Ferdinand Kulmer, Ožujak I., 1970.
Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.
KLASJE naših ravni 3-4, 2011.
3-4, 2011.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u Subotici
Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Subotici,
24000 Subotica, Beogradski put 31,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78;
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Priprema: Viktor Sagmeister
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica
Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVI., broj 3.-4., 2011.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E-mailom (klasje@tippnet.rs) i na CD-u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Gdje je što
3-25
26-27
28-31
32-37
38-41
42-43
44-59
60-65
66-67
68-87
88-92
93-101
102-117
118
119
120-121
122-124
ROMAN
TOMISLAV KETIG Damin gambit (II.)
POEZIJA
PETKO VOJNIĆ PURČAR Povijesne pjesme u prozi – Ponad Dubrovnika* Novac
je bolest vele* Ako, ipak, nemaju pravo?* Latinski star 600 godina – esperanto*
Marulić ne mo... pjevati s pet ljeta života* Župan Medulin* Dijak iz Blaganja*
Vojniku Blažu
JASNA MELVINGER Pjesme iz tih, ranih, još, devedesetih – Vrane * Vitraž * Krov
* Foteljaši * Ne na Sumatri * Život je brz, a ja sam spora * Djeci Niobe * Povorka
iz, ne, još, mirnodopskih dana * Ne baš vesela pjesma * Loše Vi – Milo_Mi Ć * O,
slon, oslon slab * Vatrogasni šmrk i kaciga * Izgubljena za one koji žive * Baš na
Badnjak * Ljudožderski pučki napjevi * Ne, Baš, Cibeton i Muskon *
ZVONKO SARIC i SVETLANA BAN Na kraju – Bedeker za putovanje kroz carstvo
sjena * Sjeckamo nokte * Narasli zubi * Korijen (kamenje može pričekati) * Veslač
* Prvi glas, dobra vila: (veoma tiho) * Drugi glas, zla vila: (veoma tiho)
MATIJA MOLCER Riječi s pločnika
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ Golgota vjetrova
PROZA
RAISA TALALAJ Priče za djecu odrasle – Prosjakinja * Tajanstveni događaj *
Šapica i Kasjan * Alisa i Mars * Froska * Kaštanka * Vrane i golubovi * Ljubav na
prvi pogled * Priča o Kuzji * Trobojna Dusja * Mačić, prelac
STJEPAN BARTOŠ Kuća koja plovi – Novo sidro * Priča o poniženoj, ili mjera
životnog postignuća * Rezultat kruga * Hrabrost i samopouzdanje * Pogled iz
prvog reda
DRAŽEN PRĆIĆ Lucy
PRIKAZ
ĐURO VIDMAROVIĆ Jurica Čenar – modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
ĐURO FRANKOVIĆ Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar
(1936.–1976.)
BAŠTINA
ANTONIJA ČOTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747.
IVICA BELAMARIĆ Likovna prošlost, sadašnjost i budućnost
DAVOR BAŠIĆ PALKOVIĆ Godišnja skupština Subotičkog ogranka Matice hrvatske
STIPAN STANTIĆ Izviješće o radu OMH u razdoblju 2006.–2010.
MILOVAN MIKOVIĆ O radu Uredništva časopisa «Klasje naših ravni»
LIKOVNI PRILOZI: Antun Mejzdić, Zora Matić, Virgilije Nevjestić, Nives KavurićKurtović, Mehmed Zainović, Slavko Kopač, Dragica Cvek-Jordan, Nikola Koydl,
Vjekoslav Brešić, Ivo Režek
Tomislav Ketig, Damin gambit
3-25
Damin
gambit (II.)
TOMISLAV KETIG
6. Zdenko Morgenstern. Zaprosio ju je ubrzo nakon
što se vratila iz Beča. Pristajući, Magda ga je, smiješeći
se pobjedonosno, upitala kako će naći novu tajnicu
od apsolutnog povjerenja.
-Ja želim srediti svoj život – odgovorio je. – A ured...
vidjela si tamo u Beču i sama kako stvari stoje. Nikoga
više nije briga ni za turizam ni za bilo što od čega se
živi. Svi skupa srljamo u nešto apokaliptično čemu se
ne vidi kraj.
Zdenko nije bio od muškaraca kakav je bio Oliver: zabavan, lak na riječima, galantan. Bio je, naprotiv, tih, ozbiljan, znao je u predvečerja, za lijepih dana, kada bi izišli
u šetnju, satima šutjeti. Ali je zato svemu što je smatrao
važnim davao cijeloga sebe. «Ti si mi sada najvažnija»,
govorio joj je, «i želim da i ja tebi budem najvažniji».
-A djeca, Zdenko? – upitala ga je. - Ne mogu tebe više
voljeti nego njih.
-Ne možeš, dakako. Ali kad kažem da si mi ti sada
najvažnija onda to znači da se osjećam odgovornim i
za sve ono što je tebi važno. Takav ti onda mogu biti
najvažniji, zar ne?
Razmišljala je malo a onda kimnula glavom:
-Da, možeš.
-To što pridajem najveću važnost mojim bračnim obvezama, to je ona židovska polovica u meni – rekao
joj je jedne noći, u ono gluho doba kada svi zvuci
zamru i čuje se samo disanje onoga tko leži pokraj
tebe. A onda kao da se izvinjava, dodao je: - Ali to ne
utječe na našu intimu, je li?
-Zar tvoja židovska polovica ne uključuje i intimu u
bračne obveze? – podsmjehnula se, itekako zadovoljna onim što se netom među njima događalo.
-To su moji osjećaji a ne obveze, Magda. A oni su u
nadležnosti one moje druge polovice – slavenske.
Bio je savršen ljubavnik. Vjerojatno stoga, pomislila je,
što seks nije uključivao u obveze. Kao što je to, nakon
prvih nekoliko mjeseci braka osjetila kod Andrije. Niti
je to smatrao usputnom razonodom kako se prema
seksu odnosio Oliver.
Savršen ali naporan. Jer je očekivao od nje isto takvo
predavanje tjelesnim strastima u ritmu koji joj je bio
prečest. Magda je voljela seks, ali ne češće od jed-
nom tjedno, dok je Zdenku svake noći bilo do toga.
I onda je ona morala činiti ono što je mrzila: glumiti,
prenemagati se, glasno uzdisati i sve te gluposti koje
većina žena čine gladeći taštinu svog muškarca.
Ozbiljan i pouzdan. Zaštitnik svoga doma i obitelji.
Takav joj je i trebao u danima kada se činilo da se sve
ruši i kada je četrdeset kilometara ka jugu bila fronta.
Ja sam odista uvijek imala muškarca kakav mi je u
toj životnoj situaciji bio potreban, zaključila je zadovoljno. Zidni sat s klatnom melodično je odbrojavao:
jedan ... dva ... tri.
Andrijana mi je s tim njezinim namazanim kruhom
potpuno zbunila glad, zaključila je, sjetivši se da je,
zaokupljena sjećanjima sasvim zaboravila na objed.
Neka. U mojim godinama zdravo je preskočiti poneki
obrok, zaključila je. A nije ni bila gladna. Čovjek je rob
svog ritma i svojih navika. Dugo nisam jela morsku
hranu, sjetila se. Mogla bih kupiti nešto za večeru u
supermarketu. A možda mi još što nedostaje, pravdala se pred sobom zbog želje da iziđe.
Što me to tjera stalno nekamo van kad imam u svom
domu sve što mi može odagnati osjećaj usamljenosti? Pao joj je odjednom na pamet onaj davni smiraj
dana kada je prvi put rekla majci: «Ja večeras izlazim».
Ne: «Mogu li izići na korzo, mama?», ne «Smijem li...»
Naprosto je osjetila kako je došao taj trenutak kada
se stječe pravo na odlučivanje o tome što ćeš činiti.
Sjetila se i razrogačenih očiju svoje majke i kako je
to potrajalo dobar minut, a onda je majčinim licem
preletio osmjeh – znak da ju je razumjela a možda se
i prisjetila vlastite prve odluke.
To je to. Slast slobode odlučivanja. Instinktivno se
osvrnula po sobi i onda shvatila kako ovaj put nema
komu saopćiti svoju odluku. To je pomalo kvarilo
osjećaj slobode, to odsustvo svjedoka. Zaboga,
začudila se, zar sloboda nema smisla ako je nemaš
pred kime iskazati? Ima! Ja sam sebi svjedok i to mi je
dostatno. Hajde, Magda, uzmi torbicu, iziđi, koračaj
uspravljena, diši punim plućima i nemoj odmah ući u
obližnji supermarket. Spusti se na Jelačić plac i sjedni
u udobnu naslonjaču pod tendom, naruči...ne kavu,
to naručuje svaka baba, da, kapučino.
3
Klasje naših ravni
Zora Matić, Akt, 1966.
4
4
Klasje naših ravni
Virgilije Nevjestić, Tišina, 1965.
5
5
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
«A možda bih mogla i nešto žešće», pomislila je dok
joj se konobarica približavala između stolova.
-Martel – čula je sebe. – I kapučino. Malu mineralnu s
... ne, led stavite u konjak. – Tako, Magda, čestitala je
samoj sebi. Sada ponovno sličiš na sebe.
Pijuckajući martel, gledala je odsutno kako plavi tramvaji izviru iz Draškovićeve ili savijaju sa Zrinjevca, da
bi se, mimoilazeći se na stajanki pred «Dubrovnikom»,
sa onima koji su iznikli iz Ilice, nestali u njoj. Tramvaji,
ljudi koji mravinjaju po trgu na sve strane, mladić, oslonjen o rasvjetni stup, koji prebire po žicama gitare,
a pred njim je kutija od cipela i u njoj lipe i poneka
kuna. Monotonija gradskog popodneva i ona, usred
te monotonije, raspoložena, s pićem pred sobom, i
mislima u kojoj to godini, da devedesetčetvrtoj, njezin
treći brak puca, a niti ona niti Zdenko ne znaju zbog
čega. Kao da je i brak dotrajao kao i sve što ima vijek
trajanja – auto, kišobran, haljina.
Naizgled ništa se nije promijenilo. Obiteljski život je
i dalje tekao ustaljenim ritmom. Zdenko se, pošto je
turizam privremeno bio mrtav, prebacio u vanjsku
trgovinu. S kompanjonom, koji se vratio s nekoliko
miliona, kako je tvrdio, s mukom zarađenih kanadskih
dolara počeo je ispitivati što bi se najviše isplatilo
uvoziti. Automobili, odjevni predmeti svjetskih marki,
bijela tehnika...sve je to još bilo u povoju. Sve je to
čekalo da se okonča rat, koji jeste malaksavao, ali je
trećina Hrvatske još bila okupirana i Zdenko je jednoga dana ispričao Magdi kako je taj Kroatokanađanin
bio na razgovoru kod svoga znanca koji je također ostavio sinu da vodi njegov kanadski biznis – odgajalište
činčila – životinjica skupocjenog krzna, prihvativši
prijedlog upućen mu dvanaest godina ranije od jednog uglednog gosta iz domovine, što je po klubovima
kanadskih Hrvata agitirao za pomoć onima koji u
domovini rade na ostvarenju sna o njezinoj neovisnosti. Prijedlog mu je upućen nakon što je i sam priložio
popriličnu svoticu, a glasio je: «dođite i pridružite nam
se kad za to bude vrijeme». E, taj znanac njegovog
partnera, pričao je Zdenko Magdi, točno je procijenio kada je za povratak došlo vrijeme i sada je visoki
dužnosnik u Banskim dvorima.
Zdenko je, što mu ranije nije bio običaj, značajno
zašutio, ali Magda nije izrazila nikakvu ljubopitljivost.
Nije ga pitala što je taj uzgajatelj činčila i domoljub
rekao njegovom kompanjonu. Šutjela je i ona.
-Tebe to ne zanima – više je ustvrdio nego pitao Zdenko.- Pa, dobro. Preporučio mu je koji bi posao u ovom
času bio najizgledniji, a imao bi i tihi državni blagoslov.
-Hoćeš li i ti ući s tvojim kompanjonom u taj blagoslovljeni posao? – oglasila se sada Magda.
3-25
-Hoću – potvrdio je Zdenko.
-Onda je među nama gotovo.
I danas pamti zaprepašteni izraz na Zdenkovom licu.
-Ali to ... – zamucao je. – To nas može učiniti bogatima, Magda, shvaćaš?
-I mene i moju djecu uvučene u svijet u koji ne želim
ući. Ne želim iz dana u dan strahovati i ne želim da
mi se po domu motaju razne problematične kreature.
-To su sigurne stvari. Država stoji iza toga...
-Stoje ljudi koji su sada na vlasti. A kada se oni vrate
svojim...činčilama, recimo...Dođu drugi ljudi, dođe
drugo vrijeme, Zdenko. Vrijeme u kome roba kojom
tvoj kompanjon i ti bjelodano namjeravate trgovati
više neće biti potrebna...I kada treba neke stvari i neke
ljude gurnuti pod tepih...Ja ne želim da i mene, skupa
s tobom gurnu pod tepih.
Sjedi Magda pod tendom na Jelačić placu, pijucka
martel i misli: «Ni Oliver niti Zdenko nisu odoljeli sirenskom zovu sumnjivih karijera i sumnjivog bogatstva. Olivera je devedeset druge ministarstvo povuklo
iz Ženeve, držalo ga godinu dana na ledu, a onda poslalo u Argentinu, odakle ga je poslije četiri godine
prebacilo preko Anda u Čile, pa vratilo u Bruxelles.
Redovito je slao Katarini svoj dio izdržavanja sve dok
mu ona nije javila da je završila fakultet i poslala mu
preslik diplome. Vodio je buran život i Magda je negdje u dubini duše slutila da on to želi zaboraviti nju. A
Zdenko...Zdenko je do devedesetpete samo njemu i
njegovom kompanjonu znanim kanalima dovozio automatsko oružje, ručne bacače i raketne projektile, a
onda je došao mir, legalizacija takvih poslova i on se
htio vratiti u turizam, ali su mu ljubazno zatvorili i ta i
sva druga vrata.
Tražio je da se nađu. Došao je po nju autom i odvezli
su se na Sljeme. «Porsche» sa sjedalima od prave kože
i kromiranim oplatama govorio joj je da se Zdenku
posao itekako isplatio. Bio je bogat...i tužan. Odlazi
iz Hrvatske. Zauvijek, rekao je. I zato je htio oprostiti se s njom. «S tobom sam jedino imao pravi život»,
priznao je tiho. A onda je nenadano upitao zna li igrati šah. Zanijekala je. Samo sam te ponekad promatrala
kada s a stranica novina rješavaš šahovske probleme,
rekla je. «Vidiš», rekao je, «U šahu postoje različita
otvaranja, redoslijedi najboljih prvih desetak poteza.
Ima i otvaranja koji se zovu gambiti, gdje jedan od
igrača, najčešće onaj koji vodi bijele figure, žrtvuje u
početku jednog ili dva pješaka da bi dalje bio u prednosti. E, ti si u svom životu također odigrala svoj gambit: žrtvovala si prvo Olivera, pa onda mene. U redu, u
redu! Dobro si učinila! Najbolje što si mogla. Odigrala
si svoj, damin gambit.» Prije nego što će se vratiti u
6
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
grad izvadio je iz džepa kutijicu i otvorio je. U njoj se
svjetlucao dijamantni prsten. «Molim te da ovo primiš
kao znak moje zahvalnosti za život koji si mi pružila!»
Pogled joj kliznu na lijevu ruku koja joj je počivala na
naslonu kavanskog stolca. Zdenkov prsten na domalom prstu. Uvijek kada bi nekamo išla stavila bi ga.
Bilo je to njezino prešutno priznanje da je Zdenka
odista voljela.
Htjela je poručiti još jedan martel, ali se bojala da će je
ošamutiti. A nije joj se ustajalo. Bilo joj je tako ugodno
u hladu pod tendom i sa uspomenama. Zatražila je
tonik i ledenu kavu.
Pisao joj je samo jednom. Nekoliko riječi na poleđini panorame Capetowna. «Tu ostajem i volim te» stajalo je.
Potom je pet godina bila sama, jer su se Ksenija i Andrijana jedna za drugom već bile udale. I Mladen i
Branko tek što su bili diplomirali i zaposlili se. Osjećala
se prevarenom. Ona, koja je realno gledala na život
očekivala je to i od svojih kćeri. I činilo se da će i one
shvatiti da dobar brak počiva na razumijevanju i...i
novcu, dakako! I šta ih je to toliko ošamutilo da se
udaju iz ljubavi? Ni Mladen ni Branko nisu bili neki ljepotani, dobro Mladen je bio sportista, član prvoligaša
u vaterpolu, ali Branko je u slobodno vrijeme jedino
volio gledati televiziju i rješavati križaljke. Oba braka
su se godinama dobro držala, barem joj je tako izgledalo, Andrijanin i sada, ali Kseninijin...
Za razliku od Zdenka, nju su odmah primili nazad.
«Vratite nam Nijemce», pola u šali pola u zbilji rekao
joj je novi ravnatelj. «A tko će vratiti ostale?» upitala ga
je. «Talijani i Česi vratit će se sami, a ostali će slijediti
Nijemce.»
Naputovala se tih godina. Bila je i u Stuttgartu. Njezin
bivši svekar je umro a restorane je njezinoj svekrvi vodio jedan otresiti mlađi Nijemac. Zvao se Kurt i stigao
je u Zapadnu Njemačku u zadnji čas, prije no što se
spustila željezna zavjesa. „Tako sam sama», požalila
se Magdi. «Nagovori unuke da mi dođu. I daj im ovo.
Objema jednako.» Pružila joj je deset novčanica od
po tisuću maraka.
I Ksenija i Andrijana tada su već imale djecu. Magda
je svekrvi pokazivala fotografije i starica se rasplakala.
«Ništa nemam od tog života u tuđini», rekla je. «Ništa
sem novca. Ali tvojoj djeci, a ja drugih potomaka
nemam, on će sigurno trebati. Sve što imam bit će
njihovo čim me dragi Bog uzme.»
To što ima, pomisli Magda, hladeći se kartonskim cijenikom kafeterije, vrijedi najmanje par stotina tisuća
eura. Možda i pola milijuna. Ako je Ksenijin Branko
ipak bankrotirao, mogao bi tu biti ključ za rješenje
problema, čim njezinu stuttgartsku baku «dragi Bog
3-25
uzme». Ali dragi Bog se bjelodano ne žuri, mislila
je dalje, sudeći po fotografiji koju je ova poslala, a
koja je snimljena proljetos na njezin osamdesettreći
rođendan. Svekrva stoji kraj pravokutne torte, smiješi
se i drži čašu s rizlingom u ruci. Nakon onih deset tisuća
maraka prije deset godina stara gospođa Darmanović
poslala je još dvaput svakoj unuci po dvije tisuće. A
možda je i u pravu što ne krnji ušteđevinu. Kseniji i Andrijani i njihovoj djeci više će značiti ta poveća hrpica
novca kroz koju godinu jer se s njom može učiniti više
od kupovine garderobe, ljetovanja na Costa del Sol i
kućnog kina.
«Do vraga», trgnula se odjednom. «Sve te priče o
nasljedstvima vezane su uz nečiju smrt! Smrt bivše
svekrve, moju...Hajdemo živjeti, Magda! Nije li bedasto to što ljude u tvojim godinama odjednom opsjedne
ideja kako im valja obaviti neke «posljednje» poslove,
da ne bi nasljednicima stvarali probleme i međusobne
nesporazume? Pa i da nije sasvim bedasto, u tvom
slučaju sve je tako čisto i sređeno. Kćeri će te pokopati, a već su podijelile ono što si im ostavila i ... Dosta
si sjedila, vrijeme ti je poći u supermarket, kupiti te
plodove mora, tako drage tvome nepcu i napraviti si
doma dobru večeru, da i neko dobro vino s Pelješca
nemoj zaboraviti!»
Ustala je i krenula ka svojoj omiljenoj prodavaonici u
Ilici u kojoj rijetko kad nije našla ono što bi poželjela.
Pa i sada je bilo sve kako treba: radila je klima, čekalo
ju je upravo to što je namjeravala kupiti i osmjeh
prodavača, da i to što je njoj bilo napose bitno, jer
joj je potvrđivalo da živi u civilizaciji, a ne u nekom
balkanskom šupku.
7. Prošlo je tjedan dana a da joj se nijedna od kćeri nije
javila. Od Katarine nije to ni očekivala, jer joj je ova
natuknula kako je šalju na neki seminar u njemačku
centralu. Nije zapravo to očekivala ni od Ksenije.
Kakva god bila istina o tom stvarnom ili navodnom
Brankovom bankrotu, njezinoj najstarijoj kćeri trebat će vremena da smisli sljedeći nastup. Nadala se,
međutim, da će Andrijana iščačkati što je po srijedi i
javiti joj se.
No dobro. Njoj se ne žuri. Stiže ljeto i valja joj se
odlučiti hoće li otići nekamo na more ili u brda, ili će
prihvatiti Katarinin prijedlog i kupiti taj prokleti klima
uređaj i zatvoriti se do jeseni u ovu svoju gornjogradsku utvrdu.
Nenadano joj se javila jedna od rijetkih prijateljica s
kojim je održavala vezu. Povremenu, ali ipak...
-Nije ti dobro što si se usamila, Magdice - cvrkutala je.
– Druženje rastjeruje teške misli. Ja to najbolje znam.
7
Klasje naših ravni
Nives Kavurić-Kurtović, Ikonica, 1967.
8
8
Klasje naših ravni
Mehmed Zainović, Dijalog na bijeloj osnovi, 1967.
9
9
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
Kada je moj Damir umro odjednom sam se osjetila
kao u zrakopraznom prostoru. I rekla sam sebi: «Živi,
Olga! Ne daj da te tuga povuče u ponor. I potražila
sam prijatelje. Tebe prvu. Nisam ti htjela smetati u
prvoj žalosti, ali sada je vrijeme da se opet družimo.
Magda je slušala to cvrkutanje nimalo obradovana
prijateljičinim pozivom. Dobro, prihvatit će da se vide,
jer nikada nije voljela sijati zlu krv oko sebe, ali da će
joj taj susret uljepšati dane, to sigurno neće.
Olga je bila na Zvonkovom ispraćaju, podsjetila se
Magda, a i poslije, ovdje, na daći, držala se decentno,
nije kao mnogi ugledni Zvonkovi kolege, kidisala na
piće i kanapee .. .Bože, daća! Užasavala se te riječi,
sjećajući se što je ona sve obuhvaćala u shvaćanjima
puka: žderačinu i pijačinu, dok je pokojnik već putovao praćen anđelima ili vrazima, svejedno i te
životinje što su se prethodno na ražnju vrtjele i pekle...
što su one doprinosile spokoju njegove duše?
Hajde, Magda, to što su kanapei bili sitni, a ne odlomljene plećke i butke, reš rebarca i bubrežnjaci, nije ih
činilo prikladnijima, kao ni čašice umjesto krigli i bukara. Da je mogla riskirati docnija ogovaranja, ona bi
cijeli ispraćaj okončala na Mirogoju.
Sve joj je to prostrujalo umom prije no što je rekla u
slušalicu jednostavno:
-Dođi.
-Kad bi ti odgovaralo?
-Možeš i odmah.
Olga je stigla navečer u sedam. Standardni sat za posjete. «Ali ne i u lipnju», mislila je Magda, izmjenjujući
ovlašni poljubac s gošćom. Sunce je još bilo iznad krovova , a i to ljetne vrijeme, kada zapravo i nije sedam
nego šest. Lopatice ventilatora na stropu tromo su
se vrtjele i miješale zrak, ne čineći ga hladnijim, već
samo sušeći vrat i podlaktice, a to jedva da je pomagalo, kupit će taj klimatizer koliko sutra, a ne čekati
srpanjski pakao.
Udovički soirée odvijao se kako je Magda i predviđala:
ledeni čaj, punjeni keksi, razgledanje obiteljskih albuma i ono neizbježno gošćino «što namjeravaš sada...
hoćeš li ostati sama ili si s djecom drukčije isplanirala
buduće dane». Magda je na to odgovorila jedinim
mogućim «ne znam još, vidjet ću, rano mi je za planove» da bi se vlastitim raspitivanjem o Olginom
životu obranila od daljnjih propitkivanja na koja nije
bila voljna odgovarati.
Gošća je negdje oko devet ustala, izgovarajući se
kako je ostavila rublje u perilici. Na njezin poziv da
joj čim prije uzvrati posjet, Magda je odgovorila potvrdno ali ne određujući vrijeme.
3-25
Održavat ću sve te kontakte na minimalnom intenzitetu – tek da se ne ugase. Ta dva sata razgovora s prijateljicom vukla su se sporo, minutu po minutu, Magdi
je bilo neizrecivo dosadno, hinjenim smiješkom prikrivala je unutarnju nervozu i sada, kada je opet bila
sama osjetila je kako joj je ponovno lijepo. «Koji je
tebi vrag, Magda?» upitala se. «Što ti zapravo hoćeš?»
Kućni mir u kome će moći nastaviti ovo što je počela:
oživjeti svih ovih četrdeset šest godina od kako ju je
Ivan zaboravio.
Zbilja, gdje je sada on – njezina prva ljubav? Je
li uopće još živ? Što je postao u životu? Sigurno se
oženio i ima djecu. Koliko?
Započeo je studij strojarstva, tu u Zagrebu. Je li ga
završio? Gdje radi? Možda je u inozemstvu. Domaće
tvrtke i danas izvode radove diljem Azije i Južne
Amerike. Ali on je sada nedvojbeno u mirovini.
«On ti savršeno ništa ne znači, Magda», počela je
uvjeravati sebe. «Ako već prebiraš po prošlosti, kreni
od nečega što te se više tiče.»
«Ali to sam tijekom ovih par tjedana već uglavnom
pretresla», opirala se vlastitoj logici. «I nije istina da
mi Ivan ništa ne znači. On je...», priznala je nevoljko i
oklijevajući, «moj jedini poraz».
«Do sada», dodala je. «Nikad se ne zna čemu ideš u
susret.»
8. A išla je u susret kasnom večernjem telefonskom
razgovoru.
-Branko je pri telefonu. Dobra večer, Magda.
Ispričavam se, malo je kasno, ali morao sam vas zvati.
Kao i svaki, ni ovaj šok od saznanja tko je zove nije
dugo trajao. Magda je imala svojstvo divlje mačke da
se odmah osovi na noge.
-Morao? – upitala je hladno. – Zbog čega?
-Jer netko od Rudićevih mora, a Ksenija više neće.
Magda je izbrojala u sebi do pet a onda pribrano
rekla:
-Da li bi to bio nastavak njezinog i mog prethodnog
razgovora?
Branko je oklijevao:
-Na neki način...da.
-A na koji način ne?
Sada je stanka bila malo dulja. Onda:
-Ne vjerujem da bismo to mogli obaviti ovako: između
dvije slušalice. Molio bih da me primite.
-Zna li Ksenija za ovaj tvoj poziv?
-Ne.
-Ja, Branko, ne vodim nikakve razgovore iza leđa svojih kćeri.
10
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
-Ne bi to bilo iza Ksenijinih leđa. Ja bih je naknadno
o ovom razgovoru obavijestio ... dakako ako on urodi
plodom.
-Kakvim plodom? Mojom prodajom stana?
-Ne biste ga baš morali prodati. Moglo bi se to riješiti
hipotekarnim kreditom. Dakako na dulji rok.
-I za što bi ti iskoristio taj novac? Za pokriće dugova?
-Ne mogu ući u sve detalje takvog aranžmana ovako
telefonom. Ipak bi bilo neophodno da porazgovaramo oči u oči.
Magda riješi istjerati stvar na čistinu:
-Reci mi otvoreno: jesi li bankrotirao ili nisi?
-Nije na to lako odgovoriti. I jesam i nisam. Mislim:
imam i dugove i šanse.
-Ksenija mi je rekla da imaš samo dugove.
-Ksenija je zvala u pomoć svoju majku, a ja nudim poslovni aranžman mojoj punici.
-Aranžman koji se temelji na mojoj imovini i tvojim
gubicima.
-Nemojmo sad tako, Magda. Nije sve to tako crno. I
mnogi drugi poslovni ljudi ovdje nađu se povremeno
u situaciji u kojoj sam trenutno. I isplivaju.
-Da, ali dižu hipotekarni kredit na svoju imovinu, a ne
na tuđu.
-Ja nemam svoje. Naš stan je na Ksenijino ime.
-Pa?
-Rekla mi je da je to sve što imaju ona i naša djeca.
-A ovaj stan je sve što imam ja. Dignem kredit, ti
profućkaš novac, kao i dosad i Magda ide na cestu.
-Imam u izgledu sigurne poslove.
-Znam. La Roche, Pfizer. Zašto ti oni ne pomognu?
-Bože, Magda, pa ne mogu im valjda reći umjesto:
«Gospodo, investirajte sto tisuća eura kao vašu polovicu u osvajanje tržišta» - «Gospodo, dajte mi sto
tisuća eura da pokrijem dugove.»
-Znači, tebi treba dvjesta tisuća eura. Jer ako ne
počneš novi posao, kada pokriješ dugove ti opet nisi
nigdje?
-Da, moglo bi se tako reći.
-Ne da bi se moglo nego se drukčije reći ne može,
Branko! A to nije pola milijuna kuna, koje je spomenula Ksenija, nego milijun i pol. Sve i kada bih bila toliko
lakomislena da pristanem na tvoj prijedlog, tko bi mi
na ovaj stan dao toliki kredit?
-Pa, ja se namjeravam obratiti i drugim izvorima.
-Jesi li i od svojih roditelja tražio isto što i od mene?
-Njihova stara seoska kuća bankarima ne znači ništa.
-Koji su onda tvoji drugi izvori?
-Upravo ih tražim.
Magda osjeti da je ovo trenutak da okonča razgovor:
3-25
-Znaš što, Branko? Nastavi ih tražiti, a kada osiguraš
devedeset posto sume javi se da vidimo što ćemo
dalje.
Šutnja, onda Brankov ironični glas:
-Kada budem osigurao devedeset posto novca zbog
onog bijednog ostatka neću vas uznemiravati.
-Izvrsno - uzvratila je Magda jednako zajedljivo. –
Onda je tvoj problem, što se mene tiče, riješen! Laku
noć!
Tako dakle! Ksenija...Ksenija. Poznaješ svog muža, a
ipak tražiš načina da ga zadržiš, a da te ne povuče
u ponor. Jedini način koji si smislila da to ostvariš je
da mu pružiš rođenu majku na tacni! I što mi se Andrijana ne javlja? Zvat ću ja nju sutra. Ova situacija
zahtijeva obiteljsko vijeće.
-Nema potrebe za sazivanjem kvarteta koji ti tako
dramatično nazivaš «obiteljskim vijećem» - rekla je Andrijana, saslušavši Magdin sinoćnji razgovor s Ksenijinim mužem. – Branko, naime, nije bankrotirao.
Magda je bijelo pogleda.
-Što je onda posrijedi?
-On tvrdi kako je namjeravao impresionirati svog
prvog budućeg inozemnog poslovnog partnera, te je
smislio kako bi bilo najzgodnije imati ne samo vlastitu
posredničku agenciju već i pravu tvrtku. Doznao je
da nekakva mala privatna laboratorija za proizvodnju
vitaminskih i hormonalnih preparata, koje u zadnje
vrijeme mnogi reklamiraju kao univerzalna sredstva
za očuvanje zdravlja, potencije i čega sve ne, stoji
na staklenim nogama, pa ju je htio otkupiti. Nije, dakako, imao dosta novca, banke mu nisu htjele dati
kredit i posudio je novac od jednog od onih kamatara, koji dužnicima sišu krv. Nije se, međutim, dobro
proračunao i ta laboratorija je i pod njim dalje tonula.
Došao je rok za vratiti posuđeni novac, uz astronomsku kamatu i on je, pritisnut, učinio jedino što je
mogao: potražio je novi zajam da bi namirio dospjeli,
ali ovaj put od još goreg povjerioca: od podzemlja.
Sada istječe i taj drugi rok, dug raste, zarade nigdje.
-A što je s tim inozemnim partnerima? Rekla si mi da
je spominjao La Roche, Pfizer...
-Ma kakav Pfizer, kakav La Roche! Oni posluju sa
«Plivom», sa «Belupom», a ne sa nekakvim anonimnim sitnim Brankom Rudićem! Moj Mladen, koji dobro poznaje ljude, veli kako se Branko pravio važan
pred nama. A on je samo jedan smrtno uplašeni
nespretnjaković koji ne zna kamo bi se okrenuo da se
spasi onoga što mu sada odista prijeti!
11
Klasje naših ravni
Slavko Kovač, Glava na stablu, 1962.
12
12
Klasje naših ravni
Dragica Cvek-Jordan, Ljuljačka, 1967.
13
13
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
-Prošli put kada smo razgovarali o tome – Magdin glas
je sada zvučao tiho i zamišljeno – nisi još ništa znala o
tome, je li? I kako si doznala? Od Ksenije?
-Ne. Nisam sigurna ni da je Ksenija znala cijelu istinu.
Mladen mi je rekao.
-A on? Kako je saznao?
-Branko mu se obratio za pomoć. Tražio je da dignemo hipotekarni kredit na Ulcinj, obrazlažući to time
da mu novac treba za prezentaciju svojih tržišnih
mogućnosti u pregovorima sa «La Rocheom»...a da!
Spominjao je i «Aventis»! Kada je priznao sumu koja
mu je potrebna...
-Milijun i pol kuna...
-Tako je. Mladen je primijetio kako je za tu svrhu toliki novac prevelik. I onda ga je počeo pritiskati, te je
Branko, bjelodano ne vidjevši izlaza, priznao sve.
-Što mu je Mladen odgovorio?
-Rekao mu je da je to prijedlog koji mora uputiti meni
i Kseniji, a ne njemu, ali da bi bilo pametnije da je na
vrijeme odustao od kupovine te laboratorije, jer da
on osobno uopće ne vidi rješenje, osim da tu propalu
tvrtku ponudi svom povjeritelju, nagodi se s njim da
mu u razumnom roku vrati i eventualnu razliku u novcu, a onda, ako mu to uspije, da pomoću pozajmica
od poštenih prijatelja, a ne gangstera, isplati i ostatak,
te potom zaboravi na poslove koji mu bjelodano ne
idu od ruke.
-I što mu je Branko na to rekao?
-Ništa određeno. Kao, vidjet će i tako to.
-Kada se odigrao taj razgovor?
-Prije tri dana. Ali nisam ti se odmah javila jer sam
htjela prvo razgovarati sa Ksenijom.
-I jesi li?
-Jesam.
-Pa?
-Ksenija je predložila da prodamo Ulcinj, a onda bi se
Branko, rekla je, lakše izvukao, nudeći laboratoriju za
pokriće ostatka duga. Djelovala je izgubljeno.
-I? Ti bi pristala prodati Ulcinj?
-Ne znam ni sama. Za polovicu novca koji bismo dobile mogla bih kupiti možda neku manju oronulu kuću
na otocima gdje još nije započela jagma. Pa onda urediti da se u njoj može pristojno ljetovati. Moglo bi to
ispasti i dobro rješenje. Mnogo bismo bili bliže, manji
troškovi...Dakle, ne bih bila na nekom većem gubitku.
Ali Ksenija. Ona više ne bi imala ništa, jer njezin dio
novca bio bi bačen u vjetar.
-Kao i moj stan – konstatirala je sarkastično Magda.
-Prošli put smo se složile da se Ksenijin i Brankov brak
rasklimao. Pitam se samo da li je Branko tim svojim
«biznisom» pokušao da popravi svoj načeti ugled u
3-25
Ksenijinim očima. Ili bar da prebrodi bračnu krizu,
pa...
-Ne razbijaj glavu Brankovim mogućim kombinacijama. Muškarci će uvijek naći neko opravdanje kojim
će prikriti svoj egoizam. Ulcinj je Branku bio samo dio
plana kako doći do novca. A pošto se nakon razgovora
s Mladenom javio meni , razvidno je da mu nije padalo
na pamet da prihvati Mladenovu sugestiju. Riješio je
tjerati po svomu dok mu milijun i pol kuna ne bude
u rukama. A Ksenija samo sanja da bi se on, kada bi
Ulcinj bio prodan, odrekao te laboratorije. Jer to bi
za njegovu usijanu glavu značilo poraz. On je točno
izračunao da bih ja hipotekarnim kreditom na ovaj stan
mogla dopuniti sumu koja mu je potrebna. Dalje od
toga njegova sujeta umišljenog biznismena ne ide.
-Što da poduzmemo, mama?
Andrijana je ustala i počela besciljno hodati po sobi,
zaustavljajući se nasumce čas pred kredencom iza
čijeg su se brušenog stakla nazirali kompleti vinskih
čaša, potom pred zidnim zrcalom i na koncu ponovo
ispred Magde, koja je i dalje mirno sjedila. – Moja sestra s pravom očekuje da joj pomognemo.
-Nema tko drugi. Ali ne onako kako je ona molila. To
je srljanje u ponor u koji bi sa sobom povukla i nas.
-Ksenija je jako nesretna, osjećam to.
-Osjećam i ja. Ali je zbog svoje osjećajne vezanosti za
muža izgubila kompas.
-A što da učini? Ima dvije kćeri u ludim godinama,
malu plaću...
-Stan je na njezinom imenu. To mi je i Branko rekao.
Dakle neki oslonac ipak ima.
-Hoćeš reći da bi mogla da ...
-Da se razvede. Da. To hoću reći. Da spasi sebe i djecu a ne brak Sa rasklimanim brakom valja postupiti
kao sa rasklimanim zubom.
-Čekaj, mama ... A od čega će njih tri živjeti?
-Ako se razvede ja se obvezujem da riješim njezine
probleme. Ali ne dok ne pusti Branka da se sam nosi
sa onim što je zakuhao. – Lupila se po čelu. – Sad mi
je tek svanulo kakav je on lažov! Ksenija je od mene
tražila pola milijuna kuna, a on milijun i pol! Koliki je
stvarno njegov dug, ako ga uopće ima ili on nešto
muti i krije istinu kao zmija noge.
-I Mladen je rekao kako ima dojam da se Branka ne
može uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kao da već dugo
vodi neki paralelni život. Rijetko je doma a Ksenija ga
pravda kako mnogo radi. Na moj dvojbeni pogled
popustila je. Izbivao je on često i ranije, dok je još
radio u «Plivi», priznala je. Onda se zaplakala i tiho
dodala: «Ima drugu, znam. Ali ja nemam izbora nego
trpjeti i boriti se dok ga te ludosti ne prođu.»
14
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
-Vraga će ga proći! Bolje neka dođe k meni da joj
kažem kako ima izbora! – ljutnu se Magda. –Da, dovedi je svakako! Mladena zasad možemo poštedjeti,
ali vas dvije hoću vidjeti pred sobom ovdje! Dođite
popodne, navečer, kad vam objema bude zgodno.
I, molim te, ostani mi barem ti pametna i čuvaj svog
Mladena! Dvije raspuštenice bit će mi sasvim dosta!
9. «Vidi ti, molim te, kako se to zapetljalo», razmišljala
je Magda kada je ostala sama. «Taman sam mislila
kako su sve brige iza mene, a nova briga mi pokucala na vrata. Ali riješit ću ja to, nego što! Kad sam
se mogla nositi s mojim muškarcima, moći ću i s tim
Ksenijinim vjetropirom!»
Kako je ono rekao za svoje roditelje? Njihova stara
seoska kuća bankarima ne znači ništa. Ni njemu sve
to skupa, što je ostavio iza sebe, ništa ne znači. Ni
ta kuća u bosanskoj zabiti blizu koje zimi vukovi zavijaju, a ni to dvoje starih, što su ga, kao jedinu mušku
glavu među djecom, htjeli zadržati uz ovce i koze, a
on je , u doba kad je u Magdinoj kući već bio kuhan i pečen, po vlastitom priznanju pobjegao od njih
i petoro sestara najprije u Bugojno, uz pomoć strica
milicionara, završio srednju stručnu školu, uspio da
ga kao proletersko dijete prime u partiju te s «dobrim
preporukama» došao na studije u Zagreb, i tu živući
u studentskom domu, uvijek polugladan uz stipendijicu, jednoga dana na fakultetu upoznao Kseniju
Darmanović...
Bio je to prijelomni trenutak. Ušao je u građansku
obitelj.
Ali kao i svaki beskrupulozni dotepenec, to je bjelodano shvatio samo kao etapu u daljem uspinjanju.
Imao je samo jednu krupnu manu: precjenjivao je
samoga sebe, a ambicija mu je bila bezgranična.
Odbio je Ksenijinu molbu da barem roditelje dovede
u Zagreb na vjenčanje, rekavši da je on sam sebe
iškolovao i da je na tu svoju bosansku brdsku prošlost
definitivno stavio točku.
Magda, kao da se potajno plašila primisli kako bi joj
se svi ti Rudići mogli okačiti o vrat, prešutno je prihvatila njegovo objašnjenje. Mada je već u početku nije
napuštala slutnja da onaj tko tako lako stavlja točku
na svoje najbliže, može, kad mu to bude najpovoljnija
opcija u društvenom uspinjanju, ponoviti takvu gestu.
Magdalena Baumann nije bila od one vrste žena, koje,
kad ih tako, kao nju, zaskoči problem, ne mogu da ga
se otresu ni za trenutak. Njih iskrsli problem tako zaokupi da misle na njega i danju i noću, svojom nervozom truju obiteljsko ozračje ili, ako su same, posežu
3-25
za pićem, sedativima i uopće bilo čime što će im taj
prokleti problem izbiti iz glave.
Ona je poslije tih nekoliko rečenica, koje su joj prostrujale umom, problem zvani «Branko Rudić» gurnula
u jednu od fijočica u svojoj glavi i ostavila ga tamo
dok joj kćerke jednog od narednih dana ne dođu.
Onda će ga iz te fijočice izvući, zajedno sa Ksenijom
i Andrijanom pozorno ga osmotriti sa svih strana, naći
moguće rješenje i potom ga skupa s tim rješenjem
vratiti tamo odakle ga je izvukla. Do trenutka kada se
sva ova zavrzlama ne raspetlja, pa problem prestane
to biti i može ga se zauvijek baciti u koš.
Dobro je što Kseniji nije spominjala obećanje njezine
bake Darmanovićke, jer to je upravo bilo ono na što
se oslanjala kada je pred Andrijanom obećala da će
se pobrinuti za budućnost njezine sestre i njezinih curica, ako se ova prestane nadati da će njezin brak
nekim čudom postati rajski vrt samo ako bude imala
dostatno snage da u nedogled trpi. Neće to povjeriti
ni Andrijani. Jer to je posljednji adut kojim raspolaže i
što ako on zatreba Ksenijinoj i Andrijaninoj djeci kao
katapult ka uspjehu u životu? I iz osobnog a i brojnih
primjera oko nje uvjerila se koliko su ovdje roditelji,
unatoč svome trudu i sposobnostima nemoćni da
sami svojoj djeci taj uspjeh osiguraju.
Zatvorivši tu fijočicu s Ksenijinim problemom, vratila
se prethodnim mislima. Taj Ivan ...voljela bih znati što
je s njim. Možda je postao pravi muškarac, pouzdan,
čvrst, možda čak čovjek od ugleda. Uostalom nisu
samo ugledni oni o kojima piše tisak i koje vuku od
jednog do drugog televizijskog studija. Ti intervjuirani
i uslikavani često su više medijski napuhani i uljepšani
kao rajčice i jagode iz staklenika, a vrijednost im je
dvojbena. Ne, nije to nešto više, pravdala se pred sobom, tek puka ljubopitnost, poriv da zaokruži saznanja o osobama koje su joj ma i nakratko nešto značile.
Da poviri u telefonski imenik? Kojeg grada? Zagreba?
Ili se vratio u Bjelovar? A ako je negdje vani, na nekom
drugom kontinentu čak? Ivan Mirković. Ne znaš je li
rjeđe ime ili prezime!
Društvo inženjera...To sigurno postoji. I mora imati
popis svojih članova.
Pronašla je u imeniku njihov broj. Sada vjerojatno
tamo nema nikoga. Zvat će sutra ujutro.
Tajnica Društva bila je predusretljiva. Provjerit će. Da,
broj štovane gospođe mi je na zaslonu. Javit će se još
tijekom radnog vremena.
Onda se javila Katarina, S posla. Stigla je sinoć kasno i nije je htjela uznemiravati. Bilo joj je baš lijepo.
Imala je dosta slobodnog vremena, a i u kavalirima
Berlin ne oskudijeva, nasmijala se a glas joj je u Mag15
Klasje naših ravni
Nikola Koydl, Prodor, 1963.
16
16
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
dinoj slušalici zvučao nekako stidljivo, ispričavajući.
– Ispričavaš li se ti to meni što si se lijepo provela?
– upita je Magda. – Vrijeme ti je prestati vući za sobom kompleks straha od novih veza. Umotaj svoju
prošlost u nešto šareno i gurni je u najdalju ladicu svojih sjećanja, da! Čak u zapećak! I prestani se osvrtati!
Uvjeri sebe kako ništa vrijedno nisi ostavila za sobom.
Jer to je istina, Katarino. Neoboriva činjenica. Važi?
-Probat ću – Katarinin glas je i dalje bio nesiguran. –
Ima li što nova kod tebe, majko?
-Ima dosta, ali ništa toliko važno da bi ti odmah
doletjela k meni.
-Dobro. Doći ću popodne. –Ako je Magda poznavala
svoju najmlađu kćer i ova je poznavala nju i prozrela
kako u tom Magdinom «ništa toliko važno» ima cijeli
tovar novosti, slutila je, ne baš najveselijih.
Oko podneva javila se tajnica Društva inženjera.
-Imamo na popisu članova dva Ivana Mirkovića. Kako
ćemo znati koji vas zanima?
-Imate li neke osnovne podatke o njima? Godinu
rođenja i mjesto...
Tajnica je čujno uzdahnula:
-Ne znam točno, a i teško bih vam mogla izići u susret,
gospođo. Naša arhiva je u kaotičnom stanju. Mogu
vam dati samo njihove adrese i telefonske brojeve.
-Dobro. Dajte mi to za obojicu.
Magda je dugo gledala u ono što je zapisala:
Dr. sc. Ivan Mirković, Rijeka, telefon...
Ing. Ivan Mirković, Slavonski Brod, telefon...
Koji je od njih dvojice?
A možda nije niti jedan.
Došla si do zida, Magda. Ne možeš zvati i pitati:
«Oprostite, jeste li se vi rodili u Bjelovaru tisuću devetsto ... bio je dvije godine stariji od mene ... dakle
četrdesetpete?» I što ti je baš sada znatiželja proradila?
Stavila je ceduljicu u notes s telefonskim brojevima
rođaka, prijatelja ... Pritom se zagledala u raskriljene
stranice i pročitala neka imena. Bože, pa ovaj znanac
je već davno umro. Ova prijateljica je negdje kod
kćeri u Švedskoj...Poče okretati stranice. Bile su pune
imena i brojeva koji joj više ništa nisu značili. Znanci,
dobro, neka ih, barem da se imam koga sjećati kad
ovu knjižicu otvorim...Ali rođaci. Imaš samo najbliže,
Magda. I nikoga više. Tvoj svijet se suzio na tri kćeri,
četvoro unučadi, bivšu svekrvu i dva živa bivša muža,
koji su možda i promijenili u međuvremenu adrese i
telefonske brojeve.
Osjeti kako je obuzima tuga. Ne za nekim ili nečim
određenim. Tuga nikla iz osjećanja kako joj se svijet
pretvara u pustinju. A možda se stoga i sjetila Ivana.
Ah, ta staračka potreba da oživiš prošlost, potreba ko-
3-25
joj se, čini se, nitko, pa čak i ona, toliko nesentimentalna, toliko ukopana u stvarnost, ne može oduprijeti!
Htjede otići do sekretera s pićem, ali se nakon prvog
koraka ukoči u mjestu. Ne, nećeš, Magda, kao neka
psihički demolirana babetina, potražiti utjehu u čaši!
Nikada nisi pila doma sama, pa nećeš niti sada!...A
vani možeš, je li? Podrugnu joj se neka druga Magda
u njoj, koje do sada nije bila ni svjesna. Na Jelačić placu, u otmjenoj kafeteriji, da! Tamo «martel». A ovdje
ćeš voditi zdrav život, je li? Sok od naranče, možda?
-Da, hoću sok od naranče! –izletjelo je glasno iz nje. –
A ti – obrati se, još uvijek glasno, vražjem odvjetniku u
sebi – ti kuš! Drugo je vani. Vani svi piju. – Promijenivši
smjer kretanja ka hladnjaku u kuhinji, stavila je dvije
kocke leda u omiljenu čašu od tri decilitra, ne ulivši
ni sada, kao ni nikada ranije sok do ruba. Naprosto
joj je godilo da može s čašom hodati, sjedati, ustajati,
a da joj se tekućina iz nje ne prolije. Podnevni objed
će preskočiti, jer će je Katarina, kada stigne, ionako
navesti na grijeh večeravanja, a dva obroka su postala
njezin dnevni limit.
U stanu je bilo toplo unatoč tomu što je već oko osam
ujutru zatvarala sve prozore i spuštala roletne. Dolazi,
čini se, pakleno ljeto. Što sam ono jučer odlučila?
Ugraditi klimatizer?
Sjetila se gdje ih je u izlogu vidjela: u Petrinjskoj. Vjerojatno rade neprekidno. A ta kratka šetnja će joj
prijati. I sasvim je udaljiti od one fijočice u kojoj je
Branko Rudić čekao da je svojim problemom zaskoči.
Obukla je opet onu lepršavu crninu i stavila na glavu
lagani šešir sa širokim obodom. Provjerila je novčanik:
osobna i kreditne kartice su tu. Onda je izišla.
Prodavač je, osjetivši kako ima posla s kupcem komu
nije do cjenkanja već da što prije dođe do hladovine
u stanu, preporučio «štovanoj gospođi» klimatizer
«sony». Jeste malo skuplji, ali će vas pod jedan lišiti
godinama potrebe da zivkate majstore, pod dva
bešuman je, pod tri ima najbolje filtre i ne morate se
plašiti da će vam se u sustav uvući izazivač «legionarske bolesti». A on će joj još koliko sutra poslati
stručnjake koji će joj klimatizer donijeti i odmah instalirati. Odgovara li štovanoj gospođi da dođu prije
podne ili popodne poslije pet, kad se okončava propisani mir u kući?
Magda se odluči za prije podne. Znala je da će iza
majstora ostati dosta posla i za uklanjanje posljedica
bušenja zidova. Neće zbog toga, dakako, zvati Maricu, ženu koja joj je jednom tjedno dolazila pospremiti
stan. Ona će to. Metla, usisivač, pa vlažna krpa i za sat
vremena stan će biti ponovno čist.
17
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
Vraćajući se k Jelačić placu pitala se kakvu je to
prodavač vražju «legionarsku bolest» spominjao? Znala je da ta druženja s takozvanim «trećim svijetom», uz
naftu, palisandar i tropsko voće moraju donijeti i nešto
loše. I eto nam sada. Tko s vragom tikve sadi ... Nije
odoljela a da ne svrati, ovaj put ne na martel jer je bilo
prevruće za to nego na nešto hladno, osvježavajuće.
Sjedeći pod tendom među rijetkim posjetiteljima u
ove rane popodnevne sate, palo joj je na pamet da
ipak provjeri tu prodavčevu natuknicu, pa ako postoji
rizik ... Daj, Magda, da je to nešto tako opasno i često
već bi davno u svijetu izbila pandemija! Ipak je izvadila iz torbice mobitel i pozvala stan Andonovskih.
- Je li Mladen tu? – upitala je kćer, koja joj se javila.
-Upravo objeduje.
-Svejedno, daj mi ga.
-Dobro.
-Oprosti, zete, što de dižem od stola, ali bit ću kratka.
Možeš li mi reći što je to «legionarska bolest»?
-Otkud vam to, Magda?
Rekla mu je.
Nasmijao se. - Trgovačka posla! To se javlja izuzetno
rijetko u takvim sistemima po hotelima, a ne u vašem
stanu.
-I mislila sam – odahnu Magda. – Ali htjela sam biti
sigurna. Hvala ti i idi jedi.
-Andrijana hoće da vam kaže nešto. Do viđenja.
-Mama?
-Reci.
-Ksenija mi se javila. Rekla je da je u Brankovoj situaciji
došlo do nenadanog obrata. Povjerilac je prihvatio da
na ime dijela duga uđe u posao kao suvlasnik a da mu
Branko ostatak nadoknadi iz budućeg profita tvrtke.
-Ja bih ipak voljela da se vas dvije pojavite kod mene
skupa na razgovoru i to što prije. Po mom sudu ta
stvar time nije gotova.
-Nego?
-Nego tek počinje.
-Ne znam na što ciljaš, majko, ali dobro. Doći ćemo.
Može sutra?
-Ne može. Dolaze mi majstori instalirati klimu.
-Konačno! Dosta si se patila s vrućinom. Dobro, neki
sljedeći dan.
-Dogovoreno.
10. «To je užasna i surova nepravda», mislila je Magda, držeći daljinski upravljač i regulirajući time sobnu
temperaturu, motreći istodobno zadivljeno u sivkasti rešetkasti valjak na uličnom zidu dnevne sobe,
neposredno podno stropa. «Toliko sjajnih pronalazaka, jedan za drugim, čine život sve ljepšim i lagodni-
3-25
jim, a istodobno ti ukazuju na to koliko će takvih, još
sjajnijih pronalazaka ući u ljudski život kada tebe više
ne bude».
Voleći ih i sama, oduvijek je živjela s osobama, koje
su s njom dijelile ljubav prema novotarijama. Andrija,
Oliver, Zdenko ... čak i Zvonko! Eno ga u njegovom
kabinetu računalo koje je uz nadoplatu zamijenio
za prethodno koji mjesec prije no što će umrijeti a
prema komu se odnosio s osobitom nježnošću. I danas se sjeća kako ga je , kada su ga iz prodavaonice
donijeli, hvalio pred njom, spominjao da radi bežično,
te njegove performanse- stotine nekih megabajta i
desetine gigabajta. Magda je upamtila te riječi jer su
bile za nju neobične i ni na što drugo se nisu mogle
primijeniti. A onda ju je Zvonko primorao da je obuči
u rukovanju tom skalamerijom. «Bit će ti to najbrža
veza sa svijetom», rekao joj je. «Ne dam ti ostati nepismenom u svijetu koji je već oko nas.»
Temperatura se konačno spustila na ugodno svježu
razinu i Magda je prepustivši automatici upravljača
neka se dalje sam skrbi da u sobi i dalje bude tako
ugodno, neosjetno zadrijemala. Iz sna ju je trgao
prodoran zvuk interfona. Ustajući i odlazeći ka predvorju uz put je pogledala na zidni sat: sedam. Ja sam
spavala puna četiri sata! konstatirala je zaprepašteno,
uzevši odmah potom sebe u obranu: umorila sam
se čisteći sav taj lom poslije odlaska majstora. A i ta
svježina...
-Ja sam, mama. Katarina - čula je kćerkin glas u
slušalici. Pritisnula je gumb i sačekala da u hodniku
čuje kćerkine korake da bi otvorila.
Onda je učinila nešto što već davno nije: privukla je
kćerku k sebi i dugo je tako držala u zagrljaju. Katarina se iznenađeno osmjehnula, a onda joj uzvratila
zagrljaj. – Zaželjele smo se jedna druge, je li? – izustila je tiho.
Magda je samo kimnula glavom i pošla u dnevnu
sobu, a Katarina za njom. – Moja pametna mama! –
uzviknula je kada ju je dočekala svježina rashlađene
prostorije. – Ako se ljetne vrućine produlje u nedogled još ću se privremeno preseliti k tebi.
-Ne moraš čekati da se produlje. Možeš doći odmah.
Katarina ju je sumnjičavo pogledala:
-Nisi valjda odustala od obrazloženja s kojim si moj
prijedlog da počnemo živjeti skupa razložno i, moram
priznati, s puno takta, odbila?
-Nisam. Naprosto te želim neko vrijeme blizu sebe.
-Pa, mama, mogu ti ja dolaziti svakoga dana poslije
ureda. I ostati do navečer. Ali ja sam također dosta
razmišljala o tom tvom obrazloženju zašto nije dobro
od dva organizirana vlastita života načiniti jedan dez-
18
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
organiziran zajednički. I zaključila sam da si u pravu.
Dakle: popodne sam tvoja, a noću svoja. Može tako?
-Može – Magda se lukavo nasmiješila – ako ćeš mi
obećati da u tim tvojim noćima nećeš izigravati
koludricu.
-Nisam ni do sada, mama. Samo sam bila oprezna.
Možda malo pretjerano, ali tko se opeče, boji se vatre.
A sada hajde da vidimo što nam je na redu. – Otišla
je do kuhinje i brzo se vratila. – Ti od jutros nisi čak ni
kavu popila! – konstatirala je iznenađeno. – Na redu
nam je, dakle, večera! I dugi razgovori. Znam da obje
imamo razloga za njih.
Slušajući kćer kako veselo čavrlja o svojim berlinskim danima, Magdi na trenutak pade na um kako bi
možda bilo pametnije da je ne opterećuje pričom
o Ksenijinim bračnim problemima, tim prije ako je
Branko odustao od namjere da po svaku cijenu i od
nje i od Andonovskih ispumpa novac. Onda se upitala zašto je odustao i kakva je priroda tog njegovog
aranžmana sa povjeriocem. Što jedan nedvojbeno
problematični mutivoda nalazi zanimljivo u Brankovoj
kemijskoj tvorničici kad se odlučio da njezinom sujetnom a trapavom zetu postane kompanjon? Katarina
se kreće u poslovnim krugovima i sigurno ima bolji
uvid u odnose koji tamo vladaju, bilo da se radi o legalnim ili onim drugim poslovima, koji imaju različita,
ne pretjerano simpatična imena! Uostalom i nje se
mora ticati ono što i ostalih članova obitelji!
I tako je ona svoju priču započela tek kad su
raspremile stol i prešle u dnevni boravak. Magda je
sjela u fotelju i podigla noge na kožni taburet, a Katarina se skutrila u kut trosjeda. Na stolčiću između
njih bile su Magdine «čuvene» čaše od tri decilitra s
rashlađenim đusom. Vrijeme je odmicalo sporo kao
i Magdina priča, koju bi ova prekinula samo kad bi
Katarina ustala da ponovo natoči u čaše narančin sok.
Bilo je prošlo deset kada je Magda rekla:
-To bi bilo to.
Katarina je još neko vrijeme nastavila šutjeti a onda se
osmjehnula i rekla:
-Pravi obiteljski triler.
Sada je Magda bila ta koja je šutjela. «Nije valjda to
sve što Katarina želi reći?», pomislila je, razočarana
što kod svoje najmlađe kćeri ne zapaža ni najmanji
znak uzbuđenosti. Očekivala je bar malo iskazanog
revolta.
-Mogla sam nasjesti – progovorila je najzad – da su
u meni nadvladali iracionalni majčinski osjećaji nad
zdravim razumom.
3-25
-To se tebi nije moglo dogoditi, mama – glasno se nasmijala Katarina. Onda se naglo uozbilji: - Ali se Kseniji
dogodilo! Kakva plačljivica ta moja sestra! I otkud joj
takav strah od mogućnosti da sama upravlja svojim
životom? Nije je valjda Branko uvjerio da će bez njega propasti? – Uzdahnula je: - Oduvijek su mi išle na
živce te «ženice i majčice», koje po pravilu nalete na
prefrigance i pretvore svoj život u pakao iz kojeg se
ne usuđuju izići ni kroz otvorena vrata! – Ponovo je
zastala, a onda upitala: - Onda, mama? Što želiš da
učinimo? Da se umiješamo u Ksenijin život ili da je
pustimo niz vodu?
-Naravno da je neću pustiti niz vodu! – prasnu Magda.
– Odlučila sam dovesti njezin život definitivno u red
prije nego što se vratim svome. A ti bi mi mogla u
tome pomoći. Više od svih ostalih.
-Najmanje sam opterećena vlastitim životom, hoćeš
reći? Dobro, majko. Kako si to zamislila? Slušam te.
11. Prošla su četiri dana prije nego što su se sve tri
Magdine kćeri pojavile kod nje. Katarina je došla prva,
ravno s posla. Uz put je svratila u slastičarnu i kupila
kolače i u supermarketu kutiju sladoleda. Učinila je to
jer se osjećala suorganizatorom susreta. Skoro šutke
su objedovale. Magda, jer joj se nije dalo pričati uprazno, a Katarina jer je još od jutra bila pod dojmom
noćašnjeg sna: Suton je. Ona hoda ulicom nekog
njoj potpuno nepoznatog grada. Pored nje bešumno
kolnikom klize u oba smjera automobili – svi odreda
oldtimeri otvorenih krovova sa čijih joj sjedala mašu
sjedokose, napadno našminkane žene, ali ona grabi
žurno naprijed jer zna kako mora nekamo stići, mada
ne zna kamo. Ulica je dosta uska, jedva omogućujući
dvosmjerni promet, kuće s obe strane imaju fasade
po kojima se da zaključiti kako su građene negdje na
prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Onda
se pred njezinim očima otvara široki trg i pročelje
barokne katedrale sa raskriljenim ulazom. Ona zastajkuje i gleda kako se nad katedralom nadnosi plava
silueta visoke planine, koju obrubljuje narančasto
nebo rane večeri. Nastavlja da hoda, prilazi dverima
katedrale i ulazi u nju. Dočekuje je hladni polumrak,
u kome pred zatvorenim oltarom trepere bezbrojne
svijeće. Ona kreće ka oltaru, osjećajući kako je upravo hitala u ovu tjeskobnu tišinu kako bi se pomolila,
tražeći iskupljenje za neki grijeh, za koji zna da ga je
počinila, mada ne zna što je to. Onda se približila sasvim oltaru, čije su se dveri naglo otvorile i pred njom
je sada, u raskošnom ornatu crkvenog velikodostojnika, stajao – Oliver Seldnitzky!
-Tata...-promucala je.
19
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
-Da, ja sam – odgovara prelat. – Pozvao sam te
nazad k sebi jer se drukčije ne može ispraviti ono
što je pogrješno učinjeno. Netom si prošla put od
svog začeća do svog izlaska iz majke u svijet, ali u suprotnom smjeru – ka ponovnom začeću.
-Ali...ali to je nemoguće - promucala je Katarina. – I ja
sam išla ulicom, punom vozila i ljudi. I oko mene su
bile lijepe kuće a ne vlažni hodnici maternice. I ovo je
crkva, a ne...
-A ne – što? I ja sam prelat a ne funkcionar hrvatske
misije u Europskoj uniji, je li? Sve je to fasada mala
moja, dekor da se zavaraju sile koje bi da te spriječe
postati ono što nisi postala od prve. Grješka je
počinjena, ali je možemo ispraviti. Ja sam je načinio
jer kada smo te Magda i ja začinjali učinili smo to ne
namjerno nego nehotično, tijekom jedne od naših zabava u postelji. A kad se nešto tako važno učini bez
namjere, onda ni rezultat nije mogao biti bolji. A ja
sam htio da bude ne bolji nego najbolji! I zato sam te
vratio k sebi. Ne, ne boj se! Trajat će to samo časak.
Sve naslijeđe koje sam prvi put propustio da ugradim
u tebe sada ću ugraditi i onda te vratiti istim onim
dekoriranim putom i ti ćeš se probuditi, a da u prvi
mah nakon buđenja nećeš ni znati kako si drukčija,
savršenija, bolja ...
Zna, tu se trgnula iz sna, znojna i hladna. Uspravila
se u krevetu u sjedeći položaj i zagledala kroz prozor kroz koji je dopiralo žuto ulično svjetlo. Fosforne
kazaljke na maloj budilici na noćnom stolčiću pokazivale su dva poslije ponoći. Gluho doba kada se takvi
teški sni i snivaju...
Ustala je i otišla pod tuš. Mlake iglice blago su joj
masirale ramena i vrat. Istrljavši se ručnikom da bi
pojačala cirkulaciju, vratila se u sobu i naga se bacila
na postelju, osjećajući kako joj dolazi san. Bez snova.
Većinu snova ljudi zaboravljaju nakon buđenja. Ali
ovakav san se iz podsvijesti ureže snažno u svijest.
Vraćao joj se i dok je sjedila u uredu i navodio je
na pokušaj da protumači što taj san zapravo znači i
kakvu joj poruku nosi.
Je li to ona nezadovoljna sobom, pa to nezadovoljstvo
projicira na svoga oca, označavajući ga kao krivca što
nije onakva kakva bi htjela biti? Ili nesvjesno od oca
traži pomoć u rješavanju svojih problema? A možda...
-Jesi li ponekad pomišljala da se pomiriš s nekim od
preživjelih bivših muževa, majko? – upita naglo. –
Primjerice s mojim ocem?
Magda se trže iz stanja, koje joj sve češće događalo:
da joj mozak intenzivno radi a da ona uopće nije svjesna kako o nečemu misli. Kao da su joj se sive stanice
otele kontroli i misle nešto svoje, misle nešto što nije
3-25
misao Magdalene Bauman, možda nešto posve nesuvislo. Kada Magda nije željela misliti ni o čemu te
stanice, navikle da neprekidno rade, proizvodile su i
dalje neke električne impulse, ali su se oni gasili jedan
za drugim pred zatvorenim umom njihove vlasnice.
U Magdinom zaustavljenom umu Katarinino pitanje
djelovalo je poput elektrošoka. Razrogačenih očiju
zagledala se u svoju kćer, a poluotvorena usta dodatno su ukazivala koliko je bilo njezino zaprepaštenje.
Njena zanijemjelost potrajala je još cijelu minutu, a
onda je prsnula u nekontrolirani smijeh:
-Zaboga, Katarino, kako ti je tako što moglo uopće
pasti na pamet? Ti barem znaš da je kod mene kada
je nešto gotovo, onda je definitivno gotovo.
-Znam, ali pretpostavimo kada bi tata Oliveru došla
na um takva ideja?
-Onda bi moj odgovor bio «ne».
Katarina je malo šutjela a onda rekla:
-Imala sam noćas težak san koji ne umijem sebi
protumačiti. Kao da mi moja podsvijest hoće nešto
reći. I ne mogu se oteti dojmu da bi to moglo biti za
mene nešto važno.
-Sad smo stigli do točke od koje možemo samo naprijed. Reci što si sanjala.
Katarina joj ispriča.
-Čuj – predloži joj Magda – to bi ti jedino neki psihijatar mogao rastumačiti.
-Ipak mi reci što ti misliš.
-Ja mislim da si se ti poslužila tata Oliverom, tragajući
očajnički za autoritetom koji bi te natjerao da radikalno izmijeniš svoj način života, ako već sama vlastitom
sviješću i voljom ne možeš sebe na to natjerati.
Katarina je malo razmišljala a onda rekla:
-Mislim da mi ne treba psihijatar. Tvoja analiza mi se
čini posve točnom. Oh, Bože, koprcam se u mreži
vlastite tvrdoglavosti zato jer...ne znam zapravo zašto.
-Zato što si isto tolika kukavica kao i Ksenija, samo su
vam problemi koje trebate presjeći različiti.
-Nedostaje nam tvoja snaga, majko. Možda smo se
umetnule na očeve.
-Niste. Vaši se očevi nisu u bitnim trenutcima kolebali.
Nitko ih nije mogao pokolebati čak i kad su odluke,
koje su donosili, bile problematične.
-Onda nas niste odgojili da budemo kao vi.
Magda zakima zamišljeno glavom:
-To je sasvim moguće. Nakljukali smo vas samo vrlinama, a one nisu uvijek najpogodnije da bi se uspjelo u
životu.
-Mislim da je Andrijana od nas tri najsličnija tebi u
shvaćanju života.
20
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
-Ta od djetinjstva zaključana kutijica, zagledana u
sebe?
-Da, ta kutijica. I što si zapravo naumila sa Ksenijom?
-Da je istjeram iz njezine puževe kućice. Za njezino
dobro.
Razgovor je bio ugovoren za šest, ali Andrijana je, na
Magdinu molbu, došla pola sata ranije. «Bolje je da
sve tri sačekamo Kseniju, nego da Katarina i ja moramo s njom tračati o koječemu, razvlačeći vrijeme dok
se ti ne pojaviš» objasnila joj je.
Ksenija je došla vidno raspoložena. Poljubila je Magdu i rekla:
-Svi moji te pozdravljaju. I Branko.
-Hvala – odvratila se suvo Magda.
-Okupila si nas sve tri na razgovor. Znači da je nešto
važno?
-Jeste – potvrdi Magda.
-A o čemu treba to da razgovaramo?
-O tebi.
-Što se ima o meni razgovarati, majko?
-Ima dosta, Ksenija. Ali nećemo razgovarati ovako,
stojećke. Sjedi i opusti se. A Katarina će iznijeti nešto
što će nam činiti razgovor ugodnijim.
Ksenija posluša i sjede na trosjed kraj Andrijane. – Zar
bi nam razgovarao inače bio neugodan?
-Bio bi...recimo ozbiljan. Ja i tvoje sestre smo zabrinute.
-Ako mislite na ono s Brankovim poslom – Ksenija
odmahnu rukom – to je, hvala Bogu, riješeno. Na najbolji mogući način.
-Odmah se vraćam – Katarina ustade i krenu u kuhinju.
-Onda mi nismo dobro informirane – javi se Andrijana. – Ali sačekajmo da nam se Katarina pridruži!
Ksenija je upitno pogleda. Onda skrenu pogled ka
majci. Magda joj se ohrabrujuće nasmiješi. Znala je
da gorkim pilulama treba dati zašećerenu ljusku.
Katarina se vrati noseći pladanj sa tanjurićima s
šnitama torte. – Stiže i čaj! – najavi i vrati se u kuhinju.
-Ona ti je od veće pomoći nego nas dvije – izvinjavala
se Andrijana.
-Vi imate djecu – Magda je zadržala smiješak na licu.
– I muževe.
Katarina donese čajnu garnituru. Uli čaj u šalice i reče:
-Šećer i limun uzmite same.
Onda sjede u fotelju naspram sestara.
Magda zasladi čaj, nacijedi limun i reče:
-Već sam i zaboravila kada smo zadnji put ovako
učetvero sjedile.
-Dolazile smo ti, majko – odgovori Ksenija. – Bile smo
skupa za Uskrs, pa i kada je čika Zvonko...
3-25
-Da, s muževima i djecom. Ali postoje trenutci kada se
članovi obitelji trebaju sastati i u užem krugu.
-Kao sada? – upita Ksenija.
-Da, kćeri, kao sada. I, evo, ja ću probati ovu tortu,
sa višnjama je, vidim. To je «schwarzwald» torta, koja
je sada među mlađim gradskim svijetom u modi i sve
slastičarne je prave. Hajde, slijedite moj primjer! Ja
više nemam živaca da se s tim petljam!
-Pamtimo tvoje sjajne torte iz vremena kad si za njih
još imala živaca _ nasmija se Andrijana.
-I mi to svojima pravimo sve rjeđe. Za rođendane i
Božić – primijeti Ksenija. – Inače smo rijetko i mi svi
na okupu.
-Obveze vas priječe? – ubaci Magda lukavo.
-I obveze – odgovori Ksenija.
-Ja još uvijek uspijevam iskoordinirati život moje
obitelji – shvati Andrijana kamo njena mati smjera.
-Tvoj Mladen ima fiksno radno vrijeme, a i sinovi ti još
nisu stigli u lude godine kao moje kćeri.
-I Branko je u «Plivi» imao fiksno radno vrijeme.
-I plaću koja nije bila dostatna pa sam se i ja morala
zaposliti. To je dodatno razlabavilo obiteljske veze.
-Udružena briga za obitelj, koliko ja znam, učvršćuje
te veze – primijeti Magda.
-Možda su to bili samo udruženi novci, ali ne i
udružena briga - javi se Katarina.
-Kako to misliš? – upita je nervozno Ksenija.
-Pa, mislim, novci su bili zajednički ali je briga bila
tvoja.
-Pa što ako je bilo i tako? – Ksenijin glas sada je zvučao
prkosno. – Branko je uvijek imao i one brige na poslu
koje ja, kao obična činovnica, nisam imala. Ima ih i
sada, ali je ono čega sam se toliko plašila srećom izbjegnuto.
-Da, zasad – primijeti Magda. – Ali Branko je i Mladenu i meni mogao javiti se i reći: «Riješio sam problem
i nemojte se više brinuti.» U boljim obiteljima takvi
postupci su uobičajeni.
-U boljim obiteljima je i solidarnost u kritičnim situacijama izraženija.
Nastala je neugodna tišina.
Onda Magda riješi istjerati stvar na čistac:
-Ksenija, dijete, nemojmo se prepucavati. Nisam vas
zato zvala. Zvala vas je moja briga za tebe. I ne samo
moja. Tvoje sestre se jednako toliko brinu. Nemoj kriti
od nas svoju muku, koja već dugo traje.
-Majko, ja...
-Znam, stid te je priznati poraz. Ali to je tvoj jedini
poraz u životu. Ja sam ih imala više. I meni nije imao
tko u toj situaciji pomoći. Borila sam se s tim sama. Ali
nisam pristala da patim i trpim i očekujem da će se
21
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
Usud ili Dragi Bog, ili netko treći smilovati na mene
i umjesto mene riješiti moj problem. A tvoja patnja
nije počela sa Brankovim navodnim ili stvarnim bankrotom. Počela je mnogo ranije. Počela je onoga dana
kada je Branko počeo voditi dvostruki život i ti si to po
onim znacima koje prepozna svaka prevarena žena
shvatila. Sada, kada si povjerovala njegovim pričama,
dosjetila si se načina kako da mu pokažeš da si mu ti
neophodna i došla si kod mene tražiti novac. Onda,
kada si uvidjela kako to baš nije tako jednostavno jer
ti majka nije banka, nagovorila si njega, smatrajući ga
rječitijim i uvjerljivijim, da on stupi u akciju. I Branko
je to prihvatio. Zvao me je kasno navečer odnekud,
po zvucima u pozadini, mislim da je bila neka zabavna glazba, u jednom trenutku ponudio mi je čak da
mu budem neka vrst kompanjona, po načelu «ideje
njegove – novci moji». Ja, dakako, nisam bila tronuta
i onda se usmjerio na Mladena. Koliko čujem on je
Mladenov razumni prijedlog dočekao kiselo. I onda
odjednom – happyend! Lihvaru od kojeg je posudio
novac izrasla anđeoska krila! Udružuje se s Brankom,
već propali posao će neumitno procvjetati, samo jedno u toj konstrukciji nije predviđeno: da i tvom mužu
izrastu ista takva krila, da se preobrazi u vjernog supruga i da tako tvoje trpljenje urodi plodom.
-Nije sve baš tako kako ti misliš – Ksenija pređe pogledom po licima sestara – a kako očito i vas dvije mislite. Branko je imao izlete...ali koji ih muškarac nema?
Možda mi nije bio uvijek vjeran, ali nikada nije bio
grub. S kćerkama se nije mnogo bavio, ali ih nije niti
posve zanemario. A ja sam se, uostalom, već dulje vrijeme pomirila s onim što u životu mogu imati: mogu
imati svoj dom, svoju djecu, skromnu egzistenciju i to
mi je dosta. Više nego što imaju one žene koje tjeraju
mak na konac.
-A ljubav? Što je s njom, Ksenija? – upita je Andrijana.
-S njom je počelo. Andi. Iz nje su nastale Marina i
Renata. A onda ju je polako nagrizala svakodnevica. Važno je naći joj na vrijeme zamjenu: uzajamno
poštivanje ili barem toleranciju. Trudila sam se svih
ovih godina da to drugo sačuvam.
-O tome ti mi i govorimo, Ksenija – Magdi je posljednja Ksenijina izjava došla kao dobrodošao šlagvort.
– Tvoj se brak spustio na razinu tolerancije i to je
ono što nam se ne dopada. Jer tolerancija je najniži
stupanj s kojeg se ide u raskid. Istina, na toj bijednoj
razini on može i beskonačno dugo trajati, ali nećeš
samo ti trpjeti. Trpjet će i tvoje kćeri. Još koju godinu.
A onda će otići svojim putom. I što ćeš onda, Ksenija?
-Ako se to dogodi, onda ću vidjeti što ću.
3-25
-Hajdemo se vratiti na svrhu ovog sastanka – javi se
Katarina. – Mi mislimo da način na koji je Branko
navodno riješio svoj poslovni problem uopće nije
tako ružičast kakvim ga je vjerojatno on tebi prikazao a ti ga nama opisala. Pouzdano se zna da se
Branko, spašavajući svoju kožu, obratio zagrebačkom
podzemlju. Kada podzemlje priskače u pomoć uvjeti
su maksimalno teški. I što je onda tog kamatara navelo da Brankov dug pretvori u ortakluk? Na što je
Branko pristao? Što je u toj Brankovoj tvorničici bilo
tako zanimljivo za tog tipa?
-Branko kaže da će zajednički razviti proizvodnju licencnih proizvoda koji sada imaju prođu na tržištu i
da je sve legalno.
-A ako nije? – Katarinin glas zvučao je napeto. – Ako
nije, sestro?
-Da nije, Branko u to ne bi ušao! Možete sve za njega
reći, ali ne i da nije pošten!
-I pošten čovjek, kada bude pritjeran do zida, postaje
zvjerka, koja suočena sa opasnošću misli samo na
spas. Po svaku cijenu.
Ponovo se umiješala Magda:
-Mi želimo staviti ti do znanja da nisi vezana za Brankove kombinacije i da ćemo stati iza tebe uvijek. Iza
tebe osobno i tvojih kćeri, Ksenija. U nama imaš alternativu, ako pođe po zlu. Nećemo dati da te muž
povuče za sobom u provaliju! Ja sam doskora mislila
kako sam sve probleme s vama riješila i kako se u ovo
malo godina što mi preostaju mogu posvetiti sebi, ali
je tvoj problem to odgodio. Neću se kleti Bogom, jer
imam oko sebe sigurnije svjedoke, da ako budeš primorana ostaviti Branka kako bi spasila sebe i djecu,
imat ćeš u meni siguran oslonac. U svakom pogledu.
-Dobro, majko – Ksenijin glas postade sasvim tih. – Ali
sigurna sam da to neće biti potrebno. – Onda podiže
pogled ka majci: - Oprosti ako sam u panici, kada sam
došla k tebi tražiti novac za Branka, bila, kako je to
malo prije formulirala Katarina, zvjerka koja tražeći
spas ne bira puta.
-Oprostila sam još te večeri. I ti ćeš svojoj djeci praštati.
Ljudi smo, kćeri, dok smo za praštanje sposobni.
12. Od tog susreta užeg obiteljskog kvarteta Baumann prošla su tri tjedna a da se ništa alarmantno nije
dogodilo.
-Možda će sve izići na dobro – zaključila je Katarina.
Ona i Magda sjedele su u Kazališnoj kavani, gdje su
navratile po izlasku s predstave. Balet, koji su gledale
bio je kratak, ni puni sat, pa se rani jesenji dan tek
gasio kada su se ponovo našle na trgu pred Haenkaom. «Vrijeme ni da započneš niti da okončaš bilo što.
22
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
Prerano za ići doma», konstatirala je Magda i dodala:
« Premostimo ga jednim kapučinom.»
-Sumnjam - zavrtjela je glavom Magda. – Kako može
ispasti na dobro kada se uhvatiš u kolo s podzemljem?
-Podzemlje, prizemlje i nadzemlje poslovno su danas
u našoj Hrvatskoj tako tijesno povezani da više uopće
ne znaš gdje prestaje kriminal a počinje poštenje,
draga mama.
-Što bi to imalo značiti u odnosu na Branka i ovu njegovu mutljavinu?
-To bi imalo značiti da je rizik za njega to manji što je
jačeg podzemnog kompanjona stekao.
Magda se nasmija:
-Draga moja, glede toga moje nade su minimalne.
Kompanjon koga je mogla iz bilo kojeg razloga
privući Brankova mućkaonica i sam je vjerojatno sitni
mućkaroš, samo što ne mućka ekstrakte trava i cukervaser nego supstance od kojih ti se priviđaju ružičasti
slonići, ali mu treba Brankov pajzl da u njega smjesti
svoju mućkarošku opremu. Da, dobro si čula! Treba
mu Brankov pajzl, a Branko...njemu će preostati da
bira između dvije mogućnosti: ili da i sam zagazi u
kriminal ili da tu svoju tvorničicu prepusti kompanjonu i vrati se bez prebite pare, pokajnički, kao pokisli
pas, svojoj ženi, moleći je da krenu sa svojim brakom
od početka ili barem od one točke u kojoj je on umislio kako će Kseniji pokazati svoj poslovni genij. U tu
drugu mogućnost ne vjerujem
-Ni ja. Samo sam govorila o veličini rizika od onoga u
što se naš vrli zet upušta.
Magda je šutjela.
-Nemamo više što reći o tome, je li, mama? – Na Katarininom licu pojavio se neki kiseli osmjeh. – Ksenija će
i dalje sprovoditi bračnu taktiku «bolje išta nego ništa».
A mi ćemo na koncu same sebi izgledati smiješne, jer
smo, vodeći brige drugih zapostavili vlastite.
U tom trenutku Magdin pogled susrete se s pogledom sijedog muškarca, koji ju je, vidno zainteresiran,
promatrao zavaljen u tamnozeleni tapacirung kavanskog separea.
«Oh, ne ... ne opet!» zavapila je Magda nijemo u sebi.
«Ne želim više nijedno poznanstvo začeto u kavani ili
slastičarni». Pala joj je na pamet davna scena iz one
bečke kavane, dok je sjedila okružena poklonima
i bila, dakako, mnogo, mnogo mlađa i pristalija za
očijukanje. «A što ti sada fali, Magda?» pobunila se
vječna koketa u njoj. «Ne izgledaš uopće loše. A za
matore macane, kao što je ovaj, primamljiv si zalogaj.»
«Ne, neće mene opčiniti nikakav kavanski mačor s
očalama čiji pozlaćeni okvir odaje kako dotični pri-
3-25
pada onoj kategoriji muškaraca koji traže nekoga tko
će im ujutro prinositi šlape, čašu mineralke i bočicu
s tabletama protiv neke od standardnih nevolja ostarjelog muškarca.
Vratila je pogled na lice svoje kćeri. «Katarina govori o
vlastitim brigama, koje smo zapustile, usredotočivši se
na Ksenijine», razmišljala je. «Ona, dakako, ima briga.
Sama to veli. A i u godinama je kada svatko ima briga
na pretek. Ali ja? Koje bi to mogle biti moje vlastite
brige? Posljednju svoju brigu – Zvonka – ostavila sam
na Mirogoju. Ja ... ja nemam briga i to je moja sloboda! Sloboda bezbrižne starosti ili kako se već to što
na televiziji krste «trećim dobom», zove.»
– U pravu si – složila se s Katarinom. – Ne možemo
upravljati ničijim životom osim svojim. Barem ne
uspješno – ogradila se odmah. Iskustvo ju je uvjerilo
da su svi rezolutni odgovori netočni. – Sutra popodne
mi dolaziš, kao i dosad?
13. Istuširala se, omotala mokru kosu ručnikom, navukla haljetak od svile sa naslikanim zmajevima, koji
joj je Zvonko donio sa svjetskog kongresa veterinara
u Tajpeju, natočila si hladan đus u omiljenu visoku
čašu od tri decilitra, sjela u fotelju, ispružila noge na
kožni taburet i uzela daljinski upravljač televizora,
a onda odustala od nakane koja bi joj obično brzo
dozvala san – gledanje nekog od bezbroj bedastih
programa. Ne, nije joj se spavalo. Razgovor sa Katarinom u «Kavkazu» vratio ju je mislima od kojih je samo
privremeno mogla pobjeći, a one su se uvijek svele na
pitanje: «Što sad?»
Živjeti ravno po plohi vremena? Svako jutro, svaki
dan svaka večer isto? Samo snovi u nemirnim noćima
različiti. I najčešće besmisleni.
Osjećala je da joj upravo to predstoji. Jer Ksenijin problem je sada ležao u nekoj od fijočica njezine memorije. Izvadit će ga jedino ako se ta nesretna Ksenija
definitivno zaglibi zbog toga što nema hrabrosti okrenuti novu stranicu u svom životu. Na mene odista
nije, jer ja sam dosad proživjela pet različitih života
i upravo se pitam kako ću organizirati ovaj šesti. Na
oca? Andriju život nije tjerao okretati nove stranice,
jer je imao u životu sve što je htio. Ali ni on nije bio
od onih što cijelog vijeka stišću u šaci svog vrapca,
ne zamjećujući kako je taj vrabac već davno mrtav,
ugušen od tog grčevitog, kukavičkog stiska.
Ivan...Sjeti se svoje potrage za njim. Što je dosad postigla? Ima dva telefonska broja koja se ustručava pozvati. I što bi ako bi čula: «Inženjer Mirković Izvolite?» Što
bi rekla? Da se naglo probuđena šiparica u njoj s nostalgijom sjetila svoje prve ljubavi. Kakav kič! Ponašaš
23
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
se kao heroina najordinarnijih ljubića, Magda! I što bi
ti Ivan mogao reći? Kako se u njemu nataložio život,
druge ljubavi, druga rastajanja, sve zlo i dobro što
čovjeka stigne i što su naspram toga nekoliko đačkih
i studentskih poljubaca u haustoru? Možda bi rekao
kako je lijepo što si ga se, nakon svega sjetila, učtivo i
neuvjerljivo bi ti potvrdio da je i on ponekad pomislio
na tebe, ali samo sa blagom simpatijom kao jedinom
emocijom. I onda bi se također, iz učtivosti raspitao
o tvome životu, pa bi mu ti saopćila par osnovnih podataka, ne više od toga, jer bi te bilo sram ispovijedati
se tom sada posve stranome čovjeku, a taj isti sram
priječio bi te pitati ga za njegov život i onda bi spustila
slušalicu i ostao bi ti samo bljutav okus u ustima.
Kao da ga već osjeća, posegnula je za čašom. Hladan,
gust đus klizio joj je niz grlo. Ne, Magda, rekla je sebi,
nećeš nanovo okrenuti početnu stranicu, nego tu
šestu, koja te mami svojom neispisanom bjelinom.
Čime ćeš početi tvoj šesti život, počela se odjednom
rugati samoj sebi. Bijelom kavom i kroasanima u devet ujutro, nakon što si završila s toaletom, koja to
dulje traje što su nakupljene godine brojnije? Barem
dvaput tjedno bi odlazila na Dolac, na tržnicu, jer nije
voljela dugo držati povrće u hladnjaku. Dobivalo bi
neki čudan, divlji okus, pa bi ga na koncu, umjesto da
ga skuha, bacila u smeće. A i voljela je šetati polako
među tim brdima namirnica na tezgama, zastajkivati,
promatrati glavice snježno bijele cvjetače i ljubičastog
kupusa. Rajčicama je,unatoč njihovoj jedroj ljepoti,
odoljela jer im je uzgoj u staklenicima, dajući im ljepotu oduzimao okus, pa joj se činilo da žvaće nekakvu
nakvašenu sintetiku. Iz njezine torbe na kotačićima,
koju je potom vukla nazad blagim starogradskim usponom, virila bi pera poriluka, koji je obožavala, dok
bi ostatak kupovine bio skriven, a sastojao bi se od
radiča, matovilca, rukole, sezonskog voća i...ah, da,
često bi se tu krila i neka oborita riba, ponekad sipice
ili hobotnica.
Sa Zvonkom se od svih muževa najbolje slagala u
odbiru jela. Oboje su voljeli upravo to što je i sada,
nakon što je ostala sama, donosila s tržnice: povrće,
voće, ribu i...da, salate! One što se lijepe za nepce, pa
dugo odaju svoj diskretno opor okus, znak da su dar
prirode, a ne čovjekovih uzgojnih marifetluka. I jeli su
malo, što je Magdi davalo šansu da se kuhanjem bavi
kao kreacijom a ne rutinskim otaljavanjem nečega od
čega ovisi hoće li vas poslije objeda anemija mozga
odvući do ležaja u dnevnom boravku.
Dobro, kuhati za dvoje bilo je moguće, ali za jednu
osobu...za nju bi se moglo samo nešto sprčkati. Zato
je Magda i dalje kuhala istu količinu, pa bi Katarinu
3-25
dočekivale šerpice s nekim od onih jela, koje je još
kao djevojčica tako voljela. Katarina bi se branila da
je već objedovala, na što bi Magda odmahivala rukom, govoreći s prezrenjem u glasu, kako su ti fast
food lokali u koje bi njezina kći svraćala na pola puta
od ureda do stana, samo mjesta gdje se dobivaju gole
kalorije i ništa organizmu potrebno, ali se vremenom
s garancijom stječe povišeni kolesterol i trigliceridi, te
da bi joj bolje bilo da dođe iz ureda izravno k njoj.
Sjedi Magdalena Baumann zamišljena, s čašom
narančina soka u ruci, a na pitanje čime početi svoj
šesti život nema odgovora. Dakako, ako ne želi da on
bude puki nastavak ovoga – jednolične i dosadne svakodnevice usamljene udovice sveučilišnog profesora.
Mogla bi sutra prošetati Zrinjevcem, pa svratiti do
u tom kraju nanizanih turističkih agencija i pokupiti
prospekte za bliska i daleka putovanja...Da! Kad bolje
razmisli ona od tog velikog svijeta u koji su zrakoplovima i automobilima odlazili njezini bivši muževi,
jedva da je nešto vidjela. Mrvicu zapravo. Jedan posjet Beču, stuttgarske gnjavaže sa svekrom i svekrvom,
jednodnevni shopinzi u Leibnizu i Trstu i to je bilo sve.
Pomisli na svoj bankovni račun. Nije bogzna koliki, ali
bi si neko dvotjedno putovanje mogla priuštiti, a da
opet ostane za otkloniti onaj starački strah od nenadane bijede.
Bravo, Magda, čestitala je sebi. To je posve dobar
početak novog života. A sada, nakon što si riješila svoj
osnovni problem, možeš uključiti televizor i pustiti
mozak na pašu.
Vrtjela je kanale, tražeći nešto zanimljivo, ali posvuda
su bile sapunice, krimići, političke debate, big brother
idiotarije, tamburaši i folk. Na koncu je naletjela na
dokumentarac o Tibetu, monasi u žutom i njihovi religijski vrtuljci, kineska milicija, a u pozadini snježni
vrhovi Gaurisankara, monotona propratna glazba i
još monotoniji glas komentatora iz austrijskog studija.
Osjeti kako je hvata drijemež i skupa s njim i paničan
strah da ne zaspi. Uvijek je nastojala da navečer što
dulje ostane budna, inače bi se budila ispavana u
sitne ure, uzalud pokušavala ponovno zaspati, te bi na
koncu ustala, i besciljno bazala po stanu, uzimala neki
časopis, pa ga desetak minuta docnije bacila na kauč,
otvarala hladnjak, pila sokove, uključivala televizor,
švrljajući kanalima naletjela bi na pornofilm, zadržala
se par časaka i smijala se gledajući kako se goli
muškarac i njegova partnerka trude uvjeriti kameru da
lude od strasti, a zapravo su im misli na onome što ih
čeka kada se istuširaju, obuku i izađu iz studija u vanjski svijet. Prošla bi još malo kanalima, pa definitivno
isključila televizor i počela se osvrtati. Ništa, apsolutno
24
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Damin gambit
3-25
ništa je nije privlačilo da se njime pozabavi. Gledala je
to savršenstvo njezine pedanterije, predviđeno za sve
drugo osim za noćne nesanice.
Palo joj je na um da se ponovno uspava nečim maksimalno dosadnim. Što bi to moglo biti? Neka knjiga?
Da! Obradovala se. Dosadnih knjiga u njezinoj, kao i
u svakoj drugoj građanskoj kući, ima na pretek! Odabrat će neku Zvonkovu. Pogled joj je klizio po naslovima njegove stručne biblioteke, a onda je slavodobitno
izvukla jednu, ne pretjerano debelu, ali, pomislila je,
nedvojbeno dosadnu. Bilo je to njegovo najpoznatije
znanstveno djelo, za koje je dobio državnu nagradu:
«Patologija kućnih ljubimaca».
S odabranom knjigom u ruci otišla je u spavaonicu,
legla i počela čitati. Vrijeme je protjecalo, pročitane
stranice su se nizale, ali od sna ništa! Dapače! Otkrila
je kako je taj Zvonkov sveučilišni udžbenik zainteresirao. Vidi ti Zvonka, mislila je. Pisao je o mačjim,
psećim i bolestima papiga, kanarinaca, kosova jednostavno i zanimljivo, ali je najviše zadivilo njegovo
poznavanje njihovih naravi, navada, posve logičnih
razloga zašto bi se ponašali ovako ili onako. Njezin
Zvonko je uspio poviriti i dublje u psihu tih životinjica,
te primjerima dokazivao da je njihov maleni mozak
itekako sposoban ne samo za elementarne porive
kakvi su osjećaji gladi, žeđi, stvaranje i podizanje potomstva i obrana vlastitog života, već i za ispoljavanje
složenijih osjećanja kao što su nježnost, radoznalost,
saopćavanje svojih želja nijansama u glasanju, gestama, pogledom. Zvonimir Politeo pisao je kako veterinar može biti dobar dijagnostičar samo ako je sposoban razumjeti ono što mu oboljela životinja pokušava
saopćiti.
K vragu i san, pomislila je, sada već riješena muževljev
udžbenik pročitati do kraja. Idem si skuhati kavu.
Bolio ju je vrat od čitanja u postelji, pa je kavu odnijela
do stolčića u dnevnom boravku, umotala se sva u
deku i ponovno se posvetila muževljevoj «Patologiji».
Svitalo je kada je na koncu osjetila onaj ugodni, spasonosni umor, kome se ne možeš oduprijeti. Ustanovila je kako je i «Patologija» pri kraju. A možda da si
uzme neko takvo stvorenjce, ha?
Mozak joj se približavao stanju kada počinje proizvoditi polusvjesne besmislice. Sjetila se filma «Odiseja u svemiru» i kako se na isti način gasio i kompjutor Hall. Brzo lezi, Magda, dok se iznova ne rasaniš.
Panično se oteturala u spavaonicu, bacila na postelju
i povukla plahtu do pod bradu.
Antun Mejzdić, Natura Morte, 1961.
25
Klasje naših ravni
Petko Vojnić Purčar, Povijesne pjesme u prozi
26-27
Povijesne pjesme u prozi
PETKO VOJNIĆ PURČAR
PONAD DUBROVNIKA
Majka Vida osmotri kišovito nebo nad Dubrovnikom,
hrvatskom Republikom – Gradom, i duboko
zabrinuto uzdahne.
Hoće li Republiku – Dubrovnik spasiti more? Neće.
Ili – hoće?
Hoće li Republiku spasiti vješta diplomacija? Ove
1455. godine!
Teško. Dakle, neće. Hoće li horvatsku Republiku
spasiti visoke zidine ?
Po svemu sudeći – neće. Ni more. Ni zidine. Ni
diplomacija. Ništa.
Sve je ništa i sve je uzaludno. Spram novih oružja koja
haraju svijetom !
Pogotovu spram novih velikih,prevelikih topova koji
tuku zidine i kamen.
Dok se ne nađe slaba točka i stvori otvor za prolaz
pješadije i konjice !
Hoće li joj, možda, pomoći sam Gospodin Bog, Isus
Krist i Duh sveti i
moćna katolička crkva i njena snažna kršćanska
vjera?Teško. Neizvjesno.
Dubrovačku Republiku spasit će samo sveti Antun,
miljenik, izaslanik, Kristov,
govori Vida. Samo On,i Krist, i sveta Maslina ponad
Dubrovnika, kaže Vida.
AKO, IPAK, NEMAJU PRAVO?
Kluk je vojnik. Vojnik iz Iloka. Tako misli, tako govori.
Ocu Klukovu to se ne dopada. Otac, Nikola, bijaše
veliki knez a od nedavna
posta kralj: Horvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije, te
veliki ban Mačve.
Kralju Nikoli se ne sviđa kada mu Sin, Kluk, govori,i to
drugima - da je samo
vojnik. Kraljević. To – da. Nasljednik na prijestolu –
da. Ali, samo – vojnik –
ne i ne ! To Kralja Nikolu dovodi do nekontrolirana
bijesa. Ne i ne !
Pa kraljevstvo i mora propasti, naravski, kada se
njegovi velikodostojnici
tako olakotno i neoprezno ponašaju u društvu
ozbiljnih ljudi. Ne i ne !
(Ps:To kraljevstvo i horvatski snovi opstat će
ukupno192.godine.
Ali to još nitko ne zna! Samo Gospodin Bog,Isus Krist
i Sveti duh !
I ovaj skromni i preskromni kroničar,zapisivač,pisar,
piskaralo-kako ga još
pojedini zlobnici nazivaju. Možda s pravom?! A
što,ako,ipak,nemaju pravo?!
NOVAC JE BOLEST VELE
Ima se more, ima se sivo kameno i ponegdje zeleno
kopno,
ali se nema dovoljno vojske za obranu, nema se
dovoljno žitelja i plodne
zemlje poput Katalonije, ili, pak, Francuske,
pogotovu, da bi se mirno
spavalo i putovalo brodom i karavanom u daljinu, u
Indiju čak, i Kinu,
naravno, poput Marka Pola prije stotinu godina. Ima
li se onda ovdje
dovoljno novaca – dukata i cekina?! Ima se, ali majka
Vida ne zna
koliko i je li to dovoljno za obraniti jednu tako lijepu i
kompaktnu
Republiku. Jednostavno to ne zna, a o tome se u
Dubrovniku i ne govori.
Nikad, nikad ne govori. Niti šapatom. Kao da je novac
bolest. Neizlječiva.
26
Klasje naših ravni
Petko Vojnić Purčar, Povijesne pjesme u prozi
LATINSKI STAR 600 GODINA – ESPERANTO
Kralj Nikola Iločki nije praznovjeran, dapače, isplanira
svaki svoj
državnički te i osobni korak – dakako – politički, vojni,
emocionalni i
obiteljski.Kralj Nikola je visok i snažan čovjek, koščata
lica, nalik
klasičnoj grčkoj skulpturi Boga Apolona. Supruga
Marija Magdalena
također je romanskoga porijekla, ali svesrdno
podržava svoga Nikolu
u nakani da od glavnoga grada Iloka stvori Pijemont
hrvatske tradicije
i hrvatske državnosti – usvajajući esencijalna načela i
povijesne zasade
horvatskoga kralja Tomislava, horvatski jezik, pored
latinskoga i
madžarskoga, te pjesništvo Janusa Pannoniusa i
umjetnost Jurja Dalmatinca
i majstora Radovana, kao i slikare dubrovačkog,
splitskog i zadarskog
kruga. I, naravski, rimsko i katalonsko pravo u
temeljima ove lijepe i
velike države – od Jadranskoga mora do Save, Drave
i Dunava s glavnim
gradom Ilokom.
26-27
ŽUPAN MEDULIN
Nikada mnogo ne imah
Nikada ništa nesta
A dijelih
DIJAK IZ BLAGANJA
Sijah
komi
varda!
Či li je bio?
Ći li je sade?
Či li neće biti?
VOJNIKU BLAŽU
(Pisati horvatskim ili latinskim danas)
Mene ognjena groznica spopane
A ti svaku opasnost opaziš.
Ja u bitku moram, a ti samo tada,
Kad prilike za to čas povoljan spreme.
(Marija Magdalena Iločka dopuni:
Itd. itd. itd. DO BITKE I SMRTI BLAŽA).
MARULIĆ NE MO... PJEVATI S PET LJETA ŽIVOTA
Zašto otkrivati iznova i iznova toplu vodu – kada ono
što je dobro
i korisno nadživi barem nekoliko stoljeća. Samo da su
temelji te države
na zdravim osnovama. I točka, pomisli kraljica Marija
Magdalena.
I Točka ... bijaše omiljena fraza Kraljice bez obzira je
li nju izgovorila
horvatskim jezikom ili nekim drugim njoj bliskim
govorom i stranim jezikom.
Latinskim, primjerice, kojim govorahu svi učeni ljudi
onoga vremena – 600 godina!
To bijaše jezik ne sam pjesnika već i standardnoga
europskoga komuniciranja !
I gimnazije, zar ne, svuda u svijetu – europskome,
prije svega, nazivahu se latinskima !
Marija Magdalena Iločka ovo prepisa 1430. godine:
27
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Pjesme iz tih, ranih, još, devedesetih
28-31
Pjesme iz tih,
ranih, još, devedesetih
JASNA MELVINGER
VRANE
Uzletjele vrane, nebo zamračile. Tko li ih potjera s
polja nepožeta
Što se zalud vješa o vrat poznom suncu pod
slamnatom krunom
O njivama i o minama. Ni za očevid, ni za istragu
Samo ti nezakopani. A i oni, kosti im, još, neotkopane
Uzletjele vrane. Pred praskom i tutnjem bojevna streljiva
Studenim vjetrom da se zaogrnu, podigla ih, trome,
sverazorna sila
Moglo se i vidjeti, dabome, te Jugomigove, a s po
dvije vanjske bombe
Čak i iza zabravljenih protupožarnih vrata, tog ne niti
objavljenoga rata
Ni crne, te, zloslutnice nisu ostale, tamo gdje su se
dugo tovile
Sitnih kljunova na slavonskim crnicama, pod žagorom
nujnih glasova
Više ni vlakom, niti vozom u nedogled, preko
razorenih šina
Tek zamah crnim krilima, preko nebesnih, ako ne i
pustopoljina
VITRAŽ
Razbijaju modro – sva okna su plava
Osim nebesne, sada i nema boje druge
Naprslo i zeleno – tek da prosijava
Livada iz plodnog zagrljaja duge
Oskrvnjuju bijelo – mlijeka krupne kapi
iz vimena škrope na svatove bijele
Sažegli crveno – sad im pogled zjapi
iz čađave duplje i krvi skorjele
Strijeljaju u žuto – dok je sunca, dana
Slijepi za boje klade se ni u šta
Sjajem je krštenja crkva okupana
Gledaju iz praznih, olovnih mrežišta
KROV
Pod njim započinje svakidašnji put
Kao da su mi misli nad slovom još sabrane
Penjem se sve do posljednjeg kata
Skrovitog tu nema – vidik na sve strane
Kad pokrenu se mračna dizala
Zaškripi, zacvili od mukla potresa
Stižu gosti od kojih se zalud
Snu pod uzglavlje skriva adresa
Čađavim zadahom provaljuje tama
Kroz ogoljena rebra krova nebesa se sele
Zasipa jalovog željeza teški krš
Po žbuci raspukle zvijezde posivjele
FOTELJAŠI
Ipak mi započinje dan. Ma bio to što i jest –
dijamantska igla u živac oka
Ono što sam ja sama nije još prikupljeno u slova –
Zar se, odista, sama slažu na mome pisaćem stolu, iz
bezbroj glasova, što ih izatka osama
Posvuda unaokolo široka, ne više idilična, panorama
Odasvud pucnji, štektaj iz šaržera. Ti migovi, ne samo
u paru, onako, gonimice
Ne samo u zveketu okana. Ti helikopteri, na putu od
predsmrti do amputacije svakoga smisla
A moja udobna fotelja, to, s boka na bok, za sada
nikome osim meni samoj, kao da i ne smeta
Mislim, nisam ja niti okamina pred Tv ekranom, sa
smetnjama ne, baš, na svim kanalima
Niti sfinga koja u beskonačnost odgonetava uporno
krčanje iz radio-aparata i svih tih tranzistora
A tim bivšim foteljašima, ne bi se, ono, narod, možda,
ni dogodio
Da su bili, ovako kao ja, tek privatno razbaškareni
28
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Pjesme iz tih, ranih, još, devedesetih
28-31
NE NA SUMATRI
Sve se plavi! Sve se plavi! Ne na Sumatri, ne na Javi,
Od Korduna do Soluna – pet somuna
Dubrovnik! Ta, to je Orjuna
Zona A, zona B, Italiji, ne, baš, sve
Kranjska, a i Koruška, ta, to je već Austrija
DJECI NIOBE
Djeci Niobe vidici Zapada isklizli –
Čekaj da gorda ta Jugoslavija
Virus komunizma uskoro opizdi
Dozivaj Uskrs, novi Zodijak
Kozmodrom novoga doba
Oštija! Ma, te sam već vidija
To su ti, je l’ pop Đujićevi četnici
To je ta, ne porca Madona, ne talijanska crna legija
Da, Gospe ti sinjske! To je ta
Ne više ista, Jugoslavija! Nek ide ća!
Radi ti o glavi, ne, zaboga, sup bjeloglavi
Vidi te skroz naskroz, ne, baš, taj drobni tiček kos
Trpi, Penelopo, ubod igle bola
Plači gdje Bog samo vidi lice
Bdij uz svijeću netremice
Uzdaj se u se i u svoje kljuse
Sabat na ruci nosi sivoga sokola
Kakav Versajski mir! Kroz Hrvatsku kao kroz sir
To su te Terazije – Srbija na Istoku, Srbija na Zapadu
U boj, u boj, za narod svoj! Što to bješe, taj AVNOJ
Svi pod sabljom Jelačića! Svi pod Miletića pesti
Pa, ne radi se sada o toj, ne, baš, ni uvijek istoj Pešti
ŽIVOT JE BRZ, A JA SAM SPORA
Život je brz, a ja sam spora, sad kad se više nikuda ne
mora
Nisam od tih koji i ne kriju da ne znaju raditi, al znaju
da se biju
Po leksikonima tavorim – ako neko ili netko za mene,
još, pita
Ta, i ja sam tamo, gdje je, a i gde je, ne, baš, sva, i ne,
baš, samo elita
Tek da se zna s kim sam se to, ne, samo, nekoć, a, sve
mislim, ne, samo, negdaj družila
I kome sve nisam bila, ne, valjda, tek onako, draga i
mila
Prelistava li tko, a
i KTÓ-TO, i zdaj i
,
sve te prašnjave i ubuđale, već, revije –
I Europe, i Tutti gli uomini, i Ausonia, ni tamo me, peut
etre, nikada bilo nije
Kapiju solsticija čuvaj, Januse
Ključ istine. Svima su dani odbrojani
Vino nade isteklo. Krepalo i ono kljuse
U Srbiji na Istoku egzodus. Ezopov jezik
Onaj čovjek još nije krenuo na put u Emaus
POVORKA IZ, ne, JOŠ, MIRNODOPSKIH DANA
Još uvijek nije razoren, a ni, hvala Bogu, naprsnuo, taj
strop nad glavom mi
No, osinji mi je žalac pod jezik uštrcnuo bezglasni
žagor onih promrzlih
S cjelokupnom imovinom u najlon- vrećici, s tim
pinklecom mučnog tavorenja
Što ima s tim crveno Sunce? Ta, zar se stradava samo
na Istoku, ili samo na Zapadu
Ni planet Mars tu nije kriv, niti mjesec ožujak, ni
Zeusov plamen niti očinski njegov gnjev
Ta, sve su to, ne nebeske, no zemaljske, te tužne
ljudske, ne, zaboga niti prikaze, niti sablasti
Ona starica, ogrnuta maramom, tko ne bi u njoj
prepoznao svoju, iz sjećanja na tren uskrslu
staramajku
Ona žena sa sitnom djecom, kao izbledjelom, ne
samo od podrumskoga mraka –
Ako znaju da su ostala i bez oca, i bez starijega brata.
Kako li se, ponajviše baš njih, bolno zaželjela
svjetlost danja
29
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Pjesme iz tih, ranih, još, devedesetih
NE BAŠ VESELA PJESMA
Ribe se mrijeste, psi se lijepe,
Semela sjeme Aresa sije,
Av – av, arijske rase rep –
Samael sam, glasno se smije.
Plamsa slama, leti pljeva.
Salve s desna, salve s lijeva –
Pali sela, mala, vela,
Abelova sestra smjela.
Slap bijele lave, padaju glave.
TV baba bijesna baje i laprda –
Semper et semper, ave Caesar, ave
Maslina bdije navrh brda
Ples leševa, bal SS vampira
Alave ale u slast se maste –
Selam, Esma, mjesec raste,
SMB armija pase ep Valkira.
Elas, Esav, cijeli svijet je blesav
Riba se bjelasa, tjelesa se bijele –
P. S. Alas i dalje marljivo vesla.
Da, to je ta, ne, baš, vesela pjesma
LOŠE VI – MILO_MI Ć
Mi o Evi, ej, vi
Mi o vili, vi lovili, ili, ili
Voli me, voli me
Molim milom, o, Emile
I leševi loše, i ološ loše
O, vi, o lovi, o lovi
O, vi, lomi, lomi
Vilo! Voli me live
O, šišmiši, šimi – šimi
I mi, i mi, i ćilimi
I o Miši, i o Šimi, i o Vići
O, voli me, više, više
Ćiu – ći, i vi, i vi
Lomiše me, lomiše mi
Šove i šovići
Šove i ševići
I lom i Mol. I mol i lom
I Vilim, i Vilma
Šilo, velim
Lišilo me, išilo, VŠL
Sole mi lole, i više, i više
I miševi, i mišovi. Evi i ovi
28-31
O, SLON, OSLON SLAB
O, bod, obod, Obodin
O, bol, obol, double O
Soda – odaa na dan, o, odan
O, bal, obal, obala
Slo doba, Dano, Nado
Nadobodan osol, nadobol S
Slabo labodan, donos slada
Oba obada, nas danas
O, Oslo, na dlan slan
O. S. os, SOS
Los sablasan, sob, o, basna
Nabasao bolan, bos
O, voda na B, o, san na N
Onda slovo nije slovo
nego je V onda B
O, sol! O, so!
O, on, o, London
Do bola loboda nabadala
Od dola do dola, dodola
S oba O soba, s DA, DA, DA
VATROGASNI ŠMRK I KACIGA
Te vreće ili đakovi? Je li to, uopće, nekakva, baš, zaštita
Dok su one nesretne spremačice punile vreće, avaj,
vrijeme njihova života je isteklo
A pijesak iz vreća, možda, i nije iscurio
Tko se ne bi sjetio te velike tvorničke hale kombinata
Borovo
Bili su pod paljbom tamo također oni što i nisu uzeli, u
te muške šake, ni trnokop, ni motiku, ni lopatu
Je li komu zasmetao, baš ćirilični natpis, ono
Vatrogasni dom Trpinja
I onaj, na zidu namalani, kao vatrogasni šmrk i ona,
kao nekakva kaciga
Ne, valjda, onima što su već stražarčili, za litar rakije i
za stotinu maraka, uz cestu, a sve ukraj balvana
30
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Pjesme iz tih, ranih, još, devedesetih
IZGUBLJENA ZA ONE KOJI ŽIVE
Jehova je zao. Žena zla hijena.
Iza nje je haos jahao iz Hanaana.
Bezuba, ružna, baba – Jaga lijena.
Nejaka Eva, nauk guje. Iz raja izgnana.
Udicu grijeha baci mi Heba.
Guba i kuga. I ta sveta Magdalena –
Zov cvijeta iz lijehe neba.
Ljubljena žena. Živa, a ubijena.
Vila na izvoru krvi se smije
Jabuka božja na zemlju pade.
Tajna je veza iluzije i noža.
Jedri drijenak za vino nade.
Zbogom, ne zaboravi niti blago
Koje drijema Bogu iza leđa.
Kovine kobne Azazela. I ona bijela,
Od runa uskrsnoga janjca, pređa.
BAŠ NA BADNJAK
Bratunac, avaj, nije tek toponim, no i mjesto gdje se
odaje poštu nevinim žrtvama
No, ipak je prepoznati, ne, dabome, zbog
onomastičkoga razglabanja
Upravo leksičku osnovu brat, a u tvorbenome liku
toga imena
Kao da su ti ratni zločinci, na sam pravoslavni Badnjak
1993 godine
Pobili 109 Srba, Bratunčana, sve htijući svojim nasiljem
demantirati
Vjekovnu narodnu mudrost u neuništivoj, hvala Bogu,
izreci Brat je mio, ma koje vjere bio
Ne znam je li i tamo prispjela Sadako Ogata.
Niti je li komu dozlogrdila, ne samo neukusna, ona,
Bobanova šarena kravata
Tek, govorilo se u to doba, a to je taj eufemizam, i za
najgore strahote etničkoga čišćenja
Sve o korekciji granica, ni među rimskim, još,
provincijama niti među švicarskim kantonima
28-31
LJUDOŽDERSKI PUČKI NAPJEVI
Jest, bilo je mesa za tu kanibalsku gozbu obilatu
Tek, moljakali su druga Slobu da donese, još, i salatu
Jest, bilo je toga, ne, baš, rujna vina
I na krvavoj pijanci, ne samo nadomak Knina
Jest, to je ta, ne, avaj, pričesna hostija
I to je taj, ne, avaj, pričesni putir
Za sotonski, i za satanski, crnomisnički pir
NE, BAŠ, CIBETON I MUSKON
A sve to, ni na spomen – ploči nobelovcu, niti u slavu
njegove sinteze seksualnih hormona
Ni u spomen na bilo koju, Ružičkinu, tu, miomirisnu
tvar
Teško je tu sada izbjeći rimu, a u odnosu na ime
rodnog mu mjesta Vukovar
Dabome da žene smrde, kad, ni za tu intimnu njegu,
mjesecima i mjesecima nisu imale uvjeta
Smrde, ne samo onima, koji ih, valjda, i nisu prskali
raskužujućim sprejevima, je li baš, mirisom
Crna mačka
To se, dakako, ne odnosi na onu sjajnodlaku,
naslikanu i zbog crne dvorkinje, a pokraj
uzglavlja nage Olimpije
Ne, to nema veze ni s mirisavim, fiziološki djelatnim
spojevima
Koje je, ne, baš, u rodnom, svom, gradu, proučavao
Lavoslav Ružička
A, možda, to i nije rečeno samo zbog viška
testasterona nekad sintetiziranog, tek,
u znanstvene svrhe
Jer, nisu, valjda, smradne samo, baš, ekskrecije iz
ženskog tog spolovila
Ta, u donjim katovima, a i u tome podzemlju, tamo
gdje je kanalizacija
Kao da nema, ne, baš, miomirisnih fekalija, i tih istih
Na uniseksualni zadah tako osjetljivih, ne samo ni
uniseksualnih sve, čistunaca
31
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
32-37
Na kraju
ZVONKO SARIĆ I SVETLANA BAN
ponavljam prošlost na svoj način
i to je već dovoljna razlika
usprkos riječima koje se mrve, utapaju
ipak! mnoge riječi privlače moju pažnju
dovoljno za nastavak traganja, naniže,
a nastavak traganja je lutanje, rasijecanje riječi,
ali i pridruživanje davnim vremenima
uz vesele Shakespearove songove
koje pjeva poštena družina
imenom Dedalus
i uz zvonki glas
iz grla vrtlara u parku
Kurta Weilla
koji glasno čita stihove
iz Čiste srijede Eliota
i uz miris iz tesarske radionice,
gdje odmaraju ubojice tiranina
na tihoj obali Odysseya,
i tako sad, a odavno
i ponovno
pun sječiva oštrih
lutam bez jadanja,
bez suvišnih očekivanja
mi već stojimo na tlu
koje blješti od opsjena
rogate zvijeri,
morat ćemo početi iznova
jednoga dana
na sasušenom, izgorjelom
golom tlu,
bit će još mnogo polazaka
znajući da nema završnice traganja
izazov puta je otkriti skriveno,
razliku u jeziku
i ponovno imenovati svijet
možda samo kao izraz djelića
blage sentimentalnosti,
jer kada pričamo o ljubavi
pričamo o skokovima
pod visokim nebom
i pri tome ne zaboravljam –
počinjeno nasilje je izvor
prve pjesme,
na zalizanim gozbama
nakon molitve Ocu našem
oplakuje se i priziva izgubljeno,
ali povratak izgubljenog vremena
neće se dogoditi,
bez žurbe jezikom osmišljavam
svoje postojanje, dešavanja
pojedinosti i odnose,
u slobodi igre
okrznu me nagovještaji
dolazećeg vremena sjetve,
kraj pjesme je početak
nove želje i strepnje
ispruženi snažan vrat čežnje
nadvladat će naše klonuće
BEDEKER ZA CARSTVO SJENA
1.
Podzemni svijet – preporučuje se tek za sam kraj putovanja. To je carstvo strašnoga boga Hada, carstvo koje
leži u najmračnijim dubinama Zemlje i u njega nikada
ne prodire ni najmanji tračak svjetlosti. To je prostrana,
turobna ravnica na kojoj rastu bl ijedi cvjetovi divlje
asfodele, cvjetovi smrti. Ako putnik ima sreće, Had će
presuditi u korist njegove duše, te će ona šetati Elizejskim poljanama. Duše većine putnika na žalost ipak će
završiti na asfodelskim poljima gdje će zauvijek lutati
bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osjećaja, kretati
se kao mračne sjene. Ako je za utjehu, te će duše sresti
i samoga junaka Ahileja, koji je davnih dana završio
u carstvu Hada, doduše kao vladar svih sjena. Rijetki
će se putnici u tom trenu prisjetiti Homerovih riječi
po kojima Ahil tom dužnošću nimalo nije oduševljen
– više bih volio raditi kao nadničar na polju siromašna
čovjeka, nego biti vladar svih tih turobnih ljudskih sjeni
Hada podjednako mrze i ljudi i bogovi, no on se drži
po strani i ne upleće se u njihove odnose, slavodobitno
ponavljajući: Prije ili kasnije, svi ćete sići u moje carstvo!
The crack of doom is coming soon, ha-ha-ha-ha-haha-ha, pjesma je Tiger Lilliesa, crnoga cabareta koji će
nas uvjeriti da svijet mračnih sjena postoji i van carstva
boga Hada. Treba ih obvezno poslušati u londonskom
Soho Theatreu, Dean street 21.
SJECKAMO NOKTE
sjeckam nokte
narastu svakog dana,
nije praktično
kada su nokti dugi,
32
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
mogu se slomiti,
logorašima u Auschwitzu
nokti nisu rasli
zbog nedostatka vitamina,
hvala ti živote
i druže fašisto,
a »krv nije voda«
rekli su mudri sinovi-umovi,
mnogo je otisaka
Božjih prstiju
na retrovizorima
ljudskih života
ali malo ljudi
vidi te otiske,
ostaju nevidljivi
i za uhode
bankarskih poglavara
koji znaju što se krije
i iza tvoje želje
kada za šankom naručiš
hladno točeno pivo,
i iza izraza lica
pokreta, gestikulacije
i raznih finti tijelom
koje upražnjavaju glumci
i ta dobra, stara publika,
a »krv nije voda«
rekli su mudri sinovi-umovi
i dok se s radija
tiho čuo tonući ritam
i stih iz hit pjesme:
«mi nikada nećemo imati
namrskana, stara čela»,
moja drhtava ruka
nije uspjela dotaknuti
sjenu malog anđela
na kuhinjskom zidu,
a stvari su bile slijepe:
žarulja, frižider, sudoper
tanjuri, žlice, vilice
bojler, stol i stolice
i to je tako
i to je dobro,
jer predmeti u kuhinji
omogućuju sigurnost navike
i tada sam bezbrižan
sam u suton dana
zauzeo mjesto ispred prozora
i kuhinja je već klizila
prema kraju dana
prema zapadu
32-37
u zalazak crvene lopte
na velikom nebu,
znat ć u se vratiti sutra
i bez prosutih mrvica
medijskih slika
i možda ću baš sutra
stupiti u samostalni štrajk
prosvjedujući protiv
izbjegavanja teškog posla
zarad lakog posla
i dugotrajne
bla-bla-bla prakse:
jedno misliš
drugo govoriš
a treće radiš,
meni živci malo rade
inače sam dobro,
pustit ću glazbu
sastava The Clash
i potegnut ću iz flaše
i osjećati se slobodan
nekoliko minuta, svejedno
opet ću morati
sjeckati nokte,
jer su vitamini
danas dostupni,
hvala ti živote
i druže fašisto!
2.
Platonov svijet ideja – gotovo nedostupan putnicima,
u njemu se većina neće snaći. Stoga neka se drže puta
koji vodi u špilju duž koje se provlači širok otvor koji
vodi naviše, prema svjetlosti. U toj će špilji putnici zateći
mnoštvo ljudi, koji ondje žive još od djetinjstva i imaju
okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu pomaknuti s mjesta, a gledaju samo preda se, jer zbog okova
ne mogu okretati glave. Svjetlost tim ljudima dolazi
od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa.
Između vatre i okovanih vodi put naviše, a duž puta je
podignut zid. Ljudi prolaze pokraj toga zida i pronose
razne naprave, kipove ljudi i životinja od kamena i drveta, i sve moguće tvorevine ljudske umjetnosti, ali tako
da one uvijek strše iznad zida, a pritom, kao što obično
biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju, a drugi prolaze šutke. I sami će putnici biti uvučeni u igru u kojoj
neće vidjeti ništa drugo osim svojih sjena i sjena drugih
ljudi, koje svjetlost vatre baca na suprotan zid špilje.
Golema će većina putnika svoje putovanje započeti
i okončati u okovima iz ove špilje, u svijetu utvara i
sjena prepunog propadljivih stvari, tek u tamnom
33
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
naslućivanju višeg svijeta ideja koji uvijek ostaje jednak sam sebi.
NARASLI ZUBI
kosti su nam u mesu
poznato nam godi,
a danu se nikada
ne žuri,
stara i nova pitanja
odmislimo od nas
kao i uvijek,
uvijek do sada
baš sada
i baš nekada,
a imali smo priliku
za nešto više,
zaplakati kao djeca
u ključnom trenutku
prije odlučujućih koraka,
sada jedva
da i sebe čujemo
rastežući gnjecavi
kvasac taštine
zatvoreni u ustrajavanje,
ne znamo više
ni klečati
u tišini pokajanja,
umijesiti i ispeći kruh
u rano zimsko jutro
pod krovom naše kuće
iza male zavičajne kapelice
3.
Bečka državna opera (Wiener Staatsoper) – putnici
rođeni pod sretnom zvijezdom mogu, ako se nađu u
Srednjoj Europi, nabasati na najbolju, rijetko izvođenu
operu Richarda Straussa Žena bez sjene (Die Frau
ohne Schatten). Autor libretta je Hugo von Hofmannsthal, koji je napisao tekst metafizičke kvalitete,
prepun dramskoga naboja. U njemu se odsustvo sjene
vezuje za neplodnost i upleće u raskošni asocijativni
svijet nesvjesnoga koji je s početka 20. stoljeća svoju
prijestolnicu našao upravo u Beču. U vrijeme kada je
Hofmannsthal pisao libretto, 1911.–1915., Bečani su
gutali Freudove tekstove o nesvjesnom. Pa zar siroti
Hugo, dov-konvertit, pokopan u habitu franciskanera, nije bio veliki znalac nesvjesnoga?
32-37
KORIJEN
(KAMENJE MOŽE PRIČEKATI)
tek rasprostrt stolnjak
prožima svježinom
haljina je našeg razgovora
sa šivenim crvenim ukrasima
po rubovima,
ruke su nam na stolu,
oči su luke za riječi
našeg tihog razgovora,
a kada na tren zašutimo
možemo čuti
nadimanje naraslih stabla
korijenje izdržljivo
daje čvrstoću dubinama,
rasipaju se grumenčići zeml je
izronile vlati trave
zelene plac ispred zgrade
proljeće na sitno mrvi
tvrdoću površine,
ovaj travanj je spreman
za nas
pored otvorenog prozora
ručamo na svjetlu dana
prekrižene riječi na papiru
hrane kantu za smeće
4.
Jungova ordinacija u Küsnachtu kraj Züricha - većini
sredovječnih putnika koji ne prihvaćaju svoju Sjenu,
tamnu stranu svojega bića, preporuča se odlazak u ordinaciju Carla Gustava Junga kojega je Freud sve do
njihova bolna raskida nazivao Kronprinzom, nasljednikom njegova prijestolja. Na Zlatnoj obali Ciriškog
jezera dočekat će ih blaga klima s čusan palmama
i smokvama, sjeveroistočnjak i lagano uzbibana
površina vode s jatima labudova. Kao kontarpunkt
pastoralnoj idili pred njima će se ukazati žuto oličena
vila s natpisom Prizvan ili ne, Bog je uvijek tu, središte
arhetipskih ultraljubičastih treptaja, dom i praksa
Herr Doktora, arheologa arhetipova Jastvo, Anima,
Animus i Sjena, alkemičara i gnostika Basilida iz Aleksandrije. Sjedeći sučelice putniku koji mu je došao u
drugoj polovici svoga vota po liti se kako ne razumije
smisao svoje egzistencije, dr. Jung će blago reći kako
je svatko progonjen od svoje Sjene, sve crnje i gušće
s godinama koje prolaze, i posavjetovati ga da svoje
demone konačno razumije i zavoli, prihvati ili porobi.
Putnik nenavikao na takav razgovor jednim će uhom
kroz otvoreni prozor rastreseno osluškivati rumor glasova dviju žena u vrtu i udisati dim cigarete koji dol-
34
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
azi od njih. Tek mnogo godina kasnije taj će putnik
saznati da su živahan razgovor u vrtu kuće na Zlatnoj
obali vodile crnokosa Emma, analitičareva supruga i
suradnica, i Toni Wolff, njegova pacijentica, treći kut
ljubavnog Jung-trokuta. I pročitat će u nekrolozima
da su sve stranice toga trokuta ostvarile puninu svojih života, da su otkrile Sjenu unutar sebe, osvijestile
je i načinile dragocjenim dijelom svojega bića. I da
su se Carl, Emma i Toni raspršili u bijelo-crveno-žutomodro-crno-zelenom vatrometu mandale u dubokom
unutarnjem miru.
VESLAČ
1.
drveni slanik je na stolu
nije to onaj Benvenuta Cellinija
pokretan na kotačiće,
ali je i ovaj drveni
ipak skromno ukrašen
izrezbarenim klasjem žita,
tako je korisno i ukrašeno
trenutak je jutra
ispečena žuto-bijela jaja
crvene se posuta
mljevenom paprikom,
rakija puni čašice
u tavi cvrči par kobasica
med, sir i masline
boje zreo stol
čuju se vijesti iz etera
čovjek-bomba raznio autobus
pun turista, negdje... tamo,
topla crna kava, cigarete
okrijepiti se usred hrpe
izlomljenih sličica prošlog
i u trenutku jutra
u trošnom vremenu
okrijepiti se doručkom
uživajući u njenom
zadovoljnom protezanju
i mirisu znoja od sinoć,
uvijek sam škrinjica
u koju smješta
sve svoje dragocjenosti,
slutimo naše buduće
neovdašnje noći
profesorica povijesti
koja jutrom želi
da je zovem Magdalena,
a noć u Marija,
noću, dok je vodim
32-37
u mračnoj šumi,
tada privijena
želi moj poljubac,
a onda me ona
vodi dalje
u mračnoj šumi,
takve su naše noći,
anđeo čuvar nas pazi,
Marija u mraku
uvijek kaže:
zvijezde su lijepe
i imam vremena
da ih gledam,
budi spokojan mili
grješne ljubavi ne postoje –
Magdalena mi poljubila
obrijano lice,
željeli smo poći
i tog jutra na rijeku,
a na balkonu nasred ulice,
trudna puška je bila spremna
Europa je ponovno
postala cirkus,
ali ruže i dalje rastu
na grobovima veslača,
a sada su ta jaka, nova
drvena glatka vesla
u mojim rukama,
vesla je istesao zanatlija,
eto posla za mišiće
atletsku majicu
treba znojem natopiti,
bilo me je i u
proteklom vremenu
i spoznao sam
da su ljudi
opasne provalije
za riječi,
a znali su to i drugi,
e da bi se stalo
na čelo povijesti
kruh je odavno
oružje moćnih
uz taj ponavljajući govor
o dolasku
boljih vremena,
i dok je sunce
još lebdjelo nisko
roj nestašnih Amora
ispratio nas do rijeke
35
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
PRVI GLAS, DOBRA VILA:
(VEOMA TIHO)
Slušaj. U kuhinji povremeno zvecne posuđe. Čuješ
da Ruža Orčić pjevuši. Dan je odmakao. Ruža čisti
mrkvu, zatim peršin i onda celer. Ode u kupaonicu i
piški. Mokro, raširenih nogu. Vraća se u kuhinju i ljušti
krumpir. A onda? Zazvoni telefon. Mama Klara se
ljuti, jer je tata Vinko zaboravio kupiti cimet. Vidjela
je da u flaši nedostaje rakije. Žali se na skupe lijekove.
Čeka susjedu Martu na kavu. Tata je otišao kupiti cimet. Dugo ga nema, sigurno je sreo nekoga usput.
Tata puno puši, a kašlje. Razgovor je završen. Ruža
pristavlja juhu na štednjak i odlazi u sobu. Otvara
kutiju za nakit. Dugo gleda stari broš. Otvara i flašu
crvenog vina, a broš vraća u kutiju. Prisjeća se njenih
dana Hvara. Kasnije sklopljenih kapaka drijema u fotelji. Ima zavoj na nozi. Juha lagano vri. Prošlo je 10
sati. Tišina. Tajanstvena kao usta vremena. Ruža sanjari. Valovi se rastvore i ona prođe posred rijeke. Tako
je stigla na drugu obalu. Gola. Udaje se stara, neudana cura. Ruža se prene i pogleda na mobitel. Sutra
joj je 49. rođendan. Uzima telefon i pritiska dugmiće.
Nema poruke. Odlazi u kuhinju. Opere ruke. Tek
tako. Samopuzdanje jača uz brojanje žlica brašna za
kolače. Pogledaj. U vremenu je čeka medeni mjesec.
2.
slijedi navigacija,
a ne imitacija
kada nisi u koloni
moraš znat navigat
neće pomoći imitacija
koraka u maršu
i zato sam nakon
mnogih snažnih zaveslaja,
dok je čamac mirovao
uz obalu vječne nade
napisao prikaz romana
Raskrižje mrtvih
Ane Hrvatske
koji ću objaviti
u mjesečniku
Le mercure gallant ,
sve knjige koje volim
stoje u mojem
idealnom imaginacijskom
poretku
isprepletene forme spirala
zadovoljstvo potrage
vijugavim spiralnim
zavojcima,
32-37
prolazimo ispod crnog mosta
na kojem stoji plavi jahač
crna rijeka je prava linija
u ravni statične fotografije
postrevolucionarnog
prostornog koncepta
bez ijednog
smrdljivog trupla
u gulagu,
a to je bilo
u bijelom kvadratu
bijelog beskrajnog pejzaža
eksplodiranog mozga
koji rehabilitiram
montažom atrakcija:
veseli goli kupači
pri zelenoj obali
gađaju se muljem,
plovimo pored kuća
izgrađenih od crvene cigle
oprana odjeća
prikačena štipaljkama na uže
šareni prizor,
dalje, niz obalu
dvoje djece lovi leptire,
profesorica povijesti
traži da je zovem
moja Rivijer
i grli me otpozadi,
šapuće svinjarije mazno
u moje istegnuto uho,
obilna pljuvačka
curi mi niz grudi
počinjem veslati ka obali,
gdje taksijem izabranih eseja
Jelene žene koje nema
stižemo u Berlin
i odlazimo u kino,
ali profesorica Rivijer
ne gleda crno-bijeli žurnal
o bombardiranju Guernice
stiska mog gregora
preko hlača
i odmah se pretvaram
u generalnu liniju,
salutiram u tom kadru
spuštenih gaća,
a publika u kinu
plješće što nisam obrezan,
onda sjedam i gledam
dokumentarac Entartete Kunst
36
Klasje naših ravni
Zvonko Sarić i Svetlana Ban, Na kraju
o ozložbi Degenerirana umjetnost
i prepoznajem budući
Fassbinderov film
Brak Marije Braun ,
Puskás, Kocsis i Hidegkuti
izgubili su utakmicu
u Švicarskoj
još za života
DRUGI GLAS, ZLA VILA:
(VEOMA TIHO)
Slušaj. Počinje padati kiša. Ruža Orčić leži na krevetu. Miluje sebe i uzdiše. Otvori oči. Sama je u sobi.
Ustane i navlači gaćice. Majicu, čarape. U papuče.
Obuče bade-mantil. Prilazi prozoru i gleda. Tišina. Sjeti se pokojnika. Brata. Treba pospremiti oko grobnice.
Prije Uskrsa. Prekrsti se. Gladna je i odlazi u kuhinju.
Otvara konzervu i popapri komade tunjevine. Žvaće.
Misli šapuću isprekidano: »I te druge žene. Ispravne,
matere na roditeljskim sastancima. U krevetima, na
podu.« Ruža se odavno nije smijala s nekim. Ima dunca od breskve u špajzi. Pekmeza od jagoda. Skine i
obriše naočale. Počeška se po nosu. Uplakana. Onda
ode u kupaonicu i piški. Mokro, raširenih nogu. Prošlo
je 19 sati. Ruža Orčić se počešlja ispred zrcala. Vri
voda za čaj. Nalije ruma u šalicu. Uvijek isti mirisi
za Ružu. U sobi uključuje televizor. Promijeni kanal.
Onda i taj. I sljedeći. I još nekoliko. Nakon vijesti gleda vremensku prognozu. Zatim se vraća u kuhinju i
pere posuđe. Pljušti kiša. Pogledaj. U vremenu je čeka
gorki mjesec.
3.
nakon projekcija
svjetla se pale,
kompozicijom kolaža Merz
vraćamo se na rijeku,
pošli smo svojim putem
moleći se Njemu,
tehnikom uklapanja
profesorica povijesti, moja Rivijer
spaja ideje
o noćnom prazniku
naših zrelih doba
nađenih na adresi
11000 buzdovana
gospođe Pauline Reage,
noćit ćemo u kući Pamćenja
našem novom utočištu,
u estetizirajući suton
vesla su odložena
32-37
Mjesec trkač
bit će iznad nas,
pronašli smo naše
privremeno uporište
u kompjutorskom programu
Želja za dokumentom
kojim odlazimo
u Beču na trg Stephansplatz
podno tornjeva Stephansdoma
i zatim na Heldenplatz,
a nakon šetnje
Marija sprema večeru
i kaže:
zvijezde su lijepe
i imam vremena
da ih gledam,
budi spokojan mili
grješne ljubavi ne postoje –
ljubi mi lice,
dok u dvorištu
pijevac čeka
jutarnji odlazak
noćnog, zvjezdanog neba
5.
Umjetnički bureau , Petrograd – putnici koje put nanese u Rusiju prosinca 1915. svakako trebaju navratiti u galeriju avangardne umjetnosti u Petrogradu
Umjetnički bureau Madame Nadežde Dobičine, na
poslednju futurističku izložbu pod intrigantnim nazivom ‘0,10’. Ondje će gospoda futuristi u nedjelju, 19.
prosinca, izazvati skandal izlažući djela u slavu kulta
praznine, mraka, ništavila a jedan od njih, 37-godišnji
Kazimir Maljevič, prvosvećenik suprematizma, najaviće ukidanje sjene u slikarstvu, sjene vezane uz predmete iz vidljivog svijeta i nastanak Crnog kri i Bijelog
na bijelome. I zaista, osam godina kasnije, nakon rastanka sa staroruskom ikonom koju ostavlja u svijetu
realnosti, autor Crnog kri otisnut će se u svijet čiste
emocije u umjetnosti, onkraj svake asocijativnosti, s
onu stranu tijela i njegove sjene, živog i neživog, zbiljskog i imaginativnog, materijalnog i transcedentnog.
Ironija je sudbine da će nekoliko desetljeća kasnije
samo Marsovo polje, trg usred Sankt Peterburga, dijeliti galeriju Madame Nadežde Dobičine i Ruski državni muzej, u kojem jedni uz druge stoje mnoštvo
staroruskih ikona i Crni kri moderna ikona otpadnika
Kazimira M. Radikalno raskidajući s prošlošću, taj će
joj umjetnik ipak biti vraćen. Umjetnost ne treba nas, i
nikad nas nije trebala otkad su zvijezde prvi put zasjale
na nebu, njegove su proročki blage riječi.
37
Klasje naših ravni
Matija Molcer, Riječi s pločnika
38-41
Riječi s pločnika
MATIJA MOLCER
1.
ispred gonioca
iz gumene čizme
vjetar bježi
iznad gladnih
ugarnica
u pravcu komunizma
ja u cipelama
pokušavam
naslikati oranicu
u vremenu gospodnjem
gospodnjega uniforma
uniforma i reforma
papirnatim
mirisavim rupčićem
tragove pokrivam
iza mene
titraj tamburice
njuška
ja u zelenom šeširu
s crnim brkom
upitah
znaš aidu
što mi gaziš djetelinu
2.
na bodljikavoj žici
njiše se papir
na papiru
mirisava pjesma
političar
koji naftu pije
s visine
polijeva
3.
hajd’ u kolo
oko mene
da susretnem
samog sebe
hajd’ u kolo
oko klizališta
oko subotičkog
kazališta
4.
bijaše čovjek
s kišobranom
jednostavno
upita me
pada li
standard morala
5.
ta pista
je utopista
tu motori
idu bez benzina
goli anđeli
pišu smrtovnice
dok ginu
čovjekove
okolice
6.
imam li
nemam
došli su
nepoznati
nisu uzeli
dodali
i udvostručili
dosadu
38
Klasje naših ravni
Matija Molcer, Riječi s pločnika
7.
kupujem naglo
jer umjesto izgovora
nemam početak
ni završetak
samo
samotnu sadašnjost
8.
gospodična odvratnosti
kupuje
iste ostatke
kao ja
ostaviti će
u praznu glavu
9.
vrijeme je
za crnu kavu
nema te prijatelju
kakva li komedija
ležiš u vječnosti
u senćanskom groblju
nedaleko
od masovne grobnice
10.
u ritmu gonjenja
riječi bježe
u ovu pjesmu
11.
rastanak s razumom
možeš uočiti
na svim kanalima
televizije
dok osušene mozgove
kotrlja
bezosjećajni
sjeverac
38-41
12.
kud smo došli
naopako
gladni
s neba kao manna
hamburger pada
gosponček
ovo je zemlja
obećana
13.
brižno zapakirane
žigice
žele živjeti
14.
na opće zaprepaštenje
literata
pod zemljom
vozim slomljene riječi
15.
subatička
komendija
rex matijaš
u piceriji
16.
bestidna
besmrtna smrt
kezi zube
iz bezimene
lubanje
17.
jučerašnje sjene
s asfaltirana
pašnjaka
još zveckaju
u tvojoj glavi
odlikovanjima
39
Klasje naših ravni
Matija Molcer, Riječi s pločnika
18.
svrbi pjesma
u uniformi
19.
susrećem sebe
iza ugla
i to više puta
20.
posramljen
pokušavam
da potamnjujem
nerazumljive
riječi
s pločnika
21.
i tako
nekako
bilo kako
jednostavno
22.
ćelava istina
pod kišobranom
u crnini
zaobilazi pravdu
i odlazi
pješke
u prošlost
23.
u slavnoj prošlosti
naknadno dobivene
bitke
gozba strvinara
38-41
24.
trenutak uzdaha
pas vrši nuždu
na pločniku
25.
daj mi san
ovaj život
u koji sam
napola prisutan
pozdravljam
26.
ptičji gnjev
nad urbanizmom
ružno rušimo
da zaustavimo
prošlost
27.
ti i ja
ja i ti
to nismo mi
s pogledima
u prazno
28.
pjevaj mi
pjesme
bez teksta
kao koza
bez glave
bez repa
29.
posvuda
zapaljivi
transparenti
grohotom
mimoilaze vrijeme
40
Klasje naših ravni
Matija Molcer, Riječi s pločnika
38-41
30.
u noći
autobus
osvjetljava
tanku daljinu
u nama
36.
besjajna
svijetlost
miluje
zalazak
trezvenosti
31.
svjetlost
bez izvora
neraspadnuti leševi
svetaca
i jovana dučića
37.
umjesto mene
prizemlje
32.
pokažite mi
čovjeka
s 32 zuba
33.
etnokriza
sirdarja
amurdarja
približava
u staklenku
beskrilna
golubica
34.
snježna riječ
zimskog jutra
bjelji je od
bijeloga sutra
35.
razapeta misao
iskrvari
na sunčanom
pločniku
38.
blijesak
pljesak
metak
je pao
u pijesak
komadić sunca
ga oplakuje
39.
poslije
osjetih
čudnu mirnoću
između redova
pod snježnom kišom
nestale su
jučerašnje riječi
40.
snijeg se topi
na pločniku
tragovi
iščezavaju
u besmislenu vječnost
tanatos atanatos.
(25. i 26. XII. 2010.)
41
Klasje naših ravni
Lazar Francišković, Golgota vjetrova
42-43
Golgota vjetrova
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
...
2.
Golgota vjetrova u beskraju priča
I di lampaš u pendžeru tio... krije...
3.
Sjećaš... njež crvenokos djevojčurka,
Na trgu varoši, s krup radoznalim očima?
Prid Dužijancu i slastičarnom.
Sa taj bijelih i dalj salaša,
I unaokol iz blizine šum vode iz fontane,
Zadivljeni šapat riječi joj u očima:
Oči joj ko od orhideja!
Ovo koliko znam još niko ovako nije napisao.
I odrpanca pred njom sa mnogih cesta,
Umornog od mnogih istina.
... kao i prije.
Još i danas, jedan sjetni odgovor-osmjeh
Koji joj je uputio,
Negdje u beskraju vjetra, njiva, klasova i pupa, na trgu:
Zar je to važno...
4.
Možda u ravni
Nije u dobrima Kanana
Već u stvorenju,
Koje sebe si samo
Nikako da sretne.
5.
Nisam sjena već stvarnost. –
Šapat orhideja u očima djevojke,
I u lahor suncu jutra:
Pričaju... a ne i istinu,
Ratnici nikada ne gube...
7.
Rascvali nestvar orhideja joj u očima
Njijež crven divalj boja u dug kovrdžav kosi.
8.
Iz kraja pustinjak prinčeva
Ne po materijal obilju,
Već milosti dobrog OCA!
9.
Bože... rijetko pripiremo...
Oprosti... griješni... i Ona je neko i nešto drugo: Samarijanka, u pustari života.
10.
Prsti joj grane vjetrova pletu,
Širom puste i bil uljuljanih salaša
Krišku vjere, nade i sreće mole;
Zagledaniu modrilo oranica.
11.
Prid Gospinim oltarom...
-Majko, u nje je sve više vjere
Ko i u moje Mame. –
Sam.
I zagonet njen plah pogled...
Neočitočitovan prekras orhideja.
13.
Bol-žar zjena dav-prije
Glas lomi između neba si i zemlje.
Protkan snag-dušom vil-Samarijanke
U biću i šar joj osmjehu.
14.
- Došao i otić... ne i sam... –
I kao da od vjetra podršku traži, okreće...
Tražeći se... i razdragana dug crven-zlat mrs kosom
I naiv osmjehom djevojke tio mu:
Ovdje nas dragi nema...Od života ljubav u duši gori
Za sve što mogli i možemo...
15.
Nek nam sude ako u pravu,
Djeci, sunca a po kad kad i žući...
Iz slabosti srca i duše nam.
42
Klasje naših ravni
Lazar Francišković, Golgota vjetrova
42-43
16.
Beskraj zrn svjetlaca u vinu ozlaćenih klasova
Radoznal upitom u očima,
Ugursuz ljubavi djevojke odrasl već čini u ženu.
21.
Sjećaš... njež crvenokos djevojčurka,
Na trgu varoši, s krup radoznalim očima?
Prid Dužijancu i slastičarnom.
17.
Sokakom starim izmešu si,
-Ovaj puta ratniče...U nje tii smiješak što tone u dan:
Neće ić... ne iz mašte nego zbilje
Iz istine u novo.Ko pri molitvi, neumoljivo...A oluj duše...
Sa taj bijelih i dalj salaša.
I unaokolo iz blizine šum vode iz fontane,
Zadivljeni šapat riječi joj u očima i glasu:
Oči joj ko od orhideja!
Ovo koliko znam još niko ovako nije napisao.
18.
Proljeće u korizmi bura,
Danima... ravnicom i u bijelom ponekom ostalom
salašu
Čovjeka, i u vremenitom dobru u njima Božju riječ da
iskrenu
Susretne,
Napose sa svih strana zemlje.
... kao i prije.
Još i danas, sjetni odgovor-osmjeh.
Koji joj je uputio,
Negdje u beskraju vjetra, njiva klasova i pupa, na trgu:
Zar je to važno...
I odrpanca pred njom sa mnogih cesta,
Umornog od mnogih istina,
19.
U ne omjer mrginju
Zjene joj tajanstvenije i od orhideja,
Neshvatljivu nje daha vremena:
Dužijance hod-krad.
20.
... u pusti i polusjenama jednog... jutra... ko dijete...Tio mu...:
Danas Putnik-ratnik nije sam...
22.
Na njem raspeti Krist!
... odlazili i dolazili... odmarali...
Djevojka, Putnik:
Jutro gubi...
Cestom osjenjenom zlat-krvav prahom sunca...
-Ako vas negdje ne prime...
-Ne uzmi im Oče za krivo...Ona tiho za oboje držeć za ruke...
...
Vjekoslav Brešić, Periferija, 1967.
43
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
44-59
Priče za djecu i odrasle
RAISA TALALAJ1
PROSJAKINJA – Sunce je zažarilo pijesak, tako da ne
možeš stati bosom nogom, spržilo je povrće i cvijeće,
a lišće visi poput krpa. Sve se živo sakrilo u hladu. Objedovali su u sobi. Tu nije tako vruće, kao u vrtu ispod
oraha. Ustim je cijedio iz staklenke kvas, njegova žena
Odarka, po sadašnjem Darina, sipala hladnu juhu iz
zdjele u glinene tanjure, djed Samijlo rezao je šnite
svježeg kruha, a petogodišnja Jasočka već je srkala
borščik, kad – vau – kroz otvorena vrata doletjela je
sjenica i sjela na naslonjač slobodne stolice.
Gle raščupanka: perje strši, blijede boje, kao
zapuštena prosjačka odjeća… Nimalo se ne plašeći,
ptica je okretala glavu na sve strane i žalosno pisnula:
– Dobri ljudi, oprostite što mi vam se ja, tako mlada,
obraćam. Moji su roditelji poginuli… a imam četvero
gladne djece. Dajte mi za komad kruha… Svi su zanijemjeli. Ni riječi iz usta. Da nije juha kapala sa žlice,
činilo bi se da je kinooperater zaustavio traku. Sjenica
kao da je to i čekala: Prhnula je na košaricu s keksima,
bez žurbe uzela jednog i u niskom letu, jer je keks bio
težak, odletjela iz sobe.
– Prostača!
– Za ne povjerovati!
– Jeste li vidjeli?!
Smijući se tom događaju pojeli su do kraja juhu i
kotlete. Tek što je Odarka podijelila krigle s kvasom
i na sredinu stola stavila košaricu s keksima, sjenica
je ponovno doletjela u sobu. Prijateljski im je zacvrkutala, kao da je htjela reći: o, stigla sam taman na
vrijeme, i odmah prema košari. Bljesnula je crnim biserom – koji će komad uzeti – i nakon toga skoro pa
aristokratski stavila keks u kljun i odletjela.
– Dobro što je mačka s mačićima na tavanu, jer sada
nekome ne bi bilo ugodno! – Dugo se smijao, a onda
zakašljao djed.
Kad su se svi razišli, Odarka je košaru s keksima stavila
na policu s knjigama, sa stola istresla mrvice i počela
prati posuđe. Na solu je ostao jedino tanjur s dvoje
šnite kruha. Sjenica je doletjela i već kao da je kod
vlastite kuće, počela gospodariti: pogledala je kruh,
a onda sletjela na policu s knjigama. «Komad kruha»,
znate, to je samo fraza…
Slijedećeg dana Darina se odmarala na ležaljci ispod
orahove krošnje. Na suncu, pored ganjka, stajala je
kaca s vodom: u njoj su prali noge, kako u kuću ne bi
unosili pijesak. Pogleda – na konopu između štipaljki
sjede dvije simpatične sjenice – nisu izgledale kao
ona od jučer – i nešto cvrkuću međusobno. Pocvrkutale su, a onda je jedna bućnula u vodu, stresla se i
odjednom – pretvorila se u jadnu prosjakinju. Vau! Pa
to je ona jučerašnja raščupanka! Prava glumica!
Pogledaj, tako treba, pisnula je kolegici i fiju… u sobu.
Zatim i druga: buć u vodu i fiju… za njom…
Ali prosjakinja nije lagala. Ipak je imala četvero gladnih usta. Ptići, umorivši još slabašna krila, pritajili su se
u grmu od borovnice i tiho čekali roditelje. A kada su
ih ugledali digli su takvu galamu: «Meni, meni» - svaki
viče i treperi krilima iz sve snage. Mokre sjenice smrvile su kekse i počele gurati desert svakome u njegov
žuti kljunić. Što sve može učiniti roditeljska ljubav!
TAJANSTVENI DOGAĐAJ – Preko ljeta čitava je
obitelj živi u vikendici. Došli su i Larisini roditelji iz
Donbasa, unučicu prošetati i sebi pored Dnjepra skupiti zdravlja za cijelu godinu.
Djed Timofij pošao je u ribolov prije zore, i do
doručka će, sve dok po njega ne dogega baba Katrja,
sjediti na brvnu. A nakon doručka, onda mu se, naravno, spava. Ali spavati u deset u jutro sramota je. Pa,
dida uzima novine, kao da će čitati. I uputi se sjesti na
kladu u hladovini. Novine stavi ispred sebe, laktove na
koljena, rukama podupre čelo i tako «čita».
Alisa je šetala obalom jezera. Nekoliko je minuta
pažljivo promatrala umjetničko klizanje vodenih
muha, a kada joj je to dosadilo, skočila je iz vrbika na
stazu, kako bi otrčala kući. A tamo, gušter šmugnuo
joj ispred nosa. Od straha je izgubio i svoj zeleni rep.
Lisa ga uhvatila zubima. Vau – miče joj se u ustima!
Još je spasila žabicu od uža. Nenamjerno. Tako je ispalo: Pratila je vilinskog strijelca s prozirnim šuštavim
krilima, kad odjednom čuje: netko beznadno stenje.
Kre, kre, kre. I to negdje u blizini. Prišuljala se prema
glasu, i gle – sjedi žabica kao skamenjena i viče svoje:
»upomoć». Preko puta nje už sa žutim uškama. Čara
1 Raisa Talalaj pripada srednjem pokoljenju ukrajinskih književnica. Književni rad počinje kao pjesnikinja, da bi se posljednjih godina javila u
vodećim književnim glasilima proznim djelima za djecu u kojima dominira ljubav prema životinjama. Raisa Talalaj je članica Društva ukrajinskih
književnika. Prijevod s ukrajinskog: Đuro Vidmarović i Darja Pevlešen
44
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
nad njom poput Džune, kako bi mu u usta došla
sama. Leži kao da s tim nema nikakve veze – ona, pak,
sama želi njemu u usta. Gle, kao da ga moli da što više
otvori usta, jer ovako je teško ući, i ne viče: «kre, kre»,
nego «otvaraj, otvaraj». Kad je ugledao Alisu, uplašio
se – i pobjegao prije nego ga ugledaš. A žabica je
sjedila kao i prije. Nju je, jadnu, paralizirao strah. Alisa
ju je čak diraka šapom, kao da joj je željela kazati:
hajde, budalice, bježi, živi dalje. A ona sjedi. Ne može
vjerovati.
Sretna zbog takvog događaja, Alisa je preskočila ogradu svog vrta i igrajući se progona nakostriješila dlaku
na repu i jureći otrčala stazom kao da za njom juri
bijesan pas.
U zaletu je skočila na višnju, s višnje na krov, s krova
na štalu, pa opet na stazu, zaletjela se i na kladu…
Jao, jao, jao – iznenada je skočila i bolnim glasom zavapila klada. Mačka, sada uistinu prestrašena, otrčala
je na višnju.
Ah, nesreća! Pa to nije klada, to je dida! Ona protrčala
kao munja po njegovim leđima i glavi.
Na ovo vikanje dotrčali su čak i susjedi. Glasno lajanje
proširilo se svim vikendicama. A pospani djed ništa ne
shvaća i ne može objasniti zašto se dere.
– Joj, joj, joj, leđa! – stenje.
Skinuli su mu potkošulju, a tamo, kao da je netko
prošao gusjeničarom… Na kraju nitko nije shvatio što
se to didi dogodilo.
ŠAPICA I KASJAN – Ratoborno «mijau» probudilo je
Mirona u cik zore. Skočio je s kauča i pogledao kroz otvoren prozor. Alisa je s napetim leđima nakostriješena
i s dignutim repom, uz glavu pripijenim ušima, stajala
nasuprot nepoznate odrasle mačke i prijeteći vikala
svoje «uuuu».
Mačka je sjedila i netremice gledala je u oči, držeći
uzdignutu desnu šapu.
– Šic van! udario je dlanovima Miron.
Mačka je uplašeno ustuknula i nespretno na tri noge
odšepala u dubinu vrta.
Šapa za koju je mislio da je spremna udariti, bila je
slomljena. A Alisa je pobjednički potrčala za njom.
Kako bi izbjegla njezine pandže mačka se morala zaustaviti i okrenuti radi obrane.
– Mijauuu! – opet se za nju uhvatila Alisa.
Miron je morao ustati. Upalio je čajnik i otišao do
jezera. Mačke su nos do nosa sjedile pored vrtnih
vrata, natječući se u snazi pogleda. Kad je prišao,
ozlijeđena mačka je zastala, ali prije nego što će
pobjeći pažljivo ga je pogledala u oči. Ako kaže «šic»,
ona će otići, a što ako ne kaže…
44-59
Nije rekao. Pogledao je na slomljenu šapu.
– Ah, jadnice! Ne boj se! Dođi! Uzeo je mačku na
ruke. Alisa od Mirona nije očekivala takvu izdaju.
Uvrijeđeno je trznula repom i popela se na višnju.
Miron je mačku unio u kuću i položio na kauč.
– Tko ti je učinio takvo zlo?! Dospjela si u neku klopku, ili te je netko pogodio kamenom? Tiho joj je govorio, ne znajući kako prići slomljenoj šapi.
– Dobro, hajmo te liječiti.
Mačka je zastala, priljubila uši uz glavu i čak zažmirila,
shvaćajući da će boljeti, ali moraš trpjeti. Posuo je
ranu streptomicinom, stavio šapu na čistu klenovu
daščicu, podloživši ispod malo vate i tek onda dobro
zamotao gazom.
Alisa, koliko ju god Miron zvao, pojavila se tek kad
se smračilo. Tugovala je i prestala se ljutiti. Ona ga
je silno voljela! I on je volio nju. Da ju nije volio, ne
bi zvao, ni tražio, ne bi je hranio svojim najdražim
kokošjim bocama – sad joj je dao već treću…, ne,
dovoljno je, još će zaspati na pragu. Pola boce pojest
će noću kasnije, kada jako ogladni prije svitanja.
Zaslijepljena srećom pomirbe, nije ni primijetila suparnicu, koja se smjestila u dnu kauča, i promatrala ju
od bola crnim očima.
Tri dana uvrijeđena usvajanjem Šapice, tako je mačku
nazvao Miron – Alisa je čas napuštala dvorište, čas se
vraćala. Kad bi bar mogla prestati biti ljubomorna –
tada bi joj odlazak čak godio: susjedi su je poznali i
poštivali. Neki su od njih išli u ribolov zajedno s njom,
netko ju je vidio kod sebe u vrtu s mišem u zubima, a
prije tjedan dana, kad se u dvorištu Franciske Pavlivne
tukla sa štakorom skoro svoje veličine, i uspjela mu
pregristi grlo pred očima prestrašene bake, navečer je
o tome znao cijeli njihov otok! Pa i Katerina Kornjijivna zamolila je da joj Miron posudi mačku kako bi kod
nje prenoćila, i barem prestrašila bahate miševe. E, pa
k njoj će se i preseliti! Tamo ima miševa kao u priči…
Neka, neka! Neće ona propasti! To mu neće oprostiti!
Ali predveče Alisa više nije tako razmišljala – čula
je kako Miron glasno doziva njeno ime, osjećala je
preko susjedove ograde njegov, njoj tako dragi miris
i oprostila.
Kasnije, nakon tjedan dana, već se počela družiti sa
Šapicom. Šapica – odrasla i iskusna mačka, znala je
koketirati Mironu i istovremeno biti majčinski naklonjena Alisi. Znala je kako može pridobiti prkosnu pubertetsku Alisu: jednom ujutro dok je ona slatko sanjala, došla je bez dopuštenja, i počela joj lizati leđa,
rep i iza ušiju. To je bilo tako slatko, tako dirljivo: još
nedavno je malu Alisu tako dotjerivala mama. Alisa se
45
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
probudila, ali se pravila da spava – željela je da ovo
blaženstvo traje što duže.
Svakog jutra i svake večeri Miron je premotavao šapu.
U početku mazao je ranu smrdljivom mašću, zatim
je stavio vatu s daščicom i premotavao tako jako, da
ne može zavoj strgnuti zubima. Od bolova mački su
treperili brkovi, ali nije se otimala. Miron ju je zvao
umnicom, češkao iza uha i častio nečim ukusnim.
Jednom je Šapica sjedila na ganjku usred treperavih
sunčevih zraka i drijemala. Nije ni čula kako se ušuljao
veliki riđi mačak. Taj je ničiji skitnica znao sve o svima
na otoku. Pa, naravno, uskoro će hladna gladna zima –
mora znati gdje su čiji miševi i koliko ih ima, ispod čije se
kuće skrivaju ježevi, gdje noće sjenice i vrapci, gdje se
mogu loviti krtice, a gdje štakori. Isto je tako poznavao
i sve ribare: kako one kod kojih može izciganiti dvije
ribice i one kod kojih može bez posljedica ukrasti koju
ribu… Znao je i svaku koketu prelju, sve svoje suparnike,
s većinom od njih odmjeravao je snagu. Neke od njih
znao je samo pogledom paralizirati.
Šapica ga je, vjerojatno, poznavala od ranije, jer se
digla na tri noge, druželjubivo zažmirila i mijauknula.
Mačak je pomirisao njenu vlažnu njušku, bolesnu
šapu, rep i raskomotio se. Šapica je, trljajući se o njegovu glavu, legla pored, pokazavši bijeli trbuh.
Alisa je s negodovanjem sve pratila s višnje: samo
im je još treći nedostajao! Ne, to neće moći tako!
Ona ne namjerava još s nekim dijeliti svog Mirona!
Kao ris skočila je s drveta mačku na leđa. Mačak se
od iznenađenja trgnuo i pobjegao s ganjka. Mislio je
preskočiti zdjelu s vodom, ali ju je dotaknuo i ona je
pojurila za njim. Baabah. Alisa je režala za njim sve do
ograde. I tek potom uplašeni je mačak pogledao tko
tako bijesan ovdje živi?!
Taj riđi div došao je u njihovo dvorište ponovo, kada
Šapice ondje više nije bilo. Gdje ju samo nije Miron
tražio! Alisa je prije tri dana čula kako je njihova susjeda Franciska Pavlivna u povjerenju govorila Nini
Jakivnoj, kako je vidjela ustrijeljenu mačku pored kontejnera za smeće, i molila je da se o tome ne govori
Mironu.
– Mačku nećeš vratiti, a bolje s Bidjuginim nemati posla.
– Taj gad može i vikendicu zapaliti.
One su se još uvijek sjećale kako je on okrutno
postrijeljao vidre koje su se doselile na njihovo jezero.
Nitko mu nije smio ništa prigovoriti. Svi su se bojali
tog smeća i šutjeli, trpeći njegove bezobrazluke: svaki
drugi dan napio bi se rakije i psovao zajedno s punicom, tako da se čulo po čitavom otoku, do ranog
jutra. Nije poznavao normalne riječi.
44-59
Mačak je lutao dvorištem i označavao teritorij kao da
je njegov, nije zaboravio ni jedan kut.
Alisa je sjedila na krovu, gledala i nije se žurila braniti
svoje pravo na imanje. Kakav bezobrazluk: ništa se ne
boji – došao je u kuhinju i žvače njezin doručak!
Ali nije se htjela svađati. Tiho je sišla sa svog postolja,
došla do označenog kuta i počela njušiti njegovu posjetnicu: «Zdrav, hrabar, pametan, neovisan, iskusan,
lovac, ribar, ljubavnik…» Kakav mačak! Evo zašto se
Šapica trljala o njega!
Alisa se na prstićima ušuljala i legla na ganjku,
zagradivši mačku izlaz.
– O! to si ti?.. – promrmljao je iznenađeni mačak.
Ona je za svaki slučaj ustala i malo uzmaknula.
– Ti bi mogla vragove u pakao tjerati, – prisjetio se
njihovog posljednjeg susreta.
– Hm…
– Sviđaš mi se.
– Mr-r-r.
– Samo nemoj dolaziti u Bidjuginov vrt…
– Znam.
– Bok.
– Dođi večeras na obalu. Među kamenjem je
neviđeno puno miševa!
– I gadova… – prekinuo ju je mačak. – Ako bi se što
desilo – zovi. Ja sam Kasjan – i ne okrećući se ponosno otišao.
Alisa ga je otpratila pogledom do ograde, došla do
označenog kuta i njušila, njušila njegov miris, jak,
magičan… Već ga je zavoljela. Isto tako kao i Mironov
miris. Mačka je prislonila uho na označeni ugao i
uzduž cijelog vrata namazala si krzno. Neka svi znadu
– ona je prijateljica samog Kasjana!
Sada je Alisa svakog dana sjedila na ulaznim vratima i čekala mačka. Ponekad ga je tako željela vidjeti
da su joj trnci prolazili po koži! Padala je na užaren
pijesak i okretala se s boka na bok, odguravajući se
zadnjim šapama, klizila vratom i trbuhom po pijesku.
Nakon toga trčala bi do Kasjanovog znamenja, već
davno izblijedjelog od nje same, i iz sve snage trljala
se, zažmirivši.
– Da se nisi zaljubila? – iznenadio ju je Miron.
– Mr-r-r. – trljala se o njegovu nogu Alisa.
Po noći nije mogla zaspati. Popela se na vrh krova, trenutak promatrala izmaglicu na mjesecu, nakon toga
viknula na cijeli svijet:
– Kas-jaaa-ne!
– Vaa-u! odgovorio je mačak. – «Cura je sazrila!»
Miron je već peti dan tražio svoju mačku.
46
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
– Gospodine umjetniče! – pozvao je preko ograde
susjed. – Čuo sam da ste izgubili mačku. Evo, malo
prije sam vidio neku s bijelom mrljom na vrhu repa, na
kraju otoka, na obali zaljeva. Hoda s riđim mačkom…
Istina, to je bila Alisa. Mačak je sjedio na kamenu, a
ona se pred njim sretno prevrtala s boka na bok. Kad
ju je Miron pozvao, zbunila se, jer je voljela obojicu: i
Mirona i Kasjana. Ali Miron je sve riješio umjesto nje
– podigao ju je na ruke, privio na grudi i odnio kući.
ALISA I MARS – Alisa je jako voljela mačiće i kada
su joj ih oduzimali, gubila je spokoj. Lutala je čitavom
kućom, molila da ju puste u hodnik – tražila je i zvala.
Mlijeko je naviralo i zgrušavalo se u kamenčiće koji su
pekli i boljeli. Shvativši, da joj djecu neće vratiti, zahtijevala je susret s mačkom. Ali gdje pronaći u Kijevu
takvog mačka!
Na dači takvih kavalira, kao pijeska u moru – ispod
svakog grma. Cjelodnevne njihove serenade, turnire i
dvoboje doveli su čitavu obitelj do ludila. Ponekad čak
ni mačka nije mogla izdržati: skočila bi kroz prozor i
otjerala slijedećeg uzdisatelja – već je mjesec dana
skotna, a on još uvijek zavija o svojoj ljubavi! Mačak
preskoči preko ograde, pa opet k njoj preko rupe
u ogradi: «Mijaa-u, mijaa-u!» – kao onaj Turčin, koji
znade normalno složiti samo dvije riječi: «Posljušaj,
djevuška, ti tako krasivi!»
Kakvi se tek mački u nju nisu zaljubili: Perzijanri,
Kartezijani, Angore, Koloprointi… Alisinim čarima
podlegao je i susjedov aristokrat, kojeg su kupili za
dolare, sa šamponom, mazili na ukrasnim jastucima i
crvenim Fordom dovezli u susjednu daču.
Jasočku i Alisu tek su nakon ručka stavili na spavanje,
a on je već pod prozorom:
– O senjor-r-r-o Aliso, golubice moja draga! Kako bih
želio biti miš kojeg ste Vi jutros uhvatili… - i slično bućibući. Dok na njegov glas nije izišla susjeda.
– Borjusik, moj mačiću! Pa što radiš tamo u korovu?
Idemo ručati. Skuhala sam ti kobasicu…
On je progutao kobasicu i ponovo prema ogradi – i
priča čas kroz jednu, a čas kroz drugu rupu u daskama:
– Prepelice moja, čarobni cvijete moj!.. Ja maštam o
našem bliskom susretu…
Susjeda čuje – opet njezin Borjusik mijauče.
– Mačiću, dragi, je si li zalutao?
To je razljutilo čak i petogodišnju Jasočku:
– Nije on zalutao, već se zaljubio u našu Alisu!
A u Kijevu svaki susjed ima mačku. Stali moliti – a ni
jedan ne paše za ozbiljne odnose. Morali su Alisu
44-59
odvesti do mačka Mironovog prijatelja Volodimira.
Tko zna kamo. Volodimir je bio ponosan na svog
mačka i pričao je o njemu mnogo toga zanimljivog.
Dok još mačak nije napunio ni godinu dana, kao i
svi mladići i on se volio hvalisati. Pa pred kim, pred
glupanima-golubovima, koji su se smjestili preko puta
njihovog balkona. Ide, šeće pocinčanim rubom, miče
snažnim brkovima i iskosa pogledava da li ga promatraju. Šetao, šetao pa se i došetao. Dobro da je ispod
balkona raslo cvijeće: samo je slomio šapu, povrijedio
čeljust i ogrebao njušku. Koliko su se samo s njime
namučili!
Kakav li je samo iz njega mačak izrastao! Crn, čak u
tami isijava iskrama! Dugih šapa. Rep drži ponosno
kao Kozaci mač. Sjevajuće zlatne oči, veliki bijeli
očnjaci – pravi grabežljivac. Pa kakvo tek ima ime!
Ime boga rata – Marsa. Kao po njegovoj volji. Ratovati. Loviti. Osvajati. Pokoravati. Pomilovati… A on se
dosađuje u četiri zida. Samo što se popeo na glavu
svome gazdi. Volodimir mu kuha, mazi ga kad mačak
dopušta, posprema za njim, poštuje ga i boji ga se.
Posebno se boji kad zazvoni telefon.
Mars mrzi telefon, jer ne shvaća što se dešava
starome: tek digne slušalicu i odjednom počinje
pričati bogznašto i još se uz to i smije. Mačak misli –
čovjek je poludio! Polako navaljuje na njega sa svojim
jezivim «mijau!», pa još i prijeti – kao da želi kazati:
hajde, baci tu đavolsku igračku. Ako gazda ne obraća
pažnju – baca se i grebe kao sotona. Ali stari je lukav:
sada, kad zazvoni telefon, zatvara prede njim vrata –
poludi malo, pa izađe kao da se ništa nije desilo. I što
ćeš s njim!?
Prije Alise Mars je imao različite kokete. Ali Alisa!..
Kad su je dovezli, ona nije niti pomislila baciti mu
se pod noge i prevrati se s bok na bok, kao prethodne musi-pusi, jedino je dopustila da pomiriši njen
ružičasti nos. Kada je namjeravao pomirisati joj rep,
ona se okrenula, i počela na njega siktati, želeći kazati
– kakav je to odgoj! Kava je to familijarnost!.. I opali
mu šamarčinu!
Morao joj je ugađati, osvajati ju. I još pratiti kao caricu
iz sobe u sobu:
– Ovo je kabinet. Ovdje volim ležati na stolu usred
hrpe papira i slušati kako mi stari čita pjesme. Na krevet stanemo svi troje. A u ovom su hladnjaku moji sir,
meso, jaja i riba. Draga, dođi u blagovaonicu – ona je
najveća i najljepša. Izvolite gospođo sjesti na kauč…
Alisa je skočila na sredinu kauča i počela se dotjerivati. Marsu je bilo nepodnošljivo gledati kako ona,
žmirkajući zlatnim očima, tankim malenim i ružičastim
47
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
jezikom liže šapu, trlja njome iza uha – o, kavo uho! –
A zatim, okrenuvši carsku glavu, prala je – oho, kakav
jezi! – leđa. A kako je samo dotjerivala trbuh, podigla zadnju šapu i pokazala nježno, svjetlo kao vrhnje
krzno trbuha sa crnim trokutom pored samog repa…
– O, šminkerice moja! – skočio je k njoj.
– Pa što je ovo! – negodovala je Alisa. – Još nisam
završila s dotjerivanjem!
– Kako ste lijepi! Dopustite da Vam pomognem!
Možda treba potražiti buhe iza ušiju?
– Buhe? Kakve još buhe?
– O, sad ču jednu uhvatiti i pokazati Vam. Dopustite…
On se munjevito uhvatio njoj za krzno i to tako snažno
da se mačka nije mogla niti pomaknuti. Od Marsove
strasti zavrtjelo joj se u glavi. Alisa je željela da tih još
nikada viđenih buha, bude – bezbroj…
– Još!
Još!
Vau!
FROSKA – Dali su joj ime Froska, kao prvo, zato što
se razlikovala od ostalih mačaka koje su mijaukale
kao i njihovi predci, svojim fr-r, fr-r. Kao drugo, imala
je predugačke noge i prevelike uši na malenoj glavi.
Zoja nikada ne bi uzela ovo ružno pače, da nije bila
unuka njihove mačke Marise, koja je poginula pod
kotačima susjedovog Forda. Trebalo je pod hitno
Marisji naći zamjenu. Nije trebalo tražiti. Mačku je
poklonila prijateljica.
Od Marisje Froska je naslijedila samo pruge na krznu,
jer za razliku od nje, ona je bila toliko poškodna da
sličnu nećeš svijećom pronaći. Sad bi razbila saksiju
sa cvijećem, sad je poderala novi kauč s pandžama,
sad bi strgla zavjese, sad sa stola nešto maznula, sad…
Ne stigneš trepnuti okom, a ružno je pače naraslo. I k
tome u pravu ljepoticu! Kao za izložbu! Bez obzira na
ljepotu nije se riješila svojih štetnih navika, bez obzira
na guranje i prigovaranje, kako god okreneš ona po
svome. U WC-u za nju stoje čak tri plastične kutije. Ali
ne, popet će se štetočina, ako ne u kuhinji na sudoper,
onda na saksiju s palmom i ondje se popiškiti. Već
su saksiju žicom omotali i mrežicu stavljali – uzalud.
Palma se osušila. Majka ju je 30 godina njegovala,
a Froska ju za jedan mjesec uništila. A kakva je tek
kradljivica. Ako ne ukrade nešto sa stola, pa makar
komadić suhog kruha, kao da nije pri sebi. Jednom
je Zoja stavila u sudoper pola kilograma kokošjih glava, koje su bile zamrznute u jedan komad, a njoj u
tanjurić – svježu glavu. Dok je prala zube i spremala
krevet, Froska se popela u sudoper i uništila sav taj
krvavi sladoled. A svježu glavu nije ni taknula.
44-59
Poznavajući njenu narav, Zoja ju je znala upotrijebiti
u svoju korist. Ponekad zbog nedostatka vremena
morala je mačku hraniti nekoliko dana uzastopno
samo kokošjim glavama. Ali čak i crveni kavijar, ako
ga poslužujete za doručak, ručak i večeru, kroz tri će
se dana zgaditi za čitav život! Ali ako te gadljive glave
stavite u sudoper, a ne u mačji tanjurić… U-u-u!
Ujesen na Sinnoj tržnici često se mogu kupiti kederi
kao hrana za mačke. Majka će donijeti ribice i staviti ih u vodu: mrtve koje će plutati Froska dobiva za
ručak, ili idu u zamrzivač, a koje dođu k sebi, te majka
stavlja u duboki lavor s vodom. Neka plivaju. Neka.
Svejedno Frosku nećeš smiriti! Ukrast će, a da se ne
stigneš ni okrenuti.
A koliko je tek sjenica uhvatila! Ujesen sjenice, ne
znam zašto, vole slijetati na balkone. Prh, prh, s jednog kuta u drugi. Ili traže usnule muhe za hranu, ili
pauke. Nije samo jedna ostavila rep, pa čak i život, u
Froskinim pandžama. Ona je savršen lovac.
Premda se njihov stan nalazi na prvom katu, debela
grana stare breskve pruža se prema balkonu poput
brvna. Skoči i šeći koliko želiš! Froska je imala sretan
život. Bila je slobodna. Balkon se nije zatvarao od
proljeća do jeseni, i skoro svako jutro prije nego što
će iznijeti smeće iz kuće, Zoja je znala svratiti na balkon kako bi pokupila Froskine repaste trofeje, ubijene
i donesene kući kako bi dobila riječi pohvale od Olge
Petrivne, koja još uvijek ne može oprostiti osušenu
palmu. Ali, ma kakvi, to od nje nećeš dočekati.
– Froska nema nikakvog samopoštovanja, niti ponosa, - žali se ona kćeri. Evo, jutros sam istukla tu napast,
jer nisam stigla na telefon izgovoriti niti dvije riječi, a
ona već ukrala komad sira s mog sendviča. Ah, - odmahnula je rukom – od nje nikakve koristi. A kroz
deset minuta već mi se mazila oku nogu. Marisja bi
dva dana hodala gladna, ali me ne bi pogledala nakon
takve kazne. A ova – tfu – nema ponosa.
– Tvoja je Marisja bila zlopamtilo, a Frosja je dobra.
Mada se igra, nikada neće zariti pandže kožu.
Zoja ćeška mačku iza uha i dodaje u njenu zaštitu:
– Krade zato što raste i želi jesti, a mi joj dajemo obrok na jedan zub. Pogledaj, kakva je ona već tigrica.
Mačka slatko zamijauče i skočivši s koljena, kao da
je razumjela o čemu se priča, vodi Zoju prema hladnjaku.
Olga Petrivna je umirovljenica, nekadašnja nastavnica
glazbe. Zoja ima 35 godina i magisterij. Niti muža, niti
djece. Najprije je studirala, zatim je opet studirala, zatim je branila magisterij. Majka se jako protivila, kada
se prije dvije godine i bez vjenčanja i bez registriranja
preselila k Marku Bukvici. Mada se kasnije, nadajući
48
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
se dolasku djeteta i smirivanju kćerkinog života, s time
pomirila. Ali nije bilo kako je mislila.
Taj je Marko profesionalni neženja. Starog lisca nije
lako uhvatiti. Prošao je sito i rešeto. U njegov zagrljaj
stalo je desetak ljubavnica. Imao ih je kao pijeska u
moru. Zgodan, vragoljast, znao je govoriti. Ima lijepe
oči, kovrđavu bradu i obrijanu glavu. Umjesto kravate
nosio je šarene svilene marame ispod kragne – imao
ih je tridesetak ispeglanih u ormaru. Furao se na
mladog modernistu.
Sve je počelo kada je on naručio od Zoje prijevod
svojih pjesama na francuski jezik. Da su to bar
pjesme, nego pfuj… bujica riječi bez ikakve logike,
rime i dijakritičkih znakova. Uhvatio se za nju kao
čičak. Ona nije stigla doći k sebi, a već ju je obrlatio.
Dvije je godine s njim živjela u građanskom barku.
Danas je to moderno. Jer treba kao žena položiti ispit.
I tako jedna kandidatkinja za drugom, iskaču iz kože,
odlaze na prstima samo da ugode čovjeku kako bi
zaslužile pravo vjenčanje. Ha-ha! Pa što će to njemu!?
Glupače!?
On je već davno shvatio da želja za udajom nadahnjuje na takva čudesa! Koja žena može biti muza,
ljubavnica, domaćica, psihoanalitačar, maserka, tajnica, menadžer i čaroban štapić u slučaju nevolje, istovremeno? Koja od njih sama će lijepiti nove tapete,
obojiti oljuštene stare parapete i vrata, i k tome ujesen skočiti na selo k tuđim roditeljima kopati krumpir i
ciklu? I sve to badava!
Jednom riječju, dvije je godine Zoja nadničarila za
ovog avangardistu – avanturistu, prevodila na francuski njegove nerimovane besmislice, našla mu sponzora
za izdavanje knjige, organizirala promociju, a dan
nakon promocije, našla je svog boj-fremda s novom
muzom…
Sada živi s majkom i mačkom. Ne zna što bi sa sobom.
Uzela si je toliko posla da nema vremena podići glavu.
Zaradit će nešto novaca i dovraga – otići će za Novu
godinu na snježne Karpate, što dalje od tmurnih misli,
od svakidašnjice, od sive kijevske vlage. Sjedi nad prijevodima na radost Frosje, kojoj je ugodno spavati na
toplim koljenima.
Navečer je pao prvi snijeg. Frosja ga je malo promatrala kroz prozor i krenula u lutanje. Otišla je i nestala.
Za hladnih dana izlazila je samo na sat vremena. Sada
je već duboka noć, a mačka se ne vraća. A taj snijeg pada i pada. Mada tiho i nježno, ali ipak je to snijeg. Zoja nije mogla zaspati. Krenula je tražiti u tami.
Kućepazitelj je glasno grebao drvenom lopatom po
nogostupu, i zbog toga, kako joj se činilo, tu i tamo
osvjetljavali su se prozori.
44-59
– Niste li možda vidjeli veliku sivu mačku?
– Pa njih se tu na smeću skupi svaki dan desetak. I sve
su sive. Biraj koju želiš. – Nije mi žao.
Žena je prišla dugačkom kontejneru za smeće na koji
je pokazao kućepazitelj, ali ni jedna mačka iz njega
nije iskočila.
– Frosja! Jefrosija! – Beznadno i poluglasno dozivala
je mačku, jer zašto bi ona ovdje sjedila.
– Fr-r! – Iznenada se začulo iz suprotne strane.
– Frosja, draga, gdje si?
– Mijau! Odazvala se ona, ali se nije pomaknula
s mjesta. Zoji je zastalo srce – zar je ozlijeđena?
Potrčala je prema glasu. Napipala je mačku.
– Jesi živa! Draga moja! Što se desilo?
Mačka je protrljala hladnim nosom Zojin obraz, otela
se iz njezinog zagrljaja i skočila nazad u kontejner.
– Pa što ti je? Posegnula je rukom prema njoj. Iznenada se pod mačkom nešto začulo i pomaknulo.
Od iznenađenja Zoja je kriknula. Dosjetila se nečeg
strašnog i izvadila ispod Frosje smotuljak.
– U-a! U-a! – zaplakalo je dijete.
– A-a! – bez daha je ostala žena.
– Mijau, mijau! – odgovorila je mačka.
KAŠTANKA – Oleksandra Fedorivna bila je nekada
profesorica književnosti. Zbog toga je ime za svoga
psa posudila od Čehova. Za razliku od Čehovljeve,
njezina je Kaštanka siva i velika poput vuka. One žive
zajedno, ukoliko ne uzmemo u obzir desetak sivkastih
kokoši i pijetla. Gazdarici je već preko sedamdeset, a
Kaštanka prema pasjem dobu, ima devedeset.
Bakica već dvije godine, nakon što joj je Kaštanka
spasila život, ugađa joj u svemu. Dopustila joj je
živjeti u kući. Kuha joj, riba ciklu i mrkvu za nju, melje
na mašini za mljevenje mesa kuhane iznutrice, jer
su Kaštanki neki zubi uništeni, a neki su poispadali.
Oči su joj se zamaglile. Jedino po glasu i koracima
prepoznaje tko je došao. Ili liječnica, ili susjeda, ili
Demjan, gazdaričin sin, čovjek uleknutih prsiju. Sako
na njemu visi kao na vješalici. Svake subote dolazi
u svome zelenom «Zaporošcu», posjetiti majku. U
proljeće i krajem jeseni, pomaže joj srediti vrt, a u ostalo vrijeme samo landra dvorištem. Nabere svježih
jaja, krumpira i paradajza za čitav tjedan i posjeta je
završila. Kada ulazi u dvorište gadljivo pljune kroz
skrhani zub u pravcu Kaštanke. To čini tako, reda radi.
U stvari on se već pomirio s time da Kaštanka završi
svoj život pored njegove majke, i više ne zanovijeta.
Ali pas za svaki slučaj traži skrovište i ne izlazi mu pred
oči. Nakon toga, kako ju je taj medvjed bez znanja
Oleksandre Fedorivne dvaput vozio u svojoj krntiji
49
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
bog zna kamo, i ostavljao je, ona ga se boji. A nekada
ga je voljela.
Prvi je puta glumio da je vodi u lov. No, odvezao ju je
u stepu, vrlo daleko. Mogao ju je odvesti i dalje, ali mu
je zec skočio pred kotače. Demjan je izletio iz auta,
ali kako nije imao pušku, samo je vikao. Kaštanka je,
također, potrčala za zecom, no brzo se umorila. Ipak
je stara. Vratila se nazad do auta, ali njega više nije
bilo. Tjedan je dana putovala kući. Dobro da je bio
svibanj, kada je u stepi toplo, a ima dosta miševa i
hrčaka, ptičjih jaja i vode u lokvama nakon kiše. I perja
slatkog jedi koliko želiš. Jednom je dobila čak i svježi
kruh. Već se spuštala noć, a ona je legla izgubivši
snagu, kada je iznenada nanjušila dim od vatre.
Morala je do tamo ići još pola kilometra. Putnik se u
početku prestrašio, misleći zbog tame da je vuk. Kada
je bolje pogledao ugledao je starog psa kako maše
repom. Odrezao je šnitu kruha i dao joj. Kaštanka je
prenoćila pored njega, kraj vatre, očekujući još hrane:
osluškivala je kroz bezbrojno cvrkutanje u stepi kako
se u loncu kuhaju kukuruzni žganci. Ali bila je toliko
umorna da je zaspala kao klada. U snu njezine su
umorne noge jurile kući. U osvit zore munja je udarila
negdje u blizini, grom je zagrohotao, zemlja se zatresla, a kiša je počela padati kao iz kabla. Bože moj!
Kaštanka je trčala do zadnjih snaga. Ali zar se od kiše
može pobjeći, ili se od nje sakriti u stepi? Odmorila se
i krenula dalje, jadna, zapetljavajući se kao u morskoj
travi. Kada je iza oblaka granulo sunce, pokazujući
svoje zrake jednu za drugom, u daljini se nazrio
rodni gradić. Najprije su iz magle izronila dva brda
od šljake, a za njima ogromne cijevi. Iz njih se pušio
ružičasti, plavi, jarkožuti i sivi ogroman dim, a jedna je
cijev danonoćno izbacivala plamen poput svjetionika.
Negdje pored te baklje bilo je njezino naselje. Petokatne «hruščovke» pomiješane sa starinskim bijelim
kućicama ispred kojih je posađeno bijelo i crveno
cvijeće. Sabljice, ispod ograda kadifice, a iza ograda
ogromni psi, njezini sinovi. Tijekom svoga života okotila ih je za pola Donbasa, jer je kao mlada kuja bila
izuzetna ljepotica. Za njom su trčali u čoporima. U
Kaštankinim je grudima nešto zadrhtalo od radosti i
ona je veselo zalajala.
Drugi ju je puta Demjan namamio u auto ujesen i odveo jako daleko, preko izoranih njiva, sela, vodospremnika, rječica, stepom sve do nekog isto tako zadimljenog i prljavog grada, kao što je njihov. Ondje je u
jednoj»hruščovci» živio njegov kum. Kaštanka je čitavu
noć, dok su prijatelji uz čašice prisjećali se mladosti,
čuvala gazdinog «Zaporošca». Ujutro je Demjan,
praveći se pred kumom da je prvi puta vidi, šutnuo psa
44-59
nogom, tjerajući je od vrata automobila. Upalio je krntijin motor i brzinom Mercedesa odjurio kući.
Ipak se Kaštanka, premda do kraja iscrpljena, vratila
u svoje dvorište, kada je pao prvi snijeg. Puna čičaka
i zapletene dlake. Bila je toliko mršava da su joj se vidjela rebra, a obješeni trbuh bio joj je izdrapan korovom i grmljem. Ujutro je bakica izišla nahraniti koke, a
na ganjku stoji Kaštanka i maše repom.
– Prostačo jedna, tužno je zapljeskala rukama, opet
si išla u lutanje, prigovorila je žena, dok je u duši bilo
teško. Zagrlila ju je onako prljavu i prozeblu.
– Već sam mislila da si negdje uginula.
Kaštanka je s nelagodom mahala repom, kao da se
ispričava, cvilila od radosti, lizala bakine grube ruke
i naborane mokre obraze, kao da želi kazati: ništa se
strašno nije dogodilo. Sve je u redu. A sama je plakala.
Demjan je od iznenađenja podigao obrve ugledavši
psa u dvorištu.
– Tako! Durio se, napučivši usne, ali majci nije rekao
ni riječi.
Kaštanka nije ni stigla doći k sebi, kada se noću nešto
dogodilo.
Došao je neki ološ sa željeznim motkama kako bi ih
opljačkao. Mada njihova kuća nije daleko od ostalih,
braniti je nije imao tko – baka stara, a pas još stariji.
Kaštanka nije stigla zalajati osjetivši strance, a već ju
je jedan od njih udario po kuku. Drugi ju je udario po
kralježnici, ali začudo nije pogodio. Pas je jauknuo od
boli i izjurio iz dvorišta. Njezino se cviljenje s lajanjem
čulo sve dalje i dalje.
– Ostavila si me, strvino, samu s pljačkašima, gorko
pomisli baka, osluškujući pljačkaše u dvorištu.
Labava vrata kokošinjca za takve su mrcine isto što i
prutić: provali i ulazi. Koke nisu stigle zakokodakati, ni
pijetao zakukurikati, a već su im krvnici zavrnuli vratove i pobacali u vreću. Njuškali su i prevrnuli sve po
dvorištu, provalili u smočnicu, uzeli staklenke s pekmezom, medom i krastavcima.
– Baba u kući vjerojatno ima ikone! Trebalo bi ih, haha, počistiti.
– A što ako nas prepozna? Sumnjao je drugi.
– Ha. Zakopamo ju! Odrezao je zlikovac i krenuo
prema stepenicama.
Žena je čuvši te riječi pogledala u ulazna vrata s nesigurnom bravom i skamenila se. Nije mogla ni vrisnuti,
ni pomaknuti se. Preostalo joj je snage da se ogrubjelim prstima prekriži, spremajući dušu za putovanje.
Iznenada u dvorištu galama i zbrka. Ne zna se odakle,
ne zna se koliko, ne zna se čiji, ali dojurili su psi. Lopovi su počeli vrištati od užasa i boli i zlobno psujući dali
su petama vjetra, zaboravivši na plijen.
50
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
U zoru bakica je izišla na ganjak. Usred dvorišta ležala
je vreća s mrtvim kokošima i teške torbe s ukradenim
stvarima. Pored, jedan do drugog, drijemalo je jato
pasa, vrlo sličnih Kaštanki u mladosti.
– Kaštanka je ustala s naporom i šepajući na zadnju
nogu, mašući repom, dovukla se do gazdarice. Oleksandra Fedorivna šuteći otvorila joj je kućna vrata.
Zauvijek.
VRANE I GOLUBOVI – Lubenice su sazrile mjesec
dana ranije. Samo dotakneš nožem, a ona isti tren:
rep i otvori se sočna i primamljiva! Za tren na pladnju
od nje ostane samo brdo zelenih korica i crnih koštica.
– Marijana, ne bacaj koštice! Zimi će golubovi imati
što za jelo.
– Maa! Kakvi golubovi! Šta, zašto ja moram ovdje
kopati?
Marjani, kao i svakom tinejđeru, što god kažete čini
se, ili besmisleno, ili neizvedivo. A koja majka traži
dodatnu prepirku? Za to i kažem: Onda stavi na stol.
Sama ću.
– I samo da znaš, vrane tvojim golubovima svaki put
uzmu sve do posljednje mrvice.
– Vrane su također Božja stvorenja, smirujem kćerku,
bez obzira što govori istinu. Ne stignem na balkon isipati ostatke, odmah se pojave golubovi, znajući da u
ovo vrijeme mogu naći nešto za pojesti. I vrane znaju
zašto se golubovi skupljaju na rubu balkona. Sjede na
krovu promatrajući i kljunovima, oštrim poput noža,
kljucaju ciglu, čekajući nestrpljivo da odem s balkona.
A onda, poput jastreba, bacaju se na hranu. Golubovi
bježe na sve strane, kao kapljice vode.
Zimi, kada padne snijeg, hranim ptice ne samo sjemenkama od dinja i košticama od lubenica, već ih
ponekad i razmazim razmočenim dvopekom, starim
kruhom, ili kašom. Još ne stignem sve isuti, a gladni
golub, zaboravivši na strah, sjedne na to maštano
brdo od kruha i halapljivo jede. Ne pojede toliko,
koliko razbaca oko sebe. Kljucne i na stranu. Kruh
pada i gubi se duboko u snijegu. Ni on ne pojede,
ni vrapci. Jedni sjedaju na kruh, drugi njima na leđa,
a ostali rone u to malo brdo, kako bi uhvatili barem
koju mrvu. Tako, dovraga, sve zgnječe i razbacaju više
nego što pojedu. Jer su glupi! Nisu poput vrana.
Istina, donedavno sam prezirala vrane. Dok se nije
desio jedan tužan događaj. Da nije, tko zna bi li ih
danas hranila?
Jednom, u proljeće, šetala sam parkićem sa sinom Jaremkom. Iznenada čujem krah, krah, vrane digle galamu. Njihov ptić iskočio iz gnijezda.
44-59
Bože moj, ovdje psi lutaju u jatima, a ptić je krenuo
u šetnju!
… Stavila sam Jaremka u kolica i krenula prema ptiću,
kako bih ga vratila na drvo. A on, živahan, bjež od
mene. Ipak sam ga sustigla i kada sam ga namjeravala
uhvatiti, doletjeli kljunasti roditelji i počeli me kljucati
u leđa.
– Glupe ste! Zbog vas se mučim!
Vrane ponovo pikiraju. Kiš – prokletnice, što da radim? Premda sam se udaljila, one svejedno kruže iznad
glave: - aha, aha – podsmjehuju se. Idi odavde krrrejzi!
Takve ste, mislim. Nećete me uplašiti.
Pojurila sam kući po kišobran, kako bih se nekako obranila. A one su i kišobran poderale. Ptić me kljucnuo
u prst.
– Gospođo, što to radite! Želite ostati bez očiju?
Umiješala se neka baka.
– Ali psi će maloga rastrgati!
– Psi su pametniji od vas. Neće krenuti na ovakve kljunove.
Kad bi to bila istina? Uz sve to još se i Jaremko rasplakao. Bilo je vrijeme dijete staviti na spavanje.
Sljedeći dan prišla mi je baka koja me odgovarala od
spašavanja ptića:
– Znate, ipak se našao jedan pas… Gazda nije mogao
ništa s takvim Kerberom. Bulterijeri su kao ludi. Oh,
kao prava zvijer. Rastrgao je sve vrane, do posljednjeg
pera. To su glupe ptice, mogu vam kazati – zašto su
se s njim tukle?! Mada, znate, i on je dobio. Iskljuvale
su mu oko…
– Glupe? Vrane su glupe? Onda sam i ja glupa…
Od tog vremena više ne tjeram vrane od kućice za
ptice. Obrnuto: hranim ih. Gledam kroz prozor: doleti
jedna, sjedne i počne zvati obitelj: Krrr- Krrr-Krupi!
Udahne zraka koliko može i opet na sav glas:
– Kar-Kar: mrvice! makarone!
Malo kopa kljunom po ostatcima, i opet: Karr-Karr!
Dok ona čita jelovnik, velike i snažne ptice slijeću na
dvorište. Polako prebiru crnim kljunovima po jelu,
nanizuju na kljun komadiće hrane kao na roštilj i
točno, poput padobranca sa zrakoplova, bacaju se s
jedanaestog kata, ne otvarajući krila dva metra prije
zemlje. A kod ostataka hrane već se parkira druga
vrana, također velika. Za razliku od prve, ova najprije
nešto pojede, a kasnije nabada na kljun riblja crijeva,
kruh, pola krumpira… I daje mjesto mlađoj, koja nisko
naklonivši glavu, smiješno, poput krojačkih škara, reže
svilu čiki-čik, čiki-čik – skuplja mrvice. Komadić starog
kruha za sada ne dira. Kasnije će ga uzeti sa sobom,
namočiti u lokvi i pojesti bez žurbe.
51
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
Kada vrane završe s doručkom, dolijeću golubovi.
Oni čitavo vrijeme stražare, sjede u nizu i gutaju slinu
čekajući svoj red. U početku, trenutak promatraju, da
se slučajno ne bi vratila koja vrana, a onda se jedan
bahati ipak osmjeli i doleti. Ali umjesto da se najede,
glupan, samo vrti glavom. Ne stigne ni razgledati, a
drugi je golub već stigao. Prvi se razbjesni, jer ovdje je
hrane i za njega premalo! Počinje borba. Sa svih strana lete golubovi i golubice, ubrzano skupljajući sve
do posljednje mrvice. Neki se golub nakon toga iznenada baci u dubinu s uske balkonske ograde, i čitavo
jato kao da su vezani koncem, preplašeno leti za njim.
– U lju-lju-lju! Nemojte kasniti na ručak.
LJUBAV NA PRVI POGLED – Kristina je nedavno
navršila 37 godina. Radila je kao inženjer – u njoj
su ubili pjesnika svakidašnji život i noćno bohemsko
druženje s neoženjenim ili razvedenim pjesnikinjama
i prozaicima u njezinom prostranom stanu. Netko
je ipak morao prati iza gostiju u strasnim noćima
zgužvane plahte i ručnike, vraćati u trgovinu prazne
boce, skupljati opuške iz tegli s begonijama i fuksijama , svaki dan prati pod od proljetnog i jesenskog
blata sa čizama gostiju i, napokon, zarađivati za život.
Pisati pjesme mogla je samo u praznom stanu, kada
je ulazila u jedino njoj poznato stanje: tijelo je moralo
drhtati a duša vibrirati. Tada su se pojavljivali ritam i
riječi, ispunjeni osobitim sadržajima. Lagano se njišući
šaputala je te riječi, kao da se prisjećala, kao da ih je
nekoć znala, a onda zaboravila. Zapisivala je na komadima različitog papira – njezine pjesme plašile su
se čistih i bijelih stranica notesa. Čitala ih je šapćući i
na glas, sve dok je ne bi izdala snaga. Tada bi pala na
krevet i do jutra se pokušavala osloboditi tih riječi. Nakon takve noći s tamnim podočnjacima ispod crvenih
očiju, pojavljivala se na poslu. U glavi je šumilo, srce
probadalo i činilo se da joj je lakše dočekati smak svijeta, nego kraj radnog dana. Znači, spajanje pisanja
pjesama sa svakodnevnim poslom bilo je opasno.
Nije imala izbora: ako hoćeš živjeti moraš zarađivati.
A za pjesme nisu plaćali.
Nakon posla Kristina je lutala tržnicom «Besarapkom», polizala sladoled i ušla u dućan s inozemnim
parfemima. Pored izloga nepomično su stajali kupci.
Pokušala je razgledati, ali uzalud. Kako ne bi gubila
vrijeme upitala je prodavačicu:
– Imate li kremu «Essentials»?
– Ne, ali dođite kroz tjedan dana.
Kada se Kristina okrenula kako bi izišla iz trgovine, put
joj je zapriječio muškarac. Gledao ju je začuđenim
tirkiznoplavim očima. Na blijedo nevjerojatno lijepo
44-59
lice u tamnim je valovima padala duga kosa – Alen
Delon nije mu ni do koljena. Primijetila je kako se
ispod snježnobijele besprijekorno ispeglane košulje
s raskopčanom kragnom, nazirao zlatni lančić,
nestajući u kovrčavim maljama jakih grudi, a plava je
vena pulsirala na njegovom vratu. Kristinu je porazila
promjenjivost njegovih očiju. U početku su se činile
začuđene, zatim uplašene – možda ga je na nekog
podsjetila? njegovu prvu ljubav? a onda… onda se u
njima utopila. Mogla bi se zakleti, čak i sada, da su
cijelo ovo vrijeme, dugo kako joj se činilo, titrale plave
munje. Zbunjena, učinila je korak ulijevo. Muškarac je
učinio isto, ona je krenula udesno – on također. Tada
se nekako zabezeknuto nasmiješio kao da je pogledom rekao: «Vi ste žena mojih snova»!...Iz sjećanja
vatrometom prodirale su zaboravljene riječi kojima
ju je nekada na svadbi uvrijedio vjenčani kum. «U
četrdesetima takve žene postaju posebno privlačne»…
Kristina se udala prije nego što joj je bilo 19 godina. Odnijela je U Društvo književnika prve
pokušaje ovjekovječivanja svoga oduševljenja zbog
neočekivane slobode nakon roditeljske skrbi. Mada su
pjesme bile slabe, ali zato svijetle, radosne i s božjom
iskrom. I odmah se u nju zaljubio u širim književnim
krugovima poznati tridesetogodišnji prozaik, Arsen
Tritarenko. On se tek nedavno vratio iz Moskovskog
instituta za književnost, a njegova naivna stara mamica s vremena na vrijeme pozivala je mlade susjede:
kao da joj treba pomoći oprati prozore, jer sama ne
može, ili da joj treba pomoći skupljati krumpirovu
zlaticu s krumpira, jer ona ne može zbog reume, ili
nešto treće… jednom riječju tražila si je snahu. Ali Arsen na njih nije ni brkom zatitrao. Kada je doveo kući
malog mršavog curetka s krivim zubima i s dva mišja
repića iza ušiju, Arsen je za nju spakirao čitavu hrpu
knjigu. I sve je nešto pričao i pričao. Po tome kako je
sin bio uzbuđen i kako je djevojci ugađao, kako su mu
sive oči iznenada postale plave, majka je shvatila da
od ove žabice sin želi učiniti svoju kraljevnu.
Za godinu dana proslavili su vjenčanje. Rodbine i
znanaca došlo je sa svih strana. Arsenov kum bio je
njegov prijatelj čak iz prijestolnice. Ali nakon svadbe,
dok su ga mladenci pratili za Kijev, on je – ili još pripit,
ili zbog gluposti – bubnuo:
– Ništa, stari, drži se: u četrdesetima takve žene postaju posebno privlačne. No, za sada, morat ćeš biti i
dadilja, i muž i otac…
Mada je Arsen te riječi primio kao šalu, Kristinu su
lecnule. Kako se ispostavilo, sve ove godine te riječi
živjele su njezinoj podsvijesti.
52
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
Zbunjena, ona je ipak zaobišla muškarca s tirkiznoplavim očima. Srce je počelo lupati, lice se zažarilo
crvenilom. Nesigurnim korakom, po mramornom
podu, odražavajući se u zrcalima na zidovima dućana,
Kristina je krenula prema izlazu. Na leđima je osjećala
njegov pogled. Čekala je nešto neobično – možda ju
je trebao sustići, početi razgovarati, uzeti za ruku…
Jer nakon toga što se munjevito zbilo između njih,
ne može sve tako jednostavno završiti… Osjećala se
kao da ima samo devetnaest godina, te da nema ni
Arsena, ni sina: lupkala je visokim potpeticama svojih lijepih cipela po nogostupu i sve čekala, čekala,
suzdržavajući se iz svih snaga da se ne okrene… Sabrala se tek prede svojom zgradom.
– I to je to? – prošaputala je samoj sebi suzdržavajući
suze.
Umorno je skinula s ramena torbicu kako bi izvadila
ključeve – torbica je bila razrezana…
PRIČA O KUZJI – Olgo Fedorivno, zar ne biste htjeli
psa u dvorištu? Dobar mladi psić. Zet je rekao da će
ga ubiti - opet je izgrizao cipelu. Znate da će ga doista
ubiti. Ili izbaciti na ulicu. Šteta psa, zar ne, gospođo
Fedorivna. I vama će biti veselije - ako bude pored vas
živo biće - molila je Olgu stojeći u redu za kruh, njezina
susjeda i osmerokatnice u kojoj je prije dvije godine
Olga stanovala s mužem, kćerkom i sedmogodišnjim
unukom. U susjednom bloku, u nevelikoj zgradi živjeli
su njezini pokojni roditelji, a sada ondje živi ona sama
u svojim pedesetim - smrt ih je pokosila jednoga za
drugim: najprije je ugušila tumorom oca, zatim je rakom umorila majku, raznijela u rudniku muža Nestora, a na kraju joj zabila željezni čavao u srce, kada
su zatvarali lijes s njezinom kćerkom Irkom. Htjela
je iščupati čavao, umrijeti i leći pored njih. Ali tko će
skrbiti o Romčiku? Tako je ekser i ostao. A ona i ne živi
i ne umire. Mjesec ranije zet je oduzeo dječaka, kako
bi se opravdao pred sudom, jer da ga nije uzeo morao
bi u zatvor zbog toga što je zvjerski prebio svoju treću
ženu. No na krivu se namjerio - ona nije Irka. Dala ga
na sud. Zbog toga se sjetio Romčika i iskoristio sina
siročića. On je sadist i pijanac, a sud je na njegovoj
strani - dali Romčika ocu. A Iročku je on ubio. Došao
mrtav pijan u ponoć, nije mu se dopala večera u tavi.
Uzeo tavu i po glavi ženi. Glava ju boljela, boljela, a
zatim se bol pritajila. Odjednom usred bijelog dana
pala na cesti kao pokošena. Ljudi se okupili oko njezine kćeri koja je ležala blijeda kao platno. Netko
joj je stavio pod glavu svoju torbu, netko potražio
dokumente u njezinoj torbici, neko skupio naranče i
jabuke prosute na mokrom jesenskom nogostupu. U
44-59
bolnici Olgi kazali da joj kćerka ima tumor na mozgu,
ali spas je još uvijek moguć. Prodala stan, razdavala
plave koverte liječnicima i medicinskim sestrama, ali
smrt ne prevariš. Ako joj se netko svidi - ne iskupiš se.
– Gospođa Olga, molim vas, uzmite Kuzju - nije
odustajala njezina nekadašnja susjeda.
Možda joj je bilo žao ne toliko psa, koliko same Olge.
– Hoćete li uzeti?
Olga je šutjela. Izgubljeno je sagnula leđa, nesigurno
odbila klimanjem glave, što je dalo nadu dosadnoj
ženi, a ona kako njezina zamisao ne bi propala nastavila je dalje:
– Razmislite, ali ne dugo, jer… a ja ću kazati zetu da ne
ubija Kuzju. Nek` ne ubije…
Idućeg jutra dok se razgibavala zbog išijasa, začulo se
lupanje na vratima.
– Gospođo Olga, dovela sam stanara, a možda i gazdu, - osmjehivala se susjeda držeći na uzici malenog
kudravog psića. Ispod obrasle sive njuške u nju u gledale crne oči.
– Ovo je naš cipeložder, Kuzja. Neka sada grize i živi
u dvorištu gdje nema cipela mog zeta – privezala je
uzicu za ogradu i stavila Olgi u ruke celofanski paket
s kostima:
– Oprostite, gospođo Olga, moram bježati na elektroterapiju u deset. Već kasnim. Bog Kuzja. Dobro se
ponašaj. Sada je Olga tvoja gospodarica.
Pas je pojurio za njom, ali ga je uzica zaustavila. Tada
je pokušao zbaciti s vrata ogrlicu – upro se zadnjim šapama u zemlju i pokušao izvući glavu na silu,
prevrćući se malo na jednu, malo na drugu stranu.
Bilo je očigledno da je to činio više puta, ali ovoga
puta remen oko vrata gospodari su zategnuli dobro,
nije se dao iskliznuti. Kuzja je očajno zacvilio, zalajao,
ponovo se obrnuo i stao natezati i izvlačiti glavu sve
dok se nije umorio. Zatim je legao na zemlju, položio
od boli otečenu i očajnu glavu na prednje šape i zaplakao. Olga mu je za večeru skuhala heljdinu kašu,
uzela zdjelu i pošla u dvorište. Omiljenu kost, igračku
iz Kuzjinog ranijeg života, prekrile su muhe, a on je
bio ravnodušan. Čekao je i nadao se da će svakog
trena zaškripati ograda i njega, pa makar i uz psovke
odvesti kući.
– Kuzja, donijela sam ti večeru.
– Grrr, grr! - Kuzja je nacerio zube i prijeteći stisnuo
uz glavu svoje klempave uši. O tome kako bi odvezao
uzicu od ograde, bilo je strašno i pomisliti. Ali Olga se
pomirljivo odazvala.
– Ja te razumijem, ali svejedno pojedi. Kaša je od
heljde.
53
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
Tako se Olga tri dama mučila s ovom životinjicom hranila dvaput na dan raznim kašama i bacala novac,
kojega ionako ima premalo, kako bi mu osiguravala
hranu.
–Takav malen i čupav, a pogledaj kakav karakter! Ona
mu nosi hranu a on još i reži.
Ujutro četvrtog dana Olga mu je donijela kokošju
juhu koju je i sebi skuhala. Kuzja je nezainteresirano
ležao. Žena se ohrabrila, prišla i htjela pred njega staviti zdjelu, kada je on iznenada skočio i škljocnuo zubima njezinu vestu. Olga se prepala, ustuknula i pala.
Nije se jako udarila, ali nešto ju je zaboljelo tako da
je zaplakala.
– Nezahvalno prase, ja sam te spasila od smrti, a ti me
i grizeš! Mislila sam da ćemo bar mi koji smo nepotrebni u ovom svijetu, postati prijatelji, a ti me grizeš…
Zašto me ne voliš? Zato što sam se na tebe sažalila?
– Nezahvalno prase!
Sjedila je nasuprot psa obuhvativši rukama koljena,
i plakala. Kako se samo naplakala. Prisjetila se svog
išijasa, dugo ustajala i tužna pošla u vrt. Maline su
davno sazorile. Ona ih je brala - zbog čega? Kome?
Nabrala je litrenu kanticu i s tužnim mislima vratila se
u kuću. Iskosa je pogledala Kuzju. Nije bio na mjestu.
Na ogradi je visio komad uzice. Juha pojedena.
–Vrag s tobom, tiho je kazala Olga.
Počela se uspinjati prema hodniku – kad tamo, ispred
vrata stajao je Kuzja: skrušeno je nakrivio glavu i mahao joj svojim kratkim repom.
TROBOJNA DUSJA – U jesen je vrijeme nestabilno.
Danju toplo, ponekad jako vruče, a noću hladno.
Za mačke lutalice, pse i klošare jesenska je noć nakon toplog ljeta lošija nego maćeha. Iza takve noći
mačić ogrijavši se na suncu, čvrsto je zaspao, iscrpljen
i potresen onime što se s njime dogodilo. Imao je još
nadu da će ga pronaći mamica, ili bakica, kod koje je
bezbrižno živio, i da mu se neće ništa loše dogoditi.
– Mačić je u ovom trenutku još uvijek volio sve ljude i
vjerovao im. A dogodilo se sve zbog penzije – nisu je
opet donijeli i bakica ga je subotom rano zamotala u
plavu vestu i ponijela na tržnicu.
O nesrećo! Kako je bilo grozno mačiću u ovom
šarenom mravinjaku. Ljudi, psi, štenad i mačići, hrčci,
morski štakori, papige i kanarinci… Pola dana bakica
je stajala s njim, ali nitko nije pokazao interes za trobojnog siročića, mada je ona podsjećala kupce da takve
boje donose u kuću sreću i bogatstvo.
– Ha-ha-ha, bogatstvo u mačićima – mrmljali su kupci, koji su znali da je majka priroda trobojnim bojama
44-59
darivala samo djevojčice. Stojeći do boli u križima, te
s grčevima od gladi u trbuhu zato što na zobenoj kaši
– svakodnevnom doručku i večeri penzionera – dugo
nije moguće izdržati na tržnici, – gladna bakica s gladnim mačićem dovukla se kući. Nedjeljom pomolivši
se i proseći blagoslov Bogorodice, uzela je mačića od
majčine slatke dojke i ponovno ga ponijela na tržnicu.
Roditelji su s djecom hodali po tržnici amo-tamo, te
se dugo zadržavali kod malih čupavih Perzijanera, Sibiraca, plavookih Sijamaca i dugonogih vitkih smeđih
Havanskih kurchariva, koji su slični mačkama vampirima, a bakici se činilo da su to mali vragovi, i za
njih, ne cjenjkajući se, davali su priličnu sumu grivni, a
ponekad i dolare.
– Ljudi, uzmite barem badava, barem u dobre ruke.
Ne mogu stajati, a mačić je iscrpljen…
Ljudi bi se dobrodušno nasmijali i odlazili dalje prema skupim plemenitim mačićima, te štencima. U dva
po podne pošla je ženama koje preprodaju mačiće
- imala je nadu dobiti barem grivnu od njih za svog
mačića, ali one su zatražile od nje pet grivni: roba je
malo vrijedna. Bakica se naljutila i napustila tržnicu:
«Majko Božja, Zastupnice, zašto takva nepravda, takvo ruglo: ja od ove male penzije i sama gladujem, ali
mačića hranim – jer je ipak živa duša! Kod koga ja
stara i bolesna mogu ugrijati dušu u svojoj samoći?..
Znači, jedna ruža deset puta skuplja od mačića - da
li je to pravedno?! Njega je dva mjeseca nosila moja
mačkica, a kasnije mjesec i pol hranila mlijekom, a
u stvarnosti ja sam njih hranila, premda sama na zobenoj kaši, za njih jaje, kokošje glave… A za mačića
nisam dobila ni grivnu… Ne mogu ih hraniti – penziju
opet zadržavaju, nemam za što kupiti lijekove, da li
samo lijekove…». Na tramvajskoj stanici izvukla je ispod kaputa mačića, pomilovala ga, jauknula i srameći
se zbog toga brzo prešla, skoro pretrčala na drugu
stranu, ne gledajući semafor.
To je bio početak samostalnog života ovog mačića.
Rijeka automobila i trolejbusa na početku gas je
preplašila do ukočenosti, zatim se munjevito maknuo
od kolnika. Uskočio je u dvorište gdje je bilo nekoliko
automobila, skrio se i pritajio ispod kotača i gledao
na sve strane. Kroz deset minuta, kad mu se slegnula
dlaka od straha, zalupala su ulazna metalna vrata i
elegantna vrtirepka s visokim potpeticama, otvorila
je daljinskim upravljačem vrata svoga crvenog mercedesa, sjela u mekanu fotelju i upalila motor. – Zbog
čega nije zgazila mačića – znala je samo bakina Bogorodica, ali preplašen do nesvijesti on je pojurio i
pobjegao na dječje igralište u malenu kućicu, gdje
je ostao sve dok onamo nisu popodne došle igrati se
54
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
dvije petogodišnje djevojčice. Bože, i tu je počelo!
Jedna ga je uhvatila: “On je moj”, druga joj ga je
počela otimati iz ruku i potezati ga rep – “Ovo će biti
moja kćerkica!” Mačić se uhvatio svom snagom za
djevojčicu svojim kao igle oštrim pandžama, nakon
čega se na ogrebotinama njene ruke zacrvenila krv.
Počela je galama, dotrčale su mame brisati suze i krv,
otrgnule su mačića od djece, izgrdile ih zato što ne
smiju dirati tuđe mačke, jer mogu dobiti gliste, ili lišaj.
Uz obećanje da će im kupiti sladoled odvele su ih s
igrališta. Uvečer, kada se smračilo i kada je mačić želio
izaći iz kučice, u tom trenutku prema uglu dotrčala
je velika doga, tako ogromna da mačić uopće nije
shvatio koja je to životinja i samo se maknuo s jednog smrdljivog ugla u drugi. Čekajući neko vrijeme,
on je pojurio na dvorište koje je bilo u tami. Imao je
u trbuhu grčeve od gladi i straha, srce mu je snažno
udaralo zbog tuge za mamom, za slatkim mlijekom i
bezbrižnim čvrstim snom uz njezino toplo krilo.
Smračilo se. Tada je mačić prvi puta neutješno glasno
zaplakao. Plakao je i plakao. Ali kiša nije obraćala
pažnju na njega. Niti itko drugi nije obraćao pažnju
na njega, jer je bila jesenja noć, neugodna za mačke,
pse i klošare, a kamoli za tako malene mačiće.
Plačući dotrčao je do stare napola srušene zgrade.
Ondje nitko nije stanovao već tri godine. Obnavljati
kuću nikom se nije žurilo, jer nije bilo novaca u gradskom proračunu, a novac bi se našao tek onda da je
u zgradi izraslo drveće u čijim su granama ptice savile
gnijezda, da su zidovi bili pljesnivi i mokri, a u sobama
bez straha živjeli štakori. Jednostavno rečeno, red za
obnovu dolazio je upravo tada, kada bi jeftinije bilo
srušiti ovu i sagraditi novu zgradu. Prvu godinu ovdje
su dolazili skloniti se psi lutalice, te nekoliko klošara:
radili su nered, u pijanim svađama jedan drugome izbijali zube i stakla na prozorima. Zbog hladnoće oni
su lomili i palili vrata, dovratnike i stare parkete. Kada
bi se ugasio posljednji ogarak, oni bi selili u drugu
zgradu, a onu bi zgradu okupirali štakori. Tada su ju izbjegavali čak i psi lutalice. Jeka u praznim ruševinama
pojačavala je žalosno plakanje nesretnog mačića tako
jako, da je negdje u ponoć, tražeći hranu (kao i štakori
u ovoj ruševini) dotrčala k njemu stara, a možda i nije
stara, jednostavno iscrpljena siromašnim ali slobodnim životom, siva mačka. Približila se mačiću koji je
bio zgrčen od straha i ukočen zbog iščekivanja, minutu pažljivo gledala u njegove preplašene oči, zatim ga
pažljivo ponjušila i - da li je on još mirisao na mlijeko,
da li je u njoj probudio majčinski nagon, da li je to ona
imala rijetku sposobnost koja je kod ljudi već skoro
izgubljena: suosjećati, da li se prisjetila svojih nevese-
44-59
lih životnih početaka - počela je lizati siročića, makar
su je u susjednom podrumu, u brlogu napravljenog
od prljavog kaputa kojeg je izgubio neki klošar, čekala
četiri polumjesečna mačića.
Posvojen mačić probudio se sretan, ali polugladan
– mačka je i njega nahranila svojim bezmasnim mlijekom. Hraniteljica je izvukla toplo vime iz njegovih,
ka i iz usta ostalih četvero mlađih mačića i otišla u potragu za hranom. Ne znamo zašto, da li zbog straha
da će biti ostavljen, da li je želio živjeti samostalno,
ili je želio upoznati boravište, mačić je potrčao za
mačkom. Jutro je bilo sivo, bez kiše. Dvadesetak
metara od njihovog skloništa nalazio se kontejner za
smeće, čiji je ćošak obilježavao crvenodlaki mačak s
rastrganim uhom. Mislim da ga je mačka poznavala, a
možda je on bio njezin prijatelj i otac njezinih mačića,
zato što su oni dobroćudno jedan drugome njušili
njuške, nakon čega je mačka skočila u kontejner kako
bi potražila hranu. Poslije blagdana i vikenda, ako
dođeš ranije od klošara i potražiš u crnim vrećama
za smeće, uvijek je moguće pronaći puno delikatesa:
kožu od hrenovki, kolutiće suhe kobasice, komadiće
sira s plijesni, teleće žile, masna svinjska rebrica, stari
gorki maslac, faširana jaja koja su ostavila djeca, ostatci pirea od krumpira, heljdinu kašu, riblje kralježnice,
glave i repove, moguće čak i vrhnje iz plastičnih
čašica… Zimi je mačka nadomještala vitamine u hrani
jedući strugotine od krumpira, a u proljeće ona je
rado jela zelenu koru od krastavaca iz staklenika, te
uvenule listiće mladog zelja. Da, da, ne razmažene
«viskasom» iz konzervi, i svakakvim jastučićima s
paštetama u njima, one jedu sve i sa zadovoljstvom.
Ali treba preduhitriti klošare i penzionere koji drže
kod sebe na balkonu dvije tri koke, guske, patke, a
možda čak i prase u privatnom sektoru, ili na vikendici. Zato biraju na smeću sve što se može pojesti. I oni,
ovi konkurenti, čim se malo smrači idu u grupama.
Drugu vrstu konkurenata – onu s dugim odurnim
repovima – mačka je obično tjerala sa svojim riđim
prijateljem, koji je, usput rečeno, ne zna se zašto,
među stanovnicima ovog dvorišta, nosio ponosno
nadimak Kaco. Na mačjem jeziku to vjerojatno zvuči
kao Schvartzeneger! Ali ponekad, ipak je uspijevalo
nekom štakoru iz napola razrušene zgrade, prevariti
ga i pobjeći na dno punog kontejnera i ondje, na sigurnome, grickati sve po redu: ono što je za pojesti,
kao i ono što nije, jer štakori vole apsolutno sve, čak
im se sviđaju električne žice i kablovi, a otrov na neke
od njih djeluje kao blagi narkotik ili ljepilo «Moment»
na toksikomane. Kod mene na vikendici su, na primjer, tako izgrizli i uništili madrac od vate, kao da su u
55
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
njemu tražili blago hetmana Polubotka, a neke knjige
i lanjske novine pretvorili su u prah, a da se ne priča o
izgrizenoj cijevi od crpke za zalijevanje vrta.
Preko dana kontejnere sa smećem napadale su i
vrane. One su se uglavnom hranile suhim kruhom,
omekšavajući ga u lokvama ili u fontani koja se nalazila u nedalekom parkiću. A ujesen još ubirale s drveća
koje je raslo u blizini i orahe u smeđo-zelenoj ljusci, i
bombardirale s njima asfalt. Ponekad su stare vrane
postajale vrlo bahate i s odvratnim krikom, točno kao
babe na placu kojima je klošar ukrao komad špeka,
pikirale na mačke. Kljun vrane – ne daj Bože da se
ne stigneš sakriti ili pobjeći... Riđi Schvartzeneger
često je morao bježati sa smetlišta. Jednom je jednom
crnom tuđinu takav «meseršmit» izbio oko. Sreća je
u nesreći – što su sućutne bakice, koje su ga nazvale
Pirat, počele se brinuti pa još i trčati oko njega, tako
da su ostale mačke postale ljubomorne. On je odsjeo
tu nedaleko, u trećem stubištu, gdje ga čuvar- konzervator Kornijovyč često hrani svojim konzervama
(mačak je uvjeren da riječ iz slenga «konzervator» i
dolazi od «konzerve jedi»), a preko zime i nevremena
dopušta mu zadrijemati na prozoru ili ispod radijatora. Smetlištem skoro nikad ne luta, samo ponekad, za
svaki slučaj, više zbog radoznalosti, kako se to kaže, ili
samo da ostavi na uglu kontejnera neku informaciju,
nalik na «Ovdje je bio Vasja», ili «Braćo s vama sam»,
ili oglas kao «Spreman za seksualne usluge» ili «Iznajmljujem stan preko zime»…
Ugledavši mačića koji je dotrčao za mačkom, Kaco,
nakostriješivši leđa, nagnuo je glavu u stranu kao da
ima cerebralnu paralizu, priljubio unazad svoja rastrgana uha, uzdigao i nakostriješio poput majmuna svoj
rep i bočno s ukočenim nogama, kao na protezama,
krenuo prema uljezu. Mačić je isto tako napeo leđa,
udvostručio se, dlaka mu se nakostriješila, a k tome je
počeo frktati, pokazujući iako malene, ali ipak oštre
zube. Tada je Kaco, zbunjen takvom bahatošću, počeo
zavijati od bijesa: mi-ja-u, mi-ja-uu i opalio mu šamar.
Mačić je očajno zavrištao rrr-ja! Prevrnuo se od šamara
preko glave i pobjegao koliko ga noge nose. Mačak je
reda radi krenuo za njim. Mačić je bježao toliko brzo
da se zaustavio tek na drvetu, gdje se smjestio na jednoj grani i nakon što se malo smirio počeo lizati šapu
i njome trljati ranjeno uho. Nakon sat vremena, kada
se razdanilo, opet je osjetio strašnu glad, ali se bojao
sići. Previsoko je! Kada je shvatio u kakvu je nevolju
upao, svom se snagom uhvatio za granu i počeo vikati
svoje «u pomoć». Ta je galama trajala toliko da je prekinula najslađi jutarnji san polovine stanovnika susjednih
zgrada. Muškarci su gunđali, stavljajući si jastuke na
44-59
glavu, ženke su ustajale i počinjale pripremati doručak,
klošari koji još nisu skupili boce za smirenje mamurluka, zločesto su se smješkali i psovali, kao da su htjeli
kazati: tako vam i treba. Samo su djeca odlučila spasiti
mačića: tamnoputi jedanaestogodišnji dječak popeo
se na drvo i skinuo mačića. Ali ga nije mogao odnijeti
u školu. Izvadio je iz svog ruksaka sendvič, zatim odvojio od bijelih, maslacem namazanih šnita kruha, kolutić
doktorske salame i stavio mačiću pod nos. Mačić nije
znao što raditi sa salamom. Polizao je, ali nije znao kako
jesti. Kako samo miriše! Dječak je vidio da mačić neće
uspjeti, otkinuo je komadić salame i gurnuo mačiću
ravno u usta. Naučio ga je.
Svima je poznato kako su mačke najveći pospanci na
svijetu. One se bude samo radi toga kako bi pojele
nešto ukusno. Kada kiši onda i hranu ignoriraju – kiša
donosi najslađi san. Mačići kao i ostala djeca moraju
puno spavati, jer oni u snu rastu. Najevši se mačić je
našao miran sunčani kutić iza zgrade, nekako se umio
i zadrijemao. Vjerojatno je sanjao nešto strašno, jer
je u snu su mu trzale šape i brkovi, a kraj repa drhtao,
maleno je tijelo drhtalo u konvulzivnim valovima.
Ovakvog su ga iznenada našla dvojica klošara koji su
često, baš ovdje nedaleko tržnice i kioska za primanje
boca, ručali ono što su imali. Kupivši za 62 kopijke u
ljekarni bočicu s lijekom za srce spravljenim na bazi
alkohola – jeftino i korisno zadovoljstvo.
– Gric, pogledaj! Ti vrapca, kaj sam našla. Tko u
mome krevetu spi, a mojom žlicom klopa? – Žena
svojih 22- 30 godina (kod klošara je teško odrediti
godine) uzela je na ruke snenog mačića i djetinje se
sretno nasmijala.
– Gotovo, gotovo, sad si moj! Poklopat ću te!
Iznenađujući sebe samu raznježeno je priljubila
prestrašenog mačića na vjetrom isušen prljav obraz,
i dišući na njegu alkoholnim parama cmoknula ga u
ružičastu njušku. – Koja te kuja tako malenog izbacila,
pas joj mater!
– Tvoja je mati, jesi li zaboravila?, tebe također bacila
na smetlište, kako bi bez tebe lijepo živjela i ševila se,
– kazao je Gric šamarajući ju riječima, – a mačak, pa
to nije čovjek.
Žena je iznenada problijedjela. To je bila živa istina.
Ona se okrenula, ćućnula, sakrila mačića u svoju prljavu šaku i često ga ljubeći u čelo, iskrivila usne i tiho
zaplakala.
Kao da se ispričava čovjek je nezgrapno ponudio joj
otvorenu bočicu iz ljekarne, ali žena je oštro odgurnula njegovu ruku, boca je pala, a tamnosmeđa tekućina
prolila se po tlu. Popivši ostatke spašenog pića, počeo
se opravdavati:
56
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
I meni ga žal. Nadija, meni, kažem, uistinu je žal. Pa
kaj? Sama si mi ispričala…
Iznenada se obradovao vlastitoj misli: «Nadija, ajmo
ga posvojiti! Ha? Kako ga očeš nazvati? Evo, znam,
Marsik.
Budalo, to nije mačak, to je mačka. Dusja. Trobojne
mačke ne postoje.
Još bolje. Ona će nam kotiti mačiće, a mi će mo njih
na tržnicu… Ha, ha, ha. Bit će novaca, ti vrapca! Kupit
ćemo vina, tebi rukavice za zimu… To je ženu obradovalo, osobito rukavice. Uskoro dolazi zima. A on
već prodaje nepostojeće mačiće kako bi joj kupio
rukavice. Brišući prljave suze nasmijala se. Nasmijao
se i partner. Uzeo je drugu bocu lijeka i uzdahnuvši s
olakšanjem, ponudio ženi.
Nakon što su pojeli i popili žena je s mačićem otrčala
na tržnicu, uzevši usput s kioska za predaju boca, staklenku za majonezu, kako bi isprosila svježeg mlijeka
za malog.
Ljudi su čudna stvorenja – kad bi za sebe molila, nikada mi ne bi dali, ali vidjevši mačića jedna je tetka
dala litrenu bocu jutarnjeg masnog mlijeka, a drugi
su nabacali u celofansku vrećicu pola kile, možda čak
i više, ukusnog domaćeg sira – tako dobrog nisam u
životu jela. U dječjem domu davali su postan i kiseli
sir, malo posipan šećerom. Takvim da sam se mogla i
ugušiti da nije bilo čaja. A ovaj je bio nježan i sladak.
Mirisao je na svježe sijeno, ili na neko poljsko cvijeće,
obiteljskim mirom, tak nekako. Ne možeš ga se iznajedati. Kad je mačić ovdje na licu mjesta, na tržnici,
uz sentimentalno tepanje preprodavačica, smiješno
frktao u gutao, ne žvačući ovaj sir, ona je s gorčinom
pomislila: suosjećaju sa životinjama, a nas kao da ne
vide. Istinu je govorila stara sanitarka Uljana, mažući
joj koljena jodom i tješeći ju:
– Ne plači dijete, još ćeš se naplakati u životu. Čuvaj
suze za kasnije. Pa kakvo ti je samo ime! Ha?! S
takvim je imenom plakati grijeh. Uvijek se moraš nadati boljem, Nado. Kad su te našli promrzlu na zimi,
nisi čak ni plakala. Jedva su te spasili. A znadeš zašto
si dobila to ime? – Uljana je zašutjela i klimajući sijedom glavom, gledajući pri tome u prazno, bezutješno
i odsutno kroz djevojčicu, kroz zid dječjeg doma,
kroz godine, kao da se prisjeća nečeg svog, rekla je:
– zato što smo svi željeli da ti preživiš. Stalno je netko
ulazio u intenzivnu u kojoj si umirala od upale pluća. I
ispitivali su liječnika: «Ima li nade?...» – Pogledala je u
djevojčicu kako bi vidjela da li razumije – nada da ćeš
preživjeti, razumiješ? Onda, kada je kriza prošla, a ti
se počela vraćati iz tame, liječnik je odjednom na nas
zaurlao: «Živa je, živa i živjet će vaša Nada!» Tako su
44-59
te i upisali: Nadija. Tako da ti, dijete moje, s ovakvim
imenom, moraš se nadati, ako ne sreći, onda nečem
boljem…
Evo Nada očekuje i nada se boljem. Već nekoliko
godina u podrumima i tavanima tuđih kuća, lutajući
od kolodvora do kolodvora, s tržnice na tržnicu, sa
smetlišta na smetlište, iz jedne ćelije u drugu… Od
vremena kada je prerasla dom poput dječje odjeće.
A drugog nema. Nakon osmog razreda pohađala
je školu za kuhare, imala krevet u đačkom domu,
ali kad se zaposlila u menzi, istjerali su ju iz doma.
Prvo su govorili da rade remont, a zatim je njezino
mjesto zauzela nova učenica. Morala je spavati u
podrumu gdje je pokupila uši od klošarice koja ju je
primila. Dobila bronhitis zbog podrumske vlage, nakon čega je posao otišao pa-pa. O kakvom se zaposlenju u menzi može govoriti bez boravka, pa još s
ušima i kroničnim kašljem? A kako se u ovim uvjetima
toga riješiti? I tako je krenulo. Nema stalnog boravka,
nema ni posla, nema posla neće biti niti boravka. Takav državni zakon još je nedavno postojao u našoj
zemlji, odredivši sudbinu mnogih Nadija, pokopavši
u zajedničkim rakama bezbroj klošara, opljačkanih i
ravnodušno izbačenih na zimu i smetlište…
Ali nećemo o tužnome. Sunce svijetli i grije. I Nadija
je sretna u tom trenutku koji joj je poklonio srodnu
dušu – malog trobojnog mačića, njezinu Dusju (vjerojatno od riječi «duša»), koji će ju voljeti takvu kakva
ona jest…
MAČIĆ, PRELAC – Larisa je usnula san: ide majci u
goste s kovčezima punih poklona, u čistom i udobnom kupeu. Na nekoj je stanici kroz prozor vidjela
mačića i nije izdržala – učinio joj se tako nesretan
– skočila je, uzela ga na ruke i pošla prema vagonu.
Ali vlak je iznenada krenuo i svake je sekunde ubrzavao. Ona je, sve teže dišući trčala i trčala po peronu,
privijajući mačića na grudi, premda je vlak već
nestao… Probudila se usred noći s osjećajem nepopravljivog gubitka i nije mogla zaspati do jutra. Ležala
je nepomično sve dok se nije razdanilo, razmišljala o
djetetu koje nije mogla roditi nakon abortusa. Tada je
bila studentica treće godine i već se nekoliko mjeseci
viđala s Mironom koji je od nje bio stariji skoro četiri
godine. On je također bio student treće godine,
samo na umjetničkoj akademiji. Zajedno su čekali
Novu godinu u raskošnoj vikendici roditelja nekog
od kolega s godine. Kako to često biva u mladosti,
osjećaj sreće i praznika, glazba i šampanjac, nježni
dodiri, zagrljaji i poljupci, tražili su logičan završetak…
Kada je osjetila da je noseća, nije znala bili se rado57
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
vala ili plakala. Miron i Larisa voljeli su se i razumjeli.
Ali studij, bez novaca… Njezina majka, s puritanskim
pogledom na život, od njezine sedme godine sama ju
je podizala bez oca, sa svojom mizernom bibliotekarskom plaćom. Stipendija jad i bijeda. U studentskom
je domu živjela u sobi s još tri djevojke. Ne, još nije
vrijeme, nije spremna.
Mirona je ova vijest u početku obradovala, ali s vremenom je dolazio sve potišteniji, stao zakašnjavati na
susrete, a jednom uopće nije došao i, kako se kasnije
ustanovilo, ležao je s visokom temperaturom zbog
gripe, što Larisa nije znala, pa je to doživjela kao izdaju, a odugovlačiti već je postalo opasno. Kada
je Miron kroz tjedan i pol došao u dom, blijed, ali
odlučna izraza, kako bi joj kazao. «Volim te, rađaj!»,
Larisa je ležala u bolnici s upalom, nakon besplatnog
abortusa. Oženili su se na posljednjoj godini.
Prije mjesec dana obilježili su desetu obljetnicu braka.
Nakon završenog radnog dana Larisa je pohađala
razne tečajeve, sve koji god su postojali: od veza do
vozačkih. Mnogo je čitala, nije propuštala koncerte
Olge Basistjuk i Jurja Bašmeta, ali potisnuti misao o
materinstvu, sakriti ju ispod ispletenih vesta, našivenih
košulja ukrašenih čipkom, fotografija, punjene ribe, debelih knjiga, ili truba simfonijskih orkestara, nije mogla.
Ta je misao poput crva u jabuci živjela u njezinoj svijesti, izjedala joj dušu i uništavala svu toplinu i svjetlost.
Za večerom je kazala Mironu da želi imati u kući
mačića. U petak je u trgovini kupila mlijeko, ribu,
najjeftiniju salamu, jaja, izvadila iz gornje police fotolaboratorijske ploče, u njih nasipala pijesak i rano u
subotu pošla na stočni sajam. Tražila je upravo onakvog mačića kakvog je sanjala. Običnog, sivkastog, s
prugama. Ovakovi se najčešće sreću na ulici, i žive u
podrumima. Utoplila ga je ispod svog krznenog kaputa, ali tako da je mogao disati. Na glavu mu je stavila
svoju ruku i osjetila kako se razlijeva ugodna toplina
po njenom dlanu.
Larisa se osjećala sretno. Mačić je čitav dan neprestano trčao za njom po kući i čim bi ga dodirnula, počeo
je presti. Čak i onda kada je lavor napunila toplom
vodom i počela ga kupati, mačić je skočio na kadu i
po bijelom rubu došao do nje, počeo se trljati o nju i
presti, dok nije pao u kadu.
Miron je smijući se uhvatio mačića:
– No, ti si prelac!
– Zaista je Prelac, – nasmiješila se Larisa.
Dok je slagala rublje, Miron je zavezao koncem svoju
staru prnjavu čarapu i igrao se s mačićem hvatanja
miša, neprestano se smijući. Onda je izvadio iz frižidera
odmrznutog oslića, odrezao mu rep i dao mačiću.
44-59
U nedjelju rano ujutro mačić je povraćao. Larisa nije
shvaćala što se desilo – mlijeko je svježe, žumanjak
od tek skuhanog jaja, salama zdrava – ali tijekom dana
ništa se nije zadržalo u njegovom želucu. U ponedjeljak odvela ga je veterinaru.
U hodniku kao u rajskom vrtu. Sjedili su zajedno
mačke i psi, stišani i pomireni bolešću i bolom. Nitko nije režao, niti frktao. Svi su imali prestrašene
očekujuće oči. Crna se ovčarka stalno dizala, gurala
njušku u gazdino koljeno, žalobno mu zagledavala u
oči i tiho skičala.
– Sjedi! – gospodar je odgurnuo mokri nos ne
gledajući u psa. Ovčarka je sjela, te kroz minutu
ponovo se dignula, nastojeći uhvatiti suosjećajan gazdin pogled. Ali on, ne pomičući pogled prilijepljen na
suprotni zid, uzeo je njezinu crnu njušku i mirno, ali
skroz tiho naredio: sjedi!
Postarija siromašno odjevena gospođa, držala je na
koljenima torbu s riđim mačkom, čije su se oči pretvorile u dvije žeravice užasa. Mladić je čitao bilješke,
a na ramenu mu se skamenio crno-bijeli štakor s
bisernim crnim očicama, brkovi su mu se tresli i stalno
micali. Samo je mačić, premda izmučen, pokušavao
trčati i nije pokazivao znakove straha.
U veterinarovoj ordinaciji, pored umivaonika stajala su
dva staklena ormara s lijekovima i instrumentima, u kutu
– dva pisaća stola i dva željezna u sredini prostorije,
za pregled životinja. Ti su stolovi na pacijente djelovali
magično: oni su zamirali, dopuštajući veterinaru raditi
s njima što želi, otvarati gubice, stavljati ispod repa termometar, pipati trbuh, okretati uha… Nitko nije režao,
niti skičao, čak i tada kada su pod lopaticu ili stegno
s bolnom injekcijom ubrizgivali lijek. Mačić je također
trpio veterinarove krakove na svome trbuhu, poslušno
mirovao dok je on kroz stetoskop slušao njegovo disanje, kako bi čuo ubrzano lupanje srca.
– Kupit ćete si drugog, – napokon je rekao veterinar.
Bit će jeftinije. Koliko ste ga platili? Tri grivne?
– Ne želim drugog, – odgovorila je Larisa suho.
Mačić je s povjerenjem gledao u njezino lice, koje se
iznenada zacrvenilo i postalo ružno, donja joj je usna
lagano zadrhtala, a suze potekle, ostavljajući crne tragove ispod očiju.
Veterinar je šuteći prišao ormaru, uzeo dvije ampule
s lijekovima, uvukao ih u špricu, pritisnuo mačića na
hladan metalni stol i uboo ispod lopatice.
– Galjo, uzmi od žene petnaest grivni, pet za pregled,
a deset za lijekove. A vi dođite sutra, ako nemate kuda
baciti novac.
I već je kazao, obraćajući se sestri (kao da je šutnuo
nogom):
58
Klasje naših ravni
Raisa Talalaj, Priče za djecu i odrasle
44-59
– Mačića su kupili, a saznati kako ga hraniti nisu znali.
Larisa je dolazila sutra, prekosutra i još dva dana,
moleći načelnika da je pusti s posla ili u jutro, ili poslije
podne, ali mačić je polagano ugibao. Uz katar želuca
dobio je i upalu pluća. Miron je priznao da je on, neznalica, nahranio mačića hladnom sirovom ribom. U
subotu je uginuo i on ga je sahranio u parkiću.
Larisa je cijeli dan provela na kauču. Nije večerala,
a noć je prespavala u odjeći, okrenuta zidu i s uplakanim očima.
Za tjedan dana depresija ne samo da nije popustila,
nego se još dublje uvukla u njenu dušu. Larisa se
počela buditi usred noći i prihvaćala svoju besanicu.
S vremena na vrijeme priviđao joj se mačić: sad bi
otrčao u kuhinju, sad se sklupčao na kauču, sad se
pritajio iza vrata, ili mijauknuo u hodniku. Miron se
također umorio. Nije slikao kod kuće, a nije niti odlazio u svoj atelje. Pazio je na telefon, ne puštajući
Larisu da razgovara, govorio je da se razboljela ili da
spava, ili se kupa, ili je otišla u dućan, kako ne bi ispro-
vocirao iskrene suze kao što se desilo nedavno kada
je nazvala punica iz Harkiva, a Larisa podigla slušalicu.
Na pitanje, kćeri kako si, zašto ne zoveš? počela je
ridati prestrašivši na smrt majku.
– Larisa, sutra ću kupiti drugog mačića, može? – napokon je kazao Miron, istog takvog?
– Ne treba, ne mačića, – iz oka je krenula suza i
spustila se do uha. Želim dijete!
Od iznenađenja Miron je zastao. Ali oni ne mogu
imati djecu…
– Želim dijete, – ponovila je Larisa.
Miron se ukočio.
– Hajde posvojimo. Inače ću … zastala je, otvorila oči
i on je u njima ugledao nešto takvo… od čega su mu
prošli hladni trnci po leđima. Uhvatio je njezinu ruku,
stisnuo hladan dlan, kao da ju se spašavao iz vrtloga
tame i rekao promuklim glasom:
– Naravno da ćemo posvojiti. Volim te! Davno smo to
trebali učiniti, – od potresenosti on je zakašljucao u
šaku i nasmiješio se krijući suze.
Ivo Režek, Detalj freske, 1968.
59
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
60-65
Kuća koja plovi
STJEPAN BARTOŠ
Ta kuća, sada u žuto obojena, imala je dugi život.
Prešla je stotu ljeta i uz brojne rekonstrukcije uspjela
se održati na nogama. Naš junak je u njoj rođen prije
osamdeset godina. Tada je ta kuća bila u Bitoljskoj
ulici. Deset godina potom, toj ulici je preinačen naziv
u Vardarsku, pa je tijekom rata postala Drezdenska.
Nakon rata postala je Radnička, pa potom Senjska, i
na koncu Povrtarska. Uz naziv mijenjali su se i brojevi;
Bitoljska 25, Vardarska 19, Senjska 21, Povrtaska 23.
Tako je naš junak živio u svim tim ulicama, a da se nije
maknuo iz kuće u kojoj se rodio i u kojoj je umro.
NOVO SIDRO – Tišinu između dva naleta kiše razbijao
je cvrkut ptica. On se vraćao kući, u rodni kraj, iz rata,
poslije punih šest godina. Trebao je osjetiti najveću radost, povratak u prošli, idilični život iz kojeg je na silu
istrgnut. A ono, tišina, ona strašna tišina koja boli. Sve je
bilo pusto. Samo te ptice, njihov cvrkut koji je umjesto
radosti pojačavao tu bol nostalgije i samoće. Ono što ga
je održavalo i guralo da se bori i održi u životu tijekom
svih tih surovih godina, bila je želja da se vrati među
svoju obitelj, u svoj rodni kraj, dom i prirodu koja ga
okružuje. I kada se uz pomoć te veze provukao i održao
kroz sva iskušenja rata, nije imao što vidjeti – sve je bilo
sprženo: drveće, trava, raslinje, ali i kuće. Ostao je samo
kamen na kamenu. Nije čak imao ni koga priupitati za
sudbinu i jednog ljudskog stvora iz sela. Njegovi nisu
bili tu i mogla je postojati nada da su se negdje skrili
ne bi li se zaštitili od užasa rata. Lutao je tako danima,
zavirivao u ruševine, jaruge ne bi li našao neku kopču
sa prijašnjim životom. A kada je poslije mnogo, mnogo
dana susreo žive ljude iz okolnih sela, oni su mu objasnili da mu je čitava obitelj stradala i to još prvog dana po
njegovom odlasku u rat. Nije mogao vjerovati da mu to
nitko ni je javio. Ali možda nije ni imao tko. Ali, pitanje je
i da je to čuo, što bi tada bilo sa njim. Posve sigurno, ne
bi izdržao sva iskušenja tih zlih godina, potonuo bi. Iako
je mislio da je u ratnim teškoćama potpuno otupio i da
ga ništa ne bi moglo slomiti, zaplakao je. Danima je sjedio na sprženom kamenju i tugovao. Nije, dakle otupio,
samo ga je ta želja za domom i obitelji, za povratkom
očvršćivala. I na kraju svega, bol je najviše pojačavala
spoznaja da je ono što ga je sve to vrijeme održavalo
bila varka i da se zato našao na onoj točki života kada
se morao zapitati čemu sve te pretrpljene muke i koji je
smisao njegova održavanja u životu.
Tako u našem životu, ono sidro, ono što nas drži i
održava i jeste efemerno, najčešće zna biti nevrijedno muka, bola i patnji koje nas sustižu, ali nas ipak
održava, daje nam priliku da se popravljamo, redefiniramo naše vrijednosti, stvorimo nove, dakle uzmemo
neka nova sidra kako bi poslije mogli ploviti dalje.
Prvo što je u toj pustoši počelo davati života bila je
nova iznikla trava, mlada i nejaka. Potom su na red
došle žilice i neko novo lišće na sprženom drveću.
Najteže od svega da se regenerirati ono što čovjek
stvara. Kuće i štale, neće niknuti same po sebi. To
mora uraditi neki čovjek, možda drugi, ili isti, ali promijenjeni, sa nekim novim sidrom u glavi.
I tako je naš junak zasukao rukave i krenuo u izgradnju nove kuće na mjestu stare. Krenuo je slagati novi
kamen na kamen, polako ali strpljivo. A kada jednog
dana kuća bude gotova, postoji nada da će u nju doći
i neki novi ljudi, neki novi ljudi koje će on onda moći
nazvati – moja obitelj.
PRIČA O PONIŽENOJ, ILI MJERA ŽIVOTNOG POSTIGNUĆA – Što se može reći o nekoj ženi u starosti? Da
je bila? Da je nešto značila? Ili da je propustila tijekom
svog života ostaviti neki trag za sobom? Ema, naša junakinja, čekala je u banci u redu za mirovinu. Ključala
je od bijesa jer se to čekanje odužilo u nedogled.
Htjela je svima reći – odbrusiti, pobuniti se, ali je se
uzdržala od toga uz krajnje veliki napor. Ne mogavši
podnositi to poniženje, da bi se smirila, izašla je na
ulicu i prošetala se. Računala je da će se red kad - tad
morati razbiti i da će biti novca i za nju. Poslije pola
sata vratila se i vidjela da se ništa nije promijenilo. Red
nije bio ništa manji; ljude iz reda zamijenili su neki drugi, ni malo manje odlučni da dočekaju svoj trenutak i
uzmu novce. Užas! Zarumenila se od bijesa. Ako ne
bude strpljiva i trpeljiva bar malo, tko zna da li će do
kraja dana moći doći do kojeg dinara! Uvrijeđena, ali
gorda, stala je ponovno u taj prokleti red i prividno se
pomirila sa time da će čekati. Ali, nije dugo izdržala.
Arogantno je izvijala vrat i stala sijati sitne uvrijede na
sve: na račun države, bankovnih službenika, na ljude
iz reda.
– Gospođo, niste jedini!
– Nisam, ali ja ne znam kako je drugima, ja znam kako
je meni!
– Ništa nam nije lakše nego vama, budite uvjereni!
60
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
– Da, a znate li vi tko sam ja? Ne! Preda mnom su
klečali najveći muškarci, i to ne samo u nas nego i u
Italiji i Engleskoj...
– E, zato sada vi morate puziti!
– Sram da te bude, ja sam dama! Ja sam bila djevojka
Micka Jaggera!
– Uh! Baš ste me impresionirali! Da nije po vama napisao onu pjesmu? Angie?
Htjela mu je odbrusiti, ali je riječi nisu slušale. Nije
mogla, jer je zadržala ta riječ – djevojka. Bila je to pretenciozna riječ. Zapravo, trebala bi reći da je s njim
svojevremeno prije mnogo, mnogo godina spavala.
Da, jednu, jedinu noć, i ma koliko život bio bogat i
dug, nešto drugo, tako veliko i važno, nije se moglo ponovno dogoditi! I bolji je taj izraz – jednu noć
spavala, nego – bila djevojka – jer djevojka se vara
i ostavlja, a cura za noć je uspjeh, veći od djevojke,
pošto je konkurencija za to bila ubitačno velika, a za
tu odnosnu noć – super-žestoka! Od svih na tacni mu
ponuđenih djevojaka, te noći na jednom tulumu u
Londonu, on je odabrao nju, i samo nju! Nije tu bilo
laži i prijevare; žestoka borba sa konkurenticama od
prve do posljednje minute. I pobjeda! Toliko se tada
dobro osjećala da se to nikako nije moglo zaboraviti, a ni poželjeti da se ponovi, jer drugi put to nije
moglo biti isto, tako veliko; moglo je biti samo lošije
i beznačajnije. Mnoge od njih su to željele, a ona je
uspjela. Nemjerljiv osjećaj! I sve one ostale, i dandanas mogu pući od muke! Da, ona je bila cura za
jednu noć, ali to nije bilo tako malo kako bi netko drugi, sa strane danas to vidio i mogao priznati. Zato je
zašutjela, ali nije bila ušutkana; glupima se neke stvari
ne mogu objasniti i oni svoje glupe zaključke izvode
samo sebi u korist, a na štetu i podsmijeh drugima.
Tako danas, negdje u nekom javnom toaletu, sjedi
neka babasera i prisjeća se detalja iz svoje mladosti, o
tome kako je nekoć spavala s nekom našom velikom
rock-zvijezdom i osjeća se sjajno radi toga, grije se
time, a ponekad se bome, nekom i pohvali. Ali, što
se glupima može dokazati, da je to nekada bilo veliko i važno i da se takav uspjeh ne da mjeriti ni sa
jednim drugim postignućem u životima većine ljudi?
Ne, mnogi to ne shvaćaju i ni ne misle o tome što je
poslije bilo s takvim curama za jednu noć, kako su
živjele od toga i za to, kako su imale obitelj, prijatelje,
pehove i radosti u životu, a vazda i uvijek su se sjećale
toga, kao nečeg važnog i vrijednog. Mnoge žene su
imale samo velike ljubavi, a poslije i muževe, koji su
poslije postali pijanice i siledžije i posve uprljali sliku
o toj ljubavi. Zar onda to, babaserino, za jednu noć,
nije bilo veće od takvih, umrljanih ljubavi i zar se od
60-65
te, samo jedne noći nije moglo grijati i dičiti i do posljednjeg daha života?
Takve žene, kao ona, su se sjećale, a oni, njihovi
ljubavnici, sve su zaboravili.
REZULTAT KRUGA – Neznanac je došao i nametnuo
se. Prvo je pričao drugima, pa su onda priče došle i
do kralja.
Tako je sa takvim pričama kupio ulaznicu za Dvor, a
poslije ga se nitko više nije mogao riješiti.
Znao je taj ispružiti jezik i okretati njime, okretati, tako
vješto da bi zavarao svakog, pa i kralja samoga, koji je
ionako, vazda ovisio isključivo o pričama raznih savjetnika i dušobrižnika.
– Zovem se Garcia, Francisko Ramires Garcia....
Bio sam sa Colombom na njegovom brodu, u pohodu na osvajanje novih svjetova... Mogao bih za
vaše Kraljevstvo da pribavim ono što je Colombo za
španjolsko... Ja ne samo da znam put, ja znam i nešto
što Columbo ne zna i što sam zadržao za sebe, a to
kanim iskoristiti...
Kralju su se od uzbuđenja stale tresti ruke. Dobre poslove su voljeli svi, ali kada su takve priče još začinjene
tajnovitostima i raznim čudesima, ni sam kralj im nije
mogao odoljeti, pa je stoga neznanac dobio priliku da
priču nastavi do kraja:
– Neću vam pričati ono što se zna i o čemu ste, možda
već čuli... Pričat ću vam o nečemu što znam, a ne da
mi se da šutim... Kada smo došli na jedan otok, Colombo nas je rasporedio po skupinama... U skupini u
koju sam ja bio razvrstan, bilo nas je ukupno sedmorica... Dobili smo na raspolaganje sedam dana i noći da
istražimo taj nepoznati otok i da se nakon toga vratimo na ono početno mjesto, mjesto gdje se nalazio
stožer čitavog pothvata... Na tom, nama dodijeljenom
otoku, otpočeli smo kretnju sa juga i oprezno se zaputili ka sjeveru... Pred našim očima su se redali prizori raslinja, zlatnog drveća i neobičnih životinja... Od
ljudi, na sreću, ni traga..
– Pogledaj – rekao je Hector – nismo li mi već u raju?!
On se prvi od nas usudio progovoriti; mi ostali, od
ljepote i čudesa, zanijemjeli smo. Prvo na što sam pomislio je da se nikada više neću vratiti kući... Takva
ljepota, zasigurno nudi i sreću. Da, takva priroda,
neizostavno mora biti začinjena i lijepim ženama...
Nemoguće je da uz najljepše ne idu i najslađe... Tu bi
61
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
trebalo stvarati obitelj i proživjeti ostatak života, mislio
sam... Kretali smo se lagano, kao u nekom snu. Činilo
se da nam noge tonu u neki divni sag od paprati. Hector, zadivljen, rekao je da nikada neće napustiti ovo
mjesto, makar ga uhvatili i osudili za pobunu i nepoštivanje discipline. Ja nisam vjerovao da će ova ljepota
moći trajati vječno, već da je samo varka ljudskih očekivanja i nade, da ćemo doći i do teških momenata.
To sam mu i rekao, a on se samo nasmijao na to:
– Sve je opasno; opasan je i brod... i ljudi, jer šire smrt
i zarazu... Sve može biti opasno i zašto onda ne uživati
u ljepoti?... Zar naša želja nije da uživamo u neprekidnoj ljepoti i čulnosti? Od ovoga se, odista više ne
može očekivati...
I nije htio poći dalje. Kumili smo ga, molili, ali nije pomoglo. Ostao je, a mi smo pošli dalje, dalje u carstvo
nepoznatog... Da, i pogriješio je. Nije vjerovao da se
može dobiti još više. Ono što je dalje slijedilo nadmašilo je sve što se dalo nadmašiti... Nailazili smo na neka
ogromna zelena jezera puna divnih, šarenih ptica što
su spokojno uživaju u miru i mirisu vjetra... Ptice su
bile crveno – plavog perja uokvirenog zlatnim prugama... Neopisivo! Raspršile su se te ptice na sve strane
jer smo im mi donijeli buku i nemir... Jednu smo stigli
ubiti ne bi li je izbliže upoznali, ali dospjevši u naše
ruke perja su im gubila prvotnu boju i postojale su
bezbojne, gotovo providne.... Tako je bilo i sa oblikom
ptice... On im se mijenjao iz trena u tren. Uplašen,
ispustio sam je i ona je pala u vodu i brzo nestala, kao
da se istopila. Ni traga nije bilo od nje, kao da smo
sve sanjali. U svakom slučaju, bili smo, malo je reći,
zadivljeni. Raul je poželio okupati se u toj vodi, ali ga
je strah od nepoznatoga odvratio od te želje. Jer, što
će biti ako uđe u vodu?
Da nismo vidjeli taj pad ptice u jezero ličilo bi na svako drugo... Nije li problem bio u ptici, a ne u jezeru?
Tko je bio spreman to provjeriti? Nitko, naravno. Tako
nas je taj strah od nepoznatog polako stao nadvladavati i pored sve te opijenosti ljepotom. Da, strah od
nepoznatog! Ipak, u toj vodi je možda bio izvor mladosti i ljepote, zdravlja i unutarnjeg mira, vječnosti?
Možda... Radoznalost nas je zavela da nastavimo dalje i vidimo nova čuda: leteće konje, dlakave labudove, ključala jezera... Da, čuda su nas potpuno opila.
Nismo marili za posljedice pa smo neprimjetno ušli u
stanje, kada smo već bili posve sigurni da smo zalutali, da nam povratka nema, ali nas baš i nije bila briga
za to. Čekala su na nas nova i nova iznenađenja... i
nova i nova ispunjenja one vječne ljudske potrebe za
promjenama... Napokon, došli smo u takvo stanje da
60-65
više nitko od nas nije ni mislio na to da se trebamo
vratiti na zadato mjesto.... Bili smo u nekom blagom
pijanstvu... Niti smo mislili na glad, niti na žeđ, samo
smo disali... I onda smo ušli u jedno područje koje se
slobodno može nazvati rajska trpeza... Sa drveća smo
mogli ubirati neke neobične plodove za koje nismo ni
sanjali da postoje. Miris i izgled tih voćki nas je privukao i nismo im mogli odoljeti.... Misli o opasnosti nam
već tada više ništa nisu mogle... Poslije jela, iscrpljeni
od svih tih neobičnosti, zavalili smo se u meku, sočnu
travu i predali čvrstom, sretnom snu. Budili smo se teško, kao poslije pijanstva; očito je u tim voćkama bilo i
nekog alkohola. No, ništa zato, tko je mogao o ičemu
mariti... Ta naša prva noć na otoku je bila isto tako neobična... Zvijezda na nebu tamo ima više nego ovdje
kod nas i čini se da su nešto niže... Skoro da čovjek
pomisli da ih može rukom dotaći... Gledali smo u njih
do samog jutra, kada su stale naglo nestajati, jedna za
drugom...
A dolaskom sunca, stali smo na noge i nastavili dalje...
Na prve ljude naišli smo tek treći dan; nisu ni malo
nama nalikovali. Bili su tamne puti, suznih očiju, tupoga pogleda... Ali nisu bili glupi. Pokazali su nam
što mogu i što imaju i koliko smo mi mali za njih...
Od stvari koje su imali, a ja sam mogao shvatiti, bila
su zrcala koja vide sa obje strane; i čovjekova lica i
potiljak, te uređaj za pravljenje zlata, pa naprava za
kopanje rupa... Najednom, tijekom kretnje, iznenada
smo došli do početnog mjesta... Ipak to bio kružni put
i doveo nas je do početka, čak i da to nismo željeli....
To je rezultat svakoga kruga.... U susretu sa ostalima
sa broda vratili smo se pokunjeni, prepuni dojmova, a
opet, pak, prazni. Bili smo puni želja
da pričamo o onome što smo vidjeli, a opet smo htjeli
sakriti sve od drugih, a i naših gospodara, u nadi da
ćemo se nekada sami vratiti i doći do onoga što smo
ostavili za sobom... Jer, put je taj bio takav – prođete
li njime, ne možete više bez njega.... Ako Vi, gospodaru, opremite ekspediciju, ja ću je voditi na Vašu slavu i
hvalu i dobrobit cjelokupnoga Vašeg Kraljevstva... Bogatstva će u vas biti više nego u snovima! Oni tamo,
imaju napravu za pravljenje zlata!! Zamislite, praviti
se zlato može i ovdje, a ne dovlačiti od tamo... A zašto sam došao ovdje do vas, a ne kod nekog drugog?
Prosto, putem negdje, u nekom jezeru, ja sam ugledao baš vaš lik i vaše ime! Sudbina? Predskazanje?
Zov sudbine? Tko sam ja da se borim protiv takvih
znakova!?... Zar da vas potuku oni ušljivi Španjolci i
Portugalci?! Onom nabusitom Colombu, ja se više ne
vraćam....
62
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
Na kraju priče, kraljeve oči veselo zaigraše. I same su
riječi bile dovoljne da bi se pokrenula čitava akcija organizacije puta u tu daleku, ali obećavajuću zemlju.
Čak su se i dodatno zadužili ne bi li dobro opremili
neznanca. Nabavljene su tri karavele, propisno opremljene, pa se uz najveću pompu pošlo na taj daleki put. Kada dobije potvrdu svega, pomislio je kralj,
možda će i on sam poći tamo i vidjeti ono što se ne
može ponijeti. Zašto tako dugo čekati na raj?!
Njegovo osobne maštarije bile su o stoci koja leti i
sama se hrani iz zraka, potom, želja mu je bila da se
nađe i biljka protiv svih bolesti, pa i groznice, pa piće
koje opija glavu i drži ljude u euforiji, a ne donosi pijanstvo koje praćeno glavoboljom i klecanjem koljena.
Ali, od svih sebi predočenih i izmaštanih čuda najviše ga je zanimala kovnica zlata kojom će se novac
umnožavati kao što je Isus hljebove. I to da bude i
ostane tajna za sve, jer čemu sve to ako ga svi mogu
imati! Isto tako, lijepo bi bilo naći neki napitak kojim
će se moći uništiti klica smrti u čovjeku, spriječiti da
se ta klica dalje razvija... Da, lijepo bi bilo imati to sve
u rukama, sve svoje snove u rukama... Ako treba, pozvat će neznanca i da ponovno dođe, založiti i svaki
komad imanja svih podanika, ali do uspjeha se mora
doći...
Međutim, vrijeme je sporo prolazilo. Polako je lomilo
i tupilo kraljevo žučno iščekivanje i to nestrpljenje pretvaralo samo u mlaku, tihu nadu...
– Da li je gotov onaj most kod Labe?
– Za dvije godine, vaše veličanstvo... Još samo dvije
godine, veličanstvo...
– To tako sporo ide,... a računi uredno i brzo pristižu,
dolaze do mene redovito, kao plima...
A taj most? Hoću li ga ikada dočekati?
– Vaše veličanstvo, živjet ćete vi još dugo, dugo i napravit ćete vi još puno mostova – podilazio mu je ministar financija.
– Zašto je sve to tako daleko, svi ti mostovi i palače...
– Kada vam je carevina tako velika! Niste vi grofić, ili
kraljić, vi ste budući car! Izem ti posjed koji se može
optrčati za jednu godinu! Vidjet ćete vi taj most, a i
mnoge druge!
– Ali, nikada ga nije vidio gotovoga. Da je obilazio
sve gradove, mostove, palače za koje je davao dukate, malo bi mu bila i tri života. U to doba, gradilo se
teško i sporo. Nekada se to protezalo i na stoljeća. I
ako nasljednici nisu imali novaca i volje nastaviti ih,
60-65
sve se rušilo i urušavalo i ostavljalo mjesta za neke
nove ideje i nove snove.
– Mir vlada posvuda. Porez se prikuplja bez problema. Ljudi normalno žive i množe se... Neprijatelj miruje na granici... – dobivao je izvještaje.
Svaku noć bi se duboko zavalio u postelju, ispio dobar
gutljaj vina i spokojno usnio.
Mogao je tako mirno dočekati duboku starost. Ali da
to prokleto vrijeme, taj neumoljivi sudac, nije tako
sporo prolazilo, čovjekov mir jednom dostignut, bio
bi dovoljan za lijep i sretan život...U dosadi, u sporosti
kretnji kazaljke sata ili protoka pijeska u pješčaniku,
gubio se ritam spokoja i mogle su navirati sulude i
destruktivne misli. Što ako nije tako? Što ako ništa ne
postoji, a oni ga varaju? Ponekad bi on, stoga na konju
malo izišao na prepad i projahao nekim dijelovima države, ali i pregledao priliv i odljev novca u državnu
kasu i to bi ga umirilo, bar neko vrijeme. Dalje, da bi
održavao mir (zapravo nemir koji čovjeka pohodi u
miru i neaktivnosti) dozvolio bi da mu ponovno neki
putnik izdaleka proda priču o nekom novom svijetu i
nekoj novoj nadi i zatraži novac u to ime. Kao krug;
htio bi naprijed, ali bi se uvijek vraćao na početno
mjesto. Razlika je bila samo u tome što se preostalo
vrijeme njegova života topilo i bilo ga sve manje... A
pri samom sutonu njegova života ponovno se pojavio
onaj moreplovac s početka ove priče i to bez ičega,
slomljen, potišten, ali sa riječima punim nade...
Brod je bio napunjen raznim čudesima, novim vrstama biljaka i životinja, draguljima velikim kao jaja i brojnim kao zrno pijeska u pustinji... A, tek čudnih oruđa
i oružja koje koristi ondašnje pučanstvo!... Bilo je na
brodu i nekoliko ljudi iz tih krajeva, neobične kože i
glasova kao u sitnih ptica i.... sve se to sada nalazi na
dnu mora, sa cjelokupnom posadom... A ja, ja sam
sa nekoliko preživjelih bio u dugogodišnjem ropstvu...
Ipak sam se uspio otrgnuti iz lanaca i pobjeći... Ako
bih mogao ponoviti ovaj put, sada se više ne bi tako
završilo.... A ako bi se to dobro okončalo, svu štetu
ne samo da bih namirio, nego bih donio stostruko
veće bogatstvo od prvobitno planiranog... Pa, usput
sam uspio otkriti i kovnicu, ne samo kovnicu zlata već
i kovnicu dragulja...
I kralj je tako, kupujući novu nadu ponovno opremio
još jednu ekspediciju. Duboko je ovog puta sumnjao
u te strančeve riječi, ali je bio i suviše gord i star da bi
priznao da je u šteti i da je nasamaren.
– Kada izgubite jednu odapetu strijelu negdje u grmlju, odapnite novu na isto mjesto i tada ćete najčešće,
naći obje!
63
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
Da, i kralj ga je ponovo poslušao. Zavukao je ruku
dublje u kesu (što kesu - bačvu), dublje nego ikad.
Krug se zatvorio.
– Tamo ima predivnog cvijeća; neka, za nas neobična
vrsta.... To cvijeće jede žabice i bubice, ali se doima
pitomim... Tamo ima riba koja mogu jesti ljude... Staviš
nogu u vodu i ostaju samo kosti …
Na kraju života, kada su ga čula polako izdavala, kralj
je podjetinjio. Nije shvatio da su ga uklonili sa vlasti i
još življe je sanjao o svojih građevinama, brodovima i
prekooceanskim posjedima. I dok je umirao, umirao
je sa mišlju na te mostove, putove i palače, koje je
platio, a koje nikada nije vidio. Ni sumnjao nije u to
da su dovršene... Bili su tako daleki za njega a opet,
stvarni kao vino koje je pio svaku večer pred spavanje. Njegovi suradnici su se svojski potrudili da mu
održe iluziju da je najbolji; da ima i stvara sve vrijedno i veliko. Umro je, a da nije znao da je sve to bila
najobičnija magla i da je iza njega ostalo samo ono
što su to drugi ljudi dopustili...
Tako su prolazili mnogi vladari, a zašto ne bi i njihovi
podanici. I mnogi od njih su mogli vidjeti samo dio
onoga o čemu su slušali, samo dio od onoga što je
netko dopustio da vide.
Neznanac je, pak sa dobivenim blagom otišao nekom
drugom kralju:
– Veličanstvo, vidite kakvo sam blago donio sa puta
iz obećane zemlje. Ako i mene opremite i Vama ću
donijeti, ne ovoliko, već stostruko ovoliko...
– I ponovno je od riječi do riječi pričao svoje doživljaje
iz daleke, nepoznate zemlje, a bogate, bogate...
Ista priča; rezultat kruga.
Uvijek završimo tamo gdje smo već bili.
HRABROST I SAMOPOUZDANJE – Došao sam do
telefonskog broja najpoznatije i najtraženije žene u
gradu. Dugo sam sa strahom gledao u taj broj ispisan
na žutom zgužvanom papiriću, ali sam se ipak, na kraju usudio i nazvati je. Oduševila se. Bio sam potpuno
opušten u razgovoru i redao biser za biserom. Gušila
se od smijeha i zadovoljstva. Ni sanjao nisam što sam
sve u stanju iz sebe izvući i to i izreći. I tako, nakon
dobrih pola sata prijatnog razgovora, osokoljen, usudio sam se pozvati je da se negdje nađemo i vidimo i
uživo. Zašto plaćati skupe telefonske razgovore kada
se možemo gledati i u oči?
Pristala je.
Naravno, nikada nisam otišao na taj spoj!
Zašto?
Zato što joj nisam rekao svoje pravo ime i što sam se
predstavio imenom jedne od najaktualnijih medijskih
60-65
ličnosti, kao da sam čuvena osoba za kojom se uzdiše
i van granica naše zemlje.
Da li bi ona došla na spoj da sam se predstavio mojim
pravim imenom?
Sumnjam.
Ne vjerujem da bi dopustila da joj kažem ni dvije najobičnije riječi.
Da sam došao na taj spoj i ona vidjela da nisam onaj
kojeg je očekivala, da li bi ipak, pristala nastaviti razgovor?
Sumnjam i u to.
Da je i htjela nastaviti razgovor, da li bih i dalje mogao
biti tako uvjerljiv i zanimljiv?
Sumnjam!
Zato sam i nakon nekoliko mjeseci ponovio istu stvar,
ali sam se predstavio kao netko posve novi, novi, ali
ne manje značajan od onog prethodnog.
I opet sam bio uvjerljiv i poletan.
I opet mi je razgovor išao od ruke.
I opet sam joj zakazao spoj.
I opet nisam došao.
I opet sam poželio sve ponoviti i skriti se iza imena nekih uglednih faca, jer sam znao da drugačije ne može
i da drugačije ja ne mogu. Ali i da drugačije ona ne
bi htjela.
Da više ne bi sumnjala kada je pozivaju nove, njoj nepoznate, a uglednije face,
odlučio sam prekinuti sa njom i krenuti u potragu za
telefonskim brojem neke nove gradske ljepotice.
Možda mogu, na ovaj način, doći do razgovora i sa
najvećim svjetskim zvijezdama i osjećati se moćnim,
bar na jedan tren?
Nikad se neću moći zadovoljiti samo sa telefonskim
razgovorom sa takvim veličinama, ali drugačije ne
može. Jer, važno je tko kaže a ne što se kaže.
POGLED IZ PRVOG REDA – Mnogi glumci uvjeravaju sve oko sebe da nemaju tremu i da ona iščezava
onog trenutka kada staju na kazališne daske. Je li? A
strah od otvorenog kišobrana na sceni ili od odjeće
ljubičaste boje!? Nije da baš nisu sujevjerni. Mnogi to
neće priznati, ali strah je strah i nimalo ga nije lako
objasniti i pobijediti.
Stupati iz dana u dana na kazališne daske i govoriti
neke riječi, činiti pokrete i geste i svaki puta iznova biti
suočen sa mogućim krahom od nekog nepredviđenog događaja, ne da nije lako, već bezmalo da nema
ničeg težeg od toga. Kako se može izboriti sa strahom
od toga da vam se svaki dan može dogoditi nešto nepredviđeno i uništiti vam reputaciju?
64
Klasje naših ravni
Bartoš Stjepan, Kuća koja plovi
Kada je Magda G. po prvi puta, nakon tko zna koliko
tisuća dolazaka u kazalište, sjela u prvi red, napravila
je takvu pomutnju, da se od toga dana vrijeme komotno moglo početi računati iznova.
Sjela je ta bakica u prvi red i urokljivim, strogim profesorskim pogledom prostrijelila pravo kroz oči glavnog glumca u Ujka Vanji, i to još tijekom prvog čina.
Jadnik, prvak, prekaljeni znalac, majstor svog zanata,
nije znao što ga je to snašlo. Ostao je i bez glasa i bez
daha. Dugo se morao boriti ne bi li se nekako vratio
u život. Pogled te bakice ga je potpuno presjekao;
stao je mucati, griješiti i gubiti se i u ritmu i u tekstu.
Šaptač se zapjenio, daveći se u znoju svojih muka,
nastojao je nesretnika vratiti na pravi put, ali nije se
moglo. I inspicijent se hvatao za glavu, netom se čudeći kako je jedan od bardova našeg glumišta mogao
toliko izgubiti kontrolu nad sobom. Nitko živi se nije
usudio opravdavati ga, jer nitko, zapravo nije ni znao
pravi uzrok tog kraha. Poslije izvedbe, jadnik, inače
prepun ega (kao paun), branio se, pravdao; nikako
nije preuzimao krivicu. Isprva, nije smio obznaniti što
ga je prodrmalo, ali napokon se predao i priznao –
svemu je kriv strogi pogled jedne bakice. Nastao je
urnebes. Svi hvatali za stomak od smijeha. Pale su i
po koje suze. Naslušali su se siti svakakvih izgovora,
ali sa ovako glupoga, nisu još nikada. I da se samo na
tome završilo, ne bi bilo strašno. Jer, tu nije bio kraj,
već početak. Bakici se tko zna iz kog razloga svidio
taj pogled iz prvog reda i od tada nije propuštala priliku doći u kazalište ako bi se mogla domoći takvih
ulaznica. Tom njezinom novom pasijom je započela
Golgota tog poznatog kazališta. Redom su padale sve
glumačke veličine i to u svim mogućim ulogama. Trač
o urokljivoj bakici se stao širiti brzinom oluje. Ona i
njen pogled su postali glavna tema svih razgovora i
najškakljivijih šala, čak i među školskom djecom i mladeži. I tu nije bio kraj. Neumitnom igrom zle sudbine,
nevolja se obrušila i na operni ansambl kazališta. U
izvođenju neke kostimirane opere, vjerojatno Aide,
tenor je nakon urokljiva pogleda te bakice, sa užasom
ustanovio da mu spadaju gaće. Pošto je imao suknju
do zemlje, to nitko nije mogao vidjeti, ali se mučenik
do kraja čina morao gegati kao pingvin, vukući donje rublje po podu. Nakon i tog, najnovijeg nemilog
događaja, svi su ipak morali prihvatiti činjenicu, da je
vrag odnio šalu i da postoji veoma ozbiljan problem.
Uslijedio je ultimatum svih glumaca – ili bakica, ili nit-
60-65
ko živi više neće igrati! Neki su se sprdali sa glumcima, nastojeći ih podsjetiti na prve točke iz glumačke
obuke, da su u gledalištu samo glavice kupusa, a ne
ljudi od krvi i od mesa, ali nije pomagalo. Strah je nezadrživo rastao i širio se u nedogled. Odgovora na
ovo nije bilo. Bakin pogled je bila pojava iznad svakog
razumnog rasuđivanja.
– Ma, ne znate vi nju! Kakva bakica, babetina je to!
U najžešćoj etapi te afere, uoči svih predstava, bez
iznimke, glumci su izvirivali iza zavjese ne bi li vidjeli
da li je ona došla, a kad to nije bio slučaj, sa olakšanjem su se bacali na posao i oslobođeni činili vrhunske kreacije. Oni pak, lošije sreće, vidjevši je u prvom
redu, išli su dotle da su oponašali razne bolesti, indisponiranost, izbjegavajući po svaku cijenu pojavljivanje na daskama, gdje će, nema nikakve sumnje, morati sve uprskati.
– Babetina je opet tu!
Rješenje se našlo u tome da se više ne prodaju ulaznice za prvi red, tako da su mjesecima od tada ta sjedala bila prazna. Ali neumitno, kao vampir, bakica bi se
tijekom izvođenja znala krišom ubaciti u svoj omiljeni
prvi red i izazvati užas u srcima glumaca i pjevača.
Na kraju, u dugim satima očaja, nekom je pala na um
ingeniozna ideja - babetini će slati ulaznice za prvi
red u drugim kazalištima; neka ide ona malo i tamo i
neka i njima kvari predstave. A ako u konkurencije ne
bude slobodnih mjesta u prvom redu, onda će joj na
kuću slati besplatne ulaznice za najudaljenija sjedala.
Kada je ovo sprovedeno u djelo, u prvo vrijeme je
bilo malo mira. Ona je gunđala, ali nije mogla odoljeti zovu pohlepe za besplatnim ulaznicama. Ali, sve
se nekako vratilo na staro. Kroz neko vrijeme i pored
svih pokušaja i mjera zaštite, vampirica bi nekako uspijevala zamijeniti te besplatne ulaznice na udaljenim
sjedalima za one u prvom redu, ili bi se doslovce,
ubacila nekom u krilo, samo da bi mogla utoliti svoju mračnu strast za izazivanjem panike u duši naših
najvećih kazališnih zvijezda.
Zato, ako vidite da neki od njih loše glumi ili pjeva, da
čini pogreške, da mu glas podrhtava, imajte malo razumijevanja. Ako ta bakica čak i nije tu, uvijek postoji
realna opasnost da će se odnekuda pojaviti i unijeti
pomutnju.
A kako se ono kaže, strah ne nastaje kada se u nečemu
već nalazimo, već ranije, onda kada krećemo ka njemu, dakle u našim slutnjama.
65
Klasje naših ravni
Dražen Prćić, Lucy
66-67
Lucy
DRAŽEN PRĆIĆ
– Ivice, jel’ ti pišeš štogod?… – upitao me Ambrozije
Marković zvani Boza, moj stari školski drug iz osnovne škole, naletjevši na mene, u Rudić ulici. Punih
ruku vraćao se s tržnice, noseći pretovarene cegere
svježeg voća i povrća. Kasni rujan je započinjao prvu
nedjelju rane jeseni.
– A, pišem nešto… – odgovorim, pomalo zatečen
njegovim zanimanjem za moj spisateljski opus. Boza,
onakav kakvog sam ga znao iz škole, što ju je napustio
po završetku obveznih osam razreda, predstavljao je
posljednju osobu s kojom bih mogao pričati o knjigama. O nogometu, pecanju, pikadu i špricerima, a
mogao ih je popiti bezbroj, mogli smo pričati danima,
ali o pisanju…
– Zašto pitaš? Da nisi možda pročitao neku moju
knjigu?… – upitam ga, pomalo, braneći se.
– Jednu, jesam…mislim… do pola, ali to nema nikakve
veze. Nisam ti ja mjerilo, s mojih osam razreda… –
nasmije se, izbacivši krezavi osmijeh na neobrijanom
licu… – I sam znaš, oduvijek sam bježao od njih.
– Ne razumijem… – slegnem ramenima.
– Pročitala ih je moja žena Aranka, pa njena sestra Zlata, kuma Anka, susjeda Jelka i još kol’ko njih u našem
kraju…One su pročitale sve te tvoje knjige. I to ne jednom. Ukratko, ti si njihov idol. Ne znam o čemu pišeš,
ali znam da žene to zdravo vole…Pa sad ti vidi, kakav
sam ja važan u njihovim očima, kad znaju da smo išli
zajedno u školu… – ponosno je naglašavao važnost
vlastite uloge, ne skidajući simpatični osmijeh… – Nego,
Ivice moj, ožednio sam tegleći ovu hranu. Idemo na jedan špricer… – zapovjedi Boza… – Ja častim!
Po Bozinoj želji, umjesto u prvi, usputni, kafić otišli smo
u mali neugledni bircuz, koji se nalazio u neposrednoj blizini gradske tržnice, s koje se on upravo vraćao
iz nedjeljne nabave. Ali obzirom da se ljudski putovi
prečesto ne završavaju zamišljenom putanjom, naš
primjer je samo potvrdio ovu teoriju nepredvidivosti.
Umjesto na kuhinjskom stolu njegove žene, koja ga
je čekala doma, njegovi cegeri su završili pored kavanskog stola za koji smo sjeli. Bircuz «Lucy» bio je, u
stvari, adaptirana garaža njegova vlasnika, koju je minimalnim ulaganjem pretvorio u mali raj lokalnih pijanaca. Cijene pića, koje su nešto malo prelazile one iz
obližnje trgovine na ćošku, adekvatno su se uklapale
u ponuđeni komfor lokala po sistemu «uradi sam».
– Boza će špricer, a ti mladiću… – upita me sredovječni
gospodin u izlizanim farmericama, brišući usput
spužvom naš stol. Nedjeljom ujutro obično nisam
pio ništa, a još manje sjedio u bircuzima tipa «Lucy»,
pa sam se našao u ozbiljnoj nedoumici oko izbora
pića. Prosta logika mi je govorila da ovdje ne postoji
klasična ponuda, ni prosječnog kafića…
– Pa, ne znam, još je rano…
– Di je rano, devet je prošlo… – nasmije se Boza,
gurnuvši konobara laktom u butinu desne noge… Da
nije nedjelja, u ovo doba znam biti već solidno krenut.
Jel’ je tako Markuše moj.
– Boza, Boza… – uzdahne Marko, za kojeg sam u
trenu shvatio da je vlasnik lokala… – Tebi je rano jedino kada moraš poći doma. Samo da znaš, Aranka je
već zvala… i pitala za tebe… Onda, jesi li se odlučio
mladiću?
– Ako nisi za vino, «kresni» nešto žestoko… – namigne
mi moj stari školski drug. – Onda jedan Jagermeister…
– izaberem gorki aperitiv.
– Nažalost, nemamo… – slegne ramenima gazda
Marko. Može pelinkovac?
– Oćeš bolje jedno pivo?… – priskoči Boza… – ‘ladno
za doručak, to su proteini.
– Imate mali «Heiniken»?
– Samo «Jelen», onaj što kažu «ziđarski», od po’ litre…
– Kad bolje razmislim, dajte mi nešto bezalkoholno…
– iscijedim pod blagim naletom nelagode.
– Sokove držim u radnji na ćošku, ovdje ih, ionako, ne
piju…– počne Marko gubiti strpljenje.
– Donesi i njemu jedan špricer, ali nek’ bude kratak…
– presudio, na kraju, moj Boza… – Oprosti Markuše,
nisam te upoznao s mojim drugom Ivicom. Išli smo
zajedno u školu. On je pisac… – ponosno naglasio
važnost ovih riječi u kojima je i sam figurirao kao
važan subjekt.
– Ivica Horvat… – pridignem se, pruživši desnicu.
– Marko Blesić… – uzvrati, čvrsto mi stisnuvši ruku. –
A o čemu pišete… – upita, hineći zainteresiranost.
– O ljubavi. Pišem ljubavne romane… – odgovorim
oprezno, znajući da su moje knjige i ljubav u njima
posljednja stvar na svijetu koja bi mogla zanimati ovaj
soj ljudi.
– Kažeš, ljubavne… – pogladio se po bradi Markuš…
– Čekaj malo… – sad se već češao po prosijedoj kosi
... – Ivica Horvat, je li?
66
Klasje naših ravni
Dražen Prćić, Lucy
– Da, da, Ivica… – odgovori Boza, umjesto mene.
– …«Vatra u snijegu», «Grančica sreće», «Sunce
vječnosti»… – smiješio se, zadovoljno, vlasnik bircuza
i trgovine na uglu… – Znači, ti si to napisao. Ti si taj
Horvat ...
– Da, ja sam… – odgovorim iznenađen.
– Odlične su. Pročitao sam ih, sve do jedne. Svaka
čast. Hoće li skoro neka nova?
– Pa, …radim na novoj. Ali još sam na početku… –
mucao sam iznenađen, zbunjen … – Markuš iz bircuza «Lucy», nikako se nije uklapao u moju vlastitu
predodžbu «o mojim čitateljima». Možda njegova
žena, djeca, rodbina, ali on…
– Vidim Ivice, ako dozvoljavaš… – sjedne na slobodni
stolac… – mislim, sada, kada smo se zvanično upoznali, iznenađen si mojim poznavanjem tvojih djela. Mora
bit si pomislio, otkud sad ovaj ostarjeli birtaš zna moje
ljubavne romane… – čitao mi je misli…
– Iskreno govoreći, baš to sam pomislio…
– Nekada sam mnogo čitao, što bi se reklo, «gutao»
knjige. Radio sam kao službenik u «Socijalnom», plata
je bila dobra, standard solidan, imao sam dosta slobodnog vremena. Nažalost, s ovom krizom, sve to je
nestalo. Od plate se nije moglo živjeti, žena mi se razboljela, morala je prije vremena u mirovinu, djeca su
rasla i …
– I onda si se ti dao u biznis… – ubacio se moj Ambrozije… – nego ‘oćemo li mi ovdje dobiti naše špricere
il’ da iđemo u drugi lokal. Od vaših knjiga osušila su
mi se usta.
– Pardon, skroz sam se zanio. Odmah donosim …nasmije se Markuš, ustajući od stola.
– Dobar ti je, ovaj naš Markuš… – namigne Boza… –
Svi ga, ovdje, volimo i dolazimo zbog njega. Dobre su
mu i cijene, a daje i na crtu… – pojasni mi pravi razlog
njihove ljubavi. – Radio je nekad na šalteru, zna milijun ljudi ... Malo radnja, malo bircuz…
– Dobar je, dobar… – složim se. I mora takav biti,
kad čita moje knjige, pomislim, ispunjen prijatnim
osjećanjima ponosa.
Poslije tri ture jutarnjih špricera i trećeg Arankina poziva, začinjenog prijetnjama kako od nedjeljnog ručka
ništa biti neće, Boza, nevoljko, napusti skup. Ustavši
od stola, upasujući razdrljenu košulju u hlače, nije uspijevao skriti bijes.
– Koliko sam dužan Markuše?
– Ne, nemoj Boza… – podigao sam ruku… – ceh ide
na moj račun. Nismo se vidjeli sto godina. Ti ćeš drugi
put…
– Ne dolazi u obzir… – nije se predavao Marković… –
Ja sam te zvao, moj si gost.
66-67
– Nikako… – sad sam se i ja malko ljutnuo. Ne bi bilo
u redu da on sa svojim skromnim primanjima, plati tri
ture ...
– Gospodo… – podvikne gazda Marko, utišavši nas na
tren… – Kuća časti!
– Ma, ne dolazi u obzir… – viknemo uglas, obojica.
– Dolazi, dolazi… – smiješio se Blesić… – pod uvjetom
da mi Ivica, svoju sljedeću knjigu pokloni, s posvetom.
Jel’ sad u redu.
– U redu je… – nasmijem se, potvrdno klimnuvši
glavom… – Dogovoreno ...
– A ja… – zapita Boza.
– Ti pravac kući, jer će ti Aranka doći glave… gazda
Marko će, pokazujući mu vrata, desnim kažiprstom…–
Gospodine Horvat, očekujem da nas se udostojite,
još koji put. Znam, ovo ovdje i nije po vašoj mjeri, ali,
ipak, navratite nekad… – Bit će mi, iznimno, drago…
– Svakako… – uzvratim, srdačno mu prihvaćajući
desnicu – Ne samo kao svom vjernom čitatelju, već i
kao dobrom čovjeku… Ah da, nešto sam vas htio upitati…
– Da?
– «Lucy»? Oprostite na profesionalnoj deformaciji, otkuda taj naziv?
– Beatlesi. I dandanas ih volim… – ponosno naglasi
gazda Marko… – Šezdesete se ne zaboravljaju tek
tako… – namignu mi šeretski, na rastanku.
Bozu sam otpratio do mjesta na kojem smo se sreli, na početku Rudić ulice. Imao sam potrebu da ga
srdačno zagrlim, zahvaljujući mu na neočekivano prijatnom nedjeljnom prijepodnevu. Bilo mu je drago.
– Navrati jednom do nas… – pomalo sjetno je viknuo
na rastanku, ni sam ne vjerujući u tu mogućnost.
– Hoću sigurno. Obećavam… – mahnuo sam mu,
zaputivši se put Korzoa. Usput sam zviždukao melodiju koja se nametnula sama po sebi. «Lucy in the sky
with diamonds». I ja sam, na neki način, pripadao
famoznim šezdesetima. Rodio sam se u njima. Što se
tiče Beatlesa, baš kao i gazda Marko, i dan danas ih
volim. Neočekivanim spletom okolnosti oni su ispali
vezom između dvije daleke generacije. Moje i gazda
Markušove. Oni su pjevali ljubavne pjesme koje su ih
proslavile, ja pišem ljubavne romane koji me, istina,
još uvijek nisu proslavili. Marko voli i njih, ali i mene.
U prostoj jednakosti dvaju očiglednih činjenica, nametao se posve logičan zaključak. Ljubav. Još uvijek vrijedi pisati o ljubavi… Zadovoljno sam se osmjehnuo,
ispunjen prijatnošću ove spoznaje… I zbog Aranke,
njene sestre Zlate, kume, susjede…
67
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
68-87
JURICA ČENAR MODERNIST U PJESNIŠTVU
HRVATA U GRADIŠĆU
ĐURO VIDMAROVIĆ
Temeljni pojmovi: zapadnougarski etnički arhipelag,
austrijski gradišćanski Hrvati, hrvatska narodna
manjina u Gradišću, i Hrvati u Gradišću, književnost
gradišćanskih Hrvata, Jurica Čenar.
Autor u eseju upozorava na pjesništvo Jurice Čenara,
stavljajući ga u kontekst igradišćanskohrvatske i hrvatske
književnosti kao ukupnosti. Jurica Čenar, pjesnik, prozni
pisac i novinar, rodio se 25. kolovoza 1956. ljeta u Doljnoj
Pulji (Unterpulledorf), Burgenland/ Gradišće, Austrija. Autor je pjesničkih zbirki «Misi misli» (1983.); «Mi svi» (1992.)
i «Posvete» (2006.), te romana «Svojemu svoj» (1993.)
UVOD – Vremenska distanca od tridesetak godina
koliko nas dijeli od početaka književnoga rada Jurice
Čenara, dozvoljava nam pristupiti njegovu nedovršenu
opusu kao prepoznatljivoj estetskoj cjelini. Naime,
Čenar je uspješno oblikovao svoj poetski diskurs,
stvorio prepoznatljiv osobni rukopis, koji ga upravo po
tome legitimira kao samosvojnu stvaralačku individualnost ne samo unutar korpusa gradišćansko-hrvatske
književnosti. Dakako, navedenu Čenarovu osobnost
može se locirati i u korpus cjelokupnog suvremenog
hrvatskog pjesništva. Osim toga, podsjećamo na
činjenicu da hrvatsku književnost, odnosno književnost
nastalu na hrvatskome jeziku, što znači književnost
Hrvata, moramo tretirati kao cjelinu. Takav pristup
veliki pjesnik Viktor Vida, rođen u Boki kotorskoj, čiji
su hrvatski žitelji od 1918. u statusu narodne manjine,
odredio je sintagmom Duhovna Hrvatska.1 Ovom sin1 Viktor Vida: Duhovna Hrvatska (pjesme), Hrvatski katolički zbor MI,
Zagreb, 1992.
Viktor Vida (Kotor, 2. listopada 1913. – Buenos Aires, 25. rujna
1960.), književnik. Diplomirao je u Zagrebu povijest južnoslavenske
književnosti i talijanski jezik s književnošću. Od 1943. radi u Rimu kao
član uredništva Agnezia giornalistica italocraota, a početkom 1948. seli
u Argentinu. Prve pjesme objavio je u nikšićkoj Slobodnoj misli, a potom
nastavlja objavljivati u zagrebačkom Savremeniku te u Hrvatskoj reviji što
su je u Buenos Airesu pokrenuli Vinko Nikolić i Antun Bonifačić. Pjesme
su mu u tradiciji A.G. Matoša i Tina Ujevića, s intimističkim ugođajem.
Jedan od najvećih hrvatskih pjesnika XX. stoljeća.
tagmom želi se podvući činjenica da se ne podudaraju
etnički i državno-pravni prostor na kojemu obitava
narod Hrvati. Hrvatski se kulturni i duhovni prostor
prostiru daleko izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao matičnih država Hrvata, širom planete,
odnosno na sve zemlje u kojima žive Hrvati, bilo kao
autohtone etničke manjine, bilo kao iseljenici.
Problemi s velikim i malim slovom «G» u pokrajinskome nazivu hrvatske narodne manjine u Austriji
– Hrvatska književnost stvarana je i stvara se na sva
tri hrvatska narječja, koja i danas postoje kao jezici
književnosti, pretežito pjesništva, dakle paralelno s
književnim standardom. Prije definirane općehrvatske
jezične standardizacije, njihovo uzajamno prožimanje
bilo je naglašenije nego danas. U tome kontekstu promatram i književno stvaralaštvo zapadnougarskih Hrvata, koji nakon formiranja austrijske savezne zemlje
Burgenland/Gradišće prihvaćaju zemljopisan naziv
gradišćanski Hrvati, uz činjenicu da je zapadnougarski hrvatski etnički arhipelag razbijen 1921. godine na
nekoliko država, pa možemo govoriti o gradišćanskim
Hrvatima u Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.
Ostaje za proučiti današnje jezične, kulturološke i
emocionalne odnose na razini semantike pojmova
burgeländische Kroaten, doslovno burgenlandski Hrvati, odnosno gradišćanski Hrvati i pojma Gradišćanski
Hrvati.
Kronologija – Do 1921.: ZAPADNOUGARSKI HRVATI – jedinstveni etnički arhipelag: sebe su nazivali
jednostavno Hrvati.
– Od 1918. političko razbijanje arhipelaga na tri
ogranka: austrijski, mađarski i čeho-slovački, s time da
se posljednji dijeli na slovački i moravski ogranak.
– U novoformiranoj Republici Austriji stvara se na
prostoru koji je do tada činio zapadnu Mađarsku,
nova savezna pokrajina BURGENLAND. Mate Meršić
Miloradić zemljopisni pojam Burgenland prevodi na
hrvatski kao GRADIŠĆE.
68
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
– Od 1921. nastanak pojma gradišćanski Hrvati, njem.
burgeländische Kroaten, doslovno: burgenlandski Hrvati. Ovakav prijevod Hrvati u Gradišću nisu prihvatili.
Nakon drugoga svjetskog rata pokrajinski naziv
gradišćanski Hrvati potiskuje etnonim Hrvati. Ogranci
bivšega etničkog arhipelaga zapadnougarskih Hrvata
kojima je određeno živjeti izvan Austrije postepeno
prihvaćaju austrijski pokrajinski naziv gradišćanski Hrvati kao svoje manjinsko određenje, premda, objektivno, na to ne bi imali pravo zbog toga što nisu žitelji
savezne zemlje Burgenland.
Subetnička, odnosno etnička identifikacija gradišćanskih Hrvata nalazi se u okviru povijesne danosti
hrvatske etnije. Dakle, moramo uvažavati povijesni
tijek: bivši zapadnougarski Hrvati – Hrvati u Gradišću
– gradišćanski Hrvati
Objektivna je činjenica da se i ogranci u Mađarskoj,
Slovačkoj i Moravskoj nazivaju paralelno i Hrvatima i
gradišćanskim Hrvatima, navodeći ime države u kojoj
žive. Kada neki Hrvat iz mađarskoga Koljnofa za sebe kaže
da je gradišćanski Hrvat, tome dodaje: «iz Mađarske». To
znači da je pokrajinski naziv koji u sebi krije ime austrijske savezne zemlje Burgenland, na osjećajnoj strani, kao
oblik identifikacije, za našega Koljnofca doista izgubio
izvorno, odnosno austrijsko značenje.
Iz navedenoga su vidljivi problemi s kojima se susreću
austrijski gradišćanskohrvatski pisci koji su sačuvali
osjećaj pripadanja cjelini hrvatskoga naroda i svijest
da su Hrvati u Gradišću grana hrvatskoga etničkoga
stabla. Dakako i naš Jurica Čenar, čija je mladost bila
obilježena borbom za čuvanje narodnosnih prava
Hrvata u Gradišću, zagarantiranih međunarodnopravnim aktom - Državnim ugovorom o neutralnosti
Republike Austrije, potpisanim 1955. godine.
Pišući o Jurici Čenaru u kontekstu njegove manjine,
koristiti ćemo pojmove, zapadnougarski etnički
arhipelag, austrijski gradišćanski Hrvati, hrvatska
narodna manjina u Gradišću, i Hrvati u Gradišću,
kako bi smo izbjeglo moguće zloporabe etnonima.
Naime, hrvatska narodna manjina u Burgenlandu/
Gradišću na temelju navedenoga Ugovora subjekt je
međunarodnoga prava.
Književna standardizacija jezika Hrvata u
Gradišću/Burgenlandu – Sedamdesetih godina 20.
st. austrijski su se gradišćanski Hrvati odlučili za vlastitu književnu standardizaciju, te su na taj način prevladali trodijalektnost i razvedenu subdijalektalnost
vlastitog etničkog arhipelaga, smatrajući da će na taj
68-87
način ojačati etničku samobitnost, odnosno zaustaviti
agresivan proces asimilacije koji ih prati. Tom je odlukom hrvatski narod dobio svoj drugi književni jezik.
»Budući da – kako ističe dr. Irvin Lukežić – da najveći
dio Hrvata u Gradišću govori čakavski, osnovicom njihova književnog jezika postalo je čakavsko narječje,
odnosno, organski ikavsko-ekavski govori sjevernog i
srednjeg Gradišća». 2
Paradoksalna je i pretužna činjenica što je u to vrijeme u Hrvatskoj bio zabranjen hrvatski lingvonim,
jer je najprije velikosrpski režim u Kraljevini Jugoslaviji, a potom jugounitaristički režim maršala Tita
u komunističkoj Jugoslaviji, silom državne represije
nametnuo Hrvatima bastardni lingvonim koji se nazivao različitim imenima, kao npr. «srpsko-hrvatskoslovenački jezik», «jugoslavenski jezik», «srpsko-hrvatski jezik», «srpski ili hrvatski – hrvatski ili srpski jezik»,
«srpsko-hrvatski –hrvatsko-srpski jezik», što dovoljno
uvjerljivo svjedoči o političkom nasilju nad lingvističkim
fenomenom. Zbog toga smo jedno vrijeme u Hrvatskoj kao službeni i jedino dopušteni u javnoj uporabi
imali «hrvatsko-srpski jezik» u kojemu je hrvatska komponenta bila reducirana na novoštokavski govor, dok
smo u austrijskoj saveznoj zemlji Burgenlad/Gradišće
imali «gradišćansko-hrvatski književni jezik», koji su
ovdje Hrvati smjeli nazivati hrvatskim jezikom.
Motrišta akademika Nikole Benčića – Nakon
standardizacije vlastitoga književnog jezika, vrlo se
brzo u glasilima i publicističkim radovima Hrvata u
Gradišću isključuje iz javne uporabe činjenica da
se «gradišćansko-hrvatski književni jezik» temelji na
varijetetu hrvatskoga čakavskoga narječja, odnosno
da je on kao takav integralni i naravni dio jezičnoga
blaga naroda Hrvata. Da ne bude zabune, slažemo
se da književno stvaralaštvo nastalo na gradišćanskohrvatskom književnome jeziku ne možemo promatrati na isti način na koji promatramo npr. književnost
hrvatskih iseljenika (ne-autohtonih dijelova hrvatskoga
etničkoga rasuća), ili hrvatsku kajkavsku književnost.3
Stoga svaki austrijski gradišćansko-hrvatski pisac
zahtijeva, s književno-povijesnog, ali i književnokritičkog motrišta, dvostruki pristup. S jedne strane
obvezatno je njegovo djelo promatrati u povijesnom i
2 Irvin Lukežić: Predgovor, zbornik Gradišćanskohrvatska književnost,
Riječ, Vinkovci, 2998., str. 6.
3 Ostaje za proučiti što je sve utjecalo na ovu odluku. Ona je
imala dalekosežne posljedice, a pridonijela čuvanju samobitnosti,
ali i jačanju asimilatorskih opcija uobličenih u pojam «Gradišćanski
Hrvati».
69
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
društvenom totalitetu manjine kojoj pripada, a potom
unutar cjeline hrvatskoga nacionalnog stvaralaštva.
Moramo istaći da postoje, za sada samo političke
tendencije na razini osobnih animoziteta i kompleksa,
koje žele prekidanje uklopljenosti gradišćanskih Hrvata u hrvatski etnos, pa umjesto termina «narodna
ili etnička manjina» koriste termin «narodna zajednica
Gradišćanskih Hrvata». U tom smjeru ide upozorenje
akademika Benčića na moj esej o poeziji Herberta
Gassnera, napisan kao pregovor njegovoj zbirci «Ledolomac» (Beč, 1984.), u kojem sam naveo tri posebne
crte manjinskog književnika. Kao treću naveo sam
«vezanost uz matični i većinski narod. Akademik
se tome suprotstavio riječima: «Ta prosudba danas
možda ne bi izdržala strožu kritičku raščlambu».4
Pri tome akademik nije naglasio kako je navedeno
mišljenje napisao prije 27. godina, upravo u vrijeme
pojave novoga naraštaja HAK-ovske inteligencije i
njegove borbe protiv asimilacije, dok je akademikova primjedba napisana 2010. godine, kada je rakurs
na ona zbivanja sasvim drukčiji. Godine 1983. situacija glede historijske svijesti gradišćansko-hrvatske
inteligencije bila je različita od one koja postoji danas. Asimilacija je učinila svoje. Ovime potvrđujemo
činjenicu nasilja koje je izvršeno nad ovom narodnom
manjinom. Država je većinskoga naroda dopustila, a
neke njezine političke stranke zagovarale su i poticale
asimilaciju. Ne kanimo ulaziti dublje u ovu tematiku,
ne zato što nam nedostaju argumenti, već što nam
nedostaje prostor. Osim toga, ova ekstemporacija
zahtjeva poseban pristup, različiti od književnopovijesnoga. No, ostajemo na stanovištu prirodne
pripadnosti jedne manjine matičnome etničkom stablu. Kada to prestane biti, tada više nije manjina. U
trenutku kada pripadnici etničke manjine izgube historijsku narodnosnu samosvijest oni gubi svoj narodnosni značaj i utapaju se u većinski korpus. Druga
je mogućnost da etnička manjina razvije subetnički
identitet koji s vremenom, manipulacijom države
većinskoga naroda, na umjetan način biva uzdignut
na razinu etničkoga. Tada se manjinsku zajednicu
proglašava posebnim narodom. U 21. stoljeću to se
desilo s dijelom Hrvata Bunjevaca u Srbiji, te s Rusinima Ukrajincima u Europi. Dr. Nikola Benčić stoji na
stanovištu o samosvojnosti književnosti kojoj su autori
gradišćanski Hrvati, očito hoteći time obuhvatiti sve
ogranke bivšega etničkoga arhipelaga zapadno-ugarskih Hrvata, da nas ta posebnost primorava na pristup
izvan općehrvatskoga okvira. U razgovoru za «Hrvats4 Nikola Benčić: Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas,
Trajštof, 2010., 283.
68-87
ki glasnik» iz Budimpešte, 6. ožujka 2008., on je na
pitanje «Kako moremo mi, sami sebe, Gradišćanci,
gledati našu književnost ako ju usporedimo sa svitskom literaturom?», odgovorio:
« – Za Gradišćanske Hrvate, po mojem mišljenju, ne
morete zeti mirilo ugarske, nimške i hrvatske literature, jer to se odnaša na nešto drugo. Pjesme pisati za
Gradišćanske Hrvate, to ima čisto drugu zadaću. Problem je nek u tom da on ki piše na gradišćanskohrvatskom
jeziku, ne more tako dobro literarno, po najnovijoj ars
poetici izraziti kot se to traži od hrvatskih ili ugarskih piscev. U njemu je uvijek ovde negde u glavi, u potiljklu, ja
se moram za Gradišćanske Hrvate truditi, ja se moram
brinuti za jezik, i to imamo mi pojerbano od farnikov.
Mislim da smo mi izgubili tu vezu na tu višu liniju u
narodu s Glavinićem, dakle to je već druga polovica 19.
stoljeća, kad je on počeo tako po svojem pisati ili jačiti.
Onda su se opet vratili ‘našemu jeziku, našoj domovini’, a nisu gledali na metriku, na umjetnost riči. Kod
nas se je uvijek reklo, ako je već negdo napisao nešto
na hrvatskom jeziku, to mora biti vridno. Ali nije tako».
Na iduće pitanje: «Onda kudaj ide gradišćanska literatura», akademik Benčić odgovara:
«– Gradišćanska literatura je osamdeseti ljeti dostala u
Gradišću, dakle u austrijskom dijelu, jedan jako dobri
priključak na austrijsku literaturu, na konkretnu liriku,
ali ne na prozu. Prozu smo zabili…».5
Nakana nam je dokazati upravo kroz poeziju Jurice Čenara kako je navedeno stanovište akademika
Benčića preoštro. Čenarove pjesme vrlo dobro korespondiraju s ars poeticom hrvatskih kolega njegova
naraštaja. On se može uspješno «literarno, po najnovijoj ars poetici izraziti kot se to traži od hrvatskih ili
ugarskih piscev». Zbog čega mu to ne priznati?
Drugi stav akademika Benčića kako je «gradišćanska
literatura osamdeseti ljeti dostala u Gradišću, dakle u austrijskom dijelu, jedan jako dobri priključak
na austrijsku literaturu, na konkretnu liriku, ali ne na
prozu», također držimo necjelovitim. Ukoliko mislimo
na pokušaje dvojezičnih literarnih napora pojedinih
autora, možemo se složiti s njime, ali kada je riječ o
djelima na hrvatskome jeziku, situacija je drukčija.
Književnost na hrvatskome jeziku pripada kulturnoj
baštini naroda koji govori tim jezikom. No, ponovo,
kako ne bi bilo nesporazuma, ukoliko pod pojmom
«austrijska književnost» akademik ne misli na literaturu kojoj je oruđe njemački jezik, već na stvaralaštvo
5 Intervju s akademikom dr. Nikolom Benčićem prilikom otkrivene
poezije Antona Slavića, Hrvatski glasnik . tjednik Hrvata u Mađarskoj,
god. XVIII., br. 10., Budimpešta, 6. ožujka 2008., str.7.
70
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
svih državljana Republike Austrije, bez obzira na
etničku pripadnost, a time i materinski jezik, tada
bi njegova tvrdnja bila cjelovita. Nismo upoznati na
književno-teorijskoj razini kako ova teze odjekuje u
ušima vodećih austrijskih književnika, jezikoslovaca i
antologičara. No, koliko nam je poznato, Jurica Čenar
nije primljen u austrijsko društvo književnika, dok je
u hrvatski DHK izabran još 1987. godine. Članstvo u
PEN-u nije supstitut za književničku udrugu.
Ponovno ističemo, kako ne bi bilo nesporazuma,
da cijenimo znanstvene i književne napore Nikole
Benčića na proučavanju, vrednovanju i afirmiranju
zapadnougarske/gradišćansko-hrvatske književnosti
u cjelini, te njegov leksikografski doprinos standardizaciji gradišćansko-hrvatskoga književnoga jezika
Hrvata u Gradišću, te ćemo se i u ovome radu, bez
obzira na neslaganja oko pojedinih tema i činjenica,
pozivati na njegove ocjene i prosudbe.
Zbunjujuće teze riječkoga znanstvenika, dr. Irvina
Lukežića – Mišljenje slično navedenome mišljenju
N. Benčića iznio je 1978. dr. Irvin Lukežić. On se
1992. uključio u program proučavanja književnosti
Hrvata u Gradišću.6 Program je vodio dr. Milorad
Stojević. Lukežić je obranio doktorsku tezu s temom o prozi zapadnougarskih/gradišćanskih Hrvata. Navodimo ulomak iz Lukežićeva predgovora
u zborniku «Gradišćanskohrvatska književnost»
(1998.): «No, život na rubnom prostoru, u okruženju
većinskih jezika i kultura, marginalizirao je ne samo
gradišćanskohrvatski književni jezik, čija se standardizacija odvija usporeno i s velikim zakašnjenjem,
nego i samu književnost koja je u perifernoj poziciji u
odnosu prema suvremenoj austrijsko-njemačkoj literarnoj kulturi kao i prema književnosti svog matičnog
naroda».7
Irvin Lukežić je fenomen uspješnosti književnoga rada
i estetske relevancije povezao s položajem manjinske
zajednice unutar stranoga jezičnoga mora. Taj položaj
jest otežavajuća okolnost, ali ne određuje estetsku
relevanciju. Iz Lukežićeve pozicije ne bi bilo moguće
razumjeti židovskoga književnika I. B. Singera koji je
dobio Nobelovu nagradu za svoj književni rad napisan
na jidišu. Na tome umjetnom jeziku Židova Aškenaza
stvarao je okružen poljskim jezikom u Varšavi, a potom engleskim u New-Yorku. Osim toga Irvin Lukežić
6 U inicijativi za ovaj program sudjelovao je pisac ovih redaka koji
je tada obnašao dužnost predsjednika Potkomisije za Hrvate u
susjednim zemljama, Hrvatskoga državnog sabora.
7 Irvin Lukežić: Predgovor, zbornik Gradišćanskohrvatska književnost,
Riječ, Vinkovci, 1993., 6.
68-87
demantira sama sebe na 15. strani istoga eseja, kada
piše: «Osamdesetih godina ovoga (20., op. a.) stoljeća
pojavljuje se nova pjesnička generacija koja djeluje
u skladu s poetskim uzusima suvremene austrijske,
odnosno, europske ‘konkretističke lirike’. Predstavnici
te skupine su: Jurica Čenar, Herbert Gassner, Evald
Höld, Peter Tyran, Doroteja Lipković-Zeichmann,
Andy Novosel, Ana Šoretić, Fred Hergović i dr. Ovaj
se pjesnički naraštaj uspješno potvrdio u ‘Novom
glasu’ te konačno afirmirao dvojezičnom hrvatskoengleskom antologijom ‘Ptići i slavuji – Hawks and
Nightingales’ (1983.)».8
Navedene tvrdnje potiru ranije rečeno. Naravno,
treba uzeti u obzira da je citirani tekst napisan 1998.
godine, no i ta nas činjenica ne smije spriječiti u ispravljanju onoga što mislimo da ne može podnijeti
sud književno-povijesne kritike. Riječ je o slijedećem:
1. Tvrdnja da se «osamdesetih godina ovoga stoljeća
pojavljuje nova pjesnička generacija koja djeluje u
skladu s poetskim uzusima suvremene austrijske,
odnosno, europske ‘konkretističke lirike’, isključuje
kontekst hrvatske književnosti i utjecaja tamošnjih
književnih strujanja na novi naraštaj hrvatskih pjesnika u Gradišću, što ne odgovara stvarnosti. Recimo,
kod Gerberta Gassnera naglašen je utjecaj poezije
matičnoga naroda.
2. Poetika tog naraštaja ne korespondira, ili tek jednim dijelom, s «poetskim uzusima suvremene austrijske» književnosti. Npr. Anu Šoretić koja kao dramski
pisac sjajno slijedi tradiciju pučkoga teatra Hrvata u
Gradišću to najbolje dokazuje.
3. Stavljanje novoga pjesničkoga naraštaj isključivo u
okvire «konkretističke lirike» ne može podnijeti strožu
kritiku. To bi se moglo kazati samo za dio Čenarova
opusa. Konkretizam je tek jedan od književnih uzora
novoga naraštaja. Uopće, ostaje nam tajnovito kako
je riječki sveučilišni profesor Irvin Lukežić cjelokupnu
književnost zapadnougarskih /gradišćanskohrvatskih
pisaca stavio izvan konteksta hrvatske književnosti.
Naprosto je iz nacionalne književnosti izdvojio njezin
integralni dio. Nije onda čudo što, slijedeći Lukežića,
u Gradišću čine isto i dobronamjerni autori, dok takav
stav odlično služi asimilantima. Ponovno, kako ne bi
bilo dvojbi, želimo i ovom prilikom naglasiti slijedeće:
gradišćanske Hrvate (do 1918. zapadno-ugarski Hrvati) promatramo (i po nama moramo promatrati!)
šire od pojma burgenlandski Hrvati9, jer samo na taj
8 Irvin Lukežić, nav d. 15.
9 Zbog toga što neki intelektualci iz redova Hrvata u Gradišću i Beču
pojam burgenlandski Hrvati smatraju pejorativnim, napominjemo da
ga ovdje koristimo kao jezični atribut izvan političkog konteksta.
71
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
način možemo obuhvatiti cjelinu etničkog arhipelaga
nekadašnjih zapadno-ugarskih Hrvata, a sociološkopolitički definirati ih kao hrvatsku narodnu, ili etničku
manjinu, navodeći i ime države u kojoj obitavaju.
Npr. za Juricu Čenara potrebno je istaći kako pripada austrijskom ogranku gradišćanskih Hrvata,
dok Petar Tažky pripada slovačkom, a Matilda Bölcs
mađarskome ogranku. No, ne smatramo ovakav stav
konačnim rješenje. O njemu će odlučiti sami Hrvati u
Gradišću.
NESPORAZUMI OKO PITANJA, TKO JE SVE
UTJECAO NA KNJIŽEVNO FORMIRANJE JURICE
ČENARA? – Jurica je Čenar rođen 25. kolovoza
1956. u Donjoj Pulji. Pripada poznatoj austrijskoj
gradišćansko-hrvatskoj obitelji. Otac Aladar bio je
narodni učitelj, te autor nekoliko djela iz područja etnografije i folkloristike. Juricin brat Klaus narodnosni je
aktivist i folklorist, snaha Gizela etnografkinja i folkloristica, a Juricina gospođa Agnjica Schuster afirmirana
je kao urednica, te prevoditeljica i autorica proznih,
pjesničkih, teoloških i kulturoloških tekstova.10 Odgoj
u nacionalno svjesnoj obitelji u koju nisu prodirali
asimilatorski nasrtaji, utjecao je bitno na formiranje
nacionalnog identiteta mladog Jurice Čenara. Naravno, dok je obitelj bila njegovo jedino okruženje. U
toj se obitelji hrvatski govorio kao jezik svakodnevne
komunikacije, a roditelji su svake godine odlazili s
djecom na ljetovanje u zemlju matičnoga naroda. Na
taj se način gradilo osjećaj pripadanja cjelini hrvatskoga naroda. Slijedila je škola. Akademik Nikola Benčić
ističe ličnost pjesnika Vladimira Vukovića,11 koji je kao
Juricin profesor hrvatskoga jezika «probudio u njemu
znatiželju i budan razum za novija strujanja u austrijskoj književnosti», odnosno koji je svojim znanjem
i svojom osobnošću utjecao na njegovo književno
usmjeravanje.12
Za Vukovića akademik Benčić ispravno tvrdi da je
bio «najborbeniji i najdosljedniji obnovitelj novoga
gradišćanskohrvatskoga pjesništva».13 Godine 1969.
bio je jedan od glavnih pokretača i prvi urednik Novoga glasa (1969.-1970.), čijim je suradnikom postao
i Jurica Čenar.
Juričinu uspjehu pridonijeli su, dakako, ne samo
prof. Vuković, već i njegova nadarenost, ali i marljivost. Ističemo marljivost, odnosno napore koji su
10 Đuro Vidmarović: Dokaz vitalnosti materinskog jezika, Matica,
časopis Matice iseljenika Hrvatske, br. 6, Zagreb, 1983., 11.
11 Vladimir Vuković rođen je u Filežu 29. prosinca 1938.
12 Nikola Benčić: nav. dj.274.
13 N. Benčić, nav. dj., 245.
68-87
prethodili stavljanju stihova na papir. Naime, Jurica
je dobro upoznao gradiščansku hrvatsku književnost
u obimu koji je bio poznat i proučen u to vrijeme,
ali se nije zadržao samo na toj književnosti, kao prostoru nadahnuća i osobnoga nastavljanja. Zadržati se
samo na ovoj književnosti značilo bi produžiti hod
utabanom i provjerenom stazom koju je oblikovao
doista genijalni pjesnik i intelektualac europskih obzora, Mate Meršić Miloradić, a zatim nadogradili Ignac
Horvat, Augustin Blazović i Ferdinand Sinković, svi po
pozivu svećenici. Učiniti iskorak iz ove staze nije bilo
jednostavno. Mislimo na ozbiljan i književno relevantan iskorak. Hrvatski čitatelji u Gradišću odgajani su
na pjesmama Mate Meršića Miloradića. Njegovi su
stihovi oblikovali književni ukus nekoliko naraštaja, literarni diskurs, ali i više od toga – oblikovali su i narodnosni identitet austrijskih gradišćanskih Hrvata, sve do
osamdesetih godina 20. stoljeća.
Mladi Čenar kreće novim putom. Proučava i suvremenu književnost većinskoga i matičnog. Ne s
nakanom postati dvojezičan gradišćanskohrvatskohrvatski, ili gradišćanskohrvatsko-njemački autor, već
pronaći formulu za navedeni iskorak, za stvaranje
nove poetike i novoga pjesničkog govora. Dok ovo
navodim, mislim na napore koje je ulagao u vlastito
književno obrazovanje, a time i književno oblikovanje.
S književnošću većinskoga naroda upoznaje se tijekom školovanja, a u gimnaziji i s avangardnim
književnim strujanjima koje utjelovljuje «Bečka grupa». Jedan od članova ove književne udruge bio je
Juričin srednjoškolski profesor. Može se raspravljati o
snazi ovoga utjecaja na budući Juričin književni rad.
Slijedi treći čimbenik bez kojega ne možemo razumjeti Čenarovo pjesništvo, a to je književnost matičnoga
naroda.
Jurica je boravio u Hrvatskoj kao mlad i radoznao
čovjek. Ondje je osvojio široki prostor socijalnih
kontakata, upoznao je duhovnu, kulturnu i političku
klimu, jezik, običaje, tradiciju, nacionalna stremljenja,
nacionalnu diskriminaciju… Tada je postojala praksa
da studenti gradišćanski Hrvati iz Austrije borave u
Zagrebu na studijskome semestru, ili da ondje završe
fakultet. Smatramo utjecaj književnih strujanja koja su
obilježavala književnost u Hrvatskoj toga vremena, vrlo
važnim. Uostalom, tako je i kod nekih drugih pjesnika
njegova naraštaja. Recimo, talentirani pjesnik Herbert
Gassner, koji je, na žalost, napustio književni rad, u
svojoj zbirci «Ledolomac» (1984.) naglašava taj utjecaj,
koristeći se modernističkim legitimiranjem citatnosti.
Kako bi se izbjeglo moguće nesporazume, ne kanimo omalovažiti utjecaj suvremene austrijske poezije,
72
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
poglavito pjesnika Jandla. Akademik Benčić ovome
utjecaju daje veću težinu od utjecaja koji su dolazili
iz književnosti matičnoga naroda, što nadilazi naše
spoznaje. Utjecaji su po, nama, jednako važni s obje
strane. Svoju tvrdnju akademik obrazlaže slijedećim
riječima: «Njegova (J. Čenara, op. a.) zbirka Misi
misli, Matrštof, 1983. zaokret je prema socijalnim
narodnim temama što u potpunosti odgovara i
smjeru austrijske književnosti, samo što u manjinskoj
gradišćanskohrvatskoj tematika ostaje jezik, narodno
održanje, socijalni odnos u obliku sociolingvističke vizualne igre» Nakon toga navodi da je riječ o «klasiku
novije austrijske poezije Ernstu Jandlu»14, odnosno
«Wiener Gruppi».15
Navedena rečenica sadrži u sebi i neke nepodudarnosti. No, donekle se slažemo s navedenim mišljenjem, jer
ono indirektno ističe tek Jandlovu poetiku kao Juricin
uzor i poticaj, dok je u ostalome, što akademik navodi, Jurica – to želimo dokazati – drukčiji, samosvojan
na gradišćanskohrvatski način. Da budemo precizni:
Jurica se izbjegavao utopiti u antipoeziji. Podsjećamo
da je «Bečka grupa» pod vidom borbe protiv «vanjske
represije», zagovarala čak i sotonizam. Takvo što se
u Juričinoj poeziji ne može naći. Kod njega jest riječ
o postmodernističkom diskursu, ali diskursu koji se
prilagodio vlastitome reduciranome kršćanskom svjetonazoru, a smijemo kazati i narodnosnoj dimenziji,
što u konačni znači i političkoj pragmatici. On nije
mogao zbog vlastita osjećaja moralne odgovornosti, poput postmodernista krenuti u obračun sa svim
vrijednostima nacionalnog, građanskog i vjerskog
podrijetla u svome narodu, jer je pred sobom imao,
mi bismo rekli naravnu obvezu pomoći u čuvanju materinskoga jezika, te duhovne i etničke samobitnosti
i samosvijesti manjine kojoj pripada. Osim toga, da
je krenuo u «kritiku svega postojećeg», morao bi se
suočiti s otporom čitatelja, jer je manjinskome piscu
broj recipijenata ionako ograničen brojem pripadnika
manjinske zajednice.
BEČKA GRUPA – Prilika je podcrtati kako «Bečka
grupa» o kojoj je riječ, nije nepoznata u Hrvatskoj. Što više, njezin se rad pratio s pozornošću. Već
1983., dakle iste godine kada Jurica objavljuje svoju
zbirku «Misi misli», a Tyran izdaje antologiju «Ptići i
slavuji», zagrebačka «Književna smotra – časopis za
svjetsku književnost» cijeli 49. broj posvećuje temi
«Jučer i danas austrijske književnosti» i H. C. Artmanu. Uvodni esej napisao je slavni hrvatski germanist,
14 Rođen u Beču, 1. kolovoza 1925., gdje je i preminuo 9. lipnja 2000.
15 N. Benčić, nav. dj., 274.
68-87
akademik Viktor Žmegač, pod naslovom: «O aktualnosti bečke moderne!», koji je započeo riječima: «Na
temelju nekih određenih karakteristika koje ćemo
ovdje razmatrati mogli bismo se odvažiti na tezu da
je bečka moderna u nekom smislu bila najradikalniji
pravaca svog doba».»16
Nenad Popović je objavio u istom broju «Književne
smotre», vrlo dobar esej «Bečka grupa», iz kojega eseja izdvajamo ulomke koje držimo važnima za razumijevanje određenog utjecaja koji je Grupa imala na
stvaralaštvo Jurice Čenara: «Bečku grupu (književnika)
osnovali su danas mahom manje poznati pisci – ako
izuzmemo Hansa Carla Artmanna: osim njega to su
bili Gerhard Rühn (1930.), Konrad Bayer (1932.), Oswald Wiener (1935.) i Friedrich Achleitner.
(…)
U autora Bečke grupa, koji su jezičnom materijalu
prišli potpuno (ili gotovo potpuno) neopterećeni,
žanr i postupak su identični. Invencije, montaže,
verbariji, vizualni, plastični i mobilni tekstovi, ideogrami i tekstovi za pisaći stroj – a nabrojali smo samo
neke ‘žanrove’ – istodobno su i naslovi i formalne
definicije i ‘rodovske’ oznake: ako uopće ima smisla
uspoređivati jednu s drugom tako oprečne stvari kao
što su to tradicionalna klasifikacija i ovakva ‘proširena
poezija. (…)
S takvim razmišljanjem u vezi valja upozoriti na
najkarakterističnije ‘otkriće’ Bečke grupe – otkriće
bečkog dijalekta. Djelujući na strogo omeđenom i
definiranom prostoru, Bečka grupa otkriva kao alternativu i literarno subverzivni idiom, služeći se njime
sa sasvim suprotnih pozicija i sasvim suprotnim
namjerama nego austrijska zavičajna književnost.
Suprotstavljajući se uvriježenoj, ideološki reakcionarnoj konotaciji17 dijalekata s idilično-naivnim ruralnim
svijetom, posebno Artman u bečkom dijalektu nalazi mogućnosti da u punoj mjeri artikulira supkulturne intencije svog pjesništva. Ali ne samo Artman.
Bečka grupa u cjelini izjednačuje položaj i kritičke
naboje urbanog dijalekta s vlastitom subkulturnom
situacijom».18
Dakle, poetika Bečke grupe prisutna je i Hrvatskoj.
Jurica je imao prednost nad književnicima iz Hrvatske
jer je mogao radove Bečana čitati u izvorniku. Kao
16 Viktor Žmegač: O aktualnosti bečke moderne, Književna smotračasopis za svjetsku književnost, god. XV., br. 49., Zagreb, 1983., 3.
17 Sintagma «ideološki reakcionarna konotacija» koristila se u vrijeme
komunističkog režima u SFRJ i Hrvatskoj, kao oblik političkog
etiketiranja protivnika. Ovom se sintagmom ne smije obilježavati rad
«Bečke grupe».
18 Nenad Popović: Bečka grupa, Književna smotra-časopis za svjetsku
književnost, god. XV., br. 49., Zagreb, 1983. 10.-15.
73
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
stalan gost Zagreba mogao je upoznati odjeke stavova i poetike «Bečke grupe» u Zagrebu.19
Kao četvrti čimbenik koji moramo uzeti u obzir tijekom
razčlambe silnica koje su utjecale na oblikovanje
Čenarove poezije, javlja se i raster socijalno-političkih
zbivanja u njegovoj manjinskoj zajednici osamdesetih
godina 20. stoljeća. On je, pred ostaloga i pjesnik protesta, pjesnik sa snažnim društvenim i političkim porukama, što je u to vrijeme bilo ne samo neizbježno,
već i u trendu. To je, ipak, nešto drugo od razarajućih
i sotonističkih intencija «Bečke grupe».
DRUŠTVENI RAD JURICE ČENARA – Jurica je
nakon završene gimnazije u Gornjoj Pulji očito izabrao pogrešan studij. Umjesto jezika i književnosti,
odlučio se za ekonomiju. Njegov pjesnički senzibilitet i otvorenost za društvenu tematiku bili su izvan okvira ekonomske znanosti. Stoga se zarana
okreće stihovima. Već s 20 godina objavljuje prve
pjesničke uratke, a s 27 godina, odnosno 1983., izdaje u vlastitoj nakladi svoju prvu i danas već kultnu
zbirku, pod karakterističnim naslovom «Misi misli». U
međuvremenu se vrlo djelatno uključio u društveni i
politički život svoje manjine, Hrvata u Gradišću. Stoga
smo skloni njegova pjesnička pregnuća staviti u okvir
ovih napora, bez nakane da im oduzmemo literarnost
i pripadajuću estetsku relevanciju.
Još kao student paralelno s pohađanjem predavanja
na Fakultetu, radio je u Hrvatskome akademskom klubu (HAK) važnoj manjinskoj udruzi koja okuplja mlađi
naraštaj gradišćanskih Hrvata, pretežito studente na
bečkim fakultetima. Najprije kao profesionalni sekretar (1974. – 1976.)20, a potom od 1976. do 1978.
kao predsjednik HAK-a. Na toj je dužnosti pokrenuo
snažnu akciju protiv brojidbe manjinskoga pučanstva
u Austriji, vidjevši u tome nakanu reduciranja državnih
obveza iz Državnoga ugovora o neutralnosti 1955.
godine, posebice čl. 7.21 Jurica je bio samosvojan,
svjestan i politički djelatan mladi Hrvat. Njegovo
razmišljanje u to vrijeme otkrivaju slijedeće riječi:
19 Interes za «Bečku grupu» traje i dalje. Tako dvobroj 1.-2./2005.
Riječi, časopisa za književnost, kulturu i znanost što ga izdaje OMH
u Sisku, donosi studiju Ane Marije Bilić o Bečkoj grupi – krugu
eksperimentalnih austrijskih pisaca «koja ima veliku važnost za širenje
avangardne literature a cijelom njemačkom govornom području».
Predstavljeni su pisci: K. Bayer, H. C. Artmann, G. Rühm i F. Achleitner.
20 Kada preuzima ovu dužnost Jurici je tek 18. godina.
21 Kao Juričin znanac iz tih vremena osobno sam svjedočio o
snažnim, ali promišljenim potezima i željama koje su prožimale i njega
i njegove suradnike, među kojima su i danas poznati pjesnici Andi
Novosel i Dorotea Lipković.
68-87
«Još Gradišćanski Hrvati nisu propali, dok mi živimo»
– Ovim efektnim poetskim uskličnikom, preuzetim iz
poznate hrvatske budnice «Još Hrvatska ni propala
dok mi živimo», Čenar je iskazao raspoloženje borbenog naraštaja kojemu je pripadao. U nastavku slijede
misli: «– Obadvi izjave, na jednu stranu negativna, a
na drugu pozitivna, optimistička, jako su subjektivne.
Neznam, kako daleko sam ja u stanju dati objektivnu
izjavu. Ali kad sam bio na Miloradićevu svečevanju
u Frakanavi je pri maši rekao baš biskup ddr. Stefan
Laszlo: ‘Preuzvišeni Bog je zasadio u svoj vrkljac jednu kiticu, a to smo mi Hrvati A u ovom vrkljacu ima
svaka kitica svoju funkciju’. Tako gledeć bi po Božjoj
providnosti naš hrvatski narod u Gradišću morao još
duga ljeta postojati, morao bi ta govor: – nećete već
dugo – prestati. Po ‘ideologiji crikve’ bi se ada naš
hrvatski narod morao očuvati. Jedna druga ideologija
veli, da se sve ponavlja. To znači za nas Hrvate, da je
na vrimenu, da se probudimo, da se odapremo germanizaciji. (…)
Mi u Gradišću nimamo Ljudevita Gaja. Zato mi imademo mlade ljude, ki su uvidili, kako škodno bi bilo,
da se već ne govori po hrvatski, da se zanemari hrvatska kultura, hrvatsko narodno dobro, ko su pokolenja
dugo očuvali preoci i je donesli iz stare domovine
simo u Gradišće, a to sve jur pred 500 ljeti. Kako
aktivna je mladina, pokaže se u tom, da rastu nove
hrvatske folklorne grupe kao vrganji u rodnom ljetu…
».22
Kako bi smo predočili žestinu asmilanata protiv svjesnih Hrvata, navodimo riječi iz letka Friza Robaka. Kratko prije smrti izdao je letak u kojemu poručuje Hrvatima iz Štikaprona da ne odbace dvojezičnost u školi.
U letku, između ostalog, piše: «NE DOPUŠČAJTE, DA
SE DICA NEPOTRIBNO OPTERETU S NEPOTRIBNIM JEZIKOM!» i «S NIMŠKIM JEZIKOM SE MOREMO ČUDA BOLJE SPORAZUMIVATI NEGO S
NAŠIM ARHAIČNIM DIJALEKTOM, KI SE NE MORE
UPOTRIBITI U ŽIVOTU I DJELU!»
Zahvaljujući Jurici i HAK-ovcima smanjen je tempo, ali
ne i zaustavljen, asimilatorskoga nasrtanja na Hrvate
u Gradišću, odnosno njive germanizacije. U toj ružnoj
i anticivilazijskoj raboti bili djelatni tada vladajući austrijski socijal-demokrati.23 Danas je situacija drukčija,
ali ova povijesna ljaga ostaje kao signum temporis. Na pokrajinskoj razini u Burgenlandu stvorili su
političku udrugu «Prezidij socijalističih mandatarov
22 Jurica Čenar: Je li se takozvani mrtvac probudio?, Pokus, hrvatski
kulturni časopis u Gradišću, br. 1, Rust, 1979., str. 35.-36.
23 U današnje vrijeme ÖSP vodi politiku etničke tolerancije.
74
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
iz hrvatskih i mišanojezičnih općin», koja je okupljala
načelnika i vicenačelnike općina u kojima je vladala
OSP. Toj je udruzi bio na čelu odnarođeni Hrvata,
Fric Robak.24 Po njemu se agresivna dekroatizacija,
odnosno asimilacija Hrvata u austrijske Germane
naziva robakovština. Robakovština je pustila svoje
otrovno korijenje u politički i narodni život naših sunarodnjaka. Od tada počinje proces politički usmjeravanog kidanja veza s matičnim narodom. Najprije
se matični narod opisivao najružnijim riječima kako
bi se ogadio Hrvatima u Gradišću, zbog toga što je
u Hrvatskoj, kao dijelu SFRJ tada vlado komunistički
režim, a «Gradišćanski Hrvati kao virni katoliki to ne
mogu podnositi». Nakon 1990. Hrvati u Hrvatskoj su
ocrnjivani zbog tobožnjeg nacionalističkog režima u
RH koji je, po njima neopravdano rušio SFRJ, za njih
uspješnu u oglednu državu. Na terminološkoj razini
uspostavili su apsurdnu protimbu: mi, Gradišćanski
Hrvati smo pravi Hrvati, a oni ja jugu su Hrvaćani.
Nakon toga je došlo do otvorene separacije kroz
stvaranje novoga etnonima Gradišćanski Hrvati. Proces izdvajanja iz hrvatske etnije, usmjeravan od politike austrijskih stranaka, imao je slijedeći ritam:
A: Hrvati
B: Hrvati u Burgenlandu/Gradišću = narodna manjina
Hrvata kao matičnoga naroda
C: gradišćanski Hrvati = narodna manjina Hrvata kao
matičnoga naroda
D: Gradišćanski Hrvati = Hrvati = narodna zajednica
u Republici Austriji koja ima svoj vlastiti jezik i kulturni identitet. Nisu ničija narodna manjina. Matični se
narod naziva Hrvaćani, a Republici Hrvatskoj odriče
se pravo da se smatra njihovom starom domovinom.
E. Gradišćanski Hrvati – posebna etnija.
Pro futuro:
F. Austrijanci čiji su predci bili Hrvati.
24 Robak rođen 16. prosinca 1913. Beču. S pet godina dolazi u
Štikapron. Godine 1945. izabran je za načelnika i na toj dužnosti
ostaje 35 godina. «Asimilacija je prirodni proces» Robak je tvrdio,
da je Republika Austrija prema Hrvatima u Gradišću ispunila sve
obveze iz čl. 7., Državnoga ugovora iz 1955. One koji su iznosili
dokaze suprotne njegovima nazivao je «malim krugom intelektualcev,
ki da su izolirani od velike mase Hrvatov”. Po njemu asimilacija
Hrvata u Gradišću u njemačku naciju neizbježna je jer je riječ
o prirodnome procesu. Kako bi taj proces ubrzao, uz podršku
SPO-a utemeljuje 1955. godine «Prezidij socijalističih mandatarov
iz hrvatskih i mišanojezičnih općin». Do smrti je bio poticatelj
ubrzanoga odnarođivanja Hrvata u Gradišću. Od 1945. do 1962. bio
je zemaljski zastupnik, a od 1962. do 1975. zastupnik u Parlamentu
Republike Austrije, kade se, prije svega bavio manjinskom politikom,
na štetu gradišćanskih Hrvata. Fric Robak je umro 4. rujna 1994. ljeta
u starosti od 80 godina.
V:ht t p: //vo l k sg r u p p e n .o r f. at / h r vat i /v i s t i /s to r i e s/126 4 0/
68-87
Mladi HAK-ovci Juričinoga naraštaja morali su nastupiti i kao politička oporba, ali to su nastojali činiti izvan okvira vodećih političkih stranaka. Zbog toga su
bili nazivani demonstrantima, pa i teroristima. Osobno
se sjećamo tih zbivanja. Godine 1978., Jurica napušta
predsjednikovanje HAK-om i prihvaća novu tešku i delikatnu dužnost glavnog urednika «Hrvatskih novina».
Na toj dužnosti ostaje do 1980. godine. Uza sve to
anonimno uređuje «Novi glas» koji se jedno vrijeme tiska u njegovoj obiteljskoj kući. Godine 1979. započinje
suradnju s Redakcijom za Hrvate u Gradišću ORF-a,
pokazavši se kao vrstan novinar. Stoga 1982. prihvaća
status stalnog zaposlenika ove radio-informacijske
ustanove. Na tome je mjestu i danas.
Juric Čenar je zarana pokazao inicijative koje su
obuhvaćale širi spektar društvenih i kulturnih djelatnosti,
i obveza, dakako. Inicirao je izdavanje knjiga i časopisa,
kao što su npr. «Impuls» (1977.), «Rompotanje» (s N.
Benčićem), «Kolo Slavuj» (s grupom suradnika), Spominki od Martina Meršića st. (1993.),(s N. Benčićem)
«Bog u Dahavi» Matije Semelikera (1988.), itd.
Godine 1987., zahvaljujući poetskoj zbirci «Misi misli»,
Jurica je izabran za člana Društva hrvatskih književnika.
Time je stekao status profesionalnog književnika i
neposredno se vezao uz književnost matičnoga naroda.
Na žalost, mogućnosti koje mu je pružalo članstvo u
DHK nije iskoristio. Što više, uopće nije uspostavio suradnju s nekim o književnih časopisa i revija u Hrvatskoj.
Razlozi su višestruki. S jedne strane riječ je o njegovoj
nesigurnosti glede estetske relevancije u suočavanju
s književnom kritikom matične književnosti, odnosno
strah da njegov pjesnički rad u manjinskoj sredini, dakle na rubu hrvatske književnosti, neće biti prihvaćen u
matici. S druge strane, u matici su, u DHK i časopisima
dominirali ljudi koji nisu imali sluha, znanja, razumijevanja i senzibiliteta za hrvatsku riječ izvan Hrvatske,
a mnogima je u tome pomagao i jugoslavenski unitarizam, jer su bili Robakovci u Hrvatskoj. I kao takvi činili
isto što i on u Burgenlandu. Naši kolege u Gradišću i
Beču nisu mogli razumjeti da je i u Hrvatskoj toga
vremena vladala nacionalna diskriminacija, progoni
državotvornih književnika i javnih djelatnika, da su u
Zagrebu vladali «Robakovci» s drugim imenima, dakle odnarođeni ljevičari, a «Milerovci» su bili u oporbi,
izloženi stalnoj policijskoj paski i sudskim i političkim
progonima.
Nakon osamostaljena Republike Hrvatske 1991. godine Robakovci i njihovi istomišljenici čine sve kako bi
onemogućili vezivanje Hrvata u Gradišću s matičnim
narodom. Čak su se pojedini politički djelatnici, premda Hrvati, pretvorili u žestoke kritičare mlade hrvatske
75
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
Države, premda je klecala pod čizmama velikosrpskih
zavojevača. Desilo se ono najtužnije: Milošević je
među pojedinim austrijskim gradišćanskim Hrvatima
imao istomišljenike. Ti su istomišljenici iskazivali daleko veće razumijevanje za srpske teroriste u Hrvatskoj,
kao tobože ugroženu etničku manjinu, i za istarske
talijanaške autonomaše, koje tobože profašistički Zagreb ugrožava, nego za legitimnu borbu hrvatskoga
naroda za nacionalnu slobodu i državni suverenitet. U
Burgenlandu više nije bilo snažne svehrvatske struje,
kao u vrijeme sedamdesetih i osamdesetih godina 20.
stoljeća, kada je Juričin naraštaj uzvikivao «Nismo marva - Nedamo se brojit!» i «Zvei sprechung ist besser!».
Dominaciju su krajem 20 stoljeća podijelili asimilanti
Robakovci i etno-autonomaši. Jednima i drugima slobodna i suverena Hrvatska nije prirasla srcu. Prema
matičnome narodu osjećali su odbojnost. To je žalosna
činjenica koja nas prisiljava zaključiti kako je tijekom
proteklih 30 godina asimilacija bila toliko snažna, da
je dekroatizacija, odnosno germanizacija Hrvata u
Gradišću u završnoj fazi. Prema ritmu koji smo naveli.
68-87
«MISI MISLI», KNJIGA PREKRETNICA – Stihovi u
zbirci «Misi misli»25 objavljeni 1983. g, bili su toliko
svježi, neobični i inovativni, dakako, unutar korpusa
književnosti Hrvata u Gradišću, da njihova autora akademik Benčić naziva uzvišenim biblijskim pojmom
«preteča», pobliže, «pretečom novijega naraštaja
konkretne ili vizualne lirike, što ujedno znači potpuni
raskid sa starijom književnosti i radikalno otvaranje
prema novim putovima, u prvom redu lirike».26
Navedena ocjena, ma koliko bila dobronamjerna, ne
može podnijeti strožu kritiku. Zato što je akademik
Benčić stilski Čenera stisnuo samo u okvir konkretne
i zorne poezije, o čemu će još biti riječi. Taj je okvir
preuzak za stihove iz zbirke «Misi misli».
Čenara treba najprije prepoznati kao baštinika i
poštovatelja svojih časnih književnih prethodnika. Akademik će Benčić u slijedećim iskazima to priznati i na
taj način ublažiti oštrinu prethodne ocjene: «I Jurica
Čenar se sadržajno kreće po utrtim stazama: narod u
borbi za održanje, život i ljubav, svakidašnjica i široki
svijet, samo na jedan način koji daje potpuno nove
dimenzije i odgovara zasopljenu jeziku svoje prošlosti
otuđene mlade generacije».27
Premda u osnovi prihvaćamo navedenu ocjenu o
stilskome novumu u Juričinoj poeziji, mišljenja smo
da se ipak nije radilo o potpunom raskidu sa starijom gradišćansko-hrvatskom književnošću, kako tvrdi
akademik Benčić. Do «potpunog raskida» nije došlo,
niti je moglo doći (moglo je samo teoretski). Naime,
na razini jezika, dramatike poetskih cjelina i željene
izvanknjiževne komunikacije do prekida došlo nije.
Poznati riječki profesor, književnik, znanstvenik i
antologičar, Milorad Stojević, Juricu Čenara, s pravom, očito ponukan značenjem navedene zbirke, naziva «pjesnikom međašem u kojem se još ne nazire
struktura kretanja».28
Stojević je učinio ono što je Benčić propustio učiniti:
stavio je Čenara u kontekst suvremene hrvatske
poezije nastale na čakavskome varijeteu, dok ga
Benčić kritički procjenjuje isključivo unutar korpusa
suvremene poezije Hrvata u Gradišću, dakle njegove
narodne manjine. Kako bi bilo vidljivo koje mjesto pripada Čenaru u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a
koje je mjesto kompetentni profesor Stojević signirao
i legitimirao, navesti ćemo ulomak iz njegove čuvene
antologije «Čakavsko pjesništvo XX: stoljeća» (Rijeka,
1987.), koju sam imao čast književno ocijeniti i predstaviti neposredno nakon objavljivanja.29 U ulomku
koji na s zanima dr. Sojević piše:
«Tvrdnje o mogućnostima poetskoga razvoja pjesništva na čakavskom varijetetu ne mogu se temeljiti
na poetikama, nazvat ću ih tako, poetskog osvještenja,
kojemu krugu osim Franićevića spada i pjesništvo Š.
Vučetića, D. Ivaniševića, N. Bonifačića Rožina, M.
Sinčića i još ponekih. Te su poetike, nedvojbeno, dale
presudan doprinos zaokretu prema modernome, a
poslije poetika romantičnog antejizma i pjesnika inicijalnih poetika. Pjesnici poetskog osvještenja upravo
su i prvi dobili kritičke primjedbe da se upuštaju u
prostore što su u kontradikcijama sa tzv. čakavskom
sadržajnošću, pogotovo D. Ivanišević, te je upravo
taj rez na fonu suvremene poetike a ne na fonu teorije o tzv. Čakavskoj formi i tzv. Čakavskom sadržaju,
pridonio tome da se podatre put poetikama radikalnog prestrukturiranja: T.P. Maroviću, Lj. Stipišiću
Delamti, D. Sirniku, Lj. Stefanoviću, Mrkonjiću,
Čenaru, Načinoviću, Petkoviću i ostalim iz srednje i
mlađe generacije čakavskih pjesnika. Stoga pjesnici
25 «Misi misli», vel. 18,5 x 10,5 cm. , 95. str. Vlasnik, izdavatelj,
nakladnik; Jurica Čenar. Tisak: Bernd Wograndi, Matrštof/Mattersburg,
1983. Predgovor: Nikola Benčić. Naslovna stranica: «J. Čenar», crtež,
olovka, papir. Autor nije potpisan.
26 N. Benčić, nav. dj. 274.
27 N. Benčić, nav, dj. 275.
28 Milorad Stojević: Čakavska poezija XX. stoljeća, ICR, Rijeka, 1987.,
str. 389.
29 Đuro Vidmarović: Ubaštinjavanje gradišćanskohrvatskog pjesništva
(Milorad Stojević: Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća, ICR, Rijeka, 1987.),
Gradišće, kalendar i ljetopis Gradišćanskih Hrvata za prestupno ljeto
1988, Eisenstadt, 1988., 84.-89. Navedeni prikaz uvršten je u moju
knjigu: Gradišćanskohrvatske teme, Libelus, Crikvenica, 1996,
76
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
68-87
poetskog osvještenja samo su povijesni međaš k razvitku, kome se još ne nazire struktura kretanja, ali se
naziru rezovi tih struktura, no, nikako i kraj, transcendentalno shvaćena, razvitka suvremenog čakavskog
pjesništva».30
Dakle, Jurica Čenar je ovom ocjenom stavljen u
društvo pjesnika koje nazivamo uskličnicima suvremene hrvatske poezije. Po Stojeviću on je «pjesnik
poetskoga osvještenja» i pjesnik «povijesni međaš».
Prvu ocjenu akademik Benčić u sintezi «Književnost
gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas», nije uzeo
u razmatranje, dok je drugu «preusmjerio» u lokalnu sredinu, što držim značajnim subjektivizmom
na štetu Jurice Čenara, odnosno njegove poezije.
Navedena Stojevićeva ocjena Čenara legitimira kao
važnu pjesničku osobnost u suvremenoj hrvatskoj
književnosti, što je razina, mit respeckt, viša od razine
situiranja unutar manjinske književnosti, preko koje
onda čitatelj treba uzeti u obzir i pripadnost nacionalnoj književnoj razini. Akademik Benčić naveo je
Stojevićevu ocjenu o Čenaru kao pjesniku međašu,
dakle imao je prilike akceptirati cijeli ulomak, ali je odmah tu ocjenu projicirao prema osobnome konceptu,
u kontekst suvremene književnosti gradišćanskih Hrvata, dok izvorna klasifikacija situira Čenara u kontekst hrvatskoga pjesništva na čakavskome varijetetu.
Profesor Stojević dao je još jednu karakteristiku
Čenarove poezije, koju Benčić ne spominje, a to je
«poezija nove socijetalnosti». Ponovo navodim ulomak kako bi se vidjelo o čemu je riječ:
«Ta vrst otklona raskida veze s perceptivnošću svoje
odvojenosti od objekta i novom racionalnošću, ali
emotivni angažman ili jaka tradicija socijetalnih imaginacija te retrospekcija/rekonstrukcija stanovitim svojim
dijelom priklanja prijelazu od mistične participacije k
novoj socijetalnosti/socijalnosti druge vrste koja potpuno dokida odnos neodvojenosti. Nova socijetalnost/socijalnost shvaća socijalno-socijetalni stratum
jao ideju, referncijski gotovo jednoznačnu, kojom se
manipulira tek poetski. Njena (socijalna/socijetalna)
uporaba priskrbljuje tako tumačenje samo na poetskoj
i poetičkoj ravni, a ne i na idejnoj, predmetnotematskoj, kako je donedavno shvaćeno i tumačeno.
Na takvom racionalnom otklonu, a u vezi s novom
socijetalnošću/socijalnošću, građene su poetike
nekih knjiga T. P. Marovića, Ljube Stipišića Delmate, Miroslava Sinčića, Damira Sirnika, Ljubomira
Stefanovića, Jurice Čenara. Ta varijabla metageneze
nove tradicije zapravo je ishod (o)kretanja od soci-
jalne ka književnoj pragmi. Od manipulacije socijalnim idejama kroz poetski iskaz, poetski izraz manipulira tim idejama oslobođenim svoga socijalno/
socijetalno aktualna aktiviteta, svedenim na dinamiku
tek samo unutar koncepcije poetskih ideja. Otuda
obilje destrukcije, ironije, potrebe za registrima manipulacije na drugačijim referencijskim ravnima i u
inteferenciji s ostalim predmetnotematskim slojevima:
heil koruška / heil spomeniki / heil zastave / heil nimška
sela / heil nimica / heil sese / heil rolfi // živio dom /
živio židov / živio ranjeni / živio umoreni / živile majke
/ živile žene / živili hrvati31.»
Dakle, dr. Stojević je u obrazlaganju literarnoga
smjera koji je nazvao «nova socijetalnost/socijalnost
s pravom naveo kao primjer Čenarovu pjesmu «heil –
živio» iz zbirke «Misi misli». Ovime je da Čenaru dostojno mjesto u navedenoj Antologiji. Koliko znademo,
ova je činjenica ostala nepoznata/prešućena u periodici i publicistici austrijskih gradišćanskih Hrvata.
Naše se viđenje mjesta Čenarove poezije u korpusu hrvatske čakavske lirike podudara s navedenom ocjenom dr. Stojevića. To je jedino moguće
njezino književno-teorijsko i društveno-povijesno
situiranje. Odstupanje od toga vodi nas u stranputice, kao što su, zanemarivanje pripadanja cjelini
hrvatske književnosti, odnosno izdvajanje iz nje i
isključivo svrstavanje u manjinsku gradišćanskohrvatsku književnost, navođenje presudnoga utjecaja
avangardističke poetike «Bečke škole», radikalan
raskid s gradišćansko-hrvatskom književnom tradicijom kao primarnim određenjem, pripadanje žanru
dadaizma, odnosno konkretne i zorne poezije. Zbog
toga se naš odnos prema pjesništvu Jurice Čenara u
tome prosudbenome arealu bitno razlikuje od prosudbi akademika Benčića.
U tekstu o oblicima socijalne funkcije poezije, dr.
Stojević daje mišljenje koje ćemo navesti, jer pomaže
dodatno osvijetliti i Juričinu poeziju.
«Oblici socijetalne i socijalne funkcije poezije na
čakavskom varijetetu XX. stoljeća, odnosno, točnije,
manifestni način, a mi smo naznačili tri mogućnosti
promatranja toga problema, zapravo su u svojoj biti
romantični, a mitska ih svijest pragmom svoje opće
mistične participacije aktualizira počesto u strukturama koje objektivno nemaju poticaja za problematiziranje, osim za spekulativne lamentacije
romantičnih provenijencija».32
No, s akademikom se slažemo glede lingvističke
igre. Taj dio Čenarovog stvaralaštva, oslobođen iz-
30 Milorad Stojević: Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća. Antologija i
studija, ICR, Rijeka 1987., 387.-388.
31 M. Stojević, nav. dj., 304.
32 M. Stojević, nav. dj., 308.
77
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
gradnje nove socijetalnosti mogao bi se do stanovite
mjere izdvojiti kao posebna poetska činjenica. To je
uočio i dr. Stojević: «Sociolingvistička igra suvremene čakavske poezije na relaciji od svijesti o glotofagiji do amblematziranja samoga varijeteta sve donedavno nije predvidjela vrlo važan dio strukture te
igre: varijetet jest, naime, postao jedan od mithema
predmetnotematske razine, ali na taj način što se s
predmetnotematske razine govorilo/pjevalo o njemu, sadržavajući sociolingvističku i socioideološku
amblematiku. Bez te amblematike, odnosno registra
njegove strukture o kojoj smo govorili, došlo bi do
raskida s mitskom sviješću u kojoj smo govorili, došlo
bi do raskida s mitskom sviješću u kojoj čvrsto opstoje
odnosi uređeni Antejevim kompleksom. Odzemljenje
se sputava strukturnim načinom govora: o varijetetu
se pjeva, razina tvorbenosti realizira se sviješću o varijetetu, koja je svijest «sadržaj». Mithema oslobođena
sociološke nadgradnje bila bi u strukturi kompleksa
Anteja zapravo demithema, ona tendencija što teži
odzemljenju, destrukciji toga kompleksa ili barem
njegovim mijenama.
Ipak od 70-tih godina demithema varijeteta široko zauzima svoje polje. Poezija T. P. Marovića, Lj. Stipišića,
Lj. Stefanovića, Z. Mrkonjića, Z. Viškovića, I. R. Nehajeva, D. Sirnika, N. Kraljića, J. Čenara, I. Malinića, S.
Krstanovića, J. Božanića, D. Načinovića, N. Petkovića,
pa i N. B. Rožina, D. Ivaniševića, Š. Vučetića, M.
Sinčića, Z. Jakšića i još nekih, pokazuje da varijetet
postaje predmetnotematska razina, ali oslobođena
sociolingvističkih igara, upućena uglavnom na
lingvističku igru, konstruktibilne mogućnosti i
mogućmnost unutar poetičkog repertoara…».33
U antologiju o kojoj je riječ, dr. Stojević uvrstio je pet
Čenarovih pjesama. Dvije su pisane u kraćoj formi
(Misi misli i la mi», dvije su oblik zorne poezije, a peta
je konkretistička poema «Dubrovnik».
Usporedbom Juričine pjesme «sidim» (Misi misli, 54.)
i Miloradićeve «Ne bome» (Jačke, Knjiga XVI. Hrvatskoga nakladnoga društva, bez navođenja mjesta i godine tiskanja, 21.) pokazati ćemo kako Čenar na predmetno-tematskoj razini poštuje tradiciju, što znači da
se othrvao sirenskome zovu modernizma i njegove
«kritike svega postojećeg».
33 M. Stojević, nav. dj., 307.
68-87
Miloradić, Ne bome
Ča je s manom? Oko, kamogod se vrne,
Gledat mora širom nepretelje svoje črne!
Škura su im lica, još škurije duše,
Vsakom na grlo jad i zloba puše.
Mislim simo-tamo, išćem si krivicu,
Sam li kada pljunul drugome va žlicu;
Takove krivice iz paklene jame
Nigdar za života sklast ne more na me!
(…)
Čenar, Sidim
srce mi tuca
veselo i živo
u okolici
mrzloj
punoj mržnje
brzine
jedini sidim
na mrzloj klupi
a drugi bižu
okolo mene
je li mislu ponekad na srce
na toplinu svojega srca
ili
samo gledaju na sebe
na svoje
trbuhe
U predgovoru zbirci «Misi misli» Nikola Benčić je 1983.
mladoga autora predstavio slijedećim riječima: «Mladi
pjesnik Jurica Čenar… se igra s riči. Za tom igrom se ali
sbranja naša tužna, pusta stvarnost, naša stara i nova
domovina, naše fantazije i očekivanja, lični doživljaj i
lične maske, ke ali pašu svakomu na lice».
Pišući, iste 1983. godine književni prikaz zbirke
«Misi misli», pisac ovih redaka nije dovoljno naglasio društvenu političko-psihološku ukorijenjenost
pročitanih stihova, odnosno prijelomnost zbirke u
književno-povijesnome i postmodernističkom smislu,
te je prikazu dao uopćeni naslov «Dokaz vitalnosti materinskog jezika».Posljedak je to političke i psihološke
stvarnosti u kojoj smo živjeli, odnosno recepcije austrijske stvarnosti iz vizure moga osobnoga odnosa
prema tzv. jugoslavenskome rakursu. Stoga smo naglasak stavili na materinski jezik, polazeći od činjenice
da se Juričin naraštaj u to vrijeme snažno opirao asimi-
78
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
laciji, što je pretpostavljalo borbu za čuvanje materinske riječi kao bitne odrednice narodnosne samobitnosti. Naglasili smo kako je riječ o «avangardnome
djelu suvremene gradišćansko-hrvatske književnosti».
I nastavili: «J. Čenar se svojom knjigom predstavio kao
mlad, ambiciozan, poletan i moderan lirik».34 U sintezi
«Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas», objavljenoj ove, 2010. godine, akademik Benčić
nadopunjuje naše određenje zbirke «Misli misli» iz
1983., kao «dokaza vitalnosti materinskog jezika», ispravno tvrdeći da ta zbirka nije samo navedeni «dokaz», onoga što smo naveli u naslovu prikaza, «nego
je vjerna pjesnička dijagnoza svojega vremena».35
Tijekom proteklih 30 godina i pisac ovih redaka prihvatio je navedenu tezu o poeziji kao «dijagnozi svoga
vremena». Naravno, ova nas tvrdnja prisiljava vratiti
se na rečeni utjecaj «Bečke grupe» na Juričinu poetiku, kako bi se naglasila ograničenost toga utjecaja,
odnosno kako bi se izbjeglo svrstavanje njegove
poezije u ovu grupu, što bi nekome moglo poslužiti
kao osnova da ga doživi kao epigona, ili sljedbenika.
Akademik Benčić u navedenoj sintezi tvrdi kako je
Čenar u zbirci «Misi misli» učinio «zaokret prema
socijalnim narodnim temama», stavljajući ga u kontekst književnosti većinskoga naroda, jer ovaj zaokret po njemu, «u potpunosti odgovara i smjeru
austrijske književnosti», «samo što u manjinskoj
gradišćanskohrvatskoj tematika ostaje jezik, narodno
održanje, socijalni odnos u obliku sociolingvističke vizualne igre».36 Ovdje smo dužni upozoriti na činjenicu
da se «zaokret prema socijalnim narodnim temama»
Jurice Čenara kao pjesnika koji živi životom pripadnika ugrožene etničke manjine, ne može poistovjetiti
sa smjerom tadašnje austrijske književnosti, čiji pobornici uživaju blagodati pripadanja većinskom narodu
u državi tada snažnoga gospodarskoga napretka. To
su, gledajući socijalno, društveno, kulturološki, povijeno i politički, dva odvojena entiteta. Da nije tako,
akademik ne bi odao bitnu Juričinu odvojenost od
«Bečke grupe» po tematici njegovoga pjevanja, jer
u njoj dominiraju sadržaji kao što su MATERINSKI
HRVATSKI JEZIK, NARODNO ODRŽANJE i SOCIJALNI ODNOS.
Akademik Benčić ispravno zaključuje kako je «jedna
od glavnih zasluga pjesništva Jurice Čenara vizualizacija i figurativno predočenje pjesničke tematike» .
No, red je naglasiti slijedeće: ova se zasluga promatra
unutar kompleksa gradišćansko-hrvatske poezije, jer
34 Đuro Vidmarović, nav. dj.
35 N. Benčić, nav. dj. 275.
36 N. Benčić, nav. dj. 274.
68-87
je zorna poezija u to vrijeme duboko prodrla u austrijsku i hrvatsku književnost. Na hrvatsku poeziju dadaizam je izvršio prepoznatljiv utjecaj, a on traje i danas.
Bez nakane ulaženja u polemički diskurs, mislimo da
postoje uporišta za povezivanje Čenarove zbirke «Misi
misli» s tijekovima u književnosti matičnoga naroda.
Ne, naravno, u «socijalnim narodnim temama», jer
je tada (prilike nakon sloma «Hrvatskog proljeća) u
Hrvatskoj književnosti dominirao, premda ne i vladao, socijalistički realizam. Poetika zbirke «Misi misli»
korespondira s poetikom zorne, ili vizualne poezije
koja je imala sljedbenike i u Hrvatskoj, ali i s poetikom
semantičkog konkretizma koji se oslanjao na jezik kao
poetsku činjenicu važniju od predmetno-tematske razine». U tom smislu i austrijska i hrvatska poezija puno
duguju ruskome pjesniku Velimiru Hljebnikovu37. U
Hrvatskoj je u to vrijeme bio vrlo cijenjen pjesnik Boro
Pavlović (1922.–2001.) kao sljedbenik dadaizma, Josip Stošić (1935.–2010.) kao promicatelj vizualne ili
grafičke poezije, te Joja Ricov (1929.) kao poticatelj
poetskoga polisemije.
KONKRETNA POEZIJA – Kako bih osnažili svoj pristup, a time i cjelovitu ocjenu Juričine poezije nam je
dopušteno navesti (iz metodičkih razloga) veći ulomak
iz nekoliko studija o temi koja nas zanima. Prvi je na redu
pjesnika i antologičar, akademik Zvonimira Mrkonjića
koji o konkretnoj poeziji piše: «Konkretizam38 se javlja
pedesetih i šezdesetih godina kao posljedica avangardnih tendencija u umjetnosti nakon Drugoga svjetskog
rata, dadaizma i kubizma, u kojima je slikarska kaligrafija utjecala na grafičku pojavnost poezije. ‘Konkretna
poezija racionalan je i generativan pokušaj programiranja znakovnih situacija s gnoseološkom funkcijom.
Riječ je o tehnološki racionalnom, a u odnosu prema
tradiciji poezije govornog iskustva ironičnom pokušaju
37 Hljebnikov (Velimir Hljebnikov /1885.–1922.), u želji da stvori
“interplanetarni jezik na izmišljenoj semantici početnih slova
abecede”, uvjeren je da će njegova abeceda uma «pomiriti ljude,
ukinuti ratove i ujediniti Zemlju i kozmos» (Oraić Tolić) «oslobođenim»
slovima pridaje snažno obilježena konotativna značenja – tako će,
npr., K započinjati mračno i negativno; ono na sebi, kao popudbinu
imperija, nosi breme imena bijelih generala (Kolčak, Kaledin,
Kornilov). Otprilike istovremeno Marinetti otkriva parole in liberta te,
rješavajući se semantičkih i tipografskih konvencija, stranicu pretvara
u dinamičan prostor audiovizualnih senzacija. Njegovi će agresivni
nizovi onomatopeja, međutim, prije služiti tome da se između
označitelja i označenog uspostavi čvršća, organska veza, nego
potpunom oslobođenju riječi-nositelja. Tome će se, nekoliko godina
kasnije, ispisujući u svojoj pjesmi Ango Laina nizove asemantičkih
neologizama čija je jedina funkcija sonorna, gotovo u potpunosti
približiti Rudolf Blümner.
38 Zvonimir Mrkonjić: Konkretna poezija (enciklopedijska natuknica),
Vijenac br. 378.-379., Zagreb, 11. rujna 2008.
79
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
brisanja granica između pjesništva govora, grafike, tipografije, teorije igre, tehnologije, kibernetike i metoda
programiranja koje nas vodi prema jednoj novoj umjetnosti programiranja.» (Branimir Donat).
Pjesništvo Jurice Čenara ne bi moglo prepoznati u
citiranoj Donatovoj definiciju iz razloga što kod njega nema navedenoga ironičnog pokušaja. Juričine
poruke su sasvim ozbiljne i na razini povijesne zadaće.
U nastavku akademik Mrkonjić naglašava:
«Najvažniji prethodnik konkretizmu bila je poema
Stephanea Mallarméa Bacanje kocki nikad neće
ukinuti slučaj (Un Coup de Dés jamais n’abolira le
Hasard), 1897., objavljena 1976. u hrvatskom prijevodu Zvonimira Mrkonjića. Konkretna poezija nastala
je sredinom prošlog stoljeća kao program brazilske
grupe oko časopisa »Noigandres«, na osnovi koje
je Švicarac Eugen Gomringer 1956. stvorio izraz
konkretna poezija. Konkretističke tendencije javljaju
se u hrvatskoj poeziji kao posljedica nadrealističke
poetike, spacioniranoga govora Ivšićeva Narcisa,
ludizma Bore Pavlovića (1922.–2001.) i Krune Quiena (1917.–1990). Ali možda najveću zaslugu za
budući konkretizam imao je zvukovni minimalizam
u Đerdanu Josipa Stošića (1935. –2010.). U Đerdanu
(1951) minimalistički rimovani dvostisi proizvode
snažan dojam predmetnosti i konkretnosti. Mijenjajući
povode i podloge, Stošić negdje drugdje postiže to
riječima ispisanim po predmetima ili na papiru (u
Stranici iz knjige) kao akcije koja se virtualno pokreće
među njima. Ta potencijalna akcija dopušta da je
zamislimo kao kazalište, koje je druga mogućnost
njegove poetike. Time smo već zašli u mogućnost da
se ona promatra, prema Stošićevu izrazu, kao umjetnost u umu, dakle kao konceptualna umjetnost. (…)
U kontekstu svog klasično koncipiranog pjesništva,
Ivan Slamnig (1930), na tragu prakticiranja dosjetke,
piše pjesmu Kvadrati tuge konkretističkom metodom
oblikujući strofe u četiri kvadrata koji ocrtavaju oblik
prozora. Pjesmom Ubili su ga ciglama Slamnig dojam
konkretnosti postiže ikoničnošću zvukovnoga znaka.
Konkretističke tendencije oprostorene riječi sve su
zastupljenije potkraj šezdesetih godina slabljenjem
egzistencijalnoga diskursa i pojmovne poezije. U Kvadratima tuge aktiviran je ikonički aspekt grafičkoga
znaka – dakle sličnost označitelja s označenim – koja
dolazi do izražaja u grafičkim objektima Zvonimira
Baloga (1932.) i Mladena Machieda (1938.), u posljednjega postignuta slikanjem strojopisom – tipoezijom. Zvonimir Mrkonjić (1938.) u ciklusu Razvića
projicira riječi konstruirajući i dekonstruirajući njihove
nakupine kao dinamičko prostorni ornament. (…)
68-87
Tekst Riječ-kocka, složen u grafičkoj formi opisuje radnju iskustvenog osvjedočenja o kockosti. Riječ-alka
klasičan je slučaj ikoničkoga znaka, a takvi su i neki
drugi radovi te vrste kojima su komplementarni drugi
verbalni tekstovi u toj zbirci nastali sa stajališta
popartističke vizije predmetnosti i poetike dosjetke
izrazito obilježene humorom».
80
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
Isti poetski princip nalazimo u Čenarovoj pjesmi «misli».
68-87
: nestajanje Hrvata u Gradišću. Sve priložene pjesme
sjajna su ostvarenja u žanru grafičko-vizualne poezije.
Jurica Čenar: Kult («Mi svi», str. 9.)
Jurica Čenar. «misli» («Misi misli», str. 37.)
Ostaje za proučiti ishodište inspiracije kod Mrkonjića
i Čenara. Isto tako, sam će Jurica jednom otkriti da li
je čitao Mrkonjićev ciklus Razvića, jer je napisan prije
zbirke «Misi misli», a potom pisao vlastite stihove, ili
su obojica, možda, crpili nadahnuće iz istoga izvora.
GRAFIČKO-VIZUALNA POEZIJA – Drugi važan inovativan dio Juricine poezije jest grafičko, odnosno vizualno
koncipiranje pjesama. Donosimo tri Juričine pjesme
kao ilustraciju njegove grafičke poezije. U svim pjesmama autor se služi grafemima iz vlastita pisaćega stroja,
odnosno latiničnim slovima. Navedene pjesme zorno
svjedoče o Juričinome poštivanju predmetno-tematske
razine stihova. Ove pjesme, premda grafičke, dobile
su oblikovanjem na pisaćem stroju likovni izraz figurativnog oblika, koji kao takav nosi, ne samo estetsku
relevanciju, već i izvanliteranu poruku. Ovaj momenat
ukazuje na Juričinu prirodnu antejsku vezanost uz svoj
narod, zemlju i državu. Pjesma «Narod» uspješno govori o asimilaciji i svi koji znadu o narodnosnoj borbi Jurice
Čenara prepoznati će poruku koju pjesma nosi, a ta je
Jurica Čenar: Beč, (Mi svi, str. 17.)
O vizualnoj poezije donosimo ulomak iz studije
Snježana Beronje, kako bi smo sagledali uklopljenost
Juričine poetike u taj žanr, ali i ono što je kod njega
posebno, odnosno što spada u njegovo pjesnički rukopis: «Korijene vizualne poezije39 nalazimo u nadrealizmu i u dadaizmu, a prije toga u pjesništvu francuskih
simbolista, te ponajviše u pjesništvu francuskog pjesnika Guillaumea Apollinairea. Svi su ti pokreti povezani
na neki način s novim revolucionarnim razmišljanjima i
događajima koji su obilježili dramatični prijelaz iz 19. u
39 Snježana Beronja: Vizualna poezija,
81
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
20. stoljeće, a to su napredak tehnologije, nova otkrića
na području filozofije i psihologije, te rezultirajuća
zbrka u društvu i općenito promjene u ponašanju. Vizualna poezija se najprije javila u Europi i Brazilu 50-ih i
60-ih godina, a sredinom 50-ih godina Švicarac Eugene
Gorminger definira konkretnu poeziju40 kao pisanje
koje započinje tako što postane svjesno grafičkog prostora kao strukturalnog posrednika, dok vizualnu poeziju
definira kao ‘konstelaciju’ u prostoru.41
ŠTO JE VIZUALNA POEZIJA? – Vizualni oblici – linije,
boje, dimenzije, itd. – imaju sposobnost artikulacije,
kompleksnih kombinacija, isto kao i riječi. Međutim zakoni koji vladaju takvom vrstom artikulacije su u potpunosti drugačiji od zakona sintakse koji vladaju jezikom.
Najradikalnija razlika sastoji se u tome da vizualni
oblici nisu diskurzivni. Oni ne prikazuju svoje sastavne
dijelove sukcesivno, nego simultano tako da se veze
koje određuju vizualnu strukturu poimaju činom gledanja42. Primarni zadatak vizualne poezije, kao što nam
sam naziv kaže, jest učiniti poeziju vidljivom, odnosno
kod recipijenta probuditi svijest o jeziku kao materiji
koja se može oblikovati. Njena temeljna odrednica jest
slikovnost, no materijal te poezije je i dalje jezik. U vizualnoj poeziji riječi postaju gradivni materijal. Često
mogu biti svedene na svoje sastavne elemente: slogove
i slova. Jezični materijal vizualne poezije mogu biti i
sami interpunkcijski znakovi… Rečenica kao sintaktička
jedinica ne postoji u vizualnoj poeziji, stoga što jezik
vizualne poezije nije podložan konvencionalnim
gramatičkim i sintaktičkim zakonima. Mnogi smatraju
da gramatičke i sintaktičke strukture više naprosto ne
zadovoljavaju napredne procese razmišljanja i komunikacije našega vremena. Mary Ellen Solt (From Concrete
Poetry: A World View, 1968.)43, napominje da pjesnici
vizualne, i konkretne poezije uopće, žele osloboditi
poeziju od stoljećima starog tereta ideja, simboličkih
aluzija i emocionalnog sadržaja. Iz svega toga proizlazi
da je jezik vizualne poezije reducirani jezik, a stupanj
redukcije varira od pjesnika do pjesnika. Takva poezija,
dakle, prvenstveno komunicira svoju strukturu. Vizualna poezija, kao intermedijalna pojava u umjetnosti koja
poeziju nastoji učiniti vidljivom, uspostavlja neposredne
veze s likovnim izričajem s jedne strane i sa slobod40Pjesme čiji nam oblik i organizacija riječi na papiru pomažu
pri razumijevanju njihova značenja. Konkretna poezija se dijeli na
vizualnu poeziju, fonetičku poeziju, specijalnu poeziju, grafičku
poeziju, itd.
41www.webdelsol.com/Perihelion/p-theory.htm
42Suzanne Langer, Philosophy in a New Key, 1942.; www.webdelsol.
com/Perihelion/p-theory.htm.
43www.ubu.com/papers/
68-87
nostihotvornim pjesništvom s druge strane. No, iako
uspostavlja neposredne veze sa slobodnostihotvornom
tradicijom, ona se ipak diferencira od te tradicije i postaje njena svojevrsna negacija. Vizualna poezija se temelji
na posve novom stihotvornom principu, a to je princip
zamjene stiha slikom, odnosno stih postaje slikom. (…)
Pjesma sastavljena od nejezičnih znakova je posve
tiha, odnosno nijema, stoga možemo reći da se u
vizualnoj poeziji uz jezik plastificira i zvuk. Kako se
vizualna poezija ne čita, već gleda, njenu akustiku
možemo nazvati akustikom šutnje. Naime, riječi ili
slova koje sadrži vizualna poezija, ako ih sadrži, često
se opiru izgovornoj sukcesivnosti. Zvuk vizualne
poezije, odnosno njena akustika, napominje Marina Kovačević (Poetika mijena, 1998.), prije svega
se realizira u svijesti recipijenta, odnosno njegovim
pogledom koji se kreće kroz tekstovnu kompoziciju
u proizvoljnim smjerovima. Takvo čitanje gledanjem
osvještava zvuk koji se ne mora, ili ne može, aktualizirati kroz govor. S obzirom na procese unutar vizualne
poezije i način služenja jezikom razlikujemo vizualizaciju jezika, vizualizaciju jezikom i hipervizualizaciju … U vizualnoj poeziji stih postaje slikom kojoj
je akustika podređena. Akustika je postala akustika
šutnje, a značenje pjesme jest sama pjesma, odnosno
njena struktura… Po svemu sudeći, za vizualnu poeziju ne vrijede zaključci tipa: izgleda kao patka, hoda
kao patka, zvuči kao patka, mora da je patka!»
Vrlo je razložno autoričino razmišljanje o temi VIZUALNA POEZIJA I TRADICIJA, jer upravo ova je
tema, po nama, ključna za razumijevanje Juričine
poezije. Teoretičari koji ovaj oblik poetskoga diskursa
doživljavaju kao specifičnost XX. stoljeća nisu u pravu.
O tome profesorica Beronja piše: «Zub povijesti je
otrovniji nego što misliš. Sjeti se da je rušenje jednako
staro kao i građenje i da je jednako tradicionalno.»44
Praksa vizualiziranja tekstova i uvođenja slika u
književnost nije posve nova kao što se čini. Ta je tradicija
poznata još u 4. stoljeću pr. Kr. u antičkoj Grčkoj kada
su antički pjesnici oblikovali svoje pjesme u razne oblike. Tako je grčki pjesnik Simmios s Rodosa, navodi Goran Rem (Koreografija teksta I, 2003.), sastavio tri male
pjesme u obliku jajeta, sjekire i krila, pjesnik Dosiados
pjesmu oblikuje u dva oltara, Teokrit piše pjesmu u obliku Panove svirale, itd. Rimski pjesnici su se također
bavili vizualizacijom svojih pjesama, pa tako Livije i Katul
iz 1. stoljeća n. e. pjesmu Feniks pišu u obliku krila te
ptice. Kasnije se javljaju pjesme u obliku kvadrata, dijamanta, stabla, itd. U srednjem vijeku su česte pjesme
44 A. A. Blok u razgovoru s V. V. Majakovskim o rušenju tradicija.
82
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
u obliku križa, pjesme kvadrati i pjesme “rešetke” koje
su se mogle čitati iz raznih smjerova, a u renesansi i
manirizmu se uz ambleme javljaju pjesme u obliku
crkve, križa, konjanika, slikaju se pastoralne scene i sl.
U 17. stoljeću metafizički pjesnici u Engleskoj nastavljaju
tradiciju vizualiziranja tekstova, pa tako pjesnik George
Herbert piše pjesmu Uskršnja krila (1633.) u obliku krila.
U hrvatskoj književnosti primjere vizualizacije pjesama
nalazimo kod Marka Marulića. (…)
Pjesnici vizualne poezije, kao što je već spomenuto, nastoje osloboditi poeziju od stoljećima starog tereta ideja,
simboličkih aluzija i emocionalnog sadržaja. Time nastaje
poezija koja prvenstveno komunicira svoju strukturu, koja
se gleda i koja je često nijema. Takva poezija teži recepcijskom zastoju kako bi kod recipijenta probudila svijest
o jeziku kao materiji. Ona namjerno razara čitateljski
horizont očekivanja i teži očuđenju. (…) U «Zaključku»
prof. Beronja naglašava: «Taj duhoviti odvjetak (vizualna
poezija) domaće poezije mogao je komunicirati samo s
onima koji su ‘kužili foru’, a to su poznavatelji poezije,
tako da je to, sve u svemu, ispao jedan ‘zahtijevan stil’,
pa su (…) naši zaigrani pjesnici postali kult tek za onih par
pjesnika-kolega, koji su također kult.
Vizualna poezija je svojevrsna igra, igra jezičnim materijalom, igra riječi, slogova i slova s ciljem da stvori
svijest o jeziku kao materiji. No ta igra mnoge ne zabavlja, nego upravo suprotno, zbunjuje i frustrira. I
zbog svega toga, ta poezija koja je nastajala stoljećima,
a svoj puni zamah ostvarila tek u drugoj polovini 20.
stoljeća, bila je i ostala na marginama književnosti…».
Prof. Beronja donosi kao prilog svome eseju primjere
grafičko-vizualne poezije. Prenosimo u svoj tekst neke
od priloženih pjesama, kako bi ih čitatelji mogli usporediti s priloženim Juričinim pjesmama.
Prof. Beronja donosi u svome eseju pjesmu Marka
Marulića «Izaberi…» koja zorno pokazuje i dokazuje
da vizualna poezija nije čedo europske avangarde
i modernizma, odnosno postmodernizma. Otac
hrvatske književnosti vlč. Marko Marulić stvarao je u
XVI. stoljeću.
Izaberi
Lasti
Grišno
Puteno
Želi
Kriposti,
Sve
Izbigavaj
Odbaci
Radinost
Osudi
Ime
Počteno
Gozbe
Prigrli
Ružnost,
Sačuvaj
Društvo
Prezri
Katona
45 Marko Marulić, Antologija, Konzor, Zagreb, 2000.
Prezri
Čedno
Traži,
Rasipnika
Pouke45
68-87
Navedena pjesma čak i jezično «korespondira» s
poezijom Jurice Čenara. Navodimo kao primjer pjesmu «srp»:
srp
srbi
srba
bačićem
je klepao
srp
srpom
kosu sve
ča nij
srpovo
ni
ni srpsko
oštra
oštrica
a
srpa
žanju
je
krv i smrt
objamljivala
i združivala
srbe i nesrbe
unutar srpa
klepače
srpa
sada
srbi
srp
uoči boja u hrvatskoj 1991. ljeta
Iz navedenih riječi i primjera vidljivo je da Juričina
grafička poezija ne odgovara onome što od ovakve
poezije žele stvoriti europski tzv. avangardisti. On
se poslužio vizualizacijom stihova kako bi progovorio što uspješnije o aktualnim temama, kako bi na
taj način ostvario željeni socijalnu, pa i političku
izvaliterarnu komunikaciju. Uvidom u Juričin poetski diskurs došli sam do zaključka da je njegova
poezija primjer korištenja intertekstualnosti, što je
karakteristika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. O
fenomenu intertekstualnosti najbolju studiju napisao
je sveučilišni profesor Goran Rem, pod naslovom:
«Intermedijalna puncta hrvatskog pjesništva druge
polovice XX. stoljeća».46 Navodimo ulomke iz ove
studije: «Konkretizam u hrvatsko pjesništvo dolazi anticipacijama Bore Pavlovića iz 40-ih i 50-ih (u brojnim
gram-igrama), imenovan je 1969. tekstom Branimira
Donata Konkretna poezija, a 1970. u Slovu razlike
Max Bense već izlaže vezanost konkretne tvarnosti
pjesničkoga teksta s iskustvom i likovne i književne
povijesne avangarde. Siegfried J. Schmidt 1978. piše
o konkretnoj poeziji kao dodiru dviju umjetnosti
46 Goran Rem: Intermedijalna puncta hrvatskog pjesništva druge
polovice XX. stoljeća, Kolo Matice hrvatske br. 3., Zagreb, 2002.
83
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
(likovne i književne). Stoga je Pavlovićeva eksplikacija o zaokupljenosti okomicom »i kao temom i kao
likom« iz 1958. samo autoaplikacija refleksija nastavak na njegova opažanja iz 1953. o »likovnoj formuli« Ivšićevih stihova. Ta će se konkretna vizualnost,
dakle, imenovati početkom 70-ih intermedijalnošću,
a iskustvo će osjećaja za materijalnost iznimno gusto
tada ispisati Josip Sever — poetički referentna osoba
svim autorima osamdesetih. …
Boro se Pavlović bavio reklamom, urbanizmom i idejnom arhitekturom; Ivan Rogić Nehajev vrlo tomu
slično; reklamu je iskušao i Branko Maleš, inače
rock-kritičar i esejist; Delimir je Rešicki i rock-esejist, i
rock-urednik, i rock-tekstopisac i rock-gitarist te likovni i filmski kritičar; Zvonko je Maković povjesničar
umjetnosti, autor niza likovnih monografija; Stojević
je izlagao autorske grafike; Mrkonjić je dramaturg i
likovni esejist... Jendričko je napustio «ranu» likovnu
karijeru,... Stošić...
Ludizam je jedna od poetičkih paralela, zapravo
poetičkih niti koje su gradbeno stalno nazočne tijekom cijele unutrašnje dijakronije predmetnoga korpusa. Igre svih gramatskih vrsta u ponudi su poezije
Bore Pavlovića, vizualni se ludus indikacijski gubi u
Stranicama Josipa Stošića, uvlači i čitatelja u racionalno — sugerirano — izmišljanje nove perspektive pogleda u tekst, pjesmom S lijeve strane Z.
Slamnigov je ukupni opus lakostihovna i dosjetljiva igra intertekstualizmom i recepcijska zabava
iznenađenjima u kojima leksemi postaju subjekti,
žargonizmi visokoakademični, a «asinkopna» metrika iznimno dinamizirajuća, upadanjem u »pravilne«
strukture…
Glazbeni se i zvukovni ludus kreće kroz više struktura
rane poezije Branka Čegeca, grafično je zvukovnom
ludusu oblikovano crtovlje glasanja (primjerice
laveža) u pjesmama Ljubomira Stefanovića i Borbena
Vladovića, paramanifestno se ponavlja u odstupima
Vlade Marteka od medija knjige, nonsensno se zabavlja strategijom «lude» u pjesmama Ranka Igrića. …
Premda je srednjoeuropski kontekst bio nešto ideologijski tabuirano, zabranjeno kao prostor mogućih
produktivnih projekcija, određena se sinkroniziranost
u promjenama i stanjima intermedijalnoga pjesništva
dade sasvim lijepo ustanoviti. I tu je velik dio sinkroniteta ostvaren nastupom konkretistične umjetnosti,
napose književnosti. Ta je umjetnost, upravo prema
njezinim kritičarima, bila vrlo teško ustanovljivih vrijednosnih kriterija, dapače u konkretnim okolnostima
načelno se svaki vizualnopjesnički ostvaraj primao
kao legitiman. Ta praktična ahijerarhiziranost bila je
68-87
više nego suglasno okružje postmodernim strategijama dehijerarhizacije, nonautoritarizma, klizanja u
kojem je jedini kriterij neko vrijeme bio – istrajati u
rasprostiranju ...
Odjek Juričine prve knjige «Misi misli» bio je, kako
piše akademik Benčić, «golem i srdačan, s velikim
očekivanjima». Time se otvara pitanje: kako je to
bilo moguće, obzirom na autorovo dekonstruiranje
dotadašnje gradišćanskohrvatske poezije, a svakako
obzirom na snažan utjecaj poetike Mate Meršića
Miloradića? Akademik pronalazi odgovor na ovo
pitanje na pravome mjestu: u socijalno-političkome
kontekstu gradišćanskih Hrvata u Austriji toga vremena. «Ova je knjiga, piše N. Benčić, rezultat borbe
mlađega naraštaja za izraz i sadržaj na određenu
ustaloženu rubu književnoga razvoja. To znači da
je stariji književni naraštaj bio razočaran, a mladi
oduševljeni novijim, svježijim, neformalnim slobodnim izrazom.» Pri tome Benčić navodi ulomak iz kritike Feliksa Wančića: «Ki je bio naučan na klasično
pjesničtvo mogao je biti malo razočaran od direktnoga, kratkoga i možda malo brutalnoga izraza u
njegovi pjesma. .. Njegove riči padaju kot bombe na
slušaoce. Na rim i stil se polaže manja vridnost. Važno
je, da rič za sebe da izraz ćutenju mladine. A mladina
ćuti sasvim drugačije, nego mi starija generacija.»
Pojava mladog naraštaja gradišćansko-hrvatskih intelektualaca veže se uz pokretanje 1969. časopisa
«Novi glas». S tim je časopisom u književnosti Hrvata
u Gradišću nastupilo novo doba. Tog je dana «svanulo odjednom kao praskozorje, šokantno, otporom
pri pojavljivanju tanke i skromne knjige pjesama Misi
misli» Jurice Čenara 1983. Njome se promijenio jezik,
tematika, forma, atmosfera u gradišćansko-hrvatskoj
lirici, kao i u paralelnoj formi klasične drame u smjeru
minidrame, čija forma se zbog jake tradicionalističke
veze igrokaza nije probila već se više začahurila u
pokusnoj fazi.»
Mišljenja smo da je novo doba u poeziji Hrvata u
Gradišću, odnosno svih gradišćanskih Hrvata, važan
prilog hrvatskome pjesništvu XX. stoljeća. Poglavito
u njegovome dijelu nastalome na gradišćanskohrvatskome čakavskome varijetetu. Naravno, u kontekstu književnosti koja se stvarala u Hrvatskoj ne
može se govoriti o novome dobu, jer je takvo novo
doba u Hrvatskoj započelo «Isušenom kaljužom» Janka Polića Kamova još 1903. godine, ali se može govoriti s dovoljno argumenata o vrijednim literarnim ostvarenjima koja su hrvatskoj književnosti kraja druge
polovice XX. stoljeća dali Jurica Čenar, Herbert Gassner, Andy Novosel, Doroteja Lipković, Matilda Bölcs
84
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
i ostali iz gradišćansko-hrvatske mlade garde. No,
poezija Jurice Čenara sasvim sigurno pripada vrhuncima hrvatskoga pjesništva i može se staviti u istu razinu
sa Stošićevim stvaralaštvom. S aspekta čakavskoga
varijetet Čenarovo je visoko mjesto u mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti legitimirao dr. Milorad
Stojević.
Cjelokupni opusi pjesnika novog doba još u Hrvatskoj
nisu književno-povijesno valorizirani, čemu je kriva
tromost naših znanstvenika i njihova zaokupljenost
nekim «važnijim» temama. Do toga će doći i tada
će mnogi biti iznenađeni. Želimo da ovaj esej bude
prilog takvome proučavanju.
Iste, 1983. godine objavljena je u Beču najvažnija
dvojezična antologija suvremenog pjesništva
gradišćanskih Hrvata, pod nazivom «Ptići i slavuji – Hawks and nightingales – suvrimeno
gradišćanskohrvatsko pjesništvo». Engleski prijevod
učinio je Herbert Kuhner. Ovom antologijom mlada
hrvatska pjesnička riječ u Burgenlandu pokazana je
urbi et orbi.
Novom naraštaju pjesnika pripadaju Matilda Bölcs,
Šandor Horvat i Timea Horvat iz Mađarske, Jurica
Čenar, Herbert Gassner, Fred Hergović, Evald Höld,
Dorotea Lipković, Andi Novosel, Franci Rotter, Ana
Šoretić i Petar Tyran iz Austrije i Petar Tažki iz Slovačke.
DJELA – Osim zbirke «Misi misli» Čenar je objavio
još dvije knjige stihova: «Mi svi» (Željezno, 1992.) i
«Posvete» (2006), a godine 1993. roman «Svojemu
svoj». Zbirka «Mi svi» objavljena je 1992., dakle
devet godina nakon «Misi misli». No, za razliku od
prve, ovu je zbirku objavio vodeći nakladnik Hrvata
u Gradišću Hrvatsko štamparsko društvo. U nadahnutom predgovoru zbirci «mi svi» Nikola Benčić,
između ostaloga piše: «S Juricom Čenarom je u našoj
gradišćanskohrvatskoj literaturi zastupana i narasla
treća pobojna generacija, ka se ne uriblje na drivu
klasičnih, bezanih formov nego gleda u formi, jeziku
i sadržaju cjelinu ka je obavezana zrcaliti stvarnost,
ka mora nositi novo, nenadijano, ono drugačije. A
pjesnik Jurica Čenar je takova potribovanja ostvarivao
već u prvoj svojoj knjigi ‘misi misli’, a u ovoj nastavlja
ta put prefrigano, profinjeno, umjetnički savršenije,
novijom simbolikom i novijim sjajem začaranoga zrcala…».
68-87
Iz zbirke «Mi svi» prikazujemo preksrasnu grafičku
pjesmu «Hrvati» (str. 85)
Posljednja Juričina zbirka objavljena je 2006. pod
naslovom «posvete». Riječ je o djelu koje nema
klasičan oblik knjige. Riječ je o 62 kartice koje su
pri desnome donjem uglu povezane plastičnim
«šarafom», tako da se mogu izdvajati i širiti poput lepeze za hlađenje od vrućine. Zbirka je «limitirano izdanje» od 600 primjeraka, a svaki nosi svoj vlastiti rukom
pjesnika napisani broj. Na posljednjoj stranici stoji:
«autor, copyright, grafika, ideja, ilustracija, izdavač,
korektura, prelom, realizacija, urednik, vlasnik: Jurica
čenar». Na koricama i prvoj stranici nalazi se grafičkovizualna pjesma «pero». Autor je i u ovoj zbirci pokazao sjajnu imaginaciju, ali i ono što čini njegov rukopis
posebnim: vezanost uz tradiciju. U ovom slučaju ta
se vezanost očituje kroz miloradićevsko posvećivanje
pjesama prijateljima i uglednim sunarodnjacima.
To su: Nikola Benčić, Petar Palković, Bela Schreiner,
Tomo Rešetarić, Augustin Blazović, Milorad Stojević,
85
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
Gerald Nitsch, Janko Messner, Ljuba Palatin-Wild,
Tibi Jugović, Feliks Tobler, Ivo Lav Sučić, Elizabeta
Staršić, Ante Pranjić, Rudi Kustrić, Franjo Borenić,
sin Marko, sin Marijo, sin Luka, žena Agnici, sestra
Krista i Štefanu Karallu, brat Klauz, šogorica Gizela,
majka, sestra Tilica, Gerrhard Emrich i Toni Perušić.
Mnoge su pjesme napisane povodom važnih zbivanja i dugađaja i društvenom, kulturnom i vjerskome
životu Hrvata u Gradiošću.
Žanrovski i estetski i ova je zbirka produžetak prvi
«misi misli», dakako s drugačijim sadržajem, porukama i unutarnjom dramatikom. Pjesnik više nije
HAK-ovac već čovjek star 50 godina, s troje odraslije
djece, izvan političkih stranaka, djelatan kao novinar,
ali povućen u kućni ambijent. Stoga je sada okrenut
obitelji, a zbivanja oko sebe promatra kao mudar
osmatrač i opisuje kao formirana pjesnička individualnost. U navedenim zbirkama Jurica ponavlja poetiku
prve zbirke, a mijenja predmetno-tematsku razinu,
tako da sve tri knjige čine na određeni način cjelinu.
Roman «Svojemu svoj» objavljen 1993. u nakladi
Hrvatskoga štamparskoga društva, ovjenčan je
prestižnom nagradom «Ignac Horvat». U kontekstu
književnoga moderniteta nije donio onoliko plodova
koliko je donijela njegova poezija. Za književnost Hrvata u Gradiću ovaj je roman važan po tome što je
prvi u nju uveo žanr krimi-priče. Mišljenja smo da je
važnost djela «Svojemu svoj» i u njegovoj poruci, istaknutoj već u naslovu. Čenar gradi priču na svijesti
da su gradišćanski Hrvati izdanak hrvatskoga naroda,
njegova etnička grana koju se sociološki i politički naziva autohtona hrvatska narodna manjina u Republici
Austriji, Hrvatima u Gradišću, odnosno gradišćanskim
Hrvatima. Ideja narodnoga jedinstva proizlazi i
permanentne povezanosti manjine s maticom, iz
osjećaja uzajamnosti, iz onoga što se u struci naziva
etnički identifikacijski kod. Ovu temu Čenar ne razvija
banalno, niti romantičarski sentimentalno. Priča mu
teče logično sa zakonitostima krimi-romana.
68-87
Jurica Čenar: Svojemu svoj, HŠD, Željezno, 1993.
ZAKLJUČAK – Jurica Čenar je doista «preteča» i
«međaš» u suvremenoj gradišćansko-hrvatskoj književnosti. On je širom otvorio vrata modernizmu i
postmodernizmu u njezino tkivo. Zbog toga njegovo
pjesničko djelo, započeto zbirkom Misi misli iz 1983.
ima povijesno značenje. Ono što ga čini samosvojnim
pjesnikom, odnosno po čemu odstupa od prakse dadaizma, konkretizma i vizualizma, jest njegova vezanost uz tradiciju i privrženost povijesnoj misiji čuvanja
materinskoga jezika manjine kojoj pripada. Upravo
ova dimenzija nije do sada dovoljno istaknuta, premda se bez nje ne može shvatiti prihvaćanje navedene
knjige od strane čitalačke javnosti. Gdje je Juričino
mjesto u hrvatskoj književnosti izvan čakavskoga varijeteta? Antologičar, poznati pjesnik i znanstvenik, dr.
Stijepo Mijović Kočan u svojoj antologiji «Skupljena
baština – Suvremeno hrvatsko pjesništvo 1940.-1990.
(Školske novine, Zagreb, 1993.) Juricu Čenara uvrštava jedinoga od Hrvata u Gradišću u antologiju. A
godine 2002. sisačke «Riječi» časopis za književnost,
kulturu i znanost br. 1.-3. (Matica hrvatska Ogranak
Sisak), predstavlja vodeće suvremene hrvatske knji-
86
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Jurica Čenar – Modernist u pjesništvu Hrvata u Gradišću
ževnike. Među njima nalazi se i naš Jurica Čenar. Navodimo popis svih predstavljenih autora.
Zvonimir Mrkonjić, Na strani/ci konkretnog – Antun Gustav Matoš 1873. Tovarnik – 1914. Zagreb; Tin
Ujević 1891. Vrgorac – 1955. Zagreb; Antun Branko
Šimić 1898. Drinovci – 1925. Zagreb; Vanja Radauš
1906. Vinkovci – 1975. Zagreb; Lucian Kordić 1914.
Grljevići – 1993. Mostar; Kruno Quien 1917. Zadar –
1990. Dubrovnik; Radovan Ivšić 1921. Zagreb; Boro
Pavlović 1922. Požega – 2001. Zagreb; Ivan Slamnig
1930. Metković – 2001. Zagreb; Nikola Kraljić 1930.
Omišalj, krk; Milivoj Polić 1931. Kraljevica – 1993.
Osijek; Zvonimir Balog 1932. Čvrstec; Danijel Dragojević 1934. Vela luka; Tonči Petrasov Marasović 1934.
Split- 1999. Split; Josip Stošić 1935. Zagreb; Dubravko
Detoni 1937. Križevci ; Lela Zečković 1937; Zvonimir
Mrkonjić 1938. Split; Ivan Martinac 1938.; Josip Sever 1938. Blinjski kut, Sisak – 1988. Zagreb; Mladen
Machiedo 1938. Zagreb; Milan Milišić 1941. Dubrovnik – 1991. Dubrovnik; Ivan Rogić Nehajev 1943.
Senj; Dubravka Oraić 1943. Slavonski brod; Borben
Vladović 1943. Split; Luko Paljetak 1943. Dubrovnik;
Antun B. Kolumbić 1943. Hvar – 1989. Berlin; Goran Babić 1944. Vis; Srećko Lorger 1944. Dubrovnik;
Darko Kolibaš 1946. Zagreb; Zvonko Maković 1947.
Budrovci kod Đakova; Slavko Jendričko 1947. Komarevo; Branka Slijepčević 1947. Zagreb; Milorad Stojević 1948. Bribir; Milko Valent 1948. Zagreb; Ivan Mor
1948. Zagreb; Branko Maleš 1949. Zagreb; Ljubomir
Stefanović 1950. Beograd; Neda Miranda Blažević
1951. Gračac; Vlado Martek 1951. Zagreb; Ivan Jelinčić Merlin 1951. Slavonski brod – 1987. Zagreb; Zvonko Kovač 1951. donja dubrava; Ranko Igrić 1951.
koprivnica; Dražen Mazur 1951. Zagreb; Borivoj Radaković 1951. Zagreb; Ljiljana Domić 1952. Rijeka;
Đurđa Otržan 1953. Bjelovar; Sead Begović 1954.
Zagreb; Jagoda Zamoda 1954. Varaždin; Ljubomir
68-87
Pauzin 1954. Ogulin; Anka Žagar 1954. Zamost u
gorskom kotaru; Predrag Vrabec 1955. Čakovec; Jurica Čenar 1956. Donja Pulja, Austrija; Branko Čegec
1957. Kraljev vrh, vrbovec; Vjekoslav Boban 1957. Sarajevo; tea gikić 1958. Karlovac; Miroslav Mičanović
1960. Gunja; Delimir Rešicki 1960. Osijek; Sanja Marčetić 1961. Zagreb; Maja Gjerek-Lovreković 1961. Koprivnica; Krešimir Bagić 1962. Gradište kod županje;
Nikica Petković 1962. Rijeka; Zorica Radaković 1963.
Sinj; Miroslav Kirin 1965. Sisak; Simo Mraović 1966.
Kutina; Damir Radić 1966. Zagreb; Krešimir Mićanović 1968. Županja; Kornelija Pandžić 1968. Osijek;
Tvrtko Vuković 1969. Slavonski brod ; Ivica Prtenjača
1969. Rijeka; Alen Galović 1971. Zagreb; Romeo Mihaljević 1971. Našice; Denis Ostrošić 1967. Đurđevac;
Oleg Tomić 1968. Nova Gradiška; Zvjezdana Bubnjar
1967. Zagreb; Ervin Jahić 1970. Rijeka; Tomislav Bajsić
1969. Zagreb; Tatjana Gromača 1971. Sisak; Draga
Jurak 1967. Zagreb; Robert Perišić 1969. Split i; Bruno
Andrić 1970. Osijek.
Konačno, književnost Hrvata u Gradišću ubaštinio je i
akademik Dubravko Jelčić u svojoj «Povijesti hrvatske
književnosti (P.I.P., Zagreb, 2004.). Riječ o do sada
najcjelovitijoj povijesti nacionalne književne baštine.
U njoj je osigurano i mjesto Jurici Čemaru. Čenar
je dio suvremene hrvatske književnosti. Njegove su
pjesme u nizu antologija, te u povijesti hrvatske književnosti. Nastojali smo dokazati njegovu povezanost
sa suvremenim tijekovima književnosti matičnoga naroda, ne isključujući utjecaje književnosti većinskoga
naroda. U nacionalnoj književnosti on može podnijeti
strožu kritiku. Stoga nam predstoji zadatak još snažnijega ubaštinjavanja pjesničkog djela Jurice Čenara. To
djelo treba predstaviti hrvatskoj javnosti ne samo kao
stvaralaštvo Hrvata iz Gradišća, već i u kontekstu naše
svehrvatske povijesne danosti. Stanovitoj sjeni koja ga
je prekrivala i osobno je pridonio svojom skromnošću
i samozatajnošću.
87
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar (1936.–1976.)
88-92
Dr. Josip Gujaš Đuretin,
hrvatski pjesnik i povjesničar
(1936.-1976.)
ĐURO FRANKOVIĆ
Hrvatski pjesnik, povjesničar, prosvjetni djelatnik, zauzima posebno mjesto u hrvatskoj kulturi i znanosti.
Rođen je 23. prosinca 1936. godine u Martincima
(Felsőszentmárton) u Podravini. Opću školu zvršava
u rodnom mjestu, a gimnaziju pohađa u Pečuhu i
Sigetu (Szigetvár), gdje 1955. godine maturira. Studije
je otpočeo na Visokoj nastavničkoj školi u Segedinu,
odakle prelazi u Pečuh, a zatim na Filozofski fakultet
Sveučilišta „Eötvös Lóránd” u Budimpešti. Državni ispit
iz povijesti, hrvatskog jezika i književnosti položio je
1961. godine. Na istom fakultetu je 1965. godine obranio doktorsku disertaciju pod naslovom Politika nasilne
asimilacije u Europi i Mađarskoj i nacionalna obrana
Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Poslije završetka
studija do 1967. godine predaje u budimpeštanskoj
Hrvatskosrpskoj gimnaziji. Zbog teške bolesti od 1970.
godine dobiva invalidsku mirovinu.
U književnosti Hrvata u Mađarskoj poslije Drugoga
svjetskog rata Josip Gujaš Đuretin je najznačajniji
pjesnik. Svoje prve stihove je napisao na mađarskom
jeziku, od čega je ubrzo odustao, naime kasnije piše
isključivo na „južnoslavenskom”, kako je pisala tadašnja hrvatska inteligencija u Mađarskoj poslije Drugog
svjetskog rata. S obzirom da je u ustrojstvu Mađarske i Hrvatske došlo do novih društvenih, političkih i
jezičnih promjena, čiji se slijed nakon 1990. godina
može popratiti i u životu Hrvata u Mađarskoj, urednik
je ove zbirke smatrao potrebnim zatražiti odobrenje
pjesnikove udove, gospođe Vere Gujaš Grunčić, da
Gujaševi stihovi usuglase s normama standardnog
hrvatskog jezika, izuzev preinaka podravskih leksema
i frazema, koje obogaćuju njegove pjesme i čine ih
sasvim posebnima.
Josip Gujaš Đuretin svoje je prvijence objavljivao
početkom 60-tih godina na stranicama Narodnih novina i Narodnog kalendara u Budimpešti te se javljao u
zagrebačkom časopisu Kolo, Kalendaru Matice iseljenika Hrvatske i u Jedinstvu u Kanadi. Od tada, pa sve
do svoje smrti, bit će stalno nazočan u našem tisku. U
antologiji U kolo (Budimpešta, 1969.) zastupljen je s
24 pjesme. On nije bio te sreće da mu se za života tiskaju stihovi u toliko priželjkivanoj zbirci. Njegova zbirka Povratak u Podravinu (Budapest, 1977.) objavljena
je poslije njegove smrti. Pod naslom Iverje/ Forgácsok
(Pécs, 1991.) tiskana mu je i druga postumna zbirka
pjesama. Stihove je na mađarski jezik prevodio njegov suseljanin i štovatelj, pjesnik Đuso Šimara Pužarov.
Za njega se kazuje da svoje pjesme ne „pjeva”, već ih
„govori”. U svom radnom primjerku neobjavljenih stihova navodi kako bi im trebao dati naslov Govorenja.
Pisao je u slobodnom stihu koji je nerijetko na granici
proze. Piše o zavičaju, rodnom selu, djetinjstvu, starim
prijateljima. Njegovo djetinjstvo i sjećanje na bezbrižne dane provedene u roditeljskoj kući preselit će se u
uspomene i bit će stalni pokretač želje za povratkom.
Iz te želje rađaju se pjesme. Gujaš iskreno govori,
ispovjednim tonom. U njegovim ljubavnim pjesmama ponekad izbija na površinu sretnija strana života
prožeta vjerom u budućnost.
Pokušao je naći svoje mjesto u javnom, kulturnom i
umjetničkom životu Hrvata u Mađarskoj, ali bez uspjeha.
U pjesmi Akordi o Hrvatskoj Gujaš, pored Mate
Meršića Miloradića, Miše Jelića i Mate Šinkovića, jasno govori da je on Hrvat u Mađarskoj, ali ocrtava i
istrajnost hrvatskog naroda u Matici i u svijetu. Ova
mu pjesma nije ulazila u zbirku Povratak u Podravinu.
Prvijence je napisao na mađarskom jeziku, ali brzo
odustaje pisati na tom jeziku, već se vraća svojim izvorima hrvatskog jezika.
U svojim pjesmama progovorio je iskonskom snagom,
usmjeravajući književnost Hrvata u Mađarskoj prema
suvremenim poetskim kretanjima. Njegovo pjesništvo
je živo i čitano.
Pored pjesama Gujaš se često javljao člancima i
kraćim studijama na stranicama Narodnih novina. U
88
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar (1936.–1976.)
njima se pretežno bavi pitanjima književnosti, filozofije i povijesti.
Značajni su njegovi radovi iz povijesti, objavljeni
u renomoranim časopisima Századok (1968.) u
Budimpešti, u zagrebačkom Kolu (1967.) i Historijskom zborniku (1970-1971.).
Sačuvao je hrvatsku historijsku svijest i narodnosnu
samobitnost te osjećao potrebu ukljuéivanja u kulturu
matičnog naroda; uspostavlja vezu sa Zagrebom, a u
Zagrebu s Maticom Hrvatskom i hrvatskim iseljenicima u Kanadi, što svjedoči njegov jasan stav da Hrvati bilo gdje živjeli oni su isti i jedni. Tako i njegovo
pjesništvo s pravom ulazi u hrvatski književni korpus,
te je svojim djelom podjednako obogatio hrvatsku literaturu kao i pisanu povijest, gdje je zaorao duboke
brazde glede prošlosti nacionalnog pitanja hrvatske
narodnosti u novoj domovini, dakako za njega bile su
privlačne i druge teme koje u ovom skupnom izdanju
dolaze do izražaja.
Preminuo je u četrdesetoj godini života, 1. svibnja
1976., u jednoj budimpeštanskoj bolnici. Pokopan je
u rodnim Martincima.
Đuro Franković
AKORDI O HRVATSKOJ
1.
Hrvatska
do nedavno samo riječ za neke osobe
neki se i sada drže toga
kažu
ima i takvih
što joj pogrebni vijenac slažu
2.
Hrvatska
makar i blijeda
po cijelome svijetu rastepena
oko svoje jezgre
živjet i postojat će
3.
Jedan razgovor nije mnogo
ali bješe dosta
da u meni jedan prastari izvor proplače
ali nije bez interesa
da je na tlu Mađarske
takav trag ostavio
88-92
4.
Sa nasipa kraj našega sela
buljio sam preko Drave
vatre gledajuć i slušajuć pucnjavu
i pitao sam sebe:
da li ondande smo mi
gledao sam s brijega tamo prijeko
i promatrao dolazak izbjeglica
bio sam se čudio svemu
ne znajuć da tamo prijeko
partizani Hrvatsku obnavljaju
5.
vjekovi nas spasavaju
Hrvate po cijelome svijetu što smo razasuti
i ritam krvi
6.
pamtim druže tvoju priču o Šibeniku
ona mi gordost budi hrvatske starine
pamtim tu priču i sve što si rekao o Šibeniku
znaj dobri druže
ona me podstiče
da se još više držim svoje korjenike
7.
Naše nijanse žive samo u nama
po njima se razlikujem od drugih
8.
Ili si u vlaku
što monotono daljine para
ili na vodama svijeta
ili u rudniku ugljen kopaš Belgijancima
ili si infiltracija u tijelu drugog naroda
ili se biješ u Teksasu
s huliganima i gangsterima
ili jedeš tuđi kruh
ili svoj kod kuće
saznanje po kojem se razlikuješ od drugih
su ti domovina
ona su Hrvatska
juna mjeseca, na putu za Pečuh
89
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar (1936.–1976.)
BIJELE NOĆI U MARTINCIMA
(Prizor)
U kasnoj noći bijeli prizor gledam
Dok noge moje u hladnom snijegu stoje
Srebrene zrake na lijepo selo moje
Bijeli mjesec sipa s vedroga neba.
(krajem decembra ‚63.)
IGRA U NOĆI
(Crtica iz Martinaca)
Treći susjed naš
zapalio elektriku u dvorištu svom
pa je svjetlo urodilo srebrenom igrom
po golim krošnjama
kakva igra u noći
čak u bašti njegovoj su srebrene grane
dok u isto vrijeme s ove naše strane
sablasno su crni krovovi
u naše dvorište mlazevi svjetla dopiru kroz granje
po zidovima sada nastade crtanje
al’ nijemo je stubište
igra po zidovima
dok sa ove strane štale susjedove
crni se zavukao mrak u ćoškove
ispunjene sablastima
mrak i sjenke igraju se
a svjetlost granje srebrenom vodom pere
i nad cijelim prizorom zvijezde mirno trepere
kada se svjetlo naglo gasi.
(1965.)
RANA JESEN U MARTINCIMA
Rana jesen.
Sunce se skriva za mrenaste oblake.
Sjećam se djetinjstva:
Koliko puta sam
u to godišnje doba sjedio na “mostu” našem
i promatrao igru oktobarskog sunca
88-92
što je osvjetljavalo
sad jedan
sad drugi kraj ulice
našega “Cretića”
Pamtim:
po plotovima
oprani veš se bijelio
a ja sam gledao
kako
osvjetljena zlatnim sunčanim svjetlom
po koja žena
sada na jednom
onda opet na drugom kraju ulice
prostire
novi veš po plotovima.
(1964.)
RODNA PODRAVINA
Zavijana Podravina
bijela mjesečina
u čaši vina
(1967.)
VIHORI U PODRAVINI
Već stoljećima
Vihori napadaju strehe naših kuća.
Već stoljećima
drveća tresu vodu
širom po krovovima.
Već stoljećima
„šubunji zemlja”
i mokre jabuke se druže u travi
sa jajetima leda.
Već stoljećima
munje nam šibaju prozore
i od praskanja
nebo se lomi u našem srcu.
Već stoljećima vihori nas plaše
i strepnja nas prati
na svakome koraku...
90
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar (1936.–1976.)
PODRAVINI
POGLED NA KRIŽEVCE U LJETU
Podravino,
zdravlje klija iz tvog sjemenja
i vatra „suklja” iz tvoga srca.
Tvoji vihori su naše ohrabrenje,
tvoje vedrine su naš mir
vrbacima si okićena i granatim voćkama…
Kada pomislim na tebe
sjećam se naših staraca sa divana,
sjećam se tvojih berba nohe
i tvojih okićenih svatova.
Podravino,
i prokletstvo klica iz tvoga sjemenja.
Poplave strašne prijete svakoga proljeća
Žderu se na tvojim obalama kao psi
a i bolest hara.
Podravino,
Duša si naša, šum naše stare rijeke
raznose tvoji sinovi širom po svijetu
u očima svojim
tvoja zelena polja su ponijeli sa sobom
pa te slavimo
kao kolijevku i majku našu.
Podravino,
evo kao čedo tvoje
polažem ti skroman vijenac na čelo
moleći te da mi srce podržavaš
i da ga okrijepiš kada je slabo.
Podravino mila:
da si zdravo!
Pored Križevaca sunce ispija potok
čuje se seljačka psovka
ore se
Crveni krovovi
otpozdravljaju vedrom nebu
U MARTINAČKOM POLJU
(U klasju)
Nepokošeno
žito
više glave se penje
šumom svojim bajke pripovijeda čuvaru zrelosti
u nepokošenom žitu pamet nam sazrijeva
i ponos nam se žari
nepokošeno više glave nam se penje žito
i na čistoj mjesečini
čeka susret sa žnjačima.
88-92
Srce ti puca od radosti
usred divnog ljeta
HOD NA BUČURU U KRIŽEVCE
Hod onaj bješe kratak i divan
hod do Križevca
Vodio sam djevojku sa sobom
nasipom ispod šume
od Martinaca do Križevaca
Bilo je divno hodočašće
bila je divna bučura
šareno bješe cijelo selo
i bilo je divne proste muzike u krčmi na dvoru
Kupio sam joj srce od medenog kolača
sa ogledalcem u sredini
i zaplesali smo kratko
I vratili smo se pješke
putem ispod šume i duž nasipa
što vodi do Martinaca
U POTONJI, LJETIMICE
Popio sam u krčmi
čašu piva
Bio sam začaran potonjskim riječima
Uzalud sam ga tražio
nigdje ne uspijeh pronaći staroga prijatelja
Na kraj sela hladovina
i čoban sa šeširom na očima
Prostrana polja
se sunčahu
91
Klasje naših ravni
Đuro Franković, Dr. Josip Gujaš Đuretin, hrvatski pjesnik i povjesničar (1936.–1976.)
VIHOR U DRVLJANCIMA
(uspomena)
Ovo se selo
već vjekovima skriva
u naručju šuma
Drveće ga i danas štiti od vihora
Granje puca
šumi rijeka
vihor
Stare kuće-zbijanke škripe na vihoru
a njihove gazdarice
uplašene
klečuć
mole se bogu
88-92
BRLOBAŠ
Brlobaš
selo mojih lijepih uspomena
Uvijek sam nosio
i nosim u sebi
svoje puteve do tebe
Usanjao sam svoje snove
u tvoje prozore
ZABAVA
(Iz Podravine)
1.
Jedno veče
kada sam se uputio
duž onih melodija
škrtu pjesmu sam nacrtao na zid gostionice
2.
Kada sam se uputio
duž onih pjesama
srebrno svjetlo je pralo moje lice
Kada sam se uputio
duž struna tamburice
(kada su zasvirali moju pjesmu)
plodne voćke su uzele djecu za ruke
i privele ih k nama
i djevojke su plakale što nemaju djecu
Kada sam ostavio zabavu
niko nije znao
zašto nisam postao čovjek
BRLOBAŠ U RANU JESEN
Brlobaš,
u tvoje oči usanjao sam
naš podravinsko-hrvatski san.
Iz tvojih plavih očiju
crpio sam svoj san.
Lijepo selo si,
dišeš šumom naše prastare rijeke
i smjelo isprsavaš se na vihore.
Brlobaš,
suzama sam oprao staze
što vode do tebe.
Zlatno sunčano svjetlo
bačen pogled na okrečene kuće
„na kraj sela”,
žuta slama
žuta sunčana jesen
po koja žena na stazama
lišće pada sa drveća pored Brlobaša,
djeca žamore u školskom dvorištu
odmor je.
1970.
92
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
93-101
Lemeš u osimu
plemenitog ravničarskog
drača
ANTONIJA ČOTA REKETT YE
Taxa nobilium – Položaj plemića bio je specifičan,
napose u vrijeme kada su obrađivali zemlju koja im
je dana u obliku sesije. Umjesto plaće, vlasnik zemlje
davao im je zemlju s pravom korištenja, a od 1804. dao
im je i mogućnost tu zemlju otkupiti i osloboditi se statusa «vojnika na plaći». Do tog momenta vrhovna vlast
za plemiće nije bila ni županija, ni Namjesničko vijeće
ni Ugarska dvorska kancelarija. Podložni su bili direktno Dvorskom ratnom vijeću u Beču. Graničari su za
vojničku službu dobili i privilegij da mogu 20 godina raditi i koristiti zemlju (fundos colere sen coli facere). Ovaj
privilegij im je dao kralj Ferdinand I. 1538. godine.1
Ujedno su bili, na temelju ovog privilegija, oslobođeni
plaćanja svih taksi i dažbina. Oslobođenje nije trajalo
20 godina, nego čitavih 150 godina. Tek koncem XVII.
stoljeća, kada je državna blagajna Velikim bečkim ratom (1683.-1699.) sasvim ispražnjena uvedene su dacije za graničare. Najprije je to bila dužnost ukonačenja,
a poslije i plaćanje državnog poreza.
Više puta je istaknut privilegirani status plemića, ali
i činjenica kako su neki, nezadovoljni uvođenjem
plaćanja taksi, ili bolje rečeno ukidanjem privilegija
neplaćanja taksi od strane plemića, napustili Suboticu
i nastanili se u Lemeš.
Ondašnji fiskalni sustav počivao je na posebnoj vrsti
državnog poreza koji se zvao dica. Dica je zapravo
ključ po kome su se utvrđivale obveze davanja zemaljskog vojnog poreza (kontribucije) tako što je
svaka županija sama odredila broj svojih dica kao i
koliko predmeta poreza čini jednu dicu. Nakon što
je to utvđeno porez županije je podijeljen na onoliko
dijelova koliko dica je imala županija i koliko je dica
imala jedna općina. Kada se utvrdi koliko dica ima
jedna općina, toliko puta treba uplatiti sumu koja odgovara jednoj dici.2 Osnova ovog kmetskog poreza
bilo je zemljište (sessio) i kapija (porta). Obveznici
1 V. Stajić, op. cit., 227.
2 Jogi lexikon, III, 1900., 122..
ovog poreza su ispočetka bili isključivo kmetovi. Zakon iz XV. stoljeća izjednačavao je cijelo zemljište
kmeta s kapijom što se da vidjeti u članku XX. Zakona
iz 1492., članku XVI. Zakona iz 1498. i Odluci iz 1554.
Kako je očigledno da između kapije i zemljišta nema
razlike, onda terminološku razliku treba shvatiti kao
pravnu kategoriju. Dok zemljište predstavlja u potpunosti vlastelinski, dotle je kapija isključivo poreski pojam. Jedna dica iznosila je od 3 do 10 Forinti ovisno o
broju stoke koju je kmet imao, a u slučaju da je na jednom zemljištu živjelo više kmetova tada se zemljište
računalo kao kapija i jedna dica je iznosila 6 Forinti što
je regulirano člankom III. Zakona iz 1554. i člankom
III. Zakona iz 1557. godine.
Kmetovi su dicu mogli platiti odjednom, a kako je to
njima sigurno predstavljalo teškoću, omogućeno im
je bilo i plaćanje u dvjema ratama. U ovom slučaju,
prva rata je bila primum subsidum (državna pomoć),
dok je druga rata bila secundum subsidum.
Od 1608. godine temeljem članka XIV. paragraf 4.
ovaj porez su morali plaćati i kmetovi koji nisu imali
svoje zemljište nego su služili kod vlastele. Plemići do
1647. godine nisu bili obvezni plaćati porez, ali od
te godine, temeljem članka XXVI. i plemići su postali porezni obveznici. Morale su biti česte pritužbe
plemića jer je člankom VI. Zakona iz 1723. godine
prethodni zakon promijenjen te plemići bez zemlje
nisu morali plaćati dio dice (zemaljski vojni porez),
ali dio koji se odnosio na županijski porez (domestica), da. Bilo je još nekoliko izmjena u načinu naplate
točnije u obveznicima isplate poreza (1805.,1836.),
da bi godine 1848. ovaj porez bio ukinut.
“Utjerivači” poreza išli su iz mjesta u mjesto i sakupljali
porez služeći se spiskovima obveznika. Godine 1553.
Ugarska komora, najviše financijsko tijelo izdala je naredbu kako se ima sačiniti temeljiti popis “običnog”
naroda koji je onda svrstan u klase ovisno plaća li ili ne
plaća porez iz kojega se da zaključiti kako su najniže
93
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
kategorije ipak bile oslobođene plaćanja ovog poreza.
Iz literature se vidi kako su dikatore, utjerivače poreza
gotovo uvijek pratili vojnici. S jedne strane, sigurno je
bilo obveznika koji su na ovaj ili onaj način pokušavali
izbjeći plaćanje poreza, a s druge strane s gotovim
novcem u torbi, utjerivači su predstavljali poželjnu
metu cestovnim pljačkašima. Jesu li lemešani natjerivali “vaške” na utjerivače ne zna se, ali ne može se ni
jamčiti da nisu. U svakom slučaju dikator se morao
“dobro oznojiti” za svoju plaću – salarium koja je
bila od 28 do 200 forinti ovisno o veličini županije. Iz
svoje plaće dikatori su plaćali i vikača (proclamatore)
koji je (samo ime kaže kako) obavještavao narod da
je utjerivač u mjestu. Za to vrijeme utjerivač je mogao
biti udobno smješten u Velikom bircuzu ili ugošten
kod nekog od vlastele.
U Bač-bodroškoj županiji 1743. godine jednu dicu
činila je jedna glava i četiri vola za jaram.3 Od ukupnog poreza dio je išao državi, a dio županiji. Koliko je
iznosila dica u novčanoj protuvrijednosti nije utvrđeno
jer postoji sačuvan samo podatak iz 1734. godine kad
je iznosila 2 Ft. i 11 denara, dok je za županijski dio
otpadalo 75 denara.4
Po popisu obveznika za 1764./1766. Lemeš (Milicsics) je bio “razrezan” s 23 dice, a isto toliko i sljedeće
godine. Domestica je u oba slučaja iznosila 9 dica
prema čemu se da zaključiti kako je u to vrijeme u
mjestu bilo devet plemića bez posjeda koji su bili u
obvezi plaćati kućni porez, i 23 kmeta.
Posebnu vrstu nameta predstavljale su plemićke takse
(taxa nobilium) zbog kojih su rađeni uredni popisi
plemića. Lemeški plemići bili su svrstani u nekoliko
kategorija (classis), katkada i šest. Ne zna se pouzdano na osnovi čega su plemići klasificirani, ali se može
pretpostaviti kako je ključnu ulogu igrala veličina posjeda, broj podložnika i dr. Lemeških plemića bilo je
najviše u posljednjoj klasi, bila ona šesta, četvrta ili
katkada samo treća, a najmanje ih je u prvoj klasi.
Osim navedenih onovremeni porezni sustav
poznavao je i druge takse: založne (praedialum), takse
za meljavu žita (molentinorum) i za zakup polja (campones in prodya). Postojale su i posebne pristojbe
koje su plaćali grčki trgovci (Taxa Graecoria), Cigani
(Taxa Zingarorum) i Židovi (Taxa Judaorum). Godine
1755. u mjestu su živjela dva Ciganina (Jovan i Nikola
Stojanović), odnosno naredne godine još dva (Jovan
Nikolić i Nikola Mišković).
3 AVNS, FBBŽ, sig. 17a/1743.
4 Ibid., 13/1734.
93-101
Osim ovih plaćale su se i druge takse: devetak od
zasađene konoplje,5 desetak (taxa agnelorum) od
jaganjaca,6 vašarske i druge takse. Ova potonja
naplaćivana je i od plemića, dok su ostale plaćali
pretežito kmetski posjedi.
Takse koje su plemići bili dužni plaćati predstavljale su
za njih teret. Ispočetka su protestirali općenito protiv
plaćanja taksi7 da bi poslije kada su shvatili kako neće
dobiti oprost tražili njihovo umanjenje.8 Plemići, iako
nisu dobili oslobođenje, vrlo često nisu plaćali razrezanu im taksu. Česti su izvještaji županijskih notara
o tome. Jedan takav je poslao i Antun Stepanović,
županijski partikularni blagajnik.9 Interesantno je da
poručnik mjesta – locum tenens nikada nije plaćao
taksu što je na svakom popisu i naznačeno.
LEMEŠKI PLEMIĆI KOJI SU STEKLI PRAVO NA
OTKUP ZEMLJE
Allaga – Kralj Karlo VI. (1711.-1740.) je 15. srpnja
1722. godine u Požunu dodijelio plemstvo katoličkoj
porodici dalmatinskog podrijetla prezimenom Allaga
i to Petru Allagi.10 Članovi ove porodice 1687. godine
žive u Kaćmaru,11 1716. u Somboru, a 1722. godine
u Subotici.12 Petar Alaga 1728. godine drži pod arendom pustaru Aljmaš koju je uzeo od grofa Marka
Czobora13 i plaća zakupninu od 759 forinti godišnje.14
Alage 1748. naseljavaju današnji Lemeš, a među
lemeškim plemićima na popisu 1751. upisana su dva
pripadnika ove porodice. To su Pavao i Ivan Alaga.
Godine 1771. porodica Allaga brojala je 17 članova.
Plemstvo porodice proglašeno je na skupštini Bačke
županije 3. travnja 1797. godine,15 kada je ubilježen
i plemić Petar Alaga, dok 1798. u mjestu ima više
članova ove velike porodice.
Godine 1803. Alage dobivaju posjede u Lemešu.
Iz ove porodice potječe i Mirko Alaga koji je godine
1848. sudjelovao u političkim gibanjima kao zastupnik
Riđice zbog čega je dvije godine poslije osuđen na
smrt i poslije pomilovan. Od 1873. do 1893. radi kao
javni bilježnik u Baji. Bio je zastupnik posljednjeg sab5 AVNS, FBBŽ, kutija 183. sig. 87/1788.
6 Ibid., kutija, 172, sig. 111/1788.
7 Ibid., sig. 28/1752.
8 Ibid., sig. 19/1753, 184/1763.
9 Ibid., kutija, 275, sig. 3/4/1794.
10 AVNS, FBBŽ, sig. 89/1722.
11 AVNS, FBBŽ , sig. 162/1740.
12 M. Peić, G. Bačlija, op. cit., 3.
13 AVNS, FBBŽ, sig. 69/1728.
14 AVNS, FBBŽ, sig. 28/1728.
15 V. A. Duišin, Plemićke porodice II, Vojvodina II,155.
94
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
ora – mađarske skupštine. Vladin komesarijat Gornje
Bačke je pokrenuo istragu i uhitio sve članove ovog
sabora.16 Nakon pomilovanja Mirko odlazi u Baju, ali
mijenja prezime u von Agafi.17
Ova velika porodica dala je nekoliko istaknutih
stručnjaka i znanstvenika među kojima su najistaknutiji nuklearni fizičar Gaja Alaga i njegov sin Miroslav
Alaga Bogdanović. Tridesetih godina prošlog stoljeća
jedan predstavnik ove porodice, Jakov, odlazi u Zrenjanin gdje otvara privatnu ljekarnu. Njegovi potomci i
danas žive u Zrenjaninu.
Originalna grbovnica s visećim pečatom nalazi se kod
Agneze Knezi rođ. Alaga, sestre prof. dr. Gaje Alage.
Pergament, tisak u boji, zlatnim gajtanom pričvršćen
je pečat u drvenoj kutiji. Sve skupa smješteno je u
željeznu kutiju s aplikacijom cvijeta. Grbovnica: 38,5
x 29,5 cm.
GRB: (1722.) štit je tzv. “renesansni” štit karakterističan
za XVI. stoljeće (tal. Scudo accartocciato, hol. Schild
XVI de eeuv, franc. cartouche Renaissance). U plavom
polju na zelenoj podlozi uz uzdignuti bijeli stup s
desne strane okrenut prema unutra stoji zlatni lav.
Kaciga: zlatni kondor sa sabljom krivošijom. Plaštevi:
plavo-zlatni; crveno-srebrni.
Alföldy – Ova vrlo imućna lemeška porodica podrijetlom je iz Njitre gdje je plemstvo dobio Tamás 27.
siječnja 1768. godine.18 Godine 1771. porodica je
brojala 7 članova.19 Iványi ne spominje ovu plemićku
porodicu iako je, osim u Lemešu, njezin dio bio nastanjen i u Dautovu. Očigledno je kako su bili vrlo
imućni jer su uz svoje ime dodavali i pridjevak «de
Nemesmiliticsi».
Márton Szluha iznosi kako je plemstvo ove porodice
mnogo starije i da datira od 3. travnja 1666. godine
kada je kralj Leopold I. (1658.-1705.) u Beču dodijelio
plemstvo Lörincu Alföldiju, drugačije Miszley i njegovoj supruzi Margiti Kiss, bratu Mihályu i sestri Ani.
Plemstvo je objavljeno u gradu Goncu u Abaujskoj
županiji (mađ. Abaúj megye), 16. prosinca 1669.20
Ernö Orösz21 također spominje ovu porodicu, ali drži
kako je njezino plemstvo još starije. On ih spominje
kao Alföldy, ranije Galvać (Galvács). Plemstvo je od
Ferdinanda II. (1619.-1637.) 26. lipnja 1631. dobio
16 AVNS, FSV, sig. 993/1850.
17 AVNS, FSV, sig. 591/1850.
18 G. Grosschmid, op. cit., 94.
19 Ibid.
20 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 570.
21 E. Orosz, Heves és a volt Külsö-Szolnik egyesült
vármegyék nemes családjai, www. vfmk. hu/orosz/cimlap.
htm
93-101
András, njegova supruga Dorottya Búzás i djeca János, Ilona, György, Péter, István, Márton, i János,
koji su 1635. objavili plemstvo u Sabolčskoj županiji
(madž. Szabolcs megye), odakle prelaze u Njitransku
županiju (mađ. Nyitra megye). Porodica se odatle, iz
mjesta Mártonfalva doseljava u Sombor gdje se 1745.
priključuju vojnom staležu, gdje János ubrzo dobiva
i status građanina Sombora te u to ime od Komore i
posjede u obližnjem Lemešu. Poslije su sudjelovali u
doseljavanju drugih porodica u Lemeš. Na osnovi potvrde Njitranske županije, Tamás i njegovi sinovi István,
János, József i Ferenc upisani su 1754. godine među
plemstvo. Godine 1779. pripadnici ove porodice nastanjuju se u Lemešu,22 a 1779. godine objavljuju plemstvo.23 Tamás i njegovi sinovi 1803. godine dobivaju
posjede u mjestu.24 Franjo II. (1792.-1835.) 20. srpnja
1804. godine u Beču dodjeljuje dijelu porodice pridjev Nemesmiliticsi i to: Istvánu, Jánosu, Józsefu i Ferencu (liber Regius LXI 333).25
Preko druge grane, Njitranska županija je 13. siječnja
1781. potvrdila plemstvo Imri, Jakovu, Andrásu i Adamu, stanovnicima Dautove. Ovo plemstvo je objavljeno u Baji 11. rujna 1781. godine.26
Prema popisu iz 1841. godine Alföldijevih ima u Baji
(4 obitelji), Dautovu (21), Santovu (1), Stanišiću (1),
Obrovcu (1), a u Lemešu 4 obitelji.27
GRB: (1666.) renesansni štit; u plavom na zelenoj
zemlji propet u desno kondor. Kaciga: mađarski vitez
u zelenoj dolami s crvenim vrpcama s krvavom sabljom u desnici. Plaštevi: plavo-zlatni; crveno-srebrni.
Bagi (Baghy) – Porodica potječe iz Nogradske
županije iz mjesta Széczeny gdje je Kralj Ferdinand
II. Habsburški (1619.-1637.) 15. lipnja 1622. godine
dodijelio plemstvo Balázsu Bagi i supruzi Margiti
Kapitán, te njihovoj djeci Andrásu, Anni i Dorottyi,
kao i Balázsovoj braći Jánosu i Istvánu. Plemstvo je
objavljeno u Baji 22. kolovoza 1622. godine.28 Balázs
i njegovi sinovi János, András i Ferenc prikazuju svoje
plemstvo 1756. godine u Nogradskoj županiji odakle
22 AVNS, FBBŽ, sig. 260c/1779.
23 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 2-3/IX, Zombor, 1893, 51–154.
24 Fotokopija darovnice Cara Franje II. iz 1803. godine,
datirana je 9. prosinca 1803. u Beču, HAS Zbirka Varije,
sig. 26.
25 M. Szluha, Bács-Bodrogh vármegye nemes családjai,
Budapest, 2002., 18-19.
26 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 570.
27 Ibid.
28 G. Grosschmid, op. cit., 94; Gy.Dudás, op. cit., 58.
95
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
se godine 1761. doseljavaju u Lemeš,29 gdje 1803. godine među 36 plemenitih porodica dobivaju posjed.
Postoji još jedan ogranak ove velike porodice u kojoj
Imre Bagi od kralja Franje I. Josipa dobiva 29. lipnja
1889. godine i pridjevno ime Szécsényi (Liber Regius,
LXX, 561, 720).30
Iványi31 ne spominje ovu porodicu, a nitko od spomenutih autora ne dovodi u vezu porodicu Bagi s porodicom Pecskay. U fondu Bačko-bodroške županije
nalazi se dokument iz 1785. godine gdje se spominje
izvjesni Pavao Bagi, kolovođa pobune u Čantaviru, te
izvještaj Tadije Latinovića o pričama Pavla Bagija alias
Pecskayja po povratku iz ugarskog sabora.32
I danas u mjestu ima potomaka ove porodice.
GRB (1622.): u zaobljenom štitu na plavoj, uzburkanoj površini mora bijela jedrenjača iznad koje se
s desne strane nalazi šestokraka zlatna zvijezda, a s
lijeve srebrni polumjesec. Kaciga: na vrhu je desnica
u crvenom narukavlju iz čijeg ramena izrasta orlovsko
krilo. Plaštevi: plavo-zlatni; crveno-srebrni.
Baic (Baicsi) – Porodica Baić uživa plemstvo od Leopolda I. (1658.-1705.) koje je dodijeljeno Stjepanu
Baiću, sinovima, te bratu Đuri 1691. godine.33 Plemstvo je 10. siječnja 1756. potvrđeno u Njitri Antunu
i Ivanu Baiću, a iste godine 2. svibnja potvrđeno je
i u Bačkoj županiji.34 Iványi spominje Komaronsku
županiju (mađ. Komarom megye), a Bars i Lipto kao
mjesta u navedenoj županiji odakle po njemu ova porodica vodi podrijetlo. Porodica se seli u Komaromsku
županiju odakle se vjerojatno naseljavaju i u Lemeš
gdje se nalaze na popisu iz 1751. Ogranci ove porodice žive u Baji i Bajmoku. Godine 1799. članovi ove
porodice dobivaju potvrdu o pravom i nesumnjivom
plemstvu za sebe i potomke. Uz potvrdu je priložena
genealogija porodice.35
Potomci ove porodice ne žive više u Lemešu. Interesantno je da se ova porodica vodi u kasnijim popisima
i u dokumentaciji različito: Baicsi (Bajczi),36 Bajcsi37 ili
Bajtsy.38 Na citiranom dokumentu gdje su navedena
prezimena svih 36 porodica, utemeljivača općine jas29 AVNS, FBBŽ, sig. 79/1761.
30 M. Szluha, op. cit., 35.
31 I. Iványi, BN, BB, 1/XII, Zombor, 1896, 15.
32AVNS, FBBŽ, sig. 582, 875/1785.
33 E. Orosz, op. cit.
34 G. Grosschmid, op. cit., 94; Gy. Dudás, ABNCS, BB, 58.
35 AVNS, FBBŽ, sig. 310, 158-161/1799.
36 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 572.
37 G. Grosschmid, op. cit., 94.
38 Gy.Dudás, op. cit., 55.
93-101
no stoji «Baics» što navodi na zaključak kako se radi o
bunjevačkoj porodici.39
Barašević – Porodica Barašević uživa plemstvo dobiveno od kralja Leopolda I. koji je 6. lipnja 1690. godine dodijelio plemstvo ovoj porodici. Po dolasku u
Bačku županiju Antun i Josip Barašević nastanjuju se
u Pačiru40 i mole Bačku županiju da im odobri nastanjenje u plemićkom selu Miličić. Stanovali su u Pačiru
kod svog rođaka potpukovnika Marka Markovića i
pošto je Komora preuzela vlast više ih nitko nije želio
primiti ukoliko se ne odreknu plemićkih prerogativa. Predlagali su da se iz sela isele neplemići i da se
oni smjeste na neki od njihovih gruntova. Porodica
je vodila parnicu zbog svog plemstva, pa je tek 1.
ožujka 1700. godine uvrštena u popis plemića Bačke
županije. Plemstvo je proglašeno 1754. godine.41
Godine 1771. porodica ima 17 muških potomaka u
mjestu. Godine 1776. priznato je plemstvo Josipu
Baraševiću u Lemešu, a god. 1798. upisani su u plemstvo Lemeša Adam, Janko, Josip, Marko i Mihovil.42
Drugi autori ili ne spominju ovu porodicu ili navode
pogrješno kako su tek 1826. stekli posjede u Lemešu.43
Predstavnici porodice su bili u mjestu 1771.,44 a 1803.
su dobili i darovnicu na posjede.
Potomci ove porodice i danas žive u mjestu i čuvaju
originalnu grbovnicu s visećim pečatom.
Berko – Ova vrlo stara porodica uživa plemstvo od
1. ožujka 1595. godine kada je kralj Rudolf dodijelio
plemstvo Josipu Berku. Plemstvo je 23. kolovoza
1599. godine objavljeno u Njitranskoj županiji.45
Iványi ne spominje ovu porodicu, a Dudás46 spominje
Peštansku županiju kao mjesto odakle su se pripadnici
ove porodice naselili u Lemeš 1756. godine. Godine
1798. Bačka županija izdaje potvrdu o nesumnjivom
plemstvu Stjepanu i Sándoru Berku, a na temelju
saslušanja svjedoka od 3. lipnja 1796. godine.47 Nema
podataka o izgledu grba ove porodice čijih potomaka
danas i nema u mjestu.
39 Valjda iz tog razloga ni M. Mandić, op. cit., a ni A.
Sekulić, NŽ, ne spominju ovu porodicu među bunjevačkim
plemstvom iako je svi mađarski autori spominju ali kao “
Baicsi” ili “ Bajcsi”.
40 AVNS, FBBŽ, sig. 301, 235/1798.
41 V. A. Duišin, op. cit., 155.
42 Ibid.
43 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 573.
44 AVNS, FBBŽ, sig. 147-149/1771.
45 M. Szluha, op. cit., 40.
46 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 59.
47 AVNS, FBBŽ, sig. 301, 201/1796.
96
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
Burza – Kralj Karlo VI. (1711.-1740.) je 21. ožujka 1718.
godine dodijelio plemstvo Tamásu Burza, njegovoj
supruzi Iloni Szmutko i braći Istvánu i Tamásu te njihovim sinovima (Liber Regius XXXI. 26).48 Diploma je
potvrđena u Verbe lyu u Barškoj županiji (mađ. Bars
megye), 1725. godine, a 1748. u Bačkoj županiji.49
Godine 1751. porodica naseljava Lemeš. U popisu
plemića 1754./55. nalaze se István i Tamás. Godine
1798. izdaje se potvrda o nesumnjivom plemstvu ove
porodice s velikom genealoškom tablicom.50 Porodica je 1803. godine dobila darovnicu na posjede u
Lemešu. Ova porodica upisana je i kao Borza.51
GRB: (1718.) Štit: u plavom na zelenoj zemlji stoji
bijelo janje i dva unakrsna drveta iznad kojih leti prema desno bijeli golub s tri cvijeta u kljunu. Iznad goluba s desne strane je sunce, a s lijeve mjesec, dok je
u sredini šestokraka zvijezda. Kaciga: mađarska sveta
kruna. Plaštevi: crveno-srebrni; plavo-zlatni.
Csernus (Kokeszi) – Porodica Csernus uživa plemstvo dodijeljeno od kralja Leopolda I. 14. veljače 1652.
godine Grgi, Balintu i Ivanu te Đuri i njegovim sinovima
Andriji i Stjepanu. Plemstvo je objavljeno je 5. lipnja
1662. u Hontskoj županiji. Istodobno dobivajući i posjede u mjestu Kokeszi52 u Hontskoj županiji, po kome
jedan ogranak ove porodice dobiva i pridjevak..53
Godine 1751. pripadnici ove porodice žive u Lemešu,
a prema popisu plemića iz 1755./56. pripadnici ove
porodice žive u Heveškoj, Hontskoj, Nogradskoj i
Peštanskoj županiji.54 Mata Csernus je 1803. godine
dobio darovnicu na posjede u Lemešu.55
Grosschmid navodi kako porodica uživa plemstvo
po Imri Csernusu koji je dobio plemstvo u Peštanskoj
županiji 1740. godine.56 BBV navodi dva ogranka ove
porodice. Jedan potječe iz Nogradske županije na
temelju čije potvrde Matija Csernus potvrđuje plemstvo u Bačkoj županiji 1792. godine, a drugi potječe iz
Hontske županije gdje su 1652. godine dobili plemstvo koje je prikazano u Bačkoj županiji 1798. godine.57
Potomci ove porodice i danas žive u mjestu.
GRB: (1652.). Četvrtasti štit: u plavom na trobrdu
crvenoga narukavlja desnica s isturenom sabljom. S
48 G. Grosschmid, op. cit., 95.
49 Ibid., 95.
50 AVNS, FBBŽ, sig. 303, 125-128/1798.
51 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 574.
52 Danas se ovo mjesto nalazi u Slovačkoj.
53 I. Iványi, BN, 14–35.
54 AVNS, FBBŽ, sig. 10/1756.
55 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 65.
56 G. Grosschmid, op. cit., 95.
57 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 577.
93-101
lijeve strane šestokraka zvijezda. Plašt: plavo-zlatni;
crveno-srebrni.
Czintula – Porodica Czintula uživa plemstvo po Ivanu koji je dobio grbovnicu 3. prosinca 1580. godine.
Dio porodice nastanjuje se u Požunskoj, Njitranskoj i
Torontalskoj županiji, a jedan ogranak 1806. dobiva
pridjevak de Nemesmiliticsi.58 Ne nalaze se na popisima plemića Lemeša sve do 1782. pa se pretpostavlja
da su se u Lemeš naselili između 1872. i 1806. godine.
Među pripadnicima ove porodice ima vrlo značajnih
državnih službenika, a najviše se spominje Antal Czintula koji je bio učesnik mađarske revolucije te mu je
1850. godine cjelokupna imovina zaplijenjena.59 Nakon toga obitelj nestaje iz sela i gubi joj se svaki trag.
GRB: u crvenom izdignuta zlatna divokoza okrenuta
udesno. Kaciga: tri uzdignute bijele perjanice. Plaštevi:
plavo-zlatni i plavo-srebrni.
Dozsa (Dosa) – Porodica Dozsa uživa plemstvo na
temelju plemićke povelje koju je 2. travnja 1671. godine izdao kralj Leopold I. Porodica potječe iz Erdelja
i Gomorta.60 Márton Szluha navodi kako je Leopold
I. 2. ožujka 1671. godine dodijelio plemićki list Grgi
Dozsi, njegovoj supruzi Magdi Sakolcki i kćerima,
te braći Stjepanu, Pavlu, Balintu i Matiji. Plemstvo je
obznanjeno u Požunu 1672. godine, u Nogradu 1675.
godine. Matija je stanovnik Heveške županije 1725.
godine. Njegov sin Grgo u Lemešu prikazuje plemstvo i uvrštava se u red lemeških plemića 1753. godine.
U popisu iz 1841. godine kao plemići pojavljuju se
Nikola i sinovi mu Josip, Franjo, Stjepan, Lajoš i Petar.
GRB: (1671.) Štit ovalni: u plavom na zelenoj podlozi
srebrni stup omotan sa obje strane s dvije okrunjene
zmije. Kaciga: ruka u panciru sa sabljom na koju je
nabodena turska glava. Plašt: plavo-zlatni; crvenosrebrni.
Hajnal – Plemstvo ove porodice potječe od kralja
Ferdinanda III. (1637.-1657.) iz 1638. godine.61 Porodica je uvrštena među plemiće Bačke županije 1753.
godine62 na temelju potvrde iz Peštanske županije
koju je János Hajnal prikazao, a izdana je 11. prosinca
1720. godine.63 Dudás tvrdi kako porodica potječe iz
Bekeške županije (madž. Békes megye), dok Iványi
58 M. Szluha, op. cit., 70.
59 AVNS, FBBŽ, sig. 258/1850.
60 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 67.
61 AVNS, FBBŽ, sig. 111/1722.
62 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 582.
63 G. Grosschmid, op. cit., 96.
97
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
navodi kako potječe iz Peštanke županije, ali ni jedan
ni drugi ne govore o starini plemstva porodice.
Porodica je 1803. stekla posjede u Lemešu.
Horvat – Vrlo velika plemićka porodica koja se poslije
razgranala u više obitelji. Plemstvo u porodici Horvat
dobili su braća Stjepan i Ivan od Ferdinanda III. (1637.1657.) 3. rujna 1653. godine. Plemstvo je objavljeno
u mjestu Csabajrol 5 km od grada Njitre u istoimenoj
županiji (danas u Slovačkoj). Iz ove porodice potječe
Ivan koji je upisan 1655. godine među plemiće u
Nogradskoj županiji (madž. Nográd megye), odakle
se seli u Hevešku županiju (mađ. Heves megye), u
čijem se arhivu čuvaju i potvrde o plemstvu za Ivana
Boršića, drugačije Horvata njegovu suprugu Žužanu
Rob i djecu Đuru i Elizabetu.64 U Željeznoj županiji
(mađ. Vas megye), također živi jedan pripadnik porodice Horvat, već 1631. godine u mjestu Szentgyörgy
pod imenom Horvat-Milković.65 Iz porodice je jedan
član 1803. godine odlukom Marije Terezije nagrađen
titulom viteza barunskog ranga (Liber Regius, LXI,
25), a u Beču 1858. godine stječe rang baruna, dok
Zsigmond 1810. godine mijenja prezime u Hugonnai
i stječe titulu grofa.66 Potomci porodice prijavljuju se
u knjigu plemića u Peštanskoj županiji (madž. Pest
megye), 1711. godine, Josip i Mihajlo objavljuju plemstvo u Bačkoj županiji (Bács megye), 1767. godine,
a Andrija, Stjepan i Danijel, tek 1771. godine.67 Godine 1800. Mihajlo skupa s porodicama Ódri, Pačkaj i
Sučić kupuje Pačir.68
Godine 1751. nalaze se na popisu plemića u Lemešu,
a 1771. upisani su Adam i Franjo Horvat.
Iz ove porodice potječe Antun koji je 1848./49. bio
veliki župan Bačko-bodroške županije i čiji potomci
danas žive u Baji. Grb Antuna Csabi Horvata nalazi se
oslikan na stropu u zgradi Županije u Somboru.
Ivány ne spominje ovu porodicu koja je s pridjevcima
Szentgyöri i Csabai zabilježena kod svih kroničara,
dok nekih kroničari spominju i druge pridjevke kao
“de Megyfalva,”69 “de Nemesmilitics,” “de Ily,”70 Kissevich, Borsicz, Ajtich ili Horváth drugačije Szabó.71
64 E. Orosz, op. cit.
65 Godine 1639. Lemeš se spominje kao posjed Nikole
Milojkovića.
66 M. Szluha, op. cit., 126 – 128.
67 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 75.
68 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 583;
isto i G. Groschmidta, op. cit., 96., ali pogrješno drži da su
plemstvo dobili 2. srpnja 1771.
69 V. I. Duišin, D. Popović, op. cit., 162.
70 BBV,II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 583.
71 E. Orosz, op. cit.
93-101
Spominje se još jedan ogranak porodice, izvjesni
Samuel, oberstlajtnant koji je 1751. godine držao selo
Kurtić i dvije pustare koje je prodao i odselio se u
Rusiju.72
Porodica je stekla posjede u mjestu 1803. godine.
GRB: HORVAT CSABAI (1653.). Štit: u plavom na
zelenom brdu izdiže se iz krune dvoglavi zlatni lav sa
sabljom. Kaciga: mišica sa sabljom. Plašt: plavo-zlatni;
crveno-srebrni.
GRB: HORVAT SZENTGYÖRI (plemićki) u plavom na
desno nagnut dvorepi zlatni lav sa sabljom krivošijom
u desnoj šapi. Kaciga: savijena ruka u crvenom drži
sablju. Plaštevi: plavo-zlatni; crveno-srebrni.
GRB HORVAT SZENTGYÖRI (barunski). Štit: u crvenom na zelenoj zemlji stoji licem okrenut vitez u panciru s buzdovanom u desnici i mjesecom u ljevici.
Kaciga: s obiju strana po dva izdignuta vuka sa zastavama od kojih su 1. i 3. crvene, a 2. i 4. zelene.
Plaštevi: crveno-plavi s obiju strana.
GRB: HORVAT MEGYFALVA. U plavom štitu na zelenoj površini s raširenim kljunom bijeli golub. Plaštevi:
zlatno-plavi i srebrno-crveni.
Ivančić – Interesantno da se na popisu 36 familija
koje su naselile i osnovale mjesto spominje porodično
prezime Ivančić. Ovo prezime ne nalazi se više na popisima plemića, a ne spominje ga nitko od povjesničara.
Umjesto njega upisano je prezime Ivanić. Radi li se o
istoj porodici teško je pretpostaviti. No, kako o starini
porodice Ivančić nigdje nismo našli podatke, za pretpostaviti je kako se radi o porodici Ivanić.
Ivanić – Porodici Ivanić plemstvo je dodijelio Ferdinand III. (1637.-1657.) 1656. godine.73 Plemstvo su
u Bačkoj 1780. godine proglasili Josip, Janko, Jakov,
Mirko i Toma Ivanić na temelju potvrde iz Heveške
županije (madž. Heves megye). Od 1779. godine
nema Ivanića među stanovnicima Lemeša, ali 15.
travnja 1799. dobivaju potvrdu Josip, Grgo, Franjo i
Ivan Ivanić, koarendatori Lemeša, da su pravi i nesumnjivi plemići što je utvrđeno na osnovu potvrde
Heveške županije (mađ. Heves megye).74 S obzirom
da ovi Ivanići 1803. godine dobivaju darovnicu na
posjede u Lemešu, najvjerojatnije se radi o gore spomenutim Ivančićima.
Danas nema pripadnika ove porodice u Lemešu.
GRB: (1656.) Štit: u plavom na zelenoj podlozi iz
srebrne rijeke podiže se dvorepi zlatni lav sa sabl72 V. I. Duišin, D. Popović, op. cit., 153.
73 M. Szluha, op. cit., 136.
74 AVNS, FBBŽ, kutija 310, sig. 163-166/1799.
98
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
jom u desnoj šapi. Iznad njega je srebrni polumjesec
s desne, a zlatna šestokraka zvijezda s lijeve strane.
Kaciga: na kruni stoji bijeli golub sa zelenom granom
u kljunu. Plašt: plavo-zlatni i crveno-srebrni.
Ivanković – Porodica Ivanković uživa plemstvo od 15.
travnja 1570. godine kada je Maksimilijan II. (1564.1576.) dodijelio Mikši Ivankoviću plemićki naslov.
Plemstvo je objavljeno prvo u Nogradskoj županiji
(mađ. Nográd megye), 19. srpnja 1650. godine gdje
su se pripadnici ove porodice prvo naselili, a 28. travnja 1744. godine objavljeno je u Bačkoj županiji (madž.
Bács megye), za Antuna i Nikolu. Porodica je u to vrijeme imala 19 muških članova.75
Godine 1751. bili ubilježeni Albert, Tadija, Martin i
Mihajlo kao stanovnici Lemeša. Porodica je 1803. godine dobila posjede u Lemešu.
Borovszky76 pogrješno tvrdi kako je ova porodica tek
od 1798. godine nastanjena u Lemešu i kako potječe
iz Željezne županije (madž.Vas megye), Dudás77 spominje 1744. kao godinu dobivanja plemstva, a Iványi78
ne spominje ovu porodicu.
Potomci ove porodice žive i danas u mjestu.
GRB: (1570.) Štit: u plavom na zelenoj površini na bijelom konju vitez u crvenom odijelu i žutim čizmama.
U desnici drži sablju, a u ljevici kantar. Kaciga: u gnijezdu sjedi i svojom krvlju hrani djecu pelikan. Plašt:
plavo-zlatni; crveno-srebrni.
Kaity (Kaić) – Plemstvo ove porodice potječe od
kralja Leopolda I. koji je 22. studenog 1698. godine
dodijelio plemstvo Tomi, subotičkom poručniku, i
njegovoj supruzi Jakovi Dulin, te sinovima Lovri i
Josipu i Tominoj braći Franji sa suprugom Jakovom
Beretinović i kćerima Anastazijom i Ursulom; Janku
sa suprugom Agnezom Guganović i kćeri Marijom, i
Matiji, sinu Tominog pokojnog brata Bernana. Plemstvo je ponovno objavljeno u Baji 18. studenog 1699.
godine,79 a među plemiće Lemeša upisani su 1751.
godine. Na popisu plemića 1754./55. nalaze se Nikola, Marko, Josip i Petar. Porodica 1771. godine ima
9 odraslih muških članova.80 Kao stanovnici Lemeša
spominju se Josip, Luka, Adam i David koji su potvrdili
plemstvo plemićkim listom 1798.
75 G. Grosschmid, op. cit., 97.
76 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 583.
77 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 76.
78 I. Iványi, BN, 14–35.
79 V. I. Duišin, op. cit., 158; isti autor porodicu vodi kao
Kajić I.
80 G. Grosschmid, op. cit., 97 – 98.
93-101
Pripadnici ove porodice živjeli su u Bajmoku (12
obitelji), Topoli (2), Subotici (1) i Lemešu (26 obitelji).
Borovszky81 spominje ovu porodicu kao Kajthy (Kaithy), a tako je i navedeno na popisu 36 porodica koje
su naselile mjesto, a i na popisu plemića iz 1771. godine (pod rednim brojem 22 i 23). U kraljevoj darovnici iz 1803. godine također se spominje oblik «Kaity» .
Porodica je dobila darovnicu na posjede u Lemešu
1803. godine.
GRB: (orig. 1698.) Štit: u plavom na desno nagnut
dvorepi zlatni lav koji u desnici drži granu palme.
Plašt: plavo-zlatni; crveno-srebrni.
Kaics (Kaić) – Kralj Leopold I. je 3. kolovoza 1697.
godine u Beču dodijelio plemićku povelju Jakovu,
subotičkom zastavniku, njegovoj supruzi Gavranović
Juliji i djeci Luki, Marku, Josipu i Iloni. Plemstvo je objavljeno 28. siječnja 1717. u Baji.82 Luka je 1743. bio
član prvoga izabranog općinstva (elekta communitas) komorskog trgovišta Subotice.83 Godine 1841.
upisana je u Baji 1 obitelj, a u Lemešu 12 obitelji.84 Svi
povjesničari spominju ovu porodicu različito. Jedni
navode kako je porodica dobila plemstvo 3. kolovoza
1796. godine u Beču,85 drugi je ne spominju među
plemenitim porodicama,86 a treći kako u kraljevskim
knjigama nema ove porodice.87
Kaići (Kaics) su 1732. godine živjeli u Subotici.88
GRB: identičan grbu porodice Kaity.
Kanyó – Porodica Kanyó potječe iz Nogradske
županije (madž. Nográd megye) iz mjesta Herencsena i uživa plemstvo koje je Kralj Ferdinand III. 5.
siječnja 1645. godine dodijelio Demeteru i njegovoj
supruzi Elizabeti Benčik te sinu Tamásu i Demetrovoj
braći Mihályu i Andrásu.89
Jedan ogranak porodice iz mjesta Herencse prelazi
u Peštansku županiju (madž. Pest megye), u mjesto
Szele, a odatle u Lemeš.90
81 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 583
poznaje samo jedan ogranak ove porodice.
82 V.I. Duišin, op. cit., 158; Grosschmid, op. cit., 98.
83 V.I. Duišin, op. cit., 158.
84 M. Szluha, op. cit., 145.
85 A. Sekulić, Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca,
JAZU, Zagreb, 1986, 238.
86 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 583.
87 I. Iványi, BN, 20.
88 AVNS, FBBŽ, sig. 13/1732; 20. veljače 1732. u Santovu
je izvršena provjera plemstva, a među ispitanicima su i
Subotičani: Sučići, Vidakovići, Đelmiši, Vujovići, Markovići
i Kaći.
89 E. Orosz, op. cit.
90 AVNS, FBBŽ, sig. 50b/1766.
99
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
Na popisu plemića u Lemešu iz 1751. godine porodica Kanyó ima pet predstavnika u Lemešu: Simeon,
Adalbert, István, Mihael i Mark.
Iz ove porodice je Lajos Kanyó rođen u Lemešu 1848.
godine, kraljev pisar, a od 1872. godine i kraljev ministar.91
GRB: (1645.); Štit: u plavom na visokom brijegu divokoza; Kaciga: divokoza na brijegu; Plašt: plavo-zlatni;
crveno-srebrni.
Klinovski – Porodica Klinovski uživa plemstvo koje
joj je dodijelio kralj Leopold I. 1676. godine. Plemstvo
je proglašeno iste godine u Arvanskoj županiji (mađ.
Árva megye).92
Braća Josip i Martin Klinovski, plemići, emigrirali
su iz Arvanske županije u plemenito mjesto Lemeš.
Pokazuju potvrdu iz spomenute županije izdanu
22. ožujka 1753. godine93 s molbom da se objavi u
Bačkoj županiji. Također mole da se među plemiće
u plemićki popis (catalogo nobilium)94 uvrsti i njihov
brat Stjepan koji je greškom izostavljen.
Iványi i Dudás iznose samo kasnije podatke, dok ostali povjesničari ne spominju ovu plemićku porodicu.
Knezi Nemesmilitics – Jedna od najstarijih porodica bunjevačkih Hrvata (Knezić, Knezović, Knezi de
Semenović)95 iz Požeške ili Virovitičke županije uživa
plemstvo dobiveno u trećoj godini vladavine Ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina (1440.-1490.),
sina Janka Sibinjanina.96 Tako stoji u originalnoj
povelji – dokumentu kojim je među plemiće 1775.
godine kao stanovnik Lemeša upisan Antun Knezi
drugačije Semenović na temelju grbovnice kralja
Matije Korvina. Plemstvo su dobili Ilija, Luka, Pavao,
Franjo i Bartolemej koji su ukupno imali 31 muškog
potomka.97 Svi raniji autori su griješili kada je u pitanju starina plemstva ove porodice tvrdeći kako datira
iz 1610.,98 1753.99 ili 1798.100 Drugi autori koji su se
bavili proučavanjem plemstva se ne upuštaju u starinu
91 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 585.
92 Szluha, op.cit. 163.
93 G. Grosschmid, op. cit.,99.
94 AVNS, FBBŽ, sig. 36b/1767.
95 V.I. Duišin, D. Popović, spominje i Cicokić, Cišokić i
Semenović, op. cit., 158.
96 G. Grosschmid, op. cit., 98 -99.
97 Ibid. 99.
98 V.I. Duišin, D. Popović, op. cit., 158, a prema njemu i
Sekulić, op. cit., 238.
99 M. Mandić, Bunjevačko plemstvo, Subotička Danica
ili bunjevačko-šokački kalendar za 1927, Subotica, 1926,
40–45.
100 Gy. Dudás, ABNCS, BB, 83.
93-101
plemstva već govore samo o vremenu upisa u registar
plemića Bačko-bodroške županije (Borovszky), dok
Iványi ne spominje ovu porodicu među plemićkim
porodicama Bačke.
Plemstvo ove porodice objavljeno je u Hrvatskoj
1660. godine. Pripadnici ove porodice 1728. godine
drže u arendu pustaru Mateović.101 U maticu plemstva Požeške i Virovitičke županije ovi plemići su upisani 12. prosinca 1747. godine, a 1748. doseljavaju
se u Lemeš. Matija, Đuro i Janko 1753. spominju se
kao vlasnici posjeda u Lemešu (Liber Regius, LXVII,
311),102 koji su u plemstvo Bačke županije uvršteni
tek 16. prosinca 1755. godine, a na temelju potvrde
o pravom i nesumnjivom plemstvu. U ovoj potvrdi103
stoji kako se radi o plemstvu porodice Knezi, inače
Knežević.104 Time iznesena tvrdnja kako se ovdje radi
o dvjema porodicama postaje vrlo upitna. Interesantno je kako su pripadnici ove porodice u matičnim
knjigama iz 1752. godine upisani kao Knezići, odnosno 1754. godine kao Knezovići. Porodica 1803. godine dobiva posjede u Lemešu.
Iz ove porodice potječe Antun (drugi podžupan
1841.-1845. godine; prvi podžupan 1845.-1849.
Bačko-bodroške županije), Lehel (odvjetnik Bačkobodroške županije) i Bruno (bilježnik u Mateoviću),
kao i Antun i Stipan čije plemstvo je potvrđeno 9.
veljače 1843. u Beču na najvišoj instanci.105
Pripadnika ove porodice 1841. godine ima u Novom
Vrbasu, a u Lemešu je čak 75 obitelji Knezi.
Porodica se u povijesti susreće pod različitim imenima: Semenović, de Semenović, Knezović, Knežević,
Knezi i Knezy, pri čemu se smatra kako je Semenović
slavenski, a Knezi mađarizirani oblik prezimena ove
porodice. Držimo kako bi u tom slučaju oblik prezimena glasio Simenović već prema jeziku kojim su
govorili (ikavica) i kraju odakle potječu, a samo je jedan ogranak ove velike porodice imao pridjevak de
Semenović, i to onaj gdje je jedan član obitelji bio
zamjenik kraljevskog kancelara što se na mađarskom
jeziku kaže «szemelynök».106 Bruno Knezi iz Lemeša
promijenio je prezime u Semenović, a njegovi potomci pod tim prezimenom i danas žive u Apatinu.
101 AVNS, FBBŽ,102/1728.
102 V. I. Duišin, D. Popović, op. cit., 158.
103 AVNS, FBBŽ, sig. 65/1747.
104 Isto i kod I. Antunovića, Razprava o podunavskih i
potisanskih Bunjevcih i Šokcih, Beč, 1882. (Sombor, 1930;
Pečuh 2002).
105 BBV, II, Bács-Bodrog vármegye nemes családai, 585–
586.
106 V. citirani popis plemića iz 1779. godine gdje se susreću
oba prezimena, Knezi i Semenović.
100
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog ravničarskog drača
GRB: Raskoljeni štit u plavom Sveti Juraj ubija zmaja,
u crvenom zlatni lav sa žezlom u desnoj šapi i krznom
na glavi. Iznad štita kaciga “turnirska” (karakteristika
grbova iz druge polovice XIV. do konca XV. stoljeća).
Na vrhu kacige, čuvar grba zlatna kruna s tri šiljka i
pet bisernih kuglica. U kruni uspravljen zlatni lav sa
žezlom u desnoj šapi i krunom na glavi. Grb rese
plaštevi, desno plavo-srebrni, a lijevo crveno-zlatni.
(Plavo-srebrno je karakteristika hrvatskih, a crvenozlatno dalmatinskih grbova).
Originalna grbovnica i grb bili su u vlasništvu obitelji
Stipana Knezija Ješkinog iz Svetozara Miletića,
ali je koncem Drugog svjetskog rata u strahu od
uništenja predana na čuvanje obitelji Lehela Knezi iz
Budimpešte gdje se i sada nalazi.
Kočiš (Kocsis) – Plemstvo ove porodice potječe od
Leopolda I. koji je 20. svibnja 1659. godine u Beču
dodijelio plemstvo Istvánu iz Željezne županije
(madž. Vas megye). Jedna grana porodice odlazi
u Zalsku županiju (mađ. Zala megye), a druga se
31. siječnja 1756. doseljava iz mjesta Kiss Somlo u
Željeznoj županiji (mađ. Vas megye),107 u Lemeš gdje
1766. godine objavljuju plemstvo Franjo, Ivan, Stipan
i Josip na temelju potvrde Željezne županije.108 U
Željeznoj županiji porodica je poznata i pod imenom
Kočiš-Horvat i Koči, dok su u Vespremskoj županiji
(mađ. Vesprém megye), upisani kao Kocsis, ali i kao
Kotsis.109 Godine 1803. porodica dobiva posjede u
Lemešu.
Iványi i Dudás navode da su Kocsisi plemstvo dobili
od Karla III. u Erdelju, ali ne navode godinu dobivanja
plemstva, dok ostali autori ne spominju ovu plemićku
porodicu.
U Lemešu je 1841. godine upisano je 26 obitelji ovog
prezimena.
GRB: (1659.) Štit: u plavom na zelenoj zemlji zlatni lav
s buzdovanom u desnici. Gore u oba ugla po jedna
107 AVNS, FBBŽ, sig. 87/1754.
108 V.I. Duišin, op. cit., 159.
109 Ibid.
93-101
zlatna šestokraka zvijezda. Kaciga: desnica u crvenom sa isukanim mačem. Plašt: plavo-zlatni; crvenosrebrni.
Körmendi – Körmendijevi su u Lemeš došli iz Subotice, a plemstvo uživaju od Kralja Matije II. koje
je ovaj dodijelio Benediktu 3. svibnja 1572. godine. Plemstvo je iste godine objavljeno u Hontskoj
županiji (mađ. Hont megye).110 U Bačkoj županiji
plemstvo je ovoj porodici priznato 1754. na temelju
potvrde iz Njitranske županije (mađ. Nyitra megye).111
Marija Terezija je 5. studenog 1763. potvrdila plemstvo ovoj porodici u Beču, a 1. srpnja 1790. plemstvo
je potvrđeno i na velikoj skupštini u Đurskoj županiji
(mađ. Györ megye).112 Godine 1795. zabilježena
je afera s izvjesnim Jánosem koja je okončana tako
što je ovaj osuđen na 10 godina robije, a tada se
posumnjalo i u vjerodostojnost samog grba. Kasnijim provjerama utvrđeno je kako je grbovnica, iako
oštećena, ipak originalna i njezin prijepis se čuva u
Mađarskom državnom arhivu (XIX. 351, 63).113
Ostali povjesničari ne spominju ovu porodicu koje i
nema na popisima plemića Lemeša do 1782. godine.
Iz ove porodice je István koji je od 1734. do 1739.
godine bio glavni bilježnik Bačko-bodroške županije,
a od 1826. godine je upisan kao suposjednik u
Lemešu.114
GRB: (1572.) U srebrnom štitu na zelenoj zemlji u sredini drvo hrasta. S desne strane turski vitez u crvenoj
odori gađa lukom i strijelom mađarskog vojnika u stomak, a s lijeve strane mađarski vitez u plavom odijelu,
crvenim hlačama, zelenoj šubari i žutim čizmama
zabada koplje u grlo Turčina. Kaciga: iz zelenog vijenca uspravljen mađarski vitez u crvenom šeširu.
Plaštevi s obiju strana bijelo-crveno-plavi.
110 I. Iványi, BN, 36.
111 M. Szluha, op. cit., 176.
112 AVNS, FBBŽ, kutija 243, sig. 40/1763.
113 E. Orosz, op. cit.
114 BBV, II, 586.
101
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
102-117
Navodi o subotičkom
kazalištu
MILOVAN MIKOVIĆ
238. Tekst Aretej tiskan je tek 1959. godine, premda
je nastajao za dugih, stravičnih noći beskrajnog jesenjeg nokturna 1942. u Radišnoj 14 (kasnije ulica
Božidara Adžije) dok su u predgrađu Zagreba i prema
željezničkom kolodvoru praštali pucnjevi, kako sam
Krleža piše u opsežnoj studiji ove drame, u čijem je
središtu jedna od vječitih napetosti i nejednačina ljudskog roda – nerješiv odnos između pameti i moćnika, inteligencije i vlasti. Jezivo osamljen i nikome pripadajući
usred sveopćega svjetskoga pokolja, drugoga po redu
u rasponu od nepuna tri desetljeća – kojega je gotovo
isto toliko naslućivao i dramatično najavljivao, uzalud
apelirajući na razum – Krleža je tekst ispisivao povlačeći
paralelu između sudbina Areteja, znanstvenika i rimskog imperatorskog liječnika i jednoga dalekoga, maglovitoga, i u sibirskim mrzlinama izgubljenoga Jurja
Križanića, koji se odrekao udobne karijere crkvenog
velikodostojnika kako bi utopistički naivno, i opsesivno,
pokušao premostiti i spojiti sva slavjanska prostranstva i
njihove različitosti, da bi skončao kao ismijani i poniženi
sibirski izgnanik s početka XVIII. stoljeća. Već tada
Sibir? Ili vječito Sibir? Zbog čega moćnici, oduvijek,
misle da pametne i hrabre, predmnijevanju paradigmi
sklone, treba izdvajati i hladiti? Ili ih kao u slučaju Areteja zločinski perfidno postavljati pred ponor moralne
dileme, između neotuđiva prava na vlastiti život i sramne uloge trovača imperatorskih supruga i naložnica.
U konačnom dramskom predlošku sam Krleža je eksplicitno preskočio sudbinu Jurja Križanića, dovodeći
samo Areteja, iz trećeg stoljeća. u godine predvečerja
drugog svjetskog rata, kada su već Europom i svijetom
krstarili izgnanici sličnih sudbina, koji nisu pristali pogaziti svoj ljudski i moralni integritet i dignitet, zbog čega
su bili u prilici birati samo između smrti i bijega.
Preopširnu, i na mahove retorički preopterećenu,
Krležinu dramu Aretej, Dušan Jovanović – neosporno
jedan među najznačajnijim redateljima s kraja XX.
stoljeća u ovom podeblju, koji hrabro i žestoko otvara
najbolnija društvena pitanja, ali i epohe – postavio ju
je prepolovivši polazni tekst pojačavajući time uvjerljivost, dostupnost i učinkovitost njegovih poruka. Tako
se nad iskopinama iz trećeg stoljeća, pred moštima rimske bludnice, a kršćanske svetice Livije Ancile uzgred
i Aretejove supruge, te u hotelu simboličnog imena
XX Century (Dvadeseto stoljeće) susreću suvremeni i
negdašnji izgnanici iz vremena Rima. Imajući na umu
da je 1972. Toma Prošev komponirao operu prema
ovom djelu, Dušan Jovanović mu je ponudio suradnju
i svoj libreto. Rezultat je glazbena drama o živčanim,
neurasteničnim intelektualcima koji se pred silom
odbijaju lišiti vlastite moralne i etičke tankoćutnosti,
krležijanski zgađeni nad svijetom i njegovim svekolikim glupostima, koji u pratnji bludnica/svetica i pod
pritiskom zločinačkih nakana svatko «svoje» vlasti
bježe ispred policijskih mišolovki, lomatajući se kroz
prostor i vrijeme u potrazi za nepostojećom zemljom
slobode, Utopijom (čime li, što li?), gdje ljudska prava
nisu tek puka fraza i kulisa pljačkašima i ubojicama,
snivajući oslobađajuća krila mitske ptice Arinoe, koja
je tijekom premijere, 2. rujna 1989. godine, nadlijetala publiku kao čudesno rasvijetljen motorni zmajček,
precizno navođen radio-vezom sred mrklog mraka
Palićkog perivoja. Lijep, pače zadivljujući, prizor zbog
kojeg je vrijedilo cvokotati u hladnoj noći, koja je negostoljubivo dočekala i ovu premijeru.
Za ostvarenje svojih zamisli, u povodu Krležina Areteja,
Dušan Jovanović je uz subotičke angažirao i glumce
Srpskog narodnog pozorišta, zatim baletni ansambl ove
kuće, koji je nastupio u koreografiji Nade Kokotović,
a posudio je i glasove opernih pjevača: Branislava
Vukasovića, Ilone Kantor, Slavoljuba Kocića i Gordane
Kojadinović. Scenografija Bojane Ristić, rasvijetljena,
prozirna, instalacija, plato koji se pomjerao duž palićkog
poluotoka i kostimi Bjanke Adžić Ursulov, osigurali su
potrebnu brzinu promjene vremenskih planova.
Miodrag Krivokapić (Aretej) brižljivo je vodio ovu predstavu, nesebično ostavljajući prostor i drugim glumcima, prije svih Gordani Jošić (Livija Ancila i Klara Anita),
uvijek pouzdanom i sjajnom Petru Radovanoviću (Raul
Sigurd Morgens), političkim emigrantima; Apatridima
A i B, koje su predano tumačili Mirko Petković i Frigyes
Kovács, kome je ovo prva, značajnija glumačka zadaća
na hrvatskom jeziku i dobro ga je obavio. Vladislav
Kaćanski punom parom je pokazao svu brutalnost šefa
palatinske policije u odsjaju njene današnje perfidnosti
(Kajo Anicije Sever i baron Van der Bluten) u stopu ga je
102
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
sledio Mihajlo Gajić (Aurelije), dok je Đorđe Rusić izazvao poplavu smijeha kao brzometni čičerone, u čemu
su mu zdušno pomagali Aleksandar Ugrinov i Geza
Kopunović (čuvari groba svete Ancile), Tibor Sebestyen (crkvenjak), Ferenc Árok (Maitre d’hotel), Zoran
Bučevac (karabinjer) i András Bubos (batler). Najzad,
baletni ansambl u sastavu: Mira Ruškuc, Aranka Toth,
Marijeta Savić, Olivera Kovačević, Milica Miletić, Ljiljana Višekruna, Jasna Kovačić, Danijela Uzelac, Radmila
Nestorović, Milutin Petrović, Rastislav Varga, Đorđe
Drljan, Dragan Pandilovski, Toni Ranđelović, Aleksandar Neškov i Branislav Tešanović – pridonijeli su ostvarenju scenskog jedinstva glumačke vještine, koreografije, igre i opernog pjevanja – po svemu sudeći naredna
etapa u razvoju subotičkog Kazališta, a na neko vrijeme
i novosadskog SNP. Nestanak električne energije, koji
se dogodio na najosjetljivijem mjestu predstave u
završnim scenama, usprkos pauze od četvrt sata, nije
omeo izvođače, niti je izazvao nestrpljenje gledališta.
Premda je, mora se to reći, opći utisak o predstavi
neopravdano narušen, a time i cjelovitost kontinuirana
doživljaja na što se računa. Ni redatelj, ni izvođači, ni
publika to nisu – zaslužili .
239. U subotu, 21. oktobra 1989. godine, u Srpskom
narodnom pozorištu u Novom Sadu, okrilaćenom
čelništvom subotičkog teatra, održana je premijera koreodrame Nade Kokotović U potrazi za izgubljenim vremenom. Poduhvatiti se postavke ciklusa romana Marcela Prousta pod zajedničkim naslovom U traganju za
izgubljenim vremenom, nastalom između 1913. i 1927.
(Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja
de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica, i Pronađeno vrijeme), podrazumijeva sažimanje
tisuća stranica u smislenu igru, u kojoj se može pratiti i
u njoj naći potrebna identifikacija i onih gledatelja koji
prethodno nisu obvezatno upoznali ovo djelo i njegova pisca – što je odista rizičan pothvat. Na prvi pogled,
doima se, zagarantiran je jedino neuspjeh. Međutim,
sindrom toga zagarantiranoga neuspjeha, kojeg kao
da smo posljednjih godina pretočili u životnu formulu
na tragu iracionalne, samoponištavajuće perverzije
u umjetničkom djelu, bar se tako pokazalo u subotu,
može imati šansu. Znači li to da se i naš svagdanji život
nalazi pred sličnom mogućnošću? Vidjet će se, možda
i brže no što se čini, pri čemu valja imati na umu da su
život i umjetnost, ponekad, nalik brzim vlakovima koji
jure u suprotnim smjerovima.
Ljekarnički precizno razmjeravanje prošlog, poniranje
u sve slojeve vlastita bića, čak do zamračena i muljevita
arhetipskoga dna – neizlječiva Proustova mora (i zar
102-117
samo njegova?) – poslužila je Nadi Kokotovi i dramaturgu Zorici Jevremović da nas postave pred niz izazovnih
pitanja. Prije svega, što sve može donijeti buđenje na
toj dubini. Što i dokle valja ponijeti sa toga glibovita i
proždrljiva tla prema površini, do zraka. Još važnije, što
od svega iznijeti na svjetlost dana, i najvažnije, koji se
ključni simboli i njihova energija, nužno moraju preoblikovati pod unakrsnim djelovanjem civilizacijskih, dakle kulturnih naslaga i mijena. Konačno, sa čime od svega toga krenuti u susret sebi i drugim ljudima. Najzad,
postaviti ova i druga pitanja, a sačuvati se i suzdržati
od prokletstva sada već prizemnog i nepodnošljivog
ideološkog naklapanja – dragocjena je i hvale vrijedna vrlina, pogotovo što neke ranije postavke Nade
Kokotović toga nisu bile posve lišene.
Znajući dobar dio njezina opusa, sa sigurnošću se može
reći, ovom je koreodramon dosegla same vrhunce
igračke vještine unoseći u formu proustovskog pripovijedanja svoj asocijativan svijet najdragocjenije što umjetnik može pružiti. Prepletanjem Proustovih dječačkih
doživljaja (Milan Marković) i njegova junaka Swanna
(Mihail Babuško) u dobi pune zrelosti, kada u njemu
ključaju sva pitanja egzistencije, ali stiješnjena u prostoru obiteljske kuće između sedam ženskih likova (Ivanka
Lukateli, Dijana Kozarski, Sonja Vukićević, Mira Ruškuc,
Branka Tešanović, Olivera Kovačević Crnjanski i Almira
Osmanović). Samo prividno u potrazi za ženom, na
tragu tete, a prema majci, uzburkani su svi simboli i vrijednosti, dok se igra rasprostrla u svim pravcima podjednako osjetljiva prema svim ljudskim senzibilitetima. Valja
istaći još dvoje učesnika u predstavi: maštovitog i darovitog skladatelja Mitra Subotića koji je s uspjehom sledio
glavne ideje koreodrame i glazbeno ih dogradio, te kostime Bjanke Adžć Ursulov koji zaslužuju, možda, i poseban tekst. Dva i po sata, koliko traje ova scenska igra,
prošla su gotovo neosjetno zbog bogatstva doživljaja
koje nudi. Stoga vjerujemo da će se i subotičkoj publici
pružiti prilika da je vidi, pogotovo što je ona već na izvjestan način u potrazi za ovdašnjim teatrom1.
240. Životne okolnosti natjerale su Molièrea da se
dugo i zamišljeno bavi licemjerjem. Upražnjavanje
ove varijante najstarijeg zanata na svijetu u moralnim,
etičkim i društvenim disciplinama izaziva trajnu kontraindikaciju na šalu sklonost preozbiljnosti, snažnim i jakim uzbuđenjima, bijesnim reakcijama, ili pak, istinski
opasnu, vrhunsku perfidnost, koja ne preže ni pred čim
da bi sačuvala svetu tajnu bratije i spriječila njeno javno
raskrinkavanje i ismijevanje. Zato je Tartuffe u Molièreovo
1 Usp. M. Miković, U potrazi za izgubljenim vremenom, Subotičke
novine, 27. X. 1989
103
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
vrijeme znao biti i zabranjena literatura pa se čitao po
salonima kao neka vrsta strogo pov. materijala. U duhu
naše novije tradicije lažni pobožnjak i licemjer Tartuffe
premijerno se obznanio u palićkom Luna parku i to nakon prve reprize! Ovo čudo upriličile su okolnosti pod
kojima se 1987. pripremao cijeli Molière-fest. I bez toga
pojava Tartuffea na motociklu, opremljenog rašljicama,
nalik dirigentskim palicama, s torbom punom svakojakih
andramolja i ponižavajućom snagom bioenergetičara,
ostaje u sjećanju kao tužan znak našeg vremena u kojem
će nesretni Orgon nepogrešivo upropastiti sebe i svoju
porodicu, jer je isključio svoje prirodne obrambene mehanizme i dopustio da mu se pod kožu podvuče svećenik
opsjene, laži i privida. Mogla se isto tako u treperavom
svjetlucanju luna parka pojaviti i Gospa iz Međugorja,
sama ili u pratnji svih ostalih čudotvoraca i iscjelitelja, kojima ljudska glupost i neznanje, a još više nerazriješena
društvena proturječja, osiguravaju potreban naboj i polje
djelovanja. I samo bi onaj kojeg velika muka i nevolja
gone previdio da iza svega stoje sasvim ogoljeni i precizni interesi. A čovjek je najčešće izložen nevoljama
i prepušten sebi. Kako se dakle oduprijeti, sačuvati razum i dostojanstvo? Kako odbaciti rašljice, ili već što su,
umjesto da ih preuzmemo u ruke kao što to čini Orgon
u Ristićevom Tartifu Konačno, odbaciti ih ili preuzeti? Jer
rašljice i nisu ništa drugo do jednostavna metafora moći,
a ona je uvijek u nečijim rukama. U čijim? Sa ove točke
Molièreova komedija, u kojoj publika nije imala valjana
razloga za smijeh, izuzev za poneki kiseli osmijeh, vodi
pravo u ralje politike, obavezujući nas na razmišljanje.
Glumačku ekipu u ovoj predstavi predvodili su Gabriella
Jonas, Rade Šerbedžija i Miodrag Krivokapić, a uz njih
igrali su Inge Apelt, Danilo Čolić, Ana Kostovska, Eva
Amanatidu Monja Milenković, Elizabeta Kočoska, Luka
Piljagić, Miodrag Gajić, Nebojša Čolić, Nikola Ivošević i
Đorđe Rusić. Muziku je napisao Gábor Lengyel, držeći
se tradicije francuske šansone, a kostime je izradila neumorna Bjanka Adžić Ursulov2.
241. Mnogi teatrolozi smatraju da je Mizantrop najbolje i najsavršenije Molièreovo djelo, zbog čega ga
uspoređuju sa Shakespearovim Hamletom, mada je
priča na kojoj počiva sasvim jednostavna a na mahove
se čini, čak banalna: Alsest je zaljubljen u mladu udovicu Selimenu. Nasuprot njegovoj tragikomičnoj ozbiljnosti i uobraženosti koja bi nadmeno da se ispne do
same vrline i uzora, Selimena je zgodno žensko čeljade,
uglavnom od krvi i mesa, pa je razumljivo, što je pravi –
vrtiguz. Opsjedaju je udvarači ali njoj nije ni na kraj pa2 Usp.: M. Miković, Opsenar iz luna parka, Subotičke novine, 17. VII.
1987.
102-117
meti da se opredijeli. Nevolja je što Alsesta priželjkuje
Arsimena, jedna od onih lažno i smiješno čednih žena,
koje se zbog toga samoproždiru, papajući usput i svoju
okolinu. Ljubomorna je i ojađena a razlog je Selimena.
Gonjena zelenim jedom i sva satkana od laži uspijeva
da pokoleba Alsesta, ali ne u svoju korist. Pod teretom
vlastite uvrijeđene gordosti Alsest nudi brak Selimeninoj rođaci Elijanti, ali ga i ova odbija, Alsest je duboko
povrijeđen, načisto poživčani i ponovno želi Selimenu,
koju su u međuvremenu napustili svi udvarači. Alsest
vjeruje kako je baš to pravi trenutak da se zajedno
povuku u samoću. Selmena ne pristaje. Alsest odlazi
sam. Sve je ovo, i još dosta toga što nije ni spomenuto,
trebalo ispričati koreodramski. Tekst se doduše govorio ali ne u cijelosti, uostalom od njega i nije bilo veće
koristi jer se uglavnom nije mogao razabrati. Dva su
razloga: Publika sjedi sa obe strane teniskog terena, a
iza njenih leđa su postavljeni jaki zvučnici koji na mahove potpuno pokrivaju riječ. Ostaju, naravno, muzika
i pokret, daleko važniji koreodramski elementi, kojima
je trebalo ispričati sve o ljudskoj pritvornosti, lažnom
moralu i lažnoj čednosti o licemjerju i pokvarenosti.
Smještanjem cijele priče među društveni krem, koji
igra tenis oduzeto je ponešto od univerzalne vrijednosti djela što ga smješta uz bok Hamletu, prosto zato
jer se vezivanjem uz jedan socijalni sloj pomjera težište
i poruka. Međutim, s druge strane to je i omogućilo
da koreodramska artikulacija bude jasnija i da se bez
teškoća može pratiti. U tome su pored redatelja i koreografa najviše pridonijeli izvanredne Almira Osmanovis
i Lea Tolnai, te plesačka otkrića Árp»d Bakota i Denes
Döbrei. Značajan je doprinos i Edite Farago, Miklósa
Korice, Valentina Vencela i Sándora Medvea. Glazbu je
napisao Davor Rocco, a izvanredne kostime, s blagim
ukusom secesije, izradila je Bjanka Adžis Ursulov, koja
se pobrinula i za scenu3.
242. Od 20. srpnja do 10. kolovoza 1990. Subotičko
su kazalište, KPGT i drugi, premijerno prikazali, pod
zajedničkim naslovom: Balkanske tragedije.
OKOVANI PROMETEJ – Prema grčkoj mitologiji Prometej i njegov brat Epimetej pravili su glinene figure, kojima Atena udahne život. Od Prometejeve gline nastanu
ljudi, a od Epimetejeve životinje. Zeus od ljudi zatraži
žrtvu, a zbog njihova izvrdavanja i neposluha zabrani im
vatru. Promatrajući svoja stvorenja kako se smrzavaju
Prometej im podari vatru, toga «dobroga slugu i lošega
gospodara», potajno je uzevši od bogova, noseći je lju3 Usp.: M. Miković, Zatočenik uvređene gordosti, Subotičke novine
17. VII. 1987.
104
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
dima u svome štapu. Ako je što od bogova dano, to ni
sam Zeus nije mogao oduzeti, pa čovječanstvu ostane
vatra, a bijesni Zeus odluči kazniti i Prometeja. Zapovjedi Hefestu neka ga okuje i pribije na stijenu, te pošalje
orla Etona da mu danomice kljuca jetra. Budući da je
bio besmrtan, jetra su se stalno obnavljala a sa njome
i strašne muke. Ova je kazna trebala trajati 30 tisuća
godina. Prometejevom se sudbinom pozabavio prvi
grčki tragičar Eshil u svojoj trilogiji, od koje je sačuvan
samo drugi dio Okovani Prometej. Prometeja spašava
Heraklo, sin Zeusov, ubivši orla strijelom. Premda je potom Prometej pozvan natrag na Olimp i dalje je morao
nositi stijenu za koju bijaše prikovan. Ovo bi se Eshilovo
djelo, kojega inače nazivaju ocem tragedije – napisao
je 90 drama, ali je sačuvano samo sedam – trebalo razumjeti inačicom, ili metaforom odbijanja pokornosti
vrhovnom autoritetu i ustrajavanje u otporu. U razdoblju od sredine osamdesetih do sredine devedesetih u
vrijeme kada su u ovom podneblju pristaše KPGT-ea
zagovarale koncept europskog pučkog teatra, u okviru
ciklusa Balkanske tragedije režija Okovanog Prometeja
povjerena je tada mladom Ištvanu Laliću.
EDIPOVA SUDBINA – zapečaćena je već njegovim
dolaskom na svijet jer je na njega bačeno prokletstvo
prema kojem će kada odraste ubiti vlastita oca i oženiti
se rođenom majkom. Pokušavajući ovo zaustaviti ili barem nekako zaobići njegov otac naredi ubojstvo tek
rođena sina, ali se jedan pastir sažali na dijete i ostavi ga
u životu, te ono tako dospije na dvor korintskog kralja
Poliba i njegove žene, gdje ga usvoje. Kada odraste,
i sazna za prokletstvo, Edip odlazi od kuće kako bi mu
izbjegao, međutim na putu ubija čovjeka, ne znajući,
dakako, da mu je to otac, a potom kada stigne u Tebu
oženi se svojom majkom. Kolikogod se Edip trudio umaći
proročanstvu ono ga je ipak sustiglo. Edip, dakle, stradava zarad svoje urođene krivice, radi kletve nad njim
izrečene koju će i sâm pojačati kada prokune Lajeva ubojicu, odnosno sebe samoga. Ova tragedija govori o tome
da se od usuda ne može pobjeći, jer kolikogod se Edip
trudio umaći proročanstvu, uistinu mu je neprestance
hrli ususret, budući da je ono upravo u njemu sadržano.
Sudbinu Edipa obradio je Eshil u svojoj tetralogiji Laj,
Edip, Sedmorica protiv Tebe i Sfinga. O Edipu su sačuvane
dvije Sofoklove tragedije Kralj Edip i Edip na Kolonu, kao
i Senekina tragedija Kralj Edip. Ljubiša Ristića svoga je
Edipa uradio na obalama Ludoškog jezera.
EURIPIDOVA ALKESTIDA – Iza Euripida sačuvano je
sedamnaest tragedija premda ih je, ovisno o vrelima, napisao 74 ili 92. Općenito se smatra kako u njegovim tek-
102-117
stovima bogovi štošta gube od svoje mitološke svemoći,
sve više postajući nalik ljudima, te na kraju čak dospijevaju u vlast njihovih vrlina i mana. Euripid je prvi među
starogrčkim dramaticima uveo ženu na pozornicu,
nastojeći prikazati njen nutarnji svijet, radi čega se smatra i tvorcem psihološke drame. Euripidova Alkestida uistinu je priča o ženi koja se odlučuje izići iz vlastita života,
napustiti svoju djecu i ovaj svijet, kako bi pošla u Had,
umjesto muža i kralja. Ostaje upitno, odlučuje li se ona
na ovaj korak iz ljubavi, zbog odanosti i požrtvovanosti
prema mužu i kralju, tronu i državi, ili iz kakvih drugih razloga? Je li Alkestida, do samouništenja privržena žena,
je li ona žrtva svijeta uplašena pred izazovima života, ili
je njime sudbinski i neopozivo zasićena? Na ova i druga
pitanja u Subotici je odgovor tražio Zlatko Sviben.
AJANT – Svađa oko Ahilejeva oružja predmet je jedne
Eshilove tragedije sačuvane u fragmentima, kada
ratničko ludilo zahvaća Ajanta nakon što je u natjecanju
poslije Ahilejeve smrti njegovo oružje dosuđeno Odiseju kao hrabrijem ratniku. Ajant se radi toga odluči
osvetiti Grcima, ali mu iste noći Atena pošalje ludilo,
pa on umjesto njihovih ratnika počne vezivati i ubijati
stoku. Ujutro shvati nerazumnost svojeg ponašanja i
postupka, pa se ubije skrhan osjećanjem sramote. Njegovu tragičnu smrt obradio je Sofoklo u svojoj tragediji
Ajant, o čijoj sudbini su napisali drame Livije Andronik,
Enije, Pakuvije i Akcije. Ajanta je u okviru ciklusa Balkanske tragedije režirao Sašo Milenkovski, u zadivljujuće
usklađenom ambijentu vegetacije palićkog parka i u
kamenu izrađene Ljetne pozornice, koju je projektirao subotički arhitekt Baltazar Dulić (1905-1982.), na
čuđenje, pa i unatoč protesta svojih suvremenika, dalekovidno odbijajući povinovati se izradi pozornice od
drveta, sukladno palićkom opusu Marcela i Komora,
svjestan da bi održavanje drvenih konstrukcija Ljetne
pozornice, na dulje vremensko razdoblje bilo skupo,
upitno i u konačnici posve neizvjesno. Ljetna pozornica, s 986 sjedišta i 200 mjesta za stajanje, otvorena
je 30. lipnja 1950. godine Prodanom nevjestom B.
Smetane. Godinu dana kasnije iznad ulaza postavljene
je brončana statua Talije kiparice Ane Bešlić.
ANTIGONA – Antigoninom se bave sva tri velikana
antičkog kazališta: Eshil, Sofokle i Euripid. Sofoklova
tragedija je sačuvana u cjelini, a Eshilova samo u fragmentima. O Antigoni Eshil još piše u Sedmorici protiv Tebe,
Euripid u Feničankama a Sofokle u Edipu na Kolonu. Antigona je kćer Edipa i njegove majke, predstavlja tragičnu
junakinju u borbi za provođenje moralnih zakona i ljudske pravde kada hoće pokopati svoga brata Polinika,
105
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
premda je kralj Kreont naredio da iz stanovitih razloga
ne smije biti pokopan. Antigona ne vrednuje postupak
svoga brata, niti kraljev proglas, već postupa prema
božjim i etičnom zakonu u svijetu gdje svi rade o glavi
svakome. Uistinu, njezina zla sudbina također je i slijed
cijelog niza nepovoljnih i tragičnih događanja u njezinoj
obitelji, počevši od sudbine Edipove. Neće ustuknuti ni
kada joj je zbog neposluha izrečena smrtna presuda, ostaje vjerna svojim idealima. Antigonu je u ciklusu Balkanskih tragedija režirao Aleksandar Tovstonogov.
FILOKTET – Sva tri velikana starogrčke drame Eshil,
Sofokle i Euripid, zanimala su se za sudbinu Filokteta,
ali je sačuvano samo Sofoklovo djelo. Grci su Filokteta ostavili na jednom otoku prije početka Trojanskog
rata, budući da je imao ranu na stopalu koja se gnojila
i širila strašan smrad. O tome kako je ovu ranu zadobio do nas su stigle četiri različite priče. Sofoklo se
drži one inačice prema kojoj je Filoktet dobio svoju
ranu na otoku Hrisi, tako nazvanom prema nimfi koja
ondje živi i u čije je svetište slučajno zalutao. Premda
ranjen na otoku prinudno ostane deset godina i radi
toga je bijesan na Grke. No, kada Prijamov sin Helen pod mukama otkrije da bi Grci mogli dobiti Trojanski rat ako se budu koristili Heraklovim čarobnim
lukom i strijelama koje čuvao Filoktet, Odisej ga
vrati sa otoka. Prema jednom izvoru ranu mu zaliječi
Asklepije, a Filoktet ubije mnogo trojanskih junaka,
pa i samoga Parisa. Ovom je tragedijom, među ostalim otvoreno niz pitanja, počevši od borbe između
dužnosti i poštenja, do pitanja o lojalnosti prema vojsci i suosjećanja kolektiva prema oboljelu pojedincu.
U subotičkom ciklusu kazališnih Balkanskih tragedija
Sofoklova Filokteta režirao je Radoslav Lazić.
ERINIJE ili EUMENIDE – U starogrčkoj su mitologiji
bile boginje osvete i prokletstva. Poimence to su bile:
Alekto, Megera i Tizifona. U rimskoj mitologiji one su
poznate kao FURIJE, dok se ih naši stari spisatelji i prevoditelja nazivali SRDAMA. One su pomamne, jarosne,
bijesne, mahnite, zle, svadljive, žene-oštrokonđe, aspide. Međutim, one se također svete za nepravdu, prije
svega ubojstvo. Pjevanjem progone ubojicu, dovode
ga do bijesa i ludila, ni u Hadu ga ne ostavljaju na miru.
One su starije od svih bogova sa Olimpa i održavaju
prastare zakone, a pošto im je i ime strašno zovu ih još
i Veličanstvene, Uzvišene, ili Manije, one koje šalju u
ludilo, ili Eumenide, ali one su tada, prema starogrčkoj
mitologiji boginje čuvarice državnog poretka, milostive
i dobrostive, postale od Erinija nastojanjem boginje Atene. Eshilove Eumenide postavila je Nada Kokotović.
102-117
KUZMAN VITEZ – Erudit, poliglot, pjesnik Grigor
Prličev (Ohrid, 1830. – 1893.), radio je kao učitelj
grčkog jezika u Tirani, Prilepu i rodnom Ohridu. U
vrijeme dok je bio student medicine pobijedio je na
natjecanju za najbolju pjesmu na grčkom jeziku u Ateni 1860. godine sa poemom Serdar u kojoj uistinu
opjeva makedonskog nacionalnog heroja Kuzmana
i njegovu borbu protiv ugnjetača. Zvali su ga «drugi
Homer». Kuzman vitez naziv je predstave koju je Sašo
Milenkovski uradio u okviru ciklusa Balkanskih tragedija
1990. godine uzimajući za predložak upravo poemu
Serdar Gligora Prličeva. Ali tko je zapravo taj Kuzman
vitez? Što on oličava? «Kuzman se nalazi između nas i
onih koji su napustili utvrde. Sa torbicom, samarom i
vrlinama viteza. Uputimo li pronicljiv pogled oko sebe,
ili u sebe, naići ćemo na Kuzmana», napisao je redatelj
Sašo Milenkovski u popratnom tekstu.
U RUŽI VJETROVA – Svaki vjetar ima svoje ime i
obično označava pravac, a u širem smislu može se vezati i uz različita vremenska obilježja. Premda ne rijetko
isti vjetrovi, u različitim područjima, ne pušu iz istoga
smjera. Premda je ovdje toliko toga bjelodano, bilo
bi teško objasniti kada i zašto je nastala Ruža vetrova,
u režiji Harisa Pašovića, drama o kaosu, o nepreglednom putu ljudske dvojnosti i njenoj nezaustavljivoj
uznemirenosti, a i nepotrebno je. Sam je Pašović o
predstavi napisao: «Ušli smo u čarobnu subotičku Sinagogu. Predstava se počela ukazivati. Da li je to priča o
Isusu Kristu? Ili o nekom drugom proroku? Ili o neka
dva bliska, mada čudna naroda Džaihantima i Urima?
Ili o Svemu i Ničemu. Znam samo da je to pjesma o
vremenu kada su se vjetrovi sastali u Ruži. Tada je, u
stvari sve počelo». Svojedobno novosadski student Haris Pašović režirao je u prestižnim kazalištima iz regije,
a njegove su predstave pozivane na mnoge kazališne
festivale. Radio je primjerice: Wedekindovo «Buđenje
proljeća» i «Dozivanje ptica» prema Aristofanovim «Pticama» u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Bunuelovog «Hamleta» na Dubrovačkim ljetnim
igrama, Beckettovog «Čekajući Godota» u Beogradskom dramskom pozorištu, Jarryievog «Kralja Ubu-a»
u Narodnom pozorištu-Nepshinzah u Subotici, «Jelku
kod Ivanovih» od Vvedenskog i Weisovog «Mara/
Sade» u Teatru «Promena» u Novom Sadu, i dr.
243. Nema sumnje da je civilizacija, između ostalog,
pojednostavljeno rečeno i proizvod duge borbe protiv straha. Svakojaka pretjerivanja ne jednom su u
čovjekovoj, dvopapkarskoj historiji, prerasla u panični
strah od drugog, a opsjednutost zavjerama u luđačku
106
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
opsjednutost. Čovjek može opstati samo ako nauči
uspostaviti dijalog sa strahom, jer ga samo tako može
svladati i živjeti sa njim. Inače, prijeti mu opasnost da ga
satre vlastito osjećanje straha od drugih i drugačijih ljudi, od svega što ne shvaća, ne razume, ili ne zna. Pored
toga, čovjek bi ponekad htio zabašuriti strah bučnim isticanjem vlastitog tobožnjeg junačkog držanja, dok mu
kukavičluk razdire utrobu, napinjući ga od neprirodne
želje da strah iskaže kao hrabrost, zbog čega je spreman na sve moguće gluposti, nedolične postupke, pa
i na zločin. A kada nastupi vrijeme zločina, osjećanje
straha, instinktivnost i zvijer koja u čovjeku oduvijek
čuči, privremeno nadvladaju jezik, um i moral. Vrijeme
zločina, prije ili kasnije, smjenjuje vrijeme kazne, okajavanja i dugotrajne sramote za počinjena (ne)djela uz
potisnuto osjećanje da su pakao, ipak, oni drugi?
Ima li izlaza iz ovog dijaboličnog kruga straha, zločina
i kazne? Možda. A ako ga neko ugleda – neka odmah
javi. Zločin i kazna Saše Milenkovskog zbivaju se na
ovdašnjim sve sporijim i smrtonosnim prugama, u jednom od vicinalnih vozova, koji niotkud idu nikamo.
Ipak idu neumoljivo, preglasno, tutnjeći, preteći. Čuju
se štropot kotača i škripa kočnica. Promiču svjetla drugih vlakova bit će da ni to nisu Pulmani. U ružnim, neudobnim kupeima žnjtog razreda klataraju se tjelesa.
Slika je sastavljena od uvijek lako ponovljivih prizora
teške sirotinje. Nespomenuti Dostojevski video bi ju
jednako grubu, sirovu, mužičku, konduktersku, kurvinsku, policijsku, vojničku. U ovoj slici trajno nedostaju:
Osiromašeni aristokrati, bogati i moćni građani, obrazovan i otmjen svijet od ukusa, plavokose princeze, koje
bi se, eventualno, mogle reinkarnirati kao kaćiperke ili
razvratnice. Ništa od svega toga. Nije u pitanju moralna
tankoćutnost palih anđela, već kaos, buka, pomama i
rušilački bijes. Svemoguće Ništavilo, zatečeno na djelu, goni taj vicinalni vlak, djelujući po ljudima iz svih
raspoloživih oružja, da ne bi precrklo od dosade. Kupei su popunjeni dvonošcima, prtljaga putnika sastavljen je od kalašnjikova, koltova, kama, narkomanskih
šprica, opljačkane robe, autoterapeutskog izljeva psovki, Mein kampfa. Padne usput i po koje silovanje, na
brzaka, u klozetu, ili u kupeu. Vlak je to taj što povezuje
sve ovdašnje prostore i mrakove. U vozu neprestano
muvanje, među putnicima jedni se premišljaju hoće li
na pivo, drugi da li je opravdano ubijati i pljačkati babe,
jer šta će njima novac, ušteđevina, zlato, valja sve to
podijeliti sirotinji. Pri čemu nikog ne zanima pravi li se
sirotinja na ubogim ležajevima, ili na religijama, ideologijama i državama. Policija će pendrekom provjeriti
nevinost zatečenih putnika. I svi će sve lijepo priznati,
čak i ubojica. Da li su svi, koji su priznali krivci i zločinci?
102-117
I što biva sa kaznom? Koga ona stiže i kada? Nikoga?
Sve? Konačno, što je zločin? A što nije zločin? Zna li
neko gdje je linija razdvajanja? Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem samoubojstvo, zapisao
je Albert Camus. Nama u Subotici ova misao može
biti značajna jer smo već decenijama među gradovima
koji su u samom vrhu po broju samoubojstava. Ljudi
ovdje dobrovoljno odlaze u smrt kada smatraju da više
nema smisla živjeti. Međutim, ima ljudi spremnih da
odu u smrt i zbog određenih ideja, koje su, eto, postale
smisao njihovog života. Što više, takvi smatraju da su u
pravu kada zbog svojih ideja šalju druge ljude u smrt,
a kada procijene da je to potrebno spremni su i da ih
ubijaju zbog ispunjenja svog životnog smisla.
Zbog svega, redatelj Sašo Milenkovski se odlučuje da u
predstavi postavi još jedno bitno pitanje: Ima li razlike
između zločina počinjenog u odori, kada država najmi
čovjeka ili ga jednostavno natjera da ubija, i eventualnog ubojstva koje bi mogao počiniti u civilnom odijelu,
uvjetno rečeno po slobodnoj volji i odluci, pri čistoj
ili pomućenoj svesti, za ovu priliku svejedno je. Nije li
svako ubojstvo prije svega ubojstvo? Nije li svaki ubojica – prije svega ubojica? Redatelj ova pitanja sasvim
ogoljeno i neuvijeno, postavlja smještajući u središte
predstave smrt pojedinca, kojim se društvo ne bavi,
jer ima preča posla, pa ga sudbina pojedinca ne zanima. Nevolja može biti jedino u tome što je društvo
bez pojedinaca osuđeno na nestajanje. Zoltan Molnar,
Vlada Kaćanski i Simonida Stanković, uložili su sve od
sebe da na najbolji način ostvare redateljeve zamisli,
pri čemu, ipak, treba izdvojiti bogatstvo glumačkog iskaza iskusnog Vlade Kaćanskog. Pored njih predstavi
su pridonijeli: Nebojša Čolić, Peter Sel, Luka Piljagić,
Irena Jakočević, Katarina Bačlija, Milan Marodić, Aleksandar Ugrinov, Zoran Bučevac i Ramadan Azirović.
Scenografiju je pripremio Ištvan Hupko, kostime Milena Đurica, a kompozitor je bio Venko Serafimov .
244. Aleksandar Vampilov napisao je dramski tekst
Rendez-vous u predgrađu, kojeg je u subotičkom teatru
postavio i režirao Aleksandar Tovstonogov (premijera je
održana 28. veljače). Redatelj je o piscu zabilježio: «...
drama Rendez-vous u predgrađu, ili Stariji sin, mogla bi
ući u Guinnessovu knjigu rekorda po broju izvođenja
... To je djelo koje privlači publiku ne samo oštrom
komedijom, raskošnim ulogama već i neobičnom dobrotom, koja je svima nama tako neophodna». Baš tako,
dobrotom koja nam je neophodna, a koje nigdje nema
na vidiku, ni u izgledu, na mnogaja ljeta. Zbog čega je
tako, manje više svi znamo, uključujući i one koji se, uzaludno, prave da ne znaju te se, tobože, zgranuti, glasno,
107
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
čude. Za razliku, Tovstonogov ne pokušava da bude
ono što nije, niti od sebe pravi oriđinala, kome je sve
dopušteno, da bi gluposti koje može da izvede sam ili
uz malu pomoć svojih prijatelja unaprijed bile amnestirane. Njegov odnos prema kazalištu utemeljen je u vjerovanju da su u njemu uloge režisera, glumaca i publike
poznate i određene. Pored ove tvrde vere, očigledno,
drži do nečeg mnogo važnijeg tvrdog rada na sebi i sa
drugima. Dosljedno poštujući klasičan dramski postupak, odbacujući neizvjesnost eksperimenta, eklektičku
razbarušenost i artističke afektacije, zbog čega su se
mnogi udaljili od teatra, Tovstonogov je pripremio predstavu koja, bez pauze, traje dva sata i još četvrt, a da za
sve to vrijeme pažnja u gledalištu ne popušta, budući na
sceni nema praznog hoda, dok je slika sveta koja se na
njoj gradi svedena na prepoznatljive i svima bliske ljudske
odnose. Predstava je lišena maglovitih i nejasnih aluzija
i manipulacija raznoraznim idejama, za kojima redatelji
posežu, kada se bave političkim okvirima konkretnog
društva. Rendez-vous u predgrađu je povratak poznatim i određenim kazališnim vrijednostima, pokušaj da
se gledaocu, bar dok je u teatru, omogući privremeni
beg od užasne zbilje, koja mu nepodnošljivo pritiska,
truje i razara um i dušu, stanje, kakvom je bio izložen i
Vampilov – oca su mu ubili u vrijeme Staljinovih čistki,
a njega su kao pisca proganjali i zabranjivali. Usprkos
toga sačuvao je smisao za istančanost i smiješno, tek
na mahove blago podsmješljiv, u osnovi blagonaklon
prema čovjeku i njegovim slabostima. Posle svih onih
predstava, koje su godinama dominirale subotičkom
scenom pomalo naivno i sasvim uzaludno upirući prstom u suludost, zločin, nasilje, grabež, patološku strast
za vlašću i svekoliku nakaznost ljudske prirode, koja kao
da se sa pozornice preselila u život i glumce i publiku
osvježila je promjena, što ju je ponudio Tovstonogov.
Čovjek nije predodređen da ostane zvijer, bastard, zlica, on može biti i dobar, u njemu ima mjesta i za plemenitost, čak i kada sluti, ili zna, da ga lažu i obmanjuju,
a naročito ako toga nije svjestan. Redatelj je glumcima,
očigledno, pružio podjednake šanse, ipak, ulažući
nešto više u one kojima je to bilo nužnije, što zbog njihovog iskustva, što zbog dugotrajnog igranja unutar
istog manira. Petar Radovanović, Boris Isakov, Željko
Santračč, Luka Piljagić, Sándor Medve, Snežana Jakšić
Čolić i Geza Kopunović, obavili su svoje glumačke zadatke ne štedeći se, ali i sa lakoćom, kojoj mora da je
prethodio potreban rad, što se na sceni uvijek vidi. Tekst
je prevela i dramatizirala Eva Pavletić, muziku je priredio Gábor Lengyel, a izveli su je Marta i István Harkai,
zatim László, Mátyás i Mátyás ml. Lakatos, Edita Feher,
István Maroti, Páll Zsiga, Gyula Jónás i Dejan Đorđević.
102-117
Scenograf je bio István Hupko, a kostimograf Milena
Đurica .
245. Alfred Jarry napisao je dramu Kralj Ibi (Ubu Roi),
a od nje je Haris Pašović, koristeći se dijelovima teksta,
domišljajući ga i dopisujući, pripremio predstavu Kralj
Ibi, ili Tungužani – pristup, koja je premijerno prikazana
4. travnja 1992. godine. Tragom pristupa neka je i potpisniku dozvoljeno poslužiti se dijelom tuđega teksta, kojega je, također, napisao, jedan Francuz, Jean Delumeau
u knjizi Strah na Zapadu ( Le Peur en Occident), u kojoj, u
drugom tomu, na strani 568. možemo pročitati: «Nekada slika Hrista, siromah je od XIV veka postao biće koje
uliva strah. Porast stanovništva, skok cena, siromašenje
najamnih radnika, porast nezaposlenosti, zelenaško otimanje zemlje, prolazak ratnika, sve je to nagomilavalo po
gradovima, ili pokretalo na put, sve više ‘ratobornih skitnica, bez zemlje i plate’, bacalo sve više ljudi u sezonsku
ili stalnu nezaposlenost. Od sada su oni natovareni svim
glavnim grehovima i najveći su neprijatelji svih vladajućih
elita, bez obzira na njihove religijske i ideološke razlike,
bogomdani su rušitelji svih mogućih dinastija, tiranija
i republika, čak i onih koje su međusobno zavađene i
zakrvljene». Upravo zakonitim nasljednicima te sirotinje,
koja se ni do danas nije mnogo izmijenila, pozabavio se
Haris Pašović, čija dosadašnja ostvarenja, odista cijenimo, u svom Kralju Ibiju, nazivajući ih u podnaslovu ovog
scenskog ostvarenja – Tungužanima. Namjeran na slici
svijeta odrediti predio u kojem obitavaju Tungužani – a
njih ako smo ga dobro razumjeli, čine i naši, i vaši, i njevi
i ostali – redatelj se odlučio postići to suludom dernjavom neobuzdane gomile, zatečenom sred pijančevanja
i razvrata, zaglibljenoj u vlastitu dreku, ophrvanoj navalom lajavih psovki, prljavih riječi i užasnih kletvi, zabavljenoj gadnim i besramnim šalama, sasvim omamljenoj
samouništavajućim poganskim i bakanalijskim veseljem.
Ukratko, Tungužani su, neuljudna, priprosta, opaka i zla
svjetina sklona bludu, tuči, otimačini i zločinu, među kojom se ni za lijek ne može naći dobro odgojen, obrazovan i za bilo kakav drugačiji život osposobljen čovjek. Ne
upuštajući se ni u pokušaj utvrđivanja, tko je, kako, zašto,
kada i u kojoj mjeri poslužio kao predložak postavljanja
ovako zamišljenih Tungužana, dužni smo zapaziti tek toliko da su osobine, koje im redatelj pripisuje, vidno i gotovo nekontrolirano prenaglašene, kao u nekakvoj vrućici.
Od toga nam se čini još značajnijim pitanje: Što bi nas
moglo nagnati da se saživimo sa tako viđenim svijetom
u kojem su likovi izvedeni samo do naznaka ili do tužnosmiješne karikaturalne izobličenosti, stvarni tek onda i
u onoj mjeri, u kojoj su u stanju u gledatelju izmamiti
sažaljenje i gnušanje. Zar je to sve? Tako je izgledalo. Ne
108
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
osiguravali im se na taj način, možda i nehotice, alibi i
neka vrsta oprosta za sve ono što jesu i sve ono što nisu?
Nije valjda da se prljave i zagađene vode čovjek može
osloboditi tek ako je popije? Neće li se na taj način nad
nama zauvijek zatvoriti beskrajni krug apsurda?
I još nešto: upotreba jarkih i drečavih boja, ili recimo,
prejakih zvučnih efekata, spada u domenu slobode izbora stvaraoca i sve zajedno može biti dio njegovog
doživljaja svijeta. Pa i dijela publike, pod uvjetom da
to prihvata, jer, možda, ne zna za nešto drugo i bolje,
pa je spremna prihvatiti sve što joj se nudi i podnijeti
sve čemu je izlažu. Najzad, nije li mnogi umjetnik
postmodernističkog senzibiliteta, olako podlegao
iskušenju neumjerenog i sasvim nerazumljivog pretjerivanja, što se vremenom izrodilo u maniristički plićak.
U redu, neka je i tako, ali nevolje počinju ako je usput
zaboravio što nam je, zapravo, želio kazati? Jer da smo
nešto lijepo doživjeli – nismo. Nismo se ni zabavili, jer
je sve bilo preglasno, pretjerano, bez mjere i ukusa.
Jesmo li nešto novo saznali – nismo. A da nam je do
pustog zezanja – i nije. U čemu je onda trebalo da bude
zadovoljstvo odlaska u kazalište – ili već što je ono gdje
smo bili? I što smo ondje ostavili, a što ponijeli?
Tungužane su tumačili: Miodrag Krivokapić, Ana Kostovska, Ferenc Petér, Geza Kopunović, Đorđe Rusić,
Ljiljana Jakšić, Irena Bada, Zoltán Pletl, Júlia Kotroba,
Svetalana Stojkovska, Tibor Sebestyén, Darko Tikvicki,
Manojle Đorđević i Veljko Krstić. Disko ugođaj osiguravaju: Dejan Đorđević, Mátyás Lakatos, mlađi, Vlada
Rusić, Dejan Bašaragin i Darko Tikvicki, na glazbu
Zorana Erića. Kostimograf je bila Jesenka Jasniger, a
scenograf István Hupko.
246. Polazeći od Woyzecka rano preminuloga pjesnika i dramatika Geogra Büchnera (1813.–1837.) zatim
tekstova Jánosa Pilinskog, Otta Tolnaija, nepoznatog
bolesnika šizofrenije, nadalje, služeći se raznim leksikonima, udžbenicima, priručnicima prirodnih znanosti i
improvizacijama zabilježenim tijekom proba, András
Urbán, student režije na novosadskoj akademiji u klasi
Vlatka Gilice, pripremio je ispitnu predstavu, premijerno izvedenu 11. travnja 1992. godine. Sudionici u
predstavi, uglavnom studenti glume, pozvali su nas da
se svi zajedno zapitamo što, danas, znače riječi: ljubav,
dobrota, ljepota, sloboda, istina, pravda? Imaju li one,
bilo kakvog, značaja i smisla? I zar ne bi trebalo da se
iza njih naziru temeljne i općečovječanske vrjednote
od kojih su sastavljeni prošlost, sadašnjica i budućnost
svakog pojedinca i zajednice?
Djeca, mladi, nezbrinuti, prepušteni sebi, nedovoljno
očvrsnuli, zarobljenici nemilosrdnih okolnosti – koje
102-117
ne mogu i ne žele razumjeti, niti su za njih odgovorni – stoje izgubljeni sred ubitačne jednoličnosti i trenutno nepopunjive, smislene, praznine. Svijet koji ih
okružuje, način na koji žive, oni i njihovi roditelji – u sve
više nagriženim obiteljima i društvu koje se naočigled
i nezadrživo raspada – nije ni nalik onom što traže, uz
to ih svakodnevno i drastično, podučava da su, ako
se ništa ne izmijeni, po svoj prilici, lišeni bilo kakve
budućnosti – o sigurnoj i izglednoj, da i ne govorimo.
Budući se, vidno, razlikuju od svojih očeva – koji su, uglavnom mimo svoje volje, nasilno kaljeni u crno-bijeloj
tehnici, po metodu Ostrovskog – nisu spremni svoju egzistenciju svesti na, tobože, hamletovsku dilemu: Stvarati povijest ili je trpjeti, po sebi dovoljno mudri da znaju
kako su obe krajnosti dva pola istog, pogubnog, megakič rezona, od kojeg se ničem dobrom ne mogu nadati,
pa i kada ne umiju sasvim jasno artikulirati razloge svog
neslaganja, slute: besmisao se, ipak, ne može osmisliti,
čak i ako ne znaju za stav O. Špenglera koji glasi: «Svaki
kulturni ciklus je poseban, zatvoren u sebe i prolazan».
Od toga je mnogo jezivije saznanje o prolaznosti
jednog jedinog života kojeg imamo i kojega nam, ne
tražeći naš pristanak, bezobzirno arče najrazličitiji marginalci – oni izmakli kontroli razuma, etike i morala,
lišeni vjere u ljude ili u Boga – što su ključni razlozi potpunog povlačenja mladih u sebe, bolesno zabavljenih
vlastitom osobnošću, svijetom svoje mašte, ravnodušnih
prema okruženju koje ne razumiju i odbijaju, a koje bi
pod svaku cijenu da ih zatvori u neprihvatljive civilizacijske i kulturološke kaveze. Autizam je, dakle, kao i svaka
druga, bolest – višedimenzionalna. U njoj su sadržani svi
uzroci i posljedice. Ona je tragičan znak neprihvaćanja
skučenog života, sabijenog na prostor animalnosti,
lišenog ljubavi, humanih vrijednosti i mogućnosti izbora. Pred ovim zidom individua – ako ne osjeća sigurnost uz najbliže, ili ako nije našla pribježište u pukoj
pripadnosti krdu – protestno i najčešće bespovratno,
zamrzava svoj život sklanjajući se u vegetiranje i regresiju, pokušavajući, ovim činom, poništiti izostanak smisla
egzistencije i onih koje napušta ne bi li ih tako kaznila,
jer je zbog njih natjerana na bijeg u bolest.
Odabirući autizam za motrišnu točku, András Urbán
i njegova ekipa, suočili su se sa nizom teško rješivih
zadaća, koje se svode na problem prikazivanja nutarnjeg doživljaja svijeta i vanjskih slika, koje su uzrok tih
doživljaja, pogotovu što su se odlučili, da komunikaciju
sa gledalištem grade preko svojih tijela, koristeći verbalni
iskaz samo kao dio ukupne zvučne podrške predstavi.
U teatru, kakvom ga oni danas vide, na djelu je
vještina tijela u pokretu, njime bi da nam pokažu što
se dešava u duši, zbog čega im se znoj miješa sa su109
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
zama. Otuda, neuobičajena, žestina obraćanja, koja
može fascinirati, ali i zasmetati, što će reći – osjećanju
za mjeru, očito je, nisu posvetili dovoljno pozornosti.
Složenost i dubina ljudskih trauma, teško je izvediva i
prikaziva samo pukim uvećanjem fona, koji je morao
ostati tek okvir, unutar kojeg je valjalo naći načina
za više suptilnosti. U predstavi su učestvovali mladu
glumci, mahom studenti na novosadskoj Akademiji.
Zoltán Pletl, Valéria Szántó, Zoltán Lipinszki, Ferenc
Péter, Silvia Baranyi, Hermina Erdei, Attila Szabó, Zoltán Molnár, Gyula Francia, Attila Korácsonyi, kao i
Árpád Bakota, te Luka Piljagić. Glazbu je pripremio
Szilárd Mezei, pored njega u izvođenju su učestvovali
Tibor Takács i Imre Tóth. Kostime je ostvarila Jasenka
Jasniger, a scenografiju István Hupko4.
247. Premijera djela Iréne Kiss (1947.), pod naslovom Sanjah jedan grad (Álmodtam egy várost), prikazana je 8. ožujka 1996. Dramsku igru u dva djela
ove budimpeštanske spisateljice režirao je njezin
sugrađanin Zoltána Seregi (1953.), k. g. a dramatizirao ju je Péter Böszörményi k. g. Uloge se tumačili
Ferenc Karczag, k. g. iz Békéscsabe i Karolina Lenner
(1975), studentica treće godine Akademije umjetnosti
iz Novog Sada. Scenografiju je izradio István Hupko,
a kostime Gabriella Jónás.
Djevojka po imenu Níkó stiže u Budimpeštu, odnekuda iz jedne od mađarskih, manjinskih periferija.
Možda iz Slovačke, možda iz Ukrajine, iz Erdelja ili
iz Vojvodine. Dolazi u glavni grad matične zemlje da
bi ondje stupila u fiktivni brak i tako pokuša eventualno pronaći rješenje za svoje životne nedaće, zbog
kojih je bila prinuđena napustiti mjesto rođenja i svoju
domovinu. Recimo, zbog sve većih jezičnih barijera,
recimo zbog sve žešće asimilacije, recimo zbog besmislenosti rata, recimo zbog sve nepodnošljivije bijede. Ili, zbog svega toga zajedno.
Budimpeštanac Sándor, više polupijanac, no poluumjetnik, koji živi od toga što pomalo čita, prevodi i piše
voljan je pomoći joj i stupa sa njom u nazovi brak.
Tijek njihova susreta, plima je i oseka suzdržanog
pokušaja uspostave komunikacije i rasvijetlit će gledatelju neke od razlika koje postoje između pripadnika matične nacije i njenih manjina. A te se razlike
vidno očituju u načinu razmišljanja, u pogledu na svijet, u određivanju i rasporedu životnih vrijednosti, one
su i prijeporne razlike leksičko-semantičke prirode, a
pored toga su i neke vrste emotivnih ala što ih troše i
proždiru, etc. (Razumije se, nismo ih sve ni pobrojali).
4 Usp.: M. Miković, O autistima i ostalima, Subotičke novine 24.IV.
1992.
102-117
Redatelj se poduhvatio da kroz igru, protkanu s nešto
ironije, sarkazma i kontrolirane patetike, a na mahove,
iskrenih ispovijesti osoba na različite načine prikraćenih,
slomljenih i otuđenih, pokaže jednu od uporišnih
točaka dramskog teksta: u kojoj mjeri su zapravo «i
tamošnji i ovdašnji», upućeni jedni na druge, te da jedni
bez drugih uistinu i ne mogu. Irén Kiss i ne krije da se
zalaže za znatniju i kompleksniju uzajamnost matice i
njenih manjinskih periferija, između kojih, barem njeni
pripadnici, ne bi trebali uspostavljati nepremostive razlike, već kad ih državne granice razdvajaju. Premda, i
ona dobro zna da su njene želje i stvarnost u raskoraku.
Dok se Sándor, uglavnom uzaludno troši, nastojeći
ostaviti dojam sitnog velegradskog, nihilističkog ignoranta, čovjeka kojega, tobože, ni malo ne zanimaju
prošlost i budućnost, povijest i utopija, već samo puka
opipljivost tvrde realnosti. Drugim riječima, zagovara
kako vječnu i uglavnom banalnu sadašnjost treba što
potpunije iskoristiti i uzeti joj sve što se od nje može
ugrabiti. Scenska radnja, međutim, sve više razotkriva
do koje mjere je on temeljno uzdrmana, nesigurna i
nesretna osoba, čovjek kojem je i te kako potrebna
potpora, budući da je ostao bez prepoznatljivog
smjerokaza, ukliješten i blokiran između još neugaslih
muških želja i straha od mogućeg poraza. Upravo iz
tih razloga on će, tobože, samouvjereno reći:
– Znate ja ne volim gubitnike. A ako biste sada makar
malo bolje pogledali ovaj stolić vidjeli biste po njemu
da je gubitnički. Izbačen je odnekud s boljeg mjesta,
poliven je rakijom, izjedaju ga crvi, gagrica, što ja
znam. Ali ga neću ispitivati. Ovdje je, kraj. Odakle
dolazi, što će biti s njime, nije zanimljivo. Bez historije
je i predstave o budućnosti. Koristim ga onome čemu
služi. No, vidite, tako je i s vama ...
A djevojka Níkó – koja isprve govori prigušeno, tiho
i suspregnuto, poluglasom nam sugerirajući kako je
tamo odakle ona dolazi preporučljivije ako ljudi poput nje nisu odveć glasni na ulici, u prodavaonici, uostalom bilo gdje, uključivši i vlastiti dom – uočljivo je
vitalniji sudionik toga scenskog dvojca bez kormilara.
Bez kormilara, radi toga, jer su u cjelini gledano oba
igrača lišena nedvojbene predodžbe o vlastitu mjestu
u svijetu koji ih zarobljava. Ipak, doima se, kako Níkó
ima nešto veću šansu, ona je tek na početku, njena
snaga još nije satrvena, napose ona je vjerodostojnija
već i po prirodi svoga ženskoga bića, stoga očekivano
bliža uspješnom traganju za kakvim-takvim izlazom.
Istini za volju tekstu Iréne Kiss mogle bi se tražiti (i naći)
stanovite zamjerke. Primjerice zbog scenski posve nefunkcionalnog lamentiranja glede nekadašnje tijesne
povezanosti metropole i njenih ondašnjih rubova, koje
110
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
se ne usudi odmaknuti od kolokvijalnosti općeg mjesta,
potapajući u mahom ispraznu retoriku ovo nadasve
bolno pitanje koje mnoge pogađa. Premda je, dakle,
izostalo suptilno propitivanje odnosa matice i periferije,
dramsko djelo Irén Kiss, ipak, nije lišeno vrijednosti, ono
sadrži dovoljno univerzalnih poruka, koje se mogu ticati bilo kojeg naroda i njegove nacionalne manjine u
susjednoj državi. I što je možda još i važnije, bilo kojeg muškarca i bilo koje žene, ukoliko su izgubljeni u
ovom zbrkanom, pače kaotičnom vremenu i prostoru.
Ove mogućnosti teksta redatelj Zoltán Seregi mogao je
i bolje iskoristiti, što bi vjerojatno pridonijelo tomu da se
(nezaobilazna?) plačevnost nad minulim svede na pravu (podnošljivu?) mjeru, kada te u žižu mogla dospjeti
neusporedivo izazovnija priroda susreta i (silom okolnosti) uspostavljenog odnosa između sredovječnog
muškarca, zatečenog na razvalinama vlastite egzistencije i mlade žene koja će na njega naprosto nabasati
tražeći put kroz život. Unatoč izrečenih zamjerki, potpisnik je predstavu promatrao sa zanimanje i ne bez zadovoljstva, poput većine nazočnih u prepunom gledalištu.
Zasluga pripada glumcima, svježoj i neosporno darovitoj Karolini Lener i njenom znatno iskusnijem partneru
Ferencu Karcagu. Njih dvoje publici pružaju dovoljno
poticaja i povoda da ponovno poželi poći u kazalište .
248. Može li se Shakespearov Hamlet postaviti s
glavnim osloncem na dosjetku u stilu: «Neka visi Pedro!» Ovo se pitanje nametnulo nakon premijere u
KPGT-ovom Age d’ or-u od 22. VIII. 1996. kada smo
vidjeli kako ga je Filip Gajić izrežirao (a znamo li tko
ga je iščitao i dramatizirao?), prikazujući nam ga kao
izdajicu i masovnog ubojicu. Sic! Idući u susret staroj
predrasudi «o glumcu koji upražnjava: Zanat nečasni
i potišten5» pokazao nam je Hamleta krivog za sve
znane i još neotkrivene nepodopštine, nemoral, grijehe i zločine u ovom dijelu svijeta. Čak, mjestimice,
s neskrivenom natruhom da bi on mogao biti glavnim
krivcem za vaskolike grijehe čovječanstva. Sic!
Dakle, najzad znamo u koga dovijeka treba upirati
prstom zbog ratnih strahota u Vijetnamu, Kambodži,
na Balkanu, uostalom, bilo gdje? Hamlet je taj koji je
skrivio smrt stotine tisuća ljudi? Hamlet je dao znak
odabranima da crveni komunistički plašt preokrenu
na njegovu crnu, naci-fašističku, stranu? Hamlet je
svaku večer pažljivo dozirao i ovisnicima dodavao
otrov na žlicu, u kutlaču? Zbog Hamleta su toliki
ljudi ostali bez bližnjih, pravne sigurnosti, krova nad
glavom, prošlosti i budućnosti?
5 Usp.: Boro Drašković, Kralj majmuna, Prometej - Sterijino pozorje,
Novi Sad 1996., 14.
102-117
Sadašnjost da i ne spominjemo. U nju im je Hamlet udijelio svoje najjače adute; pravo na izolaciju,
nestašice, zime bez struje i grijanja, siromaštvo, bijedu, glad, bolest i uniženost. Hamlet je ljude gurao u
provaliju grijeha? Hamlet ih je nagonio u zločin koji će
se neizbježno desetljećima spirati, okajavati i plaćati,
kao u slučaju Njemačke, Japana, etc. Hamlet je taj
zbog kojeg se ljudi ne odupiru zlu i ne vide što im se
dogodilo, gdje su dospjeli i kuda sada mogu da idu?
Može li se tako igrati (onaj Shakespearov!) Hamlet?
Može! Što da ne! Ovdje je, ionako, sve moguće. Pogotovo, ako tako treba! I ako previdimo izvjesne sitnice.
Tada Hamlet više nije čovjek od krvi, mesa, mozga,
duha, osjećanja i skrupula već se svodi na, u osnovi,
netočnu i neistinitu tvrdnju da je homo sapines puki
kod zla. Stvor koji nikada neće sići sa staze zločina.
A ako je već takav, tada dvonožac, dvonošcu, može
činiti samo zlo, i neka to i ubuduće čini, jer njime svejedno i zauvijek upravljaju demonske sile. Nedostaju
mu još samo pripadajući rogovi (jedan na čelu i pet na
glavi), rep i sposobnost levitacije (što vješto krije, kao i
drugi podložnici New age).
Otuda ni u jednom od likova iz ove predstave nema
ni trunke vjere u drugog čovjeka, a ni prema društvu
u kojem su prinuđeni živjeti? Nijedan lik ne pokazuje ni najmanju želju suosjećati s drugima, izboriti se
za drukčiji svijet i svoje mjesto u njemu. Svi su ovdje
loši momci i ustrajavaju na pogrešnoj strani. Hamlet
je postao masovni ubojica, jer mu je i stric-očuh-kralj
ubojica, koji podvodi sinove, kćeri, dvorjane, puk. Jednom ove, jednom one, zarad novca, dakako. Sve je,
znači, moguće, osim dobra! Ako je tako onda ovdje
ništa nije ni sveto, ni važno? Najmanje ljudski životi? A
tek nekakvo društvo? Ionako ovdje svi s koca i konopca, s đubrišta pokupljeni, dotrajavaju sred sveopće
truleži, zastarjelosti i prevaziđenosti?
Zar će se zato, parafrazirajući Nietzschea, jedan od
likova obratiti gledalištu riječima: «Kada je nešto sklono
padu, onda to treba još i gurnuti»? Treba, dakle, neprestano rušiti? Rušiti, rušiti i samo rušiti? Svakoga i sve? A
tko će graditi? Tko podizati? Najzad, što može ostati
na sceni nakon što su bezvremene osobine danskog
kraljevića, koji je stotinama godina oličenje vječite
čovjekove sumnje, upitanosti, suptilnosti, delikatnosti,
retoričnosti, etc. i njegovo, univerzalno, skrupulozno JA,
ovdje preoblikovano na mutavog, bezglasnog, balkanskog brodolomnika, sred neodredljivog MI okruženju?
Nakon što je prikazan kao lik koji do pola predstave ne
zbori ni muuu, ni beee, već samo baza po sceni, a od
pola predstave, pa nadalje, čim progovori, započinje s
divljim pokoljem. Ništa! Zakonomjerno ostaje samo
111
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
potpuna praznina. Dovršen entropijski proces. U tom
okruženju uzalud, oni koji su već mrtvi staju pred sudbeni sto – predsjedava mu jedini pošteđeni lik, Dijete
– da svjedoče kako ih je Hamlet pobio, pa kad ga osude na smrt, odande iz groba, redatelj im dozvoljava
da se još malo krevelje, i kraj. Pedro-Hamlet je odigran,
gledaoci mogu kući.
A katarza? Što ćemo s njom? Ona je izostala jer više
nitko neće slušati histerična laprdanja? Zbog izgubljenog rata i jer je došao kraj nacionalističkim lumperajkama? I jer bi sada netko morao platiti ceh? Ali,
tko će ga platiti? Da neće oni koji su drpnuli lovu pa
sad viteški i mudro šute?! Ili će plaćati oni kojima je ostavljena tek katastrofalna stvarnost? Samo prije toga,
obavezno, trebaju pogledati maglovita trabunjanja i inscenacije o nekakvoj svojoj, tobože, kolektivnoj krivici.
Zato je u KPGT verziji Shakespearov Hamlet ambulantno obrađen i preoblikovan u Pedro-Hamleta? On
je privremena ili trajna zamjena za imena i prezimena
krivaca, za sve što se ovdje dogodilo? Odista, tko je
zapravo taj Pedro-Hamlet, ili već kako se zove? Može
li se s njim stići do neminovnog suočavanja sa svim posljedicama koje je izazvao? Najzad, može li se očekivati
da će se bilo koje JA preko tog pedro-hamletovskog
sindroma, nasilno preobraćeno u MI, bilo kada suočiti
samo sa sobom na putu katarze? Uostalom, KPGT bi
da bude scena, a ona je bez katarze, koješta. Na ovo
pitanje ni redatelji, a ni (neimenovani, sic!) dramaturg
nisu našli odgovore? Ili ih se plaše? Ta, zar ima mjesta,
bilo kakvom, strahovanju poslije svih onih junaštava što
su nam ih pokazali raznorazni Pedro-Hamleti iz cjelokupnog ovog podneblja? Zar ima? A tako bi dobro bilo
ponovo, kao nekada prije, ući u samoposlugu i izići iz
nje bez ogorčenja. Odvesti dijete do škole. Otići na
posao. Raditi. Zaraditi. Živjeti od zarađenog. Ne obarati pogled pred susjedima, sugrađanima, pred svijetom.
Gledati ljudima u oči. Putovati, bez ograničenja, ucjena
i ponižavanja. Imati sna. Mirnog sna. Spavati, i možda
sanjati. I više nikada i nikomu ne dozvoliti da zakrekeće
iz moralne ili bilo koje druge žabokrečine.
U knjizi «Subotičke senke» (Subotica 1994., str. 28.)
opisujući sudbine raznoraznih subotičkih kupatila
Boško Krstić primjećuje: «Posle, kada su izgleda ustanovili da su se napokon svi ljudi okupali, gradski oci su
zatvorili sva subotička kupatila.» Nešto kasnije, kada im
se učinilo da su se već svi dovoljno navozali, gradski
oci su ukinuli i tramvaj. Još prije toga Operu i Balet, pa
svojevremeno najbolji Filharmonijski orkestar u zemlji,
a zatim, su došla na red i kazališta. Subotičanima su ostavljene samo kavane i pogotovu krčme. I Buvljak, razumije se. I pravo da desetljećima budu u samom vrhu
102-117
gradova sa najviše samoubojstava u Europi. I ubojstava
u vrijeme rata koji nije ni vođen, pa prema tome nije
ni izgubljen, makar se jedno vrijeme činilo da će biti
dobiven, uoči potpisivanja primirja u Daytonu. «Kakav
grad – takav i Shakespear», odbrusio je, davno, jednom
Matija Poljaković, najizvođeniji ovdašnji dramski pisac
svojim kritičarima, pa bi se sukladno tomu moglo reći:
Kakav grad – takav i Hamlet? Najzad, zašto ne i PedroHamlet? Ipak, hvala lijepa! Ubuduće, samo Hamlet,
onaj Shakespearov, da ne bude zabune. Pedro-Hamleti
neka izvole dugo i zamišljeno vidati rane svojim beogradskim, zagrebačkim, sarajevskim i inim gospodarima. Scena i kazališna umjetnost nisu za jednokratnu
uporabu, a Shakespeare i njegov Hamlet nisu ni nalik
pakovanju tampona6.
249. Premijera komedije Matije Poljakovića Jedna cura
sto nevolja, održana je u Hrvatskom kulturnom centru
Bunjevačko kolo, 9. ožujka 1996. Godine. Prisjećajući
se ove izvedbe, podsjetimo se kako je tridesetih godina
XX. stoljeća film, navodno, umalo došao glave kazalištu.
A šezdesetih godina televizija, navodno, umalo dolazi
glave filmu i kazalištu. Osamdesetih i devedesetih godina, pak video, igrice i kompjuteri umalo su došli glave
televiziji, filmu i kazalištu. A, naročito kazalištu! No,
ipak, teatar je nekim čudom opstao. Dobro, preživio
je, ali što je kazalište – danas? Koga ono može, sada
i ovdje, uopće – zanimati!? Kome bi se ono, danas i
ovdje, trebalo obraćati u pokušaju uspostave komunikacije!? Tek malom broju umišljenih i zanesenih!? Ako
je tako, tko su onda bili svi oni ostali koji su 9. ožujka
1996. godine napunili salu HKC Bunjevačko kolo? Aveti? Sablasti? Samo za tu priliku uskrsli bastardi? E, pa
neće biti da je tako! Više od četiristo prodanih ulaznica
i preko stotinu ljudi koji su predstavu otpratili stojeći, u
dnu sale, svjedoči nam da je fenomen teatra i publike
željne da čuje živu materinsku riječ sa scene nadjačao
sva ne/civilizacijska iskušenja. I još; da su ljudi koji su
došli da čuju i da gledaju – reagirajući na ono što je
prikazano, smijehom, komentarima i pljeskom – potvrdili da je i dalje živ dramski opus Matije Poljakovića
(1909.–1973.) zajedno s njihovom neugaslom potrebom da im se netko obrati s tim, njegovim, navlastitim
za scenu pisanim djelom.
A, tko im se obratio? Amateri, entuzijasti, zanesenjaci.
Najzad, tko bi drugi? Svi ostali su već poumirali, ostarjeli, netragom nestali ili su se posakrivali po mišjim
rupama, bar dok ne prođe ovo vuneno vrijeme. Obra6 Usp.: M. Miković, Neka visi Pedro, Subotičke novine, 30. VIII. 1996.
112
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
tili su im se oni koje nitko nije ukazao da je teatar opasniji od alkohola i droge i svih ostalih bolesti ovisnosti.
Zašto? Zato jer publika preko glumca i scene prodire
kroz prostor i vrijeme, različito od prostora i vremena
svakodnevnog života, da makar na kratko zadovolji svoje želje i potrebe. A ponajviše one koje su reducirane,
nad kojima su uspostavljeni rigidni mehanizmi kontrole
i potiskivanja, ostvarujući u gledalištu privid slobode
unutar umjetničkog postupka, koji se rasprostire od
stvaranja života do njegovog potpunog uništenja.
Pokazujući publici važnost i beskorisnost rituala i mitova, ne/sposobnost prevladavanja prirodnih nužnosti,
mnijenja društvenih struktura, preuređenja društva i
prirode, najzad svog vlastitog bića, glumac neposredno
dopire do dna svakog dvopapkara (kako nas je znao nazivati Krleža), vječitog pobunjenika žednog božanske
moći, a prinuđenog na pogodbu i nesposobnog da
izbjegne kolektivni život. Ovom paradoksu prethodi
apsurd uspostavljanja istinitosti imaginarne, dakle, nestvarne osobnosti čiju uvjerljivost glumac mora postići
tijelom i govorom. Postupak zbog kojeg je, otisnemo li
se još dalje u prošlost, predstavljanje božanskih likova,
u «arhaičnim» društvima u određenoj mjeri bio i sveti
čin koji je glumca gotovo udaljavao od svakodnevice
i činio ga pomalo nedodirljivim, osiguravajući mu auru
šamana i vrača, osiguravajući mu izvjesno prokletstvo
neodvojivo od njegove ličnosti. A jesu li za sve to znali
amateri iz HKC Bunjevačko kolo kada su se poduhvatili
da izvedu komediju Matije Poljakovića Jedna cura sto
nevolja? Sasvim sigurno nisu znali! I, hvala Bogu što za
sve to nisu znali, jer se inače, sasvim sigurno ne bi ni
upustili u ovu avanturu. Što bi dalje trebalo činiti? Igrati,
neprestano igrati, i usavršavati igru, jer dvonožac nije
samo homo faber, već je i homo ludens. Vraćati se u
pojedinačno i zajedničko djetinjstvo, u nepresušno
vrelo iz kojeg ljudi širom svijeta, i oduvijek i zanavijek,
crpu odgovore za danas i budućnost .
250. Praizvedba monodrame Ilija Troskot i njegova dica
što ju je napisao Josip Klarski, održana je 27. ožujka
1998. godine u sali HKC Bunjevačko kolo. Lik Ilije Troskota tumačio je Jakov Vojnić Tunić, u režiji Josipa Baića
i u scenografskoj postavci Šime Peića. Ovu monodramu
Josip Klarski (1927.-1997.) pisao je pred kraj života, već
kada je bio svjestan da je u vlasti neizlječive bolesti.
Stječe se dojam, ispisao ju je u jednom dahu, no, baš
to nas upućuje na oprez. Veća je vjerojatnoća da je
tekst rađen dugo i pomno, uz pažljivo promišljanje svih
pojedinosti i dosljedno uklanjanje suvišnih dijelova, sve
dok autor nije osjetio da doseže puninu oslikavajući lik
Ilije Troskota, njegove obitelji i okruženja za koje se ne bi
102-117
moglo reći da ih je obasulo blagonaklonošću i životnim
radostima. Usprkos tomu (ili, bolje reći, upravo, zbog
toga?) životni naboj Troskotovih raste poput nevidljivog,
zaštitnog, zida svaki put kada svijet i prilike nagrizaju njihove sastavke. A tko su, uopće, ti – Troskotovi? Od koje
su oni fele? Troskot (Polygonum aviculare) je tipična biljka gaženih terena, polegla ili uspravna, žilava je i gotovo
neiskorjenjiva. Raste gdje je nitko ne sije, i onamo gdje
je dobrodošla i tamo gdje bi da je uklone, smatraju je za
korov u žitima i drugim usjevima, voćnjacima i vinogradima, između cigala (pitajboga koje godine) flasterisanih
avlija, a tek na njegovanim tratinama ... Znalci tvrde, taj
i takav troskot, kozmopolitska je vrsta. Josip Klarski je,
jamačno, imao na umu neke od nabrojanih osobina,
pripremajući se za pisanje monodrame, razmišljajući o
karakterizaciji i identitetu njenog protagoniste. Može biti
je i prezime Troskot odabrao u času kada se opredijelio
za uporabu dijalekatske riječi nalazeći u govoru, kulturi
i posebnosti bačkih bunjevačkih Hrvata poticaje koji
su mu omogućili da crpi prijeko potreban dramski supstrat iz «jezičnog pamćenja» i izuzetne kompaktnosti
bunjevačkog govora. Ondje ga je i pronašao (što može
biti poticaj za poseban rad).
Pišući tekst monodrame, vrstan i osvjedočeni prozni
pisac Josip Klarski, uspješno je izbjegao pripovjedačko
naglašavanje središnje teme, a postavljajući je iza
priče, efektno ju je pretvorio u izvor dramske napetosti i pokretački mehanizam dramske radnje. Napetost
je uspostavljena tijekom jednog od mnogih popisa
pučanstva, zbog kojeg će Ilija Troskot dospjeti na
sud jer je, navodno, izvalio: – «Teško narodu ako mu
država ima tako ružno službeno lice» – (previđajući
mogućnost da upravo tada izriče neku vrstu verbalnog
delikta) isprovociran pojavom stanovitog Gavre, (p)
opisivača. I još zato jer se s tim Gavrom (ružnog, dakle, lica) sporječkao oko toga jesu li sva njegova i djeca
njegove supruge rođena braća i sestre, budući da djeca
iz ranijih (njenih) brakova nose različita prezimena.
Dok čeka ispred sudnice Ilija Troskot u ispovjednoj
bujici riječi prebira po svom i životnim putovima
ukućana, razmišlja o susjedima, o državi i njenim
karakteristikama. Čudi se što ona (država) svako malo
popisuje stanovništvo. Ta, zar ona furtom gubi spisak
čeljadi? Ta, što joj je? I sve tako, i etc.
Odričući se mogućnosti (izbjegavajući je?) da konsekventno progovori o toj i takvoj državi, i (već jednom) nužno izrekne o njoj svoj sud, pisac usmjerava
gledaočevu pozornost prema komičnim (i potpuno
bezopasnim) posljedicama koje proističu iz zbrke
što nastaje zbog mnoštva djece iz više brakova. Ona
postaje potpuna kada Troskotov najstariji sin i najstari113
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
ja kći njegove supruge odluče da se vjenčaju, jer im je
onaj Gavra (svima znanog sad već lica) otkrio da nisu
u krvnom srodstvu, makar im se oduvijek činilo da su
pripadnici jedne familije.
Nabrajajući tko će što komu postati u njihovoj obitelji,
ako doista dođe do braka dvoje mladih, pisac znalački
gradira netom nastalu komediju situacije, a član
Dramske sekcije HKC Bunjevačko kolo, Jakov Vojnić
Tunić, usmjeravan bogatim scenskim glumačkim
i redateljskim iskustvom Josipa Bajića, koristi ovu
mogućnost ispitujući granice svojih sposobnosti,
vješto i odmjereno preplićući državnu s obiteljskom
zavrzlamom. Pozornicom vlada sadašnjost, drama
je ono što se događa i vidljivo pokazuje postojanje.
Mada se pretežito ogledao s pripovijetkom, romanom i kronikom Josip Klarski, uspostavio je svoju
monodramu ne kao prošlost ispričanu u sadašnjosti
već kao očevidnu istinu koja se upravo zbiva pred gledateljem. Jakov Vojnić Tunić idući njegovim tragom
ostvario nam je živog čovjeka s realnim problemom
– i kralježnicom. Guje se snalaze u svakom sistemu,
ljudima je mnogo teže. Ilija Troskot i njegova dica dospjeli su bez krvi, suza i velikih uzbuđenja u povijesni
vagon treće klase i njime putuju nekamo, neznano
kamo, bez kraja i konca. Samo putuju i putuju.
EPILOG I. – Živimo u neraslojenom društvu u kojem
se ponekad se ne zna pouzdano tko je i gdje je, ni domicilno, ni nacionalno, ni socijalno, ni politički, ni kulturno, gdje vlada opasna zbrka u politici, u moralu i u
kulturi, gdje nesigurni u svoje podrijetlo, u nacionalne
korijene i mjesto u svijetu, postaju nacionalni i politički
lideri zagovarajući ideje o nacijama o kojima imaju
mutne i ne baš posve jasne predodžbe, učvršćene
sumnjivim znanjem i mitovima, ali im zato ne manjka
nadmenosti, isključivosti i mržnje za sve što im ne liči
na njihove avlije, šupe, čardake i peradarnike, gdje nesigurni u svoja znanja i svoju ulogu u društvu dospijevaju na čelo vodećih institucija u kulturi i obrazovanju,
u akademije i na sveučilišta, postaju direktori knjižnica
i kazališta, direktori i glavni urednici novina, radija i
televizije. Zar je onda čudno što se umjesto raznovrsnosti i osmišljenosti u prostoru političke kulture širi tek
manira političkog promiskuiteta, što u ljudima izaziva
tek podsmješljivo gađenje i odbojnost.
Mogao bi se steći dojam da nacionalističke, nacionalne
i poneke samozvane građanske reprezentacije, doduše,
nesvjesno ali samoubilački uporno nastoje dokazati
kako je Karl Marx bio u pravu kada je poslije 1848. godine napisao onu svoju nadmenu i uvredljivu opasku
o Južnim Slavenima kao mutnom, nejasnom, nepouz-
102-117
danom i nehistorijskom etnikumu koji nema nikakve
prošlosti, pa ni budućnosti iz čega slijedi da im nije ni
potrebna bilo kakva vlastita država, ili države, ergo, ako
u njih takve tvorevine i nastanu, pomoću štapa i kanapa,
neće biti dugog vijeka. Nije li se baš to dogodilo, i još
uvijek se događa. A budući svemu dugačkom dođe
kraj, kada će već jednom i tomu jadu i kalu?
Možda nikada, sve dok su u prostoru politike neotporni
prema ubijanju, pljački, prljavom i krvavom novcu, sve
dok građani takve ne najure s javne scene, sve dok ne
onemoguće one koji ih pomažu, kojekakve političke
vrdalame, kokete, prostitutke i druge kojima ništa ljudsko nije strano, njima je sve svejedno pa zato i moguće,
oni su oduvijek objekt političke manipulacije, pa i druge
mogu vidjeti samo kroz manipulaciju, a sve ostalo za
njih je šarena laža. Ima li, onda, bilo kakvog smisla govoriti kulturi? Razumije se ima, jer nešto nas ovdje još uvijek
održava u životu, a mi ne znamo pouzdano što je to.
Zato za početak počistimo smeće, svatko ispred svoje
kuće, okupajmo se i upristojimo se i, što je važnije,
priklonimo se institucijama građanske političke procedure, a one počivaju na jasnim i strogima pravilima,
dužnostima, obvezama i pravima, za što je potrebno
ovladati najrazličitijim znanjima i konsekventno se
pridržavati moralnih, etičkih i drugih normi. A može li
se izgrađivati kultura s ljudima čije pamćenje ne dopire
dalje od granica njihovog djetinjstva i koji bi od toga
htjeli izgraditi cjelovit pogled na svijet, koji umjesto
pouzdanosti, požrtvovnosti, strpljenja i istrajnosti stalno
ističu zahtjeve za nečim novim, uglavnom za nekakvim
pseudo i nadri-humanim svijetom, koji postoji samo
u njihovim euforičnim i neprevrelim vizijama, dok,
tobože, tragaju za nekakvim uljudbenim pomakom.
Koliko puta još treba ponavljati preskupo plaćenu
grešku? Dokle dokazivati da zahtjev za novim i
drugačijim samo onda ima smisla ako će to novo
odista donijeti drugačiju, višu kvalitetu života. Dok ti
uvjeti nisu ispunjeni, zahtjev za drugačijim, zapravo
je, zahtjev za rušenjem svega postojećega, pa i onoga
sa čim nismo bili zadovoljni, ali osigurava kakav-takav
život, u svakom slučaju bolji od stanja permanentnog
kaosa i beznađa. Najzad, svi znamo kako se zovu ljudi koji pod svaku cijenu ruše staru kuću dok još nisu
izgradili novu. Nešto nas ovdje još uvijek održava u
životu, a mi ne znamo pouzdano što je to.
EPILOG II. – Primjer takvog rušenja starog i ume
nečega, tobože, novoga i obećavajućega, nazovi europskoga, svjetskoga, bitefovskoga, itd. zbio se i u
prostoru subotičkog kazališta kada je, iza uzbudljivih,
zavodljivih i raznovrsnih predstava ponuđenih na
114
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
Shakespeare-festu i Molière-festu, na repertoar dospjela
samo jedna jedina, beskrajno dosadna predstava. Kada
je od koncepta europskog pučkog teatra kako su ga
nazvali njegovi kreatori – a kojeg je većina Subotičana
prihvatila, zdušno podržavala, financijski podupirala,
rado posjećivala i s ponosom o njemu govorila, idući
za njim gdje god se oglašavao kazališnim događajem
– preostao tek tužno ogoljeni pučki teatar pretvoren
u smetlište, ispunjen urlanjem i pucanjem, teškim i
ružnim riječima, optužbama i srdžbom.
Sretna je okolnost što praktičnim Subotičanima nije ni
na kraj pameti da se bacaju u lažne dileme i iscrpljuju
pitanjima: Imaju li oni pravo na promjenu i ako imaju
na kakvu promjenu? I hoće li netko biti kivan i ljut na
njih što im je dosadilo sjediti na đubrištu i jer im je,
namjesto tobože bitefovskog, svjetskog ili bar europskog pučkog teatra dozlogrdilo gledati diletantske komade s urlanjem i pucanjem.
Razumije se, sva pitanja o kazalištu ne mogu se svesti
samo na ovu dvojbu, već ona glase: Zašto se grad
prestao prepoznavati u kazalištu? Zbog čega je ono
naprasno prestalo govoriti jezikom grada, mada su se
ispočetka, grad i kazalište, sasvim dobro razumjeli, itd.
Recimo, možda i zato što su nekada uz njega bili ljudi
poput dr. György Szoráda koji je bio prinuđen emigrirati ispred razjarenih pojedinaca, a u kazalištu nije
bilo nikoga da im skrene pažnju kako su takvi progoni
sramotni, ilegalni i protuzakoniti.
Još prije će biti da se grad i kazalište više ne razumiju
jer ovdašnja scena više nije ono zanimljivo mjesto
gdje se sažimaju različite umjetničke i ostale ideje
novi i drugačiji redateljski i glumački rezultati jer je
prestala promenada raznovrsnosti, jer je potrošen
životno potreban kisik višeznačnosti, jer se kazalište
već udavilo u maniri jednog čovjeka i jer je u centru
grada ostala tek samo zgrada, ružni, naduti utopljenik
usred nekadašnje «zvijezde putova».
I gdje su sada i što rade Nada Kokotović, Rade
Šerbedžija, Miodrag Krivokapić, Inge Apelt, Dušan
Jovanović, David Gothard, Dragan Klaić, Borka
Pavićević, Lazar Stojanović, Janez Pipan, Zlatko Sviben,
Lea Tolnai, Zsuzsa Daroci, Zita Gyenes, Gábor Lengyel,
Goran Stefanovski, Almira Osmanović, Gabriella Jonas
i toliki još vrsni glumci, redatelji, dramaturzi, muzičari?
Može li se bez njih praviti KPGT? Ne, ne može jer tek
svi oni zajedno su sačinjavali KPGT, a nisu KPGT bili
pojedinci s bedžom KPGT-e na majici.
Najzad, prije dovođenja Ljubiše Ristića i Nade
Kokotović u Suboticu, s namjerom da se iz kazališta
odagna učmalost i da se ono uključi u jugoslavenske
i europske tokove, o ovoj namjeri je bio obaviješten
102-117
stanovit krug zainteresiranih za zbivanja u ovdašnjoj
kulturi, među kojima sam bio i ja. Stoga osjećam i
dio odgovornosti za njegov učinak. I onaj koji je rezultirao nastupom desetine vrhunskih redatelja i glumaca iz nekadašnje Jugoslavije i izvan njenih granica,
na Shakespear-festu i Molière-festu za uspjehe postignute na jugoslavenskim, europskim i vaneuropskim
gostovanjima, ali isto tako osjećam još veći dio odgovornosti za loše posljedice njegovog učinka u kazalištu
i u gradu. Želio bih da mogu povjerovati kako i drugi
koji su sudjelovali u njegovu dovođenju participiraju
u ukupnom Ristićevom učinku, njegovim uspjesima i
teškim promašajima sa subotičkim kazalištem.
A kad je već bilo izvjesno da će Ristić i njegovi suradnici nastupiti, ljudi iz beogradskih, zagrebačkih, ljubljanskih, splitskih i drugih kazališta, u kojima je prije toga radio, ukazivali su nam da mu treba omogućiti da dobije
sve što zatraži ali da mu ni slučajno ne treba stavljati na
raspolaganje novac, jer Ljubiša + novac = katastrofa!
Drugi riječima, neka je sveumjetnički rukovodilac, neka
režira s vidikovca Gradske kuće, neka bude uzdignut
do Olipma i iznad njega, ali neka ne upravlja kazalištem
i njegovim novcem jer će sve skrljati.
Život je udesio da se obistine sve te prognoze i sva
naša strahovanja. Ristić je dobio sve što je zatražio,
sve je to prošlo kroz njegov pojačani metabolizam i
sad se postavlja pitanje: što je poslije svega ostalo?
Pogotovu od kad je razjurio najbliže suradnike i publiku, kada se kazalište pretvorilo u još jedno od općih
mjesta političkog razdora.
Zašto sam onda bio među onima koji se nisu slagali
da se Ristiću otkaže gostoprimstvo? Prvo, jer se to
protivi mojim pogledima na svijet. Drugo, jer bi on
postao pokretni spomenik svemu onome što nije
tipično za Suboticu, i jer bi mu bilo omogućeno da
doživotno tumači patetični lik žrtve sa sjevernog
branika otadžbine – uloga za kojom odskora žudi –
a kojega nisu najurili razočarani gledatelji što umiru
od dosade, već Mađari, Hrvati, odnosno Bunjevci uz
prešutnu suglasnost tzv. nekvalitetnih Srba. I treće,
radi navedenih, i drugih razloga, uvjeren sam, treba
mu omogućiti da ostane i ovdje radi, pored ostalog,
i da bi se stalno suočavao s dobrim i lošim posljedicama vlastita učinka.
Uostalom, ima još nešto. Zbog određenih vlastitih
iskustava postajem sumnjičav i oprezan kad svi upiru
prstom tek u jednoga, i htio ne htio stavljam se u njegovu kožu, i pitam se: jesu li u pravu svi oni koji gromoglasno optužuju tog jednog za sve loše posljedice?
Iskreno govoreći, ne sviđa mi se kad se s toliko žara,
optužuje pojedinac. U takvim prilikama prisjećam se
115
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
i sudbina nekadašnjih sugrađana Dezsőa Kosztolányija, Géze Csátha, Lászlóa Gálla, Béle Farkasa, Balinta
Vujkova, Matije Poljakovića, Ivana Pančića, Danila
Kiša i drugih još živućih, kojima ovaj grad nikada nije
mogao oprostiti što su stvaraoci i što na tragu vlastite
darovitosti drukčije vide svijet od većine, a znamo, upravo je takav usud umjetnika, mada biti kritičan prema
životu u multikulturnom gradu kakva je Subotica uvijek ide s rizikom da stvaralačku kritičnost i umjetničko
djelo pojedini njegovi nacionalni fragmenti dožive
kao kritiku uperenu isključivo njima.
Znači li to da je ovaj grad samo za učtive, farizejski
nasmiješene i učmale stvaratelje? S njima se, istina,
nitko nikada nije proslavio, ali oni nikoga ne uznemiravaju, ne iritiraju i ne propituju već, eventualno, zabavljaju. Dakle, glumac, nasmiješi se? E, da, ali umjetnost i stvaralaštvo ne poznaju kategorije oštrog i
blagog, učtivog i neučtivog, učmalog i neučmalog.
Neko djelo ili jeste umjetničko, ili nije. Nevidljiva
granica koja dijeli umjetnički od neumjetničkog čina
nije sadržana samo u djelu već i u nama i našoj sposobnosti da ga prepoznamo, prihvatimo i kroz njega
na uvijek nov način interpretiramo svijet.
Približimo stvari svomu mjestu i zapitajmo se: Zbog
čega je prva predstava novoosnovanog kazališta
«Kosztolányi Dezső» bila urađena upravo u maniri
KPGT-a? Moglo bi se reći bio je to ristićevski rimejk.
Iza toga i jedno malo teže pitanje: Zbog čega od vremena kada su se naši sjeverni susjedi oslobodili ruskih
okupacionih trupa, u dijelu vodećih kazališnih družina
dominira manira europskog pučkog teatra? Što je to
što stvaratelje u matičnoj mađarskoj kulturi privlači
propitivanju baš ovoga modela?
Ako bi se komu, ma i na tren, učinilo da je ovo pokušaj
obrane Ljubiše Ristića, moram primijetiti, taj se grdno
prevario. Na moju veliku žalost, Ristić je ovaj model,
ali i samoga sebe, već odavno iznevjerio. Njegove
tvrdnje da još uvijek radi prema konceptu KPGT-ea ne
poklapaju se sa rezultatom na sceni, a njegov učinak
više nema ničeg zajedničkog s konceptom KPGTea, izuzev prazne forme, suština je usput potpuno
uništena, napuštena i odbačena.
Sada je već bjelodano – kazalište je postalo mučilište.
Spasitelj se pretvorio u davitelja. Rastjerao je i one
koje je zatekao i one koje je doveo, a obični se građani
više ne dadu namamiti u kazališno gledalište. Njega,
zapravo, i nema!
Istini za volju već na početku je jasno objelodanio
ovu namjeru: da u roku od sedam godina od jednog
kazališta napravi više njih i to tako što će razgraditi
Narodno kazalište-Nepszinhaz. I nitko mu nije vje-
102-117
rovao, ali sada već svi vide da u Subotici više nema
Narodnog kazališta-Nepszinhaz. Kralj je mrtav, živio
kralj! Nešto nas još uvijek održava u životu, a mi ne
znamo pouzdano što je to?
EPILOG III. – Ali nemojmo se dati zavarati, Ristić je
samo završna epizoda jednog višedecenijskog procesa devastacije građanskog koncepta kulture i njene
tradicije, iza koje je ostala ničim popunjena praznina.
Zbog čega su još uvijek bez odgovora mnoga pitanja.
Recimo: zašto se nije ukorijenila Umjetnička kolonija
na Paliću, pokrenuta 1950. Godine, nego je žurno preseljena u Sentu? Zbog čega su 1953/54. godine rastureni subotička Opera i Balet pri Narodnom kazalištuNépszínház, poslije tri i pol veoma uspješne sezone?
Zbog čega je zatrt rad subotičkog Filharmonijskog
orkestra koji je pedesetih godina brojao 77 članova
i bio na samom vrhu, ispred svih sličnih ansambala iz
tzv. Kulturnih središta? Subotica je početkom pedesetih godina imala tri scene gradu i na Paliću, a na
sastanku upravnika kazališta odlučeno je da se proglasi za stalni festivalski grad. Tko je i zašto poslije dva
uspješno organizirana i veoma dobro posjećena festivala, donio odluku da to više ne bude tako. Tijekom
1954. godine lokalni tisak najavljuje da će se od 1. do
8. kolovoza na palićkoj Ljetnoj pozornici održati Filmski festival domaćeg i inozemnog umjetničkog filma.
Ovakvu odluku nije mogla donijeti na svoju ruku
ondašnja Uprava palićkog kupališta, ali, ipak, poslije
svega ništa! Netko je, naglo, odlučio da Subotici tako
što nije potrebno! Zašto je ukinuta «Bačka galerija» dr.
Jovana Milekića, pa sada većina njegovih eksponata
čami u muzejskim depoima? Je li se nakon dvadesetak godina rada mogao očuvati «Omladinski festival»?
Jesu li se mogla, poslije desetak godina uspješnog
djelovanja, nagraditi iskustva stečena na SOFF-u?
Zbog čega su zaklopljene stranice «Otvorene knjige»
poslije desetljeća postojanja, i nakon što je u njoj
proboravila cjelokupna književna elita s prostora bivše
Jugoslavije? Piše se i danas, pisat će se i sutra ... Zašto
Subotica nije mogla podnijeti zaostavštinu dr. Oskara
Vojnića svjetskog putnika, lovca, etnologa i putopisca,
koji je govorio i pisao na više jezika, objavio osam knjiga i mnoštvo članaka u vodećim europskim listovima
i časopisima, i da baš ništa od svega nije prevedeno,
a sve što je poklonio gradu je uništeno ili je u mraku
depoa. Kome je i zašto zasmetala zaostavština svjetskog putnika, sakupljača i veoma plodnog pisca Tibora Székelya koji je bio spreman sve što je prikupio
zaviještati gradu? Kada sam se upoznao sa njim, pojedinci na vlasti su me «dobronamjerno» upozoravali
116
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o subotičkom kazalištu
neka ga se klonim jer da je po svemu sudeći agent
CIA, a onda su ga isti ti likovi preko noći postavili za
direktora Gradskog muzeja.
Tko je i zašto odlučio staviti točku na «Internističke
dane» u okviru kojih se godinama okupljala medicinska
i znanstvena elita iz zemlje i svijeta? Zašto je grad odbio primiti na dar jedinstvenu, izuzetno bogatu likovnu
zbirku dr. Vinka Perčića pa je njen najvredniji dio završio
u jednoj zagrebačkoj galeriji? Kada će grad biti u stanju
podnijeti manji dio ove zaostavštine koji je još uvijek u
Subotici? Nije li sramotno i nedostojno da najznačajniji
suvremeni pjesnik u gradu poslije završenih studija i
specijalizacije u inozemstvu, s više od dvadeset godina radnog staža provedenog u novinarstvu i na
rukovodećim mjestima u kulturi, poslije osam knjiga
i nekoliko jugoslavenskih nagrada, na ime mjesečne
plaće prima milostinju od 30-40 ili cijelih 50 dinara? Zar
je to mjera stvari prema kulturi i njenim stvaraocima?
Ovdašnje književne prilike prožete su i komičnim detaljima: Nedavno je nekome u Beogradu dodijeljena
značajna pjesnička nagrada, a tko pročita knjigu vidjet će da je ona kompilacija pjesama iz zbirki dvoje
subotičkih pjesnika, već prikazanih i od književne kritike. Prepisivač, valjda u velikoj žurbi, nije stigao čak
ni čestito preinačiti neke od naslova. Što reći o žiriju?
Ništa, obavio je dobar posao, nagradio je čak dva
pjesnika i jednog dijaka. Ali nije baš sve smiješno. Recimo, hoće li netko osjećati makar povijesnu odgovornost za one subotičke pisce, kritičare, povjesničare
umjetnosti i druge koji su godinama bili zabranjivani
zbog svojih uvjerenja i teških optužbi i osuda izricanih
na njihov računa, zbog čega su gubili radna mjesta i
premještani na ponižavajuće poslove, ili su prije vremena umirovljeni. Hoće li netko osjećati makar povijesnu odgovornost zbog toga što su nekima od njih,
doslovce preko noći, iz tiskare nestajali rukopisi kompletnih knjiga, zajedno s već gotovim slogom u olovu,
i do danas im nema traga, itd?
Porazbijano je ovdje, pogaženo, iznevjereno i zauvijek raspršeno toliko snova, nadanja i očekivanja da to
nitko nikada neće umjeti ni iskazati, niti napisati. Zar je
onda čudno što sva ona silna energija koja je uložena
u posljednji, kazališni projekt i okrenula protiv nas
samih, polako ali izvjesno postavši tek dio prošlosti
koja se ovdje nakupila po budžacima. Zato bi dobro
bilo da što veći broj Subotičana već prepozna ovaj
grad onakvim kakav on uistinu jeste, jer on nije ničija
ni beogradska, ni budimpeštanska, ni zagrebačka
ekspozitura. I još nešto: Zalaganje za ravnopravnost,
zajednički život i toleranciju u Subotici gdje ljudi na
102-117
taj način žive desetljećima, može zazvučati neprimjereno i neukusno, pogotovu ako oni koji nas na tu
temu podučavaju previđaju naše cjelokupno iskustvo
i tradiciju, nudeći Subotičanima takve koncepcije i
sadržaje ravnopravnosti, zajedničkog života i tolerancije koji su znatno ispod onog što su Subotičani u prethodnom razdoblju već dostigli, imali i uživali.
Najzad, Subotičanima se ne može osporiti da su u protekla tri stoljeća naučili, pa i skupo platili podosta lekcija
iz ravnopravnosti, zajedničkog života i uspostavljanja
međusobne tolerancije, ne samo u prostoru grada i ne
samo u prostoru kulture. I u najmanju ruku je neprimjereno da ih građanskom načinu razmišljanja, povratku
na građanske vrijednosti, etiku i moral pokušavaju
podučavati baštinici onih političkih snaga koje su svojevremeno nasilno i sistematski ukidale, rušile i proganjale upravo građanstvo, građanske vrijednosti i građansku
kulturu, kao što su neprimjereni i pokušaji upotrebe kulture u političke svrhe, pogotovu što onima koji su jedino
željni vlasti, kultura nije suštinska potreba koja proističe
iz njihova bića, već na nju gledaju kao na puko sredstvo
i pomagalo za uspostavu većeg stupnja sofisticarnosti u
borbi za vlast, iskorištavajući i zloupotrebljavajući stvaraoce, njihovu darovitost, umjetničke i druge rezultate
isključivo radi svojih uskih interesa, previđajući stvarne i
raznovrsne potrebe svih građana Subotice .
EPILOG TRAŽENJA «STALNOG POSTAVA»? – Sada,
kada smo ponovno na još jednom «početku», osobito glede hrvatske kazališne scene, neophodno je
smoći snage (a tek pameti!) i pokušati definirati što su
dugoročni i kratkoročni interesi hrvatske nacionalne
zajednice u Vojvodini, odnosno, u Srbiji – u scenskoj
umjetnosti, a na prvom mjestu u kazalištu. I kazališne
publike. A ona bi, uvjetno rečeno, trebala predstavljati
– stalni postav! I, potjecati, ponajviše i prevladavajuće,
iz redova običnih građana, i njihove djece, svih uzrasta.
Pogotovu djece i mladih, jer je među takvima najviše
onih, koji nisu imali prilike steći vlastito iskustvo ulaska
u kazališnu zgradu, s osjećanjem da na nju imaju pravo
i da im ona, stvarno pripada. Ulaska u kazališni foaje,
gdje će se susresti sa sebi sličnima i ulaska kazališnu
dvoranu, gdje se može pratiti – kazališna predstava! I
nikada nisu vidjeli glumca, uživo, na sceni, niti su ga čuli
dok izgovara riječ iz materinska jezika ili nekojega od
njegovih dijalekatnih govora. Upravo radi njih, kako bi
mogli odrasti u osobe otvorena uma i slobodnog duha!
Hoćemo li znati iznjedriti nacionalno i politički angažirano, a socijalno osjetljivo i suvremeno kazalište?
117
Klasje naših ravni
Ivica Belamarić, Likovna prošlost, sadašnjost i budućnost
118
Likovna prošlost,
sadašnjost i budućnost
IVICA BELAMARIĆ
Predmet ove izložbe je temeljni prikaz jednoga dijela
likovne zbirke galerijskog odjela Gradskog muzeja Vinkovci1. Većim dijelom svoga opsega izložba
obuhvaća poklonjena djela Republičkog sekretarijata
za nauku, kulturu i fizičku kulturu SR Hrvatske iz 1968.
godine. Cilj je automatski izašao iz predmeta izložbe:
iz složenog amalgama kalendarski shvaćene prošlosti,
izdvojiti prošlost idejno i vrijednosno shvaćenu.
Praktična sadašnjost je isto ambivalentna i slojevita.
Sastavljena je od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti,
pravoga i privremenoga, živoga i mrtvoga. Stoga je
bilo potrebno jednom zgusnutom panoramom obuhvatiti, ne sve, već samo neke relevantne vrijednosti
iz galerijskog fundusa Gradskog muzeja Vinkovci
te reljefno istaknuti njihovu cjelinu, rekonstruirati ili
naznačiti koordinatni sustav po kojem su se, jučer i
danas, pokretale i pokreću umjetnička mašta, misao
i senzibilitet. Izložba je obuhvatila vremensko razdo-
blje od 1961. do 1971. godine u hrvatskoj umjetnosti.
Razdoblje je to pluralizma i heterogenosti različitih
individualnih izričaja i koncepata u našoj umjetnosti
koja se razvijala u znaku simultanosti često suprotnih
poetika i egzistencijalnih stavova. Bilo je to vrijeme
paralelnoga egzistiranja apstrakcije i figuracije, objekata, novih tendencija, lumino-ambijenata, kompjutora i vizualnih istraživanja, ali i vrijeme slikara kontinuiteta, onih koji su svoj vizualni identitet gradili na
izvorištima ekspresionizma svjesni action paintinga,
geste, znaka; zatim na raznim varijacijama socijalne
umjetnosti koje su otvorile put ka novoj figuraciji, kao
i na aktualiziranim mijenama poetskoga realizma i intimizma koji je evoluirao ka lirskoj apstrakciji, čuvajući
bit, a mijenjajući njene stilske oznake u približavanju,
nerijetko senzibiliziranoj geometriji. U svemu ovom
valja naći semantički sadržaj u vrijednostima ovih neponovljivih ostvarenja.
Sudionici godišnje skupštine OMH u Subotici
Sudionici godišnje skupštine OMH u Subotici
1 Pod naslovom «Likovna zbirka Gradskog muzeja Vinkovci», od
29. ožujka do 29. travnja 2011. u Modernoj galeriji Likovni susret
Subotica, prikazan je izbor kojemu je autor bio povjesničar umjetnosti
Ivica Belamarić
118
Klasje naših ravni
Davor Bašić Palković, Godišnja skupština Subotičkog ogranka Matice hrvatske
119
Godišnja skupština
Subotičkog ogranka
Matice hrvatske
DAVOR BAŠIĆ PALKOVIĆ
Predsjednik i nadalje Stipan Stantić * Pozdrave iz
zagrebačke Središnjice prenio potpredsjednik MH
Stjepan Sučić
Matica hrvatska Subotica odsad će se zvati Ogranak
Matice hrvatske u Subotici, odlučeno je, među ostalim,
na skupštini te udruge održanoj 19. travnja 2011. u Hrvatskom kulturnom centru «Bunjevačko kolo» u Subotici. Na skupštini je izabrano novo vodstvo udruge, tako
da će profesor geografije Stipan Stantić, i u iduće četiri godine, obnašati dužnost predsjednika. Za članove
predsjedništva Ogranka izabrani su: Milovan Miković,
Lazar Merković, Biljana Horvat, Zvonko Sarić, Olga Šram
i Doma Čović. U Nadzorni odbor imenovani su: Bela Ivković, Jasminka Dulić i Dragan Hupko. Na skupštini su
usvojene i izmjene Statuta udruge, koje su tehničke prirode u cilju usklađivanja s novim Zakonom o udrugama. Usvojeno je također i izvješće o radu te financijsko
izvješće za protekle četiri godine. O radu časopisa za
kulturu, umjetnost i znanost «Klasje naših ravni», koji ovaj
ogranak MH objavljuje u sunakladništvu s NIU «Hrvatska riječ», očitovao se urednik Milovan Miković.
Planovi za iduće razdoblje – Govoreći o planovima
Ogranka Matice hrvatske u Subotici za iduće razdoblje predsjednik Stipan Stantić je istaknuo sljedeće:
«U predstojećem razdoblju planiramo nastaviti tiskati
časopis ‘Klasje naših ravni’ u šest dvobroja godišnje.
Također planiramo organizirati ‘Dane Matice’ kao i
održavati druge oblike okupljanja poput okruglih stolova, predstavljanja novih izdanja, u skladu s financijskim, ali i mogućnostima glede ljudskih resursa. Planiramo upriličiti susrete s hrvatskim književnicima, ali i
drugim umjetnicima. Osim ‘Klasja naših ravni’ planira
se izdavanje knjige ‘Likovna umjetnost Hrvata u Vojvodini’, ‘Antologija pjesništva Hrvata u Vojvodini od
najstarijih vremena do danas’ i ‘Kronologija Subotice’,
kao pregled od najstarijih pisanih dokumenata do danas», rekao je Stipan Stantić.
Potpora Središnjice – Potpredsjednik Matice hrvatske
Stjepan Sučić prenio je skupu pozdrave iz zagrebačke
Središnjice, ali i drugih gradova Hrvatske u kojoj Matica
djeluje, ukazavši na značaj ove kulturne institucije koja
iduće godine obilježava 170. godina postojanja.
«Da nije ove ustanove, kakva bi bila sudbina našega
jezika, našega naroda, knjige i sveukupnoga našega
postojanja teško je i zamisliti. Iz ove ustanove nikli su
oni koji su čuvali staru baštinu koja se sastoji iz Gundulićeve, Kačićeve i druge knjige. Tako da stojimo pred
veličanstvom hrvatskoga duha, jezika i knjige i počašćeni smo, ali i iznimno odgovorni», rekao je Sučić.
On je također čestitao uredništvu «Klasju naših ravni»
na «ustrajnosti, izvrsnosti i temeljitosti».
«Čestitam vam na sposobnosti da sve ono najbolje što su
Hrvati u Subotici dali, znadete podariti i drugim gradovima i krajevima, ne bojeći se ni malih, ni velikih, niti najvećih teškoća. Dijelite sudbinu mnogih Hrvata u različitim
krajevima, tjeskobu hrvatskih pisaca koji su u mrakovima
raznih stoljeća i razdobljima teških diktatura i ratova nosili luč hrvatske prosvjete, čuvali naše knjige, naše usmene
predaje, svoj narod i ljudsko dostojanstvo», kazao je Sučić.
Gosti skupštine bili su predsjednici ogranaka Matice hrvatske u Vukovaru dr. sc. Dražen Živić, u Orahovici Zorislav Milković te u Karlovcu Ivan Pecoja.
Skupštini je nazočila i generalna konzulica RH u Subotici
Ljerka Alajbeg, koja je ukazala kako Hrvatska podupire
kulturne udruge Hrvata izvan Hrvatske, pa tako i subotički ogranak Matice hrvatske, što će, kako je dodala,
činiti i ubuduće.
Priznanje za «Klasje naših ravni» – Na skupštini je
urednicima »Klasja naših ravni« uručena, već ranije dodijeljena, nagrada »Dušan Lopašić« za najbolji časopis
u izdanju ogranka Matice hrvatske za razdoblje 2007.2008. Spomen-plaketu uručio je predsjednik ogranka
Matice hrvatske u Karlovcu Ivan Pecoja. »U razdoblju
2007.-2008. časopis `Klasje naših ravni` najkvalitetnije
je prezentirao svoj urednički rad, objavljujući ne samo
priloge umjetnika iz svoga subotičkog kruga nego i
kvalitetne tekstove iz drugih hrvatskih prostora«, kazao
je Pecoja, navodeći obrazloženje žirija.
119
Klasje naših ravni
Stipan Stantić, Izviješće o radu OMH u razdoblju 2006.–2010.
120-121
Izviješće o radu OMH u
razdoblju 2006.–2010.
STIPAN STANTIĆ
2006. – Nakon izborne Skupštine Ogranak MH najprije je ostvario dogovoreni program Dana Matice
hrvatske koji su održani u razdoblju od 20. studenog
do 11. prosinca 2006. godine. Ukupno je bilo osam
priredbi, od kojih je sedam u Subotici a jedna u Somboru. Program je obuhvatio:
– Koncert Subotičkog tamburaškog orkestra pod
ravnanjem Stipana Jaramazovića (u HKC Bunjevačko
kolo)
– Predstavljanje ogranka Matice hrvatske Osijek i
književna večer (u Gradskoj knjižnici). Gostovali su:
prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, Josip Cvenić i dr.
– Izložba akvarela Vladimira Džanka, likovnog umjetnika iz Osijeka u vestiblu Gradske kuće. Izložbu je
otvorila Olga Šram.
– Predstavljanje biblioteke «Stoljeća hrvatske
književnosti» ( u HKUD Vladimir Nazor), govorio je
prof. dr. sc. Ivo Pranjković, voditelj Ivan Janjić.
– Usledila je tribina: o djelu dr. Matija Evetović a: «
Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata». O
značaju njegova rukopisa govorili su Stevan Mačković
i Milovan Miković.
– Književna večer Jasne Melvinger i Petka Vojnića
Purčaa održana je u HKC Bunjevačko kolo, a o njihovu djelu dr. sc. Zoran Đerić i Jovan Zivlak, predsjednik Društva književnika Vojvodine
– O književnom djelu u povodu 80. godišnjice
života Lazara Merkovića govorili su pisci «Subotičkog
književnog kruga», suradnici časopisa «Klasje naših
ravni» (u HKC Bunjevačko kolo). Pored generalnog
konzula RH u Subotici Davora Vidiša prisutan je bio i
gradonačelnik Geza Kučera.
– U Gradskom muzeju otvorena izložba «Pozdrav iz
Osijeka – Osijek na starim razglednicama». Izložbu su
otvorili dr. sc. Stjepan Sršen i prof. Stevan Mačković
(ravnatelji arhiva u Osijeku i Subotici).
U povodu održavanja Dana Matice hrvatske u Subotici tiskan je programski svezak. Sudionici i gosti
bili su iz Subotice, Vojvodine i Hrvatske, što također
svjedoči o uspješnoj uspostavi kulturnih sveza
različitih sredina.
2007. – Uz pomoć Generalnog konzulata RH u
Subotici nabavljeno je računalo. Članovi OMH od
19. do 20. travnja 2007. sudjelovali su na prvom
Festivalu Matice hrvatske u Osijeku. Festival je nastao – na poticaj iz Subotice i Osijeka – kao rezultat sve bolje suradnje ogranaka Matice hrvatske iz
Osijeka, Subotice, Pečuha i Tuzle. Dogovoreno je da
će domaćin Festivala, svake godine, biti u drugom
gradu. Iz Subotičkog ogranka u Osijeku su nastupili: Milivoj Prćić s filmom Pivaj Bačko veselo i Milovan Miković koji je predstavio časopis «Klasje naših
ravni», nakladničku djelatnost Ogranka, kao i NIU
«Hrvatska riječ».
2008. – U povodu Dana Matice hrvatske predstavljeno je bogato i sadržajno književno stvaralaštvo
slavonskih književnika u tematskoj broju Klasja naših
ravni, koje je promovirano u subotičkoj Gradskoj
knjižnici, uz sudjelovanje istaknutih pisaca iz Osijeka i
drugih članova tamošnjeg Ogranka MH.
– U suradnji s Katoličkim institutom za kulturu, povijest i duhovnost «Ivan Antunović» i Galerijom dr.
Vinko Perčić upriličena je promocija zajednički tiskane Monografije Nesto Orčić, autora Nace Zelića,
Sudionici godišnje skupštine OMH u Subotici
120
Klasje naših ravni
Stipan Stantić, Izviješće o radu OMH u razdoblju 2006.–2010.
kao i jedinstvena izložba radova ovog istaknutog kipara o kojemu su govorili povjesničar umjetnosti Bela
Duranci, dr. sc. Andrija preč. Kopilović i Naco Zelić.
– Članovi Ogranka MH u Subotici gostovali su u Tuzli
na Festivalu OMH.
– Na kraju školske godine Ogranam MH u Subotici,
podijelio je knjige na dar najboljim učenicima koji
pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. Ova je akcija uslijedila uz potporu Generalnog konzulata RH u
Subotici, a knjige je djeci uručila generalna konzulica
gospođa Ljerka Alajbeg.
2009. – U Čitaonici Gradske knjižnice u Subotici
predstavljena je (6. ožujka 2009.) tematska sveska
osječkog časopisa «Književna revija», 3-4, 2008. u kojoj je (na 474. str.) tiskan izbor iz antologije: «Roman
u književnosti Hrvata u Vojvodini», autora Milovana
Mikovića. U predstavljanju su sudjelovali: prof. dr. sc.
Helena Sablić Tomić, književnik Josip Cvenić, predsjednici ogranaka iz Osijeka Ivica Vuletić i Subotice
Stipan Stantić, kao i autor antologije.
– Na Paliću, u sali Mjesne zajednice (25. ožujka
2009.) predstavljan je roman Dražena Prćića «Lijepe
stvari» (Subotica 2008.).pored autora u predstavljanju
su sudjelovali: Stipan Stantić i Milovan Miković.
– Subotički ogranak Matice hrvatske bio je domaćin
Festivala ogranaka MH 14. i 15. svibnja 2009.
Prvog festivalskog dana (14. svibnja) raspravljalo
se na temu: «ULOGA PANORAMA HRVATSKE
KNJIŽEVNOSTI – U MATIČNOJ KNJIŽEVNOSTI I
HRVATSKOM KULTURNOM RUBU», a kao predložak
za raspravu poslužila su sljedeća djela
– Stjepan Blažetin, KNJIŽEVNOST HRVATA U
MAĐARSKOJ OD 1918. DO DANAS, Osijek 1998.
– Helena Sablić-Tomić i Goran Rem, SLAVONSKI
TEKST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb 2003.
– Milovan Miković, IZBOR IZ ANTOLOGIJE ROMANA U KNJIŽEVNOSTI HRVATA U VOJVODINI,
Književna revija 3-4, 2008.
– ALEN MATOŠEVIĆ, HRVATSKI GOVOR U SLIVU
RIJEKE SOLINE, Tuzla, Gradovrh,3,4,5, 2006, 2007,
2008 .
Drugog festivalskog dana (15. svibnja) članovi OMH
iz Tuzle predstavili su se:
a) Monologom iz Andrićeve pripovijetke «Čaša» u
izvođenju Jurice Šustera, člana dramsko-recitatorske
skupine «Fra Blaž Josić» pri MH Tuzla, te
b) Monologom Katarine Kosače, kraljice bosanske u
izvođenju Ivane Petrović glumice Narodnog kazališta
iz Tuzle, članice dramsko-recitatorske skupine «Fra
Blaž Josić» pri MH Tuzla.
120-121
2010. – U organizaciji Subotičkog ogranka Matice hrvatske, a potporom Veleposlanstva Republike Hrvatske
u Beogradu i Generalnog konzulata Republike Hrvatske
u Subotici je 28. i 29. siječnja održan je Okrugli stol na
temu «Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini». Sudionici ovoga skupa, ugledni znanstveni i kulturni
djelatnici – prof. dr. sc Marko Samardžija, doc. dr. sc.
Sanja Vulić, dr. sc. Andrija Kopilović, mr. sc. Đuro Vidmarović, mr. sc. Jasminka Dulić, prof. Stevan Mačković,
mons. Stjepan Beretić, nadalje generalna konzulica GK
RH u Subotici gospođa Ljerka Alajbeg, Stjepan Sučić,
dopredsjednik MH i drugi – raspravljali su o razlozima
koji ne prestaje uzdrmavati identitet Hrvatima u vojvođanskom podneblju i kako danas na sve ove izazove
odgovaraju institucije i stvaraoci iz ovdašnje hrvatske
zajednice i matične zemlje. Radovi sa ovoga skupa
objavljeni su u tematskom broju «Klasja naših ravni».
– Na Festivalu ogranaka MH održanom u Pečuhu (28.
i 29. 5. 2010.) razmatrana je središnja tema ovoga skupa: «Prevođenje – put prema upoznavanju drugoga».
O umjetničkim, znanstvenim i drugim prijevodima, s
hrvatskog na mađarski i mađarskog na hrvatski jezik,
u razdoblju od 1990. do 2010., s posebnim osvrtom
na prinose pojedinaca i institucija iz Osijeka, Pečuha,
Subotice i Tuzle. Ispred Subotičkog ogranka nastupili su književnici i prevoditelji Matija Molcer i Milovan
Miković, nadalje Stevan Mačković, Stipan Stantić i
zbor «Collegium musicum chatolicum».
Sudionici godišnje skupštine OMH u Subotici:
Stipan Stantić, Ljerka Alajbeg,
Vesna Njikoš-Pečkoj i Stjepan Sučić
121
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O radu Uredništva časopisa «Klasje naših ravni»
122-124
O radu Uredništva časopisa
«Klasje naših ravni»
MILOVAN MIKOVIĆ
1.
Od pokretanja časopisa Klasje naših ravni, 1935. godine, do 1944. godine, kada, prestaje sa izlaženjem,
objavljeno je ukupno osam brojeva, u sedam svezaka1. Izlaženje časopisa obnovljeno je pola stoljeća
kasnije, 1996. godine, a do kraja 2001. godine, tiskano je ukupno jedanaest brojeva u deset svezaka2.
Od 2002. do početka 2011. godine, objavljeno je 88
brojeva časopisa Klasje naših ravni, u 44 sveska, svaka
na 120 strana (formata A-4). U pripremi ovoga opusa
je sudjelovalo 209 stvaralaca3 iz svih vodećih kulturnih
središta u Vojvodini, Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj i iz
drugih zemalja4. Ovi su suradnici, u navedenim brojevima Klasja, objavili 719 priloga, mahom pjesama,
pripovijetki, ulomaka i cjelovitih romana, u nastavcima, nadalje književnih kritika, eseja i studija, jezikoslovnih rasprava i radova, kazališnih, televizijskih i radio dama, kazališnih prikaza i kritika, zatim rasprava,
studija i razmatranja o povijesti, te niza drugih uradaka. Posebno mjesto zauzimaju likovni prilozi vodećih
likovnih umjetnika, od najstarijih, do najmlađih, a njihov je prinos vidljiv, kako na koricama časopisa, tako
i na osam stranica u koloru, koje redovito, iz broja u
broj, reprezentiraju likovne dosege Hrvata u ovom
podneblju5.
Od 2002. godine objavljeno je, također, i više
tematskih svezaka posvećenih pripovjedačkim
djelima Balinta Vujkova, dramskom opusu Matije
Poljakovića, jezikoslovnim i književnim radovima Ante
Sekulića, književnim i uredničkim postignućima Lazara Merkovića, nadalje Petka Vojnića Purčara, Jasne
Melvinger, Milivoja Prćića, Milovana Mikovića i dr.
Također, tematski brojevi su priređeni o književnosti
Hrvata u Boki kotorskoj (1.-2., 2006.), po jedan
svezak u povodu održavanja Festivala MH u Osijeku
1 Jakov Basch, Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni», 1935.–1944.,
Klasje naših ravni, 7.-8., 2010., 90.-101.
2 Isto
3 Jakov Basch, Suradnici časopisa «Klasje naših ravni», (rukopis)
4 Jakov Basch, Imenski registar časopisa «Klasje naših ravni», 2002. –
2010., Klasje naših ravni, 11.-12., 2010., 70.-87.
5 Jakov Basch, Sadržaj časopisa «Klasje naših ravni», 2002. – 2010.,
Klasje naših ravni, 9.-10., 2010, 86.-100.
(11.-12., 2007.) i u Subotici (5.-6., 2009.), zatim svezak
posvećen književnom tisku podunavskih Hrvata (11.12., 2009.), kao i poseban tematski svezak o nastanku
i razvoju, mjestu i ulozi časopisa Klasje naših ravni –
«Klase u Klasju» (9.-10., 2010.), i dr.
Naročito želim istaknuti tematski broj Klasja (1.-2.,
2010.), posvećen raspravi za okruglim stolom na
temu «Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini» koji smo organizirali s potporom Generalnog
konzulata Republike Hrvatske u Subotici.
Dodajmo ovome, kako je rukopis kapitalnog djela
dr. Matije Evetovića, Kulturne povijesti bunjevačkih
i šokačkih Hrvata – završen početkom 1941. godine, i od tada, uglavnom mučki prešućivan, ali zato
podlački, obilato, potkradan – objelodanjen u nastavcima, u časopisu Klasje naših ravni, počevši od sveska 1.-2., 2002. do zaključno sa sveskom 11.-12., 2009.
Nakon toga je ova povjesnica tiskana i nakladom NIU
Hrvatska riječ, a do danas je potpuno rasprodana.
U istom razdoblju, u subotičkom OMH objavljeno je
devet knjiga:
Stjepan Sučić se obraća sudionicima godišnje skupštine OMH
122
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O radu Uredništva časopisa «Klasje naših ravni»
Naco Zelić, Hrvatsko proljeće i bački Hrvati (2009.)
Lazar Merković, Bibliografija «Klasja naših ravni»
(2010.)
Balint Vujkov, Krilati momak (2005.)
Andrija Kopilović, Okom svećenika III (2008.)
Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskog jezika u Bačkoj (2009.)
– sa NIU Hrvatska riječ.
Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci
bačkih Hrvata (2006. i 2010.)
Brano Jegić, Ja, hodočasnik, Branka Jegića (2007.)
Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić (2007.) – zajedno sa Katoličkim institutom za kulturu povijest i
duhovnost «Ivan Antunović».
2.
Unatoč svih postignuća, ili upravo zbog njih(?), prije
tjedan dana (12. travnja 2011.), ni malo slučajno, baš
sada, kada smo na širem planu svjedoci dramatičnih
zbivanja i pokušaja prekrajanja naše bliže povijesti,
odigrao se drugi pokušaj – nelegalnog i necivilizacijskog, slobodno možemo reći, neskriveno neprijateljskog – preuzimanja ogranka Matice hrvatske
u Subotici. Pokušaj je do kraja, razotkrio ono u što
smo, s razlogom, sumnjali nakon prvog pokušaja,
prije nekoliko godina. Oni koji su tada pokušali izvesti
puč, krađu identiteta i otimačinu našeg minulog rada,
i sada su se oglasili. Izvođači radova su isti, vidljivi dio
ekipe je u, gotovo, nepromijenjenom sastavu. Ali tko
je stvarni naručilac ovog prljavog posla? Tko je, zapravo, unajmio tih desetak izvođača radova?
Općenito gledano, inspiratori, i stvarne gazde, što
povlače konce, i u sjeni stoje, iza ova dva pokušaja
unošenja razdora u ogranak Matice hrvatske u Subotici, te stvaranje rascjepa u matičinim redovima – sli-
122-124
jednici su istih onih snaga kojima je Matica hrvatska
zasmetala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća.
Tih godina su u Subotici, kao što znamo, pisci poput
Balinta Vujkova i Matije Poljakovića – tada okupljeni
oko časopisa Rukovet, kojega je osnovao i uređivao
Lazar Merković – nadalje, prof. Bela Gabrić i dva sudca, Ivo Stantić i Naco Zelić, jedan među najagilnijim
obnoviteljima Dužijance, i drugi, dakako, nastojali osnovati subotički Pododbor MH6.
Oni koji su tada, ali i kasnije, devedesetih godina XX.
stoljeća, nasrnuli na naše kulturne i nacionalne vrijednosti, što su temeljna i programska osnovica djelovanja Matice hrvatske, ponovno su ih bezočno pogazili i
pljunuli na sve nas, bahato i arogantno demonstrirajući
prijezir prema MH, svim demokratskim vrijednostima,
općenito, ali i prema svakom pojedincu, svakoj osobi koja je u proteklom razdoblju djelovala u Matici
hrvatskoj, a čija postignuća nisu ostala nezamijećena.
Vjerojatno nije ni malo slučajno što su među takvim
likovima i oni, koji u svom životopisu imaju razdoblja
sukoba sa zakonom, zbog čega su snosili i stanovite
sankcije – ali ne iz ideoloških ili političkih razloga!
I dok iz središnjice MH i mnogih matičinih ogranaka
iz Hrvatske i drugih zemalja, gdje ona djeluje, nama u
Subotici stižu priznanja za uloženi rad i postignute rezultate – ovdje, u ovom podneblju, upravo taj uloženi
rad i ti postignuti rezultati nekoga veoma, veoma iritiraju, pa su radi toga unajmljeni izvođači prljavih radova, sa zadaćom da se po već okušanim receptima
– unose glasine i sumnje, stvara razdor u matičinim
redovima i ruši najstarija hrvatska institucija u kulturi,
Generalna konzulica Ljerka Alajbek obraća se sudionicima skupa
Ivan Pecoja iz OMH Karlovac uručio je Spomen-plaketu
6 Naco Zelić, Hrvatsko proljeće i bački Hrvati (2009.)
123
Klasje naših ravni
Milovan Miković, O radu Uredništva časopisa «Klasje naših ravni»
prema odavno već razrađenim i poznatim metodama
bezočnog nasrtanja na ovdje ostvarene vrijednosti visoke kulture i osporavanja njezinih stvaratelja.
Pored notornih neznalica, raznoraznih nekompetentnih likova i prišipetlji (koje izazivaju podsmijeh
i sažaljenje), angažiraju se i takvi pojedinci, koji se
zaslijepljeni bolesnom sujetom, ili pukom pohlepom,
ne ustežu od moralno i etički neprihvatljivih, a u ljudskom pogledu bijednih paškvila, mizernih istupa,
ocjena i postupaka. Takvi, rušiteljima MH i mrziteljima
svake hrvatske atribucije, uistinu, predstavljaju infrastrukturu, bili toga svjesni, ili ne!
3.
U svim europskim književnostima i kulturama tijekom
XIX. i XX. stoljeća pokazalo se kako je postojanje književnog časopisa nezaobilazan preduvjet nastanka i
razvoja, ne samo nacionalne književnosti, već i njene
participacije i uključivanja u šire, regionalne i globalne
stvaralačke i kulturne procese. Ovo se i te kako potvrdilo s časopisima Rukovet i Klasje naših ravni. Kao
urednik Rukoveti, tijekom 12 godina, objavio sam 91
knjigu u NIP Subotičke novine, a kao urednik Klasja
naših ravni, od 2005. objavio sam 41 knjigu u NIU Hrvatska riječ.
Navedene knjige daju mi za pravo ustvrditi kako je zadaća književnoga časopisa Klasje naših ravni, u ovom
podneblju, nadasve objelodanjivanje i razmjena književnih i drugih djela, zarad čitatelja iz ovog, a također i matičnog, hrvatskog kulturnog prostora. Među
ostalim i radi toga, kako bi se književni kritičari, po
obrazovanju, ili po vokaciji, mogli sustavno očitovati
o bilo kojem ovdje nastalom književnom djelu, ili ča-
122-124
sopisnom svesku. I tko će ih moći zaustaviti, ukoliko
se nakane pročitati djela ovdašnje nakladničke djelatnosti i periodiku, i nakon toga ih pojedinačno, ili
u cijelosti, pokušaju protumačiti i situirati, itd. Neka
nam samo pruže, i to što prije ocjenu estetske, etičke
i svake druge vrijednosti ovdje nastalih djela – ukoliko
ih ona imaju, ili ih nemaju. I, neka podastru čitatelju
vlastita tumačenja, prepoznajući stvarnu i održivu
vrijednost književnog djela, ili onaj njegov smisao po
kojem djelo traje kao živa čovjekova svijest o podneblju i svijetu u kojem je nastalo. Bit ćemo im zahvalni,
budući da bez procesa vrjednovanja i percepcije sa
pozicija meritorne književne kritike ovdje nastalih književnih djela i periodike naspram književnih razdoblja,
glavnih književnih zbivanja, književnih djela i periodike u matičnoj književnosti, teško možemo zamisliti uspostavu bilo kakvog procesa ubaštinjenja književnog
ruba u hrvatsku matičnu književnost. Pri tom, ipak,
nemojmo smetnuti s uma što je činiti piscima, urednicima i nakladnicima, a što spada tisku i prikazivačima,
književnoj kritici i znanosti7?
Također se nadam da će i diletanti, konačno, shvatiti
gdje im je mjesto, budući da je MH poput brzog vlaka, koji grabi u suprotnom smjeru od njihova, prema
vrijednostima visoke kulture. Na kraju se želim zahvaliti svim članovima OMH, a posebno našim dragim
gostima iz Hrvatske i njihovu sudjelovanju u radu
Skupštine OMH u Subotici.
Subotica, 19. travnja 2011.
U ime OMH iz Vukovara skup je pozdravio dr. sc. Dražen Živić
U ime OMH Orahovice skup je pozdravio prof. Zorislav Milković
7 Osmi Dani Balinta Vujkova – Dani hrvatske knjige i riječi, Subotica,
22.-24. listopada 2009.
124
Klasje naših ravni
Nakladnička djelatnost NIU Hrvatska riječ
2005.
1. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, (2005.)
2. Jasna Melvinger, Vaga s anđelima, (2005.)
3. Petko Vojnić Purčar, Kult kornjače, (2005.)
4. Milivoj Prćić, I nakon desetljeća, (2005.)
5. Balint Vujkov, Krilati momak, (2005.)
6. Dražen Prćić, Wild card, (2005.)
2006.
7. Ljubica Kolarić-Dumić, Igrajmo se radosti, (2006.)
8. Vladimir Bošnjak, Svršetak vražjeg stoljeća, (2006.)
9. Željka Zelić, Bezdan, (2006.)
10. Milivoj Prćić, Južno od tranšeja, (2006.)
11. Andrija Kopilović, Okom svećenika I., (2006.)
12. Andrija Kopilović, Okom svećenika II., (2006.)
13. Dražen Prćić, Wild card, drugo izdanje, (2006.)
14. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2006.)
15. Lazo Vojnić Hajduk, Andrija Kopilović, Alojzije Stantić, Dužijanca, (2006.)
2007.
16. Tomislav Ketig, Velebitski orao, (2007.)
17. Lazar Merković, U ime pravde, (2007.)
18. Zvonko Sarić, Prosjački banket, (2007.)
19. Branko Jegić, Ja, hodočasnik, (2007.)
20. Ilija Okrugić Srijemac, Glasinke, (2007.)
21. Ilija Okrugić Srijemac, Tri povijesne drame, (2007.)
22. Stjepan Bartoš, Upoznavanje, (2007.)
23. Naco Zelić, Monografija Nesto Orčić, (2007.)
24. Marija Šeremešić, Tragom sjećanja, (2007.)
25. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, (2007.)
2008.
26. Matija Poljaković, Izabrane drame, (2008.)
27. Ivan Pančić, Natpivavanja, (2008.)
28. Balint Vujkov, Šaljive narodne pripovijetke, (2008.)
29. Andrija Kopilović, Okom svećenika III., (2008.)
30. Vojislav Sekelj, U izmučenim riječima, drugo izdanje, (2008.)
31. Ruža Silađev, Divani iz Sonte, drugo izdanje, (2008.)
2009.
32. Sanja Vulić, Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, (2009.)
33. Antun Kovač, Na dvoru Pašinog Tune, (2009.)
2010.
34. Matija Poljaković, Izabrane drame II., (2010.)
35. Matija Evetović, Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, (2010.)
36. Ilija Okrugić Srijemac, Šaljive poeme, (2010.)
37. Stjepan Bartoš, Igra opasnih pojedinosti, (2010.)
38. Ante Sekulić, Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, (2010.)
39. Balint Vujkov, Bunjevačke narodne pripovijetke, (2010.)
40. Matija Poljaković, Izabrane drame III. (2010.)
41. Zsombor Szabó, Crtice iz povijesti naselja Bačke u srednjem vijeku, (2010.)

Križnica – Škola u karauli

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Matija Molcer, Dani mržnje IX. Matija Molcer, Dani mržnje I.

K L A S J E n a š ih ra v n i 9-10, 2011.

K L A S J E n a š ih ra v n i 7-8, 2011.

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

Šifra: Preko granice

K L A S J E n a š ih ra v n i 11-12, 2010.

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Original članak Arena preuzimanje.

K L A S J E n a š ih ra v n i 7-8, 2010.

KLAS JE na š ih ra vni 9-1 0, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Žena koja trči sa vukovima

Untitled - Jovica Djurdjic

KRIŽNI PUT - Biskupija Krk

Hrvatske novine - Hrvatska Nezavisna Lista

Broj 11 - PDF

„Što je, a što nije ljubav“

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

Biografija

File - Solarni projekti

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST