ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko
Vojnić Purčar, Stipan Stantić, predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u Subotici
Nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Subotici,
24000 Subotica, Beogradski put 31,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78;
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Priprema: Viktor Sagmeister
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica
Matice hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XV., broj 3.-4., 2010.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E-mailom (klasje@tippnet.rs) i na CD-u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Gdje je što
3-14
15-17
18
19-22
23-25
26-49
50-51
52-54
55-66
67-75
76-78
79-80
81-84
85-95
96-102
103-110
111-120
4-16
POEZIJA
TOMISLAV KETIG Rekonstrukcija pjesme
JASNA MELVINGER Ni smilje, ni bosilje rubom povijesne zbilje
PETKO VOJNIĆ PURČAR Radni i neradni dani
TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ Bože, učini nešto i za mene
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ Vratite mi zavičaj
PROZA
ERVIN SINKÓ Subotička predigra
FRANJA PETRINOVIĆ Na rubu ravnoteže
ZAPIS
JUAN MIHOVILOVICH Poslije potresa
RADIO DRAMA
STJEPAN BARTOŠ Životinjsko carstvo
PRIKAZ
ĐURO VIDMAROVIĆ Nacionalno, univerzalno, božansko, Mile Pešorda:
Baščanska ploča – Pjesništvo kršćanskog nadahnuća, Drago Čondrić. Evanđelje po čovjeku
IGOR ŠIPIĆ Zlata vrijedno krugljičje ružarija
ZVONIMIR MARIĆ Hrvati u Mađarskoj (Đuro Vidmarović: Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković, Split, 2008.)
GRUPA AUTORA Važne povijesne činjenice – izlaganja izrečena na predstavljanju knjige Nace Zelića Publikacije bačkih Hrvata: popis izdanja od
1901.-2007.,
GRAD
VIKTORIJA ALADŽIĆ Urbani kompleks iznimne vrijednosti – Ulica cara
Lazara u Subotici
BAŠTINA
STEVAN MAČKOVIĆ Iz povijesti svakodnevice
ANTONIJA COTA REKETTYE Lemeš u osimu plemenitog drača
MILOVAN MIKOVIĆ Navodi o kazalištu od 1747. godine
LIKOVNI PRILOZI
MATIJA MOLCER Ogledanje u materijalu
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
3.-14.
Rekonstrukcija
pjesme
TOMISLAV KETIG
... Onda su došli ...
stajalo je urezano
na zidu jedne špilje.
Zid je bio ravan,
ploha čak
i mogla se na njemu zapisati
cijela pjesma.
(Predci su sve kazivali
pjesmom.)
Ali moralo je proći tisuće zima
od dana u kojima su
uz gust dim i oskudan plamen
čekali povratak Sunca
ili nestanak straha.
Od njih unezvijerenih nas dijele
stotine tisuća dana u kojima su
proljetne vode nalazile put
do špilje
i klizeć niz zidove njezine
brisale sve što čovjek
kamenom oštrim, il ‘sječivom
od mjedi ili željeza već
htjede oteti zaboravu.
Špilja je bila visoko u brdima,
gdje ljudska noga i danas
rijetko kroči.
Tko bijaše taj od čijeg zapisa
ostadoše samo tri riječi?
Tu, u carstvu gorkih trava
i mrzlih voda.
Tu gdje samo kozorog zalazi
bilje nalazeć omiljeno.
Tu gdje mladunci orlova vid oštre
i krila za krstarenja
snaže.
Od koga bježaše taj
što postade pjesnikom
kada mu drugo preostalo nije?
I od čega?
Od mržnje drugih?
Ili vlastita grijeha?
... Onda su došli ...
urezano u visini oka
znacima odgonetnutim
od jednog znalca starih pisama
i jezika zakučastih.
Tom samotnjaku, što svojoj misiji
cijeli bijaše odan,
kakvi bijahu u svijetu znanosti mnogi
od fratara do danas
te tri riječi početak puta
dugog i neizvjesnog
postadoše.
... Onda su došli ...
Ali što pisaše prije?
I što poslije? Pitao se,
objavivši te tri riječi
u prijevodu na engleski,
u doktorskoj radnji
kratkoj kao i uvijek kada predmet radnje
sam sebe kazuje
jasno ili nikako.
Vratio se u brda
otoka tog, koji sada nastanjahu
samo brzonoge životinje
i ptice što sa svojih lutanja nebom
slijetahu da polože jaja
i odmore krila.
Opremljen svjetiljkama dugovječnim
išao je špiljom, motreći kamene ploče
(a bilo ih je bezbroj)
tragajuć za zapisima daljim
jer onaj tko je uspio urezati
te tri riječi
sigurno neotkriven osta
i mogao je zapisati sve.
Kako to obično
u takvim pothvatima biva,
naišao je na zapise dalje
tek kada mu se nada već gasila
3
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 1-4
4
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 5-8
5
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
i čežnja za stvarnošću
nadjačavati radoznalost tragača
poče.
Bijahu to tri kamene ploče
pod kojima ležaše kostur i dlijeto.
A na pločama zapis.
REKONSTRUKCIJA ZAPISA
Življasmo
podno ovih vrleti
u primorju pitomom
dugo i sretno.
Imadosmo polja što rađahu
i stabla slatkih plodova puna
Bijasmo ratari i lovci
što sitnu divljač na trpezu donose
i bogovima prinose.
Za poruke i zapisivanje
onoga što saznasmo
i iskusismo
a i da nam se ne zametne trag
načinismo pismo kojim i ja ovo pišem
Ljeta lijepa ne brojasmo
već pamtismo.
Zime olujne ne brojasmo
već zaboravljasmo.
Ali ... stadoše nam se gasiti
žrtve paljenice
a da uzroka ne otkrismo
Starješine naše to nazvaše
opomenom bogova
dvojeć kako nam bogovi
naklonost svoju kratiti
počeše i okrenuše pogled ka drugima.
A možda nam je tek kraj došao
kao što svemu i svakomu kraj
dolazi.
Onda su došli ...
Bilo je jutro, al’ odmaklo već.
Pod tmurnim obzorjem
brod ugledasmo.
Navraćaše i prije
poneki jedrenjak
donoseći robu svakovrsnu
iz dalekih gradova
3.-14.
o kojima od mornara i trgovaca
slušasmo.
Ali ovo bijaše
drukčiji brod.
Već bijaše podne kad se zaustavio
u duboku moru.
U čamac se spustiše veslači
i drugi što sjeđahu pogleda ukočena
i prekriženih ruku.
Slutivši nesreću
istrčasmo pred njih s kopljima
i samostrijelima.
Bitka kratko potraja
a lov poče.
Nakon što iskališe
osvjetnički bijes
u lance i užad sputaše sve
što pohvatat se dade.
Čak i djecu što za majkama
zarobljenim
plačući trčahu.
Ja se spasoh te sve to
vidjeh
pobjegavši kroz šipražje
na vrijeme
jer nemadoh koga braniti
– ja ničiji muž, otac, a ni sin
više. Roditelje mi Onaj
tko nas odvodi sa ovoga svijeta
prerano uze.
I sada evo, plačuć nad krvavom pustoši
i pocrnjelim gredama sela svog,
zapisujem. Posljednji sam znalac
jezika i pisma što nam ih predci
u naslijeđe ostaviše.
Privikoh se na osamu
što mi život čuva,
dok mi ne istekne
rok.
PJESMA KREĆE DALJE
Znalac starih pisama
i jezika zakučastih,
kojega spomenusmo na početku,
nakon što objavi
6
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
dešifriranu
ovu rekonstrukciju,
stječe slavu, ali
ne izgubi sklonost sumnji,
te presta misliti na ono što je otkrio,
a poče tragati za onim što mu je
oku promaklo.
Dani prolaze, a on,
znajuć napamet svaku riječ zapisa
što ga odgonetnu,
šetajući za lijepih dana
perivojem Arheološkog muzeja,
te dugo u noć provodeći šutljiv
za svojim pisaćim stolom,
sveudilj isto pitanje postavljaše sebi:
Što mi je promaklo?
A onda su došli...
– tako veli zapis.
Ali što je bilo dalje?
Misao, koja mu nenadno senu,
poče se kao nit odmotavati.
Gdje su ti «oni»?
i gdje su preživjeli koje pjesnik
spominje?
Dobivši potporu da tajnu
odgonetne do kraja,
s mladim pomoćnicima
koje Kraljevsko znanstveno društvo
uvijek za takav pothvat odobrava,
stoljećima znajuć’ da su oni srce uspjeha,
otplovi ponovno ka otoku.
Prolazili su dani.
Pretražili su sva žala,
rastinje, proplanke i druga skrivena
mjesta gdje ljudi običavaju
podići svoj dom.
Nađoše po proplancima brvnare natrule
od svakodnevnih večernjih kiša.
U nekima od njih zaboravljeni sud za vodu,
u drugima zahrđali nož,
drvenu lutku
ili drugo štogod što i najbrižnijem oku
umakne kada se kreće na put u hitnji što
konačni odlazak znači.
Ali razloga odlasku nigdje:
nikakav zapis, trag bitke, oluje neke od onih
što u predjelima vječnoga ljeta
u bijesu svome sve zatru.
3.-14.
Znalac starih pisama
i jezika zakučastih
tad odgonetki u susret
krenu drugim smjerom:
Sjedeći kraj vatre na žalu, dok
pomoćnici mu prekraćivahu vrijeme
bacajuć kocke
il’ pjevajuć’ sotto voce
balade svoga kraja,
krenu labirintom uma s jednim pitanjem:
Zašto su nestali?
Ostaviše samo svoje mrtve, znao je pouzdano,
iako je njihove humke već davno poravnao
vjetar.
Kriju li te kosti odgovor
koji traži?
Počeli su kopati sljedećeg jutra.
Znalac starih pisama, pouzdajuć’ se u svoje znanje
običaja zajednica drevnih,
odredi mjesto gdje pomoćnici mu
u potragu trnokopima i lopatama krenuše.
Bio je to proplanak udaljen od koliba
toliko da samo sjećanje potomke
u obredne dane k njemu dovodi.
A okolne palme ne zaklanjaju nebo,
ostavljajuć’ kružnu cestu dusima
za posjet bozima
i povratak u vječni dom.
Iskapali su skelete i, ne nalazeć’ ničega
sem kostiju i nakita od sedefa i školjki te poputnine kojom se, vjerovahu, plaća
prihvat u svijet sjena,
zakapali. A onda
kraj jednoga nađoše
kutiju od bambusovine neveliku
i u njoj smotuljak kožni.
Razvi ga, ali ono što zapis bijaše
sada su bile samo izbledjele mrlje.
Tada ugleda dlijeto.
Znalca starih pisama
i jezika zakučastih
obuze radost.
On istrča na žalo
odakle se pružao pogled na visove
zarivene u nebo.
Prepozna vis u kome mu špilja podari
znak što je ka prvom zapisu vodio.
Potom u drugi vis se zagleda
7
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 9-12
8
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 13-16
9
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
3.-14.
i pomoćnicima svojim reče:
Sutra se penjemo tamo.
Jer sve mu govori: ostani
I ništa: idi.
Ali logika je počesto
siguran vodič u stranputice.
Danima lutaše vrletima
i u špiljama rijetkim nailaziše samo
na smrad zvijeri
i sitne lubanje zečeva gorskih.
Tek silazak s drugu stranu planine
uli im novu nadu: na padini naspramnog brda
ugledaše potok kako vijuga, rušeć se u dolinu,
među drvećem visokim nalazeći put ka moru.
Možda su tamo otišli
ti što dođoše i pokoriše pitome poljodjelce i
lovce, koji,
nenaviknuti da se brane,
plijen lak postadoše.
Ništa, osmjehnu se gorko, znajuć da nas sve
Usud vreba, čekajuć da u nama
zov daljina prevagne.
Dok oči nam gledaju danima isti okol ,
a noću ista zviježđa,
obuzme nas glad za neviđenim
i ceste nam se široke i svjetle
u snu prikradaju.
Silazeći, zastajao je, dalekozorom šestareći,
tragajuć za dimom il’ kakvim drugim znakom
ljudske nazočnosti.
Stigavši na obalu sada već rječice bistre
razasla pomoćnike svoje duž vodotoka,
naloživši im da pokupe svaki dokaz ljudskog boravišta.
A sam se uputi ka ušću.
Znalac starih pisama i jezika zakučastih
tada se zapita:
Bih li ja na mjestu njihovom
ostavio zapis, poruku ... komu?
Hrleć nekom dalekom kopnu
sva svjedočenja nosio bih sa sobom.
Unatoč svom maru i oštrom oku
pomoćnici mu ne doniješe ništa.
Znalac starih pisama i jezika zakučastih
ipak ne odustade.
Jer stigao je, osjećao je to,
u predvorje sljedeće tajne za koju je vjerovao
kako je i konačna.
Sjedio je sam kraj vatre
dok su pomoćnici mu spavali čvrstim snom
kakvim spavaju svi koje ne razdiru sumnje –
taj noćni gost umnih i zabrinutih.
Zašto napustiše ovaj svim darovima obasut otok?
– pitao se. – Zašto su svu povijest za sobom zatrli?
Bojaše li se iste sudbine?
Oslušnu žubor vode.
Zar ih ta pjesma života od nauma im
odvratila nije?
Postane li čovjek, kad čvrstu odluku donese,
gluh za sve što mu druge mogućnosti nude?
Slijep za svijet koji bez čvrstog razloga
napušta?
To im je u neku zoru
razvilo jedra
i ka crvenom nebosklonu
otploviše ne znajuć kamo,
na snažnom vjetru
nade.
Konac je traganja mog, odluči on
i predade izmučeni um
na oporavak snu.
Ujutro ga pogled na padinu
kojom mu je potok hitao u susret
pokoleba.
Hajdemo pogledati još taj vis!
Možda su odatle putovođe
prije polaska motrile pučinu
Možda su ipak ostavile biljeg neki.
Vidje da je pomoćnike njegove napustila
volja tragati za nečim što stalno
oku izmiče
te sam se uputi ka izvoru.
Uspon je bio mukotrpan:
Satima je mahao mačetom
sjekući lijane i preplete šipražja
gustog,
Onda se razmaknu tamni zeleni krov
i koliba se ukaza na stijeni.
Prekoračivši preko palih vrata,
od kojih termiti ostaviše samo prah
i oblik
10
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
u dnu kolibe nazre ploče kamene
za koje vilice mravlje bijahu preslabe,
a kiša do njih doprla nije.
Upali baklju i otkri znake
urezane.
Pismo nepoznato i zagonetka nova.
Znalac starih pisama i
jezika zakučastih
obradova se vrlo.
Poruku odmah posla Kraljevskom društvu
da uputi ka otoku brod i snažne momke
koji će snijeti ploče niz padinu do ušća
i utovariti u brod.
*
Sami, kao i prije,
u odajama Arheološkog muzeja
znalac starih pisama i
jezika zakučastih
i ploče kamene pred njim.
Prolaze dani, prolaze sati večernje osame ...
Zagonetka se otvara polako,
urez po urez
pomaljala se
DRUGA REKONSTRUKCIJA:
Iskrcasmo se na ovo nepoznato nam
i od zavičaja daleko kopno,
nadajući se da je otok
a ne tek rub velike i stoga prijetnjama prebogate
zemlje.
Sudili smo to po plovidbi dugoj
unatoč vjetru povoljnom.
Bježasmo nesigurnom vodom
jer su nam presjekli kopnene pute
oni što rodni grad nam opljačkaše
a potom ga u pepeo i ruinu pretvoriše
Dokopasmo se luke
nas dvanaestorica sa ženama i djecom sitnom
noseć’ ono što bjeguncu život čuva:
vodu, kruh, mreže ribarske i mačeve
i ono što um mu čuva:
knjige mudrosti, savjetodavne i rodoslovne.
Doplovismo dakle.
Spustismo sidro
u pijesak
među trave i alge.
3.-14.
U čamac siđoše samo oružju najvičniji
i znalci prirode priobalja
te zaveslaše oprezno put žala
iza kojeg, činilo se, sve je mirno i pusto.
Činilo se, jer se ni grmlje za žalom ne zanjiha
ni ptica koja da prhnu.
Eto nam spasenja
i doma novog! Ponadasmo se
gledajuć’ s broda kako veslači naši
i priobalja znalci
istrčaše na pijesak i kleknuše
htjedeć poljubiti tle
na koje kročiše.
Tada iskočiše iz šipražja ta zvjerad
s kopljima i samostrelima.
Sasuše strelice u našu izvidnicu
strašno vičući nekim nepoznatim jezikom.
Znali smo: to strah iz njih kriči.
I već poskakaše s broda muškarci ostali
mašući u znak da dolazimo s mirom.
Ali onda nam ubiše
najstarijeg i najmudrijeg među nama
Proveo nas je kroz sve kušnje i sve
stupice
koje nas pri bjekstvu
vrebahu.
Tada, nemajuć više izbora,
nasrnusmo i posjekosmo sve što se pokorit’
nije htjelo. Popalismo im i domove
jer gnjev naš bijaše veliki.
Od tada prođoše godine
Prođe, mišljasmo, vrijeme dostatno za naše kajanje
i njihov zaborav.
Preselismo se na drugi kraj otoka
pokraj rijeke studene, al’ nadohvat mora,
koje je i hranitelj i spas
ako nam opet zatreba
novo utočište
pred bijesovima bogova i ljudi.
A i zaborav bola što jedni drugima
iz straha nanijesmo
lakši je kad poprište nije
pred očima.
Ali mržnja je kao zrno pšenice.
Isklijat će i poslije stotinu godina
ako suza nečija na nju kane.
Popeh se na goru vrletnu,
u visine gdje su zime oštre,
11
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 17-20
12
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 21-24
13
Klasje naših ravni
Tomislav Ketig, Rekonstrukcija pjesme
zvijeri rijetke i blage ćudi.
U brvnari boravim,
sam da mi se misli ne mute.
U dane koje odredismo
dolazi mi sin moj, vodeć na povodcu
konjića s hranom i lučima.
Sem vode što mi podno nogu izvire
to je jedino što mi treba
da ispunim zadaću svoju.
Tu pišem ovo ja,
prvo na kožama štavljenim, a potom,
pobojah se: izbledjet će crnilo na njima
i trud moj bit će uzaludan,
a zaborav slavit će svoju pobjedu,
te zamolih sina da mi donese dlijeto oštro.
Počeh urezivati riječi u kamen tvrdi
špilje što je otkrih nad samim izvorom
od kojeg potok niz padinu ka moru hita
veselo čavrljajući
Pišem ovo ja, čuvar knjiga koje donijesmo
i propovjednik što ga i domoroci i mi što doplovismo
mirotvorcem nazvahu.
Pišem da sjećanja što opominju
učinim trajnim.
Mene će nebeske sile pozvati
k sebi
a usmene predaje se teško pamte
i lako iskrivljuju.
Mirno iščekujem čas odlaska
kad će me spustiti k sebi
i položiti među korijenje palmi
ponad oceana koji mi prilazi
i odlazi
ponavljajuć tu svoju igru vremena
stoljećima stoljeća.
Jer mi koji preživjesmo
jedan narod postasmo
A i što bismo drugo?
Jedna nam je zemlja koja nas hrani
i isti nam je grijeh na srcu.
*
Obznanivši to onoj manjini ljudskoj,
kojoj je povijest pouka a ne glorijet
lažni
3.-14.
o koji će se oduprijet da zamah jači
steknu
kad s oštricama ubojitim
nasrnu jedni na druge,
znalac starih pisama
i jezika zakučastih
slavom se velikom
ovjenča
i vitrinu gdje drugi slavodobitnici držahu
pehare, ordenje i mnoga znamenja razna,
ispuni diplomama o počasnim doktoratima
sveučilišta uglednih
diljem svijeta.
Izričuć’ riječi zahvale,
uobičajene za svečane prigode takve,
nikad ne propusti reći:
Ova dva zapisa kratka,
u stijenu urezana,
sem onog što pisaše na njima
govorahu mi i ovo:
Raj je trošan a
bjekstva su nemoguća.
Jer pakao putuje u tebi,
nasmiješen, s punim naramkom
darova.
onomu drugom paklu što te
u utočištu dočekuje
u domorodcu zgrčen
i spreman na skok
prepoznav’ zlog sabrata
koji sa tobom stiže.
A potom,
za sutona zimskih,
koji u kraju njegovom,
budući najdulji dio dana,
samo mislima otvaraše put,
pitao se tko su potomci tih drevnih otočana i
došljaka koje bjekstvo od smrti uputi k njima
da tu, strahom gonjeni jedni na druge,
prolijevajući krv jedno postadoše.
Pitao se, mada znajuć’:
sudeći po naravi potomaka:
svi odgovori su mogući.
14
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Ni smilje ni bosilje rubom povijesne zbilje
15.-17.
Ni smilje
ni bosilje rubom
povijesne zbilje
JASNA MELVINGER
TAKO MI GOVORAŠE KRALJ MATIJAŠ
I.
Možda si i načula što o tome Talijanu, Dócziju,
zapovjedniku
moje dunavske flotile, s lukom u Petrovaradinu.
Dabome, nije on bio, baš, varadinski, nego jajački
ban – ali,
hajde, reci pučkome gajdašu, što pjevati o Petru
Dojčinu!
Ta, nisam ja imao kada s njim se nadmudrivati, o
proćerdanomu
blagu, o lijepim krčmaricama i o srijemskome
vinu.
A ni on nije bio, baš, dokon. Junački je branio moj
Biograd od
smederevskih Turaka, te, od Daud-paše, Bosansku
mi krajinu.
II.
Ako si pročitala koji elegijski stih dvorskoga mi
pjesnika, a potonjeg
urotnika, što se sklonio od moga gnjeva kod
zagrebačkoga biskupa Thuza,
Jasno ti je da je taj, nekad i biskup pečujski, znao
ganuti
ženska srca, ne, baš, pridikama protiv
kontracepcije i abortusa.
Sućutno je promatrao, ne, samo, voćku, koja se suši,
jer je, ono, prerodila.
Ne, nije tu riječ o kraljici mi Beatrici. Ni usred
bečkoga
dvorskoga luksuza, ona nikada nije niti zanijela.
III.
Možda ćeš, ipak, jednoga dana navratiti u taj, ne više
Maroth u Srijemu,
Što sam ga darovao izvanbračnome svomu sinu
Ivanišu,
Nesuđenu nasljedniku moje krune, o komu i sve
kronike pišu
Koliko su ga tištale, kao slavonskoga nasljednog
vojvodu,
Te hrvatskoga i dalmatinskoga bana
Izgubljene bitke s Turcima, napose ona na Krbavi.
A ona potonja, pokraj Knina, bila je fatalna za Ivana
Korvina,
Jer tu je i dopao neprebolnih rana.
Ne, nije se njemu posrećilo nadmašiti, niti moju,
Niti djeda mu, Sibinjanina Janka, slavu.
I kako reći da se uvrgnuo na oca?
Ta, nije naslijedio niti prijeku mi narav, niti, sličnu
Ovoj okrunjenoj mi glavurdi, poveliku glavu!
FRANCUSKI REDOVNICI NA
TRAHITNOJ LITICI
Nisu oni govorili, baš, da se begalo. Ta, postojao je,
još, onaj tari glas jat.
I prije seoba pred Turcima bio je tu izgubljen, barem
koji – taj, krvavi rat.
Zašto bi, inače, kralj Bela IV. darivao tim strogim
cistercitima –
Da sada, baš, medijavalne povijesne izvore i ne
citiram –
Taj, onda ne, još, Trandžament, ni Tranžament, ni
tranchement?
Da, strepilo se, dabome, još od Tatara, kada se
utvrđivalo tu opatiju Belae fons.
15
Klasje naših ravni
Matija Molcer
Ogledanje u materijalu, 25-28
16
Klasje naših ravni
Jasna Melvinger, Ni smilje ni bosilje rubom povijesne zbilje
Bio je to i nekadanji baptisterij, ne samo vrelo i
kladenac.
Kršten je tu, po latinskom obredu, ne gdjekoji, tek,
mladenac.
I kulučilo se, iz godine u godinu, tima u bijelim
habitima s crnim Skapularima,
Koje su, u njihovu XIII. stoljeću, za porugu nazivali
čak i svrakarima.
NE, BAŠ, KRIŽARI
Krvarilo se na sve strane. I ti, ne, baš, ni križari, ni
krstaši,
onako utaboreni u petrovaradinskoj šumi
Krstatici,
Zacijelo su se, pred odsudnu bitku, usrdno molili
Nebeskoj kraljici.
Sve je to, ne, baš, uvijek ista priča, o svetome gralu i
o zlatnom runu,
Ali i o vitezu, što, s križarskim mačem, predvodi
gladnih kmetova bunu.
Nisu oni niti otplovili u Svetu zemlju da se bore protiv
Saracena –
Ta, za pljačkaše je, i u ravnoj Panoniji, uvijek bilo
bogata plijena!
Sve mislim da oni i nisu mogli – jer zima tu zna biti,
baš, oštra –
Isploviti lađom niti iz dunavske luke. Ne iz
današnjega, tog, Banoštra,
Već iz negdašnjeg Banskog monasteriuma, gdje
Belošu spomen osta.
Dabome, nisu benediktinci tamo boravili samo zarad
kvartira i kosta!
Ta, služili su oni svetu misu, ne, samo, onima u
Manđelosu,
Što nisu govorili, baš, latinski, te zavrjeđuju i koju
izoglosu,
Ne bez značenja za srijemsku, dakako, povijesnu
dijalektologiju.
I s toga je stabla uzabrati koju možda, baš, onako
trpku, gloginju.
15.-17.
MOŽDA SAMO ŠARADA
Ne bi oni, bome, za nikoga, a, ni tek tako, ni za koga,
ono, metili ruku u vatru.
Da, kadgod je to, odista, i bivalo: baš golom šakom u
ključalu vodu, pa izvaditi to usijano željezo.
Možda ne i u tome selu Voganj. Nisu oni, valjda, niti
zazivali,
Nego uvijek, baš, istrpjeli, ako ne i peklene te muke.
Ne znam ni jesu li, možda, bili vugnjeni, odnosno,
vugneni, uz sve strahote toga vugnenja.
Ni jesu li kada i taj vuglen kopali, a i vuglenarski,
mukotrpni, podzemni život iskusili.
A i onaj siromaški, pod vuglom kakve davnašnje,
Ne, baš, možda, niti kolebe, daomw, onako, pod
brijegom,
Nije da koji nije bio i vudren, je li od kojega, sve
mislim, baš kiraljeva Vugera.
Da, nije im bilo vugodno niti ako je koj vuroke na njih
bacio.
Jesu li za uže, odista, reklu vuže? Jesu li rekli i ono:
vužgan je taj ogenj? Ne ti, koji dobro znaju
I za, također, u Srijemu, nadomak ruke, baš, viganj.
Kad se, u davnašnjoj kojoj kovačnici, palio,
praslavenski, još, oganj.
A ne, samo, ta balkanska, pastirska, prastara vatra.
Kako bi se iskovalo ono, što se, valjda, i moralo prvo
staviti v ogenj.
Ali otkuda taj, ne, baš, Vatroslav, nego Ignacije? I taj
Ne odmah niti vulgarnolatinski nakovanj? Valjda su,
još, i stari, ti, Rimljani ponešto iskovali,
Ne samo sve one novčiće, lijepo izložene u
srijemskomitrovačkome muzeju.
Da, rekli su, baš, ignis. Valjda i za tu ignis ingenii, za
tu
vatru duha.
Pa i sad, kad se veli, u klasičnu, tome latinitetu,
igneus,
To jest, ognjen, jasno je da je i kovački viganj, s onim
Hefestovim, također, i mijehom,
Ne, doduše, u praslavenskom, no, ipak, u
indoeuropskome, ne, baš, ni posve dalekom
srodstvu.
Sve u svemu, nije se moralo, valjda, uvijek, ono, ni
v ogenj, ni u oganj, ni živ u tu vatru.
Nego, ipak, sve čekićem, pa po razbijeljenu onom
željezu, dabome na nakovnju!
17
Klasje naših ravni
Petko Vojnić Purčar, Radni i neradni dan
18.
Radni
i neradni dan
PETKO VOJNIĆ PURČAR
OK – KLIK – ENTER
računar me gotovo zaboravi
bijah na odmoru od njega
družih se mjesecima s olovkom
vjernom nezahtjevnom
skicirah nekoliko ideja nekoliko tema
tek kasnije zapazih da jedna olovka
bijaše turska a druga njemačka
o kako bijah sretan
s olovkama kao umiljatim ženama
svejedno što prizivah u mislima orijent
a onda daleki zapad s fontanom
iz koje proviruje i žubori novorođeni dunav
BITI PJESNIK
moraš se možda roditi u dane velikog rata
i motriti zrakoplove kako krstare plavetnilom
i rasipaju mrežasto svoj smrtonosni teret
a ti na zemlji kao posljednji adam motriš
taj ples smrti
i ne smeta ti što zemlja podrhtava i tuli
ne smeta ti
jer ti si dječak koji će preživjeti potop
i ta paklena slika odvest ćete možda u raj riječi
ODBACIVANJE TERETA
lijevom rukom sam grabio juhu lijevom pisao prva
slova
svijet sam motrio možda iz susjedne galaksije
dok me nisu uporno naučili pisati drugom rukom
jesam li ja doista isti čovjek kada tu stigoh
iz dva posve posebna svijeta
PISKUTANJE
šuti ne govori mukom muči
utihni me mrmori zaustavi dah
mogu nas čuti
tra-ta-ta-ta
tra-ta-ta-ta
ovdje slobodni london
radio bbc
i fonetski
radio bi-bi-si
STARI GRAD – FAROS I
PATROVARADIN
Tonko – Jasni i Petku
plavetnilo na moru plavetnilo bijaše i na dunavu
još uvijek se može poslati prijateljska razglednica
i spojiti iskonska boja mora i plave iskre rijeke
zapravo našeg kozmosa i našeg jedinog života
ČUDESA
slavenske pjesme govorim naglas s posebnim
naglaskom
horvatske poput uspavanki za djecu koja se tek rodiše
ruske pjesme u zamahu gudala nepreglednih breza
zar pjesnik već ne kaza
ima neka tajna veza između pjesnika i breza
otvoreni prozor doziva zeleni list a potom suhi
zar ima tako malo oskudnoga vremena
od bujnog zelenog rođenja
do tihe suhe smrti
ne samo lista u kasnu jesen
PISATI
send to – klik – lijevi
na moćnom računaru
snažne brojeve zamjenjujem
moćnim riječima u brzom hodu
22,9 cm ln 43 col 15
page 2 sec 1 2/2 document 1 – M...
tko se vrti ne boji se ni smrti
vraća mi se glas pjesnika sa subotičkog trga
kao stari glas stari broj davne pjesničke godine
18
Klasje naših ravni
Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene
19.-22.
Bože,
učini nešto i za mene
TOMISLAV MARJAN BILOSNIĆ
DOK JA MOLIM
Dok ja molim zvijezde se rasprskavaju
U svakoj zvijezdi tisuću je anđela
i oni lebde oko mene kao lišće
kao život vječni
Dok ja molim zvijezde se spuštaju na dlan
liježu mi u šaku
pletu se među mojim prstima
Kao griva usijanog mjeseca
u mojim su očima
Dok ja molim vjetar me tebi nosi
u trku kroz svemirska prostranstva
gurajući zvijezde u stihove
BOŽE, UČINI NEŠTO I ZA MENE
Bože, ako možeš učini nešto i za mene
Reci onima koje volim da budu strpljivi
Ti znaš kad ih ostavljam da ih ne zapuštam
Bože, meni je kičma pukla od tereta
I sad teret predajem tebi
Ne bih li zdrav opet hodio
Bože, dok moj san sve više postaje zemlja
Pošalji mi anđele s pjesmama
Neka i moj glas probude
Bože, dok lice tvoje počiva u mojim očima
A tvoja riječ opsjeda moje srce
Pokaži mi prostor za život
Bože, zar mi nećeš otvoriti vrata nove radosti
Svježe od rose djetinjstva
Kada se dozivaju prvi pijetlovi
Bože, još se uvijek razmećem u tvoje ime
Pa i onda kada čujem svoje mrtve
Koji već poznaju tvoj strašni dar
Bože, možeš li me još jednom pogledati
Možeš li u meni probuditi svoju zemlju
Da ne bih pakao ispaštao bez prestanka
BOŽE, DIVIM TI SE
Bože, divim Ti se
dok moja sjena
brzinom hoda
promiče ispred mene
Ti si onaj čiji oblik nosi
Bože, divim Ti se
dok dlakave gusjenice
ispod mirisna bora gmižu
znajući da je stiglo proljeće
da ponovno obnavljaš svijet
Ti si onaj koji ćeš ih u leptire pretvoriti
Ti si njihovo krilo
Bože, divim Ti se
dok Sunce zalazi
preobražavajući se u Mjesec
BOG
Ime Boga naše je ime
Ime Boga tajna je
Svega
Što je bilo
I što će biti
On je vječan
Život u Bogu pun je života
On nas doseže
Nadilazi
Njemu ne znamo ime
Ali ga lako imenujemo
19
Klasje naših ravni
Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene
RIJEČ ADAMU
Prva si slika Božja
Prvi čovjek
Prvi plač
Prva riječ
Prva odgovornost
i prvi grijeh
Prvi si se rodio
i prvi si umro
Prvi si bio svet
i prvi prah
Nedokučiva tvoja mudrost
pala je, rasula se
kada si htio gospodariti
svijetom
Ti si najstariji
i najmlađi
Ti si otac
i sin
Kozmički čovjek
i čovjek od gline
U tebi je
voda postala krv
MOLITVA ČOVJEKU OD ČISTE GLINE
Bio si prorok
koji je znao imenovati živa bića
Bio si mudrac
koji im je znao udahnuti dušu
Bio si hodočasnik
na putu oko Zemlje
oko pupka
Bio si dovoljno čvrst
da se prepustiš ljubavi
Oživljen Božjim dahom
okušao si se u neposluhu
s Evom
u zaboravu
od dvoje posta četvero
I tebe protjeraše
iz postelje
u kojoj je stvorena žena
Bio si čista glina
od koje su načinjeni svi slabi ljudi
Bio si sama voda
iz koje su izašla mnoga čudovišta
19.-22.
ABRAHAMOVA SPOZNAJA
Korak mu je kolebljiv ali ne oklijeva
Napustio je zavičaj i sa strahom
krenuo u nepoznatu zemlju
Put mu je pokazao Bog
bijelu stazu, kao da je pao snijeg
usred pustinje
Kao stranac on je u zemlji izopačenoj
mrmljao na vjetru čistu molitvu
Svaka od riječi posta krilata
one bijahu brze i bijele
gotovo prozirne poput duše
Riječ mu bijaše štit i dah
Tek u vlastitoj zemlji pusti krv
Tek u vlastitoj zemlji posta stranac
Tek u vlastitoj zemlji spozna –
posvemašnjim iskušenjem
Bog ga jača
ABRAHAMOVO BRATSTVO
Nije ti lako Abrahame
nije ti lahko brate
Nije ti lako Abrahame
trpjeti Božji zbor
obnavljati zalog vjere
Nije ti lako Abrahame
izvršiti poziv
izići iz svakodnevlja
dok ti govore da si lud
Nije ti lako Abrahame
biti otac mnoštvu
ti koji nemaš potomstva
čija je žena neplodna
Nije ti lako Abrahame
biti čovjek vjere
onom kojem vjeruješ
žrtvujući sina
Nije ti lako Abrahame
čekati anđeosku ruku
koja će uzeti nož
koja će ugasiti vatru
Nije ti lako Abrahame
nije ti lahko brate
Nije mi lako
istrgnuti se iz običnosti
DOK POMISLIM NA TEBE,
BOGORODICE
Kraljice s čelom cvijeta rastvorenog
stižeš iz tihe noći
dok je anđeli krilima bude
20
Klasje naših ravni
Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene
Ljepotice na čiju je samoću bolna
snena sjena pala
Bogomajko, pòt s tvoga tijela lije
kao màna
tajna koju razumije srce
Svaka je tvoja suza mlado janje
s runom bijelih ruža
Gospo, dok pomislim na Tebe
Betlehem u svom vrtu vidim živi
Raj od zlata tvoje kose
pada na moje oči
Majko moja Marijo slušam vodoskoke
riječi što šume s tvojih usana
Kao tajna ptica
u sjeni cedrova
Posred brazde u polju molim ti se
dok flaute mladog trsja
u mom vinogradu sviraju
Klečim sav u boli snova
svaki uzdah, Gospo, blagoslovi!
MOLITVA U BARCI
Putuj putuj plovi barko plovi
Nosi žive nosi mrtve
naša srca naše snove naše zavičaje
od obale sve do neba
Neka barka odnese demone
Neka barka odnese bolest
Neka barka odnese pokojnikovu mržnju
Mrtvi prate sunce
sunčeve ih nose barke
Putuj plovi u svako doba dana
i ne vraćaj se u baru naših suza
Budi naš križ
Budi naš prsten
Budi naš otok
Budi naša urna
Barka je utroba
barka je kolijevka
barka je lijes
U njoj plovimo
u modroj tišini
našega sna
Plovi plovi barko putuj
među duhovima
među vjetrovima ljutim noževima
po vodama crnim zmijama
19.-22.
Plovi mimo vrata pakla
mimo vrata podzemlja
Barka na veslima nosi sunce
Barka s veslima prva je i posljednja barka
Ona je prvi san
Ona je prvo putovanje
Ona je plovidba
Put u Bogu
Plovi putuj putuj plovi
nosi mrtve nosi žive
sigurni smo da oluje neće biti
da nas neće potopiti
BETLEHEMSKA ZVIJEZDA
Betlehemska zvijezda voljom janjeta
po volji slame
po volji djeteta
ucrtana je na pola puta
između zemlje i neba
S kotačima od zlata javlja se
samo jedne noći u godini
kako bi svjetlost doprla do našega zaborava
do prozora iza kojeg plače
dijete novorođeno
Te noći kada se pojavi
vide je i oni koji spavaju
vide je i oni što su ostali u moći bučnoga dana
vide je sve duše i sve oči
govore o njoj svi jezici
Ona je duša ona je kruna ona je snop
njezine kule čuvaju istok i zapad
sjever i jug
Ona je uistinu blizu
Betlehemska se zvijezda prati dahom djeteta
Tri kralja znaju tajne noći
tajne sna
znaju svaku od dvanaest tajni zraka
Dvanaest su ispili vrčeva
dvanaest puta punih bistre vode
dvanaest su puta ispili vrčeve vina
i toliko puta okopali vrtove
nahranili ptice i ribe
osvijetlili stolistne biljke njenom svjetlošću
Zazvale je sve besmrtne duše
odjevene u bijele košulje
odjevene u plave košulje
odjevene u kožu novorođenog
A Njega polegli na rep paunov
Betlehemska zvijezda vidi kada se čovjek rađa
21
Klasje naših ravni
Tomislav Marjan Bilosnić, Bože, učini nešto i za mene
ona upire prstom u Djevicu
koja rađa Isusa
Upire prst u spilju s Marijom
upire prst u Novorođenog
prst koji je obruč svjetlosti
prst koji je pupak
koji je savez svih zvijezda
ISPOVIJED
Ispovijedam ti ono što samo ti znaš
ispovijedam ti svaki dan što sam zaboravio
sve svoje sjetve i žetve
sve žuči sve tuge
svaki zub i svaki nož
Ispovijedam ti svako zlo viđeno očima
sve što sam čuo i osjetio
svaku bolest i svaku radost
Sve što sam gradio i rušio
predajem tebi Gospode!
Ispovijedam ti grijehe kojima si me okovao
Ispovijedam ti se zbog više ljepote
zbog Majke rođene na mom jeziku
Gospode u čvor je moja duša svezana
u mrežu ulovljena
Sam sâm je vezao
Strpljivi moj, Gospode, ti je razveži
raskini vezove otpusti čvorove
očisti smeće s kojim sam zatrpao hramove
Ispovijedam ti sve ono što si krio o meni
sve što sam mislio posjedovati
MOJ KRIŽ
Bojim se da moj križ nije dovoljno čvrst
Čini mi se da drhti
da je više uplašen nego moja bol
da se istanjio
u konop pretvorio
u jecaj obješenoga na vjetru
da je zajedno sa mnom postao sjena
koju će izblijediti prvi san
Bože kojemu su poznata sva tajanstva
neka u ovoj pustoši izroni križ
s mojim licem
od ovoga svijeta
neka progovori mojim jezikom
AMEN
Ti si postojanje
potvrda moje vjere
Amen
Ti si zdenac što uzdiže vode i trave
19.-22.
ti si kamen lak kao lahorje
moje srce koje se širi
Amen
Ti si svjetlo posljednjega dana
za kojim vapi duša
Ti si ruka
krilo u mrežu neba pretvoreno
cvijet u oceanu
Amen
Amen na kraju kao i na početku riječi
Amen zato što ti je ime Krist
što si preobraženje
Amen zato što si Bog
Amen što si Riječ
Ti si ponor obješen nad zemljom
ti si milost kruha
voda usred trošna tijela
Amen
MOLITVA
Molim ti se Bože
iz noći u noć
da mi otvoriš vrata dana
Molim ti se Bože
iz dana u dan
da mi ni jedna noć ne bude hladna
Molim ti se Bože
sa svim onim što sam volio
da me nikad ne razapne volja mržnje
Molim ti se Bože
u pepelu mržnje
da mi ni jedna ljubav
ne ostavi slanu ranu na tijelu
da mi ljubav
ne savije gnijezdo od studeni
Molim ti se Bože
pod praznim nebom
da ga ispuniš pijeskom zvijezda
koje će se ukazati slijepcima
Molim ti se
s ove strane obale
da me na drugu preneseš
na onu gdje ću vidjeti
Molim ti se Bože
iz noći u dan
da razdvojiš ovo dvoje zauvijek
da ih razdvojiš u mome srcu
da ih razdvojiš tako
da nikad više od njih ne mogu sagraditi riječ
22
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj
23.-25.
Vratite mi
zavičaj
LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ
Iz Psalma 126. ( 125. )
Pjesma povratnika
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
Zlatni dukat
Oko vrata djevojke
blista još.
Oko struka trobojnica
Na prsima sjajan broš.
Posvećeno 20. godišnjici protjerivanja Hrvata iz
Srijema
Ti ne vidiš
Otete nam radosti.
Opjevani Srijem.
TI NE VIDIŠ MOJ ZAVIČAJ
Tužne stope prognanika
Napaćenih mučenika.
Ti ne vidiš
Moj zavičaj prelijepi
U proljeće
TI NE ČUJEŠ NAŠE PJESME
Kada trešnje cvjetaju
I kad odu snjegovi.
Prve brazde
Zaorane, mladog orača,
Rana svitanja.
Probuđene naše zore,
Vinograde Fruške gore.
Ne grije te
Toplo sunce moga Neba,
Plače za nama.
Sa visina zlato lije
Naše njive da zalije.
Žuto žito
Na poljima opet dozrijeva
Ševa cvrkuće.
U otkosu zreli klas
Šuška svilom, zove nas.
Ti ne čuješ
Naše pjesme svadbene,
Zvuke tambure
Tihe čežnje iz daljine,
Puste želje velike.
Ne prolaziš
U jesenskoj dugoj noći
Tužnim sokakom.
Svi je tamo zašutjelo,
Napušten je svaki šor.
Ti ne tražiš
Zavičaja komadić,
Buket zumbula.
Da ubereš plavi cvijetak
Za spomenar mladosti.
Ti ne sanjaš
Moje noći samotne.
Same samuju.
23
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj
23.-25.
A ja budna svake noći
U snu kući putujem.
Ne peku te slane suze
Ne poznaješ sav naš jad.
Ne bole te
Moje rane duboke,
Noge umorne.
Nisi čuo
Na odlasku našem tužnom
Prognanikov plač.
Tragom krvi svoga srca
Došla sam na ovaj put.
Koliko je gruda zemlje
Na rastanku plakala.
Put je dalek,
A na grobu moje majke
Istrunuo križ.
Ti ne klečiš
Pred ljudima bez srca.
Tvrd je kamen.
Preorano naše groblje
Gleda tužan krajputaš.
Pustit ne će toplu suzu
Da utješi žalosne.
Ti ne slutiš
Nove zore sunčane,
Jutra buđenja.
I ne moliš
Da se zemlja raspolovi
Grob ti napravi.
A ja čekam prve laste,
Radovanja proljetna.
A ja čekam smiraj dana,
Tražim mjesto spokoja.
Moje suze
Na odlasku cvijeće zalile.
Uvenulo sve.
Ti ne čuješ
Naša zvona sa crkve
Kada zazvone.
Grije li te naše sunce,
Umiva li rosa zore?
Glasno zovu na povratak,
A ja ne znam hoću stići.
Rugaš li se
Našoj sudbi, našim ranama,
Ljudskim patnjama.
NEK’ NEBESA PROGOVORE
Raspeti smo onog dana.
Na Križu smo na mukama.
Sva stoljeća
U naramak jedan stala,
Zaplakala gorki plač.
TI NE STOJIŠ PRED VRATIMA OČINSKIM
Zadnji korak sa suzama
Zagrlio kućni prag.
Ti ne stojiš
Pred vratima očinskim
Kao prosjak.
Vratit ću se.
Otputujem svake noći
Jutru šapućem:
A ja kucam na prozore
Željna kruha djetinjstva.
Kako da se tamo vratim?
Kad me nitko ne čeka.
Ti ne plačeš
Sa žalosnom ovom tugom
Tihom pratiljom.
Zašto šutiš
Krv toliku tko će sprati
S naših rana svih?
24
Klasje naših ravni
Ljubica Kolarić-Dumić, Vratite mi zavičaj
Otkrij lice, naše patnje vidio si.
Bojiš li se kletve, tko si?
Slušaj jecaj
Naše Zemlje kako moli.
O toj boli
Nek’ Nebesa progovore!
Čuje li nas Onaj gore?
Tuđe nebo
Smije li se prisvojiti
Bez straha?
Tuđu zemlju zaorati
Može li se bez tuge?
Tuđu vatru
Smije li se na ognjištu
Zapaliti?
23.-25.
EPILOG
Vraćamo se,
Čuješ pjesmu povratnika?
Snoplje nosimo.
Klečimo pred Božjom Pravdom.
Neka bude volja Tvoja!
Naših kuća
Otvori nam širom vrata,
Povratnike dočekaj!
Na poljima žito zrelo
Nova užad već oplelo.
Zvona ječe
Sa staroga tužnog tornja
Prazne crkve.
Plamen našeg zavičaja
Nikad ne će dogorjeti.
Ne plačite,
Kad Presveto Trojstvo dođe,
Zazvonite glasno sva!
Proljeće je
Trešnje opet procvjetale
Zovu nas.
Vratite mi
Moj zavičaj voljeni,
Pretužni.
Dogodine, zavičaju,
U svom srcu primi nas!
Da se pjesma opet čuje
Da se srce raduje!
Divni Srijeme!
Do povratka ti ćeš biti
Prognanikov san.
Bez tebe smo izgubljeni.
Bezimeni, tko smo mi?
Protjerani
Kao sitna zrna pijeska
Pustinjska.
Razbacani na sve strane
Molimo za Tvoje rane.
25
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
26.-49.
Subotička
predigra
ERVIN SINKÓ
Ova povijest počinje, zapravo, posljednje listopadske
noći tisuću devet stotina osamnaeste godine u onom
panonskom gnijezdu nekadašnje Mađarske koje je
brojalo čak preko sto tisuća stanovnika i službeno se
nazivalo Slobodni kraljevski grad Subotica. Sam grad
se, međutim, razlikovao od nekog sivog, prašnjavog,
odnosno, blatnjavog sela pretežito i u cijelosti po tome
što tako ogromnog sela nije bilo na kugli zemaljskoj.
Osim toga, razlikovao se još i po tome što je imao
jednu asfaltiranu, bankama, radnjama, izlozima i kavanama sa ogledalima i ciganskom muzikom načičkanu,
Kossuthovu ulicu, jedinu koja je podsjećala na pravi
grad, ali također i jednu kitnjastu višekatnu Gradsku
kuću građenu početkom stoljeća u navodno novom
mađarskom stilu, na čijem se tornju, visoko uzdignutomu prema nebu, kao na nekoj crkvi, nalazio križ.
Ova povijest, dakle, započinje u Subotici, a početak
početaka, odnosno događaj koji je neposredno razbuktao taj početak bio je povratak Mórica Seidena
u roditeljski dom, kuću s osam prozora na uglu ulice,
koja je umnogome podsjećala na pravi provincijski
dvorac, a pripadala je uglednom ginekologu dr. Seidenu, poznatom po znanstvenim prilozima objavljenim
u stručnim časopisima ne samo u Budimpešti i Beču,
nego i Münchenu. To brižljivo održavano, svijetložuto
zdanje sa velikom dvokrilnom hrastovom kapijom,
sjajnom masivnom kvakom od mjedi i vječito zatamnjenim oknima, zatvorenim mrklim špaletama
odisalo je, baš kao i njegov vlasnik, nekim čak i u
kući otuđenim dostojanstvom što se povlači u sebe.
Premda se za vrijeme sedmičnih pijačnih dana oko
kuće okupljao mali tabor seljačkih kočija sa crvenom
posteljinom i bolesnicama koje su čekale na red, izvan sati ordiniranja kao da su nenastanjeni zidovi tonuli i skamenjenu tišinu.
Već dulje vrijeme prije rata supruga dr. Seidena je
najveći dio godine provodila kao pacijentica u raznim
psihijatrijskim ustanovama, dok je i sin Móric, bar otkako je prije rata pošao u Budimpeštu na studij prava,
također bio rijedak gost u kući. Međutim kada su ne
toliko napori učenja koliko noćna budimpeštanska
zadovoljstva ugrozila pluća ovoga mladića i inače
slabašne tjelesne građe, otac je svoga jedinca,
izbjegavajući veće zlo, a i zbog opasnosti koje su
donosili rat i vojska, sklonio u sigurniju i mirniju
Švicarsku, u jedan samostan u Davosu. Tamo je Móric
proveo ratnu 1917. i 1918. godinu, a kući se vratio tek
sada, u listopadu, kada se kraj već bjelodano nazirao.
Tako se, eto, dogodilo da se dr. Seiden, koji bi poslije
svakoga objeda, svakoga popodneva, makar i na pol
sata navraćao u Gradsku kavanu smještenu u prizemlju Gradske kuće, ovoga puta pojavio u pratnji svoga
sina. Već na ulaznim vratima dr. Seiden se sa korektnom učtivošću rukovao sa sinom i uputio prema
svom stolu, ustvari stalnom stolu koji se nalazio tik do
prozora prema Kossuthovoj ulici, gdje je, u društvu
gospode svojih vršnjaka, mahom zemljoposjednika,
svako poslijepodne čitao listove Neu Freie Presse i
Berliner Tageblatt.
Iz daljine Móric jedva zamjetno kimne glavom u pravcu očeva društva. Sa svojim uskim ramenima i brižljivo
zalizanim razdjeljkom smeđe, prorijeđene kose na
maloj, mršavoj glavi on je, i nakon boravka u Davosu,
još uvijek podsjećao na nedorasla gimnazijalca koga
su beskrupulozni odrasli ljudi iz noći u noć tjerali u
lumperaj. Novi su na njemu bili jedino švicarski proizvodi – cipele i odijelo respektabilne kvalitete. Osim
velikog nosa s tankim nozdrvama, na dr. Seidena su
podsjećale samo Móricove stisnute usne. Ali dok su
ove stisnute usne na okruglom licu dr. Seidena odavale
energična i poduzimljiva čovjeka koji zna težinu svojih riječi te se zbog toga njima promišljeno služi, dotle se kod Mórica, koji vazda imao zakrvavljene oči,
činilo da on usne stišće prosto samo radi toga kako
bi ovladao njihovim nekontroliranim podrhtavanjem. Móric se smjesta uputi svojim mekim koracima,
između stolova uvijek prepune kavane, pravo u onaj
daleki kut gdje se nalazilo «umjetničko društvo».
Kako prije tako i tijekom rata, umjetničko je društvo
uvijek bilo mimo okvira takozvanog pristojnog svijeta.
Bili su to sve sami mladi ljudi koji su oholo, poput pripadnika kakve sekte, promatrali stanovnike bogatog,
trezvenog i prašnjavog seljačkoga grada koji su ih zauzvrat, također, prezirali – te su se stoga osjećali kao
26
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
izgnanici, budući da upravo ovdje provode svoje dane.
I prije, a i tijekom rata, stalno su živjeli u iščekivanju da
će jednom kucnuti i njihova ura. Međutim, kakva je to
ura trebala biti – to ni sami ne bi znali objasniti ako bi
ih tko upitao. Premda su se oni, ipak, na svoj osobit
način pripremali dočekati taj tren.
Jedan od članova «umjetničkog društva», lijepi i plavokosi Bandi Sásdi, čovjek s izrazitim aristokratskim
sklonostima, iz dana u dan je sjedio na istoj plišanoj
kavanskoj sofi, te s cigaretom u bijeloj ruci, zabačene
glave i široko razrogačenih plavih očiju buljio preko
glava svojih prijatelja za stolom i ostalih mnogobrojnih
bučnih kavanskih gostiju. U tim prigodama, tvrdio je,
slika – te se zadovoljavao time da žudi za vremenom
kada će se te njegove unutarnje vizije preobratiti u
opipljivu stvarnost natopljenu mirisom uljanih boja.
Tako je bilo prije rata.
Međutim, sada, kada se Bandi Sásdi u odori poručnika
vratio, nedavno, s talijanske fronte – njegova je odora bila isto onako brižno izglačana kao ranije civilno
odijelo – Bandi se ništa nije izmijenio, možda smo
utoliko što je pio mnogo više nego ranije. A kada bi
se opio, obično je potezao sablju postupajući tako
kao da kani sasjeći sve «porezne platiše», ali ako bi
ponekada, za ovih noćnih skandala, susreo ponekoga redova, koji bi se pred gospodinom poručnikom
ukipio u stavu mirno, Bandi bi uz zveket vraćao sablju
u korice, pa je negodujući što se njemu odaje počast
urlao da je «mađarski vojnik svetinja, baš kao i sama
patnja». Inače; on je u svojoj poručničkoj odori sjedio na plišanoj sofi, zabacivši svoju zlatnoplavu glavu,
i široko razrogačenih očiju piljio u dim svoje cigare.
– Ja još ne smijem, ja još uvijek ne smijem, slikarskim
htijenjem promatrati sveto drveće, još je uvijek premnogo prljavštine, krvi i ljudi u mojim očima – govorio
je Bandi Sásdi, na granici igre i patetike, u svom osobitom stilu, koji je, inače, postao načinom izražavanja
čitavoga društva oko umjetničkog stola.
Međutim, glavna i za čitavo društvo mjerodavna
ličnost od samog početka bio je Toša. On se nije
zanosio planovima o romanima koji će obuhvatiti
sve kontinente, nije htio biti ni slikar, a nije pisao ni
pjesme. Nije očekivao da će mu jednom «kucnuti
čas», uvjeren kako je taj čas već kucnuo, i to još onda
kada se rodio kao sin bogatog bunjevačkog odvjetnika. Dugi niz godina, uvijek iznova, upisivao bi se
na fakultet, ne bi li jednoga dana postao inženjer. U
vrijeme izbijanja rata već je bio blizu tridesete. Na pitanje čime se bavi, kako provodi dane, odgovarao je,
obično onako s vrha jezika i osebujnim blagim slavenskim akcentom; marno živim. Društvo umjetnika nije
26.-49.
bilo njegova sekta, već samo gnijezdo u koje je vazda
svraćao, ali najčešće samo kao nadmoćan i otmjen
stranac.
Móricu Seidenu je Toša bio ideal, i to još od onoga
vremena kada je i sam pohađao gimnaziju. Móric je
uvijek imao više novca od Toše, ali što mu je to vrijedilo kada nije mogao popiti ni gutljaj apsinta, i što je,
dok se Toša žestoko provodio s privlačim djevojkama,
Móric mogao biti samo promatrač.
Društvo je imalo još jednoga svoga staroga člana, iz
godina od prije rata – jednookoga, proćelavoga Jocu,
uvijek skrhanoga novinara – novinara samo utoliko
što je prije desetak godina odista preveo jedan roman
Leonida Andrejeva, i što je taj roman u nastavcima
objavljen u jednom budimpeštanskom listu, kome je
Joco neko kraće vrijeme slao dopise iz unutrašnjosti.
Od tada je, međutim, samo tugovao i pisao pjesme o
svojoj mrtvoj dragani Jani, pisao je pjesme o ljubavnim
slastima doživljenim s umrlom ženom, i to vjerno i podrobno kao u kakvom udžbeniku koji tretira patologiju spolnog života.
Móric Seiden je tu poeziju smatrao «zapanjujuće
snažnom, izuzetno originalnom i revolucionarno
smjelom». Toša, međutim, već odavno nije bio više
spreman slušati Jocine pjesme, ali je Bandi Sásdi bez
protivljenja dozvoljavao da mu ih čita, kako bi zatim,
nakon čitanja, duboko uzdahnuo:
– Janka, Janka, kakva sreća što jadnica nikad nije ni
živjela!
Joca se, naravno, ni zbog čega nije ljutio pod uvjetom
da mu se plati kava, pa je u to ime obilato zabavljao
Bandija Sásdija pričama o svomu djedu Joci Legetiću,
čiji su konji istoga dana trčali u Budimpešti, Petrogradu i Beču, evocirajući mu svoje iz djetinjstva, iz daleke
prošlosti, kada je u krilu svoga djeda, vozeći se u trojki načičkanoj praporcima, stizao pred osvijetljenu
palaču kneza Jusupova u Moskvi. Bandi Sásdi ga je
slušao beskrajno predano, uvjeren kako je nevažno
koliko istine ima u tim pričama, njemu je samo bilo
važno da budu dobro ispričane, pa je jedino radi toga,
ali bez ikakve zlobe, kada je jednom ćelavi, zgužvani
Joco oko ponoći stigao pred osvijetljene odaje kneza
Jusupova i njegove supruge, s uzdahom zamišljeno
upitao:
– Aj, kakve li štete! Zašto te taj tvoj dični pokojni djed
Legetić nije odveo barem do jednoga cara, do nekoga Romanova?
Mórica Seidena, međutim, nije mogao podnijeti čak
ni Bandi Sásdi. Kada je jednom u vrijeme još ratno,
Bandi došao kući na odsustvo i pričao o povoljnom
djelovanju koje pod baražnom vatrom na pojedince
27
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
vrši nekoliko kapsula morfija, Tošo mu reče kako uzalud kazuje, u njemu neće naići na partnera, čak i Joca
umorno odmahnu dajući im na znanje da ge ne zanimaju senzacije te vrste, a Móric se Seiden, naprotiv, smjesta sjetio Baudelairea koji je napisao knjigu
o čudesnim živčanim stanjima koja se mogu izazvati
opojnim sredstvima, izjavivši kako bi i on to neizostavno htio isprobati. Na to je Bandi, odmah na licu mjesta
izvadio špricu, što Móric Seiden nije očekivao, pa se
posve uplašen, mucajući počeo izvlačiti. Nakon toga
počne izbjegavati Bandija sve dok se ovaj nije vratio
na frontu, a on sam, Móric kojega je Bandi otada nazivao «židovskim mekušcem», nije otišao u Švicarsku.
Bandi Sásdi je volio da još netko sjedi pored njega ili
nasuprot njemu, bez obzira je li pričao ili nije, samo
neka bude tu, kako bi se imao komu obratiti, nakon
duže šutnje, kao da svodi neku kompliciranu i dugu
rečenicu kada bi na kraju uzdahnuvši saopćio: «Aj,
sve je tužno, sve je tako tužno».
Radi toga se događalo da se društvo proširuje uglavnom slučajnim članovima kakav je, primjerice, bio
neki ćopavi gostioničar kod koga su gospoda iz Kasine odlazila na pörkölt i koji je po podne u Gradsku kavanu navraćao na kartanje. Takav je bio i jedan
mlađi trgovac galanterijskom robom, ljubitelj glazbe,
koji je Bandiju prodao na kredit dvije teške svilene kravate. Tu se našao i jedan gradski službenik – Bandi
reče za njega: šef glavnog načelstva – stariji gospodin, ostarjeli momak, koji ponekada iz dosade sjedao
za Bandijev stol. Ovakva se poznanstva nikada ne bi
uspostavljala da nije došlo do rata, jer kada je Bandi
došao na odsustvo od «prvih» nikoga nije zatekao kod
kuće.
No, čak i u vrijeme rata društvo se proširivalo «pravima», kakav je primjerice bio nastavnik violine u gradskoj glazbenoj školi, dugokosi, razbarušeni Fluck. On
je, doduše, navraćao samo za vrijeme svojih «gorkih
dana». Ali, kada bi Fluck, isti taj Fluck, nezainteresirano, sa strogim izrazom na licu prolazio ulicom pored
Sásdija, javivši mu se užurbano jedino reda radi, kao
kakav prezauzeti poreski platiša – Bandi je znao da
to ništa ne znači. To je značilo tek toliko da su njegovi «gorki dani» prošli i da Fluck, «jadni muzikant»,
ponovno živi u zamahu, zaključava se i satima izvodi
vježbe za prste i zglobove šake i da «jadnik» prije spavanja čita Dantea, a možda čak i Aristotelovu Logiku,
i ustaje u zoru jer nema genija bez željezne discipline.
To se tako smjenjivalo kod glazbenika plemenite duše,
a Bandi je znao za tri dana, ili najviše kroz jednu sed1
1 gulaš, pirjano meso, teleći/juneći paprikaš
26.-49.
micu Fluck će se ponovno pojaviti u Gradskoj kavani,
sjesti pored njega na plišanu sofu, tugovati kao kakva
muška Nioba i piti kao smuk.
Poznanstvo sa Józsijem Bátijem bilo je opet nešto sasvim drugo. Sásdi ga je znao iz viđenja, još od prije
rata. Tog visokog pubertetliju uočio je kroz prozor kavane po tome što je i ljeti zimi bez šešira, sa kragnom
od košulje izbačenom preko sakoa, smrtno ozbiljna
lica, u žurbi i vječito s gomilom knjiga hitao ulicom.
Očito nije bio gimnazijalac jer mu se u ustima vječito
dimila cigareta. Ovaj momak je ili išao, točnije, gazio
ulicom sam, ili se pak pojavljivao u društvu svakojakih
nadničara i radnika. Jedno se vrijeme redovito mogao
vidjeti u Fluckovu društvu, koji ga je kako se kasnije
ispostavilo, po nalogu solidnih građanskih roditelja
momkovih, imao podučavati sviranju na violini.
Bandi Sásdi je s priličnom antipatijom slušao Fluckovu priču o tom momku koji je napustio gimnaziju,
s obrazloženjem da on ima pametnija posla nego da
pet sati dnevno troši na slušanje svakojakih školskih
gluposti, i koji se, najzad, na navaljivanje i molbu svojih roditelja smilovao te pristao polagati ispite kao privatan đak. Razumije se, članovi Nastavničkog vijeća,
koji su također sretali ovog pubertetliju s cigaretom
u ustima, a iz mjesnog su tiska mogli saznati kako taj
privatni učenik drži predavanja zemljoradnicima u
Radničkom domu – nisu imali mnogo naklonosti prema njemu kada se javio radi polaganja ispita. A kada
su ga i drug put oborili, on je izjavio kako više neće
niti pokušavati jer mu nije stalo da maturira u jednom
društvu u kome su više škole namijenjene jedino djeci
imućnih roditelja. Kako se njegovi roditelji sa time više
nisu mogli nositi, obratili su se Flucku, kod koga su
naišli na razumijevanje. On se kleo kako će «izvršiti
utjecaj na dječaka», ali je još istog dana tužna lica izjavio Bátijevima: «Molim vas, Józsi nije dijete, on je
izvanredan čovjek. On je u pravu, gimnazija je doista
odvratna, te Józsika dobro čini što odlazi u Radnički
dom i bavi se stvarima koje odgovaraju njegovoj osobnosti. I, molim vas, nemojte zbog toga tugovati,
ja bih, tako mi Boga, bio presretan da imam takvog
sina».
Kada nije bio u Radničkom domu, Józsi Báti bi se
zaključavao u sobu i po cijeli dan bi čitao neke knjige
koje je nabavljao tko zna gdje; nosio je isključivo
okraćala i jeftina odijela ne dozvoljavajući čak ni to
da mu služavka čisti i posprema sobu. Pred Bandijem Sásdijem Fluck je do iznemoglosti branio svoga
Józsiku, koji je, inače, već odavno prestao biti njegov
učenik. Štoviše, on to, u stvari, možda nikada nije ni
bio jer su na časovima violine njih dvojica više razg-
28
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
ovarali o Marxu, Lassallu, Tolstoju i pjesmama Adyjevim, nego o Blochovim vježbama prste i pravilnom
držanju gudala.
Nakon izbijanja rata Józsi Báti se izgubio.
– Gdje ti je prijatelj? – pitali su Flucka tijekom
oproštajne sjedeljke, dan uoči odlaska Toše i Bándija
u vojsku, sjedeći za stolom krcatim vinom. Fluck nije
odmah odgovorio.
– Podbunjivao je narod protiv rata – priznao je na
kraju. – Danas sam to saznao od njegove majke, na
ulici. Boji se dječak će nauditi sebi, stoga me je zamolila … «Čujte gospodine profesore, nećete se uvrijediti
– rekla je – ali vi često lumpate, povedite sa sobom
Józsiku, pa ga urazumite. Tako se bojim kada se sjetim
kako po cijeli dan šeće po zaključanoj sobi među tim
prokletim knjigama».
Tošo se smijao:
– Pa zašto ga nisi doveo ovamo na «lumpanje»?
Kada se nakon dvije godine Bandi Sásdi vratio doma
na odsustvo, sreo se Józsijem Bátijem koji je sjedio s
Fluckom za nekadašnjim umjetničkim stolom u kavani.
Na sebi je ima pažljivo izglačane hlače, tvrdi okovratnik, tvrde manžete, lepršavu La Vallière kravatu, dok
mu je kosa, premda počešljana na razdjeljak – visjela
preko čela. Bandi Sásdi nije proveo pored njega ni pet
minuta, a momak je vehemento počeo objašnjavati
da život ogromne većine čovječanstva nije, sam po
sebi, nikakva vrijednost jer ga u vrijednost može preobratiti jedino ogromna osobnost, neumoljiva ruka
Nadčovjeka što daje jedini smisao cijelom životu.
– Prava je šteta što je tomu tako – uzdahnu Bandi Sásdi suzdržano motreći mladićeve ruke s dugim prstima.
U tom trenutku odluči poslije rata naslikat će jednu
sliku na kojoj neće biti ničeg drugog do mnoštva
ruku, čitave šume ruku, ruku koje stežu Manlichertovku, ruku sklopljenih na molitvu, ruku koje se krše.
Sve te ruke obojit će u sablasne svijetle tonove i one
će izranjati iz tamne pozadine. Godinu dana kasnije i
Józsi Báti postane vojnik. Igrom slučaja dospije tamo
na fronti u istu postrojbu u kojoj se nalazio i Bandi
Sásdi te su se njih dvojica skoro sprijateljili, ali je József
Báti, koji se u to vrijeme kolebao između Nietzschea
i budizma, jednog dana pišući mistične, a drugog već
ekspresionističke revolucionarne pjesme – imao jednu neugodu osobinu: stalno je imao neko uvjerenje
koje bi svaki čas pokušavao nametnuti Bandiju, dok
ovaj uopće nije htio shvatiti zašto netko tako grčevito
insistira na nekom uvjerenju, a ako ga već ima, zašto
se time ne zadovolji i druge ljude ne ostavi na miru.
– Ozbiljno ti velim – obraćao se više puta Józsefu Bátiju – jamačno bi pisao ljepše pjesme kada ne bi vazda
26.-49.
imao neko uvjerenje. A osim toga – dodao bih još i to
– tada bi u tvojoj pojavi bilo više muževnosti, ti starozavjetni mračni levito, ti nedoraslo dijete i lažni poeto.
Ali prije Józsija Fluck je Sásdijevo društvo obogatio još
jednim čovjekom. Ledeni Géza Török stalno je živio u
Budimpešti, ali je zbog svog imanja ovdje u Subotici
nekoliko tjedana provodio doma. Jer, ma kakvo bilo
društvo oko umjetničkog stola, u ovom gradu je to
ipak bilo jedino mjesto gdje se uopće moglo razgovarati o određenim umjetničkim i duhovnim pitanjima,
pa je stoga i Géza Török, kada bi se doma dosađivao,
ponekad navraćao do umjetničkog stola. Fluck je govorio i Gézi Töröku kao najdarovitijem osamljeniku svih
kontinenata, psovao ga je na sva usta, ali je čeznuo
za njim i tražio njegovo društvo, naglašavajući da je
život svakog velikog umjetnika, izvana gledano, bio
stravično običan i do kraja sebičan – to je ono pravo!
Takvi su ne samo umjetnici nego i svi kreativni ljudi.
Je li u Königsbergu uopće bilo većeg malograđanina
od Immanuela Kanta? Stoga je Géza Török u pravu
što ne plaća tuđe cehove i što mu je vrhunski ljudski
princip u životu – gospodarstvo. Premda Török nije
Kant, on je najobrazovaniji član društva, čovjek koji
govori pet jezika, razumije se u glazbu, sociologiju, a
poznaje i prirodne znanosti, a to nitko drugi iz našega
društva ne može za sebe kazati. Tu bi Fluck zatresao svojom razbarušenom glavurdom i van sebe od
ushićenja prema nedostižnom idealu uzviknuo:
– Nikakva razbarušenost! Snaga treba kiptjeti u djelu,
u djelu! Izvana budimo sivi, distingvirani, kao Géza
Török. Evo, tu me sijecite ako je makar i jednom u
životu bio pijan – tko od vas to može za sebe reći?
Báti je znao za jednu Törökovu knjigu pjesama što ju je
objavila neka renomirana budimpeštanska izdavačka
kuća, pa je izjavio kako čovjek koji je u stanju napisati dugu pjesmu o paru kućnih šlapa ispred kreveta
– čak i ako je ta pjesma predivna – može biti samo
neka sitna dušica, a takav čovjek njemu nije ni potreban. Fluck ga je zbog toga nazvao nezrelim derištem,
naduvenom, uobraženom neznalicom, a zatim mu je,
u obranu dvije papuče, održao didaktičku lekciju o
čudesnim japanskim minijaturama. A osim toga – nastavio je smirenije, kada se malo ispuhao – Géza Török
je čovjek koji cijelog života pati od kamena u žuči,
radi čega je primoran živjeti doma, jer u peštanskim
restoranima nije mogao dobiti prikladnu dijetu. Tako
bolestan stomak utječe i na čovjekov intelekt, ali naravno, da bi ovo netko shvatio, mora imati makar zrnce
znanja iz prirodnih znanosti, što vi Józsika, na žalost,
nemate.
Báti nije popuštao.
29
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
– Dragi Fluck, stavite ruku na srce i recite – ali nemojte
mi pričati o japanskim minijaturama, nego o ovome –
je li vama simpatičan netko tko uzima kao temu za
svoju poeziju, makar samo jednom, kućne šlape? Ne
lažite Fluck, bez obzira na poeziju recite mi kakvo je
vaše mišljenje o kućnim šlapama kao takvima?
– Ne trpim – reče Fluck energično – da mi bilo tko
uperi pitanje u prsa kao kakav revolver. Uostalom,
Géza Török je tu pjesmu o kućnim papučama napisao prije mnogo godina, kada ste vi dragi moj Józsika
bili u jajetu i kada je to još bilo moderno. Danas je
Géza Török krajnje lijevi socijalist i piše takve pjesme
koje ja sa svojom jadnom glazbeničkom pameti nikako ne razumijem.
Na riječi «krajnje lijevi socijalist» Báti trgne glavu i
još istoga dana je banuo Gézi Töröku. U posebno
namještenom momačkom stanu koji je Töröku stajao
na raspolaganju u obiteljskoj jednokatnici nezasitni
Báti se dotle raspitivao, diskutirao, a na kraju već
samo slušao Töröka, sve dok ga domaćin nije zamolio da ode. Ali, pod je miškom ponio hrpu knjiga i
sve do sada objavljene brojeve budimpeštanskog
futurističkog časopisa Djelo, pa mu se činilo, ponovno
je civil, kao nekada prije rata, dok ga još nisu izbacili
iz Radničkog doma.
U to vrijeme je na ulicama, osobito noću, odjekivala
pucnjava vojnika koji su se tada već bez ikakav reda
vraćali doma, pa su se čas tu, čas tamo, veliki stakleni
prozori bogataških kuća lomili uz tresak. Dr. Seiden,
premda i sam član na brzinu osnovanog Nacionalnog vijeća grada Subotice, nije krio da ovakvo stanje
smatra privremenim, a samo vijeće neozbiljnim. Po
njemu će to vijeće, za nekoliko dana, čim se postigne
sporazum sa Antantom, ustupiti mjesto jednoj vlasti
«čvrste ruke koja će željeznom šakom ugušiti svako
narušavanje reda». Do tada je dr. Seiden bio pristalica
Istvána Tisze, ali je smatrao korisnim što sada, kada je
Mađarska izgubila rat, s pobjedničkim silama Antante
pregovara Mihály Károlyi. Istodobno, on je gotovo s
neskrivenim zadovoljstvom konstatirao kako povratnici s fronta nezahvalno prekoračuju granicu koju su im
odredili službeni organi budimpeštanske listopadske
revolucije. Ali kada je Bácsmegyei Napló u svom izdanju javio o ubojstvu grofa Istvána Tisze, u Gradskoj
kavani je, čak i za kartaškim stolom, na mah, zavladala
takva tišina da su najednom i obični mali ljudi, koji su
vodili brigu samo o svojim svakodnevnim stvarima ne
gledajući od toga dalje – shvatili da su posljednji trzaji
toga mršavoga tijela, izrešetanog mecima, istovremeno, označili kraj čitavog jednog svijeta. U tišini koja je
naglo ovladala, netko, s pročelja jednog mramornog
26.-49.
stola netko je, vrišteći, počeo vikati u tišinu prepune
Gradske kavane o milijunima ratnih žrtava i invalida,
o tome da će od sada uvijek suditi narod i da će
ubuduće sve biti drukčije, baš sve. «Bili smo čedni na
visokom herojskom crvenom svadbenom krevetu revolucije» – kako reče Ady – ali sada već …
Prvo što je mršavi dugajlija čuo dok je još uvijek stajao
na stolu i mlatarao rukama bile su riječi Bandija Sásdija koji je u kavanu ušao kroz obrtna vrata upravo u
trenutku kada su zamirale posljednje riječi i, zastavši
pored teških zastora, glasno upitao:
– Tko je taj dugački majmun na stolu? Józsi Báti?
Derište je sigurno pijano.
Bandi Sásdi je već zauzeo svoje mjesto za umjetničkim
stolom. Istovremeno, Báti je osjećao da bi sada prije
dohvatio kristalni kavanski luster i svoj nastup nastavio
ljuljajući se iznad glava gostiju, poslovnih agenata,
činovnika, liječnika, odvjetnika, zemljoposjednika,
časnika i seljačkih gazda – gotovo svakog od njih
znao je poimence – nego što bi se vratio stolu i makar
samo minutu sjedio s onima sa kojima je toliko vremena zajedno proveo u ovoj istoj Gradskoj kavani. Bandi
je u svojoj poručničkoj odori – sa koje su mu vojnici
na ulici potrgali časničke zvjezdice – bijesno sjedio i s
hladnim prijezirom ukočeno gledao u zrak.
– Dobar dan, druže Báti – trže Bátija na ulici jedan
njemu poznati glas.
Bio je to drug Nemet, stari tesarski radnik s cvikerom,
nekadašnji zaštitnik i prijatelj Józsija Bátija, koji se ništa
nije izmijenio. Báti ga je prepoznao već i po načinu
izražavanja, jer je i sada počeo govoriti isto kao i prije
četiri godine, ili, još i prije toga, čak i kada se radilo o
tome u koju prostoriju Radničkog doma treba postaviti mali ormar za knjižnicu.
– Dakle, ja, kao čovjek iz stare garde – započe on
zadovoljno se smješkajući krezubim ustima – vazda
sam znao i unaprijed govorio da do ovog mora doći.
Józsi Báti se glasno i veselo nasmije. Drug Nemet, koji
unaprijed sve zna! Štoviše on je sigurno bio uvjeren u
to da je to tako. Jer isti taj drug Nemet – upotrijebivši
sav svoj autoritet koji mu je davao cviker – udesio je
da Bátija izbace iz Radničkog doma u ljeto 1914. godine, kada se ovaj bunio protiv rata. Tada nije imao ni
šesnaest godina, te nije shvaćao zašto su predsjednik
i članovi Upravnog odbora mesne organizacije Socijaldemokratske partije i Radničkog doma odlazili na
kolodvor i tamo klicali i maramicama mahali jedinicama koje su odlazile u rat. Predsjednik je bio mladi
odvjetnik, jadni dr. Pongrác. Tjedan dana kasnije njih
dvojica su se sreli u parku ispred željezničkog kolodvora. Báti je u to vrijeme boravio ili u svojoj sobi, ili
30
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
je – poput podivljale i usamljene životinje koja se želi
vratiti u svoj čopor iz kojeg su je protjerali – tumarao
oko kolodvora. Na dr. Pongrácu je bila zelenkastosiva
odora, na leđima telećak, za pasom fišeklije, a na ramenu puška. Ali, osobnost dr. Pongráca nije zanimala
Bátija, baš kao što ga ni bilo koja druga ličnost nije interesirala. Njega su zanimale samo stvari, samo istine
i samo sudbine tih istina. I, kako već dva tjedna nije
mogao razgovarati s dr. Pongrácom – i to baš ona dva
tjedan koja su ga toliko potresla – uopće ne gledajući
dr. Pongráca u lice, htio je samo čuti ga, saleti ga bujicom pitanja: Je li da je laž što piše tisak? Je li da nije
istina da su radnici u Berlinu nasred trga spalili crveni
barjak, je li da nije istina da su predstavnici pružili
ruke kajzeru, je li da Internacionala neće dozvoliti da
radništvo umjesto klasne borbe vodi nacionalne ratove i međusobno se ubija?
Doktor Pongrác (za koga je Báti upravo ovih dana čuo
kako je kao crvenoarmejac u Rusiji umro mučeničkom
smrću od ruku Judeničovih bijelih vojnika), odgovorio mu je tada samo toliko neka pazi na jezik, jer se
nekoliko narednih tjedana treba uzdržati, dodavši
da još ima obaviti mnogo poslova pošto navečer
i njegova jedinica polazi na frontu. Drug Nemet je,
naprotiv, u Radničkom domu apelirao na drugove:
neka iskoriste priliku i dokažu da nismo bitange bez
domovine, beskućnici. Sjetio se Báti sada već i mnogi
drugih likova koje je znao iz Radničkog doma i koje
je i sada sretao na ulici dok je išao s Nemetom. Viđao
je radnike koji su, tada, u društvu iznenada podivljalih
sitnih trgovaca, sluškinja i veleposjednika, na istoj ovoj
ulici htjeli linčovati neke na smrt preblijedjele krupne
bradate popove. A ipak, sada je s nekom dječačkom
nježnošću uživao u društvu starog Nemeta.
– Kako to da vas tako dugo nisam video? – zanimao se
drug Nemet. Samo da znate, ovdašnji proletarijat vas
je volio. Ako se dobro sjećam, i našu knjižnicu ste baš
vi sredili, to veoma cijenim kod druga. Zlatna je misao
Vilhelma Libknehta: Znanje je moć. Dakle, gdje ste se
i kuda denuli kada niste ni navraćali do nas?
– Znate, druže Nemet, tada sam bio još dijete. A kad
ste me onda izbacili iz Radničkog doma ... mislio sam
više se nećemo sresti – smijao se Báti.
– Ja vas izbacio? Ja druga Bátija?
– Naravno, mene – smijao se dalje Báti – ne sjećate
se? Rekao sam da se naš neprijatelj nije promijenio,
da je i dalje tu, u zemlji, i da je naša zastava crvena, a
ne crveno-bijelo-zelena ...
– Da, kao da se sada nejasno prisjećam – kašljucne
drug Nemet, a zatim je, popravivši cviker, kao da
govori iz sjedišta predsjedavajućeg, važno podigao
26.-49.
kažiprst s krnjim noktom. – Tada je tako nalagala taktika partije. Sve u svoje vrijeme – rekao je Marx, vi
ste nas mogli uvaliti u nevolju – ali ja se ni tada nisam
ljutio, bili ste još jako mladi, dragi druže. Nego, kad se
sjetim da su nas prije dvadeset godina hvatali žandariperjari kada smo hitali agitirati među ovdašnjim zemljoradnicima, a da danas kralj zove socijalističkog ministra k sebi u audijenciju.
Dok je govorio o žandarima, drug Nemet je gledao u vrhove svojih velikih crnih cipela, ali kada je
socijalističkog ministra u mislima otpratio do Burga,
on podiže glavu.
– To je zaista već nešto – složi se Báti. – Ali sada se
treba još samo otresti kralja.
– To ... to još nije moguće. Od rukovodstva partije
još nije stigla direktiva u tom pogledu. Osim toga,
mi marksisti trebamo znati – tu bih drugu savjetovao
neka pročita Lassalleovu knjigu o ustavu – nije bitna
forma države, već ono što se u njoj nalazi.
– Stari druže Nemet, ja vam ne kažem da ćemo tada
već moći skrstiti ruke ... Nije republika to što nama treba, nama je potreban jedan sasvim novi svijet u kome
neće ostati čak ni sjeme ovog starog militarističkog.
Grad se cijeloga dana kupao u divnoj jesenjoj
sunčanoj svjetlosti, te se sada, premda je sunce već
zalazilo, na skučenim ulicama punim konjske balege
moglo osjetiti podrhtavanje sunčevih zraka – ona
blistava jesenja čarolija koja zamirući svet prikazuje
prostranijim nego rascvjetala stvarnost. U kapijama,
pred radnjama, na uglovima ulica, na svakom koraku
sudarali su se sa ljudima zbijenim u grupe, kao da se
cjelokupan život iz parketiranih građanskih stanova i
zemljanih seljačkih kuća preselio na ulice i pod ovo
sunce. Na licima se vidjelo: prva radost što se rat
završio već je iščezla da bi prepustila mjesto neizvjesnosti i straha od onoga što dolazi. Iz okolnih općina
i sela stizale su uznemirujuće vijesti. Gomile povratnika sa fronta donijele su sa sobom jedino užasnu,
četverogodišnju žeđ za jelom, pićem, ženom, zemljom, pa možda čak i osvetom. Pronosili su se glasovi
da su povratnici, zajedno sa seoskom sirotinjom,
starcima, ženama i djecom, tu i tamo skoro na smrt
pretukli, bilježnika, opljačkali Židove, ne štedeći pri
tome ni druge bogataške kuće. U susjednoj općini
su željezne rešetke na jednoj tekstilnoj radnji raznijeli
ručnom bombom. U međuvremenu se činilo da
željezničkim kompozicijama nema kraja: u nepreglednim nizovima dovozeći vojnike: odrpane i neobrijane
ljude s fronte, iz bolnice i oporavilišta, koji su se uvijek
pojavljivali zbijeni u grupama i u gomilama. Bili su to
ljudi koji su nekada u društvu svojih žena i gospodskih
31
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
kćeri s cvijećem svečano ispraćali jedinice u maršu na
kolodvor, a sada su zapanjeno, sa smrknutim izrazom
na licu buljili: koliko ih je što su se vratili, i svi s puškom
u ruci. Bátiju se na trenutak učinilo da i njega, odjednom drug Nemet pomalo iznenađeno promatra, isto
onako kao što građani gledaju grupe vojnika u poderanim cokulama.
– Stari druže Nemet, ne bojte se, uradit ćemo mi to,
vidjet ćete – nasmija se Báti zajedljivo.
– Au – uhvati se drug Nemet za glavu – ja se raspričao,
a već je trebalo da budem u Radničkom domu. Možda
drug ne zna, sada sam ja predsjednik. Drugovi me već
sigurno čekaju.
– Pa to je izvrsno! – uzviknu Báti i pođe zajedno s
njim.
Radnički dom je bio prizemna kuća s četiri prozora.
Nekada je to bila seljačka kuća. Jedino je ulaz oko
kapije bio popločan. Báti se dobro sjećao dugih diskusija oko tog posla. Tiskari su htjeli da se poploča
cijelo dvorište, dok su poljoprivredni radnici smatrali
da su čak i troškovi oko popločavanja ulaza previsoki.
Sindikat drvodjeljskih radnika je na inicijativu druga
Nemeta, kako je on sam rekao iz «proleterske solidarnosti», u dvorištu podigao jednu kuglanu, naplativši
samo troškove materijala od Radničkog doma. Sada
su oko kuglane stajale visoke gomile svakojakih spisa,
koje je ovdje ostavio nekadašnji vojni ured za vrijeme
rata, kada je rekvirirao prostorije Radničkog doma za
svoje potrebe. Domareva žena je odmah prepoznala
Bátija i srdačno ga pozdravila, premda je svojevremeno bilo vatrenih diskusija o tome može li domar točiti
alkoholna pića članovima Radničkog doma. Zatim je
žena već govorila o tome da joj se muž još uvijek nije
vratio i da bi ona rado prodala neki papir na kilo.
Báti se točno sjećao: ovo ovdje je bila soba grafičkih
radnika, ova drvodjeljskih radnika, ova kožarskih
radnika. Nju su jedne nedjelje prepustili radnicima
kojima je Báti održao govor. Sada su posvuda bili
poljoprivredni radnici, ali samo je manji dio došao u
papučama, većinom su na sebi imali uniforme.
Drug Nemet s negodovanjem zastade na vratima. U
zagušljivom dimu stajao je neki čovjek, hoteći nadvikati ostale. Neki su iz sveg glasa pokušavali stvoriti
tišinu, zahtijevajući da samo jedan govori, ali je od
toga galama bivala sve jača. A kad su malo dublje
prodrli, vidjeli su da se u susjednoj prostoriji čak dvojica penju na stolice i govore. Odmahujući glavom,
drug Nemet pođe teškim korakom prema stolu koji
se nalazio u dnu prve, najveće prostorije, podbrusi
grlo, stavi šešir pored sebe, izvuče svežanj ključeva iz
džepa, mirno pronađe odgovarajući, otključa fijoku i,
26.-49.
nagnuvši se na stolici unazad, izvuče je, izvadi iz nje
zvono, ponovo zatvori fijoku i ustade.
– Mnogo poštovani drugovi! – poče on nakon što
energično protrese zvono. Međutim, nitko ne htjede
obratiti pozornost njegovim riječima, ni na zvuk zvona. Na to on skinu naočale i poče ih brisati svojom
velikom plavom maramicom. Kad mu se učini da su
dovoljno čiste, on ih vrati na nos, ponovo zazvoni i
zvonkim glasom povika:
– Poštovani drugovi! Sretan sam što naš današnji sastanak ...
Nekolicina ljudi se na trenutak okrenu prema njemu,
ali samo za trenutak.
– Sve neki novi tipovi – okrenu se drug Nemet Bátiju
koji je stajao pored njega. – Ovi pojma nemaju tko su
Marx i Engels. Ništa, naučit će – doda kao da samoga
sebe želi time umiriti.
– Što tresete tim zvonom, druže Nemet? – reče mu
Báti. – Ovi su ovdje otvorili sastanak i bez vas.
– Dakle, drugovi – začu se jedan promukli pobjedonosni glas – ja vam kažem, sve radite naopako. Nije
nam potrebna nikakva deputacija, niti pak Nacionalno vijeće. Što se nas tiče Gradska kuća? Tu su tisuće
jutara gradske zemlje, tu smo mi. Treba otići na zemlju, osnovati Seljačko veće i proglasiti: zemlja je naša.
U Rusiji su to nazvali – eksproprijacijom.
Tako je govorio jedan plavokosi momak širokih ramena. Na glavi je imao domobransku kapu, ali je
inače bio u civilnom odijelu. Povremeno bi, u namjeri da jače naglasi ono što govori, u svojim cokulama
načičkanim čavlima udarao po klupi na kojoj je stajao.
– Pokušali smo, ali dođoše neki i razjuriše nas – povika jedan učesnik skupa.
– Razjuriše? – zaurla momak sa klupe. – Kako to? Zar
vi nemate puške? Hoćete zemlju, a onda bježite ko
mamine maze: mama, poprijeko me je pogledao pijetao ...
Drug Nemet je uporno tresao zvono, izostavljajući
ono «poštovani», poviče samo:
– Drugovi, drugovi ...
Pošto je bio nizak rastom, drug Nemet je bio prinuđen
da sa zvonom u ruci stane na stolicu kako bi ga
konačno primijetili:
Mladić sa domobranskom kapom mu se skoro sa
čuđenjem obrati:
– Stari, što hoćete s tim zvonom?
Drug Nemet iza blistavog cvikera čvrsto pogleda
momka. Osjetio se uvrijeđenim do kosti. Pokrenuo je
svoje staro tijelo, te sa zvonom u ruci, koje se snažno
oglasi, skoči do momka i uzbuđeno dreknu:
– Drugovi!
32
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
Čak i oni iz susjedne prostorije okrenuše glave, ne toliko zbog glasa koliko zbog tišine koja najednom zavlada u velikoj sali.
– Drugovi! Ja sam pripadnik stare revolucionarne socijaldemokratske garde. Ako je sjednica zakazana za
pet sati poslijepodne, onda u pet sati svi trebaju biti
u tišini dok predsjedavajući nekomu ne da riječ. Tko
se ne umije pridržavati discipline, nije svjesni proleter.
Stoga pozivam sve one koji ne žele biti u tišini i ne žele
se ponašati kako dolikuje organiziranim radnicima –
neka smjesta napusti salu!
Na licu druga Nemeta ogledala se snaga i pouzdanost
kada ispruženom rukom pokaže prema vratima. Začu
se samo tiho gunđanje kada drug Nemet, popravivši
manžetu na rukavu, siđe s klupe te se sa zvonom u
ruci kroz razmaknute ljude vrati svom predsjedničkom
stolu sa fijokom u dnu sale. Ljudi se propeše na prste
da ga bolje vide. Drug Nemet najprije sjede, a zatim nakon što objema rukama pomjeri stolicu ispred
sebe, polako ustade, te kao da se ništa nije dogodilo,
ponovo zatrese zvonom i mirnim glasom reče:
– Veoma poštovani drugovi!
Bruseći grlo načini malu pauzu pošto iz susjedne
prostorije nagrnuše ljudi. Skupivši svoje guste vjeđe
sačeka dok tišina nije postala potpuna, i tek tada nastavi:
– Zahvaljujući vam se u ime partije što ste se u ovako
lijepom broju sakupili, posebno sam sretan što mogu
otvoriti ovaj naš sastanak i upoznati vas s današnjim
dnevnim redom.
Báti je imao zakazan sastanak sa Gézom Törökom još
u pet sati, a sad je već prošlo šest. Na prstima se polako probijao prema vratima i usput slušao njemu sa
stotinu sastanaka dobro poznati smireni glas koji je
naglašavao svaku riječ.
– Predmet naše današnje sjednice je pitanje poljoprivrednih radnika i agrarne reforme, s naročitim osvrtom na zemlju u gradskoj svojini, i, uopće uzevši na
veleposjede. Umoljavam veoma cijenjene drugove ...
Tek što Báti izađe kroz kapiju Radničkog doma, on se
sudari sa Jocom, koji je negdje žurio. Da je to bila riječ
o nekom drugom čovjeku, nitko se ne bi iznenadio, ali
Jocu ni on, a ni bilo tko drugi valjda nikada i nije video
da zbog nečega ili nekamo žuri. Báti viknu za njim, ali
Joco mu onako u žurbi jedva uspije odgovoriti:
– Izvini, budi večeras kod Mórica Seidena, ako dospijem doći ću i ja. Bit će tamo svi.
– Ja neću – viknu Báti, čak i samog sebe iznenadi tim
uzvikom, više no što je bio iznenađen time što je video kako Joco ispunjen velikim samopouzdanjem juri
dalje. Ali on ne zastade da razmišlja ni o Joci ni o sebi,
26.-49.
već se samo predade osjećanju velike i blage sreće,
koju nije osjetio odavno, valjda nekad u dalekom
djetinjstvu, još prije rata. Upravo tada je osjetio kako
mu taj bezbrižni osmijeh iz srca cvjeta na licu kada
se nakon halapljivog gutanja slova poneke knjige
osjećao vlasnikom čudesnih istina, odabranikom
takvih istina koje u čitavom ovom velikom seljačkom
gradu osim njega nitko nije okusio. Jer sve je imalo
svoj ukus, ukus slasti. Još od onog vremena kada je
navečer, ruku pod ruku sa Fluckom šetao pustim ulicama, po kojima bi se povremeno sudarali s ponekim pijancem što se vraćao kući iz krčme, glasne od
zvuka tambura – cijeli grad je bio prepun ovakvih
malih krčmi – ili kad bi sreli kakvo bučno gospodsko
društvo koje je odlazilo u veliku kavanu s ciganskom
muzikom, on je svom sugovorniku iznosio sve ono
što je cijeli bogovetni dan čitao: otkrivene tajne, nove
istine, lepršave ljepote – a tih dana drugo ništa nije
ni radio osim što je čitao – pa je on, mlado dijete,
toliko umio zanijeti ono ostarjelo dijete, Flucka, da
su i sami, poput dva pijanca, neprekidno klicali kroz
noćnu tišinu koju su, osim njih, remetili samo glasovi
ili pjesma sasvim drugačijih pijanaca. Kako se moglo
to dogoditi – čudio se József Báti – no tome se sad
čudio bez ikakve griže savjesti – kako se moglo to dogoditi da je on kasnije u ratu i sam prolazio ulicama
shrvan običnim vinskim pijanstvom, te da mu je već
i Fluck prilazio samo u trenucima svoje gorčine, i da
ga je u trenucima svog zanosa izbjegavao isto tako
kao i Bandija Sásdija? Kako je čudno što je sve to sad
prošlo, prošlo baš kao vojska, kao život u vojarni, kao
fronta ...
– Fluck! Fluck – naglo zastade pred jednom polukatnicom viknuvši prema otvorenu prozoru.
– To ste vi, Józsi? – proviri kroza nj Fluckova razbarušena
glava te mu sa nekim neobično uzbuđenim i sretnim
tonom u glasu viknu:
– Dođite, dođite!
Báti mu viknu gore:
– Što je to Fluck, zar ste i vi poludjeli, dragi moj Fluck?
– Jesam, hvala Bogu, čak i ja. Dakle, i vi? Ne, nemojte dolaziti, ja ću sići, dalje ne mogu izdržati u sobi ...
Odmah dolazim.
– Sjajno!
– Samo da znate, samo da znate, dragi moj Józsi, obrati mu se Fluck izlazeći kroz škriputavu kapijicu.
– Tako se radujem što ste došli. Dalje nisam mogao
izdržati. Otvorio sam prozor, mislio sam da ću se
ugušiti. Svaka vlas na glavi boli me od sreće. Poznato
vam je to osjećanje, dragi moj Józsi?
33
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
– Znate li što je to? – nasmije se Báti. – Čovjek odjednom shvati, osjeti da je mlad. To je sve. Jer biti mlad,
dragi moj Fluck, je l’ te, to znači da čovjek ima vremena sačekati da minu mnoge loše godine, može preboljeti sve prljavštine koje su uz njega prianjale, biti
mlad to znači da čovjek još može sve početi iznova.
– Tako je, tako je! – klimao je glavom Fluck. Ali onda
odjednom kliknu, u glasu mu zadrhta silan strah:
– Isuse! Izgubio sam svu pamet. Zaboravio sam ...
Okrene se i ponovo priđe kapiji. Fluck otvori kapiju,
vrati se u dvorište a pri povratku prekorači prag kapije
tako da je usput jednom desnom, a jednom lijevom
rukom dodirnuo dovratke. U međuvremenu je pazio
da ih odjednom dodirne sa svih pet prstiju. Zatim zastane pred kućom, dva puta uzastopce lijevom nogom
prekorači prag, te pošto je sve te radnje obavio ceremonijalnom podrobnošću uzdahnu s olakšanjem,
njegovo tvrdo koštunjavo lice zasja od sreće.
– Vi ste velika svinja, gospodine – reče Bátiju kada
krenuše. – Koliko li je mjeseci prošlo otkako mi niste
viknuli kroz prozor, je l’ te?
– Zar ne mislite da bi bilo malo teško, da sam vam
vikao iz Bukovine?
– Čak ni prije Bukovine niste gledali ovamo gore,
uostalom, samo svinje protestiraju protiv toga što su
svinje. Dakle, vi ste velika svinja, gospodine. I točka.
Upravo zato sam ipak tisuću puta radije s vama,
draga moja svinjo, Józsi, nego s bilo kojom drugom
životinjom muškog roda. Vi imate pameti, pored
toga, vama čovjek može mirno kazati svinja ste, a
što je najvažnije, kažem vam, imate pameti, osjećaj
za demonske groze. Ona volina mi je rekla neka
odem gore u Budimpeštu, do Ferenczija, i podvrgnem se psihoanalizi, jer je to jedna prinudno formirana, praljudska, podsvjesna tabu, totem, neuroza ...
prokleta đavolija, i dok me je gledao, on pored sve
svoje znanosti u duši nije primijetio ono što je na meni
primijetila moja poluslijepa gazdarica, teta Mayer.
– Kako ste čudni, kako ste sasvim čudni gospodine
profesore! – reče mi teta Mayer i počne mi se smijati.
Smijala se, razumijete li, kao da su je škakljali, razumijete li?
– Jako se radujem, ali od svega ništa ne razumijem,
Fluck.
– Samo nemojte stati, dođite, dragi moj Józsi! Dakle,
ja sam sretan, iako nisam pijan, ili, ja sam pijan premda dva tjedna nisam popio ni kap vina ... banalan sam,
baš kao jedan istinski sretan čovek, dragi moj Józsi,
novi život je preda mnom.
– Sjajno! I preda mnom, Fluck.
26.-49.
– A sad mi recite, učena volino jedna, iako se u ovom
trenutku plašim tajanstvenih, skrivenih slučajnosti, divova, duhova koji se mogu uvrijediti, iako želim umilostiviti drveće, a pokorno čak i dovratke – recite mi
da ne vidite ništa drugo u meni osim: neurastenije,
pa da se liječim od te neurastenije. A ja mu ne mogu
reći čak ni to da je vol. Vi, dragi moj Józsika, znate,
ima takvih ljudi kojima se to ne može reći. Ali, zamislite samo, da je Napoleona ujutro, na dan njegova
krunisanja za cara shrvala groznica, pao bi u krevet i
umro! Sve bi bilo gotovo, sve bi bilo postignuto, jedino bi trebalo ući, umarširati u jedan čudesan svijet, a
ti stojiš pred kapijom, s nogom na pragu, a ono se desi
nešto nepredviđeno, ili iskazom prirodnjaka – samo
kroz mikroskop vidljiv bacil, mikrob i ode sve. Ali što
od svega toga shvaća jedan znanstveni preparat.
– Znate li, Fluck, to nije šala? – reče Báti uozbiljeno.
– Bandi Sásdi mi je pričao – a on je bogme bio na
Doberdou – da su vojnici dolazeći kući iz puke radoznalosti počeli da pucaju u zrak, onako od puste
sreće. U tom trenutku ga odjednom oblio hladan
znoj. Kada bi jedno takvo tane zalutalo – pomisli na
to i obuzme ga silan strah koji nije osjetio čak ni u
najoštrijoj unakrsnoj paljbi usred borbe.
– Poljubit ću Bandiku. Siromah, odista se mnogo
plaši? – zamisli se Fluck, a onda ponovo žestoko nastavi. – A što da kažu ljudi koji su preživjeli cijeli ovaj
svjetski rat, a sada ih sa krova prepunog vlaka pokosi
neki most? Kada su možda samo na jedan sat od svoje kuće? Fućkam ja na Napoleona, i on je bio samo
jedan general, ali jedan ovakav redov, koga je s krova
vagona pokosio neki most ili tunel! ... Avaj, Józsika, svi
mi sjedimo na krovu vagona.
Fluck žestoko ščepa Bátija za mišku, što je kod Bátija
dobilo poseban značaj. Fluck, taj dragi Fluck se kači
za njega, kroz svoj zimski kaput osjeti posebno svaki
Fluckov prst. Gazeći krupnim koracima duže vrijeme
su šutjeli, sve dok Fluck odjednom, ništa ne mareći za
ljude koji su išli ispred, pored ili iza njih, nije počne
pjevušiti, a onda svojim pomalo promuklim glasom,
okrenuvši se prema Bátiju koji je pored njega oborene
glave držao korak, poče pjevati.
Und spur’ ich nicht linde, sanft sauselndte Luft?
Und ist nicht mein Grab mir erhellet?
Ich seb’, wie ein Engel im rosigen Duft
Sisch trostend zur Seite mir stellet, Ein Engel, ein Engel ...
– Ein Engel, ein Engel – ponavljao je, dok je Báti
osjećao kako se glazbenik predaje ekstatičnoj,
34
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
oduševljenoj ariji. – Avaj, Józsika moj, strašno je velika šteta što vi to još niste čuli. Kad jednom dođem do
novaca, dat ću da vas dovedu u Budimpeštu, stanovat
ćete tamo kod mene, želim da budem kraj vas kada
budete prvi put čuli Fidelija, želim vidjeti kako ćete
govoriti, mucati: Sveti, sveti, sveti gospodaru Savaote,
gospodaru vojske i Ludviže van Beethoven ... Usput Fidelio i nije sva svjetlost njegova lica ... No, ja ću vam
već pokazati, kada budete kod mene u Budimpešti.
Fluck je pobrkano, kaotično pjevušio odlomak iz
posljednjih Beethovenovih kvarteta, iz Simfonije sudbine, Koncerta u es-duru. Báti nikada do tada svog
nekadašnjeg profesora glazbe nije video u takvom
stanju. Bilo je sasvim očigledno da to nije jedan od
onih njegovih gorkih dana, ali čak ni u onim zanosnim
danima nije Fluckov običaj bio da se ovako pretjerano
iskreno izlijeva, štoviše, tada je bio razmjerno dosadan,
malo je govorio i smrtno ozbiljno naglašavao neke
svojevrsne opće fraze o nužnosti ranog ustajanja, jer
je mozak tada najodmorniji, te da je preporučljivo
svakog dana pola sata provesti na svježem zraku jer
je zdravlje dragocjeno blago.
– Da ne biste dalje zurili – provali potom iz Flucka
tajna – ili što to govorim! Da biste imali razloga buljiti
u mene, reći ću vam nešto, moj Józsika. Reći ću vam
samo jednu riječ pa ćete sve odmah shvatiti.
Fluck zastade, pusti ruku svog mladog prijatelja, i
okrenuvši, mu se licem u lice, stavi obe ruke na Bátijeva ramena.
– Anna Mária Gortvay – reče šapatom, grčevito i
snažno stežući Bátija koščata ramena, tako da je ovaj
zastenjao.
– Ta smeđa džentrijka, kćerka pukovnika?
– Tako je, pukovnikova smeđa kćerka, džentrijka.
Ona kojoj je otac poginuo u ratu, ona djevojka
koja je uvijek prezirala sablje i svakovrsnu municiju,
a nešto manje i ovo cijelo pusto i prljavo gnijezdo.
Anna Mária Gortvay je prodala majčino naslijeđe,
baš tako, prodala, prodala je svu svoju zemlju, otići
ćemo u Budimpeštu, postat će mi žena, stoga više
neću morati sasvim neobdarenu djecu dućandžija
podučavati svirkanju za trideset krajcara po satu, imat
ću pristojan stan, bit će mi osigurana mogućnost da
bezbrižno radim, moći ću raditi kao neki filistar, pa
ću kroz pola godine moći održati svoj prvi koncert,
možda mi neće trebati ni pola godine, možda ću ga
održati već kroz tri mjeseca. Zajedno smo sastavili,
već smo sastavili program. Neće to biti neke virtuozne
tričarije kao one sa kojima je blesavu publiku kuhao
Jan Kubelik. Otmjena, stroga duša Anna Márie ne trpi
kompromise. I baš sam joj danas odsvirao nekoliko
26.-49.
tema iz mojih planiranih kompozicija, prazvuke koje
do sada nije čuo ni Debussy, ni Bartók, možda su
ih samo slutili Wagner i Mahler, ali nisu umjeli da ih
taknu. Neće to biti programska glazba, još manje mi
je za to potreban tekst, glazba je jedino ono u čemu
ne samo da progovara duša, priroda, nego je u njoj u
cijelosti prisutna, bit će to moja kompozicija pisana za
veliki orkestar, bogougodno i bakanatsko ispoljavanje
... moj Józsika, moj Józsika, o, da znate, koliko snage,
koliko povjerenja, kakva vjera živi u njoj!
– Dragi moj Fluck, pa to je da čovjek padne u nesvijest, tako nešto se nije moglo ni sanjati!
– Da, moj Józsika, kažem vam, ona mi pakleno vjeruje ... ne, vi sada nemojte govoriti, nemojte mi reći
nijednu riječ, samo pođite sa mnom.
Mašući rukom, grabeći velikim koracima – pri tome ne
samo što nije pozdravljao nego nije ni otpozdravljao
drugima – Fluck je hitao naprijed, duž korza, gdje su
miljeli ljudi. Između osvijetljenih kavana s obe strane
ulice i uličnih svjetiljki gore, on je koračao samo naprijed. Neka tmurna napetost sa čovjeka oborene glave
naglo pređe i na Bátija.
– Što vam je, dragi moj Fluck, dragi moj Fluck?
Ne dobi odgovor, Fluck na uglu prve ulice koja se sa
korza granala zastade, pogleda ga i onda skrenu. Bila
je to tamna uličica, u kojoj nisu gorjele čak ni sve svjetiljke koje su bile postavljene. Duže vremena su gacali u tami. Ispred jedne male prizemne zgrade, kroz
čije su ulične prozore isijavala. Fluck se odjednom
ukoči. Zabacivši glavu, naglim trzajem ruke smaknu
svoj šešir širokog oboda. Jedno vrijeme, je tako dišući
stajao nepokretan, a onda opet kao maločas, ponovo
zgrabi četvrtasta Bátijeva ramena, te kao da iz svog
živog tijela mora komad po komad kidati svaku riječ,
isprekidano, poslije svake riječi zastajući i držeći pauzu on prizna:
– Anna Maria je već tri dana ... spremna za put. Već
sam prije tri dana ... mogao otputovati s njom ... Do
sada sam uvijek iznalazio neki izgovor ... Ali ... sada ...
Srbi kreću ka severu, možda će već sutra biti ovdje,
pa možda ćemo na duže vrijeme ostati odsječeni od
Budimpešte. To mi je rekla. Ona hoće da već sutra
putujemo.
– Pa zašto ste onda u ovakvom stanju, Fluck? Zašto
ne odjurite?
Fluck ne odgovori odmah te Báti naglo ušuti. Odjednom poče promatrati s nerazumijevanjem kako se
lice čovjeka, koga je pohodila velika sreća iskrivljuje
u bolnu grimasu.
– Vi ste mladi – reče Fluck. – Ali nije istina da sam i
ja mlad. Ona vjeruje u mene, pakleno vjeruje u moju
35
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
darovitost. Svoj život na tome gradi. Dotle sam svima i
svakome govorio da ću ovdje lipsati, da će vatra koju
je u meni zapalio Bog ovdje biti ugušena u vinu i da
će utrnuti u burdeljskim noćima ... govorio sam tako
gadne riječi, velike gadne riječi, a ona mi je povjerovala, povjerovala mi je i vjeruje da je to tako. A kad
bi se ispostavilo da je sve ono što sam ovdje u ovoj
mrkloj tami osjećao vatrom bogova, kad bi postalo
jasno pod ovim poštenim zvjezdanim nebom da je
to samo jedan slabunjav žižak? Da sam, da sam ja,
jedino u odnosu na tetku Mayer raskošni genij, ali
mjeren mjerilom stvaralaca samo jedna pijana svinja
koji ume mnogo recitirati, ali je inače nedarovit, konfekcijski nastavnik glazbe kojih ima na angro? Kada
bi se to utvrdilo, kada bih tamo u Budimpešti morao
to da shvatiti, što bi se tada desilo ... Što će tada biti s
njom? Jer ovdje, ako ovdje, ako ovdje ostanem, onda
stalno, sve do svoje smrti mogu misliti i možete misliti:
razlog tomu je ovo prokleto, odvratno, mračno i prljavo gnijezdo ...
– Moj Józsika – u Fluckovom glasu zazvuča neko oklijevanje, kolebljivo dječje preklinjanje: uvjerite me da
nisam u pravu – moj, Józsika, tako ste lijepo rekli što je
mladost. Ali kad ja o tome mislim, onda je već sigurno
da nisam mlad. Moj Józsika, možda je Anna Maria
došla već kasno? Možda mi se duša već ugušila, pa mi
sad idu samo usta?
– Dragi Fulk – uzviknu Bandi – skoro sam zbog vas
izludio. Smjesta me sada ovdje ostavite, i smjesta
sada idite Anna Mária Gortvay, recite joj da ste luđak,
ispovjedite joj sve svoje sumnje, ona će za dvije minute postići ono što drugi ne bi postigao čak ni za dva
dana i dvije noći. To tako mora biti – kroz smijeh reče
Bandi kome se vratila vedrina.
– Ona ima devetnaest godina – tužno zatrese svojom
razbarušenom glavom. – Ona bi u svemu ovome, u
ovoj mojoj ispovijedi, u ovim mojim sumnjama vidjela
jedino moju vlastitu veličinu. Pa onda zbogom, dragi
moj Józsika.
– Čekajte, Fluck, ne mogu vas tako ostaviti – uhvati ga
Báti za kaput.
– Ama Józsi! – odmahnu Fluck. – Ja vam rekoh, volina
je svaki onaj tko me sad rekomendira na psihoanalizu
kod Ferenczija. Međutim, i sam sam volina što vam se
obraćam sa ovim problemima koji za vas, budući da
ste mladi, možda baš i nisu neki problemi. Ali kad je
čovjek toliko usamljen.
– Ja mislim, dao sam vam jedino ispravan odgovor
– uvrijeđeno odgovori Báti – do sada nisam znao da
sa mnom razgovarate jedino što nemate boljeg part-
26.-49.
nera? Pa ako je dozvoljeno da vas zapitam: tko je ta
druga volina koga toliko spominjete?
– To je, dakle, Géza Török – odgovori Fluck rasijano.
– Zaboga, ja sam s njim imao zakazan sastanak! – uzviknu Báti.
Fluck se okrene nalijevo krug i bez riječi pođe, išao
je dalje, dolje u malu mračnu ulicu. Kada nakon ovog
naglog pokreta Báti vide u tami Fluckov usamljenički
lik, odjednom zažali što je maločas bio tako sentimentalan, te posle kratkotrajnog oklijevanja požuri za
njim. Jer ponekad, kada ugledamo nekog čovjeka koji
ide sam, čak i u slučaju kada ne znamo ni tko je ni
što je već vidimo samo njegov osamljeni lik što nam
promiče pred pogledom u mirnom prostoru, srce nam
iznenada obuzima neka neobična, nostalgična tuga;
kuće mirno ostaju na svom mjestu, korijenje drveća
sa zadovoljstvom bez želja grabi prema toploj nutrini
zemlje i uzdiže se prema nebu, jedino čovjek ide,
korača, tražeći svoje mjesto, ali stvari ne idu s njim,
puštajući ga da uvijek ide sve dalje – pomisli Báti i smjesta odluči u sebi da će odmah, još danas sve to napisati, naravno u jednoj divnoj pjesmi, koja u cijelosti
uzevši ne smije biti duža od osam, u najgorem slučaju
deset stihova, i da ne izražava misao nego da iskazuje
osjećanje. Ali tada mu pade na pamet da će to biti
samo jedna impresionistička pjesma, premda ga je
Géza Török već odavno uvjerio kako je impresionizam mrtav, te da danas valja biti futurist. Ova zabrana
ga unespokoji, posta tužan zbog pjesme, ali ga utješi
to što Fluck, pored kojeg je ponovo hodao, prema
svim vanjskim znacima nije uočio njegovu prijašnju
sentimentalnost, pošto se odjedanput okrenu prema
njemu pitanjem:
– Znate li, dragi moj Józsika, zašto vas toliko volim?
– Pa vi ste – razvedri se Báti – maločas rekli da vam ja
umjesto šećera dođem kao neki saharin u vašoj kavi ...
Fluck odjednom zastade, jedan trenutak se zagleda u
njega kao da je zaboravio šta je htio reći.
– Baš tako – uzviknu potom – zato što vi uvijek u
nešto vjerujete. Nije pitanje u darovitosti, maloj ili velikoj darovitosti, to ni u kom slučaju ne bi bilo pravo
pitanje ... Ja bih mogao biti bolji violinist i pedagog negoli Fleschnel, mogao bih imati Paganinijev talent, ali
ja bih, ipak, ja bih ipak ostao samo Fluck, ako sam ja
uopće Fluck ... Sve je to sitnozuba zvijerčica . Čovjek
mora u nešto vjerovati, bez ikakvih uvjeta, u cijelosti
i sretno. Pa, moj Józsika, čak ako mene, moju njušku
i cijelo ovo gnijezdo jednom zaboravite, nemojte
nikada zaboraviti to što ću vam sada reći: umlatite
svakoga onog tko želi razbiti vašu sretnu prirodu, tu
vašu sretnu prirodu koja uvijek pronalazi nešto u što
36
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
bi se moglo vjerovati. Treba vjerovati tako kao vi koji
ste bili kadri onako budalasto postupati, vjerujući da
ćete od kavanskih špekulanata izmamiti gromoglasne
ovacije za revoluciju ... Recite mi, zar ste zaista citirali
onu Adyijevu pjesmu, zar ste im zaista održali govor?
Cerekali su se, zar ne?
– Cerekali su se? – Čudi se Báti. – Ja sam video da su
se neprijateljski ponašali.
– Vjerojatno su u prvih pet minuta imali prema
vama neprijateljski stav – živo reče Fluck i zadivljeno
se zagleda u mladićevo lice. – Međutim, za to da
neki budu neprijateljski raspoloženi, da budu neprijatelji jednoj izvjesnoj duhovnosti, za to je uopćeno
govoreći, potrebno da ih dodirne krilo duha. Ali čim
se osvijeste nakon prvog iznenađenja, već se više ne
ljute, nego se samo cerekaju ... No, zašto vi to morate
znati? Dragi moj Józsika, ako se sutra u vama opet
nakupi nešto duha, opet skočite na kavanski stol ...
Zato vas volim, a to je ono što ja nikada ne bih mogao
učiniti. Vi ovdje imate nekog rođaka, vojnog liferanta,
tog rošavog Westermayera ... On stalno dokazuje da
ste vi već i prije rata bili ludi, zato što ste htjeli da mu
objasnite jednu Adyijevu pjesmu, pola sata ste mu je
objašnjavali, te ga dotle niste ostavljali na miru dok
nije izjavio da je i sam oduševljen ... Jednom pjesmom! Taj Westermayer! Doktor Seiden se, međutim,
nije cerekao, on se naprosto uznemirio i, kako čujem,
tako se preplašio – ne bi se reklo samo zbog vaše tirade – da je još iste večeri pokupio svoju ženu i ponovo je odveo u Budimpeštu u sanatorij ...
– Dakle, zato će danas kod Mórica biti priređena gozba? – nasmija se Bandi.
– Zar ste već i vi čuli? Spremaju se na neku veliku pijanku. Pozvali su i mene ...
– Valjda nećete otići tamo? – prijekorno reče Báti. –
Vi imate vašu Anna Máriu!
– Kako bih išao? – bunio se Fluck.
– Ni ja neću ići! – uzviknu Báti.
Krenuše natrag, prema korzu. Kada stigoše do korza,
rastadoše se na uglu. Korzo je već bio pust, te Józsi Báti
krenu veselije, vedrije nego prije susreta s Fluckom.
– Józsi moj!
Báti se okrenu da sačeka Flucka, koji je žurio za njim
odmahujući glavom.
– Kako sam ja sebična svinja! Ta i vi mi rekoste da ste
zbog nečega danas izuzetno sretni, da je i vas taknula
neka iznenadna velika sreća, a ja zaboravih da vas pitam kakva je to sreća bila.
– Mene? Ja to rekoh? Zaista, što mi se to dogodilo?
Odista, ali odista ... u stvari ne znam.
26.-49.
Obojica se nasmijaše, ali zato Báti smeteno krenu
sam doma. Čim je za sobom ostavio korzo, stigavši
do ulice koja je zbog ratne štednje ostala neosvijetljena, i našavši se pred kućom na čijem su prvom
katu stanovali njegovi roditelji, on baci pogled na osvijetljene prozore. Pogled mu zape na vitkom visokom
jablanu bijelog stabla. Kada je posljednji put i prvi put
spazio ovaj jablan, onda mu je krošnja, koja je upravo
kroz prozor gledala u sobu, bila još bujna, zelena, razgranata. Stalno je gledala u njegov prozor, ali on ju je
primijetio tek 1917. godine, kada se, sređujući knjige i
rukopise prije polaska – trebalo je da krene na frontu
– počeo osvrtati u svojoj sobi. Bila je zora, te kad je
pod zracima sunca što se rađalo ugledao visoko uzdignuto drvo, nije htio vjerovati svojim očima ... Bilo
mu je teže rastati se od tog drveta – koje do tada
skoro nije ni primjećivao – nego od svoje sobe i knjiga. Rastajući se od svojih, bio je zagledan u krošnje
iznad njihovih glava, u drveće naspram svog prozora.
Posle toga je uslijedila fronta pijane noći s društvom
oko umjetničkog stola koje su sve prekrivale; došao
je cijeli jedan život kojim nije znao što bi započeo.
Sve do današnjeg dana, sve do ovog trenutka opet je
zaboravio na drvo, kojem sada priđe da ga bojažljivo
opipa. Nikoga nije bilo u blizini. Odjednom zagrli stablo, prislonivši lice uz prohladnu glatku koru.
– Danas je prošao rat, preživio sam ga, sad je već sigurno da sam ga preživio – tako su mu se u glavi, u
mozgu palile, svijetlile i gubile riječi poput raketa –
sad je već sigurno da ga više nikad neće biti, počet
će nešto novo, nešto što još nikada nije bilo dozvoljeno, jedan slobodan, sladak, divan i predivan život.
«Više neću vidjeti nijednog vojnika», izjavio je jučer u
Budimpešti novi mađarski ministar rata – reče sebi poluglasno, sjetivši se Fluckovih riječi da čovjeka svaka
vlas boli od sreće.
Pođe gore prema katu, rukom je već uhvatio kvaku
na vratima predsoblja, kada odjednom ustuknu i
neodlučno zastane kao da su mu posjekli krila. Sigurno su ga čekali za večeru, čekali su ga a on nije stigao,
čekali su ga opet, a on ipak nije došao, te su na kraju,
oko osam uz glasne uzdahe posjedali za stol – bez
njega. Pa ako sada uđe, ne treba se više ispričavati,
ne mora reći nijednu riječ, svikli su na sve njegove
postupke, nijedan njegov postupak nije izazivao
čuđenje, mogao je činiti što hoće, majka će glasom
mučenice služavki dozvanoj zvonom reći neka mu
donese večeru koja je ostavljena za njega, a on će,
kao loš dječak, ukočenim, nedruževnim licem sjesti za
sto, jer s drukčijim izrazom na licu on ne može među
njima sjediti. Njegov mlađi brat mali Palkó nestrpljivo
37
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
će vrebati da mu kaže bar jednu riječ. Kada bi on
počeo da priča, zablistalo bi lice malog Palkóa – ali
on kod kuće ne umije, on je kod kuće goropadan,
hladan i nijem.
Polako povuče ruku sa kvake, okrene se i na prstima
skliznu niz stepenice, šmugnu napolje na ulicu. Tamo
duboko odahnu. Kako je dobro što se pred vratima
okrenuo! Majka bi ga sigurno počela moliti neka
poslije večere nikuda ne ide, samo danas, neka ne ide
u ovakvim mutnim vremenima ... Eto, čak su i kavane
prazne ... A što bi on na to mogao odgovoriti? Rekao
bi, kod kuće će se ugušiti, rekao bi na ulici u njemu i
te kako blistaju osjećanja, želje, žudnje za životom,
ali je dovoljno da ruku spusti na kvaku rodnog doma
pa da se u njemu sve skameni? Zar se može reći tako
da shvate da ove sobe, kao i u svakom građanskom
stanu, imaju jedan osoben, neodređeni, za njega jedva podnošljivi zrak? Majka bi mu sigurno uvrijeđeno
odgovorila da se sobe dovoljno provjetravaju i da kod
njih vlada čistoća ... I sve to zajedno čini današnji svijet,
to danas čini taj vladajući svijet koji sačinjavaju ovakvi
škrti, među zidove uskih interesa stiješnjeni životi –
treba razbiti, moraju se razbiti ovi mrtvački sanduci
kako bi uskrsnuo, oslobodio se život radi života ...
Tako stiže do kuće u kojoj je stanovao Géza Török.
Kapija je već bila zaključana. Nije pristojno ovako
kasno dolaziti u posjetu tuđoj kući – ustanovi on te
stoga tako snažno trgnu staromodno zvono s ručkom
da je njegova prodorna zvonjava nekoliko trenutaka
odjekivala u kući. Domar, koji žurno dođe, umjesto
da odmah otvori kapiju – poput Prijema i Tizbe koje
je razdvajao jedan zid – iza kapije počne usiljeno glasno pregovarati.
– Kažem vam, želim gospodinu Gézi – nepopustljivo
je ponavljao Báti.
– Molim vas dođite sutra – drao se ništa manje nepopustljivo onaj drugi iza kapije.
– Ali ja sad hoću ići k njemu, otvorite mi već – ostade
kod svoje odluke Báti.
– Ne može se – skrati objašnjavanje uzvratni glas.
Ali ni kratkoća nije koristila.
– Ne mudrujte. Ja sad moram s njim razgovarati...
– Nema tu nikakvog mudrovanja – viknu domar,
te kao čovjek koji ne odustaje ni od posljednjeg
pokušaja učinjenog u interesu mira, nastavi. – Rečeno
mi je da u osam zaključam kapiju, i da nikoga više ne
puštam unutra. Laku noć!
Na to Báti prestade sa napornim pregovorima, te nastavi obrađivati zvono.
– Ne cimajte to zvono! – pokušavao je čovjek iza
kapije vikom nadjačati divlju zvonjavu, a Báti sa zado-
26.-49.
voljstvom primi k znanju da se u interesu neposrednih
pregovora kapija već otvara.
– Ham! – poput momka-uličara zamrguda na domara.
– Konačno ste već otvorili ovaj poklopac mrtvačkog
sanduka.
I sad se ne samo on, nego i čovjek s kojim se toliko objašnjavao, počeše smijati, jer je i ovaj bio
mladić, mlađi čak i od Bátija, pa je i njemu samom
bio smiješan veliki strah vlasnika. Čim se dva mladića
zajednički nasmiju, odmah lako postaju povjerljivi jedan prema drugom. A Báti je ionako imao veliku želju
da se upoznaje i da razgovara. Odmah je saznao da
su mladićevog oca, u stvari pravog domara Törökovih,
iz ove kuće odveli kao narodnog ustanika, te da mu
je ime na listi nestalih jednom bilo objavljeno u novinama. Ali zbog toga su u posljednje vrijeme otvarač
kapije ili njegova majka po cijeli bogovetni dan lutali
oko kolodovora, danima čekajući vojne kompozicije,
jer nisu bili uvjereni u to da je «nestali» i umro, pa
može iz jednog vlaka izići i njihov narodni ustanik.
– Dolaze je li, sve češće dolaze vlakovi ... A ako ne
dođe on, možda će doći neki njegov kamarad koji je
bio s njim tamo na frontu i možda će donijeti neku
vijest o ocu. Ali mi je naloženo da noću ne smijem
odlaziti do vlakova, moram ostanti ovdje kod kuće,
čuvati kuću.
– Plaše se – reče Báti. – Nego znate, ako se netko
nalazio na listi nestalih ... To vam kažem stoga da se
pretjerano ne iznenadite i ne razočarate.
– Al kad ja znam i takve slučajeve – usprotivi mu se
momak. – Treća ulica odavde, Jóska Lajkó ... I za njega su napisali u novinama da je nestao, ali on se ipak
vratio. Došo bome, jučer je stigao.
– Pa to je sjajno!
– Sjajno, đavola! Vraćaju se oni kojima se nema tko
radovati. Njemu se nitko nije poradovao. Mlada, njegova žena, postala je nekakva šarena ženska ... Vrlo
je naočita, vrlo lijepo izgleda. Dođe Jóska Lajkó, ulazi
u kuću, kad ono za stolom sjede njegova žena i onodnevni zamjenik Jóske Lajkóa. Ali Lajkó nije takav
momak koji se ne bi snašao. Nije mu rekao čak ni «Pomoz Bog», već ga zgrabio za šiju, tako odnio do kapije i za oproštaj ga jedanput čestito caknuo u zadnjicu,
zatim se vratio natrag, sjeo za stol, i nastavio jest na
mjestu svoga zamjenika. Ne vjerujem da mu je žena
poslije toga imala isto tako dobar apetit – nasmije se
momak, a onda ozbiljno nastavi. – Ali, između njih je
kasnije sve izglađeno, taj Lajkó je u ratu postao vrlo
pametan čovjek. Postao je čak prepametan, vratio se
kući iz Rusije na svoju propast.
38
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
Tek je nakon stanke, lagano dijeleći riječi na slogove,
slog po slog izrekao: Iz Rusije. – Kao da je u mraku
vrebao utisak riječi koja mnogo znači.
– Čujte – uzviknu Báti iznenađeno. – Čini mi se da ja
poznajem Jósku Lajkóa. Nije li to onaj onako plavi momak širokih ramena, pristao mladić, još nosi vojničku,
domobransku kapu? Danas sam ga video, a i slušao u
Radničkom domu.
– U Radničkom domu? Onda je sigurno da je to on
bio – živo je odobravao mladić. – On se, bogme, razume u stvari! Da su samo čuli kako govori, bogme,
tada bi zaista zaključavali kapije! To vam kažem tek
onako – doda potom brzo.
– Ali ako je sredio stvari i sa svojom naočitom mladom, zašto onda rekoste da je došao na svoju propast?
– Kako se uzme. Kakve koristi ima od jedne zgodne
mlade snaše kad se jučer vratio kući, a već večeras po
njega dođoše lijepo dva civila da ga odmame gore
u Gradsku kuću gdje ga odmah staviše iza brave.
Rekoše mu da podbunjuje narod – nakašlja se mladić
te, glasom koji nije bio ni tvrdnja ni pitanje, doda: –
Bogme, reda mora biti.
Mladić naglim pokretom izvadi šibicu i zapali cigaretu. I dok mu se cigareta dimila, on je, dokle god mu
drvce nije dogorjelo do nokata, osvjetljavao Bátijevo
lice kako bi ga što bolje ispitao. U međuvremenu ga
je Báti također ispitivački promatrao. Bio je to vrlo krupan momak, visok kao on, ali je imao dvostruko šira
ramena. A tek njegove sive oči, oštre crte lica ... Posljednjih dana on je u pratnji Géze Töröka bar desetak puta video ovog mladića. Ovo se ponavlja slučaj
s jablanom – pomisli u sebi – tek sad ga primjećuje.
Palidrvce se ugasi, opet ostadoše u tami, jedino je
svjetlila mladićeva cigareta. Kraće vrijeme bijahu bez
glasa. Sad će se ispostaviti što je vidio na mome licu,
pomisli Báti čekajući.
– Želite li gospodinu Gézi?
– Bogme da, skoro sam na to i zaboravio – trgnu se
Báti. – Ne biste li bili ljubazni poći gore i pozvati ga ...
da ga ja čekam.
Na stepeništu se tek nakon nekoliko minuta upali svjetlo. Stojeći pored ograde hodnika na katu, Géza
Török se začuđena lica zagleda u predvorje. Njegovo
naborano čelo i neprijatan glas odavaše koliko mu se
zapravo ne sviđa ova kasna posjeta. Na trenutak se
izgubi, a onda se vrati obukavši zimski kaput, sa još
uvijek hladnim, oporim izrazom iznenađenja na licu –
izrazom lica čovjeka koji ne može zaobići jednu uslugu, ali neopravdanim smatra što je baš on zamoljen za
takvu uslugu – on počne silaziti niz stepenice. Imao je
26.-49.
velike crne oči, i, kako su mu se oči zaokrugljivale tako
mu se boralo čelo koje je u odnosu na njegovu malu
glavu bilo razmjerno visoko. I ruku je pružao tako što
je gornji dio ruke priljubljene uz tijelo prvo izbacio i
odmah zatim je povlačio iz ruke drugog.
– Nemam sada mogućnosti povesti vas gore, dragi
Báti. Ispričajte me, jer je to sasvim nemoguće.
– Oprostite, molim vas ... Želio bih vam se ispričati što
sam današnji sastanak ... Odnosno, uopće ga nisam
zaboravio, samo se u međuvremenu štošta zbilo … –
Bátiju zasmeta što mladi domar, s kojim prije nekoliko trenutaka umalo nije sklopio prijateljstvo, sada s
ključem u ruci nijemo stoji ukočeno poput zida. U
namjeri da makar njemu priredi neko zadovoljstvo, i s
nadom da će nekako i njega uspjeti uključiti u razgovor koji je i ovako bio vrlo neslan, nategnut on bez
ikakvog prijelaza povede riječ o velikim događajima.
– Što kažete o Tiszinom ubojstvu? Kada bi se stvari i u
Njemačkoj nešto brže odvijale? Što mislite o pobuni
mornara u Kilu? Ne mislite li ...?
– La domestique est ici – reče ispod nosa Géza Török
upadajući mu u riječ. Báti pocrveni poput purana,
podiže šešir i pođe prema kapiji.
– Vi ste brzoplet čovjek, dragi Báti, ali molim vas,
zašto sad jurite? Ako ste već došli ... Pa, čekajte ... Sándore, vi možete ići, ja ću sam kapiju zaključati. – Sándor ne reče čak ni laku noć, okrene se i pođe unazad
u pravcu svog stana koji se nalazio u dnu kamenom
popločanog velikog dvorišta. Papuče su mu ravnomjerno, u taktu udarale o kamen, jednom o njegove
bose pete, jednom o kamen.
– Pobuna mornara u Kilu? Vidim, džepovi zimskog kaputa puni su vam tiska, ali, vjerujte mi, još se ne može
dobiti jasna slika o događajima. Cenzura je doduše
izbrisana, ali listovi sami cenzuriraju vijesti. Na svim
linijama koče. Naši socdemi jednako tako malo žele
republiku, baš kao i Šajdemanovi. I kod nas, kao i u
Njemačkoj, samo Vilson ima svoj tisak. Dok su nekad
ranije glavne zvijezde bili generali i Hefer, sada je
samo Vilson i Vilson.
– Recite mi, Géza Török – upade mu u reč Báti. – Jeli
istina da ste vi izjavili: ja nisam dobrotvorna institucija,
tko nema novaca neka se objesi.
Géza Török slegnu ramenima.
– Tko vam to reče? – upita nasmijavši se. – I zašto je
to vama toliko važno?
– Zato što sam trenutno tu s vama oči u oči. Navodno
je bilo riječi o tome da Joco nema čestitu košulju, pa
ga je Fluck pozvao k sebi da mu izabere jednu od
svojih, međutim, Joco ima vrlo debeo vrat. I mada je
39
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
Fluck zasjekao okovratnik košulje, Joco je izjavio da
ga je skoro udarila kap.
– Više se ne sjećam što sam rekao – ponovo slegnu
ramenima Géza Török. – Vjerojatno nisam bio osobito prijazan. Bilo je vrlo providno zašto baš mene
gnjave problemima Jocine košulje. Što se mene tiče?
Vjerujte mi, dragi Báti, čovjeku i te kako dosade ovi
stalni pokušaji da ga se opelješi ... Bar da tu kod kuće
u njima ne sudjelujem. Ali kako se može glede pobune njemačke flote, odjednom, uopće govoriti o tricama i kučinama?
Opet se velike duboke i crne oči još više proširiše, a
čelo nabra.
– Imate pravo ... imate pravo, ali znate, što? – uzviknu
naglo Báti. – Otvorite kapiju, htio bih poći.
– Kamo žurite?
Báti je grizao vlastite usne.
– Kod Mórica Seidena. Imam sastanak sa Jocom, i sa
Fluckom, i sa Bandijem Sásdijem – slagao je pošto je
poželio stvoriti jaz između sebe i ovog strašno mudrog i uglavnom solidnog Géze Töröka. Ali na njegovo najveće iznenađenje, Géza Török nakon izvjesnog
oklijevanja zakopča zimski kaput, navuče rukavice i
reče:
– Zavirit ću onamo i ja.
Törökova kuća je gledala prema «Pljuckaroškoj
burzi», na široku gradsku tržnicu. Svake nedjelje ovaj
bi se trg zacrnio od mase seljaka u čizmama, koji su se
ondje, dok su im žene sjedile u crkvi, nedjeljom prije
podne okupljali da se siti izrazgovaraju o svakovrsnim
privrednim i ostalim stvarima. Sada je «Pljuckaroška
burza», bila mirna, samo je na njenom drugom kraju
Gradska kuća, ukrašena visoko uzdignutim krstom,
bila tako osvijetljena da se čovjeku činilo kako čuje
život koji vrvi iz prozora. Kroz otvorenu kapiju izlazili
su civili s trakom oko rukava, na ramenu s puškom i u
grupama. Zastajali bi pod jedinom lučnom svjetiljkom
koja je visjela pred kapijom Gradske kuće, da bi nekoliko minuta razgovarali i smijali se, a onda bi se uz
glasne pozdrave, dvojica po dvojica ili četvorica po
četvorica razilazili u različitim pravcima.
– Zar vi ne znate? – čudio se Géza Török. – U cijeloj
stvari je i ruka vašeg rođaka Westermayera. On financira cijeli pothvat.
– Što me se tiču moji rođaci?
– Danas ste vrlo ljutito raspoloženi, dragi Báti. Dakle, zamislite samo, jedan od dovitljivijih članova
Nacionalnog vijeća, uz suglasnost samoga vijeća organizirao je stražu za posebno čuvanje lokala. On je
tom poduhvatu dao naziv: «Pojačana sigurnosna organizacija», izgleda da će reusirati. Izvjesnu svotu treba
26.-49.
mu isplatiti na ruke, na ime toga on civile sa kojima
je sklopio ugovor preko noći postavlja pred lokale. U
oglasima lokalnih listova posebno je bilo naglašeno
da se primaju civili, jer je sad svaki građanin nepovjerljiv prema vojnicima.
Kod ovih posljednjih riječi Géza Török se već smijao, kao da više nije bio Géza Török nego njegov
mladi domar koji govori o zaplašenim građanima.
Kroz mrkli mrak su napredovali pri svjetlosti džepne
svjetiljke koja je bila okačena o dugme na zimskom
kaputu Géze Töröka. Báti je koračao mnogo krupnije
nego obično pa je Géza Török mnogo češće morao
ubrzavati korake kako bi išao s njim usporedo. Nebo
su progutali oblaci i grad potone u tišinu i mrak. U novinama je pisalo da je sada u zemlji revolucija – mislio
je Báti. Odnekuda dunu oštar vjetar bio je to onaj zimski, goropadni vjetar što štipa.
U noćnoj tišini nekog velikog grada ima nešto od čega
se čovjek osjeća tronuto, skoro praznično, kad mu u
ušima bruji buka neprekidnog kretanja, sav taj šareni
kaos što miriše na benzin, kao što je sada samo na
nekoliko sati savladao ogroman san – međutim, noćni
tajac jednog ovakvog velikog seljačkog grada samo je
praznina, kao da je taj svakodnevni jedva uočljivi život
tek maska na njegovu uličnom licu, te da mu je prava
duša ova tvrdokorna, nedostižna ravnodušnost, ova
nijema tama. Kuće su mu kao kameni panjevi u groblju postavljeni na onaj komad zemlje u koji smještaju
mrtvačke sanduke bogataša. Ovo ću opisati u jednoj
pjesmi – prkosno zaključi Báti, bogami, napisat ću to,
čak i onda ako je to impresionizam!
– Vi ste, izgleda, pored ostalog i razmjerno
neobaviješteni o lokalnim političkim zbivanjima –
razbi tišinu Géza Török. – Znate li zašto je Joci bila
potrebna uštirkana košulja sa tvrdom kragnom?
Ovdašnji Bunjevci i Srbi osnovali su posebno srpskohrvatsko nacionalno vijeće, pa je Joco namirisao
konjunkturu, pa ovom prigodom čak ni on nije želio
izostati.
– Recite mi, Géza Török – upadne mu naglo, napadno u riječ Báti, koji je tog časa uporno šutio – zašto
idete sa mnom u to društvo u kome vi nikoga ne volite. Nikoga, razumijete li – ni mene, to mi je poznato.
Nešto višim tonom no što je imao običaj, pomalo
namještenim feminiziranim glasom, ali mirno, Géza
Török mu odgovori. Báti je gledao samo preda se,
ali mu se činilo da točno zna koliko puta je u toku
razgovora Géza Török slegnuo ramenima.
– Dragi moj Báti, vi operirate vrlo čudnim pojmovima. Možda vi dolazite u dodir samo s takvim ljudima koje – govoreći u navodnicima – volite? Vi pri-
40
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
dajete prevelik značaj pojedinim ljudima. Da ste se
u posljednje vrijeme manje bavili Nietzsche, a više
sociologijom poglavito Marxom, ne bi vam se dogodilo da procjenjujete osobnosti. Otkako je počeo
rat, svaki individualizam je konačno postao neozbiljan, štoviše, izvinite zbog izraza, komičan. Koliko još
vrijede psiha, moralne kvalitete i namjere pojedinaca,
kada, isto onako kao i u ratu, sve ovisi samo od izvora
gospodarskih snaga, od vrste organizacije, dakle, sve
ovisi od masa i kvantitete? Meni imponira vaša velika
načitanost, zanima me i vaša osobnost, pažljivo vas
pratim, ali dozvolit ćete, ako smijem primijetiti, vašem
načinu mišljenja, svakoj vašoj reakciji nedostaje cjelovita kontrola jednog prirodnjačkog, dakle znanstvenog načina razmišljanja.
Vjetar zapuše jače, Géza Török podigne kragnu svog
zimskog kaputa i, okrećući se prema Bátiju, na trenutak zastane:
– Zašto šutite? Ako želite i vi možete biti grubi. Rekoh,
vi me zanimate.
– Prema tome, ako vas to zanima – reče Báti ne
zaustavljajući se – po mom mišljenju postoje dva
načina da se ne vjeruje u vrijednost jedinke. Ili tako
što ću reći: ti si samo jedinka, te prema tome s kao
takvom nemam nikakve naročite obaveze; ili tako što
ću reći: ja sam samo jedinka te kao takav nemam nikakvu vrijednost, dakle, moji interesi i moj konformizam ne smiju biti sadržani u mojim postupcima. Ne
mislite li da sve zavisi od toga koja će od ova dva
moguća zaključka čovjek pretvoriti u praksu?
– Zar sve ovisi od toga? To je još jedno od vaših
pretjerivanja. Naime, da vam navedem još jedan primjer koji je tu nadohvat ruke, sudbina revolucija uopće
ne ovisi od toga. Poznato je da Freud ...
– Nemojte – sporo mu upade u riječ Báti – molim vas,
sad mi Freud nije potreban.
– Nije vam potreban? – smijao se Géza Török. – Sada
vam nije potreban! Ponekad govorite poput neke
žene …
Kapija na kući doktora Seidena bila je otvorena. Iz
staklenog hodnika – čija je svjetlost preplavila prednji
dio bašče, grmove ruža, pa je drveće u pozadini iz
mraka izrastalo poput napetih zbijenih sjena – dopirala je nerazgovjetna ali glasna galama. Preko širokih
stepenica i tepiha pričvršćenog blistavim mesinganim
šipkama oni se popeše u stakleni hodnik. U sredini, za
velikim stolom sa izrezbarenim nogama, na kojem se
već poremetio ustaljeni red flaša, cvijeća i čaša, sjedio
je Bandi Sásdi u vojničkoj odori, kraj njega jednooki
Joco sa nabreklim žilama na čelu. Toša je bio u civilu,
u svijetloplavom odijelu koje je izvanredno pristajalo
26.-49.
njegovoj tamnoj puti, njihao se na stolici za ljuljanje
pored velike kaljave peći nalik na kamin, kraj njega na
niskom, tapeciranom tabureu sa x nogama, sjedio je
sažaljivo blijedi dendi Móric Seiden, sa svjetlucavom
iglom u kravati i smeđom knjigom u kožnom povezu u ruci. Oni koji su stajali u vratima čuli su kako
čeznutljivim zagrcnutim glasom recitatora čita:
– Je suis somme le roi d’un pays plouvieux ...
– Princezo, Hebo, natoči mi čašicu tog božanskog napitka – s njemu svojstvenim patosom kao da samoga
sebe parodira čeznutljivo zausti Bandi Sásdi sobarici s
bijelom keceljom, koja pohita u susret novim gostima.
Izgleda, međutim, da joj se u toku večeri Bandi Sásdi
već više puta obraćao, pa je odmah razumjela njegov
ezopovski jezik i nasmiješivši se reče: – Odmah.
U lakiranim cipelama sa visokim potpeticama s ljubopitljivim smeđim očima djevojka se među svim tim
muškarcima kretala tako kao da se zabavlja na račun
ove gospode, ali je i sama sklona da ih zabavlja.
Kao da se i njoj samoj dopadala ova uloga: napola
domaćica, napola služavka u ovoj inače uvijek tihoj
i dosadnoj kući. Báti ne dozvoli da mu uzme kaput.
– Kako se zovete?
– Anuška – s očekivanjem odgovori djevojka.
– Ja sam Báti. Budite tako ljubazni, radije natočite piće
mom prijatelju, kad vas je tako lijepo zamolio – reče
on i odjednom, opet zaboravi svoje neraspoloženje,
postade svjež i vedar. Obradovao se tome što ga je
Bandi Sásdi otuda sa pročelja stola pozdravio djetinjastim ali zlobnim osmijehom kao da nedvosmisleno
kaže: «No, jeli da sam danas u kavani bio vrlo zao
prema tebi». Tamo u pročelju stola, s velikom cigarom
u ruci sjedio je kao na prijestolu. Plava kosa mu je
poput zlatnog pramenja padala na čelo dok je uživao
u obilju finih pića, u divnim čašama i mekim tepisima. Onda na nos natače velike, slikarske naočale te
s blaženim izrazom na licu poče fiksirati pridošlicu,
ali najviše Józsija Bátija. Osmijeh mu je kazivao da je
već dosta popio, ali to je bio onaj stadij kada je iz
sebe naprosto zračio zahvalnost i nježnost, a svakim
pokretom uljudnost i pretjeranu otmjenost. U tom stadiju je imao običaj da čak tri puta upita svog susjeda
sjedi li udobno, pa ako dobro sjedi ne bi li možda htio
još udobnije sjesti s jastukom iza leđa. Báti je već s
vrata, odmah po ulasku primijetio na stolici iza Jocinih
leđa svileni jastuk, pa je smjesta pogodio da je na
ovu inače udobnu stolicu stavljen jedino zahvaljujući
Bandijevoj brižnoj pažnji.
Povrh svega Báti se najviše radovao postavljenom stolu, radovao se i jelu i piću pošto ga je u minulom času
provedenom pored Géze Töröka obuzeo osećaj
41
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
neke beskrajne napuštenosti, zbunjenosti i pometnje,
savladavala ga neka čudna čežnja koja traži cilj, te ga
je ukazani zanos nekog velikog obećanja naprosto
mamio.
Tada Toša odmah ustade i pođe im u susret svojim
mekim, smirenim koracima. Ustao je i bez riječi ostavio Mórica Seidena tako kao da ovaj nije njemu
čitao pjesmu o gorostasnoj djevojci o kojoj je sanjao Baudelaire i čija je svega dva stiha Móric uspeo
pročitati. Nakon trenutačnog kolebanja ustade i on,
te sa otvorenom knjigom u kožnom povezu pođe
Tošinim stopama, ali ga ovaj ne udostoji nijednim pogledom, nije se odnosio prema njemu ni neljubazno
ni neprijateljski, nego kao da ga i ne zamjećuje. Bavio
se samo Gézom Törökom.
U cijelom tom društvu Géza Török je bio jedini prema
kome se Toša ophodio ako ne skromno, a ono uvijek
učtivo i nepristrano. Géza Török se odlično razumijevao u svakovrsna pitanja tehnike i mehanike, pa se
mogao zanimati za mnoge stručne detalje kod Toše,
kome je to takoreći službeno imala biti struka, dok
Géza Török nije bio vezan ni za jednu struku. On
se naprosto zanimao za sve. Njih dvojica su se znala
toliko udubiti u svoje razgovore da bi poslije svega,
kada bi obojica zadovoljni ustali od kavanskog stola,
na njegovoj mramornoj ploči ostajalo mnoštvo crno
obojenih skica prošaranih željeznim traverzama, zavrtnjima i raznim mehanizmima.
Toša je u ratu bio artiljerijski časnik, i premda je Géza
Török usprkos čestim novačenjima zbog bolesti ostao civil, ipak je bio u stanju objasniti Toši kemijski
sastav svakojakih plinova. Tako je i sada Báti čuo
nesvakidašnje riječi: Kloracetofenon, diklordietilsulfid ... On baci pogled na Sásdija koji kao da je živo
pratio razgovor umnih ljudi. Nitko nije umio strpljivije i s većim uživanjem od Bandija Sásdija slušati tuđ
razgovor. On je, naime, volio kad drugi govore i kad
njega ne salijeću pitanjima. U skladu sa stadijem pijanstva u kojem se nalazio, on je otišao tako daleko
da je u svojoj ljubaznoj predusretljivosti napustio
stol i prišao društvu koje je razgovaralo stojećke. Sa
svima se toplo rukovao, ali tamo ostade samo koji
časak jer je razabrao da Toša i Géza raspravljaju o kemijskom sastavu bojnih otrova i njihovom djelovanju
na ljudski organizam, stoga se namrgodi, a potom,
iskrivivši lice kao da mu je žaba uskočila u usta, poviče
neuobičajeno energično:
– Pardon, gospodo, ali najružniji kukac na svijetu
je onaj koji radi objektivnog zanimanja puže po krvavoj koži stvari – oprostite mi zbog loše konstruirane
rečenice – ali ja u svojoj slikarskoj prostoti osjećam
26.-49.
da je skrnavljenje ljudske patnje ako se netko kao s
čačkalicama u zubima zabavlja među bojnim otvorima.
To reče, okrenu se i sjede na svoje mjesto. Toša se
nasmija, ali ga Géza Török, koga je već maločas
svečano topli Bandijev stisak ruke zbunio isprati ljutitim pogledom.
– Zar ste zaista preživjeli napad sa bojnim otvorima –
ponovo se obrati Toši, dok je Bandi s pročelja stola iza
njegovih leđa ponovno veselo rukama mahao Bátiju,
otvorenim dlanom jedne ruke označavajući: ama ostavi ih, a drugom, koju je savijao prema sebi također
vrlo brzim pokretom kazivao: Ovamo, hajde, ovamo.
U međuvremenu baci jedan pogled i na Jocu, koji je
sjedio pored njega; bio je natmuren, a ne neveseo
kao inače. Vidjevši da se Báti približava, Bandi brzo
privuče pored sebe jednu stolicu, te kroz smijeh jednom rukom pokaza na pripremljenu stolicu a drugom
rukom pomilova Jocu po licu: – Nasmij se, Jocooo! – I
smjesta do vrha natoči vina u Jocinu, Bátijevu i svoju
čašu. Prije no što je sjeo, Báti posegnu za punom
čašom i jednim potezom je iskapi do dna.
– Eto, Hebo – obrati se Bandi Sásdi Anuški koju je
uhvativši za ruku prisilio da sjedne za sto između
njega i Joce. – Eto, Hebo, ovo je moj prijatelj – on
pokaže na Bátija – danas je ovaj levit u žaketu grozno
prestravio sve Židove i inovjerne debeljuškaste ćifte
u Gradskoj kavani. Hebo, zašto mi ne vjerujete da je
ova bijela kecelja pred vama samo svjetovna iluzija,
možda smo svi mi nedostojni da s vama sjedimo za
istim stolom. Znate, Hebo, ja ne volim narod jer sam
vidio kako sinovi naroda nogama cakaju šugave rage
što posrću na snijegu, te gladne kukavne životinje
izgubljenih očiju batrgale su se po brdima kroz smetove za našim trupama, mogao si im prebrojati sva
rebra, odmah da kažem, ni sinovima naroda nije bilo
mnogo lakše nego gladnim i šugavim konjima što su
se vukli za njima, ali šugavi konji se nisu smijali patnjama sinova naroda kada su na stotine, gonjeni dizenterijom skoro svaka četvrta sata, s rancem na leđima
i s puškom o ramenu čučali na snijegu, ne, konji se
nisu smijali, oni su nas samo gledali svojim krupnim
tužnim očima, međutim, Hebo, ja sam vidio sinove
naroda kako se grohotom smiju, cerekaju tome što se
izvrnuo neki jadni šugavi konj, štoviše, vidio ne samo
to kako se grohotom smiju nego i to kako cokulama
cakaju jadnu životinju na izdisaju, udarali su je premda ih ona nije taknula, nije im smetala jer dokle god
je mogla vukla je komoru koja je sinovima naroda
donosila provijant. Često sam gledao kako iz čista
mira cakaju kukavne životinje što su lipsavale, stoga ti
42
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
velim, to velim i tebi, prijatelju moj, prijatelju naroda,
neuhvatljivi Bože, ja nisam krvoločan, ali kad god bih
video kako čovjek bezrazložno nogom u trbuh udara
na smrt izmučenu životinju, smjesta me je tamo obuzimala želja da potegnem sablju i da ga na licu mjesta
sasiječem. Ne volim narod jer sam vidio sa kakvim
divljačkim zanosom razbijaju sve što se dalo razbiti u
kućama drugih siromašnih seljaka, u kućama rusinskih
seljaka, vidio sam, Hebo, a i ti si to vidio, ti demagože,
mili moj prijatelju, kako se upravo prije tri mjeseca
dvanaest pješaka, najčistokrvnijih Mađara, dobrovoljno javilo da jednim plotunom pokosi dvojicu dezertera koji su uhvaćeni i vraćeni. Ne mislite, Hebo, da sam
sujete radi večeras ponovo prišio svoje poručničke
zvjezdice, ne ja sam htio demonstrirati protiv ovog
svog prijatelja koga volim, htio sam demonstrirati, eto,
protiv njega. I protiv naroda koji ne volim.
– I ja bio nazočan tom strijeljanju – klimnu glavom
Báti odgurnuvši čašu, uozbiljeno se okrenu prema
Bandiju i uhvati ga za ruku. – Nisam ni primijetio da si
prišio zvjezdice, pa sad više ne mogu skinuti pogled
s tih omraženih zvjezdica. Znaš, Bandi – nastavi on –
u drugim prilikama možeš govoriti šta god hoćeš, ali
sada, ali danas ne mogu podnijeti časničke zvjezdice
na tvom ovratniku. Ne podnosim ih jer i ja mislim na
onu dvojicu strijeljanih vojnika, na jadne vojnike koji
pokopani leže u zemlji na prostorima sedam država,
i na one vojnike koji su u nemoćnom očaju cakali
jadne uboge konje što su lipsavali u Bukovini kuda su
ih, možda kao i njih same, doveli s pašnjaka prostrane
mađarske ravnice. Ne podnosim te zvjezdice – skoči
Báti prebledevši.
– Čuj me, prijatelju, prijatelju – Bandi ga uhvati za ruku
– čuj, nemoj fantazirati! Heba mi je svjedok: rekoh
ti, ne volim narod, ali jesam li time rekao, volim gospodare naroda? Jesam li, osim toga, makar ijednom
riječju rekao, ne volim svog prijatelja Józsija Bátija?
Jednim pokretom Bandi Sásdi skine vojničku bluzu,
zgužva je i uz širok osmijeh pruži Bátiju:
– Evo ti je! Na! Ali samo stoga što mi je toplo – doda
ponosno.
– Hebo – zatim nastavi već u košulji – ja sam jedno
siromašno mazalo, prijatelj jesenjeg drveća purpurnih
krošnja, ćutljivog drveća i širokih bokova ispunjenih
obećanjem plodnosti …
Za svega nekoliko minuta otkako je Bandi odbacio
vojničku bluzu, Báti je sam samcit popio punu bocu
vina. Takav mu je bio običaj. Brzo, jednu za drugom
prazniti pune čaše.
– Baš se tužno zabavljate – iznenada začu Anuškin
glas.
26.-49.
– Jadnica – reče Bandi Sásdi mahnuvši glavom prema
praznom mjestu gdje je maločas sjedila djevojka –
čitav sat je dižem u zvijezde. Spašava me to što znam
tko je ona. Ako je u mislima izlučiš iz njene tužne
sobaričke crnine i gnusnih industrijskih proizvoda koji
joj sakate noge, pojavit će se pred tobom s ogromnim
karličnim kostima, sjajnom golom kožom, sa koralnim cvijetom za uhom i lakim pojasom oko bokova
Gogenov san – Noa-Noa. Mene spašava što to znam.
Međutim, zna li ona to? I da li to zna onaj trgovački
pomoćnik koji je truje šlagerima?
– Može da je zatruje i nečim drugim – ogorčeno
primijeti. Joco, te jednim odlučnim potezom strgne
ovratnik koji ga je stezao, štoviše, raskopča i gornju
dugmad na košulji.
Na to sva trojica razdragano navališe na piće. Bandi je
želio svima natočiti, pomažući im čak i čašu prinositi
ustima.
– Tošo, dragi prijatelju – odjednom vikne u pravcu
peći gdje je Toša, oslonjen o kaljavu peć, slušao Gézu
Töröka koji je baš u tom trenutku određivao mjesto
Ernsta Machaua u povijesti razvoja znanstvene misli.
Tamo se vrzmao i Móric Seiden, ali Toša se tako oslonio na peć da mu skoro bio okrenut leđima.
– Tošo, zar me ne čuješ, ta dođi ovamo, sjedite za stol
– navaljivao je Bandi.
Smijući se, Toša pokretom ruke smiri Bandija da ne
galami, još nekoliko minuta ostadoše tamo u uglu zadubljeni u razgovor, a kada svi posjedaše za stol Báti
čak i u pripitom stanju zapazi da je Móric Seiden vrlo
uzrujan. Lice mu je bilo bljeđe nego obično, a nosnice
su mu naprosto podrhtavale. Krvavocrvene usne bile
su mu stisnute u tanku liniju, a na njegovim upalim obrazima nije prestajalo vrlo uočljivo pulsiranje. Nasmijana lica Bandi Sásdi svima natoči čaše do vrha. Samo
Géza Török svoju prekri dlanom, dok su svi ostali pili.
Ovoga puta je pio čak i Móric Seiden, što je vrlo neprijatno kosnulo Bátija: Točno tako kao i on, Móric je
naiskap praznio svoju čašu.
– Eto, bio je rat, ali smo opet zajedno – kliknu Bandi
Sásdi. – U svijetloj, mekoj i toploj sobi, na udobnim
stolicama!
– Noćas me je iz sna trgnulo štektanje mitraljeza –
nasmija se Toša. – Mačke su orcale po našem tavanu.
– Ja sam pod perinom sanjao da me je zatrpala granata – tiše se nasmija Bandi Sásdi. – Bogme, dragi druže
József, ti ne znaš šta je onaj pravi ... radije bih bio godinu dana na ruskom frontu negoli nedjelju dana na
Doberdou.
- Uvijek me je čudilo – Géza Török se iznenada obrati
Móricu Seidenu – uvijek me je čudilo kada su vojnici
43
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
koji su bili na fronti u mom društvu pričali o unakrsnoj vatri, streljačkom stroju, rovovima, kraterima od
granata ko o nekim svakodnevnim stvarima. Premda
u Wallensteinovo vrijeme nisu znali za unakrsnu vatru, niti pak za rovovski rat, distanca između naših
doživljaja ne bi bila veća nego kad bih sad za istim
stolom sjedio sa riterima iz Wallensteinova doba. U
stvari, kao da su oni, koji su zajedno odgojeni u jednom istom razdoblju u posljednjih pet godina živjeli u
dva različita svijeta.
Ali umjesto da nastavi razgovor sa Gézom Törökom,
Móric Seiden – na njega se, kao na domaćina cijele
večeri, izuzev samog Géze Törökija, nitko nije osvrtao, svi su već svikli na to da ga nekako trpe u društvu,
a to nije mogla izmijeniti ni okolnost što su bili njegovi
gosti, premda je dužnost domaćina u stvari obavljao
Bandi Sásdi – Móric se opet obrati Toši koji je razgovarao sa Jocom.
– Tošo, znaš li ti Bélu Balázsá?
– Što će ti on? – upita Toša s grimasom i opet se
okrene prema Joci.
– Što mi to kažeš, Joco! Pa to je vrlo zanimljivo! Vi ste,
dakle, sigurni da će doći Srbi?
– Što? – iznenađeno upita Bandi Sásdi, jer pored njega Báti odjednom prasnu u smijeh. No, Báti se i dalje
smijao. Naime, dogodilo se sljedeće: na spomenuto
Tošino pitanje Joco – koji je nakon skidanja okovratnika postao mnogo prijazniji iako mu je na pepeljastom
licu cijele večeri titrao neki neobičan, dostojanstven i
suzdržljiv izraz – odgovori šapatom:
– Sigurno, u četiri oka ću ti reći više!
Samo je on, Báti zapazio Jocino šaptanje i diplomatsku gestu kojim je propratio svoje riječi, kome su
već i sada ta činjenica da tu među njima dva čovjeka
na «nacionalnoj osnovi» čuvaju neke posebne tajne,
učini komično anakronom. Neobično je u svemu
bilo samo to što se Toša nije čak ni nasmejao nego je
zamišljeno pripalio cigaretu i sa izvesnim isčekivanjem
ispitivao Jocino lice koje je postalo tajanstveno.
– Ja sam ... ja sam često bio sa Bélom Balázsom u
Pešti – opet se Móric Seiden obrati Toši.
Opet se Toša nevoljno okrene i svojim sivim očima
nekoliko trenutaka se nijemo zagleda u lice Mórica
Seidena. – Lažeš – reče zatim mu smjesta okrenuvši
stolicu na kojoj je sjedio, okrenu leđa.
– Molim te, Tošo ... molim te ... Tošo, molim te – Móric
Seiden poče gušiti, glas mu zadrhta, ali nastavi govoriti premda mu je preplašeni pogled pri tome lutao
od lica do lica, on svoje riječi opet uputi jedino Toši:
– Htio sam reći tek toliko da se na osnovu sličnih
promišljanja, o kojima je govorio Géza Török, dobro-
26.-49.
voljno javio i sam Balázs. Ako mi ne vjeruješ, pročitaj
njegovu knjigu koju je o tome napisao: «Idi i ti patiti». Nije htio da u velikim, sveopćim patnjama bude
izuzetak, htio je da u njima i sam sudjeluje ... što već
potvrđuje i sam naslov knjige, molim te lijepo.
Toša, koji je bio već čestito podnapit, ovoga puta
se čak ni ne okrenu, kao da ove riječi u stvari nisu
bile njemu upućene, te mu široka pleća ostadoše
nepokretna. Móric Seiden je oborena pogleda, s
iskrivljenim osmjehom oko usana nijemo sjedio nekoliko trenutaka, a onda ustade i jednim vrlo ćoškastim
pokretom dohvati bocu i natoči vino u sve čaše. Ali
ruka mu se ne htjede pokoriti volji toliko da je tamnocrveno vino pored svake čaše – negdje i u velikim
količinama – poteklo po stolnjaku od bijela damasta.
– Pa onda ... onda ... pijmo! – Móric Seiden pokuša
da bude najglasniji i ne čekajući nikoga opet do dna
iskapi svoju čašu. Ostali ga s čašom u ruci pogledaše.
– Zašto ne pijete? – trudio se Móric mangupski nasmijati odlažući čašu, ali u istom momentu blijed kao
kreč, prestravljeno prinese ruku ustima i žurno odbatrga do vrata.
– Ne podnosi vino, nismo mu smjeli dozvoliti da ga
pije – odmahnu glavom Géza Török, ali Toša samo
slegnu ramenima.
– Taj Balázs ... u tom njegovom činu ima nekog patosa. Ali sam počinilac nije smio o tome napisati knjigu,
zar ne, prijatelju moj – obrati se Bandi Sásdi Bátiju,
čija ga je ćutljivost – Báti je inače, u drugim prilikama
kad se pilo odviše bio govorljiv – pomalo zabrinjavala.
– On sam ni u kom slučaju nije smio napisati knjigu
o tome – složi se s njim Báti, a onda upućujući riječi
Gezi Töröku nastavi – Geza, vi ni ne znate, kako Bandi ima jako izoštrene sigurne instinkte. Ne čudi vas
što je i sada pogodio tamo gdje treba, točno u cilj.
– Ostavimo se raspravljanja, dosta je kojekakvih diskusija! – reče Bandi. Naglo tronut, u želji da oko sebe
vidi samo prijateljska vedra lica, on se okrenu prema
Móricu koji se u međuvremenu vratio. – Molim te,
dragi prijatelju, pročitaj nekoliko lijepih pjesama za
osvježenje.
Móric Seiden, kome se djelomično već povratila normalna boja lica, za trenutak je oklijevao ne želeći da
mu se dalje rugaju. Međutim, iz Bandija je naprosto
zračila iskrena dobronamjernost.
– Jedino ako ostali nemaju ništa protiv toga – reče
življe, premda još nesigurno.
Ali, u tom trenutku kao da se baš sve zavjerilo protiv Mórica, jer se na vratima otvorenim s bukom, u
širokom kišnom mantilu, sa šeširom podignutim u vis
velikim zamahom, pojavi razbarušeni Fluck.
44
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
– Sedmorica, zajedno sa mnom sedmorica, kao sedmorica zlikovaca! – uzvikne on te, s takvim koracima
i takvim izrazom na licu kao da kreće na presudni
viteški turnir, pođe ka stolu.
Flikov urlik: sedmorica nas je! – probudi sobaricu
Anušku koja je pomalo razočarana zadrijemala u susjednoj sobi. Bučni dolazak novog gosta natjera je da
pohita u susret pridošlome, da mu prihvati kaput.
– Pozdravljam te, ženo! Viknu Fluck malo uzmaknuvši.
– O, pa ti hoćeš moj kaput? – reče Fluck i skine kaput
te ga zajedno sa šeširom baci na jednu udaljeniju stolicu. Mantil i šešir padoše na pod. Djevojka, koja se
malo uplašila ovog neobičnog čovjeka, priđe tamo da
ih podigne, ali je Fluck, kao da mnogo zavisi od toga
da li će tako ostati, stade moljakati:
– Ostavi, ostavi sve to tamo gdje je palo, vjeruj, sve
treba tamo ostaviti gdje je palo.
Anuška, u bijeloj kecelji, polako se povuče, ali ne
uđe u drugu sobu nego se radoznalo zaustavi pored
dovratka.
– Dragi moj Józsika – kliknu Fluck, dohvati stolicu na
koju je maločas htio baciti kaput i prinese ga stolu
pored Bátija. – Strašno ali, ipak i divno što ste došli.
Strašno, ali ja sam već sinoć znao da ćemo se ovdje
naći. Svi ćemo istrunuti, u nama su se zametnule izvjesne klice, klice raspadanja koje evo već vladaju,
prekrivaju zidove, podrume, krovove. Gospodo moja
– obrati se on cijelom društvu – ja sam pijan, savladao
me je čas duboke gorčine. Tošo, ti se ceriš, vidim kako
se ceriš, lako je tebi, ti si samo lakomislen, ali ja sam
postao lakomislen premda po prirodi to nisam. Bandi,
Bandi Sásdi, prijatelju u gorčini, jedino me ti razumiješ,
nas dvojica ... Józsi, vi ste mi također sumnjivi, sumnjivi ste mi čak i onda kada zajedno morfinizirate s Bandikom. Vi ćete nas još iznevjeriti. Vi ... ne, ne, nikoga
neću vrijeđati. Čak ni tebe Géza Török ... Aj, Géza
Török, reci mi da li si ti ikada, drhteći od zime, a još
više od nekog divljeg, neukrotivog nutarnjeg jada,
dva sata stajao pod prozorom, ne, pred nekom kapijom, sedam puta s rukom na kvaki i sedam puta je
povlačeći da bi se najzad, u nekoj tamburaškoj krčmi
za prljavim stolom osvijestio tako što ti se smrdljiva
petrolejka s garavim cilindrom nad glavom učinila kao
Mjesec smrti? Oprosti mi, nisam htio uvrijediti te ovim
pitanjem, ti vrlo dobro znaš, ponekad me spopadne
strast za recitiranjem. Oprosti mi, i moja duša, moja
duša ... ne, ona je jedina koja mi nikada neće oprostiti.
Móric Seiden je ostao stajati nasred sobe, upravo
ondje gdje se zatekao u trenutku kada se pojavio
Fluck i kada je krenuvši po knjigu da iz nje čita pjesme
zastao, međutim, Toša je vrškom jezika vlažio rubove
26.-49.
usana i smještajući se uspješno nastojao da pažnju
Anuške, koja je dokono stajala u vratima, skrene sa
ovog bučnog društva.
– Dragi moj Józsika, dokaži nam da nas nećeš
iznevjeriti. Ako si zbog Bandija zavolio čak i morfij,
sada pij meni za ljubav, pij dok ne prokisneš, dok ne
odbaciš i posljednje ostatke svog lijepog razuma, jer
inače pri zdravom razumu nikad nećeš moći shvatiti i
u srcu sačuvati mene jadnog luđaka, bezumnika. Jer
ja ti još danas moram povjeriti velike i strašne tajne. –
Što je ovo? – on podiže jednu flašu. – Ne, to nije ništa
... Rakije. To je to ... cointreau, to je dobro.
Fluck stavi pred sebe dvije čašice za rakiju, napuni ih i
jednu pruži Bátiju, a drugu ispi sam. Onda opet natoči
i opet potegnuše. Upravo kad su se spremali potegnuti i treću čašu, Bandi udari šakom o stol:
– Zar ja nisam tu? Kako da vam kažem, ne valja vam
posao. Rakija čovjeka samo istrijezni ... Nego, dajte
mi tu flašu, spremiću vam jedno takvo piće da će vam
suze briznuti iz očiju.
Bandi Sásdi skoči sa stolice, maločas zapaljenu cigaru
tresne o pod, natakne naočale, pokupi sve flaše sa
stola i stavi ih pred sebe. Potom se prividno uozbilji
kao da se silno zamislio i kao da ovaj postupak za
koji se pripremao iziskuje bog te pita kakvu pažnju i
iznimnu stručnost. Zasukao je čak i rukave od košulje
i zaredom pomirisao sve flaše. Iz svih flaša što su mu
stajale na raspoloženju počne u tri čaše, koje je stavio
pred sebe, točiti bijelo i crno vino, zatim rakiju i na
kraju rum. – Time su pojili vojnike prije juriša! – uzviknu – dalje puneći čaše – a zatim strukom karanfila
izvučenim iz jedne vaze posebno promiješa sadržaj u
svakoj čaši. Pobožnom strpljivošću i predanim pogledom Fluck je pratio svaki Bandijev pokret.
Napitak Bandija Sásdija je i te kako djelovao. On sam
je prvi iskoraknuo iz stadija blagosti, rastrgnuo košulju
i razdrljenih grudi jurio tamo-amo, grleći čas Tošu, čas
Jocu, čas se s njima prepirao zbog njihovog «hladnog
izraza na licu». Tepih za tili čas bi prekriven razbijenim
čašama, a stol prevaljenim flašama, jer je Fluck na
pročelju stola gdje su stajale boce širokim pokretima
ruke izjavio da nije dostojan čak ni jedne tamburaške
krčme. Baš kad se Báti, koji je također uvelike bacao
opuške od cigareta na pod, temperamentno trudio nešto objasniti Flucku, pred njih pobjedonosno
stade Bandi sa dvije svoje zlatne časničke zvjezdice
na dlanu; u narednom trenutku se sva trojica zagrliše
te onako ruku pod ruku pjevajući krenuše pod vodstvom Bandija Sásdija. – Hop – reče Bandi Sásdi kad
ova trojka stiže pred Gezu Töröka. – Monsieur le petit burgeois, s’il vous plait una serenata. – Géza Török
45
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
zgrožen nad alkoholnim vonjem razvaljenih usta koje
su mu se primicale htjede ustati, ali ga Bandi Sásdi
prisili neka ostane sjedeći na stolici, te uz Fluckovu i
Bátijevu pratnju poče pjevati.
Mrtvaca izneše nasred dvorišta,
Nikoga nema da za njime rida,
Sad se vidi, morila ga muka,
Nikog iznad njegova sanduka.
Joco, koji je u međuvremenu i sam isprobao Bandijev
način pripremanja pića, ležao je nauznak na tepihu
rukama stavljenim pod glavu, pa sva trojica odjednom zapaziše da on pjeva, te ma kako da bijahu pijani zagledaše se u čudu jer nijedan od njih nikada
nije čuo Jocu pjevati. Ali se Joco nije ustručavao nego
je dalje nastavio pjevati i to jednu slavensku pjesmu:
– Lijepa naša domovino ...
Bandi Sásdi je bio van sebe od zadovoljstva. Čak i
Joco pjeva!
– Joco, dušo, što to pjevaš?
Joco mu, međutim, ne odgovori, pogledom uperenim u strop, s rukama pod glavom, sam sebe je ljuljao
nepokolebljivo, pjevajući dalje.
– Tošo, ti znaš hrvatski, šta on to pjeva?
Tošo se nasmije.
– Našu nacionalnu himnu.
– Našu? Pa on ne pjeva mađarski – začudi se Bandi.
Tada se podiže Joco.
– Hrvatsku nacionalnu himnu, gospodo moja! – reče
on i htjede se ponosno isprsiti, ali mu noge otkazaše
poslušnost pa bi prisiljen brzo sjesti za stol.
– Gott erhalte je glazbeno mnogo ljepša, upravo je
vrlo lijepa – reče Fluck – ali šteta što je postala nacionalnom himnom, jer kakve veze ima glazba s nacijama. Ili: kako čizma dospijeva na stol?
Bandi Sásdi opet sjedne u pročelje stola, ali se sad već
počne nasilnički ponašati. Kad god bi podigao čašu
zahtijevao je da i svi ostali piju. Čak je i Géza Török
svaki put čašu morao barem prinijeti ustima, a kad
Bandi Sásdi jednom primijeti kako se sa zimskim kaputom preko ruke šulja prema vratima, skači kao tigar
s mjesta, pritrči vratima i okrete ključ u bravi. Géza
Török zatraži pomoć od Toše, ali ovaj znajući Bandija, čak ga i ne pokuša u bilo što uvjeriti, nego počne
smirivati Gezu Töröka.
– Golubice, golubice – odjednom viknu Báti koji je
nesigurno koračajući svojim kratkim nogama kod vrata uhvatio za ruku djevojku što se otimala vodeći je
k stolu. – Golubice, golubice, pij i ti. Ali mi prije toga
reci kako se zoveš! Pa da, već si rekla, Anuška, je li?
26.-49.
Anuška, ej, lijepog li imena, tako meko, tako podatno,
tako toplo.
I Anuška je morala piti. Njeno tamnoputo lice se zarumeni. Tada joj priđe, Toša uze joj čašu iz ruke i kroz
osmijeh reče:
– Pazite, naškodit će vam.
U tom ustade Fluck, koji je zario glavu među ruke i
sjedio s glavom položenom u Bátijevo krilo:
– Józsika moj – poče zaplićući jezikom potom
podigavši prst viknu. – Otkrio sam tajnu, otkriću vam
jednu tajnu. Pogledajte ovu crnokosu djevojku i recite: ne liči li vam ona na nekoga: Ne liči li vam na
vašu majku. Ne liči li na jednu staru sliku Madone iz
XV. stoljeća?
Toša, koji je još uvijek ondje stajao, nježno uhvati za
bradu Anušku koja se umiljavala i kikotala. Bandi Sásdi
se zagleda u djevojku.
– Nije istina, ne liči na moju draganu, moja dragana ...
Onda skoči i šakom zaprijeti Flucku.
Fluck je, međutim, sve upornije ponavljao.
– Da, ona liči i na tvoju draganu, svaka žena je sveta,
sve su iste, i sve liče jedna na drugu, liče jedna na
drugu.
Bandi Sásdi ščepa Flucka za gušu.
– Povuci riječ! Povuci riječ!
– Ama, Bandi – upadne mu u riječ Báti – Bandi moj,
šta te se to tiče, pa ti i nemaš dragane ...
Bandi Sásdi oslobodi Fluckovu gušu i gurnuvši Bátija
u stranu naglim pokretom otvori jedan prozor prema
bašči.
– Gnusni svijete bez mašte, idem ja k drveću, idem
k drveću – viknu on te onakav je bio, u košulji s
razdrljenim grudima iskoči kroz prozor u vrt. Svježi
naglo nadirući hladni noćni zrak na trenutak smiri galamu. Svi su ga udisali punim plućima.
Tada se Móric Seiden plašljivo prikrade u kut gdje je
Toša već vrlo intimno sjedio pored Anuške, pa i sam
sjedne s druge strane djevojčine, te onako kako je to
Toša toliko puta učinio te večeri, i on uštine Anušku u
obraz. Djevojka skoči i ljutito odgurnu Mórica.
Báti tada vide kako Toša hvata Anušku za ruku kao
da je kani zaštiti, te je od stola s pijanim društvom odvede do otomana pored zida, ne mareći pri tome ni
za trijeznog Gezu Töröka i ne osvrćući se na ostale,
počne djevojku milovati i s vremena na vrijeme zasmijavati.
Báti spusti pogled prema podu i odjednom, neposredno kod svojih nogu ugleda Mórica Seidena kako
puzeći četveronoške sakuplja odbačene opuške cigara, cigareta i krhotine razbijenih čaša. I dok je tako,
odozgo gledajući promatrao kako ovo tanko malo
46
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
tijelo u svom tamnoplavom odijelu besprijekorna
kroja i s zasljepljujuće snježnobijelim okovratnikom,
puže po ovoj velikoj sobi u strašnom neredu, vjerojatno pretpostavljajući da ga nitko ne zamjećuje, od
odjednom pogodi suštinu: Móric, poput dječačića
koji je u očevu odsustvu bio nestašan, nastoji ukloniti
tragove svojega nedjela. I tek sada Bátiju dopre do
svijesti: Móric Seiden, koga su u davoskom sanatoriju
učili higijeni, cijele večeri sjedi u ovom gustom dimu
nasilno sabijajući u sebe jaka vina. Tek sad mu kroz
pijanu glavu sine zašto je Fluck rekao: strašno je što je
ovamo navratio. Podiže pogled, a otuda ga je, desno
od peći naspram njega, iz jednog venecijanskog zrcala promatralo vlastito lice sa razbarušenom kosom
mlohavih crta i crnim prazno buljećim očima. Bátijev
pogled ponovo pade na prste desne ruke Mórica Seidena ispružene po debelom tamnocrvenom tepihu
– veliki luster sa stropa je jasno osvjetljavao šiljate,
uglačane, duge i prema unutra zavinute nokte te
bijelu manžetu koja je kliznula kod zgloba – bila je
to tanka, uska ruka sa jasno ocrtanim žilama i dugim
prstima.
Móric Seiden skoči snažno vrisnuvši, suze mu
potekoše niz obraze i zaustaviše se u uglovima
mršavih usana. Prst obmota maramicom i stade ga
tresti jaučući usput. Báti je stajao pred njim blijed, ali
ipak hladno reče:
– Oprostite ... Nisam mogao ni pomisliti da tu netko
pretura, slučajno sam vam stao na prst.
Iz bašče se začu bjesomučan pseći lavež. Móric Seiden prestade jaukati, svi podigoše glave i pretvoriše
se u uho. Premda vjetar više nije puhao, napolju se
grmlje treslo, kršile suhe grančice, lišće šuštalo, a
povremeno se čuo teški topot brzih koraka.
– To je sigurno Bandi – javi se Toša s divana – igra se
fauna ili satira – nastavi objašnjavati Gézi Töröku, koga
je – tko zna zašto – sad salijetao Fluck, neprekidno
mu dokazujući da ga je uvrijedio stostruko ga moleći
neka mu to oprosti.
Móric Seiden je još uvijek mahao ozlijeđenim prstom, zavijenim u svilenu maramicu, a onda iznenada
zabrinuto poviče:
– Bit će još nevolje s tim psom, uvijek ga držimo na
lancu, jako je bijesan ...
- Nije istina, Móric, nije istina – zagrmi glas Bandija
Sásdija, nakon čega se na prozoru pojavi njegovo
blistavom pobjedom ozareno lice. Razbarušena plava
kosa mu je u pramenovima padala na oznojeno čelo
svijetlo od bisernih kapljica znoja, a grudi su se nadimale. – Nije istina, Mórice, psi su čestita stvorenja.
Malo me je ujeo, naime, isprva nije vjerovao mojim
26.-49.
riječima, ali kad je vidio da ga puštam s lanca, postao
mi je prijatelj, i gle, kako se, kao u viziji nekog proroka, to sretno stvorenje veselo skakućući ovdje igra,
vuk na strani čovjekovoj. Neuhvatljivi Bože, pogledaj
ovamo!
Da bude što uvjerljiviji Bandi Sásdi odjednom zakevće,
na šta mu uzvrati lijepi, dugonosi vučjak blistavo zelenih očiju mahnitajući od radosti što je slobodan. Ali
tek što se društvo primaklo prozoru, Bandi jednom
zviznu, viknu «hop» pa se zajedno sa psom uz veliku
buku izgubi u mraku. Opet se njihovim tragom začu
lomljava grana i padanje suvaraka. Jedino je Joco sa
zapaljenom cigarom u ruci spavao, s glavom oborenom na stol.
– Što je sa zanosom pijanstva? – Báti se obrati
Flucku, koji je prestavši se ispričavati Töröku, baš
tada provlačeći svih pet prstiju kroz kosu, očajnički
objašnjavao nešto u nekoj njemu samome neshvatljivoj zbrci misli. Polazište mu je bilo da bi sve ljude
trebalo spasiti, krenuvši otuda na neki tajanstveni način
on je stigao do zaključka kako većina ljudi nema sluha
za glazbu te da će vjerojatno čak i kad nastupi sudnji
dan još biti ljudi koji neće razlikovati zvuk klarineta
od zvuka oboe, stoga neka mu sad Géza Török kaže
kako je onda moguće sveopće iskupljenje koje treba
obuhvatiti cijelo čovječanstvo? Pošto je ovaj razgovor
odnosno problem potpuno okupirao Flucka, Báti mu
donese jednu bocu i dvije čaše. U međuvremenu u
bašči se buka samo povremeno stišavala, čas se čuo
kliktav Bandijev glas, čas uzbuđeni lavež psa, dok su
istovremeno siloviti šum protresenog grmlja i krckanje
grančica davali poseban divlji kolorit buci koja je iz
mraka prodirala ovamo unutra. Toša ustade s divana
i puštajući da Anuška prođe prva, stavljajući usput
upaljenu cigaretu u pepeljaru na stolu, svojim mirnim,
nehajnim korakom nestade s djevojkom u susjednoj
tamnoj sobi. Móric pritisne čelo na obojeno prozorsko okno koje je gledalo u bašču.
– Dragi moj Fluck – isprekidano provali iz Bátija – vi
ste bili u pravu, možda večeras zaista nisam bio još
odrastao, ali šta se to sad dešava? ... Mrziti, ljutiti
se, bjesnjeti, očajavati, da, čak ni očajavati nije tako
strašno kao gnušati se. Vjerujte mi, Fluck, gnušanje je
najbjednije, najkaljavije osjećanje. Na žalost, nisam
toliko pijan ...
– Hajdemo, hajdemo – reče Fluck i zagrlivši Bátija
odvede ga u drugi ugao sobe, do divana na kome je
ranije Toša sjedio s Anuškom.
– Fluck, dragi moj Fluck...
– Józsi moj – reče Fluck i svojom rukom koja je zaudarala na duhan – zapuši Bátijeva usta – Józsika moj,
47
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
radije ćutite. Naime, vi biste opet nešto htjelikazati o
svojoj duši?
– Da – šapnu mladić – o svojoj duši...
– Ja ne bih želio – nastavi Fluck – da se sutra i zbog
tog morate stidjeti. Kada je čovjek pijan, onda smij
govoriti samo o javnim kućama, o financijskim pitanjima, jelu i sličnim stvarima, ali nikako o iskupljenju, o
klarinetu i o duši ...
Fluck ostavi Bátija i bacivši jednu čašu o plafon iz punog grla poče se derati:
– Amo k stolu, dođite svi ovamo! Ho-ho-ho-ho-ho!
Hojojo! Joco, probudi se! Józsi, naprijed, pijte, gle,
Toša je već zakopčao šlic ...
Odista, Toša se upravo u tom trenutku vraćao, on
dohvati maločas ugašenu cigaretu sa pepeljare,
pripali je i na Fluckov poziv komotno sjede za stol.
Ubrzo se tu našao i Móric Seiden, desna ruka mu još
bješe zavijena u svilenu maramicu, stoga lijevom dohvati jednu flašu i natoči u čaše. Između njega i Toše,
s glavom oslonjenom na stol, sjedio je Joco, koga ni
Fluckova dreka nije mogla probuditi iz slatkog sna. Svi
već htjedoše prinijeti čaše ustima kada Fluck jednim
gromkim povikom «Stoj!» zapovjedi, neka svi malo
pričekaju.
– Ovim pozivam sve prisutne da priredimo jedno
takmičenje koje će biti dostojno nas – poče Fluck s
čašom u ruci – kako nismo na jedan jedini način vrijedan nas krunisali ne samo ovu večer nego i cijelio
naš dosadašnji život; pravila su sljedeća: svatko smije
govoriti pet minuta i tko za tih pet minuta izrekne
najvažnije, najpresudnije i najbesramnije stvari, te tko
za to vrijeme postigne da barem većina članova našeg
društva pocrveni, ali ne od vina nego od stida i srama,
tome ćemo svečano dodijeliti naslov «najveće svinje».
On se time treba dičiti jer biti najveća svinja među
poluljudima i polusvinjima predstavlja pravu kvalitetu.
Činilo se, u cijelom društvu Fluck je najpijaniji. Dok je
stajao onako zabačeno, čupave glave izbuljeni očiju,
sa daleko ispred sebe ispruženim drhtavim rukama
grčevito stežući punu čašu, više je ličio na luđaka
negoli na pijanog čovjeka. Čak je i Toša izgubio
svoju nadmoćnu ravnodušnost; svatko je od drugog
očekivao da nekom uspjelom šalom prekine ovu iznenadnu nastalu neugodnu atmosferu.
– Neukusan si, stari moj – najzad reče Toša, ispruživši
ruku za čašom. Ali tada poput udarca bičem glas Mórica Seidena probi tišinu, tako da čak i Flucku, koji je još
uvijek stajao onako izbezumljen, odjednom popusti
napetost te sa iznenadnim iščekivanjem okrete glavu
prema njemu. Naime, Móric Seiden, također crven
kao rak, imitirajući temperamentne, strasne i široke
26.-49.
Fluckove pokrete, držeći u ruci također punu čašu
viknu «Stoj!», a potom se okrenu prema Toši, uzaludno pokušavajući da mu glas zvuči čvrsto, započe
svoju tiradu:
- Fluck želi da te prezre da bi se osjećao većim i jačim
– poče Móric Seiden, te mu odmah kapi znoja izbiše
na čelu. Djelovao je jadno i odbojno, a glas mu je
zvučao nekako mučno i lažno dok je nastavljao: – Ali,
ja hoću da gledam u visine i osjetim svoju sićušnost,
ako ... dolina i planina ... mi ovdje u dolini bez zlobe
odajemo priznanje velikom vitalitetu koji je bolji od
sviju nas, koji tisućostruki okus života ne poznaje iz
pjesama već ga sam kuša ... Svi bismo željeli ono što
umiješ samo ti, Tošo, i ja bih to htio, ali ja; poput vjernog naroda koji se iskreno raduje uzvišenosti svog
kralja, Tošo ...
Móric dalje nije stigao, pošto se Toša s punom čašom
nagne naprijed te skočivši sa svog mjesta snažno baci
punu čašu govorniku u lice:
– Lažeš!
Géza Török je zaogrnuo mantil već onda kada je
Móric Seiden počeo govoriti. Povjerovao je, konačno
će moći neopazice pobjeći. Oprezno okrenu ključ u
bravi zaključanih vrata koja su vodila prema ulazu pod
kapijom i tiho zatvori vrata za sobom. Ali odjednom
– skoro u istom momentu kada je Toša čašu bacio u
Móricovo lice. – Spolja se začu divlji urlik i već u narednom trenutku u sobu upade Bandi Sásdi izbezumljena lica – s bjelozubim vučjakom jezika isplažena od
silnog trčkaranja za njim – u ruci s revolverom uperenim naprijed, tjerajući Gézu Töröka neka se vrati u
društvo. Međutim, Móric Seiden se ni ne osvrnu na tu
divljačku galamu. Krvareći od čaše koja ga je pogodila usred lica, nakon prvog instinktivnog pokreta kada
se sa obe ruke uhvatio za bolno mjesto i kada jednim pogledom preleti preko svog vinom prelivenog
odijela, on se naglo osvijesti i jednim skokom – koji
je bio tako hitar da u međuvremenu razbuđeni Joco
nije imao vremena ni ustati – prevrne Jocu zajedno sa
stolicom i baci se na Tošu. Svi skočiše, ali prije no što
je iko mogao bar ispružiti ruku, mišićavi Toša jednim
jedinim pokretom ramena odbaci Mórica koji je visio
na njemu, to učini tako snažno da je ovaj odletio pod
noge Bandija Sásdija.
Ležeći na podu Móric u spuštenoj ruci zaprepaštenog
Bandija Sásdija opazi revolver, te ga onako iz ležećeg
stava jednim naglim pokretom lako istrgne iz šake čiji
su se prsti sami rastvorili od iznenađenja. Svi pomisliše
da će se Móric smjesta baciti na Tošu, ali ovaj, još uvijek ljutito, razgnjevljeno sklanjajući svakoga ispred
sebe pođe ravno prema Móricu Seidenu koji je čim se
48
Klasje naših ravni
Ervin Sinkó, Subotička predigra
dočepao oružja skočio kao čigra i s revolverom u ruci
zaobišao sto. Kako se Toša korak po korak približavao,
tako je on korak po korak uzmicao.
– Valjda ne mislite da bi se ovaj usudio pucati na
mene? – odmahnu Toša.
Tada je revolver u ruci Mórica Seidena opalio i on se
s okrvavljenom glavom sruši kraj nogara divana. Géza
Török, koji se prvi pribra, pohita k mršavom tijelu koje
je ležalo na podu.
Anuška izvede vučjaka da ga ponovno veže, a onda
– po savjetu Géze Töröka – požuri u policiju do čijeg
dolaska društvo ostade na okupu. Službenim licima
jednoglasno saopćiše samo svoj utisak da je samoubojstvo bilo rezultat trenutne odluke, možda pod
dojmom jedne jedine ideje, čemu, međutim, kako su
i sam naglasili proturječi činjenica što je Móric Seiden
te večeri oko sebe okupio cijelo svoje staro društvo,
dakle, možda se pripremao na nešto.
26.-49.
Napolju je već svitalo kada su predstavnici vlasti
sačinili zapisnik i kada se društvo razišlo. Čak i oni koji
su, poput Flucka i Bátija, neko vrijeme zajedno mogli
ići svojim kućama, čim iskoraknuše kroz kapiju s velikom mesinganom kvakom na kući doktora Seidena,
zaobilaznim putem pođoše sami.
Pred Gradskom kućom već su se okupljali seljaci,
pretežno u vojničkim odorama. Čekali su sastanak
Nacionalnog vijeća odlučni zahtijevati da se Joska
Lajkó pusti na slobodu. Báti ugleda ondje i svog
jučerašnjeg poznanika, krupnog mladog plavokosog
domara Sándora. Zapravo, nije bio među njima, prije
bi se reklo, sa strane je promatrao nestrpljivu gomilu
koja je bivala sve glasnija.
2
Preveo: Lazar Merković
2 Ulomak iz romana Ervina Sinkóa, Optimisták, regény, Novi Sad, 1953.
49
Klasje naših ravni
Franja Petrinović, Na rubu ravnoteže
50.-51.
Na rubu
ravnoteže
FRANJA PETRINOVIĆ
BRONČANI EPILOG ISTINITIH LEGENDI – Pogledaj u rano popodne devedeset i neke godine niz
taj novosadski široki Bulevar oslobođenja i vidjet ćeš
raba revolucije, heroja i ratnika Nikolu, pukovnika u
mirovini, prijatelja Koče Popovića, Koste Nađa i Svetozara Vukmanovića, kako sitnim koracima, s rukama
ispred sebe, poput slijepca, sporo odmiče ka Dunavu.
U rano popodne. Reklo bi se ima prilično nemirnu,
divlju i zlosretnu starost, punu nesporazuma i iznevjerenih očekivanja. Uostalom, kao i zemlja iz koje potječe. Kao i zemlja iz koje potječe još uvijek se bori sa
silama, sa demonima zaborava dozivajući anđele sjećanja. To je tek djelić onoga što ga čini bespokojnim,
što ga primorava na lutanje po otocima pamćenja, nalik izgubljenom putniku u gustoj nepoznatoj šumi. Često nasumice traži i stalno bi nekamo, gdje bi našao
neki put, ugledao svjetlo izlaza. Sklon je pomisliti kako
je, a biva to, izložen povremenim neobjašnjivim trenucima gubljenja svijesti, amneziji u koju na mah propada. Lako bi bilo ako samo zato ne razabire što je bilo,
što jeste i što će tek biti. Sklon je ustvrditi kako se vrlo
brzo oporavlja i tada je još nesretniji. Kao da je još uvijek nekomu dužan, osjeća se progonjenim od neprepoznatljivih povjerilaca. A zna ako nije dužan onda
je nepotreban. Jer samo ga tada zovu, mole i prijete.
Daj vidi ovo, daj vidi ono. Imao bi on sijaset opravdanja, šteta što nema komu ih ispričati. Mada mu svi
kažu, mani se, čovječe, zar sunce ne grije, zar voda
nije mokra i hladna, zar svijet još uvijek ne predstavlja
tajnu. Misli, ničega se ne bi odrekao, čak ni onog što
ga muči i ponižava. Ujutro huli na sve i svakoga, pun
zamjerki što ga nitko ne pomaže kad je potrebno. Navečer se miri sa svim i svačim. I samo zato se teškim
korakom, nalik slijepu čovjeku, gotovo probija kroz
nalete toplote do stana u kojem je njegova pokojna
žena često patila od glavobolja, a njena majka pripremala čajeve. Vjerojatno bi sve bilo sasvim u redu da
bar sluti gdje je pogriješio. To što je bio usamljen, napušten i umoran, bez nade kao i većina drugih ljudi,
nije predstavljalo neki baš veliki problem. Nekako je
izlazio na kraj sa takozvanim tehničkim okolnostima,
kao što je čitav život, manje ili više uspješno, izdresi-
ran i usmjeren, savlađivao gomilu, tko zna kada postavljenih i zaboravljenih prepreka traženja kamena
smisla. To što mu život oduvijek nalikuje muzeju, na
ogromne hodnike, uvijek iste i puste, na skulpture i
slike prekrivene prašinom, poredane u svom zaboravljenom sjaju bez ikakva objašnjenja, što po velebnoj i
hladnoj zgradurini njegova života tumaraju mrtvi heroji i apatični čuvari u iščekivanju mirovine, sve to još
uvijek nije razlogom panike. Što ćemo, to je oduvijek
bila neka svečana tišina kakve nema ni na groblju. Misli. To što mu sin baš nije bio onakav kakav bi trebao
biti, nije predstavljalo neku činjenicu vrijednu golema
živciranja. Koliko je samo onih koji su iznevjerili naša
očekivanja, koliko je samo onih koji nisu iskoristili mogućnosti koje su im pružene. Svaki se novi naraštaj sve
više puni kukoljem, ali sa time je još uvijek moguće živjeti. I okolnosti su takve, nalazio je uvijek opravdanja
za njega, rano je ostao bez brižnog staranja majke,
povodljiv prosto je trčao stranputicama i bogazama
lakovjernosti i lagodnosti. Naravno našao je načina
da mu pomogne oko uspješnog okončavanja prilično
traljavog školovanja, često se pozivajući na svoje ranije zasluge. Kao što su njegove zasluge i stara partijska
prijateljstva bivala dobro odmjerena količina obiteljske srebrnine u zalagaonici njegovog zapošljavanja,
garantom sigurnosti tokom noćnih pijančenja i prepokrivanja kockarskih i švalerskih dugova. Tko bi onda
smogao snage kritizirati ga, suprotstavljati se njegovoj
povremenoj galami, osionosti i bahatosti, tko bi to još
želio osporiti njegovu lažnu i nadmenu uspješnost? To
što mu se kćerka već dvadeset godina uopće nije javljala, što vjerojatno nije mnogo ni mislila o njemu, još
nije video kao valjan razlog da javno proglasi sveopći
bankrot ideala, razaspe sitninu života po ulici i podijelili bakšiš grobarima. Takva je ona, njegove zasluge
su neznatne, ona je oduvijek živjela daleko od njega.
Naraštaj kćerki bez podrijetla, generacija kojoj očevi
nisu bili potrebni, koje ih se uopće nisu željele sjećati,
pamtiti ih. I on se svikao na neprisutnost kćerke. Sam
sa sobom između odsustva i grdnji prisutnosti. A želio
joj je samo reći sljedeće: izgubljeni smo ti i ja, neviđeni i slijepi, nesavršeni i gluhi, nepoznati drugima.
50
Klasje naših ravni
Franja Petrinović, Na rubu ravnoteže
Ipak, nije znao gdje je pogriješio. Dobro, možda je
zaista, ranije nego kod drugih, njega počela izjedati
skepsa i hrđa sumnje i smisla, možda su, ranije nego
kod drugih, njegova uvjerenja pretvorena u prašinu, a
ideali poprimili skramu neostvarenosti i promašenosti.
Tko zna o šta se spotakao patetični projektant budućnosti? Tko zna u kom je trenutku počela podrhtavati
i tresti se ta produžena ruka partije? Ili je samo odviše dugo, predugo, živio boreći se sa nepredvidivim
i nepremostivim preprekama, a da bi mirna srca bio
postavljen među ikone revolucije. Dobro, predugo su
trajale, kao rijeka vječnosti, frakcijske borbe, trvenja i
discipliniranje partijskog kadra, preodgoj neprijatelja
i neistomišljenika. Umori se čovjek od ljubaznih komšija, a kako ne bi od previjanih smutljivaca i ostataka poraženog svijeta. Zar sve ispočetka? Zar nije već
jednom očistio taj novi svijet koji su stvarali i gradili
od kolebljivaca, izdajnika i nediscipliniranih. Zar opet
mora pripasivati stare opasače, čistiti staro oružje i slušati stare priče?
Da, suviše rano, prerano čak, počeo je jednostavno
osjećati, novi je svijet ispao iz ravnoteže, negdje se
u ležištu pomjerio odajući utisak permanentne opasnosti, neke pogubne lažno uspostavljene ravnoteže.
Boje na slikama odavno nisu kakve trebaju biti. Ili je
on u poziciji daltoniste koji ih raspoznaje. Klupe nisu
na svom mjestu, pomjerene tek za koju točku u stranu, zgrade se doimaju sve više iskošene. Sve izgleda
kao pogrešno otisnute novine. Njegovi drugovi su
odavno postali tvornice, poduzeća, knjižnice, seljačke radne zadruge, elektrostrojarske stanice, kulturni
ili dječji domovi, radnička odmarališta, škole. Neki su
čak postali i gradovi, neki brodovi, neki čak i hidrocentrale. Bio je ponosan dok je sa nekog balkona, taj
legendarni diverzant, mogao promatrati Frušku Goru
i zgrade, ulice i tvornice koje su nosile dična imena
njegovih drugova. I šutio, ponosan. I pored svega, još
uvijek nije znao gdje je pogriješio. Ali, usprkos neznanju ili nekom mjesečarskom neshvaćanju, potajno je
još uvijek vjerovao u mogućnost stanovitih popravaka. Recimo, kada bi on, slučajno ili namjerno, svjesno
ili u magnovenju sna, stvari i predmete samo malo
pomjerio, sveukupna slika bi se, više nego savršeno,
vratila na svoje prethodno, gotovo savršeno mjesto.
U ravnotežu.
Sada više nema onih ljubičastih sumraka koji su nalijetali, već u ožujku, neotklonjivo i neurotično. Ostali su
snovi, rituali i navike u tom svijetu nevjerice, sumnje
i inflatornih praznika. Ipak, nema snage predstavljati
se kao ostarjeli disident koji ispod pazuha krije Đilasove knjige. Taman posla. Usprkos svemu, nikako ne
50.-51.
razumije gdje je pogriješio. Dobro, recimo to ovako,
postoji neka opća histerija kraja nekog stoljeća. I recimo da je opet sve nepoznato. Dakle, što ga čeka u
sljedećem. Recimo ovako, sve je moguće. Što ako se
ponovno pojavi drug Stari? Pa opet narodnooslobodilačka borba, odlučno NE Staljinu, pa opet na Goli
otok, pa samoupravljanje, formiraj radničke savjete.
Pa štafeta, ispraćaji u JNA, disidenti, odlučni obračuni s unutarnjim neprijateljima. Tko može jamčiti da je
novi vijek imun od bilo čega? I što sad? Jeste, svaku
večer sanja Starog. Dolazi mu, pomiluje ga po glavi,
i kaže: «Nikola, znam da ti je loše, da se mučiš, znam
kakav ti je život. Znam da osim revolucionarne borbe
nisi ništa imao od života. Nitko te ne razumije, zar ne?
Sve znam, ali ti ne mogu pomoći». I sada na tom sluđenom Bulevaru oslobođenja vidi svog nekadašnjeg
komandanta. Okreće se od njega i odlazi ispruženih
ruku ispred sebe kao slijep čovjek. Ima on, još uvijek,
dobar vid, međutim oči su mu pune suza. I što će dalje. Tko kaže da povijest nije puna smicalica? Heroji
pate usamljeni i na vrijeme umiru, dok hulje kuju nova
odlikovanja. To je ta hirovitost i pritvornost. Smicalica
povijesti. Za utjehu je možda što nije i jedina.
Franja Petrinović i Raša Popov
51
Klasje naših ravni
Juan Mikovilovich, Poslije potresa
52.-54.
Poslije
potresa
JUAN MIHOVILOVICH
Juan Mihovilovich ugledni je čileanski književnik
hrvatskoga podrijetla. U svom tekstu opisuje osobno iskustvo potresa u Čileu, od kojega je i sam
pretrpio veliku materijalnu štetu.
Bio sam pisao jednu priču, naslovljenu «In Extremis»,
što znači ono što je pri kraju, posljednja stvar, na rubu
nečega ..., s podnaslovom Zanimljivosti iz života. Kada
sam dovršio, otišao sam spavati. Tada je bilo 1 i 30 u
noći. Probudila me trešnja tla. Pomislio sam da prolazi
nekakav šumarski kamion, jer je moja kuća bila pokraj
jednoga maloga mosta, koji se povremeno tresao pri
prolasku takvih teških vozila iz Celca (Celulosa Constitución). No, osjetio sam nadnaravan štropot, duboku
podzemnu buku, iza koje je slijedila eksplozija stakla,
drveća i pokućstva. Bio sam udaljen oko 15 metara od
dvorišta i znam da sam izašao spotičući se. Neprestano sam padao udarajući o zidove, sve dok nisam
došao do dvorišta. Moj pas Fenix, koji je jednogodišnje
štene labradora, zavijao je i beznadno trčao. Pokušao
sam se pridržati za obližnje stablo (živim u ljetnikovcu
sa zemljištem veličine skoro pola hektara, s oko 35
voćaka). Međutim, trešnja tla bila je tako jaka, da je
bilo nemoguće ostati na nogama. Shrvan, uhvatio
sam Fenixa i zajedno smo promatrali nevjerojatno
pomicanje moje kuće, stare više od 60 godina. To
je tradicionalna stara kuća, debelih ciglenih zidova,
presvučenih gipsom, s velikim prozorima. Drveće je
skoro doticalo krov kuće, i dok su stakla padala sa svih
strana, vidio sam kako je pao cigleni dimnjak i kako
propadaju ostatci zidova. Bio je to jedan danteovski
spektakl. Nikada ne završava. U dijelu zemljišta na kojem sam sa psom stajao, mali se bazen pomicao na
takav način, da nas je voda oboje smočila nekoliko
puta. Ja sam bio u ljetnoj pidžami i kasnije sam tek
primijetio, ne samo da sam mokar nego da mi je usto
nekoliko prstiju porezano od stakala koja su letjela.
Potres je sigurno trajao 7 ili 8 minuta, ali meni se to
činilo kao vječnost. Poslije je lakše podrhtavanje tla
bilo neprekidno, i otprilike nakon pola sada otkako je
počelo, odvažio sam se ustati. Čuli su se jauci i dozivanje u pomoć sa svih strana. Želio sam uzeti odjeću
i pokušati otići s imanja, ali bilo je skoro nemoguće
ući u ono što je od kuće ostalo, jer je svaki ulazak bio
popraćen ponovnim potresanjem tla. Padali su ostatci
ravnoga stropa, pokućstvo i zidine. Naposljetku, nakon više od ure i pol, uspio sam nekako izvući jedne
hlače i jaknu, te jedan par cipela. Uputio sam se u
najbližu policijsku postaju. Tamo je bio kaos. Zatekao
samo samo jednoga od desetorice policajaca koji su
pretraživali okolicu u potrazi za žrtvama. Tamo sam se
sreo s odvjetnicom Paulom Gajardo, koja me zagrlila
plačući, pokazujući mi na kuću ispred nas, u kojoj je
bila njezina svekrva. Umjesto nekadašnje kuće, vidio
sam brijeg krhotina, iz kojega se dizao oblak tamne
prašine. Bio je pun mjesec koji je omogućavao prepoznavanje silueta. Bio je očito da su ti ljudi umrli,
što se na kraju i potvrdilo. Iz obližnje kuće dopirali su
pozivi u pomoć. Mjesni fotograf don Pedro Núñez,
virio je samo glavom iz hrpe greda i krhotina. Izvučen
je i odveden u bolnicu, zajedno sa svojom ženom
koju je potres zatekao u dvorištu. Poslije toga slijedio je potpuni kaos: ljudi koji trče, vatrogasne i sirene
hitne pomoći – njihova su vozila hitala od jednoga
mjesta do drugoga po poluuništenim ulicama. I povici, puno povika koji su stizali iz svih kutova sela i molili
za pomoć. Uputio sam se prema zatvoru i ustanovio
da je svih 65 zatvorenika na dvorištu, a nadziralo ih je
samo 5 policajaca, od toga jedan u uniformi, a ostali
naoružani sačmaricama u civilu. Pala je jedna od zatvorskih zidina na zapadnoj strani i pribojavalo se da
će se isto dogoditi i s ostala dva zida. Zatvorenici su
prije dva dana trebali biti premješteni u zatvor u Curcico zbog prijetnje koju su predstavljali na slobodi. Od
tamo, otišao sam na sud. Izgledalo je kao da je prošao
ciklon: kompjuteri uništeni, isto kao i namještaj, a jedan zid, sagrađen dvije godine, imao je dvije pukotine
od vrha do dna. Tijekom iduća dva tjedna posvetili
smo se samo sređivanju ovoga kaosa. Datoteke i stolovi bili su uništeni, a prašine je bilo svugdje. Svi su
stanovnici sela posvetili su se prioritetnim osobnima
poslova i društvenoj pomoći. Radilo se normalno, koliko je to bilo moguće u novonastalim okolnostima,
od policajaca do ostalih službenika, unatoč činjenici
52
Klasje naših ravni
Juan Mikovilovich, Poslije potresa
što je zaposlenicima bilo potrebno puno vremena da
prije svega prevladaju svoje stambene probleme.
Kada sam se te prve noći vratio do svoje kuće, ili
do onoga što je od nje ostalo, tek onda sam mogao
ustanoviti jačinu razaranja: približno dvije tisuće
knjiga koje sam posjedovao raspršile su se po zraku, pokućstvo je bilo na različitim udaljenostima od
položaja gdje je inače stajalo. Vrata su se zabrtvila
zbog pomicanja namještaja, pa je pojedinim dijelovima bilo nemoguće pristupiti. Bilo je poražavajuće sve
to promatrati iz kućnoga dvorišta. Teško je bilo zamisliti da je još prošle noći tu bila kuća koja mi je 14
godina pružala krov nad glavom.
U Cureptu živim sam, i te sam noći bio kod kuće sam.
Moji roditelji žive u Linaresu, kao i moj mlađi sin Pablo.
Moj stariji sin Andreas živi u Santiagu. Moja kći Vanja
sa svojim partnerom živi u Talci, gdje imaju jednu pivnicu. (Odnosno imali su, jer je potpuno razrušena, ali
pritom srećom nitko nije ozlijeđen, premda je tu bilo
40 ljudi). Teško mi je bilo kada sam saznao da je Vanjina kći, moja unuka Milenka koja ima 4 godine, bila sa
svojom bakicom (mojom bivšom ženom) na plaži Infiernillo, u produžetku Iloca, a to je jedan od predjela
koji su najviše stradali. Moja kći Vanja stigla je k meni
u Curepto sljedeći dan i, kako su ceste prema toj plaži
bile zatvorene, morali smo putovati seoskim sporednim putovima, što je trajalo nekoliko sati. Kada smo
uspjeli tamo doći, vidjeli smo tragove koje je ostavio
tsunami i shvatili da je bio tako snažan da je došao do
mjesta u kojem su one boravile. Otišli smo tamo, ali
nismo zatekli apsolutno nikoga. Vidjele su se ruševine
kuća i napušteno selo. Nismo imali koga za njih pitati,
ali bio sam siguran da im se ništa nije dogodilo, jer val
uspio uništiti kuću koja je bila otprilike 200 metara od
mora. Ako je sreće, pobjegle su u brda zajedno s ostalih stotinu ljudi, koji su poslije bili upućeni u Curico,
mjesto udaljeno 100 kilometara od ovoga kupališta.
Kako nije bilo niti jednog načina komunikacije, Vanja
ih je otišla tražiti. Nakon dva dana svi smo se našli u
Cureptu. Naš zajednički zagrljaj bio je nešto najljepše
što sam u životu doživio nakon onakvoga tjeskobnoga iščekivanja.
Moje mjesto Curepto (što na jeziku Mapucha znači
zemlja ugodnih povjetaraca), doslovce je sravnjeno s
tlom. Nekadašnji kolonijalni stari grad, pun starinskih
prolaza koji su davali poseban identitet mjestu, sada
je pretvoren u krš. Ono malo staroga što je ostalo,
sada ima takva strukturalna oštećenja da će morati
biti srušeno. Između ostaloga, naravno, i ostatak moje
kuće. Dramatično je zamišljati budućnost ekstremno
tešku. Curepto je, sam po sebi, siromašna zona, s rural-
52.-54.
nim seljaštvom i malim seoskim gospodarstvima. Ne
znam hoće li biti moguće obnoviti selo s takvom kulturnom prošlošću i dojučerašnjom jedinstvenom arhitekturom, po kojoj se razlikovalo od ostalih zajednica
u regiji Maule. Kako, na koji način se grade razrušene
kuće? Kako preživljavaju ljudi koji su izgubili skoro
sve? Čini se čudesnim što je da nakon toliko razaranja
u tom mjestu svega pet ljudi smrtno stradalo. Spašen
je veliki broj ranjenih ljudi, kao i onih koji su ostali zatrpani u ruševinama. Sada se ruše ostatci nekadašnjih
građevina. Kada taj posao bude završen, u mjestu će
ostati samo gradsko poglavarstvo i državna banka s
nekoliko blokova u radijusu oko nje. To će biti jedan
spektakl pustoši i siguran sam da će stanovnici sela
trebati prikupiti svu svoju snagu da se psihički opet
ne slome. Mislim da je pred nama ne samo težak materijalni problem nego i problemi psihičke prirode s
kojima se teško nositi. Selo će imati dvije opcije: ili će
trudom svojih žitelja prevladati katastrofu koja se dogodila, ili će postupno biti napušteno. Osobno biram
prvu opciju, a hoće li tako biti ovisit će o tome koliko
će i kako javne vlasti i privatni sektor biti spremni na
rekonstrukciju.
Nestanak komunikacijskih mogućnosti za nas je bila
još jedna katastrofa povezana s prirodnom katastrofom. Nije postojala nikakva komunikacija ni sa jednim nastanjenim mjestom ili bližim mjestima kao što
su Licanten prema sjeveru ili Talcomu prema istoku,
glavnomu gradu regije. S obje strane mostovi su bili
razrušeni i tek su nakon više dana izgrađeni primitivni
prijelazi. Nije radio niti jedan mobitel ni jedne telekomunikacijske tvrtke, i kada je drugi ili treći dan proradio neki, koristio se samo za vrlo kratke kontakte
s rodbinom. Nije bilo vode cijeli prvi dan, vatrogasci
su tek popodne vozili okolo vodu iz zdenca. Nije bilo
nikakvih trgovina i nije bilo struje. Samo dio populacije dobio je struju u subotu 7. ožujka, jer je velika
većina kuća uništena, pa su linije popravljane samo u
kućama u kojima je bilo moguće stanovati. Vodoopskrba je ponovo proradila u nekim područjima, no
svaki put kada se zamijeni cijev otkriju se novi dijelovi koji su slomljeni pa popravljanje ide postupno.
Pomoć od središnje vlasti počela se nazirati trećega
ili četvrtoga dana od potresa i kanalizirala se preko
općine. U svakom slučaju, ljudi su našli potporu u
međusobnom pomaganju i ohrabrivanju. Zapravo, s
ostalim susjedima stvorili smo inicijalno jednu malu
zajednicu podrške, gdje se dijelilo ono malo ili ništa
što smo imali. Naložili bismo vatru tijekom noći i dugo
razgovarali ne bi li tako olakšali rad tijekom dana, rad
koji je uključivao pomicanje namještaja i traženje os53
Klasje naših ravni
Juan Mikovilovich, Poslije potresa
obnih stvari pod ruševinama, pronalaženje mjesta za
preseljenje tih stvari te spavanje u šatorima. Ja sam
stavio svoj šator u svoje dvorište i sada ondje spavam.
Pitate se kako i gdje se obavljaju fiziološke potrebe? U
prvo smo vrijeme to obavljali kao i životinje - bilo gdje.
Trećega ili četvrtoga dana nakon potresa odredili smo
posebna mjesta za to, a sada koristimo toaletne prostorije u kućama naših suseljana koje su ostale čitave.
Kao što možete pretpostaviti, ne postoje useljive kuće
u centru sela i dobiti jednu gotovo je nemoguće.
Meni se s vremenom posrećilo. Smjestili su me u jednu malu kuću 8 kilometara od Curepta dok ne sredim
svoju životnu situaciju, kao što moraju i svi ostali kojima su kuće razrušene. To se barem očekuje i vrlo je
bitno da se formiraju odbori za stanovanje, za trgovce,
volontere, male poljoprivrednike, itd. Ne bude li
međusobne međususjedske solidarnosti, rekonstrukcija će biti vrlo naporna i teška. Tako jaka tragedija
jasno je pokazala i veliku plemenitost, ali i bijedu ljud-
52.-54.
ske naravi, kako se moglo i očekivati. Međutim, ljudi
u Cureptu su skloni gledati naprijed s umjerenim optimizmom. Radio poezija (jedno ime koje je potrebno
ovih dana) neizmjerno je doprinio optimizmu, kao
neka vrsta zajedničkoga pokretača. Preko njega se
oglašavaju osnovne potrebe, emitiraju se pozivi, organiziraju se sastanci, itd. Ono je u vlasništvu vatrogasne
postrojbe, koja je, zajedno s ostalim javnim službama,
dala izniman doprinos u pomaganju žrtvama nakon
početnoga kaosa. Kad bi postojala bolja koordinacija
između lokalnih vođa, puno više bi optimističnije izgledala perspektiva budućnosti. Nadam se da će uspjeti. Ljudi koji pate, i koji su kao i uvijek najsiromašniji,
to traže, zahtijevaju, i ako se to ne dogodi, vrijeme će
biti oštar sudac s kojim nisu ravnopravni, s obzirom na
okolnosti.
Prevela: Valentina Šprem
54
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
55.-66.
Životinjsko
carstvo
STJEPAN BARTOŠ
SUDIONICI: IGOR, TODOR LENKA,
GLASOVI SA SEKRETARICE: MICA I DACA
GLASOVI SA RADIJA: VODITELJ, NOVI VODITELJ,
REPORTERI: SAŠA PALIĆ, ZORAN, SINIŠA, MILICA, REPORTER, NOVI REPORTER, LUCIJA, GRGA
JOVANOVIĆ, JELICA
GOSTI U STUDIJU: ALEKSIĆ, MINISTAR, VETERINAR, VUK BOJOVIĆ, MARIČIĆ, GRADONAČELNIK,
SLAVKOVIĆ, VASOVIĆ
ULICA: UMIROVLJENIK, STANA, MAČKIĆ, NEMANJA,
ŽENA, ŽENSKI GLAS, GLAS DETETA, LOVAC, STARAC,
KUHAR, BJEGUNAC 1 i BJEGUNAC 2, PROFESOR,
ČISTAČ 1 i ČISTAČ 2, UČENIK, PROFESORICA, DVA
SVJEDOKA, UNUKA, RADNIK, PROFESOR 2
ZVUCI PRIRODE: PTICE, ŽABE, VJETAR, ŠUŠTANJE
GRANJA.
NJIH DVOJICA KORAČAJU KROZ ŠUMU I RAZGOVARAJU.
IGOR: Nabavio sam fotku onog masakra kod Pijetlove
glave! Na njoj se vidi jedan izgubljeni zub, smrskana
glava, polomljena stolac ... a ruke i noge vise sa stropa! Ludo! Još samo da je bilo više krvi ... Super! Fascinantno!
TODOR: Morbidan si!
IGOR: Eh, pa i ti si bio lovac! Što si radio onom medvjedu!?
TODOR: To nije bio čovjek!
IGOR: Kada su mrtvi, svejedno je! Tada je i najobičniji
madrac u istoj ravni s čovjekom!
TODOR: Kaži mi, jeli još itko normalan pravi kolekciju fotografija s mjesta zločina?! Trebao bi raditi na
očevidima ...
IGOR: Imam tamo jednog prijatelja ... i on mi dotura
najbolje stvari ...
TODOR: I onda se vas dvojica skupa sladite i uživate
u njima ...
IGOR: Maliciozan si! Tko je tebi kriv što uživaš u
nedostižnim stvarima? ... Htio bi Britney Spears, ... ali
ti to nešto ne ide od ruke ...
TODOR: Misliš li da ćemo ih naći?
IGOR: Ta, ne lovimo medvjede! ... A tebi ni to nije
problem! ... Bez plijena se ne vraćamo ... Znam da ima
jedan čovjek u Barskoj ulici koji prodaje trofeje: patke
guske, glave muflona ..
TODOR: Nećemo varati ...
IGOR: Čudna mi čuda! ... Misliš li da Milutin lovi? ...
Kupuje, dragi moj kupuje ... Ponio sam aparat ... da
uškljocam krv ... i perje ... Da, bolje bi bilo da idemo
na medvjede ... oni više krvare ... A ako medvjed
slučajno tebe rasturi, ... tek to bi onda bila prava fotka!
TODOR: Baš si pametan! Bolje neka tebe razbuca, pa
onda ja tebe fotografiram ... Bolje neka budem živ i
imam fotografiju tuđe krvi nego da budem mrtva zvijezda fotosafarija ...
IGOR: Kažu da u Keniji postoji lov na ljude ... Safari!... Puste male Pigmeje i onda ih iz džipova love u
pokretu ...
TODOR: Morbidno!
IGOR: Uvijek onaj što je slabiji optužuje jače za surovost; ne podržava silu samo stoga što nije jak ... Ali, da
kojim slučajem on postane jači...
TODOR: Kaži mi kako mogu doći do Lenke?
IGOR: Aha! Zato ideš sa mnom u lov! ... Samo zato
da bi zaskočio moju malu sestru ... Ne, ne ... Nisi ti iz
njezinoga filma ... Sem ako ...
TODOR: Ako donesem bizonovu glavu na pladnju? ...
IGOR: Ne! Ako je zadiviš ...
TODOR: Više ne pijem!
IGOR: Je li? A što ti je to u torbi? Rum za vraćanje u
život preplašenih ptica i za masažu promrzlih zečeva?
TODOR: Zajedljiv si! Muškarac mora piti! To je tako
prosto točno isto kao što žene moraju imati urednu
kosu i depilirano lice ... Muškarac bez čaše, to je za
pedere!
IGOR: Ne, to se kaže za pušku! Muškarac bez puške
i nije muškarac! Samo pravi muškarci osjete strast
kada puška ožeže i kada barut zasmrdi, ... a potom i
55
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
kada žrtva, bio to čovjek ili zvijer, zacvili u smrtnome
hropcu ...
TODOR: Pa tek kada se to dobro fotografira...
IGOR: Pravit ću se da ovo nisam čuo ... Ako ne budeš
dobar Lenka će za tebe ostati samo neki davni, neostvareni san, san koji je ostao negdje daleko iza tebe ...
ZVUK: PRELET ZRAKOPLOVA, A POTOM SLIJEDE
PUCNJI IZ PUŠKE.
IGOR: Zašto si pucao? Rastjerat ćeš nam sve ptice i
ribe ...
TODOR: Zamisli (ironično) kada bih pogodio zrakoplov ... i on pao, a ti prvi stigao do mjesta nesreće dok
se tijela unesrećenih putnika još puše ...
IGOR: Ti to mene ... Ipak, ja nosim fotoaparat uvijek
sa sobom, nikad se ne zna ...
ZVUK: NEPRIJATNI, NEPRIRODNI ZVUCI.
TODOR: Mmmii ... slim, vrijeme za poći kući ... Pa ...
fotke ćemo kupiti ... kod onoga ...
IGOR (u strahu): Misliš uspjet ćemo se ... probiti? ...
ZVUCI POMIJEŠANI SU SA ZVUKOVIMA PRIRODE
POSTAJU SVE NEPRIJATNI I NEPRIJATNIJI. POTOM SLIJEDE PUCNJI.
IGOR: Tkogod je taj bio, više to nije ..
ZVUK: NAGLA TIŠINA. SVI ZVUKA PRIRODE ZANEME.
TODOR: bio si ga! Možda ima ostataka? ... Ako je
nešto što je nepoznato .... Vanzemaljac?
IGOR: Majmun! Fascinantno!
TODOR: Ubio si majmuna! Gospode, više neću piti!
IGOR: Majmun kraj Beograda!
TODOR: Gdje smo mi od Beograda! ... Bliže smo
Šapcu nego Beogradu ... Majmuna nema ni u Srijemu
... koliko ja znam ... Ali, to što ja ne znam, ne znači da
to i nije tako ...
IGOR: Što ne znači da ja ovog majmuna neću dobro
islikati, ... a i ponijeti doma ... Eto, neki iz lova donose divljač; srne, fazane, patke, ... labudove ... pa čak
i koze i guske oborene na otvorenom putu, ... a mi
majmuna! Ima šef da mi da povišicu! ... Ništa, ja ću ga
prenijeti u Beograd i kao, tamo upucati, ... pa će to biti
majmun u Beogradu!
55.-66.
GLAZBENI PRIJELAZ. ZVUK VOŽNJE AUTOMOBILOM. GLAZBENI PRIJELAZ. TODOR PRESLUŠAVA
PORUKE NA TELEFONSKOJ SEKRETARICI.
Ovdje Mica, donesi mi molim te, u utorak ploču od
Beatlesa ... Jedino još ja imam gramofon, a ti ploče ...
da se malo smijemo ...
Ovdje Mica, ponovno .... briši prethodnu poruku ...
Tulum se otkazuje zbog gripe ....
Ponovno Mica, ipak je donesi ... Onaj koji nije trebao
doći i neće doći, pa nije potrebno sve otkazivati ...
Neka obavezno bude ...
Ovdje Daca ... Nemoj joj donositi ploču ... Znaš da si
se s njom sto puta zajebao ... Je li ti vratila Enciklopediju? Nije! Je li ti vratila vrtni alat? Nije! Znaš li ti da je
onu tvoju kasetu dala, mislim Veroniki i da je pukla
vrpca na njoj? Pa sad ti vidi kome daješ, a i zašto bi?
... Je li ti ona dala auto kada ti je trebao? Je li ti sredila
telefon u pošti? Nije! A svima jeste! Pamet u glavu! Ne
misli kurcem! Kod nje ti ionako neće trebati ... Samo
će te zapaliti i ostaviti u suzama ...
Ovdje Lenka, znaš li gdje je moj brat?
ZVUK: TODOR POZIVA TELEFONOM
TODOR: Bok, Lenka!
LENKA: Bok! Hvala ti što si se javio ... Gdje je Igor?
TODOR: Bili smo jučer u lovu i od tada ga nisam vidio
... (smijeh) Znaš li da smo jučer ulovili majmuna!
LENKA: Da, cijeli grad priča o tome! Ali, gdje je sada?
TODOR: Majmun?! Završit ćemo u povijesnim
knjigama ...
LENKA: Ne, moj brat!
TODOR: Čitaj novine i vidjet ćeš gdje je ... to je sada
sigurno ... A, hoćeš li ti ... da se nekada vidimo? ...
Onako drugarski ... Više ne pijem ! ... Kako bih inače
upucao majmuna?
LENKA: Nisam više slobodna ....
TODOR: Kako to da ja nisam znao da si bila slobodna? ...
LENKA: Čuj, neke stvari ne idu skupa ... Ti i ja smo dva
svijeta, dvije grane civilizacije ...
TODOR: I to sve samo zato što pijem ?!...
LENKA: Nije zato ... Mene su uhvatili i stavili u Nojevu
barku a tebe nisu, očito ... Kaži mu da mi se javi!
ZVUCI RADIO PROGRAMA.
VODITELJ: Danas je širem rajonu Beograda ubijen jedan majmun! Dva lovca su umjesto patke ulovili majmuna ... Ima li još majmuna u našim lovištima?... Razg-
56
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
ovaramo s gospodinom Simom Aleksić, ravnateljem
lovišta gdje je majmun, navodno ubijen...
ALEKSIĆ : Ta, to su samo priče! Nema kod nas majmuna, a ni lovaca ... što su u stanju da pucaju u neko
takvo stvorenje ... Ti lovci, ako je točno da su to učinili
kod mene, ušli su bez dozvole ... Pravi lovci imaju etiku i ne ubijaju ono što nije dozvoljena divljač ...
VODITELJ: Je li moguće da je to neki kućni majmun
pobjegao pa se našao u vašem lovištu ...
ALEKSIĆ: Jedino moguće ...
VODITELJ: Ili netko gaji majmune za odstrel?
ALEKSIĆ: Što bi mogao s mrtvim majmunima? Da
pravi čorbu od njih? Ili da njegovu kožu prostre ispred
kamina? ...
VODITELJ: Upravo nam se javlja lutajući reporter s
Dušanovca ... Saša Palić ... Saša, čujemo ima novosti
vezanih za ovaj slučaj? ...
SAŠA: Da, javljam se s Dušanovcu, točnije iz ulice Vojvode Đurovića ... Možda je onaj majmun bio kućni,
ali ovdje ima nekoliko svjedoka koji tvrde da su vidjeli
jednu zebru kako pretrčava raskrižje ... Sa nama je i
umirovljenik Milorad Janković ... Je li točno da ste vidjeli zebru?
UMIROVLJENIK: Da, usplahireno je pretrčavala
raskrsnicu i zaustavila promet ... Nisam mogao očima
vjerovati ... Nikada nisam pio! ... Vjerujte, lijekovi koje
uzimam ...
STANA (PREKIDA GA): Da, i ja sam vidjela ... ista kao
iz zoološkog vrta ... zebra! ...
SAŠA PALIĆ: A, Vi ste?
STANA: Stana Jakić, kućanica ... Sigurno je pobjegla
iz zoološkog vrta ... Ma, gdje bi bilo zebri u Beogradu!
SAŠA: Da nije to možda, bio šareni konj?
STANA: Znam ja razliku između konja i zebri ... i mula
i mazgi ... Zebra je to bila! Nazovite Vuka Bojovića i
pitajte ga za brojno stanje zebri u zoološkom vrtu ...
VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Hvala Saša! ...
Da se nešto čudno događa u Beogradu potvrdit nam i
drugi lutajući reporter, ovaj put s Čukaričke padine ...
Zoran Mitrović ... Zorane, da li se čujemo?
ZORAN: Da, ovdje je na opće zaprepaštenje
primijećen jedan gnu .... Evo i svjedoka ... Vi ste?
NEMANJA: Nemanja Ristić! Prije dvadeset minuta
ovdje je prošao jedan gnu!
ZORAN: Je ste li sigurni da je to bio baš gnu? Nije li to
bila neka druga životinja?
NEMANJA: Jeste! Često sam s unucima šetao po
zoološkom vrtu i dobro razlikujem jelene i divokoze ...
ZORAN: Kako to objašnjavate?
NEMANJA: Jednostavno, netko je otvorio vrata
zoološkog vrta i životinja je pobjegla ...
55.-66.
VODITELJ: Oprostite što vas prekidamo, ponovno
smo u studiju ... Dobili smo još neprovjerenu vijest da
je netko iz zoološkog vrata doista pustio sve životinje!
Zašto se to taji, ako je točno ?! ... Imamo vezu sa
zoološkim vrtom ... Naš reporter, Siniša Dostanić je
online ...
SINIŠA: U zoološkom vrtu nema više ni jedne, jedine
životinje ... Kako je to moguće?! Nitko od nadležnih
nije htio dati izjavu, ipak, čeka se službeno priopćenje
... Uostalom, možemo govoriti što hoćemo, ali
životinja ovdje više nema ...
VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Po još
nepotvrđenim vijestima na više mjesta u gradu su se
pojavile razne životinje ... Evo, upravo stiže izjava iz
gradskog stožera za uzbunjivanje ... U noći između
sedmog i osmog svibnja netko je pustio iz zoološkog
vrta sve životinje ... Mole se građani da ne podliježu
dezinformacijama i panici ... Nova tiskovna konferencija je zakazana za 15 sati.
VODITELJ: Znači, nova! Znači, mi nismo bili na prvoj?
... Kako je to moguće, da se tek sada, nakon toliko sati
obavijeste građani? ... Saša Palić, naš lutajući reporter
je na liniji ... Saša, da li ste stigli na teren? ...
SAŠA PALIĆ: Da, nalazimo se u blizini Omladinskog
stadiona ... Došli smo da provjerimo vijest koja je stigla do nas, a u koju nismo mogli da povjerujemo pala
je prva žrtva odbjeglih životinja iz zoološkog vrta! ...
ZVUK: ŽENSKA VRISKA, CIKA, PLAČ.
ENA: Pojela mi je Milicu! Pojela mi je Milicu ... Nas
dvije smo se šetale ... i ona je otišla do grma da piški
i ... i iz grma je izronila ogromna zmija ... (plač i jauci)
Uhvatite zmiju! Možda još ima nade ...
SAŠA: Koje je rase bila Milica? ...
ŽENA: Kako, bila? Živa je! Ja ne vjerujem da je sve
gotovo .... Jeste li vidjeli pudlu? Ona je pudla ... mala,
crna pudla ... (plač) Što radi ova policija?
ZVUK: ČUJU SE KRICI.
SAŠA: Evo, vaš reporter može svjedočiti da je ulicom
prošla jedna antilopa ...
VODITELJ: Ponovno se vraćamo u studio ... Oprostite
što vas prekidamo, ali radio B92 je objavio vijest da
je krdo slonova prošlo Slavijom! ... Pravi stampedo je
prošao i uništio mnoga vozila ... Molimo naše lutajuće
reportere da se, ako ikako mogu, probiju do Slavije ....
Do tada se uključujemo u zoološki vrt ...
57
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
SINIŠA: Halo studio! Nalazimo se u zoološki vrtu ... Sa
nama je Janko Vasović, portparol zoološkog vrta i on
će dati službeno priopćenje ...
VASOVIĆ: U noći između sedmog i osmog svibnja
NN lice je razoružalo zaštitare i pustilo sve životinje iz
zoološkog vrta. Obavještavamo građanstvo da nema
mjesta panici! ... Sve ove životinje su već dugo izvan
prirodnih staništa i prilično su se navikle na ljude tako
da ne postoji, ama baš nikakva opasnost ...
SINIŠA: Je li točno da životinje tjedan dana nisu ništa
jele?
VASOVIĆ: To su dezinformacije! ... Životinje se njeguju i paze po svim uputama i propisima i nije točna
vijest da im netko krade hranu ...
VODITELJ: Zahvaljujemo se i ponovo se vraćamo
u studio ... Sa nama je g. Milan Maričić, šef kriznog
stožera kojeg je po hitnom postupku sazvao
gradonačelnik .... Je li moguće, gospodine Maričić, da
je stvar pod kontrolom?
MARIČIĆ: Apsolutno! Sve interventne jedinice su na
terenu i do kraja dana će apsolutno sve životinje biti
pohvatani i vraćene u zoološki vrt ...
VODITELJ: Da li postoji opasnost za građanstvo? ...
MARIČIĆ: Ne, mogu reći nema opasnih životinja ...
Zato apeliram na građane neka budu u skloništima ili
jačim automobilima ...
VODITELJ: Idemo na Slaviju! Sa nama je Milica Aleksić,
reporter na Slaviji ... Milice, kakva je tamo situacija? ...
MILICA: Pred nama se ukazuje stravičan prizor ....
Mnogo je tu slupanih automobila, ... razbacanih
dijelova ... srče ...
VODITELJ: Ima li žrtava?
MILICA: Po još nepotvrđenim vijestima ima ... Hitna
pomoć je već na licu mjesta ... Tu je s nama i fotoreporter Igor Đorđević koji je bio jako blizu i slikao
unesrećene ljude ...
IGOR: Da, ima žrtava ... Fascinantno! (uzbuđeno)
Jedna noga visi na drvetu kod hotela ... Još ne znamo
čija je ...
VODITELJ U STUDIJU: Ima li mjesta panici?
MILICA: Nema! Ljudi su u šoku ali su mirni ... Krdo
slonova je krenulo ka Autokomandi pa ćemo pokušati
da se probijamo u tom smjeru ....
VODITELJ: Dobro, idemo na Čuburu ...
REPORTER: Na Kalenićevoj pijaci je ubijen jedan
vuk ... Vuk je krenuo ka tezgama s mesom ali ga je
policajac u civilu, Života Mačkić ustrijelio hicem iz
pištolja. Pitamo ga kakvi su mu dojmovi ...
MAČKIĆ: Vidio sam da se vuk, očito izgladnio, sjurio ka tezgama s mesom, ... prošao je voće i povrće
55.-66.
i krenuo ka mesu, ... a ja sam brzo shvatio što se to
događa i. ...
GLAS U PLAČU: Miška! Miška si mi ubio! To je bio
moj vučjak, tri godine star! ... vrijedan dvije tisuće
eura ... Dvostruki svjetski prvak! ...
REPORTER: Kako čovjek može znati kada nema povodac ... ni ogrlicu? ... Ovo je vuk!
GLAS U PLAČU: Kako ne razlikujete psa od vuka?
Tužit ćemo vas ! ...
GRAĐANIN: Kako vas nije sramota, znate li da po
Beogradu lutaju zvijeri, a vi puštate psa da ide bez
povoca ...
ZVUK: OPĆA GALAMA I METEŽ; PSOVANJE I VRISKA.
NOVI REPORTER: Uzbudljivo je i na Dorćolu ... Lav
koji nije daleko otišao od zoološkog vrta napao je
jednu ženu dok je gurala dijete u kolicima ... Da je
pitamo što se dogodilo ...
MAJKA:Vozila sam dijete u kolicima kad je naišao jedan lav i pravo na mene ... Srećom, tu su bila vrata
jedne kuće pa sam zgrabila bebu... i ušle smo u kuću
... Kolica su ostala na ulici i nestala ...
NOVI REPORTER:Mislite da ih je lav pojeo? ...
MAJKA:Nego ih je odgurao da drži u njima svoju djecu! ... (ironično)
VODITELJ:Ponovno smo u studiju ... s nama je Goran
Goranović iz nevladine organizacije «Zaštitimo prirodu»! Mislite li da će na kraju vojska intervenirati? ...
GORANOVIĆ: Tu se postavlja pitanje legitimnosti
jedne takve odluke ... Jer, vojska je da štiti od vanjskog
neprijatelja ... Ovdje neprijatelj nije došao izvana, ...
a ako bi policija intervenirala ... hm .. hm ... to nije ni
unutrašnji neprijatelj ...
VODITELJ:Što vi predlažete? ...
GORANOVIĆ: Mirno rješenje! Životinje će se vrate
u kaveze, a mi ćemo prestati pucamo u njih, .. a ako
se baš i puca mora da se pazi na zaštićene vrste ...
Nemojmo, u svakom slučaju, upotrijebiti prekomjernu silu !.... osobito prema vrstama u izumiranju ...
VODITELJ: Evo, dobili smo prvu potvrđenu vijest o
smrti jednog građanina ... Na Konjarniku, u ulici Karla
Lukača, leopard je pojeo jednog radnika opskrbe
koji je trebao istovari namirnice u prodavaonicu ... Sa
nama je kolega nesretnog čovjeka ... Saša? ...
SAŠA: Da, javljamo se sa Konjarnika ... Sa nama je kolega nesretnog radnika ...
KOLEGA: Da, zove se Vojislav Mišković ...
SAŠA: Što je od njega ostalo?
KOLEGA: Žena i dvoje djece ... rodom iz Babušnice....
SAŠA: Ne, od njegovog tijela? Vidimo samo cipele ...
58
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
KOLEGA: Ništa više! Leopard je bio gladan ... tko zna
kada je zadnji put jeo ...
SAŠA: Apeliramo na građane neka stalno uza se imaju
koju butkicu; ako ih napadne neka zvijer, mogu joj
tako odvratiti pozornost ...
VODITELJ: Ponovno smo u studiju ... Vojska je izašla
na ulice i počela čistiti teren ... Do sada je usmrćen jedan lešinar, dva para hijena, tri zeca, osam čimpanza,
dvije gorile i jedan bizon .... Najkritičnije je na potezu
prema Košutnjaku jer sve životinje idu ka svom prirodnom staništu ... U borbe se uključuje i zrakoplovstvo ...
Sa nama je Dragiša Mihajlović, predsjednik lovačkog
društva ovog velikog grada ...
DRAGIŠA (uzbuđeno): Pozivamo sve lovce da nam
se pridruže u akciji obrane Beograda ... Sastanak je za
dva sata kod restorana «Znak pitanja» ...
MILICA: Javljamo vam se s Autokomande ... Krdo slonova je protutnjao, ali se jedan slon sapleo i valjda,
nenaviknut na neravne beogradske ceste, pao .. i pri
tome vjerojatno slomio nogu ... Neki ljudi su ga mlatili
toljagom po glavi, a jedan mu je perorezom isjekao
uši ....
VODITELJ: Da li slon još uvijek daje znakove života?
MILICA: Sve do malo prije bio je živ, onda mu je jedan građanin iz osobnog naoružanja pucao u oko ...
VODITELJ: Noć polako pada nad Beogradom ... Pred
nama je vrela i burna noć ... Ostanite kod kuće i ne
izlazite na ulicu.
GLAZBENI PRIJELAZ.
VODITELJ: D o b r o j u t r o! Dragi slušatelji! Uskoro
ćete čuti priopćenje gradonačelnika.
GRADONAČELNIK: Građani Beograda, nalazimo se
u teškim vremenima. Ali, bilo je uvijek teško: i 1914.
i 1941. i 1999. pa smo opstali ... Nema razloga da ni
sada tako ne bude ... apeliramo na sve građane da
dostojanstveno i mirno nastave vršenje svojih redovitih dužnosti, kao da se ništa nije dogodilo. Nema
mjesta panici, ponavljam! Sve službe normalno funkcioniraju ... Nadležni organi su na licu mjesta i uklanjaju životinje s ulica. Nema potrebe da se građani sami
naoružavaju i uzimaju pravdu u svoje ruke .... Ako to
čine nestručni ljudi može doći do ozbiljnih posljedica
... Nastava u školama se privremeno prekida. Tramvaj
broj 14 privremeno ne prometuje ... Ako budemo
strpljivi i obazrivi preostale životinje će od gladi poumirati ... Ne hranimo ih i ne dajmo im snagu da dugo
izdrže! ...
VODITELJ: To je bilo obraćanje javnosti prvog čovjeka
Beograda ... Ali vijesti na terenu nisu baš tako vedre
55.-66.
... Na Vidikovcu je jedna žirafa obrstila cvijeće s jedne
terase ... Na Mirjevu je ubijen jedan majmun dok je
jeo ostatke žene koju su rastrgli tigrovi ... Opasno je
što je će se i majmun održati u životu i moći će svojim tijelom hraniti najkrvoločniji životinje ... Medvjedi
su počeli zalaziti i u stanove ... Na Čuburi, u ulici ...
Božidara Adžije, kućanica je zatekla u krevetu medvjeda ... Pomislila je da joj je muž kupio bundu i obradovala se, kad ono, medvjed se počeo meškoljiti
... Muž joj još nije pronađen ... Da pitamo našu reporterku Luciju Majkanović kako je protekla noć u
Šumicama?
LUCIJA: Sada je mirno ... Bilo je tri napada neidentificiranih životinja, srećom bez posljedica ... Ubijena
je jedna životinja za koju građani nisu sigurni što je ...
Vode se polemike oko toga koja je životinjska vrsta ...
Listaju se leksikoni i razni priručnici ...
ZVUK SA TERENA: GLASOVI RAZNIH ŽIVOTINJA.
VODITELJ: Ima li panike među pučanstvom?
LUCIJA:Ne! Svi su samo radoznali ... Inače, novost je
da smo poslije vojske vidjeli i lovce kako se šeću ulicama ...
VODITELJ: Jesu li već pucali u nešto?
LUCIJA: Za sada samo u ptice ... Stvar je, kažu, pod
punom kontrolom ....
SAŠA PALIĆ SE UKLJUČUJE U PROGRAM:Tragedija
na Kalemegdanu! ... Jedna ptica, orao po svemu
sudeći, sjurila se na kolica s djetetom i odnijela dijete
... Majka te tromjesečne bebe je u šoku i ukazuju joj
pomoć ...
ZVUK: TODOR PRESLUŠAVAM TELEFONSKU SEKRETARICU.
U DRUGOM PLANU, RADIO PROGRAM SE NASTAVLJA.
GLAS: Igor! Kakve fotke imam! Fascinantno! Za nevjerovati! Vuci napali neke studente i raskomadali trojicu
... Sve snimljeno! ... Šaljem za San Francisco! Ono što
ostane nakon slonova su samo slike smrvljenih automobila ... ako nekog pregaze ostane samo flekica na
trotoaru ... Vragovi jedni, ne ostavljaju tragove! Sve
ovjekovječeno! Dođi u pet u Studentski grad ...
DRUGI GLAS: Ovdje Lenka! Bježim iz grada. Reci to
mom bratu ... Jednu moju drugaricu silovale gorile ...
Još je u šoku! Čuvaj se zmija. Ako uhvatiš aligatora
sačuvaj mi kožu ... za cipele, ... a ako budeš mogao još
i jednog za torbicu ... Pozdrav!
ISTI GLAS: Opet ja! Blokirani smo u jednoj zgradi na
Novom Beogradu ... kod Miše! Ne možemo nigdje.
59
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
Priča se da su neke zvijeri raskomadale mnogo ljudi
.. Ima puno krvi i odjeće ... Od mesa ni traga ... Ako
možeš, dođi ...
ZVUK: PONOVNO SE ČUJE U PRVOM PLANU ZVUK
RADIOPROGRAMA.
VODITELJ: Iz Japana dolazi Akiro Ksamaguči, ekspert,
koji će pokušati pobješnjele životinje staviti pod kontrolu ...
MILICA SE UKLJUČUJE: Dobra vijest sa Banjice! Grupa lovaca je ustrijelila četiri vuka! Narod je oduševljen.
Čestita im i časti ih ...
GLAS iz gomile: Dok je nama još ovakvih lovaca,
nama vuci ništa neće moći ...
VODITELJ: Ponovo studio! Izgleda, drama se polako bliži kraju .... Najopasnije krdo, krdo slonova je
primijećeno kako se na Savskom pristaništu survava u
rijeku ... Poslije ovoga će sve biti lakše ... Na Novom
Beogradu, koji je do sada bio pošteđen, u Bloku 54,
stanari zgrade 4 lamela 2a gore, desno, napravili su
barikade i sprečavaju svaki prilaz zgradi. Jedan stanar
nam se javio.
STANARI TELEFONOM: Milisav Stanković! Ja sam
predsjednik zbora stanara naše zgrade i obavještavam
javnost da smo jednoglasno donijeli odluku da se
izoliramo od svih i da nikog ne puštamo i nikamo ne
idemo. Odgovorni nas obmanjuju praznim pričama
kako životinje nisu opasne i da je sve tobože pod kontrolom, ali mi jasno s vrha naše zgrade vidimo da je
Beograd u plamenu! Možemo pričati o tome da se ne
nasjeda dezinformacijama, ali kada negdje gori, onda
gori ....
REPORTER: Na što mislite, što to gori? Gdje gori …?
STANARI: A, što mi znamo! Nećemo valjda filozofirati
što gori i jeli opasno ... ako gori, … kada gori, … ma šta
bio uzrok ...
NOVI REPORTER: Ovdje Dragan Mrković ... Most
Gazela je zakrčen raznim životinjama ... Promet je u
zastoju ... Vidimo slonove, žirafe, zebre, ... ali i gazele...
VODITELJ: Vraćamo se u studio! Sa nama je vojno-politički komentator Siniša Slavković ... Gospodine
Slavkoviću, što mislite, kako će se ova situacija odraziti
na vojno-sigurnosnu poziciju naše zemlje?
SLAVKOVIĆ: Odista, nema mjesta panici ... Nema!
(panično). Ni jedna među velikim silama se neće
miješati, jer ovo je prije svega unutarnje pitanje naše
zemlje ... Nije isključeno da nas kojekakva društva za
zaštitu životinja, diljem svijeta, stave na crnu listu, ali
lako je njima kada su njihove životinje u kavezu ... Ne
očekujem daljnji pritisak na našu državu u pogledu
55.-66.
obračuna s odbjeglim životinjama. Većina tih stvorenja su bezopasna, i biljojedi su, ... ali su opasni jer svojom tjelesnom masom mogu hraniti opasne zvijeri ...
Ali, Beograd, ma koliko veliki, dovoljno je mali da naše
snage, specijalne jedinice to mogu same riješiti!
VODITELJ: A što mislite o angažiranju lovaca?
SLAVKOVIĆ: Pozdravljam to! Oni jedini imaju dozvolu za lov i to su plaćali godinama, pa je sada red da
svoje znanje i iskustvo stave na raspolaganje ...
VODITELJ: Neće ni njima baš biti lako .. Negdje kod
Košutnjaka skupina zvijeri, vukovi ili hijene, napala
je hrabre lovce i izujedala ih ... Pri tome je ubijeno
na desetine vukova, risova, lisica i još nekih neidentificiranih stvorova, ali su stradali i sami lovci ... Dobili
smo i informaciju da udruge lovaca iz Novog Sada,
Kraljeva i Užica dolaze u Beograd pomoći lovcima
Beograda ... Na izlasku iz Beograda imamo reportera
Grgu Jovanovića ...
GRGA JOVANOVIĆ: Dobar dan vam želimo! ... Ceste
na izlazu iz Beograda su zakrčene ... Kod ljudi je zamjetna panika ... Zašto bježite?
BJEGUNAC: Zar ne vidite što se događa?! Stalno
nas drže u zabludi da su stvari pod kontrolom, a nisu
... Krda slonova, žirafa, bizona, nosoroga ... ruše sve
pred sobom ...
REPORTER GRGA: I vi ste to sve vidjeli?
BJEGUNAC: Vidio sam antilope, medvjede i lisice, ..
a moja je žena vidjela i tigrove kako odnose djecu iz
jednog vrtića ...
GRGA: A gdje vam je supruga?
BJEGUNAC: I nju su odnijeli!
GRGA: I vi vjerujete u sve te priče? Nije li to malo
pretjerano ... Pa, u zoološkom vrtu nije bilo više od
stotinjak opasnih životinja ...
BJEGUNAC: Veliš nema!? Je li? Ha! Zar niste vidjeli
kako su Amerikanci iz zrakoplova padobranima bacali
životinje na Košutnjak!
REPORTER GRGA: A kuda vi idete?
BJEGUNAC 2: Ja?! U Kinu! Tamo jedu pse, a ne ljude!
Ovdje jedu ljude!
REPORTER GRGA: Jeste li vi to vidjeli?
BJEGUNAC 2: Čuj, video! Je su li ovo rane od
milovanja kelnerice Dace ili od tigra ?!...
REPORTER GRGA: I vi ste im pobjegli? Bili ste brži od
tigrova? ...
BJEGUNAC 2: Nisam od njih, ali od drugih ljudi jesam!
Važno je samo da ste brži od drugih ljudi ... I, ne vjerujete?! ... Vidjet ćete vi kada vas lav pojuri i ščepa za
guzicu, tada ćete drugačije govoriti, ... ali bit će tada
dockan za vas i za sve ...
60
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
VODITELJ: Vraćamo se u studio ... Sa nama je prof.
dr. Jugoslav Spasić, s Prirodno matematičkog fakulteta
... Profesore, vi odgovorno tvrdite da na ovoliki grad
toliki broj životinja ne može biti opasan?
PROFESOR: Pa, naravno! Da dođu s kraja na kraj grada, većini životinja bi trebala puna tri dana ... Drugo,
većina ih rijetko jede ... Recimo kada se lav jednom
dobro najede, on je onda dugo sit ...
VODITELJ: Znači, statistički gledano nema opasnosti
da bi oni u narednih nekoliko dana mogli jesti ljudi?
Nije li ovo malo smjela tvrdnja?
PROFESOR: Nije! Zamorit će se, zasititi, i tada oni
moraju odrijemati ...
GLAZBENI PRIJELAZ.
VODITELJ: Dobro jutro, Beograde, danas je deseti
dan opsade Beograda ... Danas je bilo sedam smrtnih
slučajeva ljudi i četrnaest životinja ... Ovim tempom,
za nekoliko mjeseci životinja više neće biti ... Još uvijek nemamo službeno priopćenje kako je do ovoga
došlo i tko je odgovoran ... No, premda je pravda
spora, ona je dostižna! Postoji još jedna dimenzija
ovog problema ... Ekološka! ... Grad je pun izmeta
raznih životinja ... Stručnjaci raznih struka proučavaju
taj izmet i pokušavaju nam otkriti kojim životinjskim
vrstama pripada ... Ima i onih što se i u ovim, najtežim
momentima trude da Beograd ostane čist ...
ČISTAČ: Beograd mora biti čist!
REPORTER: Koliko godina čistile grad?
ČISTAČ: Petnaest, ali nikada nije bio ovako prljav!
Očajan sam ... čini mi se da radimo neki posao koji
nema kraja ... Na tone otpadnih tvari od životinja ...
sve odnosimo ... pa i leševe ...
ČISTAČ 2: J a sam očajan ... Kada sam dolazio u Beograd iz Mrčajevaca, vjerovao sam kako idem u svjetliju, pa i čistiju budućnost ... mislio sam skupljat ću
lišće, kojekakve otpatke, papir i opuške ... ali nisam ni
sanjao da ću da po cijeli dan čistiti govna! Za to sam
mogao ostati i kod kuće ! ....
ZVUCI PRELETA ZRAKOPLOVA, HELIKOPTERA, SIRENE.
NOVI REPORTER: Sada smo na barikadama u ulici
Admirala Geparta ...Ona će se ubuduće moći zvati
i ulicom Geparda ... navodno su tu neki gepardi
napravili pravi pokolj .... Kažu, još se vide tragovi, ovih
dana nije bilo kiše da spere ulice ... Radnici javnih
službi su pod radnom obvezom; nije im dopušten
odlazak iz grada ... Inače ova situacija ima i dobrih
55.-66.
strana; u beogradskim restoranima naglo je pala cijena divljači, posebno fazana, jarebica i srna ... Nude
se i specijaliteti od bizona, muflona, antilopa, iznutrice
medvjeda, jaja od raznih ptica koja se sada nalaze na
svakom koraku ... Specijalitet nad specijalitetima, pravi hit su slavujevi jezici ... Inače, na samo par stotina
metara od ove ulice, građani su naišli na mladunče
slona i navodno su ga linčovali ... A što bi tek učinili sa
krivcem za ovo stanje u kojem se svi sada nalazimo!
A, i to ćemo valjda jednog dana i vidjeti ...
VODITELJ: Ponovno studio! Snage reda i sigurnosti
su u okršaju likvidirali prve švercere pridošle kako
se smatra iz Italije, koji su kanili prošvercati kljove i
raznorazne rijetke ptice ... Kada smo već kod Talijana ... Kako saznajemo, Društvo lovaca iz Reggio
Calabria dolazi u pomoć našim lovcima! ... Dolaze
u Beograd i sve veće grupe turista iz Njemačke, Engleske, SAD i Kanade … U zrakoplovnoj luci služe se
crijevca na žaru od lavova, guščje paštete ... A svaki
inozemni gost našeg grada, ukoliko izrazi želju, može
dobiti pušku i dvadeset metaka, besplatno ... Preko
toga se plaća ... Ustanovljen je i cjenik za sve vrste
odstrijeljenih životinja ...
NOVI VODITELJ: Iz unutrašnjosti stiže pomoć
Beograđani ... To su deke, boce mineralne vode i
streljivo ... Novi Sad donosi sto tona lijekova, hrane,
čiste posteljine, kreveta ... i kukuruza ... Niš, sto tona
cigareta .... Ima i onih što nikada neće ostaviti Beograd! ... Idemo ponovno na ulicu ... Da vidimo što se
tamo događa, za sve one što su u svojim sigurnim
domovima ... željno iščekuju rasplet ...
GRAĐANIN: Ja sam rođeni Beograđanin! Nisam
napustio Beograd kada su pljuštale bombe ... pa što
bih sada! ... Jer što bi bilo od nas kada bi svi otišli?!
Beograd napuštaju samo oni koji nisu iz njega ... Takvi
nam ovdje ni ne trebaju!
VODITELJ: Kakvo je stanje u Kaluđerici?
REPORTER: Ljudi pred kućama stave kožu ulovljenih zvijeri Kažu da se ovakvi primjerci u svijetu prodaju i po tisuću eura po četvornom metru ... Inače,
u Kaluđerici je pala i prva ljudska žrtva ... od strane
čovjeka ... Pogrješkom, lovac je slučajno upucao lovca ...
VODITELJ: Ponovno smo u studiju. Ponovit ćemo
apel kriznog stožera da se ljudi redovito peru i šišaju,
a žene šminkaju, da se ne ponovi nemio slučaj od
prije neki dan kada je lovac pucao u zaraslog čovjeka
misleći da je medvjed!! ... Dakle, oprez! Nisu opasne
samo životinja već i ljudi! N e m o j t e biti opasni za
druge ljude, nemojte im davati povoda da pucaju na
vas! ... Perite se i šišajte redovito ...
61
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
NOVI VODITELJ U STUDIJU: Iz Resnika se javlja naš
dopisnik Siniša Vidović ...
VIDOVIĆ: Dobar dan, poštovani slušatelji! U Resniku
je stanje normalno. Istina, viđene su dvije lisice, ali i
dva klokana ... Nekoliko građana je u juhi našlo zmije,
... kažu, manje i neotrovne! Govori se o tome kako su
viđeni neki klokani gdje jure neku djecu, ali ovo nije
službeno potvrđeno. Koale su, valjda biljojedi i ako bi
ova vijest bila točna, onda je posrijedi možda neka
mutacija …
VODITELJ: Ispričavamo se što prekidamo .... Iz bloka
28 na Novom Beogradu javlja se naš reporter Milica
Delić .... Milice, čujemo li se?
MILICA: Upravo smo bili svjedoci kada je tigar rastrgao dva psa i jednu antilopa. Pločnik je u krvi.
Stanovnici su najprije pobjegli, a sada radoznalo izviruju i približavaju se mjestu događaja ... Ovdje nema
panike! ... Od jutros je primijećeno nekoliko lavova
kako se motaju između zgrada, u potrazi za hranom ...
VODITELJ IZ STUDIJA: Imamo i reportera u Balkanskoj ulici ... Siniša Marić!
MARIĆ: Niz Balkansku ulicu se kotrljaju zmije, gušteri
i ježevi ... Ima ih, reklo bi se na tone ... Nitko sa
sigurnošću ne zna odakle su se pojavili, da li iz kanalizacije ili … činjenica je međutim, oni su tu!
GLAZBENI PRIJELAZ. ZVUK: TODOROVA TELEFONSKA SEKRETARICA.
Bok, ovdje Igor! Koknuli sam pet divokoza, dva jelena
i jednu žirafu ... Samo da vidiš koliki joj je vrat! Fascinantno! Meso divokoza je nešto najukusnije što sam
probao u životu. Uškljocao sam jednog risa kako juri
i potom stiže dva majmuna! Kod Siniše pravimo roštilj
... Čekamo te!
*
Ovdje Mica! Dođi, ne viđamo se! Čujem da je Igor
na terenu slikao kako ovca juri jednu babu! Dođi kod
nas. Idi preko Dedinja, govore tamo je najsigurnije i
da su putovi raščišćeni. Nikako preko Neimara! Čedi
su slonovi pregazili auto. Ostale su samo tablice.
GLAZBENI PRIJELAZ.
VODITELJ NA RADIJU: Dobro jutro, Beograđani!
Beograd nema nikog osim vas! Danas je šezdeseti
dan najezde životinja ... Još uvijek ne znamo kako
je do ovoga došlo i tko je kriv ... Ali, u svakom zlu
pronađemo i nešto dobro ... Meteorolozi kažu, temperatura će danas dosegnuti četrdeset stupnjeva ...
Štedite vodu! Što više vode ostane, imat ćemo je više
55.-66.
na raspolaganju i biti ćemo manje prljavi ... Nadamo se
da će interventne ekipe uspjeti do početka današnje
paklene vrućine očistiti ulice od smeća i leševa uginulih životinja. Sreća je što životinje koje su lešinari
i strvinari i same pomažu u čišćenju životinjskih ostataka ... Za ljude se brinu ljudi! Dobra stvar ovih
događanja je što je grad napokon, potpuno očišćen
od pasa lutalica i većine mačaka. Kakvo je stanje u
Knez Mihajlovoj? Saša Palić!
SAŠA: Pa, ... Knez Mihajlova je, smatra se, uz Dedinje
najsigurniji dio grada. Ulice su čiste, prolaznici sve
češće mirni i nasmijani kao da se ništa ne događa.
Samo nas još poneki lovac svojom pojavom podsjeti
na neobična nesvakidašnja događanja. Vidim i jednu
baka koja je izvela u šetnju svoju unuku ... Kako se ti
zoveš?
DJEVOJČICA: Jovana!
SAŠA: Koliko imaš godina?
JOVANA: Pet i pol!
SAŠA: Jesi li si vidjela neku od životinja?
JOVANA: Da! leoparda, kozu i bijelog medvjeda.
SAŠA: Jeli medi bilo vrućina?
JOVANA: Jeste! Teško je disao.
SAŠA: Da li si mu dala vode?
JOVANA: Nisam!
SAŠA: A, zašto?
JOVANA: Bojala sam se! I bio je prljav ...
VODITELJ: Studio! Hvala Saša! Toliko za sada iz Knez
Mihajlove ... Vraćamo se u studio da čujemo najnovije vijesti iz zemlje i svijeta.
NOVI VODITELJ: Potpora Beogradu dolazi iz cijelog
svijeta. Iz Ekvadora je stiglo 50 tona banana, iz
Mađarske 100 tona svježe trave, ... a iz Nizozemske
sredstva za čišćenje ulica u vrijednosti od dva milijuna eura! ... Na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
naroda data je puna podrška Beogradu i izražena
želja da će se ova situacija već jednom riješiti, premda je to ipak, unutarnje pitanje Beograda ... Iz nama
prijateljske Indija stigla spremnost da se prihvate svi
preživjeli tigrovi i slonovi, a nadležne institucije iz Australije mogle bi preuzeti klokane i koale ... Iz Kine su
spremni poslati jedan bataljun koji bi očistio grad i vratio sve pande, kojih prema svjedočenjima pojedinih
građana ima čak na desetke tisuća, a kojima je mjesto
u njihovoj postojbini, Kini, gdje je njihovo prirodno
stanište.... Podrška Beogradu stiže i iz cijele naše zemlje. Prijateljski grad Tivat je spreman ugostiti iscrpljene
bolničare i higijeničare kako bi se vratili u naš grada
spremni i orni da do kraja ispune svoju dužnost ...
Novi Sad je poslao, među ostalim i sto tona sijena ...
VODITELJ: Idemo saa na Tašmajdan!
62
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
REPORTER: Dobar dan, dragi sugrađani! Javljamo se
iz kompleksa bazena ... Životinje iscrpljene od žeđi
okupljaju se oko bazena i tako postaju lak plijen lovaca. (ČUJU SE PUCNJI) U parku se neprestano vije
gust dim od brojnih kotlića i roštilja. Sa nama je najstariji lovac čika Mikica Stanić .. Koliko vam je godina?
STARAC: Devedeset i dvije!
REPORTER: Je li ukusan paprikaš?
STARAC: Jeste! Najbolji! Bolji od od onog u Bečeju
1938. godine ...
REPORTER: A, Vi, Vi ste izgleda specijalist za paprikaš
od divljači ... Od čega je vaš kotlić?
KUHAR: Moj kotlić je od nehrđajućeg čelika ...
REPORTER: Što spremate u njemu? A.... kažem, što
kuhate? (POKUŠAVA NADGLASTI BUKU) KUHAR
(viče): Srnetina i zečetinom, .. a ima malo i fazana i
jarebice ...
REPORTER: Je li ukusno?
KUHAR: Bolji izbor mesa nisam nikada imao ... Probali smo i da miksati antilope i divokoze sa zečevima i
kornjačama, ... ali baš nije bilo dobro ...
REPORTER: A, vi? Očito uživate?
RADNIK: Da, Staniša Janković, radnik IMTa .... Uzeo
sam plaćeni godišnji odmor i sad uživam ... Nikad
bolje nije bilo ... Samo da potraje ... Specijalitet
do specijaliteta ... u neograničenim količinama ...
VODITELJ:Ponovno se vraćamo u studio ... Sa nama
je profesor Ekonomskog fakulteta prof. dr. Nikola
Petrović ... Profesore, kako će se ova situacija odraziti
na gospodarska kretanja?
PROFESOR: S jedne strane katastrofalno; zanimanje
investitora za ulaganja u Beograd je potpuno prestalo,
a zna se što to znači ... a s druge strane, na razvoj
turizma, ovakav ekskluzivitet će se odraziti na najbolji
mogući način ... Ovog ljeta se očekuje da će Beograd
posjetiti preko devet stotina tisuća gostiju ....
VODITELJ: Oprostite, što vas prekidam ... Na vezi
nam je Jelica Mitrović naš reporter sa lica mjesta ...
Jelice, gdje se sada nalaziš?
JELICA: Nalazimo se blizu zoološkog vrta koji je već
dva mjeseca bez životinja i gdje se svakodnevno, kao
na najbezbednijem mjestu, odigravaju koncerti i razni
performasni ... ali, danas se vratila jedna preplašena
zebra ... Znači li to najavu povratka i ostalih životinja
na svoja mjesta ili je ovo samo pojedinačni slučaj jednog usamljenog očajnika, vrijeme će pokazati ...
GLAZBENI PRIJELAZ: BORILAČKI LOVAČKE PJESME.
VODITELJ: Sa ulica Beograda, javlja nam se Marica
Marić ... Marice, gdje se nalaziš ?...
55.-66.
MARICA: Nalazimo se u dvorištu VIII gimnazije na
Lekinom brdu .... gdje se ponovio stravičan događaj;
gorile su otele jednu profesoricu! U z stravične krike
sjurili su se na nju dok je ulazila u školsko dvorište i
odvele je u pravcu Banjice ... Hoćeš li da nam ispričaš
što si vidio?
UČENIK: Da, matematičarka, Zorica Pantelić, ništa ne
sluteći, krenula je prema školi kada je iz ovog pravca
na nju nagrnule bar tri gorile i otele je ...
MARICA: Je li profesorica vikala?
UČENIK: Da, usrala se od straha! No, nema se čega
bojati .... Gorile ne jedu žene, samo ih seksualno iskoristiti i poslije puštaju ...
VODITELJ: Ponovno se vraćamo u studio! Javljaju
nam da se u Sarajevskoj ulici kod broja 35 izvrnuo
jedan medvjed. Potpuno je kolabirao ... Molimo sve
lutajući reportere da netko od njih, tko je blizu,
dođe tamo i vidi na licu mjesta kako to izgleda .... Za
to vrijeme da skoknemo do Novog Beograda, oko
Fontane...
IGOR: Da , nalazimo se kod Fontane... Novi obračun
beogradskog podzemlja! ... Mnogi kriminalci koriste
ovaj košmar da poravnaju račune ... U okršaju zemunskog i čuburskog klana ima mrtvih i povredjenih
iz surčinskog klana ... Jedan crni džip je pripucao na
bijeli «audi» francuske registracije, očito lažnih tablica
i tada je uslijedio pravi okršaj, kao iz filmova. Oko nas
leže na tone izlomljenog stakla, dijelova automobila
razbijenih pri pucnjavi i mnogo, mnogo povrijeđenih
prolaznika ... Usput su stradale i neke zalutale
životinje ... Neki prolaznici, presretni, hvataju ranjene
i mrtve životinje i nose ih kući ... Dobra strana ovoga
što doživljavamo je da u Beogradu više nema gladi ....
SAŠA:Uključujemo se sa Dorćola ... Nalazimo se u
blizini tržnice ... Ljudi prestravljeno bježe ka Zvezdari
... Približava se neki stampedo ... (smetnje u zvuku
krčanje, krici)
VODITELJ: Saša! Saša! Nadamo se da je Saša Palić
dobro i da će nam se javiti čim se strojevi osposobe
... Pretpostavljamo da je to krdo slonova ili nosoroga .. Do sada nije zabilježen ni jedan stampedo divljih konja, ali tko zna .... Kod nas, u studiju je Vuk
Bojović ... Gospodine Bojović, kako je moguće da je
u zoološkom vrtu bilo toliko životinja? ... Podaci koje
ste nam vi dostavili pokazuju da je broj već ustrijeljenih životinja, mnogo veći nego što ih je ikada bilo u
vašem ZOO vrtu ... Mnogi Beograđani traže vašu glavu ... isto kao i glavu krivca za sve ovo ... Ali, zar toliki
broj životinja nije dokaz da vi niste odgovorni? ...
VUK BOJOVIĆ: Upravo tako! ... Netko je doveo ovolike životinje i to je bez sumnje tako ....
63
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
VODITELJ: Znate li tko je to mogao biti?
VUK BOJOVIĆ: Samo sumnjam ...
VODITELJ: Je li moguće da su se životinje u slobodi
toliko namnožili same od sebe, od onog osnovnog
broja koji je bio u Vašoj nadležnosti ?
VUK BOJOVIĆ: Nipošto! Reprodukcijski proces
većine životinja je mnogo dulji nego što mi i možemo
zamisliti ... Da bi se životinje ovoliko namnožile trebalo bi u optimalnim uvjetima bar nekoliko stotina
godina ....
VODITELJ: Da li ste čuli da je većina tih životinja nastanjena u podzemnim tunelima Beograda i da odatle
izlaze?
VUK BOJOVIĆ: Ja to ne mogu komentirati ... NOVI
VODITELJ: Prekidamo program s tragičnom viješću
da je naš reporter na Dorćolu pregažen od strane
stampeda neidentificiranih životinja. Nitko od
preživjelih nije mogao pouzdano svjedočiti koja je
životinjska vrsta bila ... Sa lica mjesta se javlja Igor
Đorđević ... Igore, koja je to vrsta životinja bila?
IGOR: Fascinantno! Svjedoci nisu sigurni... govore
da je to bilo toliko brzo da je prošlo kao vjetar ...
Posljedice su jezive! ... Od većine ljudi i nekih sitnih
životinja je ostala samo kaša ... Od svakog automobila
je ostao samo komad pleha ... To je bio toliko jak udar
da stakla više ni nema već se pretvorio u sitni, okom
nevidljivi prah ... Upravo sve to fotografiram pa ćete
ekskluzivne snimke moći vidjeti u tjedniku Zrcalo.
GLAZBENI PRIJELAZ.
VODITELJ: Dobro jutro, Beograđani! Danas je petak,
već je stoti dan od kada je Beograd ono što nikada
nije bio ... Još ne znamo tko je kriv za sve ovo! Ali,
nadležni nas uvjeravaju da će ga stići pravedna kazna ... Pozdravljamo lovce iz Italije, upravo pristigle
ne bi li iskoristili priliku da dožive tu nesvakidašnju
mogućnost da love po urbanim četvrtima jednog
europskog grada, ... grada koji više liči na džunglu ....
Medjutim, nema mjesta panici ... Beograd je imao i
teže dane, a oni su prošli ... pa će i ovo .... Opažamo
da je na ulicama nestašica zečeva i golubova ... Da
li su ljudi krivi ili su krive životinje koje su jele što su
stigle, nismo sigurni i ne možemo pomoći, ... ali za
dobro jutro poslušajmo jednu finu, setnu melodiju ....
GLAZBENI PRIJELAZ.
VODITELJ: Ljeto je na izmaku ... Odbrojava svoje posljednje dane ... Uskoro će početi Bitef .... Gostovanje
je najavila čuvena britanska trupa Royal Shakerspeare
55.-66.
Company s predstavom «Ukroćena goropadnica»;...
Tu će biti i francuska predstava «Karneval životinja» i
njemačka predstava «Životinjska farma», po Orvelu ...
Rusi dolaze s «;Lovačevim zapisima», po Turgenjevu ...
Beograd dakle, kultura, ni u ovim teškim momentima,
ne napušta ...
REPORTER:Dragi slušatelji, prekidamo program! Javljamo se sa Gardoša ... jedan krokodil je izašao iz Dunava i napao djecu .... Hoće li djeca pobjeći ili neće?
Užas! Dva djeteta su nestala ... Oko obale se okupilo
mnoštvo svijeta ... U čudu se pitaju, što se to dogodilo?
Jeste li Vi vidjeli što se dogodilo? SVJEDOK:Krokodil
je izronio iz vode i zgrabio jedno dijete i njegovu bakicu .. Užas! Kada će ovome doći kraj! Jutros sam vidio na Novom Beogradu u bloku 45 kako čopor pasa
napada grupu radnika dok su čistili ulice ... Užas! Zar
nije vrijeme već jednom da vojska preuzme sve točke
u gradu i da vojnici čiste ulice ... Tada ćemo biti čistiji
i sigurniji ...
NOVI SVJEDOK: Beograd treba zapaliti i potamaniti
sve životinje i poslije ga graditi ponovno, iz početka,
kao stotinu puta do sada ...
NOVO UKLJUČENJE: Na Mirjevu lovci ubili dva
pelikana i jednog crnog gavrana ... Vi ste lovac? ...
LOVAC: Janko Mrković! ... Pelikan su napali djecu pa
sam ih upucao ... Bijesni su! ... očito da su sve životinje
pobješnjele pošto već dugo žive izvan kontrole, u divljini ... i u stalnoj interakciji ....
NOVI REPORTER: Na Lekinom brdu smo! Velika novost! Zorica Pantelić, profesorica koja je prije izvjesnog vremena oteta od strane čopora gorila, ponovno
je s nama! Što vam se dogodilo?
PROFESORKA: To su bili moji najsretniji dani! Tek
sada sam upoznala pravu ljubav! U početku sam se
bojala, ali gorila je bila tako nježna i dobra prema
meni da sam se tek sada osjetila kao prava žena ... Kao
Jessica Lange! Do sada sam živjela s jednim profesorom, doktorom (srdito) koji me je tukao i maltretirao i
sa jednim intelektualcem, nazovi filozofom, koji se ni
na koji način ne mogu mjeriti sa ovim divnim bićima ...
REPORTER: Eto, nije sa životinjama sve baš tako
crno...
VODITELJ: Ponovo smo u studiju ... Sa nama je ministar unutarnjih poslova ... (smetnje na vezama, krčanje)
Kako napreduje istraga? .. Jesmo li bliži odgovoru na
pitanje: Tko je pustio životinje iz kaveza?
MINISTAR: U interesu istrage ne možemo otkriti pojedinosti, ali mogu potvrditi, na dobrom smo putu da
se ovaj slučaj konačno riješi ... Ali, samo to što ćemo
uhvatiti krivca i pravedno ga kazniti, ni malo neće
olakšati našu situaciju ... Važno je da ublažimo i ot-
64
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
klonimo sve posljedice po pučanstvo ... Pred nama
je duga i oštra zima ... Drveća skoro više i nema, dok
je lišće odavno pojedeno ... Mi sada oštro branimo
sve prilaze Dedinju zbog značaja njegove jedinstvene vegetacije ... gdje je, baš zbog očuvane prirode
i najveći pritisak životinja ... Posebno čuvamo izvore
vode ... Jer, grad bez vode je ... (smetnje na vezi)
VODITELJ: Koliko će ovo još trajati?
MINISTAR: Mnogima ova situacija odgovara i oni nam
opstruiraju svaku važnu akciju ... Ali, mogu im odmah
kažem da će sve ovo trajati kraće, mnogo kraće nego
što oni misle ... i da je pravda spora, ali dostižna ...
(PREKID, JAVLJA SE NOVI REPORTER)
NOVI REPORTER: Javljamo se ponovno iz ogoljenog
Novog Beograda ... Ljeto, udruženo sa životinjama
odnijelo je i zadnji trag zelenila; okolina Bulevara
Nikole Tesle je potpuno obršćena .... ali, u ulici Pariške
komune smo našli jedanu malu travčicu! ... Začuđeni
stanovnici gledaju u nju ... Netko hoće da je uzbere i
tako je zaštiti, ali drugi su protiv jer smatraju da će ona
odmah uvenuti ... Tko bi rekao da će u zelenom Novom Beogradu jedna obična travčice biti vijest! ... Od
zelene džungle na asfaltu će ostati ipak, samo asfalt ...
NOVI REPORTER: Uključuje se ponovno s Zvezdare
... U ulici Baje Sekulića je od jutros ubijeno tri lovca i
dva prolaznika, ali je napokon dolijao i jedan medvjed
.... Ove zime on će se naspavati .... Bit će to spavanje
koje će trajati mnogo dulje od jedne zime ...
SUDIONIK: Napravit ćemo od njega bundu za zimu
... Ove zime mojoj ženi neće biti hladno ...
NOVI SUDIONIK: A od njegove masti ćemo spravljati razne meleme ...
NOVI REPORTER: Dakle, ove zime krzno će ponovno biti u modi! ..
UKJUČUJE SE NAREDNI REPORTER: Na Konjarniku
jedna ovca preklala vuka ... Nevjerojatno! Nitko nije
vidio taj surovi događaj, ali svi gledamo u ovcu kako
u krvavim zubima drži prerezane vratne žile jadnog
vuka ... Je li to moguće ili nas oči varaju? ...
SVJEDOK: Sigurno je netko drugi preklao vuka, a
ovca, jadna i žedna, htjela je samo ugasiti žeđ, bilo
čime, makar i krvlju ...
SLJEDEĆI REPORTER SE UKLJUČUJE: Na Dušanovcu,
u ulici Jovana Popovića čopor vukova je zaklao tri lovca! ... Prizor je stravičan ali, uvjerili smo se ovih dana,
već tako uobičajen, da nam je postao banalnim ....
VODITELJ: Sa nama je u studiju doktor veterine
Mileusnić, patolog ... On je izvršio autopsiju lava
55.-66.
ubijenog sinoć na Julinom brdu .. Doktore, što ste
pronašli u njegovoj utrobi?
VETERINAR: Pronašao sam uobičajene stvari: neprobavljene smeće ... dijelove automobila ... Ne, nije u
njemu bilo dijelova ljudskog tijela ... Istina, bila je u
njemu jedna ženska haljina i cipela, ali od ostataka
ljudskog tijela ni traga ... Možda je nesretnu ženu već
svario, ali je moguće da je u oskudici hrane postao i
svaštojed ...
VODITELJ: Što vi mislite kako je do ovoga došlo? Tko
je krivac za sve ovo?
VETERINAR: Netko je za ovo kriv, ali, makar i visio na
Terazijama ... nama to neće pomoći ... Na nama samima je da se izborimo sa sobom i sa našim nagonima i
odupremo se zlu ...
VODITELJ: Ne mislite li i Vi, kao mnogi, da je možda
baš neki novinar pustio ove životinje iz zoološkog
vrta?
VETERINAR: Eh, vi novinari! Sebi uvijek pridajete veću
važnost nego što zaslužujete ... i u crnim i u bijelim
lažima ...
NOVI REPORTER SE UKLJUČUJE: Uključujemo se
u okolicu Beogradskog sajma ... Tu je nesvakidašnji
prizor velika grupa životinja se okupila i nekontrolirano se okreće u krug, gura, ujeda ... Naš fotoreporter
Igor Đorđević je vrlo blizu ... (smetnje, krčanje) ... Ne!
Ne! Stampedo životinja dolazi! ... Hoće li naš kolega Đorđević pobjeći ili neće? Neće! Neće! On je –
prrreeegažen! Užas! Nemam riječi kojima bih opisao
ovaj užas! ... Fascinantno! Od njega gotovo ništa nije
ostalo! ... Samo dijelovi fotoaparata! S l a v a mu! Bio
je vrstan profesionalac ... do kraja ... Nije bježao kada
je stampedo krenuo na njega nego je kameru držao
u ruci do posljednjeg daha ... Kakva šteta što se ti
snimci nikada neće moći vidjeti ... Bili bi to u svijetu do
sada nezabilježeni, jedinstveni ... neponovljivi snimci
... (krčanje)
GLAZBENI PRIJELAZ
VODITELJ: Dobro jutro, Beograde! Svanuo je taj 25.
listopada! Danas je tvoj dan, Beograde ... Sa nama je
gospodin Maričić predsjednik kriznog stožera ...
MARIČIĆ: Dobo jutro, slobodni i mirni Beograde! Sa
zadovoljstvom mogu reći da životinja više nema na
ulici ... Slobodno izađite na ulicu i nadišite se svježeg,
čistog zraka ... Poslije 173 dana okupacije, nakon
mnogo prolivene krvi i bola, sada je došao dugo
očekivani mir! ... Preostale, uhvaćene životinje predali
smo zoološkim vrtovima u raznim europskim zemljama ili smo ih vratili u pravo, prirodno stanište, u zemlje
65
Klasje naših ravni
Stjepan Bartoš, Životinjsko carstvo
Afrike i Azije ... Tako je Kina, napokon, dobila natrag
svoje pande! ... Ponavljam, opasnost je prošla! Nema
više životinja! (glas mu se gubi u daljini)
GLAZBENI PRIJELAZ; ZVUCI SA SAHRANE, KUKNJAVA.
GLAZBENI PRIJELAZ.
GLAS DJETETA: Mama, vidi lav ...
MAMINA GLAS: Da, da ... to je samo maca ... mala,
slatka maca ...
GLAS DJETETA: Velika slatka maca, ... a liči na velikog
lava ...
ZVUK: RIKA LAVOVA. POTOM, ČUJE SE KAKO
TODOR I LENKA HODAJU PO ŠLJUNKU. RAZGOVOR IM POVREMENO PREKIDA RIKA LAVOVA, ZAVIJANJE VUKOVA I KREŠTANJE PTICA.
TODOR: Igor je bio pravi junak, heroj!
LENKA: Kaži mi, molim te, je li moj brat bio ta osoba
koja je pustila životinje?
ZVUK: KRČANJE I SMETNJE NA VEZI.
TODOR: ... rekao je da kavezi za to i služe da se
ponekad otvore ... To je kao ona puška kod Čehova
... Ako puška stoji na zidu u prvom činu, do kraja
trećega ona mora i opaliti ... Tako je i sa životinjama
u kavezima ... Nekada će se uvijek naći netko i. .. otvoriti ih ... (krčanje) Tako je govorio Igor. .. tvoj brat
... Srećom što je sve već prošlo i što je našim mukama kraj ... Poslije nekoliko mjeseci, po prvi put sam
55.-66.
ponovno izašao na ulicu ... Pomalo će mi nedostajati
ove životinje u vijestima ... i nada da će sve to jednog
dana proći ... Gotovo da ni jednu nisam vidio uživo ...
A, ti, je si li ti vidjela neku?
LENKA Ždralovi i flaminga ...
TODOR: Beograd, sada izgleda tako pusto ... Kao da
u njemu nikada nije bilo ljudi ... Ali, jednog dana, i mi
ćemo ponovno imati zoološki vrt ... i mirne i pitome
životinje u njima ...
LENKA: Da ... i sve će biti isto kao i prije ...
TODOR: Hoćeš li se nekada vidimo? ... Ja te još uvijek
volim ... Samo tebe! Eto, prestao sam piti ... Kada sam
vidio kako krokodili lete, rekao sam sebi, moraš prestati piti ... i prestao sam ...
LENKA: Ali, ja sam počela da pijem! Poslije svega
ovoga ...
TODOR: Ti piješ?! Fuj! Što će mi žena koja pije! Fuj!
Svašta!
LENKA Vidjela bih ja tebe da te je silovao majmun!
ZVUK: LAVOVI KAKO NAPADAJU LENKU. (Krčanje)
ČUJU SE I NJENI KRICI.
LENKA: Pomoć! Po...
TODOR (odlazeći): Pije! Ona pije! Svašta! Što će mi
žena koja pije!
ZVUK: POMICANJE RADIOPOSTAJA NA RADIO PRIJEMNIKU. POSLIJE NEKOLIKO PROMJENA FREKVENCIJA ČUJE SE FINA, LAGANA GLAZBA.
Svršetak
66
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
Nacionalno,
univerzalno,
božansko
ĐURO VIDMAROVIĆ
MILE PEŠORDA: BAŠČANSKA PLOČA, «ALFA»,
ZAGREB, 2008. (Dobitnik prestižne književne nagrade «A. B. ŠIMIĆ» za 2009.
STVARALAŠTVO DO DEMOKRATSKIH PROMJENA
(1966.-1999.) – Mile Pešorda je jedna od vodećih
hrvatskih pjesnika rođenih izvan Republike Hrvatske.
Pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika.
Rođen je u Grudama (BiH), 15. kolovoza 1950. godine. Tijekom proteklih godina istakao se kao pjesnik, književni prevoditelj, književni feljtonist, urednik,
sveučilišni lektor, diplomat ... U Sarajevu je završio
studij romanistike, a u zagrebu i Parizu postdiplomske
studije. Književnim stvaralaštvom počeo se baviti još u
srednjoškolskim klupama, točnije, u šesnaestoj godini
života. Kao učenik četvrtog razreda Gimnazije u Grudama pokrenuo je i uredio reviju «Ogledalo», koja
mu je donijela i prva neugodna iskustva. Maturant
Pešorda, kako i priliči mladim ljudima, neoprezno
razmišlja svojom glavom i izaziva lokalnu vladajuću
elitu. Glasilo je zabranjeno, a urednik podvrgnut
podozrenju, jer je, između ostalog, napisao: «Iz ruku
samoživaca i žderonja spasiti naš kraj – to je glavni
zadatak svakog mladog čovjeka, mladog duhom i
umom». Pisati stihove Pešorda nastavlja kao student
u Sarajevu. Njegovi su radovi ozbiljni, zanimljivi i literarno relevantni, tako da ih objavljuju tada ugledni
književni časopisi kao što su «Odjeci», «Republika»,
«Telegram», «Život», «Lica», «Naši dani», kao i niz
drugih novina i glasila. S nekoliko pjesama, kao što
su Protiv tame, Žena malog grada i Moj otac, dostiže
razinu potrebnu za ulazak u antologije. To se i dešava
1969. kada njegova pjesma Moj otac biva uvrštena u
«Panoramu mlade hrvatske književnosti», Republika,
Zagreb, 1969. Ta ga pjesma prati do danas, kao jedno
od najboljih lirskih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj
književnosti.
Međutim, Pešordino pjesništvo naišlo je od početaka
na dobar prijem ljudi pera, znalaca književnih vrijednosti, ali i na podozrenje stručnjaka za izvanknjiževne
subverzivne poruke koje, eventualno, krije pjesnikov
metajezik. O tome svjedoči činjenica da mu je prva
pjesma «Protiv tame» bila zabranjena. Nadarenost
mladog pjesnika iz Gruda uočio je akademik Slavko
Mihalić. O Pešordinim stihovima on piše: «Stihovi
mladog hrvatskog pjesnika Mile Pešorde ostavljaju
u pozadini naša znanja o jalovosti kamenja, kojim
su obrasla južna polja naše domovine ... U ovoj su
poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni.
Stoljeća mukotrpne borbe i bezdušnog otpora nisu ih
učinili prijateljima, ali među njima se uspostavio tajanstveni sklad patnje i ljubavi. I tako se u jednom trenutku može dogoditi da kamen progovori ljepotom i
nježnošću čovjeka, da se u čovjeku zametne tragična
tišina i hladnoća bijelog kamenja ... Ova poezija ne
dolazi s papira, iz apstraktnih kombinacija mogućega
i nemogućega. Ona, poput rijetkog izvora bistre vode,
izvire iz samog hercegovačkog tla, i mi vjerujemo da
neće presahnuti te joj želimo da postane još puniji i
strasniji vrutak».
Ukoliko nekog pjesnika smijemo nazvati književnikom
tek nakon što mu je objavljena knjiga stihova, tada se
Mili Pešordi to desilo vrlo rano, s 21 godinom života.
Naime, prvu pjesničku knjigu: Život vječni objavila
mu je sarajevska izdavačka kuća 1971. godine. Knjiga
je doživjela uspjeh. Nagrađena je godišnjom nagradom izdavača za 1972. godinu.
Pešordin književni rad ima odjeka i u Hrvatskoj.
Poznati pjesnik Stojan Vučićević u vrlo čitanom i
visokotiražnom «Hrvatskom tjedniku» objavljuje afirmativan prikaz «Život vječni». Između ostalog napisao
1
2
1 «Vjesnik», Zagreb, 29. rujna 1970.
2 Kada je riječ o bibliografiji Pešordinih djela, skrećem pozornost
na rad Daniele Vujica: Poezija Mile Pešorde skupa s Ungarettijevom
i Nerudinom, «Fokus .hrvatski tjednik», Zagreb, 5. kolovoza 2005.,
52.-53.
67
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
je: «Ono što u njegovim pjesmama najvećma osvaja i
bliješti izvornim sjajem, to je njegova, reklo bi se, antejska veza s tlom, sa šimićevskom zemljom koja govori
iz njega o sebi, o znanim ljudima i neznanu svijetu,
napokon o njemu samome. Spaja se u Pešordinim
stihovima narav gorštaka s rafiniranim duhom urbana čovjeka, odvija se neprekidna i čudesna osmoza
izmeću neuništivih životnih poriva i davno mumificiranih zanosa starovjekih mistika ... » Vučićević
ovom prilikom izdvaja pjesme «Moj otac» i «Pjesan
očajnika», iz koje citira stihove koji su na predmetnotematskoj razini u to vrijeme doista mogli biti zazorni
jugokomunističkim cenzorima:
uglavnom bili građani drugoga reda. Ja mislim da je
samo inkvizicija prije toga imala taj morbidni kodeks
nijansiranog zlostavljanja kakav su boljševički čuvari
kulture primjenjivali na svojim neistomišljenicima:
možete li objavljivati ili ne?, u kojim intervalima?,
gdje?, kakve tekstove?, uz čije jamstvo?, smije li se
potpisivati iza emisije? Možete li nastupati pred kamerom?... I nikada niste znali je li konačno, poslije skoro
dvadeset godina, zatvoren vaš dosje. Na neformalnim suđenjima imali ste tužitelje, proces i svjedoke,
ali mene su najviše zbunjivali oni ‘advocatus diaboli’
kojima je bila dodijeljena dužnost da me brane. Jedan
filozof objašnjavao mi je, citirajući pri tome Adorna,
da sloboda nikome nije odjednom data. Nju treba
svaki dan ponovo osvajati. Nikada moj život nije više
ličio mitu o Sizifu i, uspoređen sa takvom slobodom,
na čijoj opstrukciji planski rade legije plaćenih mislilaca i policajaca – rad na bilo kojem kamenolomu
ovoga svijeta bio bi prava rekreacija».
Na sreću, Pešorda ostaje bez većih posljedica, glede
osobne sigurnosti, radnog mjesta i mogućnosti bavljenja književnim stvaralaštvom. O tome svjedoči i
činjenica da iduće, 1972. godine, U Hrvatskoj veoma
teške za sve tzv. «proljećare» i «matičare», cijenjeni
književni kritičar Veselko Tenžera upozorava na vrijednost Pešordine poezije. Čini to na pomalo ezopovski
način, tako da ulomak koji navodimo, govori i o vremenu u kojem je napisan: « ... U Pešordinu pjesništvu
postoje vrijednosti koje nije moguće zaobići, koje su
ostale u fazi naznake, u nagovještaju nesvakidašnjega
poetskoga problema. U vremenu kada njegovi
vršnjaci mahom inventiraju već folklorizirane teme
i probleme suvremenog pjesništva, ili kada robujući
duhu estrade plaćaju ceh dosjetkama, Pešorda barem pokušava da subjekt svojega pjesništva pretvori u
ranjivo i osjetljivo mjesto svijeta. To je bardovska ambicija i pokušaj da pjesnik postane bankom u koju će
biti položene valute očaja i trauma jednog podneblja.
Šamanstvo, ali bez potrebne perfekcije ... »
Bosanskoherecegovački akademik i poznati književni
povjesničar i književni teoretik, prof. dr. Zdenko Lešić,
pišući o Pešordinoj zbirci «Knjiga ljubavi i gnjeva»
(Zagreb, 1998.), podsjetio je na njegovu prvu zbirku,
stavljajući autorovu poetiku u kontekst književnih tijekova tih godina. Akademik je ispravno zaključio
slijedeće: «Kad je imao dvadeset godina (objavio je
prvu zbirku pjesama 1971. godine kao student ro-
3
Ova tuđa zemlja .. .Nikom nemam zborit.
Sam gorjeh za narod, sam ću i sagorit
Hrvatska
Dokle, dokle ...
4
6
Nakon sloma «Hrvatskog proljeća» i zabrane
«Hrvatskog tjednika», navedene ocjene nisu mogle
koristiti socijalnoj promociji Mile Pešorde. Osjećajući
poteškoće s kojima se susreće kao pjesnik iz redova
hrvatskog naroda, Pešorda u siječnju 1971. supotpisuje «Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku». O
toj se «Deklaraciji» u Hrvatskoj malo znade. Potpisala
su je sedmorica hrvatskih pisaca iz BiH: Stanko Bašić,
Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović,
Nikola Martić, Mile Pešorda i Vladimir Pavlović. U
«Deklaraciji» koja je bila isprovocirana člankom Grge
Gamulina u «Kritici» i osudi tog članka od strane
političkih moćnika u BiH, između ostalog, stoji točka
u kojoj se navode da se Grgi Gamulinu može odgovoriti «kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost
zaključaka Simpozijuma o jezičnoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom
hrvatskosrpskoga jezika i konačno počne ozbiljan
razgovor o našem jezičkom standardu». O tome što
se nakon potpisivanja dešavalo s potpisima svjedoči
Vitomir Lukić: U sedamdesetprvoj sam sudjelovao sa
nekoliko pisaca Hrvata iz Bosne i Hercegovine kada
smo javno upućenim pismom Socijalističkom savezu
zatražili pravo da možemo pisati bez diskriminacije
svojim jezikom i da naše interese ne tumače ‘profesionalni Hrvati’. Od tada pa sve do nedavno mi smo
5
3 Pjesan očajnika, u: Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD
Napredak & NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1998., 241.
4 Četvrt stoljeća od Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Kada
ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?, «Kulturni obzor», nedjeljni prilog
«Večernjeg lista», Zagreb, 28. siječnja 1996., 19.
5 Hrvatski narodni kalendar «Napredak», Sarajevo, 1992
7
6 «Vjesnik», Zagreb, 2. studenoga 1972.
7 Z. Lešić; Iskušenje jezika (Mile Pešorda: «Knjiga ljubavi i gnjeva»,
Zagreb, 1998.), «Stećak – list za kulturu i društvena pitanja, god. VII.,
br. 78., Sarajevo, lipanj, 2000., 10.-12.
68
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
manistike u Sarajevu), već je bila završena hrvatska
pjesnička avangarda iz šezdesetih godina, i ‘krugovaši’
su se već razišli, i ‘hrvatsko proljeće’ je već prošlo. Zapravo, do tada se završila i post-avangarda; u hrvatskoj poeziji nije više bilo ni škola ni pokreta; pjesnici su
ostali sami, da sami, svaki za sebe, traže svoj put. Koji
je put našao Pešorda? Ili, bolje, koji je pjesnički put
našao Pešordu?» Nakon što je analizirao sve utjecaje,
varijante i mogućnosti Pešordina pjevanja, zaključio
je, s dozom nesigurnosti, kako se ovaj poet svjesno
opredijelio za poetički eklekticizam. «Međutim, nastavlja akademik Lešić, taj njegov poetički eklekticizam
mora da je imao i jedan drugi, manje metafizički razlog. Jer, očito je da je Pešorda svjesno iskušavao
različite mogućnosti poezije, mogućnosti koje su bile
dostupne ne samo njegovoj osjećajnosti, njegovom
talentu. On je polazio svim putovima kojima ga je vodio njegov poetski vrve, i još više – njegova lektira».
Kada je riječ o lektiri koja je utjecala na Pešordin
pjesnički govor, akademik ispravno upozorava na
francuskog književnika René Chara.
Pjesnička zbirka Život vječni izbacila je autora u
književnu orbitu kao književnika s kojim treba računati.
Pešorda tada živi u BiH, dakle u kompliciranoj sredini
obzirom na odnose između Muslimana, Srba i Hrvata, a k tome dolazi iz zapadne Hercegovine koja
u tadašnjoj komunističkoj percepciji ima obilježja
hrvatskog nacionalističkog kraja koji treba držati
neprestano pod političkom i sigurnosnom paskom.
Ukoliko je želio opstati u takvoj sredini, morao je biti
oprezan, mudar i neprestano živjeti u neizvjesnosti.
Pored svih tih činjenica, Pešorda svoj književni rad
stvara kao hrvatski, a ne kao «bosanskohercegovački»,
ili «jugoslavenski» pjesnik, pozivajući se na A. B.
Šimića, ali i na francuske uzore. Time je oblikovao svoj
literarni svjetonazor: zavičaj-hrvatstvo-europejstvokristološki univerzalizam.
Nakon «Života vječnog» slijedi zbirka Zipka zebnje
objavljena u Sarajevu 1975.
U emisiji Radio-Zagreba «Poezija naglas», Danijel je
Dragojević, veliko ime suvremene hrvatske poezije,
9. lipnja 1977. progovorio o Pešordinom stvaralaštvu.
Odjek, sličan prvoj zbirci nije postigla. No, navodim
rečenicu iz Dragojevićeva izlaganja koju smatram
ključnom: «Pešordina pjesma, mogli bi reći, raste na
priliku stabla, koje od zemlje do cvijeta, traži svjetlost,
blagost i čistoću».
Veliki književni uspjeh postigla je Pešordina zbirka
Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima V.
Nevjestića i sjajnim tekstom Jure Kaštelana. Doživjela
je tri izdanja. Iduće je godine dobila godišnju nagradu
za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine. Akademik Jure Kaštelan, popratio je zbirku
«Slušam tvoj glas» nadahnutim «Bilješkama uz rukopis» i mladom pjesniku dao dragocjenu poputbinu za
put u neizvjesnu književničku budućnost. U svojim
«Bilješkama...» Kaštelan je «uhvatio» osnove odlike
Pešordine poezije, među kojima izdvajam dvije: «...
Tjeskoba i strepnja svod su ove poezije, a obzorje:
bjelina». I druga: «Hercegovina u poeziji Mile Pešorde
traje kao podloga astralnog treperenja, kao potka
složenog raspleta zvuka i riječi, kao zagonetni čvor u
vezivu kontrastnih boja, kao antejska izvorna snaga i
uzletište. Ali zavičajnost nije ni emotivna ni tematska
granica ove poezije kojoj je tajna čovjeka u svijetu i
drama svijeta u čovjeku jedina istinska domovina: otvorena pučina svemira, pjesma.»
Dakle, odrednice Pešordine poezije, prema riječima
književnog teoretičara i pjesnika, akademika
Kaštelana, su: TJESKOBA i STREPNJA; BJELINA;
ZAVIČAJNOST; TAJNA ČOVJEKA U SVIJETU i DRAMA SVIJETA U ČOVJEKU = OTVORENA PAUČINA
SVEMIRA, PJESMA.
Navedenu ocjenu akademik je napisao 1980. godine.
Stoji li ova ocjena i danas, 28 godina kasnije? Stoji, uz
napomenu da Kaštelanove pojmove «bjelina» pišemo
kao Bjelina, što znači Bog, «zavičajnost» shvatimo
kao hrvatski etnički identifikacijski kod, a «otvorena
paučina svemira» kao drugu Kristovu zapovijed:
ljubav prema čovjeku.
Pešorda je u žaru umjetničkog stvaranja. Već iduće,
1981. objavljuje u Sarajevu zbirku Prelijevanja.Ponukan iskustvima nekolicine hrvatskih pjesnika i Pešorda
se odlučuje, premda mlad (35 mu je godina!), izdati
izbor iz književnog opusa. Čini to uz podršku vrlo
uglednih književnih pera. Knjiga Mile Pešorde, pod
naslovom Izabrane pjesme, u izboru Dževada Karahasana i s predgovorom akademika Jure Kaštelana,
uvrštena je u tada reprezentativnu ediciju Književnost
naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, i objavljena u
Sarajevu 1985. godine. Iste godine u Makedoniji
mu objavljuju prijevod poezije pod naslovom Kuća
za jezikat. Godine 1987. Pešorda objavljuje zbirku
Orfički fragmenti, ali, što je zanimljivo, u Banjoj Luci.
U njoj je objavljena prva varijanta poeme «Baščanska
ploča», o čemu će kasnije biti riječi.
8
9
8 Mile Pešorda: Knjiga ljubavi i gnjeva», HKD Napreda i NZ Matice
Hrvatske, Zagreb, 1998., 268.
9 «Vjesnik», Zagreb, 20. prosinca0 1999.
10
10 «Alfa», Zagreb, 2008.
69
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
STVARALAŠTVO NAKON DEMOKRATSKI PROMJENA (2000.-2008.) – Godine 2000. Pešorda odlazi
na dužnost sveučilišnog lektora hrvatskog, odnosno
hrvatskosrpskog jezika na Sveučilištu u francuskom gradu Resnnesu. Ondje razvija živu, kako literarnu, tako i izvanliterarnu djelatnost. Osniva društvo
Francusko-hrvatskog prijateljstva, drži predavanja o
agresiji na Hrvatsku, potiče skupljanje humanitarne
pomoći, piše pjesme. Budući da sam bio hrvatski diplomat, znadem koliko domaćini cijene kada se govori njihovim materinskim jezikom. Francuzi su na tu
činjenicu osobito osjetljivi. A Pešorda je dobar znalac
njihovog jezika. Koliko je to istina svjedoči činjenica
koju treba posebno istaći: on je napisao zbirku pjesama na francuskom jeziku (ne prevođenih) pod naslovom Paroles pour elle («Riječi za nju») koju su mu
Francuzi u veljači 1992. objavili kao zasebno izdanje.
U posjedu sam separata Pešordinog predavanja o
Židovima Sefardima u Sarajevu: Mémoire er fidélité
séfardes 1492-1992. Predavanje je objavljeno u Des
Sociétés, Université de Rennes 2, Haute Bretagne,
171.-174. Tijekom boravka u Rennesu, 1992/93. piše
i antologijsku pjesmu «Židovsko groblje u Sarajevu».
Nakon završenog mandata u Rennesu, Pešorda se
vraća u Zagreb. Ovdje je supokretačem tjednika za
kulturu «Hrvatsko slovo», a zatim postaje viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao član Veleposlanstva RH u Sarajevu, zadužen za kulturu, boravi u
ovoj Državi do 2000., kada zbog promjene vlasti u
Zagrebu mora napustiti ovu instituciju.
U Zagrebu je Pešordi 1998. objavljena summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva. Iste godine biva zastupljen je u
reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga
pjesništva od Baščanske ploče do danas Mila si nam ti
jedina («Alfa», Zagreb).
Godine 2002. na slovenski u prevedeni Pešordini stihovi u knjizi Drevo z dušo ptice = Stablo s dušom ptice,
s poticajnim predgovorom Cirila Zlobeca (Slovenskohrvaška pesniška antologija / Mile Pešorda ; izbor in
prevod Ines Cergol ; spremna beseda Ciril Zlobec,
Koper : Založba Lipa, 2002.)
Godine 2007. Pešorda dobiva 1. nagradu «Dubravko
Horvatić», za poemu Baščanska ploča, objavljenu u
«Hrvatskom slovu» 2006. godine.
Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i
uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i
panorame. U pariškom časopisu EUROPE broj 880.881., 2002.,s četiri je pjesme uvršten u izbor dvanaest
najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Brojni
su kritički napisi i eseji o njegovu pjesništvu, a među
njima se izdvajaju oni Jure Kaštelana, Veselka Tenžere,
Nihada Agića, Krešimira Šege, Ivana Božičevića,
Željka Grahovca, Mirka Marjanovića, Eftima Kletnikova, Zdenka Lešića, Ive Pranjkovića, Cirila Zlobeca,
Marinka Solde, Miljenka Stojića, S.P.Novaka, Dubravka Jelčića.
Godine 1996. dodijeljeno mu je najviše državno
priznanje Republike Hrvatske za doprinos u kulturi –
Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Slovenski pjesnik i četverostruki akademik Ciril Zlobec, vrstan prevoditelj i promicatelj hrvatskoga
pjesništva, u svome eseju o poeziji Mile Pešorde piše
«Jedinstvo u mnogoglasju» (2002.), glede pjesme
«Moj otac», ističe: Čak i u homersku sliku oca on
metaforički upliće elemente ovoga na izgled gruboga,
a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva. Upravo je ova
pjesme paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva
jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka
funkcija metafore. Ponajprije u pojedinim dijelovima
pjesme, a onda pjesma sama kao cjelina. U ovome
primjeru pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući
očev poetizirani lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu
nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga
čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva.
Zanimljiva je ocjena Pešordina pjesničkog stvaralaštva
iz pera S. P, Novaka. U njegovoj «Povijesti hrvatske
književnosti od Baščanske ploče do danas, stoji kako
su Pešordinu poeziju «opsjedale himere kolektivne
egzistencije, ali taj pjesnik, rođen u Grudama 1950.,
gotovo nikad nije podlegao njihovu zovu», da bi na
kraju zaključio: «On i kad je društveno eksplicitan i
kad ga je zbilja u posljednjim godinama pretjerano
uzburkala i obvezala, nastavljao je pjevati profetski i
nikad nije prestao razgovarati s bitnim.»
Akademik Dubravko Jelčić u «Povijesti hrvatske
književnosti – tisućljeće od Baščanske ploče do danas – Drugo znatno prošireno izdanje» (Zagreb,
2004.,597.) ističe:
«Hermetičan u formalnom smislu, razgovijetan i jasan
u komunikaciji s čitateljem, nemilosrdan prema sebi
a nepotkupljiv u odnosu na životne spoznaje koje ga
muče, Pešorda je pjesnik svjestan svih kontroverzi
kojima je ispunjen svijet i čovjek u njemu. Realnost
svijeta i realnost vlastitog života nalaze u Pešordinoj
poeziji svoj poetski ekvivalent».
11
11 U dataciji poeme autor naglašava: Paris/Sarajevo/Zagreb, 31. svibnja 1978. – Božić 2005.
70
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
Književni kritičar Željko Klement svoj osvrt na
Pešordinu knjigu «Knjiga ljubavi i nade» naslovljuje
paradigmatskim naslovom «Stihovi proročanske
snage».
Konačno, uvaženi kolega Božidar Petrač, u pogovoru
poeme «Baščanska ploča» za Pešordu kao pjesnika
piše: «Pešorda je tipičan pjesnik moderniteta, njegova
otvorenost francuskom pjesničkom duhu, poimence
Rimbaudu i Charu, osnažuje mu domovinsku sastavnicu. Istodobno nacionalan i univerzalan, koristeći
brojne toponime hrvatske zemlje kao metonime nacionalnog identiteta u prostoru i vremenu s jedne te
topose ljudske svijesti o patnji i prkosu, o prolaznosti
i trajnosti, o zlu i dobru, o grijehu i iskupljenju s druge
strane, Pešorda postiže konzistentnu i inspirativnu sintezu duha i riječi, hrvatske povijesti i suvremenosti,
zajednice i pojedinca».
Varijanta A. – Ljeto 1987. Pjesniku je 37 godina. Živi
u Sarajevu. Kako piše na portalu «Vikipedija» Pešorda
«od 1979. do 1990. radi kao odgovorni urednik za
domaću i svjetsku književnost u velikoj izdavačkoj
kući V. Masleša u Sarajevu. Na toj je dužnosti uredio
preko tristo knjiga, među kojima i sabrana djela Saula
Bellowa, Midhata Begića i Milana Kundere». Djeluje
kao književnik hrvatske nacionalnosti. Sarajevske
komunističke vlasti nastoje u svim segmentima uspostavljati neku vrstu nacionalnog pariteta, ali, dakako, s ljudima koje ne smatraju političkim ili ideološkim
protivnicima. Pešorda je Hrvat iz Hercegovine, iz
buntovnih hrvatskih Gruda. Stoga se tamošnji hrvatski
puk drži pod stalnom policijskom paskom, izložen je
raznim oblicima nacionalne, vjerske i političke represije. Živjeti, s jedne strane u odnosu lojalnosti stranci
koja tvoj narod permanentno diskriminira, a s druge
suosjećati s narodom kojemu pripadaš historijskom
sviješću, kulturom i etničkim identifikacijskim kodom,
iz čega proizlazi i naravan otpor ugnjetavačima, nije
bilo lagano. Stoga, po mišljenju pisca ovih redaka, jedini je izlaz u takvoj situaciji bila je vjera u Boga, iz
čega je proizlazila i vjera u slobodu i pravdu, dakle
nada. Vjera je pružala nadu, davala sigurnost, kako
povijesnu (zlo nikada ne može pobijediti dobro), tako
i transcendentnu, jer Krist je jasno poručio: «Ja sam
Istina, Put i Život». Podsjećam, poema je dobila naziv po najvećoj svetinji Hrvata, krsnom listu njihove
književnosti, materinskog jezika i etničke samobitnosti: Baščanskoj ploči. Partijski žreci i cenzori, kao i
ostali pravovjerni crveni svijet znao je što ovaj naslov
kao takav, kao simbol znači, odnosno da se iza njega ne mogu kriti bratstvo-jedinstvo i ljubav prema
Najvećem Sinu. Ako je pjesnik želio obraniti naslov,
poemu sačuvati od zabrane, a sebe od retorzija,
morao se poslužiti modernim književnim rekvizitarijem, hermetičkim iskazom, metajezikom s mnogo
polisemičkih pojmova koji nose snažan (i čitateljima
prepoznatljiv) simbolički naboj. Vjera je bila uporište
za takvo lirsko sidrište. Stoga poema počinje snažnim,
prepoznatljivim, a cenzorima neoborivim pojmom
«Riječ» koju pjesnik stavlja u, svakome iole kršćanski
osvješćenom čitatelju razumljiv stih: «Riječ koja gori».
Pojam «Riječ», osim toga, nalazi se kao prvi u stihu,
što znači da mu po prirodi klasičnog sroka pripada
i veliko početno slovo, što je opet onemogućavalo
cenzorima «antiklerikalan» zahvat. U prvoj kitici
Pešorda stavlja u suodnos «otok» i «kopno»: Riječ koja
gori/ Na otoku/ Oblijeva kopno. Ulazeći u metajezik
možemo zaključiti kako je u navedenom stihu «Riječ»
(Logos, Bog: «Na početku bijaše Riječ...») transponi-
«BAŠČANSKA PLOČA» KAO IZRAZ POETSKOG
KONTINUITETA – Poema «Baščanska ploča» , treba
to kazati na početku, nastala je 1980-tih godina, dakle u vrijeme Jugoslavije. Prvotno je sadržavala je 18
dijelova i bila objavljena u knjizi «Orfički fragmenti»
1987. godine. Osamnaest godina kasnije, tj. 2005.,
(objavljena 2008.) Pešorda je dopisao 7 pjesama,
dodavši im još dvije pod naslovom «proslov» i zaslov»,
dobivši time ukupno 27 pjesama. Kritičaru je zadatak
ustanoviti što je zajedničko cijeloj poemi u sadašnjem
obimu, a što posebno u njezinom starijem, odnosno novijem dijelu. Božidar Petrač ističe: «Pešorda
nije samo dopisivao sedam novih redaka na svojoj
Baščanskoj ploči, on je brižljivo mijenjao određene
stihove i riječi, poigravao se sa svojim pjesmama
dajući im nova značenja, kadšto suprotna od onih
o kojima govore stihovi njihove prve verzije». To je
točno, ali što je razlog ovog postupka? Da li su to razlozi isključivo estetske prirode i kriju se u sažimanju i
brušenju stihova, semantema i pojmova, ili se razlozi,
možda, kriju u izvanliterarnim čimbenicima? Pokušati
ćemo riješiti ovu dvojbu.
Prva varijanta poeme «Baščanska ploča» nema «proslova» i «zaslova», stoga ih se može: a) pridružiti
drugom dijelu koji čini sedam pjesama: od XIX.- XXV. ,
i b) promatrati kao integralni dio sjedinjenih varijanata
A i B.
Radi jednostavnosti nazovimo prvi dio poeme varijantom A, tj. pjesme I.-XVIII., drugi dio, varijantom B, tj.
pjesme XIX-XXV., a cijelu poemu u današnjem obliku,
tj. Varijantu A + varijanta B + Proslov i Zaslov: varijantom C.
71
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
rana značenjem u Baščansku ploču, koju pjesnik kao
takvu, kao Signum Croatorum, naziva «Kućom», zapravo kamenom Svetinjom naroda Hrvata : Kuća
koja nudi/ Sive grudi/ Za poljubac. Nakon dva trostiha, slijedi završni stih – zaključak, konkluzija: Za sjaj
beskućnika. Tko su «beskućnici» kojima «Kuća» nudi
svoje «sive grudi za poljubac»? Naravno, oni koji su
izgubili svoju kuću, u konkretnom slučaju Hrvati koji
su izgubili svoju državnu samostalnost. U pjesmi broj
II., pjesnik opisuje «Kopno», dakle prostor koji Riječ
koja gori na Otoku oblijeva svojim plamenom, zapravo oblijeva «beskućnike» koji na tom kopnu žive.
To kopno na kojem žive beskućnici pjesnik opisuje
lirskim jezikom kao Kopno/ Grumen straha/ Obliven
zebnjom zvijezda...
Pojednostavljeno i vulgarizirano: Kopno = Hrvati =
Grumen straha obliven zebnjom. Otok = Riječ koja
gori = Baščanska ploča.
U pjesmi broj II. slijedi nastavak «radnje». Drugi
trostih glasi: Marulovo slovo plovi/ Pronoseći svijeću/
Sanjačevom opnom...
Podsjećanje na Marka
Marulića, podsjećanje je na blistave i europski visoke
početke hrvatske književnosti, ali, u povijesnom kontekstu, via facti, i na Marulovu pjesan «Molitva suprotiva Turkom». Završni stih druge kitice: Sanjačevom
opnom, prelijeva se u završni dvostih: Proljećem/
Zbijenim u bezdan. Pojam «proljeće» asocijacija je, u
kontekstu tog vremena, na Hrvatsko proljeće koje je
doista bilo zbijeno u bezdan.
Navedeni stihovi otkrivaju političku, zapravo nacionalno-slobodarsku podlogu, koja počiva na kulturnoj
samobitnosti, a ova na trinaeststoljetnoj vjernosti
Petrovom nasljedniku.
Uvidom u predmetno-tematski luk prve i druge
pjesme, ustanovili smo kako je riječ o političkoj
poeziji u dubinskim slojevima poeme, nacionalnoj po
njezinim korijenima, a kršćanskoj u njezinoj univerzalnosti. U pjesmi broj III poetska se misao produbljuje.
Ukorijenjenost se iskazuje prvim trostihom, sazdanim
od tri pojma stamena, kao iz stećaka izvađena: Kamen
ima/ Ljubav/ Neba. Drugi trostih glasi: Ima plamen/
Kojega prepoznaje/ Čitač i završni «repić» objašnjava:
Prvoga znaka. U ovoj pjesmi nameću se nosivi pojmovi: Kamen, Ljubav, Nebo, Čitač i Prvi znak. «Kamen»
osjećamo kao simbol pjesnikove rodne Hercegovine,
«Ljubav» kao vjeru u Krista, «Čitač» je pjesnik, ali i
vjernik, a «Prvi znak», očito, u ovom slučaju, Baščanska
ploča.
U pjesmama koje slijede poetski se lepeza širi na prostor hrvatske povijesti: Ploča se umiva u krvi; Netko
je progutao plamen; Djeca šćućurena (VI.); Zmije su
u dosluhu s vjetrovima (VIII.); Na vrh Griča/ Zviznu
čuvar/ Zijevnu sova.
S XII. pjesmom počinje druga poruka: otpor: A tijelo/
Luciju ćuti/ U mračnome plaču. Premda je Proljeće
palo u bezdan, premda je u «mračnome plaču», kopno/narod osjeća «Luciju», dakle Bašćansku ploču,
odnosno njeno značenje, snagu i poruku: Luciju što
zvoni/ Mir... Luciju bijelu svetu znojnu/ Što našim tijelom teče/ I na glagole ga siječe (XII.). Stoga treba Biti
munja/ Biti konj i/ Biti velebitski potok (XIII.), a on
postaje rušilačka bujica svim zaprekama kada dođu
blagotvorne kiše. I treba stvoriti Riječi/ Koje novi rukopis/ Zemljom užižu žigosanom (XIV.)
Pešordina Poruka silnicima «što nalegoše na jazik harvatski»: «Pismo je zakon za svako zlo».
Posljednja pjesma u varijanti A nosi redni broj XVIII.,
dakle bijaše zadnja u poemi. Stoga je nosila «završnu»
pjesnikovu misao. Kao zasebna cjelina ova je pjesma
hermetička poetska tvorba visokog dometa, ali, ako
ju tumačimo na način na koji smo činili u prethodnim
pjesmama, tada ona odstupa od zajedničke poruke,
svakako borbene i nadom ispunjene, kako sam shvatio. Stoga stihovi Jer/ Sudbaš vreba/ Na koraku svakom
ukazuju na politički uzmak, čak i na predaju, premda
je u vrijeme nastajanja poeme UDBA, ta zloglasna jugoslavenska tajna policija, doista vrebala «na koraku
svakom». Ukoliko nema vjere u političku promjenu,
ostaje vjera u nepobjedivost Baščanske ploče. U tom
smislu razumljiv je završni dvostih u XVIII. Pjesmi: A
s glagoljskih ploča (u jutra tijesna)/ Čut će se pjesma
ljudi tvoja pjesma.
Varijanta B – Godina 2006. Hrvatska je već 14 godina članica UN-a. Pjesnik je politički odstrijeljen.
Žešće nego u doba jugokomunizma. A bio je do
2000. visokorangirani diplomat. Što se događalo s
pjesmom tijekom proteklih godina? Što se dogodilo s
Baščanskom pločom i Hrvatskom?
Pjesma XIX ima težinu pjesme I. u varijanti A.
Sloboda. Narodna sloboda. Konačno: S brijega se širi/
Morem i otokom pjesan/ Ispod rubaca djevojačkih.
Treća kitica: Dalmatia/ Sva u razgovornu žaru/ Uspinje se na Hum. Slijedi hrvatski poetski Te Deum u
pjesmi br. XX.: Rukama majki/ S urezanim pleterima/
I križem isplakanim/... Bruji misa. Pjesma XXI. zapravo je snažna i estetski besprijekorna molitva: Vatro/
U/ Svetoj ploči/... Živa Riječi/... Zgrabi ovo biće pred
posrtajem/... Šake njegove nekoć moćne i čiste/ Daj ih
smrvi u plamenu krvi/ Da iznova se rode/.... Pjesnik u
molitvenom žaru, s biblijskom intonacijom i jasnoćom
stećaka, nastavlja dalje: Ničice/ padam u kamen/...
72
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
67.-75.
S/ Molitvenim urlikom/ Bola/... U/ Križenu/ Sinu (iz
pjesme XXXIII.). Slijedi završna XXV. pjesma. Umjesto
očekivanog uzleta, pjesnik otkriva svoju strašnu istinu godine 2006.: ništa se nije promijenilo za Čitača
u odnosu na 1986.: Pisah se u/ Riječi zvonimirnoj/ U
dane udbuš cara/ ... Brisači je brišu bez traga/... Hrvatini/ Veli/ Opet zar makovo zrno/... Ali/ Ništa nije tako
crno/ da pjesmom ne bi moglo biti/...
Dakle, varijanta A, «Baščanske ploče» prvi put zapisana 1978. u vrijeme kad je «Sudbaš vrebao», a varijanta B, pisana je 2006. u vrijeme «Udbuš cara», tj.
u vrijeme sadašnje. Kronološki poema opisuje luk
od «sUDBaša» do «UDBuša»! Izvanliterarno gledajući
ništa se nije promijenilo glede tri sudbonosna slova
UDB, koja su kratica jugokomunističke tajne policije
koja se zvala Ustanova državne bezbednosti. Ali,
naš pjesnik nudi pitanje. Mogu li se Sudbaš i Udbuš
povezati s likovima kao što su Car Ubu, odnosno car
Bush?
ronimska pustinja», Betlehem, tamošnja «špilja», mjesto rođenja Isusa Krista. A Krist nas sve zove.
Završni odlomak pjesme: Kršnom stranom, burnom
Krkom pristupio sam Baščanskoj ploči: tisućljetno pismo na izvoru štiti. Neka neman tamo s društvom banči,
na našem kraljevskom oltaru. Gospa koju čekam, nadomak Solina, u svijet uznosi glagole hrvatskih tišina.
Ukoliko su navedene riječi pjesma u prozi s ključem,
tada do sada nije dana strašnija ocjena onome koji
«banči na našem kraljevskom oltaru». Obzirom da
nam je poznata godina nastanka pjesme, znademo
ime zvijeri. A slijedom Apokalipse, Gospa će zdrobiti
glavu nemani.
Zaslov se zove «Latinski sonet» i objavljena je 9. travnja 2005., nakon vijesti o smrti pape Ivana Pavla II.
U ovom dobrom pjesničkom ostvarenju, pjesnik
opravdava i hrabri sebe i svoj narod:
Varijanta C – Varijanta A i B mogle bi se suziti do
značenja nacionalno-povijesne sudbine i pjesnikove
nacionalno-emocionalne reakcije na nedostatak slobode, odnosno ograničenosti stvarnog svijeta. No,
Pešorda nije pjesnik isključivo nacionalnih dosega.
Filozofski i svjetonazorski on nadilazio nacionalno,
tako što povezuje nacionalno i univerzalno, partikularno i opće. Riječ je, zapravo, o dobro poznatom
Matoševom aksiomu.
Kako bi nacionalnu tematiku učinio dijelom univerzalne, a ona to jest, u poeziji, dakako, ako je ta poezija vrijedna, Pešorda se utječe u krilo svoje vjere, koja
mu pruža univerzalnost, bez potiranja posebnosti.
Beznadnost glede nacionalne slobode, ili oslobađanja
od vlasti Sudbaš cara, odnosno Udbuš cara, strašna je
i apokaliptična. Kako bi osjećaj bio osmišljen, jer zlo
nikada ne može pobijediti dobro, pjesnik dopisuje
Proslov i Zaslov, kao hrvatski Početak u Kraj, Alfu i
Omegu Croatiae. Božanska univerzalnost i svevremenost pobjeđuju.
Proslov je pjesma u prozi pod naslovom «Gospa koju
čekam». Prvi odlomak u ovoj pjesmi glasi: Vidaju me
zvijezde iznad Žute vláke i mater kući zove sa čatrnje.
Uza me hrast korača s korijenjem u oceanu, i glas
Njezin u ruži na vrh gore. Jeronimska pustinja prostire
vrelu stazu: pođi u špilju gdje te milost čeka, pozlaćena
glasom koji te klikuje.
U navedenom odlomku vrlo su vješto i poetski relevantno ukomponirani zavičajni i biblijski motivi i
pojmovi: «Žuta vlaka», zavičaj, «hrast», narod kojem
pripada, «Njezin glas na vrh gore», Međugorje, «Je-
Zar bio bih, da nisi živ, hrvatski jeziče,
radnik na pismu znaka slobodarskoga?
Vjekovječan zlotvor trži zlatne priče.
Suprotiva hudom biti slova baščanskoga.
Sonet završava programatskim stihom:
Tvojim posve biti, gorom Uskrsloga.
Pešorda se u poemi Baščanska ploča vrlo vješto koristio prepoznatljivom toponimijom, imenima i imenozovima iz narodne povjesnice, arhaizmima kojima je
podcrtavao duboku povezanost prošlosti i sadašnjosti. Međutim, ova se poema ne može svrstati u nacionalne okvire. Proslovom i Zaslovom ona se utkiva
u univerzalnu kršćansku istinu, koja kao takva jest
nadnacionalna i atemporalna, jest opća i univerzalna.
Posebno bi se trebalo govoriti o Pešordinom leksiku,
o raspredu imenica i pridjeva, o pjesničkim ukrasima
i ekonomizaciji iskaza. U svakom slučaju «Baščanska
ploča se nameće kao ostvarenje koje smijemo staviti
uz bok Bilosnićevom «Tigru», Vučemilovoj zbirci «Bio
jednom jedan otok ...», Tomičićevim «Pašmanskim
elegijama, i Stamaćevim «Mislima». S aspekta hrvatske poezije kršćanskog nadahnuća, zbirka «Baščanska
ploča» dobiva poseban sjaj.
73
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
PJESNIŠTVO KRŠĆANSKOGA NADAHNUĆA.
Drago Čondrić: Evanđelje po čovjeku, «Naklada
Bošković», Split, 2009. – Splićanin Drago Čondrić
do zbirke «Evanđelje po čovjeku» bio je nepoznato
je ime u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U «Bilješci o
autoru» ove zbirke, pored činjenice kako je riječ o
umirovljeniku, stoje i slijedeće riječi: «Poezijom se
(onako, za svoju duši) bavi cijeloga života, ali do sada
nije ništa objavljivao». Ovako nesmotreno i «ćoškasto»
sročena obavijest ni malo ne motivira na listanje
knjige, jer tko, osim rodbine i prijatelja, ima danas vremena za čitanje pjesničkih uradaka umirovljenika koji
«do sada» ništa nisu objavili, ali su cijeloga života pisali
«onako, za svoju dušu». Što to uopće znači «onako, za
svoju dušu»? Možda označava poeziju u funkciji razbibrige, opuštanja, ili čak psihoterapije? Ipak, pročitao
sam rukopis Čondrićeve zbirke, pomalo znatiželjan o
kome se radi. Iznenađenje je bilo veliko, jer napisane
pjesme nisu otkrivale dokonog umirovljenika koji piše
iz dosade, ili za uspomenu unucima, već pjesnika s
nadahnućem i božanskom iskrom. Malo nevještog
u zanatskom smislu, ali iznimno obrazovanog, senzibilnog i dojmljivog književnika. Pjesnička zbirka
Drage Čondrića «Evanđelje po čovjeku» sastoji se od
dvije predmetno-tematske cjeline. Prva nosi naslov
kao i cijela zbirka, dok je drugoj naslov «Tužaljke
sina čovječjeg». Polazeći od ustaljene pretpostavke
kako se u naslovima zrcali, pa i sažima, sadržaj neke
knjige, ostajemo pomalo zatečeni navedenim primjerima, kojima je naš autor odredio poetiku, logiku i
ontologiju svoga pjevanja. Navođenje Evanđelja kao
polaznice u pjesničkoj pustolovini duha upućuje na
Bibliju kao ishodište, točnije na Novi Zavjet, odnosno
na Krista kao Sina čovječjeg, na Riječ koja se ušatorila
među ljudima, kao Istina, Put i Život vječni. Dodajući
pojmu «Evanđelje», toliko bremenitom sadržajem i
značenjem, pojam «čovjek», pjesnik je stvorio novi
pojam, kako kaže logika, uži opsegom, a bogatiji
sadržajem. Pjesnički kazano, stvoren je semantem
«Evanđelje po čovjeku». Sveto pismo Novog Zavjeta sadrži četiri Evanđelja, ili Radosne vijesti; Lukino,
Markovo, Matejevo i Ivanovo. Postoje i apokrifna
evanđelja, koja nisu uvrštena u Bibliju, jer nisu nastala
po nadahnuću Duha Svetoga. Drago Čondrić stvara,
12
12 Drago Čondrić rođen je 1944. u mjestu Klašnice kod Laktaša u
BiH, gdje su mu roditelji kao prognanici iz sela Rapovine kod Livna,
bili smješteni tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata obitelj se
vraća u Livno, gdje Drago pohađa osnovnu školu, a nakon toga
Klasičnu gimnaziju kod Franjevaca u Visokom. U Splitu završava
Pravni fakultet. Ondje zasniva obitelj i ostaje živjeti do danas.
67.-75.
evo, svoje pjesničko Evanđelje pod snažnim, ali
zbunjujućim nazivom «Evanđelje po čovjeku». Svaki
pjesnik, ili bar mnogi od njih, pišu ne samo za sebe,
već zbog čitatelja, oni su prijenosnici ljepote jezičnih
dosega, misaonih cjelina, lirskih eskapada, ali i svoje
intime, svoje životne stvarnosti i danosti. Bez pjesničke
dimenzije navedeni naslov ne bi smo mogli shvatiti,
osim kao pretencioznost. A ovaj autor to nije. On je
vjernik, Kršćanin, sljedbenik Krista, i njegovo je djelo
primjer kristocentričnog književnog stvaralaštva. U
svome «Evanđelju» Čondrić pjesničkim rekvizitarijem,
ali znanjem teologa i osjećajnošću ljubitelja sophie slijedi Kristov zemaljski hod zapisan u Novom Zavjetu, u
pravim «Evanđeljima». Čini to pretežito u bijelom stihu,
s povišenim emocionalnim nabojem koji je ponekad
blizak biblijskoj poetici, ponekad Tinu Ujeviću i Anki
Petričević. Pjesme mu se kao cjelina približavaju lirskoj
prozi, odnosno pjesmama u prozi. Kako pisac ovih redaka relativno dobro poznaje ukrajinsku književnost,
ovakav poetizirani pristup Kristovom životu koristio je
ukrajinski pjesnik Segij Grabar u knjizi «Od prve osobe». Čak se mogu pronaći i metodološke podudarnosti zbirke «Evanđelje po čovjeku» i zbirke «Od prve
osobe». Posebnost u Čondrićevom lirskom govoru
predstavlja korištenje citata koji se implantiraju i inkorporiraju u tkivo nove poetske cjeline. No, u tome trenutku, naš se autor odvaja od uobičajene prakse. On,
naime, svaki citat izdvaja ne samo oblikom slova, tzv.
kurzivom, već se koristi podrubnicima, ili fus-notama,
kako bi čitatelju preveo citiranu sekvencu, ukoliko je
na stranom jeziku, ili ga uputio na autora. Na taj način
poetski imaginarij vezuje se uz esejističku rigorozu,
čime se svaka od navedenih pjesama nameće kao
mala studija, esej, ogled, pa čak i propovijed na zadanu temu. Tome dodajmo i citat-posvetu stavljenu u
funkciju podnaslova, s nakanom uvoda u predmetnotematsku usmjerenost pjesme. Ovakav način pisanja
nije blizak poeziji i zbog toga opterećuje cijelu zbirku.
Navodimo kao primjer pjesmu «Glas iz pustinje»:
GLAS IZ PUSTINJE
Evo danas nađoh čovjeka! Svete riječi,
Zlatom bi ih valjalo pisat
Pred kim se i kraljevima koljena tresu
Predodređenim da ide pred Nekim većim
Koji će vijačom čistiti svoje gumno
Al’ takvi uvijek rano izgube glavu
Jer prethodnici su oluja i jer u obećanom
13
13 M. Držić: Dundo Maroje
74
Klasje naših ravni
Đuro Vidmarović, Nacionalno, univerzalno, božansko
Dolasku izvrše poslanje
Njima je tajnim pismom na čelu upisano
Fluctuat nec mergitur kao garancija Neba
I oni nikad ne tonu.
14
O Zaharija oče – nijemi slugo Jahvina oltara
Čuješ li taj glas iz pustinje što viče
Glas do kosti uznemirujući
Prepoznaješ li u njem glas svojega jedinca
Kojega ti darova Nebo u nevrijeme
Popravite putove poravnajte staze
O Izraele, gdje si što spavaš na ovoj žezi
Bez hlada za njegovu glavu i kamena za odmor
Bez ulja u svjetiljci dočekuješ Dugoočekivanog
O ima li ovdje dovoljno tišine da bi se čuo taj glas
Kojim evo odzvanja svaki kamen u čitavoj Judeji
I svaka travka prenosi poruku mu
Delphi schlummert und wo tonnet
Das grosse Geschick?
15
A ljeto je i zmije ispuzaše
Zmije ljutice da traže krštenje
Sve da izmaknu nahodećem gnjevu
Jesu li to dies illa, o Gospode,
Je li to prorok Tvoj u haljinama od devine dlake
Koji razotkriva zmijska legla u pustinji
Taj do kosti uznemirujući glas iz pustinje judejske?
Svaka dolina neka se ispuni
Svaka gora i brežuljak neka se slegne – viče
Da se iskaže dužno poštovanje Dugoočekivanom
Koje mu duguje zemlja od početka
Ali do sada sve dane prilike bijahu propuštene
Samo zbog toliko debelog leda oko srca
Koje čeka bez saznanja o šansi iskupljenja.
16
17
67.-75.
Prosječnom čitatelju ovakav način poetskog iskaza
predstavlja stanovitu poteškoću, jer u pjesmu ulazi i
ono što se nalazi u posveti u podrubnicima. Ovdje je
enciklopedijski obrazovan intelektualac malo ugrozio
pjesnika, a njemu se pridružio i svećenik sa širokom
teološkom pojmovnom aparaturom. S književnog
aspekta, ponuđeni radovi, oslobođeni književnopovijesne citatnosti i teološkog vokabulara, nude
čitatelju zanimljivu i poticajnu pjesničku građu koja
im pomaže suočavati se, ili prihvatiti Kristov život kao
Istinu i nadahnuće. Hrabriji pjesnički iskorak učinjen
je u drugom dijelu zbirke, pod naslovom «Tužaljke
sina čovječjeg». Autor nas i ovdje na određen način
opterećuje izvanliterarnim dosezima koje sintagma
nosi. Prvo, tužaljka je specifična i arhaična književna
vrsta, a pojmom «sin čovječji» Krist je nazivao samoga
sebe, oslanjajući se pri tome na Stari Zavjet. Naravno, ovisi kako čitamo naslov: kao «Tužaljke sina
čovječjeg», ili «Tužaljke Sina čovječjeg». Pisac ovih redaka doživljava sadržaj drugog dijela zbirke u prvom
smislu ponuđenog čitanja ovog naslova. Ako prihvatimo ovu varijantu, tada smijemo pjesme koje slijede
čitati s pozicije osobe samog autora. Drago Čondrić
je napisao 25 tužaljki u kojima je razradio problematiku suvremenog svijeta, s pozicije Kristovog učenja,
odnosno kršćanske etike, estetike i logike. U cjelini
gledano, Drago Čondrić je ostvario potrebnu atmosferu u svojim pjesmama, znalački se kretao do ruba
lirske proze, postigao unutarnju rimu i suglasje nosivih
pojmova, ali uz cijenu nametnutog esejizma. Nezavisno od ove žrtve, zbirka «Evanđelje po čovjeku» predstavlja poticajan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji
kršćanskog nadahnuća.
14 Geslo grada Pariza (Teku a ne tonu)
15 Holderlin: Brod und Wein (Prijevod I Macan: Delfe se zaspale, a gdje
odzvanja velika kob ?)
16 Lat.: Oni dani
17 Lk: 3,5
75
Klasje naših ravni
Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija
76.-78.
Zlata vrijedno
krugljičje ružarija
IGOR ŠIPIĆ
TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ:
«MOLITVE», Udruga 3000 godina Za
dar, Zadar 2009.
Mnoge prvonagrađene knjige i njihovi autori postaju
laureati zaslugom rigidnosti i nespremnosti suvremenog društva da odgovori na najtemeljnije civilizacijske
zahtjeve i potrebe pojedinca i zajednice na užem i
širem geografskom prostoru. Zaslužiti ovogodišnju
nagradu Tin Ujević, u recenziji Društva hrvatskih književnika (DHK), međutim, Tomislav Marijan Bilosnić
se otputio neobičnim iskorakom krenuvši na bachelardovski unutrašnji poetski prostor istinskom molitvom.
Netko treći zato mora najprije rasvjetliti eksterijer
ovog djela. Je li put kojim je koračao do priznanja, put
čežnje i sunovrata i priviđenja i muke, ujedno i put do
zemuničkog vinograda ovog «zrelog» Werthera? Počinje li taj put na neiscrpnom i, istodobno, za autora
iscrpljujućem motivu i prizoru molitve na Maslinskoj
gori kada se Krist, nakon posljednje večere, povlači
na molitvu u Getsemanski vrt. Opis iz evanđelja po
Luki naprosto provocira potražnju za ambijentom u
kojem Bilosnić, lišen sveg hedonizma, već dulje prebiva i piše. Izmješten i potisnut iz gradskog lapidarija
(«nitko nije zavirio u jabuku moga srca / pritisnut uza
zid grada / postajao sam njegovim kamenom») u svoj
zemunički Getseman, ili pak Betlehem («Betlehem u
svom vrtu vidim»), bolje i jasnije videći zvijezde, ulazi
u sve kozmičke bitke oboružan božanskim načelom i
jezikom do kraja prožetim ljudskom minijaturom. Tu
njegov mir biva «bešumnim daškom molitve» kojem
nitko, i s ničim, nauditi neće (Put molitve).
Usto, izvorište pojačanog prijenosa inih konsternacija
u molitvu zasigurno jest dramatika događaja, koji su
upravo na tom prostoru svojom tanatološkom silinom
ostali slika što ne prestaje žariti srce lirskog pjesnika
(«u mojoj je domovini rat / u moj vinograd padaju
bombe»). Tada nije bilo vremena za plakanje i suze,
ali svatko tko se tamo borio osjeća potrebu da se
tamo vrati i moli. Na stranu što je autor vlasnik opusa
od osamdesetak književnih izdanja različitog žanra i
što slijedi matičnu struju hrvatskog pjesništva i njen
ogranak koji se prepoznaje «kao prirodno komuniciranje na sređenu jeziku i uz tradicionalne prozodijske
osobine», ovo je jedan potpuno novi Bilosnić, zreo i
za najveća književna ostvarenja.
Prostor i ambijent oduvijek su određivali pjesnike, sjetimo se studija C. Fiskovića o starim hrvatskim književnicima Dubrovnika, Korčule, Hvara, Splita, u kojima
na osobit način osvjetljava ambijent koji ih je okruživao i u kojima su stvarali, naglašavajući prožimanje
povezanosti pjesnika i ambijenta. Treba se prisjetiti i
Kunderinog označiteljskog «Doma» s kojim socijalnopovijesne supstance zavičajnog prostora bivaju neutaživi ushićaj potrebit za širu kulturološku, a u ovom
slučaju, vrlo intimnu usku komunikaciju s bogom. Stoga je i Bilosnićev prostorni i domom dani učinak njegov temeljni prirodni zaklon, njegova pustinja iz koje
se od punokrvnosti realizma polako penje i prelazi u
transcedenciju, bogojavljanje i spontanitet neba. Uostalom, Molitve su i posvećene samom načelu svetosti, a molitveni govor upravljen Tvorcu svega svijeta.
Izazvan, Tomislav Marijan Bilosnić (TMB) uputio se
moliti, u vjeri ostvarenog psalmodičja, u prozama, u
slobodi stiha i različitog kompozicijskog postupka koji
seže od najmanjeg haikua do raskošne poeme. Molitva je njegovo svepriopćenje, svenazočnost, u kovitlacu, u loncu, u žrvnju, nemira (i) svemira, rađanja
novih planeta.
U cjelini nježni lirik, meketan, ali i «usoptani pojac»,
rekao bi J. Ricov, metafizičan i onostran, on je i božanski klesar i božanski zidar i božanski astronom koji
sve vidi i sve mjeri, vjerujući u boga i njegove zakone,
pokušava odgonetnuti sve iskre života na Zemlji; evolucija je još daleko. Zato svaka njegova pjesma ima
zasebni unutrašnji život koji nije ništa drugo do čistoća iskonske stvaralačke prirode. U tom smislu nosi sve
predznake elementarnosti zvonkosti i mirisa podvelebitskog ravnokotarskoga uzdarja. TMB je zagledan i
uronjen u sve bunare svijeta («neka čuje jeku moje
duše / koja zvoni jekom njegovih bunara»). Prevodeći
ih na svoj unisoni jezik zagovara obogaćivanje i trajnu
zagonetnost vjere («to je ključ tajne našega života /
čiju bravu nećemo vidjeti nikad»). Stoga, iako je nje-
76
Klasje naših ravni
Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija
govo koračanje k nebu čvrsto i sigurno, prohodnost
mu ipak bijaše put u neznanje (Uspinjući se k Tebi,
Bože).
Pjev u slobodnom stihu solmiziran je u tonovima,
ritmovima i tempima koji se izmjenjuju uglavnom u
pravilnim dionicama. U širini pjevanja intuitivan je sve
do posljednjih stihova koje ostavlja za sebe da bi u
diskurzivnom razlučivanju postigao regresiju poruke i
time utjecao na rezultat cjeline.
Molitve su napisane u četiri bloka većih kompozicijskih postupaka (Bože, učini nešto i za mene; Molitve;
Isuse, Ti si čovjek; Jutarnja zvijezda), te posljednjem,
petom, vrlo zanimljivom bloku sastavljenom od 106
haiku minijatura (Haiku molitve). Na kraju, donosi se
biografija s glavnim izdanjima pjesama autora.
U prvom bloku uvodi nas u rani biblijski prostor dvaju
teofaničnih likova, Adama, «čovjeka od čiste gline», u
kojemu je «voda postala krv», i hinjenog Abrahama
(«nije mi lako / istrgnuti se iz običnosti»). Ulazak pak
u kršćansku triangulaciju boga, vjere i molitve slavi od
bukolike do votiva (Molitva u barci), pa posljednje tri
pjesme (Ispovijed, Moj križ i Amen) iskrsavaju kao
nešto posve kerigmatično, osobno i intimno, iskrena ispovijed i iščekivani oprost, rasterećenje s kojim
može ući u puni raster molitve, drugi blok istoimenog
naslova.
Odmah da kažemo, po snazi njegovog izričaja, naročito hipertenzičnosti poema, prepoznat je i naslov cjeline. Potresna je poema Kornatska molitva u kojoj asocijativnost i metaforičnost posjeduju nezasitnu želju
za posezanjem, grabljenjem ispisa iz ambisa svijeta,
planeta i kometa («naš skromni um bubnja / kao tisuću kometa / što zamračuju sunce»). Čak je i»prepelica
od urana», vidi «požar ribljih peraja», a «krak hobotnice u laticama ruža». Zvijezde su «pretvorene u ognjišta / i košulje koje se na njima suše», i otok je «postao
ognjište našega Boga». Opis kornatske tragedije antologijsko je svjedočanstvo nevidljivoj tektonici koja
razara iz dubine i širine svemirskog potencijala, kao
amalgama sveg organskog i anorganskog na dohvat
mu ruke i oka. Fascinira naprosto njegova širina grljenja, dubina otvaranja usta i duljina koraka. Zanimljiva
je ta nebeska refleksivnost koja priječi da autor ne
uspjeva niti se oglasiti bogovima podmorja, što bi, s
obzirom na ambivalentnost kornatske pozicije, bilo
realno očekivati.
Druga samosvojna poema, Uskršnja molitva za Zvonka (Bušića), hrvatskog domoljuba u američkom zatvoru, pokazuje da se bavi svim suvremenim temama
hrvatske disonance. «Jesmo li zaboravili ime čovjeka
/ samo zato da bi ugodili neprijateljima», pita, i po-
76.-78.
tom nastavlja – «ako ikad čuješ od zidova / da ti je
netko poput mene pisao / pomisli da je to jedina pjesma». Ovi stihovi nisu samo protest na hrvatsku šutnju
spram jednog osuđenika prepuštenog zaboravu, već
i latentna, zatvorski hladna, atmosfera nad vlastitom
sudbinom i sudbinama sličnih. Jednu zasigurno nije
mogao preskočiti – Molitva za Zlatka Tomičića, jednog iz kruga književnika svoje Domovine «ljubovce».
«Bože, podari konja konjaniku s Velebita / i neka mu
Velebit bude blizu neba», «pusti ga da luta zemljom
Hrvatskom», «uznik koji svoje okove nosi kao prsten».
Ovi stihovi imenuju zavičajni topos koji oblikuje sve
oko sebe s nakanom da mu se zauzvrat vraća i na taj
način odužuje. Oni su lauda čovjeku koji je umro s
posljednjom zrakom svjetla u oku –Hrvatska.
Jedinstvena je i Molitva svetom Franji, poema koja je
na granici hodočašća srcu franjevačkog isposništva,
gdje svako božje stvorenje, pa i najmanji mrav, zna
što mu je činiti i koje mu mjesto pripada u mreži kontinuiteta i suptilnosti metafore («otvori mi srce da izrazim ljubav / prvom stvoru u prašini / poput dokone
ovce na ulici»). U posljednjim Molitvama ovog bloka
autor naprosto vri u preludijskim, malenim slobodnim
fantazijama: «neka put sakrije moja skretanja / kao
što busenje sakriva zemlju / neka sakrije nesigurnost
i nedoumicu kao što prašina skriva tragove» (Molitva
pred put); «Svjetlosna vatro... / gori na svim jezicima...
ne bih li dotaknuo / srce Gospodina / i u njemu se
ogrijao» (Molitva pred vatrom). Mi ne moramo znati
je li «crno vino teško poput tuge», što zapravo i jest
najljepše: u svakom novom čitanju otkrit ćemo starog
autora i novog sebe.
Treći blok, Isuse, Ti si čovjek – molitve se nastavljaju
u ispreplitanju hagiografskih koncepata i vjere kao zakona («odjeknu snaga vjere usred noći kao zakon»).
Poput najsjajnijih zvijezda Velikih kola, u skladnu polifonijsku formu, potezima pera spajaju se mašta, lucidnost i racio zaigranosti svecima zadarskog okružja:
sv. Šimom, sv. Stošijom, sv. Petrom, sv. Mihovilom, sv.
Marijom, sv. Katom, kojima se pridružuje i sv. Ivan od
Arsa. Ako svi drugi jesu na autorovom dnevnom itineraru, taj francuski svetac-blaženik ovdje je i doslovno
s nakanom. Namro od iscrpljenosti teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama, predan dugim i teškim noćnim satima molitve, svoje je
župljane znao ne samo dobro ispovijediti, već i voditi
putem savršenosti prema Bogu. Zna to dobro Bilosnić
polažući dlan na njegovo stopalo upravo u najtežim
satima po njegovu domovinu. Zato sad i jesmo svi
ovdje nagurani oko njegove «ispovjedaonice» koju
držimo u rukama čitajući iz ljudskog srca. Ono nas
77
Klasje naših ravni
Igor Šipić, Zlata vrijedno krugljičje ružarija
snaži da ljubavlju ljubimo, navodi na one koji još ne
spoznaše svjetlo vjere, udjeljujući nam živu vjeru.
Poezija duhovnog kršćanskog nadahnuća ima svoju
teološku i svoju teovizijsku autorsku neovisnost pa je
trajno aktualno pitanje svojine sadržaja onoga što je
poetikom preneseno u javni prostor. Stoga ovdje koristimo i riječi koje nije moguće zaobići u metaforičnom govoru, a u kršćanskom svijetu imaju svoj strogo
propisani meritum. Tako je i s naslovom – Isuse, Ti si
čovjek – preuzetim iz istoimene pjesme, koji, kao i još
neka novija izdanja, stavlja u prvi plan humaniziranog
Krista, kojeg upličemo u sve naše životne situacije da
bi nam put bio jasniji, ciljevi i odluke ispravnije. Tako,
«mi koji dolazimo iz pepela / postajemo zemlja, postajemo nebo / postajemo sigurniji», pjeva Bilosnić.
Naravno da je to trag Nikole Šopa koji prostom i jednostavnom dobrodušnošću upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji s njim dijeli i
dobro i zlo. Iako se Šopov Krist odriče božanske moći,
da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom, Bilosnić na tomu ne inzistira.
Pače, njegov Krist hermetizira duhovno sazrijevanje
autora, rekapitulirajući sve njegove dosadašnje životne i književne faze. Na ovo je nužno upozoriti radi
mogućih nedosljednosti u teološkom tumačenju Kristova silaska među ljude.
U četvrtom bloku pjesnik izlazi iz stanja molitve u formalan pjesnički govor i kompoziciju te s devet pjesama završava ciklus u kojem pronicljivošću oka mnoga
zbivanja vidljivoga svijeta sažima u senzaciju vlastitog
doživljaja (Vidio sam sunce). U tom je smislu uspostavio i dinamični dijalog sa pjevanjem zavičaja.
U petom bloku Bilosnićevih haiku izvrsnica, izvorno
japanskog stila, nalazimo neposredan izraz pjesniko-
76.-78.
va doživljaja u kojemu, kako pravilo i nalaže, nema
razmišljanja, zaključivanja i poučavanja. U svojim haiku molitvama, nudeći nam ljepotu istinitosti i neposrednosti, čisti nas, snaži i produbljuje, poput krugljičja ružarija, toplim serijalima «zvjezdica» nad kojima
se, u hladnim noćima, može ogrijati i srce i promrzle
prste («Kako si dobar! / tolike si zvijezde / rasuo nebom»). «Na licu neba one su vijenac Djevice», one
su fotogenične haige ljudske duše, u kojima je slika
vjere stopljena s molitvom kao omirisanom bjelinom
trešnjine i bagremove cvjetne haljine («Vazda Djevice
/ mistična zaručnice, / moja ljubavi»). Iako ne valja
zastajati, svaku treba osluhnuti dokle seže neuhvatljivost kratkoće.
Virtuoznost Bilosnićeva stihotvorstva istog je intenziteta od početka do kraja pjevanja. Uz ostalo, dosegnuta ravnoteža jedna je od temeljnih odlika ovog izdanja. Vrsni pjesnik uvijek prepozna način da iskaže ili
nagovijesti skrivene misaone naklonosti, u ovoj knjizi,
spram silne životne patnje ljudi poniklih u slikovitom
mediteranskom kraju surovih načela. Zato pjevni epicentrizam najčešće polazi, i širi se u koncentričnim
krugovima, od najmanje moguće točke, kršćanski je
reći – glave običnog čavla – polazišta svega kristocentričnog. Ta kardinalna točka uvijek otkriva vlastite slabosti i nesigurnosti s kojima se obračunavamo
u širokoj trodimenzionalnosti prostora i vremena. Da
bi se stiglo do istinske pobožnosti, valja replicirati i držati pod stalnom tenzijom grješnu ljudsku prirodu, ne
zaboravljajući upozoriti na malenost koja i nije više
samo šimićevska paradigma, ona je od danas već
osobna, s imenom i prezimenom. Zbog toga ovakva
harmoničnost ispovijedi kojoj duhovnost biva izvorištem, a mentalitet ishodištem jednog posebnog odnosa između boga u čovjeku i čovjeka u bogu.
78
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
81.-84.
Hrvati
u Mađarskoj
ZVONIMIR MARIĆ
ĐURO VIDMAROVIĆ:
TEME O HRVATIMA U MAĐARSKOJ,
Naklada Bošković, Split, 2008.
Knjiga Teme o Hrvatima u Mađarskoj hrvatskog književnika, povjesničara i diplomata, Đure Vidmarovića,
obimno je djelo od 492. stranice, podijeljeno u sedam
tematskih cjelina: 1. Stasanje i djelatnost etničke elite
Hrvata u Mađarskoj, 2. Književno stvaralaštvo Hrvata
u Mađarskoj, 3. Povijesne teme, 4. Etnička i subetnička
identifikacija, 5. Problemi školstva Hrvata u Mađarskoj,
6. Ubaštinjavanje i 7. Pravno-politički položaj. Knjiga započinje autorovim Uvodnim slovom na šest stranica, a
završava pogovorom pok. Zvonimira Bartolića jednaka
opsega, bilješkom o piscu na trima stranicama, te kazalom osoba i sadržajem. Vremenski raspon objavljenih
priloga obuhvaća 30 godina (od 1976. do 2006.) Autor
je i mnogo više od toga: zauzeti društveni djelatnik i to
od onih iznimno rijetkih, ne samo u Hrvatskoj, naime,
od onih koji tomu izdašno posvećuju vrijeme, znanje,
energiju, ne pitajući se hoće li im tko za to uzvratiti na
bilo koji način. Takav je bio kao bivši saborski zastupnik,
i još više kao bivši diplomat, a i sada tako djeluje u udruzi
bivših hrvatskih diplomata. Osim toga, baveći se pitanjima manjina, stekao je opsežno znanje iz toga područja
čime je još jednom potvrdio kako sve čega se prihvati
radi zdušno i s ljubavlju prema predmetu bavljenja. A
sada ću se sažeto osvrnuti na pojedine tematske cjeline.
STASANJE I DJELATNOST ETNIČKE ELITE HRVATA
U MAĐARSKOJ – Ovdje su tri opsežnija priloga. Odmah se uočava kako autor vodi računa o najvećem
broju čitatelja kojima se obraća, pa tomu primjerava
sadržaj. Naime, prvim se prilogom (o kulturnoj baštini
i to ne samo Hrvata u Mađarskoj nego i onih u Austriji) obraća u prvom redu čitateljima u Istri, za koje je
razložno pretpostaviti da o temi priloga znaju malo ili
nimalo. Međutim, držim da to ne umanjuje zanimljivost priloga ovdašnjim čitateljima, poglavito mlađima,
jer je gradivo izneseno sažeto i pregledno. Osim toga,
saznat će nešto više o svojoj braći u Austriji. Druga
su dva, također opsežnija, teksta pisana kao prilozi za
tematski zbornik o Hrvatima u Mađarskoj, što ga je
tiskao Zavod za migracije i narodnosti u Zagrebu. Kao
takvi imaju odlike znanstvenoga rada, ali je odmah
vidljivo kako ih nije pisao uski strukovnjak, nego čovjek vješt pri peru, a uz to pjesnik. Kako ovi prilozi zahvaćaju dugo razdoblje (osobito treći, s vremenskim
rasponom od gotovo pola stoljeća), mogu računati na
to da će biti zanimljivi široku krugu čitatelja, ne samo
mlađih. Mlađi će, zacijelo, s nevjericom čitati o razdoblju potpune podčinjenosti Hrvata u tzv. Demokratskom savezu južnih Slavena iako su činili oko 90% njih.
KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO HRVATA U MAĐARSKOJ – U svojim se osvrtima neumorno obraća vodećim kritičarima i sastavljačima antologija u Hrvatskoj,
moleći ih ne samo da budu obzirniji u svojim ocjenama, nego i da već jednom prestanu previđati istinski
vrijedne književnike, čija ostvarenja mogu izdržati i
najstroža mjerila. Tu u prvom redu mislim na prerano
preminuloga Josipa Gujaša Đuretina. U sklopu ove cjeline nalaze se i nešto opsežniji prikazi ostvarenja ponajboljih ovdašnjih pjesnika: Marka Dekića, Stjepana
Blažetina, Pavla Horvata, Ivana Horvata, Timee Horvat
i Joška Vlašića. Dva su prikaza posvećena skupnim
ostvarenjima: Podravina u pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u NR Mađarskoj i Književnost Hrvata u Mađarskoj
na esperantu. Na kraju je poveći članak (19 stranica)
posvećen prezaslužnom akademiku Vinku Žgancu.
POVIJESNE TEME – Uvodna crtica, koja je pisana kao
uvodnik za već spomenuti tematski zbornik o Hrvatima
u Mađarskoj, pisana je tako da može poslužiti i kao uvodnik za ovu tematsku cjelinu s još osam priloga. Slijedi
prilog o osnivanju Demokratskog saveza Južnih Slavena
(DSJS), pisan za isti zbornik, koji ima sve odlike znalački
napisana znanstvenoga teksta. Tu su i tri kraća osvrta,
među kojima se ističe crtica o znamenitomu mađarskom
jezikoslovcu hrvatskih korijena Lászlu Hadrovicsu, pisana izvanredno toplo i s očitim autorovim dubokim poštovanjem prema njemu. U ovoj su cjelini dva prikaza
knjiga mađarskih autora od kojih jedna (manjeg opse79
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
ga) opisuje šopronsku granu hrvatskoga velikaškog roda
Pejačevića, a druga povijest davno asimiliranih hrvatskih
subetničkih skupina, Dalmatina i Bunjevaca u Segedinu.
Ovoj je drugoj knjizi naš autor, uz pohvale za ono što
u njoj vrijedi, našao i dosta opravdanih prigovora što ih
je otvoreno iznio. Dolazi na red opsežna studija (najopsežnija u cijeloj knjizi, 39 stranica) – prikaz knjižice O
prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Mađarskoj, izdane u povodu Tjedna Hrvata u Mađarskoj, što ga je Hrvatska matica
iseljenika priredila u Zagrebu 1997. Dosta prostora autor
posvećuje pitanju hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, osvrćući se na radove četvero ovdašnjih Hrvata:
Dinka Šokčevića, Ernesta Barića, Ruže Begovac i Mije
Karagića i dajući vlastitu razredbu tih skupina. Primjeren
prostor dobile su u ovoj studiji i književne teme u osvrtu
na rad Stjepana Blažetina. Zadnji je prilog u ovoj skupini
pravi povijesni članak posvećen preseljenju podložnika
hrvatskoga bana Tome Nádazsdyja iz zapadne Slavonije
u zapadnu Ugarsku.
ETNIČKA I SUBETNIČKA IDENTIFIKACIJA – Pet priloga iz
ove skupine svjedoče o autorovu temeljitu poznavanju
ove teme i nastojanju da se o njoj govori i piše jasno i
znanstveno utemeljeno. Ističem opširniji osvrt na napise
pok. Jurja Lončarevića o ovoj temi, koji je crpio mjerodavne podatke iz rada Đure Šarošca. Vrlo obzirno, ali i
odlučno, upozorava obojicu na nedosljednosti i propuste, a s druge strane ne propušta prigodu da im oda priznanje za vrijedan trud i zauzetost za opstanak ovoga dijela hrvatskog naroda. Na kraju se osvrće na rad dvojice
mladih povjesničara iz Zagreba, Tomislava Jelića i Željka
Holjevca, hvaleći njihov prinos upoznavanju mađarskog
i slovačkog ogranka gradišćanskih Hrvata.
PROBLEMI ŠKOLSTVA HRVATA U MAĐARSKOJ –
Ovoj je temi posvećena jedna ali opsežna studija (37
stranica). Osim prikaza stanja kakvo je bilo u prošlosti sve do malo prije demokratskih promjena, autor
višekratno naglašava nužnost postojanja školstva na
materinskom jeziku i to na svim stupnjevima, počevši
od vrtića do odsjeka za hrvatski jezik na sveučilištu.
Simetričnu dvojezičnost ističe kao mjerilo punine jednakopravnosti u društvu i kao jedinu pouzdanu branu
protiv asimilacije. Zapravo su ove dvije misli poput crvene niti u cijeloj knjizi.
UBAŠTINJAVANJE – Malo prije spomenuta je simetrična dvojezičnost, a sada mi pada na pamet da uvedem pojam simetrične pripadnosti narodu. Radi se o
tomu da se Hrvati izvan matične domovine neupitno
osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda, ali ih gdje-
81.-84.
kada činovnici (a na žalost i dužnosnici) iz državnih
ustanova što skrbe o njima ne doživljavaju takvima.
Što je još bolnije, plodove njihova srca i uma (kako bi
rekao Mate Ujević) kao da ne zanimaju nikoga u matici. Naravno da to njih boli, ali i mjerodavni bi u matici
već jednom trebali uvidjeti kako se tako nanosi velika
šteta cjelini kulturne baštine hrvatskoga naroda. Odatle naslov Ubaštinjavanje dodijeljen cjelini što ju tvori
šest priloga nevelika opsega, ali zato snažne temeljne
poruke. Među ovim se prilozima nalazi prikaz djela
Jurja Lončarevića uz popis njegovih radova posvećenih Hrvatima i Mađarskoj, još jedan izraz poštovanja
prema ovom zauzetom djelatniku.
PRAVNO-POLITIČKI POLOŽAJ – Valja znati da je
autor jedno vrijeme radio u Odjelu za hrvatske manjine u susjednim zemljama u Ministarstvu vanjskih
poslova, što ga je potaknulo da se temeljitije upozna
s pravnom pozadinom njihova položaja. O tomu je
napisao tri kraća priloga u ovoj cjelini, te priopćenje
pročitano na Susretu književnika pripadnika hrvatskih
etničkih manjina u susjednim zemljama s književnicima
pripadnicima etničkih manjina u Republici Hrvatskoj.
Glavnina je sadržaja toga priloga cjelovit Sporazum o
zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj uz opsežan osvrt
na nj (s utemeljenim prigovorima) napisan dvanaest
godina nakon potpisivanja. Pogovor Zvonimira Bartolića, koji je i sam bio vrstan poznavatelj prilika u kojima su živjeli Hrvati u Mađarskoj, pohvala je autorovu
trodesetljetnomu trudu. Međutim, u njemu valja uočiti Bartolićevo prepoznavanje zatiranja narječjâ (što
ga je provodio DSJS) kao jedan od čimbenika što su
znatno pridonijeli ubrzanu odnarođivanju ovdašnjih
Hrvata. Vjerujem da se i iz ovoga sažeta prikaza vidi
o kako je iznimno vrijednoj knjizi riječ. Ona oslikava
trodesetljetnu autorovu skrb za sudbinu sunarodnjaka
izvan matične domovine i zauzeto traženje načina da
im se pomogne. Na više mjesta on poziva i proziva
mjerodavne u državnim ustanovama zaduženima za
skrb o ovom dijelu hrvatskoga naroda da se trgnu iz
ravnodušnosti, pa gdjekada i iz mraka neznanja. Međutim, on se ne libi ni prigovoriti pojedinim vodećim
ljudima iz ove zajednice kada je to opravdano i u tim
je prigovorima u dužnoj mjeri obziran, ali i neupitno
odlučan. Naravno, ne štedi ni s pohvalama brojnim
samozatajnim pojedincima s čijim je zaslugama upravo naš autor upoznao hrvatsko čitateljstvo. Svi koji
pročitaju ovu knjigu mnogo će naučiti o ovdašnjim
Hrvatima, a nemali će broj njih ostati ozračen ljubavlju prema njima.
80
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
81.-84.
Važne
povijesne
činjenice
GRUPA AUTORA
U Zagrebu je 4. ožujka 2010. u Nacionalnoj
i sveučilišnoj knjižnici predstavljena knjiga
Nace Zelića: PUBLIKACIJE BAČKIH HRVATA,
Popis izdanja od 1901. do 2007.
«Objavljivanje knjige Publikacije bačkih Hrvata, popis
izdanja od 1901. do 2007. autora Nace Zelića, pravnika i istaknutoga kulturnoga djelatnika, dopredsjednika Udruge za potporu bačkim Hrvatima – dio je
izdavačke djelatnosti Odsjeka inozemne Croatice koji
u središnjoj hrvatskoj knjižnici kao dio nacionalnog
fonda Croatica postoji od godine 2007. sa zadaćom
pronalaženja, prikupljanja, registriranja i promidžbe
publikacija koje Hrvati objavljuju izvan Hrvatske,
te izdanja u kojima se piše o Hrvatskoj i Hrvatima»
– istaknuo je na predstavljanju prof. dr. sc. Tihomil
Maštrović, glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu – «U Inozemnu Croaticu dakle,
spadaju djela hrvatskih autora objavljena na različitim
jezicima i u raznim zemljama, tj. prijevodi hrvatskih
autora, potom sva djela na hrvatskome jeziku objavljena izvan granica naše zemlje, kao i sve publikacije u
kojima se spominju Hrvatska i Hrvati. Osim po kriteriju odabira autora koji se izjašnjavaju kao Hrvati, u
inozemnu Croaticu spadaju i djela u kojima su Hrvati
suautori, prevoditelji, sadržajni ili tehnički suradnici,
ilustratori, slikari, dizajneri itd. Inozemna Croatica ima
svoju višestoljetnu povijest jer su se Hrvati počeli iseljavati iz domovine već u XV. stoljeću. Najviše iseljenih
Hrvata ima u SAD-u, Australiji, Kanadi, Argentini i
Čileu. Ali, ima ih i u Njemačkoj, Belgiji, Švicarskoj, Italiji, Švedskoj, Velikoj Britaniji, Novom Zelandu i drugim
zemljama. Tamo su Hrvati u iseljeništvu. U zemljama
u okružju žive hrvatske nacionalne manjine. U Austriji, Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji,
Srbiji, Crnoj Gori te na Kosovu. Među njima starinom,
brojem i značajem izdvajaju se Gradišćanski Hrvati
koji žive u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj. Odnedavno
u Knjižnici je utemeljena i Zbirka knjiga Gradišćanskih
Hrvata. Za narod koji živi izvan granica svoje zemlje
izuzetno je važna pisana riječ kako ne bi izgubio svoj
nacionalni identitet. U Srbiji, a napose u Vojvodini, za
Hrvate je kao kulturno i nakladničko središte osobito
značajna pokrajina Bačka i napose njezino središte
Subotica. Poznavanje tog dijela hrvatskoga naroda, njegove kulture, književnosti i uopće povijesti,
omogućit će dobre bibliografije, leksikoni i enciklopedije. Tu značajnu funkciju ima izdanje koje se danas
ovdje predstavlja. Knjiga Nace Zelića započinje uvodnom studijom u kojoj autor tumači opće odrednice
kao što su Bačka, bački Hrvati te književnost bačkih
Hrvata, i iznosi važne povijesne činjenice o njima.
Prva pojava tiskane hrvatske riječi na području Bačke
vezuje se uz knjige fra Mihovila Radnića tiskane u
Rimu 1683. na slovinsko-bosanskom jeziku, nakon
kojih slijedi niz publikacija hrvatskih pisaca u Bačkoj
pisanih slovinskim, bosanskim, dalmatinskim i/ili
iliričkim jezikom, a kasnije bunjevačkim i šokačkim,
kako su sve stariji pisci nazivali hrvatski jezik kojim su
pisali. Autor navodi mnoge istaknute bačke Hrvate,
njihova djela, značajne bibliografije, novine, časopise,
te također spominje i važnije izložbe knjiga i drugih
publikacija vezanih uz bačke Hrvate. U drugome dijeli
Zelićeve knjige donosi se popis objavljenih publikacija po godinama objavljivanja – od 1901. do 2007. –
te publikacije hrvatskih pisaca kojiive izvan Bačke a
čija su djela objelodanjena u Bačkoj na hrvatskome
jeziku. Riječju, pred nama je izuzetno vrijedno djelo
koje će zasigurno biti poticaj za daljnja bibliografska
istraživanja ili pak korisna obavijest svima onima koje
zanima mjesto i sudbina hrvatske knjige izvan naše
domovine.»
CJELOVIT POPIS IZDANJA – U ime Udruge za potporu bačkim Hrvatima, na predstavljanju knjige Nace
Zelića: PUBLIKACIJE BAČKIH HRVATA, Popis izdanja
81
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
od 1901. do 2007. skup je pozdravio dr. sc. Stjepan
Skenderović, njezin predsjednik: «Nakladnik djela je
upravo ova visoka ustanova Nacionalna i Sveučilišna
knjižnica u Zagrebu. Djelo nije samo klasična bibliografija, već, kako to recenzenti ukazuju, predstavlja cjelovit popis izdanja sveukupnog književnog i pisanog stvaralaštva bačkih Hrvata od 1901. do 2007.
godine. Iako ima više radova s ovom tematikom,
ovom prigodom spomenuo bih glasovitu bibliografiju Ivana Kujundžića, onovremenoga župnika Župe
svetog Roka u Subotici (BUNJEVAČKO – ŠOKAČKA
BIBLIOGRAFIJA. PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI
BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA, izdala tadašnja
JAZU, Zagreb, godine 1969.), koja je potakla Miroslava Krležu da uoči, kako je sam istaknuo, vlastitu zabludu, da u Subotici – nema više Hrvata! Naco Zelić je
skupljajući i bilježeći djelo po djelo, za rečenih 106
godina skupio ukupno 1.133 bibliografske jedinice,
a od 1991. do 2007. godine je 453 bibliografske jedinice. Naco Zelić se rodio 5. listopada 1930. godine
u Subotici. Pučku školu, nižu gimnaziju i Trgovačku
akademiju završio je u Subotici, Višu pedagošku akademiju, grupa kemija i fizika, 1951. u Novom Sadu,
a studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 1959. godine. Radio je kao nastavnik na Nepotpunoj gimnaziji u Bajmoku, bio je
ravnateljem Osmogodišnje škole s tada hrvatskim
nastavnim jezikom u Tavankutu. Godine 1956. ukida
se nastava na hrvatskom jeziku u svim školama u Subotici. Napušta prosvjetnu službu i odlazi na studij prava u Zagreb. Kao pravnik radi kao sudački pripravnik u
Subotici, te biva uspješni sudac Okružnog suda u Subotici. U sječi intelektualaca nakon Karađorđeva jedan
je od oko 200 hrvatskih ‘moralno političkih nepodobnih’, razriješen je sa sudačkog položaja i ostaje bez
posla, ne prima ga ni Bratstvo za pravnog referenta,
u tvornici gdje je svojedobno započeo kao pravnik.
Ponovno se preseljava u Zagreb, radi kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, te kao
tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva.
Od 16. lipnja 1992. godine do 30. rujna 1996. godine
je na veoma osjetljivom mjestu savjetnika za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske
u Budimpešti, a nakon toga odlazi u mirovinu. Naco
Zelić je istaknuto ime u društvenom, kulturnom i intelektualnom životu Hrvata u Subotici. Bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno
prosvjetnog društva Matija Gubec u Tavankutu (1965.
do 1972.). Jedan je od osnivača i prvi tajnik Hrvatskog
kulturno umjetničkog društva Bunjevačko kolo u Subotici (1970. do 1972.). Djeluje u obnavljanju javnog
81.-84.
održavanja Dužijance i Velikog prela. Djeluje na okupljanju članova Matice Hrvatske u Subotici. Sudjeluje
u brojnim radijskim i televizijskim emisijama i u dokumentarnim filmovima. Svoje ideje i nazore publicira u
novinskim napisima, na međunarodnim znanstvenim
skupovima u Subotici, Budimpešti, Pečuhu, Baji i Zagrebu i u objavljenim knjigama, ovdje bih spomenuo
knjigu Hrvatsko proljeće i bački Hrvati (tiskanu u
Subotici). Suradnik je Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Godine 2002. pokretač
je osnivanja u Zagrebu i prvi predsjednik Udruge za
potporu bačkim Hrvatima i zalaže se da glavni cilj
Udruge bude ‘promicanje kulturnih, prosvjetnih i drugih interesa bačkih Hrvata’. U tu svrhu Udruga je do
sada organizirala, a glavni napor podnosi Naco Zelić,
preko 30 tribina s predstavljanjem brojnih književnih
i drugih kulturnih djelatnika bačkih Hrvata i njihovih
djela.»
PREPOZNATA VRIJEDNOST RUKOPISA – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu je objavila knjigu
Publikacije bačkih Hrvata: popis izdanja od 1901. do
2007. čiji je autor Naco Zelić, pravnik i istaknuti kulturni djelatnik koji se posvetio proučavanju bačkih Hrvata. Knjiga obuhvaća radove bunjevačko-šokačkih
Hrvata u vojvođanskome i mađarskom dijelu Bačke te
u Budimpešti i njezinoj okolici. Uredništvo potpisuje
mr. sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke inozemne
Croatice u NSK, recenzentice su doc. dr. sc. Sanja
Vulić sa Hrvatskih studija i knjižničarska savjetnica
Dorica Blažević. Autorova namjera bila je na jednom
mjestu prikupiti podatke o bogatome stvaralaštvu jednoga naroda i objelodaniti publikaciju koja obuhvaća
razdoblje od 1901. do 2007. godine. U proslovu autor objašnjava neke odrednice značajne za hrvatsku
pisanu riječ u Bačkoj i navodi istaknute autore koji su
svojim djelima obogatili kulturu bačkih Hrvata. Navodi najvažnije novine i časopise koji su izlazili u Bačkoj,
među kojima posebnu ulogu ima Hrvatska riječ.
«Ova knjiga nije klasična bibliografija i autor to jasno
daje do znanja već u podnaslovu» – istaknula je mr.
sc. Željka Lovrenčić, voditeljica Zbirke inozemne Croatice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
– «Radi se o popisu u koji dopredsjednik Udruge za
potporu bačkim Hrvatima uvrštava djela autora Hrvata koji je rođen, koji je objavljivao ili u dužemu vremenskom razdoblju djelovao u Bačkoj te djela drugih
pisaca napisana na hrvatskome jeziku i objavljena u
Bačkoj neovisno o tome koje je nacionalnosti autor,
kao i prijevode. Ne možemo ne zamijetiti (i) kriterij
zavičajnosti jer gospodin Zelić u svoj bogati pregled
82
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
unosi i djela autora podrijetlom iz Bačke koji nužno
ne žive u njoj. U popisu publikacija autor slijedi kronologiju i može se jasno razabrati koliko je knjiga objavljeno određenih godina. Također donosi popis autora – bačkih Hrvata. Za Zbirku inozemne Croatice koja
prikuplja djela naših autora objavljena izvan Hrvatske
na hrvatskome i drugim jezicima, prijevode djela naših
autora i publikacije u kojima se spominju Hrvatska i
Hrvati, ovo je značajan prilog te kao voditeljica toga
odsjeka i urednica ovoga izdanja izražavam veliko
zadovoljstvo što je Nacionalna i sveučilišna knjižnica
u Zagrebu prepoznala vrijednost ovoga rukopisa i
odlučila objaviti ovo značajno svjedočanstvo hrvatske
kulture izvan granica Lijepe naše»
SAŽETI PREGLED RELEVANTNIH PODATAKA O PISANOJ RIJEČI HRVATA U BAČKOJ – «Usporedi li se
pisana djelatnost različitih hrvatskih autohtonih manjinskih zajednica, nedvojbeno je da su Hrvati u Bačkoj
u tom pogledu najplodniji» – istaknula je dr. sc. Sanja
Vulić, docentica Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu – «zato nije začudno što su se prvi sustavni popisi
publikacija počeli pojavljivati već 30-tih godina 20. st.
Prisjetimo se Matije Evetovića, velikoga književnoga i
kulturnoga povjesničara među bačkim Hrvatima, koji
u svojoj knjizi Život i rad biskupa Ivana Antunovića
narodnog preporoditelja, objavljenoj 1935., donosi
popis Antunovićevih radova. Bio je to poticaj i ostalim
istraživačima pa samo pet godina poslije, 1940., Stjepan Bartolović objavljuje svoju bibliografiju o Šokcima
i Bunjevcima. Odmah nakon rata, 1946., taj posao
nastavlja Ivan Kujundžić pod pseudonimom Krešimir
Bunić, a prošireno svoje djelo objavljuje pod vlastitim
imenom 1969. Od ostalih autora bibliografija i inih
popisa publikacija izdvajam ovom prigodom Lazara
Merkovića koji je svoje popise objavljivao u časopisu
Rukovet. U 21. stoljeću do sada su se pojavili npr. Bibliografija Hrvata u Vojvodini 1990. do 2002. Tomislava
Žigmanova, koja je objavljena 2005., te Bibliografija
molitvenih knjiga u podunavskih Hrvata - Šokaca i Bunjevaca, koju je sastavila Katarina Čeliković, a tiskana je
2007. Knjiga Nace Zelića koju danas predstavljamo,
naslovljena Publikacije bačkih Hrvata, s podnaslovom
Popis izdanja od 1901. do 2007., temelji se ne samo na
svim spomenutim spoznajama prethodnika nego i na
vlastitom vrijednom i temeljitom istraživanju. Počinje
uvodnom studijom u kojoj je dat kratak pregled povijesti književnosti bačkih Hrvata, počevši od 2. polovice 17. stoljeća kada se u Rimu tiskaju vjerske knjige
franjevca Mihovila Radnića, pa sve do naših dana.
Plodna književna djelatnost bačkih Hrvata predstav-
81.-84.
ljena je čitateljima sažetim, ali vrlo jasnim pregledom toga stvaralaštva u okviru pojedinih vremenskih
odsječaka. Taj sažeti pregled zainteresiranima pruža
sve relevantne podatke o pisanoj riječi Hrvata u Bačkoj
i izvrsno je polazište za podrobnija istraživanja. Tomu
je dodan i važan pregled dosadašnjih bibliografija i
inih popisa publikacija koje se odnose na djelatnost
bačkih Hrvata, s analizom načina pristupa prikupljenoj građi u svakoj od tih bibliografija, odnosno tih popisa. Naco Zelić je posvetio pozornost i kalendarima,
časopisima, novinama i drugim serijskim publikacijama. Analiza toga tipa publikacija posebno je prikazana u uvodnom dijelu bibliografije. Nisu zaboravljene
ni izložbe knjiga. Nakon toga vrlo informativnoga
prvoga dijela knjige, slijedi popis publikacija bačkih
Hrvata od 1901. do 2007. Publikacije su razvrstane po
godinama objavljivanja, od 1901. pa nadalje, a unutar
pojedinih godina načelno abecednim redoslijedom.
U razdoblju od 1901. do Prvoga svjetskoga rata popisano je po nekoliko knjiga godišnje. Postupan pad
književne i ine publicističke produkcije zamjetan je u
razdoblju Prvoga svjetskoga rata. Godine 1920. stanje
se počelo poboljšavati da bi 1921. opet zamrlo zbog
prilagođavanja životu u novim državama nakon što
je dio južne Ugarske pripojen novonastaloj Kraljevini
SHS, a dio se našao u samostalnoj Mađarskoj. Od
1922. ponovo se tiska po nekoliko opširnijih i skromnijih publikacija godišnje. Takvo je stanje sve do 1947.
kada je u SFRJ tiskana samo jedna publikacija koja se
odnosi na bačke Hrvate, i to u vlastitoj nakladi Ante
Sekulića, dok iduće 1949. nije objavljeno niti jedno
djelo. Ipak, od 1950. stanje se opet postupno normalizira s nekoliko objavljenih publikacija godišnje.
Nekad je taj broj veći, nekad manji, a do znatnijega
publicističkoga zamaha dolazi tek 1968. kada je objavljeno više od dvadeset knjiga različitoga profila,
među kojima dominira beletristika i stručna literatura.
U razdoblju koje slijedi broj objavljenih publikacija
oscilira zbog različitih razloga, a mnogi od njih nisu
povezani s voljom samih autora. Zanimljivo je da je
dosta knjiga objavljeno i u vrijeme Domovinskoga
rata, jer u to vrijeme književna produkcija bačkih Hrvata u Mađarskoj doživljava svoj mali procvat, dok su
Hrvati iz vojvođanskoga dijela Bačke mnoge svoje
knjige tiskali u Hrvatskoj. Najplodnija je ipak bila godina 2006. za koju je Naco Zelić zabilježio čak 42
bibliografske jedinice. Popisi iz ostalih godina jasno
pokazuju kako je produkcija pisane riječi bačkih Hrvata posljednjih petnaestak godina u punom zamahu.
Knjiga Nace Zelića još sadrži abecedni popis autora
publikacija s podatcima kada su im djela objavljena,
83
Klasje naših ravni
Grupa autora, Važne povijesne činjenice
te koliki broj djela u svakoj od navedenih godina.
Tomu je pridodan poseban popis hrvatskih pisaca
koji nisu iz Bačke, a knjige su im objavljene u Bačkoj
na hrvatskom jeziku, te popis knjiga nepoznatih autora. Navedeni podatci jasno i nedvojbeno pokazuju da će ubuduće istraživanje pisane riječi bačkih
Hrvata biti znatno olakšano jer će istraživači i ostali
zainteresirani moći na jednom mjestu naći podatke o
objavljenim publikacijama u 20. stoljeću, uključujući i
prvih 7 godina 21. stoljeća. Ovo je, inače, Naci Zeliću
druga knjiga tiskana u 2009. godini. Prva je bila opsegom mala, ali za nacionalni identitet Hrvata u Bačkoj
iznimno važna knjiga Hrvatsko proljeće i bački Hrvati.
Zadivljujuće je s kolikom životnom energijom ovaj naš
zaljubljenik u Bačku i u svoj narod već desetljećima
neumorno i samozatajno na različite načine pridonosi
afirmaciji Hrvata na tim prostorima. Dao Bog da se
Bačkoj u dogledno vrijeme rodi još ljudi poput našega
današnjega slavljenika.»
RIJEČ AUTORA – Zahvaljujući se svima koji su pridonijeli pojavi ovoga djela Naco Zelić je istaknuo:
«Radostan sam što je Nacionalna i sveučilišna
knjižnica nakladnik ovoga bibliografskoga popisa knjiga i drugih publikacija bačkih Hrvata. To svjedoči o
zanimanju ove vodeće kulturne ustanove u Hrvatskoj
za knjižno blago bačkih Hrvata. i o vrjednovanju toga
blaga. S tim u svezi želim reći da je prof. Maštrović
žurno i poticajno reagirao, a o tom svjedoči činjenica
da je naš prvi susret i razgovor o ovoj temi bio na
INTERLIBER-u u jesen 2008., a ova je knjiga predstavljena već u Katalogu knjiga Hrvatske matice iseljenika, priređenom za INTERLIBER 2009. U ovom
popisu knjiga i drugih publikacija od 1901. do 2007.
godine, u kojem su popisana 1.133 naslova, većina
je naslova (skoro 1.000) kojih su pisci bački Hrvati –
Bunjevci i Šokci rođeni u Bačkoj, njih 228. U popis
su uvrštene i knjige hrvatskih pisaca rođenih izvan
Bačke, njih 25, kojima su knjige objelodanjene u
81.-84.
Bačkoj. Među tim piscima su oni koji žive ili su duže
vrijeme živjeli u Bačkoj, kao što su Katarina Čeliković,
dr. Mihovil Katanec, Tomislav Ketig, Fedy Martinčić, Ivo
Popić, Zlatko Šram i Hinko Zlomislić, pa pisci iz susjednog Srijema – Stjepan Bartoš, Vladimir Bošnjak,
Ljubica Kolarić Dumić, Jasna Melvingar i Ilija Okrugić,
ali i pisci iz drugih dijelova Hrvatske, kao npr. Ivan
Raos, kojemu je knjiga: ŽENE I MUŽEVI / Monolozi u
jednom činu, objelodanjena u Subotici 1958. Među
prijevodima djela stranih pisaca na hrvatski jezik, njih
29, su i djela Tome Akvinskog i pape Ivana Pavla II. I
još samo nekoliko riječi o mojem zanimanju za bibliografiju hrvatskih pisaca u Bačkoj. Za to je «kriv»,
jasno pod znakom navodnika, vlč. Ivan Kujundžić
(Subotica, 1912. – 1969.) i njegove knjige, koje je
objelodanio pod pseudonimom Krešimir Bunić: MIHAJLO RADNIĆ PRVI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKI PISAC
(Subotica, 1945.) i PRILOG KULTURNOJ POVIJESTI
BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH HRVATA (Subotica, 1946.),
prvo bibliografsko djelo koje sam uopće vidio. Te su
mi knjige otkrile puno o nama Bunjevcima i postao
sam veoma ponosan na moj rod i počeo sam na svoj
način istraživati i tražio sam i čitao knjige naših pisaca,
ali i knjige drugih o nama.
U vrijeme kada je Ivan Kujundžić dovršavao svoju
BUNJEVAČKO-ŠOKAČKU BIBLIOGRAFIJU PRILOG
KULTURNOJ POVIJESTI BUNJEVAČKO-ŠOKAČKIH
HRVATA, koju je 1969. objelodanila tadašnja JAZU
brojne sam večeri proveo s njim u razgovoru o pojedinim knjigama, posebno o knjigama koje nije imao
i nastojao sam mu pomoći u pronalaženju tih knjiga.
Popis knjiga iz te bibliografije Ivana Kujundžića za
razdoblje od 1901. do 1968. s neznatnim izmjenama
i dopunama uvrstio sam u ovaj moj popis. Puno su
mi pomogle i knjige prof. dr. Ante Sekulića, posebno
njegovo književno-povijesno troknjižje o književnosti
bačkih Hrvata. A u prikupljanju podataka o knjigama
koje sam uvrstio u popis pomogli su mi brojni i svima
izričem: Hvala!»
84
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
Urbani kompleks
iznimne vrijednosti
VIKTORIJA ALADŽIĆ
Ulica Cara Lazara u Subotici nastala je prije prvog
premjeravanja grada i prikazana je na rukopisnoj karti
Karla Leopolda Kovača iz 1778. godine. Sa neparne
strane ulice nalazio se jedan za tadašnju Suboticu
netipičan neprekinuti niz ušorenih kuća, a na svakoj
parceli tog niza po jedna seoska kuća zabatom orijentirana ulici, a sjevernom stranom kuće, odnosno svojim slijepim zidom postavljena na ivici parcele prema
susjedu. U zaleđu ovih kuća, sredinom urbanog bloka
tekao je Vrbov potok, koji je kasnije reguliran i sproveden kanalima ispod zemlje, a na njegovom mjestu
izgrađena je Aleja Maršala Tita. Parna strana ulice bila
je nepravilna, bez jasno definiranog urbanog bloka i
nepravilno poredanim parcelama i bez regulacijske
linije ulice. Do 1799. godine formira se urbani blok i
sa istočne strane današnje ulice Cara Lazara sa nizom
sada već pravilnijih parcela. Ovaj urbani blok se pruža
do današnje ulice Miloša Obilića, dok je sa zapadne
strane ulica Miloša Obilića bila probijena kasnije, što
se uočava na katastarskom premjeru grada iz 1838.
godine. U daljem procesu formiranja ulice donekle se
ispravlja regulacijska linija ulice, ali nikada potpuno, a
parcele se vremenom dijele i umnožavaju. Podužne
prizemne građanske kuće umjesto seoskih se na potezu ulice Cara Lazara do današnje ulice Miloša Obilića
počinju graditi osamdesetih godina XIX. stoljeća, da
bi do kraja stoljeća ulica u ovom dijelu bila formirana, sa zatvorenim uličnim frontovima. U većini kuća
stanovale su trgovci ili obrtnici, pa su se u kućama
osim stambenih prostorija nalazile i radionice ovih
obrtnika i majstora ili trgovačke radnje. Tako je ulica
Cara Lazara po svojoj funkciji bila prava trgovačkoobrtnička građanska ulica XIX. stoljeća u Subotici, i
po tome veoma slična ulici Petra Drapšina.
Ulica Cara Lazara je svoj karakter tipične ulice XIX.
stoljeća sa prizemnim građanskim kućama sačuvala
do danas i za Suboticu predstavlja urbani kompleks
izuzetnih vrijednosti.
1
1 Koreni, Subotica: Istorijski arhiv, 1991, 81, II strana, prilog fotografija
7/a.
Cara Lazara 3
Godine 1779. na ovoj parceli se nalazila jedna
prizemna seoska kuća, ali je do 1799. godine na njoj
izgrađena još jedna prizemna seoska kuća, i obje su
bile vlasništvo Vazula Rajića. Godine 1838. kao vlasnika parcele nalazimo Danijela Rajića, stolara, koji je
vrlo vjerojatno bio Vazulov sin. U narednih 40 godina
obje kuće nestaju sa parcele i 1778. godine na parceli nalazimo samo jedan prizemni objekt potpuno
uvučen u dnu parcele.
Basch kuća u Ulici Cara Lazara 3
U to vrijeme ova je parcela bila druga u nizu sa
neparne strane ulice sa brojem 37 i tako je ostalo sve
do 1893. godine kada je podnesena prijava da se na
susjednoj parceli izgradi kuća za Imrea Rothmanna. U
projektu Rothmannove kuće prikazana je nova regulacijska linija ulice prema kojoj se prva parcela u nizu
brisala, a ova parcela je zauzela svoj današnji položaj.
Ove izmjene vršene su sa ciljem izgradnje jednog
baroknog bulevara, koji bi povezivao središte grada
i Dudovu šumu, za koji je plan regulacije urađen
1910. godine, a koji je kasnije realiziran izgradnjom
Aleje Maršala Tita prema regulacijskim planovima
iz pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Kuća
2
2 HAS, F:3, 3.1.1.14.
85
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
koja je u Rotmanovom planu bila nacrtana na ovoj
parceli, izgrađena je prema podacima Istvána Iványija
1887. godine , za vlasnika Sándora Kertésza, glavnog
gradskog liječnika. Projekt ove kuće na žalost nije
sačuvan u Historijskom arhivu, i možda je to razlog
što ova kuća još nije evidentirana kao spomenik kulture, međutim ona predstavlja izuzetno arhitektonsko
ostvarenje, slobodnostojeći objekt koji je imao sasvim
neuobičajenu organizaciju unutrašnjeg prostora, oko
centralnog hola koji je osvijetljen zastakljenim krovom. U vanjskoj obradi objekta arhitekta je bio nadahnut klasičnom grčkom arhitekturom.
Godine 1912. vlasnik kuće je bio András Lichneckert
koji je na parceli, prema projektu Józsefa Beszédesa,
izgradio pomoćni objekt. Danas nam je ovaj objekt
poznat pod nazivom «Basch kuća».
stogodišnjicu. Kuću je od Mimi kupio Imre Rothmann
i 1893. godine je predao molbu da umjesto postojeće
skromne kuće izgradi sebi prizemnu građansku
kuću L osnove prema projektu tada vrlo uvaženog
subotičkog arhitekte Titusa Mačkovića. Nova kuća je
imala klasičan raspored prostorija za ovaj tip objekta:
suhi ulaz sa velikom drvenom kapijom, tri sobe prema
ulici, trem prema dvorištu, spavaću sobu u slijepom
prostoru kuće prema susjedu i kuhinju sa sobom
za sluškinju i toaletom u dvorišnom kraku kuće koji
je imao poseban ulaz za sluškinju. Ulaz za stanare
nalazio se u potkapijskom prostoru. Fasada kuće
je imala neorenesansnu dekoraciju simbolizirajući
opredjeljenje vlasnika prema liberalnom kapitalizmu
koji je zračio na ove provincijske oblasti Austro-Ugarske monarhije iz pravca bečke prijestolnice. Pored
kuće Imrea Rothmanna je na ovoj i susjednoj parceli,
na kojoj se danas nalazi kuća pod brojem 7, osim svoje stambene kuće podigao livnicu i tvornicu opruga
i željeznog namještaja. Tvornica je bila osnovana još
1888. godine, a gradila se i dograđivala na ove dvije
parcele svakih nekoliko godina. Tako je 1898. godine
u dvorištu iza kuće podignut privremeni magazin, a
sljedeće proširenje postrojenja tvornice na ovom placu izvedeno je 1902. godine prema projektu također
subotičkog arhitekte Géze Koczka . Proširenje kuće
urađeno je 1922. godine prema projektu Józsefa
Beszédesa .
Imre Rothmann se rodio 1855. godine u Senti, a tvornica mu je od 1913. godine bila upisana u sudski registar kao društvo za zajedničku korist u kojem mu je
3
4
Cara Lazara 5
Prve zapise o vlasniku prizemne seoske kuće koju
možemo uočiti na ovoj parceli već na prvoj rukopisnoj karti grada iz 1778. godine, nalazimo u Iványijevoj
knjizi o povijesti Subotice u kojoj je zabilježeno da
je vlasnik kuće 1799. godine bio stanoviti Ferencz
Olay. Do katastarskog premjera grada 1838. godine
vlasnik kuće je postao čizmar Antal Borza. Sljedeći
vlasnik bila je Mimi Reiner, supruga Edea Müllera,
koja je 1875. godine predala molbu da pored kuće
na parceli podigne pomoćni objekt, čiji projekt nije
sačuvan u subotičkom Historijskom arhivu. Pomoćni
objekt možda i nije bio izgrađen budući da nije prikazan na karti katastarskog premjera grada iz 1878.
godine, kada je kuća sasvim izvjesno već doživjela
5
Projekat kuće Imrea Rothmanna iz 1893. godine
3 Historijski arhiv Subotica, F:2, ép. eng. VII kör 3/1893.
4 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka:
Bittermann József könyvnyomda, 1892, 621.
5 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka:
Bittermann József könyvnyomda, 1892, 629.
6
7
8
9
10
Kuća Imrea Rothmanna u Ulici Cara Lazara 5
6 Historijski arhiv Subotica, F:2, ép. eng. VII kör 3/1893.
7 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941),
Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305.
8 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 18/1898.
9 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1902.
10 HAS, F:47, odl. 1828/1922.
86
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
ortak bio zet Béla Geiger, muž njegove kćeri Ilone. U
tvornici se proizvodio metalni namještaj od željeza i
mesinga. Sirovo željezo se za potrebe tvornice nabavljalo iz Vareša, kameni ugalj se uvozio iz Tate, koks iz
Moravske Ostrave, čelične cijevi iz Austrije, staklena
i gumena roba iz Njemačke, a Rothmann je svoju
metalnu robu prije Prvog svjetskog rata izvozio čak
za Bugarsku, Tursku i Egipat. Rothmann nije imao
muških nasljednika pa nakon njegove smrti 1929. godine Geiger nastavlja voditi poslove u tvornici.
Rothmann je još sredinom dvadesetih godina XX.
stoljeća namjeravao izmjestiti tvornicu iz gradskog
središta ka periferiji, ali je to pošlo za rukom tek njegovom zetu 1930. godine, nakon što mu Senat dodijeli
gradsko zemljište u zamjenu za dvije parcele na kojima su se do tada nalazile tvornica i kuća. Nova je
tvornica podignuta na ondašnjoj Daničićevoj cesti i
kasnije postaje poznata kao tvornica bicikla «Partizan».
izgradi kolnicu. Početkom XX. stoljeća parcelu je
od Mimi otkupio Imre Rothmann za proširenje svoje
fabrike opruga i željeznog namještaja, koja se nalazila na susjednoj parceli. Godine 1904. Imre Rothmann prvo dograđuje kupatilo na svojoj kući u ovoj
ulici pod brojem 5. Kupatilo se nalazilo na terenu ove
parcele, a projekt je uradio Pal Mamužić. Tri godine
kasnije Mirko gradi na ovoj parceli, duž susjedne
parcele današnje kuće 9, veliki magacin za sirovine
prema projektu Lajosa Gombosa. Inženjer Isidor
Strassburger je napravio projekt zabatnog zida prema
ulici za magacin koji se gradio 1909. godine i ogradu. Naime arhitektura koja se okretala ulici morala
je da odgovara kriterijima reprezentativne građanske
arhitekture, a ne praktičnim potrebama jednog industrijskog kompleksa. To je bio jedan od razloga zašto
su se Rothmannovi borili za iseljenje tvornice na periferiju grada. No, na ovom Isidorovom neuglednom
projektu zabilježeno je da su se u to vrijeme na ovoj
parceli nalazile: kuća, kovačka radionica, strojarska
kuća, magacini i livnica. Posljednje adaptacije na objektima ove parcele dogodile su se 1914. godine.
Tvornica je izmještena sa ovog prostora 1930. godine,
nakon smrti Imrea Rothmanna, kada je upravljanje
fabrikom preuzeo njegov zet Béla Gajger, a nova
tvornica koja je građena na parceli izvan grada, danas nam je poznata kao tvornica bicikla «Partizan».
Kuća koja se danas nalazi na ovoj parceli građena je
između dva svjetska rata, ali njen originalni projekt još
uvijek nije pronađen u Historijskom arhivu u Subotici.
11
Cara Lazara 7
13
14
15
16
17
Mihajlo Ostojić (Mihály Osztoics) bio je vlasnik
prizemne seoske kuće koja se na ovoj parceli nalazila 1799. godine. Kasnije se kao vlasnik pojavljuje
Pál Dobák, koji je kuću 1838. godine prodao Simonu
Lukácsu. Sljedećeg vlasnika pronalazimo tek potkraj
XIX. stoljeća, to je bila Mimi Reiner, udovica Ödöna
Müllera, koja je posjedovala i parcelu na kojoj se danas nalazi kuća u ovoj ulici pod brojem 5. Mimi je
1898. godine podnijela molbu da na ovoj parceli
12
18
Cara Lazara 9
I na ovoj parceli kao i na svim ostalima sa neparne
strane u ulici Cara Lazara se 1799. godine nalazila
prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici, vjerojatno s trodijelnom osnovom, odnosno dvije
sobe i kuhinjom između. Kuća je do 1838. godine bila
srušena, a parcela je bila u vlasništvu siročadi Györgya Torme. Dugo godina poslije toga o vlasnicima
parcele nema podataka. Na katastarskoj karti grada
iz 1778. godine vidi se da je na njoj u međuvremenu
izgrađena prizemna građanska kuća kvadratne osnove, kakve su se gradile šezdesetih i sedamdesetih
godina u Subotici i jedan pomoćni objekt u dnu par-
Kuća u Ulici Cara Lazara 7
11 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941),
Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305.
12 Iványi, István; Szabadka szabad királyi város története II, Szabadka:
Bittermann József könyvnyomda, 1892, 629.
13 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1898.
14 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 22/1904.
15 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 11/1909.
16 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 18/1911.
17 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 15/1914.
18 Stevan, Mačković; Industrija i industrijalci Subotice (1918 – 1941),
Subotica: Istorijski arhiv Subotica, 2004, 301 – 305.
87
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
izgradnju manjeg pomoćnog stambenog objekta u
dvorištu sa drvenim tremom za koji je projekt uradio
arhitekta Adolf Gáli. Drugi je bio projekt prizemne
građanske kuće L osnove koja je izgrađena na predmetnoj parceli. Izgleda da je prethodna kuća bila
potpuno bila porušena, a projekt nove kuće uradio je
Mátyás Salga. Kuća je imala tri sobe, od kojih su dvije
bile orijentirane prema ulici, kuhinju, ostavu, trem i toalet na kraju trema u dvorišnom kraku kuće. Fasada
je izvedena sa cvjetnim dekoracijama, odnosno cvjetovima suncokreta koji su imali simbolično značenje
izobilja. Kuća je nedavnim adaptacijama devastirana.
Dozidan je sprat sa ružnim trokutastim zabatima
u koje su ugrađena po dva prozora i na taj način je
izgubila karakteristike svoje izvorne arhitekture. Dogradnja dijela objekta sa strane susjedne parcele broj
7. potpuno je razorila koncepciju prvobitnog objekta.
20
Detalj projekta za kuću u Ulici Cara Lazara 9
Cara Lazara 11
Prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici Cara Lazara se na ovoj parceli nalazila još
1779. godine. Njena je vlasnica 1838. godine bila je
udovica Jánosa Diánovszky, koju je naslijedila njegova kći Ana, supruga Lajosa Tótha. Do 1878. godine
dograđen je dio kuće duž regulacijske linije ulice, ipak
izgleda da je kuća do kraja stoljeća bila toliko oronula,
da je novi vlasnik odlučio graditi novu kuću na ovoj
parceli. Godine 1892. József Krenczlein traži dozvolu
da na postojećoj kući vrata prema ulici zamijeni prozorom, a 1899. godine je predao molbu da izgradi
novu kuću prema projektu Nándora Wágnera na novoj regulacionoj liniji ulice. Kuća je imala četiri sobe,
veliko predsoblje u sredini kuće i ostavu u prizemlju.
Ispod većeg dijela kuće izgrađen je podrum, a u kuću
se ulazilo kroz suhi ulaz. Fasada kuće je izvedena u
Kuća u Ulici Cara Lazara 9
21
Kuća u Ulici Cara Lazara 9 – detalj
cele. Prve podatke o vlasniku, nakon toga nalazimo
1906. godine. Naime u Maluševljevu adresaru navedeno je da je tadašnji vlasnik kuće bio Josip Blesić.
Šest godina kasnije Blesić je predao dvije molbe za
dobivanje građevinske dozvole. Jedna se odnosila na
19
19 Malusev Sándor, Szabadka Sz. Kir. Város Czim-és Lakjegyzéke,
Szabadka 1906.
Projekat fasade kuće u Ulici Cara Lazara 11
20 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 5/1912.
21 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 7/1899.
88
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
Lazara nalazila još 1779. godine, šezdeset godina
kasnije bio je kovač, György Timár, a 1841. godine
je kuću prodao Csiku Boniju. Poslije Bonijeve smrti,
udovica Ana Blaško prodala je kuću Józsefu Bérciju
1843. godine. Podatke o vlasnicima nemamo sve do
1906. godine, kada je vlasnica ove kuće udovica Ferenca Havlika, a već sljedeće godine Mór Neumann.
On je 1907. godine predao molbu da na parceli izgradi još jednu prizemnu kuću prema projektu inženjera
Lipóta Balogha. Kuća je bila neugledna sa tri sobe,
kuhinjom i ostavom posloženom u nizu duž susjedne
parcele danas u Cara Lazara 13. Ni na jednoj od ove
dvije parcele na prekretnici XIX. u XX. stoljeća nije
izgrađena prizemna građanska kuća fasadom orijentirana prema ulici, ali bi svakako bilo preporučljivo, da
se, ukoliko se na ovim parcelama budu gradili novi objekti, izgrade kuće čija bi fasada bila na regulacijskoj
liniji ulice cijelim frontom parcele, i koje ne bi imale
visinu veću od jednog kata, da svojom veličinom ne
ugroze ostalu vrijednu arhitekturu u ulici i karakter
same ulice. Također bi bilo poželjno da arhitektura
kuća bude izvedena tradicionalnim materijalima i
tradicionalnim rasporedom otvora, odnosno da se na
svaki način vodi računa o interpolaciji sa postojećom
arhitekturom u ulici.
23
Kuća u Ulici Cara Lazara 11
neorenesansnom stilu. Iznad kapije postavljen je
dekorativni medaljon sa poljoprivrednim alatkama
kosom i grabuljama za prikupljanje slame. Na fasadi
je također izveden dekorativni krovni vijenac s girlandama koji projektom nije bio predviđen. Kuća je do
danas sačuvala izvorni izgled.
Cara Lazara 13 i 15
O parceli koja se danas vodi kao kuća pod brojem
13 u ulici Cara Lazara ima vrlo malo podataka u Historijskom arhivu Subotice. Poznato je da je 1838.
godine vlasnica ove parcele sa prizemnom seoskom
kućom bila udovica krojača Mikše Anišića. Godine
1892, vlasnik parcele je bio Ferenc B. Kovač koji je
predao molbu da na parceli izgradi ostavu, a prema
Maluševljevu adresaru vlasnik 1906. godine bio je
Dušan Stojković. Vlasnik prizemne seoske kuće koja
se na parceli pod današnjim brojem 15 u ulici Cara
22
Cara Lazara 13 i 15
22 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 13/1892.
Cara Lazara 17
I na ovoj parceli, kao i na svim drugim, početkom XIX.
stoljeća nalazila se prizemna seoska kuća čiji je vlasnik 1838. godine bila udovica Jánosa Szabóa. Iste godine udovica je bila primorana da kuću proda na licitaciji, i otkupio ju je krojač Antun Golubović, a zatim je
1846. godine prodao Borbáli Grác, udovici Györgya
Erlauera. Ona je kuću poklonila kćeri Terezi Erlauer,
ali ne zadugo jer je već 1848. godine kuća prodana
na licitaciji a vlasnik postaje József Szabó Cibula.
Sljedeći vlasnik koji nam je poznat bio je krčmar Antal
Kovács, koji je 1882. godine predao molbu da duž
prednjeg dijela parcele dogradi dvije sobe, kuhinju i
trem, nakon čega je ova kuća dobila L osnovu. Zanimljivost projekta je u tome što su temelji dograđenog
dijela kuće bili planirani da se izvedu od betona, što
je bila vrlo suvremena primjena materijala za to vrijeme, ali je fasada kuće bila u stilu romanticizma koji
je u Subotici u to vrijeme bio već prevaziđen. Ovaj
stilski pravac bio je za Suboticu karakterističan čitavih
dvadesetak godina ranije. Ipak u Subotici nije u potpunosti očuvana ni jedna kuća iz tog perioda, pa bi i
23 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1907.
89
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
Kuća u Ulici Cara Lazara 19
obilježja XIX. stoljeća, te o starosti kuće možemo suditi samo temeljem originalnih prozora na njoj.
Cara Lazara 21
Kuća u Ulici Cara Lazara 17
ova na svoj način bila dragocjena. Projekt za kuću radio je Wilhelm Härtel. Kuća je porušena i na njenom
mjestu izgrađen je suvremeni dvokatni objekt 2005.
godine.
24
Cara Lazara 19
András Varga je bio vlasnik prizemne seoske kuće
koja se nalazila na ovoj parceli 1838. godine. Nikakvih
drugih podataka o drugim vlasnicima parcele ili kuće
na ovom mjestu nema tijekom cijelog XIX. stoljeća,
ali se u Maluševljevu adresaru, kao vlasnik parcele
1906. godine javlja udovica Józsefa Fiedora, koji je
bio kolar. Njegova udovica Tereza Kovač je 1909.
godine predala molbu za dobivanje građevinske dozvole da izgradi skromnu prizemnu građansku kuću
prema projektu Lajosa Molczera iz 1908. godine.
Kuća je imala L osnovu, sa dvije sobe prema ulici, a
u dvorišnom kraku kuće nizale su se ostava, kuhinja,
perionica i kolarska radionica. Fasada kuće je imala
skromnu neorenesansnu dekoraciju. Danas se ovdje
nalazi ista kuća, čija fasada je potpuno očišćena od
Seoska kuća i pomoćni objekt koji su se nalazili
na parceli koja je obuhvaća parcele kuća 21 i 23 u
današnjoj ulici Cara Lazara, bila je 1838. godine u
vlasništvu Bernarda Huberta. Do 1878. godine parcela je podijeljena na dva dijela, a deset godina kasnije
vlasnik ove parcele bio je Ferenc Salga koji je podnio
molbu da izvrši dogradnju kuhinje. Sljedeći vlasnik
Imre Ábrahám je 1901. godine podnio molbu da na
parceli izgradi novu građansku kuću. Projekt kuće
nije sačuvan, ali je kuća do danas sačuvala nekadašnji
izgled, pa možemo vidjeti da je također imala neorenesansne karakteristike. Pet godina kasnije, sudeći
po podacima zabilježenim u Maluševljevu adresaru,
26
27
25
24 HAS, F:2, ép. eng. I kör 32/1882.
25 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1909.
Kuća u Ulici Cara Lazara 21
26 HAS, F.2, ép. eng. VII kör 12/1888.
27 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 3/1901.
90
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
kuća je bila u vlasništvu Józsefa Ábraháma, vjerojatno
Imreova sina.
Cara Lazara 23
85.-95.
Cara Lazara 4
Kuću na ovoj parceli nalazimo još 1778. godine na
rukopisnoj karti Karla Leopolda Kovača (Carolum Léopoldum Kovács aliter Kovácsik) koju je napravio za
potrebe proglašenja Subotice slobodnim kraljevskim
gradom 1779. godine. Dvadeset godina kasnije kuće
više nema, već je na ovom mjestu samo prazna parcela, a prvi sljedeći podatak o parceli nalazimo 1838.
godine, kada je prema katastarskom premjeru grada
vlasnik parcele bila Anna Saghmeister, kćerka Sándora Saghmeistera, udana za stanovitog Kolonića. Do
tada je na parceli ponovo izgrađena kuća, uobičajena
seoska sa trokutastim zabatom orijentirana prema
ulici, «leđima» orijentirana prema sjeveru i uvučena u
unutrašnjost parcele.
Pedesetak godina kasnije vlasnik kuće i parcele bio je
Lajos Solymosi koji je predao molbu da na kući zamijeni trsku, da bi do 1906. godine u posjed kuće ušao
Árpád Karácsonyi koji je 1910. godine predao molbu
da na parceli podigne prizemnu građansku kuću. Uz
molbu je priložio dva projekta, jedan Lajosa Gombosa, a drugi Mátyása Salge. Kuća, koja se i danas
nalazi na ovom mjestu, izgrađena je prema Salginu
projektu.
Mátyás Salga subotički je arhitekt, njegovi prvi projekti datiraju iz 1900-te godine, mahom je projektirao
prizemne građanske kuće. U razdoblju do Drugog
svjetskog rata ostavio je za sobom oko 400 projekta
različitih kuća i pomoćnih zgrada. To je bilo vrijeme
velike izgradnje Subotice. Projektirao je prizemnu
građansku kuću Árpád Karácsonyija s dva stana, os30
Velika parcela koja se nalazila na uglu današnjih ulica
Cara Lazara i Miloša Obilića kod broja 21 i 23 ulice
Cara Lazara bila je vlasništvo Bernarda Huberta 1838.
godine. Godine 1878. zabilježeno je u katastarskom
premjeru grada da je parcela podijeljena na više
dijelova, te je jedan dio bio i ova današnja parcela
na uglu. Na parceli se, sa sigurnošću možemo reći,
od 1779. godine nalazila prizemna seoska kuća sve
do 1888. kada je tadašnji vlasnik János Vetro predao
molbu da prema ulici Cara Lazara izgradi dvije sobe
i lokal i nadoveže ih na ostatak seoske kuće koja se
pružala duž današnje ulice Miloša Obilića. Na taj
način formirana je jednostavna prizemna građanska
kuća L osnove sa prodavaonicom na uglu. Dogradnja
je izvršena prema projektu Nándora Wágnera. Nova
dogradnja izvršena 1895. godine prema projektu
Ivana Ikotića. János Vetro je bio vlasnik ove kuće i
1906. godine, kada je u adresaru Maluševa zaveden
i kao vlasnik kuće i kao vlasnik trgovine na malo koja
se na uglu nalazila od 1888. Kuća je imala neorenesansnu fasadu koja je u međuvremenu izmijenjena,
te je cijela kuća obložena belom silikatnom fasadnom
opekom i izgubila je sva obilježja vremena u kojem
je građena.
28
29
31
32
Košnica iznad kapije na kući u Ulici Cara Lazara 4
Kuća u Ulici Cara Lazara 23
28 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1888.
29 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 1/1895.
30 Koreni, Subotica: Istorijski arhiv, 1991, 81, II strana, prilog fotografija 7/a.
31 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1887
32 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 6/1910
91
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
nove u obliku latiničnog slova U. Kuća, kao i u projektu i danas ima suhi ulaz sa kapijom na sredini ulične
fasade, a sa svake strane suhog ulaza bio je projektiran po jedan stan sa po dvije sobe orijentirane prema
ulici. U dvorišnim krakovima kuće nalazila se još po
jedna soba, kuhinja, ostava, soba za služavku i vjerojatno kupatilo iako to u projektu nije posebno navedeno. Zanimljivost ove kuće čine dekorativni ukrasi
na fasadi od posebne vrste keramike iz pečuške tvornice Zsolnay, pirogranita, koji se prije stotinjak godina koristio za ukrašavanje fasada. U muzeju «Janus
Panonius» u Pečuhu i danas se čuvaju sveske uzoraka
pod nazivom «Terracotta», u kojima se nalaze skice
dekorativnih detalja od keramike koji su rađeni za
različite građevine širom srednje Europe u razdoblju
od 1886. do Drugog svjetskog rata. Pored skica za detalje od zsolnay keramike za subotičku Gradsku kuću
i druge značajne subotičke građevine, u svesci br. 13,
pod brojem 3848, nalazi se skica stiliziranog cvijeta
koji je urađen od pirogranita po narudžbi Mátyása
Salge za kuću Árpáda Karácsonyija. Fasada kuće je do
danas sačuvala svoj izvorni izgled, a osim keramičkih
cvjetova njenu fasadu, iznad kapije, ukrašava i košnica
sa pčelama također od keramike, simbol štedljivosti.
Vlasnik kuće je bio činovnik, a osim toga se bavio
pčelarstvom, što možemo povezati sa simbolom
košnice postavljenim iznad kapije kuće.
tkalačka radionica u kojoj su stanovnici kuće obavljali posao. Osamdesetih godina XIX. stoljeća vlasnik
kuće je bio Lajos Rein Hauer koji je 1887. godine predao molbu da na parceli izgradi prizemnu građansku
kuću. U Historijskom arhivu Subotice sačuvana je
samo molba za građevinsku dozvolu, ali ne i projekt,
no kuća se srećom očuvala u izvornom izgledu do
današnjeg dana. Projektant je za sada nepoznat, ali je
to sigurno bio neko od značajnijih imena subotičkih
graditelja, jer se na kući vidi, iako je u prilično oronulom stanju, da ju je projektira majstor svog zanata.
Fasada je projektirana u neorenesansnom stilu sa trokutastim timpanonima iznad vrata i prozora. Raskošna
ulazna kapija i danas još čuva na sebi rešetke od kovana željeza, a prozori su također dekorativno izvedeni
sa pažljivo izvedenim duboreznim detaljima u obliku
pilastra sa raskošnim kapitelom na središnjem stubu
prozora. Restauracija ove kuće, a posebno pažljiva
restauracija drvenarije, pokazala bi svu ljepotu ovog
objekta.
Godine 1906. se kao vlasnik kuće navodi Mór Müller,
trgovac začinima, ali je sasvim izvjesno da je dio kuće
ili možda cijelu kuću uzeo od Mora u zakup Zsigmond Löbl, trgovac žitom, koji je u to vrijeme bio vlasnik susjedne kuće pod brojem 8 u ulici Cara Lazara.
Cara Lazara 6
Zanatlija je bio vlasnik i ove parcele na kojoj se nalazila prizemna seoska kuća 1838. godine, čizmar, János
Gálfi. Njega je 1846. godine naslijedio sin Györy Gálfi,
i kuću je odmah prodao Mihályu Saghmeisteru. Pred
kraj XIX. stoljeća vlasnik kuće je bio Zsigmond Löbl,
trgovac žitom koji je na ovom placu izgradio prizemnu građansku kuću 1894. godine. Projekt kuće nije
Vlasnik seoske kuće koja se ovdje nalazila 1838. godine bio je György Töke, tkač od koga je kuću naslijedio njegov sin György Töke, mlađi 1841. godine. Kuća
je pored funkcije stanovanja imala i funkciju zanatske
radionice. Iako projekt nije sačuvan, sa sigurnošću se
može tvrditi da je u produžetku kuće bila izgrađena
Cara Lazara 8
33
Kuća u Ulici Cara Lazara 8
Kuća u Ulici Cara Lazara 6
33 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 12/1894.
92
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
sačuvan, pa se ne zna autor ovog objekta. Kuća je
do danas očuvala svoj izvorni izgled, neorenesansnu
fasadu sa dva bočna rizalita. Južni rizalit poslužio je
da se istakne kapija suhog ulaza, a na sjevernom su
smještena dva prozora ispod zajedničkog trokutastog
timpanona, iste veličine kao što je timpanon iznad
kapije. Srednji dio fasade ispunjavaju četiri prozora.
Kuća je prilično oštećena, naročito sjeverni dio na kojem se iznad prozora nalaze pukotine od slijeganja.
Pažljivom restauracijom mogla bi se sačuvati ova zanimljiva kuća prekretnice XIX. u XX. stoljeće u Subotici.
Cara Lazara 12
Vlasnik prizemne seoske kuće koja se na ovoj parceli nalazila 1799. godine bio je János Gálfi. U to vrijeme u unutrašnjosti ovog urbanog bloka postojala je
parcela sa kućom koja nije imala prilaz sa ulice već
samo preko susjedne parcele. Do 1838. godine ova
unutrašnja parcela pripaja se predmetnoj parceli,
označena je brojem 304 i njen vlasnik je bio čizmar
István Gál. Godine 1878. parcele su opet podijeljene
na dva dijela s tim što je parceli sada pod brojem 310,
koja se nalazila u unutrašnjosti urbanog bloka pridodat uski pojas od predmetne parcele (novi broj 311)
tako da je stvoren prolaz sve do ulice Cara Lazara,
na čijem kraju se danas nalazi kapija sa kućnim brojem 10. Krajem stoljeća vlasnik parcele 311 na kojoj
se danas nalazi kuća pod brojem 12 postao je Ede
Müller koji je 1893. godine predao molbu da na parceli podigne kuću visokog prizemlja prema projektu
Titusa Mačkovića. Kuća je iz više razloga zanimljiva.
Imala je osnovu u obliku latiničnog slova U. U suterenskom dijelu ima troja vrata, a prema projektu je
imala po tri prozora između njih. Vrata koja su se na34
Kuća u Ulici Cara Lazara 12
lazila u sredini direktno su stepeništem vodila na nivo
visokog prizemlja gdje se nalazio stambeni prostor
koji je mogao biti podijeljen na dva simetrična, skoro
identična stana, ali je mogao funkcionirati i kao jedna
cjelina. Sa ovog stepeništa se ulazilo u jedan prostrani
zatvoreni trem sa kojega su stanari imali pristup svim
prostorijama kuće. Dvoja bočna vrata na fasadi su vodila u prostorije suterena.
Fasada kuće izvedena je kombinacijom fasadne
opeke i ožbukanih površina s neorenesansnim timpanonima iznad bočnih prozora i imitacijom sloga
tesanika na fasadi suterenskog dijela kuće. Predstavlja
lijep primjer neorenesansne arhitekture kuća visokog
prizemlja u Subotici, kuća kakve je gradila sve moćnija
subotička srednja klasa potkraj XIX. stoljeća.
Kuća nije imala suhi ulaz, već je imala kapiju na dijelu parcele prema kući pod brojem 14, koja je bila
vlasništvo Zsigmonda Deutscha. Müllerovu kuću je
do 1906. također otkupio Deutsch, te je na susjednoj
parceli i na dijelu parcele na kojem je bila kapija Müllerove kuće, podigao kuću čiji je suhi ulaz, smješten
tik uz Müllerovu kuću, i koristio ga kao ulaz u dvorište
za obje kuće.
Cara Lazara 18
Projekat fasade za kuću Ödöna Müllera, Cara Lazara 12
34 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1893.
Velika parcela u čijem sastavu se nalazila i ova parcela, označena brojem 82 godine 1799. podijeljena je do 1838. godine na dvije parcele, od kojih je
predmetne parcele vlasnik bio inženjer Gabor Aradski koji je učestvovao u katastarskom premjeravanju
grada 1838. godine, zahvaljujući kome možemo sa
sigurnošću znati vlasnike svih parcela u gradu tih godina. Aradski je 1847. godine parcelu na kojoj se nalazila seoska kuća prodao Mihályu Vargi, a ovaj je parcelu podijelio na dva dijela i jedan dio prodao Jánosu
93
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
Osnova prizemlja i podruma kuće Gyule Czeiznera, Cara Lazara 18
Kutiju, a drugi na kojem se danas nalazi kuća pod
brojem 18, Ferencu Hokstoku. Prizemnu građansku
kuću na ovoj parceli gradio je novi vlasnik Gyula
Czeizner 1893. godine prema projektu Györgya
Konca, inženjera iz Budimpešte. Ovo je bila klasična
prizemna građanska kuća L osnove sa suhim ulazom,
zatvorenim trijemom prema dvorištu, reprezentativnim prostorijama orijentiranim ka ulici, kao što su
salon i trpezarija. Kuhinja, spavaća soba i pomoćne
prostorije su bile smještene u dvorišnom kraku kuće.
Ispod prednjeg dijela kuće izgrađen je podrum. Fasada kuće izvedena je u neorenesansnom stilu, s primjenom fasadne opeke kao i na kući pod brojem 12.
Lijepa ulazna kapija na žalost je prilično oronula, ali se
na njoj još uvijek nalazi dekorativno kovano željezo sa
inicijalima vlasnika i vjerojatno njegove supruge. Ova
kuća također predstavlja biser arhitekture prizemnih
građanskih kuća u Subotici. Do 1906. godine kuća
je prešla u vlasništvo Subotičke štedionice i narodne
banke.
Kuća u Ulici Cara Lazara 20
Cara Lazara 22a
Ova parcela bila je sastavni dio ugaone parcele između
ulica Cara Lazara i Miloša Obilića 1779. godine i na
njoj se nalazila prizemna seoska kuća zabatom orijentirana prema ulici Cara Lazara. Kuće je do 1799. godine nestalo, pa je do 1838. godine podignuta nova
seoska kuća koja je tada bila u vlasništvu mesara Maćaša Gvozdanovića. Do katastarskog premjera grada
Cara Lazara 20
Vlasnik ove parcele 1838. godine bio je čizmar, Gyula
Czeizner. Parcelu i seosku kuću na njoj, poslije njegove smrti, naslijedit će njegov sin Ferenc, a potom
je prodao Andrašu Kolaru 1844. godine. O vlasnicima parcele nema dalje podataka sve do 1891. godine kada je Péter Németh predao molbu da na prednjem dijelu parcele na postojeću seosku kuću dozida
još dvije sobe prema projektu Adolfa Galija. Tako
je kuća dobila formu L osnove građanske prizemne
kuće tog vremena, a fasada je bila zaodjenuta u neorenesansno ruho. Kuća se još uvijek nalazi na istom
mjestu, međutim, dekorativna plastika fasade je uništena. O njenom vremenu izgradnje danas svjedoče
samo još originalni drveni prozori.
35
35 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 14/1891.
Prozor kuće u Ulici Cara Lazara 22a
94
Klasje naših ravni
Viktorija Aladžić, Urbani kompleks iznimne vrijednosti
85.-95.
1878. godine parcela je podijeljena na dva dijela iako
su se oba dijela vodila pod istim brojem 306 u sedmom
krugu. Godine 1898 je vlasnica obje parcele bila Julija
Roth, a u Maluševljevu adresaru iz 1906. godine kao
vlasnik se javlja János Vetro. Tri godine kasnije Vetro
je predao molbu za dobivanje građevinske dozvole
da na ovom dijelu parcele koji je bio orijentiran samo
prema ulici Cara Lazara podigne prizemnu građansku
kuću prema projektu arhitekte Lajosa Gombosa. Ova
kuća pripada tipu pravokutnih građanskih kuća, podužno orijentiranih prema ulici. Salon, trpezarija i spavaća
soba su u njoj bile orijentirane prema ulici. U kuću se
ulazilo kroz podkapijski prozor, i odmah u ulaznoj zoni
je bio smješten toalet u koji se ulazilo iz predsoblja. U
produžetku predsoblja se nalazila kuhinja sa izlazom u
dvorište, mali sobičak za sluškinju bez prozora, ostava
koja je imala prozor, ulaz na tavan i između njih i spavaće sobe kupatilo u koje se ulazilo iz ostave i iz spavaće sobe. Za današnji način života ovo je čudan način
organiziranja prostorija u kući, u ono vrijeme, međutim, nezamislivo je bilo živjeti građanskim životom bez
sluškinje i raspored prostorija bio je organiziran tako
da se putanja kojom se kretala sluškinja ne prepliće sa
putovima kojima su se kretali članovi obitelji, a osobito
ugledni gosti. Ispod jednog dijela kuće bio je napravljen i neophodan podrum sa odjeljkom za vino, povrće
i ogrjev. Kuća i danas ima secesijsku fasadu sa dekorativnim ukrasima od Zsolnay keramike, kao i prozorima
i kapijom posebno oblikovanim baš za ovu kuću. Ova
kuća ima jedinstvenu secesijsku fasadu i kao takva zaslužuje da bude očuvana kao dio korpusa secesijskih
kuća u Subotici.
36
Subotica krajem XIX., početkom XX. stoljeća...
36 HAS, F:2, ép. eng. VII kör 21 /1909
95
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
96.-102.
Iz povijesti svakodnevice
STEVAN MAČKOVIĆ
ŠIMA ROMIĆ OD CANTORA I ORGANISTA DO SENATORA (1747.– 1773) – Kao da su obični ljudi stanovnici donjih katova povijesne zbilje, pa samim time manje uočljivi.
Iz tmine prošlosti po pravilu izranjaju ličnosti iz vladajućih
slojeva, njihova djela ili nedjela, karakteri i osebujnosti,
dosezi i rezultati … Upravo zbog toga vrlo malo znamo o
Subotičanima koji se mogu svrstati u tu kategoriju običnih
ljudi, iz perioda nakon stjecanja statusa komornog
trgovišta 1743. godine . Uzrok tomu je što pored usmjeravanja pažnje istraživača na teme i oblasti iz gornjih katova,
uočavamo nedostatak vrela koja bi neposredno svjedočila
o njima. Pisani tragovi su sačuvani, gotovo isključivo samo
u onim slučajevima ako je običan čovjek bio u fokusu administracije, a to se dešava ponajčešće ako ga se tretira
kao poreskog obveznika , ili pak ako joj se obraćao da mu
riješi neke njegove neodgodive probleme. Obični ljudi i
njihova svakodnevica su osuđeni na prokletstvo sumarnog, neindividualnog, neizdiferenciranog promatranja.
1
2
3
1 V.: Gašpar Ulmer, Privilegija kraljevskoj komorskoj varoši Sent Marija
1743, Koreni, Subotica 1991, st. 45-52.
2 Spiskovi poreskih obveznika, koji obično sadrže ime glave obitelji,
zanimanje, status i još niz drugih rubrika, vrlo su koristan izvor, kako za
demografsku povijest, tako i gospodarsko socijalnu. vidi: Laslo Mađar,
Popis domaćinstava subotičkog šanca 1720. godine, O popisu posednika i njihove imovine za razrezivanje poreza po portama 1748. godine,
O popisu domaćinstava privilegovanog komorskog grada Sent Marija iz
1765. godine, Koreni, Subotica 1991, st. 137-148, 191-236.
3 «Nužno je ukratko izložiti određeno pojašnjenje pojma ‘svakodnevni život’ kao jednog od područja kojim se intenzivno bave kako
suvremena svjetska tako i hrvatska historiografija. Jedna od općeprihvaćenih definicija jest ona koja ovaj pojam objašnjava kao odmak
povjesničara od isključivog proučavanja tzv. izuzetnih povijesnih
događaja i izuzetnih povijesnih osoba koji su imali veliki utjecaj na
povijesna zbivanja u određenom trenutku, a također su značajno
utjecali na zbivanja u sljedećim desetljećima pa i stoljećima. Pomičući
fokus istraživanja sa takvih područja, povjesničari — istraživači svakodnevlja usredotočuju se na razmatranje naoko manje važnih aspekata prošlosti — analizu uloge naizgled anonimnih i nevažnih osoba ili
skupina ljudi u jednako tako prividno nevažnim povijesnim okolnostima. Takav pristup omogućuje razumijevanje povijesne svakodnevice
kao ispreplitanja nebrojenog mnoštva tankih i, tek povremeno, zadebljanih niti (tzv. važnih događaja i izuzetnih pojedinaca), koje zajedno
čine složenu i nerijetko nerazumljivu mrežu koju povjesničari svojim
profesionalnim alatima nastoje razmrsiti, a potom pojasniti i objasniti.
Jedna od osnovnih težnji današnjih povjesničara koji istražuju svakodnevlje jest njihovo nastojanje da ukažu na jednaki značaj tzv. iznimno
važnih događaja i osoba sa njima istovremenim, ali naoko beznačajnim događajima i osobama u kreiranju povijesne zbilje u određenom
razdoblju.» (Damir Karbić, Mogućnosti proučavanja svakodnevice u
seoskim naseljima srednjovjekovnoga šibenskog zaleđa, http://www.
matica.hr/kolo/kolo2006_4.nsf/AllWebDocs)
GRAĐA O ŠIMI ROMIĆU – tragajući za dokumentima u fondu F:261 a pisanim ilirskim (bunjevačkim)
jezikom, pronađen je predmet iz 1747. godine koji
napisao Šimun, Šima Romić (Simon Romity). On se
sastoji od dva lista, jednog dopisa gradskom Tanacsu
– Vijeću i jednog iskaza Romićevih dugovanja. On se
obraća gradskim čelnicima kako bi razriješio nesuglasice između njega i maćehe, a vezane za pitanje
ostavštine, tj. zajedničkog života u kući njegova oca.
Na prvi pogled bilo je jasno da radi o vrlo zanimljivom
izvoru, kako za jezikoslovnu analizu, ali isto tako i za
pokušaj osvjetljavanja Romićeve uloge i mjesta u
društvenom životu Subotice tih godina. Po potpisu se
vidi da je on bio kantor i organist, no puno drugih podataka o njemu se ne vidi iz tog pisma.
Naslovljeno je: Plemeniti Gospodine Biro (biro = sudac)
i vaszkoliki plemeniti i Possteni Tanacs ... Obraćanje
započinje: Poni eno proszim i priporucsujem ovu
moju instantiu, punnu gorkoszti, tuge i nevolye koja od
mlogo vrimena ... Vidi se dalje da je sa maćehom nastao spor i szvaki csasz i vrime u szmutnyi sztojimo, da
ona szvoju szarcsbu i opacsinu izliva na prijatelye navla-sztito kojimi najdra i jeszu i koji nam pomogosse
sziromassku kutyiczu szvojom vlasztitom marviczom
a to ona szve pogarchi i izru i neprisztojno szvojim
opakim jezikom. Jasno i da je sukob kulminirao te od
Magistrata moli da presudi: zaradi toga ponizno molim Plemeniti Tanacs i ovu instantiu pridajem da biszte
dosztojali praviczu ucsiniti megyu nama, kako najdu
pravo po dussi szvojoj dasze gyavao neraduje o zlu
itku nessem. Šimun je imao i brata Ivana (Ioannes)
kojega je smatrao saveznikom u borbi protiv maćehe.
Matyeha (Matyujava)= /maćeha/ miszli malog Bracza
odmene rasztaviti koja sztvar nemogu tako osztaviti
ni odmenega pusztiti, a onna ni pojedan nacsin visse
4
5
6
4 Veliku pomoć u tome imao sam od kolegice koja radi na tom fondu,
arhivistice Zorice Mandić.
5 Historijski arhiv Subotica, Fond 261 Magistrat povlaštene Kraljevskokomorske varoši Sent Marije, prije zvane Sabatka (Magistratus
privilegiati oppidi regio-cameralis Szent Maria, antehac Szabatka
vocati.; Szent-Maria kiváltságos királyi kamarai mezováros tanácsa)
obuhvata period od 1743–1778. godine, a sumarni inventar od (1701)
1743–1778 (1782) godine. Iz analitičkih opisa djelova toga fonda
saznaje se i kakvim jezikom su pisani; većinom latinskim, ali se susreću
i njemački, mađarski te ilirski/bunjevački.
6 U pismu su na djelu izmiješana mađarska i njemačka ortografija, a
posebice privlači pozornost pisanje glasa ž – ćirilskim znakom – .
96
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
96.-102.
sznama nemo e biti, nitityu snyom vissje kruh jiszti,
vetyevasz ponizno proszim, ucsinite kako naj bolye
znate pridragi Goszpodaru.
Zanimljiv je i opis i šta posjeduje: Ocsinsztva imam jednu
kutyu visse mene, i pokutysztva vrlo mallo. od marve rogate kutyanszke, imamo jednog volla a druge jedanajsztero. I takogyer jednog konya; Vinograd jeszam naszadijo
szam sz Oczem pokojnim Ovoje je czilo szve Ocsinsztvo.
Saznajemo ida je već dugi niz godina u službi: Csetarnajeszta godina kako szlu im Postenu Optyinu .
Prilog tomu dopisu je iskaz osoba kojima je Šimun bio
dužan. Navedeni su poimence sa točnim iznosima u
forintama i krajcarama. Tako Mati Bessiretvityu szlugi
duguje 8 for. 35, u Pe ti Dru Nikoli Boltacsij 10, u
Szegedin Peri od duhana 6, i na kraju stoji suma od
f.58 =75 ovoliko jeszt nassa sziromasska kutya du na.
Pokušavajući u upotpuniti sliku o njemu, moglo se
samo provjeriti da li se spominje u građi iz toga vremena, prvenstveno i prijevodima zapisnika Magistrata
od 1743. godine . Pronađeno je ukupno 17 spominjanja njegovog imena u raznim predmetima, počevši
od 1746. pa do 1756. godine.
Tako, po analitičkim opisima možemo pratiti neke elemente iz Romićevog života.
7
8
9
31. siječnja 1746.
Magistrat je za orguljaša crkve za tekuću godinu izabrao Šimu Romića (Simon Romics), odredivši mu
godišnju plaću od pedeset pet rajnskih forinti i pravo
da prilikom žetve inkasira četvrtinu holbe žita, takozvanu zasipaču (zasipacsa). Jakov Mialtro (Iacobus
Mialtro) je, pak, izabran za sakristana (sachristanus –
crkvenjak).
F:261.1.pag.71. 4/1746
10
11
7 To bi značilo da je u službi od 1733. godine, dok u odluci Magistrata
F:261.1.pag.387-388. iz 1753. stoji da je savjesno služio 17 godina, što
znači da je službovao od 1736. godine, što se poklapa sa datumom
izgradnje crkve. Nakon protjerivanja Turaka 1686. u subotičkoj su se
tvrđavi nastanili franjevci, koji su odmah počeli izgradnju samostana i
vođenje župe. Crkva je posvećena sv. Mihaelu Arhanđelu. Poznato je,
da je 1731. godine u župi sposobnih za ispovijed bilo 1865 vjernika,
dok je 1748. godine bilo u Subotici ukupno 5290 katolika.
8 Protokol Magistrata povlaštene Kraljevsko-komorske varoši Sent
Marija – prije zvane Sabatka (1743–1756), Analitički inventar serije «Protokoli Magistrata» (1743–1779), br. 1, Zorica Mandić, Vera
Manasijević, Historijski arhiv Subotica, Subotica 2006. Paralelno sa
papirnim izdanjem pojavilo se i digitalizira izdanje na CD-u. Protokol
Magistrata (1743–1756) je u cjelini pisan latinskim jezikom.
9 Analitički opisi gdje se spominje navodi su u cijelosti. Svaki analitički
opis sadrži datum održavanja sjednice, a u donjem uglu broj fonda,
broj inventarne jedinice sumarnog inventara, broj stranice, broj sjednice u godini i godinu održavanja sjednice.
10 Holba = unca
11 Zasipača = miric – mjerica za težinu (12,5 kg)
30. travnja 1746.
Magistrat je odredio godišnje plaće i primanja u naturi gradskih službenika i slugu:
1.) Zakleti bilježnik Petar Josić (Petrus Iosics) – 130
forinti
2.) Blagajnik Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) – 90 forinti
3.) Nadzornik krčmi Toma Rudić (Thomas Rudics) – 2
urne vina i 14 forinti
4.) Legat grada Jožef Vizi (Iosephus Vizy) – 2 1/2
metričke cente mesa i 50 forinti
5.) Orguljaš Šime Romić (Simon Romics) iz žetve –
1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti
6.) Crkvenjak Jakov Mialtro (Iacobus Mialtro) žita koliko i orguljaš i 55 forinti
7.) Učitelj Janoš Kadar (Ioannes Kadar) – 1/2 metričke
cente mesa, 3 libre svijeća, 1 holbu žita i 2 svežnja
trske (za grijanje) 76 forinti
8.) Inspektor za pijace, Josip Sapunčić (Iosephus Szapuncsics) – 20 forinti
9.) Inspektori mesara Petar Jakočević (Petar Iakocsevics) i Ivan Cvijanov (Ioannes Cvijanov) – 70 forinti
10.) Mesari Ivan Divjak (Ioannes Diviak) i Franc Heler
(Franciscus Heler) 20 libri loja i 50 forinti
11.) Pastiri koji čuvaju stoku mesare tzv. hajkači Ivan
Bilov (Ioannes Bilov) po 10 libri loja, 10 metara zobi i
Antun Hajkač (Antonius Hajkacs) i po 55 forinti, ukupno 110 forinti
12.) Gradski kočijaš – 7 metreta žita, 1 metričku centu
Ivan Petruha (Ioannes Pertucha) mesa, 1 par cipela i 2
para čizama i 20 forinti
13.) Čuvar zatvora Ivan Crni (Ioannes Cerni) – 1 par
čizama, 1 dugi gunj, 1 metričku centu mesa, 1 par
čizama i 38 forinti
14.) Stražari (hajdu) svako po 10 forinti i po 1 par
čizama, ukupno 60 forinata. Sveukupno 958 f.
F:261.1.pag.84-86.19/1746.
20. ožujka 1747.
Sjednici Magistrata prisustvuju zamjenik sudije Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin) i senatori: Petar Mukić
(Petrus Mukics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov), Ivan
Mačkov (Ioannes Macskov) i Mihajlo Perčić (Michaël
Percsics). Obnavlja se raspodjela obiteljske imovine
između orguljaša Šime Romića (Simon Romics), njegovog rođenog brata Ivana Romića (Ioannes Romics)
i maćehe. Specifikacija se čuva u fascikli pod slovom
D i pod brojem 3.
F:261.1.pag. 116-117. 16/1747.
97
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
96.-102.
26. travnja 1747.
Magistrat određuje godišnje plaće i primanja u naturi:
Petar Josić (Petrus Josics), bilježnik (notarius) – 130
forinti
Toma Rudić (Thomas Rudics), senator i blagajnik (perceptor) – 37 forinti
Hieronimus Vuković (Hieronymus Vukovics), kamerar
(camerarius) – 67 forinti
Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), legat grada (commessarius) – 150 libri mesa i 150 forinti
Šime Romić (Simun Romics), orguljaša (organista) iz
žetve – 1/4 holbe žita tj. zasipače i 55 forinti.
F:261.1.pag.125-126. 23/1747
15. lipnja 1750.
Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius
Krisanovics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip
Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov)
i Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics). Razmatrali su se sljedeći predmeti:
1. određuje se plaća kantora Šime Romića (Simon
Romics) kod sahrane djece;
2. dozvoljava se isplata 4700 svijeća za potrebe grada.
F:261.1.pag.240. 23/1750.
9. lipnja 1748.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Toma Rudić
(Thomas Rudics) i senatori: Stevan Vojnić (Stephanus
Vojnics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Grgo Vidakovic (Gregorius Vidakovics), Grgo Križanović (Gregorius Krisanovics), Mihajlo Bačin (Michaël Bacsin), Josip
Kopunović (Iosephus Kopunovics), Josip Jaramazov
(Iosephus Iaramazov), Marko Skenderov (Marcus Szkenderov) i Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), kao
i članovi Zaklete opštine: Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Šime Tumbas (Simone Tumbasz), Luka Bukvić
(Lucas Bukvics), Lovro Peić (Laurentius Peics), Fabijan
Bajić (Fabianus Baics), Martin Čović (Martinus Csovics), Đorđe Puzić (Georgius Pusics), Josip Sapunčić
(Iosephus Szapuncsics), Franjo Bajić (Franciscus Baics), Josip Temunov (Iosephus Temunov), Martin
Bajčić (Martinus Baicsics), Antun Buljočić (Antonius
Bulyocsics), Tadija Stantić (Thadeus Sztantics), Toma
Vojnić (Thomas Vojnics), Josip Vukmanović (Iosephus
Vukmanovics), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus
Rogics), Ivan Franceškov (Ioannes Franceskov), Josip
Bačin (Iosephus Bacsin), Marjan Malagurski (Marianus Malogursky), Hieronim Vuković (Hieronymus
Vukovics), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Bartolomej
Kopunović (Bartolomaeus Kopunovics) i razmatrali su
sljedeće predmete:
1. sudac Tomo Rudić (Thomas Rudics) i član Zaklete
općine Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) upućuju se kod
nadležnih organa radi dodjeljivanja krunskih dobara.
Ona će se dodijeliti ili izvršiti za praznik sv. Mihajla (S.
Michaël). Dokumenti se čuvaju u fascikli pod slovom
E i brojem 9.;
2. orguljaš Šime Romić (Simon Romics) oslobađa se
plaćanja svih dažbina.
F:261.1.pag.163-164. 18/1748.
28. lipnja 1751.
Sjednici Magistrata prisustvuju sudac Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics) i senatori: Toma Rudic (Thomas Rudics), Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Ivan
Mačković (Ioannes Macskovics) i Hieronim Vuković
(Hieronymus Vukovics). Razmatrani su sljedeći predmeti:
1. Tužba Gruje Čurčije (Grujo Tyurtsia) protiv Stanka
Balugčije (Sztanko Balugcsia) zbog klevete. Svjedočio
je Grgo Malečković (Gregorius Malecskovics);
2. izvješće gradskog ekonoma Ilije Poljakovića (Elias
Polyakovics) o sakupljanju dara vladaru;
3. intabulacija dugova Ivana Cvijanova (Ioannes Cvijanov) orguljašu Šimi Romicu (Simon Romics);
4. limitiranje cijene vina i rakije;
5. Gradski ekonom Ilija Poljaković (Elias Polyakovics)
je podnio račune o kupovini šećera za potrebe grada.
F:261.1.pag 288-289/1751.
29. travnja 1753.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić
(Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Grgo
Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić (Petrus Mukics), Ivan Mačkov (Ioannes Macskov), Luka
Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderov (Marcus
Szkenderov), Nikola Guganović (Nicolaus Guganovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef
Vizi (Iosephus Vizÿ) i članovi Izabrane opštine Ilija
Poljaković (Elias Polyakovics), Luka
Bajić (Lucas Baics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan
Letić (Ioannes Letics), Đerđ Halač (Georgius Halacs),
Marjan Vojnić (Marianus Vojnics), Ilija Dulić (Elias Dulics), Grgo Aracki (Gregorius Araczky), Tadija Stantić
(Thadaeus Sztantics), Ivan Vukov (Ioannes Vukov),
Bartolomej Rogić (Bartholomaeus Rogics), Jakov
Sučić (Iacobus Szucsics), Toma Vojnić (Thomas Vo-
98
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
jnics), Josip Horvatski (Iosephus Horvatsky), Bono
Gabrić (Bono Gabrics), Petar Sarić (Petrus Szarics),
Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Franjo Bajić (Franciscus Gabrity), Vito Kulunčić (Vitus Kuluncsics),
Ivan Francišković (Ioannes Franciskovics), Luka
Francišković (Lucas Franciskovics), Đorđe Peić (Georgius Peics), Josip Bačić (Iosephus Bacsity), Stevan
Križanović (Stephanus Krizsanovics), Franjo Mamužić
(Franciscus Mamuzic), Nikola Bernić (Nicolaus Bernics), Janoš Horvat (Ioannes Horvath), Fabijan Bajić
(Fabianus Baics) i Andraš Balog (Andreas Balogh).
Razmatrali su se predmeti određivanja godišnjih plaća
svim gradskim službenicima:
Petar Josić (Petrus Iosics) «zakleti» bilježnik – 150 forinti
Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), vicenotar i
kamerar – 70 forinti
Josip Mamužić (Iosephus Mamuzsics), blagajnik, perceptor – 70 forinti
Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster), 1 metričku
centu mesa, 1/2 cente loja kao i 40 forinti
Tadija Tokić (Thadaeus Tokics), nadzornik vina – 25
forinti
Martin Sučić (Martinus Szucsics), inspektor za
tražnice – 24 forinte
Šime Romić (Simon Romics), orguljaš – 2 metričke
cente mesa i 65 forinti
Martin Mišurai (Martinus Missuraÿ), crkvenjak – 40
svežnjeva trske i 40 forinti
Maria Rožafa (Maria Rosafa) učiteljica – 20 forinti
Ištvan Kovač (Stephanus Kovacs) čuvar zatvora – 1
metričku centu mesa, 15 metreta žita i 46 forinti
Šest gradskih čuvara (pandurones) – 2 para čizama i
svaki po 10 forinti 60 forinti
Đerđ Milošev (Georgius Milossev), konjušar – 2 kočije
sijena i 10 metreta zobi 40 forinti
Matija Mičić (Matthias Micsics), konjušar – 2 kočije
sijena i 10 metreta zobi 30 forinti
Ivan Marjanušić (Ioannes Marianusics), konjušar – 2
kočije sijena i 10 metreta zobi 30 forinti
Ivan Penčić (Ioannes Pencsics), konjušar – 2 kočije sijena i 10 metreta zobi 30 forinti
Stevan Vida (Stephanus Vida), prvi kočijaš – 1 dugačak
kaput (gunj), čizme i 2 para cipela, 5 kožuha, 12 metreta žitarica, 1centu mesa, 30 libri soli i 20 forinti.
Pavle Janošek (Paulus Ianossek), drugi kočijaš – 5
kožuha, 1 par čizama, 9 metreta žita, 1 centa mesa,
12 libri slanine i 12 libri soli i 20 forinti.
za franjevce – 30 forinti
96.-102.
2.) Sudac Toma Rudić (Thomas Rudics) i senatori:
Ivan Vojnić (Ioannes Voinics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ), notar
Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics) i iz Zaklete
opštine: Nikola Sagmajster (Nicolaus Szagmajster),
Ilija Crnković (Elias Crnkovics), Jakov Prćić (Iacobus
Prtyity), Đorđe Puzić (Georgius Puzics), Andraš Balog
(Andreas Balogh) i Grgo Aracki (Gregorius Araczky);
svi oni će izvršiti popis stoke a određen je ključ za razrez državnog poreza po glavi stoke.
3.) Vlastelinski porez se placa po veličini zemljišta.
4.) ubuduće će i bilježnik Petar Josić (Petrus Iosics)
plaćati porez;
5.) ubuduće će i orguljaš Šime Romić (Simon
Romics) plaćati porez;
6.) U slučaju iseljenja Ivana Budimlića (Ioannes
Budimlics) njegovo imanje na pustari Zobnatica (Zobnaticza) u blizini rječice Jesenovac (Ieszenovacz) će
preuzeti senator Luka Vojnić (Lucas Vojnics), a on će
predati gradu svoje zemljište u unutrašnjosti grada.
F:261.1.pag.372-375/1753.
28. lipnja 1753.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Toma Rudić
(Thomas Rudics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics),
Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Petar Mukić
(Petrus Mukics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i Jožef
Vizi (Iosephus Vizÿ). Razmatrali su se sljedeći predmeti:
1. izdaje se potvrda o 17-godišnjoj savjesnoj službi
orguljaša Šime Romića (Simon Romics);
2. prihvaćaju se računi o isplati žitarica kupljenih za
potrebe poreskih davanja od strane Josipa Križanovića
(Iosephus Krizsanovics).
F:261.1.pag.387-388/1753.
30. travnja 1754.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Luka Vojnić
(Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics),
Grgo Vidaković (Gregorius Vidakovics), Josip Jaramazov (Iosephus Iaramazov), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Petar Mukić (Petrus Mukich), Marko Skenderov (Marcus Skenderov), Ivan Mačković
(Ioannes Macskovich) i Toma Rudić (Thomas Rudich),
kao i zakletnici. Razmatrali su sljedeće predmete:
1. imenuje se Luka Bajić (Lucas Baity) za nadzornika
vina;
2. Osniva se Komisija za rješenje nesporazuma
između Tome Rudića (Thomas Rudics) i Josipa Hor99
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
vackog (Iosephus Horvatsky) zbog ljetnjih pašnjaka.
Reviziju vrše senatori Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics),
Petar Mukić (Petrus Mukich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovity) i Marko Skenderović (Marcus
Skenderovics), te članovi Izabrane općine: Đorđe
Puzić (Georgius Puzich), Ivan Francišković (Ioannes
Franceskovich), Bartolomej Rogić (Bartholomaeus
Rogich), Đorđe Peić (Georgius Peich), Nikola Bernić
(Nicolaus Bernich) i Jakov Sučić (Iacobus Szucsich);
3. Martin Sučić (Martinus Szucsich) se imenuje za
nadzornika tržnice i tajnih krčmi sa plaćom od dvadeset sedam forinti;
4. Šime Romić (Simon Romich) se prima ponovo za
orguljaša i daju mu se razne poreske olakšice i plaća
od sedamdeset forinti;
5. Bono Cvijanov (Bono Cvijanov) se imenuje za
drugog sudskog predsjednika;
6. Imenuju se gradski panduri i određuje im se
godišnja plaća. To su Đorđe Milošev (Georgius Miloschev) četrdeset forinti, Jovan Penčić (Iovan Pencsity)
trideset i Ivan Marianušić (Ivan Marianusich) sa trideset forinti i dijelom u naturi.;
7. odobravaju se računi segedinskih trgovaca;
8. Josip Križanović (Iosephus Krizsanovics), gradski
kamerar, treba da isplati Tomi Rudiću (Thomas Rudics) jedan stog sjena;
9. izvještaj o prihodima iz ubirane takse korištenja
pašnjaka od marve koja je tjerana kroz teritorij grada;
10. Računi o kupljenom sjenu za potrebe grada;
11. prihodi iz kazne zbog utaje poreza;
12. prihodi iz kazna ubiranih zbog zalutale stoke;
13. prihodi iz takse za košnice stranih pčelara;
14. prihodi iz takse za proizvedeno vino;
15. prihodi iz takse za hvatanje kornjača u jezeru
Kereš er (Körös ér);
16. prihvaćaju se računi o kupljenim stvarima za darove dobrotvorima grada;
17. Obavještava se načelnik okruga Ignac Vereš (Ignacius Vörös), da se u gradu ne nalazi njegov zalutali
konj. Spisi se nalaze u fascikli pod slovom M i brojem
26.
F:261.1.pag.438-440/1754
31. listopada 1755.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Luka Vojnić
(Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Petar Mukić
(Petrus Mukich), Ivan Mačković (Ioannes Macskovich), Hieronim Vuković (Hieronymus Vujovich), Jožef
96.-102.
Vizi (Iosephus Vizÿ) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su sljedeći predmeti:
1. tužba orguljaša Šime Romića (Simon Romich) protiv senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnich), jer mu
nije predao dva kupljena mlinska kamena;
2. Spisi saslušanja osumnjičenog lopova, Jakova
Gašpara (Iacobus Gaspar) nalaze se pod slovom N i
pod brojem 33.
F:261.1.pag.524/1755.
31. svibnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali zamjenik sudca
Luka Vojnić (Lucas Vojnics) i senatori: Ivan Vojnić
(Ioannes Vojnics), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics),
Marko Skenderović (Marcus Skenderovics), Petar
Josić (Petrus Iosich) i Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrali su sljedeće predmete:
1. izvještaj franjevaca Ksavijea (Xavier) i Berarda (Berardus) o tome da će se ubuduće posebno voditi blagajna crkve i blagajna samostana;
2. organist Šime Romić (Simon Romich) oslobađa se
plaćanja poreza i opominje se da se ponaša pristojno;
3. Tužba Marije (Maria), žene Lovre Berčića (Laurentius Bercsich), protiv Katarine (Catharina), žene
Hieronima Sarića (Hieronymus Szarich), zbog tuče.
Svjedočili su Stana Bukvić (Stana Bukvich) i Rozaria
Matijević (Rosaria Matievich). Katarina je osuđena da
plati liječničke troškove.;
4. Spisi u vezi sa sporom oko vinograda pokojnog
Ladislava Mesaroša (Ladislaus Meszaros) nalaze se
pod brojem 23. Andraš Kanas (Andreas Kanasz) traži
da mu se taj sjenokos dodijeli na ime duga, kao i sjenokos Antala Panke (Panka Antal) čiji je kreditor Marko
Skenderović (Marcus Skenderovich);
5. Spisi u vezi sa bludničenjem Jakova Boltačina (Iacobus Boltatsin) i neke Mile (Mile) nalaze se pod brojem
24.
F:261.1.pag.570-571/1756.
21. lipnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić
(Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics), Jožef Vizi
(Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin
Sučić (Martinus Szucsics). Razmatrali su se sljedeći
predmeti:
1. posljednji put se poziva organist Šime Romić (Simon Romich) da plaća porez, inače će grad zaposliti
drugoga;
100
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
2. plaća se Ana Kočenda (Anna Kocsenda) za
izdržavanje djeteta kojeg je našla ispod križa;
3. Informacija grada Segedina (Szegedinum) u vezi
sa učešćem govedara Andraša Marotija (Andreas Marothi) koji je bio govedar Racškovića (Racskovics) u
krađi konja. Spisi se nalaze pod brojem 26;
4. Imenuje se komisija za rješenje spora između senatora Petra Josića (Petrus Iosich) i Jožefa Vizija (Iosephus Vizÿ) zbog graničnih međa. Komisiju ćine: Ivan
Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus
Kopunovics) i Martin Sučić (Martinus Szucsich).
F:261.1.pag. 572-573/1756.
25. lipnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Hieronim
Vuković (Hieronymus Vukovics) i senatori: Ivan Vojnić
(Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Luka Vojnić (Lucas Vojnics), Ivan Mačković
(Ioannes Macskovics), Petar Josić (Petrus Iosich) i
Martin Sučić (Martinus Szucsich). Razmatrani su
sljedeći predmeti:
1. prihvaćaju se računi kazandžije Ivana Maršala (Ioannes Marchal);
2. komisija koju su sačinjavali Ivan Vojnić (Ioannes
Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics) i
Martin Sučić (Martinus Szucsics) je ustanovila da je
Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) pogrešno smjestio granične
međe pored livade Petra Josića (Petrusa Josich);
3. prihvaćaju se računi gradskog staratelja Nikole Sagmajstera (Nicolaus Szagmajster);
4. otpušta se organist Šime Romić (Simon Romics) i
na njegovo mjesto se bira Jakov Jakočević (Iacobus
Iakocsevich);
5. Tužba Šimona Hajdara (Simon Hajdar), tumača
Tamiške administracije, protiv dužnika Antuna
Vukovića (Antonius Vukovich) i Stanislava Tikvickog
(Stanislaus Tikvicki) nalazi se pod brojem 27.
F:261.1.pag.573-574/1756.
9. srpnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudija Petar Mukić
(Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Hieronim Vuković (Hieronymus Vukovics) i Petar Josić
(Petrus Iosich). Razmatrani su sljedeći predmeti:
1. molba senatora Ivana Vojnića (Ioannes Vojnics) da
se njegov zajam od Đerđa Halača (Georgiusa Halacs)
u iznosu od 1.040 forinti intabulira na njegov stočni
fond;
96.-102.
2. sporazum između Josipa Peića (Iosephus Peich)
i čurčije Ilije Kolarevića (Elias Kollarevich) o načinu
rješenja međusobnih potraživanja;
3. limitiranje cijena u Bačkoj županiji nalazi se pod
brojem 28. Strogo se kažnjavaju strani radnici koji
dolaze u grad radi žetelačkih poslova;
4. Dopis kalačkog nadbiskupa Klobušičkog (Klobusicsky) u interesu oslobađanja plaćanja poreza Šime
Romića (Simon Romich) nalazi se pod brojem 29.
F:261.1.pag. 574-575/1756.
11. srpnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić
(Petrus Mukich) i senatori: Ivan Vojnić (Ioannes Vojnich), Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovich), Ivan Mačković
(Ioannes Macskovich), Toma Rudic (Thomas Rudics),
Hieronim Vuković (Hieronÿmus Vukovich), Jožef Vizi
(Iosephus Vizÿ), Petar Josić (Petrus Iosich) i Martin
Sučić (Petrus Szucsich). Razmatrali su sljedeći predmeti:
1. ne udovoljava se molbi Šime Romića (Simon
Romich) da se vrati na službu organista;
2. revizija računa u vezi sa tromjesečnim konačenjem
vojske u gradu;
3. daruje se deset forinti naredniku zbog njegovih napora oko uspješnog čuvanja reda u gradu.
F:261.1.pag.575/1756.
26. srpnja 1756.
Sjednici Magistrata su prisustvovali sudac Petar Mukić
(Petrus Mukich) i senatori: Grgo Križanović (Gregorius Krizsanovics), Josip Kopunović (Iosephus Kopunovics), Ivan Mačković (Ioannes Macskovics), Luka
Vojnić (Lucas Vojnics), Marko Skenderović (Marcus
Skenderovics), Toma Rudić (Thomas Rudics), Jožef
Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar Josić (Petrus Iosich).
Razmatrali su se sljedeći predmeti:
1. Saslušavši ponizne molbe Šime Romića (Simon
Romich) dozvoljeno mu je da se vrati na posao
organista, s tim da njegov zamjenik bude Jakov
Jakočević (Iacobus Iakocsevich) i da dijele plaću. O
tome su donijeli odluku Juriša Peić (Iurissa Peich) i ostali «zakletnici»: Ilija Crnković (Illias Czernkovics), Andrija Vojnić (Andria Vojnics), Antun Buljovčić (Antun
Bulyovcsich), Janoš Kiš (Ianos Kiss), Vranje Evetović
(Vranye Evetovics), Ivan Vukov (Ivan Vukov), Vidak
Kulunčić (Vidak Kuluncsich), Bono Gabrić (Bono Gabrich), Joso Temunov (Ioso Temunov), Vranje Bajić
(Vranye Baich), Stipan Križanovic (Stipan Krizsanovics), Ilija Poljaković (Illias Polyakovics), Bariša Rogić
101
Klasje naših ravni
Stevan Mačković, Iz povijesti svakodnevice
(Barissa Rogich), Petar Sarić (Petrus Szarich), Jakov
Kopunović (Iacobus Kopunovich), Nikola Bernić
(Nicolaus Bernich), Tadija Stantić (Thadia Stantich),
Glišo Aradski (Glisso Aradsky), Tadija Tokić (Thadia
Tokich) i Ilija Stipić (Illia Stipich).;
2. odlučuje se da ubuduće grad plaća desetinu u slami, a ne u zrnu;
3. poslije svakog akova vina plaća se pet denara na
ime poreza;
4. zajam Nikole Bernića (Nicolaus Bernich) intabulira
se Đerđu Halaču (Georgius Halacs) u iznosu od 279
forinti;
5. Sporazum između Đorđa Mila (Georgius Mila) i
kazandžije Mihajla Todorovića (Mihailo Thodorovics)
u vezi sa načinom izmirenja dugova. Posreduju sudac
Petar Mukić (Petrus Mukich) i senatori Luka Vojnić
(Lucas Vojnich), Jožef Vizi (Iosephus Vizÿ) i Petar
Josić (Petrus Iosich);
6. Ugovor o kupovini vina od Teodora Lackovića
(Theodorus Lazckovics) nalazi se pod brojem 31.
F:261.1.pag.576-577/1756.
S ovim se ne iscrpljuje sačuvana dokumentacija o
Romiću. I u narednim godinama nalazimo pisana
svjedočanstva o njegovoj prepisci s gradskim vlastima. Sačuvani su dokumenti da je Romić molio da mu
se preda livada koju je koristio njegov brat , da je podnio tužbu protiv sluge a da su Pavle Vojnić i Đorđe
Sintarić od njega zahtijevali da im vrati vinograd i livadu koje nezakonito koristi te da je 1760. godine uspio
osloboditi se plaćanja zemaljskog vojnog poreza za
1755-1756. godinu. Zatim da je bio žrtva lopova, koji
su mu 1766. godine ukrali konje, a naredne 1767. godine – ovce, slaninu i salo .
O vertikalnoj društvenoj pokretljivosti u gradskoj
sredini toga doba, dobar primjer nam daje upravo
Romić. On je, kao građanin, rimokatoličke vjeroispovijesti imao određenih mogućnosti uspinjanja na ljestvici onih koji sudjeluju u upravljanju gradom. Sve je
to bio plod izlaska iz okvira vojne uprave/granice,
te dobivanja statusa slobodnog komorskog trgovišta
pod imenom Szent Maria 1743. godine. Od tada je
tijelo pod imenom Magistrat upravljalo gradom, kao
12
13
14
96.-102.
i svom njegovom pokretnom i nepokretnom imovinom. Magistrat (Unutrašnji savjet, Magistratus, Belső
Tanács) sastojao se od dvanaest «zakletih» senatora biranih iz redova građana članova Izabrane općine (Selecta Communitas, Iurata Communitas) i jednog suca.
Članovi Magistrata su mogli biti isključivo rimokatolici
i birani su doživotno. Ugovorom varošice Szent Marie
sklopljenim sa Ugarskom komorom 28. lipnja 1743.
godine podrobnije se regulira izbor i periodično popunjavanje broja senatora, uspostavljanje (restauratio)
Magistrata. Nisu nam poznati detalji kako je došlo do
toga da orguljaš Šime Romić uspije postati jedan od
senatora, no razvidno je, na osnovu sačuvanog spisa
od 6. svibnja 1773. godine , on se kandidirao i izabran
je na izvršnu funkciju senatora.
16
UMJESTO ZAKLJUČKA – Kakva je bila dalja sudbina Šime Romića i njegove obitelji, nismo istraživali.
Dostupna arhivska vrela do njegovog promicanja u senatorsku funkciju 1773. godine, uglavnom
nam šturo oslikavaju odnos vlasti spram gradskog
službenika zaduženog za orguljašku glazbu, njegova
primanja, obveze plaćanja poreza, te njegove probleme s podjelom obiteljske imovine. Za mnoge druge
pojedinost vezane uz njegovo podrijetlo, školovanje,
obitelj, mjesto stanovanja, način života, liturgijsko
muziciranje i dr., do daljih otkrića u fondu 261, ili na
drugim mjestima – ostajemo uskraćeni. No, već i sa
ovim prikupljenim podacima, jedna kockica povijesnog mozaika života Szent Marie (Subotice) iz razdoblja carice Marije Terezije dobila je svoje ime, a time
i jasniji, životniji lik.
17
15
12 HAS, F:261.2.pag.67-68/1758. Tako je 28. veljače 1757. godine
zapisano da je molio da mu se preda livada njegovoga brata, a bratu
da se dodijeli druga livada.
13 F:261.2.pag.67-68/1758. Tužio je lipnja 1758. godine slugu Iliju
Vukovića (Elias Vukovich) jer je zbog njegove nepažnje jedan konj
uginuo u štali a po presudi je Ilija bio dužan da plati odštetu od
petnaest forinti.
14 HAS; F:261.2.pag.93-95/1759 i pag.93-95.
15 HAS, F:261.2.3.20.36/1767.
16 HAS, F:261. 36/1773. U predmetu od 4 lista, pisanim latinskim jezikom, nalaze se spiskovi članova subotičke Zaklete općine za godinu
1773. koji su se sastali 6. svibnja 1773. godine, kao i lista kandidata
lista za izbor novog gradskog senatora. Na to mjesto je izabran Šimon
Romić.
17 Arhiva subotičkih franjevaca bi sigurno pružila mnogo novih saznanja o njegovom djelovanju.
102
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
103.-110.
Lemeš u osimu
plemenitog
ravničarskog drača
ANTONIJA ČOTA REKETT YE
Prezimena nastala od naziva zanimanja – Veliki je
broj prezimena nastalih po zanimanju prvog «dobitnika» prezimena. Već je naglašeno kako su ova
prezimena nastala razvitkom građanskog društva i
potrebom da se ljudi udružuju u cehove. Ovakva
prezimena često su davana u duhu jezika države u
kojoj se živjelo. Prema ovim prezimenima ne može se
odrediti nacionalna pripadnost njegova nositelja. Jedno od najfrekventnijih prezimena jest prezime Kovač,
kod svih naroda. Kod Rusa Kuzniecov, kod Engleza
Smith ili u Njemačkoj Schmidth. U Srbiji je to prezime
Terzić, od perzijsko-turske riječi sa značenjem kovač.
Nesumnjivo je najveći broj lemeških prezimena upravo među onima koji su nastali prema zanimanju. Takva su sljedeća prezimena: Acsai (od mađ. Ács – graditelj, dunđer), isto što i Dunđerski; Bognicsár, Čizmar
(1777.), Kolar (1787.), (od mađ. bognar što u prijevodu
znači kolar); Crkvenjak (1792.), Čuvardić (1947.), (od
slav. glagola čuvati); Deak (1777.) (od deakus – latinski
đak). Hermann (1807.) je njemačko prezime i potječe
od riječi koja u prijevodu s njemačkog znači vojnik,
ratnik, dok prezime Juhász (1774., a do tada, od 1765.
zabilježeno kao Johas) ima korijen u mađarskoj riječi
koja prevedena na hrvatski znači ovčar odnosno
čobanin. Od zanimanja njegovog pranositelja nastala su i prezimena Kantor (1819.) i Knapik (1904.),
(njem. «Knabe» vojnik, štitonoša, pratilac). Knezovi
Frankopani knapima nazivaju svoje slobodnjake koji
su dužni ići na tlaku, namirivati daću i odlaziti u vojnu
službu kao pratitelji. Prema vrsti obrta kojom se bavio
pranositelj nastala su još i prezimena: Kunszabó (od
«Kun» mađ. kumanac i szabó mađ. krojač); Katona
(1762.) (mađ. vojnik), Kufner, (1932.) (njem. kupfner
je bakar, mjed); Kovačević (1775.), Kovačić (1901.),
Mašina, Mesaroš (1773.), (od slav. riječi mašina, stroj i
mesar – kasapin). Prezimena Mlinarić i Molnár (1760.)
nastala su od mađ. riječi «molnár» što u prijevodu
znači mlinar). Molnari su iz kalvinističke vjere prešli
u katoličku. Od vrste posla kojim se pranositelj prezimena bavio nastala su i prezimena: Szabo (1803.),
Pisar (od slav. gl. pisati, isto što i Pisarević, Ćatić, Čota,
ili Čata), Popović (1921.), Prikidanović (1930.), Sarić
(1924.), Takač (1790.) (od slavenskog glagola tkati –
tkač); Tokar (1774.) (od slav. riječi toka sa značenjem
kopča, pribadača). Tokar je bio izrađivač kopči odnosno livac. Prezime Hegedüs (1765.) (isto što i Egedi)
ima korijen u slavenskoj riječi «egede», odnosno violina; Kocsis (od mađ. «kocsis» – kočijaš); Szekeres (od
mađ. «szekeres» - vozar, kirijaš); Szántó (1753.) (od
mađ. «szántó» – orač), dok Varga (1756.) prevedeno
s mađarskog znači postolar, obućar, isto što i prezime
Šuster odnosno Šoštarec. Prezime Vas (1761.) potječe
od mađarske riječi «vas» što u prijevodu znači željezo,
isto što i Kovač, a prezime Tarcsanyi potječe od
mađarske riječi «tarcsa» što znači nišan, štit.
1
Prezimena nastala od državne, crkvene ili vojne
hijerarhije – U ovu skupinu ubrajaju se prezimena
nastala po tome što je njihov prvi nositelj bio crkveni
ili vojni dužnosnik, odnosno zauzimao kakvo drugo
mjesto na društvenoj ljestvici. S obzirom na njihovu
srodnost, u ovu skupinu uvrstili smo i prezimena čiji
nastanak upućuje na neki rodbinski odnos.
Prezimena nastala od crkvene ili vojne hijerarhije:
U ovu skupinu brojnih lemeških prezimena ubrajaju se sljedeća prezimena: Alajbegović, Ađić, Alaga,
Ćaušević, Knezi, Pašalić, Pisar, Skenderović i Šain.
Prezime Alajbegović koje je u Lemešu zabilježeno
1762. godine više ne postoji. Prezime Ađić potječe od
titule ađutant. Ađutant je časnik dodijeljen na službu
višem starješini, odnosno njegov pomoćnik. Prezime
Alaga je turskog podrijetla, a sama riječ izvedena je
iz tursko – arapskog Aliyy sa značenjem «moćni»,
«plemeniti», «uzvišeni», «otmjeni», «najveći». Često
1 V. prezimena nastala od crkvene ili vojne hijerarhije.
103
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
se skraćuje u titularni oblik Ali i dodaje se uz druge
naslove: -aga, -beg, -paša, -hodža itd. Prvi put je ovo
prezime zabilježeno u Somboru 1716., u Subotici
1722., a u Kaćmaru 1687. godine. Ćaušević potječe
od turske riječi čavuš, a predstavlja niži časnički čin
u turskoj vojsci. Čauši, ili alaj čauši su bili općinski
podvornici u Dalmaciji. Prezime Herceg ili Hercog
u Lemešu je zabilježeno od 1787. godine. Prezime
Knezi nastalo je obavljanjem različitih društvenoupravnih funkcija, najčešće seoskog kneza, ali i viših
funkcija. Potknežići u Lici potječu od starog plemena
Mohorovića. Riječ «knez» je praslavenska posuđenica
iz pragermanskog «kuningaz» i srodna je s njemačkom
imenicom König (kralj), a nastala je od osnove kuni
koja je značila «rod, pleme». Iz iste osnove su i prezimena: Knez, Knezetić, Knezović, Knezoci, Knežević,
Knjaz, isto što i Plemenčić. Prvi put je 1686. godine
ovo prezime zabilježeno u Subotici kao Knežević, Baji
i Lemešu, odnosno u Somboru 1715. kao Knezović.
Prezime Knezi može biti i toponim. U općini Kostajnica u Republici Hrvatskoj postoji mjesto Knezovljani.
Lemeški Knezi su u mjesto došli kao Knezovići. U tom
obliku (Knezović) upisivani su u matične knjige sve do
1769. godine. Od 1769. godine ova velika porodica
u matičnim knjigama vodi se kao Knežević (Knexevics) s izuzetkom jednog jedinog upisa Knezi 1779.
godine. Od 1793. porodično prezime piše se u dva
oblika Kneževič (Knexevics) i Knežević (Knexevity)
s jednom jedinom iznimkom 1795. kada je upisano
rođenje Antuna (Antonius) Knezovića. Oblik Knezy
(koji je kasnije zamijenjen sadašnjim Knezi) prvi je put
korišten 28. svibnja 1797. kada je rođena Agneza, kći
Grge Knezy i Eve Marković. No, jedno vrijeme, sve do
1807. povremeno se uz oblik Knezy javljaju i Knezović
i Knežević. Od 1807. godine jedino oblik prezimena
Knezi (bez “y”). Porodično prezime pisano je ovako
sve do 1813. kada se ponovno piše oblik s “y”, ali te
godine i druga porodična prezimena dobivaju “y”
(Makay umjesto Makai, Barany umjesto Baranyai itd.).
Od turske titule paša potječe prezime Pašalić (1864.),
a prezimena Pisar i Čota svrstala sam u «titularna» iz
razloga što je u vrijeme nastanka prezimena pisar
imalo više značaj društveno staleškog položaja zbog
malog broja pismenih ljudi. Pisari su podrijetlom iz
Slavonije, a Čote iz Ćaćvine kod Trilja (Sinj).
Jedno od vrlo rijetkih prezimena jest prezime Šain.
Korijen je u riječi ša(h)in što znači «sokol», a predstavlja balkanski turcizam perzijskog podrijetla. Osim u
južnoslavenskim jezicima ima ga i u albanskom i ru2
2 V. fitonimska prezimena.
103.-110.
munjskom jeziku. Prezime se susreće i kod drugih naroda kao Sokolić, Falcone (Italija) i Falkner (Njemačka).
U obliku Šain nositelji ovog prezimena upisani su u
Matičnoj knjizi rođenih u Lemešu po prvi put 1845., a
kao Šajin 1852. godine.
Prema položaju na društvenoj ljestvici:
Prema društvenom statusu njegova pranositelja (visokom ili niskom) nastala su sljedeća lemeška prezimena: Bál (1774.), Balo (1912.), Pančić (1907.). U ova
tri prezimena korijen je isti u riječi gospodin (Baal –
hebrejski, odnosno Pan – poljski). Od slavenske riječi
kmet, rab sa značenjem sluga, odnosno onaj tko se
pokorava vjeri, potječu prezimena Kmetović (1858.) i
Rablovski, dok prezime Rang u prijevodu s francuskog
znači pandur. U vrijeme kada su se časnici ove službe
dijelili prema činu koristio se izraz «rang».
Prezimena koja ukazuju na neku rodbinsku vezu:
I ova prezimena, koja upućuju na nekakvu rodbinsku
vezu zastupljena su među lemeškim prezimenima,
doduše vrlo malo u odnosu na ostala prezimena. To
su sljedeća prezimena: Babić (1869.), Bakić (1912.),
Bakula (upućuju na baku, babu); Beneš (od heb. ben
- sin); Mamužić (upućuje na mamu) i Kopilović (od
nahoče, kopile, dijete bez oca).
Prezimena nastala od zoonima – U ovu skupinu
spadaju brojna prezmena u čijoj osnovi se krije ime
neke životinje. I među lemeškim prezimenima ima
zoonima. To su: Galamboš (od slav. golub); Kopunović
(1933.), (od slav. riječi kopun – pijetao, kokot), isto
što i Kokotović. Mačkovići, korijen čijeg prezimena je
u riječi mačka, potječu iz Sinja i Omiša (Dalmacija)
kamo su došli iz zapadne Hercegovine, dok prezime
Halasz (1756. kao Halasi, a od 1778. Halasz) – potječe
od mađarske riječi «hall» što u prijevodu znači riba
(njem. Fisch), isto što i Ribar. Za nositelje ovog prezimena zna se da su Židovi, odnosno izvjesni Arnold
Fischer mađarizirao je svoje prezime dozvolom ministra vanjskih poslova Mađarske što je i prvi slučaj
javnog mađariziranja židovskog prezimena. Samo
prezime jasno upućuje na njegovo podrijetlo kod
prezimena: Kuntić (1756.), Medić (1845.), Mišković
(1896.), Rogić, Parčetić (1882.) (parac je u dijalektu
bunjevačkih Hrvata štakor) i Švraka. Prezime Švrakin
prvi put se pojavljuje 1825. godine, a od 1893. upisani su nositelji ovog prezimena kao Svraka. Zoonimska su još i prezimena Vuković (1773.), Farkaš (1760.),
Vujević i Vukov koja sva potječu od riječi «vuk». Farkaši
u Lemeš doselili iz Međimurja.
3
3 M. Beljanski, Najstarije jevrejske porodice iz Nemešmilitiča,
Sombor, 1994, 8.
104
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Prezimena nastala od fitonima – Prezimena kojima
je u korijenu riječi naziv neke biljke ima dosta među
lemeškim prezimenima. To su: Borić (1756.), (bor),
Bučić (buča, bundeva), Čeri (1787. zabilježeno kao
Čere, a od 1873. kao Čeri), Černuš (vrsta hrasta Quercus cerris). Prezime je vrlo često u Dalmaciji (Marina,
Split), ali ga ima i u Čitluku i Krušvarima (Hercegovina). Lemeškoj skupini ovih prezimenima pripadaju
prezimena: Dudaš (1755.) (dud); Florian (1784.),
Galac, Galić (od slav. riječi «kalac» sa značenjem
mlada trava); Klemann (1760.), Mezei (mađ. – poljski,
livadski); Liliom (1946.), (mađ. – ljiljan, krin); Makai
(1763. zabilježeno kao Makaj), (slav. mak); Semenović
(1936.), Slanjinka (1800.) (slav. slanutak), Tikvicki
(1937.), Zelić (1795.) i Višnjić (slav. višnja).
Prezimena nastala od naziva jela i posuda i raznih
drugih predmeta – Među lemeškim prezimenima
ima i takvih čiji je korijen u nazivima jela, posuda i
raznih predmeta. Takva su prezimena: Beretić (1782.),
Botlik (1753.), (mađ. štap), Čabradi (čabar – drvena
posuda); Čikarić («čikara» – šalica, fildžan). Riječ je u
naš jezik došla iz mletačkog dijalekta. Čikarić je često
prezime u Primorju i okolici Sinja. Bagi (tur. «bagaš, aša» – zapreminska mjera); Botka (mađ. štap, prut, batina), isto što i Batinić koje je često prezime u Dalmaciji
kao i Dubec (1901.). Prezime Hajbok (1802.) potječe
od njemačke riječi «Leib» što u prijevodu znači gornji
dio odjeće, prsluk, a Ileš (1807.), Ilkić (1942.) i Ilišković
od riječi «il» sa značenjem glina, ilovača. U ovu skupinu ubrajaju se sljedeća prezimena: Dukat (1818.),
Kaić (tur. kaja – grumen soli); Klinovski (klin, čavao);
Kolović (1786.), Litvai (tur. «lit» – pljosnata strana sablje); Malagurski (tur. «lagum» – barut); Ódri (sjenica,
vrste kućice obično od vinove loze); Ripli (od slav.
«rip» – kamena stijena); Sečenji (tur. «seč» – željezni
sud pod kojim se peče kruh), Šibalić (1871.) i Vert
(njem. vrsta pregače, kecelja).
Prezimena nastala po osobinama – Zasebnu skupinu prezimena čine ona kojima se označavaju osobe s kakvim karakterističnim obilježjem (samo kod
nastanka prezimena). Tu pretežno spadaju tjelesna
obilježja ili karakterne osobine. U ovoj skupini razlikuju se prezimena čiji je korijen u dijelovima tijela,
boji kože ili kose ili kakvoj osobini (pozitivnoj ili negativnoj) po kojoj se određena osoba isticala.
8.1. U ovu skupinu prezimena po nazivima dijelova
tijela spadaju sljedeća prezimena: Baglava (od glave)
i Drobina (1785.) (od slav. drob ili utroba) što je često
prezime u Slavoniji; Čovčić (1944.), (od čovjek);
103.-110.
Križak (1775. zabilježeno kao Križić, a od 1885. kao
Križak), Križanj i Križanac (od slav. križa) i prezime
Žuljević (1818.), (od slav. žulj). Žuljević je i danas vrlo
često prezime u Bosni, Hercegovini, Liki, Sinju i Splitu.
U ovu grupu, iako nije tipično uvršćeno je i prezime
Pletikosić (1796.).
8.2. U skupinu prezimena nastalih po boji kose ili
tena spadaju sljedeća prezimena: Arany (od mađ.
zlatan); Bilicki (1933.), Crnković (1948.), Karatović i
Karagić (1831.) (tur. kara crn) te Vereš (1912.), (Vöros)
i Crvenković (1846.), isto što i Roth ili Rossi od mađ.
vöros – crven ili Zelenka (1916.).
8.3. U skupinu prezimena nastalih po osobini po kojoj
se neka osoba isticala pripadaju: Balog (1756.) (mađ.
lijevoruk); Bezeg (1904.), (mađ. bogme, doista); Biga i
Nađ (engl. big, mađ. nagy – velik, isto što i Veličković);
Bines (mađ. bűnos – griješan); Blesić (1933.), Brkić
(brkat čovjek); Elvegyi (mađ. pomiješan, mješanac);
Janda (1928.), (tur. stranac, tuđin); Kiss (1753.), (mađ.
malen); Kemeny (1884.), (madž. - tvrd); Kecić (1865.)
(kec – posljednji igrač u kolu); Kljajić (od kljast, isto
što i Csonka (Čonka), (1822.) od mađ. sakat, kljast). U
ovu skupinu prezimena spadaju još i: Novak (1785.),
Mucić, Mudri (1786.), Pardon, Paštrović (1889.) – od
«paštra» ili «paštrica», znači osobu raširenih očiju, a
često je prezime u splitskom okružju i na današnjem
crnogorskom primorju. U prezimena nastala po kakvoj
osobini spadaju još i: Lakatoš (1782.), Šarić, Pravdić,
Pravda (1916.) Prikidanović, Puha (1913.), (mađ. mek),
Radić, Sloboda (1948.), Szelik (mađ. vjetrovit), Szerencses (1796.) (mađ. sretan), Szegeny (1804.), (mađ.
siromašan), Šetalo (od slav. šetati); Serko (1866.).
(mađ. gnjida, isto što i Gnjidić), Svorenj (1871.), (od
«svor» – čvor; čvornovat); Tarr (mađ. ćelav, ćelonja);
Tolj (od staroslavenskog «tolja» – tješiteljica, od gl. «toliti» – utješiti, isto što i Tešić).
Prezimena po prirodnim pojavama – U ovu grupu
spadaju prezimena u čijoj je osnovi prirodna pojava. Takva su sljedeća lemeška prezimena: Anđelić,
Bach (1933.), (njem. potok), Baucki, Bogišić (1923.),
Gromilović, Dimoski, Nyári (1920.), (mađ. nyár ljeto),
Hajnal (mađ. zora), Sevald (1896.), Vilić, Winter (njem.
zima), Winterstein (od njem. Winter – zima i stein –
postojan), Vražić (1870.) i Andreković (1781.), (od
vrag, andrak).
Prezimena nepoznata značenja – Među prezimena
nepoznata značenja, spadaju prezimena: Bedžula
(1923.), Bodonyi, Burza, Budas (1756.), Dozsa, Dropulja, Duspara, Đirki, Ezgeta, Firan (1755.), Haubrich,
105
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
Horak, Hornjak (1907.), Kanjó, Katrajn (1951.), Körmendi, Klemann, Koberski, Koh (1918.), Lehota
(1800.), Loboda, (1932.), Mernjak, Miković, Mojzeš,
Nemoda (1764.), Piuković (1777.), Rajcsanyi (1786.),
Rapić (1898.), Romhanyi (1777.), Rudnjak (1792.),
Sunarić (1826.), Šereš, Stefko (1838.), Šuplat, Tokodi,
Toldi i Trenka (1787. kao Tronka).
Zanimljivu klasifikaciju prezimena dao je dr. Petar
Šimundić koji je prezimena podijelio u ovisnosti o
pitanju na koje daju odgovor: čiji si, kakav si, otkud
si, što si. U osnovi to odgovara podjeli prema kojoj je
obavljena i ova analiza. Osim grupa po kojima su analizirana lemeška prezimena, postoje i prezimena koja
imaju svoj korijen u imenima bolesti, raznim drugim
predmetima, ali ove podjele nisu navedene jer ovih
prezimena nema među lemeškim prezimenima.
Kao identifikacijski element osim imena i prezimena,
među Lemešanima se pojavljuju i nadimci. Pogrješno
su zaključili Marko Peić i Grgo Bačlija u Imenoslovu
Bačkih Bunjevaca kako su nadimci najkarakterističniji
za Suboticu i kako ih u drugim mjestima, među Bunjevcima gotovo i nema. Za Suboticu su znakoviti
tragovi porodičnih nadimaka sačuvani u čestim dvojnim prezimenima kod Bunjevaca, kao u primjerima:
Peić Bibić, Peić Gavran, Peić Sadžak, Peić Tukuljac,
Vojnić Hajduk, Vojnić Kortmiš, Vojnić Rogić, Vojnić
Tunić i sl., pri čemu je porodični nadimak oslužbenjen
unošenjem u službene dokumente te je postao dio
prezimena. Za Lemeš to nije karakteristika. Nadimak
je nadimak i po njemu se osobe oslovljavaju, zovu, ali
se ne miješa s prezimenom. Često je teško razgraničiti
obiteljske nadimke od osobnih, budući da grananjem
obitelji neki osobni nadimci prerastaju u obiteljske
dok stari nadimci ili iščezavaju smrću pater familiasa,
ili se vezuju za samo neki ogranak obitelji.
Brojnost nadimka govori i o brojnosti obitelji koja
se vremenom razgranavala. U nadimcima se čuvaju
imena predaka (patronim) ili neka karakteristična
osobina. Nadimci u lemeškim obiteljima dati su po
abecednom redu: ALAGE nose nadimke: Daščari,
Džorini, Fizikovi, Ivančini, Jokčini, Keckini, Parandoši,
Perišini, Šudari, i Trušini, ALADIĆI nose nadimak Firan,
a ANDREKOVIĆI su Darašci i Jajaroši. BARAŠEVIĆA
ima samo dva ogranka, Bonini i Garaši, a BOŠNJAK
su Regule. CSERNUSI su Makvasovi ili Sutusovi, dok
su DUJČIKOVI Čujde. Pripadnike obitelji HALÁSZ u
mjestu zovu nadimkom Ćuma. HORVAT je velika familija pa ima i više ogranaka znanih po nadimcima:
Bićer, Čokot, Dinaroš Firan, Okos, Szentes, Služi,
4
103.-110.
Vangel i Vitus, kao i IVANKOVIĆI koji su Babijanovi,
Bracini, Cipokini, Dadini, Filcovi, Fircini, Gnjavini,
Jokini, Pitušovi, Pokini, Resini Strikini, Šlajfini, Trajsikovi i Turušini. JANKOVIĆE u mjestu zovu Vranjini, a
KAIĆI su Čavrini, Čvorini, Garavini, Latovčići, Marljevi, Sakalovi, Sisini, Šicani, Šegrini, Šikolini i Vrebalovi. KANYÓ su Brutykos, Franckovi, Laci, Nemesovi,
Szegenyovi, Sutusovi i Ripakovi; KLINOVSKI su Jasu,
Maćovljevi i Trombitaš, a KMETOVIĆ su Dorini. Velika porodica KNEZI ima mnogo ogranaka koji se
razlikuju po nadimcima: Baćkovi, Bađalovi, Barišini,
Batošovi, Belinovi, Bonini, Bratini, Bucini, Dragini,
Drusini, Džamini, Ješkini, Karići, Kožini, Kušnjirovi,
Lovrini, Mošini, Peckovi, Perini, Pirošovi, Pokini, Savini, Šimete, Šurgini, Tonini, Vugini i Znancovi. LITVAI
su Muki i Okor, MANDIĆI su Čobini i Pivčići, MÁTYUS su Surke i Korpa, MOLNAR su Čuti, Patika, Pikec,
Csanyi, Florisovi i Pupakovi, NAGY su Susikini, Kurencovi, Madarasi i Šankini. Familija ÓDRI je također velika te su i brojni nadimci: Gyenus, Kakas, Okor, Pipas,
Pačeri, Matyi, Birkaláb i Szénas. PAVIĆI su Ćavelovi,
SZABÓ su Arva Lebenč i Silvas, SVORENJ su Brnjini, ŠTEFKO su Tot i Bodeš, a VASLOVIĆI su Micko.
Uz navedenu veliku porodicu Knezi jednako velika
je i porodica VIDAKOVIĆ znana po nadimcima: Biganovi, Božanovi, Brunini, Delići, Dikaći, Dokmanovi, Hadnađovi, Hipini, Kajtini, Klinćari, Komarcovi,
Krištini, Lalošovi, Mukići, Perđe, Ranini, Šećerovi i
Vodenčarovi, dok su VUJEVIĆI Ćoćini, Furtini Goje,
Hurkini, Lukići, Mujaši, Mićani, Švrćini i Tute. Dok
neki Lemešani vole kada ih oslovljavaju obiteljskim
nadimkom, neki to doživljavaju i kao ruganje, a i sami
Bunjevci kada žele priupitati čiji je tko kažu “kako se
njima prdači?”
Na koncu se može zaključiti kako su imena i prezimena vrlo značajni spomenici naše opstojnosti, osobito
jer nam je povijest krcata pokušajima (vrlo uspješnim)
zatiranja imena, pa time i nacionalnog bića. Verifikacija imena i prezimena u povijesnim ispravama ima
jednaku dokaznu moć kao i svaki drugi spomenik
materijalne i duhovne kulture. Analizirajući osobna
imena naših mještana vidljiv je i veliki stupanj adaptacije tuđim imenskim sustavima i uopće velik stupanj prilagodbe većinskom okolnom narodu. Osim u
prezimenima, u imenima je mnogo više uočljiva ova
pojava. Često ima i pomodarstva kod davanja imena
djeci, a zaboravljaju se stara, prepoznatljiva imena
koja su naši preci s ponosom nosili.
4 P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Golden marketing, Zagreb,1995.
106
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
JAVNI ŽIVOT U MJESTU
Institucije vlasti - općina – Plemenita općina je
itekako brinula o razvitku mjesta i njegovom boljitku,
prije svega strogo vodeći računa kome će dopustiti
da se u mjestu nastani. Što će reći, svaki mještanin
rođen u selu dobivao je zavičajni list – potvrdu kako
je stanovnik mjesta. Ukoliko netko nije bio rodom iz
mjesta, a želio se tu nastaniti, morao je prvo tražiti od
općine potvrdu zavičajnosti. Bez nje nije se mogao
nastaniti u mjestu, niti kupiti kuću ili stjecati bilo kakve
nekretnine, a nije se mogao baviti ni obrtom ni trgovinom. Stoga i ne čude česte molbe za dozvolu useljavanja sačuvane u povijesnim arhivama. Godine 1756.
izvjesni Stanko Jovanović, Nikola Kostović i još osam
somborskih Cigana mole da se nastane u Lemešu.
Molbi nije udovoljeno iako su Cigani na ovaj ili onaj
način dolazili u mjesto i bilo ih je poprilično sudeći po
popisu koji je načinio 1768. Antonije Pijuković, župan
Bačke županije.
Uloga općine u razvitku sela bila je ne samo značajna
nego se može reći i presudna. Prije svega vodstvo
općine mogli su činiti samo ugledni, dobro situirani
plemići. Bili su to ljudi koji su se istakli u vođenju svojih
imanja jer ako su znali svojim gazdovati, znat će i sa
skupnim, bila je ondašnja, vrlo ispravna logika. Unatoč
raznim razmiricama, u političkom smislu se strogo vodilo računa o ravnomjernoj zastupljenosti Mađara i
Hrvata u upravljanju mjestom. Ako je jedan mandat
na čelu općine sela bio Mađar, njegov zamjenik bio
je Hrvat i obrnuto sljedećeg mandata.Zgrada općine
nalazila se na mjestu gdje je danas zgrada Mjesne zajednice i zidali su je plemići sela o svom trošku.
O aktivnosti općine saznaje se mnogo iz navedenih
zapisnika. Zapisnici su uredno vođeni, prvo na
mađarskom jeziku (do 24. rujna 1919.), a zatim na
hrvatskom jeziku. Na hrvatskom jeziku su zapisnici
vođeni do sjednice 15. siječnja 1928. godine kada se
počinju voditi na srpskom jeziku, latiničnim pismom.
Jedno kraće razdoblje zapisnici su vođeni i ćiriličnim
pismom (od 22. svibnja do 10. listopada 1929.). Interesantno je jedno kratko razdoblje kada su zapisnici
vođeni paralelno. Naime, prema naredbi Ministarstva
dela Kraljevine SHS Beograd, broj 6700/1919. za
službeni jezik u općini uveden je bunjevački (baš
5
6
7
8
5 O tome puno u zap., HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 5, zap. od
10.svibnja 1930.
6 AVNS, FBBŽ, sig. A 84/1756.
7 Ibid., sig. 326/1768.
8 Točnije od ovog datuma imena mjeseca se pišu u duhu srpskog
jezika (januar, februar…), a ne kao do tada (siječanj, veljača...), ali i
dalje se piše “općina” i sl.
103.-110.
tako!), te se i zapisnici imaju tako voditi. Upoznati s
ovom odlukom vijećnici Josip Tar i Franjo Horvat su
prosvjedovali jer je većinski živalj mađarski i ne razumiju bunjevački, te je odlučeno kako će se zapisnici
paralelno voditi na oba jezika. Kako je to rađeno, teško
je reći kada je bukvalno na jednoj polovici zapisničke
knjige pisano bunjevački, a na drugoj mađarski. S
ovim, paralelnim vođenjem zapisnika prestalo se
1920. godine.
Na čelu mjesnih vlasti bio je kapetan (ranije je imao
čin poručnika) koji je potpisivao sve zapisnike s naznakom čina uz potpis (kapitány). Od 1885. do 1887. ovu
funkciju obnašao je Lajos Nagy, a sljedeće četiri godine Adam Vidaković. Kapetan je bio vrhovna vlast, a
imenovala ga je Skupština plemića na vrijeme od četiri
godine. Titula kapetana je vjerojatno od 1891. ukinuta jer sada na zapisnicima u svojstvu «revizora» stoje
titularni potpisi kao «elnök» – predsjednik Skupštine.
Međutim njegov potpis nemaju svi zapisnici već samo
oni na kraju kalendarske godine. Zapisnike potpisuju
suci (bíró) i imenuju se dva na vrijeme od četiri godine, prvi i drugi, naizmjence Hrvat i Mađar. Vjerojatno je od tog vremena Skupština plemića prestala biti
najviši organ vlasti, jer u kasnijim zapisnicima nema
ni popisa plemića na početku mandatnog razdoblja.
Osim suca i njegovog zamjenika, upravu su činila još
četiri zakletnika i bilježnik, a od 1933. uz bilježnika
nalazi se i potpis «perovođe», kada je na tu dužnost
imenovan Stipan Knezi Ješkin. Općinska je vlast
funkcionirala temeljem članaka XVIII. iz 1871. i XXII.
iz 1886. i prestala je s radom 1918. godine. Od tada
je postala dijelom upravnog sustava novoformirane
države. Funkcije općine preuzeli su 1945. mjesni
narodnooslobodilački odbori, a od 1959. godine njihovu ulogu preuzela je mjesna zajednica, a djelomično
i mjesni ured.
Aktivnostima općine mnogo je učinjeno. Godine
1882. izgrađen je «kameni» put koji povezuje selo sa
željezničkim kolodvorom smještenim izvan naselja.
Tri godine poslije, 1885. selo je otvorilo redarstvenu
postaju na čijem čelu su bili Mihály Kanyó i izvjesni
Knezi od Barišinih koji su brinuli o javnom redu i miru
(mjesto danas nema redarsku stanicu). Prva redarska
postaja bila je smještena u zgradi gdje se danas nalazi pošta. Godine 1893. u mjestu je osnovana prva
9
10
11
12
13
9 HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 1, zap. od 12. studenog 1919.
10 Ibid., zap. od 29. svibnja 1920.
11 Zap., op. cit.
12 Zakletnik, član općinske uprave koji je prije stupanja na dužnost
položio zakletvu.
13 Op. cit., inv. br. 4. zap. od 28. ožujka 1934.
107
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
banka tzv. šparkasa. Njezin je pravni sljedbenik postala Filijala državne centralne zadruge osnovana 1908.
ili 1909. godine. Lemešani nisu hodali dugo blatnim
sokacima jer su brigom općinskih otaca 1897. godine
sve ulice «flasterovane» odnosno popločane ciglama.
Početkom XX. stoljeća u mjestu je moralo biti mnogo
nezaposlenih osoba jer je općina utemeljila instituciju koja se trebala brinuti o nezaposlenima. Na čelu
novoosnovane institucije bio je Lajos Kanjó, a poslije Julije (Đula) Vajs, bilježnik. Sačuvan je podatak
da je 1906. čak 14 osoba primalo socijalnu pomoć
od općine. Tijesna je bila i veza općine s Crkvom,
naročito interesantna jer je općina bila ta koja je ubirala crkveni porez od vjernika i isplaćivala ga Crkvi,
čime ne samo što je župa bila oslobođena ovog posla,
nego se osiguravao i kontinuitet u plaćanju. Općina
je bila vlasnik grobnica ispod Kalvarije i izdavala ih je
u zakup, a itekako se brinula o tome da kavana nikako ne bude u blizini crkve, “kako pijanci ne bi svojim nedoličnim ponašanjem remetili mir”, jer upravo
iz tog razloga nije udovoljeno molbi Karla Litvaia za
otvaranje “čatrlje” na placu uz crkvu.
Općina je imala i svoju ledenicu i čovjeka koji je bio
zadužen za “pravljenje leda” odnosno da puni ledenicu vodom i svoje raznosače leda. Osim gostioničara,
potrošači leda bili su sigurno i ostali mještani jer je to
bio jedan od načina dužeg očuvanja hrane. Kada je
točno ustanovljena ledenica, nije utvrđeno, ali da je
bila unosan posao pouzdano se može jamčiti jer je
Karlo Litvai, pivar, godine 1931. tražio od općine da
mu je izda u zakup obvezavši se kako će “općinski
kvantum” i potrebnu količinu leda za liječnike i ljekarnike isporučivati besplatno.
Gospoda općinski poglavnici uveliko su se vozili
novim, federskim kolima, crnim, lakiranim, s lampama,
duboko uvaljeni u kožne naslonjače kada je u mjestu
uvedena električna rasvjeta, 1927. godine. Do tada,
duž svih ulica u mjestu bili su raspoređeni petrolejski
kandelabri koji su se svaku večer u određeno vrijeme
palili. Seoskog fenjerdžiju tada je zamijenio monter i
inkasator Sándor Kovács koji je na ovom poslu proveo
50 godina, a zamijenio ga je sin Ferenc Kovács koji i
danas obavlja poslove ispomoći za naplatu električne
energije, te je cijela obitelj dobila nadimak «Vilanyos»
(električari).
14
15
16
17
18
14 HAS, FON, reg. br. 20, inv. br. 4, zap. od 16. srpnja 1929.
15 Ibid., zap. od 9. rujna 1930.
16 Ibid., zap. od 8. srpnja 1931.
17 Ibid., zap. od 18. veljače 1925.
18 Interesantno kako su ova kola nabavljena natječajem (tri ponude),
a izabrana je firma “Bogyó”.
103.-110.
Općina se bavila i čistoćom ulica te je 1935. godine
zaposlen (pogođen) Pajo Stipanković, prvi plaćeni
seoski čistač ulica, za plaću od 300 dinara. Govedar
Filip Hermann koji se brinuo o čuvanju i ispaši velikog
broja goveda koja su isterivana na javne livade, zaposlen je 1929. godine.
Primjere brige općine o razvitku mjesta, podizanju
životnog standarda i kvalitete života mjesta izneseni
su samo ilustrativno, upravo kako bi prikazali kako je
općinska vlast ulazila u sve pore javnog života. Ovdje
svakako spada i izgradnja Lemeške banje, bazena
koji je bio prvi u današnjoj općini Sombor i mnogo
drugog.
Nakon Drugog svjetskog rata Lemeš je još uvijek imao
status općine. Poratne godine i arhivska dokumentacija pamti uglavnom više po brizi o tuđoj tečevini
nego li o nekim većim općedruštvenim djelima. Sve
je tada doduše nosilo etiketu općedruštvenog, kolektivnog ili narodnog, ali sve se radilo u interesu pojedinaca s jedne strane, i na štetu pojedinaca, s druge
strane. Napose kada se zna kako je općinska vlast poslovala bez formalno-pravne osnove. Statut Narodnog
odbora općine u poratnom razdoblju donesen je tek
28. prosinca 1953. godine. Prema ovom Statutu koji
ima 136 članaka Općina je bila najviše tijelo vlasti u
mjestu, a po prvi put su od rata na ovamo oficijelni
organi i službe zamijenili raznorazne komisije i domazluke. Novi Statut, sada kao “Statut opštine Svetozar
Miletić” u svojih 127 članaka usvojen je dvije godine
poslije, točnije 27. kolovoza 1955. Lemeška općina
je nastavila postojati i pratiti sve pozitivne promjene
u pravnom sustavu, a revolucionare iz ovog, prvog
razdoblja, kako to obično i biva s barjaktarima, pomelo je vrijeme. Je li je grižnja savjesti jednako razmjerna stečenom imetku neće se saznati sve dok oni
ne progovore.
Da li zato što je iz gotovo ničeg nastalo mnogo, ili
čovjek izgubi objektivnost odajući se sentimentalnosti, ali teško se oteti dojmu kako druga polovica
XX. stoljeća nije donijela toliko značajnijih novotarija. Doduše, arteške bunare i hidrofore zamijenile su
vodovodne cijevi čija se mreža pružila mjestom 1970.
godine, izgrađeno je i 20-ak kilometara cestovne
mreže i pločnika, sufinancirana je asfaltna cesta za
Čonoplju, izgrađen Dom kulture i Zubna ambulanta, otvorena je filijala Vojvođanske banke u mjestu,
izgrađena samoposluga, određen prostor za tržnicu i
19
20
21
22
19 Ibid., zap. od 30. siječnja 1935.
20 Ibid., zap. od 30. prosinca 1929.
21 Ibid., FNOO, reg. br. 148, inv. br. 4, zap. od 28. prosinca 1953.
22 Ibid., zap. od 27. kolovoza 1955.
108
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
još mnogo toga. Ipak, linija razvitka je silazna. Danas,
kada automobil ne predstavlja toliki napredak kao
nekada «steier wagen», Mjesna zajednica ga nema,
nema ni čistače ulica, a ni banku.
Na poslijeratni razvitak mjesta mnogo više utjecaja
imalo je gospodarstvo, točnije poljoprivreda, napose
u godinama kada je izuzetno stajala. Tada su izgrađeni
mnogi objekti: utovarni plato na željezničkom kolodvoru s kolskom vagom, Dom kulture, ulice su
ozelenjene za što je posebno zaslužan András Bandika Kanyó, izgrađena je velika dvorana za sjednice
u sklopu Mjesne zajednice i zatvoren je hodnik,
izgrađena veterinarska ambulanta, mješaonica stočne
hrane, počela se graditi kino dvorana koja je postala
samoposluga, asfaltirani su putovi, podignuta katnica na placu trgovca Georgija Maltabarova, zgrada
DPP «Klas», vatrogasni dom na Dekerovom placu,
posađen je voćnjak, podignuti prostori za uzgoj
junadi na nekadašnjem Adikinom salašu. Ovdje
je izgrađen i prilazni put koji danas mještani zovu
«ljubavni put», trebala je biti uvedena i električna energija što bi omogućilo elektrifikaciju salaša, ali moć u
rukama tadašnjeg kombinata (PIK «Sombor») odlučila
je srušiti ovu, tzv. 13. upravu. Na Škrabalovom salašu
podignuta je moderna ekonomija s radionama, uredima, a danas i silosima za žito podignutim u skorije
vrijeme. Idejni tvorci i realizatori modernog objekta
za uzgoj goveda Josip Ivanković i Dušan Zarić podigli
su suvremenu stočnu farmu koja i danas, jedino još
ona, rentabilno posluje u mjestu.
Termin Škrabalov salaš i danas se koristi za prostor gdje
se danas nalazi Ekonomija poljodjelskog poduzeća.
Radi se o nekadašnjem salašu Franje Vidakovića, oca
Iluške koja se kasnije udala za dr. Matu Škrabala, oca
Zdenka i Ive koji danas žive u Zagrebu i istaknuti su
znanstveni i kulturni te javni djelatnici. Od Ive Škrabala
prilikom njegovog boravka u Lemešu, u svibnju 2005.
godine saznala sam kako je salaš njegov djed Franjo
zapravo kupio od familije Josefa von Bakya, glasovitog filmskog redatelja poznatog po njemačkom kolor
filmu Barun Münchhausen, snimljenom 1942. godine
za proslavu 25. obljetnice UFA-e po nalogu samoga
Göbbelsa.
23
24
25
SOCIJALNE I HUMANITARNE ORGANIZACIJE –
U društvenom životu Lemeša značajnu ulogu imale
su i mnoge institucije socijalnog karaktera, a utemeljene su u mjestu. Lemešani su bili znani po brizi
23 Plato su asfaltirali još logorirani Židovi.
24 Doduše, od cigala sa porušenog salaša Josipa Knezi Ješkinog.
25 Podatak je objavljen i u Hrvatskom filmskom ljetopisu, br. 25, 2001.
103.-110.
o svojim sumještanima, ali i po osnivanju zaklada.
Spominje ih se nekoliko: Fond Filipa Poljakovića,
župnika, Zadužbina Stipana Vidakovića, Fond – zaklada za siromašne koju je utemeljio Mate Vidaković
i Zaostavština Josipa Kovača, podžupana, u iznosu
od 10.000 Ft. namijenjenih za stipendiranje učenika.
Postojali su od 1919. godine i fondovi za unapređenje
svilarstva, fond knjižnice i fond za bušenje arteških bunara. Svim ovim fondovima rukovodila je plemenita
općina. Nijedan bircuz (kavana) ili radnja u mjestu
nije se mogla otvoriti bez dozvole općine, a ona je izdavanje dozvole, kada su bili ispunjeni ostali zahtjevi,
uvjetovala uplatom određenog iznosa u siročadski
fond. Pod tim uvjetima i uplatom određenog iznosa
dozvoljeno je, primjerice, mlinaru Kolaru naseliti se u
mjesto i otvoriti mlin.
Mnogo češće je bilo bezimeno pružanje pomoći i
financiranje siromašnih sumještana po kršćanskom
principu da «ne zna ljevica što radi desnica». Obitelj
Jose Knezi Ješkinog nije znala kako je Joso uzdržavao
mladog naobrazbi sklonog momka iz mjesta kupujući
mu knjige i cipele svake nove školske godine. Otkrilo se to pri slučajnom susretu bivšeg mladića – sada
starca, inženjera i unuke brižnika. Takvih je primjera
bilo sigurno više, ali su zapisani tek u sjećanjima pojedinaca, ako ih još ima živih.
26
27
28
Ukopno društvo – Prvo ukopno društvo nastalo
je 1890. godine. Predsjednik Društva bio je Antun
Vidaković, a tajnik Antal Csernus. Društvo je tiskalo
i knjižicu o uvjetima članstva i načinu korištenja sredstava Društva, imalo je svoja kola koja su se koristila za
prijevoz, a stajala su u posebnoj kućici koja se i danas
nalazi pri ulasku na groblje. Kod lemeških pokopa,
osim činjenice kako se do nedavno (do 2000. godine)
pokapalo iz kuće, odnosno pokojnik je ležao u svojoj
kući do momenta ukopa, karakteristično je i unošenje
pokojnika u crkvu. Ovaj običaj je nekada bio privilegij
plemića. Pokojnik, plemić nakon što je iznijet iz svoje
kuće, a prije nego što je pokopan, postavljen je pred
oltar u crkvi i tu se održavao misni obred. Ovaj običaj
se poslije počeo primjenjivati za sve Lemešane, pa je
prestao biti privilegijom plemića. Dolaskom Marka
Vukova, administratora župe (u župi boravio od 1986.
do 1994.), ovaj običaj je ukinut. Budući da su mnogi
29
30
26 AVNS, FBBŽ, kutija 310, sig. 130/140/1799.
27 HAS, FON, reg. br. 92. inv. br. 3, zap. od 4.srpnja 1926.
28 Vlastite bilješke.
29 I. Beneš, op. cit.
30 Kola i danas postoje i u očuvanom su stanju. Crno obojena sa
velikim ukrasnim lampama. Ne koriste se jer nema paradnih konja
za vuču.
109
Klasje naših ravni
Antonija Čota Rekettye, Lemeš u osimu plemenitog drača
mještani inzistirali na unošenju u crkvu, napravljen je
kompromis te se sanduk s pokojnikom unosio samo
do sredine crkve, ali ne i pred sam oltar, kako je to ranije činjeno. Godine 2000. posljednji pokojnik koji je
pokopan iz svoje kuće, a čija je obitelj, pozivajući se
na plemićke privilegije, zahtijevala da se odnese pred
oltar, bila je Kristina Knezi Bucina. Bilo je to 21. travnja
2000. godine. Nakon toga se počela koristiti kapela
koja je izgrađena na “starom groblju” izvan sela. Prvi
pokojnik koji je pokopan iz ove kapele bio je Stipe
Jurišić. Otkako se počela koristiti kapela, potpuno je
ukinut i običaj unošenja u crkvu, makar samo i do sredine.
Ukopno društvo je obnovljeno. Za predsjednika ovog
obnovljenog društva postavljen je András Újházi, a
Josip Ivanković Ćole za tajnika.
31
Siročadski otac – Siročadski stol (Sedes orphanalis)
čije sjedište je bilo u županiji, radio je u Lemešu do
1918. godine. Uloga ove institucije bila je socijalna i
humanitarna, moglo bi se reći neka vrsta današnjeg
centra za socijalni rad. Siročadski stol brinuo se o
malodobnoj djeci plemića koja su ostala bez roditelja
i staratelja. Kada je točno utemeljen, nije utvrđeno,
ali sa sigurnošću se zna kako je postojao 1898. godine. Siročadski stol je imao svog predsjednika,
«siročadskog oca», upravna tijela i «siročadski fond».
Odluke su se donosile na sjednicama, a ticale su se
uglavnom postavljanja skrbnika maloljetnoj djeci.
Tutor se imenovao djeci ispod 14 godina starosti, a
onima iznad 14 godina imenovao se kurator. Razlika
između tutora i kuratora je u tome što je tutor mogao
otuđivati imovinu maloljetnika ukoliko je to bilo neophodno radi uzdržavanja štićenika. Kurator, međutim,
nije imao takve ovlasti. On je samo skrbio za imovinu
do štićenikove punoljetnosti. Ova pitanja «tutele» i
«kuratele» rješavana su na najvišem tijelu Stola – kongregaciji. Siročadski stol je od 1918. godine na temelju
članka XLII. par. 91. Zakona o siročadskim stolovima
prešao u ingerenciju županije, a u mjestu je ostao
siročadski otac koji je ovu dužnost obnašao i 1929.
godine.
Međutim, siročadski stolovi imali su često i drugu
ulogu. U vrijeme kada je bilo teško doći do novca,
vlastelini, odnosno posjednici su do kredita dolazili
pozajmicama od nekih crkvenih fondova, legata, ali
i siročadskih stolova. Uzimani su krediti na godišnji
32
33
34
31 Zabilježeno prema kazivanju Josipa Ivankovića, dipl. oec.
32 HAS; FON, reg. br. 20, inv. br. 2, zap. od 16. travnja 1898.
33 D. Popović, Vojna granica, Vojvodina II, 273.
34 HAS, FON, reg. br. 92, inv. br. 5, zap. od 30. prosinca 1929.
103.-110.
prinos i posjede, pa je katkada ova institucija imala,
doduše blagu, ali ipak formu zelenaštva.
Arendirana kuća – Plemenita općina je oko 1900.
godine kupila od obitelji Alföldi, za 1.600 kruna,
kuću na samom izlazu iz mjesta prema Stanišiću, s
nakanom da se u nju smještaju socijalno ugrožene
osobe, skitnice i siromašni ljudi. Kuća je naime kupljena za potrebe smještaja zaraznih bolesnika, a
kada nije bilo epidemija služila je za smještaj socijalno ugroženih osoba. Kada je obitelj Alföldi zapala
u financijske teškoće, unuka Berta je pokušala vratiti
kuću u svoje vlasništvo te je u tu svrhu i vodila spor s
općinom. Općina je dokazala da je kuća kupljena te
je Berta izgubila spor.
Poslije je ova zgrada dodijeljena FK «Jedinstvo» i
služila je kao svlačionica i stan za klupskog domara.
Kuća je danas prodana privatniku koji ju je srušio.
Veliki bircuz – Iako je bila kavana motelskog tipa,
ne slučajno je svrstana upravo među društvene i kulturne institucije. Naime, plemenita općina je na prostoru gdje se danas nalazi školski teren za nastavu
tjelesnog odgoja podigla kavanu – svratište koje je
izdavala u zakup. Na mjestu gdje je podignut ovaj bircuz postojala je gostionica i 1746. godine, a možda
je to bila ista gostionica – svratište. Bircuz je morao
biti vrlo posjećen. Služio je za odmaranje konja putnicima koji su iz Stanišića ili Riđice išli za Sombor, a
napose onima koji su dolazili s dalekih putova. Nije
znano je li «motel» imao zasebne sobe za goste ili se
noćilo u jednoj, zajedničkoj sobi. Uz kavanu, nasred
dvorišta, izgrađena je visoka šupa s nadstrešnicom
gdje su smještana kola, a pokraj kavane bila je staja
(košara) za smještaj i odmor konja. U dvorištu kavane održavana je i stočna pijaca, nešto poslije je tu
smještena i javna, stočna vaga.
Ono zbog čega je Veliki bircuz još značajan jest što
su se u kavani ili u dvorištu oko kavane održavale prve
cirkuske predstave, a poslije i prve kazališne predstave putujućih trupa. Na žalost, nema podataka o
tome tko i kada je gostovao od ovih kazališnih trupa
kojih je u to vrijeme bilo mnogo.
Veliki bircuz je srušen je 1954. godine odlukom Narodnog odbora mjesta, a posljednji zakupac bila je
Ana Ivanković.
35
36
35 Mapa A. Karlshmidta, op. cit.
36 HAS, FNOO, reg. br. 148, inv. br. 5, zap. od 30. srpnja 1954.
110
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
Navodi o kazalištu
od 1747. godine
MILOVAN MIKOVIĆ
187. U prikazu predstave Madách – komentari, iz
pera Lászlóa Garaija pod naslovom Ristić – komentari odjeknuli su i mnogi oštri izvankazališni tonovi
upozoravajući na moguću dubinu tekstonskog
poremećaja . «Subotičko Narodno kazalište je u
subotu 12. listopada prikazalo … – trebalo bi da smo
započeli prikaz predstave Madách – komentari (u
režiji Ljubiše Ristića i koreografiji Nade Kokotović) …
Međutim, događaji u kazalištu i oko njega upućuju nas
na obazrivost; možemo li još uvijek govoriti o Narodnom kazalištu i Drami na mađarskom odnosno Drami
srpsko-hrvatskom jeziku, budući da nam se čini kako
su oni nakon ove premijere prestale postojati. No,
umjesto kakve kuknjave nad tim, radije razmotrimo
možemo li napisati: predstavu izvode subotički glumci. Istini za volju ni ovo ne bi bilo na mjestu, jer uz njih
sudjeluju i mnogi drugi, a uz to i sama produkcija nije
puko glumačko ostvarenje … Mjesto radnje Madách
– komentara su: Velika sala, dvorište kazališta, Trg slobode, dvorišta, hodnici i nekolike sale Gradske kuće,
te Sinagoga. Uoči premijere sa stranica tjednika 7 Nap
oglasio se Ljubiša Ristić riječima: ‘Otklanjam svaku
sumnju; svima zainteresiranima obećavam predstavu
jednoga pravoga narodnoga teatra, namijenjenu svima koji znaju da život nekoga djela započinje onda
kada otvorimo, a zatim zatvorimo knjigu. Nastavak
predstavlja naš pothvat, on će se prikazati na sceni,
na četiri mjesta, a komad se obraća jezikom svima
razumljivim.’ Slijedom Ristićeve inovacije komentirat
ćemo njegovu interpretaciju Madácheva djela.
1. Premijerna je predstava, doima se, bila uspješna.
Nakon zadnje rečenice: ‘Čovječe, rekoh ti bori se i
vjerujući vjeruj!’ uslijedio je uljudan pljesak, uistinu pritajen, hladno suzdržan, uobičajen u Subotičana nakon mnogih predstava. Osrednji, dakle, uspjeh pred
‘oficijelnom’ publikom. Istinski će se prijem vidjeti tek
na reprizama.
2. Ovdje nećemo raspravljati je li ovo bila ‘predstava
pravog narodnog teatra’, ali je potrebno osvrnuti se
1
1 Képes Ifjúság, Novi Sad, god. XL, broj 1767, 16. listopada 1985., str.
10.-11.
na onaj dio najave kako se komad ‘obraća jezikom razumljivim svima’ – i premda se za njega baš to ne moglo reći, ipak je ostvario svoj cilj – svi su ga razumjeli,
jer i nije bilo što za razumjeti! Naime, ako je po Ristiću
trebalo nešto da razumijemo, onda se pitamo, a što bi
to trebalo biti? Što nam je kanio poručiti? Jer njegov
je modernizam, avangardizam, što li, moguće locirati
samo u prošlo već vrijeme. I nije mu svrha da se bilo
što kaže, jer je prazan njegov hod mnogo izražajniji.
Ta je svojedobna avangarda, danas posvema zastarjela stvar, rekvizita odavno već u ropotarnicu gurnuta.
3. Još o porukama Ristićevog političkog teatra iz kojega možemo iščitati kako su ovdje zapravo svi sumnjivi – i Mađari i Bunjevci i Raci. Kome je danas stalo
da primimo k srcu konfederalne zamisli ostarjela Kossutha? Uza sve ostalo što glumci izgovaraju u Sinagogi tijekom Posljednje večere. Možemo li govoriti o
govoru srca, kada je sve ondje bilo prigušeno, kao da
se netko htio prikazati uglađenim.
4. Zabavni park, željeznica duhova, scene pogubljenja, postrojavanje reprezentacije, likovi Alberta Szentgyörgyija, Jamesa Joycea, Miklósa Horthyija, Pape i
konzumnih dama koje nas pozivaju u WC, uz zaglušnu
pucnjavu i očito zastrašivanje, čestito su stavili na pro-
Iz predstave Anita Berber
111
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
bu živce gledatelja sviklih na tradicionalno kazalište.
I eto, gotovo na tren pred dolazak trećeg milenija,
ponovno nam ovdje damara razbijački impuls avangarde s početka XX. stoljeća, dok nam srce podcikuje
kako bismo slijedom toga ‘novoga senzibiliteta’ trebali
postali građanima svijeta. Makar to bilo odavno već
rudimentiranim žanrom, poput željeznice duhova,
ovoga puta u funkciji doslovnog iritiranja građana,
uza svu onu pucnjavu, potopljenih u smradnu smjesu
baruta i umjetne magle. Tako postavljeni Komentari,
sa tisuću i jednim sudionikom, doista su spektakl – i
to ne u negativnom već u pozitivnom značenju riječi.
5. U povodu onoga što smo vidjeli shvaćamo ugaoni
kamen Ristićeve dramaturgije; svi mogu igrati sve, a
umjesto viđenih likova mogu nastupiti i bilo koji drugi
likovi, premda kod njega, također, Panonsko more, uz
stražnji ulaz u kazalište i Széchenyi na koljenima imaju
vrlo važnu ulogu.
6. Nekada su slabim predstavama smatrane one koje
se sastoje od cijelog niza dosadnih poanti. Nemojmo
se stoga strogo pridržavati tradicionalnih pravila, budimo novi … Tako je ovdje avangardizam građenja
od mrvica postao najmanji sadržatelj ristićevskih
subotičkih stremljenja.
7. Zbrzana režija, beskrajno bubanje glumaca, scene
u Sinagogi uobličene pet-šest sati prije premijere –
od premijere su načinili generalnu probu. Ono što je
prikazano u kazalištu još je nekako i išlo, a sve nadalje kretalo se silaznom putanjom. Ipak, nemojmo
Ristićev način rada u svemu stavljati pod znak pitanja,
jer za ovo i ne treba više vremena, dovoljno je pretposljednjeg ili zadnjeg dana načiniti podjelu. Tijekom
jednog poslijepodneva postaviti slijed slika koje ne
zahtijevaju naročito promišljanje, kao u ovoj Tragediji.
8. Do ovoga mjesta služili smo se ljekarničkom i
kuhinjskom vagom, a sada slijedi ona pijačna kada
se s pravom na zadnji komentar možemo zapitati,
nisu li Ristićevi komentari – bez komentara? Oni ne
komentiraju već ostaju u ravni avangardističkog spektakla. Sve viđeno mogao bi prokomentirati tek onaj
Imre kojega oslovljavamo Madáchevim prezimenom,
vlastitim riječima: ‘Pokaži mi nešto drugo, nešto sasvim
drugo, sve ovo već poznajem’».
Iz predstave Don Juan
188. Od premijere predstave Madách-komentari
započele su podjele, polarizacije, pa i sukobi među
kazališnim djelatnicima, kritičarima, pa i kazališnom
publikom o tome je li koncept europskog pučkog
teatra uopće kazalište, ili sa njim ima premalo
zajedničkoga da bi ga se smatralo kazališnim činom!
O tome je, među ostalim, u svom prikazu pisao i prof.
dr. László Gerold. Evo njegova razmatranja:
Sinagoga. Tu se odvija peti, posljednji čin Ristićeva
panoptikuma. Na plato utrčava djevojčica, obilazi
dugi stol prekriven bijelim čaršavom, a onda na scenu
stupa rabin (László Pataki), šeta i iz knjiga čita nekoliko hebrejskih rečenica, na što ga djevočjčica – za
koju kasnije saznajemo da je Anna Franck – pita: «Tko
si ti»? Odgovor glasi: «Onaj koji razgovara s Bogom
i ljudima». Djevojčica kaže na to: «Onda si ti rabin».
Čita iz Hagade (govori, srpski, hrvatski, mađarski) i
kazuje što je maces. Nailaze Madách i njegova supruga (István Bicskei i Zsuzsa Daróci). I oni šeću okolo.
Dolazi Gospodin Bog odjeven poput gazde-seljaka.
Madach ga pita: «Jesu li plemenita prsa dostojno
nagrađena»? Potom se kazuje 38. psalam:« Jahve, u
srdžbi svojoj nemoj me karati, i nemoj me kazniti u svojemu grijehu...» Madách ponovono postavlja pitanje:
«Hoće li moja sorta jednom krenuti naprijed»? Potom
Anna Franck navodi jednu rečenicu iz svog dnevnika.
Madácheva supruga pjeva neku hebrejsku pjesmu
(lijepo) dok se sa suprugom šćućure na zemlji, Gospod ih prekiva svojim plaštom i odlazi. Utrči dječačić
u mornarskom odijelu, sakrije se pod stol, pa iskrsne s
druge strane – baš kao da je pristigao iz Bergmanova
filma Fanny i Alexander, u kojem postoji identična scena – skida plašt s Madáchevih, a na sceni se prikazuje
ono što snivaju. A dječak sijeda na rub stola. Kasnije
se saznaje on je Daniele Cohn Bendit, «Crveni Deni»
iz studentskih gibanja ‘68. Ulazi muškarac (Frigyes
Kovács) i govori kako neprijatelj kani načiniti proboj
kod rijeke Lajte (Leithe), Kossuth dakle. Sjedne. Stigne
novi akter. Prema stihovima (Sad je i zima i tišina i snijeg i smrt ...) zaključujemo: Mihály Vörösmárty (Ferenc
Árok). Ulazi Victor Hugo (Dénes Döbrei), pjesmom
112
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
pozdravljajući Madácha, utom stiže Eva (Gabriella
Jónás), ali sada je Róza Laborfalvi u vrijeme kada je
tumačila Gertrudu iz glasovite predstave Bánk bán,
održane 15. ožujka 1848., obavještavajući nazočne
što se zbilo u kazalištu. Dolazi Mihály Táncsics (Zita
Gyenes), iza njega Garibaldi (Péter Szél). Pokjnički,
ispričavajući se pred gledatelje izlazi Széchenyi (Zoltán Barácius), međutim kada ugleda Madáchevu suprugu ozari se i kroz smijeh joj saopćava kako bi je
njegova supruga rado vidjela o popodnevnom čaju.
Poput oluje dojuri Verdi (Aleksandar Ugrinov), zbor
započinje pjevati (pljesak!). Dolaze Marx i Bakunjin (Danilo Čolić i Ferenc Szábó). Njih slijedi Arthur
Gergely (Sándor Medve) – Adam s likom husara –
Jancsika i uvjerava nazočne kako je on sâm uvijek bio
zagovornik pravde. Na kraju – deklamirajući poznate
stihove Petöfija: «Jedna misao me dira ...» – stiže Lucifer (Miklós Korica). U ruci mu je primjerak u crveno
uvezena Marxova Kapitala, stavlja ga na stol za kojim
već svi ostali sjede. Recitira iz ulomke iz Pjesme naciji
(Nemzeti dal): «Vrijeme je, sad ili nikad ...», potom citira
stihove iz pjesme Luda (Örült): Kada stigne voće, past
će sa drveta svoga / Zrelo voće si, zemljo moraš pasti
/ Ipak, čekat ću do sutra / Ako ni sutra ne nastupi zadnji sud / Ukopat ću se do središta zemlje / Ponijet ću
baruta sa sobom / Pa ću svijet / dići u zrak ...» Nakon
toga Petöfi definira slobodu tiska, a Marx manufakturu. Hugo govori novu pjesmu, baš kao i Vörösmárti
(Slijepa je zvijezda ovaj jadan svijet ...) Riječ ponovno
uzima Marx i definira profit, što Bakunjin odobrava
snažno klimajući glavom. Madacheva supruga pjeva tužnu narodnu pjesmu Evo, uobličava se ... (Ehol
kerekedik ...). Divno. To je najljepši, najpotresniji,
najumjetničkiji trenutak cijele predstave. Szécsenyi
spominje svoju malu obojenu šah-garnituru, kao i to
da je noćas htio izvršiti samoubojstvo. Kossuth govori o nacionalnom pitanju. U pozadini se pojavljuju
ostali akteri, iz daljine gledaju i slušaji rječi onih što
sjede za stolom. Madách klekne. Netko (Kossuth?)
pjeva na melodiju ciganske pjesme («Oče, Oče, što
učini, progna me iz raja»). Ponovno govori Marx, čita
ulomak iz nekakvog ratnog izvješća, a zatim riječ
prepušta Bakunjinu. Madácheva supruga ponovono
pjeva ranije pjevanu pjesmu. Gergely kazuje kako je
preuzeo vrhovnu komandu. Róza Laborfalvi kazuje
ulomke Gertrudina šlagvorta («Vladati, zapovijedati!»
– a, to je već posve drukčiji glas, kao – «Pokoravati se
...». Petöfi, ponovno čita dijelove jedne svoje pjesme.
Onda Táncsics saopći: «Gospodine Madách, izbila je
revolucija!» Petöfi stavlja Madáchu u ruke Kapital, autor Čovjekove tragedije brzo prebire među listovima
i vraćajući mu knjigu, pita: «Hoće li moja sorta jednom krenuti naprijed»? ... a onda i on počne kružiti
oko stola. U međuvremenu se vraća Gospodin Bog.
Madáchu nije razvidno, je li sve do tada sanjao, ili
sanja sada? Bog progovara: «Čovječe, rekoh ti, bori
se i vjerujući vjeruj!» Masa pjeva («Skoro će djevjka
postati ženom ...») Szécsenyi stupa u pročelje stola,
licem se okreće prema ostalima, klekne. Masa koja se
prestrojava u dvojne redove, sudionici panoptikuma u
Gradskoj kući: prostitutke, policajci, nosači, starice iz
WC-ea, umjetnici razni i znanstvenici, vojnici ... kruže
platoom koji se nalazi u središtu Sinagoge.
189. Tako se, eto završava predstava pod nazivom
Madach-komentari koju bismo najradije nazvali spotkazalištem, kada bi takvo što postojalo i kada – zbog
pretjerano promišljenog odnosa našeg jezika prema
stranim riječima unesenim u javnu uporabu – ne bi
trebalo zazirati od toga što mnogi ne znaju pravi smisao engleske riječi točka, pjega, mrlja, bobica, brlja,
a koja je po spoju televizijski spot, ušla u javnu uporabu kao zbirni pojam za kratku reklamu, glazbenu
ili pjevačku numeru u trajanju od nekoliko minuta.
Subotička režija Ljubiše Ristića, sazdana od pedesetak, a možda i više spotova, podsjeća upravo na desetine i desetine ovih reklamnih numera-mrlja, koje se
danomice mogu vidjeti na televiziji, i koje osim što se
ondje mogu vidjeti, međusobno uopće nisu povezane
ni na koji način. Redoslijed emitiranja je proizvoljan, i
slobodno se mogu zamijeniti. Svaki akter je stvaran pa
su i izgovorene rečenice – najčešće – takve, kao da
sadrže važan naboj, kao da slijede jedna za drugom
Iz predstave Bloody Mary
113
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
radi jedne zajedničke stvari, ili zajedničkog cilja, a u
suštini, međutim, nemaju istinski i dublje povezani
smisao, dakle, nisu međusobno povezane. Samo su
kazalište-model. Premda spotovski karakter ove predstave spominjem kao činjenicu, a ne kao kvalitetu,
svima onima koji poznaju, svima onima koji poznaju
Madáchevo djelo, ili kriterije umjetničkog djela
općenito, mora biti bjelodano da Ristićev redateljski
ostvaraj pod naslovom Madách-komentari, ne može
imati mnogo veze s Čovjekovom tragedijom. I doista
nema. Spona između djela i predstave je toliko prividna da se u svezi sa subotičkim spektaklom Čovjekova
tragedija ne može spominjati čak ni kao povod, a
ne stoji ni to da je predstava napravljena na osnovi
Madácheva djela. Eventualno je poslužila kao ideja za
jednu kazališnu viziju. Upravo zato dovodi u zabludu
inače duhoviti naslov: Madách-komentari. Naime,
ovom predstavom Ristić ne komentira ni Madáchevo
životno djelo, a ni Čovjekovu tragediju, jer to i ne može
činiti, budući da bi se morao temeljito snalaziti u dubokim slojevima djela samoga, ali i oko djela, također.
Poznavati međuodnose i reference struktuirane u filozofski sustav. Stoga je razumljivo što je uočio samo
neke vanjske naznake – istodobno uvjeren kako vidi
i shvaća Djelo – uzastopni slijed povijesnih scena
kroz koje netko (Lucifer) nekoga (Adama) vodi. To se,
međutim, ne može smatrati komentarom, a ni daljim
promišljanjem samoga djela, premda smo već bili u
prilici tako što pročitati. Sporno je, također i to, da li
predstava pomoću Madácha ili Čovjekove tragedije,
bilo što komentira. U najboljem slučaju Ristić i njegovi
suradnici komponiraju marginalije, ili još bolje: svoje
slobodne ideje pretaču u spotove.
a u srpskom prijevodu, kao i u različitim dijelovima
drame, primjerice u finalu londonske scene, doista
mogu čuti ovamo usađeni dijelovi Madácheva teksta
(ukoliko ne zakaže tehnika), napose, u sinagogi gdje
se tu i tamo kazuju krhki ulomci iz Tragedije, ali se oni
ni u kom slučaju ne preobražavaju i ne organiziraju
u noseći okvir predstave. Ako uz to imamo u vidu
dinamične scene u dvorištima, dizalu, salama, hodnicima, na stubištima i WC-eima Gradske kuće – gdje
se u žamoru glasova nije čula niti jedna Madácheva
rečenica usred toga spota-kaleidoskopa, onda je tim
više izvjesno da redatelj čak nije ni imao namjeru vezati se uz Madáchev tekst.
Naravno, ovo u krajnjoj liniji nimalo ne umanjuje
(niti bi umanjilo) vrijednost cijeloga pothvata kada
bi se zamjena i nadomještanje Madácheve drame,
u sadržajnom pogledu izvršilo meritorno. Ali to se
ne događa! Samo se redaju kraće ili dulje scene,
ponekad – kao prizor sa subotičkog željezničkog
kolodvora, prikazan u Gradskoj kući, pod naslovom:
Panonsko more (oko staklenog korita do vrha ispunjenog pijeskom i vodom, sjede četvorica glazbenika, iz letka doznajemo ondje su: Dezső Kostolányi,
Géza Csáth, István Iványi i Ivan Sarić, jugoslavenskomađarsko nogometno finale na Olimpijadi 1952.
(momci u dresovima reprezentacije stoje slušajući sad
ovu sad onu himnu). Orson Wales (trojica sjede oko
jednog stolića i raspravljaju), oslobođenje Subotice
(klupe u Velikoj viječnici Gradske kuće premrežuju
zavoji od gaze, nekoliko djevojaka u partizanskim
uniforama priprema zavoje) – sačinjene su diletantski,
nespretno i dezorganizirano.
Ristićevi spotovi ne sačinjavaju organsku cjelinu
ni onda ako znamo da su svi akteri u njegovim prizorima – od Miltijada do Szent-Györgyija, od Dantona do Róze Laborfalvi, od Verdija do Alda Mora,
od Saint-Justa do Ali Agdže, od Petőfija do Daniel
Cohn-Bendita, od Szécsenyija do Andreasa Baadera
i Urlike Meinhof i da ne ređam baš sve i svakoga tko
je redatelju pao na um – bez izuzetka imali nekakve
(društvene, političke, umjetničke, znanstvene) sveze
sa promjenom, štoviše – pro ili contra – i sa revolucijom. Ali razloge tome što se ova tanušna nit ne
pretvara u moćnu liniju vodilju, niti zadobiva važnost
i čvrstinu kralježnice predstave, treba tražiti u tome
što redatelj i njegovi suradnici nisu izvršili selekciju,
nego su pribjegli pukom nagomilavanju scena, a s
druge strane stoga jer je izostao onaj bitan stvaralački
pristup, odnos bez kojega nema umjetničkog djela,
pa čak ni happeninga. U ovom monstr-pothvatu kako
žive slike, tako i leci samo obvješćuju o teroristima i
190. Istini za volju: prvi čin – koji je postavljen i odvija se na kazališnom balkonu – s anđelima što se
nespretno i komično kreću u dekoru prekrivenom
draperijama po kojima su razasute zvijezde, s Gospodom među tim anđelima i Luciferom ispod njih,
gledateljima stiješnjenim na pozornici dočarava raj
iz Čovjekove tragedije (čak i u tom sličaju kada na
mostu iznad njihovih glava – arkanđeli? ne znaju što
bi započeli sa seljačkim zborom koji se oglasi od vremena na vrijeme. Nadalje, istina je također da se u
tekstu na nekolike napjeve Kraljice čardaša Imrea
Kálmána mogu prepoznati stanovite rečenice Imrea
Madácha. Naime, činjenica je da usred pjevanja u
zbrkano stiliziranoj sceni svadbe u dvorištu kazališta
iskrsne dio njegove rečenice «Ah, živjeti ... », te da se
u trećoj slici, preseljenoj na glavni gradski trg, u dijalogu Dantona i Saint-Justa, dakle, u pariškom prizoru,
114
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
njhovim akcijama, isto onako kao o Híd-u ili otkriću Abombe, zadaći Ali Agdže da ubije Papu, smrti Jovana
Mikića, zvanog Spartak i Tivadara Fellegija, o Ernestu
Che Guevari, pakti Hitler-Straljin, nadalje berlinskom
ili možda, ipak, bečkom? susretu Györgya Lukácsa
i Attile Józsefa, itd. Ako bi mu zbog nečega trebalo
zamjeriti, onda je to nekakav lažni objektivizam, čak
ravnodušje iza kojega je moguće nazreti stanovitu
naklonost prema terorizmu. Kao da je pripremačima
predstave bila najvažnija jedino promjena – oni bi
sami, najvjerojatnije rekli u što vjeruju: u revoluciju – makar se događala u sudioništvu s bilo kime!
To upućuje na nedostatak očuvanja odmaka. Kada,
međutim, iskrsne ironija kao sredstvo viđenja, onda
je na pretjerano razumljiva. Primjerice u prizoru raja
kada se stihovi Čovjekove tragedije pjevaju na melodiju glasovite operetne uspješnice Hajmási Péter,
Hajmási Pál, komu se to predstava podsmijeva? Operetnom mentalitetu, ili operetnom svijetu? Nadalje,
kako ona tamo dospijeva i čemu ondje Madáchev
tekst? To se ne čini bez povoda, mnogi su se već podsmijevali, međutim, Ristićev gest je, ipak, takav kao da
bi tko mokrio u podnožje planine s najmerom da će,
bogme, time podlokati planinu. Nije potrebno govoriti o tome da je šegačenje s Madáchom i upućivanje
Čovjekove tragedije u svijet operete – autogol! Ovo
cjelokupan Ristićev pothvat stavlja po upitnik. Sliči
gesti kakvog pučkoškolca koji stričekima i tetama
viđenim na slikama u leksikonu docrtava magareće
uši, slonovsku surlu, davolji rep. Dječja igra. U ovoj
predstavi ima samo ideja, ali im nedostaje kvasac
koji bi ulomke učvrstio, organizirajući ih oko jedne ili
više značajnih misli, mogu potvrditi izmjene lika troje
glavnih aktera uzetih iz Čovjekove tragedije – Lucifer
se u svadbi preobraća u razuzdanog bećara poput
Sándora Rózse, zatim pred nas bane kao Petöfi. Adam
se preobražava u Gergelya kostimiranog kao husara,
Eva čija se odjeća također očitava beznačajnošću pojavljuje se kao Roza Láborfalvi – ili prisjetimo se već
opisanih pojedinosti u sinagogi. U svemu tome je prividno usiljeno jedinstvo uzastopnog slijeda rečeničnih
spotova, a u Gradskoj kući – spotova atrakcija. U povodu susreta Attile Józsefa i Györgya Lukácsa projicira se neki film Sándora Lifke, izvršava smrtna kazna
nad čileanskim borcima za slobodu, meta se može
gađati paprikama, dok nas temeljem anegdote lecima
obavještavaju kako je zapravo Albert Szent-Györgyi
otkrio C-vitamin. U Velikoj vijećnici se pripremaju zavoji, u jednoj od soba Maria Skłodowska-Curie doji
dijete, suprug Pierre pomaže joj kod njegova kupanja,
a letak koji nam netko tutne u ruke obavještava nas
o pronalasku A-bombe, dok neki muškarac mrmlja
nešto sebi u bradu, to je Ernst Toller koji se u hotelskoj sobi sprema na samoubojstvo. James Joyce daje
poduke iz engleskog jezika Miklósu Horthyiju dok u
susjednoj sobi kuharica kolje pile, siječe cvjetaču na
kriške, a jedan se dječak u odijelcetu mornara igra s
papirnatim lađicama koje plove u posudi punoj krvi.
Na video snimku mogu se vidjeti prizori uzeti iz nekog
tvrdog pornića, kakvoga je navodno Ali Agdža gledao
u Hamburgu gdje se prihvatio Papina ubojstva. Tu je
i neki leprozni željeznički kolodvor s nosačima, pijancima, kurvama, policajcima, lopovima i babaserama
koje čuvaju WC-e. Ovdje-ondje čuje se nešto o nestalima u Sibiru, ili o Che Guevari, Orson Wales pijucka
čaj, dok prostitutke vrište jureći stubištem. Slijede
informacije o paktu Hitler-Staljin, Madách telefonira
dok njegova supruga svira na klaviru, Adam i Eva,
šeću gore-dolje, u dvorištu prepunom smeća orkestar
štima glazbala … ova se scena može razumjeti i kao
stvaralačko mišljenje, pa i samokritika. S letkom koji
pripada ovoj sceni saznajemo kako pozvani stručnjaci
još uvijek nisu uspjeli obraditi i prirediti zaprimljenu
muzejsku građu za adekvatnu prezentaciju – pod
tim možemo razumjeti ne samo sav onaj krš i lom iz
dvorišta, nego i pojedine slike panoptikuma. Premda
se vidi kako je rije o vrijednim ostacima različitih civilizacija: «Nešto šuta i odlomljenih cigala Babilonske
kule, uništene nepomirljivošću jezična rasapa, malo
pepela iz požara Aleksandrijske knjižnice, mramorni
ostaci sa friza atenskog spomenika Miltijadu, polurastaljeni metalni oklop nekog krstaša, ili potonjih ratnika s Bliskog Istoka, opruge, zavrtnji i ostaci druge
opreme iz perpetumobilea Leonarda da Vincija. Tri
kugle iz Keplerova modela Sunčeva sustava, panj
Iz predstave Richard III.
115
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
krvnika sa trga Gerve, kamene kocke iz pariške kaldrme izvađene između 1830. i 1968. godine, topovske čahure iz američkog, ruskog, španjolskog, libanonskog građanskog rata, vlagom nagrižene knjige
iz njemačkih knjižnica koje su 1933. godine izbjegle
spaljivanje, stare novine… «Prijatelj naroda», «Nove
rajnske novine», «Iskra», «Proleter», američke automobilske gume isječene u kaiševe za vijetnamske
sandale, razne otrovne materije, mahom intelektualnog podrijetla, sveučilišna sala, ministarski kabinet,
novinsko uredništvo i druge radionice potrošačkih
ideja … Inventar je fiktivan i beskonačan, i uistinu i
ovom prigodom cilja na uzaludnost duhovnih dobara.
A to što orkestar ne prestaje štimati glazbala i svirati
na đubrištu kulture, upućuje ujedno i na uzaludnost
nastojanja umjetnosti u pokušaju spašavanja svijeta.
Ako smo dobro razumjeli onda ovo nije samo kritika,
već je i samokritika, uopćena i konkretna u odnosu na
predstavu, namjera je i priznanje. Nemoguće je spomenuti sve scene, možda nije točno naveden niti njihov redoslijed, međutim, to i nije bitno budući da one i
nemaju nekakvu logiku i smisao. Naime, nije dovoljno
nešto prikazati pa da to postane umjetničkim djelom,
umjetnost. Ne zamjeram što predstavi nedostaje svakodnevna logika, već što se ona u Ristićevoj režiji ne
uspijeva prepoznati, nedostaje joj ono što jeste bitak i
u iracionalnom, i u snu, pa i u nadrealnom komešanju.
Toga nema čak ni u nizu scena na gradskom trgu. Tu
najprije jedan guslar pjeva povijest o Miltijadu, dok istodobno Grci prikazuju podnošenje žrtve, a jedna kamila iz Zoo-vrta i grupa kostimiranih Arapa dočaravaju
priču o princezi iz Saudijske Arabije, fijakeri s bakljama
na gradski trg dovoze Saint-Justa, te njih dvojica nad
glavama gledatelje, uoči pogubljenja – polemiziraju!
U crnom automobilu dolazi Aldo Moro, drži govor, ali
ga teroristi otmu, ubiju i ubace u nekakav automobil.
Iznad pojedinih scena male balerine, povremeno se
povijaju pod zvucima operetne glazbe. Zar to redatelj
naziva istinskim pučkim teatrom? Predstava je na mahove zanimljiva, što je van svake sumnje, međutim,
ne pruža ozbiljne informacije i pogled na svijet, koliko
god tumarao gore-dolje, ili ovamo-onamo za glumcima i drugim izvođačima u predstavi, kao na kakvom
vašaru. Čak ne može reći niti da je bio na kakvom
happeningu jer bi ondje jamačno bio nečim isprovociran. Ovdje, međutim, ni u tome nije bilo udjela. Ova
je predstava samo jedna površna igra s mnogo aktera.
Vizualna demagogija .
191. Svoju dramsku poemu Čovjekova tragedija, kao
i Johann Wolfgang von Goethe Fausta i Njegoš Gorski vijenac, mađarski klasik Imre Madách napisao
je (1860.) za čitanje,a ne za prikazivanje. Pa, ipak,
poslije njegove smrti zbiva se što i sa Faustom i Gorskim vijencem, redaju se pokušaji da se od slavnog
epa mađarske književnosti načini kazalište. Bila je
Čovjekova tragedija, u ovisnosti od epohe, u prvom
pokušaju 1880. godine romantični spektakl, zatim
realistička drama, pa ekspresionistički eksperiment,
čak marionetska bajka. Nakon jednog stoljeća, u rukama Ljubiše Ristića, u Subotici, Čovjekova tragedija je veliki environmental happening, u kome igra
sve što ume i ne ume igrati i plesati, a sudjeluju:
gradonačelnikov automobil, seoski guslar, podgojeni
lipicanci, zaboravljeni fijaker, secesionistička Gradska kuća, oronula Sinanoga, postmodernistička fontana od žolnai keramike, pa čak i jedna živa kamila s
Palića. Ljubiša Ristić zapravo i nije pravio predstavu
od Čovjekove tragedije, već je ep komentirao, i sa
Adamom, između Eve i Lucifera, nastavio sanjati postrevolucionarni zanos Madácha nakon ranjene 1848.
U stilu buntovne, a davno prohujale i također ranjene
1968. godine. Da bismo i prosanjali taj san, redatelj
nas sa stotinjak sudionika vodi, u stilu te iste, ovoga
puta kazališne 1968. godine, iz ambijenta u ambijent.
Prvi prkosni čin je da nas, publiku, stavlja na scenu, a
nebeski zbor na teatarska «nebesa», u dvoranu, dok
odjekuje muzika sfera Gábora Lengyela i Matyasa
Murányija. U narednoj sceni, u dvorištu, počinje prvi
ristićevski komentar. Dok sam Madách nijednu scenu
svoga epa ne stavlja u mađaske okolnsoti, Ristić uokviruje predstavu u veliku folklornu svadbu. Adam je
momak u husarskoj odori, koji usni na svadbi i sni san
o čovječanstvu sve do naših dana. Ristić hoće reći
da je pored sveopćosti, Čovjekova tragedija tipičan
uradak mađarskog romantizma i vraća se ikonografiji
Mađarske sve do temperamentnog čardaša. Naredna
scena na najveće subotičkom trgu, pripadala je svim
Subotičanima, bez ulaznica. Tu je rapsod, zapravo
guslar – koji u naručenom desetercu opijeva sudbinu
Miltijada, kao i giljotiniranje Dantona, koji, za razliku
od Madácha, nije Adam, već ličnost iz Büchnera. Na
tom trgu desi se i jedan od najupečatljivijih scena
četverosatne predstave – otmica Alda Mora sa četvero
automobila i temperamentnim otmičarima, koji kao
da su bili brži od rimskih originala. Sav sjaj i bijeda XX.
stoljeća ispričani su u Gradskoj kući sredstvima Boba
Wilsona. Raskošne prostorije secesionističke zgradurine prizorište su neke vrste muzeja voštanih figura Vrli
novi svijet od krvi i mesa; gdje James Joyce uči Horthy-
2
2 L. Gerold, Madach-komentarok, HÍD, novembar, 1985., str. 216.-222.
116
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
ija engleski, Marija Curie pronalazi atom, poljska bolnica prima ranjenike, Ali Agdža prodaje porno-kasete,
nadrealistički kvartet svira u slavu pijeska, željeznički
kolodvor živi nadomak ludnice, pa čak u toaletu
jedna dama pjeva na razmeđi vjekova. U Sinagogi se
oživljuje sudbina Anne Franck, a Posljednja večera je
finale susreta apostola revolucije od Marxa,preko Bakunjina, Garibaldija i Vörösmartija, do šestogodišnjeg
Daniel Cohn-Bendita u matroskom odijelu, uz zvuke
zbora Židova iz Nabuka. Poput kakva barokna majstora Ljubiša Ristić je pojedine epizode povjerio svojim
kolegama – Nadi Kokotović, Želimiru Žilniku i Draganu Živadinovu, kao i dramaturzima Draganu Klaiću i
Lászlu Vegelu, ali je cijeli pothvat i duh njegov.
Mjereno uobičajenim kazališnim mjerilima Madách
komentari nisu savršeni u pojedinostima; u epizodama na trgu ima nenamjernog kiča, a epizoda sa
Dantonom je vika bez glumačkog pokrića, govorena
u mikrofon koji izvođačima osobno pridržava redatelj. Pa, ipak, neki glumci su uspjeli izboriti se za
svoj umjetnički rezultat: raskošna Gabriella Jonás
kao Eva, temperamentni Miklós Korica kao Lucifer,
spokojni Sándor Medve kao Adam i Zsuzsa Daroci u
scenama u Sinagogi. Kao pothvat Madách komentari
predstavljaju značaj prinos novom kazalištu, u prilog
tumačenja Imrea Madácha. Srodni pothvati Brucka i
Wilsona dokazujući da je mogućno da se takvi monstr-spektakli ostvare sa uglačanim i dovršenim pojedinostima. U Subotici se osjećalo da je ovaj grad, sa
svim svojim snagama, zalegao da znatna materijalna
sredstva daju rezultat, jer briga grada nije bila samo
računovodstvena transakcija. Te večeri kazalište je
bilo cijeli grad, a cijeli grad je živio za svoje kazalište .
službena spisa što je uznapredovao u environment:
«… građa pred nama, pored ostalog sadrži razbijene
cigle kule babilonske uništene jezičnom katastrofom,
pregršt pepela spaljene aleksandrijske knjižnice papirusa klasične kulture (sic!) rbine mramornih kapitela Miltijadesova spomen-zdanja u Ateni …» itd.,
itd. Odnosno, da je cjelokupan kultura čovječanstva
do danas, pa u njoj i kultura naše suvremenosti (ako
tako što uopće postoji) samo arheološki nalaz za
današnji dan, a kako je ona žestoko ruinirana, samo
na temelju karakterističnih ostataka možemo retroaktivno proslijediti njezine izvorne oblike. Uplašene
nebeske Madácheve oči vibriraju mnogo živčanije
nego obično – vidjevši kuda bi odvela avantura, ta
čovjekova velika avantura. Vratila se unazad, onom
gotovo-ništavilu, iskonskom kaosu neorganizirane
materije otkuda je u stvari i krenula. Je li to vrijedilo?
Na to pitanje ne bi umio odgovoriti ni redatelj Ljubiša
Ristić, pa čak ni sam Imre Madách (ponižavajuća
je pogrješka što je jedan letak krsno ime velikog
mađarskog dramskog pjesnika posudio pučistu Ferencu Szálasiju, vođu zloglasne fašističke Stranke
strelastih križeva tijekom II. svjetskog rata). Sam Imre
Madách, pomalo zato i jer je stalno zauzet Erzsikom
Fráter, njoj se obraća, pored nje trčkara i nikako da
je dosegne. Da, dragi moj pitomi čitaoče, piše Lászlo
Fabian , tamo smo u Subotici, na jednoj pozornici (a
bilo ih je ukupno četiri) vidjeli i samoga autora Madácha, ali susreli smo se mi i sa ozloglašenim Renaultom
4 u koji je bio sabijen Aldo Moro; iz bazuke je ispaljen
jedan hitac koji je barem tako glasan kao Madáchev
tekst na melodiju Kraljice čardaša. U Sinagogi (jedna
4
3
192. Zamisliti Čovjekovu tragediju kao jednu avanturu
u svjetskim razmjerima baš i nije tako teška zadaća,
pošto već i sam redoslijed madačevskih scena može
pokrenuti maštu u tom pravcu, a otuda samo jedan
korak dalje vodi u razmišljanje u vremenu kako bi se
shvatilo da jedno filozofsko djelo univerzalnih pretenzija našoj suvremenosti, ali i karakterističnim situacijama naše suvremenosti, modifikacijama oblika ljudske egzistencije (tu se podrazumijevaju i oblici smrti)
jednostavno ne nude i hvataljke da bismo njegove
kaleidoskopske slike mogli na neki način razumjeti.
Kaleidoskop? Pa, zar bi se samo o tome radilo? Ili već
na letku Lijepo novi svijet (za ovu predstavu izrađeni
su leci pa je i psomenuti bio ratsuran upravo u Gradskoj kući), možemo čitati o tome kao nekom ekscerptu
Iz predstave Tartuffe
3 Usp.: Jovan Ćirilov, Pozorište – celi grad, Politika 26. 10. 2005., str.
10.
4 L. Fabian, Čovjekova komedija, Film Színház Muzsika, Budimpešta,
god. 29. broj 45., 9.XI. 1985., str. 12.-13.
117
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
se pozornica i ondje nalazila) mogli smo se susresti s
Annom Franck baš u onom trenutku kada ju je neki
rabin podučavao staroj židovskoj pjesmi «Šma Jisroel», zatim sa Szécsenyijem, Marxom i tko zna još s kim
budući da su okviri ove tragedije prošireni: postala je
važeća za sve – važno je i nevažno, biti da bi se bilo.
Tako je ova predstava polagano i lijepo prvo skliznula
u košmar, a onda u jeftinu komediju, u njoj smo ipak
više uživali nego što bismo uživali u jednoj predstavi
u kojoj se eminentno iznevjerava tekst. Međutim, u
ovom praštanju, blagonaklonom cerekanju, opet je
iznova sadržana Čovjekova komedija, onako kako
smo u jednom uputnom televizijskom intervjuu čuli
izlazeći iz bogomolje; intervew snimljen na brzinu
s nekim gledateljem, djelovao je veoma sumarno.
Mađarski bi mogao možda ovako protumačiti:
– Vjetrogonja!
našem suvremenom životu, dodaje nešto i pridružuje,
interpretira i prikazuje … Prema tome: čemu je Ljubiši
Ristiću bio potreban Madách i njegovo znamenito
djelo – Čovjekova tragedija? Bili su mu potrebni kao
isprika, ili pak kao pogodna prilika za ogroman pothvat; njegovim posredstvom mnogo, veoma mnogo
iskazati o životu čovjeka ovoga kraja kako bi se u samom procesu izvođenja taj svijet transponirao u spektakl. Jedinstvena, osobita mjesta radnje ovoga makrosvijeta su: upravo sada uobličeno središte grada sa
blistavom fontanom okruglastih udova od majolike,
koja je – usprkos kojekakvim naklapanjima i blebetanjima – ipak, čudesno lijepa sa svojim mlazovima vode
što šikljaju u vis nad trgom; zatim secesionistička
građevina Gradske kuće i Sinagoge – danas ove objekte podjednako zadivljeni obilaze i stručnjaci i turisti. I tek kada se okonča velika ristićevska manifestacija
– tijekom koje je čovjek mogao uočiti kako se
mjestimično improvizira, ali zato i onako usput, iz
prve rješavaju najsloženiji problemi – sretni gledatelj
počinje shvaćati da je, zapravo, hoteći-nehoteći bio
sudionik i svjedok u jednoj s velikom, vrlo velikom
pozornošću pripremljenoj i do najmanjeg detalja
razrađenoj masovnoj priredbi. I tada bi bezazleni gledatelj naglo podignuo glavu: što, pa čak i sudionik! «U
što me to uvaljuju kada nisam nijednu riječ izustio na
mjestima radnje koja su se brzo smjenjivala: u
kazalištu, kazališnom dvorištu, na glavnom gradskom
trgu, u staroj Gradskoj kući i u Sinagogi» – zapitao bi
začuđeno na ovih pet mjesta – u domeni vlastite koncepcije. Ristić je zbivanja ove neobične večeri nanizao u jedan vijenac, doista neovisno od Madácheva
remekdjela djela, ali ipak se na njega nadovezao u
ulozi istomišljenika. Ako bismo – prvenstveno radi
preciznosti – poslije svega ovoga željeli odrediti žanr
Madách komentara, mogli bismo reći sljedeće: to je
jedno kazališno događanje koje svojim referencama,
redoslijedom slika postavljenih unutar Gradske kuće
ukazuje u mnogim pravcima. U ovu manifestaciju involvirani su: temperamentne svadbene scene,
mistične vizije, suvremeni plesovi kao i autentični prizori simboličnog smisla poput onih s kamilom, konjima i jurećim automobilima otmičara i terorista. Cilj
ovoga dešavanja je usmjeriti pozornost gledatelja na
naše vrijednosti, umjetničko i duhovno blago. Ako
bismo htjeli pojednostavljeno opisati sve viđeno,
onda bismo mogli reći kako ova manifestacija i nije
drugo do li sumiranje, sistematiziranje svega što sami
jesmo, onoga sa čime raspolažemo. Prema tome,
sumiranje svega što je odigrano u ovom kazalištu, iskazivanje svega što je ovdje izrečeno, u ovom
193. Svaki novi kazališni događaj – ako je doista nov
– uzburkat će raspoloženja, znalce, kritičare i ljubitelje kazališta, potičući raspravu, pokrećući proces
kristalizacije. Tipična redateljska predstava pod naslovom Madách komentari spada među takva ostvarenja,
jer ona već po svojem nazivu hoće sebe osloboditi od
bilo kakve optužbe, osujećujući bilo kakvo polaganje
računa. Čemu, međutim, podizati optužnicu ako
može biti dovoljno raščlaniti i ispitati ono što je
viđeno? Na temelju čega bismo računali s Madáchevim djelom u jednoj ovakvoj produkciji koja, u stvari
kategorički nastupa s ambicijom komentara? I, doista
– komentira! Pogotovu tako što svemu, prvenstveno
Iz predstave Šiptar
118
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
kazalištu. To je jedan istinski program u kojem redatelj
publici prikazuje mjesta radnje svoga najnovijega
djelovanja, pokazujući mu jedan stari grad, Suboticu
napose, koja kao da tek sada postaje svjesnom vlastitih vrjednota. Tako se u ovoj monumentalnoj produkciji, sred jedinstvena kolopleta, spajaju svakodnevica i
umjetnost, kolektivno djelo i osobna postignuća.
Ovom neuobičajenom predstavom koja je izvan
svakog pravila Ristić je veoma mnogo obuhvatio,
uvodeći gledatelja u estetički doživljaj grada,
postavljajući se gdjekada kao turistički vodič,
povjesničar umjetnost ili pak muzealac. U biti, gradi
predstavu prema nekakvoj vlastitoj zakonomjernosti,
zbunjuje gledatelje, ali ih i otrežnjava, kako bi postigao željeni cilj. Zbog čega Ristićevo redateljsko
rješenje glede izvođenja ove produkcije na pet mjesta
smatramo duhovitim? Zato što već od prvog trena on
ovu predstavu stapa sa njezinom sredinom, proširuje
je izvan kazališne zgrade, a kada bi bilo moguće
proširio bi ju je i izvan grada. Jedno od najatraktivnijih
uprizorenja ovoga kolaža odvija se na prekrasnom,
središnjem subotičkom trgu, naočigled svih stanovnika grada. Za ovaj – po redoslijedu – drugi čin nije
potrebna ulaznica, već samo nakana o prisustvovanju
i sudjelovanju. To je uistinu povijest cijeloga grada koji
uz ostalo čini dio naših života. Naročito stoga jer ju je
redatelj sazdao od životnih slika, a da bi se sve mogle
vidjeti, uvaženi se gledatelj i te kako morao napješačiti.
Svima je, dakle, pružio spektakl; u to se preobrazio
glavni događaj ugodne subotičke večeri uz blještave
mlazove fontane što streme put neba, odrubljena je
glava Dantonu, pogubljena je jedna princeza iz Saudijske Arabije budući da se odala grješnoj ljubavi. Pripadnici Crvenih brigada i terorističke skupine BaaderMeinhof, sred sveopće strke upriliče otmicu Alda
Mora, dok poglede gledatelja plijeni ples prelijepih
djevojaka kojima svježina jesenske večeri baš i nije naklonjena. Od mnogih poruka ove predstave možda je
baš ova bila najnaglašenija: milijuni i milijuni vrijednosti suspregnuti u samoj predstavi, obraćaju se svima, postoje zbog svih. Ne govore zbog onih i onima
koji su u silnoj gužvi nekako dospjeli do karata. Stoga
bismo predstavu pod naslovom Madách komentari
mogli i ovako okarakterizirati: životna igra do samozaborava namijenjena svima. I kao svaka igra i ova
mami gledatelja kako bi se i sam uklopio, postavši
njenim akterom. Komadom Madách komentari Ljubiša
Ristić je pokazao kako je u stanju stvoriti svezu
kazališta i njegove sredine. Stoga ovaj kazališni pothvat, kao prvi u nizu, s radošću možemo pozdraviti, jer
je njegova najvažnija vrijednost upravo originalnost i
osebujnost, a ta se svojstva ne daju umnožavati. U zagrljaju razigranog vodoskoka uobličava se vizija jednog neosporno genijalnog redatelja koji smije i umije
sanjati, u sadašnjosti ponovno doživljavajući minulo,
dok misli budućnost, nastavljajući dijalog s dramom
velikog pisca koji je svojim djelom Čovjekova tragedija
prošao prostor prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Drukčije rečeno: Ristićeva manifestacija vodi dijalog s
Madáchevom dramom, prema tome, ona nije njena
prosta interpretacija. Ondje je i izvorište velike redateljeve slobode u ovom dramskom ostvaraju, koji
se može rabiti i zlorabiti. Da ju je koristio svjedoče
bolji dijelovi njegova kolaža, ali ju je povremeno i zlorabio, i to svaki put kada bi zanemario i zapostavio
glumce i njihov nenadomjestiv nalog da im se povjeri
istinska uloga – što je postala najvećom pogrješkom
ove produkcije. U postavci ove iznimno dinamične
scene Ristić je pokrenuo oko dvije stotine sudionika,
a oni se bjelodano je to svakome, ne nalaze baš uvijek
pod kontrolom. Ovo međutim ne umanjuje razinu
predstave u onoj mjeri, koliko na nju nepovoljno djeluje okolnost što su glavni njeni akteri ostali bez scenski prepoznatljive zadaće. Tako primjerice, ni Gabriella Jonás dok uobličava lik Eve, niti pak Sándor
Medve kada nastoji ostvariti lik Adama, ne uspijevaju
osigurati uvjerljivost karaktera svojih uloga, budući da
su prinuđeni utopiti se u kavalkadu produkcije.
Prevlađujući duh stvarnoga života baca sjenu na
glumce, izjednačavajući ih s televizijskim ekranom na
kojem se prikazuju porno-filmovi, ili pak s nogometnim timom koji frenetično slavi pobjedu. U ovom komadu, dakle, kvalitetu scenske igre ne određuju
glumačka ostvarenja, nego šarolikost i sjaj kamenčića
od kojih je sastavljena velika cjelina prikazanoga mozaika. Niz od dvadeset i četiri slike, trećega čina, u
dvorištima, hodnicima i salama Gradske kuće, odvija
Iz predstave Saigon
119
Klasje naših ravni
Milovan Miković, Navodi o kazalištu od 1747. godine
111.-120.
se kao da je i gledatelj u većini ovih prizora sudionik
same radnje, baš onako kako se već u prvom dijelu
uspostavlja odnos između glumaca i gledatelja; kada
jedan od aktera energičnim glasom usmjerava tu
kazališnu masu što se lagano valja u željenom smjeru.
Ove slike kojima se interpretira Madáchevo djelo,
daju likovi uzeti iz miljea subotičke svakodnevice, oni
su istinski heroji komada, a tomu u prilog Ristić prilaže
brojne letke s propratnim tekstom kao dijelovima ostvaraja kolosalnog razmjera. Ovo postignuće je do u
pojedinost na čisto s naizgled beznačajnim
međuovisnostima svakog događaja iz vremenskih
razdoblja prikazanih u Madáchevu djelu, dok se do
tančina prikazuje u kakvim su uzajamnim odnosima
bile pojedine ličnosti kroz povijesna razdoblja; što se
očituje u poigravanju s informacijama o piscima i
glumcima. Autori predstave, pokazali su, također i
upućenost u brojne etnografske pojedinosti utkavši u
scensku igru, svadbene običaje, pjesme i plesove. Sve
su to, u cjelini gledano, sastavnice vojvođanskog
života, kojega čini šaroliki svijet Mađara, Srba, Hrvata.
Upravo stoga na više jezika odjekuju Madáchu
«vraćene» Ristićeve riječi: «Rekoh ti, čovječe, bori se i
vjerujući – vjeruj!» to je ona točka u kojoj već svi sa
svima uzajamno razmjenjuju uloge: Ristić s
Madáchem, a njegovi junaci s ljudima iz svakodnevice. Inače, redatelj u svoju predstavu uvodi i samoga
pisca, Imrea Madácha, a u konačnom saldu evociranja povijesti za zajednički stol sjedaju: Marx, Bakunjin,
Kossuth, Gergely, Táncsics, Széchenyi, Vörösmarti,
Viktor Hugo, Daniel Cohn-Bendit, Garibaldi, Giusepe
Verdi, Lujza Blaha, Lucifer … za ovu viziju Ristić i nije
mogao naći bolji komad od drame Imrea Madácha
Čovjekova tragedija (1860.), djelo svjetskog ranga, u
biti budno sanjani san osamljena čovjeka. Uistinu,
Madáchevo remekdjelo renomiranom beogradskom
redatelju pružilo je pogodnu priliku za formulacije
vlastite ars poetice. Jer, dok se Madáchev Adam uvijek u novom obliku pojavljuje u većini (čak petnaestak
scena), dotle Ristićevi Adami (!), izlaze na Trg slobode,
svraćaju među secesionističke zidove Gradske kuće i
Sinagoge da bi ondje nastavili svoj vatreni dijalog s
poviješću, sadašnjicom i budućnošću. Madácheve
misli gotovo je mogao formulirati i sam Ristić: «Osnovna misao cijeloga moga djela želi biti u tome da u
onom trenu kada se čovjek odvoji od Boga i kada
započne djelovati oslanjajući se na vlastitu snagu, to
čini uzastopce, do kraja kroz najveće i najsvetije ideje
čovječanstva». U svom ogromnom «komentaru» ostvarenom tehnikom kolaža Ristić, međutim, ponekada
pretjeruje – on više govori o samom djelu no što to
iziskuje sama drama. Dramu, potom, ukršta sa operetom Kraljica čardaša, stvarajući tako poseban medij,
atmosferu u koju se njegova produkcija uklapa. Svojim simbolima, raspravlja o onoj temi koja mu se sviđa
i koja mu odgovara. Mogli bismo reći: samovoljno. Ali
i tako: opravdano. Usprkos tomu, uspio je ostvariti
sklad između priče koju je sam kreirao i djela
Madácheva. Po Ristićevim asocijacijama sazdanom
četverosatnom spektakularnom programu glumci su
često mijenjali svoje uloge, stoga im je ova ili ona rola
pružala priliku jedino za to da bez potpunijeg, cjelovitijeg razvijanja vlastite umjetničke ličnosti uobliče lik
koji je od njih zahtijevan i koji ni u kom slučaju ne
može biti glavni junak komentara. Pa, ipak, scene s
Miklósom Koricom (Lucifer), Gabriellom Jonás (Eva),
Sándorom Medveom (Adam) i mnogim glumcima iz
dvije drame subotičkog kazališta, najčešće su bile ostvarene na visokoj, ali uvijek prihvatljivoj razini, tvoreći
skladnu cjelinu viđene manifestacije. U komadu dominantnu ulogu dobiva ironijska, podrugljiva, ali iz
čistog folklora crpljena glazba dvojice skladatelja
Gábora Lengyela i Mátyása Murenyija, koja stvara
potrebno raspoloženje za igru koja je mjestimice parodija. Madáchev tekst su upotpunili i usuvremenili
svojim dopisivanjima: Otto Tolnai, János Siveri, Béla
Csorba i Borka Pavićević. Veliki posao dramaturga
obavili su Dragan Klaić i László Vegel, sjajno se
snalazeći na prostorima sličnosti umjetničkih svjetova
Imrea Madácha i Ljubiše Ristića. Scenografija Istvána
Hupka, Bianke Adžić-Ursulov i Ljubiše Ristića, u svakom je «činu» bila podređena apstrakciji. Kostimi Bianke Adžić-Ursulov i Ane Atanacković svojom
atraktivnošću usmjeravaju oko na igru; to su rekviziti
theatrum mundija, koji Ristić nastoji ostvariti. Koreografija Nade Kokotović u svakom dijelu ove produkcije, ali najviše u masovkama, na slobodnom prostoru,
dakle, na glavnom gradskom trgu, sastavni su dijelovi
ovog velikog happeninga koji prvenstveno djeluje na
čula, čijim posredstvom želi dospjeti do svijesti. Publika Ristićevog eklektičnog teatra, odnosno gledatelj
djela Madách komentari, luta kroz veliki muzej
prošlosti i sadašnjosti. Van svake sumnje na nju djeluju pop-artovske scene, premda u danom trenu on
sam ne zna kako da reagira na njih. Potrebno je da
prođe dosta vremena dok ne shvati da ga one ipak
neće onespokojiti i da ga nitko ne provocira. A tada se
dobrovoljno i sam uključuje u igru, postaje njezin sudionik .
5
5 M. Csordás, Zbunjujuća manifestacija, 6, 1985., Rukovet, 592.-595.
120
Klasje naših ravni

SKLADU SA PRIRODOM

KUĆA NA OSAMI - Sarajevo

Z. Jembrih, Putopisi, 2011.

Mali Ton-bon II - Ambidekster klub

Zahtjev za stambeno zbrinjavanje na području

Opći uvjeti - Hrvatsko dizajnersko društvo

Dobro nam došli! - Villa ELENA

cijeli dokument možete pročitati na ovom linku

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Čovjek kao biće definirano životnim prostorom

Prezimena i kućni nadimci u Šušnjevici, Novoj Vasi i Jesenoviku

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST