Originalan nauĉni rad Ita Luĉin1 OSTVARIVANJE IDENTITETA U INDIVIDUALIZMU SÖRENA KIERKEGAARDA Devetnaesto stoljeće je razdoblje najveće politiĉke i filozofske pobune protiv tradicije, posebno one u kršćanstvu i one koja se odnosi na filozofski sustav, odnosno temelje Hegelove objektivne idealistiĉke misli. Ovaj rad je specificiran Kierkegaardovim stadijima na ţivotnom putu koje svaki ĉovjek u naporu da dostigne svoj identitet nuţno mora proći. Kroz estetiĉki, etiĉki i religiozni stadij pokušava se objasniti što znaĉi neizvjesnost, neposrednost i analogno tome ĉovjek koji je izvan samog sebe, kad ga nijedan sustav više ne moţe vratiti gdje uistinu pripada. Estetika ga udaljuje od izbora, etika ga tjera na izbor, a religiozni stadij ga apsurdnim skokom dovodi do punine. Svi egzistencijalisti, zajedno s Kierkegaardom, za izlaganje svojih ideja koriste forme romana, drama i dnevnika izbjegavajući tako apstraktne i strogo znanstvene forme. Zbog takvog njihovog odabira u ovom radu korištena je metoda indukcije, analize i komparacije uz dodavanje adekvatnog kroja iz glazbene umjetnosti, grĉke mitologije i biblijske alegorije odreĊenim dijelovima teksta koji su takvu digresiju radi svoje jasnoće iziskivali. Cilj rada je bio pokazati da nijedan filozof prije Kierkegaarda nije jaĉe osjetio nesavladivi bezdan izmeĊu praznih općosti sustava i konkretnog realiteta ĉovjeka i to realiteta koji je uistinu egzistencijalan i muĉan, a ishod mu je jedna kompletna individua. Kljuĉne rijeĉi: Individua, odluka, egzistencija, estetsko, etiĉko, religiozno, skok, apsurd, kršćanstvo Uvod Prije navoĊenja i objašnjenja teme ovog rada nuţno je napomenuti da se govori o korjenitim promjenama nastalim sredinom 19. stoljeća, poznatog kao plodnog razdoblja u povijesti intelekta, znanosti i ljudske misli uopće. Ono je ujedno i razdoblje politiĉke i filozofske pobune protiv tradicije, posebno one koja se odnosi na filozofski sustav, odnosno Hegelovu filozofiju kojoj se suprotstavlja i otac egzistencijalizma Sören Kierkegaard u svojoj filozofiji individue koja će prolaziti kroz tri stadija na svom ţivotnom putu. Tema rada Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda razdijeljena je u ĉetiri dijela od kojih prvi predstavlja biografiju, a ostala tri sta1 itasakota@gmail.com Ita Lučin dije koje individua mora proći da bi ostvarila sebe u potpunosti. U prvom, estetskom stadiju ideal je Don Juan, u drugom, etiĉkom, je Sokrat, dok je u trećem najvišem, religioznom, ideal Krist kojem prethodi priĉa o Abrahamu, ocu i vitezu vjere. 1. Liĉnost i karakter Sörena Kierkegaarda Budući da je na Kierkegaardovu filozofiju znaĉajan utjecaj ostavilo ponajprije njegovo djetinjstvo, a zatim i ĉitav ţivot sve do smrti, vaţno je navesti nekoliko segmenata iz njegovog bogatog i zanimljivog ţivotnog opusa. Sören Aaybe Kierkegaard roĊen je u Kopenhagenu, 5. svibnja 1813. kao sin Michaela Pedersena Kierkegaarda koji je imao najveći utjecaj na njegov psihiĉki i duhovni razvoj. Od 1830. studira teologiju i filozofiju u Kopenhagenu te doktorira 1841. godine tezom O pojmu ironije sa stalnim osvrtom na Sokrata. Nakon toga odlazi u Berlin slušati Schellingova predavanja koja su mu, bar je tako mislio, bila prava okrepa nakon Hegelovog sustava, ali je predavanja napustio prije završetka seminara jer zakljuĉuje da je to najobiĉniji galimatijas. Pod utjecajem Sokratovog naĉina, Kierkegaard na trgovima, ulicama i otvorenim javnim mjestima uĉi ljude istini i etiĉkom ţivotu, premda je sâm za sebe uvijek govorio da ne ţeli biti hvaljen niti spominjan, niti ţeli zavoditi mase koje je, usput reĉeno, prezirao. Pred kraj 1845. godine dogaĊa se pad njegove slave. Uzrok je danski humoristiĉni list Kosar za kojeg Kierkegaard drţi da je neopravdano vrijeĊao mnoge uvaţene liĉnosti Kopenhagena. Ironiĉno je to što su upravo njega glorificirali i o njemu pisali samo najbolje kritike. Kad je to vidio, filozof objavljuje svoju ţelju da list piše i protiv njega. Ţelja mu se ispunja i godine 1846. Korsar ĉetiri mjeseca karikira filozofa, zajedno sa stanovnicima grada. „Kierkegaard teško podnosi ironiju danske nacije koja se u svojoj zlobi moţe okomiti na samo jednog ĉovjeka i to voĊena komentarima jednog najobiĉnijeg ĉasopisa, zato i smatra da je nad njim poĉinjen nacionalni zloĉin.”2 Pokušava se braniti, ali se ne uspijeva oduprijeti pritisku cijelog grada, što bi bila gigantomanija. Nakon kolapsa na ulici i kratkog boravka u bolnici umire u rodnom gradu 11. studenog 1855. godine. Bez obzira na sveukupno neslaganje s tradicionalnim kršćanstvom koje je moglo vrlo lako prijeći u rivalstvo s danskim crkvenim starješinama, Kierkegaardovo tijelo je bilo izloţeno u Crkvi Naše Gospe u Kopenhagenu, a kasnije uz popratne govore zakopano na obliţnjem groblju. Da bi se lakše razumio Kierkegaardov ţivot valja se vratiti nekoliko desetljeća unazad. Poĉetkom 19. stoljeća Danska je apsolutistiĉka protestantska zemlja, glavni joj je grad malen, siromašan i konzervativan. Nad njim vlada patrijarhalni, religiozni duh kojeg regulira strahopoštovanje ćudorednih i zakonskih odredbi. Michael Pedersen, Sörenov otac, kao dvanaestogodišnjak za vrijeme velike hladnoće i leda ĉuva kao pastir svoju stoku. Pita se što ga i kada moţe izvući iz toga stanja, tko je kriv što je upravo njega zatekao ovako teţak ţivot? Re2 Bošnjak, B. Smisao filozofske egzistencije, str. 105. 82 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda voltiran i razoĉaran dolazi do obliţnjeg breţuljka i pogledom uprtim ka nebu dijete prokune Boga! Upravo ovaj trenutak krucijalan je za ţivot i uĉenje filozofa, kao što je bio i za njegovog oca. Michael je postao uspješan trgovac koji se kao udovac oţenio svojom sluţavkom s kojom je imao sedmero djece od kojih je Kierkegaard najmlaĊi. Negdje oko svoje ĉetrdesete godine otac, već bogat ĉovjek, napušta posao i posvećuje se odgoju svoje djece, posebno najmlaĊem. Okruţenje u kojem Kierkegaard raste nije prozraĉno niti optimistiĉno. Uz strog odgoj i još stroţu religiju Sören se povlaĉi u sebe i razvija svijet na kojeg niti jedno od navedenog ne moţe utjecati: svijet mašte i introspekcije. U tu već slojevitu psihu uvlaĉi se pitanje o oĉevu proklinjanju Boga. Zašto ga On nije kaznio, nego mu ĉak podario blagoslovljen ţivot u izobilju bez ijednog vidljivog pada?3 Nakon nekog vremena dolazi do zakljuĉka da je Bog oca najjaĉe kaznio kad mu je dao da uţiva u lagodnom i bezbriţnom ţivotu. Filozof iz djeteta prerasta u djeĉaka, a zatim u mislioca i cijeli se svoj ţivot kaje zbog oĉeve pogreške te nosi kompleks krivice pred Bogom toĉnije nazvanom: hereditarnost grijeha. Ona se reflektira kroz ĉitavu njegovu filozofsku misao, sve do smrti. Sve ove fragmentarne sliĉice iz njegovog ţivota i njegovih misli zgusnute su u nekoliko njegovih najvaţnijih djela: godine 1846. u Ili-ili; u sljedeće dvije godine u: Strah i drhtanje, Ponavljanje, Pojam strepnje, Filozofske mrvice, a 1849. Bolest na smrt i Vjeţbanje u kršćanstvu. 2. Prvi stadij Ovaj stadij Kierkegaard naziva estetskim i on je prvi od tri kroz koja individua mora proći. Najbolje je objašnjen u djelu Ili-ili, tiskanom 20. veljaĉe 1843. godine pod pseudonimom Victor Eremita. Cjelokupan osvrt na estetsko u ĉovjeku i estetsko uopće Kierkegaard zasniva na Hegelovim temeljima, ali gledano kroz prizmu stadija na ţivotnom putu. Estetsko u ĉovjeku je ono pomoću ĉega je on neposredan i ţivi u toj neposrednosti iako tada ne ţivi istinski u svojoj egzistenciji. Prepušta se ţivotu u hedonistiĉkom smislu i tako se kreće samo na površini ţivota koji se razbija laganim udarima uţivanja.4 Kao i Hegel, Kierkegaard biće odreĊene umjetnine shvaća kao jedinstvo ideje (koja je sadrţaj umjetnosti) i forme (njenog osjetilnog lika). Klasiĉna je forma umjetnosti po Hegelu uzorna baš zato što je taj odnos ideje i oblika dovela u punu ravnoteţu pa je tako i kod Kierkegaarda govor o klasiĉnom umjetniĉkom djelu moguć samo ako je ideja dovedena do smirenosti i prozraĉnosti u odreĊenoj formi.5 Cijela ova misao postaje transparentna kad se spomene njihov tvorac, glazbeni genij kojeg je filozof iskoristio za predloţak i objašnjenje ideje koja se traţi. 3 Usp. isto, str. 130. Usp. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XVII. 5 Usp. Kierkegaard, S. Ili-ili, str. 770. 4 83 Ita Lučin Rijeĉ je o Wolfgangu Amadeusu Mozartu jednom od najpoznatijih austrijskih skladatelja roĊenog u Salzburgu 1756. godine. U Mozartovom duhu glavne i sporedne teme, koloristiĉki efekti i razraĊivanje motiva nastaju u neposrednoj vezi. Komponiranje mu se svodi na mehaniĉko podavanje materijalnog oblika tonskim slikama koje gleda pred sobom. Toĉno je znao ocrtati intimne osjećaje lika jer je bio dobar poznavatelj ljudske psihe, ĉime je dao maha moralnom relativizmu. I on je, kao i Kierkegaard, ţudio za izrazom unutrašnjeg. Uvijek je novim tonovima tumaĉio osjećaje i strasti. Ostajući neprekidno iskren nalazio je pravi izraz i mjeru za poniţenje, ponos, srditost, prkos, hrabrost, kukaviĉluk, bol, ljubav uvrede, udvaranje, dok su posebno intonirani bili smrt i ţivot.6 2. 1. Likovi estetskog stadija i njegova unutrašnja podjela Prvi dio estetskog stadija nagovješten je u liku paţa Figara iz Mozartove opere Figarov pir (Beĉ 1786.) koja nosi poruku o jednakosti svih ljudi s obzirom na staleţ. Ukratko, to je priĉa o sluzi koji će se usprotiviti svom gospodaru i usput ga nadmudriti. Ovu operu bunta sâm Napoleon je kasnije nazvao „revolucijom na djelu”7. Kierkegaard Figara gleda kao mitsku figuru u kojoj promatra odnos ţelje i predmeta. Ţelja se pojavljuje kao naslućivanje same sebe, nepokretna je, neodreĊena, mirna – udubljena u kontemplaciju, a ne moţe iscrpiti svoj predmet (odnosno Suzanu). Taj paţ je okovan u supstancijalnoj ĉeţnji i neće se pokrenuti sa svoga mjesta jer su njegovi pokreti iluzorni. Dakle, medij je u ovom dijelu realniji i samim time udaljeniji od najapstraktnije ideje koja je potrebna za ostvarivanje ravnoteţe s njenom najpogodnijom formom. Ţelja je ovdje opisana kao sanjalačka. Ideja drugog dijela stadija inkarnirana je u liku Papagena, protagonista Mozartove opere Čarobna frula (die Zauberflote, 1791.). Opet jedno pobunjeniĉko djelo koje poziva na ustanak i prozvano je prvom pravom nacionalnom njemaĉkom operom. Radnja se ukratko odnosi na stari dualizam svjetla i tame. Kraljevstvo svjetla, kojim upravlja veliki svećenik Sarastro sa svojom braćom svećenicima u hramu kreposti i mudrosti, bori se s kraljevstvom tame na ĉelu s Kraljicom noći i njenim pomagaĉima. Lik koji nas zanima je Papageno, ĉovjekptica u sluţbi Kraljice noći koji prati Tamina u oslobaĊanju njene kćeri. Ono novo što zbunjuje je sretan završetak priĉe koji je Kierkegaardu potreban za prikazivanje istrgnuća ţelje iz njenog supstancijalnog mirovanja u samoj sebi, s tim da predmet nije pod odreĊenjem supstancijalnosti, već se raspršuje u mnogostrukosti predmeta.8 Ţelja jest okrenuta predmetu, ali je u samoj sebi pokretna i u ovom dijelu je traţilačka. Treći dio ovjenĉao je slavni lik u europskoj umjetnosti - Mozartov Don Juan (pisan za Prag 1787. godine). Ovaj neobiĉan Kierkegaardov odabir donio 6 Usp. Andreis, J. Historija muzike, str. 478. Isto, str. 480. 8 Usp. Kierkegaard, S. nav. dj., str. 77. 7 84 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda je svjeţinu i elastiĉnost filozofskoj misli nakon Hegelovog rigoroznog teorijskog sustava, jer Don Juan predstavlja oporbu njegovoj dijalektici. Dok u Hegelovoj trijadi svaka potonja odredba ideje predstavlja istinu prethodne odredbe, kod Kierkegaarda se radi o superiornosti svake slijedeće odredbe nad prethodnom koju treba nadići da bi se zadobilo sebe. Jasnoći misli pridonijet će kratak sadrţaj opere. To je priĉa o zavodniku iz španjolske narodne priĉe koji oko sebe koncentrira likove triju ţena: donna Anu, Elviru i Zerlinu. Nakon što zavodi i napušta te tri ţene hladni Komturov (Anin otac kojeg Juan ubija) kip ga na kraju odvodi u pakao jer se Don Juan ne odriĉe svog hedonistiĉkog ţivota ni kad se nalazi pred prijetnjom smrću. Ţelja u ovom dijelu opisuje se kao priţeljkujuća. Ona u pojedinaĉnom ima svoj apsolutan predmet, apsolutno je istinita, trijumfirajuća, demonska,9 što Kierkegaard i ţeli pokazati - doći do maksimuma jednog stadija i zatim se strmoglaviti u slijedeći. Don Juan je arhetip koji ne moţe razumjeti ţivot jer je sam rasut u nestalnim i neponovljivim trenucima ţivota. Otud se u svim prolaznim zadovoljstvima javlja bojazan, ironija, nemir, patnja, muka, bol, nevolja i zlo. Ovdje je rijeĉ o ţelji, ne pojedinaĉnoj individui, kao principu duhovno odreĊenog, to je ideja osjetilne genijalnosti. Izraz joj je Don Juan, a za njega je izraz glazba. Njegova ljubav je egzaltna - ne duševna, već osjetilna. Po svojoj koncepciji nije vjerna, već nevjerna - ne voli jednu nego sve, ona sve zavodi. Dok je duševna ljubav postajanje u vremenu, osjetilna je išĉezavanje u njemu. On ne zavodi, on ţeli i zato ţelja i djeluje zavodniĉki, utoliko on zavodi. Kao estetik, naš zavodnik ţivi u svijetu beskonaĉne potencije s bezbrojnim mogućnostima od kojih ni jedna nije prava i ni za jednu se ne treba odluĉiti. Ţivjeti estetski znaĉi ne odluĉivati se - ne izabirati. Kierkegaard je uvodeći Don Juana u onu vjeĉnost koja nije izvan vremena, već se u samom vremenu nalazi, odredio vjeĉnost umjetniĉkog djela kao temporalnu, a ne kao izvanvremensku antropološku kategoriju (kao što je to sluĉaj kod Hegela). U prvom dijelu ţelja nije mogla dobiti predmet, već je ne ţeleći bila u posjedu svoga predmeta pa zato i nije mogla doći do toga da ţeli. U drugom se predmet pokazuje u svojoj raznolikosti, ali time što ţelja traţi svoj predmet u ovoj mnogostranosti nema predmet u dubljem znaĉenju rijeĉi - ona još nije odreĊena kao ţelja. Već u trećem stadiju ţelja je apsolutno odreĊena i ona je neposredno jedinstvo obaju prethodnih stadija. Prvi je ţelio ono idealno, drugi pojedinaĉno nad mnogostrukim, a treći je sinteza, jedinstvo prvog i drugog. Estetski stadiji imaju zajedniĉko to da je cilj ţivota ono po ĉemu je ĉovjek neposredno ono što jest. Oni ostaju na neposrednosti ţivota pa je cilj uvijek u samom predmetu gdje hedonizam i senzualizam znaĉe ĉistu indiferentnost. Izlazak iz sveopće neposrednosti postiţe se odlukom u kojoj posreduje interes. Kad se odluĉuje za neku od mogućnosti pokazuje se interes za svoju egzistenciju. Tamo gdje je interes posredovao, odluka je pala jer je interes znak nadmoći koju stvarnost ima nad mogućnosti. Ovo je trenutak prijelaza u novi ţivotni stadij, jer je akt biranja 9 Isto, str. 82. 85 Ita Lučin bit etiĉkog ţivota u kom ĉovjek spoznaje da je mogućnost nemoćna u odnosu prema stvarnosti.10 Upravo zbog toga „[…] ljudi koji ostaju u praksi ţivota moraju poznavati svakodnevne forme i forme odnosa, jer bez toga se ne mogu uopće ukljuĉiti u tok ţivotnog i društvenog dogaĊanja. Kad se to dogodi, onda je put već tu, utrt je i ne mora ga se pojedinaĉno traţiti. To je staza kojom su već mnogi prošli i proći će. Sigurno je da je tako lakše, jer se ne izlaţu neizvjesnosti. Ako bi netko htio ići dalje ili brţe, ili drukĉije, onda već unaprijed pripremljen put neće posluţiti za takav cilj. Svakodnevno ostaje za sve koji hoće tako kako već jest pa su promjene nepotrebne. Ostajanje na poznatom putu ne ukljuĉuje ţelju za traţenje novoga. Ono što je već ostvareno daje na svoj naĉin odreĊen sadrţaj i formu. Tko od ţivota više ne traţi, nalazi se na svom potpunom dostignuću.”11 3. Drugi stadij Kierkegaard je svoje djelo Ili-ili, koje najvjernije prikazuje genetiku etiĉkog stadija, koncipirao kao dopisivanje osobe A i osobe B, s tim da je prva pod imenom Johanes predstavnik estetiĉkog stadija i svoje viĊenje iznosi kroz Dnevnik zavodnika, a druga je sudac Wilhelm, njegov prijatelj i svojim pismima predstavlja karakteristike etiĉkog stadija u zadnja dva dijela oformljena kao odgovor zavodniku. Ta dva dijela opisana su kroz slijedeća dva naslova. 3. 1. Estetička legitimnost braka Wilhelm pokušava svom prijatelju dokazati da je neispravno njegovo mišljenje o prvoj ljubavi koja se stalno dogaĊa i u tom dogaĊanju biva iluzorna te zagovara brak kao najvišu etiĉku instituciju kojom se prva ljubav reinkarnira u vjeĉnu. U odnosu na prvu ljubav koja je jedinstvo slobode i nuţnosti, trenutka i vjeĉnosti, brak sadrţi jednu suprotnost više - duhovnost, a time i osjetilnost u još dubljoj suprotnosti.12 Estetik ne ţivi u vremenu, u povijesnom kontinuitetu, već avanturistiĉki i rasuto, dok je s druge strane ţivot u braku smireniji i oznaĉava posjedovanje i egzistiranje u povijesti (a time i kontinuitet roditelja u djeci).13 Johanes ţivi za trenutak uvijek osvajajući novo ţensko srce koje kasnije za njim vene upravo iz razloga što se estetiĉka osoba boji odgovornosti i nije sposobna izabrati. Osjetilnost, odnosno osjetilni trenutak, tek u braku dobiva svoj moralni izraz. Kierkegaard zapravo suoĉava dva tipa egzistencije kao dva meĊusobno iskljuĉujuća egzistencijalna stava - estetski i etiĉki, koji pokušava prethodnoga ispuniti, a ne dokinuti. 10 Usp. Kjerkegor, S., Bolest na smrt, str. XX. Bošnjak, B., nav. dj., str. 110. 12 Usp. Kierkegaard, S. Ili-ili, str. 776. 13 Usp. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XXI. 11 86 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda Potpuno logiĉno u ovom dijelu nameće se pitanje zbog ĉega s etiĉkog stupnja sud o estetskom moţe imati pravo znaĉenje i vrijednost? Odgovor bi bio da je upravo s kvalitativno novog stupnja moguće vidjeti bit onog što je niţe. 3. 2. Ravnoteža između estetike i etike u izgrađivanju ličnosti Cilj etiĉkog ţivota je saĉuvati ono što je pozitivno u estetiĉkom ţivotu i omogućiti ravnoteţu liĉnosti. Wilhelm zato podsjeća Johanesa na izbor koji je presudan za sadrţaj liĉnosti. Ona je uvijek prije biranja zainteresirana za izbor; ako izbor odgaĊamo, onda liĉnost ili mraĉne sile biraju nesvjesno. Osoba A je izvršila takav estetiĉki izbor koji zapravo i nije izbor. Ukoliko se izboru priklanja ĉitavom unutrašnjom stranom i iskrenošću liĉnosti, biće se proĉišćava i dovodi sebe u stanje višeg povećanja. Ili-ili je etika, stvarnost samog biranja, ono posredstvom ĉega ĉovjek postaje to što postaje. Estetika bi onda bila ono putem ĉega on neposredno jest ono što jest. Ţivot u estetskom stadiju je oĉajanje. Najbolji je izraz estetske egzistencije da je ona u trenutku, a ĉovjek koji ţivi etiĉki taj trenutak ne uništava, već se napreţe da ga odredi. Cilj Kierkegaardov je, ne iskorijeniti estetiku, nego etiĉki njome ovladati. Tko ţivi etiĉki svuda oko sebe vidi odreĊenje kao zadatak. Takav ĉovjek ima unutrašnji mir i sigurnost, jer duţnost nema izvan samoga sebe - nego u sebi. Etiĉka je individua samoj sebi transparentna i ne ţivi nasumice kao estetiĉka. Za ideal etiĉkog stupnja Kierkegaard drţi Sokrata koji je, ispijajući pehar s otrovom ţrtvovao svoj ţivot za opće, ali mu i zamjera naĉin odreĊenja grijeha. Naime, za Sokrata je grijeh neznanje, dok se Kierkegaard pita u kojem se trenutku dogodilo pomraĉenje znanja i da li ga je subjekt bio svjestan. Ako je bio svjestan, onda se grijeh ne nalazi u spoznavanju, nego u volji. Sokrat ne dolazi do odreĊenja grijeha. U sluĉaju da je grijeh neznanje, onda grijeh u suštini postoji, jer je grijeh upravo svijest. Njemu nedostaje dijalektiĉka kategorija kretanja koja se tiĉe prijelaza od razumijevanja stvari u njihovo ostvarenje.14 Sokrat, kaţe Kierkegaard, ne pravi razliku izmeĊu ne htjeti razumjeti i ne moći razumjeti. U ovom stadiju nema izbora na trenutak već je on trajan, a time i apsolutan. Tu nema puno mogućnosti, izbor se suţava i time postaje sve teţi jer je odluka definitivna. 4. Treći stadij Zadnji stadij - religiozni, najdetaljnije je objašnjen u djelu Strah i drhtanje koji je izdan 1843. godine pod pseudonimom Johannes de Silentio - ozbiljni promatraĉ koji raspolaţe religioznim pretpostavkama, moţe razumjeti na daljini i moţe mu se govoriti u tišini.15 PoĊe li se od najjednostavnijeg problema ovog stadija onda se uviĊa prva razlika koju Kierkegaard naglašava: opreka tragični 14 15 Usp. Kjerkegor, S. nav. dj., str. 92. Usp. Kjerkegor, S. Osvrt na moje delo, str. 16. 87 Ita Lučin junak - vitez vjere. U ovoj opreci pojavljuje se široki dijapazon likova od kojih će se spomenuti samo najmarkantnije osobe navedene u tri kratke priĉe koje objašnjavaju pojam tragiĉni junak. Prva od njih je priĉa o mikenskom kralju Agamemnonu i kćerki mu Ifigeniji. Agamemnon je poznat po sukcesivnim pobjedama i struĉnom organiziranju vojske, kao i po strahopoštovanju koje su mu Grci iskazivali. Problem nastaje u trenutku kad Artemida traţi od kralja da mu ţrtvuje svoju kći kao zadovoljštinu za njenu ubijenu posvećenu košutu. Agamemnonu je trebala Artemidina pomoć jer je zapeo u luci Aulidi sa svojim brodovljem koje je krenulo u rat protiv Troje. Kako je bio duţan svoju vojsku odvesti na sigurno i tako narodu osigurati pobjedu, kralj pristaje na ţrtvu. Ifigenija dolazi uz pratnju misleći kako će je otac predati danajskom ratniku, velikanu Ahileju, za ţenu. Agamemnon bi i odustao od ţrtvovanja, ali kao vrhovni zapovjednik neograniĉene je vlasti imao samo u bitci. Vojska je zahtijevala ţrtvovanje. Kći olakšava odluku i sama odluĉuje ţrtvovati ţivot. Kulminacija je trenutak uzdizanja Agamemnonove ruke s noţem i zadivljenost cijelog tabora nad Ifigenijinom hrabrošću. Obrat nastaje kad umjesto kćeri kralj probada košutu koju je Artemida zamijenila za Ifigeniju i zauvijek je odvela u svoj hram gdje ju je uĉinila svojom svećenicom.16 Druga se priĉa odnosi na sadrţaj Mozartove opere Idomeneo. Pogledajmo sliĉnost ovih dviju priĉa: Kralj Idomenej se vraća iz Troje. Nakon što je proţivio veliku oluju na moru zavjetovao se Neptunu (bogu mora) da će mu, ostane li ţiv, ţrtvovati prvog ĉovjeka kojeg sretne na tlu svoje zemlje. Naţalost, to je bio njegov sin Idamant. No, kralj se saţali i pošalje sina u daleku zemlju, a Neptunova razjarena neman poĉne pustošiti njegovu zemlju. Ĉudovište na kraju svladava Idamant. Otac mu priopćuje da mora poginuti od njegove ruke. Sin je hrabar i pristaje na ţrtvu. Ipak, u sudbonosnom trenutku njegova zaruĉnica Ilija nudi svoj ţivot u zamjenu. Na tu ţrtvu pokreće se Neptunov kip i zapovijeda da Idamant preuzme kraljevstvo zajedno s Ilijom, budućom suprugom. Sliĉan motiv nastavlja se i u sljedećoj priĉi koja se oslanja na biblijsku anegdotu iz povijesne knjige o Sucima (Suci 11,30 - 40). Govori o Izraelcu Jiftahu koji se preporuĉio Boţjoj providnosti u borbi protiv Amonaca koji su objavili rat izabranom narodu jer je u naseljavanju navodno preuzeo dio njihove zemlje. Jiftah se zavjetovao Jahvi da će mu ţrtvovati prvoga koji iziĊe iz njegove kuće da bi mu pošao u susret kad se bude vraćao kao pobjednik, ako mu u ruke preda Amonce. Bog mu zaista pomogne, ali prva mu u susret poĊe kći jedinica. To je onaj kobni dio zavjeta, koji se, bez obzira na okolnosti, morao ispuniti. Kad je to ĉula, kći prihvati svoju sudbinu i oĉev zavjet te nakon dva mjeseca koja su joj dana za slobodu bijaše ţrtvovana. Agamemnon i Idonomej i Jiftah su tragiĉni junaci. Odrekli su se samih sebe da bi spasili ono opće, koje je etiĉki izraz. Pristaju na ţrtvu jer su ucijenjeni zemaljskim, konaĉnim. Oni nisu sami u svojoj boli, s njima suosjeća narod, izvršili su ono beskonaĉno kretanje koje zagovara Kierkegaard i smiraj pronašli u 16 Usp. Zamarovski, V. Junaci antičkih mitova, str. 155. 88 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda općem. Ovo etiĉko samo je stupanj preko kojeg pojedinac pronalazi apsolutno ja i Boga. Ono je općevaţeće i nema ništa izvan sebe što bi moglo biti njegov „telos”, cilj, krajnja svrha, ono je samo svrha za sve što se nalazi izvan njega.17 Zato ga i treba nadići. Kako? Ovdje se valja zaustaviti jer je karakteristiĉnost Kierkegaardove individue obuhvaćena u jednoj kultnoj starozavjetnoj liĉnosti koja svojim primjerom zadivljuje i poziva na sljedbeništvo, a to je poznata priĉa o Abrahamu. „Poslije tih dogaĊaja Bog stavi Abrahama na kušnju. Zovnu ga: 'Abrahame!' On odgovori: 'Evo me!' Bog nastavi: 'Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i poĊi u krajinu Moriju pa ga onde prinesi kao ţrtvu paljenicu, i uputi se na mjesto koje mu je Bog oznaĉio' [...] Tako poĊu obojica zajedno. Onda Izak reĉe svome ocu Abrahamu: 'Oĉe!' 'Evo me, sine!' - javi se on. 'Evo kremena i drva,' opet će sin, 'ali gdje je janje za ţrtvu paljenicu'. 'Bog će već providjeti janje za ţrtvu paljenicu, sine moj!' – odgovori Abraham. I nastave put. Stignu na mjesto o kojemu je Bog govorio. Ondje Abraham podigne ţrtvenik, naslaţe drva, sveţe svog sina Izaka i poloţi ga po drvima na ţrtvenik. Pruţi sad Abraham ruku i uzme noţ da zakolje svog sina. Uto ga zovne s neba anĊeo Jahvin i poviĉe: 'Abrahame! Abrahame!' 'Evo me!' – odgovori on. 'Ne spuštaj ruku na djeĉaka' , reĉe 'niti mu što ĉini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.' Podiţe Abraham oĉi i pogleda, i gle – za njim ovan, rogovima se zapleo u grm [...] 'Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to uĉinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i uĉiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! [...] Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.'” (Post, 22, 1-19) Abraham je u etiĉkom pogledu ubojica, u religioznom - otac vjere, tu poĉinje paradoks. Njegovo ţrtvovanje rezultat je teleološke suspenzije etiĉkog18 jer etiĉko samo u sebi ima svrhu, dok je svrha Abrahamovog ĉina duboko ukorijenjena u vjeri. On prepozicira duţnost svim socijalnim, moralnim zahtjevima da ne ubije Izaka i svojoj osobnoj obvezi prema voljenom sinu da bi poslušao Boga i izvršio njegovu zapovijed. Nije li to apsurd? Da, Abraham je najuzorniji otac koji je na najsvetiji naĉin volio svoga sina, a ipak ga je htio ţrtvovati svojom voljom, odnosno, slobodom svoga ja. Pristaje na izvršenje ĉina, nitko ga nije natjerao, mogao je moliti, oglušiti se na zapovijed ili odustati, ali onda ne bi bio vitez vjere. A upravo svojim dobrovoljnim pristankom htio je dokazati vjeru. On je 17 18 Usp. Kierkegaard, S. Strah i drhtanje, str. 71. Usp. isto, str. 74. 89 Ita Lučin vjerovao snagom apsurda, jer u njegovom ĉinu nije bilo mjesta ljudskoj logici. Da je Abraham znao da Izak neće biti ţrtvovan onda ne bi izvršio beskonaĉno kretanje odreknuća i ušao u apsolutan odnos s Apsolutom. Postavlja se sad pitanje je li bilo etiĉki opravdano od Abrahama to što je Sari, Eliezeru i Izaku prešutio svoju namjeru?19 Ukoliko bi se Abraham izvukao iz svoje skrivenosti i progovorio, bio bi jednak trima navedenim tragiĉnim junacima, jer bi i drugi pomogli nositi njegovu patnju i on bi se oĉitovao u općem njegov zadatak bio bi etiĉki. Tada se Abrahamovo ponašanje ne bi moglo opravdati i on bi bio ubojica. Etika zahtjeva otkrivenost, a skrivenost kaţnjava, zato i osuĊuje Abrahama. Ovaj šuti, ali on ni ne moţe govoriti da bi ga netko razumio. Prvo - jer govor donosi olakšanje i time prelazi u ono opće, drugo - to onda ne bi bio izlazak u pojedinaĉnost, u apsolutni odnos prema Apsolutnom. Vjera nije stvar mase, nego stvar pojedinca. Abraham u svojoj šutnji, odnosno nemogućnosti progovaranja proţivljava muku i strepnju koje se ne mogu zamisliti, jer da se mogu zamisliti paradoks bi bio ukinut.20 Šutnja je dakle, nuţnost paradoksa. Tragiĉni junak ne proţivljava ovakvu muku. Ifigenija npr. sama vrši beskonaĉno kretanje odreknuća i moţe razumjeti Agamemnona jer njegova namjera izraţava ono opće. Analogno ovim priĉama Kierkegaard nudi i izlaz iz krize identiteta, koji se postiţe skokovitom odlukom. Rezultat svakog skoka je susretanje sa samim sobom, bivanje u vlastitom jastvu, neoĉekivano, snagom apsurda doći do vjere, ali znaĉi i prethodno odricanje od onoga što sam bio prije. „Kierkegaardova dijalektika reducira svu stvarnost na etiĉku strast za beskonaĉnim, a djelovanje na unutrašnju teţnju pojedinca da dosegne apsolut.”21 Put pronalaska vjere nije lagan jer pojedinac proţivljava kalvariju oĉajanja prije ponovnog dolaska do sebe. Ovo oĉajanje toliko kulminira da se izlaz traţi u smrti jer bi ona bila utjeha da je svemu kraj, ali prava muka oĉajanja je upravo u tome da se ne moţe umrijeti jer „biti na - smrt - bolestan je ne - moći - umrijeti.”22 Umiranje u oĉajanju stalno se pretvara u ţivot jer oĉajanje ne moţe uništiti ono što je u njegovu temelju, vlastito ja, ono bi htjelo sebe proţdrijeti, a ne moţe. Samo je jedan oblik oĉajanja da se ne bude oĉajan, a to je da se bude svjestan svoga oĉajanja. Oĉajanje se proţivljava jer ĉovjek nije svjestan da je odreĊen kao duh i ono je najbolnije u prvom - estetskom stadiju. Takvo stanje se prebroĊuje vjerom. Ĉovjek vjeruje samo pomoću apsurda jer apsurdnost ne leţi u granicama razuma, nego se postiţe vjerovanjem. Svaka je misao jasnija ako je zaokruţena i dovedena do kraja. Ovdje je kraj zapravo poĉetak jer je sva misao sublimirana u idealu trećeg stadija - Isusu Kristu. Bog, u svojoj veliĉini ţeli postati uĉitelj, brinući se kako će individuu uĉiniti sebi jednakom; ukoliko se ova jednakost ne moţe ostvariti Boţja ljubav će postati nesretna, a Njegova pouka besmislena, jer se uĉitelj i individua kao 19 Isto, str. 107. Usp. isto, str. 149. 21 Kjerkegor, S. Bolest na smrt, str. XXVII. 22 Isto, str. 15. 20 90 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda uĉenik neće razumjeti.23 Da bi se identitet ostvario, Bog se mora izjednaĉiti s uĉenikom. Zato će se pojaviti kao jednak onom najponiznijem, a najponizniji je onaj koji drugima sluţi. Bog će se dakle pojaviti uzevši obliĉje sluge. Moţda najljepše objašnjeno obliĉje kroz citat: „'DoĊite k meni' - ĉudesno! Jer i ljudska sućut rado uĉini nešto za one koji su izmoreni i opterećeni: nahrani gladne, odjene gole, udijeli ugodne darove, a tamo gdje je sućut dublja:posjeti sve one koji su izmoreni opterećeni. Ali pozvati ih k sebi-to se ne ĉini; ta morao bi ĉovjek izmijeniti sav kućni red i naĉin ţivota. Sam ţivjeti u obilju i radosti i pritom zajedno stanovati pod zajedniĉkim krovom u svakodnevnom ophoĊenju sa siromašnima i jadnima, s onima koji su izmoreni i opterećeni-to ne ide. Da bi mogao pozvati k sebi, ĉovjek mora ţivjeti na isti naĉin kao i oni i biti siromašan kao siromašni, neznatnim biti smatran kao neznatan ĉovjek iz puka, ţivjeti ţivot boli i patnje, ţivjeti u uvjetima onih koje pozva sebi, onih koji su izmoreni i opterećeni. Ţeli li ĉovjek one koji pate pozvati k sebi, on mora ili vlastite uvjete prilagoditi njihovim uvjetima, jer bi u protivnom nerazmjer njihovih prizora ĉinio razliku meĊu njima još većom[…] I ţeli li ĉovjek k sebi pozvati baš sve koji pate[…] to se moţe uĉiniti samo na jedan naĉin-tako da se ĉovjek prilagodi njihovim uvjetima, osim ako oni nisu već izvorno prilagoĊeni kao što je bilo u sluĉaju onoga koji kaţe 'DoĊite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni'”.24 Ovo nije nikakav dramski ĉin u povijesti bivstva, ovo je stvarnost i zato Bog šalje Krista da sve propati, podnese i iskusi, ĉime je ispunio smisao ĉovjekova ţivota, jer je time pokazao da mu je ĉovjek potreban u svijetu i u vjeĉnosti i da ga voli.25 Najbolje je filozofovo konstantno akcentiranje individue koja se postiţe kršćanskim naporom razumjeti kroz oštru kritiku Hegelovog pojma vremena i povijesnosti, a samim time i poloţajem ĉovjeka u društvu. Smatrao je da se svi ţele povijesno varati u onom totalnom, a nitko ne ţeli biti individualni-egzistirajući ĉovjek.26 A zapravo misli ovo: „Prividna hrabrost generacije prikriva istinski kukaviĉluk individua koji se da bi bili nešto jedino još usuĊuju ţivjeti u velikim organizacijama.”27 Sam Kierkegaard se nije bavio jednakošću svih ljudi, već suprotno tome, kršćanskom individualnošću nasuprot gomili. Bavio se dakako, ĉovjekovom ali23 Usp. Kierkegaard, S. Filozofske mrvice, str. 30. Kierkegaard, S. Vjeţbanje u kršćanstvu, str. 12. 25 Isto, str. 37. 26 Usp. Löwith, K. Od Hegela do Nietzschea, Revolucionarni prelom u mišljenju devetnaestog vijeka, str. 118. 27 Isto, str. 119. 24 91 Ita Lučin jencijom, ali ne u svijetu nego postojećem kršćanstvu koje se, kako je sam kritizirao, sjedinilo sa svijetom i drţavom i u sebi zrcalilo duh Hegelove filozofije.28 Slagao se da je ĉovjek posebna instanca univerzalnog ĉovjekobitka, ĉija esencija jest duhovna, ali je smatrao nuţnim da se ona postiţe poĉevši od individualnog koje duboko, strastveno i samo putem na smrt bolesnih odluka, kroz trostruku egzistencijalnu razinu, raĊa ĉovjekov pravi identitet. Zakljuĉak U svijetu univerzalne racionalnosti ĉiji je izraz Hegelova dijalektika sve je postalo apstraktno, a samim time i nerealno. Realnost izbiva u Kierkegaardovoj formi individualne, neponovljive i konkretne egzistencije, koja ne ţeli biti skuĉena unutar objektivnog i racionalnog sustava kao sluĉajni moment. Kierkegaardova dijalektika akcentira pojedinaĉno koje stupnjevito prebroĊuje egzistencijalne etape i od trenutka do trenutka ţivi i pati u slobodi. Uzme li se u obzir da je filozof sâm iskusio sva tri stadija koja su nuţna za odabir sebe u apsolutnom odnosu prema Apsolutu, postavljamo se u odnos prema ĉovjeku koji misli vjeĉnost, koji poziva na konstantno ostvarivanje vlastitog bivstva, iskreno savjetujući da se nikad, ni pod kojim uvjetima ne pada nazad, upućujući najprije na Abrahama, a zatim na lik Krista kao na vjeĉne primjere i inspiraciju. Vratimo li se na povijesnu scenu, prisjetit ćemo se da 1848. godine izlazi Komunistički manifest i poĉinje proleterijatska era uz slogan bratstva i jedinstva, odnosno kolektivnog duha, ĉemu Kierkegaard nije namjerno i direktno predmetao antitezu, ali je zasigurno ostavio na njoj traga. On prednjaĉi u masovnoj ideologiji istiĉući svoje namjere bez ikakvog straha i zbog toga, uz Schopenhauera i Nietzschea, ostaje pomalo sablaţnjiva liĉnost devetnaestog stoljeća i to ne samo na podruĉju filozofije, nego i ostalih humanistiĉkih podruĉja. Radom se i htjelo pokazati da se Kierkegaardova filozofija ipak moţe gledati s razliĉitih humanistiĉkih stajališta kao što su u ovom sluĉaju likovna, glazbena i literarna umjetnost koje su asistirale u stvaranju jedne originalne misli 19. stoljeća a to je individua koja ostvaruje svoj identitet u novom kršćanstvu, ali nasuprot Hegelovom sustavu. 28 Isto, str. 164. 92 Ostvarivanje identiteta u individualizmu Sörena Kierkegaarda Literatura Andreis, J. Historija muzike, Školska knjiga, Zagreb, 1951. Bošnjak, B. Smisao filozofske egzistencije, Školska knjiga, Zagreb, 1981. Jeruzalemska Biblija, (uredili Jerko Fućak, Bonaventura Duda i Adalbert Rebić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. Kjerkegor, S. Bolest na smrt, Mladost, Beograd, 1980. Kjerkegor, S. Filozofske mrvice, Grafos, Beograd, 1980. Kierkegaard, S. Ili - ili, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990. Kierkegaard, S. Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000. Kierkegaard, S. Vjeţbanje u kršćanstvu, Verbum, Split, 2007. Kjerkegor, S. Osvrt na moje delo, Vuk Karadţić, Beograd, 1965. Löwith, K. Od Hegela do Nietzschea, Revolucionarni prelom u mišljenju devetnaestog vijeka, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988. Zamarovski,V. Junaci antičkih mitova, Školska knjiga, Zagreb, 1989. Ţunec, O. Suvremena filozofija I, Školska knjiga, Zagreb, 1996. 93 Ita Lučin Ita Luĉin REALISATION OF IDENTITY IN THE INDIVIDUALISM OF SÖREN KIERKEGAARD Summary The nineteenth century is a period of gratest political and philosophical rebellion against tradition, especially the one concerning Christianity and philosophical systems: in other words, the foundations of Hegel‟s objective idealistic thought. This article deals with one such example, Kierkegaard‟s stages in the journey of life. These stages are inevitable for any person who wishes to reach his/her identity. By using the aesthetical, ethical and religious stages we attempt to explain uncertainty, directness, and, consequently, what it means for a person not to be himself/herself, when no system can bring him/her back to where he/she really belongs anymore. Aesthetics drives the person further from choice, aesthetics forces a person to choose and the religious stage leads the person to fulfillment with its absurd leap. All the existentialists along with Kierkegaard use forms like novels, plays and diaries, for the exposition of their ideas. In this manner they avoid abstract and strict scientific forms. The methods of the inductive reasoning, analysis and comparison are used in this article, with the addition of adequate musical extracts, Greek mythology and biblical allegory to certain parts of the text. Such diversions were necessary to maintain text quality. The aim of the article was to point out that no philosopher before Kierkegaard felt the unbridgeable gulf between the empty generalizations of a system and the concrete reality of a man, a reality which is deeply existential and troubling, and the outcome of it is a complete individual. Key words: individual, decision, existence, the aesthetical, the ethical, the religious, leap, absurdity, Christianity 94
© Copyright 2024 Paperzz
