NADA ZA BUDUĆNOST. GDJE SE UKLAPA INFORMACIJSKO-KOMUNIKACIJSKA TEHNOLOGIJA? Koncept potpomognute komunikacije se razvija od početaka sedamdesetih godina, od odgovora osobama koje nisu mogle koristiti govor kao sredstvo komunikacije prema integriranom pristupu koji: a) opaža komunikacijske potrebe i kao individualni odgovor na takve potrebe započinje s potpomognutom komunikacijom, b) zanemaruje prijašnji koncept o postojanju preduvjeta za potpomognutu komunikaciju i c) naglašava potrebu za prirodnim pristupom koji podržava razvoj funkcionalne komunikacije. Koncept ozbiljnih teškoća se također promijenio kao rezultat: 1. bolje prenatalne i neonatalne skrbi koja omogućava život djeci sa složenim medicinskim stanjima te 2. procesa uključivanja koji omogućava uključivanje djece s teškoćama u školski sustav, neovisno o prirodi teškoća. Paralelno s navednim promjenama, koncept Teških intektualnih i višestrukih teškoća (eng. Profound Intellectual and Multiple Disabilities – PIMD) se počeo koristiti za opis specifične populacije koja pokazuju kombinaciju teških intelektualnih izazova zajedno s drugim odstupanjima. Kao rezultat kombinacije teškoća, djeca s PIMD-om nisu u mogućnosti spontano i sustavno istraživati okolinu, ne sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima niti prilaze ljudima koji ih okružuju. Opisane promjene uključuju razvoj specifičnih računalnih tehnologija čiji je cilj potpomoći sposobnosti osobe za komunikaciju, kao i podržati njihovu sposobnost manipulacije okolinom i održavanja kontrole nad vlastitim životom. Tijekom izlaganja će se raspraviti potrebe nove populacije s PIMD-om, izazovi razvoja primjerenih usluga kojima se podržavaju njihove potrebe, kao i potreba za razumijevanjem tehnologije kao sredstva za poboljšanje interakcije s ljudima i okolinom. 23 Isabel Amaral Retired Professor School of Health – Polythecnics Institute of Setúbal, Portugal COMPLEX COMMUNICATION NEEDS: CHANGES IN THE PRESENT, HOPES FOR THE FUTURE. WHERE DOES ICT FIT IN? The concept of Augmentative and Alternative Communication has developed since the beginnings of the 70’s, moving from a response to people who could not use speech as a form of communication to a more integrated approach which: a) looks at communication needs and at the development of individual responses to such needs as a background for starting an AAC approach, b) ignores the previous concept of prerequisites for using AAC and c) stresses the need for natural approaches to support the development of functional communication . The concept of severe disabilities has also been changing, as a result of: 1. better pre and neonatal care, which keeps alive children with severe health conditions and 2. the inclusion process, which brings to school all children with disabilities, regardless of their disabilities. Along with such changes, the concept of Profound Intellectual and Multiple Disabilities (PIMD) started being used to refer to a specific population showing combinations of profound intellectual challenges together with other disabilities. As a result of the combination of disabilities, children with PIMD are not able to spontaneously and consistently explore environments, get involved in daily life activities and attend to people in the environment. Such changes encompass the development of specific computer technology aimed at helping the persons’ abilities to communicate aswellas their ability to manipulate the environment and have control of their own life. In this presentation we discuss the needs of the new population of people with PIMD, the challenges of developing appropriate services to meet their needs and the need to consider technology as a means to help improve their interactions with people and environments. 24 Irena Zakarija-Grković dr. med., spec. obit. med., međunarodno certificirana savjetnica za dojenje Katedra za obiteljsku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, Hrvatska VAŽNOST DOJENJA KOD PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE I DJECE S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU Ciljevi Sudionici će moći: - objasniti zašto je humano mlijeko nužno potrebno za prijevremeno rođenu djecu i djecu s poteškoćama u razvoju - prepoznati potrebu za osnivanjem banaka humanog mlijeka u Hrvatskoj - objasniti kako dodir kožom-uz-kožu stimulira rast, neurokognitivni razvoj i dojenje kod novorođenčadi - razumjeti važnost provođenja inicijative „Rodilište – prijatelj djece“ na neonatološkim jedinicama - prepoznati ulogu Međunarodno certificiranih savjetnica za dojenje u neonatološkom okruženju Prezentacija će započeti podsjećanjem na preporuke SZO-a u vezi ishrane novorođenčadi i dojenčadi, a nastavit će se prikazom osnovnih kvaliteta majčinog mlijeka. Razmotrit će se kako dojenje štiti novorođenčad i dojenčad od akutnih i kroničnih bolesti, uz to što predstavlja nezamjenjiv izvor hrane i nužno je za uspostavu emotivne povezanosti majke i djeteta. Nakon toga će se govoriti o potrebi pristupa humanom mlijeku kroz tzv. „banke mlijeka“. U brojnim zemljama je doniranje humanog mlijeka ugrađeno u pozitivnu zakonsku regulativu zaštite djece i kao takvo je posebno zaštićeno i stimulirano kroz nacionalne inicijative potpori dojenju. U Hrvatskoj banke mlijeka trenutno ne postoje. Sudionicima će biti predstavljen sažeti prikaz prednosti postojanja ovakvih banaka, kao i procjena materijalnih pretpostavki za osnivanje banki mlijeka s osvrtom na stanje u europsku praksu. U nastavku će se govoriti o vitalnom značaju ranog kontakta kožom-na-kožu te prednostima ove prakse kroz prizmu reguliranja važnih fizioloških funkcija, pozitivnog utjecaja na razvoj osjetne stimulacije te uspostavu i jačanje povezanosti majke i djeteta. Na kraju će slušateljstvo biti informirano o novim inicijativama za poboljšanje standarda i kvalitete rada na neonatološkim odjelima proširenjem Inicijative SZO/UNICEF-a „Rodilište – prijatelj djece“ u neonatološkim jedinicama intenzivne skrbi. Također će se razmotriti uloga Međunarodno certificiranih savjetnica za dojenje u okruženju neonatoloških odjela. 25 Irena Zakarija-Grković MD, FRACGP, IBCLC, PhD Department of Family Medicine, University of Split School of Medicine, Croatia THE IMPORTANCE OF BREASTFEEDING IN PREMATURE BABIES AND CHILDREN WITH DEVELOPMENTAL DIFFICULTIES Objectives Participants will be able to: - describe why human milk is essential for premature babies and babies with developmental difficulties - appreciate the necessity for human milk banks in Croatia - explain how skin-to-skin contact stimulates growth, neurocognitive development and breastfeeding in newborns - understand the importance of implementing the “Baby-Friendly Hospital Initiative“ in Croatian NICUs - appreciate the role of IBCLCs in the neonatal setting Outline This presentation will begin with a reminder of the WHO infant feeding recommendations, followed by a brief overview of the properties of human milk. It will then look at how breastfeeding protects newborns and infants from acute and chronic diseases, provides an invaluable food source and enables emotional attachment between the mother and baby. This will lead on to the issue of access to human milk through “milk banks“. In many countries, donor milk banking has been incorporated into child health policy and is protected, promoted and supported as an extension of national breastfeeding policies. In Croatia there are currently no milk banks. Participants will be given an overview of the advantages and costs involved with establishing human milk banks and the current situation in Europe. This will be followed by a look at the vital role of early skin-to-skin contact between mothers and their children, including how it regulates basic physiology, provides positive and stimulating sensations to the baby, organises state and optimises bonding. Finally, the audience will be informed of new initiatives to improve standards in neonatal units including expanding the Baby-Friendly Hospital Initiative “Ten Steps to Successful Breastfeeding“ into neonatal intensive care, the Early Essential Newborn Care project and introducing International Board Certified Lactation Consultants (IBCLCs) into the neonatal setting. 26 OKRUGLI STOLOVI / ROUND TABLES 27 28 Dario Vučenović, Maja Škifić Obiteljski centar Zadarske županije, Zadar MOGUĆNOSTI ORGANIZIRANJA PROVEDBE RANE INTERVENCIJE U ZADARSKOJ ŽUPANIJI Rana intervencija je socijalna usluga regulirana Zakonom o socijalnoj skrbi (NN 33/12) čl. 91, što znači da usluga rane intervencije obuhvaća stručnu poticajnu pomoć djeci te stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima, uključujući druge članove obitelji te udomitelje za djecu, kod nekog utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće djeteta. Rana intervencija je znanstveno i društveno opravdana i neophodno potrebna djelatnost, a brojna istraživanja potvrđuju kako je intervencija uspješna kad se radi pravovremeno, unutar obitelji, zajednice, kroz međusektorsku suradnju te na osnovu transdisciplinarnog i holističkog pristupa. Ovakva intervencija podrazumijeva pravovremeno uočavanje, prepoznavanje odstupanja u razvoju te rano provođenje interdisciplinarnih interventnih programa kod djece s rizikom za nastanak teškoća u razvoju te djece kod kojih su odstupanja i teškoće u razvoju već dijagnosticirane. Nedostatak i nedovoljna raširenost programa rane intervencije za dijete u riziku i njegovu obitelj ima vrlo negativne posljedice na djetetov razvoj i njegovo uključivanje u socijalnu sredinu. U Zadarskoj županiji je usluga rane intervencije dosad razvijana u formi projekata s različitim izvorima financiranja i obilježena je velikim potrebama od strane roditelja i djece s teškoćama u razvoju. Nažalost, zbog navedenog, provodila se povremeno, odnosno usluge nisu pružane kontinuirano zbog nedostatnih sredstava. Budući da rana intervencija može biti učinkovita samo ako se provodi sustavno i u skladu s potrebama konkretne obitelji, cilj ovog okruglog stola je: - povesti raspravu s ciljem unapređenja regionalnog i lokalnog socijalnog planiranja kroz strateške planove, uvrštavanjem usluge rane intervencije kao prioriteta Plana razvoja socijalnih usluga Zadarske županije, koji je trenutačno u izradi - istaknuti potrebu i mogućnosti zajedničkog rada svih nadležnih resora u lokalnoj zajednici, svih stručnjaka, ustanova, udruga i ostalih dionika koji su uključeni u planiranje i pružanje usluga djeci s razvojnim teškoćama/rizicima i njihovim obiteljima, koji će sudjelovati kao uvodničari na okruglom stolu, a sa svrhom pronalaska rješenja za provođenje usluga rane intervencije u Zadarskoj županiji 29 Anita Pavičić Bošnjak 1, Marina Grubić 2, Zdenka Konjarik 3, Dijana Miočić 4, Tamara Ciciliani 5, Željka Vučko ⁶ Klinička bolnica „Sveti Duh“, Zagreb 1 Klinički bolnički centar „Zagreb“, Zagreb 2 Pedijatrijska ordinacija „Đakovo“, Đakovo 3 Osnovna škola „Voštarnica“, Zadar 4 Osnovna škola Krune Krstića, Zadar 5 Klub roditelja nedonoščadi „Palčići“ ⁶ PODRŠKA DOJENJU DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I PRIJEVREMENO ROĐENE DJECE Pozitivni učinci prehrane majčinim mlijekom za zdravlje, rast i razvoj djece, kao i rizici uporabe zamjenskog mlijeka su dobro poznati. Zbog toga je prehrana majčinim mlijekom osobito značajna za prijevremeno rođenu djecu i djecu s teškoćama u razvoju. Međutim, učestalost dojenja u ovoj ranjivoj skupini djece značajno je manja, a trajanje dojenja značajno kraće nego u zdrave donošene djece. Djeca s teškoćama u razvoju i prijevremeno rođena djeca vrlo često imaju teškoće pri uspostavljanju dojenja i usvajanju pravilne vještine hranjenja. Kako bi svladali teškoće pri dojenju, ovoj je djeci i njihovim majkama i obiteljima potrebna pomoć stručnjaka različitih profila: neonatologa, IBCLC savjetnika za dojenje, patronažnih sestara, pedijatara primarne zdravstvene zaštite, neuropedijatara, gastroenterologa, fizijatara, radnih terapeuta, logopeda, defektologa, psihologa i ostalih stručnjaka. Osnovna je ideja ovog okruglog stola da su interdisciplinarni pristup i timski rad stručnjaka različitih profila preduvjet za učinkovitu podršku dojenju prijevremeno rođenoj djeci, djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Ciljevi okruglog stola su: - senzibilizacija zdravstvenih djelatnika i ostalih stručnjaka o problematici dojenja u djece s teškoćama u razvoju i prijevremeno rođene djece - prikaz sadašnje prakse i mogućnosti u poticanju vještina dojenja/hranjenja u ovoj skupini djece od strane stručnjaka različitih profila - razmjena iskustava stručnjaka i civilnih udruga o podršci dojenju djece s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima Pred stručnjacima je velik izazov osnivanja mreže za podršku dojenju djece s teškoćama u razvoju – izazov dosezanja nove kvalitete u međusobnoj suradnji i partnerstvu s roditeljima. 30 RADIONICE / WORKSHOPS 31 32 Mirela Berglez ¹, Spomenka Lalić ¹, Mirela Matić ¹, Jasmina Frey Škrinjar ², Ljubica Pribanić ², Jasmina Stošić ² Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj”, Zagreb ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Zagreb ² OD „LUTAJUĆE DJECE“ DO NOVIH PROGRAMA Promišljajući o potrebama roditelja i djece s teškoćama u razvoju s jedne strane, a s druge pak uočavajući sve manji broj djece s oštećenjem sluha koja zahtijevaju rehabilitaciju i edukaciju u posebnim uvjetima te vodeći računa o budućnosti Centra „Slava Raškaj“ Zagreb, školske godine 2000./2001. je pokrenuta inicijativa za osnivanjem Savjetovališta za roditelje i djecu koji nisu korisnici usluga Centra. Nismo očekivali da će time biti pokrenuta lavina koju je bilo teško zaustaviti. U Savjetovalište su vrlo često dolazili i roditelji „izgubljeni u sustavu“, s djecom bez oštećenja sluha, ali s različitim teškoćama, često višestrukim, u nadi da će nakon traženja odgovarajućeg programa, lutajući od institucije do institucije, napokon ostvariti primjerenu podršku za sebe i svoje dijete. Stoga smo ih, kako bismo ukazali na njihove probleme, nazvali „lutajuća djeca“. Tijekom rada u Savjetovalištu smo uočili nekoliko nedostataka u pružanju psihosocijalne rehabilitacije. Prije svega, budući da su nam se javljali roditelji s vrlo malom djecom, nedostatak programa rane intervencije, zatim nedovoljan broj stručnjaka različitih srodnih profila, izostajanje pružanja podrške roditeljima u vidu savjetovanja i u obitelji. Smatrajući da uspješna intervencija treba biti multimedijalna, što znači da bi trebala integrirati sve komponente koje će potaknuti razvoj djetetovih punih sposobnosti, uključujući i njegovu obitelj, pokrenuli smo niz novih programa sukladno Statutu Centra, vodeći računa o materijalnim i ljudskim resursima i razvoju djelatnosti. Razvili smo programe rane intervencije koji su usmjereni na: 1. individualni rad kod kuće (patronaža), 2. savjetodavni rad s roditeljima, 3. edukacijsko-rehabilitacijske programe, 4. podršku obitelji – radionice s braćom i sestrama te radionice s roditeljima. Nakon nekoliko godina tri su djelatnice upisale novoosnovani (ak. god. 2006./2007.) poslijediplomski specijalistički studij Rana intervencija u edukacijskoj rehabilitaciji. S novim spoznajama i naučenim tehnikama i strategijama te njihovom primjenom u radu otvarale su se brojne teme na koje smo spremnije odgovarali. Uvedeni su podupirući oblici komunikacije. Uveli smo PECS (sustav komunikacije razmjenom slika) i manualne znakove, koristili smo nacrt izmjenjujućih tretmana. PECS i manualni znakovi pokazali su se učinkovitima u radu s djecom s poremećajem iz autističnog spektra. U provedbi programa u okviru rane intervencije željeli smo također provjeriti učinkovitost poticanja komunikacije manualnim znakovima u djece s intelektualnim teškoćama. U djece s Downovim sindromom poticanje socijalne interakcije manualnim znakovima pokazalo se učinkovitim u jezičnoj recepciji i ekspresiji. Primjerima koji će biti prikazani u radionici želimo pokazati implementaciju i razvoj novih programa na dobrobit roditeljima i djeci s različitim teškoćama u razvoju. 33 Minja Jeić ¹, Sonja Pribela-Hodap ² Dječji vrtić „Vrbik”, Zagreb ¹ Odjel gradske uprave za odgoj i školstvo Grada Rijeke ² RASTIMO ZAJEDNO PLUS – PRIKAZ RADIONICA KROZ RADIONICU Radionica je namijenjena svim stručnjacima koji rade s roditeljima djece s teškoćama, a žele pobliže upoznati način rada u programu „Rastimo zajedno PLUS“. Kao dio šireg programa UNICEF-a za podršku roditeljstvu „Prve tri su najvažnije“, u suradnji voditelja i roditelja, razvijen je Program radionica s roditeljima „Rastimo zajedno“ koje se provode s roditeljima najmlađe djece širom Hrvatske. Uvažavajući specifičnosti i dodatne potrebe roditelja djece s razvojnim odstupanjima i dodatnim edukacijskim potrebama i razvojnim rizicima, osnovni model radionica je modificiran i upotpunjen novim temama. Novi sestrinski program radionica nazvan je „Rastimo zajedno PLUS“. Plus u nazivu odnosi se na uvažavanje izazovnosti roditeljstva djeteta s razvojnim odstupanjima i dodatnim edukacijskim potrebama. Svrha Programa radionica s roditeljima „Rastimo zajedno PLUS“ je omogućiti protok informacija, znanja, vještina i podrške koji roditeljima koriste u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti te promiču rast i razvoj i roditelja i djeteta. Kroz 11 (u dužem ciklusu) ili 6 susreta – radionica s roditeljima (u kraćem ciklusu) se obrađuju razna područja roditeljstva kroz izmjene aktivnosti. Na radionicama se koristite različiti oblici rada, ovisno o cilju i sadržaju pojedine aktivnosti. Na radionici će, kroz aktivnosti sa sudionicima biti prezentirana struktura radionica te način rada i pristup roditeljima koji počiva na modelu osnaživanja roditeljskih potencijala. Kako bi se taj cilj postigao, nije samo važno što, već i kako se radi s roditeljima – partnerski. Na ovoj radionici podijelit ćemo svoje iskustvo takvog oblika rada. 34 Silva Jug, Renata Rade, Dragomila Lelas, Zorana Dedić Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb MALA DJECA S KOMUNIKACIJSKIM SMETNJAMA – VIDEO PRIKAZ ČAROBNIH TRENUTAKA (POLIKLINIKA SUVAG, PROGRAMI RANE INTERVENCIJE) U Poliklinici SUVAG se obiteljima s malom djecom koja kasne u jezično-govornom razvoju nudi neki od postupaka rane intervencije: program savjetovanja, ritmičke stimulacije ili glazbene stimulacije. Sve je veći broj obitelji čija djeca početno kasne i u razvoju komunikacijskih vještina. Neka djeca nadoknade početno kašnjenje u razvoju komunikacije, a neka se trajno profiliraju kao djeca s poteškoćama iz autističnog spektra. Uloga programa rane intervencije je usmjeriti roditelje na onaj način ophođenja s djetetom koji potiče razvoj upravo komunikacijskih vještina, olakšava njima i djetetu svakodnevni život i vodi k ubrzanijem razvoju. Program savjetovanja je prvenstveno usmjeren na roditelje te ih pokušava na optimistično realan način usmjeriti na prihvaćanje djetetovih ograničenja i poticanje razvoja svih njegovih postojećih sposobnosti. Ritmičke stimulacije su prvenstveno usmjerene na komunikacijske i govorno motoričke igre s djetetom te se, najčešće, provode pred roditeljima ili zajedno s roditeljima. Tijekom provođenja navedenih programa rane intervencije, duh prihvaćanja djeteta, uživanja u njegovu društvu i dobre zabave je ključni faktor djelovanja. Na radionici će biti prikazana revija upravo takvih terapijskih, ljekovitih video isječaka koji ujedinjuju pozitivnu energiju roditelja, djeteta s komunikacijskim smetnjama i logopeda koji provode programe rane intervencije. 35 Peter Limbrick Team Around the Child, Clifford, UK INTEGRATING INTERVENTIONS FOR THE INFANT WITH A MULTIFACETED CONDITION This will be organised as an informal discussion between the author and the delegates. A whole-child approach for some babies and young children can mean that each child’s therapists, teachers and other early interventionists agree to collaborate with each other instead of working separately. In this workshop we will discuss a spectrum of mechanisms for programme integration, from the simplest to the most closely collaborative. Author’s intention is to relate this integration to the systems already being used in Croatia. 36 Ipet Mutlu, Manfred Pretis, Ibrahim H. Diken, Stefanija Alisauskiene, Ana Serrano, Dagmar Vatolíková, Listikova BISEV, Istanbul, Turkey TRAINING MATERIALS FOR PARENTS AND PROFESSIONALS – READY TO TAKE: Presentation of the final Products of the EU LLP Project ECI 2.0 The EU project “ECI 2.0” (European Competence Initiative Early Childhood Intervention www.early-intervention.eu) transfered ready to take training materials for parents and professionals into a concept of family oriented approach and into diverse languages (TR, EN, DE, SK, LT). Parents obtain easily to use information material how to foster motor, cognitive, social emtional, language and self-help development within a responsive teaching setting, primarily within home visits. The material for parents and supporting training materials for professions are presented within this workshop. 37 Anita Pavičić Bošnjak Klinička bolnica „Sveti Duh“, Zagreb DOJENJE DJETETA S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I DOJENJE PRIJEVREMENO ROĐENOG DJETETA – KAKO POMOĆI Rana intervencija u djece s teškoćama u razvoju i prijevremeno rođene djece neizostavno uključuje brigu o usvajanju pravilne vještine hranjenja. Prijevremeno rođena djeca općenito pokazuju lošije vještine hranjenja (sisanja), nego donošena djeca. Postoji mnogo razloga za teškoće hranjenja u nedonoščadi, uključujući često neprikladno okruženje u jedinici intenzivnog neonatalnog liječenja i njege (JINL). Gestacijska dob nedonaščadi je jedini izravni pokazatelj njihove vještine nutritivnog sisanja i sazrijevanja funkcije hranjenja. Skupinu nedonoščadi s posebno lošim sisanjem čine djeca s neurološkim oštećenjima. Smanjen tonus mišića (hipotonija) otežava pravilan prihvat i ostajanje na dojci tijekom hranjenja, kako u nedonoščadi, tako i u donošene djece s neurološkim oštećenjima ili sindromima koji su praćeni hipotonijom, primjerice u djece s Down sindromom. Također, donošena novorođenčad s intrakranijalnim krvarenjem i ventrikularnom dilatacijom ima manje skladan obrazac sisanja, nego njihovi zdravi vršnjaci. Nedonoščad koja ima bolest dišnog sustava i zahtijeva dugotrajnu terapiju kisikom također pokazuje lošije sisanje. Rane vještine hranjenja pretkazuju ne samo trenutno neurološko stanje djeteta, nego je na temelju njihove kvalitete moguće predvidjeti budući neurorazvojni ishod. Primjerice, dojenčad koja ima lošu koordinaciju sisanja ima veću vjerojatnost za kašnjenje u razvoju složenih motoričkih funkcija i kognitivnom razvoju. Zbog toga su rane vještine sisanja vrijedan dijagnostički pokazatelj neurološkog razvoja. Zbog svega navedenog je važno poznavati načine i mehanizme kojima je moguće potaknuti hranjenje na prsima i izdojenim majčinim mlijekom u ranjive skupine djece te utjecati na poboljšanje njihove vještine hranjenja. Cilj ove radionice je prikazati tehnike dojenja u prijevremeno rođene djece i djece s hipotonijom te načine oralne stimulacije u cilju poboljšanja vještine hranjenja. Razmotrit će se indikacije za uporabu C hvata, U hvata, hvata „plesačeve ruke“ te indikacije za uporabu šeširića za bradavice. Prikazat će se alternativne metode hranjenja izdojenim majčinim mlijekom kao što su uporaba čaše, hranjenje na prst, uporaba sustava za hranjenje. U poticanju dojenja osobito je značajna emocionalna podrška roditeljima. To se odnosi ne samo na majke i očeve nedonoščadi, nego i na roditelje donošene bolesne djece za vrijeme njihova liječenja u JINL ili kasnije, tijekom ponavljanih hospitalizacija kojima je ova skupina djece često izložena. Roditelje treba poticati na dodirivanje djeteta, uključivanje u svakodnevnu njegu djeteta i provođenje kontakta koža na kožu, po mogućnosti svakodnevno tijekom više sati. U skrbi za dijete i njegovu obitelj važan je interdisciplinarni pristup i suradnja stručnjaka različitih profila: neonatologa, IBCLC savjetnika za dojenje, patronažnih sestara, pedijatara primarne zdravstvene zaštite, neuropedijatara, gastroenterologa, fizijatara, radnih terapeuta, logopeda, defektologa, psihologa i ostalih stručnjaka koji će kroz timski rad osigurati najbolju moguću skrb, poticaj i podršku dojenju u ranjive skupine djece. 38 Renata Rade Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb VIDEO-ANALIZA KOMUNIKACIJE IZMEĐU DJECE S KOMUNIKACIJSKIM SMETNJAMA I NJIHOVIH RODITELJA U okviru HURID-ovog projekta „Rana intervencija u djece s teškoćama u razvoju i razvojnim odstupanjima“ se provodi i Marte Meo savjetovanje. Sva djeca uključena u savjetovanje imaju dijagnosticirane teškoće socijalne komunikacije. Osnovni zadatak Marte Meo savjetovanja je roditeljima osvijestiti vrijednost njihovih vlastitih poticajnih oblika ophođenja s djetetom i dati im podršku u njihovom provođenju. Marte Meo terapeut se ne susreće s djetetom, već isključivo s roditeljima. Roditelji sami snimaju kamerom svoje druženje s djetetom u prilikama koje ih zbog nečega brinu (igra, hranjenje, uspavljivanje, druženje s vršnjacima, itd.). Poticajne roditeljske postupke Marte Meo terapeut analizira s roditeljima na video snimci i podupire njihovu češću primjenu. Roditeljski resursi se pokazuju kao zlatni rudnik rješenja. Na radionici će biti prikazana i zajednički analizirana revija upravo takvih video snimaka na kojima su vidljivi zanosno produktivni trenuci druženja roditelja s djetetom proizašli iz problematičnih situacija i malo Marte Meo bodrenja. 39 Renee Roy Hill M.S., CCC/SLP, TalkTools® lecturer Crossroads Therapy Clinic, New Braunfels, Texas, USA UNDERSTANDING CHILDHOOD APRAXIA OF SPEECH: SIGNS AND SYMPTOMS IN BIRTH TO THREE POPULATION This course is designed to address the challenges facing families of children and young adults with motor speech impairments related to apraxia of speech. Apraxia of speech is often difficult to identify in a child with other co-existing diagnosis and is often masked by other developmental delays and challenges. Participants will learn how oralmotor skills, sensory processing and motor planning skills interact and how treatment may differ for those with difficulties in multiple areas of speech and motor development. The presenter will discuss identification markers for each area, ways to address these deficits and how to develop a wholistic treatment plan that best fits the individual. Participants will learn that skills can be addressed at any age using a hierarchical approach. 40 Ivan Slivar, Šimo Brtan, Marin Vuković Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu PRIMJENA TABLET RAČUNALA NA PRIMJERU APLIKACIJA ZA POTPOMOGNUTU KOMUNIKACIJU Radionica će polaznike upoznati s trenutno najzastupljenijim pokretnim uređajima, njihovim razlikama, operacijskim sustavima i mogućnostima. Polaznike će se educirati za osnovno korištenje uređaja kroz demonstraciju osnovnih funkcionalnosti. U tom će se smislu pokazati kako prvi put pokrenuti uređaj, kako se povezati na bežičnu mrežu i Internet te kako preuzeti i pokrenuti aplikaciju. Na primjeru aplikacija iz domene potpomognute komunikacije će se objasniti na što pripaziti kod kupnje uređaja te kako koristiti neke česte funkcije aplikacija. Uz demonstracije, polaznici će moći sami isprobati navedene funkcionalnosti. 41 42 USMENA IZLAGANJA / ORAL PRESENTATIONS 43 44 Sonja Alimović, Tatjana Petrović Sladetić, Snježana Seitz Mali dom – Zagreb, Zagreb RAZVOJ VIDA U NEDONOŠČADI Tijekom posljednjih desetljeća je broj prijevremenih poroda u porastu. Nedonoščad sve niže gestacijske dobi i težine preživljava zahvaljujući napretku u medicini. Najčešći problemi vida u prijevremeno rođene djece su bili uzrokovani retinopatijom nedonoščadi. No uvođenjem laserske operacije u tretman, retinopatija nedonoščadi je sve rjeđe uzrok težih oštećenja vida. U nekoliko zadnjih desetljeća, ova djeca češće razvijaju teže oštećenje vida kao posljedicu oštećenja posteriornog dijela vidnog puta. Cerebralno oštećenje vida je zbog plasticiteta mozga u ranoj dobi moguće habilitirati provođenjem vidnih stimulacija. U našem istraživanju smo željeli utvrditi specifične vizualne probleme i uspješnost programa vidnih stimulacija u razvoju vida. U program vidnih stimulacija je bilo uključeno 32 prijevremeno rođene djece koja nisu razvila retinopatiju nedonoščadi niti druga teža oštećenja oka. Učinjena je procjena osnovnih vidnih funkcija (okulomotorika, preferencijalna oštrina vida, osjetljivost na kontraste i drugo) prije i poslije vidnih stimulacija. Vidne funkcije su procjenjivane standardiziranim testovima i drugim materijalima kroz opservaciju ponašanja djeteta. Rezultati procjena opisuju specifične probleme vizualnog funkcioniranja. Usporedba rezultata prije i poslije tretmana upućuje na značajno poboljšanje u vidnim funkcijama i vizualnom funkcioniranju prijevremeno rođene djece nakon programa vidnih stimulacija. Ranim uočavanjem problema vizualnog funkcioniranja prijevremeno rođene djece je moguće na vrijeme započeti s programom vidne stimulacije. Pravodobni početak rane habilitacije vida omogućava nam poticanje razvoja vidnih funkcija u samom kritičnom periodu. 45 Lidija Andrijević Gajić ¹, Slavica Jelić ¹, Silvija Philipps Reichherzer ², Hildegard Rausch ³ Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj”, Zagreb ¹ Akademija za razvojnu rehabilitaciju, Zagreb ² MARTE MEO ® International, Eindhoven ³ MARTE MEO U RANOJ INTERVENCIJI KOD TEŠKOĆA INTERAKCIJE DIJETE-RODITELJI MARTE MEO® je učinkovita metoda za prirodno poticanje komunikacije osoba s teškoćama u ostvarivanju kvalitetnih interakcija s drugima. Prvotno je ova metoda bila praktično sredstvo za pomoć roditeljima djece s poremećajem iz autističnog spektra radi ostvarivanja uspješnog kontakta, a s vremenom je prerasla u program za prirodno poboljšanje komunikacije osoba svih dobi, od dojenčadi do starih i nemoćnih te se postupno prihvaća i promiče kao standardno komunikacijsko sredstvo kroz stručna usavršavanja u mnogim zemljama u svijetu. Akademija za razvojnu rehabilitaciju organizira, od 2007. godine, prema standardima Marte Meo International-a stručna usavršavanja u metodi Marte Meo prirodne potpore razvoju. Polaznici dobivaju međunarodno važeće potvrdnice. Danas u Hrvatskoj imamo 97 Marte Meo praktičara, 12 Marte Meo terapeuta i jednog Marte Meo supervizora. Marte Meo se temelji na snazi slika. Svakodnevna interakcija snima se u kratkim sekvencama do 5 minuta i analizira s ciljem primjene elemenata Marte Meo metode koji potiču razvoj, kao što su npr. započinjanje komunikacije imitiranjem glasanja, postavljanje na optimalnoj udaljenosti za komunikaciju, mimika lica u obliku takozvanog „dobrog lica”, govorenje „dobrim glasom”, čekanje, potvrđivanje, imenovanje, razmjena emocija izrazima lica, glasanjem, gestama i drugo. Na snimci se pronalaze pozitivni i poželjni trenuci interakcije i samo se oni sustavno pokazuju klijentima. Promatranje vlastitih dobrih trenutka i osvještavanje pitanjima što, kada i zašto za svaki od njih omogućuje dalje napredovanje vlastitim snagama. Zahvaljujući suradnji s Akademijom za razvojnu rehabilitaciju kroz brojne edukacije i stručna usavršavanja, u Centru „Slava Raškaj“ trenutno djeluje 10 Marte Meo praktičara i 3 Marte Meo terapeuta. Primjena metode Marte Meo u ranoj intervenciji je omogućila prijenos kompetencija i osnaživanje roditelja za samostalniji rad s djecom pa su naši stručnjaci unutar svoje redovne satnice sada u prilici savjetovati i pomagati veći broj obitelji. 46 Ana-Marija Bohaček Centar za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu PRIKAZ PROGRAMA ZA DJECU I RODITELJE „IGRAJMO SE PAŽNJE“ Ideja programa temelji se na važnosti poticajne uloge roditelja i na činjenici da kad roditelj razumije djetetovo ponašanje i način komunikacije, tek tad može učiti i primjenjivati strategije koje će poticati djetetov razvoj. Odnosno, kad roditelj razumije zašto njegovo dijete uči na drugačiji način, može usvojiti kako poticati dijete. Cilj ovog programa je potaknuti roditelje na prepoznavanje, korištenje i kreiranje svakodnevnih situacija u svrhu poticanja djetetovog ranog razvoja. Program je uključivao 13-ero djece (kronološke dobi od 2;01 do 4:08 godina) i njihove roditelje. Kod sve djece su uočena razvojna odstupanja koja ukazuju da se radi o poremećaju iz autističnog spektra. Ukupno je provedeno 15 susreta. Prilikom svakog dolaska s roditeljima je proveden kratki sustavni razgovor o potrebama koje imaju oni ili dijete i koje su uočili od zadnjeg sastanka, o problemima koji su se dogodili ili o pitanjima koja imaju. Teme susreta bile su razvojne, informativne – što nudi predškolski sustav, dostupnost terapija te kako se nositi s neočekivanom životnom situacijom. Svaki susret bio je strukturiran, s nekoliko rutina koje su se ponavljale svaki put (pozdravni krug, užina, pranje ruku, odlazak u senzornu sobu). U skladu s tijekom ovog projekta, roditelji su modelirali strategije koje unapređuju interakciju s djetetom. Neke od strategija su: kako kreirati djetetu predvidive rutine u svakodnevnom životu, kako koristiti geste ili slike za djetetovo bolje razumijevanje i pamćenje, kako razviti vještine igre i kako iskoristiti igru za interakciju. Evaluacija programa je provedena korištenjem upitnika za ispitivanje roditeljskog osnaživanja. Roditelji su ispunili upitnik prije i nakon završetka programa. Statistički značajna razlika uočena je u pitanjima koja uključuju razumijevanje djetetovih teškoća i osjećaj roditeljske kompetencije. Mnogo manja razlika, prije i nakon programa, je vidljiva u pitanjima koja uključuju roditeljski utjecaj na sustav koji osigurava podršku (vrtić, terapijski postupci) te traženje i dobivanje informacija. Program se pokazao korisnim za roditelje koji su mogli primiti i dati podršku te razmijeniti informacije, ali i za djecu koja su prije uključivanja u predškolski sustav bila stavljena u situaciju učenja vještina koje im omogućavaju funkcioniranje u maloj grupi. 47 Blaženka Brozović Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu IMAM 6 GODINA I NIŠTA NE GOVORIM: ŠTO KAD RANA INTERVENCIJA POSTANE KASNA INTERVENCIJA? Kašnjenje u ekspresivnom jezičnom razvoju vrlo je prepoznatljivo obilježje razvojnih jezično-govornih teškoća. Ono je i najčešći te najranije uočen simptom razvojnog odstupanja zbog kojeg se roditelji male djece obraćaju pedijatru i/ili traže stručnu logopedsku pomoć. Predrasuda prema kojoj je kašnjenje u govornom razvoju kod dječaka do 3. godine uobičajeno i kako ono nije znakom poteškoća, još je uvijek naglašeno prisutna. Stoga nije rijetkost da se uključivanje u logopedsku terapiju odgađa pa se s terapijom najčešće ne započinje prije 4. godine života. No osim ekspresivnih teškoća koje su lakše vidljive, česta su i odstupanja u jezičnom razumijevanju, no ona još češće ostaju neprepoznata. Narušenost jezično-govornog razvoja, prisutna u ranoj dječjoj dobi, uvijek predstavlja ozbiljan razvojni problem s mogućim dalekosežnim posljedicama. Zbog toga je nužno promptno uključivanje u ranu logopedsku intervenciju, i to odmah po uočavanju poteškoća. U ovom će se radu prikazati slučaj šestogodišnje neverbalne djevojčice s izraženom razvojnom verbalnom dispraksijom i odstupanjima u jezično-govornom razvoju kod koje se s uključivanjem u terapiju započinje tek u dobi od 6 godina. Prikazat će se dijagnostički i terapijski algoritam te će se ukazati na složenost primarnih teškoća i sekundarnih razvojnih posljedica koje proizlaze iz nepravovremenog započinjanja s logopedskom terapijom. 48 Dajana Bulić, Ines Joković Oreb Centar za rehabilitaciju „Zagreb”, Zagreb RELACIJE UNUTAR OBITELJI S ASPEKTA RANE INTERVENCIJE U DJETINJSTVU Ovim istraživanjem se pokušao dati doprinos razumijevanju vremenske preopterećenosti majki djece s teškoćama u razvoju putem doživljaja roditeljskog zadovoljstva na području kontinentalne i primorske Hrvatske. Postavljena je pretpostavka da postoje razlike u shvaćanju obitelji i podjeli obveza u njoj u tim dvjema regijama. U primorskoj Hrvatskoj se djeca češće rađaju u obitelji roditelja koji su u braku, razvodi su rjeđi i rjeđe su jednoroditeljske obitelji. Također se pretpostavilo da su kulturalna obilježja različita. Temeljem rezultata istraživanja na uzorku (N = 114) majki djece s teškoćama u razvoju na području kontinentalne i primorske Hrvatske, možemo zaključiti: majka je najviše angažirana u brizi za dijete s teškoćama u razvoju, poglavito najmlađe dobne skupine. Kako raste djetetova kronološka dob, broj njenih aktivnosti znatno se smanjuje, no ostaje velika količina vremena posvećena djetetu neovisno o njegovoj dobi. Najviše vremena i aktivnosti otac posvećuje djetetu u srednjoj dobi (1-3 godine). Dok angažman rodbine prati obrazac oca (najveći u srednjoj dobi, 1-3 godine), drugi (dadilje, terapeuti) ga povećavaju (i u aktivnostima i u satima) u starijoj djetetovoj dobi (3-6 godina). Zadovoljstvo majki iz uzorka nije ovisno o tome koliko su angažirane oko djeteta. Nezadovoljstvo vlastitim angažmanom raste s povećanjem angažmana drugih osoba, dok zadovoljstvo raste s povećanjem angažmana oca i rodbine. Majčina emocionalna stanja blago su povezana s očevim angažmanom na način da razina stresa raste s povećanjem očeve aktivnosti. Postoji velika povezanost između angažmana ostalih i svih domena testa koji sugeriraju da veću razinu stresa doživljavaju majke čijim se djetetom bave i drugi. Postoji statistički značajna regionalna razlika u vremenskom angažmanu majke, oca, rođaka i drugih u obiteljima djeteta s teškoćama u razvoju. U kontinentalnoj Hrvatskoj nakon majki su najviše angažirani očevi pa rodbina, dok je u primorskoj Hrvatskoj nakon majki najviše angažirana rodbina pa očevi. U objema regijama je majka podjednako angažirana u aktivnostima, no majke iz kontinentalne Hrvatske posvećuju djetetu veći broj sati u odnosu na majke iz primorske Hrvatske. Rodbina znatno više vremena provodi s djecom u primorskoj Hrvatskoj. Za ostale ne postoje bitne razlike među regijama. Povezanosti majčina stresa te vremenskog angažmana rodbine i drugih osoba znatno se regionalno razlikuje. Majke u kontinentalnoj Hrvatskoj proživljavaju veću razinu stresa, dok se u primorskoj Hrvatskoj stres očituje kroz somatizaciju simptoma, što je u skladu s kulturom u kojoj majke žive. U primorskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj podrška članova obitelji pridonosi majčinu zadovoljstvu, kao i zadovoljstvu ispunjavanja roditeljske uloge, neovisno o vremenskom opterećenju i brojnim aktivnostima oko djeteta. 49 Dave Calhoun Little Red School House, Everett, Washington, USA POWERFUL ALIGNMENT IN EARLY INTERVENTION: WORKING TOGETHER TO CREATE CHANGE Early intervention and early childhood programs can provide meaningful change in the future of children, families and communities. Early intervention providers are often the first point of contact for families seeking assistance with developmental delays and disabilities. We provide services for a myriad of children, each within his own unique family environment. Successfully teaming with a family builds each family member’s capacity to support the child’s learning and development process. Similarly, successful teaming as professionals enable providers to improve existing practices, develop new skills and engage in reflective self-assessment. Early developmental services have traditionally been fragmented and decontextualized; providing child focused (i.e., not family focused), deficit-based interventions in which providers have little opportunity to build their own professional capacity via the integration of ideas and expertise of other professionals, from the same and other disciplines. Since best practice means that early intervention should be provided in a child’s natural environment, more than ever, providers can find themselves isolated as they go from home to home and have fewer opportunities to see their co-workers. To adequately provide early intervention, we need a system that enables us to address all aspects of the child and family system that includes complex child needs, mental health status of caregivers, family dynamics, domestic violence issues, etc.; variables that have been shown to affect child outcomes. As early intervention providers, it becomes our duty to concern ourselves not only with IFSP outcomes, but with the variables that affect, positively or negatively, those outcomes. Effective teamwork provides the solution that adequately addresses the implementation of integrated early intervention services. Teaming is defined as the practices used by a group of individuals with complementary skills and abilities who have shared purposes and objectives, and who use shared practices for both achieving desired outcomes and holding team members accountable for practicing in ways consistent with stated intentions. Successful teaming results in outcomes that facilitate parent-child interaction, family functioning, parent understanding, confidence and satisfaction, and child adaptive capacities; it also builds the capacity and effectiveness of individual providers. Presenters will address how teaming, relationships and alignment of practices facilitate meaningful outcomes for families and influence the future state of early intervention programs. This presentation will utilize research from early childhood, neurodevelopment, and business management to share information about relationship-based approaches to teaming, reflective practices, and capacity building. Discussion will include specific examples from the community, team and families. 50 Nada Dobrota, Jadranka Otašević, Dubravka Šaranović-Racić, Mile Vuković Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Beograd, Srbija IMPLEMENTACIJA NACIONALNOG PROGRAMA PREVENCIJE SMETNJI U GOVORNOJEZIČNOM RAZVOJU U SRBIJI Poremećaji govora se javljaju kako kod djece, tako i kod odraslih. Imajući u vidu da su govorni poremećaji u ekspanziji i postaju zabrinjavajući, kako za roditelje, tako i stručnjake svih profila, Komisija za prevenciju i liječenje psihofizioloških poremećaja pri Ministarstvu zdravlja Republike Srbije je predložila Vladi Republike Srbije izradu Nacionalnog programa. Početkom 2009. godine Vlada Republike Srbije prihvaća predlog i donosi Uredbu. Implementacija Nacionalnog programa ima za cilj smanjenje djece sa smetnjama u razvoju, što je u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, koja apsolutno daje prioritet prevenciji. Pored toga jedan od ciljeva je i uspostavljanje i formiranje Registra djece s psihofizioškim poremećajima i govornom patologijom. 51 Nataša Dolović Privatna edukacijsko rehabilitacijska praksa Angerona, Čakovec ZNAČAJKE SURADNJE EDUKACIJSKOG REHABILITATORA, PEDIJATRA I RODITELJA U PROBIRU I RANOJ IDENTIFIKACIJI POREMEĆAJA IZ AUTISTIČNOG SPEKTRA – PILOT PROJEKT KAO PRIJEDLOG ZA IZRADU POSTUPNIKA (HODOGRAMA) ZA DJECU S RIZIKOM ZA NASTANAK POREMEĆAJA IZ AUTISTIČNOG SPEKTRA Brojne studije su pokazale da roditelji djece s poremećajima iz autističnog spektra primjećuju razvojne poteškoće i prije prvog rođendana (Kozlowski i sur., 2011). Tijekom te prve godine života, najčešće su bili zabrinuti zbog vida ili sluha, a atipičnosti socijalizacije, komunikacije i finih motoričkih sposobnosti su bile primjećene već od šestog mjeseca života (Bolton i sur., 2012). Bez obzira na roditeljsku zabrinutost u prvoj godini života (De Giacomo & Fombone, 1998), djeca su ipak dijagnosticirana mnogo kasnije. Nešto ranije s dijagnozom autizma (4 g.), još kasnije za djecu s tzv. granično definiranim autizmom (4 g. i 5 mj.), a najkasnije za djecu s Aspergerovim sindromom (6 g i 3 mj.) (Center for Disease Contorl and Prevention, 2008). Nekolio studija je pokazalo da je dijagnoza autizma postavljena oko 2. godine života vrlo stabilna do 3. godine (Lord, 1995; Stone i sur.,1999; Gillberg i sur., 1990). Rana intervencija kod poremećaja iz autističnog spektra neupitno dovodi do optimalnog razvojnog ishoda, stoga ne bi trebala početi dobivanjem dijagnoze, već sumnjom na rizik, pri čemu je temeljni edukacijsko-rehabilitacijski pristup usmjeren na obitelj. Naravno, pedijatri su ti koji prvi imaju redoviti dodir s djecom u okviru primarne zaštite djece, ali vrlo često, bez obzira iskaže li roditelj zabrinutost ili ne, djeca i roditelji dalje ostaju sami, bez adekvatne podrške. Upravo zbog toga, privatna edukacijskorehabilitacijska praksa u suradnji s udrugom za autizam „Pogled“ je odlučila provesti pilotprojekt s pedijatrima s ciljem uključivanja popunjavanja Q-CHAT upitnika (Allison, BaronCohen i sur., 2008) u dobi od 18 do 24 mjeseca prilikom redovnog pregleda. Ovom prezentacijom se žele naglasiti značajke adekvatne timske suradnje pedijatara, edukacijskih rehabilitatora i obitelji te time pridonijeti eventualnom nacrtu izrade hodograma za identifikaciju i probir djece s rizikom za nastanak poremećaja iz autističnog spektra. 52 Adinda Dulčić, Darija Hercigonja Salamoni Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb LOGOPEDSKA PATRONAŽNA USLUGA ZA DJECU S POREMEĆAJIMA JEZIČNO-GOVORNE KOMUNIKACIJE Ovim radom će se predstaviti iskustva iz projekta „Program rane intervencije za djecu s poremećajima jezično-govorne komunikacije – podrška u zajednici”. Projekt je financiran iz sredstava Grada Zagreba, kao program iz područja promicanja zdravlja za 2012. godinu. Cilj projekta je bio što ranije uključivanje djece s teškoćama jezično-govorne komunikacije u neke od oblika rehabilitacijskih programa radi utjecaja na cjelokupni razvoj, prevenciju neželjenih posljedica, smanjenje broja perzistirajućih čimbenika i utjecaja na kvalitetu života obitelji djece s navedenim teškoćama. Također smo željeli osvijestiti važnost sustavne suradnje pedijatara i ustanova koje zapošljavaju stručnjake koji se bave teškoćama na razini komunikacije, jezika i govora te stvoriti preduvjete za uvođenje logopedske patronažne usluge s krajnjim ciljem njenog uvrštavanja u popis usluga primarne zdravstvene zaštite. Rana bi intervencija tako postala dostupna svoj djeci s navedenim teškoćama i njihovim roditeljima u za njih optimalnim uvjetima poticajnog, djeci ugodnog i poznatog ozračja vlastitog doma. Program je uključivao izradu probirnog upitnika K-JEGOR (Upitnik o ranom komunikacijskom i jezično-govornom razvoju), izradu individualiziranog programa za svako dijete i brošuru za roditelje. 53 Claudia Tatiana Escorcia Mora ¹, Cristina Sánchez López ², Noelia Orcajada ², Francisco Alberto García Sánchez ² Universidad Católica San Vicente Martir de Valencia, Spain ¹ Universidad de Murcia, Spain ² QUESTIONNAIRE ABOUT INTERACTION STYLES IN EARLY ATTENTION Whenever you want to meet the needs of families and harness the wealth of the natural environment benefits for child that needs Early Intervention (EI), it is necessary that the professional interacts with parents to empower and support them by giving appropriate guidance to respond to their needs. Therefore, analyzing the style of that interaction and how these guidelines are offered becomes a priority. After careful methodological process (focus group discussions, expert opinion and pilot application of the instrument), we have developed a tool to investigate this, with parallel versions for both professional and child's primary caregiver. The Interaction Styles Questionnaire in EI (ISQEI) includes questions about actions carried out to guide families, possible difficulties encountered to make these guidelines effective, features and mood of therapist who supports the family and task characteristics, actions or directions that lead to personal growth of the primary caregiver of the child and other family members. Interaction Style questionnaire focused on the reality of EI in Spain, helps to solve the need to detect interaction styles, which are taking place between professionals and families through the opinions of both protagonists. Its usefulness, either as a professional and individual context or within globalized anonymous studies is to analyze strengths and weaknesses and, from them and once contrasted opinions of professionals and primary caregivers, make appropriate proposals for improvement. 54 Kourtland R. Koch Ball State University, Muncie, USA MERGING NEUROSCIENCE AND FMRI: IMPLICATIONS FOR EARLY CHILD DEVELOPMENT Through the merging of neuroscience and school neuropsychology, neuroimaging will greatly impact the field of early intervention practices by the next decade as awareness grows of the structure and function of the child’s developing brain. The authorization of Public Law 99-457 in 1986 (the Education of the Handicapped Act Amendments) and the subsequent formation of the field of early childhood education have advanced best practices within the field of neuropsychology and early childhood special education. The advent of functional neuroimaging techniques has led to great advances in our understanding of selected biological brain functions enabling neuroscientists, early interventionists, childhood special educators and school neuropsychologists to challenge prevailing theories and intervention approaches used in schools today. Best practices within the field of neuropsychology and early intervention special education should be based upon observable neurological structures or functions within the brain. 55 Kourtland R. Koch Ball State University, Muncie, USA PROVIDING EARLY CHILDHOOD SERVICES: IDEA PARTS B AND C Confusion abounds concerning (IDEA, 1997) and (IDEIA, 2004): The Individuals with Disabilities Education Act of 1997 requires states to provide early identification and services to young children. Within this framework, children from birth to age 9 are provided special education services upon identification as: 1. being developmentally delayed, or 2. having conditions that could lead to delay, or 3. at risk for developmental delay. IDEA 1997 mandates that each state implements comprehensive, coordinated and family-centered services to young children with developmental delays. Under the provisions of IDEIA 2004, each state must define what is considered a developmental delay and describe who is considered eligible. Further, IDEIA amendments of 2004 supported that a developmental delay is an eligibility category for young children from birth to age nine. Within the provisions of IDEIA 2004, specifically Parts B and C, states are encountering a number of issues. They include: a) wide variation in definition, b) overidentification, c) children with low-incidence disability, such as Deafness, d) appropriateness of norm-referenced tools, and e) cost involved in providing services. The focus of this presentation is to discuss the issues related to developmental delay as defined under Parts B and C, recommended best practices and government mandates. 56 Marijana Konkoli Zdešić, Snježana Seitz, Ana Validžić Požgaj Mali dom – Zagreb, Zagreb OD PROCJENE DO STRUČNE PODRŠKE U OBITELJI: TIMSKI RAD U RANOJ INTERVENCIJI Procjena u službi djeteta i obitelji je velik izazov za svaki interventni tim. Taj se izazov prenosi i na daljnje korake u ranoj intervenciji. Prijelaz od procjene do pružanja podrške prolazi kroz svoje faze, čije granice nisu uvijek jasno definirane. Kako će obitelj s djetetom proći kroz te faze ovisi o svima uključenima u taj proces. Poznata je i općeprihvaćena činjenica da razvoj svakog djeteta ovisi o sveukupnosti međusobnih odnosa u obitelji, obilježjima njezinih članova, kao i o odnosima između uže obitelji i šire društvene zajednice. Koliko se značajke tima i samog roditelja isprepliću i utječu na oblikovanje samog procesa rane intervencije je također jedan od prvih i najvažnijih koraka. Timska dinamika je živi organizam koji kontinuirano treba samoevaulaciju i podršku. Proces transformacije od multidisciplinarnog do transdisciplinarnog tima je dugotrajan i ne uvijek ujednačen, a samim tim je zahtjevan i put povećanja stupnja interakcije među članovima tima i između različitih disciplina unutar tima. Određeni članovi tima kroz višegodišnje iskustvo, dodatne edukacije i međusobno uvažavanje i bez planiranja dolaze do transdisciplinarnog pristupa. Na koji način se događa taj prijelaz je pitanje koje se treba postaviti kako bi što kvalitetnije isplanirali timski napredak na svim područjima djelovanja. Rad na sebi kroz sastanke i reevaulaciju osobnog napretka te praćenje rezultata u radu su prijeko potrebni. Svakodnevni stres i obaveze koji su nezaobilazni dio rada s obiteljima su faktori, koji u nekom trenutku otežavaju, dok u drugom olakšavaju procese rasta i razvoja tima. Kvalitetna komunikacija između obitelji i članova tima te njihova suradnja za dobrobit djeteta je cilj kojem treba težiti kontinuirano. Kroz svakodnevni rad se uviđa kako postoji potreba za definiranjem okvira unutar kojih se ta suradnja i komunikacija kontinuirano odvijaju i mijenjaju. Samim definiranjem se dobiva osnova na kojoj se gradi kvalitetan i jasan plan, usmjeren na svaku obitelj. Podrška treba biti upućena cijeloj obitelji, a isto tako i cijeli tim treba pružiti podršku svojem članu. U terapijskom radu u obitelji se polazi od pretpostavke da će usmjerenost na roditelja i jačanje njihovih unutarnjih snaga utjecati na suočavanje s vlastitim i djetetovim sposobnostima i ograničenjima, stavovima, interesima, načinom komuniciranja i boljim upoznavanjem svog odnosa s djetetom uz poučavanje o učinkovitim pristupima djetetu. Suočeni sa svakodnevnim sve složenijim zahtjevima, stručni tim Malog doma prolazi kroz dugogodišnju i kompleksnu transformaciju težeći ka transdisciplinarnosti. 57 Emina Kovačić ¹, Anamarija Žic-Ralić ², Zlatko Bukvić ¹ Centar za odgoj i obrazovanje „Tomislav Špoljar”, Varaždin ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² KVALITETA ŽIVOTA OBITELJI DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU Danas postoji velik broj definicija i teorija kvalitete života, kao i različiti upitnici za njezino ispitivanje. Svjetska zdravstvena organizacija definira kvalitetu kao pojedinčevu percepciju pozicije u specifičnom kulturološkom, društvenom te okolinskom kontekstu. Dosadašnja istraživanja u Hrvatskoj nisu bila toliko usmjerena na kvalitetu života obitelji djece s teškoćama u razvoju. Cilj ovog istraživanja je da se iz perspektive roditelja djece s intelektualnim teškoćama dobije uvid u kvalitetu života obitelji djece s intelektualnim teškoćama na području Varaždinske županije. Sudionici ovog istraživanja su bili roditelji djece s intelektualnim teškoćama s područja Varaždinske županije. Istraživanje je obuhvaćalo osmero obitelji. Četvero obitelji je imalo dijete s intelektualnim teškoćama predškolske dobi, a četvero obitelji djecu školske dobi. Intervjuirano je osam majki. U ovom istraživanju se koristio polustrukturirani intervju kao metoda prikupljanja podataka u kvalitativnim istraživanjima. Dobiveni rezultati ukazuju kako je za kvalitetu odnosa u obitelji važno međusobno razumijevanje, razgovor i podržavanje članova obitelji. Uz podržavajuće odnose u obitelji, od neprocjenjive je važnosti materijalna situacija koja uvelike određuje kvalitetu života. Religija ne utječe na kvalitetu života, dok su sudionici jako nezadovoljni podrškom stručnih službi. 58 Tamara Kralj Centar za rehabilitaciju „Zagreb”, Zagreb MAJKE I OČEVI PREDŠKOLSKE DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU – RAZLIKUJU LI SE U SVOJIM POTREBAMA I DOŽIVLJAJU RODITELJSKOG STRESA? Brojna istraživanja su uvrdila da roditelji djece s teškoćama u razvoju doživljavaju višu razinu roditeljskog stresa te da se njihove obiteljske potrebe razlikuju od potreba roditelja djece urednog razvoja. Međutim, malo se zna o tome kako roditeljstvo djetetu s razvojnim teškoćama utječe na potrebe majki, odnosno očeva te koji su izvori roditeljskog stresa majki i očeva djece s razvojnim teškoćama. Cilj istraživanja bio je ispitati obiteljske potrebe i doživljaj roditeljskog stresa majki i očeva djece s razvojnim teškoćama te ispitati postoji li među njima razlika. U ispitivanju je sudjelovalo 60 parova majki i očeva djece predškolske dobi s razvojnim teškoćama. Roditelji su zasebno ispunili Upitnik obiteljskih potreba (Bailey i Simeonsson, 1988) i Indeks roditeljskog stresa (Abidin, 1995). Rezultati pokazuju da su najizraženije potrebe majki i očeva potreba za informacijama, a grupne razlike između majki i očeva su utvrđene u potrebi za osobnom podrškom (potreba za prijateljima i osobama s kojima se može razgovarati o problemima, te potreba za vremenom za sebe) i potrebi za komunikacijom s okolinom (pomoć oko načina kako objasniti djetetove razvojne teškoće članovima obitelji, prijateljima i neznancima). U doživljaju roditeljskog stresa su majke procijenile značajno višu ukupnu razinu roditeljskog stresa od očeva. Izvori pojačanog stresa kod majki proizlaze iz doživljaja socijalne izolacije, zdravlja, ograničenja uloge, partnerskih odnosa te procjene sebe kao roditelja. I majke i očevi su procijenili visoku, ali ujednačenu razinu stresa izazvanog obilježjima djeteta. Zaključno, rezultati ukazuju da se majke i očevi djece s razvojnim teškoćama razlikuju u svojim potrebama i doživljaju roditeljskog stresa te ih je u budućim istraživanjima potrebno zasebno uzimati. Praktična implikacija ovog istraživanja se odnosi na mogućnost boljeg osmišljavanja programa rane intervencije s posebnim naglaskom na utvrđivanje potreba majki i očeva te izvora njihovog roditeljskog stresa, čime je pri pružanju usluga podrške obitelji potrebno uvažavati njihove razlike. 59 Marija Krunic School District #68, Nanaimo, British Columbia, Canada PARENTS AS PARTNERS IN THE DETECTION, PREVENTION AND EARLY REMEDIATION OF READING DIFFICULTIES: BENEFITS AND CHALLENGES If reading is a learned skill, then it follows that neither the skill nor the lack of it can be inherited. Yet studies repeatedly show that difficulties learning to read, including dyslexia as the most severe form of such difficulties, tend to run in families. Several key pieces that help solve this intriguing puzzle come from current advances in the neurobiology of reading. The emerging picture is a map for finding more effective and efficient teaching and remediation strategies with parents and caregivers as equal partners in the detection, prevention and early remediation of reading difficulties. Our current understanding of how reading happens is a powerful tool. Concrete suggestions, such as how to prepare children for reading, could be made available to parents and caregivers in multiple formats and in a variety of settings. This could include information about developmental milestones, early warning signs and steps for seeking professional help. Information collected through checklists or screening tools administered at daycare and kindergarten entry could also be shared. Informed parents become both empowered and proactive – not just reactive – partners and team members. In our work world, challenges emerge daily. Parents and caregivers may be too busy or even too intimidated to get involved. Some present as being overly protective, others choose not to get involved at all. Many will experience a range of emotions, from being worried to feeling disappointed, frustrated or even angry with their child for repeating the family history. Such emotions may cloud their judgement and impede their ability to work with their child or even the team. Other obstacles, such as difficulties accessing information and professional help in remote areas, or long waiting lists, may also emerge. Searching for solutions need not happen in isolation. By sharing knowledge and experience across continents and languages, we create a global community. We empower each other – including parents and caregivers – and become global partners in finding and implementing viable solutions. This presentation is one small contribution toward that common goal. 60 Oksana Kryvonogova Odessa National Medical University, Ukraine ASSESSMENT OF THE QUALITY OF SERVICES FOR CHILDREN WITH SPECIAL NEEDS IN UKRAINE Presently in Ukraine different services for young children with special needs can be identified. These services have been recently developed or inherited from the Soviet system of care; they are usually run by governmental or non-governmental organization. Often service providers function without full awareness of the activities, resources and sometimes even existence of other service providers, especially when they belong to a different sector. Moreover the service providers have very limited awareness of the opinion and needs of their clients. This situation makes early screening, detection, prevention of developmental difficulties and disorders as well as treatment and provision of support for children with special needs and their families unnecessary complicated and poorly accessible. At the same time the formal procedures of obtaining social benefits and financial support remains confusing, time consuming and emotionally and logistically demanding for the parents. Families often find themselves stretched to the limit in their skills and competencies to cope – which can reflect negatively in young children’s growth, development and care. With the aim of obtaining information about the users’ point of view about the quality of services they can get in governmental or non-governmental organizations. 45 parents of children with special needs were asked in the research. 84% of them were mothers living in town (71%) (that, possibly, confirms circumstance that villagers it are not enough informed or are not in a position to get necessary services). It was found out that great numbers of parents are not able to get enough information about the treatment (35%), rehabilitation and adaptation (53%), socialization (28%) and teaching (47%) of their children. Only 7% of interviewed trust information they get from specialists, 67% prefer get information through internet. 41% of parents consider that services don’t take into account their individual necessities. 22% answered that they were given recommendation to put a child into boarding-school of the closed type. As a result of the conducted research it was decided to organize the next step of the research including focus-groups for the parents of children with special needs with the purpose of verification of the got information and removal of the exposed contradictions. 61 Mirjana Lenček, Maja Peretić, Jasmina Ivšac Pavliša Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu RANA PISMENOST – ŠTO I KOLIKO RANO? Premda se posljednjih godina sve više pozornosti usmjerava na ranu pismenost kao složeni konstrukt odgovoran za učenje čitanja, kod nas je vrlo mali broj istraživanja usmjerenih ovoj problematici. Rana pismenost se odnosi na preduvjete – sposobnosti i vještine bitne za ovladavanje čitanjem koje dijete stječe rano u životu, prije nego što započne formalni oblik poduke. Ona pokazuje razvojnu postupnost vidljivu u promjenama u nizu uključenih sposobnosti i vještina na koje utječu okolna iskustva i moguće ju je promatrati kroz sastavnice koje prema Whitehurstu i Loniganu (1998) čine: jezik, koncept tiska, poznavanje abecede, fonološka svjesnost, stvaranje veze grafem-fonem, izranjajuće čitanje i pisanje te neki kognitivni čimbenici u koje se ubrajaju fonološko pamćenje i brzo imenovanje te tzv. motivacija za tisak. S obzirom na ove sastavnice, a prema nizu lista za provjeru rane pismenosti koje se koriste u svijetu, oblikovan je Upitnik za procjenu rane pismenosti (Lenček i Smiljanić, u tisku) koji je u ovom istraživanju primijenjen kod 30-ero predškolaca, vrtićkih polaznika u dobi od 4,5 godina, 5,5 godina te 6,5 godina. Cilj pilot istraživanja je provjera usvojenosti razine pismenosti za svaku od triju skupina s obzirom na osobitosti sastavnica rane pismenosti. Svrha rada je upozoriti na mogućnosti oblikovanja kvalitetnih ranih programa usmjerenih na stvaranje dobrih preduvjeta za čitanje. Rezultati primjene upitnika pokazuju progresiju predvještina čitanja i pisanja koja se odvija s porastom kronološke dobi, a koja se može vezati i uz učenja unutar vrtićkih programa, ali i kućnih okruženja. Prikupljeni podaci pokazuju i neke neočekivane nedostatnosti u području rane pismenosti kod ispitane djece. Ovakvi rezultati usmjeravaju na potrebu promicanja kvaliteta zajedničkog čitanja kao aktivnosti kojom se mogu poboljšati jezične vještine, kao i vještine rane pismenosti, a onda i osigurati uspješan ulazak u školski sustav. 62 Dragan Lisica Dječji vrtić „Cvit Mediterana”, Split KAKO DIJETE S KOMUNIKACIJSKIM I/ILI JEZIČNIM POTEŠKOĆAMA VIDE ODGOJITELJ I RODITELJ? Ovim radom obuhvaćena je skupina od 23 djece s komunikacijskim i zakašnjelim jezično-govornim poteškoćama polaznika dječjeg vrtića „Cvit Mediterana” u Splitu u dobi od 3 do 8 godina. U našoj ustanovi objektivne poteškoće za kvalitetan timski rad predstavlja: a) veličina ustanove (56 odgojnih skupina, 20 objekata/jedinica, 1350 upisane djece), što je znatno više od onoga što propisuje Državno pedagoški standard i b) manjkav stručni tim – bez edukacijskog rehabilitatora. Upitnik (za roditelje i za odgojitelje), koji je izradio logoped ustanove, je imao za cilj snimiti početno stanje djeteta s komunikacijskim i/ili jezičnim poteškoćama u odgojnoj skupini, i to ponajviše razinu slaganja/neslaganja odgojitelja i roditelja o: a) prilagodbi djeteta na vrtić i dužinu boravka, b) djetetovoj igri i načinima komuniciranja, c) poteškoćama komuniciranja i poteškoćama proizašlim iz zakašnjelog jezičnog razvoja te o načinima njihova uklanjanja, d) ulozi ostale djece u skupini, e) kakvoći i gustoći (raz)govora između odgojitelja i roditelja u svezi s djetetovom poteškoćom, f) razmjeni informacija vezanim za uključenost djeteta u terapije izvan ustanove i uvidu u djetetovu dokumentaciju, g) temeljnom (ne)zadovoljstvu trenutnim djetetovim stanjem te h) profesionalnim kompetencijama odgojitelja (dosadašnje iskustvo u radu s ovakvom djecom, duljini radnog staža, itd.). U usmenom izlaganju će podrobnije biti riječi o „područjima” u kojima je slaganje u procjeni roditelja i odgojitelja visoko, kao i „teme” u kojima se u procjeni znatno razlikuju. Ipak, sažeto se može kazati sljedeće: 1. tamo gdje su poteškoće najveće, slaganja su najmanja, 2. odgojna skupina (osobito ona s velikim brojem djece) je napornija za djetetovu komunikaciju negoli obiteljska skupina, 3. odgojitelj bolje zapaža cjelokupno djetetovo ponašanje, a roditelj je optimističniji glede konačnog ishoda djetetove poteškoće. 63 Gina Lugović ¹, Renata Sedlanić ² Obiteljski centar Šibensko-kninske županije ¹ Obiteljski centar Bjelovarsko-bilogorske županije ² ISKUSTVA OBITELJSKIH CENTARA U RADU S RODITELJIMA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU Rana intervencija je definirana oblicima poticanja djece i savjetovanja roditelja primijenjenima kao izravne i neposredne posljedice nekog utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće. Rana intervencija uključuje dijete i roditelje, obitelj i širu socijalnu mrežu s ciljem osnaživanja razvoja djeteta i prevencije neželjenih posljedica (zdravstvenih, emocionalnih, socijalnih). Rana intervencija je dio stručnog rada cijelog niza stručnjaka iz sustava zdravstvene, socijalne skrbi i obrazovanja. Populacija djece je osjetljiva na sve promjene u okruženju: zdravstvene i emocionalne, socijalne, ekonomske i stambene. Od rođenja, djeca su praćena kroz zdravstveni sustav od prenatalnog razvoja do adolescencije. Zdravstveni sustav prati djecu tijekom razvoja, sazrijevanja i školovanja kroz različite oblike zaštite. Akutne intervencije, sistematski pregledi primarne zdravstvene zaštite, intervencije specifične zdravstvene zaštite su najčešće unutar okvira intervencija zdravstvenih djelatnika, a ponekad i drugih stručnjaka, ovisno o tome jesu li zaposleni u zdravstvenoj ustanovi. Neka djece su uključena u odgojno-obrazovni sustav od jaslica, preko vrtića, osnovnih i srednjih škola do fakulteta. Neka djeca su uključena u socijalni sustav u smislu materijalne podrške (novčane naknade), najčešće na traženje roditelja/skrbnika. Roditelji/skrbnici suočeni s razvojnom teškoćom ili razvojnim rizikom svog djeteta su vrlo često izloženi nedostatku informacija te adekvatne i sustavne podrške. Tome dodatno pridonosi i činjenica da u nekim sredinama nema dovoljno stručnjaka za razvojne poteškoće. Roditelji su često nezadovoljni podrškom koju u nekoj zajednici imaju jer uočavaju ne samo nesklad ili nekoordiniranost suradnje navedenih sustava u odnosu na potrebe svog djeteta, nego postaju svjesni da je problem širi od dobrobiti djeteta, uočavaju da se njima kao roditeljima ne pruža potrebna podrška i da stručnjaci nemaju znanja iz drugih područja potrebnih za pomoć njihovom djetetu. Uglavnom se radi o izoliranim pokušajima pomoći nekih stručnjaka bez kontinuiteta i zajedničkog rada različitih sustava (zdravstva, socijalne skrbi, odgojno-obrazovnih ustanova, udruga), a roditelji lutaju i često se izgube. U radu želimo prezentirati potrebe i naša iskustva u radu s roditeljima djece s teškoćama u razvoju. 64 Marta Ljubešić ¹, Ninoslava Pećnik ² Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ¹ Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu ² RODITELJSTVO DJETETU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U HRVATSKOJ Roditeljstvo svakom djetetu, a posebno djetetu s teškoćama u razvoju, podrazumijeva društvenu podršku. Kakva je ona u aktualnim hrvatskim uvjetima, pokazalo je istraživanje Ureda UNICEF-a za Hrvatsku (Pećnik, 2013; Ljubešić, 2013) provedeno s uzorcima roditelja djece od 6 mjeseci te 1,3 i 6 godina koji, s obzirom na veličinu mjesta i regiju stanovanja te obrazovanje roditelja, odgovaraju nacionalnim parametrima za djecu navedene dobi . Ukupan uzorak činilo je 1715 roditelja, među kojima su bila i 202 roditelja djece s teškoćama, razvojnim neurorizicima i kroničnim bolestima. Cilj istraživanja je bio upoznati obilježja roditeljstva u razdoblju od djetetovog rođenja do polaska u školu, a naročito roditeljske potrebe za različitim oblicima podrške te dostupnost i korištenje odgovarajućih usluga u zajednicama širom Hrvatske. Podaci su prikupljani u proljeće 2012. godine osobnim anketiranjem pomoću opsežnog upitnika. Istraživanjem je uz roditeljsku, kroz intervjue s odabranim stručnjacima, zahvaćena i perspektiva pružatelja usluga podrške roditeljstvu. U radu se prikazuju rezultati roditelja djece s razvojnim teškoćama, neurorizicima i kroničnim bolestima u usporedbi s ostalim roditeljima. Rezultati pokazuju da u roditeljskim postupcima (npr. pjevanju djetetu, čitanju slikovnica, vikanju na dijete, udaranju djeteta), stavovima prema tjelesnom kažnjavanju te u samopercepciji roditeljske kompetentnosti nema razlika između ovih skupina roditelja. Međutim, roditelji djece s teškoćama u razvoju (iako jednako zarađuju kao ostali roditelji) statistički značajno češće imaju financijskih teškoća, svoje zdravlje percipiraju narušenijim i imaju višu razinu roditeljskog stresa. Njihov je život zahtjevniji, među ostalim i zbog nedostatne podrške njima i njihovoj djeci. Analiza usluga za podršku roditeljstvu je pokazala da su njihova raznolikost i dostupnost za cijeli uzorak veoma niske. Postojeće usluge podrške roditeljima djece s teškoćama u razvoju pružaju pretežno udruge, dok ih u drugim institucijama praktički nema. Također se uočava da su roditelji jako usmjereni na probleme svoje djece i usluge za djecu s teškoćama u razvoju, dok gotovo potpuno zanemaruju potrebu podrške sebi u suočavanju s izazovima roditeljstva. Roditelje djece s teškoćama u razvoju, za razliku od ostalih roditelja, obilježavaju i pozitivniji stavovi prema traženju pomoći stručnjaka oko pitanja djetetovog razvoja i odgoja te veća spremnost za korištenje različitih oblika stručne podrške kad bi isti bili dostupni. Podaci prikupljeni istraživanjem pružaju empirijsku podlogu za razvoj primjerenije i djelotvornije podrške roditeljima djece s teškoćama u razvoju te imaju niz implikacija za donositelje odluka i za stručnjake u dodiru s djecom rane dobi i njihovim roditeljima. 65 Valentina Matijević Mikelić ¹, Tena Matijaš ², Ana Šečić ¹, Jelena Bartolović ³, Maja Crnković ¹ Klinički bolnički centar „Sestre milosrdnice“, Zagreb ¹ Specijalna bolnica za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, Zagreb ² Opća bolnica „Zabok“, Zabok ³ IMPULZIVNOST I PAŽNJA KOD DJECE S FAKTORIMA RIZIKA I MOTORIČKIM DEFICITOM U RANOJ DOBI Impulzivnost predstavlja jednu od tri dominantne skupine simptoma neurobihevioralnog razvojnog poremećaja koji se opisuju u DSM-IV klasifikaciji pod nazivom Deficit pažnje / Hiperaktivni poremećaj (ADHD). Najupečatljiviji simptom ADHD-a je nemogućnost uspostavljanja kontrole nad vlastitim ponašanjem i reagiranje koje ne uključuje razmišljanje o mogućim posljedicama ponašanja. ADHD je jedan od najčešće dijagnosticiranih poremećaja kod djece. Autor Barkley navodi da je impulzivnost ključna karakteristika ADHD-a. Impulzivnost je nemogućnost postizanja samokontrole na dani podražaj. Istraživanja su pokazala da se poremećaj pažnje i hiperaktivnosti pojavljuje dva puta češće kod djece rođene s faktorom rizika (perinatalna oštećenja mozga te blaže motoričke teškoće), nego kod djece bez faktora rizika. Cilj ovog izlaganja je prikazati istraživanje provedeno u Kliničkom bolničkom centru „Sestre milosrdnice“ na Odjelu dječje rehabilitacije. Pregledom medicinske dokumentacije su registrirani podaci koji ukazuju na pojavnost impulzivnosti i na poteškoće pažnje kod 50-ero djece u dobi 12-36 mjeseci. U procjenu je bio uključen stručni tim koji se sastojao od specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije, psihologa, edukacijskog rehabilitatora, logopeda i fizioterapeuta. Kratkotrajno zadržavanje pažnje je uočeno kod 50% djece, dok je kod 48% djece uočena impulzivnost u ponašanju. Rezultati ukazuju na potrebu daljnjeg praćenja i pravovremene intervencije kako bi se prevenirale kasnije teškoće učenja i ponašanja. 66 Sara Petra Mihaljević, Marijana Tuta Dujmović Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb RODITELJI U REHABILITACIJI DJECE S UMJETNOM PUŽNICOM Ovo istraživanje bavi se prvenstveno pitanjem prisustvovanja roditelja rehabilitacijskom satu te općenito njihovog aktivnog sudjelovanja u rehabilitacijskim postupcima. Za potrebe ovog istraživanja je sastavljen upitnik koji su popunili roditelji čija su djeca aktivno uključena u program individualne rehabilitacije Centra za umjetnu pužnicu Poliklinike SUVAG. Djeca su kronološke dobi od 10 mjeseci do 11 godina. Dobiveni odgovori roditelja su uspoređeni s odgovorima rehabilitatora – provoditelja individualne rehabilitacije. Cilj ovog rada je prikazati podudaranje i nepodudaranje u odgovorima roditelja i rehabilitatora te okolnosti o kojima ovise eventualna razilaženja. 67 Ivana Miler ¹, Draženka Blaži ², Ivana Zaninović ¹ Logopedski kabinet „Blaži” ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² ZAŠTO ČESTO NE PREPOZNAJEMO DJEČJU GOVORNU APRAKSIJU? Djeca s dječjom govornom apraksijom (DGA-om) predstavljaju zanimljivu i izazovnu populaciju djece s poremećajima jezika i govora i, sudeći prema iskustvima iz kliničke prakse u Hrvatskoj, vrlo rijetku populaciju. Iako istraživanja o pojavnosti jezično-govornih poremećaja navode da se dječja govorna apraksija javlja u manjem postotku od ostalih jezično-govornih teškoća, razloge rijetkom dijagnosticiranju ovog poremećaja zasigurno možemo tražiti i u činjenici nedovoljnog prepoznavanja simptoma koji upućuju na dijagnozu DGA. Neprepoznavanje i nepostavljanje pravilne dijagnoze rezultira neprimjerenim i zakašnjelim terapijskim metodama i „lutanjem“ roditelja u potrazi za učinkovitom terapijom. Dječja govorna apraksija (DGA) je po definiciji neurološki dječji govorni poremećaj u kojem su oštećene preciznost i konzistentnost govornih pokreta bez neuromišićnih oštećenja koji uvjetuju abnormalan refleks ili tonus i sl. Može nastati kao rezultat vidljivog neurološkog oštećenja, kao posljedica neurofunkcionalnog poremećaja poznatog ili nepoznatog uzroka ili može biti idiopatski neurogenski govorni poremećaj. Temeljni problem je u planiranju i/ili programiranju prostorno-vremenskih parametara pokreta koji rezultiraju pogreškama u izgovoru i prozodiji. Premda proces dijagnosticiranja u vidu standardiziranog testiranja nije niti u svijetu u potpunosti razjašnjen, prema našim saznanjima koja su potkrijepljena literaturom, postoje dijagnostički parametri karakteristični za dječju govornu apraksiju te je razlikuju od ostalih jezično-govornih poremećaja. Cilj ovog rada je pobliže pojasniti obilježja teškoća pomoću pretpostavki o neurološkom mehanizmu nastajanja i etiologije poremećaja te temeljem diferencijalnodijagnostičkih parametara izdvojiti temeljne karakteristike dječje govorne apraksije u odnosu na ostale jezično-govorne poremećaje. Jednako tako namjera rada je prikazati neke od logopedskih terapijskih metoda te konačno ključnu ulogu rane dijagnostike i rane terapijske intervencije kod dječje govorne apraksije. Navedeni ciljevi će pobliže biti prikazani pomoću studije slučaja, tj. obilježja jezično-govornog i komunikacijskog ponašanja djeteta s dječjom govornom apraksijom na inicijalnoj logopedskoj procjeni te nakon jednogodišnjeg logopedskog terapijskog programa. 68 Dijana Miočić Osnovna škola „Voštarnica“, Zadar PODRŠKA DOJENJU DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM Sve poznate i dokazane prednosti dojenja mnogostruko dolaze do izražaja kod djece s Downovim sindromom. Dojenje nije samo optimalno hranjenje, nego i lijek koji štiti, sprečava i liječi bolesti. Dojenje osigurava neophodan tjelesni kontakt i obilje senzorne stimulacije potrebne za optimalan razvoj djeteta. Čin dojenja osigurava prvu oralno-motoričku stimulaciju potrebnu za disocijaciju i pravilan tonus mišića čeljusti, usana i jezika djeteta, odnosno temelj za pravilnu aktivnost hranjenja, pijenja i govorenja. Zbog osobitosti djece s Downovim sindromom, njihove majke trebaju više potpore i upornosti da bi dojile svoje dijete. Oko 40% djece s Downovim sindromom ima srčane mane, češće su poteškoće probavnog i respiratornog sustava. Djeca s Downovim sindromom imaju sniženi tonus mišića, pa tako i mišića koji su potrebni za sisanje. Neka djeca imaju teškoće u koordinaciji sisanja, gutanja i disanja, a u pravilu su pospanija u odnosu na ostalu djecu i ne mogu dovoljno snažno sisati da povuku dostatnu količinu mlijeka. Medicinske komplikacije i stanja koja zahtijevaju kirurške zahvate i produženu hospitalizaciju djece dodatno otežavaju dojenje. Neka istraživanja o učestalosti dojenja djece s Downovim sindromom pokazuju da su djeca s Downovim sindromom kraće dojena od djece bez Downovog sindroma. Kod nas nema istraživanja o tome. Ovim radom će biti predstavljeni rezultati primjene upitnika za ispitivanje podrške dojenju majki djece s Downovim sindromom rođene u zadarskom rodilištu. Cilj je utvrditi jesu li djeca s Downovim sindromom u Zadarskoj županiji kraće dojena od djece bez sindroma Down te s kojim poteškoćama su se susretale majke u dojenju svoje djece. Sukladno rezultatima će biti iznesene smjernice o učinkovitoj potpori majkama djece s Downovim sindromom. 69 Noelia Orcajada Sánchez ¹, Cristina Sánchez López ¹, Francisco Álberto García Sánchez ¹, Pilar Mendieta García ² Universidad de Murcia, Spain ¹ ASTRAPACE, Spain ² EVALUATION OF A COORDINATION PROGRAM BETWEEN THE EARLY INTERVENTION CENTRE AND THE SCHOOL CENTRES IN THE STAGE OF 3-6 YEARS In Spain, after the kindergarten, with which the Center of Early Intervention had to maintain an active and useful coordination, we have a new situation when the child is 3 years old and he is proposed to enrols the school. This means a new plan for an appropriate coordination to answer the needs of the different concerned subjects. In this work a total of 43 families, 86 teachers, 8 counselors and 14 early intervention professionals evaluate the coordination program that the Center of Child Development and Early Intervention of ASTRAPACE in Murcia develops with the schools in its environment. To do this, the families and the professionals answered a questionnaire created specifically for each group on this purpose (with Likert-type scale). The results show that the satisfaction of the different agents regarding to the coordination program is quite satisfactory. This shows a satisfying and successful implementation of the program by ASTRAPACE. However, there are aspects that, once coanalyzed with the responsible for the coordination program (participating research), should delimitate possible proposals of improvement. 70 Ninoslava Pećnik ¹, Marta Ljubešić ², Sonja Pribela-Hodap ³, Branka Starc ⁴, Minja Jeić ⁵, Marina Grubić ⁶ Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² Odjel gradske uprave za odgoj i školstvo Grada Rijeke ³ Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb ⁴ Dječji vrtić „Vrbik“, Zagreb ⁵ Klinički bolnički centar „Zagreb“, Zagreb ⁶ EVALUACIJA UČINAKA PROGRAMA RADIONICA S RODITELJIMA „RASTIMO ZAJEDNO PLUS“ Program podrške roditeljstvu djeci s teškoćama u razvoju pod nazivom „Rastimo zajedno PLUS“ razvijen je 2012./2013. godine u okrilju Ureda UNICEF-a za Republiku Hrvatsku na temelju programa radionica s roditeljima najmlađe djece „Rastimo zajedno“ (Pećnik i Starc, 2010.) koji se od 2008. godine provodi u vrtićima i obiteljskim centrima širom Hrvatske. Svrha programa „Rastimo zajedno PLUS“ je omogućiti protok informacija, znanja, vještina i podrške koji roditeljima koriste u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti te promiču rast i razvoj i roditelja i djeteta. Program provodi suvoditeljski par (psiholog/socijalni radnik/defektolog) kroz ciklus tjednih, dvosatnih, standardiziranih radionica kojih u dužem ciklusu ima 11, a u kraćem 6. Provjera učinkovitosti i primjerenosti novog programa „Rastimo zajedno PLUS“ se odvijala u proljeće 2013. godine, kroz suradnju stručnjaka koji su se odazvali sudjelovanju u projektu razvoja programa (u ulozi voditelja radionica ili koordinatora skupine za usporedbu) i roditelja (sudionika, odnosno skupine za usporedbu). Dulji ciklus radionica proveden je s ukupno 8 grupa roditelja u Dječjem vrtiću „Vrbik“ u Zagrebu, Udruzi gluhih u Rijeci te obiteljskim centrima Bjelovarsko-bilogorske, Dubrovačko-neretvanske, Istarske, Primorsko-goranske, Šibensko-kninske i Vukovarsko-srijemske županije. Kraći ciklus radionica proveden je s 5 grupa roditelja u dječjim vrtićima „Radost“ u Crikvenici i „Cekin“ u Slavonskom Brodu, Centru za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te u „Malom domu“ u Zagrebu. Skupinu za usporedbu sačinjavaju roditelji iz dječjih vrtića u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, Šibeniku, Zadru, Osijeku i Slavonskom Brodu. Evaluacijsko istraživanje je provedeno kako bi se saznalo utječe li (i kako) sudjelovanje u programu na subjektivni doživljaj roditeljstva, roditeljska uvjerenja i interakciju s djetetom s razvojnim teškoćama. Evaluacija učinka programa učinjena je po modelu prije-poslije intervencije uz skupinu koja nije sudjelovala u programu te je korišten kvazieksperimentalni dvokratni nacrt s neujednačenom netretiranom skupinom. Podaci su prikupljani opsežnim upitnikom koji je uključivao cjelovite ili prilagođene mjere roditeljskog stresa (Profaca i Arambašić, 2004), roditeljskog morala (Trute & HiebertMurphy, 2005), obiteljskih potreba (Bailey i Simeonsson, 1988, prema Kralj i Ljubešić, 2012), interakcije s djetetom rane dobi (Pećnik i Starc, 2010) te mjere roditeljskih uvjerenja razvijene za potrebe ovog istraživanja. U izlaganju će biti prikazani rezultati evaluacije učinaka programa iz roditeljske perspektive te raspravljane njihove implikacije za unapređenje programa i njegove evaluacije. 71 Ivanka Pejić Centar za autizam „Zagreb”, ustrojbena jedinica Rijeka PROGRAM RANE INTERVENCIJE – PRIMJER DOBRE PRAKSE U PRIMORSKO-GORANSKOJ ŽUPANIJI Od 2008. godine, Udruga za skrb autističnih osoba Rijeka s partnerima – Centrom za autizam Zagreb, ustrojbena jedinica Rijeka te Centrom socijalne skrbi Rijeka provodi program rane intervencije za djecu s poremećajem iz autističnog spektra u Primorskogoranskoj (PGŽ) i Istarskoj županiji. Program rane intervencije omogućuje roditeljima lako dostupan mobilan stručni tim, utvrđivanje djetetovih sposobnosti i vještina, izradu individualnog odgojno-obrazovnog programa rada (IOOP-a) te edukacijskorehabilitacijske i govorno-jezične postupke, individualno psihološko savjetovanje roditelja i grupe podrške za roditelje, likovne radionice za braću i sestre i radionicu-igraonicu za male korisnike programa. Ostvarena je suradnja s predškolskim ustanovama u PGŽ u čije se inkluzivne programske sadržaje potom uključuju djeca iz programa rane intervencije. Kako bi se osigurala pomoć djetetu pri prelasku u novo okruženje – vrtić, obitelj dijeli informacije o djetetu, njegovim sposobnostima i vještinama s članovima stručnog tima vrtića, što je neophodno i važno kao dio tranzicijskog programa prelaska u predškolski sustav, a potom i osnovnoškolski sustav odgoja i obrazovanja. Takvim pristupom moguće je podići kvalitetu skrbi kod djece s PAS-om i njihovih obitelji. Na taj način se stvaraju preduvjeti za daljnji razvoj postojećih programa u segmentima koji su zadovoljavajući, kao i za korekciju, odnosno razvijanje novih sustava u mreži podrške programa rane intervencije. 72 Lidija Penko Udruga za skrb autističnih osoba, Rijeka POTREBA KOJE NEMA – SUSTAVNA STRUČNA PODRŠKA OBITELJI I DJETETU Važnost ranog prepoznavanja i ranog djelovanja, naročito podrške roditelju da se zna suočiti sa stanjem svog djeteta i prihvatiti činjenicu da je drugačije, od presudne je važnosti za svakog roditelja, a bez educiranog stručnog kadra koji treba biti podrška i roditelju i djetetu i činiti tim oko obitelji, to je teško postići. Puno je zabluda i more informacija u ovo doba interneta koje zbunjuju roditelje, a premalo konkretne i stvarne podrške u obitelji u lokalnim sredinama, naročito usluga potrebnih djetetu u ranoj dobi. Roditelji su većinom prepušteni sami sebi, lutaju tražeći savjet i uslugu za svoje dijete, pogotovo u sredinama gdje nema ni udruga ni kabineta stručnih osoba koje bi im bile podrška i pružile uslugu ili bar savjet što i kako napraviti. Kad je u pitanju sumnja na autizam, situacija je još složenija jer roditelj dovede dijete iz rodilišta uvjeren da je sve u redu, budući da se odstupanja uočavaju tek oko godine dana i kasnije, ovisno o pedijatru koji zna uočiti odstupanje ili roditelju koji shvati da nešto nije u redu i ne zavarava se da će to proći, već traži odgovore. U boljoj situaciji su oni koji žive u Zagrebu ili sredinama gdje ima udruga koje projektno provode uslugu rane intervencije, ali obično u trajanju od godine dana i na malom području RH, a po završetku projekta opet nema usluge. Zato je iznimno važna suradnja roditeljskih udruga, koje vape za sustavnom podrškom, s udrugama i ustanovama struke koja zna i može pružiti usluge rane intervencije i podrške roditeljima da zajedničkim snagama utječu na zakonodavca kako bi se evidentne potrebe roditelja i djece pretočile u sustavna rješenja dostupna u svim sredinama diljem Republike Hrvatske, jer su od presudne važnosti za dugoročni napredak i socijalizaciju osoba s razvojnim poteškoćama, pa tako i autizmom. 73 Vesna Penjalov, Vanja Rušnjak Kurtin, Višnja Čirjak Dječji vrtić za djecu s teškoćama u razvoju „Latica”, Zadar PREDŠKOLSKA USTANOVA KAO POKRETAČ PROMJENA U LOKALNOJ ZAJEDNICI – PRIMJER DOBRE PRAKSE Dječji vrtić Latica tijekom 22 godine djelovanja je doživio niz promjena koje su se primarno odnosile na programska usmjerenja kreirana prema potrebama djece s teškoćama u razvoju na području Zadarske županije, kao i kadrovskim i prostornim mogućnostima. Na inicijativu Udruge tjelesnih invalida koja je prije 23 godine ukazala na nemogućnost uključivanja djece s motoričkim oštećenjima u redovne vrtiće i škole, kreiran je eksperimentalni program temeljen na principima integracije. Uz suglasnost ondašnjeg Ministarstva prosvjete i športa koji je verificirao program, započinje s radom integrativna skupina u okviru Udruge, uz podršku roditelja djece bez teškoća koji su u integrativnom programu prepoznali prednosti i uočili važnost zajedničkog druženja djece. Slijedi javljanje roditelja djece ostalih, različitih vrsta i stupnjeva oštećenja, što ukazuje na potrebu otvaranja niza različitih rehabilitacijskih programa. Lokalna uprava prihvaća predložene programe, primarno radi stručne podrške djeci s teškoćama, ali ne u okviru redovnih vrtića, te osniva posebnu predškolsku ustanovu u čijem je statutu istaknuta mogućnost uključivanja djece bez teškoća – prednost imaju djeca s teškoćama, tzv. „obrnuta integracija“. Broj djece s različitim teškoćama koja se javljaju zbog terapijskih i rehabilitacijskih sadržaja koje ustanova može ponuditi (psiholog, logoped, rehabilitator, fizioterapeut) je u stalnom porastu, stoga izostaje mogućnost zadovoljavanja potreba djece bez teškoća. Danas vrtić provodi posebne edukacijsko-rehabilitacijske programe pokušavajući doprinijeti što većem uključivanju djece s teškoćama u redovne vrtićke programe. Ovaj rad ukazuje na potrebu i mogućnosti realizacije novih oblika rada, poziv je na suradnju svih čimbenika na lokalnoj razini s ciljem mijenjanja programske strukture posebnih i redovnih vrtića, razvijanja i ukazivanja na važnost inkluzivnog odgoja uz primjer dobre prakse kroz prikaz Marte Meo metode, podrške redovnim vrtićima i roditeljima za uspješno uključivanje djeteta s teškoćama u redovan vrtić. 74 Franz Peterander Ludwig-Maximilians University, Munich, Germany THE ROLE OF EXPERIENCE IN EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Early Childhood Intervention is based on the belief in the power of environmental influences on child development. Critical reflections on the effects and the efficiency of ECI reveal that environmentally focused intervention programs are less successful than they could be. The question of interest is: which mechanism in early childhood programs are influential to promote developmental outcomes in later years. To unpack the “black box” of program treatment effects the reflection of the construct “environment” has to go along with analyzing the construct “experience”. Environmental influences on child development are deeply dependent on the process of individual experiences. Two aspects should be considered: first, the selection and interpretation of information based on environmental circumstances is highly dependent from prior experiences of a person. Prior experiences generate cognitive schemata, attitudes, and more or less habitual ways of coping with, and securing control of the environment; and second, the consequences of experiences on cognitive-emotional schemata, scripts, attitudes, etc. Modern concepts based on assimilation of new knowledge and experience into existing mental categories and the accommodation of old categories and forming new ones as well as the understanding of mechanism and consequences of children´s daily risk or protective experiences on cognitive-emotional schemata, perceptions, working models, etc. have to support the design of relevant intervention programs for children and families. In this regard the construct of “experience” will be discussed, its influence on child development and behavior, and why intervention concepts with such a focus can be more effective in enhancing the child development in the context of a systemic approach in Early Childhood Intervention. 75 Ljubica Pribanić, Marina Milković, Iva Hrastinski Laboratorij za istraživanje znakovnog jezika i kulture gluhih, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu BABY SIGNS ILI HRVATSKI ZNAKOVNI JEZIK (HZJ) – U ČEMU JE RAZLIKA? Ponukane napisima i sve širom primjenom znakovnog jezika za bebe, kako je prevedeno na hrvatski, želimo prikazati naša razmišljanja, temeljena na stranim relevantnim istraživanjima, kao i potaknuti druge na razmišljanje o Baby Signs-u i znakovnom jeziku. Promotori Baby Signs-a definiraju ga kao podržavajuće komunikacijsko sredstvo koje je razvijeno za uporabu u predverbalne male djece tipičnog razvoja. Uključuje poučavanje male djece u dobi od 7/8 mjeseci ključnim riječima, odnosno znakovima, koje dijete kasnije može upotrijebiti u komunikacijske svrhe. Zanimanje za Baby Signs se već više godina širi brzinom munje u gotovo svim većim (a i manjim) gradovima Hrvatske. U svim medijima – od dnevnih novina i weba do središnjeg dnevnika – govori se o prednostima uporabe znakovnog jezika za bebe koje čuju, a promotori se svesrdno zalažu da uvjere potencijalne korisnike u dobrobit njegove primjene, kako u kući, tako i u jaslicama. Mi se pitamo: ako je Baby Signs dobar za dijete tipičnog razvoja, kako to da nije poželjan kad se radi o malom gluhom djetetu, npr. za ono koje „čeka“ na kohlearnu implantaciju? Dobro je znano da malo gluho dijete prije kohlearne implantacije, ako ima i minimalne ostatke sluha, treba biti izloženo zvukovima i upućivano na slušnu percepciju i diskriminaciju. Zašto se ne zalažemo da istovremeno može biti izloženo i znakovnom jeziku za bebe? Hoće li samo slušna precepcija potaknuti kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj ili je ključno iskustvo komunikacije primjerenim komunikacijskim sredstvima, pa i u dugom modalitetu? Za razliku od Baby Signs-a, najprimjerenije sredstvo u takvim okolnostima je znakovni jezik kao pravi prirodni jezik zajednice gluhih koji se razvio neovisno o govornom jeziku i posjeduje sve sastavnice humanih jezika. Pitamo se također u čemu je razlika između čujućeg djeteta gluhih roditelja koje ima ranu komunikaciju na nacionalnom znakovnom jeziku, u našem slučaju to je HZJ, i razvija se kao dvojezično dijete, i djeteta tipičnog razvoja koje je izloženo u ranoj dobi znakovima koje nespretno i nepromišljeno nazivamo znakovni jezik za bebe. Ovim razmišljanjima možemo dodati kako sve veći broj istraživanja danas govori u prilog uporabe manualnih znakova (ili simbola) u potpomognutoj komunikaciji kod djece i odraslih sa složenim komunikacijskim potrebama. Stoga će u ovoj prezentaciji biti pojašnjena razlika između gesti, manualnih simbola i znakovnog jezika. 76 Ksenija Romstein Učiteljski fakultet, Osijek CHILD-CENTERED EARLY INTERVENTION Early childhood, as a period of intensive learning and development, is perceived to be the optimal period for Early Intervention (EI), with its main purpose of supporting a child’s functioning. Explicitly, EI is child-oriented. But the question of the quality of orientation is raised in the sense of interpersonal relations and nature of the child-adult interaction. Contemporary social relations (including disability politics and policies) are arranged and regulated by adults, which has a direct impact on the EI programs and the roles of the involved – adults are providers, professionals and “all-knowers”, whereas children are non-professionals, incompetent beings and “support receivers”. This implies child’s social subordination. Even though the social regulation of child’s roles is inevitable, due to the nature and goals of EI, there are the question of a child’s real position in EI – is a child an object or a subject of EI? The subjectivisation presupposes an insight into child’s experience of its immediate surrounding, own social position, purpose of adult behaviour (methods, actions) and possibilities of expressing opinions, attitudes, wishes etc. If there is no such practice, then the child is (implicitly) an object of EI. Contemporary rehabilitation practice of prevention, compensation and correction, in which the repetition of research methods occurs, is complementary with interpretation about a child’s submissive position, i.e. the child is an object in the process of EI. In fact, EI methods are accepted after scientific research of its outcomes within the population, despite the fact that the individual approach is the main principle of EI. Arguments about child’s best interests and human rights, in the context of EI, can be interpreted in several ways: child’s best interest is defined by adults, and individuality and human rights can be achieved as much as is acceptable by society due to sustaining social order, i.e. the dominant social paradigm. One of main goals of EI (supporting child’s positive experience of interpersonal relation and supporting its autonomy) cannot be achieved by the contemporary rehabilitation practice in which the child is in a passive and submissive position. Thus, the longitudinal and qualitative research of child’s narrative about their own experience and relations on the continuum child (his/her authentic needs) – society (contemporary social practice) is required for the insight into repercussion of EI, instead of testing the hypothesis about effectiveness of a particular rehabilitation method. 77 John Scott School District #68, Nanaimo, British Columbia, Canada NO TIME TO LOSE – EARLY IDENTIFICATION OF ALL OUR CHILDREN WITH AUTISM: LESSONS FROM SAASI-HFS, A PARENT-FRIENDLY “SCHOOL AGE AUTISM SCREENING INVENTORY” FROM BRITISH COLUMBIA, CANADA No time to lose – early identification of all our children with autism: lessons from SAASI-HFS, a parent-friendly “school age autism screening inventory” from British Columbia (BC) Canada. SAASI, an 89-item screening checklist for “high-functioning students” with ASD developed by Psychologists (Wormeli et al.) in Vancouver in 2010, is intended to identify young children needing a full, formal ASD assessment (ADOS, etc.). SAASI-HFS offers evidence-based screening information to parents and specialists at the local level. How we work with parents in the first days is just as important as the ultimate ASD diagnosis, often from strangers – teamwork starts on contact. Why “school age”? In Canada, school starts at age 4. The high-functioning ASD child first meets “intense social settings” as a 4 or 5 year old starting Kindergarten-classes of 20 in BC public schools. The SAASI was developed for children 5 and older for this reason. SAASI (pronounced “sassy”) compares a child to nearly 100 BC children formally identified as ASD, so parents begin by learning that their child’s profile might be “similar to” other local children. They also learn immediately that every child on the spectrum is unique, with individual needs. Parents and teachers complete the SAASI separately under the guidance of a local trained school professional, (Psychologist or SLP) beginning the often lengthy ASD referral process together, as a team. This is a low cost screening instrument created by one province with and for its own children. The development and use of this screening test, published by BC’s Provincial Outreach Program, Autism and Related Disorders (www.popard.ca) is presented, not to use “as is”, but to learn from. Its smart design and process could be replicated anywhere, using local ASD data and culturally sensitive language. 78 Ana Maria Serrano ¹, Marilyn Espe-Sherwindt ² University of Minho, Braga, Portugal ¹ Family Child Learning Center, Ohio, USA ² “I KNOW THAT I CAN COUNT ON”: THE VALUE OF SOCIAL SUPPORT NETWORKS IN EARLY INTERVENTION The knowledge and experiences in the complex field of Early Intervention (EI) led us to conclude that families of children with or at-risk for disabilities require systemic supports that help them to maintain their integrity and fulfil their parenting roles. While there is a wide variance in the number of supports and their level of intensity, families rely on both an informal and formal support system. Early research efforts (Dunst, 1997; Affleck, Tennen, Rowe, Roscher & Walker, 1989), demonstrate that there are relationships between social support and different aspects of child, parent and family functioning (Dunst 2000). According to Dunst (1999), research findings demonstrate that social support, personal well-being, parenting interactional styles, and child development are both conceptually and empirically related, and that variation in child development is attributable to social support and well-being more so than to family Social Economic Status (SES). Then, social supports are essential to the successful intervention for young children and their families. The practical implications from all of the assumptions described above, force us to conceptualize EI services as a diverse range of experiences that should be provided to families with children at-risk through formal and informal support networks. We should also value the contributions of informal support provided to families, because this way we will contribute for a stronger and stable support network to be used by families in a more autonomous way, which will empower and strengthen their functioning (Dunst et al., 1988). The aim of this oral presentation is exposing evidence based information about social support networks in EI and present data from two studies done in the USA and Portugal characterizing social support networks of families in those two countries. 79 Liane Simon Diakonie Early Intervention Center Norderstedt, Germany CHILDREN´S BOOK ABOUT EARLY INTERVENTION In Spring 2013 the EIC Norderstedt published a children´s book about Max, whose little sister Lena is born prematurely. A second part of the book informs adults about the possibilities of early intervention. The book was made to help ECI´s in Germany to introduce their work to parents and families. Early intervention is no household name in Germany. The possibility of individual rubberstamping the books supports every EIC in advertising their own centre. The making of “Max, Lena und das Baumhaus” will be presented. 80 Martina Smiljanić, Minja Jeić Dječji vrtić „Vrbik“, Zagreb SURADNJA S RODITELJIMA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U DJEČJEM VRTIĆU „VRBIK” Cilj ovog rada je prezentirati oblike i načine suradnje s roditeljima djece s teškoćama u razvoju u dječjem vrtiću „Vrbik”, od trenutka njihovog upisa u vrtić do polaska u školu. Oblici suradnje s roditeljima djece s teškoćama u razvoju ovise o tome dolazi li dijete u vrtić s određenom dijagnozom ili se odstupanja u razvoju uoče pri upisu u vrtić ili pak kasnije tijekom djetetovog predškolskog razvoja. Sudionicima će biti prezentirani individualni i grupni oblici suradnje s roditeljima djece s teškoćama u razvoju te oblici i načini suradnje sa specijaliziranim ustanovama koje podržavaju uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovne vrtiće. 81 Marta Joana de Sousa Pinto, Ana Maria Serrano Local Intervention Team (LIT), Espinho/Gaia, Vila Nova de Gaia, Portugal EVERYDAY CHILDREN’S LEARNING OPPORTUNITIES – CASE STUDY The community and the environment are sources of learning and experiences opportunities. The child’s participation in social and non-social activities strengthens competences and promotes new skills; these constitute contexts for learning and development (Dunst, 2001). With the recent constitution of the Local Intervention Teams (LIT) as a result of a legislative shift in Early Intervention, with the publication of the 281/2009 Law of October 6, it is this study’s purpose to evaluate current practices, in order to implement effective practices. This communication aims to demonstrate how one can use the settings of daily activities of the family and community as sources of learning opportunities to promote children's development. We will focus on the aspects that show the importance of support provided to the families and educators by the professionals during intervention. This study appears following a Master’s dissertation with the topic Using Contextually Mediated by the Professional Practice of LIT North – Portugal, intended as a case study of a child being seen in LIT, with a descriptive and qualitative analyzes. It was used by the Early Intervention professional the Everyday Child Learning Opportunities Checklist (Roper & Dunst, 2006), in order to plan and implement strategies that promote the use of practices, as well as assessing the active use of practices by parents and educators in the different settings. It was also used the Single Plan for Early Intervention with family and educator, in order to check to what extent the practices used were influencing the children’s learning and development. In this presentation, it is intended to describe the results. This study aims to enhance the use of settings of daily activities of children, family and community, with positive effects in terms of the use of learning opportunities to promote children\'s learning and development. 82 Branka Starc ¹, Marta Ljubešić ², Ninoslava Pećnik ³, Marina Grubić ⁴, Minja Jeić ⁵, Sonja Pribela-Hodap ⁶ Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu ³ Klinički bolnički centar „Zagreb“, Zagreb ⁴ Dječji vrtić „Vrbik“, Zagreb ⁵ Odjel gradske uprave za odgoj i školstvo Grada Rijeke ⁶ RADIONICE „RASTIMO ZAJEDNO PLUS“ – IZAZOV PARTNERSTVU STRUČNJAKA I RODITELJA Kao dio šireg programa UNICEF-a za podršku roditeljstvu „Prve tri su najvažnije“, uz suradnju voditelja i roditelja, razvijen je Program radionica za roditelje „Rastimo zajedno“ koje se od 2008. godine provode s roditeljima najmlađe djece širom Hrvatske. Od 2012. godine razvijamo „sestrinski“ program radionica koje su usmjerene pružanju podrške i osnaživanju roditelja djece s teškoćama u razvoju. Ovaj program koji smo nazvali „Rastimo zajedno PLUS“, kao i osnovni program, promovira partnerstvo stručnjaka i roditelja te temeljne ciljeve i vrijednosti programa „Rastimo zajedno“. Program „Rastimo zajedno PLUS“ se temelji na pristupu osnaživanja i partnerskom odnosu stručnjaka i roditelja. Partnerstvo podrazumijeva da su stručnjaci i roditelji na istoj razini. Prvi su stručnjaci za teorije o razvoju djece i roditeljstvu, a drugi za svoju djecu i za sebe. Ukoliko su stručnjaci spremni „otpustiti“ svoju ulogu eksperta za podizanje djece i prihvatiti to da oni ne znaju najbolje niti imaju odgovore na sva roditeljska pitanja, tad će se moći upustiti u autentičan, iskren dijalog s roditeljima i biti spremni učiti od njih. U kojoj mjeri će program podrške roditeljstvu zaista ojačati kompetentnost, samopouzdanje i zadovoljstvo roditelja, ovisi u velikoj mjeri o načinu na koji se provodi. Utemeljenje programa podrške roditeljima na načelima partnerstva i osnaživanja za stručnjake koji ga provode najčešće znači da moraju „plivati protiv struje”, odnosno stvarati pristup roditeljima suprotan uvriježenom. Izgrađivanje novog poimanja vlastite uloge u odnosu na roditelje pretpostavlja radikalan odmak od tradicionalnog odnosa stručnjaka u društvenim institucijama prema roditeljima koji obilježava nametanje terapijskih zadataka, propovijedanje i popravljanje roditelja u tome kako treba pristupati i odgajati svoje dijete. Ovakav je pristup i roditeljima nov. Oni očekuju od stručnjaka gotove odgovore, direktive i rješenja za njihove poteškoće. U radu će se dati kratak prikaz sadržaja radionica i kritički će se prikazati prikupljena iskustva partnera u njihovom stvaranju i provođenju: 118 roditelja i 24 stručnjaka. 83 Barbara Šömen Zavod za gluhe in naglušne, Ljubljana, Slovenia SAFE ENOUGH TO PLAY AND EXPLORE – FAMILY ORIENTED THERAPEUTIC APPROACH IN EARLY INTERVENTION WITH SPECIAL NEEDS CHILDREN The presentation describes a family-oriented approach to work with families of children with special needs in early intervention. The presented educational approach and clinical practice are based on the integrative therapeutic approach of Functional Learning, attachment and psychodynamic theories. The author highlights the basic principles of the Learning Tools that every child uses in his or her early exploratory play and learning. In addition, the connection between cognitive and emotional development is introduced. A safe and loving relationship with the infant is a base where free exploration and learning can take place. Affect regulation is crucial in the process of learning and when working with children with special needs. Children with special needs have many different sensory, motor, perceptual and cognitive challenges. Therefore, their level of anxiety often overrides their capacity for curiosity. When dealing with challenges a child with special needs is confronted with parents are frequently confused and do not know how to connect with their child effectively. The whole family, and above all parents, need time, space and the experience of “being with the child” in a way that stimulates the child to play and explore. Through this process in early intervention period, the child’s behavioral differences can then be integrated into the family system. The therapist provides a therapeutic structure and holding environment that are safe enough for parents to venture into learning new parenting skills and responsiveness. This is an essential foundation for all children and particularly for those with special needs by which they can expand their exploratory play, learning and curiosity in everyday life. This learning process is also one of the most important goal of early intervention. 84 Nataša Vlah, Sanja Smojver-Ažić, Renata Josipović, Romina Srok, Dajana Stjepanović Učiteljski fakultet, Sveučilište u Rijeci SOCIJALNA KOMPETENTNOST I PROBLEM U PONAŠANJU U DJEČJEM VRTIĆU: POVEZANOST S ODGOJNIM STILOVIMA RODITELJA I INDIVIDUALNOM STRUČNOM POMOĆI Cilj istraživanja je ispitati povezanost roditeljskog odgojnog stila sa socijalnom kompetentnošću i eksternaliziranim/internaliziranim problemima u ponašanju djece te utvrditi doprinos korištenja stručne pomoći na socijalnu kompetentnost i navedena obilježja ponašanja. Podaci u istraživanju su prikupljeni za 178 djece (58% dječaka i 42% djevojčica) starih od dvije i pol do sedam godina, prosječno 4 godine starosti, korisnika jednog dječjeg vrtića u Primorsko-goranskoj županiji. Procjenjivači su bili 16 odgojiteljica s prosječno 9 godina radnog staža u vrtiću koje su svaka zasebno dale procjene za 50% djece iz svoje skupine. Primijenjen je upitnik Skala socijalne kompetencije i evaluacije ponašanja SCEP (La Freniere i Dumas, 1995; Bubnić, 2002). Faktorskom su analizom potvrđena tri faktora: socijalna kompetentnost, eksternalizirani i internalizirani problemi u ponašanju – svi su faktori zadovoljavajuće pouzdanosti. Od četiriju promatranih odgojnih stilova (autoritativni, autoritarni, permisivni i indiferentni), odgojiteljice su procijenile podjednaki postotak majčinog i očevog autoritativnog i permisivnog odgojnog stila, pri čemu za 1/3 djece nisu dale procjene roditeljskih odgojnih stilova. U sveukupnom je uzorku djece procijenjeno da 12 % njih prima neki oblik individualne stručne pomoći zbog nekih razvojnih specifičnosti. Kod 9% djece je navedena pomoć pružena u učestalosti od manje nego jednom mjesečno do najviše dva puta mjesečno, a kod 3% djece u učestalosti od jedanput do više puta tjedno. Rezultati pokazuju da djeca čije su majke i očevi procijenjeni kao autoritativni roditelji imaju značajno veću socijalnu kompetentnost te značajnije niže internalizirane i eksternalizirane probleme u ponašanju. Uz parcijalizaciju efekata spola i dobi je dobiven značajan doprinos primanja stručne individualne pomoći i učestalosti te pomoći kod eksternaliziranih problema u ponašanju djece, kao i značajan doprinos primanja stručne individualne pomoći kod internaliziranih problema u ponašanju kod djece. 85 Nevenka Zavrl Community Health Center Ljubljana FROM PREDOMINANTLY MEDICAL MODEL TOWARD MULTIDISCIPLINARY APPROACH – CHALLENGES AND DILEMMAS FAMILY ORIENTED In Slovenia the medical model of early intervention has a long tradition. The first teams date back into 1971 and were meant to offer neurodevelopmental treatment for babies with perinatal risk factors. Several years earlier we got the first special department for handicapped children in a regular kindergarten. The idea of multidisciplinary teams for children with developmental disabilities was accepted by the Ministry of Health twenty years ago. They are still not organised, but the need for cooperation grows fast among the professionals who work with these children. Slowly we are also turning from treating the child toward helping him and his family. We are going to present some challenges and dilemmas, we are facing at this point. 86 POSTERI / POSTER SESSION 87 88 Jelena Gligora Segedi, Vlatka Šaronja Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb LOGOPEDSKA DIJAGNOSTIKA U OKVIRU RANE INTERVENCIJE Broj djece koja pokazuju odstupanja na planu razvoja komunikacije, jezika i govora se sustavno povećava. Sukladno tome, povećava se i broj djece čije, na vrijeme neprepoznate, teškoće perzistiraju i u kasnijoj dobi, opterećujući samo dijete, njegovu obitelj te društvo u cjelini. Kako komunikacijsko-jezično-govorni razvoj prati određene razvojne miljokaze, postoje specifični pretpokazatelji na temelju kojih je moguće predvidjeti odstupanja na planu komunikacije, jezika i govora, odnosno moguće teškoće razvoja spomenutog. Projekt „Program rane intervencije za djecu s poremećajima jezičnogovorne komunikacije – podrška u zajednici” je odobren od strane Grada Zagreba 2012. godine, a izveden je od strane predlagatelja projekta: Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG. Projekt je uključivao prikupljanje djece sa sumnjom na teškoće iz domene komunikacije, jezika i govora što ranije kronološke dobi, preko suradnje logopedskog tima Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG i pedijatara primarne zdravstvene zaštite, kao onih koji su od najranije dobi uključeni u sustavno praćenje razvoja djeteta. Projekt je uključivao i djelovanje mobilnog tima čija je zadaća bila osigurati kompleksnu logopedsku dijagnostičku obradu, savjetovanje roditelja te stručnu pomoć djetetu i obitelji. Kako bismo u što ranijem periodu povezali krajnjeg korisnika potrebite usluge rane intervencije te pružatelja usluge, odnosno specijalističku zdravstvenu ustanovu, stupili smo u kontakt s većim brojem pedijatara koji djeluju u okvirima primarne zdravstvene zaštite te smo konstruirali K-JEGOR probirnu ljestvicu ranog komunikacijskog i jezično-govornog razvoja u svrhu izdvajanja djece s rizikom za mogući nastanak teškoća na području komunikacije, jezika i govora. Ovim radom će se sustavno prikazati način na koji smo ostvarili poveznicu između obitelji, pedijatara i specijalističke zdravstvene ustanove te će biti opisan sam tijek logopedske procjene koja je uslijedila nakon probira te koja je prethodila patronažnim susretima logopeda u domovima krajnjih korisnika. 89 Slavica Golubović, Aleksandra Milošević Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Univerzitet u Beogradu BRZINA ČITANJA, BROJ GREŠAKA I RAZUMIJEVANJE PROČITANOG KOD DJECE S DISGRAFIJOM Cilj ovog rada je bio utvrditi učestalost pojave disgrafije i lijevorukosti kod djece s disgrafijom te brzine čitanja i broja grešaka u čitanju kod djece s jezičnom disgrafijom. Ispitivani uzorak sačinjavalo je 188 djece osnovne škole „Gornja Varoš“ u Zemunu (2., 3. i 4. razreda). Djeca su ispitivana Testom za ispitivanje disgrafičnosti rukopisa (Ozias i Ajaurigierra, u adaptaciji Ćordić i Bojanin, 1992) koji je obuhvaćao pisanje po diktatu, prepisivanje i samostalno pisanje na temu „Jedan moj doživljaj“, kao i Procjena grafomotornog niza (Lilian Lirs) i Crtež ljudske figure. Zatim su djeca s jezičnom disgrafijom testirana Trodimenzionalnim testom čitanja („Samo jedan snježni dan“) napisan ćirilicom (Kostić, Vladisavljević i Popović, 1983), adaptacijom standardiziranog testa Helene Sax namijenjenog mlađem školskom uzrastu, kojim se ispituju tri važne komponente čitanja : brzina, broj grešaka i razumijevanje pročitanog. Testirano je 18-ero djece s jezičnom disgrafijom i 18-ero djece s grafomotornom disgrafijom. Od ukupno 188 ispitivane djece bilo je 77 dječaka i 106 djevojčica. Od 77 dječaka disgrafiju je iskazivalo 47, dok je od 106 djevojčica disgrafiju iskazivalo 17. Učestalija je pojava grafomotorne disgrafije u odnosu na jezičnu, a učestalija je kod dječaka, nego kod djevojčica, i to češće grafomotorna nego jezična disgrafija. Lijevorukih dječaka bilo je 7, kao i djevojčica. Analiza rezultata pročitanog teksta djece s jezičnom disgrafijom pokazala je da se brzina čitanja kod djece: u 2. razredu kreće u opsegu od 1.5 min do 3 min i 30 sek; u 3. razredu kreće u opsegu 1-3 min; u 4. razredu kreće u opsegu od 50 sek do čak i 4 min u pojedinom slučaju. Za razliku od djece s grafomotornom disgrafijom, taj opseg brzine čitanja je znatno manji i kreće se do 1 min i 30 sek u zavisnosti od uzrasta. Broj grešaka u 2. razredu iznosi 14-35, za 3. razred 10-30 i za 4. razred 10-25. Djeca s grafomotornom disgrafijom su napravila mnogo manje grešaka ili čak nijednu prilikom čitanja. Što se tiče razumijevanja pročitanog teksta, broj činjenica također je varijabilan u zavisnosti od uzrasta djece: u 2. razredu broj činjenica iznosio je od 2 do najviše 6; u 3. razredu od 2 do maksimalno 4, u jednom slučaju čak i potpuno nerazumijevanje pročitanog; dok u 4. razredu broj nije prelazio od 3 do 7. Kod djece s grafomotornom disgrafijom razumijevanje teksta i iznošenje činjenica, opet u zavisnosti od uzrasta, bilo je korektno i na zadovoljavajućem nivou. 90 Ljiljana Igrić ¹, Ana Matoic ¹, Antonija Papić ¹, Ana Šečić ² Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ¹ Klinički bolnički centar „Sestre milosrdnice“, Zagreb ² PRIKAZ DOŽIVLJAJA KORISNOSTI RAZLIČITIH IZVORA INFORMACIJA OD STRANE RODITELJA Obitelj je zajednica koju karakteriziraju čvrste socijalne i emocionalne veze članova te ona predstavlja osnovnu jedinicu društva. Dolaskom, odnosno rođenjem djeteta dolazi do promjena unutar obitelji. Unutarnja dinamika obitelji se mijenja i roditelji i dijete se privikavaju jedni na druge. U svakom slučaju se radi o stresnoj situaciji, a izvor dodatnog stresa je i rođenje djeteta s teškoćama u razvoju. Informacije o različitim aspektima roditeljstva su bitne svim roditeljima. Kod roditelja djece s teškoćama u razvoju ta je potreba još izraženija. Informacije trebaju biti dostupne pravovremeno i iz izvora koji im najviše odgovara, kako bi kao aktivni sudionici mogli donijeti, za njihovo dijete, korisne odluke. Istraživanja pokazuju da roditelji nemaju pristup informacijama u mjeri u kojoj bi to željeli imati. Kad potreba za informacijama nije zadovoljena, roditelji se osjećaju bespomoćno i obeshrabreno. Sami roditelji navode da su im najpotrebnije opće informacije o dijagnozi, uslugama za njihovo dijete te informacije o postojećim mrežama podrške. Različiti autori navode kako je roditeljima jedan od preferiranih izvora informacija osobna komunikacija, a tim putem informacije prvenstveno pružaju stručnjaci različitih profila te drugi roditelji sa sličnim iskustvima. Takav vid informiranja često se odvija u sklopu različitih ustanova te udruga. Također, informacije roditelji dobivaju i iz tiskanih medija te s televizije, dok je Internet u velikoj mjeri, u današnje vrijeme, postao bogat izvor informacija i velika potpora roditeljima. Na temelju gore navedenog, cilj ovog postera je prikazati korisnost izvora informacija iz perspektive roditelja. Prigodni uzorak (N = 289) su činili roditelji djece s teškoćama u razvoju s područja Republike Hrvatske. Rezultati su dobiveni u sklopu istraživanja „Potrebe roditelja djece s teškoćama u razvoju: od informacije do usluge“, za potrebe kojeg je kreiran Upitnik o informiranosti i zadovoljstvu uslugama roditelja djece s teškoćama u razvoju (UIZUR). Poster će prikazati rezultate dobivene na osam varijabli koje opisuju korisnost pojedinog ispitivanog izvora informacija. 91 Amela Iriškić, Jelena Šatara Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr. Miroslav Zotović”, Banja Luka PRIKAZ SLUČAJA DJEČAKA S USPORENIM JEZIČNO-GOVORNIM RAZVOJEM – ZNAČAJ RANE INTERVENCIJE Djeca koja su u prenatalnom, perinatalnom ili postnatalnom periodu izložena djelovanju faktora rizika se ubrajaju u grupu djece s neurološki rizičnom simptomatologijom (simptomatski rizične djece). Faktori rizika su oni činitelji koji mogu doći u obzir kao potencijalni uzroci oštećenja djeteta. Simptomi rizika su znaci odstupanja od normalnog razvoja uslijed oštećenja centralnog živčanog sistema. Neurološki rizična djeca u kasnijem razvoju mogu imati poteškoća u bilo kojem aspektu razvoja, pa tako i u komunikacijskom, odnosno jezično-govornom. Najjednostavnije shvaćanje povezuje ranu komunikaciju s ranim djetinjstvom, tj. prvih šest godina života. Dječak N.N., praćen uslijed neurološki rizične simptomatologije, je uključen u fizikalni tretman od svojih šest mjeseci gdje je u sklopu Dnevne bolnice procijenjen od strane svih članova psihosocijalnog tima: logopeda, psihologa i socijalnog radnika. Tokom narednog perioda je kroz redovne kontrole praćen od strane logopeda i psihologa te je uslijed kašnjenja u jezično-govornom razvoju uključen u logopedski tretman. Tijekom perioda od godinu dana, dječak je periodično uključivan u logopedski tretman, a s roditeljima je vođen intenzivan savjetodavni rad koji je imao za cilj poticanje jezičnih sposobnosti u obiteljskoj sredini. Trenutno dječak N.N. ispunjava sve zadatke na jezičnogovornom planu koji su predviđeni za njegov uzrast. 92 Janja Klasić, Marina Bučar Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID), Zagreb PRIKAZ PROGRAMA „RANA INTERVENCIJA U DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU I RAZVOJNIM ODSTUPANJIMA” Trogodišnji program Hrvatske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu „Rana intervencija u djece s teškoćama u razvoju i razvojnim odstupanjima“, koji razvija nove usluge utemeljene na znanstvenim dokazima, je financiran od strane Ministarstva socijalne politike i mladih. U 2011. godini je obuhvatio 57, u 2012. 51 korisnika, a trenutni broj korisnika programa je 36. Aktivnosti i stručne usluge koje se pružaju unutar programa su: stručna potpora u obitelji (patronaža), Marte Meo savjetovanje, senzorička integracija, odgovaranje na roditeljska pitanja (pristigla putem internetskog portala www.ranaintervencija.org), grupni rad s roditeljima djece uključene u patronažu te senzibilizacija javnosti o ranoj intervenciji i aktivnostima udruge putem HURID-ovih mrežnih stranica. Sve programske aktivnosti imaju dva fokusa: dijete i njegovu obitelj. Tim koji provodi program čine logopedi, rehabilitatori, psiholozi i pedijatri. Glavni dosad ostvareni ciljevi programa su: 1. povećanje kvalitete života obitelji koje sada smirenije i bolje funkcioniraju, budući da su djeca uključena u program koji optimizira njihovo učenje i razvoj socijalnih ponašanja, 2. napredak u svim razvojnim domenama djeteta s razvojnim odstupanjima i razvojnim teškoćama, a osobito u području komunikacije i socijalnog ponašanja (korištenje gesti, riječi, odvikavanje od pelena, itd.), 3. bolju uključenost roditelja i djeteta u socijalnu mrežu, odnosno uključivanje djeteta u dječji vrtić ili igraonicu te 4. povezivanje roditelja s drugim roditeljima i spremnost roditelja da o svom djetetu govore drugima. U radu će biti prikazane aktivnosti i stručne usluge programa te dosadašnji rezultati, uz naglasak na važnost interdisciplinarne suradnje i provođenja stručne supervizije, a bit će predstavljeni i izazovi s kojima se suočavaju provoditelji programa. 93 Zdenka Konjarik ¹, Štefica Mikšić ¹, Marijana Penić ², Krasanka Kakaš ², Petra Matijević ² Dom zdravlja „Đakovo”, Đakovo ¹ Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom „Đakovo”, Đakovo ² PROCJENA PONAŠANJA KORISNIKA PSIHOSOCIJALNE SKRBI Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom „Đakovo” (UZMRDJ) okuplja djecu i odrasle s različitim vrstama invaliditeta. U posljednjih deset godina je kroz programe i projekte periodično provođena psihosocijalna rehabilitacija, ovisno o sredstvima koja su dobivana od različitih donatora. Početkom 2012. godine je s Ministarstvom socijalne politike i mladih (MSPM) potpisan ugovor o provođenju psihosocijalne patronažne skrbi za 53 korisnika te povremeni dnevni boravak u Udruzi za 20 korisnika. Prema pravilniku MSPM-a, na projektima su zaposleni stručni djelatnici koji provode psihosocijalnu patronažnu skrb. Ispitivanje je provedeno u svrhu procjene ponašanja korisnika patronažne psihosocijalne skrbi u kući, odnosno ispitivao se odnos prema samom sebi i odnos prema okolini. Cilj ovoga rada je procijeniti ponašanje djece i odraslih u njihovom psihosocijalnom razvoju. Procjenu su vršili djelatnici koji rade s korisnicima patronažne skrbi tijekom kućnih posjeta pomoću ankete koja se sastojala od tvrdnji koje su se ticale socijalnog i psihološkog odnosa korisnika s okolinom, kao i odnosa prema samom sebi. U istraživanju je sudjelovalo 86 korisnika psihosocijalne patronažne skrbi, između 4 i 39 godina starosti, a podjednako su bila zastupljena oba spola. Rezultati istraživanja su pokazali da, prema procjeni djelatnika patronažne skrbi, osobe ženskog spola češće pokazuju različita emocionalna stanja. Također, prema njihovoj procjeni starija grupa korisnika se lakše prilagođava postavljenim pravilima i češće su spremni odgoditi zadovoljavanje vlastitih želja iz razloga kako bi što više vremena proveli u društvu djelatnika. Ovim istraživanjem se pokazalo da se, prema procjeni djelatnika psihosocijalne patronažne skrbi, uključivanjem osoba u program psihosocijalne rehabilitacije bitno poboljšava integracija i komunikacija u kući osoba s invaliditetom, što utječe na kvalitetu života. 94 Sónia Lopes ¹, Salete Teixeira ², Patrícia Graça ², Ana Maria Serrano ³ Instituto Piaget, Vila Nova de Gaia, Portugal ¹ Instituto Superior de Saúde Alto Ave, Portugal ² Universidade do Minho, Portugal ³ VALIDATION OF AGES AND STAGES QUESTIONNAIRES DEVELOPMENT SCALE TO THE PORTUGUESE POPULATION Timely and effective identification of children that may be at developmental risk, due to exposure to biological or environmental factors, is the first step in the process of Early Intervention. The screening aims to identify the children that may need further assessment, differentiating the children with special needs or a disability, from the ones that present a development within the expected parameters. The use of formal and valid tools increases the effectiveness of the screening of development. Ages and Stages Questionnaires (ASQ) has shown good psychometric qualities, low cost in its implementation, and was built to capitalize on the information from the parents, regarding their children development, thus allowing their active participation at the moment of assessment. The 21 questionnaires of ASQ-3 passes through five developmental domains: communication, gross motor, fine motor, problem solving and personal-social, six items each, which permits parents and caregivers to observe child developmental abilities aged from 2 to 66 months. The purposes of this study were translating and adapt this tool to the Portuguese population, studying psychometric measures of validity and reliability. The Portuguese version of ASQ was tested in a sample of 1908 children in Portuguese territory including Azores. Internal consistency showed in the majority of questionnaires and dimensions acceptable or higher values. Item-total correlation indicated that only 78 (12,4%) from a total of 630 items present values below .20. The Pearson product moment test showed the existence of a correlation between the various dimensions of each questionnaire, although with weak to moderate values, translating the individuality of each of the dimensions. The values of the test-retest and interobserver agreement demonstrate the existence of a strong agreement between the two administrations as well as in the assessment of the child by two different observers. The normative values for the Portuguese population fall beneath the ones presented by the original instrument, in the majority of the dimensions, most notably in the gross motor dimension. Using Portuguese cut-off points, we had a rate of forwarding for assessment in one dimension of 10,1%, and 4,7% in two or more dimensions. In conclusion, despite some weaknesses, the ASQ-PT fulfils the requirements of a screening tool allowing the early identification of children with development problems. 95 Sonja Lulić ¹, Tena Matijaš ², Ivana Šalković ³ Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb ¹ Specijalna bolnica za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, Zagreb ² Centar za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, Zagreb ³ BAZA PODATAKA O USLUGAMA RANE INTERVENCIJE U DJETINJSTVU U REPUBLICI HRVATSKOJ Ideja o stvaranju baze podataka o uslugama rane intervencije proizašla je iz spoznaje da suvremena tehnologija omogućava pristup brojnim informacijama o razvoju djeteta, ali zbog svoje neselektivnosti može dovesti do nepotrebne uznemirenosti i zbunjenosti roditelja, pri čemu još uvijek postoji vrlo malo informacija o tome gdje i kome se obratiti za adekvatnu pomoć i podršku. Nadalje, roditelji djece s neurorazvojnim rizikom ili/i razvojnim teškoćama često ostaju bez aktivne uključenosti u programe koji se pružaju njihovom djetetu i potpore koju sami trebaju te ostaju zarobljeni u krugu bespomoćnosti suočavanja s djetetovom teškoćom i okolnostima koje ona donosi u svakodnevnom životu. Budući da se naša zemlja trenutno nalazi na početku zakonodavne i praktične primjene suvremenog shvaćanja rane intervencije, aspekt usmjerenosti na obitelj predstavlja izazov s kojim se treba odgovorno suočiti. Stoga je Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID) u suradnji s Uredom UNICEF-a u Republici Hrvatskoj pokrenula projekte „E-informacijski i referalni centar za ranu intervenciju u djetinjstvu“ i „Mreža rane podrške – prvi korak“ iz kojih je proizašla ideja stvaranja baze podataka o uslugama rane intervencije u Republici Hrvatskoj. Sustav je javan i dostupan na internetu (www.ranaintervencija.org), kako roditeljima, tako i stručnjacima, a u njemu se osim općih podataka o servisu, nalaze i specifične informacije za pojedinu ustanovu (vrsta i dostupnost usluga, profil stručnjaka koji rade u ustanovi, dokumentacija potrebna za upis, itd.). Pri stvaranju baze je došlo do povezivanja svih sustava rane intervencije u djetinjstvu na području Republike Hrvatske, što podrazumijeva sustav odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstva, čiji su podaci prvotno zasebno prikupljani. Cilj stvaranja baze podataka o uslugama rane intervencije jest olakšati, kako roditeljima, tako i stručnjacima dolaženje do točnih, jasnih i provjerenih informacija o ustanovama u kojima se obavlja razvojna procjena i pruža odgovarajuća podrška za djecu kod koje postoji sumnja na nastanak ili postojanje razvojnih teškoća ili su one već utvrđene. Nadalje, ciljevi stvaranja baze su i povezivanje stručnjaka koji rade u ustanovama koje su u nadležnosti različitih resora, dobivanje uvida u ekipiranost timova koji pružaju usluge rane intervencije, međužupanijska i regionalna usporedba o pokrivenosti usluga rane intervencije na cijelom teritoriju Republike Hrvatske. Poster će prikazati neke od rezultata dobivenih prikupljanjem podataka u procesu stvaranja ove baze koji ocrtavaju pružanje usluga u domeni rane intervencije u državi. 96 Sonja Lulić, Vlatka Šaronja, Zorana Dedić, Nike Skrivaneli Karačić Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb PROJEKT „PROGRAM RANE INTERVENCIJE ZA DJECU S POREMEĆAJIMA JEZIČNOGOVORNE KOMUNIKACIJE – PODRŠKA U ZAJEDNICI”: ISKUSTVA IZ PATRONAŽE U okviru projekta „Program rane intervencije za djecu s poremećajima jezičnogovorne komunikacije – podrška u zajednici”, provođena je patronažna usluga unutar obitelji djece s poremećajima komunikacije i jezično-govornog razvoja. U tu svrhu je osmišljen program praćenja, savjetovanja i pružanja stručne podrške obiteljima. Djeca s razvojnim teškoćama najprirodnije uče u svom vlastitom domu, zbog čega je izuzetno važna uloga roditelja i prirodne okoline. Poučeni i vođeni od strane stručnjaka, odrasli mogu domišljato koristiti svakodnevne prilike u poticanju djetetovog komunikacijskog i jezično-govornog razvoja. Pružatelji usluga iz domene rane intervencije se moraju prilagoditi obitelji i obiteljskom stilu života, a budući da svaka obitelj ima jedinstvene potrebe (Salisbury, 2003), u kontekstu navedenog se i izradom individualnog obiteljskog plana (Rounds, 1991) u suradnji s roditeljima pomiče težište s djeteta i njegove teškoće na cjelokupnu obitelj i njihove potrebe. Iz navedene činjenice je proizašao i individualizirani obiteljski plan koji je napravljen u suradnji s obiteljima. Navedeni plan sadržavao je važne informacije o djetetu i njegovim interesima, obitelji, potrebama i pitanjima. Upravo radi toga su nakon svakog susreta s obiteljima održavani supervizijski sastanci gdje bi se izmjenjivala iskustva, planirali daljnji koraci i sl. Na svakom supervizijskom sastanku stručnjaci bi se dogovarali i, koliko je bilo moguće, osmišljavali igre i vježbe koje bi izvodili s obiteljima. Sve aktivnosti su planirane na temelju podataka iz individualiziranog obiteljskog plana gdje su se nalazili i opisi djetetovih interesa. Važan element sveobuhvatnog ranog koncepta rane intervencije je i evaluacija usluge. Tako je prilikom zadnjeg susreta u obitelji roditeljima dan na ispunjavanje evaluacijski upitnik. U radu će biti prikazan projekt i njegovi rezultati. 97 Joana M. Mas, Rosa Vilaseca, Climent Giné, Marta Gracia, Mercé Dalmau, M. J. Galvan, Natasha Baqués Ramon Llull University, Spain FROM MEASUREMENT TO ACTION: IMPROVING FAMILY QUALITY OF LIFE IN SPAIN The aim is to present an action-research that is being developed in Spain and that is a step forward in improving the quality of family life. From the results of the CDVF-E scale and the questionnaire on family needs assessment, several individualized family action plans have been implemented in six Early Intervention services working together with the staff and families in a family-centered approach. In a case study design, the objectives and methodology are described. 98 Tena Matijaš, Ksenija Ena Hršak, Vesna Salopek Specijalna bolnica za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, Zagreb TIM OKO OBITELJI UNUTAR SPECIJALNE BOLNICE „GOLJAK“ Cerebralna paraliza je klinički entitet za grupu neprogresivnih, ali često promjenljivih motoričkih poremećaja pokreta i posture, koji nastaju uslijed oštećenja ili razvojnog poremećaja središnjeg živčanog sustava u ranim fazama razvoja. Najizraženiji dio kliničke slike je promijenjen tonus mišića, postura i kretanje, no uz to su više ili manje prisutne i dodatne teškoće: senzomotorni poremećaji, smetnje u razvoju, perceptivno kognitivne teškoće, socioemocionalni problemi, epilepsija, vidne i slušne teškoće, intelektualne teškoće i dr. Zbog svega navedenog je izuzetno važna rana intervencija i stimulacija djece s neurorazvojnim rizikom kod koje postoji sumnja za razvoj kliničke slike cerebralne paralize, kao i multidisciplinarni pristup roditeljima. Unutar Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, „Goljak“, uz dijete i roditelje, članovi tima su: specijalist fizijatar, neuropedijatar, okulist, ortoped, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped, socijalni radnik, fizioterapeut, radni terapeut, senzornointegracijski (SI) terapeut i senzorno-integracijski (SI) pedagog te medicinska sestra. Specijalist fizijatar kao voditelj stručnog tima, prema potrebi nadopunjen dodatnom multidisciplinarnom obradom, kreira odgovarajući spektar terapijskih intervencija koje su potrebne djetetu. Kroz neposredni rad s djetetom, zdravstveni djelatnici i stručni suradnici, osim terapije usmjerene na dijete, pružaju podršku obiteljima kroz zajednički rad, savjetovanje i demonstraciju. Fizioterapeut savjetuje i pokazuje članovima obitelji način poticanja funkcionalnog pokreta koji se odnosi na motorički razvoj i motoričko djelovanje, pravilno pozicioniranje djeteta, što je izuzetno bitno posebice kod djece s motoričkim teškoćama kako bi mogla učiti i razvijati se. Radni terapeut savjetuje članove obitelji djeteta o poticanju efikasnosti u područjima brige o sebi, fine motorike kroz igru te manipulaciju predmetima. Edukacijski rehabilitator na temelju procjene, primjenom lista i mjernih skala, motoričkog, kognitivnog, perceptivnog, socioemocionalnog i komunikacijskog razvoja djeteta savjetuje članove obitelji o kreiranju situacija učenja kroz igru s obzirom na djetetovu dob i potrebe. Usmjerava ih na načine na koje dijete jača svoje vještine i priprema se za uključivanje u socijalnu zajednicu. Logoped savjetuje o poticanju komunikacijskog i jezično-govornog razvoja kao i razvoju strategija za poboljšanje djetetove komunikacije, uključujući i oblike potpomognute komunikacije te probleme hranjenja. Psiholog standardiziranim testovima procjenjuje opći psihomotorni razvoj djeteta, pruža psihološku potporu te savjetovanje roditelja, posebno u području emocionalnih poteškoća i problema u ponašanju te problema spavanja, daje pedagoške smjernice te povezuje obitelj sa socijalnom službom i resursima. SI terapija usmjerena je na poboljšanje sposobnosti djeteta da se integrira u stalno promjenjivom okruženju predmeta i prostornih datosti. Provodi se u posebno opremljenom prostoru za SI poticanje prema Jean Ayres. 99 Joachim Nyoni Ministry of Education – Zambia Institute of Special Education, Zambia THE IMPACT OF RAISING AND EDUCATING A CHILD WITH SPECTRUM DISORDER: A MYTH OR REALITY – A PHENOMENOLOGICAL STUDY OF PARENTS IN LUSAKA, ZAMBIA This study examined the impact on parents of raising and educating a young child with Autism and the challenges of managing the situation. A phenomenological approach was used to investigate parents’ lived experiences. Seventeen educated, urban, Zambian, biological parents of children aged 3-7 with ASD were interviewed. In-depth interviews followed Collaizi’s phenomenological method as modified by Moustakas and described by Cresswell (2007). Emerging themes were grouped under ten headings and each was illustrated with quotations from the parents: making sense of the birth of an ASD child; encounters with professionals; parents knowledge and perception of ASD; the search for diagnosis; marital conflict and stress; effects on siblings; costs; cultural beliefs and attitudes in the wider society; inadequate service provision; and parents’ hopes and fears and coping strategies. Findings indicated that parents experienced challenges ranging from frustration, pain, confusion, doubt and disempowerment in the pre-diagnostic period, then, at diagnosis, shock, denial and having a feeling like that of losing a normal child through death, followed by some acceptance. Due to shortage of staff, and bureaucratic, red-tape tendencies in hospitals, the service offered to parents by professionals was inadequate, and sometimes manifested inconsistent opinions and insensitivity. Access to quality remedial services was insufficient. Most schools were unable or unwilling to accommodate ASD children. Marital conflicts emerged which included separations and fighting. Single mothers suffered special challenges, combining study with child caring. Parents incurred significant financial costs for medical attention and transport, and social and emotional costs due to child and parent stigmatization. However, parents developed various coping strategies such as empowerment, humor, openness, faith and belief in God’s healing power. 100 Antica Petričić ¹, Sabina Šimić ² Opća bolnica „Zadar”, Zadar ¹ Mali dom – Zagreb, Zagreb ² STRES RODITELJA DJECE S RAZVOJNIM ODSTUPANJIMA I TEŠKOĆAMA U RAZVOJU Roditelji djece s razvojnim odstupanjima i teškoćama u razvoju imaju dodatne izazove i zahtjeve postavljene na roditeljsku ulogu. U prvom redu naglasak je stavljen na teškoće djeteta, poticanje djetetova razvoja i rehabilitacije, a što je najčešće izvor intenzivnog stresa kod roditelja. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi intenzitet i izvore stresa roditelja djece s razvojnim odstupanjima i teškoćama u razvoju. U istraživanju su sudjelovali roditelji djece do 3 godine starosti. Dio djece uključen je u programe rane intervencije, a dio je samo u tretmanu fizioterapeuta. Istraživanje je provedeno 2013. godine u Dnevnom centru Mali dom – Zagreb u okviru pružanja programa rane intervencije te na Odjelu pedijatrije Opće bolnice Zadar. Korišten je Upitnik izvora i intenziteta roditeljskog stresa (Profaca i Arambašić, 2002). Na roditeljski stres ne utječu samo teškoće djeteta, nego i niz drugih faktora poput socijalne podrške, materijalne sigurnosti i dostupnosti institucija koje pružaju zdravstvenu zaštitu i rehabilitaciju djetetu. Obzirom da stres roditelja može imati utjecaja na kvalitetu brige o djetetu, rezultati imaju praktične implikacije u smislu pružanja adekvatne pomoći djeci i njihovim roditeljima. 101 Annika Pohlmann, Manfred Pretis Medical School Hamburg, Germany FAMILY-CENTEREDNESS IN EARLY CHILDHOOD INTERVENTION Family-Centeredness is seen as a main component of Early Childhood Intervention. The current empirical study in 5 provinces of northern Germany assessed the importance of Family-Centeredness from parents' Point of view (N = 1456 parents). Findings suggest that Family-Centeredness is assessed as very important for parents and correlated to perceived efficiency of Services. Surprisingly no correlation could be found between the setting of EI and perceived Family-Centeredness. Data are discussed within the on-going discussion in Europe about how and where to involve parents in Early Childhood Intervention. 102 Marija Presečki Zmajlović Dječji vrtić „Radost”, Jastrebarsko TIM OKO OBITELJI: INTEGRACIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU U DJEČJEM VRTIĆU „RADOST” Vodeći se načelima inkluzije te individualnog i multidisciplinarnog pristupa djeci s teškoćama u razvoju, tim oko obitelji djece s teškoćama u razvoju (TUR) u dječjem vrtiću Radost čine stručni suradnici defektolog/rehabilitator, logoped, psiholog i pedagog, zdravstveni voditelj, odgojitelji te osobni pomoćnici djece s težim ili višestrukim teškoćama u razvoju. 2009. godine izrađen je Protokol o postupanju djelatnika dječjeg vrtića u procesu integracije djeteta s teškoćama u razvoju u kojem dječji vrtić Radost izražava pozitivan stav spram integracije djece s teškoćama u razvoju u redovne odgojne skupine, kako primarnog, tako i kraćih programa igraonica i predškole. Poštujući članak 20. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (NN 10/97 i 107/07) prema kojem djeca s teškoćama u razvoju ostvaruju prednost pri upisu djece u dječje vrtiće, 2000. godine grad Jastrebarsko je kao osnivač vrtića donio odluku prema kojoj se djetetu s teškoćama u razvoju dodjeljuje dodatnih 5 bodova. Upisu djeteta s TUR-om i uključivanju u kolektiv prethode dva razgovora stručnih suradnika s roditeljima djeteta prilikom kojih stručni suradnici prikupljaju potrebnu dokumentaciju i podatke. Nakon toga stručni tim vrtića raspravlja i donosi odluku o najprimjerenijem okruženju za dijete. Razgovore s kandidatima za pomoćnika djeteta provode stručni suradnik-psiholog i defektolog, kandidata se upoznaje s djetetom i roditeljima te se nakon donošenja zajedničke odluke o primjerenom kandidatu provodi edukacija pomoćnika. Edukaciju pomoćnika, uvođenje u rad i superviziju rada pomoćnika provodi stručni suradnik rehabilitator, a prema potrebi i ostali stručni suradnici. Opservacijski period ovisi o djetetovim posebnim potrebama. Odgojitelji odgojne skupine u koju će krenuti dijete s TUR-om prolaze specifičnu edukaciju. Stručni tim i odgojitelji pripremaju/prilagođavaju prostor odgojne skupine i didaktički materijal za dolazak djeteta s TUR-om. Stručni tim i odgojitelji pripremaju djecu odgojne skupine za dolazak djeteta s TUR-om. Za svako dijete uključeno u Opservacijski period, stručni suradnik-rehabilitator kao voditelj procesa integracije izrađuje Program opservacije, a odgojitelji i stručni suradnici multidisciplinarno opserviraju dijete s teškoćama u razvoju. Pri završetku Opservacijskog perioda stručni tim se sastaje s odgojiteljima i roditeljima djeteta s teškoćama u razvoju te se donosi odluka o odgovarajućem programu za dijete. Ukoliko po završetku Opservacijskog perioda stručni tim donese mišljenje da je za boravak djeteta u redovnoj skupini potrebno uvođenje osobnog pomoćnika djeteta s TUR-om, stručni suradnici, odgojitelji, pomoćnik djeteta, tj. cijeli tim oko obitelji pristupa izradi, provođenju i evaluaciji Individualiziranog odgojnoobrazovnog plana za dijete s teškoćama u razvoju, u što se uključuju i roditelji djeteta i eventualni vanjski stručni suradnici. 103 Ana Filipa Santos, Ana Luísa Martins, Eunice Salazar, Joana Senra, Joana Gomes, Mariana Carvalho Centro de Reabilitação de Paralisia Cerebral do Porto “COMMUNICATION FOR ALL” – PROJECT PRESENTATION The Augmentative and Alternative Communication Systems (AACS) arise as a fundamental vehicle to participation by individuals with communication disorders in society (ASHA, 1991; Von Tetzchner, 2004). The research suggests that the involvement of caregivers and family is necessary for the successful implementation of AACS (Angelo, 2000; Bailey, 2006). In this context, the Speech Therapy Department of Centro de Reabilitação do Porto developed the project “Communication for All” in order to realize and extend the parents/caregivers knowledge about it and about AACS. In this context, we developed activities as adapted songs, adapted stories and graphic signs installation in strategic locations, which took 18 months. After those it was applied a questionnaire to family members/caregivers (N = 59). The quantitative data analysis has shown that 19.3% of respondents know the project, from all adapted story is the most recognized activity. About 57.6% of respondents know the AACS, graphics signs are the better known. From 80.7% of respondents who do not know the project, only 2.8% know the function of AACS, while the 19.3% of respondents who know the project, 71.4% know the function of AACS. The research team found that although the majority of activities have been developed in the waiting room at different times, there were a reduced number of family members/caregivers who knew the project. However, family members/caregivers who claim to know the project appear to demonstrate a greater knowledge of the SAAC's. Through this study it was also possible to realize the need to perform different actions to sensitize the families of clients with communication disorders to the importance of the implementation of AACS, thereby improving the effectiveness of communication and participation in society. During the performance of activities all clients, families and professionals were more exposed to SAAC's, which was considered by the research team an added value of this project to entire community center. 104 Iris Sečen Dječji vrtić „Radost”, Jastrebarsko TIM OKO OBITELJI U DJEČJEM VRTIĆU: PROCJENA I POTICANJE RANOG JEZIČNOGOVORNOG RAZVOJA KOD DJECE JASLIČKOG UZRASTA U DJEČJEM VRTIĆU „RADOST”, JASTREBARSKO Tim oko obitelji u svrhu praćenja ranog jezično-govornog razvoja u dječjem vrtiću čine logopedinja, odgojitelji te ostale stručne suradnice. Sudionici ovog praćenja su djeca u dobi 1-3 godine. Praćenje se provodi kroz 4 pedagoške godine (od 2009. do 2013.). Roditelji jasličkih odgojnih skupina se tijekom roditeljskih sastanaka pod vodstvom odgojitelja upoznaju s provođenjem ovih procjena. Odgojitelji odgojnih skupina tri puta tijekom pedagoške godine putem lista procjenjuju jezično-govorne sposobnosti svakog djeteta iz svoje odgojne skupine. Liste procjene sastavljene su prema Starc, Čudina Obradović, Pleša, Profaca, Letica: „Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi“. Područja koja se prate putem lista procjene su komunikacija, razumijevanje jezika te jezično-govorna produkcija. Ukupan broj dosad obuhvaćene djece je 428. Rezultati procjene izraženi su kao postotak ovladanih vještina za svako dijete. Nakon svake obrađene liste procjene, slijede individualne konzultacije s odgojiteljima u svrhu subjektivne procjene djece. Prema rezultatima dobivenim listama procjene te prema subjektivnim procjenama odgojitelja, stručni suradnik-logoped opservira djecu kod koje je napravljen probir na odstupanja u jezično-govornom razvoju. Prema daljnjoj procjeni logopeda, nakon obavljene opservacije, slijedi testiranje jezično-govornog razvoja te prema potrebi obrada od strane stručnog suradnika psihologa i/ili rehabilitatora. Nakon timske obrade unutar ustanove, određena djeca se upućuju na obradu vanjskih stručnjaka. Članovi stručne službe obavljaju individualne razgovore s roditeljima djece kod koje su uočena odstupanja u svrhu upućivanja na obradu stručnjacima van ustanove, daju informacije o karakteristikama općeg i jezično-govornog razvoja djeteta te upute za poticanje općeg i jezično-govornog razvoja kod kuće. Jezično-govorni razvoj djece s rezultatom procjene ispod 50% na sva tri praćenja tijekom pedagoške godine se kontinuirano i intenzivno prati kroz naredne pedagoške godine. U mlađim jasličkim skupinama procjene se rade dvije godine zaredom, dok se u starijim jasličkim skupinama rade samo jednu godinu. Pojedina djeca izdvajana su na listama tijekom obje pedagoške godine, a dvoje je djece ispisano, tako da kroz četiri pedagoške godine ovim praćenjem možemo izdvojiti 29-ero djece s odstupanjima u jezično-govornom razvoju. Krajnji cilj praćenja je procijeniti razinu jezično-govornog razvoja djece u godini pred polazak u školu te pronaći eventualnu poveznicu s odstupanjem u ranom jezičnogovornom razvoju. Tijekom navedenih pedagoških godina su pod vodstvom logopedinje održavane radionice s odgojiteljima na temu poticanja ranog jezično-govornog razvoja. Odgojitelji su novostečena znanja u kontinuitetu primjenjivali u radu s djecom jasličkog uzrasta. 105 Ana Sousa ¹, Ana Santos ¹, Ana Serrano ¹, Jelena Kuvač Kraljević ², Darija Novosel ², Manuela Pilatus ² Instituto de Educação, Universidade do Minho, Braga ¹ Department of Speech and Language Pathology, University of Zagreb, Croatia ² PARENTS’ EVALUATION OF CHILD LANGUAGE DEVELOPMENT: EVIDENCE FROM PORTUGUESE AND CROATIAN The importance of natural contexts for child learning and development assumes an essential dimension, which consequently values active involvement and participation of the family in all the different moments of child’s development. In the process of early intervention the parental role in language development is particularly important. Parents present reliable source of information about child language development since they see their child in various language and communicative situations and they are motivated to follow and evaluate child development (Fenson et al., 2000). The goal of this study was to understand the knowledge of parents/caregivers about language development, considering the importance, as well as the influence that they play in this process. For this purpose, a Survey about Parents and Caregivers` Knowledge on Language Development (Santos et. all, 2011) was developed as a tool for gathering this value information. This Survey includes three separately surveys, each created for the one age group (three, four and five-years-old), and each respecting linguistic behaviors of children of these ages, which are well described by several authors and by several theories of language development. Further, the Survey is adopted in Croatian language providing an opportunity for cross-linguistic analysis and comparisons. Thus, this presentation is the analysis of the Surveys considering the three, four and five year old age groups in two languages: Portuguese and Croatian. It has been applied to 393 parents/caregivers in both languages from all areas of Portugal and Croatia. The main emphasis in this presentation will be put on those language areas that were significantly valued by parents and caregivers, and on differences between parents/caregivers evaluation regarding the languages. It is considered that the increase of knowledge about language development, associated with a more active role by parents will reflect in a future reduction in the occurrence of disturbances in communication, speech and/ or language. 106 Ana Sousa, Ana Santos, Ana Serrano Instituto de Educação, Universidade do Minho, Braga SURVEY ABOUT PARENTS AND CAREGIVERS' DEVELOPMENT (3, 4 AND 5 YEARS OLD) KNOWLEDGE ON LANGUAGE In what Early Intervention is concerned, the importance of natural contexts for child learning and development assume an essential dimension, which consequently values the active involvement and participation of the family in all the different moments of the intervention process. So the goal of this study was to understand the knowledge of parents/caregivers about Language Development, considering the importance, as well as the influence that they play in this process. For this purpose, a Survey of Language Development was developed. This Survey was created for the age groups of three, four and five-years-old, having in mind the linguistic behaviors that children within these ages have, which are described by several authors. Thus, this presentation is the analysis of the Surveys considering the three, four and five years old age groups. It has been applied to 393 parents/caregivers from the areas of Anadia, Espinho, Gondomar, Maia, Porto and Valongo. With this study, it was possible to find which language areas were significantly valued by parents and caregivers, in the different groups analyzed. It is considered that the increase of knowledge about language development, associated with a more active role by parents will reflect in a future reduction in the occurrence of disturbances in communication, speech and/or language. 107 Natalija Vrbas ¹, Elizabeta Haničar ² Osnovna škola „Garešnica”, Garešnica ¹ Centar za odgoj i obrazovanje „Ivan Štark”, Osijek ² USLUGA RANE INTERVENCIJE I MJESTO STANOVANJA OBITELJI DJETETA S RAZVOJNIM TEŠKOĆAMA – ZAGREB I OSIJEK Rana intervencija obuhvaća stručnu poticajnu pomoć djeci kod nekog utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće djeteta te stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima. Provodi se u obiteljskom domu ili kod pružatelja usluge radi uključivanja djeteta u širu socijalnu mrežu (NN, 33/12). Nakon što roditelji uoče odstupanja u razvoju u ranoj dobi djeteta, nastaje niz problema s kojima se roditelji trebaju boriti, a nerijetko slijedi višemjesečna ili višegodišnja potraga za stručnom pomoći. Često je presudni čimbenik u pronalaženju stručnjaka mjesto stanovanja obitelji. Lako je doći do zaključka usporede li se mogućnosti pružanja usluga rane intervencije u većim i manjih sredinama, ali zasigurno je znatna razlika i među većim gradovima u Republici Hrvatskoj. Cilj istraživanja je prikazati i usporediti usluge rane intervencije u dva grada, Zagrebu i Osijeku. Ispitanike čini šest obitelji koje imaju djecu s razvojnim teškoćama, a djeca su u dobi od 3 do 7 godina. Tri obitelji žive u Osijeku, a tri u Zagrebu. Sa svakom obitelji je proveden polustrukturirani intervju. Dobiveni odgovori su obrađeni korištenjem kvalitativne metodologije uporabom NVivo 8 programskog paketa. Rezultati ukazuju da je u Zagrebu dostupniji sustav pružanja stručne pomoći djeci s razvojnim teškoćama te stručna i savjetodavna pomoć njihovim roditeljima. Ovo je preliminarno istraživanje kojim se uvidjela razlika u pružanju usluga rane intervencije u Zagrebu i Osijeku. Praksa pokazuje da usluga rane intervencije u drugim gradovima u Republici Hrvatskoj isto tako nije jednako dostupna. Uočava se centralizacija u pružanju usluge rane intervencije, na što je potrebno reagirati te to regulirati. 108 Željka Vučinić, Zrinka Ereš Hrvačanin, Zdenka Župan, Manda Sedlo Opća bolnica „Dr. Josip Benčević”, Slavonski Brod RANA INTERVENCIJA Stručni tim za rano otkrivanje i rehabilitaciju neurorazvojnih poremećaja u dojenačkoj dobi u Slavonskom Brodu u Općoj bolnici „Dr. Josip Benčević” je započeo s radom 1990. godine pod vodstvom mr. sc. dr. Slavice Pitlović. Danas u timu sudjeluju neonatolozi, neuropedijatri, fizijatar, defektolog, psiholog, fizioterapeut. Timu su pridruženi i laboratorij za ultrazvučnu dijagnostiku te elektroencefalografski laboratorij. Program rane intervencije uključuje uključivanje majke u prenatalnu i postnatalnu skrb, razvojni skrining dojenčeta i malog djeteta, edukaciju majke i oca te pomoć obitelji u promicanju pozitivnog razvoja dojenčeta i malog djeteta kroz ranu razvojnu gimnastiku (prema Bobath metodi) i radno terapijski defektološki tretman. Dojenčad rođena s faktorima rizika se odmah po rođenju iz rodilišta premješta na neonatologiju gdje biva adekvatno medicinski zbrinuta. Već treći dan po rođenju se majke educiraju u provođenju postupaka rane razvojne gimnastike. Koordiniran rad stručnjaka odjela i roditelja u međusobnoj razmjeni informacija o razvoju dojenčeta ili malog djeteta s teškoćama u razvoju dovode do razumijevanja djetetovih razvojnih potencijala te djetetova funkcioniranja u vanjskom svijetu. Prisutnost teškoća otežava djetetove odnose i komuniciranje s roditeljima te na taj način ometa i njegovu sposobnost učenja, reagiranja i razvoja. Kod dojenčeta ili malog djeteta određujemo njegove specifične teškoće kako bismo mogli odrediti odgovarajuće terapijske programe koji će ih ublažiti. Pri radu se koristimo razvojnim pristupom koji obuhvaća dijete na njegovom trenutnom stupnju funkcioniranja, koristeći intenzivna interaktivna iskustva roditelj-dijete koja bi djetetu omogućila ovladavanje novim iskustvima. Neobično je važna naša pomoć i potpora roditeljima da nauče zaobilaziti teškoće i tako omoguće djetetu učenje, komunikaciju i rast, povećanje djetetovih sposobnosti i viši nivo razvojne ljestvice. Fizioterapeut i defektolog kroz razvojne stimulativne aktivnosti koriste ranu motornu stimulaciju, stimulaciju vida, slušnu stimulaciju, jezičnu stimulaciju, dodir i masažu potičući razvoj mozga, mobilizaciju intelektualnog i emocionalnog rasta malog djeteta. Naš terapijski pristup temelji se na djetetovoj jedinstvenosti i individualnim potrebama. Kroz rehabilitacijske postupke rane intervencije nastojimo poboljšati narušeno djetetovo tjelesno, emocionalno, edukacijsko i socijalno zdravlje. Poseban pristup našeg stručnog tima usmjeren je pružanju emocionalne podrške roditeljima djece rođene s faktorima rizika, uključujući roditelja kao aktivnog sudionika u razvoju i rehabilitaciji djeteta u njihovom interaktivnom odnosu i uzajamnom procesu prilagodbe i socijalizacije. 109 110 POSEBNA TEMATSKA SJEDNICA / SEPARATE THEMATIC SESSION Prikaz stvaranja kompetencijske mreže za osobe sa složenim komunikacijskim potrebama: prvi rezultati projekta ICT-AAC 111 112 Marta Ljubešić ¹, Jasmina Ivšac Pavliša ¹, Marina Bučar ², Andrea Feješ ¹, Janja Klasić ² Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ¹ Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu, Zagreb ² SLOŽENE KOMUNIKACIJSKE POTREBE I POTPOMOGNUTA KOMUNIKACIJA U RANOJ DOBI Zahvaljujući sve boljoj razvojnoj dijagnostici, sve se ranije otkrivaju djeca s razvojnim teškoćama koje često uključuju i složene komunikacijske potrebe. Djeca s Downovim sindromom, djeca s poremećajima iz autističnog spektra, djeca s cerebralnom paralizom i djeca s višestrukim teškoćama u razvoju se smatraju djecom sa složenim komunikacijskim potrebama. U skladu s idejom o potpomognutoj komunikaciji kao prvoj opciji se postavlja pitanje koje strategije u ranoj dobi unapređuju komunikaciju te utiru temelje za jezično-govorni razvoj, suradnju s okolinom i razvoj cijele osobnosti. Informacijsko-komunikacijska tehnologija može biti od pomoći samo ako se primijenjuje u skladu s djetetovim komunikacijskim potrebama i ako se djetetu i okolini pruži nužna timska podrška. Djeca rane dobi komuniciraju gotovo isključivo s osobama iz najbliže okoline i ako te osobe nisu aktivni sudionici u intervenciji, niti možemo odabrati sustav potpomognute komunikacije koji je djetetu primijenjen, niti ga implementirati. Roditelji trebaju dobiti informaciju kako će sustav potpomognute komunikacije unaprijediti djetetovu sposobnost da putem komunikacije utječe na okolinu, kako će smanjiti frustraciju, poduprijeti usvajanje jezika i kognitivni razvoj. Nakon što osigura suradnju djetetove okoline, jedan od prvih zahtjeva pred kojim se nalazi stručnjak je utvrditi u kojim situacijama dijete uživa i pokazuje interes za suradnju, jer su to ujedno situacije u kojima dijete ima potrebu za komunikacijom. Potom se upravo za takve situacije razmatra koja su komunikacijska sredstva djetetu primjerena. Visokotehnološka komunikacijska sredstva su u pravilu djeci vrlo atraktivna i u tome leži njihova prednost. Prednost je i mogućnost brze i lake prilagodbe rječnika djetetovim potrebama, kao i mogućnosti odabira simbola koji su djetetu najlakši za uporabu (grafički simboli, fotografije, napisane riječi i sl.). Da bi dijete moglo učinkovito rabiti sustav, potrebno je otkriti koji položaj tijela najbolje pruža djetetu mogućnost da sudjeluje uz što manji napor, ali i u kojoj poziciji treba biti komunikacijski partner da bi se interakcije mogle skladno odvijati. Valja imati na umu da djeca sa složenim komunikacijskim potrebama nemaju samo ograničenje u jezičnoj proizvodnji, već često i niz osobitosti u tjelesnim i kognitivnim funkcijama o kojima treba voditi računa. U radu će se principi uvođenja sustava potpomognute komunikacije u ranoj dobi demonstrirati video prikazima rada s djecom različitih razvojnih obilježja. 113 Jasminka Čavužić Čajko ¹, Jasmina Ivšac Pavliša ², Andreja Feješ ², Janja Klasić ³ Dječji vrtić „Maksimir“, Zagreb ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² Hrvatska udruga za ranu intervenciju u djetinjstvu, Zagreb ³ POTPOMOGNUTA KOMUNIKACIJA KAO PODRŠKA JEZIČNOM RAZVOJU Poznato je da potpomognuta komunikacija značajno povećava komunikacijske vještine, jezičnu proizvodnju, ali i jezično razumijevanje kod djece rane dobi koja odstupaju u komunikacijskom i jezično-govornom razvoju. Usprkos dokazanoj učinkovitosti različitih oblika potpomognute komunikacije, u praksi se ona nerijetko uvodi (pre)kasno, kad se drugi načini poticanja pokažu neučinkovitima. Niskotehnološka ili visokotehnološka sredstva u pravilu nisu uobičajeni „alat“ u intervenciji kod djece urednih kognitivnih sposobnosti koja nemaju neurorazvojne čimbenike rizika i kod kojih se odstupanja uočavaju samo u domeni jezično-govornog razvoja. Na primjeru dječaka čiji su roditelji potražili stručnu pomoć uoči njegove treće godine jer je „malo“ govorio će se prikazati logopedska intervencija u trajanju od devet mjeseci. Cilj rada je prikazati razumijevanje i uporabu potpomognute komunikacije od strane okoline, kao i tijek jezično-govornog razvoja koji je podržan gestama i visokotehnološkim sredstvima. Rezultati stručne procjene ukazali su na jezično -govorne teškoće i razvojnu dispraksiju. Dječaku je potom osigurana kontinuirana stručna potpora u obitelji koja je bila usmjerena na direktni rad s dječakom, ali i na savjetovanje obitelji. Rad s dječakom je sniman videokamerom jednom mjesečno te je putem Komunikacijske razvojne ljestvice (Kovačević, M. i sur, 2012.) praćen njegov komunikacijski i jezični razvoj. Posebnim upitnikom su praćene reakcije djeteta na pojedinu vrstu pomagala koja su se uvodila, kao i mišljenje roditelja. Rezultati praćenja su pokazali da je dječak s lakoćom usvajao geste koje je koristio u komunikacijske svrhe te je nakon dva mjeseca poticanja počeo kombinirati geste i jednostavne riječi. Dječakova okolina je u komunikaciji s dječakom nesustavno koristila geste, a visokotehnološko pomagalo je koristila u svrhu igre i edukacije, ali ne i komunikacije. Logopedska procjena nakon devetomjesečne intervencije je pokazala značajan napredak u jezičnom razumijevanju i jezičnoj proizvodnji. Dječak je značajno više počeo komunicirati isključivo verbalno (riječima jednostavne fonološke strukture) ili kombinirajući nekoliko riječi i nekoliko gesti. Visokotehnološko sredstvo primjenjivano je u komunikacijske svrhe većinom u radu s logopedom, a nešto manje s okolinom. Navedeno ukazuje na to koliko je važno omogućiti djetetu s jezično-govornim teškoćama da bude komunikacijski aktivno, na značajnu ulogu okoline u podržavanju potpomognute komunikacije, kao i na veliki potencijal potpomognute komunikacije za djecu rane dobi. 114 Barbara Zagajšek ¹, Jasmina Stošić ², Jasmina Frey Škrinjar ² Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² ALearnWords – UČIMO RIJEČI NA EKRANU NA DODIR ALearnWords je Android aplikacija za poticanje receptivnog jezika za djecu sa složenim komunikacijskim potrebama. Logika modela poučavanja temelji se na principima primijenjene analize ponašanja, odnosno koristi prilagođeno poučavanje diskriminativnim nalozima (PDN). Uz model poučavanja, aplikacija sadrži i administracijske stranice za praćenje napretka djeteta u koje je uklopljen sustav dinamičke prilagodbe sadržaja poučavanja. Takva prilagodba kroz interakciju s korisnikom zaključuje o njegovoj razini znanja i brzini svladavanja sadržaja te u skladu s time prilagođava postavke aplikacije tijekom edukacijske jedinice. Na ovaj način se aplikacija prilagođava pojedinom djetetu, odnosno njegovom tempu učenja. Aplikacija je razvijena u okviru projekta „ICT sustavi za osobe sa složenim komunikacijskim potrebama“ 1, a njegova formalna evaluacija s korisnicima se odvija u okviru projekta „Kompetencijska mreža zasnovana na informacijsko-komunikacijskim tehnologijama za inovativne usluge namijenjene osobama sa složenim komunikacijskim potrebama“. U ovom radu bit će prikazani rezultati evaluacije aplikacije s djecom predškolske dobi s poremećajima iz autističnog spektra. Cilj evaluacije je usporediti tradicionalni način poučavanja i uporabu aplikacije ALearnWords, odnosno utvrditi koji način poučavanja dovodi do bržeg učenja novih riječi. Sudionici su troje djece s poremećajima iz autističnog spektra u dobi od 4 do 6 godina. U radu se koristi istraživački nacrt na pojedincu – nacrt izmjenjujućih tretmana. Rezultati ukazuju na moguće prednosti i nedostatke korištenja Android aplikacije u poučavanju djece s poremećajima iz autističnog spektra te će omogućiti daljnju prilagodbu i razvoj aplikacije. 1 Projekt „ICT sustavi za osobe sa složenim komunikacijskim potrebama“ financiran je od strane Fonda za razvoj Sveučilišta u Zagrebu tijekom 2012. godine. 115 Jurica Babić, Šimo Brtan, Ivan Slivar, Marin Vuković Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu PERSONALIZACIJA APLIKACIJA ZASNOVANIH NA POTPOMOGNUTOJ KOMUNIKACIJI (PK) Aplikacije zasnovane na potpomognutoj komunikaciji (PK) namijenjene osobama sa složenim komunikacijskim potrebama se razvijaju već nekoliko godina na Zavodu za telekomunikacije Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Već prilikom razvoja prvih aplikacija je uočeno da jednom aplikacijom s određenim funkcionalnostima nije moguće zadovoljiti sve korisničke zahtjeve. Razlog tome jest što krajnji korisnici aplikacija zasnovanih na PK često imaju vrlo specifične individualne zahtjeve koji odražavaju njihove složene komunikacijske ili motoričke potrebe. Upravo je ta individualnost najveći izazov s gledišta razvijatelja aplikacija zasnovanih na PK. Klasičan razvoj aplikacija nije prikladan kod korisnika PK jer se najčešće temelji na inkrementalnom pristupu korisničkim zahtjevima u smislu da se funkcionalnosti, koje implementiraju korisničke zahtjeve, uzastopno dodaju u novijim verzijama aplikacija. Kod PK aplikacija ovakav pristup bi rezultirao dugotrajnim razvojem aplikacija koji ne bi odgovarao krajnjim korisnicima. Cilj je osmisliti rješenje koje će osigurati brži razvoj personaliziranih aplikacija zasnovanih na PK. Kao najbolje rješenje se nameće komponentni pristup razvoju aplikacija. Kod takvog je pristupa prije svega potrebno identificirati komponente koje su zajedničke svim predvidivim PK aplikacijama te definirati koji elementi komponenti su podložni personalizaciji. Primjerice, komponenta može biti prikaz simbola iz jedne od dostupnih galerija. Personalizacija navedene komponente može se svesti na veličinu samog simbola koja se, primjerice, može prilagođavati slabovidnim osobama. Temeljitim pristupom komponentnom razvoju se dobiva niz komponenti i njihovih parametara koji definiraju personalizaciju. Tek tad se kreće u implementaciju komponenti. Uz personalizaciju, možda i najbitnije svojstvo komponente kao cjeline pri razvoju aplikacija jest njena ponovna iskoristivost. Ponovnom iskoristivošću se ostvaruje mogućnost znatno bržeg razvoja novih PK aplikacija jer se postojeće komponente, razvijene za potrebe prethodnih aplikacija, mogu koristiti i za razvoj novih aplikacija. Međutim, personalizacija i ponovna iskoristivost kao svojstva koja omogućuju komponentni razvoj ne mogu funkcionirati bez središnjeg elementa koji pohranjuje podatke o korisnicima – njihove preferencije, sposobnosti i sve ostale parametre vezane uz korištenje razvijenih PK aplikacija. Postojanjem središnjeg mjesta omogućuju se scenariji kod kojih jedna, bilo koja, PK aplikacija „uči” o korisniku, naučeno pohranjuje na središnje mjesto sustava te stečeno znanje ponovno koristi kod personalizacije novih PK aplikacija. 116 Ana Zagajšek ¹, Sanda Vrljičak ², Lidija Mandić ¹, Jasmina Frey Škrinjar ² Grafički fakultet, Sveučilište u Zagrebu ¹ Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu ² SLIKOVNI MATERIJALI ZA POTPOMOGNUTU KOMUNIKACIJU DJECE S AUTIZMOM Poučavanje djece s poremećajem iz autističnog spektra je olakšano vizualizacijom uputa, pri čemu se često koriste razne vrste grafičkog/slikovnog materijala. Učenje slijeda radnji i uzročno-posljedičnu povezanost radnji/događaja je potrebno, zbog određenih značajki „autističnog mišljenja“, posebno poučavati. U ovom radu je prikazano istraživanje provedeno s troje djece kronološke dobi između 5 i 6 godina. Cilj istraživanja bio je utvrditi preferencije u odabiru dvije vrste ilustracija koje su se međusobno razlikovale prema složenosti grafičkog dizajna. Koristile su se dvije serije ilustracija koje su prikazivale dvije radnje raščlanjene na svoje komponente: a) dijete koje se oblači i b) dijete koje se spušta niz tobogan. Ispitivanje se provodilo u razdoblju od mjesec dana tijekom 6 seansi. Ustanovljeno je da djeca preferiraju jednostavnije ilustracije te da su sva tri dječaka brže naučila redoslijed slaganja niza od pet slika koje prikazuju spuštanje niz tobogan u odnosu na seriju od pet slika kojima se pokazuje redoslijed odijevanja. Ovakav nalaz je očekivan jer je u skladu obilježjima percepcije i učenja djece s poremećajima iz autističnog spektra. Iako se ovi nalazi zbog metodoloških ograničenja ne mogu generalizirati, ukazuju na praktičnu vrijednost korištenih materijala za poučavanje djece s autizmom. 117 118 KAZALO AUTORA / AUTHOR INDEX 119 120 Alimović, Sonja Alisauskiene, Stefanija Amaral, Isabel Andrijević Gajić, Lidija Babić, Jurica Baqués, Natasha Bartolović, Jelena Berglez, Mirela Blaži, Draženka Bohaček, Ana-Marija Brozović, Blaženka Brtan, Šimo Bučar, Marina Bukvić, Zlatko Bulić, Dajana Calhoun, Dave Carvalho, Mariana Ciciliani, Tamara Crnković, Maja Čavužić Čajko, Jasminka Čirjak, Višnja Dalmau, Mercé Dedić, Zorana Diken, Ibrahim H. Dobrota, Nada Dolović, Nataša Dulčić, Adinda Ereš Hrvačanin, Zrinka Escorcia Mora, Claudia T. Espe-Sherwindt, Marilyn Feješ, Andrea Frey Škrinjar, Jasmina Galvan, M. J. Garciá Sánchez, Francisco A. Giné, Climent Gligora Segedi, Jelena Golubović, Slavica Gomes, Joana Graça, Patrícia Gracia, Marta Grubić, Marina Guralnick, Michael J. Haničar, Elizabeta Heinen, Helmut Hercigonja Salamoni, Darija Hrastinski, Iva Hršak, Ksenija Ena Igrić, Ljiljana Iriškić, Amela Ivšac Pavliša, Jasmina 45 37 23, 24 46 116 98 66 33 68 47 48 41, 116 93, 113 58 49 50 104 30 66 114 74 98 35, 97 37 51 52 53 109 54 79 113, 114 33, 115, 117 98 54, 70 98 89 90 104 95 98 30, 71, 83 7, 8, 21, 22 108 3, 5 53 76 99 91 92 62, 113, 114 Jeić, Minja Jelić, Slavica Joković Oreb, Ines Josipović, Renata Jug, Silva Kakaš, Krasanka Klasić, Janja Koch, Kourtland R. Konkoli Zdešić, Marijana Konjarik, Zdenka Kovačić, Emina Kralj, Tamara Krunic, Marija Kryvonogova, Oksana Kuvač Kraljević, Jelena Lalić, Spomenka Lelas, Dragomila Lenček, Mirjana Limbrick, Peter Lisica, Dragan Listikova Lopes, Sónia Lugović, Gina Lulić, Sonja Ljubešić, Marta Mandić, Lidija Marn, Borut Martins, Ana Luísa Mas, Joana M. Matijaš, Tena Matijević Mikelić, Valentina Matijević, Petra Matić, Mirela Matoic, Ana Mejaški Bošnjak, Vlatka Mendieta Garciá, Pilar Mihaljević, Sara Petra Mikšić, Štefica Miler, Ivana Milković, Marina Milošević, Aleksandra Miočić, Dijana Mutlu, Ipet Novosel, Darija Nyoni, Joachim Orcajada Sánchez, Noelia Otašević, Jadranka Papić, Antonija Pavičić Bošnjak, Anita Pećnik, Ninoslava 34, 71, 81, 83 46 49 85 35 94 93, 113, 114 55, 56 57 30, 94 58 59 60 61 106 33 35 62 9, 10, 36 63 37 95 64 96, 97 65, 71, 83, 113 117 15, 17 104 98 66, 96, 99 66 94 33 91 11, 13 70 67 94 68 76 90 30, 69 37 106 100 54, 70 51 91 30, 38 65, 71, 83 121 Pejić, Ivanka Penić, Marijana Penko, Lidija Penjalov, Vesna Peretić, Maja Peterander, Franz Petričić, Antica Petrović Sladetić, Tatjana Philipps Reichherzer, Silvija Pilatus, Manuela Pohlmann, Annika Presečki Zmajlović, Marija Pretis, Manfred Pribanić, Ljubica Pribela-Hodap, Sonja Rade, Renata Rausch, Hildegard Romstein, Ksenija Roy Hill, Renee Rušnjak Kurtin, Vanja Salazar, Eunice Salopek, Vesna Sánchez López, Cristina Santos, Ana Filipa Scott, John Sečen, Iris Sedlanić, Renata Sedlo, Manda Seitz, Snježana Senra, Joana Serrano, Ana Maria Simon, Liane Skrivaneli Karačić, Nike Slivar, Ivan Smiljanić, Martina 122 72 94 73 74 62 75 101 45 46 106 102 103 37, 102 33, 76 34, 71, 83 35, 39 46 77 19, 20, 40 74 104 99 54, 70 104, 106, 107 78 105 64 109 45, 57 104 37, 79, 82, 95, 106, 107 80 97 41, 116 81 Smojver-Ažić, Sanja Sousa, Ana Sousa Pinto, Marta J. de Srok, Romina Starc, Branka Stjepanović, Dajana Stošić, Jasmina Šalković, Ivana Šaranović-Racić, Dubravka Šaronja, Vlatka Šatara, Jelena Šečić, Ana Šimić, Sabina Škifić, Maja Šömen, Barbara Teixeira, Salete Tuta Dujmović, Marijana Validžić Požgaj, Ana Vatolíková, Dagmar Vilaseca, Rosa Vlah, Nataša Vrbas, Natalija Vrljičak, Sanda Vučenović, Dario Vučinić, Željka Vučko, Željka Vuković, Marin Vuković, Mile Zagajšek, Ana Zagajšek, Barbara Zakarija-Grković, Irena Zaninović, Ivana Zavrl, Nevenka Žic-Ralić, Anamarija Župan, Zdenka 85 106, 107 82 85 71, 83 85 33, 115 96 51 89, 97 92 66, 91 101 29 84 95 67 57 37 98 85 108 117 29 109 30 41, 116 51 117 115 25, 26 68 86 58 109
© Copyright 2024 Paperzz