Časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture
Journal of Research on Children's Literature and Culture
God. 1 br. 2 • 2012 • Vol. 1 No. 2
Glavna urednica / Editor-in-Chief
Smiljana Narančić Kovač (Zagreb)
Zamjenici glavne urednice / Deputy Editors
Maja Verdonik (Rijeka), Tihomir Engler (Varaždin)
Tajnica uredništva / Journal Administrator
Ivana Milković (Zagreb)
Uredništvo / Editorial Board
Sandra L. Beckett (St. Catharines), Milena Mileva Blažić (Ljubljana), Clare Bradford
(Melbourne), Bernd Dolle-Weinkauff (Frankfurt), Giorgia Grilli (Bologna), Marijana
Hameršak (Zagreb), Peter Hunt (Cardiff), Veljko Krulčić (Zagreb), Bettina KümmerlingMeibauer (Tübingen), Berislav Majhut (Zagreb), Janelle B. Mathis (Denton, TX), Cynthia
McDermott (Los Angeles), Thomas Möbius (Heidelberg), Maria Nikolajeva (Cambridge),
Marek Oziewicz (Wroclaw), Dubravka Težak (Zagreb), Ingrid Tomkowiak (Zürich), Ester
Vidović (Rijeka), Diana Zalar (Zagreb), Dubravka Zima (Zagreb), Jack Zipes (Minneapolis, MN)
Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti • Zagreb
Croatian Association of Researchers in Children’s Literature • Zagreb
Libri & Liberi: časopis za istraživanje dječje književnosti i kulture
Godište 1 – Broj 2 – 2012.
Libri & Liberi: Journal of Research on Children’s Literature and Culture
Volume 1 – Number 2 – 2012
UDK 82-93
UDK 371.3:82
UDK 82.0-93
ISSN 1848-3488
© 2012 Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti (HIDK) / Croatian Association of Researchers in
Children’s Literature (CARCL), Zagreb, Croatia
Libri & Liberi znanstveni je i stručni časopis koji izlazi dva puta godišnje u tiskanom i elektroničkom
izdanju (www.librietliberi.org) i objavljuje znanstvene i stručne članke o svim temama koje se tiču dječje
književnosti, književnosti za mladež, njihova široko shvaćenoga kulturnoga konteksta i međukulturnih
kontakata u području književnosti i medija, te njeguje interdisciplinarnost i intermedijalnost. Za objavljivanje
u časopisu Libri & Liberi razmatraju se neobjavljeni radovi na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku,
a iznimno i na drugim jezicima, uz prijevod na hrvatski. Radovi se dostavljaju na adresu librietliberi@
gmail.com. Knjige za rubriku Prikazi dostavljaju se na adresu Libri & Liberi, Savska cesta 77, 10000
Zagreb, a prijedlozi za prikaze znanstvenih knjiga iz područja interesa L&L upućuju se Tihomiru Engleru
na adresu revieweditor@librietliberi.org. Upute za pripremu rukopisa i detaljan opis časopisa nalaze se na
mrežnoj stranici www.librietliberi.org.
Libri & Liberi is an academic journal published twice a year in printed and electronic form (www.librietliberi.
org). It publishes peer-reviewed academic papers on various topics in the field of children’s literature and
young adult literature and on related topics, on their wider cultural contexts, and on their intercultural
contacts in the fields of literature and the media. The journal particularly appreciates interdisciplinary
approaches and intermediality. Original manuscripts in English, German and Croatian are considered for
publication. Manuscripts and inquiries should be submitted electronically to Ivana Milković at librietliberi@
gmail.com. Academic books for reviews should be sent to Libri & Liberi, Savska cesta 77, 10000 Zagreb,
Croatia, and suggestions for reviews of recent academic publications should be sent to Tihomir Engler at
revieweditor@librietliberi.org. Guidelines for contributors and more details about Libri & Liberi can be
found at www.librietliberi.org.
Prilozi objavljeni u časopisu referiraju se u sljedećim sekundarnim izvorima: Hrčak - Portal
znanstvenih časopisa Republike Hrvatske <http://hrcak.srce.hr/>
Papers published in Libri & Liberi are referenced in the following secondary sources: Hrčak - Portal
znanstvenih časopisa Republike Hrvatske <http://hrcak.srce.hr/>
Adresa uredništva / Address: Libri & Liberi, Savska cesta 77, HR-10000 Zagreb
E-mail: librietliberi@gmail.com; editor@librietliberi.org
Phone: +385 1 6327 323 / +385 1 6327 319
Design: Antonija Balić Šimrak
Računalni slog i prijelom / Layout: Nataša Vuković
Izdavač / Publisher: Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti, Savska cesta 77, HR-10000 Zagreb
Tisak / Printed by: Tiskara Zelina d.d.
Naklada / Print run: 500
Cijena primjerka / Price per copy: 50 kn / 10 EUR
Godišnja pretplata za pojedince: 100 kn; Godišnja pretplata za ustanove: 200 kn
Individual subscription: 20 EUR; Institutional subscription: 50 EUR
Pitanja o pretplati upućuju se na adresu / Subscription inquiries should be sent to subscr@librietliberi.org
Pretplate i donacije primaju se uplatama na žiro račun br. 2360000-1102154030 (Hrvatska udruga
istraživača dječje književnosti – za Libri & Liberi)
Subscriptions and donations are welcome to the account No. 2360000-1102154030; Swift Code:
ZABAHR2X; IBAN: HR6023600001102154030 (1102154030) (to HIDK – for Libri & Liberi).
Ovaj broj Libri & Liberi izišao je uz potporu EPTA d.o.o., Zagreb.
This issue of Libri & Liberi has been financially supported by EPTA d.o.o., Zagreb, Croatia.
Libri & Liberi • Zagreb
2012 1 (2): 169-384
ISSN 1848-3488
UDK 82-93
UDK 371.3:82
UDK 82.0-93
SADRŽAJ • CONTENTS
174 Uvodnik • Editorial
STUDIJE • PAPERS
Nada Kujundžić
179 Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’ Kinder- und
Hausmärchen
Poučne priče, formulne priče i lagarije u zbirci Kinder- und Hausmärchen braće
Grimm
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Marijana Hameršak
197 Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj
književnosti, politici i znanosti devetnaestoga stoljeća
Authorities or Anonyms? Jacob and Wilhelm Grimm in Croatian Nineteenth
Century Literature, Politics and Scholarship
Pregledni rad / review paper
Anna Wing Bo Tso
215 Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works of
C. S. Lewis, Roald Dahl and Philip Pullman
Prikazivanje čudovišno-ženskoga u odabranim djelima C. S. Lewisa, Roalda Dahla
i Philipa Pullmana
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Na koricama su reproducirani detalji iz časopisa Smilje iz 1895.,
uključujući stranice s prvim atribuiranim hrvatskim prijevodom
bajke braće Grimm. Radi se o „Sedam gavrana“ („Die sieben
Raben“). Primjerak časopisa vlasništvo je Hrvatskoga školskoga
muzeja iz Zagreba, kojemu zahvaljujemo za ustupanje prava na objavljivanje faksimila u Libri & Liberi.
The cover illustration represents details from the magazine Smilje
of 1895, including pages with the first Croatian correctly attributed
translation of a fairy tale by the Brothers Grimm, i.e. “The Seven
Ravens” (“Sedam gavrana”; “Die sieben Raben”). We wish to express our gratitude to the Croatian School Museum in Zagreb for
permission to publish facsimiles from their copy of the magazine in
this issue.
Kristina Lareau
235 Nostalgia for a Childhood Without: Implications of the Adult Gaze
on Childhood and Young Adult Sexuality
Sjeta za čednim djetinjstvom: implikacije odrasloga pogleda na spolnost u
djetinjstvu i adolescenciji
J. Cynthia McDermott
245 Using Literature to Define Justice
Izvorni znanstveni rad / original research paper
Poimanje pravednosti uz pomoć književnosti
Stručni rad / report paper
PRVI RAD • DEBUT PAPER
Marica Perić
253 Balogovo blago: pjesništvo Zvonimira Baloga
Balog’s Treasure: Zvonimir Balog’s Poetry
Stručni rad / report paper
RAZGOVOR • INTERVIEW
263 Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti (Dubravka Težak)
NANOVO • REPRINTED PAPERS
279 Maja Bošković-Stulli on the Fairy Tale / Maja Bošković-Stulli o
bajci
BAŠTINA • DUSTY COVERS
295 Brothers Grimm: First Croatian Translations / Braća Grimm: prvi
hrvatski prijevodi
GRAĐA • FACT FILE
325 Brothers Grimm from a Croatian Perspective / Braća Grimm iz
hrvatske perspektive
PRIKAZI • REVIEWS
333 Očuvanje kulturnoga identiteta kroz dječju književnost (Kristina Giacometti)
336
338
341
Leskovar, Darja Mazi. 2011. Mladinska proza na tej in oni strani Atlantika
U potrazi za pričom (Martina Perić)
Brešić, Vinko, ur. 2011. Pjesme i priče. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić
Kvadratura ispričanoga kruga (Marina Protrka Štimec)
Hameršak, Marijana. 2011. Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke
Kulturološka predodžba djetinjstva u dječjem romanu (Sanja Vrcić Mataija)
Zima, Dubravka. 2011. Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem
romanu
345 Speech Development with Fingerplays (Martina Grilek)
346
348
353
356
360
Velički, Vladimira & Ivanka Katarinčić. 2011. Stihovi u pokretu: malešnice i
igre prstima kao poticaj za govor
Two Croatian Comics Sixty Years Later (Nikola Bijelić)
Čukli, Marcel, Borivoj Dovniković & Mladen Bjažić. 2011. Izgubljeni svijet
Critical Perspectives on Contemporary Texts (Janelle B. Mathis)
Mallan, Kerry & Clare Bradford, eds. 2011. Contemporary Children’s
Literature and Film: Engaging with Theory
A Head Start with Books for Real Beginners (Ivana Milković)
Kümmerling-Meibauer, Bettina. 2011. Emergent Literacy: Children’s books
from 0 to 3
Picturebooks for Children and Adults Alike (Penni Cotton)
Beckett, Sandra L. 2012. Crossover Picturebooks: A Genre for All Ages
Kitolika bajka u interdisciplinarnoj teorijskoj mreži (Nada Kujundžić)
Zipes, Jack. 2012. The Irresistible Fairy Tale: The Cultural and Social History
of a Genre
KRONIKA • EVENTS
365 Projekt ART@muse, Zagreb, 13.-29. 3. 2012. (Marijana Županić-Benić)
367 Kinder- und Jugendliteratur im Prozess der Medienkonvergenz, Kronberg in
Taurus (Deutschland), 17.-19. 5. 2012 (Sebastian Schmideler)
369 Druga godišnja skupština Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti, Rijeka,
20. 5. 2012. (Sanja Lovrić)
371 The Grimm Brothers Today: Kinder- und Hausmärchen and Its Legacy, 200 Years
After, Lisabon (Portugal), 21.-23. 6. 2012. (Vladimira Velički)
373 Crossing Boundaries: Translations and Migrations – 33rd IBBY International
Congress, London (United Kingdom), 23-26 August 2012 (Janelle B. Mathis)
374 Okrugli stol „Čitanjem do pismenosti‟, Zagreb, 8. 9. 2012. (Corinna Jerkin)
375 200 godina priča braće Grimm, Šibenik, Frankfurt na Majni, Zagreb, Bologna,
2012./2013. (Ranka Javor)
379 Bilješke o autorima • Notes on Contributors
383 Recenzenti u ovom godištu • Reviewers in this Volume
174
Uvodnik • Editorial
Uvodnik • Editorial
Drage čitateljice i čitatelji,
drugi broj časopisa Libri & Liberi svojim prilozima obilježava
nekoliko važnih događaja. Započinjemo ga studijama Nade
Kujundžić o žanrovskim obilježjima dijela korpusa koji je uvršten u
zbirku Kinder- und Hausmärchen braće Grimm iz 1812. i Marijane
Hameršak o ranoj hrvatskoj recepciji njihovih pripovijedi. Time
ujedno obilježavamo 200. obljetnicu pojavljivanja knjige Bajke
za djecu i dom i otvaramo temu braće Grimm koja se provlači i u drugim rubrikama
ovoga broja. U rubrici Baština donosimo tako pretiske prvih sačuvanih prijevoda
koji su u hrvatsku kulturu vjerojatno došli upravo iz navedene zbirke, a u rubrici
Građa pretiske stranica iz najstarijega hrvatskoga znanstvenoga časopisa Arkiv
koji pokazuju da su slavna braća bila članovi uglednoga hrvatskoga Društva za
jugoslavensku povjestnicu i starine od 1851., tj. od njegova osnutka. U rubrici
Nanovo objavljujemo članak Maje Bošković-Stulli „Bajka“ koji donosi pregled
istraživanja te važne pripovjedne vrste. Iako se izvorno pojavio prije trideset
godina, još je uvijek relevantan i poticajan za hrvatsku sredinu. Na taj se način
ujedno želimo oprostiti s ovom uglednom folkloristicom i znanstvenicom, koja nas
je napustila sredinom 2012. godine, i odati joj dužnu počast.
U rubrici Studije, nadalje, objavljujemo rad Anne Wing Bo Tso o načinu
pojavljivanja motiva ‘čudovišno-ženskoga’ u djelima trojice važnih predstavnika
engleske dječje književnosti, Kristine Lareau o tome kako se odrasli pogled na dječju
i adolescentsku spolnost manifestira u novijim američkim romanima za mladež
te rad Cynthie McDermott koja pokazuje kako književna djela mogu pripomoći
razvijanju osjećaja pravednosti u radu s učenicima. Rubriku zaključujemo prvim
radom mlade autorice Marice Perić, o djelu hrvatskoga dječjega pjesnika Zvonimira
Baloga. Time Libri & Liberi velikome majstoru riječi ujedno čestita osamdeseti
rođendan.
Posebno nam je drago što možemo objaviti razgovor s Jožom Skokom,
dugogodišnjim sveučilišnim profesorom dječje književnosti, koji je presudno
pridonio i još pridonosi tomu području, ne samo svojim radovima i brojnim
uredničkim knjigama, nego i kao dugogodišnji urednik većega broja književnih
časopisa za djecu, ali i hrvatskoga časopisa za estetski odgoj, dječje stvaralaštvo
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 174-176
175
i društvene probleme mladih Umjetnost i dijete, publikacije koja se na određen
način može smatrati i prethodnicom časopisa Libri & Liberi. U razgovoru se Joža
Skok osvrće na različite aspekte svoje djelatnosti vezane uz dječju književnost,
osvjetljujući pritom kontekst i uvjete u kojima se proteklih desetljeća razvijala
hrvatska dječja književnost i njezino istraživanje.
Drugim brojem zaključujemo prvo godište časopisa Libri & Liberi. Nadamo
se da će u godinama koje dolaze, mnogi od Vas, dragi čitatelji, pridonijeti njegovoj
aktualnosti i zanimljivosti te se unaprijed radujemo budućoj suradnji.
Glavna urednica
Dear Readers,
The second issue of Libri & Liberi pays tribute to some important
events. In the first place, we wish to mark the 200th anniversary
of the appearance of Kinder- und Hausmärchen [Children and
Household Tales] by the Brothers Grimm, the leitmotif of several
sections in this issue. Thus the Papers section opens with Nada
Kujundžić’s work on genre features of types of narratives other
than fairy tales in this 1812 collection, which is followed by Marijana Hameršak’s
paper on the early Croatian reception of the Grimms’ tales. The Dusty Covers
section includes facsimiles of the first preserved publications of translations and
adaptations of the Grimms’ tales that entered the Croatian cultural context through
the above-mentioned collection. The Fact File section shows facsimiles of a few
pages from Arkiv, the oldest Croatian academic journal, which demonstrate that the
Grimm brothers had been members of the respected Croatian Society for SouthernSlavic History and Antiquity since its foundation in 1851. The contribution in the
Reprinted Papers section is the article “Bajka” [Fairy tale] by Maja Bošković-Stulli,
originally published thirty years ago, which gives the state of the art of international
research on fairy tale as a genre at that time, and which is still relevant for the
Croatian context, considering that some seminal works have not yet been translated
into Croatian. By reprinting her paper, Libri & Liberi also wishes to cherish the
memory of Maja Bošković-Stulli, who passed away in August 2012, and to pay
our respect and gratitude to this prominent Croatian folklorist and brilliant scholar.
176
Uvodnik • Editorial
The Papers section also includes studies by Anna Wing Bo Tso on the kinds
of representation of the ‘monstrous-feminine’ motif in works by three significant
authors of English children’s literature, by Kristina Lareau on the manifestations
of the adult gaze on child and adolescent sexuality in recent American young adult
novels, and by Cynthia McDermott who demonstrates how children’s literature
can be used in teaching to define and understand the concept of social justice. The
section is concluded with a debut paper by young author Marica Perić on the work
of Zvonimir Balog, born in 1932, one of the greatest Croatian children’s poets. In
this way, Libri & Liberi also wishes to pay tribute to this majestic master of words,
and thus participate in the celebration of his eightieth birthday.
The interview with Joža Skok, a long-time university professor of children’s
literature, gives insight into several decades of the development of this field of
research and professional interest in Croatia. Still active, Skok has extensively
contributed to the field, not only through his published works and edited books, but
also as a long-term editor of several literary magazines for children. He was also the
first editor (1969-1973) of Umjetnost i dijete [Arts and Child], a Croatian journal
on aesthetic education, children’s creativity and social problems of the young,
published until 1997, which can also in a way be considered a predecessor of Libri
& Liberi. In his answers to Dubravka Težak’s questions, Joža Skok talks about
various aspects of his work related to children’s literature, and reveals contexts
and circumstances in the developments of Croatian children’s literature and in its
research in previous decades.
This second issue concludes the first volume of Libri & Liberi. It is our hope
that many of you, our readers, will contribute to the relevance and appeal of the
journal in the years to come. We warmly invite you to send us contributions, and
we are looking forward to our future cooperation.
Editor-in-Chief
Studije
Papers
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
179
Nada Kujundžić
Zagreb
nadkuj@utu.fi
Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in
Grimms’ Kinder- und Hausmärchen
Izvorni znanstveni rad / original research paper
UDK: 821.112.2-93-34.09GRIMM]=111, primljeno / received 31. 8. 2012.
The aim of the paper is to provide an alternative view of the Grimms’ Kinderund Hausmärchen [Children and Household Tales], often erroneously
considered to be a collection of fairy tales. Three genres have been selected as
concrete case studies: didactic tales, formula tales, and tall tales. By providing
both close readings of individual tales, and comparative readings of selected
groups of tales, the paper aims to demonstrate how different criteria may be
taken into consideration when classifying tales according to genre. A brief
discussion of some of the problems concerning genre classification is followed
by separate examinations and discussions of didactic tales, formula tales, and
tall tales, as well as their respective sub-types. Most of the selected examples
from the Grimms’ collection demonstrate a tendency to borrow and mix
(genre-specific) narrative elements, which simply goes to show that the notion
of ‘pure’ genre is a false one, and that genre classification still requires much
scholarly attention.
Keywords: Jacob and Wilhelm Grimm, Kinder- und Hausmärchen, narrative
genre, didactic tale, formula tale, tall tale
The year 2012, being a bicentenary of the first edition of the first volume of the
Grimms’ Kinder- und Hausmärchen (1812; abbr. KHM), seems like the ideal time to
re-examine our notions about this “most often translated, most often published, and
best-known German-language work of all time” (Rölleke 1988: 109). Though much
research has been done into the history of the KHM, the Grimms’ collecting and
editorial practices, the identity of their contributors, and the origins and publication
history of individual tales, a significant amount of work still remains. One of the
issues that strikes me as being in desperate need of scholarly attention is that of
genre. Numerous studies of individual Grimm tales are principally concerned with
180
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
fairy tales; this may be ascribed to the fact that it is precisely this genre that is most
often associated with the Brothers, and enjoys most popularity. However, the KHM
is not merely “an anthology of fairy tales” (Tatar 2003: xxxii). On the contrary, the
two volumes of the collection are a cornucopia of genres, such as animal tales and
fables, anecdotes and folktales, religious tales, cautionary tales, even ghost stories
(Bottigheimer 2009: 8, 32). Despite the fact that they outnumber fairy tales (of
the 211 texts in the KHM Wesselski has counted around sixty ‘real’ fairy tales; as
quoted in Biti 1981: 178, n. 1), genres other than fairy tales have received far less
critical attention.
Before I specify the concrete object of this paper, I would like to bring several
points regarding the Grimms’ collection to the reader’s attention. The relationship
between oral and written literature, and orality and literacy in general, is still an
area which, to a large extent, baffles historians, folklorists, and literary critics alike.1
Given the fact that it belongs to both oral and literary traditions, the KHM seems
to be particularly problematic in this respect. I will list several points which add to
this problematic status: numerous informants with different social and educational
backgrounds as sources for the tales, the fact that the Brothers were indiscriminate
when it came to where the stories came from (apart from tales taken from oral
informants, they also collected tales from newspapers, chapbooks, other tale
collections), their tendency to alter tales to make them closer to their own concept
of an ideal folk tale, the practice of combining several variants into one tale, etc.
(cf. Bottigheimer 2009, Briggs 1993, Zipes 2002). As a result, tales published in
the KHM present an unusual mix of Volkmärchen (oral tales) and Kunstmärchen
(literary, artistic tales), which prompted some critics to propose new names for this
type of tales, such as Buchmärchen (book tales) (Zipes 2002: 50), or even Gattung
Grimm (Grimm genre). This type of duality seems to invite a similar, ‘multiple’ or
interdisciplinary approach. In the case of the KHM the most promising combination
seems to be that of literary studies and folkloristics.
In this paper I propose to examine three genres, or rather three groups of
tales, found in the KHM − didactic tales, formula tales, and tall tales. In doing so
I hope to demonstrate several points: firstly, the virtual impossibility of definitive
and unambiguous placing of concrete narratives into theoretical constructions such
as genre categories; secondly, the choice of genres which are to be examined is
intended to demonstrate the different possibilities of genre classification, i.e. the
See for instance: Eric A. Havelock (1986). The Muse Learns to Write: Reflections on Orality and
Literacy from Antiquity to the Present. New Haven & London: Yale University Press; Walter Ong.
1982. Orality and Literacy. London: Methuen; Rudolf Schenda. 2007. “Semi-Literate and SemiOral Processes”. Marvels & Tales 21 (1): 127-140.
1
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
181
possibilities of placing the same text in different genre categories, depending on
which feature is given prominence; finally, I hope to open a space for investigating
and discussing the KHM tales which are relatively unknown, and for the most part
suffer from scholarly neglect (especially in the Croatian context).
(Im)Possibilities of Genre Classification
Given the formal and thematic limitations of this article, I shall refrain from
discussing various possibilities of defining genre and its relationship to other literary
categories. Suffice it to say that by ‘genre’ I mean a group of narratives which share
a set of common features (formal, thematic, or other) (cf. Solar 2001: 131-132).2
What I would like to discuss are some of the problems that almost inevitably arise
from any attempt at drawing up some kind of genre taxonomy.
The very concept of genre (whether literary or oral) is primarily a construct,
designed as an attempt to impose ‘order’ where none in fact exists. Therefore it is not
too surprising that concrete narratives rarely adhere to the rules of genre categories
in which they are placed (Lüthi 1986: 108). One might even go so far as to say that
the very notion of ‘pure’ genre is a fiction in its own right, since it, as Röhrich notes,
exists in the human mind rather than in real life (1991: 5). The situation is further
complicated by the extremely dynamic and unstable nature of genres. For instance,
narratives which the contemporary scholar terms ‘myths’, thus designating their
fictionality, probably originated as belief narratives or religious tales.3 What is
more, the concept of a given genre may undergo such radical redefinitions with
each new literary period and/or theoretical school, that drawing up a list of features
shared by all historical manifestations of that genre seems utterly impossible. An
often cited example is that of elegy, a poetic genre which was initially defined
according to formal criteria (poems written in specific verse and meter); however,
later definitions (starting in the 18th century) placed emphasis on thematic features,
such as sorrow, loss and regret (Wellek & Warren 1978: 231-232).4 Genres are thus
For detailed discussions on the definition of (literary) genre and genre classification, see: Anis
S. Bawarshi & Mary Jo Reiff. 2010. Genre. An Introduction to History, Theory, Research, and
Pedagogy. West Lafayette, Indiana: Parlor Press LLC; David Duff, ed. 2000. Modern Genre
Theory. London: Longman; John Frow. 2006. Genre. London & New York: Routledge.
3
The word ’myth‘ derives from the Greek word mythos, which is usually translated as speech,
speaking, or story (Solar 2001: 211). It is interesting to note that the word is also used to designate
“something that many people believe but that does not exist or is false” (Weheimer 2002: 842).
4
Todorov proposes an elegant solution to some of these problems by distinguishing between
’historical‘ and ’theoretical‘ genres: “The first would result from an observation of literary reality;
the second from a deduction of a theoretical order” (1987: 13-14).
2
182
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
historically-conditioned categories, which, as Brajović argues, exist as potentially
never-ending processes, rather than fixed and stable categories (1995: 136).
Not only do genres change with time, they also “often possess an internal
flexibility that makes them mobile and unpredictable at any given time” (Pavel
2003: 201). This dynamic quality of genre is especially prominent within the
context of oral literature. On the one hand, the extremely flexible and permeable
inter-narrative boundaries allow for a free exchange of (genre-specific) narrative
elements (Karanović calls this an interweaving of genres; 1989: 105). On the
other hand, the process of oral transmission through which tales are preserved
and disseminated, may also bring about an altogether different idea about the
meaning and use of a given narrative. What one narrative community regards as
an entertaining story or anecdote, may easily function as a fairy tale or cautionary
tale in a different community. Furthermore, oral literature presupposes the act of
storytelling. This performative element, along with other extra-literary elements
points to many other factors that need to be taken into consideration, such as the
meaning of the narrative for the storyteller and audience, the relationship between
story and storyteller, response from the audience, interaction between storyteller
and audience, believability, and attitude toward the story assumed by the storyteller
/ audience... (Karanović 1989: 97).
Any given text may contain elements of different genres, or be used and
interpreted differently in different narrative and cultural communities. Furthermore,
it may also be placed into vastly different genre categories, depending on which
criteria (formal, thematic, functional) the scholar deems most important, or which
genre constituent s/he singles out as the dominant one (Cohen 1991: 88, 94). Most
genre classifications are based on theme, length, structure, or worldview expressed
in the narrative (Solar 2001: 209-211), but other elements, such as function, style,
characters, even the way a given text affects the audience (as in the case of comedies
and tragedies, for instance) may also be taken into consideration (Pavel 2003: 204).
Bearing all that has so far been said in mind, one might not be altogether
wrong in dismissing any and all attempts at genre classification as a futile endeavor
(Oring notes that classifications and terminology often create confusion, rather
than clarification; 1996: 123-4). However, although no classification can ever be
definitive, final and indisputable, the (open-ended) issue of genre still needs to be
raised, if for no other reason than for the sake of practicality (Bošković-Stulli 1958:
127). Finally, the fact that all classifications that we have to date, though numerous
and varied, are imperfect, at times even imprecise (133), should provide additional
motivation for renewing our efforts in this particular field. Despite its problems
and possible drawbacks, genre remains “a crucial interpretative tool” that helps us
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
183
“figure out the nature of a literary work,” so all those who choose to disregard it do
so “at their own risk” (Pavel 2003: 202). Although I admit that genre classification
and the terminology that goes with it often seem to create more problems than
they actually solve, I still share Pavel’s belief that genres remain indispensable for
anyone interested in the study of literature (both oral and written).
As Todorov points out, no discussion of genre can ever include all examples of
a given genre (i.e. all texts which, supposedly, belong to one and the same genre),
but is based on a limited number of select examples (1987: 3-4). My own analysis is
also subject to this limitation; my observations and conclusions are therefore valid
only in the context of the Grimms’ collection, and may not necessarily apply to
other tales (whether oral or literary). I now turn my attention to concrete examples
of genre found in the KHM. Genre categories chosen for discussion demonstrate
different possibilities for classification, based on formal (structural) features
(formula tales), function (didactic tales), overall tone (or atmosphere) and narrative
strategies (tall tales).
Didactic Tales: Narrative as Moral Compass
As its very name suggests, the group of tales described as ‘didactic’ includes
narratives which aim to instruct the reader. Depending on the strategies employed
for achieving didactic purposes, we may distinguish between cautionary (warning)
tales, and exemplary tales.5 Before focusing on each of the two sub-types, I would
like to point out that behavioral and moral instructions may be found in a large
number of the Grimms’ tales which in themselves are not didactic. The haughty
princess in the fairy tale “The Frog King” (KHM 1)6 has to sit through her father’s
talk on the importance of keeping one’s word (“When you make a promise, you
must keep it”; Grimm 1983: 4). “The Old Man and His Grandson” (KHM 78),
classified by the Aarne-Thompson-Uther index as a realistic tale, does not contain
explicit instructions on how to treat one’s parents. Nevertheless, the naive actions
of the little boy are clearly an indictment of the father’s treatment of the grandfather.
“Eve’s Unequal Children” (KHM 180), an aetiological narrative intended to explain
the origin of occupations and social stratification, reinforces the necessity to rely on
God and accept His wisdom without question.
The most explicit form of didacticism is perhaps found in fairy tales belonging
to a tale type described by the Aarne-Thompson-Uther index of tale types as Kind
My own classification of didactic tales is based on Maria Tatar´s (1992).
The number in the brackets is the ordinal number of a given tale in the Grimms´ collection.
5
6
184
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
Girls and Unkind Girls (ATU 480).7 The fact that the ‘kind girls’ in these stories
(obedient, patient, diligent) are richly rewarded while the ‘unkind’ ones (disobedient,
stubborn, lazy) are punished, speaks volumes about character traits and what is
considered to be desirable behavior. The link between good / bad character traits
and rewards / punishments is made explicit in “The Three Little Men in the Woods”
(KHM 13). The three little men are anxious to reward the kind girl for her good
manners, for sharing food with them, and sweeping their back yard. In contrast,
the rude and arrogant behavior of the unkind girl is met with disapproval: “What
shall we give her for being so horrid and having a wicked, envious heart, and never
giving anything away” (Grimm 1983: 51). It should come as no surprise that the
Grimms, who were so insistent on the educational value of their collection that they
described it as an Erziehungsbuch (educational manual) (Zipes 2002: 47), would
seize every opportunity “to encode the stories with morals, messages, and lessons
in etiquette” (Tatar 2004: 143, n. 3).
To reinforce what is considered correct behavior and desirable character traits,
cautionary tales depict (often gruesome and tragic) consequences of ‘bad’ behavior
(Uther 2008: 104, Kvideland 2005: 190-91).8 Since these tales are usually directed
at children, the protagonists are also mostly children, who go against the grain and
consequently come to a sticky end (Tatar 2003: 192). The opening lines of “Frau
Trude” (KHM 43) make it clear that no good can come to those who refuse to obey
their parents: “Once there was a little girl who was stubborn and insolent, and
disobeyed her parents. How could she possibly have kept out of trouble?” (Grimm
1983: 151). The girl’s failure to heed her parents’ warnings against going into the
forest results in tragedy: the “wicked woman” Frau Trude turns her into a block
of wood and throws it on the fire (152). A similar cry against disobedience and
willfulness amongst children is found in “The Naughty Child” (KHM 117), where
God Himself cannot abide a “naughty child who didn’t do what his mother told
him” (403). Therefore, God lets the child become sick and die. By portraying such
extreme consequences of what is considered unacceptable behavior, cautionary tales
aim to “discourage curiosity and willfulness, and promote obedience, conformity,
and acceptance of parental authority” (Tatar 1992: 30).
As has already been noted, didactic elements are frequently found in nondidactic narratives. On the other hand, the KHM contains several instances of tales
The ATU abbreviation stands for the Aarne-Thompson-Uther index of tale types (2004a, 2004b;
reprinted in 2011) while the number that follows refers to the tale type a given narrative belongs to.
8
It should be noted that the consequences of disobedience and transgression are to a great extent
determined by gender. For an extensive discussion on gender-related prohibitions and punishments,
see: Ruth Bottigheimer (1987). Grimms´ Bad Girls and Bold Boys. New Haven & London: Yale
University Press.
7
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
185
which were not originally didactic, but which have gradually been transformed
into vehicles for reinforcing proper, and discouraging improper behavior. One of
the most famous examples is probably the Grimms’ rendition of “Little Red Cap”
(KHM 26) which, though usually referred to as a fairy tale, conveys important
messages regarding (dis)obedience and (im)proper modes of behavior for little
girls.9 To achieve this purpose, the Brothers added explicit warnings, instructions,
and morals: “(…) walk properly like a good little girl, and don’t leave the path or
you’ll fall down and break the bottle and there won’t be anything for grandmother.
And when you get to her house, don’t forget to say good morning, and don’t go
looking in all the corners” (Grimm 1983: 99); “(…) as for Little Red Cap, she said
to herself: ‘Never again will I leave the path and run off into the wood when my
mother tells me not to’” (101). Another well-known example is “The Wolf and the
Seven Young Kids” (KHM 5), a tale classified in the ATU index as an animal tale,
which graphically shows what happens to children who open the door to strangers.
Unlike cautionary or warning stories which instruct by showing what happens
when moral boundaries are transgressed, exemplary tales turn to submission and
the patient suffering of the hero/ine to promote socially acceptable modes of
behavior. In other words, “[i]f the basic narrative unit of the cautionary tale consists
of a prohibition and its violation, the fundamental move of the exemplary story
involves a command and its fulfillment” (Tatar 1992: 42). While cautionary tales
focus on punishment, exemplary tales are interested in rewards; the former thus
rely on negative examples to instruct, while the latter provide readers with positive
identification models. One of the most extreme examples of protagonists who are
rewarded for their suffering and utter self-abnegation, is found in “The Star Talers”
(KHM 153). Even though she is bereft of all material possessions, the kind and
pious orphan girl “put[s] her trust in God” (Grimm 1983: 494). To be sure, the
hunger and cold she suffers once she has given away her last piece of bread and
stitch of clothing are abundantly rewarded: “stars began to fall from the sky, and
they were shiny talers. (...) She gathered the talers (…) and was rich for the rest of
her life” (ibid.).
Finally, no discussion of didactic genres would be complete without fables,
“short allegorical animal-stories” conveying a “specific moral or behavioral lesson”
(Grenby 2008: 10). Since fables portray men, animals, gods, even inanimate objects,
the term ‘beast’ or ‘animal fable’ is sometimes used to set apart fables featuring
anthropomorphized animals (Dithmar 1983: 736). What distinguishes animal
Of course, to reduce this tale (or any other, for that matter) purely to its didactic function would, as
Dundes warns, be “a gross oversimplification”, which does not do justice to the complexity of that
narrative, or its many variants (1988: 48, n. 33).
9
186
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
fables from other animal tales is their “acknowledged moral purpose” (Thompson
1977: 10). The moral of the story is often put in the mouth of one of the characters,
as in “The Wolf and the Man” (KHM 72) (“‘You see what a braggart you are!’ said
the fox. ‘It seems to me that your tongue overreached itself’”; Grimm 1983: 264),
or added at the end of the story in the form of a sentence, or (less frequently) a
paragraph. The following is an example from “The Hare and the Hedgehog” (KHM
187) (Grimm 1983: 577):
The moral of this story is, in the first place, that nobody, no matter how fancy he thinks
he is, should ever make fun of an inferior, even if it’s only a hedgehog. In the second
place, that if a man wants to get married, he should take a wife of his own kind, who
looks exactly the same as he does. So in case you’re a hedgehog, make sure your wife
is one too, and so forth.
This brief discussion by no means exhausts the possibilities of interpreting
(and classifying) genre from a purely functionalist point of view. For instance, in
her analysis of the KHM tales Maria Tatar identifies a group of narratives which
she terms ‘consolatory tales’. These, she claims, have been “designed to provide
comfort to those whose parents or children have suffered an untimely death” (Tatar
1992: 86). The group includes mainly legends and religious tales, such as “The
Shroud” (KHM 109) or “The Old Woman” (KHM 208).
Repetition, Addition, Variation: Formula Tales
The very name of this particular group of narratives, formula tales (ATU 20002399), suggests that we are dealing with tales in which “form is all-important”
(Thompson 1977: 229). The plot (if one can, in fact, speak of a plot) is often
spare and functions merely as a basis for developing a narrative pattern which is
then repeated with or without certain variations and/or additions (ibid.). Types of
formula tales found in the KHM include cumulative tales, chain tales, catch tales
and endless tales.
The basic requirement of a cumulative tale is the existence of “a simple phrase
or clause [which] is repeated over and over again, always with new additions”
(Thompson 1977: 230). Given its open-endedness, Röhrich argues that the only
“effective way” to end such a tale is to simply kill off everyone involved (1991:
49). The Grimms’ “The Louse and the Flea” (KHM 30) is a typical example: the
story opens with the louse falling into an eggshell and being scalded. The sorrowstricken flea begins to “scream at the top of his lungs” (Grimm 1983: 112), and is
overheard by an inquisitive door that wishes to know why the flea is screaming.
“Because Louse has got scalded” (ibid.), goes the reply. The story of the death of
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
187
the louse spreads like wildfire: the door tells it to the broom, the broom to the cart,
the cart to a rubbish heap, etc. Not only does each new listener become a storyteller
in his own right by faithfully repeating everything he heard, but he also adds his
own lines to the lament. The final lament runs as follows (113):
Louse has got scalded.
Flea is crying,
Door is creaking,
Broom is sweeping,
Cart is running,
Rubbish Heap is burning.
Tree is shaking himself.
The spring as the final participant in the narrative chain reacts by gushing so
“furiously” that everyone drowns “in the gushing water, the girl, the tree, the rubbish
heap, the cart, the broom, the door, the flea, and the louse, the whole lot of them”
(ibid.). A similar grim picture is found in “The Death of the Hen” (KHM 80): what
starts out as a singular misfortune of a hen choking on a kernel gradually escalates
into a large-scale tragedy. The story starts in a cumulative vein: in his attempt to
fetch water and save Hen from choking, Rooster has to converse with several other
characters and perform several tasks (the well demands red silk in exchange for
water, while the bride who owns red silk wants her wreath). To describe Rooster’s
efforts, the narration relies heavily on repetition: “‘Rooster, I beg of you, run and
bring me water as fast as you can or I’ll choke.’ Rooster ran to the well as fast as
he could, and said: ‘Well, you must give me some water. Hen is up on the nuthill,
she has swallowed a great big nut and she’s going to choke’”; “Bride, I need some
red silk. I must take the red silk to the well, the well is to give me some water, I
must take water to Hen, who is up on the nuthill where she has swallowed a great
big nut and is going to choke” (Grimm 1983: 276). However, after the death of
Hen repetitions are almost entirely dropped, and the story assumes the character
of a chain tale, i.e. one which discloses a chain of events, usually triggered by
seemingly unimportant, often random or accidental acts or events (Uther 2008:
80). On his way to bury Hen, Rooster encounters a series of animals and inanimate
objects that wish to join him (Fox, Wolf, Bear, Stag, Lion, straw, coal). However,
on crossing a brook the over-crowded wagon slips back into the water, causing the
death of the entire party. Being the single survivor, Rooster buries Hen, but soon
dies of grief. “So then they were all dead” (Grimm 1983: 277), the story concludes.
Given their similarities, it is arguable whether one might speak of chain tales
and cumulative tales as two distinct types in the first place. If we compare “The
Death of the Hen” and “The Louse and the Flea”, it is clear that the only major
188
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
difference between the two is the repetition and addition which form the narrative
basis of the “The Louse and the Flea”. Both tales rely on a gradual increase in the
number of participants in the central event (mourning the louse / Hen), and end in
the death of everyone involved. Although some critics recognize only cumulative
tales as a distinct generic category (cf. Tatar 1992: 186), it is my belief that chain
tales and cumulative tales form two separate groups of tales (however, the groups
are frequently combined). In the case of cumulative tales, the key feature is the
gradual accumulation of narrative elements. Chain tales, on the other hand, rely
primarily on repetition. In this respect, cumulative tales often function as a kind of
memory game, the aim of which is to correctly repeat everything that has previously
been said before adding new sentences / narrative sequences (cf. Wienker-Piepho
1993: 1196). It should also be noted that repetitions are frequently found in many
short narrative genres, such as fairy tales in which heroes/ines are often faced with
three quests, or triple repetitions of a given task. Furthermore, fairy-tale characters
frequently repeat incantations, songs or magic formulas (dialogues between the evil
queen and the magic mirror in “Snow White”, KHM 53, come to mind). It is only
when repetitions form the basis of the tale structure that we talk about formula tales.
According to Tatar, the tragedy and violence in tales such as “The Death of the
Hen” or “The Louse and the Flea” seem to be an end in themselves; in other words,
these stories stage violence simply for the sake of violence (1992: 186). However,
not all formula tales feature violence per se, nor do they necessarily end in tragedy.
On the contrary, the KHM features several playful and comic cumulative tales, such
as “Two Families” (KHM 140), or “The Fair Katrinelya and Pif Paf Poltree” (KHM
131).10 The latter tale, which consists entirely of repetitive bits of dialogue, is also a
good example of just how irrelevant plot is to the formula tale. Pif Paf Poltree wants
to marry Katrinelya and is therefore talking to all members of her family (Father
Hollowtree, Mother Milko, Brother Stiff-and-proud, Sister Cheesealeeze), asking
their blessing. The brief exchanges between characters all follow the same pattern:
1. the suitor asks for Katrinelya’s hand in marriage, 2. the interlocutor replies it is
fine with him/her as long as everyone else agrees (this reply is followed by a list of
family members), 3. Pif Paf Poltree wishes to know the whereabouts of a family
member other than the interlocutor, 4. the answer is followed by an exchange of
greetings. The story closes with an exchange between Katrinelya and Pif Paf in
which she is trying to guess what he does for a living – to each of her numerous
guesses (“A shoemaker?”, “A blacksmith?”, “A miller?”, etc.) he answers by saying
10
Both the playfulness and humorous quality of these comic cumulative tales are most evident
during live performance. As Thompson points out, it is only through “proper narrating” that these
narratives become game-like (1977: 229).
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
189
he is something “[b]etter still” (Grimm 1983: 450). While the pretext of courtship
may be taken as an indication of some semblance of plot in “The Fair Katrinelya
and Pif Paf Poltree”, “Two Families” seems to dispense with plot altogether. The
‘dialogue’ the story consists of is nothing more than a repetition and accumulation
of nonsensical names of places (Walpe) and people (Bald, Knock-kneed-pigeontoed-and-lame) (474-475).
It is worth repeating that strict boundaries between genres are impossible to
draw: many anecdotes rely heavily on repetition, especially those belonging to tale
type 1696. What Should I Have Said (Done)?, such as “Clever Hans” (KHM 32)
or “Traveling” (KHM 143). “Clever Hans” is a particularly problematic case, as
it consists almost entirely of dialogues which follow the same pattern. Thompson
claims this is “really a cumulative tale as well as a story of stupidity” (1977: 230).
The ultimate decision regarding classification in cases like this always depends on
what the interpreter (scholar, researcher) perceives to be the primary criterion (in
this case, structure or content). Personally, I would be more inclined to designate
both “Clever Hans” and “Traveling” as jests (humorous tales, Schwankmärchen),
because the repetitions are not nonsensical (as in “Two Families”), and the comedy
is based not on the repetitions themselves, but rather on misunderstanding and
repeating sentences in inappropriate contexts.
Endless tales, another sub-type of formula tales, feature an indefinite number of
repetitions of some simple task, such as counting animals, or carrying them across a
stream one at a time (Thompson 1977: 229). The Grimms’ collection contains one
endless tale, “The Fox and the Geese” (KHM 86). A flock of geese beg the fox to
allow them to say their prayers before she gobbles them up. The fox agrees, and
the geese start praying: “The first began a long-drawn-out prayer that went ‘Ga! ga!
ga! ga!’ over and over again. And since she went on and on, the second, instead of
waiting her turn, started in with her ‘Ga! ga!’ The third and fourth followed, and
soon they were all cackling together” (Grimm 1983: 297). Since we are not told
the exact number of geese, the counting / praying pattern could go on indefinitely.
Also, it is unclear how long it will take for the geese to say their prayers. The story
must therefore remain unfinished: “Our story will resume when they have finished
praying, but for the present they are still at it” (ibid.).
Finally, the KHM contains one catch tale, a narrative which, as its German
name suggests (Vexiermärchen or Neckenmärchen, from the verbs vexieren and
necken which both mean to mock or tease) ‘tease’ the reader by playing with and
eventually disappointing his/her expectations (Uther 2008: 407). The Grimms’ “The
Golden Key” (KHM 200) is an unfinished catch tale about a poor boy who finds a
golden key and a small iron box buried in the snow. The curiosity of the reader is
190
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
intensified by describing the boy’s own curiosity and excitement at his discovery,
and hinting at the possible content of the casket: “‘There must be precious things
in it,’ he thought. ‘If only the key fits!’” (Grimm 1983: 614). However, the reader’s
curiosity remains unsatisfied as the last glance s/he gets of the boy is of him turning
the key: “now we’ll have to wait until he turns it all the way and opens the lid. Then
we’ll know what marvels there were in the box” (ibid.). Although both “The Fox
and the Geese” and “The Golden Key” lack a formal ending, the basis for placing
them into different generic categories is the fact that “The Fox and Geese” has the
potential of going on indefinitely (we do not know how many geese there are),
while disclosing the contents of the casket would bring “The Golden Key” to a
swift ending.
Generic categories are often based on external (e.g. length, organizing
sentences / lines into paragraphs / stanzas) or internal formal features. However,
one should be careful not to overemphasize the importance of certain structural
elements – in this case, repetition – as they may be found in other genres, as well.
Only when a given structural element becomes the basis for the entire narrative, is
it justified to consider it as a possible criterion for genre classification.
Tall Tales: The Art of Boasting
Tall tales (ATU 1875-1999), a special sub-category of anecdotes and jokes,
are short humorous narratives which rely heavily on exaggeration. They are most
effective when told in the first person, with the narrator disclosing the events as if
they had actually happened to him (Thomas 1996: 1265, 1268).11 Sometimes tall
tales are set in an impossible topsy-turvy world such as Ditmarsh, or Cock-a-doodle
(Land of Cockaigne, Schlaraffenland). As with formula tales, the plot in tall tales is
of secondary importance, if, indeed, one can speak of a plot at all. Two prominent
examples in the Grimms’ collection, “The Tale of Cock-a-doodle” (KHM 158)
and “The Ditmarsh Tale of Lies” (KHM 159) are seemingly open-ended lists of
absurdities, which can end only when the narrator’s creativity and wit have been
exhausted.
Although the line between extreme exaggeration and outright lying is a fine
one, so-called lying tales or tales of lying (Lügenmärchen) are usually perceived
as a sub-category of the tall tale. Thompson, for instance, uses the term ‘tall tales’
The use of a masculine pronoun here should not be mistaken for a sign of the author´s disregard for
gender-sensitive language. The pronoun simply seems appropriate in this context, since tall tales
are typically told by men. In most cases, the narrators are fishermen, hunters, seamen, soldiers, or
representatives of other traditionally ‘masculine’ professions (cf. Henningsen 1965).
11
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
191
to refer to all narratives structured around “lies and exaggerations” (1977: 216).
Heda Jason also describes tall tales as a more general category encompassing two
sub-types: the lying tale and the topsy-turvy-world tale (1977: 43). In my own
understanding, tall tales are an umbrella term encompassing various narratives
which rely on exaggeration, hyperbolization, nonsense, absurdity, and similar
narrative strategies, to entertain and engage their audience and to produce a comic
effect. From this point of view, tales of lying are seen as a sub-type of the tall
tale. Seeing that boasting (at least in this context) relies on exaggeration and
frequently delves into the fantastic (or at least, the improbable) to illustrate the
narrator’s (supposedly) extraordinary abilities, I consider the boasting tale to be a
sub-category of the lying tale.
In tales of lying found in the KHM the disregard for truth is frequently expressed
through explicit references to lies. The narrator of “The Tale of Cock-a-doodle”
asks the audience: “Isn’t that lies enough for you?” (Grimm 1983: 499), while “The
Ditmarsh Tale of Lies” ends with a demand to open a window and “let the lies out”
(500). Unlike genres in which supernatural characters and occurrences are perceived
as belonging to a separate marvelous realm (e.g. legends), the supernatural, or
rather, the unbelievable in tall tales is always firmly rooted in the everyday, which
is then (often literally) turned on its head (Röhrich 1991: 53). “The Ditmarsh Tale
of Lies” opens with a scene of roasted chickens flying and a millstone swimming
across the Rhine. It goes on to inform the reader how four men, one blind, one deaf,
one dumb, and one unable to move his feet, caught a rabbit: “The blind one saw the
hare running across the field, the dumb one shouted to the lame one [sic], and the
lame one caught the hare by the collar” (Grimm 1983: 500). A similar hare story is
found in “Knoist and His Three Sons” (KHM 138), where the sons – one blind, one
lame, and one stark naked – stumble upon a hare: “The blind one shot it, the second
caught it, and the naked one put it in his pocket” (473).
While the three examples discussed above cannot be said to have a plot,
there are such tall tales in the Grimms’ collection which place the “outrageous
exaggerations” (Thompson 1977: 214) and slapstick quality characteristic of tall
tales (Tatar 2003: 34) within a (loosely defined) framework of a story. “The Flail
from Heaven” (KHM 112), a parody of religious tales perverts the motif of the
ladder to heaven by having the hero climb a giant tree (which sprouts from a turnip
seed, of all things!) to heaven. Curious to learn what it is the angels are doing
up there, he is somewhat disappointed to find them in a most mundane activity
– namely, threshing oats. The story opens with an equally absurd and impossible
situation in which the hero’s oxen begin to grow horns, which end up “so big that he
couldn’t drive through his barn door” (Grimm 1983: 388). The poor farmer in “The
192
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
Turnip” (KHM 146) grows a turnip so big “that it filled a whole wagon all by itself,
and two oxen were needed to pull it” (484). The enormous vegetable (“the king of
turnips”, 483) becomes the source of all subsequent mishaps.
Tall tales may also take on the form of a boasting competition (boasting tales),
in which the participants come up with impossible examples to prove their laziness.
Three princes (“The Three Lazy Sons”, KHM 151) go out of their way to convince
their father who is the laziest among them (Grimm 1983: 490):
The eldest said: “Father, then the kingdom is mine, because I’m so lazy that when
I’m lying on my back all ready to fall asleep and the rain starts falling in my eyes, I’d
sooner stay awake than close them.” The second said: “Father, the kingdom is mine,
because I’m so lazy that when I sit warming myself by the fire, I’d sooner burn my
heels than pull my legs in.” The third said: “Father, the kingdom is mine, because I’m
so lazy that if I were going to be hanged and the noose were already around my neck,
and somebody handed me a sharp knife and said I could cut the rope with it, I’d sooner
let them hang me than raise my hand to the rope.”
A similar boasting competition, though this time engaged in purely for the
sake of boasting (and, one might add, producing comic effect), is the narrative basis
of “The Twelve Lazy Servants” (KHM 151*).
As we have seen from selected examples of tall tales, narrative strategies
and the effect a narrative has on the audience may also present relevant criteria in
defining genre. What is more, by choosing tall tales among numerous genres found
in the Grimms’ collection, I wanted to stress the role of potential audiences. Tall
tales (and tales of lying in particular) are most effective when told to an audience,
when the storyteller has the opportunity to modify his story according to the
audience’s reactions. For instance, should the listeners react in disbelief, he might
become even more intent in ‘persuading’ them that he is telling them the truth, and
nothing but the truth. Furthermore, the fact that “The Tale of Cock-a-doodle” and
“The Ditmarsh Tale of Lies” are the only KHM tales told in the first person, and
contain instances of narrators directly addressing their audiences, support the idea
that the notion of live performance and interaction between storyteller and listener
may also play a significant part in genre classification.
Concluding Remarks
As we have seen from selected examples of the KHM tales, even stories which
seem to be clear-cut in terms of genre contain elements characteristic of other
genre categories (didacticism in fairy tales or animal tales, repetitive patterns in
jests, etc.). Also, the choice of genre category in which a given narrative is placed
depends to a large extent on the scholar and his/her particular interest or theoretical
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
193
background. By examining three different genres found in the Grimms’ collection, I
have tried to demonstrate how different criteria can become relevant in determining
genre, for instance: function (didactic tales), inner structure (formulaic tales), (im)
possibility of oral performance, the attitude the storyteller assumes toward the
content, narrative strategies, or effect of the narrative on the audience (tall tales).
However, there are other genres which require similar treatment: animal tales, jests,
folk tales, and religious tales, to name a few. The need to re-examine the issue of
the KHM seems even more pressing in light of the fact that several tales still need
to be classified (they are not included in the ATU index). This article is merely a
proposition as to how one might go about re-examining the stories in the KHM, and
hopefully a stimulus and invitation for further research into the genres and tales
which have so far dwelt in the shadows of fairy tales.
Let me conclude by proposing another possible approach to the issue of genre
in the KHM, one which ideally presupposes a joining of efforts between folkloristics
and literary studies, suggested in the introductory part. During the Brothers’ lives,
seven ‘large’ (große Ausgabe; intended for a scholarly audience) and ten ‘small’
editions (kleine Ausgabe; intended for children) of the KHM were published.
Throughout these editions (fifty-odd years of publishing history), the Grimms
(Wilhelm, in particular) kept revising, editing, even deleting certain tales (cf. Zipes
2002: 47). It would be interesting to compare different editions of individual tales
to see whether these editorial changes had any effect on genre. A further step might
take one beyond the boundaries imposed by the KHM; namely, one might compare
a select Grimm tale with other variants of the same tale in order to observe whether
or not (and if so, why and how) one and the same tale type assumes different genre
roles in different cultural and historical contexts.
References
Bawarshi, Anis S. & Mary Jo Reiff. 2010. Genre. An Introduction to History, Theory,
Research, and Pedagogy. West Lafayette, Indiana: Parlor Press LLC.
Biti, Vladimir. 1981. Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje [Fairy Tales and Belief
Legends, History and Storytelling]. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Bošković-Stulli, Maja. 1958. “O terminologiji hrvatskosrpske narodne pripovijetke”. Treći
kongres folklorista Jugoslavije : održan od 1-9. IX. 1956 g. u Crnoj Gori [u Ivanovim
Koritima, Baru, Titogradu], Cetinje: s.n., [“On the Terminology of the Serbo-Croatian
Folk Tale”, the Third Yugoslav Folkloristic Congress held in Montenegro, September
01-09, 1956], pp. 127-148.
Bottigheimer, Ruth. 1987. Grimms’ Bad Girls and Bold Boys. New Haven & London: Yale
University Press.
Bottigheimer, Ruth. 2009. Fairy Tales. A New History. Albany: State University of New
York Press.
Brajović, Tihomir. 1995. Poetika žanra [Poetics of Genre]. Beograd: Narodna knjiga – Alfa.
194
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
Briggs, Charles L. 1993. “Metadiscursive Practices and Scholarly Authority in Folkloristics”.
Journal of American Folklore 106 (422): 387-434.
Cohen, Ralph. 1991. “Genre Theory, Literary History, and Historical Change“. In Theoretical
Issues in Literary History, edited by David Perkins, 85-113. London & Cambridge,
Massachussets: Harvard University Press.
Dithmar, Reinhard. 1983. “Fabel”. Vol 4 (2/3). In Enzyklopädie des Märchens, edited by
Kurt Ranke, 727-745. Berlin & New York: Walter de Gruyter.
Duff, David, ed. 2000. Modern Genre Theory. London: Longman.
Dundes, Alan. 1988. “Interpreting Little Red Riding Hood Psychoanalytically”. In The
Brothers Grimm and the Folktale, edited by James M. McGlathery, 16-49. Urbana &
Chicago: University of Illinois Press.
Frow, John. 2006. Genre. London & New York: Routledge.
Grenby, M. O. 2008. Children’s Literature. Edinburgh: Edinburgh University Press.
Grimm, Jacob and Wilhelm. 1983. Grimms’ Tales for Young and Old. Translated by Ralph
Manheim. New York: Anchor Books.
Havelock, Eric A. 1986. The Muse Learns to Write: Reflections on Orality and Literacy
from Antiquity to the Present. New Haven & London: Yale University Press.
Henningsen, Gustav. 1965. “The Art of Perpendicular Lying: Concerning a Commercial
Collecting of Norwegian Sailors”. Translated by Warren E. Roberts. Journal of the
Folklore Institute 2 (2): 180-219.
Jason, Heda. 1977. Ethnopoetry. Form, Content, Function. Bonn: Linquistica Biblica.
Karanović, Zoja. 1989. Zakopano blago - život i priča [Buried Treasure: Life and Story].
Novi Sad: Bratstvo-Jedinstvo.
Kvideland, Reimund. 2005. “Schreckmärchen”. Vol 12 (1). In Enzyklopädie des Märchens,
edited by Kurt Ranke, 190-192. Berlin & New York: Walter de Gruyter.
Lüthi, Max. 1986. The European Folktale: Form and Nature. Translated by John D. Niles.
Bloomington & Indianapolis: Indiana University Press.
Ong, Walter. 1982. Orality and Literacy. London: Methuen.
Oring, Elliott. 1996. “Folk Narratives”. In Folk Groups and Folklore Genres. An Introduction,
edited by Elliott Oring, 121-145. Logan, Utah: Utah State University Press.
Pavel, Thomas G. 2003. “Literary Genres as Norms and Good Habits”. New Literary
History 34 (2): 201-210.
Röhrich, Lutz. 1991. Folktales and Reality. Translated by Peter Tokofsky. Bloomington and
Indianapolis: Indiana University Press.
Rölleke, Heinz. 1988. “New Results of Research on Grimms’ Fairy Tales”. In The Brothers
Grimm and Folktale edited by James M. McGlathery, 101-111. Urbana & Chicago:
University of Illinois Press.
Schenda, Rudolf. 2007. “Semi-Literate and Semi-Oral Processes”. Translated by Ruth
Bottigheimer. Marvels & Tales 21 (1): 127-140.
Solar, Milivoj. 2001. Teorija književnosti [Theory of Literature]. 19th ed. Zagreb: Školska
knjiga.
Tatar, Maria. 1992. Off with their heads! Fairy Tales and the Culture of Childhood. Princeton
New Jersey: Princeton University Press.
Tatar, Maria. 2003. The Hard Facts of Grimms’ Fairy Tales. 2nd ed. Princeton & Oxford:
Princeton University Press.
Tatar, Maria, ed. 2004. The Annotated Brothers Grimm. Translated by Maria Tatar. London
and New York: W. W. Norton & Company.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 179-196
195
Thomas, Gerald. 1996. “Lüge, Lügengeschichte”. Vol. 8 (4/5). In Enzyklopädie des
Märchens, edited by Kurt Ranke, 1265-1270. Berlin & New York: Walter de Gruyter.
Thompson, Stith. 1977. The Folktale. 2nd ed. Berkeley, Los Angeles & London: University
of California Press.
Todorov, Tzvetan. 1987. The Fantastic. A Structural Approach to a Literary Genre.
Translated by Richard Howard. New York & Ithaca: Cornell University Press.
Uther, Hans-Jörg. 2004a. The Types of International Folktales. A Classification and
Bibliography Based on the System of Antti Aarne and Stith Thompson. Part I: Animal
Tales, Tales of Magic, Religious Tales, and Realistic Tales, with an Introduction.
FF Communications No. 284. Helsinki: Suomalainen Tiedeakatemia Academia
Scientarium Fennica.
Uther, Hans-Jörg. 2004b. The Types of International Folktales. A Classification and
Bibliography Based on the System of Antti Aarne and Stith Thompson. Part II: Tales
of the Stupid Ogre, Anecdotes and Jokes, and Formula Tales. FF Communications No.
285. Helsinki: Suomalainen Tiedeakatemia Academia Scientarium Fennica.
Uther, Hans-Jörg. 2008. Handbuch zu den “Kinder- und Hausmärchen der Brüder Grimm.
Entstehung – Wirkung – Interpretation. Berlin & New York: Walter de Gruyter.
Weheimer, Sally, ed. 2002. Oxford Advanced Learner’s Dictionary. 6th edition. Oxford:
Oxford University Press.
Wellek, Rene & Austin Warren. 1985. Theory of Literature. London: Penguin Books.
Wienker-Piepho, Sabine. 1993. “Kettenmärchen”. Vol 7 (4/5). In Enzyklopädie des
Märchens, edited by Kurt Ranke, 1194-1200. Berlin & New York: Walter de Gruyter.
Zipes, Jack. 2002. The Brothers Grimm. From Enchanted Forests to the Modern World. 2nd
ed. New York: Palgrave Macmillan.
Nada Kujundžić
Zagreb
Poučne priče, formulne priče i lagarije u zbirci Kinder- und
Hausmärchen braće Grimm
Cilj je ovoga rada ponuditi alternativni uvid u zbirku braće Grimm Kinder- und Hausmärchen
[Dječje i kućne bajke], za koju se uglavnom pogrešno drži da sadrži isključivo bajke. Za
konkretna razmatranja i analizu odabrana su tri slabije poznata prozna žanra: poučne
priče, formulne priče i lagarije. Pomnim čitanjem relevantnih tekstova iz Grimmove
zbirke te komparacijom odabranih žanrovskih skupina, rad nastoji pokazati višestruke
mogućnosti žanrovske klasifikacije. Najprije se donosi kraći pregled nekih od problema
vezanih uz žanrovsku klasifikaciju, s posebnim naglaskom na svojevrsnoj arbitrarnosti
odabira kriterija prema kojima će se pojedini tekstovi svrstavati u žanrovske kategorije.
Slijede zasebne rasprave odabranih kategorija i njihovih podvrsta. S obzirom na to da
većina primarnih tekstova uključenih u analizu pokazuje sklonost posuđivanju i miješanju
narativnih elemenata svojstvenih drugim žanrovima, možemo zaključiti da je ideja ‘čistoga’
žanra isključivo teorijski koncept, te da je sama problematika žanra i književne klasifikacije
općenito još uvijek nedovoljno istražena.
Ključne riječi: Jacob i Wilhelm Grimm, Kinder- und Hausmärchen, kraći prozni žanr,
poučne priče, formulne priče, lagarije
196
N. Kujundžić: Didactic Tales, Formula Tales, and Tall Tales in Grimms’...
Didaktische und formelhafte Geschichten sowie
Lügengeschichten in den Kinder- und Hausmärchen der
Gebrüder Grimm
Im vorliegenden Beitrag wird eine alternative Sicht der Grimmschen Sammlung Kinderund Hausmärchen dargeboten, die auf die sehr verbreitete und dennoch irreführende
Behauptung rekurriert, es handle sich hierbei ausschließlich um eine Märchensammlung.
Den Untersuchungsrahmen bilden drei weniger bekannte Prosagenres: didaktische
und formelhafte Geschichten sowie Lügengeschichten. Eine Analyse ausgewählter
Texte der Grimmschen Sammlung enthüllt, dass diese Eigenschaften mehrerer Genres
miteinander verbinden. Einführend wird ein kurzer Überblick über einige Probleme der
Genreklassifikation dargeboten, wobei insbesondere die Arbitrarität der Kriterienauswahl
angesprochen wird. Im Anschluss werden die ausgewählten Genres mitsamt ihren
Unterkategorien detailliert erläutert. Die Beobachtung, dass die Mehrzahl der hier
untersuchten Primärtexte zur Entlehnung und Vermischung von narrativen Konstrukten
aus anderen Gattungen neigt, legt den Schluss nahe, dass zum einen die Idee der
‚reinen’ Gattung ein ausschließlich theoretisches Konzept darstellt und zum anderen die
Problematik der Bestimmung von Gattungen und ihrer Klassifikation noch immer nicht
hinreichend erforscht ist.
Schlüsselwörter: Jacob und Wilhelm Grimm, Kinder- und Hausmärchen, Kurzprosa,
didaktische Geschichten, formelhafte Geschichten, Lügengeschichten
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
197
Marijana Hameršak
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
marham@ief.hr
Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj
književnosti, politici i znanosti devetnaestoga stoljeća
Povodom dvjestote godišnjice objavljivanja prvoga sveska zbirke
Kinder- und Hausmärchen [Dječje i kućne bajke] braće Grimm
Pregledni rad / review paper
UDK: 821.163.42-93.09GRIMM]:930.85=163.42, primljeno / received 8. 11. 2012.
Rad se bavi promptnom, intenzivnom, raznorodnom te proturječjima
prožetom hrvatskom recepcijom rada i djelovanja Jacoba i Wilhelma
Grimma. Nakon prikaza referencija na Grimmove u hrvatskom
dnevnom, kulturnom i stručnom tisku ranog devetnaestoga stoljeća, rad
se fokusira na ritam i značajke odomaćivanja (na prijevode i obrade)
njihovih bajki i priča u hrvatskom kontekstu. U žarištu je nesrazmjer
između promptne recepcije Grimmovih u hrvatskoj znanosti, politici
i kulturi, s jedne strane, te s druge, kasnih, a tijekom devetnaestoga
stoljeća ujedno i Grimmovima neatribuiranih, reprezentacija njihovih
bajki i priča u hrvatskoj dječjoj književnosti. Prvi hrvatski monografski
izbori iz Dječjih i kućnih bajki, kao i gotovo stotinu prijevoda ili obrada
pojedinačnih bajki i priča iz te zbirke, koji su prethodili objavljenim
izborima, pritom se interpretiraju iz perspektive povijesno specifičnih
shvaćanja dječje i usmene književnosti te složenih odnosa između
kultura, književnosti, prijevoda i izvornika, autorstva i anonimnosti.
Ključne riječi: Jacob i Wilhelm Grimm, Dječje i kućne bajke, Hrvatska,
hrvatska dječja književnost, kulturna povijest, usmena književnost,
povijest prevođenja, anonimnost
Povijest hrvatske recepcije rada i djelovanja Jacoba i Wilhelma Grimma na prvi
se pogled doima poput kakvoga prigodnoga, popularnoga pseudohistoriografskoga
prinosa o stabilnim, stoljetnim vezama između hrvatske kulture i njezinih
europskih parnjaka. Povijest je to nesumnjivo dugačka i intenzivna, protežita od
devetnaestoga stoljeća do danas; od prvih spomena i refleksija do suvremenih
doživljaja Grimmovih kao sinonima za bajke, dječju književnost i dječju popularnu
198
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
kulturu (usp. npr. Bošković-Stulli 2010). Ovaj je rad nastao u želji da se u godini
u kojoj se slavi dvjestota obljetnica objavljivanja prvoga sveska Dječjih i kućnih
bajki makar pregledno navedu ključna mjesta njihove hrvatske recepcije. Njime
se potkrjepljuju i dopunjuju dosadašnje spoznaje o vezama između Grimmovih i
Hrvatske, te nastoji naznačiti koliko su te veze bile dugovječne, kontinuirane, ali i,
u najmanju ruku, duboko proturječne.
Velikani: filolozi i folkloristi
Promptnost hrvatske recepcije rada i djelovanja Jacoba i Wilhelma Grimma
možda najbolje ilustrira podatak da su se hrvatske novine i časopisi već u prvoj
polovici devetnaestoga stoljeća referirali na njihove radove i zasluge, spremno
integrirajući termine i uvide koje su oni uveli. Jacobov termin ‘Sage’ nalazimo
već 1830-ih u naslovu članka „Sagen aus dem Lande Croatien“ [Predaje iz zemlje
Hrvatske] objavljenom 1839. u zagrebačkom časopisu Croatia koji je izlazio na
njemačkom jeziku (usp. Bošković-Stulli 2006: 93). Štoviše, imena Jacoba i Wilhema
Grimma u tom i sljedećim desetljećima u hrvatskim časopisima i novinama navodila
su se u pravilu bez posebnih pojašnjenja, kao da se radi o općepoznatim mjestima
(usp. npr. s.n. 1849), pri čemu se od dvojice braće Jacob češće spominjao. Ugledni
i, za hrvatsku kulturu, ključni periodici poput Ilirskih narodnih novina i Danice
isticali su u skladu sa svojom preporodnom orijentacijom ponajprije Jacobovo
slavenofilstvo (usp. npr. Babukić 1839, s.n. 1842: 261, Vraz 1839a, 1839b i 1839c),
njegovu naklonost i upućenost u kulture i jezike južnih Slavena te posebno njegov
predgovor njemačkom izdanju srpske gramatike Vuka Stefanovića Karadžića (usp.
npr. Babukić 1836, Gaj 1836). U drugoj je polovici devetnaestoga stoljeća u žarištu
bila Jacobova potpora folklorističkom radu Vuka Stefanovića Karadžića, pri čemu
se, anticipirajući neke kasnije rasprave, podsjećalo da Vukove zbirke narodnih priča
obuhvaćaju i hrvatske usmenoknjiževne zapise (usp. Bošković-Stulli 1963: 219).
Sam Jacob Grimm se za usmenu poeziju i jezike južnih Slavena, kako
prenosi Maja Bošković-Stulli (Mojašević prema Bošković-Stulli 1963: 219; usp. i
Bošković-Stulli 1978: 270), značajnije zainteresirao nakon što je pročitao recenziju
zbirke basana Dubrovčanina Đure Ferića (Fabulae ab illyricis adagiis desumptae,
1794) što ju je 1795. napisao njemački povjesničar i nakladnik Johannes Müller.
Müllerov oduševljeni prikaz Ferićeve zbirke basana koje su, premda na latinskom
jeziku, bile utemeljene na narodnim poslovicama (u zbirku uvrštenima u originalu),
potaknuo je, čini se, Jacoba Grimma da obrati pozornost na slavenske kulture
europskoga juga i njihove usmene tradicije. Na sličan je način, također posredno,
Jacob saznavao i o drugim djelima hrvatske književnosti. Znameniti češki filolog
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
199
i slavist Josef Dobrovský pisao mu je, recimo, 1811. godine „o ‘dalmatinskim ili
ilirskim’ pjesmama, misleći na Kačićevu zbirku tobože priređenih nar. pjesama“
(Bošković-Stulli 2010; usp. Bošković-Stulli 1963: 226).
Jacob i Wilhelm Grimm uživali su, nadalje, tijekom cijeloga devetnaestoga
stoljeća poseban ugled na užoj, strukovnoj razini, koja se tada u hrvatskom kontekstu
institucionalizira i ubrzano razvija. Braća su s hrvatskim znanstvenicima, štoviše,
održavala i izravne veze te su obojica (Wilhelm čini se s prekidima) od samoga
osnutka bili višegodišnji počasni članovi Družtva za povĕstnicu jugoslovensku,
najstarijega hrvatskoga udruženja za proučavanje povijesti kulture u najširem
smislu (usp. rubriku Građa u ovome broju Libri et Liberi). Krajem devetnaestoga
stoljeća njihove su teze o usmenom pjesništvu eksplicitno bile ugrađene u pozive na
bilježenje i proučavanje usmenih priča u Hrvatskoj (usp. Rački 1889: 82) te, kao što
je poznato, u stožerne radove s toga područja, ponajprije u opsežnu studiju Natka
Nodila (1981 [1885-1890]) te pregled Ivana Radetića (1879). Njihovo tumačenje
usmenih priča kao mitoloških prežitaka vrlo je rano, već početkom druge polovice
devetnaestoga stoljeća, imalo odjeke u popularnom hrvatskom tisku. Anonimni
članak objavljen 1861. godine u Glasonoši: illustrovanom hrvatskom časopisu za
zabavu, pouku, politiku i narodno gospodarstvo elaborirao je Grimmovu teoriju
o nacionalno distinktivnom, pradavnom i mitološkom porijeklu usmenih priča na
sljedeći način: „[…] skoro svaki narod imade svoje posebno pričoslovje, i to čim
živahnije domašenje i fantazija, tim su i krasnije prilike, iz kojih dakako značaj
naroda upoznati možemo“ (s.n. 1861). Otprilike u isto vrijeme, početkom druge
polovice devetnaestoga stoljeća, javljaju se i prvi blago disonantni glasovi o radu
Grimmovih. Matija Valjavec, priređivač najstarije ciljane i folkloristički relevantne
zbirke hrvatskih usmenih priča, objavio je u Književniku: časopisu za jezik i poviest
hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti, uz uredničku aklamaciju Franje Račkoga,
raspravu u kojoj u izravnoj polemici sa zaključcima Jacoba Grimma, ali u suglasju s
postulatima i metodologijom njegove mitološke teorije, zastupa i razrađuje tezu da
Slaveni poznaju božanska bića koja po rođenju određuju sudbinu djeteta, odnosno
„božanstvene biti, koje su vrlo slične grčkim μοῖραι, latinskim Parcae i sjevernim
nornir“ (Valjavec 1865: 53).
U ime što cjelovitijega uvida u hrvatsku recepciju Grimmovih valja spomenuti
da su hrvatske novine u devetnaestom stoljeću za ono doba iznimno marno
izvještavale i o životu, pa i o smrti znamenite braće. Jedan od najutjecajnijih
hrvatskih listova u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, Pozor, objavio je tako
1863. članak o smrti Jacoba Grimma, „velikog njemačkog učenjaka koji se radovao
svakoj vijesti o slavenskim jezicima“, potpisan inicijalima F. R. (1863). Članak
je po svemu sudeći napisao upravo Franjo Rački, nesumnjivo gorljivi štovatelj i
200
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
promicatelj Jacobova rada u hrvatskom kontekstu. Vezano uz život braće, Ilirske
narodne novine nekoliko su desetljeća ranije gotovo simultano, sa svega nekoliko
tjedana razlike, prenosile informacije o burnim događanjima, prosvjedima,
otpuštanjima i progonstvima, koja su uslijedila nakon što su sedmorica profesora
Sveučilišta u Göttingenu, među kojima su bili Jacob i Wilhelm Grimm, javno ustala
protiv ukidanja ustava i raspuštanja hanoverskog parlamenta (s.n. 1838a i 1838b).
Riječima uvodnoga odlomka jednoga od izvještaja koji je tim povodom objavljen u
Ilirskim narodnim novinama (s.n. 1838a):
Sedam profesorah, koji su se proti patentu hanoverskom javno izrekli, moralo je
svoju čast javno položiti; Dahlmann, Jakob Grimm i Gervinus moraju za tri dana grad
ostaviti. Kad im se je to u 3 ure po poldan na znanje dalo, prestadoše naučati, nèkoji,
koji kasnie moradoše naučati, oglase u učionicah, na listcih, da dalje naučati nesmĕdu,
zajedno moljahu svoje slušatelje, da se u miru zaderže. Do večera pukne glas o tome
po cèlom gradu i uzbudi veliku pozornost. Mnogo ljudih biaše na ulicah; množtvo
dijakah idjaše u stan Grimov [!], Ewaldov i drugih izvergnutih profesorah; gradska
vrata biahu zatvorena; draguni s golimi mačvi idjahu proti tim herpam; pedeli u ime
prorektora napominjahu na mir, pozivajuć dijake, da se doma odnesu.
Konačno, hrvatski dječji čitatelji iz urbanih sredina i/ili iz klasno i obrazovno
viših društvenih slojeva, koji su, poput svojih roditelja, bili upućeni na publikacije
na njemačkom jeziku (usp. Hameršak 2011a: 74, 93-96), najvjerojatnije su tijekom
devetnaestoga stoljeća čitali ili slušali bajke i priče Grimmovih.1 Potvrđuju to
autobiografski tekstovi (usp. Vukelić 1994: 45), kao i danas dostupni zapisi priča
koje su se krajem devetnaestoga stoljeća pripovijedale u gradskim sredinama. Kako
je to upozorila Bošković-Stulli, barem dva teksta Strohalove riječke zbirke usmenih
priča (br. 9 i 18) s kraja devetnaestoga i s početka dvadesetoga stoljeća mogu se
smatrati primjerima „bajki prenesenih iz Grimmove knjige“ (Bošković-Stulli 1991:
59-60):
Prva od njih, bajka Dvoje dece pul jedne stare vesće, drži se prilično vjerno Grimma,
premda je pričanje osiromašeno; no svršetak iskače iz okvira bajke i odgovara
racionalnom građanskom iskustvu: lovci pronađu izgubljenu djecu i odvedu ih u grad
‘na majistrat’. Nesavjesni roditelji budu pozvani i kažnjeni, uz prijetnju da ‘ako jos
jednuska to nacinu s decun, da ce jih drugi put obesit’. Priča o Crvenkapici veoma je
poremećena u usporedbi s Grimmom. Crvenu kapicu nema u njoj djevojčica, nego
baka.
U radu se referiram na bajke i priče Grimmovih umjesto samo na priče Grimmovih u želji da uza
svu teorijsko-terminološku promašenost toga čina nasljedujem svakodnevnu suvremenu uporabu
termina bajka te popularno shvaćanje Grimmovih priča kao bajki, ali ujedno i istaknem žanrovsku
rastresitost njihove zbirke o kojoj u ovome broju Libri et Liberi iscrpno piše Nada Kujundžić.
1
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
201
Priče i bajke
Za razliku od netom spomenutih čitatelja u urbanim sredinama, većina ostalih
hrvatskih čitatelja u devetnaestom stoljeću, ponajprije oni koji su bili orijentirani
isključivo na knjige hrvatskih nakladnika i na hrvatskome jeziku, a koji su činili
značajnu većinu čitateljskoga tijela, s imenima Grimmovih mogli su se eventualno
susresti tek početkom idućega stoljeća kada se objavljuju prvi fokusirani izbori
njihovih bajki i priča na hrvatskom jeziku. Godine izdanja i pojedinosti tih izbora
danas je nažalost moguće samo posredno i okvirno odrediti.
Odabrane priče, odnosno prema naslovu istaknutom na koricama Grimmove
priče za djecu, koje je Stjepan Širola priredio i objavio kod zagrebačkoga
nakladnika Nakladne knjižare Mirka Breyera, danas su, naime, poznate samo
posredno. Temeljem uvida u njihovo drugo dopunjeno izdanje koje je sačuvano i
naknadno datirano s 1917., prvo objavljivanje Odabranih priča stoga se okvirno
smješta na sam početak dvadesetoga stoljeća.2 Godinu dana nakon trećega izdanja
Odabranih priča, koje se također naknadno, samo okvirno datira s 1922., drugi
je poznati zagrebački nakladnik i knjižar St. Kugli objavio dvosveščane Izabrane
Grimmove priče za mladež, priređivača Zlatka Špoljara. Izabrane Grimmove priče
za mladež već su svojim podnaslovom sugerirale izravan konkurentski odnos prema
Širolinim Odabranim pričama.3 Podnaslovljene kao najpotpunije i najljepše hrv.
izd. sa 3 prekrasne sl. u bojama i 8 sl. u tekstu, one su očito nastojale pridobiti dio
potencijalnih i aktualnih čitatelja Odabranih priča, sugerirajući da su bajke i priče
Grimmovih u hrvatskom kontekstu s početka dvadesetoga stoljeća bile relevantna
literatura.
Odabrane priče i Izabrane Grimmove priče za mladež nisu, međutim, bile
prve publikacije na hrvatskom jeziku koje su izrijekom potpisane ili opisane kao
Grimmove. U hrvatskim je dječjim časopisima još tijekom devetnaestoga stoljeća,
doduše, koliko je danas poznato samo jednom, objavljena bajka izrijekom pripisana
Grimmovima, odnosno, Grimmu. Radi se o prijevodu bajke „Sedam gavrana“
(Grimm 1895, KHM 25, ATU 451)4 objavljenom u Smilju: zabavno-poučnom listu
za mladež obojega spola 1895. uz koji se dosta nenametljivo, gotovo sramežljivo,
na samome kraju navodilo da je nastao „po Grimmu“. Taj vrlo precizni, na svega
Za datacije drugoga, kao i trećega izdanja Odabranih priča usp. primjerke i pripadne knjižnične
kartice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu NSK sig. 68.022 te NSK sig. 49.728. Treće
izdanje je i u bibliografskim izvorima datirano s 1922. (usp. Rogulja 1982:196).
3
Usp. primjerke gorespomenutih knjiga i pripadne knjižnične kartice u Nacionalnoj i sveučilišnoj
knjižnici u Zagrebu NSK sig. II 5.187 knj. 1-2.
4
Faksimili ovoga i drugih ranih hrvatskih prijevoda Grimmovih bajki objavljuju se u rubrici Baština
ovoga broja Libri et Liberi, na što također upozoravam u daljem tekstu kod pojedinačnih primjera.
2
202
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
nekoliko mjesta neznatno nadopunjen (spomenima Boga te karakterizacijom likova
i događaja) prijevod istoimene bajke Grimmovih (varijante iz drugoga izdanja iz
1819.), potpisan je sa Smiljan, što je pseudonim Tomislava Ivkanca, pedagoga,
dječjega pisca i dugogodišnjega urednika Smilja.
„Sedam gavrana“ nisu, međutim, i najstariji hrvatski prijevod neke od bajki
i priča Grimmovih. Pogled na produkciju hrvatske dječje književnosti u njezinoj
ukupnosti, otkriva, naime, da su Grimmove bajke u hrvatskom kontekstu prevođene
i obrađivane i prije 1895., ali bez ikakve uputnice na imena slavne braće ili njihovu
zbirku. Na to je prvi upozorio Milan Crnković u davno objavljenoj, metodološki i
opsegom pionirskoj studiji o hrvatskoj dječjoj književnosti devetnaestoga stoljeća.
Prema Crnkoviću (1978: 104):
Prevarili bismo se kad bismo o njemačkom utjecaju sudili samo na osnovi uz tekst
navedenih imena: samo jednom Grimm [...] i jednom Chamisso [...]. Prerađena,
prevedena i prepričana Grimma nalazimo bar pet puta prije prijevoda Sedam gavrana.
Tako je Ljudevit Varjačić dramatizirao ne spomenuvši izvor, Trnoružicu i Crvenkapicu,
pod naslovima Ružanka [...] i Crvenka [...]. Franjo Bartuš preveo je Snjeguljicu [...]
bez oznake autora. Urednik [Smilja – M. H.] Tomislav Ivkanec prepričao je, zatajivši
također autora, Ivicu i Maricu pod naslovom Brat i sestra [...] i Guščaricu [...].
Prijevodi i obrade koje navodi Crnković u gore prenesenom odlomku
objavljeni su u Smilju u razdoblju od 1886. do 1890. No, uzmu li se u obzir i druge
tadašnje publikacije osim Smilja, prvi hrvatski prijevodi ili obrade Grimmovih
bajki i priča pomaknut će se znatno unatrag, dok će im se opseg značajno proširiti.
Još je, naime, u prvome godištu Bršljana: lista za mladež 1865. godine objavljen
tekst sižejno i naslovno blizak „Razbojnikovoj zaručnici“ Grimmovih (s.n. 1865,
KHM 40, ATU 955) koji je najvjerojatnije, kako to sugerira Marijan Šabić (2009:
96), preveden s češkoga, što još uvijek ne isključuje Grimmove kao prvotni izvor
prijevoda. No, izostanak potpisa ili bilo koje druge uputnice na zbirku braće
Grimm, zatim velika odstupanja ove priče od njihove varijante, kao i široka usmena
i tiskana distribucija istoga sižea, obeshrabruju svaki pokušaj da se „Razbojnikova
zaručnica“ jednoznačno odredi kao najstariji hrvatski prijevod, odnosno obrada,
neke od bajki i priča Grimmovih. Slična je situacija i s „Crvenom kapicom (sa
slikom)“ objavljenom 1875. u Bršljanu: listu za mladež, a koja je danas poznata tek
iz najave toga danas izgubljenoga broja Bršljana u časopisu Školski prijatelj. Stoga
kao najstariji hrvatski prijevod neke od Grimmovih bajki i priča sa sigurnošću
možemo odrediti tek godinu dana kasnije, u Smilju, pod naslovom “Frkljevački
muzikaši“, objavljeni prijevod „Bremenskih gradskih svirača“ (Kobali 1876, KHM
27, ATU 130; za pretisak vidi rubriku Baština u ovome broju Libri et Liberi).
Prijevodi ili obrade Grimmovih bajki i priča u devetnaestom su se stoljeću
u hrvatskom kontekstu, osim u dječjim časopisima, objavljivali i u cijelom
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
203
nizu drugih publikacija, u žanrovski raznorodnim zbirkama, kompilacijama,
slikovnicama, zbirkama narodnih priča i sl. Najstariji prijevodi ili obrade uvršteni u
neku od hrvatskih dječjih knjiga vezani su uz drugi svezak zbirke za djecu Djetinji
vrtić Ljudevita Tomšića (1877). Poimence, u drugom je svesku Djetinjega vrtića
objavljen za problematiku žanra iznimno zanimljiv (usp. Hameršak 2012) prijevod
„Priče o vuku i sedam kozlića“ pod naslovom „Priča o kozlićih“ (Tomšić 1887:
99-102, KHM 5, ATU 123; za pretisak vidi rubriku Baština u ovome broju Libri
et Liberi), te relativno vjeran prijevod „Bremenskih gradskih svirača“ naslovljen
„Čudnovati muzikaši“ (Tomšić 1877: 119-123). Samostalna izdanja pojedinačnih
priča javljaju se pak s početcima zamaha produkcije hrvatskih slikovnica i
ilustriranih knjiga u 1880-ima kada se tiskaju različite Pepeljuge, Trnoružice, ali
i pojedinačne Snjeguljice i Ružice, Crvenkapice i dr. (usp. Hameršak 2011a: 148149). Konačno, za povijest hrvatske recepcije Grimmovih posebno su važne one
njihove bajke i priče koje su svoje mjesto našle u hrvatskim zbirkama narodnih
priča za djecu s kraja devetnaestoga stoljeća, no to je tema koja zaslužuje posebnu
pozornost i o kojoj će stoga biti više riječi u nastavku.
Anonimci: bajke, priče i hrvatska dječja književnost
Ostavljajući po strani dramatizacije, tekstove poznate samo po naslovu, kao
i brojne tekstove koji su sižejno podudarni s tekstovima iz Dječjih i kućnih bajki,
a koji se zbog niza razloga (međunarodne distribucije sižea, odstupanja u odnosu
na varijante Grimmovih te izostanka specifičnosti varijanti Grimmovih) ipak ne
mogu jednoznačno odrediti kao prijevodi ili obrade Grimmovih tekstova, prije
1895. (kada je, kao što je spomenuto, objavljen najstariji prijevod koji je i izrijekom
upućivao na Grimmove tj. Grimma) u hrvatskim su dječjim časopisima i knjigama
prevedene ili obrađene ukupno barem trideset tri njihove bajke i priče, redovito
bez uputnice na izvornik ili imena braće. S obzirom da je većina tih bajki i priča
bila prevedena ili obrađena u više varijanti, od kojih je značajan broj bio pretiskan
po nekoliko puta, danas raspolažemo s gotovo stotinu Grimmovima neatribuiranih
tekstova, prijevoda i obrada iz Dječjih i kućnih bajki, objavljenih prije 1895.5
Popis hrvatskih prijevoda i obrada Grimmovih priča i bajki do 1895. donosim u radu „Noname Tales: Early Croatian translations of the Grimms’ tales“ koji će biti objavljen u zborniku
posvećenom međunarodnoj recepciji Dječjih i kućnih bajki, a koji uređuju Vanessa Jossen i Gillian
Lathey. Najstariji se hrvatski prijevodi i obrade Grimmovih bajki i priča u tom radu analiziraju iz
perspektive povijesno specifičnih shvaćanja autorstva, anonimnosti, te pravnih, prevoditeljskih, kao
i nacionalno-mobilizacijskih odrednica hrvatske dječje književnosti druge polovice devetnaestoga
stoljeća. S obzirom na primarno preglednu funkciju ovoga članka, u njemu se samo sumarno
prenose ključne interpretativne osi i zaključci spomenutog rada te ih se nadopunjuje razmatranjima
o dominantnim funkcijama i predodžbama hrvatske dječje književnosti devetnaestoga stoljeća, kao
i književnosti općenito.
5
204
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
Prava bujica neatribuiranih obrada i prijevoda Grimmovih tekstova u hrvatskoj
dječjoj književnosti s kraja devetnaestoga stoljeća začuđuje utoliko što su se bajke
i priče Grimmovih sve do početka dvadesetoga stoljeća u njemačkom govornom
području Austro-Ugarske poprilično rijetko objavljivale (usp. Bottigheimer 1993:
87). U tim su kulturnim krugovima, naime, Bechsteinove bajke i priče imale
prednost u odnosu na Grimmove, koje su sve do 1893. bile zaštićene autorskim
pravima i u rukama konzervativnih izdavača (usp. Bottigheimer 1993: 86-87). U
hrvatskom govornom području unutar Austro-Ugarske situacija je, međutim, bila
bitno drugačija. U skladu s tadašnjim zakonodavnim okvirom (usp. Patent vom
19. October 1846, § 7.3; Zakonski članak o autorskom pravu, 1884, § 1) koji je
autorska prava vezivao uz konkretne tekstove na konkretnom jeziku, pojedinačni
su se tekstovi iz Dječjih i kućnih bajki neometano tiskali i prevodili na hrvatski.
Oni su, riječju, posve slobodno i potpuno neovisno „o tužbi podnesenoj nakon
Wilhelmove smrti, kad su prihode Wilhelmovih sinova ugrožavale piratske varijante
Dječjih i kućnih bajki“ (Bottigheimer 1987: 7), cirkulirali u hrvatskim knjigama,
časopisima, slikovnicama.
Množina obrada i prijevoda Grimmovih priča kao anonimnih tekstova
neodvojiva je, s druge strane, od okolnosti da su odnosi između prijevoda, prerade
i izvornika u ranijim razdobljima i u danom razdoblju hrvatske dječje književnosti
(usp. Crnković 1978: 104), hrvatske pučke književnosti, ali i hrvatske književnosti
općenito (usp. Zečević 1982), bili znatno fluidnije shvaćeni nego danas, što je
povezano s dominantno didaktičnom funkcijom tih književnosti. U skladu s tim
prioritetom, posezanje za prijevodima bilo je gdjekada najlakši put do ostvarenja cilja,
a nenavođenje izvora tek izraz književnoga sustava u kojem pitanja originalnosti i
nisu bila na prvome mjestu. Detaljna analiza atribucija priloga u hrvatskim dječjim
časopisima i knjigama iz devetnaestoga stoljeća stoga bi vjerojatno pokazala, kao
što je to Mira Gavrin (1970) ustanovila u vezi preporodnoga pjesništva, da se
radi o prijevodima ili obradama. Neki su preporodni ‘prijevodi’, naime, skraćene,
pojednostavljene ili parafrazirane obrade izvornika, a u nekima opet nalazimo
dijelove kojih nema u originalu. Kako to parafrazira Zaneta Sambunjak (2008: 17):
Zapravo se u većini tih primjera više i ne radi o prijevodima, već o vrlo slobodnim
prepjevima, najčešće prilagodbama. Neki su prijevodi i prepjevi tiskani s primjedbom
iz kojeg jezika dolaze, bez imena pjesnika, a neki su tiskani bez ikakve napomene da
je u pitaju prepjev ili prijevod.
Gledano iz ove perspektive, preuzimanje Grimmovih bajki i priča, koje su
već bile usklađene s vrijednosnim okvirom i zadanim funkcijama građanske dječje
književnosti, pokazuje se kao pragmatičan, najlakši način da se te vrijednosti
uvedu u polje hrvatske dječje književnosti, a žuđene funkcije ostvare. Potvrđuje to
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
205
i uvid da među hrvatskim prijevodima i obradama Dječjih i kućnih bajki do 1895.
prevladavaju prijevodi i obrade iz tzv. „malog izdanja“ (Kleine Ausgabe) koje su
sama braća namijenila i priredila upravo za djecu, a u kojemu, sukladno tomu,
dominiraju primarno dječji ili djeci prilagođeni žanrovi. Pritom su se, u skladu
s dominantnim strujanjima u hrvatskoj dječjoj književnosti toga razdoblja, prvo
prevodile ili obrađivale priče o životinjama, odnosno, tada već kanonizirani žanr
hrvatske dječje književnosti, zatim priče upozorenja, kao predstavnici standardnog
žanra usmene književnosti za djecu, a tek zatim i bajke u užem smislu.
Priče i bajke Grimmovih trebale su, dakle, hrvatske dječje čitatelje ponajprije
zabaviti, a pritom i poučiti društveno poželjnim vrijednostima i oblicima
ponašanja. U tom registru valja, čini se, primarno čitati sve hrvatske prijevode i
obrade Grimmovih, pa tako i onaj najstariji. Radi se o već spomenutom prijevodu
„Bremenskih gradskih svirača“ koji je u Smilju bez oznake izvornika ili uputnice
na braću Grimm objavio revni hrvatski priređivač njihovih bajki i priča, pedagog i
pisac Milan Kobali. Taj prijevod stilski značajno odstupa od predloška Grimmovih
te se već u naslovu, u suglasju s tadašnjom orijentacijom popularnih prijevoda
prema pohrvaćivanju, u smislu domestikacije (usp. Venuti 1998: 31), Bremen
zamjenjuje slavonskim selom Frkljevci. Sličnih je primjera bezbroj u korpusu
Grimmovima neatribuiranih hrvatskih prijevoda ili obrada pojedinačnih tekstova iz
Dječjih i kućnih bajki, ali na ovom ih je mjestu bezrazložno tek taksativno navoditi.
Posezanje za bajkama i pričama braće Grimm s druge je strane neodvojivo od
ovisnosti hrvatskih dječjih nakladnika, autora i urednika o uvoznim, inozemnim
ilustracijama, među kojima, kako pokazuju devetnaestostoljetni hrvatski prijevodi
i obrade Grimmovih bajki i priča, očito nije nedostajalo i onih vezanih uz prizore iz
Dječjih i kućnih bajki. Tim su tragom, po svemu sudeći, bajke i priče Grimmovih
uvedene u zbirke Franje Bartuša o kojima će kasnije biti više riječi. Tim je tragom,
nadalje, 1878. u Smilju objavljena anonimna „Crvena kapica“ (s.n. 1878, KHM
26, ATU 333; vidi i rubriku Baština u ovome broju Libri et Liberi) koja se unatoč
značajnim odstupanjima (temeljem lika lovca i karakterizacije Crvenkapice)
ipak može odrediti kao ishodišno Grimmova. Sudeći prema drugim prijevodima
Grimmovih u istom godištu Smilja, taj je tekst sljedeće godine najvjerojatnije
objavljen i kao istoimena samostalna, danas izgubljena (usp. Batinić i Majhut 2001:
33-34) slikovnica u izdanju zagrebačkoga nakladnika Mučnjaka i Senftlebena te je
utoliko ujedno i dragocjen izvor za povijest hrvatske slikovnice.
Barem dio od gotovo stotinu Grimmovima neatribuiranih hrvatskih prijevoda
njihovih bajki i priča može se, konačno, objasniti i iz perspektive tadašnjega
zakonodavnoga okvira o autorskim pravima koji nije inzistirao na navođenju imena
autora (usp. Zakonski članak o autorskom pravu, 1884, §1. usp. i Patent von 19.
206
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
October 1846), a koji je, kao što je spomenuto, autorsko pravo vezivao uz jezik
na kojemu je tekst napisan, zbog čega autori ili vlasnici autorskih prava najčešće
nisu imali nikakve ingerencije nad prijevodima vlastitih tekstova, pa tako ni nad
njihovom atribucijom. Gledano iz te perspektive sasvim se razumljivim čini da
su tekstovi, a posebno oni koji su prenošeni zbog izražene pragmatične (poučne i/
ili zabavne) funkcije, vrlo slobodno cirkulirali iz jednoga jezika u drugi, iz jedne
publikacije u drugu. Kako je to upravo povodom neatribuiranih obrada ili prijevoda
Grimmovih bajki i priča primijetio već Crnković (1978: 104):
[…] velik dio radova suradnika Smilja nije plod izvornog nadahnuća, nego su to više
ili manje slobodne prerade i „pohrvaćenja“ radova pročitanih u dječjim časopisima što
su izlazili u Monarhiji, prvenstveno na češkom i njemačkom jeziku, a ima i prerada s
mađarskog, talijanskog, kao i posudbi iz Zmajevih časopisa, pri čemu se ne isključuje
mogućnost da su i autori od kojih su preuzimali naši priređivači posuđivali od nekih
drugih.
U ovim i sličnim višestrukim preuzimanjima iz različitih publikacija i jezika
(tzv. lančani prijevodi) nerijetko se, dakako, gubio svaki trag porijekla izvornika,
pa tako i imena autora. Radi se o pravcu afirmacije anonimnosti koji vrlo dobro
ocrtavaju riječi Ivana Filipovića iz uvoda Malom tobolcu raznog cvětja: „Da
od prevedenih izvore naveo nisam, to nije moja krivnja, već ta okolnost, da i u
knjigami, iz kojih sam ih crpio, njini sastavitelji naznačeni nebiahu“ (1850: vii).
Zakonodavni okvir, prevoditeljske prakse i primarno pragmatična, didaktična
funkcija dječje književnosti pogodovali su, dakle, širokoj rasprostranjenosti
anonimnosti u hrvatskoj dječjoj književnosti devetnaestoga stoljeća, ali i u
hrvatskoj književnosti općenito. Ona je posebice bila česta u periodičkoj produkciji,
a varirala je, kako sažima Vinko Brešić (2006: 28), od potpunoga izostanka bilo
kakve naznake imena do uporabe pseudonima ili inicijala te je, kako uočava Ellen
Gruber Garvey (2006: 160), imala i posve praktičan učinak: anonimni prilozi u
kolektivnim publikacijama stapali su se u jedinstvenu cjelinu i stvarali dojam o
cjelovitosti publikacije i u njoj zastupljenih tekstova i ideja.
S druge strane, u istom su se razdoblju neka imena i neki autori ipak
sustavno navodili. Tekstovi Pavela Jozefa Šafárika, Aleksandra Puškina, Božene
Němcove objavljivali su se, recimo, u hrvatskim časopisima devetnaestoga stoljeća
u pravilu s uputnicama na imena njihovih autora (usp. Brešić 2006), i to stoga
što se time, budući da se radilo o autorima i autoricama koji su uživali stanoviti
ugled makar među intelektualnim elitama, dodatno jačala recepcija i legitimacija
prevedenih tekstova. Pitanje je, međutim, zašto se u istim publikacijama u istom
razdoblju nisu navodila i imena tada, kako sam nastojala pokazati u prvome dijelu
ovoga rada, nesumnjivo znamenite i cijenjene braće Grimm. Odgovor na ovo
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
207
pitanje valja, čini se, potražiti u sferi tadašnjih shvaćanja tzv. narodne, usmene
književnosti; prije svega u sferi shvaćanja bajki kao prežitaka davnih nacionalnih
mitova, a time i osnovice nacionalne kulture kao ključnoga zamašnjaka tadašnjih
nacionalnih integracijskih i mobilizacijskh procesa (usp. Korunić 2006). U skladu
sa spomenutim shvaćanjem, koje su paradoksalno inaugurirali i promovirali upravo
Grimmovi (usp. npr. Holbek 1987), navodno narodne priče i bajke su se i u hrvatskoj
dječjoj književnosti sve do kraja devetnaestoga stoljeća kao takve i atribuirale
jedino ako su pripadale matičnom, ovisno o koncepcijama: slavenskom, hrvatskom
ili srpskom kulturnom i jezičnom krugu. Odnosno, usmenoknjiževni primjeri iz
drugih europskih kultura nisu se kao takvi i eksplicitno označavali u paratekstu,
jer isticanje pripadnosti neslavenskim usmenoknjiževnim tradicijama nije imalo
svoju pragmatičnu funkciju u jeku tadašnjih hrvatskih nacionalno-integracijskih,
u slavenskom zajedništvu utemeljenih procesa. Iznimka su bile tek navodno
orijentalne priče koje su se predstavljale i čitale u modusu višestruke, ne samo
povijesno-mitološke, drugosti (usp. Hameršak 2011a: 108). Za razliku od njih, a
zbog spomenutih shvaćanja usmene književnosti, navodno narodne bajke i priče
drugih, neslavenskih europskih književnosti (irske, njemačke, danske, španjolske
i dr.) nisu se objavljivale sve do kraja devetnaestoga stoljeća kada dotadašnja
shvaćanja i s njima povezane političke opcije i nazori polako gube na snazi.
U korpusu Grimmovima neatribuiranih devetnaeststoljetnih hrvatskih
prijevoda i obrada njihovih bajki i priča osobito su zanimljivi oni koji su svoje
mjesto našli u hrvatskim zbirkama domaćih navodno usmenih priča i bajki za djecu.
Uvrštene bez ikakve oznake o porijeklu u zbirke domaćih narodnih priča, bajke
i priče Grimmovih preobrazile su se u zapise usmenih vernakularnih hrvatskih,
srpskih i srodnih kazivanja. Već je i najstarija hrvatska zbirka narodnih priča za
djecu, Narodne pripoviedke (1879), pedagoga i revnoga skrbitelja za puk i usmene
tradicije, Mijata Stojanovića, uz ine tekstove sadržavala i prijevode nekolicine
Grimmovih bajki i priča, među kojima i doslovan, s tek jednom domestikacijskom
intervencijom (referencijom na Liku) obilježen prijevod njihove „Snjeguljice i
Ružice“, objavljen pod naslovom „Bielka i Rumenka“ (Stojanović 1879: 92-100,
KHM 161, ATU 426, usp. rubriku Baština u ovome broju Libri et Liberi), jedne
od najpoznatijih Grimmovih bajki u njemačkom govornom području i jedne od
njihovih nesumnjivo autorskih bajki (usp. Hameršak 2011b). Teško je odrediti
zašto je Stojanović, koji je raspolagao brojnim zapisima usmenih tradicija koje je
želio predstaviti svojom zbirkom, posegnuo za prijevodima i obradama Grimmovih
bajki i priča i je li uopće znao da se radi o njihovim tekstovima. Nedvojbeno je,
a za cijelu priču ne i posve nevažno, da je on u rukopisnoj varijanti svoju zbirku
podnaslovio: sabrao iz raznih knjigah i časopisah (usp. Hameršak 2011b: 152),
208
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
što je, međutim, u pripremama za tisak doslovce prebrisano. Da je, naime, kojim
slučajem nakladnik, urednik ili urednički odbor biblioteke (Knjižnice za mladež
u nakladi Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora) ipak zadržao spomenuti
podnaslov, priče i bajke Grimmovih ne bi se u Stojanovićevoj zbirci nužno, barem
ne toliko jednoznačno, prepoznavale kao vernakularne.
Nekoliko godina nakon Stojanovićeve zbirke Franjo Bartuš, pedagog i
višegodišnji urednik publikacija za djecu, objavio je nekoliko zbirki koje su u
podnaslovu isticale navodno narodno, domaće porijeklo u njima uvrštenih tekstova,
a koje su doživjele brojna izdanja, neslućenu popularnost i čiji je odjek moguće
pratiti sve do danas (usp. Stahuljak 2006). Bartuš je u svoje zbirke, kako su dobro
uočili Berislav Majhut i Dina Franić (2009: 138), uključio brojne prijevode i obrade
bajki i priča Grimmovih vjerojatno zato da bi mogao iskoristiti ilustracije stranih,
pretpostaviti je njemačkih, autora, koje su pak bile glavni adut uspješne recepcije
knjige. U paradoksalnome obratu, prijevodi priča i bajki Grimmovih koje su
objavljene u spomenutim zbirkama prometnule su se u reprezentante vernakularnih,
ovisno o nazorima priređivača južnoslavenskih, hrvatskih ili srpskih narodnih priča
i bajki.
U hrvatskom se kontekstu priče i bajke Grimmovih u devetnaestom stoljeću
nisu, dakle, objavljivale kako bi se čitatelji upoznali s prežitcima germanskih mitova,
njemačkom kulturom i njezinim usmenim, narodnim tradicijama. Upravo suprotno,
one su hrvatske dječje čitatelje ponajprije trebale zabaviti, a pritom i poučiti
navodno univerzalnim ili u kontekstu zbirki narodnih priča, ‘našim’ društveno
poželjnim vrijednostima i oblicima ponašanja, što je bilo moguće jedino ako se
prethodno izbrisala svaka veza s izvornicima. Riječju, prvi su hrvatski prijevodi i
obrade pojedinačnih tekstova iz Dječjih i kućnih bajki posve potisnuli mogućnost
njihove recepcije kao prijevoda ili obrada narodnih njemačkih priča, odnosno, kako
su ih Grimmovi doživljavali, prežitaka germanskih mitova. Nasuprot tomu prvo je
englesko izdanje izbora Dječjih i kućnih bajki iz 1823., nimalo slučajno naslovljeno
Njemačke pučke priče (German Popular Stories), predstavljalo, recimo, engleskim
čitateljima bajke i priče Grimmovih kao osnovicu za razumijevanje germanskoga
nacionalnoga karaktera i kao podsjetnik na englesku, predindustrijsku, seljačku
prošlost (usp. Schacker 2003: 16). Utjecaj toga izdanja vidljiv je do danas u
anglosaksonskome svijetu u kojemu Grimmovi, suprotno percepciji u nekim
drugim dijelovima svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, u popularnoj svijesti figuriraju
ponajprije kao skupljači autentičnih usmenih, narodnih tradicija, a njihove priče
kao zapisi tih tradicija.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
209
Nekoć i danas: bilo jednom … i živjeli su sretno
Ovaj tek brzopotezni pregled hrvatske recepcije rada i djelovanja Jacoba i
Wilhelma Grimma pokazuje da su znamenita braća tijekom devetnaestoga stoljeća
u hrvatskome kontekstu bila ujedno slavna i anonimna, velika i marginalna, poznata
i nepoznata, naša i druga. Sličnu, proturječjima obilježenu recepciju, imaju i danas.
U suvremenoj se hrvatskoj kulturi njihova imena, naime, ponajprije vežu uz dječju
književnost, a tek iznimno, u specijaliziranim stručnim i znanstvenim kontekstima,
i uz njemačke usmene tradicije, odnosno, nastojanja na njihovom stvaranju i
interpretaciji.
Nije potrebno provoditi šira etnografska istraživanja da bi se utvrdilo da
se Jacob i Wilhelm Grimm danas u Hrvatskoj smatraju prije svega autorima
bajki, dječjim književnicima, a ne sakupljačima usmenih priča kako su se sami
predstavljali, a kako ih se i dandanas, unatoč desetljećima istraživanja koja
opovrgavaju vjerodostojnost takve predodžbe (usp. Briggs 1993, Rölleke 1989),
nerijetko doživljava u anglosaksonskom svijetu. Suvremena hrvatska recepcija
Jacoba i Wilhelma Grimma kao autora, književnika, a njihovih bajki kao autorskih
tekstova, svoju potvrdu (unatoč više ili manje eksplicitnim nastojanjima na
prezentaciji njihova folklorističkoga rada u pogovorima i predgovorima hrvatskih
izbora iz Dječjih i kućnih bajki) nalazi u svakodnevnom iskustvu, u vlastitim
sjećanjima, dječjim iskazima, u susjedskim jalom nabijenim vicevima poput onoga
„Braća Grimm su uskrsnula i napisala novu bajku: Slovenija ima izlaz na otvoreno
more“,6 u odrednicama braće Grimm na internetskim repozitorijima crtanih
filmova7 ili srodno tomu u opisima „Ivice i Marice“ kao priče koju su „napisala
dva brata jedne zimske večeri“,8 te konačno i u bezbrojnim hrvatskim izdanjima
njihovih bajki koja uz njihova imena u pravilu ne navode dodatnu odrednicu ‘ur.’
ili ‘prir.’. Osnovica za ovu transformaciju Grimmovih iz folklorista u književnike,
koja i nije posve neutemeljena uzmu li se u obzir suvremene ekspertize (usp. Briggs
1993, Rölleke 1989), stvorena je u posljednjim desetljećima devetnaestoga stoljeća
kada su se, vezano uz neke ili sve u ovom radu spomenute okolnosti, a ovisno
o pojedinačnoj priči ili bajci, bajke i priče braće Grimm prevodile na hrvatski i
objavljivale bez uputnice na njihova imena, kontekst njihova nastanka te njihovu
inicijalnu reprezentaciju kao njemačkih usmenih priča.
<http://www.24sata.hr/vicevi/lmfao/18949>. Istaknula M. H.
„Bajke braće Grimm (Simsala Grimm) je [!] ekranizacija bajki koje su napisala braća Grimm.
Njihova najpoznatija djela su Ivica i Marica, Snjeguljica, Trnoružica, Palčica...“ <http://www.
zemlja-crtica.com/crtic/Braca_Grimm.aspx>.
8
<http://www.kazaliste-tresnja.hr/predstave/ivica-i-marica/?id=30>. Istaknula M. H.
6
7
210
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
Popis kratica
ATU = Uther, Hans-Jörg (2004). The Types of International Folktales. A Classification and
Bibliography. Based on the System of Antti Aarne and Stith Thompson. I-III. (= FF
Communications No. 284-286). Helsinki: Suomalainen Tiedeakatemia.
KHM = Grimm, Jacob i Wilhelm (1812-1857). Kinder- und Hausmärchen. Wikisource.
<http://de.wikisource.org/wiki/Kinder-_und_Hausm%C3%A4rchen> (pristup 6.
prosinca 2012)
Popis literature
Babukić, Věkoslav. 1836. „Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (Konac).“ Danica
ilirska 2 (15): 57-60.
Babukić, Věkoslav.1839. „Ljubitelji slavjanskog jezika: kod inostranih narodah.“ Danica
ilirska 5 (1): 2-4.
Batinić, Štefka i Berislav Majhut. 2001. Od slikovnjaka do Vragobe: hrvatske slikovnice do
1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej.
Bošković-Stulli, Maja. 1963. „Die Beziehungen Jacob Grimms zur serbokroatischen
Volksliteratur im Urteil südslawischer Autoren.“ Deutsches Jahrbuch für Volkskunde
9: 214-228.
Bošković-Stulli, Maja. 1978. „Usmena književnost.“ U Povijest hrvatske književnosti
u sedam knjiga. I – Usmena i pučka književnost, 7-353, 641-651. Zagreb: Liber i
Mladost.
Bošković-Stulli, Maja. 1991. Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske i Zavod za istraživanje folklora.
Bošković-Stulli, Maja. 2006. Priče i pričanja: stoljeća usmene hrvatske proze. Zagreb:
Matica hrvatska.
Bošković-Stulli, Maja. 2010. „Grimm, Jacob (Hanau 4. I. 1785 – Berlin, 20. IX. 1863)
i Wilhelm (Hanau, 24. II. 1786 – Berlin, 16. XII. 1859). “ U Hrvatska književna
enciklopedija, gl. ur. Velimir Visković, 41. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav
Krleža.
Bottigheimer, Ruth. (1993). „The Publishing History of Grimm’s Tales: Reception at the
Cash Register.“ U The Reception of Grimms’ Fairy Tales. Responses, Reactions,
Revisions, ur. Donald Haase, 78-101. Detroit: Wayne State University Press.
Bottigheimer, Ruth. 1987. Grimms’ Bad Girls and Bold Boys. New Haven i London: Yale
University Press.
Brešić, Vinko, prir. 2006. Bibliografija hrvatskih književnih časopisa 19. stoljeća. 1-4.
Zagreb: Filozofski fakultet.
Briggs, Charles L. 1993. „Metadiscursive Practices and Scholarly Authority in Folkloristics“.
The Journal of American Folklore 106 (422): 387-434.
Crnković, Milan. 1978. Hrvatska dječja književnost do kraja XIX stoljeća. Zagreb: Školska
knjiga.
Filipović, Ivan. 1850. Mali tobolac raznog cvětja: za dobru i pomnjivu mladež naroda
srbsko-ilirskoga. I. Zagreb: Franjo Župan.
Gruber Garvey, Ellen. 2006. „Anonymity, Authorship and Recirculation: A Civil War
Episode“. Book History 9: 159-78.
Gaj, Ljudevit. 1836. „Kratki uvod u dogodovšćinu velike Ilirie“. Danica ilirska 2 (18):
69-72.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
211
Gavrin, Mira. 1970. „Pjesništvo narodnog preporoda u odnosu na njemačko i austrijsko
pjesništvo“. U Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: od narodnog
preporoda k našim danima, ur. Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić, 51-119. Zagreb:
Liber, Izdanja instituta za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Grimm, Jacob i Wilhelm. 1895. „Sedam gavrana.“ Smilje: zabavno-poučni list sa slikami
za mladež 23 (9): 136-138.
Hameršak, Marijana. 2012. „Životinja i žanr ili ‘Priča o kozlićih’“. U Književni bestijarij.
II dio, ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, 849-876. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku.
Hameršak, Marijana. 2011a. Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb: Algoritam.
Hameršak, Marijana. 2011b. „A Neverending Story? Permutations of Snow White and
Red Rose Narrative and its Research across Space and Time“. Narodna umjetnost:
Croatian Journal of Ethnology and Folklore Research 48 (1): 147-160.
Holbek, Bengt. 1987. Interpretation of Fairy Tales: Danish Folklore ina European
Perspective. Helsinki: Suomalainen Tiedeakatemia.
Kobali, Milan, pr. 1876. „Frkljevački muzikaši“. Smilje: zabavno-poučni list sa slikami za
mladež 4 (11): 162-163.
Korunić, Petar. 2006. Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije. Slavonski Brod:
Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
Majhut, Berislav i Franić Dina. 2009. “Kuglijev nakladnički niz Pripovijesti djeda Nike“.
U Biobibliographica 3, ur. Trpimir Macan, 129-162. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža.
Nodilo, Natko. 1981. Stara vjera Srba i Hrvata [Pretisak iz Rada Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti, br. 77-86, 89, 91-94, 99-102 od 1885 do 1890]. Split: Logos.
Patent vom 19. October 1846. U Austrian Copyright Act (1846), Primary Sources on
Copyright (1450-1900), ur. L. Bently i M. Kretschmer. <http://copy.law.cam.ac.uk/
cam/tools/request/showRepresentation.php?id=representation_d_1846b&pagenumbe
r=1_1&imagesize=small> (pristup 4. prosinca 2012).
R[ački], F[ranjo]. 1863. „Žaoba na grobu Jakova Grimma.“ Pozor 3 (220): 878.
Rački, Franjo. 1889. „Svečano slovo [Svečana sjednica 30. studenog 1889]“. U Ljetopis
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za 1889. godinu. 75-85. Zagreb:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Radetić, Ivan. 1879. Pregled hrvatske tradicionalne književnosti. Senj: H. Luster.
Rogulja, Petar, gl. ur. 1982. Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 18351940. V, Fr-Haj. Zagreb: Nacionalna i sveučilišna biblioteka.
Rölleke, Heinz. 1989. „Novi pogled na ‘Otroške in hišne pravljice bratov Grimm“. Otrok
in knjiga 27-28: 131-139.
s.n. 1838a. „Nĕmačka“. Ilirske narodne novine 4 (3): 10
s.n. 1838b. „Nĕmačka“. Ilirske narodne novine 4 (9): 35.
s.n. 1842. „Horvatska i Slavonia“. Ilirske narodne novine 8 (66): 261-262.
s.n. 1849. „Austria“. Narodne novine 15 (215): 687.
s.n. 1861. „Nješto za pričoslovje Jugoslovjenah o sudicama, usudama, rođenicama“.
Glasonoša: ilustrovani hrvatski časopis za zabavu, pouku, politiku i narodno
gospodarstvo 1/18: s.p.; 1/19: s.p.
s. n. 1865. „Dvie pripoviedke“. Bosiljak: list za mladež 1 (7): 188-9.
s. n. 1878. „Crvena kapica“. Smilje: zabavno-poučni list sa slikami za mladež 7 (2): 23-27.
Sambunjak, Zaneta. 2008. Ilirizam, cenzura i biedermeier: književnost i knjižarstvo prema
austrijskoj cenzuri i književnosti biedermeiera. Rijeka: Medveda i HFDR.
212
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
Schacker, Jennifer. 2003. National Dreams: The Remaking of Fairy Tales in NineteenthCentury England. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.
Stahuljak, Višnja. 2006. Bijeli zec i drugi igrokazi. Zagreb: Školska knjiga.
Stojanović, Mijat. 1879. Narodne pripoviedke: sabrao i priredio za mladež. Zagreb: Hrv.
pedagogijsko-književni sbor.
Šabić, Marijan. 2009. Iz zlatnog Praga: češka književnost i kultura u hrvatskoj književnoj
periodici 1835.-1903. Zagreb and Slavonski Brod: Sveučilište u Zagrebu – Filozofski
fakultet – Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i
Baranje.
Vukelić, Vilma. 1994. Tragovi prošlosti: memoari. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Preveo Vlado Obad.
Tomšić, Ljudevit. 1877. Djetinji vrtić: zabavne pripovjesti dobroj djeci. II. Zagreb: Mučnjak
i Senftleben.
Valjavec, Matija. 1865. „O rodjenicah i sudjenicah“. Književnik: časopis za jezik i poviest
hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti 2: 52-61.
Venuti, Lawrence. 1998. The Scandals of Translation: Towards an Ethics of Difference.
London i New York: Routledge.
Vraz, Slavko. 1839a. „Književni oglas“. Danica ilirska 5 (26): 103-104.
Vraz, Stanko. 1839b. „Književno objavljenje“. Ilirske narodne novine 5 (70): 280.
Vraz, Stanko. 1839c. „Književno objavljenje“. Ilirske narodne novine 5 (72): 288.
Zakonski članak o autorskom pravu. 1884. Sbornik zakonah i naredabah valjanih za
kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju 30: 221-31. <http://alex.onb.ac.at/cgi-content/annoplus?apm=0&aid=lks&datum=18840304&zoom=2&seite=00000221&x=11&y=6>
(pristup 4. prosinca 2012).
Zečević, Divna. 1982. Pučko štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. stoljeća.
Osijek: Revija.
Marijana Hameršak
Institute for Ethnology and Folklore Research, Zagreb
Institut für Ethnologie und Folkloristik, Zagreb
Authorities or Anonyms? Jacob and Wilhelm Grimm in Croatian
Nineteenth Century Literature, Politics and Scholarship
The paper deals with the prompt, intense, diverse, and contradictory Croatian reception of
the lives and works of Jacob and Wilhelm Grimm. After a short overview of early nineteenthcentury references to the Grimms in Croatian daily newspapers, cultural magazines
and professional and academic journals, the paper focuses on the history of Croatian
translations and adaptations of their tales. The prompt reception of the brothers’ work in the
field of nineteenth-century Croatian scholarship, politics, and culture is juxtaposed to the
relatively delayed appearances of the translations and adaptations of their tales, Besides,
even when published, the Croatian versions were hardly ever attributed to the Grimms prior
to the early twentieth century. During the second half of the nineteenth century, individual
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 197-214
213
tales were translated, adapted and published in Croatian children’s magazines and books of
stories almost a hundred times, with virtually no references to the brothers (there is only one
exception) or to their original collection. The paper presents the first Croatian appearances
of tales that can be traced to the Grimms’ original work, Kinder- und Hausmärchen, i.e.
the nineteenth-century Croatian translations or adaptations of individual tales which
were mostly not attributed to the Grimms, but rather presented as stories, anonymous
tales or vernacular (Croatian, Slavic, etc.) folktales. These adaptations and retellings are
considered from the perspective of a complex relationship between cultures, literatures, and
translation practices, particularly with reference to the ideas of original work, authorship
and anonymity.
Keywords: Jacob and Wilhelm Grimm, Children and Household Tales, Croatia, Croatian
children’s literature, cultural history, folk literature, history of translation, anonymity
Große Autoren oder Anonymi? Jacob und Wilhelm Grimm
in der kroatischen Literatur, Politik und Wissenschaft des
neunzehnten Jahrhunderts
In diesem Beitrag wird die unterschiedliche und durch Widersprüche gekennzeichnete
Rezeption der Werke Jacob und Wilhelm Grimms in Kroatien seit Beginn des neunzehnten
Jahrhunderts untersucht. Nach einer einleitenden Darstellung der Auseinandersetzung mit
dem Schaffen und Wirken der Gebrüder Grimm in der kroatischen Tages-, Kultur- und
Fachpresse des frühen neunzehnten Jahrhunderts widmet sich der Beitrag dem Prozess
der anhand der Übersetzungen und Bearbeitungen geleisteten Domestizierung Grimmscher
Märchen und Geschichten im kroatischen Kontext. Während die volkskundlichen
und sprachhistorischen Schriften der Grimms einen nachhaltigen Einfluss auf den
wissenschaftlichen, politischen und kulturellen Diskurs in Kroatien im neunzehnten
Jahrhundert ausübten, trifft dies auf die berühmte Märchensammlung nicht zu. Eine Analyse
der ca. hundert Übersetzungen bzw. Bearbeitungen von einzelnen Texten der Kinder- und
Hausmärchen aus dem neunzehnten Jahrhundert dokumentiert, dass diese ausschließlich
anonym veröffentlicht wurden. Die dadurch bedingte Verschleierung der Autorschaft der
Brüder Grimm führte dazu, dass ihre Märchen bis ins zwanzigste Jahrhundert hinein als
Bestandteil der kroatischen Kinderliteratur angesehen wurden. Im Fokus des Beitrags
stehen darüber hinaus der historisch bedingte Wandel des Verhältnisses von Kinderliteratur
und mündlich überlieferter Literatur einerseits, sowie die vielschichtigen Beziehungen
zwischen Kultur, Literatur, Übersetzung und Original sowie Autorschaft und Anonymität
andererseits.
Schlüsselwörter: Jacob und Wilhelm Grimm, Kinder- und Hausmärchen, Kroatien,
kroatische Kinderliteratur, Kulturgeschichte, mündliche Literatur, Übersetzungsgeschichte,
Anonymität
214
M. Hameršak: Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm u hrvatskoj književnosti…
Ilirske narodne novine. Vol. 4, No. 3 of 13 January 1838, p. 10. Ilirske narodne novine. Sv. 4, br. 3 od 13. siječnja 1838., str. 10. Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
215
Anna Wing Bo Tso
Open University of Hong Kong, School of Arts and Social Sciences
glasssolitaire@hotmail.com
Representations of the Monstrous-Feminine in
Selected Works of C. S. Lewis, Roald Dahl and
Philip Pullman
Izvorni znanstveni članak / original research paper
UDK: 821.111-93.09:316.647.8=111, primljeno / received 1. 9. 2011.
This paper examines the representation of female antagonists in
three popular children’s books – C. S. Lewis’s Narnia books, Roald
Dahl’s The Witches, and Philip Pullman’s The Amber Spyglass – by
referencing Kristeva’s theory of abjection and Creed’s discussion of the
monstrous-feminine. In both the Narnia series and The Witches, female
antagonists are simplified, stereotyped and negatively portrayed as evil
figures that threaten the stability of a well-ordered community. They are
represented as the abject that blurs the borderlines between life and
death, human and non-human, masculine and feminine. At the end of
both narratives, the monstrous-feminine is ejected, eliminated, and the
‘purification’ brings relief and a vengeful pleasure. In Pullman’s book,
the harpies are represented as monsters that can be reasoned with.
They are honoured as generous and “Gracious Wings”. Yet, while the
attempt of positive reinvention of the monstrous-feminine is noticeable,
they play only a secondary role acknowledged by the symbolic order –
the monstrous-feminine stereotype is nevertheless perpetuated.
Keywords: the abject, children’s fantasy, grotesque, monstrousfeminine, stereotypes
Introduction
In The Structural Study of Myth (1967), Levi-Strauss writes that myths from
different cultures from all over the world seem so similar. Later he also states that it
is as if the mythological stories had “meaning and order of their own” (1978: vii).
216
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
He claims that like language, myths have their own structure. Each myth is made
of units, or what he calls mythemes, that are put together according to certain rules.
These units form relations with each other, based on binary pairs or opposites,
which provide the basis of the structure. Indeed, such units can often be found
recurring in many myths. But most importantly myths are not self-made, nor are
they natural and universal. Rather, they are, as Barthes argues, “a type of speech”,
“a system of communication”, and “a mode of signification” (1957/2000: 109). In
other words, the recurrence of orders, patterns or prototypes in myths does not point
to pre-existing realities; rather, it can be viewed as a set of ideological stereotypes.
Ideological stereotypes can also be found in classic children’s books. For
instance, in fairytales, good girls stay at home, a private sphere that is “isolated
and protected from the competitive male world outside” (Bixler 1991: 210). On
the other hand, men and boys dominate the public sphere. They play the active,
dynamic roles as warriors, knights, adventurers and rescuers. Assertive female
characters (usually antagonists) are often evil queens, mean stepmothers, witches
and other monstrous-feminine, who are punished and killed at the end of the story
because they have trespassed into the men’s domain.
Relying on existing theories and discussions about the monstrous-feminine,
I will investigate how abject women are represented in a selection of English
children’s writers in the 1950s, 1980s and at the turn of the twenty-first century. The
monstrous-feminine that I have chosen to examine include Jadis in C. S, Lewis’ The
Magician’s Nephew (1955) and The Lion, the Witch and the Wardrobe (1950), the
witches in Roald Dahl’s The Witches (1983), and the harpies in Philip Pullman’s
The Amber Spyglass (2000).
The Monstrous-Feminine
Children’s books are thought to be good for children, but often they are filled
with insidious gender stereotypes. In C. S, Lewis’s The Magician’s Nephew and
The Lion, the Witch and the Wardrobe, many readers, in particular feminists, notice
the traditional depictions of female characters. These female characters are either
stereotyped as ‘good’ women who adhere to the constructs of femininity, or evil
beings that refuse to play the conventional gender roles and create disturbances.
Simply put, if women characters are not “daughters of Eve”, it is almost certain
that they are “daughters of Lilith”, that is, the evil witches or queens who want to
be men’s equals, but are “mesmerized, somnambulistic, vampirized, or variously
transfigured” (Auerbach 1982: 39). Either way, female characters are restricted by
these stereotypes. The uniqueness of characters is set aside. They are over-simplified
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
217
and generalized as either good, peaceful women (such as Lucy and Susan Pevensie)
who love and obey Aslan, or as intolerable evil ones who hate Aslan and threaten
to destroy all life.
Influenced by the Christian thinking of the time, Narnia is a world polarized
into a binary ideological division of good versus evil, light versus darkness, life
versus death, creation versus destruction, salvation versus damnation, warmth
versus coldness, vitality versus sterility, etc. Simplistically, all characters can
be defined as either black or white. Grey areas and complications are out of the
question. While the positive force is represented by the masculine Aslan, a divine,
god-like figure who sacrifices himself to bring hope and salvation to the world, the
negative, evil force takes the form of a ferocious, dangerous witch, Jadis.
Daughters of Lilith
In The Magician’s Nephew and The Lion…, Aslan, the symbol of Jesus, is “the
Master”, or as Cixous would put it, “the single, stable, socializable subject” (1974:
389) that evokes faith, hope, love, honour, and a sense of security. In contrast to
Aslan, the White Witch is portrayed as pure negativity. During her reign, Narnia
suffers winter for a hundred years. People are frightened of her because she has
the power to turn anyone into stone. She is an evil, scary character associated with
fear, destruction, and death. According to Sammons, the name “Jadis” may be
associated with at least two negative connotations about women. Firstly, in the
English language, ‘jade’ is a contemptuous name for a woman. Secondly, ‘jadish’
also bears the meaning of “worn or wearied” (1979: 144). Apart from her name,
the self-professed, callous and tyrannical Queen also inherits the wild, threatening
blood of the monstrous feminine. In The Lion…, Mr. Beaver tells the children as
well as the readers that the White Witch is a daughter of Lilith (1950 / 2002: 76):
[…] she’s no Daughter of Eve. She comes of your father Adam’s…first wife, her they
called Lilith. And she was one of the Jinn. That’s what she comes from on one side.
And on the other she comes of the giants. No, no, there isn’t a drop of real human
blood in the Witch.
Lilith is the first woman created by God, but she refuses to be Adam’s
submissive wife. Because of her rebellion, she is driven into exile, and God creates
Eve to take her place. What is more, God’s punishment for Lilith’s disobedience
is that each day she has to give birth to one hundred babies. Yet, by the end of the
day, her babies all perish. Burned with agony, Lilith becomes a monster that takes
on the appearance of an owl and roams at night. She “hates fruitfulness and love
and the honest intercourse of man with woman” (Howard, 1987: 58). The story
218
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
warns women that they should never disobey men, because it is God’s will that
men are superior to women. Rebellious and evil women who dare to resist God’s
will will be severely punished. Following the motifs of Lilith, in the Narnia books
Jadis symbolizes the intrinsically evil female power and sexuality that seduces and
entraps righteous men (cf. Hourihan 1997). According to Briggs, the White Witch’s
Turkish Delight and Edmund’s “perverse hunger” (1996: 28) can be read as an
implicit implication of sexual seduction and desire, but the explicit sexual themes
are suppressed. Now the sexual impulse, the vulnerability and the indulgence of the
body are “displaced by that other primal and atavistic pleasure of eating”, that is,
“the appetite of food” (ibid.). In short, Jadis, the female character, is the antagonist
associated with the evil force that diverts “male energy away from the cause of
‘virtue’ and patriarchal dominance” (ibid.).
Like the White Witch in The Lion…, the witches in Roald Dahl’s The Witches
represent evil, death, destruction, damnation, coldness and sterility. The reader is
not given an explanation for the existence and presence of the monstrous-feminine.
They simply exist as “the most dangerous of all the living creatures on earth”
(Dahl 1983: 3), or, as Creed remarks, “an implacable enemy of the symbolic order”
(1993: 76) who wreaks destruction in the community. Incapable of creating life
like ordinary mothers, the witches hate children “with a red-hot sizzling hatred”
(Dahl 1983: 1). They all share a satanic hobby – murdering babies, children and
young teens. It is said that a real witch “spends all her time plotting to get rid of
the children in her particular territory. Her passion is to do away with them, one
by one” (ibid.). In the witches’ meeting, the witches show their hatred of children
through chanting, clapping and cheering, “Wipe them away! Scrub them off the
face of the earth! Flush them down the drain!” (71). Dahl presents the sick, evil
thoughts of the witches in a humorous way, but still the witches remind us of Lilith,
the woman who refuses to be the obedient wife of Adam. Much affected by the
anti-female bias of the contemporaries, Lilith is depicted as a jealous, diabolic,
vengeful, childless woman who cannot tolerate to see the children of Adam and
Eve. Her sole purpose and pleasure is to kill infants and little human children.
Interestingly, female child eaters, like Lilith and Dahl’s witches, bring only death,
but they do not bring new life or new order, like male ogres do, “they [male ogres]
embody the contradiction of symbols in that they mimic death, they bring death,
but the result of their intervention is new life” (Warner 1998: 3). It is a common
motif that female children-eaters such as Lilith and Dahl’s witches are, in the end,
“sidelined, even combusted” (ibid).
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
219
Aggressive Women
Besides portraying female antagonists as “daughters of Lilith”, children’s
books also tend to represent evil female characters as macho-women, or, in other
words, women who possess masculine qualities. In The Magician’s Nephew and
The Lion…, the negative image of the White Witch comes from her incongruous
dualisms: Jadis has the form of an irresistibly beautiful woman, but contrary to what
is expected of her graceful appearance, she possesses abnormal macho aggression,
brutal strength and bestiality. When she is first introduced in The Magician’s
Nephew, she is the most beautiful woman in the world, “a woman even more richly
dressed than the others, very tall…, with a look of such fierceness and pride that
it took your breath away…she was beautiful. Years afterwards when he was an
old man, Digory said he had never in all his life known a woman so beautiful”
(1955/2002: 48). She has airs and graces too, “[…] you could see at once, not
only from her crown and robes, but from the flash of her eyes and the curve of
her lips, that she was a great queen” (53). Yet, soon after that, the readers find out
more about her unwomanly behaviour. For instance, when she speaks, her voice is
strong and terrifying, “Then Jadis spoke; not very loud, but there was something
in her voice that made the whole room quiver” (68). She is also too barbarous and
ferocious to be considered feminine. The following is what happens when she rides
a hansom (82):
On the roof – not sitting, but standing on the roof – swaying with superb balance as
it came at full speed round the corner with one wheel in the air – was Jadis…The
hansom crashed into the lamp-post and shattered into several pieces. The Witch, with
a magnificent jump, had sprung clear just in time and landed on the horse’s back.
In the scene above, Jadis is portrayed as a wild and threatening destroyer. As
a woman with a graceful, feminine appearance and aggressive behaviour, Jadis
possesses both womanly and manly features. This incongruent presence blurs the
boundaries of feminine and masculine, transgresses conventional gender roles,
which in turn challenges the patriarchal system. To protect the system from being
overthrown, the writer portrays Jadis as a dangerous monster, an abject other that
destroys and threatens the lives of others.
Similar to Jadis in The Magician’s Nephew and in The Lion…, the Grand High
Witch in Dahl’s book also manifests incongruous dualism – she has the fake angelic
look of a tiny, young, pretty woman, but she also possesses beast-like aggression
and temper. When the Grand High Witch is first introduced, she is described as
“tiny, probably no more than four and a half feet tall”, “quite young…about twenty-
220
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
five or six” and “very pretty” (1983: 59). However, soon after that, it is discovered
that her pretty face is just a mask to cover up her horrible face. It is also found that
the tiny woman can shout so loudly and harshly that her voice fills the room and
bounces off the walls. According to the protagonist, the voice of the Grand High
Witch has a “hard metallic quality” (62). Far from being lady-like, “[i]t rasped. It
grated. It snarled. It scraped. It shrieked. And it growled” (62). In daily English,
these verbs often appear in negative contexts bearing derogatory meanings. For
instance, “rasped”, “grated” and “scraped” are used to describe dry, hoarsely,
metallic sounds. Also, “snarled”, “shrieked” and “growled” are usually wild and
animalistic in nature.
Apart from the frightening voice, the ruthless, aggressive behaviour of the
Grand High Witch strikes a drastic contrast with her petite figure. For instance,
when she talks, no one can answer her back or argue with her. Anyone who dares to
do so and ‘make her cross’ will be punished by death, regardless of how one begs
for forgiveness. This shocks the readers because the Grand High Witch’s pretty
and harmless appearance contrasts strongly with her bestial, grudging manners.
In Pullman’s His Dark Materials, Mrs. Coulter, the only powerful woman in the
trilogy, is also portrayed as a menacing figure of incongruous dualism. In The
Golden Compass, this femme fatale is well-known for her charming beauty and
elegance, “…those who saw her said she was very beautiful” (1995: 23). Yet, in
The Subtle Knife (1997), we witness that the beautiful woman is in fact a callous
and experienced inquisitor who is good at torturing people, and who does not
hesitate to say so: “You will suffer…Oh, there is more suffering to come. We have a
thousand years of experience in this Church of ours. We can draw out your suffering
endlessly” (1997: 39). In accordance with the monstrous-feminine stereotype, the
negative representation of Mrs. Coulter seems to convey to readers that powerful
and assertive women, be they beautiful or attractive, are perverse, dangerous and
satanic. ‘Good’ women are never those who trespass on the men’s domain.
Human-like, Nonhuman Creatures
Another incongruous dualism embodied in the monstrous-feminine is her
human-like, yet nonhuman origin. For instance, when the witch first appears in
The Lion…, she is described as “a great lady” (1950/2002: 33). However, Lewis
also foreshadows that there is something strange about this ‘great lady’. Suspicion
and an uncanny feeling emerge as readers are informed that she is “taller than any
woman that Edmund had ever seen”, and abnormally pale; “Her face was white –
not merely pale, but white like snow or paper or icing-sugar, except for her very
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
221
red mouth” (ibid.). Her extreme tallness and vampire-like whiteness suggest that
she is not a ‘normal woman’. In the patriarchal order, men should always excel
over women in physical prowess. A good, ‘normal woman’ should therefore be
built smaller and shorter than men. The witch’s extreme tallness and vampire-like
whiteness suggest that she is a monster that disguises itself as a woman.
In the middle of the story, it is finally revealed that “there isn’t a drop of real
human blood in the Witch” (76). This does not only create confusion, but also
fear and abjection in other characters. As Mr. Beaver says, “[…] when you meet
anything that’s going to be human and isn’t yet, or used to be human once and isn’t
now, or ought to be human and isn’t, you keep your eyes on it and feel for your
hatchet” (77). With the discovery of her disguise and her nonhuman origin, the
queen gradually loses her persona of decency and solemnity. She sinks backwards
towards animality, behaving like a wild beast. When she speaks, she roars like an
animal (106). In the chapter “The triumph of the Witch”, we are told that people of
her kind are all evil beasts and detestable monsters (138):
But such people! Ogres with monstrous teeth, and wolves, and bull-headed men;
spirits of evil trees and poisonous plants; and other creatures whom I won’t describe
because if I did the grown-ups would probably not let you read this book – Cruels and
Hags and Incubuses, Wraiths, Horrors, Efreets, Sprites, Orknies, Wooses, and Ettins.
Such “recidivism (a relapse in crime)” and “regression to bestial levels”
(Jackson 1981/2003: 116) suggest that Jadis, the frightening human-like, nonhuman
creature, does not belong to the human kind. Focusing on the physical debasement
and bestial features, Lewis constructs the notion of Otherness. He makes it clear
to readers that Jadis and her kinds are wild, bestial, uncontrollable and different
from us – they are the Other from which people should stay away. The disobedient
woman who refuses to conform to the patriarchal paradigm is again portrayed as a
threat, a disgusting abject figure to be killed and destroyed. Otherwise, norm and
order cannot be redeemed.
Harpies, the female monsters in Pullman’s The Amber Spyglass, are also
human-like, non-human creatures. In fact, ’harpies’ were not invented by Pullman.
Rather, they are legendary dead spirits borrowed from Greek mythology. Literally,
the word ‘harpy’ means ‘that which grabs.’ It is a half-human and half-animal that
is made up of a woman’s head (usually with long hair) and breasts, with a vulture’s
wings, body and claws. In the book, Pullman does not change the appearance of
harpies. He presents the harpies just as they were presented in the Greek myth. In
Pullman’s words, “[t]he thing was a great bird the size of a vulture, with the face and
breasts of a woman.” (2000: 304). If Pullman had wanted to question and transform
222
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
the patriarchal order, he could have changed the gender of harpies – a creature
with a male’s head, a male’s chest, a vulture’s wings, body and claws would be
equally terrifying. Pullman could have assigned the female monsters with a more
important role, like the roles played by Zeus and Hades. Regarding the harpies in
Pullman’s book, however, now that Pullman has not renewed the appearance of and
the role played by the harpies, he seems to have no objection towards the negative
portrayal of harpies. With the archetypal fixity, the monstrous-feminine continues
to be viewed as the in-between, uncanny and horrifying.
The Abject Figures
The ambiguous, in-between qualities of the monstrous-feminine are the source
of all fears and abjection. According to Kristeva (1983), the idea of the abject takes
shape at the moment when the child enters into the Symbolic, forms the notion of
the Self and acquires language. Boundaries between proper and improper, clean
and unclean, self and other, etc. are drawn so as to form and maintain the stability
of the subject. Everything that threatens to transgress borders and the sanctity of the
Symbolic order is the abject, which has to be “radically excluded” (Kristeva 1983:
2) from the living subject’s proper body.
In The Magician’s Nephew and The Lion…, Jadis is an abject figure. As a
living-dead, human-like, nonhuman creature empowered with bestial ferocity and
superhuman strength, the White Witch does not fall into the binary division of
subject and object, self and other, man and woman, living and dead. She is the inbetween, the ambiguous, the abject that “does not respect borders, positions, [and]
rules” (Kristeva 1983: 4). Her presence threatens the stable identity of the patriarchal
subject. The patriarchal subject, though only a social construct, is considered as
permanent, rational and autonomous; women, from the dualistic viewpoint, are
objectified as the Other. To keep its advantageous position, the patriarchal subject
refuses to be reinvented. It rejects all that possesses a fluid, transgressive and/or
ambiguous identity. Jadis is portrayed so negatively that even her name is intended
to create a deep repugnance. A number of incongruous dualisms can be found in
Jadis: first, she is not human but she has the face of a beautiful woman; then, she
looks womanly but her manners and behavior are brutally macho. Also, she is
ungodly, but she has supernatural powers. All this suggests that the White Witch
is the undefinable in-between with which the subject in the patriarchal system
cannot be identified. In addition, the multiple dualisms manifested by Jadis also
go against the concept of the unitary self in the social norm. According to Jackson
(1981/2003), in the dominant culture, the conception of a person is a unitary self.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
223
The unitary self needs to be consistent and congruent at all times. For instance,
masculinity and femininity are two separate sets of attributes and roles that are
not supposed to co-exist in the same person. Beings comprised of multiple selves
violate the boundaries. They are an assault on the construct of the unitary self in the
dominant ideology. Hence, creatures that undergo disintegration, such as Dr. Jekyll,
Dorian Gray and werewolves are perceived as abnormal, horrible and monstrous,
because they disturb identity, system, and order (Kristeva 1983). C. S. Lewis’ Jadis
is not different from these abject figures.
It is noteworthy that while the presence of an abject creature threatens the
subject, it does not necessarily subvert the dominant ideology of the self. By
causing abjection, the abject helps to reaffirm norm and order. In The Philosophy of
Horror, Carroll points out (1990: 178):
Many of the divided, disintegrating selves of fantasy fiction – Dr. Jekyll, Dorian Gray,
werewolves, and so on – in fact literalize popular religious and philosophical views of
the person (as divided between good and evil, between reason and appetite, between
human and beast). Thus, these creatures do not subvert the culture’s conceptions of
personhood, but rather articulate them, or, at least, certain of them.
Similarly, Jadis, a multiple complex of an aggressive woman, a human-like
nonhuman creature and a living dead, is the “in-between, the ambiguous, the
composite” (Kristeva 1983: 4) creature that blurs the line of demarcation between
life and death, human and beast, masculine and feminine. Her fluid, multiple selfexpressions disturb the notion of an inflexible, unitary self in the patriarchal system.
To reaffirm the norm and order, Lewis portrays the White Witch as the evil abject
Other. Her “demanding, desiring, angry and violent presence” (Jackson 1981/2003:
150) is a curse – because of her, it is always winter and never Christmas in Narnia.
To save the lives of all, the evil witch must be eliminated.
Dahl’s witches are also abject figures that threaten and challenge our bodily
identity. In the story, the witches are represented as the ambiguous, nameless
creatures that cause fear and repulsion in us. Their feminine appearance and
masculine behaviour, their human-like, yet nonhuman identity, their disfigured,
grotesque physical appearance, together with the range of abject things they
are associated with, such as decay, maggots, toads, rat’s tails, disturb the border
between human and beast, natural and supernatural, living and dead, clean and
defiled, self and other.
In Pullman’s The Amber Spyglass, harpies, the ancient living dead creatures
that do not age, are abject figures as well. When they first appear in Pullman’s text,
their repulsive features are described in detail (2000: 304-307):
224
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
Her eye-sockets were clotted with filthy slime, and the redness of her lips was caked
and crusted as if she had vomited ancient blood again and again. Her matted, filthy
black hair hung down to her shoulders…a drift of putrescent stink wafted from her
every time she moved…the harpy…opened her mouth and directed a jet of noise right
in their faces… the sheer power of her scream had made him dizzy…The harpy shook
her wings wide, and the travelers nearly fainted in the hideous smells of corruption and
decay that wafted from her.
On reading Pullman’s description of the appearance of harpies, the polluting,
excremental bodily wastes and decay invoke a response of disgust. The monstrousfeminine has been aligned with the abject. Similar to Dahl’s witches, Pullman’s
harpies are abject, and thus loathsome and intolerable. Both Will and Lyra feel “sick
and full of pain” (305), “repelled” (ibid.) when facing the monstrous-feminine.
When Lyra is attacked by the harpies and has a clump of her hair torn out, she is
“shaky” and “ash-pale” (309). Will also has a hard time “trying not to think of the
filthy state of the claw” (ibid.) that made the wound on Lyra’s head as he takes care
of the gash. The unclean abject needs to be “radically excluded” and propelled away
from the self because the abject reminds the living subject of deterioration and death.
The negative portrayal of harpies, together with the unpleasant representations of
other female characters (such as the satanic Mrs. Coulter, the dull women teachers
at Oxford, and the marginalized gypsy women) reflects gender stereotypes: women
are almost assigned minor and unpopular roles, whereas men play central roles that
symbolize order, power, strength and autonomy.
The Living Dead
One of the most obvious abject features of the monstrous-feminine is her
vampire-like appearance. In The Magician’s Nephew, the White Witch’s morbid
quality is often in focus. When Digory and Polly see her for the first time, Queen
Jadis is as lifeless and still as a piece of waxwork, “There was not a movement
nor the sound of a breath” (1955/2002: 46-47). In the chapter “The beginning of
Uncle Andrew’s troubles”, the queen comes up to the real world by holding on
fast to Polly’s hair. There, her stale-pale whiteness and vampire-like appearance is
described in great detail (66):
Queen Jadis looked different. She was much paler than she had been; so pale that
hardly any of her beauty was left. And she was stooped and seemed to be finding it
hard to breathe, as if the air of that place stifled her.
A similar description can be found in The Lion…. Also, in “Deep magic from
the dawn of time” her stale whiteness is the centre of attraction; “Her arms were…
terribly white. Because they were so very white he could see them” (1950/2002:
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
225
124). She is so abnormally sterile and pale that it is as if there is no life in her. Under
her reign, “it is always winter…and never Christmas” (57) in Narnia. Strangely
enough, while she shows such morbid features, she can be “ten times more alive
than most of the people one meets in London” (1955/2002: 67). In light of the
abject combination of such living-dead features, it makes sense to associate her with
vampires, or any creatures that drain and dry up people’s life forces. As Manlove
notices (1987: 131):
The Witch…is a vampire, a drawer of life from things to herself, and one who lives
only with the unnatural and the deformed – with Hags, Werewolves, Minotaurs and
the like. She drains the vitality from Narnia, literally ‘bleeds it white’, and she would
with her dagger do the same to Aslan.
Howard also notes the Witch’s vampire-like feature, “If she can lull you and
entice you away from light-of-day reality, and lead you into the sterile limbo of
illusion where you will dry up and die, then she has done what she wants to do”
(1987: 58).
To sum up, Jadis is a living-dead, a human-like nonhuman creature, and a queer
woman who suspiciously possesses overwhelming virility. Her fluid, ambiguous
presence transgresses the binary distinctions between male and female; it disturbs
the fabricated notions about the unitary self and ‘true identity’. Her existence is a
threat to the system and order. Hence, the White Witch is represented as an evil,
abnormal, horrible, unclean being that needs to be eradicated. At the end of The
Lion…, she is well-punished and killed by Aslan and his league. Her evil power
over Narnia is repressed and dismissed.
Closely associated with death and decay, Dahl’s witches are no exception. In
chapter seven, we are told that the Grand High Witch’s pretty face is just a mask.
Her real face is (1983: 60):
[…] crumbled and wizened, so shrunken and shrivelled, it looked as though it had
been pickled in vinegar…There was something terribly wrong with it, something foul
and putrid and decayed. It seemed quite literally to be rotting away the mouth and
cheeks, I could see the skin all cankered and worm-eaten, as though maggots were
working away in there.
The adjectives used to describe her face are associated with the abject – “foul”,
“putrid”, “dreadful”, “decayed”, “rotting”, “cankered”, “worm-eaten”, all of which
trigger fear and disgust in the reader. This is because these adjectives are usually
used to describe body waste, dead flesh, deterioration, illness, our bodies’ decay
and eventual death.
In The Amber Spyglass, Pullman, too, adds an exaggerated vampire-like
appearance to the monstrous-feminine. For instance, the life-in-death feature of
226
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
the harpies is focused and magnified to create the feeling of abjection in readers.
In chapter 21, there is a detailed description of the uncanny, scary face of a harpy
(2000: 304):
Her face was smooth and unwrinkled, but aged beyond even the age of the witches:
she had seen thousands of years pass, and the cruelty and misery of all of them had
formed the hateful expression on her features.
What is weird, confusing and disgusting about the harpy’s face is that it is
young and aged at the same time. If a face that has seen “thousands of years pass” is
extraordinary, supernatural, and associated with death, a smooth, unwrinkled face
that has seen “thousands of years pass” is incoherent, disturbing and nightmarish.
The monstrous-feminine is doomed to be negated and discredited.
Dehumanizing Threats
What is even more frightening about the monstrous-feminine is her power
to dehumanize the subject, transforming it into various unrecognizable, peculiar
creatures. For example, in The Witches, there are numerous examples of witches
turning humans into peculiar animals, into stone, and even into a character in an oilpainting. As the protagonist’s grandma reveals in chapter four, children are often
turned into slugs, so that “the grown-ups step on the slug and squish it without
knowing it’s a child” (1983: 36). A crueller trick is to transform children into
pheasants when the pheasant-shooting season is about to open. In order to make
the evil transformations sound more realistic and terrifying, ‘authentic cases’ of
the dehumanizing processes in Norway are mentioned often with the ‘real names’
of the victims given. Firstly, it is said that a little girl called Solveg Christiansen
vanished after eating an apple given by a ‘nice lady’. Later on, she was found to
have become a part of an old oil-painting in the living room. Also, a boy called
Harold was turned into stone as if he had suffered from the Medusa’s gaze (15):
One morning his skin went all grayish-yellow. Then it became hard and crackly, like
the shell of a nut. By evening, the boy had turned into stone.
Two more cases of children being dehumanized are also mentioned in the same
chapter: a girl called Birgit Svenson was transformed into a chicken that lays big,
brown eggs. It is said that her parents had to keep her in a cage in the garden. Also,
a nine-year-old boy called Leif was transformed into a porpoise after diving into the
water. As the story goes on, we are also told that the protagonist and a boy called
Bruno Jenkins were turned into rats and they were not turned back into humans.
Below is the detailed first-person description of the metamorphosis (109-110):
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
227
It was quite literally a tightening and a shrinking of the skin all over my body…I was
squeezed like an orange into a pulpy mess with the juice running out of my sides.
After that there came a fierce prickling sensation all over my skin…and this…was the
growing of the mouse-fur…I am not myself any longer! I have gone clear out of my
own skin!
The graphic description may look humorous, but it also creates a revolting
feeling. The scene reminds us of the eerie transformation of a werewolf. Much
against the subject’s will, the repulsive abject keeps invading. The identity of the
subject collapses as the acceptable boundary is transgressed without resistance.
Such dehumanizing transformation evokes abject horror and “reinforces culturally
conditioned misogyny” (Itzin 1985: 13).
Demonic Creatures
The misogynistic notion is reflected in the demonic portrayal of the female
antagonists. For example, in The Witches, first of all, the reader is informed that “[a]
witch is always a woman” (3) and “[t]hey all look like nice ladies” (4). However,
later, it is revealed in chapter three that witches are not women but in fact “demons
in human shape” (1983: 24), and further (23-24):
[…] witches are not actually women at all. They look like women. They talk like
women. And they are able to act like women. But in actual fact, they are totally
different animals. They are demons in human shape. That is why they have claws and
bald heads and queer noses and peculiar eyes, all of which they have to conceal as best
they can from the rest of the world.
The narrator remarks that the fact that witches do not look dangerous makes
them doubly dangerous. Similarly, the fake womanhood and the uncanny humanlike camouflage (such as their wigs, gloves and pointed shoes) make the witches
even more loathsome and disgusting to the reader. The feeling of abjection is also
reflected in the first person narrative. In chapter seven, the protagonist happens to
see the real body forms of all the witches in the RSPCC (The Royal Society for the
Prevention of Cruelty to Children) meeting. With the most negative vocabulary,
he describes that the sight is “awful”, “grotesque”, “monstrous” and “unnatural”.
The witches are portrayed as the monstrous alien other in disguise, and readers are
warned that they should be careful of the deceptive creatures, because physical
deformities that distinguish them from human beings are hidden “in fashionable
and rather pretty clothes” (64).
Another demonic feature possessed by the witches is the deformity of their
bodies. When the body is displayed as disfigured, deformed and/or mutated, abject
228
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
horror is created because it prevents the subject from defining itself in opposition
to the alien object. A slippage between the self and the abject is suggested because
a part of the abject is too close and similar to the subject. The abject threatens to
dehumanize the subject. Dahl spends more than a chapter describing the secrets
about the witches’ hidden and abnormal body parts. Firstly, the focus is on the
witches’ hands: they have hands like humans, but there is some hideous difference –
in chapter three, grandma tells the protagonist that witches do not have fingernails,
but thin curvy claws like a cat’s. Later on in chapter seven, the protagonist sees the
difference with his own eyes, “I could see the brown claws curving over the tips of
the fingers! They were about two inches long, those claws and sharp at the ends!”
(62-63). Beside the claws, there is also something wrong with the witches’ feet. It is
said that “[w]itches never have toes”. “They just have feet” that “have square ends
with no toes on them at all” (24). This is confirmed by the protagonist as well, as
he hides in the ballroom which the witches have booked for a private meeting (63):
I got a glimpse under the chairs of several pairs of stockinged feet, square and
completely toeless. Revolting they were, as though the toes had been sliced away
from the feet with a carving-knife.
Other subtler but equally disgusting deformities include the witches’ “naked
scalps” (64) where “not a single hair grows on” (19), their “slightly larger noseholes than ordinary people” (20), their supernatural power of smell, their blue spit,
and their colour-changing pupils, where “you will see fire and you will see ice
dancing right in the very centre of the coloured dot” (22). All these peculiar bodily
differences cause fear. It is the witchophiles’ wish to look out for the little signals,
root out and destroy all the witches. In the same light, it is a problem that the abject
cannot be easily spotted and got rid of, as the protagonist discloses, “if only…we
could round them [the witches] all up and put them in the meat-grinder. Unhappily,
there is no such way” (5). The narrative magnifies bodily differences to create
feelings of disgust and irrational fear. It expresses a similar kind of misogynistic
notions manifested in the infamous witch-hunts in the pre-modern Western society.
A Breakthrough? Harpies as Unclean Maternal Figures
with Pure Reason
Previously, I discussed that in The Amber Spyglass, harpies are abject
creatures that disturb the symbolic order and create fear. Nonetheless, Pullman’s
monstrous-feminine is slightly different from Dahl’s witches and C. S. Lewis’ Jadis
in the Narnia books. At first glance, the representations may look similar. Yet, the
representation of the abject figure changes across the narrative. As the story goes
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
229
on, the reader finds that the harpies in The Amber Spyglass do not actually desire
evil. In chapter 23, No-Name (a harpy) discloses that they are not happy with doing
sheer evil. Though they belong only to the underworld and are made subservient
to the Church, they need a duty that brings them honour and a task that they can
perform with pride. Ultimately, it is pride, respect and honour that the harpies long
for (2000: 333):
We have our pride, and you should not let that be dispensed with. We need an
honourable place! We need a duty and a task to do, that will bring us the respect we
deserve!
It is also revealed that their resentment towards humans and their ghosts
only comes from the wickedness, cruelty and greed they see in people. Their
aggressiveness is not entirely their fault because it is the Authority who gives them
“the power to see the worst in every one” (331). They are made to feed on the worst
till their “hearts are sickened” (ibid.). By nature, they have a deep hatred towards
liars, lies and fantasies. This explains why they attack and mock Lyra when she tells
them fictitious stories. Instead of being irrational and unpredictable, the harpies
love and are attracted by truth, knowledge and wisdom. They stop their attacks and
listen solemnly while Lyra shares true stories of her life and experience. When Lyra
asks them why they have stopped their attack, the harpies explain (332):
Because it was true…Because it was nourishing. Because it was feeding us. Because
we couldn’t help it…Because it brought us news of the world and the sun and the wind
and the rain.
In Pullman’s story, harpies may be depicted as monstrous, abject figures
with supernatural power, but what is amazing is that they can also be reasoned
with, negotiated with, and eventually tamed. Pullman’s harpies can be viewed as
a re-version (cf. Stephens and McCallum 1998) that uses the monstrous-feminine
stereotype, but changes the negative connotation in the pre-text; it is “a new textual
and ideological configuration” (ibid: 2). Pullman’s harpies may look as ugly and
scary as other monstrous-feminine, but to the readers’ surprise, they are not evil.
They can be honest, reliable, trustworthy, and virtuous if one knows how to respect
them and understand their pursuit for truth and knowledge.
In the typical monstrous-feminine stereotype, the female abject is a source of
the deepest horror. It threatens the existence of the subject and the Symbolic order.
Therefore, as Creed points out, “[a]n opposition is drawn between the impure fertile
(female) body and pure speech associated with the symbolic body” (1993: 25).
Interestingly, in Pullman’s book, the opposition is overthrown. The abject female
is now a combination of both – it is a living dead creature with a non-human body,
230
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
but it also has a rational, logical mind. While rational explanations are held in the
hands of most male protagonists, reasoning, negotiation and reconciliation with the
harpies are possible, too. For instance, in exchange for Lyra’s true story, they show
Lyra and her companions the way out to the upper world. They “take the travelers
and their knife to a part of the land of the dead where the upper world was close”
(334). The bird-forms are also willing to make a treaty with the ghosts – when the
ghosts tell them true stories of the world, the harpies will guide them faithfully
“from the landing-place by the lake all the way through he land of the dead to the
new opening out into the world” (ibid.).
As the plot develops, Lyra even goes as far as to make friends with the
monstrous-feminine. Instead of drawing the boundaries between the self and the
abject, Lyra embraces the abject, embracing her own femininity in the process. The
fear of not being able to keep the subject “whole and proper” is dismissed. This
happens when Lyra is at the edge of the abyss, falling, and when the monstrousfeminine rescues her (2000: 379):
And out of the dark swooped that creature whose claws had raked her scalp not long
before, No-Name the harpy, woman-faced, bird-winged; and those same claws closed
tight around the girls’ wrist…the harpy carried the child up and up out of the gulf and
brought her limp and fainting to Will’s reaching arms.
Because of the rescue, No-Name, the harpy, is blessed, praised, and called
“the saviour of all, generous one” (379) by many. Moreover, to thank the harpy
for saving her life, Lyra gives the monstrous-feminine a beautiful and respectable
name, “I’m going to call you Gracious Wings. So that’s your name now, and that’s
what you’ll be for evermore: Gracious Wings” (405). The filth and disgusting
features of the harpies are rather forgotten. For more than once, Lyra kisses and
hugs the female monster lovingly (379, 405):
As soon as Lyra could move, she reached out trembling for the harpy and put her arms
around her neck, kissing and kissing her ravaged face […]
She embraced the harpy, hugging her tightly and kissing her on both cheeks.
In Pullman’s reinvention, the stories of people’s lives, “the truth about what
they’ve seen and touched and heard and loved and known in the world” (333) are
of first priority. Truth and the pursuit of knowledge are honoured and respected by
all, including the female monsters. The oppositions between the self and the abject,
the clean and the foul, human and non-human, living and dead etc. are put aside.
The role and the fate of the monstrous-feminine are rewritten in a positive light.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
231
Conclusion
In this paper, I have analyzed the descriptions of female antagonists in two
C. S. Lewis’ Narnia books, Roald Dahl’s The Witches and Philip Pullman’s The
Amber Spyglass, with reference to existing theories and discussions about the
monstrous-feminine. I have shown that a reductive, repressive pattern recurs in the
Narnia series and in Roald Dahl’s children’s book. In the Narnia books, Jadis is
stereotyped as an ungodly, Lilith-like femme fatale who possesses multiple divided,
disintegrating selves. As a multiple complex of an aggressive woman, a human-like
nonhuman creature and a living dead, Jadis is the “in-between, the ambiguous, the
composite” (Kristeva 1983: 4) creature that blurs the line of demarcation between
life and death, human and beast, masculine and feminine.
Employing the same monstrous-feminine stereotype, Dahl’s witches are
portrayed more or less in the same light. As reflected in the plot and in the choice
of specific vocabulary that the witches are represented by, the female antagonists
are represented as the ambiguous, nameless abject that causes fear and repulsion
in us. Their feminine appearance and masculine behaviour, their human-like, yet
non-human identity, their disfigured, grotesque physical appearance, together with
their evil desire and power to dehumanize and kill children, make them a lifethreatening negation that must be radically excluded. At the end of the story, the
abject is ejected, eliminated, and the demarcation line between the subject and that
which threatens its existence is redrawn more rigidly. The purification from the
abject brings relief and a vengeful pleasure.
In Pullman’s The Amber Spyglass, the harpies continue to be represented as
the monstrous-feminine creatures who do not “respect borders, positions, rules”,
and that disturb “identity, system, order” (Kristeva 1983: 4). To a large extent, they
look the same as the harpies in Greek myth and are only active in the underworld.
Very few changes are made in the female monsters’ physical appearance and
role. The authority of the patriarchal order is not challenged. Having said so, in
Pullman’s rewriting, harpies are reasonable creatures that crave for truth. One of
them is called “the saviour of all, generous one” (2000: 379) and honoured as the
“Gracious Wings” (405). They are somewhat different from the female monsters
that are totally negated. Pullman’s monstrous-feminine is nonetheless presented in
a positive light.
232
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
References
Primary sources
Dahl, Roald. 1983. The Witches. London: Penguin Books.
Lewis, C. S. 1950/2000. The Chronicles of Narnia: The Lion, the Witch and the Wardrobe.
London: Grafton.
Lewis, C. S. 1955/2002. The Chronicles of Narnia: The Magician’s Nephew. London:
Grafton.
Pullman, Philip. 2000. The Amber Spyglass. London: Scholastic Press.
Pullman, Philip. 1995. The Golden Compass. London: Scholastic Press.
Pullman, Philip. 1997. The Subtle Knife. London: Scholastic Press.
Secondary sources
Auerbach, Nina. 1982. Woman and the Demon: The Life of a Victorian Myth. Cambridge,
Mass. and London: Harvard University Press.
Barthes, Roland. 1957/2000. Mythologies. Transl. Annette Lavers. London: Vintage.
Bixler, Phyllis. 1991. “Gardens, Houses, and Nurturant Power in The Secret Garden.” In
Romanticism and Children’s Literature in Nineteenth-Century England, edited by
James Holt McGavran, Jr. , 208-224. Athens and London: The University of Georgia
Press.
Briggs, Julia. 1996. “Critical Opinion: Reading Children’s Books.” In Only Connect:
Readings on Children’s Literature, 3rd ed., edited by Sheila Egoff, Gordon Stubbs,
Ralph Ashley and Wendy Suton, 18-31. Toronto, New York: Oxford University Press.
Carroll, Noel. 1990. The Philosophy of Horror or Paradoxes of the Heart. New York and
London: Routledge.
Cixous, Helene. 1974. “The Character of Character.” New Literary History: Changing
Views of Character 5 (2): 383-403.
Creed, Barbara. 1993. The Monstrous-Feminine: Film, Feminism, Psychoanalysis. London
and New York: Routledge.
Hourihan, Margery. 1997. Deconstructing the Hero: Literary Theory and Children’s
Literature. London & New York: Routledge.
Howard, Thomas. 1987. C. S, Lewis: Man of Letters. San Francisco: Ignatius Press.
Itzin, Catherine. 1985. “Bewitching the boys”. Times Educational Supplement. 27 December
1985: 13.
Jackson, Rosemary. 1981/2003. Fantasy: The Literature of Subversion. London and New
York: Methuen & Co. Ltd.
Kristeva, Julia. 1983. The Powers of Horror: An Essay on Abjection. New York: Columbia
UP.
Levi-Strauss, Claude. 1967. The Structural Study of Myth and Totemism. London: Tavistock
Publications.
Levi-Strauss, Claude. 1978. Myth and Meaning. London and Henley: Routledge & Kegan
Paul.
Manlove, Collin. 1987. C. S. Lewis: His Literary Achievement. New York: St. Martin’s.
Sammons, Martha C. 1979. A Guide through Narnia. Great Britain: Hodder & Stoughton.
Stephens, John & Robyn McCallum. 1998. Retelling Stories, Framing Culture: Traditional
Story and Metanarratives in Children’s Literature. New York: Garland Publishers.
Warner, Marina. 1998. No Go the Bogeyman: Scaring, Lulling and Making Mock. London:
Chatto & Windus.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 215-234
233
Anna Wing Bo Tso
Otvoreno sveučilište u Hong Kongu, Fakultet humanističkih i društvenih znanosti
Offene Universität Hong Kong, Hochschule für Geistes- und Sozialwissenschaften
Prikazivanje čudovišno-ženskoga u odabranim djelima C. S. Lewisa,
Roalda Dahla i Philipa Pullmana
Rad istražuje načine prikazivanja ženskih likova u ulozi protivnika u trima popularnim
književnim pripovijedima za djecu – u ciklusu Chronicles of Narnia [Kronike iz Narnije]
C. S. Lewisa te u romanima The Witches [Vještice] Roalda Dahla i The Amber Spyglass
[Jantarni dalekozor] Philipa Pullmana – pozivajući se na teoriju abjekcije Julije Kristeve i
na raspravu o čudovišno-ženskom Barbare Creed. I u ciklusu o Narniji i u romanu Vještice,
ženski su protivnički likovi pojednostavljeni, stereotipni i negativno okarakterizirani kao zle
figure koje prijete stabilnosti dobro organiziranoga društva. Prikazane su kao abjekti koji
nejasnima čine granice između života i smrti, ljudskoga i ne-ljudskoga, muškoga i ženskoga.
Na kraju obiju pripovijedi čudovišno-žensko se izbacuje, eliminira, a ‘pročišćenje’ donosi
olakšanje i osvetničko zadovoljstvo. U Pullmanovoj su knjizi harpije prikazane kao čudovišta
s kojima se može razborito razgovarati. Časti ih se kao velikodušne i imenom „Dobrohotna
Krila.“ Pa ipak, premda je uočljiv pokušaj ponovnoga uspostavljanja pozitivnoga pojma
čudovišno-ženskoga, takvi likovi igraju tek drugorazrednu ulogu koju im nameće simbolički
poredak, a stereotip se ipak i dalje održava.
Ključne riječi: abjekt, dječja fantastika, groteska, čudovišno-žensko, stereotipi
Darstellung des Monströs-Femininen in ausgewählten Werken von C. S.
Lewis, Roald Dahl und Philip Pullman
Anknüpfend an die Abjektionstheorie von Julia Kristeva und an die Diskussion über das
Monströs-Feminine bei Barbara Creed werden in diesem Beitrag die Darstellungsweisen der
Frauengestalten als Kontrahentinnen in drei populären kinderliterarischen Erzählwerken –
im Romanzyklus Chronicles of Narnia [Die Chroniken von Narnia] von C. S. Lewis sowie in
den Romanen The Witches [Hexen Hexen] von Roald Dahl und The Amber Spyglass [Das
Bernstein-Teleskop] von Philip Pullman – erörtert. Sowohl im Narnia-Zyklus als auch im
Roman Hexen Hexen werden diese Frauengestalten auf eine vereinfachte, stereotype und
negative Weise als Verkörperung des Bösen dargestellt, die die Stabilität einer ansonsten
gut organisierten Gesellschaft bedrohen. Sie werden als ‚Abjekte’ dargestellt, die die Grenze
zwischen Leben und Tod, dem Menschlichen und dem Unmenschlichen, dem Männlichen
und dem Weiblichen, verwischen. Am Schluss beider Erzählwerke wird das MonströsFeminine ausgegrenzt bzw. eliminiert, wobei diese als ‚Purifikation’ empfundene Aktion das
Gefühl der Erleichterung und Zufriedenheit hervorruft. In Pullmans Werk dagegen werden
Harpyien als Monster dargestellt, mit denen dennoch eine vernünftige Kommunikation
234
A. W. B. Tso: Representations of the Monstrous-Feminine in Selected Works...
möglich ist. Man verehrt sie als großzügige Wesen, weshalb man sie u.a. als „Sanfte Flügel“
bezeichnet. Obwohl darin der Versuch einer Wiederherstellung des positiven Begriffs vom
Monströs-Femininen zu erblicken ist, spielen solche Gestalten jedoch nur eine – von der
symbolischen Ordnung zugewiesene – zweitklassige Rolle, so dass das Stereotyp trotzdem
erhalten bleibt.
Schlüsselwörter: ‚Abjekt’, kinderliterarische Phantastik, Groteske, Monströs-Feminines,
Stereotype
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 235-244
235
Kristina Lareau
Westfield Athenaeum, Westfield, MA
kristinajean@gmail.com
Nostalgia for a Childhood Without: Implications of the
Adult Gaze on Childhood and Young Adult Sexuality
Izvorni znanstveni članak / original research paper
UDK: 82-93.09:176.1=111, primljeno / received 8. 10. 2011.
This paper examines the adult gaze on children’s literature through
the lens of Eric Tribunella’s article “From Kiddie Lit to Kiddie Porn”
(2008) which explores the implications of child sexuality through
an examination of Chris Kent’s parodies of The Coral Island by R.
M. Ballantyne and Tom Brown’s Schooldays by Thomas Hughes.
Introducing Kincaid’s term ‘child-loving,’ I explore the implications of
the types of ‘child-loving’ as they are examined in children’s and young
adult literature. This paper uses Nothing by Janne Teller, Postcards
from No Man’s Land by Aidan Chambers, and Patricia McCormick’s
Sold to determine how an adult gaze lands upon childhood sexuality
that is averse to the constructed culture of childhood innocence and
asexuality, and where then the gaze is averted, implicated or nostalgic.
I reference Laura Mulvey (1999) and Clifford Manlove (2007) as my
basis for the analysis of the gaze as I aim to define levels of ‘childloving’ and nostalgic idealizations as an adult gaze complicates desire
for the child, innocence, and the past.
Keywords: childhood sexuality, adolescence, gaze, childhood
innocence, young adult literature, children’s literature
Eric Tribunella’s article “From Kiddie Lit to Kiddie Porn” explores the
implications of child sexuality by examining Chris Kent’s parodies of The Coral
Island and Tom Brown’s Schooldays, noting that these parodies suggest that the
constructions of “children and children’s culture are neither [asexual nor innocent]”
(2008: 137). Tribunella explores how Kent’s novels offer levels of acceptability
regarding the construction of childhood sexuality and sexual engagement within
texts; Tribunella differentiates between these levels by using James Kincaid’s
236
K. Lareau: Nostalgia for a Childhood Without
term “child-loving” – where “the key to that difference [between different types
of child-loving] is in who is doing the loving, who is being loved, and what
is being loved” (2008: 141). What happens when the levels of “child-loving”
are examined in children’s and young adult literature – that is, literature that is
written specifically for children and teenagers that theoretically should exclude
an adult audience? But adults read these books – as an adult I am reading and
analyzing these texts. Tribunella questions the “adult motives both for rewriting
children’s literature and for reading children’s literature in the first place” (2008:
137).
What happens when an adult – textually or extra-textually – gazes upon
childhood sexuality that does not align with the constructed culture of childhood
innocence and asexuality? Kent’s parodies are distinctly pornographic and are
clearly meant for adults; but the characters are still children. Does that make
these books suspect? The adult gaze cannot be innocent despite the expectations
of childhood innocence. Instead it must be averted or nostalgic, otherwise the
adult gaze is implicated or suspect. An averted gaze allows denial of childhood
sexuality in favor of perpetuating childhood innocence, while an implicated gaze
suggests pedophilic impulses for considering the child as a sexual being. An
adult gaze thus often renders nostalgia for a childhood lost – usually a childhood
that is romanticized.
Contemporary realistic children’s and young adult novels construct a
fictional reality, where according to James Kincaid, “these various narratives
of the child not only focus and allow desire, but also erase social and political
complications” (1998: 248). Kincaid claims that child narratives “erase social
and political complications,” but erase does not apply as simply to young adult
narratives where the adolescent’s development is linked to both social and
political growth. Perhaps these narratives offer muted complications, where the
laws and subjectivity of the adult gaze are averted from any desire or sexual
explorations – unless, of course, that adult gaze parallels levels of “child-loving.”
The most interesting cases to explore the muted complications are
contemporary adolescent novels that do not directly focus on the issues of
teenage sexuality. Examining texts that are not readily distinguished as obviously
harboring sexual self-discovery and eroticization of children allows an analysis
closer to the true portrayal of society’s engrained ideologies about childhood
and teenage sexuality. Nothing by Janne Teller, Postcards from No Man’s Land
by Aidan Chambers, and Patricia McCormick’s Sold, offer muted complications
in order to allow child and young adult sexual agency to be constructed in the
presence of a discerning adult gaze.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 235-244
237
Childhood and adolescence are defined by relativity. Children are not adults.
Adolescents are not adults. James Kincaid defines childhood in our culture “to be
largely a coordinate set of have nots: the child is that which does not have” (1998:
247, emphasis in original). Adolescence, however, straddles the worlds between a
childhood, “whose liberty, however much prized, is a negative attribute, as is its
innocence and purity” (Kincaid 1998: 247), and adulthood which is rife with the
expectations of experience and agency, both sexual and otherwise. Consequently
the adult who gazes upon literary children or adolescents constructs them in relation
to their own experiences of childhood and adolescence, defining them by what they
are not and by what they used to be. Thus, what childhood used to be was often
dull; Tribunella argues that (2008: 152):
Even in realistic fiction there is little of the drudgery of ordinary life to be found,
except sometimes as a frame that is quickly escaped. Childhood can be a hell of
boredom or banality, available to being re-imagined and rewritten from the relative
safety of chronological distance and the empowerment of age.
Adults then can look upon childhood as something to be altered because “like
nostalgia, both children’s literature and adult versions of children’s books provide
opportunities to relive and improve upon the experience of childhood, which was
perhaps miserable, brutal, brief, or, for many, simply standard fare” (Tribunella
2008: 152). Adult authors are among those adults constructing childhood with
nostalgic gazes towards their own youths – or versions of their youths that they
wished could have been. While Tribunella explicitly suggests that it is the “adult
versions of children’s books [that] relive and improve upon the experience of
childhood” (2008: 152), all books about youth can encompass this definition.
The adult foists personal −interpretations of his or her own innocent childhood –
whether true or imagined – onto the characters in any given novel for the young,
reinforcing Kincaid’s argument of childhood purity and innocence as an effect of
adult nostalgia: childhood remains “another empty figure” that “allows the admirer
to read just about anything he likes into that vacancy, including a flattering image of
his very self. The construction of the modern ‘child’ is very largely an evacuation”
(1998: 247). Adults perpetuate the idea of childhood innocence in order to maintain
the child as an empty slate that can be filled with nostalgic, and often romanticized,
versions of their past. Consider the following passage from Perry Nodelman’s
article “The Other: Orientalism, Colonialism, and Children’s Literature” (30):
Our [adult] discourse about childhood often replaces and even prevents our real
perception of the brute realities of childhood. For instance: we produce a children’s
literature that is almost totally silent on the subject of sexuality, presumably in order
to allow ourselves to believe that children are truly as innocent as we claim – that their
238
K. Lareau: Nostalgia for a Childhood Without
lives are devoid of sexuality. In doing so, however, we make it difficult for children
to speak to us about their sexual concerns: our silence on the subject clearly asserts
that we have no wish to hear about it, that we think children with such concerns are
abnormal.
Nodelman supports my argument that the construction of childhood that
supports children’s innocence also denies their sexuality; adults do not want to
consider their childhood selves, nor any child as sexualized beings because to do
so would admit that their constructed innocence becomes a fallacy. So childhood
innocence and the child as an “evacuation” allows adults to use their nostalgia to
read themselves into a novel.
Tribunella summarizes Robert Hemmings’ A Taste of Nostalgia (2007) in this
way: “the childhood longed for by both the writer and reader of children’s literature
is not actual childhood as it was loved but ‘an impossibly sanitized and Edenic time
and space’” (Tribunella 2008: 55), which underscores the traditional construction
of childhood as a time of innocence and purity. However, adding eroticism and
sexuality into this construction complicates the gaze of the “child-loving,” forcing
the gaze to be either implicated or averted in its nostalgia. Tribunella, however,
also argues that adult nostalgia corresponds with childhood sexuality through a
retroactive wish which “reflects a desire to be the child rather than to have the child”
(2008: 137, emphasis added), or as Kincaid suggests, that “perhaps we [adults]
can write ourselves into the plot directly” (1998: 252). Unlike children’s literature,
contemporary adolescent literature encompasses themes of sexuality, though not
usually explicitly. Unlike childhood sexuality, there is more room for the adult gaze
to linger among the three categories of aversion, implication and nostalgia. The
breakdown of these borders in adolescent literature allows the social and political
complications mentioned previously to come to light, but in a way that is muted. It
becomes more acceptable to write sexuality into an adolescent novel.
Narrated by the fictional adult narrator Agnes, Nothing by Janne Teller (2010)1,
presents a complicated sexual nostalgia. The novel follows a group of eighth graders
as they try to prove to a fellow student that the world has meaning. They decide
to create a pile of important possessions, but as each classmate adds another item,
the group progressively demands more extreme additions to the pile including an
exhumed baby, body parts, and a tissue with contents of lost virginity. The heap of
meaning gains publicity in town and then in the world until it is commercialized and
then destroyed. This novel’s retrospective narrative reflects upon childhood events
that were horrific: desecration of a church and cemetery, rape, amputations, and
Originally Intet, in Danish; first published in 2000.
1
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 235-244
239
even murder. This is hardly a romanticized nostalgic childhood. Agnes’ experience
and agency as an adult allows her to tell this story, yet Agnes’ reflections regarding
the forced loss of thirteen-year-old Sofie’s virginity to the pile of meaning (by
Huge Hans) also suggest that Sofie gains a sense of empowerment and agency with
the acknowledgement of her sexuality that is not related to the age of adulthood.
Agnes reflects that Sofie “looked proud and inapproachable” and “wouldn’t tell
me anything. Just walked around looking like she’d found out a secret that may
have been terrible, but that nonetheless had handed her the key to something of
great meaning. Great meaning? Greater meaning? Greatest meaning?” (Teller
2010: 111). Yet the meaning of Sofie’s sexual encounter avoids the gaze of the adult
world because this constructed world mutes the consequences. Although the heap
of meaning does gain the gaze of the entirety of this novel’s world – newspapers,
TV shows and the million-dollar bid from an American museum – the social
complications of being forced to have sex are muted from a discerning adult gaze.
Sofie does not gain agency within the adult world for her sexuality, but as a part
of the greater meaning; she, and the others involved, never have to face imposed
consequences for their actions. But her status among her peers was increased by her
sexuality, granting her a small amount of agency among her classmates. However,
although Sofie and her peers had muted consequences from their actions, she was
“sent somewhere where they protect people like her from themselves” (Teller
2010: 225), showing that perhaps her apparent agency was fleeting because society
claims that children should not be having sexual encounters. Kincaid might argue
that Nothing exemplifies that “we [adults] are instructed to crave that which is
forbidden, a crisis we face by not facing it, by becoming hysterical, and by writing
a kind of pious pornography, a self-righteous double-speak that demands both
lavish public spectacle and constant guilt-denying projections on to scapegoats”
(Kincaid 1998: 248). Kincaid’s assertion could apply to the public’s reaction in
Nothing. If Sofie’s loss of innocence had been identified before the world gazed
upon the heap of meaning and its adolescent creators, the public and the world of
adult gazes might not have been averted from any eroticization involved with the
creation of the heap of meaning. Agnes’s own gaze and reflection here provides
an interesting counterpoint to the possible outrage from this world of adult gazes;
Agnes’ narration presents a certain nostalgia and awe of Sofie, almost as if she
does “crave the forbidden” (Kincaid 1998: 248). Or does she crave the apparent
agency of Sofie after the incident? Agnes’ nostalgia for Sofie’s eroticism among
muted social complications indicates not only “child-loving” between children
(Sofie and Hans), but a voyeuristic child-loving from the adult Agnes to the child
240
K. Lareau: Nostalgia for a Childhood Without
Sofie that feels like nostalgia with the novel’s retrospective narration. The world’s
gaze is averted, while Agnes’ gaze becomes suspect, though a suspicion tinged with
nostalgia.
While adult Agnes’ gaze is suspect, the adult gaze on an erotic child in Patricia
McCormick’s Sold (2006) offers levels of child eroticism deemed monstrous.
Lakshmi is sold by her stepfather into prostitution, while Lakshmi and the rest of
her family believe she is sent to earn extra money as a maid. Lakshmi refuses to
willingly do the work for Mumtaz, the proprietor of the whorehouse, and tries to
escape her situation. An American man posing as a sexual client tells Lakshmi –
the child/adolescent narrator – that “what the fat woman [Mumtaz] does here to
you is bad…very bad” (McCormick 2006: 249). The type of child-loving being
performed in Sold is not between two children, but between adults and children.
Even the pornographic parodies that Tribunella examines denote that while “sex
between boys is celebrated as ideal, sex between adults and boys is condemned as
abuse” (Tribunella 2008: 145). There is nothing acceptable about the child-loving
which is happening to Lakshimi. While Lakshimi denies to be complicit in her job
as a child prostitute, she is forced into accepting her sexuality by Mumtaz, whose
gaze is implicated in perpetuating an unacceptable child-loving. Mumtaz’s clients
are adults who not only gaze upon Lakshmi as a sexualized child, but as a sexual
partner. Child and adult sex is a taboo.
I extend Tribunella’s “between boys” to “between children”, where “boys”
becomes metonymic for all children, “idealizing children and what children can
do” (2008: 151). This extension would then bring into question if the sexual
interaction between Sofie and Hans in Nothing – two children on the verge of
adolescence – can be considered ideal. While that position may be superficially
arguable, the sexual encounter between Sofie and Hans was forced and thus not a
celebration of childhood sexuality, but an abuse of it. Their situation more closely
parallels Lakshmi’s situation, where her thirteen-year-old body is used for adult
sexual pleasure. Lakshmi is subject to adult sexual gazes and since neither Sofie
nor Lakshmi engage in sexual relations willingly, neither in any way resembles
Tribunella’s child-sex ideal. This point is underscored by the various adult gazes
present in Sold; Mumtaz remains a villain for exploiting children sexually, her clients
gaze upon children without shame – or aversion or nostalgia – which Lakshmi feels
when one of the adult males complicit in selling her to the whorehouse, “trains his
eyes on [her] and [her] pink dress, and [she] imagine[s] he can see right through it”
(McCormick 2006: 74). So Mumtaz and these men explicitly violate Tribunella’s
levels of acceptable child-loving. For a year the exploits continue, surrounded by
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 235-244
241
muted political and social complications, and for this year Lakshmi almost lives in
an adult carnival, where the adults avoid outside punishment for their actions and
for unacceptably gazing upon a child as sexual prey. Christine Wilkie-Stibbs notes
that “the principal of the carnival is that it is an interruption to, and suspension
of, everyday life, and that it is founded in bodily excess and feasting” (2002: 52).
Both settings of Nothing and Sold fit this definition of carnival in the sense that the
discerning adult gaze is averted, allowing unacceptable child-loving and gazing by
other adults upon sexualized children to occur without consequence. The carnival
in Sold ends when an American man, who pretends to be a client, but is actually
seeking to fight against child prostitution, becomes a discerning gaze – a gaze that
follows society’s acceptability of adult-child relations. He unmutes the various
complications, whereas the carnival encompassing the entire narration of Nothing
ensues without the consequences found in Sold.
While Agnes, Sofie, and Lakshmi began their narratives at age thirteen – an
age often relegated to the realm of adolescence – their situations placed them in the
world of adolescence. Since young adulthood or adolescence straddles the worlds
of childhood and adulthood, it is both defined by gained experiences as well as
by the “have nots” of childhood. The questions of sexual agency, experience and
self-awareness of young adulthood further complicates the adult gazes and the
acceptability of child-loving. Jacob, the protagonist of Postcards from No Man’s
Land (Chambers 1999) remains firmly outside the realm of childhood, and firmly
in the realm of young adulthood.
Where it has been established that “child-loving between children” can be
ideal, this concept, as Tribunella defines it, remains absent from Nothing and Sold.
Postcards from No Man’s Land, however, offers a means to expand the definition into
young adulthood. While cultural norms expect teenagers to be gaining awareness
of their sexual awareness and agency, the adolescent as subject to any sexual gaze
proves to be more acceptable. Tribunella argues that the sexual parodies of Kent
“celebrate childhood, albeit a sexualized childhood that combines the possibilities
of both children and adults, both innocence and sexuality” (2008: 138), it seems
that an extension outside of the explicit parody parallels definitions of sexual
awareness in adolescents. This sexualized childhood seems to be a definition of that
transitional period of teenage years when “the transition to manhood is frequently
associated with bodily sexual development, the ritual or process of initiation is
bound up with sexual energy, exploration, or play” (2008: 144). These quotations
refer directly to the childhoods presented in Kent’s works, yet they speak truth
about adolescence in general. While the differences in experience and age correlate
242
K. Lareau: Nostalgia for a Childhood Without
to adolescent agency, they are still subject to an adult gaze. The discerning adult
gaze is less often averted from adolescent sexuality since it becomes an expectation
of young adulthood to gain agency. Yet, the implicit gaze remains present because
even though this transition is expected, there remains residue from the stigma of
childhood innocence.
Young adults can both reflect with nostalgia as readily – as implicitly – as
adults, and even avert their own self-aware gaze from childhood and sexuality.
Jacob’s character development in Postcards to No Man’s Land depends upon his
learning of his grandmother’s past, coupled with developing a relationship with
a girl as he travels to Amsterdam to visit his family. His is a story of a transition
into adulthood, into making decisions and into sexual agency. For example, Jacob
“regarded leaving [his grandmother’s house, where he was raised] as the end of
childhood. By giving it up he had taken the next step toward becoming an adult, a
person in charge of himself… He had never really liked being a child, had always
wanted to be grown up, independent, responsible for himself” (Chambers 1999:
121). His own reflection suggests a self-awareness of identity, a detached gaze upon
his own transitions. Jacob can, though most likely not put so eloquently, “recognize
that subjective identity is not fixed, or given, but is potentially multiple and unfixed,
borne out of his willingness to experiment with different selves” (Wilkie-Stibbs
2002: 154). The search for identity, being such a crucial trope for young adult,
allows for a search for sexual identity and agency as well – something that is
not considered culturally acceptable for children. Jacob’s encounters with Hille,
then, become an acceptable type of “child-loving”, where consensual sex occurs
between two young adults searching for sexual agency and awareness beyond
mere childhood. Adolescents then deal not only with an adult gaze upon them,
but a growing awareness of their own gaze and its return from other adolescents.
Peter Manlove explains in his article “Visual ‘Drive’ and Cinematic Narrative”
that any gaze must be returned, that gazes force intersubjectivity between subjects
and objects (2007: 98). Jacob’s awareness of his gaze upon Hille – one of desire –
does not just end there; he is aware that he wants his gaze returned. This provides
a crucial difference between the adolescent and the child: the adolescent becomes
aware of the gazes, while the child remains unaware. Adolescents understand their
sexual agency is two-fold: both something to be embraced and something that still
needs to be averted by the discerning adult gaze, or later embraced as nostalgic.
The subtleties of discernment between the adult gaze upon children and the adult
gaze upon adolescents prove problematic. While Tribunella argues the rewritings
of childhood that occur in Kent’s parodies, that construction of childhood extends
beyond those individual works, and into the body of actual children’s and young
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 235-244
243
adult literature. Nostalgia for a childhood lost, or more importantly a childhood that
could have been, proves crucial in examining how adults’ gazes avert or become
implicit in childhood and young adult sexuality. Since discussion of children’s
sexuality is so often considered taboo by cultural norms, it becomes difficult to
then prove that such an erotic child, by Kincaid’s standard, exists within the body of
children’s and young adult literature. But exist it does; the three titles examined in
this paper present cases for the existence of the adult gaze upon the taboo sexuality
and how it complicates the levels of acceptable “child-loving” by presenting sexual
encounters in settings that mute the political and social implications, thereby
allowing the discerning adult gaze a means of aversion, implication, and especially
nostalgia.
References
Young Adult Literature - Primary Sources
Chambers, Aidan. 1999. Postcards from No Man’s Land. London: Random House.
McCormick, Patricia. 2006. Sold. New York: Hyperion.
Teller, Janne. 2010. Nothing. Trans. Martin Aiken. New York: Atheneum.
Secondary Sources
Hemmings, Robert. 2007. “A Taste of Nostalgia: Children’s Books from the Golden Age –
Carroll, Grahame, and Milne.” Children’s Literature 35: 54–79.
Hubler, Angela E. 2010. “Faith and Hope in the Feminist Political Novel for Children: A
Materialist Feminist Analysis.” The Lion and the Unicorn 34 (1): 57-75
Harris, Marla. 2002. “‘How Difficult It Is Being Human!’: Transforming Bodies in Patrice
Kindl’s Fiction.” Children’s Literature Association Quarterly 27 (4): 212-219.
Kincaid, James. 1998. “Producing Erotic Children.” In The Children’s Cultural Reader,
edited by Henry Jenkins, 241-253. New York: NYU Press, 241-253.
Kincaid, James. 1994. Child-loving: The Erotic Child and Victorian Culture. New York:
Routledge.
Manlove, Clifford T. 2007. “Visual ‘Drive’ and Cinematic Narrative: Reading Gaze in
Lacan, Hitchcock, and Mulvey.” Cinema Journal 46 (3): 83-108.
Mulvey, Laura. 1999. “Visual Pleasure and Narrative Cinema.” In Film Theory and
Criticism: Introductory Readings, edited by Leo Braudy and Marshall Cohen, 833-44.
New York: Oxford UP.
Nodelman, Perry. 1992. “The Other: Orientalism, Colonialism, and Children’s Literature.”
Children’s Literature Association Quarterly 17 (1): 29-35.
Tribunella, Eric L. 2008. “From Kiddie Lit to Kiddie Porn: The Sexualization of Children’s
Literature.” Children’s Literature Association Quarterly 33 (2): 135-155.
Wilkie-Stibbs, Christine. 2002. The Feminine Subject in Children’s Literature. New York:
Routledge.
Wilkie-Stibbs, Christine. 2004. “Childhood, Didacticism and the Gendering of British
Children’s Literature”. International Companion Encyclopedia to Children’s
Literature, 2nd edition, edited by Peter Hunt, 352-361. New York: Routledge.
244
K. Lareau: Nostalgia for a Childhood Without
Kristina Lareau
Westfield Athenaeum, Westfield, MA
Sjeta za čednim djetinjstvom: implikacije odrasloga pogleda na
spolnost u djetinjstvu i adolescenciji
U radu se istražuje odrasli pogled na dječju književnost kroz vizuru članka „From Kiddie
Lit to Kiddie Porn“ Erica Tribunelle (2008), koji propituje implikacije dječje spolnosti
analizirajući djela Chrisa Kenta tj. njegovih parodija romana The Coral Island [Koraljni
otok] R. M. Ballantynea i Tom Brown’s Schooldays [Školovanje Toma Browna] Thomasa
Hughesa. Preuzima se Kincaidov nazivak ‘djecoljublje’ (child-loving) i razmatraju
implikacije različitih vrsta ‘djecoljublja’ na tragu istraživanja te pojave u dječjoj
književnosti i književnosti za mladež. Romani Nothing [Ništa] Janne Teller, Postcards
from No Man’s Land [Razglednice iz ničije zemlje] Aidana Chambersa i Sold [Prodana]
Patricie McCormick poslužili su kao primjeri na kojima se utvrđuje kako se odrasli pogled
usmjerava na dječju spolnost koja je neprihvatljiva konstruiranoj kulturi dječje nedužnosti
i čednosti, pri čemu je onda taj pogled odvraćen, upleten ili sjetan. Oslanjajući se u analizi
pogleda na radove Laure Mulvey (1999) i Clifforda Manlovea (2007) određuju se razine
‘djecoljublja’ i sjetnih idealizacija te se pokazuje da odrasli pogled usložnjava žudnju za
djetetom, nedužnošću, ali i prošlošću.
Ključne riječi: dječja spolnost, adolescencija, pogled, dječja nedužnost, književnost za
mladež, dječja književnost
Sehnsucht nach unschuldiger Kindheit: Implikationen eines auf
Sexualität und Adoleszenz gerichteten Erwachsenenblickes
In diesem Beitrag wird der Erwachsenenblick auf die Kinderliteratur fokussiert. Grundlage
der Untersuchung bildet der Artikel „From Kiddie Lit to Kiddie Porn“ von Eric Tribunella
(2008), der die Implikationen der kindlichen Sexualität, gestützt auf eine Analyse von Christ
Kens Werken als einer Parodie der Romane The Coral Island [Koralleninsel] von Robert
Michael Ballantyne und Tom Brown’s Schooldays [Tom Browns Schuljahre] von Thomas
Hughes, hinterfragt. Zu diesem Zweck wird auf Kincaids Begriff der‚Kinderliebe’ (childloving) zurückgegriffen, um die Implikationen unterschiedlicher Formen von ‚Kinderliebe’
im Rekurs auf bereits vorliegende Studien im Bereich der Kinder- und Jugendliteratur zu
erörtern. Eine eingehende Analyse der Romane Nothing [Nichts] von Janne Teller, Postcards
from No Man’s Land [Nachricht aus dem Niemandsland] von Aidan Chambers und Sold
[Verkauft] von Patricia McCormick demonstriert, dass der Erwachsenenblick gerade
auf eine bestimmte Form von Kindersexualität gerichtet wird, die nicht mit dem kulturell
konstruierten Bild kindlicher Unschuld und Sündlosigkeit kompatibel ist, so dass dieser
Erwachsenenblick entweder als abgewandt oder als ins Erzählte nur eingeflochtener bzw.
nostalgischer Blick charakterisiert wird. Anknüpfend an die Arbeiten von Laura Mulvey
(1999) und Clifford Manlove (2007) werden unterschiedliche Ebenen der ‚Kinderliebe’ und
damit konnotierter nostalgischer Verklärungen dargelegt, wodurch die Sehnsucht nach dem
Kinde, nach dessen Unschuld und nach der eigenen Kindheit fokussiert wird.
Schlüsselwörter: Kindersexualität, Adoleszenz, Blick, kindliche Unschuld, Jugendliteratur,
Kinderliteratur
245
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 245-252
J. Cynthia McDermott
Antioch University, Los Angeles, CA
cmcdermott@antioch.edu
Using Literature to Define Justice
“We are … moral actors shaping the character
and justice of society.” (Snarr 2003: 28)
Stručni članak / report paper
UDK: 82-93:37.035=111, primljeno / received 18. 1. 2012.
This paper is based upon the notions that literature provides many
avenues to create powerful discussions with our students, and
that stories are excellent vehicles for advancing critical thoughts
and eventually creating action. It also relies upon the insight that
encouraging our students to speak up and speak out is a significant
goal in our new international era of civic interest. Several books are
discussed that are excellent examples of stories that can encourage the
reader to take a stand and behave like an ’upstander’. Two classroom
activities are described; Town Hall Meeting and Constructed
Controversy. It is shown how they can be applied with books by Frank
Asch, Sam Swope, Paul Fleischman and Martin Waddell.
Keywords: literature, children’s literature, social justice, upstander,
classroom activities, democratic classroom, empowerment
Literature indeed provides many avenues to create powerful discussions with
our students. Stories have always given us rich fodder for looking both forward
to the future as well as looking back to our past. Bibliotherapy has allowed us to
connect readers with stories to help them engage in thoughtful ruminations about
incidences and experiences that are both painful and challenging. Reading a story
about a child who is coping with the death of a friend, for example, provides the
reader with a cathartic opportunity to connect with another. Stories are indeed
powerful sources of ideas.
Beyond the personal, however, stories are an excellent vehicle for advancing
critical thoughts and eventually creating action. Encouraging our students to speak
up and speak out is a significant goal in our new international era of civic interest.
Defining acts of injustice is important in a democracy just as defining how a just
246
J. C. McDermott: Using Literature to Define Justice
society behaves. But justice is an abstract term and can easily be defined in different
ways. A place like a democratic classroom provides all the participants with the
opportunity to use their voice (McDermott 1999: 1).
One way to begin to explicate this concept is to analyze stories with justice
issues clearly framed. One such story is Mr. Maxwell’s Mouse (2004) written by
Frank Asch, author of many books for children, and his son Devin, who was the
illustrator. Mr. Maxwell is a successful cat; sophisticated, well-bred and attractive.
Every day he arrives at the Paw and Claw Restaurant and orders his usual lunch
− baked mouse. The day the story takes place, however, is a special day. Maxwell
has received a promotion to Vice Manager of Efficiency Control and has decided
to splurge on a live mouse. Assured by the waiter that their mice are the freshest,
he welcomes his meal. The mouse, unnamed, assures Maxwell that he will be an
excellent lunch. Maxwell, however, begins to waiver as he attempts to kill the
mouse who continues to converse with him. Maxwell remembers the wise words
of his mother who told him to not fraternize with his food! As it becomes more and
more obvious that the cat is losing his courage to kill the mouse, the mouse suggests
that Maxwell blind-fold himself so he won’t have to witness the kill! As the knife
heads toward the plate, the mouse gingerly substitutes the cat’s tail for himself. On
the count of three, Maxwell aggressively cuts his own tail. Chaos ensues and not
only does the mouse escape, but also manages to free the other mice in the kitchen
with rumors that he then continued this revolution at other restaurants. Maxwell
ends up in the hospital, pride and tail damaged. The post-script is an articulate note
from the mouse apologizing for this behavior, wishing him a speedy recovery and
expecting that the cat can understand his decision.
So how might this story help with our definition? What behavior could be
seen as just or unjust? Was it fair for the mouse to be scheduled to be eaten? Was
a death at the hands (paws) of a novice a humane death? Should the kitchen staff
perform a more humane death? Who benefits from the eating of the mice? Are
there alternatives? Was it fair for the mouse to free the other mice? Who benefited
and who suffered from this action? How was this act seen by Maxwell’s employers
and the staff at the restaurant? Were there other ways for the mice to gain their
independence and freedom (negotiating, unionizing)? What harm was dealt to
the restaurant owner? Was it warranted? What possessed the mouse to act? What
skills did he need? Had this happened before? Was his protest legal? Should he
be arrested? Is he a patriot or a terrorist? Is this a story that can be used as an
introduction to capitalism, the rule of law, or Marxist economic thinking? Whether
the mouse was right in his action is a different question than deciding if this action
was the best action to take given all the possible scenarios.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 245-252
247
Defining social justice can be aided by looking at the mouse’s behavior. He
took action which required courage and commitment to change what he saw as an
unjust action. He identified a problem (mice being killed against their will), created
a solution and acted on it and this is central to what Paulo Freire suggests for all of
us (2005). In this sense he was an ‘upstander’. Facing History and Ourselves (2012)
is an organization that has defined an upstander as the opposite of a bystander. In
order to be an upstander a person must find ways to define what is just and what is
not and then take action to create change. The upstanders often place themselves at
some level of risk and potentially can be singled out for their behavior.
Can a definition of social justice (and action) be as simple as the dilemma
posed by Mr Maxwell? Perhaps, although other points of view might disagree.
The problem identification will always be political, depending on the power of the
individual. Obviously Maxwell’s perspective would not describe eating mice as a
problem. We would hear quite a disagreement between Maxwell, the owner and the
mouse. But consider that social justice is about creating an equitable society.
One classroom technique that can be used for this controversial story is a Town
Hall Meeting. One person has the floor and calls on any interested party to make a
statement. Participants brainstorm who they want to be at the meeting. In the case of
Mr. Maxwell’s Mouse the list might include the ministers of the town, Maxwell’s’
wife and children, the family of the mice, the waiters, the exterminators in town,
the police captain, any members of a union and, of course, the list could go on. (At
one Town Hall Meeting we conducted someone decided to be God.) Once everyone
has their say, the Town Hall manager makes a determination of what should happen
next (the mouse should be caught and fined, the restaurant cannot sell live mice
any longer, or other ideas). This activity is helpful for presenting multiple points
of view and allows the participants to see how difficult, but extremely exciting,
democratic practices can be. Ultimately we have to decide if it was right to eat a
mouse, or, was it right to escape? The problem is clear but the response is not.
This story and activity can help us as we think about social justice. In
Somebodies and Nobodies (2003), Fuller argues that putting someone down,
humiliating and treating them in an inferior way is ‘Rankism’, the belief that some
of us are better than others of us. Certainly Mr. Maxwell is a Rankist by the way he
treats the mouse. This attitude is at the heart of the anti-justice efforts that occur in
many places, including schools.
A next logical step in this plan is to determine why the mouse, or any other
person who stands up and says “no” did what he did. Why did he have the courage?
Did he need any particular set of skills? Does social justice require action? Frankie
Moore Lappe relates a story in her book, Democracy’s Edge (2006: 57). Attending
248
J. C. McDermott: Using Literature to Define Justice
a political debate for a candidate she supported and who had been falsely accused
by an opponent of some transgression, the candidate asked her opponent to admit
that he had falsely accused her. Refusing, the debate continued. Lappe asks herself
why she sat silently by and realized that taking a stand would not have been a
costly event. Courage is contagious and if she had stood up, perhaps others would
have as well. Our little mouse acted courageously. What would our schools and
communities be like if more people stood up? And how might we help our students
in particular gain the courage to act against injustice?
Another book that is helpful for this conversation is Sam Swope’s The
Araboolies of Liberty Street (2001). General Pinch and his wife live in a perfect
suburban neighborhood. They hate anything that is different, including fun. Using
his bullhorn, General Pinch continually surveys that neighborhood for signs of nonconformity, and when he sees any, he threatens to call in the army. Things remain
to the satisfaction of the Pinchs until the Araboolies move in right next door. They
are all different colors, paint their house wild colors, sleep together in a huge bed
outside and their animals sleep in the house. They are noisy and always laughing.
Besides, to the chagrin of the Pinchs, the Araboolies do not speak English, so when
General Pinch actually calls in the army, they are unaware of what might happen.
But the General tells the army to come to his neighborhood and remove the house
that is different. Fortunately, little Joy overhears him and plots all night with the
other children who proceed to decorate all of their homes with wild colors. By
the time the army arrives the following morning, the only house that is different
belongs to the General. Since the army only knows how to follow orders, in spite of
his protest, they remove his house much to the delight of the neighborhood.
Once again this story is rich with opportunity to discuss justice. One obvious
challenge is to question whether the Pinchs had any right to prevent their neighbors
from enjoying their lives. But was it acceptable for the Pinchs to lose their home?
A third story is Farmer Duck by Martin Waddell (1999). A farmer has a duck
who does all of the work on his farm, while the farmer stays in bed all day. The
farmer treats the duck like a slave and the duck becomes quite weary. His animal
buddies become quite worried as he feeds everyone, bales the hay, runs the tractor
and any other task necessary. So the cows, the sheep and the chickens hatch a plan
to save their friend. In the wee hours of the morning, they enter the farmer’s house,
throw him out of bed and chase him off the farm, and he never returns. The story
ends with the animals taking over their farm.
Perhaps this can be construed as a child’s version of Animal Farm, but replete
with possibilities to discuss justice. Did the animals have the right to chase the
farmer off his farm? Did the farmer have the right to oppress the duck?
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 245-252
249
The last story is The Dunderheads by Paul Fleischman (2009). A group of
rather mis-fit students have a very mean teacher who takes all of their belongings.
When she takes a small stuffed cat that the smallest and weakest child has bought
for his mother for her birthday, the children have finally reached their limit of
tolerance. Creating a clever plan to break into her home and retrieve the cat, they
use all of their quirky skills to find a way to get the cat back. They succeed! This
story is replete with deep controversy about what it means to be an upstander and
what kinds of injustices are best served by revolutionary action. Looking at the
behaviors of each of the characters, children can provide a more objective position
for a conversation about fairness and power.
Once we enter into this conversation, it is important to determine what next
steps to take. One way to connect students with this work is to research what others
have done as they have stood up for their rights. It might be particularly helpful to
look at children and youth for inspiration. What kinds of social justice projects have
young people done in order to make the world a kinder and safer place?
Across the world, youth are working to change unjust actions. Using stories that
demonstrate how working together can create change is essential. Teaching them
the skills they need will enable them to be change agents, activists and upstanders.
Many may say that justice is not worth fighting for, but some individuals
believe that children can make a difference and have the ability to create change.
With skills and mentoring, our youth can stand up for themselves and others just
like our little mouse. It is important to know what justice is, to know how to create
justice and then to know how to teach others to recognize it and work toward it.
Another classroom technique that can be used in the classroom to explore
controversial issues is the Constructed Controversy. This would work well with any
of the books. Imagine a conversation between the owner of the Paw and Claw and
the mouse. What would the conversation between the farmer and the duck involve?
And what might the teacher and the children say to each other in this process?
A Constructed Controversy is designed to help the participants see that there
are always multiple sides to any situation. The steps follow.
The teacher assigns two teams oppositional arguments. Ask them to develop
the three strongest reasons for their point of view and to be prepared to share that.
Bring both sides together and lay the ground rules for step one; each side may
present their three points and the other side can only ask clarifying questions (e.g.:
“So when you said that mice should be eaten did you mean that it is their destiny?”;
Answer: “No, we just meant that they are on the bottom of the food chain.”)
Step two then sends each team back to find the three best arguments for the other
side. This change of perspective is very important and shapes the process. When
250
J. C. McDermott: Using Literature to Define Justice
a team takes a stand, it is very difficult to get them to change their mind because
they are planning to defeat their opponent. In this exercise they now become the
opponent. Once again the team must come up with their three top reasons for the
point of view, and they can be either the same or completely different.
The teams report to each other, but a new rule is introduced. Once the team has
presented their three ideas, the other team may now ask any kind of question (of
course, as long as it is not personal). The battle ensues and, as in any debate, each
side tackles their arguments with great gusto and ownership. At this point it may
seem like the sides have forgotten that they just argued the opposite point of view.
The third and final step, once everyone has calmed down, asked all the
questions they wanted, and once they feel that they have won, the group is now
asked to agree on the two strongest arguments for each side. It is not unusual for
these final ideas to be somewhat new, or clear variations from the previous ideas.
At the end of this consensus building process, the four ideas are written down and
everyone is asked to sign their name that they agree. The class can decide which
two perspectives to explore, but a logical choice would be the mouse and the cat.
Using this technique along with the Town Hall process are very powerful
ways to help the participants understand their gut reaction to taking a side. These
techniques encourage the participants to be actively engaged in the topics and to
take a risk by standing for what they believe. Being able to engage in thinking about
multiple perspectives can counter the anti-just efforts that occur in many places,
including schools, and that fuel the bullying that has become such a challenge, and
prevent individuals from standing up for what is right and just. Using literature in a
bibliotherapeutic way to change behavior can be very successful.
Resources for Teachers
Each of these sites has lessons, recommendations and ideas for creating classrooms that
encourage upstanding behavior:
Foxfire. <www.foxfire.org>
Teaching Tolerance. <http://www.tolerance.org >
Rethinking Schools. <www.rethinkingschools.org>
Horace Mann Upstanders Book Award. <http://upstandersaward.org>
References
Children’s Books
Asch, Frank. 2004. Mr. Maxwell’s Mouse. New York: Kids Can Press.
Fleischman, Paul. 2009. The Dunderheads. Candlewick Press.
Swope, Sam. 2001. The Araboolies of Liberty Street. New York: Farrar, Straus and Giroux.
Waddell, Martin. 1999. Farmer Duck. New York: Candlewick.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 245-252
251
Other Sources
Facing History and Ourselves. 2012. <http://www.facinghistory.org/> (accessed January
12, 2012).
Free the Children. 2011. <www.freethe children.com> (accessed January 12, 2012).
Freire, Paulo. 2005. Education for Critical Consciousness. Continuum. New York.
Fuller, Robert W. 2003. Somebodies and Nobodies: Overcoming the Abuse of Rank.
Philadelphia: New Society.
Lappe, Frances Moore. 2006. Democracy’s Edge: Choosing to Save our Country by
Bringing Democracy to Life. San Francisco: Jossey-Bass.
McDermott, J. Cynthia. 1999. Beyond the Silence: Listening for Democracy. New
Hampshire: Heinemann.
Snarr, Melissa. 2003. “The University of Social Justice; Beyond community service,
colleges educate for social change.” Sojourners Magazine 32 (3), pp 28-30.
J. Cynthia McDermott
Sveučilište Antiohija, Los Angeles, CA
Universität Antioch, Los Angeles, Kalifornien
Poimanje pravednosti uz pomoć književnosti
Članak se zasniva na stajalištu da književnost pruža mnoge načine uspostavljanja sadržajnih
diskusija s učenicima. Priče su izvrsno sredstvo za poticanje kritičkoga mišljenja, a potom i
djelovanja. Potaknuti učenike na jasno izražavanje svojega mišljenja značajan je nastavni
cilj u današnjem vremenu međunarodnoga zanimanja za javno djelovanje. U radu se
prikazuje nekoliko iznimno prikladnih primjera dječjih knjiga čije priče mogu ohrabriti
čitatelje da zauzmu stajalište i ponašaju se kao ‘borci za pravdu’. Opisuju se dvije razredne
aktivnosti, Sastanak u gradskoj vijećnici i Uspostavljeno proturječje, te se prikazuje njihova
primjena u nastavi na primjerima obrade dječjih knjiga i slikovnica Franka Ascha, Sama
Swopea, Paula Fleischmana i Martina Waddella.
Ključne riječi: književnost, dječja književnost, društvena pravednost, borac za pravdu,
razredne aktivnosti, odgoj za demokraciju, osnaživanje
Literatur als Mittel der Auseinandersetzung mit dem Begriff der
Gerechtigkeit
In diesem Beitrag wird davon ausgegangen, dass Literatur zahlreiche Möglichkeiten zur
intensiven Diskussion mit Schülern anbietet. Gerade Geschichten stellen ein geeignetes
Mittel dar, um die Entwicklung kritischen Denkens zu fördern und eventuell zum eigenen
Handeln anzuspornen. Im Zeitalter des globalen Interesses am öffentlichen Leben scheint ein
wichtiges Unterrichtsziel darin zu bestehen, Schüler zur klaren und deutlichen Äußerung der
eigenen Meinung zu bewegen. In diesem Beitrag werden einige kinderliterarischen Werke
vorgestellt, die Schüler dazu ermutigen sollen, Stellung zu beziehen und sich für Gerechtigkeit
252
J. C. McDermott: Using Literature to Define Justice
einzusetzen. Es wird gezeigt, dass sich insbesondere die beiden Unterrichtsmodelle „Town
Hall Meeting“ und „Constructed Controversy“ dazu eignen, Schüler mithilfe ausgewählter
Bilder- und Kinderbücher (u.a. von Frank Asch, Sam Swope, Paul Fleischmann und Martin
Waddell) an das komplexe Phänomen ‚Gerechtigkeit’ heranzuführen.
Schlüsselwörter: Literatur, Kinderliteratur, soziale Gerechtigkeit, Gerechtigkeitskämpfer,
Bilderbuch, Unterrichtsaktivitäten, Erziehung zur Demokratie
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 253-260
253
Marica Perić
Zagreb
marica.peric@student.hrstud.hr
Balogovo blago: pjesništvo Zvonimira Baloga
Stručni članak / report paper
UDK: 821.163.42-93-1.09BALOG]=163.42, primljeno / received 16. 11. 2012.
Povodom osamdesetoga rođendana Zvonimira Baloga, u radu se
opisuje pjesnikov značaj i doprinos hrvatskoj dječjoj književnosti.
Njegova Izabrana djela, objavljena 2007., pružaju mogućnost potpunije
čitateljske i kritičke recepcije. Budući da je riječ o nagrađivanom
autoru, tvorcu sedamdesetak knjiga za djecu i odrasle, piscu brojnih
eseja, romana, dramskih tekstova, ilustratoru i uredniku dječjih listova
njegovo čelno mjesto u dječjoj književnosti zasigurno je neupitno. Rad
prikazuje kako Zvonimir Balog originalnošću i strastvenim igranjem
riječima stvara svoju nonsensnu gramatiku i grafičku poeziju koja ne
privlači samo djecu, već i odrasle. Kritičari se prije svega zanimaju
za njegov jezični izričaj u dječjoj poeziji zbog čega je Zvonimir Balog
jedan od utemeljitelja hrvatskoga modernoga pjesništva za djecu.
Ključne riječi: Zvonimir Balog, suvremeno hrvatsko dječje pjesništvo,
pjesnički stil, grafička poezija, nonsensna gramatika, dječja književnost
Hrvatska dječja književnost može se pohvaliti brojnim pjesnicima koji
usporedno uspostavljaju komunikaciju i s odraslim i neodraslim čitatelji(ca)ma.
Jedan je od njih svakako Zvonimir Balog, rođen 1932. godine. Stoga 2012. pjesnik
slavi svoj veliki jubilej, a s njim i hrvatska dječja književnost. Tim je povodom
prije nekoliko godina pokrenut izdavački projekt objavljivanja njegovih Izabranih
djela te je 2007. objavljeno 12 knjiga u izboru i uredništvu Ranke Javor. Posljednja,
dvanaesta knjiga u nizu, monografski je prikaz autorova života i rada, kao i recepcije
njegova djela (Javor 2007). Stoga Izabrana djela osiguravaju ne samo lakšu
pristupačnost ovoga Balogova blaga čitateljima, nego i bolje temelje za daljnja
istraživanja i vrjednovanje njegova opusa, a posebno njegove dječje književnosti.
254
M. Perić: Balogovo blago
Zvonimir Balog rođen je u Sv. Petru Čvrstecu, gdje završava osnovnu školu,
a gimnaziju u Križevcima. Već u ranome djetinjstvu pokazuje pjesnički talent,
napisavši prvu pjesmu sa samo deset godina. Osim pisanjem bavi se i slikanjem te
kiparstvom. U Zagrebu završava Školu primijenjenih umjetnosti, a na Pedagoškoj
akademiji diplomira grupu likovnih umjetnosti. Bavio se različitim poslovima:
radio je kao ratar, pipničar, administrator, soboslikar, nastavnik, ali i kao ilustrator
svojih djela, kao urednik dječjih časopisa Modra lasta i Smib, te dječjega programa
na Hrvatskome radiju i televiziji. Opsežan biografski prilog, popraćen bogatim
izborom fotografija, objavljen je u spomenutoj monografiji (Javor 2007) koja uz to
sadrži upotpunjene bibliografske popise te navodi tko je sve i što pisao njemu ili o
njemu, uz iscrpan popis literature o Balogu.
Najveći je Balogov uspjeh prije svega njegovo dječje pjesništvo, o čemu –
između ostaloga – svjedoče brojne književne nagrade, ne samo u Hrvatskoj nego i u
Mađarskoj, Austriji i Njemačkoj. Milan Crnković to duhovito komentira poznatom
izjavom da bismo za Baloga mogli reći da je bio „pretplaćen na književne nagrade“
(1994: 135). Nagrađen je mnogim domaćim nagradama za dječju književnost, a
nekima čak i više puta: osvojio je četiri puta Nagradu Grigor Vitez, četiri puta
Nagradu Ivana Brlić-Mažuranić, a dva puta jugoslavensku Nagradu Mlado
pokoljenje.
Balog se prvi puta pjesnički javlja 1957. u zbirci Knjiga sedmorice, s ciklusom
pjesama „Pomiješao sam se sa stvarima“. Već 1962. u vlastitoj nakladi objavljuje
zbirku pjesama Ekvilibrij, a nakon toga, 1968., Pepeo i pepeo. Tim se zbirkama
za odrasle Balog na hrvatskoj književnoj sceni profilirao kao talentiran autor,
čiji crni humor daje posve novu nit ozbiljnim problemima, što će ujedno postati
jedna od osnovnih karakteristika njegovih pjesama. Slične će književne postupke
Balog prenijeti i u dječju poeziju. Milan Crnković naziva ga najosebujnijim i
najdosljednijim hrvatskim dječjim pjesnikom koji stvara tzv. nonsensnu poeziju te
ističe: „Osnovno mu je polazište igra riječima, a služi se ‘pravilima’ svoje nonsensne
gramatike i stilistike, prije svega nonsensne analogije“ (1987: 272).
Takvu poetiku razabiremo već iz prve dječje pjesničke zbirke Nevidljiva Iva,
objavljene 1970. Već je iste godine ta zbirka dobila književnu Nagradu Grigor
Vitez i Nagradu Mlado pokoljenje. Nevidljivom Ivom Balog raskida s hrvatskom
dječjom književnom tradicijom i uvodi nov i originalan način pisanja igrajući se
gramatikom hrvatskoga jezika poput djeteta. Balog se prema riječima odnosi kao
prema živome biću. Stjepko Težak jednom je prilikom rekao kako Balog riječi
„[...] stvara, mijenja, prerušuje, smanjuje, povećava, igra se s njima, prijateljuje
s njima. Svojim jezičnim igrama i nonsensnim slikama izaziva smiješak, ali i
pjesnički doživljaj koji obogaćuje duh...“ (cit. prema Javor 2007: 92) Balogova se
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 253-260
255
specifična i originalna poetika vrlo brzo afirmira kao poznata ‘balogovska poetika’,
koju nasljeduju mnogi hrvatski pisci. Zbirka je namijenjena prije svega djeci, ali
i odraslima jer, kao što navodi Dubravko Jelčić, „svi oni koji vole poeziju i znadu
osjetiti njene vrijednosti i ljepote mogu naći u ovoj knjizi potpuno zadovoljstvo
i stvarni, jedinstveni užitak“ (1970: 29). Balog u svojim pjesmama kraljuje
morfemima, fonemima, frazemima kao što djeca vladaju u svojim igrama, istinski
uživajući u svojim ostvarenjima. Njegove su pjesme, poput pjesama „Magla“
(Balog 1970/1983: 85) i „Kada oblak“ (83), prepune briljantnih maštovitih slika, što
samo potvrđuje njegovu ljubav prema umjetnosti, osobito slikanju. U Nevidljivoj
Ivi autor satiričnim tonom progovara o raznim pitanjima. Čak i filozofi mogu sa
zanimanjem čitati pjesme o filozofskim pojmovima poput pjesme „Ništa“ (59), a
jezikoslovci mogu uživati u najmaštovitijoj igri riječi.
Samo godinu nakon što je objavljena Nevidljiva Iva, Balog 1971. objavljuje
zbirku Razlavljeni lav, koja je među zbirkama za odrasle najsličnija njegovoj dječjoj
poeziji, da bi 1972. objavio i zbirku pjesama za djecu Tristo šezdeset i petoro braće.
Riječ je o pjesmama koje pomažu djeci predškolskoga uzrasta i prvih razreda učiti
o danima u tjednu i mjesecima u godini na humorističan i zanimljiv način, uživajući
pritom u ilustracijama Ivana Viteza.
Zbirka kratkih priča za djecu Ja magarac, nagrađena književnom Nagradom
Grigor Vitez, izlazi mu 1973. Ove kratke šaljive priče više nalikuju pjesmama,
ponajprije zbog duljine od nekoliko redaka, ali i zbog brojnih zanimljivih asocijacija,
veseloga tona i leksičkih igara. Tim povodom Milan Crnković objavljuje članak o
Balogovu pjesništvu „Nonsensna gramatika i stilistika Zvonimira Baloga“, ističući
kako su Balogove zbirke Nevidljiva Iva i Ja magarac „vrlo temeljiti i sistematični
udžbenici nonsensa i nonsensnih postupaka“ (Crnković 1979: 36). Za Balogovo je
nonsensno pjesništvo karakteristično igranje jezikom, prije svega tvorbom riječi
i sintagmatskim odnosima. U pjesmi „Što se pravi od vina“ Balog, povezujući
različita značenja riječi, tvrdi da je to najčešće ‘živina’, ali i ‘domovina’, ‘jugovina’,
‘ruševina’, ‘mirovina’ (1970/1983: 21). Mnoge Balogove pjesme skrivaju poantu,
tako i pjesma „Što se pravi od vina“ govori o alkoholnom učinku na čovjekovu
pamet. Balog „uvijek nečemu nauči pozornoga čitatelja, no smijeh je ipak najvažniji.
Uz njega je svaka jezična pustolovina draža i milija“ (Zalar 2002: 52).
U godinama koje slijede Balog objavljuje brojne zbirke pjesama kako za
djecu, tako i za odrasle, stječući time sve veći ugled u dječjem pjesništvu. Balog je
1975. dobio nagradu Zmajevih dječjih igara u Novome Sadu za izuzetan doprinos
suvremenom stvaralačkom izrazu u književnosti za djecu. Osim toga, Balog se
okušao kao antologičar objavivši iste godine Od doseljenja Hrvata do najnovijih
debata i Zlatnu knjigu svjetske poezije za djecu. Također 1975. objavljuje zbirke
256
M. Perić: Balogovo blago
pjesma za djecu Pjesme sa šlagom ili šumar ima šumu na dlanu i Šašavi, te
zbirku poezije za odrasle Preporučena ptica, u kojoj se Balog okreće grafičkoj
poeziji, dokazujući kako i u njoj stoji uz bok najboljim pjesnicima i ne samo
dječje književnosti. Godine 1976. izlaze mu dječje knjige Dežela smejalka (na
slovenskom) i Male priče o velikim slovima, a zatim, 1977., objavljuje zbirku
pjesma za odrasle Riba na biciklu i animalističke fantastične pripovijetke Zeleni
mravi te godinu kasnije, 1978., izvrsnu zbirku pjesama za djecu Zlatna nit. Slijede
nove zbirke i niz prijevoda, ponajviše na slovenski.
U zbirci pjesama za djecu Kako sam došao na svijet, objavljenoj u Novome
Sadu 1981., Balog kao motivske poticaje uzima obične, svakodnevne predmete
poput pribora za jelo, poetizirajući na taj način svakodnevicu. Iste godine objavljuje
još jednu zbirku pjesma za djecu, Jednodžeki Ok, odabirući kao temeljni poetički
postulat, ne samo igru riječima, već i autoreferencijalnost. U samome naslovu
zbirke Jednodžeki Ok uočavamo slogovnu, anagramnu igru. U predgovoru Ivo
Zalar (1997) ističe da je Balog pjesnik koji ulogu djeteta igra i više nego odlično,
navodeći balogovska pitanja na koja autor, poput djeteta, traži odgovore, ustrajući
i dalje na leksičkoj i analoškoj kreativnosti. Primjerice, ‘mojeglav’, ‘svinjafa’,
‘krumpirafe’, ‘sljepar’, ‘cipelade’, ‘eikavac’ i brojne druge riječi nastale na taj
način imaju jasnu humornu funkciju, ali i navode na razmišljanje. Na pjesnikove su
se jezične postupke osvrnuli i drugi istraživači dječje književnosti. Tako Dubravka
Težak (1991: 73) rasvjetljuje neke sustave Balogove nonsensne gramatike kojima se
služio pri izgradnji pjesama, dok Stjepan Hranjec (2004) ustvrđuje da bi Balogove
jezične igre bilo teško uokviriti.
Nadalje, Diana Zalar naglašava kako je „Balogu omiljen postupak da mnoštvo
riječi koje sam izmisli i koje se međusobno rimuju zbog istog formata iznenada u stihu
potvrdi srokom s nekom sasvim običnom riječi“ (2002: 104). Riječ je o ‘nonsensnoj
analogiji’, analognom postupku tvorbe riječi; primjerice riječ ‘mojeglav’ analogno
je tvorena prema modelu ‘svojeglav’ i sl. Potom, tu je nonsensna etimologija,
kojom se tvore i nižu riječi koje sadrže identičan morfem, premda se semantički
razilaze. Nadalje, Balog koristi metatezu, anagrame, osamostaljuje dijelove riječi,
npr. „Junak Nak“. Zanimljiv je i postupak koji ujedinjuje nonsensnu analogiju i
etimologiju, primjerice riječi ‘čudastiskakadu’, ‘lupastilupadu’, ‘cerekastismijadu’
nastaju prema modelu ‘ćubasti kakadu’. No jezična inventivnost ne zadržava
se samo na tvorbenoj razini, nego i na razini sintakse i semantike, pri čemu se
humorni efekt ostvaruje na mnogim, pa i neočekivanim razinama značenja. Tako u
pjesmi „Jednom nisam znao račune“ kos kaže „fućka se meni“ (Balog 1973/1989:
56). Balog pjesme gradi i oko poznatih poslovica i uzrečica, a parafrazirajući ih
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 253-260
257
postiže humorni efekt, poput stiha/stihova/rečenice: „Dok na brdo budala dođe
sve niz brdo brdu pođe“ iz pjesme „Brdo je neko jaje“ (1981/1997: 17) koja se
javlja kao humorna, čak apsurdna parafraza uzrečice ‘sve mi ide niz brdo’. Također,
spomenuta se inventivnost odnosi i na slobodnu interpretaciju grafičke poezije.
„Čupava pjesma“ (72), baš kao što naslov sugerira, na pola je puta između grafičke
poezije i semantičke organizacije stiha. Slova bježe iz redova, vijore, slobodna su,
kao što sâm pjesnik kaže, „sviđa mi se da riječi vijore i da su čupava slova kao ova“
(ibid.). Sam je Balog jednom prilikom utvrdio kako je „[n]ajljepša igra od svih bila
igra snova. Igra maštanja. Dakle, igra riječima“ (1981/1997: 154).
Balogova se poezija, usto, i dalje oslanja na onomatopeju i personifikaciju,
koristeći ih ponajprije u humornoj funkciji. Tako hrast iz pjesme „Bivši hrast“
iskazuje da se ‘zapanjio’ kako se ‘smanjio’ (Balog 1981/1997: 37), a vepar u pjesmi
„Vepar“ tvrdi da je ‘sljepar’ (47). Osim jezičnih igara, njegove su pjesme i ritmične,
stoga su neke od njih i uglazbljene. Jedna od najpoznatijih glazbenih obrada ona je
Arsena Dedića, koji je uglazbio „Nije lako Bubamarcu“, još jednu pjesmu iz zbirke
Jednodžeki Ok (61).
Balog je mnoge svoje knjige popratio vlastitim ilustracijama, najčešće u obliku
zanimljivih slikovnica s pjesmama: Gdje spavaju životinje, Gdje žive životinje,
Koga se boje životinje, Što jedu životinje i Što rade životinje iz 1983., potom Lovci
tralalovci i Gljivograd iz 1986. te Životinje i njihova djeca, Zeca vole djeca i Mjau,
av, kokoda iz 1989. Osim toga objavio je knjige za djecu mlađe dobi, kao što su
Mačji oglas iz 1980., Konj spava u cipelama i Medo Edo iz 1986., Još smo maleni i
Bijesne gliste iz 1989. te Sto najzanimanja: što ću biti kad odrastem iz 1990.; zatim
poeziju i prozu za djecu i mladež, u knjigama Omča iz 1987., Ide jedna Iduskara
iz 1989., Ljubav za početnike iz 1991. te Male ljudetine iz 1993.; kao i knjige za
odrasle Leonardo nad Zagrebom iz 1994., Carski zez iz 1999. i druge.
Dvije zbirke koje Balog objavljuje tijekom osamdesetih i devedesetih
oduševljavaju kritičare i javnost. Riječ je o zbirkama pjesama za djecu, Veseli
zemljopis iz 1983. i Pusa od krampusa iz 1993.
Zbirka pjesama Veseli zemljopis dobila je Nagradu Grigor Vitez i Nagradu
Ivana Brlić-Mažuranić. Riječ je o naoko edukativnoj zbirci u kojoj Balog progovara
o različitim krajevima Hrvatske i običajima, služeći se svojim originalnim oruđem,
duhovitošću. Odlučio je pjesmom proslaviti ljepote Hrvatske jer, iako je proputovao
cijelu Europu, bio u Aziji, Africi, pa i dalje, kao veliki domoljub naglašava kako je
kod kuće najljepše. Joža Skok knjigu Veseli zemljopis u pogovoru naziva modernim
domoljubnim kanconijerom jer nas Balog ne provodi samo kroz prostore već i
kroz vrijeme, pružajući predivnu povijesnu projekciju (Skok 2000). U pjesmama
258
M. Perić: Balogovo blago
možemo naći prekrasne pejzažne opise Save, Dunava, zatim se možemo smijati
lijenome Bosutu, Austrijanki Dravi, zamišljati kraljeve i kraljice na Brijunima i
učiti kako je na Krki podignuta prva hrvatska elektrana.
Zirka pjesama Pusa od krampusa slijedi leksičku igru utemeljenu u Nevidljivoj
Ivi, koja je vidljiva već u naslovu. Jedan je od najboljih opisa zbirke pruža Stjepan
Hranjec koji je naziva pjesničkim katekizmom (usp. 2004: 181), aludirajući na
činjenicu da je zbirka motivirana usmenom predajom, kršćanskim svetcima i
mučenicima.
Balog se 1984. probio i na međunarodnoj književnoj sceni dvojezičnom
hrvatsko-njemačkom zbirkom Pljesak u travi i zvijezdama (Ein Beifall für das Gras
und für die Sterne). Mnogobrojna čitateljska srca iznova osvaja knjigom Bonton
(1. knjiga 1986., 2. knjiga 1995.) čiji je podnaslov Kako da ne postanem klipan-ica
u 100 lekcija bez muke. Naoko nezanimljivu, neknjiževnu temu bontona Balog je
na zanimljiv, originalan i humorističan način približio djeci i pri tome progovorio
o nekim filozofskim pitanjima, nizu ljudskih frustracija, osobina, slabosti i navika,
poučavajući tako ne samo djecu već i odrasle. Bonton je stoga Društvo hrvatskih
književnika zasluženo odabralo da u ediciji časopisa Most bude preveden na
engleski jezik, te je 2000. objavljen pod naslovom Nice Manners or How I Can
Avoid Growing Up to Be a Twit.
Uz poeziju, Balog objavljuje i romane Bosonogi general (1988.), Zeleni smijeh
(2000.), Slone volim te (2000.) i Predživot (2001.), ali i dalje piše pjesme. U knjigama
Pjesme za prvu ruku (2003.) i Zmajevi i vukodlaci: humoristične priče za djecu i
mladež (2004.) očituje se Balogova trajna pjesnička vitalnost. Još je jedna knjiga
zapažena i nagrađena u novije vrijeme, tj. ilustriranoj pripovijetci Golema mrvica iz
2004. dodijeljena je nagrada Grigor Vitez. Knjiga je pod naslovom A Gigant Scrap
iste godine objavljena i na engleskom jeziku. Modernu bajku Klekovačke vještice,
prožetu humorom, ali i poukom, objavljuje Balog 2009., a 2011. zbirku aforističnih
pjesama i kratkih proza za djecu AnaTomiJa Crvenšlapica, koja se poput većine
Balogova opusa oslanja na leksičku igru, ali je i posebna po filozofskim temama
koje se ondje načinju. Promišljanja o životu, istini i laži možemo pronaći u priči
„Lažljivica Mirjana“ (Balog 2011: 101-104), a u priči „Ubijači vremena“ (82) pisac
se bavi pitanjem prolaznosti vremena.
Svim je Balogovim djelima zajednički odmak od tradicionalnoga pisanja za
dijete. Uvijek i u svim rodovima i žanrovima Balog pripovjednu i pjesničku shemu
oblikuje u igru riječi prožetu humorom, nonsensnim situacijama, ironijom, satirom,
dosjetkama i dvosmislenim porukama. Balogova mašta zapravo je autentična
dječja mašta koju prepoznajemo istovremeno kao nostalgičnu i blisku. Zvonimir
Balog, što iščitavamo iz nanovo predstavljenoga niza zbirki u izabranim djelima,
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 253-260
259
a posebice u impresivnoj monografiji, potvrđuje se, uz Viteza, utemeljiteljem
hrvatskoga modernoga pjesništva za djecu. Njegova predanost, talent, humor,
mašta i subverzivnost, jezična i životna, svjedoče o nedvojbenim zaslugama za
područje koje je pjevanjem uspostavio i artikulirao, ostavivši svojim čitateljima
škrinju punu blaga.
Popis literature
Primarna literatura
Balog, Zvonimir. 1970/1983. Nevidljiva Iva. Zagreb: Mladost.
Balog, Zvonimir. 1973/1989. Ja magarac. Zagreb: Mladost.
Balog, Zvonimir 1981/1997. Jednodžeki Ok. Zagreb: HENA COM.
Balog, Zvonimir. 2011. AnaTomiJa Crvenšlapica. Zagreb: Školska knjiga.
Sekundarna literatura
Balog, Zvonimir. 1981/1997. „Pisac o sebi“. U Jednodžeki Ok, 153-155. Zagreb: HENA
COM.
Crnković, Milan. 1979. „Nonsensna gramatika i stilistika Zvonimira Baloga“. Detinjstvo:
časopis o književnosti za decu 5 (3): 36-46.
Crnković, Milan. 1987. Sto lica priče. Zagreb: Školska knjiga.
Crnković, Milan. 1994. „Balogova Nevidljiva Iva“. U Nevidljiva Iva, 135-138. Zagreb:
Znanje.
Hranjec, Stjepan. 2004. Dječji hrvatski klasici. Zagreb: Školska knjiga.
Javor, Ranka, ur. 2007. Balog: monografija. Varaždin: Katarina Zrinski.
Jelčić, Dubravko. 1970. „Nevidljiva Iva“. Arena (od 11. rujna): 29.
Skok, Joža. 2000. „Moderan domoljubni kanconijer Zvonimira Baloga“. U Balog, Zvonimir.
Veseli zemljopis, 127-128. Zagreb: Znanje.
Težak, Dubravka. 1991. Hrvatska poratna dječja priča. Zagreb: Školska knjiga.
Zalar, Diana. 2002. Poezija u zrcalu nastave. Zagreb: Mozaik knjiga.
Zalar, Ivo. 1997. „Jednodžeki Ok: visoki domet pjesničke riječi“. U Balog, Zvonimir.
Jednodžeki Ok. 5-7. Zagreb: HENA COM.
Marica Perić
Zagreb
Balog’s Treasure: Zvonimir Balog’s Poetry
This paper aims to mark the occasion of the 80th birthday of Zvonimir Balog, one of the
greatest Croatian children’s poets, and to describe his immense contribution to Croatian
children’s literature. His Selected Works, published in 2007, make his work more widely
available not only to the general reader, but also to scholars, thus preparing the way for
260
M. Perić: Balogovo blago
a comprehensive critical evaluation. As the award-winning author of more than seventy
books for children and adults, an essayist, novelist, playwright, illustrator, and editor of
children’s magazines, he takes a special place in Croatian culture. This paper also shows
how Zvonimir Balog creates a nonsense grammar of his own, adopts an original approach
to picture poetry, and engages in passionate wordplay, becoming equally appealing to
adults and children. Literary critics are particularly interested in his language and style.
His unique expression is one of the reasons why Zvonimir Balog is considered to belong to
the founders of contemporary Croatian children’s poetry.
Keywords: Zvonimir Balog, contemporary Croatian children’s poetry, poetic style, picture
poetry, nonsense grammar, children’s literature
Balogs Schatztruhe: Zvonimir Balogs Dichtung
Im Beitrag wird anlässlich des 80. Geburtstages von Zvonimir Balog dessen Stellenwert
in der kroatischen Kinder- und Jugendliteratur besprochen. Balogs Izabrana djela
[Ausgewählte Werke], die 2007 veröffentlicht wurden, stellen einen wichtigen Beitrag
zur kritischen Rezeption seines Schaffens dar. Da es sich um einen Autor von mehr als
siebzig Büchern für Kinder und Erwachsene sowie zahlreicher Essays, Romane und
Dramentexte, als auch um einen Illustrator und Kinderzeitschriftenredakteur handelt,
dessen Schaffen mit mehreren Preisen geehrt wurde, scheint seine führende Rolle in der
kroatischen Kinder- und Jugendliteratur unumstritten zu sein. Im Beitrag wird die Eigenart
seiner Nonsensgrammatik und seiner graphischen Poesie aufgezeigt, die durch ihre
Originalität und ihr Wortspiel sowohl Kinder als auch Erwachsene anspricht. Unter den
Kinderliteraturforschern herrscht ein reges Interesse an seinem Sprachausdruck, weshalb
auch Zvonimir Balog den bedeutendsten Autoren der modernen kroatischen Kinder- und
Jugendliteratur zuzuzählen ist.
Schlüsselwörter: graphische Poesie, Sprachausdruck, moderne kroatische Kinderliteratur,
Nonsensgrammatik, Zvonimir Balog
Razgovor
Interview
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
263
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
Književni povjesničar i kritičar Joža Skok, koji je velik dio svoga rada posvetio
dječjoj književnosti, rođen je 14. veljače 1931. u Petrijancu pokraj Varaždina. Završio
je studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Predavao je kolegije iz područja dječje književnosti na Pedagoškoj akademiji u
Čakovcu, Pedagoškoj akademiji u Zagrebu i na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu. Prvi je napisao obuhvatnu kritičko-metodički koncipiranu
studiju o djelu Ivane Brlić-Mažuranić, objavljenu 1995. Promicao je razvitak
kritičkoga mišljenja o hrvatskoj dječjoj književnosti, što je 2007. rezultiralo knjigom
Iz hrvatske dječje književnosti. Bio je među pokretačima časopisa za estetski odgoj,
dječje stvaralaštvo i društvene probleme mladih Umjetnost i dijete i njegov glavni
urednik (1969.-1973.), kao i glavni urednik ilustriranoga književnoga lista za djecu
Radost (1978.-2011.). Objavio je desetak antologija dječje književnosti, nekoliko
zbornika recitacija i igrokaza te mnoštvo čitanaka i priručnika iz književnosti za
osnovnu i srednju školu. Priredio je više kritičkih izdanja izabranih djela hrvatskih
dječjih pisaca (Ivane Brlić-Mažuranić, Jagode Truhelke, Nade Iveljić, Gustava
Krkleca i dr.). Popis radova iz znanstvene i stručne bibliografije Jože Skoka,
relevantnih za područje istraživanja dječje književnosti, u izboru samoga autora,
donosimo na kraju ovoga priloga.
Budući da je svojim djelovanjem mnogo pridonio znanstvenoj i metodičkoj
afirmaciji dječje književnosti u Hrvatskoj, profesora Skoka zamolili smo za
razgovor.
Vaš znanstveni interes obuhvaća kajkavsku hrvatsku književnost i hrvatsku
dječju književnost. Kako i kada ste se počeli baviti dječjom književnošću?
S obzirom da je dječja književnost često bila omalovažavana, kao manje
vrijedan dio književnosti, je li nešto određeno utjecalo na Vaš odabir bavljenja
dječjom književnošću ili je to bio samo splet slučajnih okolnosti?
U mojoj su kritičko-esejističkoj, antologičarskoj i književnoznanstvenoj
biografiji i bibliografiji doista dominantna područja kajkavska i dječja književnost.
No moj je književnoznanstveni interes, koji ilustriraju moje knjige studija i eseja
(Književni ogledi i pogledi i Garestinski panopticum iz 2007. godine), vezan i
uz noviju hrvatsku književnost na standardu. Mogao bih reći da sam se za svoja
‘dominantna’ područja opredijelio zbog njihova nedovoljnoga uključenja u povijest
i studij hrvatske književnosti, no u odluci je svakako bio prisutan i ‘genetički’
emocionalan odnos prema kajkavskom jeziku i njegovoj sudbini, ali i profesionalan
264
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
odnos prema dječjoj književnosti kao studijskom kolegiju na pedagoškim
akademijama. Znatan utjecaj na izbor tih područja hrvatske književnosti potekao je
i iz mojih uredničkih dužnosti u časopisu Umjetnost i dijete početkom sedamdesetih
godina i u dječjem listu Radost u kojemu sam bio ‘dugovječni’ urednik trideset i
dvije godine – od 1978. do 2011. godine zaključno.
Na obama područjima intenzivno sam nastojao pridonijeti njihovoj
zasluženoj (re)afirmaciji kako bi se kajkavska književnost 20. stoljeća osvijetlila
i književnoznanstveno potvrdila kao integralan dio hrvatske književnosti i kao
antologijski ravnopravan dio njezinih najviših antologijskih vrijednosti. U slučaju
pak dječje književnosti nastojao sam uz ključni doprinos Milana Crnkovića
(autora prvoga iznimno dragocjenoga udžbenika za dječju književnost – 1967.)
i drugih autora moje generacije (Stjepka Težaka, Ive Zalara, Dalibora Cvitana i
dr.) zabačenom i ružnom književnom pačetu vratiti izvorni izgled privlačnoga
književnoga labuda. Posebno mi je pak zadovoljstvo što sam na studiju hrvatske
književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio prvi voditelj posebnih
kolegija upravo kajkavske i čakavske (‘dijalektalne’) književnosti te hrvatske
dječje književnosti.
Predavali ste na pedagoškim akademijama u Čakovcu i Zagrebu i na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Možete li nam nešto reći upravo o tim
početcima nastave dječje književnosti na višim školama i fakultetima te o
njezinu položaju u studijima hrvatskoga jezika i razredne nastave. Smatrate li da je
danas zastupljenost dječje književnosti na nastavničkim studijima zadovoljavajuća?
Proučavanju dječje književnosti dalo je snažan impuls upravo osnivanje
pedagoških akademija početkom šezdesetih godina. Po gašenju petogodišnjih
učiteljskih škola otvoren je na akademijama studij razredne nastave i predškolskoga
odgoja. U njihove programe uključeni su i kolegiji dječje književnosti koji su
dijelom programski postojali već na učiteljskim školama.
Postupno su ti, sada prošireni programi, uključeni i u studije hrvatskoga
jezika i književnosti na kojima su se nešto kasnije osamostalili kao posebni
kolegiji. Programski je studij dječje književnosti bio temeljen na žanrovskom
i integralističkom konceptu u kojemu njezin nacionalni identitet, jezični i
književnopovijesni, nije bio u dovoljnoj mjeri naglašen. Važno je međutim reći,
a što je s obzirom na navedene okolnosti i prirodno, da su upravo s pedagoških
akademija, i to riječke, zagrebačke, čakovečke i osječke, potekli i prvi znanstveni
proučavatelji dječje književnosti među kojima je najistaknutiji Milan Crnković,
autor prvoga, programski omeđenoga sadržaja s toga područja, ali i prvi doktorant
iz hrvatske dječje književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
265
Na tome fakultetu, do moga dolaska na Katedru za noviju hrvatsku književnost
1978. godine, književnosti za djecu nije se poklanjala posebna programska kao ni
‘kolegijska’ pažnja, iako su poneki redovni studenti hrvatskoga jezika i književnosti,
kao i neki postdiplomanti mogli za seminarsku, postdiplomsku radnju birati temu
iz hrvatske dječje književnosti. Osobno sam se na Katedri i Odsjeku uspio izboriti
za dva nova kolegija i to hrvatske dječje i hrvatske dijalektalne (kajkavske i
čakavske) književnosti koju sam, uz podršku dr. Ive Frangeša, dr. Miroslava Šicela
i dr. Miroslava Vaupotića vodio, uz neke druge kolegije iz hrvatske književnosti na
standardu, sve do umirovljenja 1997. godine. No mojim odlaskom ‘moji’ su kolegiji
programski uključeni u matični program studija hrvatske književnosti u kojemu
međutim dominiraju teme i sadržaji iz ‘velike’ književnosti na štokavskom jeziku.
Drago mi je ipak što se posljednjih godina i u dodiplomskom i u postdiplomskom
studiju javlja nešto veći interes kako za hrvatsku dječju književnost, kao integralan
dio novije hrvatske književnosti, tako i za ‘modernu’ kajkavsku i čakavsku
književnost koje nisu nikakovi separatni, već organski dijelovi hrvatske tronarječne
književnosti.
Recite nam nešto i o tome što ste Vi kao dijete voljeli čitati. Kakva je bila
dostupnost knjiga i što danas mislite o djelima koja ste voljeli čitati kao
dijete? Koja ste djela čitali svojoj djeci, a koja svojem unuku? Je li moguće
utvrditi nekakve zakonitosti u promjeni dječjega literarnoga ukusa?
Lektirne su mi knjige u mojem pučkoškolskom seoskom djetinjstvu (od 1938.
do 1942.) bile, nažalost, nedostupne, ali volio sam čitati sve što mi se našlo pri
ruci i pred očima, pa sam tako uz djedov stari molitvenik sa životima svetaca na
kajkavskom jeziku čitao i stalne očeve novine Slobodni dom i Hrvatsku stražu kao i
Glasnik svetoga Josipa na koji me već prigodom rođenja pretplatio brat moje bake,
stari austrougarski oficir iz Zagreba. U svim navedenim medijima s posebnim sam
zadovoljstvom pronalazio poneku priču ili pjesmu. Svijetla mi je uspomena iz toga
doba čitanje Smilja koje je u naš razred dolazilo samo u jednom primjerku (!) pa
ga je svaki učenik mogao čitati tek jedan dan! Bio sam posebno sretan kada bih
novi broj dobio među prvima ili pak u subotu kada sam ga mogao zadržati preko
nedjelje.
Imao sam ipak posebnu sreću da sam se, doista kradomice, u četvrtom razredu
pučke škole dočepao Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. Naime, te 1941./42.
naš je obiteljski podstanar postao mjesni učitelj i crkveni orguljaš, a kako sam
tijekom kasne jeseni i zime ložio željeznu peć u njegovoj sobi razgledavajući
usput knjige na njegovu stolu, pronašao sam i ovu privlačnu knjigu s Kirinovim
266
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
ilustracijama. Među pričama najviše su me se dojmile priče „Regoč“ i „Lutonjica
Toporko i devet župančića“. S posebnim sam ih zadovoljstvom ponovo pročitao,
kao i cijelu knjigu u 1. razredu gimnazije (današnji peti razred osnovne škole!)
posudivši je u bogatoj knjižnici Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj
Šalati. Ovdje mi se tada, kao i kasnijih godina u dječačkom sjemeništu, otvorio
veliki prostor i svijet knjiga, no jedna od njih bila mi je posebno draga. Bile su
to Narodne pripovijetke iz Varaždina i okolice koju je priredio Matija Valjavec,
varaždinski profesor.
Moja djeca iz generacije šezdesetih godina prošloga stoljeća odrastala su
već okružena knjigama upravo iz dječje književnosti koje su im svakodnevno
bile na dohvat ruke. Pripadala su još uvijek tada postojećoj velikoj čitateljskoj
generaciji kojoj su povremeno roditeljsko pričanje priča i samostalno čitanje knjiga
nadomještale već i radijske i televizijske priče iz programa za laku noć. No moj unuk
bio je dijete medijske kulture koju je trebalo konzumirati usmjerenim odabirom
audiovizualnih programa, ali i većom motivacijom za knjigu. Posebne generacijske
zakonitosti u promjeni dječjega literarnoga ukusa, barem u obiteljskom okruženju,
nisam primijetio, osim što je u drugome slučaju trebalo racionalnije raspolagati
slobodnim dječjim vremenom da bi se moglo uravnotežiti sve dječje interese,
uključivši i onaj za nove medije. Taj interes prema suvremenoj medijskoj kulturi
pogrešno je sprječavati, ali ga svakako treba lišiti, kako njegove agresivnosti, tako
i pretjerane ovisnosti mladih konzumenata kojima je lagodnije ‘naporno’ čitanje
knjiga zamijeniti medijskim ‘zabavnijim’ programima.
Danas se govori i o književnosti za mladež (tinejdžere), posebne biblioteke
za tinejdžersku publiku su novijega datuma. Što su u Vaše doba čitali
tinejdžeri?
Posljednjih desetljeća u svjetskoj se, kao i u hrvatskoj književnosti razvila
njezina posebna (pod)vrsta nazvana tinejdžerskom, odnosno omladinskom
književnosti. Ona se doista po svom dominantnom ležernom stilu koji je varijanta
stila proze u trapericama, svojom specifičnom tematikom, mentalitetom likova
iz svijeta i života mladih, kao i njihovom oporbenom psihologijom prema
svijetu odraslih, bitno razlikuje od klasičnoga pojma dječje književnosti kojoj
je nesumnjivo produžetak. U ranije rabljenoj sintagmi ‘dječja i omladinska
književnost’ posljednji je pojam bio vezan uz zreliju dječju dob, to jest onu pri
završetku sadašnje osnovne škole, dok se novi pojam pretežito veže uz ranu
mladenačku, uglavnom srednjoškolsku dob. Drago mi je što se takva distinkcija
dječje i omladinske (tinejdžerske) književnosti upravo u tom smislu očituje vrlo
jasno u posebnim natuknicama u najnovijoj suvremenoj Enciklopediji hrvatske
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
267
književnosti. Inače, u moje doba u tom se razdoblju života obilato čitalo pustolovnu,
fantastičnu, animalističku i egzotičnu literaturu poznatih autora (Zane Gray, Karl
May, Jules Verne, Jack London, Harriet Beecher Stowe i dr.), a posezalo se rado i
za povijesnim, ljubavnim i kriminalističkim romanima odraslih čitatelja.
O obvezatnoj se školskoj lektiri svako malo kritički progovara. Što Vi
mislite o tom problemu? Koji bi trebali biti kriteriji za školsku lektiru?
Promjene popisa lektire rade se otprilike svakih deset do petnaest godina.
Jesu li današnji popisi bolji ili gori od onih prije dvadesetak ili tridesetak godina?
Trebaju li sva djeca u Hrvatskoj čitati iste naslove za lektiru ili je bolje dati im
slobodu izbora?
Sadašnji lektirni popisi su zbog svoje širine svakako bolji od prethodnih. Ja sam
osobno decidirani pobornik što veće slobode u izboru lektirnih djela. U osnovnoj
školi bi se u njezinom cjelokupnom trajanju trebalo opredijeliti za najviše desetak
imena autora i naslova njihovih antologijskih djela koja su temelj recepcijski
primjerene opće (svjetske) i nacionalne dječje književnosti, odnosno elementarne
književne kulture. Sve ostalo trebalo bi prepustiti, ne slobodnom izboru bez
kriterija, već usmjerenom slobodnom izboru temeljenom na svakom pojedinačnom
čitateljskom afinitetu.
Naime, želimo li odgojiti buduće čitatelje, a što bi zapravo trebao biti glavni
cilj lektire, moramo otkriti upravo osnovne čitateljske afinitete za određene
žanrove, književne vrste, tematiku i stilove literature. Ne smije nam osnovnim
ciljem biti upoznavanje književnih djela prema njihovu književnopovijesnom
značenju već prema njihovoj čitateljskoj dostupnosti, pa i zanimljivosti. To
znači da (do)sadašnji ‘frontalni’ rad na satovima lektire moramo u većoj mjeri
zamijeniti individualiziranim metodičkim pristupom koji uključuje učiteljev
kontakt s čitateljem u tijeku njegova lektirnoga odabira kao i u tijeku čitanja
i završnoga razgovora o pročitanom djelu. Jasno je da takva individualizacija
lektirne nastave zahtijeva veću voditeljevu angažiranost i vrijeme da bi se na
najprimjerenijoj čitateljskoj recepciji lektira otklonila kao opterećenje i nametnuta
obveza i pretvorila u pravu radost čitanja.
Razumljivo je da u takvom konceptu slobodnoga izbora i nekonvencionalnoga
odgoja budućih čitatelja nema potrebe da svi učenici diljem Hrvatske čitaju iste
naslove. Uostalom, slobodniji i samostalniji izbor omogućio bi mladim čitateljima
s dijalektalnih i zavičajnih područja da biraju za lektiru i djela iz kajkavske i
čakavske književnosti, kao i da u većoj mjeri upoznaju ‘zavičajnu’ književnost,
no pod uvjetom njezine provjerene književne vrijednosti i recepcijske dostupnosti.
268
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
Autor ste i brojnih školskih čitanki. Budući da se udžbenici vrlo često mijenjaju,
čini li Vam se da se oni pri tome poboljšavaju ili ne? Postoje li bitne razlike
između današnjih čitanki i onih prije trideset ili četrdeset godina?
Školski se udžbenici, u konkretnom slučaju čitanke, često mijenjaju s obzirom
na to da se ad hoc, svako malo mijenjaju ili dopunjuju programi. A čitanke su
njihova ilustracija, u najkreativnijim slučajevima autorska interpretacija programa.
No osim o često površnim i nedorečenim programima, autori čitanaka ovisni su i
o često proizvoljnim i pristranim komisijskim tumačenjima programa i njegove
čitanačke realizacije. Naime, u povjerenstvima za udžbenike, bez obzira na to što
su formalno sastavljena i od stručnjaka iz prakse i znanstvenika odgovarajućih
područja, ne nalaze se uvijek pravi poznavatelji znanstvene primjerenosti udžbenika
njihovim korisnicima, kao ni osnovnih metodičkih načela na kojima bi se udžbenici
trebali temeljiti.
Nažalost, premalo je i autorske slobode u kreiranju čitanaka iz književnosti jer
je ona doslovce zadana (sputana) navedenim parametrima. Stoga i pored većega
broja čitanaka nemamo pravih alternativnih čitanki, a brojne nove često su samo
varijante starih. Nesumnjivo su nove likovno-grafički opremljenije od ranijih, ali
su dosta često sadržajno opterećenije. Osobno sam se sa svojim suautorima zalagao
uvijek za antologijski tip čitanaka koje su uz (s)likovno-grafički izgled privlačne i
svojim sadržajem, poticajnim za odnos prema književnosti i u kojima interpretacije
nisu sredstvo za upoznavanje književnoteorijskih pojmova, već ti pojmovi služe
isključivo za prepoznavanje ključnih književnih značajki određenoga teksta i u
funkciji su animacije za njegovo čitanje.
Unutar dječje književnosti Vi ste se osobito bavili dječjom poezijom. Imali
smo do sada velike dječje pjesnike poput Grigora Viteza, Zvonimira Baloga,
Luke Paljetka… Međutim već dugo se nije pojavilo neko novo značajno
pjesničko ime. Uopće, zbirke pjesama se slabo objavljuju. Kako to objašnjavate?
Imali smo (a srećom još imamo jer su dvojica živa!) velike dječje pjesnike
kojima je hrvatsko dječje pjesništvo iskupilo svoje žanrovsko zaostajanje u prošlosti,
doseglo vrhunce svoje sadašnjosti i osiguralo svoju budućnost. Iako trenutno
nemamo novih imena ravnopravnih uz bok navedenima, možemo biti zadovoljni
dosta visokom književnoestetskom razinom postojećega dječjega pjesništva za koje
su ovi pjesnički klasici visoko postavili vrijednosnu pjesničku ljestvicu. Nadam se
da će moja nova, treća antologija, i to dječjega pjesništva 20. stoljeća, koju sam
upravo priredio, to i potvrditi, odterećena imena koja nisu potvrdom te razine.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
269
Nisam inače nimalo zabrinut što trenutačno nema snažnijega pjesničkoga
imena jer je slično stanje i u prozi koja je doduše obilatija novim imenima, ali
koja također egzistira na dosegnutoj razini. No, kao i u književnosti za odrasle,
tako se i u dječjoj književnosti prirodno smjenjuju razdoblja s velikim imenima s
onima iz njihove sjene. A što se tiče zbirki pjesama, one su za veće i renomiranije
izdavače nažalost ‘nekomercijalna roba’ jer je čitateljski interes uvijek manji za
poeziju nego za prozu. Pojavljuju se ipak u samostalnim autorskim izdanjima i
dosta brojne pojedine pjesničke zbirke koje mimoilazi zaslužena kritička pažnja,
no većina je tih zbirki priređena s premalo kritičnosti pa je s razlogom bez odjeka
u stručnoj javnosti.
Bili ste više od trideset godina glavni urednik časopisa Radost. Koliko
se koncepcija časopisa u tih trideset godina promijenila i što je utjecalo
na promjene? Nekada su dječji časopisi bili važni za razvoj i profiliranje
dječje književnosti, imaju li i danas takvu ulogu ili se nešto promijenilo?
Glavni urednik Radosti bio sam ravno trideset i dvije godine, no neću ostati
zabilježen kao najdugovječniji urednik jednoga hrvatskoga dječjega lista. To je
zapravo Tomislav Ivkanec koji je uređivao Smilje punih trideset i sedam godina! Ne
bih dugovječnost ovih listova posebno vezivao uz dugovječnost njihovih urednika,
no oni su vjerojatno pridonijeli njihovoj opstojnosti kao i postojanosti njihove
koncepcije. Radost je u šezdesetogodišnjem životu bila i ostala ilustrirani književni
list za djecu, a uz koji sam, s obzirom na svoju autorsku suradnju potkraj njezina
prvoga desetljeća, zatim na sudioništvo u uredništvu i izdavačkom savjetu, što je
sve prethodilo mome izboru za urednika po odlasku njegova utemeljitelja Vilka
Glihe Selana, bio ‘krvno’ vezan točno pedeset godina!
Tijekom proteklih godina kao i moga vođenja lista Radost se više i zamjetnije
mijenjala iznutra nego izvana. Na izvanjskom planu ostala je obilježena visokom
umjetničkom razinom svojih ilustracija kao (s)likovnih interpretacija teksta, a na
unutrašnjem je, sadržajnom planu, odražavala uvijek dosegnutu razinu aktualne
hrvatske, ali i svjetske, dječje književnosti. Tu sretnu sintezu kojoj su podlogom
bili hrvatski ilustratori i prva imena hrvatske dječje književnosti nastojao sam, kao
urednik i čuvar koncepcijskoga kontinuiteta, održati.
U prva tri desetljeća Radost je vrlo često bila sadržajna dopuna, ali i privlačna
zamjena sivilu udžbeničke literature, a potom je sve više postajala samostalno glasilo
usmjereno primarno čitateljskom odgoju svojih brojnih čitatelja iz osnovnoškolskih
klupa. Zajedno s drugim dječjim listovima, svojim suvremenicima Modrom lastom
i Smibom, dala je zamjetan prilog razvoju i profiliranju hrvatske dječje književnosti
270
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
kao i hrvatske ilustracije. Iako navedeni dječji listovi, kao i drugi, sadašnji, uz njih
s obzirom i na svoju obrazovnu, a djelomice i zabavnu funkciju, nisu bili onako
izraziti ‘motori književnosti’ kakvi su bili pojedini časopisi u književnosti za
odrasle, bili su svakako ogledalom književnosti za najmlađe.
Nažalost, postojeće naklade dječjih časopisa sve više zatamnjuju to ogledalo,
a naklade su odrazom postupnoga, a čak i radikalnoga isključivanja časopisa iz
obrazovnoga sustava. Tako njihova uloga biva i na funkcionalnoj i na kreativnoj
razini sve manjom, a čemu ‘iznutra’ pridonose i koncepcijske oscilacije između
njihovoga književnoga, zabavnoga, metodičkoga i obrazovnoga koncepta. Pri tom
se ne mogu isključiti i sve fluidniji urednički kriteriji u odabiru upravo književnih
priloga, što nikako ne može biti poticajnim prilogom suvremenoj hrvatskoj dječjoj
književnosti koja, srećom, izvan časopisnih okvira egzistira na razini svoga
prepoznatljivoga književnoestetskoga identiteta.
U časopisu Radost davali ste uvijek prostora i prijevodima suvremene strane
dječje književnosti. S obzirom da smo ‘mala’ književnost, djela naših pisaca
teško prelaze granice. Kakva je Vaša prosudba hrvatske dječje književnosti
u odnosu na svjetsku dječju književnost?
Kao urednik Radosti nastojao sam tijekom svih svojih uredničkih godina
osigurati prostor i za prijevode, kako one klasične, tako i suvremene strane dječje
književnosti. No list je i prije moga dolaska na mjesto glavnoga urednika 1978.
godine imao tradiciju prevođenja stranih autora za koju su posebice zaslužni njezini
plodni suradnici još iz pedesetih i šezdesetih godina Grigor Vitez i Gustav Krklec.
Oni su poznati autori dviju značajnih antologija svjetskoga dječjega pjesništva
na hrvatskom jeziku – Vitez antologije Pjesme četiri vjetra, a Krklec antologije
Kolo oko svijeta. U oba slučaja su Vitezovi i Krklecovi prijevodi bili objavljeni
prethodno u Radosti.
Smatrao sam uvijek da je čitatelje potrebno upoznavati i sa stranim autorima
te da prijevodi njihovih tekstova, ne samo pjesničkih nego i proznih, pa i dramskih
budu pokazateljem suodnosa hrvatske i svjetske dječje književnosti u kojoj hrvatski
dječji autori ne participiraju u dovoljnoj i zasluženoj mjeri. Nažalost i naša ‘mala’
dijeli sudbinu naše ‘velike’ književnosti u kojoj se teško dolazi do svjetske afirmacije
bez obzira što su eminentni klasici naše dječje književnosti poput Ivane BrlićMažuranić, Mate Lovraka, Grigora Viteza, bili na adekvatnoj književnoestetskoj
razini sa svojim ‘svjetskim’ suvremenicima, kao što su i suvremeni pjesnici poput
Zvonimira Baloga, Luke Paljetka i Paje Kanižaja, a posebice pripovjedači poput
Ivana Kušana, Milivoja Matošeca, Hrvoja Hitreca, Sanje Lovrenčić i Sanje Pilić
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
271
– u rangu sa svojim suvremenim kolegama po peru. Trebalo bi svakako poticati, i
to s naše strane, prevođenje i tih naših dječjih klasika na strane jezike, a ne samo
pasivno očekivati hoće li nekom stranom prevoditelju ili izdavaču ‘pasti u oko’
neko ime iz naše književnosti.
U dječjoj književnosti zamijećeni ste i kao antologičar. Objavili ste seriju
antologija koje su pridonijele valorizaciji hrvatske dječje književnosti. Na
žalost, nisu objavljene sve antologije koje su bile predviđene. Znači li to da
za takvu vrstu literature nema dovoljno interesa kod kupaca ili izdavača bez obzira
na njihovo značenje u proučavanju dječje književnosti?
Od deset objavljenih (i pripremljenih!) mojih antologija kojima sam doista
nastojao pridonijeti i valorizaciji i hrvatske dječje književnosti na temelju osobnih
autorskih kriterija, neobjavljene su ostale dvije, i to Nedohvatne ptice djetinjstva –
antologija hrvatske poezije s tematikom djetinjstva i Razigrani vrtuljak – antologija
hrvatske dječje pripovijetke. U prvom slučaju radi se o bogatoj produkciji hrvatskih
pjesnika za odrasle koji su tematikom djetinjstva u svojoj poeziji za odrasle u
mnogome kompenzirali zaostatke dječjega pjesništva, a u drugome slučaju o
reafirmaciji žanra izvorne dječje proze koji je s nepravom ostao u sjeni romana i
bajki, odnosno priča za djecu.
Moj izdavač je nažalost posustao u ostvarenju dogovorenoga projekta u
koji je bilo uključeno i pet antologija iz svjetske dječje književnosti. Antologije
po svojoj prirodi i namjeni, bez obzira koliko su korisna izdanja, nisu uobičajene
lektirne knjige, a prema tome i izdavački atraktivnija i komercijalna izdanja. Nema
uz to ni fondovske potpore autorima i izdavačima iako se doista radi o značajnom
doprinosu antologijskih selekcija proučavanju dječje književnosti, pogotovo kada
je riječ o antologičarima provjerenih književnih kriterija i ukusa koji ne podliježu
često odviše simplificiranom konceptu dječje književnosti.
Priredili ste više kritičkih izdanja djela hrvatskih autora. Posljednje
zapaženo djelo koje ste priredili su Ezopuševe basne pohorvačene Ignaca
Kristijanovića. Pretpostavljam da rad na tome nije bio lak s obzirom da
je riječ o pretisku iz 1843. godine. Možete li nam reći nešto o radu na tom djelu i
imate li još kakvih sličnih planova?
Rad na priređivanju Ezopuševih basni Ignaca Kristijanovića bio je za mene
posebno izazovan i odgovoran. Radi se, naime, o značajnom svjetskom klasičnom
djelu koje je i vrsnim Kristijanovićevim kajkavskim jezikom potvrdilo svoju
neprijepornu klasičnost kao biser grčke i cjelokupne svjetske književnosti. U nas
272
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
je književnopovijesno značajno jer se radi, bez obzira na to što je prijevod, o
posljednjem velikom djelu bogate hrvatske (staro)kajkavske književnosti. A ono se
pojavilo 1843. godine u vrijeme kada su se ilirci na čelu s Gajem već opredijelili za
štokavsko narječje kao jezik hrvatske književnosti i temeljnicu budućem standardu,
a tome se njihovu činu najizrazitije opirao upravo Ignac Kristijanović, prozvan, s
razlogom, ‘posljednjim Mohikancem’ kajkavštine.
Nisam želio da Ezopuševe basne budu samo standardni oblik kajkavskih
pretisaka, već privlačno lektirno djelo temeljeno na sintezi pretiska, paralelne
transliteracije, tekstualnoga rječnika na svakoj stranici kritičkoga izdanja i ilustrirane
knjige. Ovo posljednje izdanje je popraćeno izabranim ilustracijama iz bogatoga
svjetskoga (s)likovnoga fonda od 16. do kraja 19. stoljeća. A uz ilustracije basana
koje pojačavaju primjerenu patinu izdanja, posegnuo sam u ilustrativnom dijelu i
za portretima legendarnoga basnopisca koji su bili izazovom brojnim svjetskim
umjetnicima. Kako je Kristijanović i poslije 1843. nastavio s objavljivanjem
basana i u svojoj poznatoj i popularnoj Danici zagrebečkoj koja je izlazila do kraja
četvrtoga desetljeća, i te sam njegove basne uvrstio u svoj izbor.
Priređivanje toga izdanja pružalo mi je posebno zadovoljstvo i stoga jer je ono
udruživalo oba moja stručna interesa, i onaj za kajkavsku i onaj za dječju književnost.
No nije riječ o lektiri isključivo za najmlađe, nego za sve čitatelje i ljubitelje basana,
posebice Ezopovih, kojima su se nadahnjivali svi kasniji basnopisci. U basnama
naime u prvom, vrlo ranom dječjem susretu čitatelji ili njihovi slušatelji otkrivaju
uvijek zanimljive, duhovite, zabavne i poučne animalističke pričice, u starijoj
dječjoj dobi čitatelji u njima već prepoznaju njihovo alegorijsko ruho, odnose u
svijetu i sredini u kojoj žive, dok se čitatelji iz zrelih godina basnama vraćaju kao
riznici bogate životne mudrosti, ljudskoga iskustva i filozofije života, a što je sve
sažeto u ovoj najkraćoj pripovjednoj vrsti i žanru kojemu je trajan pečat i dignitet
dao Ezop.
Upravo s područja kajkavske književnosti mome je Ezopušu prethodilo moje
gotovo neprimjetno kritičko i lektirno izdanje zanemarenoga humorističnoga
dramskoga djela Dragutina Domjanića Petrica Kerempuh i spametni osel. U
neposrednoj pak pripremi imam Vranićeva Mlajšega Robinzona – još jedno klasično
djelo dječje književnosti, također u kajkavskom jezičnom ruhu.
Bili ste među pokretačima časopisa Umjetnost i dijete, a neko vrijeme i
njegov glavni urednik. Nakon što se časopis ugasio 1997., petnaest godina
nije bilo časopisa koji bi pratio dječju književnost. Je li se nedostatak
takvoga časopisa osjetio u kritičkom, teoretskom i formativnom polju dječje
književnosti?
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
273
Drago mi je da spominjete i moj pokretački i urednički doprinos časopisu
Umjetnost i dijete koji je s uredničkim doprinosom časopisu Radost značajan dio
moje stručne biografije, posebice njezinoga dijela vezanoga uz dječju književnost.
Kako pokazuje raznovrsna i bogata bibliografija časopisa Umjetnost i dijete,
njegovi su brojni i eminentni suradnici iz svih područja stvaralaštva za djecu
tijekom njegova izlaženja dali izniman doprinos i hrvatskoj dječjoj književnosti u
svim aspektima njezine pojavnosti. Dovoljno je samo spomenuti kako danas nema
ozbiljnijega pristupa toj književnosti na književnoteoretskom, književnopovijesnom
i recepcijskom planu bez pozivanja na priloge iz navedenoga časopisa.
Nažalost, sa (su)financiranjem časopisa bilo je problema od početka njegova
izlaženja do bezdušnoga utrnuća, jer su ga naša republička ministarstva školstva,
kulture i znanosti jedno drugome stavljala na brigu i nadležnost, a ni jedno od
njih, odnosno od njihovih ‘stručnih’ komisija nije prepoznalo njegovu vrijednost
i potrebu. Jasno da se u proteklim godinama itekako osjeća nedostatak časopisa
Umjetnost i dijete i da nam je potreban časopis za dječju književnost. Bez njega
su suvremena kritika, teorija i povijest dječje književnosti bez svoga prijeko
potrebnoga pouzdanoga barometra. No, izuzetno mi je drago što su se, slučajnom
koincidencijom u ovome trenutku pojavila ne jedan, nego čak dva časopisa – Libri
et liberi i Književnost i dijete. Izričem im sa zadovoljstvom svoju dobrodošlicu
zadovoljan posebice što su urednički i koncepcijski prepoznatljivo profilirani!
Još jedan gorući problem o kojemu se mnogo govori je ugroženost knjige
od novih elektroničkih medija. Koje je Vaše mišljenje? Hoće li klasična
knjiga izgubiti bitku s novim medijima? Poduzima li se dovoljno da djeca
ostanu čitatelji?
Agresivni elektronički mediji danas doista ugrožavaju i potiskuju knjigu
nudeći svoje programske surogate kao njezinu zamjenu. Oni doslovce oduzimaju,
zajedno s modernim ritmom vremena i tempom života, dragocjeno vrijeme ranije
posvećeno čitanju. Ipak, usprkos toj ugroženosti knjige, nisam poklonikom
apokaliptičke vizije sumraka i nestanka Gutenbergove galaksije jer se postojeća
produkcija knjiga i njihova znanstvena, komunikacijska i književnoestetska
vitalnost dosta snažno odupiru bilo kakvom svom porazu. Naime, mediji o kojima
je riječ kao da su svojom agresivnošću poticajem na još snažniji otpor i pravo na
svoje mjesto pod suncem koje poklonici knjige svakako žele sačuvati.
Postojeća produkcija knjiga kakvu omogućuje i moderna tehnologija, i u
svijetu, kao i kod nas, to potvrđuje. Treba samo još više upornosti i ustrajnosti
na privlačenju i odgoju svih vrsta čitatelja koji će uvijek rado pronaći i svoje
274
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
vrijeme za knjigu kao najpouzdaniji oblik kulturne i duhovne relaksacije. Istina
je, ne posežemo uvijek dovoljno za raznolikim oblicima čitateljske animacije
najmlađih jer čitanje bi u osnovnoj i srednjoj školi moralo biti glavni sadržaj i
zadatak nastave književnosti, njezinih stručnih i metodičkih interpretacija. A za
čitateljsku animaciju valjalo bi svakako iskoristiti i medije, one klasične, kao i one
suvremene, koji su na takav svoj ‘medijski’ zadatak zaboravili. Usprkos tome što
sam i sam ponekad skeptičan kada je riječ o sudbini knjige, ja ipak čvrsto vjerujem,
u biblijskoj parafrazi, u trajnost riječi koja je knjigom postala, a po kojoj će i ostati.
Što je po Vašem mišljenju presudno za časnije mjesto dječje književnosti na
našim prostorima?
Samo njezina visoka književna vrijednost, recepcijska primjerenost svojim
čitateljima i književnoznanstvena ravnopravnost sa svim drugim dijelovima
nacionalne i svjetske književnosti.
Razgovarala Dubravka Težak
Izbor iz bibliografije Jože Skoka
Knjige studija, eseja i kritičko-teorijskih rasprava
„Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić.“ U Ivana BrlićMažuranić. Daniel Defoe, 5-146. Biblioteka Ključ za književno djelo, kolo II, knj. 5.
Zagreb: Školska knjiga, 1995. (U istoj knjizi: „Robinson Crusoe Daniela Defoea“,
autor Milan Crnković).
Književno djelo Ivane Brlić-Mažuranić. Književnopovijesna i književnokritička interpretacija.
Varaždinske Toplice: Tonimir, 2007.
Izvori i izbori iz hrvatske dječje književnosti. Studije, eseji, rasprave i članci. Varaždinske
Toplice: Tonimir, 2007.
Antologije i antologijski izbori iz hrvatske dječje književnosti
„Antologijski portret Grigora Viteza.“ (p. o. časopisa Umjetnost i dijete) 1972 (21): 15-29.
„Izbor iz hrvatske dječje lirike od Harambašića do Viteza.“ Umjetnost i dijete 1971 (18):
43-60.
Sunčeva livada djetinjstva: antologijska čitanka hrvatskoga dječjeg pjesništva. Zagreb:
Naša djeca, 19791, 19902.
„Moderno hrvatsko dječje pjesništvo na temu djetinjstva.“ Detinjstvo 1979/5 (3): 3-33.
Esej: 3-7, antologijski izbor: 8-33.
Zbornik igrokaza. Zagreb: Školska knjiga, 1980.
Od riječi do igre: izbor dramskih i lutkarskih tekstova. Zagreb: Školska knjiga i Šibenik:
JFD, 1985.
Lijet Ikara: antologija hrvatskoga dječjeg pjesništva. Zagreb: Naša djeca, 1990.
Začarani pijetao: antologija hrvatske dječje priče. Zagreb: Naša djeca, 1990.
Harlekin i Krasuljica: antologija hrvatskog dječjeg igrokaza. Zagreb: Naša djeca, 1990.
Obasjani svjetionik: antologija hrvatske proze o djetinjstvu. Zagreb: Naša djeca, 1990.
Prozori djetinjstva I: antologija hrvatskog dječjeg romana. Zagreb: Naša djeca, 1991.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 263-276
275
Prozori djetinjstva II: antologija hrvatskog dječjeg romana. Zagreb: Naša djeca, 1991.
Čudesni grad: antologija hrvatske usmene poezije i proze za djecu. Zagreb: Naša djeca, 1991.
Razigrane riječi: zbornik igrokaza. Redateljske napomene Zvjezdana Ladika. Zagreb:
Školska knjiga, 1994.
Izabrana i sabrana djela hrvatskih pisaca
Jakševac, Stjepan. 1986. Zlatna ptica sunca. Izbor priredio dr. Joža Skok, Zagreb: Mladost.
Vitez, Grigor. 1990. Dječak u krošnji drveta. Priredio i pogovor napisao Joža Skok. Novi
Sad: Vladimir Ćirpanov.
Brlić Mažuranić, Ivana. 1994. Izabrana djela I-III. (Knjiga I: Čudnovate zgode šegrta
Hlapića, Autobiografski i drugi tekstovi, U svjetlu književne kritike /1/; Knjiga II:
Priče iz davnine, U svjetlu književne kritike /2/; Knjiga III. Jaša Dalmatin, potkralj
Gudžerata, U svjetlu književne kritike /3/). Zagreb: Naša djeca.
Truhelka, Jagoda. 1995. Izabrana djela I-IV. (Knjiga I i II: Zlatni danci, Knjiga III:
Bogorodičine trešnje, Knjiga IV: Dusi domaćeg ognjišta). Zagreb: Naša djeca.
Iveljić, Nada. 1996. Izabrana djela I-III. (Knjiga I.: Pjesme i igrokazi /Autobiografski
tekstovi, Bibliografija/; Knjiga II.: Konjić sa zlatnim sedlom, Dječak i ptica, Božićna
bajka, Vodenica sokolica, U svjetlu književne kritike; Knjiga III.: Zagrebački vrapčići,
Šestinski kišobran, Uz književno djelo Nade Iveljić /Joža Skok/). Zagreb: Naša djeca.
Kritički članci i eseji iz hrvatske dječje književnosti – izbor
„Crnkovićev pristup dječjoj književnosti.“ Uz knjigu Dječja književnost Milana Crnkovića.
Umjetnost riječi 1968 (3).
„Dijalektalna i dječja poezija Nikole Pavića.“ Umjetnost i dijete 1969 (1): 59.
„Malo lirske, a malo i sentimentalne varijacije o djetinjstvu.“ Uz knjigu Proljeće, mama i ja
Anđelke Martić. Umjetnost i dijete 1969 (2): 64-68.
„Krklečeve dječje basne“. Umjetnost i dijete 1969 (2): 34-36.
„Umjetnički svijet i izraz Ivane Brlić-Mažuranić.“ U Zbornik radova o I. B. Mažuranić,
213-227. Zagreb: Mladost, 1970.
„Vjekoslav Majer – dječja lirika puna topline, dobrote i začudnosti.“ Umjetnost i dijete
1970 (7): 28-32.
„Uvod djece u scensku umjetnost.“ [Potpisano pseudonimom Josip Tomin]. Uz knjigu
Dijete i scenska umjetnost Zvjezdane Ladike. Umjetnost i dijete 1970 (7): 55-58.
„Suvremen pristup bajci.“ [Potpisano pseudonimom Josip Tomin]. Uz knjigu Interpretacija
bajke Stjepka Težaka. Umjetnost i dijete 1970 (7): 55-58.
„Moderna dječja lirika.“ Uz knjigu Stanari u slonu Dubravka Horvatića. Umjetnost i dijete
1970 (6): 62-64.
„O funkciji i zadacima kritike u hrvatskoj dječjoj književnosti.“ Umjetnost i dijete 1970
(9-10): 21-27.
„Obogaćenje i osvježenje hrvatske dječje književnosti.“ Uz knjige Miki – slavni kapetan
Vesne Parun, Dobar dan! Mladena Kušeca i Najljepši posao na svijetu Ivice Ivanca.
Umjetnost i dijete 1971 (13): 44-50.
„Vedri i nasmijani stihovi Paje Kanižaja.“ Umjetnost i dijete 1971 (16-17): 53-56.
„Antologijske skice i portreti hrvatske dječje lirike (od Harambašića do Viteza).“ Umjetnost
i dijete 1972 (18-19): 35-42.
„Dva dječja pisca u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (Josip Pavičić – Mato Lovrak)”.
Umjetnost i dijete 1972 (22): 89-92.
„Autobiografski dokument i književna poema o djetinjstvu.“ Uz knjigu Djetinjstvo i drugi
zapisi Miroslava Krleže. Umjetnost i dijete 1972 (22): 92-95.
„Svijet djetinjstva u Andrićevoj prozi.“ Školske novine 1972 (238 od 21. 11 1972.).
276
Joža Skok – posvećenost dječjoj književnosti
„Dječji ljubavni kanconijer.“ Uz knjigu Voli, ne voli, voli Stjepana Jakševca. Školske novine
1973 (38 od 13. 11. 1972.).
„Tri dometa hrvatske poslijeratne dječje proze.“ Umjetnost i dijete 1975 (38): 53-65.
„Tko može i tko smije pisati za djecu?“ U povodu knjige Antuna Šoljana, Ovo i druga
mora. Bilten ŠK, 1975 (29).
„Nazorovo dječje pjesništvo. Prilog etici i estetici Nazorove dječje pjesme.“ U Nazorovo
stvaralaštvo za djecu i omladinu u svjetlu suvremene kritike i metodike, priredio Ivo
Zalar, 52-68. Zagreb: Školska knjiga, 1976.
„Antologijske skice i estetske naznačnice suvremenog hrvatskog dječjeg pjesništva (od
Grigora Viteza do Zvonimira Baloga).“ Umjetnost i dijete 1978 (54-55).
„Srebrni zavičajni luk i zvuk Krklečeve dječje pjesme.“ Detinjstvo 1978/4 (1).
„Hrvatsko dječje pjesništvo u znaku potvrde dosegnutih i otkrića novih vrijednosti.“
Detinjstvo 1980 (1).
„Izuzetni dometi i pojave hrvatskog dječjeg pjesništva.“ Detinjstvo 1982 (1).
„Tadijanovićevi dani i slike djetinjstva.“ Pogovor knjizi Moje djetinjstvo Dragutina
Tadijanovića, 31-33. Zagreb: Naša djeca, 1985.
„Žanrovske odrednice dječjeg igrokaza.“ U Od riječi do igre: izbor dramskih i lutkarskih
tekstova, priredio Joža Skok, 248-257. Zagreb: Školska knjiga i Šibenik: JFD, 1985.
„Bilješka o pjesniku i njegovoj dječjoj poeziji.“ Pogovor zbirci Stjepana Jakševca Zlatna
ptica sunca, izbor priredio Joža Skok, 127-130. Zagreb: Mladost, 1986.
„Vitezova Ševina jutarnja pjesma u svjetlu komparatističkog pristupa.“ Umjetnost i dijete,
1987 (108-109): 77-89.
„Grigor Vitez – samostalno i autohtono poglavlje hrvatskog dječjeg pjesništva.“ Umjetnost
i dijete, 1987 (108-109): 7-14.
„Mato Lovrak i hrvatska književna tradicija.“ Umjetnost i dijete 1989 (124): 295-305.
„Igra se nastavlja.“ Pogovor zbirci Zvonimira Baloga Nevidljiva Iva. Zagreb: Znanje, 1993.
„Izvorni glas djetinjstva u Tadijanovićevoj lirici.“ U Zbornik o Dragutinu Tadijanoviću.
Zagreb: Matica hrvatska, 1991.
„Pet poglavlja iz interpretacijske studije o prvom hrvatskom dječjem romanu.“ U Zbornik
radova Ivana Brlić Mažuranić, 45-46. Slavonski Brod: Grad i ogranak Matice hrvatske
Slavonski Brod, 1994.
„Balogovi Zeleni mravi kao paradigma moderne humorističke književnosti.“ Pogovor
knjizi Zvonimira Baloga: Zeleni mravi, 106-109. Zagreb: Slon,1994.
„Uz književno djelo Nade Iveljić.“ U: Nada Iveljić: Izabrana djela III., priredio Joža Skok,
249-254. Zagreb: Naša djeca, 1996.
„U potrazi za istinom i smislom uvijek zagonetnog života.“ Uz knjigu Dimnjačar i bijela
golubica Nade Iveljić. Školske novine 1996: 151-155.
„Juraj Dijanić i početci hrvatske dječje (kajkavske) književnosti.“ U 200 godina kajkavske
dječje književnosti, 7-15. Donja Stubica: Varteks d.d., Tiskara Varaždin i Kajkaviana
1999.
„Autobiografski segmenti u djelima klasika hrvatske dječje književnosti.“ U Zlatni danci
2, 24-33. Osijek, 2000.
„Moderan domoljubni kanconijer Zvonimira Baloga.“ Pogovor knjizi Zvonimira Baloga
Veseli zemljopis, 127-129. Zagreb: Znanje, 2000.
„U potrazi za izgubljenom atlantidom djetinjstva.“ Pogovor romanu Operacija “Stonoga”
Jože Horvata u Izabranim djelima, 205-216. Zagreb: Neretva d.o.o., 2003.
„Domjanićeva politička satira u ruhu kajkavskoga dječjeg igrokaza.“ Pogovor knjizi
Dragutina Domjanića Petrica Kerempuh i spametni osel, priredio Joža Skok, 71-78.
Zagreb: Disput, 2005.
Nanovo
Reprinted Papers
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
279
Maja Bošković-Stulli on the Fairy Tale
In memory of Maja BoškovićStulli (Osijek, 9 November
1922 – Zagreb, 14 August 2012)
Libri & Liberi reprints her study
entitled “Bajka” [Fairy Tale],
which was originally published in
1982 in Umjetnost riječi [The Art
of Words], a Croatian academic
journal in the field of literary
studies. In her paper, BoškovićStulli examines the concept of
the fairy tale from historical and
comparative perspectives, and
reports on various definitions of
the term from the point of view
of different twentieth-century
theoretical contexts. The text offers a resourceful and competent elaboration
of crucial ideas and theoretical concepts and presents an extensive overview of
international fairy-tale research and results. Besides, this study written in Croatian
is still, thirty years after its original publication, an essential introduction to fairy
tales in the Croatian context, particularly because Max Lüthi’s seminal book
(Märchen) has not been translated into Croatian yet. The reprinted paper also clearly
demonstrates its author’s sincerity and dedication to the task of systematically
and, by design, inclusively informing both professionals and the general public of
various tendencies in the investigation of the genre, which is today still at the focus
of attention of academic and professional communities amongst others. The main
topic of this study also fits in very well with the general thematic orientation of this
issue of Libri & Liberi, the Brothers Grimm and the two-hundredth anniversary of
the publication of their collection of Märchen (i.e. ‘fairy tales’). By publishing her
own words on the topic which is particularly relevant for the field of research of
children’s literature, we wish to show our respect and admiration for her professional
and scholarly work and to cherish her memory.
Maja Bošković-Stulli was a scholar, folklorist, author, and an academician
of the Croatian Academy of Sciences and Arts. She spent most of her active
years in the Zagreb Institute of Folk Art (now the Institute of Ethnology
280
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
and Folklore), ten years of which as director. She was given several important
awards for her scholarly achievements, including the Life Achievement Award of
the Republic of Croatia, the Herder Prize in Vienna, the G. Pitre –S. Salomone
Marino Award in Palermo, and the Antun Barac Award by the Croatian Philological
Society in Zagreb. She published numerous books and collections of Croatian oral
folk tales, poems, songs, legends, riddles, proverbs and sayings based on her own
field research, as well as a large number of studies, papers and academic articles
both at home and abroad. She was an esteemed member of the International Society
for Folk Narrative Research and an honorary member of the “Folklore Fellows”
of the Finnish Academy of Science and Letters, as well as of several Croatian
associations. She was also editor-in-chief of the annual Narodna umjetnost (Folks
Art) and member of the editorial board of the international journal Fabula.
Maja Bošković-Stulli o bajci
U znak sjećanja na Maju Bošković-Stulli (Osijek, 9. studenog 1922. –
Zagreb, 14. kolovoza 2012.) nanovo objavljujemo studiju naslova „Bajka“,
prvotno objavljenu 1982. godine u časopisu Umjetnost riječi. U njoj BoškovićStulli iz povijesne i komparativne perspektive predstavlja opseg pojma bajka, te
izvještava o svjetonazorski, disciplinarno i koncepcijski raznorodnim pristupima i
definicijama bajke u dvadesetom stoljeću. Zbog ekonomične i upućene elaboracije
ključnih teza i teorijskih koncepcija, ali i stoga što još uvijek nemamo hrvatski
prijevod kultne knjige Maxa Lüthija (Märchen), ova je studija, tri desetljeća
nakon prvotiska, u hrvatskom kontekstu još uvijek nezaobilazan uvod u područje
istraživanja bajki. Studija uz to vrlo zorno ilustrira otvorenost i predanost kojima je
autorica sustavno i ciljano inkluzivno nastojala informirati stručnu i širu javnosti o
raznolikim tendencijama u proučavanju književnoga žanra koji je i danas u središtu
interesa (i ne samo) znanstvene i stručne javnosti. Osim toga, taj se rad uklapa u
okvirnu tematsku orijentaciju ovoga broja časopisa Libri & Liberi na braću Grimm
i dvjestotu obljetnicu izlaska iz tiska njihovih Bajki. Namjera nam je ponovnim
objavljivanjem upravo riječi Maje Bošković-Stulli o temi koja je posebno relevantna
za istraživanje dječje književnosti odati počast profesionalnom radu ove ugledne
znanstvenice.
Maja Bošković-Stulli bila je znanstvenica, folkloristica, književnica,
redovita članica HAZU. Provela je većinu radnoga vijeka u Institutu za narodnu
umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) u Zagrebu gdje je obnašala
i dužnost ravnateljice punih deset godina. Primila je više nagrada za znanstveni
rad: Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske, Herderovu nagradu u
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
281
Beču, Nagradu „G. Pitre – S. Salomone – Marino“ u Palermu, kao i Nagradu „Antun
Barac“ Slavističkoga komiteta Hrvatskoga filološkoga društva. Objavila je brojne
knjige izabranih usmenih priča, pjesama, predaja, legendi, zagonetki i poslovica s
područja Hrvatske prema istraživanju na terenu; studije, članke i znanstvene radove
u zemlji i inozemstvu. Bila je članica nekoliko hrvatskih i inozemnih znanstvenih
i stručnih društava (Hrvatsko etnološko društvo, Matica hrvatska, International
Society for Folk Narrative Research, počasno članstvo međunarodne znanstvene
udruge „Folklore Fellows“ pri Finskoj akademiji znanosti, itd.), glavna urednica
godišnjaka Narodna umjetnost te članica uredništva međunarodnoga časopisa Fabula.
Maja Bošković-Stulli
Bajka
1982.
Kada je fra Stjepan Matijević u Ispoviedaoniku (1630) upotrijebio riječ bajka,
mislio je time izmišljotinu, besmisleno i nevjerovatno kazivanje, riječ se još nije
odnosila na vrstu pripovijetke.1 Takvo se njezino značenje sačuvalo i do novoga
doba. Odatle se otvarao put prema značenju bajke koje obilježava pripovijetku
o nevjerovatnim i čudesnim događajima, osnovanu na izmišljanju i mašti, pa su
približno u tom smislu spominjali bajku hrvatski i srpski književnici 19. stoljeća.2
Vuku Karadžiću riječ bajka, koliko znamo, nije bila poznata. Govoreći o tzv.
ženskim pripovijetkama, u kojima se kazuju „kojekakva čudesa što ne može biti“,
on im daje ime gatka, uz njemački naziv Märchen.3 No u stručnoj našoj literaturi
o usmenoj književnosti naziv bajka ušao je u opću uporabu sa značenjem čudesne
pripovijetke.4 Bajka je i vrsta u umjetničkoj pisanoj književnosti, ali se ovaj članak
njome neće baviti.
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knj. I, Zagreb, JAZU, 1880-1882, str. 157. i XXIII, 19751976, str. 552. (Citat: „Ispovijed ima biti razborita ostavivši po strani pripovijesti ali bajke.“)
2
Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Knj. I, Beograd, SAN, 1959, str. 250.
3
Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pripovijetke. Beč 1853, str. VI.
4
Primjeri stručne uporabe termina bajka navode se u članku: M. Bošković-Stulli, O terminologiji
hrvatsko-srpske narodne pripovijetke. Treći kongres folklorista Jugoslavije, ur. M. S. Lalević,
Cetinje, 1958, str. 130-133 i 136.
Danas je termin bajka u nas općenito usvojen. Naslovi nekoliko novijih radova o bajci: Nada
Milošević, Rečnik usmenih književnih rodova i vrsta (I). Bajka. „Književna istorija“, VII (1974),
br. 25, str. 104-107; Mirjana Drndarski (ur.), Narodna bajka u modernoj književnosti. Beograd,
Nolit, 1978; Esma Smailbegović, Motivacije postupaka likova u srpskohrvatskim bajkama.
„Godišnjak Odjeljenja za književnost Instituta za jezik i književnost u Sarajevu“ IX (1980), str.
229-267; Vladimir Biti, Problem pripovijedanja u bajci i predaji. Doktorska disertacija. Sveučilište
u Zagrebu. Filozofski fakultet, Zagreb, 1980 (rukopis).
1
282
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
Riječ bajka poznata je i drugim slavenskim jezicima bilo kao staro tradicijsko
ime (npr. na ruskom uz neke priče o životinjama: Bajka o ščuke zubastoj, Bajka pro
tetereva),5 bilo kao stručni termin, kojemu se opseg razlikuje od naše bajke.
Na slovenskom je bajka naziv za mitske i kozmogonijske predaje.6 Na
poljskom narodna bajka (bajka ludowa) označava narodnu pripovijetku u širem
opsegu, dok se pripovijetke s čudesnim sadržajem u poljskoj stručnoj literaturi
nazivaju čarobnim ili fantastičnim bajkama.7 Našoj bajci, naprotiv, bio bi suvišan
atribut čudesna, čarobna i sl. jer ih ona već podrazumijeva.
Time se ne samo naziv nego i sam pojam naše bajke pokazuje kao donekle
specifičan u usporedbi s odgovarajućim nazivima u drugim jezicima. Prema
nazivima folk-tale, conte populaire, Volksmärchen, narodnaja skazka, kojima
približno odgovara naša narodna (odnosno usmena) pripovijetka, stoje uže obilježeni
nazivi fairy-tale, conte de fées ili conte merveilleux, Zauber- ili Wundermärchen,
volšebnaja skazka, svi analogni našoj bajci.
Navedeni širi nazivi ipak nisu odviše široki. Oni obuhvaćaju skupinu takozvanih
pravih pripovijedaka, pripovijedaka u užem smislu, mnogo čime međusobno
srodnih, kojima su u središtu bajke, s pridruženim legendarnim, novelističkim i
šaljivim pripovijetkama (u Aarne-Thompsonovu katalogu to su brojevi 300-1199).8
Njemački pojam Märchen, koji se posvuda uzima kao mjerilo za bajku, ali i za
širu „pravu pripovijetku“, već je kod svojih tvoraca braće Grimm bio upotrijebljen
znatno šire od bajke pa čak i od prave pripovijetke, ali su upravo bajke dale obilježje
njihovoj zbirci. Elastični okviri pojma Märchen sačuvali su se do danas. Neki autori
žele ograničiti značenje Märchen na samu bajku, primjerice: Stith Thompson (koji
se i na engleskom služi tim njemačkim terminom),9 von Sydow (on uvodi naziv
Schimärenmärchen),10 de Vries11 i drugi. Za mnoge Märchen ima širi opseg, ali
glavne kriterije za opisivanje obilježjā tih pripovijedaka traže i oni u bajci. Bolte
E. V. Pomeranceva (ur.), Russkie narodnye skazki. Moskva, Izd. Moskovskogo universiteta, 1957,
str. 7 i 49.
6
M. Matičetov, Ljudska proza, Zgodovina slovenskega slovstva. I. Ur. L. Legiša s sod. A. Gspana.
Ljubljana, Slovenska matica, 1956, str. 120.
7
Julian Krzyżanowski (ur.), Słownik folkloru polskiego. Warszawa, Wiedza Powszechna, 1965, str.
27-33 i 34-35.
8
Antti Aarne-Stith Thompson, The Types of the Folktale. A Classification and Bibliographie. Second
Revision. „FF Communications“, No 184. Helsinki, 1961.
9
Stith Thompson, The Folktale. New York, The Dryden Press, 21951.
10
C. W. v. Sydow, Kategorien der Prosa-Volksdichtung. U knjizi istog autora: Selected Papers on
Folklore. Copenhagen, Rosenkilde and Bagger, 1948, str. 68.
11
Jan de Vries, Betrachtungen zum Märchen besonders in seinem Verhältnis zu Heldensage und
Mythos. „FF Communications“, No 150. Helsinki, 1954, str. 7.
5
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
283
prihvaća Aarneov širi okvir pojma Märchen,12 no u svojoj definiciji on ipak ističe
da je Märchen „priča stvorena pjesničkom maštom, osobito iz čarobnog svijeta
(spac. M. B.-S.), koja nije vezana uz uvjete zbiljskog života…“13 Lüthi upozorava
da se značenje naziva Märchen uzima čas uže a čas šire.14 M.-L. Tenèze zamišlja
bajku (conte merveilleux) kao posebnu vrstu, ali bez stroge izolacije prema srodnim
vrstama: u sredini kruga bile bi pripovijetke s najistaknutijim čudesnim obilježjima,
koje prema periferiji opadaju sve do granice iza koje se bajka više ne osjeća kao bajka.15
Ruska skazka ne shvaća se nikada u užem specifičnom značenju bajke, nego
kao pripovijetka, približno kao Märchen u širem opsegu. Poznato djelo V. Proppa
Morfologija skazki, koje se, kako znamo, bavi strukturom bajke, imalo je prvotan
naslov Morfologija volšebnoj skazki (ali ga je izdavač izmijenio).16 Pripovijetke
(skazke) čine, prema Proppu, sustav vrstā, među kojima su bajke (volšebne skazke)
posebna vrsta.
Značajno je da ključno obilježje bajki Propp ne vidi u čudesnosti nego u
kompoziciji, u strukturalnim obilježjima, u sintaksi bajke, čemu onda odgovara
jedinstvo poetike, svijeta ideja, emocija, likova junaka i jezičnih sredstava.17 Propp
zasniva i definiciju bajke na kompoziciji, a ne na čudesnim motivima, polazeći
od funkcija nosilaca radnje. „Morfološki se bajkom može nazvati svaki razvoj od
štetočinstva ili nedostajanja kroz posredničke funkcije sve do svadbe ili drugih
funkcija koje služe kao rasplet.“18
Drugi veliki znalac bajki, Max Lüthi, također ne traži glavno mjerilo u
čudesnome. Tajna bajke (Märchen) po njegovim riječima nije u motivima, nego
u načinu kako ih ona primjenjuje, u njezinu obličju.19 Čudo je u bajci element
radnje, ono se prima bez čuđenja kao po sebi razumljivo, ono je vrhunski izraz
apstraktnoga, izolirajućeg i sublimirajućeg stila.20 Rijetke su Märchen (ovdje ne
bismo mogli reći bajke) bez onostranih motiva, ali ih ima; vrsta ipak ne može biti
Johannes Bolte, Name und Merkmale des Märchens. „FF Communications“, No 36. Helsinki, 1920,
str. 42.
13
Isto, str. 7.
14
Max Lüthi, Märchen. Stuttgart, J. B. Metzler, 71979, str. 2.
15
Marie-Louise Tenèze, Du conte merveilleux comme genre. U zborniku Approches de nos traditions
orales (= „Arts et traditions populaires“ 18, 1970, Nos 1-2-3). Paris, G. P. Maisonneuve et Larose,
1970, str. 54.
16
V. J. Propp, Strukturnoe i istoričeskoe izučenie volsěbnoj skazki. U knjizi istog autora Fol'klor i
dejstvitel'nost'. Moskva, Nauka, 1976, str. 136.
17
Isti, Žanrovyj sostav russkogo fol'klora. N.dj., str. 47 i 50.
18
Isti, Morfologija skazki. Moskva, Nauka, 21969, str. 83. (Prijevod: V. J. Propp, Morfologija bajke.
Preveo Petar Vujičić. „Treći program Radio Beograda“, VII (1975), br. 26, str. 273-390.)
19
Max Lüthi, Das europäische Volksmärchen. München, Francke Verlag, 41974, str. 6.
20
Isto, str. 56. i 70.
12
284
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
bez njih. Novelističke pripovijetke (Novellenmärchen) bez čudesnih motiva ipak
se zovu Märchen jer se „ukupan stil priče, a ne sadržaj njezinih motiva osjeća kao
određujući“.21 U Lüthijevoj definiciji bajke kao „pustolovne priče, koja obuhvaća
svijet, sa stilskim obličjem koje svodi i sublimira“ u kojoj su s irealnom lakoćom
figure izolirane i u isti mah povezane, koju podjednako ispunjuju jasnoća i tajna22
– svjesno je izbjegnut kriterij čudesnosti ne samo zato što takva definicija dopušta
šire okvire Märchen (šire od Zaubermärchen, od bajke „s bitnim nadnaravnim
elementima“)23 nego i zbog prednosti koja je dana mjerilu gradnje i stila.
Proppova i Lüthijeva definicija temelje se na njihovim analizama kompozicije
odnosno stila bajke i samo su u tom sklopu razumljive. Ujedno u svojoj pozadini
podrazumijevaju i standardnija shvaćanja bajke, poput onoga što ga je formulirao
Ranke: bajka je „priča čudesna sadržaja nezavisna od uvjeta zbiljskoga svijeta
s njegovim kategorijama vremena, prostora i kauzalnosti, koja ne pretendira na
vjerodostojnost“.24
Osnovne sadržaje a ujedno i načine oblikovanja pripovijetke (skazke),
razumijevajući bajku kao podvrstu, obuhvatio je u svojoj definiciji A. I. Nikiforov:
„Pripovijetke su usmene priče što se u narodu kazuju radi razonode, kojima su
sadržaji događaji neobični i u svakidašnjem smislu (fantastični, čudesni ili iz
života) i koje imaju posebnu kompozicijsko-stilsku gradnju“.25
Propp je, istražujući kompoziciju bajke, pokazao kako su sve bajke građene na
podjednak način i u tom smislu pripadaju istome tipu bez obzira na mnogobrojne
sižee u kojima se uobličuju, krećući se od početnog nedostajanja do sretnoga
razrješenja.26 Lüthi je pak, baveći se ukupnom formom, stilom bajke, drugim putem
došao do nekih srodnih spoznaja. Za njega je, slično Proppu, od bitne važnosti za
Isto, str. 73. i bilj. 170.
Isto, str. 77.
23
Isti, Das Volksmärchen als Dichtung. Düsseldorf–Köln, E. Diederichs Verlag, 1975, str. 189.
24
Kurt Ranke, Betrachtungen zum Wesen und zur Funktion des Märchens. U knjizi istog autora Die
Welt der einfachen Formen. Berlin-New York, Walter de Gruyter, 1978, str. 2.
25
A. I. Nikiforov, Skazka, ee bytovanie i nositeli. Russkaja fol'kloristika. Hrestomatija. Ur. S. I. Minc,
E. V. Pomeranceva. Moskva. Izdatel'stvo Vysšaja škola, 21971, str. 292.
U ovome članku i osobito u drugom, još poznatijem O morfološkom istraživanju narodne
pripovijetke (1928), Nikiforov je, paralelno s Proppom, prikazao strukturu bajke umnogome
srodno Proppu. Članak je objavljen u engleskom prijevodu: Towards a Morphological Study of the
Folktale. The Study of Russian Folklore. Ur. Felix J. Oinas i Stephen Soudakoff. The Hague–Paris,
Mouton, 1975, str. 155-161.
26
Kritičke prikaze Proppove teorije o morfologiji bajke i mnogobrojnih njezinih odjeka donose među
ostalima: E. M. Meletinskij, Strukturno-tipologičeskoe izučenie skazki. Pogovor Proppovoj knjizi
navedenoj u bilj. 18, str. 134-166; Lüthi, n. dj. (kao bilj. 19), str. 115-121. i n. dj. (kao bilj. 14),
str. 123-126. i 129-132; M.-L. Tenèze, n. dj. (kao bilj. 15), str. 12-34. i na više mjesta. Vidi i: M.
Bošković-Stulli, Usmena književnost. Povijest hrvatske književnosti, knj. 1. Zagreb, Liber–Mladost,
1978, str. 64-67.
21
22
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
285
bajku tok njezinih događaja, s naglaskom na junaku kao putniku među svjetovima
te na čudesnom pomoćniku i njegovu daru. Za Proppa su u bajci bitne junakove
akcije s gledišta posljedica, a ne njegovi osjećaji. Lüthi zapaža da se junakovi
osjećaji iskazuju kroz akciju – što je dijelom slično Proppu, no ipak očituje viđenje
kroz drukčiju optiku: kompozicija se sagledava neodvojivo povezana sa stilom.
O stilu bajke moglo bi se, slijedeći Lüthija, posve kratko i pojednostavljeno
reći ovo: U bajci nema distance između „ovoga“ i „onoga“ svijeta, svijet je bajke
jedno-dimenzijski. Figure su lišene plastičnosti i individualnih crta, unutrašnji
doživljaji pomaknuti su u plošnost vanjskog zbivanja; cijelo je prikazivanje
plošno. Stvari se ne opisuju, nego se imenuju. Predmeti su od čvrste materije i
strogo simetrični; ne samo stvari nego i živa bića često su od metala ili minerala.
Pri tome jednolik sjaj bojā bakra, srebra ili zlata, bez tonova i sjenčanja, odudara
od individualizirane zbilje. Kao što su konture materije i bojā linearne i oštro
određene, tako teče i linija radnje. Svako lice ima svoju funkciju. Sve epizode u
toku zbivanja točno su unaprijed sračunate i upravo ta apstraktna kompozicijska
linija daje obilježje čudesnosti. Stalne formule, stajaći brojevi, ritmički i rimovani
počeci i završeci, ponavljanje epizoda, sve su to elementi apstraktnoga stila. Figure
su izolirane, epizode su izolirane, da bi u isti mah bile nevidljivo koordinirane.
Izolacija i univerzalna povezanost glavni su pokretači priče; utjelovljene su u
junaku. U bajku ulaze elementi običnog života, motivi magijskoga i mitološkog
podrijetla, relikti rituala i običaja, seksualni motivi i simboli, ali svi se oslobađaju
prvobitnoga konkretnog značenja. Nekoć realni sadržaji postali su elementima
forme. Sublimacijom motivā gubi se konkretnost, nijansiranost i dubina, ali sve
je postalo pročišćeno, lako i prozračno, dobivena je oštrina linije i jasnoća oblika
i boje. To je forma bajke (a djelomice, ne tako izrazito, bez središnjih čudesnih
sadržaja – i „prave pripovijetke“, Märchen u širem okviru). Bajka nije poezija želje,
njezin interes nije u dobivanju blaga i kraljevstva, nego u dalekim opasnostima, u
pustolovini samoj. Čista forma bajke rijetko se ostvaruje, ali je nevidljivo uvijek
prisutna.27
Određivanje temeljnih crta bajke prema njezinoj kompoziciji i ustaljenom
slijedu događaja odgovara strukturi vrste viđenoj kao makrostruktura.
Makrostruktura je za bajku, pa i općenito za vrste usmene književnosti, od goleme
važnosti; no ona se ostvaruje kroz mikrostrukture, kroz pjesnički jezik.28 Prema
stajalištu Z. Škreba prozne vrste usmene književnosti „kao makrostrukture ne
Prikaz se ovdje donosi prema Lüthijevoj knjizi (kao bilj. 19). Osvrt na 1. izdanje te knjige iznijela
sam u „Umjetnosti riječi“, II (1958), br. 2, str. 77-89.
28
O pojmovima makrostruktura i mikrostruktura vidi: Zdenko Škreb, Struktura književnih djela. U
knjizi istog autora Studij književnosti. Zagreb, Školska knjiga, 1976, str. 38. i 55.
27
286
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
mare za primjenu mikrostruktura“; dobar i darovit pripovjedač može, doduše,
pripovijetku ispričati pjesničkim jezikom, ali to nije uvjet da se ostvari i preda
slušateljima makrostruktura, dok se jezične mikrostrukture u obliku formulā
ukazuju pretežno kao klišei i shematičnost.29
Ovime se dotiče problem koji se iz drukčijih aspekata često javlja u razgovorima
o usmenoj književnosti i posebice bajci. Pomišlja se na odnos tradicije i inovacije,
pripovjedačeve vezanosti i slobode, zadane strukture i osobnog stvaralaštva.
Istina je da loše pripovijedana bajka ostaje još uvijek bajkom upravo zbog svoje
makrostrukture, ali ipak tek kao njezin rudiment i kao okosnica za novu aktualizaciju
iz ustiju pravog pripovjedača, koji će umjeti da, čuvajući poznate sižejne tokove i
služeći se formulama prilagođenima kontekstu i vlastitoj invenciji, ispriča bajku
istinskim pjesničkim jezikom. Napetost između zadane okosnice i kreacije koja se
u njezinu okviru, a nerijetko i narušavajući okvir, ostvaruje, nije sporedna pojava,
nego pripada načinu postojanja pripovijedaka i oboje je uzajamno uvjetovano.
Pripovjedačeva se kreativnost može iskazivati u načinu jezičnog izražavanja,30
u načinima upotrebe formulativnih obrata, u izboru i donekle u karakteriziranju
likova, u izboru, variranju i kontaminiranju sižeā, pa čak i u narušavanju kanona
vrste, npr. naglašenijom opisnom realistikom u slikanju likova i sredine, premda pri
tome u više slučajeva bajka već prestaje biti bajkom.
M. Azadovski, autor znamenite monografije o sibirskoj pripovjedačici
Vinokurovoj,31 navodi u svom članku Ruski pripovjedači kako narodni pripovjedač
raspolaže određenim shemama, pamti formule, opća mjesta, tipične detalje; „na
temelju tog pripovjednog tkiva pojavljuje se osobni princip, koji se očituje u izboru
tema i sižea, u odabiru i načinu kombinacije sižeā, motiva i pojedinih epizoda,
u novoj motivaciji radnje, u novim postupcima opisivanja, u načinu organizacije
govora“.32 U daljnjim njegovim, po sebi izvrsnim, analizama pripovjedačkih
ličnosti ostaje, međutim, spornim zaključak da se poetika bajke danas transformira
na realističnoj osnovi putem kakvim se razvijala i literatura.33 Ravnoteža među
idealnom tradicijskom formom i pojedinostima realizacije bajke nije gotovo nikada
potpuna, pa je u toj međuigri čak i šarm bajke, ali da bi bajka ostala bajkom, taj
međuodnos ne smije biti drastično narušen.
Isto, str. 61-62; vidi i str. 128.
O tome vidi: M. Bošković-Stulli, O rečenici usmenog pripovjedača. U knjizi iste autorice Usmena
književnost kao umjetnost riječi. Zagreb, Mladost, 1975, str. 153-174.
31
Mark Asadowskij, Eine sibirische Märchenerzählerin. „FF Communications“, No 68. Helsinki,
1926.
32
M. K. Azadovskij, Russkie skazočniki. U knjizi istog autora Stat'ji o literature i fol'klore. Moskva–
Leningrad, Gos. izdatel'stvo hudožestvennoj literatury, 1960, str. 15-79.
33
Isto, str. 59.
29
30
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
287
Važno je istaknuti da se pripovjedačeva kreativnost ne iskazuje toliko
u odstupanjima od osnovne forme bajke nego pogotovo u načinima njezina
ostvarivanja, primjerice kroz ponavljanje i variranje epizoda, što nije samo
posljedica tehnike usmenog prenošenja, premda jest i to, nego je i estetska osobina
bajke. Primjer bajke s trokratno ponovljenim epizodama uz variranje i gradaciju,
koji nisu iskazani vanjskim rastom događaja, nego su sadržani u jezičnom izrazu,
prikazan je u jednom mom članku.34 Suprotstavljajući se tumačenju retardacije i
oblikā ponavljanja tehnikom usmenoga interpretiranja, iznosi Šklovski, među
ostalim, više primjera trokratno ponovljenih epizoda s gradacijom događaja u
ruskim bajkama. On se protivi mišljenju da su ponavljanja samo „shema bajke“,
dapače vidi u njima „shemu i tajnu svake umjetnosti“.35
Treba, napokon, upitati što zapravo bajka iskazuje. Sigurno je da njezin
iskaz drukčije primaju djeca, drukčije nekadašnji odrasli slušatelji okupljeni u
pripovjedačkom krugu, a drukčije današnji književno obrazovani čitatelji. Iskaz
biva različitim i s gledišta pripovjedačā.
U bajci se često pronalazi poezija želje misleći većinom na snove o sreći
bijednih i siromašnih. Tako Lenjin u jednom razgovoru govori „o čežnjama i
nadama naroda“ sadržanim u pripovijetkama.36 Katkada se te čežnje interpretiraju
kao izričito klasno usmjerene, s optimističkom vjerom potlačenih slojeva u mogući
bolji i pravedniji svijet,37 ili kao izraz narodnih ideala, kad pozitivni junak uvijek
pobjeđuje i pravda trijumfira.38 Čežnje sadržane u bajci traže se kadikad i izravno
na praktičnom planu, kao, „želja da se pobjegne od siromaštva, da se postigne
ekonomska sigurnost“.39 Naglašava se i utješna, kompenzatorska funkcija bajke
kao poezije ispunjenja želja što ih život uskraćuje,40 kao utopijskog svijeta želja i
M. Bošković-Stulli, Mündliche Dichtung ausserhalb ihres ursprünglichen Kontextes. U zborniku
Folklore and Oral Communication. Folklore und mündliche Kommunikation. „Narodna umjetnost“.
Izvanredni svezak, Zagreb, 1981, str. 49-52. (Hrvatsko izdanje istog zbornika bit će objavljeno kao
„Narodna umjetnost“, svezak 19.)
35
Viktor Šklovskij, Die Beziehungen zwischen den Kunstgriffen des Handlungsaufbaus und den
allgemeinen stilistischen Kunstgriffen. U knjizi istog autora Theorie der Prosa. Prevela Gisela
Drohla. Frankfurt a. M., S. Fischer Verlag, 1966, str. 43-45.
36
J. M. Sokolov, Russkij fol'klor. Moskva, Gos. učebno-pedagogičeskoe izdatel'stvo, 1941, str. 32.
37
Waltraud Woeller, Märchen, Deutsche Volksdichtung. Eine Einleitung. Ur. Hermann Strobach.
Leipzig, Reclam, 1979, str. 128. i 142.
38
Pomeranceva, n. dj. (kao bilj. 5), str. 10.
39
Stjepko Težak, Interpretacija bajke u osnovnoj školi. Zagreb, Pedagoško-književni zbor, 1969, str.
5.
40
Friedrich Ranke, Märchen. Die Deutsche Volkskunde, I. Ur. Adolf Spamer. Leipzig, Bibliographisches
Institut, 1934, str. 249.
34
288
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
surogata za prozaičnu životnu zbilju,41 kao „sanjarije koja dolazi kao kompenzacija
za stvarnost“ i kao sna o trijumfu bijednih.42 Jolles u bajci vidi suprotnost naivno
shvaćenoj nemoralnoj stvarnosti, svijet u kojemu su ispunjena očekivanja o tome
kako bi se stvari u svijetu zapravo morale zbivati, gdje je udovoljeno etici zbivanja
ili naivnome moralu.43
Ernst Bloch uključuje bajku u vlastito viđenje svijeta, vidi je kao nadu, kao
želju („desiderium, jedino pošteno svojstvo svih ljudi“),44 kao utopiju, ali nikako
ne kao surogat. „Bajka biva na kraju uvijek zlatnom, u njoj je dovoljno sreće. Tu
upravo mali junaci i siromasi stižu onamo gdje je život postao dobrim.“45 U hrabrosti
i lukavstvu junaka bajke on vidi revolucionarne elemente, „koji tu fabuliraju preko
danih prepreka“.46 Bajka je za Blocha, kako zapaža Bausinger, pozitivna utopija,
kojoj zbilja nije tuđa i koja je usmjerena u budućnost. Premda Bloch pri tome ne
vidi da i bajka ipak pozna i elemente regresije, on je svojom koncepcijom bajke
oslobodio „desiderium“ isključive vezanosti uz prošlost.47
S oslonom na Blocha i Christa Bürger u bajci vidi oslobodilačko,
emancipatorsko djelovanje i utopijski san o slobodi i sreći; ne toliko kroz izravnu
tematiziranu društvenu kritiku koliko kroz kazivanje bajke uz pomoć – u Lüthijevu
smislu shvaćenih – „krajnje apstraktnih slika o tome kako se na kraju poniženi
može uspraviti“.48
Za Lüthija, međutim, bajka nije poezija želje, a ponajmanje je surogat. Ona
pjesnički ovladava svijetom i obuhvaća svijet zrcaleći sve bitne elemente čovjekova
postojanja. Namjera joj nije da pokaže kako bi se stvari u svijetu morale zbivati,
nego „vidi svijet onako kako ga slika“. Nije joj do zadovoljenja naivnog osjećanja
pravde u Jollesovu smislu. Ona nije kontrastna slika zbiljskome svijetu niti je
Lutz Röhrich, Argumente für und gegen das Märchen. U knjizi istog autora Sage und Märchen.
Freiburg- Basel-Wien, Verlag Herder, 1976, str. 25.
42
Roman Jakobson, O ruskim bajkama. U knjizi istog autora Lingvistika i poetika. Izbor Milka Ivić i
Sreten Marić. Beograd, Nolit, 1966, str. 51.
43
André Jolles, Jednostavni oblici. Prijevod i bilješke Vladimir Biti. Zagreb, BiblioTEKA, 1978,
str.170-171. (Vidi i original: Einfache Formen, Halle (Saale), Max Niemeyer Verlag, 21956, str.
200-201.)
44
Ernst Bloch, Princip nada. I. Preveo Hrvoje Šarinić. Zagreb, Naprijed, 1981, str. 4.
45
Isto, str. 411.
46
sto, str. 411-412.
47
Hermann Bausinger, Möglichkeiten des Märchens in der Gegenwart. Märchen, Mythos, Dichtung.
Festschrift zum 90. Geburtstag Friedrich von der Leyens. Ur. Hugo Khun, Kurt Schier. München,
Verlag C. H. Beck, 1963, str. 22-23.
48
Christa Bürger, Die soziale Funktion volkstümlicher Erzählformen – Sage und Märchen. Projekt
Deutschunterricht I. Kritisches Lesen - Märchen. Sage. Fabel. Volksbuch. Ur. Heinz Ide, Stuttgart,
J. B. Metzler Verlag, 51976, str. 51. i 43.
41
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
289
nadomjestak stvoren maštom, nego vjeruje da je svijet u svojoj biti takav kako ga
vidi i prikazuje.49
Dok je ovo Lüthijevo viđenje iskaza bajke poteklo iz njegove analize forme,
Ranke je donekle srodan iskaz potražio u funkciji bajke kao vrste, u manifestaciji
jedne od temeljnih psihičkih antropoloških potreba: bajci je pripala zadaća „da
pokaže svijet višega reda i pravednosti u punoj transparenciji, dakle sublimirani svijet,
u kojemu se sva čežnja za srećom i ispunjenjem uobličuje kao mitsko savršenstvo“.50
Rečeno je već da različite grupe slušatelja i čitatelja, kao i sami pripovjedači
mogu na raznolike načine primati ili svojom pričom interpretirati iskaz bajke.
Prihvatimo li misao da se iskaz u živim uobličenjima bajki može modificirati, naći
ćemo u većini prikazanih shvaćanja mogući djelić istine. Složit ćemo se ujedno i
s time „da bajke uvijek sadrže – ili se barem nužno čini da sadrže – više iskustva
nego bilo koje njihovo tumačenje“.51
Tumačenjā bajki, osobito kada tragaju za simbolikom, bilo je i ima mnogo.
Ona se kreću na nesigurnom tlu spekulacije i ponajčešće se služe bajkom kao
sredstvom za argumentiranje nekih drugih teorija. Amo pripada Jungovo tumačenje
bajki kao simbolā za nesvjesne duševne procese, gdje likovi nisu viđeni kao ljudi,
nego predstavljaju pojedine arhetipski zamišljene komponente čovjekove duše.52
Na psihoanalitičkom je temelju uglavnom zasnovana poznata knjiga Bruna
Bettelheima.53 Bajke za nj odražavaju segmente čovjekova, ili točnije unutrašnjeg
svijeta djeteta; on nastoji prikazati kako bajke pomažu djeci da riješe psihološke,
osobito edipovske probleme svoga sazrijevanja putem identificiranja sebe i
svojih najbližih s likovima bajke, a i putem simboliziranja u pojedinim likovima
vlastitih nesvjesnih duševnih poriva (slojevi id, ego, super-ego). Razumije se
da je interpretacija bajke u svjetlu dječje psihoterapije opravdana i umjesna dok
svojim tumačenjem ne želi nadomjestiti moguća drukčija prihvaćanja bajki, ne
samo od odraslih nego i od djece, dok, dakle, jedan mogući način djelovanja bajki
ne protumači kao njihovo unutrašnje značenje. Toj zamci Bettelheimova knjiga
nije potpuno izmakla. No upravo njegovo djelo ukazuje na prebogate skrivene
Lüthi, n. dj. (kao bilj. 19), str. 72, 78-79. i 81-84.
Kurt Ranke, n. dj. (kao bilj. 24), str. 21; vidi i str. 33.
51
Milivoj Solar, Smrt Sancha Panze. Ogledi o književnosti. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,
1981, str. 103.
52
Vidi: K. G. Jung, Fenomenologija duha u bajkama. Preveo David Albahari. „Radio-Sarajevo. Treći
program“, VIII (1979), br. 25, str. 396-421.
53
Bruno Betelhajm, Značenje bajki. Preveo Branko Vučićević, Beograd, izd. Jugoslavija i Prosveta,
1979.
49
50
290
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
mogućnosti u viđenju funkcija bajke, na njezinu životnost i potrebu da i danas
postoji barem za djecu. A time se potencijalna aktualnost bajke ni približno ne
iscrpljuje.
I na kraju, nešto o bajci kao jednostavnom obliku. Taj je pojam, kako je
poznato, stvorio Jolles. Slično romantičkom poimanju Jacoba Grimma o tzv.
umjetnoj poeziji (koja se „priređuje“) i prirodnoj (koja se „pravi sama“) Jolles
uvodi pojmove umjetničkih i jednostavnih oblika. U vlastitim se pjesnikovim
riječima neponovljivo i konačno ostvaruje umjetnički oblik, dok se jednostavni
oblik ostvaruje vlastitim riječima toga samoga oblika, u kojima se on svaki put
na jednak način može ponovno ostvariti.54 U bajci, kao i u ostalim jednostavnim
oblicima, svijet se preobražava prema načelu koje vlada jedino tim oblikom i koje
čini njegovu duhovnu zaokupljenost. Kod bajke je ta zaokupljenost, prema Jollesu,
sadržana u već prije navedenom očekivanju kako bi se stvari u svijetu zapravo
morale zbivati.
Jednostavni oblici ipak nisu tako „jednostavni“ ili barem ne svi, osobito
ne bajka. Sadržaji duhovne zaokupljenosti bajke, kako smo pokušali pokazati,
nisu posve jednoznačni. U ponovljenim pak realizacijama bajki, a i u početnom
stvaranju, veoma su važne vlastite riječi pripovjedačeve, nazovimo ga i pjesnikom,
a ne isključivo vlastite riječi samoga oblika. U drugu ruku, složena umjetnička
struktura bajke, nasuprot nekim drugim znatno jednostavnijim vrstama (npr. predaji
ili legendi), čini je jednostavnim oblikom tek u relativnom smislu.55
Bausinger smatra da je za Jollesa romantičko „pravljenje iz sebe“ prije svega
abrevijacija, s naglaskom na prinudnosti procesa, ali da se njome ipak mogu odsjeći
važni problemi i polja razmatranja, npr. o stvaraocima, o kazivačima, o putevima
uobličavanja i tradiranja.56
Jednostavni su oblici, napokon, u djelima Kurta Rankea poprimili specifičan
smisao, shvaćeni su kao ontološki arhetipovi, kao praoblici ljudskog iskaza. Sve
vrste narodnog pjesništva jesu iskazi „o čovjekovoj konfrontaciji sa svijetom u
sebi i oko sebe i svaka ima stoga vlastitu moć djelovanja i samo sebi imanentnu
Jolles, n. dj. (kao bilj. 43), str. 167. (Vidi i original: str. 196.)
O rezervama prema shvaćanju bajke kao jednostavnog oblika vidi: Lüthi, n. dj. (kao bilj. 19), str. 6.
i bilj. 10; J. de Vries, n.dj. (kao bilj. 11), str. 43-44. De Vries povezuje umjetnička svojstva bajki s
tezom o njihovu aristokratskom podrijetlu (vidi i str. 178).
56
Hermann Bausinger, Formen der „Volkspoesie“. Berlin, Erich Schmidt Verlag, 1968, str. 58-59.
54
55
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 279-292
291
određenu funkciju“.57 Funkcija tako shvaćenog jednostavnog oblika bajke u
Rankeovu viđenju ovdje je već prikazana.58
Das Märchen
Der kroatische oder serbische Terminus bajka entspricht dem Begriff
Märchen lediglich in seiner engeren Bedeutung als Zauber- oder Wundermärchen.
Ausgehend von dieser Distinktion, setzt sich der Artikel mit dem Verhältnis, der
breiteren und der engeren Bedeutung des Begriffs Märchen auseinander wie er
von verschiedenen Autoren aufgefaßt wird. Weiterhin werden Propps und Lüthis
Kriterien zur Bestimmung des Begriffs Märchen erörtert, die sich in erster Linie nicht
auf dem Begriff des Wunderbaren, sondern auf der Struktur bzw. dem Stil gründen.
Untersucht wird das Verhältnis der Mikro- und Makrostruktur im Märchen (die
Termini stammen von Z. Škreb) und damit verbunden die Aspekte von Tradition und
Innovation, Gebundenheit und Freiheit des Erzählers, der vorgegebenen Struktur
und der persönlichen Schöpfung. Die formalen Eigenschaften des Märchens werden
nicht nur vom Aspekt der sie unmittelbar bedingenden Technik der mündlichen
Übertragung aus betrachtet, sondern auch vom Aspekt der ästhetischen und
künstlerischen Qualität.
Es wird ferner dargelegt, wie verschiedene Autoren die Aussage des Märchens
auffassen: die einen sehen darin tröstende Poesie und Ersatz für die prosaische
Wirklichkeit; für die zweiten ist das Märchen ein Gegenstück zur naiv verstandenen
unmoralischen Wirklichkeit und die Verwirklichung der Erwartung davon, wie es in
der Welt zugehen sollte; für die dritten wiederum ist das Märchen weder ein Ersatz
für die wirkliche Welt noch ein Gegenbild davon, sondern es fasst die Welt in der
Art und Weise auf, wie es sie gestaltet; für weitere ist das Märchen eine Utopie,
kein Ersatz, sondern ein der Zukunft zugewandter Traum von Freiheit und Glück.
Die Autorin ist der Meinung, die Aussage des Märchens müsse nicht als eindeutig
betrachtet werden, weil sie von Erzählern und Hörern wie auch von den heutigen
Lesern verschiedenartig interpretiert bzw. aufgenommen werden könne.
Auf Jolles’ Auffassung vom Märchen als einfache Form eingehend, setzt
Ranke, n. dj. (kao bilj. 24), članak Einfache Formen, str. 33.
U svojoj Usmenoj književnosti (kao bilj. 26) služila sam se terminom žanr za pojam koji u ovom
članku nazivam vrstom. Taj sam izbor obrazložila na str. 22. U hrvatskoj se književno-teorijskoj
terminologiji, osobito nakon knjige Zdenka Škreba Studij književnosti, vidljivo ustalila uporaba
termina vrsta. U usmenoj je književnosti taj pojam ponešto specifičan. Mislim da su, kad je riječ o
usmenoj književnosti, vrsta i žanr istoznačni. No bolje je upotrebljavati naziv vrsta radi usklađenja
s terminologijom umjetničke pisane književnosti. Distinkcija vrste i žanra, koju predlaže Pavao
Pavličić za područje umjetničke književnosti u članku O našoj genološkoj terminologiji („Dometi“,
XIV, 1981, br. 3), nije primjenjiva i na usmenu književnost prvenstveno stoga jer u međunarodnoj
folklorističkoj literaturi žanr posvuda znači isto što i vrsta.
57
58
292
M. Bošković-Stulli on the Fairy Tale • Maja Bošković-Stulli o bajci
sich die Autorin für eine Relativierung dieses Begriffes ein, da einerseits die
Geistesbeschäftigung des Märchens (was wiederum mit der oben behandelten
Aussage des Märchens zusammenhängt) nicht immer gleichartig zu sein braucht,
und andererseits das Märchen nicht allein durch „eigene Worte“ der einfachen
Form selbst zustande kommt, sondern auch durch eigene Worte des Erzählers.
Zuletzt wird auf Kurt Rankes Auffassung vom Märchen als ontologischem Archetyp
eingegangen. Der Artikel wurde im Rahmen des den Grundbegriffen der heutigen
Literaturwissenschaft gewidmeten Heftes verfaßt.
Članak prepisale Petra Beš i Nika Vučić
Original publication • Izvorni tekst
Bošković-Stulli, Maja. 1982. “Bajka”. Umjetnost riječi 26 (1-2): 113-122.
Baština
Dusty Covers
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
295
Brothers Grimm: First Croatian Translations
We present in this issue of Libri & Liberi the facsimiles of some of the earliest
translations and adaptations of fairy tales and other kinds of tales by the Brothers
Grimm to mark the two-hundredth anniversary of the first volume of Kinder- und
Hausmärchen [Children and Household Tales]. The first recorded appearance of
such a tale, “Frkljevački muzikaši” [The Musicians of Frkljevci], where Frkljevci
is the name of a small Croatian village, is a free translation of “Die Bremer
Stadtmusikanten” [The Bremen Town Musicians], published in the children’s
literary magazine Smilje [Immortelle] in 1876. The second set of facsimiles presents
“Priča o kozlićih” [The Tale of Kids], an adaptation based on “Der Wolf und die
sieben Geißlein” [The Wolf and the Seven Young Kids]. It was originally published
in 1877, alongside another translation of “The Town Musicians of Bremen”, in the
second volume of Djetinji vrtić [The Children’s Garden] by Ljudevit Tomić, the
oldest Croatian book of stories which included translations or rather adaptations from
the Brothers Grimm collection. These are accompanied by “Crvena kapica” [The
Little Red Cap], i.e. “Rotkäppchen”, the well-known tale by the Brothers Grimm.
It was adapted in accordance with the conventions of the children’s literature of the
time, and published in Smilje in 1878. The next set of facsimiles shows “Bielka
i Rumenka” [White and Ruddy], one of the earliest Croatian translations of the
Grimms’ fairy tales and other tales published in a Croatian collection of folk tales
for children, being an almost literal translation of the fairy tale “Schneeweißchen
und Rosenrot” [Snow White and Rose Red], from the 1879 collection Narodne
pripoviedke [Folk Stories], edited by Mijat Stojanović.
In accordance with the translation and reception practices of the time, as well
as with notions of children’s literature, folk literature and popular literature, and
with ideas of authorship, also in accordance with the laws on copyright valid at
the time, all the listed translations and adaptations, including at least a hundred
similar texts belonging to the body of Croatian children’s literature from the second
half of the nineteenth century, were published in Croatian without any reference
to the Brothers Grimm or to their collection. Non-attributed fairy tales and other
tales by the Grimms continued to be published, and also after 1895, when the first
clearly attributed translation, that of the fairy tale “Sedam gavrana” [The Seven
Ravens], appeared in Smilje. This translation was largely true to the original, “Die
sieben Raben”, and it was accompanied by a hint at its source, albeit very reserved
and occurring right at the end: “po Grimmu” [after Grimm]. The facsimiles of this
translation complete the section Dusty Covers in this issue. A wider overview of
296
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
the translations and adaptations of the fairy tales and other tales by the Grimms in
Croatian children’s literature, and of the contexts of their appearance, is given in the
study “Authorities or Anonyms”, also published here.
Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Povodom dvjestote godišnjice izlaska prvoga sveska zbirke Kinder- und
Hausmärchen (Dječje i kućne bajke), u rubrici Baština odlučili smo objaviti
faksimile nekoliko najranijih hrvatskih prijevoda i obrada bajka i priča braće
Grimm. Uz najstariji od njih, „Frkljevački muzikaši“, stilski slobodan prijevod
priče „Die Bremer Stadtmusikanten“ [Bremenski gradski svirači], objavljen u
dječjem časopisu Smilje 1876., donosimo i „Priču o kozlićih“, adaptaciju priče
„Der Wolf und die sieben Geißlein“ [Vuk i sedam kozlića]. Ta je priča, zajedno
s prijevodom „Bremenskih gradskih svirača“, objavljena 1877. u drugom svesku
Djetinjega vrtića Ljudevita Tomića iz 1877., najstarije hrvatske knjige u koju su
uvršteni i prijevodi, odnosno obrade iz zbirke Grimmovih. Tima smo pridružili još
i „Crvenu kapicu“, prema uzusima tadašnje dječje književnosti priređenu obradu
znamenite priče Grimmovih, „Rotkäppchen” [Crvenkapica], objavljenu u Smilju
1878. godine te, konačno, „Bielku i Rumenku“, jedan od najranijih hrvatskih
prijevoda Grimmovih bajka i priča objavljen u nekoj od hrvatskih zbirki narodnih
priča za djecu, a koji je gotovo doslovan prijevod bajke „Schneeweißchen und
Rosenrot“ [Snjeguljica i Ružica] uvršten u zbirku Narodne pripoviedke (prir. Mijat
Stojanović) iz 1879.
U skladu s tadašnjim prevoditeljskim i čitateljskim praksama te predodžbama
o dječjoj, narodnoj i pučkoj književnosti, ali i s predodžbama o autoru i autorstvu,
odnosno sukladno važećim zakonima o autorskim pravima, svi spomenuti prijevodi
i obrade, kao i barem stotinu njima srodnih tekstova hrvatske dječje književnosti
iz druge polovice devetnaestoga stoljeća, objavljeni su bez uputnice na braću
Grimm ili njihovu zbirku. Neatribuirane bajke i priče braće Grimm u hrvatskom
su se kontekstu nastavile objavljivati i nakon što je 1895. pod naslovom „Sedam
gavrana“ tiskan pretežito vjeran hrvatski prijevod bajke „Die sieben Raben“, uz
koji je, doduše, dosta sramežljivo na samom kraju navedeno da je nastao „po
Grimmu“, a s kojim završavamo niz faksimila koje donosimo u ovom broju Libri
et Liberi. Čitatelje zainteresirane za iscrpan pregled i kontekstualizaciju ovih i
njima srodnih prijevoda i obrada bajka i priča braće Grimm u hrvatskoj dječjoj
književnosti upućujem na članak „Velikani ili anonimci? Jacob i Wilhelm Grimm
u hrvatskoj književnosti, politici i znanosti devetnaestoga stoljeća“ koji je također
objavljen u ovom broju.
Marijana Hameršak
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
297
Original publications • Izvorni tekstovi1
Kobali, Milan, pr. 1876. „Frkljevački muzikaši“ Smilje: zabavno-poučni list sa slikami za
mladež 4 (11): 162-163.
Tomšić, Ljudevit, prir. 1877. „Priča o kozlićih“. U Djetinji vrtić: zabavne pripovjesti dobroj
djeci. II, 99-102. Zagreb: Mučnjak i Senftleben.
s.n. 1878. „Crvena kapica“. Smilje: zabavno-poučni list sa slikami za mladež 7 (2): 23-27.
Stojanović, Mijat, prir. 1879. „Bielka i Rumenka“. U Narodne pripoviedke, 92-100. Zagreb:
Hrv. pedagogijsko-književni sbor.
Grimm [Jacob i Wilhelm]. 1895. „Sedam gavrana“. Smilje: zabavno-poučni list sa slikami
za mladež 23 (9): 136-138.
We are grateful to the Croatian School Museum in Zagreb for giving Libri & Liberi permission to
publish the facsimiles of five stories from different publications in this issue.
1
Zahvaljujemo Hrvatskom školskom muzeju iz Zagreba na ustupanju prava na objavljivanje
faksimila stranica iz navedenih publikacija u ovome broju časopisa Libri & Liberi.
298
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Frkljevački muzikaši
[The Musicians of Frkljevci]
1876.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
299
300
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Priča o kozlićih
[The Tale of Kids]
1877.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
301
302
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
303
304
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
Crvena kapica
[The Little Red Cap]
1878.
305
306
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
307
308
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
309
310
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Bielka i Rumenka
[White and Ruddy]
1879.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
311
312
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
313
314
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
315
316
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
317
318
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
Sedam gavrana
[The Seven Ravens]
1895.
319
320
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 295-322
321
322
Brothers Grimm: First Croatian Translations • Braća Grimm: prvi hrvatski prijevodi
Građa
Fact File
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 325-330
325
Brothers Grimm from a Croatian Perspective
On the occasion of the two-hundredth anniversary of the publication of the
first volume of the collection Kinder- und Hausmärchen [Children and Household
Tales], we present a few facsimiles which show the connections of Jacob and
Wilhelm Grimm with Croatia.
Croatian newspapers and magazines in the first half of the nineteenth century
regularly reported on Jacob’s academic contributions and on his support to Slavic
philology, not failing to mention even the controversial issues related to the
brothers’ political activities. Thus, Ilirske narodne novine [The Illyrian People’s
News], the key publication of the Croatian national revival movement, which has
been published under different names since 1835, reported twice within a few
weeks about the tumultuous events related to the protest of the Göttingen Seven.
Two articles were printed about how Jacob and Wilhelm Grimm and five other
professors of the University of Göttingen raised their voices against the abolition
of the constitution and the dissolution of the parliament of the Kingdom of Hanover
(cf. Ilirske narodne novine, Vol 4, No. 3 of 13 January 1838 and No. 9 of 3 February
1838).
The Brothers Grimm also maintained direct contacts with Croatian intellectual
circles during their lifetimes. For instance, they observed and supported, from
the very beginning, the Croatian scholarly association Društvo za jugoslavensku
povjestnicu i starine [The Society for Southern-Slavic History and Antiquity] (18501878). The Society issued the journal Arkiv za povjestnicu jugoslavensku [Archives
for Southern-Slavic History] (1851-1875), which published, in accordance with
the policy of the Society, papers on the history of culture in the wide sense of the
word, that is, treatises and contributions on issues and topics which are nowadays
considered by various disciplines (history, archaeology, folkloristics, the history
of literature, legal history, etc.). Both the Society and Arkiv (Fig. 1) significantly
influenced the institutionalisation and professionalisation of scholarship and
science in Croatia. They are also considered to be predecessors of the key Croatian
academic, professional, scientific and cultural institutions, including the Croatian
Academy of Sciences and Arts and its publications.
Arkiv appeared irregularly. However, in the final pages of its first volumes it
published a list of all the members of the Society. Thus it was recorded that the
Brothers Grimm, Wilhelm, it seems, intermittently, were honorary members of the
Society for a long time (Figs 2-5).
Marijana Hameršak
326
Brothers Grimm from a Croatian Perspective • Braća Grimm iz hrvatske perspektive
Braća Grimm iz hrvatske perspektive
Povodom dvjestote obljetnice objavljivanja prvog sveska zbirke Kinderund Hausmärchen [Dječje i kućne bajke] objavljujemo faksimile koji svjedoče o
vezama Jacoba i Wilhelma Grimma s Hrvatskom.
Hrvatske novine i časopisi prve polovice devetnaestoga stoljeća redovito
su izvještavale o Jacobovim znanstvenim prinosima kao i o njegovoj potpori
slavenskoj filologiji, ne propuštajući pritom spomenuti čak ni kontroverze vezane
uz političko djelovanje znamenite braće. Tako su Ilirske narodne novine, ključni
list hrvatskih preporoditelja koji je pod različitim imenima izlazio od 1835. godine,
u dva navrata sa svega nekoliko tjedana razlike izvijestile o burnim događanjima
vezanim uz prosvjed Jacoba i Wilhelm Grimma i još petorice profesora Sveučilišta
u Göttingenu protiv ukidanja ustava i raspuštanja hanoverskog parlamenta (usp.
Ilirske narodne novine, vol 4, br. 3. od 13. siječnja 1838. i br. 9 od 3. veljače 1838.).
Braća Grimm za života su održavala i izravne veze s hrvatskim intelektualnim
krugovima, te su, primjerice, od samoga osnutka pratila i podupirala rad hrvatskoga
Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine (1850.-1878.). Društvo je izdavalo
i časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku
(1851.-1875.) koji je u skladu s politikom Društva
objavljivao radove o povijesti kulture u najširem
smislu, odnosno, rasprave i priloge o aspektima i
temama koje se danas razmatraju u okviru različitih
znanstvenih disciplina (povijesti, arheologije,
folkloristike, povijesti književnosti, pravne
povijesti i dr.). Društvo i Arkiv (Sl. 1.) značajno su
utjecali na institucionalizaciju i profesionalizaciju
znanosti u Hrvatskoj te se smatraju prethodnicima
ključnih hrvatskih znanstvenih, strukovnih i
kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti te njezinih edicija.
Arkiv je izlazio neredovito, ali je na
posljednjim stranicama prvih četiriju svezaka
donio popis svih članova Društva. Tako je
Fig. 1. The title page of the
zabilježeno
da su braća Grimm, Wilhelm čini se
first issue of Arkiv, 1951
Sl. 1. Naslovnica prvoga broja s prekidima, bili dugogodišnji počasni članovi
Arkiva iz 1851.
Društva (Sl. 2-5).
Marijana Hameršak
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 325-330
Fig. 2. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol 1, 1851
Sl. 2. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Sv. 1, 1851.
327
328
Brothers Grimm from a Croatian Perspective • Braća Grimm iz hrvatske perspektive
Fig, 3. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol 2, 1852
Sl. 3. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Sv. 2, 1852.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 325-330
Fig. 4. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol 3, 1854
Sl. 4. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Sv. 3, 1854.
329
330
Brothers Grimm from a Croatian Perspective • Braća Grimm iz hrvatske perspektive
Fig. 5. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol 4, 1857
Sl. 5. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Sv. 4, 1857.
Prikazi
Reviews
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
333
Očuvanje kulturnoga identiteta kroz dječju književnost
Mazi-Leskovar, Darja. 2011. Mladinska proza na tej in oni strani Atlantika
[Proza za mladež na ovoj i na onoj strani Atlantika]. Maribor: Mednarodna
založba Oddelka za slovanske jezike in književnosti, Filozofska fakulteta. 283 str.
ISBN: 978-961-6656-70-2
Znanstvena monografija Darje Mazi-Leskovar Mladinska proza na tej in oni strani
Atlantika posvećena je preplitanju američke i slovenske kulture, do kojega neminovno
dolazi prevođenjem književnih djela. Posebnu vrijednost ove monografije čini istraživanje
dinamičnih i interaktivnih veza između američke i slovenske kulture u kategoriji
dječje književnosti i književnosti za mladež. Središnji problem svojega istraživanja
autorica dodatno proširuje služeći se imagologijom kao novom istraživačkom granom
komparativne književnosti koja se bavi rekonstrukcijom slike stranih zemalja i naroda
(‘heteropredodžaba’), ali i vlastite zemlje i naroda (‘autopredodžaba’), i to pomoću slike
koju je imao pisac određenoga književnoga teksta.
Naslov spomenute monografije vrlo je spretno odabran, jasan i informativan te
upućuje na razjašnjenje konačnoga cilja, a to je otkrivanje višestruke upisanosti kulture u
tkivo tekstova koje autorica razmatra. Autoričini ciljevi dodatno su pojašnjeni u predgovoru
u kojemu ona, oslanjajući se na Grahama Greenea i Elizabeth S. Lukas, daje uvod u svoj
imagološki istraživački interes. Nakon predgovora slijedi uvod koji donosi skraćeni
prikaz sadržaja monografije. Ostatak rada sistematično je strukturiran u tri velika, logički
povezana poglavlja, a svako poglavlje sastoji se od nekoliko potpoglavlja. U dodatku nalazi
se dijakronijski pregled važnijih prijevoda američke dječje književnosti na slovenski jezik.
U prvome poglavlju knjige, naslovljenom „Dječja književnost“, autorica jasnim
akademskim stilom iznosi teorijsku podlogu rada te razlaže problematiku istraživanja. Cilj
je istraživanja dvojak pa se tako najprije odgovara na pitanja kako su prijevodi američke
dječje književnosti pripremili teren za susret između slovenske i američke kulture, a potom
se otkriva kako je objavljivanje tekstova slovenske dječje književnosti u časopisu Mladinski
list (Juvenile), koji izlazi u Sjedinjenim Američkim Državama, očuvalo slovenski nacionalni
identitet te stimuliralo interes za Sloveniju i njezin jezik.
U drugome dijelu knjige, naslovljenom „Američki izvornik i slovenski prijevod“,
autorica pristupa razjašnjavanju prvoga pitanja te se orijentira na prijevode knjiga američke
dječje književnosti na slovenski jezik, objavljenih u periodu između 1853. i 2000. S obzirom
da je vremenski period velik, radi bolje sistematičnosti, autorica govori o četiri velika
razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća prijevode od 1853. do 1918., pri čemu se naglašava da
„od sredine 19. stoljeća slovensko kulturno pamćenje oblikuju i prijevodi literarnih djela
iz američke književnosti [te da su Slovenci već tada] uspostavili interkulturni doticaj sa
SAD-om“ (28). Kao najvažniji prevedeni tekst toga vremena ističe se roman američke
spisateljice Harriet Beecher Stowe, Uncle Tom’s Cabin (1852.). Već je sljedeće godine taj
334
Prikazi • Reviews
roman dobio čak dva slovenska prijevoda pa autorica zaključuje „da su Slovenci išli u korak
sa svjetskim književnim događanjima“ (71). Drugo prijevodno razdoblje traje od 1918.
do 1945. u vezi s kojim autorica posebno ističe pojedine ponovne prijevode uspoređujući
ih s već postojećima. Također se osvrće i na po prvi put prevedena djela, ističući među
njima prijevode djela M. Twaina, J. Habbertona, E. T. Setona i J. Londona. Od 1945. do
1990. traje treće prijevodno razdoblje, u kojemu se po prvi put javljaju prijevodi slikovnica.
O slikovnicama autorica ističe da su prevedene „sa sluhom za dječje čitatelje“ (116). U
ovome se razdoblju po prvi put spominju i prijevodi fantastične proze koji su „koherentni
s izvornikom“ (127). Četvrto prijevodno razdoblje autorica ograničava 2000. godinom te
upozorava da ono uključuje pretiske i ponovne prijevode pojedinih djela. Među njima ističe
prozna djela Jacka Londona, usmjeravajući na njih i svoju analizu.
S obzirom na to da su Slovenci uvijek bili otvoreni prema prijevodima te su pratili korak
s američkom dječjom književnošću, to je, prema mišljenju autorice, omogućilo povezivanje
dviju kultura na prostoru Slovenije i dovelo do bogaćenja slovenskoga književnoga fonda,
budući da „američka književnost pripada najmoćnijem književnom sustavu“ (253). U
prevedenim tekstovima, autorica proučava strategije prevođenja i uparuje ih s novijim
oblicima iščitavanja kulture, kao što su oblikovanje identiteta i kulturna različitost SAD-a.
Rekonstrukcija slike Sjedinjenih Država pomoću vizije kakvu je imao pisac određenoga
književnoga djela samo je uvod u drugi dio problema kojemu autorica pristupa u nastavku.
„Pogled s drugoga brijega: objave slovenske proze u časopisima za slovensku mladež
u Americi“ naslov je trećega dijela knjige, u kojemu se autorica usredotočuje na analizu
tekstova objavljenih u periodu od 1922. do 1975., i to u časopisima za slovensku dijasporu
u Americi. Važno je istaknuti da je riječ o tekstovima autora koji nisu živjeli u Americi, a
periodiku, koju je autorica proučavala, čini već spomenuti časopis Juvenile (Mladinski list)
koji je od 1944. godine preimenovan u The Voice of Youth (Glas mladih). Autorica donosi
pregled objava tekstova u časopisu, zajedno s imenima autora, pri čemu utvrđuje da je Ivan
Cankar s dvadeset i jednim tekstom autor s najvećim brojem objavljenih djela, od kojih su
neka objavljena više puta. Ipak, najčešće je objavljivana „Pripovedka o beli kači“ Josipa
Jurčiča.
Autorica u ovome poglavlju nastavlja s imagološkim pristupom, a ovaj put proučava
Slovence i slovensku naciju. Budući da spomenuti prijevodi predstavljaju različite
predodžbe o Sloveniji i Slovencima, ti su tekstovi po mišljenju Darje Mazi Leskovar vrlo
značajni za američke Slovence jer su „brojnim čitateljima probudili uspomene na boravak
u matičnoj zemlji ili na djetinjstvo, čiji sastavni dio čine slovenski jezik, slovenska kultura
i književnost“ (193).
U zaključku navodi se da je značaj prijevoda za izvornu književnost i kulturu, kao
i za njezinu sliku u kulturi primateljici, bio neizmjeran. Prevoditelji su rabili „strategiju
odomaćivanja onda kada je čitateljima bilo potrebno pojednostaviti i približiti prijevod, na
način da su elementi strane kulture prilagođeni domaćoj kulturnoj stvarnosti ili u potpunosti
ispušteni; a strategiju otuđivanja onda kada ništa nije trebalo prilagođavati već se smatralo
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
335
da bi čitatelji mogli u potpunosti shvatiti i osvijestiti različitost strane kulture“ (252-253).
Nadalje, autorica donosi ocjenu četiriju ocrtanih razdoblja. U prvome razdoblju (1853.1918.) „svi su prijevodi posredni, što znači da su prevedeni preko njemačkih prijevoda jer
je engleski jezik tada na prostoru Slovenije bio slabije poznat“ (254). U drugome razdoblju
(1918.-1945.), a osobito između dva svjetska rata, djela se prevode vjerno izvorniku te
se nisu mogla čitati u isforsiranom, izmanipuliranom, re-inskribiranom ili nametnutom
ključu. Isto se ne može reći za razdoblje neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata kada je
moguće primijetiti odmak od izvornika u tom smislu da se prijevod mogao čitati u ideološki
nametnutom ključu, a ne u onome u kojemu je određena priča izvorno napisana. Naime,
pojedina izvorna djela nisu u skladu s prikazom svijeta i čovjeka kakav je propagirala tadašnja
vladajuća politička elita pa često dolazi do cenzure prijevoda. Posljedice te cenzure autorica
uočava i u djelima koja su objavljena 70-ih godina prošloga stoljeća kada su iz tekstova
izbacivani svi elementi koji se povezuju s kršćanskim pogledom na svijet. Iako prijevodi u
četvrtom razdoblju, nakon 1990. godine, većinom poštuju duh izvornika, pojedini ideološki
pristrani prijevodi i dalje šalju pogrešnu sliku o izvorniku. Ono što je ovakvo prevođenje
ostavilo u nasljeđe jest pogrešna književna predodžba o određenoj zemlji ili narodu, koja se
ne može zanemariti unatoč tome što se zna da je takav prijevod neadekvatan.
Istražujući književne predodžbe o stranim zemljama, a i o svojoj vlastitoj, autorica je
pristupila rješavanju drugoga aspekta istraživanja. Željela je otkriti kakvu je sliku o Sloveniji
i Slovencima čitateljima u dijaspori omogućilo objavljivanje radova autora koji nisu živjeli
u inozemstvu. Iako je objavljivanje radova autora u pedesetogodišnjem razdoblju, koje je
autorica prikazala, osciliralo odnosno u dvadesetim i tridesetim godinama prošloga stoljeća
bilo relativno redovito, a kasnije nešto rjeđe, oblikovala se prilično složena slika Slovenije i
Slovenaca. U njoj se Slovence prikazuje kao ljude koji istovremeno poznaju i sreću i tugu,
koji nisu uvijek optimistični, već poznaju i brige, a katkad i bolesti. Prikaz Slovenije kao
zemlje također nije ujednačen jer je u prevedenim djelima najviše zastupljena Primorska
regija, pri čemu se more obično prikazuje kao izlaz u novi svijet. Ovakva književna
predodžba o Sloveniji i Slovencima pozitivno je utjecala na učestalost čitanja prevedenih
tekstova te je prouzročila dodatno zanimanje za slovensku kulturu i književnost.
Koristeći interdisciplinarni pristup Darja Mazi-Leskovar dala je relevantan doprinos
rasvjetljavanju interkulturalnosti na području dječje književnosti. Njezina monografija
predstavlja originalno djelo u kojemu autorica uspijeva konceptualizirati svoje shvaćanje
interkulturalnosti, postaviti relevantne probleme i ponuditi prikladan model njihova
rješavanja. Jasnim definiranjem ključnih pojmova, terminološkom dosljednošću te
sustavnom i jasnom analizom odabranih proznih tekstova, ova je knjiga važan doprinos
propitivanju teza o očuvanju kulturnoga identiteta.
Kristina Giacometti
336
Prikazi • Reviews
U potrazi za pričom
Brešić, Vinko, ur. 2011. Pjesme i priče. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić.
Kritičko izdanje. Slavonski Brod: Ogranak Matice hrvatske. 380 str. ISBN
978-953-6842-28-5
Interes za Ivanu Brlić-Mažuranić i njezina djela ne jenjava već više od jednoga
stoljeća. Naime, otkako je 1902. izdala svoju prvu knjigu Valjani i nevaljani, Brlićka je
odmah svojom pripovjedačkom energijom, stilom i duhom dala naslutiti buduću poziciju
kanonskoga imena hrvatske dječje (ali ne samo dječje) književnosti. Od početka je stekla
i blagonaklonost književne kritike i publike. Njezina najpoznatija djela poput Čudnovatih
zgoda šegrta Hlapića i Priča iz davnine doživjela su nebrojena izdanja, a Šegrt Hlapić
uskoro slavi i svoj stoti rođendan. Tim je čudnija situacija da sve do prije nekoliko godina
nismo imali pravog kritičkog izdanja Brlićkinoga književnoga opusa. No zahvaljujući
projektu Sabranih djela čiji je glavni urednik Vinko Brešić, a nakladnik Matica hrvatska,
dobili smo već tri sveska kritički obrađene književne građe. Prvi svezak, koji su priredili
Cvjetko Milanja i Kristina Grabar, i o kojem će biti riječ u ovom tekstu, sadrži pjesme
i priče Ivane Brlić-Mažuranić, drugi njezine romane (već spomenutoga Šegrta Hlapića te
Jašu Dalmatina), a treći bajke i basne.
Iako su Pjesme i priče u projektu koncipirane kao prvi svezak, kronološki izlaze treće
po redu, poslije svezaka Romani (2010) te Bajke i basne (2011). Razlog tomu je što se
priređivanje Brlićkinih priča i pjesama pokazalo mnogo težim i zamršenijim poslom, nego
što se to u početku činilo, kako je pojasnio i urednik. Naime, trebalo je pronaći i obraditi
sva dostupna izdanja i verzije (rukopisne, strojopisne, tiskane) njezinih pjesama i priča, a
problem je u tome što je autorica mnoge svoje tekstove objavljivala prvo u periodici, tek
potom u zbirkama, ili ih je ‘selila’ iz jedne zbirke, tj. knjige u drugu. To je naravno otežalo
posao priređivačima, koji su ipak upornošću i filološkom pedantnošću uspjeli napraviti
uzorno kritičko izdanje Brlićkinih pjesama i priča. One možda nisu tako poznate i omiljele
čitateljima kao Šegrt Hlapić ili Priče iz davnine, ali nisu ništa manje vrijedan i zanimljiv
dio njezinoga opusa.
Prvi svezak počinje, kako mu i priliči, prvim objavljenim djelom Ivane Brlić-Mažuranić,
Valjanima i nevaljanima iz 1902., objavljenima u vlastitoj nakladi u Slavonskom Brodu.
Već nam podnaslov Pripoviedke, priče i pjesmice za dječake daje naslutiti koji je predmet
autoričina interesa – kratke priče i pjesme posvećene djeci, uglavnom poučnoga i zabavnoga
tona. Zbirka se sastoji od pet priča i šest pjesama koje se naizmjence redaju. Zanimljivo je
da se Brlićka toga rasporeda uglavnom držala i u sljedećim svojim zbirkama priča i pjesama.
No, vratimo se Valjanima i nevaljanima. Poznato je kako je Ivana Brlić-Mažuranić svoje
prve pjesme i priče napisala za vlastitu djecu, što objašnjava i u svojoj Autobiografiji mnogo
godina kasnije, navodeći kako je dugo vremena smatrala da se „spisateljstvo ne slaže s
dužnostima ženskim“ (Vinko Brešić, ur. Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb: AGM,
1997., 524), no upravo je pišući prvo za svoju, a potom i za tuđu djecu koja su generacijama
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
337
odrastala na njezinim pričama, pronašla mogućnost spisateljskoga rada i samoostvarenja.
Upravo se pripovijetke iz Valjanih i nevaljanih, koje kombiniraju realistične i fantastične
narativne elemente, mogu smatrati prvim predznakom Brlićkinoga pomnoga traganja za
pravom riječju i pravom pričom, koje će svoj najljepši rezultat dati u kasnije nastalima
Pričama iz davnine.
Druga zbirka, Škola i praznici, tiskana je 1905. u Zagrebu, u nakladi Hrvatskoga
pedagoško-književnoga zbora. Čine je „male pripovijetke i priče iz dječjega života“ (41),
ukupno 12 pjesama i 16 pripovijedaka. Također je možemo smatrati dijelom Brlićkine prve
spisateljske faze u kojoj je još uvijek prisutno početno razvijanje i kultiviranje autorskoga
stila i jezika, no već je za tu zbirku bila dobila pohvalne kritike, primjerice i od A. G.
Matoša.
Iduća zbirka Slike tiskana je 1912. u tiskari C. Albrechta u Zagrebu te je sadržavala
isključivo pjesme i nije bila namijenjena djeci. Zbirka ima i predgovor u kojem autorica
piše o svom nadahnuću i procesu nastanka pjesama, osobito ističući želju da neke od slika
iz prirode i vlastite mašte „otme prolaznosti“ i „preda drugima“ (81). Pjesme su uglavnom
pejzažne, no neke su nadahnute i narodnim pjesmama i likovima iz slavenske mitologije
(npr. „Dvie slike“).
Prvi svezak Sabranih djela donosi nam nadalje Knjigu omladini koju je Ivana BrlićMažuranić objavila 1923. u Zagrebu, u vlastitoj nakladi. Knjiga počinje opsežnim uvodnim
esejem „Omladini o idealima“, a potom se izmjenjuju priče i pjesme, slično kao u prvim
dvjema zbirkama. No upravo je uvodni esej najzanimljiviji dio ove zbirke – u njemu autorica
iznosi svoj etički i estetički credo i pritom mladim čitateljima prenosi dragocjene životne
pouke. Brlićka iskazuje iznimno razumijevanje i ćutilnost za mlade i njihove mladenačke
nestrpljivosti te piše: „[...] jer vi, dakako, ne ljubite dugačkih uvoda, a ja opet želim, da sa
radošću i sa ljubavlju pročitate sve, što je u ovoj knjizi“ (97), ali sebi svojstvenom blagošću
i upornošću izriče važnu poruku: „Čitajte, učite, sravnjujte, budite neumorni – no kad
naučite, kad pročitate, kad već osjetite u sebi snagu vlastitoga rasuđivanja, onda tražite
savjeta jedino u svoje oplemenjene duše i u zdravoga razuma svojega. Budite samostalni i
odlučite snagom vlastitog uma i vlastitog srca: što je lijepo? što je dobro?“ (122)
Tekst „Omladini o idealima“ važan je i zanimljiv dio Brlićkina opusa, jedan od njezinih
najljepših i najnadahnutijih tekstova. U njemu se obraća mladima u najosjetljivijem,
adolescentskom periodu života kada se formiraju karakter, ideali i životne vrijednosti i kada
su sve mogućnosti otvorene. Ivana Brlić-Mažuranić već je u ono vrijeme, prije gotovo
stotinu godina, shvatila važnost otvorenoga i iskrenoga dijaloga s mladima o svim, pa i
najtežim temama. U današnje vrijeme kada smo svjedoci mnogih problema i negativnih
utjecaja kojima su izložena djeca i mladi, njezine riječi zvuče toliko suvremeno, snažno i
iskreno, ponajviše jer govore o onom idealu koji je danas najviše ugrožen, a to je vlastiti
razum i moralni osjećaj. Jedan od razloga zbog kojih je Ivana Brlić-Mažuranić postala i
ostala dijelom hrvatskoga književnoga i kulturnoga kanona svakako su i ovakve snažne
poruke koje je prenosila čitateljima, kako onima najmlađima, tako i onima malo starijima.
338
Prikazi • Reviews
Praktične životne pouke Brlićka daje malim čitateljima i u zbirci Dječja čitanka o
zdravlju koja je tiskana 1927. u Zagrebu, u nakladi Higijenskoga zavoda sa školom narodnoga
zdravlja. Sastoji se od trinaest pjesama u kojima se, u zabavnom tonu, djeci prenose savjeti
o zdravlju, higijeni, dobrim i lošim životnim navikama i sličnim temama. Tako primjerice
u pjesmi „Misli Luka, da je mudar“ autorica poduzima pravu malu antipušačku kampanju
govoreći mladima o štetnosti duhana za zdravlje: „Zato, što već pušit zna,/ Došao je da
pred svima/ Pusti kroz nos dima dva. // Ali znaj, da ovaj dječak/ Nije mudar, već je lud,/
Što si tako kvari grlo,/ Truje mozak, pali grud!“ (223) Upravo ovakav duhovit pristup
ozbiljnim temama karakterističan je u njezinim poučnim pjesmicama i pričama kojima je
nastojala utjecati na djecu i mlade – ne zastrašivanjem ili ozbiljnim ‘moraliziranjem’, nego
duhovitošću, blagošću i iskrenošću. To je najizrazitija osobina Brlićkinoga autorskoga stila
i osobnosti – osjećaj za pravu riječ u pravom trenutku.
Prvi svezak Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić završava zbirkom Srce od licitara
koja je objavljena u Zagrebu 1938., u nakladi Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. U
zbirku su uvrštene pjesme i priče iz prvih dviju Brlićkinih knjiga: Valjani i nevaljani i Škola
i praznici, a sastoji se od jedanaest priča i trinaest pjesama. Zbirka je priređena u dogovoru
s autoricom, neposredno prije njezine smrti, tiskana je postumno te je potom doživjela još
nekoliko izdanja.
Kritička izdanja poput ovoga važna su jer pružaju dragocjenu građu za daljnja
znanstvena istraživanja i analize, a u ovom konkretnom slučaju daju nam i uvid u procese
nastanka i recepcije pojedinih tekstova, te razvoja autorskoga stila i osobnosti. Kada je riječ
o bogatom i, zasad, do kraja neistraženom opusu kao što je Brlićkin, valjano kritičko izdanje
postaje još važnije, a odgovornost njegovih priređivača je velika. Sa zadovoljstvom se može
zaključiti kako Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić ispunjavaju svoju svrhu jer je riječ
o temeljito i precizno priređenim tekstovima koji nude novi pogled na autoričina poznata
i manje poznata djela. Osobito je to prisutno u prvom svesku u kojemu su objelodanjeni
autoričini rani tekstovi te mnoge pjesme i priče dosad nepoznate široj javnosti, koje će
možda tek sada steći svoju punu recepciju i valorizaciju. U ovakvim je izdanjima uvijek
riječ o odnosu prema kulturnom naslijeđu i tradiciji, i o tome koliko nam oni znače
danas. Filološka potraga za pričama Ivane Brlić-Mažuranić i usustavljivanje njezinoga
opusa pokazali su da još uvijek postoji uvažavanje tradicije i potreba njezina svrhovitoga
uključivanja u sadašnji književni i kulturni kanon.
Martina Perić
Kvadratura ispričanoga kruga
Hameršak, Marijana. 2011. Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb:
Algoritam. 211 str. ISBN: 978-953-316-468-7
U knjizi Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke Marijana Hameršak istražuje početke
zasnivanja i status žanra bajke u okvirima dječje književnosti. Dovodeći ovaj žanr u kontekst
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
339
djetinjstva autorica objašnjava kako je u njegovu povijest upisan sustav razumijevanja
djeteta, djetinjstva, dječjeg čitanja i slušanja. Pri tome polazi od ranih tekstova Philippea
Arièsa kojima su definirane smjernice u razumijevanju povijesnosti kategorije djetinjstva.
Ariès je, kako se vidi u prvom poglavlju knjige, u ranom novom vijeku uočio stvaranje
novih shvaćanja djetinjstva: prvi je definirao kao „maženje“ (10), odnos prema djeci
kao izvoru zadovoljstva, a drugi je vidio kroz odnos „zaštite“ (ibid.) i nadzora djeteta.
Shvaćanje djetinjstva kao specifičnoga i odijeljenoga životnoga razdoblja oblikuje se
kroz institucije odvojenoga školovanja, ponajviše kroz internate. Taj je status djetinjstva
nanovo ovjeren u oblikovanju obitelji koja je u petnaestom stoljeću počela funkcionirati
kao cjelovita društvena jedinica. Slijedeći prethodnike, sljedbenike i osporavatelje djela
ovoga francuskoga povjesničara mentaliteta i svakodnevice, Marijana Hameršak polazi od
pretpostavke da je djetinjstvo proizvedena povijesno promjenjiva kategorija.
Bajke i povijest djetinjstva povezani su, kako pokazuje, još od tih prvih Arièsovih
tekstova sve do danas kad se ovaj žanr gotovo isključivo dovodi u vezu s djecom i
djetinjstvom. U razradi ove veze poziva se na Zohar Shavit, autoricu Poetike dječje
književnosti (1989). Osim nje, kao primjer tzv. ‘izvanjskog’, socijalno-povijesnoga pristupa
uvjetima proizvodnje i recepcije bajki, ističe i tekstove američkoga germanista Jacka Zipesa
te niza drugih autora čija su djela djelomice poznata i slabo prevođena u hrvatskoj sredini.
U odmaku od Arièsovih koncepata, Shavit je, kako ističe Hameršak, došla do spoznaje
da nova percepcija djetinjstva oblikuje zahtjev za dječjom književnošću kao autonomnim
poljem. Ili, riječima Berislava Majhuta, „izvanknjiževna promjena, promjena shvaćanja
pojma djeteta“ može „izazvati reviziju književnog modela“ (32). Oblikovanje dječje
književnosti kao zasebnoga područja je, prema ovome, direktno povezano s društvenopovijesnim procesima koji su dijete izdvojili kao nezavisnu pojavu. Ovi se izvodi, dakako,
usuglašavaju s nizom koncepata koji književne fenomene proučavaju izvan kategorija
estetskog, postavljajući ih u društveni i politički kontekst.
Marijanu Hameršak u ovoj knjizi najprije zanimaju slušateljske prakse unutar kojih
je, kao dio razumijevanja djece i djetinjstva, oblikovan horizont očekivanja od pojedinih
žanrova. Jedan od čestih stavova u kontekstu razumijevanja bajki je njihova štetnost zbog
koje ih se, često iz prosvjetiteljske, ali i moralističke perspektive, zajedno s predajama,
prokazivalo kao žanrove koji jezovitim sadržajima potiču strašljivost i praznovjerje. U
Pričalicama se citira niz takvih izvora, od spisa Upravljanje Nikole Gučetića iz 1589. u
kojem se autor poziva na Platona, tvrdeći kako djecu treba čuvati od ružnih i zastrašujućih
priča kako ne bi postala strašljiva i plaha. Preskriptivna, savjetnička pedagoška literatura
se na hrvatskom jeziku počinje, sukladno oblikovanju pripadajućeg područja, objavljivati
tek u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća. U njoj se generiraju pozitivne, ali i negativne
predodžbe o bajkovitim i fantastičnim sadržajima. Navodeći niz publikacija koje su u većoj
ili manjoj mjeri propisivale poželjnu dječju književnost, Marijana Hameršak upućuje na
zanimljivu činjenicu: među popularnim publikacijama krajem osamnaestoga i tijekom
devetnaestoga stoljeća kalendari pozornost u pravilu posvećuju preskripciji ženske, a ne
dječje literature. Pozivajući se na istraživanja Divne Zečević, Hameršak upozorava kako su
340
Prikazi • Reviews
se, u imanentno didaktičnom diskursu kalendara, „opaske o utjecaju književnosti na djecu
odašiljale u formi različitih pripovezti“ (40). Za razliku od kalendara, školski udžbenici
funkcioniraju i kao savjetnici i kao repozitoriji poželjnih modela pričanja. Autorica navodi
niz primjera u kojima se početna fantastična fabula, u kojoj se naoko opisuje susret s nekim
nadnaravnim silama, izokreće u prozaičnom razrješenju koje dovodi u pitanje početna
očekivanja i napetosti. Niz takvih priča koje demistificiraju susret s nadnaravnim, objavljuje
se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća ponajprije u zbirkama za djecu, ali i u dječjim
časopisima. Među njima je svakako na posebnom mjestu Bosiljak, časopis čiji se djelokrug,
sukladno historicističkom, konstruktivističkom pristupu koji zauzima autorica, promatra
kroz pitanja kojoj se to djeci i s kojim obećanjima obraćao. U odgovoru na ovo pitanje
pomažu pretpostavke o poimanju djeteta i djetinjstva, ali i pozitivnih i negativnih predodžbi
o priči i pričanju koje je Marijana Hameršak razradila u poglavljima koja su prethodila
ovome. Bosiljak se, kako je vidljivo, obraća djeci, ali i puku. Ambivalentan odnos prema
predajama, bajkama i srodnim žanrovima koji operiraju s „vampiricama i okrutnim vilama“
(101) prenosi se kroz djelokrug časopisa. Osim Bosiljka autorica se bavi i kasnijim Smiljem,
koje ‘učvršćuje’ ćudorednu pripovijest. Spomenuti ambivalentan odnos prema bajkama
djelomice je posljedica tendencije da se bajke, konkretno u Bosiljku, preferiraju u odnosu
na druge usmene prozne žanrove iz uvjerenja „kako se radi o izmišljenim, besmislenim i
nevjerojatnim kazivanjima“ (109) pomoću kojih se, kako je pokazala i Maja BoškovićStulli, „ideje slavenskog zajedništva mogu širiti bez opasnosti od širenja krivovjerja“ (109).
Bajke tako funkcioniraju i kroz obzor nacionalno-integracijskoga procesa koji, kako je
poznato, usisava elemente pučkoga provodeći ih prema modernoj građanskoj kulturi.
Na koncu, bajke, slijedom istraživanja Marijane Hameršak, od zabave i pouke
uklizavaju u područje unutar kojega se dijete percipira kao kupac. Bajke su upakirane
u slikovnice koje se percipiraju kao igračke. Knjige bajki iz 1880-ih pokazuju do danas
raširenu praksu da se bajke sustavno objavljuju prije svega kao luksuzno oblikovane
monografije. 1879. godine tiskani su nizovi Priča (Priča o ružici, Priča o pepeljugi,
Priča ob obuvenom mačku, Priča o crvenoj kapici...), a 1881. pokrenut je niz Pričalica
(Guliver, Čarobna frula, Hoffmannove priče itd.). Među ondašnjim hrvatskim knjigama
ovi su se ciklusi izdvajali orijentacijom na fantastične priče i bajke, visokom cijenom,
zavidnom likovnom opremom i formatom. Oba su ciklusa, analogno intencijama koje su
pratile pisanje onodobnih popularnih žanrova za odrasle, zamišljene prije svega kao bolja
alternativa knjigama pisanim na stranim jezicima. Pomak koji se dogodio pokazuje i pomak
u percepciji djeteta. Ono više nije jedan, nediferenciran dio puka, niti ga se promatra kroz
proces obrazovanja za neko buduće zanimanje. Sada je to po sebi važno biće koje, sukladno
njegovoj dobi, u prvom redu ima potrebu za igrom. Zato su Priče i Pričalice smišljene da,
kao dobro odabran dar, zadovolje tu primarnu dječju potrebu.
Prolazeći kroz te različite funkcije, ustrajno poništavajući, kako piše Hameršak,
„razliku između djetinjstva i odraslosti, nacionalne integracije i modernizacije, zabave i
pouke, usmenog i pisanog, domaćeg i inozemnog“ (158), bajke su mijenjale svoje obličje,
ali se kroz njih mijenjalo i obličje djeteta kojemu su se obraćale.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
341
Upozoravajući na povijesnost ne samo žanra već i percepcije djeteta i djetinjstva
Marijana Hameršak je svojom knjigom Pričalice ispričala uvjerljivu, konzistentnu i novu,
u hrvatskoj sredini jednu do sada neispričanu priču. Sasvim je sigurno da nakon nje više
nijedna srodna naracija neće moći zaobići pitanja ‘koje dijete?’ ili ‘kakvo djetinjstvo?’.
Historizacija ima to svojstvo da postavlja pitanja nad vlastitim temeljima, opisujući
njima krug oko vlastite izvjesnosti. U ovom trenutku takva su nam pitanja itekako ljekovita.
U sljedećem očekujemo, i veselimo se, da će se iz njih moći iskoračiti u neki novi obzor u
kojemu ćemo dobiti opis bajke (ili kojega drugoga žanra) neovisno o vlastitom krugu.
Marina Protrka Štimec
Kulturološka predodžba djetinjstva u dječjem romanu
Zima, Dubravka. 2011. Kraći ljudi: povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem
romanu. Zagreb: Školska knjiga. 379 str. ISBN 978-953-0-30253-2
U hrvatskoj književnoj znanosti dječji je roman dugi niz desetljeća predmetom
proučavanja mnogih znanstvenih studija. Prilazilo mu se s različitih teorijskih i povijesnih
stajališta u nastojanju spoznaje njegove poetike, povijesne periodizacije i tipološke
klasifikacije. Unoseći suvremen, interdisciplinaran pristup u književno-teorijskom,
stilističkom i povijesnom proučavanju hrvatskoga dječjega romana, Dubravka Zima
objavila je novu knjigu – opsežnu studiju o povijesti dječjega lika u hrvatskom dječjem
romanu, imenovanu zanimljivim naslovom – Kraći ljudi. Interpolirajući dio naslova
Hitrečeva složeno komponiranoga romana, autorica je preuzela svu složenost dijakronijske
interpretacije dječjega lika od ranih hrvatskih dječjih romana do kraja dvadesetoga stoljeća.
Knjiga Dubravke Zime sastoji se od trinaest poglavlja kojima nas autorica kronološkim
slijedom (uz izuzetak pristupa romanima s ratnom tematikom i adolescentskom romanesknom
sustavu), sa znanstveno utemeljenom širinom uvida u odabranu problematiku provodi kroz
povijest dječjega lika u hrvatskom dječjem romanu devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća.
U uvodnom dijelu autorica objašnjava predmet svoga istraživanja te obrazlaže teorijsko
polazište zasnovano na interdisciplinarnom pristupu istraživanja projekcije djetinjstva i
djeteta u hrvatskom dječjem romanu. Prihvaćajući Majhutovo određenje dječjega romana,
zasnovano na kategoriji implicitnoga čitatelja, koje pretpostavlja izvjesna društvena
očekivanja, Zima svoje istraživanje omeđuje rasponom od početaka razvoja ove književne
vrste u devetnaestom stoljeću pa sve do prijelomne 2000. godine. Teorijsku podlogu
istraživanja zasniva na polazištima istaknutih teoretičara dječje književnosti i djetinjstva
koji djetinjstvo smatraju društveno uvjetovanim, određujući pojam djeteta kao konstrukta u
koji se upisuju društvena i povijesna značenja. Polazeći, dakle, od društvene uvjetovanosti
dječjega lika, bez pretenzije za strogim ukalupljivanjem tipova predodžbi djeteta, slijedom
teorijskih postavki engleskoga sociologa Chrisa Jenksa o dvjema suprotstavljenim
342
Prikazi • Reviews
predodžbama, „dionizijskoj“ i „apolonskoj“ (17), autorica na sveobuhvatnom korpusu
hrvatskoga dječjega romana prepoznaje, obrazlaže, definira i kontekstualizira dječje likove
u pripadajući kulturološki diskurs. „Dionizijsku“ sliku djeteta pritom obrazlaže kršćanskom
predodžbom o izvornom grijehu prema kojoj je dijete podložno zlim utjecajima, zbog
čega bi ga odrasli trebali usmjeravati, dok „apolonska“ predodžba djeteta pretpostavlja
nevino, anđeosko dijete, povezano s prirodom, fantastikom i intuitivnim. Slijedom jasno
definiranih teorijskih postavki, Dubravka Zima u ranom dječjem romanu iz devetnaestoga
stoljeća uočava projekciju funkcionaliziranih uloga marginaliziranih društvenih skupina,
kao što su djeca i žene. Likove u interpretiranim romanima određuje kao funkcije čiji je
smisao u nuđenju obrasca pravilnoga načina života zasnovanoga na oponašanju likova
odraslih. Tako, primjerice, Trstenjakovi dječji likovi, prema Zimi, nemaju svoj identitet,
već ih odrasli ‘pune’ poželjnim značenjima, a odrastanjem ne stječu identitet nego funkciju.
Ponešto drukčiju percepciju djeteta donosi Truhelkina Tugomila i Koščevićev Sretni kovač
s predodžbom djeteta kao ‘praznoga’ bića koje odrastanjem stječe svoj identitet.
U poglavljima koja slijede autorica analizira pitanje identiteta dječjega lika u hrvatskom
dječjem romanu dvadesetoga stoljeća ističući da su se bitne promjene dogodile u drugom
desetljeću dvadesetoga stoljeća jer se u romanima iz toga razdoblja dječji lik mahom
prepoznaje kao aktivan pokretač radnje koji sam oblikuje svoj identitet i samostalnost. U
tom smislu autorica izdvaja roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića, tematski podudaran sa
Sretnim kovačem, ali ne i s percepcijom djeteta i djetinjstva u tom djelu. Naime, Zima uočava
jasnu distinkciju u tretiranju dječjega lika zasnovanu na izgradnji Hlapićeva identiteta i
samostalnosti koju sam odabire, za razliku od Koščevićeva junaka. Time dječja književnost,
kako ističe Zima, gubi prosvjetiteljsku ulogu zadobivajući onu zabave, a Hlapić postaje prvi
dječji lik u hrvatskom dječjem romanu koji „samoću shvaća kao samostalnost i slobodu, a
ne kao nepoželjan teret“ (38). Zanimljivo je kako autorica rješava neke genološke dvojbe
u hrvatskoj dječjoj književnosti definirajući Truhelkinu tetralogiju Zlatni danci kao i dio
korpusa novijega datuma, koji nema čvrstu romanesknu strukturu, već ga karakterizira
epizodičnost, jedinstvo prostornoga toposa i ambijenta, narativni obrazac, zajednički likovi,
slijed čega ga pridružuje tipu „složenog romana“ (49), a za što pronalazi teorijsko uporište
kod Ann Morris i Maggie Dunn.
U petom poglavlju knjige autorica se bavi romanima iz tridesetih godina prošloga
stoljeća te modelom djeteta bez identiteta što ga dječji likovi stječu tek odrastanjem, kao
i onima s tipom idealiziranoga „apolonskog“ djeteta, nevinoga i bliskoga prirodi. Kao
zanimljiv primjer oblikovanja likova Zima uzima Heiligsteinov roman Mali križari koji je
građenjem fabule na suprotstavljanju dječjih i odraslih likova anticipirao dječji romaneskni
diskurs cijeloga dvadesetoga stoljeća. Najviše je prostora u ovom poglavlju Zima posvetila
interpretaciji dječjih likova Mate Lovraka koji je, uz Vilovića, u hrvatski dječji roman uveo
igru kao „bitan element romaneskne strukture“ (79). Lovrak idealizira djetinjstvo i dječje
likove prikazujući ih moralno i intelektualno nadmoćnima u odnosu na odrasle.
U šestom se poglavlju autorica bavi proučavanjem dječjih romana iz četrdesetih
godina prošloga stoljeća uočavajući u njima društveno uvjetovane pojave: kolektivizam,
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
343
utilitarnost te dokidanje autonomnosti dječjih likova. U tom smislu Špoljarovi junaci postaju
neiskvarena djeca koja su, prema riječima autorice, postala „zametak ideologiziranog
djeteta“ (115). To se posebno afirmiralo u ratnim romanima koji su predmet istraživanja u
sedmom poglavlju, u kojemu Zima, izlazeći iz kronoloških okvira, interpretira predodžbu
djeteta i djetinjstva kroz dva velika tematska kruga – romane o Drugom svjetskom ratu i
one o Domovinskom ratu – pokušavajući ih povezati i paralelno iščitati. Zima uočava dvije
pripovjedne instancije prisutne u ratnim romanima; kroz jednu od njih o ratu se pripovijeda
iz dječje perspektive, a kroz drugu se o ratu priča onako kako ga odrasli tumače djeci,
što pretpostavlja određen stupanj ideologizacije i funkcionaliziranja dječjih likova. To su
međutim u obama tematskim kompleksima uspjeli izbjeći oni pisci u čijim je djelima rat
shvaćen kao zaseban fenomen, a čije posljedice propituju dječji likovi. Autorica posebno
izdvaja roman Pirgo Anđelke Martić smatrajući ga „paradigmatskim u kontekstu književnosti
o ratu“ (133), s neideologiziranim dječjim likom iz čije se percepcije rat prikazuje.
Osmi je dio knjige autorica posvetila pedesetim godinama prošloga stoljeća i
komparativnoj interpretaciji predodžbe djeteta i djetinjstva dvojice autora koji, između
ostalog, po nestereotipnim predodžbama o djetinjstvu predstavljaju prekretnicu u razvoju
hrvatskoga dječjega romana. Premda se Milivoj Matošec u svojim romanima pokazuje
ponešto konzervativnijim u oblikovanju dječjih likova u odnosu na Ivana Kušana,
djetinjstvo i on prikazuje kao autonomno razdoblje koje, unatoč sukobima s autoritetima,
nije tek priprema za kasnije sudjelovanje u životu zajednice. U interpretaciji predodžbe
djeteta i djetinjstva unutar Kušanova opusa, Zima vrlo zanimljivo i dosljedno, slijedeći
teorijske stavove Zohar Shavit, propituje odnos kanonske i nekanonske dječje književnosti
i zaključuje da Kušanovi romani, pored niza podudarnih elemenata, nadilaze ipak okvire
nekanonske književnosti. Kušanovi likovi, prema autorici, nastoje ostvariti prostor slobode
i promijeniti zadane odnose moći ne potpadajući pod obrazac „apolonski“ oblikovanih bića,
što ide u prilog njihovoj realističnosti, autonomnosti, individualizaciji i originalnosti.
U desetom poglavlju knjige autorica naglašava razvoj predodžbe o kompetentnom
djetetu u romanima iz sedamdesetih godina u kojima se problematizira položaj djeteta
prema autoritetima. Kod autora koji su objavljivali romane sedamdesetih godina prošloga
stoljeća autorica vrlo dosljedno interpretira društvenu uvjetovanost dječjega lika i značenja
što ih povijesni trenutak u njih upisuje. „Apolonski“ oblikovane likove Nade Iveljić Zima
iščitava kao žrtve različitih životnih okolnosti zbog kojih dječji lik nerijetko stupa u
kontakte s odraslim osobama izvan obiteljskoga okružja, napušta poziciju žrtve i postaje
kompetentnim djetetom sposobnim riješiti svoje socijalne i emocionalne probleme. U
složeno komponiranom romanu Kratki ljudi ili smijeh na četiri kata Hrvoja Hitreca Zima
uočava svu težinu jednostavnoga definiranja predodžbe o potpuno individualiziranom
djetetu čime autor iskazuje svoje nepristajanje uz očekivane obrasce upisivanja društvenih
sadržaja u pojam djeteta.
U jedanaestom poglavlju Zima razlaže svu složenost i zagonetnost predodžbe o djetetu
osamdesetih godina kod niza autora te izdvaja Zlatka Krilića koji dječje likove oblikuje
nekonvencionalno, izvan utvrđenih predodžbi o djetetu, narušavajući, između ostalih, rodne
344
Prikazi • Reviews
i dobne stereotipe. Projekciju djeteta Zvonimira Baloga obrazlaže Zima igrom kao oblikom
nefunkcionalnosti u zajednici, a jezično poigravanje na razini izraza drži znakom dječjeg
negiranja autoriteta, što je dovelo do groteskne predodžbe o neobuzdanom, premda ne i
„dionizijskom“ djetetu. U romanima Sunčane Škrinjarić Zima prepoznaje bliskost dječjega
lika s prirodom razvijajući zanimljivu teoriju o društvenim konotacijama predodžbe o djetetu
po kojoj erotski segment i dječju seksualnost analizira kao društveno (ne)prihvatljivu.
Pretposljednje poglavlje svoje knjige autorica je posvetila propitivanju identiteta
dječjega lika u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća u kojemu dolazi do značajne
promjene društvene stvarnosti određene prije svega ratom i njegovim posljedicama. U
bogatoj romanesknoj produkciji iščitava se raznolika slika djetinjstva koja balansira od
stereotipne do potpuno individualizirane. Većinu romana toga desetljeća, uključujući već
spomenute romane o Domovinskom ratu, povezuje autorica s društvenim i povijesnim
kontekstom i u njima prepoznaje anakrone pojave u odnosu na romane iz osamdesetih.
Riječ je o jednostavnim i stereotipnim projekcijama djetinjstva te o povratku predodžbi
„apolonskog“ djeteta žrtve koje je ovisno o odraslima. Projekciju problemskog,
individualnog i originalnog djeteta Zima otkriva u okvirima nekonvencionalnih obitelji,
dok neki od junaka donose predodžbu drukčijega tipa problemskoga djeteta koje djeluje
izvan zajednice odraslih i pod snažnim je utjecajem sve prisutnije popularne kulture.
U posljednjem poglavlju knjige, napuštajući kronološki slijed, autorica definira pojam
adolescentskoga romana (od njegove pojave u hrvatskoj književnosti do kraja prošloga
stoljeća), upozoravajući na njegovu marginalizaciju od strane i dječjega i nedječjega
književnoga sustava u hrvatskoj književnoj povijesti. U osvrtu na Hranjecovo definiranje
‘dječjega romana u trapericama’, u koji autor smješta roman Sedmi be Jože Horvata, Zima
tom romanu osporava svojstva proze u trapericama smatrajući je poslijeratnim književnim
fenomenom. Drži da se Sedmi be uklapa u predodžbu o „apolonskom“ adolescentu tridesetih
godina te ga smješta na početak povijesnoga razvoja hrvatske adolescentske književnosti.
Zima hrvatsku adolescentsku književnost određuje kao onu koja uključuje model konflikta
s društvenim implikacijama, organizira pripovjednu strukturu u opoziciji mi/oni, odlikuje
se jezičnim i stilskim značajkama u funkciji subverzivnih elemenata te njeguje ideju
o adolescentu kao ‘boljem’ od odraslih. Nakon vremenskoga skoka od gotovo četrdeset
godina javljaju se romani čije poetičke značajke Zima uvrštava u sustav adolescentske
književnosti, ne nalazeći u njima tragove Horvatove društvene funkcije književnosti,
ali prepoznajući i dalje junake kao pobunjene, „apolonske“ adolescente, koji uglavnom
ne poznaju evazivnost, nego djeluju unutar ‘klape’ i u kojima se manifestiraju zanimljivi
rodni odnosi, dominantni erotički segment sazrijevanja te raznolik pristup pop-kulturnim
referencijama.
Temeljeći, dakle, istraživanje na povijesnoj i društvenoj uvjetovanosti djetinjstva,
Dubravka Zima nas u svojoj knjizi provodi kroz kulturološku povijest dječjega lika
otkrivajući u pojedinim vremenskim razdobljima raznolike modele i narativne obrasce,
koji nisu nužna značajka samo jednoga povijesnoga isječka. Složenost odnosa društveno-
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
345
povijesne opozicije „apolonsko – dionizijsko“ u predodžbi djetinjstva u dječjem romanu
znanstveno je obrazložena. Inovativna po svom interdisciplinarnom pristupu dječjem
liku, iscrpna u istraživačkom korpusu i znanstveno-teorijskom dijelu, Zimina je opsežna,
pregledna i utemeljena knjiga o povijesti dječjega lika u hrvatskom dječjem romanu
jedinstvena u hrvatskoj književnoj znanosti. Knjiga će, vjerujem, postati nezaobilaznim
izvorom spoznaja svima onima koji se bave književnošću kao predmetom znanstvenoga,
stručnoga ili stvaralačkoga djelovanja, ali i onima koji tragaju za povijesnim izvorima
djetinjstva projiciranim u zavidnom romanesknom korpusu hrvatskoga dječjega romana,
brižljivo iščitanoga s pozicija širokoga književno-teorijskoga, povijesnoga i kulturološkoga
stajališta.
Sanja Vrcić-Mataija
Speech Development with Fingerplays
Katarinčić, Ivanka; Velički, Vladimira. 2011. Stihovi u pokretu: malešnice
i igre prstima kao poticaj za govor. [Verses in Motion: Nursery Rhymes and
Fingerplays as an Encouragement for Speech]. Zagreb: ALFA. 95 pp. ISBN:
978-953-297-305-1
The main purpose of this book entitled Stihovi u pokretu: malešnice i igre prstima kao
poticaj za govor [Verses in Motion: Nursery Rhymes and Fingerplays as an Encouragement
for Speech] is to form a collection of Croatian traditional fingerplays for children. The
authors have collected a fair number of rhymes and chants from older oral tradition. These
fingerplays can be quite important in children’s formative years and could have a significant
influence on their speech in general, speech rhythm and pronunciation.
The book is divided into three main parts. The first two are mainly theoretical and deal
with the general development of speech, and how it can be influenced by fingerplays and
nursery rhymes. The authors especially stress the importance of the children’s surroundings
while they are learning to speak. Since children are very sensitive to different qualities of
speech, even when they are young, it is important to influence them when they are receiving
their language foundations. This can best be achieved by constantly repeating appropriate
chants and rhymes, because they fit in with the children’s natural requirements for security,
constancy, rituals, repetition and all things rhythmical.
The thought prominently expressed in the book is that speech and motoric skills are
actually interdependent. The authors list some studies and experiments which seem to prove
this point (e.g. Kolzowa, Bauer).
The history of nursery rhymes and fingerplays is also considered from the standpoint
of Croatian and English literature. The authors state that nursery rhymes (malešnice) not
only have artistic and literary value, but also contain all the sounds of a language which
children need to adopt. They introduce children to speech itself and, what is most important,
346
Prikazi • Reviews
provide them with the correct rhythm, pace and the combination of sounds and syllables
needed for accurate pronunciation – which everyday communication may lack.
The third and final part of the book deals with the practical use of fingerplays and
gives some didactic advice for those who plan to use them in their work with children. The
authors make a classification of fingerplays and indicate in exactly what way they could
be used. The main idea of the authors seems to be that if a chant gives children joy and
happiness, then it is easy for the children to repeat it many times and thus spontaneously
practise language patterns and pronunciation.
There are 53 rhymes/fingerplays in the book altogether. Each fingerplay has its own
page, with explanations on how to use it with children. A photo follows almost every rhyme,
which is generally helpful to show what kind of movement is required. A DVD comes with
the book, containing all the fingerplays in the order they appear in the book, sung by an
adult and shown by children. This is a particularly useful and valuable part of the book.
In sum, this book is an asset to the specific area of oral literature used for practical
purposes and language learning. It is the only such specific collection of fingerplays in
Croatia, and so makes an original contribution to the field. The theoretical parts can be
easily understood by readers who are not so knowledgeable in the field of research of
speech development.
I would recommend this book to adults or parents who wish to guide children in their
speech in a spontaneous and non-threatening way, to kindergarten teachers who can include
these fingerplays in their everyday communication with children and prepare them for
school, and to lower primary school teachers who can use these rhymes and chants with
children who might have some problems with speech, pronunciation or intonation.
Martina Grilek
Two Croatian Comics Sixty Years Later
Čukli, Marcel, Borivoj Dovniković and Mladen Bjažić. 2011. Izgubljeni Svijet
[The Lost World]. Zagreb: Art 9 52 pp. ISBN 978-953-56196-2-8
Izgubljeni svijet [The Lost World] is a hardcover book created by the ART 9 group,
edited by Veljko Krulčić. It was published in 2011 as a dedication to three very important
figures in the Croatian comic scene: Borivoj Dovniković (Osijek, 1930), Marcel Čukli
(Zagreb, 1921-1996), and Mladen Bjažić (Zlarin, 1924).
The book Izgubljeni svijet contains reprints of two comic series, Izgubljeni svijet –
[The Lost World] and Mali prijatelj – [The Little Friend], originally published in 1951 and
1952 respectively, issued in the Croatian children’s magazine Pionir [Pioneer]. Both comic
series were written by Čukli and illustrated by Dovniković, one of the leading comic book
and cartoon artists and animators in Croatia, who is still active. These series were later
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
347
published as separate comic books in 1952 by the editor Mladen Bjažić, who was at the time
working in Pionir magazine.
The comic Izgubljeni svijet is based on the1912 novel by Sir Arthur Conan Doyle with
the same title (The Lost World), while Mali prijatelj presents an original story by Čukli. The
importance of both comics lies not only in their artistic value, but in the interesting role they
have in the comic scene in Croatia as well. Izgubljeni svijet was Dovniković’s first comic
book (his works were otherwise mostly serialized in magazines). With Izgubljeni svijet, he
became one of the important names in his generation of Croatian comic book artists. Čukli
and Dovniković contributed to a new way of perceiving graphic narratives as literature,
since previously such narratives had been seen as “a western invention for brainwashing”
as Bjažić puts it in his short text included in this book (p. 8). Reading this hard cover book
reveals that the authors remained true to the original comic book, printing all pictures and
photographs in black and white and depicting the original comic book cover on the dust
jacket.
The book opens with a foreword by Veljko Krulčić that gives a short history of the
comic and the circumstances in which it was created. It describes the first appearance of the
comic series Izgubljeni svijet in Pionir magazine and its importance for present day comics
in Croatia. The book continues with a preface written by Bjažić. He further describes the
process of creating the comic book, but with a more personal approach.
On the following pages, one can see there prints of Izgubljeni svijet and Mali prijatelj,
printed in high quality. Doyle’s novel is adapted to its new, graphic form in a way that enables
the reader to fully understand the story, which shows Čukli’s proficient interpretation of the
original dialogues and scenes from the novel, appropriately accompanied by wonderfully
detailed illustrations by Dovniković. The characters and settings are drawn quite realistically
and so seem as convincing as in Conan Doyle’s novel.
Mali prijatelj is drawn in an equally realistic style, with many details. This story is
particularly intriguing because of its setting in India, which is unusual for the Croatian
context at that time, and which demonstrates Čukli’s originality and probably his interest
in English literature.
Both these comics present appealing reading material not only for readers who have
already been introduced to the work of Dovniković and Čukli, but also for those who are
experiencing this comic book for the first time.
Izgubljeni svijet ends with a historical overview entitled “Od knjige do stripa” [From
book to comic book] written by Ivana Kukić Rukavina that makes a fitting conclusion to the
book. Kukić Rukavina describes the path from the novel to its graphic version by Dovniković
and Čukli. She starts by introducing the reader to Sir Arthur Conan Doyle, his most
significant works and characters, among which Sherlock Holmes is the most recognizable.
Of course, the main focus is on Conan Doyle’s novel The Lost World, describing the cultural
context in which it was created and presenting a short summary of the novel itself. The
overview continues by mentioning many adaptations of the novel in different media and is
348
Prikazi • Reviews
accompanied by informative photographs and illustrations. This gradually leads to Kukić
Rukavina’s analysis of Dovniković and Čukli’s comic. The overview is intended for readers
who want to find out more about both the novel and the comic, and serves as an excellent
source of information for readers who are not acquainted with the novel or for those who
just seek to broaden their knowledge in order to be able to fully understand and appreciate
this adaptation.
This book is intended for all those who appreciate this form of narrative, especially
those who are interested in the Croatian comic scene. It is a valuable contribution to research
of the history of Croatian comics that describes the circumstances and cultural contexts in
which they were created.
Nikola Bijelić
Critical Perspectives on Contemporary Text
Mallan, Kerry & Clare Bradford, eds. 2011. Contemporary Children’s
Literature and Film: Engaging with Theory. London: Palgrave Macmillan.
viii+188 pp. ISBN 978-0-230-23150-4
Theory has seemingly always been woven into the thinking of scholars of literature
and, depending on their work, theory reflects varying degrees of significance as it positions
the work it is framing. Often, perhaps, it is taken for granted in that while theory may tacitly
provide a particular stance for reading literature, it may not be identified in specific ways.
Whether one identifies him/herself as a theorist from a particular theoretical paradigm or
whether one employs a variety of theories to support insights to literature, Contemporary
Children’s Literature and Film, Engaging with Theory provides intriguing insights,
perspectives on theory supported by useful examples of literature and film, and critical
contemplations that have potential impact on how critics perceive and share children’s
literature with other readers to include scholars, educators and children.
Are we now in a ’post theory‘ age? Does theory matter any longer? Is it time for its
obituary? These are the questions that introduce this book and while they are posed in
a rhetorical manner, the editors continue by presenting their own response that focuses
on the need for not one interpretation but the coexistence of different theories. With the
current focus on critical theory, they describe it as an “encompassing term that gathers
theories under its umbrella” and continue describing the offerings of critical theory to
children’s literature and film. Defined as a “close reading of text with attention to theoretical
or ideological assumptions on which analysis is based” (2), critical theory provides the
framework as this book “seeks to demonstrate how theory informs readings of children’s
literature and film”(2). With a brief history of the forms of critical theory in regard to
children’s literature as well as insights into detractors of critical theory, the editors draw
attention to the changing voice of children’s literature in contemporary times and the need
to employ “novel combinations of theories and the adoption of new fields of enquiry as the
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
349
forms and modes of textual production change” (6). The inclusion here of film is supported
by the narrative form and function it shares with literature, as well as the impact on identity
and culture – both of which are woven throughout each of the topically diverse chapters in
this book. As the authors remind readers, literature and film are more than reflections of the
world – they “actively construct worlds and meanings” (9) and have ethical responsibilities
as part of cultural, political, and social aspects of life.
With diverse and intriguing titles, each of the eight chapters provides the application
of theory or theories in ways that provoke engaged critical thinking, the challenging of basic
assumptions, and contemplation of new ideas regarding what is assumed as cultural and
literary ’facts.’ Issues of identity, gender, globalization, place, adaptation of text, cognition,
ecology, and technoscience are among the topics scrutinized by scholars from theoretical
frames reflecting more traditional theories, such as postcolonial or sociocultural as well
as newer theoretical frames for thinking such as ecocriticism or posthumanism. The brief
chapter descriptions that follow share the variety of topics encompassed here; however, one
must read for him/herself the complete book to fully realize the enlightenment that awaits
children’s literature scholars of all theoretical paradigms.
Chapter 1 provides an apt beginning as John Stephens explores “Schemas and scripts:
cognitive instruments and the representation of cultural diversity in children’s literature.”
After defining the notions of schemas and scripts and their role in making meaning of the
texts surrounding young readers, the author begins a detailed description of how young minds
process both text and the visual in ways that can assist with creating positive representations
of cultural diversity, thus transforming existing scripts into another way of understanding
the world. This chapter provides a rationale for why scholars should have a concern about
the messages contained in children’s books and media. Realizing that existing schemas
can be modified by text makes the work of scholars authentic, to say the least. Stephens
describes the stages of multicultural ideologies over the past 4 decades in supporting how
literature has sought to affirm multicultural models of human rights and equality. He argues
for the uses of strong representational texts that can be active in affecting how young readers
understand the global society. Picture books, for example, should address the problems at
hand and avoid one-directional cultural flows. Using specific literature examples, Stephens
gives insight into the various ways that the unfolding of a schema within a book may
result in the transforming of the reader’s personal schema when contemplating questions
of difference. Such unfoldings may be found in books where social good is recognized
by one or more characters, where a character is lacking some essential aspect of living,
where a cultural assumption is presented in a way readers will reject; however, the text
scripts in these are presented with a sequence of conflict, self-reflection, creative action,
and social integration. Metonymy, parable, metaphorical relationships of verbal text and
illustrations, social context and empathetic imagination are all discussed within the contexts
of diverse picture books as potential factors leading to transformational outcomes of text
scripts. Just as schema and script are powerful cognitive instruments, Stephens concludes
350
Prikazi • Reviews
with a reminder that “schema and script function as transformative instruments, enhancing
understandings of relationships between selfhood and otherness and informing social action
designed to foster equity and social justice” (34).
“Journeying subjects: spatiality and identity in children’s texts” by Clare Bradford and
Raffaella Baccolini, Chapter 2, uses cultural geography, postcolonial theory and utopian
theory to examine the complexity of place and identities in children’s texts. Distinguishing
between space (large and abstract) and place (local and bounded) the authors share notions
of space, place, and identity across several perspectives that include power, diaspora,
and globalization. This leads into an interesting focus on utopia and the movement away
from utopia being geographically and temporally distant space to the notion of utopia as
process or “journey through space that we need to undergo” (39). This can be a desire or
dream for a better society or personal life and as a utopian dream also involves reason
and potential action. Such worlds in literature allow readers to perceive their worlds in
new ways – enhanced ways of being that feed into identity formation. This discussion
leads naturally into considering the global and local in children’s literature as the authors
use the film Madagascar to share the influence of both. A postcolonial lens supports the
chapter’s discussion of time, place, and space with a focus on significance of place for
different societies. A detailed focus on dystopian literature invites the reader to consider the
potential critical perspectives found in both utopian and dystopian literatures to understand
how to articulate change for current societies. A compelling conclusion calls for further
consideration of the role of place and space in literature and film. “When protagonists
move across and between places, they also traverse cultural differences, value systems and
interpersonal relations” (55) thus calling for a range of theories to make sense of the impact
on identity. “Places are never neutral or empty but are infused with histories, memories, and
traces of interpersonal relations” (ibid.).
Chapter 3 is entitled “Local and global: cultural globalization, consumerism, and
children’s fiction” by Elizabeth Bullen and Kerry Mallan. This exploration of how broader
globalization processes are recreated into narratives written for children and adolescents
also delves into the impact of globalization on the marketing of children’s texts and culture.
As the authors explain globalization and its impact on political, economic and cultural
connections, they also point out that its impact is unequal – for children as well as adults.
In First World countries youth are targeted to realize the role of products for social identity
while lower economic places find some children without basic human rights. There is also
a tension between social modernization and maintaining traditional cultural experiences. It
is in this area that children’s literature might play a significant role through the protagonists
who are constructing identity, traveling globally, and demonstrating ideologies and
technologies available for globalization. Another key point of this chapter is that of how
the global influences the local and how the local impacts the global. Mass marketing of
products directed toward children become global commodities with film taking a lead
and being followed by promotional tie-ins. Clothes, magazines, toys, and other material
items have become part of the search for identity across the globe. Children’s books in this
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
351
chapter reflect a sense of connectivity in that they share both the local and the global and
help children replace old spaces with new ones or extend existing ones.
Gothic theory, psychoanalytical and political theories frame Chapter 4,”Monstrous
Women: Gothic Misogyny in Monster House” by Maria Takolander. This chapter examines
representations of women in this animated film, and the author urges readers to reflect “on
the traditions of woman-hating that continue with disturbing potency in our culture today”
(81). The chapter offers a discussion about graphic novels focusing on patriarchies and on
the notion of the vagina dentata – that precaution should be taken for women as both desire
and danger. Takolander quotes other scholars in this area in her focus on the traditions of
woman-hating that demonizes rather than celebrates the maternal figure. Ultimately, the
horror of this gothic story is that of the destruction of a woman as the film pits children
against the archaic mother. The author reminds readers that children are more vulnerable to
media messages than adults as film can be the manifestations of their fears. In conclusion,
she aptly states that “All of this makes children’s culture perhaps, even more so than adult
culture, a necessary site for interrogation as well as for innovation, less in terms of animation
technology than content,” (91).
“Splitting the difference: pleasure, desire, and intersubjectivity in children’s literature
and film” by Christine Wilkie-Stibbs, provides both title and theoretical location for
Chapter 5. Psychoanalytic gender criticism, as well as queer and feminist theories, supports
this examination into how identities are negotiated in LBGT narratives. This chapter takes
the reader into several different literature scenarios in which the child protagonists portray
transgendered identities and the complexity of each situation emerges as each young boy
seeks to affirm his feminist self, often by choosing to dress as a female. Wilkie-Stibbs
points out that as each child is creative in play, so he finds self, but it is ironic that it is in
the imaginary spaces of play that he is the “real” self. Another significant point made in
this chapter is that the individual experiences of transgendered children are different and
indicate a spectrum of sexual identity differences. The homophobic nature of the literature
experiences is discussed with the main oppositions coming from fathers and other adults
in the stories. Children’s literature in the last decade, according to the author, has been
a trailblazer in the complexity of LGBT literature, and this chapter clearly points to the
continuing need for further critique in this area.
Chapter 6 takes an ecological focus as created by Geraldine Massey and Clare
Bradford. “Children as ecocitizens: ecocriticism and environmental texts” engages
readers in considering how environmental texts position children in the attempt to become
responsible and empathetic adults of tomorrow regarding the environment. Sharing insight
to the environmental discourse that ultimately in the Western world implies that human
survival depends on the actions of informed motivated adults, Massey and Bradford remind
readers that “The values presented to children are contingent upon the views and values of
adults who produce environmental texts” (110). Ecocriticism focuses on literary and artistic
expressions of the relations between humans and the natural world. With attention to the
multiple perspectives that ecocriticism offers from which to analyze children’s literature,
352
Prikazi • Reviews
the authors draw from ecofeminist and postcolonial theories as well to engage readers in
examining the ideologies of this literature. Extensive exploration of texts point to a range
of environmental perspectives and issues: people, frequently Western males, speaking on
behalf of the environment; contrasting positions on the environment, especially in light of
Third World vs. First World countries; inconsistent representations in literature and film
of environment issues; incomplete representations of the social histories behind some
issues; creating advocacy through emotional images in texts; giving a single hero/heroin
responsibility for saving endangered species. The authors have provided a well organized
theoretically framed discussion around a complex topic that recognizes the need for young
readers to be informed but that questions the images and contexts often found in books as
well as the developmental limitations of young children.
“From ‘Wizard’ to ‘Wicked’: adaptation theory and young adult fiction” by David
Buchbinder provides a noteworthy consideration of both the history and current use of
adaptations in the literary and film world. Chapter 7 introduces contemporary notions
around this theory with examples that span literary history beginning with stories from
Greek culture and including Shakespeare’s era and the many borrowed narratives of
that time. Within the chapter’s discussion Buchbinder weaves a solid argument based on
scholarly input that adaptations are not necessarily inferior and need to be considered in
light of the merit of their own purpose. They are built into a culture’s current understandings
of narratives and may even serve to keep the original alive. The author highlights other
important considerations in determining how adaptations are perceived such as whether
the adaptation is from a single original or from a lineage of adaptations and whether
an adaptation is “of” the original or “from” an original. He also distinguishes between
adaptation and appropriation – the first being a close relationship to an original and the other
a newer product. A discussion of The Wizard of Oz vs. Wicked brings yet other considerations
of adapted texts that set them apart for mere retellings. Buchbinder ends this chapter with
poignant and provocative questions that beg readers to further explore and contemplate the
issues around adaptation theory. Many of these questions revolve around the performance
aspect of a play since each performance is unique and around the reading of a text since
each reader’s experience is a new transaction. Also; whether the reader’s understandings or
interpretations might be considered as adaptations and, if so, whether the use of a theorist
such as Louise Rosenblatt might help to frame this issue. Readers of this chapter might have
renewed perception of adaptations, either textual or in film.
The final chapter in this resource is entitled “All that matters: technoscience, critical
theory, and children’s fiction.” Kerry Mallan in Chapter 8 has drawn attention to the
changes in science that have implications for ethical considerations and “rethinking of
critical theory’s approaches to identity, power and desire (among other factors that impact
on subjectivity, agency, and bodies)” (147). Technology is blurring the boundaries between
what is human and what is computerized or a product of technology, what is fiction and
what is real. In literature, cybernetic organisms know as cyborgs are human-machine
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
353
creations, thus changing what we consider organic life. Mallen discusses the notion of
‘posthuman’ and its meaning as an extension or condition of the human – a term that has a
long history in describing hybrid characters. The author continues a rich discussion of texts
that, in Mallen’s words, “carry both warning and celebration” (166), such as considerations
of how technological innovations contribute new forms of knowledge production and the
prediction of technological advances in children’s literature: “… science and children’s
fiction open up a new theoretical space to explore questions about life, death, and what
matters as considerations of our posthuman existence” (11).
Each chapter of Contemporary Children’s Literature and Film: Engaging with
Theory, creates interest in the complexities raised, as well as invites questions and, perhaps,
concerns. Each also ends with possible further readings to extend the authors’ well crafted
discussions. “Does theory matter any longer?” is a question asked at the beginning of this
book. The authors have created a collection of compelling perspectives that collaboratively
and strongly respond “yes” to the power of using theory to unveil the layers of meaning,
purposeful voices, and intentional contexts in global literature for young readers. The
chapters offered here support the role of theory in our daily involvements as scholars,
teachers, and readers of children’s literature as well as inform about topics, questions and
concerns across areas of inquiry within the larger field of children’s literature.
Janelle B. Mathis
A Head Start with Books for Real Beginners
Kümmerling-Meibauer, Bettina, ed. 2011. Emergent Literacy: Children’s
Books from 0 to 3. Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing
Company. 275 pp. ISBN 978-90-272-1808-7.
With a few introductory question teasers, Bettina Kümmerling-Meibauer sets the topic
perimeters of the general subject of this book “at the heart of emergent literacy studies” (1).
Readers are prompted to expect descriptions of not only children’s first encounters with
picturebooks and early book behaviour, but also of the mental processes behind them.
As the editor states, “studies in emergent literacy research dealing with the impact of
picturebooks on children under three are extremely rare” (ibid.). She offers valid reasons
for the lack of interest in the field in question, but underlines the importance of emergent
literacy and books for children under three. This is implied in all chapters, regardless of
the fact they are written by different authors. By the end of the book, arguments given in
various chapters persuade the reader that there can be no valid literacy research or any
suitable claim in the fields of language acquisition, literacy studies or cognitive studies
without first understanding emergent literacy.
This book is the result of the first conference focused on multidisciplinary approaches
to emergent literacy. It successfully manages to maintain the benefits of the combined
disciplines, each of them largely contributing to the true value and wide scope of the book.
354
Prikazi • Reviews
Its appeal lies precisely in presenting such a broad range of contributors’ expertise, from
a neurobiologist, former teachers, to scholars researching picturebooks, emergent literacy,
reader-response theory and some relevant issues in the field of linguistics.
In the introductory chapter, Kümmerling-Meibauer defines the basic terms. She
also explains the difficulties in describing and categorising children’s first picturebooks
objectively. At the same time, basic cognitive and psychological facts concerning language
acquisition and the understanding of narratives are always at hand and are clearly explained.
The following thirteen chapters are grouped into three parts according to the subject
matter. Part I deals with the premises of early literacy, Part II presents research into specific
kinds of picturebooks and their features, including studies of individual books, and Part III
focuses on child-book interaction.
Part I tackles children’s ability to comprehend and construct texts, the development of
colour perception in children, and picturebook design. These issues are discussed by Lesley
Lancaster, an expert in children’s early symbolic learning and writing in early childhood, by
the neurobiologist Annette Werner, and by the media theory expert Martin Roman Deppner,
respectively.
Part II consists of six chapters, offering a meticulous insight into research of a wide
range of picturebooks for children under three. Some chapters focus on specific picturebook
forms. For instance, Bettina Kümmerling-Meibauer and Jörg Meibauer explain the value
of early-concept books in children’s psychological and cognitive development, including
linguistic aspects and language acquisition. Cornelia Rémi presents the description,
definition and history of ‘wimmelbooks’ and focuses on the abundance of material they
offer. Through comparison with other kinds of picturebooks, Rémi points out the playfulness
and variety of reading options as the distinct features of wimmelbooks.
The final chapter in Part II is dedicated to Japanese toilet training picturebooks. Kyoto
Takashi and Douglas Wilkerson explain the huge publishing success of picturebooks dealing
with bodily functions, focused on health and educational values. The authors also examine
the literary and cultural implications of the translation of such picturebooks into English.
Chapters 5 and 8 revolve around the fact that picturebooks are mostly read by
caregivers to children. Kathleen Ahrens, an expert in issues dealing with meaning and
metaphor, suggests criteria for selecting picturebooks with narrative texts. She also points
out the benefits of reading to infants and toddlers and promotes reading to children in
general. Marie Luise Rau provides a rich collection of picturebooks for ages 0 to 3 that
include metaphors, and relies on the conceptual metaphor theory to describe pictorial and
textual metaphors in the analysed picturebooks, as well as their relationships.
Carole Scott explains the early development of visual, musical and language literacy
in young children in the chapter “Early impressions: paths to literacy”. Through a detailed
analysis of six well-known picturebooks, the author explores “their ability to stimulate the
physical and cognitive processes involved in the acquisition of visual, musical and language
literacies” (161).
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
355
Part III brings a number of case studies regarding child-book interactions. Kerstin
Nachtigäller and Katharina J. Rohlfing contribute a study of the caregiver’s scaffolding
of meaningful perception. Special focus is placed on maternal discourse behaviour. This
chapter is very useful to any researcher of children’s literature, particularly in terms of
applied methodology, as it is an appropriate and useful mixture of qualitative and quantitative
research techniques, which may serve as an exemplary procedure for similar research in the
future.
Virginia Lowe offers valuable insights into the development of a variety of skills in
young children, from book handling and picture recognition to knowledge of print and
reading. Her paper is based on a longitudinal observation of two children from birth to their
third birthday in contact with books. In the next chapter, Janet Evans focuses on three- and
four-year-olds and their interactions with picturebooks when they are being read aloud to.
She argues that reading aloud to children leads them to deeper exploration and understanding
of literacy. In her research, she also found that children developed a sense of self as a result
of their reading experience, which was demonstrated through bookmaking activities.
The final chapter is based on a mother’s diary and observations of her daughters from
birth to the ages of three and six. The mother, Evelyn Arizpe, in cooperation with Jane
Blatt, used the collected data to explore picturebooks as a tool for supporting the emotional
development of bilingual children.
The book combines historical, social, linguistic and psychological data, but it is still
easy to read and understand. It also presents the most recent and important findings related
to relevant theories in children’s literature research, revisiting them in the context of reading
picturebooks for very young children. Further, the book offers new and relevant qualitative
and quantitative research methods appropriate for picturebook research related to very
small children.
An extensive list of references is found at the end of every chapter, including a
separate list of the children’s books cited. The book ends with brief notes on the editor and
contributors, followed by a particularly useful index of topics, names, picturebook authors
and picturebooks addressed in individual studies.
The book is indispensable reading for all scholars interested in emergent literacy and
picturebooks for very young children, but it is also appealing and useful to other audiences.
Most chapters are written with a diverse public in mind. While Part I, “Premises of early
literacy”, is undoubtedly aimed at researchers in the field of emergent literacy, Part II will be
equally interesting to academics and to more general readers, including parents, caregivers
and kindergarten teachers who deal with slightly older age groups; in addition to a thorough
insight into research of picturebooks for children under three, this part also includes
practical suggestions for reading and selecting picturebooks. Both the introductory chapter
by Kümmerling-Meibauer, which presents a comprehensive and yet concise overview of
emergent literacy research, and Part III, which brings a number of case studies, can be
particularly useful to students taking their first steps in the field.
356
Prikazi • Reviews
This book offers an original and needed contribution to the emergent literacy field.
It clearly explains various aspects of emergent literacy in relation to picturebooks, and it
offers a valuable overview of picturebooks for very young children. It seems likely that this
book will become a fundamental reference for all future research in the above-mentioned
fields.
Ivana Milković
Picturebooks for Children and Adults Alike
Beckett, Sandra L. 2012. Crossover Picturebooks: A Genre for All Ages. New
York and London: Routledge. xvi+398 pp. ISBN 978-0-415-87230-0
What a delight to be able to review such a wonderful book. Sandra Beckett’s enthusiasm
for picturebooks oozes through her competent analysis of visual narratives from around the
world. This enables her to put forward a case for “Picturebooks as a crossover genre” – the
title of her first chapter.
Crossover Picturebooks, a follow-up to Beckett’s earlier publication Crossover
Fiction (Routledge 2009), seeks to address what Beckett feels is “the neglect of a genre
that deserves special attention within the widespread and ever expanding global trend of
crossover literature” (1). She suggests that because picturebooks offer a unique opportunity
for collaborative reading between children and adults, they empower the two audiences
more equally than any other narrative form. She is, however, very much aware that
picturebooks have been considered the prerogative of young children and is sure that it will
take much persuasion to destroy this image – possibly more rapidly in some countries than
others. She cites contemporary picturebooks globally, especially those from countries like
Norway where picturebooks are considered ‘all-age literature’. Alongside this she looks
at earlier authors who have been thinking along the same lines for some time. Maurice
Sendak, for example; who believes that we have created an arbitrary division between adult
and children’s books; Lewis Carroll who didn’t set out to write for children; or François
Ruy-Vidal who was often reproached for writing books for adults rather than children
and is renowned for saying that “there is no literature for children, there is literature”
(5). Where Beckett is at her best, however, is when she delights in talking about French
writers, illustrators and publishers. Her knowledge in this area is second to none and she
is able not only to quote and discuss relevant picturebooks, but also give insights into the
histories of many authors, as well as the publishing houses. She tells us, for example, that
the French author and publisher, Christian Bruel felt that to make books for children is an
error; it is more appropriate to make books that can be put into children’s hands. She also
mentions several other European publishers who support her argument and a number in
Latin America, Canada and the United States, too.
In Chapter Two, Beckett suggests that some of the most innovative crossover
picturebooks have been called ‘artists’ books’, and she challenges not only the boundaries
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
357
between adult books and children’s books but also the boundaries of the book itself. She does
this by looking at early experimentations such as the illuminated printing of William Blake’s
British poetry in the 18th century; Viennese lithography, woodcuts and stencils in the19th;
engravings of the French illustrator Edy Legrand and, amongst others, the revolutionary
typography of Russian avant-garde illustrators early in the 20th. From here she looks at
breaking new ground with book objects, such as those of the Italian, Bruno Munari whose
picturebooks out of tin were revolutionary at the time, as were the innovative narrative
creations of many artists including Warja Lavater whose folding stories were created in
Switzerland. Book games became the natural development from here, Beckett suggests,
and she cites relevant material from a number of countries, including three dimensional
books created by Katsumi Komagata from Japan. She then discusses the development of
more contemporary works through analysis of wordless picturebooks, material books, cutout books, book-sculptures, accordion-books, mural books and object books. The examples
given ably support Beckett’s belief that artists’ books appeal to “young and old alike” (77)
thus transcending arbitrary boundaries that put readers into different categories.
“A wordless picturebook offers a different kind of experience from one with text…”
(81). This quote from David Wiesner, American author/illustrator, is the thread that runs
through Beckett’s fascinating third chapter. Here she details a plethora of wordless picture
book styles, covering pictorial narratives in the tradition of Japanese scroll painting, muralstyle wordless picturebooks, those by avant-garde publishers and cinematic visual journeys.
She then looks at the move from wordless picture books to film, the creation of wordless
picturebook series, and the use of paratext in this genre; together with ‘almost’ wordless
picturebooks. All these are superbly supported by reference to contemporary illustrators
from around the globe, as well as relevant theorists who, in turn, demonstrate that reading
wordless picturebooks can be very challenging for readers of all ages. As Beckett moves
towards her conclusion, through wordless dream sequences and an explanation of the
progression from picturebooks with text to wordless picturebooks, she invites us to think
about the ways in which we read these wordless picturebooks. She discusses a number of
pointers in the illustrations which help us to understand these visual narratives. Colour,
for example, can play an important part in the development of character, setting and
storyline. She exemplifies this with reference to the colour red which constitutes “a marker
in a surprising number of works” (142) – a red line often being a metaphor for “narrative
progression” (143). Although this analysis is excellent, Beckett could well have also
mentioned the importance of other visual codes such as position, size, perspective, frame,
shape, etc. that facilitate readings of these visual ‘texts’.
In discussing “Picturebooks with allusions to the fine arts”, Beckett’s fourth chapter, she
suggests that this is a facet of contemporary picturebooks that has “particular appeal with a
crossover audience” (147). It is for this reason that she details art fantasy and directly alludes
to specific works of art. She also makes reference to parodic play with framed paintings, as
well as multi-level parodies. Her section on artists’ studios and museums gives numerous
examples of how contemporary illustrators, such as the UK’s Anthony Browne, allude to
358
Prikazi • Reviews
fine art. Browne’s illustrations are full of references to Magritte, De Chirico, Botticelli,
Seurat, Da Vinci, Hopper, Van Eyck, Munch, Magritte, Goya, Millet, Michelangelo … and
even Frida Kahlo/Diego Rivera. These art references, Beckett suggests, are used to shift
from ‘reality’ into a dream world. But is this dream world for adults or children? With
support form international theorists, Beckett points out that the question of audience is
inevitably raised in discussions of picturebooks containing artistic allusions. She suggests
that allusions to the visual arts in picturebooks address the adults who mediate children’s
books, including parents, librarians and educators. She goes on to say that, although most
of the picturebooks in this chapter can be appreciated on one level by young children, many
more subtle references may even go over the heads of some adult readers.
“Picturebooks with cross-generational themes” is possibly the most sensitively written
chapter because it covers a wide range of sometimes difficult or taboo themes. In it, Beckett
really conveys a sense of what these stories mean in terms of crossover literature as she
draws on a myriad of visual examples from around the world. She opens her argument
with examples of nursery rhymes and fairy-tales with ‘dark’ themes such as those of the
Brothers Grimm. According to Sendak, these appeal to all ages because they are “about the
pure essence of life – incest, murder, insane mothers, love, sex” (211). So Beckett’s first
section, focusing on the stages of life and family relationships, covers work of avant-garde
publishers in the 1960s and 70s who recognized human development as a continuum; with
titles such as What Is a Baby? or What Is a Grownup? Over the years, these were superseded,
she suggests, by the idea of the seeds of the grown up already being present in the child, as
in the French picturebook Tout-petits déjà in 1994, and in 2007 La famille foulque which
shows the pending birth of a baby coot. When she discusses family relationships, the books
take on a more sombre tone, often involving dysfunctional families, for example, You Think
Just Because You’re Big You’re Right or The Geranium on the Window Just Died but Teacher
You Just Went Right On, by the American author Albert Cullum. She then looks at how a
variety of love stories are portrayed in picture books and chooses many French titles to
exemplify this, including Un amour de triangle (2001). This book was eventually published
in both French and Occitan, the language of medieval troubadours. The author had to wait
several years before it was accepted for publication, however, because the amorous tone of
the content was not thought suitable for children. The Dutch illustrator, Max Velthuijs had
similar problems with his picturebook Frog in Love because his original publisher thought
that the book was not suitable for a young audience.
In developing her ideas on nudity, violence and death, in this same chapter, Beckett
suggests that nudity and sexuality do not have the same taboo status in many European
countries that they do in the English speaking markets, and cites many examples that can
be found in recent publications. They range from numerous tales where inquisitive children
want to learn about their sexual organs like A quoi sers le zizi des garçons? to ‘erotised’
picturebooks such as Pierrot ou les secrets de la nuit. When she discusses violence,
Beckett points out that often animal protagonists and humour are used in contemporary
picturebooks, although she reminds us of the horror represented in Der Struwwelpeter and
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
359
how this book has been appreciated by both adults and children over the years. She even
mentions that very few picturebooks have also been written about self-harm and cites the
Dutch picturebook Juul where the main character attempts to remove parts of his body
because he is being bullied at school. She also mentions that a number of books tackle the
difficult subject of domestic violence, and again peppers the text with relevant examples.
Her section on death – the ultimate challenge – is the longest in this chapter. Here Beckett
discusses a plethora of visual interpretations of death, including characters that gradually
diminish in size until they no longer exist, as in Jojo la Mache, where parts of an aged cow
slowly disappear until the children can see these parts integrated within the countryside.
She also touches on perhaps the saddest thing of all – the death of a child; mentioning
Michael Rosen’s emotional story about the loss of his son, Eddie, who many readers may
well have met in Rosen’s amusing poetry before his son’s death. Suicide and euthanasia
are also touched upon and illustrate the diversity of material that is available which may,
in some way, help both adults and children to come to terms with the loss of a loved one.
Beckett’s final chapter on celebrity picturebooks is probably the least interesting part
of the book. It is not really about picturebooks themselves but about the celebrities who
created them. It is, nevertheless, very detailed and informative and points out that often the
books written by celebrities sell better simply because the authors are known to parents, not
because they are well written and illustrated narratives. Beckett tells us about Madonna’s
adventures with her books; also those of Jamie Lee Curtis, Jimmy Carter, Lenny Henry,
Prince Charles and many others. She presents us with the facts but, perhaps necessarily,
does not feel it important to discuss the books in detail. This is in stark contrast to what has
gone before and, maybe, highlights the excellence of the picturebooks discussed in earlier
chapters. After all, her goal has been to present us with picturebooks that crossover from
one generation to another and that can be read by multiple audiences. As it is adults who
generally buy books for their children, Beckett is probably right to mention celebrity books
here, particularly as the financial success of a picturebook will depend on the adults who
buy them.
In her Epilogue, Beckett looks towards the future - to picturebooks as the ultimate
crossover genre. She speculates on the kinds of books children might continue to read in an
electronic age and suggests it is already becoming evident that sophisticated picture books
which appeal to both adults and children, i.e. crossover picturebooks and other graphic
literatures, will ensure the survival of the book in the face of the threatening forces of
new technologies. The picturebook, according to Beckett, is a ‘supergenre’ that seems to
know no boundaries. Her work challenges current definitions of the picturebook and has the
potential to defy generic expectations. Crossover Picturebooks is not only an academic text
which competently makes a very convincing case for a crossover picturebook genre, it is
also well written, well researched and is a very good read – a must for anyone who enjoys
or works with picturebooks.
Penni Cotton
360
Prikazi • Reviews
Kitolika bajka u interdisciplinarnoj teorijskoj mreži
Zipes, Jack. 2012. The Irresistible Fairy Tale: The Cultural and Social History
of a Genre. [Neodoljiva bajka: kulturna i socijalna povijest žanra]. Princeton/
Oxford: Princeton University Press. 236 str. ISBN 978-0-691-15338-4
Proučavateljima i proučavateljicama dječje književnosti, a posebice bajki, američkoga
kritičara i teoretičara Jacka Zipesa ne treba posebno predstavljati. Autor je zavidnoga broja
znanstvenih studija (Breaking the Magic Spell: Radical Theories of Folk and Fairy Tales,
1979.; The Brothers Grimm: From Enchanted Forests to the Modern World, 1988.; Fairy
Tale as Myth, Myth as Fairy Tale, 1994.; Happily Ever After: Fairy Tales, Children and
the Culture Industry, 1997. da spomenemo tek neke od najpoznatijih) vrstan prevoditelj
(priče braće Grimm, zbirke manje poznatih talijanskih i francuskih bajki i pripovjedaka),
profesionalni pripovjedač i predavač (profesor emeritus njemačkoga jezika i komparativne
književnosti na Sveučilištu Minnesota), riječju erudit i svojevrsni akademsko-medijski
celebrity. Dosad nabrojano nesumnjivo će potaknuti čitatelja ili čitateljicu koji se spremaju
uroniti u Zipesovo najnovije djelo da letvicu očekivanja postave prilično visoko. Dodamo
li tomu još i hvalospjeve s korica knjige, među kojima se osobito ističe smjela tvrdnja
Donalda Haasea, kao još jednoga od vodećih teoretičara bajki, kako je riječ o Zipesovu
„magnum opusu“, ne ostaje mnogo prostora sumnji kako u rukama doista imamo rijetku
publicističku poslasticu.
Neodoljiva bajka (The Irresistible Fairy Tale) sastoji se od sedam tematski srodnih, a
stilski i metodološki raznolikih eseja, te dva ‘dodatka’ koje zbog odveć subjektivnog pristupa
temi ne bismo mogli nazvati esejima. Ovakvo kombiniranje eseja u studije imali smo prilike
vidjeti u, primjerice, Sticks and Stones: The Troublesome Success of Children´s Literature
from Slovenly Peter to Harry Potter (2000.). Većina eseja (poglavlja) obrađuje teme kojima
se Zipes već bavio u ranijim studijama, kao što je tome slučaj s teorijom mema, preuzetom
od kontroverznoga Richarda Dawkinsa. Maksimalno pojednostavljeno, mem je neka vrst
‘kulturološkoga gena’, jedinica kulturne informacije poput utjecajne ideje, šale ili modnoga
trenda, koja se, analogno širenju gena s organizma na organizam, širi s uma na um. Pri tom
neki memi ‘izumiru’, dok se drugi nastavljaju širiti uz veće ili manje modifikacije. I priče
su, reći će Zipes, memi koji se uvijek iznova preoblikuju u skladu s povijesnim, društvenim
i kulturnim promjenama (17-20). Usprkos njenoj bezvremenosti i globalnoj popularnosti,
narav i ‘neodoljivost’ bajke još uvijek nam izmiče. Čak su i pokušaji definiranja žanra,
smatra Zipes, s obzirom na njegovu promjenjivu prirodu, unaprijed osuđeni na propast.
S (relativnom) sigurnošću možemo ustvrditi tek da je bajka „hibridna“, tj. da tijekom
svoga razvoja prikuplja i prisvaja „fragmente, informacije, motive i likove“ (20) iz drugih
narativnih izvora. U tom je smislu, reći će Zipes, bajka nalik na kita koji preživljava hraneći
se manjim ribama i neprestano se prilagođavajući mijenama u vlastitom okolišu. Ako je
bajka kit, Zipes sebi dodjeljuje ulogu kitolovca i u zadaću si daje uhvatiti morsku neman
u svoju, od interdisciplinarnih niti istkanu, mrežu te je potom rasporiti i analizirati sastav
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 333-362
361
njenoga želuca. Kroz sedam poglavlja autor prati i analizira razvoj i društvene, kulturne,
povijesne, pa i medijske prilagodbe bajke, oslanjajući se pritom na spoznaje i metodološke
aparate lingvistike, književne teorije, kulturne antropologije, evolucijske psihologije,
kognitivne filozofije, biologije, folkloristike, sociologije, itd.
Svaki od poglavlja-eseja središnje pitanje neodoljivosti bajke promatra kroz drugačiju
prizmu.
Prvo je poglavlje tako posvećeno pokušajima kontekstualizacije postanka bajke
unutar povijesti jezika i komunikacije, kao i (Zipesu očito neodoljivoj) teoriji mema i
memetičkih žanrova. Izloživši temeljne postavke o sposobnosti bajke da se prilagođava
raznim društvenim, povijesnim i kulturnim kontekstima, Zipes se fokusira na relevantne
povijesne trenutke, tj. na etabliranje bajke kao ‘ozbiljnoga’ literarnoga žanra, na pojedine
slabije poznate autorice i sakupljačice bajki kao što su Mme d’Aulnoy, Božena Němcova
i Laura Gonzenbach, kao i na nova čitanja i medijske aproprijacije bajki, poput filmske
adaptacije bajke o Modrobradom redateljice Catherine Breilla i likovnih uradaka suvremenih
umjetnica poput Dine Goldstein, Paule Rego i Kiki Smith, čija Crvenkapicom nadahnuta
litografija Born [Rođena] krasi naslovnicu knjige.
Osim iscrpnim biografijama i analizama zbirki proizašlih iz ženskih pera, Zipes
zanimanje za feminističku kritiku izražava i u poglavlju posvećenom ženskim likovima
u bajkama (poglavito vilama i vješticama), koji su odigrali važnu ulogu u održavanju i
propagiranju štetnih stereotipa o ženama. Poglavlja posvećena slabije poznatim autorima
i autoricama i sakupljačima i sakupljačicama pripovjedaka (ranije spomenute dame, te
talijanski liječnik i folklorist-amater Giuseppe Pitré) svakako su najvrjedniji dio Neodoljive
bajke budući da im je, uz informiranje, namjera i ukazati na razna neistražena područja,
nebrojene zbirke koje valja proučiti, analizirati, prirediti, prevesti... U trenutku kada je položaj
ne samo folkloristike već i humanistike općenito u akademskoj zajednici problematičniji i
ugroženiji nego ikada prije, krajnje je vrijeme, poručuje Zipes, za otkrivanje novih pravaca
i interesnih sfera, ali i za jačanje napora uloženih u razjašnjavanje još uvijek problematičnih
točaka, poput odnosa usmene i pisane književnosti.
Iako i sam nastoji rasvijetliti postanak bajke i rastumačiti njenu vlastitu rags-toriches priču od marginalnoga usmenoga žanra do središnjega kulturnoga narativa, Zipes se
opetovano ograđuje od pokušaja ispisivanja povijesti bajke. Objašnjenje za ovaj zazor krije
se u dva ‘dodatka’ u kojima se autor obrušava na dvije recentne studije koje nude alternativna
viđenja povijesti bajke. Prema Zipesu, Ruth B. Bottigheimer (Fairy Tales: A New History)
i Willem de Blécourt (Tales of Magic, Tales in Print: On the Genealogy of Fairy Tales and
the Brothers Grimm), za koje je nastanak bajke neodvojiv od pojave tiska, predstavnici
su „senzacionalističke“ (173) i „redukcionističke“ (158) znanosti čije „žaljenja vrijedne
znanstvene napore“ valja oštro osuditi i javno razotkriti kao „obmanjujuće“ i nedovoljno
argumentirane (usp. xii). Bottigheimer, koja kao rodonačelnika žanra tzv. ‘bajke o usponu’
(rise fairy tale) navodi talijanskoga pripovjedača Giovana Francesca Straparolu, a za proces
transmisije bajki tvrdi da se odvijao u smjeru obrnutom od onog opće prihvaćenog (tj. bajke
362
Prikazi • Reviews
su se najprije pojavile u pisanom/tiskanom obliku, a potom postale dio usmene tradicije),
Zipes zamjera što svoj rad temelji isključivo na pretpostavkama, nagađanjima i nepouzdanim
podatcima (166). No čini se kako mu najviše smeta ‘prijezir’ koji Bottigheimer pokazuje
prema pripadnicima tzv. ‘običnog puka’, kojima (navodno) osporava svaki kreativni impuls
(172). Iako se i njega kritizira zbog propovijedanja vjere u prvenstvo pisane, a ne usmene
riječi, valja reći kako de Blécourt ipak bolje prolazi od svoje kolegice. Zipes, naime,
njegov rad naziva „divljenja vrijednim“ dok će za njegove argumente reći da ih, temeljnoj
pogrešnosti usprkos, valja shvatiti ozbiljno (175). Zaključno, oba zagovornika pisane
povijesti bajke, s kojima se Zipes obračunava, nemaju zapravo čime potkrijepiti svoje
senzacionalističke tvrdnje. Iako se većini Zipesovih zamjerki doista nema što prigovoriti,
njegov se pravednički gnjev ipak doima ponešto pretjeranim. Na kraju krajeva, nije li ovim
kontroverznim naslovima (ma koliko ‘obmanjujući’ oni bili) uspjelo upravo ono što i sam
Zipes svesrdno zagovara, tj. probuditi uspavanu (da ne kažem ustajalu) disciplinu pozivom
na diskusiju i preispitivanje pojmova i koncepata koji se uzimaju zdravo za gotovo?
U konačnici, Neodoljivoj bajci ipak je moguće odoljeti. No iako su neke od teza i tema
obrađenih u ovoj studiji poznate iz njegovih ranijih radova, Zipesu valja priznati zavidnu
erudiciju i lakoću znanstvenog pripovijedanja. Titula Zipesova magnum opusa možda joj
i ne pristaje, no usprkos tomu, Neodoljiva bajka predstavlja intrigantno i zanimljivo štivo,
bogato vrelo intelektualnih poticaja i smjernica za buduće istraživače/ice.
Nada Kujundžić
Kronika
Events
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
365
Projekt ART@muse
Zagreb, 13.-28. ožujka 2012.
Od 13. do 28. ožujka 2012. na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan
je završni dio trogodišnjega projekta ART@muse, intenzivnoga programa cjeloživotnoga
učenja u okviru programa Erasmus.
Projekt ART@muse pokrenuli su i osmislili nastavnici s belgijskoga Artesis University
College iz Antwerpena, a njegovi su voditelji i glavni koordinatori bili Luc Celis i Rita
Heyrman. Nakana je projekta ART@muse objedinjavanje kulturnih i umjetničkih poticaja u
neposrednoj međunarodnoj komunikaciji, pri čemu se promovira kultura zemlje domaćina
i postignuća njezinih kulturnih djelatnika, umjetnika, sveučilišnih nastavnika, knjižničara,
učitelja i odgojitelja, a u svrhu sveobuhvatne primjene umjetnosti u obrazovanju. U
njegovoj realizaciji sudjelovao je međunarodni tim sastavljen od nastavnika s učiteljskih
fakulteta iz više europskih zemalja, partnera u projektu, i drugih suradnika, a proveden
je u suradnji sa srodnim europskim institucijama koje se bave obrazovanjem učitelja i
odgojitelja, uz potporu Europske unije. Projekt je trajao tri godine i uključivao zasebne
intenzivne programe koji su održani 2010. u Antwerpenu, 2011. u Portu, a 2012. u Zagrebu.
Hrvatski partner u projektu ART@muse bio je Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na
kojemu su tijekom trogodišnjega razdoblja o projektu brinule Iva Grujić, Smiljana Narančić
Kovač i Antonija Balić Šimrak.
U zagrebačkom izdanju projekta sudjelovalo je više od pedeset studenata i nastavnika
iz Belgije, Nizozemske, Portugala, Estonije i Hrvatske. Uz središnja događanja, predavanje
i umjetničke radionice, sudionici su se također upoznali s hrvatskom kulturom kroz
posjete kulturnim ustanovama, knjižnicama, muzejima, galerijama i kazalištima. Krajnji
je cilj programa bio da studenti, uz podršku nastavnika mentora, osmisle interdisciplinarne
umjetničke projekte koji su u završnici predstavljeni djeci zagrebačkih dječjih vrtića i
osnovnih škola u prostorima nekoliko gradskih knjižnica.
Dok su u središtu zanimanja ranijih susreta bili drama i slikarstvo, središnja je tema
ovogodišnjega ART@muse projekta bila slikovnica kao umjetnička forma, koja se u svom
specifičnom izrazu temelji na interdisciplinarnosti umjetničkih područja. Predavanje na tu
temu pod nazivom Picturebook – a multimodal artefact za sve je sudionike projekta održala
Smiljana Narančić Kovač u prostorima dječjega odjela zagrebačke Gradske knjižnice.
Pripremne radionice održavale su se u prostorijama Učiteljskoga fakulteta, a svaka
od njih zastupala je različito umjetničko područje; od likovnoga stvaralaštva, glazbe,
dramskoga izraza, preko multimedije i lutkarstva, pa sve do književnosti, čime je studentima
prikazana različitost pristupa umjetničkom izražavanju, i to s ciljem da ih se motivira i
potakne na kreativno i maštovito provođenje samostalnih projekata te kako bi osvijestili
važnost umjetnosti u obrazovanju.
366
Kronika • Events
U realizaciji projekta ostvarena je suradnja i s Glazbenim učilištem Elly Bašić iz
Zagreba, čije su nastavnice Aida Travčar i Irena Markulin vodile radionicu Counting rhymes
in music education [Brojalice u glazbenom obrazovanju]. Istaknuvši važnost brojalice kao
najstarijega i najspontanijega načina glazbene ekspresije te njihovu sveprisutnost i bitnu
ulogu u odrastanju svakoga djeteta, voditeljice su, uz uporabu udaraljki, naučile polaznike
nekima od najstarijih hrvatskih narodnih brojalica. S umjetničkoga područja glazbe održane
su još dvije radionice: onu o glazbenoj kreativnosti [Musical creativity] vodila je Diana
Atanasov Piljek, dok je u svojoj radionici Luisa Caiano (Portugal) studente upoznala s
tehnikama instrumentalne kompozicije [Techniques of instrumental composition].
S umjetničkoga područja likovnoga stvaralaštva održana je radionica o izradi
umjetničkoga dnevnika (Creating an artistic diary) pod vodstvom Antonije Balić-Šimrak,
u kojoj su studenti izrađivali individualni umjetnički dnevnik o sudjelovanju u projektu
ART@muse. Umjetničke su dnevnike nakon radionice dopunili vizualnim bilješkama i
različitim impresijama potaknutim upoznavanjem novoga grada, kulture i ljudi, dojmovima
s izleta na Krk i susreta s glagoljicom, kao i doživljaja s radionica i večernjih druženja.
Likovnu radionicu o likovnoj improvizaciji (Art improvisation) održala je Isabel Magelaes
(Portugal). Stjepko Rupčić vodio je likovnu radionicu pod nazivom Wire and oil clay u
kojoj su studenti skulpture izrađivali kombinirajući žicu i plastelin. Vladimir Kuharić vodio
je radionicu Typographic design for children [Tipografski dizajn za djecu] gdje je prikazana
tipografija primjerena djeci s elementima ručnoga rada.
Multimedijalnu radionicu Sounds and images [Zvukovi i slike] vodio je Marko
Gregurić. Istraživački je zadatak radionice bio da studenti drugima iz skupine prenesu
svoje impresije o gradu Zagrebu kroz svojevrsni kolaž različitih multimedijalnih uradaka
sastavljenih od snimljenih slika i zvukova.
U sklopu umjetničkoga područja dramskoga i lutkarskoga izražavanja radionicu
Creating a dramatic tension [Stvaranje dramske napetosti] vodio je Luc Celis (Belgija),
dok je Iva Gruić vodila dramsku radionicu koja se temeljila na igri te dramskim i lutkarskim
improvizacijama pod nazivom Orange heads and blue heads [Narančaste glave i plave
glave]. Marijana Županić Benić vodila je radionicu pod nazivom Visual theatre [Vizualno
kazalište]. Fokus radionice bio je na lutkarstvu kao specifičnom obliku vizualnoga kazališta.
Sudionici radionice istraživali su, kroz različite vježbe, mogućnosti koje nudi neki materijal,
predmet ili objekt i razmatrali na koji se način oni mogu preobraziti u improvizirane lutke.
Radionicu izrade ručnih lutaka zijevalica tzv. muppeta pod nazivom Puppets, an allembracing tool for teachers [Lutke, sveobuhvatno nastavno sredstvo] vodili su gosti projekta
iz Španjolske, Dora Martin Lazaro i Fernando Perez Martin. Ideja radionice bila je prikazati
lutku kao nastavno sredstvo koje je moguće integrirati u svako umjetničko područje. Isti
voditelji organizirali su i višesatnu večernju aktivnost pod nazivom Uniting cultures through
artistic celebration [Sjedinjenje kultura kroz umjetničko slavlje], na kojoj je primjer takva
kulturnoga sjedinjenja ostvaren na simboličan način kroz igru sjena projiciranih na platno u
kombinaciji s pokretima, a atmosferu je upotpunio ‘miks’ različitih glazbenih brojeva koji su
većini studenata bili poznati, i to bez obzira na zemlju njihova podrijetla.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
367
Radionicu Fairy tales and storytelling [Bajke i pričanje priča] vodila je Vladimira
Velički, a polaznici su zajedno s voditeljicom kroz meditativno putovanje uronili u hrvatsku
bajku „Mala vila“, ispričanu na bajkovit način uz pomoć sitnih objekata; kamenčića,
školjki, perlica.
Važan je dio programa bio posjet znamenitostima na otoku Krku, koji je vodio Stjepko
Rupčić. Studenti su se upoznali s početcima hrvatske pismenosti i s Baščanskom pločom,
a predavanje i radionicu o glagoljici pod nazivom Glagolitic calligraphy [Glagoljička
kaligrafija] u živopisnom prostoru vrta ispred male crkvice sv. Lucije u Jurandvoru održala
je Jelena Vignjević.
Voditelji radionica svojim su idejama i konceptima inspirirali studente, prikazali im
nove mogućnosti umjetničkoga pristupa obrazovanju, a važno je i to da su se svi elementi
radionica mogli implementirati u rad s djecom, što se do kraja projekta i pokazalo.
Dodatni sadržaji pripremljeni za studente uključili su upoznavanje Zagreba kroz
kulturne spomenike, posjete kulturnim ustanovama (npr. Kazalište Trešnja, Hrvatski
državni arhiv, Muzej suvremene umjetnosti) te istraživanje znamenitosti grada Zagreba
i okolice. Posjet Parku prirode Medvednica, i Medvedgradu, što ga je provela Snježana
Mraković, omogućio je studentima dodatnu perspektivu u promatranju grada Zagreba i
pogled u njegovu povijest.
Nakon što su sudionici prošli tako intenzivan program različitih umjetničkih radionica
i upoznali se, koliko je bilo moguće, s hrvatskim kulturnim i povijesnim kontekstom,
podijeljeni su u četiri međunarodne skupine koje su radile uz pomoć mentora (Diana Zalar
i Marijana Županić Benić iz Hrvatske, Luc Cellis iz Belgije, Luisa Caiano iz Portugala te
Irma Smegen iz Nizozemske). Svaka je skupina zasebno osmislila i pripremila aktivnost
za djecu predškolske i mlađe školske dobi, koje su potom predstavili djeci na pojedinim
dječjim odjelima Knjižnica grada Zagreba. Završne su radionice za djecu bile originalne,
kreativne i maštovite, a studenti su uspjeli prevladati jezičnu barijeru i s djecom komunicirati
kroz umjetnost.
Intenzivni program izražavanja kroz umjetnost u okviru projekta ART@muse doprinio
je stvaranju pozitivnog, produktivnog i kreativnog ozračja među sudionicima projekta,
a veliki je njegov značaj i u senzibiliziranju studenata, budućih učitelja i odgojitelja za
uključivanje u različite umjetničke radionice i projekte kako bi razvijali svoje tehnike
podučavanja i motivirali djecu na učenje i spoznavanje kroz kreativno izražavanje.
Marijana Županić Benić
Kinder- und Jugendliteratur im Prozess der Medienkonvergenz.
Adaption – Hybridisierung – Intermedialität
Kronberg im Taunus (Deutschland), 17.-19. Mai 2012
Seit nunmehr fünfundzwanzig Jahren treffen sich die deutschsprachigen Expertinnen
und Experten der Kinder- und Jugendliteraturforschung alljährlich zu Christi Himmelfahrt
368
Kronika • Events
zu ihrer Jahrestagung. Vom 17. bis 19. Mai 2012 fand die Tagung zum vorläufig letzten Mal
im Religionspädagogischen Zentrum in Kronberg im Taunus statt, das für viele Jahre das
angestammte Domizil des Forschertreffens war.
Das Vierteljahrhundert, das sich seit der ersten Jahrestagung der Gesellschaft für
Kinder- und Jugendliteraturforschung nun 2012 vollendet hat, ist insgesamt gekennzeichnet
von einem enormen Medienwandel, dem das gesamte Symbol- und Handlungssystem der
Kinder- und Jugendliteratur ausgesetzt war und nach wie vor ist. Insofern versuchte die
Gesellschaft für Kinder- und Jugendliteraturforschung eine anhaltend aktuelle Tendenz
aufzugreifen, wenn sie sich 2012 dem Thema „Kinder- und Jugendliteratur im Prozess
der Medienkonvergenz. Adaption – Hybridisierung – Intermedialität“ widmete, um diesen
Veränderungsprozessen in rund zwei Dutzend Referaten einmal mehr Rechnung zu tragen.
Dass in diesem Kontext ein interdisziplinärer Anspruch verfolgt wurde, der nicht nur
aktuelle kinder- und jugendliteraturwissenschaftliche Diskussionen verfolgt, sondern auch
Aspekte der historischen Dimension ebenso wie didaktische Positionen des Themas jeweils
zur Sprache brachte, gehört zu den guten Traditionen der Gesellschaft für Kinder- und
Jugendliteraturforschung.
Die Tagung begann mit einem begriffsbezogenen Referat von Thomas Möbius
(Aachen), der den hochkomplexen Fachterminus Medienkonvergenz in seine Bestandteile
zerlegte und ihn in Geschichte und Gegenwart einordnete. Mit Gina Weinkauffs (Leipzig)
Betrachtungen über das „Sams“ von Paul Maar wurde hingegen ein aktuell äußerst
erfolgreicher kinderliterarischer Medienverbund erläutert und auch rezeptionsspezifisch
interpretiert, sodass hier ein praktisches Anwendungsbeispiel mit theoretischen Reflexionen
analysiert wurde. Mit Andreas Seidlers Referat über das erfolgreiche Online-Rollenspiel
„World of Warcraft“ öffnete sich die Tagung weit in das Feld der populären multimedialen
Offerten der digitalen Welt, jedoch in diesem Vortrag mit Blick auf die Verwertung der
Rollen in erzählender Literatur über die Figuren des Online-Spiels. Mit einem Vortrag von
Christine Lötscher und Ingrid Tomkowiak (Zürich) über „Alice“-Adaptionen im Film wurde
zum Schluss des ersten Konferenztages auch die cineastische Dimension der Medienwelt
für Kinder und Jugendliche berücksichtigt.
Der zweite Tag der Konferenz begann mit einem didaktischen Vortrag von Iris Kruse
(Hamburg) über intermediale Literaturrezeption im Deutschunterricht, deren Perspektiven
für Praxis und Forschung die Referentin anschaulich an Beispielen erläuterte, bevor Kristin
Eckstein (Siegen) den Blick auf die aktuell viel rezipierten Mangas richtete, die sie unter
dem Aspekt der darin vermittelten Facettierungen von „Boy’s Love“ analysierte.
Es folgten historische Beiträge, so sprach Geralde Schmidt-Dumont (Hamburg) über
die medialen Adaptionen des Nibelungen-Stoffs vom Jugendstil bis zum Mange, parallel
hierzu wurden europäische Blickwinkel auf die Kinder- und Jugendmedien eröffnet. So
referierte Monika Wolting (Wroclaw) über die polnische Kinder- und Jugendliteratur im
Zeitalter der Medialisierung, Dragica Dragun (Osijek) über die kroatische Kinder- und
Jugendliteratur.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
369
Am Nachmittag folgte eine Sektion zu Verfilmungen von Kinderbüchern Erich
Kästners (Jana Wischnewski, André Kagelmann, Sonja Müller) und eine Sektion zur
Netzkultur und ihren spezifisch kinder- und jugendliterarischen Rezeptionsformen wie dem
Handyroman (Iris Schäfer, Johanna Mauermann, Elisabeth Hollerweger).
Der dritte Konferenztag wurde mit einem unterhaltsamen Vortrag von Karin Vach
(Heidelberg) über den Medienverbund von Tomi Ungerers Die drei Räuber (Bilderbuch,
Film und Hörspiel) eröffnet, bevor Petra Schrackmann (Zürich) über den Medienwechsel
von „Hugo Cabaret“ vom Buch zum Film sprach und Felix Giesa (Köln) über GraphicNovel-Adaptionen von kanonisierten Kinderbüchern referierte. Den Schlussakkord
der Tagung setzte Birgit Schlachter (Weingarten) mit einem Referat über populäre
Jugendromanzyklen wie „Bis(s)“, „Eragon“ oder „Die Tribute von Panem“ und neue Formen
der Anschlusskommunikation im Medienverbund, wobei sie sich hierbei insbesondere auf
interessante neuartige Rezeptionsformen im World Wide Web wie die Forenkommunikation
und FanFiction sowie FanArt konzentrierte.
Insgesamt zeigte die an vielgestaltigen Referaten reiche Tagung, dass dieses Thema
zahlreiche Facetten bietet, aber auch eine ganze Reihe schwieriger und schwerwiegender
theoretischer Probleme aufwirft, an denen die Kinder- und Jugendmedienforschung sich in
Zukunft – unabhängig ob aus didaktischer, historischer, intermedialer oder im engeren Sinn
fachwissenschaftlicher Perspektive – noch abarbeiten muss.
Sebastian Schmideler
Druga godišnja skupština Hrvatske udruge istraživača dječje
književnosti (HIDK)
Rijeka, 18. svibnja 2012.
Nekako je uvriježeno da početna nastojanja postaju pravilom pa se tako godišnja
skupština Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti nakon Petrinje i Zagreba preselila
u Rijeku, u tamošnji sveučilišni Kampus Trsat, gdje je 18. svibnja 2012. obilježena druga
godišnjica postojanja Udruge.
Na skupštini je sumiran rad Udruge koji su obilježila tri važna projekta. Udruga
je inicirala organizaciju manifestacije Hlapić 2013. kojom će se tijekom cijele godine
brojnim zbivanjima obilježiti sto godina najpoznatijega i najviše objavljivanoga hrvatskoga
dječjega romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Organizacijski je odbor, na čijem su čelu
Berislav Majhut i Smiljana Narančić Kovač te tajnica Ivana Faletar, tijekom cijele godine
animirao institucije, udruge, društva i pojedince na uključivanje u taj projekt. Iz opsežnoga
je niza planiranih aktivnosti potrebno izdvojiti atraktivne izložbe poput one umjetničkih
radova „Moj Hlapić“ (u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika), „Kao Hlapić
i Gita – siročad u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće“ (u suradnji s Hrvatskim
školskim muzejom u Zagrebu) te projekt Stari obrti (u suradnji s Ljiljanom Ivković i
370
Kronika • Events
vrtićima Grada Zagreba i Zagrebačke županije), ali i reviju na ledu (u suradnji s Hrvatskim
klizačkim klubom „Medo“ iz Zagreba), aktivnosti vezane uz riječki karneval (u suradnji s
Turističkom zajednicom grada Rijeke) te kazališnu predstavu i izložbu „Čudnovate zgode
šegrta Hlapića“ (u suradnji s Dječjim kazalištem „Branko Mihaljević“ iz Osijeka). Uz to
je predviđeno i održavanje tematskih izložbi poput one u organizaciji Gradske knjižnice
u Varaždinu, stručnih skupova za učitelje, npr. onog u u Villi Ružić u Rijeci (u suradnji s
Agencijom za odgoj i obrazovanje), ali i dovršenje edicije kritičkih izdanja Sabranih djela
Ivane Brlić-Mažuranić.
Kao središnji događaj proslave Udruga priprema međunarodnu znanstvenu
konferenciju „Od čudnovatog do čudesnog: 100 godina Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“,
koja će se održati u Slavonskom Brodu od 18. do 20. travnja 2013. To je drugi opsežni
projekt Udruge. Priprema Konferencije već je odmakla, pozivi s razrađenim temama
upućeni, a HIDK se može pohvaliti snažnom podrškom vodećih hrvatskih institucija koje
su pristale sudjelovati u organizaciji, kao i uključenjem vodećih domaćih i međunarodnih
stručnjaka. Suorganizaciju Konferencije prihvatili su Hrvatska akademija znanosti i
umjetnosti, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Grad
Slavonski Brod i Agencija za odgoj i obrazovanje.
U nastavku rada skupštine Smiljana Narančić Kovač, glavna urednica časopisa Libri
& liberi, predstavila je prvi broj službene publikacije HIDK. Taj treći važni projekt najbrže
je napredovao zahvaljujući ne samo radu Uredništva, već i svih onih članova Udruge i
stručnjaka koji su se aktivno uključili u realizaciju toga izdavačkoga projekta. Časopis
je postao primjer uspješno ostvarene međunarodne suradnje jer, pored domaćih priloga,
sadrži i one međunarodnih stručnjaka. Čini se da dobar međunarodni odaziv u prilozima i
potpora u Uredničkom odboru prilikom izdavanja prvoga broja predstavljaju dobru osnovu
za daljnji rad na časopisu. Ponosni na izgled, kojemu je najviše pridonijela Antonija BalićŠimrak, ali i na kvalitetu objavljenih priloga, članovi su zaželjeli da se postavljeni standardi
održe i u daljnjim brojevima.
Predstavivši se stručnjacima s područja dječje književnosti diljem svijeta ne samo
časopisom, nego i članstvom u Međunarodnom društvu istraživača dječje književnosti
(International Research Society for Children’s Literature – IRSCL), HIDK je, kao udruga
otvorena za suradnju i međunarodne projekte, dobila vrijedno priznanje i odgovornu
zadaću. Naime, Međunarodni odbor sjevernoameričkoga središnjega društva za istraživanje
dječje književnosti, Children’s Literature Association, izabrao je Hrvatsku kao zemlju u
žarištu na četrdesetoj po redu godišnjoj konferenciji toga društva, koja će se održati u
lipnju 2013. u Biloxiju, Mississippi (SAD). Stoga u narednom razdoblju Udruzi predstoje
opsežne pripreme za dostojno predstavljanje hrvatske dječje književnosti i rezultata njezina
istraživanja međunarodnoj akademskoj javnosti.
Sanja Lovrić
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
371
The Grimm Brothers Today: Kinder- und Hausmärchen and its
Legacy, 200 Years After
Lisabon, Portugal, 21.-23. lipnja 2012.
Simpozij „Braća Grimm danas. Kinder- und Hausmärchen (KHM) i njihovo nasljeđe
200 godina kasnije“, održan je u Lisabonu od 21. do 23. lipnja 2012. godine u organizaciji
Universidade nova de Lisboa, Instituto de Estudos de literatura Tradicional, Faculdade
de Ciencias sociais e humanas. U organizacijskom odboru bili su profesori navedenoga
fakulteta: Francisco Vaz da Silva, Isabel Cardigos, Ana Paula Guimanes i Ana Paiva Morais,
mahom stručnjaci s područja usmene narodne književnosti, lingvistike i prevođenja.
Plenarna predavanja održali su Sadhana Naithani s Jawaharlal Nehru University, New Delhi,
India, na temu „A wild philology“ [Divlja filologija], Christine Shojaei Kawan iz instituta
Enzyklopädie des Märchens u Njemačkoj, na temu „Once two brothers had a workshop...“
[Jednom su dvojica braće imala radionicu…], Maria Tatar s Harvard University, SAD, na
temu „The call of the wild: Why fairy tales are good to think with“ [Zov divljine: zašto su
bajke dobre za razmišljanje],Valdimar Hafstein s University of Iceland, Island, na temu
„The opposite of property: How the Grimm brothers helped to create the public domain
(and why perhaps that wasn’t so great)“ [Suprotnost vlasništvu: kako su braća Grimm
pomogla stvoriti javnu domenu (i zašto to možda i nije bilo tako dobro)], Jack Zipes s
University of Minnesota, SAD na temu „Seeds of revolution in the Grimms’ tales: The role
of superheroes from Six Who Changed the World to Seven Samurai“ [Sjeme revolucije u
pričama Grimmovih: uloga superheroja od Šestorice koja su promijenila svijet do Sedam
samuraja] te Donald Haase s Wayne State University, SAD, na temu „The Brothers Grimm
as cultural icons“ [Braća Grimm kao kulturne ikone]. Sva predavanja bila su vrlo zanimljiva
i na visokoj znanstvenoj razini, kao i diskusija nakon njih. Možda je najvažnije osvrnuti se
na izlaganje Christine Shojaei Kawan u kojemu je predstavila projekt Die Enzyklopädie des
Märchens, rezultat kojega je istoimeno djelo objavljeno u izdanju izdavačke kuće Walter de
Gruyter. U njemu su prikazani rezultati gotovo dvije stotine godina dugoga međunarodnoga
istraživanja u području usmene pripovjedačke tradicije u prošlosti i u sadašnjosti. Projektom
je predviđeno da će biti objavljeno ukupno četrnaest svezaka Enciklopedije bajki, svaki od
po 720 stranica. U tu je svrhu indeksirano 3.900 abecedno poredanih članaka koji govore o
metodama, stilu, strukturnim problemima, pitanjima, podrijetlu i nastanku pripovjedačkoga
dobra, zatim kraćih monografija o bitnim pripovjednim vrstama i motivima, biografije
istraživača, sakupljača i autora važnijih za područje istraživanja, popis korištenih izvora,
kao i nacionalna i regionalna istraživačka izvješća.
Rad konferencije se, nakon plenarnih predavanja, nastavio u pojedinim sekcijama
o usmenim i pisanim tekstovima, rodovima i vrstama i ponovnom vrjednovanju njihovih
granica (Oral/written Texts, Types, and Genres: Reassessing Boundaries), o bajci kao vrsti
nakon Grimmovih (Fairy Tale and Genre in a Post-Grimm Era), o europskim suvremenicima
braće Grimm (Brothers Grimm and their European Contemporaries), o perspektivama
372
Kronika • Events
odraslih i dječjih čitatelja Grimmovih bajka (Cross-Perspectives on the Grimm Märchen),
o suvremenim temama predstavljenima kroz obličje bajke (Contemporary Issues in
Traditional Fairy-Tale Guise), o metamorfozi kao metafori i transformativnoj čaroliji u
KHM Grimmovih (Metamorphosis as Metaphor: Transformative Magic in the Grimms’
KHM), o recepciji, prijevodima i proliferaciji u odnosu prema grimovskim tradicijama
(Reception, Translation, Proliferation: Recollecting Grimm Traditions), o Grimmovim
bajkama, naslijeđu i vizualnim umjetnostima (Grimm Märchen, Heritage, and the Visual
Arts) o transgresivnim pričama s aspekta ‘queer’-skupina (Transgressive Tales: Queering
the Grimms), o pedagoškim uporabama bajke (Pedagogical Uses of the Fairytale), o
filmskim adaptacijama Grimmovih bajki (Filmic Adaptations of the Grimm Fairy Tales),
o ponovnom rodnom određenju Grimmovih bajki u ženskoj prozi (Re-engendering
Grimm Märchen in Women’s Fiction), o Grimmovima u Americi s obzirom na fenomene
artifaktualizacije, autorizacije i artificijelnosti (The Grimms in America: Artifactualization,
Authorization, and Artifice), o bajkama Grimmovih u portugalskoj dječjoj književnosti
(Revisiting Grimm Märchen in Portuguese Children’s Literature), o zbirci KHM na razmeđi
učenih tradicija i popularne književnosti, umjetničkih i narodnih pripovijedi (KHM at the
Intersection of Learned Tradition and Popular Literature, Art and Folk Narrative), kao
i o kreativnim uporabama bajki u multimediji, performansama i kombiniranim vrstama
umjetničkoga izražavanja (Creative Uses of Märchen in Multimedia, Performance, and
Cross-genre Retellings). Kao što je vidljivo iz navedenih naziva pojedinih sekcija, raspon tema kretao se od
samih početaka usmene narodne književnosti, posebice bajki, pa sve do prisutnosti bajki u
vizualnim umjetnostima, suvremenim medijima i multimedijskim adaptacijama. Naročito
su zanimljiva bila izlaganja etnografa i antropologa te paralele koje su povučene između
bajki raznih zemalja, ali i pitanje mogućega utjecaja, odnosno zajedničkoga podrijetla
arhetipskih slika, kako u bajkama braće Grimm, tako i u drugim bajkama diljem svijeta.
Primjeri iz portugalske književnosti kao zemlje-domaćina bili su opširno prezentirani
i komentirani, pri čemu treba izdvojiti izlaganje Francisca Vaz da Silve koji je detaljno
opisao i simboliku i veze između portugalskih bajki i bajki braće Grimm. Bajke su često
opisivane kao moguća poveznica između tradicije i suvremenosti, odnosno popularne
literature. Pedagoška uporaba bajki, prikazi istraživanja iz pedagoške prakse doprinijeli su
konkretizaciji, tj. prikazali aktualnost bajki u odgoju i obrazovanju djece. Prilozi američkih
kolega otvorili su pitanje autorstva, a naročito pitanje dubine tumačenja bajki, odnosno
mijenjanja njihovoga osnovnoga sadržaja i simbolike.
Iz Hrvatske su, u radu konferencije, i to u sekciji o pedagoškoj uporabi bajke, sudjelovali
Vladimira Velički i Damir Velički izlaganjem o multimedijskim adaptacijama Grimmovih
bajki te njihovim mogućnostima i ograničenjima („Multimedia adaptations of the Grimms’
fairy tales: Possibilities and limits“), te Marina Gabelica izlaganjem o Grimmovim bajkama
u novim medijima („Grimm’s fairy tales in the new media“), svi s Učiteljskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
373
Osim rada u sekcijama bila je organizirana i projekcija filmova nastalih na temelju
bajki braće Grimm te okrugli stol. Organizacija simpozija bila je iznimno uspješna, a
izloženi su referati, znanstveno i stručno relevantni, često i inovativni. Budući da su se
u Lisabonu okupili znanstvenici i stručnjaci iz raznih dijelova svijeta, diskusija o djelu
braće Grimm razvijala se u raznim pravcima, obuhvaćajući kako povijesne prikaze, tako i
sadašnje stanje i moguće projekcije u budućnost. Naročito su zanimljivi bili prikazi kolega
izvan europskoga kulturnoga kruga, odnosno njihova percepcija bajki braće Grimm, kao
i usporedbe s usmenom narodnom tradicijom zemalja iz kojih dolaze. Većina je izlaganja
dostupna u elektroničkom obliku, a očekuje se i izdavanje zbornika kako bi radovi izneseni
na skupu bili što dostupniji široj znanstvenoj zajednici.
Vladimira Velički
Crossing Boundaries: Translations and Migrations – 33rd IBBY
International Congress
London (United Kingdom), 23-26 August 2012
London was the site for the 33rd International Board on Books for Young People
World Congress where attendees gathered around the theme of Crossing Boundaries:
Translations and Migrations. For a brief few days, August 23-26, each person crossed his/
her own personal boundaries of geography, language, ideological notions around children
and books, and other cultural parameters, to share invigorating discussions, enriching ’aha‘
moments, and critical considerations that followed each individual home. Participants came
from countries around the globe to contribute to an exploration of how books and stories
for children and young people cross boundaries and migrate across countries and cultures.
Parallel session topics were focused on globalization and immigration in children’s literature
as reflected in society, dual-language texts, cultural exchange and the art of translation.
One symposium, for example, offered contrasting views of national identity as revealed
in picture and chapter books on immigration. Another provided rich insights to translation
by focusing on translation theory today, the translator as co-creator, and the translation
of images. Yet another symposium revealed boundary crossings through global social
networking. Between the many engaging sessions, one could find guest speakers such as
Aiden Chambers, Anthony Browne, Shaun Tan, Eliacer Cansino, Elizabeth Laird, Ifeoma
Onyefulu, Kitty Crowther, and many others – all sharing their concerns, celebrations, and
current involvements in the children’s literature field. Michael Rosen’s thought-provoking
talk was entitled “Migration – Towards a New Normal.” A highlight on the traditional role
of story brought storytellers such as Dashdondog Jamba, Sonia Nimr, and Michael Harvy
to remind listeners of the ongoing power of stories to travel across boundaries of all kinds.
Of course, there was cultural entertainment, such as a children’s performance from Theater
Peckham as well as more somber moments in consideration of the continued support for
children in disaster-stricken areas of Japan following the earthquake of 3-11.
374
Kronika • Events
A highlight of this Congress is awarding the Hans Christian Andersen Award given
every two years to a living author whose work has made a lasting contribution to children’s
literature and is the highest international recognition given to an author and illustrator of
children’s books. The 2012 award winners were Maria Teresa Andruetto, author award, who
represented Argentina and Peter Sís, illustrator award, representing the Czech Republic. The
IBBY-Asahi Reading Promotion Awards is another feature of each Congress that highlights
projects throughout the globe that are making lasting contributions to reading promotions
for young people. The 2013 winners were Abuelas Cuentacuentos – The Grandmother’s
Storytelling Programme in Argentina and SIPAR an organization that has a long history
working with refugees and publishing children’s books in Cambodia. Both organizations’
work supports IBBY’s goals.
At the close of the IBBY Congress, the insights, friendships, and momentum for
further work offer living evidence that children’s books can cross boundaries and bring
together citizens of the global community. To be part of future IBBY Congresses in Mexico
City (2014) and New Zealand (2016), interested scholars and other professionals can visit
the IBBY website <http://www.ibby.org/> for information as it is announced.
Janelle B. Mathis
Okrugli stol Čitanjem do pismenosti
Zagreb, 7. rujna 2012.
Hrvatsko čitateljsko društvo i Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje
odraslih u suradnji s Knjižnicama grada Zagreba organizirali su okrugli stol povodom
Međunarodnoga dana pismenosti. Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. rujna, a
utemeljio ga je UNESCO 1967. godine radi promicanja pismenosti. Okrugli stol Čitanjem
do pismenosti održao se u dvorani Odjela za djecu i mladež zagrebačke Gradske knjižnice
7. rujna 2012.
Nakon uvodnih riječi predsjednice Hrvatskoga čitateljskoga društva Drahomire
Gavranović i ravnatelja Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih Ivana
Šutala, uslijedila su zanimljiva petnaestominutna izlaganja stručnjaka različitih profila.
Prvi je govorio utemeljitelj metodike nastave hrvatskoga jezika i književnosti,
Dragutin Rosandić, koji je razmotrio razvoj čitateljske kompetencije u metodičkome
obzoru. Rosandić je naglasio važnost čitanja za učenje i cjelokupno obrazovanje, iznio
definiciju čitateljske kompetencije i primjer dobre prakse unaprjeđivanja čitanja u Austriji,
a prokomentirao je i pitanja za provjeru razumijevanja pročitanoga književnoga teksta na
ispitima državne mature sagledavajući ih u kontekstu različitih vrsta čitanja. Tamara Turza
Bogdan, s čakovečkoga odsjeka Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, također je
o čitanju i pismenosti govorila iz metodičke perspektive. Dva su metodička predavanja
bila komplementarna jer je jedno bilo posvećeno učeničkim čitateljskim kompetencijama,
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
375
a drugo metodičkim kompetencijama i vještinama učitelja i odgojitelja čija je zadaća
opismeniti djecu i mladež te odgojiti buduće čitatelje.
Mile Živčić, pomoćnik ravnatelja Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje
odraslih, u okviru predavanja „Odrasli – obrazovanje – pismenost“ naglasio je da se odrasli
uglavnom opismenjuju na osnovnoj razini da bi našli ili zadržali posao, a da se vrlo malo
pozornosti posvećuje usavršavanju njihove pismenosti.
Tri su izlaganja održali djelatnici Odjela za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru.
Nives Tomašević, ujedno i dugogodišnja urednica u izdavaštvu, održala je predavanje
pod naslovom „Uloga nakladnika u oblikovanju ukusa čitatelja“. Razmotrila je pitanje
obrazovanja nakladnika u Hrvatskoj nekad i danas, suvremenu nakladničku situaciju u nas te
vezu nakladnika i knjižnica. Srećko Jelušić predstavio je rezultate istraživanja provedenoga
u okviru projekta Čitateljske navike i informacijske potrebe građana Hrvatske. Ivanka
Stričević istaknula je važnost uloge roditelja u poticanju čitanja i razvoju čitatelja te je
iznijela prijedloge za pomoć roditeljima u stvaranju poticajnoga čitateljskoga okruženja.
U raspravi sudionici Okrugloga stola dotaknuli su se problema metodički obrađene
lektire koji je svojim izlaganjem o nakladništvu otvorila Nives Tomašević te poteškoća
slijepih i slabovidnih učenika u vezi s čitanjem. U svim izlaganjima osjetio se visok stupanj
osjetljivosti izlagača za praksu, što je potvrđeno u raspravi u kojoj su predavači jednoglasno
zaključili da je nužno izraditi nacionalnu strategiju promicanja pismenosti.
Okrugli stol završio je čestitkom i uručenjem nagrade Nini Stropnik, pobjednici projekta
Najčitatelj godine u mreži Knjižnica grada Zagreba za 2011. godinu te predstavljanjem
fotografija nagrađenih na natječaju Hrvatskoga čitateljskoga društva Smiješak...čitajte!
Corinna Jerkin
200 godina priča braće Grimm
Šibenik, Frankfurt na Majni, Zagreb, Bologna, 2012. i 2013.
Kada su 1812. godine dvojica njemačkih filozofa, braća Jacob i Wilhelm Grimm
objavili zbirku Kinder- und Hausmärchen [Priče za djecu i dom] malo tko je mogao
pretpostaviti kako će se te priče narednih dvjesto godina u cijelom svijetu nuditi za čitanje i
pričanje djeci. Ta je zbirka postala jedna od najvažnijih knjiga svjetske literature za mlade.
U proteklih dvjesto godina Grimmove priče proširile su se svijetom u bezbroj izdanja,
verzija i oblika: od raskošno ilustriranih zbirki za djecu i odrasle do najjednostavnijih
slikovnica s tvrdim listovima i minimumom teksta za najmlađe. U svijetu kazališta, filma
i multimedija Grimmove bajke i priče dobile su novo, zavodljivo ruho. Stoga je dvjestota
obljetnica njihova pojavljivanja na različite načine obilježena u mnogim zemljama.
U Hrvatskoj je ova značajna obljetnica proslavljena međunarodnom izložbom skulptura
i ilustracija 200 godina priča braće Grimm. Izložba je zamišljena kao gostujuća na četiri
knjižna sajma: u Šibeniku, Frankfurtu i Zagrebu 2012. godine i 2013. godine na Sajmu
376
Kronika • Events
dječje knjige u Bologni. Natječaj za izložbu raspisala je Grupacija nakladnika hrvatske
dječje knjige, članica Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore. Cilj
organizatora izložbe bio je promovirati ilustraciju kao likovnu disciplinu bitnu za produkciju
dječje knjige te estetski i sadržajno obogatiti nastup nakladnika hrvatske dječje knjige na
domaćim i inozemnim sajmovima. Uz to se podjednako tako važnim čini da se izložbom
ostvari i želja za unaprjeđenjem međunarodne kulturne suradnje (već uhodane zahvaljujući
Hrvatskom biennalu ilustracije u organizaciji Galerije „Klovićevi dvori“ održanom 2006.,
2008., 2010. i 2012. godine) i za promoviranjem hrvatskih ilustratora u zemlji i inozemstvu.
Prema propozicijama raspisanoga natječaja, osim izložbe, za deset odabranih autora
otvara se mogućnost objavljivanja slikovnice među izdavačima dječje knjige, te za dva
odabrana autora odlazak na jedan od knjižnih sajmova i predstavljanje u sajamskom
katalogu.
Povjerenstvo za odabir radova u sastavu Ranka Javor, voditeljica Hrvatskoga centra
za dječju knjigu u Knjižnicama grada Zagreba, Jasna Kovačević, voditeljica Knjižnice i
čitaonice „Bogdan Ogrizović“, i Kašmir Huseinović, predsjednik Grupacije nakladnika
hrvatske dječje knjige, odabralo je 77 radova četrdeset i dvoje umjetnika iz Hrvatske i još
jedanaest zemalja (Argentina, Bosna i Hercegovina, Čile, Francuska, Grčka, Italija, Izrael,
Peru, Portugal, Slovenija i Španjolska).
Skulpture i objekte poslali su isključivo hrvatski autori: Zdenko Bašić, Tanja Cvetko,
Saša Jantolek, Bruno Mezić, Margareta Peršić i Mirna Sišul. Ilustracijama priča braće
Grimm predstavljeni su: Zdenko Bašić, Zdenka Bilušić, Jelena Brezovec, Lana Ćosić,
Milena Dodig, Ivana Guljašević, Dragana Hajsok, Marsela Hajdinjak, Branka Hollingsworth
Nara, Tatjana Ivić, Nikola Jovanović, Ana Kadoić, Vedran Markulin, Antoana Oreški, Dora
Pantelić, Jelena Perišić, Andrea Petrlik, Ana Shaub, Biljana Šafaržik, Dona Tomić, Tamara
Travaš, Mateja Vincek i Nataša Vuković. Raduje što su među inozemnim autorima dvije
svjetski poznate ilustratorice: Eva Montanari iz Italije i Lila Prap iz Slovenije. Kako bi
izložba bila dokumentirana otisnut je prigodni katalog.
Izložba 200 godina priča braće Grimm prvi put je prikazana javnosti kao prateći
program 6. sajma knjige u Šibeniku u okviru Međunarodnoga dječjega festivala, održanoga
od 26. lipnja do 6. srpnja 2012. godine. Od 6. lipnja do 6. srpnja 2012. ilustracije i skulpture
koje čine ovu izložbu bile su postavljene u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku.
Za vrijeme trajanja izložbe održan je niz likovnih radionica s djecom na temu Grimmovih
priča pod vodstvom Zdenka Bašića, Jasne Bilušić i Andree Petrlik.
Odabrani radovi s izložbe 200 godina priča braće Grimm bili su sastavni dio štanda
hrvatskih nakladnika dječje knjige na Sajmu knjiga u Frankfurtu od 10. do 14. listopada
2012. godine. Izložene skulpture, objekti i ilustracije plijenili su pozornost posjetitelja
sajma. Čast da ilustrira katalog pripala je Zdenku Bašiću, ilustratoru koji je ove godine
nagrađen diplomom Časne liste IBBY-a (The International Board on Books for Young
People – Međunarodnoga odbora za dječje knjige i knjige za mladež). Bio je to zapažen i u
medijima pohvaljen nastup Grupacije nakladnika hrvatske dječje knjige.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 365-377
377
Izložba 200 godina braće Grimm u cijelosti je također prezentirana u Zagrebu na
sajmu knjiga Interliber od 13. do 18. studenoga 2012. godine. Posjetitelji Sajma uživali su
u bogatstvu likovnih sadržaja inspiriranih bajkama i pričama koje su braća Grimm ostavila
u nasljeđe djeci svijeta.
Ranka Javor
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 379-382
379
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Nikola Bijelić, MEd, is a former student of the Faculty of Teacher Education in Zagreb
where he was introduced to children’s and young adult literature. His research interests
include the use of children’s literature in education as well as the application of art
techniques and the assimilation of artistic styles in illustration. This issue of Libri & Liberi
contains his first published book review. <nikola.bijelic1@gmail.com>
Dr Penni Cotton is Senior Research Fellow at the National Centre for Research in Children’s
Literature, University of Roehampton, UK, where she is responsible for European research
projects. She is Director of the European Picture Book Collection (EPBC: www.ncrcl.
ac.uk/epbc) and the European School Education Training course (ESET: www.ncrcl.
ac.uk/eset). She has worked on several other EC projects related to European children’s
literature and has published many articles on the subject. Her first book Picture Books sans
Frontières (2000) explains the rationale behind her work. <p.cotton@roehampton.ac.uk >
Kristina Giacometti (1985.) učiteljica je engleskoga jezika u OŠ Nova Rača. Na
Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađa Poslijediplomski doktorski studij
književnosti, kulture, izvedbenih umjetnosti i filma. Objavljuje radove iz područja
fantastike u dječjoj književnosti. <kristinagiacometti@yahoo.com>
Martina Grilek (1988) has recently obtained her Master’s degree in Primary Education.
Her thesis dealt with picturebook adaptations in media. She is currently preparing to
embark on a career as a primary teacher or as a teacher of English to young learners. Her
main interests are children’s literature and media combined with their possible uses in the
classroom. <m.grilek@gmail.com>
Dr. sc. Marijana Hameršak (1977.) znanstvena je suradnica pri Institutu za etnologiju i
folkloristiku. Područje njezina istraživanja obuhvaća teorijske, materijalne i institucionalne
aspekte dječje, popularne i usmene književnosti te popularne (dječje, medijske i dr.)
kulture, kao i teorijske i metodološke aspekte historiografije, etnologije i folkloristike.
Autorica je knjige Pričalice: o povijesti djetinjstva i bajke (2011), a sa Suzanom Marjanić
uredila je Folklorističku čitanku (2010). Kao vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu predaje kolegije iz područja dječje književnosti i folkloristike. <marham@ief.hr>
Ranka Javor (1953.) knjižničarska savjetnica, profesorica je komparativne književnosti
i povijesti umjetnosti te diplomirani bibliotekar. U Knjižnicama grada Zagreba, kao
voditeljica Hrvatskoga centra za dječju knjigu – Hrvatske sekcije IBBY, radi na poslovima
međunarodne kulturne suradnje, priprema kandidature za nagrade i priznanja te organizira
nastupe književnika i ilustratora na domaćim i međunarodnim knjižnim sajmovima
i izložbama. Piše o problematici dječje knjige i knjižnica te predgovore i recenzije
za nakladnike. Urednica je petnaest zbornika radova s područja dječje književnosti i
knjižničarstva. <ranka.javor@kgz.hr>
Corinna Jerkin magistra je edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i filozofije. Pohađa
Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij kroatistike na Filozofskome fakultetu u
Zagrebu. Autorica je dvaju znanstvenih radova, poglavlja u e-knjizi i nekoliko prikaza
književnih djela. Područja su njezinih znanstvenih interesa: književnost za djecu i mladež,
teorija i filozofija književnosti, stilistika, recepcija i čitanje književnih djela te ženski
žanrovi. <corinna.jerkin@yahoo.com>
380
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Nada Kujundžić (1983) is a doctoral student at the Faculty of Humanities and Social
Sciences of the University Zagreb and the Faculty of Humanities of the University of Turku.
She has published articles, essays and book reviews in several Croatian journals (Hrvatski
filmski ljetopis, Književna smotra, Narodna umjetnost, Treća, Zarez). Her research interests
include oral narratives, fairy-tale studies (in particular the Brothers Grimm, literary and
cinematic adaptations or re-tellings of fairy tales), children´s literature, film, popular
genres and women´s writing. <nadkuj@utu.fi>
Kristina Lareau became a children’s librarian at the Westfield Athenaeum in Westfield,
Massachusetts, USA after graduating from Simmons College in 2012 with an MS in
Library Science and an MA in Children’s Literature. Her research interests include:
Shaun Tan’s work, Steampunk, Harry Potter and Victorian sexuality. Her publications
include “Fantastic Posthumanism: Horcruxes, Pensieves and Transplanting Consciousness”
published in Language, Literature and Cultural Studies (2011), a book review blog entitled
“Idle Shadows of a Literary Life” and an offbeat wedding blog entitled “The Steampunk
Bride.” <kristinajean@gmail.com>
Sanja Lovrić (1983.) asistentica je na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek
u Petrinji, te znanstvena novakinja na znanstvenom projektu Hrvatska bibliografija dječjih
knjiga do 1945. Doktorandica je na Poslijediplomskome doktorskome studiju književnosti,
izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Objavljuje
radove iz područja povijesti hrvatske dječje književnosti. Tajnica je Hrvatske udruge
istraživača dječje književnosti. <sanja.lovric@ufzg.hr>
Janelle B. Mathis, PhD, Associate Professor of Literacy and Children’s Literature, teaches
graduate and undergraduate courses at the University of North Texas, USA. Her research
interests include critical content analysis of international children’s literature and the
role of social semiotics in response to literature. She has served on national book award
committees, and is active in several children’s literature organizations to include being
president-elect of USBBY, the US national section of IBBY (International Board on Books
for Young People). Her current inquiry is focused on comparative explorations of agency
and identity in global literature. <janelle.mathis@unt.edu>
Professor J. Cynthia McDermott, EdD, is currently the Department Chair of Education
at Antioch University Los Angeles. As a Fellow for the Soros Foundation – Open Society
Program, she taught in Moldova, Hungary, and Armenia, working with Eastern European
educators to create democratic classrooms. She also has an intense interest in children’s
literature and began the Horace Mann Upstanders Children’s Literature Award. She was
awarded a Fulbright Scholar grant to do research and teach at the University of Sarajevo,
Bosnia and Herzegovina (2010/2011). She was recently named to the advisory board of the
International Step by Step Association. <cmcdermott@antioch.edu>
Ivana Milković (1981) is a Research and Teaching Assistant and a doctoral student at the
Faculty of Teacher Education in Zagreb. She is currently part of a research team working
on the project Story and Discourse, and is a journal administrator of Libri & Liberi. Her
research interests are primarily Croatian and English children’s literature, with special
focus on their literary connections. <ivana.milkovic@ufzg.hr>
Marica Perić (1989.) apsolventica je kroatologije i filozofije na Hrvatskim studijima
Sveučilišta u Zagrebu. U ovom broju časopisa Libri&Liberi objavljuje svoj prvi rad.
<marica.peric@student.hrstud.hr>
Martina Perić (1983.) doktorandica je Poslijediplomskoga doktorskoga studija
književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Stručna je suradnica na projektu
izrade bibliografije Ivane Brlić-Mažuranić u sklopu izdavanja književničinih Sabranih
djela. U svom se znanstvenom radu bavi uglavnom feminističkom teorijom i tzv.
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 379-382
381
„ženskim pismom“ te osobito istraživanjem ženskih autobiografija. Sudjeluje na domaćim
i međunarodnim znanstvenim skupovima te objavljuje znanstvene članke u domaćim i
stranim publikacijama. <maperic@ffzg.hr>
Dr. sc. Marina Protrka Štimec docentica je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta
u Zagrebu na kojem predaje nekoliko kolegija iz hrvatske književnosti devetnaestoga i
dvadesetoga stoljeća. Objavila je knjigu Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona
u hrvatskoj književnoj periodici 19. st. (2008), priredila četvrti svezak kritičkoga izdanja
Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić (Članci, 2013), objavila niz studija, eseja i članaka u
domaćim i inozemnim zbornicima i recentnoj periodici. <mprotrka@ffzg.hr>
Dr. phil. Sebastian Schmideler, M.A. ist wissenschaftlicher Assistent von Professor
Petra Josting für germanistische Literaturwissenschaft / Kinder- und Jugendliteratur /
Literaturdidaktik an der Fakultät für Linguistik und Literaturwissenschaft der Universität
Bielefeld. <sebastian.schmideler@uni-bielefeld.de>
Dr. sc. Joža Skok (1931.) sveučilišni je profesor, u mirovini od 1997. godine. Do tada
je radio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Katedri za noviju hrvatsku književnost
u zvanju redovitoga profesora. Objavio je knjige studija, kritičkih interpretacija i eseja,
autor je većeg broja antologijskih izbora iz kajkavske književnosti kao i hrvatske dječje
književnosti, a priredio je i više kritičkih izdanja izabranih djela hrvatskih autora. Dobitnik
je Nagrade za životno djelo „Davorin Trstenjak“, Republičke Nagrade „Ivan Filipović“,
Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Grada Varaždina i odlikovanja Predsjednika Republike
Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Dr. sc. Dubravka Težak (1955.) redovita je profesorica u trajnom zvanju, zaposlena na
Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje kolegije: Svjetska dječja književnost,
Hrvatska dječja književnost i Književnost za mladež. Područje njezinoga interesa je
povijest i teorija dječje književnosti te primjena dječje književnosti u školi. Značajnije
knjige: Dječji junak u romanu i filmu, Hrvatska poratna dječja priča, Povijest hrvatske
dječje književnosti I (s M. Crnkovićem), Portreti i eseji o dječjim piscima, Kratki prikazi.
<tezak.dubravka@gmail.com>
Anna Wing Bo Tso obtained her PhD in Applied Linguistics from the University of
Birmingham, UK, in 2010. She has taught at the City University of Hong Kong and the
Hong Kong Polytechnic University. Currently, she is lecturer and Programme Leader
of Master of Arts in Applied English Linguistics in the School of Arts and Social
Sciences at the Open University of Hong Kong. She has published articles on children’s
fantasy, gender studies, language arts and translation studies in various peer-reviewed
journals. <glasssolitaire@hotmail.com>
Dr. sc. Vladimira Velički docentica je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na
Odsjeku za odgojiteljski studij, na kojemu predaje kolegije vezane uz metodiku hrvatskoga
jezika i književnosti. Glavno je područje njezinog istraživačkog rada vezano uz poticanje
razvoja govora, predčitateljskih vještina i čitanja, posredovanje književnosti u ranoj
dobi te uporabu novih medija u metodici hrvatskoga jezika i književnosti. Osim brojnih
znanstvenih i stručnih radova, autorica je i nekoliko udžbenika za hrvatski jezik u mlađim
razredima osnovne škole. Objavljuje i priče i slikovnice za djecu. <vladimira.velicki@ufzg.hr>
Dr. sc. Sanja Vrcić-Mataija (1972.) docentica je na Odsjeku za učiteljski studij Odjela
za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilišta u Zadru. Nositeljica je niza kolegija iz
dječje književnosti, teorije književnosti, hrvatskoga jezika i medijske kulture. Njezini su
znanstveni interesi vezani uz povijest i teoriju hrvatske dječje književnosti, osobito uz
poetiku suvremene književnosti. Bavi se kulturološkim pitanjima zavičajnosti u jeziku i
književnosti. <smataija@unizd.hr>
382
Bilješke o autorima • Notes on Contributors
Marijana Županić Benić (1977.) zaposlena je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu kao predavačica na Katedri za umjetnička područja. Doktorandica je
Poslijediplomskoga doktorskoga studija Pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu. Područja su njezina interesa likovna umjetnost, lutkarstvo te vizualno-likovna
umjetnost i stvaralaštvo u odgoju i obrazovanju. Izlagala je likovne radove na sedam
samostalnih i na većem broju skupnih izložbi, te sudjelovala kao autorica (kreatorica lutaka
i scenograf) u mnogim kazališnim projektima. Autorica je knjige O lutkama i lutkarstvu.
<marijana.z.benic@gmail.com>
Libri & Liberi • 2012 • 1 (2): 383-384
383
Recenzenti u ovom godištu • Reviewers in this Volume
Zahvaljujemo kolegicama i kolegama na recenziranju radova ponuđenih za tisak u prvom
godištu časopisa Libri & Liberi.
We wish to thank these colleagues for their contribution to the journal by reviewing the
manuscripts submitted for the first volume of Libri & Liberi.
Dr. Marina Balina, Isaac Funk Professor of Russian Studies, Illinois Wesleyan
University (Bloomington, IL, USA)
Dr. Susanna Barsotti, Facoltà di Studi Umanistici (Cagliari, Italy).
Prof. dr. sc. Milena Mileva Blažić, Pedagoška fakulteta, Univerza v Ljubljani
(Ljubljana, Slovenija)
Prof. dr. Ruth Bottigherimer, Stony Brook University (Stony Brook, NY, USA)
Dr. sc. Maja Brkljačić, Školska knjiga (Zagreb, Hrvatska)
Doc. dr. sc. Lilijana Burcar, Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani (Ljubljana,
Slovenija)
Doc. dr. sc. Milka Car, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb, Hrvatska)
Dr. sc. Martina Domines Veliki, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb,
Hrvatska)
Doc. dr. sc. Dragica Dragun, Filozofski fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u
Osijeku (Osijek, Hrvatska)
Doc. dr. sc. Ildiko Erdei, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu (Beograd, Srbija)
Dr. sc. Maša Grdešić, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb, Hrvatska)
Doc. dr. sc. Iva Gruić, Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb, Hrvatska)
Prof. dr. sc. Dragica Haramija, Pedagoška fakulteta in Filozofska fakulteta, Univerza
v Mariboru (Maribor, Slovenija)
Prof. dr. sc. Gerhard Härle, Pädagogische Hochschule Heidelberg (Heidelberg,
Deutschland)
Prof. dr. sc. Margot Hillel OAM, Australian Catholic University (Fitzroy, Victoria,
Australia)
Prof. emer. dr. Peter Hunt, Newcastle University (Newcastle, UK)
Prof. dr. Bettina Kümmerling-Meibauer, Eberhard Karls Universität Tübingen
(Tübingen, Deutschland)
Dr. Gillian Lathey, National Centre for Research in Children’s Literature, Roehampton
University (London, UK)
Prof. dr. sc. Ljiljana Marks, Institut za etnologiju i folkloristiku (Zagreb, Hrvatska)
384
Recenzenti u ovom godištu • Reviewers in this Volume
Dr. sc. Patricia Marušić (Zagreb, Hrvatska)
Dr. Darja Mazi-Leskovar, Associate Professor, University of Maribor (Maribor,
Slovenia)
Dr. sc. Krunoslav Mikulan, Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek u
Čakovcu (Čakovec, Hrvatska)
Prof. Dr. Thomas Möbius, RWTH Aachen (Aachen, Deutschland)
Prof. dr. Emer O’Sullivan, Leuphana Universität Lüneburg (Lüneburg, Deutschland)
Dr. sc. Tatjana Peruško, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb, Hrvatska)
Dr. sc. Evelina Rudan, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (Zagreb, Hrvatska)
Prof. dr. Veljka Ruzicka Kenfel, Universidad de Vigo (Vigo, España)
Prof. dr. sc. Anja Tippner, Universität Hamburg (Hamburg, Deutschland)
Doc. dr. sc. Tamara Turza Bogdan, Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek
u Čakovcu (Čakovec, Hrvatska)
Dr. sc. Petra Žagar Šoštarić, Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci (Rijeka, Hrvatska)

Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti

Upute autorima - Libri & Liberi

UDC 616.89 SPSIDE 40 (2) 85–158 (2012) ISSN 0303

semantika narativne postavke narativne proze gaje pele postavke i

Ольга Буренина

Izražavanje sadašnjosti

Popis lektire za 1. razred (pročitati 4 djela, prvo je obavezno): 1

Save the Children za sjeverozapadni Balkan

Napon riječi br. 38 (veličina 3,9 MB)