NEGUJEMO BOGATSTVO I LEPOTU ŽIVLJENJA U RAZLIČITOSTI
Godina XVIII
broj 159
II 2013.
besplatan
primerak
www.tolerancija.net
DRUŠTVO ZA TOLERANCIJU BAČKA PALANKA
Novosadska 38, 21413 Čelarevo
U ovom broju
U ovom broju;
1. Susreti mladih, Mohač, 2012.
1. Sarajevo, održano savetovanje I promocija Foruma “Most prijateljstva”
2. Zdravko Marjanović: U Srbiji sve po starom
2. Zdravko Marjanović: Bosna - ogledalo stanja na Balkanu
3.; Otvoreno pismo: Prijepor oko uvođenja ćiriličnih
Priopćenje povodom zločina u Novom Selu Glinskom
natpisa
Željko Građin:
smo šta smo
i kudašta
idemo:
4.4.iPriredio
18. Priredio
Željko Ko
Građin:
Ko smo,
smo i kuda
Nenad
Grujičić
bez
predrasuda
I
malograđanskog
nećkanja
idemo?
Gojko Karlović:
Berić: Srbija ne
čujepromjena
dobro
5.5.Anka
Budi
koju želiš u svijetu
7. Gojko
Atif Kujundžić;
sud u Hagu….
6.6.i-7.
Berić:Međunarodni
Stožer za obranu
od ćirilice
9. Materijal
oktobarskogPokušaj
skupa u Sarajevu
8.8.i-9.
Ljiljanasa
Gehrecke:
razumijevanja
prijepora oko uvođenja ćirilice u Vukovaru
10. - 11. Mehičić Renato: Sjećanje na Mersada Berbera
10.
13. Nikica
su ustaše fašisti?
12. -Mirko
Ðorđević:Pilipović:
Autonomiji je Da
takolisuđeno
13.:-Iz15.
beležnice
Veseljka
Koprivice
14.
i 19. Esad
Bajtal:
Bogumilska heretička etika
kamenih zapisa
14. Signali srca, nastavak iz broja 154.
16. Zlatko Jelisavac: Intelektualne elite
15: Mesud Prolić: Putnik I svijet;
Vojvođanski klub; Saopštenje za javnost
17. i 18. Rade Vukosav: Babi se snilo...
16. Željko
- 17. EsadGrađin:
Bajtal: Budućnost
BiHroll
je u u
EUB. Palanci - HUGO
20.
Rock and
16. Željko Građin: R&R u Bač. Palanci: ČUPKO 222
21.—23. Medina
Delalić,
Suzana
Šačić: Iz pobuna
knjige u vojsci RS
Iz knjige
»Balkan bluz«
- Septembarska
»Balkan bluz« - Obračun sa kriminalom
20. Forum “Most prijateljstva”
24. Forum
“Most
prijateljstva:
Poruka Amre
Pandžo,
Sarajevo Promocija - Pančevo,
Novi Sad; poruka Paulo Koeljo
strana 2.
februar/veljača, 2013.
I dalje - u Srbiji sve po starom
Od odnosa u regionu, civilnog sektora do mleka
Piše: Zdravko Marjanović
Nije mi namera da pametujem. Želim da ukratko,
koliko dozvoljava ovaj prostor, iskažem svoje razočarenje što
se u ovoj zemlji ništa šustinski ne događa što bi vodilo napretku, što bi nas izvelo iz mraka u kome smo preko 20 godina.
Posmatrajući događanja posle izbora u Srbiji, iako
nisam ništa dobro očekivao ni od ovih sadašnjih niti od onih
bivših da su ostali, Ostaje nam još veća briga za budućnost.
Čuvene izjave predsednika Srbije u vezi Hrvatske, Makedonije i posebno BiH i Srebrenice su prava slika našeg odnosa prema okruženju.
Naš predsednik, hodajući po svetu, priča kako im je
on “garant” za novac koji bi uložili u Srbiju?! Je li ovo nekakav autoritarni režim ili ovde ima i nekakav parlament, nekakva vlada i narod? Znajući nas kakvi smo, izgleda da ćemo
uskoro imati (ako ga već nemamo) novog “spasitelja” koji
sve probleme rešava!? Znam, doveli su nas, uključujući i ove
što su sada na vlasti, do dna a tada se uvek pojavljuju “nacionalni spasitelji”. Da, kada nas dovedu na ivicu egzistencije,
tada su “veliki” i kada nam obezbede životarenje.
Kako nas preko dvadeset godina iste ličnosti vode u
“bolje” sutra, pitam se često - koliko nam treba prevara da se
osvestimo?
Poverovaću u iskrenost vlasti onog trenutka kada
javno i iskreno prizna naše (ne)slavno i krvavo učešće u raspadu bivse zajedničke države. Bez toga nam nema mira ni
sada niti u budućnosti. Imam utisak da sve što radimo je guranje problema pod tepih. Ova vlast, čiji lideri priznaju Republiku srpsku Krajinu, koji smatraju tzv. Republiku Srpsku
državom, ne može rešiti probleme u regionu. A tek Kosovo??? Zalaganje samo za ekonomskim napretkom (ako je i to
iskreno?) nikada nije bilo niti može biti dovoljno.
Mir sa sobom je pravo i jedino rešenje. Jer to znači i
mir sa drugima, mir kao način života. Ali ne, mi sanjamo i
dalje nove granice. Sanjamo rat i patnju a ne životnu radost.
Sitnim pomacima na ekonomskom planu, borbi protiv korupcije (koja je iznikla iz rata) je samo način prikrivanja odgovornosti za rat i patnju svih na ovim prosorima. Dakle, prvo
treba utvrditi svačiji deo krivice za zverstva na kojima su
profitirali svi tajkuni, ali i oni na vlasti pa onda možemo dalje.
Eto, sve ono što su radile prošle i sadašnja vlast je
mudro bežanje od suštinskih problema - guranje pod tepih
ključnih stvari što nam se kroz istoriju uvek svetilo.
Uvek sam naivno očekivao da će na ovom planu
najviše uraditi tzv. nevladine organizacije kao perjanica civil-
nog sektora. Sećam se kako sam jednom i samo dva minuta
govorio (izazvan drugom diskusijom) na plenarnoj sednici
sastanka NVO skraćene Jugoslavije na kome su bili predstavnici Evropske Komisije. Rekao sam da mi nemamo građana te da NVO moraju raditi na osvešćavanju ljudi da postanu građani - svesnih ljudi spremnih da svoju sudbinu uzmu
u svoje ruke. Za taj posao mi, rekao sam, ne treba novac koji
je delila tada moćna (a i sada) Sonja Liht. Jedan iz te Evrope
mi je čestitao rekavši da sam u pravu i da je to pravi posao
nevladinih organizacija.
Šta se dogodilo? Ta ista Evropa finansira (hvala joj i
na tome bar ljudi imaju platu) onaj rad koji se ogleda u
pritisku na vlast da se uljudi?!
Svakako je potreban pritisak na sve one koji ne rade
svoj posao, posebno ako ga ne rade onako kako treba. Međutim, to niti je dovoljno niti je suština promene. Zar stvarno
zagovornici takvog rada misle da će nešto promenuti?
Slušao sam neki dan (25. 02. o.g. na RTV 2) jednog
starog poznanika (koji je u međuvremenu postao “lider” u
NVO sektoru) kako priča o “Igmanskoj inicijativi”. On kratko, po zahtevu voditeljice, reče kako je ova inicijativa formirana da “vrši pozitivan (nisam znao da ima i negativan)
pritisak na države u regionu da uspostave prekograničnu saradnju”. Ja sam iskreno mislio da ova inicijativa, toliko izvikana i uzdignuta na najviši nivo akcija civilnog sektora, ima
znatno širi karakter.
Pa još kad reče kako EU “nije vršila dovoljan pritisak” na države u regionu za povratak izbeglica te da se “svih
ovih godina nije radilo na rešenju pitanja izbeglica.” (Ko to
nije radio? Svi mi zajedno (ja tako mislim) ili neko na koga
nije uperio prstom.), ostao sam zabezeknut.
Vlast nikada (niti je bila niti će biti) - od uvođenja zapadne demokratije - bolja od nas koji je biramo. Dakle, i dalje
smatram da civilne organizacije veoma slabo rade posao na
izgradnji demokratskog društva jer se bavi “pritiskom” a ne
akcijom. (možda će i otići onaj drčni ministar “za mleko” zato što je javno protiv EU, ne zbog pritiska, ali to nije rešenje.)
Ja sam, dakle, za direktan rad sa ljudima. Zato pokušavamo pokrenuti Forum “Most prijateljstva”. Videćemo da li
ćemo uspeti, ali ćemo pokušati jer smatram da svoju baštu
moram sam obrađivati a ne čekati da mi neki Amerikanac kupi ašov. Ako to i uradi, hvala mu na pomoći. Mi moramo izgraditi civilni sektor koji će biti samoodrživ a ne da smo u
situaciji da ako para (obično tuđih) nema, onda nema ni nas.
“TOLERANCIJA” je regionalni časopis neformalnog udruženja i mreže Forum »Most prijateljstva«. Osnivač i izdavač je »Društvo
za toleranciju Bačka Palanka«. Adresa redakcije: Novosadska 38, 21413 Čelarevo, tel./fax (uslužni): 021 760 963;
E-mail: drustvozatoleranciju@gmail.com; Štampa: “AB PRINT”, Novi Sad.
Redakcija:
Bosna i Hercegovina: Dalida Hadžić Tulić, Branka Topalović; Hrvatska: Jelka Glumićić, Milan Ivanović;
Srbija: Biljana Stanojević, Filip Mladenović; Vojvodina: Željko Građin; Dijaspora: Snježana Dubravac Haass
Glavni i odgovorni urednik: Zdravko Marjanović
Svi objavljeni tekstovi izražavaju stavove autora a ne nužno i stavove osnivača časopisa.
februar/veljača, 2013.
strana 3
Otvoreno pismo
Prijepor oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar otvara nove prilike!
Nekoliko NVO iz Hrvatske i pojedinaca, mirovnih aktivista, uputili su 11. veljače Otvoreno pismo povodom
problema nastalog oko zahteva za uvođenje ćiriličnog pisma u Vukovaru. Pismo je upućeno Predsjedniku Republike
Hrvatske Vladi Republike Hrvatske, Hrvatskom saboru Gradu Vukovaru Zajedničkom veću opština Vukovar
HAZU i naravno medijima
Prijepori oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar
su bolno i uznemirujuće otrežnjavajući, no upravo time otvaraju prostor novim prilikama. Razotkriva se nedostatak
društvenog konsenzusa i vizije o temeljnim pitanjima daljnjeg
razvoja hrvatskog društva. Iz pitanja kakvu Hrvatsku, kakav
mir imamo, odnosno kakvu Hrvatsku, kakav mir želimo, izvode se i pitanje hrvatskog kulturnog identiteta i pitanje građanski (mirotvorno) profilirane Hrvatske.
Vukovar jasno pokazuje koliko je postignuti mir krhak i ne doživljava ga se pravednim. Radi se, zapravo o odsustvu rata bez istinskog mira. Povijest civilizacije i naše neposredno iskustvo govore da to znači da etnički sukob nije
razriješen okončanjem rata već da tinja u vidu nepravednih, na
temelju sile i dominacije održavanih odnosa. Zato bi se lako
moglo dogoditi da u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti dođe do
ponovne eskalacije nasilnog sukoba.
Zato se zalažemo da se u Hrvatskoj pokrene društveni dijalog o tome kakvu viziju zajedničke budućnosti želimo. Kao što su to učinile europske države nakon II svjetskog
rata. Radi se o vrlo zahtjevnoj zadaći koja neće moći zaobići
teme poput ovih koje mi držimo važnima: (1) protiv čega se
vodio rat u Hrvatskoj? Mi se zalažemo za razdvajanje: obrana
se vodila protiv velikosrpske ideje, politike i djelovanja, ali ne
protiv srpskog naroda, niti protiv kulture srpskog naroda u
Hrvatskoj. (2 kako ostvariti siguran život u Vukovaru bez mržnje? Nas duboko brine rasprostranjen i duboko ukorijenjen
stav koji primjećujemo da nama, Hrvatima nema mira dok su
„oni“, Srbi među nama?
Koncept mira i sigurnosti koji se temelji na iskorjenjivanju ili, ako to već nije moguće, na dominaciji ili
asimilaciji "neprijateljskog", svoje opravdanje nalazi u strahu
da će se nastaviti ili ponoviti prethodna bolna iskustva nepravde, ugnjetavanja i nasilja. No, pogubnost takve logike je
u tomu što nas baš ona uvlači u spiralu nasilja. Kao dokaz za
ovu hipotezu može poslužiti prosvjedni skup, koji je u subotu,
2. veljače održan u Vukovaru, a s kojega je u ime proživljenih
stradanja poslana prijeteća poruka Vukovarcima i Vukovarkama srpske nacionalnosti. Potpisnici ovog pisma tek su nakon iscrpnog dijaloga o tim pitanjima došli do zajedničkog
stajališta glede prijepora vezanog za uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovar.
Iz te perspektive, smatramo da prijeporu oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar treba pristupiti kao prilici
za unapređivanje međuetničkih odnosa, te pomjeriti težište rasprave s osporavanja zajamčenog prava na konsenzualno pitanje kako ostvariti ustavni zakon, a da se uzmu u
obzir vrijednosti važne Hrvatima i Srbima Vukovara radi
obnove povjerenje među njegovim žiteljima.
Vukovarci su teško stradali u ratu. Grad je uz žestoku
propagandu i podršku iz Srbije napadnut sa svih strana topovima i tenkovima JNA i paravojnih srpskih formacija te je
posve razrušen. Mnogo je ljudi pretežno hrvatske nacionalnosti poginulo, za velikim se brojem još traga, počinjeni su
teški zločini od kojih je tek dio procesuiran, a posljedice pretrpljenog nasilja nisu još ni izbliza zaliječene. I stradanja srp-
skih civila ubijenih od ljeta do studenog 1991. još uvijek su
bez sudskog epiloga. Vukovar je postao kako simbolom stradanja, tako i simbolom otpora Hrvatske velikosrpskoj agresiji.
I usprkos svemu tome, mirna integracija hrvatskog
podunavlja je dala okvir i podršku normalizaciji života u regiji. Važno je znati da u proteklih petnaest godina u Vukovaru
nije bilo ozbiljnih međuetničkih incidenata. No, postignuta razina tolerancije (doslovno podnošenja) odvija se uz nepisano pravilo da je bolje i sigurnije da svatko ostane u „svom
dvorištu“. Vukovar je podijeljen.
Podijeljenost zajednice u Vukovaru prepoznaje se po
zatvorenim krugovima komunikacije na svim razinama
(odvojeni vrtići, odvojene škole, odvojena mjesta za izlazak i
zabavu), po etničkom ključu pri zapošljavanju i po podijeljenom (razdjeljujućem) pamćenju zala. Ovo ne pomaže
žrtvi da ozdravi, ne pomaže počiniteljima da prihvate odgovornosti, a time ni da se odijele od počinjenog zločina. Istovremeno, podijeljeno sjećanje zala ovjekovječuje sklonost
takvog sjećanja da legitimira i motivira prošlo ili/i buduće
nasilje. Ima, nažalost, političara koji „žive“ od podjele i razdjeljivanja. Kada se i postigne dogovor, ovaj se u javnosti
percipira kao politička trgovina u „korist“ jedne grupacije.
Mediji izvještavanju i opisuju život u Vukovaru uglavnom iz
perspektive podijeljenosti. Tako se podijele perpetuiraju.
Pritisak vlastite grupe u podijeljenoj zajednici tako je
velik da priječi ostvarenje građanskih prava i davanje jednake
šanse svima, priječi suradnju, koči kreativnost i razvoj na
osobnoj razini i na razini zajednice. A na Vukovarce se obrušavaju i ukrštaju silnice tih pritisaka iz cijele Hrvatske, pa i iz
Srbije!
Izlazak ćirilice u javni prostor prelazi prag do sada
postignute tolerancije među žiteljima Vukovara, jer krši pravilo da svatko ima ostati u „svom dvorištu“, te tako razotkriva
postojeći obrazac odnosa.
Na temelju rečenoga pribojavamo se da bi rješavanje
nastalog prijepora administrativnim putem, bilo da se radi o
uvođenju ili odgađanju uvođenja ćiriličnih natpisa, ozbiljno
narušilo postojeću razinu tolerancije, a ujedno bi zacementirao postojeći segregacijski i dominacijski obrazac odnosa.
Iskoračiti iz tog obrasca, a time i otvoriti procese obnove povjerenja, moguće je stvaranjem prostora za dijalog o
konsenzualnom pitanju kako ga ranije predlažemo koji će
služiti dogovoru o tome kako i kada uvesti ćirilične natpise u
Vukovar. Nas obvezuje Ustav i uvažavanje prava koje je Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno pripadnicima srpskog
naroda u Hrvatskoj. Dijalog se treba baviti pitanjem kako
realizirati to pravo na način da pridonese otvaranju međuetničke komunikacije te boljem međusobnom razumijevanju i
uvažavanju.
Važno je da zadaću pokretanja i stvaranja prilike za
dijalog poduzmu legitimni politički akteri; da se osigura stručna pomoć oko planiranja i vođenja dijaloga, kako bi se stvorio
siguran prostor za što širu participaciju građana na svim razi- nastavak na strani 9 -
strana 4.
februar/veljača, 2013.
Vožnja kroz ništavilo
CV
Ko smo, šta smo i kuda idemo???
Šta na pitanje, balkanska provincija ili civilizacija, odgovara davne 1965. godine,
oktobra meseca, današnji “otac nacije“?:
Priredio: Željko Građin
«Ta dilema do ovog časa i upravo na srpskom
prostoru, suštinski, u društvenoj i ljudskoj ukupnosti još
nije prevaziđena. Potrebno je više decenija, više povolj-
nijih opštih okolnosti i mnogo programski osmišljenih i racionalnih napora da se duh i svet seoske, balkanske provincije u srpskom društvu i naciji prevaziđu. Problem je u
tome što se taj duh i svet sporo prevazilaze, čini mi se,
poslednjih godina u nekim životnim prostorima još usporenije, što se na još širem frontu ne probija ta mora naše
istorije, što se sporo topi ta zgura vekova; problem je u
tome što se revolucionarno i racionalno ne suprostavljamo
izvesnim opštim inercijama koje ugrožavaju osnovni sadržaj i ritam našeg progresa; problem je i u tome što se skorojevićski i demagoški stidimo elementarnih nerešenih poslova u civilizovanju Srbije. Ne zadovoljavajmo se ostvarenim napretkom, ne opijajmo se mnogim časnim i blistavim rezultatima, jer mi smo još uvek primitivna, necivilizovana, nepospremljena zemlja, društveno neodrživih
kulturno-civilizacijskih razlika, s najprljavijim vozovima i
železničkim stanicama u Evropi, bez neophodne higijene u
javnim institucijama i na javnim mestima, sa smrdljivim
krčmama, s tri decenije neokrečenim radnjama i dućanima
u glavnim ulicama naših varoši s raspusništvom i prostaklukom na ulicama, sa zvučnicima, srednjovekovnim pijacama i saborima. Da, imamo i razloge i potrebe da se bavimo suštinom materije, sudbinom sveta, avangardnom
umetnošću, ali na frontu civilizacije, s pravom tvrdi jedan
naš savremenik, kod nas još uvek nije rešeno – klozetsko
pitanje.» (…) «Kod nas se pod idejnim kompleksom “seljaštvo“ i “seljačko“ podrazumeva gotovo sve što je danas
primitivno i konzervativno, što, je kao takvo, naš šlep nasukan na reci progresa i civilizacije. Mislim da je to nepotpuno i jednostrano sagledavanje naših prilika. Nisu
samo selo i seljaštvo odredili našem društvu dužinu koraka, nametnuli postojeću stihiju opštih vrednosti, stihiju sirotinjskih i hedonističko-ćiftinskih vrednosti, vrstu i kvalitet ljudskih potreba, stil života, međuljudske odnose, moralno ponašanje, običaje, ukus, čaršija, mala varoš, balkan-
ska provincija, ta polucivilizovanost daje osnovno obeležje
i ton našoj zemlji, osnovni pečat opštem stanju naših duhova. Osnovni, sržni deo savremenog srpskog društva čine
malovarošani – radnik i stručnjak na prvom višem stupnju,
kome teži, na koji se uzdiže, kroz koji mora proći čovek i
dete sa sela, na kome se preobražava seljak, taj naš prividno i nedavno urbanizovani trudbenik – i naša jednostrano obrazovana inteligencija i poluinteligencija. To novo građanstvo, koje je poslednjih decenija napustilo jednu
svojevrsnu seosku civilizaciju, moral i sistem opštih vrednosti, to naše varošanstvo čini osnovni mentalitet i daje osnovni društveno-idejni ton i obeležje srpskoj naciji.» (…)
«… humano je i revolucionarno samo ono borenje i angažovanje za progres koje sadrži ljubav i razumevanje za sve
ljudske radosti i potrebe, koje je domokratsko po metodu i
sredstvima. Upravo s takvih stanovišta naša emancipacija
od primitivnog, ćiftinskog, balkanskog mentaliteta vrlo je
spora sa stanovišta životnih interesa i zahteva progresa;
poslednjih godina je još sporija i s nekim naglašeno retrogradnim tendencijama. Naglo su nam se skratile izvesne
perspektive. Zbog nečega i u ime nečega, često se i sve
češće okrećemo nazad. Obuzima nas prošlost, izmišljamo
tradicije, zabavljamo se u folkloru, iživljavamo se u proslavama. Otkud nam odjednom tolika strast i radoznalost za
prošlost, tradicije, narodne nošnje, koje smao u etnografskom muzeju posto je, za trube, opanke i kolo, frule i vodenice, za konjičke vojvode i vitezove, vitezove koji nisu
postojali ni u našim “vojvodskim“ danima, za berbe i trke,
za nezampaćene gozbe i kolektivne pijanke, za svakojake
“lepotice“, za sabore? U ime nekakvih privredno-turističkih interesa, u ime “negovanja tradicija“, u ime “bogaćenja zabavnog i kulturnog života“ malih gradova i unutrašnjosti, puna nam je zemlja primitivnih manifestacija,
koje u suštini znače izneveravanje narodnog duha, ukusa i
stila, koje su, u stvari nagrđivanje autohtonih kulturnih
vrednosti našeg naroda. I tako između “šoua“ i “mrčajevskih staraca“, između “kviza“ i “dragačevske svadbe“, između Terazija i Vlasotinaca, uz roštilj i vinjak, uz pesme i
psovke, raspojasava se jedan balkanski provincijalizam,
jedno nacionalno ćiftinstvo, jedno primitivno srbovanje i
srpstvovanje, jedan anticivilizacijski mentalitet čiji je stil
— odsustvo stila, čiji je ukus — kič, čiji je moral — lični
interes, čija je filosofija—“baš me briga, ne živi se večno“.
Stari i nasleđeni mentalitet politikanstva našao je prostor i
punu afirmaciju u klubaštvu i svakidašnjim oblicima partikularizma. Futbalsko klubaštvo, to je po nečemu i mentalna, psihološka i moralna “jerezovština“ naše nacije. Ne
treba ni govoriti koliko je rasprostranjena i ko nije njen
nosilac. Pitanje je samo: ko sme i kako da se protiv nje
borimo?
- nastavak na strani 18 -
februar/veljača, 2013.
strana 5.
„Budi promjena koju želiš u svijetu“
Promjena cijelog čovječanstva zavisi od naše pojedinačne promjene
Piše: Ana Karlović
„Promjeni se ili umri“ je zaista zloguki naslov, ali
kako celofan i mašna ne bi utjecali na suštinu, nisam se
trudila pakirati.
Naravno da nam je lakše prihvatiti teoriju da smo
nemoćni, slabi, neuki, neinformirani i grješni, da trebamo
nekoga da nas vodi, toliko jadni da čak i u odnosu sa
Stvoriteljem trebamo posrednika. Lakše je jer odgovornost za vlastiti život, koji je stvoren na sliku i priliku
Božju, sa mnoštvom talenata i mogućnosti, prepuštamo
drugome, osobama i institucijama, koji držeći nas u
vlastitim zatvorima, ističu važnost svoje uloge i uopće
svoje postojanje. Ali ako zatremo sve naše vrijednosti i
ulogu koja nam je namijenjena, živimo li uopće ili smo
već davno mrtvi, a čega u odbijanju saznanja, nismo
niti svjesni.
No, htjeli mi to priznati ili ne, promjene nas zahvaćaju u sve većem broju i sve brže i bez obzira koliko
smo kolebljivi i sa skepsom gledamo na tu neminovnost,
polako postaju dio nas. U jednu ruku smo svjesni da promjena znači život, ali strah od nepoznatog i strah od odgovornosti, nas drži prikovane za stare „šprance“ i najradije
bi da se ništa ne mijenja. E neće ići!
Promjena je potrebna, moguća i gotovo jednostavna, ako napustimo ulogu marionete, uključimo vlastiti
um i puni suosjećanja za sav okolni svijet, donosimo vlastite odluke. Povećat će nam se inteligencija i poboljšat
svaki aspekt života. Bolje ćemo vidjeti i više cijeniti svakodnevni život. Ne samo da će nam život biti bogatiji, nego ćemo vrlo lagano prolaziti kroz probleme, koji su nam
inače izazivali ogroman stres.
U svrhu života i ostvarenja namijenjene uloge,
odnosno funkcije, promjena je neophodna za sve sustave,
svaku stanicu u ljudskom tijelu, čovjeka, prirodu i čovječanstvo u cjelini, kao i za one sustave, privredne subjekte,
organizirane od strane čovjeka.
Uzmimo primjer jednog od prvih društvenih medija, gotovo kao današnji facebook, kada je fotografija
bilježila važne životne trenutke, koji su se uvijek iznova
pregledavali, dijelili s prijateljima i povezivali ljude. Bio je
to uspješni poslovni div Kodak, koji je zanemarujući potrebu promjene, prošle godine podnio zahtjev za stečaj. Jer
koliko god poslovni sustavi bili stabilni, stare istrošene
metode neće osigurati opstanak u novim uvjetima.
Kodak je još 1990-te bio jedan od pet najvećih i
najvrjednijih svjetskih brandova. Njegova propast je neshvatljiva jer je poznato da su još 1979-te znali da će im
proizvodi uskoro biti zastarjeli, što potvrđuje njihov interni
dopis u kojemu se predviđa da će do 2010-te tradicionalni
film biti zamijenjen. A nisu se promijenili?
Firma je bila uvelike prožeta kulturom samodopadnog monopoliste, pa su zaključili zašto se mijenjati
ako još uvijek dobro zarađuju. 1999-te tvrtka je još imala
16 milijardi dolara prihoda i 2,5 milijarde dolara godišnjeg
profita. Potražnja za film je bila još uvijek jaka jer digitalna fotografija još nije bila zahvatila mase. No, tijekom
prvog desetljeća novog milenija, Kodak bespomoćno gleda
kako digitalna fotografija brzo zamjenjuje film i kako
smartphone zauzima mjesto kamerama. 2009-te potpuno je
zaustavljena proizvodnja, a početkom 2012-te pokrenut
stečaj sa dugom od 2 milijarde dolara.
Naravno čovjek se u mnogome razlikuje od nekog
poslovnog sustava, ali Kodakova priča nam može pomoći
da računamo sa činjenicom, da je promjena već stigla iako
je možda nismo svjesni. Da je došao kraj starom načinu
življenja, ma koliko god nam je bilo ugodno. Naravno, nije
lako preseliti se izvan dosadašnje zone udobnosti, učiti
nove vještine, na drugi način vidjeti i tretirati sebe same,
druge ljude i sva živa bića, cijelu Zemlju, ali to je jedini
način da preživimo.
Promjena cijelog čovječanstva zavisi od naše pojedinačne promjene. Imate li osjećaj kako o čovječanstvu govorimo kao o nečem trećem. Čovječanstvo je krivo za ovo
i ono, uništilo je Zemlju i slično, kao da je čovječanstvo
neka troglava strašna zvijer. Mi smo to čovječanstvo, ja i
ti, mi smo to uradili, mi smo uništiti produktivnost zemlje i vode, radi brze zarade i nekoliko privremenih radnih mjesta. I koliko god obrambenih zidova postavili u našem umu, ta činjenica ostaje i dalje prisutna i čeka naše buđenje.
Već dugo vremena uspješno održavamo iluziju da
smo nadređeni prirodi, da nismo podložni njenim zakonima i evo došlo vrijeme da se pitamo, „zar smo mogli biti
toliko glupi i nadati se da to nikada neće doći na naplatu“.
Svaka najmanja živa stanica, u nama i oko nas, već moli,
promijenimo se zaboga još nije kasno. Počnimo skupljati
razbacane krhotine, jer uz zasluženu pažnju i nadasve
poštovanje, Zemlja će pružiti visoku kvalitetu života svim
ljudima sada i u vječnosti. I umjesto „još nije kasno“,
možemo čak reći „nikada nije kasno“. Kao i svaka majka,
ona nas čeka raširenih ruku, zna što treba, moćna je, budimo bezbrižni u njenom naručju.
„Mi smo Zemljina djeca, ona je naša majka. Moramo je poštovati i brinuti se za nju kao što i ona voli i brine se za nas. Zajedno možemo iznaći ključ za partnerstvo
utemeljeno u učenju i dubokom mudrošću njezinog
3800000000-godišnjeg iskustva, njegovanju i proširenju
životnih kapaciteta za inteligentnu samoorganizaciju, za
kreativne inovacije i samo refleksivnu svijest.“ Dr. David
Korten
U prirodi, sve vrste i pojedinci su u cjelini ostvarili
pravo na udio u izobilju koje je potrebno, kroz njihov
doprinos, za održavanje dobrobiti kao cjeline.
Dugoročno, samo oni koji doprinose napreduju, a
oni drugi nestaju.
- nastavak na strani 6 -
strana 6.
februar/veljača, 2013.
STOŽER ZA OBRANU OD ĆIRILICE
piše: Gojko Berić
U Srebrenici, Mostaru i Vukovaru životna svakodnevnica već godinama testira toleranciju i podnošljivost različitih etničkih zajednica. Nije to učinjeno
nikakvim dekretom, već je takvo iskušenje nametnula ratna sudbina ovih gradova. Nažalost, obnova zajedničkog
života nije ni u jednom od ova tri slučaja uspjela. U Srebrenici odvojeno žive Bošnjaci i Srbi, u Mostaru Bošnjaci
i Hrvati, a u Vukovaru Srbi i Hrvati. Ekonomski uništena i
duhovno mrtva, Srebrenica je postala kasaba u kojoj,
slikovito rečeno, mrak pada već u ranim popodnevnim
satima. Mostar već skoro dvije decenije egzistira na
političkoj mapi BiH kao ‘grad-slučaj’, etnički podijeljen
na mnogo uređeniji i bogatiji hrvatski dio i siromašan i
zapušten bošnjački, koji više liči na Novi Pazar nego na
nekadašnji Mostar. I Vukovar je, poput Srebrenice i Mostara, podijeljen nevidljivim zidom, koji razdvaja bolno sjećanje Hrvata na zločin bivše JNA nad ovim gradom i
stigmu s kojom danas u njemu žive Srbi.
Ipak, izgledalo je da stvari postepeno kreću u dobrom pravcu, naročito otkako je za gradonačelnika izabran
Milanovićev favorit Željko Sabo. Ipak, međusobna podnošljivost Hrvata i Srba bila je isto što i hod po jajima, pa
bi i najmanji incident razbuktao nacionalne strasti na obje
strane. Posljednjih dana Vukovar je postao epicentar jednog od najjačih potresa u odnosima desničarskom HDZ-u
sklonih Hrvata i srpske manjine u Hrvatskoj. Raskol je
izazvala jedna posve banalna riječ – ćirilica.
Vukovarski Srbi, naime, žele iskoristiti pravo koje
im pruža odgovarajući državni zakon. Pošto čine više od
trećine stanovništva u Vukovaru, srpski jezik, ravnopravno
s hrvatskim, treba da postane službeni jezik u gradu, a
ćirilično pismo izjednači s latiničnim. To znači da bi naziv
grada, javnih ustanova i ulica bili napisani i latinicom i
ćirilicom. Srpske političke stranke i gradski vijećnici srpske nacionalnosti žele da se ta praksa uvede koliko sutra,
ali se tome protivi veliki dio Hrvata, nepokolebanih desničara u čijim glavama rat još nije završen.
Prošle subote u Vukovaru se okupilo 20 hiljada
ljudi iz svih krajeva Hrvatske, mahom uniformisanih učesnika posljednjeg rata, koji su u dekoru hrvatskih zastava i
provokativnih transparenata euforično protestovali protiv
uvođenja ćirilice. Protest je organizovao Stožer za obranu
hrvatskog Vukovara, iako bi preciznije bilo reći Stožer za
obranu od ćirilice. U kolumni koja je, nekoliko dana ranije, objavljena u Jutarnjem listu, Miljenko Jergović je
napisao: ‘Simbolički, kulturni i civilizacijski smisao vuko- nastavak sa strane 5 -
„Budi promjena koju želiš u svijetu“
Piše: Anak Karlović
Ali sve počinje sa jednom jedinom stanicom u našem tijelu, s nama kao jedinkom. Zaludu masovni iskoraci
tisuća ljudi, u svrhu najsvetijeg čina, ako svaki pojedinac po povratku u svoja četiri zida, u svoju stvarnost, postaje ona ista bolesna, depresivna, tužna, nevoljena jedinka, sa istim činjenjima ili ne činjenjima. Na
dlanu su nam ponuđene sve informacije, otvorimo se, gledajmo umom, ali gledajmo i srcem i nećemo pogriješiti.
Ljudsko tijelo se sastoji od nekoliko desetaka milijardi pojedinačnih živih stanica, svaka sa osobnom sposobnošću za upravljanje i održavanje vlastitog zdravlja i
integriteta kod svih promjena i često stresnih okolnosti.
Istovremeno, svaka stanica predano i odgovorno izvršava
svoje dužnosti koje služe potrebama cijelog tijela, od kojih
ovisi cjelokupno zdravlje i integritet. Radeći zajedno, ove
stanice stvaraju i održavaju samoorganizaciju ljudskog
organizma s potencijalom za postizanje izvanrednih fizičkih podviga, fizičke i intelektualne oštrine, daleko iznad mogućnosti bilo koje pojedinačne stanice. Sve što
trebaju je naša briga da pravilnim odnosom, hranom i pozitivnim mislima, podržavamo njihov život i njihovu ulogu.
Važnost svake pojedine stanice za funkcioniranje
cijelog tijela, je jednako kao važnost svakog pojedinog
čovjeka u funkcioniranju čovječanstva, odnosno svake jedinke u funkcioniranju planete Zemlje.
"Osjećati žaljenje za sebe, i za sadašnje stanje, nije
samo gubitak energije, nego najgora navika što bi je mogli
imati.", rekao je Dale Carnegie (1888-1955), autor mnogih
bestselera i poznati govornik.
Dragi ljudi, umjesto žaljenja počnimo tkati novu
priču za nas i za čovječanstvo. Utkajmo cijelo naše biće,
mozak, živčani sustav, maštu, intuitivne sposobnosti, u ostvarenje najdubljih namjera naše duše.
Naša životna priča i iskustvo će biti jedinstvena
poruka svijetu, vrjednija nego što možemo i zamisliti. Dijeleći je možemo utjecati na razvoj novih saznanja u
roditeljstvu, poslu, svekolikoj brizi za ljude. U svakom
slučaju, našim doprinosom ćemo značajno podići razinu
sreće u svijetu. Treba nam samo malo hrabrosti i zasjat
ćemo kao krijesnica u ivanjskoj noći.
„Budi promjena koju želiš u svijetu“ je najcitiranija Gandhijeva poruka, koja je tako jednostavna i
primjenjiva. Na svaku našu zamjerku za ljude, stvari i
događanja oko nas, postavimo si pitanje „Što ja tu mogu
učiniti. Može li moja vlastita promjena doprinijeti da to
bude bolje.“, pogotovo ako nismo zadovoljni bilo kojim
aspektom vlastitog života, jer kako kaže Aldous Leonard
Huxley “Samo je jedan kutak svemira koji sigurno
možete promijeniti, a to ste vi sami.”
februar/veljača, 2013.
strana 7.
varske ravnopravnosti jezika i pisma bio bi neprocjenjiv,
ogroman. I to baš zbog onog što je taj grad doživio u jesen
1991., baš zato što je Vukovar grad mučenik i baš zato što
je u tom gradu većinska hrvatska žrtva bila najveća.
Bila bi to potvrda da hrvatske vlasti žele stvoriti
republiku u kojoj bi bili ravnopravni svi njezini građani i
koja bi, makar i na simboličan način, povratila onu multi-
“Oslobođeni” Vukovar
kulturalnu osnovu na kojoj je stvarana hrvatska nacija i od
koje je sačinjena hrvatska kultura, a koja je u proteklih
dvadeset godina gotovo sasvim poništena.
Bila bi to potvrda da svi pozivi hrvatskim Srbima
da se vrate svojim kućama nisu bili lažni, kao što je bio
lažan Tuđmanov poziv iz kolovoza 1995.’ Ovome bi se
mogao dodati i jedan bizaran, ali zanimljiv podatak, koji
hrvatskim nacionalistima vonja na komunizam, a to je da
se u Vukovaru do početka sedamdesetih prošlog stoljeća
isključivo govorilo ekavicom, a u selima u kojima su
živjeli većinom Srbi – ijekavski. Uostalom, riječi kao što
su glad ili siromaštvo imaju isto značenje bilo da su
napisane latinicom ili ćirilicom.
Međutim, kad nacionalne emocije proključaju, svi
argumenti padaju u vodu. Tako je i Jergovićev apel ostao
bez odjeka, makar je riječ o trenutno najvažnijem živom
hrvatskom piscu.
Hrvatski pobjednici nisu spremni da pokažu da su
veliki i u pobjedi. Zaboravili su da je u Hrvatskoj 90-ih
godina ćirilica proglašena ‘đavolskim pismom’, a pod
ciničnom formom ‘otpisa knjiga’, od zabitih školskih
biblioteka do vodećih nacionalnih institucija u Zagrebu,
uništeno je gotovo 2,8 miliona knjiga. O tome je ostavio
svjedočanstvo profesor Sveučilišta u Zagrebu Ante Lešaja,
koji je napisao knjigu ‘Knjigocid – uništavanje knjiga u
Hrvatskoj 1990-tih godina’. Kad je
otišao u mirovinu, prof. Lešaja se vratio u rodnu Korčulu, gdje je pomenuta
knjiga i nastala.
Bolno je doživio trenutak kad
je u lokalnoj knjižnici počelo uklanjanje ‘nepodobnih knjiga’, najprije
onih štampanih na ćirilici, a potom i
latiničnih izdanja Andrića, Crnjanskog,
Danila Kiša, Bore Stankovića… U tom
ludilu je prepoznao ‘jezivi, ledeni dah
fašizma’. Šest decenija ranije, kad su
na trgovima njemačkih gradova hitlerovci na lomačama spaljivali knjige
‘nepodobnih pisaca’, Tomas Man je rekao: ‘Ko pali knjige, paliće i ljude.’
Manova misao se uskoro obistinila – šest miliona Jevreja i pripadnika drugih ‘nearijevskih’ nacija završiće život u gasnim komorama.
Iako je pobuna ratnih veterana
protiv ćirilice potpuno iracionalna, kao
što je bila iracionalna i ona iz 90-ih
godina, komentatorima zagrebačkih
listova ne čini se da u njoj ima ikakvih
nacionalističkih motiva, a kamoli nacističkog šovinizma.
Ne radi se, naravno, o formi
već o suštini, sadržanoj u teškoj lekciji
istorije. Umjesto toga, čitamo tekstove
koji valjda imaju za cilj da educiraju
pobunjene branitelje, podsjećajući ih
da se Hrvatska borila protiv agresije, a
ne protiv ćirilice. Valjda ti ljudi, a ne
neki novinar koji nije ni omirisao metak, najbolje znaju
protiv koga su se i protiv čega borili. Borili su se, koliko je
poznato, protiv bivše JNA i pobunjenih Srba, usput temeljito zatirući sve simbole i vrijednosti njihove kulture i
duhovnosti.
Sve strane koje su učestvovale u postjugoslovenskim ratovima trudile su se da unište sve što je pripadalo drugom i tako zatru sve različitosti. Bio je to
sastavni dio etničkog čišćenja. Problem ćirilice u današnjem Vukovaru ipak je drugorazredna stvar: ‘U Vukovaru
nema, kao što se tvrdi, 35 posto Srba. Nekoliko hiljada
njih se samo fiktivno vodi na području grada, a žive u
Srbiji’, tvrdi Ruža Tomšić, predsjednica Hrvatske stranke
prava dr. Ante Starčević. Tačnije rečeno, ako učinimo da u
Vukovaru bude što manje Srba, nećemo imati posla ni s
ćirilicom.
strana 8.
februar/veljača, 2013.
POKUŠAJ RAZUMIJEVANJA PRIJEPORA
OKO UVOÐENJA ĆIRILICE U VUKOVRU
Ova razmišljanja su doprinos Ljiljane Gehrecke ukupnoj aktivnosti civilnog sektora
Hrvatske na nenasilnom prevazilaženju nastalog problema.
Piše: Ljiljana Gehrecke, Vukovar
Prijepori oko uvođenja ćirilice u službenu pismenu
komunikaciju i ćiriličnih natpisa u Vukovar djeluju otrežnjavajuće, posebice u odnosu na tvrdnje da je Vukovar grad mira
i tolerancije. Kao što se rat ne događa sam od sebe, već zahtijeva odgovarajuću pripremu, tako ni mir u poslijeratnoj zajednici ne pada s neba, već se mora strpljivo, kontinuirano, i
vrlo često mukotrpno graditi. Jesmo li to činili u zadnjih 15
godi-na? Nijemci su poslije Drugog svjetskog rata proveli
mno-gobrojna istraživanja, angažirali najpoznatije svjetske
struč-njake, a zatim osnovali vlastite znanstvene institucije
koje se bave istraživanjem i prevladavanjem posljedica rata.
Mi smo se nadali da će se problem vremenom riješiti sam od
sebe. Sada vidimo da je to bila iluzija.
Iz riječi koje su javno izgovorene na prosvjedima,
organiziranim protiv uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar,
moglo bi se zaključiti da su nastali prijepori poništili mnogo
toga što su nakon mirne reintegracije hrvatskog podunavlja
gradske institucije, organizacije civilnog društva i pojedinci
postigli u pogledu jačanja međusobnog povjerenja i prevladavanja podijeljenosti vukovarske zajednice. Mora li proces nor
-malizacije prilika u Vukovaru stalno ići dva koraka naprijed
– jedan korak nazad? Ima li izgleda da Vukovar u dogledno
vrijeme ponovo postane snažna i učinkovita multikulturalna
Prosvjednici su pozvali Vladu da im odgovori najkasnije za 15 dana inače će osnovati tijelo Nacionalni obrambeni pokret kome će zadatak biti rušenje sadašnje vlasti
demokratskim sredstvima. Hrvatsku su vlast upozorili da se ne
igra s Domovinskom ratom jer će gadno proći kao i čet-nici
1991. (Informcija na portalu Hrvatskog radija) Vukovar
zajednica, utemeljena ne sustavu europskih vrijednosti? Što
nam je činiti? Odakle početi?
Najbolje je početi od pitanja što mi, Vukovarci, zapravo želimo? Čemu težimo? Želimo li mi život u miru i blagostanju, ili želimo etnički čistu zajednicu? U traženju odgovora na ova pitanja bilo bi možda dobro poći od slijedećih raz
-mišljanja:
1. Jedino sklad i ravnotežu čovjek doživljava kao
nešto prijatno. Svaki nesklad, odnosno neravnoteža, remeti
osjećaj ugode te rađa potrebu za reakcijom, kako bi se narušeni sklad ponovo povratio. Zato je prirodno što čovjek
prije svega nastoji svaku promjenu u okruženju dovesti u
sklad sa svojim potrebama, a ako to nije moguće, radije
koji bi u zajednici ponovo uspostavio narušenu ravnotežu.
Ovu ravnotežu moguće je postići jedino putem dijaloga u
procesu usklađivanja stajališta, sve dok se ne dođe do rješenja
koje bi bilo zadovoljavajuće za obje strane. Nametanje vlastitog stajališta drugoj strani izvor je novog nasilja, koje spiralno vodi bilo u otvoreni sukob, ili u stanje u kojemu jedna
strana trpi drugu i čeka pogodan moment da nasilje uzvrati u
pravilu još bezobzirnijim nasiljem
2. Reakcije na odluku o uvođenju ćiriličnog pisma u
službenu uporabu i dvojezičnih natpisa u Vukovaru nisu samo
razumljive, već i opravdane sa stajališta onih koji se tome
protive. One su svakako motivirane najboljim namjerama. Za
ovaj otpor ima dva dobra razloga. Jedan je pamćenje svih
strahota koje su se događale devedesetih godina i strah da se
to ne bi opet ponovilo. A drugi je odsustvo svijesti o tomu da
- ćirilično pismo nije ni najmanje krivo za agresiju
koja je izvršena na Vukovar i počinjena ratna zlodjela,
- da je ćirilica pismo koje se ne koristi samo u Sr-biji,
već i u prijateljskoj Makedoniji, u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji
i drugim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, zatim u Bugarskoj i Crnoj Gori, te da će se u budućnosti nepoznavanje
ovoga pisma negativno odraziti na razvoj kulturnih i gospodarskih odnosa s ovim zemljama,
- da je pitanje poznavanja drugih jezika i pisama
drugih naroda civilizacijsko, a ne političko pitanje i da zaPrimjerice otpor prema Njemačkom jeziku poslije
Drugog svjetskog rata. Dobro bi bilo podsjetiti se mržnje koju
smo osjećali prema Nijemcima poslije Drugog svjetskog rata i
zahvaljujući kojoj smo iz Vukovara 1956 (?) istjerali naše dojučerašnje prijatelje, marljive, čestite i lojalne Nijemce i tako
njihovo učešće u ukupnom broju građana Vukovara smanjili sa
30, na 3 %. Danas pak kličemo „Danke Deutschland“, budući je
Njemačka pružila prijateljsku ruku Hrvatskoj u procesu njenog
osamostaljivanja
brana korištenja bilo kojeg pisma ili jezika ograničava pokretljivost naših mladih stručnjaka u svjetskim relacijama,
- da je otpor prema nekom jeziku ili pismu psihološke naravi i da je njegov izvor mržnja, koju je moguće
prevladati edukacijom u području emocionalne inteligencije,
- da strah i mržnja imaju poguban utjecaj na zdravlje,
zbog čega se prevladavanje ovih emocija u mnogim klinkama
Sklad i ravnoteža unutar sebe (duša-tijelo), sklad u
okviru obitelji i šire zajednice, kao i sklad s prirodnim.
O biofizičkom modelu utjecaja moralnosti na zdravlje
vidjeti u eseju Dejana Rakovića „Biofizičke osnove tradicionalne psihologije i tradicionalne medicine: Izmenjena i prelazna stanja svesti kao ključ“ (Iskre, nakladnik Afina, Podgorica) 2000.)
prihvata prilagodbu, nego da i dalje pati zbog nesklada. Kada su u pitanju odnosi među ljudima tada je uvjet za sklad u
ovim odnosima da obje strane podržavaju isti sustav vrijednosti. Ako to nije slučaj, svaka će strana nastojati da privoli onog drugog na prihvaćanje njegovog sustava vrijednosti. U praksi se to, nažalost, najčešće postiže pritiskom,
odnosno silom, ali takav postupak nikada ne vodi do rezultata
s kojim bi bile zadovoljne obje strane, odnosno do rezultata
na Zapadu koristi kao terapijska metoda za iscjeljenje od svih,
uključujući i one najteže bolesti .
S druge strane, zahtjev za uvođenjem ćiriličnog pisma u službenu uporabu i dvojezičnih natpisa u Vukovaru isto
tako je i razumljiv i opravdan. Opravdan je iz razloga što je to
zakonska obveza, a zakon u svakoj pravnoj državi treba provesti. Razumljiv je iz više razloga, među kojima su najvažniji:
februar/veljača, 2013.
- teret kolektivne krivice, koji se neprestano nameće
srpskom narodu u Hrvatskoj te neprestano naglašavanje kako
se žrtva i agresor ne smiju izjednačiti, podrazumijevajući pri
tom da su svi građani srpske nacionalnosti agresori,
- osjećaj diskriminiranosti zbog nejednakog tretmana u sudskim procesima, zbog nedosljedne primjene zakonskih propisa prilikom zapošljavanja i ostvarivanja drugih prava utvrđenih zakonom,
- osjećaj manje vrijednosti zbog brižljivo odnjegovanog osjećaja trijumfa u Hrvata, kao apsolutnih pravednika i pobjednika,
- odsustvo dijaloga o ratnim stradanjima i nepriznavanja njihovih gubitaka i njihove patnje,
- teret dileme „otići ili ostati“: napustiti zavičaj,
koji svakom čovjeku predstavlja jednu od najvećih vrijednosti u životu, ali istovremeno i otići iz sredine u kojoj se
osjećaju nepoželjnima, ili ostati na svojoj djedovini po
cijenu trpljenja tereta postojećih predrasuda i manje ili više
otvorene diskri-minacije
- neprijatna iskustva prigodom uporabe srpskih
riječi ili „ekavice“ u komunikaciji s Hrvatima i drugo.
Sve ovo je uzrokom frustracija i duboke patnje hrvatskih građana srpske nacionalnosti, kao i potrebe da se
ona bar donekle kompenzira inzistiranjem na ostvarivanju
njihovih zakonom zagarantiranih prava. Međutim pri tomu
se ne bi smjelo izgubiti iz vida da bi ostvarivanje ovih
prava u Vukovaru, putem represivnih mjera, u stvarnom
životu moglo još više pogoršati i onako nezavidan položaj
srpske nacionalne manjine. Ovo pogoršanje bi se moglo
očitovati u sabotaži ostvarivanja drugih prava, koja za
život građana srpske nacionalnosti imaju daleko veći značaj od uvođenja ćiriličnog pisma, što bi pojačalo već postojeću napetost i produbilo podjelu zajednice, na štetu i
jedne i druge strane. Zbog bolne i još uvijek ne prorađene
prošlosti uvođenje ćiriličnog pisma u službenu uporabu u
Vukovaru zahtijeva brižljivu pripremu, koja podrazumijeva prije svega suosjećanje („Tamo gdje prestaje suosje
-ćanje – počinje zlo“) s onom drugom stranom i razumijevanje njenih motiva.
3. Premda je trenutna situacija vrlo neprijatna,
dobro je što je do nje došlo, budući ona pokazuje da je
neophodan dodatni angažman na konsolidaciji vukovarske
zajednice. Prijepori oko ćirilice nam pokazuju, da nismo
dovoljno osviješteni. Oni nas pozivaju da se upitamo jes-
strana 9.
mo li dovoljno iskreni kada kažemo da nikoga ne mrzimo,
dok istovremeno vršimo nasilje nad našim sugrađanima
druge nacionalnosti. Oni pokazuju koliko smo informirani
i koliko spremni za učenje, budući je znanost odavno dala
odgovore na SVA pitanja koja trenutno muče vukovarsku
zajednicu. Ali mi smo manje-više svi okupirani prošlošću i
nemamo ni vremena, ni sage za čitanje i učenje, premda bi
nas jedino to moglo izvesti iz začaranog kruga, kojega pokreće nasilje. A učenje, odnosno stjecanje znanja, koje bi
nam pomoglo razumjeti drugu stranu i uspostaviti naš unutrašnji mir predstavlja jedni način za sprječavanje zla u
budućnosti. To znači da bi u narednom dugoročnom razdoblju trebalo
- stvoriti uvjete za široko prosvjećivanje građana,
za stjecanje novih znanja, koja nisu mogla biti konzumirana ni za vrijeme rata, kada su to činile druge europske
zemlje, niti nakon rata, u vrijeme kad su građani bili
pritisnuti rješavanjem osnovnih egzistencijalnih problema;
- uvesti u obrazovne programe nove nastavne sadržaje, koji bi učenike osposobili za njegovanje dobrih međuljudskih odnosa i osjećaj pripadnosti vukovarskoj zajednici:
- ustrajno raditi na prevladavanju ratne traume, koja predstavlja glavni uzrok postojećoj letargiji i blokadi
stvaralačkih potencijala Vukovaraca;
- proraditi bolnu prošlosti i iscijeliti kolektivno
sjećanje;
- stvoriti prilike za stvaralački angažman branitelja,
od kojih mnogi još uvijek žive u prošlosti, u vrijeme u
kojemu su bili uspješni i priznati, da bi danas u poslijeratnoj zajednici bili gotovo po pravilu isključeni iz javnog
života;
- raditi na stjecanju sposobnosti dubljeg razumijevanja stvarnosti i postizanju stanja unutrašnjeg mira i
emocionalne stabilnosti kojima se i u postojećim okolnostima može znatno unaprijediti kvaliteta života.
U međuvremenu, dakle kratkoročno, treba uspostaviti dijalog između konfrontiranih strana uz angažiranje kompetentnog medijatora te na odgovarajući način
uključiti u raspravu organizacije civilnoga društva i širi
krug građana, kako bi se – umjesto primjene Zakona po
svaku cijenu - došlo do kompromisa, koji bi bio u interesu
obje trenutno konfrontirane strane.
Prijepor oko uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovar otvara nove prilike!
- nastavak sa starne 3 nama te da budu dane garancije da će rezultati dijaloga i
preporuke biti uzeti ozbiljno. Treba razmotriti pokretanje
inicijative za osnivanje odbora za obnovu povjerenja u Vukovaru, ne zato da se obnova povjerenja strpa u okvire institucije, već da se proglasi političkim i društvenim ciljem
na kojem će institucije surađivati s različitim građanskim
inicijativama i podržavati suradnju među njima.
Smatramo da nadležne institucije trebaju preuzeti
odgovornost za stvaranje prilika koje Vukovarcima omo-
gućuju uključivanje u proces konstruktivne komunikacije,
a - ujedno - zaštititi ih od toga da se na njihovim leđima ponovo lome raznorazni politički, politikantski i ini interesi.
Ovom izjavom pozivamo na konstruktivan dijalog
povodom uvođenja ćirilice.
Ovo je prilika da se odmah pokrene široke rasprava, u okviru koje bi se proradila prošlost, prevladali
postojeći stereotipi i osvijestio značaj zajedništva za opstanak i prosperitet i budućnost Vukovara i cijele Hrvatske.
strana 10.
februar/veljača, 2013.
POGLED NA N O B SRPSKE PRAVOSLAVNE EPARHIJA BIHAĆKO-PETROVAČKE
DA LI SU USTAŠE FAŠISTI?
Nastavljamo priču iz prošlog broja o Vrtočanima. Nakon pisma vladike u vezi učešća u radu Organizacionog odbora
koji je vodio Vid Jeličić (vidi prošli broj), usledio je odgovor Nikice Pilipovića koje donosimo neznatno skraćeno. Napominjemo da se u okviru obnavljanja spomenika, “bez obzira na uzroke poslednjih ratnih dešavanja” podiže poseban spomenik sa
ispisanim imenima poginulih u njemu. Iz ovakvog stava episkopa jasno se vidi njegov odnos i prema NOB-u i o uzrocima najnovijeg bratoubilačkog rata.
Tekst objavljujemo kao svedočenje čoveka koji je istinski prošao sve bitke u Drugom svetkom ratu u borbi protiv
fašizma, najviše zbog mladih koji će možad čuti opet neku nacionalističku “herojsku” priču o tom vremenu.
Moram reći da bi mi bilo drago da stav gospodina vladike Jevića nije i zvaničan stav SPC.
Zahvaljujem Vidu Jeličiću koji mi je dao na uvid oba pisma - vladike Jevića i Nikicee Pilipovića.
Naslov i nadnaslov redakcijski. (gl. i odg. ured.)
Poštovani gospodine episkope,
Vaše pismo E. Br. 146/09, naslovjeno Vidu Jeličiću a
namjenjeno Vrtočanima, već četvrtu godinu čeka da se divan
nastavi. Vi ste ovim pismom, preko nas Vrtočana, otvorili
naramak pitanja koja očekuju nastavak razgovra. Odlučih se
da Vam se obratm u ime Vrtočana, mada me oni nijesu ovlastili. Za dobronamjeran razgovor odobrenja nijesu ni nužna.
Činim to i zbog toga što pitanja koja otvorište nijesu, po mom
mišljenju, divan između Vas i gospodina Jeličića, već prije
svega objašnjenje stajališta Pravoslavne crkve u odnosu na
fašizam i antifašizam. Nas čudi zašto takva rasprava poče od
nas, od Vrtočana. I zašto poče tako srdito, okrivljujuće? Ićiću
redom i računam na Vaše strpljenje.
Vi ste našli formalan razlog, za srdit odgvor gos. Jeličiću, jer je „Eparhiju bihaćko-petrovačku stavljao u bilo
kakav Odbor bez da predhodno ne upita ...“.
Ne znam kako je sročen sporni akt pa nebi o tome.
Ako je to bio nacrt prgrama, nacrt bilo čega, onda nebi trebao biti predmet spora. Nacrt pokreće raspravu, usmjerava
razgovor, traga za riješenjem, ide k nečemu. A ako je to bio
definitivan, ozvaničen, dokomenat onda zamjerka stoji, onda
je i pouka dobrodošla. Ali Vi ne poučavate već prekorjevate i
presuđujete a to nije jezik crkve, koliko se ja razumijem u jezik religije. Ovo koliko da divan počne. Vi počešte onako a
nastaviste ovako:
„Što se pak samog učešća naše Eparhije (...) u procesu obnove odnosnih objekata Eparhija se ne može organizaciono ni sistemski angažovati iz čisto istorisko-moralih
razloga. Šta to znači (pitate Vi, pa poješnjavate). To znači
sledeće: Kad su ti spomenici građeni (ne borcima) već
tadšnjoj politici i ideologiji Crkva je tretirana kao 'narodni
neprijatelj' br. 1...“. Navodnici, mada krnji, zbunjuju.
Znano je da su u vrijeme podizanja ovih spomenika
politika i ideolgija volile da ih se sluša i gleda. Ali zar su za
to griješni oni kjima je spomenik podizan? U ona vremena
ideologija ih je trpala pod gunj (ali i finansirala obilježja) a
sad ih vjera (religia) odbacuje kao kužne. Mislim da to nije u
skladu s hrišćanskim učenjem. Mislim, koliko praksa kazuje,
da ovo nije ni stav Svetog sinoda, jer vidim da i najviši dostojanstvenici pravoslavne crkve prisustvuju takvim događanjima (Gradina –Jasenovac).
Kad smo 1971. godine podizali Spomenik u Vrtoču
pisao sam govor koji je tom prilikom održan. Sad sam napisao monogrfiju našeg Spomenika i objvio onda održani govor, bez bilo kakvih, pa i stilskih korekcija, te je moguće potražiti i politiku i ideologiju o kojima govorite. Vi nam, potom, prijekorno objašnjavate.
„Poklani i pobijeni srpski narod, nevina djeca, že-
ne, starci, i dr., koji nikakve veze nisu imali sa tadašnjom
komunstčkom politikom i ideolgijom, ideologizarinu su i
podvođeni pod kategorije KPJ-a, SKJ-a, Partije i druga
Tita...“ (KPJ, SKJ i Partija = isti su subjekat). Da bi tvrdnja
zvučala uvjerjivo Vi se pozvaste na strica Lazu pa kažete:
„Na primjer, moj stric Lazo Jević, uhvaćen je od
ustaša upravo negdje u području Vrtoča, ustaše su ga živa
odrale 1941. godine kao srpskog ustanika, koji se borio za
kralja i otadžbinu,. (op. N. P.) a poslijeratna politika njega
je svrstala u partizane, skojevce, itd., itd.“.
O sudbini Vašeg strica Laze znam ponešto pa ću Vam
reći. Bio je 13 avgust 1941., bila je srijeda i bila je velika žega. Ali bila je i velika ofanziva na naša sela (oko 3.000 domobrana zakićenh ustašama). Na sjeveroistočnoj padini Čučeva, u Mildžića branjevini, bila je grupa nenaoružaih Vrtočana, kojima su se u rano prijepodne, pridružili Rade Jeličć i
Lazo Jević, oba iz Vođenice. Ni njih dvoica nijesu imali
oružje, sem eventalno noževa koričnjaka. Oko podneva pojavila im se iza leđa, iz šume odkud im se niko nebi nadao, satnija domobrana iz pukovnije pukovnika Matagića i oni su se
razbježali. Luku Vojinovića su ubili, Simu Galonju ranili a
Lazu su uhvatili. Rade Jeičić i Petar Janjić su umakli. Lazu
su, dakle, zarobili domobrani, a moguće je da su ga ustaše
„živa derali“. Bilo bi zanimljivo da rekošte izvor saznanja o
deranju.
Moguće je da su ga poslije i proglasi borcem-partizanom ali je za nevjerovati da su ga progasili skojevcem. A
ko opet zna!
Tvrdnja da se Lazo borio za kralja i otadbinu teško
opstaje. Lazo se onih dana nije borio protiv nikoga niti za
ikoga. Njega i stotinu nas njegova uzrasta, nijesu onih dana
mogle zapasti ni rogulje. Toliko o Lazi stricu, Lazi borcu za
kralja i Lazi skojevcu. O kralju još samo ovo.
Ja bih, poštovani gospodine Episkope, i imao nekog
razloga da se borim za Kralja, jer sam nekoliko mjeseci zarađivao kruh na Dedinju, u avliji njegova veličanstva ali smo
mi onda imali preča posla.
U ono vrijeme jedva da smo mi i imali kralja. Ondašnji moćnici su dječaka Petra Karađorđevića proglasili
kraljem Jugoslavije i objavili rat, što je bilo prije omča oko
vrata nego kruna na čelo. S „omčom“ je i skončao. Slično je
bilo i s otadžbinom. Otadžbinu, o čijim granicama, pretpostavljam, razmišljate, ponovo su uspostavili, partizani, pa i Vođenički, pa i drugovi vašeg strica Laze. I Lazo bi bio i partizan i graditelj otadžbine da nije bilo 13-tog avgusta i
Matagićeve satnije – pretpostavljam.
Ovđe, međutim, nije kraj našem razgovoru jer nas
čeka divan o fašizmu, nacizmu i ustašluku, kojeg započešte.
februar/veljača, 2013.
„Na spomenicima se izbjegavalo navesti: ko su
pravi počinioci zločina. Odrednice: fašizam i nacizam za
žrtve nevino stradalih braće i sestara“ to nije ništa značilo.
Oni su znali da su njihovi najmiliji pobijeni i poklani od
ustaša i samo od ustaša. Zabrinjavajuća tvrdnja.
Fašisti su za pet godina usmrtili: u svijetu preko 50
miliona ljudi, na području ondašnje Jugoslavije preko 1,5
miliona, u negdanjoj M. Z. Vrtoče oko 1.100, a u našem
Vrtoču preko 500. a „odrednica fašizam i nacizam“ za njihove srodnike nije značila ništa. Cijeli svijet zna, a istorija
bilježi, kakvo zlo su bili fašisti i nacisti, a ispada da samo
srodnici naših žrtva fašizma to ne znaju. Braća i sestre nevino
strdalih na ovom području su znali da su njihovi najmliji pobijeni i poklani od ustaša i samo od ustaša. Razmišljajući o
ta dva zla, o fašizmu i ustašama, zapisao sam da je nas zapao najprimitivniji i najkrvoločniji soj fašista u liku ustaša.
Kamo sreća da nije.
Teško je ovdje odgonetati da li se brane fašisti od
ustaša ili ustaše od fašista.
Pa ko pobi nekoliko hiljada Petrovčana???
U zlo doba, u aprilu 1941. vratio sam se iz pečalbe u
Vrtoče te sam imao priliku da gledam pojave i u nastanku i u
truleži. Gledao sam kolaps Kraljevine Jugoslavije, koja je
ovamo bila stigla na volovskim zapregama, zveket nacističke
ratne sile, uglancane i upeglane, koja je sagonila strah u kosti i lepršanje perja, na glavam italijankih fašista koji su uveseljavali. Gledao sam, s jezom, nastanak NDH i nakot (okotiti, iskotiti) ustaša, dojučeranjih drugara, koji nasadiše na
glave prerađene, na vrhu stisnute, šajkače a ukrašne s „U“.
Od onda pa tokom duge četiri godine pohodio sam s
Vrtočkom četom (i Vođeničkom) najljuća bojišta i susretao na
desetine sorti istinskih fašista i onih koji su se trudili da im u
zulumu budu ravni. Lijepa sreća da sam ih zaboravio.
Aprila 1941. moja tablica i moj spomenar bili su
sasvim čisti pa je bilježenje bilo baš „načisto“, bez miješanja
s pasalim. Kad je ratovanje minulo, latio sam se bukvara i
čitanke i postao ovisnik o podatku, (imenu, toponimu, vremenu, dogođaju), ovisnik o činjinici. Preko pola vijeka ja to
radim, ne da bi znali da znam, već što sam se radovao kad
bih nešto doznao. I još uvjek otkrivam poneku istinu i svakoj
se obradujem.
Tužan sam kad mi gurnu pod nos falš istinu.
Rekoh ovo, gospodine Episkope, zbog tvrdnje da su
naš narod „pobile i poklale ustaše i samo ustaše“.
Imam podatke o ubicama a i o vremenu i mjestu ubijanja naroda našeg kraja, pa ću Vam ih ponuditi. Ograničiću
se na Vrtoče, Bjelaj, Prkose i Oraško Brdo, čijim suseljanima
je podignut spomnik oko kojeg i započe ovaj divan. U dlaku je
ovako i u svakom drugom našem selu, pa i u Vašoj Vođenici.
O poginulim borcima neću, jer bi bilo zamorno.
Tokom rata, u 2 - 3 pogroma, fašisti su usmrtili 768ro stanovnika Vrtoča, Bjelaja, Prkosa i Oraškog Brda.
Polovinu su pobili a polovinu su oćerali u smrt
(zbjegovi pa bolesti, glad, zima).
a) 1941. U vremenu od 29. jula, kad smo okrenuli leđa NDH a ustašama pokazali rogulje, pa do 9. oktobra, kad
su Italijani stigli ponovo, ubijeno je 146-ro čeljadi (Vrtoče
65, Bjelaj 44, Prkose 22 i Oraško Brdo 15). Pobili su ih
ustaše i samo ustaše, jer drugih zločinaca nije bilo ovamo
1941. Nakratko su bili stigli Itaijani ali na njihovu dušu ne
ide ni jedna-jedina smrt.
b) 1942. Narednih 16 mjeseci (9. 10. 41. – 6. 2. 43.)
neprijateljska noga nije nagazila vrtočku (niti vođeničku) zem
strana 11.
lju a iz ova 4 sela je umrlo, zbog nedaća zbjega 15-ro čeljadi
(kuće i staje su bile spaljene, bolesti su harale a ljekovi i ljekari s onu stranu ustaških busija).
c) 1943. godina bila je tragična. Od 6. februara pa
do konca marta usmrćeno je 544-ro staovnika iz rečena 4
sela (Vrtoče 279, Bjelaj 139, Prkose 84, Oraško Brdo 42).
Svi, ama baš svi su usmrćeni od nacista i samo od nacista.
Nacisti su planirali pokolj, rukovodili pokoljom i vršili pokolj.
Možda im je neki ustaša pripomogao u pokolju, koliko da vide Švabe kako se to radi ovamo, koliko da neko ne promakne.
Ideju za pohod na Partizansku teritoriju (Banija i
Krajina) Hitler je saopštio generalu Leru i poglavniku Paveliću u novembru 1942. u Vinici (Ukrajina). U upustvu za provođenje ove zapovijedi njemačka komanda kaže: Niko ne
može biti pozvan na odgovornost zbog preoštrog postupka.
(kolji ago koliko ti drago).
U Vrtoče je stigla prethodnica 7. SS – Princ Eugen
divizije, 6 februara 1943. i počeo je pokolj. U selu su pobili
one koje su zatekli a onda su po padinama Osječenice ubijali
koga bi sustigli. Samo jedna četa iz sastava 7. SS divizije ubila je, u vremenu od 24 do 27. februara, po sopstvenu priznanju, 160 ljudi (Prhovo, Očijevo, Torbičin Vaganac).
d) 1944. U dva navrata a po nalogu i u organizaciji
komandanta 15. Brdskog korpusa, generala Laizera, ubijeno
je 50-ro naše čeljadi (Vrtoče 45, Prkose 3 a Oreško Brdo 2)
opet u organizaciji Nijemaca, mada je među ubicama bilo,
pretpostavit je, i ustaša.
e) 1945. U ovu godinu ušlo je nekoliko Vrtočana s
ranama, od kojih je dvoje preminulo.
Od 768-ro usmrćene čeljadi, 146-ro su ubili ustaše i
samo ustaše. Nacisti su, pretpostaviti je uz pripomoć ustaša,
griješni za smrt 522-oje naših stanovnika. U grijeh fašistimaItalijanima i njihovim saradnicima-četnicima ne može se pri‚pisati niti jedna žrtva.
Istina je da su ustaše počele istrjebljenje Srba u
NDH, koliko je i istina da bi ustaše ubile i poslednjeg Srbina
u NDH da ovi neokrenuše čurak naopako. Istina je da bi
NDH i njene ustaše, s Didom Kvaternikom na čelu, već u zimu 1941/42 bile saćerane na Zagrebačku goru, da ih nijesu
štitili fašisti i nacisti.
Ovoliko o feli katila i broju njihovih žrtava. Baš sam
se trudio da se razumije ovo o čemu govorim, mada će biti
onih koji će se truditi, isto ovoliko, da razumiju naopako. Za
njih me baš briga!
Mi u ovoj priči stigošmo u slobodu. U prtenu i usukanu, u bosonogu i golotrbu, u vašljivu i češljivu ali u blaženu, u našu slobodu. Za četiri godine proživljene o korjenu i
listu, u mekanu nanosu snijega i pod oštrim šibama bure, u
čudesnu inatu da opstanemo i demonskim željama da nas
nestane, mi opstasmo i ugiljašmo u svoju, u našu, u onakvu
slobodu.
Rekoh „MI“ iako znam da je to bio tek preostali dio
nas preživjelih. Stigla su u slobodu naša tugovanja i nadanja,
naša paćenja i snovi, naši ožiljci na duši i po tijelu, naša
zabezeknutost i smušenost. Stigli smo u slobodu mi, zapravo
naše kosti umotane u grubu, godinama ne timarenu kožu,
kako bi ostale onđe đe im je mjesto. Bitno je bilo da su kosti
onđe đe im je mjesto i da je koža derka, da odolijeva deranju
a ostalo će vrijeme i sloboda pokrpiti. Potrudio sam se da
pribavim, respektabilan uzorak, mada je problem, naizgled,
minoran. Ova priča može izgledati neupućenu nebitna, dok je
nama, zbog kojih je i skrojena, ona mnogo bitna. Pogotovu
što se ponavlja i što stiže s visina koje poštujemo.
strana 12.
Vama gospodine Episkope ne bješe dosta to što stigošmo u slobodu već uz podizanje kažiprsta, pitate nas Vrtočane? „...Da li ste razmišljali na sledeće: a šta ćemo sa
pobijenim od strane partizana?...“
Vaša briga za one koje su ubili partizani opravdana
je. Crkva, zapravo vijera – religija, dužna je da moli za udobnosti u božijim vrtovima duše svakog svog vjernika, pa bio i
griješan. Istinski pastiri božijeg blaga mole za oproštaj grijeha i vjernicima druge religije – koliko se razumijem religiju.
Mole jer vjeruju da je bog praotac svakog stvora na zemlji,
bezobzira kako mu se zove religija koju ispovjeda.
Vaše pitanje, ipak traži pojašnjenje. Partizani su
ubijali i SS-ovce i crnokošuljaše, baliste i bjelogardejce, ustaše i legionare (crne i žute), četnike (mrtvoglavce i kokardaše),
ubijali su okupatore i one koji su im pomagali, ubijali su...,
uklanjali su one koji su priečili pute ka slobodi. A njih je bilo
mnogo, bilo ih je, cjenjeni gospodine Episkope, na hiljade, na
stotine hijada ih je bilo a Vi sad pitate šta čemo s njima. Bilo
bi najbolje, mislim ja, da oni i dalje budu na brizi onih koji su
i do sada organizovali pohode na Blajburg i na Ravnu Goru.
Podizanje spomenika složenija je priča. Na Ilindan
2011. prisustvovao sam sjednici Odbora koji je brinuo o obnovi Spomenik u Vrtoču pa sam pitao hoćemo li upisati na
Spomenik jedanaest Vrtočana koji su nedužni ubijeni. Rekao
sam da se radi o osam Hrvata, ubijenih od ustanika, gerilca a
ne partizana i tri Srbina koje su ubili partizani pod konac rata. Prijedlog nije prošao, uglavnom zbog straha od laguma.
Da je u Odboru bio prestavnik crkve, kako je predlagao gos. Jeličić, vjerovatno bi ovo i prošlo. Da je onaj mago dočekao travu...?
„... da se istina govori, a ne laž izrežirana od politike, odnosno političkih komesara, koji već krajem 1941.
godine ustašku formaciju u području Glamoča i Lijevna
naziva hrvatskom „vojskom.“
Pa što nam, pobogu gospodine, pored svih grijeha u
vantrešelj stavljate komesara od Lijevna, kod onoliko naših
komesara. Ne rekošte kako već 1941. pronađošte kod bijel
Lijevna političkog komesara, kad je onamo i polovinom 1942.
bilo teško pronać i pouzdana vodića.
U sastavu Udarnog bataljonan Petog krajiškog odreda proveo sam onamo ljeto 1942. pa sam imao priliku cijeniti prilike. Četnike smo neutralisali olako, oslobodili smo
Glamoč i Livno i s pjesmom se vratili u Treću krajišku brigadu. A komesara nigdje ni napremas.
Još samo ova začkoljica. Vi pitate nas Vrtočane:
„Ko će npr. podići spomenik žrtvama Golog otoka?“
Vidimo da ste u velikoj brizi za čuvanje sijećenja na
žrtve Golog otoka. Lijepo je i hvala što od nas, Vrtočana, tražite savjet ko da to uradi. Mi, kad smo već upitani, predlažemo: Neka Crkva „duhovna majka sve svoje djece...“ bude
nosilac tog posla a mi, Vrtočani, pridružićemo se čim otplatimo dugove u koje uđošmo prilikom obnove našeg Spomenika. I neka nam bog bude na pomoći.
Poštovani gospodine Episkope, vi okončašte poduku,
upućenu nam mahanjem kažiprsta, znakovitom konstatacijom:
„Zato Crkva kao duhovna majka sve svoje djece ne
može se i neće opredjeljivati za ove ili one ali će insistirati
da se istoriski sva njena duhovna djeca opravdaju i oslobode
od čeljusti ideologija koje su dijeilile i još dijele jedan narod“.
Znamo i mi da kad nešto ne može da ne može. I da ne
februar/veljača, 2013.
trba na silu. Još ako je istorisko. Ali kad nešto nije jasno
definisano pa se ne zna može li se ili se ne može, onda budu
dileme. Gospodin Jeličić je obavijestio Crkvu da krećemo u
obnovu spomenika onima koji izginuše ratujući protiv okupatora i onih koji su pomagali okupatoru, ne sluteći da bi tu
moglo biti istorisko-moralnih problema. Pa Vi ih evo iznađošte čitav naramak, i to sve zastrašujuće velikih, sve ideoloških i ideologiziranih, političkih i politizovanih pa i moralnih i
istorisko moralnih. I premnogo ih je gospodine Episkope.
Imam snažan utisak da se Vi gospodine Episkope, sa
nekim, nama neznanim, obračunavate preko nas, preko Vrtoča i Vrtočana. A način kojim ste nam se obratili i vješanje
grijeha o naše vratove sve od diktature proeterijata do radničkog samoupravjanja, liči na osvetu, podsjeća na kapric što
je nespojivo s Hristovim učenjem. Pa i ja, lajk u religiji, pamtim Hristovu poruku s Golgote: Oprosti im oče oni ne znaju
šta čine. MI ZAISTA NEZNAMO ŠTA SMO UČINILI DA BI
BILI OVAKO OKRIVLJENI.
Nije nama ovo prvi put da budemo optuženi na pravdi
boga. Prije pola vijeka optužio nas je onda u politici najistaknutiji Petrovčanin, da smo bili listom četnici, da nam je
četa bila četnička, da smo imali bradata i šubarasta komandira i sve izmišljotina do izmišljotine, i sve na nekoliko stranica, i sve do Ravne gore. Odgovorio sam mu, baš kao i Vama sada. Sreli smo se poslije i nije izgledao uvrijeđenim.
Onda smo bili optuženi da smo četnici a sad nas Vi okrivljujete da smo ideologizirane
komunjare koji i mrtve
saborce i usmrćene srodinike
„ideologiziramo“.
A mi smo htjeli najnužnije. Htjeli smo za svakog
usmrćenog da kežemo puno
ime i ono što ga čini punim i
podatak o rođenju i smrti.
Nijesmo poginulog ratnika
kitili mitraljezom niti ratničkim podvizima, jer njemu
to ni onda nije trebalo. Onda
je on samo ratovao i korak
po korak primicao se slobodi, svojoj, našoj, narodnoj,
opštoj. Onda je svaki od 321-og poginulog borca, kojima smo
podigli a sad obnavljali spomenik, bio samo borac, samo
udarnik, samo proleter. Onda je svako od 768 usmrćene čeljadi Vrtoča, Bjelaja, Prkosa i Brda Oraškog bio samo stradalnik i samo žrtva zlikvaca.
Od onda pa do danas, do sutra, do iskona njihova politika i ideologija biće: njihovo ime, njihova sjenka i spomenik podignut njima u slavu, a sve ukrašeno pjesmom, pričom i legendom ispletinim samo za njih.
Završiću priču i ostati u uvjerenju da Vi, poštovani
gospodine episkope, uklanjajaći komunističku ideologiju pravite mjesta drugoj, monarhističkoj, ideologiji. Na takav zaključak upućuje Vaša tvrdnja da se Vaš stric Lazo borio za
kralja i otadžbinu a da nijeste bili ni rođeni kad je on“ živ
deran“.
Mi smo naš dug prema poginulima još jednom ispunili i veoma smo ponosni na to. A nije bilo lako, jer nije bilo
pomoći ni moralne a kamoli matrijalne. Ovako jest teže ali je
vrijednije. Ovo je sad naše djelo i naše kiće (nakit, ukras).
S poštovanjem, Nikica Pilipović
februar/veljača, 2013.
strana 13.
Vodo(p)otporna zastava
Piše: Predrag Ž. Vajagić
U bašti sljezove boje šovinizma najbolje uspeva
sirovost, koja svojom korovskom upornošću žilî u svaku
slobodnu stopu zemlje. Nacionalizam i nije podoban za
neke sekapersone, jer traži krv, znoj, suze, pitbulovsku uglađenost i hektolitre ljutih tekućina da ga uvek drže napetim i ostrvljenim da dejstvuje preko tuđeg izazivački isturenog grkljana.
Neki put, međutim, ne bude sve kako se čini onima
koji „sede na ušima i kupe ogluške“. Malo ko, recimo, zna da
poznati nacistički mračni mitinzi pod stotinama baklji i uz
tropot borbenih marševa, ne bejahu plod romantične želje za
spektaklom, već kukavne potrebe da se dežmekasti i pivskim
stomacima opskrbljeni gaulajteri pod okriljem noći sakriju od
podsmešljivih pogleda onih koji još sumnjaše u ubedljivost
arijevskog mita o natčoveku. Hitlerovci su, kad već cokulama
razvališe vrata priče, odnekud mnogo voleli zastave i to ih
usmerava ka člančiću što sam ga jutros, listajući novine, uškembario.
Naime, iako ne spadam u ljude koji otiru krmelje uz
želju da „komšiji rikne sprava“, teško sam svario vest da je
osječka vlast, uz siroliverovsko razgibavanje prstiju u gradskom budžetu, odlučila da domaćinstva koja na vreme plate
račune za vodu i smeće nagradi ni manje ni više nego – „državnom zastavom u plastičnoj vrećici“. Naime, uočeno je da
se tokom nedavnih histeričnih odliva pri razduženju haških
dresova veznog reda Gotovina-Markać premalo bandijera
prsilo sa osječkih prozora, lođa, zvonika i krovova, te se ovim
udarcem, kako to reče gradonačelnik pomenute varoši, „ubivaju dve muve“.
Ne znam, možda su muve otpornije na posvemašnju
glupost, ali mene kao da je nešto klepilo po glavi! Pored utiska da je ova genijalna ideja nikla kao „gljiva iz govana“, razdražuje i podatak da će akcija ozastavljivanja pučanstva zbrisati više kuna nego što je savesno poglavarstvo namenilo funkcionisanju škola, koje i inače propadaju u zadnju rupu državne svirale.
Situacija je, najblaže jebeno, apsurdna: na listi omiljenih napitaka nacionalno ožednelog stanovništva voda zauzima ubedljivo poslednje mesto, a od nje se (budimo krajnje
zluradi) po takvim kućama ćešće toči i kiselina iz akumulatora. I, eto, sad se prilježnim platišama beskorisne tekućine
ne nudi recimo – umanjenje racuna, štedljiva žarulja, vosak
za depilaciju ili paket suhomesnatih radosti, već pre svega –
višebojni zastavak!
Dakako, patuljasti poriv je u pitanju: plaćanje računa
se u čvor vezuje sa nacionalnom odgovornošću od koje sama
država pere papke jer, pustivši da je objašu tajkuni, svojim
savesnim podanicima nije u stanju garantovati prihode
dovoljne za nesmetano plaćanje računa bez podmićivanja u
krpama.
Dalje, šta ćemo mi kojima zastave bilo koje vrste
idu na kolac? Da se razumemo, sve nacionalne simbole
prilično poštujem (preko toga, prosto, nisam spreman da
idem), ali mi je i dalje srcu bliža zastava Jamajke s kanabisom od svih tih petokraka, zvezdica, šahovskih polja,
istraumirano isplaženih orlova raznih veličina, boja i kandžavosti. Spucao sam u zadnji trap masnih naslaga već če-
trdeset godina, naziranje suštine života ne dopušta mi da
bilo čime budem iznenađen, ali mi do sada na pučinu ludih
ideja nikad nije isplivala potreba da dohvatim zastavu,
olako je nabijem na dršku i, istežući dvoglavi ručni mišić,
raspalim njome po ružičnjaku vetrova.
Barjak mi je, jednostavno, potreban kao ptici grožđana mast za usne, i ne pada mi na pamet da je vešam na
prozor svaki put kad velikonaš teniser riternira, ili čim
kakvoj ambasadorskoj amebi dođe da prevrne sto na neki
crni palac u Adis Abebi. Prema, dakle, tom komadu tkanine nemam baš nikakav odnos, i nema tog kvazimuda koji
bi me naterao da se menjam, što me čini nepodesnim zamorcem u populističkom kavezu, tim pre što svako razvitlavanje zastavama kod nas ište karabinski potpuri. Tako
je lako (i tako na-opako) paradirati naci osećanjima, ali
malo koja puščana cev se može prepraviti u saksiju za
cvet. Kada su francuske trupe ulazile u oslobođeni Pariz,
predlog da slavodobitno prođu ispod Trijumfalne kapije
odbio je jedan general rekavši: „Znate koliko dugo ćemo
paradirati? Dva sata. Znate koliko bi prolazili samo francuski mrtvi? Dvadeset i tri sata!“
Svi darovi koje nam država spušta u poštansko
sanduče – danajski su, a takvom poklonu se ne gleda u zube samo ukoliko ima brnjicu. Međutim, oberučke bih prihvatio sistem koji bi čoveku na par dana dopustio da zaboravi da je Srbin, Hrvat, Eskim, seksualni manjak ili drvokradica, a podsetio ga da je zbleban od krvi, mesa, neplaćenih računa, i dovoljno zdravih vijuga da ignoriše pokušaj da ga nateraju u svadbarsko kolo (ili kupus) onda kad
mu bukagije ranjavaju članke nogu.
Ne živi se, gle istine, ni od mlataranja šarenim krpama, ni od nasilnog repriziranja „lupi petama“ zanosa, a
povećan nivo patriosterola u krvi, neće sprečiti decu da
sisaju krajeve iste te zastave ublažavajući glad. A čak i
onom ko uspe krčanje creva uglazbiti u ritam nacionalne
himne, kompozitorsko zadovljstvo neće obložiti ostrugana
creva.
I nebitno je sad da li se priča događa u Osijeku ili u
Osječini, kad svakako dve bratske države jezivo podsećaju
na jedno(mani)jajčane blizance koji se, već redovno briju,
ali i dalje, istovetno zalizanih razdeljaka, odbijaju da izađu
iz kratkih pantalona neodgovornosti, uživajući u jarcavostima svoje infantilnosti.
Sav kupleraj neće stati na zastavama, šajkačama ili
duplericama satnika ili vojvoda: uz telefonski namiren račun sledi bubica za prisluškivanje, uglancan strujni odrezak donosi kupon za pazarenje električne stolice (potrebne
svakom domu), a redovno održavan račun za gas bonusira
se figurom Putina od marcipana, u prirodnoj veličini, na
zadovljstvo svih generacija obolelih od rusofilije.
A, možda se oko svega toga i ne treba cediti i
jediti, neka oni nama fino daju zastave, a za motke ćemo
se već sami snaći, kao i za leđa preko kojih ćemo prelomiti
dobitak! Naravno, kao što kaže Rundek – „kad bude vrijeme za to!“
strana 14.
februar/veljača, 2013.
BOGUMILSKA HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA
Danas je na sceni nametnuto siromaštvo
Piše: Esad Bajtal, Sarajevo
Stećke danas svojataju – svi.
Zapise sa stečaka ne slijedi – niko. Kao da na njima ništa ne piše.
A piše mnogo toga.
I piše na način koji nas, ako smo ono što o sebi
mislimo i govorimo da jesmo, semantički i moralno, debelo obavezuje. U tom smislu, puko, neobavezujuće čitanje
zapisa s kamena,[1] danas nije moguće. Moguće je sam
o-čitavanje i praktično očitovanje spram očitanog, tj. Zapisanog.
Nema čitanja van konteksta zbilje življenja. Nema
čitanja sa stanovišta puke seminarsko larpurlartističke hermeneutike. Postoji samo aksiološki receptivno čitanje sa
stanovišta vremena u kome jesmo. Tužnog i ružnog vremena kome, sudbinski nevoljno i životno opro, pripadamo.
Vremena religioznih nevjernika.
Vremena akademske prostitucije.
Vremena politiziranog kriminala i kriminalizirane
politike.
Vremena materijalne i duhovne bijede.
Odnosno, vremena vlastodržački združenog, crkveno-crvenog i lijevo-desnog nemorala, o kojemu pisci kamenih zapisa, ne bi pristali da šute.
Pokušaću da govorim njihovim jezikom.
Bili su skromni, savjesni ljudi. Ljudi moralnih i
solidarno-altruistički visoko osviještenih nazora.
Evo jednog zapisa kao primjera tog morala, tog
altruizma i te solidarnosti. Primjera dirljivo uzvišene
skromnosti koju čitamo sa stećka župana Medulina s kraja
XIV vijeka, koji, iako župan (dakle vlast), u svojoj savjesno i svjesno odbranoj ubogosti, do bola skrušeno, u kamen usiče i predade nam svoju svevremenski važeću poruku:
Nikada mnogo ne imah ...
Nikada ništa nesta ...
A dijelih …[2]
Bili su, ne samo skromni, nego, za razliku od nas
danas, vrlo obrazovani i samosvjesni, nepodložni inerciji
ortodoksije bilo koje vrste.
Kao heretici, vjerovali su na svoj način, uporno
ponavljajući: “Vjera u koju ja vjerujem“. Čitanje sv.
evanđelja bilo je obavezujuće. Upravo zbog toga krštenje
nije obavljano vodom, nego tako da se, krštenom na glavu
stavljalo sv. Pismo (baptizam libri). Simbolički, to je značilo da svaki vjernik mora imati sv. Pismo u glavi. A to je,
opet, podrazumijevalo da svaki Bogumil mora naučiti čitati i pisati. Posljedica toga, piše prof. Prohaska bila je da su
bili neusporedivo pismeniji od katolika i pravoslavnih svoga vremena.[3]
I ne samo od njih.
Bili su pismeni i načitani u tolikoj mjeri da je to
daleko nadilazilo evropski nivo pismenosti i načitanosti od
XII do XV vijeka.[4] Ta pismenost i načitanost, porodiće
poetsko uzvišenu elokvenciju i onu snagu riječi čija će
ubojitost postati brigom brojnih pāpā i inkvizitorā.
“Njihove se riječi, uvlače poput raka“, cijedio je kroz zube
papa Ivan XII, optužujući ih da svojom herezom “truju
umove katolika” i tražeći od bosanskog kneza Stevana da
pomogne inkvizitoru Fabiusu na njihovom krvavom istrebljenju.
Otuda sistematski i nemilosrdni progoni s namjenom njihova zatiranja; kao i uredno spaljivanje svih
knjiga i spisa bogumilskih. A kad ni to nije pomoglo gušenju njihove zdrave misli, pristupalo se nepojmljivo
drastičnom načinu fiziološkog zatiranja njihove riječi:
čupanje jezika, bio je omiljen postupak protiv njih u
Srbiji u vrijeme dinastije Nemanjića.
Sve to daje dodatnu vrijednost semantičkoj važnosti kamenih zapisa, koji nam svjedoče etiku ljudski pravednog življenja kakvu su istrajnodosljedno, ne samo zagovarali, nego, i vlastitim primjerom pokazivali – na djelu.
A zagovarali su odsustvo sile, rata i nepravde.
Jer, “ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku …
Dabiživ Drašković kažnjen je u času kad je odlučio da
sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se
nađe” (Dizdar). O tome najbolje govori i onaj kameni
zapis koji nas jetko i lapidarno zgusnutom elokvencijom
opominje da zlo nije dozvoljeno i da ne može i ne smije
proći nekažnjeno:
Kada htjeh pobiti –
tada i umrijeh…[5]
Danas, u Haagu, notorne masovne ubice i zlikovce, poput Karadžića i Mladića, debelo vrijeđajući
njihove žrtve, u ime neke pozerski jeftine, pseudo-bontonski uštirkane i krajnje neljudske etikecije, oslovljavaju
sa: ”Gospodine!”.
To “gospodin”, asocira na Gospod.
A zar ubica može biti gospod(in)?
[1] Tekst predstavlja neznatno, za štampu, adpatirane teze
potpisnika izgovorene na okruglom stolu “Poruke s kamena”
– univerzalna simbolika i semantičko bogatstvo zapisa sa
stećaka – koji je održan 22. novembra, 2012. u organizaciji
JU Gradska biblioteka – Kakanj. Pored potpisnika, na Stolu
su izlagali i Enes Karić, Hilmo Neimarlija, Vedad Spahić,
Nina Salkić, Željko Grahovac i Elis Bektaš.
[2] M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1971. str. 121
[3] dr. Ivo Pilar, Bogomilstvo kao religiozno-povjestni te kao
socijalni i politički problem, dva predavanja održana u
sociološkom društvu (Zagreb, 10. ožujka, 1927). Cf. in:
http://www.prosvetljenje.net/index.php?
option=com_content&view=article&id=58&Itemid=27
[4] I. Pilar, in: http://www.ljutibosanci.com/bih/
srednjovjekovna-bosna/bogumilstvo-u-bih/
[5] M. Dizdar, cit. dj. str. 27
februar/veljača, 2013.
I zar gospod(in) može ubiti bez razloga i povoda?,
kako je to godinama činjeno po nalozima te dvojice! Dakle, Haškom se nominacijom te vrste, u ime nekog metafizičkog, lažnog prava, provodi stvarno nepravo i nanosi
naknadna, sramotno-pogubna uvreda žrtvama.
Kameni zapisi, rekosmo, zabranjuju silu, ubijanje i
rat. Boriti se smije samo u “pravednom ratu, u onome koji
se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani”. Vođen tom
samoodbrambenom logikom, logikom prava na pravdu,
Mak Dizdar će napisati sljedeće stihove:
Vas koji ste čisti sad mačem će da gone sa svakog stanka
I kao podvig hvaliće čas tvog mučnog i mučkog rastanka
Stog uzmi štit i oklop izvuci mač na svoje goniće
Kroz smrt uništi smrt uzdigni tako jedino žiće[6]
Čitajući zapise s kamena na nama je da otkrijemo
og-romno, socijalno kulturno, političko i bosansko-patriotsko značenje bogumilstva koje u svojoj burnoj i kratkoj
istoriji stoji i opstoji “na izrazito etičkim ciljevima” (I.
Pilar). A njihovo ključno etičko nastojanje bilo je depolitizacija crkve i njeno odvraćanje od ovosvjetskih dobara.
Odnosno od težnje za vlašću, bogatstvom i hedonističkom
neodmjerenošću. Strogi asketizam ticao se svega: kako načina ishrane tako i ukupnog života Bogumila. Sve to porodilo je jednu filozofiju skrušenosti, tačnije – vjerničke
skromnosti – kojoj, na ovim prostorima, slične niti je bilo,
niti danas ima. O ravnoj da i ne govorimo.
Naravno, i danas ogromna većina građana Bosne i
Hercegovine, živi ubogo siromašno i skromno. Ali, to nije
ona bogumilski dostojanstveno izabrana skromnost.
Na sceni je nešto sasvim drugo.
Teže i ubistvenije.
Na sceni je nametnuto siromaštvo. A posljedica je
lične gramzivosti i združene grabežljivosti, pojedinaca,
grupa i klero-etničkih, odnosno moralno sklerotičnih partija, stranaka i ispolitiziranih vjerskih zajednica. Jer današnje Crkve (Jedna, Druga Treća), za razliku od tadašnje
Bosanske crkve, teže svim oblicima zemaljske moći, i
blasfemijski obojene nezajažljivosti. Današnje vjerske vođe licemjerno, kurtizanski poslušno priliježu uz kriminalno
pljačkaške etno-vlasti Ove Zemlje.
U doba pisanja kamenih zapisa, bilo je to radikalno drugačije. U ime ljudskog dostojanstva i poštenja,
bogumilska, odnosno, heretička etika kamenih zapisa, vrlo
je jasna, i traži da se radi i živi od rada i truda vlastitih ruku, i u ime tog zahtjeva, jednako zabranjuje i davanje i
uzimanje milostinje.
A danas?
Današnje tzv. “narodne kuhinje”, (a ima li išta nenarodnije od “narodnih kuhinja”?), kao službene institucije
milostinje, u direktnom su dosluhu sa etno-vlastima i
vjerskim zajednicama. I predmet su, da paradoks bude
kompletan, redovne i afirmativne medijske pažnje. Opljačkate, odnosno, “tranzicijom” u svoje džepove strpate svu
narodnu imovinu, a onda tom istom narodu, preko “narodnih” kuhinja, od sveg njegovog bogatstva, dajete na
kašičicu (jedan obrok dnevno), da preživi. I pri tom medijski halabučno pokazujete svoju praznično-bajramsku,
narodnokuhinjsku “milostivost” i “brigu”.
strana 15.
Ergo:
Vidite kako smo mi milostivi i dobri.
Budite zahvalni! Da nije nas, pocrkali biste od
gladi.
Samo jedan primjer: Tetka Zilha,[7] ni kriva ni
dužna, zahvaljujući upravo tom organizovano medijskom
“zamazivanju očiju”, poznatija je od svakog od nas
pojedinačno. Pa i od svih nas zajedno![8]
Dakle, umjesto da se stide pljačkom proizvedenog
siromaštva, bh vlasti se diče organizovanom sadakom (tur.
milostinja), praveći od nje simbol tobožnje vlastodržačke
darežljivosti i dobrohotnosti. Očito, mnogo lakše je biti
“darežljiv” i “milostiv”, nego – pošten i odgovoran.
I još dalje i nemoralnije:
Ta lažna darežljivost, politikantski jeftino i krajnje
licemjerno, u javno-medijskom prostoru, sasvim smišljeno,
od strane nadležnih, funkcionalizira se kao simulakrum[9]
brige i istinske predanosti Bogu. Na taj način, nakon krvave vanjske agresije (da dokrajčimo ono što agresoru nije
uspjelo), digosmo ruku sami na sebe.
Kao u onom zapisu skrušenog raba Dabiže, koji nas
jasno podsjeća i smjerno opominje:
Tvorcu nebesa i zemlje virno se klanjah
Između njega i mene nebi
Nejasnih riči i skritih namira
Dok nas silni ne natiraše na drugo
Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah
Od tada on nerazmi mene ja ne razmi njega
Zmrijeh 1203 godine
Kad je Gospd digo ruke od nas
A ja svoju digo na sebe
Izvan svake verbalne doslovnosti, a na tragu tematsko-semantički zadanog čitanja kamenih zapisa, taj
tuđi jezik (Od tad se Gospodu na tuđem jeziku klanjah),
kao matrica indukovane nevolje, danas i ovdje, bio bi jezik
častoljublja i pohlepe (Od tada on nerazmi mene ja ne
razmi njega), sred koje, 550.000 ljudi nema posao
(odnosno, onemogućeno im je da, bogumilski pošteno,
žive od rada, tj od “svojih ruku”), dok 700.000 ljudi Ove
Zemlje živi ispod granice siromaštva. Odnosno, jedva
tavoreći, doslovno i svakodnevno stotine hiljada ljudi skapava od gladi.
U isto vrijeme, 85 etno-multimilionera[10] drži 9
milijardi dolara narodnog, etno-nacionalnog bogatstva u
svojim džepovima. Čine to, valjda, u ime “zaštite vitalnog
nacionalnog interesa“.
I sve to, naravno, uz puni blagoslov Politike, Crkve
i vjerskih zajednica.
Naravno, mene ne čudi što Ovu Zemlju, na taj
način, ruše oni koji ne kriju da je ne žele, i da je neće.
Čudilo me, ali više ne, da sve to zajedno s njima, rade i oni
koji se u Ovu Zemlju zaklinju. Iz priloženog, jasno je: i
Nebu, i Zemlji, kunu se hohštaplerski lažno i politikantski
licemjerno. Očito, na jedan jedini način koji – znaju i
umiju.
- nastavak na strani 19 -
strana 16.
februar/veljača, 2013.
INTELEKTUALNE ELITE Da li znamo šta je odgovornost?
Milutin Mrkonjić, ovovekovni ministar saobraćaja prvi je u prošlom veku koga je zaposela brzina. Čovek
današnje vlasti je bio idejni tvorac propalih projekata „Beograd na Savi 2000“, „Kineska četvrt“ i „Brze pruge Srbije“.
Sajt Istinomer je poručio da je 85,7 odsto Mrkonjićevih izjava ministarska laž. Za to neće biti kažnjen ni na onome svetu,
jer je Mrkonjić jedini ateista u vladi svetovne države. (Tamara Kaliterna, Svi šprintovi Srbije, 16. 2. 2013, Autonomija)
Piše: Zlatko Jelisavac
Ovaj tekst Tamare Kaliterne inspirisao me na
razmišljanje i tako dođoh, ničim izazvan, na ideju o osnivanju udruženja “Osluškivača javnosti”, koji bi reagovali
na svaku laž i nepodoštinu naših političara i “političkih
radnika”, a osobito bi obratili pažnju na one koji se izdaju
za “državne” intelektualce. Evo prilike da se pošteni i
nezavisni intelektualci – i svi koji se tako osećaju – angažuju na nečem konkretnom… Da se nadovežu na projekat „Istinomer”… Znači, nema više palamuđenja sa visina intelektualizma, već lepo da osluškujete i prepoznajete svekolike laži i gluposti raznih političara i “analitičara”, a onda ih pakujete i arhivirate u zasebne fajlove, a
potom javno prozivate na odgovornost. Može ovo udruženje biti i agencija, a još bolje kada bi bili pri vladi kao
što je Agencija za borbu protiv korupcije, jer tako bi i vlast
pokazala dobro volju da želi da se razračuna sa lažljivcima
i demagozima u svojim redovima. Dobro, znam, već se pitate: a gde to ima? Ne znam, verovatno nigde, ali je Srbiji
to itekako potrebno, zbog sebe, a i da se, malo po malo,
odvoji žito od kukolja, to jeste da se pokažu pošteni intelektualci naspram onih koji su korumpirani i rade za nečije
partijske interese. Neka konačno iz sene izađu oni koji
žele da formiraju javno mnenje Srbije bez laži i obmana,
oni koji neće povlađivati nikome, pa čak i da to znači biti
u manjini (vox populi, vox dei – nije baš uvek u interesu
demokratije). Znam, zvuči utopistički, bar na prvi pogled.
Još davnih devedesetih slušao sam od raznoraznih
domoljuba kako će u Srbiju kada se promeni vlast odmah
da nagrne intelektualna elita koja se nalazi u egzilu. Naravno, ova “elita” sedi princu-prestolonasledniku sa desne
strane, dok sa leve su “naši” biznismeni koji ceo život
skupljaju kapital kako bi ga uložili u otadžbinu čim dođu
demokratske promene. Ovi domoljubi su bili ekipa “novoromantičara” – kako sam ih sam prozvao, koji su u sebe
inkorporirali stare ideje nacional-romantizma, a oni su pak
verovali u “dolazak cara”, “mesije”, “pokoljenja”, koje će
Srbiju postaviti na pijedestal međ’ ostalim državama Evrope. I onda sam, a sad pogotovo, bio vrlo skeptičan prema
ovim bulažnenjima i, na žalost, bio sam u pravu… Došle
demokratske promene, a od intelektualaca ni traga ni glasa
(čast izuzecima, ali znate već priču o njima), već se dobro
poznata intelektualna “bratija” prestrojila i počela da “gudi” o tome kako su demokratske promene došle prerano,
kako su Đinđić i svi oko njega “sumnjivi” zbog svojih veza sa Zapadom ali i kriminalnim strukturama u Srbiji, kako samo Koštunica Srbiju spasava itd. Gledao sam i slušao
pojedine intelektualce, koji su se borili protiv režima Slobodana Miloševića, kako najedanput okreću leđa demokratskoj Srbiji i počinju da izražavaju krajnji skepticizam
prema vrednostima koje su i sami nekada zastupali. Šta se
desilo? Odakle najedanput takva transformacija? Da li su
pristali da za novce i privilegije zastupaju “nečije” interese? Ili su pak već bili vrbovani od strane tajnih službi
koje su ih sada usmerile na kritiku nove vlasti? Mislite da
umišljam? Pa potrebno je samo napraviti malo poređenje
između prošlosti i današnjice pa ćete doći do zanimljivih
podataka…
Često slušamo o tome kako pošteni intelektualci
ćute i tako popuštaju pred onima što prave buku i proizvode bes u javnosti. Ja ne poznajem takve intelektualce…
Znam neke poštene, dobre i pametne ljude koji neće da ćute, pa makar ih to i koštalo javne osude. Neću da im kažem
imena, kao što nisam izneo ni jedno ime onih “sa druge
strane”, a kojih je neuporedivo više. Ako pratite događanja
u Srbiji, onda sigurno znate i sami ko koliko vredi: ko je
bedno piskaralo a ko pisac, ko samo pravi larmu a ko priča
razumno, ko je nacionalistički “tribun” a ko zastupnik interesa javnosti, ko se prodao a ko ne bi ni za svu nebesku
Srbiju.
Neki dan odem na neku tribinu u Kulturnom centru
(Zrenjanin). Tema tribine je bila interesantna: “Vikiliks i
Srbija”. Ali, nisam obratio pažnju na to ko će da priča na
ovu temu… Ispostavilo se da je gost tribine “vrsni” novinar i politički analitičar časopisa “Pečat” – obećao sam da
neću spominjati imena. E to da ste čuli, sve bi vam (ili pak
ništa) bilo jasno. Čovek je, analizirajući Vikiliksove depeše diplomata u Srbiji (najviše američkih), došao do zaključka da većina političara, intelektualaca, a o NVO organizacijama i da ne pričamo, radi za Amerikance, tačnije za
CIA. Jedina svetla tačka u mraku opšte izdaje jeste Vojislav Koštunica, koji se hrabro bori za Srbiju protiv Zapadnih vragova. Slušao ja to jedno sat vremena (eto kakav
sam mazohista), a onda napustio skup jer sam počeo sve
glasnije da se smejem, a uplašio sam se da ću možda na
kraju i da se izbljujem, što svakako ne bi bilo lepa slika za
“stručnu” javnost koja me okruživala u tom trenutku.
Zbog svih tih intelektualnih mutivoda trebalo bi
napraviti udruženje koje sam spominjao na početku ovog
teksta. Neka svi budu izloženi kritičkom oku i uhu “Osluškivača”, pa kom obojci a kom opanci. Problem je samo u
tome što onda od intelektualne elite u Srbiji ne bi baš
ostalo mnogo, tek po koji pojedinac… Bojim se da bi
SANU, zbog novonastale siutacije, sam predložio gašenje
ove akademske organizacije, kao i suviše profanisane u
prošlosti ili pak potpuno indolentne u sadašnjosti. Mislim
da čak ne bi bila ni potrebna neka striktna zakonska
sankcija za prozvane tzv. intelektualce – možda neka lustracija – već samo javna osuda i moralna packa u vidu pod-
februar/veljača, 2013.
strana 17.
sećanja šta je sve dotični činio. Mislite da je ovo nedemokratski i da ulazi u domen slobode izražavanja – pa
sasvim moguće… Osobito se ovi, koji su se godinama
služili nedemokratskim “metodama”, raskukaju zbog lošeg
tretmana nad njihovim demokratskim pravima kada budu
pozvani na odgovornost.
Da li je ideja o osnivanju udruženja slobodnih, poštenih, nekorumpiranih intelektualaca utopija? Ne, nije…
Utopija je ono što pričaju vajni nacionalni tribuni i mutivo-
de, salonski brbljivci koji se prodaju za siću; utopija je
Srbija koju nam ovi intelektualci nude! Odgovornost pred
javnošću je realnost koja tek treba biti postignuta u Srbiji,
a intelektualci trebaju da pokrenu ovakvu inicijativu i da
se založe za stvarnost iznad utopije nacional-romantizma.
Vojvodina ima taj intelektualni potencijal i ovde neki intelektualci mogu da preuzmu odgovornost i hrabro ukažu na
one koji ne zaslužuju da pripadaju društvu odgovornih…
(Autonomija)
BABI SE SNILO…
Cari naši zakon pogaziše, za pravilo ludost izabraše. (Junačka narodna pesma)
Piše: Rade Vukosav
Naša vladajuća elita, predsednik Republike i predsednik Vlade, koji bi Srbiju trebali okrenuti samoj sebi i ekonomskom napretku, primaknuti je prvo svojim neposrednim
susedima, a uz to Evropi i svetu, naše odnose sa susedima još
zaoštravaju i misle i govore onako kako su mislili i govorili
devedesetih godina prošloga veka. Misle da je ono zlo koje je
u naše ime učinjeno i potreslo svet – svršen čin i da se, bez
pokajanja, može i zaboraviti, a onda, mic po mic ići dalje u
cilju postizanja staroga suludoga projekta za koji smo više
puta uzaludno krvarili i postali omrznuti. Ako oni misle da se
to što je bilo sve „sleglo“ i da je sve zaboravljeno, grdno se
varaju. Misle da smo veliki, i jaki više nego što jesmo, što je
varljivo i štetno. Kad bi imao neko pametan da nas, bez ekstremnih iluzija, iz ovog izvede, samo radom bismo uspeli da
budemo veliki. Sanjamo da smo „lideri na Balkanu“.
Kakvi crni lideri? U čemu?
Tek kad budemo podobrano uznapredovali, pa kad
nam drugi priznaju da smo lideri, tek ćemo to onda biti, u što
se željno nadam. Mnogi naši građani, kad izmire obavezne
troškove prema javnim komunalnim preduzećima (ako ih i
izmire, neki ne mogu ni to) – nemaju šta jesti, gospodo, a vi
se razmećete nekim ekstremnim izjavama, koje štete ugledu
naše zemlje. U našoj (vašoj) inertnosti i zadrtosti gubimo vreme, opada nam, ionako nikakva, proizvodnja, novac, inflacija, nezaposlenost raste.
„Vukovar je srpski grad“, reče gospodin predsednik
naše Republike. Reče kao u kafani pored poluispražnjene
litrenjače, bez ustezanja i ostade živ. Podseti me to na izjava
jednog mlađeg čoveka, prilikom usputnog razgovora o Bosni
među putnicima u vozu Beograd – Novi Sad: „Tvrtko (misleći na bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića) je bio srpski
vojvoda u Bosni“. Kad mu je autentično objašnjeno da nije,
pravdao se da je on tako čuo. Može mu se oprostiti, možda je
neuk, ali jedan predsednik države, umesto da prizna i osudi u
Vukovaru učinjeni zločin, da nešto tako nakaradno „tvrdi“?!
Za Srebrenicu, za koju je Međunarodni sud za ljudska prava
utvrdio i potvrdio da je tamo izvršen genocid, gospodin predsednik kaže kako „Nijedan Srbin ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid i ja se po tome ne razlikujem“. U čije
ime to on govori?
Do juče je bio Šešeljev radikal i četnik, čak i vojvoda. Ostalo mu to u nasleđu, pa šta ćeš. Ako se on „po tome
ne razlikuje“ – ima dosta pametnih i umerenih Srba koji vole
svoju Srbiju, a ne mrze ni Bosnu ni Hrvatsku, pa ne misle kao
on. U poseti Makedoniji, kaže: „Bosna nestaje pred našim
očima“. Nije čudo što on tako sanja i tako kaže pošto njegov
(i naš) predsednik Vlade Dačić, koji se nije odrekao Miloševića, gospodara sramotnoga rata, kaže da „Srbija nema preči interes od saradnje sa Republikom Srpskom“ i da je „Banja
Luka (i Republika Srpska) 'Pijemont' za Srbe“, pa mu je to
uzrok i dokaz toj tvrdnji predsednika Republike da „Bosna
propada“ i što Dodik, koji u Beogradu često službuje, ima
podršku i radi na tome. Nadaju se raspadu BiH.
Bila bi to krvava tragedija za sva tri naroda koji tamo
žive pa, boga mi, i za nas. Rukovodstvo naše države i Dodik
se u tome međusobno podržavaju. Megalomanija se svima i
svaki put osvetila, pa i nama prošlog rata zbog aspiracija na
teritorije Hrvatske i BiH?
Babi se snilo ono što joj je milo.
Nakon Dodikovih, više nego zlobnih i nakaradnih, izjava o BiH, najnovija mu je da mu se „Bosna gadi“. On i ne
samo on, nego i njegovi istomišljenici i pomagači u Beogradu, misle o nekoj privremenoj Bosni koja će nestati, a potom steći sudbinu statusa podeljene teritorije, između Hrvatske i Srbije, za kakvu su se Milošević i Tuđman dogovarali i
borili. Sledeći poraz bio bi koban po nas. I po ovaj region.
Ako se gospodinu Dodiku Bosna gadi, jer ima nasleđenu
toksičku mržnju i predrasude prema svojim viševekovnim
komšijama muslimanima Bošnjacima, zašto se onda ne iseli
iz nje i građanima BiH omogući miran i složan život i rad na
oporavku zemlje? Tvrdi se da je on bogat čovek u BiH. Ima
on van Bosne i stan i novaca i niko ga ne prisiljava da živi u
Bosni, ako mu se ona toliko gadi kao što kaže. Neka građane
BiH ne veže za svoje ludilo, nego nek ih ostavi na miru da
zaustave propadanje i počnu već jednom obnavljati svoju
zemlju u kojoj su rođeni i u kojoj vekovima zajedno žive.
Zbog ina-ćenja političara, tamo narod sve više i više gladuje.
Nekima je i cilj da tako bude, pa čekakaju da tamo „pukne“, a
ti koji to čekaju – nisu gladni. Da, da, oni nisu gladni.
Sanjaju gospoda o novim granicama, valjda, a upravo
nam to već dugo uzrokuje jalove troškove, koči nam napredak ekonomije i bolji život građana. I gubimo uigled u svetu.
Znajući da Dodik u Beogradu ima podršku, naši susedi, s
razlogom, postaju sve više odbojni, kako prema Srbiji, tako i
prema Srbima, što niti je pametno, niti služi smirivanju, niti
- nastavak na strani 18 -
strana 18.
februar/veljača, 2013.
- nastavak sa strane 17 -
BABI SE SNILO…
Piše: Rade Vukosav
sluti na dobro. Naši se političari prema svojim susedima i
prema celom svetu ponašaju kao zainaćena deca. Svako „dodikovanje“, svaka iluzija o teritorijama, o novim granicama,
ima jedinu mogućnost, a to je: ne samo da bude promašen cilj
nego čak i bumerang. Praviti svoj imidž na kvarenju imidža
drugih je sramotna rabota.
Imaju li u našoj vladi uvid i kontrolu i neka nam se
javno prizna koliko novca ide na KiM, kuda novac ide i ko ga
i zašta troši? I dokle će to trajati, da nas mediji ne zbunju u
nagađanjima? Koliko nas košta to što više brinemo o Republici Srpskoj koja je u BiH nego o Sandžaku koji je u Srbiji, kao i o samoj Srbiji, a što nam se vidljivo sveti pa, za uzvrat, u Sandžaku napetost raste li raste. Pre 17 meseci je
upravo o ovome pisano predsed-niku republike Srbije, gospodinu Borisu Tadiću, na što se oglušio i nije odgovorio. U
pismu je podsećen na zla koja su Sandžaklijama, tokom
prošloga rata učinjena, a što od države to nije javno službeno
priznato i osuđeno.
Ni predsednik države ni predsednik Vlade ne posećuju Novi Pazar tako kao Banja Luku (Boris Tadić 23 puta sa
Dodikom), da dokažu građanima Sandžaka da nisu neželjeni
nego da su cenjeni građani Srbije. Nije zvanično od Sandžaklija tražen ni oproštaj, niti je objavljena žestoka osuda, od
strane države Srbije, za zločine nad stradalim nevinim građanima bošnjačke nacionalnosti. Sve to uzrokuje previranja kod
sandžačkih političara, kod klera, kod omladine Sandžaka.
Onaj ko dublje razmišlja nije mu čudno što se u Sandžaku
aktualizirao Aćif efendija. U svakome ratu su naši građani
islamske vere progonjeni i ubijani od strane četnika. E, taj
Aćif efendija, ma koliko da je, možda, negativna ličnost, on
ih je organizovao u Drugom svetskom ratu za otpor i odbranu
od četničkog nasilja, a njihove države Srbija i Crna Gora ih
nisu štitile. Što je još gore, grade se spomenici četničkim
vojvodama koji su im činili zla. Nažalost, to su fakta. I dalje
se stanje više pogoršava nego što se stišava.
Sportski ekstremni navijači, huligani, iz Begrada su
Novopazarlijama na transparentu ispisali rebus: sa istaknutim
crtežom noža, žice, simbola Srebra, Ag uz ponudu: „Rešite
rebus“, pa su na sledećoj utakmici provocirani Novopazarski
huligani kontraistakli „tuk na luk“: „Rešen rebus: Srce,
bubreg, pluća, žuta kuća“. Da nije žalosno, bilo bi zabavno.
Za taj rešeni rebus bilo je hapšenja aktera. Nije poznato je li
iko ikad hapšen i kažnjen za postavljanje rebusa, za izazovna
(preteća) tri prsta i za uzvikivanje „Nož, žica, Srebrenica“,
kakvi se ispadi u BiH i Srbiji redovno ponavljaju od 1995.
godine do danas? To je prećutno dozvoljeno. Ima li tu reda i
pravde?
Vi, naši nosioci državne vlasti!
Razmislite. Uspostavite građanski red da ne ponavljamo iste greške koje su nas dovele u ove nevolje.
Vandalizme i ratne zločine, učinjene ovoga rata u naše
ime, ne možemo prećutkivati, a po najmanje opravdavati. Ne štitimo krivce, nego skinimo kolektivnu odgovornosta našeg naroda za ono što je učinjeno. I ne sanjajmo o
nekim novim teritorijama. Budimo realni i imajmo hrabrosti da istinu prihvatimo!
Ko smo, šta smo i kuda idemo???
- nastavak sa strane 4 Mi smo nacija s verovatno najnižom fizičkom kulturom u Evropi, ali smo zato pretvorili sport u kocku i
kolektivni blesavluk. I dalje, i na primer: Marš na Drinu,
marš s kojim je jedna generacija, generacija partizanskih
očeva, jedna narodna vojska, oslobodilački, sva iskrvavljena, marširala u istoriju sveta, u svoj dotad vrhunski
nacionalni podvig, taj vojnički marš, ta časna i skupa pobednička pesma postala je kafanski fajront čitave nacije,
“tuš“ kafanskih kapela Srbije. Lirska tuga za zavičajem i
slobodom srpskih i jugoslovenskih vojnika s Krfa, sa izmenjenim, to jest posrbljenim tekstom, postala je pesma
jedne raspsovane, nečim, glupim i opasnim pripite omladine. « (… ) «…taj komotni, samouvereni, napadno intimni drug-gospodin, koji prezire sve male, i narode i
ljude, a veruje da su veliki i moćni, i narodi i ljudi, naivni i
priglupi, pa sa “srpskom“ pameću i veštinom i kod njih
“prolazi voz“, taj nosilac kafanskog slobodarstva, taj što
na sve odgovara vinjačkim gnevom, a uz špricere šarmira
društvo političkim ili švalerskim vicevima, tj. dakle jedan
“naš radni čovek“, koji živi pretežno u novim stanovima, i
ako nije u Beogradu on žarko čezne za preseljenjem u
Beograd, taj savremeni, realni čovek postao je sve prisutnija figura, ličnost koja nosi i jedan nacionalizam. Zovem
ga: ćiftinsko srpstvo ili ćiftinski nacionalizam. Mislite da
je naivan, bezopasan, da će ga samleti “naš burni razvitak?“
Ne budimo u svemu i poslovično naivni. Jer u pitanju je
mentalitet, stanje duha, moral, stil života, koji je u bliskoj
istoriji srpskog naroda porodio nesagledive tragedije i
sramote, koga danas podstiču izvesni opšti uslovi, a koji
usporava progres civilizacije, koji nas unižava i unakažava pred drugim narodima, koji nas ljudima drugih jezika čini primitivnim i provincijskim, neprivlačnim i nesimpatičnim. Takav mentalitet preti da postane karakteristika i sve šireg sloja omladine. Takav mentalitet daje karakter i nekim velikim društvenim manifestacijama. Takav mentalitet odavno se legalizovao u novinama, na radiju i televiziji, oni ga raznose, upravo po učinku rasprodaju. Ako želimo da srpska nacija ide brže u civilizaciju, ako stvarno želimo da postanemo humano i kulturno društvo, ako želimo da u jugoslovenskoj zajednici i
svetskoj zajednici naroda značimo i zračimo pravim svojim vrednostima, ako želimo da nas ljudi drugih jezika
poštuju i vole, moramo drukčije i više da radimo, racionalnije i stvaralačkije da živimo, moramo energično da se
borimo protiv svega što je u nama balkanski provincijalizam, seljački primitivizam, ćiftinski nacionalizam. «
Tako je govorio Dobrica Ćosić, i objavio u knjizi
broj osam, pod naslovom: “Odgovornosti“ akcija II, u
okviru “sabrana dela“, izašlih godine 1966.??? Strana
203-218.
februar/veljača, 2013.
strana 19.
- nastavak sa strane 15 -
BOGUMILSKA HERETIČKA ETIKA KAMENIH ZAPISA
Piše: Esad Bajtal, Sarajevo
Naravno, iako izvorno namijenjena puku (etnogomili), laž se, na kraju balade, vratila sama sebi i svojim
tvorcima. Tu, na kraju etno-”patriotske” inventure, nađosmo Njih u laži i laž u – Njima. Sve se odvijalo baš kao
u onom samoosvješćujućem kamenom zapisu:
Molitvu jedinu jednu imam
Molitvu o kruhu
Inosušnom
Zašto kruh inosušni, a ne nasušni kako se to uobičajeno (nebogumilski kaže)?
Poziv na razum: stećci u Bosni
Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do
zvijezda.
I vratio se, jer tami nema ništa do ti sam
Človjek može vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono
tšto nije čuo, okustiti ono tšto nije otkusio, biti tamo gdje
ga nije bilo, al uvijek i svagdi samo sebe može najti ili ne
najti
I eto, našli su se, i našli smo ih. Njih (etno-čuvare,
nacional-demokrate, religiozuse, quasisocijaliste), nađosmo kako se dave u vlastitim lažima. Naravno, izgovoreno
traži – valjan argument.
I evo ga:
Masovna nezaposlenost, i masovna glad ne lažu.
Odnosno, glad i demokratija, ne idu zajedno. Baš kao što
zajedno ne idu masovna bijeda i vitalni nacionalni interes.
Zato, ako nekada – bilo koga od ovih danas –
sustigne i probudi glas griže savjesti, ostaviće nam iza sebe natpis sličan onom Medulinovom, samo promijenjenog,
potpuno suprotnog predznaka.
Otprilike ovakav:
Sve imah
A redovno uzimah
Nikome ništa ne dah
I bi mi malo…
Kako da zbiljnost i o-zbiljnost ove aluzije (na
župana i heretika Medulina), shvate nezasitni i sveimajući
etno-moćnici bh sadašnjice? Oni, kojima i dosta bi –
premalo. Pa, čak i previše, ne bi im – dovoljno.
I, uzeše nam sve. Baš sve.
Pa i molitve: jednu, drugu i treću.
Nama, sred te quasi-patriotske bijede, gladi i siromaštva, ostade samo četvrta. Svima zajednička. Ljudska.Sirotinjska. I sama inspirisana zapisima s kamena.
Molitva Makova:
Molitvu jednu jedinu znam
U ovom svijetu
Beskrušnom
Izvršioci zločina ne čuju poruke mira
Budući da je (u skladu s njihovim dualizmom),
kruh kao tvar, materija, bio djelo vražje, Bogumili, za
razliku od ortodoksa i katolika, nisu, mogli moliti “kruh
naš nasušni” (svagdašnji). Molili su “kruh naš inosušni” (nadzemaljski), odnosno, panem nostrem quotidianum, ili panem nostrum supersubstantialem. Dakle,
kruh druge suštine (inosušne), vječne, a ne zemaljske
(nasušne) – prolazne. Molili su nepropadljivi, nematerijalni kruh nebeski.
Međutim, tako više nije.
Kao antipod istinskih vjernika koji zalužuju svako
poštovanje, današnji religiozusi i njihove vjerske starješine, više brinu o dnevnom i svagdašnjem, dok, ono
inosušno (rajsko, dženetsko), licemjerno preporučuju ubogoj i gladnoj sirotinji koju su, svojom enormnom gramzljivošću, ponizili i doveli do prosjačkog štapa i tzv.
“narodnih kuhinja”.
Ponašati se tako licemjerno, znači behavioralnoblasfemički imputirati da je Bog (“koji sve vidi, sve čuje i
sve zna”), budala i da, ne vidi i ne zna, da se čini to – što
se čini.
[6] M. Dizdar, Vijenac, in: Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str.
51
[7] Upravnica Narodne kuhinje Stari Grad, Zilha Šeta,
poznatija kao – tetka Zilha.
[8] Odnosi se na aktere skupa među kojima je (kako je vidljivo
iz fus note 1), bilo vrlo poznatih i znanstveno afirmisanih
pojedinaca.
[9] sĭmŭlācrum, lat. slika, prilika u snu, utvara, opis karaktera,
maštanje; odnosno, prikaz nečega što posjeduje formu, ali ne i
supstancu; dakle, imitacija, privid postignut uz pomoć vanjske
sličnosti; u našem slučaju lažni moralni portret vlastodržački.
[10] Cf: http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/107591-milioneraBiH-posjeduje-milijardi-dolara.html (27.9. 2012.). Prema
istraživanju Wealth X, pojam multimilionera obuhvatio je samo
one pojedince koji raspolažu bogatstvom većim od 30 miliona
dolara.
strana 20.
februar/veljača, 2013.
NAŠI DANI
Rock and roll u B. Palanci
‘’ Osnivanjem rock fenomena Santos Brothers Band, prestaje moj rad u sferi D.J, tako
da vreme provodim u saradnji sa svojom decom i radom na produkciji njihovih pesama,’’ ovako je
završio razgovor Saša Šantoš – Hugo. On se do 2007. g. posle članstva u rok grupi ‘’OZ
Bend’’ i odlsuženja JNA, posvetio nastupima kao DISK DŽOKEJ. Evo nekoliko sećanja iz
njegovog dvadesetogodišnjeg rada…
Priredio: Željko Građin (Hey Joe!)
HUGO
Početak: ‘’Odlaskom 1984. u Frankfurt na Majni, sasvim slučajno, na
jednoj velikoj žurci, na kompleksu bazena u sklopu nastupa dva kantri benda je
nedostajao D.J. Na poziv jednog od gitarista, od ta dva kantri benda, pošto sam u
to vreme uvek u autu imao 10 traka koje sam miksovo sam, počeo sam da
puštam muziku! To je je bila jedna od najboljih večeri u Frankfurtu Na Majni u to
vreme, bar su mi tako rekli!? ‚’
Predstavljanje: ‚’Povratkom u SFRJ lagano počinjem sa žurkama po
Bačkoj Palanci i okolini a bile su popularne i proslave 18. rođendana. Povratkom
iz JNA 1987. godine, nastavljam DJ rad isključivo po pozivu u raznim objektima
po BP i široj okolini. Najzapaženiji rad mi je bio u Kafićima DIVA, ‘’Zvono’’ a čak
smo radili veliku žurku povodom zadnjeg dana škole u organizaciji Kafe Bara
‘’Rikadona’’! Tada je bila ozvućena cela Uzana ulica. Devedesetih sam radio i
modne revije koju su u to vreme izgledale multimedijalno u tandemu sa Dragom
Kravićem, koji je radio svetlo.’’
Kolekcija: ‚’Moja kolekcija muzike u svim formatima je zaista
ogromna, od LP pa do koncerata, spotova na DVD-u. Sredinom
osamdesetih kreću audio CD ploče koje su u mnogo čemu olakšale rad
DJ Puštao sam zaista raznovrsnu muziku od rock and roll-a, repa do hit
pesama tog vremena. To je bio najbolji disko period svih vremena, po
mom mišljenju. A moj rad je bio prepoznatljiv upravo po tome što je rock
muzika, uvek i stalno, bila najviše forsirana. Naravno i acid jazz, kao i
kvalitetni izvođači i grupe sa prostora bivše SFRJ’’
Oprema: ‘’Od opreme u prvom periodu sam radio sa dva deka
Tehniks i Akai i jednim Fisherovim gramofonom, Devoli mix sa četiri
kanala i mikrofonom marke Uher. Kasnije sam isključivo radio sa CD
plejerom Philips pro i Tehniksom. Ostalu opremu, pojačala i zvučnike,
sam iznajmljivao…’’
Posete:’’Udarna
mesta kao što su bili ‘’Diva’’,
‘’Zvono’’, ‘’Klub M’’, ‘’Viver na
gradskoj plaži’’ bila su uvek sa izvanrednom
posetom. U tom periodu sam radio i u
diskoteci ‘’ Cornacum’’ u Sotinu gde sam
imao i goste saradnike Sašu Marinovića koji
je sa mnom u kombinaciji radio video
projekciju. Sve to je na internoj TV pokrivao
Mima Švec. Cela priča bila je fenomenalna
ali nije dugo trajala. Sličan program smo
radili i u ‘’Klubu M’’ u B. Palanci, sa Mišom
Kojićem, gde smo se dopunjavali muzički.
(vidi sliku)
Puno osmišljenih dočeka Novih godina bilo je u kafićima Sebastijan, Koktel, Cobra , a i
mnogim drugim i diskotekama i kafićima…’’
Sluša se: Pored SBB, i dalje naravno najviše volim da čujem dobru rock grupu, blues, a i novije kako
strane tako i domaće bendove. Zastupljeni su ‘’Nickelback’’, ‘’Focus’’, ‘’Foghat’’, Joe Bonamassa ‘’Blue man’’,
Eric Clapton, Ian Hunter, J.J. Cale, ‘’Doobie brothers’’, ‘’Alman Brothers Band’’, Van Gogh, Dubioza Kolektiv,
SMAK, Gobline, Riblja Čorba i mnoge druge….
februar/veljača, 2013.
strana 21.
Iz knjige “Balkan bluz”
KONAČNI OBRAČUN
SEPTEMBAR 1993: BOŠNJAČKI SABOR
Iz knjiga koja je najbolji udžbenik istorije novijeg doba na ovim prostorima!
Uz ljubazno odobrenje Medine Delalić i Suzane Šačić, čija knjiga “Balkan bluz” objavljena u Sarajevu
2007. predstavlja najopsežniji i najverniji prikaz, ne samo onoga šta nam se i zašto dogodilo divljaštvo u poslednjoj
deceniji prošlog veka, nego i glavnih protagonista zla koje smo preživeli, objavljivaćemo u narednim brojevima
Tolerancije, najviše što je moguće, tekstove iz ovog najboljeg udžbenika novije istorije ovih prostora.
Pozivamo vas da pročitate ovo štivo jer može da nas nauči kako da u budućnosti ne nasednemo novim
podstrkačima mržnje i zla kojih i dalje nije malo i koji i dalje uspešno manipulišu ljudima i njhovim osećanjima.
Izetbegović je gnjevno odgovorio: “Nije Bosna
nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vojnike je ova
izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutćehajić pita zašto se ne
pozovu i ostali učesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se čuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagić ili
Muhamed Filipović. U tom momentu akademik Filipović
ulazi sam, jer je tražeći Saliha Bureka nabasao na skup.
Ušao je usred sastanka, “Uhvativši ‘poštene’ muslimane in
flagranti na djelu razbijanja BiH”, kako je kasnije opisao.
Uspijeva uhvatiti dio Silajdžićevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: “Vi kopate živu državu za koju ljudi još
uvijek ginu, vi ste obične izdajice i nemate pravo to činiti.” Odlazi preko vrata zajapuren od bijesa. Mahmudćehajić mu dobacuje: “Ne idite odavde profesore, ima nas
još koji misle kao Vi.” Ali, Filipović ga ne čuje. Već je na
putu prema nezavisnom radiju “99” da preko njegovog direktora Adila Kulenovića, kako je rekao, obavijesti narod
o zavjeri koja je u toku.
Saboru prisustvuje i američki ambasador Viktor
Jakovich i specijalni američki izaslanik Charles Redman.
Mahmutćehjić više od dva sata razgovara sa Redmanom.
Kaže mu, između ostalog, kako logori u Hercegovini postoje uz znanje američke administracije, objašnjavajući kako do bilo kog logora u Hercegovini Amerikanci mogu
stići za nekoliko sati vožnje od Zagreba. Prema izjavama
svjedoka, Redman je bio još jednom neprijatno iznenađen.
Kada je glasanje pokazalo da Sabor neće završiti kako se
planiralo, unezvjereno se okretao, sjedeći u prvom redu i
ponavljao: “Šta je sad ovo? Meni je rečeno da će plan biti
prihvaćen!”
Predveče, dok je Sabor još trajao, ekipa iz Sarajeva ponovo kreće za Hercegovinu. U auli “Holiday Inn”a, Fikret Muslimović se sudara sa Šefkom Hodžićem kojem je javljeno da se polazi odmah.
“Gdje žuriš?”, pita Muslimović.
“Idem u Hercegovinu!”, odgovara on. Muslimović
je ostao kao ukopan, podignutih ruku.
Sabor nije izglasao stvaranje nacionalne države
Bošnjaka. Fikretu Muslimoviću je dato u zadatak da organizira uništavanje papira i dokumenata koji su govorili o
nacionalnoj državi, njenom Ustavu i teritoriji. Dok u Sarajevu gore dokumenti o Muslimovićevoj državici, gori i na
ratištima u Hercegovini odakle stižu novi izvještaji o velikim uspjesima na “ratištu dugom 200 kilometara od Bugojna do Mostara”. Borci su na mapama zaokruživali oslo-
bođene kote. Pričalo se o zauzimanju kote Pločno, odakle
se vidi Italija. Sanjalo se o oslobođenju Mostara, na čijoj
je zapadnoj obali već počela evakuacija civila i vojnika
HVO-a.
Izvještaj Šefke Hodžića, možda najefektniji izvještaj o ratu, o pobjedama u Hercegovini, u Sarajevu je emitovan nekoliko puta. Sa njim je počeo i centralni TV
Dnevnik. Međutim, kako je kasnije direktor RTV Mufid
Memija priznao novinaru Hodžiću, predsjednik Izetbegović je pozvao Memiju tražeći da se sa izvještajima stane.
Izetbegovićevo obrazloženje je bilo da takvi izvještaji
“potpiruju rat”.
Mostar je bio dalje nego što je izgledalo. U radiocentru 44 brigade u Jblanici 15. oktobra dijalog Rasima
Delića i Sefera Halilovića sluša po nekoliko vezista sa
jedne i druge strane. “Pošaljite nove jedinice i municiju za
nastavak operacije. Prednji kraj HVO-a je razbijen i treba
nastaviti sa oslobađanjem i izaći na državnu granicu”, kaže
Halilović. Delić odgovara: “Akcija se mora obustaviti. Za
tu operaciju nema više ni metka, ni čovjeka, jer ona više
nije sukladna dogovorima sa Hrvatskom”.
Jedinice Četvrtog i Šestog korpusa su obustavile
aktivnosti. Sarajevske jedinice su opet vraćene u grad.
Poslije propasti Vance-Owenovog plana na Vanceovo mjesto dolazi norveški diplomata Torvald Stoltenberg. Sve tri strane su načelno podržale njihov sporazum o
Uniji republika BiH, ali je trebalo dogovoriti procenat razgraničenja. Posrednici su se potrudili da oslabe bosansku
delegaciju pozivajući na pregovore Fikreta Abdića koji u
Sarajevu nije boravio od kada je bio optužen za pokušaj
državnog udara. Ohrabren međunarodnim priznanjem svoje ličnosti, Abdić se - nakon što je izronio iz šutnje - ponovo našao licem u lice sa Izetbegovićem. Obojica su imali
legitimitet naroda i formalno su bili jednaki članovi Predsjedništva. Ali uloge su im bile različite. Abdić je razvijao
biznis, a Izetbegović je pregovarao. Na sastanku Harisa Silajdžića i Ive Komšića i hrvatskih predstavnika Miomira
Žužula i Hidajeta Biščevića, Žužul je izrazio spremnost
predsjednika Tuđmana da se ide na javne i tajne pregovore. Zaključeno je da se napiše javni tekst Deklaracije o
konfederaciji BiH sa Hrvatskom, odnosno konfederaciji
hrvatske i muslimanske republike, koji bi bio tajan.
Žužul i Komšić su napisali prijedlog javnog i tajnog sporazumasa kojima su bila upoznata dva predsjednika. Deklaracija je potpisana bez euforije. Nekoliko
dana kasnije, Silajdžić i Komšić su stigli u Zagreb kako bi
- nastavak na 22. strani -
strana 22.
februar/veljača, 2013.
Iz knjige “Balkan bluz”
- nastavak sa 21. strane -
KONAČNI OBRAČUN
SEPTEMBAR 1993: BOŠNJAČKI SABOR
Medina Delalić, Suzana Šačić
nastavili rad u okviru radnih grupa formiranih za provedbu
sporazuma. Tu ih je dočekala šokantna vijest da su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum koji daje mogućnost
bosanskim Srbima da se referendumom izjasne o izlasku
iz BiH i priključenja Srbiji. “Bože, čini mi se da sam stalno protiv svih i da nikada neću znati ko šta želi u ovoj državi?”, napisao je Komšić u svom dnevniku tog dana.
Nakon povratka u Sarajevo Silajdžić na sjednici
Predsjedništva govori: “Ja nisam spreman više da vidim
muslimanske mladiće da brane cjeloviti BiH za račun ne
znam čega. Ne, dosta je!” Obraćajući se Miri Lazoviću,
Bori Bjelobrku i i Ivi Komšiću, dodaje: “Ja vam mogu reći
da svakom od vas koji ste ostali ovdje, koji niste muslimanske nacionalnosti, a branite ovakvu BiH kako vi kažete, ja
vam odajem svako priznanje, ali sada kažem, mi kao političari moramo biti realni ... Evropa u Bosni je podjela Bosne, jer još uvijek važe nacionalne države, dakle ono što je
19. vijek izmislio mi sada imamo tu na licu mjesta, mi nismo zaokružili proces kreiranja nacionalnih država u Bosni
što se sada događa. Mi taj proces moramo završiti. Hoće li
to biti u Uniji, to je sasvim druga stvar, ali će nacionalne
države u BiH postojati i sva će sreća biti ako bude postojala i ova treća.”
Dok se Silajdžić nadao stvaranju treće republike,
Fikret Abdić je razmišljao o stvaranju četvrte. Rezervišući
svoj poseban status u Uniji Republika koju je predviđao
Owen-Stotenbergov plan, Fikret Abdić 27. septembra
1993., proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna.
Dva dana kasnije je slavio i svoj rođendan. Građani Velike
Kladuše su gotovo plebiscitarno podržali odluku o progla-
šenju autonomije, a zvanično proglašenje je izvršio Ustavotvorni parlament. “Moji neprijatelji i progonitelji ne žele
prihvatiti činjenicu da je AP Zapadna Bosna bila privremeni oblik organizovanja dok u BiH traje ratno stanje kako bi se spriječilo samovoljno ponašanje pojedinaca, kriminal, šverc i ratno profiterstvo, te kako bi se izbjeglo bezvlašće”, kaže Fikret Abdić. On je još ranije demonstrirao
distanciranje od politike iz Sarajeva. Na prostorima Krajine je mogao prije nego što je to uradila centralna vlast, kao
jedino platežno sredstvo uveo njemačku marku.
Abdić je na sastanku sa Miloševićem i Karadži-
ćem u Beogradu 1993. potpisao Deklaraciju o međusobnom priznavanju Republike Srpske i “Autonomne pokrajine Zapadna Bosna Republike Bosne”. Sličan sporazum je
potpisan i sa hrvatskom stranom. Koliko je za Srbiju bilo
značajno uspostavljanje Abdićeve autonomije vidi se i po
tome što je na području Republike Srpska Krajina, uz samu granicu sa AP Zapadna Bosna, u selu Šamarice bio
oformljen poseban štab srpske vojske za podršku Abdiću.
Za vrijeme boravka u Beogradu Abdić je pitao Slobodana
Miloševića ima li išta protiv da se vidi sa svojim bivšim pri
-jateljem Hakijom Pozdercem, koji je živeo u Miloševićevom susedstvu na Dedinju. Milošević nije imao ništa protiv. Nakon tri godine bio je ovo prvi, ali i posljedni susret
Pozderca i Abdića. Višečasovni razgovor Pozderac je završio riječima: “Drago mi je što si ispravio grešku i izašao
iz SDA, ali ćeš na svojim plećima morati nositi teret
krivice i historijske odgovornosti za stradanja i podjele koje je preživeo bošnjački narod.”
Potvrda Abdićevih dogovora sa srpskom i hrvatskom stranom, uslijedila je 7. novembra 1993. na sastanku
predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši:
Jadranka Prlića iz Herceg-Bosne, Vladimira Lukića iz RSa i Zlatka Jušića iz Zapadne Bosne. Abdić je od Hrvatske
dobio status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet je obavljan preko
zagrebačke firme “Voće”: uvozio je naftu iz Hrvatske i zapadnih zemalja, a potom je prodavao Miloševiću koji je
bio pod sankcijama. “Nužno je napomenuti da mi je
proglašenje AP Zapadna Bosna i potpisivanje mirovnih
dogovora sa predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda
omogućilo nabavku repromaterijala i pokretanje dvadeset posto proizvodnih kapaciteta Agrokomerca što
dovoljno govori o mojoj i
svijesti mojih pristalica”, objašnjavao je Abdić. Za Autonomiju on je dobio političku
podršku Hrvatske i praktičnu, vojnu podršku srpske
strane. Postao je omiljena
zvijezda HRT-a, jer je bio
antipod vlastima u Sarajevu. Glorificiran je jer je sa
svojim postojanjem otežavao Izetbegovićeve pregovaračke
pozicije. Nisu samo hrvatski političari i novinari smatrali
Fikreta Abdića pozitivnim junakom nego su ga takvim
vidjeli i mnogi političari, diplomati i novinari. Za Freda
Eckhardta, glasnogovornika Konferencije o bivšoj Jugoslaviji bio je “blistave političke budućnosti”; u jednom
tekstu “The Washington Post” ga je opisao kao “tvorca
privrednog ratnog čuda”, a za “The Observer” je postao
“pregovarački genij”.
februar/veljača, 2013.
strana 23.
26. OKTOBAR: OBRAČUN SA KRIMINALOM
Obračun u vlastitim redovima dešava se i na bošnjačkoj strani. Načelnik GŠ bosanske vojske Sefer Halilović 25. oktobra naveče nazvao je Prvi korpus pitajući
gdje je komandant Vahid Karavelić. Karavelićevom zamjeniku Ismetu Dahiću objašnjava kako ne može doći do
komandanta 9. i 10. brdske brigade - Ćele i Cace. Kako ne
uspijeva naći ni Karavelića, piše Karaveliću i komandantu
GŠ Rasimu Deliću da ne može naći ovu dvojicu i moli da
im oni izdaju odgovarajuća naređenja i dogovore sastanak
za sutra ujutru budući da on, u funkciji načelnika, nema
moć naređivanja. Ali, sljedećeg jutra počinje operacija
“Trebević” u kojoj su učestvovali SDB BiH i Služba vojne
bezbjednosti ARBiH sa svim raspoloživim operativcima.
Bila je to najopsežnija vojno-policijska akcija viđena na
teritoriji pod kontrolom ARBiH sa ciljem “sređivanja”
situacije u sopstvenim redovima. Prema naredbi predsjednika Alije Izetbegovića od 25. oktobra 1993., trebalo je
smijeniti i lišiti slobode komandanta 10. brdske brigade
Mušana Topalovića Cacu i njegove najbliže saradnike i zamjenika komandanta 9. motorizovanje brigade Ramiza Delalića Ćele. Ćelin jurišni vod, gdje su se nalazili njegovi
najodaniji ljudi, trebalo je uhapsiti i zatvoriti. Plan je obuhvatao i blokadu gardijske jedinice “Delta”, specijalnog odreda za posebne namjene “Zulfikar” sa bazom u Donjoj Jablanici i blokadu kabineta načelnika GŠ ARBiH Sefera Halilovića, pod obrazloženjem da drži na vezi “odmetnute komandante.” Plan je, što nije bilo napisano na papiru, već usmeno dogovoreno, podrazumjevao i Halilovićevo hapšenje.
Komandant operacije “Trebević” bio je Rasim
Delić, zamjenik ministar MUP-a Bakir Alispahić, dok su
članovi komande bili komandant Prvog korpusa, general
Vahid Karavelić, načelnik SVB ARBiH Jusuf Jašarević i
dvojica predstavnika MUP-a RBiH Munir Alibabić i Omer
Stambolić. Operativni dio su vodili zamjenik komandanta
Specijalne jedinice MUP-a Kemal Ademović, zamjenik
komandanta Prvog korpusa Ismet Dahić,, komandant
vojne poicije Dževad Rađo, komandant specijalne jedinice
MUP-a “Laste” Rusmir Mrković, te operativci Avdo
Panjeta i Vahid Bogunić.
Ismet Dahić boravi u komandama 9. i 10. brigade.
Ramiz Delalić Ćelo je u izjavi datoj nakon hapšenja rekao:
“25. oktobra 1993. godine Ismet Dahić je bio kod mene. Ja
sam taj isti dan bio u Upravi bezbjednosti kod načelnika
Jusufa Jašarevića, a dva dana ili tri prije bio sam kod Rasima Delića kod kojeg je bio i Vahid Karavelić i niko mi
nije rekao da sam smijenjen i da treba da se povučem. Ili
su me mogli uhapsiti, ako su trebali jer sam bio potpuno
sam. Jednostavno neko je htio sukob i sve ovo.”
Akcija “Trebević” je zvanično otpočela 26. oktobra 1993. u ranim jutarnjim satima. Kada su se pripadnici
Vojne policije ARBiH rasporedili u ulici 6. novembra gdje
je stanovao Mušan Topalović Caco, počela je pucnjava.
Devet pripadnika Vojne policije je ubijeno od strane Mušana Topalovića i njegovih najvjernijih boraca. Oko Delalićeve baze nije bilo niti civilnih niti vojnih žrtava, iako se
sukob odvijao velikom žestinom i sa gotovo svim raspoloživim sredstvima, izuzev teške artiljerije. U napadu združenih snaga Armije i policije na komandu 8. motorizovane
brigade ranjeno je nekoliko pripadnika ove jeinice. U pregovore sa Delalićem i Topalovićem uključuju se gotovo
svi relevantni državni funkcioneri, ali i obični građani za
koje se smatralo da na Delalića imaju uticaj. Halilović je
bio blokiran u svom kabinetu, pred vratima su stajali
pripadnici Vojne policije. Preko motorole je čuo poruku:
“Je li nula u kavezu?”
Ramiz Delalić nudi svoju predaju, uz uslov da se
na njega ne puca dok bude izlazio iz baze. Kada je dobio
garancije od predsjednika Izetbegovića, i kada su po njega
došli Haris Silajdžić i Bakir Alispahić, on se predaje SVB
ARBiH, ali prije pritvora odlazi u Predsjedništvo na razgovor sa Izetbegovićem i Ejupom Ganićem. Ubrzo su se predali i ostali pripadnici jurišnog voda 9. brigade. Sukobi sa
Cacom su trajli sve do 20 sati, kada su put njegove baze, a
nakon Topalovićevog razgovora sa predsjednikom Izetbegovićem, krenuli Jusuf Pušina, Haris Lukovac i Osman
Mehmedagić zvani Osmica, posljednja dvojica radnici na
obezbjeđenju predsednika Izetbegovića. Nakon obećanja
da će dobiti fer i pošteno suđenje, Caco je sa lisicama na
rukama odveden u komandu Prvog korpusa. Iza ponoći je
naređeno da se prebaci u Centralni zatvor. U kombiju su
pored njega bila četiri pripadnika Vojne policije. Caco je,
kako je u ranim jutarnjim satima javio radio BiH prenoseći
zvanično armijsko saopštenje, ubijen prilikom pokušaja bijega. Nekoliko minuta nakon Topalovićeve pogibije, na
mjestu ubistva našao se i snimatelj TV BiH Hakija Hadžialić. Pri povratku prema zgradi TV BiH Hadžalića je zaustavila policija i oduzela mu snimak mrtvog Topalovićevog tijela koje će nekoliko narednih godina biti ukopano
pod oznakom NN.
Narednog dana Halilović je odveden u SDB, gdje
su sa njim počeli dugotrajni “informativni razgovori”. Ramizu Delaliću Ćeli je predsjednik Izetbegović poslao nekoliko pisama u zatvor u kojem mu je obećano da će imati
fer suđenje, a da će potom “Sve biti u redu”. Ubzo nakon
puštanja na slobodu Ramiz Delalić Ćelo, prema vlastitom
priznanju, počinje “odrađivati” specijalne poslove za Vladu.
Preko saradnika Službi državne i Vojne bezbjednosti u javnosti se širi priča kako je Halilović pokušao
“državni udar”. Na sjednici Predsjedništva Izetbegović
ipak kaže: “Što se tiče Sefera... bio je saslušavan, pa ovo je
pravna država, ustanovili smo da nema nikakvih krivičnih
djela. Ili da ima krivičnih djela, pokrenuo bi se krivični
postupak i gotovo.” Petnaestog dana od početka “informativnih razgovora”, advokat Ekrem Galijatović piše predsjedniku Savjeta za zaštitu Ustavnog poretka: “Molim za
Vašu intervenciju i zaštitu Ustavnog prava”, te da “poduzmete odgovarajuće korake kod nadležnih organa za vraćanje građanskih prava građaninu Halilović Seferu”. Međutim, odgovora nije bilo. Za to vrijeme isljednici nastavljaju svoj rad. “Svaki dan ili svaki drugi napisali bismo
jednu izjavu. Izjave smo uzimali zasebno o temama koje
su nas zanimale.” Informativni razgovor jr tajno video sniman. Istraga još nije bila gotova, a Halilović je “Odlukom”
Predsjedništva RBiH, donesenom na Izetbegovićev prijedlog,
1. 11. 1993. stavljen “na raspolaganje” i udaljen iz ARBiH.
- nastavak u sledećem broju -
Promocija - Pančevo
Jedina povoljna prilika koju nam
nesreća pruža:
da obnovimo naš život
Paulo Koeljo
Promocija - Novi Sad

1. Svjetski dan bolesnika - pozivnica.pdf

Javno priopćenje i protivljenje uvođenju dvojezičnosti u Vukovar

Projekti za apliciranje prema fondovima EU

„XXI DUNAVSKI KUP 2013” PROPOZICIJE

Mission to Croatia M. Držića 12 32000 Vukovar Croatia

File - prva inicijativa za prijatelje vukovara

IZ-ZU-OB-INTS - Luka Vukovar

rekli su o dolini - Dolina Blagoslova

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

Program 18.11.2014.

Dodjela godišnje nagrade Ciceron - TV voditeljice