KLASJE naših ravni 5-6, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 5-6, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 5. – 6., 2012.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
STAJALIŠTA
3-9
10-14
15-20
MARKO SAMARDŽIJA, Vlast i kodifikacija
ANĐELKA TUTEK, Gradišćanski anonimni zapis Aleksander – Julijana Kreposna na gradišćanskohrvatskoj pozornici
FABIJAN LOVRIĆ, Ivo Andrić – genijalnost i tragičnost u recepciji
podvojenosti i istine
ROMAN
21-30
31-39
TOMISLAV KETIG, Damin gambit, VIII.
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ, Mađarica
PROZA
40-48
49-55
NIKOLA TUTEK, Jednom kada budem ćelav
VERA PRIMORAC, Po dozu domoljublja
PJESNIŠTVO
56
57-66
MATIJA MOLCER, Kamenje
MILOVAN MIKOVIĆ, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića
Miroljuba
67-74
ĐURO VIDMAROVIĆ, Hrvatski pjesnik iz Mađarske koji je gradio
mostove i branio materinski jezik – Knjiga o nestajanju bunjevačkih
Hrvata – Ozbiljno promišljanje etnogeneze Hrvata
HRVOJKA MIHANOVIĆ-SALOPEK, U procjepima savjesti
MILJENKO STOJIĆ, Malo to protresimo
NEVENKA NEKIĆ, Zaboravljeni pjevi
ZLATKO ŽUŽIĆ, Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema
PRIKAZ
75-77
78
79-80
81-85
TRAGOVI
86-88
89-93
MILOVAN MIKOVIĆ, Poezija zvučne suverenosti
NIKOLA ŠIMIĆ-TONIN, Kadrovima kamere, tragovima istine s crta
života
94-109
ĐURO FRANKOVIĆ, Drvljanci, poremećena idila u zagrljaju drveća
stoljeća Bačke (1926.)
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i
društveni list 1943.–1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija
BAŠTINA
110-120
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
3-9
Vlast i kodifikacija:
hrvatski primjer
MARKO SAMARDŽIJA
Power and Codification: the Case of Croatian
Marko Samardžija
Universitiy of Zagreb
Summary: The author shortly presents the key
procedures of language policy in (civil) Croatia
& Slavonia from 1790 to 1868. Both directions
of language planning are presented: status planning of (official) language (Latin vs. Hungarian, Croatian vs. Hungarian, Croatian vs. Latin,
Croatian vs. German) and corpus planning of
Croatian language during Illyrian movement
/ the Croatian national renaissance as well as
in the eighteen fifities and sixties. The author
especiallly warns about the rolle of (political)
power by enrichment and codification of the
vocabulary.
Key words: Power, language planning, language policy, codification, Croatian language
Iako se jezično planiranje (engl. language planning, njem. Sprachplanung) kao stručni
naziv pojavljuje u lingvistici još u tridesetim godinama XX. stoljeća (uveo ga je, čini se, Valter
Tauli/Poissmann god. 1936.; v. Raag 2007:296),
a u sociolingvistici nakon njezina konstituiranja
u šezdesetim godinama prošloga stoljeća (Bussmann 2002: s.v. Soziolinguistik), ono ipak kao
«smišljeno planiranje jezičnih oblika» (Trask
2005: s.v. jezično planiranje), dakle kao oblik
društvene prakse koja teži za tim da intencionalno odgovarajućim mjerama i postupcima
rješava komunikacijske nedoumice i probleme
ima dugu povijest. Jer, čak i kad do nas nisu
doprli nikakvi podatci o jezičnome planiranju u
nekome razdoblju nekoga društva, s dobrim se
razlozima može pretpostaviti da su neki oblici
jezičnoga planiranja postojali u «svakom društvu i svakoj društvenoj grupaciji, vjerojatno od
početka čovjekova postojanja» (Škiljan 1988:
7). Stoga uvijek kad govorimo o jezičnoj poli-
tici i jezičnome planiranju kao svjesnu izvanjskom interveniranju u položaj (status) i sadržaj
(korpus) nekoga jezika kao sredstva javnoga
sporazumijevanja u nekoj od prošlih društvenih zajednica ili u nekome od prošlih stanja iste
društvene zajednice koje prethodi (znanstvenomu) sociolingvističkomu zanimanju za tu
problematiku, unatoč «terminološkoj aparaturi» kojom danas raspolažemo, uvijek se izlažemo ne maloj opasnosti da pri retrospektivnom
identificiranju i valorizaciji ponešto nedostatno
precizno objasnimo ili da se pri tumačenju ne
uteknemo proizvoljnosti. S punom sviješću o
toj opasnosti u ovom će referatu biti izloženo
najosnovnije o glavnim «etapama» u odnosu
vlasti prema statusu i kodifikaciji hrvatskoga jezika od kraja XVIII. stoljeća do Hrvatsko-ugarske nagodbe (god. 1868.).
U tzv. novijoj hrvatskoj povijesti međašni je nadnevak u pokušaju vlasti da utječe na
status jezika u Hrvatskoj 11. lipnja 1790. Toga
su dana u Budimu na zasjedanju Hrvatskougarskoga sabora mađarski zastupnici (nunciji)
započeli raspravu o, po njihovu sudu, nezadovoljavajućem položaju mađarskoga jezika
jer su se u saboru rasprave i zapisnici vodili na
latinskom jeziku. Zahtijevali su da se ubuduće
svi saborski poslovi obavljaju na mađarskom,
dok bi latinska inačica bila tek neautentičan
prijevod s mađarskoga (Šišić 1962: 374). U
nastavku zasjedanja mađarski su zastupnici
izložili i prijedlog da se mađarski kao službeni
jezik uvede u sve urede u Kraljevini Hrvatskoj
i Slavoniji i cijeloj Ugarskoj (Šišić n. dj.: 375).
Odbijajući te prijedloge hrvatski su nunciji 1.
rujna 1790. objavili Declaratio ex parte nunciorum regni Croatiae quoad inducendam Hungaricam linguam (Fancev 1933: 33-37) koju (u
prijevodu) započinju ovako: «Ako se išta može
nazvati ustavnim, onda svakako ono, što se još
od početka kraljevstva, kroz osam stoljeća, ne
3
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
od vremena do vremena, nego svladavanjem
i nikad neprekinutom upotrebom obrdržavalo. A to nitko ne može zaniekati, da je u Ugarskoj bio takav običaj, da su se ne samo pravni,
nego i politički i bilo kakve vrsti odpravci vršili
na latinskom jeziku.» (prev. Ježić 1944: 111) S
današnjeg se motrišta čini neobičnim što hrvatski nunciji kao službeni jezik brane latinski
a ne hrvatski. Ali, imali su za to bar dva krupna
razloga: jedan povijesno-politički i drugi sociolingvistički. Prvi izravno i spominju: uporaba
latinskoga u hrvatsko-mađarskim zajedničkim
poslovima ustalila se osamstoljetnom tradicijom toliko da su je s dobrim razlozima mogli
pribrojiti stečenim pravima (jura municipalia), o
čem je izdašna dokumentacija sabrana i objavljena poslije (J. Kušević 1830). Sociolingvistički
razlog zbog kojega hrvatski nunciji god. 1790.
ne zahtijevaju uvođenje hrvatskoga jezika izrasta iz činjenice da su u to vrijeme već u visokoj
mjeri oblikovana dva hrvatska književna jezika:
jedan kajkavske (horvatski), drugi (novo)štokavsko-ikavske osnovice (slavonski), čije su učenje
u školi habsburške vlasti dopustile desetak godina prije naručivši i izdavši za svaki od njih poseban temeljni priručnik (Kratki navuk 1779;
Mandić 1779). Potkraj XVIII. stoljeća očito se,
dakle, još nisu stekli koliko-toliko povoljni uvjeti
za uklanjanje te bitne dvojnosti, koji će se uvjeti, dijelom snažno poticani ustrajnim mađarskim nastojanjima oko nametanja mađarskoga,
postupno stjecati razvojem u sljedećih četrdesetak godina, tj. do sredine tridesetih godina
XIX. stoljeća (opširnije o tome u Samardžija
2003).
Kad je u siječnju god. 1835. Ljudevit
Gaj počeo izdavati «Novine Horvatzke» (kasnije «Novine ilirske») s tjednim dodatkom za
književna i kulturna pitanja «Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka» priskrbivši tako
preporodnomu naraštaju mogućnost artikuliranja vlastitih pogleda na politiku, kulturu, književnost i jezik, započelo je novo, vrlo kratko i
iznimno važno razdoblje, koje se uobičajeno
naziva razdobljem hrvatskoga narodnog preporoda, u kojem se mogu slijediti po Haugenu
dva glavna i komplementarna nastojanja u planiranju hrvatskoga: planiranje njegova korpusa
i planiranje statusa (Haugen 1966). Vremenski
prethodi planiranje korpusa koje karakterizira
nekoliko važnih, vremenski susljednih planskih
3-9
poteza. Prvo je, već u ožujku 1835., kombinirijaući dijakritička rješenja i dvoslovke (digrafe), Ljudevit Gaj kompromisno uredio latinički
slovopis (Gaj 1835). Potom je već spomenutu
hrvatsku književno-jezičnu dvojnost (književni jezik kajkavske osnovice vs. književni jezik
štokavsko-ikavske osnovice), imajući na umu
cijelu «Europe dragocěnu Iliriu» (tj. sve južne
Slavene između Bělaka/Vilacha, Skadra i Varne) nekoliko mjeseci poslije prevladao u korist
književnoga jezika štokavske osnovice i to ovako obrazložio: «U Ilirii može samo jedan jezik
pravi književni biti, njega ne tražmo u jednom
městu, ili u jednoj deržavi, nego u cěloj velikoj
Ilirii ... Naša slovnica i naš rěčnik jest čitava Iliria. U tom velikom vertu (bašči) imade svagdě
prekrasnog cvětja, saberimo sve što je najbolje
u jedan věnac, i ov naroda našega věnac nikada nepovene; nego će se u napredak sve obilatie i krasnie razvijati i kititi.» (Gaj 1836) A kako
bi taj (sve)ilirski književni jezik trebao izgledati,
uskoro je bilo razvidno iz «Osnove slovnice
slavjanske narěčja ilirskoga» Vjekoslava Babukića, «glavnoga ilirskoga jezičnog kodifikatora»
(Tafra 1992: 49), koja je u šest nastavaka objavljena u drugome godištu «Danice» (Babukić
1836). Iz te gramatike dobro se dade razabrati veličina raskoraka što o koncepciji ilirskoga
književnog jezika kao općejužnoslavenskoga
postoji između navedenih Gajevih riječi i Babukićeve gramatičke kodifikacije: posve očekivano Babukić ne kodificira nikakav umjetni
ilirski jezik čiji bi korpus bio sazdan od elemenata svih ili većine južnoslavenskih idioma / varijeteta, nego hrvatski književni jezik štokavske
osnovice onakav kakav je dobrim dijelom već
prije njega opisan u dotadanjoj bogatoj hrvatskoj gramatikografiji.
Nakon prvih triju kodifikacijskih postupaka
(uređenja slovopisa, izbora književnojezičnoga
tipa i njegova gramatičkog opisa) koji su provedeni u relativno malo vremena, za sljedeća dva,
popunu leksika i zasnivanje strukovnih nazivlja,
trebalo je nešto više vremena. S oko 70 000
hrvatskih, dijelom novotvorenih ili prevedenih
jednakovrijednica (leksema) taj je dio kodifikacije obavio dvojezični Deutsch-illirisches Wörterbuch / Němačko-ilirski slovar (Zagreb, 1842.)
Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića, za koji je
Gaj kao izdavač u «Pozivu k predplati» napisao
da je «pèrvi němačko-ilirski slovar s organičkim
4
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
pravopisom» i djelo «potrěboćam našim, sve
obćenitom zahtěvanju izobraženja i prosvetjenja europejskoga polag mogućnosti prilagodjeno» (Gaj 1841: 58-59), a kasniji proučavatelj
ustvrdio da je to «svakojako naš prvi moderni
rječnik: prvi u kojem se pokušalo u cijelosti
njegovoj prikazati novi jezik naše lijepe knjige,
naše nauke i našega obrazovanoga društva narodnoga – jezik, koji se dakako istom stvarao,
no koji će doskora pobjednički ući i u zakonodavno tijelo, u urede, u poslovnice i u škole –
i u kojemu se, najzad, ogleda i moderni život
onoga vremena» (Dukat 1937: 96; o utjecaju
ilirskoga pokreta na hrvatski leksik v. Thomas
1998).
Za planiranje statusa trebalo je također nešto
vremena. Kad su, naime, već dobrano odmakli planiranje korpusa, kodifikacija i nastojanje
oko afirmacije odabranoga modela (uključujući i odluku carske vlasti iz god. 1840. da se u
zagrebačkoj akademiji osnuje «katedra za jezik i književnost hrvatsko-slavonsku»/cathedra
linguae et letteraturae croaticoslavonicae/),
odlučili su se preporoditelji («ilirci») politički organizirati osnovavši god. 1841. Ilirsku stranku,
koja je nakon zabrane ilirskog imena 11. siječnja 1843. preimenovana u Narodnu stranku.
Tako je Hrvatski sabor, koji je poslovao na latinskom jeziku, postao poprištem «borbe» za
priznavanje hrvatskomu statusa diplomatičkoga (tj. službenoga) jezika, navlastito nakon što
je Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1842.
održao prvi zastupnički govor na hrvatskome
u kom je od «slavnih stališa i redova» zahtijevao
da konačno «tuđi mrtvi (tj. latinski) jezik», po
primjeru «ostalih narodah europejskih», napuste i «da svoj jezik tuđemu predpostave i njega
u javni život uvedu», jer ako tako ne postupe,
«ostat ćemo kao i dosada, ne narod, nego sjena od naroda a u Europi među narodi, koji se
svi živimi jezici služe, kao zapušteni mali otok
na moru, i umrieti ćemo prije ili poslie s mrtvim
jezikom i mi, i to umrieti kao onaj čovjek, koji
u cielom svom življenju za uzdržanje svoga života baš ništa radio nije» (Kukuljević Sakcinski
1997: 623). «Borba» za status potrajala je preko pet godina sve dok posljednji staleški saziv
Hrvatskoga sabora, nakon još jednoga Kukuljevićeva govora (Kukuljević Sakcinski 1996:
641-645), nije 23. listopada 1847. zaključio «da
se narodni jezik (lingua nationalis) uzdigne do
3-9
onoga mjesta i položaja koji mu po zasluzi pripada prema njegovu ugledu, kako je potvrđeno i kod svih obrazovanih naroda» držeći «da
je upravo sada nastupio trenutak kada treba
narodni jezik uvesti u javni život» pa predlaže
«da se narodni jezik hrvatsko-slavonski uzdigne
na razinu službenoga jezika u svim granama
uprave unutar Kraljevina Dalmacije, Hrvatske
i Slavonije» (Hrvatski jezik ... 1997: 90). A sličan velevažni zaključak donio je i prvi hrvatski
građanski sabor na svome zasjedanju u lipnju
i srpnju 1848.: «Službeni jezik u svemkolikom
javnom životu bez ikakve iznimke u trojednoj
kraljevini da bude narodni tako, da i oni sriedišnjega vladanja dopisi, koji bi se zemaljah ovih
ticali, izključivo se u narodom ovih kraljevinah
jeziku izdaju.» (Hrvatski jezik ...: 92)
Premda je odluka Hrvatskoga sabora
iz listopada 1847. «da se naš narodni jezik u
město latinskoga na čast diplomatičku uznese»
pozdravljena posebnim letkom (Šicel 1995:
377) i u tadanjoj hrvatskoj javnosti dočekana
s oduševljenjem, nije bilo vremena za njezinu
provedbu, a da je vremena i bilo, s tom bi provedbom zbog slaba poznavanja hrvatskoga ozbiljnih problema imao i dio onih koji su za odluku glasovali. Te su poteškoće, u drugačijim prilikama, bili svjesni zastupnici (bar dijelom) demokratskoga sabora iz 1848. jer se hrvatskim
nakon navedene odluke «isključivo služe svi vrhovni organi hrvatska politike, poput bana Jelačića, Sabora, Saborskog upravljajućeg odbora,
Banskog vijeća i Saborskog velikog odbora u
unutarnjoj komunikaciji, ali i u dokumentima
upućenima kralju, uz, doduše, njemački prijevod» (Markus 2000: 156). Odluka o proglašenju hrvatskoga službenim u kraljevinama
Hrvatskoj i Slavoniji (u tzv. Provincijalu) uskoro
se počela provoditi izvan djelatnosti političkih
tijela. Kako je hrvatski dotada bio jezik lijepe
književnosti i novinstva, moglo se zapaziti da
mu je stupanj polifunkcionalnosti u raskoraku s
društvenim statusom i novim komunikacijskim
potrebama hrvatske jezične zajednice. A kako
je nova hrvatska vlast, proistekla iz prevratnih
događaja nakon ožujka 1848., kao bitnu sastavnicu novoga nacionalnog političkog programa, željela što žurniju uporabu hrvatskoga
u pravosuđu, upravi i školstvu, ubrzo je postalo
jasno da će se jednako žurno morati poraditi
na proširenju polifunkcionalnosti hrvatskoga
5
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
do poželjne razine omnifukcionalnosti.
Iako je saborska odluka iz god. 1848. o službenome statusu hrvatskoga, istina s povelikim
zakašnjenjem (tek Carskim patentom od 7.
travnja 1850.!), dobila i vladarovu suglasnost, a
novi (oktroirani) ustav, koji je Bansko vijeće kao
«domaća vlada» proglasilo 28. srpnja 1849.,
obećao «ravnopravnost naroda i jezika» (Gross 1985: 80) i tako bar načelno dopustio i uporabu hrvatskoga, vrlo brzo postalo je očito da
će ta uporaba biti ograničena samo na zemaljske poslove Hrvatske i Slavonije dok «u središnjim organima može biti u upotrebi samo jedan jezik, tj. njemački jezik» (Gross 1985: 65).
Time su odškrinuta vrata germanizaciji što će
se razmahati nakon 31. prosinca 1851. kad je
Silvestarskim patentom ukinut oktroj da bi se
ponovno mogao uvesti centralizam i (Bachov)
(neo)apsolutizam.
Unatoč jačanju statusa njemačkoga koji
je vrlo brzo počeo prodirati i u poslove zemaljskih oblasti, središnja je bečka vlast dala važan
doprinos oblikovanju i kodifikaciji suvremenoga upravno-pravnoga i političkog nazivlja u
slavenskim jezicima u Monarhiji, među njima
i u hrvatskome (Terminologie 1853). Tako je
djelatnošću dvojice hrvatskih članova južnoslavenskoga odsjeka posebnoga nazivoslovnog
odbora što je sazvan u Beču u mjesecu srpnju
god. 1849., Ivana Mažuranića i «učrednika» Dimitrije Demetra, izrađen «nazovnik» hrvatskoga pravnog i političkog nazivlja «koji je ponuđen kao solidan temelj da bi hrvatski književni
jezik mogao što bolje ispunjavati svoju ulogu
na pravno-političkom području» (Mamić 1992:
148).
Što se pak tiče hrvatskoga kao nastavnog jezika, u školi se najbolje vidjelo na kakve će
zapreke nailaziti provedba saborske odluke
o uvođenju hrvatskoga. Upravo kako bi se te
zapreke što prije i što kvalitetnije prevladale,
hrvatske su prosvjetne vlasti naručile od Bogoslava Šuleka izradbu novoga rječnika: «Narodni jezik bio je godine 1848. naprečac uveden
u sve javne poslove i učionice. S toga je nastala silna potreba němačko-hrvatskoga rěčnika,
koji bi sadržavao službeno i znanstveno nazivlje, i tako olakotio našincem, ponajviše tudjim
jezikom izučenim, uspěšno izvršivanje njihova
znanja.» (Šulek 1860: VII)
Tako je pretežitim dijelom u pedesetim i šez-
3-9
desetim godinama XIX. stoljeća obavljena glavnina poslova na oblikovanju i kodificiranju hrvatskoga općeg leksika i niza hrvatskih nazivlja
kad je po nalogu («narudžbi») hrvatske vlade
Bogoslav Šulek počeo izradbu triju svojih leksikografskih i terminoloških djela (Šulek 1860,
1874-75 i 1879) zavrijedivši posvema atribut
«oca hrvatskoga znanstvenog nazivlja» (Gostl
1995). Istodobno, u Dalmaciji, iako bez narudžbe tamošnje vlasti, dijelom u izravnu osloncu
na Šulekov rad, u okviru iste standardnojezične koncepcije, one koju je postavila i zagovarala Zagrebačka filološka škola (Vince 2002:
561-638), istovrstan je posao obavio Dragutin
Antun Parčić (Parčić 1858 i 1868), kako je u
novije vrijeme iscrpno prikazano (Gostl 1998).
Tada su u dva politički odvojena dijela hrvatskoga jezičnoga područja, u hrvatsko-slavonskom i dalmatinskom, postavljeni temelji za
dvadesetak nazivlja: za anatomiju, astronomiju, botaniku, brodogradnju, filologiju, filozofiju,
fiziku, geometriju, heraldiku, kemiju, matematiku, medicinu, mineralogiju, pomorstvo, pravo,
šumarstvo, teologiju, tiskarstvo, tkalaštvo, vinogradarstvo, vojsku. Tim su svojim radom Šulek i
Parčić postali «protagonisti leksičke obnove hrvatskoga standardnog jezika u drugoj polovici
XIX. stoljeća» (Samardžija 2004).
Podređeni položaj prema njemačkomu
u koji je hrvatski u (civilnoj) Hrvatskoj i Slavoniji
dospio uvođenjem (neo)apsolutizma deklarativno se promijenio kad je 26. lipnja 1860. kraljevom odlukom u službenoj upotrebi bilo odobreno uzeti «prikladni oblik na zemaljski jezik»
(tj. «landesübliche Sprache»), što se imalo provesti do 1. siječnja 1861. Za stvarnu promjenu
statusa hrvatskoga, na osnovi mogućnosti koje
je davala IV. točka Listopadske diplome (od 20.
listopada 1860.), znatno se zalagala Banska
konferencija održana potkraj iste i u početku
sljedeće godine zahtijevajući da se «jezik narodni hrvatsko-slavonski» odmah «uvede u sve
javne poslove, kao jezik izključivo poslovan i
služben». Još izravniji prijedlozi i zahtjevi u vezi
sa statusom hrvatskoga postavljeni su god.
1861. na zasjedanju Hrvatskoga sabora na kojem se povela opširna rasprava o službenome
jeziku, o njegovu nazivu (hrvatski, hèrvatski,
hrvatsko-slavonski, jugoslavenski, hrvatski oli
srbski, hrvatsko-srbsko-slavonski), pa i o potrebi donošenja posebnoga «zakona za narodni
6
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
jezik» kako bi se prevladao «babilonski metež»
što vlada u hrvatskim zemljama jer je u Dalmaciji službeni jezik bio talijanski, na Vojnoj granici njemački uz jaku prisutnost mađarskoga
u dijelu slavonskoga činovništva i latinskoga u
Katoličkoj crkvi (Gross 1985: 443-6, 463). Opširna spomenuta saborska rasprava uključujući
i iz nje proistekao «Članak LVIII. O narodnom
jeziku» s jugoslavenskim imenom jezika, što je
u dopisu vladaru kancelar Ivan Mažuranić prepravio u hrvatski, ali kralj taj zaključak svejedno
nije potvrdio, sve to pokazuje da je pitanje statusa hrvatskoga jezika, iz raznih razloga, tada
de facto ostalo neriješeno.
Konačno, previranja oko političke reorganizacije Habsburške Monarhije kojima je
ispunjen veći dio šezdesetih dovela su god.
1867. do austrijsko-mađarske nagodbe i dualističkog uređenja (Galántai 1985), a na temelju
te nagodbe sljedeće (1868.) godine posebnom
su nagodbom uređeni odnosi između Ugarske
i Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Trojednice). Od ukupno sedamdeset
članaka Hrvatsko-ugarske nagodbe (službeno
Zakonski članak I – 1868) o uređenju državno-pravnih odnosa između Ugarske i Trojednice čak pet članaka (§§56-60) tiče se uporabe
službenoga jezika između nagodbenih strana i
statusa hrvatskoga jezika (Šarić 1972: 288-9).
Hrvatskomu se zajamčuje status službenoga jezika «toli u zakonodavstvu koli u sudstvu i upravi» (§56) i «za organe zajedničke vlade» (§57),
zatim da podneske «u hrvatskom jeziku sastavljene» zajednička ministarstva moraju primati «i
riešitbe svoje na istom jeziku izdavati» (§58), da
se hrvatski zastupnici «na zajedničkom saboru,
kao i u delegaciji mogu služiti i jezikom hrvatskim» (§59) te da se zakoni mogu donositi i «u
izvorniku hrvatskom» (§60). Hrvatsko-ugarska
nagodba je državno-pravni dokument kojim je
uređena cjelina odnosa između Ugarske i Trojednice do god. 1918., a u tom kontekstu i status hrvatskoga, ali je provedba njezina via facti
izravno i snažno utjecala i na planiranje korpusa hrvatskoga jezika. Naime, kako je većina
zajedničkih zakona donošena na mađarskom
jeziku, a za njihovo su prevođenje na hrvatski
često nedostajala odgovarajuća leksička, tj. terminološka rješenja, u nizu nazivlja pojavljuju se
prevedenice po mađarskim modelima, npr. u
pedagoškom, poštanskom, pravnom, uprav-
3-9
nom, vojnom (domobranskom) i željezničkom
nazivlju (Nyomárkay 1989 i 2000).
Kako je samo dvije-tri godine poslije, nakon
pobjede Narodne stranke, hrvatski postao službenim jezikom u Dalmatinskome saboru (Samardžija 1997: 243-4), a postupno i u drugim
ustanovama i javnim službama, može se reći
da je na pretežitu dijelu hrvatskoga etničkog
i jezičnog prostora hrvatskomu jeziku status
službenoga jezika osiguran od kraja šezdesetih
do ranih sedamdesetih godina XIX. stoljeća.
Iz izloženoga je razvidno da su nastojanja (političke) vlasti oko službenoga («diplomatičkog») jezika i oko statusa hrvatskoga
u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji između 1790. i
1868. dobar primjer za Sprachenpolitik koja se
po definiciji odnosi «na političko stanje u višejezičnoj zajednici (u nekoj državi ili savezu država) i regulira odnos između različitih jezika»
(Janich 2005: 13). Nastojanja pak oko planiranja korpusa hrvatskoga jezika u prikazanome
vremenu s jedne su strane, npr. za preporoda,
bila organizacijski neformalna (izvaninstitucionalna), da bi, s druge, nakon saborske odluke
iz god. 1848., bila uglavnom izravno poticana i
podupirana od vlasti. Tako da su u većem dijelu ključnoga razdoblja u njegovu usponu prema polifunkcionalnosti, poznatog i kao vrijeme
leksičke obnove i popune (a to su pedesete,
šezdesete i sedamdesete godine XIX. stoljeća),
uključujući i kodifikaciju, unatoč koncepcijskim
razlikama između tadanjih hrvatskih filoloških
«škola», ta nastojanja pretežitim dijelom provođena institucionalno.
Literatura
Babukić 1836. Babukić, V. Osnova slovnice
slavjanske narěčja ilirskoga. – U: Danica ilirska,
tečaj II., br. 10, str. 37.-40., br. 11, str. 41.-44.,
br. 12, str. 45.-48., br. 13, str. 49.-52., br. 14, str.
53.-56. i br. 15, str. 57.-60. Kao knjiga: Zagreb,
1836.
Bussmann 2002. Bussmann, H. Lexikon der
Sprachwissenschaft. Dritte, aktualisierte und
erweiterte Auflage. Alfred Kröner Verlag, Stuttgart.
Dukat 1937. Dukat, V. Rječnik Mažuranića i
Užarevića. – U: Rad JAZU, knjiga 257 (115), str.
83.-132.
Fancev 1933. Fancev, F. Dokumenti za naše
podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790-1832).
7
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
– U: Građa za povijest književnosti hrvatske,
sv. XII.
Gaj 1835. Gaj, Lj. Pravopisz. – U: Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, god. I., br.
10, str. 38.-40., br. 11, str. 41.-43. i br. 12, str.
46.-48. Pretisak: Zagreb, 1970.
Gaj 1836. Gaj, Lj. 1836. Proglas. Pritiskano pri
Franji Suppanu. Zagreb.
Gaj 1841. Gaj, Lj. Poziv k predplati na prvi ilirski
rěčnik ili slovar s organičkim pravopisom. – U:
Danica ilirska, god. VII., br. 15, str. 57.-59.
Galántai 1985. Galántai, J. Der österreichischungarische Dualismus 1867-1918. BudapestWien.
Gostl 1995. Gostl, I. Bogoslav Šulek. Otac hrvatskoga znanstvenog nazivlja. O stotoj obljetnici smrti (1895-1995). Zagreb.
Gostl 1998. Gostl, I. Dragutin Antun Parčić.
Zagreb.
Gross 1985. Gross, M. Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u Hrvatskoj i Slavoniji
1850-1860. Zagreb.
Haugen 1966. Haugen, E. Language Conflict
and Language Planning: The Case of Modern
Norwegian. Cambridge, MA.
Hrvatski jezik 1997. Pavletić, V.-Stančić, N.-Moguš, M. Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru –
Croatian Language in the Croatian Parliament.
Zagreb.
Ježić 1944. Ježić, S. Hrvatski preporod u prvoj
polovici XIX. stoljeća. Poviestni pregled i dokumenti. Zagreb.
Janich 2005. Janich, N. Sprachpolitik - Sprachplanung – Sprachkultur. – U: Peter Haslinger-Nina Janich (Hrsg.): Die Sprache der Politik
– Politik mit Sprache. Forost Arbetispapier, br.
29, str. 13.-20.
Kratki navuk 1779. [?] Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnoszt narodnih
skol – Anleitung zur kroatischen Rechtschreibung, zum Gebrauche der Nationalschulen im
Königreiche Kroatien. Ofen. Pretisak: Zagreb,
2003.
Kukuljević Sakcinski 1997. Kukuljević Sakcinski,
I. Izabrana djela. „Stoljeća hrvatske književnosti“. Zagreb.
Kušević 1830. [Kušević, J.] De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae
et Slavoniae. Zagreb.
3-9
Mamić 1992. Mamić, M. Temelji hrvatskoga
pravnog nazivlja. Hrvatska sveučilišna naklada
Zagreb.
Mandić 1779. [Mandić, A.?] Uputjenje
k’slavonskom pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie – Anleitung zur slavonischen Rechtschreibung,
zum Gebrauche der Nationalschulen in dem
Königreiche Slawonien. Ofen. Pretisak: Osijek,
1998.
Markus 2000. Markus, T. Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine. Ustanove/ideje/ciljevi/politička kultura. Zagreb.
Nyomárkay 1989. Nyomárkay, I. Ungarische
Vorbilder der kroatischen Spracherneuerung.
Studies in Modern Philology 7. Budapest.
Nyomárkay 2000. Nyomárkay, I. Kroatističke
studije. Zagreb.
Parčić 1858. Parčić, D.A. Riečnik ilirsko-talianski – Vocabolario illirico-italiano. Zadar. Drugo izdanje: Rječnik slovinsko-talijanski. Zadar,
1874. Treće izdanje: Rječnik hrvatsko-talijanski.
Zadar, 1901. Pretisak trećeg izdanja: Zagreb,
1995.
Parčić 1868. Parčić, D.A. Rječnik talijanskoslovinski (hrvatski) – Vocabolario italiano-slavo
(illirico). Zadar. Drugo izdanje: Riečnik taliansko-slovinski (hrvatski) – Vocabolario italianoslavo (croato). Senj, 1886.
Raag 2007. Raag, R. Valter Tauli. Sein Leben
und Wirken in der Sprachwissenschaft und in
der Sprachplanung. – U: Linguistica uralica,
XLIII, str. 296.-300.
Samardžija 2003. Samardžija, M. Hrvatsko
sociolingvističko stanje od godine 1790. do
hrvatskoga narodnog preporoda. – U: Zbornik Zagrebačke slavističke škole, str. 259.-277.
Zagreb.
Samardžija 2004. Samardžija, M. Bogoslav Šulek i Dragutin Antun Parčić – protagonisti leksičke obnove hrvatskoga standardnog jezika u
drugoj polovici XIX. stoljeća. – U: Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika. Drugo, prošireno izdanje, str. 102.-112. Zagreb.
Samardžija 1997. Samardžija, M. O službenome statusu hrvatskoga standardnog jezika potkraj XIX. i u početku XX. stoljeća. – U: Bibliotheca croatica Hungariae, knj. 2, str. 241.-248.
Pécs-Pečuh.
8
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Marko Samardžija, Vlast i kodifikacija: hrvatski primjer
Šarinić 1972. Šarinić, J. Nagodbena Hrvatska.
Postanak i osnove ustavne organizacije. Zagreb.
Šicel 1985. Šicel, M. (prir.) Riznica ilirska 18351985. Zagreb-Ljubljana.
Šišić 1962. Šišić, F. Pregled povijesti hrvatskoga
naroda. Zagreb.
Škiljan 1988. Škiljan, D. Jezična politika. Zagreb.
Šulek 1860. Šulek, B. Deutsch-kroatisches
Wörterbuch – Němačko-hrvatski rěčnik. Sv.
1-2. Zagreb.
Šulek 1874-75. Šulek, B. Hrvatsko-njemačkotalijanski rječnik znanstvenoga nazivlja osobito za srednja učilišta – Deutsch-kroatische
wissenschaftliche Terminologie – Terminologia scientifica italiano-croata. Po nalogu vis. kr.
dal.-hrv.-slav. zemaljske vlade. Sv. I-II. Zagreb.
Šulek 1879. Šulek, B. Jugoslavenski imenik bilja. Troškom Jugoslavenske akademije znanosti
i umjetnosti. Zagreb.
Tafra 1992. Tafra, B. Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić. Zagreb.
3-9
Terminologie 1853. Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs. Von der Commission für slavische
juridisch-politische Terminologie. Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe. Aus der kaiserlich-königlichen Hoff- und
Staatsdruckerei. Wien.
Thomas 1998. Thomas, G. The Impact of the
Illyrian Movement on the Croatian Lexicon.
Slavistische Beiträge, Band 223. Verlag Otto
Sagner, München.
Trask 2005. Trask, R.L. Temeljni lingvistički pojmovi. Zagreb. Engleski izvornik: Key Concepts
in Language and Linguistics.
Vince 2002. Vince, Z. Putovima hrvatskoga
književnog jezika. Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb.
Napomena: Ovo je referat pročitan u Varni 13.
rujna 2010. na međunarodnome znanstvenom
skupu B a
o a (Vlast i kodifikacija) Međunarodne komisije za slavenske književne /
standardne jezike Međunarodnoga slavističkog komiteta.
Dužijanca, 2012. – kruh od novog brašna
9
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Anđelka Tutek, Gradišćanski anonimni zapis...
10-14
Gradišćanski anonimni zapis
Aleksander – Julijana Kreposna
na gradišćanskohrvatskoj pozornici
ANĐELKA TUTEK
Dva su novinska napisa objavljena u «Hrvatskim novinama», tjednom glasilu Hrvata u austrijskom dijelu Gradišća, bila motivom istraživanja a kojega rezultate objedinjuje ovaj rad:
prvi napis objavljen 1991. godine u dvobroju
51-52 pod naslovom «Gradišćanski anonimni
zapis Julijana Kreposna», uz podatak da su komad Julijana Kreposna u Beču, Undi i Hrvatskom Židanu izveli članovi šibenskog kazališta,
obavještava čitatelje da je redatelj predstave
Pero Mioč po anonimnom gradišćanskohrvatskom lirskom zapisu dramatizirao pučku priliku
Julijanu Kreposnu te da je tekst preporučio Slobodan Prosperov Novak. Uz navedeno, u članku se naglašava jezik izvođača koji jako sliči
čakavskom govoru Hrvata iz Stinjaka te pretpostavku Slobodana P. Novaka da je riječ o prijevodu iz njemačkog ili mađarskog jezika. Sljedeće godine1 na strani 33-34 nalazi se napis pod
naslovom «Julijana Kreposna na 38. festivalu u
Splitu» u kojemu anonimni autor dramski predložak promatra s aspekta jednog od motiva,
robovanja, te ga bez interpretacije uspoređuje
s Robinjom Hanibala Lucića. Uz to se spominje
porijeklo teksta, odnosno prihvaća se mišljenje
Slobodana Prosperova Novaka objavljenog u
članku iz 1991. godine da bi tekst mogao biti
i prijevod iz njemačkog ili mađarskog jezika na
tadašnji hrvatski jezik u Zapadnoj Ugarskoj.
Obadva članka donose podatke koji stvaraju
zabunu: već samim naslovom prvoga članka «Gradišćanski anonimni zapis Julijana Kreposna» upućuje se na zaključak da je Julijana
Kreposna anonimni tekst, zatim nerasvijetljeno
je njegovo porijeklo, a u kontekstu određivanja dramske forme komad se bez pojašnjenja
određuje ili kao pučka prilika ili kao prikazanje. Stoga je bilo potrebno pojasniti navedene
dvojbe a kako bi se komad Julijana Kreposna
mogao interpretirati bilo s književnoteorijskog
bilo s kazališnoteorijskog aspekta. Kako tema
ovog rada nije analiza teksta po kojemu je dramatiziran komad već kazališnoteorijski aspekt
dramskog predloška, donosim samo temeljna
saznanja o pjesmi Aleksander po kojoj je Pero
Mioč napravio dramatizaciju.
Riječ je, dakle, o anonimnom gradišćanskohrvatskom zapisu Aleksander koji pripada jednoj
od epsko-lirskih formi poznatih i u hrvatskoj
usmenonarodnoj književnosti.
Slobodan Prosperov Novak u knjizi Frana Kurelca Jačke ili narodne pêsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošonjskoj i želêznoj na Ugrih2
uočava pjesmu Aleksander i, ne ulazeći u detaljniju analizu samoga teksta, prepoznaje ga
kao mogući dramski predložak naglašavajući
njegovu narativnu strukturu, jednostavnost kazivanja proširenog dramskim shematiziranim
situacijama i naivnost u provedbi likova.
O samom porijeklu pjesme Novak naznačava
tek njezinu pripadnost gradišćanskohrvatskoj
prijevodnoj književnosti iz jezika jednog od
nadvladnih naroda na prostoru Gradišća. Tvrdnja se temelji na Kurelčevom zapisu prêvod uz
naslov pjesme (Kurelac 1871:138). Poznato je,
međutim, da mađarska povijest književnosti bilježi u stihovima zapisanu «Pripovijetku o kralju
Beli i djevojci Banko», anonimnog zapisivača,
tiskane 1570. godine, a ispod koje je zapisivač
dopisao: S hrvatskog na mađarski nisu tako davno preveli, u gradu Sempte, blizu rijeke Vág.
1 Brojevi novina iz 1992. kao niti imena autora obadva
članaka nisu vidljivi iz dostupnog materijala koji sam
dobila na korištenje od akademika Nikole Benčića.
Za istraživanje članka iz 1992. bile su dostupne samo
stranice 33-34.
2 Jačke ili narodne pêsme prostoga i neprostoga puka,
Zagreb, Slovi Dragutina Albrechta 1871. hrvatskoga
po župah šorunjskoj, mošonjskoj i želêznoj na Ugrih.
Skupio Fran Kurelac starinom Ogulinac a rodom iz
Bruvna u Krbavi.
10
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Anđelka Tutek, Gradišćanski anonimni zapis...
Uz to, zapisivač bilježi da je pjesmu slušao od
jednoga hrvatskoga vojnika, a s obzirom na
godinu zapisa, koja se podudara s vremenom
doseljenja Hrvata u Mađarsku, moguće je pretpostaviti i hrvatsko porijeklo pjesme. Mađarska
inačica pučke pjesme Aleksander vrlo je slična
drugom Kurelčevom zapisu iz Hrvatskih Šica
(prvi zapis pjesme Kurelac je zabilježio u Malom Borištofu). Dvama Kurelčevim zapisima,
pridružuje se i inačica teksta koju je zabilježio
Ivan Horvat 1956. godine u Hrvatskom Židanu (Horvat 1979:63) a koja se narativnim cjelinama i odabirom detalja u cijelosti podudara
s drugim Kurelčevim zapisom, tj. mađarskom
inačicom pjesme. Moguće je Kurelac imao i
pisanu varijantu pjesme na jednom od jeziku
nadvladnih naroda na što i upućuje opaskom
prêvod, ali je njegov zapis pjesme usmenog
porijekla, slušane od nekog kazivača ili kazivačice na gradišćanskohrvatskom jeziku u onovremenoj zatvorenoj, agrafijskoj i ruralnoj gradišćanskohrvatskoj sredini. Stoga se ne može
sa sigurnošću reći pripada li Kurelčeva, na gradišćanskohrvatskom jeziku zapisana inačica,
njemačkom ili mađarskom izvoru. Pjesma je
poznata među Hrvatima na cijelom prostoru
Gradišća a moguće je pretpostaviti da je Kurelac zapisao usmenu inačicu pjesme koja se
temelji na mađarskom izvorniku što opravdava
i prisutnost hungarizama koji se javljaju u zapisu pjesme (npr. varoš, faruglje, levite).
Za određivanje porijekla pjesme Aleksander
potrebno je naglasiti da ona pripada dominantnoj tematici povezanoj uz prisutnost Turaka,
s vrlo učestalim motivima robovanja i prerušavanja, dakle vremenu 14. ili 15. stoljeća, kada
se u hrvatskoj narodnoj usmenoj i pisanoj književnosti pojavljuje niz lirskih i epskih pjesama s
identičnim motivima, a koje, u kontekstu usmenonarodnog izraza, Hrvati preseljenjem donose u novu domovinu, čuvaju ih i prenose, ovisno o prostoru koji nastavaju, u inačicama koje
su odraz kako povijesnih tako i sociološko-komunikacijskih uvjeta u interferentnom suodnosu koji postaje inicijatorom daljnjih kreacija
što rezultira adaptiranim djelima s odmakom
od temeljnog modela. Stoga nije neopravdano
pretpostaviti da je pjesma Aleksander nastala
modifikacijom pjesme čiji temeljni model pripada hrvatskoj usmenonarodnoj književnosti.
10-14
Jednako tako za pretpostaviti je da autor novinskog članka o Julijani Kreposnoj na gradišćanskohrvatskoj pozornici usporedbu s Lucićevom Robinjom temelji na identičnim motivima
ropstva i prerušavanja koji su u Robinji razvijeni
preko narodne pjesme.3
Kao i za pjesmu Aleksander, koja se određuje raznim terminima i pitanje književnoteorijskog termina kojim bi se bar približno mogla
odrediti književna forma dramskog predloška
Julijana Kreposna nadalo je dvojbe, posebno u
kontekstu utvrđivanja dramskog predloška kao
crkvenoprikazanjskog žanrovskog oblika. Za
pjesmu Aleksander u gradišćanskohrvatskoj
periodici korišteni su različiti termini pa uz Novakov termin lirski tekst (HN 1991), supostoji
termin na gradišćanskohrvatskom jeziku pripovjedna jačka kao i termin balada kod autora koji
se bave prikupljanje usmenonarodne poezije
gradišćanskih Hrvata. Neujednačenost termina, u kontekstu Pavličićevog tumačenja pojma
književna forma4, proizlazi kako iz sadržaja
tako i iz strukture same pjesme.
Pjesma istovremeno odgovara navedenim terminima i samo se djelomično prepoznaje u
svakom od njih. Motivsko-tematsko svojstvo
usmenoknjiževne lirike izricanje je životnog
realizma pa tako i opjevavanje ljubavi i vjernosti kao neizostavnih motiva u lirskim narodnim
pjesmama.
U navedenom kontekstu, unutar epski narativnog, pjesma Aleksander jest lirski tekst. Da je
pripovjedna jačka potvrđuje njezina narativna
struktura, a da je balada potvrđuje se definiranjem balade kao lirsko-epske pjesme narodnog porijekla, dakle balade provansalskog tipa
no baladična atmosfera i tragičan završetak
glavnih junaka nisu prisutni u pjesmi Aleksander u kojoj, unatoč tragičnom događaju-otmici-vlada optimistična atmosfera, sa sretnim završetkom što ju približava romansi starijeg tipa.
Napomenula bih ukratko na ovom mjestu da
pjesma sadrži 90 šesteraca u stihu te da su strofe napisane po modelu pravilne izmjene osam
slogova s cenzurom nakon četvrtog sloga sa
šest slogova u nepravilnom rasporedu rima, što
3 I Đore Držić bio je nadahnut poznatom narodnom
pjesmom što je posebno uočljivo u njegovoj pjesmi
«Čudan san».
4 Pavličić, Pavao (1983) Književna genologija, SNL, Zagreb.
11
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Anđelka Tutek, Gradišćanski anonimni zapis...
je smješta na marginu utvrđenih versifikacijskih
formi.
Pjesmu Aleksander dramatizirao je Pero Mioč,
a 1991. godine postavljena je na gradišćansko
hrvatsku pozornicu pod naslovom Julijana Kreposna s terminološkom naznakom pučka ili
poučna prilika po gradišćanskoj narodnoj pjesmi. Navedena sintagma zbunjujuća je, ali ne
i neobična za kazališni pojmovnik u kontekstu
pučkog kazališta Hrvata u Gradišću. Naime,
pravilo je da su gradišćanskohrvatski zapisivači termina često put nastojali riješiti problem
književne forme dramskog teksta atribucijom
pa tako imenici prilika, u standardnom jeziku
u značenju događaja, pridodaju atribut pučka
i/ili poučna no kako su zapisivači uglavnom
obrazovani, ali kazališno nekompetentni entuzijasti, termin pučka/poučna prilika javlja se vrlo
često, kako uz pučke komade nabožnog sadržaja tako i uz tekstove iz svjetovnog tematskomotivskog kruga. Unutar dramske književnosti
kao roda teško je naznačiti linije razdvajanja
koje se temelje na kriterijima diskursa. Teret
povijesti i pravila koja su poetike nametnule,
što se djelomično može primijeniti i na pučko
dramsko stvaralaštvo, velik je a kako se vrste
definiraju uglavnom unutar opreke, npr. komedija/tragedija u odnosu na sadržaj i tehniku
kompozicije, teže je utvrditi prijelazne oblike,
što Julijana Kreposna jest, koji se javljaju u opreci kazalište/lirsko/epsko pjesništvo. Nedvojbeno je da pjesma Aleksander pripada pučkom
usmenom korpusu, međutim, njezin dramski predložak Julijana Kreposna utemeljen, za
pretpostaviti je na hrvatskoj usmenonarodnoj
poeziji, pučkim se može nazvati zbog korištenog jezika, u Aleksandru staroj gradišćanskohrvatskoj inačici čakavskog narječja, a koji je
u dramski predložak prenesen bez većih jezičnih intervencija na morfološkoj i leksičkoj
razini.
Redatelj i dramaturg Pero Mioč naziva ovaj
pučki komad prikazanje što upućuje na nabožni karakter što samo djelomično odgovara značenju pojma. Moguće je ovu dramsku
obradu po sadržajnom aspektu, a s obzirom
da se elementi književne umjetničke tvorevine
ukrštaju s karakterističnim elementima pučkih
drama (Car-Mihec 2003:23) djelomično smjestiti u prikazanjski oblik-pučku dramu s elementima nabožnoga, poput poznate pučke
10-14
drame Legenda sv. Elizabete iz Turingije, stoga
što Julijaninim postupcima rukovodi anđeo koji
adresante odvodi u svijet apstraktnog te ga se
navodi na promišljanje o temeljnim općeljudskim vrijednostima (vjera, ljubav, odanost) koji
su izneseni u maniri poučne crkvene literature vjersko-didaktičkog karaktera. Ostalim sastavnicama koje bi ga potvrdile pučkim prikazanjem, a to su glavni likovi, mjesto odvijanja
radnje i glazba, dramski predložak potpuno
isključuje i iz konteksta pučnosti: glavni likovi
Aleksander i Julijana, s izmijenjenim funkcijama-zarobljenim postaje muškarac, a junakinja
je žena-što je odstupanje od temeljnog modela narodne pjesme, potom Mahomed, turski
sultan i Halanbeg, turski plemić ne pripadaju
puku već višem sloju onovremenog društva
pa je s aspekta likova koji se javljaju u komadu moguća usporedba s hrvatskom dramskom
književnosti, točnije s Lucićevom Robinjom
koje su glavni likovi također pripadnici višeg
društvenog sloja, ne puka.5
Pučki dramski produkt i mjestom radnje podrazumijeva povezanost tematike s lokalnom
sredinom; u Julijani Kreposnoj, kao i u izvorniku, radnja se odvija na dva mjesta, u Beču i u
Istambulu, što također potvrđuje odstupanje
od pravila o pučkom produktu koje zahtijeva
jedinstvo adresanta i mjesta radnje.
Uz navedeno za napomenuti je i specifičnu
ulogu glazbe u pučkom komadu. U prilog navedenom nisu zanemarivi niti podaci u kontekstu istraživanja sakralne glazbene tradicije
Hrvata u Gradišću.
Naime, Štefan Kočiš je 1964. godine, istražujući gradišćanskohrvatski sakralni glazbeni
korpus ustvrdio da su note po kojima se pjeva pjesma Aleksander zabilježene u najstarijoj
gradišćanskohrvatskoj crkveno pjesmarici iz
1644. godine, tzv. Pavlinskoj, a da se u Stinjaku
pjesma Aleksander pjeva po istim notama zabilježenim 1848. godine u molitveniku Hiža zlata (Kalendar Gradišće 1994:43). Potvrda je to
prakse poznate iz najranijeg razdoblja hrvatske
književnosti u kojemu dolazi do snažne spre5 U gradišćanskohrvatskoj pučkoj dramskoj književnosti sve do objavljivanja Blazovićeve pučke drame
Vratarica nebeska (1980) likovi koji pripadaju višim
slojevima društva ne se pojavljuju u pučkim komadima niti u korpusu prijevodnog niti u korpusu izvornog
dramskog stvaralaštva Hrvata u Gradišću.
12
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Anđelka Tutek, Gradišćanski anonimni zapis...
ge narodne glazbe i crkvene poezije, odnosno
do prodora narodne poezije u crkvenu, što se
potvrđuje u dramskim laudama, a koje su mogli poznavati gradišćanski Hrvati u kontekstu
vremena u kojemu se one javljaju u hrvatskoj
književnosti i vremena njihova preseljenja na
prostor današnjeg Gradišća. Pero Mioč obradu pjesme Aleksander glazbeno obogaćuje
glazbenim kompilacijama Tomislava Mioča i
songovima (balade) koje je uglazbio Arsen Dedić.6
Dramatizirani oblik pjesme Aleksander sadržajno ne odstupa od izvornika. Tek uvrštavanjem dviju uglazbljenih pjesama iz hrvatske
književne baštine, stihova Antuna Gleđevića i
ulomka iz pjesme Jur ni jedna na svit vila Hanibala Lucića, redatelj odstupa od temeljnog
modela kojega je dramski tekst raspoređen
na, kako piše na popisu uloga, Pripovjedača,
Julijanu, Aleksandera, Mohameda, Halanbega,
Anđela, Majku, Glumca i Glumicu. Zbunjuje
podatak da u samom tekstu nema Pripovjedača već njegovu ulogu imaju Glumac i Glumica
čije replike imaju osobinu didaskalija a koje su
izravno prenesen tekst pjesme:
GLUMAC: Poslušajte, draga braćo,
Ča ću povidati,
Ča se stalo v Nimčkoj zemlji,
Va Beči varoši,
Va vrimeni starih ljudij
I Boga bojećih.
(U pjesmi Aleksander navedeno je prva strofa
iz koje je izostavljeno ê u stihu Ča se ê stalo v
Nimičkoj zemlji; Kurelac 1971:138)
GLUMICA: Aleksander po imenu
Je živil va Bču
6 6Napomenula bih da je Julijana Kreposna premjerno izvedena 7. prosinca 1991. godine u Šibenskom
kazalištu, u ratnim uvjetima, jer je kazalište u rujnu
bilo bombardirano. 10. prosinca iste godine predstava je izvedena na Danima hrvatske kulture u Beču i
predstavljala je hrvatska kazališta u okviru službenog
dijela programa pod nazivom „Hrvatska u Beču“.
Članovi šibenskog kazališta predstavu su potom izveli
u Hrvatskom Židanu, u Petrovom Selu i u Undi. Zbog
ratnih uvjeta u Hrvatskoj 1991. godine niti jedna
radionica u hrvatskim lutkarskim kazalištima nije bila
u mogućnosti prihvatiti ponuđenu lutkarsku izvedbu
Šibenskog kazališta te je redatelj pribjegao formi prikazanja u dramskoj verziji (navod iz dramskog predloška,
str.3). Unatoč poteškoćama komad je preveden na
poljski jezik i 1994. godine doživio svoju lutkarsku
premjeru u poznatom poljskom Wrocławskom teatru
lalek (Wrocławsko lutkarsko kazalište).
10-14
Ki je imal Julijanu
Svoju vernu gospu,
I tako su va ljubavi
Pobožno živili.
(U navedenim stihovima razlika izvornika i replike vidljiva je kod imenice Beč, u izvorniku
u Beči, što smatram nenamjernom pogreškom.
Ovakvi primjeri prisutni su u cijeloj dramskoj
obradi).
Glumac i Glumica u svom prologu izravno se
obraćaju gledateljima i do kraja komada njihove replike ostaju didaskalijama. Potrebno je
napomenuti da je predstava isprva zamišljena
kao lutkarska. Naime, dramaturg i redatelj Pero
Mioč pjesmu Aleksander dramatizirao je prema paradigmi lutkarske dramaturgije te su u
izvornom dramskom predlošku, kojim sam se
služila pri interpretaciji, didaskalije prilagođene
lutkama pa je tako uvodna didaskalija Prenosiva barokna lutkarska scena. Zastor je spušten.
Odgovarajući glazbeni accompagnamento.
Svjetlo «traži» lutku Aleksandera i lutku Julijane
koje su, kao arhitekstonski dio portala barokne
scene, aplicirane u portal scene, poput karijatide. I ostale didaskalije, isprva zbunjujuće, odnose se na lutkarsku predstavu: Uzima lutku
Aleksandera s portala i odlazi sa scene.
Julijana Kreposna u režiji Pere Mioča strukturom bez prologa kojega mjesto zauzima didaskalija (opis scene), s epilogom Zbora (četiri
Glumca i dvije Glumice koji nisu navedeni u
popisu uloga), bez podjele na činove, a s podjelom na uloge, s dijalozima koji su stihovani, ostaje u okviru žanra prikazanja, ali se za
razliku od njega redatelj, obzirom na veličinu
teksta, obilno koristi glazbenim umecima te
igrom svjetlosti koja postaje stilskim sredstvom
u realizaciji scenskog dojma. Upravo navedenim osobinama Julijana Kreposna «luta» s kraja na kraj književnodramskih margina, gotovo
neuhvatljiva za točno određivanje žanra. Stoga
smatram opravdanim vrjednosno je odrediti
neutralnim terminom komad a kojega koriste
suvremeni stručnjaci za područje pučkog kazališta.
Jezikom pučki, i pjesma Aleksander i komad Julijana Kreposna u izvedbi Šibenskog ansambla
na gradišćanskohrvatskoj pozornici, nomadi su
margine: svojim porijeklom, svojom seobom
od Hrvatske u Gradišće pa ponovo u Hrvatsku, pitanjem određivanja termina uvijek na
13
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Anđelka Tutek, Gradišćanski anonimni zapis...
rubu bilo književnog bilo kazališnog pojma.
Unatoč tome ili upravo zbog toga, zauzimaju
posebno mjesto kako u gradišćanskohrvatskoj
usmenoj književnosti tako i u njihovom pučkom kazalištu.
LITERATURA
1. Bošković-Stulli, Maja i Zečević, Divna
(1978) Usmena i pučka književnost, Pet
stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 1, Zagreb.
2. Car-Mihec, Adriana (2003) Dnevnik triju
žanrova, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb.
3. Fališevac, Dunja (1985) Struktura i funkcija
hrvatskih prikazanja, u: Dani hvarskog kazališta, Split, str. 332-347.
4. Horvat, Ivan (1979) «Narodna balada 0 djevojci-vojniku», u: Etnografija južnih Slavena
u Madjarskoj, Budimpešta, str. 60-71.
10-14
5. Kurelac, Fran (1871) Jačke ili narodne
pêsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošunjskoj i
želêznoj na Ugrih, Slovi Dragutina Albrechta, Zagreb.
6. Malinar, Smiljka (1985) «Crkvena prikazanja i Sacre rappresentazioni: stilski kontinuitet i otklon od tradicije», u: Mogućnosti,
XXXII, 1-2-3, Split, str. 97-118.
7. Pavličić, Pavao (1983) Književna genologija, SNL, Zagreb.
8. Zeichman,-Kočiš, Jelka (1994) «Aleksander.
Jedna od najstarijih jačaka Gradišćanskih
Hrvatov», u: Kalendar Gradišće 1994, str.
41-43.
9. Julijana Kreposna (1991), prema gradišćanskom anonimnom zapisu iz Malog Borištofa dramatizirao Pero Mioč, Šibenik.
Zahvaljujem gospodinu Peri Mioču koji mi
je ustupio dramski predložak komada Julijana
Kreposna.
Iz predstave Pečuškog kazališta «39. stepenika»
14
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
15-20
Ivo Andrić – genijalnost i tragičnost
u recepciji podvojenosti i istine
FABIJAN LOVRIĆ
PJESMA RANOG CIKLUSA EX PONTO
Sažetak: Želim ukazati na svu zrelost Ive Andrića1, njegovog stvaralaštva, na odgovornost
i osjetilnost u mladim danima. Njegov senzibilitet, onoga koji je svjestan odgovornosti i koji
1 Ivo Andrić: Bosanskohercegovački novelist, pisac
kratkih priča, romansijer, esejist, pjesnik, član SANU
i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.)
za roman Na Drini ćuprija. Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu u blizini Travnika u Bosni (tada
pod vlašću Austro-Ugarske) od oca Antuna Andrića,
podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić.
Stjecajem okolnosti, iako su njegovi roditelji Sarajlije,
Andrić je rođen u Dolcu jer je njegova majka u to
vrijeme boravila kod rodbine u Dolcu. Očeva obitelj
desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem
se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom. Osim
bavljenja istim poslom Andrićeve je vezivala zla kob
tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve
njegove stričeve, podlegli su ovoj bolesti u mladosti, a
sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak.
Suočavajući se s besparicom, Katarina Andrić svoga
jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Andrić u
Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća
majci u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u
Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku
srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje
pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila
objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak. Dobivši
stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva
Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje
na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u
Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa
zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega
posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji
Matoš. Naredne godine prelazi u Beč gdje sluša
predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka
klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća
često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć
svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru
Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski
fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik,
upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914.
Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje
njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska
mlada lirika…. Preminuo je 13. ožujka 1975. godine u
Beogradu u 83-oj godini života.
duboko proživljava svoju patnju, ali i patnju
majke, čineći svojevrstan spoj emocionalne inteligencije i prijenosa energije misli na daljinu;
od sina do majke i obrnuto. Napose, njegovo
vjerničko iskustvo je čvrsto, zna da majka moli
za muke sina kako bi Svevišnji uslišio molitvu i
olakšao mu zatočeničke muke. Njegovo obraćanje majci je dijaloško, blisko, i, kao da je uz
njega; ali, ona i jeste u svojoj tihoj patnji pored
njega, pored sina.
Ključne riječi: Ivo Andrić, EX PONTO, analiza,
genijalnost, vjera, majka, zatočeništvo, sloboda, dobro, zlo …
1. EX PONTO2
Danas, kao i u svim teškim danima zatočenja,
meni je žao svih ljudi koji žive dane, onih koji
čine zlo jednako kao i onih koji ga snose, žao
mi je i sebe i snage koja čili, ali najviše mi je žao
majke.
Žao mi je majke moje i njenih zaludnih bolova,
muka i nadanja.
Misle li ljudi kada kakva je noć majci koja zna
da joj je jedini sin dopao gvožđa i tuđinove nemilosrdne ruke?
Bog će oprostiti svima: i ja lako praštam, ali zašto ste ucvilili staricu? Već sam bol majka za2 Počevši pisati Ex Ponto (naslov je uzet prema pjesmama Epistulae ex Ponto latinskog pjesnika Ovidija,
u kojima ovaj pjeva svoje patnje i utiske iz progonstva u Pontu – na obali Crnog mora, kamo ga car
Oktavijan August bijaše prognao), Andrić nije htio
dati nikakav opis svoga tamnovanja, već je iskreno
i prosto davao iz sebe unutarnje slike, niz trenutnih
raspoloženja, fragmente sjećanja, koji se miješaju sa
utiscima sadašnjosti. On je iznosio misli i slike onako
kako su u zatočenju ležale u njegovoj svijesti poredane, i zato su tu grijesi i molitve usporedo, i zato nas
ni protuslovlja ne vrijeđaju, jer baš ona daju skladnu
sliku razvoja jedne duše. Dostupno na: http://www.
znanje.org/lektire/i26/06iv07/06iv0711lekt/ex%20
ponto.htm (2011-10-09)
15
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
15-20
zvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje;
Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.
Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja
neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke;
veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.
U sobi, gdje sam se – u koban čas – rodio, Ti
bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš:
«Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša?»
Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare
ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti
plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne
teška suza Tvoja na Božjem dlanu?
A ja te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja tebi na bijeloj kaldrmi naše
avlije!
2. Između iskustva i osjećaja postoji maglovita
granica koju vidi genije. Ta vidljivost je bila jasna mladom Andriću, te ga je vodila kroz život
stvaralaštva. Sve što nije promijenio, što nije
mogao promijeniti, nije trošio energiju na uzaludne pokušaje. Osjećao je sredinu i ulogu malog čovjeka, ulogu umjetničkog genija kome je
bio podložan i tom daru je davao sebe, neštedimice, ali senzibilno i uljuđeno, s puno harmonije i osjećaja za unutarnji svijet ljudi oko njega
samoga. Tako je njegov lik rastao između genija i nerazumijevanja postupaka koje je činio
ili, nije činio, jer je svoju ulogu znao unaprijed,
a ta uloga je bila podređena visokoj estetici i
etici književnog djela. O estetici, Milivoj Solar3
se oslanja na Aristotelovo4 iskustvo:
«Čini mi se zato da neće biti slučajno što Aristotel u Poetici nema pojam lirike, nego je taj pojam zapravo utvrđen u okvirima estetike koji su
do te mjere široki, a zbog toga i neodređeni, da
mogu obuhvatiti i ono što doista možemo, barem u našem dobu, povezati s ‘fenomenom lirskog’ u veoma različitim oblastima iskustva.»5
3 Solar, Milivoj (Koprivnica 8. travnja 1936.), hrvatski
teoretičar književnosti. Doktorirao 1964. disertacijom
o Franu Galoviću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
njegova knjiga Teorija književnosti. prvi put je izdana
1976., 20-ti put 2005. Akademik je od 17. lipnja 2008..
4 Aristotel (Stagira u Traciji, 384. pr. Kr. - Halkida, 322.
pr. Kr.), starogrčki filozof
5 Solar, Milivoj. Vježbe tumačenja. Zagreb: Matica
hrvatska, 1997. 127-128.
Ivo Andrić
Upravo u ovoj paradigmi možemo odrediti i
Andrićevu pjesmu u prozi EX PONTO. Njegovo psihološko tkanje je predodređeno lirskom
nastojanju da se pokaže i prikaže događaj s
elementima psiholoških utjecaja na čovjeka,
mijenjajući raspoloženja spram istine ma kakva ona bila: « … meni je žao svih ljudi koji žive
dane, onih koji čine zlo jednako kao i onih koji
ga snose» …6 Od toga humanog postupka i, rekao bih početka iskustvenog, Andrić nije nikada odustao, odnosno, nije se promijenio. Naprosto, i sam je bio takav. Jednostavan u svojoj
toleranciji i prepoznavanju uljudbe, normi koje
oblikuju čovjeka između dobra i zla. U pjesničkom, lirskom govoru svojih prvih radova, kao
i filozofskoj mudrosti i osjetljivosti, Andrić se
nameće kao inačica Rabindranatha Tagore.7 U
svemu tome treba postići zavidan nivo estetskih načela, jezičnih gipkosti i neosporivih mudrosti, čija sveukupnost čini ljepotu uzbuđenja:
«Istina, dobrota i ljepota tri su različita, ali ipak
bliska objekta filozofskog mišljenja. Istinu istra6 EX PONTO (u daljnjem tekstu označeno: isto.)
7 Tagore, Sir Rabindranath (Bengalski: Rabindranath
Thakur, Kalkuta, 7. svibnja1861. - Kalkuta, 7. kolovoza
1941.) je bio indijski pjesnik, skladatelj i dramaturg.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.
16
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
žuje gnoseologija ili filozofija spoznaje, dobrotu etika ili filozofija o ljudskom djelovanju, a
ljepotu estetika ili filozofija o lijepom, odnosno
filozofija umjetnosti.
Dobrota i ljepota su ideali (uzori) koje je zamislio ljudski um, a on zahtijeva da se s njima
podudara prava zbilja. Ljudski um želi da ono
što jest i što biva postane ujedno i dobro i lijepo, da dobrota i ljepota postanu jedno te isto
s istinskom stvarnošću. Taj spoj istine, dobrote i ljepote ostvaren je u Apsolutnom biću (U
Bogu), a relativna (stvorena) bića sve više treba
da ostvaruju taj vrhovni ideal, odnosno da mu
se primiču.»
Andrić je zarana dokučio ljepotu i njezin ukus.
Prepoznao je dar u sebi, a njegov stvaralački
nagon ga nije napuštao, nego ga vodio naprijed kroz sve prepreke koje je svladavao i snagom genija se uzdizao iznad ovozemaljskih
problema, ne misleći na sebe, odnosno, ne
samo na sebe: «Žao mi je majke moje i njenih
zaludnih bolova, muka i nadanja.» Ideal majke
kao one koja se neprekidno brine, bori za svoje potomstvo (za sina), opća je slika najuzvišenije ljubavi uopće. Ta ljubav je čovjeku najblistaviji čin žrtve, ljepote, odricanja, napora koji
ne poznaje granice. Majka se u trenutku nevolje pretvara u lavicu, u trenutku zadovoljstva i
mira, jedino ona zna biti suptilno, neponovljivo
nježna. Zato se majka pamti, zato je sinonim
najuzvišenije ljubavi.
3. Svoju poruku autor stavlja u službu čovjeka,
ljudi, obraćajući se izravno: «Misle li ljudi kada
kakva je noć majci koja zna da joj je jedini sin
dopao gvožđa i tuđinove nemilosrdne ruke?»8
Majka je jednina dok se obraća ljudima. Ona
je univerzum koji postoji u snazi ljepote, etike,
uzvišenosti. Ona pati zbog sina (djeteta), a
oni koji osuđuju, ne misle o bolu majke. Njezina osjetila su strune žalosti za koje neprijatelj nema sluh prepoznavanja, razumijevanja,
pokore. O tome ne razmišljaju, a majka teško
pati. Njezina bol je strašna šutnja u nemoći,
njezina nijemost ledena, okrutna, ubojita. Kada
bi neprijatelj razmišljao o majci, on i ne bi bio
neprijatelj, nego onaj koji prašta i koji razumije.
Pa i najozloglašeniji zločinac ima u sebi nježnosti i dobrote, samo, treba naći načina da se
8 Isto.
15-20
ona otkrije, pokrene, izazove emocije. Treba
ga senzibilizirati spram pojma ljepote, dobrote, osjećaja spram uzvišenoga, moralnog čina,
djela koje donosi pozitivno iskustvo. O tome
je pisao Dostojevski9 u svom djelu «Braća
Karamazovi».10 Kao grubi, sirovi i nemilosrdni,
znali su biti izrazito nježni ljubavnici, ili, suosjećati sa žrtvom.
4. Vjerničko iskustvo je neosporno, jasno i lako
pokazivo. Andrić je odrastao u obitelji koja je
prenosila biblijska načela na njegov djetinji odgoj. Vjerničko iskustvo se nosi iz ranih dana i
nikada ne zaboravlja. U odgoju i obrazovanju
mladog čovjeka, djeteta, prve godine života
(do sedam godina), veoma su značajne, iako
se i to razdoblje može podijeliti na manje cjeline, no, ovdje treba gledati na sveukupnost, pa
se manja razdoblja mogu uzeti u sklopu dužeg
vremenskog perioda, recimo, do polaska u
školu, kada se život djeteta ozbiljno mijenja i
prilagođava određenim normama, socijalizira
za rad i djelovanje u grupi. Jedino genij ostaje
izvan grupe. On u svojoj stvaralačkoj moći ima
oslonac za sebe, iako je društven i pati zbog
propuštenih zajedništava.
Praštanje je odlika velikih, ali i vjernika. Oni
znaju tko na kraju presuđuje, određuje, tko sve
vidi i može u svojoj milosti prepoznati, ali bol
majke će svoju strašnu patnju, energiju te patnje prenijeti na svijet, na sve one koji nepravedno ožalostiše njezino, majčinsko srce. Sigurno
je kako emocionalna energija struji, prenosi
vijesti, valove dobra i zla od jednog do drugog
čovjeka. Nitko se nije skrio od samoga sebe.
Energija zla progoni i osuđuje, to je On, to je
volja Njegova. Čovjek je tu nemoćan. Zlo sustigne, osudi i presudi, a čovjek, osuđenik, kopni
kao snijeg pred naletima sunčeve topline. Onaj
tko je ožalostio tuđu majku, tugu će prenijeti i
na svoju, a kada, to ostaje volja Njegova. Zato
i stoji izreka: «Čovjek snuje, a Bog odlučuje.»
Sam autor o spomenutom kaže:
9 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič (Moskva, 11. studenog 1821. Sankt Peterburg, 9. veljače 1881.), ruski
književnik ukrajinskog porijekla, romanopisac, novelist i publicist, jedan od najznačajnijih književnika u
povijesti.
10 Glasoviti roman o grubijanima, zatvorenicima.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski.
17
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
«Bog će oprostiti svima: i ja lako praštam, ali
zašto ste ucvilili staricu? Već sam bol majka zazvat će na svijet strahovitu pokoru i stradanje;
Bog ne može da ne vidi te suze i to drhtanje.»11
Dar praštanja je kod Andrića bio vječit. Prigodom jednog, moga, razgovora s Petrom Šegedinom12 (1994.), nametnulo se i nekoliko
pitanja o Andriću. Šegedin je tada rekao o njemu kao o onom kome je njegov genij i njegov
umjetnički izraz bio jasan i kruna svih odnosa.
Sve ostalo, blisko običnostima i slabostima čovjeka, nije osjećao temom na koju bi trošio vrijeme, kao niti o tome što su ga svojatali kao
srpskog, hrvatskog ili pisca iz Bosne i Hercegovine. On je bio sin ljepote pisanja i, tu, gotovo
da mu nije bilo premca u cjelokupnoj svjetskoj
književnosti. Da, mnogi čitatelji će se složiti s
ovakvom konstatacijom, pa čak i oni kritički
raspoloženi u traženju negativnosti. Andrićev
duh natkriljuje i jedne i druge.
5. Odnos majke i djeteta je neraskidiv. Onaj
koji je vezan za majku, uz njezinu ljubav, vezan je i za dobrotu, nježnost, ali i za spremnost
trpnje i borbu u uvjetima surovosti. Trpnja je vrlina velikih i sposobnih da sagledaju budućnost
i promjene koje budućnost donosi. Osjećaji su
čvrsto vezani. Energija misli putuje, materijalizira svjesne radnje i reakcije organizma fizički
uočljive:
«Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke;
veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po Tvom srcu.»
11 Isto.
12 Šegedin, Petar (Žrnovo, Korčula, 8. srpnja 1909. –
Zagreb, 2. rujna 1998.), hrvatski književnik, akademik,
intelektualac i kulturni djelatnik. Rođen u Žrnovu
na otoku Korčuli gdje je i završio Građansku školu.
Učiteljsku školu upisuje i završava u Dubrovniku.
Studirao je na Višoj pedagoškoj školi i na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Radio je kao učitelj u Kuli
Norinskoj i Račišću na svojoj rodnoj Korčuli. U
Zagreb dolazi 1936. godine, te se uključuje u poznati
krug Krležinih suradnika, mladih «pečatovaca». (op.
Naziv dolazi od imena Pečat – književni mjesečnik za
umjetnost, nauku i svekulturne probleme u kojemu
je Krleža bio glavni urednik. «Krležini pečatovci» su
bili liberalniji i okrenuti subjektivizmu i autonomiji
pisaca. Branili slobodu stvaranja protiv usko shvaćene
tendencioznosti.) Šegedin se prvi put javio u tom
časopisu «Odlomkom proze».
15-20
Bol se prenosi valovima misli, energijom misli,
i na fizičkoj razini. Misli su energetska poveznica ljudi, iako njihova moć, njihov fizički kontakt nije dokazan, ali, on postoji, nitko ga se
ne može odreći. Nema onoga koji nije osjetio
moć protoka misli, kada ga obeshrabri tuga bližnjega, a sam događaj nije jasan. Maglovit je,
ali sve prisutan. «Tebe boli moja patnja», kaže
autor, ali i da ih veže «krv i bol», jer svaki udarac
pada po srcu onoga drugoga, odnosno majke
koja tu bol fizički osjeća. Posebice, autor naglašava «Tvom» dajući mu višu i univerzalnu vrijednost koja je općeprihvatljiva i u rečeničnom
kontekstu primjenjiva na sve ljude, na svakoga
od nas. Da je to tako, primjer je i slijedeća misao u pjesmi EX PONTO:
«U sobi, gdje sam se – u koban čas – rodio, Ti
bdiješ i moliš i u pokornosti srca svoga pitaš:
‘Isuse, zar su nam za suze dana djeca naša’?»
Molitva Bogu jedina je utjeha i jedini smisao i
potreba iz čega se nada rješenju. Sve ljudsko je
zatajilo, sve postalo i suviše nepouzdano. I sam
autor piše o svom rođenju, ne kao trenutku sreće, nego kako se «u koban čas – rodio». Izraz
je podložan majci kao opravdanje za svu njezinu muku. Sve što je veza između sina i majke,
sin preuzima na sebe, svaki mogući grijeh, svaku moguću i postojanu patnju pripisuje sebi.
Njoj ostavlja molitvu i nadu, opravdava njezine
suze:
«Ti nemaš šta iznijeti do sirotinjsko srce i stare
ruke s tragovima rada i bezglasne suze, ali Ti
plači i moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne
teška suza Tvoja na Božjem dlanu?»
Nada je u oprostu i molitvi. Tolika bol iskazana kroz nebrojene suze koje moraju pasti i na
Božji dlan, te će moć Njegova uslišiti, pronaći
rješenje. On sam, autor, ne vidi drugo rješenje
iza rešetaka iza kojih se nalazi. Zato opravdava
majčine suze koje nisu uzaludne, nego spasonosne, a samim tim i opravdane: « … Ti plači i
moli, majko, jer ko da me izbavi, ako ne teška
suza Tvoja na Božjem dlanu.» Ovakvo, bogato
i jasno vjerničko iskustvo, određuje sve paradigme o razglabanjima nacionalnog pitanja o
Andriću. Naravno, svi bi htjeli genija u svom
dvorištu, ali, korijeni su neoboriva istina geneti-
18
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
ke, pripadnosti po krvi i mesu, po liku i obliku.
Genij je jedinstven i neponovljiv po svom životu i po svom djelu. Andrić je bio svjestan toga
poslanja kroz ljepotu umjetnosti:
«Za lijepu umjetnost potreban je genij, a on je
talent «(prirodni dar) koji umjetnosti daje pravilo.» (KUK, 405.). Glavna svojstva genija su
originalnost i egzemplarnost njegovih djela.
Genijalnost nije prirodna vještina koju je moguće naučiti prema nekom pravilu, to je urođena sposobnost. Prema Kantu samo umjetnik
može biti genij (znanstvenik ne!). Zanimljivo je
da je uspio izbjeći isticanje emocija u genija,
jer su one u suprotnosti s njegovim analitičkim
umom.»
Danas, u literaturi susrećemo emocionalnu
inteligenciju koja je sposobna otkriti novo, pokazati ga na osnovu snovitih predodžbi koje
se javljaju onome koji stvara, koji svoj san želi
materijalizirati u visokom etičkom i estetskom,
umjetničkom ili pronalazačkom djelu. Zaokupljen snagom talenta, genija, samo on, umjetnik, vidi dovršeno svoje djelo. Kroz povijest
umjetnosti možemo doznati o mnogima koji
su svoje djelo vidjeli i kada nije bilo ničega.
Tako je Michelangelo13 vidio svoje radove dovršene i mogao učenicima govoriti što i kako
trebaju raditi u prostoru u kojem je jedino on
vidio završena djela.
6. U protok emocionalne inteligencije14, materijalne moći koju proizvode valovi procesa
13 Buonarroti Simoni, Michelangelo di Lodovico
(Caprese Michelangelo, 6. ožujka 1475. - Rim, 18.
veljače1564.) je bio renesansni slikar, arhitekt i pjesnik. Jedan od najvažnijih i najsvestranijih umjetnika
svih vremena. Njegov genij i njegovi veliki pothvati u
svim umjetnostima učinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Opisuju ga kao genija božanskog
nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo
malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko
njihove osobe.
14 Jednostavno rečeno emocionalna inteligencija je
sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog
identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi
je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju
sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije koliku oni ulogu imaju u
donošenju odluka. Preuzeto sa: http: //www.portalalfa.com/mambo/index.php?option=com_content&t
ask=view&id=208&Itemid=127 (2011-10-05)
15-20
toga napora, organiziraju se određene radnje,
dolazi se do određenih rješenja koja ne možemo osporiti, ali počesto niti dokazati. Zato se
znanost, posebice suvremena znanost američkih psihologa bavi upravo ovim fenomenom
dajući mu važnost. To, što se u neko vrijeme
zvalo drukčije, dobilo je i svoje službeno nazivlje, a kod Andrića je to prepoznatljivo na kraju
ove pjesme u prozi:
«A ja te pozdravljam u muklim noćima uzdahom, a jutrom po suncu što zlati moje teške rešetke i u isti čas sja tebi na bijeloj kaldrmi naše
avlije!»15
Moć prepoznavanja, genij koji je Andrić imao,
znao je za protok emocionalne inteligencije,
te je u svojoj umjetničkoj kreativnosti senzibilizirao sliku u kojoj sunce čini spregu, prijenos
energije osjetila majci i da ono jednako sja i u
njegovoj ćeliji i «… na bijeloj kaldrmi naše avlije.» Ako uzmemo da je bijela boja, boja čistoće i nevinosti, onda je jasno da se zatočenik
nada izbavljenju, povratku u život. On jasno
vidi majku, svoj dom, okruženje u kojem sunce
čini novi početak, neprekinutu nit života, a što
je gotovo vječiti ideal i vjera samoga autora, u
mnogim njegovim djelima.
Zaključak – Cilj mi je bio, nakon postavljenog si zadatka, dati temeljne naglaske na lik i
djelo Ive Andrića, neospornog genija iz puka
hrvatskoga naroda, čije je djelo vrednovano i
najvišim priznanjima na polju književnosti, ali
i vječito i tužno svojatanje mnogih koji su ga
htjeli, ne birajući sredstva, vidjeti u svojoj avliji,
te tako dokazati kako je njihov. Međutim, jasno
je da genij pripada svom djelu, a njegovo djelo
umjetnosti i ljepoti, što sam dotaknuo ovim radom, analizirajući autorovu zrelost i prepoznavanje osobnih, autorovih vrijednosti još dok je
bio u začetku svog stvaralaštva visokih etičkih
i estetskih načela. To što sam se koristio analizom samo jedne pjesme, EX PONTO, kroz
njezino tkivo sam otkrivao univerzalna mjesta i
pisao zabilješke, tako da se može primijeniti na
mnoga njegova djela koja završavaju vjerom u
život, pobjedom života nad silama zla. Danas
bi to trebalo biti sasvim jasno, razumljivo. Genij
je uvijek ispred svojega vremena. On je svevremen.
15 Isto.
19
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Fabijan Lovrić, Ivo Andrić - Genijalnost i tragičnost...
Izvori:
Andrić, Ivo (1983.): Izabrane pripovijetke / Prokleta avlija. Ur. Amira Idrizbegović. Priredio:
Svetozar Koljević. Veselin Masleša, Sarajevo
1. Andrić, Ivo (1981.): Znakovi / Sabrana djela (knjiga osma / dopunjeno izdanje). Odg.
Ur. Risto Trifković. Svjetlost, Sarajevo
2. Andrić, Ivo (2009.): Znakovi pored puta.
Ur. Branka Fulanović. Zadužbina Ive Andrića, Beograd / Prosvjeta d.o.o. , Zagreb
Korištena literatura:
1. Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska, 1997.
2. Blažanović, Stjepan. Rječnik hrvatskog književnog nazivlja. Zagreb: Rački, 1997.
3. Butler, Christopher. Postmodernizam. Sarajevo: Šahinpašić, 2007.
4. EX PONTO. Dostupno na:
5. h t t p : / / w w w . z n a n j e . o r g / l e k t i r e /
i26/06iv07/06iv0711lekt/ex%20ponto.
htm (2011-10-09)
6. Friedrich, Hugo. Struktura moderne lirike:
od Baudelairea do danas. Zagreb: Stvarnost, 1969.
7. Heidegger, Martin. Bitak i vrijeme. Zagreb:
Naprijed, 1985.
8. Jelčić, Dubravko. Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Zagreb: Naklada Pavičić, 2004.
Ivo Andrić u Višegradu
15-20
9. Jurišić, dr. Šimun (2004.): Na tragu Ive Andrića / knjige i odjeci. Logos d.o.o. , Split.
10. Poljak, dr. Željko (2002.): Hrvatski književnik Ivo Andrić / Zagrebačko razdoblje na
temelju Andrićevih neobjavljenih pisama.
Autor; prof. dr. Željko Poljak. Mediaprint,
Zagreb.,
11. Poruke humanosti i ljubavi: osamdeset i
četiri književna nobelovca / priredio Asim
Halilović. Tuzla: Vlastito izdanje, 1988.
12. Solar, Milivoj. Teorija književnosti. Zagreb:
Školska knjiga, 1976.
13. Solar, Milivoj. Vježbe tumačenja: interpretacije lirskih pjesama. Zagreb: Matica hrvatska, 2005.
14. Steiner, Marijan. Kantova estetika. // Obnovljeni život 52, 6(1997). Hrčak. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.
php?show=clanak&id_clanak_jezik=3182
(2011-10-04)
15. Šarić, Ljiljana. Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk,
2008.
16. Uzelac, Želimir (2011.) glavni i odgovorni
urednik. Napredak, Travnik str. 11.-12. Hrvatsko kulturno društvo Napredak Podružnica Travnik. Travnik.
Ivo Andrić – Ingenuity and tragedy in the reception of duality and truth
Poem of the early cycles EX PONTO
Summary – I wantto point outall thematurity
ofIvo Andrić, the responsibility andsensitivityin younger days. Hissensibility, one whois
aware of theresponsibilities and one who deeplyexperienceshis suffering,but also the suffering ofmother, making a sort ofcombination
ofemotionalintelligence andenergy transferof
thoughts onthe distance; from mothertosonand vice versa. In particular, his experience is
strong,heknowsthat a motherpraysfor thesufferings of her son so that the Almighty could
concede theprayer and ease his captiveefforts.
His apostrophe to his mother is dialogic,close,
and, asshe iswith him; butin hersilentsuffering
sheisbeside him, besideher son.
Keywords: Ivo Andrić, EX PONTO,
analysis,ingenuity, faith, mother, captivity, freedom, good, evil. Prijevod: Gorica Lovrić.
20
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
21-30
Damin gambit VIII.
TOMISLAV KETIG
55.
Njena sposobnost da s lica sugovornika iščita
s kakvom osobom ima posla ni ovaj put nije
zakazala. Najčešće joj je to uspjevalo munjevito – za nepunu minutu koliko traje razmjena
formalnih učtivosti.
Tako je bilo i sada.
Sjedajući na pokazanu sofu, već je bila stekla
osnovni dojam o vlasniku moderne dvokatnice
u koju je stupila. Prosjed šezdesetogodišnjak,
suhonjav, srednjega stasa i ćvrste tjelesne građe, Gerhard Kertner je bio od ljudi, koji pri
susretu s novom osobom već tonom kojim izgovaraju prve rečenice stavljaju do znanja da
li se iza njihove suzdržane ljubaznosti krije i
pritajeni interes, koji utire put daljoj sadržajnoj
konverzaciji ili će sve ostati na konvencionalnoj površnosti.„U pitanju je ovo drugo“, zaključila je Magda. „Primam vas u svoj dom da bih
učinio Karlu po volji.“, kazivao je njegov glas i
njegov ravnodušan pogled. „A Karlu po volji
činiš jer ti je potreban, a potreban ti je jer si u
njegove sposobnosti i njegovu obiteljsku odanost potpuno siguran. Samo, ja nisam navikla
na takvo ophođenje, Gerharde Kertneru.“
Ženu, koja se desetak minuta docnije, kao po
uhodanom scenariju, pojavila u salonu, predstavio je kao svoju blisku suradnicu pravnu savjetnicu doktoricu Irenu Willander, koja mu je i
šogorica, te od kako je sudbina odlučila lišiti ga
bračne družice, ona se stara i da komplicirani
mehanizam svakodnevnog života u palači Kertner ni u jednom trenutku ne zataji.
Karlu je nazočnost doktorice Willander bjelodano bila posve razumljiva jer su njih dvoje
razmjenili nekoliko privatnih upita i odgovora
prije no što se razgovor nastavio učetvoro.
Magda i Karlo stigli su na bečki južni kolodvor
popodnevnim zagrebačkim vlakom, te se, nakon što se Karlo javio a iz palače Kertner mu
potvrđeno kako ih očekuju, odvezli tamo taksijem. Njihov prtljag prepušten je posluzi i oni
su se obreli izravno u salonu u kome je sada
Magda iskoristila predah koji joj je pružila ta
kratka konverzacija Karla i doktorice Willander
da osmotri ambijent. Ne što bi je pretjerano
zanimalo stilsko secesijsko pokućstvo, koje je
manje-više bilo kakvo se viđa po katalozima i
monografijama. Gledala je portrete na zidovima. Kertneri. Rodonačelnika Abrahama prepoznala je odmah po odeći, koje se već sljedeća generacija radikalno odrekla. Ostale glave
obitelji Kertner nosile su građanska odijela koja
su se tijekom slijedećih sto godina razlikovala
samo po kroju: reveri sakoa obli ili oštri, jednoredno zakopčavanje na pet četiri ili tri gumba,
neko vrijeme i dvoredo, mašne, leptirke, kravate sa uskim i širokim čvorom, okovratnici kruti i uštirkani ili meki, sa ili bez fišbajna. Lica s
brkovima ili bez brkova, ali nikad bradata, kao
da je potomcima to Abraham Kertner ostavio
oporučno kao zavjet.
Umjesto nastavka razgovora začu Irenu Willander kako joj se obraća:-Vi ćete svakako biti naš gost, gospođo Politeo.
I moj osobno. Gerhard je ovih tjedana naprosto
rasprodat. – Nasmiješila se: - Od kako je preuzeo na sebe i odgovorne političke obveze...ali
novo ljeto ćemo dočekati skupa! – Okrenula
se domaćinu: - Ja bih sada odvela našu gošću
u njezin apartman da se odmori od puta, a ti i
Karlo ćete sigurno imati još što jedan drugome
reći prije nego što se i on uputi da predahne.
Izišle su u veliki hol iz kojeg su spiralne stube
vodile na gornje katove. Kada su stigle na gornje odmorište domaćica uhvati Magdu pod
ruku i povede je širokim koridorom, zastrvenim debelim plavim tepihom, do dvokrilnih
vrata u dnu. Kada ih je rastvorila pred Magdom
se ukaza prostrani dnevni boravak. Njezin kofer i neseser stajali su postrance, ispred stočića
na kome je bila vaza sa zagasitoplavim irisima.
Irena Willander ju je i dalje držala pod ruku i
vibriranje njezinih prstiju podseti Magdu na to
kako je Blankina ruka bila isto tako i drhtava i
topla kao i ruka ove suhonjave Bečanke. „Da li
se to usud poigrava sa mnom“, pomisli Magda“
i ne da mi da zaboravim tjelesno tko sam“, po21
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
misli pomalo revoltirano i tek tada opazi kako
su njih dvije ušle u spavaonicu i kako Irena Willander pokretima iskusne domaćice provjerava je li sve u redu.
Onda izvuče svoju ruku ispod Magdine, ali se
ne odmače.
-Navikla sam uvijek i svagdje sve provjeriti – rekla je tiho, kao da se boji da jačinom glasa ne
poremeti mir i harmoniju okružja koji su vladali
oko njih. – Uostalom, - dodala je – svijet, kao
što ste se i vi nedvojbeno mnogo puta uvjerili,
počiva na nama, ženama.
-Svijet, koji su do sada stvarali muškarci – odgovori Magda. – Mi smo samo čuvarice. Osuđene katkad čuvati i ono što bismo trebale promijeniti.
-Ako smo mudre mi to i činimo. Tiho, polako
i nevidljivo. Imam dojam da je poznanstvo s
vama blagotvorno utjecalo na Karla. On inače nije pretjerano podložan utjecajima. Čak
ni osoba koje su mu bliske. – Irena Willander
zastade pa doda: - Ili su mu bile.
Magda je grozničavo razmišljala: prihvatiti ili ne
prihvatiti ponudu koja se u glasu Irene Willander osjećala: udružiti se u skrbi za osobu do
čije je budućnosti bjelodano objema bilo stalo.
Jer da je Ireni Willander bilo stalo do Karla bilo
je razvidno i iz prvih rečenica koje su njih dvoje izmjenili. Je li ona taj izuzetak među visoko
naobraženim ženama koji je spomenuo? Morat će razmisliti o tome. Noć pred njom bila je
prigoda za to. Odluči se da odgovor, koji je Irena Willander od nje očekivala odloži, pomoću
taktike kojoj je oduvijek bila vična: bit će iskrena tako što će naizgled reći dosta, a zapravo
ništa bitno.
-Karlo i ja smo se upoznali posve slučajno: na
turističkom putovanju Bliskim istokom. Prijateljstvo koje je iz toga nastalo izgrađeno je na
bliskosti svjetonazora i odsustvu interesa za
uobičajene muško-ženske bliskosti. – Magda
pogleda sugovornicu u oči i namjesti na lice
najljupkiji osmjeh koji je mogla proizvjesti. –
Tomu su svakako doprinijele i moje poodmakle godine.
Po izrazu domaćičinog lica vidjelo se kako nije
zadovoljna dobivenim odgovorom, ali je, kao i
Magda, odlučila odložiti pravi razgovor do daljeg.
-Večera je u devet. Doći ću po vas. Ukoliko se želite komu javiti telefonom okrenite prethodno nulu.
Magda kimnu glavom. Sačeka da Irena Willan-
21-30
der iziđe, ode do hladnjaka, ugrađenog u veliki zidni regal, potraži u njemu svoje omiljeno
piće, pa, ne našavši ga, zadovolji se „armagnacom“, doda u čašu dvije kocke leda, vrati se do
sofe, sjede na nju i ispi prvi gutljaj. Osjeti kako
joj mozak poče servirati ocjene prvih dojmova
u ovom domu.
Sve je ovdje bilo besprijekorno. I svi su bili besprijekorni. A ipak osjećala je kako je okružuje
hladno, bešćutno ozračje. „Uspela si se, Magda, na razinu na kojoj nisi nikada bila i stavila si
sebi u zadaću učiniti nešto što bi lako moglo
biti iznad tvojih moći. Mislila si kako je Karlu
potrebna tvoja pomoć, a ispada da se on na
ovoj razini sasvim dobro osjeća i kada bi ti pokušala podsjetiti Gerharda Kertnera da Karlu
pripada pravo na protuusluge možda bi sve
ispalo naopako. Niti si ti, upavši u ovaj krug niotkuda, netko tko može ovdje dijeliti moralne
lekcije, niti bi time Karlo u očima svog moćnog
rođaka dobio na značaju. Naprotiv. Tvoja potpora bi ga ponizila, jer bi ispao mlakonja koji
nije sposoban sam štititi vlastite interese. A ako
je tako, a jeste, onda što ti uopće ovdje tražiš?
Bit ćeš primorana, u Karlovom interesu, izigravati osobu kojoj se prohtjelo malo razonode
kakvu Beč nudi i izdržati tih nekoliko dana u
toj glupavoj ulozi, koja ti ne pristaje i koju si najmanje željela.“
„Stani malo“, trgla se. „Zar ta doktorica ne
znam čega, ta madam Willander nije osjetila
da ti je do Karlove budućnosti iskreno stalo?
Kao i njoj, rekla je.“
Magda ispi poslijednji gutljaj, položi praznu
čašu na stočić pred sobom i upita se: „Zašto
njoj? Do koje dubine intimnosti seže njihov odnos? I zašto joj Karlo tu Irenu Willander nikada
nije spomenuo?“.
Večerali su utroje. Domaćin se ispričao hitnim
pozivom iz predsjedništva stranke na konzultacije. Magda je sve vrijeme nenapadno motrila
čas Karla a čas Irenu Willander, ali nije uspjela
otkriti nikakav znak nečeg posebno bliskog ni u
tonu kojim su se obraćali jedno drugom, niti u
riječima, izgovorenima tom prigodom. Domaćica pohvali Magdin odličan njemački, raspitujući se gdje ga je tako usavršila, na što je Magda
odgovorila da ga je usavršavala tijekom službovanja u turizmu, ali da ga je naučila od majke
koja joj je rekla kako je to najdragocjenije što
joj može dati i dodala kako joj je djed po majci
22
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
bio Nijemac. Ta Magdina informacija unijela je
notu topline i neposrednosti u dalji razgovor,
koji se uz vino i sachericu upravo privodio kraju kada se pojavio Gerhard Kertner i sjeo za
sto vidno raspoložen zbog nečega na sastanku
s koga se vratio. Irena ga je odmah obavijestila
o činjenici kako je njihova gošća polunjemica,
na što se u očima Gerharda Kertnera pojavio
zračak simpatije te on primjeti kako su na prostoru negdašnjeg Austrijskog carstva milijuni
ljudi s takvim miješanim podrijetlom, te kako
će to, za nadati se, u skoroj budućnosti postati
integrativni poticaj. Dodao je još kako mu je
Karlo objasnio prirodu njegovog prijateljstva s
gospođom Politeo, te napomenuo kako bi se u
to po njegovom sudu besprijekorno i čisto duhovno prijateljstvo moglo vezati i za stanovite
aktivnosti obitelji Kertner, te na Magdin upitni
pogled dodao kako bi o tome mogli razgovarati narednih dana, tijekom njezinog boravka u
Beču, dakako ukoliko bi njoj takve ideje bile
zanimljive.
Magda prihvati ponudu za takav razgovor s
naglašenom suzdržanošću, Potom napomenu
kako je njezino prijateljstvo s Karlom, kako ga
je gospodin Kertner točno definirao, od početka bilo lišeno bilo kakvog interesa praktične
naravi, jer su se njihovi osobni životi produljili
kretati vlastitim smjerovima kao i ranije. A čini
joj se da osobi u njezinim godinama nije mudro ni započinjati išta drugo sem prijateljstva,
kako ne bi za sobom ostavila previše neokončanoga. Ali ako bi nečim mogla pomoći Karlu
u njegovim, koliko je od njega saznala, brojnim, napose obiteljskim obvezama, kojima se,,
evo, pridružila i delikatna i odgovorna zadaća
političkog analitičara, ako je to dobro shvatila...
-Dobro ste shvatili – sada je osmjeh Gerharda
Kertnera postao spontaniji. – I bilo bi svrsishodnije da me ubuduće oslovljavate recimo gospodin Gerhard, jer i Karlo je Kertner. – Onda mu
se lice uozbilji. – A Karlo ne bi trebalo ustezati
se da me upozna s problemima koje ima. Tim
prije što smo upravo definirali njegovu poziciju
u obitelji. – Ustao je. – Dopustite mi da se povučem u kabinet, jer još nisam okončao svoj
današnji radni program. Sutrašnji dan će vam
organizirati Irena. Laku noć!
Po njegovu odlasku neko vrijeme vladala je tišina. Onda i Irena ustade.
-Ispričajte me na koji minut – rekla je. – Moram
21-30
provjeriti agendu kako bih vam organizirala sutrašnji program. – Bilo je razvidno da je shvatila kako Karla i Magdu treba nakratko ostaviti
same, opazivši nervozno micanje prstiju Karlove desne ruke.
Šutnja je potrajala i kad je ona izišla. Onda Karlo reče:
-Nije trebalo da se miješaš u naše obiteljske
odnose.
-Pravi prijatelj ne gleda nepravdu šutke.
-A kakva je nepravda u pitanju?
-Kada je zatražio od tebe politički angažman,
da li te je Gerhard pitao možeš li, uz sve tvoje
brige, preuzeti to na sebe, ili te nekih drugih
briga treba rasteretiti, a on bi to mogao, samo
malim prstom da makne. Ti si mi čitao ono pismo u klubu „A“, sjećaš se? U tom pismu se
pominje potreba da se Kertneri čvršće vežu
jedni uz druge. Na koji način se to postiže, dragi Karlo?
-Misliš da se moji bečki rođaci nisu dovoljno
skrbili o meni? Činjenica da su mi izradili austrijsko državljanstvo...
-Rođen si u Beču i imaš prirodno pravo na to. I
po podrijetlu također. A dobio si austrijsku putovnicu tek kada se Gerhard sjetio kakve sve
protuusluge za to može dobiti od tebe. Iskoristio je svoj utjecaj da bez administrativnih
otezanja i zvanično bude potvrđeno to što jesi.
Tvoji roditelji...
-Moj otac je bio odveć ponosan da bi Gerhardovog oca podsjetio na to o čemu govoriš.
-Kao i ti. Pretjerani ponos nije vrlina.
-Nego što je?
-Kompleks više vrijednosti, koji se najčešće onima najbližima takvoj osobi obije o glavu.
-Mislim da si kucala na otvorena vrata– reče
Karlo nakon kraće šutnje. – I nisi me dovela u
lagodniji položaj. Dapače.
Magda ga nikada nije vidjela takvoga. Karlo je
sjedio naizgled mirno, ali se osjećalo da u njemu vibrira sve: živci, osjećanja, glas...Od njegove staloženosti, koju je do tada pred njom uvijek uspješno održavao nije ostalo ništa. Pred
Magdom se sada nalazio čovjek zabrinut, skoro uspaničen, gledajući kako predstava koju je
pozorno i strpljivo decenijama gradio o sebi u
očima drugih blijedi te sam sebi počinje sličiti
na male ljude oko sebe, koji se održavaju na
površini plivajući iz kompromisa u kompromis,
čineći svaki postupak sračunato očekujući pro23
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
tuuslugu. I to samo stoga što je previdio njezine namjere. Riješi ga umiriti:
-Nisam ni u neugodniji, Karlo. Sigurna sam da
ćeš i dalje u očima Gerharda biti onakav kakav jesi i kakav si mu i potreban: Kertner koji je
vrhunski intelektualac, sjajan sin i dobar otac.
Kertner koji nema korporacije ali ima srce i kičmu koja boli kada se savija. A Irena Willander
te, osjećam to, veoma cijeni i drag si joj. To
znaš, je li? – Onda produlji izravno: - Ona je taj
izuzetak među intelektualkama?
Karlovim licem razli se sjetan osmjeh.
-Jeste – prizna spontano. – I znam da sam joj
drag, ali ne znam zašto.
Sada je na Magdu bio red da se zbuni.
-Kako to da shvatim?
-Pri svakom susretu raspitivala se o mom životu
i u očima joj se opažalo kako je to odistinski
osobno zanima. Činilo se kako je pripravna priskočiti mi u pomoć ako zatreba...
-A ti nisi dao da ti se pomogne. Nikada i nitko.
-Kada sam preko Beča uspostavljao telefonski
kontakt s roditeljima, zamolio sam Gerharda...
-I to je sve?
Umjesto odgovora Karlo slegnu ramenima.
-Irena Wilander je doktorica...čega?
-Prava. Imala je uspješnu odvjetničku karijeru.
Ali kada je na automobil njezine sestre naletio kamion sa zaspalim vozačem pregorila je
osobne ambicije i uvjetujući to preuzimanjem
pravnog zastupstva Gerhardovog poslovnog
carstva, preuzela i sestrin položaj u upravljanju
ovim domom. Kolikogod je Gerhard sposoban
poslovni čovjek kada je ostao sam bio je naprosto izgubljen i onda mu je Irena dobacila
sebe kao pojas za spasavanje. – Zamijetivši
Magdin dvosmisleni pogled, dodao je: - Dakako ne sebe osobno i intimno.
-Dobro si obaviješten – žaoka u Magdinoj konstataciji bila je očita.
-Svijet Kertnerovih možda nije oličenje ćudorednosti, ali poštuje neke tabue – oštro odvrati
Karlo.
-Nisam se vratila prerano? – upita Irena ulazeći
u blagovaonicu.
-Niste – preduhitri Magda Karla. – I što nam
spremate za sutra?
-Treba biti maštovit i načiniti program za one
koji poznaju Beč. Do podneva bismo mogli
pogledati izložbu slika Roberta Hammerstiela. Dobija veoma dobre kritike, a inače je iz
21-30
onih krajeva koje Kertneri, zahvaljujući napose
Karlovim izravnim precima, nisu zaboravili. Za
objed možete birati: Gruenzing zbog dobrog
vina ili Kahlenberg zbog lijepog pogleda. Nakon objeda mogli bismo se vratiti ovamo da
predahnemo i pripremimo se za večernji izlazak u operu. – Preletjela je brzim pogledom
po Magdi i Karlu. – Pola jedanaest je, ali po
meni to još nije vrijeme za povlačenje...Ili jeste?
-Ja bih se ipak povukao – izjavi Karlo. – Želim
obaviti telefonski razgovor s Novim Sadom.
Tamo uvijek ima razloga za moju brigu – dodao je uz ispričavajući osmjeh.
- Dobro, Karlo. Ali nas dvije možemo još posjediti – obrati se domaćica Magdi. – Vino nam je
pri kraju, ali u ovom domu uvijek ima nekoga
tko će nam donijeti novu bocu. I kavu. Da, i
kavu!
Vino je opet bilo u čašama i kava pred njima.
Šutjele su obje, podižući s vremena na vrijeme
pogled. Isprva naizmjenično, a potom istodobno. Irena Wilander progovori prva:
-Gdje smo ono stali? – reče.
-Kod Karla.
Domaćica se kod ovog izravnog odgovora
prvo trže, a onda se nasmija:
-Točno. I kod moje opaske kako pozitivno utječete na njega.
Magda je dugo vagala ono što je namjeravala
odgovoriti. Na koncu ipak reče:
-Upotrijebili ste izraz „blagotvorno.“ Što bi moglo biti i točnije, jer ako je tog utjecaja bilo on
je došao spontano, i ako je netko tijekom našeg druženja postao duhovno bogatiji to sam
bila ja.. Znate, gospođo Wilander...
-Irena. Oslovljavajte me tako, jer osjećam da
naše poznanstvo tek počinje.
- Mislite stoga što sam prihvatila ideju gospodina Gerharda...Ali ja sam pristala samo na razgovor a ne i na nešto više od toga. Bar dok ne
čujem što bi to praktično moglo biti. Ja sam,
kao što sam vam već rekla, dama u veoma ozbiljnim godinama...
Irena Wilander odmahnu rukom:
-Pusti te godine! Neki baš u vašim godinama
ulaze u top formu!
-Moguće. Ali treba imati i volju da se u nešto
novo upustite. Ja jedva izlazim na kraj i sa samom sobom. A mislim da je i moj „blagotvorni“ upliv na Karla okončan
Irena Wilander joj iznenada dotače ruku i po-
24
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
gleda je molećivo:
-Nemojte ga ostaviti – I tihi glas bio joj je u
skladu s pogledom. – Tamo, u Zagrebu, kada
se oboje vratite on neće imati nikoga sem vas.
Njegova kći je krenula svojim putom, brak mu
se davno raspao...
„Hoće li ostati u Zagrebu“ upita se Magda sjetivši se izjave Gerharda Kertnera kako su se on
i Karlo definitivno dogovorili. „Nije rekao što
su se dogovorili“ Zadrža te dvojbe za sebe i
reče:
-Uvijek sam se pitala kako je moguće da takav pametan i, nemojmo to negirati, privlačan
muškarac nije našao ženu koja bi mu u svemu
odgovarala...
-Mislim da bi najtočniji odgovor bio da je nije ni
tražio. Naprosto je prepustio slučaju da to regulira. Ima takvih muškaraca i, dakako, žena...
Njihovo je načelo: ljubav ako naiđe...naiđe. a
ako ne, opet dobro. Napose ako ste se već jednom nasanjkali. Takve osobe, kada im hormoni
preplave um, riješe to tehnički...i idu dalje.
-Kod Karla se to nije dalo naslutiti. A ja nisam
od onih sa slabom moći opažanja – Magda poseže za čašom pa se naglo predomisli u uze
šalicu s kavom.
-Takve osobe taj po njihovu sudu, osjećajni
nedostatak kriju. – Irena se opredijeli za vino.
Pila je polako, malim gutljajima, s bjelodanim
užitkom.
-Jer im to pred njima samima narušava vlastitu
savršenu sliku. – Magda užurbano doda: - Nije
to sujeta. To je samo zadovoljstvo samim sobom čovjeka koji je sebe točno izvagao. – Na
čas je zašutjela a onda uperila pogled u Irenu.
– Taj Karlov posao u Zagrebu i, čini se i u Vojvodini, to je bila vaša ideja, zar ne?
Irena Wilander se trže. Ali ne odgovori odmah.
Onda se ipak odluči:
-Rekla sam da naše poznanstvo tek počinje. Ali
nisam slutila da će početi ovako žestoko. Neka.
Možda to više obećava od klasičnog ženskog
taktiziranja. – Sada i ona ukrsti pogled s Magdom. – Uostalom, niste mi ni ostavili prostora
za to. Dobro. Ne preostaje mi doli biti iskrena.
Da, Magda, bila je to moja ideja.
-Od početka? Od Karlovog dobivanja austrijskog državljanstva, putovnice.. članstva u klubu „A“...
-Ne baš. To s državljanstvom je sredio Geri,
kada su kod vas u Jugoslaviji započela krvava
21-30
razračunavanja, kojima se nije vidio kraj. Karlo
je na proputovanju preko Madžarske došao u
Beč. Dočekala sam ga na kolodvoru. Sišao je
iz vlaka blijed ali dostojanstvena držanja. Pravi
Kertner..- Skrenula je pogled kao da priziva sliku tog susreta na Suedbahnhofu. - Tada su mi
se otvorile oči: on je taj! Isprativši ga istog predvečerja na vlak za Novi Sad, u njegovoj hitnji i
odluci da ga ništa ne sprječava u njoj, spoznala
sam dodatni argument toj konstataciji u prilog.
Kada sam te večeri svoju opasku iznijela Geriju i mojoj pokojnoj sestri činilo mi se kako oni
to primaju k znanju, ali ne sagledavaju njezin
značaj. Onda su protekle godine i kada je Geri
nedavno prihvatio ponudu vođstva stranke da
uđe u politiku, shvatio je da, istina, ima u svojoj
tvrtki dovoljno sposobnih i lojalnih ljudi u rukovodećem timu, ali da su mu neophodni bliski
suradnici s kojima će ostvariti svoj konačni cilj:
da, kao što su u vrijeme rodonačelnika baruna
Abrahama Kertnera to bile obitelji Brunswick,
Auersperg, Batthyany i Eszterhazy, sada Kertneri uhvate u svoje ruke poluge i ekonomije
i politike. Onda mi se jednoga dana požalio.
„Iren“, rekao je, „za ovo što hoću dok sam još
u snazi, kada bolje razmislim, imam samo tebe.
A treba mi brojniji „thinking team“. Moja dva
sina i kćer zanima samo moj novac ali ne i Kertnerovska perspektiva. Bar zasad. Našao sam
neke među Weltzovima, mislim da mogu računati i na neke Haldemannove i Kisfaludijeve, ali
Kertneri...Gdje su mi Kertneri?“ „Imaš jednog“,
rekla sam mu. – „Karla. Sjećaš se što sam ti prije toliko godina rekla o njemu? On, istina nije
Manfredov već Waldemarov potomak, ali je
Kertner.“
„Kako ću znati da je pravi“, pitao me je.
„Provjeri ga. Uvedi ga u Organizaciju i daj mu
zadatke tamo na jugu koje treba obaviti, a ili ih
nitko ne obavlja ili ih obavlja traljavo. Pa kad se
uvjeriš pozovi ga k sebi.“.
-Znači, gospodin Gerhard je prihvatio vašu
ideju? Ali što je vaš konačni cilj? –Magda riješi
istjerati stvari na čistac. -Ako vašem zetu nudite
Karla kao Kertnera kakav mu treba, onda sigurno niste planirali ostaviti ga u Zagrebu? Hoćete
ga u Beču?
Prsti Irene Waldeman su nervozno podrhtavali
dok je prinosila čašu s vinom usnama.
-Voljela bih da je tako. Imperija Kertner ga
zaslužuje pri vrhu. Ali on je tako zadovoljan
25
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
svojim životom tamo...Jednom u dva mjeseca
kada dođe u Beč Geri se zatvori s njim u kabinet i kada poslije nekoliko sati iziđu iz kabineta
sija od zadovoljstva. A onda mi se požali: „Vraški pametan taj moj daljnji rođak. A drži se svog
Zagreba kao pijan plota. Dovuci ga ovamo,
Iren, ubijedi ga“, moli me.
-A ne polazi vam za rukom?
-Geri se danas s njim, kao što nam je i saopćio, definitivno dogovorio. Ali samo o tome da
Karlo prihvati ulogu u obitelji koju mu je Geri
namijenio. Ali ne i kada.
-Hoćete reći kako bi mu netko trebao pomoći
da se odluči? – Magda ju je nnetremice motrila. Ali, činilo se kako to Ireni Wilander uopće
ne smeta.
-Da – potvrdila je kratko.
-Netko u Zagrebu, je li tako? – Na Magdinom
licu zaigrao je onaj neodrijeđeni osmjeh komu
promatrač, ma kako pronicav bio, ne može
odrediti što predstavlja: prihvaćanje, rezignaciju ili pripremu odbijanja ponuđene uloge.
– Znači ja? – Odmahnula je rukom. – A i tko
bi drugi? Karlova kćer zaokupljena vlastitom
glumačkom karijerom? Ili ataše austrijskog veleposlanstva? No, dobro. Pretpostavimo da se
prihvatim te uloge lansiranja Karla u vrh imperije Kertner. I da to javim...vama, dakako. Što
dalje? I zašto to niste pokušali vi? Poznajete ga
mnogo dulje i intimnije nego ja.
Irena Waldeman je dugo šutjela. Onda odgovori:
-Jednom sam pokušala. Onako nonšalantno
kako to čine žene koje žele odgovor, ali se
plaše da izravnim ubjeđivanjem ne postignu
suprotni učinak. Pomislila sam kako bi Karlo
mogao zaključiti da to želim ja, a ne Geri. Zato
sam samo u inače neobvezatni razgovor uplela rečenicu: „Geri bi jako volio da nam se pridružiš.“ „Pa, pridružio sam se“, odgovorio je.“
Vodim jugoistočni sektor za njegove političke
potrebe.“ „To je samo prvi korak“ objasnila
sam mu.“Geri te tom zadaćom želi samo uvesti u naš svijet.“ Razmislio je malo i odgovorio:
„Neka ostane zasad na tome.“ „Politika može
biti samo privremeni Gerijev interes“, nastavila
sam mu objašnjavati. „On te želi u tvrtki.Trajno,
Karlo.“ „A ti?“ pitao me je. „Dakako i ja“, potvrdila sam. Opet je malo šutio, a onda rekao:
„Dobro.“ Samo toliko. Ni „da“ ni „ne“.
Ne skidajući pogled s Ireninog lica, Magda pomisli: „Život me je opet posadio za šahovsku
21-30
ploču. Neka sam prokleta ako sam očekivala
kako ću ovdje, u Beču, nastaviti igrati tu vražju
konačnicu, a da su s druge strane ploče nova,
neočekivana lica.I opet mi je život postavio
jednog dragog muškarca kao domaću zadaću.
I što sada, Magda? Zašto jednom ne odustaneš? Zato što nikada nisam pred takvim zadaćama odustajala. A ova Irena Wilander...Onda
naglo reče:
-Evo što ću učiniti. Isto što i svaka žena koja
želi iskren i pouzdan odgovor. Postupit ću kao
i vi. I ako zaključim da mu je prijedlog gospodina Gerharda...i vaš...- dodala je naglašeno
– prihvatljiv, isporučit ću tog dragog čovjeka
obiteljskoj tvrtki. A ako nije, ako Karlo više voli
svoj dosadašnji život, onda neka bude po njegovom: što budućnost donese, neka donese.
Mada...sumnjam da ćete vi lako odustati...-odmahnula je rukom: - ne zbog tvrtke Kertner, niti
zbog gospodina Gerharda, nego...zbog toga
što imam dojam da vam je odviše stalo do njega i da vam je drag kako smo se on i ja upravo
složili. Jedino je Karlo dodao da ne zna zašto.
-Mogao me je pitati.
-Znao je da mu ne biste iskreno odgovorili. Jer
još nije došao trenutak za to. Jesam li u pravu?
Irena uzdahnu:
-Jeste. A nije došao trenutak jer ni sama ne umijem točno odrediti razloge moje sklonosti ka
njemu. – Naglo je digla pogled: - A vi, Magda...
ako ta moja sklonost prema Karlu preraste u
nešto intimnije...
-Rekla sam da smo Karlo i ja samo prijatelji. - nasmiješila se Magda. – Na vrijeme sam spriječila
da to preraste u nešto dublje i kratkotrajnije.
-Ne mora biti kratkotrajnije - promrmlja neuvjereno Irena.
-Ne mora. Ali biva.
Tišina potraja. Onda Irena uze bocu i upita
Magdu:
-Još malo vina? Za dogovor koji smo postigle.
Magda šutke kimnu glavom. Ispila je natočeno
vino polako, gutljaj po gutljaj. – Očekivali ste
više?
-Ne znam.Možda. Ali nisam nezadovoljna, ako
to mislite.
-Onda ste tiha voda koja breg roni.
Irena Wilander se samozadovoljno osmjehnu: Jesam – potvrdi. – A vi? Kakva ste vi voda?
-Ja sam također tiha voda, ali se nikada nisam
bavila obalama između kojih protičem. Ne
26
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
krunim ih vjerojatno stoga što na njima nisam
zapažala ništa meni toliko vrijedno da bih se
trudila podlokati ih i oteti im to. Ali sam često
nailazila na prepriječen prolaz. I onda sam se
pretvarala u bujicu kako bi probila put.
-Da – primjeti zamišljeno Irena.- Imali ste cilj i
volju da ga postignete.
- Volja mi je bila jedino oružje.
-Različite smo a na neki način smo ipak iste.
– Irena je podigla pogled, a glas joj je postao
poslovniji: - Ostat ćemo u vezi?
-Pa, dogovorile smo se, ako se ne varam.
-Sutra ću vam dati sve što je potrebno za to:
tajni telefonski broj i mejl . – Još malo vina?
-Ne, hvala. San me već hvata i bez vina.
Imali ste naporan dan, vi – opet razumijevajući
osmjeh: - ženo od čelika, kojoj godine zasad
ne mogu ništa. Dopadate mi se, znate?
-I vi meni. Na izvestan način.
-A na koji ne?
-Malo znam o vama. Mogli biste me iznenaditi.
To što mi se na izvestan način dopadate samo
je prvi dojam.A možda je to i od vina. – Nasmiješila se Magda dvosmisleno.
-Mislim da nam je vrijeme otići u postelju – Irena ustade. – Novi dan obećava sigurnije zaključke.
Prvi put je u intonaciji glasa Irene Waldeman
Magda osjetila hladnoću. „Povrijeđenost? Slutnja da joj Karlo možda neće doći u Beč? Osjećaj da joj Magda nije put k njemu već prepreka
na tom putu? Ili samo ljutnja što u svome naumu nije uspjela od prve? Ili sve skupa?“ Odluči da analizu ostavi za sutra. Ako ništa drugo,
Irena Waldeman je barem u tomu bila u pravu.
56.
Našavši se sama u svom apartmanu, Magda,
razodjenuvši se bez žurbe, ode u kupaonicu.
Stajala je pod tušem dugo, kao da želi, skupa
sa neugodnim mirisom koji se kroz dezodoranse i parfeme, nakog stanovitog vremena,
uvijek kroz pore probije na površinu kože,
sprati i nagomilanu mliječnu kiselinu iz mišića,
napregnutost iz živaca i misli iz glave, uvjerena
kako samo tako može prepustiti se snu iz kojega će se nakon osam sati probuditi kao nova.
Kada se konačno ispružila na postelji ustanovila je kako joj je uspjelo sve što je u kupaonici
naumila sem ovog potonjeg.
Ne. Um joj je govorio da su za takvu analizu
21-30
noćne ure pravo vrijeme. Jutro je prekratko, a
i život ponovno počinje teći. Zvuci oko tebe i
one koje sama proizvodiš pripremajući se da
se pojaviš među ljudima onako kako si navikla,
dakle u besprijekornom stanju, previše su dekoncentrirajući da bi tvom umu dopustili išta
više od rutinerske improvizacije. A za odluku
koja ti bjelodano predstoji to je i premalo i nepouzdano.
Misao joj se zaustavila na točki od koje nije
mogla dalje. Uzdahnula je.Ipak će se morati
prepustiti snu, koji joj se prikradao to brže što
su joj brže ove grozničave i uzaludne misli, povlačeći se u dubinu uma iz koje su i isplivale,
ustupale mjesto vrteški riječi bez dubljeg smisla, praćenih tihom glazbom koja ju ni na što
nije podsjećala. Pomislila je još samo kako je
taj predsneni ritual uvijek isti, od djevojačkih
prisjećanja pa sve do danas. I još joj je umom
prostrujala utješno prisjećanje kako je uvijek
posle takvog rituala budila svježe glave, orna
nastaviti tamo gdje ju je odsustvo odgovora na
njezina pitanja zaustavilo.
Probudila se u uobičajenih osam. Svježeg
uma, kako je sinoć i pretpostavljala, spremnog
suočiti se s izazovima što su mu predstojali. Izmjenila je učtivo „dobro jutro“ sa Gerhardom,
ljubazne i, činilo joj se, značajne osmjehe sa
Irenom. Karlo se požalio na glavobolju, dodavši kako se to već pretvara u pravilo svakog prvoga jutra kada posjeti Beč.
-Kada posjetiš Novi Sad ne boli te glava? –
Magda je to izgovorila kao nježnu dosjetku, ali
u taj pamuk bila je umotana skrivena žaoka,
koju Karlo dakako osjeti. Oči mu ja časak bljesnuše prije no što povrati prethodni namršteni
izraz lica.
-Ne – odgovori kratko. – U Novom Sadu me
ne boli. Ni u Zagrebu – dodao je.
Magda zausti da kaže „Doma glava ne boli“, ali
se uzdrža. Irena ustade, iziđe i vrati se s kutijicom paracetamola.
-Prenapregnuti živci – konstatirao je Gerhard.
– Jutros i mene boli. Ovdje jako oscilira atmosferski tlak i vjerojatno je to uzrok. Jesi li programirala današnji dan, Iren? – obrati se šogorici.
-Jesam. Pretpostavljam da na tebe ne možemo
računati prije odlaska u operu?
- Ne, na žalost. Ali poslije opere imamo rezerviran stol tamo gdje se, kažu, u Beču najbolje jede.
A potom...bečka noć umije biti duga i prijatna.
27
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
Magda uhvati njegov smiješak, prvi od kako su
se našli licem u lice pri njezinom i Karlovom
dolasku. Odjednom shvati da iza maske poslovnog mogula to biće koje se zove Gerhard
Kertner krije i neka druga, simpatičnija svojstva.
„Ali prepusti zajedničkoj večeri koju je najavio
da ta svojstva dobiju svoj puni oblik“, pomisli.
I dobila su! Početak je, doduše bio malo uštogljen. Čekajući u loži Opere na pojavu dirigenta i prve zvuke uvertire, Magda je promatrala
kako barun Gerhard Kertner i njegova plavokosa šogorica diskretnim kimanjem glavom
uzvraćaju na pozdrave iz susjednih loža. Karlo
je izgledao kao da su ga ovamo prenijeli iz muzeja voštanih figura. „On ovo podnosi, ali ne
voli“, sjenu Magdi.
Voljela je „Normu“. Ovo je treći put kako je
sluša. Prvi put ju je vodio Oliver kada je gostovala Joan Sutherland. Ponovo ju je slušala sa
Zvonkom. Pjevačice se više ne sjeća. Ali „Casta diva“ je i prosječno otpjevana Magdi zvučala divno.
„Dan je protekao dobro,“ mislila je dok se
orkestar usviravao. „Hammerstielove slike su
neobične. Kolorirane konture: krajolici, kuće,
ljudi...otisak svijeta, jednostavan a ipak uznemirujući. Da li tako vidi svoju Vojvodinu iz koje
je kao dijete prognan?“ Irena veli kako je to
minimalistički umjetnički prosede, ali Magda
je osjećala kao da se nalazi među duhovima.
Poslije je to izvjetrilo kada su se popeli na Kahlenberg. Brda oko njih bila su bijela, ničega
da se na tome zadrži pogled, u restauraciji prejaki žamor gostiju dopuštao je njima dvema i
Karlu da razmjene tek poneku beznačajnost.
Sišavši, brzo su utvrdili da im je najbolje pobjeći doma iz ove prednovogodišnje ludnice, pa
su to i učinili. A onda, bjelodano nespremni za
bilo kakav bitniji dijalog, razišli su se po svojim
sobama, iz kojih su izmiljeli tek na čaj u pet popodne, a onda se vratili u sobe.
Pljesak publike trgao ju je iz razmišljanja. „Zaplovi dalje kroz ovu večer, Magda“, naredila je
sebi „Važni razgovori su za tobom i možda negdje ispred, nakon novogodišnjeg programa, za
koji je Irena nagovijestila kako će se okončati
tek trećega siječnja. Što se mene tiče,“ mislila
je dalje, „ako mi se ima što reći, saslušat ću to.
Ali nikakvi angažmani ne dolaze u obzir. ..A što
ako Karlo to zatraži od mene? Onda ću razmisliti o tome“, zaključi i prepusti se glazbi.
21-30
Prepustila se i svemu ostalome što je slijedilo:
večeri sa vrhunskim izborom jela i pića i defileom konobara, laganoj vožnji kroz noćni Beč
tijekom koje je Irena Magdi skretala pozornost
na iluminirane palače, pravdajući taj sightseeing uvjerenjem kako se noćna svjetla europskog velegrada dulje pamte od dnevnih ponuda oku. Gerhard i Karlo su šutjeli, puštajući
Ireni da dovrši svoju predstavu točno kada se
njihov „maibach“ zaustavio pred jednim blješteće iluminiranim noćnim klubom.
U velikoj dvorani sa poluprstenom stolova, što
su okruživali plesni podijum, odvedeni su do
separea do kojeg je glazba dopirala u umjerenom tonalitetu, a onda je Gerhard preuzeo
stvar u svoje ruke: šampanjac, vansezonsko
voće, od kojeg se Magda opredijelila za šumske jagode sa šlagom, torte „k.u.k“ kako ih je
krstio naglo raspoloženi Karlo. I sve to vreme
razgovor je sličio uvertiri za neku operu kojoj
nitko nije znao sadržaj, a činilo se ni da nikoga
za to nije ni briga. Što bude bit će. Onda je Gerhard zamolio Magdu za ples tonom u kome
je ona osjetila preklinjanje da poziv ne prihvati
te ga, ispričavajući se željom da je pretjerivanje ove večeri ne dovede do toga da sutra ne
bude u formi koju novogodišnji doček iziskuje,
otkloni. Karl onda zamoli Irenu i oni ustadođe i
udaljiše se ka podijumu.
Magda ih je pratila pogledom. Delovali su
skladno, sinhroniziranih pokreta i Magdi se glasno ote: „To je to!“
-Oprostite? – upita je začuđeno Gerhard.
-Oh. Ništa – snašla se Magda u trenu. – Samo
zadovoljstvo ugođajem ovdje.
-Tako? Ispratili ste pogledom Iren i Karla, pa
sam pomislio...
-Što ste pomislili, barune Kertner?
-Da ste konstatirali kako pristaju jedno uz drugo. I zašto se vraćate na oslovljavanje s „barun“?
-Jer sam odgojena plebejka.
-Gospođo Politeo...Mi smo u dvadesetprvom
stoljeću i da me od moje okoline ne izdvaja
nešto vrijednije, barunski naslov bi bio samo
smiješni relikt. Pa kad se već ukazala prigoda...
htio bih vas upitati jeste li razmišljali o mom prijedlogu?
-Počela sam.Ali sam ustanovila da je meni prekasno za to.
-Što vam, sem bezrazložnog pominjanja vaših
28
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
godina, nedostaje da biste ga razmotrili?
-Sve. U preostalim mi godinama ne želim raditi.
Želim uživati
Gerhard se zamišljeno nasmiješi:
-Znate što, gospođo Politeo? Pustimo vremenu da to razriješi. Možemo li se za početak
složiti oko toga?
- Možemo – Magda po nekom svom uvijek razvijenom instinktu prešuti da joj je Irena dala
broj telefona i elektronsku adresu.
-Onda u redu. – Ovo je moj broj za izravni kontakt. – Izvadio je posjetnicu i pružio je Magdi.
-Hvala – Magda je pospremi u torbicu. – Pretpostavljam da se sada možemo prepustiti zabavnom dijelu večeri. Tim prije što je glazba
stala i gospođa Wilander i Karlo se upravo vraćaju k nama.
57.
U vlaku koji ih je drugoga siječnja vraćao u
Zagreb Magda i Karlo su prvih sat i pol šutjeli
zadubljeni, on u jutarnje bečke novine, ona u
ilustracije. Ono važno što su imali reći jedno
drugom zahtjevalo je da im se dojmovi slegnu,
postroje po logičnom redu i omoguće im da
svom razgovoru daju pravi tijek i smisao.
Do ulaska u taj jutarnji međunarodni vlak nisu
ni imali prigode da budu nasamo. Novu godinu
su dočekali u krugu najbližih poslovnih suradnika Gerharda Kertnera i njihovih supruga, što
je neizravno značilo potvrdu Karlovog ulaska
u taj krug. Prvoga siječnja bili su na koncertu
Bečke filharmonije, a na intimnoj večeri učetvoro osjećalo se kako svi izbjegavaju otvoriti temu koja bi ih odvela ka debati koju nitko
od njih nije želio. Sve se, nakon Gerhardovog
kratkog upoznavanja nazočnih sa neposrednim planovima, pri čemu mu je pogled bio
prikovan za Magdu, po čemu je bilo razvidno
da Irena i Karlo to već znaju, okončalo oko
jedanaest uzajamnim dobrim željama uz vino i
blagdanske pošalice.
Vlak se penjao uz Semmering, kraj okna je promicalo ogoljelo granje i bijele plohe, potom su
naišli tamnozeleni četinari. Motreći ravnodušno taj krajolik, kojemu bi se nekih ranijih godina divila, Magda su upita što ju je dovelo do
te točke otupjelosti. A Karlo ne diže pogled s
novina...Očekuje li da ona prva započne razgovor? I onda čuje sebe kako kaže:
-Od onog razgovora prve večeri u Beču nisi sa
21-30
mnom progovorio ni reč o onome zbog čega
smo i krenuli na taj put. Zašto?
Karlo je malo oklevao. Onda savi novine, položi ih na stočić pod prozorom kupea, pogleda
svoju saputnicu i staloženim glasom odgovori:
-Ja sam putovao na Gerhardov poziv. Ostalo je
bila tvoja ideja i tvoja inicijativa.
-Željela sam ti pomoći. Sada više nisam sigurna
da sam u tome uspjela.
Karlo je šutio.
-Mi, žene, često mislimo kako bolje znamo što
je za vas dobro od vas samih. Napose kada nas
pustite da pogađamo vaše namjere.
Nije bilo odgovora.
-Otići ćeš u Beč.Osjećam to.
-Možda. Još ne znam. Morao bih mnogo toga
u sebi prethodno prelomiti.
-Ići ako treba i protiv vlastitog svjetonazora...
Rekao si to, sjećaš se, one pozne ljetnje večeri
kada smo se oboje vratili iz svojih lutanja? Sjedeli smo pod platanama negdje na Mihaljevcu
i ti si time pravdao svoj sve dublji bečki angažman. A kada smo početkom prosinca sjedeli
u klubu „A“ izgledalo je da si već dosta toga
prelomio. Jedino što mi se tada činilo da to
podrazumijeva tvoj ostanak u Zagrebu, s putovanjima u Novi Sad i, vjerojatno još nekamo
po prostorima južne Panonije. Sada, međutim,
ispada da je to sve bila generalna proba koju si
ti s uspjehom položio i da...
-Stani zaboga! – prekide je Karlo. – Ton koji sve
ovo izgovaraš zvuči kao optužba! Za što sam
optužen, Magda? Jeste, Beč je sljedeća etapa,
kako to vidi Gerhard. Možda i Irena, u redu!
I ako se to dogodi, jesam li se time ogriješio
o nekoga? Kćer je svoj čovjek sa svojim životom i svojom karijerom...-Zastade i pogleda je:
- Jesam li se ogriješio o tebe, Magda? Ti si mi
uvijek govorila da smo prijatelji ali i slobodni
ljudi koji nemamo nikakve međusobne obveze! Dakle ja....
-Sada ti stani! – uzvrati mu Magda istom mjerom. – Sve je točno što si rekao i o mene niti
si se ogriješio niti si se mogao ogriješiti. I ja...
Karlo, ja sam se samo trudila pomoći ti da se
ne ogriješiš o samoga sebe! Jer, pitala sam se
često: ako odeš, što ćeš ti u Beču? Ujutru popiti kavu, čitajući burzanska izvješća? Utegnuti
se u sivi lister, bijelu košulju s krutim okovratnikom i prugastom kravatom stegnutom oko
vrata? Uzeti kožnu aktovku i sjesti u automobil
29
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VIII.
tvrtke i potom u svom uredu na nekom staklenom neboderu naizmjence govoriti nekomu
na telefonskoj vezi pa prelaziti prstima po tipkovnici računala, onda opet govoriti...i tako do
četiri popodne, ukoliko konzultacije i sjednice
uprave ne budu udenute u tvoj raspored. Jer
Gerhard te ne zove da igraš tenis, posjećuješ
izložbe i koncerte. Sem ako te Irena tijekom
vikenda ne vrati na kratko tvom omiljenom
načinu života! Ispunjavat ćeš svoj dug obitelji
Kertner i sa sjetom ćeš se sjećati svojih zagrebačkih dana.
- Da je Gerhard to tražio od mene – Karlo je
govorio polako. Glas mu je bio miran. Kao
da ga Magdin rafal riječi nije nimalo uzbudio.
– odbio bih. Ali nije. Takvih, Magda, kako si
upravo opisala nekog budućeg mene, on ima
na raspolaganju koliko mu je potrebno. Karlo
Kertner mu treba zbog nečeg mnogo važnijeg
po obiteljsku perspektivu.
Sada je Magda bila ta koja je šutjela.
-Njegovo pismo koje sam ti pročitao one prve
naše večeri u klubu „A“ bilo je poziv ne u ured
tvrtke „Kertner“ nego u organizaciju koja je
prije dva stoljeća bila stubište kojim se naš rodonačelnik barun Abraham Kertner ispeo do
društvenog vrha i tamo našoj obitelji priskrbio
položaj i ugled koji traje do danas. Kertneri su
ostali vjerni toj organizaciji i kad je bila na rubu
iščeznuća i evo ih i danas kada ona opet dobija
svoj društveni značaj. Te večeri sam ti i govorio
upravo o njoj a ne o obiteljskoj tvrtki. Gerhard
me želi vidjeti na toj obiteljskoj zadaći. -Nasmiješio se: - Moguće je procijenio kako jedan povjesničar umjetnosti i uopće takav tip intelektualca umije to bolje od tehnokrata u listeru.
Magda je širom otvorenih očiju gledala Karla.
U njoj se sve njezine predodžbe o Karlovom
obiteljskom angažmanu počele rušiti kao toranj od domina. „Sve si krivo povezala, Magda,“ prebacivala si je. „Kako si samo mogla? I
što sad?“ Hoće li skrušena isprika biti dostatna
da se zalijepe raspukline u njihovom odnosu,
koje su prijetile da ih od prijatelja pretvore u
strance?“
-Ako je tako, oprosti na mojoj dobroj namjeri
koja daje krive rezultate. I slijedi svoju sudbinu
– rekla je. – Kamo god te odvela..
-Zasad me još ne vodi nikamo. Sem skupa s tobom u Zagreb.
To njegovo okretanje na šalu Magda je preve-
21-30
la sa „Ostavimo taj razgovor kad nam se glave
ohlade i misli razbistre“. Kimnula je glavom, dajući mo do znanja da se slaže s njim, Vlak je
usporavao, ulazeći u gradački kolodvor.
-Sigurno si gladan – smisli Magda najpogodniju
premosnicu ka ćaskanju. Ne čekajući odgovor,
skide putni hladnjak sa police i poče vaditi sendviče i mineralnu vodu iz njega. – I ja sam dodala je, sada već uz osmijeh koji je govorio
kako su se oblaci razišli.
Karlo odmota sendvič, odgrize zalogaj, sažvaće ga polako, a onda primjeti:
-Nisam ti ni rekao kako mi se zove kćer.
-Nisam te ni pitala – Magda se zbuni. – Kako
se zove?
-Sofija. Kao njezina šukunbaka.
-Sofija Kertner. Ima savršeno ime za umjetnicu. Ne mora da izmišlja drugo. – Oklijevala je
malo a onda ga ipak upitala o onomu što ju je
dugo kopkalo: - Zašto i dalje živiš sam?
-Zato što sam ispunio svoju biološku obvezu i
ne vidim svrhu da mijenjam svoj već izgrađeni
samački život zbog neke problematične budućnosti. Sem...
-Sem?
-Sem ako ne iskrsne predamnom žena koja će
me oboriti poput groma i kada dođem k sebi
bit će dockan.
Magda zausti da rekne: „Dosad se nijedna takva nije pojavila pred tobom?“, ali se obuzda.
Bilo bi to provokativno, mogao bi to shvatiti
čak kao njezinu kandidaturu, ili barem aluziju
na Irenu Willander. Zato izusti samo : - Možda
i hoće. –Onda ne odolje da ipak doda: - Imam
dojam da si to posve prepustio slučaju. Ako se
pojavi – pojavi, a ako ne, opet dobro.
-Dojam ti je točan. Analitičnost ti je, primjetio
sam, jaka strana. Možda je i Gerhard to opazio, čim ti je ponudio suradnju.
-Znaš, Karlo, što više mislim o tome sve mi se
više čini da mi je najbolje ovako kako jeste.
-Taj osjećaj mi je poznat. Ali on ne vodi nikamo
sem u trajanje i monotoniju.
Magda uzdahnu:
-Možda mi je vrijeme priviknuti se na to.
Karlo je šutio. Onda pronađe način da vrati razgovor tamo odakle je skrenuo:
-Ja bih još jedan sendvič.
30
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
31-39
MAĐARICA
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
VI.
Nakon dužeg hoda po nerav stazama kraja po
pijesku obrasla raznom travom ... stigli doma.
Sjede oko stola, iza upoznavanja uz veseli razgovor. Ne uspjevajuć ponekad doći do riječi
jedno među drugome ... Dvije najstarije ćerke
oko trinaeste i petnaest godina koje su sa najmanjim članom–bratom kući, muče. Ne samo
poradi pripremanja večere sa bakom i majkom
već i sa mališanom koji u krevetiću želi u društvo starijh. Zajedništvo nalik su jednom Svemiru, jer koliko se čini da je u njemu kaos zapravo
je velika harmonija. Gost dok razgovara s novim poznanicima primjećuje da njegova mala
prijateljica od stolice do stolice približuje sve
više. Koristeći svojom ženskom umiješnošću.
Što ni majci ne promiče iz vida. Razmišlja kako
je htio večaras makar što da im pomogne, oni
odbili da to nije muški posao.
– Imam za tebe jedno pitanje prijatelju. – bezazleno ga procjenjuje :
– Za početak? – I oboje tiho smiju, a mama joj,
im približava krijuć bez uspješno svoj umor i ozbiljnost ... :
– Moja mala pricezo, trebala bi se vratiti na tvoje prvotno mjesto za stolom.
– Ali mamice … – Uglasu a pogotovo u zjenama molba i lukavstvo, uz u očima fina i uporna
igra, obje žele drugu da nadmudri.
– Želim da ga pitam ... – Naginje majčinom
uhu što i ona njoj čini, kao da i ona njen tajanstven šapat želi da bolje osluhne, i glavom joj
kreće da prekine:
– Dovoljno si ostvarila u tvom naumu i ne učinkuj nam neprilike. Nešto treba ostati i naša tajna
između nas troje, u ovom domu. Rukom prelazi
po njenoj dugoj zlatnoj i mekoj svilenoj kosi. –
Glas u žene poput lahora u polenu bajke :
– Ne igraj sa njime riječima, on je veći majstor
od nas dvije. Koliko mi je do sada znano. – zaustavlja … :
– …nije za tebe. – Odmahuje za tren rukom :
– ... lijepe riječi je svojevremeno upućivao i jednoj djevojci, a ona ga nažalost baš nije slušala
... – zbunjena, stavlja svoju ljevicu na usne, a u
ćerkice trijumfalni osmjeh na licu, plamen u očima i osmjeh i gledajućih oboje kao da im želi
reći ... i, :
– Pa zašto se niste trpjeli, mama? – Iskreno čudi
i gleda ih oboje njenim modrim krup zjenama,
kao dah različaka u polju njiva. Beskraju slobode neba i zemlje, siromaštva i bogastva, patnje
i radosti, nade i ljubavi ... mora ... srca i duše ...
Gdje jedno našlo i bilo drugo nije ... – Majka
gleda jedno pa drugo, i vidi i u njem istovjet priznanje kao i u njoj, svojoj mezimici tio i toplo :
–Nije u tome ... između nas ... već riječ zajednica nasuprot srca ... i prošlot, ono čega više
nema. – I nanovo u očima njenim danas suza,
gledaju si zaboravljajuć na sve. Ona i On vraćaju među druge i brizi kako bi ovo veče bilo
blagosoveno, domaćica vraća radu.
– U nas je gotovo uvijek ovako puna kuća.
Trudimo biti tiši i za sada teško uspijeva, jer život je veličina sa svim svojim manama i vrlinama.– Primjećuje najstarija od djevojčica gostu i
smješi drugarski. Na ruci drži najmlađeg brata
i pokušava ga nahraniti s kašičicom. Na njoj je
ispasirana banana ali ga više zanima novo lice u
gosta, i pažljivo u njega gleda :
– Mama je tu i tamo pričala o njenoj i tvojoj
tajni života ... hvala Bogu nešto nova rađa ...
Osjećam da ćemo se naći na obostrano zadovoljstvo. – Smiješi kao i u ostalih osobenim toplo gostu očima, vedro. I odlazi da nađe ostavljen tanjur mališana sa hranom prepuštajuć ga i
dalje mlađoj sestri da brine o njemu i zabavlja,
koja govori :
– Izvolite, mogu li vam reći: ti? – Druga od ćerki
po rođenju. Skromna, u dugoj svjetlo plavoj haljini i crvenom domaće izrade džemperu.
– Ako smo drugari, a ja mislim da jesmo, važi. –
Gost pruža ruku i oboje slatko
smiju jedno drugom.
–Voliš li da rišeš? – radoynalo pita mladu djevojku.
31
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Pogađaš i ne, jer volim i kućne poslove, napose da slušam lijepu muziku.
– Ispred njega na astal prekriven bijelim čaršavom spušta dva tanjura, escajg i salvetu.
– Muziku događa da i ja slušam. Naj omiljenija mi je koja govori o tuzi i radosti puste ... i o
njenim stanovnicima. – Gubi i nanovo vraća u
svojim tamnim očima i licu suncem opaljenom,
više šibanom nego milovanom vjetrovima života, gost.
Oko stola utišuje, domaćica predvodi molitvu
vidi umorna al i davno ovako sretna, uz osmjeh
i tihu radost, i kad su završila:
– Uz moje ubjeđivanje, mama i djeco i vaš pristanak, naš gost će večeras sjedet kraj mene
i učestvovat u našoj večeri. Nadam da ste se
sa njime već upoznali, i zašto je danas ovdje.
Prepustite meni i njemu nešto da si rješavamo
između nas. – Gledajuć jedno u drugo tihi kako
mrmor i osmjeh sjedaju za stol počinju ukusnu
večeru. Mala na putu večeras nova prijateljia
sjedi kraj gosta i zahtjeva sad ono sad ovo, kao
kavalira. I ne dopušta drugima baš sa njime poprilaju, što ona obilno iskorištava, ponoseć. Nije
u nje od zla već izgleda ženskog kaprica. Što
ostalima nije izgleda po ćudi ... i blagonaklono
smijuckaju mezimici. Uz suglasje svih i pomir
brzo vraća dobru. U suglasju svih prisutnih i
pomir brzo vraća dobru.Društvo nakon večere
vraća neformalnom razgovoru, i ne u grupama
skupa zabavljauć. Domaćica sjedi sa gostom
odmara i pričaju, ustupili im najudaljeniji kutak
na kraju pospremljena stola. Sjećaju današnjeg
dosta za njih burnog dana.Sutra valja na posao
jer novi je radni dan, a oni bi da i dalje da razgovaraju.
– Mogli smo se povući u neku od slobodnih
prostorija ... ali čemu zvi znaju što planiramo.–
Žena smije i rado gledaju.
– Možemo sutra skupa na doručak, negdje
gdje nas neće ni primjetit. – On.
– Teško ... ali nije me briga, sada je gotovo i što
prije da krenemo našim putem. Uz tebe Putniče skrit, nisam u počelu tu misao prihvatala ali
danas ... ti si za druge simbol neposluha i priče,
ne i zla.
– Brinem više za sve vas, u ovoj pustoši i inim ja
navikao, i nije po prvi puta da hodam pustom
u ova doba. Vidjet ćemo se sutra odmori. Bojim da sam i ja danas doprineo tvom umoru.
31-39
– Spušta za trenutak glavu i nanovo diže u kras
i neodgonet joj očiju žene.
– Dugo razmišljala o svemu, našli ... ćer zainatila godinama. Bog samo zna što je posrijedi. Vjerujem da će vam biti i da će nam biti u pomoći.
Ovako nije i ne ide, ćerka zainatila da promjeni
i da ide do kraja. Usto trebamo i djeci i sebi samima. Vremena teška ... hoće ti li zanoćiti nije
važno što će ljudi reći, mjesta za sve ima. – Zabrinuta:
– Neka od djece polegla.
– Mama, meni se spava. – Večerašnja mala suputnnica do doma. Trlja svojom ručicom oči, a
baka uzima za ruku.
– Prepustite je meni,odvest ću je do krevetića.
Njih dvoje idu vani u noć, ona u dugom kaputu
s vješalice govori:
– Da te pulin ne ugrize, i zaključam kapiju. –
Stoje u kapiji i izmjenjuju riječi u nepomir gornjaku, mjesečine oblaka, praha, lišća na cesti i u
zraku ... ona oslanja mu na grudi:
– Srećna i radosna i umorna, želim ovako dugo
da odmaram. Za sve boli koje jedno
drugome smo učinili, zbog ludosti nam. I boli
što mi stalno povlađuješ. – Kuša da nadjača
glas vjetra:
– Napatila i trebalo hrabrosti da mi priđeš, Mila.
– Ne mazi me Mili. – Stišće bliže. Njene oči s
tisuć i s tisuć ... svjetlaca orhideja i u glasu šum
lahora iz pjesme nad pjesmama žene.
– Nisam takva kako o meni govoriš, i ponovo,
ne mazi, hoću da budem žena–čeljade
Ne daj da izgubimo, u laskanju, ni ti ni ja, nikad.
– Osluškuju., ona:
– Negdje u beskraju između neba i zemlje i potom sve bliže ka nama bura, ni hladna ni topla a
ruke ti vruće a moje od djetinjstva ... – Drže bez
strasti i smiješe.
– Bliže koncu listopada, ovo je samo danas trenut nešto hladnije, iako je nekad u ovo vrijeme
bilo i početak zime, rano je založit. A li zbog
malenih ... i starijih ... – Gost razmišlja a žena:
– Van grada se osjeća više bilo života. – On blago :
– Da te gopođice ne smaram, vrijeme mi je
poć.
– U redu. – Odgovara mu sjetno. – I oboje:
– U ovom dijelu varoši koga povijest naziva i
bećarskim krajem, ostanimo noćas odrasli ljudi.
– Gledaju si u oči ... i razilaze ... dok nemilosrdni
gornjak, čas sil čas umil šar, juri noćju i ustalasanom ravnicom jutarju ...
32
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
VII.
– Odmorila?
– Kao i ti. – Smije u glasu i kuša da dođe sebi,
nježno vanjskom stranom jednog od njenih prstija trlja desno joj oko da bolje progleda. – Ko
da me je neko premlatio sve me boli. A tebe?
Bilo mi je prijatno u Busu za vrijeme vožnje
oslonjena na tvoje grudi, izmorila? – Uranja u
njega i svojim prekras očima kao da želi iz njega izvući nada, prijatan odgovor. Kako je njeno ponašanje u njemu i u njoj učinkovalo lijep
ugođaj. U njegovom pogledu molitva, da ga ne
prisiljava na priznanje. Okreće, kafić gotovo
polu prazan zahvaljujuć momku uslužitelju u
njegovom su najdaljem kutu:
– Priznajem u pravu. – Pomirljivo, ali jezici ...
nije o meni riječ već o tebi, jer sam sve izgubio
i navikao na psine. – Ona slatko smije:
– Sa tobom ko jednom iziđe ili počne družiti ne
može izbjeći priču, nije iz kriva već ljudi. Mili,
svjesna sam i ne zaboravljaj neznam kako da
ovu varoš nazovem, i nije od juče počelo. Mi
smo sebe gazili. Jer obazirali što će drugi reći?
I zar ti naša vjera, nada i ljubav ništa ne kazuje? Nije iz računice. – U njenom krhkom, njež
i sitnom liku punom neizmjer snage koliko tjelesne toliko i duhovne, patnje ... neizmjer žene.
U meni je sve više nade, ispunja i razdraganosti,
a u tebe? – Naginje bliže i pita s krijesnicama
u očima. S tisuć i tisuć ...kaskada želja u njenoj
duši. Igra li priroda sa njima ili oni sa njome, od
tmur jutra koje prelazi u sunčani i zaljubljeni
dan?
– Znaš li da je prošla pauza za doručak? – Kao
proljećni nemir – ozbilj nehir oluja pita u šali. –
Ona mu uzvraća :
– Zaista? – I slatko smije u lice :
– Zar svatko od nas nije dobio osobnu izlaznicu, bez znanja za drugog? – Smijuć i dalje kao
mlada djevojka upituje:
– Jesmo, ali ni sami u njih ne vjerujemo, jer bi i
tako izišli. – Uz blagu u nje primjedbu:
– Nije me briga što naši misle na radnom mjestu i ini ... mi imamo našu priču o nama ...Sigurno da nismo bili niti da smo dragi im, jer nismo
dovoljno poslušni. – S gorčinom u glasu žena, i
preko stola njene ruke prihvataju njegove. Svojim zjenama s bezbroj orhideja, i s povjerenjem
i sa iskrenošću. – Gledaju:
31-39
– Znam Mila, baš radi toga za tebe se plašim, i
činimo napose možda nam kriva.
– Kazuješ ti, koji si godinama radi mene ... i
ne ne samo radi mene trpio. Ovdje nije riječ
o našem među si suglasju već i o vjeri i ljubavi.
Radi kojih mi ne možemo da iziđemo njihovom
besmislu u susret. I saveza s nebeskim Ocem i
onima sa kojima smo u savezu i podržavaju nas.
Nije iz bojazni, vjernici u ljubavi sa svim svojim
slabostima i vrlinama trudeć u milosti slijediti
volju nebeskog Oca. – Šute u trenu vremena
da bi se nanovo vratili u sadašnjost i budućnosti, osjećaju, da ih neminovno bez njihove volje
zahvaća.
– Ovako mi samo jedno žensko biće govori, i zbog toga volim da te slušam. – tio, a ona
smješka:
– Sjećaš li tko me je ovom učio …zar mi nisi
svojevremeno govorio da sam pjesnička duša?
Lutajuć bezmjerjem njiva, salaša i vinograda ...u
početku naših susreta i mimo razilaženja, daleko od svega što nas je smaralo. Igra koju malo
tko zna i ako nije umjetnik ne uspijeva ni da je
ostvari.Otišao i vraćao ...a možda ni vratio ...kriomice uhvatim ti pogled kako i dalje luta samo
tebi znano negdje ... – Svoju stolicu privlači
njegovoj i namješta kao juče glavu mu na grudi
mu i bijelu košulju.
– Bilo mi je više nego ugodno i prijatno, osjećam da o meni netko brine, Mili i da nisam više
sama. – Gleda ga preko svoje glave krup i nevin
očima djevojke i žene s povjerenjem, tiim glasom orhideja.
– U svađi gotovo sa svima više nego nekad, mislim da je u pitanju na nju ljubomora i neki taj
fona između si nas. – i on iz misli dalje glasno:
– Ako nas ko vidi …ne želim ni da razmišljam
što će o nama reći. – Mršti ozbiljna ili u šali gledajuć ga odgovara:
– Osjećam da u istome susrećemo. Ništa nije
važnije od našeg puta, star počela kojim nekad
hodili. Što smo i što za druge ...prepustim njima,
a nama naše. – Vrata sa ulice otvaraju i u njima
lik djevojčice koji ide ka njima i ženi.
– Obećala mi i došla. Moja mama ju je dovela,
nije unišla jer ima nešto u gradu da obavi. Vratit
po malu a ostali doma. – Zagrlivši majku okreće prijatelju i pruža malu mu ruku. U crvenoj
vinđakni, bijeloj vunenoj kapi i čistim patikama,
možda i novima.
33
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Želim da se i dalje družimo, i odmah da te
nešto pitam, veoma je važno:
– Da li ćeš možda jednog dana zaboraviti moju
mamu ...Sama i sami ...ili ne? – Svi troje jedno
drugo gledaju. – Žena spušta za tren svoju glavu i dostojanstveno opet diže uz nelagodu na
licu:
– Sinoć iza svega kad ste se svi razišli, nisam
mogla kao i moja mezimica a još i onaj grozni
vjetar da zaspimo, pa smo dugo, dugo ...u noć
pričale. Ali ne i o ovome, svi su u kući radosni
mojom promjenom i novim poznanstvom. Njena spontana briga kao i u svih da sam znala šta
mi se danas sprema ... – Gleda u ćerku pa u
prijatelja sjetno:
– Uvijek me uspije novim iznenaditi, oprosti.
– Ali mama ... – djevojčica širi svoje ručice ka
obojima žalosna lica, koji stoje ispred stola i kreću jedno prema drugom grleć a ona između.
Radosna kuša da bude glavna i u očima sijeva
iskrenost :
– Pa mi se volimo! – glasno, zbunjena kao i svi
troje brzo stavlja sebi svoju ruku na usne i gledaju u beskraj tišini trena i prostora. Potom u
njih grmljavina smijeha i lahor riječi u žene:
– Mislim mlada gospodična da ove misli i zaključci ne pripadaju vama već drugima, i da je
vrijeme prijeći na druge, prije nego se krene
doma. – Teško, svi troje suzdržavaju u sebi smijeha i gledaju ispod očiju.
–Sjednimo za stol, nas dvoje izišli na doručak, a
ni okusili niti ćemo kako gledam od svega ovoga ni okusiti, izvoli.
– Mogu li ... – djevojčica tio i gleda jedno pa
drugo, dok jede sa kašičicom komad čokoladne torte iz tanjirića. – smješkajuć punih usta:
– Ovaj puta ni unaokola ni direktna upita, oboje nas prijeđeš. Ja nešto prebukirana u mislima, a moj pjesnik iz simpatije povlađuje tvojoj
prepredenosti i radoznalosti. Ne dopušta da
čovjek misli. Ako bude nešto nova ti ćeš prva
saznati. – toplo u očima i glasu svojoj mezimici.
Uz ne vez priču o večeri i vrijeme, priča im nastavlja da korača sve do riječi u žene:
– Mama vraća iz varoši. – i gledaju kako ušavši
unutra prilazi im bliže:
– Mnogo toga danas pokušala i malo ostvarila.
Šta je sa ljudima? I kako sa ručkom, iza petnaest sati nakon posla i još kasnije večere ih pripremiti ? – Zabrinuto.
31-39
– Bako, ja bih za užnu gube sa makom i
pečene jabuke u lerni. Za večeru pak kuvani
krumpir u kori i vrhnje. – Smijucka, a baka milujući je po plavoj kosi upletenoj u bezbroj kika
toplo gleda u svoju odraslu ćerku i novog im
prijatelja:
– Sličiš majci. Uvijek želiš pomalo i da zapovijedaš ...
– Mama ... nadam mijenja nam na bolje ... –
Ćerkica nespretno i usplahirana miješa :
– Ne samo vidi već i osjeća mamice, usto i proljepšala.
– Hoćemo li doma, čeka nas posao. – Baka, i
unuku drži za ruku koja baš vidi nije oduševljena. I rastaju u prepodnevu danas više nego
punog sunca, za razliku od juče bez vjetra u
danu i tmura.
– A mi Mili? – Žena blago u riječima i pogledu,
sjedeć jedno kraj drugog nanovo oslanja svojom glavom o njegove grudi i šuti ... do :
– Davno trebali bit na radnom mjestu, iako dobili i izlaznice … – i ušućuje:
– Za početak uzmimo preostali godišnji odmor. – Lice joj razvedrava kao iza kiše
i jedne košave, govori mu.
– Pristajem, slutim kako više ništa neće biti kako
je bilo i novi početak u našim životima. – Namještajuć ugodnije na grudima mu i gleda svojim neopisiv i taj prekras očima žene, i glasom :
– Ostanimo još malo da odmorimo … sasmo
kad bi smo imali vremena stići i u kupovinu. Nismo se sjetili da to obavimo juče u Velegradu.
Nadam da će nam se uskoro pružiti nova prilika.
– Oči joj blude negdje vani u prolaznike, i još
dalje u fon i beskraj jeseni vri ravnice i cesta …
VIII.
Mi nemamo među si priču već sam život. – Gleda u nemjer azur listopada, neba i sunca koje
mreška u ovom danu, njen neopisiv zabriunut
glas žene.
– Ne želim da te izgubim i da je vremena a nije,
mogli navratiti i na grede–brežuljka sa najljepšim pogledom na okoliš i varoš. – negdje na
periferiji varoši u domu ni blizu ni daleko od
centra. Prema sjeveru digod kojeg salaša i pijeska star, star … vinograda, voćnjaka … Stoje kraj
otvorena prozora žena, čovjek i mlada gospdična u dnevnoj sobi.U jednom od kutova ne
velika fontana od komada hrasta. Iz nje slapovi
34
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
i u njoj voda duginih boja i šum. Za topla ljeta
više nego učinkovito. Govori da imamo klimu
unutarnjeg kopna. Ljeta oporo topla, kanikule.
I radi toga varoši i mjestima nedostaju javni
bunari i fontane. U drugom kutu visoka kaljava
peć. U sredini dug astal ne visok jer oko njega
stoje osam dubkolih u tekstilu fotelja. Na dijelu
stola računar, tastatura, štampač sa skenerom i
monitor. Na drvenom podu bijeli rukom tkan
sag. Unaokolo po bijelim stijenama knjige u ormanima u staklu. Kućni bioskop i plazma TV. A
na stropu za nijansu svijetlijem od terakote šestokraki luster. Sve ostale prostorije i pokućstvo
u ovom domu nekad rubu vinograda i varoši
a danas dijelu grada, sa svom njegovom infrastrukturom, može da posluži za uporabu osmočlanoj obitelji, možda i većoj.
Domaćin bosih nogu hoda po šarenom sagu,
žena ga smijšeć gleda i sebi:
– Da nije prozor otvoren i dan sa toplim suncem ja bi se smrznula. Od djetinjstva sam takva. Što bih dala da sam drugačija.
– Prijeđi kao i drugi u ovom bogatom kraju, trudeć sticali imanje. Društvene i političke prilike
tokom vremena čininile i čine svoje. Narod osiromašio duhovno i matertijalno pa i kulturom.
Kriva poimanja nade, vjere i ljubavi u čovjeka i
događa ne ljubav u Boga, i ako ne vrati, nestat
u tami ničega i ništavilu kako on–čovjek tako i
priroda. – čovjek im govori, a djevojka, najstarija o ćerki ide prozoru:
– U srid avlije je puno veća fontana od bijele
keramike, slapova s jezerca. Predpostavljam sa
zlatnim ribama. Miris jela, borova, čempresa ...
ruža ... cvijeća ... trsa, voćaka ... trave. Prijatan
i miran kutak.Kada moji ovo vide iznenadit. –
Djevojka okreće zadivljena majci i novom im
prijatelju:
– Došli i pospremit ... kako vidim neće biti puno
posla ...
– Ili si očekivao goste pa si pospremio prije sajma? – majka ljubopitljivo, a on:
– Osjećao ... – Zamišljen. Gleda ju krhku al
i div stvor od žene. A ćerka ispod kradom ih
gleda i smijucka,sebi:
– Sve ide kako treba, paze jedno drugo da ne
povrijede i baš ih briga za sve ostalo, a za nas
više nego blagosoveno, i glasno im:
– Neko u domu treba da bude i kućanica. –
slatko smijuće žena:
31-39
– Oboje bili tvrdoglavi i ne dopuštali zapoijedati jedno drugome, pristajem za trenutak nam
budi domaćica – I dalje u njen prekras zjenama i sjenoumora na licu i borbe za život tajom
žene, vide i razumiju se radosni. Na usnama blagi smiješak sanjalice. Ćerka odlazi da si im nađe
nešto za jelo i vraća. U ruci porcelanski tanjuri,
jedan veliki sa čokoladnom tortom od oraha i
tri mala za poslužiti. Prvo prostire bijeli ispred
njih stolnjak, zatim tortu i tanjure sa kašičicama,
nožem, bocom mineralne vode, sokom od narandže i čašama. Pridružuje im sjeda nasuprot
njih u duboku fotelju.
– Mama, mogu li da siječem? – Odgovara joj sa
smiješkom i naklonom glave. – Nakon izvjsnog
vremena djevojka primjećuje da samo ona jede
a njih dvoje i dalje gladuje :
– Vidim mamice da vas dvoje i dalje slabo jedete …od brige il …a torta je više nego izvrsna …
– prvo izmjenjujući si pogleda i osmjeha majka
a zatim tio :
– Jednog dana, kada moja djeca odrastu – oči
prepun sjaja orhideja, pitanja, odgovora i života :
– … uputit sličan ću im upit: zašto nešto čine a
nemaju odgovora ni sebi ni drugome? Do tada
... – smiješi slatko tajom bića žene.
– Ali mama, mi smo uvijek o tebi brinuli i brinemo …zajedno ... tek od juče krenilo kako valja ...
– i gleda je blago iskren djevojačkim zjenama.
Odjednom mobitel, prvo gledaju si a zatim
pretražuju po svojim si džepovima. Djevojka
prva smije:
– Mama, ne u pončo već u tašnicu kraj tebe u
fotelji.
– Ne smatram da mi je telefon toliko važan,
pogotovo ovih dana. – Vesela, s mobitelom na
uhu:
– Baku i djecu interesuje kada ćemo doma, ručak je zgotovljen. – Pitajuć ih gleda:
– S počitava, kako sve ide po mojim željama,
ja pak mislim da nije u pravu. .Već da me samo
pazite i da ćemo što prije doma. Ćero ti ćeš prije a nas dvoje kasnije. – odgovara joj :
– A ako ne stignem na vrijeme?
– Po meni nebi ni trebala spremati ostani iza
nas, mi ćemo krenuti onako kako tvoja mama i
baka žele . – Blagonaklono joj novi prijatelj.
– Mili, ovo je urota. – Smije vesela zajedno sa
njime i ćerkom i pred njega i nju stavlja tanjirić s
komadom torte i ćerci:
35
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Hoćeš li još? – Ona uzvraćanjem svoje glave
i riječima:
– Kada pospremim idem doma. – povlači, a
majka dijeli sebi i njemu po kašičicu i:
– Ko će od nas prije? – On smiješka šuteć i desnicom prema njoj :
– Hvala! – nakon prvog zalogaja zadovoljna :
– Izvrsno! Ko ju je učinio?
– Jedna bakica mi spremi kolače kada je zamolim radi uspomene na moju sestru, koja je još
bolje od nje umjela da ih pripremi. Teško prihvata za svoj rad nagradu. Mama mi je znala
napose pripremati domaće kolače. A tetka bez
rerne, kvalitetne i gotovo ne kvarljive i veoma
lijepo ukrašene.
Nakon okrijepe, sami, šute dugo čini im vječnost, razumijevajuć bez riječi mislima. Radosna
i sjetna, zjena više nego prijatelj, žena svoju
malu i snažnu ruku naginjuć kraj njega fotelji
stavlja u njegovu. Glasom nježnijim od lahora :
– Ima stvari o kojima nismo pričali a trebali. Između, kako doći nam do mira i sreće, vjerujem
da nam ovu našu želju neće dopustiti … jer nismo i ne slušamo.
– Samo nebeski Otac mož nam pomoći, i nitko
više!Vremena teška ... oni usudili nanovo reći :
ne miješajte u tuđe živote, i skrivili. Ovaj puta za
sva im vremena.
Vani teški i smutni oblaci i do sada sunčanim danom gomilaju, prijete znaju za tren, al javljaju.
Vraćajuć davna vremena i života. Nije zločin
što mudruju već u njihovu neposluhu misle svojom glavom, srcem i dušom i ljube.
Vjetar, avlijom i sokakom, kojim često odlazio i
vraćao do danas još iz djetinjstva. Prepun praha
duge lišća, tuge, radosti i vjere. Nestal i pustošja
mreška kao ocean u beskraju ravnice i misli u
čovjeka i žene, smutan i opor. Ona u krhku liku
žene i napaćenom produhovljenom licu, drži
ga za ruku sa strane oslonjena na grudi i šute.
Ispitujuć gledaju si zjenama u kojoj od jednih u
tome beskraju vidi suza. Prije nego li je upitao
ona blago :
– Trunka Mili ... – smijući si tajom žene, sna,
duše i ljubavi ... i u taju nekad neizmjer ravnice
i vremena.
IX.
Sunce u crvenom bekraju prašine između neba
i zemlje, vrz u čokoću i usamljenim prizrilim
31-39
grozdovima s mrazom umivenim. Po kojim voćem na gotovo ogoljelim granama stabala. Vjetar javio popodne i jača topao i pun zagonet
jesenje košave, dviju rijeka s velegradskih obala.
Traži utočište priči rođenoj juče u i na njegovj
obali, a ne nalazi ni tamo ni ovdje ...u zlat bur
pust prahu trsa i skrit puteva vinograda. I nešto
dalje varoši koja svoju djecu umije i da protjera ako misle svojom glavom, i ne klanjaju lokal
kumirima.
Držeć za ruke tio idu doma. Povremeno ispituju kriomice ispod očiju: Sjeća kako je nekad plijenila nemir šarmom djevojke i žene ...sve dok
se gotovo nisu zauvijek izgubili u vrevi života i
slušala povremeno kako luta ...ne znajuć da se
da se i njoj isto zbiva, gotovo do besvijesti.
– Dopusti. – Prihvata torbu po strani preko leđa
s riječima, i meko :
– Imamo li čokolade još i kole, znam da si ih
uvijek nosio sa sobom, ili komad kruha i bocu
vode, i još što šta?
– Bajadere i kole. – Odgovara i zaustavljaju na
pješčanoj cesti, ona ih vadi njež malom rukom :
– Iznenađuješ. Uvijk si tako učinkovao. – U zjenama, licu, riječima ...Smije mu toplo i glasom
tajanstvom žene u očima i cvijetom orhideje
koja pomalo i mazi :
– Nije sve u materijal bogastvu, već u oćutju
Božje milosti: vjeri, nadi i ljubavi, sve ostalo je
laž, Mili. A mi u ovome razumijevamo između
a što drugi misle i žele učinkovati po svojoj umišljenosti, nije važno. – Dijeleć bajaderu i otvarajuć kolu ona u riječima:
– Danas još ništa nismo okusili. – prije večere
...sjećaš li, promidžbe tvojih pjesama prije nekoliko godina? Bilo jedno popodne krajem kolovoza u seoskoj crkvi. Naknadno čula kako nisi
bio oduševljen mjestom izvođenja, jer da tvoje
stvaranje nije toga vrijedno a ni ti sam.Nakon
večere ...nestao u sparnim sjenama dana, noći
i magli njiva. Dok je narod hitio i okupljao u
kolo.Iz ruke prolazeć kraj ispod ispustio crvenu
si pupu koja plamtila žarom vatre iz klasova na
travnatu ledinu. Ni primjetio ...
Košava poigrava sve više na koncu ovog listopadskog kratkog dana. Noseć tako oblake lišća,
praha i sjete pustošja, radosti i trpljenja. u srcu i
naroda ovoga dijela puste.
– Prijete ... iz zlobe i mržnje, i ne praštaju što
susreli i ne slušamo ih. Mila za mene ti nemaš
cijenu.
36
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Hvala. – tio u glasu i sa osmjehom na usnama
i izmučenom licu:
– Ovo ti ne zaboravljam, zajedno ...za vječnost.
– U taj i šar očima orhideja tisuć i tisuć ...glasova svijetova svjetlaca, bića žene ...Okreće unaokolo osim njih i povremeno huke vjetra, nigdje
nikoga.
– Mogu li … – Glasom skromne dame:
– Zar moja blizina, ne iz narcisoidnosi, ne djeluje ugodno na tebe, moj još uvijek tajanmstveni pjesniče? Željna riječi koje nalaziš u sebi i u
meni, riječi ...a ne govoriš mi ih ...zašto? Istina
nisam više baš mlada i djevojka ...sama kao i
ti ...Najstrašnije što zajednica može učiniti od
tebe,izolirat te od svega i svakoga, bit umisliti
da su Bog.Ni bogata ni obučena po modi ...ali
iskrene ljubavi i života. Da te pazim a ti mene.
Život koga je šibao i šiba, ne plaši mene žene,
ljubavi. Sve će ostalo doći. Znam ne voliš da
te nazivaju herojem i velikim ...propatili oboje
zbog ludosti i kada probudili ... iz sna ... – U glasu plam joj bića. Prilazi raširenih mu ruku bliže
i diže na prste i svija mu ih oko vrata, dižuć na
prstima ...i nakon izvjesnog vremena njen glas
sluša u svom lijevom uhu, a potom:
– Bog nas, vjerujem i dalje razumije ...ovo ne
činimo iz koristoljublja ili ...već iskrenosti i ljubavi. – Sami u beskraju prostora i ravnice …vjetar
poput sna, lak, mek i tii ne od juče, s križanja
cesta nosi oblake svjetlaca lišća duginih boja,
praha …i priču kojoj samo nebeski Otac poznaje cestu, bit i svršetak. Uprkos svih onih koji je
priječe i žele promjeniti smjer.
– Razmišljao …i nisam protivu …bježao Mila, i
ne uspio ... činio zla drugome u svojoj griješnosti drugome …drugog puta nema …u suglasju
sa tobom i sa milošću Oca idemo …gdje nam
Otac ukazuje na put, sviđalo se ovo nama ili ne
s Negovom milošću i i ljubavi. – Prvo si gledaju
stojeć jedno ispred drugoga, a potom sa smiješkom tiho uzimaju za ruke :
– Voliš li me? Zar su te toliko uništili, i u jedno
drugome ne nalaziš riječi da mi nešto kažeš. –
Slatko i razdragano smije, a on je gleda i vidi
kako je od juče zbog sunca svježija i ljepša.
Mangupski unosi mu u lice i sluša njegov odgovor:
– Ne nalazim u ovom trenu za tebe riječ, i plašim da ti nešto krivo kažem i povrijedim. – U
njen očima iznnađenje i zahvalnost :
31-39
– Uspijevam vratiti te poeziji Mili, i bogastvo
riječi ne dopusti ti da nas ubiju, još trebamo.
Nestaju u nama sve međe srca nam i duše, za
budućnost ... – Razdragana :
–Ja kao moja mezimica, pitam, zašto si crveni
cvijet klasova pupu spustio na ledinu u sparušenu travu, one dužijance?
–Nije iz zla za mene su žetvene svečanosti bile
dok su postojale kao obiteljski blagdan . Duša
i srce pobožnosti čovjeka i njegova zahvala
Bogu za kruv. Kasnije prešle u društveni status
i hir pojedinaca. Gorčina, jad i kaštiga narodu. I
što više reći Bog najbolje zna šta i kako događa
sa ovim blagdanom ono šta događa. – Ušućuje
u sve crvenije nebo i zrak ove večeri i dalje sa
košavom. Koja priziva kako prošla, sadašnja i
buduća vremena i događaje u ovoj pusti.
Iznenada u kaosu il harmoniji prirode javlja njen
mobitel. Ko zna po koji puta ona ga nalazi tamo
gdje i nije mislila u jednom od džepova. Svog
dugog smjeđeg kaputa, s time da na svoju glavu stavlja i kapucu zbog vjetra.
– Mezimica brine o nama kada ćemo stići
doma večera je zgotovljena. Primjećuje da te
ne zadržavam. – Smije i ćerku ubjeđuje da sa
novim prijatelje nemož zbog kratkoće vremena
razgovarat na telefonu kako bi oni što prije stigli
doma, i prekida vezu uz :
– Bog! Prihvatila te je iz prve, što za kuću znači
više nego dobro. Nevaljalica. – i slatko smije.
Čvršće svojom rukom, možda i zbog sve snažnije košave, kuša samo na tren da ubrzaju svoje
korake doma. Za kratko, vidi po njen koracima
prepušta nanovo mašti i usporava ih.
– Uh, što mi ovaj vjetar smeta, a tebi? Počinje
da mi bude hladno, po dobrom i starom običaju. – Mršti i sjetno smije gledajuć u njega.
– Meni prija. – Svojevremeno sam trebao učestvovati u ekspediciji mjesecima na plovidbi
oceanima. Da me mama nije odgovorila ...
– Uistin il šališ? – Dok joj odgovara sa sjetom
gleda negdje u daljine
– Ozbiljno. – Ona zaprepašćujei još jednom
provjera svoje pitanje. :
– Sreća moja, da ti se plan ostvario mi danas
ne bi ovdje bili, i vjerojatno ni vratio.Uvijek si
bio sklon avanturama, ne ljuti, tek u početku ..
ali ...tad ni ja nisam bila razumnija.Tragalac za
istinom. – Držeć dalje za ruke hodaju po dubokom pijesku i rasutoj po njemu travi.
37
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Nikome te dragi nedam!–U pustošju sumraka
i rasutih domova osvijetljenih prozora. Ovdje
čini godinama ništa nije mijenjalo, samo za nijansu jer nailazi i na pudarske kolibe. – On.
– Toliko toga imamo si reći jedno drugome a
vremena nije. Uskoro stižemo na večeru. – na
ravni neba koje pretače iz azura u sivilo i sve
je više svjetilj zvijezda i boja sunca što trnu u
nemir košavi i bezmjerju ravnice.
– Nekad umio priče mi govoriti o nebeskim tjelima ali i nježne, ljubavi ...djevojke ih vole i žene
...iskrene. – On je molećivo gleda bez riječi i
nelagodno da ih ne spominje, a ona smiješi i na
kraju njen smijeh pršti u ženskom biću.– Nekad
mladi, ludo zbunjeni, trapavi ...zaljubljeni ...zanesen ...ispamećeni ... – Utijava dok u jedno
drugo si iz srca gledaju, na cesti. – neumoljiva s
plam prekras očima nastavlja :
– Šašavo osjećam, promjenila i vraćamo gdje
zaustavili ...– s vjerom i drhti od hladnoće :
– Valjda juče nazebla i danas dodajem, vrijedi
jer idemo dalje ... – bliže mu :
– Gledaj iza nas, sjene i veče spušta. Jedna od
onih sjena o predvodi ostale, moja mezimica.
Po prvi puta zajedno, što veseli i daje nadu u
bolje. Idemo! – Drže za ruke i ubrzavaju svoj
hod ka grupici kao i ona naprama njima, i mašu
si rukama.
A u daljini varoš u polu tami i svjetlacima poput pčelinjaka, na mahove košava od koje od
nje donosi i glasove, ne prepoznavajuć ni samu
sebe. Ne zbog ne tako dav rata već čovjeka i
nje same.
X.
Na vedrom večernjem nebu negdje van grada
bolje mjesta stanovanja. Gibaju u visinama rojevi zvijezda i čini šumore neopisiv brojem svijetleć objekata. Nad trsom, kućercima ponegdje
sa tu i tamokaštelja,mir.Učinkujuć tako sa okolinom poseban krajolik stanovnika i prirode. U
jednoj od iža ni bogatoj ni siromašnoj vizualno, kroz prozore napose vrevu dječjih glasova.
Okupljenih oko stola koja prekraćuju vrijeme
do večere uz šalu i svoje rasprave. Sred stola na
bijelom stolnjaku puši juha od zelja sa unakolo također rubom sa komlet tanjurima i escajgom. Utijava, domaćica započinje zajedničku
molitvu za blagosov jela. Nije ju je tako reći ni
31-39
završila a mezimica obraća nasuprot njoj najstarijoj sestri :
– Seko, pričaj nam kako si se uplašila od patke.
– Ona prvo mršti i s visine :
– Nije bila patka već soko. Srećom imala na
sebi vinđaknu kada mi je sletio na rame i iznenadio.Gost s nešto dužom do ramena kosom,
nekad smjeđom a danas išarana i sijedim napose pramenom po lijevoj slijepočnici pažljivo
sluša razgovor. Smiješeć lagano primjećuje :
– Znači još i danas navrati doma? Od njega ne
treba da se plaši, par, i osjećaju prijatelja. – Djevojka i ostali radoznalo ga slušaju i gledaju.
– Netko od prijeđa ih je počeo držati za lov,
kasnije prešlo u običaj na stara vremena
i šport. Smješteni na salašu znaju doletjet i u varoš i vratit na salaš. Dok nisam lunjao znao sa
njima i zabavit i čini nisu zaboravili. – Domaćica
iznenađena :
– Nism ih vidjela ni pričao, a baš ... – Najstarija
ćerka tiho smiješi :
– Mama, vjerojato ste nekad imali važnije teme
za priču ... – ona brzo i kobajagi strogo primjećuje :
– Zar mi i ti želiš miješat u život i prigovaraš? –
Što u svih izaziva smijeh i živost u društvu. Od
vana sve jači glasovi košave pršte i utijavaju u
sve svojoj postojanoj povijejesti il ljubavi : U
čovjeka veličanstvena, mučna, trajuća i nikad
dostatna i dosegnuta u darivanju. Kriomice jedno od drugoga i su prisutnih izmjenju poglede
umjesto riječi i razumiju. Baka izgleda primjećuje što zbiva i približava prvo svojoj ćerki i razgovaraju. Iza toga prilazi njemu sa druge strane,
a mala mezimica do sada sjedeć između njih,
tiomice iskrada i odlazi ka najmlađem bratu na
rekaminu. Koji ih sve prati i traži da i neko i njemu posveti pažnju i zabavi. Baka saginje gostu i
lagano:
– Ne želim da miješam, rekla i ćerki, ako se
može pomoći ... – toplo.
– Bojim pre umorni, ovih dana toliko toga i brzo
događa ... odgovara gost, i ona potvrđuje glavom vraća da sa unučadima da pospremi ostake večere. A njih dvoje jedno drugome. Sjeda
na jesto mezimice. Blagovaonu danas zagrijali.
Ispred njih kao tat javlja kućanica il druga ćerka, ogrnuta u plavu debelu zimsku vinđaknu i
pita :
– Da li će ovo biti dovoljno tamo gdje se spremamo il nam treba i nešto dodatno? Majica,
košulja, džemper ...duks. – Gledaju što djevojci
da kažu, i na koncu majka odlu blago:
38
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Kada dođe vrijeme sjest će se i zajednički odlučiti uprkos svih koji misle i čine da su u pravu i
moćniji od nebeskoga Oca nam. A samo smo
njemu odgovorni i nikom drugome. Molim te
ne uzbunjuj ostali u kući i skini ono štoje na tebi
višak, vidiš kako smo lakše obučeni, vruće je. –
smie prijatelju:
– Sklona i umjetnosti ali i konkretnosti, i u tome
brzo reaguje. Mali mislilac. – on:
– Nije jedina, na majku, vidi i najmlađem …
samo što je majka sporija jer je i prava umjetnička duša. – i kao da ljuti lijevom rukom prema kosi mu na glavi da bi ga počupala i oboje
smiju,i ona šapuće :
– Više želim od tebe da čujem nove lijepe
riječi koje žeu približavju ljubavi i vječnosti, kao
i onoga koga ona ljubi, plemenitosti, a ne prolaznosti. Ma kako bilo trnovito. I ne ljuti dolazim
u kušnju, čudno povremeno osjećam nisam navikla na toliko pažnje i nježnosti, ali proći oporavljam. – slatko i tio smiju i sebi dok je gleda
sebi :
– Trenut djete, djevojka i žena … obišao svijeta
i gotovo svuda patnica. A ipak svuda na koncu
pobjednica. – glas mu mijenja i sam ga neprepoznaje govori dok očima istražuju :
– Ne nalazim riječ kojom bi mogao izreći ono
što prema tebi osjećam, suvišna, od počela u
tebe zatreskao. Žena i biće, onakva kakva jesi,
prihvatio i prihvatam a neznam zašto. – Zaprepašćena i iznenađena, okreće unaokolo i ne
primjećuje da na njih neko obraća posebnu
pažnju. Licem crvenilo i bliže mu, a ruke jače
stišću, u očima tisuć i tisuć iskri krijesnica i magle balada ...
– Zaboravili … i hvala ti …Mili! Idemo vani ohladiti i konačno probudila i prodrmala, onakav
kakvog sam te poznavala ...mrginjima, tuđim i
našima. – gleda u njen opijajuć dah zjena i ne
uspjeli skrit patnji i kada sve otkrije ... ako želi
da oporavi i u novi život. – prekida ga tiho :
– Volim ovu kuću radi djetinjstva i mojih da
njome šetam, uskoro promjenit ... željela vidjeti
stari vam salaš ... – Zagrću u ambetušu, ona u
dug smjeđi topli kaput sa kapucom a on u vjetrovku boje pustinjskoga pijeska ... tko zna što
sve nije prošla? Nebo pak preplavljeno romorom svjetla zvijezda i svjetova kao i misli. Staro
za čovjeka a za sebe u rađanju.Slušaju iz daljine
zvuke grada, tako ga još neki zovu, Na licima
im tihi i svježi hod zraka ne toliko da se vani
na njem nemože ugodno boraviti već uspomene ... Košava umije i utijati ili zamjeniti drugim
31-39
sjevercem kišom i nanovim rođenjem. Držeć
ispod ruke govori :
– Po prvi put nemam drhtavicu niti mi je hladno
već vruće i gorim, vidi. – Slobodnom
ljevicom dodiruje mu lice. Gotovo omaglje vatre svjetlaca joj u očima i biću što ih opija, od
prključe cestom kojom zaputili ...
– Od djetinjstva zurio nad glavom u bistro jezero neba ponekad do kasnih jutarnjih sati, i
pitao si gdje su mu granice? Izučavajuć ga kao i
ini prije mene dolazi, ako je beskraj ili omeđen
prostor i vrijeme, mjerenja govore tek stvoren.
Slijedi ograničenost posjeduje i ništa, što opet
zauzima i nešto, a što je iza? Nameće ne samo
misao već i tvrdnja da ih beskraj mnogo ili onoliko koliko su oni svjesni da postoje ... U svim
ovim tvrdnjama osnovica je da su nastali voljom i ljubavi razumnog BIĆA–BOGA a time i
odgovor je u Njemu a ne u nas–čovjeku. I zato
priznaovao neko Oca ili ne valja ga osluhivati
i slijediti u svim našim vrlinama i slabostima,
voljno u ljubavi. Njemu i nikom drugom vjerovati! – Ona pažljivo primjećuje, sagnute glave
i pri tome diže glavu gleda smješeć mu se tio i
nježno :
– Slično razmišljamo. Molim te vratimo nama i
zajednici kojoj pripadamo, običnosti i i doma.
Zvijezdano nad glavom nebo što iskri i mreška
vatrom vremena, zamišljen negdje pogled u vidiku ravnice i daljinama, lagano joj :
– Želim da vratimo za trenutak još jednom u
Tržni centar na ušću, gdje nastasvio gdje nastavio naš susret sa Sajmišta nakon toliko godina
... Velegrada na susretu i razilaženju na raskršću
dviju rijeka vjetrova ... i još po nešta a ne mogu
jedno si bez druga ga samo da je više razuma
i iskren ljubavi, nade, vjere i istine na putevima
Balkana i ostrašćenja. – Ona zamišljeno dok ga
gleda tio smiješi :
– Vrijeme susreta nam Mili … iza mnogo muč
godina možda i dogodi … a ostalo …
– Nije naše da brinemo i smeta našoj ljubavi,
uvjerenju i opredeljenju previše je do sada vremena izgubljeno ... – Zaustavljaju na stazi u avliji i ona oslonjena na njegove grudi propinje na
svoje prste i stavlja oko vrata mu ruke, gledaju
... Srca i duše im osluškaju ...
– Moje utočište. – ona nježno, i nakon izvjesnog vremena još tiše i od samoga lahora laganije :
– Oboje jedno drugome dragi, i ne zaboravimo
ljudi ...
39
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
40-48
Jednom kada budem ćelav
NIKOLA TUTEK
Kiša i vlaga ulaze u pukotine na fasadama davno
oronulih kuća, smrzavaju se i čine svaki ožiljak
većim, svaku rupu dubljom i vidljivijom. Ulica
izgleda kao lica mnoštva staraca. I prozori, milijun njihovih očiju koji na čas gledaju umorno,
na čas puni prijezira. Nikad ne znaš kome si se
zamjerio, nekad davno, na nekom već zaboravljenom mjestu. Osveta prozora.
Miklos zastane i pogleda niz ulicu. Nema stvarnije krivnje od one koju osjećamo kao kajanje.
Nosimo je sa sobom u kutiji opkovanoj sramom. Kutiju otvaramo prema prilici, kad je najzgodnije.
Ponovo namjesti kapu što mu se nakrivila na
glavi. Bio je toliko ljut kad je prije pola sata zalupio vratima stana da je poželio do večeri samo
marširati gradom. Sada su od tih teških čuvstava ostale uglavnom mučnina i želja za oprostom. Uzdahnuo ljubavnički, protrljao dlanovima. Noge su mu prozeble jer je u ljutnji obuo
krive cipele. Nije više mogao ni zakoračiti u bilo
kojem smjeru osim onoga koji je vodio natrag
kući.
Skrene iza prvog ugla u B. ulicu jer je tuda put
do kuće bio kraći. Zastane nakon nekoliko metara i ispuhne nos. Potom na drugoj strani ulice
ugleda antikvarijat i odluči razgledati zaleđeni
izlog. Zakorači na ulicu i umalo ga u tom trenu udari auto. Vozač je očito išao prebrzo i nije
uspio zakočiti na zaleđenoj cesti, ali svejedno
je otvorio prozor i počeo se derati spominjući
Miklosevu majku i pamet. Miklos se zaledi od
čuđenja i straha. Tek kad je auto već bio daleko
Miklos stane na sred ceste i podigne ruku, ali nikakva mu osobita psovka nije padala na pamet.
– Nabijem te! – vikne je napokon promuklo.
Već duže vrijeme nije prozborio ni riječi, a zrak
je bio užasno hladan.
Magla. Pusta ulica. Samo Miklos i njegova podignuta ruka. Promumlja je nešto u bradu, a to ga
je razljuti zbog toga što nitko nije mogao čuti
njegove riječi. Njegovu bitnu opasku na znako-
vitu situaciju natrpanu osobnom frustracijom i
psovkama. Podigne je obrve i opet zastane.
– Mogao me je ubiti! Zamalo me ubio!
Radije bi bio poginuo pod kotačima nego pustio vozača bez nekoliko gorkih riječi. Zbog
svog uzbuđenja, prođe izlog antikvarijata i više
mu se nije dalo vraćati. To ga opet učini srditim.
Stisne je šake i pođe dalje. Da nije bilo leda na
pločniku, potrčao bi kući. Za ovako idiotskih
dana dom pruža najsigurniju zaštitu. Bilo je suludo izlaziti zbog jedne malene svađe, jedne
nebitne krize. Namjesti kaput i opet popravi
kapu. Iz misli ga je trgne iznenadna bol u vratu
kao da ga je dotaknuo plamen, a onda bol sklizne ispod Miklosova kaputa, džempera, pa niz
kičmu preko cijelih leđa. Miklos se kao probodena glista počeo izvijati ne bi li prstima zaustavio led, ali bezuspješno. Osjeti hladne kapljice
u gaćama. Otvori usta u kojoj je spremna čekala psovka, kad još jedan komad leda padne
ispred njega i rasprsne se na pločniku. Miklos
se brzo udalji od zida zgrade i pogleda gore
prema višim katovima zgrade. Na trećem katu
vidio je otvoren prozor, u prozoru ćelav starac
u potkošulji razbija led koji je zagrlio prozorske
grilje i baca komade na ulicu.
– Što radiš, budalo? Jesi li ti normalan? – zaurla
je Miklos. Opet mu ona ista ruka poleti zrakom
– Pa kakav je ovo način? Ozlijedit ćeš nekoga!
Starac se povukao i nakratko nestao u tami stana. Potom se njegova ćelava glava polako prikraže iza prozora. Ukipi se promatrajući ljutitog
mladića na ulici.
Miklos jasno vidio starca pored prozora. Izvije
vrat i gleda pravo prema trećem katu. Sad se i
on ukopa u iščekivanju. Ohlađeni dio leđa još
uvijek gori i podsjeća na nepravdu. Miklos se
udalji od zida zgrade.
– Što je sad ovo? Zar on misli da ga ne vidim?
– promumlja. Rukom upre prema prozoru – Vidim te! Kurcoglavi!
Starčeva glava se neznatno pomakne. Miklos je
čuo starčev gotovo prijeteći ton:
40
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
– Pusti me na miru! Odlazi!
– Ma šta odlazi? Zahtijevam ispriku!
Tišina. Starčeva glava kao voštana figura. Bijes
u Miklosu ključa i topi sav led svijeta. Do kada?!
Do kada ću ja trpjeti ljudsku glupost? Misli mu
tutnje kroz svijest, stišćući mu srce i paleći oči.
Zna svaku od tih misli izraziti jednom psovkom,
jednom nepravdom, jednim plamičkom frustracije. Milijuni nervoznih i neobazrivih ljudi u
gradu zagušenom nezadovoljstvom, strahom
i kišnom zimom. I Mikloseva potpuna nemoć.
Dosta je bilo!
– Kakvu ispriku nakon što si me nazvao kurcoglavi? Svašta!
Mikloseva ljutnja eksplodira poput ludila i on
slijepo korakne prema prvim vratima koja su
se učinila kao ulaz u zgradu. Velika drvena vrata bila su otključana i naglo se otvore gurnuta
Miklosevom rukom. Pošao je kroz prašnjavo
predvorje nekad predivnog secesijskog zdanja
i potrčao uza stepenice. Već na drugom katu
stane oznojen, jedva dišući, umoren visokim
katovima starog zdanja. Čvrsto se rukom uhvati
za rukohvat stepenica, nagne se prema naprijed i pokušava uhvatiti zraka.
– Oprostite – čuje Miklos iza svojih leđa – Jeste
li dobro?
Miklos se uzdigne, pribere i pogleda stariju
gospođu u crnom mantilu s pletenom košarom
koju je čvrsto stisnula u ruci iako je bila prazna.
U očima starice nepovjerenje.
– U redu sam – izusti teško dišući. – Tražim jednog starog čovjeka koji živi u ovoj zgradi – On
živi na trećem katu.
– Ali kako se zove?
– Zapravo ne znam.
Starica nervozno pogleda prema jednima od
vrata koja vode u stanove. Potom se osmjehne
na silu.
– Onda vam ja ne mogu pomoći – kaže opet
se kiselo nasmiješivši.
– To je stariji čovjek, mršav, ćelav, prozor mu
gleda na B. ulicu.
Staričino se lice poslije nepovjerenja naglo osipa prijezirom.
– Fresszler? Jedino on tako izgleda. Vi ste mu
nešto u rodu? – upita ljutito zamahnuvši košarom prema Miklosu.
– O, ne, ja ga niti ne poznam. Došao sam nešto
raščistiti s njim.
40-48
– Fresszler! – ponovila je starica glasom punim
mržnje. – Visok i ćelav? Na trećem katu? Može
biti samo Fresszler!
Miklosa začudi dubina mržnje kojom je starica izgovarala ime Fresszler. Skine kapu i obriše
preznojeno čelo. Starica izgleda kao da će ga
svaki čas odalamiti pletenom košarom.
– Fresszler? – ponovila je. – S njim morate nešto raščistiti? Želim vam puno sreće! S tim se,
oprostite na izrazu, ljudskim smradom teško što
može raščistiti. Taj može samo zamutiti i zaprljati.
– Zapravo trebam samo…
– Prije dva tjedna popeo se na krov i otpilio zajedničku antenu. Našli smo je u smeću ispred
zgrade – prekinula je starica Miklosa. Podigla je
lice i počela se derati prema trećem katu:
– Tom se pervertitu ne sviđaju kanali koje gledaju normalni ljudi! Ne, ne, ne… Ako Fresszler
ne može gledati svoje programe, onda nitko ne
može gledati televiziju!
Otvorila su se jedna od vrata stanova na katu i
otkrila pogrbljenu staricu ogrnutu izblijedjelom
plavom maramom.
– Dobar dan – pozdravila je. – Oprostite, načula sam vaš razgovor. Vi idete k Fresszleru? – upitala je zagledavši se zabrinuto u Miklosa. Oči
su joj bile nekoć plave, a sada boje mlijeka s
plavim odsjajem, baš kao i marama.
– Da, ustvari… – prozborio je Miklos zbunjeno.
Imao je ružan osjećaj da nikada nije trebao ući
u tu zgradu. Trebao je pustiti staru budalu na
miru i produžiti kući. Kući! Sakriti se iza debelih
vrata. Poljubiti Elizu, ispričati se jer je bio nervozan i derao se. Popiti vina, izvaliti se u fotelju i
uživati.
– On namjerno prdi kada priča s ljudima – rekla
je starica posve otvorivši svoje mliječne oči. –
Namjerno prdi!
– Mi smo s njim već imali toliko problema – nadovezala se starica s košarom. – Ali uvijek smo
izvukli deblji kraj. Fresszleru nisu svi kod kuće.
A mi jadni stanari, mi smo ti koji trpe! Nije dosta
što nam je mirovina minimalna…
– Minimalna – potvrdila je starica mliječnih očiju.
– … nego još moramo trpjeti takve bolesne pojedince!
– Bolesne – glasom vještice opet se ubacila
druga starica.
41
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
Miklos se blago naklonio i počeo se unatraške
uspinjati uza stepenište. Nije znao kako bi se zahvalio. Nije znao što bi uopće rekao. Najradije
bi bio pobjegao iz zgrade i otrčao kući, ali sada
je to, više-manje, bilo nemoguće.
– Na trećem katu na desnoj strani je Fresszler
– dodala je starica s košarom. – Kažem vam jer
na trećem katu nema imena na vratima stanova. Fresszler je poskidao sve pločice s imenima.
Miklos je kimnuo glavom, vratio kapu na mjesto i počeo se uspinjati. Laknulo mu je kad
je izišao iz vida dviju starica. Došavši na treći
kat vidio je pet vrata, na svakima svjetliji kvadratić tamo gdje je nekoć stajalo ime vlasnika.
Jeza mu je prošla kroz tijelo. Odlučio se samo
ispričati starcu što ga je oslovio s «kurcoglavi»,
to stvarno nije bilo u redu. Takve se stvari ne
govore starijima i nemoćnima, bez obzira što
uradili. Na kraju krajeva, Fresszler je očito sišao
s uma i trebala mu je pomoć, ne zazor. Miklos
je duboko uzdahnuo i pokucao na prva vrata
na desno od stepenica. Vrata je uskoro otvorio
debeli pedesetogodišnjak s bocom jeftine pive
u ruci. Miklos je pozdravio. Debeli čovjek je
samo kimnuo glavom.
– Tražim gospodina Fesszlera.
– Gospodina Fesszlera? – ponovio je muškarac
podrugljivo otkrivajući red pokvarenih žutih zubiju. – Gospodin Fesszler živi u stanu do mene.
Nažalost, – dodao je pokazavši bocom piva
prema susjednim vratima – Zašto ga trebaš?
Gađao te ledom?
– Otkud znate?-upitao je Miklos začuđeno.
– Oh, pa to radi svake zime. Čim se uhvati led
on pikira s prozora. Ti si već treći ove zime koji
se došao žaliti.
Miklos se zagledao u njegove žute zube. Zapravo je odahnuo, još nije bio spreman suočiti se s
Fresszlerom. Nije htio preskakati zidove nečijeg
ludila. I sam okupan frustracijom, nije mogao
pomoći nikome, niti sam sebi. Sramio se zbog
načina na koji je odgurnuo ulazna vrata zgrade.
Posve nepotrebno, slabićki. Debeli je otpio gutljaj pive.
– Ima li se opće smisla žaliti?
– Stari ima jezičnu dužu nego ulica! Nema se
smisla ni žaliti ni svađati, nakon pet minuta nećeš znati kako ti je ime. Ne postoji to pitanje na
koju Fresszler nema spreman odgovor. Proklet
bio!
40-48
Debeli čovjek je odmahnuo rukom i zatvorio
vrata. Što ja radim ovdje? Miris stepeništa postao je ogavan, nepodnošljiv. Odmahnuo je rukom i počeo silaziti niz stepenice. Stao je nakon
par koraka. Brzo se vratio do Fresszlerovih vrata
i dvaput snažno pokucao. Obuzelo ga je neslućeno uzbuđenje. Odgovora nije bilo. Mikos je
opet pokucao, ovaj put nježnije. Mogao je čuti
otkucaje svoga srca.
– Odlazi! – zasiktao je starčev glas iza vrata.
– Zašto ste me gađali ledom? – upitao je Miklos
neodlučno.
– Nisam te gađao. Kad gađam nikad ne pogodim.
– Pa kako onda?
– Čistio sam prozor i zamislio se…
– Zamislio?
– Onaj koji ima čime misliti taj se ponekad zamisli. To bi trebao znati nakon što si umalo odšetao pod auto.
– Odšetao pod auto? Tip me umalo pokupio
jer je išao prebrzo!
– Išao je sporije od tebe. Ti si mu se iznenada
bacio pod auto. Onda si urlao na ulici, a to me
podsjetilo na nešto. Počeo sam o tome razmišljati i zamislio se. Ruka je sama slučajno ispustila led. Dakle, svemu si sam kriv. Ili, bolje rečeno,
tvoja je negativna energija pokrenula sve događaje u ulici.
Miklos se nasmijao. Debeli je susjed očito bio
u pravu.
– No, dobro. Vjerojatno imate pravo – rekao je
Miklos promatrajući otirač ispred vrata – Prije
no što odem, recite mi zašto ste s vrata poskidali pločice s imenima?
Miklos je čuo starčevo mumljanje. Potom je
brava škljocnula i vrata su se malo otvorila.
– Mogu ti ponuditi samo čaj, ništa drugo – čuo
je starčev glas.
Miklos je oprezno prišao vratima i odgurnuo ih.
U predsoblju je vidio ormarić za cipele s velikim
ogledalom. Pored ogledala bila je vješalica s
dva tamna kaputa. Sve ostalo pokrivale su knjige na policama ili naslagane u prašnjave hrpe.
Ušao je u stan i lagano pritvorio vrata. Čuo je
starčev glas iz kuhinje:
– Raskomoti se. Sad ću donijeti čaj.
Miklos je skinuo kaput i objesio ga na slobodnu
vješalicu. Pošao je ravno u prostrani dnevni boravak. S jedne strane sobe nalazio se trosjed, fotelje i stolić, vitrina, stol za pisanje, vrata u drugu
42
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
sobu, u kutu veliki crni klavir, sve sa zadahom
antiknog. Visoki zid bio je popunjen umjetničkim slikama u pozlaćenim, bogatim okvirima.
Druga strana sobe bila je potpuno prekrivena
velikom policom za knjige zatvorenom mnoštvom staklenih vratašaca. Nasuprot ulazu u
sobu bila su tri velika prozora kroz koja je dopirala zimska svijetlost. Sjeo je u jednu od fotelja.
Starac se pojavio na vratima dnevnog boravka
u potkošulji i donjem dijelu trenirke i s pladnjem
na dlanu. Prišao je stolu i stavio pladanj pred
Miklosa. Vrč za čaj, teglica šećera i jedna staklena šalica. Sjeo je u fotelju nasuprot Miklosa koji
ga je pomno promotrio.
– Molim te, isključi laserski pogled – kazao je
puneći šalicu čajem.
– Htio bih vam se ispričati što sam vas nazvao…
– Kurcoglavi? Zašto bi se ti meni ispričao? Bojiš
se da nisi povrijedio moje osjećaje?
Miklos je prestao okretati žličicu u zašećerenom čaju. Pogledao je u starca i pokušao smisliti odgovor.
– Vjerojatno – rekao je napokon.
– Ne brini. Otkad mi je umrla žena, shvatio sam
jednu jako bitnu stvar: osjećajnost je stvar neukusa.
Starac je stavio dlan desne ruke na ćelavu glavu
i podigao lice prema stropu. Miklos je osjetio
olakšanje kad se oslobodio starčevog staklenog pogleda. Grijao je vrhove prstiju na vreloj
šalici. Starac se nakon nekog vremena stresao
kao da se nečeg sjetio i opet pogledao prema
svome zbunjenom sugovorniku:
– Sreo si moje susjede?
Miklos je kimnuo glavom.
– No, kako si samo uspio sabrati sve te bolesnike u tako kratko vrijeme? Sigurno si bio jako
uspuhan.
Miklos opet nije imao nikakvog odgovora. Prinio je šalicu čaja i otpio gutljaj. Okus je bio stravičan.
– I što kažu?
– Ma, ništa – odgovorio je brzopleto. Imao je
osjećaj da konačno mora ponuditi starcu bilo
kakav odgovor, a istovremeno ga je ophrvala
crna slutnja da ga je ovaj već otrovao čajem.
– Kako ništa, kako ništa… Zašto kenjaš? Pa prisluškivao sam iza vrata kao svaki pošteni penzioner, čovječe – starac je dotaknuo prstom
desno uho, – Sve sam čuo! Milijun puta.
40-48
Kroz otvoren prozor doprli su zvukovi s ulice.
Deranje, teške riječi. Miklos je spustio šalicu
čaja na pladanj.
– Kažu da prdite dok razgovarate s ljudima.
– Ha! – starac je pljesnuo dlanovima i opet pogledao u strop. – Prdim! Da, prdim!
Miklos je očekivao nekakvo objašnjenje, no
starac je nastavio gledati u strop i smješkati se
bez riječi. Sve dok mu lice nije pokrila sjena nečega što je mogla biti nostalgija. Gotovo tuga.
– Moja žena… – Fresszler je duboko udahnuo i
spustio pogled na pladanj s čajem. – Moja žena
je bila jebeni idiot. Ni vrag ne bi trpio taj glas,
prodorni pogled, nadutost i vječito pametovanje bez pokrića. Osjećala se inferiorno jer joj je
muž bio obrazovan čovjek, a ona bivša frizerka.
Nije imala hrabrosti pokazati tu frustraciju pred
mužem nego se iživljavala na svim susjedima.
Godinama je širila razdor, besmislene priče i
urnebesne tračeve u cijeloj zgradi. Ljudi su je trpjeli, što više, imponiralo im je njeno prisustvo.
Zbog čega? Zbog mene! Ista ta strašila koja su
ti danas govorila gluposti o meni, ulizivački su
se mojoj ženi Erzsiki bacali pred noge. Kažem,
bacali pred noge! Dobar dan, gospođo Fresszler! Kako ste spavali, gospođo Fresszler? Koje
vam je jutros boje bila kakica, gospođo Fresszler?
Gospođo! – kreveljio se starac iz sveg glasa. –
A zašto? Zašto gospođo? Pa zato što su uživali
pri samoj pomisli da im se obratila profesorova
žena! A to što je bila po zvanju frizerka, a po
poslanju aždaja, koga briga?! U očima proletarijata, ona je bila žena profesora Fresszlera.
– Pa zašto ste oženili takvu ženu?
– A, ma nemoj? Kakvo pametno pitanje! Vidjet
ću tebe za četrdeset godina! Ustvari neću, ali
znaš zašto se ljudi žene. Zašto? Pazi ti lukavca!
Da zašto sam je oženio?!
Miklos je već imao plan za evakuaciju: ako starca uhvati napad bijesa i javi mu se ubilački nagon, a izgledao je kao da će se baš to dogoditi,
prolit će na njega vreli čaj i trčati prema izlazu.
Ali starac se smirio. Dlanom je obrisao znoj s
čela.
– Vidiš, dan prije nego je umrla, Erzsika nam je
skuhala grah. Pojma nemam što je stavila unutra, kakve vještičje začine, ali cijelo večer i cijelu
noć smo abnormalno prdjeli. Ujutro je Erzsika
otišla u kuhinju popiti vode i srušila se u kuhinji. Umrla je kao žohar, na podu usred kuhinje
– starac je napravio pauzu i napućio usnice. –
43
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
Sad stvarno ne znam je li njena smrt imala kakve veze s tim vražjim grahom ili ne. Ne znam.
Sada je Miklos bio siguran da ga je starac otrovao čajem. Pogledao je prema šalici punoj plavkaste tekućine i osjetio kako mu krv nadire u
lice. Osjećao se kao da je dugo trčao.
– Jebote… – izustio je očajnički.
– Erzsiku su odvezli, ja sam ostao sam, smračilo
se… Bio sam gladan… Sam… I gladan… To sam
već rekao? No, otvorio sam hladnjak i tamo vidio posudicu s onim grahom. Mislio sam, sad
kad sam sam, natrpat ću se s tim grahom i idem
i ja s Erzsikom. Što ću više tu? – starac je zabrinuto pogledao u Miklosevo ružičasto i preznojeno lice. – Što ti je? Jesi li dobro?
Miklos je nervozno otresao glavom i pokrio
čelo dlanom.
– I tako sam pojeo sav taj grah. Sljedeći dani
stali dolaziti susjedi i izražavati mi sućut – Starac je spustio lice među dlanove. – To si trebao
vidjeti! Kakva gluma! Kakva loša gluma! Kakvo
dvoličnost, kakvo licemjerstvo! – starac je skočio na noge i nastavio govoriti poput kazališnog glumca. – U jednom su trenu cvjetali od
zadovoljstva i zloće, u drugom su trenu govorili
kakva je sjajna i osjećajna osoba bila pokojna
Erzsika! Oh, Bože, zašto uvijek uzimaš najbolje među nama? Jadna Erzsi, ta dama s dušom,
zaštitnica nemoćnih, pokroviteljica sviju umjetnosti, svijetlo u beznadnom mraku okrutnoga
svijeta! – starac je zastao, smirio se, duboko izdahnuo i dodao. – Tada sam počeo prdjeti.
Fresszler se s teškom mukom vratio u fotelju iz
koje je prije par sekundi iskočio poput mladića.
Opet je obrisao znoj.
– Bio sam još pod utjecajem onog Erzsikinog
paklenog graha. I jednostavno sam ih isprdio.
Oni jednu riječ, a ja prrrt, oni drugu riječ, a ja
opet prrrrrrt! Pa da vidimo tko će duže! Eto. Od
tada jedem uglavnom grah, pa kad god se ukaže prilika – crijeva su spremna. Evo im njihove
sućuti.
Fresszler se opet zagledao u Miklosa. Namrštio
je lice.
– Što ti je? Izgledaš stvarno loše.
– Ništa. Sve je u redu.
– Kakav je čaj?
Miklos se trgnuo kao uboden. Zagledao se u
starčeve oči.
– Dobar je.
40-48
– Kako dobar? Čaj je sranje! Kupila ga je Erzsika kad je zadnji put bila u trgovini. A već je tri
godine mrtva! Kako može biti dobar? Opet mi
kenjaš.
Fresszler je opet naglo ustao, pošao prema vratima sobe i nestao u pravcu kuhinje. Miklos je
želio pitati gdje je zahod, ali starac je prebrzo
nestao. Mislio je da bi bilo dobro čim prije povratiti čaj. Sama činjenica da je Erzsika držala
taj čaj u ruci već ga je činila otrovnim. Poželio
je ustati, ali nije mogao pokrenuti noge. Odjednom je dojurio Fresszler s bocom rakije bez etikete i dvije čašice. Lupio je čašicama o pladanj
i teškom mukom sjeo u fotelju.
– Rakija, šljiva. Dobio sam je s istoka. Ova je
svježa kao krv djevice!
– Ne, ne bih hvala – zamolio je Miklos. Bilo je
prekasno, rakija se već žutjela u čašici.
Miklos je pomislio kako će rakija, ako i sama
nije otrov, makar ubiti tri godine star čaj. Fressler je već iskapio svoju čašicu i opet ju je
napunio. To je Miklosu dalo hrabrosti. Strusio
je rakiju i stvarno se nakon nekoliko trenutaka
osjećao puno bolje.
– Dobra, ha? Što kažeš? Ha?
Miklos nije ništa rekao. Nije se niti bunio kad
mu je Fresszler ponovo napunio čašicu.
– Dobra, ha? Ha? – nije odustajao starac.
– Odlična – priznao je Miklos.
I nije lagao. Svega je nekoliko puta u životu pio
takvu šljivu. Iako nije osobito cijenio rakiju, više
je bio čovjek od vina, sada mu je žestica pala na
pravo mjesto u pravo vrijeme. Vraćalaje snagu
i bistrila misli uklanjajući svaku sumnju o trovanju. Opustio se u fotelji i ugnijezdio glavu u naslonjaču. Osmjeh mu zaokruži lice.
– Šta je? – pitao je starac.
– Nećete prdit’0 dok razgovarate sa mnom?
Molim vas, nemojte.
– Neću. Ako mi ne budeš kenjao.
Fressler opet napuni čašicu. Pogleda kratko u
Miklosa, ovaj mu odmah doda svoju. Ispiju još
jednu rakiju.
– A pločice s imenima? Zašto ste ih skinuli s vrata?
– Ah! – Fresszler je silovito odmahnuo rukom
– Govnari! – zasiktao je poput zmije i nakratko
zašutio vrteći malu čašicu između palca i kažiprsta. – Kad je Erzsika umrla… Preminula. A
ja ostao sam… I gladan… Bos… U penziji. Nije
život s Erzsikom bio ni tako loš. Ispričat ću ti
44
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
kasnije. Ako bude prilike – starac je duboko
uzdahnuo i vratio praznu čašicu na pladanj. Miklosu se opet digla kosa na glavi. Je li otrov ipak
u rakiji? – Imali smo ja i ona… Svoj dogovor. Modus operandi. Modus odjebandi. Onda je više
nije bilo. Nije bilo više.
Fresszler opet pljesne dlanovima. Miklos je
uzme bocu rakije i napuni obje čašice. Sad je
ionako bilo prekasno za spas.
– Ne bih rekao da sam je volio… Ali sam je volio. Što uopće znači ta riječ voljeti nakon pedeset i osam godina zajedničkog pakla? To je kao
nateklina koja prvo živcira, potom pobolijeva,
potom riga gnoj, onda se otvara u bolnu ranu,
dugo krvari, opet se zagnoji, zatvara u naslagama gnoja, potom eksplodira, boli još jače i širi
se… I tako se širi skoro šezdeset godina. I nakon
šezdeset godina osjećaš li bol? Je li to bol? Ili se
jednostavno mora zvati bolom jer sam pogled
na ranu boli? Razumiješ? U svakom slučaju, nedostajala mi je vještica i njeno neprestano zanovijetanje. Da. Na vratima stana je bila pločica s
njenim i mojim imenom i zajedničkim prezimenom. Svaki put kad bih izlazio iz stana (a izlazim
relativno često za jednog penzionera) i kad bih
se vraćao kući, vidio bih ime Erzsebet Fresszler
na vratima. I to me rastuživalo. Da skratim, skinuo sam pločicu s vrata. E, onda je počelo. Kao
orkan! – starac se glasno izderao i opet skočio
na noge uzdignutih ruku – Fresszler seli! Jedva je
dočekao! Nismo mi društvo za njega! – kreveljio
se oponašajući susjedin glas – Ali ne samo to!
Fresszler je prodao stan. Kinezima! Fresszler ima
dvadeset godina mlađu ljubavnicu! Oh, da bar!
Ta će ga pičkica smjestiti u dom, a onda će mu
oteti stan! Oh, da jadna Erzsi to vidi, Bog joj dušu
prosti! Tako je to kad se udaš za Židova! – Fressler je obujmio ćelavu glavu rukama – Joooj
– jauknuo je – Majku im jebem! Pa zato su se i
slagali s Erzsikom – isti su bili. Isti!
Fressler sav uspuhan pokaže prstom prema čašicama, Miklos ih odmah napuni.
– Jedne noći dođe mi na um ta ideja: poskidat
ću ja njima svima imena s vrata. I skinuti ih s
vrâta! Obukao sam se, bilo je valjda dva ili tri
izjutra, pojeo graha. Odvijač sam našao u Erzsikinom ormariću, ona je uvijek popravljala sve
kući, imala je talenta i strpljenja, ta ženetina!
Iskrao sam se iz stana i počeo skidati pločice s
vrata najbližih susjeda. Onda sam otišao poskidati pločice s vrata na drugom katu. S jednom
40-48
sam imao problema, morao sam je slomiti, ali u
stanu je netko tako hrkao da sam mogao ispred
vrata plesati kan-kan, nitko ne bi čuo. Onda
sam otišao na prvi kat. Baš kad sam mislio skinuti prvu pločicu s imenom neke fantomske
firme (naime, nije to uopće bila firma nego bordel), vrata su se otvorila i jednoj sam mušteriji
zamalo odvijačem zavrtio po desnoj nosnici.
Eh, kakvu su buku stvorili oko toga! Bilo je tu
i policije… Moja je sreća da cijeli taj sistem u
ovoj zemlji gotovo ne funkcionira, inače bih bio
ili u staračkom domu ili u ludnici. Sreća moja da
s ovakvom penzijom možeš odapeti jedino na
kuhinjskom podu. Onda se primirilo, sve se utišalo, osim mene. Nakon par tjedana želio sam
opet krenuti u akciju, bila mi je namjera poskidati sve nove pločice, ali samo na trećem katu.
Kad tamo, nitko nije stavio novu pločicu. Ovaj
prvi susjed je alkos, drugi susjed je metuzalem
prikovan za krevet, treći susjed bi tom metuzalemu mogao biti djed, četvrti stan zjapi prazan.
Ni na drugim katovima uglavnom više nisu vratili pločice s imenom. Mislili da bi ih opet skinuo!
– Fresszler se počeo slatko smijati.
– Biste li ih stvarno skinuli?
– Ma ne! Izgubio sam odvijač. Vrag bi znao
gdje sam ga stavio. Utoči te rakije, ne štedi. Ionako je moja.
– Ako sam dobro skužio, – rekao je Miklos puneći čašice – Na vašem katu žive dva nepokretna metuzalema i jedan pijanac. Oni sigurno nisu
tračeri i brbljavci. Ipak ste i njima skinuli pločice.
Očito su i nevini platili u toj vašoj osveti.
– Sine – rekao je starac svečano ispruživši ruku
prema Miklosu – Upravo je to bit svake revolucije: Dok ne jauknu nevini, zli ne znaju da imaju
dušu!
Miklos se opet raširio u fotelji i opustio tijelo.
Osjetio je djelovanje rakije. Nježno i slatko.
Shvatio je da Fresszler može otrovati zapravo
samo riječima.
– Ista stvar je i s antenom. Kad sam odrezao
antenu, više nitko nije mogao gledati televiziju.
Tako je! Englezi to zovu klirkat – zaključi starac
iskrivljujući izgovor engleske riječi do ruba prepoznatljivosti.
– Clear cut.
– Klirkat. To sam i rekao!
– Znači stvarno ste prisluškivali moj razgovor sa
susjedama – Miklos se smijao.
45
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
– Naravno! Usrao sam se od straha kad si ušao
u zgradu! – govorio je Fresszler ulijevajući rakiju – Čak sam mislio staviti naočale na oči prije
nego otvorim vrata. Znaš onaj štos iz crno-bijelih filmova: Nikad ne bih udario tipa s naočalama…
– Zašto?
– Kako zašto? Žene, djecu i tipove s naočalama
se ne udara. To je tako.
– Ne to. Zašto ste odrezali antenu?
– Ah! – izdahnuo je Fresszeler. Njegovo se lice
nevjerojatnom brzinom iz smijeha bacilo u blato srdžbe – Gledaj, imali smo taj kanal. Prosti
kanal. Znaš o čemu govorim? Tu se moglo vidjeti navlačenja i prevlačenja, svega je bilo. Razumiješ? Ja sam rijetko gledao taj kanal jer sam
imao ženu i kod nas je ona slatka radnja dosta
dobro išla, sve do zadnjih dana.
Miklos je širom otvorio oči.
– Šta se čudiš? Ne vjeruješ? – Fressler je skočio
iz fotelje i ovaj put zadivljujućom brzinom. Primakao se Miklosu i ispružio prema njemu ruku
gotovo mu dotičući lice – Ono jutro kad je Erzsi
otišla u trgovinu kupiti grah, zadnji grah, ja sam
sjedio baš u toj fotelji gdje ti sad sjediš. Prišla mi
je i tražila petsto forinti. Pružila je ruku. Ja sam
je uhvatio za ruku i povukao, ali pažljivo, imala
je bolestan kuk, dva puta ga je operirala. Ona
je nalegla na mene, a ja sam se izvukao i popeo
joj se s leđa… I tu sam je na toj fotelji isprašio
kao kuju!
– Gospodine Fresszler – negodovao je Miklos
sada posve skupljen u fotelji, pokušavajući je
dodirivati što manjom površinom tijela. Gotovo
je mogao zamisliti smežurana tijela dvoje staraca, a to mu je opet donijelo osjećaj mučnine.
Posegnuo je za rakijom.
– Što gospodine Fresszler? Kenjaš? Nastaviš
li tako i tebe ću isprditi! – dodao je Fresszler i
uz jauke se vratio u fotelju. – Zar bi se čovjek
trebao odreći svih lijepih stvari kada prevali sedamdesetu? U stranu lažni moral, etika idiota i
diktatura proletarijata! Prekrasno je kada netko
star još uvijek može voditi ljubav. Mladi mogu
jednom sa zadovoljstvom zakoračiti u starost
samo ako vide da je starost zadovoljna.
– Sigurno je malo staraca s potencijom. Kad bi
na glas govorili o seksu nakon sedamdesete,
samo bi vas par imalo osmijeh na licu.
– Nije istina! To je ono što društvo želi da vjerujemo! Većina staraca može uživati u seksu, ali
40-48
to ne rade. Zato jer im je rečeno da za to nisu
sposobni.
– Smatram da je stvar čisto fiziološka…
– Ti si žrtva masovnog ispiranja mozga! Ozbiljno. Tužno je to vidjeti, tako mlad čovjek…
Fresszler je nekoliko puta odmahnuo glavom
i potom iskapio čašicu rakije. Miklos je učinio
isto i opet usuo rakiju do vrha čašica.
– Priznajem da starački seks nije ni približno
lijep kao mladenački… Ali ako si tu sjedio, pio
moju rakiju i zamišljao kako sam sa sedamdeset
godina jebao svoju šezdesetpetogodišnju ženu,
onda je to tvoj problem!
– Nisam zamišljao, ma daj…
– Kenjaš.
– I zašto ste na kraju otpilili vražju antenu? – pitao je Miklos već pomalo umorno. Rakija ga je
obuzimala brže no što je slutio i topila mu oči u
pijanoj izmaglici.
– A što misliš? Prije godinu dana našlo se par
babetina u zgradi, tako ispranog mozga kao ti,
koje su za sveti cilj postavile micanje nepristojnog kanala. Kao, to je loše, odvratno, nemoralno, što će to nama starcima! Sazvale su sastanak stanara da bi se izjasnili o gorućem pitanju.
Iz razgovora sa susjedima znam da gotovo svi
starci ponekad okrenu na hopa-cupa, pa sam
mislio da će na sastanku većina glasati za ostanak kanala. Eh, kakav sam naivac! Ni brbljavo
jednoglasje komunizma, ni nijemo višeglasje
demokracije nisu me naučili pameti… Ja sam
bio jedini koji je glasao za ostanak seksa. Nakon što je umrla Erzsika, stvarno mi je ponekad
dobro došao taj kanal. Pervertit! Cijeli je život
natjeravao drolje Erzsiki iza leđa i još mu nije dosta!
– Jeste li?
– Što?
– Natjeravali drolje?
– Gledaj… Ne drolje. Uvijek sam imao posla s
damama. Zaokruženim, uobličenim ženskim
bićima sa stavom i mišljenjem. Jedina žena u
mom životu koja bi se mogla objasniti kao plošno obrađeni karakter jest ona koju sam oženio.
Zašto sam je oženio, pitao si. Vjerojatno si već
shvatio, bio sam mlad, ona je bila prelijepa i jebala se kao singerica. Makar je nisam oženio
zbog zaljubljenosti ili sličnih dječjih bolesti, to
si nikada ne bih mogao oprostiti! Ne, oženio
sam je zbog jebanja. Kasnije sam u životu došao do nekih novih spoznaja koje su mi otvorile
46
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
oči. Bio sam iskren prema Erzsiki, sve sam joj
priznao, pa smo se nagodili. Nije mi nikad oprostila, ali smo ipak postigli dogovor.
– Dogovor?
– Živjeli smo skladno odvojene živote. Spavali smo na istom mjestu, vodili ljubav, jeli istu
hranu, poznavali iste ljude, ali ja pojma nisam
imao tko je zapravo Erzsebet Fresszler. Nisam
niti htio znati. Živio sam život razvratnika. Status uglednog sveučilišnog profesora i odanog
graditelja novog poretka uvelike mi je olakšavao cijelu stvar.
– Imate li djece?
– Zašto? Sviđa ti se stan? Zaboravi!
Miklos se prvo nasmijao, a onda ga je presjekao Fresszlerov hladni pogled.
– Vi to ozbiljno?
– Ne znam. Ako želiš nešto od mene, ima milijun pametnih načina kako možeš pitati. Ne
budi štakor nego urlaj kao lav!
– Mislim da smo previše popili.
– Imam troje djece, niti jedno s Erzsikom.
Vrlo je malo rakije ostalo u boci. Miklos ju je
razlio u čašice. Pritom se smije. Nije više bio siguran govori li mu Fressler istinu ili je sve samo
dio dobro uvježbanog komada kojeg je starac
osmislio u trenucima dosade.
– Ja sam cijeli život imao dva cilja: maknuti se
Erzsiki s puta i pobjeći od svih stereotipa koje
mi je nametalo društvo i čelični odgoj mog oca,
monarhijskog bojnika. Prvi cilj sam u potpunosti ispunio, a drugi… Zamalo da nisam uspio.
– Što se dogodilo?
Fressler je utonuo u naslonjač. Isprepleo je prste kao prije predavanja. Stari je profesor ušutio.
– Uopće nije bitno koliko ljudi živi u jednom
gradu – rekao je kad su se Miklosu već počeli
sklapati kapci. – Puno je važnije koliko se ljudi u tom gradu skriva. Ako je malo onih koji se
skrivaju, onda ne možeš sakriti svoje postupke
pred onima koji žive, ako je manje onih koji
žive, onda ne možeš opravdati svoje postupke
pred onima koji se skrivaju.
– Gospodine Fresszler… Nisam siguran da vas
više mogu pratiti.
– Dogodila se Budimpešta! – iznenada se opet
uzbudio Fresszler – Budimpešta jedne zimske
večeri 1973.! Moj pokušaj bijega od stereotipa
doveo me do srčanog udara zbog nespavanja
i utapanja u alkoholu, opće sablazni zbog mog
privatnog života koji je kulminirao seksualnom
40-48
vezom s dvadeset i dvije godine mlađom studenticom. Bila je hladna noć, smrdljiva, pozvonili su na vrata, Erzsika je otvorila. Jadna beštija,
skoro se onesvijestila.
Fresszler se muklo nasmijao. Podbočio je glavu
dlanom lijeve ruke. Miklos je očekivao nastavak
priče. Tišina.
– Završili ste u zatvoru?
– Ha? Kakvom zatvoru, što ti je?
– Na vrata je kucala policija?
– Ma kakva policija! Dva brata one studentice.
Gospoda Bundeva i Toljaga. Namlatili su boga
u meni. U policiji se pričalo, šuškalo, majmuni su nadopunjavali moj dosje. Tada je svatko
imao dosje. Dobio sam usmeno upozorenje
od nekih drugova na višoj partijskoj razini. Moji
blesavi susjedi gledali su me poprijeko, ali se
nisu usudili ni pomisliti o mojim nedjelima. Budimpešta je tako zatucana, zar ne?
– Ne bih rekao. Danas je drugo vrijeme.
– Ha, drugo vrijeme! – nasmijao se Fresszler ironično. – Ti nisi iz Budimpešte, zar ne? Od kuda
si?
Miklos se neko vrijeme vrpoljio u fotelji, potom
se sjetio Erzsike, opet se ukočio. Glava mu je
klonula.
– Rodio sam se u Panyoli.
– Vrag te odnio! Gdje je to?
– Blizu Vasarosnamenya. Na istoku.
– Panyola! Ni ova rakija nije čula za to mjesto!
Fresszler se iznenada ustao i iznova nestao u
pravcu kuhinje. Ubrzo se vratio s novom bocom i bokalom vode.
– Žao mi je, stvarno ne mogu više popiti ni kap.
Pijan sam.
– Sok od bazge – kazao je Fresszler podignuvši
bocu. – Vidim da ti opet nije dobro. Ne podnosiš rakiju najbolje. Sve mi se više čini da si i ti
samo običan kenjator.
– Inače pijem vino.
– Ma što nisi rekao! Imam odličnog vina. Znaš
od kud mi sva ta rakija, vino, sokovi? Sve mi to
donose moje cure. Toliko sam ih činio sretnima
da mi dan danas donose piće i hranu. Kažu muževima da idu na tržnicu i dođu do mene.
Fresszler se smijao. Potom je opet zašutio.
Protrljao je oči staračkim prstima, nakašljao se.
Miklos je napravio sok od bazge i halapljivo ga
popio u dahu. Nasmijao se.
– Onaj čaj koji ste mi dali, mislio sam da ste me
otrovali.
47
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Tutek, Jednom kada budem ćelav
– Zašto bih te otrovao? Život je tvoja kazna –
Fresszler se ironično nasmijao. – Odmah sam
te pročitao čim si se počeo derati s ulice… Kurcoglavi!
– Mislio sam da ste to već zaboravili.
– Ta frustracija, to te neće nikamo odvesti.
– Pritisak je strašan.
– Uvijek je i bio. Mogao si ostati u Panyoli i uzgajati krumpire.
– Danas sam se svadio sa zaručnicom, pošao u
šetnju da bih se ispuhao.
– Zašto?
– Nije bitno.
– Sad nakon svega što sam ja tebi rekao ti i dalje
kenjaš. Ne budi pizda nego reci!
– Na tržnici sam kupio kilu jabuka i kod kuće
sam primijetio da jedna od njih ima poseban
40-48
uzorak na kori. Mislim, tamno crvena i svjetlije
crvena boja su tvorile oblik srca. Ostavio sam
tu jabuku zasebno na stolu i otišao na posao,
htio sam je pokloniti Elizi nakon što se vratim.
Došao sam kući, Eliza je već bila doma, jabuke
nije bilo. Pitao sam gdje je jabuka, kaže da ju je
pojela.
– I?
– Pa kao nije vidjela srce na jabuci?
– Zbog toga ste se svadili?
– Da.
– To je užasno glup razlog za svađu.
– Vrijeme je da pođem.
Miklos je progutao još jednu čašu soka od bazge i potom lagano ustao. Osvrnuo se prema
prozoru, sumrak je već potopio ulicu.
Dužijanca, 2012. – novo žitno zrno
48
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
49-55
Po dozu domoljublja
VERA PRIMORAC
– Moja Lucija, moja Lucija! Što ćeš od ove
crkavice, kada sve poplaćaš? A tolike puste
godine uloženog truda i ljubavi u ono što si
radila! Za koje babe dušu? Ni umrijeti, ni preboljeti. A bome ni preživjeti. Gdje li su sad
oni tvoji pusti snovi? Rasplinuli se i nestali. K’o
mjehur od sapunice… Kao i uvijek dosad.
– Bože dragi, Bože dragi! Što sam sve, u ovom
svom životu, preturila preko glave? Sreća
moja da se najčešće ono ružno negdje spremi. U neke duboke pretince pa nam onda
ružne uspomene postaju sve bljeđe i bljeđe, a
one lijepe - sve ljepše i ljepše.
– Ali, što se može? Što je – tu je… Samo molim
Boga da nam podari dovoljno pameti i snage.
I čvrstu vjeru. Pa onda…
– Izvući ćemo se mi nekako, iz svega ovoga.
Izvući! Sigurna sam! Bilo nam je i teže i gore.
Pa evo nas!!! I živih i zdravih.
Odjednom rezak zvuk mobitela vraća me u
monotoniju svakodnevnice. Nekakva poruka
od meni nepoznate osobe.
– Ej, Bog! Gdje si upala? – čitam napisan tekst.
– A gdje bih upala ? Baš si me danas našla!
Jako sam raspoložena za gluposti. – mrmljam
sebi u bradu, rezignirano.
– Ja sam ti, draga moja, upala u trgovačku –
dopisuje se i dalje nepoznata, ništa ne sluteći.
– Oprosti što te prije nisam zvala. Mobitel mi
je pokvaren, a ovaj ima drugi broj.
– Bog i tebi! A ja sam ti sva nikakva. Vlačim
se po kući k’o prebijena mačka. Upala sam u
mirovinsko. – odgovaram na poruku.
– U što-o-o?
– U mirovinsko. Zar nisi nikad za to čula? Miro-vin-sko !!!
– Nešto stvarno s tobom nije u redu!. Pričekaj
samo jedan trenutak! Nazvat ću te s kućnog
telefona...
– Halo,halo! Evo mene opet! O čemu si ti to
maloprije lupetala? Ništa te nisam razumjela.
Da nisi, jadna ti tvoja majka, pušila travu?
– Jesam, jesam. draga moja! – odgovaram
joj.– Cijeli svoj život. Pušila i popušila. Bilo ti je
tu, svašta za popušiti. I nestašica, i poskupljenja, i besparica… Još pride - i stezanja remena.
I sad opet – slična priča.
– Nego, draga moja dušo, nastavljam dalje,
tvoja poruka je došla na krivu adresu. Sigurno si to odmah shvatila. S druge strane tajac.
I onda – klik!!!
***
Vraćam se opet, iako nerado, svojoj svakodnevnici. Hoću reći - monolozima i dugim tiradama…
A što drugo živ čovjek može učiniti???
– Lucija, Lucija! Nije sve tako crno. Ne gunđaj
uvijek nešto! Treba vremena. Tek je prošlo nešto više od jednog desetljeća od svršetka rata
i mirne reintegracije istoka zemlje.
– Draga moja, prošlo je šesnaest godina od
svršetka svih ratnih operacija!
– I ti misliš da je to dovoljno da se sve opet digne iz pepela i da se živi lagodno? Da se malo
radi, a puno zarađuje? A znaš li ti, pametnjakušo moja, koliko nam je trebalo prije? Nakon
onoga rata? Zar ti je pamet toliko kratka? Zar
si već zaboravila?
– A koliko nam je to trebalo prije?
– Draga moja, punih trideset godina da počnemo, kako - tako, živjeti? Zato, stani malo!
Razmisli i okani se ćorava posla. Okreni se
oko sebe. Pogledaj! Svaki treći Hrvat u posjedu ima neku svoju nekretninu; pred kućom
jedan ili dva automobila; u kući računala; skoro svaki član obitelji ima svoj TV, mobitele…
Pa silne izgrađene moderne ceste, pa vile i
vikendice, pa vraćeni dio duga umirovljenicima, pa branitelji, rodilje… pa još i silna gomila
nameta iz, drage nam, EU…
– A sada?
– Što, a sada!?? Što si htjela reći?
– Zašto smo onda sada do grla, u ovim problemima, reci mi !? Zašto???
– E, zašto? Pa upali smo naivno, kao i dosad,
u mrežu svjetskih hoštaplera koji su , po svom
starom običaju, željeli uzeti svoj dio velikog
49
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
kolača. A mi, opet, po svom starom običaju,
poletjeli k’o guske u maglu. Kao da nas tamo
čeka samo med i mlijeko.
A istini za volju, nisu ni nama sasvim čiste
ruke. Mnogi su znani i neznani, dobro omastili svoje brkove i napunili, na naš račun, svoje
džepove.
– Opet ti svoje, pa svoje! A prisjeti se samo
malo, onoga prije! Te devalvacija, te inflacija.
Te poskupljenja. Svega i svačega.
– Što ima danas na TV programu?
– Pa ratni film.
– Koji ratni?
– Neki naš. Ne znam točno.
– Uhu-hu-u-u! Bit će, biti, novih poskupljenja!
A onda nestašice kave, brašna, šećera, ulja, te
praška za pranje rublja… Pa muke po benzinu!
– Zar si već zaboravila par- nepar? Sjećaš li
se onoga oglasa u jednim našim dnevnim novinama oko kojeg smo stalno pravili nekakav
cirkus?
– Vidi, pročitaj! Opet sam našla isti taj tekst
u dodatku istog dnevnog lista, ali dvadeset i
nešto godina, poslije.
„ Muškarac srednjih godina, visok sto osamdeset cm, ne pije, ne puši, s riješenim stambenim pitanjem, traži poznanstvo s djevojkom ili
rastavljenom koja ima parni broj na tablicama
auta.”
Čovjek s neparnim i žena s parnim brojem.
I riješeno sve. Divota jedna! Možeš se voziti svaki dan na posao. U paru i bez ikakvih
problema. Kakav luksuz!!! Tko te još pita jesi
li sit, bolestan, nesretan? Jesi li par ili nepar? –
pitanje je sad.
– A danas, reci mi molim te, kakva je razlika
danas, od onog što je bilo prije?
–Ne lupetaj, života ti!!! Pričaš kao da si išla u
Kumrovečku školu pa recitiraš naučenu pjesmicu. K’o pionirski zavjet.
– Jest, draga moja, danas su bitno drugačija
vremena! Danas slobodno dišeš. Danas možeš i pjevati što hoćeš i govoriti što hoćeš. Bez
straha od Golog otoka ili, ne daj Bože , nečeg
goreg. Ideš kamo hoćeš i kada hoćeš. Svugdje
po bijelom svijetu. Danas, i ovdje kod nas, ima
svega što ti srce poželjeti može. Ali, svi kukaju… Sve se nema…sve se nema. I svi kažu ne
će ići nigdje. Nemaju novaca. Istina, novaca
nemaju ovakvi kao ja, a oni drugi imaju. I te
kako. Većina ih je na Tahitiju, na Azurnoj oba-
49-55
li, u Turskoj, Tunisu, Španjolskoj… A evo sad i
na kraljevskom vjenčanju u Engleskoj.
Divota jedna!!! Idu se pokloniti dvoru i gazdama. Zahvaliti im se za drakonsku kaznu našim
herojima. Idite vi, samo idite!!! Široki vam svima puti… Nemojte se ni vraćati! Takvi kao vi ,
najbolje je za sve nas, da tamo zauvijek i ostanu. Samo dobro napunite džepove! Trebat će
vam. A kad se opet vratite k’o pokisle kokoši,
ne glumite nevinašca. Kao- mi nismo krivi ni
zašto. Išli smo se samo zabavljati... Sigurno!!!
Zabavljali i išli tamo u ovo vrijeme? Jako domoljubno i mudro. . Jedni nas domoljubi pokrali i pobjegli. Drugi se klanjaju po bijelom
svijetu novim gazdama, a treći, što je najgore,
traže opet one iste gazde zbog kojih smo krv
prolijevali. I svi su oni veliki domoljubi! I sve
to rade radi nas. Blago nama!!! A ovdje kod
nas? Ovdje se, opet, svi prave ludi. Svi peru
ruke… Kao, oni su… i u njihovo vrijeme je… a
ako opet dođu ... oni će…
– Lucija, Lucija, opet si zajedljiva. Neka idu.
Bogu dragom hvala da bar netko može. Zar
nije lijepo biti malo u nekom drugom, bajkovitom svijetu? Neka ljudi malo i uživaju. Život
je i onako prekratak. Često i pregorak. Treba
ga malo nečim i zasladiti. Pa i ti bi da možeš!
– Išla bih, išla. I te kako! Otići još jedanput u
Francusku. Obići sva poznata mjesta. Osvježiti uspomene… Kako ne bih htjela? Ali, jedno
je željeti, a drugo je moći… Istini za volju, ni
sjećanja mi nisu, baš sva podjednako ugodna.
Nisam išla kao ovi sada u Englesku. Niti punih
džepova. Nisam išla ni svojom voljom. Potjerali me. Ratom uništili. Sve srušili. A ja s djetetom i jednim kuferom u ruci. U bijeli svijet.
Kao izbjeglica. A drugo je, draga moja, otići
tamo raditi. I nakon nekog vremena, vratiti se.
Ali- biti primoran!? Tuga je to i jad… A uz sve
to ne znati ni što ćeš, ni kako ćeš. A bome - ni
kamo ćeš.
A sada!? Sada bih ipak željela tamo malo otići. Onako kako Bog zapovijeda. Kao pravipravcati turista!
–Moja Lucija, moja Lucija! Probudi se! Ne sanjaj! S tvojom mizerijom od mirovine, možeš
ići najdalje do trgovine. Po kruh i mlijeko. I to,
ako ti recesija ne pojede, i posljednju lipu.
50
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
***
– Bi li voljela, jednoga dana, ponovo otići u
Francusku? – pitam svoju kćer.
– O čemu ti to?
– Pa o odlasku u Francusku.
– O kakvom to odlasku govoriš? Ni govora!!!
Ti, mama, kao da si pala s Marsa. Ne bih dala
Zagreb i Hrvatsku, draga moja majkice, ni za
sve metropole ovoga svijeta. Odakle ti sad to?
– Ali samo kao turista.Na to sam mislila.
– E, to je već druga priča.
– A ti, mama, što bi ti voljela?
– E pa vidiš! Zadnji smo put išle kao izbjeglice, a sada bih željela ići onako … Onako kako
Bog zapovijeda. Naravno, kao turista! Zar si
mogla i pomisliti na nešto drugo? Pa, valjda
me dobro poznaješ? Znaš ti dobro za koga
kuca mamino srce?
– Stvarno, mama, sve nešto mislim – zašto ti
ne bi i otišla malo u Francusku?
– A kako ću, blago meni?! S mojom mirovinom?
– To ti je, dijete moje, nemoguća misija. Samo
pusta želja…
– Bit će, biti. Vidjet ćeš kada ja diplomiram!
Onda ćemo nas dvije otići zajedno na jedno
veliko turističko putovanje. Od moje prve plaće. Dogovoreno!
– Živi bili pa vidjeli !!!
***
– Halo, halo! Gospođa Lucija!?
– Jest, izvolite!
– Imam za Vas jednu predivnu vijest. Dobili
ste glavnu nagradu naše agencije. Besplatno
putovanje i sedmotjedni boravak na Azurnoj
obali.
– Što? Opet neka neslana šala. Sram Vas bilo!
Baš ste mene našli!?
– Ma ne, gospođo! Nipošto! Vjerujte mi! Lijepo Vas molim, dođite u utorak u restoran
Riva u osamnaest sati, pa ćete se u sve i sami
uvjeriti.Tom prigodom bit će Vam uručena nagrada i dobit ćete sve potrebite informacije o
putovanju i destinacijama.
– Iskreno, još Vam ništa ne vjerujem. Da meni
netko nešto poklanja?! Pa cijeli sam svoj život
samo ja davala… A sada??? Ne, ne mogu vjerovati. Ne vjerujem. Ne!
– Vjerujte mi, vjerujte. Dođite u utorak pa
ćete se i sami osvjedočiti.
49-55
– Bože, Bože dragi! Više je od deset godina
kako sam se vratila. A sada ovo. Nije moguće!
Ne vjerujem. Ne, ne… I ne!
***
Autobusni kolodvor. Svi su već spremni za ukrcaj. Voditeljica puta je jedna mlada simpatična
djevojka. Ljubazno nas upućuje na slobodna
sjedišta, jer je većina već zauzeta sretnicima
iz drugih dijelova Hrvatske. Sjedam na prvo
slobodno mjesto do jedne starije gospođe.
Predstavljam joj se. I ona meni. Prosvjetni je
djelatnik. Zove se Desa i iz Zagreba je. Uskoro nam traže dokumenta. Dajem i ja svoju
putovnicu voditeljici puta i počinjem krišom
promatrati svoje suputnike…
– Bože moj, Bože moj! Sve same sijede glave. Vjerovatno bračni parovi i poneki samac.
Uglavnom, umirovljenici. Kao što sam i ja
sama. Samo je jedan jedini par odskakao od
prosjeka. Tek vjenčani. Baš im je ovo putovanje dobro došlo!
Ispred mene sjede dvije gospođe. I one su iz
Zagreba. Razgovaraju kajkavski. I nehotice
čujem što pričaju. Jedna od njih baca se pepelom na sve i svašta. Te ne valja joj ovo, te
ne valja joj ono. Jednom riječju, ništa ne valja.
– Ništa ti ne valja, je li? A što onda radiš ovdje,
ženo Božja!? Što ne ideš onda tamo gdje ti je
i bolje i ljepše?
– Lucija, Lucija! Opet ti! Ne vjerujem da gospođa doista tako misli. Došla, možda, ženi
žuta minuta. Kao što i tebi dođe, pa onda bacaš drvlje i kamenje, na sve i svašta.
Odjednom, na sjedištima iza mene, glasna
diskusija. Žustra diskusija, dviju, reklo bi se,
ozbiljnih gospođa. Jedna od njih dvije, korpulentna, plave kose s ogromnom punđom
a la jedna bivša, najviše rangirana drugarica,
okićena gomilom zlatnog nakita i prstenja, ne
prestaje s glasnom pričom. Puna joj usta samohvale. Te njen je pokojni muž bio, u bivšoj
državi, direktor nekog poduzeća; te ima kuću
u Zagrebu; te ovo, te ono...
– Nije loše, nije loše! Dobro se gospođa, hoću
reći, drugarica, potkožila. Do-bro-o!!! Nije k’o
mi ostali jadnici stanovala u državnom stanu;
vozila polovna kola kupljena na kredit, niti ljetovala u sindikalnim odmaralištima. S vremena na vrijeme. Ako dođemo na red.
51
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
A gospođa još ne prestaje. Još uvijek niže svoje drugarske probitke… Ima i vilu u Istri!
– O - ho- ho!!! Sve bolje i bolje… Svaka čast.
Ali, ni to nije sve! Jer gospođa je često i u kazalištu i na koncertima klasične glazbe. Ima vam
ona još i godišnju pretplatu za sve kazališne
predstave. I za sva kulturna događanja. Kaže
da često sluša i Verdia, i Ravela, i Mozarta… Te
poznaje ovog, te poznaje onog. Svu tobožnju
zagrebačku elitu.
Plesala bi rado ona jadna s njima. I valcer i tango. Ali joj, nažalost, još uvijek kolo u opancima; pardon, u štiklama.
– E, draga moja gospođo, sigurna sam da nije
to sve baš tako kako Vi pričate! Jer da je tomu
tako, onda biste Vi, na nekoj luksuznoj jahti,
krstarili Mediteranom, a ne biste se ovdje drndali s nama, u autobusu!
Ipak za nju nije sve, na ovome putovanju,
izgubljeno. Dobila je odgovarajuće i elitno
društvo. Do nje sjedi jedna omanja, debeljuškasta žena srednjih godina, malo čudnog
i nervoznog načina govora, bombastičnog i
poznatog prezimena.
Pravo društvo - za pravu gospođu - iz elitnog
društva! Baš su se našle!!! Ne prestaju pričati.
Stalno upadaju jedna drugoj u riječ i raspravljajući nastoje nametnuti svaka svoje stavove.
Kao da su u ringu, a ne na jednom ugodnom
turističkom putovanju. Uz to još se i stalno nešto došaptavaju i glasno kikoću. Odmah smo
saznali i pravi razlog njihovog raspoloženja.
Na TV ekranu pojavljuje se grupa nekakvih
glumaca. Prostače. Strahota jedna. Vjerojatno su, uz smijeh, dotične gospođe kulturno
prepričavale sadržaj te kazete, pa su poželjele, emitiranjem istog, i sve nas, malo kulturno
uzdizati. Prava elitna kultura!
A ni voditeljici nije baš lako. Pored gledanja
kazete, još mora čitati i prostačke viceve iz
nekakve male knjižice koju joj je posudila, i
inzistirala na čitanju, gospođa s poznatim prezimenom.
***
Uskoro najavljuju odmorište i stanku za kavu.
Prilaze mi dva, malo starija, gospodina. Traže
slobodna mjesta. Sva ostala su zauzeta.
– A što Vi kažete na ove dvije i njihovo ponašanje? – pita me jedan od njih.
– A što bih rekla? Ima nas svakakvih…
49-55
– Ali ne mogu vjerovati da nas ima i ovakvih!
Strahota !!! Sjede na sjedištima do nas i samo
melju… melju… Bez prestanka. Preko glave
nam je njihov primitivizam!
– A što Vi velite na naše drage susjede? – prebacujem razgovor na drugo temu. Primitivizam mi nikad nije baš bio zanimljiv.
– E, moja gospođo! A što reći!? Svi stalno nešto melju i kokodaču. I svi bi, opet, ove naše
ljepote malo kljucnuli i puno zagrabili. Prije
dole i gore, a sad bi i more! A neki bi nas čak,
i nakon svega, čvrsto i zauvijek, opet rado stisnuli u svoj bratski zagrljaj.
– I nisu jedini. A ni prvi, ni zadnji. Znamo mi to
dobro. Samo se o tome šuti.
– Pa uzeli su nam neki od njih, četrdeset i
pete, samo tako i ne pitajući, dvadeset sela
uz granicu, A o Srijemu, Kotoru, Boki, Herceg
Novom… da i ne govorim. Podijelili drugovi.
Kao da im je ćaćevina.
– Bratski i po principu pravičnosti, uzeli i podijelili naše. – dodaje jedna gospođa. – I ni to
im nije bilo dosta. I sada bi svi nešto, da im
se ukaže prilika, za sebe oteli… I prigrabili… Te
Adu na Dunavu, pa dio Konavala, more sve
do juga Istre, pola Savudrijske vale, te … I nikad dosta grabeži!
A sve mi se čini, daj Bože da griješim, da nam
opet, oni i « naši dragi svjetski prijatelji» spremaju neku novu ….slaviju. Bože nas sačuvaj te
pošasti i nevolje!!! Sve mi se čini da se našim
dragim susjedima ispraznila rezerva i ponestalo onih koji će raditi za njih dok se oni placakaju na našem, kako su nekada govorili, njihovom moru. Sada perfidno rade na tome da
vrate ono što im nikada nije ni pripadalo. A što
je još tragičnije, svi naši političari sve znaju, ali
se po našem starom običaju, prave nevješti.
– Nažalost, rijetki su oni koji se usude u to
taknuti. I reći istinu… Da se, valjda, ne uvrijede
ili, ne daj Bože, povrijede, nacionalno osjetljive uši, naših vrlih i prijateljskih susjeda.
– Eto, vidite, ovo su vam sada krajnji rezultati
dogovora nekadašnjih, naših i svjetskih, „mudrih” političara. Nažalost, ništa nisu bolji ni
ovi današnji. Svi su oni isti. I svi misle samo na
sebe i svoje fotelje.
– Bože, Bože, sačuvaj! S kim smo to mi, i u
kakvim smo to mi lažima živjeli tolike godine!?
Ima li itko živ u ovoj jadnoj i napaćenoj zemlji tko će lupnuti šakom od stol i reći - dosta
52
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
više! Ni pedalj zemlje, ni pedalj mora!!! Niste
vi, nego mi, za nju krvarili i krv prolijevali… stoljećima…
– Točno je! Mi smo je i branili i obranili. I ako
bi, ne daj, Bože, opet zatrebalo, učinili bismo
opet isto.
***
Putovanje se nastavlja. Tek ćemo pred večer
biti u Andori. U autobusu škljocaju aparati i
pale se kamere i mobiteli. Vrijeme nam proleti u trenu. Ubrzo konture grada - i evo nas
na odredištu. Relativno brzo, jer nismo imali,
za divno čudo, nikakvih problema ni zastoja
na slovenskoj granici. Smješteni smo u hotel
Trieste. Nije tako ni loše. Poklonjenom konju,
zubi se ne gledaju. U sobi sam s gospođom
koja je sjedila do mene. Nismo baš puno pričale jer je ona cijelo vrijeme bilježila svaku
etapu našeg puta.
– Da se kasnije bez problema mogu svega prisjetiti. – objašnjava gospođa Desa.
Uskoro večera. I spavanje… Ma kakvo spavanje, ljudi moji !? Uspomene naviru… U želucu grčevi od nervoze i nekakvog iščekivanja.
Kako će biti? Što će biti? Kakve ću emocije
doživjeti? I još dugo, dugo, nisam mogla ni
oka sklopiti. A o spavanju da i ne govorim.
A ujutro?! Ne mogu vjerovati svojim očima!
Za mojim stolom sjede i one dvije glasnogovorljive drugarice. Dotjerane i okićene…
Ali, moramo se požuriti. Danas je na redu
obilazak Nice i Sanrema.
***
Nica !!! Sva blista na suncu. Puna šetača i ljudi
koji se odmaraju i sunčaju na klupama. Iako je
tek sredina veljače. Sve odiše nekim mirom,
toplinom… Sve blješti bjelinom. Ali samo za
one s dubokim džepom, jer ovdje je sve užasno skupo, te ti se od cijena, ubrzo, sve zacrni
pred očima.
Sjedim na klupi sama. Tik uz more. Valovi mi
dopiru skoro do nogu… Ispred mene nepregledna azurna modrina. Rumeni zapad lagano upija svjetlost i toplinu dana, dok zalaskom
sunca gasnu i posljednji plamteći traci koji opšivaju zacrnjeli horizont, sjedinjen u vatrenom
zagrljaju mora i neba. Neba i mora. Moram
priznati - oduševljena sam. Mislila sam da su
to sve priče; da je sve to napuhano. Dobro
49-55
upakovano i umotano u celofan. Francuzi su,
istini za volju, za to majstori. Sve svoje znaju
dobro prodati. A bome, i naplatiti…
A tek kulturne znamenitosti? Njihova ljepota
i monumentalnost!? Katedrale, opera, palače,
muzeji, trgovi… Izgubiš se u svemu tome. U
tom mnoštvu ljepote i profinjenosti. Ne znaš
ni što prije pogledati, ni kamo prije krenuti. A
da bi čovjek sve ovo vidio i obišao kako treba,
morao bi ovdje boraviti malo više od jednoga
tjedna, mjeseca ili godine.
***
Napuštamo Nicu i nastavljamo put Sanrema.
Kakav prekrasan dan! Ali nisu baš svi imali
tako ugodne dojmove. Jednom su gospodinu ukrali u autobusu sav novac iz novčanika.
Voditeljica puta je nemoćna. Autobus je bio
otvoren i mogao je ući svatko tko je htio. A i
što bi, jadna ona, i poduzela u tuđem svijetu?
Da nam se još natovari na vrat i francuska policija?!
– Koji ga je vrag tjerao da ostavlja u kaputu
novčanik! – dobaci netko.
A sada opet isto! Nakon krađe u Nici, još jedna krađa novčanika, ovdje u Sanremu. Sreća
je da su, u oba slučaja, ostali dokumenti netaknuti, iako su lopovi otuđili, za naš standard,
pozamašnu svotu. I pojeo vuk magarca!
***
Sutradan putujemo za Antibes, zatim u Cannes, onda u Menton. Svi, osim elitnih gospođa iza mene, uživamo u krajolicima kroz
koja prolazimo. A one dvije diskutiraju u nedogled i istu priču nastavljaju i uz večeru, za
stolom. Gospođa s punđom priča o svojoj vili
na moru, smještenoj tik do vile jednog poznatog lika. Jednog od mnogobrojnih, iz ovećeg
jata, «naših» ptica selica. Zanimljivo!!! Ima vilu
pored naše drugarice, a ja sam bila uvjerena
da stoluje na Brijunima. Što će jadan? Uželio
se, valjda, Hrvatske… I pronašao svoj intimni
kutak. Daleko od svega…
I ja bih, vjerujte mi, voljela imati nešto takvo,
ali izgleda da ja „ne volim” toliko Hrvatsku,
koliko je sada voli dotični gospodin. Jadan!
Pati li pati, za našim morem. Obožava do besvijesti našu obalu, ljeta, provode…
– Zašto je nije isto toliko volio i devedeset i
prve kada je iz nje odletio? Odakle mu sad
53
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
najedanput tolika ljubav? Čudno mi je tu nešto!!! – javlja se opet ona gospođa. – Jer, svi
oni koji na početku rata odletješe, kao slučajno su se našli - u Beogradu. I kao slučajno su,
zbog obiteljskih razloga, morali tamo i ostati.
A poslije? Kud koji mili moji…
– Jadan on - nastavlja priču, o svom susjedu,
nakinđurena gospođa - nije smio ostati. Potjerali ga.
– O čemu Vi to? – vrisnuh kao da me je netko
bocnuo iglom. –O čemu pričate? Kakve su to
izmišljotine i laži? Dok su naši momci krvarili
za Hrvatsku, taj je Vaš nazovi domoljub, emisario i mitingovao za Jugoslaviju. Po Sarajevu
i cijeloj bivšoj državi. Hrvatska mu nije bila ni
na kraj pameti.
Ustvari, bila mu je, ali - zadnja rupa na svirali.
A Vi još imate obraza reći da su potjerani. I
on i njemu slični. Ali ako on to, stvarno, i sada
misli i govori, onda mu ovdje, još uvijek, nije
mjesto. Doduše, ovakve me priče i ne čude.
Jer, netko tko nije ni osjetio rat; netko tko nije
ni primirisao skloništa i podrume, dok su Perišić, Kadijević i slična bagra - rušili, palili, klali
i silovali ; netko tko je po obali ili inozemstvu,
krao Bogu dane i ispijao kave po kavanama,
ne može, nažalost, ni osjećati ono, što osjećamo mi koji smo sve to proživjeli i osjetili na
svojoj koži.
– Ne znam Vam ja ništa.
– Ne bih ja baš rekla da Vi to ne znate. Možda
ne želite znati. Ali nema veze, znam ja! Znam
i to da je velika sramota širiti takve priče i pljuvati po zemlji koja ti je sve dala. Znam i da će
mi sve ovo skupa biti baš dobra podloga za
još jednu priču s ovog našeg putovanja.
Obje zanijemiše. Zgledavaju se s nevjericom,
nervozno premještajući žlice i vilice, s jednog
kraja tanjura, na drugi. Ostatak večeri nisu
više progovorile ni jednu jedinu riječ.
***
Antibes, Cannes i Menton. Opet trka i obilasci. A onda - Monako!
Pretpostavljam da nema stvora pod ovom kapom nebeskom koji nije čuo priče i bajke o
princu Rainieru, princezama, princu Albertu
od Monaca i njihovoj kneževini, o njihovom
bogatstvu i o njihovim skandalima.
Monako!!! Mjesto iz snova ili samo mit… Izbrušeni dragulj na francuskoj rivijeri ili savrše-
49-55
no mjesto za užitak i zabavu cijeloj svjetskoj
kremi… koja se tamo slijeva? Što li ih to tamo
privlači? Možda ljepota grada, muzeji, kocka
ili samo želja da tu budu viđeni?! Tko to zna?
– Kako mogu u ovome uživati? Pa ovdje je sve
hladno i sterilno. Bez duše…
– Imate pravo! Ima gradova u koje se, već
pri prvom susretu, zaljubiš, ali ima i onih koji
te ostave hladnim i odbijaju svojim savršenstvom. Od njihove sterilnosti obuzme te neka
jeza i nelagoda. Kao da si bačen u neku drugu, nepoznatu galaksiju. Pogledajte samo
ovo! Svaka latica cvijeta na svom mjestu; svaki balkon pun cvijeća poredanog po bojama;
fasade obojane a ulice čiste, uglancane…Bez i
jednog jedinog papirića.
– Bože me sačuvaj ovakvog okruženja! Žive li
uopće ovdje ljudi? Dišu li? Ili im je sve to, s ove
strane zrcala, samo fasada.
– Mislite, s druge strane su svi, tek samo ljudi…
Sa svim manama i vrlinama.
– Istina. Nekako ipak slutim da su, i pored
silnog blještavila i sjaja, rijetke sretne oaze. I
unatoč cijelom tom njihovom bogatstvu, uopće im ne zavidim. Dapače, pomalo ih i žalim.
– Što to govorite?! Sigurno se šalite. Žalite ih?
Zar ih treba zbog nečega žaliti? Ta oni imaju
sve što i u snu mogu poželjeti!
– Kako ih ne bih žalila? Skriveni ispod nataknutih krinki i zatvoreni u svoje privide i oklope, propuštaju pravi život. Život sa svim sitnim
radostima. Pa i tugama. Propuštaju običan,
ljudski život. I vjerujte mi, draži mi je i ovaj naš
prazan džep; draža mi je, i mnogo ljudskija,
ova naša razbarušenost.Ovaj naš temperament. Naše sitne mane i vrline. Naša topla i široka južnjačka duša - draža, vjerujte mi, nego
sve blago njihova svijeta. Lažnog i ispraznog.
– Ne bih se ja baš s Vama u potpunosti složila!
Važan je, i te kako , i novac.
– Istina, važan je. Ali se njime ne može sve
kupiti.
***
Okupljeni pred jednom od mnogobrojnih rezidencija princa Alberta, sadašnjeg suverena i
nasljednika princa Reiniera, iščekujemo smjenu počasne straže koja se mijenja svaki dan,
točno u podne. Sve vrvi od turista. Aparati
škljocaju; kamere snimaju… Policija pravi red.
54
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Vera Primorac, Po dozu domoljublja
Svi smo u iščekivanju i nestrpljivi. Kakvo li je
to čudo o kojem se toliko priča?
– Ljepša je bila ona naša straža na Pantovčaku! –govorim gospodinu do mene.
– Kakva naša!? To je bila samo Tuđmanova
fantazija! – uključuje se u razgovor jedna od
nezadovoljnih gospođa iz Zagreba.
– Jest, jest, ono je bilo zaista divno! – dodaje
gospodin do mene. – Mnogi moji prijatelji, Nijemci i Francuzi, dugo su me pitali zašto toga
više nema. Sada me, još uvijek pitaju, kada će
opet biti vraćeno. Bilo im je, kažu, i lijepo i
zanimljivo. Ali drugovi ukinuše čim dođoše.
– E, moj dragi gospodine! A što ste drugo i
očekivali? Ta za njih je povijest počela tek četrdeset i pete. I sve što je izvan toga, smeta
im i stvara komplekse manje vrijednosti, čiji
se korijeni protežu još iz vremena dok su pješačili u opancima, po šumama i gorama…
***
Danas nam je, Bogu dragom hvala, posljednji
dan. Odlazi se u Đenovu. Ali, već mi je frke i
brzinskog razgledavanja i preko glave. Kakvo
je to turističko putovanje u kojem samo trčiš i
u kojem ne možeš u miru ni razgledavati a ni
uživati?
– Ovaj tempo nije za moje stare i umorne
noge. Danas ostajem u sobi i iz nje se ne mičem cijeli
božji dan. Treba skupiti snage za povratak!
Dan mi se otegao u nedogled. S nestrpljenjem
iščekujem povratak naših.Tek navečer izlazim
iz sobe jer u hodniku čujem neku galamu, trčanje i uzbuđene glasove.
– Što je, što se dogodilo? Nisu valjda opet
neki problemi i krađe?
– Ma ne, nije to! Gospođa Snježana je prevezena hitno u bolnicu. Sumnjaju na neku zaraznu bolest…
– Samo nam je još i to trebalo!!! – dodaje gospođa s bombastičnim prezimenom.
Među nama panika.Svi, i u jedan glas, pritišću
pitanjima voditeljicu puta i vlasnika hotela. Ali
ni oni ne znaju ništa konkretno. Nemir se, u
sve nas, polako uvlači. Svi redom paničarimo.
Ubrzo dolazi i liječnik i sve nam objašnjava.
Ali ga nitko živ ne sluša. Pitanja pljušte sa svih
strana:
– O kakvoj se bolesti radi?
– Je li bolest zarazna?
49-55
– Kako ćemo se zaštititi?
– Hoće li nas pustiti kući?
Na kraju smo svi popili nekakav lijek. Kao preventivu. E pa, sretno nam bilo!!!
***
– Kako je gospođa Snježana? – pitam njenu
prijateljicu.
– A nikako, moja gospođo Lucija. Ostat će u
bolnici još neko vrijeme dok liječnici točno
ne utvrde o čemu se radi.
– Netko mi je rekao da je tek nedavno završila
s kemoterapijom, a ovo joj je putovanje bila
posljednja želja. Jadnica jadna!
***
Spremni smo za polazak i povratak kući. U
autobusu tišina. Svi zanijemili. Svi preplašeni. Nitko ne priča. Nitko ništa ne pita. Svatko
od nas brine samo svoje brige. I svi pomalo
strahujemo od onog najgoreg. Što ako…? I nikome nije ni do čega. Jedva čekamo dolazak
kući. U sigurnost. U svoje i na svoje. Šutke putujemo i kroz Sloveniju.
Uskoro smo, dragom Bogu hvala, na našoj
granici. Lakše se diše. Svi smo odmah živnuli i počeli pričati. I mobiteli rade. Svatko zove
svoje i najavljuje svoj dolazak.
– Čak su mi i ovi naši borovi uz cestu, nekako,
ljepši i zeleniji. –iznebuha rekoh naglas.
– Dođe mi da zaustavim autobus, kleknem i
poljubim ovo naše sveto tlo. – dodaje ona ista
gospođa kojoj, na početku našeg putovanja,
ništa kod nas nije bilo dobro. A gospođa s
moje lijeve strane zove mobitelom svoju kćer
i sve joj ovo ponavlja.
– Je li vam bilo lijepo? – pita voditeljica.
– Nije!!! – odgovaramo, kao iz topa, svi u jedan glas.
– Bože Tebi, hvala! Evo nas u Opatiji!
– Evo Opatije, k’o Azurna obala. – zaključuje voditeljica, nastojeći, bar malo, promijeniti
atmosferu.
– Ovo i jest najazurnija, azurnija i od Azurne
obale. I najljepša na cijelom svijetu.
– Konačno živi i zdravi u LIJEPOJ I JEDINOJ
NAŠOJ. – oduševljeno uzvikuje netko.
- Konačno, SVOJI NA SVOME !!!
55
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Matija Molcer, Kamenje
56
Kamenje
MATIJA MOLCER
1.
žumanacSunce
dunjaMjesec
2.
prošlostŽivot
prošlostGnijezdo
3.
galebGlad
galebPad
4.
prozorPogled
doNedogled
pogledPlot
poliglot
pogledBorba
pogledBomba
5.
vjetarGolub
vjetarPtica
vjetarZima
6.
ružičnjakAkvarel
7.
kolažPovijest
8.
šapatAnatomija
9.
ašovIstina
10.
motikaVino
11.
valJad
strahVal
12.
stihSlast
stihMrak
13.
glorijaFolija
medijaHisterija
ideologija
14.
fontanaSlava
ostatakKrava
15.
bjelutakSan
trenutakPad
16.
kosProsidba
bosKosidba
17.
zvukVuk
kultHuk
18.
bombaGozba
19.
zidVidik
lubanjaKrik
20.
nulOpus
čađFokus
21.
očajPrašak
uzdahNalaz
22.
prahZastor
strahZatvor
23.
zlaMagla
dahValjda
24.
truležSjaj
bezdanDan
25.
mačorMudrost
nadmoćGlupost
26.
slastPlanina
dražHaljina
spleenTaština
27.
tugaDuga
ljubavLuna
28.
bludSuton
ludPlutona
29.
skladSlap
sjajSpas
30.
stakloCrnja
prezirPrnja
31.
jutroSutra
prekosutra
32.
elitUmor
fakirHumor
33.
crvVječnost
gnojTečnost
34.
ruljaRoblje
jarakGroblje
35.
droljaSreća
ponorVjera
36.
strašiloBuntovnik
opsjednutUmjetnik
37.
lažMlazSlad
melemGlas
38.
mrvicaPogled
zenicaPoljet
39.
žalostMilost
milostŽalost
40.
užasStruna
vapajSutra
56
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
57-66
Uz 150. obljetnicu rođenja
Ante Evetovića Miroljuba
MILOVAN MIKOVIĆ
«BUDI RODU MOME / ŠTO SI DO SAD BILA»
– Ante Evetović Miroljub, najznačajnije pjesničko ime podunavskih Hrvata s kraja XIX. stoljeća, rođen je u Aljmašu (Bâcsalmás) 12. lipnja
1862. godine, u siromašnoj ali rodoljubljem nadahnutoj bunjevačkoj, obitelji s mnogo djece.
Od trinaestoro braće i sestara šestero ih umire
u djetinjoj dobi. Na krštenju dobiva ime Franjo.
Razmišljajući kasnije o svome podrijetlu, prisjećajući se djetinjstvu i prilika u kojima je živio
sâm pjesnik će stihovima zabilježiti:
Nisam došo na sviet u mermernih dvorih
Gdje bogatstvo po odaji zbori;
Već u mirnoj kući siromaštva biede,
Gdje se crni hljebac u nevolji jede …
Oranica bješe u nas vrlo malo;
Riedko je kad na nas sunce sreće sjalo.
…
… moja zibka mala
Nije bila srebrom okovana;
U svilu me i kadivu nije
Pokojna mi zavijala Nana,
Već po trnju siromaštva muka
Vodila me njena brižna ruka.
U rodnom mjestu završava bunjevačku pučku
školu kod učitelja Bene Petrekanića, cijenjena
pedagoga i velikoga rodoljuba, u vrijeme kada
je aljmaški župnik bio Ivan Antunović. Može se
reći kako su baš ove okolnosti zarana odredile
životnu putanju Ante Evetovića Miroljuba. Završavajući prvo razdoblje svoga školovanja na
materinskom jeziku, raste sukladno stanju duha
što ga nudi knjiga stihova i proze Andrije Kačića
Miošića Razgovor ugodni naroda slovinskoga,
dok se obrazuje prema udžbenicima i drugim
knjigama dobavljanim iz Zagreba, kako će navesti, kasnije, u jednom pismu. Poslije osnovne
škole pohađa isusovčaku gimnaziju u Kalači postavši Antunovićevim stipendistom, kod kojega
su on i njegov dvije godine stariji brat Ivan, također i stanovali, a ondje su se obojica upoznavala
i s hrvatskim novinama poput Obzora i Vienca,
s Kuhačevim popijevkama i drugim onodobnim
tiskovinama, što ih je Antunović redovito nabavljao za sjemeništarce i klerike. Žedan znanja, ustrajan i vrijedan Miroljub stječe svestranu
naobrazbu od vrsnih i tada glasoviti gimnazijskih profesora, dok se u Antunovićevoj knjižnici
nadahnjuje djelima koja su bila presudna za njegov nacionalni odgoj i etičko stajalište. Ondje
upoznaje ljepotu dubrovačkog renesansnog
pjesništva, nadalje Marulića, također, Mažuranićeve, Preradovićeve i stihove Vraza, romane
Šenoe i drugih pisaca. Nakon gimnazijskog školovanja na nagovor Ivana Antunovića stupa u
franjevački red. Novicijat provodi u Beču gdje
će upoznati i druge mlade Hrvate, studente koji
u njemu ne samo što učvršćuju osjećaj pripadanja hrvatskom narodu, već bude i ljubav prema
hrvatskoj književnosti, što će ubrzo prerasti u
svojevrstan poticaj za pisanje stihova. U Beču
usavršava znanje njemačkog jezika, a u Vukovaru i Dunaföldvaru na latinskom sluša četiri
semestra studij filozofije na latinskom, a kada ih
svrši prelazi u Baju na redovničku bogosloviju,
gdje predmete sluša na latinskom i mađarskom
jeziku. Za svećenika je zaređen 1886. kada
svoju prvu misu drži u rodnom Aljmašu, a ne
zadugo crkvene vlasti imenuju ga lektorom filozofije pa 1888. u Baji predaje crkvenu povijest
i crkveno pravo. Gvardijan franjevačkog samostana u Baji postaje 1897. Nakon reforme franjevačkog reda papinskim dopuštenjem 1899.
postaje svjetovnim svećenikom i od gvardijana
postaje kapelan u malom baranjskom selu znakovita naziva – Egerág. O ovom koraku nazad,
57
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
da bi se kasnije moglo ponovno krenuti naznačuje u pjesmi pod naslovom Uzdisaj:
Nujni su mi, tužni
Ovi mladi dani;
Čemerom i tugom
Svi su okovani.
Iz Egerága 1900. odlazi u Valpovo za kapelana
gdje upoznaje grofa Normana patrona dvanaest župa Pečuške biskupije kojemu se mlad i
obrazovan svećenik veoma dopao pa mu povjeri svoju djecu na podučavanje. Njegovom
preporukom postane župnik u Veliškovcima
gdje grof gradi crkvu. Miroljuba je kao svećenika i hrvatskog pjesnika svesrdno prihvatio i
podržao i sâm pečuški biskup. Evetović je premješten u Harkanovce 1902. gdje ostaje narednih deset godina. Ondje je skupio svoje do tada
napisane pjesme, načinio izbor i tiskao knjigu
pod naslovom Sretni i nujni časi (1908.), potporom grofa Normana. Ova je zbirka, poput
Miroljubovih prethodnih pjesničkih javljanja u
hrvatskom periodiku, privukla pozornost kako
njegove spisateljske subraće, tako i književne
kritike koja pozdravlja njegovu darovitost i umijeće. Tako, primjerice, Uredništvo zagrebačkog
časopisa Hrvatska, u broju 28. od 5. veljače
1909. godine objavljuje: «Primili smo lijepu
ovu zbirku pjesama obljubljenog hrvatskog
pjesnika koji je poznat našoj književnosti pod
pseudonimom Miroljub. Ovom knjigom pružio je svome narodu kitu krasnog miomirisnog
pjesničkog cvijeća. Ovakovih pjesnika nam se
hoće!» A hrvatski pjesnik i kritičar Jovan Hranilović ovako se tim povodom oglasio u Nevenu:
«Ne bi smjelo biti ni jedne bunjevačke rodoljubne kuće, u kojoj ne bi bilo tih Miroljubovih pjesama … Potekle su iz srca, koje je stvoreno za
pjesmu», dok kritičar Hrvatske smotre, bilježi: «
… kao pjesnik krijepi, ushićuje i diže ljudski duh
iz niskog zemaljskog niveau-a u carstvo vječne
istine i vječnih ideala …». Miroljub, također, ima
potporu poznatog slavonskog književnika Rudolfa Franjina Mađera i pjesnika Luje Varge Bjelovarca, i kada im predloži osnutak društva za
njegovanje književnosti, nije dugo trebalo čekati da se ovo prihvati, te je tako 3. listopada 1909.
godine u Osijeku utemeljen Klub hrvatskih književnika i umjetnika. Premda je općeprihvaćen
u Slavoniji, Ante Evetović Miroljub nikada nije
57-66
zaboravio svoje bačke ravni, ostaje im privržen
do kraja život. O tom svjedoče mnoge njegove pjesme u kojima prevlađuju bački motivi, ili
izravno pjesnikovo obraćanje bunjevačkoj subraći kao, primjerice, u pjesmi Subotico biela:
Subotico biela
Naša kruno slavna,
Bunjevačkog roda
Diko starodavna
Subotico biela
Bunjevačka slavo,
Ja sam od ditinstva
Tebe obožavo.
Spomenica ti si
Naših starih jada,
A kolivka sada
Bunjevačkih nada.
Trpila si dosta
U vrimena stara,
Od turčina grdna
Kleta gospodara.
Trpila si dosta
Ali nisi pala,
Biljeg bunjevački
Virno s’ zadržaala.
Turčin nije mogo
Tebe poturčiti,
Narodno svetište
Uvik ćeš nam biti!
Narodno svetište
I žarko ognjište,
Koje protivnici
Žele da unište.
Ali Subotica
Ponosita stoj,
Ima još u krilu
Branioca svoji
Ponosita stoji
Cvata vazda bolje,
Uplašila s’ nije
Protivničke volje.
58
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
57-66
Subotico biela
Ko te ne bi štovo
I vrline tvoje
U zvizdice kovo.
Imaš svoje krasne
Plodne vinograde;
Veselo i mirno
Svud bunjevci rade.
U tebi se zbori
Bunjevački glasno
Tu s’ poštivate znade
Naše ime časno.
Ao Bože dragi!
Tu će biti sreće,
Tu bunjevac nikad
Izginuti neće.
Bunjevački momci
Bunjevačke snaše
I dvojke mlade
Krasitoce naše:
Subotico biela
Alaj si mi mila,
Budi rodu mome
Što si do sad bila.
Tu igraju kolo,
A tambure zveče
Priklikuju gajde
A pismice ječe.
Premda je očito kako Ante Evetović Miroljub
u ovoj pjesmi neskriveno idealizira svoj rod i
njegovu metropolu u Bačkoj, ovi i drugi njegovi stihovi1, po mišljenju Geze Kikića, ipak, «ne
predstavljaju zakašnjelu jeku romantičarskog
prigodništva», kako on to ocjenjuje u svojoj antologiji2. Zapitajmo se, je li doista u pravu kada
tako sudi? U čemu bi, napose, mogla biti utemeljena ova njegova prosudba? Nije li romantizam u vodećim europskim književnostima
doista bio već uvelike u završnoj fazi, kada se
u hrvatskoj književnosti tridesetih godina javlja
ilirski, ili preporodni pokret, a tek na njegovu tragu, uz još veće, bezmalo već završno (tragično?) kašnjenje – preporodni pokret Ivana Antunovića, kojemu zbog snažnog vlastodržačkog
asimilacijskog pritiska žarište nije moglo biti ni
u Pešti, odnosno Budimu u kojem svojedobno
djeluje «Budimski kulturni i književni krug», ali ni
u Pečuhu, već valjda jedino još u Bajskom trokutu, što će reći u Subotici, Somboru i Baji, u
tim preostalim žarištima hrvatstva.
Oba ova pokreta, i Gajev i Antunovićev, imaju prepoznatljivu nacionalno-političku zamisao
i književno-kulturnu misiju okrenutu buđenju
narodne svijesti kako među urbanim i obrazovanim slojevima, tako i među svim ostalim, pa i
socijalno najnižim, i gotovo posve nepismenim
dijelovima hrvatskog puka. Utoliko i pjesnik
Ante Evetović Miroljub, kao svestrano obrazovan Antunovićev sljedbenik, i te kako drži do
toga da ima poslanje djelovati među svim svojim sunarodnjacima. U tom nastojanju on će se,
Čelik-bunjevaca
Svud na sve strane
Narodnoga stabla
Tu s’ zelene grane!
Subotio biela
Od srca te štujem
I zasluge tvoje
U zvizdice kujem.
U tvojemu krilu
Izdajica nije
Svakog sina tvoga
Žarko ljubav grije.
Oni virno brane
Tvoja sveta prava
A mi jim kličemo:
Slava, viečna slava.
Subotico biela
Ti imadeš svega
U tvojemu krilu
Dara božijega.
Imaš svojih njiva
Bogatih salaša,
Svud stanuje Bože
Bunjevaština naša.
1 Ispjevana u 243 riječi što su posložene u 88 stihova
2 Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata,
Zagreb 1971., 95.
59
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
kolikogod je moguće, odmaknuti od potrošene
mantre budnica i davorija, i drugih patetičnoborbenih manira pjevanja svojih prethodnika, u
pokušaju da ponudi novo i drukčije, psihološki
istančano i estetski profinjeno, a u izboru jezika nedvojbeno hrvatski orijentirano polazište.
Vidljivo je to i iz njegove pjesme pod naslovom
Molitva:
Bože svih naroda,
Koji svijetom vladaš,
Koji sunce, mjesec
I zvijezdice stvaraš.
Zelenih livada
I visokih gora.
Možni Gospodaru
Neba, zemlje, morea!
Klečeć Tebe pojim
Kod Tvog žrtvenika,
Tebi Bože silni
Vječna slava, dika
Bože svih naroda
Pjesnik harno prosi;
Na moj narod mili
Tvoj blagoslov rosi.
Ljubi Bože rod moj
I njega poštedi,
On će vjeran biti
Tvojoj zapovijedi.
Ti udjeli što mu
Svijet dat ne može,
Neka se Bunjevci
Slože i umnože.
«OJ, PJESNICI ZAŠTO NE PJEVATE?» – S Antom
Evetovićem Miroljubom, uistinu najznačajnijim
pjesničkim imenom podunavskih Hrvata u XIX.
stoljeću i njegovim stihovima, započinje suvremeno pjesništvo na hrvatskom jeziku među
bunjevačkim Hrvatima i hvata korak sa vodećim pjesničkim imenima u banskoj Hrvatskoj. I
premda stvara na hrvatskom standardnu svoga
doba, Miroljub se nikada nije odrekao ni svoje
bačke bunjevačke ikavice, te je njen leksik
redovito prisutan i prepoznatljiv u mnogim
njegovi stihovima. Uočavajući ovu osebujnost
Miroljubova pjesničkog jezika, književni kritičar
dr. Ljubomir Maraković zapaža i sljedeće: «…
57-66
potekavši neposredno iz naroda i nikada se ne
udaljivši od njega, našao je jedrinu izražaja i
narodnu slikovitost govora, kakvu ima malo koji
naš pjesnik ovoga vremena3». Dok će pjesnik i
književni kritičar Jovan Hranilović, Miroljubovo
pjesništvo okarakterizirati; stvaralaštvom «…
rodoljubne i tankoćutne duše, koja u svim
svojim veselim i tužnim časovima traži utjehe
i okrepe u mekim zvucima lire». Za razliku od
svojih pjesničkih prethodnika, iz ovoga podneblja, Ante Evetović Miroljub se ne obraća samo
ljudima svojega užega zavičaja, nego svekolikom hrvatstvu, kao primjerice u pjesmi pod
naslovom: Oj pjesnici, zašto ne pjevate?
Cijela narav, puna vječne tajne,
Božjom rukom krasno okićena,
Cijela narav, puna poezije,
Puna cvijeća, rosom umivena;
Zelen-polje, gora čarna cvate,
Oj, pjesnici zašto ne pjevate?
Rujne ruže ras-mirise šire,
Cvjetnim dolom potočić talasi,
Na uranku tihim gajem struje
Slavujevi tajnoviti glasi;
Tajne glase vi tumačit znate,
Oj, pjesnici zašto ne pjevate?
Ao svijete lijepi, divno te je
Božanstvena zamislila miso,
Vječni stvorac na najmanju biljku
Svemogućnost svoju je zapiso
Svemogućnost vi proslavit znate,
Oj, pjesnici, zašto ne pjevate?
Lijepi svijete, prepun si krasote:
A i suza i preteških jada,
Zdvajali bi pod teretom težkim,
Da nas ljubav ne krijepi i nada.
Mili druzi, vi to dobro znate,
Oj, pjesnici, zašto ne pjevate?
Vaša pjesma, kao bojna trublja
Djedove nam u boj vodila je,
Vaša pjesma kao melem pravi,
Blažila je bijednog ljudstva vaje:
Svjetske rane i sad sve poznate,
Oj, pjesnici zašto ne pjevate?
3 Obitelj, 1936., br. 5., 84.
60
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
Na našem slavenskom jugu
Narod često samo čemer pije,
Čemer gorki osladiti znade
Slatkim medom svoje poezije.
Uzimajte gudalo u ruke –
Oj, pjesnici, ajde zapjevajte!
Ovu je pjesmu Ante Evetović Miroljub tiskao
u zagrebačkom Viencu4, ne samo kao pozorni
motritelj prilika na hrvatskoj, pa i široj književnoj
sceni, već i kao njen sve zapaženiji i istaknutiji
sudionik. U njoj potiče svoju pjesničku subraću, neka uznastoje ljubavlju okrijepiti ljudsko
srce i njegov duh. Odlučivši se objaviti ovu pjesmu na stranicama Vienca, urednik ovog glasila
Josip Pasarić, napisat će o Miroljubu: «Pjesme
smo njegove češće spominjali u ovom listu, a
nedavno i dvije prenijeli iz subotičkoga Nevena.
U našem su književnom svijetu stekle sveopću
pohvalu ne samo porad lijepih misli, nego i
dotjerana oblika5». Navedimo, kurioziteta radi,
kako je na Miroljubov pjesnički poziv iz Vienca,
ne zadugo, u Narodnom listu, odgovorio deset
godina mlađi pjesnik, učitelj po struci, a kasnije
i urednik više glasila, inače rodom Šibenčanin,
Dinko Sirovica (1872.-1960.):
Teško ti je, gdje ne čuješ glase
Iz dna srca vilinskih sinova,
Teško ti je, gdje no ne ustaju,
Da proslave imena djedova;
Da proslave, što se slavit daje,
Da utole rodu gorke vaje6.
I premda ovaj odgovor ne zahtijeva dublju
eksplikaciju, ono što i danas privlači pozornost,
pa i plijeni, jesu osjećanja dvojice pjesnika –
jednoga sa Sjevera Bačke, drugoga sa juga Dalmacije – za cjelovitost hrvatskoga književnoga
i jezičnoga prostora, te pjesničkoga govora.
Napose, složene poticaje njihove ljudske i
stvaralačke povezanosti unutar tako stvorena
areala. Upravo je u tom kontekstu, potrebno
istaknuti; kako Ante Evetović Miroljub i te kako
dobro zna da je temeljno obilježje svakoga
pojedinca njegov materinski jezik koji mu čuva
svijest o pripadanju i podrijetlu, što potvrđuje
ovako pjevajući:
57-66
I ne znadu, da nam rodu
Najsvetije što ima,
Da nam jezik, majčin jezik
Dušman gazi, otima.
Duboku, složenu, kapilarnu povezanost svakojega hrvatskoga ruba sa njegovom narodnom
maticom, Miroljub će iskazati svaki put kada
je potaknut izvanjskim zbivanjima, ili usudom
pojedinca. No, u njegovu se pjesništvu, također, može pratiti i trag njegovih književnih
uzora i poticaja. Tako je primjerice slijedom
dobro poznatih stihova iz Gundulićeva Osmana: Kolo sreće u okoli / Vrteći se ne prestaje,
/ Tko bi gori sad je doli, / A tko doli gori ustaje
… – nastala Miroljubova pjesma pod naslovom:
Oh, ne zdvajaj, srce moje:
Oh, ne zdvajaj, srce moje
I ne kuni crne dane
Trpi mirno i spokojno
Pregori si ljute rane.
...
Jako budi – ta život je
Neprekidna vječna borba
Danas ti je novac blago
A prosjačka sutra troba.
Sretni časi, crni dani
Gorkom suzom oplakani
Mijenjaju se tiho redom
Danas srećom sjutra biedom.
Ipak, bili bismo nepravedni prema Miroljubovom pjesništvu kada ne bismo skrenuli pozornost na pregršt onih njegovih stihova koji ni
ne pokušavaju odoljeti ushitu pred ljepotama
što ih nudi ovaj svijet, o kojem ponesen nostalgično-elegičnim raspoloženjem pjeva kao u
jednoj od najljepših pjesama što ih je napisao,
onoj pod naslovom Karašica kuda teče:
Oj onamo, oj onamo
Karašica kuda teče,
Poželi se srce moje
Svako jutro, svako veče –
Karašica kuda teče
4 Vienac, 1892., br. 22., 351
5 Isto.
6 Narodni list, 1892., br. 46.
61
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
57-66
Sam Bog znade šta me vuče
Valjda mašta začarana?
Ili oni tihi luzi
Il predjeli onih strana?
Karašica kuda teče.
tramo. Uzmimo, primjerice jednu od njegovih
najpoznatijih pjesama, onu pod naslovom: Jorgovane, jorgovane, posvećenu majci, za koju
je bio veoma vezan i koja na njega imala veliki
utjecaj.
Sve me tješi, sve me krijepi
Sve je milo, drago meni,
I predjeli, tihi luzi
Sitnim cvieće, iskićeni
Karašica kuda teče.
Jorgovane, jorgovane,
Kad ti vidim tanke grane,
Žalosno je srce moje,
Ja se majke sjećam svoje.
Oj vi luzi, tihi-luzi
Čekate li katkad na me?’
Gdje sam tol’ko tumarao
Usred noćne tihe tame
Karašica kuda teče.
Oj slavuji, div pjevači!
Sretno srce, sretna duša
Koja vašu bajnu pjesmu
Mjesto mene tamo sluša –
Karašica kuda teče.
Pozdravite tihim pievom
Sa hvojčice sa zelene
Plamenito ono srce,
Koje se još sjeća mene
Karašica kuda teče.
«PJEVAJ SAMO I BEZ CILJA!» – Određujući
mjesto Ante Evetovića Miroljuba, poznavaoci
prilika u hrvatskoj književnosti i pjesništvu s
kraja XIX. i početka XX. stoljeća, neovisno
o svojim estetskim i inim polazištima, slažu
se kako je on najznačajnije pjesničko ime
podunavskih Hrvata u navedenom razdoblju.
U svojim je stihovima, jezično i umjetnički ih
uzdigavši na zavidnu razinu, najbolje izrazio
duh svojega vremena i težnje sunarodnjaka.
Već spominjani književni kritičar Jovan Hranilović pišući o Miroljubovoj poeziji ističe kako su
njegove pjesme «izljev rodoljubne i tankoćutne
duše, koja u svim svojim veselim i tužnim časovima traži utjehe i okrepe u mekim zvucima
lire», dok u jednoj drugoj prigodi piše kako
mu je stih «gladak i zvonak i uvijek adekvatan
sadržaju, nježan kao i njegova lirika7». Ova je
ocjena, doista utemeljena, neovisno o tomu
koje razdoblje Miroljubova pjesništva razma-
Miris-cvieće tvoje milo,
Majčino je cvieće bilo;
Njim su bili dvori njeni
Jednom krasno iskićeni.
Tu je slavuj biljisao,
Zorom majku pozdravljao,
Kad je milo brala cvieće
Na uranku u proljeće.
Ali jao! dvori njeni,
Sad su pusti, osamljeni;
Tvoje grane, jorgovane,
Raku kite moje Nane.
Ni slavuja nema više,
Ranom zorom ne biljiše,
Samo ja još suze lijem
I pjesmice sjetne vijem.
Ovi su stihovi imali znatnog odjeka među čitateljima zagrebačkog Vienca u kojem su objavljeni 1898. godine, u 16. broju, a samo dan-dva
nakon što su objelodanjeni poznati glazbenik
Franjo S. Vilhar (1852.-1928.), izražava želju da
bi ih rado uglazbio. Obavještava o tome Vienčeva urednika Bartola Inhofa, i oprezno mu
iznosi stav da bi vjerojatno imali još i većega
uspjeha, ako bi autor pristao načiniti manje
prilagodbe i preudesiti ih u – ljubavnu pjesmu.
Uslijedila je prepiska s Evetovićem, koji je
jamačno prihvatio prijedlog, budući da su iste
(1898.) godine u 38. broju Vienca, na stranama
591. i 592. tiskan Vilharov notni zapis, odnosno
njegova skladba «za jedno grlo i glasovir», na
Evetovićeve ponešto izmijenjene stihove:
7 Letopis Matice srpske, 1904., knj. 223., 147.
62
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
Jorgovane, jorgovane,
Kad ti vidim tanke grane,
Žalosno je srce moje,
Ja se sjećam Milke svoje.
Miris-cvieće tvoje milo,
Milkino je cvieće bilo;
Njim su bili dvori njeni
Jednom krasno iskićeni.
Tu je slavuj biljisao,
Zorom Milku pozdravljao,
Kad je milo brala cvieće
Na uranku u proljeće.
Ali jao! dvori njeni,
Sad su pusti, osamljeni;
Jorgovane, jorgovane,
Umrlo je moje lane.
Ni slavuja nema više,
Ranom zorom ne biljiše,
Samo ja još pjesme vijem
I za Milkom suze lijem.
I prva verzija Miroljubove pjesme Jorgovane,
jorgovane ispjevana majci, kao i ona druga,
«prepisana za Milku», ispunjene su toplinom i
ljubavlju, te osjećanjem velika i nenadoknadiva
gubitka zbog smrti voljene osobe. Žudnju za
ovozemaljskom ljudskom srećom, u pravilu
prolaznu, a koju kada umine smjenjuje bolom
ispunjena svakodnevica, Miroljub je ispjevao
s dvadeset stihova, raspoređenih u pet kitica.
Unutar ove jezično-pjesničke sheme, s lako
prepoznatljivim ritmičkim damarima osmerca
– tim navlastitim jezičnim naslijeđem iz mahom
lirskog narodnog pjesništva8 – umreženi su prizori iskidanih niti čovjeka i svijeta. Na taj način
uspostavljena, i najširem čitateljskom auditoriju
plasirana ponuda za prepoznavanje, čini se bliskom, budući da ju je većina u stanju prihvatiti
glede govorno okružja u kojem su rasli i gradili
svoj jezični i duhovni identitet, ali i tragom koda
vlastitoga ljudskoga usuda i gubitka, dok je
uglazbljena njena verzija stekla još i veću popularnost, čemu su zacijelo pridonijeli i stanoviti
glazbeni elementi, pa se ona i danas izvodi.
8 U tom se kontekstu ne smije zanemariti ni hrvatski
barok, s Osmanovih 10.428 osmeraca, i njih oko
15.600 u Palmotić-Dionorićevu Dubrovniku, te s oko
19.000 u Kanavelićevu epu Sveti Ivan biskup trogirski.
57-66
A kada pjesnik Ante Evetović Miroljub započne, pomalo shrvan sjetom, uz gdjekoji gorki
ton, sumirati svoju životnu i pjesničku sudbinu
nastaje pjesma pod naslovom Pitaju me … u
njoj, pozornost privlači stih, koji glasi: «Pjevaj
samo i bez cilja!», što ga očito samome sebi
upućuje, kao odgovor na neizrečena pitanja
o smislu vlastita ljudskoga i pjesničkoga angažmana.
Pitaju me: što me boli
Da sam tako neveseo?
Ta jednom si sretan bio
Barem si se tako kleo.
Nemojte me mučit, pitat
Ne mogu ja kazat vama
Što me boli, što me tišti
Što mi trošne grudi lama.
Po šumi sam tumarao
Tješio sam srce svoje
Zalud svaki trud mi bješe
Još su veće boli moje.
Prošao sam bajnim lugom,
Punim čara, slatka milja;
On mi tio besedio:
Pjevaj samo i bez cilja!
Šetao sam se po obali
Karašice vode hladne,
Gdje sam jednom melem-lieka
Tražio za grudi jadne.
Drugo meni sad žubore
Karašice mali vali:
Pjesnik pati i pregara
Dok ga smrt u grob ne svali!
Očito je, pjesnik je sve češće uznemiren, i radi
toga tumara, više mu ni uhu drago žuborenje
Karašice ne donosi uobičajeno smirenje, dok
šeće njenim oblama. Upad svakodnevice u
njegov život, koja se neprestano i kaotično
mijenja, narušava sliku svijeta kakvu je ponio
iz mladosti i kaleidoskop dragih uspomena, te
ga suočava s mnogim neželjenim pojavama.
Doima se kao da cijeli njegov angažman, polagano gubi smisao i kruni se. Preostaje mu samo
pjesništvo, stoga govori sebi: Pjevaj samo i bez
63
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
cilja! A u potvrdu takvoga stajališta, oslobođenog svega što je na bilo koji način nametnuto
– dodaje: Pjesnik pati i pregara / Dok ga smrt
u grob ne svali! Iz ovih je Miroljubovih stihova
vidljivo njegovo nastojanje da preispita svoj
odnos naspram svijeta, kakav jeste, koji se stalno mijenja, najmanje u željenom smjeru, radi
čega kao da je i pjesnik počeo krivudati prema
neočekivanom. Unatoč tomu, nastoji očuvati sposobnost samopromatranja, vlastiti hod
između realnog i sanjanog, premda postupno
postaje vidljivom i njegova sve veća sklonost
pomirenosti s svijetom, stav koji je vjerojatno
uslijedio nakon mnogih gorkih i trenutaka rezignacije, kao u pjesmi Glas braći po Ugarskoj:
Jednom sam pjevo ja samo vama
Na mojim slabim javor-guslama.
Sve moje pjesme, rad mi i sile,
Posvećene su rodu mi bile.
A sad? Ko da me već za vas nema?
Mislite: srce, duša mi niema?
Ne braćo mila! Još tako nije,
Srce mi mladim još žarom bije.
Sudba me samo iz Vašeg kruga
Odnela k drugoj braći do juga.
Al ko na cvietu kapljica čista,
Ljubav mi žarka za sve vas blista.
Al s vaše borbe i crnih dana,
Veće su boli i mojih rana;
S tog dok vas riedko i iz daleka
Žalobna stiže pjesme mi jeka.
I dok mi braću nište i guše,
Kako ću pjevat vesele duše …!
Ipak se tješim: ima još nade!
Ta od mi ima sinove mlade;
Oni će branit svoje viteški
I s rodom radit u jadih teških.
Da ga ne taru ko pusto roblje,
Da ga ne nose živa na groblje.
Složno se držite u borbi samo
Mi ćemo pomoć kako već znamo.
Jer dok vi teško patite muku
Nećemo, znajte, skrštenih ruku
Gledat kako drugi vas nište
I ruše vaše slavsko ognjište.
57-66
Poleti pjesmo sad rodnim krajem
Pozdravom ovim i uzdisajem;
Okriepi braću u borbi, jadu
Poleti, reci, nek čuju, znadu:
Žive Slaveni još milijuni
Ta srca tješi i nadom puni.
«JA NE PJEVAM SRETNICIMA» – Ante Eve-
tovića Miroljuba, isprve franjevac, profesor
filozofije i bogoslovlja, gvardijan je samostana
u Baji, a nakon reforme franjevačkog reda,
na samom izmaku XIX. stoljeća, s papinskim
dopuštenjem postaje 1899. svjetovni svećenik.
U mladenačkim se godinama, odrastajući uz
Ivana Antunovića, napaja književnim i drugim
djelima iz njegove bogate i raznovrsne knjižnice, što je ostavilo neizbrisiv trag i u Miroljubovu
pjesničkom poimanju svijeta, sretno nadgradivši njegovu darovitost. Pa, kada se s dvadesetak
godina pojavi u onodobnom hrvatskom tisku i
periodici, čitatelji i književna kritika, u Zagrebu,
Osijeku, Pečuhu i drugim kulturnim središtima,
od prve će pozdraviti i prihvatiti njegovo pjesništvo. Ta će lira odnjegovana na nasadima
Gajeva Ilirskog pokreta i Antunovićeva preporoda, imati prepoznatljiva nacionalno-politička
i književno-kulturna obilježja. Miroljub je, k
tomu, prvi pjesnik ovoga podneblja koji pjeva
na hrvatskom standardu, ali se nikada ne odriče svoga materinskog dijalekatnog leksika. O
tome se odlučno očituje u pjesmi pod naslovom: Onom koga se tiče!
Onomadne grdna podigla se vika
Opet bunjevačkog zbog našeg jezika,
Što jezik volimo mnogi s’ na nas srde
Dižu hajku, viču i ljuto nas grde.
Majčin jezik, mislim da se učit smije
To želiti barem nepravda još nije.
Ako nisu znali, neka sada znadu
Mudrijaši slavni u Somboru gradu.
Već prije smo čuli dosta grdnje svake,
Al’ to neće hrabre poplašit junake,
Mi hrabro kličemo i sred take hajke:
Mio nam je jezik naše mile majke!
Bunjevci se svojim sa jezikom diče
Kome nije pravo neka samo viče;
Mi na putu našem ostajemo starom
I ljubimo jezik cilim srca žarom.
64
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
Jeste l’ čuli slavna, oj gospodo moja!
Najmilija rič će ostat uvik svoja.
Zato sime mržnje nemojte sijati,
Jer plodu se neće niko radovati.
Dvojbe, dakle, nema – komu nije pravo što
ljubimo svoj bunjevački govor, neka samo
viče, poručuje Miroljub. Očito je ova pjesma
upućena, ne samo na dobro poznatu adresu,
već i svim kolebljivcima, pa i onima koji su se
odnarodili, odbacujući kako Miroljub veli «jezik
naše mile majke». Odrastao između jezika
većinskog naroda, koji je posvuda oko njega, i
jer je u službenoj uporabi, i materinskog jezika
što ga je ponio iz obitelji, a usavršio u Antunovićevoj knjižnici, s tim riječima koje su mu drage,
i koje mu ne prestaju zvoniti u ušima, formira
Miroljub svoj stav i prema svojem i prema
različitom, i u krajnjem, tom tuđem kulturnom
fenomenu, bez kojega u zadanim uvjetima,
ipak, ne može, i jer je i mjera prema kojem
utvrđuje ono što je vlastito ... stoga, u tom času
veli još i ovo:
Ja ne pjevam sretnicima,
kojima su dani bijeli
…
Kada tužna srca plaču
Onda uzmem gusle svoje
I uz gusle tužnoj braći
Srce moje pjesme poje.
Pa se kao zelen bršljan
Oko jadnih srca viju,
Tješe moju braću ljude,
Koji gorke suze liju.
Povrijeđen suzom onih koji nisu sretni, i njome
ponesen, pače potaknut na pjesmu, Miroljub
od njene realne suštine iz čovjekova stradanja
pronalazi put prema naslućenom spokoju, stvara u korist onoga što po njegovu sudu dolazi,
što još nije, ali će biti, kao u pjesmi pod naslovom Domoljublje:
Dižeš se, boriš se, moj hrvatski rode,
I puteve tražiš do zlatne slobode.
Diljem domovine, svuda na sve strane
Vjerni vitez-sinci svoja prava brane.
Domoljublja plamen
Gori im u grudi;
57-66
Na rad i na slogu
Jedan drugog budi.
Domoljublje sveto, ti nam čudo stvaraš,
Često milione hrabriš i spašavaš;
Često si nam trublja, koja u boj vodi,
I kažiprst ljepšoj sreći, slobodi
I molitva katkad,
Koja k’ nebu leti,
Da nas, vječni Bože,
K’ pravoj vodi meti!
Domoljublje sveto, ti si izvor-česma
Iz koje nam tekla Preradova pjesma.
Tvojim sjajem bješe jednom obasjana
Junak-sablja hrabra Jelačića bana.
Danas si k’o jedan
Zasjalo u djelih,
Da nam preporodiš
Hrvatski dom cijeli.
Domoljublje sveto, vječni lijek nam budi
Sve borce okrijepi, spašavajuće budi.
Mržnjom i neslogom braću rascjepkanu
Složi i sjedini po cijelom Balkanu.
Pa će i Hrvati,
Ao željo draga,
Bit slobodni, sretni
Kod svojega praga.
Ovom pjesmom koja nije upućena samo sunarodnjacima već i drugim narodima s kojima oni
skupa žive u ovom prostoru, Miroljub razborito,
a može se reći; i mudro poručuje neka se pokušaju složiti u zajedničkom interesu. I premda,
poput pjesnika na koje se ugledao, ni Miroljub
ne odustaje od svoga rodoljublja i domoljublja,
ipak je ono, u njegovu pjesništvu ponešto drugačije – pa su njegove pjesničke slike dobrano lišene romantičarske nacionalne patetike
i dobro znanih junačkih likova iz deseteračke
narodne predaje, a pred čitateljem se uspostavljaju metafore s kojima se, i mimo nacionalnih
pokliča, dopire i dalje i dublje, kao u pjesmi pod
naslovom Ja te gledam, ja te motrim …
Ja te gledam, ja te motrim
Trnoviti žbune;
A s tebe se ponajljepše
Rujne ruže trune.
I gdje i gdje cvatu
Svud ih trnje kruži;
Ali zato nema para
Rosnoj rumen-ruži.
65
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Uz 150. obljetnicu rođenja Ante Evetovića Miroljuba
Ja te gledam, ja te motrim
Moj hrvatski rode;
Po trnovoj kako stazi
Putevi te vode.
Al iz bolna tvoga srca
Ko izvor-česme,
Na utjehu nama teku
Najkrasnije pjesme!
Zaključujući razmišljanje nad pjesništvom Ante
Evetovića Miroljuba obratimo pozornost na
one njegove stihove u kojima se ponavlja motiv
stihova i pogotovu suza – a one su uvijek znak
povišene emocionalnosti, ganuća, stradanja,
mučeništva, podnošenja žrtve, patnje, uskraćenosti …
Pisao sam nujne pjesme
U svetištu muza;
Al’ najljepše otpjev’o sam
U obliku suza.
57-66
Uza sve rodoljubne i domoljubne stihove, upravo nam ova četiri Miroljubova stiha govore,
možda ponajviše, a njegovo priznanje kako je
najljepše svoje pjesme ispjevao «u obliku suza»
kazuju ponešto i o Miroljubovim neopjevanim
šutnjama. Upravo one idu uz suze, upravo
nam one ukazuju na ne mali prostor u funkciji
nedorečenosti, koja je kod mnogih suvremenih
pjesnika postala karakteristikom kompozicije i
jezika, i kao očit izraz epistemološkog relativizma, što se u suvremenom pjesništvu očituje i
kao stajalište priznavanja nesposobnosti da se
bilo što kaže o tzv. vječnim, ili krajnjim istinama. Što je u Miroljubovu slučaju bila tek jedna
od mnogih neizrečenih slutnji, kakve odlikuju
samo velike pjesnike koji uvijek idu ispred
svoga vremena9.
9 Milovan Mikovć, Antologija hrvatskog pjesništva u
Vojvodini, od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa.
Ante Evetović Miroljub
66
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
Hrvatski pjesnik iz Mađarske
koji je gradio mostove
i branio materinski jezik
ĐURO VIDMAROVIĆ
Stipan Blažetin, Na istom kolosijeku, izabrane
pjesme. Odabrao Stjepan Blažetin, KLD Rešetari, ARCA d.o.o. Nova Gradiška i Znanstveni
zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, Nova Gradiška, 2011.
Stipan Blažetin uz Josipa Gujaša Đuretina nesumnjivo je vodeća pjesnička osobnost Hrvata
u Madžarskoj. Njih su dvojica obilježili XX. stoljeće u duhovnom životu ove nacionalne manjine.
Blažetin je rođen u mađarskom bačkom šokačkom selu Santovu 1942. godine. Ovo selo
nazivaju rasadištem hrvatske inteligencije u Mađarskoj. Život je proveo kao prosvjetni djelatnik a uz osnovnu struku vrlo se uspješno bavio
stručnim pedagoškim i metodološkim radom,
ali i književnošću. U književnosti se ogledao u
poeziji i prozi. Pisao je za djecu, dramske komade i jedan roman. Njegov spisateljski opus
neodvojiv je od materinskog jezika, a kada je
riječ o materinskom jeziku tada je to za Hrvate u Madžarskoj u vrijem Stipanovog djelovanja bilo vrlo važno pa i životno pitanje. Sve do
raspada Jugoslavije i mi u Hrvatskoj imali smo
velike probleme s nazivom materinjeg jezika.
Umjesto njegovoga naravnoga imena: hrvatski
jezik, u službenoj uporabi su se koristili bastardni lingvonimi kao što su narodni jezik, srpskohrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski, hrvatski književni jezik, a stariji
naraštaji pamte još neprirodnije pa čak i sulude
lingvonime kao što su srpsko-hrvatski-slovenački jezik.
Hrvati u Mađarskoj nisu imali mogućnosti korištenja svoga materinjeg jezika u izvornom obliku. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, poglavito nakon 1948. godine, oni su nasilno ugurani
u društveno-političku organizaciju koja se zvala
Demokratski savez južnih Slavena u Madžarskoj (DSJS). Ovaj savez činili su Srbi, Hrvati i Slovenci koji su živjeli kao manjine u Mađarskoj.
Tadašnja mađarska komunistička država nije
dopustila osamostaljenje hrvatske manjine, već
joj je nametnula jugoslavenski unitaristički model jezika, koji su još radikalnije provodili u život
diplomati iz Jugoslavije koji su se 1948. izjasnili za Staljina i u Mađarskoj dobili azil, a nakon
toga i mogućnost utjecaja na tzv. narodnosnu
politiku. Prema tome, DSJS je ličio na kompoziciju vlaka u kojem su vagoni pripadali Hrvatima,
a lokomotiva Srbima. Kako bi što uspješnije proveli odnarođivanje Hrvata kroz jezičnu unitarizaciju na srpskoj lingvističkoj osnovi, vodstvo
ove udruge uz podršku mađarske komunističke
partije onemogućavalo je afirmaciju dijalekata.
Budući da Hrvati u Mađarskoj žive raspršeni u
više subetničkih skupina, a svaka od tih skupina
svoj jezični identitet temelji na lokalnome govoru, ovakav rat protiv dijalekata dodatno je ubrzavao dekroatizaciju. Kako bismo težinu cijele
situacije u cijelosti sagledali moramo spomenuti činjenicu da je nakon rezolucije IB-a 1948.,
ono malo hrvatskih učitelja kao jezgre etničke
elite, bilo pohapšeno i na montiranim političkim
procesima bačeno u logore zbog tobožnje podrške Titovoj Jugoslaviji. Da zlo bude još veće
hrvatski etnički ogranci u Mađarskoj većim su
dijelom smješteni u pograničnim županijama
prema Austriji i tadašnjoj Jugoslaviji, što znači
Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Zbog hladnoratovske politike u tim pograničnim prostorima SSSR
je imao stacionirane velike vojne snage, a ta su
područja proglašena vojnom zonom. U vojnu
zonu moglo se ući samo uz posebnu dozvolu
vojnih vlasti, a pučanstvo koje je živjelo u tim
zonama moglo je iz njih izaći dozvolom vojnih vlasti. Ovakav režim poticao je naše suna-
67
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
rodnjake posebno mlađe, da napuštaju rodna
sela i nastanjuju se u većim gradovima. Kako bi
uspjeli u socijalnoj promociji većina njih je bila
prisiljena mijenjati prezimena u mađarska. Time
je njihovo asimiliranje bilo u najvećem broju slučajeva dovršeno. Oni koji nisu napuštali svoja
sela morali su naglašeno isticati vjernost mađarskoj Partiji i Državi, distancirati se od Jugoslavije
i matičnoga naroda, a po mogućnosti i odbaciti
vjeru svojih pradjedova. Djeca Hrvata nisu mogla dobiti nacionalno ime odnosno ime iz nacionalne onomastičke riznice već mađarsko ime.
Srpska manjina bila je u boljem položaju zbog
svoje nacionalne crkve. Njima je mađarska vlada omogućila da odaberu desetak nacionalnih
imena koja mogu davati svojoj djeci. Ako sagledamo ovu situaciju u cjelini onda ćemo vidjeti
kako je proces dekroatizacije imao dvije razine.
Prva razina bila je unitarizacija pod sloganom
mi smo Južni Slaveni a privatno smo Šokci, Bunjevci, Raci, itd. I druga razina mi smo svi Mađari, uz obrazloženje: Čemu se izlagati neugodnostima i progonima ako insistiraš na nacionalnoj
samobitnosti.
Gore navedeni kontekst smatrali smo potrebnim elaborirati u kratkim crtama kako bi čitatelji
bolje razumjeli uvjete u kojima je živio i stvarao
hrvatski pjesnik Stipan Blažetin. Za početak treba odrediti nekoliko bitnih koordinata njegovoga života i rada.
Blažetin je bio mađarski domoljub što je značilo da prihvaća legitimitet i legalitet zakona i
svih propisa koje je donosila mađarska Vlada,
uključujući i narodnosnu politiku. Drugo, Stipan
Blažetin, premda je obnašao dužnost ravnatelja
škole i inspektora, nije se odrekao svoga hrvatstva, nije bježao u tzv. južnoslavenstvo, ostao
je svjestan pripadnih hrvatske nacionalne manjine, treće, Blažetin je pisao hrvatskim književnim jezikom oslanjajući se na lokalno narječje pomorskih Hrvata kao i Hrvata Šokaca iz
Santova. Ova je činjenica bila u to vrijeme vrlo
hrabra i služila je kao uzor, nažalost, malobrojnima. Četvrto, kao pedagoški pisac Blažetin se
koristio suvremenim pedagoškim principima.
Peto, kao književnik Blažetin je prati zbivanja
u književnom životu matičnoga naroda, oslobađao se tradicionalnog deklamatorskog poetskog diskursa ali nije bježao od pjesništva koje
je imalo ideološku partijsku obojenost. Šesto,
Stipan Blažetin je privatno bio ugodan čovjek
i dobar roditelj što dokazuje i činjenica da mu
je sin Stjepan krenuo njegovim stopama i sada,
evo, on se kao pjesnik javlja nasljednikom svoga oca.
U izboru iz Blažetinovog opusa, kojemu je njegov sin Stjepan dao karakterističan naslov Na
istom kolosijeku, sabrana je većina Stipanovih
pjesama. Izbor se služio kronološkim principom prateći Blažetinovo stvaralaštvo od nastupa u antologiji «U kolo» iz 1969., koja ima podnaslov Antologija južnoslovenskih pesnika, a koji
je uredio tadašnji vodeći predstavnik srpske
etničke elite u Mađarskoj, i urednik Narodnih
novina, Milutin Stevanović.
U spomenutoj antologiji uvrštene su Blažetinove pjesme pisane hrvatskim jezikom. Ta činjenica kompliment je i za Milutina Stevanovića. Naš
izbornik je uz zbirku koju predstavljamo uvrstio
pjesme Ptičica mala, Na bijeli brijeg, Moja je
majka…, Novoj godini i Sreća. Vrlo su dojmljive
Blažetinove pjesme za djecu. U njima pjesnik
se služi tradicionalnim hrvatskim poetskim rekvizitarijem. Pjesma Moja je majka primjer je
poezije koja korespondira s ideologijom svoga
vremena.
Moja je majka seljanka prava,
Od onih što vječno rade,
Jedinka u kolu milijuna,
Što novu budućnost grade.
U pjesmi Sreća Blažetin je pjesničkim jezikom
iskazao svoj životni svjetonazor. Taj je svjetonazor tipično pjesnički: Putovati za svojom
zvijezdom. Godine 1981. Stipan Blažetin je
objavio zbirku Srce na dlanu. U ovoj knjizi on
se predstavlja kao zrela i samosvojna književna
individualnost. Na određeni način uspostavio
je poetsku vezu s hrvatskim razlogovcima ali i
s pjesništvom koje je počelo stavljati pod znak
pitanja sve ustaljene vrijednosti a koje nazivamo razdobljem postmodernizma. U pjesmi Do
vraga i s tim mojim pjesmama nalaze se stihovi:
Do vraga i s tim mojim pjesmama koje pišem
I zadovoljavam s njima glad u duši
Do vraga s njima.
Proklinjem onaj dan kad sam u sreći propjevao
i začeo zadovoljavati dušu.
Stipan Blažetin je u Pomurju bio oduševljen prirodom i tamošnjim ljudima a poglavito njihovim
kajkavskim dijalektom. I u ovoj zbirci nalazi se
68
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
mnogo pjesama posvećeni krajoliku i ljudima iz
ovoga kraja. S pozicije nas iz sredine matičnoga naroda zanimljiva je Blažetinova pjesma Razglednice iz Zagreba. U njoj nema nacionalne
invokacije već ugođaj grada u kojem je pjesnik
boravio.
Koliko boja- koliko kola?!
I gledajući ih progutah gutljaj zavisti.
Nijedna nisu moja.
zapaženo, što pripisujem kao krivnju i samome
sebi ali i Stjepanu Blažetinu koji nije dovoljno
učinio na njenoj promidžbi. Stjepan Blažetin,
što je vidljivo iz ove zbirke, važna je pjesnička
osobnost Hrvata u Mađarskoj, ali poznavajući
njegovo književno djelo mogu slobodno kazati
da je Blažetin pjesnik koji bi visoko kotirao da
je živio u Hrvatskoj i dijelio sudbinu kolega iz
matičnoga naroda. Zbog toga je ovaj izbor vrijedan doprinos ne samo upoznavanju sa stvaralaštvom ovoga Hrvata iz dijaspore, već je riječ
o svojevrsnom ubaštinjavanju, odnosno o vraćanju Blažetina njegovim izvorima i uvrštavanju
njegove poezije u korpus nacionalne književne
baštine. Ovaj prikaz tek je pokušaj skretanja
pozornosti na književno djelo ovog vrijednog
književnog djelatnika i predanog narodnosnog
aktiviste. To djelo kao i cjelokupan njegov život
zaslužuju sveobuhvatniji i daleko studiozniji pristup.
U istom ugođaju pisane su pjesme Ilica, Maksimir, Zrinjevac, Tržnica. Blažetina je nadahnulo
i Jadransko more. Veći broj pjesama u zbirci
nadahnut je Jadranom. Istakao bih pjesmu Sedam sam dugih noći zbog toga što otkriva Blažetinove nove pjesničke mogućnosti. Tu se on
javlja kao refleksivni lirik za čije razumijevanje
nije dovoljna samo predmetno-tematska razina. Dakako, kao mlad čovjek Blažetin je pisao i
ljubavnu poeziju. Nekoliko pjesama posvetio je
i hrvatskim književnim uzorima. To su pjesme
Cesarić i Goran. Josip Gujaš Đuretin utjecao je
svojom poetikom i na Blažetina. Navodim kao
primjer pjesmu Trenutak nemira:
Neki bijes
očajom titra u meni
napregnut mozak
gomila misli u provaliju izgovora.
Na lokalnom santovačkom narječju Blažetin
je napisao u ovoj zbirci predstavljenu vrlo kvalitetnu pjesmu Zaduvali se vjetrovi, zasule kiše
poljane i šume i visoke trave. Godine 1990.
objavljena je nova Blažetinova zbirka Suncu u
oči. U njoj pjesnik napušta raniji poetski diskurs
i posvećuje se intimnoj i refleksivnoj lirici. Kao
što naslov kazuje on je zaokupljen fenomenom
svjetlosti i Sunca kao paradigme slobode i vječnoga života.
pogledao sam Suncu
u oči
zažutjeh
sav
u zavisti
zbog vječnosti
kojom
nad nama
vlada.
Ova bi pjesnička zbirka zahtijevala poseban
kritičarski osvrt. Nažalost, prošlo je prilično ne-
69
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
KNJIGA O NESTAJANJU
BUNJEVAČKIH HRVATA
Tomislav Žigmanov, Prid svitom, Saga u svitu
koji nestaje, Čikerija - Osijek, 2008.
Prosudbeni žiri Društva hrvatskih književnika,
u sastavu Borben Vladović, Vladimir Goss i
Đuro Vidmarović odlučio je na sjednici održanoj 24. rujna 2010. godine, književnu nagradu
«Fra Lucijan Kordić» koja se dodjeljuje za knjigu objavljenu u razdoblju od 1. rujna 2006.
do 1. rujna 2010., dodijeliti knjizi Prid svitom,
saga o svitu koji nestaje, autora Tomislava Žigmanova iz Subotice1. Žigmanov pripada hrvatskoj narodnoj manjini koja živi u pokrajini
Bačka, Republika Srbija. Ova hrvatska zajednica koristi se u subetničkim nazivom Bunjevci, odnosno bunjevački Hrvati. Rođen je 12.
svibnja 1967. u Tavankutu, gdje je pohađao
osnovnu školu. Na Filozofskom fakultetu u
Novome Sadu završio je studij filozofije. Živi i
radi u Subotici. Predavač je Povijesti filozofije
na Teološko-katehetskom institutu Subotičke
biskupije. Bio je glavni i odgovorni urednik
subotičkog hrvatskog dvotjednika Žig (1998.),
prvi glavni i odgovorni urednik programa na
hrvatskome jeziku Radio Subotice (1998.–
2000.). Sada je urednik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
1 U uži izbor za dodjelu ove prestižne književne
nagrade ušli s slijedeći autori, sa svojim knjigama:
– Franjo Jukić, Majčine suze mrvu kruva i zericu sira,
Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu, Posušje-Zagreb,
2009; – Ivica Karamatić, Bleiburg, vlastita naklada,
Posušje-Zagreb, 2009; – Malkica Dugeč, Vijenac od
plača i smijeha – Sonetni vijenac CD, Hrvatski katolički
radio i Hrvatska katolička zajednica u Stuttgartu,
Zagreb-Stittgart, 2008; – Malkica Dugeč, I cvijet može
zaplakati, 3000 godina za dar, Zadar, 2009; –Malkica
Dugeč, Moć svjetla, Szaher-graf, Zagreb, 2006; –
Malkica Dugeč, Tragovima bezdomnosti, Naklada K.
Krešimir, Zagreb, 2007; –Stjepan Šešelj, Približene
daljine duhovne hrvatske, HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb,
2009; – Rajko Glibo, Slučajke, Matica hrvatska Zadar,
Zadar, 2009; – Tomislav Čale, Ekscentričnost srca,
vlastita naklada, Mostar, 2010; – Zdenka Čorkalo,
Gratar, Naklada K. Krešimir, Zagreb, 2008; – Timea
Horvat, Petrovinsko pero, Panonski institut, Pinkovac,
2010; – Nikola Đuretić, Lovac sjena, vlastita naklada,
Zagreb, 2010; – Barica (Barbara) Lorenz, Dozivi i odzivi
srca (Rufe und Antworten des Herzens), Glas koncila,
Zagreb, 2010; – Mijo Jurić, Osamnaesto proljeće, HKD
sv. Jeronima, Zagreb, 2006.
67-74
Kao književnik piše pjesme, prozu i književne eseje. Radovi su mu objavljeni na nekoliko svjetskih jezika, Do sada je objavio sedam
knjiga. To su: Raskrinkavanje (o svijetu i životu), pjesme, Subotica, 1998.; Iza efemerija svakodnevlja, refleksivna proza, Subotica, 2001.,
drugo izdanje, Zagreb, 2001.; Bunjevački blues, pjesme, Subotica, 2002., drugo prošireno
izdanje, Subotica, 2003.; Bez svlaka mraka,
poema, Subotica, 2005., Bibliografija Hrvata
u Vojvodini 1990.-2002., (prinosi), Pula, 2005.;
Hrvati u Vojvodinidanas – traganje za identitetom, Zagreb, 2006.; Minimum in maximis – zapisi s ruba onerubnome, Zagreb, 2007.
Za zbirku pjesama Bunjevački blues dobio je
2003. u Subotici priznanje «Ferenc Bodrogvári, za knjigu Minimum in maximis – zapisi
s ruuba o nerubnome, nagradu «Zvane Črnja»
za najbolju knjigu eseja objavljenu u Hrvatskoj. Član je Društva hrvatskih književnika i
Društva književnika Vojvodine.
Knjiga Prid svitom nosi podnaslov Saga o svitu koji nestaje. Kao što je iz povijesti svjetske
književnosti poznato sagama su nazivali herojske prozne pripovijetke u staroskandinavskoj
literaturi koje su pričale o podvizima bogova,
o drevnim rodovima, o prvim kraljevima itd.
U današnje vrije pojmom saga označava se
književno prozno djelo koje govori o mitskim
temama, sli ovim se pojmom nazivaju i bajke i
priče. Kako se ne bi pomislilo na staroskandinavsko značenje pojma saga, autor u podnaslovu upozorava kako je riječ o priči «o svijetu
koji nestaje», a taj su svijet etnička zajednica
Hrvata-Bunjevaca koja živi u Bačkoj, rodnome
kraju našega autora. Pojam svit na bunjevačkom narječju označava narod i ljude, odnosno
pučanstvo (populus). Publicistički precizniji
naslov bio glasio: priče o manjinskoj etničkoj
zajednici bunjevačkih Hrvata koji nestaju.
Ako tome dodamo riječi iz naslova knjige Prid
svitom otkrivamo temu koja zaokuplja Tomislava Žigmanova. Taj «svit» u smislu pojma svijet, tiče se većinskoga srpskoga naroda u čijoj
Državi, dakle Republici Srbiji, Hrvati-Bunjevci žive kao etnička manjina, zatim njihovoga
matičnoga hrvatskog naroda i njegove države
Republike Hrvatske, te Europske Unije, odnosno tzv. međunarodne zajednice. Pred svima
njima, odnosnim tim «svitom», umire jedna
etnička zajednica čija povijest traje više sto-
70
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
ljeća i koja je stvorila bogatu kulturnu baštinu,
književnost, znanost, umjetnost, kao osnovne
elemente svoje narodnosne samobitnosti. A
navedeni «svit» šuti, ne uzbuđuje se, politički
kalkulira i time sudjeluje u zločinu. Umiranje
jedne etničke zajednice je zločin, iz nehata, ili
s nakanom, može se diskutirati.
Knjiga Prid svitom može se čitati na dvije razine. Prvu razinu čine uvrštene pripovijetke
koje imaju svoj vlastiti predmetno-tematski
doseg. Na drugoj razini sve uvrštene priče
čine cjelinu i knjiga se time pretvara u roman.
Treba istaći da je ovo djelo napisano bunjevčkom ikavicom. Žigmanov se znalački
oslonio na izražajne mogućnosti narječja
svoje manjine i stvorio djelo koje obogaćuje
suvremenu hrvatsku književnost, osim umjetničkom razinom i snažnim povjerenjem u
književnu vitalnost dijalekata. Za manjinsku
zajednicu Hrvata-Bunjevaca knjiga «Prid svitom» predstavlja potvrdu njihovoga identiteta,
govor o nestajanju, toj najbolnijoj temi njihove stvarnosti, ali i krik književnika koji snagom
svoga pera i književne imaginacije pokazuje i
dokazuje «svitu», znači urbi e torbi, što znači
to nestajanje, odnosno da ono znači nestajanje mikro i makro kozmosa cijeloga etničkoga
ogranka, zapravo jednoga naroda. Nestanak
Bunjevaca nestanak je i Hrvata. Njihova tragedija i naša je tragedija. Njihovo nestajanje
je amputacija jednoga dijela hrvatskoga etničkoga bića.
Knjiga «Pred svitom» podijeljena je u tri književna dijela. Prvi dio sadrži slijedeće priče/
poglavlja, čiji su naslovi napisani kao dvostihovi: «Sudbine su iste / u žene Kriste»; «Od
muke jeca / bogata Veca»; «Kako triba sprema/ udovica Ema»; «Smraćivanje / u Janje»;
«Škapular nade / u virne Mande». Drugi dio
sadrži priče:»Nije smio/babo Mijo»; «Opet su
njive / u staroga Sive»; «Sve arende / u sluge
Ente»; «Svitanje u Vranje»; «Molitva rose / u
staroga Jose»; Treći dio: «O čemu, o kome /
Lozika i Tome».
Četvrti dio knjige sadrži «Rječnik manje poznatih riječi i izraza», «Pokrovitelje», vrlo indikativan dio pod naslovom «Prenumerati», tekstove književnika i književnih znalaca koji su
knjigu preporučili (Neven Ušumović, Helena
Sablić Tomić, Josip Mlakić, i Vinko Brešić, te
kurikul samoga autora.
Iz naslova je vidljivo, prvo da su složeni kao
duhoviti i ironični narodni stihovi, drugo, da su
u prvome dijelu subjekt priče žene Krista, bogata Veca, udovica Ema i Janja i vjernica Manda, dok su u drugome dijelu junaci muškarci:
otac («babo») Mijo, stari Seve, sluga Ento, Vranjo, i stari Joso. U čudesno zanimljivom trećem dijelu sjedinjuju se prvi i drugi dio. Sada
su subjekti bračni par Tome i Lozika koji prije
spavanja, ležeći u bračnoj postelji vode razgovor o svakidašnjim, ali i sudbinskim životnim
temama. Razgovor se sastoji od efektnih kratkih, ali jezgrovitih rečenica, često svedenih
samo od pitanja.
Od preporučitelja, najdublje je ušao u fenomen ove knjige, istaknuti hrvatski književni
kritičar i povjesničar književnosti, Vinko Brešić. «Žigmanovljeva monološko-dijaloška prozna Prid svitom, piše prof. Brešić, pisana još
svemu usprkos živom bunjevačkom ikavicom
i s ambicijom da jezikom sačuva barem nešto
od onoga što je stoljećima obilježavalo hrvatskog čovjeka s njegovih, po mnogo čemu,
rubnih prostora, ponajmanje je neka spontana literarna iliti lingvistička stilska vježba, koliko, zapravo, duboko osviješteni i angažirani
kulturni čin koji na posredan i književne prakse dostojan način obnavlja neka stara i otvara
nova pitanja. Jedno od njih svakako je pitanje
identiteta kulture i prostora te raznovrsnih kulturno-političkih strategija koje su pretendirale
i pretendiraju na njegovo imenovanje, tj. osvajanje».
Bunjevci su tradicionalno vezani uz zemlju.
Njihov je život bio neodvojiv od salaša. U prići «Od muke jeca/ bogata Veca» obrađeno je
vrijeme kada im je komunistički režim oduzimao zemlju.
«A zna se šta zemlja znači kod nas Bunjevaca
i kako se sparm nje postavljalo – grijota ju je
bilo držat neobrađenu. Zaparložene zemlje
kod nas nije bilo. Više se posikatkad u njoj vodilo računa neg’ o podikojem čeljadetu. Šta
će sad dalje bit s ovima sad, vidit ćemo… Al ne
iđe mi na dobro. Samo da se Vince od ovog
svega još ne razboli.»
Žigmanovljevo djelo nije žal za prošlošću. Što
više, on duboko zasijeca u sadašnjost Bunjevaca, u njihovu sudbinu posljednjih desetljeća. U priči «Nije smio / babo Mijo» riječ je o
naricanju oca nad mrtvim sinom, koji je stra71
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
dao u Miloševićevoj vojsci, u koju je regrutiran zahvaljujući očevoj «krivnji» jer se rukovodio prema starinskome principu poštivanja
svake vlasti. Umjesto da sina sakrije, ili pošalje
u Hrvatsku, inzistirao je da se odazove na poziv za odlazak u JNA.
«Znali su naši momci uteć, kod rodbine, u
druga sela, ne dolazit kući nediljama … Jedan
broj se i odselio. Nisu tili ić na Rvate. Pa i to je
naš svit.»
U priči «Opet su njive / u staroga Sive», Žigmanov iskazuje osnovni problem svake, a
posebice malene arhipelaški locirane manjine: osjećaj napuštenosti od strane matičnoga
naroda, osjećaj nepripadanja i čak neprijateljstva od strane većinskoga naroda, iz čega proizlazi i molba za razumijevanjem i ljubavlju.
«Eto što je život! Ko da nigdi ne tribamo. Ne
vole nas ni tamo puno. A ni tu.»
Knjiga Prid svitom snažnim literarnim jezikom progovara o ovom gorućem problemu
opstojnosti Hrvata Bunjevaca. Žigmanov se
služi (bunjevačkim) narječjem, ali njegove su
rečenice literarno njegovane, leksik precizno
odabran, dijalozi logični prirodni, nosivi likovi
reprezentanti svoga naroda, atmosfera više
upozoravajuća, kritička, nego patetična. Svaka od objavljenih priča i sve zajedno mogle bi
se uprizoriti kao drame.
Konačno, Žigmanov je uspješno i estetski
oblikovao knjigu. Dizajn korica upućuje na
arhivsku građu, ili čak stari i odbačeni papir.
Smatram da nitko od hrvatskih čitatelja ove
knjige nije ostao ravnodušan na poruku koju
nam je donijela. Kao dio «svita» kojem se
obraća Tomislav Žigmanov u ime Hrvata Bunjevaca iz Bačke, ne samo da sam tužan, već
se i stidim zbog njihove «sage».
U Zagrebu, 4. listopada, 2010.
67-74
OZBILJNO PROMIŠLJANJE
ETNOGENEZE HRVATA
Podrijetlo Hrvata, zbornik radova sa znanstvenog simpozija u Pregradi, 17. studenoga
2006., Hrvatska udruga Muži zagorskoga
srca, Zabok, 2009.
Podrijetlo Hrvata izazov je za hrvatsku ontogenezu. Ova povijesna znanost kod nas nije još
dovoljno cijenjena, niti razvijena, tako da nemamo ne samo Katedre za hrvatsku etnogenezu, već ni jednoga povjesničara na nekom
od povijesnih instituta koji bi kao predmet
svoga stručnog istraživanja imao podrijetlo hrvatskog naroda. Svaki narod pa tako i hrvatski
mora imati svoje podrijetlo, svoj razvoj, razvojne stepenice u svojoj povijesti i svojoj etničkoj
identifikaciji. Kako je, uglavnom riječ o pretpovijesnim razdobljima fenomenu etnogeneze
mora se pristupiti multidisciplinarno i odgovorno. Hrvati su za to najbolji primjer. Politička elita ovoga naroda još uvijek nije u stanju smireno
i nepristrano pristupati fenomenu etnogeneze.
Umjesto toga, o ovoj temi govori se s ideoloških pozicija, tako da umjesto modela još uvijek
kod nas dominira ideologem. Taj ideologem
zove se jugoslavizam kao derivat slavizma, odnosno panslavizma. A podrijetlo našega naroda, kao i svakoga drugoga, treba se istraživati
multidisciplinarno, at znači korištenje iskustva
i dosega više znanstvenih disciplina, među kojima su arheologija, etnologija, historiografija,
zoologija, klimatologija a u najnovije vrijeme i
medicina. Kada je konkretno riječ o podrijetlu
Hrvata tada možemo govoriti isključivo o tezama, a teze nisu znanstvena istina odnosno
znanstveni dokaz. One su više ili manje vjerojatna, odnosno nevjerojatna, utemeljena ili
neutemeljena pretpostavka. Zbog tog se prema tezama treba odnositi bez emocija, dakle
objektivno i nepristrano. Navijanje ili političko
pristupanje tezama nikada neće pomoći dolasku do znanstvene istine.
Glede podrijetla Hrvata u opticaju postoji više
znanstvenih teza. To su: slavenska, iranska,
gotska, kavkasko – uralska, panonska i autohtonistička. Najpoznatiji i politički najviše zlouporabljena je slavistička teza. Zbog ove teze
komunističke vlasti su nakon Drugog svjetskog
rata istaknutog povjesničara i kulturnog djelat-
72
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
nika Kerubina Šegvića(Split, 23. veljače1867. Zagreb, 30. srpnja1945.), hrvatski povjesničar,
književni kritičar, političar, katolički svećenik i
profesor filologije. Komunističke su ga vlasti
usmrtile na okrutan način:nakon zvjerskog
mučenja još poluživog suprivezali za vozilo
koje ga je vuklo ulicama Zagreba Maksimirskom i Peščenicom dok nije usmrćen kako bi
ga ponizili pred narodom i pohvalili se svojim
navodnim uspjehom, a njegovo je tijelo nakon
toga raskomadano.) sudili na smrt, a nekoliko
je istraživača proganjano i na razne načine
onemogućavano. Slavenska teza izvorište hrvatskog etnosa vidi isključivo u slavenskoj etničkoj zajednici. Pri tome se oslanja na djelo
bizantskoga cara Konstatina Porfinogeneta O
upravljanju carstvom.
Gotska teorija pretpostavlja da Hrvati svoje
podrijetlo vuku iz zajednice gotskih odnosno
germanskih naroda. Najvažniji izvor kojim se
služe je HistoriaSalonitana splitskog arhiđakona Tome.
Iranska teorija je nakon gotske, najviše proganjana, ali njeni su pristaše vrlo uporni. Po ovoj
tezi hrvatski etnos potječe iz pakistansko – afganistanskih prostora odakle je seobom kroz
tri tisućljeća dospio u današnju postojbinu.
Najznačajniji i stručno kompetentan zagovornik ove teze bio je prof. s Rimskog orijentalnog
instituta Stjepan KrizinSakać(1890-1973) . Rođen je u Hrvatskom Zagorju (Kapela Kalnička),
a studirao je u Rimu (UniversitasGregoriana,
Orientalni institut) i u Innsbrucku (Austrija).
Stekao je tri različita doktorata: iz filozofije u
Rimu, teologije (Innsbruck) i iz istočnih znanosti (Rim), bio je profesor i rektor teologije u Sarajevu i Dubnu (Ukrajina), pa profesor povijesti
na Orientalnom institutu u Rimu. Proučavao je
najraniju hrvatsku prapovijest i etnogenezu, u
čemu je najplodniji i vodeći hrvatski znanstvenik. Dosad slabo poznat i u nas prešućivani niz
radova koje je napisao jedan od najboljih hrvatskih povjesnika i prvi naš stručni etnogenetik, dr. S. K. Sakač, sadrži ukupno 110 naslova,
tj. 99 referenca objavljenih radova i još 11 neobjavljenih tekstova u rukopisu. Među njegovim
tiskanim radovima, 64 su znanstveno-stručne
razprave, dva su uredničke knjige, a 33 recenzije radova drugih auktora. Po obrađenoj tematici, 80 radova su historiografski tekstovi. Zbog
jugoslavenske političke cenzure i cehovskog
otpora slavističkih «jugoistoričara», dr. Sakač je
uglavnom pisao pod embargom i u domovini
mu je onemogućena objava njegovih historiografskih analiza. Zato je većinu svojih radova tj.
59 naslova morao tiskati u inozemstvu, uglavnom u Italiji i drugim europskim zemljama i u
Južnoj Americi. Pobornici ove teze oslanjaju se
pretežno na lingvističke izvore.
Panonska teze koju je inaugurirao pokojni prof.
Stjepan Pantelić smatra da Hrvati kao i mnogi
europski narodi svoju prapostojbinu nalaze u
prostorima Panonske nizine.
Bugarska teza smatra da Hrvati i Bugari imaju
isto etničko ishodište. Zagovornik ove teze je
čuveni hrvatski pravni povjesničar akademik
Lujo Margetić.
Autohtononistička teza pretpostavlja nešto različito od svih ostalih, naime da se preci Hrvata
nisu doselili u današnju Hrvatsku već su ovdje
autohtono, odnosno domicilno stanovništvo,
čije su se dijelovi mogli seliti na sjever ili zapad. Najistaknutiji pobornik ove teze je splitski
znanstvenik dr. Ivan Mužić.
Zbornik Podrijetlo Hrvata već činjenicom što
ga je objavilo lokalna kulturna udruga Muži zagorskoga srca otkriva odnos službene znanosti
i hrvatske države odnosno Ministarstvu znanosti prema temi koju obrađuje. To je poražavajuće, i pokazuje da još uvijek prevladava slavenska teza, odnosno da su njezini pobornici
i dalje isključivi prema svakom drugom mišljenju na totalitaristički način.
Zbornik Podrijetlo Hrvata donosi radove ljudi
iz različitih znanstvenih područja. Prvi među
njima je povjesničar dr. sc. Ivan Biondić čiji
rad nosi naslov Kraj južnoslavenske ideologije.
Prilog dr. Biondića je pisan visokom znanstvenog akribijom i osloncem na bogatu literaturu.
Međutim, u ovom trenutku smatramo da je
ovaj vrijedni rad opterećen upozoravanjima na
političke reperkusije koje još ima na sudbinu
Hrvata, lingvistika koja podržava slavistički ideologem. Vrijednost priloga dr. Biondića nalazi
se i u afirmaciji činjenice da jezični supstrat nije
jedini čimbenik etničke identifikacije. Autor
potom daje značenje i najnovijim genetskim
dosezima u medicinskoj znanosti koji podrijetlo naše etnije prikazuju na objektivan način.
Stoga dr. Biondić poziva na promjenu identifikacijsku paradigme: „Poslije promijene identifikacijske paradigme, dabome, Hrvati neće biti
73
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Vidmarović, Hrvatski pjesnik iz Mađarske...
67-74
ni ljepše, ni pametniji, ali zacijelo sigurniji, međutim to ostaje na savjesti hrvatske akademske
i političke elite, koja je, umjesto ispred, često
bila iza, pa čak i protiv svojega naroda (nacije)“.
Mijo N. Čulić u prilogu «Hrvatski dinar» vrlo je
argumentirano upozorio na povijest monete
koja se zove dinar odnosno denar od vremena perzijskog cara Darija pa sve do naših dana.
Za naše čitatelje vrijedno je spomenuti da su
bosanski vladari do turske provale u Bosnu
(1463.) kovali novac koji se zvao dinar, poludinar i gros. Dinar kralja Tvrtka I. kovan je u Kotaru 1377. Takve novce kovao je u XV. stoljeća
i splitski herceg Hrvoje VukčićHrvatinić. Isto je
tako važno znati da je nezavisna hrvatska država Dubrovačka Republika od 1337. do 1803.
imala vlastitu kovnicu novcu. U njoj je iskovan
niz srebrnoga i bakrenoga novca koji se zvao
dinar, poludinar i dinarić.
Vrlo je zanimljiv prilog liječnika Kurda koji živi
u Siriji, a studirao je u Zagrebu, dr. Aziza Isse –
Fatimija i hrvatskog znanstvenika Andrije Željka – Lovrića „Biogenetske i jezične veze ranih
Kurda i Prahrvata“. U ovom radu ističe se kako
su najnovije biogenetske analize sa šireg prostora prednje Azije i oko Kavkaza dokazale da
dinarski genotipEu 7 nije ograničen samo na
jugoistočnu Europu već je jednako obilan i u
Prednjoj Aziji. Najviše je prisutan u sjevernom
Kurdistanu 33 posto, a kod kavkaskog naroda
Dargini čak s 58 posto.
Zagrebački sveučilišni profesor Alojzij Jembrih
objavio je vrlo korisnu i nadahnutu studiju «Antun Mihanović kao jezikoslovac». Naime, u Hrvatskoj u široj ali i u znanstvenoj javnosti vrlo je
malo poznato da je Antun Mihanović bio filolog, te da ja proučavao sanskrt.„Mihanović želi
pokazati da je najmanje jedna desetina slavenskih riječi u osnovi identična sa sanskrtom. Pri
tome se poziva Jembrih na akademika Katičića
koji je primijetio «kako je Mihanović dao čvrste
o srodnosti slavenskih jezika sanskrtom.»
U zborniku Podrijetlo Hrvata pojavljuje se indijski znanstvenik u našoj sredini potpuno nepoznat. Zove se Srinavasan Kalyanaraman. On je
stručnjak za ranoindijske hijeroglife koji pripadaju kulturu sarasvati, te za poredbeno proučavanje dvojezičnih tekstova Mezopotamije i
rigvedske simbolike. U ovom kontekstu ovaj je
znanstvenik, kako on smatra, našao i najranije
navode o prvim halkolitskim Predhrvatima na
sjeverozapadu Indije.“ Njegov rad nosi naslov
«Kulturne veze Saraswata i Hrvata od neolita
do metalnog doba, 65. – 10. stoljeće p. n. e).»
Zagrebački umirovljeni sveučilišni profesor Nedjeljko Kujundžić priložio je referat pod naslovom «Povijesni identitet Hrvata». Ovaj je znanstvenik pobornik iranske teze, stoga u razvoju
hrvatske etnije vidi sljedeće etape: Prva etapa
etnogeneze odvijala se na iranskoj visoravni,
druga etapa je Tanainska Hrvatska, treća etapa
je zakarpatska Bijela Hrvatska, četvrta etapa je
po njemu seoba na balkanski poluotok, a peta,
stvaranje suvremene Hrvatske. U posljednjoj
etapi dr. Kujundžić ispravno upozorava na učenog benediktinca Gottschalka Saksonskog koji
je nekoliko godina boravio na dvoru kneza Trpimira. «Gottschalk je za Hrvatsku bio ono što
je u Njemačkoj bio Alkvin i Hrabanus Maurus,
tj. začetnik kulturne politike.»
Vrlo djelatan pobornik iranske teorije dr. sc.
Andrija Željko Lovrić objavio je esej pod naslovom: «Današnje mogućnosti objektivnog uvida o hrvatskom iskonu». Njegov je zaključak
porazan glede slobode istraživanja hrvatske etnogeneze: «Danas su kod nas opet obnovljene
stare ideološke falange fanatičnih mudžahedina vjerskog tipa, bez čije je privole zapravo ne
moguće bilo čije nepoćudno sudjelovanje u
našoj kulturi, znanosti i školstvu. Zato se bez
bitnih i korjenitih društvenih promjena kod nas
teško može uskoro očekivati ikakav znatniji napredak u javnom upoznavanju i obrazovanom
prihvaćanju suvremenih znanstvenih spoznaja
o našem iskonu i prapovijesti Hrvata.»
Vrlo je inspirativan esej koji su zajedno napisali Dubravka Moskatelo i Mladen Rac pod
naslovom «Inozemna iskustva u suvremenom
povezivanju biogenetike, povijesti i lingvistike»
Jednako je zanimljiv i esej hrvatskog književnika i znanstvenika Mirka Vidovića, znalaca
staroperzijskog jezika i Zarathustrinih Gatha.
Njegov rad nosi naslov «Jezični dokazi o postojanju Ilira.» Osim navedenih u ovom zborniku
nalaze prilozi još nekoliko hrvatskih publicista
i književnika. Pisac «Uvodnoga slova» je predsjednik udruge «Muži zagorskoga srca» ugledni liječnik i spisatelj dr. sc. Rajko Fureš.
U Zagrebu, 19. ožujka 2012. godine
74
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Hrvojka Mihanović-Salopek, U procjepima savjesti
75-77
U procjepima savjesti
HRVOJKA MIHANOVIĆ-SALOPEK
Nevenka Nekić, Demon i sveta krv, Izdavačka
kuća Verbum, Split, 2009.
U svom romanu bombastičnog, kontrasno
suprotstavljenog značenja Demon i sveta krv,
Nevenka Nekić ulazi u labirint ljudskih savjesti,
iako na prvi pogled, sudeći po naslovu, dobivamo dojam da ulazimo u svijet srednjovjekovnih
legendi, saga ili egzempla. Autorica, koja kontinuirano izražava svoj narativni afinitet prema
analiziranju ljudske psihe i etike, stvara u romanu višeslojnu simboličnu proznu strukturu
u kojoj se kompozicijski prepliću dva temeljna,
naizgled zasebna paralelna toka radnje. Kompoziciju tvori oblik priče u priči, a siže radnje razvija tijek priča tako da one zasebno teku, iako
su vremenski odvojene, prodiru jedna u drugu i
znakovito se dodiruju. U njima se miješaju različite pripovjedne vizure: realizma i simbolizma,
moderne ironičnosti u vizuri na novije hrvatsko
doba (socijalizma, domovinskog rata i postdomovinskog suvremenog perioda) te alegorična,
legendarna i podsvijesno-nadstvarna zbivanja
jednog proteklog vremena s kraja 17. na 18.
stoljeće u sjevernoj Hrvatskoj, posebice s prepoznatljivim opisom starog ludbreškog svetišta.
Prvu, vremenski stariju priču gradi tkivo ispovjedno biografske, memoarske retrospektive
«mefistofelovskog» iskušenika, hodočasnika i
potonjeg redovnika Gabrijela i u njoj autorica
želi naglasiti kako je svaki čovjek, a da nerijetko nije sasvim niti svjestan, izložen sumnjama,
kolebljivosti, izazovima taštine i pragmatičnosti.
Samo je nepromišljen, povodljiv korak dostatan
da bi i ona osoba koja se opredijelila za najuzvišenije ideale, zakoraknula na put utonuća
prema zlu. Previranja u glavnom liku Gabrijelu
ocrtavaju vječna čovjekova traženja i lutanja u
čežnji za odgonetanjem tajne smisla života i
smrti i traženjem svrhovitosti čovjekove egzistencije. U toj priči autorica će otvoriti i zagonetku umjetnikova poziva: da li pravi pjesnik
stvara umjetnost iz poriva vlastite taštine, ili tek
kad savlada taštinu i sve podredi umjetnosti do-
diruje put prema čistoj umjetnosti? Preko memoarskih refleksija glavnog lika ulazimo u kompleksan, hipersenzibilan, mističnim vizijama
čudesno nadograđen Gabrijelov unutarnji svijet, u kojemu titra i Faustova tema: koliko je daleko spreman ići znanstvenik ili pjesnik u ostvarenju svojeg cilja- dosizanju iznimne spoznaje
svijeta ili stvaranju besmrtnog remek-djela. Neobične, irealistično opisane vizije koje se javljaju u mladom senzibilnom pjesniku – budućem
obraćeniku Gabrijelu, pokazuju tanku granicu
između realiteta i snoviđenja, te rastvara opcije kako iz neobičnih znakova i vizija podsvijesti
naslutiti svoje pogreške i pokušati slijediti, a ne
umrtviti glas savjesti.
U drugoj priči ocrtava se suvremeno doba, u
kojem na prvi pogled kao da preteže uteg neobjašnjivih događaja: vladavina zla, amoralnosti,
nemilosrdnih ambicija, ljudskog kameleonstva
i licemjerja koji kao da teže ugušiti teško izborenu slobodu i optimizam mlade države. U toj
priči autorica u prvi plan postavlja lik moralno
bešćutnog Gvozdena (Hrvoja) kojega «relativizam u razlikovanju dobra i zla nije mučio.» Priča
o Gvozdenu kombinira pripovjednu tehniku 3.
lica jednine (tzv. objektivnog neutralnog pripovjedača preko kojeg se autorica distancira od
lika) i tehniku memoarske naracije (preko koje
ulazi u način razmišljanja lika), a postavlja nam
u prvi plan lik ateista i karijerista koji budno pazi
na političko-ideološke struje vremena i bezpogovorno im se prilagođava. Svojim izoštrenim
talentom za nemilosrdno i cinično penjanje po
društvenoj hijerarhiji kao da manifestira riječi biblijske Zmije «Eritis sicut Deus scientes bonum
et malum.» I u skladu s tim načelom, lik Gvozdena pridaje si status novog božanstva, sve što postaje vlastita pragmatičnost ukazuje mu se kao
jedino pravilo života, a sve što se ne uklapa u
taj cilj, postaje vrijedno ignoriranja, preziranja,
a nerijetko i zatiranja. I takav kodeks ponašanja postaje Gvozdenu jedino dobro njegove
uspješne egzistencije, sve dok se u igri bolesti
i sudbine ne nađe sam u ulozi neprihvatljivog,
75
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Hrvojka Mihanović-Salopek, U procjepima savjesti
iskorištenog, pregaženog pojedinca, prevarenog od vlastitog okruženja i sustava života.
Prstenasto-spiralna i usporedno-komparativna kompozicija građenja romana pokazuju na
dvije snažne simbolične konotacije. Kao što je
kompozicija zatočena u prstenastom obliku,
tako su i sudbine likova zatočene u svojim ljudskim ograničenostima, ali i sposobne da probiju
obruč i da spiralno izađu prema novom putu,
prema promjeni, obratu, pa i obraćenju. Simboliku ima i usporedno kompozicijsko praćenje
likova, jer svjedoči paralelni hod dobra i zla u
zemaljskom svijetu, kao i njihovu međusobnu
interferenciju. Iako je suvremena priča o Gvozdenu sastavljena gotovo kao antipod vremenu
i temeljnom kršćanskom svjetonazoru protekle
Gabrijelove priče, uviđamo da su one komplementarne. I kao što Gabrijel ( simbolično označen kao Navjestitelj) nosi u sebi svoje prijepore
i svoju protutežu u liku mefistofelovskog povodljivca Apolonija (božanstva slave i utjelovljenja nezasitne oholosti - Nečastivog), tako i
lik Gvozdena (simboličnog lika Nemilosrdnog,
Neumoljivog) ima svoju protutežu u liku zaboravljenog i zapostavljenog prijatelja Martina
(sveca-viteza Martina iz Toursa) koji poput anđela čuvara postupno postaje njegovo uporište, novi glas savjesti, svjetla mala točka koja se
opire nadošlom beznađu i otkriva vrata nekog
dotad neviđenog životnog modusa. Ovakvom
kompozicijom uviranja, simbolikom naziva
glavnih likova i simetričnom podjelom protuteže likova, spisateljica želi naglasiti da se dobro i
zlo sučeljavaju, ali i međusobno previru unutar
svake osobe, i one za koju mislimo da je uzorna
i one za koju smo uvjereni da je nedvojbeno
zla. Premda su likovi oblikovani prema svojim
temeljnim životnim uvjerenjima, Nevenka Nekić nastoji pružiti širinu i uvjerljivost pogleda na
ljudsku psihu, te pokazati da su nestalnosti, neodlučnosti, nagla prelaženja iz jednog u drugo
uvjerenje konstante čovjekove svijesti i njegove
duhovne borbe. Tek čovjekovo punosvjesno
opredjeljenje za izvršavanje određenog djelovanja definira ga i svrstava između suprotstavljenih energetskih polova dobra i tame.
Motiv hodočašća, kao razvojnog puta samopročišćenja, introspekcije i gradacije prema
samospoznaji, zbiva se u obje kompozicijske
i narativne razine. Putovanje – hodočašće
75-77
iskazuje se u Gabrijelovoj priči kao epicentar
radnje, svjesno odabrani put pročišćenja od nepostojane nemirne nutrine, kao vječna mijena
ljudskih kušnji, ali i težnja spoznajnog samoizgrađivanja koje bi trebalo uroditi moralnim pomakom čovjekove slabosti prema svojem prauzoru – Bogu. Iz tog razloga prva priča kulminira
egzaltiranom katarzom, doživljajem čudesnog
koje preobražava glavni lik. U drugu priču također prodire dubinska čovjekova potreba za
putovanjem, za željom da se dotakne drugačiji,
različiti svijet, posebice u trenutku kad se Gvozdenov svijet na svim frontovima urušava.
Izazovom pisane riječi (Martinove i Gabrijelove
priče u Gvozdenovoj priči) prva priča ulazi u
drugu i inicira u liku Gvozdena promjenu jednog dotad okamenjenog svjetonazora. Simbolično semantičko ispreplitanje priča poput
koncentričnih valova u vodi, strukturiranih tako
da priča iz prošlosti ujedno postaje i sastavni
dio sadašnjosti, iskazuje kako je prošlost utkana
u sadašnjost i budućnost i potom nas uvlači u
svoj provokativni, zlokobni i kolosalni (nadrealistički i realistički!) završetak koji opominje na
budnost, na svijest da zlo uvijek vreba na čovjeka, jer je nažalost njegovo zemaljsko naličje,
te neprestano treba ulagati napor da bismo ga
detektirali i izbjegli.
U prvoj priči pružen je plastični reljef vremena
sjevernohrvatskog kajkavskog baroka i atmosfere nekadašnjih pučkih pobožnosti u 17. i 18.
stoljeću. To je razdoblje kontrasnih opreka između ljudskih mana, skrivenih potmulih strasti,
te s druge strane duboke, tradicijom utkane
pobožnosti i egzaltirane manire «pročišćenja
kroz suze» koja je izvirala iz tadašnjih dramatičnih baroknih propovijedi i sveukupne duhovne
literature ( južnohrvatskih pisaca: Ivana Gundulića, Ignjata Đurđevića, Bernarda Zuzorića
i hrvatskokajkavskih pisaca: Jurja Habdelića,
Mihaela Šimunića, Ivana Belostenca, Hilariona
Gašparotija, Jurja i Ivana Muliha, Štefana Škvorca, Štefana Zagrebeca i drugih). Portretirani likovi baroknih hodočasnika ocrtavaju vrelo ljudskih borbi i nadanja na putu prema vlastitom
preobraženju i mijenjanju uhodane staze, a
dobivamo dojam kao da silaze s fresaka glasovitih sjevernohrvatskih baroknih slikara –pavlina
Ivana Krstitelja Rangera i Valentina Metzingera. Scensko-povijesnoj autentičnosti pridonosi
i umetnuti niz malih proznih medaljona (krat-
76
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Hrvojka Mihanović-Salopek, U procjepima savjesti
kih priča u priči) koje odražavaju duh vremena, to su pučke pjesme, legende, predaje, ali i
i narodne praznovjerice kao ostaci poganskih
vremena, dok pojedine od njih poput simboličnih alegorijskih egzempla i parabola posvješćuju vječiti međuodnos i prijepor dobra i zla. U
auru proteklog povijesnog vremena, autorica
će unijeti i fragmente nadstvarne nadnaravne
pojavnosti, primjerice, poput novele Nocturno
Ksavera Šandora Đalskog, glavni lik Gabrijela
otkrit će neobjašnjivu ozljedu na prstu, koja
potječe iz neobičnog zlokobnog sna i time ruši
granicu sna i jave. Unos legende o Lilith (bakici
iz Vidove priče) preuzeta je preko pučke predaje iz starožidovske kaze o Adamovoj prvoj
ženi koja se priklanja Nečastivom, a nalazimo
je i u Goetheovom «Faustu» u epizodi Valpurgine noći. U područje vidovitog i nadnaravnog
ulazi i Gabrijelova epizoda ulaska u ludbreško
podzemlje, gdje će poput baroknog Dantea,
lik proročanskom vizijom dotaknuti buduće
vrijeme – tragedije nacizma i komunizma kao i
jedan svevremenski Purgatorij u kojima obitavaju duše nevino ubijenih i zaboravljenih, gdje
«nitko ne može zaspati u miru dok ga njegovi
ne oplaču, ne pokopaju dostojno.»
Na Gabrijelovu priču snažan trag ostavlja drevna pučka moralističko-poučna predaja o sklapanju čovjekovog ugovora s vragom. Najstarija
takva srednjovjekovna legenda o Teofilu dolazi
s istoka u latinsku srednjevjekovnu književnost
oko 800. godine, a najveličanstveniju književnu
razradu doživjela je preko germanskih pučkih
saga iz 16. stoljeća, stigavši do Goetheovog
«Fausta», u priči o vječnoj želji čovjeka za magičnim sveznanjem i slavohlepljem.
Međutim, jednaki odraz «faustovske» teme sadrži i usporedna Gvozdenova priča, samo ona
cinično prodire kroz vivisekciju zlobnih pojava
u suvremenom društvu. U tom obliku naracije
autorica opisuje preokrenute vrijednosti, moderno svjesno odabrano licemjerje u kojem
slavu dobivaju oni koji se znaju bezobzirno
dodvoravati moćnicima svijeta, dok istinsko traganje za umjetnošću leži zgaženo ili prešućeno
od prijetvornih slavohlepaca.
U obje priče spisateljica želi istaknuti presudni
trenutak spoznavanja vlastite zlobe, jadne uskogrudne naravi, te potaknuti čitatelje na sagleda-
75-77
vanje životnog tijeka, na privilegiju mogućnosti
etičkog uvida na stvarnost, pronalaženja vlastite pozitivne energije i novog obraćenja.
Možemo zaključiti da cjelokupni roman nosi
miješanje kontrasnih elemenata stilistike: realističnosti i nadstvarnosti; povijesno-zbiljske dokumentarnosti (povijesni podaci o Ludbregu)
i umetnutih žanrova legende, predaje, egzempla; kombiniranje ironične i simbolično-alegorijske naracije. Takvo polimorfno tkivo teksta
omogućava autorici da dodirne svijet ovostranog i onostranog, te da istakne kako je složena
slika svijeta tek odbljesak i isječak onoga što je
ljudskom duhu nespoznatljivo, neprotumačivo.
Sve što je u našem zemaljskom svijetu nedostatno i neprotumačivo, negdje iznad nas ima
svoju neopisivu dostatnost, sveobuhvatnost, a
današnja duhovna klima izbjegava i zatomljuje
temeljnu čovjekovu etičku ontološku obilježenost i nudi mu kratkotrajnu i varljivu ulogu
novog samodovoljnog, potpuno oslobođenog
božanstva.
Polifonom interferencijom (različitih, ali i komplementarno postavljenih modusa likova, kompozicijom ispreplitanja priča, raznih razdoblja
vremena i različitih stilova naracije) naglašena
je neprestana i nepredvidiva gibljivost fizičkog
materijalnog zemaljskog svijeta i duševnog,
astralnog svijeta. Upravo svojom duševnom
spiralom čovjek ruši sve uvjetne barijere svojeg
prostora i vremena i svodi se na svoju ontološku usmjerenost: vlastito etičko opredjeljenje
prema svijetu i bližnjima unutar svojeg vremenski zadanog zemaljskog postojanja.
Obilježen realistički prepoznatljivim tragovima
i usjecima proteklog i našeg vremena, roman
Nevenke Nekić možemo uvrstiti u žanr moralno-duhovne problematike s temom o različitim
modusima čovjekovog obraćenja i traganja za
višim smislom egzistencije. Ovaj roman ne želi
samo pripovjedati, već on teži potaknuti, inicirati, apelirati, poput nekadašnjih baroknih propovijedi uzrujati, ako ne i zapanjiti, opatrnuti i
zastrašiti, ali i dirnuti i preobraziti. Spisateljičina
naracija odražava angažiranu razinu njezinih
emocija, ali i duboko, suosjećajno promatranje
čovjekovih životnih zastranjenja i putanja1.
1 Hrvojka Mihanović-Salopek, Zavod za povijest
hrvatske književnosti, kazališta i glabe, HAZU
77
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Miljenko Stojić, Malo to protresimo
78
Malo to protresimo
MILJENKO STOJIĆ
Božidar Petrač: Na tuđim tragovima. Eseji
o stranim piscima, Naklada Jurčić, Zagreb,
2011.
Desetljeća komunističke strahovlade mnogo
su toga nakrivo nasadile. Pa su nam tako prodali i priču o književnim veličinama u inozemstvu. Da je ona ipak drukčija, zorno pokazuje
Božidar Petrač knjigom pred nama.
Recimo odmah da ovo nije djelo zasnovano
na stručnim kriterijima u pokušaju osvijetliti
određenu tematiku. Ovo je djelo nastalo tijekom piščeva odgovora na pojedina pitanja.
Ono što ga je povezalo u cjelinu jest piščev
neprekinuti hod po crti istine. Nije povjerovao komunističkim prijevarama, nego je nastojao sve protresti i na pravi način odgovoriti
na ono što je u središtu njegova zanimanja.
Knjiga započinje razmatranjem odnosa Svetog pisma i hrvatske književnosti. Zanimljiva
je to rasprava ili ogled, ali mi je malo nejasno
kako spada u jedno ovako zamišljeno djelo.
Možda tako što se pisce Svetog pisma, ako
se to tako uopće može reći, drži inozemnim
piscima. Međutim, svakako ju je zanimljivo
pročitati.
Nakon spomenute rasprave navedimo ostale
Petračeve tekstove u ovoj knjizi. Sveti Franjo u
hrvatskom pjesništvu; Dante u hrvatskoj književnosti; Germaine de Staël – između prosvijećenosti i zanosa; Chateaubriandova modernost; Adam Mickiewicz i Hrvati; Gospodin
Tadija ili veličina poezije; Honoré de Balzac –
nepodnošljiva lakoća opažanja; Mussetova Ispovijed između književnosti i života; Dramsko
stvaralaštvo Bernarda Shawa; Tagoreov Dom i
svijet; Križni put Paula Claudela; Maughamov
Machiavelli; Tonio Kröger Thomasa Manna;
George Bernanon – između milosti i zla; Yukio
Mishima – pisac »čiste ljepote« smrti i ljubavi;
Recepcija djela Ivana Pavla II. u Hrvatskoj.
Bez i da smo pročitali ovo djelo mislim da nam
je nakon ovih spomenutih naslova prilično ja-
sno u kojem se smjeru kreće Petračeva misao.
Nakana je to govora o piscima koji su u svjetskim razmjerima i unutar matičnih književnosti
i kultura ostavili neporecive književne i duhovne vrijednosti, bez obzira na to jesu li kao takvi
priznati ili ne u dosadašnjim hrvatskim kulturnim krugovima. Na ovaj način Petrač je dobro
protresao te zatvorene krugove i navijestio hod
prema istinskom poimanju prošlosti.
Vratimo se još malo na prvi tekst. Samo su povijesni nesporazumi doprinijeli da naše prvo
objavljivanje prijevoda Svetog pisma nije onaj
prijevod Bartula Kašića napravljen u štokavskoj
ikavici. Da se tako dogodilo, povijest razvoja
hrvatskog književnog jezika potekla bi sasvim
drugim tijekovima. Isto bi se dogodilo i da nije
bilo pogubne jugoslavenske misli. S druge
strane, hrvatski pisci su se trajno nadahnjivali
na Svetom pismu, počevši još tamo od Marka
Marulića. Bilo je tako čak i u komunistička vremena.
Posebno toplo Petrač govori i o Danteu. To je
onaj pisac što je u svoje glasovito djelo Božanstvena komedija na potpuno potvrdan način
progovorio o Hrvatima, tim pobožnim hodočasnicima. Ništa manje nije topao ni završni
tekst o Ivanu Pavlu II. i njegovom književnom
radu. Nastoji rasvijetliti i shvatiti u jednoj osobi
utjecaje književnika na papu i obratno. Stvarno, ne događa se to svaki dan.
»Ogledi o stranim piscima«, kako stoji u podnaslovu, zaista su dobra naznaka za potrebu stvaranja ovakvih djela u širem obliku. Ne znam
hoće li se drugi to usuditi, jer time dovode u
opasnost svoj položaj u hrvatskim kulturnim
krugovima, ali znam da je sve ovo potrebno. Između ostaloga, tada će širim slojevima društva
književnost biti bliža, jer komunistička i slična
namisao iščupala je književnosti dušu.
78
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nevenka Nekić, Zaboravljeni pjevi
79-80
Zaboravljeni pjevi
NEVENKA NEKIĆ
U nizu prinosa hrvatskoj vokalnoj baštini Katja Markotić, poznata mezzosopranistica, dodaje još jedan nosač zvuka pomalo sjetnoga
naziva Zaboravljeni pjevi.
Malobrojni pjevači upuštaju se u ovaj umjetnički žanr ponajviše zbog manjega interesa
za solo-pjesmu, koja se na koncertima izvodi
rijetko i kasnije čak i ne ponavlja. Veliki trud i
vještina artizma tako ostaju samo na nosačima zvuka za ljubitelje osobitih raspoloženja i
znalce te vrste glazbenih bisera. Stoga su ovakvi baštinski glasovi to dragocjeniji. Oni donose sobom ne samo glazbu prohujala doba
devetnaestoga stoljeća i dijela dvadesetoga,
nego i mentalitete, iščezle dubine odnosa Psihe i Amora, jedinstvo duhovnosti onodobne
Europe kojoj je hrvatski kulturni prostor pripadao u svakom segmentu: arhitektonskom,
likovnom, književnom, modnom, filozofskom,
znanstvenom pa tako i glazbenom. Gotovo
svaki pa i manji grad, imao je svoje salone
gdje su se izvodile osobito ovakve solo-pjesme stranih i domaćih autora. Dolaskom Hrvatskog narodnoga preporoda značajni su
prinosi upravo u toj vrsti glazbenoga žanra
hrvatskih glazbenika koje je Katja Markotić
uvrstila u svoj repertoar.
Predgovor za nosač zvuka napisala je naša
najvrsnija povjesničarka glazbe Koraljka Kos.
Sedam kompozitora zastupljeni su vrsnim
popijevkama uz pratnju glasovira ili gitare: V.
Lisinski, F. Krežma, I. Padovec, F.W.Livadić,
V.R.Ružić, A. Vidaković i J. Vrhovski.
Koraljka Kos svrstava popijevke V. Lisinskoga
u romantički klasicizam po stilu i vrsnosti, a
upravo on uzdiže hrvatsku vokalnu lirsku popijevku na visoku razinu, stvarajući istančanu
melodiku koja slijedi opći ugođaj teksta. Ti su
ugođaji, bez obzira jesu li izvorni ili prepjevi,
kao onaj U daljini ,koji je tekst Nikolausa Lenaua, prepjevao P. Preradović, tematski vezani
za domovinske i ljubavne teme kao dominantne. Rekvizitarij pjesničkoga teksta uvrštava
tradicionalne romantičarske artefakte: ružu,
vjetar, daljine, noć, srce itd. Osjećaj za široku
pjevnu melodiju, strast i fino nijansirane pianissime iznosi glas Katje Markotić u mekoći i
punini, baršunastom timbru.
Preporoditeljski zvuci osim budnica i davorija, koji se obično navode u tome razdoblju,
zastupljeni su Livadićevim popijevkama obojenim izrazito lirskim i intimnim, a isto tako i
baladičnim ozračjem, potaknuti Mihanovićevim ili Preradovićevim stihovima. Teme kamene djeve koja čeka dragoga na stijeni pored
mora, te se pretvara u kamen, ili one o ruži
koja uznosi glas do strasti, a isto tako i uspavanke, ostavile su trag još samo u današnjoj
klapskoj pjesmi. Neke teme su posve izumrle
kao i senzibilitet koji ih je nekada stvorio. U
programskom slijedu nižu se slike zanosa i sjete, pjevnost glasovne partiture slijedi klavirski
ili gitaristički istančana melodika.
Dva imena pamtimo kao virtuoze instrumentalne glazbe-I. Padovec gitarist i violinist F.
Krežma. Krežma u stilu schumannovske lirike uzima stihove tada slavnih njemačkih
pjesnika(H. Heinea i N. Lenaua) i sklada tople, romatične popijevke s tekstualnim akcentima opće duhovne klime: cvijet, noć,
tiha sigurnost, srce koje treperi i uzdiže se do
klimaksa ljubavnoga zanosa. I Padovec pod
uplivom njemačke lirike sklada uz gitaru ljupke strofe, a te su se male umjetnine izvodile u
kućnim salonima od plemićkih do građanskih.
Ipak, mnoge od njih zahtijevaju i koloraturni
način izvedbe, a isto tako tekstovno su kolorističke: stare crkvice, lipe i njihov šapat u noći,
žal za prošlim danima. Sve ovo uokvireno je
stilski u devetnaesto stoljeće i tek glazbenim
prilogom V.
R. Ružića donosi se secesijski odnosno moderni pripadajuće glazbeno razmišljanje.
Kako je hrvatska arhitektura, likovnost i književnost slijedila jeku europske secesije, tako
79
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nevenka Nekić, Zaboravljeni pjevi
i Ružić donosi nove harmonijske ekspresije, a
za ovaj izbor Katja Markotić uzima četiri popijevke na stihove hrvatskih pjesnika: Tugomira
Alaupovića( ujedno i glazbenika) te Rikarda
Katalinića Jeretova. Svakako je zamijetiti i
utjecaj narodne lirike, baladičnosti, pa i glazbene linije
vezane uz slikovite izričaje ženskih intimnih
slika: golub leti do dragoga, anđeo pruža
ruku, djevojčica skače ...
A. Vidaković, muzikolog i skladatelj, zadužio
je hrvatsku glazbenu baštinu ponajviše crkvenom glazbom, sakralnim opusom koji nije do
danas izgubio ništa od svoje ljepote i snage.
Iznenađenje na ovom nosaču zvuka predstavlja izbor pjevačice: dvije popijevke iz područja naših Hrvata Bunjevaca. Sjajna sukladnost riječi i glazbe odrazila je svu nostalgiju,
ljepotu i čudesnu tugu bačke ravnice, uzevši
narodni melos i tekst u akcentima i stihove
poznatoga bačkoga pjesnika Alekse Kokića.
Tu živi naša bačka ikavica u riječima: cincokrt,
nedilja, zaspali salaši ... Ovdje je neizbježno
žito, pusti vitar njiše makove po ravnici, a kiša
donosi tihi bolni plač. Skriveni je to kutak naše
hrvatske baštine koji krije ne samo književnu
ostavštinu, nego i čudesni sjaj slamarskih uradaka, koji je dobio u Parizu prvu nagradu na
međunarodnom likovnom natječaju. Dobile
su naše slamarke i priznanje od dvaju Papa, a
krunu od zlaćane slame i danas čuva papinska
riznica. Ima u ovim glazbenim minijaturama
one osjećajnosti koju je Albe Vidaković upio
u tim našim krajevima, uspavanim salašima
koji postaju sve više sjećanje i ruševine.
79-80
da završila je na Hochschule fur Musik und
darstellende Kunst u Grazu u klasi prof. Ire
Malaniuk, a potom se usavršavala kod prof.
F.X.Lukasowskog u Beču. Kao koncertna pjevačica jednako uspješno stilski interpretira
djela u rasponu od barokne do suvremene
glazbe. Posebno je zadužila hrvatsku glazbenu umjetnost ustrajnim zalaganjem na oživljavanju manje poznate i zapostavljene hrvatske
vokalne baštine. Do sada je predstavila opuse
I. Lukačića, D. Pejačević, J. Š. Slavenskog, F.
Livadića, F. Krežme. Također je na njenom repertoaru niz glasovitih europskih skladatelja:
Schuberta, Brahmsa, Schumanna, Mendelssohna, Liszta, Straussa, Mahlera, Rahmanjinova, Čajkovskog, Respighija i dr.
Nastupa ne samo na brojnim koncertnim podijima u zemlji, nego i inozemstvu te u nizu
zemalja svih kontinenata pronosi uz svjetska
imena, osobito ona iz hrvatske glazbene baštine. Time kao ambasadorica kulture postiže
zapažene uspjehe.
Za glasovirom pratili su umjetnicu Tomislav
Fačini, Danijela Petrić i Ljubomir Gašparović.
Gitaru je svirao Krešimir Bedek.
Likovno izuzetno uspjelo opremljen je i ovaj
novi nosač zvuka umjetnice Katje Markotić,
a također kao najvažnije snimljen u savršenoj
izvedbi koliko artističkoj, toliko i tehničkoj. Zaboravljeni pjevi spašeni su od zaborava ...
Na neki način logično se na ovu glazbu i tekstovlje nadovezuje J. Vrhovski kojim završava
izbor na nosaču zvuka Katje Markotić. Rodno Međimurje svojim se molskim dubinama
i deminutivnim djevojačkim baladama ostvarilo kao razlivena voda Drave i pitoma duša
ljudskoga mentaliteta. Klavirska dionica srasla
s ljepotom teksta čini cjelinu u kojoj ponavljanje riječi i glazbenih motiva ima vremensku
protežnost, memento o prolaznosti ljudskoga
života.
Katja Markotić hrvatska mezzosopranistica studij solo-pjevanja i interpretaciju Lie80
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Zlatko Žužić, Biografski leksikon...
81-85
Biografski leksikon
Hrvata istočnog Srijema
ZLATKO ŽUŽIĆ
Nakon Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, koji izlazi već nekoliko godina, u
nakladi «Libera editio d.o.o.» iz Zagreba i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice izašao
je i prvi svezak Biografskog leksikona Hrvata
istočnog Srijema, kapitalno djelo o srijemskim
Hrvatima u Vojvodini, u Republici Srbiji, koji su
integralni dio hrvatskoga naroda i autohtona
zajednica čija prisutnost na tom području kontinuirano traje još od dolaska Južnih Slavena.
Naime, još ih srednjovjekovni povijesni izvori
bilježe pod slavenskim imenom S(c)lavi, a sami
stanovnici Srijema (i Slavonije) najčešće su se
samoidentificirali pod imenom Slovinci, dok
su svoj jezik zvali slovinskim. Živeći stoljećima
pod različitim političkim suverenitetima bili su
izloženi brojnim opasnostima, poglavito za
osmanskih osvajanja. Znatan dio stanovništva
Srijema u tom je razdoblju iselio daleko na zapad i sjever na sigurnija područja pod kršćanskom vlašću, dio je u nepovoljnim okolnostima
prešao na islam, a zbog nedostatka katoličkog
svećenstva i na pravoslavlje i kalvinizam. Brojčano oslabljena starosjedilačka populacija nakon
oslobođenja Srijema od Osmanlija osvježavana je novim stanovništvom iz raznih područja
današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stanovništvo pridošlo u postosmanskom razdoblju sudjelovalo je u procesu stapanja s ranijim
populacijama u formiranju jedinstvene zajednice na području Srijema. Budući da su nakon
obnove županijskog ustroja srijemski Hrvati bili
integralni dio Trojedne Kraljevine (Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije) sudjelovali su u kulturnim
i političkim procesima u kojima se formirala suvremena hrvatska nacija te je iz njihovih redova potekao nemali broj osoba koje su ostavile
trajnog traga, kako u hrvatskoj povijesti tako i u
povijesti drugih država i naroda.
Ubrzo po stvaranju jedinstvene južnoslavenske države 1918. dolazi do administrativnih
promjena uslijed kojih je područje Srijema bilo
najprije razdijeljeno na više oblasti, zatim banovina, da bi kratko vrijeme bio dio tzv. NDH,
a nakon Drugog svjetskog rata istočni je dio
Srijema tzv. Đilasovom komisijom pripao novoosnovanoj političkoj jedinici Autonomnoj
Pokrajini Vojvodini u sastavu Federalne Države
Srbije (od 1946. Narodne Republike Srbije). Nakon raspada SFR Jugoslavije početkom 1990-ih
Hrvati u Srijemu i Vojvodini postali su dijaspora
i nacionalna manjina bez priznatog statusa, a
pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti činila ih je
dvostrukom manjinom. Hrvati su bili jedina manjina na području Vojvodine koja je bila izložena u znatnoj mjeri nasilju i fizičkim progonima.
U nestabilnim političkim i društvenim okolnostima s narušenim etničkim odnosima, ugrožene
materijalne i životne egzistencije, pod izravnim
ili neizravnim prijetnjama, uz stvoreno ozračje
straha, dodatno potaknutim ubojstvima građana hrvatske nacionalnosti, Vojvodinu je napustilo između 35 i 40 tisuća Hrvata, najvećim dijelom iz Srijema. Iz pojedinih naselja protjerano
je gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo, a
Srijem je postao sinonim za tragediju Hrvata u
Vojvodini.
Zbog navedenih etnodemografskih promjena
tijekom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća
i očitog nestajanja Hrvata u Srijemu, pa i u naseljima koja su naseljavali većinski, javila se ideja da se kroz pokretanje projekta Biografskog
leksikona Hrvata istočnog Srijema memorira za
buduće generacije značaj Srijema i Srijemaca u
povijesti, kulturi i općem društvenom stvaralaštvu. Dakle, temeljni ciljevi Leksikona su umanjenje dosadašnje praznine dostupnih sadržaja o
Hrvatima u Srijemu, proširivanje interesa hrvatske i šire javnosti prema hrvatskoj manjini u Vojvodini, te osnaženje autorecepcije vlastitog kulturnog nasljeđa Hrvata u Srijemu i Vojvodini i
otvaranje novih poglavlja o mjesnom hrvatstvu.
81
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Zlatko Žužić, Biografski leksikon...
Inicijativa o pokretanju Biografskog leksikona
Hrvata istočnog Srijema došla je iz Zagreba, iz
Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke
i Banata, a projekt su u Vojvodini podržali Hrvatsko akademsko društvo i Zavod za kulturu
vojvođanskih Hrvata iz Subotice, koji su financijski najviše pripomogli u objavi prvoga sveska
ovog leksikona. Idejni tvorci su Eduard Hemar
(glavni urednik), nakladnik i publicist iz Zagreba, i Zlatko Žužić (izvršni urednik), glavni tajnik
Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke
i Banata i urednik časopisa „Zov Srijema“, „Gomolava“ i „Dunav“, koji su u jesen 2008. godine
startali s projektom, a osim njih u Uredništvu su
i Ivana Andrić Penava (zamjenica glavnog urednika i redaktorica), povjesničarka iz Zagreba,
podrijetlom iz Petrovaradina, Mario Bara, povjesničar i sociolog iz Zagreba, koji je odrastao
u Somboru, dr. sc. Vjekoslav Dorn, oftalmolog
iz Zagreba, podrijetlom iz Hrtkovaca, Mila
Markov-Španović, profesorica francuskoga i hrvatskog jezika iz Srijemske Mitrovice, te dr. sc.
Vlatko Rukavina, prehrambeni biolog iz Zagreba, podrijetlom iz Zemuna.
Suradnici na prvom svesku Leksikona su dijelom iz Hrvatske, uglavnom iz Zagreba, te iz
istočnog Srijema: Ivan Balenović, urednik u izdavaštvu, Petrovaradin, Tomislav Bogner, prof.
povijesti u mirovini, Bačka Topola, mr. sc. Dominik Deman, prof. povijesti i kateheta, Subotica, dr. sc. Vladimir Dugački, oftalmolog i medicinski povjesničar, Zagreb, Zlata Grginčević
Nikolova, službenica u mirovini, Petrovaradin,
mr. sc. Ivan Hang, prof. matematike i svećenik
isusovac, Zagreb, Tomislav Katić, strojarski tehničar, Petrovaradin,
Marko Kljajić, svećenik, Surčin, Korina Kovačić Mađarić, specijalistica projektnog menadžmenta, Zagreb, Ivica Marketanović, sportski
djelatnik, Srijemska Mitrovica, Davor Martinčić,
umirovljenik, Petrovaradin, mr. sc. Nadežda
Nikolova, studijska analitičarka tvrtke „GlobalAgRisk“, Lexington, Kentucky, SAD, dr. sc.
Branko Ostajmer, povjesničar, asistent, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest
Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod,
Ivan Penava, prof. povijesti, Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb, Petar Pifat, voditelj Biskupijskog
svetišta Gospe Snježne na Tekijama, Petrovaradin, Josip Pokas, predsjednik HKPD-a „Jelačić“,
Petrovaradin, Đuro Rajković, prof. i pijanist u
81-85
mirovini, Petrovaradin i Mario Vrselja, dipl. politolog, Srijemska Mitrovica.
Svezak je lektorirao Domagoj Grečl, korektura
je djelo Željke Zelić, ilustracije i dizajn naslovnice napravila je mr. sc. Danijela Mazal Ostojić,
kartu Srijema na zadnjoj stranici izradio je Tomislav Kaniški, a grafička priprema i tisak djelo
je Matije Benčića, vlasnika tiskare “Točka“ iz
Dugog Sela, podrijetlom iz Rume.
Nekoliko je osnovnih kriterija koje je uredništvo
postavilo kod uvrštavanja osoba u Leksikon; u
prvom redu da su pripadnici hrvatskog naroda,
da su rođenjem iz dijela Srijema koji se nalazi
u Vojvodini i Republici Srbiji, te da su se svojim
djelovanjem isticale/ističu na polju kulture, znanosti, školstva, politike, duhovnosti, vojništva,
sporta, tj. ukupnog društvenog i materijalnog
stvaralaštva ostavivši trajni trag, bilo na lokalnoj ili državnoj razini, u domicilnoj ili matičnoj
domovini i inozemstvu. Osim navedenog primarnog predmeta Leksikona, Hrvata rođenih u
istočnom Srijemu, u njemu se obrađene i osobe s drugih prostora čije je djelovanje vezano
Maketa naslovnice Biografskog leksikona
Hrvata istočnog Srijema
82
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Zlatko Žužić, Biografski leksikon...
uz zadani teritorijalni opseg i imali su ili imaju
veliku važnosti za Hrvate u međuriječju Dunava i Save. Tako su osim Hrvata u Srijemu, predmet obrade bili i pojedinci, pripadnici drugih
nacija (srpske, njemačke, mađarske i dr.) koje su
svojim djelovanjem zadužili mjesno hrvatstvo.
Primjerice, osobe koje su aktivno sudjelovale u
radu hrvatskih društava i institucija te pomagale
njihov rad, istraživale povijest i kulturno stvaralaštvo Hrvata u Srijemu, te promicale suživot.
Leksikon uključuje i veći broj osoba s izvorno
njemačkim, mađarskim, češkim, slovačkim i dr.
prezimenima. Naime, zbog suživota, zajedničke vjere, miješanih brakova itd., velik broj osoba
različitog etničkog podrijetla u Srijemu djelovao
je i osjećao se u nacionalnom smislu Hrvatima.
Primjerice, klementinska zajednica u Hrtkovcima i Nikincima stopila se s Hrvatima te njihovi
potomci u Srijemu kao i oni izbjegli u Hrvatskoj
čine dio hrvatskog naroda pa su i time predmet
leksikografske obrade.
Naravno, bilo je i mnogih metodoloških problema s kojim se Uredništvo suočavalo tijekom
izrade Leksikona, kao, primjerice, dvojbi zadovoljava li veći broj osoba rođenih u Beogradu,
odnosno Novom Sadu, osnovne kriterije za uvrštavanje u Leksikon. Naime, počevši od razdoblja Kraljevine Jugoslavije Zemun je administrativno pripojen gradu Beogradu, a Petrovaradin
gradu Novom Sadu (s prekidom 1941-1945), da
bi u suvremenom razdoblju aglomeraciji Beograda pripale općine Zemun, Surčin i Novi Beograd, a aglomeraciji Novog Sada Petrovaradin
i Srijemska Kamenica. Budući da su u tim gradovima živjeli i žive Hrvati i s drugih područja
izvan Srijema uredništvo je vršilo dodatne provjere konzultirajući se mjesnim poznavateljima
prilika kao i župnicima u dotičnim sredinama.
I oko naslova Leksikona bilo je prijepora, ali je
na kraju jednoglasno zaključeno kako se nazivom Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema naglašava istočni Srijem ili dio geografskog
Srijema koji se nalazi u Vojvodini, odnosno Republici Srbiji.
Ovo je prvi svezak Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema od predviđenih četiri sveska.
S obzirom da je inicijativa došla iz Zagreba i da
u početku nije bilo suradnika iz Srijema, u prvoj
fazi projekta napravljen je inicijalni abecedarij
s osnovnim biografskim podacima, izvorima i
literaturom uglavnom pronađenim u Hrvatskoj
81-85
koji je obuhvaćao oko 400 imena, a do danas
je prikupljeno preko 800. Tijekom 2010. godine krenulo se u upoznavanje javnosti s projektom u suradnji s „Hrvatskom riječi“ iz Subotice
i „Zovom Srijema“ iz Zagreba, a dogovorena
je i institucionalna podrška Zavoda za kulturu
vojvođanskih Hrvata i Hrvatskog akademskog
društva. Godina 2011. bila je ključna za realizaciju prvog sveska, ali i za oživljavanje projekta
općenito, jer je došlo do formiranja Uredništva
Leksikona te uključivanja novih suradnika i to s
područja istočnog Srijema - iz Petrovaradina,
otkud su suradnici najbrojniji, iz Srijemske Mitrovice, te iz Zemuna, Surčina i Maradika, što
je rezultiralo uvrštavanjem novih imena u abecedarij, zbog čega je donesena odluka kako
se neće limitirati broj biografskih natuknica, a
projekt je dobio podršku i srijemskoga biskupa mons. Đure Gašparovića, te se u suradnju
uključuju i neki srijemski župnici.
Premda ima jasno zacrtane teritorijalne okvire ovaj Leksikon kroz biografije osoba koje su
obuhvaćene njegovim sadržajem stavlja ih u širi
Frangeš Mihanović Robert (Sr. Mitrovica, 1872-Zagreb, 1907),
kipar (autor spomenika kralja Tomislava u Zagrebu)
83
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Zlatko Žužić, Biografski leksikon...
Fabri, Mirko (Srijemska Kamenica, 1859-Hrtkovci, 1935),
ravnajući učitelj i pčelar - obitelj Fabri je učiteljska obitelj bitna
za prosvjetu i školstvo u Srijemu na prijelazu stoljeća
81-85
Bertić Živko (Kukujevci,
1875-Zemun, 1938)
Frangeš Oton, Sr. Mitrovica,
1870-Zagreb, 1945)
odnos s okolnim područjima koja ga okružuju o njima pisalo malo ili najčešće nikako. Tako
kako bi bile objektivne te oslikavale ukupnost se osim povijesnih osoba, u Leksikonu podjedpolitičkih, kulturnih i društvenih odnosa. Na- nako obrađuju i suvremenici kod kojih se, u
ime, cilj Leksikona je ispraviti dosadašnje pro- pravilu, tražila suglasnost da njihovi životopisi
puste u postojećim biografijama, donijeti nove budu uvršteni u njegov sadržaj. U pojedinim
spoznaje uvrštavajući u sadržaj biografije oso- slučajevima uredništvo nije bilo u mogućnosti
ba koje do sada nisu leksikografski obrađivane, doći do njih ili članova njihove rodbine, poglauključujući i one koje zbog političkih okolnosti vito u slučajevima osoba koje su nakon 1990-ih
nisu bile podobne da se uvrste u nacionalne en- bile raseljene diljem Hrvatske (i Europe). Takvi
ciklopedije i leksikone, primjerice iz tzv. NDH. životopisi su uglavnom kraći i temelje se na doNaravno, kod biografija osoba koje su djelova- stupnim izvorima i literaturi, a nastojalo se uz
le na istaknutim društvenim položajima u ra- životopise navoditi i imena roditelja, posebice
zličitim političkim sustavima
u osoba rođenih u Srijemu. U
ostavljeno je da činjenični poprvom svesku na 212 stranica
daci govore za sebe, bez doobrađeno oko 200 biografija
nošenja vrijednosnih sudova.
osoba čija prezimena počinju
Nadalje, u Leksikon su uvršteslovima od A do F (od Ivice
ne osobe koje nisu rođenjem
Abjanovića do Ernesta Furjaiz Srijema, a ne pripadaju ni
kovića), u kojima su obrađeni
hrvatskoj nacionalnoj zajedživotopisi značajnih osoba iz
nici, ali su imale veliki značaj
prošlosti i sadašnjosti srijemza Hrvate u istočnom Srijemu.
skih Hrvata, ali i ne-Hrvata koji
Najveća je njegova osobitost
su svojim djelovanjem pridoniotvaranje novih poglavlja
jeli hrvatskoj zajednici u istočmjesnog hrvatstva o kojima
nom Srijemu. Tako se među
se malo zna i to na način da
njima mogu naći znamenite
se popišu podaci ne samo o
ličnosti iz crkvenog života (npr.
velikanima poput Josipa Jelađakovački i srijemski biskupi
Balenović,
Đuro
čića, Ilije Okrugića, Stanislava
Antun Akšamović, Stjepan
(Mačvanska Mitrovica,
Prepreka i sl., nego i uvjetno
Bäuerlein i Nikola Đivović, te
1921- Srijemska Mitrovica, 1986) rečeno “malim” ljudi koji su
župnici Đakovačke i srijemske
otorinolaringolog, osnovao
svojim radom i trudom pribiskupije poput Josipa Bertića,
Odjel otorinolaringologije u
donijeli hrvatskoj zajednici u
Đure Buttnera i dr.), političkog
Opštoj bolnici u Srem. Mitrovici
kojoj su živjeli, tim više jer se
(npr. Ljudevit Auer, Matija Be-
84
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Zlatko Žužić, Biografski leksikon...
Bertić Živko (Kukujevci,
1875-Zemun, 1938)
Frangeš Oton, Sr. Mitrovica,
1870-Zagreb, 1945)
81-85
Bencetić Stjepan (Petrovaradin,
1876-Petrovaradin, 1940), časnik
austrougarske vojske i
dugogodišnji zborovođa
HPD-a Neven u Petrovaradinu
Bačić, Slavko
(Zemun, 1934-Sisak, 2005.),
rukometni trener i
sportski djelatnik
lić, Živko Bertić i dr.), sportskog (npr. Emica i
Srećko Banjan, braća Cvitan, Mato Dubravčić,
Darko Dujmović i dr.), vojnog (npr. Siegfried di uvez, dok je financijsku potporu pružilo MiniBreuner, Marko i Pavao Čolić, Ivan, Josip i Mar- starstvo vanjskih poslova i europskih integracija
tin Dedović, Ivan Dujmović, Franjo Filipović i Republike Hrvatske, Pokrajinsko tajništvo za
dr.), znanstvenog (npr. Josip Binički, članovi obi- obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice iz
telji Czeisberger, Mirko Filajdić i dr.), te društve- Novog Sada, Hrvatsko nacionalno vijeće iz Sunog i kulturnog života (npr. Tugomir Alaupović, botice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
Frano Alfirević, Nikola Andrić, Milivoj Barbarić, iz Subotice i Gomolava d. d. iz Zagreba. U plaEugenija Barić, Smiljka Bencet-Jagarić, August nu je nastavak rada na drugom svesku koji će
Đarmati, Robert Frangeš Mihanović i dr.). Kao obuhvatiti slova od G do slova K i sadržavat će
što je već spomenuto, osobitost Leksikona oči- nešto više biografija nego prvi svezak. Broj biografija posljednja dva sveska zatuje se u činjenici da ne sadrži
sad nije preciziran, s tim da će u
samo biografije poznatih osoba
četvrtom svesku biti zabilježene
o kojima je već pisano, nego i bii biografije zaslužnih osoba (bez
ografije, uvjetno rečeno, običnih
obzira na koje su slovo) koje su
ljudi koji su svojim djelovanjem
u prijašnjim svescima previdom
ostavili traga u sredini u kojoj su
preskočene, a na koje će suradživjeli, to više što se o njima pisanici eventualno upozoriti nalo malo ili se nikako ne piše (npr.
knadno. S obzirom da je projekt
Đuro Balenović, Stjepan Bencepokrenut od entuzijasta kojima
tić, Aleksandar Brodski, Teodor
to nije jedini i profesionalni poDeodato, Pavel Figurovski i dr.).
ziv i bazira se na volonterskom
Sadržaj Leksikona obogaćen je sa
radu Uredništva i svih suradnika,
stotinjak crno-bijelih fotografija, a
koji su jedan dio troškova čak i
za njegove potrebe izrađena je i
sami snosili, te zbog nesigurnosti
karta Srijema sa suvremenim drfinanciranja ovakvog projekta
žavnim i pokrajinskim granicama,
(dodatna otežavajuća okolnost
koja se kao referentni prostorni
Mitar Dragutinac
je i sveprisutna gospodarska kriokvir nalazi na njegovoj stražnjoj
(Srijemska Mitrovica,
za u Hrvatskoj i svijetu), intenkorici.
1920-Strizivojna, 1989), crkveni
zitet izlaženja narednih svezaka
Prvi svezak Leksikona otisnut je u
povjesničar, hagiograf,
ovisit će o broju suradnika i osinakladi od 750 primjeraka, s tim
pjesnik i skladatelj
guranim financijskim sredstvima.
da dio naklade ima meki, a dio tvr-
85
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Poezija zvučne suverenosti
86-88
Poezija zvučne suverenosti
MILOVAN MIKOVIĆ
Ante Vukov rođen je u Subotici 1. srpnja 1955.
godine, gdje je preminuo 8. kolovoza 2012. Krajem osamdesetih godina XX. stoljeća tiskane su
mu knjige pjesama «Zlato istočnog sutona»
(1987.) i «Ruža vjetrova» (1989.), nakladom NIP
«Subotičke novine», u ediciji «Osvit». Uslijedio
je dvojezični roman «Kuća porculanske lutke
– A porczellanbaba háza» (2003.), u izdanju
«Grafoprodukta», a zatim zbirka pjesama «Vrati
vrieme» (2005.), nakladom HAD-a. U ovu
knjigu uvrštene su i «stare» i «nove», zapravo,
sve pjesme Ante Vukova nastale između 1983.
i 2004. godine, sada realizirane primjenom
načela morfološkog pravopisa i dvoslovom ie,
kako zapaža dr. sc. Sanja Vulić1. Pjesnik u njima
nastoji zgusnuti i u jeziku pokazati i sve što je
minulo, sažimajući u vlastiti doživljaj onu spoznaju koja se bavi proučavanjem zakonitosti
vidljivih i svjetova koji to nisu. Utonuo u samo
njemu razumljive obrede, ili doktrine, što mu se
glasaju kao daleki eho različitih mjesta kojima
je prošao, ali jednako tako epoha i kultura, o
kojima, ljudi današnjice kao da ništa ne slute,
niti znaju. O tome u pjesmi «Suton» A. Vukov
ovako pjeva:
Klizim posljednjim trakom
ozarena oka. Poput kapi
vinske u kaležu. Put dna.
Spora i liena kiša – sa lica
trnućeg sunca. Slievam se:
Potok otopljena zlata.
Zemljom se širi bezkraj.
Dusi novoga neba slieću.
Okupljaju se u krugu.
Pristižu plamena braća
Blistaju biela lica zarom.
Izvan dodira vremena.
Poći ću netom i ja.
Prozirnost moje školjke
1 V.: Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj,
(Subotica, 2009.), O jeziku književnih djela Ante
Vukova, 245.-253.
jur inu promatra cestu.
Duž davne, maglene jučeri
cvjeta u vrtu nekom.
Dvanaest godova dalje.
U istom tieku sve je.
Duh samo prati slied
u nadahnuću. U snazi…
Utjeha posta vječnost.
A blagost posta mir.
za nas. Sve je, za nas2.
Doima se kako A. Vukov, teži unutarnjoj,
duhovnoj, metafizičkoj, spoznaji svijeta predaka i suvremenika, stanju što se uspostavlja u
nama s nekom vrstom nutarnjeg prosvjetljenja
uvodeći nas u možebitni tajni nauk. Ondje
gdje nas, možebiti, očekuju iskustva i alkemije
i astrologije, a također kabale, misticizma, spiritizma, teozofije i ostalih hermetičnih tradicija
iz koje se pjesnik obraća «Usnuloj djevojci», a
preko nje i nama:
Uvojci spomena režu mi krv.
U žilama usnuloj djevojci tražim
nečujne korake.
Na mah, na mah bez daha ostajem. Ustajem.
U tminu
skačem. Nestajem. U svakom potoku
drugi je splav. I tuđi izvori
bez ušća. Valovi, treptaji
stvarnosti. Sunce se u vodi
zrcali. Djevojko bez imena,
bez lica. Ja sam razbijač magle.
Snježne pahulje donosim i dažd.
I rosu i mlado bilje proljeća.
Usnula djevojko, mlado bilje
proljeća, ljeta. I kamenje već je postalo
piesak što ga je
vjetar donio. Planina se ruši
2 Ante Vukov, Vrati vriema, Subotica, 2005., 12.-13.
86
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Poezija zvučne suverenosti
na mah. Na mah mnogo je
slika nevidljivih. A ti si
bezbroj i jedna. U plamenu
što bi upaljen još prije
no što je vrieme buknulo.
I magla počela da vije.
U očima zaliepio se zar.
I smieh zauviek utihnuo tvoj3.
Pjesnik se, također, s naglašenim zanimanjem
pita i za bitak. Što je bitak? Što on jest? I što
postoji? Napose što je postojanje? Ili, što znači
postojati, biti, egzistirati? Dakle, što je biće, a
što je stvar? A koji su uzroci bića? I nadalje,
što je identitet? Koji su načini bitka bića? Što je
napose, bezlik? O čemu se pjesnik izravno pita
u istoimeno naslovljenoj pjesmi. Čujmo, dakle,
«Bezlik»:
Ja. To je najobičnije neobično ime. I
pomen moga bitka. Gdje se nalazi moja.
Odsutnost. Prvi glas prozboren nakon
šutnje, nalik vremenu bez trajanja. Preduga,
bezkonačna motrenja. Ne donose mienu.
Ne nose novi vid. Bezlik običnog trajanja,
pritajen i šupalj. Zasjenjenost. Zbrkanost
na stazama nesvanulih stizanja. Početak
blata je sljepilo. Udaljena pjesma. Jenjava.
Režanje pseta. Stišani znaci budnosti.
Bezlik. Bezlik. Bezlik. Tuđa me sjena.
Prati. U odsutnosti. U licima voljenih i
Neznanih osoba. Podjednako. U svemu, negdje
između izgubljenog i nedostižnog. Izčezlim
sjećanjem vlada. I seže van glasova.
Seže van glasova i jeke. Prorčanstva niema
bivaju, a nejaka djeca hodaju cestama sumračnim,
tražeći maglene mostove. Dim, krila i vjetar
znaci su nesputanosti i nošenja. Netaknuta
bjelina na samoj granici bezlika je svemir.
Opredmećenjem čovjeka, uobičajeno prihvaćen
prostor. Nepomičnost i provodna bezizlaznost grade
prozirne zidove dvorca u kome stoluje bezlik.
Velika vrenja u traganju za neopozivim
sponama. U podzemnim ponorima. Po špiljama.
3 Isto, 14.-15.
86-88
Odsutnost. Postavljeni, ostavljeni prozračni
vojnici. Čuvari sjena u obrtanju. Stražari
niemih odjeka. Van iziđite, u još jednu noć.
U posljednju noć. Jur sjutra. U zoru prv će
zasjati dječji zub, a nokti proliti krv4.
U pjesmi naslovljenoj s «Most» , ne traže se
odgovori o znamenitim mostovima, poput
onog Starog mostarskog preko Neretve, djelu
turskog graditelja Hajrudina, sagrađenom između 1557. i 1566., ili možda Starom višegradskom mostu Mehmed-paše Sokolovića, nastalom koju godinu kasnije, od 1571. do 1577.
Također, ne ni o onim suvremenim poput glasovitog Oresundskog mosta koji povezuje Kopenhagen i Malmö, Dansku i Švedsku. Bili drveni
ili kameni, željezni, čelični, ili betonski, pješački,
cestovni, ili željeznički – mostovi uvijek povezuju – najčešće gradove, ali i države. Oni su
koliko objekt, toliko i metafora. I uvijek svjedoče
vezu među svjetovima, kulturama, gradovima i
ljudima, sponu koja gdjekada može biti upitna,
narušena, ali i opasno ugrožena.
Daleki grad. Sve više zameten vremenom. I ja.
Sad. Više nemam ni snage, ni sjećanja. No, kao
da znam sve mostove unapried. Točka je poput
brane i ustava. No, izvorima tajanstvenih bujica
obuhvaća me i daruje. Tamo.
Tamo gdje dospjevam postajem pupoljak ružina
cvieta. Orošen. Izvana obavijen maglenim velom.
Dublje, pomalo zrači blago rumen ilo. No, kao
da znam sve mostove unapried. I prelazim.
I nikad ne pitam. I samo idem.
Iza mene možda, mostovi postaju ljepši,
no što su ikada bili. Okićeni svim cvietovima i
pticama bajno šarenim koje slieću na ograde
i lukove da pozdrave i učine ljepšim moj
prolazak. Tko bi se smio osvrnuti.
Ili odlazak. Da uzmem jedini cviet
sa lukova ovih preliepih, neka bi ptica poletjela.
Za mnom. I bilo bi to sve. Jer, nijedan most,
Most me ne bi sačekao. Sjutra, možda bih
bio vir i njekom drugom svietu.
4 Isto, 27.-28.
87
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Milovan Miković, Poezija zvučne suverenosti
Oblak nad pustinjom. Ili priviđenje. Utvara
Od koje će bježati jagnjad i vučići. I zbog toga,
bit ću od ove do one obale plamena. U visinama.
Gibak, osvietljen i dalek. Nad ponorima. Bjelinom i
I lietom sličan ću biti galebu.
Doticat ću stopala i prste onih što stižu iz
visina. Po meni će lebdjeti šapat, odjeci i smieh. A sjaj
i prisustvo topline života načinit će me nerazorivim i
vječnim. No, pređe li ikad po meni sjena graditelja
moga, izvori moji snježni presahnut će trenom.
I ono što ostane iza ovoga bit će prah.
Mogli bismo dometnuti: vječiti prah sred vrtloga vječite sadašnjice. Njenoj ubitačnoj spirali
pjesnik stihom nastoji izmaći, jednako se tako
njime uklanjajući i pred onima što ne uspijevaju skriti svoje pokušaje da vlastitu (ne)
darovitost osiguraju «čvrstim kanoniziranjem»,
uz definitivnu muzealizaciju živih tokova pjesništva. Radi takvih Ante Vukov nikada sebi
nije dopuštao potonuća u strepnje i zebnje
glede vlastita mjesta u bilo čijem opisu novijeg
hrvatskog pjesništva, jer kao što veli u pjesmi
«Suglasje mudraca»:
Čovjek je ljubav
Sviet je malen, sviet je golem.
Sklad i razsulo pomjeraju prostranstva
kroz viekove. Za tebe ostat ću pepeo i dim
U tebi nestat ću u zemlji. I u nebu.
Postat ću vrieme u tebi.
Izpunit ću te bezkrajem.
I čekanjem. Bit ćeš vatra; uviek će novi
darovi stizati plamenu tvom. Sagorjet će
u tebi i radi tebe. Kada oganj bieli
razkošna drva, žbunove mirisne
i visoku travu sažeže,
doći će on,
jahač iz pustinje. Sa bezbroj lica,
bielih i bezsmrtnih, koja su procvala
iz latica što gledahu nebo od mora
plavije. I dok gledaju otoke,
te pitome visove oceana,
iz očiju
u ravnici dalekoj, sviće kišni dan.
Sa usana tuđih, čarobni dodir duše
86-88
ne će donieti miris jesenjih uspomena
i snova u vjetru, nikad. I dulje,
nikad, noći biti ne će5.
Unatoč neizbrojivih i nemjerljivih prijetnji što
palacaju iz te najduže noći, pjesnik vjeruje u
čitatelja, onoga koji je tu, i ovoga časa, čita i prepoznaje poeziju, slijedeći njegovu zaigranost i
razigranost. I druga božanska umijeća. Ta, nije
li čovjek, to biće koje se igra, slika Božja? I dok
igrajući se, neprestance stvara. Samo neka nije
«igra» subverzije (iz osobne mržnje) i klišeja. O
tome će se pjesnik u stihovima pod naslovom
«Jučer»6 ovako očitovati:
Kako si daleko
u noći. Sve dalje te odnosi zvuk
opijenih kočija, ka obalama što mame.
Omamljen i sam, koračam milijun
stopa, milijun sjajnih ljeta,
daleko, dalje, najdalje.
Hodam,
u gradu bez snova, hodam u snu.
Prazninama, rubovima prostora lakšeg
od dima. Tragovima mekšim od krila
sagorjelog leptira; u požaru ljeta.
Bukti mrak
iza gora mnogih.
Gle, ja to hodam u poplavi ljeta.
Kojim god podjem putem, prisustvo
tvoje duše navire, kao plavet podneva.
Ili su moja sjećanja, čežnjiva mašta;
ti si: Ti si to.
Kako da spojim
mostom, u trenu vječnom, bogatstvo širina
samotnih staza i razkoš daljina što
vladaju nad tobom kao golemi dvorac
u tami? Kako da priedjem most?
Na obje ću obale poći.
Ovim ostvarenjem poetsko-jezičnog povratka
u prošlost Vukov se leksikom nastoji približiti
starijoj hrvatskoj književnosti, rekli bismo –
nikada iz nje nije ni izlazio7.
5 Isto, 185.-186.
6 Isto, 186.-187.
7 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u
Vojvodini, od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa
88
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Šimić Tonin, Kadrovima kamere,...
89--93
Kadrovima kamere,
tragovima istine s crta života
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
Miljenko Milko Dujela, redatelj novinar,
misionar, putopisac i humanist
Postoje ljudi koje kada upoznate od prvoga
susreta zaokupe vašu pozornost. Misao se
vraća neobičnim viđenjima iznesenih doživljaja, ponuđenih tankoćutnim preslagivanjem
vlastitih životnih ‘crtica’ Miljenka Milka Dujele. Radost donesenih riječi, svjedočenja različitih zakutaka životnih trenutaka bitnih za te
kutove svijeta.
Ovim osvrtom, otvorena vrata davno zavrijeđene pozornosti, osobitosti usmjeravanjem
svjetla na osobu i osobnost lika i djela, o gospodskoj samoći stvaranja, stvaraoca Miljenka
Dujele, u vrijeme složene arhitekture življenja. Kao što autokarte govore o putovima,
tako uradci življenja govore o živućim ljudima individualističke kulture dimenzioniranja
sebe, životne priče dostatne za više života,
vrijedne ukoričenja, knjige. Veličina velikih je
govor ostvarenim djelima, odgovor je to na
sve prozivke, živućih spomenika ljudskih devijacija u vrijeme dugih i teških dokonica istih.
Dok devijantnima ništa nije do te mjere sveto,
niti je išta do te mjere izopačeno, sve im samo
po njima može biti shvaćeno ili neshvaćeno.
Dujelin vlastiti cilj je pomaganje drugima od
misli do misli, od djela do djela, od angažmana do angažmana, ostajući u tim učinima,
stvaralačkim i ljudskim dosezima, same gornje umjetničke razine tišine stvaranja optimizmom sjećanja.
Miljenko Dujela, rođen je u Zadru 5. travnja 1945. Roditelji otac Josip i majka Cvita.
Osnovnu i srednju školu pohađao je u gradu svoga rođenja, gradu Zadru. Nakon izvršenja/odsluženja vojnoga roka odlazi u Rim
(1967.), nošen željom za radom na filmu i TV.
Nakon kratkoga rada na nekim filmovima,
kao asistent, počinje raditi kao montažer za
TV RAI, a 90-tih godina već radi kao redatelj
i novinar, ostavši vjeran matičnoj kući, radeći
uvijek i samo za RAI. Putovao je i još uvijek
putuje od priče do priče s kraja na kraj svijeta.
Slušajući doživljaje nije se moguće oteti misli kako je grijeh da dojmove proživljenoga s
tih putovanja ne prenese na papir, ne uknjiži,
ne uveže koricama knjige, podijeli s nama i
u drugom mediju, mediju literature neopterećene vremenskim granicama izlaganja jer oni
dobrano nadilaze osobno po svome značaju
i vrijednosti, te iskre napona domišljate snage,
svijesti i podsvijesti znatiželjne duše.
Put ga je nosio s glavom u torbi u najopasnije
dijelove svijeta, krizne, ratne, glavopogubne.
Svjedočio je pojedinačne sudbine ljudi, njihove strahove, ljudskosti, pogibije i nedoumice
epizodnih individualiziranih ličnosti, kockica
u mozaiku upotpune slike svijeta, donoseći
nam svaku od tih kockica mozaika ponaosob, lišen proizvodne trake političkoga eksperimentiranja, nacionalno-političke jednakosti i pristranosti vremena zemnog, sudbine
ljudske. Ti Dujelini slikovni su odkidci vlastite
duše: Černobil, Sudan, Brazilija, Mongolija...
više afričkih država. Slikopisi bačenoga svjetla
kamere, usmjerenog osvijetljenog oka kamere slikom zamijene tisuće riječi ulazeći u crnu
i patnu dušu Afrike. Radi radio reportaže o
sociološkim, društvenim, problemima tih zemalja, kao i reportaže o svim zemljama bivše
države bivšeg Sovjetskog Saveza i pratećega
bloka, satelitskih zemalja, nakon njihovoga
osamostaljenja. Predstavljan pokazom/akreditacijom talijanskim novinarom, a vrstan znalac mnogih slavenskih jezika i pisama, kada
bi čuo što se ima čuti oficijelno na tiskovnim
konferencijama, onaj dio govora iza službene kulise iz kojega se saznaje više, pa potom
89
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Šimić Tonin, Kadrovima kamere,...
uključio u isti, besprijekornim lokalnim govorom, u to što se ni u kom slučaju nije imalo
niti smjelo da kaže i, što nije bilo za svačije
uši za čuti, jer uha su dva usta samo jedna ...
prouzočio bi zaprepaštenje do, slikovito reći
prijetnje, da kap strefi lokalnoga naratora! I
upit: -Zar vi niste Talijan ...? Sjeća se kako su
srpski predstavnici nijekali da jedan pogođeni objekt ima ikakve veze s vojnim ustrojem i
vojskom, a pogođen je od strane NATO-ovg
projektila te da isti služi kao igraonica za djecu, a na zidu je stajao svježe otisnut ispis na
ćirilici: Nakon ulaska u objekt, isprazniti oružje
na grudobranu! Ostajem zatečen, Dujelinim
otkrićima koja se tiču nas samih, jedno od
tih je, nakon reportažne posjete južnotalijanskome mjestu Peschici o kojem Dujela govori
sljedeće: Malo tko će vjerovati da ako sa svjetionika na Palagruži pogledate i prema sjeveru
i prema jugu možete vidjeti Hrvate. Nije šala.
Oni na jugu, na obali Italije, čak su i nešto
bliži od Lastova. Na isturenoj punti poluotoka Gargano, na pola puta od Pescare prema
Bariju, nalazi se mjesto Peschici (Peskići). Tu
žive Hrvati od stoljeća desetog. Jedan od pet
tisuća stanovnika ovoga gradića je i nadbiskup Domenico D’ Ambrosio kojeg sam sreo
prilikom snimanja TV emisije o najpopularnijem talijanskom svecu Padre Piju. Ovaj visoki
crkveni dostojanstvenik, po mnogima uskoro
i kardinal, prva je osoba, papin delegat za ovo
svetište, koje godišnje posjeti preko šest milijuna hodočasnika. Pri našem prvom susretu
predstavio se kao Hrvat. Na moje čuđenje
je dodao - hrvatskog podrijetla. A onda mi je
nadugo pričao cijelu storiju o svom rodnom
mjestu kojeg su prije tisućite utemeljili Hrvati,
sve popraćeno povijesnim činjenicama. S ponosom ističe da je nekoliko studenata iz Barija
za diplomski rad imalo baš tu temu. Uslijedio
je i mali ukor: – Vaši povjesničari se ne denjaju zavirit kod nas. Njegov poziv da me ugosti
jedan dan objeručke sam prihvatio. Prvi put
se u javnosti čulo o stanovnicima tog gradića, kad su udruženim snagama, novcem, prije nekoliko godina na lutriji dobili astronomskih 65 milijardi lira. Šetamo uskim kaletama
među bijelim zidovima, tipično mediteranskih
kuća. Dalmacija s ove strane Jadrana. Ljubazni domaćini pozdravljaju i nude domaćim
specijalitetima. I tako na licu mjesta monsinjor
89--93
Domenico D’ Ambrosio, kao pravi domaćin
u detalje odgovara na svako moje pitanje. –
Po narodnoj predaji, a nešto je zapisano u starim dokumentima, gradić Peschici su utemeljili
Hrvati, oko 970 -te godine. U straim knjigama
piše, da je jedan, izvjesni Sueripolo, vođa Schiavona (Dalmatinaca) usidrio svoje lađe ispred
ove pješčane plaže i tu na kamenoj litici svojim podređenima naredio da počnu graditi nastambe-kamene kućice, kao one što su gradili s
one strane Jadrana. Nastavili su štovati proroka
Eliu (Iliju) koji je poznat kao zaštitnik bosanskih
Hrvata. Ovaj svetac gotovo da nije poznat u
Italiji pa je i to jedan od dokaza da mještani
ovoga gradića vuku korijene iz Hrvatske.
Ugodno zatečen ovim živim vrelom spoznaje,
zvirom vodom neobičnoga a tako našega, nastavi poticati propitivanjima, daljnja kazivanja
o susretima s našim i našima, na šta su u većoj
mjeri naši susreti i druženja i bila, moja neprekidna propitivanja. Tako saznah o franjevcu
koji počiva uz Mojsija na brdu Nebo fra Girolama Mihaiću. Na brdu Nebo sagradio je
crkvicu koja se našla na jordanskoj novčanici
od deset dinara (najvrjednijoj u to doba). Taj
dalmatinski franjevac je od lokalnih vlasti, za
gotovinu od tisuću palestinski lira otkupio dva
brežuljka na brdu Nebo, te se ubrzo uhvatio
arheološkoga posla. To je iskopavanje rezultiralo velikim otkrićima, tako da je fra Girolamo
najviše zaslužan za dobro očuvane mozaike
iz šestog stoljeća koji se danas nalaze u crkvi
Svetih mučenika u gradu Madabiu i nalaze
se pod zaštitom UNESCO-a. Papa Benedikt
XVI. svoje je hodočašće u Svetoj zemlji počeo na brdu Nebo, od groba, fra Girolama.
Za sve nepodopštine koje je činio u životu, fra
Girolamo je po kazivanju uvijek imao isti odgovor kako je za sve kriv njegov dalmatinski
temperament... Posebno me se dojmila crtica
iz života novinara, putopisca, misionara, humanista, Miljenka Milka Dujele o kojoj tako
nadahnuto i s puno ushita govori, zagledan
tamo daleko do kud dugo putuje pogled u
Sudansku avanturu: - U Sudan se moglo doći
samo preko Kenije. U Najrobi smo sletjeli, pa
smo od tamo išli u jedno malo mjesto koje je
na granici, najveća vojna bolnica, na afričkom
kontinentu, Lokichokio. Nema cestovnoga
prijelaza između Kenije i Sudana, jer ih dijeli Nil, Plavi i Bijeli. Nakon tih dvadeset dana
90
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Šimić Tonin, Kadrovima kamere,...
došao sam prilično mršav doma. Kad sam vidio da oni nemaju dati djeci da jedu a meni
daju, ja sam rekao: Ne može!To ostavit jer se
ne zna hoće li doći drugi avion...? Onda sam
drugi put bio u Sudanu da pokažem kako jedno malo mjesto blizu Genove, Toirano koje
ima 2200 stanovnika cijelu godinu radi da
bi jednu županiju Yiriol u Sudanu pomagalo,
250 tisuća ljudi oni praktično hrane i školuju.
Ja sam bio dole s njima da to dokumentiram
i da pokažem kako se to može napraviti i što
se onda dogodilo? Bili smo u jednom zabačenome mjestu i prilikom mise koja se održava
na otvorenom ispod stabla, vidim kako jedna
velika povorka nosi kukuruz i malo brašna.
Mislio sam kakav je to običaj u gladnom Sudanu. Ali, nije to bilo za misu. Nego je jedan
svećenik na nekom listiću napisao kako se u
jednoj Italiji srušio dječji vrtić i 28 djece i dvije
učiteljice je poginulo. To je toliko dojmilo ovaj
svijet koji nema ništa da su oni donijeli poklone da mi odnesemo tamo u Italiju. To je bila
stvar za ne vjerovati. To je tako dirljivo bilo. Mi
smo to snimili. Nismo nosili to što su nam donijeli nego smo mi, ekipa, skupili među nama
nešto novca i poslali u njihovo ime. Kad sam
ja došao u Italiju, a bilo je to pred Božić, zvali
su me iz Vatikana da na Badnjak sat vremena
prije nego će papa blagosloviti i otvorit jaslice
u jednoj emisiji „Mondo Visione“ koju gleda
cijeli svijet, ispričam što sam doživio. Vidite,
ponekad sve socijalno nije tužno... Ova me
sličica iz Sudana u teškim i tegobnim trenucima uravnoteži i zaigra, zatreperi na spomen
Miljenkova imena. Ne znam ni za jedan naš
susret, a da se nije bar malo pa i naokolo dotakao pape Ivana Pavla II. Tragom te spoznaje
osjetih da bi bilo grijeh ne ucjeloviti sliku te
doživljajnosti i usmjeriti razgovor na Ivana Pavla II.
- O papi Karolu Wojtyli ... ? Da. … Bio sam u
Rimu kada je izabran papa Ivan Pavao I. Otišao sam na trg i vidio papu. Nakon trideset
i tri dana papa je umro. Bilo mi je jako žao
jer je bio nekako mio taj papa. I onda je izabran papa Wojtyla. Nisam davao tomu toliko
važnosti što je odabran jedan papa s našeg
slavenskog područja. Za mene je Vatikan bio
samo crkvena institucija. Više sam doživljavao
Vatikan kao riznicu umjetnosti. Nakon nekoga vremena vidio sam ipak da je to papa sa-
89--93
svim drugoga kova. Kulminiralo je sve kad se
kod nas dogodio rat i kad je papa sa svog prozora nekoliko puta vikao: dosta rata! I onda
smo vidjeli da je to papa koji je praktički Hrvat. Našao sam se nekoliko puta u blizini pape
u studenom 1991. u jeku žestokih napada na
Zadar. Svi smo bili na nogama da se širi ta istina o Domovinskom ratu. Papa nas je par puta
sve Hrvate koji su u Rimu pozvao na krunicu u
Vatikanu. Mi bi smo došli najmanje sat vremena prije, počeli moliti, onda bi se on pojavio i
molio s nama. Malo je fizički sličio i na moga
tatu. Tako da sam ga doživljavao kao dio familije. Najviše sam papu vidio već pri kraju kad
je bila jubilarna 2000. godina. Ja sam onda
bio režiser jedne emisije na RAI-u zadužene za snimanje svih jubileja. A svaki tijedan
se jedan jubilej događao. Jubilej s glumcima,
jubilej sa sportašima, jubilej s invalidima gdje
je papa stvarno bio jako, jako dirnut, jer je i
on već bio bolestan. Jubilej s vojskom. Tjedno bih ga najmanje jedanput vidio. U siječnju
1997. godine kada su Zadrani došli (njih dvjestotinjak) papi predstaviti knjigu o našem sveučilištu Univerzitatea Jadertina. Tada je papa
dvadeset minuta govorio na hrvatskom jeziku. To je najduži govor pape na hrvatskom jeziku u Italiji. Ja sam imao priliku snimiti zapis o
tome. I to je ostao značajan dokument. Papin
govor, moja snimka emitirana je i u svečanoj
dvorani zadarskoga fakulteta. Sudjelovao sam
u jednoj povijesnoj stvari. Ja i supruga Desa
nismo mogli ne doći u Zadar kada je papa bio
tu. Kada su nas vidjeli u Zadru pitali su nas
pa što vam nije dosta pape u Rimu? Jedno je
vidjeti papu u Rimu u njegovoj kući. A ovo
je moja kuća. Forum i Donat su moja kuća.
Htio sam doživjeti papu u Zadru. Želio sam
biti jedan od Zadrana koji će stajati mirno. I
tako sam bezobrazno sjeo u prvi red među
svećenike. Kad su trebali obući one bijele
monture ja sam u šali rekao, moja montura je
ostala u Vatikanu. I to je zabilježeno. Otkupio sam materijal od talijanske televizije koja
je snimala samo sa jednom kamerom, onom
najbližom papi i napravio dva spota, koje smo
prije dvije godine poklonili gradu Zadru. Prvi
se zvao „ Papina stotka u Zadru“, jer je to bio
njegov stoti vijađ. I ono navijanje: Mi smo Papini, Papa je Naš, sjetilo me Jazina u najboljim
godinama, a drugi s pjesmom zahvalnicom
91
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Šimić Tonin, Kadrovima kamere,...
Đanija Maršana. Na godišnjicu Papine smrti
2004. godine televizja me poslala u njegovo
rodno mjesto Wadovce i Krakow da napravim
emisiju. Imao sam tu čast da odem gore sa
njegovim bivšim sekretarom, sada kardinalom
Stanislavom Dzivicem, pa se on prisjetio kako
je u Zadru za papinog posjeta bilo vruće. Ja
ga pitam je li vruća klimatski? Ne, kaže on,
vruća atmosfera. I tu smo se složili da je veća
toplina bila između pape i Zadrana, nego ona
temperaturna, klimatska. Svi smo željeli tom
papi stisnuti ruku, zahvaliti, poslati mu poljubac, zagrliti ga. Za sve ono što je on napravio
za našu Hrvatsku. Kad sam bio u svetištu Čestokova u Poljskoj, gdje je papa često dolazio,
gdje je ikona od Crne Gospe, tamo sam sreo
neke naše svećenike. Jedan stari svećenik mi
je tom prilikom rekao: -Vi ne znate koliko je
Papa volio vašu zemlju. Kada bi došao u naše
svetište noću bi se digao i išao pred gospin kip
moliti za Hrvatsku koja krvari. I mi bi smo molili
skupa s njim...
Svaki od naših susreta, razgovora, donosio bi
iznenadne literalno-životne iznenadnice, crtice, pune nadahnutoga naboja samodostatne
i kao zasebne samostalne književne cjeline,
podložne svakome književnome obrascu i
obliku, to više nisu tek sjetna sjećanja, to su
ujedno i hodovi po književnim pravcima i
oblicima neizmjerne dokumentarističke vrijednosti osobni i osobiti svjedoci vremena,
ljudi i ljudovanja. Što reći o životnici Lazio i
Roma za Hrvatsku i BiH. Godine 1994. Dujela
je pokrenuo inicijativu da se prikupi humanitarna pomoć u Italiji za ratom pogođene ljude
u Hrvatskoj i BiH. Akcija je dobila ime „ Kilo
solidarnosti“ a u njoj je sudjelovala i Milkova
supruga Desa, koja je bila na čelu Hrvatsko
Talijanske udruge iz Rima.. Pred odigravanje
velikoga talijanskog derbija u seriji A, između
Rome i Lazia na Olimpico stadionu u Rimu
došlo je više od 60.000.gledatelja. Svi oni su
prethodno sudjelovali u akciji koja je danima
prije debija pokrenuta. Na četrdeset punktova u Rimu prikupljeno je više od 45 tona hrane: šećera, brašna, ulja, deterdženata, i ostalih
namirnica koje su upućene u ratom pogođeni
Split, Zadar, Rijeku, Mostar, Sarajevo... Lazio
je u tom susretu pobijedio Romu rezultatom
1:0, a strijelac za Plave bio je Giuseppe Pepe
Signori. Od Miljenka sam saznao kako su i
89--93
Vudu plemena čula za „Vatrene“. Odlazak u
Benin, Ganu i Togo ekipa RAI-ja na čelu s Milkom Dujelom iskoristila je mogućnost kako bi
pokušali otkriti što je zapravo Vudu magija,
kakvi su običaji i rituali tamošnjih plemena.
Primio ih je jedan od kraljeva u plemenu i zatražio od njih da mu se obrate i predstave od
kuda dolaze. –Bili smo svi bosi jer tako predviđaju pravila rituala. Kolege suradnici su redom
govorili o svojoj državi , mahom su bili Talijani
u pitanju, a s nama su bila i dvojica Afrikanaca
koji pričaju francuski jezik, inače službeni jezik
u većini afričkih država. Kada je došao red na
mene na francuskom sam izgovorio: Kro-asi!
Kralj je ustao i u znak oduševljenja počeo je
nogama gestikulirati kao da žonglira nogometnu loptu. Bila je to njegova poruka kako zna
da je Hrvatska bila treća u svijetu na Svjetskom
prvenstvu u Francuskoj 1998. Govoreći u tim
razgovorima s Miljenkom i o kraju iz kojega
dolazim, o Busovači, Srednja Bosna, ne malo
bijah iznenađen kada mi poče nabrajati redoslijedom sva okolna mjesta s njihovim osobitostima do samoga Sarajeva. Na moj upit
otkuda sve to, ti podatci, on se samo nasmiješio onim njegovim osobitim nedorečenim
poluosmijehom, kada tema ide područjem
kojim besprijekorno vlada. Film o bosanskoj
kraljici Katarini Kosači. Naime Miljenko Dujela je kao vrsni poznavalac i priznati stručnjak
u oblasti televiziskog novinarstva gostovao
na jednom od seminara priređenog za novinare u organizaciji Talijanskog veleposlanstva
u BiH, a na kraju višemjesečnog savjetovanja
i druženja zadao je polaznicima temu da uz
njegovu pomoć urade priču o kraljici Katarini.
Dokumentarac Zaboravljeno kraljevstvo koji
je sniman ispred tvrđave u kraljevskom gradu
Bobovcu povrh Kraljeve Sutjeske. Emitiran je
u programima Federalne televizije i BHT-a,
te na RAI. Miljenko Dujela na talijanskoj televiziji RAI radi od 12. lipnja 1968. Točno 41.
godinu i jedan dan, od dana prijema u radni
odnos. Umirovljen je 13. lipnja 2009. Došavši
u Hrvatsku, kako reče, iz RAI u RAJ. Međutim, kada se zavoli kamera i novinarstvo mirovina/zaslužnica je samo puka formalnost. Tri
mjeseca nakon umirovljenja Miljenko Dujela
je aktivan. Obilazi svijet sa svojom kamerom.
Život profesionalca koji je istodobno snimatelj, novinar, voditelj, montažer, producent
92
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Nikola Šimić Tonin, Kadrovima kamere,...
i scenarist dijeli sa suprugom Desom, ustrajnom volonterkom, predsjednicom Hrvatske
dijaspore u Italiji i kćerkom Mirom, živeći u
Rimu i Zadru. Prvi kratki Dujelini dokumentarci i spotovi: „Tužan Božić 1991., U Hrvatskoj
(Mixer, RAI 2), Minirana Plitvička jezera (TV
sette, RAI 1.) Spotovi ranjene djece (prikazani
na Olimpiskom stadionu u Rimu), Laži iz beogradskih arhiva (Sorgente di vita), zatim slijede dokumentarci, Zadre moj galebe, moja
slobodo, Zašto Dubrovnik, Vukovarske majke, Vukovar petnaesta postaja križnoga puta,
Requiem in MIG Maggiore, Kopački rit (kako
se u ratu uništava i priroda)... većina od ovih
dokumentaraca su prikazani na TV-RAI, neki
su poslani u svijet, među Hrvate za prikupljanja humanitarne pomoći, za napaćenu i uništenu Hrvatsku. Isti su poslužili i Hrvatima u
Rimu i Italiji da preko njihovi hrvatskih udruga
i zajednica, prikupljaju humanitarnu pomoć i
šalju je u Hrvatsku i BiH.
Da bismo spoznali sadašnjost moramo o jučerašnjosti, o politčkim pejsažima, da sa lažima ne ulazimo u budućnost i slavimo tigrove od papira. Jer i najniža oseka je sunovrat
plime, psihološka je zaokupljenost, osnovnim
elementima života, opstanka kroz definiranje
tko je tko, što je što, definiranjem društvene
svijesti specifično različite, uvjetovanošću
podneblja. Već 1994. Miljenko Milko Dujela, želi pokazati pozitivnu sliku o Hrvatskoj,
okreće se životu, radi turističke reportaže o
ljepoti našega mora i hrvatskoj kulturnoj baštini, sadržajno, uvezano s prirodom i prirodnošću, za emisiju Sereno Variabile RAI 2, od
Istre preko Plitvičkih jezera i Kornata, Zadra,
Šibenika, Splita do Dubrovnika ... Prije trećeg
posjeta Pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, za RAI
2, Sullavia di Damasco, realizira reportaže,
Krščanska kultura RH, tri polsatne emisije. Po
modelu vlastitih doživljajnosti, asocijativnoga
povezivanja, pravi i niz reportaža o Marijinom
svetištu u Međugorju (BiH). Njegova ljudskost
i stvaralačka životnost, nije nezamijećena,
okvir za sve navedeno niz su priznanja i vrednovanja. Počasni je predsjednik Društva stranaca od osnutka, 1993. Rodnom gradu, gradu
Zadru, poklanja tri dokumentarca već rečeni:
Zadre moj galebe moja slobodo; Universitas
Jadertina i Papa Ivan Pavao II. u Zadru. Za
dva kratka filma o Domovinskom ratu: Nevid-
89--93
ljiva granica i Bombardiranje Zadra 1991. dobio specijalne nagrade na festivalima kratkometažnog filma u Val Suza i Bracciano (Italija)
U akademskoj godini 2006./2007. docent je i
voditelj novinarskog projekta o pravima informiranja mladih i koordinator specijalnog tečaja za snimatelje i novinare u projektu: Program
i pomoć pri kvalifikaciji djelatnika informiranja
i komunikacija o pravima čovjeka, organiziranih u Sarajevu od talijanske kooperacije za
razvoj, Ministarstva vanjskih poslova, zajedno
sa socijalnim uredom RAI (Segretariato Sociale RAI) i nacionalno udruženje novinara Bosne i Hercegovine. 2007. -2008. docent je na
tečaju formacije: Novinari između mira i rata
(Giornalisti fra pace e guerra) organiziranog
od provincije Bolgone. 2008. – 2009. docent
je na Univesitetu u Bariju o načinu komuniciranja. Članom je Hrvatsko-Talijanske udruge
u Rimu od osnutka 1993. i trener (mister) nogometnog kluba „Croazia“, sve do povratka u
domovinu 2010.
Član Svjetske organizacije novinara Miljenko
Milko Dujela – režiser, novinar, misionar, putopisac i humanist kadrovima života s prvih
crta življenja, kadrovi su lika i djela. Miljenko
Milko Dujela, tvori u cjelini i u svakoj svojoj
posebnosti i pojedinosti raznoliki predmetnotematski i vrstovni stvaralački sustav, pokazujući i dokazujući svoju izražajnu sposobnost
kamerom kadrove života obznaniti i trajno sačuvati. Nije to samo formalna izvanjska strana, zreli su to cvati doživljenog. Držeći se elemenata obveze, mjere vjernosti, uz čitav niz
međuprijetvorbi kulturnoga obzora, u podlozi
često zagušljivoga ozračja suvremenoga života. Ta dvostranost lica sive stvarnosti, izvrnute
bačene rukavice, primijećen a neoštećen u
svojoj intimi, rafiniranoj igri razina života sačuvan biljeg osobnosti. U profinjenoj neobičnosti, zona ljudskosti i zona profesionalnosti u
ovodobnoj i onodobnoj stvarnosti. U suodnosu s elementima biografije njegove cjelovitosti i autonomnosti. U uspostavi svoga vlastita
umjetničkoga i ljudskoga homogena svijeta,
izgrađenoga svijeta sebe, etičkih vrijednosti,
pokretačkoga nukleusa nutrine duše. U opsegu misaonog zagrljaja da nam draga osoba,
vrijedna poštovanja bude cijeli svijet.
93
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
94-109
Drvljanci, poremećena idila
u zagrljaju drveća
ĐURO FRANKOVIĆ
Sažetak: Hrvatsko podravsko naselje Drvljanci (Révfalu) sred nizine vodoplavnog područja
Drave danas nema svojih stalnih žitelja, samo
povremenih, koji iz gradova dođu za vikend ili
ovdje provode ljetni odmor. Oni su od nekadašnjih hrvatskih vlasnika kupili kuće, lijepo ih
obnovili, te im one u zagrljaju krošnji pružaju
mjesto pravog odmora i rekreacije. A kako se,
zapravo je živjelo nekada i kakva je sudbina zadesila naše Hrvate u ovom selu? Na ta pitanja
se traži odgovor.
Ključne riječi: – vodoplavno područje – dravska poplava – gospodarski život – šumski kompleksi – urbarski popisi – podravski pjesnici –
vjerski život – preseljenje stanovništva – turističko naselje – nova hodočašća
Sjećam se dobro kada su još ovdje stanovali Hrvati kojih je poslije poplave Drave, ljeta 1972.
godine, iz dana u dan bilo sve manje, dok se
nije iselio i zadnji mještanin Mina Bukovac. Drvljančanima je od parlamentarnih zastupnika
bilo ne jednom, već po običaju na početku svakog izbornog ciklusa obećana kamena cesta,
no ona nikada nije izgrađena. Nimalo me ne
čudi što je stanovnicima dodijalo gaziti po blatu u stalnoj zebnji od poplave, prijetnje vodene
stihije Drave, pa kada im se pružala prva prilika
teškim srcem, ali su ipak napustili svoja stoljetna ognjišta, prodavši svoje kuće i gospodarske
zgrade za sitne novce, a rodne oranice i u drvima bogate šume («rezulje») ostavili su na milost
i nemilost križevačke, odnosno fočke zadruge.
Preseli su se u obližnja ili u udaljenija mjesta: u
Fok (obitelj Sabo), Šeljin, Pečuh, Harkanj (Hidegovi i Gojakovi) i Breme (Gojakovi), u Martince.
Danas su Drvljančane rasuti diljem naše lijepe
domovine, samo ih više nema u njihovu nekadašnjem selu!
Naselje Drvljanci se u povijesnim dokumentima prvi put navodi u 13. stoljeću; ime je dobilo
po mađarskom nazivu skela = rév + falu = selo.
Imalo je razne vlasnike i prije i poslije osmanlijske vladavine (1543.-1686.); za vrijeme Rakocijeve bune početkom 18. stoljeća je opušteno,
jedno je vrijeme pripadalo kraljevskom fisku u
Beču, pa pečuškom kaptolu, obitelji Drašković i
drugim vlastelinima. Prema popisu Eleka Fényesa 1851. ovdje je živjelo 120 katolika (čitaj Hrvata, naime susjedni Mađari mahom su kalvini)
i nalazilo se u sustavu kotara Sigetvara u Šomođskoj županiji, kasnije je selo priključeno Baranjskoj županiji. Početkom 20. stoljeća brojalo
je blizu 200 žitelja. Ovo selo ima dvojaki naziv,
upravo kao i neka naselja u Slavoniji, koji se navodi i u jednini i množini, evo ovako: Drvljance i
Drvljanci, baš kao i susjedni Križevci i Martinci,
što bi bila potvrda slavenskog jezičnog kontinuiteta, koji se, eto, prostire i na drugu stranu
Drave. Mi se pak slobodno možemo poslužiti ili
birati ma koji od ova dva naziva, ili ih rabiti čak
i naizmjenično. Nastojat ću vam približiti i ljude
Podravce. Najprije želim vam predstaviti Minu
Bukovca, rođenog u Drvljancima 1914. godine,
koji je još i osamdesetih godina prošlog stoljeća
svako podne zazvonio zvonom kapele svoga
sela, kada je ovdje živjelo svega osam mještana. Bila je to njegova moralna obveza, što nalaže kršćanski nauk i tradicija koja je postala
prirodna i svakodnevna potreba podravskog
čovjeka. Bukovac mi je pred svojom kućom
zasađenim crvenim, bodljikavim, razgranatim
ružama puzavcima, na domak kanala Korčina,
početkom devedesetih godina prošlog stoljeća
kazivao i dvije molitvice, kada se je, možda, i
sâm spremao na vječiti put, otkud nema povratka, no ponaprije preselio se u sigurniji susjedni Fok (Drávafok), dok će nam onaj posljednji
(«potlanji») predočiti sama molitvica:
Hajmo spat,/ Boga zvat,/ I Mariju milovat!/ Marija je Božja Majka,/ Koja Boga porodila,/ Na križ
ga je položila./ Gospa sedi okrunjena,/ Puna
94
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
duha napunjena,/ Spasitelja porodila./ Spasi,
Bože, dušu moju,/ Ko no sveto telo svoje/ Amen.
I pučka pobožnost živi u podravskom čovjeku,
kao i čvrsta volja za ljepšim životom za kojim se
uvijek traga.
«RAPŠIC» KOJI JE TAMANIO GROFOVSKU
DIVLJAČ – Ovdje sam vodio ugodne razgovore sa mještanima, tako i sa Pavom Silovićem.
Bio je domazet («prizetio se») u Drvljance, rodom iz Potonje 1903. Upoznao sam i njegova
sina Minu, rođenog u Drvljancima 1923. godine, koji su se još, kao zadnji Mohikanci, držali
svoga stečenog imanja i naslijeđene djedovine
(«jočevine») u pitomoj Podravini. Bačo Pavo pričao mi je kako je za vrijeme organiziranja poljoprivrednih zadruga, krajem pedesetih godina
prošlog stoljeća, pobjegao kod svoje rodbine
u Brlobaš, dočekavši da agitatori napuste selo
i nije htio nikako stupiti u kolektiv. Vremenom
možda se je predomislio, naime nije bilo drugog ishoda, a živjeti se je moralo. Duhoviti i nasmijani bačo Pavo govorio mi je živahno, kao
da se u danom trenutku zbilo sve ono o čemu
slatko priča, priznavši čak i to da je bio krivolovac («rapšic») i kradomice tamanio divljač šeljinskog grofa Draškovića. Na moj malo neobičan
upit: «Bilo je mesa dosta?», starkelja mi reče da
ne samo za njegovu «družinu (obitelj), već za
celo selo! Što?!? Celo selo bi se najelo mesa!»
Bilo pa prošlo, vjerovali mi to ili ne. No ja nisam
dvojio u istinitost njegovih riječi već sam se, moram priznati, gromoglasno nasmijao.
94-109
STRASTI: RIBOLOV, ZABORAVLJENA GURMANSKA SLAST «PIŠKORI NA ZELJU» – A
kada sam kao sakupljač narodnih predaja ponovno svratio u to seoce skriveno među krošnjama drveća pored Drave, čiji seoski hatar
prosiječe kanal Korčina, nekoć pun riba, koje su
za vrijeme mrštenja, – od kraja veljače i ožujka,
kada popusti zub vremena i bradata zima odlazi u zapećak da se već jednom dobro ogrije – u
jatima doplivale čak do mog sela Lukovišća (Lakócsa). Riblje ženke su instinktivno znale kuda
trebaju otplivati i u kojim plićacima kanalića
Mlake i Pujkova trebaju postaviti svoja jajašca,
koja su potom riblji mužjaci oplodili, instinktivno pobrinuvši se za svoje potomstvo, za mlađ,
dabome daleko od matične rijeke Drave. Bivalo je da je voda u kanalu naglo opala, a ribe,
ponajviše «šćuke» (štuke), «belke» (kesege) i
«crijenperke», šarani, «bulježi» (grgeči), linjaki i
«somi», nisu se mogle više vratiti u Dravu, te su
postale plijen «halasa» i ribiča koji su ih vješto
lovili u mrežu (u lukoviške «kurjake» ili martinačke «vrške») a vodu udarili od šiba «slibića»
izdjelanih «basačima», odnosno «bacačima»,
ili pak su oštrim i škrakljastim ostvama vješto
pogodili ribu, dabome, znalo se dobro jer je u
genima podravskog čovjeka kako navući omču
od drota na u vodi boraveći svoj plijen, ubično
na štuku, koja je upravo vrebala na svoju žrtvu
a postala je i sama plijen. Pored pravila velika
riba pojede manju ribu, eto, mogli bismo reći
čovjek pojede svaku ribu. Riba se je mamila još
i udicom za koju su trebali zdravi, odmoreni
živci, a zašto ja nisam imao ni opremu ni strpljenje. Volio sam ribu loviti košarom («korpom») ili
golim rukama podjednako, bivalo to ponajviše
u ljetnim danima, još kao dječak što je sada postala priča za mog unuka. Kao dječurlija boravili
smo na kanalu ili na Ciglani, dabome u vodi,
no i pored nje sunčajući se ili se bezbrižno valjali u plićacima, zvanima «toplice» bare. Išlo
se je u ribolov i kada je voda zahladila, ako se
je doznalo za sigurni plijen. Priča se kako su u
stara vremena od vrbinog pruća ispletene vrške
služile za lovljenje čikova ili «piškora» (brkice),
nalikom na jegulju. Navodno, kuhali su ih na
kupusu («zelju») i bila su prava slast bez sitnih
kostiju za gladne podravske želudce.
Izgled Drvljanaca sa ušorenim ulicama 1972. godine
95
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
NEZAPOSLENOST NA SAMOM VRHU ZEMALJSKE LJESTVICE NEZAPOSLENIH – No
taj kanal u Drvljancima je strm sa visokom obalom. Na njemu je poslije kobne poplave 1972.
godine izgrađena brana koja se podiže ili spušta ovisno u vodostaju kanala te tako ribama
sprečava ili omogućava bilo kakav put prema
Dravi ili prema Lukovišću. Brana se funkcionalno podiže ili spušta i služi za regulaciju vodostaja. Međutim, kanal Korčina je napušten, ne
čisti se i ne kosi se više, u njemu desetlijećima
staložava se debeli mulj. Bog sačuvaj da zagazite u njeg, kao ja, mogli biste olako zaglibiti. Ne
znam što bi se dogodilo da iznenada padnu velike oborine? Podravska sela olako bi se mogla
naći pod vodom. Nekada je u Šeljinu (Sellye)
djelovalo vodoprivredno poduzeće (u telefonskom imeniku vidim da i danas postoji), gdje
su mnogi naši Hrvati našli svoju sigurnu zaradu, na stalnom radnom mjestu. Podravski radni
ljudi odlazili su na posao u gradove, u Pečuh, u
Brana u Drvljancima na kanalu Korčina izgrađena je poslije
vodene poplave 1972. godine, te je namjena za reguliranje
razine vodostaja Drave i sakupljanje unutrašnjih voda kanala
94-109
tvornicu konzervi Sigeta, u Barču, itd. Kada ovo
navodim nije to neka žalopojka za socijalističkim ustrojstvom, već valja istaći da se ovdašnja
nezaposlenost nalazi na samom vrhu zemaljske
ljestvice nezaposlenih, što je prema meni, čak
i veća neman od poplave Drave. Trebao bih
vam ispričati i priču kako je u 19. stoljeću utemeljeno Vodoprivredno društvo Korčina, čiji je
inicijator i utemeljitelj bio lukoviški pop Šterba,
o kojemu moji lukoviški kazivači kazuju da nije
dobro mjerio seoski hatar: tko mu je donosio
darove, obično pijetla, tome je navodno više izmjerio od budućih plodnih oranica i sjenokoša
koje su ranije bile u sastavu seoske zajednice.
No njega je poslije smrti stigla božja kazna, naime noću morao je vući lanac, kojim je i nadalje
mjerio hatar, odnosno, dolazio među ljude na
konjaru, gdje su se konji noću čuvali, da bi se
malo ogrijao pored vatre.
EKSTENZIVNO STOČARSTVO – Ekstenzivno
stočarstvo je karakteriziralo ova naša hrvatska
naselja, primjerice početkom 20. stoljeća u
Drvljancima bilo je 80-90 krava, 70 konja, 110
svinja, prema sjećanju Mine Bukovca. Stoka se
je prodavala na raznim sajmovima koji su se
redovno održavali u Šeljinu, Sigetu, Barču, a
sjećam se još kao dijete išlo se je na «pazar»
u Foku i Ujfalubu (Kétújfalu). U Kašadu mi je
pričao Vinko Graić kako je u podravskim selima obično ujesen kupovao teladi pa ih tijekom
zime timario, kasnije prodao za dobre novce.
Već za vrijeme osmanlijske vladavine u 17. stoljeću, kako doznajemo iz pisma podravskih
kmetova upućenih zagrebačkom kaptolu, Benediktu Vinkoviću, ujedno i pečuškom biskupu,
koji je uslijed osmanlijske vladavine bio primoran upravljati sa svojom biskupskom dijecezom
ne iz Pečuha, već iz sigurnijeg Zagreba, za raznorazne kmetovske daće. Martinčani u svom
pismu na kajkavskom jeziku navoda da će poslije sajma u Miholjacu regulirati svoje obaveze
i biskupu dostaviti poplun.
STANOVNIŠTVO BILO JE HRVATSKO – Malo
naselje Drvljance, pored Drave, 1910. imalo je
192 stanovnika 48 Mađara (sa malom iznimkom vjerojatno svi su oni bili Hrvati) i 135 Hrvata, dokle godine 1939. sa susjednom Okugom
(Zokoga) skupa ¸je brojalo 300 stanovnika:
104 Hrvata, 99 Mađara, 92 Cigana i 4 Nijema-
96
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
ca. Broj stanovnika Drvljanaca 1970-tih godina
opao je na 75 Hrvata i 19 Mađara, dok 80-tih
godina bilo je svega 9 žitelja.
Zgrada krčme i dućana danas zatvorenih vrata,
a nekada mjesto veselih okupljanja, pjesama i plesa
uz meketanje gajde («dude») i udaranje u tambure
Snimka Zvonimir Ištvan
URBARI ZNAČILI SU U NEKU RUKU BOLJITAK – Urbari (lat. urbarium) bili su vladarevi
zakonski propisi koji su vrlo detaljno uređivali
odnose između kmetova i feudalnih posjednika. Urbari Marije Terezije uvelike su poboljšali
položaj kmetova prema gospodarima. Kmetovi
su sve do Mađarske građanske revolucije 1848.
godine morali podnositi razne feudalne namete, daće i sl. Drvljanci su 17. kolovoza 1767., za
vrijeme vladavine kraljice Marije Terezije (17401770), na hrvatskom (kajkavskom) dobili svoj
urbar, koji je regulirao obaveze mještana od
davanja raznih daća, do obavljanja tlake («rabote») i službe «foršponta» (možda je od ove riječi
postala istoznačna podravska riječ «pošpon»)
tj. davanja besplatane usluge kolima i konjima
ili drugom teglećom marvom.
Tada su u Drvljanicima živjeli ovi mještani: «Gyuro Zvonár ¼, Mato Milosovics 1/8, Pavao Szalay
1/8, Iván Papp ¼, Marco Kollár 1/8, Mató Jancsika
¼» sa svojim brojnim obiteljima. U podravskoj
obitelji («družini»), u tzv. obiteljskoj zadruzi, bilo
je najmanje 8 članova. Urbar je ponaosob regulirao obveze kmetova, a brojkama je navedena i veličina njihova zemljišnog posjeda. Svi
su Drvljančani zaredom bili vlasnici zemljišnih
posjeda, ovdje nije bilo bezemljaša, tzv. želira.
Uglavnom su raspolagali s kmetovskim selištem
94-109
(«jobbágy telek») koje je bilo veličine ¼ ili 1/8.
Jedno kmetovsko selište iznosilo je 24 jutara
oranice i 8 jutara livade, dok jedna četvrtina sadržala je 6 jutara oranice i jedno jutro i četvrt
livade, a osmina polovicu toga, znači, oko tri jutra oranice. Zacijelo kada su se pojavili ubirači
poreza (dicatores) da ubiru čak i ratne troškove
(dica) – valja podsjetiti kako je kraljica Marija
Terezija stalno ratovala – vjerujem da su se gazde najradije sakrivale po šumama ili čamcem,
odnosno skelom prevezli se u Slavoniju («Šlavonija»). I grof Ivan Drašković je tako prebjegao
ispred Horthyjevih žandara na svoje slavonske posjede, bojeći se odmazde, naime bio je
optužen za kolaboraciju sa Kraljevinom Srba
Hrvata i Slovenaca, pod čijom okupacijom se
nalazilo i ovo područje od 1918-1921. godine.
Feudalni tereti kmetova, tako i naših Hrvata, bili
su nemali, naime ovisno o veličini svojih posjeda imali su veće ili manje namete: obavljanje
tlake, odlazak na «rabotu», ili «pošpon» (prijevoz razne robe sa svojim kolima u zapregom),
davanje jaja i kopuna, pa tako bi se išlo u nedogled: «Daj, pa daj!». Urbar Drvljanaca pisan
je na tadašnjem književnom kajkavskom jeziku.
Po mojoj prosudbi drugačiji kajkavski se rabio u
podravskim kajkavskim naseljima zapadno od
Barče, a zapaža se i neka treća varijanta u slučaju pomurskih, međimurskih kao i drugih naselja
u unutrašnjosti Šomođske županije. (Ova problematika je međutim i danas terra incognita!).
Uz pomoć mađarskih slova tekst urbara postaje nam čitljiv, možda jedino slovo x bi moglo
biti problematično, ali ono se čita kao današnje
«ž». (Riječ je naime o slavonskoj grafiji.) Dakle,
drvljanski kmetovi bili su dužni ići na vlastelinski
posjed s 4 vola i jedan dan orati sa svojim plugom, a onaj kmet koji nije imao tegleću marvu, taj je bio dužan dva dana poći na oranje.
Oranje su obavljali po dva kmeta, jedan koji je
tjerao volove, dok drugi išao je za plugom. Oni
se nisu mogli tjerati na drugi posao. Pošto mještani nisu imali vinograde niti grožđe, stoga su
bili dužni vinske daće zamijeniti radom, jedan
dan volovima, odnosno, ako «nemaju marvu,
dužni su dva dana obavljati ručne poslove. [...]
z marvom i szvojom kolom na oranya pak 4 marvom z svojom plugom ako pak 4 marva neima
z drugo pregnucs bude dva dana orati, na sto
u szvako oranye jedan put jeszt duxan. U oranje pak 4 marvama ako budu dvoicza potrebni
97
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
jedan dan mora szamo tako biti koi znade marve tirati na drugi poszao ne mre se szilovati. Što
vino nema i vinograda dielova kia deleto od czile
bastinye dvoi svoja ko tako cse csiniti da jedan
put z marvom i dva put z rukom bude sluxiti [...]
17 aug. 767.
NATURALNA PRIVREDA, POSLOVI, RADNE
MOGUĆNOSTI – Uzimajući u obzir brojna
domaćinstva s malim posjedima, baš se i nije
moglo sjajno živjeti, već se je, podravski rečeno,
životarilo. U obitelji sve se je točno znalo našto
se troši i može potrošiti. Štedjelo se je uvijek,
čak su «šparale» domaćice i na hrani, stoga se
ne bez razloga kazuje: Kad se kosi, nek se troši,
celo jajce u rezance! No, mliječnih proizvoda je
uvijek bilo u izobilju, držale su se dojne krave,
paše je bilo u izobilju. A kada se je stvorio od
nečega neki višak, tada se obično kazivalo: Od
viška ne bolji glava. Vladala je uglavnom naturalna privreda. Podravski čovjek je sâm za sebe
i svoju obitelj proizvodio sve potrebne namirnice, od hrane do tkanina, odjevnih predmeta,
tekstila i tome slično. Pored svega toga valja računati i novim migracijskim kretanjima, povećanjem broja stanovništva, dolazak i nastanjenje
ljudih iz susjednih sela, ponajviše iz slavonske
Podravine. Iz matičnih knjiga katoličkih župa u
Lukovišću, Bogdašinu i Martincima postaje jasno da su ova hrvatska podravska sela bila međusobno povezana, dakako i sa selima s druge
strane Drave, naime ženilo se je i udavalo iz tih
osam naselja i slavonskih. Vladala je endogamija koja je vremenom prerasla u eksogamiju.
Naši Hrvati u ranijim stoljećima nisu se miješali
s Mađarima, ali poslije II. svjetskog rata slika se
promijenila i u tom pogledu, postali su mješoviti
brakovi česti, a lijepe Hrvatice su se poudavale
za mađarske graničare koji su ih poslije odsluženja vojnog roka poveli sa sobom u svoj zavičaj. No neki su se vojnici prizetili u ta naša sela,
kao i Bakonji, koji je tako dobro usvojio mjesni
martinački govor da ni rođeni Martinčani nisu
ljepše i radije govorili na tom narječju. Okrčene
šume i isušene močvare, naročito poslije regulacije Drave, za vrijeme Marije Terezije, pružale
su nove plodne oranice i livade. Regulacija je
od 18. stoljeća potrajala sve do konca 20. stoljeća a isušena vodoplavna područja pripadala
su inicijatorima ovog poduhvata, tj. samim vlastelinima. Mještani pored obradivih zemljišnih
94-109
površina bavili su se i ribolovom, stočarstvom,
od jeseni su žirili svoje svinje u prostranim slavonskim šumama ili na svojim pašnjacima koje
su krasili stoljetni hrastovi i u šumama, uzetih u
zakup, odnosno svinje su u dravskim plićacima
našle svoju hranu: gliste, kukce, žabe, jestivo
korijenje, travu, ribe, školjke, ptičja jaja, ptičju mladunčad i slično. Muškarci iz Drvljanaca
uzvodno tijeka Drave vukli su lađe, kao i mještani iz drugih naših naselja, i tu se je moglo
nešto zaraditi, kao i u nadnici na vlastelinskim
dobrima ili posjedima imućnijih mađarskih seljaka u Ormanšagu, gdje je od proljeća pa sve
do ubiranja ljetine bila potrebna radna marljiva ruka našeg hrvatskog čovjeka. Išlo se je i u
šumu raditi u nadnicu, sječi drva, čistiti od drača
mladu rasad, u šumskom rasadniku kopati i saditi rasad, kositi šumske «lenije», sakupljati oguljenu koru drveta za učinjavanje kože, kupio se
je žir, brače gljive i tomu slično. No da se je jako
davno, što je palo u zaborav, i zlato ispiralo na
Dravi može nam poslužiti i slavenski naziv obližnjeg mađarskog naselja Zalata.
PODRAVSKI KRAJOLIK SE I DANAS MIJENJA
– Baranjsko-dravska nizina sastoji se od Ormanšaga te Pečuške nizije. Ubraja se u zatvorenu
zonu hrastovih šuma. Ovih dana provozavši se
autom na nasipu između Drvljanaca i Martinaca, dale su se zapaziti nove zelene površine
mladog drveća, pored domicilnih hrastova ima
i akacija, koje se agresivno šire, ali po mome mišljenju one bni trebale biti nepoželjne u ovom
podravskom krajoliku, ne bi ih trebalo saditi,
iako znam da brzo rastu i mogu poslužiti kao
kvalitetan ogrjev. U svezi rečenog valja istaći
kako Europska unija daje značajnu potporu
za pošumljivanje poljoprivrednih površina te
se na taj način reguliraju i površine obradivih
oranica, smanjuje se poljoprivredna proizvodnja s određenim propisanim kvotama. Drveće
se uglavnom sadi na slabijem, ne baš rodnom
tlu. Danas ovo područje uzduž rijeke Drave pripada pod upravu direkcije Nacionalnog parka
Dunav–Drava.
DIVLJAČI U ŠUMSKIM KOPLEKSIMA – Vremenom, za dobrih sto godina, ovdje će ponovo
izrasti šumski kompleksi i u njima će obitavati jeleni kapitalci – u socijalizmu postali su meta bogatijih njemačkih lovaca –, kao i druga divljač,
98
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
koja se, ako je povjerovati, momentalno tamani
gdje se stigne. S pretjerivanjem rečeno, puca se
čak i u leptire (bit će zanimljivo navesti i njegove podravske jezične ekvivalente: «palipar», «filipar», «filimpar», «lepir»). Sjećam se kada smo
sa pečuškom televizijskom ekipom snimali film
o članovima lovačkog društva u Foku, u čije se
društvo ubrajaju i lovci iz Martinaca, tada je još
bio živ Vid Széplaki, čije su ruke bile sigurne ne
samo u lovu, već i u izradbi stolova i stolica vrtne garniture od stoljetnih masivnih jagnjadi. Vid
je iz drveta napravio i maketu stare podravske
kuće u Martincima, koju mi je pokazivao, jer
se je zamišljalo da bi trebalo osmisliti seosku
zavičajnu kuću. To bi bio dug Martinčana prema svojoj zajednici. U podravskim močvarnim
područjima punih visokog šaša i trske nerijetko naći će se i divlja mačka, u novije vrijeme
i srebren šakal, a iznad njih kruži krunaš, orao
štekavac, dok u vrbacima, u visini krošnje drveća, iz godine u godinu, svoja gnijezda grade,
ili stara obnavljaju crne rode, a pod stoljetnim,
stablima nečujno šulja se divlja mačka, uvijek
spremna iznenadno zaskočiti svoj plijen. Vidin
je prijatelj bio Beno, ako se dobro sjećam, koji
je u društvu vještih Martinčana od vrbovskog
pruća pleo fašinski («flašine») pokrovac ili fašinsko platno za osiguranje dravske obale («benta») od erozije. Ovakvu fašinadu izgradili su na
vodi na teglenici (plovilu) a zatim su ju vješto
razastirali na obali te je opterećena vodograđenim kamenjem. Radnici su učvršćivali obalu s
ciljem sprečavanja rušenja obale. I o tome smo
snimali film. Ranije sam za radio-emisije RadioPečuha s ljudima snimio reportaže o tom poslu.
Sjećam se da je u blizini Drave, umjesto nekadašnjeg minskog polja, bila zemlja skroz izorana i drljačom usitnjena, postavši meka granična
crta, čiji su krajevi išli u nedogled, da bi se svaki
trag živih bića koja su kroz nju prešla, dakako
vidio, dao zapaziti, te graničarska patrola i više
njihovo vodstvo odmah doznalo da li je netko
unatoč zabrane prebjegao preko granične rijeke, tj. «disidero».
KOJIMA JE DODIJALA GRADNJA SOCIJALIZMA PREPLIVALI SU DRAVU – Nije bila
prava rijetkost da su mještani ilegalno napustili
zemlju, preplivavši Dravu i brojni naši podravski
Hrvati, i nejedan Drvljančanin našli su se u svijetu svojih snova. Osobno sam poznavao neke
94-109
«disidente» Martinčane i Noseljane. Ovi potonji
su uvijek noću svoga proštenja («bučure») na
Svetu Janu rizikovali svoj život ili da ih na osnovu Bajskog mađarsko-jugoslavenskog sporazuma 1953. jugoslavenski organi vrate natrag u
Mađarsku, ali njihov prebjeg bio je unaprijed
organiziran, naime neki ih je njihov zemljak,
koji je ranije kidnuo na određenom mjestu preko Drave, dočekao s druge strane granične rijeke i autom prebacio u neku zapadnu zemlju.
HLADNI RAT JE PONAJVIŠE ZADESIO HRVATSKI ŽIVALJ U POGRANIČNOM PODRUČJU
– Za vrijeme zavađenosti socijalističkih lidera, s
jedne strane Staljinovi vjerni marioneti, kao što
je bio i sâm Rakosi, vjerno su slijedili naloge svoga vlastodršca te rado prihvaćali sovjetske ljude
KGB-a i izgradili čitav sustav bunkera, bilo od
drveta i zemlje ili bilo od betona, na čitavom
graničnom području između Mađarske i Titove
Jugoslavije. Neprijateljstvo između Mađarske i
Jugoslavije demonstriralo se je na razne načine
i dostiglo vrhunac u tijeku 1952. godine kada
su iz pograničnog područja odstranjeni za državnu sigurnost opasni elementi i kulaci. Koliko
ih je bilo takvih u Drvljancima o tome momentalno nemam podataka, ali ih je u tadašnjem
Šeljinskom kotaru bilo čak 400 osoba na spisku
kulaka, koji su se svi našli u logorima za internirane na Velikoj mađarskoj nizini (Alföld). Među
njima u velikom broju bilo je i Hrvata. Pošto od
tih naših podravskih seljaka rijetko koji je imao
više od petnaest jutara zemlje – bili su većinom
srednji ili sitni posjednici sa oko osam jutara –
ali u očima ÁVH bili su strani i opasni element
za državnu sigurnost, stoga i deportirani. (Nažalost, ni ova naša problematika još nije obrađena!). Za vrijeme tih hladnih odnosa, ustvari
«hladnog rata» između 1949. i 1953. nije bila
prava rijetkost da se je preko granice pucalo i
ubijalo, s jedne i sa druge strane podjednako.
Navodno ciljalo se je ponajviše na časnike koje
su izdale njihove naramenice, kako mi je kazivao pokojni Pavo Győri, uspješni predsjednik
martinačke poljoprivredne zadruge. U vojnoj
obavještajnoj službi Jugoslavije urađena je statistika prebjega iz Mađarske za vrijeme Rakošijevog režima. U Jugoslaviju je od 1848. do 1955.
prebjeglo 2.313 mađarskih državljana, najviše
tijekom 1949. godine 1.055 lica, među njima
otkriveno je 22 agenta mađarske obavještajne
99
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
službe. Incidenti, provokacije, povreda granice
bili su na dnevnom redu, a 1953. na mađarskojugoslavenskoj granici bilo je 109 takvih slučajeva.
JEDNOM SU SAMO POPUSTILE PRILIKE –
Jedno vrijeme bila je to zabranjena zona i sjećam se još kao dijete kada su mine odstranjene,
možda 1953. godine, a u zemlji su se našle najmanje pet godina, i mi školarci mogli smo pod
vodstvom učitelja Jose Gugana poći na izlet
na Dravu kod «vizmeštra» u Brlobašu (Szentborbás). Tu smo skuhali paprikaš od krumpira,
svatko je ponio nešto sa sobom, tko krumpira,
tko kobasice, tko luka. Gledali smo ostatke stare skele koja je povezivala jednu i drugu obalu,
opasne matice rijeke koja je kupila i kupi svoje žrtve i u naše dane. «Vizmeštar», Rečan Pali
bači, dao nam je široku mrežu da lovimo ribu
u rukavcu Drave. Ulov je bio dobar. Naš omiljeni učitelj Gugan me je zamolio da mu ponesem kući plijen, a među ribama našao se je i
jedan «dravski som», kojega sam tada ugledao
prvi put. Kudikamo bio je veći i glavatiji, čak i
bez bodeža sa dviju strana oko lakomih usta,
od onih somića koji su doplivali iz Drave u naš
kanal. Učitelj mi je dao od riba. Nekako bilo je
urođeno u nama: zaplijeniti nešto, nešto ufatiti,
odnosno uloviti i ponijeti plijen doma. U Podravini se kazuje i ovo: Prvi koš (p)čela treba ukrasti, a ne kupiti, jer će samo tako biti sreće!
GODINE KADAROVE MEKE DIKTATURE –
Kada smo sa tv-ekipom htjeli preći preko užeg,
mekanog pojasa uz graničnu crtu, tada nas je
vodio jedan graničar na određeno mjesto, a prije je trebalo zatražiti i dobiti dozvolu od uprave
pogranične službe u Pečuhu. Kao zanimljivost
navodim da kamerom nije bilo slobodno snimiti drugu stranu rijeke, jer je to bio već «jugoslavenski teritorij». Snimali smo samo ovu našu
stranu obale, dakako iz čamca. Vidov prijatelj
Beno bio mi je bio sugovornik o kojemu su mi
drugi radnici, njegovi suseljani, pričali da je za
vrijeme Mađarske revolucije 1956. godine podigao svoj glas protiv Rakošijevog režima te je
zbog toga bio osuđen na izdržavanje kazne u
zatvoru, kao i više naših Hrvata iz tih naselja.
(Navodim kako ni ova problematika nije istražena!) Stasiti čovjek dvometraš i čeličnih mišića
bačo Beno to nije zanijekao, ali na tu temu tada
94-109
snimiti film bilo bi jednako sa samoubojstvom.
No za vrijeme snimanja našeg jednog drugog
filma o lovu, opet smo se susreli, naime imao je
dozvolu za držanje oružja. Njegova dvocijevka
zagrmjela je u fočkoj šumi, pa je pogodio divljeg zeca. No sve se to dogodilo u godinama
meke diktature Jánosa Kádára koji svoju vlast
može zahvaliti Titu, naime jugoslavenski vođa
je na brijunskom dogovoru (2. listopada 1956.)
sa Hruščovom inzistirao da Kádár bude postavljen za prvog čovjeka Partije. Hruščov je na to
pristao, a Tito je pak odobrio sovjetsku intervenciju. (Navodim kako sam godinu dana 1974.
te mjesec dana 2006. istraživao mađarskojugoslavenske odnose i snimio na mikrofilm,
odnosno fotokopirao originalne dokumente u
raznim beogradskim arhivima.)
NEKE BILJKE U PODRAVINI I PRIČICE O
NJIMA. VILA NA SUHOJ GRANI HRASTA –
Podravski biljni svijet srazmjerno pokazuje submontanski karakter, u njemu se pojavljuje zimska preslica (Equisetum hyemale) ili močvarna
preslica (Equisetum palustre). Ona je česta biljka močvarnih travnjaka. U našem lukoviškom
vrtu nikako se nije dala iskorijeniti vošć(ica),
kao ni pirika, odnosno pirevina (Elymus repens).
Zimsku preslicu su sušili i od nje kuhali čaj. Takav čaj korisno je bilo piti kod upaljenih bubrega, kod kamenaca u mokraći. Osušena biljka
služila je za pomlađivanje kože i bila u pomoći
u borbi protiv bora.
U podravskim predajama vile sjede na suhoj
grani hrasta (mjesto Perunovo, vrhovnog boga,
odnosno boga groma u slavenskoj tradiciji) ali
mogu se vidjeti kako sjede i na «divljem grožđu»
tj. vinovoj lozi koja raste kao samonikla, divlja ili
šumska penjačica (Vitis silvestris). Podravski čovjek je ove, kao i druge biljke, dobro poznavao
i služile su mu za liječenje, za čaj, no nerijetko
ih je unosio u svoj svijet mašte.
A kada je puklo proljeće išli smo još kao djeca na livadu brati bijelog dremanca, u šumi
visi babu i prelijepu, ranoproljetnu biljku lilastu
kockavicu, koja je u Podravini poznata pod nazivom klabučica (zabranjeno ju brati). Ova biljka vjerojatno zato ima toliko lijepi cvijet jer je
otrovna i skreće pažnju sisavaca na opreznost,
baš kao neke otrovne žabe intenzivnih boja u
amazonskim šumama. Lukavicu lilaste kockavice još sam kao gimnazijalac sa pokojnim prijate-
100
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
ljem Joškom Hajošem – rođeni smo istog dana
u Foku za vrijeme Drugog svjetskoga rata kada
je Lukovišće evakuirano – u lukoviškoj vlažnoj
šumi Goriček našao te ponio doma i posadio
u vrčaku. Godinama je, svakog proljeća, pod
grmom ruža, procvjetala na veliku radost moje
majke i mene (počinje cvjetati tek nakon pet do
osam godina te može doživjeti starost od čak
30, a vjerojatno i više godina). Novo stanište joj
je dugi niz godina odgovaralo, dok nije onemogla i iščezla.
Poslije Đurđeva išli smo brati u šumu Farkaš,
pored kanala Korčina (mi smo ga zvali jednostavno kanalom), mirišljave đurđice («dišeći
đurđeš») koje se lijepo prostirao kao zeleno-bijeli tepih na pjeskovitom brijegu pod šumskom
paprati, kod trećeg mosta na kanalu, nalijevo.
(O, dragi Bože, ne prođe ni jedno proljeće da
Kapelica u Drvljancima sagrađena je 1925. (zvono je težine 85
kg.). Posvećeni su na dan Presvetog Srca Isusova (22. lipnja).
Od tada se toga dana održava proštenje. Hrvatska zemaljske
samouprava na taj dan 2011. organizirala je ovamo prvo
hodočašće Hrvata u Mađarskoj. Snimka Zvonimir Ištvan
94-109
se ne zaželim otići tamo đurđeša brati!) Još kao
dijete nabravši buketić visibabe ili đurđice odnio sam «čokora» svojoj majci, a drugoga «doktorici», gospođi, supruzi doktora, koja je pekla
nezaboravne kolače, a ako nisu bili gotovi i izrezani na tacni, rado sam dočekao da se ispeče
slasni «šütemenj». No jedino neki žuti cvijet (zaboravio sam mu ime) nije nam bilo slobodno
brati i ponijeti kući jer u takvom slučaju kokoše
ne bi više nosle jaja. U Starinu poznat je «zmijin
cvet» kojega je bilo zabranjeno brati, jer ako se
ponese doma, onda će vile kazniti danu obitelj.
PREDAJE. BOGATA BAŠTINA – Za trenutak
trebamo se vratiti kazivanjima Mine Silovića,
u čijem se dvorištu pod trešnjom, koja je obilno donosila krupne bijele, a ne crvene plodove, nalazila klupčica. Tu smo popričali uz moj
ukopčani magnetofon. Pavo i sin mu Mina bili
su mi nadareni kazivači, a bačo Pavo znao je
zanimljive predaje, uostalom i ovu: «U Martinci
Kuštrica stari bio, k otim je vrag dolazio. Taj se z
vragom i tuko, a mali čovečac bio [...] Kako ga je
vrag uvatio, tako ga stisnio i crno mu bilo.»
Svijet podravskog čovjeka bio je pun nadnaravnih bića. Pričice i predaje kazivale su se često,
neosporno sadrže zanimljive pojedinosti koje
će dobro doći istraživačima stare hrvatske, odnosno slavenske vjere. Pored ove prve o vragu
koji dolazi u selo zna se čak i to kako on postaje. Ne želim nikoga zastrašiti, nije to onaj vražić koji nam je poznat iz nekih drugih tekstova.
Ovdje se već zapažaju i njegove zoomorfne
(životinjske) osobine, naime ima kopita, kao
konj, i rogove. Međutim, on može biti i uslužni
duh koji ispunjava svu želju svoga gospodara
ali ga se je teško maniti. Treba mu dati takav
zadatak koji ne može ostvariti, npr. u rešetu da
donese vodu, konopcem da zahvati pijesak i
da donese, odnosno da čovječju faunsku dlaku
poravna. Strah sluišatelčja se u isti čas zamjenjuje smijehom, kao u nekom valjanijem kazališnom scenariju totalnog kazališta! Vražić to ne
može uraditi i tada napušta svog vlasnika koji
ga je trebaa hraniti. Obično boravio je pod stolom u kući ili se držao u kutiji za šibice, a njegov
gazda kod svakog jela prvi zalogaj trebao mu
je dati.
101
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
«Čisto crna kokoš, ni las nema belo, ni šareno, ni
criljeno. Nabaška treba tu kokoš zatvorit z crnim
pevcom, i što iznese, to treba jajce uzet, ako oćo
vraga da imajo.
Pod levu ruku, pazulje, treba deti. Tri tijedna treba, onda se zlegne mali vrag. Taj nema mira ni u
domu ni u noći.
– Što zapovedaš, gazda? – pita.
– To i to...
Jel mam (odmah) treba šumu zaseć, on će mam
učinjit!
– To meni učinji, to i to.
I blago bi donel, zlato i srebro.
– Evo ti, gazda!
Al uvek dojde i kaže:
– Što zapovedaš, gazda?
Ima dva roga i criljenu (crvenu) šapku (kapu) i
kopite ko konj.»
Nisu bile rijetke pripovijetke i o dudašima koji
su svirali vilama na raskrižjima («križopućama»).
Vile su im darivale vještinu u razumijevanju i u
izvođenju raznih obrta i majstorskih vještina.
Pravi, vragolasti dudaši, eto, postaju na ovaj na-
94-109
čin: « … ko je števo dudaš biti, trebao se predati
vragu.» Dudaš je, dakle, od vraga naučio svirati,
koji mu je skrenio mali prst («malčok») na lijevoj ruci da bi mogao svirati i na zadnjoj rupici
diplica.
Imajmo u vidu da su nekada naši seljaci trebali
sve sami napraviti, popraviti, izuzev kovačkog i
nekih drugih zanata, ama baš u sve su trebali
umjeti i razumjeti se. Samo da ponovim, radilo
se je o naturalnoj privredi, kada na selu zarade
baš nije bilo (kao ni danas!) izuzev nekih nadnica na vlastelinskim dobrima, u šumi, kopanju i
čišćenju kanala. Naš podravski «svet» tj. pučanstvo početkom 20. stoljeća počelo je napuštati
svoj voljeni zavičaj, rodnu grudu, odlazeći za
zaradom u Ameriku, zemlju snova i obećanja.
No novac zarađen u Americi se smatrao «prokletim novcem» jer se od njega nitko nije mogao obogatiti; neki Podravci po povratku nisu
se snalazili i često su bježali u samoubojstvo.
Ovi naši Hrvati odvajali su novce svrhom da podignu u svom selu kameni križ, tako ga imamo
pri ulazu u Brlobaš i pred lukoviškom crkvom.
Stara kuća-zbijanka, Snimka Zvonimir Ištvan
102
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
Podigli su ga mještani vrativši se iz Amerike.
No, da nastavimo s interpretacijom tih zanimljivih predaja, kakve se iznimno zapažaju u drugim krajevima napučenim hrvatskim življem.
Mogla bi to biti primjerice i kazivanja o kovaču,
mitološkom junaku, koji u hrvatskim predajama
ima istaknutu ulogu, naime dovodi se u vezu s
Bogom, čiji je pomoćnik, a njegove majstorske
vještine u tradiciji europskih naroda, dakako i u
Hrvata, naslijedit će Isus Krist, koji postaje pravi
majstor nad majstorima. On će tako potkovati
konja da će mu prije odsjeći nogu i zabiti potkovu te zalijepiti konjsku nogu natrag, gdje je
i bila. Vidjevši to kovač, koji je dao ispisati na
tablicu svoje radionice majstor nad majstorima,
međutim neće uspjeti. Kovač u predajama drvljanskih Hrvata živi vječito.
«Jedan čovek nekada, već jako star bio, preko
višega je star bio, i zakivanjio (zaželio) od Boga
da dalje ne bi rad, ne bi števo živet ... nemoćan,
slab je, već samo ko tenja (sjenka) živel na svetu.
– Bože, dajte da umrem.
Al kad kuga (smrt) došla po njeg, onda taj kovač
nije števo umrt.
– Starče, prošlo vreme, sad nosim te!
– Ej, draga moja, dokle da čekam?
– Do sutra!
Sutradan:
– Dojdi sutra! – kaže kovač sad.
E, pa tako već i treći dan i četrti … Dosedelo kugi
i kaže:
– Živi dok te muva ne oruši!»
Prema drugim predodžbama naših Hrvata (šokačkih, bošnjačkih, bunjevačkih, podravskih) u
Mađarskoj kovač produživši svoj život nastavlja
boraviti na mjesecu, gdje u jednoj ruci drži čekić, a u drugoj kliješte te kuje željezo. Navodno
kada je pun mjesec i danas se vidi na mjesecu.
Mina Silović prisjetivši se svoga djetinjstva pričao mi je i o garaboncijašu koji na svom zmaju («šarkanju») leti po nebu i pravi nevrijeme,
tuču, te ledom pobije selo ili ljetinu. Najnovija
etnološka istraživanja o garaboncijašu govore o
mitskoj borbi zmaja i njegova protagoniste, a ishod sukoba nikada nije upitan, naime pobjeđuje ovaj drugi. Zmaj je biće iz doba matrijarhata,
dok njegov pobjednik iz patrijarhata, neki muškarac (na niz analogija nailazimo u pripovijetkama kada zmaja pobjeđuje neki glavni junak).
«To je tako čovek [garaboncijaš], bogami, kaj i
mi, samo prnjavo odelo i debele brkove imo.
94-109
Mali dečok sam bio, Mina Bobot, Tomićev… igrali smo se kod slame. Jedanput ide oblak tavni…
i ćopnio iz neba ko neki čovek. Nije pito: „Što
radite, deco moja?” Ništ! To tako istina kako vas
i cucka (pseto) vidim! Ko onako nas obilazio…
jedanput tetak Antunov pita:
– Šta bi?
– Mlek, mlek, mlek!
Samo tuliko je znavo reć. Pokazo mu da bi pio.
Popio je mleko i otišo graboncijaš.
Ako niso mu dali kiselo mleko, tamo je led potuko hatara, a di so mu dali, tamo je obranio.»
Nisu to bile nikakve zastrašujuće priče, već su
se one rado prepričavale, uostalom i predaja o
zakopanom blagu. Kazuje se, kada su Turci trebali napustiti Mađarsku, poslije svoje vladavine
od 150 godina, tada su u jednu kamenu kozu
metnuli golemo blago, zlato, srebro i drago kamenje. A ta se je koza stavljala na drljaču (u lukoviškim predajama na «branu») da bi joj na taj
Unutrašnjost kapelice u Drvljancima.
Snimka Zvonimir Ištvan
103
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
način željezni klinovi što dublje upirali i dosegli
u zemlju. Međutim, seljaci ni pojma nisu imali
o tome što se krije u kamenoj kozi. No poslije
izvjesnog vremena jednom se je samo vratio
neki Turčin i ključem otključao kozu u čijoj je
unutrašnjosti bilo silno blago pa je sve zlato,
srebro i drago kamenje ponio sa sobom. Pored
ove predaje točno se je znalo i za drugo blago,
ali od moje interpretacije zacijelo je autentičniji
Mina Silović, stoga mu predajem riječ.
«U Zvonarovoj bašti so cvali novci, kažo stari. To
so prokleti novci. Komšinica (susjeda) vidla to da
je netko zakopo, jedan ćup zlatni novaca.
– Kad ja umrem, onda to morete asnivat (koristiti), al dotle ne!
A ko oće iskopat, ti uvatijo mrtvo telo, izvadijo i
triput lupe z guzicom u zemlju, onda moro otkopat i odnet, al dotle ne!»
Pored svega toga kazivale su se svakojake formule prigodom neočekivanih, naglih, odnosno
iznenadnih susreta, recimo sa mitskim bićima, tako sa «vatrenim čovekom» (zove se još i
«ognjeni čovek»), ili pak sa pokojnikom (mrtvac
koji se vraća kući), dakako, bilo kada je molitva
pomogla, a u slučaju drugih bića neka brutalna
psovka, ili sazivanje Božje pomoći.
«U toj šumi, to bila velika, stara šuma, veliko drveće... dvi tristo i četiristo godin... Tuka so išli moj
japo i dedo. Tu se viđavao vatreni čovek, sama
jedna vatra! To ide i ide… kad netko fućko, onda
se (sve) bliže i bliže i se bliže išo! Čoveku bi došo.
Kaže, to je bilo. Kaže stari:
– Nemoj, čoveče, vikat ni fućkat, dojt će i popaljit će te! Nemoj!
– A šta divaniš (govoriš)?!
Išo on blizo njega i kazo:
– Bog pomozi!
Onda je nestalo.»
POPLAVA 1972. GODINE. POČETAK KALVARIJE TJ. ISELJAVANJA HRVATA IZ DRVLJANACA – Vodena stihija Drave je bezbroj puta
već zadesila naše Podravce. Rijeka je npr. poplavila Martince 1966. godine. Starinčanima,
Drvljančanima prijetila je 18. srpnja 1972. godine, kada se je u Drvljance najbrže i jedino
moglo stići čamcem
U Alpima tijekom ljetnih mjeseci 1972. naglo se
je otopio snijeg i ljetna poplava, koja se pojavljuje u vegetacionom razdoblju, značila je veliku opasnost za žitelje i sa jedne i sa druge stra-
94-109
Zgrada u Starinu opkoljena vodom Drave
ne hirovite rijeke Drave. Pučka pjesnikinja Micika Hideg, vješta tkalja, član mjesnog pjevačkog
zbora u Starinu opjevala je opasnu, bijesnu rijeku. Zdušno se je našla pomoć te je tako Starin
spašen od poplave, kao i druga naselja, no ne i
tako Drvljanci, koje se prostire na domak rijeke,
a ispred sebe nema nikakvu obranbenu zaštitu,
već se nasip nalazi iza naselja. Drvljanci nikada
nisu bili povezani s kamenom cestom, koja bi
vodila do Starina ili Križevaca. Jedino je nasip
bio taj koji je povezivao ta naša naselja i vodio
do Martinaca i dalje prema Barči, odnosno u
drugom smjeru prema istočnom Starinu. Pjesnikinja Micika Hideg autentičnija je od mene,
ne govoreći njezini realistički pučki stihovi u
kojima je opjevan strah mještana za vrijeme
opasne poplave. Opasnost je prijetila dva tjedna, kada je najzad zaustavljena nabujala voda
rijeke i povukla se je u svoje korito, gdje joj je
i mjesto. Valja još reći kako ni sâm nasip kod
Starina nije zadovoljavao propisima, predviđenim standardima, naime bio je visok svega 60
centimetara, a trebao je biti duplo viši. Ovakvo
je gorko iskustvo – Poslije kiše kabanica – poslužilo da se pogreška po mogućnosti što hitnije
ispravi.
Ide voda! čujem prvog glasa,
Od ovog minuta to me zabrinjava
Jel to već čula sam od negda
Da od vode ništa jačeg nema.
Ona kad najuri s jakošćom svojom,
Kao crni oblak vatrenim gromom.
Ali još i vatru potusit će voda,
I nađe si puta kuda joj je zgoda. [...]
104
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
Drvljančanima hrana je dopremljena čamcima
Ljudska sloga je uspjela zaustaviti dravsku neman, te Narodne novine donose, dobro se sjećam i na reportažu novinara Marka Markovića,
koji je opisao poplavu, kada je i on pa i cijelo
selo bilo na nogama i složno se radilo na nasipu
i drugdje, bdijeći kod Starina. Pučka pjesnikinja
Micika Hideg u produžetku svoje pjesme, nije
zaboravila istaći složno zalaganje ljudi i pružanje bratske ruke (Narodne novine, 23. kolovoza
1972.).
[...] Evo sad kad prošla ta nezgoda strašna,
Svakom da kažemo: Na pomoći hvala.
Kad god ovde bio one tužne dane
Da za naše selo svoju pomoć daje.
Tu se pokazalo ljubav i bratimstvo
Kao crna slova ovog belog lista.
U kojem iskaže svoju hvalu svima
Ovaj otkupljeni narod iz Starina.
RODA NIJE MOGLA NAPUSTITI DRVLJANCE, DRVLJANČANI SU TO IPAK MORALI
URADITI – Jednom drugom prigodom kada
sam se našao u Drvljancima rekoše mi kako
učiteljica u školskom dvorištu ima rodu. Ptiče
je to bilo još nejako i nije imalo snagu krila da
se koncem kolovoza (božje ptice lastavice, ako
sam dobro zapazio, kreću na put u prvoj polovici rujna, a krajem rujna grlice) pridruži jatu
roda i poleti s njima u toplije krajeve, već je
ostalo na veliku radost dječurlije. I djeca su sa
svojom učiteljicom hranila rodu, i to s pravim
poslasticama, uglavnom žabama, dok se one
krajem kolovoza nisu ukopale u mulj, te je, na-
94-109
vodno, s vremenom roda postala vegetarijanka. Talentirani boksač Franjo Dervar, mađarski
reprezentativac u boksu, bivši učenik naše hrvatskosrpske škole u Pečuhu, podrijetlom je iz
ovoga sela. Pričaše mi kako je svojoj učiteljici
u Drvljancima lovio žabe, da bi si ona ispekla
pohane žablje batkove, pravu gurmansku slast.
Kasnije mu se obitelj preselila, čini mi se, u Harkanj. Franju sam jednom sreo u vlaku, putujući
za Budimpeštu. Bio je veliko obećanje u boksu,
bilježio lijepe uspjehe, ali talent se može i izgubiti. Kasnije nisam čuo više o njemu, ne znam
kakva ga je zadesila sudbina, sve do nedavna,
kada me je bivši kolega novinar Stipan Filaković obavijestio o Franjoj smrti. Kuće, zgrade, pa
tako i škola nekadašnja u Drvljancima, koja je
nekoć bila ispunjena dječjom grajom, ako se u
njima ne stanuje polako ruiniraju i propadaju.
Tako i školska zgrada koja se još «drži» u okrilju
drveća. U njezinoj blizini na plodnom tlu vješte
ruke Roberta bave se već unazad više godina
sa vrtlarstvom i to veoma uspješno. Da ne zaboravim još dodati da smo ovdje u više navrata
snimali film za televizijsku emisiju Naš ekran sa
svojim sugovornikom bačo Pavom Silovićem.
Bačo Pavo i ja smo nonšalantno sjeli na prag
(«pocak» ili «pocek») dućana i popričali kao stari i dobri znanci. Selo sam 2011. godine, prije
održavanja hodočašća na dan Presvetog Srca
Isusova ponovo posjetio sa foto-umjetnikom
iz Hrvatske, Zvonimir Ištvanom, čije predivne
snimke imate pred sobom a one starije, crno-bijele skinuo sam sa interneta. Ljudi kosili su travu,
čistili i uljepšavali okoliš da bi hodočanici lijepo
bili dočekani u ugošćeni.
IDILA? OBISTINJENA PJESNIKOVA VIZIJA –
Pjesnik Josip Gujaš Đuretin Drvljance opisuje
u svojim lirskim stihovima predosjećajući kobnost, neizvijesnost, neku stalnu prijetnju. Pjesnik intuitivno osjeća opasnost. Ovdje, kako
piše, od vajkada prijeti čas vihora, gdje se mještani klečući mole Bogu da bi ih obranio od
opasnosti koja im prijeti. Pjesnikova genijalnost,
njegovi predosjećaji, vizija nažalost obistinila
se, iako na drugi način, ali krajnji ishod bio bi
isti. Gujaš sliku vizije u jezičnoj snalažljivosti zbijeno i slikovito donosi, slikovito opisuje vrebajuću opasnost!
105
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
Vihor u Drvljancima (uspomena)
Ovo se selo
već vjekovima skriva
u naručju šuma
Drveće ga i danas štiti od vihora
Granje puca
šumi rijeka
vihor
Stare kuće-zbijanke škripe na vihoru
a njihove gazdarice
uplašene
klečuć
mole se Bogu.
POSLIJE POPLAVE, «ŽENE, IDE NAŠ BRANKO!» – Ljetna poplava 1972. je prijetila i Brlobašu te su mještani iz Lukovišća pristigli u pomoć.
Pijeskom smo punili vreće, a napunjene vreće
stavljale su se na obalu nabujale rijeke, a iza nas
se je nalazio nasip onaj iz doba Marije Terezije, u blizini lokaliteta s nazivom Vražja jama.
Uspjeli smo skratiti put vode, ne da izlije na polja koja su se prostirala između nasipa i Drave.
94-109
Neki manji kanal je ovdje bio povezan između
granične rijeke Drave i Mutina, bare usred Brlobaša, kuda se je za vrijeme vrućih ljetnih dana,
kada je budući žitni rod bio ugrožen od suše,
poslije večernje žene su moleći išle od kapele
do barice. Na čelu kolone bio je neki nagao,
tko od majke rođeni dječačić, koji je u baru
zabo križ koji se nosio na čelu povorke prilikom
sprovoda nekog pokojnika. Naravno, tih dana,
za vrijeme borbe sa vodenom stihijom nikom
ni na kraju pameti nije bilo da se pomoli za kišu
jer bi vodostaj rijeke bio još viši. Tada je bila
popularna pjesma mađarske pjevačice Katalin
Kovács «Add már, Uram, az esőt!» (Podaj nam
već kišu, Gospodine!). Rukovodstvo središnje
poljoprivredne zadruge u Novom Selu na šaljiv
način se je obratilo vodstvu Mađarske televizije da će pjevačici rado platiti honorar samo
da se na jedno vrijeme prestane s emitiranjem
ove pjesme jer sve im pliva u vodi i propast će
im urod, berićet na poljima, sijeno će strunuti.
Prema staroj priči i praksi, ako nije pala onog
tjedna kiša kada je procesija obavila svoj ophod od kapelice do Mutina, sve se je ponovilo
Dogledavanje
106
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
iduće nedjelje, a dječak je ponovo zagazio u
vodu i trebao je sve dublje i dublje zabosti križ
u vodu, sve dok nije pristigla kiša. Kakav lijepi
primjer pučke pobožnosti, nikakva magija za
prizivljavanje kiše, već kršćanska liturgija, molitve i nešto malo kreativnosti iz starih dana još
iz poganstva. Pokušajmo sada dekodirati samu
simboliku ovog običaja. Obraćanje putem svetih molitava Bogu, Isusu Gospi, te križ koji je u
svezi sa mrtvima, na čiju se pomoć isto računa
na ovoj zemlji, koji su istovremeno i posrednici
između ovozemaljskih ljudi i viših sila, odnosno
bezazlena golotinja dječaka nas vraća u prapočetno stanje, kada je sve bilo na svome mjestu,
nije bilo grijeha i kaosa, kao za vrijeme suše,
ujedno nagost u ritualnoj praksi služi da se zlo
(suša) odagna i zanavijek otjera. Nisam slučajno naveo toponim Vražja jama koja se prostire
u nizini. S druge strane pak Sveti Ilija je zaštitnik
i patron mjesne crkvice koji vodi stalnu borbu
sa vragom koje gađa ubojitim gromom (munja,
strijela). Ovakvi tragovi jedne dvojne kultne
prakse, vjerskog dualizma i njihova interpretacija mogla bi nas daleko odvesti.
U današnje vrijeme barica Mutin se je isušila, pa
se ovih dana u njoj trava kosi, a na njezinoj obali prostire se maleni park s dvije-tri klupe, kojeg
su još mjesni mladići i djevojke u «društvenom
radu» pod vodstvom Joze Gujaša, mlađeg, poznatog tamburaša i vođe orkestra Drave, osmislili i izgradili.
Za vrijeme stihije Drave svi smo bili na nogama.
No u vodi kanalića porasla je voda nadolazeći
iz Drave, u kojoj su se našle i veće ribe. Tako
se sjećam da je Arpi Gujaš iz Brlobaša rukama
uhvatio jedno dvije ribe, koje su se probijale do
Mutina i vidjela su im se leđa. Arpad je bio i od
njih vještiji.
Te godine, u rujnu mjesecu, zaposlio sam se u
redakciji hrvatskog programa Radio Pečuha, u
tadašnjoj jedinoj oazi hrvatske riječi u Mađarskoj. Voditelj sekcije Stipan Filaković i novinar
urednik Branko Filaković bili su iskusni novinari
i pravi terenci. Tako smo se sa Brankom poslije
poplave našli na granici brlobaškog i martinačkog hatara, kod nekadašnje graničarske vojarne, koja je u to vrijeme imala već drugu namjenu, služila je kao pogon za izradu raznih vrtnih
i inih garnitura ispletenih od šiblja i ukrasnih košari. Vješti radnici dolazili su iz susjednih mjesta
i imali sigurnu i dobru zaradu. Nešto udaljenije
94-109
od ovih zgrada, prema vizmeštru, Martinčice
su iz mokrih vreća istresle pijesak i na suncu sušile vreće. Imali smo nalog snimiti razgovore, ali
nas je zaustavio graničar koji se je naglo našao
pred nama i legitimirao nas. Sve je bilo, kako bi
to pokojni Branko rekao «parjatki», naime on
je jedno vrijeme predavao ruski jezik u našoj
pečuškoj školi, i da bih se mogli nasmijati služio
se, eto, i ruskim izrazima i frazama. Poslije kraće
procedure mogli smo nastaviti svoj put. Naravno, nismo izmakli ni pogledu žena iz Martinaca
te je jedna lijepa Martinčica poviknula:
– Žene, ide naš Branko!
Branko se je nejednom zaželio poći, kako je
uvijek kazivao, u pitomu Podravinu, gdje smo
uvijek bili lijepo primljeni, a on već «izdaleć»
prepopoznat, a Sram bilo onoga tko zlo pomisli. Podravci su ga pripoznali i poštovali, voljeli njegove radio-emisije. Jednom smo s njim u
društvu članova gostoljubivih drvosječa Perjaš
brigade iz Martinaca nalovili puno riba, a na
«bentu» kanala Korčine, pod Đotom, u potrazi
za lovom riba Branko, ne posustavši ni za tren,
radije je snimao razgovore, pokazujući manji
interes za sâm ulov, od kojeg smo dobili i mi,
ponijevši ribe kući.
DOJMOVI, IDILA – Drvljance se je trajno urezalo u pomaćenje, ne samo svojih žitelja, već je
ono dojmilo, bez ikakva pretjerivanja, sve svoje
posjetitelje, tako i zagrebačkog režisera Stjepana Filakovića, bivšeg razrednog druga Franje
Gojaka koji mi u svom pisamcu dostavljenom
meilom piše: «Bilo je jako davno pa su to više
’analize’ impresija: malo selo s jako malo žitelja, bez asfalta ako se točno sjećam, bez neke
infrastrukture (mislim da je struje bilo no za vododvod nisam siguran), djelovalo je za današnje moje poimanje prilično idilično, s potokom
ili potocima, s rijekom u blizini i s puno zelenila. Bili su prvosvibanjski praznici no mi smo se
unatoč hladnoći okupali u obližnjem potoku.
Gojakovi su djelovali kao zadovoljni, veseli ljudi
a Franjo i ja smo se dobro zabavljali ... Eto, nije
puno ali iz perspektive 45 g. toliko je ostalo.»
Smatram da će naš režisar Stipuš, u Zagrebu poznat kao «Pišta bači» možda stići snimiti film o
Drvljancima. Uzgred budi rečeno da je poznati
zagrebački režiser kratkometražnog filma Rudi
Sremec osamdesetih godina prošlog stoljeća
snimio film o meni, te smo imali sugovornike
107
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
94-109
majkom kopati, potkovicu jedne vile. Na savjet
svoje majke potkovicu nije ponijela sa sobom,
već ju objesila na jednu grančici duda, ali kasnije ju više nije našla, pa je tako izgubila i svoju
sreću. Njezin sin je napustio svoju obitelj, ženu
i kćer, u noći bučure na Svetu Janu preplivao
Dravu i našao se u tuđem svijetu, u Austriji. Njegova majka nam je pokazivala snimku u boji
koju joj je dostavio sin iz tuđine, a na njoj vidi
se kako sjedi sâm-samcat pod okićenom božićnom jelkom i pije iz boce pivo. «Bogac, jel
se smeje!», kazivala je s ogorčenjem i bolom u
srcu njegova majka. Pred nama za tili čas odigrale su se čak i dvije drame.
Povod za snimanje filma zagrebačkog čuvenog
režisera profesora Sremca poslužila su sakupljanja mojih učenika lukoviške središnje škole,
dakako i moja, koja su emitirana u hrvatskoj
emisiji Radio Pečuha. Moram priznati da su te
predaje prevedene na mađarski i tiskane na dva
jezika u Godišnjaku pečuškog Muzeja Janusa
Pannoniusa (1972.-1973.). Na ovu jedinstvenu
građu i u današnje vrijeme pozivaju se mađarski, hrvatski i srpski istraživači stare vjere, ali je
neke tekstove u svoju knjigu unio i Jozo Vrkić,
koja je objavljena pod naslovom Hrvatske predaje u Zagrebu 1991. godine, uostalom i pričicu o izgubljenoj potkovici, drugačije rečeno o
izgubljenoj sreći.
u N’jemetu na domak Pečuha koji su izlazili iz
crkve sa svete mise na hrvatskom jeziku koju
je služio dekan Stjepan Zagorac. O pobožnosti
naših hrvatskih vjernika tih godina već se je podjednako mogao snimati film, što su filmaši i iz
jedne a iz druge zemlje iskoristili.
I nitko nije bio zbog toga kažnjavan, opomenut, ali ni pohvaljen a ni nagrađen.
Išli smo sa filmašima profesora Sremca u Salantu (upravo se je zadružnom majuru žito
uskladištavalo), u Martince (baš se je u Cretiću
odražavala nogometna utakmica), u Novo Selo
i u Lukovišće. U Lukovišću otac mi je tada bio
poslije operacije tumora na mozgu, ali se je još
dobro sjećao svojih konja o čemu je pričao za
film. U Novom Selu jedna žena nam je kazivala
kako su kroz njezino dvorište proletjele bijele
vile i zaigrale na njenom mostu. Ona je našla
kod njihovog vinograda, kuda je iša sa svojom
POČASNI
PODRAVAC.
UTEMELJENJE
CSOPR(T) HORDE. NEPRAVDA – Među novim vlasnicima kuća s gruntom našli su se i neki
moji poznanici, među njima danas umirovljeni
ravnatelj Hrvatskog kazališta u Pečuhu Antun
Vidaković, a od njega nedaleko kupio je manju
kuću dr. Ivo Đurok, koji su poslije zbog raznoraznih razloga prodali svoje vlasništvo. Antun
je lijepo obnovio kuću, u zelenoj bašči sagradio krušnu peć u kojoj se, kako mi je kazivao,
dobro može ispeći i prase. Njegov susjed dr.
István Sárosi, pisac, a po zanimanju specijalista
za srčana oboljenja, ovdje stvara i danas, piše
svoje zanimljive priče, nove knjige.
Prije dvadeset godina, početkom devedesetih
godina Antun Vidaković je ovdje, u društvu
svojih prijatelja iz Pečuha i Hrvatske, utemeljio
hrvatsko-mađarsku udrugu tzv. Csopor(t) Hordu. Tada je on već s pravom postao počasni Podravac. Ova udruga djeluje i danas, okupljajući
glumce, režisere i ponajviše likovne umjetnike
108
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Đuro Franković, Drvljanci, poremećena idila...
94-109
vratiti u Pečuh, ali moram priznati da je riblja
čorba Bachmannova bila izvrsna. U društvu se
je našao i novinar Mišo Balaž i novinarka Milica
Klaić Taradžija, pa spiker i urednik Attila Balaž,
povjesničar dr. Dinko Šokčević i društvance iz
Hrvatske.
No život ima ne samo svoju lijepu stranu, može
biti često i krut, opak i nemilosrdan, donoseći
sa sobom nepredviđenu budućnost, punu nehumanosti i brutalnosti, naime Mišo i Milica
poslije puno godina rada i poduljeg radnog
staža otpušteni su sa svog radnog mjesta. Golema je to bol i nepravda koja se nikada neće
moći ispraviti, ali Milica i Mišo ostat će ono što
su i dosada bili u našim očima: zaslužni hrvatski
intelektualci, dok bi priča o restrikciji na njihovim bivšim radnim mjestima na radiju i televiziji
bila već nešto drugo. Naporedo sa nepravdom
Drvljančana nepravda se ponavlja i danas, ne
sluteći što nas sutra čeka!
te je u proteklom razdoblju imala veliki broj zajedničkih izložbi u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Tada na okupu se je našao i arhitekt Zoltán
Bachmann, dobitnik Kossuthove nagradu, dakako i umirovljeni ravnatelj Hrvatskog kazališta
u Pečuhu Antun Vidaković je za svoje dugogodišnje samopožrtvovano i uspješno zalaganje
nagrađivan, kako u Mađarskoj, tako i u Hrvatskoj. Sjećam se da su za tu prigodu domaćinovi
prijatelji iz Hrvatske donijeli morsku ribu, koja
se je pekla pod pekom, dok se je u kotliću našla
rječna riba iz Drave. (Mala digresija: rado navodim kako je a vrijeme turske vladavine rabljenje
peke i u ovom kraju i susjednom Ormanšagu
nije bila prava rijetkost, samo se je ovdje vremenom zaboravilo za njezinu uporabu. Pod njom
se u isto vrijeme kuha i peče, bez masti pari
riba ili meso, povrće. Načinjena je od gline a
na nju se navuče deblji sloj žari.) No tada se javljao svega jedan problem, kako otvoriti manju
pivsku bačvu. Đuro Taradžija i kazališni redatelj
Laci Bagossy bezuspješno su ulagali napore,
barem dok sam ja tamo bio, jer sam se trebao
VRANA SE Z MALEM ZAGUTI! – Nekako mi
pada na um gore citirana podravska poslovica.
Prema kojoj podravski čovjek se s malim stvarima zadovoljava, tj. dosta mu je i malo, samo
da ono bude pouzdano i sigurno. I za sâm kraj
ništa poučnog ne namjeravam više reći, već bih
naveo i drugu molitvicu čiju sam sličnu verziju
i sâm kazivao u svom rodnom selu, u pitomoj
Podravini. Smatram naime, kako su molitvice
bile i ostaju poticajne za svako dijete. Možda
se na taj način u nama razvijala i neka pjesnička žica, usvajanje nepoznatih sakralnih sfera i
upoznavanje svetih bića u njima, naših pomagača. Usvojivši podjednako i ritam i melodioznost hrvatske riječi oblikovane u nevezanom
stihu postalo je usvojivo i trajno u sjećanju. Ipak
zadovoljili smo i trajno zapamtili Boga, Gospu
i anđele čuvare. Čovjek se treba s njima družiti
od maloći, tj. malih nogu. Ali da ne produljim,
već trebam predati riječ Mini Bukovcu, interpretirajući njegovu i drugu molitvicu s kojom
je i on, još kao dijete, svake večeri odlazio na
spavanje: Anđel moj,/ Čuvar moj./ Čuvaj mene
dan i noć/ Da mi telo opočine,/ A dušica raj
dobije/ Kod Isusa i Marije,/ Da nam prosti sima
grije!/ Križem legnem,/ Križem ustajem./ Križ
me čuva do polnoći,/ A Marija od polnoći,/
Anđel do sveta,/ Dragi Bog do veka./ Amen.
109
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
110-120
Naše novine, politički, gospodarski
i društveni list 1943. – 1944.
Zombor/Sombor bibliografija
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
ŠKOLSTVO I OBRAZOVANJE
BUNJEVACA I ŠOKACA
ANONIM: Bajmok treba građansku školu.
I., 32, 5. XI. 1943., 5.
2. ANONIM: Bajmok će dobiti građansku
školu. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
3. ANONIM: Dobićemo srednje škole na
našem maternjem jeziku. I., 22, 27. VIII.
1943.,3.
4. ANONIM: Finansijski i prosvjetni odbor. I.
31, 29. X. 1943., 3.
5. ANONIM: Građanska škola sa srpskim nastavnim jezikom otvara se u Újvidéku. I., 32,
5. XI. 1943., 3.
6. ANONIM: Kraj školske godine u Bajmoku.
I., 12, 18. VI. 1943., 5.
7. ANONIM: Ministarstvo prosvjete organizovalo obavještajnu službu. I., 29, 15. X.
1943., 2.
8. ANONIM: Na početku školske godine. I.,
24, 10. IX. 1943., 1-2.
9. ANONIM: Naredba o završetku školske
godine. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
10. ANONIM: Naša djeca u školi. II., 2, 14. I.
1944., 6.
11. ANONIM: Nastava u svim školama završuje se [“sic”] 2. juna. I., 9, 28. V. 1943., 3.
12. ANONIM: Na kraju školske godine. I., 11,
11. VI. 1943., 4.
13. ANONIM: Naša djeca u školi. II., 2, 14. I.
1944., 6.
14. ANONIM: Obustava nastave u pojedinim
školama. II., 12, 24. III. 1944., 5.
15. ANONIM: Otvara se građanska škola u
Bajmoku. II., 6, 11. II. 1944., 5.
16. ANONIM: Prid otvaranjem srednje poljoprivredne škule u Zomboru. II., 20, 13. VIII.
1943., 3.
17. ANONIM: Polugodište u srednjim stručnim školama. II., 5, 4. II. 1944., 5.
18. ANONIM: Pismo anonimnog srednjoškolca iz Szabadke. II., 6, 11. II. 1944., 5.
19. ANONIM: Popravni ispiti u muškoj građanskoj školi u Zomboru. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
20. ANONIM: Srednje škole počinju 3. novembra predavanje. I., 22, 27. VIII. 1943., 2.
21. ANONIM: Školska nastava počinje 1-og
septembra. II., 33, 18. VIII. 1944., 5.
22. ANONIM: Škulari ne moraju nositi uniforme. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
23. ANONIM: Trećeg novembra počinje nastava u školama. I., 30, 22. X. 1943., 5.
24. ANONIM: Trećeg novembra počinje nastava u školama. I., 30, 22. X. 1943., 5.
25. ANONIM: U raznim školama Bačke ima
7226 učenika i učenica Hrvata, Bunjevaca
i Šokaca. I., 21, 20. VIII. 1943., 5.
26. ANONIM: U Szabadki se otvara bunjevačka gimnazije i građanska škola. I., 21, 20.VIII.
1943., 3.
27. ANONIM: U utorak je počela rad radio
škola. I., 25, 17. IX. 1943., 4.
28. ANONIM: Upis u šegrtsku školu. I., 31, 29.
X. 1943., 5.
29. ANONIM: Upis u pučke škole. I., 31, 29. X.
1943., 5.
30. ANONIM: Upisivanje u Zomborsku poljoprivrednu školu. II., 35, 1. IX. 1944., 5.
31. ANONIM: Zatvorene osnovne škole u Szabadki. II., 3, 21. I. 1944., 5.
110
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
32. ANONIM: 22. decembra počinje božićni
školski raspust. I., 38, 17. XII. 1943., 5.
33. KARAGIĆ, Antun: Prosvjeta i ništa više. I., 1,
2. IV. 1943., 3.
CRKVA/RELIGIJA
OPĆENITO
34. ANONIM: Apostol mira. II., 9, 3. III. 1944., 2.
35. ANONIM: Došao u crkvu da se vjenča a zaboravio povesti nevjestu. II., 5, 4. II. 1944., 8.
ANONIM: Odbor Kršćanska novoizgradnja.
II., 18., 18. II. 1944., 6.
37. ANONIM: Isključeni iz rimokatoličke crve
zbog vradžbina. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
38. ANONIM: Lijepa godišnjica Svetog Oca
Pape. I., 15, 9. VII. 1943., 3.
39. ANONIM: Molitvenik prodat za 250 tisuća
franaka. II., 4, 28. I. 1944., 5.
40. ANONIM: Nema nepremostivih teškoća
između kršćanstva i ekumenizma. I., 30,
22. X. 1943.,3.
41. ANONIM: Obisio se o prozor crkvenog tornja. I., 7, 16. V. 1943., 5.
42. ANONIM: Papa Pije XII., I. 9, 28. V. 1943., 2-3.
43. ANONIM: Papa Pije XII. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
44. ANONIM: Ljetno sjedište rimskih papa. II.,
10, 10. III. 1944., 8.
45. ANONIM: Popravci u bazilici sv. Lorenzo.
I., 24, 10. IX. 1943., 5.
46. ANONIM: Rad papinskog povjerenstva. II.,
36, 8. IX. 1944., 5.
47. ANONIM: Roosvelt će posjetiti papu. II.,
29, 21. VII. 1944., 3.
48. ANONIM: Papa Pije XII. je ozdravio. I., 1, 2.
IV. 1943., 5.
49. ANONIM: Papa će na Badnji dan uputiit poslanicu cijelom svijetu. I., 36, 3. XII. 1943., 4.
50. ANONIM: Papa želi da se Rim poštedi. II.,
8, 25. II. 1944., 5.
51. ANONIM: Papa će govoriti u nedjelju preko radija. II., 10, 10. III. 1944., 3.
52. ANONIM: Ponovo će početi rad Katolička
skautska organizacija. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
53. ANONIM: Prva velika povijest katoličke crkve. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
54. ANONIM: Svečanost proglašenja sveticom
Blažene Margite. II., 3, 21. I. 1944.,
2.
55. ANONIM: Sv. Izidor – zaštitnik Madrida. I.,
29, 15. X. 1943., 8.
110-120
56. ANONIM: Sveti Otac Papa govorio je o
ratu i miru. I., 12, 18. VI. 1943., 3.
57. ANONIM: Sveti Otac Papa će napustiti Vatikan i preseliti se Rim, ako anglosaksonci
ponove bombardovanje Večitog Grada. I.,
17, 23. VII. 1943., 5.
58. ANONIM: Sveti Otac Papa govorio je čovječanstvu, apelujući za mir. I., 23, 3. IX.
1943., 4.
59. ANONIM: Sveti Otac Papa govoriće o Duhovima. II., 20, 19. V. 1944., 5.
60. ANONIM: Sveti Otac Papa; I., 13, 25. VI.
1943., 2; I., 14, 2. VII. 1943., 3; I., 17, 23. VII.
1943., 3; I., 28. 8. X. 1943., 4; I., 39, 24. XII.
1943., 4.
61. ANONIM: Upute iz Vatikana kojim putem
se mogu dobiti obaveštenja o ratnim zarobljenicima i onima koji su internirani. I., 2, 9.
IV. 1943., 3.
62. ANONIM: Zatvorene su sve kapije vatikanskog grada. II., 27, 7. VII. 1944., 5.
63. ANONIM: Vatikan javlja o groznim štetama
bombardovanja. I., 30, 22. X. 1943.,
5.
64. ANONIM: Vatikanski radio. I., 2. 14. I.
1944., 3.
65. „DODA“, Ivan: Bog pravdom suduje. II., 18,
5. V. 1944., 8.
66. PAŠ, [PAŠIĆ, Josip], Kako Papa zamišlja novi
poredak. I. 18, 30. VII. 1943., 1-2.
67. PAŠ. [PAŠIĆ, Josip], Vatikan i sadašnji rat. II.
9, 3. III. 1944., 1.
CRKVA U BAČKOJ
ANONIM: Biskup Lajčo Budanović u Szabadki. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
69. ANONIM: Biskup g. Lajčo Budanović
vraćen na svoju dužnost župnika svete Terezije u Szabadki. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
70. ANONIM: Biskup Lajčo Budanović preuzeo
je dužnost župnika sv. Terezije. I., 24, 10. IX.
1943., 5.
71. ANONIM: Biskup g. Lajčo Budanović u Kalači. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
72. ANONIM: Evetovics Peter proslavio je
25-godišnjicu župničke službe. I., 14, 2. VII.
1943., 3.
73. ANONIM: Gradnja katoličke crkve u Zenti.
I., 6, 7. V. 1943., 5.
74. ANONIM: Novi katolički župnik u Bajmoku. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
111
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
75. ANONIM: Izabrana je nova uprava
Mađarskog Katoličkog kruga u Szabadki. I.,
28, 8. X. 1943., 5.
76. ANONIM: Kalačka nadbiskupijska vlast
poništila je izbor zomborskog župnika. I.,
34, 19. XI. 1943., 3.
77. ANONIM: Katolički vjernici u Marija Gyüdu. I., 13, 25. VI. 1943., 3.
78. ANONIM: Katolički nadbiskup positio Szabadku. I., 21, 20. VIII. 1943., 5.
79. ANONIM: Katoličko crkveno pjevačko
društvo Cecilija slavi svoju 50-godišnjicu. I.,
19, 6. VIII. 1943., 5.
80. ANONIM: Novi izbor zomborskog župnika
neće se moći skoro obaviti, I., 36, 3. XII.
1943., 4.
81. ANONIM: Izgorjela je crkva u općini Nagybaracska. I., 9, 28. V. 1943., 5.
82. ANONIM: Naše crkveno pjevanje. II., 15,
14. IV. 1944., 5.
[Iz kratkog teksta u kome je opisan nastup pjevačkog zbora HKD „Miroljub“ saznajemo da
isti uvježbava Jelica Maunić odnosno kantor
evangelističke ckrve Karlo Ollinger. Također saznajemo da su davane dvije mise u 9 i u 10 sati,
a autor zaključuje da bi se mogla izvoditi i druga pjevanja „kada je naš red i na misu u 10 sati“.
Isusovu muku izvodili su: Karlo Ollinger - kantor; Ilo Džinić – Isus; Petar – Gustika Bogdan;
Juda – Stipan Periškić; Pilat – Pajo Andrašev;
služavka – gđa Marta Ivana Bošnjaka.]
83. ANONIM: Odgođeno je krizmanje u Bačkoj. I., 6, 7. V. 1943., 5.
84. ANONIM: Osvećenje franjevačke kapele u
Újvidéku. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
85. ANONIM: Pitanje novog župnika u Zomboru. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
86. ANONIM: Poslije uspješnog nastupa u crkvi. II., 12, 24. III. 1944., 3.
87. ANONIM: Primištaj katoličkih svečenika u
Bačkoj. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
88. ANONIM: Premeštaj katoličkih svećenika.
I., 25, 17. IX. 1943., 5.
89. ANONIM: Promjene u kaločkoj nadbiskupiji. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
90. ANONIM: Srušila se jedna crkva. I., 6, 7. V.
1943., 5.
91. ANONIM: U Zenti nađene ruševine crkve
iz 10. i 11. stoljeća. I., 30, 22. X. 1943., 5.
92. ANONIM: Za novog župnika u Zomboru
izabran je Heck Imre. I., 16, 16. VII. 1943., 3.
110-120
93. ANONIM: Župnik Blaško Rajić vratio se u
Szabadku, I., 3, 16. IV. 1943., 5.
94. ANONIM: 380 prvopričesnika bilo je u
Zomboru. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
95. CAREV, Petar: Povijest katoličkih crkava u
Zomboru. II., 1, 7. I. 1944., 4.
96. POSAVAC, Stipan: Kako se provode poklade u Petardi. II., 10, 10. III. 1944., 3.
CRKVA U DRUGIM DRŽAVAMA
ANONIM: Ispiti župnika u Kalocsi. II., 38,
23. IX. 1944., 5.
98. ANONIM: Novi katolički župnik u Baji je dr.
Đula Acei. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
99. ANONIM: Otvorena franjevačka crkva u
Zagrebu. II., 16, ,21. IV. 1944., 5.
100. ANONIM: U svim crkvama Mađarske
održaće se molitve za mir. I., 27, 1. X. 1943., 5.
101. ANONIM: Ustoličenje novog nadbiskupa u Kalocsi. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
102. ANONIM: Za novog župnika u Baji izabran Garai Bela. I., 34, 19. XI. 1943., 3.
103. ANONIM: Zahvalio se na položaju župnik u Baji. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
BRAK I OBITELJ
OPĆENITO
104. ANONIM: Groznica mladenaca. II., 12,
24. III. 1944., 3.
105. ANONIM: Mladoženja od 88 godina
god. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Osnivanje stipendije za odbranu za zaštitu obitelji. I., 37, 10. XII. 1943., 5.
107. ANONIM: Tragičan svršetak velike ljubavi. II., 7, 18. II. 1944., 7.
108. ANONIM: Zanimljiva jednodžba za
bračnu sreću. I., 12, 18. VI. 1943., 6.
ŽENA
109. ANONIM: Bradate žene. I., 33, 12. XI.
1943., 8.
110. ANONIM: Čudan porez na perike. I.,
27, 1. X. 1943., 8.
ANONIM: Gdi je debela snaša skuplja.
I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
112. ANONIM: Koja je privlačijiva lijepa ili
ružna žena. I., 24, 10. IX. 1943., 7.
112
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
113. ANONIM: Ljubi li tko i ružne djevojke.
I., 6, 11. II. 1944., 7.
114. ANONIM: One vam ne ostaju dužne.
II., 20, 19. V. 1944., 8.
115. ANONIM: Opasnot pušenja za ženu. I.,
1, 2. IV. 1943., 7.
116. ANONIM: Recepti i savjeti iskusne domačice, I., 1, 2. IV. 1943., 7.
117. ANONIM: Rodila je pedeset troje dice,
odjednom sedmoro. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
118. ANONIM: Šta treba da zna današnja
domaćica. I., 2, 9. IV. 1943., 4.
119. ANONIM: Za zaštitu majki. II., 29, 21.
VII. 1944., 5.
120. ANONIM: Zemlja u kojoj nema neudatih žena. I., 30, 22. X. 1943., 8.
121. ANONIM: Žena rodila sedmorce. I., 8,
21. V. 1943., 6.
122. ANONIM: Žena u Kolosváru rodila trojke. I., 37, 10. XII. 1943., 5.
123. ANONIM: Žene i ljubav u životu velikih
umjetnika. I., 9, 28. V. 1943., 6.
124. PAŠ: [Josip Pašić] Moderni neženje i
neudavače. I., 33, 12. XI. 1943., 6.
RODITELJI I DJECA
ANONIM: Neobično dite. I., 10, 4. VI.
1943., 5.
126. ANONIM: Zašto se djeca boje. II., 5, 4.
II. 1944., 2.
127. PAŠ: [Josip Pašić] Odgoj i kazna. I., 34,
19. XI. 1943., 6.
128. PAŠ: [Josip Pašić] Roditelji i djeca. II., 10,
10. III. 1944., 6.
GOSPODARSTVO I FINANSIJE
OPĆENITO
ANONIM: Bačka prednjači u proizvodnji svile. I., 37, 10. XII. 1943., 6.
ANONIM: Dozvoljena je otprema i gorivih drva svježe siče. I., 4, 23. IV. 1943., 8.
ANONIM: Do 30-og aprila ima se udovoljiti obavezi za prijavljivanje expropriatisanih šumskih nekretnina. I., 4, 23. IV. 1943.,
8.
ANONIM: Opća Privredna banka d.d.
raspolaže sa preko 26 milijuna penga uloga. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Poziv na redovitu godiš-
110-120
nju skupštinu Privredne banke. II., 4, 28. I.
1944., 5.
ANONIM: Pretsjednik vlade Kállay Miklós i ministar finansija Réményi-Schneller
Lajos iznijeli su u Szegedu smjernice novog
sistema privredne i finansijske politike. I., 14,
2. VII. 1943., 1-2.
ANONIM: Konferencija povjerenika Future iz Južne Bačke. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
ANONIM: Mađarski uvoz celuloze. II.,
26, 30. VI. 1944., 6.
ANONIM: Naredba br. 100.157/1943.
m. kr. ministra finansija. I., 1, 2. IV. 1943., 3.
ANONIM: Obavijest Poljoprivredne komore o stanju poljoprivrede u Mađarskoj. I.,
21, 20. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Poljoprivredna izložba u
Baji. I., 26, 24. IX. 1943., 5.
ANONIM: Prijava agrarnih nekretnina.
I., 6, 7. V. 1943., 6.
ANONIM: Proizvodnja konca u Mađarskoj. II., 7, 18. II. 1944., 5.
ANONIM: Promjena o prijavi inventara
sirovina ograničenih i obaveznih za prijavu.
II., 26, 30. VI. 1944., 6.
ANONIM: Uspješan rad Osiguravajuće
Zadruge Poljoprivrednika u toku prošle godine. I., 15, 16. VII. 1943., 6.
ANONIM: Veliki župan odrediće trgovce koji će priuzimati zemljoradničke proizvode. I., 7, 16. V. 1943., 6.
ANONIM: 40 godišnjica Gospodarskog kruga u Szabadki. I., 12, 18. VI. 1943.,
6.
146. ANONIM: 24 vagona riže ponuđeno je.
II., 40, 6. X. 1944., 2.
KAŠPAREK, Ladiszlav, Gospodarstvo,
Alkalijske odnosno sodne zemlje u Bačkoj.
I., 12, 18. VI. 1943., 7.
KRIZMANIĆ, M. Nešto iz gazdovanja.
II., 20, 19. V. 1944., 4.
POLJOPRIVREDA
RATARSTVO
OPĆENITO
ANONIM: Gospodarstvo – jesensko i
zimsko oranje. II., 39, 29. IX. 1944., 7.
ANONIM: Jesenji radovi u gospodarstvu. I., 27, 8. X. 1943., 6.
ANONIM: Jesenji usjevi lijepo napredu113
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ju. I., 31, 29. X. 1943., 4.
ANONIM: Određene su nove cijene
glavnim životnim namirnicama. I., 14, 2. VII.
1943., 7.
ANONIM: Ozimi usjevi razvijaju se povoljno. II., 11, 17. III. 1944., 5.
ANONIM: Potribno je toplo i kišovito
vrime za usjeve. I., 4, 23. IV. 1943., 8.
ANONIM: Prijava promene koja je nastala u kojoj grani obrade zemlje. I., 3, 16.
IV. 1943., 5.
ANONIM: Saopćenje Ministarstva poljoprivrede o stanju usjeva u zemlji. I., 22,
27. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Službena obavijest o stanju
usjeva. II., 17, 28. IV. 1944., 5; II., 26, 30. VI.
1944., 6.
ANONIM: Stanje poljoprivrednih usjeva. I., 8, 21. V. 1943., 7; I., 17, 23. VII. 1943.,
5. I., 28, 15. X. 1943., 7; I., 31, 5. XI. 1943., 4;
II., 22, 2. VI. 1944., 5.
159. ANONIM: Stanje jesenjih usjeva. I., 1, 2.
IV. 1943., 6.
160. ANONIM: Stanje ozimih usjeva u zemlji. I. 38, 17. XII. 1943., 5.
161. ANONIM: Štete od leda u Baranjskim
općinama. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
162. ANONIM: Usjevi u cijeloj zemlji obećavaju dobar rod. I., 11, 11. VI. 1943., 5.
163. ANONIM: Zaštićenje poljoprivreednih
plodova od požara. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
164. ANONIM: Zvanična obavijest o stanju
ozimih useva. 1I., 3, 21. I. 1944. 5.
165. KOLAR, dr. Matija, advokat, Prolični radovi u polju. I., 3, 16. IV. 1943., 7.
RATARSTVO
ŽITO I VRŠIDBA
ANONIM: Dobri izgledi žetve u Europi
i kod nas. I., 15, 9. VII. 1943., 3.
167. ANONIM: Interniranje mlinara u Bajmoku. I., 21, 20. VIII. 1943., 5.
168. ANONIM: Izvoz brašna. I., 31, 29. X.
1943.,. 4.
169. ANONIM: Majski obračun kod proizvođača ostavljene hljebne pšenice, I., 8, 21. V.
1943., 7.
170. ANONIM: Mađarske sorte pšenice u
Srbiji. I., 28, 8. X. 1943., 5.
110-120
171. ANONIM: Na pragu žetve. I., 12, 18. VI.
1943., 3.
172. ANONIM: Naredba o predaji pšenice
za 1944-45. I., 29, 15. X. 1943., 5.
173. ANONIM: Nova cina prezle od zemljičke. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
174. ANONIM: Nova naredba o vršidbi i
meljavi. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
175. ANONIM: Porasle su cine žitarica u
Jugoistočnoj Europi. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
176. ANONIM: Potrošak žitarica u svijetu. I.,
30, 29. X. 1943., 6.
177. ANONIM: Pripreme za pridaju krušne
pšenice sa većim procentom vode. I., 18,
30. VII. 1943., 4.
178. ANONIM: Rezultati žetve u državama
jugoistoka. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
179. ANONIM: Szabadka je dobila 34 vagona bankutske pšenice za sjetvu. I., 34, 19.
XI. 1943., 5.
180. ANONIM: U Bačku je stiglo 1.000 vagona oplemenjena simena za sitvu pšenice.
I., 23, 3. IX. 1943., 5.
181. ANONIM: U centru Rima obavljena je
žetva. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
182. ANONIM: U pažnju upravljačima vršalica. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
183. ANONIM: Više bjelančevine u žitu. I.,
32, 5. XI. 1943., 5.
184. ANONIM: Vršenje treba najsavesnije
obavljati. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
185. ANONIM: Zemljodjelci u Szabadki
dobiće oplemenjeno sjeme. I., 26, 24. IX.
1943., 5.
186. ANONIM: Žetvu će čuvati leventaška
omladina. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
RATARSTVO
KUKURUZ
ANONIM: Cijena kukuruza u klipu i u
zrnu za 1943/44. poljoprivrednu godinu. I.,
26, 24. IX. 1943., 5.
188. ANONIM: Do 5-og oktobra je svako
dužan obrati kukuruz. II., 38, 23. IX. 1944.,
5.
189. ANONIM: Izdavanje dozvola za kupovinu kukuruza. I., br. 3, 16. IV. 1943., 7. 7.
190. ANONIM: Izvršenje naredbe o kukuruznom moljcu. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
114
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
110-120
191. ANONIM: Kukuruz se samo okrunjen
može predati. II., 13, 31. III. 1944., 5.
192. ANONIM: Natjecanje u proizvodnji kukuruza i uljarica. I., 6, 7. V. 1943., 6.
193. ANONIM: Nije predala obavezni kukuruz – sud je osudio na 500 penga kazne. I.,
36, 3. XII. 1943., 5.
194. ANONIM: Obavezno predavanje kukuruza proizvedenog u 1943. godini. I., 26,
24. IX. 1943., 6.
195. ANONIM: Ustanovljene proizvođačke
cijene kukuruzovine. II., 7, 18. II. 1944.,.4.
196. ANONIM: Zabranjeno je u blizini željezničke pruge sijati kudelju, kukuruz, suncokret i sirak. II., 20, 19. V. 1944., 5.
207. ANONIM: Pogodnosti za poljoprivrednike koji predaju bundevino sjeme. I., 32, 5.
XI. 1943., 5.
208. ANONIM: Povlastice za poljodjelce,
koji predaju bundevino sjeme. I., 29, 15. X.
1943., 5.
RATARSTVO
ŠEĆERNA REPA
KUDELJA I KUČINA
ANONIM:
Europska
proizvodnja
šećerne repe. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
198. ANONIM: Nove cijene šećernoj repi. I.,
25, 17. IX. 1943., 5.
199. ANONIM: Predaja sjemena šećerne i
stočne repe. II., 4, 28. I. 1944., 5.
200. ANONIM: Proizvodnja sladorne repe u
Europi. I., 30, 29. X. 1943., 6.
201. ANONIM: Regulisanje proizvodnje industrijskih biljaka u 1943/44 poljoprivrednoj godini. I., 19, 6. VIII. 1943., 6; I., 35, 26.
XI. 1943., 1.
202. ANONIM: Rod šećerne repe u Hrvatskoj. I., 29, 15. X. 1943., 5.
RATARSTVO
SUNCOKRET
ANONIM: U Bačkoj se kultura suncokreta proširila na 75.000 jutara. I., 13, 25. VI.
1943., 5.
ANONIM: U pažnju proizvođačima
suncokreta. I., 37, 10. XII. 1943., 5.
INDUSTRIJSKE BILJKE
ANONIM: Obavezno gajenje uljanih biljaka. I., 9, 28. V. 1943., 5.
206. ANONIM: Pazimo na usjeve lana. I., 5,
30. IV. 1943., 5.
DUHAN
ANONIM: Obilna berba duhana u Hrvatskoj. I., 28, 8. X. 1943., 5.
ANONIM: Otkupna cijena duhanu. I.,
36, 3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Proizvodnja duhana u Hrvatskoj. I., 40, 31. XII. 1943., 2.
ANONIM: Konferencija proizvođača
kudelje iz Bačke. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
213. ANONIM: Kontrola kvaliteta kudeljinog
vlakna. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
214. ANONIM: Neće biti povišena cijena kučini. I., 26. 24. IX. 1943., 5.
215. ANONIM: Nove cijene kudelji i kudeljinim proizvodima. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
216. ANONIM: Nove pogodnosti za proizvođače kudelje. II., 13, 31. III. 1944., 5.
217. ANONIM: Proizvođači kudelje dobiće
vreće i ponjave. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
218. ANONIM: Skupština saveza prerađivača kudelje. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
LJEKOVITO BILJE
ANONIM: Proizvodnja ljekovitog bilja
u Mađarskoj. I., 30, 22. X. 1943., 5.
STOČARSTVO
OPĆENITO
ANONIM: Imenik ovlašćenih trgovaca
za kupovinu marve i svinja. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
221. ANONIM: Izvršenje popisa domaćih
životinja u proljeće 1944. godine. II., 4, 28. I.
1944., 4.
222. ANONIM: Meso će se kupovati na knjižice. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
223. ANONIM: Njemačka priplodna stoka
za Mađarsku. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
115
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
224. ANONIM: Nove cijene stoke za klanje,
živine, masti, mesa, petroleuma i motalka.
I., 15, 9. VII. 1943., 5.
225. ANONIM: Obaviće se popis konja,
mazgi i zaprežnih vozila. I., 17, 23. VII.
1943., 5.
226. ANONIM: Osiguranje stočne hrane
protivu paljevine. I., 31, 29. X. 1943., 5.
227. ANONIM: Planovi za podizanje mađarskog ovčarstva. II., 6, 11. II. 1944., 5.
228. ANONIM: Podjela teladi za unapređenje
mađarskog stočarstva. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
229. ANONIM: Proletnji prigled domaćih
životinja. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
230. ANONIM: Životinje koje pokreću čitave države,. I., 32, 5. XI. 1943., 6.
STOČARSTVO
SVINJE
ANONIM: Gradnja svinjca. I., 7, 16. V.
1943., 6.
232. ANONIM: Gradonačelnik skreće
pažnju svinjogojaca. I., 28, 8. X. 1943., 5.
233. ANONIM: Krmača oprasila 20 prasica.
II., 12, 24. III. 1944., 5.
234. ANONIM: Krmača sa šesnaest prasica.
II., 14, 7. IV. 1944., 5.
235. ANONIM: Odjelenje za svinje gradske
aprovizacije. II., 36, 8. IX. 1944., 5.
OVČARSTVO I MLJEKARSTVO
ANONIM: Naredba o predaju mlijeka i
svinja. I., 14, 2. VII. 1943., 6.
237. ANONIM: Nešto o mljekarstvu. I., 1, 2.
IV. 1943., 6; I., 2, 9. IV. 1943., 4.
238. ANONIM: Uračunavanje u obavezno
pridavanje vune, strižene u 1943. godini. I.,
13, 25. VI. 1943., 5.
239. ANONIM: Vrime striženja vune. I., 6, 7.
V. 1943., 6.
STOČARSTVO
ŽIVINIARSTVO
ANONIM: Pad cijena živine u Szabadki.
II., 17, 28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Traga se za jajima u ciloj zemlji. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
ANONIM: Unapređenje živinarstva u
110-120
Mađarskoj. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
STOČARSTVO
DRUGDJE NEPOMENUTO
ANONIM: Izdanje šećera pčelarima za
ishranu pčela. I., 30, 29. X. 1943., 6.
ANONIM: Pregled rogate marve za
rasplodjavanje. I., 31, 29. X. 1943., 4.
ANONIM: Tri teleta otelila je krava. II.,
11, 17. III. 1944., 5.
M. V., Odgajivanje angorskih zečeva. II.,
7, 18. II. 1944., 6.
VINO I VINOGRADARSTVO
ANONIM: Kvalitet novog mađarskog
vina je vrlo dobar. 1I., 3, 21. I. 1944. 5.
248. ANONIM: Ojačana ponuda na tržištu
vina. I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
249. ANONIM: Pomeranje cijena na vinskom tržištu. II., 11, 17. III. 1944., 5.
250. ANONIM: Razvoj vinove loze je povoljan. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
251. ANONIM: Stanje na mađarskom i međunarodnom tržištu vina. I., 29, 22. X. 1943.,
6.
252. ANONIM: Vino staro 1.600 godina. I.,
13, 25. VI. 1943., 5.
VOĆE, POVRČE I VRTLARSTVO
ANONIM: Cijene očišćenih oraha. I.,
36, 3. XII. 1943., 5.
254. ANONIM: Mađarski izvoz voća i voćnih proizvoda. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
255. ANONIM: Novom grožđu je cina samo
20 penga. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
256. ANONIM: Nove cine za konzerve voća
i povrća. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
257. ANONIM: Nove cijene sušenom
povrću i zeleni. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
258. ANONIM: Porijeklo cvijeća,. I., 6, 7. V.
1943., 6.
259. ANONIM: Povećanje kulture krompira
u Europi. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
260. ANONIM: Prolićni radovi u voćnjaku. I.,
5, 30. IV. 1943., 7.
261. ANONIM: Rezerva pekmeza od šjiva
mora se prijaviti. I., 29, 15. X. 1943., 5.
116
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
262. ANONIM: Sitna paprika se izdaje na
bonove. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
263. ANONIM: Slab prinos mađarske paprike. II., 6, 11. II. 1944., 5.
264. ANONIM: Slobodan promet krompira.
I., 10, 4. VI. 1943., 5.
265. ANONIM: Snabdijmo se na vrijeme sa
krompirom. I., 28, 8. X. 1943., 5.
266. ANONIM: U Međumurju je osnovano
preduzeće za preradu voća. I., 17, 23. VII.
1943., 5.
267. ANONIM: Unapređenje vinogradarstva u Mađarskoj. II., 7, 18. II. 1944., 5.
268. ANONIM: Važnost šljivarstva u voćarstvu. II., 38, 23. IX. 1944., 6.
269. ANONIM: Važnost voćarstva. II., 12. III.
1944., 5.
LOV I RIBOLOV
ANONIM: Dozvoljen je lov na zečeve
od 1. novembra. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
ANONIM: Lova na poljske zečeve dozvoljen je do konca mjeseca. II., 3, 21. I.
1944., 5.
ANONIM: Povišena cijena šaranima. I.,
28, , 8. X. 1943., 5.
OBRT I TRGOVINA
ANONIM: Cijene Salon bonbona. I., 35,
26. XI. 1943., 5.
274. ANONIM: Fond za zajmove malim
obrtnicima. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
275. ANONIM: Nova naredba o otvaranju i
zatvaranju. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
276. ANONIM: Nove cijene sapuna. I., 31,
29. X. 1943., 5.
277. ANONIM: Nove cijene vati, zavojima i
gazi. I., 33, 12. XI. 1943., 5.
278. ANONIM: Nove cijene cokulama i
drvenoj obući. I., 36, 3. XII. 1943., 5.
279. ANONIM:
Odlučnim
mjerama
osiguraće se potrebna količina ženksih čarapa. I. 5, 30. IV. 1943., 5.
280. ANONIM: Od prvog novembra slijedi
25 dkg kruha. I., 32, 5. XI. 1943., 5.
281. ANONIM: Ponovno regulisanje prodaje bonova za prominu. I., 23, 3. IX. 1943., 5.
110-120
282. ANONIM: Privremeno izdatim obrtnicima na teritoriji Délvidéka izlazi vrime. I., 1,
2. IV. 1943., 5
283. ANONIM: Trgovci su dužni naznačiti na
robi cine. I., 5, 30. IV. 1943., 5.
284. ANONIM: Trgovina sa perjem je
ograničena. I., 9, 28. V. 1943., 5.
285. ANONIM: Turska kuje zlatan novac. II.,
26, 30. VI. 1944., 6.
286. ANONIM: Važnost novčanica od 20
penga nije prestala. II., 3, 21. I. 1944., 5.
PROMET
ANONIM: I u ponedjeljak se mora izvesti roba iz zeljezničkih magacina. II., 3, 21. I.
1944., 5.
288. ANONIM: Novi vozni red. I., 29, 15. X.
1943., 5.
289. ANONIM: Novi željeznički vozni red. I.,
6, 7. V. 1943., 5.
290. ANONIM: Novi red vožnje stupa na
snagu 3. juna. II., 11, 17. III. 1944., 5.
291. ANONIM: Novi red vožnje na liniji –
Dunazsilip. II., 31, 4. VIII. 1944., 5.
292. ANONIM: Obustavlja se nedjeljni i
praznički promet provincijskih autobusa. I.,
32, 5. XI. 1943., 5.
293. ANONIM: Obustavio se 5. avgusta autobuski promet. II., 32. 11. VIII. 1944., 5.
294. ANONIM: Od 15. aprila znatno će se
povisti cina voznih karata. I., 2, 9. IV. 1943.,
8.
295. ANONIM: Od 15 septembra vožnja
taksi, automobila vezuje se za dozvolu. II.,
34, 25. VIII. 1944., 5.
296. ANONIM: Ponovo je uspostavljen autobuski promet između Kule i Bacskeresztura.
II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
297. ANONIM: Putujemo samo u neophodno potrebnim slučajevima. II., 32, 11. VIII.
1944., 5.
298. ANONIM: Tarifa podvoza roba na železnicama povišena sa 20-50%. I., 15. 9. VII.
1943., 5.
299. ANONIM: Uskoro će biti uvedeni ženski kondukteri na vlakovima. I., 1, 2. IV.
1943., 5.
117
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
POŠTA I TELEGRAF
ANONIM: Božićna drvca se ne mogu
slati poštom. I., 38, 17. XII. 1943., 5
301. ANONIM: Decembra 23-eg i 24-og
neće pošta primati pakete u Budapestu. I.,
38, 17. XII. 1943., 5
302. ANONIM: Kakva se roba može slati poštom?. II., 10, 10. III. 1944., 5.
303. ANONIM: Obustavljen je telefonski i
telegrafski saobraćaj. II., 32, 11. VIII. 1944.,
5.
304. ANONIM: Od 15. aprila mogu se slati
paketi vojnicima na front. I., 4, 23. IV. 1943.,
5.
305. ANONIM: Ograničava se međugradski
telefonski razgovor. II., 13, 31. III. 1944., 5.
306. ANONIM: Ograničava se upotreba telefona. II., 15, 14. IV. 1944., 5
307. ANONIM: Pojaviće se poštanske marke
od 18 filera. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
308. ANONIM:
Poštanska
činovnica
osuđena na tri godine robije. I., 5, 30. IV.
1943., 5.
309. ANONIM: Poštanska tarifa poskupljuje
od prvog jula. I., 14, 2. VII. 1943., 4.
310. ANONIM: Poštanske kutije. I., 13, 25.
VI. 1943., 5.
311. ANONIM: Slanje poštanskih paketa. II.,
5, 4. II. 1943., 5.
312. ANONIM: Telegrafska agencija; I., 31,
29. X. 1943., 3.
313. ANONIM: U svim onim mjestima gdje
se nije desilo bombardiranje, bez svakog
ograničenja se može vodiiti telefonski razgovor. II., 39, 29. IX. 1944., 5.
314. ANONIM: Upute za slanje paketa sa
zimskim odjelom na front. I., 25, 17. IX.
1943., 3.
315. ANONIM: Upute za slanje pisma vojne
pošte. I., 34, 19. XI. 1943., 5.
316. ANONIM: Vojna pošta ne prima više
privatne pakete . II., 13, 31. III. 1944., 5.
RAD
ANONIM: Akcija za snabdjevanje
radništva tekstilnom robom. I., 24, 10. IX.
1943., 3.
110-120
ANONIM: Bez da radi nitko ne može
živjeti. II., 26, 30. VI. 1944., 5.
ANONIM: Dostojanstvo rada. II., 37, 15.
IX. 1944., 1.
ANONIM: Izdavanje robe u akciji radničkog odivanja. I., 13, 25. VI. 1943., 5.
ANONIM: I ženske će biti upotrebljene
za radnu službu. II., 19, 12. V. 1944., 3.
ANONIM: Nova naredba o uprošćenju
poreske administracije stupiće na snagu 1.
juna. I., 6, 11. II. 1944., 7.
ANONIM: Obavezna ženska radna
služba. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
ANONIM: O slobodi rada. II., 32, 11.
VIII. 1944., 1.
ANONIM: Otkriveno tajno skladište
tekstilne robe. II., 7, 18. II. 1944., 5.
ANONIM: Otvarene a zatvaranje radnji
od 1. aprila. I., 1, 2. IV. 1943., 5
ANONIM: Poruka obveznika radne
čete. II., 16, 21. IV. 1944., 5.
ANONIM: Povišenje prinadležnosti privatnih namještenika. I., 14, 2. VII. 1943., 6.
ANONIM: Povlastice radnicima i njihovim obiteljima. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: Proizvodnja je jedan od najvanijih diktata današnjeg vremena. II., 28,
14. VII. 1944., 5.
ANONIM: Usljed inventarisanja radnje
se ne smiju zatvarati. II., 4, 28. I. 1944., 5.
ANONIM: Vlada je povisila ekonomskim službenicima i radnicima prinadležnosti za starost. I., 4, 23. IV. 1943., 5.
RAD
OPĆENITO O RADNICIMA
ANONIM:
Izdavanje
u
prirodi
pripadajućeg dela hlebne pšenice godišnjim
poljoprivrednim slugama sa velikom porodicom. I., 4, 23. IV. 1943., 8.
334. ANONIM: Izrađuje se odjelo za zemljodjelce i industrijske radnike. I., 35, 26. XI.
1943., 5.
335. ANONIM: Kako se tribaju snabdevati
poljoprivredni radnici sa prinadležnostima
u naturi (komencija). I., 6, 7. V. 1943., 6.
336. ANONIM: Ko su teški tjelesni radnici. I.,
30, 22. X. 1943., 5.
337. ANONIM: Obezbeđenje poljodjelskih
radnika duhanom. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
118
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
338. ANONIM: Odlikovanje poljoprivrednih
služinčadi i radnika. I., br. 31., , 29. X. 1943., 5.
339. ANONIM: Poljoprivredne sluge (biroši)
oslobađaju se od ratne službe. I., 4, 23. IV.
1943., 5.
340. ANONIM: Poljoprivredni radnici i radnici ratnih preduzeča dobiće zimsku odjeću i
rublje. I., 30, 22. X. 1943., 4.
341. ANONIM: Posjednici vršalice. I., 1, 2. IV.
1943., 5
342. ANONIM: Povišenje poljoprivrednih
nadnica. I., 20, 13. VII. 1943., 6.
343. ANONIM: Upozorenje besposenim poljodjelskim radnicima. I., 38, 17. XII. 1943., 5
344. ANONIM: Ustanovljenje poljoprivrednih radničkih nadnica u 1943 godini. I., 8,
21. V. 1943., 7; I., 9, 28. V. 1943., 6; I., 10, 4.
VI. 1943., 7.
345. ANONIM: Vlasnici vršaćkih strojeva. II.,
24, 16. VI. 1944., 5.
346. SLOVAČKI, Milka: Tražimo svijetlo. II.,
14, 7. IV. 1944., 4.
[Subotička radnica apelira kroz ovaj tekst da
radnici i seljaci koji nisu dovoljno obrazovani
da prestanu raditi „mašinalno“ nego da prigrle
knjigu i počnu učiti ili se barem samoobrazovati.]
VAŠARI, SAJMOVI
ANONIM: Neće se promijeniti vrijeme
nedjeljne pijace. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
348. ANONIM: Stočni vašar Zomboru u održaće se 18. marta. II., 11, 17. III. 1944., 5.
349. ANONIM: Vašari u aprilu misecu. I., 1,
2. IV. 1943., 5
350. ANONIM: Vašar u Újvidéku. II., 11, 17.
III. 1944., 5.
BONOVI, KARTE ZA SNABDJEVANJE
ANONIM: Bonovi će se izdavati za vrijeme od šest mjeseci. II., 25, 23. VI. 1944.,
3.
352. ANONIM: Dobićemo bili kruh. I., 21,
20. VIII. 1943., 5.
353. ANONIM: Dobićemo rezervne hrane
za dulje vrijeme. II., 38, 23. IX. 1944., 5.
354. ANONIM: Ispunjavanje tiskanica za trbovanje šećera. II., 8, 25. II. 1944., 5.
110-120
355. ANONIM: Izdavanje šećera za hranu
pčela. I., 31, 29. X. 1943., 5.
356. ANONIM: Stigao šećer za ukuhavanje.
I., 22, 27. VIII. 1943., 5.
357. ANONIM: Uvađanje bonova za meso.
I., 18, 30. VII. 1943., 4.
358. ANONIM: Nov način predaje masti. I.,
35, 26. XI. 1943., 4.
359. ANONIM: Od prvog jula biće povišen
obrok kruha. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
360. ANONIM: Od prvog jula biće povišen
obrok kruha na 20 deka [“sic”]. I., 13, 25. VI.
1943., 3.
361. ANONIM: Od prvog jula biće povišen
obrok kruha. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
362. ANONIM: Poljoprivredni proizvodi
moraju se predati u određenom roku. I., 22,
27. VIII. 1943., 3.
363. ANONIM: U ponedjeljak počinje izdavanje bonova za namirnice. I., 25, 17. IX.
1943., 3.
364. ANONIM: U zamjenu za šećer. I., 13,
25. VI. 1943., 2.
365. ANONIM: Karte za hljeb onih koji putuju na letovanje važe u cijeloj državi. I., 10, 4.
VI. 1943., 5.
366. ANONIM: Karte za zamjenu kruha. I.,
36, 3. XII. 1943., 5.
367. ANONIM: Žitne obveznice. I., 39, 24.
XII. 1943., 4.
368. ANONIM: Izdavanje bonova za životne
namirnice. I., 12, 18. VI. 1943., 3.
369. ANONIM: Izdavanje karata za namirnice. I., 38, 17. XII. 1943., 7.
370. ANONIM: Naredba o ogrevnom materijalu. II., 20, 13. VIII. 1943., 3.
371. ANONIM: Povisuje se obrok kruha na
25 deka [“sic”]. I., 30, 22. X. 1943., 3.
372. ANONIM: Na karte za namirnice iz provincije. I., 26, 24. IX. 1943., 5.
373. ANONIM: Neće biti nestašica masti. I.,
24, 10. IX. 1943., 4.
374. ANONIM: Povisiće se obrok kruha za
djecu. II., 26, 30. VI. 1944., 6.
375. ANONIM: Zamena četiri zadnja kupona plavih bonova za hlebnu pšenicu. I., 4,
23. IV. 1943., 8.
119
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
CIJENE
ANONIM: Povišene cijene mineralnim
vodama. I., 37, 10. XII. 1943., 5.
377. ANONIM: Povišenje cijena će biti strogo kažnjavano. II., 15, 14. IV. 1944., 5
378. ANONIM: Povišenje ratne pomoći. II.,
6, 11. II. 1944., 5.
379. ANONIM: Prodajna cijena 30 filera za
novine. II., 27, 7. VII. 1944., 5.
380. ANONIM: Stupio je na snagu novu
zakon o suzbijanju skupoće. II., 17, 28. IV.
1944., 5.
381. ANONIM: Utvrđena je cina dečijeg sapuna. I., 3, 16. IV. 1943., 5.
ADMINISTRATIVNE TAKSE
POREZI, SLUŽBENI LISTOVI
KAZNE
ANONIM: Nove takse za sudske ovrhe.
I., 29, 15. X. 1943., 5.
383. ANONIM: Ko ne plati kaznu biće upućen na izdržavanje kazne zatvora. II., 5, 4.
II. 1944., 5.
384. Pustiće se u promet 10 milijuna kovanog novca od 2 penga i 20 milijuna od 1
penga. I., 24, 10. IX. 1943., 5.
385. ANONIM: Službene novine. II., 11, 17.
III. 1944., 5.
KONTINENTNI, DRŽAVE, ŽUPANIJE, GRADOVI
ŽUPANIJE BAČ BODROŠKA ŽUPANIJA
ANONIM: Dr. Deak Leo veliki župan
bačbodroške županije u Újvidéku. I., 3, 16.
IV. 1943., 5.
387. ANONIM: Dr. Falcione Arpad – Branićemo državu sa svim raspoloživim snagama, osiguraćemo unutarnji mir i riješiti
pitanje snabdjevanja fronte i javnog snabdijevanja. II., 39, 29. IX. 1944., 3.
388. ANONIM: Dr. Piuković Josip postavljen
je za velikog župana Bač-Bodroške županije. II., 19, 12. V. 1944., 1.
389. ANONIM: Novo radno vrijeme gradske
administracije. II., 36, 8. IX. 1944., 5.
390. ANONIM: Osnovano je društvo zabavija Bačke. I., 15, 9. VII. 1943., 5.
391. ANONIM: Općinski prirez u Bačkoj. I.,
29, 15. X. 1943., 5.
110-120
392. ANONIM: Oslobođen je ispod optužbe zvanične pronevire bivši blagajnik siročadskog stola. I., 7, 16. V. 1943., 5.
393. ANONIM: Podžupan Bačbodroške županije uputio je poziv. II., 24, 16. VI. 1944.,
5.
394. ANONIM: Pritsednik vlade Kállay
positiće Baju i Bač god. I., 13, 25. VI. 1943.,5.
395. ANONIM: Razvijanje zemaljske zastave u Bácskereszturu. I., 10, 4. VI. 1943., 5.
396. ANONIM: Regent je primio u audijenciju velikog župana dr. Piukovics Józsefa. II.,
23, 9. VI. 1944., 3.
397. ANONIM: Saopštenje Bačbodroškog
županijskog ekonomskog udruženja. I., 33,
12. XI. 1943., 5.
398. ANONIM: Skupština bačkih apotekara.
II., 3, 21. I. 1944., 5.
399. ANONIM: U kojim mjestima stupa na
snagu nredba o upotrebi oružja žandarmerije. I., 31, 29. X. 1943., 5.
400. ANONIM: Vanredna skupština županijskog municipalnog veća. II., 26, 30. VI.
1944., 5.
401. ANONIM: Veliki župan dr. Piukovics
József posjetio je Obecse, Temerin i Doroszlo. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
402. ANONIM: Veliki župan dr. Piukovics
József posjetio je Istenaldas i Mohol Gunaras. II., 28, 14. VII. 1944., 5.
403. ANONIM: Veliki župan dr. Falcione Arpad položio zakletvu. II., 37, 15. IX. 1944., 3.
404. ANONIM: Vlada je položila zakletvu
Regentu. II., 12, 24. III. 1944., 3.
405. ANONIM: Zabrana kretanja proširena
je na cijelu Bač-Bodrošku županiju. II., 38,
23. IX. 1944., 5.
120
Klasje naših ravni, 5.-6., 2012.

KLAS JE na š ih ra vni 9-1 0, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 2. ČASOPIS ZA

KLAS JE na š ih ra vni 1 1-1 2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

popis žrtava i povijesni opis događanja

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE naših ra vni 1-4, 20 1 4. ČASOPIS ZA

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Ugovor za krajnjeg korisnika

TALIJANSKI I USTAŠKO - DOMOBRANSKI DOKUMENTI