Projekat finansira EU Projekt financira EU Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina 4 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina PREDGOVOR Publikacija Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina, sastavni je dio istoimenog projekta koji su od rujna 2012. do ožujka 2014. godine provele Agencije lokalne demokracije u Osijeku i Centar lokalne demokratije u Subotici u suradnji s četiri partnerske organizacije: Otvoreni univerzitet Subotica, Asocijacija Agencija lokalne demokracije - ALDA, Hrvatski institut za lokalnu samoupravu - HILS i Visoko evanđeosko teološko učilište - VETU. Ovaj prekogranični projekt imao je za cilj pridonijeti izgradnji kapaciteta općina i gradova u pograničnim područjima Srbije i Hrvatske za učinkovitiju suradnju na regionalnoj i europskoj razini te doprinijeti poticanju aktivnog građanstva u lokalnim zajednicama. Korisnici projekta bili su predstavnici lokalnih zajednica (lokalne vlasti, organizacije civilnoga društva i građani) s područja Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije u Hrvatskoj i iz Bačkog i Srijemskog okruga u Srbiji. Dvanaest je općina i gradova bilo aktivno uključeno u provedbu projekta: Grad Vukovar, Grad Beli Manastir, Općina Drenovci, Općina Erdut, Općina Nijemci i Općina Stari Jankovci u Hrvatskoj, te Grad Subotica, Općina Apatin, Općina Bač, Općina Stara Pazova, Općina Ruma i Općina Inđija u Srbiji. Tijekom 18 mjeseci trajanja projekta i s ciljem promocije koncepta aktivnog građanstva i bratimljenja kao jednog od važnih instrumenata za razvitak aktivnih zajednica i osnaživanje njihovih građana, provedene su brojne aktivnosti koje se mogu svrstati u nekoliko kategorija: edukativne aktivnosti, promotivne aktivnosti, umrežavanje na regionalnoj razini i umrežavanje na europskoj razini. Uzimajući u obzir nedostatak razmjene informacija i suradnje u ovom prekograničnom području, ne iznenađuje činjenica da su aktivnosti usmjerene prema regionalnom umrežavanju lokalnih vlasti i lokalnih zajednica iz Hrvatske i Srbije pod nazivom „Na kavu sa susjedom“ okupile najveći broj sudionika, ali i privukle najveću medijsku pozornost. Tijekom projekta prikupili smo niz autorskih tekstova naših stručnih izlagača te smo ih odlučili objaviti u ovoj publikaciji. Nadamo se da će vam biti zanimljiv izvor informacija i da će vas motivirati za razvijanje sličnih projekata prekogranične suradnje u budućnosti. Branka Paškuljević Turniški voditeljica projekta Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 5 UVOD Uspostavljanjem prve euroregije na granici između Nemačke i Holandije davne 1958. godine, Evropska unija otpočela je dugoročan proces integracije i ulaganja u razvoj pograničnih oblasti na čitavoj svojoj teritoriji koju danas čine 28 država članica. Euroregioni nastali u pograničnim područjima šest država osnivača Evropske unije: Francuske, Belgije, Luksemburga, Italije, Holandije i Nemačke, danas spadaju u motore industrijskog i tehnološkog razvoja, među kojima je svakako potrebno pomenuti Euroregion Maas-Rhein, Euroregio, Euroregion Saar-Lor-Lux Rhein, Regio TriRhena. Razvoju pograničnih oblasti kroz raznovrsne forme finansijske i institucionalne podrške, kao i kroz uspostavljanje međunarodno-pravnih standarda u oblasti prekogranične saradnje država članica najviše su tokom proteklih decenija doprineli Savet Evrope kao najstarija evropska institucija, kao i sama Evropska unija kroz efektivnu realizaciju mera evropske regionalne politike uz prateće infrastrukturne fondove. Osnivanje euroregiona na temeljnim principima unapređenja prekogranične saradnje, to jest podsticanja saradnje lokalnih i regionalnih institucija javnog, privrednog i civilnog sektora iz dve ili više država u cilju zajedničkog rešavanja razvojnih prioriteta, nastavljeno je tokom godina velikog proširenja Evropske unije. Osim osnivanja novih euroregiona kojih je danas preko 180 na teritoriji svih država članica, evidentan je i proces njihovog interesnog udruživanja i učešća u definisanju i programiranju finansijske podrške regionalnom razvoju, pre svega kroz Evropsku asocijaciju pograničnih regiona i Komiteta regiona. Kontinuirani razvoj institucionalne arhitekture i međunarodno pravnih standarda, čini regionalnu politiku EU jednom od najdinamičnijih sektorskih politika, a principi finansijske solidarnosti i socijalne kohezije na kojima počiva, sve više dobijaju na snazi kao motiv ka unapređenju kako prekogranične saradnje, tako i međuregionalne i transnacionalnih programa saradnje. Brojne uporedne analize efekata prekograničnih programa saradnje, ukazuju na njihov generalno pozitivan učinak na održivi razvoj uz rastuću zainteresovanost različitih subjekata u pograničnom području. Pokazuje se takođe da je implementiran veliki broj projekata male vrednosti usmerenih na unapređenje zajedničkog kulturnog nasleđa, saradnju lokalnih zajednica u urbanim i ruralnim sredinama, razvoj turističke ponude. Međutim, upravo ovakvi projekti ostvarili su i najveći uticaj u smislu uspostavljanja dugoročnih odnosa saradnje, posebno lokalnih vlasti i organizacija civilnog društva sa obe strane granice. Pristupanje Hrvatske u punopravno članstvo EU 2013., otvara potpuno novo poglavlje u odnosima između dve zemlje, označavajući i novo poglavlje u proširenju Evropske unije na zemlje Zapadnog Balkana. Programiranje prioritetnih sektora u okviru nove IPA 2014-2020, potreba ostvarivanja jasnih makroekonomskih indikatora institucionalnih i strukturnih reformi u zemljama kandidatima ukazuje na otvaranje novih mogućnosti ali i izazova za sve uključene subjekte u narednom programskom periodu. Naime, projekti prekogranične saradnje postali su svojevrsna laboratorija EU integracija i mesto razmene znanja i iskustva onih kojima su znanja o evropskim integracijama u konačnoj instanci najpotrebnija – lokalnim samoupravama i organizacijama civilnog društva. Stanka Parać Damjanović menadžer projekta 6 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Prekogranična suradnja u EU s posebnim osvrtom na pravne aspekte prekogranične suradnje u RH Tunjica Petrašević* Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Pravni fakultet u Osijeku Prekogranična suradnja sastavni je dio regionalne politike Europske unije (dalje EU). Regionalna politika EU ima za cilj ekonomsku i socijalnu koheziju, a tome bi svakako trebalo pridonijeti uklanjanje ili barem smanjivanje razlika u stupnju razvijenosti pojedinih regija. Uvodna konferencija projekta, Subotica Regije su danas aktivni sudionik političkog odlučivanja na europskoj razini što je uvelike osnažilo položaj regija i na nacionalnoj razini. Regionalna razina upravljanja trebala bi potaknuti društveno-gospodarski razvoj tih područja i na taj način umanjiti razvojne različitosti pojedine zemlje, a time i same Unije. Danas je općeprihvaćeno da demokracija ne može ispravno funkcionirati bez određenog stupnja teritorijalne decentralizacije. Uspostava snažnih i učinkovitih tijela lokalne demokracije koje uživaju povjerenje građana, odgovaraju njihovim potrebama, koje su u stanju osigurati adekvatne usluge te koja nisu podložna korupciji, jedan je od temeljnih ciljeva (zadatka) zemalja u regiji.1 Regionalizacija se u tranzicijskim zemljama promatra kao sveopći civilizacijski i demokratski iskorak koji značajno pridonosi jačanju cjelokupnog potencijala neke zemlje. Nadasve, regionalizacija se u takvim zemljama promatra kao dio njihove sveukupne strategije za priključenje EU. Stoga 1 „Establishing strong and effective local democracy institutions, trusted by the population, responsive to its needs, capable of providing adequate services and corruption-free is considered today a prime objective for the countries in the region“ (slobodni prijevod). Vidi: www.coe.com „Strentghtening local democracy and developing cross-border co-operation in south-eastern Europe.“ je regionalizacija također dio razvojne strategije Republike Hrvatske (dalje RH). Upravo s ciljem poticanja razvoja, velika se pažnja pridaje regijama, tako da je regionalni razvoj kako institucionalni tako i pravni hit. Pridruživanje u članstvo u EU jedan je od strateških vanjskopolitičkih ciljeva RH. Stoga je provedeno niz sveobuhvatnih reformi kako političkog tako i gospodarskog sustava. Jedna od važnih političkih reformi svakako je bilo osigurati veći stupanj decentralizacije (regionalizacije) zemlje. RH je o tome pregovarala u okviru poglavlja 23 „Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata“. Dobro određena regionalna razvojna politika i njeno institucionalno uređenje su bile preduvjet članstva u EU. Premda je RH završila pregovore i potpisala Ugovor o pristupanju, smatram kako RH nije dosegla odgovarajući stupanj decentralizacije i da nam se tu progledalo kroz prste. Cilj moga usmenog izlaganja bio je prikazati prekograničnu suradnju u EU s posebnim osvrtom na pravne aspekte prekogranične suradnje u RH. Postavlja se pitanje imamo li mi regulativu koja omogućava takve oblike suradnje, je li ona u skladu sa acquiem Unije te omogućava li iskorištavanje svih kapaciteta i komparativnih prednosti naših pojedinih regija. Na ova i slična pitanja, pokušao sam odgovoriti u svojemu izlaganju. Kao što je već uvodno navedeno, prekogranična suradnja je sastavni dio regionalne politike Unije, pa sam na samom početku izlaganja smatrao svrsishodnim definirati neke temeljne pojmove poput regije, regionalizma i regionalne politike prema terminologiji i shvaćanjima prihvaćenim u europskim okvirima. Povelja Zajednice o regionalizmu (Community Charter for Regionalization) definira regiju kao „područje koje, sa zemljopisnog stajališta, čini jasno određen entitet ili skupinu područja kod kojih postoji kontinuitet i čije stanovništvo posjeduje određene zajedničke karakteristike i koje nastoji očuvati svoj posebni identitet i razviti ga sa ciljem poticanja kulturnog, društvenog i ekonomskog napretka.“2 Povelja je jedan od inicijalnih koraka prema harmonizaciji regionalne razine upravljanja u zemljama članicama EU.3 Raspodjela ovlasti između regija i države određena je ustavom ili nacionalnim zakonodavstvom sukladno načelima političke decentralizacije. Kao primjeri regionalnih ovlasti navode se: regionalna gospodarstvena politika, regionalno 2 Vidi: Čl.1/1 Povelja zajednice o regionalizmu na http:// ec.europa.eu/regional-policy (10.11.2008.) 3 Vidi više: Đulabić, Vedran, Regionalizam i regionalna samouprava, članak u: Javna uprava, nastavni materijali, Zagreb, 2006., str. 237. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština planiranje, izgradnja i stambena politika, telekomunikacije i prijevozna infrastruktura, energetika i očuvanje okoliša, poljodjelstvo i ribogojstvo, obrazovanje na svim razinama, kultura i mediji, javno zdravstvo, turizam, rekreacija i sport, redarstvene snage i javni red i mir. Regija uživa punu financijsku autonomiju i dostatna vlastita sredstva za potpun razvoj svojih ovlasti. Regije sa zajedničkim granicama promiču prekograničnu suradnju sukladno odgovarajućim domaćim zakonodavstvom i odgovarajućim međunarodnim zakonima. Regije su, uz poštivanje domaćeg zakonodavstva i međunarodnih ugovora između država, ovlaštene sklapati prekogranične sporazume sa svrhom razvoja suradnje unutar ograničenja svojih ovlasti. Regije imaju pravo uspostave zajedničkih savjetodavnih tijela ili izvršnih tijela unutar pravnog okvira svake dotične države. Subnacionalna ili regionalna razina upravljanja postaje sve značajnija kako na nacionalnoj razini tako i u europskom kontekstu. Negdje 3/4 europskoga zakonodavstva se izvršava na lokalnoj i regionalnoj razini njenih država članica. U trenutcima blokade integracijskog procesa zbog straha od odricanja dijela svoga suvereniteta, tražila je političku pomoć i partnerstvo upravo u tim nižim razinama upravljanja. Tako se javila ideja o „Europa regija.“ No kako su postojale ogromne društveno-gospodarske razlike tih pojedinih regija, upravo radi toga dolazi do osnivanja tzv. strukturnih fondova i kohezijskog fonda koji bi trebali kroz financijske pripomoći ublažiti te nejednakosti. Tako se pojavila regionalna potlika EU koja ima za cilj postizanje harmoničnog ujednačenog i održivoga razvoja te jačanje gospodarske i socijalne kohezije unije. Regija kao razina vlasti bliska ljudima može Europu učiniti stvarnošću za svoje građane, stoga je uključivanje regija u sve aspekte europskog vladanja ključno za uspjeh europskog projekta. Regionalizam pak predstavlja svojevrsno ideološko usmjerenje čija je temeljna nit vodilja jačanje regionalne razine vlasti koja predstavlja izvjesnu protutežu središnjoj Vlasti. Regionalizam je proces koji je uvijek iniciran odozdo tzv. bottom-up pristup. Cilj regionalizacije je da regionalne jedinice imaju što je moguće veću kontrolu nad cjelokupnim društvenim, ekonomskim, političkim i drugim procesima na određenom području. Nažalost, regionalizam ima često puta negativne konotacije pa ga se poistovjećuje sa željama za separatizmom. U drugome dijelu svojega izlaganja definirao sam prekograničnu suradnju. Postoje različite definicije prekogranične suradnje. Europska okvirna konvencija o prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica ili vlasti je definira na sljedeći način: „Prekogranična suradnja znači svako usklađeno djelovanje s namjerom jačanja i poticanja susjedskih odnosa između teritorijalnih jedinica ili vlasti dviju ili više ugovornih stranaka te sklapanje u tu svrhu potrebnih sporazuma i dogovora. Prekogranična će se suradnja odvijati u okviru nadležnosti teritorijalnih jedinica ili vlasti, kako je to određeno domaćim pravom. Ova Konvencija ne dira u domašaj i narav tih nadležnosti.“4 4 Vidi: Čl. 2 Okvirne konvencije i Zakon o potvrđivanju okvirne konvencije, NN, MU broj 10 /2003. 7 Prekogranična suradnja može obuhvatiti vrlo široki sadržaj, razne oblike te brojne instrumente. U pojmu prekogranične suradnje sadržana je dakako i pogranična suradnja kao prekogranična suradnja u užem smislu. Postoji povijesni ratio uspostave prekogranične suradnje. Naime, Europa je dugo vremena bila poprištem stalnih ratova, kako s ciljem teritorijalnog proširenja tako i radi održanja svoje vlasti na određenom području.5 Ratna osvajanja kreirala su današnju političku kartu Europe. Često puta su novouspostavljene granice ispresijecale pripadnike određenih naroda tako da je veliki broj sunarodnjaka ostao s druge strane granice nacionalne države. Prekretnica je bila sredina prošloga stoljeća, osnivanjem Vijeća Europe (1948.) odnosno Europske zajednice za ugljen i čelik (1951.), te nešto kasnije Europske ekonomske zajednice te Europske zajednice za ugljen i čelik (1957.). Naime, potpisivanjem tzv. Schummanova plana 1950. godine, Njemačka i Francuska uspostavljaju zajedničku upravu nad pokrajinom Ruhr. Taj plan je bio ideološka podloga za osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. To je bio dobar primjer kako dojučerašnji neprijatelji mogu ipak uspostaviti međusobnu suradnju. Razlog začetka prekogranične suradnje leži svakako i u činjenici slabije gospodarske razvijenosti područja koja su se nalazila uz granicu, budući da je većina država izbjegavala gospodarska ulaganja u područja koja su vrlo lako mogla postati dijelom neke druge države. Prekograničnom suradnjom pokušalo se povezati stanovništvo uz dvije ili više granica kako bi zajedno surađivali i rješavali svakodnevne probleme s kojima se suočavaju, a rješenje kojih je unutar vlastitih državnih granica teško postignuti. Regije uz granicu nazivaju se prekogranične regije, Euroregije ili transgranične regije. Kada se one udruže, djeluju pod imenom: „Euroregions“, „Euregios“ or „Working Communities“. Danas postoji oko 109 euroregija u EU, a ta lista nije konačna. Prva službena euroregija je bila „EUREGIO“, uspostavljena 1958. između Njemačke i Nizozemske. U trećem dijelu svog izlaganja sam se osvrnuo na pravni okvir za prekograničnu suradnju u RH. Naime, ako pogledamo zemljopisni položaj RH, zaključit ćemo kako je ona nužno usmjerena na prekograničnu suradnju. Osamnaest hrvatskih županija pogranične su županije. Vlada RH vrednuje prekograničnu suradnju kao jednu od iznimno velikih mogućnosti za uravnoteženi i održiv razvoj Republike Hrvatske. Vlada RH je identificirala potrebu za definiranjem regionalne politike zbog sve većeg produbljivanja društveno-gospodarskih razvojnih nejednakosti te povećanja neujednačenosti uvjeta života u različitim dijelovima naše zemlje kao i među različitim društvenim skupinama. U tom smislu su doneseni Zakon o regionalnom razvoju (2009.) te Strategija regionalnog razvoja 5 „…Želim vam danas govoriti o tragediji Europe. Ovaj plemeniti kontinent, koji u svemu obuhvaća najljepša i najkultiviranija područja zemlje te uživa blago i umjereno podneblje, domovina je svih velikih starih rasa zapadnog svijeta. Ovdje su izvori kršćanske vjere i kršćanske etike. Ovdje je kolijevka gotovo svih kultura, umjetnosti, filozofije… Pa ipak, u Europi je nastao onaj niz zastrašujućih nacionalističkih sukoba koje su teutonske nacije pokrenule u svom usponu ka moći…“, isječak iz govora Winstona Churchilla studentima na Sveučilištu u Zürichu, 19. rujna 1946. godine. Vidi: Dan Europe, publikacija Ministarstva za europske integracije, Zagreb, 2006. godine, str. 13. 8 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina (2010.). Do 2009., RH u svome zakonodavstvu nije sadržavala niti jedan zakon koji bi se izravno odnosio na regionalni razvoj nacionalnih razmjera. Postojao je niz parcijalnih zakona koji reguliraju pojedina pitanja: npr. Zakon o područjima posebne državne skrbi, Zakon o otocima itd. No unatoč tome nedostatku, RH je sudjelovala u programima prekogranične suradnje i prije 2009. Pravni okvir predstavlja prije svega Ustav RH koji jamči pravo građanima na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Potom Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi koji u čl. 14-17 govori o mogućnosti suradnje s jedinicama lokalne samouprave u inozemstvu. Kao vrlo važan dokument bih izdvojio „Europsku okvirnu konvenciju o prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica ili vlasti“ koja je donesena u okviru Vijeća Europe. Konačno, neizmjerno je važan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske (dalje SSP), koji je RH potpisala još 29. 10. 2001. Temeljem relevantnih članaka (4., 11. i 105.), RH ima ne samo mogućnost nego i dužnost sudjelovanja u programima prekogranične suradnje. Iako RH još uvijek nije punopravna članica, ona može crpiti značajna financijska sredstva iz tzv. pretpristupnih fondova Unije. Nakon stjecanja statusa države članice Europske unije, Republici Hrvatskoj će se na korištenje otvoriti strukturni fondovi (4) i Kohezijski fond. Vrlo bitan dokument za sudjelovanje RH u projektima EU je Okvirni sporazum između Europske komisije i Vlade RH u svezi sudjelovanja RH u programima pomoći EU.6 Na kraju sam još jednom istaknuo da je bit prekogranične suradnje u današnje vrijeme povezati stanovništvo uz dvije ili više granica kako bi zajedno surađivali i rješavali svakodnevne probleme s kojima se suočavaju, a rješenje kojih je unutar vlastitih državnih granica teško postignuti. Ono što sam smatrao posebno važnim istaknuti je sljedeće. Danas se u vidu imaju prije svega određeni gospodarski interesi, no ne treba zaboraviti da je glavni i prvi razlog začetka prekogranične suradnje bio uspostava mira i dobrosusjedskih odnosa između ranije zaraćenih strana. Zato nam taj cilj treba biti na pravome mjestu, a tek onda ekonomski interesi. S obzirom na to da je RH 90-ih godina bila uvučena u rat s nekima od susjednih zemalja, potrebno je posebno uputiti na značaj prekogranične suradnje kao doprinosa miru i stabilizaciji u regiji. * Dr. sc. Tunjica Petrašević je docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku na katedri ustavnih i političkih znanosti gdje predaje predmete Europsko javno pravo, Osnove europskog prava te Pravo unutrašnjeg tržišta EU. 6 Vidi: NN broj 8/02 (MU). Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 9 Bratimljenje gradova i opština u evropskoj perspektivi Zoltán Pámer Istorija bratimljenja Bratimljenje predstavlja instrument za uspostavljanje partnerskih odnosa između gradova i opština još od Drugog svetskog rata. Bratimljenje gradova, kao i saradnja između opština i lokalnih zajednica zasnovana na načelima mira i saradnje, poslužila je u posleratnoj Evropi kao sredstvo za stabilizaciju odnosa i pomirenje, pa su stoga među zbratimljenim gradovima u početku preovladavale francuske i nemačke opštine. Prema definiciji koordinacionog tela Saveta evropskih opština i regija (Council of European Municipalities and Regions (CEMR)), bratimljenje podrazumeva „prijateljstvo, saradnju i uzajamnu svest među narodima Evrope” (CEMR, 2007; 2). Brojčani podaci najbolje prikazuju razvoj bratimljenja u tom periodu: u godini Bilateralnog ugovora o nemačko-francuskom prijateljstvu (1963), na snazi je bilo već 120 sporazuma o bratimljenju (CEMR, 2007; 3). Najvažniji korak u razvoju bratimljenja gradova bilo je potpisivanje Evropske okvirne konvencije o prekograničnoj saradnji (tzv. Madridske konvencije) 1980. godine. Konvencija direktno podržava lokalne i regionalne organe vlasti u uspostavljanju prekogranične saradnje sa stranim partnerima u okviru konkretnih tematskih područja, mada uz odobrenje državnih vlasti. Konvenciju je ratifikovalo nekoliko zemalja (uključujući i Hrvatsku i Mađarsku, ali u Srbiji još nije ratifikovana). Dodatnim protokolom iz 1995. priznaje se pravo teritorijalnih zajednica da uspostavljaju odnose u okviru sopstvene državne pravne nadležnosti, ali bez prethodnog odobrenja od strane centralnih organa vlasti (Pintér, 2005). Zbog osetljivosti te tematike, nekoliko zemalja (kao npr. Hrvatska) nisu još ratifikovale ovaj dokument. Još jedan značajan instrument bilo je pokretanje prvog programa finansijske podrške bratimljenju gradova od strane Evropske komisije 1989. godine. To se desilo uoči pada Berlinskog zida: uključivanje srednjeoevropskih i istočnoevropskih zemalja imalo je za ishod ogroman razvoj: CEMR je 1991. godine evidentirao preko 8500 bratimljenja (CEMR, 2007; 3). Pristupanje EU-10 2004. godine još je više uvećalo tu cifru: 2006. godine je zabeleženo 17.000 bratimljenja. Proširenje procesa bratimljenja gradova na Istočnu Evropu ukazalo je na razlike u pristupu zapadnih i istočnih država. Na Zapadu je bratimljenje pretežno bilo instrument pomirenja, a organizacija, odnosno inicijativa je pokretana iz baze. U slučaju srednjoevropskih i istočnoevropskih zemalja, državne granice su pre političkih promena 1989-1990. godine bile manje-više zatvorene. Otvaranje granica donelo je širok asortiman novih finansijskih instrumenata koji su doveli do brzog napretka u saradnji. Intenzivni proces saradnje tekao je asimetrično: države su i dalje bile strogo centralizovane, dok su, s druge strane, lokalne zajednice dobile pristup finansijskim instrumentima, kao npr. prepristupna pomoć. Prekogranična saradnja u Istočnoj Evropi nije se odlikovala prisupom od same Trening „Umrežavanje gradova i opština – Program Evropa za građane i građanke“, Sremski Karlovci baze, nego je primarni cilj bio proširenje pristupa resursima Evropske Unije (Fejes, 2010). Važnost bratimljenja gradova se van Evrope primetno razvila. Na globalnom nivou, bratimljenje gradova i opština koordinira kišobran organizacija “United Cities and Local Governments” (UCLG), sa sedištem u Barseloni. UCLG zastupa interese lokalnih organa vlasti na globalnom nivou, i zastupa ideju demokratskih lokalnih samouprava. Deluje u 136 zemalja članica, i ima decentralizovanu organizacionu strukturu sačinjenu od sedam podružnica (CEMR, 2007; 26). CEMR je njena evropska podružnica. Bratimljenje gradova na globalnom nivou neprestano se širi: za novonastale države, Evropa još uvek igra značajnu ulogu kao izvor znanja u nekoliko oblasti, npr. razvoj poljoprivrede, zdravstena, dečja i socijalna zaštita. Nekoliko evropskih zemalja poseduju finansijske instrumente na nacionalnom nivou za sprovođenje takvih aktivnosti, dok Evropski fond za razvoj služi istoj svrsi na nivou Evropske zajednice. 10 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Finansijski instrumenti bratimljenja gradova Saradnja lokalnih organa vlasti može da se finansira na različite načine. Učesnicu obično svake godine uspostavljaju budžetsku stavku za takve aktivnosti. I regionalni organi vlasti (regioni, pokrajine, opštine i županije) mogu da dobiju finansijska sredstva na raspolaganje. Ponekad državni organi vlasti imaju manje-više razrađene šeme za podršku saradničkih aktivnosti svojih lokalnih organa vlasti, naročito u slučajevima kad je Trening „Umrežavanje gradova i opština – Program Evropa za građane i građanke“, Sremski Karlovci lokalna saradnja u skladu sa nacionalnim razvojnim ciljevima. U specijalnim slučajevima i grupe država mogu da uspostavljaju finansijske istrumente, kao npr. Višehradski fond, kojim upravlja četiri srednjoevropske zemlje (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka. Centralnoevropska inicijativa (CEI), sa sedištem u Trstu finansira pojekte šire regionalne saradnje. Evropska unija je svoju prvu šemu za bratimljenje gradova uspostavila 1989. godine. Danas je njen glavni instrument program „Građani za Evropu“, koji je za period 2007-2013. u tu svrhu odvojio oko 215 miliona evra. Za saradnju susednih zemalja, u slučaju Evropske unije, cilj „Evropska teritorijalna saradnja“ u okviru Kohezione politike za pretpristupne zemlje, Instrumentom za pretpristupnu pomoć (IPA) pruža se pomoć u vidu sedmogodišnjih razvojnih programa. Slični bilateralni programi uspostavljeni su između Hrvatske, Mađarske i Srbije. Osim ciljeva razvojne politike (konvergencija, regionalna konkurentnost i održivi razvoj), svi ovi programi sadrže i specijalne aktivnosti za međuljudsku saradnju koji neguju prekograničnu interakciju građana na lokalnom nivou. Evropsko grupisanje teritorijalne saradnje (ETCG) se smatra najnovijim i najnaprednijim organizacionim rešenjem za upravljanje prekograničnom saradnjom. Ovaj instrument omogućava partnerima da pronađu pravna lica za upravljanje saradnjom koja imaju pravo na posedovanje svojiine zapošljavanje ljudi i nastupanje kao strana u pravnim postupcima (EC, 2006). Nekoliko takvih organizacija je osnovano u celoj Evropi, od kojih su mnoge u Mađarskoj. Trenutno se formiraju radni okviri prekogranične saradnje u periodu 2014-2020. Uloga prekogranične saradnje će se u narednom periodu verovatno unaprediti. Novi instrumenti, kao npr. Lokalni razvoj vođen zajednicom (Community-led Local Development (CLDD)) mogu isto tako da doprinesu prekograničnoj sradnji. Aspekt održivog razvoja treba temeljitije razmotriti, prvenstveno u ekonomskom smislu. Program „Građani za Evropu“ sastoji se od nekoliko aktivnosti i mera prikazanih u Tabeli 1. Aktivnosti bratimljenja između lokalnih organa vlasti podržavaju se u okviru Mere br. 1 Aktivnosti br 1. Program sprovodi Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu Generalne direkcije za kulturu pri Evropskoj komisiji, sa sedištem u Briselu. U svakoj državi članici imaju akreditovanu kontakt tačku; u ovom slučaju, to je zagrebački Ured za udruge – www.uzuvrh.hr. U Srbiji tu funkciju obavlja Stalna konferencija gradova i opština – www.skgo.org. Proces apliciranja se odvija elektronskim putem, pomoću e-formulara. Neka od dokumenata, odnosno ona koja se moraju potpisati u originalu, dostavljaju se u Brisel u papirnoj verziji. Ostala dokumenta se dostavljaju isključivo u elektronskoj formi (EACEA, 2011; 15). Evaluacija projekata vrši se prema kriterijumima za podobnost (npr. status organizacije-podnosioca prijave, prirode i dimenzija projekta, formalnosti itd.), i kriterijum za selekciju shodno kvalitetu projekta i kvantitativnim pokazateljima (geografska pokrivenost i ciljne grupe) (EACEA, 2011). Primeri dobre prakse u bratimljenju gradova i opština Vidljivi rezultati u prekograničnoj saradnji mogu se ilustrovati nekim projektima finansiranim u okviru Programa za susjedstvo između Slovenije, Mađarske i Hrvatske INTERREG IIIA, kad je Mađarska već bila zemlja članica Evropske unije, a Hrvatska tek započela proces pristupanja. Razvoj poslovnog inkubatora u Mohaču – uz saradnju sa Belim Manastirom – omogućila je izgradnju četiri nove hale. Projekat BP Net doprineo je razvoju prekograničnog operativnog modela za biznis parkove u Nađatadu (Mađarska), Križevcima (Hrvatska) i Postojni (Slovenija) (INTERREG IIIA, 2008). U okviru aktuelnog prekograničnog programa Mađarske i Hrvatske, implementira se nekoliko projekata zasnovanih na dobrom funkcionisanju partnerstava između zbratimljenih gradova, kao npr. Sigetvar i Slatina, Kapošvar i Koprivnica, Barč i Virovitica, itd. Program „Evropa za građane“ ima nekoliko sektora u kojima se mogu identifikovati relevantni primeri dobre prakse (CEMR, 2007): - Umetnost i kultura: gradovi Tata (Mađarska), Svodin (Slovačka) i Sovata (Rumunija) organizovali su u Tati zajednički kamp za mlade likovne umetnike. Kežmarok i Novi Targ (Poljska) pokrenuli su zajednički prekogranični TV kanal. - Omladina: Kuusankosi (Finska) i Vologda (Rusija) organizovali su razmenu studenata, uz renoviranje jednog školskog objekta u Vologdi. Olštin (Poljska), Gelzenkirhen (Nemačka), Peruđa (Italija), Kalinjingrad (Rusija) i Halmstad (Švedska) sarađivali su u organizaciji omladinskih olimpijskih igara u Olštinu. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Akcija / mera Akcija 1 - Mera 1 - Mera 2 Akcija 2 - Mera 1 - Mera 2 - Mera 3 Akcija 3 Akcija 4 11 Približan procent dodeljenih sredstava u okviru programskog budžeta Naziv Aktivni građani za Evropu Bratimljenje gradova i tematsko umrežavanje zbratimljenih gradova Mere podrške građanskim inicijativama Aktivno civilno društvo u Evropi Strukturna podrška think-tank organizacijama Strukturna podrška organizacijama civilnog društva na evropskom nivou Podrška projektima iniciranim od strane organizacija civilnog društva Zajedno za Evropu (velike manifestacije u oblasti vidljivosti) Aktivno evropsko sećanje 45% 31% 10% 4% Tabela 1: Struktura akcija i mera za program „Evropa za građane“ Izvor: Autorova kompilacija na osnovu EACEA (2011) i EACEA (2012). - Socijalna zaštita: Lidz (Velika Britanija), Brno (Češka) i Brašov (Rumunija) sarađivali su na razmeni iskustava u zbrinjavanju starih osoba. Sličan projekat je implementiran između regiona Olomouc (Češka), Zadarska (Hrvatska), Kaunas (Litvanija), Peijet-Heme (Finska), Baranja (Mađarska), Rems-Mur (Nemačka), Šleska (Poljska), Kluža (Rumunija), Šampanj-Arden (Francuska), i opštine Talsi (Latvija), s posebnim naglaskom na mogućnosti u organizaciji volonterskog rada. Hag (Holandija) i Varšava (Poljska) razmenili su iskustva o narkomanima, a Rijeka (Hrvatska), Ljubljana (Slovenija) i Burgas (Bugarska) o socijalnoj inkluziji imigranata (EC, 2009). - Održivi razvoj: Ptuj (Slovenija, Burghauzen (Nemačka), Banska Stjavnica (Slovačka), Sen-Sir-sir-Loar (Francuska) razmenili su iskustava u upravljanju vodoprivredom i mogućnostima unapređenja na tom polju u Ptuju. - Razvoj lokalne infrastrukture: Barselona (Španija) i Sarajevo (Bosna i Hercegovina) su u Sarajevu osnovali inkubator. Opštine Flist (Holandija) i Bač (Srbija) renovirali su dom za stare u Baču. - Bratimljenje van Evrope: gradovi Vasa (Finska) i Morogoro (Tanzanija) uspostavili su saradnju na unapređivanju sistema dečje zaštite. Porodicama koje su usvojile decu odobreni su krediti, a pripadajuće kamate će se utrošiti na finansiranje doma za decu bez roditelja u gradu. Zaključak Tokom godina ekonomske krize, donosioci odluka na državnom i lokalnom nivou češće kritikuju bratimljenje gradova. Kriza je naterala centralne i lokalne organe vlasti da smanje troškove, gde budžeti za „neobaveznu“ prekograničnu saradnju trpe najdrastičnije rezove. Kao argumenti se nabrajaju odsustvo ekonomske koristi, nizak nivo učešća lokalnog stanovništva i nedovoljno angažovanje ljudi u organizacijama na kojima se temelje ti projekti (obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita itd.). Jasno je da je bratimljenje gradova i opština, uopšteno govoreći, izgubilo svoju jedinstvenu ulogu u procesu pomirenja i prenosa znanja između ljudi, ali je u nekim delovima sveta – naročito onima pogođenim ratovima – ono još uvek od izuzetnog značaja. Bratimljenje gradova i opština će se definitivno i dalje razvijati van Evrope. Pošto se zahvaljujući sredstvima masovne komunikacije svet „smanjio“, izazovi s kojima se suočavaju lokalne zajednice dobijaju globalni karakter: privredni i društveni trendovi (npr. demografija i slobodno kretanje ljudi, kao i opasnosti po životnu sredinu ne priznaju granice. Pravovremeno reagovanje na lokalnom nivou postajaće sve značajnije. Održivost bi trebalo da postane ključni aspekt. Projekti usmereni na pozitivan uticaj na životnu sredinu, ekonomičnu finansijsku implementaciju i najšire moguće uključivanje društvenih aktera predstavljaće u budućnosti ključne faktore uspeha. Literatura CEMR (2007): Twinning for Tomorrow’s World – Practical Handbook. Council of European Municipalities and Regions. Paris-Bruxelles. EACEA (2011): Europe for Citizens Programme 2007-2013 Programme Guide. Version March 2011. Directorate-General for Communication; Education, Audiovisual and Culture Executive Agency. Brussels. EACEA (2012): Education, Audiovisual and Culture Executive Agency. http://eacea.ec.europa.eu/citizenship/programme/ priority_themes_en.php (7. dec. 2012). EC (2006): Regulation (EC) No 1082/2006 of the European Parliament and of the Council of 5 July 2006 on a European grouping of territorial cooperation (EGTC). 12 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina EC (2009): Building bridges between citizens. Active European Citizenship Golden Star Awards 2009. Education and Culture DG, Europe for Citizens Programme. Office for Official Publications of the European Communities. Luxembourg. Fejes Zsuzsanna (2010): A határon átnyúló együttmőködések jogi és közigazgatási feltételei – Különös tekintettel a magyar határrégiókra. University of Szeged. Doctoral School of the Faculty of Law. Szeged. INTERREG IIIA (2008): Pobuda Skupnosti INTERREG IIIA. Sosedski program Slovenija-Madžarska-Hrvaška 2004-2006. Zbornik sofinanciranih projektov. Služba Vlade Republike Slovenije za lokalno samoupravo in regionalno politiko. Ljubljana. Pintér Edit (2005): A régiók megjelenése a nemzetközi kapcsolatokban – avagy az állam és régió kapcsolatának új dimenziói. „Átalakulási folyamatok Közép-Európában” konferencia. Győr. * Magistar ekonomskih nauka, stručnjak za evropsku razvojnu politiku, konsultant za programe finansirane od strane EU i projekte za međunarodnu i međuregionalnu saradnju, šef Odseka za međunarodne odnose u Agenciji za razvoj Južne prekodunavske regije Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 13 Civilno društvo kao pokretač međunarodnog umrežavanja lokalnih zajednica Paula Raužan predsjednica Agencije lokalne demokracije Sisak Uvod Bratimljenje kao koncept nije novost u povijesti europske suradnje, a hrvatske lokalne zajednice ne zaostaju u upražnjavanju ovog načina povezivanja građana. Suvremeni koncept bratimljenja gradova (engl.town twinning) podrazumijeva povezivanje dviju ili više lokalnih zajednica putem raznovrsnih aktivnosti. Usmjereno je prema stvaranju uzajamnog povjerenja i suradnje koji tijekom godina u pravilu prerastaju u iskreno prijateljstvo lokalnih zajednica i njihovih građana. Otvaranje Resursnog cetra Osijek Bratimiti se može formalno i neformalno. Neformalno bratimljenje najčešće je kroz suradnju i umrežavanje tijekom provedbe zajedničkih projekata, od čega su ti projekti vrlo često financirani kroz različite programe Europske unije. Ukoliko je suradnja tijekom provedbe projekta bila uspješna i korisna za sve uključene strane, ona se često nastavlja i kroz daljnju provedbu zajedničkih projekata. Takva projektna suradnja nerijetko dovodi i do formalnog bratimljenja lokalnih zajednica. Formalno bratimljenje započinje donošenjem Odluke o sklapanju sporazuma o suradnji (neki nazivaju i ugovor, memorandum, povelja i sl.) između jedinica lokalne i/ili regionalne samouprave u Hrvatskoj i neke druge države, koja navodi sadržaj i oblike te suradnje. Odluku o sklapanju sporazuma donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ili jedinice (područne) regionalne samouprave. Tekst sporazuma se na jezicima jedinica koje sklapaju sporazum dostavlja središnjem tijelu državne uprave nadležnom za lokalnu i (područnu) regionalnu samoupravu. Važno je imati na umu da se umrežavati i surađivati može i bez formalnog bratimljenja. Uobičajene aktivnosti bratimljenja odnose se na: susrete i razmjene građana (posjete izaslanstava gradova, razmjene i putovanja učenika, studenata, umirovljenika i sl.), zajedničke kulturne i sportske aktivnosti (nastupe umjetničkih društava, sportske i kulturne priredbe, obilježavanje bratimljenja poput imenovanja ulica, otvaranja spomenika i sl.), sve su češći zajednički razvojni projekti koji uključuju različit spektar tema: od očuvanja okoliša i edukacije, preko gospodarskih i poduzetničkih projekata pa sve do socijalnih projekata, u zadnje vrijeme bratimljenje se proširuje i na više jedinica te se tako sve češće pojavljuju aktivnosti tematskih mreža gradova. Kao jedan živi primjer tematske mreže gradova je upravo projekt SNET.EU. Bratimljenje/umrežavanje je potrebno jer je jedno od najučinkovitijih mjera za veće uključivanje građana na europskoj razini. Podrazumijeva sustavno uključivanje svih grupa građana jedne zajednice. Ono omogućava jedinstveno iskustvo međukulturalnog djelovanja između zajednica koje su različite u običajima, tradicijama i jezicima, ali ujedinjene u zajedničkoj želji za suradnjom, raspravom i nastavkom njegovanja ideala prijateljstva i mira. Dodana vrijednost ove vrste umrežavanja nije mjerljiva. Povećava povijesne, jezične, političke, ekonomske i europske vrijednosti te posljedično i turističke vrijednosti. Nekoliko je preduvjeta za uspješno bratimljenje/ umrežavanje: Volonterska osnova – politička spremnost za umrežavanje (odozgora prema dolje) i predanost građana da ostvare kvalitetno umrežavanje (odozdol prema gore). Važan je preduvjet za produljivanje međusobnih odnosa pripadnika različitih skupina građana unutar uključenih zajednica. Aktivno građanstvo – građani su ključni za ostvarivanje učinkovitog umrežavanja i stoga trebaju aktivno biti uključeni u proces od njegova početka te imati utjecaj za njegovo usmjeravanje i oblikovanje. Uključivanje građana doprinosi i procesu europskih integracija jer građani uključenih zajednica razmjenjuju svoja iskustva, argumente i mišljenja o različitim tematikama važnima za kvalitetu života u određenoj lokalnoj zajednici. Vidljivo i opipljivo – podrazumijeva suradnju institucija i građana jer se svi (skupine i pojedinci) moraju osjećati dijelom bratimljenja. 14 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Povjerenje, prijateljstvo i suradnja – stvaranje trajnih jakih odnosa. Razviti aktivne i temeljite odnose kako bi se postigla međusobna solidarnost. Aktivno građanstvo – europsko građanstvo Aktivno građanstvo se u Europskoj uniji tumači na više načina te je 2011. godina bila određena kao Europska godina aktivnog građanstva kroz volonterske aktivnosti, iako puno poznatija pod nazivom Europska godina volontiranja. Volonterske aktivnosti jesu izraz aktivnog građanstva, ali one također mogu biti provedene i bez pozivanja na sudjelovanje u javnim poslovima, zajednici i društvu. Aktivno građanstvo prvenstveno podrazumijeva aktivno uključivanje građana u sudjelovanje u životu svoje zajednice, a time i u demokraciji, u smislu djelovanja i odlučivanja. Ono je više od davanja u humanitarne svrhe, glasovanja na izborima i volontiranja. Aktivno građanstvo jest: Demokratsko građanstvo koje jamči da građani imaju pravo glasa u procesu oblikovanja i donošenja odluka u politici na lokalnoj/nacionalnoj/europskoj razini preko svojih predstavnika. Demokratsko građanstvo koje podrazumijeva da institucije (nacionalne/EU) uživaju povjerenje javnosti i mogu osigurati aktivno uključivanje građana i organizacija civilnog društva u procesima donošenja odluka na svim razinama, od lokalne i nacionalne do europske. Demokratsko društvo koje nužno mora djelovati na razini država članica. Građani potiču svoje sudjelovanje u lokalnoj upravi, kroz unaprjeđenje suradnje s lokalnim vlastima. Demokratsko društvo koje jamči da svi građani mogu sudjelovati u životu svoje zajednice i oblikovanju javnih politika, uključujući i socijalno najugroženije skupine koje su vrlo često najudaljenije od europskog procesa izgradnje. Europska komisija proglasila je 2013. godinu Europskom godinom građana te je slijedom gore navedenih načela formirana i Europska alijansa europske godine građana, upravo kao europska platforma za promicanje vrijednosti aktivnog građanstva, suradnje i umrežavanja. Nacionalne alijanse formirane su u svim državama EU te i u Hrvatskoj kao novoj članici u 2013. godini. Organizacije civilnoga društva i umrežavanje Agencije lokalne demokracije u osnovi svojega djelovanja promiču vrijednosti međunarodne suradnje na lokalnoj razini i važnosti aktivnog uključivanja građana u procese izgradnje demokratskih zajednica po mjeri svakog građanina. Agencija lokalne demokracije Sisak svjedočila je i provodila mnogobrojne aktivnosti inicirane od strane građana, ali i lokalnih vlasti, koje su rezultirale primijenjenim rezultatima u lokalnim zajednicama. Instrumenti korišteni u postizanju ciljeva umrežavanja su upravo projektna sredstva, često iz različitih fondova Europske unije. Tijekom 2007. i 2008. godine sudjelovali smo u provedbi projekta „Platforma za unapređenje veza između Jadranskih Regija u Europi – PEARL.EU“ financiran sredstvima EU-e kroz Program INTERREG-CARDS-PHARE. U projektu je sudjelovalo 24 partnera iz Hrvatske, Italije i Bosne i Hercegovine; lokalne samouprave i Agencije lokalne demokracije. Svrha projekta je bila jačanje zajedničkih vještina javnih uprava s ciljem održivog razvoja, povećanja razmjena najboljih praksa i rješenja te pomoći u poboljšanju komunikacije između lokalnih uprava i građana. Kroz projekt su se provele mnogobrojni studijski posjete tijekom kojih su partneri učili jedni od drugih, a mnogi su nastavili surađivati i nakon završetka projekta. Upravo je ALD Sisak kroz ovaj projekt po prvi put u Sisku organizirala Sajam udruga i institucija koje rade na području ljudskih prava. Sajam se održao i nakon projekta te se sada tradicionalno održava svake godine u prosincu, a tema se proširila i na obilježavanje Međunarodnog dana volontera. Cilj projekta „INTACT: Međunarodna mreža gradova-aktivno građanstvo i bratimljenje gradova“, financirano sredstvima EU-e kroz Program Europa za građane, bio je uspostaviti mrežu gradova koja potiče bratimljenje gradova kao sredstvo dugoročne suradnje, osobito u području sudjelovanja građana. Osim ALD Sisak sudjelovalo je još 20 lokalnih i regionalnih samouprava iz Francuske, Makedonije, Malte, Rumunjske, Italije, Bugarske i Hrvatske. Projekt je dao pragmatične primjere kako se bratimiti i vrlo važno, kako ga održavati. Od brojnih primjera, izdvojila bih primjer Grada Delčevo iz Makedonije. Delčevo ima jasnu strategiju bratimljenja koja uključuje i jasnu prezentaciju svog okruženja i ciljeva koje žele postići bratimljenjem. Svoja bratimljenja su uspostavili s graničnim državama i državama u okruženju s kojima ih vežu nacionalne manjine, slični mentalitet i tradicija. Bratimljenja u koja su aktivno uključeni građani (sportski klubovi, folklorna društva, kulturne institucije, lokalne tvrtke i obrtnici) su uspješna i imaju dugogodišnju tradiciju. Iskustvo bratimljenja koje je inicirano na visokoj političkoj razini rezultiralo je jednom aktivnošću nakon čega više nije bilo suradnje. Primjer umrežavanja koje je rezultiralo uslugama u zajednici za ranjive skupine građana je suradnja ALD Sisak s Provincijom Venecijom. Na poziv Provincije sudjelovali smo na Sajmu udruga u Padovi na kojem smo se povezali s udrugom „Živimo pozitivno“ čiji su članovi klaunovi-volonteri koji provode klaunoterapiju diljem Italije. Provincija Venecija je financirala suradnju ALD Sisak i udruge „Živimo pozitivno“ koja je rezultirala formiranjem grupe volontera klauna u gradu Sisku koji provode klaunoterapiju u socijalnim institucijama koje se bave potporom osobama koje žive u nepovoljnom psihičkom, fizičkom i društvenom okruženju, a u obliku svjedočenja „pozitivnog mišljenja“ povodom javnih susreta i manifestacija. Projekt „Volontiranjem do prekograničnog razvoja lokalnih zajednica“, financiran sredstvima EU-e kroz IPA Prekogranični projekt Hrvatska-Bosna i Hercegovina, uspostavili smo nove socijalne infrastrukture u zajednici u obliku lokalnih volonterskih centara u 5 gradova (Hrvatska: Sisak, Kutina, Petrinja te Bosna i Hercegovina: Derventa i Bihać). U ovih 5 gradova i u Banjoj Luci, razvili smo lokalne Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština volonterske politike te umrežili volontere iz svih 6 gradova kroz prekogranične volonterske kampove. Zahvaljujući uspješnosti ovog projekta, EU-a je kroz isti Program financirala nastavak projekta pod nazivom „Prekogranično umrežavanje volontera za lokalni razvoj“ u okviru kojeg ćemo facilitirati uspostavljanje još 4 volonterska centra (Hrvatska: Ozalj i Gvoz te Bosna i Hercegovina: Laktaši i Gradiška), uspostaviti prekograničnu mrežu organizacija civilnog društva iz oba projekta kao i organizirati prekogranične volonterske kampove. Zaključak Za učinkovito bratimljenje/umrežavanje nužno je pronaći dobre partnere koji dijele sličnu viziju procesa i krajnjih rezultata. Iskusni partneri pomoći će i onim manje iskusnima te se stoga ne treba bojati započeti proces međunarodnog umrežavanja zajednica. Kao i svaki proces, i ovaj ima svoje izazove koji ponekad mogu dovesti do manje uspješnog umrežavanja. Politička volja i razumijevanje značaja umrežavanja u njegovom punom kapacitetu je ključno. Prepreka je često i izostanak sredstava za financiranje međunarodnih aktivnosti što je usko povezano i s nedovoljno ljudskih resursa koji mogu iznaći sredstva za financiranje umrežavanja. Kvalitetno umrežavanje nije moguće bez posvećenih lokalnih i međunarodnih partnera. Ovi čimbenici su međuovisni, a predvodi ih upravo politička volja. Politička volja i aktivno uključenje svih grupa građana u zajednici ključni su za uspješno umrežavanje. Ne smijemo zaboraviti da je bratimljenje/umrežavanje dugoročno obvezivanje koje iziskuje napore u njegovom održavanju, ali isto tako rezultira dugoročnim unaprjeđenjem kvalitete života svih skupina građana uključenih zajednica. 15 Izvori: 1. M. Ivanković (2009), Bratimljenje gradova i sve što o njemu morate znati, Udruga općina u Republici Hrvatskoj, Zagreb. 2. Kako se bratimiti?, projekt T-WINNING, udruga ACTA (Medulin) i udruga „Alessandro Bartola“ (Ancona). 3. Manifest Europske alijanse europske godine građana, http://ey2013-alliance.eu/ 4. Arhiv Agencije lokalne demokracije Sisak, www.lda-sisak.hr Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina 16 Teritorijalna organizacija – uzrok i posledica (ne)kvalitetnog javnog upravljanja Mijat Damjanović Kada se upuštamo u razmišljanje o značaju teritorije i njene dobre uređenosti, kao jednog od nezaobilaznih konstitutivnih elementa svake prosperitetne države, bez obzira na osobenu prirodu i karakter organizacije vlasti, državno i društveno uređenje, kao i sadržaje i forme političkog legitimiteta, otkrivamo brojne izazove koje treba da razrešava državna i javna uprava, državno i javno upravljanje. Međutim, složenost i uspeh misije državnih/javnih institucija uslovljena je sadejstvom Otvaranje Resursnog cetra Subotica kvaliteta brojnih „poluga” koordiniranog upravljanja: političke vladavine – prosvećene političke elite; održive ekonomije – posvećenih mogula, poslovnih magnata; zdravog društva – u kome dominiraju građanske vrline, slobodni i obrazovani ljudi. Ali, da bi ove „poluge” mogle podići pomenute „terete” dobrog javnog upravljanja, potrebna je uspešna sinhronizacija institucija i organizacija političkog, ekonomskog i društvenog sistema, kao i valjana višesmerna harmonizacija sa analognim sistemima u bližem i daljem okruženju. Tek prepoznavanjem, poznavanjem i priznavanjem iskustva uspešnih sistema stiču se preduslovi za unapređivanjem tranzicionih sistema u razvoju, čije postojanje i budućnost dobrim delom zavise od uspeha njihove međusobne saradnje. Ta vrsta logike, međuupućenosti i međuzavisnosti, postala je osnova uspešnosti mnogih zajednica i društava širom sveta, koji su u stalnom traganju za novim i boljim, efektivnijim i ekonomičnijim solucijama organizacionih redizajniranja i menadžerijalnih remodeliranja. Kroz dugu istoriju i evoluciju civilizacije, ali i stalno pratećeg varvarizma, sve do savremenog sveta, teritorija (tla i vode) bila je i ostala jedna od najvažnijih vrednosti i najprepoznatljivijih karakteristika, naročito na strani prostorno većih država, ali i onih koje su, iz ekspanzionističkih razloga, težile uvećavanju svojih prostornih dimenzija. Teritorijalne pretenzije, u daljoj prošlosti zbog ordinarnih pljački, a u skorijoj zbog različitih sadržaja i formi eksploatacije, najčešće neobnovljivih resursa, bile su osnovni pokretač stalnih sukobljavanja, velikih i prljavih ratova, u kojima su se mešali i smenjivali motivi i interesi oslobađanja, zarobljavanja i razmena teritorija. Ti lokalni i svetski ratovi, između ostalih zala koja su počinili, često su za sobom ostavljali raseljeno i rasuto stanovništvo – nacije i etnicitete, odvojene od svojih matica, a potom neretko ostavljene, zaboravljene i višestruko marginalizovane u okviru drugih država. U najboljem slučaju sticali su formalni status manjina, sa svim uskraćenostima, opterećenjima i insuficijentnostima koje prate takav položaj u realnom svetu i životu. Takva stanja su stvarala osnov povremenih obnavljanja starih neprijateljstava, animoziteta, nepoverenja i povremenih tenzija među državama susedima. S obzirom na praksu nasilnih prekrajanja granica ili njihovih omekšavanja, usled promenjenih uslova kompeticija i kooperacija u savremenom svetu, ta nasleđa prošlosti uticala su na shvatanja po kojima su granice relikti, „ožiljci prošlosti”. Prevagu je odnela politika inoviranja koegzistencija i kohabitacija savremenih država, povezanih preko saveza, unija, liga država regiona, koji postaju sve uverljivija realnost podeljenih suvereniteta, koja iziskuje permanentno evaluiranje, a po potrebi i readaptiranje i preusmeravanje. Države sa stabilnim teritorijalnim okvirima, u granicama (samo)determiniranih socijetalnih pretpostavki, ispoljavaju izrazitiju funkcionalnost legitimizovanih sistemskih obeležja. S druge strane, sistemi sa nestabilnim teritorijalnim, prostornim dimenzioniranostima, bez obzira na to da li je u pitanju njihovo širenje ili sužavanje, trendovi integracija, dezintegracija ili reintegracija, usled dejstva centrifugalnih ili centripetalnih sila, suočavaju se sa ozbiljnijim izazovima i problemima u funkcionalnosti njihovih institucija, odnosno češće ispoljavaju sistemske entropije, neregularnosti, blokiranosti, neefektivnosti, neefikasnosti, neekonomičnosti. U pretežnijem delu svoje istorije, u uslovima egzistiranja užih teritorijalnih celina, država-gradova, parohija, kneževina, grofovija, vojvodstva i dr., nesumnjivo je bilo lakše organizovati i sprovoditi vlast. Stvaranjem prvih složenijih državnih zajednica (ovde apstrahujemo starovekovne imperije), na znatno prostranijim teritorijalnim celinama, s velikim brojem vremenskih zona, javljale su se ozbiljne funkcionalne poteškoće, koje su ugrožavale pa i dokidale njihovo opstajanje. Međutim, fundamentalni preokret, bez istorijskih presedana, nastao je naglim invencionim i inovacionim unapređivanjima informacionih i komunikacionih sistema i procesa, koji su radikalno promenili uslove održavanja sistema u zonama visokih funkcionalnih kapaciteta. Stvoren je fenomen „stešnjavanja vremena i Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština prostora”, čime je geografski prostor (teritorija) izgubio stara, a dobio nova značenja. Njegova veličina po prvi put nije više prepreka višedimenzionalnom institucionalnom harmonizovanju i očekivanim funkcionalnim ekspeditivnostima. Činjenica je da je razvoj savremenih društava te ukupan rast njihovih socijetalnih karakteristika i vrednosti, a konačno i sveukupni modernizacijski preokret, nesumnjivo presudno poslužio za promenu shvatanja fenomena teritorije, naročito u razvijenim zemljama. O teritoriji se sve manje govori kao pukoj indikaciji veličine prostora, merene kvadratnim kilometrima, prirodnim bogatstvima, razmeštaju stanovništva, istorijskim, nacionalnim, kulturološkim, jezičkim i srodnim modelima razgraničavanja. Učestalije su analize kvaliteta infrastrukturnih platformi, strukture privrednih i vanprivrednih delatnosti, relacija urbanih, ruralnih i mešovitih područja, spektra multifunkcionalnih povezanosti sa bližim, susednim i udaljenijim državama i regionima. Stoga, postaju potrebne i sve više dobijaju na autoritetu rasprave o multidimenzionalnoj matrici i perspektivi teritorijalne zajednice i zrelosti njene društvenosti, preko kojih se prati otvorenost i/ili zatvorenost, integrisanost i/ili izolovanost duha jedne zajednice. Očigledno, postupno je otvoren nov horizont konceptualizacije teritorije, koji se primarno usredsređuje na vrednost njenog višestranog kvaliteta, duhovnosti, obogaćivanja i oplemenjivanja, uređenosti i saosećajnosti. S druge strane, u zemljama u razvoju i dalje se kvalitet jedne teritorije, pod stigmom neprikosnovenih državnih ingerencija, predominantno vrednuje prema šansama egzistencijalnog opstajanja i izvesnostima potrage za poslom i elementarnom sigurnošću. I dok se prostori izglednijih životnih šansi pune, a bezizlaznih beznađa prazne, javljaju se poznati situacioni i razvojni dispariteti, kako u okviru državnih/ nacionalnih granica tako i u internacionalnim razmerama. Za promenu ovog obeshrabrujućeg trenda, njegovo zaustavljanje i povratak postepenom i podnošljivom uravnoteženju, potrebno je da se zadovolje brojne i složene pretpostavke uspešnih koreformi države, privrede i društva, što po pravilu iziskuje duže vremenske intervale višesmerno sinhronizovanih intervencionizama. Dometi podizanja pomenutih standarda, kvaliteta rada i života u savremenim državama, privredama i društvima, nesumnjivo su najpresudnijim delom uslovljeni, kako smo već istakli, upravo kvalitetom učinaka državne i javne uprave, državnog upravljanja i javnog upravljanja, kao i stepenom delotvornosti dominantnih javnih politika. Od toga kako je komponovana politička, ekonomska i finansijska vlast, sa više nivoa, na vertikalnim i horizontalnim ravnima, u kojoj meri je centralizovana posredstvom civilno-vojne birokratije, korporatokratije i duhovne „kapelokratije” ili višeznačno decentralizovana, preko devolucije, dekoncentracije i delegacije, te koliko je uspešno usaglašena teritorijalna i funkcionalna decentralizovanost, zavisila je u presudnoj meri i prestižnost pozicioniranosti, rangiranost uspešnosti svake konkretne države, kako u svetu razvijenih država tako i država u razvoju. Međutim, efektivnost ovog epohalnog preobražaja, napuštanja levijatanskih država, bila je u znatnoj meri predodređena ograničenjima i nedoumicama koje su pratile burni i visoko konfliktni 20. vek. U tom periodu, a naročito u njegovoj drugoj polovini, kako socijalističke tako i kapitalističke države iživele su centralizovane, birokratske i biro-tehnokratske sisteme vladavina. S jedne strane, socijalističke države naglo su se i (ne)očekivano urušile, u poslednjoj deceniji 20. veka, sa dramatičnim i traumatičnim 17 posledicama ili bez njih. Pokazaće se, dobrim delom zbog uverenja i osećanja o neravnopravnostima i pristrasnostima u tretiranju i očuvanju „stečenih pozicija” pojedinih nacija i etničkih grupa, njihovih nacionalističkih nepomirljivosti i ostrašćenosti, zatim interesnih konfrontiranosti njihovih administrativnih i privrednih konstituenata, konfesionalnih zajednica i arhaičnim ideološkim podvojenostima, „Zapad Zapadu, – Istok Istoku”. Nadalje, neodrživost komunističkosocijalističkog poretka bila je oročena njegovim prevaziđenim ustrojstvom političke institucionalizacije, srastanjem državne, partijske i vojne birokratije, koje su preispitivanje strategijskih razvojnih ciljeva i najave potreba za modernizacijom, reformama i promenama smatrale indikacijom slabosti sistema, a sumnje u njega nedozvoljenom jeresi. Status quo politika doživljavana je kao izraz stabilnosti i snage sistema, koji je pokazao nespremnost čak i za bilo koji oblik eksperimentalne modernizacije institucija države i privrede. Za poretke ovog tipa zajednički imenitelj retrogradacije bila je nerešiva enigma oblika svojine i manifestacija kapitala, opsednutost duhom centralizma, partizma i hijerarhizma, ograničeni smisao širenja Dan otvorenih vrata Subotica i produbljivanja sloboda i prava građana, njihovih probuđenih socijalnih preferencija i suženih skala motivacionih stimulatora, energizatora razvoja. S druge strane, osnovni uzrok sumnji u podrazumevane vrednosti i domete kapitalističke države i privrede javio se (ne)nadano novim povodom i u novim okolnostima, krajem prve decenije 21. veka, u suočavanju sa najozbiljnijom egzistencijalnom krizom, „krizom globalnog imperijalizma”. Euforični i bučni trijumf ekonomskog neoliberalizma i političkog demokratizma, posle pada trećeg – kremaljskog zida (posle berlinskog i kineskog), postepeno je utihnuo jer su se na horizontu pojavili „tamni oblaci” najave mogućih društvenih stagnacija i porinuća. Postala su primetna sve učestalija upozorenja kritički orijentisanih „zapadnih” mislilaca da su neizbežna preispitivanja onih funkcija političkog, ekonomskog, finansijskog i fiskalnog sistema koje bi mogle da uzrokuju teške krize, recesione i depresione situacije i stanja. Tome su nesumnjivo doprineli sekvencijalni krizni finansijski, ekonomski i društveni potresi u SAD i EU, 2008. i 2011. godine, koji su nedvosmisleno otkrili svu ranjivost savremenih, pa i (naj)moćnijih, kapitalističkih država, u krajnjoj instanci globalizovanog sveta. I u njima je ponestalo 18 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina kapaciteta za reaktiviranje blagovremenih invencija i inovacija u sistemu vladanja, upravljanja i rukovođenja državom, privredom i društvom. Pokazalo se da odbrambeni mehanizmi, kako tržišnih tako i državnih struktura, konačno i postojeći savezi i unionizmi konkretnih regiona, nisu niti dovoljno efektivni, niti nužno efikasni u prevenciji, sprečavanju i pouzdanom prevazilaženju i razrešavanju aktuelnih ekonomskih, političkih i društvenih potresa i kriza. Međutim, organizacija vlasti, državnog i javnog upravljanja preko većeg broja institucionalizovanih nivoa, predstavlja znatno više od funkcionalnog rasterećenja centralnog plana, odnosno svrsishodnog opterećenja vlasti na nižim nivoima, ustanovljenih na užim teritorijalnim nivoima. Ali, iskustvo je pokazalo da tu ostaje velika nepoznanica osnova, načela i kriterijuma distribucije i redistribucije kompetencija vlasti u celovitoj piramidi njenih institucija i organizacija, od centra do periferije. Ovde se susrećemo i sa velikim znakom pitanja – da li je konačno i u visoko politiziranim državama, u kojima politika suvereno dominira ekonomijom i društvom, nastupilo otrežnjenje, odnosno shvatanje da postoji potreba za preusmeravanjem i remodeliranjem pomenutog suodnosa, te posvećivanjem veće pozornosti slobodi formiranja strategije/ strategija održivog ekonomskog i društvenog razvoja. Nesumnjivo da ovakav preokret zahteva novo institucionalno i funkcionalno pozicioniranje svih nivoa vlasti, a naročito regionalnog – nivoa koji povezuje – centralne i lokalnih vlasti, odnosno obezbeđivanje nishodno-ushodnih prožimanja interesa i potreba, kako vlasti tako i samouprave. Verovatno je suvišno nadalje trošiti reči i argumente na to da je došao kraj modelu centralizovanog državnog ustrojstva i isključivo vertikalnog tipa organizacije vlasti. Druga velika nedoumica odnosi se na izbor aktera kojima se poveravaju izvršna ovlašćenja u uslovima centralizovane države, tradicionalne birokratske državne uprave, odnosno deetatizovane javne uprave u transformisanom javnom sektoru, u kome se konstituiše koncept javnog upravljanja, tzv. novog javnog upravljanja, u kome su sve učestalije forme javnoprivatnih partnerstava, odnosno svojevrsnih simbioza državnih javnih i privatnih institucija i organizacija, mešovitih tela, kapitala i politika, pluralizovanih interesa i potreba. Proces deetatizacije, odnosno promena prirode i karaktera države u savremenom svetu, pored restrukturiranja, reprogramiranja, transfera i realokacija tradicionalnih državnih funkcija, dodatno je pospešen ojačavanjem srednjeg nivoa, podnacionalnom regionalizacijom i autonomizacijom lokalne samouprave, posredstvom pomenutih procesa devolucije, decentralizacije i delegacije, ponovnim utemeljivanjem izvornih nadležnosti, ali i prenosom ovlašćenja i poveravanja poslova sa širih teritorijalnih nivoa. Ovaj značajni preobražaj dislokacija vlasti i promene njene prirode, osnažen je pomenutim reangažmanom afilijacija privatnog biznisa, njegovim kapitalom i reafirmacijom udela organizacija civilnog društva, koje su unele nove determinante i kriterijume vrednovanja vlasti, moći, autoriteta, dominacije, prinude, pravde, etike, morala i odgovornosti. U ovim sferama nesumnjivo su se odigrale najveće promene u međusobnim odnosima države, privrede i društva.1 U novom političkom dobu, u proklamovanim formalno1 „Uvidjevši da vlast više neće moći zadržati monopol nad procesom upravljanja, javni su dužnosnici brže-bolje pronašli kompromisno rješenje – paralelnu podjelu političke domene s komercijalnim sektorom i sa sektorom građanskog društva. Uloga vlasti od tog trenutka postaje olakšavanje provođenja političkog demokratskim društvima nesumnjivo najveći nominalni kapital političke zrelosti postaje građanin, uprkos svim poznatim nedoumicama, mistifikacijama i otuđenjima. Upravo su formiranjem i prihvatanjem nove koncepcije javnog upravljanja, u polje analize uvedeni u praktično svi nivoi teritorijalne organizacije vlasti i samouprave. Od izvornih samoupravnih formi podmunicipalnih jedinica do državnog i interdržavnog institucionalnog okvira, kao i državnog i globalnog upravljanja. U tom velikom teritorijalnom rasponu i funkcionalnim odeljenostima (od mesne zajednice preko opština, gradova, podnacionalnih regiona, pokrajina, države, nadnacionalnih regiona do globalne zajednice) javila se potreba za drugačijom filozofijom razumevanja fenomena vlasti, moći, autoriteta, vladanja, upravljanja, legitimizma i legalizma, kompetencija i kompeticija, kooperacija i koordinacija, lokalizma, regionalizma, mundijalizma, kosmopolitizma. Uz to, sve veći značaj i ulogu stiču višeslojne i višedimenzionalne horizontalne i vertikalne (umrežene) mreže, različitog stepena specijalizovanosti i integrisanosti. Rast institucionalnih umrežavanja, bez obzira na njihove postojeće specifičnosti, po logici funkcionisanja, upućuje na njihovu međusobnu povezanost i međuzavisnost. Ta međuzavisnost, koja ima vrlo različite aspekte, od političkonormativnih preko ekonomsko-finansijskih do informacionokomunikacionih, izražena je praktično u svim bitnim elementima organizacije (ciljevi, sredstva, organizacione strukture, kadrovi, informacioni kanali) i upravljanja (planiranje, odlučivanje, organizovanje, koordiniranje i kontrolisanje). Činjenica je, međutim, da u ovakvim složenim aglomeracijama po pravilu postoji asimetrija značaja i uticajnosti njihovih konstituenata. Pored toga, ovakve kompleksne funkcionalne tvorevine, utiču i na modifikaciju institucionalnih stratuma, brojnost i diverzifikovanost, kako u nacionalnim tako i u supranacionalnim okvirima, na plimu i oseku aktivnih institucija i organizacija.2 Više ključnih poluga bilo je potrebno da se pomeri i razgradi pretovarena državna, nacionalna, centralna administracija i uspostave komplementarni regionalni i lokalni centri, koji su sa mnogo više sluha i spremnosti mogli preusmeriti energije regionalnih i lokalnih vlasti i samouprava. Time je definitivno podstaknuto upravljanje sa više (teritorijalnih) nivoa, što je nepobitno uticalo kako na institucionalnu konstrukciju administrativnih nivoa tako i na novouspostavljene relacije (sa)upravljanja, promenu rigidnih predominantno hijerarhijskih nishodnih naredbodavnosti, odnosno uspostavljanje višeznačnih partnerskih odnosa. Kako u sferi vlasti tako i među drugim sektorima, privrede i društva. Naravno da su u ovim korelacijama pretežniji asimetrični nego simetrični odnosi i solucije. Upravo se procesima decentralizacije i regionalizacije pospešuju specifičnosti, posebnosti, atipičnosti koje su izraz različitih interesa i potreba multiplikovanih centara, policentričnog stila meritornog političkog, ekonomskog i društvenog odlučivanja. Na taj način se uspešnije stimuliše kako politička i administrativna procesa, a ne njegovo nadgledanje.” (Rifkin, Jeremy, „Europski san – kako europska vizija budućnosti polako zasjenjuje američki san”, Zagreb: Školska knjiga, 2006.). 2 „Kao što su u XIX. stoljeću željeznica, parobrodi i telegraf zgusnuli i ubrzali promet roba i ljudi, kao i izmjenu informacija, tako danas satelitska tehnika, zračni promet i digitalizirana komunikacija ponovo stvaraju veće i zgusnutije mreže. ’Mreža’ je postala ključnim pojmom, svejedno je li riječ o transportnim putovima stvari i osoba, o tokovima robe, kapitala i novca, o električnom prijenosu i preradi informacija ili o protoku između ljudi, tehnike i prirode. Dokumenti vremena pokazuju globalizacijske tendencije u mnogim dimenzijama.” (Habermas, Jurgen, „Eseji o Evropi”, Zagreb: Školska knjiga, 2008.). Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština kompeticija tako i ekonomska i privredna konkurentnost brojnijih agensa i aktera. Deluje veoma uverljivo konstatacija da „administracija sa više nivoa menja tradicionalne hijerarhijske političke i administrativne sisteme, i čini se poželjnom kada je u pitanju interakcija između hijerarhije i tržišta zarad podsticaja lokalnog i regionalnog razvoja. Možemo reći da je upravljanje sa više nivoa novi okvir za upravljanje postbirokratskim sektorom jer je tipična karakteristika za upravljanje sa više nivoa pogađanje sa fokusom na ugovorni pristup u pružanju usluga”.3 Drugim rečima, kruta hijerarhijska naredbodavnost potisnuta je fleksibilnim formama pregovaranja i dogovaranja, stvaranjem ad hoc partnerstava, preko kojih se zadovoljavaju višestrani interesi onih koji pružaju usluge i potrebe onih koji se njima koriste. Tokom poslednje tri decenije postaje očigledno da je na delu sasvim izvesna „hibridizacija” državnog i javnog upravljanja, internog i eksternog regionalizma, vesnika glokalizma, te ekspanzije sektora javnih politika oslonjenih na inventivna i inovativna partnerstva, koja, pored mnogih prednosti koje sobom donose, mogu, kako dosadašnje iskustvo pokazuje, uzrokovati i razbuktavanje raznovrsnih socijalnih devijacija i raznorodnih socio-patoloških manifestacija, rigidnosti, osionosti, korupcionaštva, kronizma, samovoljnosti, favoritizma, podvala, prevara, utaja, švindlovanja, zloupotreba poverenja i sl., što je svojevremeno Maks Veber nazvao zajedničkim imenom Satrapenherrschaft. Ove promene nisu pogodile samo sferu državnog, javnog, administrativnog upravljanja već i logiku formiranja i funkcionisanja sve šireg spektra javnih politika, koje presecaju tradicionalne (teritorijalne) konstitucionalne nivoe vlasti. U novonastajućim sferama javne politike primećuje se sadejstvo i saradnja sve većeg broja partnera, koji objektivno obogaćuju sadržaje i forme sistema i procesa kreiranja ovih politika i donošenja odluka o njihovim etabliranjima i operacionalizovanjima.4 Preko sektora javnih politika i skupova javnih preduzeća pružaju se mnoge javne usluge domaćinstvima, grupama i pojedincima. U bogatijim društvima cene ovih usluga su pretežno ekonomskog karaktera i veoma se razlikuju između urbanih i ruralnih zona, gde u okviru prvih mogu imati i profitabilni karakter. Međutim, u siromašnim društvima troškovi i cene spomenutih usluga po pravilu su neekonomske, najčešće subvencionirane i/ili depresirane, što povremeno stvara probleme u funkcionisanju i neizbežnom modernizovanju ovih usluga. Diversifikacija ovih poslovnih orijentacija je prisutnija u primerima plasiranja usluga preko više teritorijalnih nivoa, što je logična posledica njihovih tehničko-tehnoloških podloga. Odnosno, imanentna karakteristika tehnologijske decentralizacije, podstaknute u eri globalizacije, ogleda se u prožimanju dve po mnogo čemu suprotstavljene tendencije, istovremene koncentracije moći, ali i njene istovremene disperzije, koja povratno osnažuje sfere i centre dominantne moći. Nesumnjivo je da se analizom osnova i kriterijuma teritorijalizacije, teritorijalnog ustrojstva jedne zajednice može mnogo toga zaključiti o karakteru države, prirodi vlasti i centrima moći, političkom legitimitetu i pravnom legalitetu, ekonomskim parametrima i tržižišnim preferencijama, otvorenosti ili zatvorenosti društva, kulturnim obrascima, moralnim vrednostima i dr. S druge strane, od 3 Lane, Jan Erik, „Državno upravljanje – razmatranje modela javne uprave i javnog upravljanja”, Beograd: Službeni glasnik, Megatrend univerzitet, 2012. 4 Više o internim i eksternim regionalizacijama videti u radovima Keating M. (ed.), „Regions and Regionalism in Europe”, Cheltenham: Edward Elgar, 2004; Farrell M., B. Hettne, L. Van Langenhove (eds.), „Global Politics of Regionalism“, London: Pluto, 2005. 19 osnova podele vlasti i načina podele moći, kvantiteta i kvaliteta mreža javnog i komercijalnog upravljanja, kao i civilnog samoupravljanja, veoma zavisi funkcionalnost i delotvornost konstituisane teritorijalne mreže, njenih institucionalnih uporišta i organizacijskih komplementarnosti. Drugim rečima, teritorijalna organizacija jednog društva, jedne zajednice izraz Dan otvorenih vrata Subotica je konceptualnog kvaliteta dominantnog javnog upravljanja, dobre javne uprave, koja postiže optimalnu efektivnost kooperacije centra i periferije sistema, u kome svaki njegov konstitutivni deo podstiče i jača sinergizaciju celine. U tom smislu je teritorijalna organizacija – uzrok i posledica (ne) kvalitetnog javnog upravljanja. Odnosno, nefunkcionalnost teritorijalne organizacije, njene institucionalne matrice, izraz je nekvalitetnog javnog upravljanja, i suprotno – njena funkcionalnost je dokaz kvalitetne javne uprave i upravljanja, održivih javnih politika, u kojima postoji sklad između sistemskih i procesnih input-a i output-a. Sažetak Uređivanje teritorijalne strukture svake države, zajednice i društva predstavlja jedan od najdelikatnijih izazova državne i javne uprave i upravljanja i javnih politika, koje oblikuju njene institucionalne ešalone i organizacione jedinice. Postoji pozitivna korelacija između solucija teritorijalizacije i efekata menadžerijalizacije, administracije i komercijalizacije. Međutim, ovaj izazov je različito doživljen i različito se prepoznaje i tretira u razvijenim zemljama i zemljama u (tranzicionom) razvoju. Otuda i proističu njihova podeljena, pa i suprotstavljena iskustva i očekivanja od udela i saradnje institucija i organizacija države, privrede i društva, preko različitih nivoa njihovih teritorijalnih sklopova. Ali, u savremenom svetu, u kome se roje različiti modeli i standardi organizacije i upravljanja, od mikro do makroplanova, nisu upotrebljive jednostrane i isključive pouke o „jednom najboljem putu” u izvesnost i blagostanje. Po svemu sudeći, izgleda realnije mirenje sa neizvesnostima i protivrečnostima koncentracija i disperzija političke moći, ekonomske snage i društvene mentalne higijene. U ovakvo opredeljenje nas dodatno uveravaju velike kontradikcije koje prate, na ovom planu, velike mene globalizacionih gibanja, koja se izgleda već odvijaju po osobenim i nezavisnim fatumima. 20 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Regionalna politika EU: Razvoj zakonodavnog okvira i pregled ključnih institucija Veran Stančetić Centar za javnu i lokalnu upravu – PALGO centar, Beograd Fakultet za evropske pravno-političke studije, Novi Sad Regionalna politika Evropske unije Jedan od indikatora stabilnosti savremene države jeste stepen identifikacije i integracije građana sa njom. Po starijem konceptu, snaga države ogledala se u mogućnosti primene sile, odnosno država je bila čvrsta onoliko koliko su stanovnici (podanici) držani pod kontrolom. Danas se snaga države meri stepenom zadovoljstva njenih građana, a socijalna kohezija je pouzdan indikator stabilnosti i snage države. Međutim, kada postoje velike razlike u stepenu razvoja i životnog standarda građana različitih teritorija unutar jedne države, javljaju se tenzije i konflikti na relaciji centralna – lokalna vlast. Siromašne teritorije smatraju državu kao balast i opterećenje, zahtevaju više slobode, autonomije, katkad i otcepljenje, dok bogate teritorije (najčešće je to Seminar „Lokalne samouprave i EU integracije: Saradnja i umrežavanje kao mogućnost za razvoj pograničnog regiona “, Apatin region glavnog grada) ove druge doživljavaju kao „rupu bez dna“ koju oni finansiraju. Ovakva atmosfera stvara politički nestabilnu situaciju koja nije povoljna za kapitalna ulaganja, stvaranje novih vrednosti i razvoj. Regionalne razlike u razvoju su karakteristične za mnoge države Evrope i sveta, te se stoga sasvim razložno politika ravnomernog regionalnog razvoja afirmisala kao značajna sektorska politika. Bez preterivanja se može reći da je politika ravnomernog regionalnog razvoja (ili kraće regionalna politika) najznačajnija sektorska politika Evropske unije sudeći po novcu koji se izdvaja iz budžeta EU za njeno sprovođenje (preko 40%, na slici stavka: Cohesion and competetiviness for growth and employment). Naime, politika regionalnog razvoja predstavlja strateško opredeljenje razvoja Unije, jer je opšte prihvaćeni stav da EU može biti konkurentan akter na globalnom nivou samo kao stabilna i jaka celina, a već je naglašeno koliko regionalne razlike mogu biti pretnja razvoju jedne političke zajednice. Da su razlike unutar Unije zaista velike, najbolje ilustruju indikatori regionalnog razvoja (Slika 2). Da bi se shvatilo kako se politika regionalnog razvoja sprovodi u praksi, valja krenuti od dva elementa: 1) šta je definicija odnosno suština regionalne politike, 2) regionalna politika u praksi znači da razvijeniji regioni i države finansiraju razvoj manje razvijenih iz čega proizilaze stroge procedure i pravila. Politika regionalnog razvoja može se definisati kao skup mera kojima se manje razvijenim regionima omogućavaju privilegije (novac, ljudski resursi, izgradnja infrastrukture...) koje treba da dovedu do ubrzanog razvoja. Ovo se u praksi sprovodi tako što se precizno utvrđuju definicije regiona i stepena razvoja. Stepen razvoja regiona je egzaktan pokazatelj baziran na statističkim podacima (regionalni indikatori) od kojih je najvažniji bruto društveni proizvod po glavi stanovnika (BDPpc). Na osnovu regionalnih indikatora kreiraju se odgovarajući razvojni dokumenti preko kojih se dobija novac iz budžeta EU. Regionalne politike Evropske unije funkcionišu po principu dogovorene konvencije o teritorijalnim – prostornim jedinicama. Preciznije, reč je o nomenklaturi statističkih teritorijalnih jedinica (NUTS sistem, skraćenica od francuskog: Nomenclature des Uni- tés Territoriales Statistiques). Značaj ovih prostornih jedinica je u tome što one služe kao osnova za sakupljanje podataka o određenom prostoru, odnosno regionu na osnovu kojih se zaključuje da li je region zaostao ili nije, i samim tim da li može da se kvalifikuje za pomoć. Sve države članice su izdeljene u ovakve jedinice kojih ima na više nivoa. NUTS sistem se sastojao od pet nivoa, a ono što je važno jeste da se nivo istog reda jedne države otprilike poklapa sa istim nivoom teritorije u drugoj državi. Od prvobitnih pet nivoa NUTS teritorija, promenama od 2003. godine preostala su tri regionalna nivoa, a nekadašnji NUTS 4. i 5. nivo promenjeni su u LAU 1 i 2 (Local administrative unit – lokalna administrativna jedinica).1 1 Uredba EU kojom je regulisana ova oblast je: Regulation (EC) No 1059/2003 of European Parliament and of the Council of 26. may 2003 on establishment of a common classification of territorial units for statistics (NUTS). Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 21 Slika 1: Budžet EU za 2011. godinu Izvor: Internet strana Evropske komisije: http://ec.europa.eu/budget/figures/2011/2011_en.cfm Takođe je propisano koliko stanovnika treba da obuhvata svaki nivo: •NUTS 1 obuhvata tri do sedam miliona građana; •NUTS 2 800.000 – tri miliona građana i •NUTS 3 150.000–800.000 građana. Ove teritorije formiraju se iz statističkih potreba institucija EU i granice ovih jedinica ne moraju se poklapati s granicama već postojećih regiona ili administrativne podele u državama članicama. Proces određivanja NUTS teritorija u okviru jedne države sastoji se od pregovora države u kojoj se NUTS jedinice definišu i Evropske agencije za statistiku (EUROSTAT). Međutim, bez obzira na to, u većini zapadnih Slika 2: Regionalne razlike u razvoju u EU Izvor: Eurostat regional yearbook 2011, Publications office of the European Union 22 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina zemalja EU politički regioni se poklapaju sa NUTS teritorijama, što je sa istočnim zemljama ređi slučaj. Tako, na primer, u Nemačkoj svaka savezna pokrajina (Land) je NUTS 1 jedinica, a ispod tog nivoa je NUTS 2 nivo, odnosno upravni okrug (Regierungsbezirke), kojih ima 40 Seminar „Lokalne samouprave i EU integracije: Saradnja i umrežavanje kao mogućnost za razvoj pograničnog regiona’’, Apatin i potom 441 oblast (Kreis) koje su označene kao NUTS 3 jedinice. U Belgiji je svaki konstitucionalni region (federalna jedinica) NUTS 1, a 11 provincija koje nisu veće od francuskog departmana su NUTS 3 jedinice. U Francuskoj NUTS 2 jedinice predstavljaju regioni koji su nivo lokalne samouprave s prilično velikim brojem ovlašćenja, dok departmani predstavljaju NUTS 3 jedinice. U Švedskoj postoji osam NUTS 2 jedinica koje su veće od okruga, kao nivoa lokalne vlasti, kojih ima 21, dok se u Holandiji NUTS 2 striktno poklapa s provincijama. Danska je kao celina bila istovremeno označwena i kao NUTS 1 i NUTS 2, dok je svaka njena provincija (15 Amtkommunen) NUTS 3 jedinica.2 Navedeni primeri su dovoljni da se vidi da su ove statističke jedinice zapravo veoma različite veličine. Važno je primetiti da ukoliko su statističke jedinice veće, utoliko su dispariteti između njih manji. Stoga, kreiranje NUTS mape za jednu državu je ne samo čisto statističko već i političko pitanje, imajući na umu da od ovoga zavisi alokacija strukturalnih fondova. NUTS 2 nivo se koristi za alokaciju strukturalnih fondova po kriterijumima na osnovu ciljeva Konvergencija i Regionalna konkurentnost i zapošljavanje, dok je NUTS 3 nivo najpogodniji za prekograničnu saradnju. Ciklus regionalne politike - projekta koji može biti finansiran iz strukturalnih fondova ima nekoliko faza. Pre svega, na nivou Unije kreiraju se sedmogodišnji planovi kojima se okvirno utvrđuju prioriteti na duži period. Evropski 2 Izvor: „Local Government and Public Service Reform Initiative“, Regionalization for Development and Accession to the European Union: A Comparative Perspective. Priredio Gérard Marcou, Open Society Institute Budapest, 2002, str. 20–21. Ovi statistički regioni jednom kad se utvrde nisu trajna kategorija već, ukoliko se ukaže potreba za tim, mogu se korigovati. Tako je Danska po navedenom izvoru kao celina bila NUTS 2, međutim, izmenama iz 2008. podeljena je na pet NUTS 2 regiona. savet utvrđuje budžet za strukturalni fond i pravila njegovog korišćenja, odnosno članice Unije odlučuju o tome na osnovu predloga Komisije sačinjenog u pregovorima sa Evropskim parlamentom. Savet, dakle, definiše prioritete, tematske oblasti i način na koji će se novac davati. Ovim sedmogodišnjim planom za period 2007-13., planirano je 347 milijardi evra (po cenama iz 2007.) i to za sledeće ciljeve: 1. Konvergencija (81,5% ukupne sume novca, kvalifikovani NUTS 2 regioni sa BDPpc manjim od 75% u odnosu na prosek EU, 2. Konkurentnost i zapošljavanje 16% i 3. Evropska teritorijalna saradnja (2,5%, uglavnom preko NUTS 3 regiona). Ovim dokumentom su ustanovljena i tri fonda: ERDF (Evropski razvojni fond), ESF (Evropski socijalni fond) i kohezivni fond, te su regulative o korišćenju ovih fondova takođe važne za regionalnu politiku EU.3 Sledeći korak, imajući prethodno na umu, jeste da nacionalna država ili region sačinjavaju svoj razvojni plan. Ovi razvojni planovi predstavljaju analizu situacije na nivou države ili regiona (nacionalni ili regionalni razvojni plan). Ono što Unija potencira jeste da u kreiranje ovog plana bude uključeno što više zainteresovanih aktera (ekonomski, socijalni itd.). Taj razvojni plan se predstavlja Evropskoj komisiji uz raspravu nacionalne države i Komisije o tome koliki deo će finansirati Unija a koliki države. Nakon što se postigne saglasnost između dve strane (Komisije i države članice), Komisija usvaja plan i programe koji se mogu sprovesti. U narednoj fazi nacionalno ili regionalno telo zaduženo za ovu oblast samostalno razrađuje i precizira programe. Formuliše se jedinstveni dokument kojem se ne pregovara s Komisijom, ali joj se šalje radi informisanosti o konkretnom programu. Na taj način programi ulaze u operativnu fazu. U sledećem koraku telo odgovorno za rukovođenje programima (npr. regionalna vlada, agencija i sl.) bira projekat koji može najbolje da reši definisani problem i informiše o tome kandidate koji su aplicirali za izvođenje projekta. Nakon toga, izabrano telo počinje sprovođenje projekta koji mora biti završen u roku, definisanom u programu, kako bi i pomoć Unije stigla u dogovorenom aranžmanu.4 Poslednju fazu ovog procesa čini nadgledanje sprovođenja projekta. Odgovorno telo nadgleda proces sprovođenja programa najčešće uz pomoć komiteta za monitoring (nadgledanje), koji čini veći broj različitih partnera (ekonomski, socijalni, ekološki i sl.). Oni informišu Evropsku komisiju o procesu sprovođenja projekta i podnose joj dokaze da je novac optimalno iskorišćen. Komisija preispituje kontrolne sisteme koji su uspostavljeni i isplaćuje ostatak sredstava.5 3 Novim sedmogodišnjim planom planirana suma novca za period 2014-20. je 336 milijardi evra. Važne uredbe u kontekstu ovoga su one kojima se uređuju ova tri fonda, zatim Uredba o evropskoj teritorijalnoj saradnji i Uredba o evropskom grupisanju teritorijalnih saradnji (engl. ERDF regulation, ESF regulation, Cohesion fund regulation, European territorial cooperation regulation, European grouping for territorial cooperation regulation). 4 To upućuje na zaključak da se novac iz fondova EU ne dobija unapred. Korisnik fonda, odnosno region mora posedovati sredstva pre nego što otpočne projekat, a tek kada ga uspešno sprovede, novac se refundira iz fonda Zajednice. 5 European Commission, Working for the regions, Office for Official Publications of the European Communities, 2004., str. 18-19. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Institucionalni okvir za politiku regionalnog razvoja u Republici Srbiji – politika regionalnog razvoja i region kao srednji nivo vlasti Za politiku regionalnog razvoja u Srbiji važan je Zakon o regionalnom razvoju (Sl. glasnik br. 30/2010) kojim su definisane ključne kategorije odnosno akteri i procesi za politiku regionalnog razvoja (lokalni, regionalni i nacionalni akteri – subjekti regionalnog razvoja, zatim statističke teritorijalne jedinice – regioni i oblasti, razvojni dokumenti kao i kriterijumi za razvrstavanje regiona i jedinica lokalnih samouprava prema stepenu razvijenosti). Ovaj Zakon je i osnova za uvođenje statističkih regiona reda 2 i 3, koji su u njemu pomenuti ali su precizno definisani i uvedeni Uredbom o nomenklaturi statističkih teritorijalnih jedinica (Sl. glasnik 46/2010). Ovom Uredbom je definisano 5 statističkih regiona (regioni Vojvodine, Beograda, Kosova i Metohije, zatim region Šumadija i zapadna Srbija i region Južna i istočna Srbija (Slika 3). Treba istaći da se ovim Zakonom uređuje isključivo politika regionalnog razvoja i uspostavlja institucionalni okvir i za buduće korišćenje novca iz budžeta EU. Statistička regionalizacija je obaveza za članice Unije odnosno države kandidate. Međutim, ovaj Zakon nema uticaja na administrativno uređenje države. Regionalizacija Srbije u smislu uspostavljanja novog – srednjeg nivoa vlasti na celoj teritoriji je unutrašnje pitanje. Iako su preporuke razvijenijih zemalja da intenzivnija 23 od snage oni se mogu kategorizovati u rasponu od višeg nivoa lokalne samouprave do federalne jedinice. Na sličan način je definisan region i u Deklaraciji o regionalizmu u Evropi (1996., Skupštine evropskih regiona). Pored ovog dokumenta treba pomenuti i Helsinšku deklaraciju o regionalnoj samoupravi (2002.) i Nacrt povelje o regionalnoj demokratiji (2008.). Da se poslednjih decenija daje velika pažnja regionima, pre svega kao pokretačima razvoja, svedoči i sve veći značaj regiona na međunarodnom planu kao i brojni evropski dokumenti o ovoj oblasti. Evidentne su nove funkcije regiona: predstavljanje na nacionalnom i nadnacionalnom nivou, međunarodna saradnja, podsticanje ekonomskog razvoja, prekogranična saradnja. Značaj lokalnog i regionalnog nivoa je i u tome što se čak ¾ propisa EU sprovodi na lokalnom ili regionalnom nivou. U novije aktivnosti regiona spada prekogranična saradnja. Reč je o vezama subnacionalnih jedinica koje se uspostavljaju mimo centralne države. Regioni različitih država koji su prirodno upućeni jedan ka drugom formiraju specijalne odnose kojim štite svoje interese ili žele postići zajednički cilj. To podrazumeva uspostavljanje regionalne mreže saradnje, utvrđivanje zajedničkih ekonomskih interesa, kao i zajednički nastup u lobiranju institucija nacionalnih država, zatim sprovođenje zajedničkih projekata u oblasti kulture, nauke i sl. Slika 3: Statistički (NUTS 2) regioni u Srbiji Izvor: Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, 2011. decentralizacija i regionalizacija doprinose demokratičnosti i kvalitetnijem upravljanju, ovo i dalje ostaje pitanje isključivo u nadležnosti države. Region kao srednji nivo vlasti – nove funkcije i međunarodni kapacitet regiona Region kao srednji nivo vlasti se odnosi na formalno definisanu teritoriju unutar jedne države sa pravnim subjektivitetom na kojoj građani biraju svoje predstavnike u vlasti, sa izvesnim setom nadležnosti i finansijskih sredstava. Ovo je minimalna definicija tzv. političkog regiona i u zavisnosti Prvi oblik prekogranične saradnje, koji je nazvan evroregionalnim, nastao je uz nemačko-holandsku granicu 1958. godine pod nazivom EUROREGIO, a među prvim evroregionima formiran je Reggio Bassillensis (kasnije nazvan TriRhena), na granici Švajcarske, Nemačke i Francuske.6 6 Marina Todorović, Branka Tošić, Branislav Stojanović, Srbija, evroregioni i evropske integracije, Geografski institut „Jovan Cvijić“, Beograd, 2004., str. 57. 24 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina U Evropi postoji veliki broj primera prekogranične saradnje. Jedan od njih je projekat ,,Četiri motora Evrope“. Ovaj projekat su kreirala četiri regiona: Katalonija (Španija), Rona– Alpi (Francuska), Lombardija (Italija) i Vels (V. Britanija), a cilj je razvoj kooperacije i ekonomski prosperitet. Sličan primer je i ,,Nova Hanza Interregion“, projekat saradnje koji čine holandske provincije Drenthe, Friesland, Groningen i Overijssel, i nemačke pokrajine Donja Saksonija i Bremen, čija je svrha jačanje regionalnog identiteta i ekonomskog prosperiteta. Inspirativna je i saradnja ,,zapadnomediteranskog areala“ koja se odvija u tri regiona: Katalonija (Španija), Langedok–Rusijon (Francuska) i Srednji Pirineji (granica Španije i Francuske). U okviru ovog projekta razvijena je i tzv. mreža C6, preko koje sarađuje šest glavnih gradova ove oblasti, a istovremeno je i podsticaj i podrška saradnji gradova u celoj Evropi. Još jedan dobar primer je REKLIP projekat u kome sarađuju nemačka pokrajina Baden Virtemberg, Švajcarska i francuski region Alzas. Ovi primeri pokazuju veliku raznolikost aranžmana regionalne saradnje. O značaju koji se pridaje regionalnim i lokalnim vlastima u Evropi može se zaključiti i na osnovu organizacija na evropskom nivou u kojima su zastupljeni.Značajno mesto u sistemu vlasti Evropske unije zauzima Komitet regiona (Committee of Regions). Članovi ovog komiteta su predstavnici lokalnih zajednica zemalja članica. Iako Komitet ima savetodavnu odluku, ipak igra važnu ulogu u donošenju odluka Unije. Komitet regiona kao političko telo, tj. skupština koja obezbeđuje da se glas lokalnih i regionalnih vlasti čuje u srcu Evropske unije, uspostavljen je 1994. godine i prvenstveno je usmeren na dve stvari. Prvo, imajući na umu već pomenuto da se oko tri četvrine legislative, odnosno zakona EU sprovodi na lokalnom i regionalnom nivou, postalo je očigledno i svrsishodno uključiti lokalne i regionalne vlasti u razvoj i oblikovanje zakona EU. Drugi aspekt na koji je Komitet regiona bio usmeren jeste uviđanje da su javnost i građani stvaranjem Evropske unije ostali udaljeni od mesta donošenja odluka i mogućnosti uticaja. Ovaj jaz nastojao se rešiti upravo uključivanjem izabranih nivoa vlasti koji su bliži građanima u procesu donošenja odluka na nivou Unije. Važna organizacija na evropskom nivou je Skupština evropskih regiona (Assembly of European Regions – AER). Ova organizacija odigrala je veoma važnu ulogu u stvaranju Komiteta regiona ali i uopšte na promociji regionalizma. Za razliku od Komiteta regiona koji je telo Unije, Skupština evropskih regiona je organizacija na nivou cele Evrope tako da njeni članovi mogu da budu i iz zemalja koje nisu članice Unije. Misija ove organizacije počiva na uverenju da je region stub demokratije u Evropi i od početka je usmerena na promovisanje regionalizma i institucionalizovanje učešća regiona u donošenju odluka na nacionalnom i evropskom nivou. Još jedna evropska organizacija koja promoviše regione i lokalne zajednice je Kongres lokalnih i regionalnih vlasti Evrope. Kongres je nastao u okrilju Saveta Evrope kao konsultativno telo. Uspostavljen je 1994. godine a njegova osnovna namena je: •nadgledanje uspostavljanja i razvoja lokalne i regionalne demokratije u skladu s principima Povelje o lokalnoj samoupravi i •promovisanje dobre, kvalitetne lokalne i regionalne vladavine. Kongres se sastoji iz dva doma: Doma regiona i Doma lokalnih vlasti. Preko 300 članova ovog Kongresa predstavlja više od 200.000 evropskih opština i regiona. Članovi Kongresa su grupisani po nacionalnim delegacijama i po političkim grupama. Kongres tako predstavlja mesto za efikasan dijalog, gde predstavnici lokalnih i regionalnih vlasti diskutuju o zajedničkim problemima, upoređuju iskustva, a zatim svojim nacionalnim vladama prosleđuju svoja gledišta i zaključke. Zaključak Region u kontekstu politike regionalnog razvoja ne mora da bude isto što i region kao politička kategorija odnosno nivo vlasti. Politika regionalnog razvoja može da se vodi bez regiona kao srednjeg nivoa vlasti, jer kako je rečeno, politika regionalnog razvoja se bazira na statističkim regionima koji je su obavezni za članice Unije i kandidate. Regionalizacija u smislu uvođenja novog (srednjeg) nivoa vlasti je unutrašnje pitanje jedne države. Kako god da se koja država opredeli za svoju administrativnu i institucionalnu strukturu, ostaje činjenica da je regionalna politika EU izuzetno snažan razvojni instrument i značajna podrška manje razvijenim regionima. Međutim, da bi se ovaj instrument efektivno i iskoristio, neophodna je dobra organizacija regionalnog menadžmenta. Iskustva ukazuju da je politika regionalnog razvoja efektnija tamo gde postoji i region kao srednji nivo vlasti. Osim toga, za politiku regionalnog razvoja od velike su važnosti principi partnerstva, umrežavanja, inkluzivnosti, zatim poznavanje složenih procedura programiranja i projektnog menadžmenta. Zbog toga je EU ustanovila i finansijsku podršku za države kandidate i potencijalne kandidate – tzv. IPA fond (IPA je skraćenica od engleskog naziva Instrument za pretpristupnu pomoć - Instrument for Pre-Accession Assistance)7. Ovaj instrument predstavlja podršku odnosno „obuku i školu“ za države kandidate u osposobljavanju za efektivno korišćenje raspoloživih sredstava po ulasku u EU. Tokom poslednjih godina Republika Srbija je bila kvalifikovana za podršku u iznosu od oko 200 miliona evra godišnje. Literatura i izvori: 1. Internet strana Evropske komisije: http://ec.europa.eu/ budget/figures/2011/2011_en.cfm. 2. Eurostat regional yearbook 2011, Publications Office of the European Union. 3. Regulation (EC) No 1059/2003 of the European Parliament and of the Council of 26 May 2003 on establishment of a common classification of territorial units for statistics (NUTS). 4. Regulation (EC) No 1085/2006 of 17 July 2006 establishing an Instrument for Pre-Accession Assistance (IPA). 5. „Local Government and Public Service Reform Initiative“, Regionalization for Development and Accession to the European Union: A Comparative Perspective/Ed. Gérard Marcou, Open Society Institute Budapest, 2002. 6. European Commission, Working for the regions, Office for Official Publications of the European Communities, 2004. 7. Marina Todorović, Branka Tošić, Branislav Stojanović, Srbija, evroregioni i evropske integracije, Geografski institut „Jovan Cvijić“, Beograd, 2004. 7 Council Regulation (EC) No 1085/2006 of 17 July 2006 establishing an Instrument for Pre-Accession Assistance (IPA). Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 25 Republika Hrvatska – Priprema za pristup Strukturnim fondovima i Kohezijskom fondu – Pogled iznutra Nada Kožul voditeljica projekata Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje „Stalna na tom svijetu samo mijena jest!“, riječi su hrvatskog pjesnika i književnika Petra Preradovića koje odlično opisuju život u strukturi pripreme i implementacije programa i projekata koji se financiraju sredstvima Europske unije. Jer promjene su česte, ponekad zbunjujuće, ponekad bolne, često frustrirajuće. Taman kad ste sigurni da ste savladali pravila i procedure i da će od sada sve biti lakše nešto se promjeni. I opet ste na početku. Izvana, to izgleda potpuno drugačije, postoje jasne strukture i pravila (ili se bar tako čini), zna se tko što radi i po kojim pravilima. Europska unija funkcionira na principu višegodišnjeg planiranja (sedmogodišnjeg) pa su i izvori financiranja poznati na početku svakog razdoblja. Tako je bilo i s izvorima financiranja koji su stajali na raspolaganju Republici Hrvatskoj. Prvi dostupni program, od 2000.-2005. godine, bio je CARDS1, jedinstveni instrument financijske i tehničke pomoći koji je trebao zamijeniti sve dotadašnje mehanizme pomoći Europske unije državama regije tzv. zapadnoga Balkana. Prioritetni sektori za pomoć CARDS-a Hrvatskoj bili su povratak izbjeglica i prognanika, trgovina, investicijska klima i socijalna kohezija, suzbijanje organiziranog kriminala, integrirano upravljanje granicama, reforma javne uprave te okoliš i prirodni resursi. Ono što je karakteristično za ovaj program pomoći jest da su za sredstva uglavnom mogla aplicirati ministarstva te ostale institucije središnje vlasti te u znato manjoj mjeri civilni sektor. Cilj programa bio je podići kapacitete za pripremu i provođenje projekata i postepeno graditi kapacitete na nacionalnoj razini za upravljanje fondovima. Potpuna kontrola nad provedbom programa je centralizirana u raznim tijelima Europske komisije. Sljedeća generacija programa pretpristupne pomoći u RH (2005.-2006.) sastojala se od tri programa: 1. PHARE2 - sa dva prioriteta izgradnja institucija i gospodarska i socijalna kohezija; 2. ISPA3 - osmišljena kako bi se riješili prioritetni problemi vezani uz okoliš i promet, program kojeg je karakterizirala velika izdašnost (projekti vrijedni desetke milijuna eura), ali i postupak ugovaranja u izravnim pregovorima s Europskom komisijom i 3. SAPARD4 - s ciljem pomoći zemljama korisnicama u rješavanju problema strukturnoga prilagođavanja u njihovim poljoprivrednim sektorima i ruralnim područjima, kao i u provedbi pravne stečevine Zajednice glede Zajedničke poljoprivredne politike (CAP) i s tim povezanoga zakonodavstva. 1 Community Assistance For Reconstruction, Development and Stabilisation 2 PologneHongrie Aide à la reconstruction économique 3 Instrument za strukturne politike u pretpristupnom razdoblju. 4 Program za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ono što je karakteristično za ovo razdoblje pretpristupnih fondova u RH jest raznorodnost upravljačkih struktura, procedura, obrazaca, pravila a provedba je i dalje u potpunosti u rukama Europske komisije. Po pitanju aplikanata i dalje prevagu imaju tijela državne uprave ali sve veći pristup sredstvima imaju i tijela regionalne uprave i samouprave, obrazovne i znanstvene institucije i nevladine organizacije. Seminar EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih vlasti i organizacija civilnoga društva , Vukovar Od 2007. godine Europska unija mijenja svoj stav kada su u pitanju pretpristupni programi i pomoć zemljama članicama te uvodi IPA-u. IPA zamjenjuje sve prijašnje programe pomoći zemljama kandidatkinjama, IPA je fleksibilni instrument te stoga osigurava različite razine pomoći, ovisno o napretku postignutom od strane zemalja korisnika i njihovim potrebama. Cilj programa je prije svega pomoći državama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama u njihovu usklađivanju i provedbi pravne stečevine EU te u pripremi za korištenje strukturnih fondova. IPA se dijeli na pet komponenti: 1. IPA I – pomoć u tranziciji i izgradnji institucija; 2. IPA II – prekogranična i transnacionalna suradnja; 3. IPA III – regionalni razvoj; 4. IPA IV – razvoj ljudskih potencijala; 5. IPA V – ruralni razvoj (IPARD). Europska unija ovakvim sustavom zadala je okvire za korištenje pretpristupnih fondova ali njihovo uspješno korištenje (povlačenje sredstava) ovisi o nizu faktora koji prije svega leže na zemlji korisnici. Kao najvažnije bih istaknula: • potrebu uspostave sustava za provedbu fondova – s IPA-om Europska komisija nastoji postići da zemlja pristupnica 26 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina ima dovoljno znanja i kapaciteta kako bi samostalno upravljala korištenjem fondova / trošenjem sredstava, ovo zahtijeva detaljno promišljanje o načinu uspostave strukture za upravljanje fondova (koordinacija, podređeni/nadređeni elementi), veliki broj adekvatno osposobljenih ljudi, dostatna financijska sredstva; akreditiranje decentraliziranog sustava za upravljanje EU fondovima – samo zato što vi mislite da ste smislili odličan sustav za trošenje i kontrolu trošenja sredstava europskih poreznih obveznika ne znači da će vam Europska komisija vjerovati na riječ, postupak provjere i akreditiranje (dobivanje „dozvole za rad“) je vrlo detaljan i dugotrajan i Seminar EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih vlasti i organizacija civilnoga društva, Vukovar, Osijek ukoliko sustav nije dobro pripremljen može značajno odgoditi raspisivanje natječaja po pojedinoj komponenti programa; • postojanje kapaciteta za programiranje i strateško planiranje projekata – planiranje, planiranje, planiranje – osnova je funkcioniranja Europske unije, bez jasno definiranih i zacrtanih planova i smjernica nije moguće koristiti EU sredstva (smanjuje se rizik „političkih projekata“); • postojanje kapaciteta za izradu i provedbu natječaja – procedura pripreme i provedbe natječaja iznimno je složena, vrlo često zbog nedostatka kapaciteta baš ovaj segment dovodi do velikog kašnjenja u objavi natječaja i potpisivanju individualnih ugovora u financiranju (u pojedinim komponentama i programima razdoblje od raspisivanja natječaja do potpisivanja ugovora o provedbi projekta duže je i od dvije godine); • interes za provedbu razvojnih projekata – postojanje usporednih sustava financiranja (nacionalna sredstva), do kojih se dolazi puno lakše (manje procedure, garancije, kontrole), dovodi do smanjenog interesa za prijavu projekata na fondove EU; • financijski kapacitet koji prati provedbu projekata – u programu CARDS bilo je moguće povući do 100% sredstava za financiranje pojedinog projekta iz sredstava EU, kod PHARE-a već se uvodi obveza prijavitelja da osigura između 10 i 15% vlastitih sredstava za provedbu projekata, u ISPA-i i SAPARD-u od prijavitelja se traži da osigura i do 50% sredstava. Kod pregovaranja o alokacijama sredstava za pojedinu komponentu često se ne vodi dovoljno računa o izvorima takvih sredstava i načinima njihovog osiguravanja. S obzirom na gore navedene faktore za uspješno korištenje preptristupnih fondova, a s pozicije osobe koja se zadnjih šest godina nalazi u ulozi nekoga tko piše i provodi projekte financirane iz tih istih fondova (i CARDS i PHARE i IPA), kao i temeljem čestih kontakata i diskusija s kolegama iz branše, mislim da mogu izvući sljedeće zaključke: • administrativni teret upravljanja EU fondovima često je podcijenjen – upravljačka tijela na nacionalnoj razini nisu od početka bila svjesna potrebnog broja i razine obučenosti ljudi koji su nužno potrebni u sustavu; • nedovoljni financijski kapacitet – o osiguranju sredstava koje prijavitelji moraju osigurati razmišlja se tek nakon što se projekt odobri što dovodi do problema u samoj provedbi projekta, a u ekstremnim slučajevima i do odustajanja prijavitelja od provedbe projekta; • nedovoljno obučenih i motiviranih ljudi u sustavu – priprema i provedba projekata ali i programa EU iznimno je složena materija i zahtijeva kompleksna znanja (stručna, ekonomska, pravna, financijska, ….), uz nužno dobro poznavanje engleskoga jezika i rada na računalu, ova složenost posla često nije prepoznata te je fluktuacija radne snage u sustavu korištenja sredstava iz pretpristpunih fondova velika, što posljedično dovodi do usporavanja provedbe pojedinih programa; • procedure trebaju biti što jednostavnije moguće – vrlo često se usred iznimno složenih (i uz to često promjenjivih) procedura, ponekad više vremena potroši na administriranje projekta nego na stvarnu provedbu istoga; • bitna je efikasna kontrola provedbe i rano uočavanje problema u provedbi – proaktivni pristup najbolji je za sprječavanje nastanka većih problema i štete kod provedbe projekata; • potrebno je pažljivo procijeniti sposobnosti prijavitelja i njihov provedbeni i financijski kapacitet – i nakon desetak godina provedbe projekata financiranih iz pretpristupnih fondova EU postoji potpuno kriva slika o složenosti (odnosno jednostavnosti) procedura i postupaka, vrlo često to dovodi do toga da se prijavitelji koji nisu u stanju kvalitetno provesti projekt nađu u situaciji da to moraju učiniti, podizanje razine ljudskih kapaciteta za provedbu projekta na svim razinama je od iznimne važnosti; • potrebna je zaliha projekata – za razradu i kvalitetnu pripremu projekta (koji vam neće zadavati glavobolje u provedbi) potrebno je od tri do šest mjeseci, za složene infrastrukturne projekte i više od pet godina, većina projekata se počne razrađivati nakon što izađe natječaj, iako je ponekad moguće sa stajališta evaluatora kvalitetno napisati projekt u tom razdoblju vrlo je upitna kvalitetna provedba takvih projekata; • potrebno je ulagati u edukaciju svih uključenih u proces s posebnim naglaskom na krajnje korisnike. I za kraj, zašto radim to što radim? Odnosno, zašto nakon brojnih neprospavanih noći i puno sijedih koje nisam imala kada sam ovo počela raditi i dalje opstajem u svijetu pripreme i provedbe projekata? Zato što u konačnici na ovaj način dobivamo mogućnost poticanja stvarnih promjena u sredini u kojoj živimo. Naši planovi (strateški, razvojni, sektorski…) dobivaju dodatnu mogućnost da se ostvare zato što postoje financijska sredstva na koja možemo računati. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 27 Regionalna politika EU: Instrumenti podsticanja regionalnog razvoja (sa iskustvom Srbije) Borislav Stojkov Centar za javnu i lokalnu upravu – PALGO centar, Beograd U toku stvaranja Evropske unije (EU), naročito u procesu proširenja sa 15 na 25+2 evropske države, kada je obuhvaćen i deo centralne i istočne Evrope, konstatovan je problem velikih razlika u stepenu razvijenosti pojedinih regiona. To je dovelo do temeljnog preispitivanja regionalne politike EU, odnosno do pripreme baznih dokumenata koji su definisali osnovne smernice za njeno unapređenje. Osnovna ideja u temelju regionalne politike EU za period 2007-2013. je bila usmerena ka problemu smanjenja strukturnih razlika među regionima Unije, ali i regionima onih zemalja koje su bile u fazi budućeg pristupanja. Veći stepen uravnoteženosti regionalnog razvoja je u tom periodu podržan određenim instrumentima i programima EU koji su omogućili jednake mogućnosti za sve regione. U tom smislu, forsirana je i ideja regiona kao osnovne razvojne jedinice preko koje je moguće artikulisati i grupisati interese za ostvarenje velikih regionalnih projekata, bez insistiranja na njihovom pravnom subjektivitetu već na njihovoj statističkoplanskoj kategorizaciji kao jednoj od mogućnosti regionalizacije. Koncepcija solidarnosti, ostvarena u praktičnom smislu preko izdvajanja za strukturne fondove i kohezioni fond, zamišljena je kao osnovna poluga za ekonomski razvoj i socijalnu koheziju. U periodu 2007 – 2013. EU je za tu svrhu izdvojila 348 milijardi evra, drugi po veličini fond u njenom budžetu. Time je regionalna politika postala ključna politika ne samo u okviru EU već i šire u Evropi, odnosno u svim drugim zemljama koje su težile članstvu u ovoj zajednici evropskih država. Vrlo brzo je prihvaćena zamisao da ovakva politika može da doprinese održivom poboljšanju dobrobiti kako nerazvijenih tako i razvijenih regiona. Budući da ova politika predstavlja osnov za sve dalje politike EU do 2020. godine, ovom prilikom ćemo se ponovo osvrnuti na njene temeljne ciljeve i principe. Osvrt na regionalnu politiku EU 2007-2013. Za period 2007-2013. postavljena su tri osnovna cilja regionalne politike: •Konvergencija, odnosno ukrštanje interesa i kapaciteta za veću solidarnost među regionima što bi doprinelo smanjenju razlika u razvijenosti regiona. Čitav niz akcija organizovanih u Lajpcigu, Beču, Valensiji, Lisabonu i drugim gradovima u vidu foruma, konferencija i drugih manifestacija, doprinelo je u znatnoj meri razumevanju ideje o regionalnom razvoju odnosno o značaju regiona kao teritorijalne jedinice preko koje je moguće efikasnije podstaknuti i ostvariti ekonomski razvoj i veću socijalnu koheziju. •Regionalna konkurentnost i podsticanje veće zaposlenosti preko povećanja stepena privlačnosti za poslovanje, investiranje ili turizam, i za eliminaciju siromaštva. Brojni projekti finansirani iz evropskih fondova su pomogli prepoznavanju identiteta i resursnih kapaciteta pojedinih regiona. •Evropska teritorijalna kohezija koja je podsticana prekograničnom saradnjom. Partnerski odnosi između pojedinih „Na kafu sa susedom” u Rumi regiona su rezultirali saradnjom među regionima sličnih ili različitih interesa i problema, čime je ostvarena razmena znanja, iskustva kao i funkcionalno povezivanje radi ostvarenja različitih projekata u oblasti ekonomije, infrastrukture, životne sredine, turizma i sl. Ovi ciljevi su bili oslonjeni na nekoliko ključnih principa od kojih su najznačajniji: (1) princip koncentracije snaga, resursa, troškova, (2) princip programiranja, odnosno uvođenje sistema koji bi uskladili i višegodišnje programirali nacionalne i regionalne budžete sa ciljevima EU, (3) princip partnerstva koje je postalo kolektivni proces kooperacije društvenih partnera na svim nivoima, od lokalnog, regionalnog i državnog, kao i civilnog društva. Ovi principi su, u velikoj meri, poštovani i primenjeni Sl. 1 – Četiri integrisana stuba regionalnog razvoja 28 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Sl. 2 – Regionalna nekoherentnost šireg područja Zapadnog Balkana (nezaposlenost, GDP) u većini zemalja EU, pa i nekim zemljama van nje, pomogavši time uvećanju regionalne kohezije i razvoju pojedinih država. Strategija održivog razvoja EU je predstavljala široki okvir za pokretanje i ostvarenje ideje održivog razvoja, odnosno da treba izaći u susret potrebama sadašnjosti ne ugrožavajući mogućnosti i potrebe budućih generacija. Ova strategija je bila zasnovana na četiri osnovna stuba: ekonomskom, socijalnom i ekološkom, kao i kvalitetu upravljanja sistemom integralno povezana tri stuba (Sl. 1). Podstaknuto je koordinirano preispitivanje svih ekonomskih, socijalnih i ekoloških politika i njihovih posledica sa ciljem njihove bolje koordiniranosti i veće uspešnosti. Uz to je postavljen i preduslov promovisanja elementarnih prava na demokratiju, mir, bezbednost i slobodu. Ova Strategija je bila komplementarna sa Lisabonskom strategijom i obuhvatila je mere za rešenje svih tada prepoznatih izazova, odgovarajuće finansiranje za njihovo rešavanje, uključivanje svih aktera i efektivnu implementaciju definisanih politika. Osnovne mere kao odgovor na prepoznate izazove su se odnosile na klimatske promene, održivi transport, održivi način proizvodnje, održivo korišćenje prirodnih resursa, poboljšanje sistema javnog zdravstva, kao i na društvo znanja odnosno osnovnu pokretačku polugu održivog razvoja. Zeleni papir o teritorijalnoj koheziji upućuje na moguće pretvaranje teritorijalnih različitosti u snagu, jačanje konkurentnosti i održivi razvoj, harmonični razvoj svih tipova teritorija i smanjenje nedostataka, poboljšanje veza odnosno horizontalnu koordinaciju između teritorija i jačanje saradnje među teritorijama (lokalnih zajednica ili regiona). Kod ovoga treba podvući regionalne različitosti i potrebu veće teritorijalne kohezije na širem balkanskom području. Ovo područje koje uslovno obuhvata devet država predstavlja konglomerat etničkih, verskih, kulturnih, prirodnih, ekonomskih i socijalnih osobenosti, jedinstven po tome u Evropi. Ove različitosti istovremeno predstavljaju problem koji je u prošlosti dovodio do brojnih i različitih sukoba, ali i prednost koju je moguće iskoristiti u razvoju konkurentnosti i privlačnosti, i u razvoju pojedinih aktivnosti (turizam, industrija, poljoprivreda) pod uslovom razvijenog razumevanja i kooperacije. Drastičnoj regionalnoj nekoherentnosti danas u velikoj meri doprinosi teritorijalno-administrativna različitost kao i različit politički status. Regionalna politika EU 2014-2020. U nastavku procesa dalje implementacije regionalne politike EU do 2013., i u kontekstu planiranog budžeta EU do 2020. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština godine, otvorena je rasprava o kohezionoj politici EU sa osnovnim profilom strategije definisanim novim lisabonskim dokumentom Strategija Evropa 2020. Ova Strategija je podstaknuta željom da EU postane zajednica sa pametnom, održivom i inkluzivnom ekonomijom. Ovim bi, prema uvodnim rečima predsednika Komisije, Žozea Manuela Baroza (José Manuel Barroso), zemlje članice trebalo da podignu nivo zapošljavanja, produktivnosti i socijalne kohezije i da ostvare pet ciljeva: zapošljavanje, inovacije, obrazovanje, socijalnu inkluziju i smanjen uticaj na klimatske promene. Ova politika i ovi ciljevi se, ustvari, odnose, pored članica EU, i na sve zemlje koje su usmerene ka članstvu. Predloženi budžet za period 2014-2020. je ocenjen kao ambiciozan ali realističan sa raspodelom koja obuhvata: 33% odnosno 336 milijardi za kohezionu politiku (isti procenat kao za period 2007-2013.), 4% za infrastrukturu i 63% za ostale politike (poljoprivredna, naučna i dr.). Tematski ciljevi ove politike su: istraživanje i inovacije, informacione i komunikacione tehnologije, konkurentnost malih i srednjih preduzeća, preusmerenje na nisko ugljeničnu privredu, adaptacija na klimatske promene, zaštita životne sredine, održivi transport, zapošljavanje, socijalna inkluzija, obrazovanje i jačanje institucionalnih kapaciteta. Iz ovoga je jasno da je osnovna težnja usmerena ka održivom razvoju uz što veće zapošljavanje. Za ovo će biti angažovano najmanje 5% resursa Evropskog fonda za razvoj (ERDF). Od posebnog značaja je uloga gradova u tom procesu. Gradovi kao motori razvoja treba da podnesu najveći teret i odgovornost u angažovanju kapaciteta za održivi razvoj, uključujući i njihova funkcionalna okruženja koja obuhvataju i veliki deo ruralnog područja. Ovo će zahtevati i promene urbanih politika i način upravljanja gradova. Naročit značaj imaju metropolitenska područja velikih gradova Sl. 3 – Usmerenost investiranja kohezione politike EU 2014-2020. koja zahtevaju i novi način upravljanja na regionalnom nivou (gradovi-regioni). Umrežavanje gradova, odnosno povezivanje na funkcionalnoj osnovi, treba da doprinese stvaranju tzv. akcionih područja i povezivanju svih tehničkih, finansijskih i naučnih kapaciteta radi dostizanja višeg razvojnog nivoa i konkurentnosti. Inovativne aktivnosti koje treba da pomognu održivom urbanom razvoju će zahtevati do 0,2% godišnjih budžeta, dok će područja sa specifičnim prirodnim i demografskim karakteristikama zahtevati posebna sredstva kako bi se njihova nezavidna situacija sanirala i revitalizovala. Ovo je posebno značajno za zemlje Zapadnog Balkana u kojima su planinska i pogranična područja u izuzetno teškoj demografskoj, socijalnoj 29 „Na kafu sa susedom” u Rumi i ekonomskoj situaciji bez vidljive perspektive do sada. U tom pogledu će IPA fondovi 2014-2020. davati značajnu podršku za projekte. Politika regionalnog razvoja Srbije danas Republika Srbija se nalazi na samom početku procesa regionalizacije i prihvatanja značaja regionalnog razvoja. Ovo je posledica prvih koraka u pravcu decentralizacije iako nedovoljno efektivnih do sada. Regionalni diverzitet Srbije je karakteristika ove države, i to geografski, etnički, kulturni, pa i ekonomski. Do sada je diverzitet predstavljao problem jer je država bila u velikoj meri centralizovana, sa odlukama o investicijama i razvojnoj podršci na centralnom nivou i uz malo učešće lokalnih snaga (osim politički). To je doprinosilo izvesnom lutanju u usmeravanju podrške nacionalnih fondova i budžetskih sredstava. Regionalni identitet je u političkom smislu predstavljao problem izazvan ponekad etničkim, a ponekad političkim razlozima. Ovo je pojačalo centripetalne sile odnosno privlačenje radne snage i drugih kapaciteta ka centru, odnosno Koridoru 10 i velikim gradovima, centrima donošenja odluka. Aktiviranje resursa različitih vrsta (poljoprivredno zemljište, mineralne sirovine, planine, vode, geotermalni izvori, šume) u pojedinim delovima državne teritorije zahteva, na jednoj strani jasno profilisanje politike regionalnog razvoja na državnom nivou, a na drugoj aktiviranje lokalnih snaga grupisanih na regionalnom nivou. Time bi diverzitet trebalo istaknuti i koristiti kao teritorijalni kapital regionalnih celina i istovremenu šansu i izazov za upravljačke strukture na lokalnom i državnom nivou, a u slučaju AP Vojvodine i grada Beograda koji imaju autonomni status, i na regionalnom nivou. Regionalni identitet, koji još uvek ima znatan broj oponenata, zasnovan na prirodnim, kulturnim i ekonomskim (brend) osobinama, se javlja kao potencijalna osnova uspešnijeg regionalnog razvoja. Regionalna različitost treba da postane kapital, a ne samo potencijal. Kod toga se očekuju znatno veće odgovornosti administracije koja se još uvek ponaša na centralizovan način na svim nivoima vlasti. Povezivanje, odnosno umrežavanje opština, kao proces koji treba da prati proces decentralizacije, još uvek nije dovoljno istaknut kao nužnost jer opštine, pogotovo male, nisu u stanju da izvršavaju svoje nadležnosti, pogotovo ekonomsko- 30 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Sl. 4 – Regionalna nekoherentnost Srbije* razvojne. Uzevši sve pobrojano u obzir, situacija danas zahteva usmeravanje znatno veće pažnje na regionalnu koheziju Srbije, kao jedan od najznačajnijih razvojnih prioriteta. Razumevajući ovaj problem, Republika Srbija je donela Zakon o regionalnom razvoju 2009. godine u kome je kao prioritete istakla: smanjenje regionalnih razlika u razvijenosti, smanjenje negativnih demografskih procesa, razvoj regionalne konkurentnosti i jačanje međuregionalne i prekogranične saradnje. Uz dopune i izmene ovog zakona, Vladin resor za regionalni razvoj je akreditovao 13 kancelarija za regionalni razvoj i Nacionalnu agenciju za regionalni razvoj u Zaječaru. Preko ovih kancelarija se pokreću i koordiniraju projekti od regionalnog značaja sredstvima Republike ili evropskih fondova. Da sada su zabeleženi različiti rezultati u radu ovh kancelarija od kojih neke postižu viši stepen efektivnosti od drugih. U toku 2011/2012. pokrenuta je izrada Nacionalnog plana regionalnog razvoja, koji je finansijski pomogla EU, ali je posao zastao u vreme promene Vlade 2012. da bi sada ponovo krenuo sa jačim stručnim snagama eksperata iz Evrope i Srbije. Prema Zakonu o planiranju i izgradnji iz 2009. godine, usvojen je 2010. posednim zakonom Prostorni plan Republike Srbije koji je ciljeve i koncepciju zasnovao na ideji o regionalnom razvoju. Od pet utvrđenih ciljeva prostornog razvoja Srbije, tri imaju izrazit regionalni karakter: uravnoteženje regionalnog razvoja i socijalna kohezija, jačanje regionalne konkurentnosti, i funkcionalna integracija regiona i lokalnih zajednica sa evropskim okruženjem. Prostorna integracija Srbije s okruženjem je, prema oceni iz Plana, moguća preko transdržavne, interregionalne i prekogranične saradnje što inače podržava IPA fond, ali i državni fondovi Srbije. Na osnovu ovog plana, u periodu 20112013. urađeni su, i uglavnom svi usvojeni, 9 prostornih planova regionalnih celina1 prema istoj metodologiji kao i Prostorni plan 1 Prema Zakonu o regionalnom razvoju, Srbija ima 5 regiona od kojih su dva autonomna. Prostorni planovi regionalnih celina su definisani prema funkcionalnim i geografskim kriterijumima u devet celina, ali se superpozicijom lako ukrupnjavaju u 5 regiona. Srbije, uz nužnu vertikalnu i horizontalnu koordinaciju. Za razvoj Republike Srbije, kao i drugih podunavskih zemalja u ovom regionu (Hrvatska, Bugarska, Rumunija), od posebnog značaja je transdržavna strategija o razvoju dunavskog regiona. Više strategija i studija je rađeno za ovaj region u proteklih dvadesetak godina. Međutim, od posebnog značaja je Evropska strategija dunavskog regiona koja je rađena 20112013. uz učešće većeg broja podunavskih država pod patronatom Evropske komisije. Ova Strategija je definisala nove procese i oblike kooperacije u okviru dunavskog regiona koji treba da transformišu ranija konfliktna područja u područja kooperacije. Takođe, ova Strategija otvara nove perspektive razvoja uz jačanje kapaciteta administracije na ovom području kako bi se ostvarili uspešniji rezultati regionalnog razvoja upotrebom politika EU i koherentnih državnih politika. Ključna pitanja obuhvaćena ovom strategijom su: (a) socijalno partnerstvo, (b) umrežavanje gradova, (c) umrežavanje civilnog sektora, (d) tokovi i razmena informacija, (e) razvoj metropolitenskih regiona, (f) kooperacija administracije u pograničnim područjima. Za implementaciju Strategije i ostvarenje zacrtanih ciljeva zadužen je IPA program 2014-2020. Ovom Strategijom akcenat se stavlja na učešće svih aktera oko Dunava i na implementaciju Lisabonskog sporazuma i njegovih ciljeva. Iz ovoga je jasno da regionalna politika EU i usklađenih državnih politika zemalja članica i zemalja u pretpristupnim fazama ostaje dominantna tema za period 2014-2020., uz nužnu aktivnost oko izrade usklađenih nacionalnih i regionalnih razvojnih strategija i prostornih planova koji će biti osnov za definisanje razvojnih projekata. * Prema Zakonu, istočna i južna Srbija čine jedan NUTS2 region kao i centralna i zapadna Srbija koje čine drugi NUTS2 region. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 31 Europa 2020., Europska krovna strategija za pametan, održiv i uključiv rast: kako lokalni i regionalni modeli suradnje mogu pridonijeti ciljevima EU 2020. Kornelija Mlinarević Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje Uvod Najvažnije iz sadržaja predavanja U okviru projekta SNET.EU („Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina“), odobrenog u okviru IPA prekograničnog programa Hrvatska – Srbija 2007.2013., u Vukovaru i Osijeku održan je dvodnevni seminar pod nazivom: EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih vlasti i organizacija civilnoga društva. Predavanje održano 13. lipnja 2013. na temu „EUROPA 2020. – strategija za pametan, uključiv i održiv rast: kako lokalni i regionalni modeli suradnje mogu pridonijeti ciljevima EUROPA 2020?“ praćeno prezentacijom u power-pointu sadržavalo je sljedeće tematske cjeline: U prvom dijelu predavanja predstavljena je Strategija Europa 2020., desetogodišnja strategija Europske unije, nastavak Lisabonske strategije iz 2000. koja je imala za cilj Europsku uniju učiniti najkonkurentnijim i najdinamičnijim svjetskim gospodarstvom temeljenim na znanju. Novom strategijom pokušavaju se uzevši u obzir nedostatke postojećeg modela rasta pronaći načini kako premostiti postojeću gospodarsku krizu, te se nastoje stvoriti uvjete za rast koji je pametan, održiv i uključiv. EU 2020 revidira ciljeve Lisabonske strategije i uvodi nove prioritete i ciljeve, predstavljajući smjernice za rast i razvoj gospodarstva 1. Europa 2020., krovna Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast: 1.1 Kontekst (iskustvo EU članica i institucionalnog okvira koji su doveli do EU 2020); 1.2. Ciljevi strategije i koji programi EU podupiru ostvarenje tih ciljeva; 1.3. „Flagship inicijative“ u okviru EU 2020. 2. Regionalna politika EU i RH: što konkretno znači regionalna politika za regionalnu i lokalnu razinu i sve sektore u RH? 2.1. Institucionalni okvir regionalnog razvoja: koristi i kontroverze; 2.2. Iskustva zemalja članica i da li ih koristimo; 2.3. Kako se pripremiti na regionalnoj i lokalnoj razini za korištenje Strukturnih fondova i Kohezijskog fonda EU za financiranje razvojnih projekata (iskustva regionalnih razvojnih agencija); 2.4. Tko su ključni dionici u procesu razvoja i perspektive različitih sektora (uprava; civilno društvo; poslovni sektor; akademska zajednica); 3. Je li moguća sinergija ključnih dionika radi ostvarenja efikasnih modela suradnje sa svrhom razvoja lokalnih zajednica? 3.1. Uloga lokalnih i regionalnih vlasti; 3.2. Primjeri dobre i loše prakse. Sudionici su bili različite razine informiranosti i poznavanja tematike, ali visokog stupnja zainteresiranosti za temu, što je pokazalo i znatno vrijeme provedeno u kvalitetnoj raspravi. Budući da projekt SNET promovira vrijednosti partnerstva i suradnje putem umrežavanja, svojim izlaganjem sam nastojala promovirati inicijative u lokalnim zajednicama u kojima su upravo suradnja i proces izgradnje povjerenja kroz zajedničku pripremu i provedbu projekata polučili rezultate. „Na kavu sa susjedom” u Starim Jankovcima temeljenog na znanju i inovacijama te za jačanje konkurentnosti europskog gospodarstva i poticanje zapošljivosti europske radne snage. Glavne izazove koje definira Strategija 2020. su: nedovoljno razvijeni faktori rasta temeljeni na znanju i nedostatna infrastruktura; očuvanje okoliša i prirodnih resursa i prilagodba klimatskim promjenama; niska razina sudjelovanja na tržištu rada, neučinkovit sustav obrazovanja i teško socijalno stanje; te neučinkovita javna uprava na središnjoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Ciljevi koje se zacrtala strategija Europa 2020. su: 3% BDP-a Europske unije investirati u istraživanje i razvoj; postići za 20% smanjenje stakleničkih plinova u usporedbi sa 1990. godinom; proizvesti 20% energije iz obnovljivih izvora energije i postići 20% povećanja u energetskoj učinkovitosti; postići zaposlenost 75% stanovništva u dobi od 20. do 64. godine; 32 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina smanjiti broj ranog odlaska učenika iz škola na manje od 10%; imati najmanje 40% stanovništva od 30. do 34. godine sa završenim visokoškolskim obrazovanjem; te smanjiti broj ljudi kojima prijeti siromaštvo ili isključenost za 20 milijuna ljudi u EU. Operativnih programa za razdoblje od 2014. do 2020. godine za RH je veliki izazov dugoročno planiranje, s obzirom na vrlo malo iskustvo od 6 mjeseci članstva u EU prije stupanja na snagu novog sedmogodišnjeg financijskog okvira. Od prosinca 2012. oformljeno je 6 tematskih radnih skupina, koje od proljeća 2013. pokušavaju programiranje odnosno izradu Operativnih programa iskomunicirati sa zainteresiranim dionicama na regionalnoj i nižoj razini. Činjenica je da uz vrlo kratke rokove, kasno i minimalno uključivanje regionalne i lokalne razine (putem jednog predstavnika u svakoj tematskoj radnoj skupini) postoji realna bojazan izostanka točnog definiranja lokalnih/ regionalnih razvojnih potreba po tematskim područjima. Fokus RH je definiranje učinkovitog institucionalnog okvira, akreditiranje i svakako osnaživanje administrativnih kapaciteta. Upravo jačanje „apsorpcijskih kapaciteta” predstavlja ključni faktor uspješnosti budućeg povlačenja sredstava iz EU programa, a taj zadak predstavlja ogromnu odgovornost ako znamo da će iznosi koji će RH iza 2014. godine biti dostupni iz EU fondova iznositi u prosjeku 1,2 milijarde eura godišnje. „Na kavu sa susjedom” u Starim Jankovcima Kako je Strategija 2020. krovni strateški dokument EU u čije se ciljeve, prioritete i vodeće inicijative uklapaju drugi strateški dokumenti rađeni na razini EU, te nacionalnim i nižim razinama članica EU, u ovom periodu Strategija ima ključni utjecaj i na proces programiranja korištenja Strukturnih fondova i Kohezijskog fonda u Republici Hrvatskoj. Značaj EU 2020 za Hrvatsku ogleda se u sljedećem: EU2020 je katalizator reformi u EU i Hrvatskoj; pruža pristup iz perspektive članstva u EU; pomaže identificiranju vlastitih prioriteta kao i ciljeva na pojedinim područjima; pruža direktno usvajanje dobre prakse drugih zemalja; donosi sustav kreiranja i provedbe strateških dokumenata, kao i „policy papers”, akcijskih planova i sl.; uvodi i unapređuje sustav prikupljanja i praćenja kvalitativnih i kvantitativnih indikatora usklađenih sa strukturnim indikatorima EU (EUROSTAT), te pomaže izgradnji administrativnih i apsorpcijskih kapaciteta za korištenje EU programa i fondova. EU je odredio 11 operativnih tematskih ciljeva: 1. Jačanje istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija; 2. Povećanje pristupa, korištenja i kvalitete informacijskih i komunikacijskih tehnologija; 3. Povećanje konkurentnosti malih i srednjih poduzeća (za ERDF), poljoprivrednog sektora (za EAFRD) te ribarskog i akvakulturnog sektora (za EMFF); 4. Podupiranje prijelaza na niskougljično gospodarstvo u svim sektorima; 5. Promicanje prilagodbe na klimatske promjene, prevencija i upravljanje rizikom; 6. Zaštita okoliša i promicanje učinkovitosti resursa; 7. Promicanje održivog transporta i otklanjanje čepova u ključnim mrežnim infrastrukturama; 8. Promicanje zapošljavanja i podupiranje mobilnosti radne snage; 9. Promicanje socijalne uključenosti i borba protiv siromaštva; 10. Ulaganje u obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje; i 11. Jačanje institucionalnih kapaciteta i učinkovite javne uprave. Ciljevi razvoja RH moraju biti usklađeni s ciljevima EU 2020 što je više moguće, kako bi se velik dio nacionalnih investicijskih prioriteta mogao sufinancirati iz fondova EU – a prioriteti će biti određeni tijekom procesa programiranja. Operativni programi su dokumenti nacionalne razine kojima se određuju prioriteti za sufinanciranje iz fondova EU. Pri izradi U drugom dijelu predavanja objašnjena je veza između EU politika, regionalne (kohezijske) politike EU i regionalne politike RH, te povezanost regionalne politike EU i statističkih jedinica NUTS koje služe i utvrđivanju razina i vrsta pomoći kojom EU financira kohezijsku politiku tj. razvojne aktivnosti zemalja članica, sukladno strateškim smjernicama donesenim na razini EU. Iako statističke prostorne jedinice ne predstavljaju ni pravnu ni administrativnu podjelu teritorija države – a niti obveznu osnovu za vođenje i osmišljavanje politike nacionalnog regionalnog razvoja, zahtijeva se usklađivanje ovih dviju politika regionalnog razvoja (EU i nacionalne razine). Nakon prve podjele na tri NUTS2 statističke regije, kao osnovne prednosti nove podjele na dvije statističke regije, Kontinentalnu i Jadransku, navodi se: sva područja RH moći će koristiti sredstva iz Strukturnih fondova s najvećim stupnjem povoljnosti najmanje do 2027. godine; omogućuje se veća razina državnih potpora korisnicima na području sjeverozapadne Hrvatske; olakšava se planiranje i provedbu razvojnih projekata zbog jednakih pravila na cijelom teritoriju RH; zbog uključenosti grada Zagreba povećava ukupni apsorpcijski kapacitet RH te je olakšano administrativno praćenje provedbe Operativnih programa. Međutim, otvorena razilaženja u mišljenjima oko „pravednosti“ statističke podjele traju i dalje, a najava Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU (MRRFEU) da će se na operativnoj razini planiranje ipak vršiti na razini 5 regija (u slučaju istoka Hrvatske – „regija Slavonija“ koja uključuje 5 slavonskih županija) na neki način je i priznanje nesavršenosti sadašnje statističke podjele. U okviru negionalne politike RH predstavljen je postojeći institucionalni okvir koji obuhvaća i dokumente i institucije, te je zaključeno kako na razini koordinacije između nacionalne i lokalne razine doduše postoje formalne poveznice (partnerska vijeća i dr.) ali funkcionalne drastično nedostaju. Uloga regionalnih razvojnih agencija (RRA) kao akreditiranih koordinatora regionalnog razvoja postao je važan ali i težak zadatak s obzirom na broj i specifičnosti razvojnih dionika koje (i čije aktivnosti) je potrebno koordinirati, te na opseg poslova koji se uz redovan posao (priprema i provedba razvojnih projekata za osnivače) spuštaju s razine ministarstava (izrada i provedba županijskih razvojnih strategija; provedba natječaja; logistika pri organiziranju događaja ministarstava, i dr.). Kako su upravo RRA ključni i u procesu podizanja kapaciteta lokalnih dionika za pripremu i provedbu projekata, i njihova podkapacitiranost u smislu ekipiranosti osobama sa specifičnim znanjima postaje ograničavajući faktor. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 33 Komunikacija ministarstava prema regionalnoj i lokalnoj razini je diskontinuirana i nekoordinirana, te rijetko daje jasne smjernice i ciljeve pojedinih aktivnosti. Sva ministarstva odrađuju prikupljanje projektnih prijedloga pojedinačno i putem različitih obrazaca što „na terenu“ rezultira zbunjenošću i zamorom. Iako je „ulaganje u lokalne i regionalne kapacitete“ upravo radi važnosti njihove uloge prepoznato kao prioritet i u Strategiji regionalnog razvoja RH, nikakav sustavan napor nije ovih godina učinjen u smislu edukacije, treninga, pripreme. Bez obzira na navedeno, ono što je moguće odraditi na regionalnoj i lokalnoj razini je: usvajati princip timskog rada i projektnog razmišljanja; kod strateškog planiranja i izrade strateških dokumenata uzeti u obzir specifičnosti, lokalni kontekst i lokalne resurse; jačati kapacitete na županijskoj razini (razvojne agencije, „projekt menadžeri”, lokalna/ regionalna samouprava, upravni odjeli, tvrtke, institucije); jačati međužupanijska partnerstva; usuglašavati razvojne prioritete na regionalnoj razini; graditi bazu projekata (ne samo projektnih ideja!); i svakako koristiti iskustva zemalja članica EU (korak ispred; primjeri dobre i loše prakse). „Na kavu sa susjedom” u Vukovaru sektorska partnerstva, te osim šireg geografskog utjecaja imaju i određeni učinak na socio-ekonomski život zajednice. Naglasak je stavljen i na najbolje karakteristike svih sektora koji suradnjom mogu optimizirati ljudske, financijske i druge deficitarne razvojne resurse, te bitno ojačati i vlastite kapacitete. Zaključak „Na kavu sa susjedom” u Vukovaru U smislu korištenja iskustava zemalja članica, iskustva relevantnih slovenskih partnera nam govore sljedeće: potrebno je uključivanje region./lok.razine u programiranje OPova (visoko-centralizirani sustav ne brine o potrebama lokalnih zajednica – potrebno se nametnuti i osigurati da prioriteti s lokalne i regionalne razine budu ugrađeni ne samo u njihove strateške dokumente nego i u OP-ove); projekti za Strukturne fondove se u prosjeku pripremaju od 2 do 4 godine; potrebno je „okrupnjavati” projektne ideje i realizirati šira partnerstva jer projekti šireg značaja imaju bolju prolaznost, fokusirati se na stvarne potrebe zajednice i dogovarati na vrijeme pripremu projekata, pripremati potrebnu dokumentaciju (to najdulje traje) i rješavati imovinsko-pravne odnose, angažirati se na pronalaženju najpovoljnijih financijskih izvora i opcija zaduživanja, te kombinirati izvore, i - lobirati za projekte na nacionalnoj razini. Da je sinergijski učinak moguće proizvesti suradnjom, ilustrirala sam iskustvom pripreme „projekata regionalnog značaja“ tijekom proljeća ove godine za MRRFEU kojim se po prvi put zapravo počela pripremati baza projekata koji nisu samo lokalnog karaktera, zahtijevaju među-županijska i među- Rasprava je bila najviše koncentrirana upravo oko kapaciteta lokalne i regionalne suradnje, pitanja financiranja (predfinanciranja i sufinanciranja), pitanja osposobljenosti i raspoloživosti postojećih kadrova u upravi za poslove pripreme i provedbe projekata, postojanja takvog kadra uopće, edukacije novih kadrova i sl. Nadam se da sam tijekom predavanja uspjela pružiti dovoljno kvalitetnih informacija i prenijeti dio iskustava vezano za ključna pitanja, te da su sudionici - predstavnici lokalnih vlasti, administracije i organizacija civilnoga društva razumjeli mogućnosti koje pruža okvir regionalnog razvoja i dostupni programi EU kao izvor financiranja razvojnih projekata. 34 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Socijalna politika Evropske unije: izazovi i šanse za lokalne organe vlasti i civilno društvo u Hrvatskoj i Srbiji Bert van der Linde U ovom članku ćemo se baviti uvodom u osnovno načelo ekonomske i socijalne solidarnosti Evropske unije (EU). Međutim, glavna tema ovog članka su izazovi i mogućnosti, odnosno šanse s kojima se suočavaju lokalne zajednice, i načini na koji one mogu da iskoriste programe i podršku koje im nudi Evropska unija. Lokalne zajednice, njihovi građani, lokalni organi vlasti i organizacije civilnog društva (OCD) suočavaju se s mnogobrojnim izazovima. Kao prvo, moraju da se nose sa posledicama globalne ekonomske krize, kao što su porast broja nezaposlenih, sve više ljudi na rubu ili već ispod granice siromaštva i socijalne isključenosti, ili odliv mladih i često visoko obrazovanih ljudi u druge zemlje u potrazi za boljom budućnošću. Kao drugo, lokalni organi vlasti (ali i OCD) moraju da se izbore sa sve tanjim budžetima, kao i većina građana i njihovih domaćinstava. U isto vreme, građanima se mora pružiti više usluga da bi mogli da se bore protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Treće, što je naročito slučaj u zemljama poput Hrvatske i Srbije, nedostaju sposobnosti, stručna znanja i veštine – naročito na lokalnom nivou – za adekvatno iskorištavanje resursa i podrške koji im se nude kroz nacionalne programe i programe Evropske unije. Ali, o kojim god izazovima da se radi, Evropska unija nudi mnogobrojne oblike podrške poboljšanju životnog standarda u našim lokalim zajednicama, koji, u stvari, predstavljaju šanse o čijem iskorištavanju moramo da razmislimo. Ekonomska i socijalna solidarnost Evropska unija je stvorena u cilju ostvarivanja političkih ciljeva, a njihovom ostvarivanju je pristupila putem ekonomske saradnje. Na evropske zemlje otpada sve manji procenat svetskog stanovnišva. Stoga moraju neprestano da sarađuju ukoliko žele da postignu ekonomski rast i budu u stanju da se takmiče sa drugim krupnim ekonomijama na svetskoj sceni. Ni jedna pojedina zemlja EU nije dovoljno snažna da samostalno nastupa u svetskoj trgovini. Da bi postigle ekonomiju obima i našle nove kupce, evropskim firmama je potrebna šira baza od njihovih nacionalnih, odnosno domaćih tržišta, a objedinjeno evropsko tržište im to i pruža. Da bi obezbedila uslove da što je više moguće ljudi oseti dobrobiti tog sve-evropskog tržišta od 500 miliona potrošača, EU nastoji da ukloni prepreke u trgovini, i radi na oslobađanju firmi od nepotrebne birokratije. Pad Berlinskog zida 1989. godine doveo je do postepenog rastakanja starih podela na celom evropskom kontinentu. Međutim, slobodnoj konkurenciji u celoj Evropi potrebna je solidarnost na evropskom nivou kao protivteža. Time evropski građani stiču jasne i opipljive koristi: kad ih pogode poplave ili druge prirodne nepogode, primaju pomoć iz budžeta Evropske unije. Strukturni fondovi, kojima upravlja Evropska komisija, podstiču i dopunjavaju napore nacionalnih i regionalnih organa vlasti u Evropskoj uniji da smanje nejednakosti između različitih delova Evrope. Novac iz budžeta Evropske unije i zajmovi od Evropske investicione banke (EIB) koriste se za poboljšavanje evropske transportne infrastrukture (na primer, za širenje mreže auto-puteva i brzih željeznica), obezbeđujući na taj način bolji pristup udaljenim regionima i jačajući trans-evropsku trgovinu. Globalna finansijska kriza 2008. godine izazvala je ekonomski sunovrat nezabeležen u istoriji EU. Vlade i institucije EU morale su da delaju brzo da bi spasile banke, a EU je najteže pogođenim zemljama pružila finansijsku pomoć. Zajednička valuta zaštitila je eurozonu od špekulacija i devalvacije. Potom su, 2010. godine, EU i njene zemlje članice združenim naporima smanjile svoj javni dug. Veliki izazov za evropske zemlje u predstojećim godinama biće da se zajednički suportstave globalnim krizama i zajedničkim snagama pronađu put za izlazak iz recesije i postizanje održivog razvoja. Jedno od glavnih načela EU je ekonomska i socijalna solidarnost. Ekonomska i socijalna kohezija je izraz solidarnosti između zemalja članica i regiona Evropske unije. Cilj je uravnoteženi razvoj u celoj Evropskoj uniji, smanjivanje strukturnih dispariteta između regija i promovisanje jednakih šansi za sve. U praksi se to postiže pomoću širokog dijapazona finansijskih operacija, a najviše preko Strukturnih fondova i Kohezionog fonda. Postoje dva Strukturna fonda: - Evropski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund (ERDF)) je trenutno najveći. Od 1975. godine obezbeđuje podršku za izgradnju infrastrukture i investicije u otvaranje proizvodnih radnih mesta, uglavnom firmama; - Evropski socijalni fond (ESF), osnovan 1958., doprinosi integraciji u tržište radne snage nezaposlenih i osoba iz slojeva društva u nepovoljnm položaju, uglavnom finansirajući obuku za razna zanimanja. Da bi ubrzala ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu konvergenciju, Evropska unija je 1994. godine osnovala Kohezioni fond. Isti je namenjen zemljama čiji je BDP po glavi stanovnika ispod 90% proseka Zajednice. Svrha Kohezionog fonda je odobravanje sredstava za projekte u oblasti zaštite životne sredine i transportne infrastrukture. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština „Ekonomska i socijalna kohezija je izraz solidarnosti između zemalja članica i regija Evropske unije.” Program IPA (Instrument za pretpristupnu pomoć) ima slične ciljeve kao Strukturni fondovi i Kohezioni fond, ali je namenjen za zemlje kandidate i potencijalne kandidate poput Srbije, Makedonije i Crne gore. IPA pomaže zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima da se razvijaju na način koji doprinosi rešavanju socijalnih izazova i koristi celom društvu. Zasniva se na snažnom osećanju solidarnosti koji postoji između Evropske unije i zemalja koje se sa njima graniče – zemalja s kojima EU deli trajne poslovne, istorijske i kulturne veze. IPA je namenjen zemljama koje su na putu ka pridruživanju EU. Da bi se postiglo ciljano, efektivno i dosledno delovanje, IPA se sastoji od pet komponenti, od kojih svaka pokriva prioritete definisane u skladu sa potrebama zemalja-korisnika. Dve komponente se odnose na sve zemlje korisnice: - komponenta „podrška tranziciji i izgradnji institucija“, sa ciljem finansiranja razvoja kapaciteta i institucija; i - komponenta „prekogranična saradnja“, sa ciljem podrške zemljama korisnicama u oblasti međusobne prekogranične saradnje, saradnje sa zemljama članicama EU, ili u okviru prekograničnih ili međuregionalnih aktivnosti. Ostale tri komponente su namenjene isključivo za zemlje kandidate: - komponenta „regionalni razvoj“, sa ciljem pomoći u pripremi tih zemalja za implementaciju kohezione politike Zajednice – konkretno, Evropski fond za regionalni razvoj (ERDF) i Kohezioni fond (CF); - komponenta „razvoj ljudskih resursa“, koja se bavi pripremom za učestvovanje u kohezionoj politici i Evropskom socijalnom fondu; i - komponenta „ruralni razvoj“, koja se bavi pripremom za zajedničku poljoprivrednu politiku i politike vezane za nju, kao i za Evropski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European Agricultural Fund for Rural Development (EAFRD)). Međutim, potencijalni kandidati mogu da iskoriste mere slične onima opisanim u poslednje tri komponente, u okviru prve komponente. U suštini, razlika je u načinu na koji se te mere implementiraju, pošto se kod prve tri komponente, koje ih pripremaju za implementaciju strukturnih i poljoprivrednih fondova, od zemalja-korisnica zahteva da finansijskim sredstvima Zajednice upravljaju na decentralizoan nači. To znači da državne institucije upravljaju tim fondovima i objavljuju konkurse. U Hrvatskoj, na primer, Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZP) i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva su glavni ugovarači odnosno naručioci za implementaciju projekata finansiranih iz IPA programa za razvoj ljudskih resursa. U daljem tekstu navodimo primere projekata finansiranih putem ovog programa, a ovim spiskom se jasno ističe koliko su takvi projekti značajni za naše lokalne zajednice: - integraciji u tržište radne snage dugo nezaposlenih i osoba iz društvenih grupa u nepovoljnom položaju; - pomoć sektoru socijalne zaštite u jačanju deinstitucionalizacije socijalnih usluga; 35 - obezbeđivanje sveobuhvatnije mreže socijalnih usluga, - olakšan pristup obrazovanju osoba iz slojeva društva u nepovoljnom položaju; - formiranje boljeg sistema stručnog obrazovanja i kurseva za obuku; - pomoć organima vlasti na lokalnom i regionalnom nivou da unaprede svoju sposobnost da udovolje potrebama stanovništva; - jačanje uloge organizacija civilnog društva i promovisanje društvenog dijaloga. Kad se formiraju slične strukture kao u Hrvatskoj, Srbija će direktno upravljati IPA fondovima za regionalni razvoj, razvoj ljudskih resursa i ruralni razvoj. Ali, kao što je već napomenuto, mnoge aktivnosti se mogu finansirati još i ranije preko komponente „podrška tranziciji i izgradnji institucija“. Reforma javne uprave, dobra uprava, vladavina prava i borba protiv korupcije, kao i društveno-ekonomski ravoj i regionalna saradnja biće i dalje ključna tačka buduće pretpristupne pomoći. Od 2014, IPA II će biti efikasniji, efektivniji i jednostavniji I Hrvatska i Srbija su već sprovele nekoliko programa uz podršku IPA programa. Iako će od 2014. IPA program dalje postojati pod nazivom IPA II, doći će do nekih promena. Program će biti „više orijentisan na strategiju i rezultate, zasnovan na dugoročnom planiranju i programiranju u skladu sa širenjem strategije i prioriteta; dosledniji po pitanju pomoći koja se daje u okviru već postojećih komponenti; fleksibilniji i prilagođen tako da se bavi potrebama i kapacitetima zemlje-korisnice u kontekstu proširenja; efikasniji, efektivniji i jednostavniji“. To su preporuke Evropske komisije u njenom Godišnjem izveštaju o finansijskoj pomoći u svrhu proširenja iz 2011. godine. U svetlu gore navedenog, zemlje uključene u proces proširenja moraće da uspostave obimne nacionalne strategije koje IPA II može da podrži. U IPA zemljama, glavni naglasak bi trebalo da bude na obezbeđenju snažnog lokalnog učešća i široke saglasnosti o strategijama koje će se sprovoditi, zatim i na poboljšanju kapaciteta za planiranje, impementaciju i nadzor nad implementacijom, kao i integraciji svega ovoga u širi okvir priprema za članstvo u EU. Šta možemo da učinimo u svojim lokalnim zajednicama ne samo da smanjimo pogubne efekte ekonomske depresije, nego i da stvorimo nove perspektive i šanse za svoje građane, u perspektivi boljih životnih uslova zanjih i njihovu decu? Jedna stvar je sigurna: samo uz zajednički trud možemo promeniti stvari na bolje. To znači da moramo da mobilizujemo i uključimo sve ljudske, prirodne i finansijske resurse u svoje napore za poboljšanje životnog standarda u svojim zajednicama. Naročito u ova teška vremena, važno je da lokalni organi vlasti u Hrvatskoj i Srbiji neguju aktivno učešće građana kroz stvaranje sinergije sa svojim građanima i organizacijama civilnog društva u svim organizacijama relevantnim za ukupni razvoj lokalnih zajednica i umanjivanje efekata krize. Lideri Evropske unije, kao i naši državni organi vlasti, najavili su izvajanje značajnih resursa za poboljšavanje 36 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina ekonomije i borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. U nadolazećem programskom periodu (2014-2020), Evropska unija se opredelila za ambiciozni program sa ciljem vraćanja evropske ekonomije „na kolosek“, sa stopom zaposlenosti stanovništva starosti 20-64 godine od 75%, nivoom stanovništva starosti 20-64 godine sa završenim visokim obrazovanjem od najmanje 40%, sa najmanje 20 miliona manje ljudi na rubu ili ispod granice siromaštva i socijalne isključenosti. To su neki od očekivanih rezultata „Strategije Evropa 2020“. O toj strategiji će se detaljnije raspravljati na drugom mestu u ovoj publikaciji. U ovom članku ćemo se usredsrediti na pograme i pomoć koju nudi EU, i na to kako oni mogu da doprinesu razvoju naših lokalnih i regionalnih zajednica. U Strategiji Evropa 2020 zajednički učestvuju evropske institucije, zemlje članice i socijalni partneri. Na nivou EU, svaka institucija treba da odigra svoju ulogu u obezbeđivanju da EU preduzme nophodne aktivnosti kojima će se postići ciljevi „Evrope 2020“. Na nivou zemalja članica, neophodan je pun angažman šefova država i vlada, zajedno sa regionalnim i lokalnim nivoima organa vlasti. Civilno društvo, zajedno sa socijalnim partnerima i ostalim zainteresovanim stranama, takođe treba da odigra značajnu ulogu, kako u razvoju nacionalnih programa tako i u nadzoru nad pratećim aktivnostima na terenu. Uspeh Strategije Evropa 2020 zavisi od uključivanja svih sektora društva. Odgovornost za aktivnosti ne prestaje na nivou vlade. Svi treba da doprinesu ostvarenju ciljeva Strategije Evropa 2020: - firme - sindikati - nevladine organizacije - pojedini građani. Kako nam programi i pomoć koju nudi Evropska unija pomažu u našim nastojanjima? Osim gore navedenih Strukturnih fondova i IPA programa, postoji nekoliko programa Evropske unije koji su od velikog direktnog interesa po lokalne organe vlasti, organizacije civilnog društva i građane uopšte. Ovde ćemo Vam skrenuti pažnju na samo dva takva programa. Erasmus+ Erasmus+ je novi program za period 2014-2020. za obrazovanje, stručno usavršavanje, omladinska pitanja i sport. Erasmus+ će pomoći mladim ljudima da steknu obrazovanje i veštine koje će unaprediti njihov lični razvoj i izglede za pronalaženje radnog mesta. Studiranje u inostranstvu može, osim toga, da unapredi znanje jezika i prilagodljivost. Istraživanja su pokazala da je veća verovatnoća da će studenti koji su deo svojih studija završili u inostranstvu po stupanju na tržište radne snage naći posao. Erasmus+ takođe prepoznaje i priznaje značaj neformalnog učenja. Činjenice pokazuju da nalaženje posla nije samo rezultat posedovanja odgovarajuće diplome; poslodavci sve više traže veštine stečene putem neformalnog učenja, kao na primer, kroz volonterski rad. Naime, 75% onih koji su učestvovali u Evropskoj volonterskoj službi izjavili su da su se zahvaljujući tom iskustvu poboljšali njihovi izgledi za karijeru. Šanse za mobilnost i saradnju značajno će se pojačati u okviru novog programa: konkretno, više finansija će biti rasoređeno za studiranje, obuku, predavanje i volontiranju u inostranstvu za studente u programima visokog i stručnog obrazovanja, pripravnike, predavače, trenere i pedagoge koji rade s mladima. Osim toga, obrazovne i institucije za stručnu obuku ili omladinske organizacije imaće više prilika za uključivanja u partnerstva u cilju razmene iskustava dobre prakse, i sa firmama u cilju promovisanja inovacija i sposobnosti za zapošljavanje, kao i veću podršku IT platformama, kao npr e-bratimljenje, uz povezivanje škola i drugih obrazovnih subjekata preko interneta. Erasmus+ će zameniti sedam postojećih programa jednim: njime se objedinjuje postojeći Program doživotnog učenja (Erasmus, Leonardo da Vinci, Comenius i Grundtvig), program „Mladi u akciji“ i pet međunarodnih programa saradnje (Erasmus Mundus, Tempus, Alfa, Edulink i program saradnje sa industrijalizovanim zemljama). Ciljevi programa Erasmus+ su: - podrška mladim ljudima u sticanju mnogobrojnijih i boljih veština putem studiranja i obuke u inostranstvu; - poboljšanje kvaliteta nastave u EU i van njenih granica; - podrška zemljama članicama i zemljama partnerima u modernizovanju njihovih obrazovnih i sistema stručnog obučavanja; - promovisanje učešća mladih u društvu; - podrška podučavanju i istraživanju na temu evropskih integracija; - podrška evropskom sportu na lokalnom nivou. Implementacija Program će podržavati tri glavna tipa aktivnosti: pružanje prilike pojedincima da se obrazuju, kako unutar tako i van granica EU; institucionalna saradnja između obrazovnih institucija, omladinskih organizacija, firmi, lokalnih i regionalnih organa vlasti i nevladinih organizacija; i podrška reforme politike u zemljama članica i saradnji sa zemljama van EU. Osim toga, dva potpuno nova elementa biće deo programa „Erasmus za sve“: shema garantovanja zajmova za pomoć studenata na magistarskim studijama da isfinansiraju svoje studije u inostranstvu, i steknu veštine potrebne za znanjem intenzivna radna mesta. Podobnost U okviru ovog program mogu da konkurišu sva javna pravna i privatna lica aktivna u oblasti obrazovanja, obuke, rada sa mladima i lokalnog sporta. Više informacija, npr. Vodič kroz Program Erasmus+ i rokovi za konkurisanje nalaze se na internet stranici http:// ec.europa.eu/programmes/erasmus-plus/index_en.htm Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Još jedan zanimljiv program je „Evropa za građane”, kojim će se podsticati saradnja između građana, opština I organizacija iz različitih zemalja u promovisanju aktivnog evropskog građanstva. 37 se razvijaju prilike za ispoljavanje solidarnosti, učešće žena u političkom odlučivanju, društveni angažman i volontiranje na nivou Unije. Evropa za građane Za period 2014-2020, novi program „Evropa za građane“ važi od 1. januara 2014. Program „Evropa za građane“ teži da: - podstakne građane da se aktivno uključe u proces evropske integracije - omogući građanima da razviju osećanje evropskog indentiteta - unapredi uzajamno razumevanje između evropskih građana. Program „Evropa za građane“ sadrži: - podsticaj građanima da učestvuju u razmenama i aktivnostima izvan granica svojih država - negovanje debate i razmišljanja o osnovnim vrednostima EU - stimulisanje umrežavanja - jačanje kapaciteta NVO i istraživačkih institucija i organizacija da doprinesu kreiranju politike EU. Prioriteti programa „Evropa za građane“: - aktivno evropsko građanstvo - budućnost Unije i njenih osnovnih vrednosti - međukulturni dijalog - blagostanje ljudi u Evropi: zaposlenost, socijalna kohezija i održivi razvoj - uticaj politika EU u društvima. Podržane aktivnosti Program se sastoji od dva segmenta: - „Sećanje i evropsko građanstvo“ – sa ciljem podrške organizacijama u promovisanju debata i aktivnosti sa tematikom evropskih integracija i istorije na transnacionalnom nivou, ili kada se one bave jasnom evropskom dimenzijom. Podsticaće aktivnosti koje pozivaju na razmišljanje o zajedničkim vrednostima u najširem smislu, uzimajući u obzir i različitosti. Finansijska sredstva mogu da se dobiju za inicijative koje se bave uzrocima pojave totalitarnih režima u novijoj evropskoj istoriji (naročito, ali ne samo nacizma i staljinizma) i odaju poštu njihovim žrtvama. Ovaj segment sadrži i aktivnosti vezane za ostale referentne trenutke u novijoj evropskoj istoriji. Konkretno, prvenstvo se daje aktivnostima koje podstiču toleranciju i pomirenje, s izgledima da se utiče na mlađu generaciju - „Demokratski angažman i građansko učešće“ – sa ciljem da se razvije razumevanje kod građana i njihova sposobnost da učestvuju u procesu kreiranja politike Unije, i da razvije mogućnosti za solidarnost, angažman u društvu i volontiranje. Podsticaće aktivnosti koje se bave građanskim učešćem u najširem smislu, s posebnim naglaskom na metodama strukturiranja za dugoročnu održivost. Prednost će se dati inicijativama i projektima sa jasno izraženom vezom sa evropskom političkom tematikom. Ovaj segment bi mogao da obuhvati i projekte i inijacijatve kojima „Na kafu sa susedom” u Apatinu Da bi ostvario svoje ciljeve, program „Evropa za građane“ će, između ostalog, finansirati sledeće tipove aktivnosti, implementirane na transnacionalnom nivou ili sa jasnom evropskom dimenzijom: - susreti građana, bratimljenje gradova i opština - kreiranje i rad transnacionalnih partnerstava i mreža - podrška organizacijama od opšte-evropskog interesa - izgradnja zajednice i debate sa tematikom građanstva, zasnovane na upotrebi informaciono-komunikacionih tehnologija i/ili društvenih medija - manifestacije na nivou Unije - debate/studije i intervencije o definišućim momentima u evropskoj istoriji, naročito očuvanje sećanja na zločine počinjene za vreme nacističkog i staljinističkog režima - razmatranja i debate o zajedničkim vrednostima - inicijative na podizanju svesti o evropskim institucijama i njihovom funkcionisanju - aktivnosti koje koriste i daju novu vrednost rezultatima podržanih inicijativa - studije o pitanjima vezanim za građanstvo i građansko učešće. - podrška programskim informativno-savetodavnim strukturama u zemljama članicama 38 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina „Na kafu sa susedom” u Apatinu Podobnost Zemlje članice Evropske unije ispunjavaju uslove za puno učešće u svim aktivnostima programa. Program je potencijalno otvoren za druge zemlje, naime, zemlje EFTA koje su članice EEA sporazuma, zemlje kandidati i zemlje zapadnog Blakana, pod uslovom da ispunjavaju određene pravne i finansijske obaveze. Evropske istraživačke organizacije, lokalni organi vlasti, organizacije za istraživanje politike (think-tanks), grupe građana i druge građanske organizacije, obrazovne institucije, koje promovišu aktivno evropsko građanstvo ispunjavaju uslove za finansiranje. Više informacija nalazi se na internet stranici: http:// ec.europa.eu/programmes/erasmus-plus/index_en.htm Opšta napomena: Upućujemo zainteresovane da posete Internet stranicu za tehničku pomoć organizacijama civilnog društva: http://www.tacso.org, gde se nalazi mnoštvo informacija i podrške zainteresovanima iz vaše zemlje. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 39 Europska politika zaštite okoliša Ljiljanka Mitoš Svoboda, neovisna okolišna novinarka Uvod U Vukovaru je 13. lipnja 2013. godine održan cjelodnevni seminar u okviru SNET projekta, kojega u Hrvatskoj vodi Agencija lokalne demokracije Osijek. Iako je tih dana grad Vukovar bio pod izvanrednim stanjem obrane od poplave radi vrlo visokog vodostaja krasne i moćne europske rijeke Dunav, u ugodnom ambijentu hotela Lav oko pedeset sudionika i sudionica upoznavalo se sa europskim smjernicama unutar nekoliko najvažnijih područja: socijalna politika, održivi rast i razvoj, zaštita okoliša i poljoprivreda i ruralni razvoj. uvjetima okoliša u različitim regijama, potencijalnim koristima i troškovima, ekonomskom i socijalnom i uravnoteženom razvoju regije u cjelini. EU politika zaštite okoliša obuhvaća brigu o zraku, klimatskim promjenama, zaštiti od buke, proizvodnji, korištenju i odlaganju kemikalija, industrijama i tehnologijama, korištenju zemljišta, očuvanju mora, oceana i priobalja, vodenim i kopnenim ekosustavima, prirodi i bioraznolikosti, tlu i zemljištu, održivom razvoju, otpadu, zelenoj politici, ekonomskim aspektima okoliša, zelenom gospodarstvu, socijalnoj pravdi, ravnopravnom pristupu prirodnim resursima. Europska unija ima visok stupanj odgovornosti u procesu suradnje na području okoliša sa zemljama u razvoju. Više od 100 zemalja u razvoju u svijetu dobivaju službenu razvojnu pomoć (ODA) u iznosu od preko 50 milijardi eura godišnje. To je više od 50% od ukupne svjetske razvojne pomoći te je Europska unija najveći svjetski donator. Europska komisija je odgovorna za upravljanje s 11 milijardi eura potpora godišnje, pa je na drugom mjestu među donatorima na globalnoj razini. 1. „Na kavu sa susjedom” u Belom Manastiru Europska politika zaštite okoliša ima korijene u starijim deklaracijama i konvencijama koje su izašle iz UN, kao što je Lokalna Agenda 21. Politika je ciljana je ka osiguranju održivog razvoja europskog modela društva. Prema čl. 191, ranije čl. 174 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, politika Unije u području okoliša će pridonijeti očuvanju, zaštiti i poboljšanju kvalitete okoliša, zaštiti ljudskog zdravlja, razboritom i racionalnom korištenju prirodnih bogatstava te promicanju mjera na međunarodnoj razini kojima se rješavaju regionalni ili svjetski problemi okoliša, a osobito u borbi protiv klimatskih promjena. Provedba politike zaštite okoliša temelji se na načelu opreza i načelu preventivnog djelovanja, odnosno na načelima da se šteta nanesena okolišu popravlja prvenstveno na samom izvoru i da je plaća zagađivač. U pripremi svoje politike za okoliš, EU vodi računa o dostupnim znanstvenim i tehničkim podacima, Globalno EU zakonodavstvo za okoliš Jedan od temeljnih strateških dokumenata za djelovanje u zaštiti okoliša je Šesti akcijski program zaštite okoliša u EU, koji je naznačio četiri prioritetna područja: * klimatske promjene (Tackling climate change, General framework policy, Kyoto protocol, Reduction of greenhouse emissions, Energy, Transport, Enterprises, Agriculture, Innovation...); * očuvanje prirodnih sustava i biološke raznolikosti (Biodiversity, Flora and fauna, Forests, Genetically modified organisms…); * utjecaj okoliša na ljudsko zdravlje te održivost prirodnih resursa i gospodarenje otpadom (Prevention and recycling of waste, Specific waste, Dangerous waste, Radioactive waste...); * održivi razvoj (Sustainable development strategy, Integration of environmental policy...). Velika pozornost se pridaje zaštiti zraka (Air pollution, Air quality, Atmospheric pollutants), utjecaju i sprječavanju zagađenja iz industrije, korištenju zemljišta (Land use), učinkovitosti resursa (Resource Efficiency), zaštiti i gospodarenju vodama (Water protection and management, Water usage, Marine pollution, Inland waters, Discharge of substances), zaštiti tla (Soil protection, Management of specific soil types, Discharge of substances, Activities leading to specific risk), civilnoj zaštititi (Civil protection,Civil protection measures and their mechanism and financing, Environmental accidents), zaštiti 40 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina od buke (Noise pollution,Noise management, Specific sources of noise pollution, suradnji sa trećim zemljama (Cooperation with third countries, Enlargement, International conventions) te zaštiti i kontroli proizvodnje, uporabe i odlaganja kemijskih proizvoda. Iako se na prvi pogled čini vrlo kompliciranom i pomalo dosadnom, politike zaštite okoliša koje provodi Europska unija isprepletene su sa svakim segmentom života, te imaju utjecaja čak i u pravnom, obrazovnom, bankovnom i medijskom sektoru. Procesi i procedure zaštite okoliša utječu na nacionalne politike, globalnu svjetsku politiku, razvoj i propast industrija i globalnog gospodarstva, socio-ekonomsko stanje društva, građanstva i ruralnog stanovništva. okoliš i u obliku fenomena poput acidifikacije (zakiseljavanje) i eutrofikacije (obogaćivanja vode nutrijentima). Europska komisija je 2005. predložila tematsku strategiju za smanjivanje broja smrtnih slučajeva vezanih za zagađenost zraka za 40% (u odnosu na razinu iz 2000.), s ciljem provedbe do 2020. godine. Najvažniji dokumenti, obvezujući za primjenu u svim državama Eu jesu UNECE Gothenburg Protocol (/Međunarodna kontrola zračnog zagađenja), Directive on sulphur content of bunker fuels (Sadržaj sumpora u gorivu goriva), Non-road Mobile Machinery legislation (Propisi za ne-cestovne pokretne strojeve), te Thematic Strategy on Air Pollution (Tematska strategija o zračnom zagađenju). Trgovanje emisijama ugljikovog dioksida doseže nekoliko strateških točaka unutar zaštite zraka i borbe protiv posljedica klimatskih promjena. Uveden 2005. godine, taj plan obuhvaća oko 12.000 tvornica i postrojenja odgovornih za oko polovicu emisija CO2 u EU, a to su energetski intenzivne industrije. Kemijski proizvodi „Na kavu sa susjedom” u Belom Manastiru EU provodi politiku zaštite okoliša uz pomoć Uredbi (Regulations- akti opće primjene koji obvezuju u cijelosti i izravno su primjenjivi u državama članicama), Direktiva (Directives - akti koji u pogledu rezultata koji se njima ostvaruje obvezuju svaku državu članicu, ali ostavljaju nacionalnim vlastima izbor forme i metode), Zajedničkih stajališta (Common Positions, kojima se definira pristup Unije pojedinom pitanju), Okvirne odluke (Framework decisions - akti kojima se približavaju interni propisi država članica), obvezujućih za države, ali im ostavljaju slobodu u izboru forme i metode, Odluka (Decisions- akti kojima se ostvaruje bilo koji od ciljeva predviđenih suradnjom), te Konvencije (Conventions - međunarodni ugovori Vijeća Europe, stupaju na snagu ako ih usvoji polovica država članica, obvezne su za potpisnice). Zaštita zraka S obzirom na to da svi Europljani i Europljanke udišu isti zrak, EU je razradila zakonodavstvo koje bi trebalo dovesti do poboljšavanja kvalitete zraka. Europa, stari kontinent koji je tijekom industrijske revolucije, pa sve do rušenja Berlinskog zida bio prekomjerno zagađivan ratovima, izgradnjom čeličana, iskapanjem ugljena, izgradnjom termoelektrana i ostalih pogona sa visokim ložištima, doživjela je velika zagađenja zraka, U jednom periodu vrlo prljava Europa imala je visok stupanj zagađenosti, koji je imao posljedice po ljudsko zdravlje, a po Najveća količina kemijskih proizvoda pripada sredstvima za zaštitu od korozije, za čišćenje tvrdokorne prljavšitne, za bojanje tekstila, u automobilskoj industriji, metalurškoj i zrakoplovnoj, ali i u proizvodnji otrova, pesticida i drugih potrepština namijenjenih masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Dakako da je smrtnost od trovanja kemijskim proizvodima vrlo sigurna. Stoga je EU stvorila sustav zaštite kroz svoju legislativu koja obuhvaća kontrolu proizvodnje i uporabe, zaštitu okoliša i ljudskog zdravlja te neštetno zbrinjavanje kemijskih proizvoda temelji se na nekoliko najvažnijih, kao što je REACH-skup propisa za reguliranje i kontrolu uporabe kemijskih proizvoda, Regulation on Authorization of Plant Protection Products (uporaba sredstava zaštite bilja), Regulation concerning the Placing on the Market and Use of Biocidal Products (propisi za korištenje biocida), Framework Directive on the Sustainable Use of Pesticides (održiva uporaba pesticida), Legislation for the protection of animals used for scientific purposes (zaštita laboratorijskih životinja), New regulatives for combination effects of chemicals and nanomaterials (nova legislativa za kombinacije kemijskih sredstava i nanomatrijala). Iz ovih propisa proizlazi još mnogo drugih, koji se usklađuju s nacionalnim, a vode samo ka jednom cilju, što boljoj prevenciji i zaštiti okoliša, flore, faune i ljudi. Industrijska zagađenja Industrija je kompleksna zagađivačica, no kao sastavnici gospodarskog razvoja i socijalne stabilnosti pridaje joj se velika važnost. Iz industrije kreću štetne emisije u zrak, vodu i tlo. Radi popravljanja stanja i prevencije, EU je stvorila niz instrumenata kojima preventivno djeluje ili sanira zagađenja i oštećenja ekosustava. Važno je istaknuti ECAP Environmental Compliance Assistance Programme for SMEsSmall, Clean and Competitive (programi čišće proizvodnje), Integrated Product Policy (proizvodnja uz minimalne štete po okoliš), Greening standards (ozelenjavanje standardizacije), Eco-innovation/Green Weekclear air, Environmental Technology Verification, Eco label (alati za održivu i zelenu proizvodnju...). Tu su i obvezujuće direktive, čije ne poštivanje ili kršenje za sobom povlači i sankcije za Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 41 pojedine subjekte i države. Jedna od važnijih je IPPC Directive (objedinjeni uvjeti kontrole i prevencije), LCP Directive (kontrola emisija iz velikih postrojenja za loženje), European Pollutant Release and Transfer Register (E-PRTR), Aarhus Convention (pravo javnosti na sudjelovanje u odlučivanje o pitanjima okoliša, pristup informacijama i pravosuđu), WI Directive (spalionice smeća), i druge koje se nadopunjuju na spomenute. razlikovanje tla, zemljišta i poljoprivrednog zemljišta. Važni su i dokumenti propisani od strane UN - Combating drought and desertification (Zajednička strategija UN i EU u borbi protiv opustinjavanja tla) i The 6th Community Environment Action Programme u kojemu su navedene mjere protiv erozija, smanjenja organske tvari, pada bioraznolikosti, kontaminacije, sabijanja, salinizacije, klizišta i poplava. Korištenje zemljišta Zaštita prirode i bioraznolikosti Prosječno 117,5 osoba živi na svakom od 3 milijuna četvornih kilometara površine EU, tako da je način korištenja zemljišta postao ekološki problem. Neplanska gradnja stambenih i proizvodnih objekata opterećuje postojeću infrastrukturu na nekom području, povećava potrošnju resursa, otvara mogućnosti erozija, stvara nove količine otpada i slično. Zato prostorno planiranje i upravljanje zemljištem ima velik učinak na okoliš i njegova provedba postaje obvezna unutar pojedine države članice. Thematic Strategy on the Urban Environment (Tematska strategija o urbanom okolišu) obuhvaća mnoga stanja i situacije urbaniziranog prostora i života stanovništva u njemu, ukratko, kroz programe poput European Sustainable Cities, CIVITAS i druge, oblikuje održivi život gradova. Korištenje zemljišta obuhvaćeno je i strožim propisima, poput Environmental Impact Assessment (EIA) (procjena utjecaja na okoliš prije početka intervencije u okoliš), Integratin Climate change and biodiversity into EIA (utjecaj na klimatske promjene i biološku raznolikost), ali i onima čija primjena prelazi državne granice, kao na primjer EIA Large scale for transboundary projects (procjena utjecaja na okoliš za velike prekogranične projekte). Još su neki sektori obuhvaćeni provedbom EU politika zaštite okoliša. To su briga za očuvanje mora, oceana i priobalja (Marine Strategy Framework Directive), ekonomija i okoliš, te suradnja sa susjednim državama. Te politike određene su strategijama i propisima poput Lisbon Strategy for Growth and Jobs (poticanje rasta i zapošljavanja u zelenom i inovativnom gospodarstvu), EU Sustainable Development Strategy -EU SDS (Strategija održivog razvoja EU osigurava dugoročnu viziju kombiniranja dinamičnog gospodarstva sa socijalnom kohezijom i visokim ekološkim standardima). Suradnja na širem polju izvan EU provodi se kroz dokumente poput Promoting Effective Financing for the Environment, The International Commission for the Protection of the Danube River (ICPDR), Black Sea Convention, Environmental strategy for the Mediterranean, Horizon 2020, Barcelona Convention i Marine Strategy Framework Directive. Unatrag 25 godina EU je izgradila mrežu NATURA2000, koja obuhvaća 26.000 zaštićenih područja u svim državama članicama, ukupne površine preko 850.000 km2, odnosno 18% kopnene površine EU. Tako je uspostavljena najveća mreža zaštićenih područja na svijetu, u kojoj žive milijuni jedinki zaštićenih vrsta flore i faune. Pravna osnova za Naturu 2000 proizlazi iz Direktive o pticama i Direktive o staništima, koje čine okosnicu interne politike EU o bioraznolikosti. No, zaštićena prirodna područja ne mogu opstajati u izolaciji, nego je u njima dopušten rad, život i razvoj na principima održivosti i uz poštivanje zakonskih propisa kao što su Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora CITES (trgovanje zaštićenim vrstama), Animal WelfareHumane (dobrobit životinja), Trapping Standards (korištenje lovnih zamki), Seal Pups Directive (zabrana lova tuljana), Green Paper on Forest Protection and Information (zaštita šuma), EU Forestry strategy+Rural development policy (šumska strategija i politika ruralnog razvoja), Cartagena Protocol on Biosafety (sigurno rukovanje, prijevoz i korištenje živih modificiranih organizama (LMOs) iz biotehnologije). Najvažniji obvezujući dokument je EU Biodiversity Strategy to 2020. - strategija bioraznolikosti. Zaštita tla Tlo je ono na čemu sve stoji, na tlu se formiraju ekosustavi, tlo nas hrani, po tlu teku vode, u tlu rastu biljke, u tlo se skrivaju podzemni izvori vode, minerali, rude, nafta. Industrijalizacija, modernizacija, civilizacija - sve su to procesi koji značajno mijenjaju tlo, njegov sastav i funkciju. Europska komisija unatrag desetak godina provodi različite politike kojima zaštićuje tlo. Temeljni dokument je Tematska strategija zaštite tla - prijedlog za Okvirnu direktivu o zaštiti tla (COM(2006) 232), s ciljem zaštite tala u cijeloj EU. Ono što je važno za primjenu te strategije jest usklađivanje nacionalnog zakonodavstva te Buka Buka ubija i izaziva teška stresna stanja, buka je negativna sastavnica urbanizacije, razvoja prometnih veza, modernog života. Sukladno Zelenoj knjizi iz 1996. godine, Europska komisija pripremila je okvir za politiku prema buci, kao uspostavljanje Mreže stručnjaka za buku, čija je misija pomagati Europskoj komisiji u razvoju njezine politike protiv buke. Direktiva o buci u okolišu (Environmental Noise Directive) zahtijeva od odgovornih političara i političarki u zemljama članicama da sastave strateške karte buke radi hitnog sastavljanja akcijskih planova za rješavanje problema buke. RANCH Project, najveća studija o utjecaju buke na dječje zdravlje, HYENA Project, istraživačka studija o svezi između hipertenzije/visokog tlaka i izloženosti aerodromskoj buci te HEARTS Project, istraživanje o utjecaju na zdravlje buke prometa u visoko urbanom okruženju dali su zabrinjavajuće rezultate koji nalažu oblikovanje strogog i kvalitetnog europskog zakonodavstva za zaštitu od buke. Održivi razvoj Održivi razvoj jedan od glavnih ciljeva politika EU. Usko je povezan s klimatskim promjenama i energetskom politikom, revidirani plan naglašava važnost obrazovanja, istraživanja i javnog financiranja za postizanje održivih obrazaca proizvodnje, socijalnog mira i blagostanja, ravnopravnog i ravnomjernog korištenja prirodnih resursa. 42 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Otpad Unutar Europske unije godišnje se baci 3 milijarde tona otpada, a čak 90 milijuna tona opasnog otpada. Prema podacima Eurostata na svaku osobu dolazi 6 tona krutog otpada. Politika EU ima za cilj znatno smanjenje proizvodnje otpada kroz nove inicijative za prevenciju stvaranja otpada, bolje korištenje resursa i poticanje na prijelaz na održivije obrasce potrošnje. Proizvodnja otpada usko je vezana uz potrošnju, odnosno rast kupovne moći i trošenja robe široke potrošnje. Europa se pokušava riješiti svog otpada unutar mjesta nastajanja, pa je osmišljen proces razvoja gospodarenja otpadom koji se temelji se na tri načela: * prevencija stvaranja otpada, unaprjeđivanje proizvodnje uvođenjem ekoloških tehnologija i smanjenje količine ambalaže; * recikliranje i ponovna uporaba (ambalažni otpad, dotrajala vozila, baterije te električni i elektronički otpad); * poboljšavanje konačnog odlaganja i praćenja, sigurne spalionice i kogeneracijski pogoni. O otpadu doista postoji veliki broj propisa. Evo samo nekih: Thematic Strategy on the prevention and recycling of waste Reduce-Recycle-Reuse (tematska Startegija o prevenciji i recikliranju otpada), Waste Framework Directive (Okvirna Direktiva o otpadu), Waste shipments (otpad sa brodova), Hazardous Waste (opasan otpad), EU legislation for waste management operations (gospodarenje otpadom), Green Paper on the Management of Bio-waste in the EU (bio otpad), EU Waste Shipment Regulation (otpad sa brodova), i tako dalje. Ono što je najvažnije i što je postavljeno kao stroga obveza svake države jest Waste Management Planning, odnosno plansko gospodarenje otpadom. To je ujedno i temelj svake nacionalne, regionalne ili lokalne politike na području gospodarenja otpadom. Izrada plana je dužnost i zakonska obveza koja sadrži najbolje načine za rješavanje otpada, kao i izvore za financiranje provedbe plana. 2. Hrvatska i EU - poglavlje okoliš Hrvatska ima već 15 godina razrađen, bogato financiran i decentraliziran sustav zaštite okoliša i očuvanja prirode. Početak pregovora za Poglavlje okoliš za ulazak u EU počeo je 2006. godine, a završio krajem 2011. Ulaskom u EU Hrvatska preuzima nove obveze i nove uvjete financiranja. U postupku usklađivanja zakonodavstva, zaštita okoliša bila je među najzahtjevnijim i najopsežnijim procesima, a obuhvatilo je usklađivanje približno 300 pravnih dokumenata, iz horizontalnog zakonodavstva. Horizontalno zakonodavstvo čine direktive koje reguliraju zaštitu okoliša i srodna područja. Najvažnije usklađene direktive su: * Direktiva o pristupu javnosti informacijama o okolišu/ Aarhus, * Direktiva o sudjelovanju javnosti i pristupu pravosuđu, * Direktiva o procjeni utjecaja pojedinih planova i programa na okoliš, * Direktiva kojom se ustrojava infrastruktura za informiranje o prostoru u Europskoj zajednici (INSPIRE), * Uredba Vijeća o osnutku Europske agencije za zaštitu okoliša i Europske informacijske i promatračke mreže okoliša. Tijekom godina pregovaranja i procesa transponiranja europskog zakonodavstva u nacionalno, Hrvatska je provodila mnogo projekata kroz koje je dobivala financijsku potporu iz programa CARDS, LIFE - Financijski instrument za okoliš sa 5,7 mil. eura za zaštitu prirode, ISPA - Instrument za strukturne politike u pretpristupnom razdoblju, IPA - Instrument za pretpristupnu pomoć sa 30 milijuna eura za rješavanje i usklađivanje propisa o otpadu, te mnogo drugih manjih „Na kafu sa susedom” u Staroj Pazovi programa financiranih kroz međunarodnu suradnju. Na kraju je uspostavljena nacionalna politika zaštite okoliša koja sadrži ukupno 51 opći propis iz zaštite okoliša (zakoni, pravilnici, uredbe), 42 propisa iz područja zaštite zraka, ukupno 30 propisa iz područja gospodarenja otpada, 91 propis za zaštitu prirode te 55 međunarodnih propisa (konvencije, ugovori, protokoli). Odgode i prijelazna razdoblja U svakom pregovaračkom procesu postoje mogućnosti dogovora i pomicanja krajnih rokova za primjene pojedinih propisa. Hrvatski pregovarački tim je u Poglavlju okoliš uspio dogovoriti nekoliko važnih prijelaznih razdoblja za dovršetak pravnih procesa ili osiguranje novaca i ljudi za njihovu implementaciju. Za usuglašavanje direktive IPPC - Objedinjeni uvjeti zaštite okoliša – Hrvatska je dobila vremena najkasnije do 2018. godine. Za tih pet sljedećih godina moraju se rekonstruirati i uvesti nove tehnologije u industrijska postrojenja koji su obveznici primjene IPPC (oko 200 proizvodnih pogona, od prehrambene industrije do termoelektrana). Uvođenje Nitratne direktive, u suradnji s Ministarstvom poljoprivrede odgođeno je za poljoprivrednike do 2017. godine, a Okvirna direktiva o vodi dobila je na vremenu do 2020. godine, a do tada se na cijelom području Hrvatske moraju izgraditi sustavi za pročišćavanje i reciklažu komunalnih otpadnih voda. EU komisija nadzire primjenu nacionalne legislative i njenu usklađenost s europskom (prema Ugovoru o Europskoj uniji). Za evidentirano kršenje ili kašnjenje otvara postupak u nekoliko faza sa zadanim rokovima za izvršenje: apelira, upozorava, predaje tužbu Europskom sudu pravde. Sud pravde Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština donosi odluku i izriče kaznu, po europskom zakonu. Ako država članica i dalje ne postupi po sudskoj odluci, EU Komisija može otvoriti i slijedeći proces - povredu Suda, na račun države „Na kafu sa susedom” u Staroj Pazovi prekršiteljice. U tom slučaju Sud izriče dvije kazne: za prekršaj i za nepoštivanje sudske odluke. Izriču se novčane kazne kao paušalni iznos i svakodnevno plaćanje kazne. Politike zaštite okoliša na lokalnoj i regionalnoj razini Glavne poslove zaštite okoliša provodi lokalna i regionalna vlast. Tako je Strateška procjena utjecaja na okoliš postala dokument o kojem odlučuje lokalna administracija, odnosno lokalna politika. Prostorni planovi, urbanistički planovi i Planovi gospodarenja otpadom, kao i preporuke Arhuske konvencije poslovi su za županijske i gradske administracije. Provedba politika zaštite okoliša na lokalnoj razini zahtijeva suradnju s gospodarskim sektorom, inovacijama u „zelenom” poduzetništvu te inicijativama za povećanje kvalitete urbanog okoliša i u održivim gradovima. Lokalna i regionalna uprava odnosno vlast mora stvarati uvjete za provođenje nacionalne politike zaštite okoliša, osiguravati novčana sredstva za provedbu politike energetske učinkovitosi, poticanje „zelenog” obrtništva, podizanje kvalitete života povećanjem socijalne brige za staračke obitelji, osobe s posebnim potrebama, djecu s poteškoćama u razvoju. 3. EU izazovi Hrvatska-Srbija Srbija se tek suočava s pregovaračkim procesom za Poglavlje 27 - Okoliš. Otvarajući pretpristupni proces pregovora sa EU, prihvaćajući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SPP) 29. 04. 2008., Srbija je otvorila vrata mnogim fondovima i mogućnostima suradnje sa susjedima. Jedna od mogućnosti za suradnju u regiji i razvijanje novih kvalitetnijih odnosa jest Strategija EU za dunavsku regiju, koja nudi četiri stupa suradnje: povezivanje dunavske regije, očuvanje okoliša u dunavskoj regiji, izgradnja prosperiteta u dunavskoj regiji, te jačanje institucionalnih kapaciteta i 43 sigurnost u dunavskoj regiji, kao na primjer unaprjeđenje intermodalnog prometa i učinkovito povezivanje dunavske regije s jadranskom obalom. Uz instrumente financiranja projekata Dunavske strategije kroz nacionalna, regionalna i lokalna sredstva, EU fondove, European Invest Bank, European Bank for Reconstruction and Development te druge međunarodne financijske izvore, mogu se razvijati korisni prekogranični projekti koji će osigurati socijalnu i ekološku održivost i dobrosusjedske odnose. 44 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Projekti se trebaju baviti ljudima, ne zgradama Tomislav Barbarić Centar za poduzetništvo Osijek Tradicija za budućnost, projekt koji je proveo Centar za poduzetništvo iz Osijeka u sklopu prekogranične suradnje Hrvatska-Srbija, predstavljen je kao primjer dobre prakse na događanju u sklopu projekta projekta SNET.EU – Support for networking and twinning at European level. Sama projektna ideja autorsko je djelo gospođe Ljiljane Olujić koja se obratila Centru za poduzetništvo s prijedlogom o suradnji. Ona je samostalno kreirala partnerstva na projektu te se povezala s Općinom Apatin, klasterom Somborski salaši i Kraljevskim istorijskim društvom iz Sombora u Republici Srbiji, dok je u Republici Hrvatskoj uključila Općine Bilje i Jagodnjak te Grad Osijek, uz već spomenuti Centar za poduzetništvo iz Osijeka. Partnerstva su formirana na način da Centar za mogućnosti zapošljavanja kroz razvijanje koncepta ruralnog turizma i ekološke poljoprivrede. • Stimuliranje i razvoj ruralnog turizma i ekološke poljoprivredne proizvodnje na postojećim snagama na obje strane Dunava holističkim pristupom. • Stimuliranje i izgradnja održive interakcije između lokalnih zajednica i prirodnog okruženja. • Promocija ruralnog turizma i ekološke poljoprivredne proizvodnje. Projekt je predan na evaluaciju u listopadu 2009. godine, a sam ugovor potpisan je u siječnju 2011. godine. To znači da je evaluacija trajala petnaest mjeseci tijekom kojih su se brojne stvari promijenile. Na sreću svi partneri su i dalje bili spremni za suradnju i zainteresirani za rad na projektu. Sama provedba projekta počela je 1. veljače 2011. kada je održana osnivačka skupština udruge Ecorural net na kojoj je gospođa Olujić imenovana za voditeljicu udruge. „Na kafu sa susedom” u Baču poduzetništvo i Općina Apatin pružaju administrativnu potporu i pomoć u provedbi projekta, dok će se na rad s ciljanom skupinom fokusirati, kroz projekt osnovane udruge Ecorural net (po jedna sa svake strane granice). Sama ideja plod je višegodišnjega rada i iskustva u ekološkoj poljoprivredi i ruralnom turizmu i razvijena je u suradnji s partnerima. Kako je gospođa Olujić dugi niz godina uključena u rad s ekološkim poljoprivrednim proizvođačima, a partneri iz Srbije imaju iskustva u radu s pružateljima usluga u ruralnom turizmu, dogodila se određena simbioza ta dva sektora s ciljem održivoga razvoja ruralnog pograničnog područja. Ideja se najbolje da iščitati iz specifičnih ciljeva projekta koji su: • Stimuliranje lokalnog gospodarstva i poticanje novih Na samom početku projekta radile su se brojene nabave i stvarali preduvjeti za rad s ciljnom skupinom i realizaciju projektnih aktivnosti. U ožujku je održana prva tiskovna konferencija na kojoj je projekt predstavljen javnosti i na kojoj je upućen javni poziv svim zainteresiranim sudionicima da se uključe. Rad s ciljnom skupinom započeo je edukacijama. Zamišljeno je održavanje šest tematskih edukacija koje će se održavati u trajanju od tri dana. Tri edukacije su održane u Hrvatskoj, a tri u Srbiji. Bitno je za naglasiti kako su na svim edukacijama prisustvovali polaznici iz obje države, a za njih je iz projekta financiran put autobusom. Ukupno je, samo na edukacijama u Osijeku, sudjelovalo 282 polaznika iz dvije države. Edukacijama su obuhvaćene teme: • • • • • • Poduzetništvo Projektni menadžment Marketing u turizmu Menadžment u turizmu Održivi regionalni i ruralni razvoj Klasteri i umrežavanje U prethodnom radu s ciljnom skupinom uočen je nedostatak znanja iz tih područja, koja su ocijenjena kao ključna za održivi razvoj ruralnog turizma i ekološke poljoprivrede, što bi indirektno trebalo dovesti i do održivog razvoja ruralnog područja, kako je definirano specifičnim ciljevima. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Nakon održanih edukacija uslijedilo je studijsko putovanje u Hrvatskoj. Autobus iz Apatina je dovezao sudionike iz Srbije. U Osijeku se im se pridružili sudionici iz Hrvatske i to je bio službeni početak puta. Sudionici su se na putovanju upoznali s primjerima dobre prakse iz područja ekološkog uzgoja jabuka, kupina i žitarica te pružateljima usluga u ruralnom turizmu. Na kraju putovanja organizirano je neformalno druženje uz razmjenu iskustava sudionika. 45 Sunčane ure je događanje koje je zamišljeno kao sajam na otvorenom koji bi se održavao jednom do dva puta mjesečno u Sunčanoj ulici u Osijeku, a koji bi okupio sudionike projekta i U rujnu je u Osijeku organiziran sajam „Tradicija za budućnost“ u trajanju od dva dana. Sajam je najznačajniji događaj za same korisnike i prva aktivnost u kojoj su mogli osjetiti konkretnu korist od projekta kroz plasman svojih proizvoda. Možda i značajnija stvar je to što su se sudionici predstavili javnosti i učinili se vidljivijima na tržištu. Na sajmu je izlagalo više od 90 izlagača iz tri države. Do kraja 2011. godine održane su još dvije aktivnosti. Prva aktivnost je održavanje radionica „zajednice prakse“ (Comunity of practice) na kojima su se razvijali zajednički koncepti razvoja pojedinih proizvoda i/ili usluga. Osim toga, za sudionike u projektu organizirana su četiri ciljana posjeta sajmovima. Ovisno o temi svakoga sajma odabirani su sudionici. Najznačajnije aktivnosti u 2012. godini bile su radionice tradicijskih zanata. Održane su tri radionice tradicijskih zanata u trajanju po dva dana u svakoj državi s istim sudionicima. Teme radionica su bile: • Lončarstvo • Tkanje • Tradicijsko pekarstvo. Na radionicama je sudjelovalo više od 30 sudionika, a sva oprema, alati za radionice i treneri osigurani su kroz projekt. Do kraja projekta, 31. srpnja 2012. godine, održan je i sajam u Apatinu kao i studijsko putovanje u Srbiji. Projekt je trajao 18 mjeseci, a utrošen je iznos od 217.910,00 eura, ali vrijednost projekta je mnogo veća i teško se može mjeriti novcem. Gotovo 60.000,00 eura uloženo je u opremu koja je ostala na korištenje udruzi Ecorural net, koja broji više od 70 članova, kako bi se osigurala njena održivost i kvaliteta rada s ljudima i nakon završetka projekta. Nabavljeno je 30 bicikala koji su ostavljeni na korištenje Gradu Osijeku (25 kom.), s ciljem integracije u projekt „gradski bicikli“‘ i udruzi Ecorural net (5 kom.), za vlastite potrebe. Opremljene su i funkcionalne tri tradicijske radionice. Tkanje je zaživjelo na području općine Jagodnjak gdje je smještena sva oprema za tu radionicu, a brigu o tkalačkim stanovima preuzela je udruga Zlatna žena iz Bolmana. Krušna peć smještena je u Ivanovcu kod jednog od najvećih proizvođača ekoloških žitarica, dok je radionica keramike smještena u osnovnoj školi Ljudevita Gaja u Osijeku. Iz projekta su proizašle brojne inicijative i nekoliko zajedničkih, prekograničnih poslovnih poduhvata od kojih izdvajamo dvije: • • Sunčane ure Zeleni četvrtak. „Na kafu sa susedom” u Baču sve uključene u rad udruge Ecorural net, s ciljem predstavljanja ekoloških proizvođača i pružatelja usluga u ruralnom turizmu. Zeleni četvrtak je manifestacija koja se održava svaki drugi četvrtak na osječkoj tržnici na kojemu se, ovisno o sezoni, predstavljaju određeni proizvodi ili radi promocija novih proizvoda članova udruge. Proizvođači ekoloških proizvoda i pružatelji usluga u ruralnom turizmu povezali su se i umrežili, omogućen im je zajednički nastup na tržištu, stekli su nova znanja koja će ih učiniti konkurentnijima na tržištu, osiguran im je stalni plasman na tržištu u suradnji s gradskom tržnicom… 46 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Dunav bez granica Jasmin Sadiković, Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek Prekograničnom suradnjom kao važnim dijelom regionalne politike Europske unije, umanjuju se gospodarske i socijalne nejednakosti među EU regijama. Razvojem prekogranične suradnje unaprjeđuje se regionalno gospodarstvo na socijalno i ekološki održiv način, dok se istodobno razvijaju prekogranični dobrosusjedski odnosi. Posljednjih nekoliko godina, Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek je zajedno s partnerima kroz provedbu nekoliko prekograničnih projekata Hrvatska - Srbija radila na održivom razvoju i zaštiti prirodne i kulturne baštine ove prekogranične regije. Kroz projekt „Razvoj prekograničnog turizma u Srednjem Podunavlju“ razvijala se suradnja u području zaštite prirode, potican je društveni i gospodarski razvoj te je rađena izrada strateških planova za buduće prekogranične suradnje između lokalnih samouprava i lokalnih zajednica u stvaranju buduće turističke ponude ovoga područja. Nositelj ovog dvogodišnjeg projekta koji je započeo 2007. godine je Zeleni Osijek, a partneri su Turistička zajednica Osječko-baranjske županije, Turistička zajednica grada Osijeka i Grad Sombor. „Na kavu sa susjedom” u Nijemcima Cilj projekta bio je ekonomski i socijalni razvoj Srednjeg Podunavlja i održivo korištenje prirodnih i kulturnih resursa kroz razvoj novih turističkih proizvoda i prekogranične suradnje. Tijekom provedbe projekta razvijeni su novi turistički sadržaji kroz edukaciju i sudjelovanje lokalnih zajednica te je otvoren prijemni centar u Eko centru Zlatna Greda. Razvijene su nove, inovativne vrste posjeta Kopačkom ritu i Podunavlju kao što su fotosafari, birdwatching, biciklističke ture, vožnje čamcima koje imaju za cilj održivo korištenje prirodnih dobara koje će ih dugoročno zaštiti i pridonijeti razvoju lokalnog stanovništva Srednjeg Podunavlja. Navedeni projekt je nastavak projekta „Prekogranična suradnja i pomirenje Osijek – Sombor“ u kojem je uspostavljena biciklistička ruta „Panonski put mira“ od Osijeka do Sombora. Projekt „Prema zajednicama koje recikliraju u Osječko baranjskoj županiji i Sjeverno-bačkom okrugu” financiran je u sklopu IPA prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija 2007.-2013. Nositelj projekta je Zelena Akcija, a partneri na projektu su Centar za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR) i Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek. Provedba projekta trajala je 24 mjeseca, a ukupna vrijednost je iznosila 180.915,60 eura. Projekt je bio usmjeren je na razvoj održivih sustava gospodarenja otpadom kroz aktivnosti poput razmjene iskustava, zajedničke suradnje lokalnih vlasti, komunalnih poduzeća i nevladinih organizacija. Da bi se smanjila količina otpada koji nastaje i povisila stopa reciklaže, osmišljen je pilot projekt u kojem se odvajanje otpada vrši po principu od „vrata do vrata”, a sam sustav obuhvaća 1000 stanovnika u Osijeku i 600 stanovnika u Subotici. Ovaj se projekt temelji prvenstveno na usavršavanju već postojećeg sustava odvajanja otpada u Gradu Osijeku uz pomoć aktivnog sudjelovanja i poticanja javnosti. Jedna od aktivnosti projekta su „reciklažni boxevi” koji imaju funkciju zelenog otoka, u koji građani jedne ili više zgrada odlažu svoj sortirani komunalni otpad. Putem pilot projekta reciklirano je više od 200 tona otpada, odnosno nije odloženo na odlagališta. Prateća aktivnost ovog pilot projekta bila je kampanja s ciljem podizanja svijesti u cijeloj regiji usmjerena na javno zagovaranje za uspostavom budućih planova gospodarenja otpadom koji bi maksimalno smanjili količinu otpada za odlaganje i/ili spaljivanje. Zeleni Osijek je zajedno s Pokretom gorana iz Srijemske Mitrovice, Javnom ustanovom Agencija za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Osječkobaranjske županije, Zelenom Akcijom i UNECO-m osmislio dvogodišnji projekt pod nazivom „Živi Dunav-Jačanje kapaciteta zaštite ekosustava Srednjeg Podunavlja – Put ka održivom razvoju prekograničnih regija Hrvatske i Srbije“ koji je započeo 14. 12. 2012. Projekt je također financiran u sklopu IPA prekograničnog programa Hrvatska – Srbija, a područje provedbe projekta je Srednje Podunavlje u Osječkobaranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji u Hrvatskoj te Zapadnoj i Južnoj Bačkoj i Srijemskom distriktu u Srbiji. Cilj projekta je uspostaviti prekograničnu suradnju u upravljanju zaštićenim područjima kroz zajednički proces planiranja te povećanje razine javne svijesti i kapaciteta lokalnih dionika za zaštitu prirode i održivi razvoj. Projektne aktivnosti koje će se provoditi u razdoblju do 14. 12. 2014. su analiza prekograničnog prirodnog područja i trenutne prakse upravljanja prirodnim resursima, radionice za sve dionike relevantne za upravljanje i korištenje prirodnih Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština resursa te lokalne samouprave i udruge, seminari u lokalnim zajednicama o održivom razvoju, EU direktivama i primjerima dobre prakse. Tijekom projekta održat će se niz javnih izložba i konferencija. Jedna od najvažnijih aktivnosti je zajedničko planiranje i izrada prekograničnog Akcijskog plana zaštite i održivog razvoja Srednjeg Podunavlja, koji će se temeljiti na znanstvenom istraživanju i doprinosu svih relevantnih dionika. Akcijski plan će se koristiti kao preporuka za poboljšanje prostornih planova, planova revitalizacije rijeka, postojećih i budućih planova upravljanja i zaštite zaštićenih područja, poslovnih i investicijskih planova u Srednjem Podunavlju. Projektna iskustva će se koristiti za buduću suradnju ekoloških udruga, relevantnih institucija i lokalne samouprave te njihova uspješnijeg upravljanja prirodnim resursima u prekograničnom području Hrvatske i Srbije. Osim Živog Dunava u tijeku je provedba još jednog prekograničnog projekta Hrvatska - Srbija pod nazivom „Panonski put umjetnosti - osnaživanje suradnje i umrežavanja institucija za visoko obrazovanje na području umjetnosti i ekologije“. Projekt je započeo 15. svibnja 2013. godine, a završava 15. srpnja 2014. Za njegovu provedbu Europska unija odobrila je sredstva u visini 117.374,28 eura. Nositelj projekta je Umjetnička akademija iz Osijeka, a partneri su Akademija umetnosti iz Novog Sada, Udruga Zeleni Osijek, te Regionalna agencije Alma Mons iz Novog Sada. Glavni rezultati projekta bit će povezivanje dviju akademija i razvoj prekogranične suradnje, razmjene studenata, umjetničkih ideja…., kao i postavljanje umjetničkih instalacija uz biciklističku stazu „Panonski put mira“, koja se proteže od Osijeka do Sombora, kao i na području općina Apatin i Bač u Vojvodini. „Panonski put mira“ jedan je od tri svjetska mirovna puta, a ovim projektom će uz biciklističku rutu biti postavljeni i dodatni umjetnički sadržaji i instalacije koji će biti posebna turistička atrakcija i prostor za nove sadržaje. Na kraju projekta će se objaviti umjetnički katalog koji će zabilježiti i opisati umjetničku suradnju, umrežavanje akademija i njihovih partnera kao primjer dobre prakse za buduće projekte. Prekogranična suradnja Mađarska - Hrvatska U prvom pozivu IPA prekograničnog programa MađarskaHrvatska, Zeleni Osijek je zajedno s Nacionalnim parkom Dunav-Drava provodio projekt pod nazivom Dvojezična edukacija za okoliš u Dravskom slivnom području. Cilj projekta bio je formiranje edukativnih centara za okoliš uz rijeku Dravu, za mlade hrvatskoga porijekla u Mađarskoj te za mlade mađarskoga porijekla u Hrvatskoj, stvaranje potrebne edukativne infrastrukture, edukacija ljudskih resursa te nabava školskih i ostalih edukativnih pomagala. Jedan od najvažnijih zadataka Nacionalnog parka Dunav-Drava u ovom projektu bila je edukacija, razvoj ruralnog turizma - zaštita i održavanje nacionalnih parkova, održavanje imovine i infrastrukture na vlastitim područjima, a sve to uz obnašanje upravnih zadataka, koji se odnose na očuvanje prirodno zaštićenih područja. Glavne aktivnosti Zelenog Osijeka bile su zaštita prirode i edukacija u prirodi, eko turizam te očuvanje prirodne i kulturne baštine Slavonije i Baranje. U sklopu ovog mađarsko-hrvatskog zajedničkog projekta, obnovila su se dva edukativna centra, u Hrvatskoj i Mađarskoj. U edukativnom centru Zlatna Greda postavljena je izložba koja je prikazivala prirodne i kulturne vrijednosti Podravine, a u okolici edukativnih centara te u obližnjim naseljima postavljene su i dvojezične info ploče. Mladi iz Hrvatske i Mađarske su putem druženja u kampovima i različitim popratnim programima na materinjem jeziku upoznali prirodne vrijednosti svoje, odnosno susjedne zemlje. 47 Suradnja s Nacionalnim parkom Dunav-Drava nastavljena i je kroz projekt Prekogranična zaštita Srednjeg Podunavlja. Cilj navedenog projekta bilo je osnaživanje, održivo upravljanje te zaštita područja Srednjeg Podunavlja prekograničnom suradnjom u podizanju svijesti očuvanja okoliša i znanja lokalnog stanovništva. Kroz projekt su razvijeni novi inovativni obrazovni programi za cijelo pogranično dunavsko područje koji imaju za cilj utjecati na glavne probleme zaštite prirode. Dvojezični program je obuhvaćao četiri edukativne radionice kroz koje su učenici saznali najvažnije informacije o zaštiti i održivom upravljanju prirodnim resursima te o prijetnjama i posljedicama potencijalnog lošeg upravljanja. U sklopu projekta snimljen je edukativni dokumentarni film koji prikazuje hrvatsko-mađarsko dunavsko područje kao jedinstvenu prirodnu vrijednost, opisujući razlike između prirodne i regulirane rijeke, odgovornog i lošeg upravljanja prirodnim resursima. Film služi kao edukativno sredstvo u novim radionicama u Eko centru Zlatna Greda i Muzeju Bijele rode. U lipnju ove godine film je dobio je green city nagradu za najbolji eko dokumentarni film. „Na kavu sa susjedom” u Nijemcima U Eko centru Zlatna Greda i Muzeju Bijele rode izrađene su i postavljene interaktivne makete koje prikazuju razlike između prirodnog i reguliranog toka rijeke te učinaka koje rijeka ima na okoliš (poplavne šume, bioraznolikost, kvaliteta života, transport). Makete su sastavni dio edukativnih radionica i vrlo dobro su prihvaćene od strane učenika i nastavnika. Učenici su kroz nove interaktivne radionice učili o važnosti očuvanja rijeka i poplavnih šuma, obnovljivim izvorima energije i energetskoj efikasnosti te radili analizu močvarnih voda Kopačkog rita. Škola, čiji su učenici bili najuspješniji u rješavanju radnih listića išla je na jednodnevni edukativni izlet u Nacionalni park Dunav Drava u Mađarskoj, gdje su posjetili Muzej Mohačke bitke, Muzej bijele rode te prirodne vrijednosti parka. Učenici mađarskih škola također su sudjelovali u natjecanju, te su oni najbolji posjetili Eko centar Zlatna Greda i Park prirode Kopački rit. Razvoj biciklističke rute Pečuh-Osijek-AntunovacIvanovac još je jedan prekogranični projekt Hrvatske i Mađarske. Provedba projekta započela je u trećem mjesecu 2013. godine, a cilj je održivo upravljanje i zaštita okoliša u pograničnoj regiji, kroz nadogradnju postojeće mreže biciklističkih ruta te razvitak i izgradnja „kapilarne“ rute na hrvatskoj strani koja povezuje sela Ivanovac i Antunovac s postojećim biciklističkim stazama Grada Osijeka i već postojećim i planiranim rutama duž rijeke Drave 48 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina prema Mađarskoj. Tijekom projekta pripremit će se nekoliko studija, koje će stručno i znanstveno podržati projekt. Specifični cilj projekta je stvoriti novi turistički proizvod, biciklističku rutu i stazu Pečuh-Osijek-Antunovac-Ivanovac koji će dati novu dimenziju razvoju turizma. Također se planira označavanje dviju „tematskih ruta“, prva koja u Antunovcu vodi do poučne staze posvećene promatranju ptica „Stepskog sokola“ u svome prirodnom staništu u poljanama i druga tematska ruta koja vodi do povijesne tvrđave iz 13. stoljeća, utvrde „Korogyvar“, okružene vrijednim prirodnim okolišem i postojećim jezerom. Uz te rute nalazi se i ergela lipicanaca kao zanimljivo odredište za ljubitelje konja. Prometna signalizacija i znakovi razviti će se prema standardima Europske unije, a kreirati će se i karta Nacionalni park Dunav-Drava iz Mađarske će istraživačku postaju Vizvar pretvoriti u Eko turistički centar u kojem će posjetitelje podučavati o zaštićenim prirodnim vrijednostima. Turistička infrastruktura prijemnog centra Dravaszentes će se unaprijediti te će se obnoviti edukacijski centar Szentborbas. Planira se i izgradnja prihvatilišta za ozlijeđene ptice koje će posjetitelji moći promatrati i učiti o njima i o važnosti njihove zaštite. Uspostavit će se nova poučna staza na Dravaszabolcs uz koju će se izgraditi potrebna infrastruktura, a za razvoj novih eko turističkih sadržaja kupit će se novi bicikli, kanui te kombi i prikolica. Za edukacijske potrebe muzeja Bijele rode u Kolkedu nabavit će se klupe, stolovi i interaktivne table. Park prirode Papuk će postojeće poučne staze uz jezera na Jankovcu prilagoditi osobama s posebnim potrebama. Predviđena je i izgradnja dječjeg igrališta i učionice na otvorenom za potrebe edukacije djece o vrstama i staništima Parka prirode Papuk. Unutar ove aktivnosti predviđeno je i osmišljavanje edukativnih programa i ekoloških radionica te nabava opreme potrebne za izvođenje edukacija. Za potrebe razvoja jahačkog turizma planirano je označavanje tri konjičke staze kao i izgradnja odmorišta za konje i jahače u vidu nadstrešnice za smještaj konja sa jaslama za hranu i posudama za napajanje vodom, te sjenicu za odmor jahača. „Na kavu sa susjedom” u Drenovcima biciklističke rute od Mađarske granice do Antunovca, koja će označavati okolne turističke znamenitosti i atrakcije. Mađarski partneri će biciklističku stazu koja vodi iz grada Pečuha ekološki označiti do granice s hrvatskom. „Dvije rijeke i jedna gora - novi eko turistički proizvodi Drave, Dunava i Papuka“ naziv je projekta kojeg su osmislili i u partnerstvu provode Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek, Nacionalni park Dunav-Drava i Javna ustanova Parka prirode Papuk. Područje provedbe projekta su četiri zaštićena područja - Park prirode Kopački rit, Park prirode Papuk i Regionalni park Mura-Drava u Hrvatskoj te Nacionalni park Dunav-Drava u Mađarskoj. Cilj projekta je osigurati model održivog gospodarskog razvoja i upravljanja prirodnim resursima duž regije Mura-Drava-Dunav uvođenjem novih eko turističkih proizvoda i prekograničnom suradnjom. Udruga Zeleni Osijek će obnoviti postojeću infrastrukturu u Eko centru Zlatna Greda, pa će stoga za rad s djecom opremiti nove učionice u kojima će se provoditi edukativne i interaktivne radionice i škole u prirodi. Okoliš Eko centra opremit će se zabavno edukativnim parkom koji će predstavljati jedinstvenu poučnu zabavu na otvorenom prostoru. Djeci i odraslima će se kroz zanimljive igre i eko knjižnicu omogućiti stjecanje novih znanja o prirodi, biološkoj raznolikosti, održivom razvoju i eko turizmu. Izgradit će se infrastruktura za eko turiste – prilazni put u Eko centar, odmorište uz otvoreno ložište za vatru, parkiralište za bicikle i aute. Eko centar će se obnavljati u okviru standarda obnove zaštićenih kulturnih objekata. Osmislit će se i novi eko turistički sadržaji kao npr. kanuing, biciklističke ture, fotosafari ture u Parku prirode Kopački rit, na Dunavu i u Regionalnom parku Mura Drava, za koje se u sklopu projekta osigurava i nova oprema. „Na kavu sa susjedom” u Drenovcima Predviđeno je i označavanje planinarskih staza, postavljanje panela s planinarskim kartama i oznakama pojedinih postaja na Slavonskom planinarskom putu te izgradnja odmorišta/skloništa za planinare. Projekt će nakon obnove i izgradnje nove infrastrukture te izrade novih eko turističkih sadržaja povezati prekograničnu regiju i zaštićena prirodna područja u jedinstvenu eko turističku ponudu koja će biti promovirana turističkim zajednicama, agencijama, školama i medijima. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 49 Pruži ruke preko granice - identitet i kulturna baština dunavske regije Srđan Antić Koordinator projekta Projekt „Pruži ruke preko granice - identitet i kulturna baština dunavske regije” financiran je sredstvima Europske unije kroz Program prekogranične suradnje Hrvatska–Srbija 2007. – 2013. i sufinanciran sredstvima Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, Pokrajinskog tajništva za sport i mladež i Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje. Projekt su proveli partneri Nansen dijalog centar, Osijek, Republika Hrvatska i Centar za omladinski rad, Novi Sad, Republika Srbija u suradnji sa Općinama Tompojevci, Republika Hrvatska i Općinom Bač, Republika Srbija. Projekt je proveden u periodu od siječnja 2011. do siječnja 2012. Ukratko o partnerima koji su proveli projekt Nansen dijalog centar je nevladina, nestranačka, neprofitna udruga osnovana 2001. godine s ciljem da aktivno doprinese demokratizaciji i procesu međunacionalnog pomirenja u Republici Hrvatskoj i regiji. Nansen dijalog centar provodi formalne i neformalne obrazovne programe integriranog i interkulturalnoga obrazovanja, mirovnog obrazovanja, te programe usmjerene na suočavanje sa prošlošću. U prosincu 2011. godine, predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović, dodijelio je Nansen dijalog centru odlikovanje za iznimne rezultate u obrazovanju djece različitih nacionalnosti u multikulturalnim zajednicama i borbi protiv segregacije u školama. Centar za omladinski rad je udruga građana koja djeluje na području cijele Republike Srbije od 2001. godine na području planiranoga, sustavnog i profesionalnog rada mladih u cilju razvoja društva u cjelini. CZOR promovira mlade kao resurs našeg društva i kao ravnopravne partnere u izgradnji lokalne zajednice. CZOR djeluje u okviru tri strateška pravca: 1. provođenje obrazovnih programa 2. direktan rad mladih 3. zagovaranje za mlade – razvoj politika za mlade. Ciljna skupina Sudionici na projektu su bili mladi od 15 do 25 godina koji žive u višenacionalnim i poslijeratnim sredinama istočne Hrvatske i zapadne Vojvodine, te su zainteresirani i motivirani za učenje i istraživanje kulturnoga nasljeđa, osobnoga identiteta i povijesti. Ciljevi projekta Osnovni cilj projekta jest osnaživanje međuetničkog dijaloga i prekogranične suradnje između mladih u poslijeratnim i multietničkim zajednicama istočne Hrvatske i Vojvodine kao osnove za socijalno oživljavanje ratom narušenih odnosa u dunavskoj regiji i jačanja procesa demokratizacije na putu k Europskoj uniji. Ovim projektom imali smo za cilj osnažiti skupinu mladih ljudi iz Hrvatske i Srbije, koji će biti educirani na teme identiteta i važnosti prekogranične suradnje, kulturne različitosti i kulturne baštine dunavske regije, kao preduvjeta za buduće integracije u Europsku uniju. Struktura realiziranih aktivnosti S obzirom na to da se radilo o prekograničnom, možemo reći i međudržavnom projektu, planiranje aktivnosti je bilo temeljeno na kreiranju mješovitih skupina sudionika koji su pohađali aktivnosti koje su bile provođene na području Republike Hrvatske i Republike Srbije na principu reciprociteta, te kronološki plan realiziranih aktivnosti izgledao ovako: 1. TISKOVNA KONFERENCIJA U BAČU - Republika Srbija 2. SEMINAR U BIZOVCU - Republika Hrvatska 3. SEMINAR U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA - Republika Srbija 4. ISTRAŽIVANJE OSOBNIH POVIJESTI - Republika Srbija i Republika Hrvatska 5. ZAJEDNIČKI SEMINAR U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA Republika Srbija i Republika Hrvatska 6. IZLOŽBE (TOMPOJEVCI, VUKOVAR, BAČ, BAČKA PALANKA, NOVI SAD) - Republika Srbija i Republika Hrvatska 7. ZAVRŠNI ZAJEDNIČKI SEMINAR U ILOKU - Republika Hrvatska 8. TISKOVNA KONFERENCIJA U VUKOVARU - Republika Hrvatska. Razvidno je da se prilikom planiranja i provedbe projektnih aktivnosti vodilo računa o podjednakoj zastupljenosti lokaliteta na kojima se realiziraju aktivnosti zbog: 1) Ravnomjernoga rasporeda poslova i dužnosti partnera na projektu; 2) Osjećaja sudionika da su obje „strane“ ravnopravno tretirane i zastupane od strane organizatora, tj. partnera koji provode projekt. O ovome čimbeniku se mora voditi računa s obzirom na to da je rad u prekograničnom području Republike Hrvatske i Republike Srbije još uvijek opterećen ratnim traumama, negativnim stavovima prema dugima i drugačijima, te postoje mnoga negativna nasljeđa ratnoga sukoba iz devedesetih koja određuju poimanje i stavove pučanstva koje živi u višeetničkim pograničnim područjima Republike Hrvatske i Republike Srbije. Tiskovne konferencije Tiskovnim konferencijama u Baču na početku provedbe projekta i u Vukovaru na kraju provedbe projekta, uz nazočnost predstavnika Općina Bač i Tompojevci, predstavili smo planirane aktivnosti i rezultate projekta lokalnim i nacionalnim medijima i javnosti. Bilo je važno predstaviti projekt i potporu projektu predstavnika lokalne vlasti kako bi provedba ovakvoga projekta zadobila povjerenje lokalnog pučanstva što je bilo presudno za uspješni odabir mladih sudionika na projektu. Seminari u Bizovcu i Baču Sudionicima smo na seminarima dali osnovna znanja i vještine iz područja suočavanja i istraživanja vlastitoga i obiteljskog identiteta, ukazali na formiranje identiteta kao rezultata društveno-političkoga konteksta te im predstavili metode istraživanja osobnoga i obiteljskog identiteta. Predavači na seminarima su bili: Drago Pilsel, novinar, 50 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Robert Skenderović, povjesničar i Dalibor Kraljik, teolog. Dalibor Kraljik je sudionicima predstavio teološke i filozofske teorijske definicije i motrišta na identitet u načelu te faze razvoja segmenta kompleksnoga osobnoga, vjerskoga, etničkoga i političkoga identiteta. Drago Pilsel predstavio je razvoj svoga osobnoga identiteta i genealogiju obitelji Pilsel i Pavlinec, objasnio otkuda i zašto je bio motiviran za takvo istraživanje te što mu je to istraživanje donijelo u smislu transformacije njegova osobnoga identiteta. Robert Skenderović je predstavio metode istraživanja identiteta i obiteljskih povijesti i kako prepoznati momente rezultate, iskustva i naučene lekcije. Evaluirali smo obavljeni rad i rezultate projekta i napravili planove za buduće moguće projekte i suradnju. Iskustva Iskustva provedbe ovoga projekta možemo svrstati u dvije kategorije: pozitivna i negativna, te ćemo ih i tako predstaviti: Pozitivna iskustva: • Partneri profesionalni i iskusni u provedbi EU projekta - Važno je da prigodom provedbe ovakvih projekata oba partnera imaju određeno iskustvo i profesionalni pristup u obavljanju preuzetih obveza i dogovora, te imaju bar donekle slične standarde u provedbi aktivnosti što je osnova za dobro funkcioniranje i izbjegavanje sukoba i nesporazuma. • Članovi projektnog tima se profesionalno i privatno poznaju od prije – Pozitivno je što su se članovi projektnoga tima iz partnerskih organizacija poznavali od ranije i sudjelovali na provođenju sličnih aktivnosti. • Projekt financiran od EU interesantan lokalnim političarima i medijima – Činjenica da je projekt financiran od strane EU partnerima je dao na važnosti i lokalni političari su pružili potporu projektu, prepoznajući ga kao prigodu i za svoju promociju kao političkih lidera i lokalne vlasti. „Na kafu sa susedom” u Inđiji i dokumentaciju važnu za organiziranje planirane izložbe u prekograničnim zajednicama. Istraživanje Koristeći znanja i vještine stečene na seminarima, mladi sudionici razgovarali su sa svojim obiteljima, rodbinom i članovima zajednice o migracijama, povijesnom i kulturnom naslijeđu, obiteljskom podrijetlu. Tijekom istraživanja, prikupljen je impresivni broj fotografija, dokumenata koji je odabiran na zajedničkom seminaru. Zajednički seminar svih sudionika u Srijemskim Karlovcima Pod vodstvom i koordiniranjem prof. Skenderovića seminar je poslužio za sumiranja prikupljenih materijala i podataka o obiteljskom nasljeđu te je napravljena forma i putanja putujuće izložbe u pograničnom području. Izložbe „Povijest moje obitelji kao povijest regije“ (TOMPOJEVCI, VUKOVAR, BAČ, BAČKA PALANKA, NOVI SAD) Izložbe „Povijest moje obitelji kao povijest regije“ obišle su sve sredine iz kojih dolaze mladi sudionici seminara. Centralna postavka izložbe predstavljala je u pet kategorija prikupljene fotografije i dokumente, a postojala je i poveznica svih održanih izložba. No, s obzirom na to da su mladi sudionici projekta sami organizirali izložbe u svojim lokalnim zajednicama, svakoj su dodali i istaknuli vrijednosti događanja i običaja koji su određivali i određuju način življenja u njihovim lokalnim sredinama. Završni seminar u Iloku Bila je to prigoda da sa svim sudionicima sumiramo „Na kafu sa susedom” u Inđiji • Evidentni rezultati pozitivnog utjecaja projekta na stavove i motivaciju sudionika - Rezultati evaluacije i iskustva samih organizatora i sudionika dokazuje da je projekt polučio značajne pozitivne promjene u stavovima i svjetonazoru sudionika te pokrenuo procese komuniciranja i putovanja preko granice koja je i dalje predstavljala psihičku prepreku i za većinu sudionika i za većinu pučanstva u lokalnim zajednicama, te je time ostvario svoje planirane ciljeve. Negativna iskustva: • Lokalne samouprave u svojstvu suradnika na projektu olako shvatile obveze iz projekta - Uz sav i evidentan uloženi trud i napor, predstavnici lokalnih vlasti su shvatili da infrastruktura Klubova mladih koja postoji na području ovih općina ne funkcionira kako su bili izvještavani te se pojavio problem u aktiviranju mladih prigodom selekcije sudionika. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština • Problematična selekcija sudionika iz ruralnih područja - Susreli smo se i s problemom inertnosti mladih u lokalnim zajednicama te smo morali proširiti područje selekcije kako bismo popunili planirani broj sudionika što objašnjavamo činjenicom da mladi iz ruralnih područja nisu imali slična iskustva sudjelovanja na projektima, te im je sudjelovanje na našem projektu izgledalo kao preveliki i zahtjevni izazov. • Zahtjevna birokratska procedura za svaki korak realizacije - Ono što nužno prati provedbu EU projekta je zahtjevno administriranje i dokumentiranje projektnih aktivnosti, što je bilo i očekivano, no često nas je odvlačilo od efikasnijeg bavljenja i provedbe planiranih aktivnosti. • Kolizija hrvatskog i europskog zakonodavstva - Problem koji prati projekte EU i od perioda realizacije ovoga projekta do sada se primjenom i inkorporiranjem EU zakonodavstva u hrvatsko zakonodavstvo smanjio i predstavlja sve manji problem pri realizaciji EU projekata. • Česta promjena administrativnih pravila u provedbi projekta - To je također činjenica na koju se tijekom realizacije projekta partneri moraju naviknuti. • Nezainteresiranost donatora za stvarne rezultate i pozitivne promjene u procesu izvještavanja - Izvještajne forme ne daju dovoljno prostora i mogućnosti da predstavite pozivne pomake na individualnom obrascu ponašanja i u lokalnim zajednicama, a objašnjava se složenom i rigoroznom procedurom ocjenjivanja projekta i procjene sposobnosti partnera da provedu predstavljeni projekt. 51 52 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Volonteri bez granica Jelena Kamenko Volonterski centar Osijek Volonterski centar Osijek i Grad Osijek kao partneri u Hrvatskoj te Novosadski humanitarni centar i Agencija za ravnomerni regionalni razvoj AP Vojvodine kao partneri u Srbiji u sklopu EU Programa IPA 2009 – Prekogranični program Hrvatska – Srbija provode projekt pod nazivom „Volonteri bez granica“. Projekt se provodi od prosinca 2012. godine, a trajat će do lipnja 2014. godine. Područje provedbe obuhvaća zapadnu Vojvodinu u Srbiji te Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku županiju u Hrvatskoj. Ovim projektom želimo izgraditi kapacitete za razvoj aktivnog volonterskog angažmana građana kroz prekograničnu suradnju Hrvatske i Srbije. Aktivnosti projekta usmjerene su na postavljanje mehanizama dugotrajne suradnje među različitim dionicima u zajednici kako bi se ojačala infrastruktura za razvoj volonterstva kroz prijenos hrvatskog modela, a u skladu s potrebama organizacija u Srbiji, proširenje prekogranične mreže organizacija i institucija koje provode različite volonterske programe kroz razmjenu iskustava i najbolje prakse, edukaciju o menadžmentu volontera i promociju volonterstva te razvoj pilot aktivnosti razmjene volontera „Volonteri bez granica“. „Na kavu sa susjedom” u Erdutu Sukladno prethodno navedenom, projekt je namijenjen neprofitnim organizacijama: organizacijama civilnog društva i javnim ustanovama i institucijama iz prekogranične regije koje rade za opće dobro (iz područja demokratizacije, pružanja socijalnih i zdravstvenih usluga, socijalne inkluzije, djece i mladih, osoba treće životne dobi, zaštite okoliša itd.) te građanima zainteresiranim za volontiranje iz organizacija koje djeluju na području prekogranične regije. Kako se projekt provodi već nekih godinu dana tako bilježimo i neke značajnije rezultate i prva iskustva u razmjeni volontera. Početkom provedbe projekta napravljena je analiza volonterskih programa u zapadnoj Vojvodini putem upitnika na bazi uzorka od 33 organizacije. Ovo istraživanje provedeno je s namjerom izrade kvalitativne i kvantitativne procjene postojećih kapaciteta za razvoj volonterskih programa na području Novog Sada i zapadne Vojvodine te procijene potreba lokalnih organizacija i institucija motiviranih za uključivanje volontera u rad organizacija u svrhu pružanja što kvalitetnije podrške. Rezultati upitnika pomogli su u kreiranju daljnjih aktivnosti u projektu. Opći zaključci i preporuke Većina ispitanih organizacija iskazuje potrebu za uključivanjem volontera u rad organizacija (volonteri su potrebni organizacijama i institucijama). Potrebno je učiniti dodatne napore kako bi se povećalo razumijevanje o tome tko su volonteri. Ovo se posebice odnosi na poistovjećivanje volontera sa stažistima i praktikantima, kao i članovima neprofitnih organizacija. Organizacije/institucije najčešće uključuju volontere jednokratno u svoj rad prilikom organiziranja akcija. Ova činjenica upućuje i na potrebu kreiranja kvalitetnih volonterskih programa za dugoročno uključivanje volontera. Ne postoji jasno razumijevanje među ispitanicima što politika uključivanja volontera obuhvaća. Ispitanici navode različita područja i mogućnosti uključivanja volontera, ali smatraju kako je potrebno još dosta toga napraviti i pripremiti unutar samih organizacija/institucija. Najveći izazovi u radu s volonterima su opadanje motivacije za volontiranjem te odlazak volontera iz organizacije. Organizacije koje u svoj rad uključuju volontere trebaju potporu u postavljanju i razvoju volonterskih programa kroz dodatnu edukaciju te u pravilnom provođenju administracije sukladno Zakonu o volontiranju. Jedna od značajnijih aktivnosti projekta, a u ujedno i postignuća, jest osnivanje Savjeta za razvoj volonterstva u Vojvodini, međusektorskoga tijela koje će raditi na razvoju lokalnih politika i mehanizama za razvoj volonterstva. Savjet ima sedam članova, a čine ga ugledni pojedinci - predstavnici lokalne samouprave, pokrajinskih ministarstava te udruga. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Volonterski centar Osijek kroz jednodnevni seminar educirao je članove Savjeta za razvoj volonterstva iz Vojvodine o ulozi i značaju volonterstva, povijesnom razvoju volonterstva, lokalnom kontekstu razvoja volonterstva u Vojvodini, primjeru infrastrukture za razvoj volonterstva u Hrvatskoj, ulozi i značaju Savjeta za razvoj volonterstva, iskustvima i primjerima Savjeta za razvoj volonterstva iz Osijek kao primjeru dobre prakse. Dodanu vrijednost projekta predstavlja i pokrenuta inicijativa za inkorporiranje Savjeta za razvoj volonterstva kao savjetodavnog tijela pri Pokrajinskom tajništvu za sport i mladež sa sljedećim zadaćama: • izrada strategije razvoja volonterstva u regiji; • osmišljavanje i oživotvorenje inovativnih socijalnih projekata koji će uključivati volontere; • promociju volonterstva; • otvaranje vrata institucija za prihvat volontera; • odlučivanje o dobitnicima godišnjih volonterskih nagrada. Kako bismo podigli kapacitete organizacija iz Osijeka i Novog Sada za postavljanje i provedbu kvalitetnih volonterskih programa, organizirali smo četverodnevnu edukaciju iz menadžmenta volontera s ciljem podizanja vještina znanja i iskustava organizatora volontiranja te educiranja koordinatora volontiranja. I naši volonteri iz Osijeka također dijele svoja lijepa iskustva: U skladu s tim, projektni tim kontinuirano pruža i savjetodavnu podršku kako bi se pravodobno reagiralo na potencijalne poteškoće, održavanje motivacije organizatora volontiranja i volontera, savjetovanje o pojedinim fazama menadžmenta volontera itd. Na taj način uspostavili smo suradnju s preko 50 organizacija iz prekogranične regije. Krajem listopada 2013. godine organizirali smo i pilot projekt prekogranične razmjene volontera u kojem je sudjelovalo 5 volontera iz Novog Sada i 5 volontera iz Osijeka koji su volonterski bili angažirani u 10 različitih udruga i ustanova iz Osijeka i Novog Sada. Dosadašnja iskustva pokazala su visoku razinu zadovoljstva prekograničnom razmjenom volontera, a Volonterski centar Osijek svakako planira nastaviti i dalje s program razmjene volontera. Evo iskustva volonterki iz Novog Sada: „Došavši u Novi Sad dočekao nas je vedar dan i još vedriji ljudi. Početak je obećavao... Ipak, nismo ni slutili koliko će nam zaista boravak biti lijep. Svaki segment boravka nadmašio je naša očekivanja, od ljudi koji su nas dočekali, do hotela, udruga u kojima volontiramo, izleta na salaš kojim su nas iznenadili, preko samog grada i naposljetku volontera koji su izdvojili svoje slobodno vrijeme da bi nam boravak bio što zanimljiviji. Iako su nas ljepota grada i hrana ostavili bez teksta, s kojim kilogramom više, toplina i srdačnost ljudi razlog su zbog kojeg će boravak u gradu na Dunavu ostati, ne samo prekrasna slika u našim životima, već i početak prijateljstva za koja se nadamo da će se nastaviti.“ Lijep pozdrav, Anja, Ana, Valentino, Ana i Ivana. 53 „Osijek u novembru, i nas pet devojaka, pripremljenih za izazov ka kome smo se uputile. U prvim danima volonterskog angažovanja, sramežljivo otvoreni ali velikog entuzijazma, iščekivale smo svoje domaćine i zadatke koji čine našu zajedničku misiju ostvarivom. Dakle, to smo mi Novosadski humanitarni centar iz Novog Sada (koji u ovom slučaju predstavljaju Dobrila, Milena, Milica, Aleksandra i Milena); naši domaćini - Volonterski centar Osijek (koji predstavlja Jelena kao naš koordinator) i angažman koji podrazumeva dobrovoljan rad u strukturno i delatno različitim organizacijama Osijeka, a uz podršku Volonterskog centra. Od organizacija „Breza“, Regionalnog info centra, Centra za mir i nenasilje pa preko Doma za psihički bolesne odrasle osobe do Centra „Ivan Štark“ u Osijeku, nas pet smo imale zajednički cilj, upoznavanje sa načinom rada pomenutih organizacija, prikupljanje informacija, evaluacija istih, poredba sa praksom u Srbiji, te kao finalni cilj, bio je i JESTE uspostavljanje dobre volonterske prakse, afirmacija volonterizma i izgradnja čvrstog temelja razmene uspešne međunarodne prakse. Daa..., to je cilj, ali ono što nas je, svakako, sve spojilo i čemu smo i mi iz Novosadskog humanitarnog centra i mladi ljudi iz Volonterskog centra Osijeka koji tokom istog perioda borave u Novom Sadu u sklopu svog volonterskog angažmana, bili i JESMO apsolutno posvećeni jeste Misija - dobri međuljudski odnosi, unapređenje istih i primarno i iznad svega ono što nas, u svojoj osnovi, i definiše a to je NEPOSTOJANJE GRANICE u nama samima! Uostalom, to je i naziv koji naš zajednički projekat nosi... U lepom gradu kraj Drave, uz sjajne ljude iz Volonterskog centra, srdačnu dobrodošlicu, maksimalnu predusretljivost, vrhunski hotel i uslugu; uz dobre ljude u organizacijma koji su požrtvovano posvećeni poslu koji rade, naš dvonedeljni boravak je praćen (a još uvek traje!!!) lepezom šarolikih društvenih i kulturnih sadržaja. O team-building-u da i ne govorimo... Eh, da su češći!!! Sve u svemu, sjajno druženje u Osijeku, velika radna angažovanost i posvećenost a nadasve radost proživljenog i nada da će se druženje nastaviti i tokom narednih godina i da će biti sve čvršće i plodonosnije. I na kraju, Šopenhauer je rekao da svaki čovek uzima granice sopstvenog vidokruga za granice sveta. HVALA VAM ŠTO STE NAŠE PROŠIRILI!!! Dobrila, Milena, Milica, Aleksandra i Milena ispred Novosadskog humanitarnog centra iz Novog Sada Njihove volonterske priče, kao i iskustva organizacija koje su u svoj rad uključile volontere iz prekogranične regije bit će predstavljena kroz publikaciju koju ćemo tiskati na kraju projekta, a čija je svrha promovirati vrijednosti prekogranične suradnje u području volonterstva. Njihova iskustva također će biti promovirana i na sajmu neprofitnih organizacija u Osijeku koji se planira za proljeće 2014. godine. 54 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Naša dosadašnja iskustva kroz provedbu projekta, značaj volonterstva, ali i ulogu koju volontiranje ima i u prekograničnoj suradnji, a i u društvu uopće, promoviramo na „Na kavu sa susjedom” u Erdutu različite načine. Osim medija, web stranica partnera, u tome su nam uvelike pomogli i promotivni materijali (USB stickovi, šalice, ruksaci, kalendari), kao i promotivni spot koji građane motivira na volontiranje. Iako nam je ovo prvi prekogranični projekt, iznimno smo zadovoljni njegovom tijekom i napretkom, kao i dodanim vrijednostima koje su proizašle kao rezultat zajedničkih aktivnosti. Svemu tome uvelike pridonose i naši vrijedni, odgovorni i predani partneri iz Novosadskog humanitarnog centra s kojima već dogovaramo i našu buduću suradnju i neke nove projekte. Ključne riječi: prekogranična suradnja, volonteri, menadžment volontera, infrastruktura za razvoj volonterstva Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština 55 Slama koja spaja, a ne razdvaja Mirela Alagić, Projekt građanske demokratske inicijative PGDI Udruga Projekt građanske demokratske inicijative – P.G.D.I. iz Belog Manastira je utemeljena 1998. godine na inicijativu nekolicine građana i građanki iz hrvatskog Podunavlja koji su svojim znanjem i vještinama željeli dati svoj doprinos pozitivnom razvoju Istočne Hrvatske. Udruga je prvih nekoliko godina imala sjedište u Vukovaru, a od 2004. godine sjedište udruge je u Belom Manastiru. Svoje aktivnosti udruga provodi kroz tri programa: Demokratizacija i razvoj civilnog društva, Organiziranje zajednica i Rad s mladima. Zapažene rezultate udruga je postigla provodeći projekt Info klubova u 11 mjesta u Osječko- baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji u suradnji s Udruženjem Baranja. Iskustvo prekogranične suradnje udruga posjeduje od 2000. godine kroz projekt Forum žena 2000., 2001., 2002. U sklopu projekta organizirane su radionice za žene na području Vukovarsko-srijemske županije te su organizirana studijska putovanja u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. U periodu od studenog 2012. godine do ožujka 2013. godine udruga je organizirala i provela dva studijska putovanja. U Bosni i Hercegovini smo se upoznali s radom udruge „Snaga žene“ iz Tuzle koja svoje aktivnosti provodi na području Tuzlanskog kantona i Istočne Republike Srpske. Udruga „Snaga žene” pruža psihološku, socijalnu, medicinsku, pedagošku i pravnu pomoć ženama, adolescenticama i djeci (izbjeglim, raseljenim, domicilnim osobama i povratnicama) koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva uslijed ratnih i poslijeratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U Livnu smo posjetili udrugu „Li women“ koja svoje aktivnosti provodi na području Livna, odnosno na području Kantona 10 koji obuhvaća 6 općina. Udruga pruža psihosocijalnu podršku ženama, djeci i mladima. Udruga građanki Grahova iz Bosanskog Grahova pruža različite oblike podrške ženama, djeci i mladima. Osobito je skoncentrirana na rad u ruralnim sredinama i na podršku siromašnim skupinama stanovništva. U Republici Srbiji smo posjetili Hrvatsko kulturnoprosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta kako bismo se upoznali s aktivnostima koje su provodili ili provode. Za nas je vrlo zanimljiva bila tehnika izrade slika od slame po kojoj su Tavankućani nadaleko poznati. Tijekom studijskih posjeta nastala je ideja o povezivanju resursa kojima raspolažu organizacije koje smo posjetili uključujući i našu organizaciju. Razmišljali smo o tome što bi nas moglo povezati kako bismo napravili prve zajedničke korake. Tada je nastao projekt kojem smo dali naziv „Slama koja spaja, a ne razdvaja“. Kako je u to vrijeme bio otvoren natječaj Ekumenske inicijative žena iz Omiša pod nazivom „Žene koje brda premještaju“, donijeli smo odluku da ćemo se zajedno prijaviti na natječaj. Dogovoreno je da će nositelj projekta, odnosno aplikant biti udruga PGDI dok će partnerska organizacija za BIH biti „Li women“ i za Srbiju HKPD Matija Gubec. Projekt je pozitivno ocijenjen i njegov službeni početak bio je u svibnju 2013. godine. Cilj projekta „Slama koja spaja, a ne razdvaja“ jest osnažiti žene i potaknuti ih na stvaranje promjena u okruženju „Na kafu sa susedom” u Subotici te pridonijeti jačanju prekogranične suradnje između udruga i osoba. U projekt je planirano izravno uključiti preko 70 žena različite dobi, obrazovanja, nacionalne i religijske pripadnosti iz tri susjedne države Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. U pripremnom dijelu projekta izvršene su predradnje koje su neophodne, a vezane su uz planirane buduće aktivnosti, trening i radionice. Poslani su pozivi s prijavnicama potencijalnim sudionicama te je izvršena priprema za rezidencijalni trening. Trening je proveden u razdoblju od 17. do 21. lipnja 2013. godine u PRONI-jevom trening centru u Pirovcu (kraj Zadra). Na treningu je sudjelovalo 15 žena iz sve tri države. Radionice na temu ženskih prava vodila je Jasminka Borković iz udruge „Li women“. Kroz predavanje i praktične primjere sudionice su stekle nova znanja o ženskim pravima. Radionice izrade predmeta od slame vodile su četiri slamarke iz HKPD Matija Gubec. Sudionice su upoznate s tehnikom izrade čestitki, slika i drugih predmeta kroz individualni i grupni rad. Nastajali su radovi koji su bili vrlo interesantni i koji su na neki način oslikavali prošlost u sadašnjosti. Udruga PGDI je bila odgovorna za provedbu procesa planiranja budućih partnerskih projekata. U sklopu planiranja ideje su se množile te je nastalo tri nova 56 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina prijedloga koji su zajedničkim snagama uobličeni u projektne prijedloge. Svakoga dana žene su pripremale tradicionalna jela koja su karakteristična za podneblje iz kojega dolaze kako bi poslužile ostale sudionice treninga. Tako smo kušali: bosanske pite, vojvođanski kupus s piletinom, baranjske langošice i slično. Udruga HKPD Matija Gubec izložila je svoje radove koje su donijeli iz Tavankuta kako bi pokazali što je sve moguće napraviti „Na kafu sa susedom” u Subotici od slame. Bilo je tu raznih ukrasnih i uporabnih predmeta: slika, kutijica, nakita, čestitki i sl. Planiranih pet radnih dana je brzo prošlo te su sudionice pošle svojim domovima obogaćene novim iskustvima, znanjima i vještinama. Po povratku s treninga sudionice su u svojim zajednicama održale radionice u svrhu prijenosa znanja i vještina na ostale žene članice udruge ili mještanke. U Belom Manastiru, Livnu i Tavankutu na radionicama je sudjelovalo je preko 80 sudionica koje su savladale nove tehnike izrade ukrasnih i uporabnih predmeta od slame. U tijeku je priprema za održavanje izložbe slika od slame koja će se održati prigodno za Dan ljudskih prava u prosincu u Belom Manastiru. Na izložbi će se postaviti slike poznatih tavankutskih slamarki, slike koje su nastale na radionicama u sklopu projekta te fotografije s aktivnosti. Iz dosadašnjeg tijeka projekta može se zaključiti da postoji veliki interes za daljnju suradnju i partnerstvo koji je prepoznat od strane svih uključenih partnera. Potrebno je započeti planirati aktivnosti na vrijeme kako bi udruge bile spremne javiti se na buduće otvorene natječaje. U pripremi je potrebno voditi računa o specifičnostima svakoga kraja i sukladno tomu kreirati aktivnosti. Dugoročna prednost suradnje je razvoj novih prekograničnih projekata koji će u budućnosti utjecati na uspostavljanje dugoročnih suradničkih i partnerskih odnosa između nevladinih organizacija iz zemalja u okruženju. Na taj način izravno se utječe i na razvoj kapaciteta nevladinih organizacija i pojedinaca iz lokalnih zajednica. Izazovi koji se javljaju su neujednačenost kapaciteta za pripremu i provedbu projekata, nejednaka razvijenost područja, vrijeme koje protječe između prijave i odobravanja projekta i drugo. Uspješnu suradnju ili partnerstvo nije moguće ostvariti bez izraženog interesa s obje strane, bez dobro isplaniranih i postavljenih aktivnosti, bez upornosti u provođenju aktivnosti te bez izražene spremnosti za rješavanje poteškoća ako se na njih naiđe. Recepta za uspješnost nema, no potrebno je isprobavati i prakticirati različite modele suradnje kako bi se došlo do krajnjih pozitivnih rezultata. Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština Impressum Izdavač: Centar lokalne demokratije Trg cara Jovana Nenada 15/I 24000 Subotica tel: +381 (0) 24 554 587 ldasubotica@aldaintranet.org www.lda-subotica.org Za izdavača: Stanka Parać Damjanović UredniCA: Olga Horvat Prevodilac: Željko Buljovčić Lektura i korektura: Željka Zelić Dizajn i priprema za štampu: Refresh.rs Štampa: Neopress Tiraž: 500 primeraka Subotica februar 2014. godine 57 58 Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina Glavni nosilac projekta: Agencija lokalne demokracije, Osijek Nosilac projekta u Srbiji: Centar lokalne demokratije, Subotica Partneri u Hrvatskoj: Hrvatski institut za lokalnu samoupravu (HILS) Visoko evanđeosko teološko učilište - Visoka škola (VETU) Partneri u Srbiji: Asocijacija lokalno demokratskih agencija ALDA Otvoreni univerzitet Subotica Ova publikacija je štampana uz podršku Evropske unije. Njen sadržaj je u isključivoj odgovornosti Centra lokalne demokratije Subotica i ne predstavlja zvanične stavove Evropske unije. Glavni nosilac projekta: Agencija lokalne demokracije, Osijek Nosilac projekta u Srbiji: Centar lokalne demokratije, Subotica Partneri u Hrvatskoj: Hrvatski institut za lokalnu samoupravu (HILS) Visoko evanđeosko teološko učilište Visoka škola (VETU) Partneri u Srbiji: Asocijacija Agencija lokalne demokratije ALDA Otvoreni univerzitet Subotica
© Copyright 2024 Paperzz
