Full Text PDF

TREĆA INTERNACIONALNA NAUČNA KONFERENCIJA
"EKONOMIJA INTEGRACIJA"
ZNANJEM OD RECESIJE KA PROSPERITETU
DECENTRALIZACIJA SKENIRANJA OKRUŽENJA
KAO PREDUVJET RAZVOJA UČEĆEG KAPACITETA
PODUZEĆA
DECENTRALISATION OF ENVIRONMENTAL
SCANNING AS A PRECONDITION FOR DEVELOPMENT
OF COMPANY’S LEARNING POTENTIAL
doc. dr. sc. Mirela Alpeza
Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku
Ekonomski fakultet u Osijeku
Gajev trg 7, Osijek
Tel: +385 31 224 426
Fax: +385 31 224 438
e-mail: malpeza@efos.hr
SAŽETAK: Rezultati dosadašnjih istraživanja u području skeniranja okruženja
govore o postojanju veze između percepcije managementa o razini kompleksnosti
okruženja i pridavanja važnosti procesima skeniranja okruženja. Suvremeno
okruženje koje karakterizira visoka razina kompleksnosti i nesigurnosti zahtijeva
alokaciju značajnih organizacijskih resursa na kvalitetno praćenje promjena u
okruženju. Način na koji su procesi skeniranja okruženja organizirani u poduzeću
ovisi o nekoliko faktora: veličini poduzeća, razini ovisnosti o okruženju, percepciji
o kompleksnosti okruženja, iskustvu u skeniranju okruženja i djelatnosti u kojoj
poduzeće posluje, dok je fokus procesa skeniranja okruženja usmjeren na različite
dijelove okruženja: tržište, konkurenciju, tehnologiju, resurse, regulativu, globalna
pitanja. Literatura iz područja skeniranja okruženja ukazuje na nedovoljnu
iskorištenost informacijskog kapaciteta zaposlenika na svim organizacijskim
razinama o promjenama u okruženju.
Proces skeniranja okruženja predstavlja važnu komponentu modela organizacijskog
učenja, a organizacijsko učenje ima značajan utjecaj na krajnju performancu
poduzeća što ukazuje na povezanost između razine efikasnosti procesa skeniranja
okruženja i rezultata poslovanja. Učeća organizacija predstavlja idealan
organizacijski oblik koji maksimizira doprinos zaposlenika na svim razinama u
različitim područjima organizacijskog djelovanja, pa tako i skeniranju okruženja.
615
Svrha ovog istraživanja je ukazati na informacijski i učeći potencijal zaposlenika na
različitim organizacijskim razinama čija aktivacija predstavlja izvor konkurentske
prednosti te omogućuje unapređenje organizacijske performance. Cilj ovog rada je
ukazati na ključna područja djelovanja managementa u području organizacijskog
dizajna s ciljem decentralizacije procesa skeniranja okruženja i povećanja učećeg
kapaciteta poduzeća na svim organizacijskim razinama.
Ključne riječi: skeniranje okruženja, organizacijski dizajn, učeća organizacija
Key words: environmental scanning, organisational design, learning organisation
JEL: M13
1. UVOD
Poznata izreka engleskog filozofa Francisa Bacona s početka 17. stoljeća:
“Znanje je moć” dugo vremena koristila se i interpretirala isključivo u kontekstu
individualnog znanja i superiornog položaja kojeg znanje može osigurati
pojedincu. U današnje vrijeme teoretičari, ali i praktičari znanje percipiraju
kao jedinu dugoročno održivu osnovu za ostvarivanje konkurentske prednosti
organizacija na suvremenom tržištu. Znanje omogućuje organizacijama
veću fleksibilnost i osnažuje ih za pronalazak novih načina upravljanja i
prilagođavanja te proaktivnog djelovanja u sve teže predvidivim okolnostima
turbulentnog okruženja.
Znanje se, u svojoj suštini, kreira na individualnoj razini i stječe kroz
proces učenja. Sam način stjecanja znanja utječe i na kvalitetu znanja,
naročito u kontekstu postizanja konkurentske prednosti – bilo pojedinca,
bilo organizacija. Znanja koja se prenose i stječu kroz formalnu edukaciju
te jednostavno izražavaju riječima i brojevima nazivaju se eksplicitnim
znanjima (Polanyi, 1966). Za razliku od njih, postoje tacitna znanja koja u
sebi imaju ugrađenu komponentu iskustvenog, specifičnog i individualnog.
S aspekta organizacija, tacitna znanja imaju veću vrijednost, ali i eksplicitna
znanja imaju značajnu ulogu jer veća razina eksplicitnih znanja olakšava i
ubrzava apsorpciju i generiranje novih tacitnih znanja. Iako se o tacitnim
znanjima prvenstveno govori na individualnoj razini, ona, također, mogu biti
utkana u organizacijsku strukturu i kulturu poduzeća, organizacijske rutine i
procese, što utječe na specifičnost njihovog prenošenja unutar organizacije
i otežava mogućnost identifikacije i implementacije od strane drugih
aktera u okruženju. Interpretirajući Bacon-ovu izreku “Znanje je moć” u
organizacijskom kontekstu, i pritom uvažavajući navedenu distinkciju između
616
tacitnih i eksplicitnih znanja, može se zaključiti da jedinstvenu konkurentsku
nadmoć na tržištu osiguravaju upravo tacitna znanja. “Izvlačenje na površinu”
i aktiviranje tacitnih znanja za dobrobit i interes organizacije predstavlja
izazov, prvenstveno za praktičare iz područja upravljanja, koji u pronalasku
rješenja ovog problema prepoznaju potencijal za izgradnju temelja za
postizanje konkurentske prednosti.
2. ZNANJE – OD INDIVIDUALNOG DO ORGANIZACIJSKOG
2. 1. Kreiranje organizacijskog znanja
Kreiranje organizacijskog znanja neodvojivo je vezano uz problem
“pretakanja” individualnog iskustva i znanja pojedinca u povećanje kapaciteta
organizacije za rješavanje problema.Proučavajući vezu između individualnog
i organizacijskog učenja Kim (2004) ističe da organizacije uče preko svojih
individualnih članova. Međutim, jednostavno poistovjećivanje individualnog
učenja pojedinca i automatskog povećanja organizacijskog znanja je
najopasnija zabluda u razumijevanju kreiranja organizacijskog znanja.
Individualno učenje ne garantira organizacijsko učenje, ali bez individualnog
učenja nema niti organizacijskog učenja. Značajan doprinos izučavanju
organizacijskog učenja dali su Dafti Weick (1984) koji organizacijsko
učenje povezuju s procesima skeniranja okruženja, odnosno prepoznavanja
i identifikacije promjena u okruženju. Daft i Weick identificiraju tri značajne
komponente organizacijskog učenja: skeniranje okruženja kao proces
identifikacije promjena u okruženju, interpretaciju, kao proces kojim se
prikupljenim podacima i informacijama iz okruženja pridružuje značaj s
aspekta i u kontekstu organizacijskih interesa i područja djelovanja, te učenje
koje u konačnici rezultira poduzimanjem akcija – za dobrobit iu interesu
organizacije.
Analizirajući procese organizacijskog učenja, Senge (2004) ove procese
usmjerava ka boljem razumijevanju okruženja u kojem organizacija djeluje,
i pritom uočava razliku između dviju razina: adaptirajućeg i generirajućeg
učenja. Adaptirajuće učenje (engl. adaptive learning) predstavlja pasivan,
odnosno reaktivan odnos organizacije prema okruženju, tj. puko reagiranje
na promjene nakon što se dogode u okruženju. Drugu, višu razinu učenja
i znanja, prema Senge-u, predstavlja generirajuće učenje (engl. generative
learning) gdje je naglasak stavljen na sposobnost aktivnog kreiranja
promjena u okruženju. Iako i sposobnost adaptirajućeg učenja zahtijeva od
organizacija dobro razumijevanje okruženja i poznavanje sila koje djeluju i
617
utječu na promjene, sposobnost generirajućeg učenja je praktično neostvariva
bez aktiviranja punog organizacijskog potencijala, odnosno zaposlenika
na svim razinama. Senge-ovo razlikovanje adaptirajućeg i generirajućeg
učenja ima sličnosti s Argyris i Schon-ovim single-loop i double-loop
učenjem (1978). Single-loop učenje predstavlja učenje u kojem individualci
ili grupe prilagođavaju svoje ponašanje određenim ciljevima, normama ili
pretpostavkama, dok se kod double-loop učenja aktualne organizacijske
norme preispituju što dovodi do uspostavljanja novih normi (Argyris, 1991).
Kim (2004) smatra da za organizacijsko učenje važnu ulogu imaju individualni
mentalni modeli jer mentalni modeli u glavama ljudi predstavljaju mjesto
gdje leži većina organizacijskog znanja (i know-how i know-why). Glavni
izazovi vezani uz kreiranje organizacijskog znanja odnose se na pronalazak
načina za transferiranje individualnih mentalnih modela u eksplicitnu formu
te upravljanje procesom ugrađivanja tih mentalnih modela u organizacijsku
memoriju.
Proučavajući procese kreiranja organizacijskog znanja u japanskim
organizacijama, Nonaka i Takeuchi (1995) i Nonaka i Zhu (2012) uočavaju
da japanske organizacije posvećuju veliku pažnju osiguravanju uvjeta za
kreiranje individualnih znanja i njihovo korištenje na organizacijskoj razini.
Nonaka i Konno (1998) koriste japansku riječ “ba” kojom opisuju zajedničko
mjesto za stvaranje odnosa, odnosno mjesto (fizičko, virtualno ili mentalno)
na kojem individualci komuniciraju radi dijeljenja ideja, znanja te kreiranja
novih eksplicitnih i/ili tacitnih znanja.
2. 2. Učeća organizacija – kultura kreiranja i dijeljenja znanja na svim
organizacijskim razinama
Znanje je neodvojivo vezano uz pojedinca i bez dobrovoljnog pristanka ne
može se aktivirati na organizacijskoj razini. Mnogi autori koji proučavaju
procese kreiranja i upravljanja organizacijskim znanjem ističu važnost
različitih elemenata organizacijske kulture kao kritično važne za procese
organizacijskog učenja. Tako Nonaka (2004) ističe važnost socijalne
interakcije za razvoj novih ideja i znanja, dok Adler (2004) ističe važnost
izgradnje povjerenja za koje smatra da je od kritične važnosti jer facilitira
transfer znanja.
Učeća organizacija predstavlja vrstu organizacijske kulture u kojoj se
kroz ohrabrivanje zaposlenika za individualni razvoj i učenje pokušava
angažirati i maksimizirati doprinos svakog zaposlenika u cilju ostvarivanja
618
organizacijskih ciljeva. Iako se o važnosti učenja, ekonomiji temeljenoj na
znanju, te upravljanju znanjem unutar organizacije intenzivnije govori tek
u posljednjih nekoliko desetljeća, koncept učeće organizacije svoje korijene
vuče iz 1950-ih i 1960-ih godina. Poseban utjecaj na razvoj ideje o učećim
organizacijama imali su Revans-ov (1978) koncept “učenja kroz primjenu”
(engl. action learning) i sistemsko razmišljanje. Najčešće citirane definicije
među autorima koji analiziraju učeće organizacije su Senge-ova i Pedler-ova.
Senge kaže da su učeće organizacije one u kojima ljudi kontinuirano izgrađuju
svoj kapacitet za kreiranje rezultata koje istinski žele ostvariti, gdje se njeguju
novi obrasci razmišljanja, a ljudi kontinuirano uče kako učiti zajedno (Senge,
2001). Pedler et al (1991) učeću organizaciju definiraju kao onu koja facilitira
učenje svih svojih članova i kontinuirano se transformira, te identificiraju
jedanaest karakteristika učeće organizacije, od kojih je, u kontekstu izučavanja
teme ovog rada, najvažnija ona koja govori o uključenosti zaposlenika na
svim razinama u procese skeniranja okruženja. Naglasak na zaposlenike na
nižim razinama organizacije u procesima skeniranja okruženja daje i Senge
(2001), koji, kao važnu karakteristiku učećih organizacija vidi premiještanje
mogućnosti donošenja odluka na niže razine hijerarhije što, u vremenu brzih
promjena, omogućava veću fleksibilnost i brzinu djelovanja organizacija.
Implementacija koncepta učeće organizacije zahtijeva transformaciju
organizacijske kulture u poduzeću u onu koja će stimulirati i omogućiti
učenje, što po mnogim autorima predstavlja jedan od najvećih managerskih
izazova danas. Osim promjene organizacijske kulture i kreiranja plodnog tla
za učenje, implementacija koncepta učeće organizacije u poduzeću zahtijeva
i promjenu načina razmišljanja i ponašanja zaposlenika. Analizirajući
tranformaciju organizacijske kulture u učeću, Schein govori o izazovima i
radikalnim promjenama koje implementacija koncepta učeće organizacije
stavlja pred pojedinca. Prema Scheinu (1992), odluka aktivnog sudjelovanja
u implementaciji koncepta učeće organizacije treba biti dobrovoljna, kod
svakog pojedinca, jer će samo na taj način imati dugoročniji efekt. Međutim,
nemoguće je uključiti zaposlenike djelomično, samo u onim procesima i
aktivnostima u kojima to managementu odgovara – npr. procesima skeniranja
okruženja ili procesima generiranja novih ideja za unaprijeđenje proizvoda i
procesa u poduzeću, a misiju i viziju, osnovne ciljeve i vrijednosti poduzeća
predstaviti kao dogme bez mogućnosti njihovog preispitivanja i sudjelovanja
zaposlenika u njihovom kreiranju. Nerazumijevanje ovih procesa i
nemogućnost potpune uključenosti i mogućnosti utjecanja na sudbinu
poduzeća u konačnici predstavljaju barijeru i prema samom učenju.
619
S aspekta proučavanja teme ovog rada, koncept učeće organizacije predstavlja
organizacijski okvir koji facilitira aktivnu ulogu zaposlenika na svim razinama,
a naročito prvim linijama, u procesima skeniranja okruženja te omogućuje
efikasnu komunikaciju eksternih informacija prikupljenih od strane svih
zaposlenika prema donositeljima odluka. Po svojim karakteristikama,
učeća organizacija omogućuje decentralizaciju procesa skeniranja okuženja
i predstavlja plodno tlo za izgradnju novih odnosa i značajnijih uloga
zaposlenika na svim razinama u procesima koji na puno važniji način određuju
poslovanje poduzeća i utječu na njegovu buduću orijentaciju.
3. SKENIRANJE OKRUŽENJA
3. 1. Pojmovno određenje i koncepcijski okvir procesa skeniranja okruženja
Svjesno ili nesvjesno, veliki dio svog vremena manageri provode u skeniranju
okruženja. U najširem smislu, skeniranje predstavlja aktivnost prikupljanja
informacija (Aguilar, 1967), i u tom kontekstu metode koje se primjenjuju
prilikom skeniranja okruženja variraju od formalnih, „namjernih“ istraživanja
do manje fokusiranih, „slučajnih“ promatranja. U užem smislu, skeniranje
okruženja odnosi se na otkrivanje i prikupljanje informacija o događajima i
odnosima u okruženju poduzeća, čija spoznaja pomaže top managementu u
usmjeravanju budućih aktivnosti poduzeća (Aguilar u Choo, 2001:2).
Brown i Weiner za skeniranje okruženja kažu da predstavlja vrstu radara
koji sistematično skenira svijet i signalizira nove, neočekivane, manje
ili više značajne pojave i promjene u okruženju (Brown i Weiner, citirano
kod Morrison, 1992:86). Hambrick skeniranje okruženja opisuje kao važan
proces u funkciji strateškog managementa jer skeniranje, prema istom autoru,
predstavlja prvu vezu u lancu percepcija i akcija koje omogućuju organizaciji
prilagođavanje svom okruženju (Hambrick, citirano u Jennings et al, 1992:1).
Gilad, nadalje, skeniranje okruženja definira kao otkrivanje i interpretaciju
slabih, pritajenih signala sa tržišta dovoljno rano da osiguraju ostvarivanje
prednosti za budućnost poduzeća, smatrajući tako da primjena ovih procesa
omogućuje poduzećima ostvarivanje konkurentske prednosti na tržištu
(Gilad, 1994:5). Vezu između skeniranja okruženja i organizacijskog učenja
naglašavaju mnogi autori. Albright (2004) skeniranje okruženja definira
kao internu komunikaciju eksternih informacija o problemima koji mogu
potencijalno utjecati na proces donošenja odluka u poduzeću. Skeniranje
okruženja, smatra nadalje Albright, fokusira se na identifikaciju problema
rastuće važnosti, situacija i potencijalnih prepreka koje mogu utjecati na
620
budućnost poduzeća. Choo (2001) govori o višeznačnim ciljevima skeniranja
okruženja: pridati značenje promjenama u okruženju, kreirati nova znanja i
donijeti odluke.
Koncepcijska pitanja vezana uz skeniranje okruženja moguće je pojasniti
proučavajući i povezujući nekoliko teorijskih pristupa: Aguilarovo (1967)
klasično istraživanje skeniranja okruženja poduzeća, teoriju kontigencije
Lawrence-a i Lorsch-a (1967) te teoriju sistema. U kontekstu pojašnjavanja
procesa skeniranja okruženja, teorija sistema doprinosi kroz ukazivanje na
činjenicu da su sve organizacije otvoreni sistemi i da je sposobnost njihovog
preživljavanja direktno ovisna o njihovoj uspješnoj interakciji s okruženjem.
Teorija kontigencije (Lawrence i Lorsch, 1967) govori o direktnom utjecaju
okruženja poduzeća na njegovu unutarnju strukturu, a strukturu poduzeća
definira kao odgovor poduzeća na izazove i probleme na koje nailazi u
svom okruženju. Organizacijska struktura poduzeća ovisna je o sposobnosti
managementa poduzeća da, na osnovi prikupljenih informacija, interpretira
okruženje. Različita okruženja s različitim specifičnostima onemogućuju
primjenu jedinstvenog rješenja unutarnje organizacije poduzeća bez
obzira na djelatnost kojom se bave. Poduzeća skeniraju okruženje s ciljem
prilagođavanja svog poslovanja spoznajama o okruženju - u svakom pogledu:
svojim potezima na tržištu prema kupcima, konkurenciji, dobavljačima, ali
i organizacijskom strukturom. Prilikom sagledavanja procesa skeniranja
okruženja nezaobilazno je konzultirati rezultate pionirskog istraživanja u
području skeniranja okruženja koje je 1967. godine proveo Aguilar tražeći
odgovore na pitanja: koje informacije iz okruženja manageri najčešće traže
i gdje; kako dobivaju relevantne informacije o poslovnim mogućnostima
i prijetnjama te kako unaprijeđuju proces skeniranja okruženja. Aguilar
razlikuje četiri modaliteta skeniranja okruženja, a kao glavni kriterij njihovog
razlikovanja navodi percepciju managementa o mogućnostima analize,
spoznaje odnosno identifikacije promjena u okruženju poduzeća. U kontekstu
izučavanja teme ovog rada, najzanimljiviji rezultat Aguilarovog istraživanja
je model „skenirajuće organizacije“ kao idealno rješenje organizacije procesa
skeniranja okruženja u poduzeću u koje su uključeni zaposlenici na svim
organizacijskim razinama.
3. 2. Konvencionalni pristupi skeniranju okruženja
S obzirom na fokus i «mete» procesa skeniranja okruženja postoji nekoliko
različitih pristupa u određivanju istih. Ghoshal segmentira informacije
iz okruženja na nekoliko područja (Ghoshal, citirano kod Correia et al,
1997:8):konkurencija, njihove akcije, odluke, strategije, planove, slabe i
621
jake točke; tržište, sve informacije vezane uz tržište (izuzev onih vezanih uz
konkurenciju): potrebe kupaca i preferencije, distribucijske kanale, reakcije
na promotivne aktivnosti, potencijal tržišta, itd.; tehnologiju, sve informacije
vezane uz postojeće i potencijalne proizvode; resurse, informacije vezane
uz tržište resursa (novca, ljudskih resursa, dobara, usluga) koji su potrebni
poduzećima za provođenje njihovih aktivnosti; regulativu, informacije koje
utječu na reguliranje poslovnih aktivnosti poduzeća, i globalna pitanja,
informacije vezane uz socijalne, kulturne, demografske, ekonomske i
političke trendove.
Kao najbolji odabir između čvrstih (formalnih, pisanih) i neformalnih
(usmenih) izvora informacija koje bi manageri mogli i trebali koristiti u
procesu donošenja odluka, većina znanstvenika argumentira nužnost primjene
oba načina prikupljanja informacija i njihovog korištenja u odlučivanju.
Praksa ipak potvrđuje da čak većinu informacija manageri dobivaju usmenim
putem, kroz svoje privatne i poslovne mreže kontakata (Davenport, 1994;
Choo, 2001). Značajnu ulogu neformalnih izvora informacija ustanovili su
Aguilar (1967) i Mintzberg (1973), a kasnija istraživanja (McLeod & Jones,
1986., Gale, 1992., McAuley, 1993., Mintzberg et al, 2009) nastavljaju
dokazivati veliku važnost neformalnih izvora u odnosu na formalne izvore
prikupljanja informacija. Međutim, i dalje postoje autori koji nastavljaju
ignorirati neformalne izvore informacija u korist objektivnih informacija u
pisanim izvješćima (Wright et al, 1988).
Zanimljivo istraživanje o važnosti konzultiranja neformalnih izvora
informacija u procesu kreiranja marketinških strategija poduzeća dali su
Wright i Ashill (1988). U svom istraživanju uz pomoć metode slučaja
analizirali su tijek prikupljanja marketinških informacija u tri različita
poduzeća te zaključili da proces skeniranja okruženja i prikupljanja
informacija zahtijeva kombinaciju nekoliko elemenata: svrhu prikupljanja ili
cilj - obično specifičnu informaciju koju se želi dobiti; izvor informacija koji
posjeduje traženu informaciju; prenositelja ili komunikacijski mehanizam
za prenošenje informacije.U kontekstu izučavanja teme ovog rada, važno
je uočiti da razina koordiniranosti između ova tri elementa skeniranja na
organizacijskoj razini ovisi o managementu u poduzeću. Management ima
značajnu ulogu u komuniciranju vizije i ciljeva poslovanja zaposlenicima
kako bi zaposlenici znali prepoznati informacije relevantne za poslovanje
poduzeća u kojem rade. Management, nadalje, stvara preduvjete za efikasnu
internu (formalnu i neformalnu) komunikaciju u poduzeću o čemu ovisi
prohodnost relevantnih informacija prikupljenih od zaposlenika na prvim
linijama do donositelja odluka u poduzeću.
622
Osim podjele na formalne i neformalne izvore informacija, zanimljivu
podjelu izvora informacija dao je Aquilar (1967), s obzirom na to pomažu
li boljem spoznavanju unutrašnjeg ili vanjskog okruženja poduzeća. U
vanjskom okruženju Aguilar identificira ekonomske, tehnološke, političke i
socijalne faktore, a u unutrašnjem okruženju različite faktore poput fizičke
imovine, ljudskih resursa, međuljudskih odnosa, inerciju u odlučivanju i
osobne vrijednosti. Za prikupljanje informacija o vanjskom i unutrašnjem
okruženju, top management koristi različite izvore informacija i metode
skeniranja okruženja. Pored formalnih izvora, značajno mjesto zauzimaju i
neformalni izvori informacija. Zaposlenici kao izvor informacija koriste se i
za spoznavanje unutrašnjeg i za spoznavanje vanjskog okruženja poduzeća.
Choo (2001) ovisno o stajalištu managementa poduzeća i njegovoj percepciji
o mogućnosti spoznavanja i analiziranja okruženja te ovisno o razini do koje
se poduzeće trudi razumjeti okruženje, identificira četiri različita modela
skeniranja okruženja: neusmjereno promatranje, uvjetovano promatranje,
neformalno traženje i formalno traženje. Neusmjereno promatranje
(engl. undirected viewing) karakteristično je za organizacije koje smatraju
da je nemoguće analizirati okruženje te ga stoga niti ne nastoje razumjeti.
Uvjetovano promatranje (engl. conditioned viewing) primjenjuju poduzeća
koja smatraju da je okruženje moguće analizirati, ali su i dalje prilično
pasivna u prikupljanju informacija. Neformalno traženje (engl. informal
search; enacting) karakteristično je za poduzeća koja smatraju da okruženje
nije moguće analizirati, ali i dalje aktivno nastoje utjecati na događaje u
okruženju poduzeća. Formalno traženje (engl. formal search; searching)
je model skeniranja okruženja koji primjenjuju poduzeća koja smatraju da
je okruženje moguće analizirati te se aktivno angažiraju u prikupljanju i
osiguravanju relevantnh informacija o okruženju.
3. 3. Suvremeni uvjeti poslovanja kao okidač za promjene u procesima
skeniranja okruženja
Za razliku od specifičnosti tržišta i načina poslovanja karakterističnih za
vremensko razdoblje u kojem je Aguilar provodio pionirsko istraživanje o
skeniranju okruženja, suvremeni uvjeti poslovanja pred poduzeća nameću
potrebu za aktivnijim pristupom zaposlenika na svim organizacijskim razinama
u procesu skeniranja okruženja. U današnjem izrazito promjenjivom okruženju,
identifikaciju i analizu promjena u okruženju otežavaju kompleksnost i brzina
kojom se promjene događaju. S druge strane, organizacije prepoznaju da
moraju biti proaktivne u skeniranju i oblikovanju svog okruženja ukoliko
žele postići konkurentsku prednost na tržištu (Choo, 2001). Bez obzira kako
623
poduzeća percipiraju svoju sposobnost i moć utjecaja na tijek događaja na
tržištu, ona nastoje upoznati svoje okruženje: pratiti trendove u djelatnosti,
komunicirati sa svojim kupcima, prepoznavati i reagirati na poteze
konkurencije. U istraživanju koje provodi Cavalcanti (2005), čiji je cilj
bio utvrđivanje povezanosti između poslovnog uspjeha, procesa sustavnog
skeniranja okruženja i transformacije prikupljenih informacija u znanje,
manageri - sudionici ovog istraživanja govore o promjeni fokusa i metoda
skeniranja okruženja pod utjecajem pritisaka na globalnoj razini. Suvremeni
uvjeti poslovanja nameću važnost prikupljanja ažurnih i pravovremenih
informacija o situaciji u okruženju poduzeća. U tom kontekstu, zaposlenici
poduzeća postaju važan faktor u prikupljanju informacija jer omogućuju
kvalitetnu i svježu informaciju koja je osnova za brže i kvalitetnije reagiranje
na rane signale s tržišta koji ukazuju na promjene.
Zbog brzine kojom se promjene na tržištu događaju, skraćuje se vrijeme
raspoloživo za donošenje odluka. Jedan od ključnih zadataka i najveća korist
procesa skeniranja okruženja je uočavanje «znakova ranog upozorenja»
(engl. weak signals) kako ih naziva Ansoff (1975; 2007), dovoljno rano (u
odnosu na konkurente) kako bi se povećao manevarski prostor i produžilo
vrijeme za pripremu i donošenje odluke. Konkurentska prednost poduzeća
temelji se upravo na kapacitetu za prepoznavanje ranih signala u fazi kada
njihov intenzitet nije jednako prepoznatljiv svim akterima na tržištu.
Svjesni važnosti pravodobnih i relevantnih informacija kao podloge za
donošenje kvalitetnih odluka uspješni manageri nastojali su uvijek, a posebno
u suvremenim tržišnim uvjetima mobilizirati sve raspoložive resurse, unutar
i izvan poduzeća, u procesu prikupljanja informacija iz okruženja. Intenzivan
razvoj djelatnosti ponuđača agregiranih podataka i informacija organiziranih u
obliku elektronskih baza s visokom razinom produkcije različitih, prilagođenih
izvještaja govori o povećanoj potražnji i sklonosti sve većeg broja managera
ka kupovini informacija. S druge strane, istovremeno, sve jače je izražena
svijest i nastojanje managera u aktiviranju unutarnjeg potencijala poduzeća
odnosno zaposlenika na svim razinama poduzeća u procesu skeniranja
okruženja. Gilad (1994), govoreći o kritičnoj važnosti angažiranja svih u
ovom procesu kaže da je skeniranje okruženja svačiji posao u poduzeću i nije
dovoljno da ga radi samo četiri-pet osoba u vrhu te da se svatko mora brinuti
da za pet godina ima svoj posao. Manageri nastoje izgraditi široku mrežu
receptora podražaja iz okruženja jer žele izbjeći situaciju koju opisuje Senge
(2001) u eksperimentu o kuhanoj žabi koja uviđa promjene u svom okruženju
tek onda kada su nagle i drastične, dok se u situaciji sporih promjena slabijeg
624
intenziteta polagano kuha u vodi do trenutka dok ne postane nesposobna za
poduzimanje akcije.
Prilozi u korist angažiranja zaposlenika kao aktera u procesu prikupljanja
informacija su višestruki. Zaposlenici zapravo predstavljaju primarni izvor
informacija odnosno njegov segment koji se naziva HUMINT (human
intelligence), a karakterizira ih sposobnost generiranja svježih, aktualnih
i specifičnih informacija. Za razliku od primarnih, sekundarni izvori
informacija često daju neažurirane, agregirane i, za potrebe specifičnih
odluka, neiskoristive informacije, a glavni predstavnici ovih izvora
informacija, prema Michaeli-ju (2006) su: internet, baze podataka i pisani
mediji. Komparirajući primarne i sekundarne izvore informacija, Michaeli
kao kriterij koristi njihovu vrijednost, količinu (volumen) i cijenu te smatra da
su za donošenje odluka najvrijednije informacije prikupljene kroz primarne
izvore informacija (80%), međutim njih se u procesu skeniranja okruženja
ipak prikuplja najmanje (20%) jer je cijena prikupljanja informacija kroz
primarne izvore informacija izuzetno visoka. Upravo zbog toga, angažirajući
vlastite zaposlenike u poduzeću kao «prikupljače informacija» iz okruženja,
management dolazi do vrijednih informacija, ali uz minimalno angažirana
financijska sredstva.
Govoreći o argumentima u prilog provođenju kontinuiranih i sistematičnih
procesa skeniranja okruženja, te uključivanju zaposlenika poduzeća u ove
procese, mnogi autori povezuju ih ne samo s ekonomskim ili financijskim
rezultatima poslovanja poduzeća, kao što su unapređenje sposobnosti
reagiranja na promjene u okruženju (Murphy u Choo, 2001:5), pozitivan
efekt u području komunikacije, dijeljenja vizije, strateškog planiranja i
managementa i buduće orijentacije organizacije(Ptaszynsky, citirano kod
Choo, 2001:6).
Iako je ustanovljena veza između procesa skeniranja okruženja i organizacijskog
uspjeha, skeniranje, samo po sebi, nije dovoljno za unapređenje performance
poduzeća na tržištu – ono mora biti usklađeno sa strategijom poduzeća, a
informacija dobivena procesom skeniranja, prosljeđena komunikacijskim
kanalom do onih kojima će biti korisna prilikom donošenja odluka. Opisane
promjene u procesima skeniranja (naglasak na zaposlenike) predstavljaju
nove trendove posebno vidljive u djelatnostima i poduzećima neposrednije
izloženim turbulencijama iz okruženja. Drugim riječima, okruženje, kao
ključan stimulator promjena tjera takva poduzeća i djelatnosti na bržu
adaptaciju novim spoznajama iz okruženja (Conger et al, 1999:348). Međutim,
kako procesi globalizacije budu zahvaćali i druga geografska područja i
625
djelatnosti, promjene u primjenjenim načinima skeniranja okruženja postat
će imperativ za sve koji žele postići i održati konkurentsku prednost.
4. METODOLOGIJA
Na temelju istraživanja literature iz područja učećih organizacija, skeniranja
okruženja i organizacijskog dizajna identificirane su organizacijske pretpostavke
otvaranja poduzeća prema okruženju, odnosno decentralizacije procesa
skeniranja okruženja i uključivanja zaposlenika na svim organizacijskim
razinama u ove procese. Identificirane organizacijske pretpostavke istražene
su u sklopu empirijskog dijela istraživanja čiji je cilj provjeriti utjecaj pojedinih
elemenata organizacijskog dizajna (organizacijskakultura, organizacijska
struktura, interni sistem komunikacije) na decentralizaciju procesa skeniranja
okruženja na niže organizacijske razine. Provedeno je kvalitativno istraživanje
uz primjenu metode slučaja u pet poduzeća. Kriteriji za izbor poduzeća su
veličina poduzeća i vlasnička struktura - istraživanje je provedeno u srednje
velikim poduzećima u kojima je vlasništvo u rukama fizičkih osoba, a vlasnici
su aktivno uključeni u operativno poslovanje poduzeća.
Istraživanje se sastoji od dva dijela. Cilj prvog dijela istraživanja je ustanoviti
razinu otvorenosti poduzeća na različitim organizacijskim razinama prema
okruženju, te razinu opće informiranosti zaposlenika i managera na nižim
organizacijskim razinama o situaciji u poduzeću i u okruženju poduzeća. U
svakom od analiziranih poduzeća provedena su minimalno četiriintervjua
sa zaposlenicima na različitim organizacijskim razinama, a obavezno
s vlasnikom/managerom poduzeća, zaposlenikom na razini srednjeg
managementa i zaposlenikom na „prvoj liniji“. Za potrebe provođenja
ovog dijela intervjua korišten je Upitnik za analizu poslovnog okruženja,
s otvorenim pitanjima koja osiguravaju potrebnu fleksibilnost te pored
direktnih odgovora na pitanja omogućuju argumentaciju od strane ispitanika
i dodatno pojašnjavanje odgovora.Za izradu Upitnika za analizu poslovnog
okruženja korišten je - potrebama empirijskog istraživanja prilagođen - Vodič
za izradu konzultantskog izvještaja edukativnog programa Rast i razvoj
Vašeg poduzeća Centra za poduzetništvo Osijek. Prikupljene su informacije o
povijesti poduzeća, osnovnoj djelatnosti poduzeća, trendovima u djelatnosti,
proizvodima i/ili uslugama koje poduzeće nudi, zaposlenicima, kupcima,
konkurenciji, dobavljačima, informacijskom sustavu u poduzeću, problemima
i izazovima u poslovanju te viziji poduzeća.
626
U drugom dijelu istraživanja isti ispitanici intervjuirani su uz korištenje
Upitnika za procjenu značaja pojedinih elemenata organizacijskog dizajna na
decentralizaciju skeniranja (organizacijska kultura, organizacijska struktura,
interni sistem komunikacije) koji su identificirani na temelju istraživanja
literature kao faktori utjecaja na ove procese. Za potrebe izrade ovog
Upitnika korišten je i istraživanju prilagođen Instrument za mjerenje „klime“
u korporaciji (Hornsby et al, 2002). Prilikom provođenja intervjua uvažen
je pristup koji sugerira Schein (1992) koji ističe da je za ispravnu analizu
elemenata organizacijske kulture neophodna suradnja između istraživača
i člana organizacije koji dovoljno dugo „živi“ u određenoj organizacijskoj
kulturi i poznaje i razumije pravila i načine na koje ta pravila oblikuju
ponašanje članova organizacije. Uspješnost provođenja ovakvog načina
intervjuiranja koji Schein naziva iterativni klinički intervju je prepoznavanje
koristi istraživanja za sebe i organizaciju u kojoj radi od strane ispitanika, jer
se u tom slučaju povećava razina motivacije i suradnje između istraživača
i internog člana organizacije. Prilikom provođenja dubinskih intervjua i
promatranja u sklopu empirijskog sitraživanja uloženi su značajni napori
od strane istraživača u objašnjavanje svrhe istraživanja i potencijalne koristi
za pojedinca i organizaciju te je na taj način u značajnoj mjeri pobuđena
motivacija internih članova organizacije za suradnju. Prilikom provođenja
kliničkih iterativnih intervjua, Schein, umjesto klasičnih pitanja koja će
proizvesti socijalno poželjne odgovore, sugerira postavljanje pitanja koja će
potaknuti priču s povijesnom rekonstrukcijom načina rješavanja problema u
organizaciji vezanih uz eksternu adaptaciju i internu integraciju te rješenja
koja su provjerena i kontinuirano se primjenjuju. Uočena zapažanja korištena
su kod tumačenja odgovora pojedinih ispitanika u promatranim poduzećima
te kreiranja zaključaka.
Za potrebe analize organizacijske performance promatranih poduzeća,
prikupljene su njihove bilance i računi i dobiti poduzeća, te su provedene
horizontalne i vertikalne analize i izračunati ključni financijski pokazatelji
poslovanja. Informacije prikupljene kroz empirijsko istraživanje analizirane
su uz pomoć Matrice za analizu povezanosti decentraliziranog skeniranja
okruženja i organizacijske performance. Ova Matrica izrađena je na temelju
pristupa koji zagovaraju Miles i Huberman (1984) koji u svrhu analize
sadržaja informacija prikupljenih kroz kvalitativna istraživanjapredlažu
matricu u kojoj identificiraju i pozicioniraju konstrukte na os X, a respodente
na os Y, te na taj način omogućuju kvantifikaciju i usporedivost rezultata.
Uvažavajući navedene sugestije izrađena je Matrica koja je omogućila
djelomičnu kvantifikaciju i kvalitetniju analizu prikupljenih informacija i
627
podataka, te generiranje zaključka o utjecaju razine decentralizacije procesa
skeniranja okruženja na organizacijsku performancu promatranih poduzeća.
5. DISKUSIJA I ZAKLJUČAK
Rezultati istraživanja prikupljeni uz primjenu različitih istraživačkih metoda,
integrirani su i prezentirani uz primjenu metodologije višestrukih slučajeva.
Isti problem istražen je u 5 poduzeća kako bi se bolje analizirao problem i
prikazale različite perspektive istog problema. Analiza slučajeva omogućila
je generiranje sljedećih zaključaka:
(1) postoji povezanost između slabe organizacijske performance i
centraliziranog procesa prikupljanja informacija te, općenito, niske
iskorištenosti ljudskog potencijala u aktivnostima od šireg organizacijskog
interesa; (2) slaba organizacijska performanca rezultat je, slabe interne
formalne i neformalne komunikacije na relaciji top management - srednji
management; (3) postoji povezanost između veće razine poroznosti prema
okruženju i decentraliziranog procesa skeniranja okruženja i organizacijske
performance; (4) područja organizacijskog dizajna identificirana kroz
istraživanje literature kao važne pretpostavke za otvaranje poduzeća prema
okruženju ukoliko su adekvatno postavljeni predstavljaju dobar temelj za
veću uključenost zaposlenika na svim razinama, a primarno prvim linijama
u procese skeniranja okruženja; (5) percepcija managementa o niskoj razini
informacijskog potencijala zaposlenika predstavlja ograničavajući faktor
povećanja razine decentralizacije procesa skeniranja okruženja u poduzeću;
(6) postoji povezanost između organizacijske poroznosti ograničene
isključivo na razinu top managementa i relativno slabije organizacijske
performance; (7) neuključivanje zaposlenika u procese skeniranja poduzeća
rezultat je percepcije managementa o niskoj vrijednosti informacijskog
potencijala zaposlenika na različitim organizacijskim razinama, unatoč
tome što management okruženje u kojem poduzeće posluje percipira kao
izuzetno kompleksno; (8) slaba organizacijska performanca povezana je s
neodgovarajućom organizacijskom strukturom i organizacijskom kulturom
koja ne potiče dijeljenje informacija i znanja te nedovoljnom aktiviranim
ljudskim potencijalom u aktivnostima od šireg organizacijskog značaja; (9)
postoji povezanost između organizacijske kulture dijeljenja informacija i
znanja i veće poroznosti organizacije i uključenosti zaposlenika u procese
skeniranja okruženja, te bolje organizacijske performance.
Istraživanje prezentirano u radu nadovezuje se na aktualnu raspravu teoretičara
i praktičara iz područja upravljanja o ulozi znanja kao najvažnijeg resursa za
628
ostvarivanje konkurentske prednosti u uvjetima nesigurnosti i kompleksnosti
koje karakteriziraju suvremeno tržište. Cilj istraživanja bio je identificirati
i analizirati ključne elemente organizacijskog dizajna koji omogućuju veću
razinu decentralizacije procesa skeniranja okruženja, odnosno poroznosti
poduzeća prema okruženju na svim organizacijskim razinama s ciljem
povećanja kapaciteta za interno učenje i unaprjeđenje organizacijske
performance.
Na temelju provedenog istraživanja ustanovljena je povezanost između
decentraliziranih procesa skeniranja okruženja, organizacijske kulture
dijeljenja znanja i informacija kao tendencije razvoja učeće organizacije
i organizacijske performance. Poduzeća koja, u uvjetima visoke razine
nesigurnosti i kompleknosti okruženja, nastoje unaprijediti svoju
konkurentsku prednost trebaju kreirati odgovarajuću organizacijsku kulturu
i strukturu, interni komunikacijski sistem. Intervencija managementa
u navedenim područjima omogućuje veće otvaranje poduzeća prema
okruženju i uključivanje zaposlenika na svim organizacijskim razinama
u procese skeniranja okruženja. Decentralizirani procesi skeniranja
okruženja maksimiziraju doprinos zaposlenika u aktivnostima poduzeća
od šireg organizacijskog interesa čime se omogućuje kvalitetnije korištenje
organizacijskog učećeg potencijala za unaprijeđenje performance poduzeća
na tržištu.
Daljnja istraživanja u ovom području trebaju ići u smjeru temeljitije provjere
povezanosti i utjecaja identificiranih područja organizacijskog dizajna na
decentralizaciju procesa skeniranja okruženja. Naime, značajan doprinos s
aspekta praktične primjene rezultata istraživanja, dala bi spoznaja o razini
i „težini“ utjecaja pojedinog elementa organizacijskog dizajna (internog
sistema komunikacije, organizacijske kulture i strukture) na maksimizaciju
doprinosa zaposlenika u procesima skeniranja okruženja, te u tom području
postoji prostor za daljnju razradu rezultata ovog istraživanja.
629
6. LITERATURA
1. Aguilar, F.J. (1967) Scanning the Business Environment. The Macmillan
Company, New York.
2. Albright, K.S. (2004) Environmental Scanning: Radar for Success.The
Information Management Journal, May/June.
3. Ansoff, H.I. (1975) Managing strategic surprise by response to weak signal.
California Management Review 18/2, Winter, str. 21-33.
4. Ansoff, H.I., Nakamura, G.I. (2007) Strategic Management. Palgrave
Macmillan.
5. Argyris, C., Schon, D.A.(1978) Organizational Learning: A Theory of
Action Perspective. Addison-Wesley, Reading, MA.
6. Argyris, C. (1991) Teaching Smart People How to Learn. Harvard Business
Review. May, str. 5-15.
7. Bennet, R. (2001) Ba” as a determinant of salesforce effectiveness: an
ampirical assessment of the applicability of the Nonaka-Takeuchi model
to the management of the selling function. Marketing Intelligence and
Planning, MCB University Press, 19/3, str. 188-199.
8. Cavalcanti, E.P. (2005) The Relationship between Business Intelligence
and Business Success. Journal of Competitive Intelligence and
Management, Vol.3., No. 1., str. 6-15.
9. Choo, C.W. (2001) Information management for the intelligent
organization: the art of scanning the environment. 3rd ed., Medford NY:
Information Today, Inc.
10. Conger, J.A., Spreitzer, G.M., Lawler III, E.E. (1999) The Leader’s Change
Handbook. Jossey-Bass Publishers, San Francisco.
11. Correia, Z., Wilson, T.D. (1997) Scanning the business environment for
information: a grounded theory approach.Information Research, 2(4).
(Online). Available from http://informationr.net/ir/2-4/paper21.html
(Accessed: 18 August 2012)
12. Daft, R.L. i Weick, K.E. (1984) Toward a model of organization as
interpretation systems.Academy of Management Review No. 9, str. 284-295.
13. Davenport, T.H. (1994) Saving IT’s soul: human centred information
management. Harvard Business Review, Vol 72, March-April, str. 119-131.
14. Gale, P. (1992) The Use of Information Sources by New Zealand Marketers.
New Zealand Marketing Educators’ Conference, 1992.
15. Gilad, B. (1994) Business Blindspots. Probus Publishing Co., Chicago, IL.
16. Hornsby, J.S., Kuratko, D.F., Zahra, S.A. (2002) Middle managers’
perception of the internal environment for corporate entrepreneurship:
assessing a measurement scale, Journal of Business Venturing, Vol 17,
No.3., str. 253-273.
17. Jennings, D.F., Lumpkin, J.R. (1992) Insights between environmental
scanning activities and Porter’s generic strategies: an empirical analysis.
Journal of Management, Vol.18, No.4.,str. 791-803.
630
18. Kim, D.H.The link between individual and organizational learning u
Starkey et al: (2004) How Organizations Learn. Thomson, 2nd Edition.
19. Lawrence, P., Lorsch, J. (1967) Organization and Environment: Managing
Differentiation and Integration. Harvard Business School, Division of
Research.
20. McAdam, R., McCready, S. (1988) The emerging trend of knowledge
management within organsations: a critical assessment of both theory
and practice.Annual Conference of the British Academy of Management,
University of Nottingham.
21. McAuley, A.(1993) The perceived usefulness of export information sources.
European Journal of Marketing, Vol.27, No.10. str. 52-64.
22. McLeod, R., Jones, J. (1986) Making executive information systems more
effective. Business Horizons, September-October, str. 29-37.
23. Michaeli, R. (2006) Competitive Intelligence. Springer, Berlin Heidelberg.
24. Mintzberg, H. (1973) The Nature of Managerial Work. Harper and Row,
New York.
25. Mintzberg, H., Ahlstrand, B., Lampel, J. (2009) Strategy Safari: A Guided
Tour Through The Wilds of Strategic Management.Free Press and Prentice
Hall International.2nd Edition.
26. Morrison, J.L. Environmental Scanning u Whitely, M.A., Porter, J.D.,
Fenske, R.H. (Eds) (1992) A promer for new institutional researchers. The
Assocciation for Institutional Research, Tallahasee, Florida, 1992.
27. Nonaka, I., Zhu, Z. (2012) Pragmatic Strategy: Eastern Wisdom, Global
Success. Cambridge University Press.
28. Nonaka, I., Takeuchi, H. (1995) The Knowledge-Creating Company:
How Japanese Companies Create the Dynamics of Innovation. Oxford
University Press.
29. Nonaka, I. and Konno, N. (1998) The concept of „ba”: building a
foundation for knowledge creation. California Management Review. Vol.
40., No. 3., str. 40-54.
30. Nonaka, I. A dynamic theory of organizational knowledge creation u
Starkey et al (2004) How Organizations Learn, Thomson, 2nd Edition, str.
165-201.
31. Pedler, M., Burgoyne, J., Boydell, T. (1991) The Learning Company.
McGraw-Hill, London.
32. Polanyi, M.(1966) The Tacit Dimension. Anchor Day, New York.
33. Revans, R.(1978) The ABC of Action Learning, Blond & Briggs, London.
34. Schein, E.H. (1992) Organizational Culture and Leadership.Jossey-Bass
Publishers, San Francisco, Second Edition.
35. Senge, P.M. (2001) Peta disciplina: Principi i praksa učeće organizacije.
Mozaik knjiga, Zagreb.
36. Senge, P.M. The leader’s new work: building learning organizations” u
631
Starkey et al. (2004) How Organizations Learn. Thomson, 2nd Edition,
str. 462-486.
37. Starkey et al. (2004) How Organizations Learn. Thomson, 2nd Edition.
38. Tsoukas, H.; Vladimirou, E.Whatisorganizationalknowledge? u Starkey et
al. (2004) How Organizations Learn. Thomson, 2nd Edition, str. 363-384.
39. Wright, M., Ashill, N. (1998) A contingency model of marketing
information.European Journal of Marketing, Vol. 32, No1/2, str. 125-144.
632