KLASJE naših ravni 11-12, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 11-12, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Ljubiša Vuletić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 11. – 12., 2012.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
3-7
8-9
10
11
PJESNIŠTVO
ZVONKO SARIĆ, S ulice se čuje vika djece koja brzo utihne
JASNA MELVINGER, Mirise na jabuke
SNJEŽANA KULEŠEVIĆ-SOUČEK, Dvije pjesme
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Princ i bludnica
12-16
17-30
DRAMSKI TEKST
NIKOLA TUTEK, Vratio se János Kádár
IVAN ANDRAŠIĆ, Dovedeni, zatečeni, naši
31-41
42-44
ROMAN
TOMISLAV KETIG, Damin gambit XII.
IGOR ŽIC, Sablasti prošlosti
45-63
64-66
67-69
70-73
74-76
STAJALIŠTA
ANTE SEKULIĆ, Stariji hrvatski podunavski pisci o svome jeziku i pravopisu
MILOVAN MIKOVIĆ, Tibor Sekelj izvan mita
NEVENKA NEKIĆ, Šana se udaje
ALEKSEJ MOROZ, Nas također pozivaju na dvoboj
ĐURO VIDMAROVIĆ, Horvat u ukrajinskoj narodnoj pjesmi
85-88
89-90
IZBOR
NENAD BARTOLČIĆ, O Hrvatskoj književnoj enciklopediji – razgovor s Velimir Viskovićem
SNEŽANA ILIĆ, Od stigme do priznavanja 2002. – 2012.
ANDRA SLIŠKOVIĆ, Tragom terenske nastave u Gradišću
91-92
93-94
95-96
PRIKAZ
ĐURO VIDMAROVIĆ, Roman koji otkriva ljepotu hrvatskog jezika
NEVENKA NEKIĆ, Puče moj
JOHN TAYLOR, Mi trebamo tigra
77-84
97-99
100-120
BAŠTINA
STEVAN MAČKOVIĆ, Kratak pregled djelovanja franjevaca u Subotici od 1339. do 1769.
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i
društveni list 1943.-1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija
Zvonko Sarić, S ulice se čuje vika djece...
3-7
S ulice se čuje vika djece
koja brzo utihne
ZVONKO SARIĆ
JAVLJANJE ZLE VILE
(tiho)
Joška poštar se ne javlja Ruži više od mjesec
dana. Ne zove. Šutnja. Samo tako. Ruža ne vidi
tomu razlog. Prijepodne je lagano curilo. Ruža
je ostavila da lagano vri Ujhazijeva pileća juha
s povrćem. Utišala je radio i izašla iz kuhinje. U
sobi je pozvala telefonom Pištu. Javio se ženski glas. Ruža je spustila slušalicu. Znala je da
Pišta živi kao samac. Naredna dva dana Ruža
nije čvrsto spavala. Budila se nakratko i prevrtala u krevetu. Povremeno misleći na zajedničke
trenutke s Pištom. Onda je ponovno nazvala
Pištu. I ponovno se javio ženski glas. I Ruža je
opet spustila slušalicu. Prošlo je od tada dva
tjedna. Pogledaj. Ruža hoće da očisti glavicu
luka. Opet za Ujzahijevu juhu. Slučajno raširi
stranice jednog broja lokalnih novina na kojima
se objavljuju osmrtnice. Vidi u crnom okviru
lice Pište. Drži i dalje luk u ruci. Poteku joj suze.
Čeka je gorki mjesec.
Šetnja, besplodni znoj i škembići
(isječak iz života za teške dane)
besposlen, nadahnut dokolicom
omiljen, zdrav,
a privržen čudima
uvježbanih kratkih priča,
srezao sam škarama blef
gustih stidnih dlačica
koje su štrčale Filomeni,
prisan čin,
to je bilo zato,
jer volim i njeno meso,
za razbibrigu srca
rakija je nekoliko čašica
bila baš plotun
za plotunom
prodire do jetre,
besposlen, nadahnut dokolicom
šetam ponovno pod ruku
s minulim ljetom,
šetam ponovno pod ruku
s profesoricom povijesti
koju sam u tom kolovozu
zvao Filomena,
obrišem nos rupčićem
uši su mi čiste
glas nije slabiji
od očiju, niti sluh,
u tom minulom kolovozu
trebali smo posjetiti
subotički ogranak
Aleksandrijske knjižnice
odmah, samo što nismo,
pred svaku duševnu buru
ipak Shakespeare
protiv lošeg spavanja,
uz zahvalnost piscu
samozaborav, a prije buđenja
priskrbiti sebi malo digniteta,
sanjati priču čovjeka
koji je na putovanju u beskraj
jednoga petka
u jednom kolovozu
prolazio s Filomenom
pored prodavaca slika svetaca
izrađenih od slame,
prefinjeno sami
želeći skupa
ostajemo tu još na minut
možda i dva
koji nisu identični,
pomolite se lijepi i prazni
večeras je koncert Pankrta,
zastanem u sablasnom prostoru
kopije tlocrta kuće
Bosch + Bosch
na pustom parkingu
3
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Zvonko Sarić, S ulice se čuje vika djece...
iza betonskog skeleta
subotičkog neizgrađenog kina,
gdje lutaju jezovita stvorenja
zapanjena svjedočenjem
starog čovjeka s brkovima
koji je vidio NLO,
ljudska priroda se promijenila
koncem drugog milenijuma,
ali bilo koji stroj
nikada neće raspoznati smisao,
nastavljam u mislima
ruku pod ruku s Filomenom
koja je u suton
uvijek čula
svo predvečerje grada
koji Mađari zovu Szabatka,
kult linije misli secesije
prelijeva valovitu emociju
akrobata iz Muzičke škole
u našu krivudavu šetnju,
prekrstim se prolazeći
pored katedrale
svete Terezije Avilske,
Filomena izlaže svoja gledišta
o ravnoteži i entropiji,
razdvojenim životima
i prestanku kretanja,
drži u ruci cvijeće,
pomiluje cvijet
i namjesti po njenom
jedan list,
a mene povede u Rim
žigosana sestra dominikanka
sveta Katarina iz Siene,
postavio sam jedno pitanje
i ušao u crkvu
Santa Maria della Vittoria,
saznajem djelić saznatog
padom u unutrašnji zamak
pred Berninijevim figurama
nasmiješenog anđela
i karmelićanke Tereze iz Avile
u mističnoj ekstazi,
zanos, bol i blaženstvo
u njenom izrazu lica
izazvan podavanju
nevidljivom ljubavniku
izazvao je u meni
neizmjerno čulno zadovoljstvo,
tada, isto kao i Tereza
sklopljenih očiju i poluotvorenih usta
3-7
osjetih divno iskustvo naslade
punoće i praznine,
ozaren, intenzivno radostan
stižem u Peti kvart,
gdje su noću
prozori na kućama
horizontala tišine,
u ulici Hanibala Lucića
ispred kuće u kojoj sam odrastao
Filomena mi kaže:
ti si vidio moju zbirku dugmadi
koju sakupljam godinama,
a znaš,
Arlecchina žene zovu
da ih zadovolji prije smrti prstom darujem Filomeni
la petite mort
i vraćamo se polako
u centar grada,
šetamo Radijalcem
šapućem Filomeni
o nježnim naprezanjima
slatkom klizanju sudbine
i besplodan znoj je jedna
od kvaliteta ljubavi,
oprosti mi Bože,
jer sam bunjevački Hrvat,
a mogla si nas čitateljice
gledati dalekozorom
tog kolovoza
dok šetamo Radijalcem
s prozora tvoje sobe
s drugog kata,
kao što nas sad gledaš
bezglasno čitajući
i misliti tada o zagrljaju
i tvom vanbračnom,
prekovremenom radu
liječnice opće prakse
i osjetiti naš zagrljaj,
dok uvježbavaš nov vibrator
ekološki uništiv,
bio razgradiv,
a jesi li ikada pomirisala med?
jesi li ikada namjerno
dotaknula dovratak?
voliš li ove riječi?
voliš li ovaj jezik?
voliš li ovo pismo?
drago mi je zbog toga,
ali ti, moja čitateljice
4
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Zvonko Sarić, S ulice se čuje vika djece...
nikada nisi vidjela
spuštanje desanta
golih padobranaca
u tvoje kupatilo,
fliperi su zaboravljeni
i ploče od vinila,
kao i crknuta flaša
kada je prazna,
Rubikova kocka
više nije popularna,
kao ni golmani Marijan Vlak
i Ratomir Dujković,
u kućama se više ne drže
šivaći strojevi Singerice
zaboravljene od kućanica,
pjeva li još netko
u kadi?
penal se ne svira
u poluvremenu utakmice
i nećeš nikada imati
druge ruke osim tvojih
liječnice opće prakse,
a Filomena kupuje
iznutrice u mesnici
kuhat će narezane škembiće
u gustom saftu od luka
goveđi želudac, burag
popapren i začinjen
ljutim, mljevenim paprikama,
znala je da sam ja njen
nepokolebljiv kelnerski vadičep
zato su Filomeni sise otpadale
od posla u kuhinji,
znala je da mogu biti odgovor
putanje Dunava i Tise
i znala je da mogu biti odgovor
tri srca junačka
Bačke, Banata i Srijema,
Vojvodino, skuliraj se
mala kurviš,
Filomena na sve četiri
pere pod Ajaxom,
iako je nogomet ne interesira
priča mi o grčkom junaku
prije početka nogometne utakmice
Ajax – Feyenord,
oznojeni nogometaš
uvijek je oznojeni nogometaš,
a Filomenino tijelo je trener,
u tom kolovozu
toga petka,
3-7
Ajax nas je i dalje gledao
sa svog stadiona u Amsterdamu
i nakon završene šetnje
Čuje se zvuk zujanja klima uređaja s terase stana Ruže Orčić.
JAVLJANJE DOBRE VILE:
(tiho)
Vidi. Ruža ga gurne laktom da krene prema stolu. Dragan Krstić napravi nekoliko sporih koraka
i priđe stolu. Stoji ispred stola i gleda ukrasni papir kojim je zamotan dar. Nespretno uklanja papir s velike kutije zalijepljen selotejpom. Otvara
kutiju, unutra je okrugla tabla i dva seta strelica
za pikado igru. - Možemo igrati zajedno – kaže
Ruža veselo. - Sviđa ti se?
- Imaš ekser? - upita je Dragan i već gleda na
sobni zid Ružinog stana. Ružu Orčić čeka sladak mjesec.
Pokrivena nevjesta
rani je prosinac,
čujem da je netko vidio
klizače na zaleđenom Paliću,
snijeg prekriva priču
Marcela Duchampa
Nevjesta koju su skinule
sve njene neženje,
prikazane montažom
na Velikom staklu,
a na Bajskom groblju
sahranjuju bivšeg vlasnika
golemog imanja
no, posjed je očuvan
(prašina, Klara, obrane trešnje)
od strane zainteresirane obitelji
što će reći da je imao
svoju djecu
(marenda, sjedeći na lafetu)
pametno, nema što, imati nasljednike
(kombajni, razdaljine u ravnici)
i odvjetnik je isplaćen
pokojniku nitko nije klicao
(Abazija, špageti alla Carbonara)
bilo je i nekoliko
starijih žena
sve te ljude više nisam
nikada vidio,
5
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Zvonko Sarić, S ulice se čuje vika djece...
veliku temu otvorene grobnice
nadlijeće mala ptica,
rani je prosinac
krupne pahulje snijega
padaju na ljude
i nijemo groblje,
mala ptica će negdje
gladna prespavati noć,
a mene čekaju
noći bdijenja,
još nije kasno
zapjevajmo tužbalice
licem u lice
dok se pozdravljamo,
tužbalice zbog naših
jalovih nastojanja,
jer nismo uspjeli,
zapjevajmo tužni
što je korov prekrio
okvire pune sadržaja harmonije
i oblike pune sadržaja reda,
sila uvijek privlači
ljude niskog morala
umnožit će se nepravde
koje već postoje,
istina je vidljiva,
ali skrećemo poglede
kako bi se dopali Komisiji,
jer nas privlače
tuđi zalogaji,
a što je dobro
za Komisiju
dobro je za sve,
bili ste, vidjeli ste
vi živi
i te pahulje
pravo u lice
dok vjetar puše sučelice,
nakon molitve župnika
i zatvaranja grobnice
polubudni ljudi se razilaze
neki šutke,
neki pričajući tiho
i već su napeti
pred dnevnim rasporedima
kada izađu izvan groblja,
sjedaju u aute
hvataju u ruke volane
pokušavaju nešto pričati,
a u stvari, počinju žuriti
k odredištima
3-7
između korica privremenosti,
traže oslonac ispred
praznih vidika
dnevnih načina svojih života
dvonošci, koriste vještačke
plovne kožice programa zabave
za plivanje u plimama samozaborava,
uključeni u samoprogramirajuće
fantazmagorije reklama
hrane se iluzijom
sopstvene egzistencije,
odsutni
ni sažaljenja
ni sudbine
umrtvljeni,
daleko od duhanskog dima
i riječi posljednjih pjesnika
ispijaju espresso
na benzinskim crpkama
pored mreža cesta
na kojima se ljudi
ne susreću,
daleko od stene
na kojoj je nastala crkva
izležavaju se tromi
nakon emitiranih vijesti
na ležajevima
iznad kojih nebo
nikako da se razbistri,
ne rone u rijekama
uzbibanih valova razabiranja
takav im je i miris
urezi na uskim
prostorima života
ožiljci su za razvoj
kozmetičke kirurgije,
nikada ne crtaju jelene
ne trpeći zakašnjenja,
redovito otplaćuju obroke
za polise osiguranja od smrti,
obiteljske svađe
ispunjavaju bez suza
prostore iza njihovih očiju,
Arthur Rimbaud je vidio
gole grede
i pomno slušao
zvonjavu s tornja crkve,
gledajući u visine vječnosti
rumenog, posutog snijegom
potjera me studeni prosinac,
zima napreduje
6
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Zvonko Sarić, S ulice se čuje vika djece...
na letećim sagovima mraza
mesnata od sjemenja
u svojoj materici,
fizikalnost čula, drhtavica
put pod noge,
usput kupim saintpauliju
i vratim se u stan,
otvorim vazu
crveno-žute boje
sa zelenim postoljem
stabljikom cvijeta,
osmijeh nevjeste poljupcem,
otvorim lonac kutlačom
otvorim tanjur
sipanjem zlatne čorbe,
krv i voda
nastanjeni pod kožom
savjetuju, potiču
čeka me dug put
prema početku
hoću li znati
u pustinji slušati srcem?
hoću li znati
činiti dobro,
bez pomisli
na uzvratnu dobit?
svi moji poslovi
bit će završeni
ostat će iza mene,
neću više čekati
na bilo što prolazno
stvarajući i dalje
mali dio
u vječitom stvaranju
budan u svome vremenu,
starim mirno,
svi prošli dani
jednako su blizu
i jednako daleko
ovom dnašnjem danu
koji udišemi izdišem,
sveti Pavle je putovao Sredozemljem
rasprostranjene masline
gdje je boravio i Odyssey,
sveti Pavle je propovijedao
anđeli su donijeli dobru vijest,
a ne obred,
bilo je to u vrijeme
kada se uzdalo u govorništvo,
ni Krist nikada nije
propovijedao u hramu,
3-7
hoću li znati
služiti u duhu?
Jovan Preteča je znao,
njegova je misao
bila usmjerena na život
i bez krzna oko vrata
zavirimo u noć
i dalje pada snijeg,
sve više sniježi
neonskim svjetlima
ulašteni bijeli pokrov svjetluca
u mrzloj hladnoći,
čekaju nas duga bdijenja,
ali, ponovno će doći vrijeme
kada ćemo otvoriti
vrata i prozore
i radosno izaći
u beskrajnu knjigu riječi
novog početka,
svijet je u nama,
sada je zima
i čeka me nevjesta
da je pokrijem
zagrljajem u predvečerje.
Tibor Sekelj po završenoj gimnaziji
7
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Jasna Melvinger, Pjesme s mirisom jabuke
8-9
Pjesme s mirisom jabuke
JASNA MELVINGER
OMLADINSKA
KOLEKTIVIZACIJA
Jedan dva, jedan, dva, omladina Titova!
Jedan, dva, tri! Na radnu akciju svi!
Nisu odgovorni baš oni iz sovjetskih kolhoza,
Što u srijemskim vinogradima ne rodi vinova loza.
Za uspješnu karijeru i nije bilo garancije,
Tima što su izbjegavali radne akcije.
Gdje su ti prezreni kulaci i bivše gazde,
Da na obradu svojih nekadašnjih posjeda paze?
Postojao je, jedno vrijeme, čak i partijski dekret
Da se samo akcijaši smiju upisati na fakultet!
Isplaćivani su uredno trudovdani svakom zadrugaru,
Ali nema bogate berbe u zapuštenome ataru!
Zato, ho-ruk! Ho-ruk! I triput hura!
Za onoga trko tragače udarnički tovari i gura!
Nakon kolektivizacije i nije za vlasti bilo druge,
Nego rasformirati, pod hitno, poljodjelske zadruge.
OBNOVA I IZGRADNJA
BUDUĆI AMBASADORI
Radnici, seljaci i poštena inteligencija,
Na njih su tipovali i državni organi i partija.
Ti omladinski rukovodioci nisu ni skrivali živu želju –
Pod hitno zasjesti u koju, ne samo komitetsku,
udobnu fotelju!
Trebalo je imati puno radnog elana,
Pa pridonijeti izvršenju petogodišnjeg plana.
Ua, zabušanti, špekulanti i saboteri!
U toj poslijeratnoj, obnovi i izgradnje eri!
BOJIŠNICA I NAKON POBJEDE U RATU
Kratica AFŽ, za Antifašističku frontu žena,
Bila je omiljena i u poslijeratna vremena.
Ne, još, Socijalistički savez, nego Narodna
fronta, kao masovna organizacija
Borila se, i nakon 8. svibnja 1945., protiv svih
neprijateljskih eskalacija.
A parole, Smrt fašizmu, sloboda narodu! na svim
službenim dokumentima
Bila je, i u danima života u miru, prijetnja svim
natražnjačkim elementima.
Ta, zašto su bili instruirani, na marksističkim
kružocima i partijskim seminarima,
Ako ne da postanu, za koji važan resor
državnim sekretarima?
I zašto su, ono, učili, ne, baš portugalski, u
osmogodišnjoj školi
Ako ne da odu u svijet kao ambasadori! Dabome,
možda, baš u Angoli!
KRITIKA I SAMOKRITIKA
Više je nego rizično ne otići na partijski sasta
Kad je na dnevnom redu kritika kojeg
zabludjelog člana!
Čak i ako pravo na njegovo drugačije mišljenje
poštuješ,
Protiv njega ćeš se izjasniti, kao što se od svih i
očekuje.
8
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Jasna Melvinger, Pjesme s mirisom jabuke
Nećeš, valjda, da skupa s njim, i tebe izbace iz partije!
A, glasovati, ne, baš, po savjesti, zar je, odista,
razboritije?
INTERKONTINENTALNE RUTE
Nije Titu bila dovoljna antifašistička karizma –
Borio se, kao čelnik nesvrstanih, i protiv
kolonijalizma.
U to doba, na našim fakultetima, bilo je studenata
Iz kojih sve ne zemalja, a s više kontinenata.
Tada je i afričkog slona poslao Titu na dar,
Sam Haile Selasije, posljednji etiopski car.
8-9
DOŽIVOTNI PREDSJEDNIK
Tko bi pobrojao sva njegove, ratne i mirnodopske,
najviše partijske i državne funkcije
Domaća i strana odličja, te počasne i sve druge titule?
Sve dok nisu na naslovnicama, u srči razbijena
ogledala, a i zrcala, osvanule fotografije
Tog doživotnog predsjednika, Socijalističke
federativne republike Jugoslavije!
Gdje su sada na mapi i Titograd, i Titov Veles, i
Titova Korenica?
Njegovim se imenom, baš, i ne diče, tek koji trg,
ili ulica.
I Ču En – Laj je imao Titove prijedloge u vidu! –
Ta, volio je svijet našeg predsjednika i na
kineskom zidu!
Obitelj Tibora Sekelja, 1920.
9
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Snježana Kulešević-Souček, Dvije pjesme
10
Dvije pjesme
SNJEŽANA KULEŠEVIĆ-SOUČEK
PJESNICI SU
RESUME
PJESNICI SU
SVIJEST I SAVJEST
SVIJETA
VOZILA SAM SE SVIM
PREVOZNIM SREDSTVIMA
(OSIM PODMORNICOM I
SVEMIRSKIM BRODOM )
SVUDA PUTOVALA
VIDJELA LJUDE I
KRAJOLIKE
RAZLICITE GRADOVE
MUZEJE
RESTORANE
GALERIJE
CRKVE
KONCERTNE DVORANE
KAZALIŠTA
BOJE NEBA
ZORE I SUMRAKE
VODE
ALI SVIJET NE ŽELI
NI SVIJEST
NI SAVJEST
PA NITI PJESNIKE
ŽELE SE
NOVCI I MOĆ
UGODA I LAGODA
I SVE ONE STVARI
KOJE NITKO SA SOBOM
NE NOSI
U GROB
AH GROB
NA SAHRANAMA SE
ČITAJU
MOLITVE I PJESNIČKI
STIHOVI
KOJE MNOGI POKOJNICI
TOM PRILIKOM
PRVI PUT I
ZADNJI PUT
ČUJU
RAZGOVARALA SA SVIM MOGUĆIM
I NEMOGUCIM TIPOVIMA
LJUDI
ČULA BROJNE ISPOVIJESTI
ŽIVOTNE PRIČE
RAZUMIJEVALA TJEŠILA I
SAVJETOVALA
ILI NAPROSTO TEK
SLUŠALA
(VEĆINA LJUDI ŽELI SAMO
GOVORITI)
NEMOGUĆE JE NABROJATI
ŠTO SAM SVE DOŽIVJELA I
RADILA
(SAMO NA ČAVLIMA NISAM
LEŽALA)
PUNO SAM LJUBILA I
BILA LJUBLJENA
10
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Lazar Francišković, Princ i bludnica
11
Princ i bludnica
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
Ni radost ni tuga, često mu cesta
Lutajuć s njim dragoj upravlja hod.
Vjere, nade za drugoga i biće rado
Nepovrat života im kazuje u duše.
*
Ko poistovjet magli jesenjih vatri i kušnji
U nestvar ljepoti života i u tioj oćut ljubavi ...
Zar ju je ikada njena duša djevojke lagala
Jednom u neobajl ravnice susreli ...
Poneki galeb nad zril vatrom klasja
Utjehe ruku koje im se sil još traže.
I šar čudes očiju da si krijuć nađu.
Pod lukovima drev doma,
Isprid Marijina oltara drveni križ s raspetim S
i n o m,
Po tlu buket klasova s polja i plam pupa
*
Zavoljeli a sebi ne povjerovali
Priča u oluju salaša i pust njiva.
Ljubav o kojoj i riječi sanjaju
Da otjeraju tuge i srca i duše im.
Pred Kristom
Jedan čovjek na kamenom podu sagnute glave.
I fon boja svjetla kroz vitraže ...
U kri davnih im nekad pogleda
Na zemlji djedova i drag ljubavi,
Sretan onaj ko je ima a lome ...
*
Na trgu prodaje bešćut srce joj i dušu,
Smijuć u vijar vrimena ljudi i laž moć.
Luđače pjesme, zar meni nije čist kul ?
Ne trebam te, jer me i dalj straš voliš!
Širom ove unaokolo neomeđ cil pustoši
Salaša, pust glas kolijevke bez plač djece,
Oko mene laskavci u ime iskren dobra,
Samo da još u meni da zatrem savjest.
Istina, voljeli diljem drag i domać puste,
Ali dragi, siroma bez dukata i ne pravi ...
I još po koješta ... ljubav je račun, a drugo
Ona je za tebe, a za me: darivanje i igra ...
Na trgu prodaje bešćut srce joj i dušu,
Smijuću vijar vrimena ljudi i laž moć.
Luđače pjesme, zar meni nije čist kul ?
Ne trebam te, jer me i dalj straš voliš!
– Ratniče ... – tii, tio ... tek zadjevojčena jednostavna zlat-crven duge kose bosonoga pastirica
u dugoj krem haljini dok kao dašak ulazi u hram
i govori :
– ... ako im je Prorok iz Galileje stran, tko smo
mi ... – olij vatre duge boja joj krup očima i glasu zaborava u ravnici :
– Ne vraćaj tamo gdje te ne žele, ova varoš
je tama kao većina njenih stanovnika, a ljubav
svjetlo, samo ga valja prihvatiti . I mi se znamo
... napose tvoje slaganje riječi misli ... – pruža si
mu ruku :
– Dođi idemo tamo gdje nas prihvaćaju …
Strašno, ako napaćena žena nekad ljepota od
stvorenja,
Još i danas ... govori :
« Ljubav je interes bez srca i dostojanstva»
A vjera u nebeskoga Oca ...
Ljudsko poimanje i strah, a ne Njegov slijed :
Da je On jedini čovjeku odgovor
I milosrđe vjere i nade u ljubavi posjedovati
Imati je i darivati drugome, pa i sebi!
11
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nikola Tutek, Vratio se János Kádár
12-16
Vratio se János Kádár
NIKOLA TUTEK
(Budimpešta, 2007. Mržnja je dosegla ekstatični vrhunac)
PRVI ČIN
(Noć. Groblje Kerepesi uz Fiumansku ulicu.
Dva mladića u kožnim jaknama i torbama preskaču zid groblja. Jedan od njih ima tradicionalni šešir na glavi i dvije boce vina u rukama,
a drugi tradicionalni buđelar, bocu viskija oko
pasa i zračnu pušku na ramenu. Hodaju)
Géza: (Nakon duge šutnje i vidnog osjećaja nelagode) Kad otvorimo lijes… Misliš li da će tijelo
biti… Hoće li…
Csaba: Nije živ, ne brini. Mrtav je već osamnaest godina i ne može ti ništa.
Géza: Ali hoće li smrdjeti?
Csaba: Hoće. Smrdio bi i ti da si tolika pizda.
Géza: A hoće li… meso na njegovim kostima…
Csaba: Što je? Usrao si se, pederčino?
Géza: Nisam!
Csaba: Ne brini. To su samo kosti. Daj mi vina.
(Povlače vina iz boce)
Csaba: Usrao si se do grla. Misliš da ne vidim?
Jezik ti je hrabriji od srca, je li, Gézike?
Géza: (Otvara novu bocu vina) Ne pričaj gluposti! Samo me malo brine… tehnička i praktična strana…
Csaba: Géza, pederčino, što to bulazniš? Tako
si se usrao da ćeš se pretvoriti u bijelog zeca!
Géza: Stani, razmisli malo. Koliko duboko se
ukapa mrtvo tijelo? Dva metra, jeli tako?
Csaba: Da, i?
Géza: Kako ćemo iskopati lijes? Pa nismo ponijeli ni lopatu.
Csaba: Idiote, lijes je u zidanoj grobnici, samo
treba pomaknuti ploču! (Puše i negoduje) Kao
bijeli zečić, tako si se usrao.
Géza: Csaba, koliko si visok?
Csaba: Zašto? Metar šezdeset dva.
Géza: Pa ja sam centimetar višlji. Kad jednom
uđemo u grob, kao ćemo izaći?
Lica: Géza
Csaba
Narednik
Laci
Gyula
Reporter
Urna (prva dama)
János (János Kádár)
Csaba: Zato smo dvojca! I grobnica nije toliko
duboka kao obična raka! Konačno prestani histerizirati, gadiš mi se!
(Hodaju u tišini i naginju iz boce vina. Csaba
otvara bocu viskija)
Csaba: Uostalom, što si mislio s tima, (Krevelji
se) ja sam centimetar višlji? I? Misliš da sam ja
nizak? Pogledaj sebe! Usrao si se kao bijeli zec,
a onda se kurčiš s tim jednim centimetrom!
Géza: Ja nisam...
Csaba: Začepi! Misliš da si bolji, a, pederčino?
Izigravaš tu neku namoć jer si centimetar višlji?
Géza: Ja stvarno nisam...
Csaba: Razbit ću te! Je ti jasno? Razbit ću te
centimetar po centimetar, točno 163 puta! Zečiću!
(Tišina. Dolaze do jednog groba i staju. Naginju
iz boce viskija)
Csaba: U ovom ti grobu leži komunjarski otac.
Géza: Sad si pretjerao. Prestani!
Csaba: Što prestani? Možeš mi naređivati jer si
centimetar višlji, to je? Isti si kao ova izdajnička komunjara koja je zagadila svetu mađarsku
zemlju. Ti meni naređuješ... (Naginje iz boce i
mumlja) Iskompleksirani pajac... (Govori glasnije) E, baš me zanima koliki ti je pimpek! Ajde,
pokaži, pa da vidimo čiji je veći!
Géza: Ne deri se, čut će nas!
Csaba: Pokaži!
Géza: Neću. Ne deri se, majmune!
Csaba: Strah te je? Misliš da ovaj patuljak (Lupa
se u prsa) možda ima veći buzdovan? Ili te je
strah da ti se ne digne tvoj čvarak kad vidiš mog
pitona, ti pederčino!
12
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nikola Tutek, Vratio se János Kádár
Géza: Peder ti je tata. Smiri se konačno.
(Géza se saginje i rukom odmjerava snage s
mramornom pločom)
Csaba: Uh, ovako kako si se naguzio, tako bi te
maznuo odostraga.
Géza: Pusti me u miru, glupane!
Csaba: Znam ja da to hoćeš!
(Géza klekne i svom snagom gura ploču, ali ne
uspijeva je pomaknuti)
Csaba: Što je, takav div kao ti ne može pomaknuti komad kamena? Pa kad su ti ruke pederske.
Géza: Ušuti više i pomozi mi.
(Csaba klekne i zajedno s Gézom pokuša pogurnuti ploču. Ploča se uz sablasno struganje
odmakne dovoljno da bi se kroz otvor provukao čovjek manjeg rasta. Začuje se huk sove.
Géza uplašeno odskoči od groba)
Csaba: Što je, zečiću? Skačeš na svaki zvuk?
Géza: Ne, samo sam… Bole me noge od klečanja.
Csaba: Vrati se ovamo i pomogni mi otvoriti
lijes.
Géza: Otvori ga sam! Učini i ti nešto… Sve ja
radim. Pa nisi invalid ako si niži od mene.
(Trenutak tišine. Csaba gleda Gézu upaljenim
očima. Potom skoči i nasrne na njega. Padnu
na tlo pored groba i tuku se. Čini se kao da su u
ljubavnom zagrljaju.)
Glas iz groba: Ljubavi? Trebali bismo otputovati.
(Géza i Csaba se ukipe na tlu)
Géza (sasvim tiho): Jesi li čuo nešto?
Csaba: Hmm… ne.
Géza: Kao da je došlo iz groba.
Csaba: Makni se s mene! (Csaba se ustaje i
oprezno prilazi grobu).
Géza: Rekao je: Ljubavi, trebali bismo otputovati.
Csaba: Zavodiš me, pederčino? Dolazi ovamo!
(Géza prilazi grobu drhtavim koracima. Csaba
se saginje i vadi lampicu iz džepa. Osvijetljuje
grob.)
Csaba: Ulazi!
Géza: Ja? Idi ti prvi!
Csaba: Da ja sam niži pa ću lakše ući, je li to?
Géza: Ne, nego, mračno je...
Csaba: Ulazi, nemoj da ti moram reći još jednom!
12-16
(Géza se oprezno spušta u grob. Kada mu vidimo samo glavu, posve mu problijedjelo lice
osvijeti lampica iz Csabine ruke)
Géza: Ta mi usrana lampica neće puno pomoći. Ovdje je grobni mrak!
(Gézina glava nestaje u grobu. Csaba se naginje nad raku)
Glas iz groba: Ne brini! Ja ću biti tvoje oči, kao
i uvijek, najdraža.
Géza: E, sad je stvarno dosta!
(Géza kao torpediran iskoči iz groba i nasrne
na Csabu)
Géza: Koga ćeš ti zvati najdraža, kurvinsku ti
mater! Oči ću ti izvaditi!
(Géza obori Csabu leđima prema podu. Csaba
se nespretno brani dok ga ovaj udara u lice)
Csaba: Stari, čekaj, nisam ja...
Géza: Pokazat ću ja tebi najdražu!
(Géza i dalje lupa u lice. Csaba se izmigolji, hitro zgrabi zračnicu i skoči na noge. Uperi pušku
prema Gézi)
Géza: Ma, ne bi se ti usudio!
(Nagli zvuk struganja kamena, mramorna ploča
se posve otvori kao otpuhnuta. Gusta crvena
magla šikne iz groba. Csaba ispusti zračnicu i
stane bezglavo bježati, a Géza odmah za njim.
Crvena magla prekriva pozornicu)
DRUGI ČIN
(Jutro. Groblje Kerepesi uz Fiumansku ulicu.
Gomila policajaca, novinara i znatiželjnika stoje uz otvoreni grob. Dva policajca i njihov nadređeni puše i razgovaraju. Pored njih prolaze
kordoni policajaca koji idu jedan uz drugoga i
pogledima pretražuju tlo)
Narednik: Krađa je krađa, bez obzira.
Laci: (namršten od početka do kraja drugog
čina) Krađa? Ma slušaj ti njega! Te je kosti već
odavno trebalo izbaciti iz zemlje i preseliti na...
Grenland ili ispaliti u svemir.
(Treći policajac, Gyula, odobrava kimanjem glave i puši pogleda oborena u tlo)
Narednik: Slušaj, Lacika, ni meni se ne sviđa
svo ovo sranje, a ti dobro znaš da ja nisam crveni! Ali ukrasti nečije kosti... Pa to je suludo!
Laci: Ispaliti u svemir, to se trebalo učiniti s njegovim kostima. Pa neka opet leti sa svojim prijateljima Rusima!
(Gyula opet odobrava)
13
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nikola Tutek, Vratio se János Kádár
Narednik: Lacika, mi jesmo stari prijatelji, ali...
(Vrti glavom) Kao tvoj nadređeni ne mogu više
tolerirati ove gluposti!
Laci: Ma zašto ja moram satima ovdje stajati,
bez ikakvog razloga i opravdanja... Usred groblja... Mrzim groblja! I to za koje pare? I hladno
mi je.
Narednik: To ti je posao, Lacika. Konačno prestani cviliti kao pičkica. Sjećaš se on nesreće na
autoputu M9 prije mjesec dana, kada se prevrnuo kamion pun bijelih zečeva? Tada si cijeli
dan jaukao da ti je prevruće i da te bole križa
od saginjanja! Pa čovječe, izvoli, daj otkaz, odi
na socijalu pa nećeš morati tražiti kosti i hvatati
zečeve!
Gyula: Dvije tisuće bijelih vražića razbježalo se
na sve strane, a mi za njima, skok na skok, do
iza ponoći! Kako je to smiješno bilo! (Gyula se
smije, a druga dvojca ne dijele njegov entuzijazam) Tri komada sam donesao doma.
Narednik: Što si?
Gyula: (Sad zbunjeno i nervozno baca cigaru)
Pa tri komada... Bilo ih je puno, posvuda... Nisam jedini... Svi su!
Narednik: Maznuo si tri zeca? Ha, Gyula, Gyula... Što ćemo mi s tobom? Daš mi jednoga, za
malu?
Gyula: Sva tri su pocrkali. Čini mi se od šoka.
Narednik: (Cmokne glasno ustima i zavrti glavom) Gyulika... Ukrasti znaš, a ne znaš sačuvati.
E, kurvinski ti život. (Narednik se naglo okrene
prema Laciju) A koliko si ti maznuo?
Laci: Zajebavaš me?
Narednik: Koliko?
Laci: Slušaj, ako smo stari prijatelji i ako si mi
nadređeni, ne znači da se možeš iživljavati na
meni!
(Narenik uzdahne i nastavi pušiti. Dugi trenutak
tišine)
Laci: I moji su pocrkali. Mora da su bili bolesni
ili nagnječeni u nesreći.
(Narednik upire prstom prema Lacijevom licu i
smije se)
Narednik: Moja mala je još uvijek u šoku. Zamisli, sedmogodišnje dijete dobije na poklon
par zečeva koji počnu umirati jedan za drugim,
iz dana u dan, cijeli tjedan. Vrišti svaki put kad
ugasimo svijetlo. Spava s nama u sobi. Ozbiljno!
Laci: O, pa ti si maznuo nešto više tih zečeva!
Po svuda protekcija. Po svuda!
12-16
Narednik: A tko se javlja? Ljenčino! Smrzavaš
se na groblju čekajući da se kosti i pepeo vrate
u svoj grob. Izgorio si na žarkom suncu kradući
bijele zečeve. Pa stvarno, Lacika, nije tebi lako,
nije ti lako.
Laci: Slušaj, ta dva slučaja se uopće ne mogu
uspoređivati! Ovdje, na ovom kurčevom groblju, ne radi se samo o dosadi i hladnoći, kužiš?
Ova stvar ima i političku pozadinu. Pa stvarno
mi se ne da pomagati komunjarama da pronađu ostatke svog mrtvog vožda!
Narednik: Gluposti, Laci. Posao je posao, krađa
je krađa. Tvoj problem je u tome što si ljenčina.
Eto, toliko. (Narednik povuče dugi dim) Uostalom, otkud ti ideja da prevrtanje kamiona s bijelim zečevima nije imalo političku pozadinu?
Gyula: (Raširi oči u čudu): Molim? Što to govoriš? Zar...
Narednik: Pssst! Ovo ostaje među nama! (Šapće) Radilo se o terorističkom činu jedne radikalne ljevičarske organizacije.
Gyula: Molim? Što to govoriš? (Približava se licem Naredniku) Znači...
Narednik: Točno tako! Njihova namjera je bila
obojati dvije tisuće zečeva u crvenu boju i namjerno prevrnuti kamion na 1917. kilometru
autoceste, jer 1917. je godina boljševističke revolucije. To je bila čista provokacija.
Gyula: (Zapanjeno) Majku ti!
Narednik: Samo što su napravili jedan propustzaboravili su obojati zečeve.
Gyula: Idioti! (Odmahuje gavom) A, zato su zečevi pocrkali, što komunjara takne, to...
Laci: Gyulika, ne slušaj ga, zajebava te.
(Nastade tišina. Gyula gleda u Narednikovo
lice, ovaj jedva suspreže smijeh, potom se ljutito udalji. Narednik se smije)
Laci: E, stvarno si kurcoglavac.
Narednik: To mu je kazna za krađu. Bolje to
nego suspenzija.
Laci: Samo se ti zajebavaj. (Laci duboko uzdahne) Neki od onih zečeva zaista su bili crveni. I
bit će ih sve više.
Narednik: Ali to nema veze s terorizmom. To
je bila krv.
(Narednik spazi novinare. Brzo baci cigaru i
počne dlanom namještati frizuru)
Narednik: Eno ih, novinari. Odi do groba i pravi
se kao da nešto radiš.
(Novinari se približavaju Naredniku, a ovaj ih
dočekuje raširenih ruku. Laci odlazi do poluo-
14
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nikola Tutek, Vratio se János Kádár
tvorenog groba, tamo nalazi Gyulu. Narednik
je okružen novinarima, likuje, ali ne čujemo nijedan glas osim Lacijevog i Gyulinog)
Laci: Što to radiš?
Gyula: Čačkam. (Gyula je na koljenima i zaviruje u grob s ruba rake) E, baš ti je pravi taj tvoj
prijatelj.
Laci: Pusti, ne živciraj se zbog njega. (Dodaje
Gyuli malu lampu). Probaj s ovim.
Gyula: Misliš da se stvarno šalio?
Laci: Gyula, jebo te, pa gdje u Mađarskoj postoji 1917. kilometar autoceste?
Gyula: Stvarno, mater mu smrdljivu! Drago mi
je, stvarno mi je drago!
Laci: Što ti je drago?
Gyula: To što mu jebeš ženu.
Laci: (Laci se hvata za glavu) Gyula, čovječe, što
to mlatiš?
Gyula: Ajde, ne pretvaraj se, svi znaju. Osim
rogonje!
(Duža tišina. Laci nepomično gleda u daljinu.
Gyula i dalje njuška sa svijetiljkom po unutrašnjosti rake)
Gyula: A? Jebem ti…
Laci: (Saginje se) Što je, što si vidio?
(Gyula bez riječi spušta noge u grob i silazi u
raku. Vidimo sam plavu kapu na njegovoj glavi.
Nakon nekoliko trenutaka izvadi iz rake bijelog
zeca i stavi ga Laciju pred noge. Potom još jednog zeca, i još jednog. U isti čas čujemo Reporterove riječi)
Reporter: (Govori i hoda prema prema publici
na sredini scene. Scena postaje TV ekran) Ovo
je najnoviji u nizu incidenata povezanih s uzavrelom situacijom na mađarskoj političkoj sceni. Ostaje nam jedno goruće pitanje: Radi li se
o izoliranom incidentu ili vješto organiziranoj
provokaciji kojoj je cilj manipulacija osjećajima
građana? Kako god glasio odgovor, moralna
i etička kriza našega društva ide puno dublje
nego što je bilo tko očekivao, čak i do dva metra pod zemju. Za jutarnje vijesti, Csigaházi
Sándor.
(Zečevi skakuću po pozornici)
12-16
TREĆI ČIN
(Noć. Groblje Kerepesi uz Fiumansku ulicu. U
grobu. Prilika u crnom odijelu s nacrtanim fosforno-svjetlucavim, bijelim kosturom i crvenom
zvijezdom na mjestu srca razgovara s glasom
iz urne)
János: Mucika, ne mogu više podnositi težinu
ove zemlje. Usmrdila se od mržnje. Sve su uništili, sve su pokvarli... Prokleti defetisti bez vizije,
bez, bez...
Urna: Smiri se Jáncsi. Smiri se dragi. Bilo je to
davno. Učinio si sve što si mogao.
János: Da, i ovo mi je hvala? Moj vlastiti grob im
služi za izdrkavanje frustracija!
Urna:: Jáncsi, pazi kako govoriš!
János: Zašto? Pa mrtav sam, ženo! Ali ne sasvim. Oh, da me makar puste da budem potpuno mrtav, zauvijek! Odradio sam im jedno
doba, odradio sam ga solidno, molim lijepo,
sudbina im je dala komunizam, a ja sam im dao
gulaš. Ja sam povijest, a oni su još uvijek živi i
zdravi. To znači da sam bio dobar, zar ne?
Urna: Bio si najbolji, dragi. Najbolji! Hajde smiri
se sada, znaš da me uznemiruje zveckanje kostiju.
János: Nemaju nikakvog pijeteta za svoju vlastitu povijest koja je temelj, temelj svakog zdravog
društva koje teži ka, ka... Ljubavi? (Kostur zagrli
urnu)Trebali bismo otputovati.
Urna: Otputovati? Lako je tebi reći! Od mene
su učinili prah. Kako prah može putovati?
János: Vjetrom, vjetrom promjena, najdraža.
Urna: Bacit ćeš me u vjetar, ti stara kurvo? Želiš
me se riješiti? Želiš razvod?
János: Smiri se, Mucika, samo sam se šalio! (Grli
urnu i ziba je u naručju kao dijete). Ja ću tebe
nositi sa sobom.
Urna: Ali iz ove kutije neću vidjeti ni kurca!
János: Ne brini! Ja ću biti tvoje oči, kao i uvijek,
najdraža.
(Čuje se melodija pjesme «Sred pušaka, bajuneta» iz pozadine. Zvuk struganja kamene ploče. Diže se crvena magla koja u stupu šiklja iz
groba. Kostur se lebdeći pojavljuje iz groba s
urnom u naručju i gleda uokolo. Vidi boce vina
i viskija, zračnu pušku, tradicionalni šešir i buđelar na ulegnutoj travi pored groba)
János: I to vam je dao vaš napredak? (Ceri se
iz sveg glasa) Luzeri! (Pljune pred sebe) Idemo
odavdje!
15
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nikola Tutek, Vratio se János Kádár
(Scena se posve ispuni crvenom maglom. Glasan zvuk snažnoga vjetra. Kad se raspline magla vide se planine oko Plesa, a iza njih bljeska
more u Kvarnerskom zaljevu)
János: Mucika, kako je ovdje krasno!
Urna: Da.
János: Eno, tamo je Fiume, tamo sam se rodio!
Oh, ova crvena zvijezda će mi iskočiti iz prsa!
Zašto sam te ikad ostavio, voljeni grade, kolijevko mojih snova!
Urna: Hm.
János: Ovdje bi me cijenili, sigurno, a tamo... U
onoj nazadnoj vukojebini gdje su me pustili da
trunem u zatvoru, ali ne i u crnoj zemlji... Zamisli kakav skandal kad otkriju da sam otišao!
Urna: Da.
János: Tragat će zamnom danima, danima! Ali
uzalud. (Smije se) Jáncsi je otišao na ljetovanje
i možete mu ga popušiti! (Hvata se za zdjelicu.
Lupkanje kostiju)
Urna: Kad bi ga imao.
János: Opet ta ista priča, Mucika, cijeli život
sam slušao «da imaš muda», a tada sam imao i
12-16
muda i pimpek i postao sam predsjednik. Sada
slušam «da ga imaš», a nemam ni muda ni pimpek, samo ove kosti, najdraža! Oh, da sam makar bolje poznavao Tita!
Urna: Da.
János: Kako je lijepo to more, Mucika! (Tepa
kao dijete)
(Duža tišina. Kostur se spusti na koljena i sklupča se na podu pozornice. Krikovi galebova. Iza
kostura se pojavljuje stariji bračni par, on u svečanoj uniformi, ona u raskošnoj haljini. Drže se
za ruke. Posve su bijelih lica. Čuje se melodija
pjesme «Najdraža Rijeko». Stanu pored kostura
i gledaju prema moru)
Prva dama: To je nekad bilo mađarsko more.
János Kádár: Mađarsko? (Jáncsi se glasno smije) Mađarsko more? (Smije se još glasnije) Glupost! To je uvijek bilo moje more. Samo moje!
Budapest, 3. 5. 2007. – povodom nestanka posmrtnih ostataka Jánosa Kádra i njegove supruge (jedan kostur i jedna urna).
Tibor Sekelj sa sestrama Katarinom i Pirskom, bratom Antonijom i nepoznatom prijateljicom
16
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
17-30
Dovedeni, zatečeni i naši
IVAN ANDRAŠIĆ
RIJEČ AUTORA - Dramski tekst „Dovedeni,
zatečeni i naši“ napisan je ljeta gospodnjega
2012-toga. Slijedeći duh autentičnosti života
sumještana, replike sam pisao izvornom šokačkom ikavicom, koja se i danas aktivno govori u
mnogim sonćanskim obiteljima.
Radnja ove komedije odvija se u jednoj šokačkoj obitelji, vrijeme događanja je ne tako davna
i malo davnija prošlost. Pojedini motivi uzimani su iz stvarnoga života mojih sumještana, ali
ne iz života jedne određene obitelji, niti određenoga pojedinca, niti određenoga razdoblja.
Likovi su građeni uz uporabu pune umjetničke
slobode, a u naravi svakoga od njih utkane su
osobine više onih, koji su postojali u stvarnosti,
bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti.
Kako u ranijim vremenima, tako i danas, mnogi
ostarjeli roditelji neće na ruke djeci koja su im tu,
u kući, ili bar u selu. U svojoj žudnji za potomcima koji više nisu tu, gube osjećaj za praktično,
priklanjaju se onima, za kojima, kako im se čini,
srce više žudi. Najradije se pridaju djeci koja su
ošla u svit i tamo uspila. Bespogovorno im daju u
nasljedstvo kuće i imanja koje im nikad u životu
neće biti potrebni, koje će propadati zbog neodržavanja, a novi vlasnici ih nikada neće prodati,
jer nemaju kome. I tako se u tim kućama više
nikada neće začuti ni dječji plač ni smijeh. Vrlo
često i sami znaju da se ta njihova djeca nikada
neće vratiti u selo, a još bolje znaju i da tamo u
bilomu svitu nikada neće biti mjesta za njih, pa
opet, neće protiv srca.
Iva je glava jedne vrlo neobične obitelji. Stana
mu je druga žena, a iz braka s pokojnom ostali
su mu Mata, kojega mu je dovela u kuću kad se
udala za njega i njihova zajednička kćer Jela. I
Stani je ovo drugi brak. Sa sobom je u tal donijela dva lanca dobre zemlje i dovela Maricu, stariju od sebe, koju je zatekla kod bivšega muža,
kad se kao mlada djevojka udala za postarijeg
udovca i Ružu, koju je rodila s njim. Nakon izvjesnog vremena preudala se, opet za udovca,
Ivu, pa je s njim rodila Ankicu.
Ova šarena obitelj živjela je skladno, po međusobnim odnosima svako bi pomislio da su sva
djeca najrođenije sestre i braća. Odrastajući u
sirotinji i slozi, dijelili bi svako parče kruha, jedno za drugo bi išli i u vatru i u vodu. Otac i majka složno su radili i kako su mogli, tako su skrbili
o obitelji, pa su kroz godine stekli i mali salaš na
zemlji od Staninoga tala. Neznano zbog čega,
kad se zadivojčila, Marica je brzo otišla u svit,
kako je Iva svima tumačio, trbuvom za kruvom.
Zašto je otišla tako naprasno znaju samo ona i
on, a Stanu su od tada razdirale sumnje, te pomiješane velika tuga i još veća gorčina. Marica
se snašla jako dobro. Brzo je rodila kćerku jedinicu Katu, a odmah potom se udala za poznatog, teško oboljelog rock-glazbenika i postala
Marry, a Kata - Katy. Ubrzo je ostala udovica, s
ogromnim nasljedstvom i samoživom i razmaženom Katy. Kroz izvjesno vrijeme sa sobom je
odvela i Ružu, koja, iako u njezinu svijetu postaje Tea, uspijeva u sebi sačuvati dušu negdašnje
male salašarke. Mata, Jela i Ankica ostali su na
salašu, vrijedno radeći s roditeljima na paoršagu. Odrasli su u poštivanju tradicijskih vrijednosti, a odgojeni su prilično konzervativno.
Idila je trajala dok Iva nije uobrazio da se na
smrt razbolio. Pao je u krevet, pa već nekoliko
godina s lukavim fiškalom Teodorom, na očajanje žene Stane, pravi, mijenja i dorađuje testament. Teodor je sebi izveo profesionalno ime
na čudan način. Rođen je u sirotinjskoj obitelji
koju su u selu zvali Tošini, otisnuo se u svit, za
šesnaest godina izučio velike škule, postao pravnik, pa kad je već tako, grdno ime Toša prikazivao je kao kraticu od imena Teodor, koje mu se
u danom trenutku učinilo vrlo učenim.
Drugi lik s kojim Iva rado popije rakijicu je seoski listonoša Tuna. Ovaj lukavi stari momak na
neki čaroban način sve svjetske novosti doznaje
prije nego oni kojima nosi pisma, a vrlo često se
dešava i da dio sadržine pošiljke, obično pokoja novčanica, jednostavno bez traga nestane. A
svoje majstorstvo u okretanju svake situacije u
17
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
vlastitu korist pokazat će i u odnosima sa članovima Ivine obitelji.
U kuću svraća i susjed Pava, stari momak, vlasnik maloga seoskoga bircuza, poštenjačina koji
bi samo želio proširiti posao i u poštenju ostariti.
Tako ova vesela obitelj vodi vrlo zanimljiv život,
a sudbina će udesit da na kraju svi budu zadovoljni.
Autor
LIKOVI:
Iva, glava obitelji
Stana, Ivina supruga
Marica, Stanina zatečena u prvom braku
Ruža, Stanina kćer iz prvog braka
Jela, Ivina kćer iz prvog braka
Mata, Ivin sin iz prvog braka
Ankica, Ivina i Stanina kćer
Katy, Maričina kćer
Teodor, fiškal
Tuna, seoski listonoša
Pava, stari momak
Stipa, Ankičin momak
I ČIN
Prostrana soba. Na sredini je stol s klupom i dvije stolice. S jedne strane stola je starinska stelaža, s druge je „otoman“ opremljen za ležanje.
Na zidu visi starinski sat, a iznad otomana je velika sveta slika.
1. slika
Iva, Stana
IVA: (Leži na otomanu, u košulji je za spavanje
i pargetskim dugačkim gaćama, na glavi mu je
rupčić vezan „na četiri ćoša“.) Jel, Stano, koji je
to danas dan?
STANA: (Sjedi za stolom i čisti zelen. Odjevena
je u suknju i bluzu kakve su se nosile pedesetih
godina.) Bože, čoveče, pa jesam ti već triput rekla da je nedilja? (Prekriži se) Božem prosti, ko
da već nije svaj doma!
IVA: Jel, a oćemo mi već jedamput fruštukovat?
Ta znaš, nisam baš ni gladan, al doktor
je reko....
STANA:(Upada mu u riječ) Neka makaršta divanit! Odjutros si već dvaput fruštukovo!
17-30
IVA: Pa onda cigurno triba da je već i ručak gotov. (Prenemaže se.) Eto, toliko sam zanemoćo
da ne vidim ni koliko je sati.
STANA: Ta idi, Ivo, istom je osam. Nisam još ni
pristavila. (Ustaje iza stola.) Kanda će danas bit
supe i guste sose....
IVA: (Pokušava dohvatiti Stanu štapom) Bome,
to je mene doktor zabranijo!. Reko mi je da moram asnirat malo jaču ranu, jel ću se svaj osušit.
A od sose mi samo dere ljutina! Znadeš, kad
ti bola uvati ko mene, ako dobro ne pojiš, za
dram ode! Bome! (Sjedne na otoman.) Nego,
deder ti mene donesi luka i slanine, da malo
založim, jel saće još malo dojt gospon-Teodor!
STANA: Vada naj tvoj fiškalj što će ti samo dobro izmuzit.
IVA: Eto ti, izmuzit, pa izmuzit. O, ženska glavo,
šta se ti imaš putat u muška posla? Bolje mi donesi čašu vina!
STANA: (Donosi na limenom tanjiru kruha, slanine i luka) Vada ti gospon-doktor kazo da piješ vina. (Za sebe.) Bože dragi, već tri godine je
nasmrt bolestan, pa se samo izvaljiva po tomu
otomanu. Ej, ne tribu taki ni Bogu ni Vragu!
IVA: (Halapljivo jede, a onda se svali na otoman, tanjir padne na pod, Stana posprema.)
Joj.... joj... kha, kha, evo mi opet guši! Daj brzo
to vino! Kha, kha... ko da ti već nisam reko šta je
doktor reko! (Dohvati je štapom.)
STANA: (Odskoči i ispusti tanjir na pod) Ajooj,
Ivo, pa ti stvarno nisi kako triba! (Plačući sjedne
za stol.)
2. slika
Pređašnji, Ankica
ANKICA: (Naglo upada u sobu, stane, pogleda
majku, pa oca koji još uvijek drži štap.) Šta je
bilo, kanda je opet radila štaka? Ej, dado, dado,
ne znam, samo, kako možete bit taki?
IVA: (Bolesnim glasom) Joj, curo moja, neka mi
sad i ti cangrizat, samo ćeš mi pogoršat bolu.
Znaš, doktor je reko....
ANKICA: Ne znam ja šta je doktor reko, al vidim da se već tri godine samo izvaljivate po
tomu otomanu, a mater oko vas ko oko kakoga
diteta, pa još koliko put i štakom dobije! Kako
vam samo ni sramota?
IVA: (Pokušava i Ankicu dohvatiti štapom) Deder, samo, dojdi bliže, da ti ja dam sramotu!
18
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
STANA: (Oštrim glasom) Jel, Ankice, kako to
divaniš š dadom? Jesmo ti tako učili?
IVA: (Hinjeno plače) Eto, šta čovek može dočekat od rođene cure! Dite ti uvik znade više poštivat! Bome, dobro ću se proštodirat, pa onda
vidit komu ću šta pisat.
ANKICA: Ta kurtalo bilo već i toga vašega mudrovanja! Pišite ako ćete i šinteru, ni mi ni malo
briga! Ko da ćete nam ne znam šta ostavit!
STANA: Ajoj, curo, mani se takoga divana, neka
da od svega još ispadne kaki belaj!
IVA: (Pokušava dohvatiti Ankicu štapom) Daću
ja tebe „ne znam šta“. To što sam ja steko sovi
deset prsta, vama ni ništa! (Za sebe) E, samo da
mi ni zet umro, zno bi ja lipo šta ću i komu ću....
3. slika
Pređašnji, Mata, Jela
MATA: (Ulazi bezvoljno, Jela za njim) Dado, ne
znam već šta ću, eno Crnja opet pogvanjila jedno prase.
JELA: I to, kako mi izgleda, baš od ni najlipši!
IVA: (Pokušava i Matu udariti štapom, Mata odskoči) Eto, kako i neću bit bolestan, kad.... kha....
kha... kha....(Stana mu priskoči sa čašom vode,
on je udari po ruci, pa štapom po leđima) Šta
već ne paziš, opet si proljala vodu po mene!
MATA: (Donese mu čašu vina, Iva je halapljivo
popije.) Evo, dado, polako samo.
JELA: Ajoj, Mato, pa jel valja likova i vina?
IVA: (Udari Jelu štapom) Saću ti ja dat.... jel valja.... jel valja....
JELA: (Jauče) Al dado, ja bi samo voljila da što
prija ozdravite. Znadem koliko likova pijete, a
Mata vam još do vina.
IVA: Dabome, vidiš kako dite znade šta mene
triba! (Kad se Mata okrene i njega dohvati štapom po leđima) A jel, šta nisi malo bolje pazijo?
Da jesi, ne bi ga pogvanjila! Čudo jedno kako
ste svi nedositni! Samo mi pravite štetu po kuće!
ANKICA: (Tješi Jelu) Ajde, seko, neka drečat,
saćemo mi na misu.
MATA: Aha! Dado, ja došo pitat oćete i vi it na
misu, da znadem jel da prežem, jel ne.
IVA: (Opet se prijetvorno zakašlje i klone na jastuk) Ajoj, dite, ne možem.... ta vada ću vam i
umrit, ko zna oću li dočekat i ručak.
ANKICA: Dado, ne bojimo se mi, nećete umrit
dok se tako lagano laćate vina! (Iva je pokuša
dohvatiti štapom, al ona odskoči) Jelo, idemo
17-30
mi lipo na misu pišice, saće i naše druge! Zbogom! (Izađe)
JELA: (Izlazi za Ankicom) Zbogom!
MATA: Idem i ja, ZBOGOM! (Izađe i on)
4. slika
Iva, Stana
IVA: (Duboko diše) Eto ti kaku si dicu otranila!
Neblaka ti tvojega, baš ćeš mi saranit! (Zamisli
se) E, samo da dojde gospon Teodor! (Za sebe)
Sve će on lipo natrukovat, neće mene ta balavčad....
STANA: Ajoj, Ivo, kuće ti duša, pa jel ne vidiš
koliko dica radu na paoršagu? Samo ništa uvik
tražiš noga koga nema! Pa eto je već Mata dozrijo za ženidbu, a i Jela i Ankica su se zadivojčile, pa vada....
IVA: (Posprdno) Radu.... hehehehe... radu na
paoršagu.... bojim se da jim ruke neće pootpadat od posla. Samo da jim ja nisam steko....
STANA: Bome, Ivo, kanda smo mi više stekli otkad si u krevetu, nego....
IVA: Šta kažeš?? (Dohvati je štapom po leđima,
ona odlazi u kut i plače) Ti ćeš tu mene! Vada
misliš da ne vidim koliko ste toga rasfrčkali!
STANA: No, Ivo, ti ko da nisi kako triba. Pa lipo
smo kupili tri lanca zemlje, pa je to sad nuz na
dva što sam u tal donela....
IVA: (Upada u riječ) ... Ta šta mi tu stalno nabijaš
na nos ta dva usrana lanca tala? A vamo ti ranim
i navlačim cili život! I di to piše, kad je sve na
mene? (Sanjarski) Bome, malo nji u selu ima pet
lanaca ko ja....
STANA: Pa da, još i ucilo. Bome, Ivo, to je već
lipi gazdašag! A kako vidim, Mata, Jela i Ružica
će lipo znat...
IVA: ONI !?? Ta balavčad će mi vada znat štogoda steč! E, da je živ moj zet... sve bi ja piso
njemu i njegovomu ditetu, pa onda da vidiš....
STANA: Ta kaki zet, kad Marica ni ni moja, ni
tvoja? A šta si se već i zalipijo za nju, ko zna i
di je i oće li kadgoda i dojt natrag. (Zamisli se)
Eto, vada mi je taka srića. Tamo zatekla Maricu
i rodila Ružu, dovela ji kod tebe, pa tu zatekla
Matu i Jelu... dobro je što nam je Bog do da
zajdno imademo makar Ankicu.
IVA: Ta šta si tude stala... pa vada znadeš da su
mi svi oni uvik bili ko da su moji.
19
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
STANA: Znadem, znadem....(Pogleda ga ispod
oka) Jedino ne znam zašto je Marica tako odjedamput ošla... a ništa mi se jako brzo i obabila....
i...i.... onda mi još i Ružu odvukla u taj svit! (Za
sebe) Tako mi i triba, kad sam navik visila u vinogradu i u bašće, pa nisam ni vidla šta mi se radi
u rođene kuće.
IVA: Bome, ne znam ni ja. A znadeš da sam je
tako zavoljijo, više neg moju rođenu dicu.
STANA: Znadem, znadem... (Za sebe) a kanda
i drugače...
IVA: (Pokušava je dohvatiti štapom) Jel, dokle
ćeš mi već nabijat na nos no što niko ne zna,
neg samo ti?
STANA: Istina, niko još ne zna, al kad je Marica
beštelovala Katu vidla sam na koga je.
IVA: E, baš si tupava, pa kaćeš već zabardat da
nam unuka nije Kata, nego KEJT? A i na koga
će bit neg na oca? (Čuje se kucanje na vratima)
Ajde, ko je?
5. slika
Pređašnji, Teodor
TEODOR: (Ulazi, ljubi ruke i daje cvijeće gazdarici, rukuje se sa gazdom, a onda trlja ruke).
Dobar dan, dobar dan! Kako su moji najmiliji
klijenti? (Stana ga gleda ispod oka, Iva se zadovoljno smije)
STANA: (Pogleda kroz prozor) Ništa mi vaj cvit
jako poznat...
IVA: Gospon DOKTORE, oćete vi prvo štogoda malo gucnit, a onda založit? (Oštro na Stanu) Deder, ženo božja, šta se čeka? Ajde brzo
donesi rakijicu, al nu od žuti šljiva, što je čuvamo samo za najrođenije! A onda nariži malo
šunke i kobasice....
STANA: Pa Ivo, znadeš da smo ostavili za svetac.....
IVA: (Mrko je pogleda) .... šta ostavili!? U ve
kuće nema većega sveca, nego kad nam dojde
GOSPON DOKTOR TEODOR! (Stana pokunjeno izlazi)
TEODOR: (Ulizički) Boga mi, gospon-Ivo, vi ste
baš pravi gazda, danas je malo takvih.
(Za sebe) Eh, kad bih ja tako.... (Glasnije) Gospon-Ivo, a kako je gospodična JELENA?
IVA: (Gleda ga ispod oka) Bome, gospon-DOKTORE, dobro je, dobro je! (Trlja ruke) Ulazi
Stana, nosi flašu s rakijom i tanjir sa zakuskom).
17-30
Dobro, potli ćemo.... ajde, naljite i mene jednu,
pa da mi u njezno zdravlje...
STANA: Deder, mani se već rakije, znaš šta ti je
doktor reko. A maloprija si pijo i vina! (Zagleda
se u Teodora) Nego, dite, ništa ti mene izgledaš jako poznat. Čiji si, ako smijem pitat?
TEODOR: Huh... (Duboko uzdahne) dugačka
je to priča....
IVA: De, ženo božja, šta si već navalila na gospon-doktora? Ko da se baš svako ima vrimena
divanit od zeleni svinja! (Uzima štap) Nego, de
ti nama bolje nalji po jednu....
STANA: Bože, Ivo, pa vada smijem pitat....
TEODOR: Gospa-Stano, moji su korijeni u
ovom selu, al sam u Bijelom Gradu učio jako
velike škole, pa me nije bilo šesnaest godina.
Nego, gospon-Ivo, znate, vaša JELENA...
STANA: (Upada mu u riječ) .... Al stvarno bi voljila znat, dite, čiji si, nisam čula da se u našemu
selu kogod tako čudno zove.
TEODOR: Gospa-Stano, to i nije moje pravo
ime. Moji su Tošini, pa kad sam završio velike
škole, malo mi bilo čudno da se jedan advokat zove Tuna Tošin. Pa sam tako razmišljao....
razmišljao.... i, dosjetio sam se! Ako neko može
skratiti ime i tako napraviti nadimak, zašto ja ne
bih produžio nadimak i tako napravio ime?
STANA: Oćeš kazat da si grdno ime Toša primundurijo u Teodor? (Okrene se i prekriži, za
to vrijeme Iva poskrivečki popije još dvije rakijice)
TEODOR: JESTE!!! Znate, tako i sebi i drugima
izgledam puno učenije!
STANA: Dobro, vada vam više ne tribam, idem
ja oko ručka. (Izlazi)
6. slika
Iva, Teodor
TEODOR: Bome, gospon-Ivo, meni se jako dopada vaša Jelena. Čitav život sanjam da imam
baš takvu ženu!
IVA: Pa, GOSPON DOKTORE, to ne morate
samo sanjat. Znate, ona mene jako sluša, pa
ako je kažem....
TEODOR: Pa, eto, ne bih mario. Kod mene
će biti prava gospođa. A... kakvom se mirazu
mogu nadati? (Vadi notes i olovku)
IVA: Ajoj, gospon-doktore, ta šta bi vam ona
mogla donet u tal, a da vi to već nemate?
20
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
17-30
TEODOR: Ta može, gospon-Ivo, MOŽE! Vidim
da tu ima toga, ima! Pa, ako već nećete ništa
otuđivati, biću zadovoljan i novcima te vrijednosti! (Čuju se koraci izvana)
A gospodine, niste li, možda i vi stari momak,
pa bi sad bogatu...
7. slika
Pređašnji, Pava
PAVA: (Kuca, pa ulazi) Faljen Isus, čeljadi. E,
bać-Ivo, to je prava kuća, kod vas uvik imade
nikaka svita!
TUNA: Au, ti ko da si nameriso šta je novo....
TEODOR: Ta ćuti, čoveče, baš ništa ne možeš
....(Tuna ga lupi laktom u stomak)
PAVA: Ta šta ste se stali domunđavat u tuđe
kuće? Ko da niste kršteni. Nego, bać-Ivo, ja ću
sutra u varoš, pa sam došo samo vidit jel će vas
tribat štogoda poslužit. (Ulazi Pava, Teodor sakriva pismo.)
Pređašnji, Tuna
TUNA: (Dolazi i usput čita pismo, a novčanicu
stavlja u džep, pa kuca na vrata.) Alo, jel ima
koga?
IVA: Ajde, Tuno, ajde, poznajem ti već po koraku!
TUNA: E, bać-Ivo, vas baš ne mož privarit. (Vadi
više pisama iz torbe, pa pretura po njima) Aha,
evo ga! Upravo iz Amerike! A vada pišu štogoda lipo, samo ne znam kako nisu poslali koji dolar? No, sve jedno, skoro će vam i dojt. Kanda
su čule da ste nasmrt bolesni.
IVA: Tapa, vada bi i bijo red da dojdu još jedamput vidit OCA!
TUNA: Kha... kha... dabome, ko bi oca mogo
zaboravit, kad bi voljijo da ga ima i naj ko ga
nema?
TEODOR: (Stalno nešto piše u notes) Gospodine, na cijelom svijetu nema djeteta bez oca!
(Nestrpljivo) Aaaa... ne vidite da mi imamo velikog posla?
IVA: A gospon-doktore, obi nam vi tili to pročitat? (Pruža mu pismo) Razlupale mi se očale,
pa ne vidim!
TEODOR: Molim, nema toga što neću učiniti
za mog najdražeg klijenta! (Čita, Iva i Pava vrlo
pažljivo slušaju) „Draga mader! Jako smo tužne, čule smo da je fader veri bolestan. Evo, šaljemo vam i malo dolara, da mu kupite lekove....
TUNA: (Izvrće koverat) Vada se zabunila, nema
u kuferte ništa!
IVA: Ajde, Tuno, da ne sidiš tako, popi i ti jednu!
TUNA: (Sam sipa u čašicu i popije) Ma, dobro,
na zdravlje.... a kažu, bać-Ivo da je va vaša Ruža,
što je ošla u svit kod Marice, dobila nikake velike novce....pa bome, kad bi se vratila, možda bi
se našo i kaki đuvegija za nju. (Za sebe) Sotim
bi se moglo jako lipo proživit!
TEODOR: (Čita dalje) ... Mi ćemo sve tri doći
da vas vidimo i da s vama provedemo malo vremena u old kući. Katy je jako porasla, to je već
prava girl za ženiti! A Tea je dobila veliki rpa dolara na državnoj lutriji. Kha.... kha.... kha.... (Tuni)
8. slika
9. slika
Pređašnji, Stana
STANA: O, odjedamput puna kuća svita. Pavo,
ko će nas obit, ako nećeš ti? (Za sebe) Eeee,
takoga bi ja zeta voljila!
PAVA: Ta, nena-Stano, nikada mi ni teško dojt
vamo, š vama se čeljade uvik može baš lipo
ispripovidat.
STANA: (Sipa Pavi rakiju) Ajd, onda, kad si već
došo, malo se zapapri, slađe ćeš ručat. A otkada ti, Tuno radiš i nediljom? Vad nema baš toliko novoga?
TUNA: Ima, ima i to još za radovanje! Dojće
vam sve tri cure iz Amerike!
STANA: (Trgne se) Kako.... kako ti sve to znaš?
Vad niste čitali pismo brež mene?
TUNA: (Zbuni se) Pa.... pa.... ne znam, ja samo
tako kažem, jel.... mislim se.... kad već pišu... i
kad imu tolike novce.... mogli bi....(Odmahne
rukom) A, znate kaka su današnja dica! Briga nji
za stare! Idem ja, Zbogom! (Odlazi)
TEODOR: (Nespretno gura pismo u koverat)
Pa, sigurno se želite sami radovati. Idem i ja!
Doviđenje! (Odlazi)
PAVA: Šta jim je odjedamput? Ko da su ograjisali. (Pogleda na sat) Au, gle koliko je sati, moraću
i ja, triba pomoć deranu u bircuzu, saće ljudi sa
mise. Zbogom! (Odlazi i on)
21
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
17-30
10. slika
II. ČIN
Iva, Stana
STANA: (Gleda pismo) Pa gle, atresirano je na
me, al je kanda niko i otvaro. (Miriše i ljubi pismo, a onda ga stisne na srce) Ajoj, lipa dica
moja!
IVA: Ta šta tu... moja, pa moja! Vada je i.... kha....
kha.... daj mi čašu vina, vada čuješ koliko se gušim!
STANA: (Za sebe) Mogla bi ti dat masne sode,
a ne vina! Al Ivo, znaš šta je doktor....a sad si pijo
rakije! (Iva je dohvati štapom po leđima) Ajoj,
joj, joj....
IVA: Uvik bi mi ništa učila.... ko da si ti bila kod
doktora, a ne ja!
STANA: Gušiš se ti od noga šta si tijo reč! Vada
misliš da ne znam čija je Kata!
IVA: Pa Maricina, čija bi bila?
STANA: Jeste, jeste, al vada je začeta po duhu
svetomu! (Čuju se koraci)
IVA: (S olakšanjem) Dobro, ćuti već jedamput,
kanda idu dica, kako mi trbu krči, reko bi da je
misa gotova!
Soba, slično namještena onoj iz 1. čina, samo
bez otomana. Stana sjedi za stolom i plete.
11. slika
Pređašnji, Mata, Jela, Ankica
MATA: Faljen Isus, nosimo vam blagosov š
Mise!
JELA I ANKICA: Faljen Isus, Bog vas blagosovijo!
JELA: Bome, kako mi izgleda, kanda ste se opet
svađali. Kako vam ni grijota baš nediljom i baš
pod misom?
ANKICA: A gle pismo! Jesu se to javile naše
seke?
STANA: Jesu dico, a sad se ajte lipo rasprimite.
Vi, cure, pomećite nastal, a ja idem zasut supu.
Divanićemo se potli ručka.
Kraj i. Čina
1. slika
Stana
STANA: E, Bože, Bože! Otkad su još tukle depešu da su krenile lađom, po njoje bi tribale
stignit danas, al niotkud ji. A bome, nit ima kakoga novoga pisma, nit dolara što ji spominju u
zadnjemu. To mi od nji jako čudno. A ko zna,
svašta divanu i zo voga našega poštaša, vad ni
vrag malo podvadijo. A ako jeste (Ustane i prekriži se) nek mu Bog da da ji potroši za likove!
E, ne daj Bože da mi taki bude zet! (Čuju se koraci, Stana sjedne) Ajoj.... ko da niko ide! Ajoj....
vada nisu one!?
2. slika
Stana, Marica, Kata i Ruža
STANA: (Čuje se kucanje na vratima) Slobodno! (Ulaze Marica, Kata i Ruža, Stana se sruši
kraj stola)
RUŽA: Oh, mum! (Prilaze sve tri i podižu Stanu
na stolicu, Marica je prska vodom i daje joj da
pije)
STANA: Ajoj, cure moje, pa jel to moje oči dobro vidu? (Ustaje i grli jednu po jednu)
RUŽA: Jes, mum, of kours! A gde je dady?
MARICA: Da, dobro kaže Tea, Katy bi ga rado
upoznala!
KATA: O, jes, of kours! (Pravi balone od žvakaće gume) Mumy kaže da je on very, very beautiful man!
STANA: (Ljutito odmjerava Maricu) Jeste, jeste,
jako je bljutav, vada si zoto i ošla u tolike žurbe!
MARICA: Dobro, mater, nećemo sad vada pripovidat šta je bilo prija sto godina? Nego, stvarno, di je otac?
STANA: Ta neka mi tude... neka samo izmišljavat, kad i sama znaš da ti nisam nikaka mater.
Sažalila sam se kad ti je otac umro, pa ti nisam
imala srca ostavit samu, a ti mene...(Plače neutješno)
RUŽA: (Zagrli i tješi Stanu) Mamo, nekate
tako... ta šta je bilo, bilo je, a sad smo svi tu, pa
triba da smo very, very hapy!
22
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
STANA: (Nasloni se na stol i plače) Dabome....
(jeca) vira nas je i održala i okripila. A... Bog će
vada najt lika za sve no što je čeljade u stanju
napravit drugima.
MARICA: (Gleda Stanu ispod oka) Katy, idemo
potražiti druge ukućane! HM!
KATA: Yes, mum! (Opet pukne balonom od žvake) Ooooo, i very, very love father Iva! (Izlaze)
3. slika
Ruža, Stana
RUŽA: (Priđe i zagrli Stanu) Mamo, nekate se
vi ništa brinit.
STANA: (Kroz plač) Ajoj, dite moje, pa kako ne
bi? Još će mi va... va... SOTONA i čoveka odvest u tu vašu Ameriku!
RUŽA: Ta neće, mamo, ne bojte se! Ona je sad
postala niko i ništa u velikomu svitu, pa neće
vada ...
STANA: Joj, (Prekriži se) Bože, ta kaki je to svit
di taka može bit niko i ništa? I... kako ona to
tebe zove? Molim ti, kraj takoga lipoga imena...
RUŽA: Mamo, nekate tako! Pa Tea je na amerikanskomu isto što i Ruža na šokačkomu.
STANA: E, dite moje, baš bi voljila da nikada nisi
ni ošla u svit.
RUŽA: Mamo, da vam pošteno kažem ni ja
više ne voljim bit tamo, sve mi ništa pritiska u
prsa kad čujem kaku našu pismu, jel naš divan.
Oma se sitim svi vas, pa samo drečim.
STANA: Bome, ništa ti ne bi falilo da se više ni
ne vratiš u svit.
RUŽA: Ta mamo, kako bi mi falilo? Pa na lutrije
sam dobila toliko novaca, da ji za tri života ne
možem potrošit.
STANA: (Zagrli je i opet plače) Joj, curo moja,
pa zašto onda lipo ne ostaneš i najdeš kakoga
poštenoga momka, pa da barem š tobom imadem radosti?
4. slika
Pređašnji, Marica
MARICA: (Naglo ulazi, pa sve tri sjedaju za stol,
Marica se hladi lepezom.) Mother, čemu sad
suze?
STANA: Nisam ti ja nikaka mader i neka se brinit za moje suze!
MARICA: I čemu ovakav otrov? Ja sam uspela i
nemoj to da kvariš!
17-30
RUŽA: Marice, neka tako! Za sve u životu triba
da kažeš fala samo matere, a kako si je ti vratila?
STANA: (Glasno jeca, pa za sebe) Nikad ona ni
znala reć fala nikomu!
MARICA: O, da ne bih možda tebi zahvalila
i za Katy? A ona je moje najveće blago! I nemojte me više nervirati, jel znam da ovde nema
psihijatra!
RUŽA: Dobro, dobro, nekate se sad protirivat,
makar ovi misec dana što ćemo bit tu, tribali bi
proživit u miru.
5. slika
Pređašnji, Pava
PAVA: (Bojažljivo ulazi) O, pa tude vas ima više?
Fa... faljen Isus! (Zbunjeno) Pa...pa... nisam ni
zno da ste došle....
STANA: Ajde, Pavo, ajde samo sidi. Jesi bijo u
varoši?
MARICA: O, dear my friend! (Koketno) Ou,
koliko je to prošlo vremena...
RUŽA: Pavo, pa to si ti? Ajoj, kako si mi se uozbiljijo i... i nikako... ko da si mi sazrijo i... jako si
mi se prolipšo. (Sagne glavu)
PAVA: Ta idi, Ružo, di bi se ja prolipšo, šta ti je?
MARICA: Ou, Pavo, dobro Tea kaže, sad si
man u najboljim jears. I njeno ime sada više nije
Ruža, nego TEA! A ja sam Mary, a moja dauther
je Katy.
STANA: Deder, Marice, nisi sad u Amerike, nek
čovek kaže nako kako mu je lakše!
PAVA: Ta idi, drugo, di bi ja pod matoru glavu
učijo amerikancki?
RUŽA: Pavo, zovi ti nas nako kako si nas zvo
dok smo se zajedno cigrali.
PAVA: Ta jedino tako i znadem....puna mi i usta
i srce kad kažem - RUŽO.
STANA: Marice, ajde ti lipo samnom, pa da se
nas dvi i dada ispripovidamo kako triba!
MARICA: Ou, mother, koliko puta da ti kažem
– NISAM JA MARICA, NEGO MARY! (Izlaze)
6. slika
Pava, Ruža
PAVA: (Sjedne bliže Ruži, uhvati je za ruke) E,
Ružo moja, samo kad ja tebe opet vidim živu i
zdravu, oma mi svanilo.
23
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
RUŽA: (Sagne glavu) Ta idi, Pavo, kako da ti svane? Pa vidiš da više nisam tako lipa i mlada ko
onda kad sam ošla?
PAVA: A, Ružo moja, niko od nas ni osto mlad
ko onda, al... sad si mi nikako još lipša, srce mi
igra kad si mi tako blizu... pa ko velim.... (Rukom
joj podiže bradu)... znadeš... onda smo se lipo
pogledali.... pa... eto....
RUŽA: Al Pavo, prošlo je toliko godina, pa si se
vada i oženijo...i imaš dice, a ja.... (Spusti glavu
i zaplače) vidiš... sad sam puna novaca, al mi je
duša prazna (Pojačava plač).
PAVA: Bože, Ružo.... a ja, opet....(Naglo upada
Marica)
7. slika
Pređašnji, Marica
MARICA: Oooou, holy shit! (Zastane u pola
koraka, hinjeno ljubazno se nasmiješi) O, my
God, što ja to vidim?
PAVA: Marice, ajde malo sidi sa nama, kad nas
je više, biće lipši divan.
MARICA: (Za sebe) Već vidim da su namirisali
malu bogatašicu. (Hinjeno ljubazno) Pavo, my
very, very big friend! Ti si zasigurno oženjen i
imaš debelu voman i gomilu children.
RUŽA: Idi, Marice, Pava se nije ženijo!
MARICA: Ha, ha! Vada ga ni jedna nije htela!
PAVA: Ta jeste, Marice, nije da ni, al teško je kogagod zavoljit, kad ti je srce tako daleko. Dobro, idem i ja, sad sam vas vidijo i srce mi je na
mistu. (Izlazi)
RUŽA: Čekaj, Pavo, red je da ti i ispratim. (Izlazi
za njim)
8. slika
Marica, Katy
MARICA: (Podsmješljivo) Hm, GOLUPČIĆI!
Znala sam ja da će se oko njenih novaca odmah okupiti gomila bandita! Kako su samo na
brzinu saznali?
KATY: Muum, di si? Meni je very, very boring!
(Dolazi i jedna drugoj ljube zrak pored obraza)
MARICA: Ajde, uči malo pričati kao oni. Pa ovo
je zemlja tvog oca!
KATY: Ali, mum, zar my father nije....
MARICA: (Prekida je u pola riječi) .... ah, ne
spominji mi to više, ako Boga znaš!
17-30
KATY: Ali, mum, ja toliko hoću znati....(Pokriva lice rukama i histerično plače).... zašto ja ne
mogu zagrliti my father?
MARICA: (Zagrli je utješiteljski) It’s good, it’s
good, my darling girl, možda će Bog dati
i da ga zagrliš....
9. slika
Pređašnji, Mata
MATA: (Zastane na ulazu i ljubopitljivo gleda,
pa prilazi i zaštitnički zagrli Katy.) Ajde, zlato ujino, neka drečat, sve će bit dobro. Ko to smije
tebe dirat?
KATY: (Ušuškava se na njegovom ramenu) Ou,
my darling, kako mi to zgodno kažeš....
MARICA: Ta kaki uja, my God! Nisi mi vada
brother?
MATA: No, Marice, šta ti je sad odjedamput? Ta
jel se nismo u jedne kuće otranili?
KATY: (Izmakne se i zadivljeno gleda) Ou, Mat,
što si ti beautiful men! Volela bih da si my!
MARICA: (Za sebe) No, još bi je samo taki golja tribo! (Glasnije) Katy, dušo, jel si zaboravila
da za tobom trči all Hollywood?
MATA: No, Kato, jezik prigrizla! Vad ne misliš
da bi rodovi...
MARICA: Ta kaki rodovi, nit je Stana moja mater, nit je Iva tvoj otac! A i to što smo se zajdno
otranili, danas više i ni ništa!
MATA: (Gleda u Maricu zabezeknuto) Pa stalno si je zvala mamo!
MARICA: Mato, ti ko da nisi kršten! (Za sebe)
Mogla bi ja njoje bit mater, a ne ona mene!
(Glumi smijeh) Ha, ha, ha!
KATY: (Prilazi, opipava Mati mišice i zadivljeno gleda) Ou, yes! O, Mat, (Pokušava plesati s
njim) baš mi je drago što mi nisi uncle! (Pusti ga,
skrsti ruke, gleda u plafon i trepće) Oh, i love
him!
MATA: (Začuđeno gleda čas u jednu, čas u
drugu) Vama ko da nisu sve na broju. (Za sebe)
A bome, kad bolje proštodiram, Kata je baš slatka divojka! Ko zna... Idem ja, zbogom! (Izlazi)
10. slika
KATY: (Maše za njim i šalje poljupce) Bye, my
love! (Zagrli Maricu i pleše s njom) Ou, my mother, Mat će biti my ili ničiji!
24
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
MARICA: O, kćeri moja, a tvoja karijera? Ne zaboravi koliko sam money uložila u nju! I sad bi
ostala sa ovim goljom?
KATY: Mum, pa to je bar lako! Neka i on ide s
nama u Hollywood!
MARICA: (Koluta očima) Girl, jesi ti pri sebi? Pa
šta bi on radio u Hollywoodu? Tamo bi mogao
biti samo običan mali farmer!
KATY: Ali, mum, pa tvojim vezama i bogatstvom mogla bi napraviti čudo od njega!
MARICA: Dobro, dobro, vidićemo! (Za sebe)
Pa možda cura pravo i kaže. Lip je momak, zašto da ne? (Izlazi, za njom i Katy).
11. slika
Jela
JELA: (Oprezno ulazi u sobu) Alo, jel ima koga?
(Sjeda za stol) Bože, pa di su, ko da su se svi
posakrivali! (Isprobava njihove haljine pružene
preko stolica) Ajoj, Bože, što bi mi to lipo stojalo! (Jednu haljinu stisne na prsa) E, kad bi se
mogla kadgoda vako nosit.... hehe, joj, što bi ja
znala bit gospoja! (Čuju se koraci, ona se trgne
i ostavlja haljinu) Joj, šta samo snotam, znadem
da će mene vaku uzet jedino kaki sirotan.
12. slika
Jela, Teodor
JELA: (Čuje se kucanje) Slobodno!
TEODOR: (Ulazi i nosi cvijet, daje ga Jeli) O,
moj naklon, gospodična Jelena! Znate, prolazio
sam, pa reko da uđem da vidim najljepšu djevojku u ovom selu! (Jela pogne glavu i stavi dlanove preko lica) I.... i znate da imate najljepše
oči na svijetu?
JELA: Ta ite, gospon-Teodore, to vi samo tako
kažete.... Di bi taki gospodin ko vi i pogledo
vaku siroticu?
TEODOR: A, gospodična Jelena, nemojte tako,
niste vi sirotica! Krasno ste odgojeni, dobro kuhate, vrijedni ste... pa... pa.... pa to je pravo bogatstvo! Eh, samo još kad biste vi htjeli mene
pogledati!
JELA: (Dugo ga pogleda) A jel, gospon Teodore, jel vi to mene brojite ko da tražite sluškinju?
TEODOR: O, ne, gospodična Jelena, pa ja sam
se već odavno zagledao u vas, a.... nije vam vaš
otac ništa govorio za to?
17-30
JELA: Bože, gospon Teodore, pa šta bi mi
OTAC tribo kazat? A jel, vi ste baram svršili velike škule, pa možete izbirat....znadem da puno
divojaka snota kako bi bilo lipo bit gazdarica u
vaše kuće. Ja se ne zanosim tako ščimgod, di bi
to i moglo bit da taki veliki čovek uzme divojku
iz vake sirotinje?
TEODOR: Ta, gospodična Jelena, kako ne bi
moglo? (Za sebe) Kakva sirotinja, ima tu miraza, ima! (Tralja ruke, pa glasnije) A znate, kad
dođete kod mene u kuću, ja ću vam kupiti
puno novih haljina, još ljepših od ovih....i vodiću vas u kino... i u kazalište... A IMAĆEMO I
SLUŠKINJU!!
13. slika
Pređašnji, Marica
MARICA: (Naglo ulazi) O, pa tu ima još golupčića?
TEODOR: (Poljubi joj ruku) Moj naklon, vi ste,
pretpostavljam, slavna gospođa Mary? Baš mi
je čast upoznati vas! I... ne mogu a da ne kažem
- vaša ljepota je puno veća od vaše slave!
MARICA: (Koketno ga pogleda) Ou, pa vi ste
tako fini man! Nisam mislila da ovde ima takvih
kavaljera! Baš imate svetske manire!
JELA: Seko, pa nismo mi baš tako zaostali....
MARICA: Ou, girl, please, a kako to govorite?
Kao pre sto godina! I nisam ti ja nikakva seka!
JELA: Al Marice, pa otranili smo se....
MARICA: (Upada joj u riječ) I nisam ti ja nikakva Marica, nego Mary! (Digne nos i hladi se
lepezom) Ona će mene!
TEODOR: (Gleda jednu, pa drugu, a onda ljubi
ruku Marici) O, draga Mary, nemojte se nervirati, nije Jela ništa loše mislila.
JELA: Baš se pitam kaki su to golupčići? HM!
(Ljutito izlazi)
MARICA: (Gleda ga preko lepeze, pa za sebe)
O, pa i ovaj bi mogao biti beautiful man! (Glasnije) Mister Teodor, pa vi bi mogli u Americi napraviti sjajnu karijeru! (Ubrzano trepće)
Samo kad bi vas neko lansirao u visoko društvo!
TEODOR: O, pa ja čitavog života sanjam takvu
priliku! A.... a.... ko će me....
MARICA: (Prilazi mu i dugo ga gleda) Pa valjda
JA! Kad vas predstavim kao mog novog muža....
TEODOR: Ajoj, al dosta sam mlađi od vas....
MARICA: O, ništa ne brinite, to je danas tako
cool!
25
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
14. slika
Pređašnji, Tuna
TUNA: (Kuca i ulazi) Oho, vidi, vidi, kako je fiškal nanjušijo...
MARICA: Idem se ja samo malo doterati... (Izlazi)
TEODOR: Neka mi tako gledat, nisam ja, Boga
mi dragoga, to ona oće.... vaj....
TUNA: Ta šta vaj? Neka ti mene, ko da ne znam
šta si nameriso. (Trlja prst i palac) Nego, mani
se vraga, bolje pušči mene matoru, a ti se lati
Ruže. Tako ćemo se obadva lipo ovajdit! A ko
zna, ako otidemo u tu Ameriku, možda ćemo
još bit i nikaki veliki ljudi! (Sanjalački) Svašta se
još može u svitu čut od nas...
TEODOR: (Gleda ga ispod oka) Hm, baš sa
tom zvijezdom i velikom torbom... (Glasnije)
A, još ćemo vidit ko će u Ameriku, a ko neće!
(Izlazi)
15. slika
Tuna, Marica
TUNA: (Vadi pismo iz torbe i gleda kroz njega
prema svjetlu) Ta ko sad Marice i piše i kako
već znadu da je tude? O-ho, tu je ništa debelo,
vad nisu kakigod novci? Ko da niko ide, vidiću
to doma. (Vraća pismo u torbu) Da nisi vidijo
čuda, ne može čovek nigdi imat malo mira!
MARICA: Oooo, Toni, pa ti uvek radiš? Šta si
nam tako lepoga doneo?
TUNA: Ta šta bi dono, ko da ne možem dojt
kod vas i vako.
MARICA: Ali... ali... zar sada nije tvoja šihta?
TUNA: Ta, Marice, nije da ni, al ja sam samo
malo došo do vas... (Skida šapku i gužva je)
znaš.... čo sam da si došla, pa... reko...
MARICA: Ajde, Toni, nisam ti ja više nikakva
Marica, nego Mary! A i ti si mi se nešto ušeprtljio, ko kakav zaljubljeni boy!
TUNA: Ta idi, Mare, to sam se ja samo malo
zbunijo što si mi tako nikako... ne možem reč
lipa, nego baš.... nako.... kako da ti kažem.... baš
ko ni anđeli u naše crkve!
MARICA: Oh, Toni, you are very, very stupid!
(Za sebe) U ovim godinama on meni ANGELES. Ha ha! Idi, Toni, traži kakvu udovicu, a ne
mene!
TUNA: Al Marice...pa čujem i da si ti udovica...
pa kako ću, kad ja baš tebe....
17-30
MARICA: (Ljutito mu upada u riječ) ... no, no,
no, nemaš ti šta mene! (Za sebe) Samo bi mi
tribo taki prostak! (Maše lepezom) Pih! Uostalom, eno ti HELEN, njene su ruke uvek do lakata u brašnu! Fuj! (Izlazi)
15. slika
Tuna, Jela
TUNA: (Zamišljen) Hm... šta tu sad ona... (Pljesne se po čelu) Bože dragi, pa kako sam mogo
bit ćorav kod očiju? Ko da nisam kako triba,
samo sam se zablendo u njezne novce! A gle,
vamo mi prid nosim baš naka kaka mi triba za
cili život! (Trlja ruke) A vada će bit i kaki lančić
tala! (Opet pretura po torbi i vadi pismo, kad
čuje korake, naglo je zatvara)
JELA: (Ulazi i nosi kifle, trgne se i zbuni) Oooo,
bać-Tuno... nisam mislila da ima kogagod... otkud vi? Jeste nam možda štogoda lipo doneli?
TUNA: Ta nisam, Jelo, a.... (Zagleda se dugo u
nju, Jela spusti glavu) znaš... bijo sam u
komšiluku, pa nisam mogo projt, a da ti makar
nakratko ne vidim.
JELA: Ta ite, bać-Tuno, šta bi vi mene gledali?
Eto... ne znam baš koliko bi i bili jedno za drugo... ne znam ni šta bi selo reklo... vada znadete
koliko sam mlađa od vas!
TUNA: Ta idi, šta mi briga za selo, mene ja najvažnije šta ćeš ti kazat. Znaš... Jelo....(Prilazi i
diže joj prstom bradu) ... znadeš... dugo ja već
tebe gledam. I neka mi tako... ko kakomu matoromu. Lipo mi kaži – TI, TUNO!
JELA: Ta pa... ne znam... (Izmiče se) ... ne znam
kako bi ja to mogla.... (Okrene se i pokrije lice
šakama) ... ajoj.... znate... dada i mater su mi
oduvik učili da starijima triba kazat....a sad odjedamput... vako... pa ja sam balavica za vas...
TUNA: Ta idi, Jelo, pa nisam ti ja baš taki mator!
Samo, nisam se baš ni tijo okretat za makarkakima. A znadeš.... kuća mi je puna svega, jedino
mi fali gazdarica. (Ponovo joj podigne glavu) Pa
eto... ne bi marijo da to budeš ti... pa... znadeš...
eto.... proštodiraj se malo... a ja sad moram it....
Zbogom! (Izlazi)
26
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
17-30
16. slika
EPILOG
Jela, Ankica
JELA: (Pokriva lice rukama) O, Bože, šta ću ti
sad? (Klekne ispred svete slike) Ajoj, Sveti Antune, prosvitli mi pamet i navedi mi na pravi put!
ANKICA: (Ulazi i zastane začuđena) Jelo.... (Prilazi i diže je, Jela se nasloni na Ankicu i plače) Ta
Jelo, šta ti je? Pa zašto sad, opet, drečiš?
JELA: (Opet stavi šake na lice) Ajoj, Ankice, ne
znam šta da radim? Eto.... znaš .... znaš bijo je....
i pito mi je....(Nekontrolirano plače)
ANKICA: Idi, Jelo, u šuške! Šta si već stala... ko
je bijo i šta ti je pito?
JELA: (Prestane plakati) Pa ON! Bijo je i pito mi
je ... ajoj, Ankice, sve ti ne voljim reč, ne znam
šta ćeš ti... (Pojačava plač) ... sekice moja lipa....
znaš pito mi je... obi li tila bit gazdarica u njegove kuće....
ANKICA: Ta ko, opet, seko moja najlipša?
JELA: (Kroz suze i smijeh) Pa... pa nisi ga vidila,
sad je izašo?
ANKICA: Ta ko je izašo? Vidla sam jedino poštaša. (Sumnjičavo je gleda) A.... jel, pa vad ne
misliš štogoda... nije vada...
JELA: Pa baš on, ribice moja mala! Znadeš, on
se, siroma već godina jako pati. Eto, znaš i sama
kaku imade kuću, kako lipo imanje i punu kuću
svega i... i.... ništa mu ne fali, samo gazdarica.
ANKICA: A zoto si ti mene zimus divanila da
nije ružan i da je baš šteta što je toliko stariji
od tebe!?
JELA: Ta kako misliš – toliko stariji? I, silu mi deset godina? Gledaj samo kako je u varoši, to je
danas unišlo i u modu. (Srdačno se smije i hvata
je za mišice) A znadeš, uvik sam i snotala kako
ću bit reduša u MOJE kujne i da mi nikada ništa neće falit! (Poljubi Ankicu i odlazi pjevušeći)
Idem ja!
ANKICA: Bože dragi, ko bi vo mogo razumit?
Samo gledam, svi će otit ko šećer! Va će vamo,
naj će namo, a na kraj ću ja ostat sama š materom i ocim. (Briše dlanovima oči) Znadem
da oni cigurno neće tit ni čut za mojega Stipu.
(Sanjalački) A taki je lip i taki vridan i uvik pametno divani. I jako voljim što je prvi i u kolu i
na poslu. Moji ga neće tit jedino zoto što nema
ništa, nego je nadničar. I kud je baš sad moro
otit u soldate?
Kraj II. čina
Soba iz I. čina, samo bez otomana. Iva i Stana
su odjeveni svečano, sjede za stolom.
1. slika
Iva, Stana
IVA: E, Stano moja... (Ustaje i trlja ruke) ... vidiš
ti šta sam dočeko? (Popije malo rakije) He he ...
odjedamput toliko veselja u ve kuće! Sad mi je
istom srce na mistu!
STANA: Ej, muko moja, ne znam, samo, kako
si to tako odjedamput ozdravijo? Vada ti tvoja
Marica izličila!
IVA: Ta šta, MARICA? A ko da i ne vidiš kaka je?
Baš si mi pravu dovela u kuću! (Za sebe, gleda
okolo) E, dobro što sam ozdravijo pa više nemam štaku. Sad bi fasovala!
STANA: A kad ti je nuž nju došo lanac zemlje
i još lanac nuz Ružu, ćutijo si ko kerica! Sad si
vada bisan što neće tebe povest u Ameriku,
nego tvojega velikoga GOSPON DOKTORA
TEODORA!
IVA: Ta šta tu, mojega, pa mojega? Pa vada smo
se ja i ti divanili komu ćemo šta pisat? Moro je
to niko i zabiližit! Al sad, mi ni ni briga za njega!
I nako dok dišem ne pišem!
STANA: (Posprdno) Dok dišem ne pišem.... hahaha, ko da ti i imaš štogoda pisat? Dva lanca
sam ti donela u tal, tri lanca su dica kupila dok si
se ti izvaljivo po otomanu i šta bi sad opet dilijo?
IVA: Ajde, šta mi već nabijaš na nos ta dva usrana lančića? A i va tri, ko da bi to oni mogli kupit
da ji JA nisam otranijo?
STANA: Laj, samo, imaš vrimena. Ej, al je Bog
nikomu lipo do – ni brige, ni pameti! Pa šta ćeš
sad, vaki bolesni, kad nam se dica razidu, a zemlja ostane? Ko će radit?
IVA: (Gleda je ispod oka) Pa ostaće nam Ankica....
STANA: No, konju matori, neće ti vada cura
upregnit, pa na kola?
IVA: Ta ko je tako štogoda i reko? Pa i ona se
zadivojčila, vada će se najt kakigod...
STANA: (Pogleda ga ispod oka) Ivo, pravo i kažeš, nismo ni mi više mladi. Baš ne bi marila da
nam zet oće dojt u kuću! Mene bi više pristalo
malo trčat za malima, a tebe da malo čupku brkove... (Briše krajevima rupca oči)
27
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
IVA: (Drsko) ... ta šta ne bi marila... šta sad ni
kako triba?
STANA: Ta Ivo moj, čovek si mi, moram ti kazat.
Znadeš, naša Ankica se zagledala u noga Stipu
od pokojnoga....
IVA: (Zacrveni se od bijes) ŠTAAA? Taj golja da
mi bude zet??? Kha... kha... kha.... pa toga nema
ker za čega ugrist i on....
STANA: Al Ivo, nek je sto put siroma, kad mu
je Bog do dobro srce i zlatne ruke. Jel ti znadeš
kaki je on vridan? Pa izdržava se samo iz nadnice, a opet je lipo ko i svi drugi, saranijo i oca i
mater i... napravijo jim je velike karbine!
IVA: Znadem ja to, Stano, al šta će svit kazat
ako u MOJU kuću dojde taki golja?
2. slika
Pređašnji, Tuna
STANA: Bome, Ivo, ako ćemo pravo kazat,
kuća je i moja! (Čuju se koraci i kucanje)
IVA: Slobodno!
TUNA: (Svečano odjeven) Faljen Isus, jel kod
vas slobodno?
IVA: Ta vada si čo da jeste! O, Tuno, to si ti? Šta
nam danas tako lipoga nosiš? A gle, nemaš ni
šepu ni torbu?
STANA: Ta deder, čoveče Božji, šta si ga već
skoletijo? Ajde, Tuno, sidi! Oćeš rakiju?
TUNA: Fala vam, ne bi dok ne svršimo posov.
(Sjeda oprezno za stol) A di vam je Jela?
IVA: Ta šta si već sto, od toliki ukućana, ti tu
mene A DI VAM JE JELA?
STANA: Deder, čoveče, već jedamput malo slušaj i šta drugi kažu! Tuno, saću je ja zvat. (Otvori
vrata) Jeliceeee!
3. slika
Pređašnji, Jela
JELA: (Svečano odjevena) Evo sam, mamo, šta.....
(porumeni i sagne glavu) Antune, pa i ti si tu?
IVA: (Sumnjičavo gleda čas u njih, čas u Stanu)
Hm, jel to otac mora štogoda poslidnji čut? Kaki
sad ANTUN, kad smo ga uvik svi zvali Tuna?
TUNA: Pa to sam vam i tijo kazat, al ne mož od
vas....
STANA: Jeste, Ivo, ti uvik samo JA PA JA! Zoto
ni ne vidiš ni ne čuješ no što svi drugi davno
znadu!
17-30
IVA: (Zine i gleda u njih) Pa ... jel to.... jel.... (zagrcne se i popije čašicu vina)
TUNA: Jeste, bać-Ivo, to je baš to! Eto, ako mi
dadete vašu Jelu i ako bi se ona tila udat za me,
ja bi je oženijo.
IVA: Ta šta ako bi tila? Vada se ja u ve kuće pitam!
JELA: Ajoj, dado, manite se već gazdovanja, pa
nećete se vi udat! (Tuni umilno) Oću, Antune,
drage volje!
STANA: (Izvadi flašicu svete vode i poškropi ih)
Bog vas blagosovijo, dico moja!
IVA: (Zbunjeno gleda) Ta... ta... šta bi vam reko...
pa eto... nek vam bude srićno, a ja ću Jele dat
lanac zemlje u tal.
TUNA: Ite, molim vas, šta će mi kraj vake lipe
službe još i zemlja? Mene je vaša Jela najlipši
tal! Samo da se mi uzmemo što prija, kuća mi
je puna svega i svačega, jedino još fali reduša i
ako nam Bog dade dica!
STANA: (Plače) Daće Bog i to. Ajte, dico, lipo
zastal, još malo pa će tribat i naše ispratit, idu
natrag u svit. (Kucanje na vratima)
4. slika
Pređašnji, Pava
PAVA: (Ulazi svečano odjeven) Faljen Isus, čeljadi. Kanda je kod vas danas danas baš veselo.
Pa evo i ja došo nikakim poslim.
IVA: A, svi ste mi vi danas u velikomu poslu!
(Sumnjičavo ga gleda) A nisi ti, možda, nameriso kake novce?
STANA: Ta deder, čoveče, mani se već i tvoje
zemlje i tvoji novaca!
IVA: A ko zna, možda ti se i bircuz omrazijo, pa
bi sad malo u Ameriku!
PAVA: E, bać-Ivo, ne znam kaka vam je Amerika
udarila u glavu, al mene je dobro i doma. Znate,
jel ne znate, al mene je Amerika napravila najviše
zla u životu. Da je ni, ja i vaša Ruža bi već davno....
IVA: ....ŠTAAA?
STANA: Eto, vidiš, a kad sam ti divanila, ti samo
navro ko gladni u nužnik – nek ide, pa nek ide!
5. slika
Pređašnji, Ruža
RUŽA: (Ulazi s osmjehom) Pavo, došo si... (Sagne glavu)
28
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
PAVA: Jesam, Ružo moja najlipša. Eto, dragi
moji komšije, sad znadete kakim sam poslim
došo! Vada nikada i ni kasno, samo kad se ima
volje. Ružo, malo smo zakasnili, al Bog opet
udesijo da ti možem pitat – jel bi se tila udat
za me i jel bi nas vi tili blagosovit, pa da budem
najsrićniji čovek na svitu?
STANA: Ajoj, curo moja lipa, al će mi bit teško
kad opet otideš u svit! (Ljubi je, a onda i njih
poškropi svetom vodicom) Nek i vas Bog blagosovi!
IVA: Bože dragi, šta još neću dočekat... pa eto...
kad je tako, ja ću vam dat lanac zemlje...
RUŽA: Ta idite, kaka zemlja, šta će nam? A dragomu Bogu fala, novaca nam ne fali. (Stana pojačava plač) Mamo, nekate drečat, ja se neću
vraćat u svit. Pavin bircuz ćemo proširit, biće
u njemu i za pojist, a gore ćemo napravit i nikoliko soba za prispavat, pa ćemo vam ostat u
komšiluku. (Iva zabezeknuto gleda)
STANA: Bože, fala ti! Samo sam se jako bojala
da nećemo ostat sami u starosti! Ajte, site i vi
zastal!
6. slika
Pređašnji, Marica, Teodor
TEODOR: (Ulazi, nosi cvijet, za njim Marica)
Dobar dan, (Prilazi Stani) Ljubim ruke, ljubim
ruke! (Hinjeno se smije)
STANA: (Trgne ruku i briše ju) Ta, de, šta si navro i šta se smiješ ko ludi na bodu? Otkad su
Tošini ...
TEODOR: O, sad ćete mi biti tašta! A ja znam
biti fin!
MARICA: (Diže nos i maše lepezom) Teodore,
ne priliči ti gubiti vreme na te trivijalnosti! Došli
smo vas samo obavestiti, mi danas putujemo!
IVA: Šta? Kako sad...
MARICA: Sorry, Teodor putuje samnom, on će
napraviti veliku karijeru u Holiwoodu!
IVA: Ta pa nećeš vada... a ja... kha... (Teodor ga
pljesne po leđima i doda mu čašu vina) ja mislijo....
MARICA: (Diže nos, maše lepezom) Ha, ha,
Ti mislijo! Šta misliš, ON mislijo! Ti si svoje već
odavno i smislijo i napravio i the ende, nema
više! Thak you, da nije bilo tebe, ne bih videla
Ameriku! I.... ne bih imala Katy, a vidi kakva je
to sada mlada dama!
17-30
IVA: Dobro, nećemo sad divanit šta je bilo prija
sto godina! Pa, kad je međ vama tako, evo ja ću
vam dat lanac....
MARICA: Oh, my God, samo ti čuvaj taj lanac,
Teodoru neće trebati!
STANA: A i šta je bilo, bilo je...(Škropi i njih svetom vodom) Ajte, sidite i vi malo. (Čuju se koraci)
7. slika
Pređašnji, Katy, Mata
MATA: (Ulazi, Katy ga drži pod ruku) Au, koliko
je tu svita! Dado....
IVA: Vrag ti je dada, a ne ja! (Za sebe) Vidim,
kanda, da ću mu ja bit didak, a ne dada!
KATY: Ooou, my dear, i verry, verry love Mat!
STANA: (Za sebe) Ajde, Bogu fala da i njegovomu bećarenju dojde kraj.
IVA: Šta ... kha...kha deder, Mato, kaži mi štaj
to, jel saću....
STANA: Nećeš ti ništa! Jel ne vidiš da su se i
Mata i Kata zagledali jedno u drugo? Eto će i
tvoja muška glava u svit! (Škropi i njih svetom
vodom) Sidite, dico, da vam se barem zajedno
izmolimo za srićna puta.
IVA: O, bođana mu, baš sam nedositan! Pa evo,
ja ću vam dat lanac...
MATA: Ta, kaki lanac, za deset ne bi osto!
KATY: Ou, my Mat is not farmer! On bude,
kako kažete... veliki glumac! (Sjedaju za stol)
8. slika
Pređašnji, Ankica
ANKICA: (Ulazi pokunjena) Mamo i dado, šta
ste se nabrundali, danas triba da ste najveseliji! Gledajte, samo, vašu dicu zastalom! Nekate
štodirat no no što je davno prošlo, vada vidite
da su svi zadovoljni i veseli! I da znadete, najbolje je da svako otide svojim putim, jel di je komu
sudito, tamo će bit i najzadovoljniji! (Iva i Stana
se zagrle i
oboje plaču) A daće Bog vada da i mene jedamput obasja sunce.
TUNA: E, što sam nedositan, skoro da zaboravim! Evo, Ankice, došlo i za te jedno pismo iz
Zagreba, još pri nedilju dana! Skroz sam zaboravijo na njega. Nikaki Stipa piše da će bit soldat
još samo nedilju dana i da jedva čeka da se vra-
29
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ivan Andrašić, Dovedeni, zatečeni i naši
ti! Au, bođana mu, pa to je danas! I još piše da
jedva čeka jesen, al ništa ne piše zašto?
ANKICA: (Zagrli Stanu i plače) Ajoj, mamo... a
tako sam ga čekala...
9. slika
Pređašnji, Stipa, tamburaši
STIPA: (Ulazi sa tamburašima, u rukam,a mu je
vojnički kofer, pjevajući se pridruži Ankici, nastavljaju pjevati skupa)
Faljen Isus moja Šokadijo
Faljen Isus moja rodna grudo
Kućo stara di sam se rodijo
Faljen Isus moje duše rano
Lozo sveta, moja Šokadijo
Faljen Isus moja stara majko
Plodna polja, šume i salaši
Faljen Isus moj Dunove plavi
Pismo stara, stari tamburaši.
Faljen Isus moje selo malo
Svi sokaci koje sam voljijo
Faljen Isus, ravnico od zlata
Moja diko, moja Šokadijo
17-30
Faljen Isus ravnico od zlata
Faljen Isus moja Šokadijo.
STIPA: Faljen Isus svima, vidim da je kod vas
baš veselo. Evo i ja sam sad svoj čovek, odslužijo sam države njezino, pa ću gledat dalje ku ću i
šta ću. (Ivi i Stani) Eto, ako bi mi tili dat, ja bi uzo
vašu Ankicu.
ANKICA: A dado, obi mi mogli makar u prvo
vrime bit kod vas, da ne idemo oma u kiriju?
IVA: ŠTA??????????? (Popije rakiju, pa odmah i
čašu vina, ukočeno gleda u Ankicu i Stipu) Ta
kaki u kiriju!!! IMA DA ZAUVIK BUDETE KOD
NAS! SVE ĆU JA PISAT STIPE!
MARICA: (Ustaje, priključuje se tamburašima,
stavlja novce u tambure) Ajde, da se i ja još jedamput sitim mladi dana! Deder KUKUNJŠĆE!
(Svi igraju, uz igru izlaze sa pozornice, pa se pojedinačno vraćaju na naklon.)
Kraj
Tibor Sekelj za vrijeme studija, u Zagrebu, s Josipom Velebitom koji je nakon II. svjetskog rata bio profesor u Subotici
30
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
31-41
Damin gambit XII.
TOMISLAV KETIG
67.
U zračnoj luci čekao ju je Džozef.
– Gospodin Morgenstern se ispričava što nije
osobno izišao pred vas, ali ima vrućicu i liječnik
mu je zabranio ustajati iz postelje – rekao je.
Izvan aerodromske zgrade dočekao ju je hladan vjetar i sitna kiša.
– Ovdje je sada tako. Pomalo neugodno. Ali
neće potrajati dugo – tješio ju je Džozef. – Najdocnije za tjedan dana razvedrit će se i otopliti.
– Izrekavši to ušutio je i koncentrirao se na vlažan kolovoz pred sobom.
Zdenko je ipak ustao. U toplom kućnom haljetku i sa šalom oko vrata sjedio je u dnevnom
boravku u naslonjači pred otvorenim kaminom
u kome je svjetlucao plamen.
– Nikakav sam, je li? – rekao je dok se Magda
saginjala da ga poljubi.
– Bit ćeš bolje kad te ja preuzmem.
– Onda me preuzmi odmah. Nakon što te Doris nahrani.
– Jela sam u avionu. Ponoć je i prijao bi mi
samo topal čaj.
– Prijat će i meni. Ionako moram uzeti lijek. Pijem ga na svakih šest sati pa mi je ovaj raspored
najzgodniji.
Magda se smjestila u naslonjaču kraj njega. Šutjela je, gledajući u vatru. Onda ga upita:
– Što je tebi zapravo? Džozef je rekao da imaš
vrućicu. Ali to nije dijagnoza.
– Ni liječnik ne zna točno. U pitanju su, veli, pluća. Moguće nekakav atipični grip. Uzeo je bris
iz grla i čeka laboratorijski nalaz. Ovo što pijem
je nekakav antibiotik.– Ispružio je ruku i dohvatio Magdinu. – Tako je lijepo što si opet tu. – Pogledao ju je. – Nećeš opet otići...ne brzo...je li?
– Ne, dragi. Mislim da neću.
Duga pauza. Pa Zdenko:
– Idući tjedan dolazi mi sin. Dotle ću, vjerujem,
biti sposoban za poslovne razgovore. A vrijeme
je i da se upoznate. Od onog razmaženog kli-
pančića ispao je pravi čovjek. Ali to sam ti već
jednom rekao, zar ne?
– Jesi, Zdenko.
– Jedina mu je mana što se kasno oženio. I sada
on ima trideset pet godina, a sin mu se rodio
tek lani. – Zastao je na časak.. – Ni ja nisam bio
u tom pogledu bolji. – Pomilovao joj je ruku.
– Ti...ti si sve uradila na vrijeme. I sada si slobodna. I svoja.
– Katarina me je ubijedila da dođem. Da se pripremim za starost.
– Ovako, u dvoje, pored kamina u kome gori
vatra i njezin plamen budi u nama sjećanja? To
sam čitao više puta. U dobrim, starim knjigama.
Nije loše, Magda moja. Nije uopće loše.
– Nije. – Magda se nasmiješi. – Sjedet ćemo
ovako i kad prezdraviš, je li?
– Dok se ne vrate topli dani.Onda ćemo sjediti
u vrtu. I slušati ptice. Sve ih više ima, znaš?
– Ili na obali mora. Kao prošli put.
– Da, kao prošli put...– Zdenko se odjednom
zakašlja. Bio je to suh i krt kašalj.
Magda ga zabrinuto pogleda:
– Vrijeme ti je leći – reče tiho. – Hoću te što
prije zdravog.
Zdenko kimnu glavom. – I tebi je vrijeme – složi se. – Preletjela si cijeli kontinent. A i previše
je topline oko mene...Moja temperatura, plamen u kaminu i...ti.
Magda naglo ispi čaj, spusti šalicu na stočić,
ustade, priđe Zdenku iza leđa, saže se i poljubi
ga u obraz. – Ti si najveći kavaljer mog života –
reče i iziđe polako, prateći Doris, koju je Zdenko u međuvremenu pozvao.
Alen Morgenstern je, kako je Magdu Zdenko već upozorio, likom bio više na majku. Od
Zdenka je naslijedio samo čvrstinu pogleda i
oštrinu crta lica, što je Magdi govorilo kako taj
mladi čovjek točno zna što hoće i to sprovodi
u djelo. To, međutim, nije utjecalo na njegovo ponašanje. Bio je učtiv, ljubazan do mjere
koja se očekuje pri prvom susretu, uzdržan u
31
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
razgovoru, ali ne i neugodno škrt na riječima.
Rekao je kako i on stiže iz Zagreba, kamo se, na
proputovanju iz svog ureda u Ženevi, zaustavio
kako bi posjetio majku, koju ništa i nitko ne
može ubijediti da ostavi grad u komu se, kako
je rekla «i rodila, i mladost, a potom i cijeli život
provela». Tamo sada stižu hladne kiše, upravo
kada ovdje, u Capetownu počinje sjati proljetno sunce.
Magda, dakako, nije ni očekivala od njega više.
On je bio dio onog drugog Zdenkovog svijeta,
u komu je on jednako tako postojao kao i u njezinom. Ili je u njezinom postojao malkice više?
Zdenko se u međuvremenu oporavio koliko se
moglo i očekivati. Laboratorijski nalaz je kazivao kako se, po interpretaciji Zdenkovog liječnika, u neizbježno šarenilo saprofitnih bakterija
ušunjao jedan virus, pripadnik one nove generacije koju medicina nije još uspjela niti razvrstati, a kamoli istražiti, pa ih praktićni terapeuti
zovu skupnim imenom «viroze», puštajući svoje
pacijente da sa malo aspirina, vitamina i čajeva iziđu sami s njima na kraj. Vrućica je iščezla, kašalj više nije bio tako grčevit i apetit mu
se vratio. Alen i on provodili su veći dio dana
u poslovnim razgovorima. Jedino se objedovalo u troje, a popodnevni čaj Zdenko je pio sa
Magdom.
Bližio se dan Alenovog povratka u Ženevu i
Magda je predosjećala kako će tomu neizbježno prethoditi njezin razgovor s njim. Bez Zdenkove nazočnosti Prepustila je, međutim Alenu
da to upriliči na svoj način,
Stavljajući mu time neizravno do znanja da je
taj razgovor njemu bitniji nego li njoj. Jer on je
bjelodano imao njoj što saopćiti, a ona njemu
ništa.
Alen je to vješto udesio. Zamolio je oca da,
njemu za ljubav, napravi na klinici kompletan
pregled, kako bi on mogao mirno otputovati.
Zdenka su primili na dvodnevne pretrage i iste
večeri Magda i Alen su se našli sami za stolom.
– Nisam imao prigodu s vama se ranije upoznati jer je moj otac striktno razdvajao svoj prethodni život od života s vama. Ali nikada nije
dockan.
Magda je šutjela. To Alenovo «nije dockan» bjelodano je imalo nastavak, pa bi bilo nesmotreno prekidati njegov uvod nepotrebnom upadicom.
– Mome ocu je veoma stalo do vas.
31-41
«I meni do njega», pomisli Magda, ali ne izgovori to.
– Ovih dana smo nas dvojica razgovarali i o
tome.
Sada je Magda procijenila da je vrijeme da se
umiješa:
– Na čiju inicijativu? – upita.
– Na njegovu.
Magda se trže. Što to treba značiti? Naglo diže
pogled i susrete se s Alenovim. Ako je Zdenko
osjećao potrebu da o njoj razgovara sa sinom i
time ukloni barijeru između njegova dva života,
onda...
– Što je Zdenku?– reče tiho i uplašeno.
– Znate da je imao operaciju štitaste žlijezde.
– Znam. Rekao mi je da mu je odstranjena i da
nastavlja živjeti s tabletama tiroksina.
– Kada smo prije neki dan razgovarali o virozi koja ga je dokačila i kada sam ga nagovarao
da ode na kliničke pretrage isprva se odupirao,
a onda rekao kako je, za svaki slučaj, načinio
oporuku, kojom je mene, kao svog jedinog potomka, odredio za njenoga izvršitelja.
– To je razumljivo – reće Magda. – Ali što ja
imam s tim?
– U njegovoj oporuci stoji da nasljeđujete njegov dom ovdje i dionice u tvrtki što će donositi
dividende koje će vam omogućiti da upravljate
njim onako kako on to sada čini. – Alen opazi
Magdin otpor pa brzo doda: – Sve to, dakako,
pod uvjetom da se i vi s tim složite.
Magda uzdahnu.
– I ja imam svoj dom, o kome se treba skrbiti.
Ali dobro. Hvala vam, Alene, što ste me o tome
obavijestili Samo još jedno pitanje: zna li Zdenko da ćete me vi informirati o tome?
Alen je malo oklijevao, a onda odgovori:
– Ne zna. I...računam na vašu diskreciju. Jer učinio sam to u dobroj namjeri: da imate vremena razmisliti o svemu, a ne da vas otac svojom
odlukom iznenadi. Možda najviše time što će
sačekati da vam je saopći kada ga njegovo stanje bude primoralo na to. Ljudi to veoma česro
čine, gospođo Politeo. Odlučuju se na to kada
je već prekasno za razumna razmatranja.
«Gospođo Politeo». Tako ju je oslovljavao od
prvog susreta ovdje. Koliko je u tomu bilo učtivosti a koliko želje da se sačuva distanca prema
ženi koja je istodobno bila i njegovu ocu bliska
i njemu daleka, Magda se to upita u magnove-
32
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
nju, ali odmah prestade o tomu razmišljati kao
o dilemi koja je ničim ne dotiče.
– Da – odgovori. – Možete računati na moju
diskreciju, Alene. Uostalom, život nas kao valove čas približava jedne drugima, a čas nas razdvaja i odnosi daleko. I...mislite li da je vaš otac,
zbog neke svoje loše slutnje, pohitao da sačini
tu oporuku ili je, naprosto kakav je, praktičan u
svemu, želio to obaviti kad se već vašim dolaskom ukazala dobra prigoda za to?
– To ne znam. Ali to ništa ne mijenja na stvari.
– Da. U pravu ste. – Magda riješi okončati taj
razgovor, uvidjevši kako bjelodano nema ničega što bi s Alenom Morgensternom trebalo
raspraviti. – Pa...hvala vam, Alene, na dobronamjernosti. Ne mogu vam ničim uzvratiti sem
da vam prepustim sve vrijeme vašeg boravka
Zdenka, kojeg, uvjeravam vas, jednako volimo.
Jer, dužna sam vam to reći: njega i mene nije
onih davnih dana razdvojilo to što su nam se
uzajamna osjećanja privrženosti i ljubavi ugasila, već što su nam životna shvaćanja u jednom
trenutku postala različita.
– A sada su, koliko vidim, te razlike nestale? –
Alen se lukavo nasmiješio.
– Da, Alene, nestale su – uzvrati mu Magda
istim takvim osmjehom.
Alen je po Zdenkovom povratku s klinike ostao
još tjedan dana. Magda ih je, nakon što je poljupcem nagradila Zdenkovo saopćenje da mu
nije ništa sem onoga što se u njegovim godinama može očekivati, kako je i obećala Alenu,
ostavljala največi dio dana same, obrazlažući
Zdenku to malim lukavstvima, koje svaka mudrija žena ima na pretek.
A onda su njih dvoje ponovo ostali sami.
Sjedeli su za vrtnim stolom na kome je bio serviran zajutrak i gledali se. Zdenko prvi prekide
šutnju:
– Pred nama su dani koje nam valja organizirati.
Ja sam o tome razmišljao još od dana kad si mi
javila svoj pristanak da dođeš. Moj dopodnevni
program znaš, ali i on se uvijek može preurediti.
Sve ostalo vrijeme prepuštam tebi da ga osmisliš.
– A što bih ja tu mogla smisliti sem izleta u okolicu i večernjih šetnji gradom? – upita Magda.
– Dobro, možeš me ponovno voditi na sva ona
mjesta na kojima si me prošli put vodio.Možeš
pridodati i neka nova. Za toplih ljetnih dana mo-
31-41
gao bi me odvesti nekamo gdje je toplo more
, sitan pijesak i duboka sjena pod krošnjama.
To su sve moje želje. I želim da jednom tjedno
razgovaram s Katarinom.
– Možeš kad god poželiš. I uopće, prihvati ovo
kao svoj dom.
Zdenko je naglo zašutio i Magda nasluti da se
on koleba bi li tomu «svoj dom» dodao šire
obrazloženje ili da sačeka još neko vrijeme.
«Zna me», pomisli Magda, »i boji se da bi njegova prerana ponuda naišla na negativan odgovor. Neka. I meni odgovara da ne budem prinuđena kajati se ovako ili onako.»
– Dobro – odgovori. – Prihvaćam.
68.
– Znaš – rekla mu je jednog popodneva dok
su sjedili na šljunčanom žalu pod tendom a
podno njih tuljani iskakali iz mora i vraćali se
ponovo u vodu u potrazi za ribom, – osjećam
se tako spokojnom i sigurnom kako tamo, u Zagrebu nikada nisam. Prestala sam se i pitati što
će donijeti sutrašnji dan. Sve ono što me je držalo napetom, ta briga hoću li dobro igrati svoju životnu konačnicu i hoću li uvijek naći pravi
odgovor na pitanje pred koje me život bude
stavio, sve mi se to čini sada tako beznačajnim.
Bojala sam se da će moj san o slobodi uvijek
udariti o neku nenadanu podvalu sudbine. I
bilo je tako odmah u početku. Prvo ona drama
sa Ksenijom, onda sam izgubila tek pronađene
prijatelje. Sa strahom sam iščekivala sljedeći
udarac. Moja Katarina...ona me je držala da ne
izgubim busolu i počnem se ponašati nerazumno, paničarski. A tako sam malo htjela! Samo
da budem slobodna da izgradim nastavak svog
života od malih zadovoljstava koja su mi uvijek
toliko značila a uvijek sam ih, pritisnuta obvezama, gurkala u drugi plan. Znaš, Zdenko, kad
poslažem kockice, ispada da si ti jedini od mojih muškaraca ostao uz mene uvijek. I kada mi
je bilo najteže tebe sam pozvala u pomoć, jer
sam znala da si ti jedini koji će mi pomoći. Ti si
moja stijena koja me štiti.
– Ja sam stijena koja guta hormonske tablete –
nasmija se Zdenko, ali se osjećalo da mu Magdine riječi gode. – Ja sam stijena kojoj škripe
zglobovi i ima anginu pektoris...
– I ja imam anginu pektoris – upade mu Magda u riječ.
33
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
– Ti imaš...što? –
– Anginu pektoris, dobro si čuo. I ujutru mi škripe zglobovi dok se ne razmrdam. I postajem
zaboravna. Mada, kada stanem pred zrcalo
sasvim sam zadovoljna svojim tijelom. I uopće
onim što se na meni vidi. Tišti me samo ono što
se ne vidi.
– Sa mnom je isti slučaj – Zdenko je obgrli oko
ramena. – Moja Magda koja je pobijedila život
i jedino joj zaškripi neki zglob i stegne je srce, je
li? Kada je netko, tko je prošao sve kušnje kroz
koje si ti prošla, stigao dovde samo sa anginom
pektoris, onda je on sam sebi stijena...– pobjedonosno se nasmiješio jer se bjelodano sjetio
efektnog završetka rečenice – i druga stijena
mu treba samo da bi imao odgovarajuće društvo.
Protekao je prvi mjesec njezinog boravka u
Capetownu. Magda se posve prilagodila ritmu
života u Zdenkovom domu. Družeći se nakon
doručka sa Doris nastojala je tom druženju dati
i neki koristan sadržaj. Unijela je u jelovnik neka
jela koja je, ostalo joj je to u pamćenju, Zdenko
nekoć, u Zagrebu, volio. Odlazila je sa Doris na
tržnicu. Ribarnica i hala s mliječnim proizvodima podsjećale su je na Dolac i samo bi tada
osjetila blagu nostalgiju. Novosti koje joj je u
telefonskim razgovorima kazivala Katarina, nisu
budile takav osjećaj. Kćer joj je govorila kako
je još u vezi s Polom, ali Polov projektantski
posao je pri kraju, a onda će on otići na neku
novu svjetsku destinaciju i njihova veza će se
okončati bez drame. Andrijana joj pri svakom
kontaktu s njom šalje pozdrave, jednom ju je
pozdravila i Ksenija, koja je nakratko došla u Zagreb, jer je prodala svoj stan i morala je srediti
papire. Kurt joj još vodi poslove, kao i Andrijani
uostalom i to bi uglavnom bilo sve.
Nakon jednog takvog Katarininog izvješća
Magda se, kada je prekinula vezu, kiselo nasmijala. Je li to taj život koji je ostavila: kćeri koje
bjelodano ne pate zbog njezine odsutnosti,
grad u kome se ne dešava pod milim bogom
ništa zbog čega bi joj bilo krivo što se to zbiva
bez nje. Osigurala je da mirogojska služba brine o Zvonkovu grobu, Katarina može dolaziti
da prozrači stan, fond joj na tekući račun uplaćuje mirovinu, banka joj plaća komunalije... Sve
ostalo što je vezuje za Zagreb je izmislio njezin
strah rođen u neizvjestnim godinama kada se
31-41
moralo preživjeti, djecu izvesti na put i onda se,
dakako, moralo imati grad, koji poznaješ i znaš
kako mu srce kuca, grad u kome je tvoj siguran
dom, siguran kruh, sigurno sutra.
Povratak u Zagreb još uvijek je prihvaćala kao
alternativu ako ovdje ne pođe sve kako je očekivala. I, kada bi pomislila na to, prisjetila bi se
Katarinine rečenice: «Vrati mi se onakva kakvu
te pamtim iz nekih boljih vremena».
Zbilja, koja su to vremena bila? Ona sa Oliverom? Vrijeme veselih provoda pred kataklizmu
koju, čini se, nitko nije slutio. Nitko sem onih
koji su je izazvali. Jer se i mržnje moraju planirati, ako će biti motor koji će pokrenuti rušilačke
horde. Ili doba obiteljske sigurnosti sa Zdenkom, dok...dok što? Dok ih nisu razdvojili njegov poslovni njuh i njezin građanski moral. Ne,
ne...za nju su ipak najbolja vremena bila kada
je postala gospođa Politeo. I kako su kratko trajala! A onda joj se ponovno vratilo ono s čim
je mislila kako je završila: da bude arbitar koji
će morati rješavati probleme njezinih odavno
odraslih kćeri, među kojima i onaj spetljane i
pekmezaste Ksenije što se pretvorilo u brutalnu borbu na život i smrt s Brankom Rudićem,
tim nezajažljivim dotepencom i uljezom, što bi
se tko zna kako okončalo da nije bilo Zdenka...
Ustala je i izišla u vrt. Džozef je dočekao s
osmjehom, u radnoj kecelji i sa vrtnim škarama
u ruci.
– Gospodin mi je rekao da odsječem buket
onih novih orhideja koje su nam upravo prvi
put procvjetale, ali sam mislio da biste željeli vidjeti ih prvo na stabljici.
Pošla je za njim. Zastali su u jednom sjenovitom kutu vrta. Magda je promatrala cvjetove na
čijim su se laticama prelijevale boje od mliječno
bijele, preko ružičaste sve do ljubičastog korijena pri dnu čašice. Onda podiže pogled i reče:
– Ostavite ih tu gdje su. Bit će mi draže dolaziti
svakoga jutra gledati ih žive nego kako umiru
u mojoj sobi.
Kako se privikavala na novi način života tako joj
je Zagreb sve više blijedio. Razgovori s Katarinom nisu joj njegovu sliku činili življom. Ponekad bi navečer ona i Zdenko sjeli pred televizor
i gledali hrvatski satelitski program. Pozni noćni
dnevnik obavještavao ih je o novim sporovima
sa Slovenijom, o pljački banaka, o sve učinkovitijoj i tješnjoj suradnji hrvatskih i srpskih krimi-
34
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
nalaca, o štrajkovima glađu u propalim poduzećima – negdašnjem ponosu socijalističkog
gospodarstva, o afericama u show – porno
businessu.
– Ako se tako nastavi propast ćemo – govorila
je Magda.
– Nećete – odgovarao je Zdenko mirno.– Sve
će se to istutnjati i onda će Hrvatsla postati dobro, mirno i dosadno mjesto za život.
– Po čemu to sudiš?
– I ovdje je, kada sam došao bilo tako. Uz dodatne civilizacijske i rasne sukobe.
– Pa se istutnjalo, je li?
– Sve nepogode se istutnje, Magda. Vještina je
dočekati neokrznut njihov kraj.
Gledala ga je. Isti kao i kad ga je upoznala. I
onda, kada je cijela zemlja vrila on je ostajao
miran, koncentriran na svoj cilj i svoje bliske.
Rekla mu je to.
– Ja sam se i tada držao, a i danas se držim jednostavnog pravila: uzmi od života ono što ti se
nudi i ne traži ono što ne možeš dohvatiti. Strpljenje, Magda. I pravilno usmjerena upornost.
Ali ti imaš još jednostavnije rješenje. Ostani ovdje.
– Ostat ću dugo. To sam obećala. Ali ne tjeraj
me izgovoriti riječ koju nikada u životu nisam
izgovorila. Čak ni na vjenčanjima.
– O! A koja je to riječ?
– Zauvijek.
– Zašto?
– Ne znam. Uvijek sam se u životu bojala konačnih rješenja. Mada...
– Mada što?
– Prije polaska ovamo pomišljala sam i na to
«zauvijek». Pa sam načinila i popis stvari koje su
tamo činile moj mali svijet bez kojega ne mogu,
za slučaj da riješim ostati kod tebe. Ali ih nisam
ponijela.
– Nisu mogle stati u kufer?
– Htjela sam da prvo i ti i ja budemo sigurni da
je to najbolje za oboje. Pa ako bismo se složili
da je tako, onda bih javila Katarini da mi te stvari
pošalje.
– Koliko toga ima?
Magda se nasmija:
– Stalo bi u moju sobu.
Zdenko je dugo šutio. Kada je ponovno progovorio glas mu je bio staložen, ali je dobio na
dubini koja kao da je prigušivala uzbuđenje izazvano svešću o važnosti onoga što će reći.
31-41
– Jedini način da proverimo je li najbolje za
oboje da ostanemo zajedno je da to pokušamo. Ja već dugo mislim da je tako, ali uvijek se
trgnem na pomisao kako smo dugo živjeli različitim životima. Tvoj prethodni boravak ovdje
bio je prekratak za pouzdani zaključak. Možda
smo se samo priklonili jedno drugomu iz straha
da nas staračka nemoć ne zatekne same, mislio
sam. Ali onda me je opet učvrstila u mom sudu
svijest da tvoj i moj svijet je još samo prividno
dio svijeta ostalih. Zato ti predlažem da se oslonimo na to što smo oboje jaki, samo nam treba
da budemo blizu kada zatrebamo jedno drugom. I da nam bude lako izići iz ovoga svijeta.
Kada tomu dođe čas. Zato – glas mu postade
tiši i mekši – javi Katarini da ti pošlje tvoj mali
svijet koji će ti pomoći da ovo prihvatiš kao svoj
novi dom. I nemoj da ti to šalje brodom, jer će
potrajati cijelu vječnost.
69.
– Rasporedi ih po kući kamo ocijeniš da prirodno pripadaju – posavjetovao ju je Zdenko, promatrajući kako Magda vadi predmet po predmet iz kontejnera koji je Džozef postavio u hol.
– Tako ćeš je brže osjetiti cijelu kao svoj dom.
Magda se nasmiješi, ali glave pognute nad stvarima kako Zdenko ne bi opazio njezin smiješak.
«Ti, lukavi...» pomislila je. «Iz dana u dan me taktično pripravljaš za čas kada ćeš mi saopćiti svoj
naum.» Počela ju je zabavljati ta Zdenkova igra.
Mada ni dalje nije znala što će mu reći na to. Takvi odgovori se ne mogu unaprijed isplanirati a
da budu onakvi kakvi trebaju biti: spontani a ne
hinjeni kako bi prikrili strah da ne budu pogrešno protumačeni. Ostavimo,.dakle, to trenutku
komu pripadaju.
– U pravu si – složila se. – Pravi posao za Doris
i mene.
Do večeri sve je bilo postavljeno. Bila je zadovoljna rasporedom. I vlastitom skromnošću.
Veći deo kontejnera, koji je stigao iz Zagreba, zauzimala je njezina garderoba, koju je na
osobnu inicijativu odabrala i poslala Katarina.
Zdenka je kosnulo kada je ugledao na zidu
dnevnog boravka opatijski akvarel Zlatka Price, koji je bio njegov vjenčani dar i koji je bio
među malobrojnim predmetima koje je Magda
prenijela kad se preselila kod Zvonka Politea.
Prišao je Magdi, zagrlio je i dugo držao pripi35
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
jenu uz sebe. Magda se nije micala. Obuzela
ju je ona želja, koja se budi samo u izuzetnim
trenutcima: da vrijeme stane.
Te noći dugo je ležala budna. Mirna i sretna.
Gledala je u fotografije svojih kćeri na naspramnom zidu, iznad komode. Tu je bilo okačeno
veliko ovalno zrcalo, koje je na njezinu molbu
Džozef skinuo i ukucao tri kukice za slike, na
koje je onda Magda okačila fotografije: Andrijanu lijevo, Kseniju desno, a u sredini Katarinu.
– U pravu si – složio se Zdenko. – I ja sve više
mrzim zrcala. Samo nam poručuju sve lošije vijesti o nama samima.
Gledala je Magda svoje kćeri, a onda izvadila iz
ladice u noćnom stolčiću papir s popisom onoga što joj je, na njezinu želju, Katarina poslala.
Spuštala je polako pogled niz listu, zadržavajući
se nakratko na svakoj stavci.
1.Aparat za mjerenje tlaka. Jedino što je zadržala kada je prodavala Andrijinu ordinaciju.
Nasmiješila se. «Oduvijek sam imala osebujan
smisao za uspomene», zaključila je.
2.Kutijica u kojoj su bili, u vatu umotani, prvi ispali mliječni zubi sve tri kćeri.
3.Četiri albuma sa fotografijama, svaki iz jednog od njezina četiri braka.
4.Obiteljski rodoslov koji je sastavila njezina
majka. «I koji čeka da ga dopišem», pomislila je.
5. Pricin akvarel
6.Veliki starinski zidni sat na navijanje. «Jedino
njemu još nisam našla mjesto», pomislila je. «Postavit ću ga u svojoj sobi.»
7.Set čaša od tri decilitra iz kojih je pila đus.
8.Zvonkovu knjigu «Patologija domaćih životinja», koju je toliko voljela.
9.Svu obiteljsku dokumentaciju sem dokumenata njezinih kćeri, koja je ostavila, dakako, njima.
Zaustavila je pogled. Znala je napamet što je još
htjela imati pokraj sebe: nekoliko knjiga kojima
se u trenutcima potištenosti godinama vraćala.
Kao što često biva, radilo se o djelima koje netko drugi ne bi ni pogledao, ali su za nju imala
veliku vrijednost, koja se najčešće temeljila na
nekoj u njima pročitanoj misli koja je našla snažan odjek u njezinoj duši. Slijedile su stvarčice
koje su je podsjećale na najljepše časove provedene sa Zvonkom. Tamo, u Zagrebu, kada bi
ih, sjedeći za zimskih sutona sama u sobi, dodirnula, vratila bi se slika trenutka u kome je ta
stvar imala važnu ulogu.
31-41
I, napokon, figurina kraljice Nefertari, kupljena
na bazaru u Kairu i kartonska rezervacija s njezinim prezimenom iz kluba «A».
Sažetak njezinog života. Predmeti koji su imali
tu moć da probude u njezinom sjećanju ono
što se oko njih dešavalo. Kako su postali svjedoci? Znači li to da imaju dvojnika u Magdinom
umu, koji oživi kada ih ugleda?
«Sada je sve na svome mjestu», zaključila je zadovoljno. « Vidjet ćemo kako to funkcionira».
Ujutru, za doručkom, obratila se Zdenku:
– Taj moj svijet, koji mi je Katarina poslala, to su
i skromna podsjećanja na moj život prije tebe.
I poslije tebe. Do danas. Smeta li ti što si važan
dio mog života, ali ne i cijeli život?
– Smeta mi jedino što si izgovorila tu glupost. I
ti si važan dio mog života, ali također nisi cijeli
život. I što to menja na stvari?
– Ništa – složi se Magda.
– Hajdemo onda živjeti!
Sve što se nakon tog jutarnjeg razgovora događalo Magdi je docnije, izgledalo kao veseli
ringišpil. dok se vrteška nije naglo i surovo zaustavila.
Poslušala je Zdenkov poziv i prepustila mu da
odlučuje o svemu. Činilo se da mu to vraća onu
snagu koja mu je bjelodano počela kopniti. Čovjek propada ako je lišen šansi da se dokazuje.
A dokazivati se sebi je jalov posao koji brzo dosadi. Svakomu su, da bi mu život imao smisla
potrebni drugi.
Bio je sretan. Lice mu je sjajilo dok je pri jutarnjoj kavi izlagao Magdi plan za dan koji je bio
pred njima. A svi njegovi planovi pokazivali su
se kao jedinstven sustav koncentričnih krugova,
koji su obuhvaćali sve širi prostor.
– Otvorio mi se svijet kada sam iz europske
civilizirane monotonije stigao ovamo gde je tisuća kilometara osnovna mjerna jedinica prostora. – govorio je Magdi dok ih je džip vozio
Kalaharijem,koji je upravo, poslije jedine godišnje kiše procvjetao u rajski park u koji su pohrlila da se vrate sva živa bića, izbjegla pred nemilosrdnim žarom polutarskog sunca. – Provesti
cijeli svoj vijek na prostoru od Ćernomerca do
Maksimira nije najbolja kombinacija. Na žalost,
najveći dio čovječanstva je na to osuđen. Zagreb, Moskva, Newyork, Peking, Tokyo, sve je
to isto tavorenje. Tužno je to što se takva civilizacija nezadrživo širi, a pravi život nestaje. Na
36
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
koncu ćemo uništiti sve što nam je pri stvaranju
svijeta darovano i ostat će samo beton, kemija
i elektronika.
– Možda će ostati ovakvi safari parkovi, jer donose profit od turizma.– primjeti Magda.
– Da, moguće će zbog toga ostati. Kao dobra
strana kapitalizma. – Pogledaj! Onaj čitah nas
prati i ispitivački gleda. Možda misli da je naš
džip neka nova životinjska vrsta!
Sat docnije dok su sjedili uz rashlađeno piće
Magda ga je zabrinuto promatrala.
– Ne sviđa mi se boja tvoga lica. I imaš podočnjake. Zar ne bismo mogli malo da usporimo?
Zdenko se složi– – Kada se vratimo iz Kalaharija napravit ćemo dulju stanku.
I napravili su je. Jer kada su stigli doma Zdenko
je izgledao još lošije i Magda pozva liječnika.
Ovaj mu smjesta napisa uput za bolnicu.
– Čini se da smo pri prošlom pregledu propustili štošta. Sada ćemo to nadoknaditi.
To «nadoknađivanje» pokazalo je Magdi pravo
stanje Zdenkovog zdravlja.
Uz operiranu štitnjaču, zbog koje je gutao hormonske tablete, te, tabletama također, regulirani krvni tlak, anginu pectoris i blago povišen
kolesterol, tragajući za mogućim uzrocima brzog umaranja i čestih vrtoglavica koje bi ga nenadano i bez vidljivih razloga hvatale, na klinici
su konstatirali da je u pitanju opći poremečaj
prometa materija. To, dakako, nije nikakva posebna bolest, više je, rekli su, stanje uzrokovano
dugotrajnom fizičkom i umnom preforsiranošću. Preporučili su dulju potpunu relaksaciju uz
doping većim količinama vitaminskih i mineralnih supstanci.
– To mi treba! – rekao je Zdenko, pokazujući
Magdi otpusnu listu. – Idemo, dakle, uživati u
životu!
– Nadam se da si svjestan kako ćeš iz tog uživanja morati isključiti jurnjave kakva je bila ova
u Kalahariju.
– Znam, draga. Ima tisuću načina božanskog
ljenčarenja!
Period toplog vremena bio je te godine dulji no obično. Prvih dana odlazili bi duž obale
na istok, gdje su se na sat vožnje nizale male
pješčane uvale. Zdenko bi sjedio u hladu, pio
ledenu limunadu i gledao Magdu kako pliva
unutar pedesetak metara priobalja, zaštićenog
čeličnom mrežom od morskih pasa.
Jednom, po povratku, Magda primjeti:
31-41
– Mislim da je sa odlascima na plažu dosta. Promatrala sam te: tvoj pogled je nepomično počivao na meni, kao da te ništa drugo pod milim
bogom tamo ne zanima.
– U pravu si – odgovori Zdenko. – Pijesak je
svagdje isti, more modro, vegetacija zelena.
– I zrak pretopal, pun vlage. Kada se odande
vratimo doma izgledaš isto onako loše kao kad
smo bili u Kalahariju. Bolje nam je za lijepih
dana provoditi popodneva ovdje u vrtu, gdje
ćemo te paziti i Doris i ja. Mi smo par u ozbiljnim godinama i valja nam se tako i ponašati.
Razgovarat ćemo uz čaj, čitati ili šutjeti, kako
nas je volja. A navečer možemo naći neko mjesto s dobrom glazbom i dobrom kuhinjom. I...
možeš li mi srediti video vezu sa Zagrebom?
Hoću i da vidim moju Katarinu, a ne samo da
joj čujem glas...toj mojoj dragoj obmanjivačici,
koja mi sigurno prešućuje dosta toga. A kad joj
vidim lice to joj ne uspijeva.
– Magda, draga, vidiš li kako nam bijeg iz vlastite prošlosti ne uspijeva? Ti nisi dolaskom ovamo zamijenila jedan svijet drugim, već si samo
pridodala Capetown Zagrebu. – Zdenko raširi
pomirljivo ruke: – Dobro, Zagreb ti je vjerojatno mnogo manje u mislima, ali ti je itekako živ
u podsvijesti. – Uzdahnu: – I meni je Ženeva.
Naša djeca...
– Da, naša djeca. Naš produžetak u vremenu.
Dane koji su slijedili Magda je doživljavala kao
nagradu za sve kušnje kroz koje je proplovila
za kormilom svog obiteljskog broda. I Zdenko
kao da se vraćao u svoju raniju formu. Veselio
se kao dijete izvješćima ekipe koja je zarivala
sonde u pijesak Arabije, tvrdeći da tamo gdje
ima nafte mora biti i vode. – Dobro, – ponekad
bi govorio Magdi dok su sjedili u vrtu – neka
i ne nađu tu prokletu vodu. Ja neću pretrpjeti
nikakav zastrašujući gubitak. Ali nada će ostati.
Nada da vode negdje u dubini geoloških slojeva ipak ima, samo su momci bušili na pogrešnom mjestu. – Povremeno bi odletio za Dohu,
odakle bi donosio Magdi orijentalne rukotvorine – dar emira s kojim je skupa bušio njegov
pijesak.
U njegovom odsustvu Magda bi kratila dane
razgovorima sa Doris, koja bi joj pripovijedala
o vjerovanjima svog naroda. Ponekad bi pjevala i Magdi se tada činilo kao da se vraća u
neko davno vrijeme kada su svi ljudi živjeli u
37
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
malim zajednicama koje su neprelazna rastojanja puna opasnosti razdvajala jedne do drugih,
opkoljene prijetnjama i nepredvidljivim ćudima
nadnaravnih bića koja su upravljala njihovim
malim svijetom.
Navečer bi zvala Katarinu i promatrala je na
zaslonu dok je slušala njezine umirujuće vijesti,
pokušavajući pročitati joj s lica o čemu njezina
mezimica šuti i ne uspijevajući u tomu. Poslije
se tješila kako joj Katarina zapravo ništa ne taji,
da su svi tamo u Zagrebu i Stuttgartu dobro i da
se može komotno usredotočiti na sebe i Zdenka.
Onda bi se Zdenko vratio i njihov dogovoreni život bi tekao mirno i spokojno – dan za
danom, mjesec za mjesecom. Do sljedećeg
Zdenkovog putovanja.
A jednoga jutra, dok su sjedili za uobičajenim
doručkom, Zdenko naglo diže pogled sa šalice
s kavom i reče:
– Jako bih volio da se složiš s jednom mojom
odlukom, za koju se još od Alenovog odlaska
kolebam kako ti je saopćiti.
«Najzad», Magda osjeti i olakšanje što će se
ta stvar konačno razriješiti, ali i zebnju jer kolikogod o tome razmišljala nije bila načisto što
odgovoriti.
– Čemu toliko oklijevanje? – upitala je s najnevinijim izrazom čuđenja na licu.
– Ne znam tko će mi odgovoriti: tvoj razum ili
tvoje srce.
– Ponekad mogu oboje.
Zdenko odmahnu rezignirano rukom:
– Naravno. Ali oba drukčije.
– Provjeri. Dovrši ono što si naumio. Ja te slušam. Pozorno kao i uvijek.
I tada joj Zdenko saopći ono što je već znala.
Magda ne odgovori odmah. A kada je progovorila bilo je to pitanje u rangu njezinih najsavršenijih rečenica.
– Zašto meni?
Sada je na Zdenka bio red da dobro promisli
prije no što će joj svoju odluku obrazložiti tako
da bude s njezine strane neosporiva.
– Ja sam, Magda, kada sam se obreo ovdje,
veoma dugo bio u kušnji da taj svoj životni eksperiment napustim i vratim se u «lijepu našu».
Ali dani su prolazili, moji poslovi su se dobro
razvijali, osjećao sam kako mi sve više godi ovaj
kozmopolitski grad koji sam na koncu počeo
osjećati svojim. Odjednom mi je sinulo što me
31-41
najviše vezuje za njega. Ovdje sam mogao baviti se svojim poslovima i graditi svoj osobni svijet a da me nikakvi domoljubi nisu vukli za rukav, nitko mi nije predočavao kako sam dužan
politički misliti i politički djelovati. Čak ni hrvatsko veleposlanstvo. I tako, zaključio sam da je
«lijepa moja» ova država na jugu Afrike, koja od
mene očekuje samo da budem ispravan grsđanin koji uredno plaća porez i tu se njezino zanimanje za mene okončava. I zaključio sam još
da u takvoj državi vrijedi živjeti. Podigao sam
ovaj svoj dom u kome Doris i Džozef brinu o
meni kao moji najrođeniji. Pa sam onda počeo
razmišljati komu tu svoju oazu slobode ostaviti
kad dođe čas kada se valja pojaviti pred mjeračem duša. I, na moju sreću, ti si se vratila u moj
život i otklonila svaku dvojbu. Ostavljam svoj
dom tebi, jer ga toliko volim da bi mi pomisao
da ga ostavim nezbrinutog skratila dane koji mi
još stoje na raspolaganju. Stoga te molim da se
s mojom odlukom složiš, jer znam da si ti jedino stvorenje koje će ovome domu, kada tome
dođe čas, znati naći sljedećeg skrbnika.
– Podrazumijeva li to, ti, lukavi stvore, da trebam definitivno ostati ovdje?
– Ne podrazumijeva, iako bih ja to svim srcem
želio. Podrazumijeva da ćeš živjeti dulje nego
ja i da ćeš se skrbiti o ovom domu onako kako
samo ti umiješ skrbiti se o stvarima koje su ti
drage i o ljudima koji su ti dragi. – Nasmiješio
se i dodao: – Dok su ti dragi. Dionice, koje prenosim na tvoje ime omogućit će ti da to činiš
bez financijskih briga. I još nešto: Doris i Džozef. Volio bih da i njih dvoje budu dio tvog staranja o ovom domu. Oni će to raditi usrdno kao
i sada. I kada si nazočna i kada si odsutna.
– A što ako me nadživiš?
Zdenko uzdahnu:
– O podvalama usuda nisam razmišljao. I neću.
– Pogledao je upitno Magdu, ali nije više izustio ni riječ.
– Dobro – reče tiho Magda. – Ali ostani mi živ,
dragi.
– Trudit ću se. – Ispružio je ruku preko stola
u istom trenutku kad i ona. Na časak se zagledao u dijamantski prsten na njezinoj ruci, pa se
osmjehnuo i prislonio usne na njega. – Onda
ustade. – Idem malo raditi.
Magda je još sjedila zamišljena za stolom kada
se Zdenko skoro trčeći vratio i uzviknuo: – Uspio sam! Voda, Magda! Javio se emir! Veli kako
38
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
je odjednom šiknula u vis. Mlaz kao ruka, Magda! – Sjeo je kraj nje. – Nemaš pojma kolika je
moja radost! Zazelenit će se pustinja! Oaze će
se pretvoriti u tisuće i tisuće četvornih kilometara rajskih vrtova...
Magda ga pomiluje po obrazu:
– Znaš što si ti? Ti si jedno dobro, veliko dijete
koje hoće, tamo gdje nitko prije njega to nije
uspio, ostvariti najvažniji Kristov naputak: «nahraniti gladne i napojiti žedne». Želim da ti to
uspije,dragi! Želim da te pamte kao dobročinitelja, mada...– odmahnu rukom – ljudsko pamćenje dobra je kratko a zla dugo.
– Odmah sutra odletit ću u Dohu da vidim to
čudo! Hoćeš i ti sa mnom?
– Ne, dragi. Priredit ću ti kada se vratiš ovdje veliki doček. Moraš mi dati samo jedan telefonski
broj, koji će aktivirati sve ostale u Capetownu.
Bit će to slavlje kakvo će se dugo pamtiti!
70.
Magda sjedi u vrtu zagledana u neku neodređenu točku i šuti. Pred njom je nepopijena šalica kave. U kući je tiho. Doris i Džozef hodaju
kao sjene kako ne bi tu tišinu poremetili.
Jer gospodara doma više nema.
Posljednji put Magda je čula Zdenkov glas kada
joj je rekao da je sletio u Nairobi, gdje nakon
dva sata ima zrakoplov za Dohu. – Volim te –
rekao je. – Tako te mnogo volim, Magda.
Glas mu je zvučao čudno, ali Magda nije na
to u tom trenutku obraćala pozornost. Sada je
znala što je u tom glasu bilo neobično: Zdenko
kao da joj je stavljao do znanja da ma što se s
njim desilo njegova ljubav ostat će s njom.
Više ga nije čula. Boeing koji je uzleteo iz Nairobija izgubljen je na radaru sat kasnije, dok je
bio negdje iznad Adenskog zaljeva
Telefon na stolu pred njom zvoni. Zvoni dugo.
Magda ga najzad uzima. Javlja se muški glas iz
SAA i saopćava joj da, na žalost, defitivno više
nema nade. Izražava duboku sućut te veli da će
ukoliko spasitelji pronađu tijelo njezinog supruga SAA će se pobrinuti za prijenos u Capetown.
Glas iz agencije vraća je u stvarnost. A stvarnost
joj govori kako je ponovno sama. Definitivno
sama. Počinje da čini ono što je činila kada je
otišao Andrija i kada je otišao Zvonko. Odlazi
u Zdenkov kabinet i u ladicama traži njegovu
fotografiju. Našavši je, sjeda i piše anonsu za ti-
31-41
sak. Javlja se Alenu u Ženevu. Alen, dakako već
zna. Dolazi.
On odmah poduzima sve što se u toj situaciji
mora učiniti. Sređuje dokumente, angažira odvjetnika kako bi se sudski sprovela posljednja
volja njegova oca. Čini to s puno takta, ali on je
poslovni čovjek koga čekaju obveze u Europi i
sa brzinom i učinkovitošću kakve je imao i njegov otac, štedeći vrijeme a ne novac, u desetak
dana završava sve. Magdi otvara konto na koji
usmjerava iznos za koji procjenjuje da će joj biti
dostatan do pritjecanja prvih dividendi. Onda
sjeda u avion i odlazi.
Magda je ponovo sama. Druži se, istina, sa Doris, koliko i ranije, ali joj prepušta da kućne poslove vodi po naviklom automatizmu. Za vedrih
dana prati Džozefa po vrtu i promatra ga kako
ga uređuje.
I šuti.
Raspolućena: fizićki nazočna u svijetu oko nje,
a mislima u sebi samoj.
Onda, kako vrijeme protiče i kako tuga za Zdenkom dobija razumni oblik, Magda osjeća kako
se u njoj ponovno sastavljaju tijelo i duh i kako
joj je vrijeme razmisliti što i kako dalje. Obećala
je Zdenku kako će ostati ovdje, ali se onda sjetila i njegove opaske kako nije zamijenila jedno
stanište drugim, nego je Zagrebu pridodala Capetown. Počela je hodati sobama i zaustavljati
se pri svakoj stvari koju joj je Katarina poslala da
bi ovdje imala svoj svijet. Pričini joj se kao da se
i Zdenko pridružio tom svijetu uspomena, da je
i sam uspomena okružena tim mrtvim svijetom
koji samo svjedoči o životu koji je prošao, ali što
će s danima koji su pred njom?
Jeste, živa je, dakle mora živjeti, ma što to predstavljalo sada kada ni Zdenka više nema. Andriji
je rijetko obilazila njegovo počivalište na bjelovarskom groblju ali je ipak u tim prigodama
mogla njegovom imenu, urezanom u od decenijskih kiša i snjegova oštećeni mramor, šapnuti
kako su njegove kćeri dobro, svaka na svoj način. Zvonku je mogla satima na Mirogoju pričati
o njezinom životu nakon njegovog odlaska. Ali
što da čini ovdje? Hoće li podići spomenik pod
kojim neće nitko pretvarati se u prah, dati upisati Zdenkovo ime ili će ...da, učinit će to!
Tjedan dana je prošlo dok je klesar donio granitnu ploču i postavio je nad ulaz u kuću. Na
ploči je pisalo: «Ovo je dom Zdenka Morgensterna, koji je nestao u valovima Indijskog oce39
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
ana. Za njim tuguju i dom mu čuvaju zahvalni
njegovi vjerni Doris i Džozef i njegova supruga
Magdalena.»
Onda je jedne večeri pozvala Doris i Džozefa
da večeraju s njom. Nakon toga im je rekla da
će morati na kratko otići, saopćila im posljednju volju njihovog gospodara i pitala ih žele li
ostati tu.
– Ovo je vaša zemlja – rekla je – i vi sigurno
imate i druge mogućnosti – dodala je.
Džozef je pogledao sestru i kad je ona kimnula
potvrdno glavom, odgovorio:
– Ovo jeste naša zemlja, ali domovina uvijek
traži a riijetko daje Mi drugog doma nemamo,
gospođo Magda. Ako nas vi želite, biti ćemo
vaši kao što smo bili gospodar Zdenkovi.
I tako se Magda vrati u Zagreb. Katarina je dolepršala iste večeri. Zagrlila je Magdu i prošaptala:
– Mnogo si mi nedostajala, majko.
– Ti meni nisi. Meni nedostaju samo oni koje
sam nepovratno izgubila. A ti si u mojim mislima uvijek sa mnom.
– I ti si bila u mojim mislima. Ali nedostajala si
mi fizički.
– Ja sam ti samo zamjena za onog tko ti fizički
nedostaje. Neko tko se zove Luka, Pol ili nekako drukčije. Nedostaje ti oslonac. Ne možeš se
vječito oslaanjati na samu sebe.
– A ti? Sada, kada je tvoj oslonac nestao, kako
ćeš ti?
– Ne znam – pokunji se Magda. – Vjerovatno
ću to riješiti sukladno mojim godinama: tko je
potrošio sve perspektive taj se oslanja na prošlost.
Sljedećih dana poobavljala je sve što je morala
kako bi Katarini ostalo što manje obveza oko
njezinog stana, a potom je otišla na Mirogoj.
Stavila je cvijeće u vazu, upalila svijeću pa sjela
na klupu.
– Za čas se umorim moj Zvonko – govorila
je poluglasno i ne zamijetivši to. – Život me je
izudarao, dragi moj. Rekli su mi da sam žena
od čelika. Ali i čelik popusti. Sada me dugo
nećeš vidjeti. Capetown je užasno daleko, a
ja ću nastaviti živjeti tamo. Kolebala sam se još
dok se nisam vratila ovamo. A onda sam vidjela kako me za ovaj grad, koji sam toliko voljela
da sam vjerovala kako ga nikada neću napustiti, više ništa ne drži. Ti si ionako samo u mojim
sjećanjima i ljubavi koja se nije ugasila, pa ćeš
31-41
otputovati samnom nazad na jug. Tehnika mi je
omogućila da se sa Katarinom mogu vidjeti dok
razgovaramo telefonom. Druge dvije kćeri su
sada potpuno svoj svijet, ali smislit ću način da i
s njima ne izgubim vezu. A Zagreb? Ispostavilo
se da je on samo moja iluzija, moj kukavičluk
da okušam neki drugi život, da se otisnem u
neki drugi svijet. Svijet nov i toliko različit da
ću ga moći godinama otkrivati i ne opažajući
protok vremena čije saznanje čovjeka tjera ili
da panično obavlja preostale ovozemaljske poslove ili da se apatično preda iščekivanju kraja.
– ...Sve je u ovom gradu isto. Sam si, sjećaš se,
jednom rekao kako su sva zbivanja ovdje sitna u širim razmjerama, samo su nam gluposti
epohalne.
Vrativši se doma, još jednom se stala preslišavati je li propustila učiniti što.Pretražila je ladice i
ustanovila kako je Katarina kada joj je pripremala što će joj poslati, temeljito odvojila bitno od
nebitnog. «Moja krv», pomislila je s ponosom
Onda je pretražila Zvonkov pisaći stol. Uzela
je ono što će samo njoj još biti dragocjeno i
nikomu više nakon toga. Možda povjesničarima, sjenulo joj je. Oni će znati gdje treba prekopavati papire: kod gospođe Politeo. Uzela je
njegove diplome, ukaze o postavljenjima i promaknućima, povelje i...vidi, vidi! Moj Zvonko je
sačuvao obiteljsko genealoško stablo! Da, i to
ću ponijeti! Radi povjesničara. Onda njegovo
zlatno «mont blanc» nalivpero i švicarski ručni
sat. Da mi sjećanja budu snažnija kad ih budem
dodirivala.
Promatrala je to, skupljeno na ovalnom trpezarijskom stolu. Bilo je jedva za normalnu putnu torbu. «Vrijeme mi je», zaključi. «Ostaje mi
samo dogovoriti se konačno sa Katarinom o
svemu. I, dakako, otići kod Andrijane.»
Sljedećeg dana sišla je u grad. Na Zrinjevcu je
rezervirala avionske karte za Amsterdam i Capetown. Odlučila je ostaviti sebi još tjedan dana
boravka ovdje. Da nešto ne propusti učiniti.
– Poslat ćeš mi sinove kada maturiraju, je li? –
upitala je Andrijanu. – Razumije se, na moj trošak. Vrijedi im vidjeti taj dio svijeta.
Andrijana kimnu šutke glavom. Razgovor, koji i
inače nije bio pretjerano živ, sada je posve zamro. Obje su osjećale kako se nema više što
reći.
40
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit XII.
– E, pa vrijeme mi je – reče Magda ustajući.
– Pozdravi svog Mladena i reci mu kako sam
ponosna na njega.
– Hoću.– Andrijana joj priđe i isprati je do vrata.
Tamo zastadoše, zagrliše se, ostadoše tako nekoliko trenutaka, a onda se razdvojiše, pogledaše se kao da hoće upamtiti jedna drugu: izraz
lica, blagu tugu zbog rastanka u očima, a onda
Magda još jednom dotače ruku kćeri i iziđe na
ulicu.
U suton, dok je čekala Katarinu, pomisli kako
se bojala dramatičnog rastanka, a sve je ispalo
jednostavno, sa onolikom mjerom uzajamnih
osjećaja koliko pristoji razumnim stvorenjima.
Hoće li tako biti i sa Katarinom?
Bilo je. Katarina je njezinu odluku da ubrza odlazak primila mirno. Prihvaća i prijenos vlasništva majčinog stana na svoje ime. Ne prihvaća
da Magda nastavi i nakon toga plaćati režijske
troškove, jer će izdati svoj stančić i to će sve pokriti.
– Stan slobodno preuredi po svome – govorila
joj je Magda dalje. – Ja sam ponijela ono što će
mi podržavati sjećanje na Zvonka. Ponijet ću i
31-41
sva njegova važnija dokumenta. Zvala sam dekana Veterinarskog fakulteta i on je obećao da
će ti se javiti i u vrijeme koje ti bude odgovaralo
poslat će ljude po Zvonkove knjige. I to bi bilo
sve. Još ti hoću reći kako bi moja velika želja
bila da barem iduće godine ljetni dopust provedeš kod mene, a poslije kako hoćeš. Jesam li
što ispustila?
– Uvijek nešto propustimo, majko, ali se to lako
nadoknadi.
Sjedile su za kuhinjskim stolom, na kojem je, nakon što ga je Katarina raspremila, ostalo samo
vino.
– Ako netko bude tražio moju adresu ili telefonski broj tebi prepuštam odluku da li da mu
ga daš ili ne. Pa...– Magda srknu vino – mogle
bismo jedan remi.
Katarina se nasmiješi:
– Sretna sam što se među nama ništa nije promijenilo. I kada nas budućnost opet sastavi sve
će biti isto.
– Naravno. Jedino nećemo plaćati glat u kunama nego u randima.
Tibor Sekelj na Trećoj godišnjoj skupštini Argentiskog esperanto saveza, 18 ožujka 1946. u Cordobi
41
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Igor Žic, Sablasti prošlosti
42-44
Sablasti prošlosti
IGOR ŽIC
(Poglavlje iz romana Grad potrošene ljubavi)
Ranojesenja subota bila je ugodna, prozračna, zavodljiva. Noćašnja kiša barem dijelom je
isprala masnu prljavštinu s ulica, a neodlučna,
slabašna bura puhala je na mahove i, uz pomoć
sunca, isušivala zaostale lokvice vode. Zrak je
mirisao po plodnosti, udaljenim proplancima,
orošenim livadama i bio je opojan na jedan
iskonski, sentimentalno-provincijski način.
U obnovljenom parku davno posječenih platana, ispred neorenesansnog kazališta, okupilo se
pedesetak starijih ljudi, koji su znatiželjno okružili Alisu. Osim što je bila puno mlađa od njih,
isticala se i sportskom odjećom i tamnim naočalama futurističkog dizajna. Njeno izlaganje
pratio je i dostojanstveni kip kompozitora Ivana
Zajca, na čijem metalnom šeširu su se naguravala dva boležljiva, a ipak svadljiva goluba. Nadahnuto je govorila o povijesti četvrti. Glas joj je bio
optimističan i uvjerljiv. Govorila je o onom što je
dobro poznavala, spremna i svoje oduševljenje
i svoje sumnje prenijeti na sve koji su je slušali.
…Ovaj grad spoj je nepodnošljivog urbanizma
i dopadljive, pojedinačne, arhitekture. Rijetki
tropski otoci zarobljeni hladnim morskim strujama. Bečki arhitekti Fellner i Helmer, graditelji pedeset i tri kazališne zgrade diljem Austro-Ugarske, bili su protiv ove lokacije. Smatrali su, posve
ispravno, da je nasuti teren vrlo loš za temeljenje
zgrade, a da je nedefinirani trg nedostojan važnosti njihove građevine. Ne može se kazalište
smjestiti uz tržnicu, jer to neminovno obezvrijeđuje pozornicu…
Na neki način ne iznenađuje da je publika u
ovom Gradu uvijek bila sklona operetama –
onako, nešto lagano, lepršavo, neobavezno, jer
je tu i odnos prema životu i umjetnosti upravo
beznadežno površan… Tako je i jedan od prvih
bečkih uspjeha našeg najvažnijeg domaćeg
kompozitora, Ivana Zajca, bila opereta “Fitzliputzli”!
Ako usporedimo smještaj ovog kazališta s onim
u Zagrebu, koje su također projektirali Fellner i
Helmer – no sagrađeno je deset godina kasnije! - vidimo da je tamo cijeli trg u funkciji tog
objekta… Čak je i Meštrovićev “Zdenac života”
spretnije uklopljen od ove Džamonjine metalne “Kugle” koja dodatno pritišće historicističku
zgradu…
Ovdje kazalište ne definira trg, već se bori za
prostor sa širokom, vrlo prometnom cestom,
Mrtvim kanalom, stambenim zgradama, lukom,
tržnicom… I napokon, tri godine nakon što je
zgrada bila podignuta, Mađari su sagradili željezničku prugu uz samu sjevernu fasadu, što je
dovelo do žestokih političkih svađa na relaciji
Grad-Budimpešta… A krajem XIX. stoljeća ovaj
Grad bio je drugi najveći u Mađarskoj!
Na žalost, sve ono što su Fellner i Helmer predvidjeli obistinilo se u najgorem obliku…Zanimljivo je da su istovremeno s ovim kazalištem gradili i ono u Odesi, no dok ovo ima šestotrideset
mjesta, ono na Crnom moru, ima tri tisuće! I
smješteno je neusporedivo bolje…Oblikuje cijelu četvrt…
Sunce se nadnosilo iznad masivne, historicističke zgrade; iznad malog parka kroz koji su prolazile sumorne žene s vrećicama punim pilećih
bataka, inćuna, krumpira i mrkve, a u kojem su
stotine golubova tražile mrvice starog kruha;
iznad skulpture Zajca koji je promatrao svoje
kazalište. Alisine naočale, istovremeno elegantne i agresivne, blještale su dajući cijeloj njenoj
vitkoj figuri, u pripijenoj odjeći, nešto božansko,
u antičkom smislu. Izgledala je poput Atene s raskošnom kacigom, koja je zalutala među smrtnike…
Intruder, koji je stajao na rubu grupe, pažljivo
je slušao ozbiljno predavanje, jer su njene misli
izazivale sazvučje s njegovim davnašnjim sumnjama. Ovaj Grad uvijek je u njemu budio snaž-
42
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Igor Žic, Sablasti prošlosti
ne, no vrlo proturječne emocije. Sve je tu bilo u
zanimljivom, ali napornom neskladu. Brojni neugodni pomaci tvorili su jedan pomalo nadrealan
utisak.
Potom je Alisa odvela grupu u samu zgradu.
Prošli su, uz ponešto nepotrebnog naguravanja,
kroz malo, rokoko predvorje, te ispod mramorne biste Giuseppea Verdija. Kao Teatro Verdi instituicija je djelovala od 1913. do 1945. godine,
da bi, nedugo potom, dobila Zajčevo ime.
Dok je prolazila uz Intrudera, Alisa mu je došapnula: Onaj s plavom beretom… Pokušao joj
je, iz neposredne blizine, razaznati oči iza izduženih, mačkastih naočala, no ugledao je samo
svoj iskrivljeni odraz i mutno svjetlo prigušenih
zidnih lampi. Opazivši njegovo razočaranje, skinula je naočale i spremila ih je u džep šuškave
jakne.
Intruder je potražio devedesetogodišnjaka s
iznošenom francuskom kapom. Starac je o nečem živahno raspravljao s dvije tek nešto mlađe žene. Ma koliko se trudio, nije uspijevao na
tom izboranom, sasušenom, gotovo mumuficiranom licu, uočiti ništa što bi ga povezivalo s
okrutnim ubojicom OZNA-e.
Starac se zvao Rudi Škulj i vodio je operaciju čišćenja Grada, u svibnju 1945. godine, tijekom
koje je ubijeno više od dvije stotine istaknutih talijanskih političara. Osobno je likvidirao antifašista
Maria Blasicha, inače invalida u kolicima; arhitekta i masona Giovannija Rubinicha, te industrijalca
Nevia Sculla - čije tijelo je isplivalo, s metkom u
potiljku, kod zadnjeg mosta na Rječini.
U Naručiteljevom spisu, što je bilo posve neuobičajeno, bilo je navedeno da za njegovu smrt
plaća rodbina Riccarda Gigantea. Bili su spremni udvostručiti iznos ako ga se ubije kukom za
meso. Intruderu se to činilo malo pretjerano, ali
ne i nezvedivo… Shvatio je da je počeo razmišljati poput Ivana Denisoviča…
U gledalištu, bez središnjeg prolaza, sjeo se u
usku, smeđu, tapeciranu stolicu na kraju reda i
pratio je Alisine riječi i naglašene geste. Vladala je prostorom poput veličanstvenih glumica
Adelaide Ristori, Eleonore Duse ili Sarah Bernard. Njena povremena dramatičnost savršeno
42-44
se uklapala u prostor pun štukatura, pozlata i polumraka.
U rujnu 1907. godine iz ove svečane lože Gabriele D’Annunzio priključio se Ferucciu Garvagli,
najvećem talijanskom glumcu tog doba, dok je
recitirao njegovu dramu “La nave”. Ovaj “mađarski grad u kojem su Hrvati govorili talijanski”
proključao je na tu malu predstavu u predstavi!
Nakon što je Pjesnik zauzeo Grad u rujnu 1919.,
tu je gostovao i Arturo Toscanini sa svojim simfonijskim orkestrom. Taj vrhunski dirigent bio je
uvjereni fašist sve do 1926. godine, kad su ga
pretukli zato što nije želio dirigirati “Giovinezzu”, stranačku himnu. Izbjegao je u Sjedinjene
Države i tamo je bio uvjereni antifašist! U njegovom slučaju batine su imale, kao i kod djece,
izrazito pedagošku funkciju!
Osjećao je cinični prijezir prema svim ideologijama u onim njenim rečenicama koje su završavale teatralnim podizanjem glasa. Kičasti luster
visoko nad njima i sav ispucali gips po balkonima i ložama tražili su određenu intonaciju kako
bi se ispunila prijeteća šupljina koja se nadnosila
nad parterom.
Alisa ih je odvela, vrlo uskim stubama, na galeriju, kako bi iz blizine mogli razgledati tri ovalne
slike Gustava Klimta, najvećeg slikara europske
secesije, umjetnika koji je obilježio posljednje
dane imperijalnog Beča.
Kao vrlo mladi Gustav Klimt, njegov brat Ernst
i Franz Matsch povezali su se u “Udruženje
umjetnika” i započeli su uspješnu suradnju s Fellnerom i Helmerom. Tako su, 1880. godine, izradili četiri velike slike za kutove svečane dvorane
Tvornice papira u Beču. Potom su radili za njih
i “Glazbu nacija” za strop lječilišta u Karlsbadu,
te slike za kazališta u Reichenbachu i Bukureštu.
Za ovo kazalište Gustav Klimt naslikao je, u
razdoblju 1883.-1885., alegorije “Koncertne”,
“Ratne” i “Religiozne glazbe”. Ako znamo da
je nedavno njegov veliki portret Adele BlochBauer prodan za 140 milijuna dolara, razumno
je pretpostaviti da bi ove tri uljene slike vrijedile
danas neusporedivo više no cijela ova zgrada,
nezavisno od toga što su iz njegovog historicističkog, a ne secesijskog razdoblja!
43
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Igor Žic, Sablasti prošlosti
Dakle, vjerujte mi da je ovaj veliki luster, koji se
svim silama trudi skrenuti pažnju na sebe, posve
beznačajan u usporedbi s ovim slikama koje je
teško dobro vidjeti čak i odavde…
Obilazak se nastavio, poslije tegobnog spuštanja, u prizemlju zgrade, u zapuštenim glumačkim garderobama bez ikakvog glamura, te na
pozornici sa scenografijom za večerašnju predstavu. Uslijedilo je razgledavanje dva suvremena svečana zastora: Glihinih Gromača i Zajčeve
partiture iz opere Nikola Šubić Zrinski, koju je
Matko Trebotić povezao s glagoljskim slovima.
Intruder je nastojao čuti svaku Alisinu riječ i istovremeno biti uz Škulja. Želio je odraditi posao
brzo i solidno, kako bi povratio Naručiteljevo
povjerenje. Povremeno je stezao malu kuku za
meso u džepu svoje kratke, tamno-plava jakne.
Pomislio je kako bi teško objasnio bilo kome zašto je ima sa sobom…
Morao je priznati da je Alisa blistala na jedan posve novi način. Čak i kao povjesničarka umjetnosti bila je najbolja glumica koju je ikad gledao… i
slušao. Ta uloga - kao i sve druge! – bila je savršeni odraz njene zamršene ličnosti. Za razliku od
provincijskih glumaca, mogla je skidati jednu po
jednu masku sa svog lica i ostati uvjerljiva. Bez
gubljenja veze sa stvarnošću. Ako je u sebi nosila mnoštvo osoba, uvijek je mogla oživjeti svaku
od njih, bez posljedica za sve ostale. I zbog toga
su je različiti ljudi posve različito doživljavali. I svi
su bili, na neki način, u pravu… Ona je bila sve
to… I još puno više…Dorothy?
Da, za njega je ona bila nešto poput Dorothy
iz Ljeta ’42. Žena koju muškarac mora sresti barem jednom u svom životu i uz koju uspijeva
otkriti sebe - po cijenu da je upravo u tom trenutku izgubi. Sve je to moglo zvučati banalno,
no Alisa je bila njegova Dorothy, njegov san o
trenutku vanvremenske sreće.
Jednom davno, negdje krajem srpnja 1980. godine, sreo je u Los Angelesu, na Rodeo Drive-u,
Dorothy Stratten, najljepšu Playboyevu zečicu.
Za razliku od sofisticiranih, poliranih fotografija,
otisnutih na sjajnom papiru velike gramature,
Kanađanka mu je izgledala tako obično, da je
ostao osupnut. Umjesto zanosnih oblina gledao
je nenašminkanu, nervoznu, umornu, nepočešljanu mladu ženu prazna pogleda, nesposobnu
da sroči bilo kakvu suvislu misao. I takva očarala
42-44
je redatelja Petera Bogdanovicha, koji ju je slijedio poput razigranog maltezera…
Mjesec dana kasnije njen prethodni ljubavnik,
koji joj je bio i neka vrsta menadžera i svodnika,
raznio joj je glavu sačmaricom. Potom se i sam
ubio. Posve ga je mogao razumijeti… Nitko ne
voli razbijene kineske vaze… U Kanadi je njena smrt dobila mitsku dimenziju, pa joj je čak i
Bryan Adams, tada na vrhuncu svoje slave, posvetio baladu.
Alisa je izvela ljuda iz kazališta i povela ih je između paviljona tržnice prema luci. Rudi Škulj,
pogledavši na sat, izdvojio se iz grupe i krenuo
na drugu stranu, prema pješačkom prijelazu.
Intruder je išao nekoliko koraka iza njega, krajičkom oka prateći lokomotivu koja se bučno
kotrljala uz kazalište, vukući otvorene vagone s
daskama i trupcima. Starac je zastao uz semafor
i iznenada se okrenuo prema Intruderu. Zvučao
je prijeteći nervozno. Zašto me slijedite?
Intruder se osmjehnuo, potom je jedva čujno
prošaptao, s naglašenom mimikom usana: Riccardo Gigante…
Škulju, mnogostrukom ubojici bez savjesti, dogodilo se ono čega se oduvijek najviše bojao
- da netko od njegovih žrtava ne uskrsne i osobno ne zatraži njegovu glavu. Ukazala mu se i
rumunjska Židovka Edith Gigante, koju je silovao nakon što je u Kastvu, u ruševinama Crekvine mesarskom kukom dovršio njenog muža…
Pokušao je izvući pištolj iz džepa, no onda je
shvatio da ga nije uzeo… U potpunoj panici zakoračio je na cestu, gdje ga je udarila i potom
pregazila teška lokomotiva…
Mlada poslovna žena prekinula je razgovor i
mobitelom snimala starčevu smrt. Dio ljudi događaj je promatralo u nevjerici, no fascinirano
zavodljivošću smrti, dok ih je nekoliko okrenulo
glavu. Starica u izlizanom kaputu ispustila je na
tlo plastičnu vrećicu s pilećim jetricama i krilcima i prinijela je obje ruke licu.
Intruder se igrao s malom kukom za meso u desnom džepu svoje jakne, dok su nezaustavljivi
metalni kotači, uz uzaludnu škripu kočnica, komadali tijelo starca. Pomislio je da je urbanistički
besmisleno postaviti željezničku prugu uz kazalište, no da ponekad može biti korisno…
44
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
45-63
Stariji hrvatski podunavski pisci
o svome jeziku i pravopisu
ANTE SEKULIĆ
1. UVOD – O nekim starijim hrvatskim podunavskim piscima ima bilježaka u nizu pregleda
naše povijesti književnosti,1 ali često ih sastavljači uključuju među ugarske pisce,2 zatim među
«slavonske»,3 pa «bunjevačke» ili «bunjevačkošokačke»,4 rijetko se pak ravnopravno spominju
u okvirima hrvatske književnosti.5
1 Šime LJUBIĆ, Ogledalo književne poviesti jugoslavjenske, I-II. Rijeka 1864, 1869. – Mihovil KOMBOL,
Poviest hrvatske književnosti do Preporoda. Zagreb
1945. – Branko VODNIK, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913. – Krešimir GEORGIJEVIĆ,
Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969. i u drugim pregledima povijesti hrvatske književnosti (D. Bogdanović,
Sl. Ježić, M. Ujević, M. Ratković i dr.).
2 Primjerice: Alexius HORÁNYI, Memoria
Hungarorum et et provincialium scriptis editis notorum (...), Pars I, II, Viennae 1775-76; Pars III, Posonii
1777. – ISTI, Nova memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum, I. Pesthini 1792.
– J. SZINNYEI, Magyar irók élete és munkai, I-VIII.
Budapest 1891-1902. – Geza PETRIK, Magyarország
bibliographiája. Budapest 1891. i dr.
3 Primjerice: Dragutin PROHASKA, Slavonština u
hrvatskoj književnosti. Narodna obrana, 5. Osijek 1906.
– Josip FORKO, Crtice iz slavonske književnosti u XVIII.
stoljeću. Izvješće o kralj. Velikoj realci u Osijeku, škol.
god. 1885/86. i 1886/87. – Među «slavonske» pisce
ubrajaju E. Pavića, N. Kesića, J. Jakošića i druge pisce: M.
Kombol, K. Georgijević, Zl. Vince i niz drugih.
4 Ivan ANTUNOVIĆ, Razprava o podunavskih i
potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom,
vjerskom, umnom, građanskom i gospodarskom. Beč
1882. – Mijo MANDIĆ, Povijest bunjevačke književnosti. Subotička Danica za 1921, str. 34-38. – Milivoje
KNEŽEVIĆ, Bunjevačka narodna književnost, Subotica
1931. – Bernardin UNYI, Sokácok – Bunyevácok és
bosnyák ferencesek története. Budapest 1947. – Ivan
KUJUNDŽIĆ, Bunjevačko-šokačka bibliografija. Rad
JAZU 355. Zagreb 1969, str. 667-769. i druga djela.
5 IvanKUKULJEVIĆ, Bibliografija hrvatska, I. Zagreb
1860. – Mate Ujević, Plodovi srca i uma. Hrvatska
čitanka za više razrede srednjih škola. Zagreb 1941.
– Franjo Emanuel HOŠKO, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18.
stoljeća u Budimu. Nova et vetera, god. XXVIII (1978),
sv. 1-2, str. 113-179. – Ante SEKULIĆ Književnost bačkih Hrvata, Zagreb 1970. i dr.
Takav postupak jamačno ima svoje razloge
(društveni obziri, nedostupnost građe, neupućenost i sl.), ali dio odgovornosti takva postupka uključen je u općenito ponašanje prema
rubnim hrvatskim narodnim književnostima,
umjetnostima i znanostima bez kojih nema cjelovitosti hrvatske kulture.
Budući da su naši pisci u Podunavlju, između
Dunava i Tise te od Budima do Fruške gore, bili
svjesni svoje narodne pripadnosti, potrebno je
upozoriti na njihove osobne podatke, na okvire
i uvjete rada, na izobrazbu kako bi se moglo
shvatiti i razumjeti njihovo nazivanje hrvatskog
jezika «bosanskim», «dalmatinskim», «iliričkim» i
«bunjevačkim» ili «šokačkim». Plodan i uspješan
rad pojedinih pisaca upućivao ih je na grafijska i
pravopisna rješenja koja su pridonosila razvitku
hrvatske pismenosti, uljuđenosti i dostupnosti
naše knjige čitateljstvu.
Stvaralaštvo starijih hrvatskih podunavskih pisaca bilo je u skladu s raspoloženjima i mislima
vremena u kojima se rađalo, ali uvijek u duhu
hrvatske kulture i predaje. To stvaralaštvo jedva
ima dijasporska i pokrajinska obilježja. «Ono je
po svom nadahnuću, htijenju i tekovinama općehrvatsko ili barem sjevernohrvatsko»,6 pa se
čini uputnim upozoriti na nj.
6 Franjo Emanuel HOŠKO, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18.
stoljeća u Budimu. Nova et vetera, god. XXVIII (1978),
sv. 1-2, str. 179.
45
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
2. OKVIRI RADA U PODUNAVLJU – Brojne su
rasprave o podunavskim Hrvatima7 i njihovu
životu na području koje omeđuju dvije velike
rijeke.8 Jamačno su noviji doseljenici za vladavine Bele IV., zatim Leopolda I., Karla IV. i Marije
Terezije9 samo dopuna i osvježenje starosjedilačkom slavenskom žiteljstvu u Podunavlju.
Treba ipak upozoriti da oko novije selidbe podunavskih Hrvata ima različitih mišljenja koja
su imala utjecaja na pristupe povijesti i tumačenju podrijetla spomenute narodne skupine.
U ovom radu se ne raspravlja o povijesnom slijedu dolaska tih skupina u podunavlje, ali neki
od pisaca misle da su krenuli iz Hercegovine, s
područja oko rijeke Bune (Marijan Lanosović,
Đeno Sarić, Petar Pekić, Ivan Ivanić, Ist. Iványi,
Gyula Dudás i dr.), što je prihvatio i Jovan Cvijić.10 Prema drugima pak staru postojbinu novih
hrvatskih doseljenika u Podunavlje treba tražiti
na bosansko-dalmatinskom području11 (G. Čevapović, Đ. Popović, R. Simonović, Ivo Milić,
Aleksa Ivić). Čini se da je Ivan Antunović stekao
7 Marijan LANOSOVIĆ, Evangjelistar illiricski (...),
Budim, 1794, str. VI. – BERKITY György, Népismertetés
Tudománytár, VI, 1839, str. 314. – Jenő SZÁRICS, A
Bunyevácok. Regélö Pesti Divatlap, 1842, str. 79-82. –
Gyula DUDÁS, A Bunyevácok története. Godišnjak «A
Bács-Bodrog vármegyel történelmi társulat évkönyve»,
XX, svez. 1. Sombor 1904. – Ivan ANTUNOVIĆ,
Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i
Šokcih (...), Beč 1882. – Petar PEKIĆ, Povijest Hrvata
u Vojvodini, Zagreb 1930. – Jovan ERDELJANOVIĆ, O
poreklu Bunjevaca. Beograd 1930. – Ante SEKULIĆ,
Drevni Bač. Split 1978. – ISTI, Tragom franjevačkog
ljetopisa u Subotici. Split 1978. i druga djela.
8 Ivan IVANIĆ, O Bunjevcima, povesničko narodopisna rasprava. Subotica 1894. – SELJANIN (Mijo
MANDIĆ), Uspomena iz bunjevačko-šokačkog života. Subotička Danica za 1908, str. 69-72. – Pavao
BAŠIĆ PALKOVIĆ, Šokački običaji oko ženidbe i
udaje. Neven XXX (1913), br. 20, str. 2; br. 21, str. 1-2,
- Mara MALAGURSKI ĐORĐEVIĆ, Stara bunjevačka
nošnja i vez. Glasnik jugoslav. profesorskog društva,
knj. XVIII, svez. 11-12. Beograd 1938, str. 1019-1027.
– Ljudevit VUJKOVIĆ-LAMIĆ, Bunjevački narodni
običaji. Glasnik jugoslav. profesorskog društva, knj.
XVIII., svez. 11-12, Beograd 1938, str. 1012-1019. –
Ante SEKULIĆ, Svadbeni običaji bačkih Bunjevaca.
Zbornik za nar. običaje JAZU, knj. 48. Zagreb 1980,
str. 141-168.
9 Jovan ERDELJANOVIĆ, Poreklo Bunjevaca, str. 6-7.
10 M. EVETOVIĆ, Kulturna povijest Bunjevaca i
Šokaca. Rukopis u Gradskoj biblioteci u Subotici.
– Otkupljen – svez. I., str. 10 (prema djelu G.
CSEVAPOVICH, Recensio brevis memoriae...)
11 I. ANTUNOVIĆ, Razprava (...), str. 74 sqq
45-63
uvjerenje nakon čitanja isprava u Bečkom arhivu da su «Bunjevci i Šokci u Podunavlju i Podtisju starosjedioci», jer mu to potvrđuju također
«mnoge slavske riči» u madžarskom jeziku kao i
«mistna imena selah i gradovah». Antunovićevo
mišljenje je svojedobno značilo prinos proučavanju povijesti podunavskih Hrvata, a dopunjeno je podacima o selidbama hrvatskog puka
iz Dalmacije i Bosne pod vodstvom franjevaca
redodržave Bosne Srebrene.12
Mišljenja o novijim selidbama hrvatskih skupina
svakako treba imati na umu u raspravama o nazivu njihova jezika na podunavskom području
tijekom niza stoljeća kao i u proučavanju književno-znanstvenog rada brojnih pisaca koji su
pridonosili svoj obol rješenjima jezikoslovnih
pitanja.
Okvire rada u Podunavlju nametnule su višestoljetne prilike i neprilike od Mohačke bitke
(1526) sve do Karlovačkog mira (1699)13, zatim
u doba Vojne krajine (do 1743) i pod ugarskom
upravom sve do god. 1918.14 Više pritiješnjeni
društvenom prisilom tuđinskih upravljača nego
potaknuti i pomognuti ravnopravnim sudioništvom u javnom životu morali su podunavski
Hrvati vlastitim snagama stvarati uvjete i mogućnosti za narodni opstanak. Bogato međurječje privlačilo je naime pohlepno plemstvo, pa
su domaći posjednici kao i tuđinski plemenitaši
pridonosili tegobama i nevoljama obična čovjeka, zauzeta svagdašnjim poslovima, sagnuta nad dugim brazdama plodnih oranica. Kao
da se u odnošajima kmeta i vlastelina nije ništa
bitno mijenjalo ni u tursko doba (aga – raja), ni
za Vojne krajine (kapetani, časnici – graničari,
momci), ni u doba stečenih povlastica pojedinih gradova (Sombor, Subotica, Baja).15 Sredi12 Ondje, str. 116-118. – usp. E. FERMENDŽIN,
Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae
(...). Zagreb 1890, str. 19, 29, 33, 47, 51-52. – ISTI,
Acta Bosnae potissimum (...). Zagreb 1892, str. 63,
183-187, 367, 387.
13 I. ANTUNOVIĆ, Razprava (...), 108-121. – Petar
Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb 1930, str.
37-47. – Beato S. BUKINAC, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici saeculis XVI et
XVII. Zagreb 1940, str. 45 sq.
14 P. PEKIĆ, nav. Dj., 86-98, 136-155, 208-215. – Fedor
NIKIĆ, Bunjevci i srpska Vojvodina. Književni sever III
(1927), svez. 3-4, str. 131-135.
15 E. PAVICH, Ramus viridantis olivae (...), 314324. – usp. P. PEKIĆ, nav. dj., 91-97. – A. SEKULIĆ,
Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici, 23-32. –
46
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
nom XIX. stoljeća ukinuto je doduše plemstvo,
ali tada je novi val zapljusnuo podunavske Hrvate i silovito im zaprijetio – madžarizacija. U
podređenom položaju prema Ugrima, nacionalno probuđenim madžarskim gospodarima,
podunavski Hrvati našli su se u iznimnoj pogibelji da izgube na vlastitosti naroda, nacionalni
identitet, jer prema riječima I. Antunovića još
tada «narodnost nije (bila, A. S.) učvrstjena».16
Rasuti na širokom području primali su uredbama i naredbama u svoja naselja druge narodne
skupine: Slovake, Čehe, Nijemce, a poglavito
Madžare krajem XVIII. stoljeća i tijekom XIX.
stoljeća.
Velika rijeka, zatim društveni razlozi i obziri (politički) dijelili su podunavske Hrvate od matične zemlje pa su se gibanja i pokreti iz ostalih
hrvatskih pokrajina javljali sa zakašnjenjem na
području Podunavlja (primjerice: preporod za
I. Antunovića). Iz te pak društvene izlučenosti
i osamljenosti razvila se potreba njegovanja
svoje posebne kulture, običaja i ponašanja.
Međutim za njega «specifične kulture znači
produžetak života tradicionalnoj seljačkoj kulturi i običajima»;17 bila je to stanovita obrana, ali
ne i životni poticaj, bila je to sadržajna i bogata prošlost, ali nije jamčila sigurnu budućnost.
Isticanje natuknica «bunjevački» i «šokački» treba zato shvatiti u složenosti nezavidnih prilika i
položaja podunavskih Hrvata od sedamdesetih
godina XIX. stoljeća sve do god. 1918.
Školske i kulturno-prosvjetne prilike općenito
nisu bile prikladne za narodni život. Dok su vrijedile austrijske uredbe, podunavski Hrvati imali su mogućnosti školovanja svoje djece, imali
su svoje narodne škole koje su ispočetka otvarali i vodili franjevci redodržave Bosne Srebrene
(poslije god. 1757. Kapistranske)18. Za banovanja Ivana Mažuranića (već kad je bio dvorskim
kancelarom) poboljšale su se prosvjetne prilike u Hrvata, što je imalo utjecaja i na prilike u
podunavskih Hrvata: stizale su knjige, školske i
ISTI, Ulomci iz somborske povijesti do kraja XVIII.
stoljeća. Kačić XIII (1981).
16 Pismo Ivana Antunovića biskupa J. J. Strossmayeru,
20 travnja 1874. Arhiv JAZU, XI A, Strossmayerova
ostavština, An I 5.
17 DEME, L., Nyelvi és nyelvhasználati gondjainkról.
Pozsony 1970, str. 296.
18 Usp. A. SEKULIĆ, Drevni Bač, 61 sq – F. E. HOŠKO,
Djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca u Budimu,
116 sq (pisac spominje i literaturu).
45-63
druge, tiskane većinom u Beču (što je uticalo
na prihvaćanje Gajevih pravopisnih preinaka)19.
Stanje školstva bitno se izmijenilo nakon Austrougarske nagodbe god. 1867. Od tada broj škola
na narodnom jeziku postupno se smanjuje pa
ih devedesetih godina XIX. stoljeća više nije bilo.20 Tih godina poveo je veoma upornu borbu
za narodno školstvo Pavao (Pajo) Kujundžić.21
– Pripomene o školstvu u podunavskih Hrvata,
nekoć iznimno snažnom i plodnom (u Budimu,
Beču, Baji i Somboru bila su visoka filozofska
i bogoslovska učilišta sve do njihova ukinuća
odlukom Josipa II.)22, treba imati na umu kad
se raspravlja o prosvjećenosti hrvatskog žiteljstva u Ugarskoj i kad se prosuđuje o teškoćama
oko prihvaćanja i širenja preporoditeljskih misli
i glasila (od god. 1870. u Antunovićevo doba).
Zanimljiv je naime podatak o Bunjevačkim i
šokačkim novinama,23 koje je pokrenuo Ivan
Antunović. Prema izvješću suradnika Stjepana
Grgića od ukupne naklade spomenutih novina:
«(...) išlo je u Suboticu – koje plaćeni koje počasni – 40 primjeraka. U Zagreb 52, u Varaždin
43, u selo Szent Ištvan 32, u Gornji sv. Ivan 16,
(...) po pravom razmirju tribalo bi da je išlo u
Suboticu 3-400 komadi (...)».24
Konačno, treba zabilježiti činjenicu da su pisci
XVII. i XVIII. stoljeća u podunavskih Hrvata franjevci koji su osim znanstvenih filozofskih i bogoslovskih rasprava pisali molitvenike i pobožne knjige u duhu zaključaka sabora u Tridentu;
19 J. ŠIDAK i dr., Povijest hrvatskog naroda, Zagreb
1968, str. 64.
20 J. PÁLINKAS, Szabadka nepoktatása 1687-1918.
Subotica 1974, str. 93. (Pisac ne spominje u svome djelu
borbu i nastojanja P. Kujundžića oko hrvatskih škola).
21 P. PEKIĆ, nav. dj., 164-175. – P. KUJUNDŽIĆ
(Sirotan), Subotičke škule i Bunjevci. Neven X (1893),
br. 7, str. 111-112. – (***), Na svršetku škulske godine.
Neven XII (1895), br. 7, str. 109-111. – (***), Bunjevački
jezik prid ministarstvom. Neven XIII (1896), br. 6, str.
81-85. – Veco DULIĆ, (Milivoje V. Knežević), Borba
za materinski jezik kod Bunjevaca. Književni sever, VI
(1930), knj. VI, svez. 7-10, str. 232-251. I dr.
22 Usp. F. E. HOŠKO, Dvije osječke škole, 180 sq –
ISTI, Djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca, 116118. – A. SEKULIĆ, Ulomci iz somborske povijesti,
98 sq.
23 Bunjevačke i šokačke novine pokrenuo je Ivan
Antunović. Prvi broj objelodanjen je 19. ožujka 1870.
U Kaloči, posljednji je tiskan 26. prosinca 1872. Usp.
I. KUJUNDŽIĆ, Bunjevačko-šokačka bibliografija, str.
757, br. 1. – Kratica za ovo djelo BŠB+str.
24 Neven III (1886), str. 131-133.
47
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
u XIX. stoljeću, poglavito u drugoj polovici, javljali su se svećenici (I. Antunović, Bl. Modrošić,
I. Palić, P. Kujundžić i dr.) i svjetovnjaci (A. Šarčević, K. Milodanović, M. Mandić, S. Grgić i
dr.), a sadržaj djela je raznovrstan, namijenjen
prosvjećivanju i preporodnom radu.
3. PISCI KOJI SU PISALI O JEZIKU I PRAVOPISU
– U nizu pisaca koji su svojim radom pridonosili čuvanju hrvatskog jezika u Podunavlju i rješavali ortografska pitanja prvi je Mihovil (Mijo,
Mihajlo) Radnić.25 Njega većina znanstvenika
stavlja na početak književnosti u pokrajini između Dunava i Tise.26 Radnić se rodio god. 1636.
u Kaloči (u bunjevačkom govoru: Kalača).27 Jamačno je prije god. 1660. obukao franjevačko
redovničko odijelo, jer je već god. 1661. na izobrazbi u Rimu.28 Prije nego što je postao sveće25 Literatura o Mihovilu Radniću: Eusebije FERMENDŽIN,
Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae
(...). Starine JAZU XXIII, Zagreb 1892, str. 41, 45, 47, 53. –
Emericus PAVICH, Ramus viridantis olivae (...). Budae 1766,
170-174. – I. STRAŽEMANAC, Paraphrastica et topographica expositio. Vellicae 1730, 70, 71. – G. CSEVAPOVICH,
Recensio observantis Minorum Provinciae s. Joannis a
Capistrano. Budae 1830, 167, 199, 204. – ISTI, Synopticomemorialis cathalogus observantis minorum provinciae
s. Joannis a Capistrano, olim Bosnae Argentinae. Budae
1823, 123-126. – Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci. I. Sarajevo 1912, 203 sq – ISTI, Nacrologium Bosnae
Argentinae. Sarajevo 1917, 18. – ISTI, Ljetopis fra Nikole
Lašvanina. Sarajevo 1916, 98. – Beato S. BUKINAC, De
activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici
saeculis XVI et XVII. Zagreb 1940. – Dominik MANDIĆ,
Acta franciscana Hercegovinae, I. Mostar 1934, 233239. – ISTI, Franjevačka Bosna, Rim 1968, 47-49; 204205. – Krešimir BUNIĆ (Ivan Kujundžić), Mihajlo Radnić,
Subotica 1945. – ISTI, Bunjevačko-šokačka bibliografija.
Rad JAZU 355, Zagreb 1969, 678-679, br. 1, 2. Kratica
u ovom radu BŠB+str. – Ante SEKULIĆ, Književnost
bačkih Hrvata. Zagreb 1970, 21-27. – Rafo BOGIŠIĆ,
Suvremenost i tradicija u književnom postupku bosanskih
franjevaca. Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslavenske
književnosti, knj. II. Sarajevo 1973, 58-61. – Franjo Emanuel
HOŠKO, Djelovanje hrvatskih i bosanskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Nova et vetera XXVIII (1978),
svez. 1-2, 119-121.
26 BŠB, 678, br. 1.
27 Kaloča (Kalača; Lalocsa, Coloca) danas je gradić
uz rječicu Vajas, drevno sjedište nadbiskupa bačkokaločkih, od god. 1918. samo kaločkih. Naselje je
nekoć bilo hrvatsko, ali je Gabrijel Herman Patačić od
Zajezde za svoga nadbiskupovanja tridesetih godina
XVII. stoljeća udario kaznu za svaku „iliričku“ izgovorenu riječ dvanaest udaraca batinom ili 12 florina.
O tome usp. Stephanus KATONA, Historia metropol.
Ecclesiae Colocensis, Colocae 1800, 72.
28 E. FERMENDŽIN, Chronicon, 45. – Arhiv franjevačkog
45-63
nikom već je bio proglašen radi svojih sposobnosti profesorom filozofije. U Rimu je položio
ispit za profesora bogoslovije i stekao naslov
«lector qeneralis».29 Nakon povratka u domovinu bio je sa trideset godina gvardijanom u Olovu (1666 – 1669)30, na provincijskom saboru u
Kreševu (1678) postao je tajnikom redodržave
Bosne Srebrene,31 a na kapitulu u Fojnici (1681)
postao je zamjenikom (kustodom) provincijala Andrije Šipračića Dubočanina.32 U toj službi putovao je god. 1682. na generalni kapitul
u Toledo.33 Na povratku iz Toleda zadržao se
u Rimu radi tiskanja svojih djela.34 Početkom
god. 1684. bio je generalni pohoditelj svoje vlastite redodržave.35 U to doba rasplamsao se bio
Bečki, Morejski rat (1683-1699), ali je Radnić
uspješno obavio svoj posao pa je održao kapitul u Kreševu (27. studenog 1684.)35, gdje je
poglavarom redodržave postao Ante Gabeljak,
a kad je on iznenadno preminuo, upravu je preuzeo Radnić.36 Zatim je M. Radnić izabran na
redovitom kapitulu za poglavara Bosne Srebrene i bio joj je na čelu pet godina (1685-1690).37
Prema Radnićevim izvješćima razdoblje njegove uprave bilo je iznimno teško;38 imao je i
osobnih teškoća.39 U doba njegovo bila je velika seoba hrvatskog žiteljstva iz Bosne (i s drugih
područja Bosne Srebrene) u Prekosavlje i Podunavlje.40 To je razlogom što neki pisci optužuju
Radnića da je njegova «krivnja što je mnogo
izbivao iz Bosne i što je Hrvate katolike poticao
da sele iz Bosne (...).»41 U posljednjih deset godina XVII. stoljeća boravio je M. Radnić u podunavskim samostanima. Posljednja mu je služba
samostana u Makarskoj (AfsM), Liber archivalis, XXX.
29 E. FERMENDŽIN, ondje.
30 Isto djelo, 47, 51.
31 AfsM, Liber archivalis, XLVI.
32 Ista djela.
33 F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 120.
34 D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna, 204.
35 AfsM, Liber archivalis, XLV.
36 D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna 205.
37 AfsM, Liber archivalis, XLV.
38 D. MANDIĆ, Acta franciscana Hercegovinae, I,
233-239. – K. BUNIĆ, M. Radnić, 15-25.
39 AfsM, Liber archivalis, XLV.
40 J. JELENIĆ, Ljetopis fra Nikole Lašvanina, 98 – D.
MANDIĆ, nav. dj., 206.
41 Ista djela, ondje.
48
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
bila u Budimu (gvardijan) i u tom je gradu umro
26. rujna 1707.42
Mihovil Radnić je rođenjem, životom i radom
podunavski Hrvat, njegova djela spominju franjevački ljetopisci i povjesničari, naši ga pak
književni povjesnici često mimoilaze.43 Danas
su poznata dva Radnićeva djela, dvije knjige
objelodanjene tiskom:
a) Razmisoglagna pribogomiona od glivbavi
Boxye. Meditationes devotissimae amoris divini. Sloxena, i izuagena u Iezik Slouingnsky Bosansky, iz suetoga Pisma, i razlikye izkuscanie
Naucitegla, i pissaca. Po Fra Mihaylv Radnichiv Bacaninv, Pripouiedaocu, sctiocu Generalomu, Iurue za Ministru, i Kusctodu Prouincie
Bosnae Argentinae, Reda Male Bratye suetoga
Francescka, Romae, V Rimu, Typis Christophori
Dragondelli, MDCLXXXIII. Svperiorvm permissv. – 16,7 x 21,5 cm, 403 str.44
b) Pogargegne izpraznosti od sviyeta. V trii
diela razdiegleno. De Contemptv vanitatvm
mvndi. Libri tres Illiryco idiomate. Sloxeno, i izuageno u Iezik Slouinsky Bosansky, iz suetoga Pisma, i Razlikye izkuscanie Naucitegla, i Pisaca.
Po Fra Mihajlv Radnichiv Bacaninv Pripouiedaocu, sctiocu Generalomu, Iurue za Ministru, i
Kusctodu Prouinciae Bosnae Argentinae, Reda
Male Bratye suetoga Francescka. – Romae, Ex
Typographia Christophori Dragondelli MDCLXXXIII. Superiorvm permissv. V. Suetommu
Gradu Rimu. Po Kriscti Dragodelichiu Sctampaturu. Z’Dopusctegnem Starescina. – 23 x 32
cm, 576 str.45
U oba naslova istaknuo je Radnić potrebne podatke o kakvim se djelima radi, ali je istaknuo
također pripadnost zavičaju («Bacaninu»), naziv
jezika kojim piše: «Slovingnsky/Slovinsky Bosansky», baš onakvim kakvim su pisali i ostali
pisci onoga doba. U djelima se susreće po koja
talijanska ili nehrvatska riječ, po neka kovanica.
Šime Ljubić piše da Radnićev jezik «sjaji čistoćom i pravilnosti govora».46 – U predgovoru
svoje prve knjige (Pozdravljanje dobrostivomu
štiocu) M. Radnić pripominje da mu nije moguće protumačiti «kako se što piše latinskijem
42 J. JELENIĆ, Necrologium Bosnae Argentinae, 18.
43 K. BUNIĆ, nav. dj., 3-5. – A. SEKULIĆ, Književnost
bačkih Hrvata, 21-27.
44 BŠB, 678, br. 1.
45 BŠB, 678, br. 2.
46 Usp. A. SEKULIĆ, nav. dj., 19.
45-63
slovima, a izgovara u našem jeziku» nego će
čitatelja tomu «većma vištinu štijući uvižbati»:
Otuda u njegovim djelima neujednačeno pisanje pojedinih glasova, nespretna uporaba h i j i
sl. – Treba upozoriti na činjenicu da jezik i pravopis M. Radnića još uvijek nisu proučeni unatoč tvrdnji da su njegove dvije knjige «najstarije
bunjevačke knjige».47
Zanimljiv je u nizu podunavskih hrvatskih kulturnih poslenika Luka Karagić.48 Jamačno je
rođen u Baji krajem osmog desetljeća XVII.
stoljeća,49 a potječe iz izbjegličke olovske
obitelji koja se za Bečkog rata naselila u tada
hrvatskom gradu na Dunavu.50 Naobrazbu je
stekao u domovini i Italiji (Bologna), a zatim je
na kapitulu u Našicama (1708) postao tajnik redodržave Bosne Srebrene;51 obavljao je i druge
službe kao poglavar u Somboru (1712-1714),52
Baji (1714-1717; 1720-1730)53, u Budimu i Osijeku (1718-1720).54 Provincijalom Bosne Srebrene postao je 1735. i upravljao je do 1738. Deset
godina nakon toga umro je 18. srpnja 1748. U
rodnoj mu Baji.55 Njegovo djelo Molitvena knjižica56 jamačno je zauvijek izgubljena, ali Luka
Karagić bio je uporan u obrani bosančice, pa je
47 Prema BŠB, 678, br. 1 i 2.
48 O Luki Karagiću usp. E. Fermendžin, Chronicon,
55, 56, 65. – AfsM, Liber archivalis, 80, 87, 93, 100,
104, 118. – Mladen BARBARIĆ, Zadnji fratri olovski.
Franjevački vjesnik XLI (1934), br. 11, str. 344. – Ivan
KUKULJEVIĆ , Bibliografija hrvatska, I. Zagreb 1860,
64, br. 731. – F. E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole
u 18. stoljeću. Kačić VIII (1976), str. 164-169. – ISTI,
Djelovanje franjevaca u Budimu, 127-128.
49 E. FERMENDŽIN, Chronicon, 55.
50 Baja, grad na sjeverozapadu negdašnje Bačke
županije, uz Dunav, gdje se Šugavica odvaja od velike
rijeke. U spisima se spominje kao Waya, Way i Baja.
Oko grada su hrvatska naselja Vancaga, Čavolj, Baškut
(Vaskút), Mateović i dr. O gradu i njegovoj povijesti
usp. St. KATONA, Historia metrop.ecclesiae Col., I,
str. 93-94. – Ivan EVETOVIĆ, Képela Baja város multjaból. Baja 1901. – Evlija ČELEBI, Putopis. Sarajevo
1979, 528-529.
51 Arhiv provincije Presv. Otkupitelja, Split (APOS),
Spisi br. 2, fol. 54.
52 AfsM, Liber archivalis, 50. – A. SEKULIĆ, Ulomci
iz somborske povijesti do kraja XVIII. stoljeća. Kačić
XIII (1981).
53 AfsM, Liber archivalis, 87, 93.
54 Ondje, 100, 104, 118.
55 Arhiv franjevačkog samostana u Požegi (AFsP),
Necrologium conventus Posegae, ad diem
56 Usp. Ivan KUKULJEVIĆ, Bibliografija hrvatska, I, 64.
49
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
u svojoj okružnici 1. srpnja 1737. upućenoj svim
redovnicima i samostanima u toč. 6. zabranio, u
ime definitorija i svoje osobno, pisati (hrvatski)
latiničkim slovima i službeno i privatno, nego su
svi trebali pisati bosančicom; prijetnja je bila da
će postom i molitvom pedipsati sve koji se to
budu usudili činiti.57
Prema podacima o tiskanim knjigama Lovro
Bračuljević58 je nakon M. Radnića pisac koji je
želio pridonijeti svoj obol pravopisu i protumačiti što je oko toga nejasno.
Lovro Bračuljević (Laurentius a Buda, Lovro
Budimski)59 bio je rodom iz Budima, a 1685.
uzima se za godinu njegova rođenja.60 Malo je
poznata Lovrina mladost, ali 1. studenog 1710.
obukao je franjevačko odijelo u Velikoj,61 a filozofske i bogoslovne nauke svršio je, čini se, u
Italiji, jer je dobro poznavao talijanski. U Budimu je predavao bogosloviju (1723-1734),62 stekao je naslov lektora jubilata (1734) i obnašao
je značajne službe u svojoj redodržavi,63 pa je
bio i generalni pohoditelj u Bugarskoj. Na povratku u Budim teško je obolio i umro 21. studenog 1737. u svom rodnom gradu.64
Za jezikoslovce značajna je tvrdnja napisana
o Lovri Bračuljeviću: «Narodni jezik uveo je u
bunjevačku knjigu profesor filozofije i teologije Lovro Bračuljević (1685-1737), izdavši u
57 BŠB, 682, br. 8.
58 Literatura o Lovri Bračuljeviću: Alexius HORÁNYI,
Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis
notorum, I. Beč 1775, 344-345. – Julijan JELENIĆ,
Bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, I. Zagreb
1925, 56. – Julije ŠOLTIĆ, Lovro Bračuljević (16851737) – prvi začetnik našeg fonetskog pravopisa (1730.
g.). Kolo V (1967), br. 6, str. 588. – Ante SEKULIĆ, Tri
priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kačić II (1969),
76-85. – ISTI, Književnost bačkih Hrvata, 20-34.
– Šime LJUBIĆ, Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske. II. Rijeka 1869, 492 – E. PAVIĆ, Ramus
viridantis olivae, 58 – J. SZINNYEI, Magyar irók élete
és munkai, I. Budapest 1891, 1314. – Jelica GOLIĆ,
Počeci bunjevačke književnosti. Republika XII (1956),
br. 5, str. 28. – Dionizije ŠVAGELJ, Nastojanja kao ipak
oko pravopisa. Kalendar «Novosti». Vinkovci 1960.
179-183. – F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u
Budimu, str. 134-135.
59 J. JELENIĆ, Necrologium Bosnae Argentinae, 7.
60 A. HORÁNYI, Nav. dj., 344-345.
61 AfsM, Liber archivalis, 78.
62 Isto djelo, 162, 167, 211, 219, 224, 233, 235.
63 APOS, Spisi br. 6, fol. 68.
64 Arhiv franjevačkog samostana u Budimu (AfsB),
Protocollum conventus Budae, I, 57.
45-63
Budimu godine 1730. prvo djelo napisano fonetskim pravopisom pod naslovom ‘Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi’ ... Ovo prvo
bunjevačko djelo pisano fonetskim pravopisom
objelodanio je Lovro Bračuljević 100 godina
prije kulturno-nacionalnog pokreta Vuka Karadžića.»
Lovro Bračuljević je doista objelodanio spomenuto djelo,65 a osim njega također i knjigu
Dobar put putovagnia karstianskogh u rai vicsgniegh uxivagnia (...), Budim 1730.66 Unatoč
činjenici što je Bračuljevićev sav «književni rad
bio usmjeren (...) želji: potaknuti vjernike na krepostan život, utvrditi kod njih kršćansko ponašanje (...)»67, za povijest književnosti i hrvatsko
jezikoslovlje djela su mu vrijedna zbog pravopisnih uputa, rasprava o složenim glasovima kao
i o pitanju akcenta u našem jeziku.68 Bračuljevićeva knjiga Uzao (...) bogata je riznica znanja,
ali posebnu vrijednost ima Opomena za pravo,
dobro i lako sctiti ove kgnighe gdje pisac bilježi
svoja načela o pravopisu i veli da je «lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori, jer štogod je
odviše, nije faljeno, već kuđeno: Superflua sunt
vitanda. Zato ja u ovim knjigama pišem onako,
kako govorimo i izgovaramo naški riči: jer kako
se mogu izgovoriti, onako se mogu i u knjigah
štiti.»69
Pripomenuti treba da Bračuljević nema naziva
za jezik, nego mu je on «naški», dok će o pojedinostima pravopisa biti još riječi.
Budimac je bio Stjepan (Stipe) Vilov o kojemu
je njegov sugrađanin Emerik (Mirko) Pavić mislio da je začetnikom opće prihvaćenoga hrvatskog pravopisa kojim su se služili mnogi sjevernohrvatski pisci u XVIII. stoljeću.70 Takvo je
mišljenje prihvatio Ignj. Al. Brlić.71
65 Usp. BŠB, 679, br. 5.
66 Ondje, br. 6.
67 F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 135.
68 Isto ondje – Usp. A. SEKULIĆ, Književnost bačkih
Hrvata, 25-31.
69 Lovro BRAČULJEVIĆ, Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi (...), str. XI-XII. (Transkripcija citata u tekstu i
naslovu A. Sekulić).
70 E. PAVICH, Nadodanje glavni događaja Razgovoru
ugodnom naroda slovinskog. Pešta 1768, 114, čl. 28.
71 Zora dalmatinska, III (1846), Zadar 1846, v. bilj. 159.
50
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
Stjepan Vilov rodio se krajem XVII. stoljeća u
Budimu,72 a pouzdan je podatak da je 6. svibnja 1709. obukao franjevačko odijelo u Iloku.73
Filozofiju i bogoslovne nauke učio je u Italiji,74
a god. 1718. postao je profesorom filozofije u
Budimu,75 zatim je bio profesorom u Osijeku
od 1724. do 1728. Vratio se u Budim i predavao
bogosloviju od 1729. do 1739., a zatim je do
kraja života obavljao službu dekana budimskih
visokih učilišta.76 Obnašao je časti i službe u
Bosni Srebrenoj (gvardijan, generalni pohoditelj u Bugarskoj), a umro je 5. studenog 1747.
u rodnom gradu Budimu.77 Osim filozofskih i
bogoslovnih djela78 Stjepan Vilov ostavio je
djela Razgovor prijateljski među kerstjaninom i ristjaninom pod imenom Frančeska i Teodora nad
plemenitim i ugodnim nazivanjem sadašnjim;
Budim 1736 (vel. 8°, str. 73).79 Djelo je složeno u dijalogu, a od tri Opomene tiskane u knjizi
posebno značenje ima posljednja. U njoj Vilov
raspravlja o nekim pravopisnim pitanjima «budući da jošt običaj nije se učinio jednako slova
na izušćivanje riči metati (...), zato hrvemo se
s latinskih slova sastavljanjem nadoknaditi ona
slova, koja na izušćivanje naših riči manjkaju».
Za Stjepana Vilova domaća riječ je «naška», jezik pak «naški», dok pravopisnu «mučnost» nastoji riješiti u skladu sa zahtjevom da bude pisana riječ «razgovitna i razložita», a «toliko jedna
rič razgovitija u pisanju jest, koliko manje slova
imade, a podpuno izušćuje, niti u čemu se god
s drugim jednakim pisanjem u smutnju stavlja
(...)».80
72 A. SEKULIĆ, Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti, 86. – ISTI, Književnost bačkih Hrvata, 32.
73 AFsM, Liber archivalis, 78.
74 U Budimu se čuva spis Stj. Vilova iz studentskih dana (Knjižnica
franjevačkog samostana), sign. k VI 16) pa je ondje zabilježen
samostan gdje je Vilov boravio – «Calissiensi».
75 AFsM, Liber archivalis, 119. (za S. Vilova piše da je “on humanioribus et speculativis nimis eruditus”.
76 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 7, 47, 48, 59, 71, 85, 96.
77 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 117.
78 Usp. F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 139. – A.
SEKULIĆ, Filozofska baština hrvatskih podunavskih pisaca. Prilozi
7-8. (1978), str. 246.
79 BŠB, 680, br. 7.
80 O djelu Stjepana Vilova usp. I. KUKULJEVIĆ, Bibliografija
hrvatska, I, str. 174. – Al. HORÁNYI, Memoria Hungarorum (...),
III, str. 572-572. – J. ŠAFARIK, Geschichte der südslaw. Literatur,
str. 220 i 254. – G. ČEVAPOVIĆ, Synoptico-memorialis cathalogus (...), str. 319. – Filip LAŠTRIĆ, Epitome vetustatum Bosnensis
Provinciae (...), str. 83. – J. FORKO, Crtice iz «slavonske» knji-
45-63
Krupno ime hrvatske podunavske književnosti
u XVIII. stoljeću bio je Emerik (Mirko) Pavić.81
Rodio se 5. siječnja 1716. u Budimu,82 a prema
srednjoškolskoj svjedodžbi (18. srpnja 1734.)
može mu se utvrditi krsno ime Ivan.83 Gimnaziju je završio kod isusovaca u Budimu i stupio
je u Franjevački red u Velikoj.84 Filozofiju je slušao u Budimu (1736-1739) kod Nikole Kesića,85
ževnosti u XVIII. stoljeću. Izvješće o kralj. vel. Realci u Osieku šk.
god. 3(1886/87) – Ivan KUJUNDŽIĆ, Bunjevačko-šokačka bibliografija, 680-682. (pisac je objelodanio treću Opomenu) – Ante
SEKULIĆ, Književnost bačkih Hrvata, str. 31-34.
81 O E. Paviću je bogata literatura: Alexius HORÁNYI, Memoria
Hungarorum et provincialium, III, str. 48-50. – Gregorius
CSEVAPOVICH, Synoptico-memorialis cathalogus (...), 228, 301,
320. – Ignjat Andrija BRLIĆ, Uspomena jednog od naših glavnih
i slavnih pisatelja. Zora dalmatinska III (1846), br. 12, 94, 95. Josip
FORKO, Crtice iz „slavonske“ književnosti u XVIII. stoljeću. Izvješće
kralj. vel. Realke u Osieku, 1 (1883/1884), 24; 2 (1884/85), 26. –
ISTI, Kako je P. Pavić u prošlom stoljeću u latinski jezik prevodio
pjesme slavnoga fra Andrije Kačića. Ibidem 5 (1888/89), 20-26.
– Josip JAKOŠIĆ, Scriptores Intermaniae. Građa za povijest književnosti hrvatske JAZU, 2 (1899), 123-124. – Stjepan BOSANAC,
Pavićevo «Nadodanje» Kačićevu «Razgovoru ugodnom». Spomen
cvijeće (...). Zagreb 1900, 395-405. – Milan OGRIZOVIĆ, Kako je
Emerik Pavić preveo Kačićev Razgovor ugodni. Nastavni vjesnik,
12 (1904), 457-473. – ISTI, Latinski prijevodi Kačićevih i inih pjesama. Narodna obrana, 7 (1908), br. 199. – Dragutin PROHASKA,
Budimski lekcionari XVIII. vijeka prema bosansko-dalmatinskom
I. Bandulavića. Zbornik v. Jagića, Zagreb 1908, 562-566. – Julijan
JELENIĆ, Ljetopis franjevačkog samostana u Kreševu, Sarajevo
1918. 8-9. – Tomo MATIĆ, Prosvjetni i književni rad u Slavoniji
prije Preporoda. Zagreb 1944, 46, 52, 57, 88, 89, 119, 126, 133.
– Mihovil KOMBOL, Poviest hrvatske književnosti do Preporoda.
Zagreb 1945. 316, 335, 352. – Slavko JEŽIĆ, Hrvatska književnost
od početka do danas 1100-1941. Zagreb 1944, 175-176, 194. –
Ante SEKULIĆ, Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kačić II
(1969), 90-99. – ISTI, Književnost bačkih Hrvata. Zagreb 1970,
34-39; 107-109. – Krešimir GEORGIJEVIĆ, Hrvatska književnost
od XVI. do XVIII. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb
1969, 216, 217, 218, 161. – Jerko FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog
lekcionara. Zagreb 1975, 10, 17, 19, 27, 226, 243-245, 247, 252,
353. – Franjo Emanuel HOŠKO, Dvije osječke visoke škole. Kačić
VIII (1976), 154, 155, 170, 172, 175, 177, 187, 189. – Ibidem, IX
(1978), 150, 165, 168. – ISTI, Topohistoriografsko djelo Emerika
Pavića kao izvor za hrvatsku crkvenu i kulturnu povijest. Kačić VIII
(1977), 71-81. – ISTI, Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i
hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Nova et vetera
XXVIII (1978), sv. 1-2, 155-160. – O Pavićevu djelu Cvit likarije (Flos
medicinae) pisali su Lavoslav GLESINGER, Dražen GRMEK, Hrvoje
TARTALJA, Ante KOTRLJAN i dr.
82 AFsB, Syllabus religiosorum Provinciae (...), ad nomen – Ondje,
Repetirorium Kaizer, tom. LXI, br. 63-67, 195.
83 usp. F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 156.
84 Isto djelo, ondje.
85 AfsB, Protoc. Conv. Budae, I, 59. – Nikola KESIĆ, (Budim 1709.
– Budim/Taban, 10. lipnja 1739), izvrstan poznavalac skotističke
filozofije i pisac lekcionara Epistole i Evangjela priko sviju nedilja
i blagi dneva svetih godissnji. Djelo mu je objelodanjeno nakon
smrti, Budim, 1740. Literatura o N. Kesiću: E. PAVICH, Ramus
51
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
a u Beču je 1738. branio filozofske teze svoga
profesora.86 Bogoslovske nauke svršavao je u
Budimu (1739-1742) i Osijeku (1742-43).87 Svećenikom je postao 1. veljače 1739.88 Ispit za
profesora filozofije položio je 21. travnja 1743.
u Budimu i počeo je predavati u Baji (17431746).89 Zatim je položio ispit za profesora
bogoslovije (9. ožujka 1750) u Požegi90 i predavao je dogmatsko bogoslovlje u Budimu punih
deset godina (1750-1761)91, a do smrti je bio
dekan visokih franjevačkih učilišta u rodnom
gradu. Umro je 16. travnja 1780. u Budimu.92
Znanstvena je književna baština Pavićeva je golema. U svojim raspravama utvrdio je F. E. Hoško
svega 35 djela93 od kojih su mnoga izgubljena
u rukopisu. Međutim, u okvirima promatranja
njegova doprinosa hrvatskom jezikoslovlju treba upozoriti da je Stjepan Vilov uveo Pavića u
kulturno djelovanje kad mu je god. 1746. povjerio uredništvo hrvatskog kalendara (compositio
calendariorum Illyricorum)94. Pavić je «ilirički»
kalendar uređivao do svoje smrti, a iste godine napisao je djelo Principia Illyrica (hrvatsku
početnicu) koje je izgubljeno.95 Prema drugoj
vijesti E. Pavić priredio je Principia latina versa in
Illyrica i Vocabularium.96 Oba spomenuta djela
viridantis olivae (...), 59, 68. – D. PROHASKA, Budimski lekcionari
XVIII. Vijeka (...), 562-566. – J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog
lekcionara, 240-243. – Z. VINCE, Neka metodološka pitanja književnopovijesnog studija slavonskog značaja jednog dijela hrvatske književnosti. I. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje. Osijek
1970, 775. – A. SEKULIĆ, Književnost bačkih Hrvata, 55. – F. E.
HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 142-143.
86 AFsB, Protok. Conv. Budae, I, 59.
87 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 80, 88.
88 AFsB, Repetitorium Kaizer, 197.
89 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 92.
90 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 140.
91 AFsB, Liber residentiae Paxiensis, ad annum.
92 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 293, 299, 331, 342, 347, 372,
450. – A. Sekulić, nav. dj., 35-36. – F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 157.
93 Bibliografija Pavićevih djela objavljena je u njegovu djelu Flos
medicinae – Cvit likarije, reprint izdanje u Splitu, 1980, str. 19-21.
Tu, jamačno najpotpuniju bibliografiju sastavio je Franjo Emanuel
HOŠKO.
94 AFsB, Protoc. Conv. Budae, I, 97, 345. – Ondje je zabilježeno
da je 25. listopada 1746. završeno uređenje hrvatskog kalendara: «Hodie finita est compositio calendariorum Illyricorum per
patrem Vicarium (sc. Pavić) ...»
95 U ljetopisu budimskog samostana AFsB, Protoc. Conv. Budae,
I, 98 zabilježeno je da je Pavić «composuerit Principia Illyrica.»
96 Isto djelo, 345.
45-63
napisana su prije god. 1770. ali su izgubljena.97
Svoj narod Pavić naziva «slovinskim», a jezik mu
je «slovinski iliti ilirički». Međutim, jezik je «nass
slavni, uljudnii i krasni illyricski».98 Pripomenuti
treba i Pavićevu knjigu Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka kerstjanskoga (...)99 u kojoj piše
da je djelo (knjiga) njemačkog «sada pak ... u
slovinski, illiti Illyricski, jeli Dalmatinski jezik prinessena i s-tieskom ucsinjena.»
U prosudbi Pavićeva rada zabilježeno je među
ostalim značajkama da je proširio i nastavio
Bračuljevićevu zauzetost za promicanje duhovnosti književnim prilozima, Vilovićevu djelatnost na području teološke kontroverzije na
narodnom jeziku, a revnovao je oko hrvatskog
pravopisa. F. E. Hoško međutim misli, da Zlatko
Vince u svojim raspravama o hrvatskom pravopisu «po svemu sudeći umanjuje Pavićevu ulogu u razvoju hrvatskog pravopisa ističući više
značenje pravopisnih rješenja Pavićeva druga u
profesorskoj službi Jeronima Lipovčića».100 Razlog takvog pristupa Paviću nalazi F. E. Hoško u
činjenici što se Zlatko Vince «u svojim raspravama o hrvatskom pravopisu oslanja na istraživanja Lászla Hadrovicsa (... ...).»101
U Pavićevo doba pisao je «iliričkim» jezikom
Josip Antun Knezović,102 a na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće istaknuti pisac «dostojnih uspomena» i slavnih «delijah slavinske kervi» bio
97 Usp. E. PAVIĆ, Flos medicinae – Cvit likarije (reprint 1980), str. 20.
98 E. PAVIĆ, Ogledalo temelja, virae i zakona katolicsanskoga (...).
Budim 1759. (naslovna stranica; usp. BŠB, 684, br. 21).
99 E. PAVIĆ, Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka kerstjanskoga
(...). Budim 1769. (naslovna stranica).
100 F. E. HOŠKO, Djelovanje franjevaca u Budimu, 160, bilj. 423.
– F. E. HOŠKO napisao je svoju pripomenu uz rad Zl. VINCE, Od
Baščanske ploče do Kačića i Reljkovića. Forum XV (1976), 822.
– Jerolim LIPOVČIĆ, (Požega, 28. listopada 1716. – Požega, 30.
lipnja 1766.) franjevački pisac i društveni djelatnik.
101 Pisac misli općenito na radove Lászla HÁDROVICSA, a
jamačno najviše na članak Pokušaj reforme latiničkog pravopisa
1735. godine. Anali Filološkog fakulteta, svez. 5. Beograd, 1966,
267-272.
102 BŠB, 684, br. 19, 20, 23; 685, br. 24. – Josip Antun
KNEZOVIĆ na naslovnoj stranici svoje knjige Kruna obderzavaiucsiu stanie apostolsko. Izpovidnika sviu ogledalo. Xivot svetog Ivana
od Nepomuka (...). Pešta 1759 bilježi svoje društvene položaje:
kanonik nadbiskupije kaločke, prepošt infulat, apostolski notar.
O J. A. Knezoviću usp. I. KUKULJEVIĆ, Bibliografija hrvatske, I,
71-72. – R. STROHAL, Stariji hrvatski molitvenici. Kat. List, br. 46
(1909), str. 501. (I. Kujundžić je u BŠB, 684, br. 19 ispravio bibliografske podatke spomenutih pisaca). Steph. KATONA, Historia
metrop. Ecclesiae Colocensis, II. Colocae 1800, 422-423.
52
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
je Grgur Peštalić.103 Svratio je pozornost na
sebe svojom učenosti, kulturnim i književnim
radom.104 Peštalić je svojim životom vezao dva
stoljeća: rodio se 27. lipnja 1755. u Baji (Baškut/
Vaskút), a umro je 1. veljače 1809. u rodnom
gradu u službi samostanskog gvardijana. Umro
je u muževnoj dobi skrhan sušicom, ali je «složio» osim spomenutog djela u stihovima još
Utishenje oxalostjenih u sedam pokorni pisama
kralja Davida iztomacseno (...), Budim 1797 (8°,
str. 252)105 i nekoliko filozofskih djela na latinskom jeziku. Peštalić nije u radu isticao svoju
posebnu zauzetost oko jezika i pravopisa, ali je
hrvatska djela pisao svojom lijepom, domaćom
bunjevačkom ikavicom.
Međutim, nakon Grgura Peštalića (ali i za njegova života) Somborac Ivan Ambrozović106
preveo je «sa serbskog jezika na illiricski» i god.
1808. objelodanio u Pešti djelo Proricsja i narecsenja koja shtiuch i obderxavajuch i sam sebe
svaki, i druge pouzdano upravljati hoche (...).107
Nakon sedamdesetak godina sličan posao
obavio je Franjo Bodolsky108 koji je «dozvolom privodioca na bunjevačkom naričju izdao»
(1873) djelo Aleksandra Petöfija «Vitez Ivan»
(János Vitéz) što ga je «na srbski priveo Jovan
Jovanović».109 Dakle, prijevod Jovana Jovanovića Zmaja objelodanio je F. Bodolsky na svome
«naričju».110
103 Prvo objelodanjeno djelo Grgura Peštalića je Dostojna plemenite Bacske starih uspomena. Sadashnji i drugi slavinske kervi
delliah slava. Bacskim plemichem (...) od domorodca u Baji prikazana. Shtampano u Kalacsi 1790. 8° str. 48. – Usp. BŠB, 690, br.
62. – Djelo je doživjelo pet izdanja, a posljednje – peto – priredio
je Vasa STAJIĆ u Subotici 1929.
104 O. G. Peštaliću usp. Rad A. SEKULIĆ, Grgur Peštalić i njegova
filozofska djela. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine.
God. VI (1980), br. 11-12, str. 165-178. U bilješkama toga rada
spomenuta je literatura o G. Peštaliću.
105 Usp. BŠB, 691, br. 72.
106 Ivan AMBROZOVIĆ, (9. lipnja 1789. – 12. veljače 1869.),
potječe iz ugledne obitelji koja je povezana s plemenitašima
iz Požege. Obavljao je ugledne službe u Somboru, a napisao je koliko se može utvrditi četiri djela. – Usp. A. SEKULIĆ,
Književnost bačkih Hrvata, 54, 316. (Djelo Proricsja ... «prijevod»
je Muškatirovićeva djela).
107 BŠB, 693, br. 86.
108 Franjo BODOLSKY, za sebe uvijek piše na naslovnim stranicama svojih djela «pivač» ili «prvi pivač»; bio je naime orguljaš
(kantor) u subotičkim crkvama sv. Roka, Franjevačkoj (“staroj”) i
sv. Terezije Avilske, danas subotičkoj stolnici.
109 BŠB, 699, br. 134.
110 Naslov je knjige Franje Bodolskoga «Aleksandra Petöfija Vitez
Ivan. Na srbski priveo Jovan Jovanović. A dozvolom privodioca na
45-63
Spomenuti pisci razlikuju «srpski» od «iliričkoga», što je zanimljiv podatak. Početkom
XIX. stoljeća Ivan Ambrozović u svome gradu
Somboru razlikuje «srebski» od «illiricskog», a
sedamdesetih godina istoga stoljeća Franjo Bodolsky misli da je u Subotici (dvadeset godina
nakon Bečkog dogovora) uputno objelodaniti
«na bunjevačkom naričju» srpski prijevod Petöfijeva djela. Pripomenuti treba, da je F. Bodolsky već god. 1857. objelodanio svoje djelo:
Vertao gizdavi to jest: knjiga pod imenom ovim
jerbo kakogod u lipom vertlu nalaze se strukah
svakojakog lipog cvitja, tako i u ovoj knjigi nalaze
se priko cile godine lipe molitve, pisme, litanie i
pobožna dila (...).111
Međutim, u drugoj polovici XIX. stoljeća javljali su se pisci koji su pisali svoja djela «iliričkim»
jezikom i na isti jezik «privodili» ili «prinosili» s
madžarskog.112 U to doba, poglavito nakon Austro-Ugarske (1867) i Hrvatsko-Ugarske (1868)
nagodbe, djelovali su kao preporoditelji među
podunavskim Hrvatima pisci Ivan Antunović
(1815-1888),113 Ambrozije Bozo Šarčević (18201899),114 Blaž Modrošić (1839-1900),115 inače
podrijetlom slavonski Šokac, Stjepan Krunoslav
Grgić (1836-1914),116 Stjepan Vujević (1837bunjevačkom naričju izdao Franjo Bodolsky, bivši pivač pri crkvi s.
Roke u Subotici. Tiskano od Karla Bittermanna, 1873.» – Vel. 11,2
x 18,5 cm, str. 76.
111 BŠB, 696, br. 110. – Drugo izdanje u Baji, 1866.
112 Primjerice: Stipan GRGIĆ, Spasi Kraljice! Salve Regina. (...) S
magjarskog na ilirski jezik prinesena po S. G. (...) Baja 1864; 8°,
str. 16 + XXV. Usp. BŠB, 697, br. 121.
113 O Ivanu Antunoviću napisane su knjige i rasprave: Ivan
Evetović, Životopis biskupa Ivana Antunovića, kalačkog velikog
prepošta. Građa za povijest književnosti hrvatske JAZU, knj.
2, Zagreb 1899, str. 234-244. – Matija EVETOVIĆ, Život i rad
biskupa Ivana Antunovića. Subotica 1935. – Ante SEKULIĆ,
Preporoditeljska i povijesna baština Ivana Antunovića, Croatica
Christiana periodica, II (1978), br. 2, str. 47-63. (u istom broju
Bibliografija, str. 185-188).
114 O Ambroziju Šarčeviću usp. Ante SEKULIĆ, Ambrozije
Šarčević i njegova dva rječnika. Filologija br. 10. Zagreb 1981. U
radu je spomenuta Bibliografija.
115 Nema cjelovita prikaza rada Bl. Modrošića među podunavskim Hrvatima, ali u svim prikazima rada Ivana Antunovića
redovito se spominje kao njegov bliski suradnik. Objelodanjeno
je Modrošićevo djelo: Isusovka iliti život, muka i smrt gorka Isusa
Krista (...). Temišvar 1871, vel. 10,2 x 16,5 cm, str. XXVI + 486. Usp.
BŠB, 698, br. 131.
116 Usp. (* * *), Grgić Stipan Krunoslav. Subotička Danica za
1909. str. 49-52. (u ovom radu je već spomenut Grgićev članak:
Našim Subotičanom o našem Nevenu; Neven III (1886) br. 9, str.
129-133. – podaci o pretplatnicima).
53
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
1905),117 posebice je pak pridonosio razvitku
opće pismenosti i kulturi jezika Ivan Mihalović,
profesor učiteljske škole u Baji.118
Bilo je među suradnicima Bunjevačkih i šokačkih novina što ih je pokrenuo Ivan Antunović
niz pisaca, dopisnika i suradnika koji su raspravljali i o jeziku: Mirko Pekanović, Kalor Milodanović, Bariša Matković, Đuro Balog, Josip Jukić
Manić, Gavro Marković Dželatov, Ago Mamužić, Lajčo Budanović, a posebice je plodan bio
Mijo Mandić.119 U tom nizu člankom Lajče Budanovića Bunjevački pravopis objelodanjenim
u nastavcima u Nevenu XII (1895), br. 1, str. 4-5;
br. 3, str. 43-45 i br. 4, str. 59-60 završeno je XIX.
stoljeće. Tako međaše u promatranju starijih
podunavskih pisaca koji su pisali o hrvatskom
jeziku i pravopisu čine djela M. Radnića s kraja
XVII. stoljeća i Budanovićev članak s kraja XIX.
stoljeća. U razdoblju od dva stoljeća pisci s narodne periferije shvaćali su svoj rad sastavnim
dijelom hrvatske kulture i pridonosili su razvitku
jezikoslovlja.
4. NAZIVI JEZIKA – Različiti su nazivi hrvatskog
jezika u podunavskih hrvatskih pisaca od XVII.
do kraja XIX. stoljeća. Čini se ipak da sve do sedamdesetih godina XIX. stoljeća nema razlike
od ostalih hrvatskih pisaca, jer svoj jezik zovu
bosanskim, slovinskim (M. Radnić), našim/
117 usp. Julije JANČULA, Franjevci u Cerniku. Slavonska Požega
1980, str. 253-255. – Stj. Vujević rodio se u Bačkom Brijegu
(Bereg), 7. ožujka 1837. Krsno ime bilo mu je Josip. Umro je u
Slavonskom Brodu 17. siječnja 1905. Bio je suradnik Bunjevačkih
i šokačkih novina i Nevena, jedan je od suosnivača Pučke Kasine
u Subotici. Poticajno je djelovao na mlađe naraštaje svojim otvorenim i odlučnim nastupima. – Usp. Emerik GAŠIĆ, Svećenici
Bunjevci u našim biskupijama. Hrvatska obnova, Đakovo 1941,
br. 12, str. 6.
118 Ivan MIHALOVIĆ, pisac je hrvatske Čitanke za katoličke
pučke učione. Pešta 1883. (i 1889) i druga djela, priručnike za
školsku uporabu. Usp. BŠB, 699, br. 138; 701, br. 155.
119 Joso ŠOKČIĆ, Mijo Mandić. Momenti iz njegova života i rada.
Subotica 1934. – Mijo Mandić je u zreloj dobi napisao članak:
Borba Bunjevaca za svoj jezik u osnovnim školama. Glasnik jugoslav. Profesorskog društva, Beograd 1938, knj. XVIII, svez. 11-12,
str. 1002-1004. Za svoga učiteljskog rada napisao je M. Mandić
dva školska priručnika: Zemljopis, povistnica i ustavoslovlje za
bunjevačku i šokačku dicu (...) Gara 1880. – Prirodopis, prirodoslovlje i slovnica za bunjevačku i šokačku dicu (...). Gara 1880.
(obje knjige su tiskane u Subotici). – Usp. BŠB, 701, br. 153a i
154. – Vijest da je M. Mandić pozvao na predbilježbu za svoj
«bunjevačko-magjarski i magjarsko-bunjevački ričnik» je pouzdana. Poziv je Mandić uputio iz Kaćmara 1. lipnja 1883. Međutim,
jamačno M. Mandić nije takva rječnika nikada složiom, na što je
dobro upozorio Ivan KUJUNDŽIĆ, nav. dj., 701, br. 154.
45-63
naškim (L. Bračuljević, Stjepan Vilov), slavnim
iliričkim (A. J. Knezović), uljudnijim i krasnijim
iliričkim (E. Pavić), slovinskim iliti iliričkim jali
dalmatinskim (E. Pavić, god. 1769), slavinskim
(G. Peštalić), iliričkim (I. Ambrozić, Đ. Arnold, F.
Bodolsky, Stjepan Grgić). U službenim spisima
i bilješkama kao i u obrednim knjigama bačkokaločke nadbiskupije od vremena Gabrijela
Hermana Patačića od Zajezde, nadbiskupa i
velikog župana bačkog hrvatski jezik je – ilirski
(lingua illyrica).
Nakon Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe jezik se naziva bunjevačkim (A. Šarčevi, god. 1869), zatim bunjevačkim i šokačkim
(A. Šarčević, god. 1870, I. Abtunović, F. Bodolsky, god. 1873), «bunjevačko naričje» (M.
Mandić).120
Isticanje regionalnog naziva (bunjevački, bunjevački i šokački) nameće dva pitanja koja traže
odgovor: kad se prvi put javlja etnik Bunjevac
u Podunavlju; zatim, što je uvjetovalo isticanje
toga naziva sedamdesetih godina XIX. stoljeća.
U mjesnim ljetopisnim knjigama i ispravama nigdje se, naime, ne spominje gens Bunjevci nego
uvijek gens Illyrica, gens Dalmatica i slično.121
a) U turskom popisu god. 1570. spominje se
u baranjskom selu Maroku ime kmeta: Martin
(Marton) Bunavac, pa je taj podatak zabilježio
posredno Jovan Erdeljanović u svojoj knjizi o
podrijetlu Bunjevaca.122 Međutim, podatak da
se ne može uzeti kao pouzdan zbog stanovitih sumnji u vrelo, a poglavito ne kao dokaz
spomena etnika Bunjevac, niti kao potvrda za
nazočnost narodne skupine u Podunavlju. Pouzdan je međutim podatak iz god. 1622. kad
120 Lajčo BUDANOVIĆ, (Bajmok, 27. ožujka 1873. – Subotica,
16. ožujka 1958.), biskup i kulturni radnik, napisao je niz djela,
većinom pobožna sadržaja. (usp. BŠB, 705, br. 190, 200; 706, br.
205, 206, 208; 707, br. 214, 219, 220), Djelovao u Kaćmaru, N.
Sadu, Somboru, Bačkom Brijegu (Beregu, Baji i Subotici. Članak
o „bunjevačkom pravopisu“ napisao je u svojoj dvadeset i drugoj
godini života, ali se sve do svoje smrti veoma uporno zalagao
za bunjevačku ikavicu. – Usp. Ante SEKULIĆ, Cjeloviti lik Lajče
BUDANOVIĆA. Nacrt za opsežnu studiju. Subotička Danica za
1971, str. 41-49.
121 usp. Ante SEKULIĆ, Tragom franjevačkog ljetopisa u Subotici.
Split 1978. – ISTI, Drevni Bač. Split 1978. (u oba djela zabilježena
je literatura). – István IVÁNYI, Szabadka szabad király város története, I. Subotica (Szabadka), 1886; II, Subotica 1892.
122 Jovan ERDELJANOVIĆ, O poreklu Bunjevaca. Posebno izdanje Srpske kralj. akademije, Beograd 1930, str. 61-63. (ondje je
naznačena literatura).
54
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
bosanski svećenik Šimun Matković123 moli Svetu stolicu da mu povjeri župu Bunjevci u nadbiskupiji bačko-kaločkoj.124 Matkovićeva molba
«rogat S. Sedem sibi parochiam Bunievzi, archidioecesis colocensis concedi»125 potvrđuje
bačku župu Bunjevci, ali nije zabilježen njen zemljopisni prostor i područje (gdje i kolika je bila
župa). Pripomenuti treba, da je Šimun Matković već prije molbe ondje djelovao (in memorata parochia curam animarum jam exercuisse)126
pa jamačno treba spomen o Bunjevcima tražiti
prije god. 1622. Papa Pavao V. svojom odlukom
god. 1612. uputio je Bartola Kašića kao svoga
izaslanika «ad missionem pontificiam in dominatum turcicum per provincias dalmatico idiomate utentes».127 U papinom spisu spominju se
kršćani «in civitatibus Budae, Quinque-ecclesiarum et aliis locis Europae (...)»,128 pa nema sumnje o kojim se područjima radi. Nema međutim
ondje spomena o župi Bunjevci nego o puku
koji se služi dalmatico idiomate.129 U svojoj
raspravi Beato Stjepan Bukinac uz spomenutu
vijest pripominje da se Bunjevcima sada naziva
većina Hrvata u Bačkoj.130
b) Nekoliko puta spomenute su u ovom radu
sedamdesete godine XIX. stoljeća, jer je od
toga doba sve do god. 1918. veoma čest naziv «bunjevački», „bunjevačko-šokački” jezik.
Društveni (politički) uvjeti utjecali su na odluku
o takvom nazivu nakon preustrojstva austrijske
carevine koja je postala Dvojnom monarhijom
(Austro-Ugarska). Nagodbom Madžara s Austrijom, a zatim i s Hrvatskom, izmijenio se položaj
podunavskih Hrvata: preuredbe habsburške
carevine prepustile su Podunavlje nesmetanom
utjecaju Madžara, a od tri najbrojnije narodne
skupine na tom području: Nijemaca, Hrvata i
Madžara jedino hrvatska skupina nije imala
svoj zakonski definirani položaj (iza Nijemaca
123 Beato BUKINAC, De activitate franciscanorum (...), 63: «sacerdos bosnensis (...)». – E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, str. 343.
124 Archivum Congreg. De Propaganda fide, Memoriali del 1622,
vol. 382, f. 93 r. – E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, str. 367.
125 Ista djela, ondje.
126 B. BUKINAC, nav. dj., 63.
127 E. FERMENDŽIN, nav. dj., str. 342, br. 1232.
128 Ondje.
129 Ondje
130 B. BUKINAC, nav. dj., 63, bilj. 83. «Nomen autem ‘Bunjevci’
adhuc pro denominatione majoris partis Croatarum in regione
Bačkae adhibetur.»
45-63
bio je Beč, a Madžari su bili vlastodršci). Iskustva sa srpskom Vojvodinom i ugroženost od
silovitih madžarskih nasrtaja prema narodnim
skupinama na području zamišljene i priželjkivane negdašnje ugarske države kralja Vajka-Stjepana potakla je preporoditeljski rad ljudi oko I.
Antunovića i B. Šarčevića. Preporod je pak i u
podunavskih Hrvata potaknuo pitanje jezika i
kulturne nadgradnje. Isticanje «bunjevštine», etnika Bunjevac i Šokac bilo je prema mišljenju
mnogih hrvatskih javnih radnika manje pogibeljno od «hrvaštine», hrvatstva u svim oblicima. Razlog je otvoreno, jasno i odlučno oblikovao Đuro Balog u članku o školskim knjigama
i priručnicima. Pisac ističe, da Bunjevci i Šokci
nemaju niti mogu vlastitim jezikom sastavljati
školske knjige, a postoje hrvatske knjige koje su
prikladne; «to nije mnogima povoljno što su one
hrvatske knjige, a croatice ilyrismus je kod nas
onako pridstavljen, kano da je on ovdi sasvim
nepoznata zvirka!»131 Zatim Đ. Balog ističe da
je «croatice ilyrismusom pisana početnica, čitanka, katekizam, Biblična dogodovština iz kojih naša ditca uče (...)»132. U prilog hrvatskoga
književnog jezika pisao je i zalagao se za njega
Stjepan Vujević,133 jer treba postaviti «temelj
pravilne književnosti na kojem je samo moguće uspješno osnivati i razvijati narodni nam jezik, a po tomu ulivati i probuđivati u ditci ljubav
prema narodu (...)»; zatim pisac definira točno
koji je to književni, hrvatski jezik «u knjigi» – to
je jezik «kojeg smo dosad nazivali ilirskim, niki
dalmatinskim, niki pako slavenskim», pa zato hrvatski jezik u književnosti treba shvatiti kao «prizime sviu: Bunjevaca, Slavonaca, Dalmatinaca,
Hercegovaca (...)».134
Usmjerenost dijela preporoditeljskih pisaca da
svoj jezik nazivaju bunjevačkim (bunjevačkošokačkim) i pišu štokavsko-ikavskim utjecala
je na suradnike Nevena,135 pa su Mijo Mandić,
Nikola Kujundžić Mišakov136 i drugi uporno i
131 Bunjevačke i šokačke novine, I. (1870), str. 115-116.
132 Ondje.
133 Ondje
134 Bunjevačke i šokačke novine, I (1870), str. 310-311, 326-327.
135 Neven, najprije «zabavni i poučni misečnik», I (1884), u Baji;
zatim «zabavno-poučni misečnik za Bunjevce i Šokce» u Subotici
(1888); od XXIX (1912) pak «Bunjevačko-šokački list za gospodarstvo, pouku, zabavu i društveni život»; list koji je mijenjao
podnaslove i sadržaje, odnosno usmjerenost. Izlazio je do god.
1940. – Spomenut je već u ovom radu.
136 Nikola KUJUNDŽIĆ MIŠAKOV (1861-1906), rodio se u
55
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
ljubomorno njegovali svoj zavičajni jezik. U XX.
stoljeću nije više bilo takvih shvaćanja nego je
na svoj način pobijedila misao Ivana Antunovića: «Stoga će svaki rod svoj i prosvitu ljubeći
Bunjevac i Šokac uviditi da ništa zloga ne namislih služeći se ovim novim pravopisom; jer
jednoličnost u načinu pisanja otvara nam vrata
prosviti, a drugo svakom između nas stavlja slobodu, nek poleg ovog načina pisanja čita svaki
kako je majčinim mlikom narodni govor usisao
(...).»137
Isticanje pokrajinskog naziva Bunjevac i Šokac
nije zamutilo ciljeve madžarskih upravljača
u što su se god. 1878. uvjerili osnivači Pučke
Kasine u Subotici.138 U prvom predloženom
«ustavu» nove kulturne ustanove bilo je puno
ime Bunjevačka pučka kasina. Međutim, pod
tim imenom ustanovu je zatvorio i raspustio
veliki župan Dezider Gromon,139 a nakon utoka ugarski ministar predsjednik Koloman Tisza
pristao je odobriti pravila («ustav») pod uvjetom
da se iz naziva ispusti «Bunjevačka» pa je tako
počela djelovati spomenuta Pučka Kasina (sve
do god. 1945.).140
Koliko je isticanje etnika Bunjevac i Šokac, zatim naziv «bunjevački» jezik, bilo u određenim
uvjetima uputno ili kobno – prelazi okvire ove
rasprave. Posljedice su takva pristupa osjetljivim pitanjima u prošlom stoljeću bile dalekosežne.141
5. MISLI O GRAFIJSKIM I PRAVOPISNIM RJEŠENJIMA – U članku o sudbini ikavice Zlatko
Vince napisao je: «Štokavskim ikavskim ili bolje
ikavsko-ijekavskim govorom pisana je književnost u Bosni, pogotovu na prijelazu iz 17. u 18.
st., a još dosljednije u Dalmaciji i Slavoniji u 18.
uglednoj subotičkoj obitelji koja je dala niz društvenih radnika
(Ilija Kujundžić, Radoslav Kujundžić, Efrem Stipan Kujundžić, Ivan
Kujundžić). Bio je pisac i društveni djelatnik, a poznate su Pisme
preljske (1893), Dvi mlade Algaševe, Kolo igra (1879) i dr.
137 Ivan ANTUNOVIĆ, Bog s čoviekom na zemlji, Vac 1879; 4°,
str. VI+774 (usp. BŠB, 700, br. 145). Citat u tekstu iz nav. dj., II-III.
138 Subotičke novine, XIX (1938), br. 5, str. 4 (pisac članka Ive Prćić).
139 Petar PEKIĆ, Povijest Hrvata u Vojvodini. Zagreb 1930, str.
161-163. – Ive PRĆIĆ, «Pučka Kasina» u prošlosti i sadašnjosti.
Klasje naših ravni, IV (1938), br. 5, str. 9-11.
140 P. PEKIĆ, nav. dj., 162.
141 Jamačno je isticanje «bunjevačkog» jezika pridonijelo shvaćanjima Miloša Moskovljevića, Ivana Popovića, Ljubice Prćić (udata u
«bunjevačku» obitelj) i drugih da hrvatski štokavsko-ikavski govor
u Bačkoj promatraju kao «poddijalekt» u Vojvodini, izvan ostalih
hrvatskih govora.
45-63
i početkom 19. st., tako napokon pišu i bačkobunjevački Hrvati.»
Budući da se stariji hrvatski podunavski pisci,
poglavito oni iz XVII. i XVIII. stoljeća veoma često uključuju – kako je spomenuto – među «slavonske», treba upozoriti na misli i grafijsko-pravopisna rješenja M. Radnića, Stjepana Vilova, L.
Bračuljevića i E. Pavića. Treba imati na umu da
je među hrvatskim podunavskim piscima onoga doba došlo do susreta talijanskoga i madžarskog grafijskog sustava, do njihova miješanja i
novih rješenja. U daljoj uporabi tih dvaju sustava razvile su se dvije pravopisne škole koje često nazivaju isusovačkom i franjevačkom;142 isusovci su radije prihvaćali madžarski, a franjevci
talijanski sustav.143 Spomenuto je već u ovom
radu da su franjevci Bosne Srebrene djelovali
u nizu stoljeća među podunavskim Hrvatima
pa treba zato upozoriti na povijesnu činjenicu.
Pripadnici Bosne Srebrene nisu naime tijekom
XVII. stoljeća mogli osigurati izobrazbu svoga
podmlatka u vlastitim samostanima nego su
uvijek ponovno tražili dopuštenje za školovanje
u inozemstvu, napose u Italiji. Takva se dopuštenja vrhovne uprave Rada mogu pratiti od 8.
lipnja 1628. sve do 7. lipnja 1700.144
Jamačno je Mihovilu Radniću pomoglo školovanje izvan Domovine u pisanju knjiga «bosansko slovinskim» jezikom, jer piše: razmisoglagna, gliubavi, sloxeno, Boxye, Bacanin, Mihaylo, Backa, Radnich itd. Zauzet poslovima i
najčešće na putu M. Radnić nije zabilježio svoja razmišljanja o pravopisnim rješenjima nego
je koristio talijanski grafijski sustav.
O pravopisno-grafijskim rješenjima Stjepana
Vilova i Lovre Bračuljevića napisane su kraće
rasprave.145 Hoško misli da bi trebalo «ispitati
koliko su Bračuljević i Vilov ovisni u pravopisnim rješenjima o Šimunu Meciću, jer je njemu
bilo najnaravnije prenijeti talijansku grafiju iz
Dubrovnika, gdje je već prije bila prihvaćena.»
142 Tomo MARETIĆ, Istorija hrvatskog pravopisa latinskijem
slovima. Zagreb 1889. – Zatim radovi D. Švagelja, L. Hadrovicsa,
A. Sekulića i drugih već spomenutih u ovom radu i u popisu
literature.
143 usp. J. JELENIĆ, Necrologium Bosnae Argentinae, 22. – Zl.
144 usp. F. E. HOŠKO, Dvije osječke visoke škole (...), 136. (prema
arhivskoj građi u samostanu u Makarskoj).
145 Ivan KUJUNDŽIĆ, Fra Stjepan Vilov, bunjevački jezikoslovac.
Klasje naših ravni, V (1943), br. 1, str. 12-17. – Ante SEKULIĆ, Dva
priloga našoj kulturnoj povijesti. Zagreb 1961. – ISTI, Književnost
bačkih HRVATA, 20-39 (poglavlje Prilozi hrvatskom jezikoslovlju).
56
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
Šimun Mecić146 napisao je djelo Cvitak pokornih aliti knishice sedam pismi pokorni (...), Budim
1736, u kojemu pravopisna rješenja veoma ovise o talijanskom grafijskom sustavu. Međutim,
usporedba i šira raščlamba Mecićeva pravopisa
nije u okviru ovoga rada, jer je rođen u Požegi oko god. 1680. I ondje je umro (23. ožujka
1735.) pa svojim životom ne ulazi među podunavske pisce (unatoč činjenici da je bio profesorom u Budimu).
Lovro Bračuljević već je god. 1730. objelodanio svoje djelo Uzao serafinske (naški) goruće
ljubavi (...) i u njemu svoju Opomenu za pravo,
dobro i lako štiti ove knjige.147 Najznačajnije načelo Bračuljevićevo je da je «lipše i pofaljenije
pisati onako, kako se govori», i on piše «onako,
kako govorimo i izgovaramo naški riči: jer kako
se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah
štiti».148 Piše latinicom i ikavicom, ali priznaje da
su mu «vlastita slova bosanska», pismo kojim su
se služili redovnici Bosne Srebrene.149 U svojoj
raspravi o pravopisnim rješenjima L. Bračuljevića objelodanio sam Opomenu za pravo štiti u
cijelosti.150 Iz Opomene je lako utvrditi da je L.
Bračuljević poznavao talijanski, njemački, španjolski i madžarski pa je potrebe vlastite ortografije htio uskladiti s rješenjima u drugim jezicima. Želio je ukloniti smetnje u pisanju i čitanju
u nas, ali imajući na umu: „Ali ne možemo u
tom pravije i pohvaljenije učiniti, nego slažući latinska slova za naško izgovaranje, kako su
naša vlastita slova, to jest bosanska iliti srpska
za to složena, budući da svaki narod, koji ima
vlastita slova (koliko ja znam) kad se s tuđi slovi
služi u svoj jezik, slidi način od pisanja s vlastitima slovi (...).” Bračuljević nenametljivo ističe
potrebu usklađenosti latinskog pisma s našim
potrebama; kod sastavljanja bosančice Bračuljeviću se čini da je pozornost usmjerena potrebama našega jezika, našega govora.
Posebne teškoće našao je Bračuljević u pisanju
glasova č, ć, š, ž, dž, đ, lj, nj, g. Zato je predložio
i držao se pravila pisanja:
146 usp. Ante SEKULIĆ, Šimun Mecić graditelj i čuvar jezika
hrvatskog. Croatica christiana periodica. I (1977), br. 1, str. 34-46.
147 Naslov djela i Opomena transkribirani su suvremenim grafijskim sustavom.
148 L. BRAĆULJEVIĆ, Uzao, str. XI-XII, v. bilj. 70.
149 M. TENTOR, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine.
Sarajevo 1942, str. 825-829 (Bosančica).
150 usp. A. SEKULIĆ, Književnost bačkih Hrvata, 25-28.
45-63
cs – č gl – lj ss – s gh – g x – ž
gn – nj sc – š gi – đ cx – dž
ch – ć
Primjer: rics, moguchie, tiscchiegnie; vaglia;
daglie, smetahnia, zlamenovagnie; dopusshiegnie, gnim, glass; zascto, nascih, visce; slogh,
Bogh, ghgnizdo, ghgnilo; megin, uregivati, tugin; sinxir, sloxen; Macxar, Ancxar.
U prosudbi Bračuljevićeva prinosa našim pravopisnim rješenjima ne bi se moglo prihvatiti mišljenje da se radi samo o grafijskim rješenjima,
odnosno «kao ipak oko pravopisa»,151 jer njegove Opomene pokazuju upućenost piščevu u pitanje kvantiteta («kolikojstva») i akcenta, budući
da ističe njihovo značenje: «Koje zlamenje valja
vrlo paziti, jer u mlogim ričima ne davši kojem
god slovu vlastito kolikojstvo drugo zlamenje
nego imade, to jest nego nosi govorenje kako
u ovim ričima kad, dug, koji ako se protegne
u prvoj a, u drugoj u – prva zlamenuje mirisav
dim, a druga dužnu stvar».152 Bračuljević je bio
protivnik pisanja dvostrukih glasova za oznaku
duljine vokala, brižno je opisivao izgovor pojedinih afrikata, razlikovao je izgovor naših riječi:
«imajući niki krupno, niki tanko, niki oštro, niki
slatko, niki teško, niki lako, ili sasvim ili mlogi
ričih izgovaranje». Svoje Opomene za čitanje
i pisanje Bračuljević je zaključio izvornom misli: «Ali je lipše pofaljenije pisati onako kako se
govori, jer što god je od više nije faljeno, već
kuđeno ...»
Emerik (Mirko) Pavić u svome djelu Nadodanja
glavni dogagjaja k Razgovoru ugodnom naroda
slovinskoga (Pešta 1768)153 pod naslovom Od
slovoslozja slovinskoga pjeva:
O ovome našem okolišu
Složni ljudi svi jednako pišu.
Od pokojnog fra Stipe Vilova
Složno mećat naučiše slova.
Slova reko iz knjigah latinskig
U današnji jezik naš slovinski.154
151 Dionizije ŠVAGELJ, Nastojanja kao ipak oko pravopisa.
Kalendar «Novosti». Vinkovci 1960, str. 179-183.
152 usp. A. SEKULIĆ”, nav. dj., ondje.
153 BŠB, 687, br. 34 (8°, str. 212). Pavić u naslovu piše da je djelo «na
svitlost danomu; na slavu Božju i za razgovor Ilirah u verse sloxeno».
154 E. PAVIĆ, Nadodanje (...), str. 114, čl. 28. Pjesma ima sedamdeset stihova
57
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
Iz Pavićevih stihova zaključio je Ign. A. Brlić
«da je Vilov pèrvi bio, koji je počeo razložnie
i razboritie s latinskim slovim naški pisati.»155
Stjepan Vilov je doista pridonio razložnom i
razboritom pisanju s latiničkim slovima u nas,
ali treba upozoriti da je njegovo djelo Razgovor
prijateljski megju kerstjaninom i ristjaninom (...)
objelodanjeno u Budimu 1736., nekoliko godina nakon spomenutog djela L. Bračuljevića.
Stjepan Vilov je u svom djelu tiskao i tri Opomene a posljednja od njih ima posebnu vrijednost
kao prilog grafijsko-pravopisnim rješenjima.
Najprije Vilov potvrđuje činjenicu da «u pisanju
i štampanju riči naših s latinski slovi (...) mlogo
zamršenja ima» a svaki pisac na svoj način sastavljao je slova, nadoknađivao «pomanjkanje,
tako jošt se ne more doći na jedinost, i tako
smetnja se čini u pisanju i štivenju». Prema Vilovu «svakolika mučnost dolazi» u pisanju glasova «C, G, L, N, S. Ova bo slova nadopunjaju
manjkajuća u ričih naših. Ali jer nadopuniti po
samih sebi ne mogu, tako uzimaju druga slova
na pomoć, koja im se daju (...).»
Budući da je Vilov radio «svakako za lašnje štivenje pomagajućih slova manje metati», nije
nikada sastavljao više od dva slova, pa je – primjerice – pisanje afrikata riješio ovako:
cs – č gj – đ ss – š ch – ć
cx – dž nj – nj
lj – lj
x–ž
Primjeri: csas, cselo, csovik; chemer, chorav, csistocha; cxak, cxigerica, Mackar; gjavo, gjerdan,
ljubav, ljucka; ssanac, ssestorica, ssuma; sloxen,
sluxiti.
Spomenuta slova «koja nadopunjuju manjkajuća, svakako se dvostruko nosi: prvo kad samo
sebe nosi; drugo kad pomoćnika ima. Kad
samo sebe nosi, onako se izušćuje, kako jest;
kad pomoćnika ima, onako se izušćuje, kako bi
se izustilo, da svoje ‘slovo rič ima’. Kod glasa S
pripominje da se ‘dvostruko izušćuje tj. sitno i
krupno: sitno kad samo sebe nosi; krupno kad s
drugim sastavlja se’.»
Stjepan Vilov odbacio je y, jer «baš nigda potrebe ne ima», protivnik je pisanja lj, nj prema
talijanskom gli, gn; ističe zatim: «Zato potribno
jest po svaki put i način, da mi drugojačije sastavljamo slova nego Madžari i Talijanci: koje ne
155 Prema «Zori Dalmatinskoj», III (1846) zabilježio Ivan
KUJUNDŽIĆ, BŠB, 682, br. 7.
45-63
vidi mi se bolje nego je u ovome razgovoru učinjeno. Koji bolje vidio bude, neka učini, drago
će mi biti.»
O Mirku/Emeriku Paviću zabilježio je Grgug
Čevapović da je bio «vir per exempla eruditione ac subtili rerum indagine clarus».156 Pavić je
pak priznao sebe učenikom Stj. Vilova ne samo
u bogosloviji (bio mu je profesorom u Budimu)
nego i u «mećanju slova». E. Pavić je tumačio
svoja grafijsko-pravopisna načela u Opomeni
uz djelo Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka kršćanskoga za mladež (Budim 1769)157. U tumačenjima nema Pavić izvornih misli nego je u cijelosti prihvaćao rješenja Stj. Vilova. U zadnjim
rečima svoje Opomene pripominje:
«U nikim pak ricsma, po koima se mlosstvo, ili
visse od jednog razumi, dvaput jedne verste
slovo stavljase, za razlucsiti mloge od jednoga,
a u ricsi dajem, kad sadassnje vrime izusschuje,
po dva dd mechu se, za razabrati sadassnje od
dossastog vrimena.»
Takvih razmišljanja nema u Bračuljevića ni u
Vilova, ali Pavić nije bio posebice brižan oko
jezika pa je često pisao prema latinskom vrimae
mjesto vrime, verstae mjesto verste itd. Riječima
Pavić ne daje dovoljno prostora nego ih piše
skupno: valjalobimu, akose, kogabi itd.158
Veoma plodan pisac E. Pavić nije sustavno rješavao grafijsko-pravopisna pitanja unatoč želji
da se ravna prema pravilima svojih učitelja, poglavito fra Stipe Vilova.
U XIX. stoljeću, nakon god. 1848. i nakon događaja oko srpske Vojvodine te preuredbe austrijske Carevine, sedamdesetih godina prošloga
stoljeća počeo je preporoditeljski rad među podunavskim Hrvatima. Začetnici i predvoditelji
bili su Ivan Antunović i Ambrozije Šarčević, koji
su okupili oko sebe suradnike i sljedbenike. U
tom razdoblju rasprava o jeziku je živa, što potvrđuju brojni članci u Bunjevačkim i šokačkim
novinama i Nevenu. Preporoditeljski rad među
podunavskim Hrvatima počeo je sa znatnijim
zakašnjenjem nego među ostalim Hrvatima.
Ali sigurno su podunavski predvoditelji bili upoznati sa zbivanjima u drugim hrvatskim pokrajinama. Poznato je, naime, da je Ivan Antunović
prijateljevao s mnogim poznatim ljudima među
156 Gregorius CSEVAPOVICH, Synoptico memorialis cathalogus
(...) Budae 1823, str. 228.
157 BŠB, 687, br. 37.
158 Ondje, 37.
58
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
Hrvatima (J. J. Strossmayer, I. Kukuljević, F. Rački, J. Dobrila i dr.), primao je hrvatske listove i
časopise, a nije mu bio nepoznat rad franjevaca
Bosne Srebrene u Podunavlju.159
Antunovićeve Bunjevačke i šokačke novine (kratica BŠN) izišle su 19. ožujka 1870. u Kaloči
(Kalača) kao tjedni list, sadržajno preporodno-ilirske, imale su također «Nadometak» kao
književni dodatak (od broja 3), a poslije «Bunjevačku i šokačku vilu».160 Tiskanje novina na
«bunjevačkom jeziku» bio je u ono doba dokaz
srčanosti, a brojne pogreške u njima dokazuju
manjak tiskarskih radnika (slagara) koji su poznavali jezik. Spomenutu činjenicu treba imati
na umu ako se želi proučavati jezik u BŠN.
Nakon Antunovićevih BŠN i Vile pokrenut je
Neven (1884), pa se članci o jeziku objelodanjeni u njemu do kraja XIX. stoljeća moraju uključiti u širu i opsežniju raspravu.161
Uvodni članak u raspravu o jeziku i pravopisu
u preporodno doba napisao je Ivan Antunović
pod naslovom Slovnica (BŠN, I (1870), br. 14, str.
91). Iskreno priznaje pisac da je nevješt raspravi
o jezičkim pitanjima «s kojima se hrvati mora
svaki, koji hoće da piše». Očito su Antunoviću
nejasne bile mnoge stvari, ali je u istom broju
(str. 91-92) Mirko Pekanović objelodanio članak O pravopisu bunjevačkom. Dva su piščeva
zahtjeva: uz vokalno r ne treba pisati ě, a budući
da se u bunjevačkom govoru (ě) reflektira kao
i, treba dosljedno tako i pisati. Stoga pisac zaključuje: «Jer u današnjem pravopisu sve suvišno što se ne izgovara treba izbaciti i iz pisma.»
Nakon spomenuta dva članka slijedio je onaj
Stjepana Vujevića o kojemu je već bilo riječi.
Čitatelj u raspravi između Vujevića i Pekanovića može lako shvatiti osnovnu misao mladoga
Pekanovića, da se ne može tražiti slovnička i
pravopisna pravilnost u uvjetima borbe za «sačuvanje jezika» od propasti. M. Pekanović se
159 usp. I. ANTUNOVIĆ, Razprava (...),
160 Bunjevačke i šokačke novine izlazile su tri godišta. God. 1872.
prestale su izlaziti s brojem 52. Nastavak BŠN bila je Bunjevačka
i šokačka vila, koja se pojavila kao „poučni, gospodarski i politički
list“ god. 1873. Izdavatelj i urednik bio je Ivan Antunović, kako
je zabilježeno na naslovnoj stranici. Usp. BŠB, 757, br. 1, 2. –
«Bunje.-šokačku vilu» uređivao je poslije Blaž Modrošić. Kolovoza
1876. tiskan je poslednji broj Vile.
161 Osim BŠB i Nevena tiskani su u ono doba Misečna kronika
(1872) i Subotički glasnik (1875). Vlasnik i urednik oba lista bio je
Kalor Milodanović. – Podatke o spomenutim listovima usp. BŠB,
758, br. 3 i 4.
45-63
zalagao: «da svaki onaj Bunjevac tko bunjevački pisajuć ne upotribljuje ikavštinu, griši i ruži
jezik».162
Rasprave oko pravopisa isticale su najprije pisanje refleksa (ě), a zatim brojna ortografska i
neortografska pitanja.
Stjepan Krunoslav Grgić u usporedbi pisanja u
Hrvatskoj i kod podunavskih Hrvata žali «što jih
(Hrvate, A. S.) mi sad još ne možemo sliditi u
pravopisu (...)» ali je zato moguće naći izlaz kad
bi se «priinačile hrvatske knjige po bunjevački»,
a teškoća je i u tome što se «ilirska slovnica» ne
uči u kaločkoj preparandiji niti u kojoj drugoj
školi.163
No školstvo je u Podunavlju posebno poglavlje u kulturnoj i narodnoj povijesti pa o njemu
neće biti riječi. U raspravu pak o bunjevačkoj
ikavici i potrebi da se uči i piše hrvatskim književnim jezikom umiješao se Ambrozije Šarčević (pseudonim: Jedan Subačanin).164 Članak je
u stanovitom smislu odgovor Stj. Vujeviću, ali
je značajno isticanje stanovišta uredništva BŠN
koje misli da novine treba pisati ikavicom, a «za
škulske knjige priporučuje hrvatski pravopis».165
Zatim, Šarčević pripominje da se Bunjevci trebaju držati zapadnog govora («naričja»), a u pravopisu odlučno je za fonetski način pisanja.166
Ima međutim u članku Šarčevićevih rečenica
koje potvrđuju njegovo prihvaćanje pravopisa
Vuka Stefanovića Karadžića kao i njegovu suradnju s I. Garašaninom.167
Treba spomenuti da I. Antunović na početku rasprave o jeziku i pravopisu nije iznio svoja čvrsta
stanovišta, ali je već u uvodu svojoj knjizi Bog s
čoviekom na zemlji (1879) protumačio svojim
«milim odraslim Bunjevcem i Šokcem» zašto
se odlučio za novu grafiju (jednostavnost, odbacivanje tuđinskog madžarskog i njemačkog
utjecaja, približavanje Slavenima koji su preinačili i prilagodili latinicu) i ističe «kao što se dva
samoglasnika ie u našem jeziku mehko i milo
162 BŠN, I (1870), str. 229-230.
163 BŠN, I (1870), str. 212-214.
164 BŠN, II (1871), str. 212-213. Šarčevićev članak treba sadržajno
vezati uz članak «Mnienje Uredničtva», BŠN, II (1871), str. 148.
165 BŠN, II (1871), str. 224-225.
166 BŠN, II (1871), str. 236.
167 Albe KUNTIĆ, Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca.
Beograd 1969, str. 371-430. Građa u knjizi ne odgovara naslovu
(od 450 stranica samo stotinjak je u svezi s bačkim Bunjevcima);
I. Antunović i Bozo Šarčević su uklopljeni u piščevu viziju srpske
kneževine u drugoj polovici XIX. stoljeća itd.
59
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
u jedno stapaju, tako će Bog i srića dati da se i
mi uz jedan isti pravopis duševno složimo, te iz
jednog istog izgovora blagodati obće prosvite
crpimo!»
Rasprava o jeziku nastavila se također u Nevenu (prvo godište 1884. i drugo 1885.). Stj. Vujević zalagao se opet za prihvaćanje hrvatskoga
književnog jezika, dok je urednik M. Mandić s
dijelom suradnika mislio da novine trebaju biti
na «ikavštini».
Međutim, oko razvitka pismenog izraza u podunavskih Hrvata u drugoj polovici XIX. stoljeća stvorile su se dvije skupine pisaca: jedna se
zalagala za jedinstveni književni jezik i pravopis
s ostalim Hrvatima, jer je znala da su same, vlastite bunjevačke i šokačke snage nedovoljne za
čuvanje, obranu i izgradnju književnog jezika i
narodne kulture (Stj. Vujević, Đ. Balog, zatim I.
Antunović); druga je pak skupina (A. Šarčević,
M. Pekanović, K. Milodanović, M. Mandić) mislila da jezik podunavskih Hrvata (Bunjevaca i
Šokaca) treba izgrađivati u samostalni književni
jezik, pa su se uporno zalagali za ikavicu „bunjevačkog jezika”; takva pak usmjerenost književne i jezične djelatnosti vodila je pokrajinskoj
(regionalnoj) odvojenosti i osamljenosti.168
***
Za podunavske hrvatske pisce nije općenito
bilo grafijskih poteškoća u XIX. stoljeću, jer je
veoma lako bila prihvaćena «ilirska» grafija. Međutim, u Subotici, najjačem kulturnom središtu
onoga doba, kasno su se počele tiskati knjige
«novim pravopisom». Jamačno su na to utjecale
tiskarske mogućnosti (vlasnici tiskara bili su: K.
Bittermann, Krausz i Fischer, J. Bittermann, S.
Schlesinger, S. Székely, Šime Petrić, Vinko Blesić, Nikola Tomić).
a) Novom grafijom tiskao je svoja djela Stjepan
Krunoslav Grgić u Subotici god. 1865,169 a svoj
Mali križić Nazaretanskog Isusa god. 1862. u Baji.170 Knjižica podunavskog pisca Ivana Antunovića tiskana je novim pravopisom god. 1851. u
168 O posljedicama takva pristupa narodnim pitanjima bilo je
riječi u prethodnom poglavlju, usp. bilj. 142.
169 Stipan GRGIĆ, Živa ružica (...). Subotica 1865. (Međutim,
prvo izdanje ovog molitvenika je tiskano u Kaloči 1858) – ISTI,
Vikovičita živa ružica (...). Subotica 1865. – Usp. BŠB, 697, br.
122 i 123.
170 Stipan GRGIĆ, Mali križić Nazaretanskog Isusa. Baja 1862. –
Usp. BŠB, 697, br. 119.
45-63
Osijeku.171 Međutim, za vlastitih istraživanja u
subotičkom povijesnom arhivu (Istorijski arhiv
Subotica)172 moglo se utvrditi da su se pedesetih godina XIX. stoljeća u arhivskoj građi upotrebljavali znakovi: č, ć, š, lj, nj, što upućuje na
zaključak da su se preinačeni i prilagođeni latinički znakovi rano primjenjivali u Podunavlju.
b) Znakovi za glasove ć, đ pokazuju u XIX.
stoljeću, poglavito u drugoj polovici, dvostrukost, jer se za ć piše također tj, za đ pak dj i gj
(primjerice: osića, sitjaju, čvrstja, listjem;173 građanski, gjubre/djubreta; varmegjy; svadja, djuvegija; magjarski jamačno prema madžarskom
gy-magyar).174 – Dvostrukost u pisanju može
se tumačiti manjkom priručnika (nije ga bilo
niti u Hrvatskoj, jer nije bilo opće prihvaćenih
normi).175 U preporodnom radu među podunavskim Hrvatima pisci su se držali morfološkog pravopisnog načela, ali ne uvijek dosljedno,
pa su se često pomagali i fonetskim: u asimilaciji (po zvučnosti) ravnali su se prema morfološkom načelu; etnike su pisali najčešće malim
početnim slovom ( hrvatah, bunjevacah);176
enklitike (zamjeničke i glagolske prislonjenice)
sastavljali su s riječima uz koje su stajale (jaću,
nevide, nedivane, itd.);177 u pisanju stranih imena nije bilo dosljednosti pa se pisalo izvorno i
fonetski (Tisa/Tisza, ministar; Csaky/Čaki; ali
bilo je i mješavine: Brittiš, Andrašy i sl.)178.
c) U pisanju vokalnog r nije bilo disljednosti. Pisalo se: serce, pervi, verhu, kervi itd., ali također:
krv, prvi, posrnuti, žrtvovati itd.179 Kolebanje u
pisanju r/er nije navlastito samo podunavskim
171 Ivan AMBROZOVIĆ, Radost, kad je prepošt g. Ernest Kelle sl.
kr. Varoši Zomborske parok, naročni prepošt od Oronta postao.
U Osiku 1851. – Usp. BŠB, 695, br. 108.
172 U povijesnom arhivu u Subotici (Istorijski arhiv Subotica) proučavao sam arhivsku građu svibnja i kolovoza 1979. i srpnja 1980.
(Fond: Magistrat grada Subotice).
173 usp. BŠN, I (1870), 166; I (1870), 47 (u oznakama godišta je
označena stranica) itd.
174 BŠN, I (1870), 38; III (1872), 3; I (1879), 56; I (1870), 165; III
(1872), 3 itd.
175 Usp. Lj. JONKE, Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb 1965,
str. 37-75.
176 BŠN, I (1870), 213, 212.
177 BŠN, I (1870), 230, 91.
178 U BŠN, III (1871), 241; III (1872), 21 (Koloman Tisa/Tisza
spomenut je u ovom radu kao ministar koji je odobrio rad Pučke
Kasine).
179 Već se u sva tri godišta BŠN može zamijetiti kolebanje u člancima suradnika, ali su u trećem (1872) neznatna pa ga pišu kao r
(bez dodatnog vokala e).
60
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
piscima nego je poznato u hrvatskoj jezikoslovnoj literaturi XIX. stoljeća. Zanimljivo je, međutim, da isti pisac nije dosljedan u pisanju r/er u
istom djelu (članku, knjizi) kao primjerice u radovima A. Šarčevića i K. Milodanovića. K tomu
treba imati na umu da se u hrvatskim školskim
knjigama i časopisima (Vienac) pisalo r s popratnim vokalom.180 Budući da su takve knjige
stizale u Podunavlje, poticale su ondje i takav
način pisanja.
d) Podunavski Hrvati su ikavci pa se glas (ě)
u knjigama i člancima reflektira kao i. U BŠN
i Nevenu većina članaka napisana je ikavski
(A. Šarčević, K. Milodanović, S. Grgić) i ikavsko-ijekavski (I. Antunović, Stjepan Vujević, Đ.
Balog). Međutim, sve knjige i članci koji su u
drugoj polovici XIX. stoljeća namijenjeni širem
čitateljstvu, potpuno su ikavski (Antunovićevo
djelo Čovik s Bogom),181 dok su drugi pisani
ijekavicom. Ekavski govor srpskog žiteljstva u
naseljima koja su bila uz hrvatska nije u to doba
utjecao na «bunjevačku ikavicu».182 Suradnici
hrvatskih časopisa i novina u Podunavlju koji
su slali svoje članke, pjesme (primjerice Ante
Kovačić), dopise i izvješća iz hrvatskih krajeva,
pisali su ijekavicom i nisu ikavizirani.
***
Razmatranje o svemu što su hrvatski podunavski pisci napisali o svome jeziku i kako su rješavali grafijsko-pravopisna pitanja upućuje na
zaključak da se može o građi koja je skupljena veoma pouzdano raspravljati (o glasovima,
oblicima). Put od M. Radnića do L. Budanovića
krajem XIX. stoljeća bio je dug, ali na njemu su
pisci uvijek nalazili sebe kao pripadnike naroda
koji je svoje jezikoslovne poteškoće rješavao s
potrebama i duhom vremena. Podunavski hrvatski pisci pridonosili su tim rješenjima ponekad kao preteče, u XIX. stoljeću pak kao osamljenici kojima je bio potreban uzorak i poticaj.
180 Lj. JONKE, nav. dj., str. 103-105.
181 Ivan ANTUNOVIĆ, Čovik s Bogom u svojih molbi i prošnja.
Kaloča 1884, 8°, str. VII + 987. – Usp. BŠB, 702, br. 161. (Budući
da je to molitvenik, I. Antunović složio ga je ikavicom. I drugi pisci
molitvenika S. Grgić, F. Vujković Lamić, L. Budanović, Bl. Rajić
sastavljali su svoja djela „bunjevačkom ikavicom“).
182 usp. I. POPOVIĆ, Bački govori. Zbornik Mat. Srpske za književnost i jezik, I. Novi Sad 1953., str. 130.
45-63
6. ZAKLJUČAK – U uvodnim mislima ovoga
rada istaknuto je da se malo zna o starijim hrvatskim podunavskim piscima koje sastavljači
književnih povijesti rijetko ravnopravno uključuju u okvire hrvatske književnosti, nego su većinom spomenuti usputno kao «slavonski» pa i
ugarski pisci. Međutim, oni su se uvijek osjećali
pripadnicima narodnog zajedništva, kao sastavni dio narodnog bića. Rođeni u Podunavlju, na području koje omeđuju Dunav i Tisa, od
Budima do Fruške gore, svi ti pisci s kraja XVII.
do kraja XIX. stoljeća (Mihovil Radnić, Lovro
Bračuljević, Stjepan Vilov, Emerik Pavić, Ivan
Antunović, Ambrozije Šarčević, Stjepan Grgić,
Mijo Mandić i drugi) željeli su pomoći svojim
čitateljima, pomoći «lako štiti» knjige koje su napisali. Velika rijeka dijelila ih je od matične zemlje, vlastodršci nisu ih poticali, nemiri i bune
su ih zaustavljali u razvitku i napretku. No oni
su pisali, stvarali prema potrebama i zahtjevima
svoga doba djela na jeziku bosanskom i slovinskom, na iliričkom „jali dalmatinskom” ili pak na
«bunjevačkom» ili «bunjevačkom i šokačkom».
Nazivi jezika bili su različiti, ali se uvijek radilo
o njihovu domaćem jeziku – hrvatskom štokavsko-ikavskom govoru.
Stariji pisci (M. Radnić, L. Bračuljević, Stjepan
Vilov) tražili su rješenja kako bi, nakon što je potisnuta bosančica, svoju domaću riječ napisali
«latinskim slovima». Poteškoće nisu bile malene,
jer su što dosljednije željeli napisati glas i riječ
onako kako se «izušćuje». Posebice su bili zauzeti oko pisanja glasova č, ć, đ, dž, lj, nj, a utjecaj
talijanskog, njemačke i madžarske ortografije u
tom poslu bio je vidljiv. No uporno su nastojali
biti neovisni, svoji u tim rješenjima, a neki su od
njih (L. Bračuljević) osim «kolikojstva» i naglasa
u nas isticali veoma srčano načelo «Piši kao što
govoriš», stotinjak godina prije drugih na ovom
prostoru.
Pisci preporodnog razdoblja u podunavskih
Hrvata (Ivan Antunović, A. Šarčević i drugi) trsili su se u složenim prilikama nagodbenjački
preuređene Austrije, nazivali su svoj jezik pokrajinskim (regionalnim) nazivom «bunjevački»,
«bunjevački i šokački», ali su se zalagali da knjige budu pisane hrvatskim književnim jezikom
onoga doba (Stjepan Vujević, Đ. Balog, B. Šarčević, Ivan Antunović). U listovima, časopisima
i molitvenicima isticana je potreba čuvanja «bunjevačke ikavice».
61
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
Konačno, rasprava o jeziku i pravopisnim rješenjima starijih hrvatskih podunavskih pisaca
ostaje otvorena, jer je građa veoma bogata,
zanimljiva, poticajna. Istraživanja mogu, naime,
dopuniti i ispraviti sliku naše narodne periferije
koja se nikada nije odricala vlastitog doprinosa
općim i gorućim pitanjima znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog života svoje hrvatske narodne zajednice.
Literatura
ANTUNOVIĆ, I., Razprava o podunavskih i potisanskih
Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom,
umnom, gradjanskom i gospodarskom. Beč 1882.
BABIĆ, Stj., Jezik starih pisaca u Slavoniji. Godišnjak
ogranka Mat. Hrvatske, VI. Vinkovci 1968, str. 71-84.
BABIĆ, Stj., Lingvističko određenje hrvatskoga književnog jezika. Jezik XVIII (1970/71), str. 129-137.
BABUKIĆ, V., Osnova slovnice slavjanske narječja ilirskoga. Zagreb 1836.
BABUKIĆ, V., Ilirska slovnica, Zagreb 1854.
BARAC, A., Iz hrvatske književnosti prije Preporoda.
Hrvatska revija XVI (1943), 7, 393.
RARAC, A., Hrvatska književnost, I. Zagreb 1954.
BAUER, E., Slavonski književnik Grgur Čevapović, Hrvatski list XVII (1936), 285, 6.
BERLICH, Ign., Al., Grammatik der Illyrischen Sprache wie solche in Bosnien, Dalmazien, Slawonien,
Serbien, Ragusa, dann von den Illyriern in Banat und
Ungarn gesprochen wird. Budim 1833, 2° Zagreb
1842, 3° Zagreb 1850.
BERLICH, Ign., Al., Uspomena Jednog od glavnih, i
slavniih Pisateljah. Zora Dalmatinska III (1846), br. 12,
15, 16, 18, 19, 21.
BOGDANOVIĆ, D., Pregled književnosti hrvatske i
srpske, I. Zagreb 1932.
BÖSENDORFER, J., Prikaz povijesti franjevaca na slavenskom Jugu, njihova školstva, života i rada fra Ivana
Stražemanca (...). Dobri Pastir XV-XVI (1966), 408-412.
BROZOVIĆ, D., Standardni jezik. Zagreb 1970.
BROZOVIĆ, D., O jeziku hrvatske književnosti sedamnaestog stoljeća. Zbornik Zagrebačke slav. Škole, II.
Zagreb 1974, str. 51-57.
BROZOVIĆ, D., O jeziku hrvatske književnosti osamnaestog stoljeća. Zbornik Zagrebačke slav. škole, III.
Zagreb, 1975, str. 75-85.
BUDANOVIĆ, L., Bunjevački pravopis. Neven XII
(1895), br. 1, str. 4-5; br. 3, str. 43-45; br. 4, str. 59-60.
BUKINAC, S., B., activitate Franciscanorum in magrationibus populi croatici saeculis XVI et XVII. Pars
disertationis ad lauream Romae. Zagreb 1940.
45-63
CSEVAPOVICH, G., Synoptico-memorialis catalogus
observantis minorum provinciae S. J. a Capistrano
olim Bosnae Argentinae (...). Budae 1823.
EVETOVIĆ, I., Životopis biskupa Ivana Antunovića,
kalačkog velikog prepozita. Danica ili bunjevačko šokački kalendar za 1889. Subotica 1888, str. 22-31.
EVETOVIĆ, M., Život i rad biskupa Ivana Antunovića.
Subotica 1935.
EVETOVIĆ, M., Nešto o pravopisu. Subotička Danica
za 1946, str. 88.
PANCEV, F., Hrvatski ilirski preporod jest naš autohtoni pokret. Hrvatsko kolo, Zagreb 1935.
FANCEV, F., Ilirstvo u hrvatskom Preporodu. Ljetopis
JAZU, knj. 49. Zagreb 1935, str. 130-157.
FARLATTI, D., Illyricum Sacrum, I-VIII. Venetiis 1751-1819.
FERMENDŽIN, E., Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis
ab anno 925 usque ad annum 1752. Zagrabiae 1892.
FERMENDŽIN, E., Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae s. Francisci Seraphici. Starine
JAZU, XXII. Zagreb 1894, 1-67.
GAJ, Lj., Pravopisz. Danicza Horvatzka, Slavonzka y
Dalmatinzka, br. 10, 11, 12. Zagreb 1835.
GEORGIJEVIĆ, K., Hrvatska književnost od 16. Do 18.
Stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969.
GEORGIJEVIĆ, S., Bački bunjevački govor. Godišnjak
Zadužbine Sare i Vase Stojanovića, VI. Beograd 1939,
str. 23-32.
HADROVICS, L., Pokušaj reforme latiničkog pravopisa 1785. Godine. Anali Filološkog fakulteta, Vukov
zbornik, II Beograd 1965, str. 267-272.
HORÁNYI, Al., Memoria Hungarorum et provincialium ecriptis editis notorum quam excitat (...). Pars I, II.
Viennae 1775-76., Pars III, Posonii 1777.
HORÁNYI, Al., Nova memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum (...), I. Pesthini 1792.
HOŠKO, F., E., Dvije osječke visoke škole u 18. Stoljeću. Kačić VIII (1976), str. 135-191.
HOŠKO, F., E., Franjevačko visoko filozofsko učilište u
Požegi. Nova et vetera XXVII (1977), 1, str. 87-111.
HOŠKO, F., E., Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. Stoljeća u Budimu. Nova et vetera XXVIII (1978), 1-2, str. 113-179.
IVIĆ, Al., Arhivska građa o srpskim i hrvatskim književnim i kulturnim radnicima. Srpska kralj. akademija
nauka I-IV. Beograd 1931-1935.
JELENIĆ, J., Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca. Sarajevo 1913.
JONKE, Lj., Ideološki osnovi Zagrebačke filološke
škole 19. stoljeća. Filologija I., Zagreb 1957.
JONKE, Lj., Književni jezik u teoriji i praksi. Zagreb
1965.
62
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Ante Sekulić, Stariji hrvatski podunavski pisci,...
JUZBAŠIĆ, Dž., Jezično pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred prvi svetski rat. Sarajevo 1973.
KAIZER, F., Cathalogus reverendorum et admodum
reverendorum patrum superiorum conventuum Ordinis Minorum provinciae s. Joannis a Capistrano.
Budapestini 1898.
KATIČIĆ, R., Slavonski pabirci. Kritika 17. Zagreb
1971, str. 280-291.
KOMBOL, M., Poviest hrvatske književnosti do Preporoda. Zagreb 1945.
KUJUNDŽIĆ, I., Bunjevačko-šokačka bibliografija.
Rad JAZU 355, Zagreb 1969, str. 667-769.
LJUBIĆ, Š., Ogledalo književne povijesti jugoslavjanske, I-II. Rijeka 1864, 1869.
MANDIĆ, D., Franjevačka Bosna. Rim 1968.
MATIĆ, T., Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije
Preporoda. Zagreb 1945.
PAVICH, E., Ramus viridantis olivae seu paraphrastica
et topographica descriptio Provinciae nuper Bosnae
Argentinae iam vero s. Joannis a Capistrano nuncupatae. Budae 1766.
PAVLOVIĆ, M., Uloga i značaj vojvođanskih pisaca u
razvitku srpskohrvatskoga književnog jezika. Zbornik
Matice srpske, Novi Sad 1954.
POPOVIĆ, I., Bački govori. Zbornik Matice srpske za
knjiž. i jezik, I. Novi Sad 1953., str. 123-146.
PRAY, G., Historia regum Hungariae cum notitiis praeviis. Budae 1801.
PROHASKA, D., Slavonština u hrvatskoj književnosti.
Narodna obrana, 5, Osijek 1906.
SALAGIUS, S., De statu ecclesiae Pannonicae. Quinque Ecclesiis 1770.
SEKULIĆ, A., Tri priloga našoj kulturnoj povijesti. Kačić II (1969), str. 85-92.
SEKULIĆ, A., Književnost bačkih Hrvata, Zagreb
1970.
SEKULIĆ, A., Šimun Mecić graditelj i čuvar jezika hrvatskoga. Croatica christiana periodica I (1977), br. 1,
str. 34-44.
SUDIĆ, F., Descriptio Provinciae Bosnae. Subotica
1908.
SZILÁGYI, S., A magyar nemzet története. Budapest
1896.
ŠIDAK, J., «Južnoslavenska ideja u ilirskom pokretu». Jugoslav. Istorijski časopis, II/3, Beograd 1963, str. 37-42.
ŠKAVIĆ, J., Književnost u Slavoniji u XVIII. stoljeću.
Republika X (1954), 2-3, str. 247 sqq.
ŠVAGELJ, D., Nastojanja kao oko pravopisa. Kalendar
«Novosti»,1961. Vinkovci 1960, str. 179-183.
ŠVAGELJ, D., Ilirci iz Slavonije. Simpozij «Doprinos
Slavonije hrvatskoj književnosti». Vinkovci – Zagreb
1968, str. 19-125.
45-63
UNYI, B., Sokácok-Bunyevácok és a bosnyák ferencesek története. Budapest (1947).
VINCE, Z., Sudbina ikavice u jeziku hrvatske književnosti 19. stoljeća. Forum X (1971), br. 3, str. 541-588.
VINCE, Z., «Različiti pogled na hrvatski književni jezik XIX. stoljeća». Radovi Instituta JAZU XX. Zagreb
1973, str. 343-357.
VODNIK, B., Povijest hrvatske književnosti. Zagreb
1913.
VONČINA, J., O kontinuitetu hrvatskoga književnog
jezika od XV do XVIII stoljeća. Prilozi. Zagreb 1973,
str. 165-177.
ZLATOVIĆ, S., Franovci države prisv. Odkupitelja i
hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888.
ZWITTER, F., ŠIDAK, J., BOGDANOV, V., Nacionalni
problemi u habsburškoj monarhiji. Ljubljana 1962.
Summary
OLDER CROATIAN WRITERS FROM THE DANUBE
BÀSIN
ON THEIR LÀNGUAGE AND ORTHOGRAPHY
Croatian writers from the Danube area worked under particular conditions: after the departure of the
Turks they devoted themselves to the reconstruction
of the country and to educational, literary and scientific work to satisfy the needs of the school system and
of education in general. After the reign of Maria Theresa and Joseph II and up to the middle of the 19th
century there was no significant philological activity,
but then Ivan Antunović initiated regional literature in
the Danube area. Among the writers mentioned in
this paper are the following: Mihovil Radnić, Stjepan
Vilov, Lovro Bračuljević, Emerik Pavić, Ivan Mihalović,
Lajčo Budanović, Bozo Šarčević and others. The writers called their language Bosnian, Bosnian-Slavonic,
Ilyric and the language of the Bunjevci and the Šokci.
All these terms actually describe the Croatian štokavian-ikavian dialecta. Older writers had various solutions for orthography, but in 1730 Bračuljević stated
that one should write as one spoke. In the course of
the 19th century, Croatians from the Danube basin
began to accept principles of orthography and to
apply them as they were used in other Croatian areas.
63
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Milovan Miković, Tibor Sekelj izvan mita,...
64-66
Tibor Sekelj izvan mita –
naš suvremenik i svevremenik
MILOVAN MIKOVIĆ
Za Tibora Sekelja (1912.–1988.), najčešće se
kaže: bio je svjetski putnik, istraživač, sakupljač,
pisac, esperantist ... Sam Sekelj nije bio pretjerano sretan kada bi ga se predstavljalo sintagmom
«svjetski putnik», budući da putovati može svatko, zato je on držao kako je od presudnog značaja gdje se i komu zaputio, gdje je i što je viđeno, spoznano i poneseno sa putovanja, ali ne iz
svijeta materijalnoga, već iz duhovne i kulturne
baštine drugih jezika i naroda1.
Jamačno je Sekelj znao zbog čega ovo potrebno istaknuti, nakon što je obišao: Argentinu
i ostale zemlje Južne Amerike (1939.–1954.),
Mato Grosso u Brazilu (1946.–1947.), Boliviju
(1948.–1949.), Venezuelu (1949.–1951.), zatim
sve zemlje Središnje Amerike (1951.–1954.).
Na Azijskom kontinentu Indiju, Kinu i Nepal
(1956.–1957), Japan i Šri Lanku (1958.–1960.).
Nadalje, dok boravi u Maroku i s «Karavanom
prijateljstva» obilazi Afriku (1961.–1963.). Poslije
toga ide u Rusiju, ponovno u Japan i Mongoliju,
te se vraća u Europu. Uslijedili su Australija, Novi
Zeland i Nova Gvineju (1970.), Sjeverna Amerika, i opet Rusija, Uzbekistan, Nigerija, Ekvador
(1972. – 1980.). Unutar ovih razdoblja (1954.–
1988.) ostvario je više putovanja po Europi,
obišavši sve zemlje Starog kontinenta izuzev Albanije i Islanda, a kroz sva naznačena razdoblja
Sekelj ne prestaje djelovati u korist esperanta,
njegove popularizacije i širenja, u interesu povezivanja ljudi raznih kultura. Od 1972.–1988. bio
je direktor Gradskog muzeja u Subotici.
I kolikogod bio svjetski putnik istraživač, alpinist, sakupljač, arheolog, esperantist, filmaš, izdavač i urednik časopisa, jezikoznalac i tko zna
što sve još – osobno sam sklon ustvrditi; Tibor
Sekelj bio je nadasve pisac na stalnom putovanju. Ono je započelo tridesetih godina XX. stoljeća, s njegovim odlaskom u Argentinu, bolje
1 V.: M. Miković, Putovanja Tibora Sekelja – riječ na otvaranju
izložbe u Paviljonu ZOO vrta, Palić, 28. rujna 1991.
reći s pohodom na Aconcagvu2 i nikada se, za
njegova života, nije prekinulo. I tko zna, možda
on i sada, negdje, i nekamo putuje! Ne bih se
tomu začudio. I upravo po tome je blizak suvremenim naraštajima, a uvjeren sam i budućim.
Usprkos, postojanja i razumljivih razlika.
Tibor Sekelj je bio prinuđen, poput i Ahasvera,
mimo svoje volje, pokrenuti se prema drugim
zemljama i kontinentima, pred neskrivenom
prijetnjom nadolazećeg zla nacizma, fašizma i
ratne prijetnje. U tome nije bio sam, na desetine
i stotine tisuća, ne samo Židova, nego i drugih
ljudi moralo je tada napustiti svoj dom i domovinu. Ono što je ovdje izgubio, Sekelj pokušava
pronaći ondje gdje je dospio, među ljudima iz
drugih jezika i kultura. Od onih zavidno razvijenih, čiji se civilizacijski opseg rasprostire daleko
u prošlost, do takvih koji žive na plemenskoj
razini. I za razliku od većine izgnanika, Sekelj
ne pokušava nadomjesti izgubljeno kroz posjedovanje materijalnih dobara: stjecanjem kuće,
zemlje, obrta, trgovine, kroz sigurnost radnog
mjesta, već želi učiti jezike, proučiti različite kulture i pisati o tome. Svjedočeći o svojim saznanjima mimo tradicionalno strukturiranog putopisa, a mnogo više kroz – pjesmu, pripovijetku,
roman, putopis, prijevod.
U tome vidim važnu sličnost Sekelja i nekih naših suvremenika, među kojima mnogi nisu mogli otrpjeti zlo i nasilje kada su se zbili u ovom
podneblju, zadnjih desetljeća, te su bili prinuđeni otići. Izgubiti se iz vlastitih i naših života.
Ovo je mahom postalo odlikom upravo mnogih književnika, umjetnika, publicista. Treba
zapaziti, Sekelj nije podlegao privlačnoj moći
velikih kulturnih središta. Uspio im se oduprijeti
jer je znao što traži: ono što je duhovno isto u
2 Aconcagua (6962 m), najviši vrh Anda i južne hemisfere. Nalazi se u Argentini na granici s Čileom. Na jeziku domorodaca zove se Akonka Hue (Kameni stražar)
i do sada se oko 3500 planinara popelo na ovaj vrh.
Prvi koji se ispeo bio je Švicarac Matijas Curbrigen 14.
prosinca 1897.
64
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Milovan Miković, Tibor Sekelj izvan mita,...
različitim narodima i njihovim kulturama, a što
je u velikim urbanim aglomeracijama često
skriveno ispod svakojakih naslaga. Utoliko su
Sekelj i mnogi ljudi današnjice u dosluhu s drugačije udomaćenim shvaćanjem nomadizma3.
Pri čemu imamo u vidu procese koji se zbivaju
na marginama, na rubu, ali ipak ovdje. U podneblju, kakvo je i ovo u kojem jesmo, gdje je
čovjek najmanje važan, a kada utihnu pucnjevi i
velike riječi i mnogi se počnu pitati, pisci među
prvima: Što sada? Kako i kamo dalje?
Ovdje gdje su nam i posljednji rat, koji u mnogim glavama pomalo još tinja, pokušali prikazati bezmalo «prirodnim stanjem stvari». Poput i
ratova koji su mu prethodili, kada također nije
bio pošteđen ni jedan naraštaj, ni jedna etnička zajednica, te su sve zemlje Balkana, u čemu
je Bosna sa svojim užasima samo egzemplarni
dio, prometnule u veliko, neobilježeno groblje
žrtava raznih ideologija i njihovih sukoba.
Što nam u tom kontekstu znači iskustvo Tibora
Sekelja, njegovo djelo i zaostavština? Njegova
nas spisateljska i ljudska sudbina, i ne samo njegova, navodi na potrebu istraživanja marginaliziranih pojedinaca, izričaja i kultura. Također,
umjetničke i znanstvene djelatnosti, manje poznatih stvaralaca ili znanstvenika unutar vitalnog međuprostora nad kojim dominiraju tzv.
službena kulturna središta Hrvatske, Mađarske,
Srbije, Vojvodine i ostalih zemalja regije.
Želimo li toj specifičnoj kulturi međuprostoru
pružiti priliku da progovori, unutar kanoniziranih književno-povijesnih i književno-kritičkih
okvira i sustava, tada smo u slučaju Tibora Sekelja, dužni izraditi pouzdanu i iscrpnu bio-bibliografiju4, a također ga životopisno i putopisno
uspostaviti kao osobu i stvaratelja. I premda je,
svojedobno, već ponešto pripremnih poslova
odrađeno u tom smjeru, u okrilju tjednika «Subotičke novine5» i tu skoro u časopisu «Rukovet6», to nije dovoljno. U tom kontekstu trebamo se, među ostalim, zapitati čitamo li mi svi
3 Usp.: Međunarodni znanstveni skup nomadi margine,
Budimpešta, 24. ožujka 2010. by Aleksndra Đurić (Central and
Eastern European Librari)
4 V.: Izabela Papdi, Građa za bibliografiju Tibora Sekelja, Rukovet,
1.-4., 2012., 35.-45.
5 V.: Eva Bačlija, Plastično vedro za smrtonosnu kost, Subotičke
novine, 40., 7. oktobra 1988.
6 Rukovet, 1.-4., 2012.
64-66
istog Tibora Sekelja? Usudio bih se reći; vjerojatno ne. Osobno znam kako nisam pročitao dio
njegovih djela pisanih na esperantu, niti imam
informaciju jesu li ona prevedena na druge jezike, a zanimaju me. I ne iz puke radoznalosti.
Velika je odgovornost, u toj i takvoj rasvjeti,
unutar intelektualne i duhovne panorame ovdje
živućih naroda, pretražiti, predstaviti i pružiti relevantan opis i prosudbu zaboravljenih umjetnika ili znanstvenih djela tzv. marginalnih, rubnih,
pojava u književnosti, jeziku, povijesti i narodnoj kulturi. Opisati međuprostor kao plodno tlo
jezičnih, književnih, povijesnih i kulturnih zbivanja, rasvijetliti duhovnu isprepletenost na nejednako razvijenim razinama ruba. Kratko rečeno,
pružiti margini zasluženo – središnje mjesto. Za
ovo je potrebno mnogo više od hrabre odluke donesene u hipu. A sve i da je promišljena,
potrebni su odgovornost i znanje. Pri čemu je
rezultat, ipak, u konačnici neizvjestan!
Iz osobnog iskustva znam koliko je teško donijeti takvu odluku, nakon koje mogu uslijediti
raznorazni prijepori, podsmješljiva podcjenjivanja, dugogodišnja omalovažavanja i poricanja,
čak osude i dociranja s visoka, tobožnjih znalaca, uz redovito otvaranje novog procesa marginalizacije, u društvu već marginaliziranih … I
samo se u rijetkim prigodama ovo kompenzira
osjećanjem zadovoljstva kada se nakon uspješno urađenog posla, počnu otvarati do tada zatvorene kapije i kapci na prozorima, razmicati
zastori pred nutarnjim ozračjem, valjda doma …
Utoliko i s parafrazom Sekeljeve tvrdnje da se
svugdje u svijetu osjeća kao kod kuće, valja biti
oprezan, makar nam se činila privlačnom. Jer
možda ima u njoj i neizrečenih, zamućenih, natruha o nasilju i zlu koje je iznudilo njegov, i odlazak tolikih drugih, i možda se, iza toga krije nikad izgovorena spoznaja o trpljenju, prikrivena
samozatajnom gordošću, zbog čega se možda,
ipak, nigdje na svijetu nije mogao osjećati – kao
kod kuće! Osim samo baš kod kuće. U podneblju gdje je ponikao. A to, ipak, nije svugdje u
svijetu. Tu bi mogao biti i dio odgovora, zašto
se u stanovitom trenutku odlučuje za Suboticu
… I ukoliko bi se ova slutnja pokazala osnovanom i utemeljenom, otvorila bi prostor za nova
promišljanja. I upotpunio bi se registar osjeća65
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Milovan Miković, Tibor Sekelj izvan mita,...
nja ... Razumije se, Sekelju ne bismo trebali, a
ni smjeli, pripisati one stvari o kojima nije imao
uobličenu, artikuliranu i izraženu vlastitu svijest,
budući da o ponečemu što se nas danas dotiče, on nije imao potrebu razmišljati i određivati
se, niti govoriti i pisati. Potrebni su nam, dakle,
oprez i odgovornost.
I kolikogod bili hvale vrijedni do sada provedeni pokušaji ocrtavanja Sekeljeve osobe i ostavPored Tibora Sekelja, među piscima ovog
podneblja pozornosti vrijedne putopise pisali su: biskup Ivan Antunović, liječnik Artur
Munk, dr. Josip Andrić, zrakoplovac i profesor Pava Jurković Katanov, pisac Petko Vojnić
Purčar, redatelja Petar Šarčević i drugi.
64-66
štine, iz motrišta obilježavanja stote obljetnice
njegova rođenja, možemo ustvrditi: presudno
važnim će se pokazati, vjerojatno, njegov tekst,
što će reći pjesme, pripovijetke, romani i putopisi, uz prijevode i publicistiku, jer se u njima
zrcale i sva druga njegova stajališta, zalaganja
i umijeća. Iz tih se razloga na izradi iscrpnog i
objektivnog prikaza životnog puta, književnog
profila i kritičkog sumjeravanja pisanog djela
Tibora Sekelja, podosta još mora uraditi, da se
najprije poslože svi potrebni preduvjeti, kako bi
se ubaštinjenje moglo provesti kritički i znanstveno utemeljeno7.
7 Tibor Sekelj je iza sebe ostavio relativno dobro sređenu fotogaleriju. Nije mi poznato gdje se ona danas nalazi, ali te snimke
neizostavno trebaju biti uključene u njegovu bio-bibliografiju, o
kakvoj sam pokušao govoriti.
Vinoba Bhave i Tibor Sekelj
66
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nevenka Nekić, Šana se udaje
67-69
Šana se udaje
NEVENKA NEKIĆ
ANTE JAKŠIĆ: ŠANA SE UDAJE, ZAGREB, HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO S. JERONIMA, 1943.
Ante Jakšić (Bereg, 22. travnja 1912. – Zagreb,
30. studenoga 1987.), školovao se u rodnom
selu (šest razreda pučke škole), potom završio
bravarski zanat. Odlazi u sjemenište koje biskup Lajčo Budanović otvara u Baču i polaže
četiri razreda u subotičkoj gimnaziji. Peti i šesti
razred pohađa u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji koju vode isusovci u Travniku. Sedmi i
osmi razred gimnazije i veliku maturu završio
je u Somboru 1932. godine. U Zagrebu studira
i diplomira slavistiku na Filozofskom fakultetu.
Predaje u Travniku, Tuzli, Badiji kod Korčule,
Osijeku, Belom Manastiru, Slavonskom Brodu,
Gospiću, Subotici, Karlovcu i Zagrebu. Umro je
u Zagrebu, pokopan u rodnom Beregu.
Prve pjesme objavio je u Travničkom smilju
1929. godine, a u književnu javnost stupa stihovima pod naslovom Kišna jesen u zagrebačkom
časopisu Mladost 1930. godine kojega uređuje
prof. Antun Barac.
Ante Jakšić bio je plodan književnik: dvanaest
zbirki pjesama, više romana, pripovjedaka, drama i novela, surađivao je u 65 periodičnih publikacija. Najopširniji prikaz bio-bibliografskih podataka o A. J. donio je Marko Babić u izvornom
znanstvenom članku «Prinos poznavanju života
i opusa pjesnika Ante Jakšića». U njemu iznosi
podatke iz Leksikona pisaca Jugoslavije i konstatira da se kritika bavila Antom Jakšićem do
godine 1954. a potom slijede 22 godine
šutnje. U popisu literature o A. J. od 1976. do
smrti 1987., navodi 14 kritika, a poslije smrti 27.
Stoga se ne može reći da je posve prešućen i
ignorirani spisatelj, a one 22 godine šutnje ipak
su našle odjeka u kasnijim osvrtima na njegovo, osobito, pjesničko djelo. Činjenica je da se
o njemu pisalo u drugom razdoblju samo u
katoličkoj periodici, uz obilježavanje životno-
ga jubileja 70. obljetnice života i 50. obljetnice
umjetničkoga rada. Onih 22 godine prešućivanja djela i rada A. J. poklapa se s političkim
zbivanjima s kojima je bio vezan kao protivnik
ateizma: u tom je razdoblju 1952. nasilno odstranjen Katolički bogoslovni fakultete iz sustava Zagrebačkog sveučilišta, kao i niz drugih komunističkih akata kojima se mnoštvo ustanova
i književnika našlo na marginama kulture pa i
na rubu egzistencije, ili čak pod terorom u robijašnicama ondašnje Jugoslavije. Ante Jakšić
uvršten je u četiri antologije, a najnovije kritičarsko propitivanje njegova djela objavili su Ante
Sekulić, Juraj Lončarević, Božidar Petrač, Radovan Grgec, Nedjeljko Mihanović i Joja Ricov.
Šana se udaje romaneskni je prvijenac A. J. koji
je najprije izlazio u nastavcima u Subotičkim
novinama (1939./1940.) a potom isti nakladnik
objavljuje sve nastavke u jednom svesku. Treće
izdanje je zagrebačko: 1943. Objavljuje ga Hrvatsko književno Društvo Sv. Jeronima prigodom
75-te obljetnice njegova osnutka, kao 667. jeronimsku knjigu. Posljednje objavljivanje romana
Šana se udaje bilo je u Zagrebu 1980. godine u
izdanju Kršćanske sadašnjosti.
Zanimljiv i informativan je osvrt Milovana Mikovića u eseju «Ante Jakšić-darovit, plodan, nepravedno zapostavljen» (Marulić, br. 2, 2011.) u
kojem uspoređuje spjev Marin i Stana s romanom Šana se udaje. Smatra da je spjev bio početak namisli o pisanju romana jer im je i tema
gotovo ista: pokretačka snaga i spjeva i romana
je ljubav između siromašnoga momka i bogate
djevojke.
Za tematski, prostorni i konstruktivni okvir romana kao i likove, nalazi spisatelj inspiraciju u
bačkoj ravnici, u selu kojega dobro poznaje.
To je patrijarhalno i učmalo selo u kojem vlada tradicija da se bogat udaje za bogatoga,
siromah za siromaha, da se prezir prema pastiru na skriva, da se sluša roditeljska naredba,
67
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nevenka Nekić, Šana se udaje
a mlade se ne pita o njihovoj volji. Svršeni čin
uvjetovan je dogovorom starih o mirazu. Pastir
Marin i Šana bogata udavača vole se nježnom
i stidljivom ljubavlju dvoje neokaljanih srdaca,
ali roditelji su Šani odabrali Miku, najbogatijega
momka, kojega ne rese ljudske vrline dobrote i
poštenja. Obje strane dogovaraju se u nekoliko
gotovo istovjetnih dijaloga koliko će dati ili tražiti miraza.
Otac udavače i budući ženik gotovo jednakim
rječnikom kupoprodaju Šanu, cjenkajući se kao
na stočnom sajmu. To je motivski kontrast nevinom i romantičnom uzdignuću ljubavi dvoje
mladih, ali u isto vrijeme dokument vremena
kad se u selu između dva rata, a dakako i prije,
ovakvi načini tradicionalno održavali. Ne služi
ovo dijalogiziranje dva lukavca samo kao poluga za razvoj radnje, ono je logično i hrli vrhuncu romana u kojem se Šana odupire roditeljima.
Njene misli su intimne, ali istovremeno refleksivne, nastale u samoći kraj prozora iza kojega viri mrak, dok ona pretražuje svoj unutarnji
svijet. Jakšić ovdje vrlo znalački ispituje žensku
dušu, koja luta u prostoru i vremenu, u beznađu kojem će se na koncu predati. Moguće je
prihvatiti ovu patnju kao sveopću, čovječansku
i tako izdići samo tkanje romana ponad lokalnoga toponima. Njeno poniženje i ograničenje
nisu nikakva antropološka suština tzv. ženske
psihe i banaliziranje, kao što to često danas
nalazimo u idiomu «žensko pismo«, to je tvrdi
dokument jednoga vremena koje traje i traje u
mnogim sredinama i naše suvremenosti. To je
ujedno i sakralni trenutak kad Šana traži utočište u Bogu vapijući zašto ju je ostavio. Golotinja
ostavljenosti ljudskoga bića vodi Šanu do ruba
onoga što su Thanatos i Eros, na samu oštricu
pomisli o bijegu iz života, ali ona to nije izrekla
na usta spisatelja. Ona je vjernica.
I dok se likovi bore međusobno ili sami sa sobom, oko njih treperi u suncu bačka ravnica
čijem opisu Jakšić daje veliko mjesto u svom
romanu.
Zemlja, zemlja koju svi žele, zemlja hraniteljica, zemlja simbol moći i bogatstva, lanci crnice paorskom nadničarskom rukom obrađene.
Sumorni dijalozi suprotnost su opisima pejzaža,
koji neutralan i dalek ljudskoj grabežljivosti, čini
kontrast opisu likova: tvrdokornom i škrtom Šaninom ocu, pohlepnoj majci, plitkom raskalaše-
67-69
nom račundžiji Miki, lajavim babama iz sela.
Nitko ne osuđuje nemoralan život, ali neposluh
Šanin uzrok je gorkih osuda koje Jakšić psihološki postavlja u tradicionalne pomalo crno-bijele odnose i opise likova.
Možda se može usporediti ljubav prema zemlji
hraniteljici s nekim našim proslavljenim spisateljima, kao što je bio Matko Peić, ali Jakšić nema
poput Peića uskovitlanu misao koja se penje u
metaforama i prispodobama, ponire u prošlost
i razigrana luta poput duše zaogrnute veličanstvom epiteta, čudesno okićena i ponekad vrlo
opora. Ne, Jakšić je smiren, poetski širok, pun
božanskoga divljenja za djedovske ravnice, slikarskim okom bilježi prašne ili blatne ceste u
tišini, bez prgavosti i pretjeranih strasti, blago
maštajući o ljepoti i vrijednosti zemlje. Osobito
je mjesto kad pastir Marin, koji ima jedva dva
lanca zemlje, stoji nad beskrajem polja i kazuje
sam sebi kako voli svu tu zemlju, iako nije njegova.
«Pred večer, kada je prijatelj otišao, Marin je
otišao na salaš. Pred njim i oko njega u sutonu
njihalo se klasje, i njemu se pri tom činilo, kao
da mu nešto toplo i drago šapuće, drago kao
majčine riječi, toplo kao milovanje ljubljenog
bića. Dugo je gledao preko ogromnog mora
žita, na koje je lagano silazila noć, i osjećao je,
kako ide neki tajni glas kroz tu ogromnu ravan,
i kako taj glas nosi u sebi život i bezgraničnu ljubav za zemlju i bezgranično uzdanje onih, koji
tu ravan zalievaju svojim znojem. Slušao je glas
žita u sutonu, mukanje nečije krave i režanje
psa, razumio je sav taj život, u kojemu je i sam
odrastao. On je znao da to žito nije njegovo, da
te puste i bogate poljane nisu njegove, da one
pripadaju drugome, ali je osjećao, da su one
dio njegova života, da s njima i on živi, i da ih
voli kao sebe, kao svoj život i zato ne bi mogao
ostaviti tu zemlju i otići u grad.»
Tako se Marin kratkovječan i potišten na neki
čudesni način osjeća sretnim i besmrtnim. To
predvečerje na njivi toliko podsjeća na sliku
francuskoga slikara F. Milleta «Večernja molitva»: muž i žena stoje pognute glave na njivi,
zvono zvoni a oni mole Zdravomariju. To im
daje besmrtnost jednako kao i zemlja koju su
natopili znojem.
68
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nevenka Nekić, Šana se udaje
Sav taj pejzaž u romanu prožet je sakralnošću
i sadrži ontološku težinu, središte je čovjekova
habitusa, pun tajanstva i melodija u toploj ljetnoj večeri ili jutarnjem pozdravljenju sa seoskoga zvonika. Opis je to elegičan, kao iz neke
zgode svetofranjevačkoga poimanja prirode s
jakim otklonom prema tradiciji s početka stoljeća, na osobit i originalan način svezan s Gulbransenom, Reymontom ili našim Kozarcem i
Kolarom.
Šana je stavljena pred gotov čin i Jakšić opisuje
panični osjećaj njene nemoći u sukobu materijalističkog i grabežljivo orijentiranoga svijeta s
idealizmom njene duše. On romantičarski zapliće radnju: otac i muž tragično umiru, Marin se vraća iz zatvora i roman završava u sjaju
evanđeoske istine: splendor veritatis.
Roman prepliće opise prirode, likova i njihova
psihologiziranja s dijalozima, ne govoreći izravno kako postoji u bezgraničnoj misteriji života
neka Milost koja drži u rukama sudbine pojedinaca i svijeta. Ali to je potkožno tkivo romana koje osjećamo i donekle iščekujemo u tom
kretanju Jakšićeve misli od patnje i zloga do
sreće i mira. Činjenica da se sretan završetak
događa na ovoj zemlji i da time okončava ideja
filozofsko-religiozne istine ustoličene od davnih, srednjovjekovnih romansa i romana koji
su se prepričavali u legendarnim vremenima,
otkriva i dušu samoga spisatelja – tihu i elegičnu, čeznutljivu i jednostavnu, odanu Dobroti.
Na koncu će Šana i Marin stajati na svojoj njivi
a život će biti onaj vječni pobjednik i tragedija
i komedija i banalnosti. Njegov nastavak daje
posebni okus riječi ljubav, koja je od Danteovih
vremena dobila status smisla, značenje apsolutne veličine i ljepote.
Roman Šana se udaje protkan je scenama iz
rodnoga kraja, ozaren je folklornim koloritom,
slikama iz šokačkoga života s autentičnim elementima. Slikovit, bogat ali jednostavnoga izričaja priča staru priču, a opet izgleda mlad. Vrijeme je uminulo i odnijelo sobom zakonitosti
tradicije u selu, ali realizam i idilična poetizacija
čini štivo romana pitoresknim i mogao bi poslužiti kao predložak za dobar film o životu između dva rata.
67-69
Fragmenti koji govore o politici ne opterećuju suviše ovaj ljubavni roman, ali daju naslutiti
tegobni i sirotinjski život s jedne strane i bahatost gavana s druge. Ante Kovačić ili Mara Švel
Gamiršek? Ima li išta novoga u svijetu za koji
su davno mudri Latini rekli: ništa nova pod suncem ... Biblija kao da se ponavlja otvaranjem na
najtamnijim stranicama, ali ne bi bilo moguće
živjeti sa spoznajom samo te strane, jer postoji
slutnja u prostranstvu tajanstvenoga i nespoznatljivoga prostora o nevidljivim i skrivenim
mogućnostima koje se pojave kao čudo. Nema
čuda u ovom romanu, ili ipak ima? I molitva
koja se gotovo neizrečena proteže kroz redove
neumoljivoga, donosi onu divnu misao: Bože,
ne dopusti da naše srce ostane prazno ...
Jedan od prešućenih spisatelja Jakov Ivaštinović rekao je za djela Ante Jakšića:
«Snovi i dobrota su njegovi dosegnuti vrhunci». Nedjeljko Mihanović je zabilježio: «Svoju
duhovnost je oblikovao u bratskom odnosu s
bićima i stvarima, jer sve što je stvoreno boravi i pjeva unutar biti apsoluta Božjega, u jezgri
Stvoritelja svijeta.» I bol i sreća. A taština i ispraznost na putu od zemlje do zvijezda i Vječnosti ima u Jakšićevom djelu gotovo didaktičku
pouku i majeutičkom se spisateljskom vrlinom
pretvara u ništavilo, što i jest sama suština ovih
zemnih blaga.
Literatura:
Babić, Marko: Prinos poznavanju života i opusa
pjesnika Ante Jakšića, Croatica, Hrvatsko filološko društvo, 1999.
Gabrić, Bela : Ante Jakšić (1912.-1987.) pjesnik
svoga zavičaja, Marulić, br..1., 1996.
Ivaštinović, Jakov: Šutnja oko pjesnika Ante Jakšića, Marulić, br.6.,1990.
Mihanović, Nedjeljko: Lirski glas tajanstvene
slutnje vječnosti, Književna republika, br. ¾.,
2003.
Miković, Milovan: Ante Jakšić – darovit, plodan,
nepravedno zapostavljen, Marulić, br. 2., 2011.
Ricov, Joja: Pritisnut a predan duhopojac, Obnovljeni život, br.1., 1991.
Rupčić, Grga: Utjeha zvijezda, Marulić, br. 3.,
1999.
69
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Aleksej Moroz, Nas također pozivaju na dvoboj
70-73
Nas također pozivaju
na dvoboj
ALEKSEJ MOROZ
MALO POZNATE ČINJENICE IZ ŽIVOTA A. S.
PUŠKINA
U posljednje se vrijeme pojavilo više knjiga u
kojima se govori da je A. S. Puškin bio odvratan
kršćanin, skoro satanist. Pojava ovakvih radova
nije slučajna. Snage neprijateljske pravoslavlju i
Rusiji, usprkos svemu, pokušavaju našeg A. S.
Puškina nazvati svojim. Veliku pomoć tome
daje i činjenica da su mnogi najvažniji trenuci
vjerskog života A. S. Puškina do sada prešućivani. Članak svećenika Aleksija Moroza ima za cilj
popuniti ovu prazninu.
Bezvremeni je samo Bog i vječita je jedino ona
istina koja u sebi nosi energiju Božanske pravde.
Ako Puškinovo djelo živi do sada, to znači da
izvor njegova nadahnuća ima početak upravo
u Nebeskim Naseljima. Cjelokupno stvaralaštvo velikog ruskog pjesnika doslovno je pronizano Božanskom energijom, koja blagotvorno
djeluje na životnu snagu čitatelja. Još godine
1937. profesor K. Zajcev, kasniji arhimandrit i
čuveni publicist, pisao je: «Duhovnim zdravljem
diše Puškinovo pjesničko stvaralaštvo. Nađite
nekog drugog pisca čije bi djelo dalo ovako
smirujuću i uzvišenu radost, izazivalo ovakav
duševni spokoj, i to bez obzira na to što on ponekad postavlja nevjerojatno teška i uznemirujuća pitanja».
Kako ukazuje suvremenik velikog pjesnika, svetitelj Ignatij Brjančaninov: «Svaka ljepota, vidljiva i nevidljiva, mora biti pomazana Duhom,
bez ovog pomazanja na njoj je pečat trulosti;
ona (ljepota) pomaže zadovoljiti čovjeka kojega vodi istinito nadahnuće. Njemu je potrebno,
da bi se ljepota odazivala životom, vječitim životom. Kada iz ljepote diše smrt, ona odvraća
od ovakve ljepote svoje poglede». Iz ljepote
pjesništva Aleksandra Sergejeviča Puškina uvijek je disao vječiti život.
Ali nije odmah dospio Puškin do ovako visokog
duhovnog stanja. Tijekom cjelokupnoga pjesnikovog života u njegovom se srcu odvijala stalna
borba između dobra i zla, između loših nasljednih sklonosti, stečenih poroka i božanskog početka velikog srca, koje je bilo učvršćeno Nebeskim nadahnućem. Duhovni put A. S. Puškina
nevjerojatno je dragocjen za naše vrijeme. Jer
većina najboljih predstavnika ruske inteligencije, u potrazi za Bogom i smislom života, prolazi
istim tim putovima duhovne potražnje.
Rođenjem budući je pjesnik dobio vrlo tešku
poročno genetsko naslijeđe, kako od strane
oca, tako i od strane majke. Po majčinoj liniji
Puškin je bio praunuk čuvenog «Arapa» Petra
Velikog i naslijedio je burne «afričke strasti»
svoga pradjeda. Pradjed po ocu, kako svjedoči sam pjesnik u «Autobiografiji», bio je strasni
razvratnik koji je «umro veoma mlad, u napadu
ludila zaklavši svoju ženu, koja se u taj trenutak
porađala. Njegov jedinac, Lav Aleksandrovič,
bio je čovjek strastan i žestok». Otac Aleksandra Sergejeviča Puškina, obrazovan na ateističkoj francuskoj filozofiji i erotskoj književnosti,
po svjedočenju suvremenika, bio je razvratnik,
bezdušan egoist, mason, apsolutno ravnodušan
prema svojoj djeci. Puškinova majka, Nadežda
Osipovna, rođena Hanibal, bila je lakomislena,
razmažena i kapriciozna žena.
Pravilan odgoj, vjernička moralna okolina u kojoj dijete živi i razvija se, mogu u velikoj mjeri
kompenzirati poročan utjecaj lošega genetskog naslijeđa. Ali budućem je pjesniku bio
uskraćen ovaj blagotvoran utjecaj. Odgoj koji
je dobio u obitelji i u Liceju, po mišljenju profesora I. M. Andrejeva, «nije moguće nazvati
drugačije, nego onim koji obeščašćuje i kvari
srce i pamet».
Rano naučivši čitati, dječak Puškin pronalazi u
ogromnoj očevoj biblioteci gomilu ateističkih i
erotskih francuskih knjiga koje je počeo sa žud-
70
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Aleksej Moroz, Nas također pozivaju na dvoboj
njom čitati. Fanatično čitanje ovih knjiga koje
kvare srce, hranilo je rano probuđene putene
strasti, a skepticističke i ateističke ideje, predstavljene u ironijskoj i satiričnoj formi, «kvarile
su i mladi um».
Prema religiji i svećenstvu, u obitelji Puškin bio
je prisutan, za mnoge dvorjanske obitelji toga
vremena, uobičajen podrugljiv, skeptičan odnos. Budući da su nepristojne šale na njihov
račun dosta često bile odijevane u oštroumne
i sablažnjive forme, to je budući pjesnik, imajući živahan i ironičan um i povišenu osjetljivost,
brzo i čvrsto usvojio ovu maniru koja je poput
mutne vode prolazila kroz cijelo njegovo rano
stvaralaštvo.
Loš obiteljski odgoj još je više ojačao u Liceju. Carskoselski licej u početku zamišljen kao
škola za «mlade ljude posebno određene za
važne dijelove državne službe», pretvorio se u
stvarnosti, u jedno od središta odgoja mladeži
u duhu političkog liberalizma. Ova je ustanova
pripremala liceiste ne toliko za državnu službu,
koliko za njihov ulaz u tajne antidržavne lože.
Autor notice «Nešto o Carskoselskome liceju i
njegovome duhu» piše da se licejskim duhom
naziva onaj skup pogleda kod kojih «mladi vjetropir mora pri tome poricati podrugljivo sve
postupke osoba koje zauzimaju značajna mjesta, sve mjere Vlade, znati napamet, ili biti sam
pisac epigrama, a najviše od svega sebe predstaviti kao filantropa». Hoćemo li nakon toga
biti iznenađeni što su Puškin, Kjuhelbeker i drugi pitomci Liceja postali dekabristi.
Godine 1817. Puškin je završio Licej i nakon
kratkog boravka u selu Mihajlovsko, doselio se
u Peterburg. Razdoblje pjesnikovog života od
1818. do 1820. je razdoblje «Zelene lampe»,
literaturnog peterburškog kružoka. Razdoblje
terevenki, kartanja, ispraznih razgovora, moralnog pada i političkih zabluda. Činilo se da je
duhovna propast pjesnika neminovna, jer je sve
tome išlo u prilog: i odgoj i onodobno okruženje. Upravo u tome razdoblju on piše niz lakomislenih frivolnih pjesama zbog koji će kasnije
žaliti cijeli život.
Puškin je padao, ali se kajao i dizao. Puškin je
griješio, ali nije zaboravljao na svoje grijehe
i mučio se pri spomenu na njih. Neobično je
karakteristična za ovo stanje pjesma »Uspomena», napisana 1828. U njoj se nalaze ovakvi pokajnički redci:
70-73
Uspomena bez riječi preda mnom
Svoj dugačak razvija svitak;
I s gnušanjem čitajući život moj,
Ja treperim i proklinjem,
I gorko sebe žalim,
i gorko lijem suze,
Ali retke tužne ne ispirem.
U pjesnikovome srcu u tom razdoblju odvija se
mučna borba. S jedne strane dobri početci njegovog srca i Božanska blagodat koja mu je pomagala, dozivaju pjesnika na «Sionske visine»,
a s druge strane strasti, poroci odgoja, djelovanje lukavih duhova, vuku ga u ponor pogibelji,
«grijeh onih koji žude jurio mu je za petama».
Izvor njegovih iskušenja, po priznanju samog
pjesnika, bio je pali duh – demon koji ga je počeo «posjećivati» u mladim godinama kako bi
zamračio njegove visoke i svete ideale i unosio
rastrojstvo u njegovu dušu.
Budući da je bio jedan od najpametnijih ljudi
svoga vremena, Puškin je osjećao da bez ideje Božanstva, i čvrste pravoslavne vjere njegov
će se pogled na svijet pretvoriti u zgradu bez
temelja. U svojim traženjima kretao se u svim
smjerovima, uzimajući iz raznovrsnih vjerskih,
pa čak i ateističkih dokumenata. Najoštriji moment duševne krize pjesnika dešava se, izgleda,
u razdoblju njegovog prebivanja u Kišinjevu i
Odesi (1821.–1824.). U to vrijeme on s dubokim
zanimanjem proučava Bibliju, čita Kur’an i čak
uzima satove iz «čistog» ateizma kod engleskog
filozofa Andrewa Hutchinsona.
Mihajlovski izgon doslovno je promijenio unutarnji Puškinov ustroj. Skoro svi njegovi biografi
priznaju da je izgon utjecao na njegov duhovni rast i bio za njega u ovom smislu isto tako
blagotvoran kao što je za Dostojevskog bilo
zatvaranje u «Mrtvoj kući». Ovdje, daleko od
svjetskih zabava, pjesnik je imao vremena dublje zaviriti u sebe, u dušu ruskog naroda, pažljivije se početi baviti svojim samoobrazovanjem,
proučavanjem samobitne ruske kulture. Ovdje
je on prvi puta došao u živ neposredan dodir s
Crkvom posredstvom braće Svetogorskog manastira i okolnog svećenstva.
Neposredno prateći tijesnu moralnu vezu naroda s manastirom, čitajući Karamzina i drevne
ljetopise, Puškin je počeo shvaćati taj veliki duhovni utjecaj koji je imala Crkva na ruski narod.
71
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Aleksej Moroz, Nas također pozivaju na dvoboj
Ovdje se stvara veličanstvena drama «Boris Godunov», pojavljuje se «smiren i veličanstven» lik
Pimena, kojega ne mogu zasjeniti ostala lica u
drami. U njemu je pjesnik dao cjelovit, jak i istinit tip pravoslavnog ruskog velikana. U njemu
se odrazila sama skrivena duhovna suština budućeg genija. Vatreni lik «Proroka», također se
pojavljuje u Svetogorskom manastiru. Monaški
plamen vidi se također u podvizima «Rodriga»,
tijekom prebivanja u samoći u pustinji, «šutljivom i jednostavnom» na sebe usredotočenom
«Bijednom vitezu». Udubljeno i pažljivo u ovo
vrijeme Puškin čita Evanđelje, i žitija svetih. Blaga Vijest duboko ulazi u njegovu dušu. «Ova
se knjiga naziva Evanđelje» – piše Puškin – «i
ovakva je Njezina vječito nova ljepota, jer kada
mi zasićeni svijetom, ili utučeni malodušjem slučajno otkrijemo Nju, tada više nemamo snage
suprotstaviti se njezinoj sladosnoj privlačnosti i
topimo se duhom u njezinom božanskom krasnorječju».
Na kraju prognanstva Puškin je već sasvim drugi
čovjek. Od volterijanca, drskog slobodoumnika
i člana masonske lože, on se pretvara u čisto
ruskog, religioznog i samosvojnog čovjeka. Po
mišljenju niza istraživača, malo prije ustanka
dekabrista, Puškin je bio po svome svjetonazoru «već najruskiji čovjek među svim školovanim
ljudima svoga vremena. Nakon mihajlovskog
progonstva nije napisao ni jednog bogohulnog
retka koji su ranije, kao zabava prolaznih prijatelja prolazne mladosti, tako lako izlazili ispod
njegovog pera».
Masoni i zapadnjaci ne mogu oprostiti velikom pjesniku njegov duhovni preobražaj. Od
njihovog istomišljenika Puškin se pretvorio u
njihovog idejnog neprijatelja. Evo kako on sam
procjenjuje promjene koje su se desile u njemu: «Vrijeme je promijenilo grozničav zanos
mladosti. Sve djetinjasto izletjelo je napolje.
Sve poročno nestalo je. Srce je započelo razgovor s pameću riječima nebeskog otkrivenja.
I poslušan spasonosnom dozivu um se odjednom opametio, smirio se; i kada sam pogledao
oko sebe, kada sam pažljivije i dublje ušao u
ono što vidim – shvatio sam da ono što je do
sada izgledalo kao pravda bilo je laž, ono što
sam cijenio – zabluda, a ciljevi koje sam sam
sebi postavljao, prijetili su prekršajem, padom,
70-73
sramotom! Shvatio sam da apsolutna sloboda,
neograničena nikakvim Božanskim zakonom,
nikakvim društvenim normama, ona sloboda o
kojoj sanjaju i krasnoslove balavci ili luđaci, je
nemoguća, a kada bi bila moguća, onda bi bila
pogibeljna kako za pojedinca, tako i za društvo».
Naravno, ovakva ustrajnost potpuno je proturječila pogledima većeg dijela visokog društva.
I Moskva, koja je u početku prihvatila dolazak
pjesnika s ushićenjem, jer po svjedočenju S. Ševireva, «svugdje su ga nosili na rukama», uskoro
je obrušila na njega val gnjusnih kleveta. Volterijanci i masoni su shvatili da u liku Puškina dobivaju opasnog idejnog neprijatelja i obrušili su
na njega svoje omiljeno oružje –
klevetu.
Kako u članku: «Dvoboj i smrt Puškina» navodi
J. Grot: «zle snage prevarile su Puškinovu ženu
Nataliju Nikolajevnu u igračku i oružje svojih crnih planova. Da nisu uspjeli iskoristiti Nataliju,
pronašli bi drugi način, ali Puškina bi svejedno
uništili. Inspiratori gnjusne kampanje protiv Puškina bili su grof i grofica Nesselrode, povezani
s glavnim pjesnikovim krvnikom Benkendorfom. Grof K. V. Nesselrode bio je bliski prijatelj
Heckerna, Nijemca po nacionalnosti, spretnog
intriganta; u Rusiji su ga nazivali «austrijskim ministrom vanjskih poslova». Postoji mišljenje da
je sam Benkendorf bio mason i da je predložio
projekt stvaranja Trećeg odjeljenja zato kako bi
postavši njegovim šefom, mogao sakrivati djelatnost zabranjenog masonskog pokreta. Progoniteljima velikog pjesnika može se pribrojiti
još i kneževe: Dolgorukova, Gagarina, Uvarova i dr. Ova masonska klika stalno je Caru slala
prijave o tobožnjoj političkoj nepouzdanosti
Puškina. Oni su odlučili riješiti se Puškina pod
svaku cijenu. Nije slučajno P. A. Vjazemski, uistinu sa zakašnjenjem, govorio o «strašnoj uroti,
o paklenskim mrežama i o intrigama», a Dantes
je bio tek egzekutor u njihovim podlim zamislima. «Bračna sreća i suglasje – rekao je odmah
nakon pogibije Puškina Vjazenski – bile su cilj
pokvarenih i lukavih pokušaja kako bi osramotili obitelj Puškin». Dešavala se prava potjera za
Puškinovom ženom, uključujući nagovore, prijetnje i na kraju otvorenu ucjenu. Poniziti nju i
zgaziti zato kako bi njega pretvorili u smiješnu
figuru; učiniti od njega rogonju i o tome proširiti
vijest. Kada bi u tome uspjeli, tada Puškin više
72
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Aleksej Moroz, Nas također pozivaju na dvoboj
ne bi bio strašan neprijateljima domovine, jer bi
njegov ugled bio potpuno uništen i glas zaštitnika samobitne ruske kulture bio bi smiješan i
jadan u očima visokih krugova.
«Treba shvatiti» – piše N. Skatov – «da su Puškinov gnjev i bijes – i prije i kasnije – izazivali ne
ljubomora, nego taj ponor bestidnosti, prostote
i podlosti u kojima su tako uvjereno lebdjeli baruni, okruženi svojima anđelima-čuvarima, skoro demonskim neprijateljima pjesnika; između
ostalog u blizini u istim tim potocima nalazili su
se i njegovi prijatelji – isti taj Vjazenski, Karamzini – zajedno s njihovom kućom kao mjestom
zajedničkih susreta». U to je vrijeme veliki pjesnik morao osjetiti ne samo «laž neprijatelja»,
nego i «klevetu prijatelja».
Puškin je odlučio pogaziti riječ koju je dao caru
i pozvati podlaca na dvoboj, tek nakon što je u
tome vidio jedini mogući izlaz. Kako piše direktor Puškinovog doma, N. Skatov: «Na dvoboj
s Heckernom on je izašao i zbog časti države
kao njezin glavni predstavnik. Zaobilazeći visoke krugove. Njemu je bilo važno što o tome
misli cijela država».
Malo prije posljednjeg dvoboja Puškin je rekao
N. S. Karamzinovoj: «Potrebna mi je snaga kako
bi moja reputacija i moja čast bile neokaljane
u svim dijelovima Rusije gdje je poznato moje
ime».
Gospod nije dopustio velikome pjesniku da postane ubojica, ali dao mu je, ranjenom na smrt,
još 45 sati života. Za to vrijeme Puškin je neizmjerno porastao duhovno, mnogo osmislio,
mnogo shvatio. I čak je uspio oprostiti svome
ubojici, ispunivši Gospodnju zapovijed o ljubavi prema neprijateljima. Tko je od nas za to sposoban? Pjesnik je otišao iz života tiho i svjetlo.
Svi smo zakržljali. Naučili smo lagati i ne buniti
se protiv laži. Radi trenutne koristi spremni smo
žrtvovati svoje ideale i svoja uvjerenja. Mi se
raspadamo i ginemo.
Puškin nam je pokazao drugačiji put. On je prihvatio izazov suvremenog društva, pokušao je
ukazati na njegovu zabludu, otkriti i pokazati
put prema poboljšanju. Zato su ga proganjali,
zato su ga na kraju krajeva i ubili. Ali on nije izdao svoje ideale. I do sada pamtimo ga i volimo
kao nekoga dobrog, dragoga i uvijek bliskog.
Puškina su ubile snage koje su pokušavale uništiti Rusiju.
70-73
Ove snage i sada ratuju. Skupljeni lik Puškina je
sva pravoslavna inteligencija našega vremena,
koja želi da se naš narod preporodi na temeljima svoje samobitne ruske kulture i da ima budućnost.
I nas također pozivaju na dvoboj mnogobrojni Dantesi, preko tiska, preko televizije, preko
promidžbe zla i nasilja zapadne kulture. Mi ovaj
dvoboj prihvaćamo. Mi ne možemo i nesmijemo otići u stranu i sakriti se. Mi ih moramo demaskirati i nazvati njihovim imenima. I ovdje A.
S. Puškin može biti dostojan primjer1.
Preveli: Jelena Zaričnaja i Đuro Vidmarović
Plaketa sa likom Tibora Sekelja, rad Gábora Almasija
1 Tekst svećenika Alekseja Moroza, objavljen je u časopisu
«Spasite naše duše», namijenjenom vjernicima i nevjernicima, br. 6 (9), 1999., u Dnjepropetrovsku, Ukrajina.
73
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Đuro Vidmarović, Horvat u ukrajinskoj narodnoj pjesmi
74-76
Horvat u ukrajinskoj
narodnoj pjesmi
ĐURO VIDMAROVIĆ
U «Našoj gazeti» br. 8 (65), (glasila Društva za
ukrajinsku kulturu iz Zagreba) od 30. listopada
2008., objavljena je kitica zanimljive ukrajinske
pjesme «Oj, ne spav ja ničku» nastale, kako se
navodi u tekstu, u «XVII. stoljeću». Pjesma se nalazi u zbirci P. K. Saksahanskog. U navedenoj
kitici spominje se «Hrvat koji pisma razašilja» i
poziva u «novu Ukrajinu». U zagradi stoji: « … u
opustjele dijelove oko rijeke Samare – što navode prethodne strofe pjesme». Pjesmu je poslao
mr. sc. Oleh Hirnyk, ukrajinski svećenik i znanstvenik koji je studirao u Zagrebu. Donosimo
preslik notnog zapisa navedene pjesme zajedno s izvornim tekstom.
Hej, Hrvat pisma razašilja,
U novu Ukrajinu živjeti poziva,
Hej, dariva stepe i ribnjake,
A do toga još i povlastice
Pjesma spominje nepoznatog Horvata, što je
skrenulo moju pozornost. Kao narodna pjesma, ona je i povijesno vrelo. No, gledajući
njezin sadržaj, uočavamo nekoliko pojmova
koji nas zbunjuju, poput jednadžbe s nekoliko
nepoznanica.
1. Prvi stih «Hej, Hrvat pisma razašilja» nije jasan. Naime, što se misli u imenici «Horvat» koju
je mr. sc. Hirnyh preveo kao «Hrvat»? Pojmovi
«Hrvat» i «Horvat» ne moraju biti istoznačnice.
Kako je «Horvat»/»Hrvat» subjekt pjesme, njezin sadržaj ovisi o tome je li riječ o istoznačnici ili nije? Ako je riječ o imenici «Hrvat», ona u
konkretnom slučaju može biti jedino pluralia
tantum kao licentia poetica? No, ovdje postoje
u jednadžbi i drugi pojmovi, a oni ukazuju da
nije riječ o imenu etnosa. Ako je tako, onda je
prevoditelj pogriješio kada je imenicu «Horvat»
preveo kao ime naroda.
U našoj pjesmi «Horvat» poziva nekoga da se
nastani u «novoj Ukrajini» i obećava onima koji
poziv prihvate pokloniti «stepe i ribnjake», a uz
to i gospodarske povlastice. Riječ je o krupnim
i svakako neuobičajenim obećanjima. Očito se
ne poziva jedan čovjek, nego neodređen broj
osoba. Dakle, taj «Hrvat» ima djelatnu političku
moć da može: a) upućivati javni poziv pučanstvu, b) obećavati besplatnu dodjelu posjeda i
74
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Đuro Vidmarović, Horvat u ukrajinskoj narodnoj pjesmi
b) obećavati privilegije. Takvu moć može imati
jedino Vladar, ili netko tko ga zastupa. Na to
upućuje i sintagma «pisma razašilja», što znači
da je riječ o službenim ponudama i pozivima.
Imenicu «Horvat» u etničkom smislu ne možemo zamisliti u ovakvoj ulozi, i k tome u Ruskoj
Imperiji.
Koga to «Horvat» poziva u «novu Ukrajinu»?
Ukrajince, Ruse, ili nekoga trećeg? I zašto ih poziva?
Nepoznanica je i zemljopisni pojam «nova
Ukrajina», pisan s malim početnim slovom. Očito je riječ o prostoru čiji se naziv nije ustalio,
dakle o prostoru koji se pod navedenim nazivom kani oformiti. Potrebno je odrediti na koji
se dio Ukrajine odnosi ovaj naziv. Zatim, u čijem je posjedu bio taj dio Ukrajine? Ostali dijelovi pjesme upućuju na činjenicu kako je riječ
o kraju oko rijeke Samare. Treba ustanoviti da li
je taj prostor u rečeno vrijeme bio opustio, odnosno obezljuđen, jer se jedino u tom slučaju
na njega moglo naseliti neku novu populaciju.
Upravo rijeka Samara pomože nam riješiti našu
pjesničku jednadžbu.
Slobodan sam ponuditi moguće rješenje ove
jednadžbe.
U pjesmi «Oj, ne spav ja ničku» u kitici koja nas
zanima prvi stih treba glasiti «Hej, Horvat pisma
razašilja». Izvorni ukrajinski pojam «horvat» pisan s malim početnim slovom «h», potrebno je
pisati s velikim «H». S malim početnim slovom
misli se na narod, a s velikim na prezime. U našem slučaju navedeni pojam «Horvat» ne tiče se
naroda Hrvata, već je riječ o srpskom i ruskom
vojnom časniku Jovanu Horvatu. U dešifriranju
ove zagonetke pomoglo mi je sjećanje na boravak u Kijevu. Ondje su 1997. obilježavali 250.
obljetnicu doselidbe skupine Srba u okolicu Kirovograda. Tada je o tome priređena izložba, a
objavljena je i knjiga koju sam pročitao i zapamtio dva imena: Jovan Horvat i Petar Tekelija.
Godine 1751. Vrhovno zapovjedništvo oružanih snaga Habsburške monarhije ukida Potisku
i Pomorišku vojnu krajinu/granicu čiji su sastav
činili Srbi prebjegli iz Srbije nakon pohoda Eugena Savojskog. Preseljeni Srbi bili su vojni co-
74-76
prus separatum u navedenim Krajinama. Zbog
njihova ukidanja nastaje komešanje u kojem
sudjeluju visoki časnici, kao i srpski kler na čelu
s mitropolitom. Nezadovoljni gubitkom vojnog
statusa, časnici Srbi stupaju u razgovore s predstavnicima Rusije, izražavajući želju za preseljenjem, ukoliko im Rusija dade cjelovit prostor, samoupravu na tom prostoru, vojnu ulogu i veće
činove. Pozivaju se na pravoslavlje i jedan jezik.
Na čelo srpskih nezadovoljnika nameće se
pukovnik Moriške policije Jovan Samuila Horvat, rođen u Velikom Varadinu. Bio je sudionik
društveno-crkvenog života i vješt manipulator.
U složenim odnosima tadašnjih velikih sila, Habsburške monarhije, Ruske carevine, Otomanske imperije, Pruskog reicha i Francuske kraljevine. Austriji su dobri odnosi s Moskvom bili
važni, stoga carica Marija Terezija HabsburgLotaringen dopušta nezadovoljnim srpskim časnicima prelazak u rusku vojsku. Moskva se želi
nametnuti kao zaštitnica pravoslavnih Južnih
Slavena i molba Srba uklapa se u ovu politiku.
Jovan Horvat je to shvaćao i stoga je vješto pregovarao. Za sebe je tražio čin general majora
ruske vojske, a časnicima koje dovede povećavanje čina za jedan stupanj.
Ruska carica Jelisaveta Romanov 11. srpnja
1751. daje dopuštenje za preseljenje Srba. Krajem rujna 1751. Jovan Horvat kreće na put s
218 duša. Ova se seoba u historiografiji naziva
«Horvatova seoba», zbog toga što će iduće godine krenuti nova skupina poznata kao «Ševićeva seoba».
U prvoj polovici listopada Srbi stižu u Kijev. Skupina se povećala na 1.000 duša. Ruske vlasti ih
smještavaju u vojne objekte, a uzdržavaju na
račun ukrajinskih seljaka iz okolice grada. Dvor
im dozvoljava preseljenje na rijeku Samaru gdje
će oformiti dva naselja «Nova Serbija» i «Slavenoserbija». Sada već general, Jovan Horvat
postaje zapovjednik ove skupine Srba, kojima
se pridružilo i nešto osoba drugih narodnosti.
On boravi u Kijevu do proljeća 1752. Kroz to
vrijeme dobiva o Carice pravo agitirati i vrbovati dragovoljce, i tu dolazimo do rješenja naše
pjesničke jednadžbe. Iz Kijeva general Jovan
Horvat «pisma razašilja» austrijskim Srbima,
pravoslavcima u Vlaškoj, Ukrajincima u Galičini i Rusinima u slovačkim krajevima. Pri tome
naziv kraja u koje poziva ljude nije «nova Ukra75
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Đuro Vidmarović, Horvat u ukrajinskoj narodnoj pjesmi
jina», jer u to vrijeme ruski Dvor nije dopuštao
korištenje ovog pojma. Tada su Ukrajinu koja se
nalazila u sastavu Ruske carevine službeni krugovi u Moskvi nazivali Malorosija, a Ukrajince
Malorusima. Godine 1933. srpski povjesničar,
akademik Mita Kostić, napisao je studiju «Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrerbija» («Srpski etnografski zbornik», knj. XXVI.,
Odelenje 1., Naselja i poreklo stanovništva,
knj. 14., Srpska kraljevska akademija, Beograd,
1933.) u kojoj koristi navedene pojmove, služeći se ruskom carskom terminologijom. Dakle,
nije riječ o «novoj Ukrajini», već o pojmu «nova
Rusija», kako su kasnije nazvali ovaj kraj.
U proljeće 1752. Srbi se preseljavaju u dodijeljena im naselja. Kao što je njihov dolazak bio
rezultat političkih igara, tako je i ukidanje srpske
samouprave uslijedilo kada je potrebe za manipulacijom Srbima nestalo. General Jovan Horvat je opisan kao diktator i despot nad ljudima
kojima je zapovijedao, a prispjeli Srbi su bili suočeni s izostankom statusa koji im je obećavan.
Primjerice, plaće su im kasnile po 18 mjeseci, izazivajući materijalnu oskudicu daleko veću nego
u starom kraju. «Jednakovjernost», pravoslavlje i
«jedan jezik» na koje su se pozivale obje strane
više se nisu spominjali. Horvat je optužen zbog
zloporabe položaja i 1763. lišen čina. Kažnjen je
protjerivanjem u Vologdu na daleki sjever, gdje je
74-76
umro 1780. godine. Srpska je samouprava ukinuta, a tamošnji Srbi s vremenom asimilirani u Ruse
i Ukrajince. Od ostalih Srba, treba spomenuti Petra Tekeliju koji je dobio čin feldmaršala ruske carske vojske. On je zapovijedao vojnim jedinicama
koje su uništile simbol slobode i otpora ukrajinskog kozaštva, Zaporišku Sič.
Srpska historiografija nastojala je baciti u potpuni zaborav ovu seobu Srba, jer je remetila nastojanja da se srpsko-ruski odnosi uvijek opisuju
kao idilični. Opisao ju je jedino Miloš Crnjanski
u svojim «Seobama». Tek 1997., opet zbog političkih razloga, srpska udruga «Srpsko-ukrajinsko društvo» izvlači na svjetlo dana sjećanje na
navedene selidbe u Ukrajinu, hoteći tome dati
doprinos srpsko-ukrajinskom prijateljstvu. Tada
su organizirali navedenu izložbu koja je izazvala dvojbenu reakciju. Naime, Srbi preseljeni u
navedena naselja nisu ovamo došli kao prijatelji
ukrajinskog naroda, već kao podložnici ruskog
Dvora, vođeni materijalnim interesima. U ukrajinskoj povijesti ostali su zabilježeni kao zatornici Zaporiške Siče. Godine 2001. isto Društvo
objavilo je u Novom Sadu studiju akademika
Kostića, s dodatcima u kojima se dodatno pojašnjava povijest ove seobe, te donosi popis
vrela i literature. U toj knjizi kao krivac za propast srpske enklave opisan je, naravno, general
Jovan Horvat, a ne ruska državna politika.
Karta Ukrajine s označenim prostorom gdje su naseljeni Srbi 1752. g.
76
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
77-84
Velimir Visković o «Hrvatskoj
književnoj enciklopediji»
NENAD BARTULOVIĆ
Neposredan povod ovom razgovoru je nedavno objavljivanje 4. sveska «Hrvatske književne enciklopedije» Leksikografskog zavoda
Miroslav Krleža čime je ovaj veliki izdavački,
no prije svega i kulturološki pothvat nakon
desetak godina rada uspješno priveden kraju.
S glavnim urednikom, ujedno i idejnim začetnikom enciklopedije Velimirom Viskovićem
razgovarali smo o tome kako je uopće došlo
do ideje za pokretanje ove edicije, o glavnim
suradnicima na projektu, konceptu same enciklopedije kao i o ozračju unutar kojeg je nastajala HKE.
Nenad Bartolčić: Kako se osjećate sada kada
je projekt «Hrvatske književne enciklopedije»
napokon završen?
Velimir Visković: Javnosti je poznato da smo
imali velikih problema u radu, da smo se permanentno suočavali s neprijateljskim stavom
uprave Zavoda, točnije Vlaha Bogišića, koji je
na sve moguće i nemoguće načine, upravo manijakalnom energijom, onemogućavao projekt
postavljajući nam svakodnevno prepreke. Bilo
nam je doista vraški teško, na trenutke se činilo
i da ćemo izgubiti bitku, pa i izgubili bismo je
da nije bilo podrške javnosti prije četiri godine
kad smo odlučili naše probleme iznijeti pred
javnost. Ipak je rukovodeća pozicija u Leksikografskom zavodu isuviše javno eksponirana, a
da bi informiranom dijelu javnosti bilo nepoznato kako je političkim dekretom na čelnu funkciju Zavoda postavljen «čovjek s problemom».
Teško je očekivati od politike da prizna svoju
pogrešku i tog čovjeka makne s čelne funkcije,
ali smo bar dobili zaštitu i omogućeno nam je
da projekt privedemo kraju.
Ne znam hoće li zvučati prepotentno, ali mislim da je moja glavna urednička vrlina to što
znam odabrati pametne i sposobne suradnike;
divim se njihovu znanju, a nemam komplekse;
znam s njima surađivati, ne osjećam se ugrožen njihovim znanjem. Imati dovoljno sigurnosti u sebi, znati obuzdati svoju taštinu, kako bi
mogao raditi s nekim tko je stvarno na rubu
genijalnosti, mislim da je to važna osobina za
urednika enciklopedije.
Međutim, u samom radu, osobito u komunikaciji s najbližim suradnicima zapravo imao sam
nevjerojatnu sreću, doista privilegiranu situaciju
da radim sa svojim najboljim prijateljem, izuzetnim intelektualcem, Zoranom Kravarom, da
svakodnevno surađujem s Vesnom Radaković
Vinchierutti i Jasnom Bašić kao najbližim suradnicama.
Naravno, sada kad se pojavila i završna knjiga
ove četverosveščane enciklopedije, za koju je
Bogišićev šogor Miljenko Jergović prije samo
tri godine najavljivao da se nikad neće pojaviti
i kako je to «Viskovićeva hidrocentrala u pustinji», osjećam neku vrstu zadovoljstva i olakšanja. Stvorena je fama kako se naša enciklopedija rađala jako dugo, da smo jako kasnili. Pa
i vi kažete, «napokon se pojavila». Znate, neki
jednosveščani projekti su u zavodu pokrenuti
kad i naš pa se još nisu pojavili. Rijetke su naše
enciklopedije i leksikoni (osobito u kojima ima
istraživačkog posla), gdje se jedna knjiga radi
manje od tri godine.
77
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
Osim toga, našu je ediciju radio iznimno mali
broj urednika tako da su njihove redaktorske
norme bile najveće u našoj kući! Utoliko doista
imam osjećaj zadovoljstva da smo enciklopediju uspjeli realizirati točno onako kako sam je
prije desetak godina bio zamislio!
Moje «napokon» nije bilo mišljeno u smislu
da je projekt (pre)dugo trajao, već pretpostavljam da je uslijedilo veliko olakšanje po završetku projekta, izlasku i posljednjeg, četvrtog
sveska iz tiska.
Naravno, kada čovjek radi deset godina jedan
posao, slijedi jedna vrsta rasterećenja; ja sam u
tih desetak godina praktično svaki dan provodio u Leksikografskom zavodu bar deset sati,
od devet do devetnaest sati navečer, i radio
dominantno na toj enciklopediji... i onda je normalno da po završenom poslu osjetite olakšanje. Oslobađa vam se jedan neuobičajeni višak
slobodnog vremena, pa sam odjednom nakon
izlaska enciklopedije dobio mogućnost da u
studenom i prosincu organiziram u HDP-u čak
tri velika skupa – o Ivi Andriću, Predragu Matvejeviću i Bori Ćosiću. A oslobodilo mi se vrijeme
i da napišem knjigu o nastajanju ovog projekta,
neku vrstu memoarsko-polemičke knjige, koja
bi trebala izići iz tiska do ljeta.
Moram priznati da mi se na promociji «Hrvatske književne enciklopedije» jako dopalo što
ste posebno istaknuli da je rad na enciklopediji bio pravi ekipni rad, naglasivši pri tome
podršku i Vama i projektu jednog dijela ljudi
u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, a
sve to u prilično turbulentnim okolnostima u
kojima se Zavod tada nalazio.
Kako ih ne bih spomenuo, oni koji su surađivali
na enciklopediji znaju tko su Vesna Radaković-Vinchierutti i Jasna Bašić. To su prije svega
sjajne žene, iskusne urednice, koje osim profesionalnih kvaliteta imaju i upravo nevjerojatne
ljudske vrline. Dugujem im golemu zahvalnost
jer su ostale uz mene opirući se svakodnevnim
pritiscima, bilo da se radilo o perfidnim podmićivanjima ili o brutalnim kažnjavanjima; one su
unatoč svemu dosljedno ostale vjerne projektu,
pa i meni osobno; bez njih ove enciklopedije
ne bi bilo.
77-84
Znate, nije se lako sukobiti s upravom ustanove
u kojoj radiš. Hajde, vjerujem da bih ja negdje
i mogao naći alternativni posao, mogu računati
i na nekakvu podršku u javnosti, a da je loše
krenulo, one su mogle ostati i bez posla. Unatoč tome, apsolutno su bezrezervno stajale uz
mene. To što sam rekao na promociji bio je moj
mali pokušaj oduživanja za svu potporu koju
sam imao u njima, a i za potpunu posvećenost
radu, jer smo zbog Bogišićevih pritisaka imali
faze kada smo morali subotama i nedjeljama
dolaziti u Zavod i raditi kako bismo spasili projekt.
Morate razumjeti da su to žene s obavezama
prema djeci, muževima, unucima... i kada ih uspijete pridobiti, kad one tu enciklopediju osjećaju kao nešto svoje, kad toliko toga žrtvuju,
onda ako imate imalo ljudskog i profesionalnog
poštenja, morate – u trenutku kad su reflektori
fokusirani na vas – naglasiti kako postoje i neki
koji nisu osvijetljeni reflektorima, ali su s vama
tu enciklopediju sukreirali. Uloga glavnog urednika najbliža je ulozi kapetana broda, ili glavnog
kirurga; neosporno je važna, ali bez dobre ekipe ne možete ništa.
A i inače, za enciklopediju na kojoj je surađivalo
oko 300 ljudi odviše bi pretenciozno i neodmjereno bi bilo da ja sada kažem kako je to “moja
enciklopedija”. Ona je «moja» u smislu da sam
ja, recimo, 30 godina smišljao koncept, usudio
bih se čak reći da je taj koncept relativno originalan: u ovome trenutku u svjetskoj književnoj
leksikografiji nema nacionalne enciklopedije
koja donosi tu širinu informacija.
No, moramo biti svjesni i da je originalnost u enciklopedistici relativan pojam, nisam počeo ni
iz čega; listao sam i proučavao strukturu sličnih
enciklopedija, preuzimao ono što one imaju i
što sam mislio da je dobro, da nama odgovara...
Sve to uneseno je u elaborirani koncept enciklopedije, a onda smo Zoran Kravar i ja dalje
razrađivali abecedarij i još neke stvari dodavali.
Da nije bilo Zorana Kravara, sigurno ne bismo
imali tako dobro razrađenu metriku, versologiju... Možda čak po mom mišljenju i previše razrađenu, ali kada imate u timu Zorana Kravara,
78
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
koji je naš ponajbolji versolog, onda mu morate
dopustiti da se malo iživi (smijeh) tako što ćemo
imati detaljno opisane sve vrste hrvatskog stiha.
Ili kada uzmete za urednicu jednu Maju Bošković Stulli, naravno da ćete joj prepustiti da
ona definira pojmovnik vezan za usmenu književnost, a vi ćete potom provjeriti samo nije li
možda u nekim segmentima taj strukovni pojmovnik u koliziji s općim konceptom...
Kad imate takve vrhunske specijaliste, onda je
glavnourednički osnovni problem kako uklopiti njihovu koncepciju struke u gabarite projekta,
kako da odmah uočite koliko su natuknice koje
oni predlažu u skladu sa samim konceptom enciklopedije.
Mislim da smo tu uspjeli jako puno napraviti, i
posebno mi je dragocjen bio doprinos Zorana
Kravara, osobito u prvoj fazi rada; zbog bolesti
on je u zadnjim dvjema knjigama bio manje angažiran. Gotovo je prestao dolaziti u Zavod; to
je koincidiralo i s pojačanim pritiscima uprave
na redakciju; takva presija njemu je bila potpuno nepojmljiva; tolika količina nekolegijalnosti!
Znao je kako i koliko radimo i bio je posve solidaran s redakcijom. Viđali smo se potom izvan
Zavoda, ja ga i danas često posjećujem u njegovoj kući Samoborskom gorju, slušamo tamo
satima ozbiljnu glazbu iz njegove goleme diskografske kolekcije, šetamo po okolnim brdima.
Vodili smo u to vrijeme duge razgovore o raznim temama, ali molio me da mu ne govorim
u situaciji u Zavodu jer to kod njega izaziva stanje stresa. Mislim da mi je to prijateljstvo sa Zoranom, koje je ojačano u zajedničkom radu na
enciklopediji, također nešto što je dragocjeno
iskustvo; nešto što je pomoglo da zadržim psihičku stabilnost i privedem posao kraju. Prekrasna je stvar kad zavrijedite prijateljstvo jednog
doista iznimno senzibilnog, etičnog i pametnog
čovjeka, a sjajna je stvar kad u njemu nađete i
profesionalnog suradnika.
Ne znam hoće li zvučati prepotentno, ali mislim
da je moja glavna urednička vrlina to što znam
odabrati pametne i sposobne suradnike; divim
se njihovu znanju, a nemam komplekse; znam
s njima surađivati, ne osjećam se ugrožen njihovim znanjem. Imati dovoljno sigurnosti u sebi,
77-84
znati obuzdati svoju taštinu, kako bi mogao raditi s nekim tko je stvarno na rubu genijalnosti,
mislim da je to važna osobina za urednika enciklopedije.
A imati, s druge strane, kao najbliže suradnike
Jasnu i Vesnu, velika je stvar. Nisam njihov dužnik samo na razini tehničko-izvedbenih stvari
oko enciklopedije, nego sam imao u njima snažan osobni psihološki oslonac.. I možda mi je
zaista, a kažete da ste primijetili na promociji,
zadrhtao glas... čemu inače nisam sklon, nisam
neki plačljiv tip.
Bio je to jedan svečani trenutak, pred velikim
brojem ljudi iz javnog života i medija, bili su tu
i predsjednik države i ministrica kulture i rektor
i predsjednik HAZU... Mislio sam da je primjereno da tu prije svega zahvalim najbližim suradnicima, nisam očekivao da će mi zadrhtati glas,
ali nisam se sramio zbog toga.
No, da zaključim, ako mi se katkad omakne
izraz «moja enciklopedija», to je samo afektivno posvajanje; duboko sam svjestan da je na
njoj radilo 286 autora tekstova, a kad tome pribrojim još ljude koji su se bavili ilustracijama,
grafičkim dizajnom, prijelomom, korekturom,
onda je ukupno radilo oko 300 suradnika. Na
njoj su surađivala praktično sva imena koja nešto znače u hrvatskoj znanosti o književnosti...
Uključena i generacijski dosta široko....
Da, imamo suradnike od novaka pa do veterana poput Žmegača i Flakera, stvarno jedna
lijepa kombinacija iskustva, stručnjaka međunarodnog ugleda, i ljudi koji tek počinju. Ima u
ovakvim edicijama dosta tema na koje ne treba
trošiti znanstvene veličine; može uz dobru redakturu neke teme kvalitetno obraditi i inteligentan novak...
Što je, dakle, to što ovu enciklopedije razlikuje
od sličnih enciklopedijskih izdanja u svijetu?
Većina književnih enciklopedija, pogotovo ovih
nacionalnog tipa, jesu u osnovi leksikoni pisaca prošireni leksikonima književnih djela. To
dakako imamo i mi kao osnovu naše enciklo79
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
pedije; međutim, imamo uz to i članke koji se
odnose na književne rodove i vrste, od onih
velikih tipa «Drama», «Lirika», «Ep», «Roman»,
«Novela», «Književna kritika» ..., koji obasežu
2-3 tisuće redaka, pa do «Aforizma», «Grafita»
i «Vica», koji imaju stotinjak redaka. Imamo dakle i granične žanrove, npr. «Biografija», gdje
postoji određena veza između historiografije i
literature, također i članak o stripu u kojem smo
se bavili scenarijem za strip, a imamo i «Filmski
scenarij», «TV dramu» i «Radio-dramu» ...
Sastavljanjem članaka posvećenih tim rodovima i vrstama, budući da svaki od tih segmenata
donosi preglede od njihovih početaka do danas, mogli bismo sastaviti vrlo iscrpnu povijest
hrvatske književnosti. Druga bi se moguća povijest hrvatske književnosti zasnivala na sukcesiji stilskih epoha, od srednjeg vijeka pa do postmodernizma, imamo zastupljene sve važnije
epohe.
Tu su i neki književni fenomeni, pravci, pokreti,
škole, koji nisu obilježili cijelu epohu; primjerice, obrađen je FAK kao pojam, ili kvorumaši,
krugovaši, razlogovci ... pa književne i teorijske
škole, npr. zagrebačka stilistička škola. Povezivanjem tih članaka koji se odnose na književne epohe i pravce mogli bismo također dobiti
jednu temeljitu i vrlo široku povijest hrvatske
književnosti.
Ono što čini važan dio naše enciklopedije jesu
i relacije hrvatske književnosti prema svjetskoj
književnosti koje se postižu kroz dvije vrste članaka. S jedne strane imamo otprilike oko tisuću
članaka posvećenih velikim svjetskim piscima,
ali u članku o recimo Shakespeareu u fokusu
nije toliko opći prikaz njegova opusa već hrvatska recepcija Shakespearea. Dakle, obrađujemo tradiciju prevođenja Shakespearea, izvedbe
na hrvatskim pozornicama, tradiciju hrvatske
šekspirologije, jer dosta se pisaca i književnih
znanstvenika bavilo Shakespeareom. Slično je i
s Danteom i drugim velikim piscima, a posebna
su recimo kategorija pisci koji su se bavili hrvatskim temama.
Znači, obrada stranih pisaca je kroatocentrična. U članku o Danilu Kišu reći će se nešto o
njegovu opusu, ali nas zanimaju prije svega
77-84
knjige Danila Kiša objavljivane ovdje, a ovdje
je objavljeno prvo izdanje «Grobnice za Borisa
Davidoviča», ili prvo izdanje njegovih «Sabranih
djela». S druge strane, svakako treba apostrofirati i Kišov utjecaj na hrvatske pisce koji su se
pojavljivali 80-ih i 90-ih godina.
Kao što je primjer i članak o Raymondu Carveru ...
Da, u tom članku se dominantno govori o utjecaju Carvera na hrvatske suvremene autore posljednjih dvadesetak godina.
Također, u enciklopediji imamo članke o književnim vezama naše književnosti sa stranim
književnostima, npr. u članku o englesko-hrvatskim književnim vezama obrađujemo prevođenje engleskih pisaca na hrvatski jezik, također
i obratno, hrvatskih pisaca na engleski. Tu su
obrađeni i poticaji koje smo dobivali iz engleske književnosti, počevši od npr. Lawrencea
Sternea ili još ranije, od Shakespearea, pa do
suvremenih engleskih pisaca koji su imali određen utjecaj na hrvatsku književnost.
Važan dio enciklopedije su i književni časopisi
i novine; pokušali smo uključiti sve književne
časopise, ne samo koji su izlazili na hrvatskom
jeziku nego recimo i talijanske ili njemačke časopise koji su izlazili na području Hrvatske ili
strane časopise u kojima su surađivali hrvatski
pisci. Ta grupa članaka obuhvaća oko 800 jedinica, a obradili smo i političke novine koje su
imale važne kulturne i književne uloge, u kojima su surađivali poznati književnici.
Potom su tu članci o institucijama hrvatske književnosti: «Društvo hrvatskih književnika», «Hrvatsko društvo pisaca», «Hrvatsko novinarsko
društvo», «HNK» ... ali i neka posebna društva,
primjerice «Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima», te razni drugi oblici književnih udruga
koji su imali utjecaj na hrvatsku književnost.
Veliku smo pažnju posvetili i strukama koje ne
pripadaju književnosti, međutim važne su za
opstanak i razvoj književnosti, tako da imamo
velike članke o tiskarstvu, knjižarama, o grafičkom dizajnu, književnim arhivima...
80
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
Posebno poglavlje čine i prevoditelji; donosimo biografije svih najvažnijih hrvatskih prevoditelja, ali i stranih prevoditelja koji su prevodili
s hrvatskog jezika na strane jezike, a i inače je
uzajamno prevođenje obrađeno u velikim člancima o odnosu hrvatske i drugih svjetskih književnosti.
Opišite malo cijeli taj proces nastajanja «Hrvatske književne enciklopedije», od trenutaka
kada je tek počela zadobivati svoje osnovne
obrise pa do danas kada je dovršena.
Ja sam 2001. godine kad je došla nova uprava
na čelu s Tomislavom Ladanom podnio prilično detaljan elaborat na petnaestak stranica,
on je tada vrlo benevolentno prihvatio taj moj
elaborat, nije imao bitne primjedbe na njegov
sadržaj. Samo mi je rekao da bi bilo dobro da
umjesto tri sveska koliko ja tražim predložim da
sva građa bude prezentirana u jednoj knjizi, ali
da pritom ne moram reducirati stvarnu količinu
građe. Time bismo zadovoljili novu rukovodilačku garnituru koja je 2001. s njim postavljena
na vlast u Zavodu (mislio je na ravnatelja Bogišića i članove ravnateljstva Klemenčića i Ravlića, koji su doista u to vrijeme govorili kako bi
trebalo ići na niz manjih komercijalnih izdanja
jednosveščanika i leksikona).
Rekao je: «Hajde, budimo malo lukavi; neka to
bude edicija u jednom svesku, ali prihvaćam
broj redaka koji si ponudio.» Ja sam, naime,
bio zatražio da broj redaka bude između 200 i
240.000, dakle tri enciklopedijska sveska (prosječan enciklopedijski svezak formata «Hrvatske enciklopedije» ima oko 70-80 tisuća redaka
bez ilustracijske građe). Svojim sam elaboratom
predvidio da bi se svaki od tri sveska radio tri
godine, ukupno devet, a sam abecedarij radio
bi se godinu dana. To je neki optimalan ritam
kojim su do tada izlazile naše edicije.
«Ja ću ti odobriti broj redaka, recimo srednju
veličinu od ovoga što si predložio 220 tisuća,
tako da sve što si želio unutra možeš staviti, a
reći ćemo da će to biti jednosveščanik, a kada
ti dođe vrijeme za tiskanje onda ćemo vidjeti;
jasno je da se to neće moći objaviti u jednom
svesku. Međutim, ne mogu reći da ćeš jedan
77-84
svezak raditi deset godina, nego ćemo ti odobriti da svezak radiš pet godina plus godinu
dana abecedarij», rekao je Ladan.
Bilo mi je najvažnije da enciklopedija bude pokrenuta. Glatko sam prihvatio i Ladanovu sugestiju da umjesto mojeg predloženog naslova
Enciklopedija hrvatske književnosti naslov bude
Hrvatska književna enciklopedija («To je hrvatskija varijanta naslova!», uvjeravao me Ladan).
Osobno sam mislio da je ta «hrvatskija» varijanta manje precizna, ali ni na kraj pameti mi nije
bilo da Ladanu proturječim: najvažnije je da enciklopedija krene.
Nisam se previše sporio ni oko skraćenih rokova, uostalom sam Ladan je svoj «Osmojezični
enciklopedijski rječnik» radio puna tri desetljeća (u tom trenutku prošla su bila dva desetljeća). Računao sam da će atmosfera u Zavodu
biti kolegijalna, da je najvažnije da je odobren
opseg enciklopedije koji smo predložili jer se
220 tisuća redaka nikako ne može strpati u jednu knjigu (to bi bila knjiga koja bi s ilustracijama
obuhvaćala oko 2500 stranica!).
«Ma, nema problema, dogovorit ćemo se kako
se bude razvijao posao, i kada budete imali gotovu građu za prvu knjigu, pretvorit ćemo projekt u višesveščani i objavit ćemo prvu knjigu»,
govorio mi je tada Ladan. Nisam se opirao jer je
već sama činjenica da je zadržao u naslovu termin «enciklopedija» upućivala na činjenicu da
će naposljetku dopustiti tiskanje edicije u više
svezaka, jer krajnje je neuobičajeno da jednosveščana edicija nosi naziv «enciklopedija».
U međuvremenu su se, međutim, pogoršali
odnosi između Ladana i mene, i to ponajviše
zahvaljujući djelovanju Vlaha Bogišića kojemu
je očito bilo stalo da nas na neki način posvađa, da Ladana uvjeri kako ja ugrožavam njegovu primarnu poziciju u Zavodu, i kako tom
svojom preambicioznom enciklopedijom želim
napraviti nešto što će baciti sve drugo u sjenu.
Osim toga, budući da je Ladan već bio navršio
sedamdesetu, mislim (zapravo znam) da ga je
Bogišić Ladana plašio i time kako ću ga otjerati u mirovinu, što je glupost jer ja sam Ladana
iskreno poštovao kao starijeg kolegu.
81
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
U svakom slučaju, došlo je do konflikta između
Ladana i mene, koji se s vremenom intenzivirao. Bogišić je, svjestan da sam nema dovoljno
autoriteta da sa mnom izravno ulazi u rasprave,
stalno potkubavao Ladana, igrajući posebno
na kartu Ladanove taštine. Ja sam se, pak, kao
čovjek koji je ovisan o Ladanovoj volji, našao u
prilično teškoj situaciji. Ladan se postupno od
mojeg saveznika, čovjeka koji je odobrio, uz
neke korekcije, projekt kakav sam mu ponudio,
transformirao u mojega ogorčenog protivnika.
Iako sam bio naručio sve članke i više od polovice dobio već nakon prve četiri godine, Ladan
je, nagovaran od Bogišića, počeo inzistirati na
tome da moramo potpuno izmijeniti koncepciju. Na sastancima je uporno ponavljao: «Nećeš
ti meni tu raditi enciklopediju, napravit ćeš leksikončić! Ma, kakav istraživački posao; škarama izreži članke iz drugih naših enciklopedija
i montiraj to u taj tvoj leksikončić! Kompiliraj!»
Nije htio uopće slušati moju argumentaciju da
su članci već naručeni, da je veći dio i napisan,
da to ne možemo jednostavno stornirati; načinit ćemo golemu štetu i odbiti od daljnje suradnje sa Zavodom stotine suradnika, čiji smo rad
obezvrijedili. Da, osobito ga je nervirala činjenica da sam uključio u rad skoro tri stotine suradnika! Razbjesnilo bi ga kad bih mu rekao kako
će neki pojmovi tu biti prvi put obrađeni, da je
na svoj način ova enciklopedija jedinstvena u
svjetskoj enciklopedistici.
Ljutilo ga je osobito to što je sam u početku
odobrio naziv «enciklopedija» i 220 tisuća redaka; morao sam mu pokazivati zapisnike sjednica iz kojih se vidjelo da je to sam odobrio. Ja
sam tvrdoglavo radio po tom elaboratu koji je
odobrio glavni ravnatelj i prihvatilo Znanstveno
vijeće i nisam nakon što je dvije trećine posla
završeno mogao ni htio mijenjati koncepciju.
Međutim, nije se lako opirati svojem šefu, iako
je uz vas cijela redakcija, iako znate da vas podržavaju i vanjski suradnici. Istodobno, Bogišić perfidno i dalje podjaruje Ladanov bijes i
istodobno stalno potkopava rad na ediciji: ne
odobrava mi suradnike koje tražim, nameće
one za koje drži da su problematični, pokušava
77-84
mi oduzeti ključne ljude, nameće redaktorima
nemoguće norme (sadistički se cereći: «Vi to niste u stanju ispuniti, hajde najbolje da to odmah
priznate!»). Zaobilazeći mene, od pomoćnice
glavnog urednika oduzima članke koje daje na
čitanje svojem šogoru, a šogor Jergović potom
u svojim novinama napada enciklopediju osvrćući se na članke koji još nigdje nisu objavljeni.
Potpuno sluđen Ladanovim zahtjevima, objašnjavam kako se ne mogu mehanički spajati
članci iz «Hrvatske enciklopedije» s onima iz
«Hrvatskog biografskog leksikona», jer su to
potpuno drugačiji tipovi edicija, to su u krajnjoj liniji članci koji se razlikuju i po opsegu i
po tipu interpretacije. Taj interpretativni dio je
npr. u «Hrvatskom biografskom leksikonu» suspregnut u korist biografskih i bibliografskih podataka; u Hrvatskoj enciklopediji zastupljeniji je
interpretativni segment i članci su znatno kraći
itd.
Bogišić nam u jednom trenutku oduzima administrativnu tajnicu Vesnu Bartaković i uz njezino i naše protivljenje prebacuje je na novu
dužnost (ona će se ubrzo potom teško razboljeti); bez posebnog tumačenja («tako mu se
prohtjelo»), neljudski šikanira pomoćnicu glavnog urednika Vesnu Radaković Vinchierutti
(naređuje joj da ga «zaobilazi pri susretu», tek
kasnije mi ona priznaje da se mjesecima iz straha penjala pomoćnim stubištem). Vesna je na
rubu nervnog sloma. Pa i prelazi rub, odlazi na
bolovanje ...
Shvaćam kako je jedina mogućnost da spasim
projekt to da s cijelim slučajem iziđem u medije. To što Bogišić radi našoj redakciji samo je
dio onoga što su proživljavali s njim i drugi leksikografi, javnost je više-manje znala da je politička vlast dala Leksikografski zavod na milost i
nemilost «čovjeku s problemom». Jedina šansa
da spasim projekt i pomognem da se nešto napravi u korist izluđenih djelatnika Leksa bila je
da napravim pritisak preko medija.
Moram reći da sam dobio podršku svih tiskanih medija i televizije. Dobio sam i potporu
suradnika, neki su i javno istupili poput Maje
Bošković-Stulli i Andree Zlatar. Stanko Lasić
mi se također ponudio da će se, ako bude
82
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
potrebno, i on javiti javnim apelom za ediciju, da se očuva njezina dosadašnja koncepcija ... Čak i oni novinari i javni djelatnici koji su
u nekim drugim slučajevima bili protiv mene,
podržali su me; bilo je ipak svima jasno što se
zapravo događa u Leksikografskom zavodu, da
moji suradnici i ja ne pretjerujemo. Zavod je
ipak velika ustanova u kojoj radi dvjestotinjak
ljudi, i to ljudi nisu nepoznati u javnosti, a oni
su svojim prijateljima, pa i novinarima, dosta
pričali o «čudesima» koja nam se događaju.
Smatrate li, gledajući s današnje distance, a u
kontekstu svega što ste naveli, da je na kraju enciklopedija ipak objavljena u onom konceptu i
opsegu za koji ste se zalagali od samih početaka?
Da, izišla je u tom opsegu, veća je za 15 % od
onoga što smo mi programirali na početku, što
je doista s obzirom i na iskustvo Zavoda minimalno prekoračenje. Izišla je konceptualno
točno onakva kakvom sam je zamislio, osim
jednog ustupka koji sam morao napraviti, a nisam mu se naročito protivio, da idemo na četiri
sveska.
Moram reći da se nakon moje javne pobune
odnos prema redakciji nešto popravio (jednom
zgodom mi je u HNK-u prišao tadašnji premijer
Sanader i značajno me upitao: «Je li sada sve u
redu?»). Prestala je svakodnevna tortura, ali nije
nam se htjelo izići u susret pa tiskati one dijelove enciklopedije koji su već gotovi. Uzalud sam
upozoravao da ti dijelovi zastarijevaju, da se ne
mogu neprekidno vraćati na nešto što je već
završeno i ažurirati podatke.
Najbolje ću ilustrirati tu vrstu potihog opstruiranja primjerom kako je došlo do toga da naposljetku edicija ima četiri knjige. Kad smo prelomili otprilike polovicu enciklopedičke građe,
već je bilo svima jasno da neće sve moći stati
u jednu knjigu i da će edicija biti višesveščana.
Meni se činilo da je najlogičnije da slijedimo
moj prvotni elaborat kako enciklopediju treba
tiskati u tri sveska s po 800 stranica. U tom času
javili su mi se urednici Globusa javili da bi objavili reportažu o nastajanju i skorom izlasku edicije (pretpostavljam da ih je naš redaktor Marko
Grčić, nekadašnji urednik te revije, obavijestio
da uskoro izlazi prva knjiga).
77-84
Doista, Darko Hudelist je napisao veliku reportažu na šest stranica, zapravo sjajnu besplatnu
reklamu zavodskoj ediciji. Bogišić je očito izluđivao zbog objavljivanja tog teksta, ali nije mi
mogao zabraniti da govorim o ediciji koja se
uskoro pojavljuje. Ali je zato ravnatelju Brunu
Kragiću zabranio da mi dopusti objavljivanje
prelomljenih stranica. Jadni se Bruno napreznojavao, ali mi je ipak – na svoju ruku – dopustio
da objavimo jednu stranicu buduće enciklopedije (onu s člankom o FAK-u). Naravno, neki od
suradnika koji su se fotografirali sa mnom za
novine došli su, po vlastitom kazivanju, na Bogišićevu «crnu listu».
No, najzanimljivije je bilo na sjednici ravnateljstva na koju sam pozvan da konačno odlučimo
o broju svezaka. Ja sam ponovio kako mislim
da je najbolje da idemo kao trosveščano izdanje. Bogišić je, pak, na svoj urlatorski način inzistirao da može ići samo dvosveščano ili četverosveščano izdanje.
«Zašto ne može trosveščano?»
«Ne može!!!»
Nismo donijeli nikakvu odluku; pitam kasnije
ravnatelja Kragića zašto ne može trosveščano
izdanje, a on se nasmije: «Zato jer si ti izjavio
u Globusu da će HKE biti trosveščana edicija!»
Nije mi preostalo ništa nego da se i sam rezignirano nasmijem i tu sam na hodniku rekao Brunu: «Pa, dobro, neka mu onda bude četverosveščano izdanje!» Eto, tako je ova edicija zbog
Bogišićeva kaprica postala četverosveščana.
Bože, koliko je stvari u ovom Zavod u proteklih
destak godina napravljeno isključivo zbog Bogišićevih kaprica, radi liječenja njegovih kompleksa?! I to sve uz blagoslov politike koja ga
je oktroirala na rukovodeće mjesto: prvo lijevo-centrističke, a potom HDZ-ove, Sanaderove
vlasti.
Da, taj pristanak da idu četiri knjige umjesto tri
ipak je jedini ustupak koji sam načinio, ali ne
mislim da je to nešto bitno, knjige nemaju po
800 stranica nego 600, lakše su i praktičnije
za uporabu; sve ostalo je realizirano dosljedno
83
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nenad Bartulović, Velimir Visković,....
prema elaboratu koji sam predao upravi i znanstvenom vijeću početkom 2002. godine.
Kako sada dalje, tehnologija se razvija, u svijetu se sve više odustaje od tiskanih enciklopedija, kako vidite sudbinu HKE, posebno u
smislu njezina osvježavanja novim podacima,
biografijama...?
Naravno da bi bilo idealno kada bismo tiskali
i elektroničko izdanje u obliku CD-a, međutim
plasirati na tržište CD znači prije svega uništiti
svaku mogućnost zarade; nema tog CD-a koji
se ne može kopirati. Leksikografski zavod se
samo dijelom financira iz proračuna, to se odnosi na plaće uposlenika; međutim svu vanjsku
suradnju financiramo iz naših prihoda, nužno
moramo nešto zaraditi našim izdanjima.
Dobro, neka naša druga enciklopedijska izdanja su u međuvremenu amortizirana; osim toga,
konkurencija internetskih izdanja je već takva
da tzv. univerzalne enciklopedije, enciklopedije općeg tipa kakva je i naša «Hrvatska enciklopedija» teško da mogu izdržati konkurenciju
Wikipedije, za koju smo mogli ustvrditi još prije
nekoliko godina da je nesolidno izdanje s masom neprovjerenih podataka, no «Wikipedija»,
čak i hrvatsko izdanje, postaje sve kvalitetnija,
sve ažurnija, tako da ćemo i mi, a to najavljuje
i novi glavni ravnatelj Antun Vujić, morati ići s
našim enciklopedijama na internet. Slažem se s
njim da nema smisla uopće pokušavati naplaćivati pristup, jer ne može se očekivati da će naše
enciklopedije, ako se informacija bude naplaćivala, biti konkurentne «Wikipediji», a i drugim
veliki stranim enciklopedijama,
Međutim, postoji još uvijek jedna niša, koja je
tržišno zanimljiva, a to su edicije koje se odnose
na hrvatsku kulturnu i političku povijest, jer to je
još uvijek slabije zastupljeno na internetu. Mislim da još desetak godina postoji mogućnost
knjižne eksploatacije tog područja; recimo,
moji su proračuni da približno 70-80% građe
koju donosimo u «Hrvatskoj književnoj enciklopediji» nije prisutno do sada na internetu.
Ovim izdanjem HKE dobili smo bazu na temelju koje možemo raditi niz specijalističkih književnih leksikona; baš sam sada podnio našem
77-84
ravnatelju projekt «Biografskog leksikona hrvatskih pisaca» koji će se bazirati na biografijama
koje mi imamo u «Hrvatskoj književnoj enciklopediji» ( 3000 biografija hrvatskih pisaca), time
smo nadmoćniji postojećem «Leksikonu pisaca» Školske knjige, koji je apsolutno imao važnu ulogu kada se pojavio prije trinaest godina,
međutim sada mi imamo više nego dvostruko
veći abecedarij, a oni su i u samom startu imali
limit da ne objavljuju biografije pisaca mlađih
od 1950. godine, što znači da u njemu danas
nema nikoga mlađeg do 63 godine, recimo, ni
Ferića ni Jergovića...
A i bibliografski podaci u tom leksikonu stari su
bar petnaestak godina; naša je pak enciklopedija ažurirana do 2010. godine, i u idućih godinu
dana ćemo to dalje ažurirati i dopuniti nekim
biografijama pisaca koji su se afirmirali u posljednjem desetljeću.
I za kraj, je li bilo kakvih većih primjedbi oko
izostavljanja kojeg pisca?
Za sada nam nisu upućene neke velike primjedbe da smo nekoga izostavili jer smo u izradi
abecedarija konzultirali sve postojeće enciklopedije i indekse svih naših povijesti književnosti; jedino se omaškom moglo dogoditi da netko ne bude zastupljen, i nikako ne neko važnije
ime, već neki marginalni pisac. Eto, primijećeno
je da nemamo Branka Mašića, no on je više
značajan kao urednik s početka XX. stoljeća
nego kao originalni pisac; bio je izdavač i urednik časopisa “Književni jug”, mislim da ćemo u
ovom novom leksikonu donijeti i njegovu biografiju, premda se ne radi o imenu koje je toliko
relevantno za hrvatsku književnost.
Donijet ćemo i biografije Predraga Lucića i Ivice Đikića (njihov je izostanak kritički primijećen
u Jutarnjem listu). Ta dva imena su se zadnjih godina doista potvrdila kao vrsni novi pisci. Bilo je
i nekih primjedbi da smo izostavili neke stare
vjerske pisce, ali nismo u tim kritičkim opservacijama prepoznali niti jedno doista relevantno
ime; naša ambicija nije bila da registriramo svakoga tko je nešto napisao, već da ipak načinimo
kvalitativni izbor.
84
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Snežana Ilić, Od stigme do priznavanja 2002. - 2012.
85-88
Od stigme do priznavanja
2002. – 2012.
SNEŽANA ILIĆ
DESET GODINA HRVATSKE MANJINSKE SAMOUPRAVE U SRBIJI – Obilježavanjem 10. go-
dišnjice osnutka vlastite manjinske samouprave
i na ovaj način, u vidu znanstvenog kolokvija
u najmlađoj od tri institucije hrvatske samouprave, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata
(ZKVH), hrvatska je zajednica pokazala da je
jedna od malobrojnih manjinskih političkih zajednica koja njeguje i institucionalno pamćenje.
Institucionalno pamćenje, odnosno svjedočenje kontinuiteta u djelovanju institucija, bitan je
segment složenog fenomena kulture sjećanja.
Odnos između osobnog, kolektivnog i institucionalnog pamćenja najčešće nije nužno odnos
preklapanja, odnosno uvijek postoje razlike
između te tri vizure interpretiranja prošlosti. U
manjinskim zajednicama na djelu je pomanjkanje institucionalnog pamćenja, koje je najvećim
dijelom posljedica političkih diskontinuiteta i
slabosti manjinskih elita. Za razliku od većine
ostalih u Srbiji, hrvatska zajednica, uz mađarsku
i slovačku, počinje izgrađivati institucionalno
pamćenje na visokoj razini.
MRAČNA PRETPOVIJEST HRVATSKE SAMOUPRAVE – Hrvati su devedesetih godina 20. stoljeća
bili taoci rata između domicilne i matične države, izloženi trostrukoj ratnoj psihozi i torturi: s
jedne strane prisili na vojnu službu u domicilnoj
Srbiji, s druge prisili na ubijanje sunarodnjaka i
rušenje matične Hrvatske, a s treće su strane
bili izloženi nepoverenju, animozitetu i nasilju
od sugrađana u lokalnim zajednicama u kojima
su živjeli te tisućama histeričnih medijskih napisa protiv ustaša i ustaštva. Rezultat su brojne
osobne i obiteljske traume, 25 ubijenih i nestalih Hrvata u Vojvodini, do danas bez otkrivenih
i procesuiranih počinitelja, iseljavanje više desetaka tisuća srijemskih Hrvata, val incidenata
krajem 2003. i početkom 2004. u Tavankutu,
Somboru, Subotici, Novom Sadu, opet bez otkrivenih i procesuiranih počinitelja, masovna
etnička mimikrija, odnosno prikrivanje nacionalne pripadnosti, kao i getoizacija hrvatskoga
življa, odnosno njegovo povlačenje u uske obiteljske i eventualno crkvene okvire.
Počevši od tih ratnih godina pa do danas, Hrvati su na žalost bili i ostali jedna od tri manjinske
grupe prema kojima građani Srbije kontinuirano, s manjim oscilacijama, iskazuju visoku
razinu etničke i socijalne distance. Prema rezultatima najnovijeg istraživanja koje je za potrebe Povjerenika za zaštitu ravnopravnosti na
slučajnom, reprezentativnom uzorku od 1.196
punoljetnih građana Republike Srbije, proveo
CESiD u studenom 2012., najveća distanca postoji prema Albancima, Hrvatima i Bošnjacima
(vidjeti donju tablicu).
Prvi koraci k priznavanju hrvatske manjine od
strane države Srbije načinjeni su tek nakon sloma Miloševićevog režima (listopad 2000.). Točnije, tek donošenjem Zakona o zaštiti prava i
85
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Snežana Ilić, Od stigme do priznavanja 2002. - 2012.
sloboda nacionalnih manjina (2002.) uspostavlja se nužni politički i normativni minimum za
okretanje nove stranice u povijesti hrvatske zajednice u srbijanskom postkonfliktnom društvu.
I od tada, u proteklih 10 godina, hrvatska manjina je jedina nova manjina koja korača korakom
od sedam milja, što znači da se relativno brzo i i
uspješno institucionalno izgrađuje i postaje politički potentan akter srbijanskih multikulturnih
i manjinskih politika. Među prvima, hrvatska
manjina već 15. prosinca 2002. na elektorskoj
skupštini u Subotici bira 35 vijećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV), ubrzo potom
(2003.) osniva se i prva medijska ustanova na
hrvatskom jeziku u Srbiji, informativno-politički
tjednik Hrvatska riječ, pokreće se i informiranje
putem elektronskih medija (RTV, nekoliko regionalnih televizija u Vojvodini), postavljaju se
temelji obrazovnog sustava (osnovnoškolsko
obrazovanje na hrvatskom jeziku u subotičkoj
općini). Ovakvog, relativno brzo i kvalitetno započetog, procesa institucionaliziranja svakako
ne bi bilo da se hrvatska samouprava nije razvijala unutar specifično vojvođanskog sistema
zaštite manjinskih prava, koji odlikuje etnički
senzibilizirana pokrajinska administracija i dragocjena iskustva dobre prakse uživanja manjinskih prava tradicionalnih manjina.
KORAKOM OD SEDAM MILJA: 2008. – 2012. –
Prijelomna godina tog drugog perioda, koja je
u bitnom i odredila ovakav brzi napredak, jest
2008. Tada najjača politička stranka Hrvata,
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV),
sklapa koalicijski sporazum sa vladajućom Demokratskom strankom. Inače, po političkom
profilu, DSHV je konzervativna politička stranka desnog centra i njeni bi ideološki pandani bili
DSS u Srbiji i HDZ u Hrvatskoj. Ovo otvara veoma zanimljivo pitanje je li manjinskim strankama inherentan konzervatizam ili ne, ali to ćemo
pitanje ovom prilikom ostaviti otvorenim... Važno je da je ta politički efikasna i pragmatična
odluka političke elite Hrvata osigurala veću
moć i utjecaj na donositelje odluka i vrlo brzo
urodila prvim plodovima: intenzivirana podrška
matične Hrvatske; dalja ubrzana institucionalna izgradnja (ZKVH); pomlađivanje kulturne i
političke elite (suradnici oko ZKVH, ponajprije
mladi znanstvenici iz Hrvatske zainteresirani
za različite aspekte života ovdašnjih Hrvata);
85-88
unaprjeđenje obrazovnog sustava (uvođenje
srednjoškolskog obrazovanja na hrvatskome
u Subotici, povećanje broja škola u Srijemu);
primjena primjera dobre prakse i suradnja s hrvatskom samoupravom u Mađarskoj i srpskom
manjinom u Hrvatskoj; veća vidljivost u javnosti (izlazak hrvatske manjinske kulture u Beograd); pomaci k «desubotizaciji» (zasjedanja
HNV izvan Subotice, podružnice DSHV širom
Vojvodine, uključivanje novosadskih Hrvata u
različita tijela hrvatskih institucija). U tom su razdoblju učestali i susreti Međuvladine mješovite
komisije za praćenje Sporazuma o zaštiti Srba
u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, susreti predstavnika ovdašnjih Hrvata s predsjednikom Josipovićem i ministrima različih ministarstava; bivši hrvatski predsjednik Mesić odlikovao je četvero
hrvatskih književnika iz Vojvodine za očuvanje
kulture hrvatskoga naroda u Srbiji...).
KORAKOM OD SEDAM MILJA: SPOTICANJA
– U tom koraku od sedam milja bilo je i spo-
ticanja: neuspješno organiziranje neposrednih
izbora za HNV 2010. (upisano svega 15.000
građana na posebni birački popis); koalicijski
sporazum DSHV-DS vezao je ruke hrvatskog
poslanika u Skupštini Srbije; izostalo je otvaranje dijaloga unutar hrvatske političke zajednice; zadržala se stagnacija u pokretanju bunjevačko-hrvatskog dijaloga. U vezi s izborom za
manjinske savjete u lipnju 2010. mora se dodati
da samo još Makedonci i Slovenci nisu uspjeli
formirati poseban birački popis tj. samo su još
te dve manjine išle na elektorske, a ne neposredne izbore. Demokratski deficit koji je tada
iskazala hrvatska zajednica doista je težak udarac za sve one kojima je dobrobit te zajednice
na srcu.
DEMOGRAFSKA SLIKA HRVATSKE ZAJEDNICE 2012. (NA OSNOVI REZULTATA POPISA
STANOVNIŠTVA 2011.) – U Vojvodini ima 19
općina u kojima u znatnoj mjeri žive Hrvati (od
1 do 10%): 2 općine (Apatin, Subotica) sa 10%
Hrvata; 4 općine (Sombor, Bač, Šid i Sremski
Karlovci) sa 5-10%; 13 općina (Kula, Vrbas, Bačka Palanka, Beočin, Novi Sad, Petrovaradin,
Titel, Inđija, Irig, Sremska Mitrovica, Stara Pazova, Ruma, Opovo) sa 1-5% Hrvata.
86
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Snežana Ilić, Od stigme do priznavanja 2002. - 2012.
Demografski podaci: pad ukupnog broja stanovnika Srbije 4,15%
Broj Hrvata (po popisu 2002): 70.602
udio u ukupnom stanovništvu 0,94%
Broj Hrvata (po popisu 2011): 57.900
udio u ukupnom stanovništvu 0,81%
Demografski pad Hrvata: 12.702 /18% (4 i pol
puta veći pad nego u ukupnoj populaciji)
Mogući uzroci: negativan prirodni priraštaj,
emigracija, etnička mimikrija, nenasilna asimilacija (samo u Vojvodini preko 100.000 neizjašnjenih i regionalno izjašnjenih)
Ukupan demografski pad Hrvata (18%) i Bunjevaca (16,5%), natprosječan i za manjine.
Prema za sada gruboj procjeni rezultata popisa
stanovništva iz 2011. potvrdilo se naše očekivanje da će opasti udio manjinske populacije
u Srbiji. To znači da se nastavlja trend opadanja stvarne multietničnosti Srbije. Dok većinska srpska populacija bilježi demografski pad
od 3,6%, kod manjinskih zajednica taj je pad u
prosjeku četiri puta veći i iznosi 14%. Mađarska
manjina npr. ima demografski pad od 13,4%,
hrvatska 18%, bunjevačka 16,5%, rumunjska
15,2%, vlaška 11,8%, slovačka 10,6%, rusinska
10,4%. Jedini porast u broju pokazuju bošnjačka i romska populacija; romska uvjerljivo najviše, tj. 36%, dok bošnjačka ima rast od 6,7%.
Najveći demografski pad bilježe deklarirani Jugoslaveni, čitavih 71%, a na drugom su mjestu
Crnogorci s padom od 44%.
TERITORIJALNA DISPERZIJA HRVATSKE MANJINE – Stanje otprilike isto kao i 2002., nema
velikih promjena. Hrvata ima gotovo u svakoj
od 184 općina i gradova. I dalje jedna od najrasutijih manjina.
Sjeverna Bačka
Zapadna Bačka
Južna Bačka
Bačka ukupno
Srijem
Banat
Vojvodina ukupno
Beograd
Ostatak Srbije
14.536
10.879
10.022
35.437
8.758
2.838
47.033
7.752
3.1155%
7,78%
81%
12%
Još malo demografije - tri bitne karakteristike
danas odlikuju hrvatsku zajednicu:
85-88
1. Natprosječno stara manjina: 51,2 god. naspram 42,2 god. u prosjeku
Od 21 etničke zajednice popisane 2011. Hrvati
spadaju u 5 najstarijih (uz Vlahe, Makedonce,
Nijemce i Slovence)
2. Natprosečan udio urbane populacije: 2/3 Hrvata živi u gradovima
Gradsko stanovništvo kod hrvatske manjine:
37.029 64%
Seosko stanovništvo kod hrvatske manjine:
20.871
U Srbiji urbana populacija
55,7%
3. Natprosječan udio žena: zajednica sa najvećim udjelom žena u Srbiji
Žena:
34.035
59%
Muškaraca
23.865
41%
U ukupnoj populaciji odnos ž : m 51% : 49%
U POGLEDU BROJA HRVATA PO OPĆINAMA
SLIKA JE SLJEDEĆA – U apsolutnim brojkama,
danas je «najhrvatskiji» grad Subotica, slijedi
Beograd (a ne Sombor kao 2002.). U postocima, danas su «najhrvatskije» 2 općine: Apatin
(10,4%) i Subotica (10%). Najveći pad između
2002. i 2011. bilježe Beograd sa 25% i Apatin
sa 20% Hrvata manje.
Subotica
15% pad Hrvata
16.688 14.151 - 2.537
17% pad Bunjevaca 16.254 13.553 - 2.701
Mađari 50.469, Srbi 38.254,
Hrvati + Bunjevci 27.704
Beograd
7.752
Sombor
7.070
Novi Sad
5.335
Apatin
3.015
Sremska Mitrovica
2.112
Šid
1.748
Inđija
1.569
Bač
1.209
POLITIČKA I KULTURNA ELITA HRVATA U SRBIJI – Uočljiv je gotovo potpuni izostanak struč-
nog i znanstvenog tematiziranja manjinskih
elita, ne samo u Srbiji, nego i u regiji. Hrvatski
autor Milan Mesić samo je doticao to pitanje pišući o političkoj kulturi manjina. «Ne samo vladajuća većina, nego i same manjine nisu usvojile manjinsku političku kulturu», tvrdi Mesić.
Istraživanje Centra za razvoj civilnog društva
(CRCD) Ispitivanje kulturne elite Srba, Mađara,
Hrvata, Slovaka i Rumunja (2002.) pokazalo je
87
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Snežana Ilić, Od stigme do priznavanja 2002. - 2012.
da je politička i kulturna elita Hrvata najmanje
ateizirana od svih etničkih elita (67% stvarnih
vjernika; kod Mađara 17%, u prosjeku 31%);
da su svećenici RKC bili su i ostali vrlo važan
segment hrvatske manjinske elite; da su tada,
2002., Hrvati, uz partijske vođe Belu Tonkovića, Franju Vujkova i Kalmana Kuntića, navodili
kulturne radnike ili svećenike Josipa Ivanovića,
Slavena Bačića, Lazara Merkovića, Andriju Kopilovića, Marka Kljajića. Danas je očevidan problem nacionalno neangažiranih intelektualaca,
Hrvata u Beogradu, npr.
Pitanja koja čekaju odgovore:
1. «Bunjevačko pitanje» – otvaranje dijaloga;
hoće li ulazak Hrvatske u Europu biti poticajan
faktor?
2. Monopolizacija političkog prostora u zajednici, nedostatak kulture dijaloga unutar zajednice
3. Pasivnost članova zajednice
4. Jačanje elita; dalje kadrovsko osnaživanje
5. Nedostatak strategijskih dokumenata HNV-a
(medijska, kulturna, obrazovna strategija, strategija službene uporabe jezika)
6. Zaokruživanje obrazovnog sustava
85-88
Ako se i na ovom popisu iz 2011. pokaže
trend velikog raskoraka između broja deklariranih Hrvata i govornika hrvatskog kao materinskog jezika (prema popisu iz 2002., od
56.000 vojvođanskih Hrvata samo je 21.000
onih koji su naveli da im je hrvatski materinski
jezik), to može značiti i da su izostali željeni
rezultati obrazovanja na hrvatskom u proteklih devet godina.
*Autorica je izvršna direktorica Centra za razvoj civilnog društva (CRCD)
7. Slabe točke u informativnom sustavu (RTV)
8. Suvremena umjetnička i znanstvena produkcija
9. Dalje demografsko erodiranje
Hrvatskoj zajednici potrebno je nešto poput
subotičke Agore, jedno mjesto/prostor otvorenog dijaloga unutar zajednice, jednako kao
i dijaloga s Bunjevcima. To mogu biti diskusioni
forumi otvoreni za građane angažirane u hrvatskoj i/ili bunjevačkoj samoupravi, može biti
serija napisa ili stalna rubrika u Hrvatskoj riječi,
recimo SUČELJAVANJA ili PRO&CONTRA.
Studenti prof. dr. Sanje Vulić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kod književnice Ane Šoretić u Cogrstofu, 22. 12. 2012.
88
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Andra Slišković, Tragom terenske nastave u Gradišću
89-90
Tragom terenske nastave
u Gradišću
ANDRA SLIŠKOVIĆ
Pripadam naraštaju mladih ljudi okrenutih budućnosti, naraštaju koji, kada planira svoja putovanja, ne razmišlja o sve malobrojnijim hrvatskim oazama u staroj dijaspori. Unatoč tomu,
zajedno sa svojim kolegicama i kolegama koji
smo u zimskom semestru ak. god. 2012./2013.
na znanstvenom smjeru studija kroatologije na
Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu slušali predavanja prof. Sanje Vulić iz predmeta
Jezik Hrvata u dijaspori, željno sam iščekivala
dvodnevnu terensku nastavu u Gradišću u Austriji i zapadnoj Mađarskoj. Naše odredište bila
su mjesta u kojima žive Hrvati. Nekada gusto
naseljena hrvatskim stanovništvom, danas su ta
naselja većinom svedena na malenu hrvatsku
zajednicu poznatu kao gradišćanski Hrvati. Planirani datum održavanja terenske nastave bio
je 8. i 9. prosinca 2012. Profesorica Sanja Vulić
pomno je pripremala plan putovanja, trudeći
se na što zanimljiviji način nama studentima
predstaviti ono što je ostalo od naših Hrvata na
spomenutom prostoru. Mi smo ta znanja rado
usvajali na kolegiju Jezik Hrvata u dijaspori. Hrvati u austrijskom Gradišću te u zapadnoj Mađarskoj živjeli su do 1921. kao susjedi, a tada ih
je razdvojila nova državna granica. Veselili smo
se susretu s jednima i drugima.
Nažalost, vremenske neprilike odgodile su
naše putovanje - noć uoči našega planiranoga
putovanja, kao i na sam dan planiranoga putovanja, Zagreb je zahvatila snažna snježna vijavica. Žalosni, pognutih glava, vratili smo svoje
spakirane torbe i cijeli dan jeli za put pripremljene sendviče. Novi datum zakazan je za 21. i 22.
prosinca. Zbog skorih božićnih blagdana dio
studentica nije mogao tada s nama, a mi ostali
krenuli smo na put s profesoricom Sanjom Vulić i njezinom doktorandicom Jelenom Gazivodom. Prvo mjesto koje smo posjetili bilo je selo
Pinkovac u južnom Gradišću u Austriji. Tamo
nas je raširenih ruku i s velikim osmjehom do-
čekao dr. Robert Hajszan, osnivač Panonskoga
instituta u Pinkovcu. Profesor Hajszan nam je
pokazao prostor Instituta, dopustio nam da u
rukama držimo jako stare bogoslužne knjige te
nas razveselio s nekoliko primjeraka različitih
časopisa i listova koje smo kao dar ponijeli sa
sobom. Nakon poučnog dijela programa, svi
smo zajedno otišli u seosku krčmu u kojoj nas
je prof. Hajszan, u ugodnoj atmosferi, počastio
jelom i pićem. Mi smo studenti tada prvi put u
životu imali priliku uživo čuti pinkovački hrvatski govor, što nas je silno veselilo. Polako smo
se, ali sigurno, naviknuli na dvoglase i izvorne
hrvatske riječi koje smo tijekom stoljeća mi
Hrvati u Hrvatskoj, nažalost, zamijenili turcizmima. Iz Pinkovca smo dalje krenuli u srednje
Gradišće, u selo Šuševo, gdje nas je dočekao
vlasnik šuševskoga dvorca, gospodin Rudi Golubić. Nakon razgledavanja dvorca, u domu
gospodina Golubića popili smo žgano (kako se
to lijepo hrvatski kaže), tj. alkohol za koji mi danas više ne koristimo hrvatsku riječ nego turcizam rakija. Čak je i kolegica Neda, koja ne pije
alkohol, uz nagovor iskapila jednu čašicu. Nije
ni potrebno napisati da smo dalje krenuli u još
veselijoj atmosferi. Sljedeće odredište, a vjerujem svima nama studentima i najdraže, bio
je Veliki Borištof. U Borištofu smo se smjestili
u KUGI, Kulturnoj zadruzi, u kojoj nas je dočekao dobro raspoloženi Joško Vlašić. Upoznao
nas je s djelovanjem udruge – s ciljevima udruge, članovima, načinom na koji funkcioniraju te
nas je prošetao kroz lijepo uređene prostorije
koje su uvijek na raspolaganju svim članovima.
Ostatak večeri proveli smo uz igru, zabavu i veselje. Neki od nas prvo su gledali pripreme za
mjuzikl mladih Gradišćanaca, zatim smo kartali
uz poduku prof. Vulić (tom prilikom to je bila
kartaška poduka), au kasnim večernjim satima
studentski dio ekipe pridružio se gradišćanskoj
mladeži koja je slavila rođendan jednoga od
89
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Andra Slišković, Tragom terenske nastave u Gradišću
svojih kolega. Naš kolega Dino je svojim ‘’pjevačkim vještinama’’ uz pratnju gradišćanskoga
benda podigao atmosferu i stekao nova prijateljstva. Unatoč živahnoj noći, rano ujutro, prije
6 sati, neki su od nas već bili budni te s prof.
Vulić otišli na zornicu na u Šuševo. To subotnje jutro započelo je laganim pahuljama snijega koje su navještale božićno vrijeme. Narod
se okupljao u malenoj crkvi iz koje je dopiralo
jedino svjetlo u tom idiličnom, još uvijek mračnom jutru. I u crkvi se vidjelo ono što je ostavljalo negativan trag u sudbini Hrvata u Gradišću
– mladoga naraštaja u crkvi nije bilo. Asimilacija
je učinila svoje. Sve u svemu, mi mladi koji smo
bili na toj misi bili smo oduševljeni nekolicinom
starijih šuševskih Hrvatica i Hrvata koji je zdušno izgovarali misne molitve na gradišćanskohrvatskom. Nakon mise i doručka kojeg su nam
u KUGI pripremili naši kolege Dino i Vedran,
uz asistenciju kolegica Eve i Nede, uputili smo
se prema Željeznu – glavnomu gradu Gradišća. Tamo nas je dočekao prof. Nikola Benčić
koji nas je s entuzijazmom proveo kroz grad te
nas ukratko upoznao s nekim značajnim građevinama i dijelovima toga grada. Za sve nas
najimpresivnija je bila najvažnija znamenitost
Željezna – raskošni dvorac Esterhazy u kojem,
prema riječima prof. Benčića, i danas živi stara kneginja. Da dojam bude još svečaniji, prof.
Benčić nas je uveo u prestižnu gazbenu dvoranu u dvorcu koja je poznata kao Haydnova
dvorana. Nakon nekoliko fotografija i kupljenih
darova za obitelj i prijatelje u Hrvatskoj, zajedno
s prof. Benčićem krenuli smo u Trajštof. Tamo
smo posjetili Znanstveni institut gradišćanskih
Hrvatov u kojem nas je dočekala gospođa Zlatka Gieler. Na svoje veliko zadovoljstvo, opet
smo na dar dobili nama zanimljive knjige. Na
objed smo otišli u hrvatsku krčmu u selu Klimpuhu. Nakon jela, uslijedio je još jedan posjet
koji će, vjerujem, svima nama još dugo ostati
u srcu. Bio je to posjet književnici Ani Šoretić i
njezinog suprugu u njihovu domu u Cogrštofu.
Oni su nam zajedničkim, složnim rukama pripremili punč i kolače te su nas na kraju otpratili
s još novih knjiga i ostalih darova. Naše su torbe
već polako postale tijesne za sve što su nam s
osmjehom na licu darovali Hrvati u Gradišću.
S književnicom Anom Šoretić i njezinim ugodnim domom u popodnevnim je satima završio
naš posjet Hrvatima u Austriji.
89-90
Dalje smo krenuli prema mađarskim mjestima
u kojima i danas, kao i u već spomenutim mjestima u Austriji, žive Hrvati. Prvo naše mađarsko odredište bio je neobično tih grad Šopron.
Nekoliko se nas složilo da je nešto specifično u
tom gradu – je li zbog tišine, ljudi ili nečega trećeg, nismo se uspjeli domisliti. Nakon Šoprona
stigli smo u grad Kiseg koji sigurno svi poznajemo iz biografije velikoga hrvatskoga ratnika koji
je 1532. zajedno sa svojom hrvatskom vojskom
obranio Kiseg od turske vojske. Naravno, riječ
je o Senjaninu Nikoli Jurišiću. Danas se u Kisegu nalazi Jurišićev spomenik koji smo mogli
vidjeti u samom gradu, a kojim je grad iskazao
svoju zahvalnost hrvatskomu velikanu. Posljednje mjesto koje smo posjetili tijekom dvodnevne terenske nastave bilo je selo Prisika. Tu nas
je dočekao svećenik Štefan Dumović koji nas je
proveo kroz Kršćanski muzej Hrvata. Kraj smo
začinili još jednim žganim, pjesmom i, naravno,
fotografijom za facebook.
Profesore Hajszan, hvala Vam na gostoprimstvu! Joško Vlašiću, hvala Vam na gostoprimstvu! Profesore Benčiću, hvala Vam na gostoprimstvu, volji i ljubaznosti tijekom cijele subote
koju ste proveli s nama! Hvala i svim ostalim Hrvatima koji su nas rado primili, pozdravili i uživo
nam dočarali hrvatsku jezičnu starinu! Na kraju,
osobito hvala Vama profesorice Vulić – bilo je
još bolje od očekivanoga!
Studenti prof. dr. Sanje Vulić s Hrvatskih studija Sveučilišta
u Zagrebu u Vjerskom muzeju Hrvata u Prisiki, 22. 12. 2012.
90
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Đuro Vidmarović, Roman koji otkriva ljepotu hrvatskoj jezika
91-92
Roman koji otkriva ljepotu
hrvatskoga jezika
ĐURO VIDMAROVIĆ
LADA ŽIGO, ISCJELITELJ, ZAGREB, 2011.
Lada Žigo (r. 1970) uspješna je hrvatska književnica mlađega naraštaja. Piše romane, novele, književne kritike i eseje, a uspješno vodi
književnu tribinu DHK. Profesorica je komparativne književnosti i filozofije. ( Po «Bolonji», to
se sada naziva «magistar struke».) Do sada je
objavila tri knjige proze. Zbirku novela «Ljudi i
novinari» (2007.), te romane «Babetine» (2008.)
i «Rulet» (2010.).
Roman «Iscjelitelj» objavila je renomirana izdavačka kuća «Alfa» iz Zagreba. Predstavljen je
kao «duhovita priča u kojoj autorica izvrgava
podsmijehu fenomen nadriliječenja i razotkriva pozadinu medijskih manipulacija». Iz ove
najave, ispušten je čimbenik koji, možda, bitno
određuje ovo djelo, a to je jezik, ili još preciznije, hrvatski govor Dalmatinskoga zagorja.
Autorica se oslanja na hrvatsku književnu baštinu, odnosno na autore koji su iznimno pazili na
jezik svojih književnih djela. Pisac ovih redaka
je mišljenja, kako je jezik kojim govore junaci i
junakinje u Ladinom «Iscjelitelju», zbog gipkosti,
izražajnosti, koloritnosti i etno-psiholoških osobitosti, važan prilog našoj suvremenoj književnosti.
Roman «Iscjelitelj» otkriva kako Lada Žigo pozorno prati zbivanja u hrvatskome društvu
svoga vremena. Njezino je navedeno djelo,
uvjetno rečeno, angažirana literatura, ne u političkom smislu, već u etno-psihološkom. Autoricu, naime, zanimaju dvije staleške, odnosno
socijalne skupine u hrvatskome društvu. Prvu
skupinu čini agrarno pučanstvo Dalmatinske
Zagore, a drugu čini tzv. novi sloj poduzetničke elite i s njom povezane urbane inteligencije.
Obje se nalaze izložene snažnim procesima
korodiranja društvene svijesti i osobnoga morala. Skupine su svjetonazorski i karakterno, što
znači politički i etički udaljene, a povezuje ih isti
gospodarski i politički ustroj. Kako bi uspješno
sučelila ove društvene krajnosti, a ipak ih stavila
u zajedničku nacionalnu membranu, autorica
oblikuje roman tako da se u njemu radnja odvija na dvije razine, na dvije lokacije, zapravo
riječ je o dva diskursa.
Novi gradski (ne građanski), sloj ili stalež hrvatskog naroda u romanu «Iscjelitelj» predstavlja
Ivan Burić, nakladnik, dakle vlasnik izdavačke
kuće. Uz njega su Joskan Batarelo, «korpulentni hrvatski poduzetnik» i Irena Luković, «zamamna crnka» inače novinarka žutog tiska.
Tradicionalnu skupinu našega naroda predstavlja Petar Krolo, seoski učitelj u mirovini, rođen
iz sela Grabešćica, rođen u selu Čikuši 1935.
godine.
Radnja se zbiva u selu Grabešćici, te u zagrebačkome stanu izdavača Burića. Grabešćica je
«selo u zabiti za koju je rijetko tko čuo». Osamljenost i inzularnost sela autorici pruža mogućnost pratiti urušavanje morala u sredini koja
je sve do nedavno bila postojana u čuvanju svojih tradicionalnih etičkih vrijednosti, a s druge
strane takav položaj žitelja omogućava joj istaći
izuzetnu ljepotu i gipkost lokalnoga jezičnoga
idioma. Vrlo su pomno odabrani patronimi. Naime, autorica ih je izabrala iz bogate onomastičke riznice hrvatskoga puka Dalmatinske zagore. Navodimo nekoliko karakterističnih imena,
sukladno latinskome pravulu: nomen est omen:
Mate Vućemilo, malo ćaknut, vanbračno dijete
seoske prostitutke Cvite Vućemilo.
Ivan Kodžoman, ugledni seoski bačvar i udovac. Niko Šušnjara, mlinar i njegova pobožna
žena Mara Šušnjara. Fra Tokić župnik seoske
Župe sv. Ante Padovanskog. Brne Bareza, seoski gazda i nositelj negativnih osobina koje u
starijoj našoj literaturi što se temeljila na učenju o klasnim razlikama i podjelama, pripadaju
eksploatatorskome staležu. Jozo Prcela, vlasnik
91
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Đuro Vidmarović, Roman koji otkriva ljepotu hrvatskoj jezika
maloga imanja pored Bakića utvrde Joskan
Ćabo.
Anđelka Barać, udavača: «Pradjed joj bijaše neki
Rus, Osip Jeftušenko, koji se u vrijeme drugog
svjetskog rata zatekao u selu, zaljubio u seljanku Miru Smoljo, njome oženio i u selu zasnovao
obitelj. Bijaše, kazivahu, pošten i radišan čovjek
koji se u selo i običaje dobro uklopio, no njegov
sin Ivan, Anđelkin djed, bijaše čovjek razmetan,
karijerist koji je u selu osnovao Seljačku radnu
zadrugu i osilio se kao partijski vođa, uhodeći
svakoga tko u crkvu navraća, a njegovoj se kapi
ne klanja. Njegov sin, također imenom Ivan, nastavi obiteljsku lozi kao korektan čovjek i sposoban trgovac stokom koji je opskrbio obitelj, ali
usud mu ne dade sina nego samo jedinicu kćer.
I još ga jedan usud snađe – u vrijeme Domovinskog rata bijaše, ni kriv ni dužan, na meti Brne
Bareze kao neprijatelj jer je ruske krvi, iako ništa
s oholim ocem, bivšim nadutom komunjarom,
u duši dijelio nije. Da izbjegne osvetu zla seoskog gromovnika, promijeni svoje prezime u
Barać i prikloni se katoličkoj vjeri, da sačuva život i mir.» Ovaj se lik ne uklapa sasvim u psihološki iznijansiranu priču, jer predstavlja umjetno
ubačenu povijesno stigmatiziranu temu o tzv.
prekrštavanju u vrijeme NDH. Očito nehotice
ova se osjetljiva i u antihrvatske svrhe korištena
priča, ubacila u Domovinski rat.
91-92
Milka Abdagić, zvana Abdaguša, «bijaše legenda sela», izbjeglica iz Bosne, pobornica vjerskoga sinkretizma jer se prema potrebi molila
Kristu, Alahu i Budi. Najzanimljivi lik u romanu.
Stipe Đapić, središnji lik i vinovnik cjelokupnoga
zapleta: «nesvršeni student medicine, filozofije,
a neki pričahu i teologije, pa psihologije, glumačke akademije, književnosti … Nizali tako ljudi svašta. Bio je visok i tanak mladić, u svakom
smislu vražji, jer se bavio svim i svačim, a nikada
ništa u kuću nije donio. Otac mu bijaše jedan
od radnika u mjesnoj pošti, a majka učiteljica, i
oboje bijahu kao seljani i ljudi na dobrome glasu. No sin im se razmetni iz Zagreba vratio bez
ikakve diplome, bez alata i zanata i prilijepio se
opet u kući za materinu sisu, a po selu započeo
svakakve posle, od dobavljanja robe za mjesnu
trgovinu do organiziranja boćarskih turnira, no
uvijek bijaše bez cvancika u džepu.»
Zdravko Šarac, učitelj.
Raspućin, ruski monah, po jednima svetac,
po drugima oličenje sotone. Ovim likom Lada
Žigo na zanimljiv način u roman upliće elemente znanstvene fantastike. Zapravo, kroz ovaj lik,
odnosno želju ljudi za panacejom, vjerom u
iscjelitelje i paranormalne pojave, autorica želi
naglasiti kako svi živimo u pomalo šizofrenom i
nerealnom vremenu, u kojemu se lagano izgubi granica između stvarnog i nestvarnog.
Tibor Sekelj na grobu L. L. Zamenhofa na Židovskom groblju u Warsawi
92
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nevenka Nekić, Puče moj!
93-94
Puče moj!
NEVENKA NEKIĆ
Josip Botteri Dini, Izložba slika u Izložbenom
prostoru Porezne uprave Zagreb, Avenija Dubrovnik 32, 29. ožujka 2012.– 5. svibnja 2012.
Predgovor katalogu prof. Stanko Špoljarić.
negdje vodeći u beskraj. Razlažući sliku na partikule poput vitraja, kovitlac linija dinamično i silovito iskazuje i zamršenost života, povezanost
sporednog i bitnog, prošlog i sadašnjeg.
ŽEĐ ZA APSOLUTNIM – Ako su nas Camus
i Orwell poučili da je književnost lišena morala
nehumana, takav zaključak možemo ponoviti u
varijanti: bilo koja umjetnost koja je lišena morala, je nehumana. Obojica spomenutih nisu bili
nikakvi diljem svijeta znani katolici, ni kršćani,
ali posjedovali su onaj najvrjedniji gen – razlikovanja Dobra i Zla. On proizlazi iz vječite čežnje
za Apsolutnim, za Bogom, onim koji utjelovljuje dobrotu i ljepotu sveukupne pojavnosti, a u
njoj je i likovnost kao dio estetike osobito one
prožete sakralnošću.
Potresna i znakovita slika je triptih Križ obitelji
na razvalinama uljudbe(2004). U krajnjoj sažetosti, a ipak figurativnom prikazu, središte je
scena pod Križem: Adam i Eva s djecom, nagi i
izloženi zlu priklanjaju se Križu, a glave Krista i
Adama posve su nalik. Oko njih kovitlac i ruševine- od prastarih hramskih ostataka, gorućega
Vukovara, mrtve djece iz Beslana koju su poubijali sovjeti, kaos u difuznom propadanju koje
silovitim vihorom raspiruje Sotona smješten
sdesna. Koloristički sastavljen od karminskokrvave i jetkozelene, čudovište je inkarnacija Zla
kojem se suprotstavlja Križ i procesija koja stiže
s lijevoga dijela triptiha.
Izložbeni prostor Porezne uprave u nizu polukružnih galerija dočekuje goste veličanstvenim
slikarskim opusom Josipa Botterija Dinija Puče
moj! Akrilik na platnu i kolorirane grafike s temom kristoloških motiva. Silovito je to i temperamentno, emocionalno zagrcnuto i nadahnuto
promišljanje hodočašća Krista Čovjeka i Boga
na zemlji, ali isto tako i uzdignuća čovjeka u
udaranju bila i ritma slikareva srca i ruke. O, koliko tajanstva u noćnim procesijama za Križem,
osobito u onoj Noćnoj procesiji na Hvaru(2002.).
Krist u prozračnom crnom velu, svjetiljke gore
kao zvijezde, a puk, taj vjernički hrvatski puk,
ide li ide preko kamenja, pod maslinama, zastaje pred vratima groblja i miri se s pokojnicima,
žaluje Gospi, posvješćuje svoj križ i moli. Pjeva i moli. U silovitom karminu, korotnom ljubičastom, modrom do crnila, zlatnom akcentu,
zelenom iz starinskih kodeksa, pjevaju i boje,
nanosi i dodiri čudesnih odnosa, sažetih i apstrahiranih pojedinosti, a opet jasnih znamenja
i lica, optočenih ekspresivnom crnom linijom.
Ona je suputnica slikarske manire J. B. D. koja u
vijugama i spontanim zatamnjenjima oblikuje,
ali i usložuje jasnoću slike, negdje dajući akcent,
Korespondentna slika je homage širokobriješkim fratrima: Ovi dođoše iz nevolje velike, oprani
u krvi Jaganjčevoj(1999.) Zlo je apstraktno u intenzivnoj crvenoj i zelenoj, a povorka mučenika stiže iz zlatne crkve na brijegu i ponire u nedefinirani prostor, da bi se čovječja figura dizala
prema Križu, oknivena tim zlatilom koje kaplje
od crkve do Kristove aureole.
Slika je uvijek srh osjećaja i slikarevih poniranja
u sebe, u dom i svijet, kako bi pjesnik rekao. Slikar je nasljednik svih uznositih i sretnih dana, ali
isto tako i ponora zlokobnih pokolja koji su zadesili njegov rod i ta je neizbježnost duboko utkana u Botterijev magijski realizam što počinje
temama od predbiblijskih vremena i završava u
suvremenom beščasnom kaotičnom globaliziranom i obezličenom umjetničkom nadiranju u
sve pore čovjekova života.Tu se njegova emotivna snaga i empatijska potraga za korijenima
narodnosnoga pristupa Križu prije više od jednoga milenijuma, očituje u dugogodišnjoj tematici, bez obzira na tehniku.
93
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Nevenka Nekić, Puče moj!
Svaka je slika ispovijed, supatnički dodir, simboličan dijalog s Bogom osoban ili općečovječanski; ono što prenosi na platno je sjećanje duše i
osjećanje povijesti.U središtu ili kutku sakralne
teme gotovo uvijek naći će mjesto
fragment kamene hrvatske uspomene iz davnih stoljeća, koji lebdi u svom transcendentalnom značenju, ali ne gubi racionalnu spoznaju.
Hrvatska predromanika svojim volumenima ili
samo djelićem tranzene, uplove u ritmu procesije uz Trpimirovu gredu ili lik kralja iz Splitske
krstionice, dok konji gaze od Knina sve do Bleiburga, a nebo se lomi i kovitla nad Hrvatskim
križnim putem(2007.)
Najviše je modrila, plavetnoga koje znakovito
dominira u tonskim varijablama
sjećajući nas na simboliku duhovnoga koja se
u srednjovjekovnim iluminacijama pripisivala
nebeskom plavom svodu i Ivanovu liku. Iz toga
tonski razvedenog i oplemenjenoga modrog
rastu ljubičaste masline, hraniteljice, davateljice
ulja za blagovanje, blagoslov, posljednju pomast, svijeću na uzglavlju. Snaga Mediterana
izrasta iz sukoba siline modroga i crvenoga, pa
sunčevoga zlatnog što je kao izvor sakralnoga
sna i mašte. Eno, ovdje su trogirske uspomene
na majstora Radovana, kamen je modar u Marijinoj halji, Krist je rumen u povojima, a Splitska
prvostolnica otvara se Buvininim vratnicama.
Kad se plavetno pretvori u tirkizno, slikar spaja
more i nebo. Na njemu su sveci što nas blago-
93-94
slivljaju, plove navikule kao jedrenjaci, a posvuda se širi mir koji donosi ljekovito umjetničko
djelo. Ono jest fikcija, ali puna poštovanja prema sakralnom, čovječnom, milosrdnom, patničkom, a sadrži svu energiju i ljepotu slikareva
temperamenta i proćućenosti teme.
Svijet bi bez ovakvoga slikarstva bio pustoš, bez
želja, bez velikih ideala, bio bi svijet nepoštovanja, domislica bez dubine i potresa duha, bio
bi bez Jakovljevih ljestava kojima se uzdižemo
ponad samoga sebe i selimo u prostore
mistike i snova. Slikar se uselio u sve nas, u cijeli
čovječanski rod suosjećajući s tugom i nadom,
s glinom naših čežnja da postanemo više od
onoga što mislimo o sebi.
Monstrum rata (1991.) posve je apstraktan sa
slutnjom zlih očiju, ovijen nerazmrsivim klupkom crno-crveno-plavog kaosa. Izranja iz nigdine, boravio je u špilji, sada u neboderu, vodio
do tautološkoga plemenskoga života globalizacijske ere, a nastojao odvojiti čovjeka od žudnje za Križem. Osvajao je čovjeka slavom, mrtvilom duha, mirenjem sa sudbinom, oduzimao
ljubav za volju pustolovinama bezočnosti, stvarao nepovjerljivost, poticao krvološtvo, i bojao
se sna o Golgoti. Znao je da iza Golgote dolazi
Uskrsnuće i da je on u Vremenu koje je crvotočno, a Vječnost pripada Bogu. O tome slika
Josip Botteri Dini, o tome pripovijeda kistom i
rukom, nudeći srce na dlanu.
Najljepša sala u sjedištvu Slovačkog esperanto saveza u Popradu, Sekeljevu rodnom mjestu
94
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
John Taylor, Mi trebamo tigra
95-96
Mi trebamo tigra
JOHN TAYLOR
Dr. John Taylor, kritičar koji trideset godina roni
rijekama europske moderne književnosti, preporučio je čitateljima knjigu pjesama Tigar (The
Tiger is the World), Tomislava Marijana Bilosnića, kao jednu od 18 ponajboljih knjiga poezije
objavljenih u drugoj polovici 2012. godine u
SAD-u. S hrvatskog su je preveli Đurđa VukelićRožić i Karl Kvitko (Xenos Books).
Tigre, tigre svijetli plame
U dubini šumske tame
Prijevod: Ivan Goran Kovačić
Kad smo u školi prvi puta došli u dodir sa stihovima Williama Blakea, nije li nam se činilo da
ih već poznamo? Metrika stiha, rima i dojmljivi
noćni prikazi odmah su nas privukli; dakako,
izvan prozodije, zapravo izvan poezije, nisu li ti
stihovi, iznad svega potvrdili univerzalnost sličnih spektara (ili njihove ustrajne nagovještaje)
koji nas salijeću još od ranijih razdoblja. Tigar
omogućuje Blakeu živopisnu zastupljenost
svih potpuno drukčijih od nas. To je čovjekova ontološka neprilika da licem (en face) ostane
nasuprotan jednom sklanjanju. (sklanjanju od
tigra, prim. prev.)
Ono s čim se suočavamo promalja se u formi ili
obliku svega u kojem mi nismo. Zvali mi tigra
Bogom, Materijom, Prirodom, Svemirom, Smrću, čovjekovom animalnošću, svojom srodnom dušom, Ljubavlju, ili štoviše Životom – ono
Drugo čeka, nasuprot nas… No ova očigledno
nedohvatljiva drugost također leži u nama (i
ostaje nedohvatljiva kao što jest): drugost koju
osjećamo formuliramo uz pomoć jezika. Pa je
nemoguće ne misliti o Blakeu kada čitamo «Tigar je prva riječ», kao što to proglašava hrvatski
pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić (1947.) u djelu
Tigar je svijet, poticajnoj zbirci od 96 pjesama i
pjesama u prozi posvećenih životinji i njenom
bogatom filozofskom odjeku. Prvobitno objav-
ljena kao Tigar, pjesme godine 2004., knjigu su
glatko preveli Karl Kvitko i Đurđa Vukelić-Rožić.
Bilosnićeva pjesma u prozi Tigar je prva riječ
navodi kako mu riječ tigar pomaže napustiti
«iščupane» lirske pjesme a s kojima je započeo
svoj književni opus, kako bi tražio dublju i izvornu inspiraciju, «i opet se vratiti u prvu riječ», i
prema tome, djelujući, zasnovati novu poeziju
odbacivši poeziju, gdje se svaki dio u ovoj knjizi fokusira na različitim aspektima činjenične i
simbolične zvijeri. Za Bilosnića, tigar je «svijet»,
što je sve što pjesnik nije ali i ponekad paradoksalno, što on želi biti ili u stvarnosti već i jeste.
Za neke od ovih pjesama, čovjek pomisli na Nietzscheov imperativ o «postajanju onoga što
jesmo» (vidjeti podnaslov Ecce Homo) ili štoviše, na prethodnika Pindara i njegove riječi «Možeš postati ono što jesi učeći što je to (što si).»
Uređen u pet dijelova, The Tiger is the World
nagoviješta osobne izvore i zasigurno buja iz
osobne potrebe, čak i kada pripovijeda o sudbini tigra, oboje kao životinje i višeznačne metafore koje bi nam trebale biti – ili su nam trebale
biti – korisnima.
Uvodni čin, kao što je ispričan u «Plišanom tigru» pojavljuje se kada pjesnik opazi «plišanog
tigra» već kao odrasla osoba, nakon djetinjstva
u kojemu nije bio darivan ni jednom jedinom
igračkom. Pri pogledu na punjenu životinju on
nam govori:
… zaboravljeno sunce javilo se iz njegovih šara
Odmah sam znao da ću još jednom
sve ponovno proživjeti u ljubavi
Tigar mi je donio utjehu i vratio optimizam
Konačno sam mogao urlikati i pjevati
krenuti za svojim čoporom
hraneći u krvi svoju dušu i svoje tijelo
95
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
John Taylor, Mi trebamo tigra
Ovaj odlomak ilustrira tigrovu autobiografsku
značajku kao i ironiju koja povremeno osvjetljuje pjesme ozbiljne tematike. Ujedinjujući se
s tigrovim bićem, sa «svijetom» koji više nije neprijateljska stepa ili prijeteća džungla već, prije
«zaklonište», omogućuje pjesniku da bude svoj,
bar na čas. Umanjujući, uz pomoć tigra, razna
odvajanja koja osjeća, prema tomu je neke vrste inicijacijskog obreda za samoostvarenjem.
Također, Bilosnić je na tragu ostalih aspekata tigrova psihološkog i kreativnog utjecaja na sebe,
uključujući njegove osjećaje bespomoćnosti
u vrijeme tigrove odsutnosti. Drugi dio, «Tigar
četiri puta izlazi iz šume» odnosi se značajno
na način na koji tigar napušta pjesnika, možda
zauvijek. Aludirajući na kreativnost iznjedrenu
gornjom «prvom riječju», Bilosnić primjećuje:
Gledajući za njim
jezik mi ispada
Ni srca više nemam
ono je žuti list u snijegu
Slučajno sam se našao
gurnut u ovaj tunel
u noć
prekriven sitnim četkicama sna
kroz koju je prošao tigar
kao dijete što vrišti
poslije buđenja
Intimno, tigar je povezan i sa životom i pisanjem.
Pored tigrove implikacije za specifičnim sobom
je njegov mitski, svemirski i transcendentni lik.
Temeljen na simbolici različitih duhovnih i filozofskih tradicija, uključujući kršćanstvo, Bilosnić ocrtava različite metafizičke tigrove kao u
«Tigar na prijestolju od snijega.»
Tigar dolazi s one strane sebe
Tigar liježe na sjenu svoje ljubavi
Tigar opčarava injem svojih brkova
Tigar gleda kroz krunu od naranče
Tigar je sudac koji svjež dosuđuje
Tigar je svijet s jednom jedinom riječju
Tigar je zasjeo prijestolje snijega
Tigar je vjernost nacrtane zvijezde
Tigar ljubi i izmišlja sreću
Tigar živi da utješi vrijeme
95-96
Ostale pjesme naglašavaju različite metafizičke
zadaće ili odgovornosti. Životinja uzima dodatna, ponekad međusobno kontradiktorna, svojstva u svakoj novoj pjesmi ili proznoj pjesmi, do
stupnja da njen složen portret nije utoliko zaokružen koliko kaleidoskopski – što opet ukazuje kako nam se Drugost može pojaviti. Tigar ne
može biti zarobljen kao jednokratan subjekt,
ma kako složen, i držan u kavezu. Po svoj prilici
ne može ga se zarobiti bilo kako, osim u uobičajenom smislu. Ipak ostale pjesme evociraju
tigrove kao što ih poznamo na ovoj zemlji, u
njihovoj animalnosti, njihovoj nečovječnosti:
Ne zanimaju ga bezlične stvari
On se predaje tijelu
On se predaje igri
u kojoj ne misli ni na što
Za njega ništa ne traje dulje od trenutka
u kojemu je svaki oblik obmana
u kojemu je svaki utisak privid
u kojemu je sve kao pahuljica na dlanu
zanosna i stvarna
A ipak, negativna komparacija u prvom stihu i
usporedba u pretposljednjem stihu ukazuju da
sam čin opisivanja tigra-u-sebi objelodanjuje u
kojoj mjeri mi zamišljamo životinju i kakva ona
uistinu može biti; a ova i druge pjesme sugeriraju da je tigar u suštini, objekt naših iščekivanja i
nedvojbeno, čežnji. Tigar nas odaje, izlaže, kao
u zoološkom vrtu gdje pjesnik vidi tigra i «nije
oduševljen». Zamršenost subjektivnog i objektivnog leži u osnovi ovih misleno provocirajućih
djela a koja, štoviše, ocrtava ovu sveobuhvatnu
pripovijest: u konačnici, u našem stvarnom svijetu čovječanstvo tigra smatra «nešto što nikad
nije bio» i životinja na kraju nestaje. Predzadnja
pjesma u prozi «Mi trebamo tigra», otvara perspektivu na ovom nestajanju:
Zato što nema tigra
o njemu postoji priča.
Nad ovim sjajnim djelom trebalo bi meditirati i
diskutirati.
Staviti sve to u jednu riječ, Tigar je svijet.
96
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Stevan Mačković, Kratak pregled djelovanja...
97-99
Kratak pregled djelovanja
franjevaca u Subotici
od 1339. do 1769.
STEVAN MAČKOVIĆ
1339. – Izvjesno je da su franjevci već 1339.
godine imali svoj samostan u Segedinu u kojem su boravili svećenici koji su stizali iz Bosne
(nekima između njih pripisano je da su ovdje
navodno pokušali širiti bogumilstvo).
1535. – U skupštinskim aktima Ugarske franjevačke provincije Spasitelja iz perioda od 1531.
do 1595. godine spominje se franjevac pater
Petrus iz Subotice (de Zabathka) koji je pripadao franjevačkom samostanu Ozore (Ozore)
1548. – Spominje se franjevac, pater Valentinus
iz Subotice (de Szabadka) na skupštini održanoj na svetkovini Duhova u Varaždinu.
1625. – Papa je preostale kršćane podveo pod
jurisdikciju beogradskog misijskog biskupa, pa
je prema tome, cijela ova oblast, uključujući i
Suboticu, postala područje misionarstva. Potrebno je zapaziti i to da je najznačajniji hrvatski svećenik toga doba biskup Matija Benlić
(1651.–1674.), kojemu je Papa preporučio da
za sjedište biskupije uzme Segedin, iz kojeg se
nekoliko godina kasnije širio franjevački utjecaj
i na samu Suboticu.
1687. – Turci su protjerani iz Budima, ali su u Subotici ostali još izvjesno vrijeme. Prema bilješkama franjevačkog ljetopisa, naši su se ljudi razbježali u Bajmok, Miljkut, a najviše u područje
oko Ludaškog jezera, gdje su se skrivali. S njima
su nevolje dijelili franjevci: o. Luka, o. Nikola, o.
Rajmund i o. Aleksandar Spanik.
Tijekom jeseni – Zabilježeno je da su Bunjevci, većinom iz Bosne (pod kojom se tada podrazumijevala i Hercegovina, pa i Slavonija), a
mahom iz Dalmacije, predvođeni sa osamnaest
franjevaca, naselili Bačku sa oko 150 familija.
Tom prilikom jedan dio naseljenika otišao je za
Segedin, dok je jedna grupa ostala u Subotici.
1. listopada – U Ljetopisu franjevačkog samostana zabilježeno je da na ovaj dan počinje bilježenje krštenih. Matična knjiga krštenih je sačuvana, a prvi duhovnik koji je zabilježio imena
i potrebne podatke bio je fra Bariša Benjović.
1692. – U pisanom dokumentu ime grada se
spominje pod nazivom: Sobotiza (Subotiza).
Od tada možemo pratiti rad franjevaca u Subotici, jer ljetopisac o. Danijel Zavodski, prvi
gvardijan subotičkog samostana, počinje da
piše Protocollum i Archivium. Nešto kasnije,
1751. godine preuzeo je u svoj ljetopis podatke iz kućne historije franjevačkog samostana u
Segedinu.
U Samostanskoj kronici (Ljetopisu) na prvom
popisu (1692.) evidentirana je jedna od najstarijih Gospinih prikaza, slika Crne gospe, koja je
sačuvana do današnjih dana.
1699. – Za dušobrižnika franjevačkog samostana određen je o. Aleksandar Spanik.
Iz literature:
Osnovu konfesionalno-etničke strukture subotičkog opkopa i sajmišta činilo je dvije trećine
Hrvata (Dalmatinaca) i jedna trećina Srba (Rascijana). Hrvatsko stanovništvo su još u tursko
doba predvodili franjevci provincije Bosne
Srebrene, a tako je bilo i prvih godina poslije
protjerivanja Turaka. Bosanske franjevce (koji
su se vraćali u balkanski dio svoje provincije)
u Subotici su postupno zamijenili mađarski franjevci provincije Presvetoga Spasitelja, sa sjedištem u Đunđušu (Gyöngyos). Tridesetih godina
je subotička tvrđava preuređena u crkvu, a izgrađena je i još jedna kapela u spomen žrtvama kuge. Pravoslavna crkva je izgrađena 1726.
97
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Stevan Mačković, Kratak pregled djelovanja...
godine. Zabilježeni su franjevački i pravoslavni
učitelji početkom četrdesetih godina1.
Nakon 1743. godine Szent Mária se dalje razvijala. Gradska latinska gimnazija u kojoj su nastavu držali franjevci otvorena je 1747. godine2.
Iz građe3:
8. 1. 1745. Na sjednici Magistrat nalaže se dodjela franjevcima četiri (4) holandska zlatnika u
povodu blagoslova Gradske kuće na blagdan
Epifanije (Epiphania).
14. 2. 1749. Franjevcima se daruje 4 forinte za
put u Jerusalim (Hierosolimatana);
15. 4. 1751. Franjevcima se odobrava godišnje
200 forinti za potrebe parohije, kao i 100 forinti
na ime predavanja gramatike i sintakse u školi.
8. 1. 1753. Franjevcima se isplaćuje 5 forinti na
ime blagoslova gradske kuće.
22. 11. 1756. Zajednička sjednica Magistrata
i Izabrane opštine. Predmeti: 1. Udovoljava se
molbi franjevaca da im se sa pustare Vantelek
transportuje 50 kola sena; 2. Izdaje se potvrda
o tome da je franjevačka crkva izgrađena od
dobrovoljačkih priloga i da se franjevci izdržavaju od priloga vjernika.
25. 2. 1757. Sjednici Magistrata prisustvuju
sudac Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori:
Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović
(Gregorius Krizsanovich), Marko Skenderović
(Marcus Skenderovich), Toma Rudić (Thomas
Rudics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Jožef Vizi
(Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich). Razmatraju se sljedeći predmeti:
1 I Ante Sekulić, Tragom franjevačkog ljetopisa u
Subotici, Split 1978, 18-19.
2 Više o ovoj školi u zborniku radova Gymnasium
1747-1997, Szabadka 1997. Zanimljivo je da beogradske prosvjetne vlasti (pa čak i dio gimnazijske
uprave!) od 90-ih godina XX. stoljeća osporavaju ovoj
školi status najstarije gimnazije na području današnje
Republike Srbije, premda postoji neprekinuti kontinuitet u njezinu radu sve do danas.
3 Povijesni arhiv Subotica, F: F:261. Magistrat povlaštene kraljevsko komorske varoši - Sent Marija (Subotica),
Zapisnici. Iz analitičkih opisa građe izdvojeni su dijelovi opisa koje se odnose na franjevce.
97-99
1. imena osam zatvorenika koje će grad uputiti
na vojnu službu. To su Luka Budimčević (Lucas
Budemcsevich), Vranje Skerbić (Vranye Skerbich), Đurka Puzić (Gyurka Puzich), Ivan Perković (Ivan Perkovich), Jančika Crnković Govedar
(Iancsika Czerkovich Govedar), Jančika Vargin
zvani Moskalj (Iancsika Vargin alias Moskaly),
Đurka Farkaš (Gyurka Farkas) i Joška Vaš (Ioska
Vas);
2. tužba Luke Aradskog (Lucas Aradsky) protiv
sluge Ilije Voštilova (Elias Vosctilov) jer mu je
zbog nemarnosti zapalio kuću;
3. detaljnije se precizira odluka Magistrata o
dodjeli goriva i sijena franjevcima koji obavljaju i parohijsku službu. Otac Daniel Zavodsky
(Daniel Zavodsky) i Toma Porubski (Thomas
Porubsky) dobijaju sjenokos na Vanteleku (Vantelek).
20. 5. 1757. Odluka Magistrata se se daruju
franjevcima četiri grede i dvesto snopova trske.
26. 9. 1757. Daruje se pet akova vina (285 litara) franjevcima povodom praznika svetog Mihovila arhangela (S.Michaëlis Archangeli).
10. 2. 1758. Tužba franjevca Kapistrana Kurinskog (Capistranus Kurinszky) protiv senatora
Tome Rudića (Thomas Rudich) koji je oštetio
ikonu koju je franjevac doneo iz Jerusalima (Hierosolymitana).
11. 5. 1759. Prihvataju se troškovi odbrane teze
franjevcu Marku Mišuraju (Marcus Missuray),
pošto je on prvi franjevac iz Subotice koji je stigao do odbrane teze; Dopis Magistrata Kraljevsko-privilegirane kameralne varoši Sent Marije
(Subotice) franjevcu Misurai Marku, studentu
filozofije, Vac. Potvrđujući prijem Misurijevog
pisma od 11.5., članovi Magistrata izjavljuju da
su „razumili da je od svojih starešina odabran i
naređen filozofiju defendirat“ i da im je „ doista
vele drago da i od gorice naše listak uzvisuje se
i u svetom redu cvata“. Podstiču ga na učenje
i poslušnost starešinama te dodaju da se „ za
tezes (tj. novac za tez) nestara“, mada „siromaška opština naša velik danak dajuć jest verlo pokleknula“. U dodatku pisma na latinskom jeziku
preporučuje Misuraija njegovim starješinama.
Prema zapisniku Magistrata iz 1759. godine,
njemu je poslato 28 forinti.
98
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Stevan Mačković, Kratak pregled djelovanja...
8. 6. 1759. Magistrat Kraljevsko privilegirane
kameralne varoši Sent Marija (Subotica) provincijalu i definitoru (pokrajinskom starešini)
franjevačkog reda, traži posredovanje kako bi
mladi franjevci naučili slavenski jezik (lingua dalmatica) i žali se da su od petorice franjevaca
Slovena dvojica odaslata u Temišvar, tako da
sada duhovno vođstvo brojnog slavenskog stanovništva Subotice obavljaju svega tri franjevca,
što nije dovoljno ni za poučavanje u vjeri ni za
ispovedanje vjernika. Napominje da Temišvar
sada ima četiri franjevca Slavena, te bi u Subotici trebalo da ih bude bar tri ili četiri puta više.
28. 9. 1759. Franjevcima se poklanja pet urni vina11. 12. 1761. Franjevcima je dodeljeno za gradnju 200 svežnjeva snopova trske.
7. 3. 1763. Godišnja pomoć u mesu franjevcima iznosi dve hiljade libri mesa
5. 12. 1763. Magistrat Kraljevsko-privilegirane
kameralne varoši Sent Marije (Subotica), Fabšić
Ištvanu, zastupniku grada Subotice, Beč. Obavještavajući o zahtjevu arhiepiskopa kaločkog i
bačkog grofa Jozefa de Baćan da grad obezbedi zemljište za crkvu i župni dom, kao i izdržavanje župnika, podvlači da su još od vremena
turske vladavine crkvene poslove u Subotici
vodili franjevci provincije Svetog Spasa, pa bi
bila nezahvalnost da ih Subotičani sad napuste,
bez obzira na nove terete koje bi time preuzeli. Stoga moli Fabšića da u ovom zatraži savjet
zaštitnika grad, savjetnika i referendara Nađa.
10. 1. 1764. Telek Jožef, gvardijan subotičkog
franjevačkog samostana, gvardijanu franjevačkog samostana u Kečkemetu, Kečkemet. Nabraja razloge protiv uspostavljanja katoličke
župe u Subotici od strane nadbiskupa iz Kaloče; najvažniji je da su franjevci vršili dužnost
župnika u najtežim vremenima i da oni pružaju
sigurnost da mjesto župnika ne može biti upražnjeno i da Subotičani ne mogu ostati bez
duhovnog pastira. Podsjeća i na propis da se
župnik može postaviti samo na mjesto koje je
upražnjeno, kao i na činjenicu da župna administracije predstavlja izvor opstanka franjevačkog samostana.
97-99
15. 6. 1764. Franjevci subotičkog samostana
Magistratu Kraljevsko privilegirane kameralne
varoši Sent Marije (Subotice), Zahvaljujući na
milodarima koji su omogućili popravku samostanske zgrade, moli se Magistrat da im pokloni
pozajmljeni kreč , kako bi pomenutu popravku
mogli dovršiti.
5. 6. 1766. Fratar Šipoš Martin, provincijal
franjevačke provincije Svetos Spasa (Salvator)
Magistratu Kraljevsko-privilegirane kameralne
varoši Sent Marije (Subotice), Subotica.
Pristaje da franjevci – profesori ne budu mjenjani do velikog raspusta (vacatio) odnosno
završetka školske godine. Dokument overen
pečatom franjevačke provincije Svetog Spasa.
30. 6. 1766. Magistrat Kraljevsko-privilegirane
kameralne varoši Sent Marije (Subotice) patru
Šipoš Martinu, provincijalu franjevačke provincije Svetog Spasa za Mađarsku, Đenđeš. Traži
da franjevci-profesori ne budu mjenjani do velikog raspusta raspusta (vacatio) ili kraja školske
godine, kako ne bi nastali prekidi i poremećaji
u učenju đaka.
10. 2. 1769. Grad poklanja tri zlatnika franjevcima Đorđu Tukeku (Georgius Tukek) i Aleksandru Vidamonu (Alexander Vidamon) u korist
Svete zemlje.
Daniel Bernstein, sin Tibora Sekelja, sada živi u New Yorku
99
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
100-120
Naše novine, politički, gospodarski
i društveni list 1943. – 1944.
Zombor/Sombor bibliografija
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
RUSIJA/SOVJETSKI SAVEZ
ANONIM: Američka zračna uporišta u Sovjetskoj
uniji. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
ANONIM: Američki ambasador u Moskvi. I., 10,
4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Američko novinstvo odobrava dodjeljivanje jednog dijela italijanske flote Rusiji. II., 10,
10. III. 1944., 3.
ANONIM: Bez Rusije. I., 14, 2. VII. 1943., 3.
ANONIM: Dekolonizacija Njemaca iz Rusije. II.,
29, 21. VII. 1944., 3.
ANONIM: Dévis putuje u Moskvu; I., 8., 21. V.
1943., 2.
ANONIM: Dnjepropetrovsk. I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Finska nije prihvatila sovjetske uvjete
primirja. II., 12, 24. III. 1944., 3.
ANONIM: Finska je obustavila borbu sa Rusijom.
II., 36, 8. IX. 1944., 2.
ANONIM: Finsko-sovjetski pregovori prekinuti
Finska nastavlja rat. II., 17, 28. IV. 1944., 3.
ANONIM: Hrvatski narod o bitci kod Staljingrada.
II., 7, 18. II. 1944., 2.
ANONIM: Hrvatski narod – Sovjetska politika i ljetnja ofanziva. II., 30, 28. VII. 1944., 2.
ANONIM: I sovjetske trupe će se boriti u Italiji. II.,
17, 28. IV. 1944., 3.
ANONIM: Iz Rusije. I., 36, 3. XII. 1943., 2.
ANONIM: Kijev. I., 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: Kozaci. I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Kremlj. I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: Mikolajčik je stigao u Moskvu. II., 30,
28. VII. 1944., 5.
ANONIM: Moskva. I., 15, 9. VII. 1943., 2.
ANONIM: Moskva je postavila umjerene zahtjeve Finskoj. I., 34, 19. XI. 1943., 2.
ANONIM: Moskovska konferencija. I., 32, 5. XI.
1943., 2.
ANONIM: Moskva je objavila uvjete primirja sa
Finskom. II., 9, 3. III. 1944., 3.
ANONIM: Na otoku Bago iskrcale su se sovjetske
trupe. II., 40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Nojes Viner Tagblat [„sic“] o neuspjehu
sovjetske ofanzive. II. 15, 14. IV. 1944., 6.
ANONIM: O Sovjetskim zahtjevima. I., 21, 20.
VIII. 1943., 2.
ANONIM: Pester Loyd o imenovanju Kornejčuka.
II., 6, 11. II. 1944., 2.
ANONIM: Potpisana je Sovjetsko- Finska nagodba o primirju. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
ANONIM: Prispeli su prvi ruski filmovi u Helsinki.
II., 40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Roosevelt je zadovoljan Staljinovim odgovorom. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Roosvelt- Churchill- Staljin. I., 15, 9. VII.
1943., 2; I., 32, 5. XI. 1943., 2; I., 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: Ruska pravoslavna crkva. I., 26, 24. IX.
1943., 3.
ANONIM: Rusija je objavila rat Bugarskoj. II., 36,
8. IX. 1944., 2.
ANONIM: Rusija je postavila zahtjeve Poljskoj, II.,
7., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Rusija prekinula diplomatske odnose
sa Poljskom. I., 5., 30. IV. 1943., 2.
ANONIM: Ruski dobrovoljci. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Sovjeti. I., 9, 28. V. 1943., 2-3; I., 15, 9.
VII. 1943., 2; I., 19, 6. VIII. 1943., 3; I., 24, 10. IX.
1943. 3.
ANONIM: Sovjeti o moskovskoj konferenciji. I.,
34, 19. XI. 1943., 4.
ANONIM: Sovjeti nastoje da se sporazume sa
Poljskom. II., 20, 19. V. 1944., 3.
100
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Sovjeti su predali finskoj delegaciji uvjete primirja. II., 38, 21. IX. 1944., 3.
ANONIM: Sovjeti su sada već voljni ispitati bugarsku tražnju za primirje. II., 37, 15. IX. 1944., 2.
ANONIM: Sovjeti namjeravaju da svoje trupe garnizoniraju u Palestini, Siriji i Egiptu. II., 24, 16. VI.
1944., 3.
ANONIM: Sovjeti su uspostavili diplomatske odnose sa Republikom Čile. II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Sovjetska ljetna ofanziva: Jugoistočni
bedem Europe. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetski poslanik stigao u Pariz. II., 40,
6. X. 1944., 2.
ANONIM: Sovjetska poluzvanička agencija. I., 31,
29. X. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetska vlada. I., 31, 29. X. 1943., 3; I.,
38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetske jurišne trupe. I., 15, 9. VII.
1943., 2.
ANONIM: Sovjetski nedeljnik. I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetski uvjeti primirja u Rumuniji. II.,
35, 1. IX. 1944., 3; II., 38, 21. IX. 1944., 2.
ANONIM: Sovjetski poslanik kod pretsjednika bugarske vlade. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Sovjetski poslanik u Meksiku. I., 34, 19.
XI. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetski radio. I., 34, 19. XI. 1943., 3.
ANONIM: Sovjetsko-Poljsko pogranično pitanje.
II., 2, 14. I. 1944., 2.
ANONIM: Sovjetsko novinstvo. II., 32, 11. VIII.
1944., 5.
ANONIM: Sovjestko mišljenje o drugom frontu.
II., 16, 21. IV. 1944., 3.
ANONIM: Sovjetsko saopćenje o prekidu pregovora sa Fincima. II., 17, 28. IV. 1944., 3.
ANONIM: Staljin požuruje ostvarenje drugog
fronta. II., 18., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Staljin je odgovorio poljskoj vladi: Turska ne želi da se izvuče iz svojih obaveza prema
Engleskoj. II., 10, 10. III. 1944., 2.
ANONIM: Stigao je odgovor Staljina u Washington. I., 10, 4. VI. 1943., 3.
ANONIM: Što traži Rusija od Finske?. II., 7, 18. II.
1944., 3.
ANONIM: Tajms [„sic“] o poljsko-ruskom sukobu.
II., 4. II. 1944., 8.
ANONIM: Trojna konferencija u Moskvi otpočela
rad. I., 30, 22. X. 1943., 1.
ANONIM: Trojna konferencija u Moskvi završila
rad. I., 32, 5. XI. 1943., 1-2.
100-120
ANONIM: U Kairu sa Can Kaj Sekom, u Teheranu
pak sa Staljinom konferišu Roosvelt i Churchill. I.,
36, 3. XII. 1943., 2.
ANONIM: U Moskvu. I., 30, 22. X. 1943., 2; I., 38,
17. XII. 1943., 3.
ANONIM: U Ukrajini I., 13, 25. VI. 1943., 2.
ANONIM: U Sovjetskim ambasadama. I., 22, 27.
VIII. 1943., 3.
ANONIM: Ubica Trockog. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Volkischer Beobachter – Namjere sovjetskog ratnog vođstva. II., 14, 7. IV. 1944., 2.
ANONIM: Von Ribbentrop o situaciji Sovjeta. II.,
15, 14. IV. 1944., 3.
ANONIM: Züricher Volksrecht o ustavnim promjena sovjetske unije. II., 7, 18. II. 1944., 2.
SLOVAČKA
ANONIM: U Slovačkoj je proglašeno opsadno
stanje. II., 33, 18. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Vojni ministar Slovačke. II., 36, 8. IX.
1944., 5.
SRBIJA
ANONIM: Evakuacija žena i djece iz Beograda. II.,
29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: General Nedić – Hoćemo samostalnu
srpsku državu, II., 36, 8. IX. 1944., 3.
ANONIM: Hitler generalu Nediću. I., 31, 29. X.
1943., 4.
ANONIM: Izašao i drugi broj „Srpskog kola“. II.,
12, 24. III. 1944., 5.
ANONIM: Izlazi nov srpski časopis. II., 8, 25. II.
1944., 5.
ANONIM: Jeftić; . 28. 8. X. 1943., 4.
ANONIM: Još blizu 1000 Srba vratiće se iz njemačkog zarobljeništva. I., 26, 24. IX. 1943., 5.
ANONIM: Kralj Petar je stigao u London. II., 11, 17.
III. 1944., 2.
ANONIM: Kralj Petar primoran je da u svoju vladu
primi i dva Titova čovjeka. II., 28, 14. VII. 1944., 3.
ANONIM: Na čelu potpukovnik Nedić. II., 35, 1.
IX. 1944., 5.
ANONIM: Nedić i Draža Mihajlović su se sporazumeli. I., 36, 3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Nijedan njemački vojnik ne bi došao
na Balkan da ga Srbi nisu izazvali rekao je Hitler
generalu Nediću. I., 31, 29. X. 1943., 4.
ANONIM: Poljoprivredna obuka srbijanskih seljaka u Reichu. II., 6, 11. II. 1944., 5.
101
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Ponovo je otvoreno svučilište u Beogradu. II., 2, 14. I. 1944., 5.
ANONIM: Promjene u Srbiji. II., 3. III. 1944., 3.
ANONIM: Prvi broj polumjesečnika Glas pravoslavlja. II., 16, 21. IV. 1944., 5.
ANONIM: Rezolucija pretstavništva Srba. I., 30,
22. X. 1943., 3.
ANONIM: U Njemačkoj izlazi srpski list Srpski rad.
I., 25, 17. IX. 1943., 5.
ANONIM: Ubijen je šef Beogradske policije. I., 30,
22. X. 1943., 5.
ANONIM: Uz stub sramote vežu u Beogradu one
koji begaju od obaveznog rada. I., 1, 2. IV. 1943. 5.
ANONIM: Vlada u Srbiji. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Vlada dr.Ivana Šubašića i Srbi. II., 32, 11.
VIII. 1944., 4.
ANONIM: Za prosvjećivanje poljodjelaca u Srbiji.
I., 29, 15. X. 1943., 5.
ANONIM: Zatvorili su poslastičarnice u Beogradu. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
ANONIM: 26 dinara staje kilogram kruha u Srbiji.
II., 38, 23. IX. 1944., 5.
ŠPANJOLSKA
ANONIM: Keres pobijedio u Madridu. I., 32, 5. XI.
1943., 5.
ANONIM: Nove privredne sankcije protiv Španije. II., 8, 25. II. 1944., 3.
ANONIM: Oserver zahtijeva podupiranje španskog antifašističkog pokreta. II., 6, 11. II. 1944., 2.
ANONIM: Smjernice vanjske politike Španije. II.,
25, 23. VI. 1944., 6.
ANONIM: Strahovit led u Španiji. II., 26, 30. VI.
1944., 5.
ANONIM: Španija. I., 15, 9. VII. 1943., 2.
ANONIM: Španija ne želi da stupi u rat. II., 29, 21.
VII. 1944., 3.
ANONIM: Španski bioskopi. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Španski narod. I., 13, 25. VI. 1943., 2.
ANONIM: Španska plava divizija I. 35, 26. XI.
1943., 2.
ANONIM: Španska vlada. I., 35, 26. XI. 1943., 2.
ŠVEDSKA
ANONIM: Preko Švedske. I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Sa eventualnim napadom na Švedsku.
I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Švedska. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
100-120
ANONIM: Švedska će okupirati Alandska otočja.
II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Švedski parlament; I., 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Švedsko poslanstvo u Berlinu. I., 22, 27.
VIII. 1943., 3.
ANONIM: Švedska zastupa Njemačku. II., 36, 8.
IX. 1944., 5.
ŠVICARSKA
ANONIM: Grofica Ciano se nalazi u Švicarskoj. II.,
4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Neobično društvo osnovano u Švicarskoj. I., 34, 19. XI. 1943., 4.
ANONIM: Švajcarska. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
ANONIM: U Švajcarskoj, I., 23, 3. IX. 1943., 2.
ANONIM: U Švicarsku. I., 27, 1. X. 1943. 4.
P: Švicarska zemlja strijelaca. I., 24, 10. IX. 1943., 6.
TURSKA
ANONIM: Desetogodišnji plan za povišenje proizvodnje uglja Turskoj. I., 15., 9. VII. 1943., 5.
ANONIM: Katastrofalan zemljotres u Turskoj. I.,
13, 25. VI. 1943., 3; I., 36, 3. XII. 1943., 4; II., 6, 11.
II. 1944., 5.
ANONIM: Nojes Viner Tagblat [„sic“] o aspiracijama na Tursku. II., 18, 5. V. 1944., 4.
ANONIM: Novi zemljotres u Turskoj. I., 38, 17. XII.
1943., 5.
ANONIM: Ostavka turskog ministra vanjsih poslova. II., 25, 23. VI. 1944., 3.
ANONIM: Savjetovanje na Ankari. II., 29, 21. VII.
1944., 3.
ANONIM: Turska. I., 16, 16. VII. 1943., 3; I., 26, 24.
IX. 1943., 3; I., 31, 29. XI. 1943., 2; I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: Turska je obustavila civilni avionski promet. II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Turska vlada. I., 28. 8. X. 1943., 4.
ANONIM: Turska vlada traži kredit od 120 miliona
funti za naoružanje. I., 8. 21. V. 1943., 2.
ANONIM: Turska vojna delegacija. I., 14, 2. VII.
1943., 3.
ANONIM: Turska želi mir. I., 11, 11. VI. 1943., 2.
ANONIM: U Ankari. I., 30, 22. X. 1943., 2; I., 33,
12. XI. 1943., 4.
ANONIM: U Turskoj. I., 11, 11. VI. 1943., 3; I., 15,
9. VII. 1943., 2.
ANONIM: Važnost Dardanela. II., 35, 1. IX. 1944., 4.
102
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Vlada u Turskoj traži vanredan kredit
od 90 miliuna funti za naoružanje. I., 5., 30. IV.
1943., 2.
OSTALE NEPOMENUTE DRŽAVE I GRADOVI
ANONIM: Algirski [„sic“] radio. I., 28. 8. X. 1943., 4.
ANONIM: Arapski gradovi na obali adenskog zaljeva. I., 32, 5. XI. 1943., 8.
ANONIM: Castel Gandolfo. II., 21, 26. V. 1944., 8.
ANONIM: Čileanska vlada. I. 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Estonija. I., 36, 3. XII. 1943., 2.
ANONIM: Himne europskih država, Mađarska,
Belgija, Bugarska, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Italija, Njemačka, Norveška, Poljska, , Švedska, Švajcarska Rumunjska. I., 11, 11. VI.
1943., 8.
ANONIM: Indija. I., 16, 16. VII. 1943., 2.
ANONIM: Iran. I., 25, 17. IX. 1943., 3.
ANONIM: Izbačena lava Vezuva uništila je već tri
sela. II., 13, 31. III. 1944., 4.
ANONIM: Izlet na Vezuv. I., 24, 10. IX. 1943., 6.
ANONIM: Kolumbijska vlada. I., 36, 3. XII. 1943., 2.
ANONIM: Kratka povijest Normandije. II., 26, 30.
VI. 1944., 8.
ANONIM: Kroz Giblartar. I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Na Novoj Gvineji. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
ANONIM: Najmanja kraljevina na svijetu. II., 32,
11. VIII. 1944., 8.
ANONIM: Nezavisna država Burma. I., 19, 6. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Nova Georgija. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Novo ratno poprište – Karpati. II., 39,
29. IX. 1944., 6.
ANONIM: Njemačka Pompeja. II., 7, 18. II. 1944., 8.
ANONIM: Planira se ujedinjenje arabskih [„sic“]
država. II., 31, 4. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Sardinija. I., 26, 24. IX.
1943., 3.
ANONIM: Savez arapskih zemalja. I., 19, 6. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Savjeznici nagovještavaju napad u Aziji; I., 8. 21. V. 1943., 2.
ANONIM: Sporazum o Sahalinu. II., 16, 21. IV.
1944., 3.
ANONIM: Takova je kineska učtivost. II., 39, 29.
IX. 1944., 8.
ANONIM: Totalno sudjelovanje Češko-moravskog protektorata u ratu. II., 34, 25. VIII.
1944., 2.
ANONIM: U Algiru. [„sic“] I., 30, 22. X. 1943., 2.
ANONIM: U Gibraltaru I., 24, 10. IX. 1943. 3.
100-120
ANONIM: U Kopenhagenu. I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: U Libanonu; I., 34, 19. XI. 1943., 3.
ANONIM: U Palestini. I., 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: Velika konferencija vojnih šefova savjeznika u Gibraltaru. I., 10, 4. VI. 1943., 4.
ANONIM: Vidjeti Yokohamu i – umrijeti. II., 18.,
18. II. 1944., 5.
ANONIM: Vezuv u prošlosti i sadašnjosti. II., 17,
28. IV. 1944., 8.
OCEANI, MORA, OTOCI
ANONIM: Borba na Tihom oceanu. I., 17, 23. VII.
1943., 2.
ANONIM: Borba za Siciliju. I., 17, 23. VII. 1943., 2;
I., 20, 13. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Eskimski dvoboj. I., 27, 1. X. 1943., 8.
ANONIM: Da se rastopi sav led iz Grenlandije. II.,
11, 17. III. 1944., 8.
ANONIM: Gusarska država na otoku Madagaskaru. II., 9, 3. III. 1944., 8.
ANONIM: Kreta, najveći grčki otok. I., 32, 5. XI.
1943., 6.
ANONIM: Odbrana Krima. II., 7, 18. II. 1944., 2.
ANONIM: Opasnost i neprilike morskog puta. II.,
34, 25. VIII. 1944., 8.
ANONIM: Proširenje luke na Dunavu u Budimpešti. I., 35, 26. XI. 1943.,
ANONIM: Rat na Oceanima. I., 1, 2. IV. 1943., 2.
ANONIM: Sicilija je često bila ratište. I., 17, 23. VII.
1943., 2.
POLITIČKE STRANKE I IDEOLOGIJE
ANONIM: Domišljati zastupnik. II., 1, 7. I. 1944., 8.
ANONIM: Dvosmislena izjava. II., 6, 11. II. 1944., 8.
ANONIM: Engleska radnička stranka. I., 12, 18. VI.
1943., 2.
ANONIM: Fašisti su objelodanili tekst primirja i
ustupke koje je Batoglio učinio saveznicima, II., 34,
25. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Fašistička republikanska organizacija.
I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: Fašistički direktorijum. I., 12, 18. VI.
1943., 2.
ANONIM: Fašistički pozdrav. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Fašističke uniforme. I., 20, 13. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Izvršni odbor Internacionale komunističke stranke. I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
103
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Komunistička propaganda u Alžiru. I.,
8. 21. V. 1943., 2.
ANONIM: Konferencija vođstva Mađarske stranke obnove u Budapesti. II., 13, 31. III. 1944., 3; II.,
30, 28. VII. 1944., 5.
ANONIM: Kršćansko demokratska stranka. I., 23,
3. IX. 1943., 2.
ANONIM: Mađarska stranka obnove je uvijek bila
prožeta duhom poštenja i u tom duhu će i dalje
nastaviti svoj rad. II., 28, 14. VII. 1944., 5.
ANONIM: Mudro rješenje. I., 35, 26. XI. 1943., 8.
ANONIM: Odbor slobodne Njemačke. I. 18, 30.
VII. 1943., 3.
ANONIM: Paralaža. II., 8, 25. II. 1944., 8.
ANONIM: Priposlano. II., 6, 11. II. 1944., 8.
ANONIM: Radnička stranka I., 13, 25. VI.
1943., 2.
ANONIM: Republica fascista o djelovanju slobodnih zidara u Italiji. II., 10, 10. III. 1944., 4.
ANONIM: Sjednici MÉP-a u Újvidéku prisustvovao je i veliki župan g. dr. Deák Leo. I. 1., 2. IV.
1943., 2.
ANONIM: Stranačko kretanje u 1943.,god. II., 2,
14. I. 1944., 5.
ANONIM: Što je socijalizam?. II., 26, 30. VI. 1944., 1.
ANONIM: Veliki komunistički proces pred sudom
u Kolosváru. I., 31, 29. X. 1943., 5.
ANONIM: 10 hiljada penga nagrade za najbolje
djelo o svjetskom miru. I., 27, 1. X. 1943., 8.
„DODA“, Ivan: Jao politiki. II., 15, 14. IV. 1944., 8.
DRUGI SVJETSKI RAT, OPĆENITO
ANONIM: Akustički torpedo. I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Atentat do sada ima tri žrtve. II., 30, 28.
VII. 1944., 4.
B., Najveća zapovjed. I., 28, 8. X. 1943.,2.
B., U časnoj službi. I., 8, 21. V. 1943., 5.
ANONIM: Balkan. I., 18, 30. VII. 1943., 3; I., 26, 24.
IX. 1943., 3.
ANONIM: Balkansko pitanje; I. 30, 22. X. 1943., 2.
ANONIM: Borbe na frontovima su žestoke. I., 19,
6. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Borbe u Tihom oceanu. II., 33, 18. VIII.
1944., 5.
ANONIM: Boseova vojska. II., 5, 4. II. 1944., 2; I.,
28, 8. X. 1943. 2.
ANONIM: Brijansk, I., 25, 17. IX. 1943., 3.
ANONIM: Calabrija. I., 24, 10. IX. 1943., 2.
ANONIM: Curzonova linija. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Četiri godine rata. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
100-120
ANONIM: Četiri velika konvoja. I., 22, 27. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Diplomatska djelatnost: Konferencija u
Kairu. I., 33, 12. XI. 1943., 2.
ANONIM: Diplomatska savjetovanja. I., 20, 13.
VIII. 1943., 3.
ANONIM: Dodekaneska ostrva. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
ANONIM: Dosada je u ovom ratu bilo 6 milijuna
poginulih. II., 7, 18. II. 1944., 5.
ANONIM: Druge honvedske armije s istočnoga
fronta. I., 6, 11. II. 1944., 3.
ANONIM: Grad Menton; I., 27, 1. X. 1943. 4.
ANONIM: Građanstvo je opetovano upozorava
da ne dira ostatke oborenih aviona. II., 24, 16. VI.
1944., 2.
ANONIM: Gubici neutralnih država. I., 24, 10. IX.
1943. 3.
ANONIM: Hoover. I., 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: Humani rat. I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Ima ih još koji neznaju da je izbio Svjetski rat. II., 3, 21. I. 1944., 5.
ANONIM: Imenovan je nov vladin komesar za
južno ratno područje. II., 37, 15. IX. 1944., 5.
ANONIM: I budućnost ratnih ranjenika. I., 5, 30.
IV. 1943., 3.
ANONIM: Invazija. I., 12, 18. VI. 1943. 2.
ANONIM: Invazija je već otpočela. II., 19, 12. V.
1944., 5.
ANONIM: Iskrcati se nigdje ne može bez teških i
oštrih borbi. II., 18., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Isplaćivanje vojne obiteljske pomoći
u mjesecu septembru 1943. god. I., 21, 20. VIII.
1943., 4.
ANONIM: Iztraga [„sic“] protiv izdajica od 25. srpnja. I., 40, 31. XII. 1943., 2.
ANONIM: Kapitulacija vlade Badoglia. I., 27, 1. X.
1943. 4.
ANONIM: Kratak rat. I., 14, 2. VII. 1943., 3.
ANONIM: Komunike MSO u vezi rekonstrukcije.
II., 31, 4. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Leteći odredi. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Legionari, pajsijevci, ratnici. II., 33, 18.
VIII. 1944., 2.
ANONIM: Ličnost kardinala Luigi Maghone-a. II.,
38, 21. IX. 1944., 2.
ANONIM: Loyd Georg. I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Manevri. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
ANONIM: Ministar vojske izdao je naredbu o
potpori porodica lica pozvatih na pomoćnu vojnu
vježbu. I., 3, 16. IV. 1943.,3.
104
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Na Tunezkom frontu. I., 1, 2. IV. 1943., 2.
ANONIM: Na Zapadu. I., 1, 2. IV. 1943., 2.
ANONIM: Nepozvani agent. I., 34, 19. XI. 1943., 4.
ANONIM: Neutralne države i rat. I., 9, 28. V. 1943., 1.
ANONIM: Noćno dežurstvo za uzbunu obavezno je od 21-og aprila. II., 17, 28. IV. 1944., 4.
ANONIM: Nove bombe, I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Od 20. augusta uvodi se nov način davanja zračne uzbune. II., 33, 18. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Opsadno stanje; I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Ostavka vlade Bagrjanova. II., 36, 8. IX.
1944., 3.
ANONIM: Ostvarenje drugog fronta. I., 14, 2. VII.
1943., 3.
ANONIM: Otpočela ljetna ofanziva na Istočnom
frontu. I., 17, 23. VII. 1943., 2.
ANONIM: Ove godine će biti riješena sudbina
rata. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Paasikivi se vratio u Helsinki. II., 8, 25.
II. 1944., 2.
ANONIM: Paklenom mašinom. I., 30, 22. X.
1943., 2.
ANONIM: Parlament. I., 34, 19. XI. 1943., 3.
ANONIM: Planovi invazije. I., 2, 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Pojačanje zaštite javne bezbjednosti. I.,
17, 23. VII. 1943., 3.
ANONIM: Pomorska bitka; I. 15, 9. VII. 1943., 2.
ANONIM: Poslije rata. II., 10, 10. III. 1944., 1.
ANONIM: Posljednji ratni izvještaj. II., 37, 15. IX.
1944., 3.
ANONIM: Proširenje prava upotrebe oružja kod
žandarmerije. I., 28, 8. X. 1943. 3.
ANONIM: Pregled vanjske situacije. I., 3, 16. IV.
1943., 2.; I., 4, 23. IV. 1943., 2; I., 7., 16. V. 1943.,
2; I., 8., 21. V. 1943., 1; I., 9., 28. V. 1943., 1; I., 10.,
4. VI. 1943., 1-2; I., 15, 9. VII. 1943., 2; I., 21, 20. VIII.
1943., 1; I., 25, 17. IX. 1943., 1; II., 14, 7. IV. 1944., 1;
II., 15, 14. IV. 1944., 1; II., 22, 2. VI. 1944., 5; II., 24,
16. VI. 1944., 4; II., 25, 22. VI. 1944., 5; II., 28, 14.
VII. 1944., 2; II., 29, 21. VII. 1944., 2; II., 31, 4. VIII.
1944., 3; II., 34, 25. VIII. 1944., 1; II., 35, 1. X. 1944.,
2; II., 36, 8. IX. 1944., 2; II., 37, 15. IX. 1944., 2; II., 39,
29. IX. 1944., 5.
ANONIM: Prekid leventaškog zanimanja. II., 19,
12. V. 1944., 3.
ANONIM: Prije 28 godina odigrala se kod Skageraka najveća pomorksa bitka u historiji. II., 21, 26.
V. 1944., 6.
ANONIM: Prvi politički rezultati invazije. II., 24, 16.
VI. 1944., 3.
ANONIM: Prve bajunete, I., 5, 30. IV. 1943., 4.
100-120
ANONIM: Rat i dnevni život. II., 17, 28. IV. 1944., 1.
ANONIM: Rat na moru. I., 12, 18. VI. 1943. 2.
ANONIM: Rat triba produžiti za jedan dan. I., 20,
13. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Rat je stupio u petu godinu. I., 23, 3. IX.
1943., 5.
ANONIM: „Rat u mraku”. I., 15, 9. VII. 1943., 2.
ANONIM: Rat na kopnu, na vodi i u zraku. II., 5, 4.
II. 1944., 3.
ANONIM: Rat se bliži svome dramatskom vrhuncu. II., 11, 17. III. 1944., 3.
ANONIM: Ratna zona. I.,18, 30. VII. 1943., 3.
ANONIM: Sa neuspjehom su okončani pregovori. II., 19, 12. V. 1944., 3.
ANONIM: Salazar; I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Sile Osi. I., 13, 25. VI. 1943., 2.
ANONIM: Službena deklaracija nove vlade. II., 14,
7. IV. 1944., 3.
ANONIM: Službene obavijesti o nadletanju neprijateljskih aviona. II., 14, 7. IV. 1944., 4.
ANONIM: Sveta je dužnost svih naroda u Karpatskom Bazenu da budu jedno drugom u pomoći
da brane slobodu zemlje, nezavisnosti naroda i narodnosti, da bi se tamo stvorili mir i red. I., 33, 12.
XI. 1943., 3.
ANONIM: Štrajkači. I., 22, 27. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Tehničke zadaće u Tropima. I., 6, 11. II.
1944., 8.
ANONIM: Zračni rat. I., 31, 29. XI. 1943., 2.
ANONIM: U Parlamentu. I. 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: U ratu prolazi najbolje onaj, ko se uzda
u sebe i u svoju snagu. II., 38, 21. IX.
ANONIM: Uvod u još veće događaje. II., 26, 30.
VI. 1944., 5.
ANONIM: U Wilhelmstrasse. I. 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Za hvatanje padobranaca. I., 13, 25. VI.
1943., 2.
ANONIM: Za ratne zarobljenike. I., 20, 13. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Za sprečavanje invazije. I. 14, 2. VII.
1943., 3.
ANONIM: Zajednički odbor za ishranu ujedinjenih naroda. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Znatno je povišena ratna pomoć i renta. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Zrakoplovstvo Osovine. I., 24, 10. IX.
1943. 3.
ANONIM: U Bolonji. I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: U Protektoratu. I., 16, 16. VII. 1943., 3.
ANONIM: U utorak u zoru počela invazija. II., 23,
9 V. 1944., 1-2
105
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Uvod u krajnju odluku. II., 24, 16. VI.
1944., 3.
ANONIM: Vremenski letači. II., 18, 5. V. 1944., 4.
ANONIM: Veću vojnu pomoć. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Vjeru, poslušnost i požrtvovanost u
borbi. II., 19, 12. V. 1944., 1.
ANONIM: Vojnim obveznicima i obveznicima
službe rada može se ponovo slati zimska odjeća.
I., 30, 22. X. 1943., 3.
ANONIM: 559 aviona. I., 18, 30. VII. 1943., 3.
ANONIM: 9. novembra, I., 33, 12. XI. 1943., 4.
DRUGI SVJETSKI RAT, ISTOČNI FRONT
ANONIM: Istočni front/bojište. I., 11, 11. VI. 1943.,
2; I., 12, 18. VI. 1943. 2; I., 16, 16. VII. 1943., 2; I., 20,
13. VIII. 1943., 2; I., 24, 10. IX. 1943., 2; I., 33, 12. XI.
1943., 2; I., 34, 19. XI. 1943., 2; I., 35, 26. XI. 1943.,
2; I., 37, 10. XII. 1943., 2: I., 38, 17. XII. 1943., 2; II., 4,
28. I. 1944., 2; II., 9, 3. III. 1944.,4.
ANONIM: Na istočnom bojištu vode se ogorčene
borbe. II., 1, 7. I. 1944., 3.
ANONIM: Otpočela ljetna ofanziva na Istočnom
frontu. I., 17, 23. VII. 1943., 2.
DRUGI SVJETSKI RAT , SAVEZNICI
ANONIM: Diplomatska ofanziva saveznika. II.,
20, 19. V. 1944., 3.
ANONIM: Propao pokušaj saveznika; I., 19, 6. VIII.
1943., 3.
ANONIM: Saveznici. I., 27, 1. X. 1943. 4; I. 28. 8. X.
1943., 4; I. 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Saveznici najavljuju ofenzive neviđenih
razmjera. II., 11, 17. III. 1944., 3.
ANONIM: Savezničke trupe; I., 24, 10. IX. 1943. 3.
ANONIM: Saveznički padobranci; I., 32, 5. XI.
1943., 2.
ANONIM: Savjet savezničkih naroda. I., 28. 8. X.
1943., 4.
ANONIM: Šta je cilj saveznika. I., 17, 23. VII. 1943., 2.
DRUGI SVJETSKI RAT , TROJNI PAKT
ANONIM: Na konferenciji triju sila; I., 27, 1. X.
1943. 4.
ANONIM: O trogodišnjici potpisa Trojnog pakta;
I., 27, 1. X. 1943. 4.
ANONIM: Treća godišnjica Trojanskog pakta. I.,
27, 1. X. 1943., 2.
100-120
ANONIM: Trojna konferencija; I., 24, 10. IX. 1943.
3; I., 28, 8. X. 1943., 4; I., 29, 15. X. 1943., 3.
DRUGI SVJETSKI RAT, TITO I PARTIZANI
ANONIM: Engleska priznaje Tita. II., 8, 25. II.
1944.,2.
ANONIM: Engleski časnik Fitzroy MacLean o Glavnom stanu Titovih partizana. II., 7, 18. II. 1944., 4.
ANONIM: Ewening Standard o pregovorima između Tita i Mihalovića. II., 9, 3. III. 1944., 6.
ANONIM: Jugoslovenska vlada u Kairu ne priznaje osnovani jugoslovenski odbor za oslobođenje
– otkrivena je tajna oko ličnosti Tita. I., 37, 10. XII.
1943., 4.
ANONIM: Ko je Tito?. I., 36, 3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Osamdeset albanskih sela su porušili
i opljačkali partizani iz Montenegra. I., 10, 4. VI.
1943., 4.
ANONIM: Osuda u velikom komunističkom procesu. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
ANONIM: Partizani su izgubili Crnoj Gori preko
12.000 ljudi. I., 14, 2. VII. 1943.,
ANONIM: Partizani iz Hrvatske. I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Sastanak Churchilla sa Šubašićem i Titom. II., 33, 18. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Srbi i Hrvati u vrtlogu događaja [Hrvatsko stanovište, Uloga Hrvatske seljačke stranke,
Tito i njegov partizani, beogradsko stanovnište]. II.,
6, 11. II. 1944., 6.
ANONIM: Sovjeti pregovaraju sa Titom. II., 10, 10.
III. 1944., 3.
ANONIM: Što zahtijeva Jugoslavija od Italije. I., 30,
22. X. 1943., 4.
ANONIM: U Italiji se vode ogorčene borbe između milicije i partizana. II., 7, 18. II. 1944., 3.
ANONIM: U Sremu komunističke bande. I., 16,
16. VII. 1943., 3.
RATNI ZAROBLJENICI/VOJNICI
ANONIM: Obavještenje o prepisci ratnih zarobljenika. II., 2, 14. I. 1944., 5.
ANONIM: Obustavljeno je noćno dežuranje. II.,
34, ,5. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Opća amnestija za vojničke krivice. I.,
21, 20. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Popis vojnih obveznika rođenih 1925.
II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Ratni zarobljenici. I., 32, 5. XI. 1943., 8.
106
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Revolucionarno ratovanje. II., 39, 29.
IX. 1944., 8.
DRUGI SVJETSKI RAT
GOVORI I IZJAVE DRŽAVNIKA
ANONIM: Döme, Sztojan, Ovdašnje Nijemstvo
kao spona između Mađarske i Njemačke. II., 2,
22. VI. 1944., 2.
ANONIM: Dr. Gobbels: Njemački narod uči mrziti neprijatelja. II., 2, 14. I. 1944., 4.
ANONIM: Dr. Goebbels o poslijeratnim željama
naroda. II., 29, 21. VII. 1944., 3.
ANONIM: Dva značajna predavanja velikog župana u Jánoshalmi i Topolyi. II., 23, 9. VI. 1944., 2.
ANONIM: Churchillov govor u Donjem Domu.
II., 32., 11. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Churchillov govor o ratnoj situaciji. I.,
26, 24. IX. 1943., 3-4.
ANONIM: Churchillov govor o općoj ratnoj situaiji. Djelatnost anglosaksonske organizacije Amgot.
I., 32, 5. XI. 1943., 3. II., 8, 25. II. 1944., 4.
ANONIM: Churchillov govor o novom njemačkom oružju. II., 28, 14. VII. 1944., 3.
ANONIM: Gospođa Regenta Horthy-a govorila
na radiu. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
ANONIM: Govor Adolfa Hitlera. I., 36, 3. XII.
1943., 2.
ANONIM: Govor bugarskog ministra Vasilijeva u
Varni. II., 10, 10. III. 1944., 3.
ANONIM: Govor Cankova u bugarskom parlamentu. II., 34, 25. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Govor Churchilla o ratnoj situaciji. II.,
40, 6. X. 1944., 1.
ANONIM: Govor dr. Goebelsa i dr. Špera. I., 11,
11. VI. 1943., 2.
ANONIM: Govor Gobbelsa komandantima škole
za obuku. II., 18., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Govor Gobbelsa u Sportskoj palati. I.,
28, 8. X. 1943. 3.
ANONIM: Govor Hitlera. II., 5, 4. II. 19434., 1-2.
ANONIM: Govor Lavala. I., 11, 11. VI. 1943., 2.
ANONIM: Govor ministra Lukács Béle u Debrecinu o aktuelnim problemima. I., 9, 28. V. 1943., 3.
ANONIM: Govor Musolinija. I., 26, 24. IX. 1943., 3.
ANONIM: Govor Musolinija na sjednici fašističke
stranke. I., 15, 9. VII. 1943., 3.
ANONIM: Govor predsjednika bugarske vlade i
odjek u Berlinu. II., 34, 25. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Govor predsjednika japanske vlade. II.,
32, 11. VIII. 1944., 3.
100-120
ANONIM: Govor predsjednika vlade Kállay Miklósa. II., 8, 25. II. 1944., 3.
ANONIM: Govor pretsjednika vlade g. Kállay Miklósa u Nyiregyhazi. I., 15, 9. VII. 1943., 3.
ANONIM: Govor pretsjednika vlade Kállay Miklósa u Lillafuredu. II., 4, 28. I. 1944., 3.
ANONIM: Govor predsjednika vlade Kállay Miklósa u Parlamentu. I., 37, 10. XII. 1943., 3.
ANONIM: Govor pretsednika Szolay Döme-a
Mađarima u Americi. II., 21, 26. V. 1944., 4.
ANONIM: Govor svetog Oca Pape. II., 36, 8. IX.
1944., 1.
ANONIM: Hrvatski narod o Simovićevom govoru.
II., 9, 3. III. 1944., 6.
ANONIM: Izjava Churchilla u Donjem domu. II.,
11, 17. III. 1944., 3.
ANONIM: Izjava ministra unutarnjih djela vetez
Jáross Ándora: II., 13, 31. III. 1944., 3.
ANONIM: Izjava Ministra unutarnjih dela o ratnim
parazitima. II., 7, 18. II., 1944., 3.
ANONIM: Izjava pretsjednika vlade Kállay Miklósa pretstavnicima delvidečke štampe. I., 14, 2. VII.
1943., 1-2.
ANONIM: Ministar dr. Gobbels o riziku invazije.
II., 10, 10. III. 1944., 4.
ANONIM: Moja čvrsta riješenost da sprovedem
neumoljivu disciplinu i sa svom strogošću postupiću prema nedisciplinovanosti u službi – Vitez Benczös Miklós. II., 33, 18. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Mussolinijeva izjava o invaziji. II., 24,
16. VI. 1944., 3.
ANONIM: Njemačka štampa o Staljinovom govoru. I., 33, 12. XI. 1943., 3.
ANONIM: Pozdravni govor pridsidnika vlade g.
Kállay Miklósa prilikom povratka komande
ANONIM: Predsjednik vlade govorio je na Skupštini inžinjera i građevinara. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
ANONIM: Rad parlamenta. [Govor ministra trgovine i prometa; poljoprivrede; industrije i obrta;
pravde]. I., 35, 26. XI. 1943., 4.
ANONIM: Roosveltov govor na radiju. II., 33, 18.
VIII. 1944., 3.
ANONIM: Roosvelt je održao svoj prvi izborni govor. II., 39, 29. IX. 1944., 2.
ANONIM: U žarištu međusobnog sukoba između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, mi
treba i danas čvrsto da stojimo na svome mjestu.
II., 34, 25. VIII. 1944., 1.
ANONIM: Veliki govor ministra za javno snabdevanje Szasz Lajosa o aktuelnim pitanjima današnjice. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
107
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Veliki govor ministra narodne odbrane
g. Antal Istvána u Debrecenu. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Veliki govor Svetog oca Pape. I., 11, 11.
VI. 1943., 1.
ANONIM: Veliki programski govor pretsjednika
vlade Sztojai Dome-a na sjednici parlamenta. II.,
22, 2. VI. 1944., 3.
ANONIM: Veliki župan dr. Deak Leo na sreskoj
konferenciji MEP-a u Palanci. I., 6, 11. II. 1944., 3.
ANONIM: Značajna izjava predsjednika vlade g.
Kállay Miklósa po povratku iz Italije. I., 3, 16. IV.
1943., 3.I., 10, 4. VI. 1943., 3.
DRUGI SVJETSKI RAT
OSOBE NA DRUGOM MJESTU NE SPOMENUTE
ANONIM: Aljehin je upućen u duševnu bolnicu.
I., 38, 17. XII. 1943., 5
ANONIM: Atentat na generala Prčića. I., 22, 27.
VIII. 1943., 5.
ANONIM: Badoglieva vlada; I., 28. 8. X. 1943., 4; I.,
29, 15. X. 1943., 3; I., 32, 5. XI. 1943., 2;
ANONIM: Benedeto Croce; I., 27, 1. X. 1943. 4.
ANONIM: Blum; I., 14, 2. VII. 1943., 3.
ANONIM: Delegacija predstavnika Benešove grupe. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Donald Nelson. I., 30, 22. X. 1943., 2.
ANONIM: Eduard Erio. I., 24, 10. IX. 1943. 3.
ANONIM: Graziani. I., 30, 22. X. 1943., 2.
ANONIM: Gdje počivaju zemni ostaci Marije
Terezije, Franje Josifa i drugih krunisanih glava Habsburško-lotrinškog Doma. II., 22, 2. VI. 1944., 5.
ANONIM: Gospođa Kolontaj. II., 9, 3. III. 1944., 3.
ANONIM: General Vilzon. I., 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: General Sikorski poginuo je prilikom
avionske nesreće. I., 15, 9. VII. 1943., 3.
ANONIM: Gospođa Kolontaj. I., 26, 24. IX. 1943., 3.
ANONIM: Gospođa Rooselvet. I., 24, 10. IX. 1943. 3.
ANONIM: Kod Kerča. I., 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Lebrun. I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: Lord Halifaks. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Mace ispod optužbe podmićivanja. II.,
35, 1. IX. 1944., 5.
ANONIM: Majski; I., 18, 30. VII. 1943., 3.
ANONIM: Maršal Badogilo obrazovao novu vladu. II., 17, 28. IV. 1944., 3.
ANONIM: Maršal Messe. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Maršal Smats. I., 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Messina. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
100-120
ANONIM: Obljetnica smrti carice Marije majke
ruskog cara Nikole. II., I., 32, 5. XI. 1943., 4.
ANONIM: Romel. I., 17, 23. VII. 1943., 3; I., 38, 17.
XII. 1943., 3.
ANONIM: Spliman kod Inenija. I., 8. 21. V. 1943.,
2.
ANONIM: Supruga Čang Kaj Šeka. I., 14, 2. VII.
1943., 3.
ANONIM: Stimson. I., 16, 16. VII. 1943., 3.
ANONIM: Von Papen. I., 34, 19. XI. 1943., 3.
ANONIM: Von Ribbertrop. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Zamjenik maršala Sikorskog. I., 15, 9.
VII.
1943., 2.
ANONIM: Zvanična obavijest o begstvu generala
Grassy Józsefa i drugova. II., 3, 21. I. 1944., 3.
ANONIM: 77 rođendan maršala Manerheima. II.,
24, 16. VI. 1944., 5.
PAŠ: [Josip Pašić] Car Neron je postao slavan. II.,
15, 14. IV. 1944., 4-5.
RÁTZ, Jenö, Ili ćemo ostati na liniji ili propasti. II.,
18., 18. II. 1944., 3.
DRUGI SVJETSKI RAT, ZABRANE
ANONIM: Osvjetljenje grobova zabranjeno je. I.,
31, 29. X. 1943., 5.
ANONIM: Strogo zabranjeno imitirati zvuk sirena.
II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Svim Svetima zabranjeno je osvijetliti
grobove. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Zabrana dnevnih listova. II., 14, 7. IV.
1944., 5.
ANONIM: Zabrana lova. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
ANONIM: Zabrani ribolova. II., 10, 10. III. 1944., 5.
ANONIM: Zabrana upotrebe telefona za vrijeme
zračnog napada. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
ANONIM: Zabrana zborova i zabavnih priredaba.
II., 12, 24. III. 1944., 5.
ANONIM: Zabranjeno je održavanje nogometnih
utakmica od 12 do 31 jula. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
ANONIM: Zabranjeno je opet klanje gusaka. I., 6,
7. V. 1943., 5.
ANONIM: Zabranjeno je otuđivanje nekretnina.
II., 19, 12. V. 1944. 5.
ANONIM: Zabranjeno je putovati u Karpatiju. II.,
32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Zabranjeno je slušanje neprijateljskih
radio stanica. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
ANONIM: Zatvaranje barova i ograničenje glazbe. II., 36, 8. IX. 1944., 5.
DRUGI SVJETSKI RAT
108
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
100-120
NAREDBE, OBAVEZE, UPOZORENJA
DRUGI SVJETSKI RAT, PRILOZI, POMOĆ
ANONIM: Izbjeglice treba da obilaze gradove. II.,
40., 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Naredba o amnestiji. II., 17, ,28. IV.
1944., 5.
ANONIM: Naredbu o pomoći obiteljima. I., 15, 9.
VII. 1943., 5.
ANONIM: Nova naredba o zamračenju. I., 9, 28.
V. 1943., 5.
ANONIM: Nova naredba o taksenim računima.
II., 12, 24. III. 1944., 5.
ANONIM: Nova naredba o šećeru za ukuhavanje. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: Novo radno vrijeme u nadleštvima. II.,
36, 8. IX. 1944., 5.
ANONIM: Obavezna predaja masti od zaklanih
svinja. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
ANONIM: Obavezno overavanje vaga. I., 2, 9. IV.
1943., 4.
ANONIM: Svi vlasnici oružja. I., 1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Upozorenje građanstvu. II., 20, 19. V.
1944., 5.
ANONIM: Upozorenje zemaljskog lego komadanta. II., 16, 21. IV. 1944., 5.
ANONIM: Vanredna ovlašćenja žandarmerije. II.,
15, 14. IV. 1944., 5.
ANONIM: Zamračenje počinje u 21 sat. I., 25, 17.
IX. 1943., 5; II., 16, 21. IV. 1944., 5.
ANONIM: Zamračenje počinje u 20 sati. I., 28, 8.
X. 1943., 5; II., 36, 8. IX. 1944., 5.
ANONIM: Zamračenje počinje uveče u pola 10.
II., 17, 28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Zamračenje počinje u pola sedam. II.,
40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Prilozi za postradale od bombardovanja. II., 20, 19. V. 1944., 5.
ANONIM: Prilozi za stradale u zračnom napadu.
II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
DRUGI SVJETSKI RAT, SKLONIŠTA
ANONIM: U skloništima triba držati 100 litara
vode i pijesak za gašenje. II., 8, 25. II. 1944., 5.
ANONIM: U duhu propisa o skloništima. I., 35, 26.
XI. 1943., 5.
DRUGI SVJETSKI RAT, PORUKE S BOJIŠNICE
Poruke s fronta. II., 2, 14. I. 1944., 5; II., 6, 11. II.
1944., 8; II., 4, 28. I. 1944., 5.
Poruka Andreković Franje. II., 12, 24. III. 1944., 5.
Pozdrav sa bojišta. II., 27, 7. VII. 1944., 5; II., 38, 21.
IX. 1944., 3.
Poruke vojnika. II., 35, 1. IX. 1944., 5.
DRUGI SVJETSKI RAT
POMOĆ ZA POSTRADALE, AKCIJE
ANONIM: Čitatelji Naših Novina za nastradale žrtve od zračnog napada. II., 16, 21. IV. 1944., 3.
ANONIM: Prilažimo u korist žrtava zračnog napada. II., 15, 14. IV. 1944., 3.
ANONIM: Sabirna akcija „Naših novina“ za pomaganje žrtava zračnog napad. II., 15, 14. IV. 1944., 2.
STRANI TISAK O DRUGOM SVJETSKOM RATU
ANONIM: Ashi Sinbun o padu Loyanga. II,. 23, 9.
VI. 1944., 4.
ANONIM: Das Reich o ratnoj situaciji. II., 5, 4. II.
1944., 8.
ANONIM: Das Reich o odmazdi. II., 11, 17. III.
1944., 4.
ANONIM: Das Reich – Ovaj rat se vodi između
boljeg kvaliteta i većeg broja. II., 15, 14. IV. 1944., 6.
ANONIM: Das Reich Razračunavanje oružja i duhova. II., 18, 5. V. 1944., 4.
ANONIM: Das Reich o nezavisnim čimbenicima
rata. II., 19, 12. V. 1944., 4.
ANONIM: Das Reich o raketi kao novom oružju.
II., 20, 19. V. 1944., 2.
ANONIM: Das Reich o invaziji. II., 2, 22. VI. 1944., 2.
ANONIM: Das Reich pred povijesnom odlukom.
II,. 23, 9. VI. 1944., 4.
ANONIM: Deutsche Allgemeine Zeitung o pomorskom ratu. II., 12, 24. III. 1944., 4.
ANONIM: Deutscher Volksblatt. II., 26, 30. VI.
1944., 4.
ANONIM: Die Tat o Invazionoj groznici. II., 17, 28.
IV. 1944., 4.
ANONIM: Hrvatski narod piše. II., 11, 17. III. 1944., 4.
ANONIM: Hrvatski narod. Invaziono zrakoplovstvo. II., 21, 26. V. 1944., 4.
ANONIM: Hrvatski list- Izpražnjenje po osnovi. II.,
17, 28. IV. 1944., 4.
ANONIM: Hrvatski narod o strategiji na istoku. II,.
23, 9. VI. 1944., 4.
ANONIM: Hrvatski Narod piše: politika neodgovornosti. II., 28, 14. VII. 1944., 4.
109
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
Hrvatsko stanovište prema emigrantskim vladama. II., 31 4. VIII. 1944.,4. Ž
ANONIM: Krasnaja Zvjezda. I., 23, 3. IX. 1943., 2.
ANONIM: Magyarország o pregledu situacije na
bojištima. II., 28, 14. VII. 1944., 4.
ANONIM: Mogućnost trećeg svjetskog rata. II.,
37, 15. IX. 1944., 4.
ANONIM: Nova pošta o pravu upotrebe otrovnih
plinova. II., 25, 21. VI. 1944., 4.
ANONIM: Novo vreme o trećoj godišnjici. II., 26,
30. VI. 1944., 4.
ANONIM: Pariska štapma; I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Pesti Hírlap o novim iskrcavanjima. II.,
25, 21. VI. 1944., 4; II., 29, 21. VII.
1944., 4.
ANONIM: Pregled novinstva – 5 minuta prije. 12.
II., 36, 8. IX. 1944., 4.
ANONIM: Preteče novog vremena: II., 13, 31. III.
1944., 2.
ANONIM: Rat i radnička klasa o invaziji. II., 25, 21.
VI. 1944., 4; II., 29, 21. VII. 1944., 4.
ANONIM: Reggeli Magyarosrszág o sporazumnom miru. II., 17, 28. IV. 1944., 4.
ANONIM: Reuter, I., 2. 14. I. 1944., 3.
ANONIM: Socijal Demokrate. I., 27, 1. X. 1943. 4.
ANONIM: Sofijsko Slovo. I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Svijetleće bombe, zapaljive bombe,
minske bombe. II., 24, 16. VI: 1944., 6.
ANONIM: Tanin o potrebi konferencije malih naroda. II., 5, 4. II. 1944., 8.
ANONIM: Zemaljska novinarska konferencija. II.,
24, 16. VI. 1944., 5.
ANONIM: Velika drama približuje se svome činu.
II., 34, 25. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Vijesti fašističkog novinstva, II. 16, 21.
IV. 1944., 4.
ANONIM: Vojni značaj Karpata u 1944. godini. II.,
34, 25. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Volkischer Beobachter donosi. II., 9, 3.
III. 1944., 6.
ANONIM: Volklicher Beobachter o Ottonu Habsburskom. II. 15, 14. IV. 1944., 6.
ANONIM: Volkischer Beobachter invazija i stvarnost. II., 20, 19. V. 1944., 2.
ANONIM: Volkischer Beobachter ne posustajmo.
II., 28, 14. VII. 1944., 4.
100-120
MIR
ANONIM: Kakav treba da bude mir. I., 20, 13. VIII.
1943., 2.
ANONIM: Mi želimo i hoćemo mir, ali pravedan i
častan mir. I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Nikad nije bilo potrebnije da se sačuva hladna glava, trezveno razmišljanje, odmjereno
ocjenjivanje i ućutkivanje površnih osjećaja kao
sada. I., 35, 26. XI. 1943., 4.
ANONIM: Program svjetske organizacije za osiguranje mira poslije rata. II., 23, 9. VI. 1944., 3.
ANONIM: Uspostavljenje zemaljskog ureda
za staranje ratnika i njihovih obitelji. I., 30, 22. X.
1943., 3.
Vijesti o pregovorima za mir; I. 13, 25. VI. 1943., 2.
ANONIM: Uspostava nacionalne zaštite. II., 39,
29. IX. 1944., 3.
ANONIM: Zakon pobjede je žrtva koje se primiti
moramo. II., 39, 29. IX. 1944., 2.
ANONIM: Započeta invazija Afton Bladet o međunarodnoj organizaciji za mir. II., 25, 21. VI. 1944.,
4; II., 29, 21. VII. 1944., 4.
RAZNE ZANIMLJIVOSTI, ZABAVNI DIO
OPĆENITO
ANONIM: Ako hoćeš da se briješ ponesi i peškir.
I., 36, 3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Borbe tenkova i aviona sa skakavcima.
I., 31, 29. X. 1943., 5.
ANONIM: Cipela od stakla. I., 12, 18. VI. 1943., 5.
ANONIM: Dijamant od 176 karata. II., 4, 28. I.
1944., 5.
ANONIM: Doček Nove godine. I., 39, 24. XII.
1943., 4.
ANONIM: Doživio 100 godina. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Gradnja nedovršenih zgrada. II., 7, 18.
II. 1944., 5.
ANONIM: Grobnica stara 4.000 godina. I., 13, 25.
VI. 1943., 5.
ANONIM: Izradiće se oko 700.000 jedinstvenih
cipela. II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Kako nastaju potresi. I., 34, 19. XI.
1943., 6.
ANONIM: Kratke zanimljivosti svijeta. I., 25, 17. IX.
1943., 8; I., 26, 24. IX. 1943., 8.
ANONIM: Ljetnje računanje vremena prestaje
2-og oktobra. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
ANONIM: Neobična deputacija. II., 19, 12. V.
1944. 5.
110
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Obavijest o preletanju Dunatla MTI. II.,
12, 24. III. 1944., 5.
OREŠKOVIĆ, Oton, Unatoč bombi, vatre i ruševina. II., 32, 11. VIII. 1944., 6.
ANONIM: Pekanović Piroška i dr. Szentgyörgyi
venčali su se. I., 5, 30. IV. 1943., 5.
ANONIM: Prometnik automata. I., 40, 31. XII.
1943., 2.
ANONIM: Putnik na crno. II., 20, 19. V. 1944., 5.
ANONIM: Rakete i njemački „dinamitni meteori”.
II., 29, 21. VII. 1944., 6-7.
ANONIM: Sjednica Balkanskog instituta. II., 6, 11.
II. 1944., 5.
ANONIM: Stalno raste broj žrtava zemljotresa u
San Juanu. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Torpedo kojim upravlja čovjek. II., 29,
21. VII. 1944., 5.
ANONIM: U srijedu 28. juna održaće se dan honvéda. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
ANONIM: Uspjeh Crvenog Križa. I., 34, 19. XI.
1943., 5.
ANONIM: 4. oktobra počinje zimsko računanje
vremena. I., 6, 24. IX. 1943., 5.
ANONIM: 3. aprila počinje ljetnje računanje vremena. II., 12, 24. III. 1944., 5.
ZANIMLJIVOSTI
POVIJEST I POVIJESNE OSOBE
ANONIM: Buran život čovjeka koji je otkrio Troju
i Mikenu. I., 28, 8. X. 1943. 6.
ANONIM: Franjo Josip i sultan. I., 27, 1. X. 1943., 8.
ANONIM: I topovi imadu svoju povijest. II., 34, 25.
VIII. 1944., 8.
ANONIM: Ljudi često postavljaju čudne spomenike. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
ANONIM: Marko Aurelije: Samorazmatranje. II.,
17, 28. IV. 1944., 6.
ANONIM: Martovske ide. II., 16, 21. IV. 1944., 8.
ANONIM: Povijesni razvoj invazija od Militijada
do danas. II., 22, 2. VI. 1944., 6.
ANONIM: Šta su prije bili. II., 27, 7. VII. 1944., 8.
ANONIM: Tko je zapravo izumio električnu žarulju. II., 1, 7. I. 1944., 8.
PAŠ: [Josip Pašić] Kartage nema više. I., 4, 23. IV.
1943., 6.
100-120
ZANIMLJIVOSTI, PSIHOLOGIJA
ANONIM: Dopisivanje i estetika. I., 31, 29. X.
1943., 8.
ANONIM: Duša u poljubcu, I., 3, 16. IV. 1943., 7.
ANONIM: Preobraženje. II., 9, 3. III. 1944., 2.
ANONIM: Prisutnost duha. I., 19, 6. VIII. 1943., 4.
ANONIM: Tijelo i duša. I., 12, 18. VI. 1943., 6.
ANONIM: Zaboravnost. I., br. 12, 18. VI. 1943., 6.
ĐURA: Mi i alkohol. II., 7, 18. II. 1944., 6.
ĐURA: Mi i brak. II., 9, 3. III. 1944., 7.
ĐURA: Mi i nečiste sile. II., 9, 3. III. 1944., 6.
MUSSIN, Anton: Egoizam. II., 17, 28. IV. 1944., 7.
PRISANČIĆ, Stipan: Anketa o sreći. II., 9, 3. III.
1944., 6.
PAŠ [Josip Pašić]: Sudbina je tako htjela. I., 31, 29.
X. 1943., 6.
PAŠ [Josip Pašić]:Uvijek su ljudi takvi bili. I., 28, 8.
X. 1943. 4.
PAŠ [Josip Pašić]: Važan društveni problem. II., 13,
31. III. 1944., II. 13, 4.
PAŠ [Josip Pašić]: Vrijeme duševnih slabića. I., 17,
23. VII. 1943., 6.
ZANIMLJIVOSTI, SAVJETI ZA KUĆANICE
ANONIM: Debele žene imaju prednost. II., 38,
21. IX. 1944., 8.
ANONIM: Čistoća. I., 16, 16. VII. 1943., 8.
ANONIM: Čovječje tijelo i naša hrana. II., 32, 11.
VIII. 1944., 8.
ANONIM: Koje namirnice sadrže najviše vitamina?. I., 3, 16. IV. 1943., 7.
ANONIM: Meso kao ljudska hrana. I., 5, 30. IV.
1943., 8.
ANONIM: Zamina pravog sapuna. I., 7, 16. V.
1943., 7.
ZANIMLJIVJOSTI, ORUŽJE
ANONIM: Četristo dolara za harakiri nož. I., 38,
17. XII. 1943., 8.
ANONIM: Iz riznice uma, narod i vojska. II., 18, 5.
V. 1944., 2.
ANONIM: Kad bombe padaju. II., 37, 15. IX. 1944., 8.
ANONIM: Novo podmorničko oružje. II., 33, 18.
VIII. 1944., 8.
ANONIM: Padobranci traže kaučuk. I., 31, 29. X.
1943., 8.
ANONIM: Sprava za sprečavanje nesreće. II., 24,
16. VI: 1944., 8.
111
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Statistika umiranja. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: Stota godišnjica čeličnoga topa. II., 36,
8. IX. 1944., 8.
ANONIM: Teretni zrakoplovi u miru i ratu. II., 18,
5. V. 1944., 8.
ANONIM: Torpedo-avion za televiziju bez pilota.
II., 5, 4. II. 1944., 8.
ANONIM: Ubojica stanuje u kući broj 21. II., 13,
31. III. 1944., 6.
ANONIM: Ulija je šutjela. II., 37, 15. IX. 1944., 8.
ANONIM: Zašto moramo umrijeti. II., 1, 7. I. 1944., 5.
ZANIMLJIVOSTI
ASTRONOMIJA I NEBESKA TIJELA
ANONIM: Ima li negdje života u svemiru. II., 22,
2. VI. 1944., 6.
ANONIM: Kopernikov astronomski zid. II., 25, 21.
VI. 1944., 8.
ANONIM: Letač u strafosferu. II., 15, 14. IV. 1944., 8.
ANONIM: Malo ih zna, a mnogi ne znaju. II., 6,
11. II. 1944., 3; II., 9, 3. III. 1944., 7.II., 18. II. 1944., 3;
ZANIMLJIVOSTI, ŽIVOTINJE
ANONIM: I majmuni pjevaju. I., 34, 19. XI. 1943., 8.
ANONIM: Kornjače dolaze u modu. I., 25, 17. IX.
1943., 5.
ANONIM: Medvjed ne mijenja ćud. II., 28, 14. VII.
1944., 8.
ANONIM: Metuzalem među životinjama. II., 29,
21. VII. 1944., 8.
ANONIM: Oteo kravu da bi vojnici redovito pili –
bijelu kavu. I., 27, 1. X. 1943., 8.
ANONIM: Pčela na slikopisnoj vrpci. II., 5, 4. II.
1944., 8.
ANONIM: Pčele u vojnoj službi. II., 6, 11. II. 1944., 8.
ANONIM: Psihologija životinja kao sveučilišni
predmet. I., 26, 4. IX. 1943., 5.
ANONIM: Pobijesnio plemenski bik u Muraszerdahelyu. II., 15, 14. IV. 1944., 5
ANONIM: Zmijski otrov pomaće čovječanstvu.
II., 20, 19. V. 1944., 8.
ANONIM: Životinje s najboljim pamćenjem. II.,
31, 4. VIII. 1944., 8.
ANONIM: Značaj angora zečeva. II., 4, 28. I.
1944., 4.
100-120
ZANIMLJIVOSTI, BILJKE
ANONIM: Biljka koja prouzrokuje amneziju. I., 30,
22. X. 1943., 8.
ANONIM: Jubilej znamenitog stabla. II., 18, 5. V.
1944., 8.
ANONIM: Kako je nastala prva cigareta. II., 5, 4.
II. 1944., 8.
ANONIM: Panj golemog stabla u Kaliforniji kao
„Plesni parket”. I., 27, 1. X.
1943., 8.
ANONIM: Preko stotinu godina prodavala cvijeće. II., 4, 28. I. 1944., 8.
ANONIM: Uzgojio krumpir od 1,2 kg. I., 27, 1. X.
1943., 8.
ZANIMLJIVOSTI, MORE I PLANINE
ANONIM: More u raznim krajevima nije iste boje.
II., 16, 21. IV. 1944., 8.
ANONIM: Otkriven izvor rijeke Orinoko. II., 9, 3.
III. 1944., 8.
ANONIM: Prodaja nevidljivog otoka. II., 1, 7. I.
1944., 8.
ANONIM: Sudar brodova u kanalu. II., 34, 25. VIII.
1944., 5.
ANONIM: Ukinuta je kordonska linija na Tisi. II.,
13, 31. III. 1944., 5.
ANONIM: Žuta rieka je progutala 200.000 žrtava. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ORIKIN, P: Dunav. II., 14, 7. IV. 1944., 2.
ZANIMLJIVOSTI, ZNATE LI?
ANONIM: Na svitu živi 1300 miliuna nepismenih.
I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Pjenušac 250 godina star, I., 13, 25. VI.
1943., 6.
ANONIM: Serviranje bijele kafe u kafanama. I., 5,
30. IV. 1943., 5.
ANONIM: Zlatan prsten u jajetu. II., 9, 3. III. 1944., 8.
ANONIM: Caričini biseri. II., 35, 1. IX. 1944., 8.
ANONIM: Da li znate. I., 19, 6. VIII. 1943., 7; I., 23,
3. IX. 1943., 8.
ANONIM: Nošenje cilindra najveća kazna. I., 36,
3. XII. 1943., 8.
ANONIM: Pronađena palača kraljice od Sabe. I.,
34, 19. XI. 1943., 8.
ANONIM: U Tripolisu prave opojno piće od datuljinih palmi. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
112
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Zlatna zrnca o odijevanju. II., 23, 9. VI.
1944., 8.
ANONIM: Zlatne čačkalice. I., 31, 29. X. 1943., 8.
ANONIM: Znali su si pomoći. II., 29, 21. VII. 1944., 8.
ANONIM: Znate li već?. II., 27, 7. VII. 1944., 8.
ANONIM: Znate li... II., 31, 4. VIII. 1944., 8; II., 32,
11. VIII. 1944., 8; II., 33, 18. VIII. 1944., 7.II., 34, 25.
VIII. 1944., 8.
ANONIM: Živio je kraljevski, a umro u bijedi. II.,
25, 21. VI. 1944., 8.
LIJEČNIČKI SAVJETI
ANONIM: Laka oboljenja, ljekarski/ Liječnički savjeti. I., 12, 18. VI. 1943., 6; I.,
13, 25. VI. 1943., 6.
ANONIM: Najteža novorođenčad. II., 12, 24. III.
1944., 8.
ANONIM: Nasljeđivanje starosti. II., 22, 2. VI.
1944., 6.
ANONIM: Novi način liječenja hunjavice. I., 37,
10. XII. 1943., 8.
ANONIM: Novi postupak kod liječnika čireva na
želudcu. II., 1, 7. I. 1944., 8.
ANONIM: Mnogi ne piju za vrijeme ila [“sic”] pa
ni posli ručka ili večere. I., 1,
2.
IV. 1943., 3.
ANONIM: Rontgenove zrake i rublje. I., 29, 15. X.
1943., 8.
ANONIM: O nervozi. I., 3, 16. IV. 1943., 3.
ANONIM: Šta treba znati o telepatiji?. II., 28, 14.
VII. 1944., 8.
ANONIM: Što su neliječnici dali medicinskoj znanosti. II., 2, 14. I. 1944., 4.
ANONIM: Tkivo od mandula zaustavlja krvarenje.
II., 19, 12. V. 1944., 8.
ANONIM: Zdravstvene crtice, Tri besplatna liječnika. I., 15, 9. VII. 1943.,6; I.,
17, 23. VII. 1943., 7.
ANDRIĆ, J., Selo i uživanje alkohola. II., 15, 14. IV.
1944., 5.
Dr. S. A: Smisao i značaj borbe protiv tuberkuloze.
II., 20, 13. VIII. 1943., 4.
M.: Bolesnici mlado-pečenog liječnika. I., 29, 15. X.
1943., 7.
RAZNE DRUGE ZANIMLJIVOSTI
ANONIM: Club des cent kilos. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: Čovjek iz kojega niče biljka. I., 8, 21. V.
1943., 8.
100-120
ANONIM: Čudo?, I., br. 12, 18. VI. 1943., 6.
ANONIM: I to je pamćenje!. I., 30, 22. X. 1943., 8.
ANONIM: Između noći i dana. II., 33, 18. VIII.
1944., 8.
ANONIM: Drvena jedra. II., 1, 7. I. 1944., 8.
ANONIM: Ko manje troši više mu se daje. I., 31,
29. X. 1943., 8.
ANONIM: Kuhinja prije 500 godina. I., 35, 26. XI.
1943., 8.
ANONIM: Ledeni automobil. II., 29, 21. VII. 1944., 8.
ANONIM: Lule su postale opet suvremene. I., 30,
22. X. 1943., 8.
ANONIM: Odakle potiče šah? II., 30, 28. VII.
1944., 8.
ANONIM: Svakidašnjice. II., 5, 4. II. 1944., 8.
ANONIM: Svega po malo. I., 8, 21. V. 1943., 8.
ANONIM: Svojstva dragog kamenja. I., 18, 30. VII.
1943., 8;
ANONIM: Zamjena starog papira za cigarette. I.,
38, 17. XII. 1943., 8.
ANONIM: Zanimljive pogreške velikih ljudi. I., 19,
6. VIII. 1943., 8.
ANONIM: Značajno arheološko otkriće. II., 17, 28.
IV. 1944., 5.
ANONIM: 600 radnika zaposleno kod porpavka
kanala. II., 27, 7. VII. 1944., 8.
SPORT, NOGOMET
ANONIM: Akcija Zomborskog MEP-a. I., 8, 21. V.
1943., 6.
ANONIM: Bačka dolazi u nedilju u Zombor, I., 2,
2. IV. 1943., 6.
ANONIM: Bácska – Bezdanski SE, I., 3, 16. IV.
1943., 5.
ANONIM: Bajmočki AK – Zomborski MAV, I., 3,
16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Bačka dolazi u nedilju u Zombor, I., 4,
23. IV. 1943., 6.
ANONIM: Bácska – Bezdanske SE. I., 6, 7. V.
1943., 5.
ANONIM: Bajmočki AK – Zomborski MAV. I., 6,
7. V. 1943., 5.
ANONIM: BSE – MOVE ZTK. I., 7, 16. V. 1943., 5.
ANONIM: Bezdanski SE – Bajai Tise. I., 9, 28. V.
1943., 6.
ANONIM: Bácsalmasi MOVE – Mezökovácsházi
TE. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
ANONIM: Europski nogomet će se poslije rata još
više podići. I., 27, 1. X. 1943., 5.
113
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Kispest je odneo pokal Sv. Laszloa. II.,
34. 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Lijepa pobjeda nogometaša u Baču. II.,
19, 12. V. 1944. 5.
ANONIM: I. E. Bereg – I. E. Kullod 9:0. II., 17, 28.
IV. 1944., 5.
ANONIM: I Monostorszeg se ukopčava u športski život. I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Katymár – Jánoshalma. I., 6, 7. V. 1943., 5.
ANONIM: TC iz Gare – Hedikfalva 3:2. I., 7, 16. V.
1943., 5.
ANONIM: Rezultati natjecanja prošle nedilje, I., 2,
2. IV. 1943., 6; I., 2, 9. IV. 1943., 6; I., 4, 23. IV. 1943.,
6; I., 7, 16. V. 1943., 5; I., 9, 28. V. 1943., 6; I., 13, 25.
VI. 1943., 5.
ANONIM: Nediljni sportski program u Zomboru,
I., 2, , 9. IV. 1943., 6.
ANONIM: U Ujvidéku ZSE – Uvak, I., 2, , 9. IV.
1943., 6.
ANONIM: Uvak – ZSE, I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Zomborski MOVE TK – Bácsalmási
MOVE, I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Katymár – Jánoshalma, I., 3, 16. IV.
1943., 5.
ANONIM: Tabela stanja NB III. Razreda posli nediljnih utakmica, I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Mađarska – Švajcarska. I., 11, 11. VI.
1943., 5.
ANONIM: MAK iz Békescsabe – Mako. I., 11, 11.
VI. 1943., 5.
ANONIM: MOVE iz Szabadke – TISe iz Baje. I.,
11, 11. VI. 1943., 5.
ANONIM: MOVE iz Szabadke – MAV iz Szentesa. I., 9, 28. V. 1943., 6.
ANONIM: Mađarska – Hrvatska 3: 2. I., 27, 1. X.
1943., 5.
ANONIM: Monoštorci su pobijedili u Beregu. I.,
28, 8. X. 1943., 5.
ANONIM: Monostorszeg LE – Apatini LE 2:2. II.,
30, 28. VII. 1944., 5.
ANONIM: Nediljni sportski program u Zomboru,
I., 5, 30. IV. 1943., 5.
ANONIM: Nedjeljni športski rezultati. I., 24, 10. IX.
1943., 5; I., 26, 24. IX. 1943., 5; I., 26, 24. IX. 1943.,
5; I., 29, 15. X. 1943., 5.
ANONIM: Nagyvárád je osvojio nogometno prvenstvo države. II., 19, 12. V. 1944. 5.
ANONIM: OTI iz Zombora – OTI iz Szabadke. I.,
9, 28. V. 1943., 6.
ANONIM: Palona Levente – Dunabokeny Levente S.K. 2:1. II., 16, 21. IV. 1944., 5.
100-120
ANONIM: Rezultati uskršnjih utakmica. I., 8, 21. V.
1943., 5.
ANONIM: Rezultati prvog kola III. razreda Nacionalne lige. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
ANONIM: Rezultati nogometnih utakmica u Zagrebu. II., 17, 28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Rezultati prošle nedilje. I., 5, 30. IV.
1943., 5.
ANONIM: Švedska, Mađarska, Njemačka, Hrvatska i Slovačka. I., 4, 28. I. 1944., 7.
ANONIM: Sportske vijesti. II., 9, 3. III. 1944., 5.
ANONIM: Sportske vijesti iz Bača. II., 22, 2. VI.
1944., 5.
ANONIM: Sportske vijesti iz Monostorszega. II.,
22, 2. VI. 1944., 5.
ANONIM: SK Omladina iz Kule gustuje u Monostorszegu. I., 27, 1. X. 1943., 5.
ANONIM: Tabela stanja NB III. Razreda posli nediljnih utakmica. I., 6, 7. V. 1943., 5.
ANONIM: Temerin je pobjednik protiv Bácsalmása. I., 9, 28. V. 1943., 6.
ANONIM: U Ujvidéku ZSE – UVAK, I., 5, 30. IV.
1943., 5.
ANONIM: UVAK – ZSE. I., 6, 7. V. 1943., 5.
ANONIM: U NB. I: nac. Ligi postignuti su u nedilju
ovi rezultati. I., 8, 21. V. 1943., 5.
ANONIM: U nedilju počinje prvo kolo III. razreda
Nacionalne lige. I., 23, 27. VIII. 1943., 6.
ANONIM: U Beču je odigrana nogometna utakmica između Kaća i Zombora. II., 34., 25.
VIII. 1944., 5.
ANONIM: Zomborski MOVE – Bácsalmási
MOVE. I., 6, 7. V. 1943., 5.
ANONIM: Zomborski MOVE TK – Békescsabai
MAV. I., 9, 28. V. 1943., 6.
ANONIM: Zomborski MAV . MTE iz Baje. I., 9, 28.
V. 1943., 6.
ANONIM: Zomborski SE – Bezdanski SE. I., 11, 11.
VI. 1943., 5.
ANONIM: Zomborski SE II. – Törekves iz Béchkeresztura. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
ANONIM: Zagrebački HAŠK u Budapešti. I., 39,
24. XII. 1943., 4.
ANONIM: Zagrebački Građanski je pobijedio Nagyvárad sa 2:0. II., 7, 18. II. 1944., 5.
ANONIM: Zomborski E.M. – S.K. Levente iz Monostorszega 10:0. II., 13, 31. III. 1944., 5.
114
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
100-120
SPORT, ŠAH
NEKROLOZI
ANONIM: Šah i omladina, I., 2, 2. IV. 1943., 4.
ANONIM: Nacionalno prvenstvo u šahu održaće
se u Diosgyöru. I., 13. 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: Šah i omladina, I., 4, 23. IV. 1943., 5.
ANONIM: Šahovske ideje i varijacije. I., 12, 18. VI.
1943., 7.
ANONIM: Šahovske visti. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
ANONIM: Simultana priredba Careva u Bačkeresturu, I., 31, 29. X. 1943.,5.
ANONIM: Šah će služiti za prosvjećivanje naroda.
II., 11, 17. III. 1944., 5.
ANONIM: Simultana produkcija Petra Careva u
Bácskereszturu. II., 28, 14. VII. 1944., 4.
ANONIM: Umro je Antun Sudarević iz Szabadke,
I., 12, 18. VI. 1943., 3.
ANONIM: Umro je Bogdan Dunđerski posjednik
i narodni poslanik,. I., 32, 5. XI. 1943., 4.
ANONIM: Umro je Marko Bešlić, II., 33, 18. VIII.
1944., 5.
PAŠ [Josip Pašić] Dr. Pajo Vidaković – nekrolog, I.,
15, 9. VII. 1943., 5.
TUCAKOV, Matija (M. T.), Nekrolog Martin Radičev, II., 6, 11. II. 1944., 5.
SPORT, ATLETIKA
ANONIM: Novi svjetski, europski i zemaljski rekordi u lakoj atletici. I., 28, 8. X. 1943. 5.
ANONIM: Održane su ping-pong utakmice za prvenstvo Délvidéka u Ujvidéku. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
SPORT, PLIVANJE
ANONIM: Plivački kongres na Paliću. I., 18, 30.
VII. 1943., 4.
ANONIM: Sztaparski SK Levente – Nemesmiliticski SK Levente. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
ANONIM: Športska utakmica u Monostorszegu.
I., 20, 13. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Športski rezultati. I., 25, 17. IX. 1943., 5.
SPORT, TENIS
ANONIM: Franjo Punčec ponovo nastupa. I., 36,
3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Šveđanin je pobjedio na međunarodnom natjecanju u tenisu. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
SPORT, BOKS
ANONIM: Lazić iz Szabadke je državni prvak u
boksu. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
SPORT, STONI TENIS
ANONIM: Zemaljsko takmičenje u ping.pongu. I.,
11, 11. VI. 1943., 5.
OBJAVE SMRTI
ANONIM: Sahrana kralja Borisa. I. 24, 10. IX. 1943. 3.
ANONIM: Umro je dr. Offenberger Ferenc finansijski viši savjetnik. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Umro Edouard Herriot. I., 27, 1. X.
1943., 5.
ANONIM: Umro je graditelj Panamskog kanala. I.,
11, 11. VI. 1943., 5.
ANONIM: Umro je Jovan Dučić. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Umro je jedinac Forda. I., 9, 28. V.
1943., 5.
ANONIM: Umro je kardinal Maglione. II., 34, 25.
VIII. 1944., 5.
ANONIM: Umro je Kramer Albert bivši jugoslovenski ministar. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
ANONIM: Umro je mađarski spisatelj Földi Mihály. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Umro je osnivač mađarske pravoslavne crkve. I., 17, 23. VII. 1943., 5.
ANONIM: Umro je Romain Rolland. I., 30, 22. X.
1943., 5.
ANONIM: Umro je Vanderbild. II., 2, 14. I. 1944., 5.
ANONIM: Umro je veliki ruski knez Boris. I., 34,
19. XI. 1943., 5.
ANONIM: Umro moskovski patrijarh. II., 20, 19. V.
1944., 5.
MALI OGLASI
Mali oglasi. I., 36, 3. XII. 1943., 8; I., 37, 10. XII. 1943.,
8; I., 38, 17. XII. 1943., 8.
Grafološki oglas. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
Ženidbeni oglas. I., 39, 24. XII. 1943., 6.; I. 40, 31.
XII. 1943., 6; II., 38, 23. IX. 1944., 5.
115
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
OBAVJESTI. ČESTITKE, INFORMACIJE
Advokatska vist. I., 8, 21. V. 1943., 6.
Čestitka uredništva. I., 39., 24. XII. 1943., 4.
Čestitka uredništva. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
Dentist Silađi Mirko vrijeme ordiniranja. II., 3, 21. I.
1944., 5; II., 2, 14. I. 1944., 5.
Dr. Abramović Ivan otvara advokatsku kancelariju.
I., 40, 31. XII. 1943., 2.
Još se može dobit „Naš kalendar“. II., 15, 14. IV.
1944., 5
Javna zahvalnost Raics Djordja. II., 18., 18
Liječnička vijest, dr. Olga Pálics Szánto. II., 19, 12.
V. 1944. 5.
Naručiteljima i povjerenicima „Našeg kalendara”.
II., 2, 14. I. 1944., 5.
Našim cij. čitaocima i saradnicima. II., 7, 18. II.,
1944., 3.
Obavijest o veridbi Rumbach Piroske i Nyilasi Sándora. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
Oglas gradonačelnika s. kr. munic.. grada Szabadke. I., 28, 8. X. 1943., 5; I., 30,
22. X. 1943., 5.
Obavjest o ponovnom tisku Našeg kalendara. II.,
3, 21. I. 1944., 5.
Obavjest Naših novina da će izlaziti na 4 strane. II.,
40, 6. X. 1944., 2.
Poruka povjerenicima „Našeg kalendara“. II., 6, 11.
II. 1944., 5.
Poruka „Naših Novina”. I., 10, 4. VI. 1943., .4.
Poruka uredništva. II., 12, 24. III. 1944., 5.
Poruka „Naših novina”. I., 14, 2. VII. 1943., 4.
Poruka „Naših novina“. II., 15, 14. IV. 1944., 5
Poruka suradnicima. II., 15, 14. IV. 1944., 5
Premeštaj advokatske kancelarije dr. Ivan Mironicki. I., 34, 19. XI. 1943. 5.
Upozorenje novim pretplatnicima. II., 3, 21. I.
1944., 5.
Upozorenje čitateljima , pretplatnicima i povjerenicima. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
PORUKE UREDNIŠTVA
ANONIM: Riječ „Naših novina”. II., 31, 4. VIII.
1944., 1.
ANONIM: Čestitka uredništva i administracije Naših novina. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
ANONIM: Poruka pretplatnicima. I., 11, 11. VI.
1943., 5.
ANONIM: Poruke „Naših novina”. I., 20, 13. VIII.
1943., 5.
100-120
ANONIM: Poskupile novine. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Upozorenje pretplatnicima. I., 37, 10.
XII. 1943., 5.
ANONIM: Upozorenje pretplatnicima. II., 31, 4.
VIII. 1944., 5.
ANONIM: U pažnju čitateljima. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
CRNA KRONIKA
ANONIM: Bacio se pod voz 15 godišnji dičak. I.,
20, 13. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Bez ruku šije i piše. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
ANONIM: Ciganke na dilu. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Davljenjem se završilo kupanje u Szenttamásu. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
ANONIM: Dica poginula od ručne granate. I., 14,
2. VII. 1943., 5.
ANONIM: Dragutin Dumić osuđen je na 7. grobije. I., 2, 9. IV. 1943., 4.
ANONIM: Drzak razbojnički napad. I., 2, 9. IV.
1943., 4.
ANONIM: Fabrikant sapuna Hay Gyula pušten je
da se iz slobode brani. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
ANONIM: Godinama je živio u nedozvoljenom
odnosu sa ćerkom. I., 8, 21. V. 1943., 6.
ANONIM: Interniran zato što nije obrađivao svojih
15 jutara zemlje. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: I slijepac voli krasti. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
ANONIM: Izbo ženu makazama. I., 14, 2. VII.
1943., 5.
ANONIM: Izvršena smrta kazna nad Vasom Kantardžićem u Újvidéku. II., 6, 11. II. 1944., 5.
ANONIM: Izvršena je smrtna presuda nad Cianom i četiri osuđena na smrt. II., 2, 14. I.
ANONIM: Izvršenje smrtne kazne u Budapesti. II.,
17, 28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Kad umirovljenik švercuje slaninu. I.,
34, 19. XI. 1943., 5.
ANONIM: Kad ditetu dadu pušku. I., 15, 9. VII.
1943., 5.
ANONIM: Kotarski nastojnik u u naprasno umro.
I., 2, 9. IV. 1943., 4.
ANONIM: Krvavi zločin u Szenttamasu. I., 18, 30.
VII. 1943., 4.
ANONIM: Kuria je potvrdila osudu skog ubice. I.,
1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Malodobnici osuđeni za ubojstvo. I., 8,
21. V. 1943., 6.
ANONIM: Matyal Sándor je osuđen na šest mjeseci zatvora. II., 40, 6. X. 1944., 2.
116
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Misec dana zatvora za jaje. I. 5, 30. IV.
1943., 5.
ANONIM: Nevino osumnjičen izvršio samoubojstvo. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
ANONIM: Nove odluke u vezi sudskih zabrana.
II., 3, 21. I. 1944., 5.
ANONIM: Novorođenče sa dvije glave i dva srca.
I., 28, 8. X. 1943., 5.
ANONIM: Obisio se u vozu. I., 12, 18. VI. 1943., 5.
ANONIM: Obisio se jedan zemljodilac u Kisbajmoku. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: Objesio se u crkvenom tornju. I., 26,
24. IX. 1943., 5.
ANONIM: Okrala poslodavca pa utekla. I., 26, 24.
IX. 1943., 5.
ANONIM: Opio se pa nezna šta radi. I., 8, 21. V.
1943., 6.
ANONIM: Osuđen je što je prodao so misto šećera. I., 9, 28. V. 1943., 5.
ANONIM: Osuđen poštar. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
ANONIM: Osuđen mesar koji je klao na „crno”. I.,
12, 18. VI. 1943., 5.
ANONIM: Osuđeni na razbojništvo u Sabadki. I.,
1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Osuđenik ponovo osuđen. I., 35, 26.
XI. 1943., 5.
ANONIM: Osuđeni zbog izdaje tajne, „V 1”. II.,
34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Otpočelo je suđenje dr. Tóth Láslóu. II.,
35, 1. IX. 1944., 5.
ANONIM: Pomilovani su na smrt osuđeni. I., 7, 16.
V. 1943., 5.
ANONIM: Predavanje valovnica za kućarinu. I.,
35, 26. XI. 1943., 5.
ANONIM: Preki sud podastreo molbe na smrt
osuđenih radi pomilovanja. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: Preki sud u Budapesti osudio je 10 Cigana na smrt. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Prisude Apelacije nabijačima cina. I.,
15, 9. VII. 1943., 5.
ANONIM: Prometna nesreća u Budapešti. I., 17,
23. VII. 1943., 5.
ANONIM: Roman Rolland nije umro. I., 31, 29. X.
1943., 5.
ANONIM: Sa kundakom od puške ubio svoju
ženu. I.,13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: Samoubojstvo pod kotačima vlaka. I.,
30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Samoubojstvo u Bajmoku. II., 12, 24.
III. 1944., 5.
100-120
ANONIM: Sirotinja u Pačeru dobija grunt za gradnju doma. I., 1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Slučajno ubio ženu, pa izvršio samoubistvo. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Smrt starice od 100 godina. I., 32, 5. XI.
1943., 5.
ANONIM: Smrtna nesreća na kolodvoru. I., 32, 5.
XI. 1943., 5.
ANONIM: Sud je doneo oslobađajuću presudu
protiv Vay Lászlóa, Beretić Andrije i Hucka, Svetozar Jelašić osuđen na 6 mjeseci robije. I., 35, 26. XI.
1943., 5.
ANONIM: U groblju se obisio jedan stolar u Kuli.
I., 13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: U požaru stradali mati i sinčić. I., 25, 17.
IX. 1943., 5.
ANONIM: Ubijen Maurice Chevalier. II., 35, 1. IX.
1944., 5.
ANONIM: Ubio majku – osudili ga na smrt. I., 34,
19. XI. 1943., 5.
ANONIM: Ubio rođenog brata. I., br. 8, 21. V.
1943., 6.
ANONIM: Ubio se bivši općinski pisar. I., 14, 2. VII.
1943., 5.
ANONIM: Uhićen je bivši gradonačelnik Leipziga.
II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Umjesto vjenčanja dospjeo u zatvor. I.,
30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Umorstvo zbog tri koštice kajsija. I., 17,
23. VII. 1943., 5.
ANONIM: U Šangaju je umro Trebič-Linckholn. I.,
30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Velika prometna nesreća. II., 13, 31. III.
1944., 5.
ANONIM: Velika železnička nesreća u Banatu. I.,
28, 8. X. 1943., 5.
ANONIM: Veliki požar u Moholu. I., 1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Vječita robija za umorstvo. I., 10, 4. VI.
1943., 5.
ANONIM: Vršalica otsikla nogu jednoj divojčici
od 4 godine. I., 18., , 30. VII. 1943., 4.
ANONIM: Za ubistvo brata 8 godina robije. I., 14,
2. VII. 1943., 5.
ANONIM: Za ubojstvo muža – šest godina robije.
II., 8, 25. II. 1944., 5.
ANONIM: Za ubojstvo šest godina robije. I., 12,
18. VI. 1943., 5.
ANONIM: Za vrime kosidbe, kosom ubila muža.
I., 2, 9. IV. 1943., 4.
ANONIM: Za vrime vinčanja rodilo se dite. I., 15,
9. VII. 1943., 5.
117
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Zastupnik izvršio samoubistvo u parlamentu. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Zemén Istvánu će suditi priki sud. I., 22,
27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Zgotovljena je optužnica po predmetu
Matyai Sándora. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
ANONIM: Žitski trgovac osuđen zbog nabijanja
cina. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ANONIM: 30 bandita je opljačkalo sofijski brzi
voz. I., 21., 20. VIII. 1943., 5.
ANONIM: 8 grčkih mornara osuđeno na smrt. II.,
34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: 80 godišnji otac istukao je 60 godišnjeg sina. II., 40, 6. X. 1944., 2.
PROMIDŽBENI OGLASI
Angora farma, Mirko Vidaković, Nemesmilitics,
Horthy Miklós u. 514, II., 7, 18. II. 1944., 5; II., 10,
10. III. 1944., 6.
Angyal Mayer i Csabay, gvožđarska radnja, Szabadka, I., 39, 24. XII. 1943., 6; I. 40, 31. XII. 1943., 6.
Bačka kudelja danas je isto tako važna kao čelik i
željezo, hrana i pogonski materijal.., I., 39, 24. XII.
1943., 6.; I. 40, 31. XII. 1943., 6.
Bg čarape, Svoj svome, Gustav Bogdan.., II., 1, 7. I.
1944., 3; II., 2, 14. I. 1944., 1I., 3, 21. I. 1944. 3.
Bering serum zavod dd. Sabadka., I., 1, 2. IV. 1943., 8.
Čitaj Naše novine, I., 1, 2. IV. 1943., 7; I., 2, 9. IV.
1943., 8; I., 4, 23. IV. 1943., 8; I., 5, 30. IV. 1943., 5;
I., 5, 30. IV. 1943., 8; I., 18, 30. VII. 1943., 5; I., 19, 6.
VIII. 1943., 2.
Dragim mušterijama prijateljima i poznanicima Prijatne uskršnje praznike želi
ALIGATOR BORHÁZ Zombor, vlasnik Zsigmond
Vilmos, Petöfi u. 8, I., 4, 23. IV. 1943., 6.
Elegantne cipele i kućne papuče kod HORVÁTH
DEZSÖ –a , Szabadka, I., 39, 24. XII. 1943., 6; I. 40,
31. XII. 1943., 5.
Farbanje kose, trajnu ondulaciju i svakovrsno friziranje izrađuje specijalni frizer za dame STIPIĆ
STIPAN Sabadka, Mussolini tér 25, tel., I., 1, 2. IV.
1943., 8; I., 11, 11. VI. 1943., .5.
Filijala Bajai Takarékpénztár-a u Zomboru, I., 4, 23.
IV. 1943., 8.
Gerner János Kancelarija i skladište Széder ul. 1. I.,
4, 23. IV. 1943., 6.
Gyetvai Lajoš, glavna prodavnica klasne lutrije,
Szabadka, I., 39, 24. XII. 1943., 6.
Harkany banja otvorena, Prijatno i jeftino možete
letovati kod ZORE Fö utca 107,
100-120
I., 5, 30. IV. 1943., 5; I., 6, 7. V. 1943., 3; I., 5, 30. IV.
1943., 2.
I ove godine suncokret Agrarija Novi Sad, I. 38, 17.
XII. 1943., 6.
Izašao iz štampe Naš kalendar, I. 40, 31. XII. 1943.,
3; II., 1, 7. I. 1944., 2;
Jedini povlašćeni ASTROLOŠKI BIRO STIPIĆ Josipa u Szabadki VI. Kálman ulica 4. Sastav najtočnijih horoskopa. Iz unutrašnjosti putem pošte, I., 39,
24. XII. 1943., 6.
Ko oglašuje taj napriduje., I., 1, 2. IV. 1943., 8; I., 2,
9. IV. 1943., 2; I., 5,
30. IV. 1943.,5; I., 10, 4. VI. 1943., 2; I., 11, 11. VI.
1943., 5; I., 12, 18. VI. 1943., 3; I., 16., 16. VII. 1943.,
2; I., 17, 23. VII. 1943., 4; I., 18, 30. VII. 1943., 3; I.,
20, 13. VII. 1943., 8; I. 40, 31. XII. 1943., 2; II., 27, 7.
VII. 1944., 2.
Kod Burnách Dénesa, Zöldkerti ut. 23. Trgovca
piva, vina i akoholne robe mogu
se dobiti pivo, vino, rakija, rum liker i fini alcohol, I.,
4, 23. IV. 1943., 6.
Liječenje reome i Ljetovanje u Harkanyu, II., 21,
26. V. 1944., 3.
Mala slava božja za učenike i za ostalu omladinu,
cijena.,., I., 25, 17. IX. 1943., 5; I., 26, 24. IX. 1943., 4;
I., 28, 15.X. 1943., 2.
Marijanov Đorđe trgovina speceraja Sabadka,
Sandor Zimonyi 127., I., 1, 2. IV. 1943., 8.
Moderni kupališni hotel Prvorazredna opskrba
Ljekovita banja Harkany, I., 5,
30. IV. 1943., 6.
Najmodernije tiskanice izrađuje štamparija Bošnjak Josipa Zombor, Csihás Benö
u. 3. Te. 2-13, I., 1, 2. IV. 1943., 7; I., 2, 9. IV. 1943.,4;
I., 9, 28. V. 1943., 2; I., 16., 16. VII. 1943., 8.
Oglašuj u našem listu, I., 1, 2. IV. 1943., 7; I., 2, 9. IV.
1943., 4; I., 4, 23. IV. 1943., 6; I., 5, 30. IV. 1943., 8;
I., 5, 30. IV. 1943., 3; I., 9, 28. V. 1943., 6; I., 13,25.
VI. 1943., .8; I., 16., 16. VII. 1943., 2; I., 17, 23. VII.
1943., 5.
Oglašujte u Kalendaru Naših Novina. Kalendar se
čita preko cijele godine i zato NAJBOLJI USPJEH
imaju oglasi uvršteni u kalendaru. Cijene su skromne a uspjeh neizbježan. Oglasi se primaju…Pomognite da Vam pomognemo, I., 35, 26. XI. 1943.,
2; I., 36, 3. XII. 1943., 4; I., 37, 10. XII. 1943., 6.
PARCSETICH pomodna kuća Zombor, Kossuth L.
u. 4., I., 4, 23. IV. 1943., 5
Pažnja uzgojiteljima svinja, Szölösi Béla, okružni
trgovac svina, I., 15, 16. VII. 1943., 6; I., 17, 23. VII.
1943., 4; I., 18, 30. VII. 1943., 4; I., 19, 6. VIII. 1943.,
118
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
5; I., 20, 13. VII. 1943., 6; I., 22, 27. VIII. 1943., 2; I.,
23, 3. IX. 1943., 4; I., 29, 22. X. 1943., 4.
PAVLOVIĆ NIKOLA, narodna krupara Zombor,
Könyves Kálman ut. 25, I., 4,
23. IV. 1943., 5
Ponosno Vam kažem u lice da ćete naći divne
štofane haljine, bluze, suknje kao i ostale mujške
i dječije stvari kod modne kuće BOGDANA GUSTAVA, - BG čarape, I., 34, 19. XI. 1943., 5.
Ponovo Vam kažem u lice: da ćete naći divne
štofane haljine, bluze, suknje kao i ostale mujške
i dječije stvari kod modne kuće BOGDANA GUSTAVA, - BG čarape, I., 33, 12. XI. 1943., 5.
Pozor! Naš kalendar, I. 38, 17. XII. 1943., 7.
Prašak za prepariranje pšenice za sijanje “Ceretan” kao i ostalu špecerajsku robu možete dobiti
kod firme STIPAN PERIŠKIĆ trg.začina, boja i kolonijalne robe, Zombor (voćna pijaca) tel. 30, I., 28,
15.X. 1943., 3; I., 39, 24. XII. 1943., 6.
Proizvođači suncokreta, Raics János, I., 25, 17. IX.
1943., 4; I., 26, 24. IX. 1943., 5.
Proizvodite suncokret, Klein Vilmos, I., 37, 10. XII.
1943., 2; I. 38, 17. XII. 1943., 2; I. 40, 31. XII. 1943., 5.
Pušačima je važno znati RAFFA Hilzna za cigarette, cigaršpic…cijene, I., 5, 30. IV. 1943., 8; I., 7,
16. V. 1943., 8; I., 5, 30. IV. 1943., 8.
Razumna domaćica zna da je DIANA francuska
rakija, II., 6, 11. II. 1944., 2; II., 7, 18. II. 1944., 5; II. 8,
25. II. 1944., 5.
Recta” svjetska marka kod PARCSETISH KARLA
draguljara, Zombor, Petöfi u.
26., I., 4, 23. IV. 1943., 5
Reklama za „Naš kalendar”, I., 38, 17. XII. 1943., 7.
Reoma – ako u nogama i rukama osjećate bolove reome, tražite upute od LUKACS MARIONA,
Szarok, Baranya, I., 39, 24. XII. 1943., 6.
Sabatička štedionica d. d. Sabadka., I., 1, 2. IV.
1943., 8.
Scheurer Gaspar, sajdžija i draguljar najbolji nabavljački izvor, Zombor, Petöfi u
13. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
Seste, žene i majke uskrećite svojim darovima svoju
braću, muževe, sinove Kupujte praktične poklone…
kod BOGDAN GUSTAVA – BG čarape, I., 35, 26.
XI. 1943., 7; I., 36, 3. XII. 1943., 6; I., 37, 10. XII. 1943.,
2; I. 38, 17. XII. 1943., 4; I., 39, 24. XII. 1943., 6.
Skenderović Mate /Hedji, Svinče za mekinje…, II.,
1, 7. I. 1944., 5.
Sklapanje ugovora za suncokret RAICS JÁNOS,
povjerenik HAZAI fabrike ulja, I., 34, 19. XI. 1943.,
I., 37, 10. XII. 1943., 2; I. 38, 17. XII. 1943., 7.
100-120
Skupljajte posle vršidbe preostale prazne makove
glavice (čaure) – za njih dobijate novac, I., 19, 6.
VIII. 1943., 6.
Stolari i moleri uživaju popsus ako boje i lakove
kupe kod Stipana Periškić, II., 7, 18. II. 1944., 4; II. 8,
25. II. 1944., 5.
Svaka elegantna dama nosi čarape, bluze i kućne
haljine od BOGDANA, Pomodna kuća u Zomboru – Petofi ut. 6 preko puta Narodnog bioskopa, I.,
32, 5. XI. 1943., 5.
Svakovrsne knjige, najnovine romane, pisaći pribor, kancelarijske potrebštine u
velikom izboru u knjižari Schlotzer Józsefa, Zombor, Trg Sv. Trojstva, I., 4, 23. IV. 1943., 6.
Svinje za državu, ugojene mršave svinje preuzima
RAICS JÁNOS Zombor, Rákoci ut. 00; daje bodove po Juracsekovom planu, plaća najbolje cijene,
daje besplatna uputstva, I., 19, 6. VIII. 1943., 4.
Svoj – svome, Bunjevci i Šokci kad posjetite Bacs
posjetite neizostavno i našeg trgovca i gostioničara IVŠU KUBATOVIĆA, tel. 19, II., 14, 7. IV. 1944., 4
Svojim mušterijama, prijateljima i poznanicima
sretne božićne blagdane žele: Bogdan Gustav,
pomodna kuća; Stipan Periškić, trgovina začina;
braća Parčetić, trgovina pomodne robe; Vadaszkurt – hotel – ručaona – kavana; Popravka satova i dragulja kod „Blaha“Szabadka, Šime Tumbas,
obućar Szabadka; Haas Vilmos, trgovac oružjem,
Szabadka; Biciklovi, šivaći strojevi i dječija kolica
kod Miškolcia, Szabadka; Angyal Csabai i Balaz
Piri, trgovina boja Szabadka; Csajkas i Macsai, sajdžije i draguljari, Szabadka; Aligator, vl. Zsigmond
Vilmos; Radio tehnika Rogics Bela, Szabadka; Feher Frigyer, trgovina gvožđara Szabadka; Szalontai
József, umjetni oštrač, Szabadka; Burnach Dénes,
Štamparija Bošnjak Josip; Ivša Kubatović, trg. mješovite robe; I., 39, 24. XII. 1943., 7; I. 40, 31. XII.
1943., 8.
Šaljite pretplatu na “Naše novine”, I., 29, 22. X.
1943., 5; I., 31, 5. XI. 1943., 3; I., 34, 19. XI. 1943., 2.
Širite i pretplaćujte se na „Naše novine“, I., 20, 13.
VII. 1943., 5; I., 20, 13. VII. 1943., 8; I., 21, 20. VIII.
1943., 5; I., 23, 3. IX. 1943., 8; I., 24, 10. IX. 1943., 3;
I., 29, 22. X. 1943., 2; I., 34, 19. XI. 1943., 3; I., 39, 24.
XII. 1943., 6.; II., 1, 7. I. 1944., 5; II., 7, 18. II. 1944., 4.
Štefatić Stipan, Zombor Zriny ut.– Futura Budapest, I., 28, 15.X. 1943., 5.
U gostioni Béke (bivša Mir) Szabadka, trg Hitler,
Ponedljiljkom, četvrtkom,
119
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
subotom i nedjiljom ima na ražnju pečenih čevapčića i ražnjića, a svakog petka riblje juhe. I., 4, 23.
IV. 1943., 8; I., 5, 30. IV. 1943., 4.
Uljane boje, samljivane boje, laka firnaja možete
dobiti kod firme ANDJAL SZABAY Balažpiri, Szabadka, Deak u. 4., I., br. 1, 2. IV. 1943., 8.
VADÁSZKURT hotel, ručaona, kavana; ugodne,
jeftine sobe za prenoćište, tačna,
pažljiva posluga, glazba, program svako veče, I., 4,
23. IV. 1943., 5
Veliki izbor ženskih i muških štofova stalno na skladištu kod firme PERO VUJKOVIĆ, trgovina pomodne robe Sabadka., I., 1, 2. IV. 1943., 8; I., 9, 28.
V. 1943., 5; I., 11, 11. VI. 1943., 3
Veliki izbor u prvoklasnom olovnom kristalu, renomirani porcelanski i keramički predmeti kod PARČETIĆ KARLA, Zombor, I., 39, 24. XII. 1943., 6.; I.
40, 31. XII. 1943., 6.
Vukičević S. i drug, gvožđarska radnja Zombor
osnovana 1850., I., 4, 23. IV.
1943., 6.
Za cijelu ili za polovicu godine unaprijed! Sve poskupljuje! Poskupit će uskoro i pretplata. Požurite
100-120
se i ako koristite sadašnje mogućnosti, pošiljanja
pretplate unarpijed” Prištedite si suvišan izdatak.
Polugodišnja pretplata iznosi 5, a godišnja 10 penga, I., 29, 22. X. 1943., 5; I., 31, 5. XI. 1943., 3; I., 34,
19. XI. 1943., 2.
Za prskanje protiv peronospore VUJKOVITS
GYÖRGY povjerenik Szabadka,
Hitlerov trg. I., 5, 30. IV. 1943., 5; I., 5, 30. IV. 1943.,
5; I., 7, 16. V. 1943., 5; I., 5, 30. IV. 1943., 2; I., 11,
11. VI. 1943., 5; I., 13,25. VI. 1943., 5; I., 14, 2. VII.
1943., 8; I., 15, 16. VII. 1943., 5; I., 16., 16. VII. 1943.,
5; I., 17, 23. VII. 1943., 3; I., 18, 30. VII. 1943., 3; I.,
20, 13. VII. 1943., 8; I., 20, 13. VII. 1943., 4; I., 21,
20. VIII. 1943., 8; I., 22, 27. VIII. 1943., 4; I., 24, 10.
IX. 1943., 8.
Zemljoradnici gajite suncokret – HAZAI fabrika
ulja, I., 35, 26. XI. 1943., 5; I., 36, 3. XII. 1943., 5; I.,
37, 10. XII. 1943., 2; I. 38, 17. XII. 1943., 5; I., 39, 24.
XII. 1943., 7; II., 7, 18. II. 1944., 4; II. 8, 25. II. 1944.,
6; II., 9, 3. III. 1944., 5; II., 10, 10. III. 1944., 5.
Zomborska štedionica Filijala opšte Privredne Banke d. d. Szabadka u Zomboru,
I., 4, 23. IV. 1943., 6.
Tibor Sekelj sa grupom švicarskih esperantista tijekom izleta na jezeru Neuchatel 1. lipnja 1969.
120
Klasje naših ravni, 11.-12., 2012.

KLAS JE na š ih ra vni 5-6, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 2. ČASOPIS ZA

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Ferdinand Kulmer, O žujak I., 1970. Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.

K V I Z Z N A NJ A C R O M I N 2 0 1 1.

Biografija

Policijske zaštitne mjere protiv nasilja u obitelji u Karlsruheu