Rijec urednika
Život u skladu s prirodom Sadržaj
Nikada prirodu nismo smjeli dovesti do očaja............... 3
Vratiti se u šumu? Napraviti brvnaru, živjeti od lova,
ribolova i divljeg bilja? Ne, to vam ne predlažemo u
15. broju Preventeena. Tajna je u umjerenosti, kao
što to kaže autorica jednog od tekstova. Ukoliko
usvojite neke prijedloge iz ovog izdanja Preventeena,
zdrav život bez ovisnosti je skoro pa zagarantiran.
Evo primjera. Ustanete ujutro i dok perete zube, prije ispiranja, zavrnite tu vodu na slavini. Nema je na
pretek. Kad krenete u grad na kavu, isključite aparate iz struje potpuno (ona crvena stand by lampica
na TV-u je pravo ekološko zlo). Dok čekate raju da se
pojavi, jer obično kasne, prelistajte novine i nemojte
preskakati članke ekoloških organizacija o njihovim
akcijama, posebno one o izgradnji hidroelektrana.
Informirajte se i zauzmite stav. Prema tome, možete
i pokrenuti akciju za spas zelene površine u svom
mjestu. Ukoliko naiđete na prepreke oko administracije i baš se ono dobro iznervirate, popijte čaj od kamilice umjesto Apaurina. Ako vam i to ne pomogne,
uskočite u tene i trčite prirodom dok svu negativu
ne izbacite. Više ste tip za bicikl, nego za trčanja, a
nemate za novi bajs? Nije problem. Pravac u šumu i
berite šumsko bilje. Može se zaraditi od toga. Najbolja stvar u svemu tome je što ne morate ići daleko.
Bosna i Hercegovina vapi za ekološkim promjenama.
Eto, je l’ dosta primjera? Ako nije, mnoštvo njih još
možete pronaći na stranicama 15. jubilarnog broja
Preventeena. Eh da! Ovaj broj je bogatiji za 11 novih
kolača. Sada naša redakcija sveukupno ima 36 volontera/ki iz jedanaest bh. gradova.
Čitamo se!
Ivan
Meteoropatija................................................................. 5
Istraživanje o alternativnoj medicini.............................. 6
Domaći proizvodi ili proizvodi domaćeg?....................... 8
Što se desi na Faceu, tamo i ostaje - zauvijek!............ 10
Pohvala ludosti............................................................ 13
Život od prirode........................................................... 16
Tajna je umjerenost...................................................... 18
E pa i ja sam bila noćni stražar.................................... 19
Da zavirimo u kamen - srce Hercegovine..................... 20
Planina i ja ................................................................. 21
Koliba - William Paul Young........................................ 22
Ašik s vlastitim bolom.................................................. 24
Intervju sa sevdahom.................................................. 24
Tragom Picassa i Michelangela..................................... 26
Ora et labora................................................................ 28
Važno je vjerovati......................................................... 29
Da sam ja načelnik!...................................................... 30
Rad i red daju med...................................................... 31
Ko voli prirodu, taj je prijatelj svima!........................... 33
Extreme life u Bosni i Hercegovini................................ 34
NARKO NE-ov rad u skladu s prirodom......................... 35
IMPRESUM
Odgovorni: fra Stipan Radić, ravnatelj HKO Kruh sv. Ante; dr. vlč.
Šimo Maršić, povjerenik za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije; s. Magdalena Schildknecht, ravnateljica UG NARKO-NE
Glavni urednik: Ivan Kutleša
Uredništvo: Ivona Piplica, Andrea Mijatović
Redakcija: Nevena Gluhović, Amina Tucak, Ana Soldat, Dajana
Sučić, Adis Vezir, Irena Fišić, Zlatan Prndelj, Sabiha Kapetanović,
Dragica Žerajić, Amir Berbić, Kristijan Lasić, Tamara Vučetić, Dalila
Kajević, Milica Cvijetić, Kristina Divović, Minja Mijatović, Dajana
Mišković, Željana Petrović, Slaven Đukić, Lejla Lisica.
Lektorica: Irena Ljevak
Projekt koordinatorica: Andrea Mijatović
Tehnička asistentica: Dajana Mišković
Nositelji projekta: HKO Kruh sv. Ante; Ured za mlade Vrhbosanske
nadbiskupije; EMAUS; FRAMA; UG NARKO-NE
Fotografije: Arhiv UG NARKO-NE, www.deviantart.com
Dizajn i DTP: Selma Fočo - TRIPTIH, Sarajevo
Tisak: Štamparija Svjetlost - Fojnica d.d. Fojnica
Naslovnica: Emir Nalo, kanjon Rakitnice
ISSN 1840-2461
KONTAKTIRAJTE NAS: Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: +387 (0)33 223-285 | e-mail: preventeen@narkone.org | www.narkone.org
Neretva je rijeka koja protiče kroz BiH i Hrvatsku i
uliva se u Jadransko more. Najveće pritoke su: Rama,
Trebižat, Buna i Bregava. Njena dužina je 225 km, s
tim da kroz Hercegovinu protiče dužinom od 203 km.
Neretva teče kroz Dinaride. Na svom putu prema
ušću protiče kroz: Konjic, Jablanicu, Mostar, Čapljinu,
Počitelj, Metković i Opuzen. Najveći grad na Neretvi
je Mostar. Na rijeci je izgrađeno više hidrocentrala.
Koliko je njihovo postojanje štetno, saznali smo u
razgovoru sa jednim od osnivača ekološkog društva
Zeleni – Neretva, Seidom Alikadićem.
Inače, udruženje za zaštitu okoline Zeleni - Neretva
iz Konjica je nevladina, nestranačka i neprofitabilna
organizacija, pravno registrovana kao udruženje građana. Osnovni ciljevi udruženja su zaštita okoline i
podsticanje održivog razvoja. Ciljne grupe su: institucije vlasti, građanstvo i školska omladina. Udru-
ženje je osnovano krajem 1997. godine, a službeno
je registrovano u januaru 1998. godine. Ima više od
600 pojedinačnih članova. Do sada ima više desetina
realizovanih manjih ili većih projekata i aktivnosti
od kojih izdvajamo najvažnije: aktivnosti višestrukih
kampanja protiv izgradnje hidrocentrala u gornjem
toku Neretve, kampanja protiv upotrebe plastičnih
kesica u trgovini, projekat rješavanja deponovanja i
odvoza otpada u ruralnim područjima općine Konjic,
projekat predstavljanja javnosti mogućnosti i perspektive budućeg nacionalnog parka Prenj-Čvrsnica,
projekat izrade naučne ekološke studije Boračkog
jezera, projekat upravljanja rabljenim motornim uljima itd. Ovi i mnogi drugi projekti su provedeni uz
višestruku podršku: Fondacije Heinrich Boll, REC-a,
WWF-a i drugih. Udruženje je član ekoloških mreža:
Ekomreža BiH i Internacionalna mreža rijeka (USA).
Kako nam je rekao Seid, velike brane predstavljaju
i veliku opasnost za sam grad Konjic.Ona se ogleda
u pucanju brana, a samim tim bi došlo do izliva
rijeke iz korita. Zbog toga svako ko živi na nivou
ispod brane, ima opravdan strah. Takođe, njihovom
izgradnjom uništeno je 2/3 Neretve, vlažnost je postala veća, veće su količine isparavanja i magle,
koje mnogo utiču na zdravlje stanovnika. Kako kaže
gospodin Seid: “Ne možemo popraviti, ali možemo
spriječiti”. Zato se Zeleni - Neretva i zalažu kroz niz
navedenih akcija! Oni dolaze do projektnih rješenja
izgradnje. Objektivno ih podijele s građanima, i lošu
i dobru stranu, zatim donesu neko prihvatljivo rješenje izgradnje.
”Trenutno se borimo protiv izgradnje četiri hidroelektrane u gornjem toku rijeke Neretve, koje bi
uništile rijeku većim dijelom gornjeg toka.Velike hidroelektrane s vremena na vrijeme proizvode skuplju energiju, tzv. vrsnu energiju koja prouzrokuje
oscilacije, za razliku od manjih hidroelektrana koje
svakodnevno proizvode energiju i ne stvaraju tolike
oscilacije”, rekao je Amir Varišić, jedan od članova
ekološkog društva. Takođe, rekao nam je kako je u
BiH mali procenat državnog budžeta, (1%) predodre-
preventeen
strucni kutak
Nikada prirodu nismo
smjeli dovesti do očaja
3
strucni kutak
đen za prirodu i zaštitu prirode, za razliku od Crne
Gore gdje se više (7%) posvećuje ovoj oblasti. U svakom slučaju, Zeleni-Neretva nastoje što više uticati
na vlast i osvijestiti ih bar jednim dijelom, kako bi
shvatili štetnost hidroelektrana koje mnogi doživljavaju samo u pogledu finansijske dobiti - zapravo to
su oni koji su za izgradnju elektrana.
„Čovjek koji ne zna šta je priroda i šuma ne vidi
kako je mali“, dodao je gospodin Alikadić.
Mišljenja koja se ne podudaraju
U razgovoru sa diplomiranim inžinjerima elektrotehnike Ismetom Nistovićem i Senaidom Memidžanom
dobili smo drugu stranu priče. Ona glasi: hidroelektrane nisu nikakva opasnost, čak štaviše, one su
velika korist za mjesto u kojem se nalaze. Ta korist
ogleda se u visokom standardu stanovništva, velikom broju radnih mjesta, velikim prihodima opštini... Standardna priča: “Vrijeme je novac!”
„Što prije izgradimo hidroelektranu, biće više para!“,
zaključili su sagovornici koji se čvrsto drže priče da
u potpunosti vode računa kada je ekološka strana
u pitanju. Posjeduju pročišćivače vode, tako da otpadne vode ne puštaju u rijeku. Rade po najvećim
standardima zaštite kada je priroda u pitanju, s tim
da se ti standardi stalno mijenjaju.
”Sarađujemo sa službom zaštite koja donosi proceduru po kojoj će neka hidroelektrana biti izgrađena”, dodao je Ismet. Sve materije, kiseline, gasovi
i ostalo što bi moglo negativno uticati na okolinu
odlažu na otpadna mjesta, tačno po propisima i sve
postoji napismeno, tako da oni ne vide štetu u jednoj hidroelektrani. Takođe, posjeduju okolinsku zaštitu koja nije stalna. Ipak, najvećim dijelom hidroelektrane gledaju kao ekonomsku korist, a ne kao
nešto vezano za prirodu i nešto što jeste dio prirode.
Nakon razgovora, šta više reći, osim da sve uvijek
ima dva mišljenja i mali broj podmišljenja. Na nama
je da izgradimo našu svijest i pokušamo prirodu
iskoristiti na što prirodniji način, izgradnjom aeroelektrana ili nečim što ne ugrožava prirodu, a koristi
njene potencijale. U suprotnom, ostat ćemo bez nje!
Gospodin Seid nam je takođe dodao da je jedna brana neuništiva i zato predlaže u svoje ime sve ostale
vidove energije te ostaje pri mišljenju da nama ne
trebaju velike hidroelektrane.
Dragica Žerajić,
Elektrotehnički fakultet Istočno Sarajevo
4
preventeen
Bolest ili zabluda?
Često čujem rečenicu: “Uh, boli me glava, sutra će
sigurno biti promjena vremena!“ Zapitam se da li je
to samo „mlaćenje prazne slame“ ili ove riječi ipak
imaju neko dublje značenje?
U početku sam bila zbunjena zbog ove „nove metode“ predviđanja vremena, ali kasnije sam počela
uviđati da ove riječi zapravo i imaju smisla. Počela
sam da se „družim s knjigama i naučnom literaturom“ i otkrila sam da meteoropatiju trebamo shvatiti ozbiljno i posmatrati je kao nešto što postaje
sastavni dio našeg života.
Ona je najraširenija bolest današnjice, koja sve više
„golica“ maštu naučnika i doktora koji se trude da o
njoj saznaju više.
„Meteoropatija se definiše kao grupa simptoma
i reakcija koje se manifestuju kada dođe do promjene jednog ili više meteoroloških čimbenika. Oni
su: temperatura i vlažnost zraka, vjetar, atmosferski tlak, kiša i grmljavina te efekt ionizacije“, piše
Mirjana Žagor-Petrović. Na osnovu ovoga možemo
zaključiti da promjena vremena veoma lako može
dovesti do određenih, nažalost, negativnih reakcija
organizma, a neke od najčešćih su: razdražljivost,
glavobolja, bolovi u leđima i zglobovima, nesanica i
sl. Statistički gledano, meteoropate su najčešće žene
srednjih godina, starije osobe i hronični bolesnici.
Meteoropatija u brojkama:
- 40 % žena pati od promjene vremena;
- meteoropate se najlošije osjećaju 10 - 20 minuta
prije nevremena;
- osjetljivost na promjene vremena pogađa svaku
drugu ženu, a samo svakog četvrtog muškarca;
Naći meteoropate nije mi bilo teško... Otkrila sam da
ih ima svuda oko mene.
“A joj, kako me samo probada u leđima, sigurna
sam da će danas biti neveremena“, rečenica je kojom me dočekala najbolja prijateljica kada smo jedno jutro pošle na kafu. Krišom sam se nasmijala i u
sebi pomislila: “Hm, pa ovo i neće biti tako teško!“
strucni kutak
METEOROPATIJA
Mama mi je rekla: “Glavobolja, sine, to mi je najbolji
znak da će biti promjene vremena, a eto možda bi
mogla i usisati, slomi me ovaj bol u glavi...“ I tako
ja usisavam, a čujem tatu kako se žali na bolove u
zglobovima... I naravno i on najavljuje kišu... A meni
to vrlo teško pada, jer mnogo volim sunce... Pitam
se da li je i ova praznina koju osjećam kada vidim
oblake kako se polako, ali sigurno nagomilavaju, takođe posljedica meteoropatije? Hm, zanimljivo pitanje...
Naposljetku odlučim da odem doktoru, da vidim šta
on misli o meteoropatiji. Interesovalo me sve o metodama ublažavanja posljedica meteoropatije.
„Meteoropatija se najprije javlja kod hroničnih bolesnika, tako da je najbolji način za prevenciju meteoropatije liječenje hronične bolesti meteoropate“,
kaže Janja Marjanović, doktorica opšte prakse u Rogatici. Ona je takođe istakla da su fizička aktivnost i
boravak u prirodi odličan način da manje osjećamo
posljedice meteoropatije... Vraćam se kući, “uskačem“ u patike i krećem prema sportskom centru...
Meteoropatija se da pobijediti, shvatila sam to i ja
želim da se borim.. Želite li to i vi?
Milica Cvijetić, Srednja škola Rogatica
preventeen
5
strucni kutak
6
ISTRAŽIVANJE O
ALTERNATIVNOJ
MEDICINI
Razbijanje predrasuda u dva koraka
Kada mladima spomenete pojam alternativne medicine, javljaju se dvije asocijacije. Jedni odmah pomisle na babe-vračare ili vještice koje prave čarobne
napitke u svom kazanu, dok drugi pomisle na jednu
od kultnih ličnosti Top liste nadrealista, nadriljekara
Ogulina Ćulibrka Ogla i njegove časove o alternativnoj
narodnoj medicini koji su uvijek počinjali rečenicom:
„Za ovi eksperiment nam nije potreban ni luk ni limun, zato ćemo ih odmah bacit’!“
U ovom tekstu o alternativnoj medicini razbijam predrasude na teorijski i praktični način.
Šta nam kaže nauka i iskustvo?
U drevnoj Kini u doba careva, ljekari su bili osobe
koje su liječile povrede i psihičke smetnje isključivo
oslanjajući se na prirodu i njene blagodati. Koristili su
korijenje biljaka, koru drveta, maslo patke ili guske,
sasušene kosti nekih životinja i slično.
Takav način liječenja još uvijek je prisutan u nekim
regionima poput Tibeta i Mongolije i kod nekih naroda
kao što su Aboridžini u Australiji, Maori na Novom
Zelandu, potomci Inka u Južnoj Americi, domoroci pacifičkih ostrva ili pak afričkih plemena.
Iako je savremena medicina uznapredovala, ostaje
pitanje: zašto se neki ljudi u 21. vijeku ipak okreću
alternativnim metodama liječenja? Odgovor ide u dva
pravca. Neki od metoda i lijekova u alternativnoj medicini stari su i do trideset vjekova i zasnovani su na
iskustvu drevnih naroda koje se usavršavalo tokom
istorije. Drugi razlog je gubitak povjerenja u savremenu medicinu, duge i za pacijenta teške terapije koje
iscrpljuju i uzimaju posljednje atome snage.
Akupunktura, tradicionalna kineska medicina, homeopatija, šijacu i fitoterapija, samo su neki od alternativnih metoda liječenja koji sve više uživaju povjerenje pacijenata. Evo šta o tome kaže praksa.
preventeen
Homeopatija kao jedna od grana alternativne medicine
Homeopatija (od grčkih riječi homeo - slično i pathos
- patnja), u najkraćem se može definisati kao način
liječenja bolesti lijekom koji izaziva simptome jednake simptomima bolesti. Prosto rečeno, ukoliko bolest
izaziva povećanje tjelesne temperature, propisat će se
lijek koji povećava temperaturu. Time se postiže suprotan efekat i dolazi do sniženja tjelesne temperature. Naime, njemački doktor Samuel Haneman (1755. –
1843.) je proučavajući malariju došao do zaključka da
ona kod oboljelih izaziva gorak ukus u ustima. Onda
je počeo eksperimentisati sam na sebi. Isprobavajući biljku kinin došao je do zaključka da ona izaziva,
osim ukusa gorkog u ustima, i neke druge simptome
slične malariji. Eureka! Ispostavilo se da kinin zaista
pomaže u liječenju malarije! Sve svoje eksperimente
objavio je u knjizi Materia Medica 1796. godine i ta
se knjiga smatra osnovama homeopatije. Homeopa-
Koji Vam se slučaj u dosadašnjoj praksi pokazao kao
najizazovniji? Kako ste ga riješili?
Najviše se radujem kad pomognem pacijentu da poveća samopouzdanje, koncentraciju, poboljša odnose u
porodici, poslu ili partnerstvu. Raduje me takođe kad
pacijent prevaziđe strahove ili zacijeli neku povredu.
Da li Vam se za pomoć obraćaju mlađi ili stariji pacijenti?
Kod mene je dijapazon pacijenata od 1 do 90 godina!
Kako izgledaju preparati koje koristite u homeopatskoj medicini?
Preparati su u obliku malih šećernih kugli u kojima se
nalazi ekstrakt lijeka.
Gdje se u našoj državi ili regionu zainteresovani mogu
edukovati o liječenju homeopatijom i kakvo prethodno obrazovanje je potrebno za to?
S vremena na vrijeme, Udruženje homeopata organizuje dvogodišnje školovanje za sve zainteresovane.
Oni koji se žele na ovaj način obrazovati o homeopatiji moraju imati najmanje završeno srednjoškolsko
obrazovanje.
U poređenju sa troškovima javnog zdravstva, da li su
troškovi alternativne medicine prihvatljiviji?
Troškovi alternativne medicine su neuporedivo niži.
Na primjer, u zapadnim zemljama ljudi obično pokušavaju da se izliječe takvim metodama, pa tek onda
traže drugu pomoć.
Po Vašem mišljenju, koliko je alternativna medicina
danas prisutna u našem društvu?
Svijest o mogućnostima alternativne medicine raste
iz dana u dan te sve više osoba žele oprobati takav
način liječenja.
Zašto je korisno učiti i poznavati homeopatiju?
Obrazovanje nam ne služi samo da se zaposlimo,
nego da kultivišemo i harmonizujemo vlastiti život na
svim nivoima. Svoje vještine treba iskoristiti i da se
bolje upoznamo sa novim i raznim mogućnostima liječenja, razmišljanja, ishrane i življenja.
strucni kutak
tija se usavršila u Americi i Engleskoj tokom 19. vijeka, da bi svoj procvat doživjela u Evropi u 20. vijeku.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije,
homeopatija je druga po redu zastupljenosti među
alternativnim metodama liječenja, odmah nakon tradicionalne kineske medicine. Koliko se ljudi pouzdaju
u nju, najbolje govori činjenica da su troškovi liječenja homeopatijom pokriveni obaveznim zdravstvenim
osiguranjem u: Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj i
Luksemburgu! Bh. homeopatkinja Nada SmailbegovićMašić studij homeopatije završila je 1999. godine na
poznatom The London International College of Homeopathy. O ovoj profesiji govori za Preventeen.
Sa kakvim se najčešće problemima pacijenti javljaju?
Javljaju se sa svim mogućim problemima. Kod mladih
su to najčešće poteškoće nastale zbog akni, peruti,
hormonalnih poremećaja, koncentracije, treme, noćnih mora ili pak straha od polaganja ispita ili straha
od suprotnog pola.
Da li su Vam se obraćali pacijenti nakon što su izgubili
povjerenje u doktore?
To se događa veoma često, jer teške terapije i neželjeni efekti lijekova loše utiču na ljude.
Jedno od osnovnih pravila homeopatije je „slično se
sličnim liječi“. Možete li to objasniti na praktičnom
primjeru?
Veoma jednostavno. Ako Vas, na primjer, ujede pčela,
onda homeopatski lijek načinjen od njenog otrova odmah smiri posljedice ujeda.
Ana Soldat, Gimnazija i srednja stručna škola
Istočna Ilidža
preventeen
7
strucni kutak
Domaći proizvodi ili
proizvodi domaćeg?
Dok ne postanu svjesni, neće se nikada pobuniti, a
dok se ne pobune, neće moći postati svjesni.
George Orwell
Svaki dan nas svi mogući mediji bombardiraju frazama “kupujmo domaće” i “domaći proizvodi”. Poruka
i zamisao te propagande je da ljudi trebaju kupovati
domaće proizvode, ekonomija će cvjetati, država biti
u prosperitetu i mi ćemo svi sretni u Evropsku uniju.
Malo sutra! Ideja zvuči savršeno, gotovo utopijski,
ali čim u jednadžbu ubacimo zdrav razum i logiku,
predznak rezultata se mijenja. Zašto je tako?
Pokušat ću to dočarati jednom možda malo radikalnom usporedbom. Zamislite da neki čovjek koji boluje od teške bolesti ode doktoru i ovaj mu kaže da
se istušira i opere zube i da će mu biti bolje. I dalje
nejasno? Kupovina domaćih proizvoda je površna
stvar. To je jednostavno zavaravanje koje stoji rame
uz rame s pitanjima vjeroispovijesti i nacionalnosti,
to jest, kad god se pojave neki stvarni problemi za
glavnu vijest dobijemo jedno od ovo dvoje. Jedina je
razlika što u slučaju domaćih proizvoda vijest ima
drugačiji tonalitet. Razmisli malo! Možda ovo sve
zvuči kao teorija zavjere, ali to je ono što nam godinama rade i za šta znaju da uspijeva na ovom tlu.
Ispravan način nije da pokušaš uvjeriti ljude da si u
pravu već da ih navedeš da sami razmišljaju i dođu
do zaključka. Noam Chomsky
Drugi razlog
U anketi provedenoj sa stotinu ispitanika na različitim lokacijama u Sarajevu na pitanje: ”Gledate li
prvo kvalitetu ili zemlju porijekla pri kupovini?”, 98
% je odgovorilo da prvo gleda kvalitetu. Poenta –
apelirati da se kupuje domaće samo iz razloga jer je
domaće i buditi patriotizam preko domaće proizvodnje u zemlji gdje prosječna potrošačka korpa košta
više od prosječne plate je – besmisleno!
8
preventeen
Noam Chomsky
Prvi razlog
Ljude nije briga! Da, to je uskličnik na kraju. Na pitanje: „Prepoznajete li domaće proizvode na policama?“, 78% ispitanika je odgovorilo „Da“, ali samo
62 % je, uz moju pomoć, uspjelo nabrojati tri i više
domaća proizvoda i proizvođača. Nikako ne smijem
izostaviti najzanimljiviji razgovor tokom anketiranja
koji upravo oslikava moju tvrdnju.
Ja: Ćao, može anketa?
Tri djevojke: Naravno, reci.
Ja: Prepoznajete li domaće proizvode na policama?
Tri djevojke: Joj, ne znamo, mi smo iz Visokog!
To su trenuci kada ti glavom prolazi ono nietzscheovsko: ”Gledajući paćenika kako pati, stidio sam se njegovog stida radi...” To je opet druga, temeljna, krajnost problema, to jest, to je sasvim drugi problem
kolektivne neosviještenosti i neobrazovanja.
Sve u svemu, jedan sizifovski, ciklični kaos u kojem
pojedinac ne može učiniti puno na generalnom planu.
koristi za trend školovanja i eventualnog zapošljavanja u inostranstvu. Iako to ima i svoju lošu stranu,
ipak bi trebali gledati i onu bolju, a ta je da i oni koji
su uspješni u inostranstvu popravljaju imidž BiH.
Proizvodi domaćeg su, s druge strane, onaj pomalo
pjesnički dio priče.
Niko ti istinu neće usuti u glavu. Istina je nešto što
moraš sam saznati.
Ljudi bi trebali biti poslušni proizvođači, trebali bi
raditi ono što im se kaže i ostatak života provesti kao pasivni potrošači. Ne razmišljajte ni o čemu.
Najbolje je da ne znate ništa. Radite ono što vam se
kaže, usmjerite pažnju na neke druge stvari i povećajte potrošnju na maksimum. To je uloga javnosti.
Noam Chomsky
Noam Chomsky
Ne tako davno, profesor filozofije Igor Žontar, tumačio mi je kako se nijedan sistem ne može objektivno
sagledati ako si dio istog sistema. Isto kao što ne
možeš reći kakva je fasada zgrade ako se nalaziš
unutra. Prema tome principu, patriotizam postoji tek
kada si van države. Kada si u njoj, on je nužan i
podrazumijeva se, pa prema tome, moglo bi se reći
da nije ni valjan.
Puno je ljudi koji potvrđuju tu tvrdnju, a jedan od
najaktuelnijih u zadnje vrijeme svakako je nogometaš Edin Džeko.
Neki će reći da je za neke njegove postupke, poput
brojnih donacija i reklama, zaslužna nostalgija, novac ili nešto treće, ali niko ne može poreći da on nije
značajno popravio imidž BiH na evropskoj, pa čak i
svjetskoj nogometnoj sceni.
I upravo je to patriotizam i upravo je Edin Džeko
proizvod domaćeg. Kao što je već navedeno, on nije
jedini primjer. Postoji fraza odljev mozgova koja se
Konačni zaključak, pokušaj da se poboljša domaća
ekonomija time što bi narod kupovao domaće koji
za rezultat ima jedino eventualni osjećaj krivice kod
nas je, blago rečeno, “priča za malu djecu”.
strucni kutak
Osvrnimo se sada na naslov. Domaći proizvodi ili
proizvodi domaćeg? Prva fraza asocira na hljeb, mlijeko i brašno, i to je u biti ono na šta aludira prvi
dio ovog članka.
Istina, i sasvim logično, ekonomija bi cvjetala kada
bi se kupovalo domaće, ali za to trebaju neki uvjeti
za koje mi nismo odgovorni.
To su:
- kvalitet (jednostavno, što bolje domaći proizvodi
pariraju stranim konkurentima, prije ćemo ih kupovati)
- kvantitet kada se ne bi uvozile enormne količine
stranih proizvoda, domaći bi imali veće šanse da
im pariraju, npr: Prema podacima Vanjskotrgovinske
komore (VTK) BiH, u prva četiri mjeseca ove godine
u našu zemlju uvezeno je vode u vrijednosti od 34
miliona KM, usprkos tolikim prirodnim izvorima iste,
čime se može pohvaliti malo zemalja!
Možda zvuči malo zastarjelo i tinejdžerski, ali sistem
je taj koji je truo, a ne mi. I naposljetku, ko više uopšte može i raspoznati ko je u pravu i šta je ispravno,
bitno je da učite misliti i da mislite.
...od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka, ali, već je bilo nemoguće
raspoznati ko je svinja, a ko čovjek.”
George Orwell
Zlatan Prndelj,
Filozofski fakultet, Psihologija, Sarajevo
preventeen
9
strucni kutak
Što se desi na Faceu, tam
Tamo negdje na Zapadu, početkom XXI. stoljeća
dosađivao se jedan čovjek po imenu Mark Zuckerberg na Harvardu. Cin! - i upalila se lampica nad
njegovom glavicom. Tako nastade Facebook. Eh, da,
naravno, ovako je nekako nastala i nuklearna bomba, Bermudski trougao, nacionalizam u BiH, ćevapi… Međutim, postoje mnogobrojne teorije! Jedna od
njih je da je Facebook jednostavno nastao iz potrebe
za komunikacijom s ljudima koje dugo nismo vidjeli.
Druga kaže, da je ovaj čovjek dobio ogromne pare
od CIA-e (začudo, opet Amerikanci pokušavaju vladati svijetom!) da bi prikupio što više informacija o
stanovništvu, jer je na Facebooku sve izloženo, od
kreditne kartice, preko seksualnog opredjeljenja, do
omiljenog pića i naravno naše omiljeno - jesmo li
u vezi! Pozdrav bivšoj/em, je l’? Da ja ne bih pisao
koješta, da vidimo šta kaže stručno lice na tu temu.
Tako sam ja, dobrica, je l’ (ne Ćosić, da Bog sačuva!) potražio odgovore kod diplomirane psihologinje
Emine Omanović.
10 preventeen
Ona kaže ovako: Zbog stalne borbe za egzistencijom,
prestižem i ekonomskom dobiti, došlo je do velike
alijenacije ili udaljavanja ljudi jednih od drugih. Facebook, kao i druge slične socijalne mreže su postali
način socijalizacije. Ljudi su gotovo potpuno zamijenili tradicionalne načine upoznavanja drugih kroz
druženje, izlaske i različite socijalne aktivnosti druženjem on-line. Facebook omogućava ljudima da se
predstave drugačijim nego što zaista jesu, da sakriju
svoje mane i predstave se drugima onakvim kakvi
bi željeli biti. Kreiraju idealnu sliku sebe sakrivajući
mane, a ističući ili čak prenaglašavajući svoje prednosti. Mladi ljudi, kojima često nedostaje samopouzdanja socijalne mreže koriste i kao jednostavniji
način dolaska do prijatelja ili partnera.
Tamo negdje na Zapadu, a ne kod nas…
Opet tamo negdje na Zapadu postoji čak i komuna
za odvikavanje od Facebooka, ali zbog čega? Zato
Emina kaže: Osim Facebooka postoje i on-line igrice
Emina Omanović, psihologinja
gdje osobe žive paralelni život. Tamo imaju svoj krug
imaginarnih prijatelja, žive život osobe kakva bi željeli da su oni sami. Na taj način se često pokušavaju
osloboditi nekih svojih kompleksa iz realnog života,
te se vrlo lako izbriše i zaboravi granica između
realnog i imaginarnog, između stvarnosti i on-line
života. Osobe izgube svoje stvarne prijatelje, zanemare porodicu, često gube i posao, kako bi imali što
više vremena kojeg provode u svom „idealnom“ svijetu, što na kraju često dovede do ozbiljnih poremećaja i ovisnosti. Ovu ovisnost je često i teže tretirati
nego ostale oblike ovisnosti, jer zahtijeva od osobe
potpunu promjenu jednog obrasca ponašanja i stila
života. Ova ovisnost, kao i sve druge, od pojedinca
stvara disfunkcionalnu jedinku kojoj je potrebna pomoć i koja nije u stanju sama riješiti svoj problem.
Šta predstavlja Facebook za socijalni život? Ubija li
ga ili potiče?
Facebook može biti vrlo dobar način poboljšanja našeg socijalnog života. Socijalne mreže nam omogućavaju ostati u kontaktu s ljudima, ma gdje
se nalazili. Naravno,
postavlja se pitanje i
o kvaliteti tih odnosa.
Često je veliki broj tih
„prijateljstava“ i poznanstava
površan,
ali za odnose do kojih
nam je stalo, socijalne
mreže mogu biti samo
još jedan od načina
za njihovo održavanje
i poboljšavanje. S druge strane, ukoliko socijalne
mreže koristimo kao jedini način komunikacije, rizikujemo ostati bez stvarnih prijatelja, komunicirajući
preko kompjutera s ljudima koje jedva poznajemo ili
koje nikada nećemo sresti te tako socijalne mreže
zapravo mogu biti ubica socijalnog života.
Ako sam ovisan o FB, kako ću to znati?
Vrlo je teško razlikovati stvarnu ovisnost od navike,
ali, kao što je slučaj i sa ostalim ovisnostima, neki
od simptoma ovisnosti o Facebooku su da ne može-
te zamisliti niti jedan dan bez ovog socijalnog servisa, da zanemarujete ostale obaveze, školu, posao
ili prijatelje provodeći vrijeme na Facebooku, pretjerana razdražljivost ukoliko niste određeno vrijeme
kontrolisali svoj Facebook profil i slično. Ovisnost o
Facebooku se postepeno razvija, kao i druge ovisnosti, iz navike, pa je potrebno na vrijeme mijenjati
svoje obrasce ponašanja kako ne bismo došli u situaciju da se moramo liječiti od ovisnosti.
strucni kutak
mo i ostaje – ZAUVIJEK!
Kako se odviknuti od istog?
Potrebno je postaviti prioritete i vježbati samokontrolu. Socijalne servise treba koristiti da nam olakšaju svakodnevni život, a ne da nam još više otežavaju
i oduzimaju slobodno vrijeme kojeg danas sve manje imamo. Nakon što postavimo prioritete, potrebno je iste poštovati te se truditi ne dozvoliti sami
sebi da nas provođenje vremena na socijalnim mrežama sprečava u obavljanju svakodnevnih obaveza.
To je još jedan od razloga da svoje slobodno vrijeme provodimo što više družeći se sa prijateljima, a
ne na socijalnim mrežama. Dakle, socijalni servisi
su odličan način komunikacije s dragim osobama
koje su daleko od nas, ali nikako ne treba dozvoliti
da oni postanu ovisnost, a našem socijalnom životu će najviše doprinijeti „dobra, stara, već isprobana“ komunikacija „face to face“. Andrea Mijatović,
diplomirana psihologinja i projekt koordinatorica u
NARKO-NE prozborila je jednu pametnu: FB nosi rizik
kao i mnogi drugi sadržaji na internetu koji nerijetko zahtijevaju unošenje ličnih podataka, s tim što
se na FB traži jedna opća socijalna slika. Međutim,
mislim da su korisnici interneta sami često krivi za
zloupotrebu podataka jer malo ko čita “user agreement”, “privacy” i slično. Kada bi to čitali, mislim
da bi manji broj ljudi uopšte aktivirao ovu i slične
aplikacije. Možda olakšava neke stvari tokom komunikacije, ali u biti, koliko god bio rasprostranjen
i korišten, da ga sutra u potpunosti ukinu, ne bi
se ništa drastično desilo na globalnom nivou, mada
bi mnogi pojedinci bar jedno vrijeme osjećali da im
nešto nedostaje. Zapravo, FB je samo iskoristio sve
potencijale interneta, objedinio ih, dajući ljudima
priliku da na jednom mjestu razmjenjuju muziku,
fotografije, informacije s većim brojem ljudi ili in-
preventeen
11
strucni kutak
dividualno, sve ono čemu internet zapravo i služi.
Druga stvar na koju su se oslonili je ta otuđenost
i pogubljenost ljudi koji se kriju iza kompjutera i
otvaraju se strancima, misle da će biti prihvaćeni
i povezani ako imaju hiljadu ljudi kao prijatelje na
FB-u i ako dijele svoju intimu sa svima njima, a ne
pokušavaju graditi nekoliko kvalitetnih odnosa sa
ljudima iz svoje sredine. Obezvrijedio je značenje
riječi „prijatelj“, ali mislim da se ne može FB kao
kompanija kriviti za to, već su sami korisnici odgovorni svako za sebe i za to kako će koristiti i za šta,
jer su njihove potrebe te koje kreiraju sve izmjene
koje se dešavaju na FB-u.
U biti je FB oruđe, prilagođeno vremenu, koje može
biti korisno, ali apsolutno nije neophodno.
Dino i svijet Pokemona
Lijep je osjećaj čuti se sa nekim s kim se niste čuli
dugo vremena i znam dosta takvih primjera, kako
osobnih, tako i mojih roditelja i drugih ljudi oko
mene.
Međutim, danas se koristi više kao mjesto za samoreklamiranje i pretjerivanje u mnogo čemu. Nažalost, koliko god ima dobrih strana, mnogo više je
loših jer nema ograničenja, skoro pa nikakvih, sto
se tiče uzrasta, grupa koje se prave i fotografija koje
se postavljaju. Mislim, ima, ali ta ograničenja se ne
poštuju.
Na primjer, ako napravite neku uvredljivu grupu treba proći dosta vremena da je neko prijavi, pa tek
onda da se razmotri, pa tek onda blokira ili briše, a
do tada je vidjelo milijun ljudi. Sve u svemu, ko voli
nek’ izvoli! I za kraj: “Ljudi, prijatelji na Facebooku
nisu pokemoni, ne morate ih skupiti sve!“, reče moj
dobri prijatelj Dino Gazić.
Sve osobe navedene u članku imaju profil na FB (s
tim da nisam siguran za Dobricu Ćosića), uključujući
i autora članka…
Amir Berbić, Vitez
Medicinski fakultet, Sarajevo
12
preventeen
PRAVO
LJUDSKI
HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL SARAJEVO
Zmaja od Bosne 8, 71 000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Tel./Fax.: + 387 33 668 683
festival@pravoljudski.org; www.pravoljudski.org
Preventeen i ovog puta daje podršku
kvalitetnim projektima za mlade.
Evo o čemu se radi.
5. FILMSKI FESTIVAL O LJUDSKIM
PRAVIMA PRAVO LJUDSKI I
ZUMIRAJ PRAVA/ ZOOM RIGHTS
program za mlade
U Sarajevu će se u periodu od 10. do 15. 11.
2010. godine održati 5. Filmski festival o ljudskim pravima PRAVO LJUDSKI u organizaciji
Udruženja PRAVO LJUDSKI iz Sarajeva.
ZUMIRAJ PRAVA / ZOOM RIGHTS je program za
mlade koji se održava u sklopu Festivala PRAVO LJUDSKI. Čini ga više komponenti: konkurs
i izložba najboljih PRAVO LJUDSKI fotografija,
dokumentarni filmovi iz oblasti ljudskiih prava
prilagođeni i namijenjeni isključivo mladima,
kao i edukativne radionice koje kroz umjetnost,
na poseban i kreativan način, problematiziraju i
propituju pitanja vezana za ljudska prava općenito, ali i u kontekstu Bosne i Hercegovine.
Ovom prilikom, Udruženje PRAVO LJDUSKI poziva
sve zainteresirane mlade ljude iz čitave Bosne
i Hercegovine da se prijave na konkurs za najbolju PRAVO LJUDSKI fotografiju. Za više informacija posjetite našu internetsku stranicu www.
pravoljudski.org ili nam pišite na e-mail adresu:
zoomrights@gmail.com.
Ne tako davno, gledala sam televizijsku reportažu o
Namibiji u kojoj je učestvovala dr. Melitta iz Švicarske. Ona u Namibiji živi već devetnaest godina i pomaže Bušmanima koji boluju od side i tuberkoloze.
Razlog zbog kojeg je došla u Namibiju je činjenica
da Švicarska ima dovoljno doktora i misao da je u
Namibiji potrebnija. Nisam mogla ne zapitati se je li
ta žena pri zdravom razumu? Napušta dobro plaćen
posao u razvijenoj zemlji da bi otišla u zemlju Trećeg svijeta i bila okružena smrtonosnim virusima. U
čemu je fazon? U tome što je pomaganje i humanost
osobina i dužnost doktora, koju dr. Melitta posjeduje, dok su neki na nju zaboravili.
Tim Clancy
Čemu sva ova priča?
Zato što i u BiH živi osoba poput dr. Melitte, a to je
Tim Clancy. On nije doktor, ali sigurno je humanista.
Iz New Yorka je došao u Sarajevo za vrijeme rata.
Prvo je otišao u London, gdje je radio kao konobar,
jer nakon što završite fakultet ili ćete magistrirati ili
raditi kao konobar, Tim se odlučio za drugu opciju.
Mnogo je ljudi tada u Londonu bilo uključeno u antiratne proteste u koje se i on uključio. Shvatio je da
je jedno stajati na ulici i protestovati, a drugo je otići
na mjesto dešavanja, u BiH, i pomoći narodu. Odlučuje u BiH doći kao volonter na tri sedmice i ostaje
devetnaest godina.
Ali zašto, šta to ima u pojedinim ljudima pa čine
stvari koje većina ljudi ne bi?
Tim nam kaže: Na početku nisam ni znao za BiH,
ono što sam znao bila je Jugoslavija, Tito... I čuo
sam za Sarajevo zbog ZOI ‘84. Tada nisam znao ko
je Bosanac, Hrvat ili Srbin. Kada me pitaju šta mi je
bilo najteže od ratnih događanja, kažem da je to bio
odlazak iz BiH. Smatram da je lahko napustiti Zapad, lagodan život ispunjen novcem, gdje je sve na
dugme. Ali kada dođeš na mjesto koje je ispunjeno
bijedom, glađu, patnjom, čovjek, humanista se, nakon tih slika, ne može vratiti normalnom životu. Jer
u mislima su ti ljudi koje ostavljaš, a svaka vrsta pomoći im je potrebna. Tada ljudi prestaju biti brojke,
novinarske priče... U njima vidiš stvarnost, realnost,
u njima vidiš ljude sa istim vrijednostima kao kod
ostalih. Ja sam pokušavao otići, ali nisam mogao.
intervju broja
Pohvala ludosti
Možemo li to poistovjetiti sa izjavom Christiana Morgstena: “Domovina nije tamo gdje živim, nego ondje
gdje me shvaćaju”?
Da, možemo. Ja osjećam da me većina naroda prihvatila. Međutim, ne osjećam da su me institucije
vlasti prihvatile. Njihovi predstavnici dolaze s pričom: „Ko si ti? Šta ćeš u BiH? Ne možeš ti voljeti
BiH!“ Ja nisam tu da se takmičim ko više voli BiH. Ja
volim BiH. I volim je na svoj način. Naravno da sam
i ja frustriran, razočaran, čak mi je gore nego u ratu
zbog krize moralnosti s kojom se suočavam. BiH je
prva u rangu što se tiče negativnih osobina, BiH je
najkorumpiranija zemlja u Evropi, što je šteta za ovu
lijepu zemlju i fin narod. Jako bih volio da narod
BiH ima razvijenu svijest o tome da postoje dobri
ljudi sa dobrim namjerama. Jer ne mogu svi stranci,
svi ljudi u istu korpu. Nije uredu generalizirati, jer
to vodi prema dehumanizaciji. Ja sam prvenstveno
stanovnik planete Zemlje, ja sam Tim, ja sam Bosanac koliko i Amerikanac, Irac porijeklom. U BiH sam
proveo pola svoga života i volim ovu zemlju.
Gdje je tu Vaš rodni kraj, povuče li Vas ikada nostalgija i poželite li se vratiti u New York?
preventeen
13
intervju broja
14
Moram priznati da me više vuče nostalgija kada napuštam BiH, nego kada napuštam Ameriku! Postoje tri
stvari koje me vežu za Ameriku: porodica i prijatelji,
fantastična alternativna muzička scena i uređenost
(shvaćanje demokratije kao obaveze, obaveza vlasti
prema narodu i državi, obaveza naroda prema državi).
Predstavnici vlasti u BiH se ponašaju kao apsolutisti.
Ljude je strah, ne samo u BiH već uopšte. Strah je
svojstven čovjeku. Jedno djelo kaže “Ljudi će mnogo dalje otići da bi izbjegli ono čega se plaše, nego
da bi došli do onoga što žele.” Baš kao životinja,
koja polako upoznaje i osluškuje novi teritorij i one
koji tu žive, i obratno. Ono što želim reći, mnogi su
sumnjali u Vas, neki još uvijek sumnjaju. Jeste li ih
razumjeli? Kako su se završili Vaši konflikti?
Tačno, ali ako ljudi sumnjaju u mene nije moje da
ih uvjeravam u suprotno. Jedno su riječi, a drugo su
djela, a ja sam se svojim djelima pokazao. Ja nemam
vile, ni mercedes. BiH sam na početku pomagao kroz
humanitarnu pomoć, poslije sam počeo pisati, na-
preventeen
pisao sam devet knjiga o BiH, uglavnom turističke
vodiče i na taj način sam pokazao da BiH nije crna
rupa, već da ima pozitivne strane. Najlakše je pričati
o tamnim stvarima, upalite TV, pročitate novine, sve
se crni. Ne znam kako narod preživljava uz toliku
negativnu energiju. Trudim se svuda oko sebe vidjeti
pozitivne stvari. To je problem kod bh. naroda. Kao
prvo, slijepi su, ne žele vidjeti, a kada im pokažete,
ne žele shvatiti, prihvatiti, ne žele djelovati.
Izvorište Vrela Bosne je zagađeno. Kada je došlo do
zagađenja kružile su priče da su životinje odgovorne
za zagađenje, što je apsurdno; zatim da je do zagađenja došlo zbog neuređene kanalizacione infrastrukture Bjelašnice i Igmana.
Činjenica je da je voda epidemiološki opasna po
zdravlje korisnika zbog povećanog broja bakterija.
Zanima me Vaša priča, tačna, detaljna o izvorištu
Vrela Bosne i Vaše učešće u tome.
Istraživanje ekologa i ljubitelja prirode pronašlo je
oštećenje na kanalizacionom sistemu na Igmanu.
Završili ste anglistiku i književnost. Koliko sve kompetentni govoriti o ekologiji?
Istina, nisam naučnik. Nemam diplomu, ali jesam
ekolog. Svi mi možemo biti ekolozi ako to želimo.
Ekologija mi je hobi više od dvadeset godina. Čitam,
proučavam, imam znanje, iskustvo. Kod nas se sve
gleda kroz ekonomiju, a ne shvaćaju da je u našoj
zemlji ekologija bitna za razvoj ekonomije.
Greenvision?
Suosnivač sam Greenvisionsa, koji je na početku
svog djelovanja želio biti NVO. Poslije smo shvatili da
ne želimo dobivati donacije kako bismo radili, već
želimo sami pronaći novac za naše projekte. Zbog
toga smo se registrovali kao D.O.O., kao neprofitabilna firma koja zarađeni profit ulaže u svoje projekte.
Argument Greenvisionsa je nauka, logika, balans
ekologije i ekonomije. Ekoturizam sprečava umira-
nje pojedinih sela kao što su Lukomir i Umoljani jer
ih posjećuju ljudi koji žele probati tradicionalna jela,
vidjeti tradicionalnu nošnju, vidjeti prirodu.
Ekoturizam, turizam u kojem osviješteni putnici podupiru zaštitu prirode i okoline na odredištu koje su
odabrali, kao i lokalnu zajednicu i njenu kulturnu
baštinu.
“Tourism is like fire, you can cook your dinner on
it, but if you are not careful, it will burn your house
down?”
Turizam je industrija, motor koji može donijeti razvoj
ili destrukciju. Turizam kao destrukcija donosi sa sobom masovnu kulturu u kojoj se gubi tradicija, unikatnost. Lokalna zajednica se prilagođava turistima,
umjesto da bude suprotno. Zbog toga je ekoturizam
pozitivan, jer turisti podupiru lokalnu zajednicu, ne
narušavaju je.
intervju broja
Do oštećenja je došlo zbog loše kanalizacione infrastrukture, cijevi su jeftine i stare, nisu ugrađene na
pravi način, a standard se ne poštuje. Na to oštećenje smo ukazivali više od godinu dana, a nadređeni su čekali da se zagađenje dogodi. Oštećenje
se nalazi blizu izvora, to je i dovelo do zagađenja.
Mnogi ljudi ne znaju, a mnogi zaboravljaju da je BiH
najveće kraško polje u Evropi, što bi značilo da imamo sistem podzemnih, kvalitetnih i čistih voda kao
nigdje na svijetu. Ako je zagađenje površinsko, znači
da će otići pod zemlju i izazvati nova zagađenja. Ono
što je najgore i najbolnije od svega je neodgovornost
koju vlast pokazuje. Mi smo im pokazali snimke,
slike, gdje se jasno vidi da fekalije ne cure, već teku,
a oni imaju smjelosti sve to negirati i reći da su životinje krive, što je apsurdno! Zagađenje nije jedini
problem. BiH će uskoro imati problema sa nivoom
vode, što znači da će imati problema sa pitkom vodom, sve zbog loše infrastrukture i lošeg standarda.
Svi pričaju o energetici, izgradnji hidrocentrala te
novim načinima kako će puniti svoje džepove i
džepove stranaka, a niko ne priča o zaštiti životne
sredine, o štednji, o tome kako narod može bolje
živjeti, kako postići da se smanje računi... Ne razvija
se energetska efikasnost.
Predstavnik vlasti koji zna za problem zagađenja nakon svega i dalje negira zagađenje, a još uvijek je
na poziciji i ostat će na njoj. Filozofija je: što si gori,
bolje prolaziš!
Odakle crpite optimizam?
Svi mi imamo izbor, do nas je. Između lijepih i
depresivnih trenutaka, ja biram lijepe. To je još jedan način moje borbe, ne dopuštam da negativna
energija dopre do mene, družim se s optimističnim
ljudima i onda zajedno širimo pozitivnu energiju i
prenosimo je na druge.
Na koji način komunicirate sa prirodom?
Na način da joj prvenstveno iskazujem svoje duboko
poštovanje, koje zaslužuje od svakog čovjeka. Priroda je moja džamija, crkva, mjesto gdje se ja molim i
pronalazim svoj mir i svoje odgovore.
Život u skladu sa prirodom?
Mi smo dio prirode i priroda je dio nas, zajedno činimo cjelinu i jedino tako možemo funkcionisati. Ljudi
misle da je priroda, ekologija daleko od njih, ali ona
je pored njih, dio njih, to je zrak koji dišemo, voda
koju pijemo, što prije to shvatimo bit će bolje za
nas.
Sabiha Kapetanović
preventeen
15
(IN)PUT
Život od prirode
Znamo dobro da se u BiH nalaze mnogobrojne netaknute šume, plodna poljoprivredna zemljišta te
raznovrsna bogatstva. Uzevši u obzir relativno malu
površinu zemljišta, ali i broj biljnih vrsta, BiH spada
među pet najbogatijih zemalja Evrope u pogledu gustoće rasprostranjenosti i različitosti vrsta. Statistički
gledano, u BiH postoji 3.000 – 5.000 vrsta gljiva i lišaja te je u šumskim ekosistemima moguće pronaći
oko 74 % od ukupnog broja vrsta gljiva spomenutih
u Crvenoj listi Međunarodne unije za zaštitu prirode
(IUCN) u Evropi. Također, danas se sakuplja 160 – 170
vrsta samoniklog ljekovitog bilja, gdje je pretežno
zastupljeno tradicionalno, tj. ručno prikupljanje i
šumskih plodova.
Kako je tema ovog broja život u skladu s prirodom
ili kraće, život s prirodom, moja tema je život od
prirode, tj. je li moguća egzistencija od prethodno
statistički poredanih bogatstava BiH.
Najvjerodostojniji način da to saznam bio je da i
sama provedem bar jedan dan na planini radeći i
komunicirajući s osobama koje ljeti doslovno žive
od branja šumskog bilja. To mi nije bilo ni strano jer
sam već ranije i sama to radila, ali više rekreativno,
tj. donesem kući taman dovoljno da uspijemo napraviti samo poneki sok od borovnica ili malina, a
fleka na tepihu mi je i sada podsjetnik na te dane.
Stigla sam na planinu u ranu zoru kao i svi berači,
ali veliki broj njih ostaje duži period tu u šatorima ili
vikendicama, ako se nađe neka. Tada je bila sezona
borovnica i otkupljivači se nalaze tu. Saznala sam da
jedan kilogram borovnica otkupljuju za tri konvertibilne marke. Nakon sezone borovnica, dolazi sezona
brusnice (crvena borovnica) koja je obično dvostruko skuplja od borovnice. To mi je sve objasnio Muris,
dvadesetogodišnjak koji svakog ljeta bere borovnice,
brusnice, maline, jagode i u jesen gljive. A i ja sam
bila vrijedna pa sam dan prije svratila na gradsku
pijacu i raspitala se za cijene: borovnice su pet konvertibilnih maraka, maline dvije konvertibilne marke, kupine do tri konvertibilne marke. Nadam se da
nije bilo još šta, jer ako i jeste, zaboravila sam!
Muris mi je također rekao da je to nevjerovatno težak posao (što sam i sama shvatila kasnije) jer se
16 preventeen
radi po čitav dan, a i planina zna nekada biti nemilosrdna. Već je nekoliko dana u šatoru i kada sam ga
zamolila da ga intervjuiram rado je pristao.
„To mi dođe kao pauza“, reče.
Ideš li sam i ima li mnogo mladih ljudi koji se time
bave?
Nekada povedem i mlađu sestru, ali većinom dođem
sam. Ima dosta bračnih parova, neki povedu i djecu.
Najviše ima omladine od 14 do 17 godina i ima više
žena. Ali nikada nisi sam ovdje.
Isplati li se taj rad?
Pa, ako imaš već negdje posao, ovo dođe dobro jer
povećaš kućni budžet. Jest da je težak rad, čitav
dan si na planini, po ovom suncu... Za jedan dan
se ubere pet do 15 kilograma, kako ko. Sjećam se
da je moja sestra kupila svoj prvi mobitel novcem
zarađenim od branja borovnica. Ali ako je ovo jedini
izvor primanja, onda je vrlo teško i ne možeš se
uzdati ni u prirodu svake godine, ne rode borovnice
baš uvijek.
Zašto si odabrao raditi u prirodi?
Ne mogu baš reći da sam ovo odabrao, jednostavno
idem tamo gdje ima posla i gdje mogu koliko-toliko
Šta ima u prirodi, a nema u kancelariji ili nekom
zatvorenom prostoru?
Dosta kukaca, poneka zmija, nevjerovatno jako sunce i šta još sve ne na ovoj nadmorskoj visini! Teško
se fokusirati na lijepe stvari kada radiš od zore do
mraka, ali ih sigurno ima, ako ništa tu su naravno
svjež zrak i cvrkut ptica.
Je li teško prodati robu?
Otkupljivačima nije, to je lahko, zna se da je jedan
kilogram tri konvertibilne marke. Ali na pijaci kako
kad. To zavisi od cijene, kvalitete proizvoda, sreće,
pa i cjenkanja. Ko ima stalne mušterije i tako reći
zagarantovano tržište, njemu nije teško.
Kako tvoji vršnjaci gledaju na tvoj posao?
Različito. Mnogi to vide kao posao koji bi radili onda
kada nemaju šta drugo. Dok neki ovo vide i kao
rekreaciju, ali to i mogu samo oni kojima berba borovnica dođe kao izlet na planinu, ali takvi i ne dođu
s namjerom nešto zaraditi. U suštini, većina mojih
vršnjaka ima poslove koje rade skoro 12 sati na dan,
tako da i ovo smatraju jednim takvim poslom.
Opiši nam ukratko jedan takav radni dan.
Ujutro rano dođem na planinu i odmah počnem brati. Negdje do podne već imam dovoljno borovnica
da se vratim u podnožje i predam ih otkupljivaču.
Tad napravim pauzu, odmorim se i spremim da opet
idem brati. Vratim se pred mrak opet do otkupljivača, odmorim se malo i onda ili odem kući, ili ostanem preko noći u šatoru ili kod prijatelja u vikendici,
kako kad. I ujutro sve ispočetka. Nakon dana provedenog na planini, i još u radu, shvatila sam da je rad
sa šumskim plodovima kao i ostali poslovi, težak
i egzistencijalno potreban, ali ipak, kroz taj posao
naučimo poštovati prirodu i biti zahvalni na bogatstvima koja drugi nemaju. Mislim da to ne možemo
shvatiti iz kancelarije.
(IN)PUT
zaraditi. Ipak, svi ćemo se kad-tad vratiti prirodi, ali
ja to sada radim jer nema drugog posla za mene.
Dalila Kajević
Elektrotehnički fakultet, Sarajevo
preventeen 17
(IN)PUT
18
Tajna je umjerenost
Vino je nešto što je izvanredno prilagođeno čovjeku,
ako mu se i u zdravlju i u bolesti daje s razlogom i
u pravoj mjeri - Hipokrat
In vino veritas! – izreka je i istina koja prati sve plemenite sadržaje našeg života. Vino je poput amajlije
utkano u poeziju, glazbu, duhovnost, čini život ljepšim, lakšim, otvara vrata naših srca, otkriva našu
spontanost, stvara nova prijateljstva, začin je ljubavi...
Sunce, zemlja i grožđe stvaraju “kaplju radosti”.
Kako i gdje se to radi u BiH, odlučila sam istražiti.
Južno od Mostara, uz obale Neretve, prostiru se vinogradi koji čine Vinsku cestu BiH. Prizor je nevjerojatan! Tu, gdje čovjek kamenu krade zemlju, gdje
ljeti ispucana zemlja vapi za vodom, sve je nekako
posebno: i priroda, i ljudi, i vino.
Deset minuta vožnje autom od centra Mostara, u
centru plantaže Konjusi, okružen vinogradom, maslinama i voćnjakom nalazi se Romanca, etno-gastronomski kompleks. Prema njemu sam pošla odmah
nakon silaska s Vinske ceste. Potražila raspoložene
sugovornike i naišla na Marka Kraljevića, zaposlenika vinarije Aluminij. Pokazao mi je vinski podrum
s kušaonicom, restoran i vinoteku. Razgovarali smo
o mnogočemu vezanome za vino, vinograd, zdrav
način života i prirodu.
Rekao mi je da svi znamo priče koje kruže o alkoholu: kako on šteti organizmu, kako vremenom izaziva
ovisnost i od ljudi pravi propalice. Međutim, kao da
su svi zaboravili na povoljna djelovanja alkohola!
Većina ljudi cijeni vino zbog njegovog izvanrednog i
kompleksnog ukusa. Postoji bezbroj različitih vrsta
vina, od kojih se svako kombinira s određenom vrstom hrane.
Gospodin Kraljević mi je skrenuo pažnju da nađem
na internetu neke statističke podatke koji idu u korist vina i njegovog konzumiranja, te sam to i učinila!
Vino može nadomjestiti 500 kalorija masnoće ili šećera u svakodnevnoj hrani čovjeka koji radi teške
tjelesne poslove. Jedan gram alkohola oslobađa sedam kalorija, a vino jačine 11 vol. u jednoj litri sadrži 87 grama alkohola. Prema tome, zdrav čovjek
koji fizički radi, dnevno može popiti 0,71 litri vina,
preventeen
onaj tko se ne izlaže većim fizičkim naporima 0,31, a
žena i mlad čovjek 0,21 litri vina jačine 11 vol.
Korist od konzumiranja vina
Umjerena količina alkohola može povećati nivo HDL
kolesterola, što se smatra i primarnom kardiovaskularnom koristi koja dolaze od vina (crvenog i bijelog). Resveratrol koji se nalazi u vinu (crveno vino
ima više resveratrola u odnosu na bijelo) može proizvesti antitrombozne učinke koji mogu poboljšati
rad srca i smanjiti rizik od koronarnog oboljenja. Kao
lijek, vino su koristili i antički narodi o čemu svjedoče brojni zapisi.
Negativna strana konzumiranja vina
Konzumacija vina može pogoršati određena zdravstvena stanja. Jedna od negativnih strana konzumiranja je u tome što povećava razinu triglicerida, a
samim time utječe i na zdravstvene probleme povezane s bolešću dijabetesa. Određene studije pokazuju da alkohol povećava razinu estrogena i pospješuje razvoj raka dojke kod žena. Vino, posebno
crveno, često negativno djeluje na ljude koji pate od
migrenskih glavobolja. Također, konzumiranje alkohola može dovesti do povećanja tjelesne mase zbog
unošenja kalorija koje nemaju nutritivni sadržaj.
Dajana Mišković
FPN, Sarajevo
Prvo sam se upitala kako ću ja to, a već kada sam ušla
u njegove „odaje“ bilo je kao da to radim godinama.
Sve je izgledalo pomalo čudno, ali zanimljivo. On u ulozi
noćnog stražara, imenom Vlado, čovjek srednjih godina,
ja „novinarka“. Nije bilo potrebe da se upoznajemo, jer
se već duže vrijeme srećemo u školi koju ja pohađam u
Travniku. Kada sam čovjeku objasnila kojim dobrom dolazim, nasmijao se i rekao: „‘Ajd i nas se neko sjetio.“ Na
početku, samo je čitao Zaratustru i nije se ni obazirao na
mene. I kada mu je napokon dosadilo čitanje, pomislila
sam da će krenuti naš razgovor. Opet sam se prevarila.
Upalio je nekakav mali TV i opet krenuo po svom. A ja
sam skupila snagu i rekla sam u sebi: „Eh tu sam te čekala“. Ne može moja živahna duša trpjeti njegovu tišinu.
To je bio prostor gdje su tišina i tajnovita snaga mira
vladale, dok je na kraju prostorije sjedio čovjek, jednako
tih i miran kao i sve oko njega. Počela sam ga ispitivati i
moram priznati, upalilo je! Čovjek se pošteno raspričao.
„Dobar je život, samo čovjek mora imati neke želje, neki
cilj, razumiješ?“, promrmljao mi je. Shvatila sam da pričam s vrlo zanimljivom osobom. Naš razgovor se nizao
satima, a uglavnom smo se bavili životnim temama.
Njegov život tih, miran, za većinu moglo bi se reći i dosadan. Ne znam koja bi me muka morala natjerati da
živim takvim životom. On dođe na posao oko 19 sati, u
šest krene kući. U tom vremenskom razdoblju zapravo
ne doživi ništa, koliko sam ja shvatila. Sve što radi je
gledanje TV-a, čitanje, nadgledanje i na tom se završava
sav njegov rad. Nema posebnog fizičkog rada, osim zimi,
kad mora čistiti snijeg. Pitala sam ga kolika mu je plaća i
je li zadovoljan, iako sam se pomalo osjećala neugodno.
Ipak, „novinarka“ sam i moram pitati. Odgovorio mi je
jednakom smirenošću kao i na ostala pitanja. S obzirom
da je u ranoj mirovini i da prima istovremeno i plaću,
zadovoljan je, uspije pokriti većinu troškova. Tada sam
shvatila da mlad čovjek jednostavno ne bi izdržao ni ovaj
posao, niti bi bio zadovoljan ovakvom plaćom, al’ ja sam
očito naišla na osobu koja je svime zadovoljna. Što se
tiče intervencija, nije se baš imao čime pohvaliti. Tijekom
pet godina, koje je proveo na tom radnom mjestu, ništa značajno se nije dogodilo. Međutim, sjetio se jednog
značajnog radnog dana, kada je sjedio i kao i obično
čitao knjigu, čuo je napolju nekakav čudan zvuk. Ustao je
kako bi provjerio što se događa, onako sa malom dozom
straha i uplašenosti, otključao vrata i ugledao psa koji
je bio toliko gladan da je donio svoju posudu za hranu,
kako bi mu netko nešto udjelio. Tada se počeo smijati,
kao i ja dok je to pričao. Kada god pomislim da sam
usamljena, sjetim se noćnog stražara i utješim se. Vrijeme koje provodi kući mu je već zanimljivije, to je druga
strana njegovog života. Dođe kući oko sedam sati, doručkuje i krene na spavanje. Probudi se negdje oko 15 sati i
ostatak vremena provede s obitelji. S obzirom da sve ima
i svoju bolju stranu, kaže da mu posao stražara nekad i
dobro dođe. Najveći razlog je taj što mu žena stvori toliku
zbrku u glavi da jednostavno poželi odmoriti se od nje.
Kako bih ga utješila, rekla sam mu: „Blago vama, vi bar
imate gdje pobjeći.“ Velika prednost, nema što! Zanimalo
me po čemu mu je posebna knjiga koju je čitao, a on mi
je pročitao ovo: “Kad je Zaratustri bilo trideset godina,
napustio je svoj zavičaj i jezero svoga zavičaja, i otišao je
u goru. Tu se napajao svojim duhom i svojom samoćom,
i nije ga to umorilo za deset godina. Ali se naposljetku
izmjeni njegovo srce i jedno jutro ustade u ranu zoru,
stade pred sunce i ovako mu je govorio: ‘Veliko svijetlo
nebesko! U čemu bi bila tvoja sreća, da nemaš onih kojima sjaš!’ Tako i on danima napušta svoj dom i odlazi na
posao noćnog stražara, gdje odmara svoj duh u samoći i
iznova se raduje svakom novom danu, znajući da negdje
ima onih za koje on iz dana u dan sja…
(IN)PUT
E pa i ja sam bila
noćni stražar...
Kristina Divović
KŠC Petar Barbarić, Travnik
preventeen 19
Da zavirimo u kamen
(IN)PUT
-srce Hercegovine
Kamo su me to staze odvele?
Mostar je kameni grad, i on je ujedno i njegov simbol. Od davnina je već znano da se život gradio na
kamenu i zbog toga je isti taj kamen uklesan u srca
Hercegovaca. Prvi put se spomenuo kamen tenelija,
na lokalitetu Mukosa, pet kilometara južno od Mostara. To je vrsta krečnjačkog kamena. To je kamen
koji se lahko reže i obrađuje. Ovim kamenom je nekada davno izgrađen kameni Stari most u Mostaru. Za jednog Hercegovca je veliki kompliment kada
kažemo: „Srce ti je kamen“, time mu potvrđujemo
svu hrabrost i ustrajnost na putu očuvanja kulturne
baštine, svoga grada te borbu za sva prava, a to je
veliki pohvalni čin i samome gradu, jer se izborio sa
teškim trenucima, teškim godinama u kojima je opstanak bio nezamisliv, ali se sve to dobro podnijelo.
Šećući gradom
Šećući, ušli smo u radnju jednog poznatog slikara
u Mostaru, zvanog slikar Batlok. On već 60 godina
voli i njeguje svoju veliku ljubav - slikarstvo. Pitala
sam ga kako doživljava ovaj kameni grad i šta za
njega znači kamen. Rekao je da je „srce od kamena“
jedna metaforika kojom se obilježava ljubav između
čovjeka i tog kamena, te kako su uvijek, čovjek i
kamen - spojeni, čime nam je opravdao tu metaforiku. Danas se ne isplati mnogo ručni rad, jer su naše
ruke zamijenjene velikim mašinama, te je stvaranje
svedeno na minimum i malo je onih koji rade ručno. Posljednji koji je klesao kamen u Mostaru bio
je čovjek koji je prije godinu preminuo. Ostala je
samo jedna velika uspomena na njega. „On je deset godina proveo sakupljajući kamenje u Neretvi te
ih oblikovao prema svojoj mašti“, pričao mi je gospodin Hamo Mustić, vodič muzeja u Mostaru. Svaki
Hercegovac kaže: „Na kamenu živjeli, na kamenu se
rodili i izgradili.“ Što su za Bosance šume, za Hercegovce je kamen.
zavaju i olakšavaju...“ Tužno ili ne, stanovnici ovog
grada, pa i sami posjetitelji će od sada nositi velike
uspomene, kroz maglu, jer više nema jedinstvenih,
istinskih zaljubljenika u kamen. Više niko neće rezati, više niko neće klesati, niko više neće sakupljati
u Neretvi i oblikovati kamen! Mnogi Hercegovci su
toga dana izgovorili isto, mnogi su o kamenu rekli
tako malo, a tako mnogo: „To je naša tradicija!“ Zar
je to od svega što je ostalo? Ali i da prestanu govoriti
i da ne nađu više iste načine opisati ga, bez obzira
na sve, kamen će živjeti kao simbol predivne Hercegovine, simbol Mostara, grada čije su obale Neretve
srdačno primile svakog posjetitelja.
Logika me slijedila putevima
Kamen je predmet, kamen je osjećaj, kamen je simbol nečega, dio nekoga, veliki sklop emocija... Može
biti jak, može biti grub i izrazito mekan, ali spona
između čovjeka i kamena je kao žila. Nezamislivo
je kako mnogo ljubavi ima. Među njima je i ljubav
prema kamenu koja neće umrijeti sve dok je ljudi
prenose s koljena na koljeno.
Radoznalost me odvela i malo dalje
Čitajući, naišla sam na jednu rečenicu koja glasi:
„Kamen se danas obrađuje strojno jer strojevi ubr-
20 preventeen
Lejla Lisica
Gimnazija Dobrinja, Sarajevo
Ljudi nikada nisu zadovoljni ničim. Ako imaju malo,
žele mnogo. Ako imaju mnogo, žele još više. Ako imaju
još više, žele da budu zadovoljni sa malo, ali nisu u
stanju da se u tom smislu potrude. Paulo Coelho.
PN/ Ispričat ću vam priču o čovjeku koji je odlučio
ostaviti to “puno” što ima i zadovoljiti se s “malo”
kako bi našao svoj unutarnji mir.
Ovo je priča o čika Nadiru, vrlo jednostavnoj osobi koju
zadovoljavaju male stvari, što ga u čitavoj gomili ljudi
koji žele novac, moć i slavu, čini jedinstvenim. Odrastao je u Travniku, ima ženu, djecu i zaista mnogobrojnu obitelj, no izdvaja se po tome što je odbacio život
u gradu i otišao živjeti na planinu Vlašić kako bi se
“oporavio” od života poslovnih ljudi, loše sredine, nečistog zraka i opće nesloge koju grad pruža. Otišao je
u potrazi za svojim mirom. U početku, to nije bilo tako.
Prvo je odlazio svaki vikend, pa ponekad i radnim danima dok jednom nije shvatio da mu grad ne pruža ni
pola zadovoljstva koje mu pruža planina. Onda je odlučio ostati u svojoj vikendici, dovršiti njenu izgradnju,
proširiti je i učiniti je ne samo svojim domom nego
i domom drugih ljudi koji se žele odmoriti od stresa
koji grad pruža. Prije nekoliko dana posjetila sam čika
Nadira kako bih vidjela dokle je došao sa svojim poslom, je li još uvijek oduševljen životom na planini ili
se ponekad poželi vratiti i rekao mi je da svoj sadašnji
život ne bi volio mijenjati ni sa kim.
“Loših ljudi mi je preko glave”, rekao je čika Nadir,
“Ovdje imam svoj mir. Nitko me ne ometa, stalno
sam smiren, dok je dole uvijek bilo puno provokacija
i nerviranja ni zbog čega. Zrak je čistiji, živim zdravije,
nema stresa...” U svojoj vikendici ima sve kao i mi u
gradu: čistu vodu, struju, TV, mobitel i ostale sprave
kojima je 21. stoljeće ispunjeno, ali ne koristi ih prečesto. Primjerice, TV pali samo kada je neka dobra utakmica na programu. Vijesti nikada ne gleda jer kaže:
“Na vijestima nema ništa lijepo. Kada bih ih gledao,
to onda ne bi ni bio bijeg od stresa. Onda sam džaba
došao ovamo.” Na moje pitanje bude li mu ikada dosadno odgovorio mi je: “Iskreno, ima situacija kada je
(IN)PUT
Planina i ja
tako.” Međutim, potrudi se uvijek imati nekog posla,
a i ako nema, on uživa u dosadi jer dosada na planini
nije ni slična dosadi u gradu. Dosada na planini prija!
Svoj dan mi je opisao ovako: “ Ujutro se rano budim
nakon čega slijedi doručak, pa kava. Nakon toga obvezno idem u šetnju. Kada se vratim obično uradim
neke poslove oko vikendice ili u vikendici, a zimi je
potrebno često razgrtati snijeg. Nakon toga dolazi ručak i opet šetnja. Navečer mi nekada dođe prijatelj koji
također živi u svojoj vikendici koja se nalazi u blizini.
I tako prolaze dani. Naravno, nekada odlučim da neću
ništa raditi taj dan ako mi je mrsko. Nisam pod pritiskom. Za sve imam vremena.” Čika Nadir živi zaista
zdravim životom, ne puši, ne pije, hrani se zdravo, trudi se živjeti u skladu s prirodom, šeće poslije svakog
obroka. Ponekad vozi bicikl ili ide brati gljive, razne ljekovite trave i ostalo. Ispred vikendice se nalazi i viseća
ljuljačka na kojoj (vjerujem) provodi dosta vremena.
Znam da ja bih! Također preko ljeta je postavljen vrlo
veliki bazen u kojem se nalazi čak i dušek. Prava uživancija: voda, planina, čist zrak, zelenilo i mir – recept
za dug i sretan život.
Zanimljiva stvar se dogodila kada sam bila kod njega
u posjeti: odjednom su mi počela stizati mnogobrojne poruke na mobitel, jedna za drugom, konstantno.
Užasno sam se naživcirala, na šta se čika Nadir samo
nasmijao i rekao: “Vidiš, Minja, toga kod mene nema.
U tome je sva čar planine!”
“Treba živjeti prirodno. Tada je tek život uistinu lijep”,
kaže čika Nadir te nastavlja, “A znaš li šta je priroda ?
Vidiš ovo drveće? Borove, smreke i ostalo? Vidiš li da
su njihove grane raštrkane sve do poda? To je prirodno
drvo. A znaš li kako izgleda ono drveće u parkovima?
Znaš li da su njegove grane potkresane metar i više?
To nije prirodno drvo. Prirodi u gradu ljudi ne dozvoljavaju da bude priroda, imaju je potrebu mijenjati kako
bi bila ljepša i tada priroda prestaje biti prirodna. Ovo
ovdje oko nas je priroda, ništa drugo!”, zaključio je.
Nakon tog razgovora s njim imala sam osjećaj da mi
život uzalud prolazi i poželjela živjeti slično njemu jer
je jedan od rijetkih koji je zadovoljan onim što ima, pa
makar to po našim standardima i bilo malo, njemu je
dovoljno.
Minja Mijatović,
KŠC “Petar Barbarić“, Travnik
preventeen
21
Cool - turA
KOLIBA
William Paul Young
Nema te zemaljske boli
Koju nebo ne može iscijeliti.
Nepoznati autor
Ovo bi bila Koliba u jednoj rečenici, u jednoj prelijepoj izreci koju nam citira pisac u navedenoj knjizi.
Ili recimo, mogu započeti i ovako:
Znate ono, kad želite pročitati neku knjigu, pa vam
tu istu preporuči još stotinu ljudi (plus mediji), ili
vam prijatelj ispriča radnju / kraj, a o knjizi sve sami
hvalospjevi? Još ako je kojim slučajem postala svjetski bestseller, ili ne daj bože, američki... To je već
dovoljno da posumnjamo u njezinu kvalitetu i vri-
22 preventeen
jednost, a sve nam to pomalo ubija svaku namjeru i
želju za njezinim čitanjem.
Ipak, prvi put moram reći: Svi ti ljudi zaista imaju
pravo!
Koliba vlastitog srca
Roman započinje pričom o nesretnom Macku, čija
kćerkica Missy biva oteta na obiteljskom izletu. Djevojčicu je oteo serijski ubojica poznatiji kao Ubojica
Božje Ovčice, a dokazi o njezinom ubojstvu pronađeni su u napuštenoj kolibi u divljini Oregona.
Koliba je od tada za Macka postala izvor najveće boli,
simbol patnje, mjesto na čiji je spomen postajao najranjiviji i nešto što je uzaludno pokušavao potisnuti
iz pamćenja, ali nikako nije mogao. Od dana kćerkine
otmice, a posebno nakon pronalaska užasnih dokaza
o njezinom ubojstvu u kolibi, Mackov život, kao i
život njegove obitelji, obavila je Velika Tuga. Nakon
četiri godine provedene u agoniji, osjećaju krivnje,
optuživanju Boga, razmišljanju o besmislu života,
o dobru i zlu..., Mack prima neobičnu poruku od
Starog. Stari je zapravo bilo ime od milja, kojim se
Mackova supruga Nan obraćala Bogu. U svojoj poruci,
Stari je Macka pozvao da dođe u kolibu.
Unatoč lucidnosti situacije i vlastitom zdravom razumu, Mack se u očaju uputi u kolibu, na mjesto
tragedije, kako bi se suočio sa svojom najvećom boli.
Nije znao da će taj događaj zauvijek promijeniti njegov život, kao i njega samog, i to nabolje. Ono što ga
je čekalo u kolibi, bio je zapravo susret sa trojedinim
Bogom: Ocem utjelovljenim u tijelu žene, crnkinje
pod imenom Elousia; Isusom – preplanulim Židovom
koji nije bio lijep kao na slikama, te Duhom Svetim
u obliku azijatkinje Sarayu: Ako ti se odlučim ukazati
u muškom ili ženskom obličju, onda je to zato što te
volim. Sa njima provodi dane u neobičnom druženju
i razgovoru. Ovako predstavljeno Sveto trojstvo razbilo je sve njegove predrasude i misli o Bogu, životu,
ljudima i vjeri. Na vjeronauku su ga učili da je Bog
prekinuo svaku izravnu komunikaciju sa suvremenim čovjekom, ostavivši ga radije da sluša i slijedi
Sveto pismo – dakako, u ispravnom tumačenju. Ali
ovo! Ovo što je Mack vidio bio je Bog koji se smije,
jede, pleše, šali..., i koji govori kako muškarci znaju
biti ponekad tako smiješni. Tako Mack promatra Isusa kako se divi zvijezdama: Stoga, iako sam ja ovo
stvorio, promatram to ljudskim očima. I, moram reći
da je zadivljujuće!
završilo potpuno nevjerojatno. Napokon je upoznao
i razumio Boga, shvatio kako i on ima osjećaje baš
kao i svi mi te da mu stoga nismo u stanju suditi,
baš kao što ni On nama ne sudi (to čine naša djela).
Zapamtio je da Starome nikada nije trebalo zlo kako
bi ostvario svoje dobre naume. Mack je napokon bio
slobodan čovjek. A Missy? Ona je i dalje bila tu, živa
u njegovim mislima, ovaj put radosnim.
Nova Tajna
Koliba nesumnjivo proživljava istu sudbinu kao donedavno Tajna (The Secret) Rhonde Byrne, s tim da
je kod Kolibe malo složenija stvar budući da se dotiče Crkve, što je izazvalo nebrojene polemike između
Oni koji me vole dolaze iz svih postojećih sustava. Oni
su budisti i mormoni, baptisti i muslimani, demokrati,
republikanci i mnogi koji nisu glasovali i nisu dio nikakvih vjerskih organizacija. Imam sljedbenike koji su bili
ubojice i mnoge koji su se smatrali bogomdanima. Ima tu
bankara i kladioničara. Amerikanaca i Iračana. Židova i
Palestinaca. Nije mi želja pokrstiti ih, nego im se želim
pridružiti u njihovoj preobrazbi u sinove i kćeri mojeg
Starog, u moju braću i sestre, u moju Odabranicu.
Cool - turA
Što je najčudnije, taj isti Bog mu govori kako mu
religija i institucije nisu baš osobito drage: Ono što ja
vidim jesu ljudi i njihovi životi, živuća zajednica svih
onih koji me ljube, a ne zgrade i programi.
Razgovarajući sa trojedinim Bogom u kolibi, Mack je
došao i do uzroka svojih najvećih patnji, a sve je
različitih strana. Youngu se uglavnom zamjera što u
svojoj knjizi iznosi negativnosti koje se tiču Crkve
kao institucije, kao i svih njezinih dogmi, shvaćanja i
pravila; kako navodno podržava reinkarnaciju, naginje zapadnjačkom shvaćanju religije (uostalom, kao
da se svijet dijeli samo na fundamentaliste i zapadnjake?), nudi novu vrstu kršćanstva u obliku mješavine različitih religija, te da je u cilju lansiranja novog
bestsellera i njegove prodaje, dao narodu Boga kojeg
želi. (Mijenja li velika komercijalizacija i tema koja
se sviđa ljudima vrijednost teksta i dobru nakanu
samog pisca?)
Što se tiče Youngovih komentara na Crkvu, pisac ne
isključuje činjenicu da je moguće biti istinski vjernik
te usput cijeniti Crkvu kao instituciju i biti dio nje.
Na stranu sve te komentare, jedno je sigurno: Koliba
je roman koji nam nastoji dokazati da iza svih događaja postoji neki dublji smisao, ona nastoji osloboditi
čovjeka osjećaja krivnje te pomoći svima onima koji
su proživjeli i proživljavaju vlastite tragedije. Stoga bi
bilo najbolje zanemariti većinu komentara, a stvoriti
jedan svoj vlastiti. Knjiga se ne odnosi nužno na kršćane, nego i na ljude svih religija, kao i ateiste. Obiluje predivnim izrekama, te je postala poznata kao
roman koji ruši religijske stereotipe o Bogu, svijetu
i čovjeku.
Većina nas nosi u sebi osobnu patnju, pregažene
snove i napukla srca, svatko od nas ima samo sebi
svojstvene gubitke – vlastitu kolibu.
Irena Fišić
dipl. novinarka Novi Travnik
preventeen 23
Intervju sa sevdahom
Kad ja pođoh na Bendbašu,
Na Bendbašu, na vodu,
Ja povedoh bijelo janje,
Bijelo janje sa sobom.
Sve djevojke Bendbašanke,
Na kapiji stajahu,
Samo moja mila draga,
Na demirli pendžeru...
Damir Imamović
Photo by Amer Kapetanović
Cool - turA
Ašik sa vlastitim bolom
U Art kući sevdaha
Zvuči poznato? Ah, taj sevdah! Odgovore na pitanja
odakle potiče, čija je, kada je nastala sevdalinka, bolje
reći sevdah kao stil života, potražio sam u muzeju
sevdaha Art kuća sevdaha u Sarajevu kod vrlo ljubaznih Edhema Mašića, vlasnika i predsjednika skupštine udruženja Art kuća sevdaha (u sklopu se nalazi i
udruženje građana koje promoviše sevdah) te kustosa muzeja Amira Ćehajića i domaćice Art kuće Arnele
Kordić, talentovane djevojke koja piše pjesme i izdaje
knjige. Mašić mi je objasnio kako je nastala sevdalinka. U turskom dobu, postojala je muška i ženska
polovina kuće, tako da su se momak i djevojka rijetko
viđali i nije bilo fizičkog kontakta. Momak sevdalija
zagledao bi djevojku u avliji, na prelu, zaljubljen bi počeo pjevati o njenim usnama, očima i tako bi nastajala
sevdalinka („Medna usta, crne oči, Zumro moja...“), a
zatim se usmeno prenosila do prvih zapisa sevdaha.
„Sevdalinka je narodna pjesma, ali način na koji se
izvodi spada u starogradsku urbanu pjesmu“, nastavili
smo dalje razgovor u ugodnoj atmosferi bašte u sklo-
24 preventeen
pu Art kuće sevdaha. Mašić još dodaje: „Sevdalinka je
ničija, a opet svačija pjesma. Svaka ljubavna pjesma je
sevdalinka, a sevdalinka je ljubavna pjesma. Korijeni
sevdalinke jesu u Bosni, a Bosanci je opet najmanje
predstavljaju kao svoju.“ Ali kao što kaže moj sagovornik: “Što se ne satere to i ne očvrsne!“ Prvi zapisi
sevdaha potiču iz oko 1670-tih godina. Otad su se forma i način izvođenja sevdalinke mnogo promijenili.
Tako izvedba pjesme Snijeg pade na behar, na voće
apsolutno ne liči današnjoj izvedbi. U sklopu Art kuće
sevdaha postoji Udruženje građana Promokultura,
koje promoviše sevdah i kulturno blago BiH. U sklopu
udruženja postoji mogućnost i besplatnog podučavanja sviranja instrumenata i učenja pjevanja sevdaha.
Vrata su im širom otvorena pa bujrum, ko želi...! Sagovornici mi objašnjavaju da svi uzrasti posjećuju muzej,
ali s nekako najviše radosti i radoznalosti djeca i omladina. Na ispraćaju iz Art kuće dočeka me posljednja
mudrost o sevdahu: “Sevdalinka je neiscrpna pjesma
bez definicije, a opet sevdah je život, sevdah je uvijek
kad nam je lijepo, kad smo u dobrom raspoloženju.“
Kada se rađa ljubav za sevdahom? Kako nastaje ta
ljubav, iz čega, i je li to više potreba?
Ne bih tačno mogao reći kada se rađa ljubav ili potreba. Sevdah je kao muzika prilično melanholična,
smirujuća, ali i razgaljujuća na svoj način. Osim toga,
sevdah je muzika koja angažira – ne možete baš pustiti CD sevdaha i raditi nešto uz to. Naravno, ako je stvar
stvarno dobra. Vjerovatno svako od nas ima različite
načine na koji bira koju muziku želi slušati ili izvoditi.
Vrlo često je taj razlog nejasan i ima veze s odgojem i
obrazovanjem čula.
Šta je potrebno da bi se sevdalinka interpretirala dobro?
Sevdah je zanat. Onaj ko želi pjevati sevdah treba
dosta slušati tu muziku u njenim najboljim interpretacijama. Preporučujem prije svega pjevače kao što
su: Nada Mamula, Emina Zečaj, Zehra Deović, Zaim
Imamović, Himzo Polovina i dr. Tu su i instrumentalisti
kao što su: Ismet Alajbegović Šerbo, Jovica Petković,
Miki Petrović, sazlije kao što su: Muhamed Mešanović
Hamić, Hašim Muharemović. Svi onu su na svoj način
načinili od sevdaha odličnu muziku. Danas je nezamislivo pjevati sevdah ako nisi svjestan ove tradicije.
Ove ljude uzmeš kao školu, kao putokaz i nastojiš ih
imitirati dok ne pronađeš svoj put.
Smijemo li sevdah sputavati u „klasičnim formama“
izvođenja (i šta znači klasično izvođenje?) uz harmoniku i saz te kojem će se smjeru sevdalinka dalje razvijati?
Ne možemo znati kuda će se sevdah dalje razvijati. To
će pokazati ljudi koji se njime budu bavili u budućno-
sti. Nažalost, vrlo često budućnost sevdaha može biti
i stagnacija, čak i korak unazad, upravo zato što ljudi
kreću ispočetka umjesto da uče šta se radilo prije njih.
Instrumenti su samo “prevozna sredstva” sevdaha. Ta
muzika postoji i mimo instrumenata i svoju vrijednost
i višestranost pokazuje upravo u tome što se može
izvoditi na različitim instrumentima.
Na koji način birate sevdalinke za izvedbu ili zapravo
one biraju Vas?
Sve više i više pažnje posvećujem pripremi pjesme. To
sam naučio od starijih majstora sevdaha. Proces ide
otprilike ovako: prvo, puno slušam sevdah. Tragam za
raznim verzijama pjesama. Onda mi se neka pjesma
sama nametne jer ima nešto interesantno u tekstu, u
melodiji, u harmonizaciji. Zatim, pokušavam pronaći
što interesantniju tekstualnu verziju. Često najstarija
verzija nije i najbolja. Poslije izvjesnog vremena počnete učiti logiku tih pjesama tako da ponegdje sami
možete dopisati stih ili neki izostaviti. To je dio umjetnosti sevdaha.
Cool - turA
Iz plemena starih Azra?
Eh, da ovo sve ne bi ostalo na priči, neka izvedba
Omer-beže Josipe Lisac govori u prilog doživljaja sevdaha, a tek čitav album Ibrice Jusića posvećen sevdahu Amanet, izvedbe Zdravka Čolića, Massima Savića...
Jeste li se zapitali otkud popularnom zagrebačkom
bendu Azra ime? Johnny Štulić, legendarni kantautor,
posudio ga iz stiha pjesme Kraj tanana šadrvana, a
on glasi: „Ja se zovem El Muhamed iz plemena starih
Azra...“, i tako sevdah stvarno dokazuje da je ničiji, a
opet svačiji.
Kako bih saznao više o sevdahu razgovarao sam s
mladim, ali ujedno jednim od najpoznatijih izvođača
sevdaha – Damirom Imamovićem.
Postoji li „sukob“ između novih i starih izvođača sevdaha? Da jedni druge ne opravdavaju?
Nisam nikada čuo kritike na svoj račun od starijih pjevača, a dosta sam ih sretao. Čak štaviše, od mnogih od
njih sam učio i još uvijek učim pjesme, slušam priče,
„kradem“ neke zanatske tajne. Mnogo su mi u svemu
tome pomogli i Emina Zečaj i Hašim Muharemović te
moj otac Nedžad Imamović, zatim Spaso Berak i mnogi
drugi. Ne vjerujem da postoji bilo kakav sukob. Čak
mislim da je starijoj generaciji drago što postoje mlađi
ljudi koji sasvim ozbiljno shvaćaju tu muziku.
Imaju li mladi u BiH mogućnost napraviti nešto veliko
i na koja vrata trebaju kucati?
Mogućnost napraviti „nešto veliko“ postoji svuda. Bitno je da čovjek mora biti još uporniji, još domišljatiji
nego u nekim drugim zemljama u kojima postoji više
infrastrukture za umjetničke poslove. Što se tiče vrata,
to bi konkretno značilo: ako ti je do nečeg stalo znat
ćeš i sam na koja vrata ćeš trebati zakucati; ako vrata
ne postoje, napravit ćeš ih, pa onda na njih kucati.
Amir Berbić, Vitez
Medicinski fakultet, Sarajevo
preventeen 25
Cool - turA
Tragom Picassa i
Michelangela
Već dugo imala sam priliku slušati o Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, točnije o načinu
njihovog rada, a nakon što sam vidjela profesionalne
fotografije kojima je student slikarstva Vilim Parić (23)
popratio cijelu tamošnju atmosferu, to je samo još više
raspirilo moju znatiželju. Igrom slučaja, urednik mi je
dodijelio upravo ovu temu koju sam, naravski, prihvatila, a zatim „zavrnula rukave“, kontaktirala Vilima...i
voila! Vilim i ja dali smo se u pustolovinu (dobro, nije
baš bila pustolovina, ali ja sam to tako shvatila).
Safari na asfaltu
Nakon što smo stigli u Široki Brijeg, valjalo se prebaciti do Akademije, budući da je smještena na uzvisini,
nedaleko od grada. Iako se brzo može stići pješke, tko
se ne želi penjati (kao mi), odlučuje se za autostopiranje. Kako smo stajali već neko vrijeme, ja sam počela
kukati pa me je Vilim tješio kako se većina studenata
prebacuje upravo autostopiranjem te da nam netko
jednostavno „mora stati“. A onda smo zamalo zaustavili ravnatelja Akademije. Sreća pa nismo podignuli
ruku, inače – koja bi to provala bila! Zatim je, kao dar
s neba, naišao čika Drago, inače model za slikanje na
Akademiji. On nam je iz prve, palcem zaustavio auto
koje je vozila njegova nevjesta (kako je svijet mali!),
pa smo se svi radosno utrpali unutra.
Platonova akademija
Napokon smo stigli pred bijelu Akademiju, okruženu
velikim lijepim dvorištem. Naravno, Vilim i ja smo dobili dopuštenje ući u neke prostorije, odnosno učioni-
26 preventeen
ce i ateljee kako bih mogla vidjeti gdje se sve događa,
ili kako to Amerikanci kažu: where magic happens.
Prolazeći visokim hodnicima, imala sam priliku vidjeti
sve same skulpture, nanizane uz zidove, te osjetiti
miris boja i lakova u zraku. Usput, Vilim mi je pričao
kako funkcionira njegov fakultet. Akademija je inače
podijeljena na klase, a to su slikarstvo, kiparstvo, grafika, te kolegij – kompjuterska grafika. Studij traje ukupno četiri godine, magistarski studij jednu godinu, te
doktorat dvije godine. Teorijska predavanja uglavnom
su zajednička za sve klase (odsjeke), dok je praktična
nastava, naravno, odvojena. Za svaku klasu i svaku
godinu studija određena je posebna učionica. Tako
smo, ulazeći kroz visoka drvena vrata, obišli većinu
njih.
Najprije smo prohodali po učionicama za slikare, a
Vilim (čijih je ruku djelo krasilo i zadnju stranicu 6.
broja našeg Preventeena) mi je uživo pokazao neke
svoje radove. On je zapravo kolorist, slikar koji koristi
čiste, izražajne i jarke boje. S druge strane, postoje i
toneri, koji na slikama koriste slične nijanse i tonove
određenih boja.
Fascinirale su me sve te prostorije: sve odiše kreativnošću i pozitivnom energijom, uz veliku količinu svjetlosti. Ponegdje tek kreativni nered. Tu su i slike na
platnu u velikim dimenzijama, za koje je potrebno oko
sedam dana slikanja; zatim mnoštvo vjernih portreta
gdje su studenti međusobno slikali jedni druge.
Svi zidovi oblijepljeni su svakojakim crtežima. U tom
mnoštvu radova, Vilim je uspio primijetiti kako mu
Novi Warholi
Općenito, Akademija je poznata po tome što mnogo
radi na stvaranju individualnosti i osobnom stilu svojih studenata. A rad u mirnim uvjetima i u prirodi, kao
i mnogobrojni izleti još su dodatne značajke. Studenti
ovdje provode najmanje sedam sati dnevno, često i
mnogo više. No, to je već spoj učenja, druženja i zabave. Inače je Akademija otvorena od 08:00 do 19:30
sati. Tu je i nezaobilazna knjižnica, kao i menza za
studente. U blizini je i Franjevačka galerija, koja je
usko povezana sa Akademijom, budući da su franjevci bili osnivači Akademije (osnovane početkom 1996.
godine), među njima i jako ljubazni fra Jozo Pejić,
ravnatelj Akademije kojeg sam imala priliku upoznati
te fra Vendelin Karačić – predavač filozofije i voditelj
umjetničkog programa.
U Franjevačkoj galeriji, gdje se održavaju diplomske
izložbe, moglo se vidjeti još mnoštvo zanimljivih sadržaja: raznovrsna djela mladih umjetnika, među kojima
su mi se najviše svidjela ona u ekspresionističkom i
neo-pop stilu.
Bilo je to kao da gledate Andyja Warhola u njegovim
počecima.
Kao da ovo nije sve dovoljno, Akademija ima i svoj
polugodišnji časopis Akademija, gdje možete čitati
tekstove profesora i studenata, diplomske radove, pogledati čitav katalog slika, pronaći članke o poznatim
pravcima u umjetnosti i njihovim umjetnicima te naići
na zanimljive tekstove tipa: Kič i kako ga prepoznati.
Ukratko, ovdje je sve što želite i trebate znati o ALU Široki Brijeg. Ali moja reportaža ne bi bila potpuna kada
ne bih spomenula apsolventsko putovanje. Naime,
svake godine, tradicionalno, studenti nakon završene
četvrte godine studija putuju na 11-dnevno putovanje po Italiji, zemlji umjetnosti. Koristeći gotovo sva
javna prijevozna sredstva, oni posjećuju gradove kao
što su Rim, Venecija, Firenca, Pisa, Padova, Asiz, Sienna... Treba li dalje govoriti? A koga zanima prijem na
Akademiju: prijemni ispit traje pet dana. Najprije se
radi pismeni rad iz povijesti umjetnosti, a zatim se tri
dana rade praktični radovi na licu mjesta. Već peti dan
objavljuju se rezultati.
I na kraju, za Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu mogu reći da je to mjesto gdje vlada
mašta i kolegijalnost, mjesto gdje dolaze zanimljivi i
svestrani mladi ljudi otvorenih pogleda na svijet. A
koliko su svestrani, dokazuje činjenica da postoje već
dva benda (Pešes i Berete) koje su osnovali neki od
njih. O njima detaljnije možete pročitati na internetu,
a preporučujem da posjetite i profil na Facebooku - Alu
slikari.
Cool - turA
nedostaje jedan crtež sa zida, što nije baš rijetka pojava. Očito ga je prisvojio netko komu se crtež izuzetno svidio. Na njegovo žaljenje ja sam odgovorila neka
to shvati kao kompliment. Kao što i jest. Većina slika
pohranjena je u arhivi Akademije, a neki se radovi
vraćaju njihovim stvarateljima natrag.
Na Akademiji se često prakticira terenska nastava za
koju se rezervira i do sedam dana. Studenti obično idu
na Blidinje, u Ljubuški ili neka druga mjesta u okolici,
kako bi crtali pejzaže. Uz mirno okruženje, druženje i
šalu, pa čak i neke spontane komične situacije, nije ni
čudo da dobiju napade kreativnosti.
Slikari (ili konkretno – Vilim) inspiraciju nalaze odmah
na licu mjesta, promatrajući predmete i sve oko sebe,
iako većina njih jednostavno improvizira, stvarajući
svoje slike spontano. Kad se radi o slikanju životinja,
one se uglavnom crtaju prema fotografijama (jer naravno, životinje ne poziraju), no njih slikari crtaju tek
kada imaju slobodne teme. Što se tiče kiparskog dijela, također se ima mnogo toga vidjeti: skulpture i radovi od gipsa, drveta, stakla pa sve do onih načinjenih
od žica, slamki i papira. Vidjevši sve ovo, Vilimu sam
postavljala pitanja koja su više bila dječja nego novinarska, i koja uopće nisu bila u njegovom djelokrugu,
ali mi je ipak znao odgovoriti na njih. Na slikarstvu,
kao i na kiparstvu, na prvoj godini se rade uglavnom
zadane teme, na drugoj se već baziraju na portrete,
na trećoj slikari rade aktove, dok kipari rade torzo. Na
četvrtoj godini, studenti mogu sami odabrati motive i
tehnike za svoje slike. Ubrzo smo ušli i u grafičke odaje, gdje sam prvi put vidjela i dotaknula djela napravljena svim mogućim grafičkim tehnikama: sitotiskom,
linorezom, akvatintom, bakropisom, suhom iglom...,
jednostavno savršeno!
Zadnji stadij – na katu, određen je za postdiplomski
studij Ars Sacra, što znači sakralna umjetnost, gdje
mladi umjetnici rade na religijskim motivima.
Irena Fišić
dipl. novinarka Novi Travnik
preventeen 27
duhovnost
Ora et labora
Daleko od svakodnevnice, u blizini Banje Luke, točnije u Lazarevu, nalazi se samostan Zvijezda Marija.
Naizgled običan, a iza njegovih zidina krije se tajna
posebnog sira tzv. Trapista. Samostan je utemeljio
Franz Pfaner u 19. stoljeću, u razdoblju vladavine
Osmanlija. Gradnja same crkve je počela davne 1925.
godine i trajala je pune četiri godine. Četrdeset godina poslije teško je oštećena, ali ubrzo je obnovljena. U početku je samostan imao svoje prostorije
za boravak redovnika, ali tijekom rata te prostorije
su oduzete. Većina redovnika je tada napustila samostan i otišli su van bivše Jugoslavije. Danas su
te prostorije pretvorene u vrhunsku ortopedsku bolnicu Trapist, ali početak trapističkog djelovanja na
našim prostorima je počeo prije 141 godinu, točnije
1869. godine, kada su trapisti došli u Delibašino selo
kod Banje Luke.
Tko su trapisti?
Koliko smo se puta upitali tko su trapisti, čime se
bave? Da je Ivo Andrić živio u Banjoj Luci, vjerojatno
bi pisao o trapistima, jer je među njima bilo mnogo
zanimljivih ljudi iz cijele Europe. Ime trapist dolazi
od imena čuvenog samostana La Trappe u Francuskoj. Trapisti pripadaju monaškoj obitelji koja slijedi
Krista živeći prema Pravilu sv. Benedikta iz Nursije,
oca zapadnog monaštva. Trapisti cijeli svoj život posvećuju Bogu, slijedeći svoje osnovno pravilo: Ora
et labora, što znači Moli i radi. Trapisti su poznati
po istoimenom siru Trapist, koji potiče iz francuskog
samostana Por di Sali. Recept vrhunskog sira je godinama čuvan i prenosi se s redovnika na redovnika,
jedan jedini pisani dokument se nalazi u Francuskoj.
U razgovoru sa župnikom Tomislavom Topićem, saznali smo da je ovo jedini trapistički samostan u
sklopu kojeg je i sirana gdje rade redovnici koji znaju pravi recept porijeklom iz Por di Sali na prostoru
bivše Jugoslavije, a svi ostali proizvođači sireva koji
se nazivaju Trapist su samo kopija imena pravog
vrhunskog sira.
Originalni sir Trapist
Kako i njegovo ime označava, sir Trapist potiče od
redovnika trapista, iz stoljetne tradicije koja se prenosi iz samostana u samostan sve do današnjeg
dana. Za izradu sira Trapista koristi se neobrano
kravlje mlijeko koje se prerađuje neposredno nakon
muže. Sir je žućkaste boje, lako se reže i ne lijepi se,
mekan, posebnog mirisa po mlijeku, slatkastog okusa. Sir se prodaje diljem BiH, a izvozi se i u Hrvatsku.
Može se pronaći u dvije veličine: veliko i malo pakiranje, po cijeni 20 KM bez PDV-a. Kupujmo originalni
Trapist, a ne kopije imena drugih proizvođača.
Proizvodnja sira se odvija u zadruzi u Aleksandrovcu
– Laktašima BiH uz pomoć Caritasove farme koja ima
više od 200 krava, kao i mnoštvo poljana kukuruza
u svrhu proizvodnje stočne hrane, tovljene junadi.
Da ovi ljudi žive u skladu s prirodom dokazuje njihov način života. Ono što priroda daje oni maksimalno iskorištavaju... Sve sto je iz prirode obično biva
ismijavano, a zapravo treba biti suprotno. Ovdje se
naše putovanje završava, kraj iz prve ruke...
Kristijan Lasić
Mješovita srednja građevinskogeodetska škola, Sarajevo
Slaven Đukić, Medicinska škola, Doboj
28 preventeen
Poznata izreka iz znanosti kemije kaže: „Slično se u sličnom otapa.“ Ono što svima nama budi nadu je vjera. Ima
nešto što nas ne ostavlja ravnodušnim kada uputimo
Onome gore neku molitvu prije spavanja ili nekog važnog
čina. A još ako uspijemo u nečemu, a da smo prethodno
uputili molitvu, još više vjerujemo. Ne razmišljamo da je
to možda logični slijed događaja ili ona stara poslovica:
„Poslije kiše dolazi sunce.“ Tko zna što je to zapravo?
Ipak, u jednom trenutku se počnu događati nepogodne
stvari za nas, tada prestajemo vjerovati i jednostavno se
izgubimo. Upravo zbog toga što mislimo da postoji nešto
više odlazimo i na hodočašća. U ovom broju donosimo
informacije o nekim bh. hodočašćima.
Ajvatovica
Ajvatovica je najveća vjersko-kulturna manifestacija Bošnjaka u Europi. Održava se u Pruscu, u blizini Bugojna.
Ovo hodočašće vrši se u čast Ajvaz-dede, koji je, prema
narodnoj predaji, doveo vodu u Prusac. Naime, u okolnim
naseljima je bilo vode, ali ne i u samom Pruscu te se on
ranim sabah-namazom 40 dana obraćao Svevišnjem da
razdvoji stijenu koja je onemogućavala protok vode u
sam Prusac. Četrdeseto jutro sanjao je da su se dva bijela
ovna sudarila i rastavila stijenu. Kad se probudio, stijena
je bila rastavljena. Tradicionalni ceremonijalni dio Ajvatovice počinje paradom konjanika i pješadije. Obično travnički muftija Nusret Abdibegović, koji nam je i ispričao
nešto više o samom ovom hodočašću biva na početku
kolone zajedno sa okićenim jahačima. Nakon klanjanja
sabaha uči se i Ja-sin prusačkim šehidima i svim šehidima Bosne i Hercegovine. Zatim se nakon vrućeg čaja ili
kave vrši prozivka bajraka i formiranje ajvatovačke povorke. Na čelu je, kao i uvijek, barjak Ajvaz-dede, a iza
njega ostali barjaktari, pješaci i konjanici. Uče se ilahije
i tekbiri cijelim putem sve do Ajvaz-dedine stijene, gdje
se povorka zaustavlja. Tu se uči sura Al-Fath i dova. Po
završetku ovog dijela puta povorka izbija na ajvatovičku
livadu na kojoj se nalazi pripremljena pozornica s koje
opet prigodni program izvode korovi ilahija i kasida. Podnevni namaz predvodi reisu-l-ulema nakon čega je završen ovaj tradicionalni dio Ajvatovice. Koliko je jaka vjera
u ovu priču, govori i podatak da godišnje Ajvatovicu posjeti oko 100.000 ljudi. Nusret, muftija travnički kaže da
u islamu postoji teorija o šejtanu i meleku, a razlika između njih naziva se čovjek. On nekada uzima od jednog
osobine, nekada od drugog. Tako je to isto i u kršćanstvu,
samo je na jednoj strani anđeo, a na drugoj vrag. Između
njih opet ništa drugo nego sam čovjek! E sad, od koga vi
uzimate: od vraga - šejtana ili anđela - meleka?
Gospina vrela
Jedno od mnogobrojnih rimokatoličkih hodočašća su i
Gospina vrela koja se nalaze po cijelom svijetu. Ma tko
ne bi vjerovao kada vidi ljude kako golih koljena, klečeći,
obilaze oko crkve, nekoliko dana pješice idu samo da bi
prinijeli neku svoju žrtvu, poste, penju se bosi po oštrom
kamenju i neravninama... I iz osobnog iskustva znam da
nakon tri sata hoda, bosa po tom kamenju, nisam imala nijedne posjekotine. Tada morate vjerovati da postoji
nešto. Gospino vrelo, župa Ovčarevo, u blizini Travnika
je jedno od mjesta katoličkih hodočasnika. U župnom
uredu u Ovčarevu su nam rekli da najveći broj hodočasnika dolazi za Malu Gospu, to jest 8. rujna. Tri dana prije
samog događaja održavaju se mise, tzv. trodnevnice. Tih
dana se služenje mise ne razlikuje puno od uobičajenog.
Na dan 8. rujna služi se misa u čast Gospe. To je centralni
događaj, a održavaju se također ostali kulturno-sportski
događaji. Crkva na Gospinom vrelu je zavjetna, to jest posvećena Gospi. Ljudi se, kada dolaze na hodočašće zavjetuju za nešto, najčešće za zdravlje, nakon čega se njihov
zavjet najčešće i ispuni. A znate već, važno je vjerovati,
jer samo nas to usmjerava prema cilju.
duhovnost
Važno je
vjerovati
Čajnička Krasnica
Treće naše odredište je pravoslavno hodočašće. Čajniče je
danas najpoznatije po čudotvornoj ikoni presvete Bogorodice Čajničke, poznate i pod imenom Čajnička Krasnica. Ova ikona se čuva u novom hramu na posebnom prijestolju, na sjeveroistočnoj strani i ispred nje neprestano
svijetle kandila. Ona se, prema kazivanju očevidaca, nisu
ugasila čak ni u vrijeme eksplozije u Drugom svjetskom
ratu, kada je crkva pretrpjela veliko razaranje. U čast tog
događaja i mnogih drugih, koje su crkva i ikona uspjele
preživjeti bez propadanja, održava se samo hodočašće.
Očito postoji neka sila koja je uspjela ikonu očuvati dugi
niz godina. Sama ikona postoji oko pet stoljeća, s tim da
je uramljena 1868. godine. Jedno je sigurno: vjera će opstati. Jer, zašto živjeti bez vjere i nade? Važno je vjerovati
u bilo što, jer to jednostavno podiže samopouzdanje.
Dajana Sučić
KŠC “Petar Barbarić”, Travnik
preventeen 29
CAFÉ
Da sam ja
načelnik!
Subota je. Krenuh do grada na kafu i čekajući bus na
stanici, moju pozornost privuče jedna velika slika na
zidu bivše robne kuće. Napravili su je naši mladi ljudi
zajedno sa studentima iz Švicarske u projektu IKS. (
op. a. Interkulturalne kreativne sedmice UG NARKO
NE ) koji se održava u našem gradu jednom godišnje
tokom ljetnog raspusta. To nije bila obična slika. Na
njoj su prikazani: most, livade, cvijeće, rijeka, zagrljeni ljudi, iznad nje je pisalo Welcome to Vareš. U tom
trenutku ogorčenost na moj vlastiti grad je nestala,
nestala je i ideja o kafiću, pa sam se ipak uputio u
šetnju gradom da čujem što građani i građanke žele.
Uz dobre ideje i njihovu realizaciju sve se može ostvariti
Posmatrajući sve te potencijale, kroz glavu mi je prošla ideja da postanem načelnik. O tome sam razmišljao
već nekoliko puta. Da, bliže se izbori, mlad sam, pun
ideja, što da ne? E sad, šta uraditi kao načelnik? Naj-
30 preventeen
prije se treba raspitati, šta zapravo građani žele?
Mladi kažu - Mi smo u Varešu razočarani, tako je dosadno, nemamo nikakvih sportskih aktivnosti, nemamo kino, jedino dobro je ova nova diskoteka. Također,
veliki problem predstavlja obrazovanje. Mladi su razočarani činjenicom da moraju napuštati svoje domove kako bi svoj život i karijeru gradili u drugim gradovima. Šta drugo kao načelnik uraditi nego unaprijediti
obrazovni sistem, pokušati uspostaviti dogovor i plan
sa Vladom oko izgradnje obrazovnih institucija. Problem riješen!
Penzići kažu – „Nekada je grad egzistirao i bio u usponu samo uz postojanje željezare i njenih potencijala.
Posla nema, a svi imaju ideje“, riječi su dva penzionera u usputnom prolazu na ulici. Šta sad uraditi? Danas je željezara skoro prošlost koju urgentno moramo
pretvoriti u sadašnjost, ali i u budućnost. Kao načelnik bih se zalagao za uspostavu saradnje sa stranim
ulagačima te pokušao vratiti željezari onaj davni lik s
dugom tradicijom i velikim uspjehom. Upravo nedostatak posla i finansijskih izvora jesu uzrok statističkih podataka koji predočavaju poražavajuće činjenice
o odlasku naših sugrađana u druge (perspektivnije)
gradove.
Turisti kažu – „Sama posjeta gradu budi u čovjeku
neku drugu dimenziju, prosto rečeno, budi se neki
osjećaj prolaska kroz vrijeme. Grad uspijeva sačuvati
miris minulih vjekova i vremena nekih drugih običaja,
nekih drugih ljudi i nekih drugih građevina. Dojam je
neopisiv“, riječi su jednog od posjetioca iz Holandije,
kojeg sam sreo šećući. Do sada su taj sizifovski posao
spajanja turizma i Vareša započeli pravi lokal-patrioti u objektu imenovanom kao Bosanska kuća. Bračni
par, Dalibor i Branka Jozić, pokušavaju promovirati Vareš. Vjerujte mi, ima tu dosta potencijala – Stari kameni most, Mala crkva (op. a. najstarija u BiH), jezera,
izletišta, rijeke, planine. Šta uraditi? Motivirati ovakve
ljude i dati im šansu. Od svega ovoga lako je napraviti
dobar brand i proizvod od kojeg bi se moglo dobro
živjeti. Eto ga, podigoh grad na noge u tri koraka. Iako
zvuči jednostavno, znam da je uistinu komplikovano,
ali ako iko može izvući naše društvo iz ovih kokuznih
vremena onda smo to mi – MLADI. Eto, ako se ne želiš
kandidirati za načelnika, onda barem izađi na izbore!
Adis Vezir, Vareš
FPN Žurnalistika
„E hajd’, molim te, pitaj starog ima li još meda
prodati? Trener mi rekao da ga moram jesti svakog
dana, a znam da tvoji imaju pčele“, objašnjavao mi
je Haris šta se zapravo krilo iza hitnog poziva i pitanja života i smrti. Kad sam mu rekla da je sav med
prodat i da nema više proljetnog meda te da mora
da čeka ljetnu ispašu, jaran me samo blijedo i sa
znakovima sumnje na licu gledao.
„Ma hajde, k’o da je teško baviti se pčelarstvom.
Ta mala crno-žuta bića sve urade i tvoje je samo da
izvrcaš med“, bio je uporan.
A zna li on da za jedan kilogram meda kojeg prerade iz tri kilograma nektara pčele trebaju posjetiti
7.500.000 cvjetića crvene djeteline ili 2.000.000 cvjetova bagrema? Ja to ne bih nazvala laganim poslom!
Pčelarstvo se ne svodi samo na vrcanje meda s vremena na vrijeme.
Zbog toga sam se odlučila pridružiti jednom iskusnom pčelaru kako bih saznala više o ovim vrijednim stvorenjima. U proljeće, priroda se probudila,
sve je u beharu, pčele vrijedno rade i idu s cvijeta
na cvijet da bi sakupile slatkastu tekućinu u kojoj
nijedna bakterija ne može opstati.
„Nakon nekog vremena, kada je behar prošao i nakon što su pčele sakupile i med sa bagrema, isti se
vrca. Jedna pčelinja zajednica može proizvesti više
od 45 kilograma meda viška, a to je ono što skupljaju pčelari“, objasnio mi je pčelar Šefko Tucak.
Obično se košnice šalju na neko drugo mjesto, na
ljetnu pašu, gdje će se krajem ljeta vaditi drugi dio
meda. Zbog toga sam ustala u pet sati i pratila kako
se pakiraju pčelinja društva te kako ih unose u kombi koji će ih prevesti na drugo radno mjesto. Krenuli
smo.
„Kapetane, dižite sidro i pravac - selo Jezero“, kroz
šalu je rekao Šefko. Dva i pol sata kasnije bili smo
na selu, košnice su istovarene i morali smo se odmah vratiti po drugi dio. Uslijedio je ponovni utovar
i odlazak do Jezera, dok smo iz kombija gledali kako
se klupko zgrada, prodavnica i kuća polako razmotavalo u hercegovačke ravnice.
Sada su pčele bile spremne vidjeti šta se nudi u
ovom planinskom kraju i uživati u čistom zraku i
ogromnim prostranstvima raznobojnog cvijeća, trava
i drveća.
Na samom kraju ljeta, košnice se pregledavaju i biraju se ramovi s medom. Kod nas se proces vrcanja
meda odvijao ovako:
Nakon što bi gosp. pčelar otvorio košnicu, donosio
bi po četiri rama koja bi predavao meni. Ja bih bržebolje trčala do vikendice i na vratima predavala iste
asistentu, koji je, sasvim slučajno, moj brat.
U kući se med „otvara“ i stavlja u posebno dizajniran
limeni valjak - vrcaljku, u kojoj se med skuplja na
dnu. Kada se ovaj postupak ponovi Bog zna koliko
puta, med se sipa u tegle i spreman je za prodaju.
„Ali naravno, ne treba zaboraviti pčele! Njima se
obično stavljaju pogače kojima nadoknađuju izgubljeni med.
U jesen se pčele spremaju za zimu, te kako vrijeme
više odmiče, užurbano zatvaraju sve otvore na košnici da bi se zaštitile od nepovoljnih uticaja izvana.
Jednom pčelinjem društvu potrebno je ostaviti oko
15 kilograma meda tijekom zime“, bile su riječi pčelara.
Ne može se reći da su pčele te koje sve rade. Potrebno je dosta truda i rada da bi se ostvarila potpuna
saradnja sa njima. Rad i red daju med!
preventeen
CAFÉ
RAD I RED DAJU MED
31
Zanimljivosti o pčelama:
CAFÉ
Pčela radilica u sezoni živi 30 - 45 dana.
Matica živi i do sedam godina, a dnevno izlegne
jajašaca do tri svoje težine.
Pčele med proizvode na isti način najmanje 150
milijuna godina.
Pri sakupljanju nektara i peludnog praha pčela
posjeti dnevno oko 1.000 cvjetova. Jaka i zdrava pčelinja zajednica u tijeku jednog dana može
oprašiti do 3.000.000 cvjetova
U košnici, ovisno o tipu i veličini, jedna pčelinja
zajednica broji od 20.000 – 80.000 pčela.
To je jedini kukac na svijetu koji proizvodi hranu
koju jedu i ljudi.
Sve pčele proizvode dobar i zdrav med. Loš med
rezultat je industrijskog načina punjenja ili lošeg
i needuciranog pčelara.
Pčele više nego jednom oblete oko svijeta da bi
sakupile 450 grama meda.
Pčelinja zajednica u godini dana potroši za svoj
opstanak i uzgoj legla prosječno 80 kilograma
meda i 25 - 30 kilograma peluda.
Jedna pčela posjeti u minuti oko 12 cvjetova, a
tijekom dana 4.000 cvjetova.
Potrebna je jedna zajednica da opraši hektar voćnjaka, s time se povećava prinos i do 40 %.
Pčela leti do 24 kilometra na sat i zamahne krilima 200 puta u sekundi, odnosno 12.000 puta u
minuti.
U Kini zbog zagađenja ima regija gdje pčele i drugi kukci više ne obitavaju i oprašivanje se vrši
ručno pomoću pera i skupljenog peluda.
Pčele i ljudi su usko povezani. Kada bi nestalo
pčela čovječanstvo bi izumrlo za četiri godine. Albert Einstein
Pčele su glavni oprašivači, one oprašuju 80 % biljaka. Stoga, da pčele nestanu izumrlo bi i oko
20.000 biljnih vrsta, što bi imalo kataklizmičke
posljedice na svijet.
Amina Tucak
Druga gimnazija, Sarajevo
32 preventeen
Ko voli priro
Voliš li me?
Prvi zadatak, prvo novinarsko iskustvo i nas dvije prvi
put u Goraždu. „Eh, da nam se samo vratiti“, prolazilo
nam je kroz glavu dok se autobus lagano zaustavljao.
Ko bi rekao da će nam tri stepenika na izlazu iz njega
postati korak u novu avanturu?
Koraci nepoznatim ulicama postali su još nesigurniji
kada smo kao odgovor na poziv direktoru Centra za
kulturu Goražde čuli samo: „Pretplatnik je trenutno
nedostupan.“ Pih, koliki pehovi, a to je bio naš prvi
intervju!
A, koliko me voliš?
Uz pomoć Nedima Krajišnika, aktiviste Udruženja mladih Wake Up, došle smo u Centar za kulturu i ugledale mnoštvo ljudi ispred. Znale smo da smo došle
na pravo mjesto, na mjesto održavanja 13. Internacionalnog festivala prijateljstva. „Uh, kakvo olakšanje“,
pomislile smo, a još kad vidjesmo direktora, Hamda
Sijerčića, spremnog na saradnju, uvjerile smo se da
početnička sreća zaista postoji. Opuštena atmosfera
i razgovor uz kaficu vratili su nam samopouzdanje.
Prijateljstvo je, zna se, bitan segment svakog društva i kako gospodin Hamdo kaže: „Najvažnije je da
prirodna sredina odiše tako da prijatelj poželi doći u
nju!“ Festival prijateljstva je od ove godine internacionalni i svake godine dočekuje sve veći broj posjetilaca
iz cijelog svijeta.
„Okupiti prijatelje pored zelene ljepotice Drine je više
nego uspjeh, ali nažalost, neznatan je broj onih koji
misle o tome kako ne povrijediti prirodu. Filozofija
čiste prirode mora da bude sastavni dio života, ne
kultura za sebe“, dodao je Sijerčić i time se naš razgovor priveo kraju.
Mladost - ludost
Za organizaciju Festivala potrebno je mnogo vremena
i truda, ali kako srediti sve što ostane poslije „prijatelja“ znaju najbolje radnici Komunalnog udruženja 6.
mart koji su zaduženi za to. Iako neiskusne u ovom
poslu, dobile smo priliku za još jedan intervju i to sa
direktorom pomenutog udruženja, Sadikom Silajdžićem, koji je na našu temu srdačno odgovorio.
“Festival zahtijeva svakodnevno sakupljanje otpadaka i čišćenje površine na kojoj se održava. Svako
jutro,oko pola pet, na terenu Festivala možete vidjeti
radnike koji sakupljaju ambalaže, boce, plastiku i sve
ostalo odbačeno. Poslije terena koji je prioritet za čišćenje, čistimo sve zelene površine, korito rijeke, saobraćajnice... Radimo na čistijem Goraždu. Naš najveći
problem jeste nedostatak deponije smeća, pa se isto
odvozi u opštinu Novo Goražde.”
Na pitanje da li se mladi žele uključiti u ovakve akcije
dobili smo pogled negodovanja i kratko: Mladost ludost!
Sa ovom izrekom zasigurno se ne bi složili pripadnici Udruženja mladih među kojima je Nedim Krajišnik
koji nam je predstavio aktivnosti svoga tima Natpisi: Ne ostavljajte smeće u prirodi, I potok ima dušu,
Pokupi iza sebe i slični ispisani su svuda po gradu i
znatno utiču na svijest građana, a i pravi su pokazatelji da mladi žele sačuvati prirodnu sredinu. Osim
toga, mnoge aktivnosti i projekti Udruženja svjedoče
o tome da su mladi ipak zainteresovani.
Flaster za prirodu
Koliko je u Goraždu probuđena svijest o zaštiti prirode
najbolje nam je pokazao park Plavi cvijet koji smo
posjetile. Ovaj prostor je očigledan primjer kako se
prirodna sredina može održavati čistom i postojanom.
„Planiramo formirati organizaciju Dostojanstvo na
Drini koja bi pokazala ljudima da se priroda mora poštovati i čuvati. Ukoliko se zagadi Drina u Goraždu,
stanovnici Ustiprače ne mogu ništa postići čišćenjem,
a Višegrađani pogotovo“, bile su riječi urednika novina Glas Goražda, Slavka Klisure koji je na to dodao:
„Ako svi živimo u istom svijetu, zar nije svima lakše
danas pokupiti po jedan papir, nego jednom radniku
hiljadu papira u jednom danu?“
Ovo pitanje ostaje bez konkretnog odgovora. Na nekoga možda neće ni uticati, drugog će razdrmati da
pokupi otpatke koje je neko prije njega bacio, a neko
neće baciti svoj.
Valjda stihovi himne sa otvaranja Festivala mogu pomoći da većina bude u druge dvije grupe, tako da
smo odlučile da priču zatvorimo njima, jer ko poznaje
ljubav zna da voli i prirodu, a ko voli prirodu taj je
prijatelj svima:
CAFÉ
odu, taj prijatelj je svima!
Pruži mi ruku prijatelju,
ja i ti sanjamo isti san.
Pogledaj iznad grada
rađa se novi dan.
I novi sjaj
naših srca glas.
U njemu prijateljstvo
i ljubav,
Samo ljubav.
Za sve nas!
Željana Petrović i Nevena Gluhović
Srednjoškolski centar Pale
preventeen 33
CAFÉ
EXTREME
LIFE
U BOSNI I HERCEGOVINI
Ludaci ili okorjeli avanturisti
Vjerujte, malo je u BiH onih koji bi vam mogli riješiti
ovu dilemu. Mnogi ih smatraju ludacima zbog onoga
sto rade. ali zapitajmo se: da li je to tačno? Da li su ljudi koji se bave ekstremnim sportovima stvarno ludaci
ili samo uvijek i iznova željni avanture, nadmašivanja
kako svojih tako i granica prirode? Bez obzira kojom
vrstom ekstremnih sporta se bavili: paraglideingom,
mountain bikingom, alpinizmom ili off roadom (osim
ovih disciplina tu su i ice climbing, bungee jumping,
skijanje, kitesurfing, skateboarding, snowboarding,
free climbing, rafting, trekking, mountainboarding itd.)
uvijek ćete naići na nezaboravan provod i zabavu. S
obzirom na to da su individualni sportovi, u Bosni i
Hercegovini je jako veliki odziv mladih na pozive za
pridruživanja klubovima ekstremnih sportova. Postoji
15-ak klubova koji aktivno rade na našim prostorima.
Mnogi će se zapitati koliko nas košta to naše „ekstremno zadovoljstvo“. Evo i odgovora: košta i mnogo i
malo. Potrebno je mnogo odricanja da biste sebi priuštili jedan dobar bike ili „krilo“, ali ako imate jaku volju
i odlučni ste da počnete voditi ovu vrstu ekstremnog
života, sve to zajedno ne košta ništa. A onda slijedi i
druga strana priče... Opasnost! Hmm..., da li to uraditi ili ne? Iako nas adrenalin vuče u avanturu, ipak
se tu negdje krije i ovo pitanje. Zbog toga je uvijek
neophodno odrediti faktor sigurnosti. Ako niste dovoljno sigurni, onda to ne trebate uraditi. Povrede u ovim
sportovima su fatalne. Najmanje povrede su lomovi,
tako da, prije svega dobro razmislite!
K.E.S. – Klubovi ekstremnih sportova
Perun-Va je jedan od mnogobrojnih klubova ekstremnih sportova sa prostora BiH. Egzistira na području
Vareša i za sada je mlado udruženje koje postoji nepune dvije godine ili tačnije od aprila 2009. Sve je počelo
ovako...
Sadašnji predsjednik kluba ostavlja motor i kupuje bicikl. Neki će vjerovatno pomisliti: „Koji luđak, ostaviti
motor radi bicikla!“ Ipak, Velimir Gavran voli da kaže
„Kada si na motoru sve bježi od tebe, i divljač i ptice...
Praviš buku i remetiš prirodni sklad!“
Možete se i uvjeriti da je imao pravo. Podršku tada nalazi u prijatelju Nikici Franjiću koji se za vrijeme godiš-
34 preventeen
njih odmora pridruživao Velimiru na njegovim turama.
Tada se prvi put rađa ideja o osnivanju biciklističkog
kluba u Varešu.
Međutim, stvari počinju da se mijenjaju kada se Velimir zaljubljuje u paragliding i otkriva koliko Vareš ima
mogućnosti za razvoj različitih vidova ekstremnih sportova. Tada se iz Austrije vraća i Ahmed Likić, inače aktivni paraglider i počinje da „leti“ skupa sa Velimirom.
U tu priču, nedugo zatim se uključuje i Dalibor Jozić,
aktivni član letačkog kluba, skijaš i žestoki pobornik
motocrossa. Zajedno se dogovaraju o osnivanju kluba
ekstremnih sportova sa sadašnjim sekcijama: brdski
biciklizam, paragliding i skijanje. U planu je i razvijanje novih sekcija alpinizam, rafting, gorska služba
spašavanja, paintball, off-road, motocross itd. U ovom
klubu naići ćete na mnogo zanimljivih ljudi. Imala sam
čast upoznati ih i čak voziti jednu turu sa njima. Super
likovi, puni života, uvijek opušteni, zabavni i spremni
pomoći ti u svakoj situaciji. Voziti bike kroz planine
srednje Bosne je nezaboravno iskustvo (plus: super
raja i dobro raspoloženje). Bila je to prilika za upoznavanje jedinstvenih predjela... Pitate se kako izgleda voziti bike kroz planine? Podijelit ću to iskustvo sa
vama. Samo zamislite... Lagano se spuštamo i ulazimo
u tunel koji je ustvari prirodna pećina. Približavamo
se ulazu i već osjetimo hladniji vazduh na ljepljivoj
koži..., a onda vožnja kroz potpuni mrak. Voziš samo
prateći svjetlosni znak vozača ispred tebe, ne znajući
ni kako uopšte uspijevate okretati pedale i probijati
se kroz tamu. A onda nevjerovatan poriv adrenalina u
krv! Što više želite izaći vani sve više vam tama pruža otpor, gura vas nazad, kao da želi da vas proguta.
I nakon nekog vremena naš spas, ponovna svjetlost!
Naravno, morali smo se zadržati tu da bismo napravili i
poneku dobru fotku. Zatim ponovo na bikeove, nastavljamo dalje s turom! Uskoro slijedi i najbolji dio staze: spuštanje niz Zvijezdu. Vožnja makadamom kroz
šumu. Vidokrug ispunjava praskozorje zelene boje, a
oštar miris borovine nozdrve i dugo se zadržava. Spust
opušta odveć napete mišiće od penjanja, vjetar kao
da odnosi sav umor sa sobom i spira ogromne graške
znoja. Osjetiš svjež planinski vazduh uz lice (skoro da
kreću suze na oči), čuje se puckanje kamenčića pod
gumama. Šta reći? Nevjerovatan osjećaj, jedinstveno,
neprocjenjivo! Zaustavljamo se na jednom mjestu i slijedi malo speleologije. Ulazimo u jednu pećinu i opet
taj osvježavajuće hladan vazduh. Ušli smo stotinjak
metara u sobu prepunu jedinstvenih pećinskih oblika.
Odjednom osjetiš da ti se nešto penje uz leđa..., mali
paukovi. Pomalo jezivo, zar ne? Ali nema se vremena,
žurno nastavljamo sa našom „šumskom avanturom“.
Velikom brzinom ulazimo u kanjon Krivaje i tu nas
dočekuje predivan pejzaž. Opet nevjerovatan spektar
zelene, ovoga puta dopunjen bučnim grgorenjem vode
koja se preljeva s kamena na kamen i pravi male, ali
predivne slapove. Pratimo tok rijeke uz sve blagodati koje pruža njen kanjon tako da doživimo potpuno
stapanje s prirodom. Iznad nas se dižu ogromne oštre
stijene, a mi „punom parom naprijed“ za Olovo. Pauza,
bazen, klopa, osvježenje. Neki su se okušali i u vožnji
koritom rijeke (malo da isperu bicikl). Nakon toga kilometri asfalta i neprekidno penjanje. Guram pedale
naprijed, ali one kao da mi prkose i sve se teže okreću. Lagani bol u koljenima i mišićima ne popušta, ali
ipak nastavljamo dalje. I napokon izlazak iz šume u
brdovite predjele Crne rijeke (jedan od naših posjećuje
baku i dobiva čokoladu – neophodna obnova energije).
Zatim opet penjanje. Ovoga puta vozimo bikeove pored
i malo pješačimo (snaga ipak slabi nakon tolikog puta),
spuštamo se opet na put za Vareš (kraj naše skoro
80 kilometarske vožnje, uuuh nije bilo lako, čekajte
da dođem do daha). Iz Vareša pravac planina Mekuša
i večera u planinskom domu. Tu se upoznajemo sa
italijanskim skautima izviđačima koji vrše markiranje
okolnih planina. A onda je uslijedio kratak govor predsjednika Velimira Gavrana o klubu. Klub ima 40 članova
od kojih je aktivnih oko 20. Podijeljeni su po sekcijama
koje vodi po jedan od starijih članova kluba, ali naravno uvijek se međusobno pomažu kada je to potrebno.
Često se sami finansiraju. Tako je jedan od članova Mirza Zec, jedno vrijeme radio u vareškom lokalu kako
bi sačuvao novac za kupovinu novog bicikla. Tu i tamo
naleti poneki sponzor, pa se kupi nešto opreme ili se
organizuje neka vožnja sa gostima ili čak letenje.
Ići će, kažu, i na prvenstvo u preciznom slijetanju paragliderom na Bjelašnici. Napokon smo dočekali osvježenje i opuštanje uz gitaru, dobru pjesmu i cool društvo.
Sve odzvanja od muzike i smijeha.
Tamara Vučetić
Gimnazija i Srednja stručna škola
Istočna Ilidža
NARKO NE-ov rad
u skladu s prirodom
I u 2010. godini više od 140 mladih volontera/ki kroz
projekte UG NARKO-NE čuli su vapaje naše Bosne i
Hercegovine za ekološkim promjenama te ojačali
svoju motivaciju da žive u skladu s prirodom. Dokaze
u vidu fotografija možete pogedati na zadnjoj korici.
1. Već krajem prvog mjeseca 30-ero djece sa svojim
Starijem bratom, starijom sestrom na Igmanu su doživjeli ljepotu zime. U proljeće i u ljeto uživali su u
trim stazi na Mojmilu i u Vrelu Bosne.
2. Ljetni mjeseci su bili jako intenzivni. Na redakcijskom sastanku na Nišićima blizu Bijambara (op.a.
Spomenik prirode nedaleko od Sarajeva), stari i novi
dopisnici Preventeena crpili su ideje uz druženje, bosanski lonac i prirodni nakit.
3. U sklopu projekta Usavršavanje mentorica sa rad
sa grupama volontera/ki, četiri volontera su organizirala izlet u zoološki vrt s djecom koja pohađaju Dnevni centar za djecu koja rade na ulici.
4. U Varešu 12 srednjoškolaca/ki su zajedno s 12 vršnjaka/ca iz Austrije četiri dana vježbala preživljavanje
u prirodi na Vrankovcima, što je njima bila nagrada
za njihovu podršku osnovcima pri izradi domaće zadaće.
5. Dvanaest studentica završili su petomjesečno druženje sa djevojčicama u školskom Domu Gazzaz s
izletom u planinarski dom u Kaknju.
6. U projektu Igrom do prijateljstva 10 srednjoškolaca/ki iz Ilijaša organizirali su tijekom raspusta 8 radionica za djecu u maloj područnoj školi u Misoći, te
zajedno s njima isprobali potencijal igara bez vještačkih pomagala.
7. Umjesto teatra je Intercity ekipa od 6 volontera/
ki u tri treninga u parku kod Terma na Ilidži snimila
video prilog o temi prevencije ovisnosti.
8. Ostaju nam još 9. Interkulturalne kreativne sedmice/tjedni u Varešu, Vitezu i Vitez-Sofi. Oko 60 srednjoškolaca/ki iz oba mjesta i 18 studenata/ica likovne
umjetnosti i pedagogije iz Švicarske tijekom mjesec
dana borili su se s prirodom koja je s vremenom
nadjačala gradski park, spomenike, zidove, igrališta.
Predah su kasnije tražili u zajedničkim feštama i izletima.
01a
01b
02a
01c
02b
03
04b
04a
06
05
07
08

Preventeen 17 - narko-ne

2 preventeen - narko-ne

Preventeen 18 - narko-ne

. tajna se duže pamti nego jasna istina. Znaš li šta je najljepše u

Tekst 1 ČOVJEK KOJI JE PREZIRAO STROJEVE Kada je Cekung

Otkrivanje spomenika u Logu pod Mangartom

Dragi župljani, u mjesec studeni ulazimo blagdanom Svih svetih

pdf , Hrvatski, Str. 418

PRVA 85

“Riječ za tebe” listić policijske kapelanije sv. Vida

Župni tjednik - www.croatianchurchnewyork.org