KLASJE naših ravni 1-2, 2012.
Panorama Berega
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 1-2, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Antun Bašić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Skupština općine Subotica, Pokrajinsko
tajništvo za obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVII., broj 1. – 2., 2012.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom (klasje@tippnet.rs), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
U POVODU STOTE OBLJETNICE ROĐENJA ANTE JAKŠIĆA
3-42
42
43
44-54
55-61
ANTE JAKŠIĆ, Izbor iz sonetnog opusa, priredio MILOVAN MIKOVIĆ – Mla-
dosti, zbogom (sonetni vijenac) * Pred tobom šutim, Gospodine (sonetni vijenac) *
Večernje molitve (sonetni vijenac) * Zvijezde * Što da ti pišem * Ponekad mislim *
Poziv * Proljeće * Tko ide k visu * Ruke * Ako si čovjek * Koliko ima * Puteva mnogo
na svijetu ima * Noćas * Most * Smrt * Kod kuće * Francesco Petrarca * Najzad se
vraćam * Ne pružam ruke * Večer * Nekad mi se javiš * Pod ovim suncem * Vodoskok * Krila * Tko živi * Čempresi * U kasnu jesen * Kod kuće * Kad noć preko klasja
plašt zvjezdani metne * Sanja * Koliko ima * Što da ti pišem * Večeras mislim na
nedužno dijete 2 * Jeseni * Jesen u parku * U krčmi * Neposlano pismo * Kome genij
stavi pečat u vrh čela * Slutnja * Zvonici * Gdje su sada * Povratak * Bez tebe, Bože
* Okreni lice, Gospode * Usliši glas moj * Prenesi zvijezde * Velik je Gospod * Stara
zvona * Gospode, tko zna * Kako da prijeđem * Bože, koji čuješ * O, Bože, evo naginje se večer * Na onoj strani * Večeras mislim na nedužno dijete 1 * Večernji soneti
(1-6) * Ponoćni soneti (1-6) * U vijeku tjeskobe (1-4) * Blago onom * U brazde srca
bacaš sjeme * O, Bože mira, utjehe i nade * U sjeni križa * Tko bez tebe zida * Ruka,
koja zvijezde i pali i gasi * Kao svjetionik u noći 1-2) * Večernja molitva * Badnjak *
Majka utjehe * Mater Dolens * Tvoje riječi * Bez tebe, Bože, čovjek je tek sjena (1-2) *
Isus i tvoja sjena (1-2) * Kako da prijeđem * Blago onom * Bdim * Putnikova molitva *
Molitva prije počinka * Povratak * 12 soneta * Kule na pijesku * Mama * Desi se tako
* Susret * Pruži mi ruku * U krčmi * Jesen u parku * Ne želim više * Sad već vidim *
Na stolu knjiga * Šutnja * Okreni lice Gospodine.
M.M., Uz Izbor iz sonetnog opusa
ANTE JAKŠIĆ (Bereg, Bački Brijeg, 1912.– Zagreb,1987.)
ANTE JAKŠIĆ, Preghiera, prev. na tal. LUIGI SALVINI
ANTE JAKŠIĆ, Bibliografija
MILOVAN MIKOVIĆ, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti u sonetima
Ante Jakšića
JEZIKOSLOVLJE
62-72
MARINA BALAŽEV, Opis bereškoga govora
73-77
78-85
TOMISLAV KETIG, Damin gambit, VI.
PETKO VOJNIĆ PURČAR, Dva grada
86-87
88-90
MATIJA MOLCER, Panopticum musicum
SVETLANA BAN, Bedeker za carstvo snova III.
91-96
MILOVAN MIKOVIĆ, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas, Pjesništvo Lajče
97-100
101-105
106-110
NEVENKA NEKIĆ, Semantika riječi zemlja u Skitnjama Matka Peića
ĐURO VIDMAROVIĆ, O prešućenom hrvatstvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ, Memento mori na slikama Matije Molcera
111-115
116-119
ROMAN
POEZIJA
STAJALIŠTE
Perušića
BAŠTIINA
STEVAN MAČKOVIĆ, Svjedočanstvo o odnosu Policije prema hrvatskim prvacima u Subotici uoči parlamentarnih izbora 1925.
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i društveni
list 1943.–1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
Mladosti, zbogom
ANTE JAKŠIĆ
1.
Mladost je ptica na jutarnjoj grani,
na let je zove sunce, zovu puti.
Gle, svud mostovi stoje podignuti
od snova modri, nadom izatkani.
Kad jutro prvi cvijet u vrtu gane
i raskošna se pjesma poljem sklada,
vrijeme je da se i ljubi i nada
i prvi zanos u srce da pane.
I ruka sama nesvjesno se diže
da bere zvijezde iznad toplih njiva,
da nebo bude vedrije i bliže,
da srce lakše nova gnijezda sniva.
Ne, mladost ne zna što je zimi bilo,
lako joj nade dižu k suncu krilo.
2.
Lako joj nade dižu k suncu krilo,
i ruka želi plodove da bere
sa grane, koja blag zaborav stere
na sve, što jednom već je na njoj bilo,
I ja sam nekad sa te iste grane
kušao prve plodove kad mame
zrelinom svojom. Padao je na me
i njezin cvijet jedne zore rane.
I mislio sam da ću svakom moći
na dlanu srce u plamenu dati,
da bolje ptica što svrati u noći,
a dan kad svane, više se ne vrati.
Al da li vrijedi pružat ruku grani,
Ako već minu sati obasjani?
3.
Ako već minu sati obasjani,
ne tuži, što si rijetko sretan bio.
Tko jednom nije ljubio ni snio,
taj ne zna što mu nose kasni dani.
Od uspomena čovjek nekad živi
i zaboravlja da pod krilom tame
staze se gube u nepovrat same,
pa opet sanja i opet se divi.
Ja znam da prošlost nije nosit lako
kad iz nje suzne gledaju te oči,
al koji nije slab i skrušen plako,
taj ne zna kako k zvijezdama se kroči.
Ne shvaća, kada polomi se krilo,
da li još vrijedi zvati, što je bilo.
4.
Da li još vrijedi zvati, što je bilo,
tek kasna mogu prosuditi ljeta,
jer grana, kada u proljeće cvjeta,
ne zna što nosi jeseni u krilo.
A koliko se začelo u meni
zanosa, snova, da donesu ploda!
Mnoge je mutna odnijela voda,
mnogi su pali davno, još zeleni.
Od ovih, što je sačuvala pusta
slučajnost, da mi valjda tugu blaži,
često su suha ili gorka usta.
Dok mladosti pticu nedohvatnu traži
i na oblaku kule sreće sniva,
od njenog oka zanos stvarnost skriva.
5.
Od njenog oka zanos stvarnost skriva
da iznad mutnog vira s pjesmom kroči.
Mladosti često slijepe su oči,
Ko što je bilo i kao što biva.
I ja sam nekad zatvarao oči
pod oblacima kad se strava budi,
da ne bih znao za podlost ljudi,
za otrov, koji s ruku im se toči.
3
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Rodna kuća Ante Jakšića u Beregu
4
4
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Naslovnice objavljenih djela Ante Jakšića
5-13
5
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Al zalud sreću kušao sam bolju,
prokletstvo leži na ljudskome tragu,
janjci su zato, da ih vuci kolju,
pravda i zločin njišu istu vagu.
I shvatiš, dok se umor sliva na te:
sa visa zvijezde i kaljužu zlate.
6.
Sa visa zvijezde i kaljužu zlate,
iz nje nas doziva sa visina vodi.
Ljepota mnoga iz bola se rodi,
zemlja i nebo stvoreni su za te.
I blago onom, koga ljubav nosi
pa bilo možda i varljivoj sreći,
i teško onom, koji biva veći
kad lažna ljubav nade mu pokosi.
Al koji nije njene moći znao
u ranu proljet il kad stigne žetva,
tom život nije raj il ponor dao
i ne zna što je blagoslov i kletva.
No zalud nada u patnju se sliva,
tragom će njenim poći, koji sniva.
7.
Tragom će njenim poći, koji sniva
vrtove cvjetne, obale i luke,
gdje samilosne čekaju nas ruke
i vedro nebo utjehom cjeliva.
Tko jednom kuša s vječne grane voće,
zaboraviti neće plod ni granu.
Kom život uzme mladost obasjanu,
sačuvat će je spomen za samoće.
Pa kad mu usne umorne zašute
i pognut stane sam u drvoredu,
lišće će slijetat na negdanje pute,
na blijedo lice i na kosu sijedu.
O, sklopi ruke u te svete sate
I moli da se san i ljubav vrate.
8.
I moli da se san i ljubav vrate,
jer kako li ćeš živjeti bez snova,
bez zvijezda iznad noćnih jablanova,
bez ptica, koje nad rijekom se zlate?
3-42
Ja znam da zalud pružati je ruke
za suncem kada sa visina slazi,
al’ trag za njime još se sja po stazi,
na kojoj sreće slušali smo zvuke.
I kad bi možda samo jedan dio
od svega, što smo čekali i htjeli
u dušu pao i tu stalno bio,
ne bismo možda plakali i kleli.
Al’ što nam nakon sna i sunca osta
za zrela ljeta istina je dosta.
9.
Za zrela ljeta istina je dosta
gorčine dala da se oči mute,
pa sad nam često koraci već slute
da teži hod je do zvjezdanog mosta.
I kao ptica iza prošlog jata
s tugom u prošle spuštamo se sate,
da vjetri lišćem stope nam pozlate
kad magle siđu i sumrak se hvata.
I utjeha će ostat samo slijepa
da svako doba ima svoje čari
i bol negdanja da postaje lijepa
i da se iz nje put k visini zari.
Jer bol je dosta, kad se groblja slute,
bacila svjetla na nade i pute.
10.
Bacila svjetla na nade i pute,
na koje noga vratiti se neće,
kao ni lišće na suho drveće
kad jednom padne s grane otkinute.
U sreći svako mislio je na se,
u tuzi rijetko imali smo brata,
kad čovjek tone, za slamku se hvata
da zadnji snovi i nade se spase.
Al’ kome već su oduzete ruke
na pola puta, kako li će moći
odagnat ptice crne i zloguke
kad salete ga u kasnoj samoći.
O, da l’ će naći toplih riječi dosta
O svemu, što još netaknuto osta?
6
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
11.
O svemu, što još netaknuto osta,
ne želi da ti zbori riječi tuđe.
Kad mir u tebe k’o blagoslov uđe,
dočekaj večer kao dragog gosta.
I budi sam sa sobom u te sate
da vidiš izvor i luku svih stvari,
da svjetlo, koje drugi život zari,
ljepotu svoju razastre i na te.
I sve, što zemlja jednom ti je dala,
zemlji ćeš opet vratit jednog dana
bez želja da se vratiš cestom zala
po kojoj idu djeca rasplakana.
O sreći, koja slivat će se u te,
ganute usne bolje neka šute.
12.
Ganute usne bolje neka šute,
jer samo ti ćeš tada opet znati
za novi zanos, što će krila dati
za staze k visu letom netaknute.
Pa premda grana pred zimu ne lista
i sočnim neće otežat se plodom,
ti znat ćeš da će pod tim istim svodom
proljeće tvojoj djeci da zablista.
I usjev, što je s tvoga dlana pao
u brazde drage i rođene grude,
a tebi nije ubrati se dao,
djeci će izvor života da bude.
I plod će ovaj istinu ti reći
o prošloj boli i o kratkoj sreći.
13.
O prošloj boli i o kratkoj sreći
probudit spomen s proljeća će laste
od kojih mnoge, dok ganuće raste,
vratit se neće ni u gnijezdo leći.
I ti ćeš vidjet da pod ovim svodom
ljepota mnoga još srca se prima,
iako na te već silazi zima
i s pahuljama treperi nad vodom.
3-42
I kao težak, što plodove bira
kad žetva prođe, da odmora nađe,
i ti ćeš tako željan biti mira
i čekat da dan ti za goru zađe.
I tad ćeš znati da o pravoj sreći
mnogo se može tek u sumrak reći.
14.
Mnogo se može tek u sumrak reći
što život pruža iz zemljinih grudi
i kakve snove proljeće probudi,
a s kakvim plodom u grob treba leći.
Na kraju puta sve jasnije biva
cijena svega, što si gladan brao,
i blaga, koje s ljubavlju si dao,
a koje često od svijeta se skriva.
I shvaćaš zašto iz bola se rodi
krilo, što nebo zvijezdama pozlati,
i kamo ruka nevidljiva vodi
kad zemlji zemno treba da se vrati.
Starost je plod, što kasni skinu dani,
Mladost je ptica na jutarnjoj grani.
MAGISTRALE
15.
Mladost je ptica na jutarnjoj grani,
lako joj nade dižu k suncu krilo.
Ako već minu sati obasjani,
da li još vrijedi zvati, što je bilo?
Od njenog oka zanos stvarnost skriva,
sa visa zvijezde i kaljužu zlate,
tragom će njenim poći, koji sniva
i moli da se san i ljubav vrate.
Za zrela ljeta istina je dosta
bacila svijetla na nade i pute,
o svemu, što još netaknuto osta,
ganute usne bolje neka šute.
O prošloj boli i o kratkoj sreći
Mnogo se može tek u sumrak reći1.
1 Sonetni vijenac naslovljen s «Mladosti, zbogom»,
započet u Subotici a dovršen u Zagrebu 22. VIII.
1956. prvi put je objelodanjen u zbirci «Pred vratima
tišine», Zagreb, 1963, 7.-21.
7
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Naslovnice objavljenih djela Ante Jakšića
5-13
8
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Naslovnice objavljenih djela Ante Jakšića
5-13
9
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
PRED TOBOM ŠUTIM, GOSPODINE
1.
Pred Tobom šutim pognut u tišini
i ne znam riječi dostojne i prave
da kriknem glasom svakidanje jave:
S leđa mi teret, s duše lance skini!
Od Tebe bježim, jer me slabost tjera,
a bijeg je samo put što Tebe traži.
I umoran sam već od mnogih laži
iz kojih može spasti još vjera.
Kad mislim da si ponor, koji plaši,
i zastor, koji neizvjesnost diže,
osjetim da si tek tada mi bliže,
da Tvoje piće u mojoj je čaši.
I spoznam, smiren u svijetloj luci,
radost je moja sad u Tvojoj ruci.
2.
Radost je moja sad u Tvojoj ruci
iz koje mnogi darovi slijede.
Što za me ljudske riječi vrijede
kad viču: Ubij! Ili se povuci?
Ja k Tebi oči podižem i molim
glasom što samo Tvoje uho primi,
da budeš blag, milostiv mojoj zimi,
da sunce gledam i starost prebolim.
Jer tako mnogo još ljepote ima,
koju mi samo tišina otkriva,
jer tako rado otkrio si svima
da cvijet cvjeta i da čovjek sniva.
U ovoj kasnoj i sumračnoj luci
evo i s mog života mrenu svuci!
3.
Evo i s mog života mrenu svuci
kao što skidaš tamu slijepog oka,
da vidim staze i polja široka
na koja vode Tvoji slavoluci.
Na Tvojoj strani svako zrno rodi
i kapi kiše blagoslov su pravi.
Iz davnih boli nježan cvijet se javi
i olakšanje k zvijezdama me vodi.
3-42
Sve diše ritmom pročišćenog sklada,
i svatko sretnog djetinjstva se sjeti,
i znam u svemu da istina vlada
i kamo ptica ozarena leti.
Sa života mi tamnu mrenu skini
da odazvati mogu se visini.
4.
Da odazvati mogu se visini
i pokidati krhkog tijela spone
pa prepustiti misli neka rone
u svemir Tvome sjaju i tišini.
I kao klas što na Tvom svjetlu živi,
tim svjetlom blago prodahni i mene,
jer lišen svjetla klas polako vene,
a klas je rođen da se Tebi divi.
Sloboda za let razmahuje krila,
i ptica sama u krleci vene,
i duši što je u tamnici bila
sloboda krila za visine prene.
Dok pred njom vidik u beskrajnost puca,
Ti daješ svakom tko iskreno kuca.
5.
Ti daješ svakom tko iskreno kuca
mir noći, jutra mirisna i svježa,
na grani blista paukova mreža,
na listu kaplja do kaplje svjetluca.
U meni rado radost se rastvara
i u njoj briga sa srca se svlači,
i znam što grozd na mladoj lozi znači,
o čemu mrav se s mravom razgovara.
Svu radost samo Tebi mogu reći,
u Tvoje ruke položiti nadu,
jer Ti me vraćaš izgubljenom skladu,
uza Te i ja postao sam veći.
Pred Tobom zalud svoj bih nemir krio,
O svemu znaš i ponajmanji dio.
6.
O svemu znaš i ponajmanji dio,
u svemu Ti si i sve je u Tebi.
Pred Tvojim okom nitko skrio ne bi
što danju snuje, što je noću snio.
10
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
U Tebi mirno počivaju preci,
Ti držiš sve što i sad ovdje žive,
i poznaješ sve pravedne i krive
i koji stižu u vremena rijeci.
U kaplji sunca na obrazu ljeta
Ti zračiš smislom uzleta i pada
na dječjem licu i Tvoj osmijeh cvjeta,
u svemu Ti si gdje uzročnost vlada.
U svoju tajnu sve si skupio i skrio,
Bez Tebe i ja izgubljen bih bio.
7.
Bez tebe i ja bih izgubljen bio,
bez prošlosti, bez svrhe svog života.
Zamka bi bila i svaka ljepota,
u očaj bi se svaki polet slio.
Ja znam što život može da uskrati
i mijenjajući da spaljuje i čisti.
U srži ja sam ostajao isti,
a srž ta k Tebi napokon se vrati.
Uza te svijetli trenuci se broje,
Ti daješ što mi nitko neće dati.
Uza te najzad i srce mi shvati
Da ništa nemam. Ipak sve je moje.
I dok mi ruka na Tvom pragu kuca,
od sna Tvog dio u meni svjetluca.
8.
Od sna Tvog dio u meni svjetluca,
taj produžetak i kap Tvoga bića
u kojem su sve tajne, otkrića,
pred kojim smrtnik čudi se i muca.
U jednoj kaplji cijeli svemir šuti,
iz jedne kaplje svemir progovara,
u njoj se gasi i u njoj se stvara
sok, koji misli, nada se i sluti.
Bez sna tog ja bih bio slamka suha,
zaboravljen i bačen pokraj zida,
sva zvona bi mi bila zla i gluha,
i slijep bih bio i kod budnog vida.
I kad sam mutan, pun strave i vriska,
moj pogled zemlja tužnom sumnjom stiska.
3-42
9.
Moj pogled zemlja tužnom sumnjom stiska
i vedre misli prelama i mrači,
i dani moji crni su kotači,
a noći pune prigušenog vriska.
Samoćom svojom uokviren,
a stranac sebi, stranac sam i drugom,
ja orem mišlju kao orač plugom,
nad plodom nisam spokojan i smiren.
I jedna sumnja drugu sumnju mori,
i sumnje samo aveti su nove.
Ako Te nema, zašto sunce gori
i tko me često u visine zove,
i zašto potok srebrno žubori?
Što taknem, tužno u samoći zbori.
10.
Što taknem, tužno u samoći zbori
i tuga korijen moga bića njiše.
Po čelu briga nove bore piše,
Na kasnom suncu stari jablan gori.
I sve se krije, povlači i strepi,
i ograđuje šutnjom i tišinom,
oblaci plove sumračnom visinom
kao da lete orlovi slijepi.
I u tom času crnog iskušenja
kad mozak pati u dubini mraka,
ja spoznam kako Tvoj me doziv mijenja,
da na me slazi Tvoja svjetlost jaka,
i vidim, dok se očaj s nadom bori,
u Tvojoj ruci za me oganj gori.
11.
U Tvojoj ruci za me oganj gori
i zlatnim plaštem pleća mi ogrne,
i ne znam više za aveti crne,
okrećem lice unutarnjoj zori.
Sve stvari rado moje riječi prime,
mlado lišće trepti na drveću,
i na me sjenke bijelih krila slijeću
ko pahuljice s trepavica zime.
11
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Naslovnice objavljenih djela Ante Jakšića
5-13
12
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Naslovnice objavljenih djela Ante Jakšića
5-13
Unutrašnjost crkve u Beregu
13
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
I vrata šutnje razmiču se širom,
Tvoja se ruka milostivo diže
i blagosiva ljubavlju i mirom,
i sve je sjajno, ganuto i bliže.
I nema više maglenoga stiska.
Ti vodiš korak iz tame i vriska.
12.
Ti vodiš korak iz tame i vriska
na osunčanu stazu kada čeka
putnika, koji stiže iz daleka,
da odmor nađe bez straha i stiska.
Koliko ima u Tebi ljepote
i milosrđa, koje nema mjere
za one koji često iznevjere,
a ipak žive od Tvoje dobrote.
I kad si dobar mravu, koji vuče
svoj teret često i od sebe veći,
i kad Ti zvijer može brige reći
i onaj, koga život stalno tuče,
daj mi da budem skroman u tišini
i kad me tuga mori u nizini.
13.
I kad me tuga mori u nizini
i uspomene oko glave kruže
i stežu kao oko vrata uže,
ja oči dižem k Tebi u visini.
U Tvojoj ruci noći su i dani,
Ti znaš gdje izvor svaku žeđ utaži
i zašto zemne isprazne su draži
i gdje su puti snima obasjani.
3-42
Iz svakog oka neka radost zrači,
u svakoj riječi nek je ljubav prava,
i svaki putnik neka mirno spava,
i svaki susret nek dobrotu znači.
Jer dan za danom tako brzo teče
i sve je kao zagonetka neka.
Ne okrenem se, preda mnom je veče
i odlazak pred vratima već čeka.
I dok mi sve se kao san tek čini,
pred Tobom šutim pognut u tišini.
MAGISTRALE
15.
Pred Tobom šutim pognut u tišini,
radost je moja sad u Tvojoj ruci.
Evo i s mog života mrenu svuci
da odazvati mogu se visini.
Ti daješ svakom tko iskreno kuca,
o svemu znaš i ponajmanji dio.
Bez Tebe i ja bih izgubljen bio,
od sna Tvog dio u meni svjetluca.
Moj pogled zemlja tužnom sumnjom stiska,
što taknem, tužno u samoći zbori.
U Tvojoj ruci za me oganj gori,
Ti vodiš korak iz tame i vriska.
I kad me tuga mori u nizini,
moj nemir smiri u svojoj blizini2.
Oran, Algerie, veljača 1985.
Iz Tvoje ruke neka u me kane
kap svjetla da se u cvijet razlista,
da njegov miris ovije mi rane
i duša bude uzdignuta, čista.
Sa uspomena bolnu mrenu skini,
Moj nemir smiri u svojoj blizini.
14.
Moj nemir smiri u svojoj blizini
da vidim dječja nasmijana lica,
da čujem lepet krila zlatnih ptica
i gledam zrelo klasje u vedrini.
2 Marulić, Zagreb, studeni-prosinac, br. 6, 1985, 697.-704.
«Prema drugoj obali», Đakovački Selci, 1987., 69.-76.
14
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
VEČERNJE MOLITVE
1.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela,
nigdje mu nema početka i nigdje mu nema svršetka.
U isto vrijeme je za svakoga smrtnika zagonetka
i otkrovenje i izvor svakoga duhovnog vrela.
Kako mu smijem prići ovijen nestalnošću tijela
na kojemu već od početka pečat nestanka počiva,
i kako da mu kažem da bi me njegova voda živa
okrijepila i povratila, povratila mi krila bijela!
Kako da ga smjerno zamolim da bdije nad
mojom glavom
kad je aveti mraka muče i sumnjama salijeću,
i da mi raskrije zastor na svodu beskrajnom i
plavom
3-42
Znam da je On utjeha kad nigdje za me utjehe nije
i da djetinjstvo moje i roditelji u njemu žive,
i da već ovdje nagrađuje dobre i kažnjava krive,
da se sa svakim plodom javlja, na dječjem obrazu smije.
Znam da nikada ne zaboravlja i svoja obećanja
i da i najmanji cvijet u raskošnu ljepotu obuče,
da o njemu i dozrio klas pod vedrim nebom sanja
i da i grlica na grani u njegovu slavu guče.
Za svu njegovu ljubav i za sva neizbrojiva djela
evo zahvaljujem se sklopljenih ruku i pognuta čela.
4.
Evo zahvaljujem se sklopljenih ruku i pognuta čela
za utjehu, koju je rado u teškim noćima dao,
i što je i na moj put smirene sunčane zrake slao,
i što je i u košnicu moju dolijetala pčela.
i u duši, kao voštanicu, upali duhovnu svijeću, Molim ga da zaboravi slabost moju, koja se krije
i da me bjelinom odjene i za nove uzlete spasi? pred ljudima i nezahvalne njegove darove skriva,
Evo večer se naginje i dan se u sjenama gasi. i što u iskušenju klonem kasnije ili prije,
i što ga samo u bolima ranjeno srce doziva.
2.
Evo večer se naginje i dan se u sjenama gasi, On je dobar i zna koliko se opteretiti mogu
dovršene su jedne i otvaraju se nove brige.
i kada je i gdje potrebno da mi teret s leđa skine,
Dani su moji otrgnuti listovi iz njegove knjige i kada se ne nadam, na blagoslov spušta ruku strogu,
i što je izbrisano, uspomena još kuša da spasi.
za kruh moj svagdanji i za postelju odmora se brine.
Dao mi je dane da se obistine njegove riječi I zbog sveta što mi je njegova dobrota dala
da bez njega ni vlas kose ne može da padne, radost je moja velika i odana je moja hvala.
i da samo On daje pravdu za ponižene i jadne,
i da i ova večer da mu se zahvali, pred njim kleči. 5.
Radost je moja velika i odana je moja hvala.
Jedne je odveo iz života i sklopio im oči,
On je radost moja i u njoj za me sve raste i cvjeta.
druge je doveo kao nasljednike na svoja polja, U njoj su svi darovi jeseni, i proljeća i ljeta,
odredio je da pravednik da pravednošću kroči i sve što vidim i dodirnem njegova je milost dala.
i da se u svemu izvršuje njegove pravde volja.
I vidim, dok se večer naginje i dan u sjenama gasi,
Čemu sam se nadao, jedino On može da spasi.
3.
Čemu sam se nadao, jedino On može da spasi
i da mi opet vjeru i pouzdanje u život vrati,
jer njegova je noć i njegovi su svi sunčani sati,
i samo On može povratiti svjetlo, koje sam ugasi.
Prijatelje moje pozvao je i prostranstva im je dao
da plugovi brazde za mir i duhovne usjeve oru,
i sada očekuju plodove i otkrivaju zoru,
koju je za odabrane uzvanike i namjernike obasjao.
Na njegovoj strani mnogi moji poznanici žive,
ima ih već više tamo nego što ih ovdje ima,
i svemu, što im je ovdje bila tajna, tamo se dive
i svaki svoj mir i svoje olakšanje ima.
Njegovo se prostranstvo u nedogledne daljine stere,
njegovoj dobroti nema ni granica, a niti mjere.
15
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Nadgrobni spomenik Ante Jakšića, Panorama Berega
16
16
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
6.
Njegovoj dobroti nema ni granica, a niti mjere,
ne prepušta me u ruke neprijateljima mojim.
U njegovoj sjeni neustrašivo i spokojan stojim
i kao list na jutarnjem suncu misli mi trepere.
Slušam cvrkutanje ptica i gledam gdje se oblaci njišu,
probuđene vode šume i zreli klasovi se mole.
Ovi kasni dani starosti moje više me ne bole,
iznad vrhova smreka lastavice već krugove pišu.
Sve je dobrota njegova zaodjenula mirnim žarom,
i u svemu je njegova radost i svečana tišina.
Pred večernjim zalaskom sunca stojim kao pred
oltarom,
a na zvjezdane staze poziva me njegova visina.
Kad On prolazi, koraci nemaju prepreke ni mjere.
Evo i plašt njegov se preko neba i zemalja stere.
7.
Evo i plašt njegov se preko neba i zemalja stere
i sve je obuhvatio i nadahnuo svojim bićem.
K njemu se podižu vlati trave kao za rosnim pićem,
i za njim se okreće jablan pun pouzdanja i vjere.
On se i u parku sa staricom na klupi razgovara,
samo se njemu može potužiti i iskreno reći
da su joj sve umorniji dani pored studene peći
i da se još veseli suncu kad sjenkom zidove šara.
On i na kolodvoru čeka da putnika isprati kada
domu svom se najzad vraća s dušom izgubljenog sina.
On s pastirima čuva na proplancima bijela stada,
Žednome kao utjehu daje sa svoga grozda vina.
Njemu pripada svakoga bića i svake stvari hvala.
Malenima je zaštita, koju je njegova dobrota dala.
8.
Malenima je zaštita, koju je njegova dobrota dala,
i tko će svladati bedeme, kojima čvrstinu gradi?
On zameće život usjevima, mlada drveta sadi,
i čuva vinograde, izvore i čovjeka od zala.
Njemu se i pčela svojim krilima i zujanjem moli,
i šume mu se zahvaljuju i rijeke k njemu teku,
a kad On dotakne granu, kamen ili biljku neku,
samo dotaknutome je jasno koliko ga još voli.
3-42
Svaki život je uzvišena molitva, zahvala smjerna,
večeri i jutra svjedoci su njegove stalne moći.
Desnica mu je jaka, u svakom obećanju vjerna,
i bez njega ništa ne može ni otići, niti doći.
Samo On zna sačuvati što je stvorio, ili strti.
On je stožer svjetova i vlasnik života i smrti.
9.
On je stožer svjetova i vlasnik života i smrti,
sijač je i kosac, mlinovi mu melju danju i noću.
On tužne vrbe naginje nad vodom, zrelost daje voću,
pred njim otvaraju srce koji su na riječima škrti.
Riječi bezbožnika su zrna ludosti, koja gnjiju,
mudrost njegova se otkriva u svakom klasu i znaku,
sinovi sumraka lutaju i nestaju u mraku,
pravednici ga uznose i na pravednosti se griju.
Gdje su oni, koji su poricali sva njegova djela
I dizali se s mržnjom kao zatrovanih misli jeka?
Usta su im već puna zemlje i zemlja usta im čeka,
istrunuli su vijenci, koji su im ovijali čela,
jer On je jedino moćan i donosi smirenje duši,
list svaki podiže i prostranstva navodnjuje i suši.
10.
List svaki podiže i prostranstva navodnjuje i suši,
stoljeća pomiče i smjenjuje pokoljenja i vrijeme.
Pred njim od ushićenja progovore i usne nijeme
i već uvenuo cvijet ponovo se rascvjeta u duši.
Odabire vjesnike. Odabranima blagoslov daje
i za svakoga ima luč da svijetli drugima u tami,
da se vidi tko njegovim putem ide, tko ga se srami
i da se pokaže onima, koji ga u strahu taje.
Milostiv je. Milosrđe njegovo zalutale vraća
i slabe iz slabosti diže i umornom skida breme,
i opominje da smo po njemu i u njemu svi braća,
u svakome je njegove ljubavi i praštanja sjeme.
On drži svjetove. Zapovijedan životu i smrti
i pod njegovim prstima sve se smiruje i vrti.
11.
I pod njegovim prstima sve se smiruje i vrti
i svemu određuje smjer uzdizanja ili pada.
Ohologa obara. Poniznom pomaže da ne strada
i nikoga ne napušta da pod nepravdom teret prti.
17
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Odbačenoga rado prima i u svoje temelje uzida
i s laži zastore svlači i svaki kamen smutnje mrvi,
i tko je pred moćnicima zadnji, pred njim je prvi,
slijepom na oči ruku stavlja i vraća svjetlo vida.
On zna što je bilo, što je sada i što će skoro biti,
pred njegovim je okom sve kao na ispruženom dlanu.
On znade čemu ću se radovati i što možda sniti
i koji je najbolji lijek za svaku bol ili ranu.
Sretan je koji se u njegove ruke preda i skruši.
Takne li dubinu mraka, otvara svoje tajne duši.
12.
Takne li dubinu mraka, otvara svoje tajne duši
i one joj pokazuju gdje su izvori svakoj sreći,
gdje i najmanji plamen postaje zanosniji i veći,
gdje se dolijeva voda života stablu, koje se suši.
On otkriva dubine svemira i neznatnoga bića,
jer nitko nije svjestan kakve svjetove u sebi krije.
Jelena na izvor zove, i košulju svlači sa zmije,
samo ono što je već dao, za čovjeka su otkrića.
Njegova mudrost u svemu niti svakog opstanka veže,
raspliće ih stalno i ponovo nove svjetove stvara,
i ruka njegova popušta i gdje je potrebno steže.
On se i djelima svojim sa svakim bićem razgovara.
U sve je njegova mudrost tajnu i otkrivenje splela.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
13.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela,
tko može reći gdje je početak, gdje se svršetak skriva?
On je gospodar voda, oblaka i žitorodnih njiva,
njegove se neugasive zrake dotiču svakog čela.
I kako bih se onda usudio izgovoriti riječi
da od njih i najmanji njegov dio u meni potamni,
da se posve ugase čežnje i njegovi dozivi plamni
i da se silazak suncu i u moje gnijezdo spriječi?
3-42
14.
Evo prigibam koljeno i molim pognutoga čela
da moje večeri budu molitve na njegovu slavu,
da otključava i zaključava moje starosti bravu
i da njegovim blagoslovom budu blagoslovljena djela.
Večer je i dobro znam da me još malo svanuća čeka
i da mi kao ptice iz naručja dani odlijeću,
da mi već iz daljine vrijeme tiho gasi svijeću
i da u kasnom satu poziva na putovanja daleka.
Sve što sam imao prolazno je i nevrijedno bilo,
i što sam srcem doticao, povlačilo se sve dalje,
samo je u izgaranju smjerno treperilo krilo
kao da na njega nitko zrake vječnost šalje.
I shvatio sam da je duša njega tražila i htjela.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
MAGISTRALE
15.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
Evo večer se naginje i dan se u sjenama gasi.
Čemu sam se radovao, jedino On može da spasi.
Evo zahvaljujem se sklopljenih ruku i pognuta čela.
Radost je moja velika i odana je moja hvala,
njegovoj dobroti nema ni granice, a niti mjere,
evo i plašt njegov se preko neba i zemalja stere,
malenima je zaštita, koju je njegova ruka dala.
On je stožer svjetova i vlasnik života i smrti,
list svaki podiže i prostranstva navodnjuje i suši,
i pod njegovim prstima sve se smiruje ili vrti,
takne li dubinu mraka, otvara svoje tajne duši.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
Evo prigibam koljeno i molim pognutoga čela3.
Oran , Algerie, veljača, 1985.
Molim ga da me u mojoj slabosti od ludosti brani
i da se kao kazaljka samo k njemu srce okreće,
da plodovi za moje usne budu na njegovoj grani,
da u njegovu slavu svojim vrhom šumi drveće,
da u njegovoj košnici budem makar najmanja pčela.
Evo prigibam koljeno i molim pognutoga čela.
3 Zbornik «Ivan Antunović», 2-3, Subotica, 1992, 134.-148.
18
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
ZVIJEZDE
Danju sam putnik pogrbljenih leđa
i teret nosim za komadić kruha
a noću pletem niti zlatnih pređa
i zvijezde gledam ozarena duha.
I bol, što danju zada druga ruka,
daleke zvijezde utjehom pozlate,
pa opet nade vedre se povrate,
i lakše nosim teret novih muka.
I zalud mnogi sa podsmijehom zbore,
da ludu čežnja za visom spasava.
Jadan je, kome zvijezde ne gore
i kome stalno pognuta je glava.
I koji ne zna pogrbljenih leđa
da plete svijetle niti zlatnih pređa4.
ŠTO DA TI PIŠEM
Što da ti pišem, prijatelju dragi?
Istina stara uvijek je nova:
Polako kosa postaje mi sijeda,
sve su mi bliže zvijezde iznad krova.
Sa srca lišće otkida se žuto,
umorni sati rastu kao plima.
Nebo je prazno. Ptica više nema.
Na pragu evo već se javlja zima.
Sad često mislim na sunčane staze,
na preboljene ljubavi i nade,
i gledam kako uz srušena stabla
vedro se dižu već stabljike mlade.
Sve su to posve svakidanje stvari,
polako, druže, postajemo stari5.
Još kuća tu je, gdje sam tako rado
na vrata stao klimava i stara,
da vidim bijelo susjedovo stado
il’ baku, kad se s nekim razgovara.
I sad, kad mislim na gnijezda i laste,
u meni neka bolna radost raste6.
POZIV
Na brijegu šuma mlado sunce čeka.
Bude se puti mira i samoće.
Pod brijegom miri već dozrelo voće,
blagost se prima cvijeta i čovjeka.
Ti, kojeg umor i praznina mori,
iziđi amo u jutarnje čase,
da uđe u te svježina, što sja se
na listu svakom, dok tiho šumori.
Ovdje ćeš vidjet kako izvor zove
pticu, što vedro nad šumom se njiše,
ovdje ćeš bolne izliječiti snove,
ovdje se lako, tako lako diše.
I što čovječja ruka grubo sruši,
priroda opet digne ti u duši7.
PROLJEĆE
Proljeće knjigu mladosti otvara
i mjesto mrtvog živo cvijeće nudi:
Na sunce dođi i presretan budi,
jer sve što vidiš za tebe se stvara.
PONEKAD MISLIM
Ptica na grani i grana u cvatu,
i izvor, što se iz dubina krade,
već nove evo naslućuju nade
i novi polet u sunčevu zlatu.
Ponekad mislim na gnijezda i laste,
na staze, što se žure do šljivika,
na sunce, kad se blista vrh zvonika,
na žito, koje kraj kanala raste.
Što dublje primiš sjaj ljepote pravi
sa ovih vrela, što iz svega teku,
bit će ti lakše, kad se jesen javi,
I groblje vidim. Tu već mnogi sniva
bez praznih želja za dalekim svijetom.
I gledam: polja šarene se cvijetom
i vedra mladost selom se razliva.
kad nove rane života zapeku.
Jer kao pjesma uspomena stara
u biser boli i tugu pretvara8.
4 Elegije, Subotica, 1954, 4.
5 Isto, 19.
3-42
6 Isto, 22.
7 Isto, 23.
8 Isto, 24.
19
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
TKO IDE K VISU
Tko ide k visu iz maglenog dola,
da svojih snova uzabere voće,
taj zna za duge besane samoće
i da se tamo ne stiže bez bola.
U oku plamen nikad se ne gasi,
iz ruke samo dobro pada sjeme.
Pa ako voliš, nije teško breme,
i nisu teške patnje ni uzdasi.
Na visu sunce smije se i čeka,
da sjajem mira poljubi ti čelo,
da nozi trava podastre se meka,
da žeđ ugasi šaputavo vrelo.
Al’ tko sa sumnjom u srcu se kreće,
taj nikad k visu uspeti se ne će9.
RUKE
Svugdje vidim vas, ruke, ko ptice u letu i padu,
na stolu mirne i blage, da bi se digle u zraku.
Jutro čekate negdje zaboravljene u mraku,
u zemlji tražite stalno izvor sreće i nadu.
Komad kruha se blista na vašem širokom dlanu,
prošlost otkriva dušu tragom dubokih bora,
ko duga svinute vi ste preko rijeka i mora,
ko melem slazite često na tuđu žalost i ranu.
Rđa željezo mori, vas patnja diže i jača,
u čašu ljubavi otrov znancu stavljate kradom,
ko zvijezde gorite vrhu pravde svakoga mača,
ko prosjak lutati znate poljem, selom i gradom.
Svagdje vidim vas, ruke, gdje život niče i pada,
Izvor ljudske ste sreće, izvor ljudskoga jada10.
AKO SI ČOVJEK
Ako si čovjek, raduj se i pati,
jer radost s patnjom u svijetlo se sliva,
da život dublje tajne ti otkriva,
da srce zanos i poraze shvati.
Bez bola nema osmjeha i nade,
bez sreće nema uzdaha i suza.
Kroz patnje čovjek diže se iz uza
i suncu pruža svoje grane mlade.
9 Isto, 25.
10 Hod pod zvijezdama, Subotica, 1955, 5.
3-42
I nikad nisi sam na ovom putu,
gdje smrt i život vječito se prate
Tu istu ranu krvavu i ljutu
i drugi znaju, što vole i pate.
I suza, koja iz oka se krade,
i drugom biva izvor nove nade11.
KOLIKO IMA
Koliko ima luka u koje nikada ne ćemo stići,
dalekih gradova, što nas uzalud jezivo mame.
Koliko ima klupa, što more slušaju same,
i voća, kojemu nikad; nikad ne ćemo prići.
Ko stablo sišemo život iz svoga uzanog kruga,
sa čežnjom gledamo pticu, gdje se blista u letu,
i dok nam raznosi vjetar pelud snova po svijetu,
na oči slazi nam često suzom protkana tuga.
Noću slušamo, kako vrijeme jablane njiše
i lišće nemoćno pada po davno zamrloj cesti.
I zalud ganuta ruka nježne stihove piše
Nekom, koga na javi ne će nikada sresti.
U magli nestaju luke. Na grani voće se suši.
Od svega ostaje samo pepeo čežnja u duši12.
PUTEVA MNOGO NA SVIJETU IMA
Puteva mnogo na svijetu ima,
a kamo vode, tko li će to znati?
Nemaš li sreće, tražiš je u snima,
a sni tek bolnu utjehu će dati.
Na pute ove sunce svijetlo toči,
i preko njih su mnoge prešle stope.
Da li se koja i do zvijezda pope,
po tragu naše ne vidješe oči.
Pred tobom život uživanja stere
i strah tvoj čežnjom i zanosom slama,
a kad ti ruka plodove uzbere,
oćutiš, da je i to varka sama.
I vidiš, stvarnost malo može dati,
Kud vode puti, tko li će to znati?13
11 Isto, 7.
12 Isto, 8.
13 Isto, 9.
20
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
NOĆAS
Noćas smo opet malo više pili.
U ruci pune gorjele su čaše.
Taj zanos, koji s violine cvili,
i smijeh i pjesma sve je bilo naše.
Dobrote gnijezdo svilo se u oku.
Drugarstvu, pažnji nije bilo mjere.
I svi smo bili puni sna i vjere
u ljubav našu iskrenu, široku.
I nismo znali za brige i tugu.
Život nas zvao kao plodna grana.
I dok su čaše blistale u krugu,
i srca su nam bila obasjana.
A kad su zvijezde pomrle nad dolom,
pošli smo, svaki sa, svojim bolom14.
MOST
Godinama stoji na jednome mjestu
ko da nekog stalno s nestrpljenjem čeka.
Iz tišine često probudi ga jeka
zaprašenih kola što jure niz cestu.
Iz djetinje igre ispod vedrog svoda
preko njeg me život poveo za srećom.
Misleći da idem za slobodom većom,
ja sam htio sunca i neznanog ploda,
A sad jasno vidim ispod mutnog neba:
tek patnje za svakog život ima dosta.
I kad dušu čežnja i bol uskoleba,
pošao bih rado natrag preko mosta.
Al dok misao bludi niz polje mi ravno,
Osjećam, da most je srušen već odavno15,
SMRT
Znam, ti si tu u spletu svakog tkiva
od kojeg sunce novi život gradi.
Ko sumnja gasiš polet svakoj nadi,
ko stražar bdiš nad svakim, koji sniva.
Za onim, koji put istine traži
pun svijesti, da u mirnu stiže luku,
ti kradom ideš i zboriš o laži
i hladno stavljaš na oči mu ruku.
14 Isto, 11.
15 Isto, 18.
3-42
Što visu diže nadahnuta ruka
i čemu oko ganuto se divi,
ti slijepo rušiš i tvoj pokrov sivi
ko krilo pada vječitoga mûka.
Sretan je, koji nad rasulom praha,
tvoj susret prima bez mržnje i straha16.
KOD KUĆE
Na svodu zvijezde još uvijek su iste.
Pred kućom još se diže kruška stara.
S kokama baka tu se razgovara.
Na plotu suše košulje se čiste.
U sobi majka nešto brižno gleda,
lupkaju bijeli veliki tanjuri.
To ona sad se puna posla žuri
s komadom kruha i šalicom meda.
I dok mi stolnjak njena ruka stere,
taj stolnjak i sad kao nekad stari,
oči joj plamte pune tople vjere,
što obasjava sve u kući stvari.
I tu, u svijetlu ljubavi joj svete,
postajem opet nekadanje dijete17.
FRANCESCO PETRARCA
Kada se sjetim onih, što su bili
ovdje i tebe, Francesco Petrarca.,
i gospa, što se smijahu u svili,
sve mi se čini, da je život varka.
Osjećam ljubav, što vam digla krila,
da vječnost prosja u jednom vas času,
udišem nadu, što je svježa bila
ko behar kad se vrtovima rasu.
Na licu nam se javlja čežnja vaša,
pred bićem dragim i sad srce strepi,
za čašom slasti ruka nam se maša,
da život novim ljepotama krijepi.
Al sa dna ove nepresušne čaše
uz slat i boli ispijamo vaše.18
16 Isto, 19.
17 Isto, 20.
18 Isto, 21.
21
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
NAJZAD SE VRAĆAM
VEČER
Najzad se vraćam. Umorne su noge
od puta preko kamenja i blata.
Noć se već bliži. Mrak se evo hvata.
Ljude i kraje obišo sam mnoge.
U večer zvuk se teških zvona javi
i mir navijesti saučesnim glasom.
I vrbe, što su čeznule za spasom,
cjelov tišine osjete na glavi.
Čovjeka nisam našao ni druga.
Al što sam luto, nije mi sad žao,
jer možda ne bih tako dobro znao,
da život snina sažalno se ruga.
U meni neki tajni glas se budi
i sve mi misli obasja i gane.
Ko spomen davni primire se rane
i blizu budu i stvari i ljudi.
I dok tišina na poljane slazi,
na skromna sela i njihova stada,
ja znam da više nisam sam na stazi
Putem sam svojim sâm nosio breme
i cvijeće duha darivao razno.
Na kamen moje padalo je sjeme,
i srce moje evo sad je prazno.
I k Tebi dođoh po ledu i zimi.
Prigni se! Breme sa leđa mi snimi!19
NE PRUŽAM RUKE
Ne pružam ruke naslućenoj sreći,
niti me život mami varkom snova.
Šutnjom se može mnogo više reći
kad jesen njiše grane kestenova.
gdje čovjek ljubi, muči se i nada,
već da me brižno neka ruka prati
u blistav zanos ozvjezdanih sati21.
NEKAD MI SE JAVIŠ
Nekad mi se javiš, kad se obzor stiša
i ganuće svane na dnu moga bića.
Tada tajna plane od svih misli viša
i nosi me ritam iznad svih otkrića.
Na stazi lišće. Oblaci nad glavom.
U toku rijeka nanosom se muti.
Na vjetru stablo razapeto javom
stoji i misli, i misleći šuti.
I ja tada drhtim kao kap na listu
u jutarnjoj rosi, na jutarnjem suncu.
Ja sam tako sretan na bijelu vrhuncu,
gdje ljepotu vidim sviju stvari čistu.
Što ljubav digne iznad zemnog kala
i čemu zanos krila nebom zlati,
u ponor padne pjenušavih vala,
Ali kad se opet svi sokovi sjate
ovozemnog vrenja i tama duboka,
sva mi čula starom prolaznošću pate
u stvarnost svaku bol povrati,
I zato šuti o sudbini snova
kad jesen njiše grane kestenova20.
i koprena mračna pada preko oka.
I ja pognut idem ispod crnog granja
bolestan od jave, bolestan od sanja22.
POD OVIM SUNCEM
Jakovu Kopiloviću
Pod ovim suncem ništa stalno nije.
Od svega nit je prolaznosti jača.
Još danas nada mnogima se smije
da sutra klone na rukama plača.
19 Isto, 30.
20 Ante Jakšić, Osamljeni mostovi, Zagreb, 1962., 18.
21 Ante Jakšić, Pred vratima tišine, Zagreb, 1963., 22.
22 Isto, 25.
22
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Ko srca, lišće pada sa drveća
i žutom rukom jesen grane slama.
Nijedna vječno ne gori svijeća.
I plamen najzad bude samo tama.
I sve u bolu i smijehu se gasi.
Na prošlost spušta umorna se glava.
A što bi htio da se možda spasi,
već ne znaš da li snovi su il java.
Nad svime što te dizalo iz uza
samo su oči često pune suza23.
VODOSKOK
Pod svinutim granjem jesenjega luga,
kojemu je staze otežala sjeta
kao bijeli plamen diže se i cvjeta
vodoskok iz stiska kamenoga kruga.
Začuđena stanu pokraj njega djeca
kada lišće skinu požutjeli sati,
ili neki putnik iz daljine svrati
da vidi tko tako osamljeno jeca.
I dok sumrak slute negdje mokri pijetli
i jablani šute od umora tiši,
bijeli plamen biva sve jači i viši
i od njega put se u visinu svijetli.
Ali kada Noć se ukotvi sred luga,
vodoskok je mrtav u naručju kruga24.
KRILA
Sve što danju padne na dno moga bića
nosi pečat boli i zloslutne smrti.
I ja vidim da su svi darovi škrti
pod nemoćnim suncem večernjih otkrića.
Ali sve, što stvarnost u pepeo smrvi,
sok začeća novog u srcu mi nađe
i hrani se svijetlom ljubavi i krvi
moga stabla, kao vjetrom jedro lađe.
3-42
iznad bolne tuge i skrivene patnje.
Ta me krila nose iz svagdanjih međa,
kad pod crnom rukom pognu mi se leđa25.
TKO ŽIVI
Tko živi srcem više nego mišlju,
tom srce dugo bol i sreću pamti.
Što vrijeme zgasi nemilosnom rukom,
na svodu srca godinama plamti.
Sa grane vjetar skida suho lišće
da nikad više grani ga ne vrati,
al srcu bol i nadu opet vrate
besane noći i samoće sati.
A kada srce započne da vene
i zadnje misli u nepovrat kreću,
uzalud jutro proljetno se budi,
uzalud ptice iz plaveti slijeću.
Ko kap na rubu svenuloga lista
kroz tugu još jedino blista26.
ČEMPRESI
Tri čempresa bdiju ispred samostana
u dubini noći. Tri patnika mlada.
K podnožju im more tamne vale sklada
sa usana sinoć usnuloga dana.
Na nebo je neko položio ruku
pa skrivene zvijezde nad uvalom šute.
Sat na tornju budno, u dubokom muku,
tankim prstom broji umorne minute.
Onda mjesec kradom kroz oblak proviri
i kao da nekog zamišljeno traži,
žutim sjajem vitak zvonik uokviri
i utjehom smiri čemprese na straži.
I dok mir na zemlji i nad njima vlada,
k podnožju im more tamne vale sklada27.
I sve opet raste pod smirenim svodom
bez straha od crne i zloslutne pratnje.
Sjajna krila lebde širokom slobodom
23 Isto, 26.
24 Isto, 27.
25 Isto, 28.
26 Isto, 29.
27 Isto, 31
23
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
U KASNU JESEN
KOD KUĆE
Možda se meni samo tako čini
dok sunce mutno za jablane slazi,
da mi već lišće šapuće na stazi:
Vrijeme je da se predamo tišini.
Na svodu zvijezde još uvijek su iste.
Pred kućom još se diže kruška stara.
S kokama baka tu se razgovara.
Na plotu suše košulje se čiste.
Proljeće svako ima svoje čari,
od ljeta jesen plod rumeni prima,
a kad u okna hladno kucne zima,
u pravom svijetlu otkriju se stvari.
U sobi majka nešto brižno gleda,
lupkaju bijeli, veliki tanjuri.
To ona sad se puna posla žuri
s komadom kruha i šalicom meda.
Dođi i teret svakdanji odbaci!
Kad nisi sreću u životu sreo,
možda će ovdje neviđeni zraci
I dok mi stolnjak njena ruka stere,
taj stolnjak i sad kao nekad stari,
oči joj plamte pune tople vjere,
sa bolne tajne dići crni veo.
I ti ćeš znati zašto život cio
samo si stranac međ ljudima bio28.
što obasjava sve u kući stvari.
I tu u svjetlu ljubavi joj svete
postajem opet nekadašnje dijete29.
KAD NOĆ PREKO KLASJA PLAŠT ZVJEZDANI
METNE
Kad noć preko klasja plašt zvjezdani metne
i utihnu stabla u modrome mraku,
probudi me prošlost kao misli sjetne
i kruži u nekom neslućenom znaku.
I sve što sam htio, a nikada nije
srelo me na stazi što smirenju stiže,
sad se opet kao stari znanac smije
i nadom me tješi da mi bude bliže.
I ja ne znam da li nova bol me čeka
ili netko vedru utjehu mi nosi,
samo znam da mirno tinja mi u kosi
kao nježna ruka mjesečina meka
i da zvijezde slaze u naručje granja
dok je duša puna nekadašnjih sanja30.
SANJA
Svako u dnu sebe jednu sanju ima
i u njenom svjetlu nada se i živi.
Samo zbog nje često puti se i divi
i ko bijela ptica leti visovima.
28 Isto, 32.
29 Pod pješčanim satom, Zagreb, 1975., 16.
30 Isto, 18.
24
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Ona je ko vrelo iz kojega teče
nepresušnim tokom životvorno piće.
Ona je ko neko veliko otkriće,
što se samo ćuti, a nikad ne reče.
Bez nje svi bi naši tamni bili puti
i bol nikad ne bi ljepotama sjao.
I sretan je tko je sanju čuvat znao
za dane kad nebo krvavo se muti.
Jer sve dok je čovjek netaknutu ima,
uspinje se stalno vedrim visovima31.
KOLIKO IMA
Koliko ima luka u koje nikada ne ćemo stići,
dalekih gradova, što nas uzalud jezivo mame.
Koliko ima klupa, što more slušaju same,
i voća, kojemu nikad, nikad ne ćemo prići.
Ko stablo sišemo život iz svoga uzanog kruga,
sa čežnjom gledamo pticu, gdje se blista u letu,
i dok nam raznosi vjetar pelud snova po svijetu,
na oči silazi nam često suzom protkana tuga.
3-42
vedro se dižu već stabljike mlade.
Sve su to posve svakidašnje stvari,
Polako, druže, postajemo stari33.
VEČERAS MISLIM NA NEDUŽNO DIJETE
2.
O, Bože čuvaj netaknuto dijete
i svaki korak milosno mu prati,
budi mu otac i budi mu mati
i na njeg spusti svoje ruke svete.
Nek bistre oči njegove se čude
ljepoti što nam pruža kratka sreća,
a teret koji čeka ga, nek bude
bez teške tuge za njegova pleća.
I kad već mora spoznati što nude
u iskušenju gorkih dana glasi,
nek i to, Bože, što kasnije bude,
za zrela ljeta san djetinjstva spasi.
I dok nam nemir, mrak i sumnje prijete,
od tuge čuvaj netaknuto dijete!34
Noću slušamo kako vrijeme jablane njiše
i lišće nemoćno pada po davno zamrloj cesti.
I zalud ganuta ruka nježne stihove piše.
Nekom, koga na javi ne će nikada sresti.
U magli nestaju luke. Na grani voće se suši.
Od svega ostaje samo pepeo čežnja u duši32.
ŠTO DA TI PIŠEM
Što da ti pišem, prijatelju dragi?
Istina stara uvijek je nova.
Polako kosa postaje mi sijeda,
sve su mi bliže zvijezde iznad krova.
Sa srca lišće otkida se žuto,
umorni sati rastu kao plima.
Nebo je prazno. Ptica više nema.
Na pragu evo već se javlja zima.
Sad često mislim na sunčane staze,
na preboljene ljubavi i nade,
i gledam kako uz srušena stabla
31 Isto, 21.
32 Isto, 38.
33
34
25
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
JESENI
Jeseni, što mi nosiš na svom dlanu
dok u daljini već te oči slute!
Radosti davne, ili novu ranu
da obasja mi samotne minute?
Možda će nada biti zrelo voće
o kojem usne pomireno šute,
ili će doći kod mene da noće
ptice, što nisu našle k suncu pute?
Ja ne znam što mi tvoje krilo nosi,
jer nada jedno, stvarnost drugo biva,
al ćutim dodir tvog dlana na kosi
i tugu što se oko mene sliva,
i čekam dok se bude kasni sati,
da neko drag mi u samoću svrati35.
JESEN U PARKU
Jesen je jutros u park stigla
nečujnim korakom žutim,
s grana je mrtvo lišće digla
i našla mene gdje šutim.
Ruka se njena hladna i blijeda
moga dotakla lica.
Sjetih se da je kosa mi sijeda,
gnijezda da su bez ptica.
Na njenoj usni osmijeh se svio
u kojem život se gasi,
a ja sam ruku podići htio
da barem nešto se spasi.
Ali dok srce daljinom luta,
vidjeh i ruka da je već žuta36.
U KRČMI
U kasni sat je ušao i sio
za prljav stolić povučen u kutu.
Jedino što je od svega još htio,
da nikom više ne bude na putu.
35
36
3-42
Kao žedan vodu, želio je mira
i čašu, koja uspomene briše,
dok su ko biser s oboda šešira
blistale kapi zakašnjele kiše.
I što je duže šutio i pio,
a jesen zastor spuštala nad snima,
umjesto sretan, tužniji je bio
okružen gustim kolutom od dima.
I kao da se samog sebe plaši,
krvavo srce ugleda u čaši37.
NEPOSLANO PISMO
Prolaze ljeta, jeseni i zime,
srce je puno zgaženoga ploda.
Proljeća kao siroče me prime
pod hladno krilo zvjezdanoga svoda.
Pod strehom laste nova gnijezda grade
da u njih radost i toplina uđe.
Ja gledam ptice i gnijezda, bez nade,
i sve što taknem postaje mi tuđe.
Ne brojim više godine ni sate,
na ljubav gledam sažalnoga smiješka,
ne želim da se prošli snovi vrate,
i riječ utjehe sada ni je teška.
Jer sve, što život može da mi vrati,
samo su bolom ozareni sati.
KOME GENIJ STAVI PEČAT U VRH ČELA
Kome genij stavi pečat u vrh čela,
tom će biti tijesni puti ovog svijeta.
Prikovan na zemlju, željan višeg leta,
u bolu i patnji darivat će djela.
On će biti savjest svoga pokoljenja
i putokaz svakom, koga stvarnost muči,
i njega, sa svjetlom unutarnje luči,
ne će gledat masa, koju vrijeme mijenja.
I njemu, što bit će svakom ljubav prava
na izvoru mira sa sunčanog puta,
okrunjena bit će na Golgoti glava
37
26
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
vijencem poniženja i prezira ljuta.
Ali kad se ljudstvo u dnu mraka prene,
suzom oproštenja zasjat će mu zjene38.
SLUTNJA
Na koraku svakom ima mnogo tajni
da nam usne dirnu svojim gorkim plodom.
Nekud tonu snovi i trenuci sjajni,
bol utjehu traži pod nijemim svodom.
I dok stabla žude uzdignuća čista
da sa grana skinu svu prolaznost tešku,
ja ne čekam nikog, i ne želim ništa,
sve je nekud prošlo u sažalnom smiješku.
GDJE SU SADA
Gdje su sada oni davni sati
uz plam svijeće iz domaćeg kuta,
kad plodove nudi kruška žuta,
kad mir niske krovove pozlati!
Gdje su sada one uske staze,
koje k rijeci zovu noge bose,
gdje su zvijezde, koje srca rose,
s kojih krila za letove slaze!
U život su odveli nas puti,
davni spomen na svijeću se gasi,
kruška s plodom više se ne žuti,
Ali nakon mnogih umrtvljenih sati
kad se svježa tuga rastanaka stiša,
iznenada sunce na obzor se vrati
dragih ptica nestali su glasi.
Iznad staza crne slutnje brode,
zvijezde zebu na dnu mrtve vode41.
i u meni zlatna zabliješti kiša.
I ja slutim da ću na proljetnoj cesti
neku dragu ruku i utjehu sresti39.
POVRATAK
ZVONICI
Noću oni bdiju u modroj visini
znajući sve tajne sa zvjezdane staze.
Jutrom opet k zemlji i u stvarnost slaze
i od sunca plamte u vedroj tišini.
Oko njih se oblak s krilom ptica srete,
pod njima se bijeda sa bogatstvom gasi,
trud žilavih ruku i sijedih vlasi
jesen prima s dlana dozreloga ljeta.
Ko mudraci dobri, pribrani i stari,
kojima su stalno sva prostranstva sklona,
iznad ljudi, polja i nijemih stvari
3-42
Od čijih niti ja sam tkan i tko me
u život pozva na samom početku?
Kroz te se niti tajni znaci lome.
Da li se vraćam idući k svršetku?
Na svodu kao na beskrajnom platnu
oblaci stoje i čudno se žare.
Iz tijela netko zove pticu zlatnu
dok hladni dani oko nje stražare.
Sve tanji obruč moje tijelo steže
i nit se kida zemaljskoga tkanja,
sve slabije me za prolaznost veže
ponekad uzdah raspršenih sanja.
I srce, sve jasnije shvaća:
K Tebi se, Bože, zlatna ptica vraća42.
često zbore glasom opomene zvona.
Nad njima je križ ko buktinja goruća,
simbol patnje, smrti, nade, uskrsnuća40.
38
39
40 Isto, 79.
41 Isto, 86.
42 Isto, 88.
27
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
BEZ TEBE, BOŽE
Bez Tebe Bože, ja sam patnik pravi
i pognut lutam u tamnome krugu.
Svako se jutro s novom brigom javi,
a svaka večer ostavlja mi tugu.
I sve što taknem, besmislom se vrti,
u sumnju tonu umorni trenuci.
Isprazno sve je sa pečatom smrti,
sve, što sam htio zadržat u ruci.
A kad me takne utjeha s tvog dlana,
sve mrtve nade prenu se u nizu,
dubokim smislom zasja svaka rana,
daleki svod mi bude posve blizu.
I dok u radost pretvara se tuga,
k Tebi se dižem iz tamnoga kruga43.
OKRENI LICE, GOSPODE
Okreni lice i pogledaj me
i blago mojim koracima sudi,
jer život pun je zasjeda i tame,
a svi smo slabi, svi smo samo ljudi.
Ko sjena tonu stoljeća i puci
i srce često za prolaznim luta,
a Ti tek znadeš svrhu moga puta
i pravi život u tvojoj je ruci.
I ništa nemam što čuvati mogu
od prolaznosti u kucanju sata,
gorku sam čašu već ispio mnogu
i strah je često kucao na vrata.
I zato blago, kada klonem, sudi,
Jer svi smo slabi, svi smo samo ljudi44.
USLIŠI GLAS MOJ
Usliši glas moj, Gospode, i neka
dobrotu tvoju riječ moja gane,
jer srce moje sad utjehu čeka
i blagi melem na tugu i rane.
43 Molitve pod zvijezdama, Zagreb, 1979., 8.
44 Isto, 9.
3-42
Usliši glas moj, Gospode, i ruku
na moje rame sa visine spusti,
jer dani tonu u dubokom muku,
na svodu srca oblaci su gusti.
Usliši glas moj, Gospode, i skini
sa mojih pleća zemnih briga breme,
pogled mi digni sunčanoj visini,
usadi u me tvoga svjetla sjeme
da kao klasje, pun smjerne dobrote
slaveći Tebe, živim od ljepote45.
PRENESI ZVIJEZDE
Prenesi, Bože, zvijezde na svod moje duše
da svaka od njih mirom nebeskim svjetluca,
da čujem kako noću srce zemlje kuca
i shvatim zašto mudri pod njima se skruše.
Osvijetli, Bože, niti što ruka tvoja pali
po kojima se k tebi kasne strepnje dižu.
Uz tvoju pomoć snagom zaogrnu se mali,
Ti znaš kad nade sahnu i crni časi stižu.
Prodahni iskrom slutnje od briga tamne sobe
i sjaj tišine neka razlije se u me,
jer samac često pati u škripcu od tjeskobe
dok ljudi jedno misle, a često drugo glume.
Utišaj šumor lišća, što raskošno svjetluca,
da čujem, možda neko i na mom srcu kuca46.
VELIK JE GOSPOD
Velik je Gospod u dubini svoda
gdje svake noći bezbroj zvijezda pali,
velik je kad se stišavaju vali
i kad su stabla puna zrelog ploda.
Velik je Gospod u kapljici rose,
u svježem kruhu sirotinjskog doma,
u bljesku munje i udaru groma,
u čežnji duša koje ljubav prose.
Velik je Gospod u izvoru svakom
što žedne krijepi i umorne diže,
u glasu ptica i u krilu svakom
45 Isto, 10.
46 Isto, 11.
28
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
i kad nas pravda neminovno stiže.
Velik je Gospod kad nevidljiv stigne
i kad me mrtvog u nov život digne47.
STARA ZVONA
Slušam često starih zvona zvuke
kad se s tornja u večeri jave,
kao nekad slabe sklapam ruke,
oči dižem u visine plave.
Svaki zvuk me starog krova sjeti,
dječjih snova, ljubavi i vjere,
kako vrijeme u nepovrat leti,
samo zvijezde još iste trepere.
KAKO DA PRIJEĐEM
Kako da prijeđem tminu svoga tijela,
što kao teška zavjesa se diže
pred okom mojim! Da Ti budem bliže,
svoj pogled svrni na me sa Raspela.
Umor je pao na sve ljudsko, što je
nudilo sreću i opojne draži,
a sada evo put do Tebe traži
praznine puno bolno srce moje.
I željan svjetla i utjehe blage,
svoj život pružam milosnoj ti ruci,
da iz nje primim vjeru nove snage,
Samo zvona još odano prate
na počinak gdje se vječno sniva,
zalutale zovu da se vrate,
da ona Tvojoj privede me luci.
Jer duša bolna od svagdašnjih laži,
iz Tvoje ruke ozdravljenje traži50.
da na žive blagoslov se sliva.
I dok slušam starih zvona zvuke,
Kao nekad sklapam slabe ruke48.
BOŽE, KOJI ČUJEŠ
GOSPODE, TKO ZNA
Gospode, tko zna tvoje tajne pute
i gdje nas tvoja pravda najzad čeka.
Misli su naše tek isprazna jeka
onoga, što nam slijepe oči slute.
Kako da kažem ljepotu, što rosi
nečujan dodir tvoje blage ruke
i one vedre, uzvišene zvuke,
što smiraj dana u naručju nosi!
Bože, koji čuješ i mrav kako jeca
kad nemoćan stane na uzanoj stazi,
ne daj da nas vrijeme satire i gazi
i sjeti se da smo ipak tvoja djeca.
Ovo malo sunca što me poljem čeka
daj da vedro primim u spokojnom miru,
da se divim cvijetu, pčeli i leptiru,k
da mi rado primi korak trava meka.
Daj mi krov nad glavom sa utjehom hljeba
i sa tvoga vrela vrč studene vode
pa da gledam kako prostranstvima neba
Riječi su moje šum slabašne grane
na kasnom suncu, što mi prošlost lista,
a boli vedrim mirom obasjane
kao modre ruže oblačići brode
i dok mi se srca lako krilo hvata
da čovjeka svakog sretnem kao brata51.
u duši bude uznesenja čista,
što kao žrtva zahvalnica gore
u osvit nove unutarnje zore49.
O, BOŽE, EVO NAGINJE SE VEČER
47 Isto, 12
48 Isto, 13
49 Isto, 14
3-42
O, Bože, evo naginje se večer
na moje rame i sve tiše biva.
Ko nevidljivo krilo tone vrijeme
i sjena mu se na sve stvari sliva.
50 Isto, 15.
51 Isto, 16.
29
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Tišina hladna svega se je takla
i tama raste iz brazda i pruća.
Ko začuđene oči bliješte stakla
na prozorima udaljenih kuća.
U vrtu stabla nemoćno su sama
i zadnji cvrkut zgađen je u zraku.
Potonulo je nekamo u mraku
Sve što sja u sunčevu bljesku.
O, Bože, daj da ne zbriše me tama
ko talas stope na morskome pijesku!52
NA ONOJ STRANI
Tko prijeđe već na onu stranu gdje se
sve misli jače pred vječnošću žute,
zamišljen stane i teret ponese
o kojem usne najradije šute.
Tko češće gleda križeve u hladu
pognuta čela i umornih ruku,
taj zna da mnogi ko sablast po gradu
sudbinski čemer svojih dana vuku.
Tko prijeđe već na onu stranu, koju
sve jače tišti nijeme smrti sjena,
taj bolje vidi mir na Mirogoju
i zna da život nestaje ko pjena.
I skrhan bolom, prodahnuta vida
ugleda Onog, koji teret skida53.
VEČERAS MISLIM NA NEDUŽNO DIJETE
1.
Večeras mislim na nedužno dijete,
na život što ga s mnogom varkom čeka,
i tad se pitam gdje je luka neka
gdje sreći dani nesreće ne prijete!
Koliko ima radosti i smiješka
na dječjem licu i kako su lijepi
glasovi vedri, a kako je teška
stvarnost od koje često srce strepi.
U rano jutro mladost vjerom cvjeta
i kule gradi razigrana mašta,
a svaku kulu ruše kasna ljeta,
52 Isto, 17.
53 Isto, 18.
3-42
trenutke sreće život ne oprašta.
I dok nam nemir, mrak i sumnje prijete,
O, Bože čuvaj netaknuto dijete!54
VEČERNJI SONETI
1.
O, Bože, sad su teže moje stope
i teži dani života i šutnje.
Ko crne ptice javljaju se slutnje
i mrzle kaplje mrzle sate škrope.
I nema više zanosa i slavlja
kad jutro novi život stazi vraća.
Svaka je radost skromnija i kraća
i češće tuga u sumrak se javlja.
Iz hladnog sjaja izvire ljepota
i čvršće krilo pročišćenoj vjeri,
i znam da bolom vrijednost se mjeri
svega, što raste iz srži života.
O, kako puni tajne su trenuci
kad biser duše suza je na ruci55.
2.
Kad biser duše suza je na ruci,
tek čovjek vidi poraze i snove,
i čežnju, što ga tako često zove
još neviđenoj u daljini luci.
I dok sve nosi pečat tajnog znaka
u kojem vrijeme svoje lice mijenja,
tek čovjek sluti kroz zastore mraka
trenutak spasa i svog otkupljenja.
I zna da niti sunčeve su tanje
kad kasna večer na vratima stane,
da često jedan sije, drugi žanje
i da nas jače vežu iste rane.
U ruci Noći tako kobno blista
Gorčine puna čaša za sve ista56.
3.
Gorčine puna čaša za sve ista
za svakog čuva dosuđeni dio,
jednoga muči što je zalud snio,
drugom ko varka na usnama blista.
54 Isto, 19.
55 Isto, 21.
56 Isto, 22.
30
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
A oni, koji s nadom od nje bježe
da bez nje nađu uzletišta plodna
u njene najzad upadaju mreže
i svu gorčinu ispijaju do dna.
I samo čovjek zna kako se luta
i sve jasnije spoznaje i shvaća
da život svakog na svršetku puta
izvoru svome neizbježno vraća.
I obruč, što nas s gorkom čašom veže,
što jače kidaš, sve to jače steže57.
4.
Što jače kidaš, sve to jače steže,
u njemu samo ljudi stalno snatre
da nađu izlaz iz vječite vatre
i gorak uzdah gorko se razliježe.
I svaka iskra, koju napor rodi
da smislom čežnju iz ponora spasi,
samo je bljesak na dubokoj vodi
i luč, što tajna i pali i gasi.
Da jedni mogu s novom vjerom rasti,
sa svoga krila život druge skida,
i nakon borbi, poraza i časti
svako se nađe ispred tamnog zida.
Moćni i gordi, bijedni i strti,
jednaki svi su na vratima smrti58.
5.
Jednaki svi su na vratima smrti
gdje i ja svoje odložit ću breme
i zemlji vratit njenih snova sjeme,
koji su tako često bili škrti.
Sve, što su nekad nudili mi s nadom
da ljubav bude uzglavlje mi meko,
umjesto blizu bilo je daleko,
poleti nekud otišli su kradom.
Za njima misli prepliću se tiše
da kap utjehe na krila im pane,
a i njih vrijeme raznosi i briše
57 Isto, 23.
58 Isto, 24.
3-42
i vjerne samo ostaju mi rane.
I kamen s tragom prolivene krvi
Pod zaboravom polako se mrvi59.
6.
Pod zaboravom polako se mrvi
sve, što u vrijeme bačeno je rukom,
i znam, zatočen zagonetnim mukom,
pod žrvnjem nisam ni zadnji ni prvi.
I znam, o Bože, slabe su mi moći
da teret nose i da pravdu traže
dok kao kasne prestrašene straže
klonuli sati padaju u noći.
A kad mi najzad posustanu stope
i odu zadnje nevidljive lađe,
nek tvoje ruke moje oči sklope
i tijelo na tvom pragu ležaj nađe.
I kad prebolim sve zemaljske studi,
U novi život opet me probudi60.
PONOĆNI SONETI
1.
O, bože, čemu ove naše riječi
gorčine pune i uzdahom plodne,
kad sve su tuge tako često srodne,
a zaboravom svaka bol se liječi.
I čemu doziv iz sunčeva plašta
kroz koji radost života se stere,
ako smo putnik bez nade i vjere,
a srce ne zna da ljubi i prašta!
I čemu strahom natočene zjene
pred tajnom, koja otkrit će se sutra,
kad stabla plodom darivaju jutra,
a svako samo bez utjehe vene.
O, Bože, čemu ove naše riječi
kad zaboravom svaka bol se liječi!61
2.
Kad zaboravom svaka bol se liječi
i svaki korak u dubinu tone,
uzalud srca na uzbunu zvone
da ptici let se u nepovrat spriječi.
59 Isto, 25.
60 Isto, 26.
61 Isto, 27.
31
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
I zalud oči u sjeti se mute
kad vedri dani jesen vrate na se,
sve svijeće gore da se najzad zgase,
najdublje zbore oni, koji šute.
I samo misli kao noćne straže
u tami bdiju i od nečeg strepe,
u sebi same pred vječnošću slijepe,
bez tebe Bože, zalud spas svoj traže.
I sve je krhko što znaju i pamte
dok kao zublje iz dna duše plamte62.
3.
Dok kao zublje iz dna duše plamte
i nadu zovu kad se očaj zgusne,
pred Tobom stojim i dozivljem sam Te
da krv nam skineš sa ranjene usne.
Ti, koji smislom iznad našeg uma
u vatri kušnjom liječiš svaku ranu
i daješ da nam nova jutra svanu
i njišeš ptičja jata iznad šuma,
u bistre kaplje vodoskoka svrni
sve naše čežnje prema tvome visu,
gdje riječi mrakom okrunjene nisu
i kamo prsti ne dopiru crni.
O, Bože, koji daješ zrelost klasa,
odanost tebi most je našeg spasa63.
4.
Odanost tebi most je našeg spasa
kad zemne bijede na leđa se sruče.
Ti vjernom daješ mnogih tajni ključe
iz kojih raste svjetlost tvoga glasa.
I dok nam često rijetku sreću krate,
a čelo trpi pečat gorkog srama,
pod tvojom rukom svaka moć se slama,
u kalu trune tko se diže na Te.
A onom, tko te obmanama niječe
i bijesom pali zamagljene oči,
ko praporci mu prazne riječi zveče
i iz njih zadah otrovan se toči.
A onom što se u nevolji skruši,
bijeli izvor proključa u duši64.
62 Isto, 28.
63 Isto, 29.
64 Isto, 30.
3-42
5.
Bijeli izvor proključa u duši
i zgasi brige i presahne tugu,
u život prene sve što tama guši,
na svodu srca nadom svija dugu.
Iz tvoje ruke tad se rado prima
što u nju tvoja stavila je volja:
bogatstvo misli i bogatstvo polja,
i jesen, koju snom prekrije zima.
I sve je tako svečano i blista
u zanos lišen tegobe i mraka,
i svaka želja sunčana i čista
ko krila raste prozračna i jaka.
A svima, koji nad prolaznim strepe,
Za vječno oči postaju im slijepe65.
6.
Za vječno oči postaju im slijepe,
a život mukom zatočena vrata,
u misli sumnje nemirne se lijepe
i čista radost nema svoga cvata.
I sve u krugu ponavlja se, vrti
i tuđi lanac o vratu se steže,
a samo tvoja ruka ga odveže
i teret pred vratima smrti.
O, Bože, primi naše smjerne žrtve
u koje tvoja ljubav vrijednost slaže,
udahni život u sve nade mrtve
da svi Te sretnu, koji sebe traže.
Jer težak trag je tereta na vratu
kad bol pomiče kazaljke na satu66.
U VIJEKU TJESKOBE
1.
Kriste, koji visiš na drvetu srama
krvavog čela i raspetih ruku,
Ti jedini znadeš što živote slama,
kakve brige danju i noću nas tuku.
Svaka riječ je plamen što rane ti peče,
bez ljubavi svijeća čekanja se gasi,
svako jutro nosi isto što i veče,
nema ruke da nas od tjeskobe spasi.
65 Isto, 31.
66 Isto, 32.
32
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
Ljudski život često gazi tamne pute,
mjesto kruha mržnja i sumrak nas hrani,
oni, što moćnima vjerno ljube skute,
kao svijetli uzor idu odabrani.
Kriste, koji visiš na drvetu srama,
kao Tebe i nas drvo križa slama67.
2.
Tko će dići ruku da Te s križa skine
i istinu reći Ponciju Pilatu?
Svako samo za se bori se i brine,
ljudska krv se cijedi po zemlji i zlatu.
Vječne suze bola vječito se toče,
pravednost je krhka i nju magla skriva.
Zašto si nas, zašto ostavio, Oče?
Tvom se kriku i naš uzdah odaziva.
Ima dana kad smo bliski tvojoj žrtvi,
kad jedini put je do spasa raspeće,
kad živima sude nestali i mrtvi,
a sklonište traže zvijeri i drveće.
U njedrima ovog užarenog vijeka
osim Tebe za nas nigdje nema lijeka68.
3.
Na drvetu srama u vijeku tjeskobe
dok su usta puna pogrdnog nam smijeha,
ispod tvojih nogu svi se dani drobe,
krv iz rana curi zbog naših grijeha.
Ti, što slabost našu uzeo si na se
i nevinom krvlju dao udar smrti,
znadeš zašto nade najljepše se gase
i kako se vrijeme u besmislu vrti.
Sve mudrosti ljudske samo strepnju nude,
bijeg u svemir gdje smo nepoželjni gosti,
jedina je stvarnost šaka ove grude,
koja prima meso, krv i naše kosti.
I dok nemir raste kao magla gusta,
prave riječi spasa znaju tvoja usta69.
67 Isto, 33.
68 Isto, 34.
69 Isto, 35.
3-42
4.
Čavli su nam na križ pričvrstili noge
i sve ruke, koje zagrljaje traže.
Bojeći se slavnog uskrsnuća, mnoge
I danju i noću oko nas su straže.
Zalud smrtni vječnost zatajiti žele,
zatočiti čežnje što kidaju spone,
kada patnje budu do vrhunca zrele,
na uzbunu zvona misaona zvone.
I svi, koji neće da svoj ponos spase,
da im ruka s križa trnov vijenac skine;
u dnu sebe jasno čuju tvoje glase:
Oprosti im, Oče! Ne znaju što čine!
Samo ljubav tvoja uskrsnućem slama
Tajnu smrti, bola, poraza i srama!70
BLAGO ONOM
Blago onom, koji je cijelog života dijete
i sve što vidi kao iskrene darove prima,
za kojeg kristalne sanje donosi svaka zima
i kojem strane su ruke, koje gorčinom prijete.
Blago onom, koji u svakom vidi brata
i zadnji komad kruha sa siromahom dijeli,
kojem su putnici dragi i kasni oblaci bijeli
kad ih pritajen sumrak skrivenim mrežama
hvata.
Blago onom, koji utješne dariva riječi
i kome često bude svih nesretnika žao,
i čija nježna ruka zagrljajem liječi
i koji malo prima premda mnogo je dao.
I dok za tuđu sreću predano se moli,
zaboravi da život vlastiti ga boli71.
U BRAZDE SRCA BACAŠ SJEME
U brazde srca bacaš sjeme,
od pravih zrna ti je sjetva,
i lakše bude žića brene
kad na tvom polju stigne žetva.
70 Isto, 36.
71 Isto, 37.
33
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
I vrčevi su puni ulja,
za brigu znamo mnogo kraću,
u znaku dlana, tvrdog žulja,
sjedinjuješ nas kao braću.
I tko Te ljubi, čeka veče
kad pretvara se san u javu,
a malodušne sumnje peče
i povija im k zemlji glavu.
Jer tko bez tebe brazde ore,
Sa strepnjom čeka nove zore!72
O, BOŽE MIRA, UTJEHE I NADE
O, Bože mira, utjehe i nade
iz koje olakšanje cvjeta,
sretni su koji s tobom život grade
u ranoj dobi i u zrela ljeta.
Jer Ti si izvor nepresušnog vrela,
u brazde srca tvoje sjeme pada,
kad ruke klonu, brišeš znoj sa čela,
u bijelo runo oblačiš sva stada.
Ti znadeš što nas ponajviše boli
i što nam često put do sreće priječi,
i kao otac koji djecu voli
daješ nam snagu, koja rane liječi.
O, Bože, mira, utjehe i nade,
sretni su koji s tobom život grade73.
U SJENI KRIŽA
Zemlja se vrti. Isus raspet visi
i svjetlost preko svih stoljeća stere.
Tko k njemu priđe, živi izvor nade
i plod istine za život ubere.
Po njemu svi smo pozvani ko braća
na uzlet srca u prostranstva viša.
On nadu palom i umornom vraća
i nemir mirom razbistri i stiša.
3-42
i utjehom ih ganutom cjeliva.
I dok se zemlja kroz stoljeća vrti,
Krist visi. Svjetlo života i smrti!74
TKO BEZ TEBE ZIDA
Tko bez tebe zida, Gospodine,
taj dom svoj zida na živom pijesku.
Tko svjetlo tvoje na pragu svome gasi,
u duši nosit će tamu i pri sunčevu bljesku.
Tko bez tebe zida, Gospodine,
taj zalud sije svojih nada sjeme,
tko bez tebe vjernog prijatelja traži,
sam će nositi svojih briga i tuge breme.
Tko bez tebe zida, Gospodine,
i na tuđim leđima ljestvice uspjeha diže,
taj je krenuo putom gdje ga zasjeda čeka,
toga nemiri prate i poraz nenadan stiže.
Tko uz tvoju pomoć istinu života bira,
u kući imat će svjetlo blagoslova i mira75.
RUKA, KOJA ZVIJEZDE I PALI I GASI
Znam da će jednoga dana sve biti ljepše i bolje,
da će se rađati jutra i ushićenja prava,
za svaka usta će nove plodove rađati polje,
s nadom će gledati sunce bolom pognuta glava.
Znam da će jednoga dana plug koji tišinu ore
kroz misli nizati brazde kao plamene pruge
i da će novo klasje probuditi nove zore
i da će svenuti najzad sumorni cvjetovi tuge.
Znam da će jednoga dana biti uzdaha manje,
na čelu blistat će vjera, koju beznađe satre,
na pragu srca će ljubav stajati kao janje
i sve će grijati plamen iste iskonske vatre.
I sve će milosna ruka za novi život da spasi,
ta ruka koja zvijezde vječno pali i gasi76.
Iz njega ljubav izvire, i pravda
na ljudske pute milosno se sliva.
On s oproštenjem zalutale prima
72 Isto, 38.
73 Isto, 40.
74 Isto, 41.
75 Isto, 43.
76 Isto, 44.
34
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
KAO SVJETIONIK U NOĆI
1.
Kao svjetionik u noći, koja duboke tajne skriva,
Ti mi iz daljine, Bože, pokazuješ svrhu moga puta,
i ja slutim zašto čovjek se nada i vedre visine sniva
i zašto pod ovim svodom tako često bez tebe luta.
Kao svjetionik u noći spomen na Te kristalno gori,
i ja ponekad čujem blagu tišinu tvojega glasa.
I sve što u čistoj radosti živi, o tvojoj mi radosti zbori,
Jer tvoje su riječi utkane u dozrijevanje svakoga klasa.
Kao svjetionik u noći sve jasnije javljaš mi se sada
i pokazuješ gdje mi smiraj očekuju docvale nade.
Od neba, koje puno zvijezda u prodahnuto more
noćas pada,
tvoje nevidljive ruke za me svijetle mostove grade.
I ja kao putnik, kojeg krilo u prostranstva slobode diže,
Što sam od prolaznosti dalje. Tebi sam svakoga
dana bliže77.
2.
I slutim starinskih zvona davno zamrle glase
i gledam jutra gdje nose svakom obzorja nova,
i ništa, ništa ne mogu više zadržavati za se,
vjekovi samo su tvojim tajanstvom zbrisana slova.
I vidim mnogi rastu do vrha svojega sloma
nad kojim pravednost tvoja bezdušne podvige slama,
kaplje mudrosti tvoje planu u udarima groma
i u veliko svjetlo mrzla se pretače tama.
I sklapam umorne ruke pred onim što mi već stiže
kao sudbinski jahač iz crnog korijena slutnje,
i što sam u vremenu dublje, time sam tebi bliže
i oči pune su tajne, i usta puna su šutnje.
I kao svjetionik u noći, koja duboke ponore skriva,
ovaj me utješni pogled na zvjezdane pute doziva78.
VEČERNJA MOLITVA
Daj mi, Bože, da se ne brinem što će biti sutra
kad se osamljen, nađem u hladnoj tišini sobe.
Mnoga se briga rađa iz krila novog jutra
i svaki da ima dosta svojih briga i tjeskoba.
77 Isto, 72.
78 Isto, 73.
3-42
Ima časova koji su bez naših zasluga lijepi
i onih od kojih se poslije nijemo pati.
Za ono, što piše na tvome satu, mi smo obično slijepi.
Ti znadeš kome što treba oduzeti ili dati.
Ti znadeš zašto si nekom plodnošću zaogrnuo polja
da ga strepnje često od nevremena more.
I zašto je za nekoga tišina bez mnogih želja bolja
i zašto se neki životi gase dok drugi smireno gore.
I zato daj mi, kad se nađem u hladnoj tišini sobe,
da novo svanuće primim bez straha i tjeskobe79.
BADNJAK
Ova je noć od svih drugih noći veća
kad šutnju pahulje snježne spuštaju sa visina.
Ovo je noć kad svako svog se djetinjstva sjeća
i svaka majka misli na kćerku ili sina.
Ovo je noć u kojoj svi su putovi bijeli
i svaka staza nekog dragog putnika čeka,
ovo je noć u kojoj nevidljiva ruka neka
blagoslov patniku svakom kao utjehu dijeli.
Ovo je noć kad s duše težak oklop se skida
i vedrog života nada radostan pogled diže,
ovo je noć kad mrena mržnje nestaje s vida,
kad čovjek čovjeku prašta, kad sve su stvari bliže.
Ovo je noć u kojoj nove bude se zore
Dok kao voštanice bijele na obzorju jablani gore!80
MAJKA UTJEHE
Svu noć plaču vali na podnožju grada,
svu noć bdiju modre masline u dolu.
Ona vječno sama u nijemom bolu
sa utjehom čeka svakog, koji strada.
Ispred Nje su prošle već povorke duge
muževa i žena, što nevoljno tuže.
Iza njih su kao znak minule tuge
upaljene srcem izgarale ruže.
Koliko je puta kada sunce zađe
dočekala mokre i brižne ribare
i u tuđi svijet otpratila lađe
79 Isto, 77.
80 Isto, 83.
35
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
dok nad njima s krikom galebi krstare.
Koliko je puta sve u kasne sate
čekala da jednom sretno joj se vrate!81
MATER DOLENS
Ti, koja si mrtvoga sina primila na svoje krilo
i u dubokoj boli spoznala tajnu života i smrti,
prigrli i ovu djecu, koja lutaju gradom
i kojoj izvori sreće tako su bezdušno škrti.
Njihove ruke su željne ljubavi, odanog stiska,
i ona slute da su na hladnom pločniku žrtva
dok otac u krčmi pije i vjetar raznosi kišu,
i dok je odavno za njih još živa majka mrtva.
U mraku njihove oči nijemim beznađem gore
i mržnja u njih se slaže, gorčinom usta se pune,
jer za njih ljudi su stranci i život obična varka,
a mladost vlastito lišće, koje na asfaltu trune.
Ti, koja znadeš kako u ljubavi vjernoj se pati,
pod svoje ih okrilje primi i budi im odana mati82.
TVOJE RIJEČI
Tvoje su riječi životvorno sjeme
za brazde, koje tvrda ruka ore,
od njih nam sviću plodonosne zore
i lakše bude u samoći breme.
Tvoje su riječi svjetlo, koje tješi
i sag od snova u budućnost stere,
i daju krila onom koji griješi
da mir svoj nađe u zagrljaju vjere.
Riječi su tvoje trs na kojem rudi
zrelina sunca u dovršenom plodu,
one nas zovu da budemo ljudi,
3-42
BEZ TEBE, BOŽE, ČOVJEK JE TEK SJENA
1.
Za tebe, Bože, čovjek je tek sjena,
koju vrijeme njiše kao slabo pruće,
na duši mu leži prolaznosti mrena
što ga stalno vodi u mrak i bespuće.
On za radost ne zna koja s visa teče
kao slap u iskre osunčanih sati,
za njega je jutro pusto kao veče,
noć prazninom kobnom u beznađe hlapi.
I sve što mu ruka svježom nadom dirne,
pada kao voće s debla koje trune,
boli su bez svjetla gorke, neprozirne,
oči teške zbilje i klonuća pune.
I kada se nekad prošlih dana sjeća,
ne zna da li bol je ili tuga veća84.
2.
Tko tebi, Bože, prepusti sve želje
da tvoja ruka bude vodič pravi,
bez straha gleda kako vrijeme melje
sve što se rađa u snu i na javi.
Tko smjerno prima svjetlo tvojih riječi
i kome pute ravna tvoja ruka
taj zna da bolom život rane liječi
i gdje ga najzad čeka tvoja luka.
I zna da stvarnost okrutna i gruba
tek most je, koji u vječnost nas vodi,
a kad nam noga prijeđe preko ruba
vremena da smo na pravoj slobodi.
I kad se nekad prošlih dana sjeća,
zna gdje je prava utjeha i sreća85.
da pogled s nadom uzdižemo k svodu.
A kad nam klone na samrti glava,
za vječnost svaka, svaka nas spašava83.
81 Isto, 85.
82 Isto, 86.
83 Isto, 94.
84 Isto, 95.
85 Isto, 96.
36
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
ISUS I TVOJA SJENA
Nikoli Šopu, 19. VIII. 1904.-2. I. 1982.
I.
Znao si da sve ima svoj početak i kraj
i da tajni smisao nosi naš svagdanji put.
Znao si da sa Isusove aureole i na tebe silazi sjaj
i da u domu tvome obasjava svaki kut.
U kasne večeri kad se već završio težak rad,
koji čovjeka prati kao najvjerniji drug,
Njemu si pričao kako je teško biti i star i mlad
i da nas brige i boli u taman zatvaraju krug.
I gledao si kako mu na licu treperi bol,
a u dnu zjena se budi saučešća plam,
i dok je čaša vina i komad kruha nudio stol,
znao si da pod niskim krovom nikada nisi sam.
A kad se u kasnoj noći njegov udaljio hod,
nad tvojim se ležajem rastvarao zvjezdani svod.
II.
Na tvome stolu dugo je gorjela smirena luč,
iz daljine se slivao posve nečujan šum.
O klinu je visio tvoj zaboravljeni ključ,
srcem si otvarao tajne, koje je skrivao um.
Znao si da je čovjek u moru života kap
i da nove brige donosi svaki dan.
U ruci ti je bio zvijezdama pozlaćen štap
dok si tražio brižno na beskrajno svodu stan.
I kad si spoznao da je život tašt
i da si i ti evo za krošnju dozrio klas,
Isus je stavio na te svoj prozirno bijeli plašt
i poveo te da ti pruži utjehu i spas.
O, kako li je vjeran i odan prijatelj drag
i kako preko svoda blista vaših stopala trag!
KAKO DA PRIJEĐEM
Kako da prijeđem tminu svoga tijela,
što kao teška zvijezda se diže
pred okom mojim! Da Ti budem bliže,
svoj pogled svrni na me sa Raspela.
3-42
Umor je pao na sve ljudsko, što je
nudilo sreću i opojne draži
a sada evo put do Tebe traži
praznine puno bolno srce moje.
I željan svjetla i utjehe blage
svoj život pružam milosnoj ti ruci,
da iz nje primim vjeru nove snage,
da ona Tvojoj privede me luci.
Jer duša bolna od svagdašnjih laži,
iz Tvoje ruke ozdravljenje traži.
BLAGO ONOM
Blago onom, koji je cijelog života dijete
i sve što vidi kao iskrene darove prima,
za kojeg kristalne sanje donosi svaka zima
i kojem strane su ruke koje gorčinom prijete.
Blago onom, koji u svakom vidi brata
i zadnji komad kruha sa siromahom dijeli
kojem su putnici dragi i kasni oblaci bijeli
kad ih pritajen sumrak skrivenim mrežama hvata.
Blago onom, koji utješne dariva riječi
i kome često bude svih nesretnika žao,
i čija nježna ruka zagrljajem liječi
i koji malo prima premda mnogo je dao.
I dok za tuđu sreću predano se moli,
Zaboravi da život vlastiti ga boli.
BDIM
U svome kutu skromnom, tihom,
dobrotom nekom blago smiren,
sa svoda skidam zvijezde stihom
i bdim tišinom uokviren.
Sa stola komad kruha širi
svježinu klasja punu zlata,
kroz okno kasni mjesec viri
i miče prste zidnog sata.
Ja slušam gdje se grane mole
za svakog, koji budan sanja,
za one što se nježno vole
37
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
s nadom punom olakšanja.
I brige što me danju more
ko svjetiljke mi svu noć gore.
PUTNIKOVA MOLITVA
Bože, koji si nada mnom bdio i korak mi pratio,
vrč vode davao i na stolu ostavljao komad kruha,
znaš koliko sam se radovao i koliko sam patio,
upoznavao putove tijela i putove duha.
Između života i smrti postavio si zastor neprozirni,
koji nas stalno razdvaja i stalno veže.
Oremo zemlju i hodamo zabrinuti i mirni,
srca nam za visinama i za tobom teže.
U svojoj nemoći i bolesti postajemo braća,
beremo usjeve i vezujemo se pojasom truda.
Nekima je zemaljska staza duža ili kraća,
3-42
POVRATAK
Od čijih niti ja sam tkan i kome
moj korak ide od svoga početka?
Kroz te se niti tajni zraci lome,
da li se vraćam idući k svršetku?
Na svodu kao na beskrajnom platnu
oblaci stoje i čudno se žare.
Iz tijela neko zove pticu zlatnu
dok hladni dani oko nje stražare.
Sve tanji obruč moje tijelo steže
i nit se kida zemaljskoga tkanja,
sve slabije me za prolaznost veže
poneki uzdah raspršenih sanja.
I srce, srce sve jasnije shvaća:
k Tebi sde, Bože, zlatna ptica vraća.
živimo na vulkanima sumnji i neotkrivenih čuda.
Bože, koji vežeš svjetove i strpljive pratiš mrave,
osvijetli nam put i zvijezdama okruni glave.
MOLITVA PRIJE POČINKA
Bože, otvori moje oči kad budem sam i u tjeskobi.
U svoj si me vinograd pozvao u osvit zore.
Što taknem u svoje ime, krhko je i brzo se drobi.
Na tvome bedemu za putnike vatre gore.
Ne tražim zemaljsku nagradu, koja me čeka,
poslenik sam na njivi, koju obraditi treba.
Gle, dan se već bliži kraju i noć stiže daleka,
na rubu njive se srce uznemiruje i koleba.
Trudbeniku se dom i postelja za odmor nudi.
Otresem prah s nogu i kraj ograde odlažem kosu.
Nad usjevima mojim blag i milostiv budi,
koraci moji neka ostanu otisnuti u rosu.
Bože, kad se zatvore moje oči i predaš me krilu snova,
neka nad mojom glavom šume vrhovi jablanova.
38
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
39
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
40
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
41
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, priredio Milovan Miković
3-42
Izbor iz sonetnog opusa Ante Jakšića, potpisnik je priredio tragom sedam njegovih pjesničkih knjiga: Elegije, 1954; – Hod pod zvijezdama, 1955; – Osamljeni mostovi, 1962;
– Pred vratima tišine, 1963; – Pod pješčanim
satom, 1975; – Molitve pod zvijezdama,
1979; – Prema drugoj obali, 1987. te prema
izdanju što ga je Jakšić vlastoručno ispisao,
potpisao i xerox tehnici umnožio, pod naslovom: 12 soneta, kao i Zborniku «Ivan Antunović», 2.-3., Subotica, 1992., 134.-148.
M. M.
42
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Biografija
ANTE JAKŠIĆ (Bereg, Bački Brijeg, 1912. – Zagreb, 1987.), školovao se u rodnom mjestu, u
Subotici, Travniku i Zagrebu gdje je diplomirao
hrvatski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu. Zatim je profesor književnosti u Travniku,
Tuzli, Osijeku, Slavonskom Brodu, Subotici,
Karlovcu i Zagrebu. Ante Jakšić nadasve je lirski pjesnik, majstor soneta, ali od 1945. s nastupom razdoblja socijalističkog realizma književna kritika gotovo ne zapaža njegove stihove
budući da su prožeti kršćanskim svjetonazorom. Jamačno će njegov zamašan pjesnički
i prozni opus dobiti svoje mjesto u hrvatskoj
književnosti.
Poput Kokića i Jakšić je pjesnik bačkih krajolika, ali i naglašenih osobnih slutnji i patnji. Kroz
život prolazi otvorenih očiju i u pjesmi pod
naslovom U noći iskušenja, zapisuje: O, sit sam
riječi koje prazno zvuče / I cvijeća lažnog od lažnog papira. / Za bolno srce molim malo mira / i
stišaj vjetra dok ga krilom tuče.
Kako zapaža Ante Sekulić: «U razmatranju o
Jakšićevu životopisu; sastavnicama njegove
osobnosti treba konačno imati na umu da je pisac izrastao iz skromne šokačkohrvatske sredine, iz kraja koji nije nudio raskošne dvore i dostatno vremena za maštu i snove. No taj život i
svijet ostali su trajno u Jakšićevu biću, obogatili
su njegovo stvaralaštvo. U bojama domaćeg
neba, kraj ognjišta, u bogatstvu zrelog žita,
u jesenskim maglama, u dubokim brazdama
oranja osjetit će se Jakšić smiren, zadovoljan i
možda – sretan. Bit će zato osamljenik lutalica,
sjetan kad krene ulicama neznanih gradova,
daleko od zavičaja.» (A. Sekulić, Književnost
podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, 1996., 204.).
Ante Jakšić, pjesnik nadasve osobnih raspoloženja što ih potiču nesporazumi s okolicom,
dugotrajna osamljenost, odvojenost od doma i
rodnog bačkog podneblja za koje je neraskidivo vezan, čežnje i traganje za smislom ljudskog
življenja, objavljivao je u mnogim hrvatskim listovima, časopisima i revijama, a među ostalim u Klasju naših ravni, Subotičkim novinama,
Subotičkoj Danici i dr. Za života mu je tiskano
dvanaest zbirki pjesama.
Ante Jakšić nije spadao u red pjesnika koje privlače poticaji neizvjesne jezične i stilske inovacije u stihu, ali ga je uvijek zanimalo što se u
drugima zbiva, prema vlastitu pjesničku iskazu
«da u svakom čovjeku vidim brata». Takva je
43
i njegova proza, smirena, prožeta mudrošću i
provjerenim etičkim načelima.
Djela: – Biserni đerdan, (Sombor, 1931.); –U
dolini zaborava, (Zagreb, 1936.); – Marija, (Zagreb, 1937.); – Zov proljeća i mladosti, (Travnik,
1938.); – Pod sapetom krilima, (Tuzla, 1941.),
Šana se udaje, (Zagreb, 1943.); – Maturant,
(Osijek, 1945.); – Elegije, (Subotica, 1954.); –
Hod pod zvijezdama,(Subotica, 1955.); – Osamljeni mostovi, (Zagreb, 1962.); – Pred vratima
tišine, (Zagreb, 1963.); – Pjesme o sinu čovječjem, (Zagreb,1965.); – Povratak u djetinjstvo,
(Zagreb, 1968.); – Pod pješčanim satom, (Zagreb, 1975.); – Molitve pod zvijezdama, (Zagreb, 1979.); – Prema drugoj obali, (Đakovački
Selci, 1987.).
PREGHIERA
Dio, ti supplico, dammi forza
e gelido cuore
cui mai nulla inteneresica, e nessuno:
fa che io non sappia mai come affliggono i
pensieri
fa ch’io non senta fremere
le gravi piaghe altrui.
Fa che io passi accanto ai poveri tranquillo,
che dimentichi le molte ingiustizie,
che non compreda le brame dei fanciulli
all’angolo
tanto in nulla, o Dio,
io li posso aiutare!
Fa che io tranquillo vada per il mio cammimo
come passante, per la vi adi un’angusta città;
fa che io incontri solo volti sorridenti,
e gente che mi possa dar qualcosa.
Fa che io sia quello che molti altri sono:
che non veda donne scalze e uomini affamati,
che non capisca le brame del mendico.
Tanto in nulla, o Dio,
io li posso aiutare!1
1 Luigi Salvini, Il melograno, Lirica Croata contemporanea, Zagrabia, 1942, 124.
43
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
44-54
Bibliografija
ANTE JAKŠIĆ
Godina 1930 – 1931.
1. Kišna pjesma, Mladost, 1930, 3, 62.
2. Na Uskrs, Omladina, Zagreb, 1930-31, 8-9, 4.
3. U mom seocu, Omladina, Zagreb, 1930/31, 5, 171.
4. In nomine Domini, Omladina, Zagreb,
1931/32, 9, 171.
5. Na rođendan, Mladost, 1931, 4, 92.
6. Sinoć, Mladost, IX 1931, 6, 137.
7. Umiranje dana, Mladost, 1931, 9, 212.
8. Kroz život dobra i zla, Jugoslovensko bratstvo, 11 1931, 1-2, 20-21.
9. Mornari, Glasnik Saveza trezvene mladosti,
1931/32, 6-7, 94-95.
10. Putem iskušenja, Glasnik Saveza trezvene
mladeži, 1931/32, 2, 28-29.
11. Večernja molitva, Glasnik Podmlatka crvenog krsta, 11, 1931- 32.
12. Zakletva, Glasnik Saveza trezvene mladeži,
1931/32, 4, 60-64.
13. Cvijeće tame, Glasnik Saveza trezvene mladeži, 1931/32, 130-131, 9-10.
Godina: 1932.
14. Božjim putem, Omladina, Zagreb, 1932/33, 7.
15. Buđenje, Krijes, 13 1932/33.
16. Carmen vitae, Mladost, 1932/33. 9. 207.
17. Djevojka nosi cvijeće, Majci Božjoj na dar,
Luč, 28 1932/33.
18. Lutka, Kokošja graja, Krijes, 13 1932/33.
19. Gospodine, Ti si uporište moje, Luč, 28
1932/33.
20. Jadranu, Omladina, Zagreb, 1932/33, 1. 5.
21. Jutarnja molitva, Krijes, 13 1932/33.
22. Lopov Rade, Krijes, 13 1932/33.
23. Majčino pismo, Luč, 28 1932/33.
24. Mater Dolorosa, Mladost, 1932, 2. 29-29.
25. Mlado đače, Krijes, 13 1932/33.
26. Ne ostavi me samog, Gospodine, Luč, 28
19322/33.
27. Ne plači, dijete, Mladost, 1932. 10, 236.
28. Pjesma seljaka građaninu, Luč, 28 2932/33.
29. Pokrov tuge, Mladost, 1932/33. 5. 114.
30. Povratak iz grada u kasno veče, Jugoslovenski dnevnik, 1932, 243, 10.
31. Seljakova molitva u rano jutro, Luč, 28 1932/33.
32. Spero in Te, Mladost, 1932, 3, 52. Pjesma u prozi
33. Tri želje, Šaljivi komad u 1 činu po francuskoj priči, Krijes, 13 1932/33.
34. U osami, Ilustrovani karlovački tjednik, 2 1932.
35. U osami, Ilustrovani sarajevski tjednik, 2 1932.
36. U tuđem svijetu, Mladost, 1932/33, 7, 161.
37. Vječita nada, Luč, 28, 1932/33.
38. Vlak je pregazio seljaka, Mladost, 1932/33, 6, 132.
39. Zvon zvona, Krijes, 13, 1932/33.
40. Dođite djeco, Glasnik Podmlatka crvenog krsta, 12, 1932/33.
41. Ja ne znam zašto, Naša iskra, 1932, 324, 34.
42. Njeno pismo, Hrvatski list, Osijek, 1932, 86, 28.
43. Pijanka, Radničko Jedinstvo, Beograd, 8, 1932.
44. Pijanka, Glasnik Saveza trezvene mladeži,
1932/33. 1-2, 3.
45. Pjevačica u parku, Glasnik Saveza trezvene
mladeži, 1932/33, 7-8, 57-58.
46. Post festum, Jugoslavenski dnevnik, 1932, 301, 8.
47. Služavka tješi bolesnoga brata, Jugoslavenski
dnevnik, 1932, 225, 10.
48. Zov mladosti, Jugoslavenski dnevnik, 1932, 278, 7
49. U osami, Ilustrovani varaždinski glasnik, 2, 1932.
Godina 1933.
50. Bolesna lutka, Igrokaz u 1 činu za djecu,
Krijes, 14 1933.
51. Božićna večer, Hrvatska prosvjeta, 20 1933.
52. Čežnja, Danica, III1933. 99. 9
53. Dar, Mala mladost, 4 1933.-34.
54. Ile plače, Mala mladost, 4 1933-34.
55. Kada je svanuo dan, Krijes, 14 1933.
56. Kada ti teško bude, Danica, 1933, 99, 9.
57. Kada ti žmehko bude, Danica, 1933, 117,
25. Prepjev: R. Devide.
58. Kažnjena neposlušnost, Krijes, 14, 1933.
59. Kradljivac, Mala mladost, 4, 1933/34.
60. Majstor Bata, Mala mladost, 1933/34.
44
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
61. Mamičin imendan, Krijes, 14, 1933.
62. Najbolji, Krijes, 14, 1933.
63. Naša kuća, Mala mladost, 4, 1933/34.
64. Naviranje sna, Luč, 29, 1933.
65. Pijevac Maksa, Krijes, 14, 1933.
66. Poslije njenog odlaska, Danica, 1933, 117, 25.
67. Povratak, Mladost, 1933/34, 6, 137.
68. Pred Njegov dolazak, Mala mladost, 4, 1933/34.
69. Razbijena čaša, Mladost, 1933/34. 2, 41.
70. Roda u šetnji, Mala mladost, 4. 1933/34.
71. Školsko zvonce, Krijes, 14, 1933.
72. Šofer Marko, Krijes, 14, 1933.
73. Vrabac pred kućom, Mala mladost, 4, 1933/34.
74. Besplatni savjeti, Nešto poput satire, Hrvatska straža, 1933, 287, 5.
75. Bolesni zub, Hrvatska straža, 1933, 284. 8.
76. Dar umrloj, Bunjevačko kolo, 1, 1933.
77. Gospođica sa sela, Hrvatska Straža, 1933, 230, 8.
78. Hrvatsko narodno blago Iz pjesama u Bačkom Beregu, Hrvatska straža, 1933, 239, 4.
79. Hrvatsko šokačke pjesme o Duhovima u Bačkom Beregu, Hrvatska straža, 1933, 230. 4-5.
80. Iseljenici, Bunjevačko kolo, 1, 1933.
81. Iznenadit ćete se uspjehom, Hrvatska straža, 1933, 277, 5.
82. Kad je sin veći od oca, Hrvatska straža, 1933,
241, 9.
83. Kad se dvoje žale, Hrvatska straža, 1933, 273,
5-6.
84. Ljubav bez riječi, Jugoslovenski dnevnik,
1933, 37, 7.
85. Molitva u polju, Subotička Danica, kalendar, 50, 1933.
86. Na kraju šume, Jugoslovenski dnevnik,
1933, 112, 7
87. Najbolji, Glasnik Podmlatka crvenog krsta,
13, 1933/34
88. Našao se u neobranom bostanu, Hrvatska
straža, 1933, 258. 9-10.
89. Njemački učitelj, Hrvatska straža, 1933, 250, 8.
90. Odgovor na prijateljevo pismo, Jugoslovenski dnevnik, 1933, 106, 7.
91. Post festum, Osvit, Čačak, 1, 1933.
92. Priznao mu talent, Hrvatska straža, 1933, 264, 9-10.
93. Radi nje izdao si Boga, Jugoslovenski dnevnik, 1933, 60, 7.
94. Razočarala se, Jugoslovenski dnevnik, 1933,
72, 9.
95. Sine žene Marije, Bunjevačko kolo, 1, 1933.
96. Skupocjena violina, Hrvatska straža, 1933, 236, 5-6.
44-54
97. Srca koja Ga čekaju, Uz ljepotu jedne božićne noći, Hrvatska straža, 1933, 295, 8.
98. Student traži stan, Hrvatska straža, 1933, 232, 2.
99. Susret, Osvit, 1, 1933.
100. Svijet govori, Hrvatska straža, 1933, 269, 5.
101. Školsko zvonce, Jugoslovenče, 1933/34, 1, 4.
102. Zvonila su zvona, Subotička Danica, 50, 1933.
103. Žute ruže, Osvit, Čačak, 1933.
Godina: 1934.
104. Božji ljudi, Luč, 30, 1934/35.
105. Darovi sv. Nikole, Igrokaz za djecu u 1
činu, Hrvatska straža, 1934, 275, 8.
106. Ispružam ruke za utjehom, Danica, 1934, 8, 3.
107. Jesen ide, Jadranska Vila, Omiš, 1934, 75, 6-7.
108. Jesen je došla, Hrvatska Straža, 1934, 270, 8.
109. Kad prođe dan, Omladina, Zagreb, 1934, 2, 24.
110. Kad suton umoran pada, Luč, 30, 1934/35.
111. Kazalište na selu, Narodna odbrana, 1934, 43, 2-3.
112. Lovac Mika, Mala mladost, 5, 1934/35.
113. Lutrija, Obitelj, 1934, 45, 886.
114. Miša i Macan, Mala mladost, 5, 1934/35.
115. Moderne djevojke Hrvatska straža, 1934, 233, 5.
116. Na dušni dan, Jadranska Vila, Omiš, 1934, 11, 113.
117. Na suncu, Luč, 30, 1934/35.
118. Na vjetru života, Hrvatska straža, 1934, 245, 5-6.
119. Nesporazum, Hrvatska straža, 1934, 72, 5-6.
120. Njih dvojica, Hrvatska straža, 1934, 271, 12.
121. Padao je led, Obitelj, 1934, 29, 547-548.
122. Poslije podne, Luč, 30,1934/35.
123. Post festum, Luč, 30,1934/35.
124. Priča djeda Adama, Hrvatska straža, 1934,
284, 5-6. i 285, 5-6.
125. Proliće idje selom, Luč, 30,1934/35.
126. Protivu zagrebačke kulture, Luč, 1934/35
127. Ratni drugovi, Hrvatska straža, 1934, 105, 5-6.
128. U jesenje dane, Luč, 30, 1934/35.
129. U rano jutro, Jadranska Vila, Omiš, 7. VII.
1934, 45, 56.
130. Zlatno srce, HrvatskasStraža, 1934. 270, 8.
131. Božji ljudi, Danica, 1934, 4, 4.
132. Crkva na brijegu, Subotička Danica, kalendar, 51, 1934.
133. Dolazak proljeća, Bunjevačko kolo, 1, 1934.
134. Došao Uskrs, Danica, 1934, 9, 2.
135. Doziv Velikoga, Bunjevačko kolo, 1, 1934.
136. Izađi Anice, Danica, 1934, 7, 2.
137. Jesen je stigla, Danica, 1934, 7, 2.
138. Kad prođe dan, Danica, 1934, 19, 5.
45
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
139. Kad se iskreno, govori, Hrvatska straža,
1934, 65, 5.
140. Kada ti teško, bude, Danica, 1934. 4, 4.
141. Kazališna publika na selu, Hrvatska straža,
1934, 15, 8.
142. Petar Kreml: Licitarsko srce prikaz zbirke
pjesama, Danica, Sombor, 1934, 18, 5-6.
143. Kućni gospodar, Hrvatska straža, 1934, 30, 5-6.
144. Lirizam na selu, Hrvatsko narodno blago u
Bačkom Bregu, Hrvatska straža, 1934, 39, 4.
145. Mala Zora piše mami iz grada, Hrvatska
straža, 1934, 32, 8.
146. Mučan je život, Bunjevačko solo, 2, 1934.
147. Na suncu, Bunjevačko kolo, 2, 1934.
148. Naviranje sna, Danica, 1934, 22. 4.
149. Nova antologija, Hrvatska straža, 1934, 57, 5.
150. O pjesmama Ante Miroljuba Evetovića, Danica, Sombor, 1934, 11, 4, 12, 2.
151. O potrebi pozorišnih prikazivanja u našim
bunjevačko-šokačkim selima, Danica, Sombor,
1934, 6, 2.
152. Pjesma gladnih, Bunjevačko kolo, 2, 1934.
153. Pomršeni računi, Hrvatska straža, 1934, 24, 5-6.
154. Djevojci bez srca, Bunjevačko kolo, 2, 1934.
155. Povratak iz polja, Danica, 1934, 14, 3.
156. Razoreni životi, Danica, 1934, 20-31.
157. Seljačka pjesma, Danica, 1934, 5, 4.
157. Seljak prisluškuje pjesmu zemlje, Subotička
Danica, 51,1934.
158. Serenada, Danica, 1934, 8, 3.
159. Serenada, Hrvatska straža, 1934, 19, 5.
160. Starica čeka sina, Obitelj, 1934, 52, 1006.
161. U kafani, Bunjevačko kolo, 2, 1934.
162. U rano jutro, Danica, 1934, 26, 3.
163. Večer Jadranska, Vila, Omiš, 1934, 3, 43.
164. Žurio se, Danica, Sombor, 1934, 17, 3-4.
Godina: 1935.
165. Boli, pa boli, Obitelj, 1935, 33, 630.
166. Da me želja mine, Obitelj, 1935, 28, 525.
167. Divojka na pendžeru, Obitelj, 1935, 33-34, 624.
168. Djevojci u prolazu, Subotička Danica, 1935.
169. Drugovi dosta, suviše smo pili, Obitelj,
1935, 22, 425.
170. Pjesnik koji nije ništa napisao, Na rastanku,
Hrvatska straža, 1935, 93, 8.
171. Gospođica s crvenim cipelicama, Obitelj,
1935, 29, 551-552.
172. I kamen je progovorio, Obitelj, 1935, 27,
511-512.
44-54
173. I život teče, život teče dalje, Klasje naših
ravni, 1935.
174. Imam jednu dušu, Subotička Danica, 52, 1935.
175. Kad ona ode na more, Svijest, Sarajevo,
1935/36. 10-11, 211.
176. Kada sam željan tišine i zaborava, Klasje
naših ravni, 1935.
177. Kad večer prohoda ispod sela, Klasje naših
ravni, 1935.
178. Moja prijateljica Ljerka, Obitelj, 1935, 25, 464.
179. Molitva da se rodimo na život, Obitelj,
1935, 51, 975.
180. Naš učitelj, Obitelj, VII 1935, 2, 24-25.
181. Jugoslavija, Naša inteligencija, Razvitak, 2,
1935, 78, 245-249
182. Njezino pismo, Obitelj, 1935, 25, 446.
183. O bećarcima u Bačkom Bregu, Obitelj,
1935, 14, 272.
184. O simbolizmu u pjesništvu, Obitelj, 1935, 35, 650.
185. Odmahnuo rukom i otišao, Obitelj, 1935, 28, 531.
186. Ponor između dva srca, S portretom, Obitelj, 1935, 50, 946-948.
187. Poštena riječ, Hrvatska straža, 1935, 68, 8.
188. Proljetni molovi, Hrvatska prosvjeta, 1935,
22.
189. Sa Njegova puta, Obitelj, 1935, 22, 432-433.
190. Sve na starom tornju, Klasje naših ravni,
1935, 1, 14.
191. Savjesni đaci, Hrvatska straža, 1935, 5, 8.
192. Siromasi pjevaju suncu, Klasje naših ravni, 1935.
193. Spavaj, dijete moje, Nedjelja, 15, 1935.
194. U veliko jutro, Subotička Danica, 52, 1935.
195. Utisci s puta kroz dolinu zaborava, Hrvatska straža, 1935, 93, 20.
195. Večeras Isus će doći u moj stan, Klasje naših ravni, 1935, 1, 9.
196. Život u šokačkom selu u Bačkoj, Obitelj,
1935, 25, 472-473.
Godina: 1936.
197. Da me želja mine, Subotičke novine, Izvanredno izdanje, 1936, 10. 16.
198. Dida Tomin jid, Jednočinka u dijalektu Šokaca B. Brega, Subotička Danica, 1936, 53.
199. Proljeće me je povelo u šumu, Iz daljine je
došao vlak, Subotička Danica, 1936, 53.
200. Iza crnih zavjesa, Odlomak iz lirske novele
Marija, Luč, 32, 1936/37.
201. Jesen je pružila ruke, Luč, 1936/37, 32.
202. Kad se stvari smire, Subotička Danica, 1936, 53.
46
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
44-54
203. Kad siđu sutoni prvi, Obitelj, 1936, 30, 571.
204. Kad žito zrije, Danica, 1936, 89.
205. Kod drugova i drugarica, Hrvatska straža,
1936, 74, 8.
206. Lutrija, Subotička Danica, 1936, 53.
207. Madona nad krevetom, Glasnik sv.. Ante
Padovanskoga, 1936, 31.
208. Majko Marijo, Obitelj, 1936, 15, 286.
209. Majko Marijo, U danima Njegova uskrsnuća, Klasje naših ravni, 1936, 2..
210. Najboljoj, Mala mladost, 1936/37, 7..
211. Čovjek s krivim mišljenjem, Obitelj, 1936,
12, 223-224.
212. O «Bunjevčicama» Blaško Rajić, Obitelj,
1936, 48, 910.
213. O lirici Đure Sudete, Luč, 1936/37, 32..
214. O raznolikosti doživljavanja lijepoga u lirici,
Hrvatska straža, 1936, 296, 4-5.
215. O umjetničkom stvaranju, Obitelj, 1936,
10, 185-186.
216. Oranje, Obitelj, 1936, 3, 45.
217. Oranje, Zadružna svijest, 1936, 1-2, 31.
218. Pismo nepoznate djevojke mladom pjesniku, Obitelj, 1936, 5, 93.
219. Pjesma seljaka građaninu, Subotička Danica, 1936.
220. Pjesme na obalama života, Hrvatska prosvjeta, 1936, 23..
221. Pod bićem saznanja, Mrtvom ocu, Klasje
naših ravni, 1936.
222. Pod bičem spoznaje, Hrvatska straža,
1936, 94, 8, 95, 8.
223. Seljakova molitva u rano jutro, Subotička
Danica, 1936, 53.
224. U mene si unijela vedrinu, Klasje naših ravni, 1936, 2..
225. U rano proljetno jutro, Danica, 1936, 65.
226. Vera Luketić: Lirika, Zagreb, Luč, 1936/37, 32.
227. Zemlja je majka onih što se muče, Klasje
naših ravni, 1936.
232. Fala Bogu kad smo se našli, Subotička Danica, 1937, 54.
233. Isus je blagoslovio dozrelo žito, Danica,
1937, 93.
234. Sam je pomogao da ga prevare, Obitelj,
1937, 3, 44-45.
235. U gostima kod prijatelja, Obitelj, 1937, 42,
794-796.
236. Jedino sjale su moćne, svijetle Njegove riječi, Luč,1937/38, 33.
237. Jutarnja molitva, Mala mladost, 1937/38, 8.
238. Kao voštanica dogorjela je osvjetljavajući
mi životnu stazu, Luč, 1937/38, 33.
239. Mamine ruke svete, Kalendar Gospine krunice, 1937, 66.
240. Molitva da budem kao i svi drugi, Obitelj,
1937, 12, 234.
241. Mučni časovi, Luč, 1937-38, 33.
242. Najljepšoj među ženama, Glasnik sv. Ante
Padovanskoga, 1937, 32.
243. Na Božić, Mala mladost, 1937, 8.
244. Naš Bundaš, Mala mladost, 1937/38, 8.
245. O djevojci kojoj sam pjevao pjesme, Hrvatska prosvjeta, 1937, 24.
246. Oranje, Subotička Danica, 1937, 54.
247. Pjesme Augusta Đarmatija, Obitelj, 1937, 15, 269.
248. Sloboda je došla u sedlo, Obitelj, 1937, 25,
463-466.
249. Snješko, Mala mladost, 1937/38, 8.
250. Srce, Luč, 1937/38, 33.
251. Školsko zvonce, Mala mladost, 1937/38, 8.
252. Težak zadatak, Mala mladost, 1937/38. 8.
253. U jesen, Obitelj, 1937, 45-46, 848.
254. Uspavanka, Mala mladost, 1937/38, 8.
255. Vrabac pred kućom, Mala mladost,
1937/38, 8.
256. Zov proljeća i mladosti, Obitelj, 1937, 30, 369.
257. Zvon zvona, Mala mladost, 1937/38, 8.
Godina: 1937.
258. Adieu, madame, Zbornik hrvatske omladine Herceg-Bosne, 1938, 48.
259. Čujem da me zoveš, S portretom, Jadranski
dnevnik, 1938, 90, 26.
260. Dok je kroz noć bježao vlak, Kad noć se
spusti, Klasje naših ravni, 1938.
261. Kad je prošla ponoć, on nas je ostavio, Klasje naših ravni, 1938, 4.
262. Ko cvijet njegovan suncem, Zbornik hrvatske omladine Herceg-Bosne, 1938, 28.
228. Adieu, madame, Obitelj, 1937, 47, 868.
229. Divojka na pendžeru, Subotička Danica,
1937, 54.
230. Dolazak proljeća, Subotička Danica, 1937,
54.
231. Dragutin Tadijanović: Dani djetinjstva, prikaz, Hrvatska straža, 1937, 7, 4-9-10.
Godina: 1938.
47
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
263. Madona nad krevetom, Kalendar Srca Isusova i Marijina, 1938, 78.
264. Mirišu putovi jagodama, Danica, 1938, 119.
265. Pismo, Mala mladost, 1938/39, 9.
266. Pjesma maminim rukama, Klasje naših ravni, 1938.
267. Pred jesen, Zbornik hrvatske omladine
Herceg Bosne, 1938, 80.
268. Prijateljici, koju je život razočarao, Zbornik
hrvatske omladine Herceg-Bosne, 1938, 90.
269. Rastužila si srce moje u suton jedne večeri,
Jadranski dnevnik, 1938, 90, 26.
270. Roda u šetnji, Mala mladost, 1938/39, 99.
271. Sjajne stope, Luč, 1938/39, 34.
272. Srca koja Ga čekaju, Uz ljepotu jedne božićne noći S portretom, Kalendar Gospine krunice, 1938, 112-118.
273. Sreća, Luč, 1938/39, 34.
274. Teška bolest, Mala mladost, 1938/39, 9.
275. U hramu, Mala mladost, 1938/39, 9.
276. Uoči Božića, Kalendar sv. Ante, 1938, 13.
Godina: 1939.
277. Djevojka nosi cvijeće Majci Božjoj na dar,
Subotičke novine, 1939, 30, 4.
278. Magdalena na zdencu, Isus goni trgovce iz
hrama, Napredak, kalendar, 1939, 91-93.
279. Isuse blagi, Svadba u Kani, Subotičke novine, 1939, 8, 4.
280. Herod, Subotičke novine, 1939. 10, 4.
281. Hrvatskim mučenicima, Subotičke novine,
1939, 32, 5.
282. Isus, Kalendar Srca Isusova i Marijana,
1939, 44.
283. Isus goni trgovce iz hrama, Subotičke novine, 1939, 11, 3.
284. Isus goni trgovce iz hrama, Obitelj, 1939, 228.
285. Isus plače nad Jeruzalemom, Subotičke novine, 1939, 25, 6.
286. Isus plače nad Jeruzalemom, Obitelj, 1939,
12, 186.
287. Jesen ide, Subotičke novine, 1939, 46, 5.
288. Juda, Subotičke novine, 1939,15, 4.
289. Kad se proljeće vrati, Hrvatski glasnik,
1939, 84, 17.
290. Kako je dida Tomi prisila i riba i pecanje,
Subotička Danica, 1939.
291. Kći Jairova, Subotičke novine, XX 1939. 20. 1.
292. Magdalena na zdencu, Subotičke novine,
XX 1939, 24. 5.
44-54
293. Nerodna smokva, Subotičke novine, XX
1939. 17. 3.
294. O raznolikosti doživljavanja lijepog u lirici,
Hrvatski glasnik, 1939, 129, 9-10.
295. Optimizam i pesimizam, Hrvatski glasnik,
1939, 140, 11.
296. Preljubnica, Obitelj, 1939, 20, 309.
297. Realizam i romantizam, Hrvatski glasnik,
1939, 117, 5.
298. Srce, Hrvatski glasnik, 1939, 84, 13.
299. Sreća, Kalendar Gospine krunice, 1939, 31.
300. Susret sa snom, Subotička Danica, 1939.
301. Svadba u Kani, Obitelj, 1939, 12, 186.
302. Šana se udaje, roman iz šokačkog života,
Subotičke novine, 20, 1939.
303. Šokica, Subotičke novine, 1939, 33, 6.
304. Tamo selo je moje, Danica, 1939, 73.
305. Život kao izvor i kao objekt književne obrade, Hrvatski glasnik, 1939, 107, 3-6, 108, 3-6.
306. Školsko zvonce, Dobro dete, 1939/40, 1, 3.
Godina: 1940.
307. Aleksa Kokić, pjesnik naših ravni, Subotičke
novine, 1940, 34, 3-4. 35, 4-5, 36, 3.
308. Aleksi Kokiću, Subotičke novine, 1940, 54, 2.
309. Ave Marija, Subotička Danica – kalendar,
57 1940.
310. Bijela krila, Subotička Danica, 57, 1940.
311. Cvijeće sa žala, Obitelj, 1940, 27-28.
312. Pismo s mora, Bijela krila, Hrvatska revija,
1940, 8, 405.
313. Herod, Kalendar sv. Ante, 15, 1940.
314. Isus plače nad Jeruzalemom, Kalendar Srca
Isusova i Marijina, 1940, 195-196.
315. Juda, Kalendar sv. Ante, 15, 1940.
316. Kad se proljeće vrati, Kalendar Gospine
krunice, 1940, 60.
317. Kad me umor svlada, Obitelj, 1940, 47-48, 388.
318. Kći Jairova, Kalendar Srca Isusova i Marijina 1940. 196.
319. Majka piše sinu na frontu, Subotičke novine, 1940, 51.
320. Majka piše sinu na frontu, Kultura, 1, 4.
321. Mamine ruke, Kalendar Gospine Krunice,
1940, 62.
322. Molitva za moga oca, Kalendar Gospine
krunice, 1940, 61.
323. Pjesme s mora, Obitelj, 1940, 19-20, 162.
324. Poslanica u Prešnik, Subotičke novine,
1940, 30, 5.
48
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
325. Preljubnica, Subotičke novine, 1940, 20, 5.
326. Sunce drago, Obitelj, 1940, 23-24, 192.
327. Und ich schreibe dir vom Meere Aus dem
kroatischen von Alfred Buttlar Moscon, Morgenblatt 1940, 55.
328. Zbogom, more sinje, Hrvatski glasnik,
1940, 5, 10.
Godina: 1941.
329. Cvijeće sa žala, Subotička Danica kalendar 1941.
330. Herod, Hrvatski narod, 1941, 309, 15.
331. Kad umrem, Kalendar Gospine krunice,
1941, 174.
332. Kad umrem, Subotička Danica, 1941.
333. Majka piše sinu na frontu, Hrvatska revija,
1941, 3, 155.
334. Marin i Stana, Subotičke novine, 1941, 8,
3-4, 9, 3-4.
335. Nagnut nad sobom govorim svojim očima,
Hrvatska revija, 1941, 185.
336. Nikada, Subotička Danica, 1941.
337. Pomazanje u Betaniji, Kalendar sv. Ante,
16, 1941.
338. Preljubnica, Kalendar Srca Isusova i Marijina, 1941, 131.
339. Svakoga proljeća, Danica, 1941.
340. U danu radosti S portretom, Kalendar
Gospine krunice, 1941, 173.
341. U mom seocu, Hrvatska mladost, 1941/42,
6-7, 224.
342. Uvijek sve je isto, Obitelj, 1941, 13.
Godina: 1942.
323. Crkva, Hrvatska revija, 1942, 4, 198.
344. Bačkoj, Danica ,1942.
345. Drugovi moji, Nedjelja, 15, 1942.
346. Spomen na rodni kraj, Umire lišće u krošnjama, Hrvatska revija, 1942, 12, 661-662.
347. Spomen na rodni kraj, Povratak, Nedjelja,
14, 1942.
348. Hvala Ti, Gospodine, Kalendar sv. Ante, 1942.
349. Imam jednu dušu, Hrvatska mladost, 1942,
115, 3-4.
350. Imam jednu dušu, Kršćanska obitelj, 1942, 10, 211.
351. Izgrađivanje čovjeka, Kalendar Gospine
krunice, 1942, 148-155.
352. Ja ne znam, Književni tjednik, 11,1942, 28-29. 4.
353. Ja vidjeh more, Kalendar Gospine krunice,
1942, 160-61.
44-54
354. Majka piše sinu na frontu, Kalendar sv.
Ante, 1942.
355. Misao na svoje, Hrvatska revija, 1942, 1, 19-20.
356. Moja majka, Hrvatska mladost, 1942/43, 3-4, 123.
357. Molitva, Hrvatska revija, 1942, 1, 19.
358. Podne, Klasje naših ravni, 1942, 1, 22.
359. Rodni kraj, Književni tjednik, 1942, 3, 1.
360. Seoce, Klasje naših ravni, 1942, 1, 21-22.
361. Sjećanje na kolegu, Nedjelja, 1942, 14.
362. Spavaj, dijete moje, Hrvatska revija, 1942,
11, 587.
363. U čast magarcu, Hrvatska revija, 1942, 10, 542.
364. U proljeće, Hrvatska revija, 1942, 1, 21.
365. Vijenac Majci Mariji, Kalendar Gospine
krunice, 1942, 52-54.
366. Vrijeme, Hrvatska revija, 1942. 5, 241.
Godina: 1943.
367. Baščanska ploča, Kalendar sv. Ante, 1943, 18.
368. Bijela krila, Nedjelja, 1943, 15.
369. Nikad više, Samotno stablo, Drugovi, koji bdijete pri svijeći, Sad slazi noć, Nedjelja, 1943, 15
370. Čežnja, Klasje naših ravni, 1943, 1, 2.
371. Da mi se vratit, Glasnik sv. Ante, 1943, 38.
372. Dijete, Glasnik sv. Ante, 1943, 38.
373. Dr. Josip Andrić, Velika ljubav, roman iz života
slovačkih Hrvata, Klasje naših ravni, 1943, 1, 68-69.
374. Idi svojim putem, Nedjelja, 1943, 15.
375. Izađoh tužan, Nedjelja, 1943, 15.
376. Jesen, Klasje naših ravni, 1944, 1-2, 43.
377. Mati, Danica, 1943.
378. Moj djed, Klasje naših ravni, 1943, 1, 1-2.
379. Praminja sivkasti snijeg, Klasje naših ravni,
1943, 1, 4.
380. Rastužila si srce moje u suton jedne večeri,
Hrvatska zemlja, 1943, 2.
381. Rodni kraj, Gospina krunica, 1943, 27.
382. Samotno stablo, Hrvatska revija, 1943, 430, 8.
383. Svemoćnome, Kalendar sv. Ante, 1943, 18.
384. Vinograd, Klasje naših ravni, 1943, 1, 3.
385. Viti čempresi, dragi, Obitelj, 1943, 15.
386. Zemlja, Danica, 1943.
387. Praminja sivkasti snijeg, Nedjelja, 1943, 15.
Godina: 1944.
388. Amerikanac, Obitelj, 1944, 16.
389. Drugovi, koji bdijete pri svijeći, Glasnik sv.
Ante, 1944, 39.
390. Grana, Klasje naših ravni, 1944, 1-2, 42.
49
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
391. Grana, Obitelj, 1944, 16.
392. Imam jednu dušu, Naša zaštita, 1944.
393. Kako je Josip Kozarac prikazao odnos čovjeka prema prirodi, Hrvatski sjever, 1944, 2,
71-77.
394. Mlin, Klasje naših ravni, 1944, 1-2, 43.
395. Na staroj stazi, Hrvatski godišnjak, 1944, 231.
396. Neznani stranče, Klasje naših ravni, 1944,
1-2, 42.
397. Savjest, Hrvatski sjever, 1944, 1, 39-44.
398. Seminarac, Kalendar sv. Ante, 1944, 19.
399. Spomen na rodni kraj, Hrvatski sjever,
1944, 1, 10.
400. U iščekivanju, Klasje naših ravni, 1944,
1-2, 81-86.
401. Umorna majko, Kalendar sv. Ante, 1944, 19.
402. Vjerna zemlja, roman F. Babića, prikaz, Hrvatski sjever, 1944, 1, 61-63.
403. Povratak u rodno selo, Danica, 1944.
Godina: 1945.
404. Crkva, Glasnik sv. Ante, 1945, 40.
405. Moja tuga u večernjim satima, Glasnik sv.
Ante, 1945, 40.
Godina: 1952.
406. Torba, Glas mladih, Sl. Brod, 1952, 1, 2
407. Ponekad mislim, Glas mladih, Sl. Brod,
1952, 1, 5.
408. Sanja, Poziv, Kod kuće, Glas mladih, 1952, 2, 1.
409. Lančić, Glas mladih, Sl. Brod, 1952, 2, 3.
410. Daleko od svojih, Lastavice, Glas mladih,
Sl. Brod, 1952, 4, 3.
411. Osam vrabaca, Glas mladih, Sl. Brod,
1952, 5, 2.
Godina: 1962.
412. Zaboravi, Telegram, 2. III. 1962.
Godina: 1965.
413. Imam jednu dušu, «Čestitka majkama»,
uredio Mladen Koritnik, 1965, 64.
412. Blaga vijest, Glasnik sv. Ante, božićni, 1965.
44-54
Godina 1966.
413. Molitva za baku, Glasnik sv. Ante, 1966, 5.
414. Molitva za djecu, Glasnik sv. Ante, 1966, 7.
415. Zvonici, Glasnik sv. Ante, 1966, 9.
417. Baka, Katolički kalendar, 1966.
418. Ti, koji noćas bdiš pri kasnoj svijeći, Jesen u
parku, Penzioner na Zrinjevcu, U krčmi, Crkva u
svijetu, Split, 1966, 5.
Godina 1967.
419. Majka, Katolički kalendar, 1967.
420. Kome genij stavi pečat u vrh čela, Crkva u
svijetu, 1967, 2.
421. Kako da prijeđem, Crkva u svijetu, 1967, 5.
422. I kad bih mogao, Crkva u svijetu, 1967. 4.
423. Svjetlo na raskršću, Crkva u svijetu, 1967, 6.
424. Spomenici na Zrinjevcu, Crkva u svijetu,
1967, 6.
Godina: 1968.
425. U restauraciji, Katolički godišnjak, 1968.
426. Darovi, Katolički godišnjak, 1968.
427. Slutnja, Čitaocu, Pred pjesnikovim spomenikom, Mrtvom prijatelju, Marulić, Hrvatski književni zbornik, 1968.
428. Povratak u djetinjstvo, Hrvatsko književno
društvo sv. Ćirila i Metoda, 1968.
429. Slijepac iz Jeriha, Kako da prijeđem, Hrvatska duhovna lirika, Rim 1968. Uredio Đuro
Kokša
430. A te večeri, već teško bolestan, Hinko je
govorio, Marulić, 1968, 1, 27.
431. Gospode, tko zna, Marulić, 1968, 1, 34.
432. Možda si želio, Marulić, 1968, 1, 96.
433. Jesen, Susreti, Umag, 1968, 23, 6-7.
434. Samoća, Susreti, Umag, 1968, 35, 6-7.
435. Šokica, Hrvatski književni list, 1968, 7, 5.
Godina: 1969.
436. Zvonik, Kapela, Samotno stablo, Katolički
godišnjak, 1969, 87.
437. Žetva u dolini, Katolički godišnjak, 1969,
94-102.
438. Imam jednu dušu, Marija, Split, 1969, 1, 19.
439. Neugasivi plamen, Hrvatsko književno
društvo sv. Čirila i Metoda, 1969.
50
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
440. Dok srce sata bdi u kasnom muku, Marulić, 1969, 1, 40.
441. Ruku tišine, Bože, spusti, na me, Marija,
Split-Sinj, 1969, 5, 218.
442. Ti, koji bdiš nad mojim snom i javom, Marija, 1969, 5, 218.
443. Dvije pjesme: Bez Tebe, Bože, Tko noću
shvati, Marija, 1969, 6. 280.
444. Madona, Marija, 1969, 9, 428.
445. U Tvojoj blizini, Marija, 1969, 10, 451.
446. Najljepša među ženama, Marija, 1969, 10,
457.
447. Šokac, Marulić, 1969, 4, 7-18.
Godina: 1970.
448. Ucjena, Katolički godišnjak, 1970, 83-90.
449. Dvije pjesme: U sjeni križa, Listopad, Katolički godišnjak, 1970, 92.
450. Kada si već dopustio, Gospodine, Marija,
1970, 1, 29.
451. Prikaz i odlomci iz pripovijetke Šokac, Informativni vjesnik, Željezno, 10. I. 1970, 13, 4-5.
452. Molitva pod zvijezdama, Marija, Split,
1970, 2, 63.
453. Hvala Ti, Gospodine, Marija, 1970, 3, 119.
454. Requiem, Marija, 1970, 3, 135.
455. Koliko je čovjek upalio svjetala, Marija,
1970, 4, 171.
456. Juraj Lončarević, Ante Jakšić, Susreti, proljeće 1970, 7-8.
457. Ante Sekulić, Književnost bačkih Hrvata,
1970, Sadrži: Vinograd, 123, Seljakova molitva
u rano jutro, 124, Šokica, 125, Odlomak iz lirske
novele Marija, U sunčanom zagrljaju, 145-153,
Torba, 196-200.
458. Stara crkva, Molitva za dijete, Radost, Marija, 1970, 5, 216.
459. Kako sam ove noći, Smiluj se, Gospodine,
Marija, 1970, 6, 254. i 264.
460. Noćas, uglazbila Marija Radić, pjevali: Ivo
Patiera i Vice Vukov, Muzički festival «Slavonija», Požega, 12-13. VI. 1970.
461. Voliš me, Marija, 1970, 7, 305.
462. Čeznemo za visinama, Marija, 1970, 7, 328.
463. Majka, Marija, 1970, 8, 344.
464. Molitva pod napuklim svodom, Marija,
1970, 8, 356.
465. Moja današnja pjesma, prijevod Pjesme sv.
Terezije od Malog Isusa, Marija, 1970, 8, 370371.
44-54
466. Za blagdanskim stolom, izbor iz stvaralaštva 33 pjesnika, izabrao i uredio Ante Jakšić,
HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1970.
467. Sve češće, Tonu Smerdelu, Marija, 1970,
9, 425.
468. Mater dolens, Marija, 1970, 10, 470-471.
Godina: 1971.
469. Slava Bogu, Marija, 1971, 1, 17-18.
470. Ti, koji bdiš nad mojim snom i javom, Ruku
tišine Bože, spusti na me, Hvala Ti, Gospodine, Bez
Tebe Bože, Subotička Danica, 1971, 152-153.
471. Slava Bogu, Pax, Zagreb, 1970, 1, 1.
472. Stanko Tenšek, 40 godišnjica umjetničkog
rada Ante Jakšića, Katolički godišnjak, Zagreb,
1971, 130.
473. Zaboravi, Katolički godišnjak 1971, 131.
474. Listopad, Katolički godišnjak 1971, 131.
475. Marijo, majko, Marija, 1971, 3, 106.
476. Tko bez Tebe zida, Marija, 1971, 3, 113.
477. Nisam više mlad, Gospodine, Marija, 1971,
4, 147.
478. Kada bi bilo, Marija, 1971, 4, 168.
479. Neugasivi plamen, roman, tiskan u Hrvatskim novinama u Željeznom, Austrija, od 27.
ožujka, pa nadalje.
480. Šokica, Županjski zbornik, Županja, 1971. 88.
481. U noći, Glasnik sv. Nikole Tavelića, 1971, 2, 38.
482. Vrijeme je, Gospodine, Marija, 1971, 5, 215.
483. Jadi djevojački, uglazbio Branko Rakijaš,
pjevale Gertruda Munitić i Anđelka Stankova,
Muzički festival «Slavonija», Požega 3. V. 1971.
484. Sve je, Gospodine, Marija, 1971, 6, 260.
485. Kao što se otkida list, Marija, 1971, 6, 275.
486. Sačuvaj Gospodine, Marija, 1971, 7, 315.
487. Kada Tebe ne bi bilo, Gospodine, Marija,1971, 7, 323.
488. Najljepša među ženama, Hrvatska marijanska lirika, Zagreb, 1971, 75.
489. Marijo, majko, Hrvatska marijanska lirika, 76.
490. Ne želim da odeš, Hrvatski tjednik, 24. IX.
1971, 23, 16.
492. Znam, Gospodine, Marija, 1971, 8, 359.
493. Svi izgaramo, Marija, 1871, 8, 371.
494. Majka pod križem, Marija, 1971, 9, 423.
495. Badnjak, Marija, 1971, 10, 444.
496. Enver Čolaković, Nekoliko riječi o poeziji
Ante Jakšića, Marulić, 1971, 4, 48-51.
51
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
Godina: 1972.
497. Nisam više mlad, Gospodine, Subotička
Danica, 1972, 58.
498. Ljepotom si opteretio, Subotička Danica,
1972, 155.
499. Badnjak, Subotička Danica, 1972, 156.
500. Kada Tebe ne bi bilo, Gospodine, Subotička Danica, 1972, 157.
501. Kao što se otkida list, Subotička Danica,
1972, 158.
502. Sve je, Gospodine, Subotička Danica,
1972, 213.
503. Priznati treba, Danica, Zagreb, 1972, 57.
504. Praznik, Danica, Zagreb. 1972, 138.
505. Madona, Gradišće, kalendar, 1972, 82.
506. Teško mi je, Gospodine, Marija, 1972, 1, 19.
507. Pjesma sv. Agnes prijevod sv. Terezije od
Malog Isusa, Marija, 1972, 2, 66.
508. Život od ljubavi, prijevod sv. Terezije od
Malog Isusa, Marija, 1972, 3, 131-134.
509. Blagoslovi, Gospodine, Marija, 1972, 3. 136.
510. Koliko ima putova, Marija, 1972, 3, 137.
511. Bacanje cvijeća, prijevod, sv. Terezija od
Malog Isusa, Marija, 1972, 3, 138. .
512. Hvala Ti, Gospodine, Marija, 1¸972, 3. 143.
513. O, Bože, evo naginje se večer, Marija, 1972,
4. 182.
514. Bože, koji čuješ, Marija, 1972, 4, 184.
515. Večernji soneti(šest), Marulić, 1972, 1, 5-7.
516. Ponoćni soneti (šest), Marija, 1972, 5, 226-228.
517. Sat je u kojem i moj klas je zrio, Marija,
1972, 6, 259.
518. Moja nada, sv. Terezija od M. Isusa, prijevod, Marija, 1972, 6, 260.
519. Pjesma starog bećara, uglazbio Branko Rakijaš, pjevao ansambli I. G. Kovačić i V. Lisinski,
1. VI. 1972. Muzički festival «Slavonija», Požega.
520. Kada bagrem miriše i cvjeta, uglazbio
Branko Rakijaš, otpjevali M. Rajčić i Krunoslav
Cigoj, Muzički festival u Požegi. Pjesma je dobila prvu nagradu stručnog žirija i drugu nagradu publike.
521. Inspekcija, Marulić, 1972, 2, 26-35.
522. Pjesma sv. Licu, sv. Terezije od Malog Isusa,
prijevod, Marija, 1972, 7, 298.
523. Moje nebo sv. Terezija od Malog Isusa, prijevod, Marija, 1972, 7, 324.
524. Pjesma o starim cipelama, Marija, 1972, 7,
328.
44-54
525. Stara vodenica, Marulić, 1972, 3, 38.
526. Antonija Wiroubal, Putujem tiho, osvrt,
Marulić, 1972, 3, 81.
527. Žedna sam ljubavi, prijevod sv. Terezije od
Malog Isusa, Marija, 1972, 8, 355.
528. Moje oružje, prijevod sv. Terezije od Malog Isusa, Marija, 1972, 9, 419-420.
529. Nemoj noćas, Marulić, 1972, 4, 53.
530. Slijepac, Marija, 1972, 10, 450.
Godina: 1973.
531. Lasta, Danica, Zagreb, 1973, 112.
532. Kada bagrem miriše i cvjeta, Danica, Zagreb, 1973, 133.
533. Poruka još nerođenom, Marija, 1973, 1, 17.
534. Molitva Ivane od Arka u tamnici, prijevod
Sv. T.O.M.I., Marija, 1973, 1, 23.
535. Ne pružam ruke, Marija, 1973, 1, 42.
536. Krletka Malog Isusa, prijevod sv. Terezije
od Malog Isusa, Marija, Marija, 1973, 2, 77.
537. Predanost, prijevod sv. Terezije od Malog
Isusa, Marija, 1873, 2, 55-56.
538. Svu noć šume klasovi niz ravni, uglazbio
B. Rakijaš, Muzički festival «Slavonija», Požega,
druga nagrada stručnoga žirija, pjevala Darinka Šegota, primadona Riječke opere.
539. Pod mokrim šeširom, Marulić, 1973, 2, 49-50.
540. Došao je sat, Marija, 1973, 8, 346.
541. Moja sestra kiša, prijevod Charles Van Lerberghe, Marija, 1973, 8, 375.
542. Zašto smo se sreli, Marulić, 1973, 3, 46.
543. Na svakoj stazi, Marulić, 1973, 3, 46.
544. Majka utjehe, Marija, 1973, 9, 390.
545. Zdenac, Marija, 1973, 9, 411.
546. Žalost za djedom, Marija, 1973, 9, 425.
547. Blagdan, Marija, 1973, 10, 438.
548. Jesen, Marulić, 1973, 4, 39.
549. Jablan, Marulić, 1973, 4, 40.
Godina: 1974.
550. Tulipani, Danica, Zagreb, 124.
551. Bez Tebe, Bože, Danica, Zagreb, 219.
552. Tko noću shvati, Danica, Zagreb, 219.
553. Na mladost mislim, Marija, 1974, 1, 42.
554. Misao na more, Marija, 1974, 1, 42.
555. Snovi, Marija, 1974, 1, 44.
556. Na dnu sebe, Marija, 1974, 2, 64.
557. Krsna kiša, Marija, 1974, 2, 92.
52
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
558. Večeras mislim na nedužno dijete, Marija,
1974, 3, 105.
559. Čempresi, Marija, 1974, 3, 136.
560. Kad noć preko klasja plašt zvjezdani metne, Marija, 1974, 3, 136.
561. Povratak, Marija, 1974, 4, 159.
562. Kad moje oči zauvijek se sklope, Marija,
1974, 4, 159.
563. Ne reci nikom, Marulić, 1974, 1-2, 15.
564. Ja molim Ti se, Gospodine, Marija, 1974, 5,
204.
565. Majka, Kana, 1974, 5, 13.
566. Ne čitaj stihove moje, Marija, 1974, 6, 278.
567. Razgovor ugodni, Marulić, 1974, 3, 31.
568. Samo je tišina velika, Marulić, 1974, 3, 31-32.
569. Gdje si, dragi, uglazbio B. Rakijaš, Muzički
festival Požega 13. VI. 1974, pjevale: Višnja Korbar i Marija Rožman.
570. Još ponekad sanjam, uglazbio Z. Bradić,
na Festivalu u Požegi 13. VI 1974. pjevali su:
Marjan Mumelaš i Mirko Jančić. Pjesma dobila
prvu nagradu stručnog žirija.
571. Jesen lišće drvoredom žuti, Marulić, 1974, 4, 30.
572. Jutros, Marulić, 1974, 4, 31.
573. Poslije njenog odlaska, Marija, 1974, 10, 438.
574. Pismo starom prijatelju, Marulić, 1974, 5, 50-51.
Godina: 1975.
575. Mladom pjesniku, Marija, 1975, 2. 56.
576. Zimska večer, Marija, 1975, 2. 56.
577. Ti, koji si daleko, Marija, 1975, 4. 126.
578. Kao da više ne pripadam ovom svijetu,
1975, Marulić 1. 5.
579. Poslije njenog odlaska, Kalendar Danica,
1975, 62.
580. Blago onom, Marija, 1975, 5. 179.
581. Majka, Kana, 1975, 5. 23.
582. Svibanjska zvona, Kana, 1975, 5. 48.
583. Epitaf, Marija, 1975, 6. 218.
584. Sve su davno rekli, Marija, 1975, 6. 218.
585. Sadila sam bijelu ružu. Uglazbio B. Rakijaš.
Muzički festivali, Požega, pjevale 19. VI. Gita
Šerman i Veselinka Ančevska. Pjesma dobila
drugu nagradu stručnoga žirija.
586. Volio sam. Uglazbio B. Rakijaš. Muzički
festival, Požega pjevali su je: Matešić Berto i
Ljubomir Strgačić, dne 20. V. 1975.
587. Ja ne znam pjesma Marija, 1975, 7. 273.
588. Očekivanje pjesma Marija, 1975, 7. 273.
589. Pjesma očekivanoj, Marulić, 1975, 3. 170.
44-54
590. Vjeran Požegi, Kana, 1975, 7 i 8. 8.
591. Peri ruke pjesma Kana, 1975, 7 i 8. 45.
592. Otkriće, Zec, Kad je miš rođendan slavio
pjesma za djecu Danica, Zagreb, 1975, 90.
593. Okreni lice, Gospode, Glas koncila, 1975, 19. 19.
594. U ovim niskim kućama, Marija, 1975, 8.
287. god. 1975.
595. Ne znam, Marulić, 1975, 5. 322-324.
596. Marija, Marija, 1975, 9. 334.
597. Ušao si Isuse u moje djetinjstvo, Marija 10.
368.
598. Otkucaji sata, Marulić, 1975, 6. 387.
599. Susret, Marulić, 1975, 6. 387.
600. Pod pješčanim satom, Kršćanska sadašnjost, 1975,.
Godina: 1976.
601. U crnom okviru pjesma Marija 1. 13.
602. Na rubu sela pjesma Marija 2. 50.
603. Slavimo Te, Gospodine pjesma Marija 3. 86.
604. Jaganjče Božji pjesma Marija 3. 86.
605. Jesenji soneti Marulić 1. 29.
606. Hvala Ti, Bože pjesma Marija 41976. 129.
607. Kad su lastgavice odlazile pripovijetka
Marulić 2. 124-137.
608. O, Bože mira, utjehe i nade Marija 6 219.
609. Zavolio sam pjesma Marulić 3. 207.
610. Kad jablani bdiju pjesma Marulić 3. 207.
611. Vječni Bože pjesma Marija 7. 272.
612. Begova intervencija pripovijetka Marulić
4. 291-295.
613. Desi se tako pjesma Marulić 5. 365.
614. Šutnja pjesma Marulić 5. 365.
615. 1. Bio sam dijete 2. Na pragu 3. Mama,
4. Kule na pijesku 5. Prenesi zvijezde pjesme
Crkva u svijetu 4. 367-368.
616. U povodu smrti Envera Čolakovića pjesma Marulić 6. 442.
Godina: 1977.
617. Kao srebrni listovi, Kalendar Danica, 1977, 102.
618. Sve češće srce u djetinjstvo gleda, Marija,
1977, 1. 8.
619. Na rubu prozračne tišine, Marija, 1977, 1. 9.
620. Bez Tebe, Bože, Marija, 1977, 2. 57.
621. Na onoj strani, Marija, 1977, 2. 63.
622. Hvala ti, Bože, što je prošao i ovaj dan, Marulić, 1977, 1. 12.
629. Marija u pohodu Elizabeti, Marija, 1977, 3. 85.
53
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ante Jakšić, Bibliografija
630. Grijeh Kamov, Marija, 1977, 3. 107.
631. Svjedoci, Marija, 1977, 4. 132.
632. Večera, Marulić, 1977, 2. 100.
633. Sada već vidim, Marulić, 1977, 2. 100.
634. Darovi Duha Svetoga, Marija, 1977, 5 17.
635. U duhu živite, Marija, 1977, 5. 172.
636. Bože mojih otaca, Marija, 1977, 214.
637. Preljubnica, Crkva u svijetu, 1977, 2. 168.
638. Lubenica, Marulić, 1977, 3. 187-195.
639. Buket duhovnih ruža, Marulić, 1977, 3. 196.
640. Duh nad vodama, Marija, 1977, 7. 253.
641. Odlaze prijatelji, Marulić, 4. 291.
642. Poslanica prijatelja K. Mlaču, Marulić, 1977,
4. 292.
643. Uzeti, Crkva u svijetu, 1977, 4. 384.
644. Dođi ove večeri, Marulić, 1977, 6. 454.
645. Baka, Marija, 1977, 8. 294.
646. Starice, Marija, 1977, 8. 294.
647. Stara zvona, Marija, 1977, 9. 339.
648. Velik je Gospod, Marija, 1977, 9. 339.
649. Crkva, Zbornik Odjeci srca i uma, Rijeka, 59-60.
650. U tuđem svijetu, Zbornik Odjeci srca i
uma, Rijeka, 1977, 93.
651. Da me želja mine, Zbornik Odjeci srca i
uma, Rijeka, 1977, 148.
Godina: 1978.
44-54
669. Baščanska ploča, Marulić, 1978, 5. 409.
670. U vijeku tjeskobe, Marulić, 1978, 5. 410.
671. Nekad sam mislio, Marulić, 1978, 5. 412.
672. Vidio sam, Marulić, 1978, 412.
673. Žute ruže, Marulić, 1978, 5, 413.
674. Poslije mnogo godina, Marulić, 1978, 6, 529.
Godina: 1979.
675. Sjedini Bože, Marija, 1979, 2, 50..
676. Pomozi mi, Gospodine, Marija, 1979, 2, 3.
677. Dok jablani bdiju uz jesenju cestu, Marulić,
1979, 1. 3.
678. Zar je došlo vrijeme, Marulić, 1979, 2, 108.
679. Bez tebe, Bože, čovjek je tek sjena, Marija,
1975, 5, 179.
Godina: 1992.
680. Mladosti, zbogom (sonetni vijenac), Zbornik «Ivan Antunović», 2.-3., 1992., 118.-125.
681. Pred tobom šutim, Gospodine (sonetni vijenac), Zbornik «Ivan Antunović», 2.-3., 1992.,
126.-133.
682. Večernje molitve (sonetni vijenac), Zbornik «Ivan Antunović», 2.-3., 1992., 134.-148.
652. Kao svjetionik u noći, Kalendar Danica,
1978, 46.
653. Slikar Bojan, Kalendar Danica, 1978, 100.
654. Bože mojih otaca, Kalendar Danica, 1978, 113.
655. Večernja molitva, Marija, 1978, 57.
656. Sjeti se, Marija, 1978, 3, 88.
657. Odlazak, Marija, 1978, 3, 88.
658. Hvala ti, Bože, što nisam uvijek sam, Marulić, 1978, 1. 12.
659. Sada već vidim, Marija, 1978, 4. 137.
660. Posle njenog odlaska, Gradišće, kalendar,
1978, 131.
661. Travnu stazu mira trudna noga ište, Marulić, 1978, 2, 163-164.
662. Jutarnja molitva, Marija, 1978, 5, 168. .
663. Oslobodi me, Gospodine, Marija, 1978, 6,
219.
664. Na stolu knjiga, Marija, 1978, 7, 259.
665. Baka koja briše naočari, Marulić, 1978, 3, 238.
666. Te večeri stari profesor je zapisao, Marulić,
1978, 4, 300.
667. U noći mrtvih, Marulić, 1978, 4, 318. .
668. Poslije kiše, Marija, 1978, 294, 8.
54
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
55-61
O ostvarenosti vanjskounutarnje uzajamnosti
u sonetima Ante Jakšića
MILOVAN MIKOVIĆ
Sonet (tal. sonetto) pjesnička je forma od četrnaest stihova, najčešće raspoređenih u dvije
katrene i dvije tercine. Ovi su stihovi povezani
stanovitim tipom rima, u katrenama sa svega
dvije u obgrljenom položaju: ABBA, ABBA, a
u tercinama različitim. Ispočetka također samo
s dvije rime: CDC, DCD, no, već zarana one
počinju varirati u: CDE, CDE; CCD, EED, CDC
EDE; CDC DEE, etc. Stihovi su u sonetu isprve
bili jedanaesterački (kod Talijana, i tako uglavnom ostali), dvanaesterački (u Nijemaca), trinaesterački (u Poljaka), također u aleksandrincu
(kod Francuza), u nas deseterački, ali su pisani,
još i osmerački, šesterački ili drugačiji.
Podrijetlo soneta pomalo je još obvijeno
tamom, smatra se kako je nastao pod provansalskim, možda i arapskim utjecajem, ali ipak,
vjerojatno na Siciliji. Najrašireniji mu je onaj
oblik koji se ukorijenio u prostoru Italije od XIII.
stoljeća, što se mahom vezuje uz Kanconijer
Francesca Petrarce 1304.–1374.), premda je
kod Guida Cavalcantia (1250.–1300.) i Dantea
Alighieria (1265.–1321.) zastupljen i doveden
do virtuoznosti gotovo cijeli vijek ranije. Za
prvi teorijski spis o sonetu Summa artis rithmici
vulgaris dictaminis (1332.) zaslužan je Antonio
da Tempo, koji nabraja šesnaest vrsta soneta1.
Mimo ovoga izdvaja se tzv. engleski, bolje reći
Shakespearov, ili elizabetanski sonet, kojeg
čine tri katrena povezana rimama: ABAB,
CDCD, EFEF a u završnici s jednim dvostihom
sljubljenih GG rima2.
1 Sonnetus simplex, duplex, dimidiatus, caudatus,
incatenatus, duodenarius, repetitus, retrogradus,
semilitteratus, metricus, bilinguis, mutus,septenarius,
communis, retornellatus
2 Usp.: N. Milićević, 100 hrvatskih soneta, Zagreb, 1989.
Niz od petnaest soneta naziva se sonetni
vijenac (svojedobno i corona dei sonetti, ili
krunica), a zadnji je, petnaesti, magistrale ili
majstorski sonet, koji se sastoji od početnih
stihova prethodnih četrnaest soneta. Magistrale može sadržavati i akrostih, kada prva slova
stihova, čitana prema dolje, daju ime i/li prezime osobe kojoj je sonetni vijenac posvećen.
Ponekada rime u majstorskom sonetu mogu
započeti odozdo, ali u tom slučaju prvi od
četrnaest stihova ustupa mjesto posljednjem
stihu majstorskog soneta, a završava se pretposljednjim. Drugi započinje pretposljednjim, a
završava se trećim stihom majstorskog soneta,
od kraja, itd3.
Očito je sonet složena pjesnička forma. I
malo je reći – zahtjevna. Svojom strogom
omeđenošću, doima se ne samo zatvorenom,
već formom koja ograničava, pače sputava
i iscrpljuje. Međutim, pred onim koji bi joj
se priklonili i pokušali joj udovoljiti – a malo
se koji pjesnik u nj nije iskušao – kao da se
otvaraju do tada nedovoljno ispitani izazovi
i jezično-artističke mogućnosti. Razlog tomu
treba tražiti u složenoj vanjsko-unutarnjoj uzajamnosti, kojom se potiču pjesničko umijeće i
poetski naboj, inventivnost i navlastita senzibilnost, veliko strpljenje i stalna pozornost glede
svih aspekata nastanka i uspostave soneta. Iz
tih i drugih razloga sonet je bio i ostao trajni
pjesnički izazov.
U europske književnosti sonet dospijeva pod
izravnim, ili neizravnim, utjecajem Petrarce
3 Usp.: D. Funčić, Sonet: od ishodišta prema oksimoronskoj preobrazbi, 2001.
55
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
i njegove karizme, u jednu riječ – petrarkizma4. I premda su soneti pjesnički, uglavnom,
ostvareni u istom metričko-strofičkom okviru i
strogo njegovanom sonetnom obliku, zamjetno se razlikuju i drugačije odzvanjaju, ovisno
o jeziku i književnoj tradiciji. Razumije se, i u
pojedinim razdobljima unutar istog jezičnog
medija. Primjerice od Marulića do A. G, Matoša. I dalje. U tom kontekstu nameće se potreba razmatranja cjelokupne sonetne tvorbe na
hrvatskom jeziku, a unutar nje mjesto sonetna
opusa Ante Jakšića, njegove stilske i autorske
rezonancije.
Iza Ante Jakšića (1912.– 1987.) ostalo je zamašno i pozornosti vrijedno pjesničko i prozno
djelo. Među ostalim napisao je i objelodanio
preko sto pedeset soneta, mahom od početka
pedesetih do 1985. godine. Većina ih je sabrana u izboru što smo ga načinili u povodu stote
obljetnice njegova rođenja, tiskanom od 3. do
42. strane ovoga sveska Klasja.
Osjetljiv, sklon meditaciji i melankoliji, razočaran stvarnošću kojom je bio okružen, tražeći
utočište pred učincima prevrtljive ljudske sudbine, Jakšić je sklon povlačenju u arkadijske
predjele, iz kojih provjerava sebe (u svijetu)
upravo sonetima. Kao profesor hrvatskog i
francuskog jezika i književnosti, zacijelo je
mogao ostvariti uvid kako u stariju, tako i u
književnu produkciju svoga razdoblja, izgradivši svijest o prirodi hrvatsko-europskog raskoraka, ponekada zaostajanja, pa i provincijalnosti,
i ne samo unutar pjesničkog naraštaja kojemu
je pripadao. Utoliko je znakovita njegova privrženost sonetu, kao formi koja traži od onoga
koji ga upražnjava stalna uzdignuća i nadrastanje, budući da uspijeva nadživjeti stvaralačke
turbulencije, pravce i škole, kroz mnoga stoljeća, jer se doima kako nudi više i pjesniku i
književnom znalcu i čitatelju. Sve ovo moglo bi
biti među stihovima pod naslovom: Kome genij
stavi pečat u vrh čela, koji se doimaju gotovo
programski:
Kome genij stavi pečat u vrh čela,
tom će biti tijesni puti ovog svijeta.
Prikovan na zemlju, željan višeg leta,
u bolu i patnji darivat će djela.
4 Usp.: M. Tomasović, Dva prepjevna pristupa, Vijenac,
1999.
55-61
On će biti savjest svoga pokoljenja
i putokaz svakom, koga stvarnost muči,
i njega, sa svjetlom unutarnje luči,
ne će gledat masa, koju vrijeme mijenja.
I njemu, što bit će svakom ljubav prava
na izvoru mira sa sunčanog puta,
okrunjena bit će na Golgoti glava
vijencem poniženja i prezira ljuta.
Ali kad se ljudstvo u dnu mraka prene,
suzom oproštenja zasjat će mu zjene5.
Tragom uvijek istog metričko-strofičkog oblika ispitujući raznoglasnu tajnovitost ljepote
i unutarnjih stvaralačkih snaga, srazom stroge vanjske forme uz spomen i pomisao na
nebrojene ljudske sudbine Ante Jakšić u čitatelju pobuđuje prisjećanje na vlastita čuvstva,
doživljaje, iskustva, misli, duhovnost … svojom
sonetotvorbom traži i nalazi mjesta i smisla ne
samo glede mudrosti ili pobožnosti, već jednako tako i prema užicima mladosti, onkraj svake
hedonističke uskrate.
Tragom će njenim poći, koji sniva
vrtove cvjetne, obale i luke,
gdje samilosne čekaju nas ruke
i vedro nebo utjehom cjeliva.
Tko jednom kuša s vječne grane voće,
zaboraviti neće plod ni granu.
Kom život uzme mladost obasjanu,
sačuvat će je spomen za samoće.
Pa kad mu usne umorne zašute
i pognut stane sam u drvoredu,
lišće će slijetat na negdanje pute,
na blijedo lice i na kosu sijedu.
O, sklopi ruke u te svete sate
I moli da se san i ljubav vrate6.
Birajući i određujući srokovni instrumentarij u
svojim sonetima Jakšić se, uglavnom s uspjehom, odupire pukoj prilagodbi poetske supstance vokabularu nostalgičnih evokacija, teretu zaostalom iza izgubljenih iluzija, skliznuću
5 Pod pješčanim satom, Zagreb, 1975., 72.
6 Mladosti, zbogom, 7
56
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
prema svakodnevnim jadikovkama, ili rječniku
kojim bi, možebitno, podlegao tješenju nevoljnih u sadašnjosti. Također, nipošto ne kani biti
«kvaritelj veselja» teolozima i propovjednicima,
što se može zaključiti i iz soneta Večeras mislim
na nedužno dijete 1:
Večeras mislim na nedužno dijete,
na život što ga s mnogom varkom čeka,
i tad se pitam gdje je luka neka
gdje sreći dani nesreće ne prijete!
Koliko ima radosti i smiješka
na dječjem licu i kako su lijepi
glasovi vedri, a kako je teška
stvarnost od koje često srce strepi.
U rano jutro mladost vjerom cvjeta
i kule gradi razigrana mašta,
a svaku kulu ruše kasna ljeta,
trenutke sreće život ne oprašta.
I dok nam nemir, mrak i sumnje prijete,
O, Bože čuvaj netaknuto dijete!
Jednako tako Jakšić nije sklon ni retoričkoj
zvonjavi stihova u slavu mladosti, šupljem veličanju ljepote življenja, ili laskavo-galantnom
opisu ženskih čari u kojima nam valja uživati,
dok traju, općenito uvjeren da se čovjekovo
spasenje ne preklapa s onom hrpom, nama iz
vana, nametnutih zahtjeva, nego u sposobnosti rasta svakoga pojedinca iz njegove temeljne
težnje za životom, o čemu nalazimo traga u
stihovima naslovljenim sa Slutnja:
Na koraku svakom ima mnogo tajni
da nam usne dirnu svojim gorkim plodom.
Nekud tonu snovi i trenuci sjajni,
bol utjehu traži pod nijemim svodom.
I dok stabla žude uzdignuća čista
da sa grana skinu svu prolaznost tešku,
ja ne čekam nikog, i ne želim ništa,
sve je nekud prošlo u sažalnom smiješku.
Ali nakon mnogih umrtvljenih sati
kad se svježa tuga rastanaka stiša,
iznenada sunce na obzor se vrati
55-61
i u meni zlatna zabliješti kiša.
I ja slutim da ću na proljetnoj cesti
neku dragu ruku i utjehu sresti7.
Metaforiku svoje pjesmotvorbe Jakšić nikada
ne dovodi do granica razumljivosti, još manje
bi bio spreman prekoračiti je, nije sklon inkantaciji, niti manirizmu. Odan panorami petrarkističke i hrvatske popudbine, u sonetističkom
umijeću teži ostvarenje vlastite artističke elokvencije i strano mu je svako isprazno zvonikanje. Radi toga, ne rijetko, sebe dovodi u
pitanje – jer bi htio biti bolji! Ovaj stav na tragu
je ne samo osobnog, već i obiteljskog, pa i
temeljnog svjetonazorskog iskustva naroda
kojemu pripada i kako se sa dobrim ljudima o
svemu može govoriti, bez straha da bi tko iz
toga mogao skuhati kakvu podlost, klopku ili
zasjedu, kao u stihovima pod naslovom Kako
da prijeđem:
Kako da prijeđem tminu svoga tijela,
što kao teška zavjesa se diže
pred okom mojim! Da Ti budem bliže,
svoj pogled svrni na me sa Raspela.
Umor je pao na sve ljudsko, što je
nudilo sreću i opojne draži,
a sada evo put do Tebe traži
praznine puno bolno srce moje.
I željan svjetla i utjehe blage,
svoj život pružam milosnoj ti ruci,
da iz nje primim vjeru nove snage,
da ona Tvojoj privede me luci.
Jer duša bolna od svagdašnjih laži,
iz Tvoje ruke ozdravljenje traži8.
Traži! A nalazi li? Svijet se ne prestaje mijenjati,
danomice se suočavamo s novim raspoloženjima, s preko noći izniklim mentalitetom. Promjene, isprve u nijansama i neznatne, odjednom postaju sve dublje. Duboke. Sudbinske. I
prije, ili kasnije, pitamo se: Što naš život u stvari
jest? Ovo pitanje pjesnik traži u mnogim svojim stihovima, pa tako i u pjesmi O, Bože, evo
naginje se večer :
7 Pred vratima tišine, Zagreb, 1963., 73.
8 Molitve pod zvijezdama, Zagreb, 1979., 9.
57
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
O, Bože, evo naginje se večer
na moje rame i sve tiše biva.
Ko nevidljivo krilo tone vrijeme
i sjena mu se na sve stvari sliva.
Tišina hladna svega se je takla
i tama raste iz brazda i pruća.
Ko začuđene oči bliješte stakla
na prozorima udaljenih kuća.
U vrtu stabla nemoćno su sama
i zadnji cvrkut zgađen je u zraku.
Potonulo je nekamo u mraku.
Sve što sja u sunčevu bljesku.
O, Bože, daj da ne zbriše me tama
ko talas stope na morskome pijesku!9
Iz navedenih soneta (a i drugih), pokraj očitovanja osobne pjesnikove tjeskobe, prepoznatljiva titra karakteristična, vedro-gorka šokačka
osjećajnost, tkana od mnogih gladi i kobnih
sitosti, bogatih žetvi i siromašnog života, tuge
i prkosne veselosti, vjekovnih čeznuća i sjete,
tolikih rezignacija i ganuća, pomiješanih s isparenjima dunavskih rukavaca, kanala i mirisom
šuma, ili zbog vladara onog i ovih svjetova,
izvanjskih i nesuglasja proisteklih iz vlastite
nutrine, osluškivanja ljudske duše i tajnovitosti
izvanljudskog beskraja. Napose, pristajanje na
naklonjenost uhodanom redu stvari, čovjeka
zvanog činiti – drugačije i novo. Dio spomenute mentalne prtljage, što njegovi sunarodnjaci
nose i u srcu, Jakšić je unio i u druga svoja
prozna djela, lirsku novelu Marija (1937.) i šest
roman što ih je napisao.
Kad biser duše suza je na ruci,
tek čovjek vidi poraze i snove,
i čežnju, što ga tako često zove
još neviđenoj u daljini luci.
I dok sve nosi pečat tajnog znaka
u kojem vrijeme svoje lice mijenja,
tek čovjek sluti kroz zastore mraka
trenutak spasa i svog otkupljenja.
I zna da niti sunčeve su tanje
kad kasna večer na vratima stane,
da često jedan sije, drugi žanje
9 Molitve pod zvijezdama, Zagreb, 1979., 16.
55-61
i da nas jače vežu iste rane.
U ruci Noći tako kobno blista
Gorčine puna čaša za sve ista10.
Jamačno se ne možemo vraćati unatrag da
bismo popravljali minulo, ma koliko nam mnogočega bilo žao, ali možda možemo (a valjda
bismo i morali?!) u sebi mijenjati ono što nas
je naginjalo i odvodilo u krivom smjeru. Ipak,
Jakšić ne ide prema odluci koja traži i donosi
očiglednost pročišćenja, njemu je potrebnija i
važnija ponesenost prema elegičnim i lirskim
pojedinostima. Unutar njih traži mogućnost
transcendencije i točke prelaska granica iskustva, iz njih ispitujući jedinstvenost i cjelovitost
ljudskog trajanja i nestajanja:
Od sna Tvog dio u meni svjetluca,
taj produžetak i kap Tvoga bića
u kojem su sve tajne, otkrića,
pred kojim smrtnik čudi se i muca.
U jednoj kaplji cijeli svemir šuti,
iz jedne kaplje svemir progovara,
u njoj se gasi i u njoj se stvara
sok, koji misli, nada se i sluti.
Bez sna tog ja bih bio slamka suha,
zaboravljen i bačen pokraj zida,
sva zvona bi mi bila zla i gluha,
i slijep bih bio i kod budnog vida.
I kad sam mutan, pun strave i vriska,
moj pogled zemlja tužnom sumnjom stiska11.
I pjesništvo Ante Jakšića, napose njegov sonetni opus, trajno aktualizira višeznačnost zapažanja Mirka Tomasovića, kada skreće pozornost na to koliko je «Petrarkin uzorak bio
faktorom europeizacije i modernizacije raznojezičnih poezija, dio novovjekovnoga pjesničkog razvoja, sonetizam se štoviše nije izgubio
u mijeni književnih epoha i stilova, obnovio
se u artizmu Moderne i, čini se, oživio u postmodernističkim opcijama. Dio je, bez sumnje,
europske pjesničke baštine12». Ponajviše radi
10 Molitve pod zvijezdama, Zagreb, 1979., 22.
11 Pred tobom šutim Gospodine,
12 V.: M. Tomasović, Prepjevni primjeri, Zagreb, 2000.
58
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
toga jer nije zarobio pjesničku misao, gurajući je prema nadstvarnim visinama, ostajući s
ovozemaljskim pitanjima, kao u stihovima pod
naslovom Koliko ima:
Koliko ima luka u koje nikada ne ćemo stići,
dalekih gradova, što nas uzalud jezivo mame.
Koliko ima klupa, što more slušaju same,
i voća, kojemu nikad; nikad ne ćemo prići.
Ko stablo sišemo život iz svoga uzanog kruga,
sa čežnjom gledamo pticu, gdje se blista u letu,
i dok nam raznosi vjetar pelud snova po svijetu,
na oči slazi nam često suzom protkana tuga.
Noću slušamo, kako vrijeme jablane njiše
i lišće nemoćno pada po davno zamrloj cesti.
I zalud ganuta ruka nježne stihove piše
Nekom, koga na javi ne će nikada sresti.
U magli nestaju luke. Na grani voće se suši.
Od svega ostaje samo pepeo čežnja u duši13.
I premda umjetnički učinak u Jakšićevu pjevanju nije sputan sonetizmom, kolikogod bio ovisan o pravilnosti i strukturalno-kompozicijskom
sustavu sroka i srazu misaonih i metaforičnih
odnosa, očito je Ante Jakšić u stilskoizražajnom pogledu predugo i previše ostao privržen
tradiciji, budući da u oblikotvornim modelima
njegove poezije nema odlučnih naznaka smionijeg prihvaćanja takvih struktura jezičnog
sustava koje bi ga preusmjerile u prostor
traženja drugačijih, suvremenijih, stilskih i izražajnih mogućnosti. O tome Nedjeljko Mihanović, nedvosmisleno zapaža: «U tradicionalnoj
strukturiranosti njegova stiha su rijetke neuobičajene riječi, višeznačna metaforičnost i
semantičke pojmovne evokacije. Više je vezan
za izražajne osobine tradicije nego za inovacije modernizma. Nije ga obuzimala stvaralačka
radoznalost ni smioni ambiciozni nemir, da
krene u avanturu za novim polieskpresivnim
lirskim govorom, koji bi ga približio modernijim književnim strujanjima, kao što je to učinio
Nikola Šop ili Lucijan Kordić14».
55-61
U tom kontekstu, može se reći kako je cjeloživotna privrženost sonetnoj formi određujuće
utjecala na Jakšićev osjećaj za lijepo i estetički
uvjerljivo, pridonoseći njegovom razlikovanju
od suvremenika. I kolikogod se izvana činilo
da je pjesnik kao privrženik poznatih filozofsko-religioznih istina, izgradio vlastiti pjesnički
jezik na fonu umjerenosti i duševne smirenosti,
upravo njegovi soneti, a još i više tri njegova sonetna vijenca, pružaju svjedočanstvo
o dubini tektonskog potresa kojega je trpio.
Pažljivi čitatelj, ispod naizgled samozatajno
tihog stava može prepoznati stanja duševne
nelagode koja kao da izrasta iz ozračja nadstvarne tajnovitosti svega fizički i moralno
ružnog i odbojnog, grotesknog i karikaturalnog, kao u majstorskom sonetu iz s. vijenca
«Mladosti, zbogom»:
Mladost je ptica na jutarnjoj grani,
lako joj nade dižu k suncu krilo.
Ako već minu sati obasjani,
da li još vrijedi zvati, što je bilo?
Od njenog oka zanos stvarnost skriva,
sa visa zvijezde i kaljužu zlate,
tragom će njenim poći, koji sniva
i moli da se san i ljubav vrate.
Za zrela ljeta istina je dosta
bacila svijetla na nade i pute,
o svemu, što još netaknuto osta,
ganute usne bolje neka šute.
O prošloj boli i o kratkoj sreći
Mnogo se može tek u sumrak reći.
Prigušujući nikad ispjevane sastavnice erotike,
čiji se tragovi mogu prepoznati i u prisnosti noćne atmosfere, pjesnik iskazuje mnogo
više od privrženosti načelima jednostavnosti
i nepretenciozne ljepote. Upravo tada stihovima koje odlikuje tzv. pejzažistička lirika
(Matoš), minuciozno uspostavlja osjećaj intimnog prožimanja i nokturalnosti kada put
od čovjeka neizbježno kreće prema njegovu
Tvorcu, o čemu svjedoči i majstorski sonet iz s.
vijenca «Pred tobom šutim, Gospodine»:
13 Hod pod zvijezdama, 1955, 7.
14 V.: Stoljeća hrvatske književnosti, Ante Jakšić,
Zagreb, 2007, 147.
59
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
Pred Tobom šutim pognut u tišini,
radost je moja sad u Tvojoj ruci.
Evo i s mog života mrenu svuci
da odazvati mogu se visini.
Ti daješ svakom tko iskreno kuca,
o svemu znaš i ponajmanji dio.
Bez Tebe i ja bih izgubljen bio,
od sna Tvog dio u meni svjetluca.
Moj pogled zemlja tužnom sumnjom stiska,
što taknem, tužno u samoći zbori.
U Tvojoj ruci za me oganj gori,
Ti vodiš korak iz tame i vriska.
I kad me tuga mori u nizini,
moj nemir smiri u svojoj blizini.
I kada se čini da bi pod udarcima sudbine
mogao klonuti, skliznuti u osjećaj nemoći,
Jakišić se, ipak, ne predaje pesimizmu. Možda
su tek s godinama njegovi stihovi poprimili
stanovitu sordiniranost, sukladno njegovom
životnom i pjesničkom iskustvu i stavu, kao
u majstorskom sonetu iz s. vijenca «Večernje
molitve»
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
Evo večer se naginje i dan se u sjenama gasi.
Čemu sam se radovao, jedino On može da spasi.
Evo zahvaljujem se sklopljenih ruku i pognuta čela.
Radost je moja velika i odana je moja hvala,
njegovoj dobroti nema ni granice, a niti mjere,
evo i plašt njegov se preko neba i zemalja stere,
malenima je zaštita, koju je njegova ruka dala.
On je stožer svjetova i vlasnik života i smrti,
list svaki podiže i prostranstva navodnjuje i suši,
i pod njegovim prstima sve se smiruje ili vrti,
takne li dubinu mraka, otvara svoje tajne duši.
Velik je Gospodin i neizmjerna su njegova djela.
Evo prigibam koljeno i molim pognutoga čela.
Pored tri sonetna vijenca («Mladosti, zbogom»,
«Pred tobom šutim», Gospodine i «Večernje
molitve»), iza Ante Jakšića ostala su i najmanje,
još tri sonetna vijenca u nastajanju – što ih je
pjesnik izdvojio pod naslovom: «Večernji soneti», «Ponoćni soneti» i u «Vijeku tjeskobe» (a
55-61
ovamo, po svemu sudeći, spadaju i soneti pod
naslovom «Večeras mislim na nedužno dijete»).
U bijegu pred ništavilom, u njima se postavljaju stanovite dvojbe egzistencije i bitka, iz njih
zrcale ontološka upitanost i uzročna svrhovitost, ondje je potisnut bereškobački jakšićevski
sfumato iz kojega se umnožavaju nostalgične
čežnje, gdjekada mučna, pa i bolna snatrenja,
kao primjerice u 3. večernjem sonetu:
Gorčine puna čaša za sve ista
za svakog čuva dosuđeni dio,
jednoga muči što je zalud snio,
drugom ko varka na usnama blista.
A oni, koji s nadom od nje bježe
da bez nje nađu uzletišta plodna
u njene najzad upadaju mreže
i svu gorčinu ispijaju do dna.
I samo čovjek zna kako se luta
i sve jasnije spoznaje i shvaća
da život svakog na svršetku puta
izvoru svome neizbježno vraća.
I obruč, što nas s gorkom čašom veže,
što jače kidaš, sve to jače steže.
Gorčina nije samo riječ koja se pukom igrom
slučaja ponavlja, ona je sukus ponoćne tmine
iz koje se rađa, ondje gutajući riječi i nagrizajući pjesnički govor, sve češće postajući krikom
traumatizirana čovjeka koji se (još uvijek) nije
naučio oduprijeti gravitaciji materijalnih vrijednosti, zapostavljajući sve druge, kao u 1.
ponoćnom sonetu:
O, Bože, čemu ove naše riječi
gorčine pune i uzdahom plodne,
kad sve su tuge tako često srodne,
a zaboravom svaka bol se liječi.
I čemu doziv iz sunčeva plašta
kroz koji radost života se stere,
ako smo putnik bez nade i vjere,
a srce ne zna da ljubi i prašta!
I čemu strahom natočene zjene
pred tajnom, koja otkrit će se sutra,
kad stabla plodom darivaju jutra,
60
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, O ostvarenosti vanjsko-unutarnje uzajamnosti...
a svako samo bez utjehe vene.
O, Bože, čemu ove naše riječi
kad zaboravom svaka bol se liječi!
Zaborav kao prvo lice jednine (i množine)
barbarizma, rođenog iz arogancije slijepog
neznanja i smrtonosne samodovoljnosti, što
pred nas stupa kao zakonomjerni i «legitimni»
predznak naše osuđenosti na nestajanje, smisao je metaforička prikaza u 4-tom sonetu iz
grupe nadnaslovljene «U vijeku tjeskobe»:
Čavli su nam na križ pričvrstili noge
i sve ruke, koje zagrljaje traže.
Bojeći se slavnog uskrsnuća, mnoge
I danju i noću oko nas su straže.
Zalud smrtni vječnost zatajiti žele,
zatočiti čežnje što kidaju spone,
kada patnje budu do vrhunca zrele,
na uzbunu zvona misaona zvone.
I svi, koji neće da svoj ponos spase,
da im ruka s križa trnov vijenac skine;
u dnu sebe jasno čuju tvoje glase:
Oprosti im, Oče! Ne znaju što čine!
Samo ljubav tvoja uskrsnućem slama
Tajnu smrti, bola, poraza i srama!
55-61
Trebamo li se, uopće zapitati, kome će se, na
kraju, obznaniti ta tajna smrti, bola, poraza
i srama? I hoće li se njen teret «nesebično»
raspodijeliti nad svima kojih se dotiče, ili će
pripasti tek samo «izabranima»? O tome ni
Ante Jakšić nije htio predmnijevati. Prispodoba
kojom je ovo tek nagovijestio možda mu se
učinila dovoljno rječitim upozorenjem onima
koje je kroz cijeli svoj život volio i ostao im
odan pjesničkim rezultatom, mudro i obazrivo usmjeravajući naše receptivne sposobnosti i mogućnosti prema neiscrpnim tajnama
beskraja. I nije htio pokazati koliko ga se, i na
koji način, u vrijeme kada stvara svoja najbolja
djela, doticalo što službena književna kritika ne
krije svoju nenaklonost, razočaranost, ili neslaganje, uz (hinjeno) nerazumijevanje i (stvarni)
podsmijeh za duhovnost kršćanskog humanizma, njemu primjeren vrijednosni sustav, Jakšićevo navlastito poetsko usmjerenje i pjesnički
govor kojim je ostavljao sve dublji trag. Uspostavljajući ga i u simbol društvene pripadnosti,
upravo kroz kulturni, vjerski i narodni identitet
radi kojega je omalovažen i prešućen. Na taj
način sedimentirano iskustvo, potvrdilo je i u
njegovu slučaju – kada minu svi efemerni likovi
i njima primjerene pojave, prostor pjesništva
opstaje, unatoč svih iskušenja, kao eksteritorijalna duhovna pojava s prepoznatljivom moralnom vertikalom unutar nje.
61
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
Opis bereškoga govora
MARINA BALAŽEV
1. GEOGRAFSKI POLOŽAJ I KRATKA POVIJEST
MJESTA
2. OPIS BEREŠKOGA GOVORA
62
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
63
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
2.3. NAGLASAK NA PROKLITICI
2.4. VOKALIZAM
2.5. KONSONANTIZAM
64
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
65
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
3. MORFOLOGIJA
66
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
67
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
68
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
69
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
4. SINTAKSA
5. LEKSIK
70
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
LITERATURA
71
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Marina Balažev, Opis bereškog govora
62-72
Mikini dani u Beregu
72
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VI.
73-77
Damin gambit VI.
TOMISLAV KETIG
46.
«Jeste, repovi, to je prava riječ», suglasila se sa
svojom definicijom, dok je razvrstavala to što je
stajalo neposredno pred njom. Ksenija i djeca
otići će u Stuttgart i time će naslijeđe njezinih
kćeri i unuka biti sačuvano. Andrijana i Mladen
su već u Ulcinju, pa će i se i to riješiti. Ostala joj
je samo Katarina. Što će s njom biti poslije novog neuspjeha? A toliko se nadala sretnom braku s Lukom! Krije svoju muku, a vidi se koliko
ju je taj rastanak uzdrmao! Morat ću se sada u
potpunosti posvetiti njoj! A učenje njemačkog
o kojemu se obećala Marini i Renati postarati?
Platit ću im instruktažu. Ionako nikada nisam
bila pretjerano spretna u prenošenju vlastitog
znanja u druge glave! Neka i Ksenija krene na
sate s njima. To što je pokraj mene naučila je
jako malo. A i od toga je vremenom pola zaboravila.
Blanka. Otići ću k njoj poslije vizite. Tople riječi
i ohrabrujući osmjeh. Samo to joj treba. Da, i
ona je postala moja briga. Neće biti da sam od
svih usamljenih i ostavljenih na svijetu ja najjača? Osmjehnula se. Bit će da jesam!
– I jesi! – potvrdila je Katarina kada joj je Magda povjerila svoje misli. – Znaš, Andrijana i ja
smo se svojevremeno bile dogovorila da preuzmemo obiteljski brod u svoje ruke. Ali diskretno, ostavljajući te u uvjerenju kako si još
uvijek ti glavna na komandnom mostu. Ispalo
je da to nije samo tvoj privid. To je činjenica.
Bilo je to jedno od poznih popodneva uz čaj i
kolačiće, kakvim su njih dvije obično počinjale
svoja cijelonoćna vikend– druženja. Katarina
je bila opuštena, jer sljedećeg jutra nije morala
u ured. I bila je dobre volje. Magda je to odmah opazila i to ju je razveselilo. Izravna, kao
i uvijek kada je bila sigurna da to neće izazvati
neželjene efekte, rekla je:
– Bojala sam se da će te to razočaranje u Luku
dugo drmati. A ispalo je kako je to kod tebe
bio samo jača groznica. Ljubavna viroza. A
što se tiče mene na obiteljskom komandnom
mostu...počinjem bivati umorna od toga, dušo.
I sada, kada se u Ksenijin život uselilo spokoj-
stvo, rado ću vama prepustiti komandiranje. I
neću se više toliko brinuti zbog tvoje budućnosti. To što ti muškarci nisu najvažnija stvar na
svijetu čini se ne remeti mnogo tvoju psihičku
ravnotežu.
– Pa, majko, ne mogu reći da me to s Lukom
nije propisno uzdrmalo. Desetak dana sam
bila...ošamućena. Onda sam rekla samoj sebi:
«Nemoj pokušavati iznevjeriti svoj redoslijed
stvari, važnih za tvoj život! Lična sloboda, koju
nećeš žrtvovati nikomu i ničemu, neka ti ostane na prvome mjestu. Na drugom neka ostane tvoja karijera. Ako te život sretno spoji s
nekim muškarcem koji je po tvojoj mjeri, neka
vas vezuje to što vas je spojilo, ali neka i tebi
i njemu sloboda i samopotvrđivanje u karijeri
budu i dalje dva prioriteta. Ako bi iz tog spoja
proistekla djeca, ona moraju biti vaš zajednički roditeljski zadatak dok ne postanu slobodni
ljudi, usmjereni ka svojim karijerama. Ako ne,
nikomu ništa! Eto to sam raspravila sa sobom i
ta viroza, kako si je nazvala, prošla me je. Luka
mi se, u međuvremenu, javio razglednicom iz
Kijeva. Voli me i dalje, ali me i razumije. Ni on,
veli, ne bi na mome mjestu postupio drukčije.
– Znači, ostat ćete prijatelji – uzdahnula je
Magda. – Pa...i to je nešto.
Katarina se nasmija.
– Čini se kako imam poseban talent. Pretvaram ljubavnike u prijatelje. Dobro – ispravila se.
– S nekima sam samo hodala. Nisam spavala. –
Lice joj dobi sjetan izraz. – Samo ta prijateljstva
vremenom se tanje. Prijatelji nađu druge ljubavi i iščeznu s horizonta. Tako ispada da samo
popunjavam njihov broj. – Glas joj dobi prijekoran prizvuk: – Ti si to vještije radila! Udavala
si se i kada je idili došao kraj urezala si sebe
toliko duboko u njihovo pamćenje da su ti i danas ostali odani.
– Nisam bila udana za sve muškarce koji su mi
danas ostali prijatelji – Magda pomisli na Karla.
– Možda sam samo imala drugi pristup: prvo
sam ih dobro upoznala, pa su mi postali prijatelji, a onda su mi neki postali muževi, a drugi
nisu.
73
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VI.
Odjednom su obe ušutjele. Utonule su u neke
svoje misli, što se često događa kada se osjeti da
se na tu temu nema više što reći. Zidni sat poče
otkucavati i Magda skrenu pogled ka njemu.
– Osam je. Idemo večerati!
Prošlo je dva sata dok su se vratile ozbiljnom
razgovoru.
– Sada, kada si okončala sve svoje obiteljske poslove što namjeravaš, majko? – upita Katarina.
– Što namjeravam? Posvetiti se sebi. I svojim
prijateljima. I hoću večeras saopćiti ti jednu
važnu odluku. Ovaj stan ću oporukom ostaviti tebi. – Zamijetivši kako je Katarina zaustila
da nešto kaže, dade joj znak rukom da šuti. –
Tvoje sestre su dobile sve. I više nego što im je
potrebno. Ali to im je, istina neizravno, namro
njihov otac. Ovo će biti tvoje, a kako mi se čini,
teško da će netko po njemu trčati i rušiti porculanske vaze. Ali, ako i bude, neka ih ruši! –
Nasmiješila se i pomilovala kćer po kosi. – Ima
tu i malo sebičnosti, znaš? Kako će to biti tvoje,
moći ću bez ustezanja tražiti od tebe da paziš
na njega kad budem odsutna.
– Opet putuješ nekamo?
– Da, mislim da ću otputovati. Obećala sam
jednom dragom prijatelju da ću prihvatiti njegov poziv i posjetiti ga. A on je daleko.
– I dosad sam pazila, ne brini. Kada krećeš?
– Još ne znam. Ovisi o oporavku moje dobre
prijateljice. Koja sada ima samo mene. I veoma
je bolesna.
Razgovor opet zastade. Onda Katarina primjeti:
– Rekla si da ćeš, kada te obiteljske brige minu,
postati slobodna. Ispada da ti je suđeno odlagati svoju slobodu u nedogled.
– Nadam se da će to ipak trajati nešto kraće. A
što ako je i skrbiti se o bolesnoj prijateljici dio
moje slobode?
Katarina je začuđeno pogleda:
– Ne razumijem te sasvim...
– To je dosta prosto: obitelj je obveza, prijateljstvo je opredjeljivanje.
Kćer je lukavo pogleda:
– Ali i jedno i drugo se izvršava s ljubavlju.
– I s ljubavlju. Mada se tu miješaju i drugi osjećaji.
– Znaš, majko, mi smo se uvijek dobro razumijevale. I bile iskrene jedna prama drugoj. Ali
uvijek smo nekako ostale na odnosu majke i
kćeri. Hajdemo otvoriti novo poglavlje! Što veliš na to da pokušamo biti i prijateljice? Koje razlika u godinama ne razdvaja ni u čemu.
– Tebi bi to, osjećam, mnogo značilo, je li? –
upita Magda pošutjevši koju minutu.
73-77
– Da, mnogo bi mi značilo.
– Hajdemo onda prvo leći. U postelji, opuštene, lakše ćemo početi. A cijela noć je pred
nama.
47.
Polovica je svibnja. Magdalena Baumann sjedi
u kafeu tranzitne zone u amsterdamskoj zračnoj luci Schiphol i čeka ulazak u zrakoplov
«KLM– a», koji će je ponijeti ka jugu Afrike. Kćerima je konačno otkrila što je za Kseniju i cijelu
obitelj zapravo učinio Zdenko Morgenstern i
kako je posjet njemu ono što ju je on zamolio i
što je najmanje čime mu se može zahvaliti. Andrijana i Katarina su se ukotvile na obiteljskom
komandnom mostu i Kseniju će do jeseni sigurno psihički osposobiti za ulogu koja joj je
namijenjena: preuzeti posao Darmanovićevih
u Stuttgartu. Magda, poznavajući Andrijaninu
i Katarininu upornost kada se nečega važnog
ozbiljno poduhvate, nije uopće sumnjala u to.
«To je ono što si čekala», potvrdila je sebi. «Da
sama sebi budeš jedina briga».
Karlo je njezinu odluku da otputuje primio s
odobravanjem. «S dugih putovanja vratimo se
uvijek mudriji i bogatije duše», rekao je. A Blanka? Koncentrirana na svoju bitku s bolešću, kao
da je među ono što je odgodila za dane kada
će se tome moći potpunije posvetiti, smjestila
i svoj odnos s Magdom. Još pod postoperativnom terapijom, nekako se najbolje osjećala
kada je sama. Knjige, računalo i televizija davali
su joj sve što je od njih zahtjevala, a sami nisu
tražili ništa. A živa bića traže. Ili barem očekuju. Kada joj je Magda saopćila da putuje odobravajući je kimnula glavom.
– Moja bolest je naš odnos svela na razgovore
uz popodnevnu kavu. A meni je to premalo.
Osjećat ću se bolje ako mi rastojanje koje će
nas dijeliti bude opravdanje zašto među nama
nije kao što je bilo nekad. Svoju žudnju ću
ublažavati nadom da će tako biti opet.
Mogla je, dakle, gledati put naprijed, bez osvrtanja.
U Amsterdam je doletjela još jučer, jer je zrakoplov iz Zagreba slijetao na Schiphol pola sata
nakon polijetanja KLM– ovog za Cape Town.
Odsjela je u hotelu u zračnoj luci, a onda otišla
u grad. Vrijeme je bilo pravo nizozemsko: hladno, oblačno jutro, trideset stupnjeva u podne,
popodne pad temperature i kiša, a potom dug
suton u kojemu su se prelijevale sve boje neba,
koje sjever Europe u ljetnom solsticiju umije
proizvesti.
74
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VI.
Magda je svoje razgledanje grad prilagodila
tomu. Ujutru Rijksmuseum, u podne vožnja
kanalima, potom objed i dugo popodnevno
sjedenje u restauraciji na Dammu, navečer šetnja središtem grada.
Večeravši u jednoj indonežanskoj restauraciji,
vratila se na Schiphol sa svežnjem njemačkih
ilustriranih tjednika. Ujutru ju je čekalo dvanaest sati leta preko cijele Afrike, a kako joj nije
padalo na um zuriti u televizijski zaslon sa starim filmovima, opredijelila se za čitanje, pretpostavljajući da je i po vedrom vremenu, sa
dvanaest tisuća metara dostatan tek povremeni pogled kroz okno na modrinu Mediterana,
crvenkastožuti saharski pijesak i tamnozeleni
ostatak kontinenta.
Iz hotela se javila Zdenku.
– Gdje si? – upitao ju je.
– Na početku. Zašto si otišao tako daleko?
Nije odmah odgovorio. Onda:
– Bilo mi je potrebno biti što dalje kako mi se
ne bi vrijedilo predomisliti.
– A predomišljao si se?
– Trudio sam se sve zaboraviti. Većinu toga
sam i uspio.
– Ali ne i sve, je li?
– Ne.
– Nitko ne zaboravlja sve, dragi moj. Srećom,
može se živjeti sa uspomenama. Ja živim s brdom uspomena. Svakojakih.
– Ni moje brdo nije malo. Kada dođeš istovarit ćemo ih preda se. Svatko, dakako, ono što
osjeti da treba. Čekam te u jedanaest. Moraš
pomjeriti kazaljke jedan sat unaprijed.
Sada sjedi, polako ispija kapučino i čeka poziv
za ulazak u zrakoplov. «Kako te budućnost uvijek zna iznenaditi», mislila je. Još prije koji mjesec mogla bi se zakleti da posle dva tjedna na
Bliskom istoku i u Egiptu njezine buduće najdalje destinacije mogu biti samo Stuttgart i Opatija. «Dobro, dobro, Zdenku ovo nisam mogla
odbiti, a i prigoda je to koja se rijetko komu
pruža.», pravdala se pred sobom. «Voliš ti putovati, Magda, priznaj», lovila je vlastite skrivene
želje. «Ali kada se vratiš u Zagreb, tvom avanturizmu će biti kraj.»
Glas iz razglasa najavio je ukrcavanje. Ustala
je, uzela svoj ručni prtljag i uputila se ka označenom koridoru.
Otkopčala je sigurnosni pojas i pogledala kroz
okno. «747» je dostigao zadatu visinu i sada je
imala osjećaj spokojnog jedrenja zračnim oceanom. Dolje je sporo promicao jednolični va-
73-77
loviti krajolik istočne Belgije. Magda se zavali u
sjedalu, uze jedan od kupljenih ilustriranih tjednika i poče ga listati. Prošla je stjuardesa nudeći slušalice za glazbu. Ne, nije željela glazbu
ali bi rado popila «martel». Griješna dušo! prekorje uz smiješak sebe, ali osjeti zadovoljstvo
zamijetivši da će joj želja biti uslišena.
Do nje je sjedila jedna starija Crnkinja, također
zadubljena u novine, što je značilo, obradovala se
Magda, kako je tijekom tih dvanaest sati putovanja nitko neće gnjaviti pokušajima da zapodjene
razgovor do koga njoj nije bilo nimalo stalo.
Sve što je činila – činila je namjerno polako.
Polako je čitala, polako srkutala, zapravo više
liskala svoj omiljeni konjak, pokušala je čak i
usporeno misliti što ju je uz diskretno zujanje
avionskih motora uspavljivalo.
Probudio ju je žamor glasova. Opazila je nekoliko redova od sebe stjuardese koje su gurale
kolica sa hranom i pićem, poslužujući putnike.
Pogledala je na sat na svojoj ruci i ustanovila
kako je odspavala dobra dva sata. Nagnula
se ka oknu i ugledala dolje namreškanu plavu
površinu, a naprijed na smjeru kojim je njezin
zrakoplov letio, tanku crtu što je najavljivala kopno. Afriku.
Stek joj je prijao. Dobro je što na interkontinentalnim lijetovima služe toplu, svježe pripravljenu hranu. S apetitom je ispila vino. Sačekala je
da stjuardesa skloni pladanj pred njom, pa se
ponovno nagnula ka ovalnom oknu.
Čula je glas pilota koji ih je obavještavao kako
upravo prelijeću grad Tunis, te da će slijedećih
sati pod njima biti jednoličan pustinjski krajolik, te
im nudi za prekraćivanje vremena televizijski program, glazbu ili tisak koji im stoji na raspolaganju.
Magda se vrati čitanju. Ali nakon nekog vremena osjeti zamor. Redovi slova pred njom počeli
su titrati i ona zadjenu ilustraciju u mrežicu pričvršćenu za naslon sjedala ispred nje.
I tada postavi sebi pitanje, koje je već dugo
htjela i stalno odlagala, znajući da su jedini odgovor na njega njezine pretpostavke.
Kako Zdenko izgleda sada, poslije dvanaest
godina?
Pogleda na domali prst. Brilijantski prsten svjetlucao je na zraki sunca koja je kroz okno padala na njezinu ruku, koja joj je mirno počivala na
krilu. Bogat i tužan – takav je bio kada se opraštao od nje. Nema dvojbe da je bogat i sada, a
da li se izliječio od tuge...i čime? Da li se još ne
da, ili je starost počela dobivati bitku s njim?
A ona? Što će učiniti kada se sretnu? Hoće li
75
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VI.
s oklijevanjem pružiti mu ruku, ili će ga toplo
poljubiti u oba obraza, onako kako se pozdravljaju dobri prijatelji ? Ili...ne, to treće «ili» neće se
dogoditi! branila se od mogućnosti koja joj se
sve više činila stvarnom.
Sunce, koje je pri polijetanju sjalo s lijeve strane zrakoplova, sada se već cijelo promolilo s
desne i Magda spusti kapak okna kako bi se
zaštitila od bljeska. Dolje je ionako bio samo
žuti beskraj.
U torbici joj je zazvonio mobitel. Magda ga
nervozno jedva iščeprka iz gomile stvarčica i
prinese uhu.
– Gdje si sada? – začu Zdenkov glas.
– Nad Saharom.
– Vidimo se za šest sati. Nadam se da ćeš me
prepoznati.
– I ti mene.
– Jesi li ti to rekla «dragi» ili mi se samo učinilo?
Magda se nasmija: – Učinilo ti se.
– Duhovita si kao i nekad.
– I ti. To nam obećava dobru zabavu. Evo nam
dijele užinu! Vidimo se!
Poslednja dva sata letjeli su kroz gustu tamu
koju bi s vremena na vrijeme proparao daleki
bljesak munje nad morem. Spuštali su se postepeno i dugo kroz gusti sloj oblaka, a onda
su se naglo pod njima pojavila raskošna svjetla
Cape Towna.
Granična procedura bila je kratka. Magda se,
položivši kofere na kolica, zamišljeno uputi
ka izlazu i skoro naleti na muškarca koji joj je
prepriječio put. Muškarac uhvati kolica i upita:
– Koga tražite, gospođo Politeo?
Magda se trže, a onda joj se osmjeh prepoznavanja razli po licu. Privi se uz Zdenka Morgensterna i reče:
– Tebe, dragi.
Onda se odmače i upita koketno:
– Kakva ti se činim?
– Sjajna. A ja tebi?
Premjerila ga je brzim pogledom.
– Nisi loš. Samo si malo mršaviji. I kosa ti je
posve sijeda.
– Hajdemo doma. – On preuze kolica i povede je ka parkingu.
– Nisi promijenio ukus za kola – reče Magda
kada su se zaustavili pred srebrnim «bmw– om».
Nasmiješio se:
– Ja sam se uopće vrlo malo promijenio – rekao je. –Vidjet ćeš.
73-77
«Jesi, dragi moj, samo ti to ne zamjećuješ», pomisli Magda.
Sjedajući za upravljač, Zdenko je upita:
– Nisam te ni pitao da li bi ti bilo ugodnije u hotelu...
– Ne bi. A sem toga želim udovoljiti svojoj radoznalosti. Dok sam letjela ovamo stalno sam
se pitala kako izgledaš i kako živiš.
– Na prvo pitanje ti je odgovoreno. A kako živim...Pa, stariji poslovni čovjek, uz to dvaput
razveden i samac ako ne računam povremena...nazovimo to poznanstvima, mora imati
nekoga tko će svakodnevno skrbiti o njemu i
njegovom domu. Imam,dakle, kućanicu, crnkinja je iz naroda Tswana, prije godinu dana
zaposlio sam i njezinog brata koji se brine o
vrtu, vozi me i održava kućne instalacije. Stanujem u mirnom kraju, u ulici Alexandra, blizu
De Waal parka. Bit ćemo tamo za pedesetak
minuta. Tamo nas čeka večera, a onda te predajem na staranje gospođi Doris, tako se moja
kućanica zove i vidimo se opet ujutru za doručkom. Tvoje znanje engleskog bit će dostatno da se sporazumijete. Sem toga «afrikaans»
je ipak varijanta nizozemskog, a nizozemski i
njemački su također slični.
– Doris i ja ćemo, barem u prvo vrijeme, razgovarati o običnim stvarima za koje je moje znanje engleskog dostatno. Ali koristiću i ostale
sličnosti, koje spominješ, ako bude potrebno.
Kada je doručak?
– U devet. Ali ne moraš se truditi biti točna odmah prvi dan. Neću ti pobjeći jer je moja kuća
i moj ured.
– Pretpostavljam da imaš i dalje poslovne kontakte s Hrvatskom. Zaključujem to po tomu
koliko si bio u stanju pomoći mi.
Zdenko ne odgovori odmah. Vozio je neko vrijeme šutke.
– Većinu poslova s Hrvatskom prenio sam na
svoga sina. – Tiho se nasmijao. – Onoga kojega sam pri našem prvom susretu opisao kao
vjetrogonju. A ispao je dobar momak.
– A inženjer Mirković? – Magda se zagleda u
Zdenkov profil napregnut od noćne vožnje. –
Gdje se on tu uklapa?
– On je spona sa onima koji su tehnički riješili
tvoj problem.
– Nije valjda...
– Nije. Taj dio podzemlja, kako uobičajeno
zovu one koji se bave i poslovima s onu stranu
zakona, bio je devedesetih ratnih godina dio
nadzemlja. Ti ljudi su nastavili da se bave tim
poslovima i kada su ratne nužnosti zamijenili
76
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit VI.
mirnodopski propisi. Nisu htjeli baciti cijeli svoj
biznis u vodu.
– A ti? Jesi li ga ti bacio?
– Dakako da nisam. Ja sam namjesto hrvatske
države našao druge kupce te robe u svijetu i
tako legalizirao svoj posao. U međuvremenu
su i oni o kojima pričamo djelomice legalizirali
svoj kapital, a za poslove koji su i dalje bili na
rubu propisa načinili su sa državom prešutni
modus vivendi: vi ćete malo zažmuriti, a mi
ćemo taj sektor držati pod kontrolom i eliminirati sve uljeze. Tebe će, bez dvojbe, zanimati
otkud u toj situaciji moj upliv na njih. Stvar je
jednostavna: legalizaciju znatnog dijela njihovog kapitala omogućio sam ja. Tako su nastali
zajednički poslovi mojih poslovnih partnera
po svijetu uz manjinsko, ali značajno učešće
tog njihovog legalnog kapitala. Ja sam se u
tim transakcijama našao s one druge strane
partnerstva, a ne njihove. I na toj strani imam
odlučujući savjetodavni glas. Moj reprezentant
s druge strane, dakle izravni posrednik je inženjer Mirković.
– A tvoj sin?
– On vodi jedan naš izvozno– uvozni obiteljski
posao pod nazivom «Morgenstern company»,
potpuno odvojen od svega toga.
Magda ne odgovori odmah. Slagala je kockice.
Kada ih je poslagala, javila se:
– U velikim si obvezama i dalje. Kada ćeš se
prepustiti uživanju? Ili ti uživaš baš u poslu?
– Sve manje.
Zdenko sa širokog bulevara skrenu lijevo u labirint uskih ulica s nizom jednokatnica, okruženih
vrtovima. Zaustavi se pred jednom od njih, skrenu u prolaz ka dvorišnoj kapiji i kroz spušteno
bočno okno daljinskim je otvori. Ušavši na stazu
na isti način otvori vrata garaže. U kući su i u
prizemlju i na katu gorila svjetla i na trijemu se
ukaza visoki Crnac, koji im pođe u susret. Zdenko ga predstavi Magdi, a onda mu prepusti garažiranje kola i unošenje Magdinog prtljaga.
Doris, koja ih je dočekala u holu, bila je nešto
niža, suhonjava kopija svoga brata. Odvela je
Magdu u kupaonicu da se osvježi, a onda je
vratila u blagovaonicu, gdje ih je već kraj stola
sa serviranom hladnom večerom čekao Zdenko. Kada je Magda sjela za stol on uze kristalnu
bocu i upita:
– Martel, ako me sjećanje još služi?
– Služi te – nasmija se Magda.
Prineo je čašu njezinoj.
– Da dugo ostaneš i da ti bude lijepo – rekao je.
73-77
– Već mi je lijepo – odgovori ona. – A koliko ću
ostati...ostavimo zasad to otvorenim.
– Dobro. Idemo jesti!
Na raznovrsnoj trpezi pogled su joj privukli
pladanj sa francuskim sirevima i velika ovalna
zdjela sa tropskim voćem i to joj probudi zdrav
osjećaj gladi, tako rijedak kod nje u zadnje vrijeme, jer se, zaokupljena obvezama, počela
hraniti nadohvat, zalihama iz hladnjaka, posve
zapustivši običaj redovitog odlaska na Dolac.
Zdenko je šutio i kriomice je gledao preko zalogaja. Onda je ponudi vinom:
– Domaće je – rekao je – i ja ga više volim od
europskih. Tlo i klima daju mu finu posebnu
aromu i ublažuju kiselost svojstvenu istim europskim sortama.
Magda nije bila osobit znalac na tom polju, ali
vino joj je prijalo. Osmjehnula se Zdenku:
– Ti se odista trudiš učiniti mi život ljepšim. A
ja sam...
– Što si ti? – upade joj Zdenko u riječ.
– Ja sam došla s nakanom da ja tebi život učinim ljepšim.
– Možda nam je suđeno krenuti dalje od točke
na kojoj smo se razišli – Zdenko je zamišljeno
okretao u ruci praznu čašu, kao da se pita da li
da je ponovno napuni ili ne. – A možda i nije.
Možda to ovisi o tomu kako si prihvatila moj
način života.
U Magdinom umu zazvonilo je na uzbunu.
Ako se i nije dosad protivila smjeru u kome su
se kretali njihovi sadašnji odnosi, nije željela da
to ide prebrzo. Odlučila se prekinuti razgovor
o skliskoj temi na drevni ženski način.
– Još uvijek premalo znam o njemu – rekla je.
– A umor od puta udružen s tvojim dobrim vinom ne pomažu trezvenom razmišljanju.
Zdenko s razumijevanjem kimnu glavom.
– U pravu si. Vrijeme je za spavanje.
Podvukao je ruku pod ploču stola i pritisnuo
alarmni gumb.
Pojavila se Doris.
– Pomozi, molim te, našoj gošći da se spremi
za počinak – rekao joj je. – Lijepo spavaj pod
južnim zvijezdama – obrati se Magdi, ustajući.
– I ti – odgovori Magda s prizvukom nenadane
nježnosti u glasu. Onda i ona ustade i, vođena
od Doris, iziđe iz blagovaonice.
77
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
78-85
Dva grada
PETKO VOJNIĆ PURČAR
Paulina smetnu s uma tanjure i starudije koje kupovaše za Resku u selu i po salašima. Iza zastora
ugleda ulična svjetla, farove automobila, neonske reklame koje žmigaju, neprimjećivane od
parova i stiješnjenih šetača najprometnije panogradske ulice. Reska ima, kao na dlanu, pogled i
uvid u svijet, najčešće mlad, pomisli Paulina, koji
još nije zakočen televizijskim aparatima. Oni još
nisu vjernici svaštarske i površne religije kojoj se
nehotično klanjaju i priklanjaju ostali, izvan ove
prozorske lupe. A tako uočene razlike trebalo bi
da produbi, razdvoji i da možda pokaže ono što
je egzaktni simptom, stanovita zakonitost, i ono
što je, još uvijek, ili što više nije, kreacija, trebalo
bi to ilustrirati i osobnim dojmovima, iskustvom,
prilagoditi i stil toj dosta neuhvatljivoj materiji.
To reče i Reski. Reska ništa ne shvati, govoreći
joj da se ostavi budibogsnama te psihopatološke filozofirancije. Skrene razgovor na posljednji model haljine koji je našla u „Elleu”. Paulina
prelista časopis, izabere za sebe jedan model,
domisli kako će sitnicama, naborima na lijevoj
strani grudi i ušivanjem obruba od ručno otkanog platna razbiti konfekcijsku monotoniju i dobiti elegantnu haljinu za jesenske izlaske.
Kaza to i Reski koju ushiti zamisao, Eto, takvu te
volim, kad raspravljaš o pravim stvarima i problemima jedne žene. Zašto stalno lupaš glavu o psihologiji en masse ili psihologiji solo, pojedinačno
itd., oprosti mi, ja sam za to amater, ali i stručnjaci
se tu prilično muče i pletu mozgiće ko pilad nožicama po kučini, zar ne?
Paulina melankolično promrmlja u sebi, Ženski posli. Nikada se nećemo uzdići iznad ponekih pradavnih samoženskih prokletstava? Resku
je voljela valjda i zato što je žena cijelim svojim
bićem i što je ta spoznaja nikada nije boljela ni
zabrinjavala.
Pućkajući usnama i iskrivljujući oči do ukipljene
zrikavosti, Reska cvrkutavo upita, Znaš li što ima
novoga, Pau?, i nastavi bez zastajanja, pretpostavljajući da Paulina ne zna najnovije trač-novosti.
Ispriča ljubavne dogodovštine političke kokoši,
vjerujući da će intimne rekla-kazala činjenice
zainteresirati Paulinu zbog Šumarove alergičnosti prema toj ženi, ali Paulina slušaše pospa-
no, potvrđujući joj glavom svaku riječ. Zatim se
Reska raspriča o svom bivšem momku, postarijem apsolventu koji, umjesto da dovrši studije,
kupi bubanj i priključi se jednom amaterskom
bit-sastavu, pa po cijeli bogoveti dan vježbaju
i larmaju u jednoj kući u predgrađu, a On, taj
njezin bivši momak, među onim zapjenjenim
goluždravcima izgleda kao omatorjeli magarac.
I govorila je Reska mnogo i brzo, upotrebljavajući sočne epitete, jedna novost je vukla drugu
kao vagon kompozicije bez kraja i smisla, do zamora, sumaglice, i Paulini se učini da je zaspala, jer je Reskin dodir potrese kao laka jutarnja
zimomora, osjeti umor, nejednako raspoređenu
slatkastu bol po tijelu kao otiske čvrstih Šumarovih prstiju, stiskova, prenu se, čuje, Što kod tebe
ima nova, Pau? i upravo kad je htjela progovoriti,
Reska nastavi, Ti bi morala konačno ozbiljno razmisliti o svojoj vezi sa Šumarom, ne želim se miješati, ali ti sestrinski velim kako se okolo govorka
da je njegova žena dosta boležljiva i da joj činiš
uslugu, pa molim te, sveo te je na rang ljubavnice-blagajnice kakvog ekspres restorana, ako je on
lud i lukav, ne moraš mu ti biti salonsko psetance
za pokazivanje.
Paulina stavi prste na Reskine usne koje se bezglasno micahu kao gušterov rep, Meni je teže
nego tebi, Reska, a ja i nisam tvog temperamenta, odlučnosti, pa da mi svaka veza, oprosti, traje
kao vrapčji korak.
– Ja se, Pau, ne vrijeđam, bezbolnije je i bolje
prekinuti odmah neozbiljne veze kao što je ta
tvoja. Ja nisam protivnik kratkih susreta i izleta,
ali beznadnom bolesniku ne smijemo davati samo optimističke prognoze kao djetetu i kljukati
ga gomilom nepotrebnih lijekova. Još je Reska
govorila, izvlačila mnoštvo činjenica, metafora,
kao da njoj sve to nije jasno, kao da joj o svemu tome nije baš ona, Paulina, govorila, pa je
sada napada istim oružjem. Prestade s napadajem ugledavši sklopljene Paulinine oči i pomisli,
O, bože, umjesto da je tješim kao prijateljica, ja...
zasuzi nad vlastitom okrutnošću, pomilova Paulinine kapke, Oprosti, znaš da sam opakooštrog
jezika, al ti nisam mislila zlo, Paulina neosjetljivo
pospana, ne kontrolirajući svoje misli, prozbori,
78
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
Stigao je novi Adam, Reska. Jedan žutokljunac,
po svemu.
Reska je ponešto zapitkivala o njemu, raspremajući kaučeve za spavanje, iznosila plan za sutrašnji dan, domaćinski naredila čak koliko novca
treba dati dimnjačaru, koje će peći očistiti, a koje ne mora, ali Paulina nikako ne mogaše čvršće
povezati odnose i naredbe, kao da plovi snom
kojega je neodgovorno svjesna.
*
Snaš-Koca se uznemiri kad je čula da dolaze,
oriba učionicu i sobe, ali nije mogla smiriti drćkavicu u trbuvu i Jašo joj dopusti da popije čašu,
dvije da se umiri. Paulina pomogne Jaši da sastavi pripremu i svjetova ga da na satu koji mu
posjeti inspektor Luks stavi sebe u prvi plan kao
predavača, a kod inspektora Dromnjaka da pusti djecu da što više govore. Paulina odjene svoju najjednostavniju haljinu, podigne kosu u punđu kao engleska učiteljica, Haljina će se dopasti
Šišmišu, a frizura Vodenoglavom.
Jašo očetka crno odijelo, kod brijanja se poreže i morade nalijepiti flaster, stegne kravatu kao
omču, Kako ću kojeg prepoznati?
Paulina se pomogne grimasama, Vodenoglavom glava lebdi kao cepelin, a Šišmiš će odmah
tražiti da se zamrače prozori. O ostalom ćeš se
sam uvjeriti.
Koca prva primijeti dva čovjeka na putu i zabahulja u razred kao kvočka zbačena s nasada,
Iđu, gospojice. Da skuvam štogod za inšpektore?
Dromnjak i Luks topću nogama, otresajući blato sa cipela, Koca im metlicom očisti uprskana
odijela, Kod nas ima fajinski blata, gospodini su
se dobro umeljali.
Vodenoglavi pođe s Paulinom i Kocom da pogleda kako su uređene stambene prostorije, a
Šišmiš s Kuzmanom na sat, Koristite li dijaskop
u radu? upita Šišmiš, listajući pismenu pripremu.
To bih vrlo rado, ali nam nedostaje jedna malenkost, struja, Kuzman istegne vrat i opusti kravatu.
Šišmiš se gradi kao da ne primjećuje zajedljivost, Pa onda, koja audiovizuelna sredstva koristite u nastavi, druže Kuzman?
Kuzman, uzvrpoljen, dopre do njega iz dvorišta
smijeh Pauline i Vodenoglavog, Osim aplikacija,
gotovo ništa, druže inspektore.
Šišmiš škiljeći ispisivaše primjedbe u notes, Htjeli ste reći, druže savjetniče. No dobro, zamračite
učionicu, dok vam ne pregledam pripremu.
Vodenoglavi pohvali urednost prostorija i čistoću poljskog drvenog nužnika, snaš-Koca ga
78-85
ponudi kajsijevačom, malo se nećkao, ali iskapi
jednu čašu, više nije htio i razočarana Koca odusta od nuđenja, Vodenoglavi se raspoloži, trapavo poplesujući u hodu ispriča svoje i Šišmišove
dogodovštine iz ostalih škola, zine tuljanovim
ustima, smijući se do suza. Koca prihvati smijeh
već dosta pijana, Paulina se usiljeno nasmija. Koca kaza da će spraviti zeca po svom receptu.
Vodenoglavi se ozbiljno usprotivi takvoj ideji, ali
kad i Paulina navali na njega, govoreći da je to
domaćinski gest koji nema veze sa službom, on
izvadi novčanik i tutne novac iznenađenoj Koci koja tek kasnije primijeti da bi se za to moglo spraviti tri zeca, izvuče grdnju od gospojice
što je novac primila, ni kriva ni dužna ko da je
tribala novce baciti. Vodenoglavi kaza Paulini
da je hrabra kad toliko izdržava u černejskom
blatu i da treba da se zaposli negdje na moru
ili u Hercegovini gdje je i on radio kao mladić.
Kuzman dobro održa sat i u zamračenoj učionici, Šišmiš mu pohvali nastup, koncepciju sata,
ali mu zamjeri što dovoljno ne koristi suvremena sredstva koja pospješuju nastavu. Paulininim
satovima prisustvovala su sva trojica, sjedeći u
zadnjoj klupi i kada bi Paulina u dijelu sata nastupila kao imperator koji drži govor vojnicima,
Šišmiš bi zadovoljan skinuo zamagljene naočale
i sanjalački ih obrisao, a kada bi u drugom dijelu
pustila da slabiji učenici pitaju, bolji da im odgovaraju uz fruličasti žagor, Vodenoglavi bi šaputao Kuzmanu kako je to prava metoda koja
aktivira cjelokupnu učenikovu ličnost, a Šišmiš
je gunđao dovoljno razgovijetno da ga Kuzman
razumije kako djeci ne smijemo dopuštati previše, da je trebalo zamračiti plavim pakpapirom
sve prozore, a ne samo polovicu. Kuzman osjeti
stiješnjenost ne samo zbog uzane đačke klupe,
nego i zbog različitih metoda koje Paulina tako
žonglerski naizmjenično provodi, ugađajući malo jednom, malo drugom, bez naprezanja da
shvati kao on, Kuzman, magarac, odakle razlika
u zahtjevima koji njega zbunjuju, luđački uvlače
u labirint, hipnotiziraju, a on ne vidi mogućnost
da se tome otrgne već da se napije, da se smiri da ih ne poizbaca iz razreda, premda djeluju
dobroćudno kao obiteljski ljudi, kako ih shvaća
Paulina, u šta se i sam uvjerio za vrijeme ručka
kad su jeli ukusno spremljena zeca, kad ih je
snaš-Koca nutkala pićem, a sama najviše pila. Šišmiš i Vodenoglavi se izdvojili razgovorom kao
da ostali ne postoje, i tužio se Vodenoglavi Šišmišu na kroničan reumatizam koji ga je ukočio
79
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
jučer pa je mislio da neće moći na teren, na svoju i ženinu prezaposlenost, na svoju djecu koja
su se rasula po Sarajevu i Zagrebu i rijetko pišu,
a Šišmiš Vodenoglavom na svoje oči zbog kojih
mora mijenjati dioptrije svakih pola godine, na
svoju ljubomornu ženu bez djece, na svjetlost
koje kao da sve više ima i koja će ga potpuno
oslijepjeti.
*
Na vrijeme su inšpektori pobigli, kako bi stigli do
varoši da ji je uvatila ova kišurdača, svudak prokišnjava, gospojica se srdi, već nedilju dana ne
mož maknit od blata, svrbi je što sidi tako dugo
na jednom mistu, ne mož ni jedan njezin iz varoši da dođe, još kada je puna snage mogla bi svršit ko Luca Ivandekić. Mladi gospodin, (alaj nije
volio kad mu tako kažem), sad se već naučijo,
zatvorijo se u svoju sobu i čita šarene knjige za
koje gospojica kaže da ne valjadu, al i nju sam
juče uvatila kako jednu taku knjigu čita, a mladom gospodinu pokatkad kradom odnesem vina jal rakije da ne vidi gospojica koja nas zbog
toga obadvoje ruži, a kad ne čitaju glede svaki
kroz pendžer kako kiša droždi, pušidu puno a
znadu da će jim cigaretle još malo nestat, šetaju
se u svojim sobama ko kurjakovi, samo me ružidu pa jim se sklanjam s očivi, ona cigurno misli
na muškog, on na žensku, stoje jedno kraj drugog a ne vide se ko da su u mraku, prosvitli jim
sveti Antune pa me neće valjdar živu izisti, alaj
ste iskisli mali moji, gospojica kaže puno kuruza
pojedete a malo odranite mladi za klanje, al gospojica ne zna da je varam da ne dam da se svi
mladi pojidu, ruži vas što noćom vrkučete i grebete čapkima, niki od vas se tuku i prave larmu,
huncuti jedni, tu kod vas možem s mirom popiti,
gospojica se ne penje na tavan jal joj smrdi vaša
nečist, zato je i ne sklanjam, samo me nemojte
zdravo isflekat jel se teško sapere, nije Koca bogata da ima puno ruva, jedva da ima za popit, a
priko lita mi tušta boca popadalo u bunar, kad
bi to mogla kakogod izvadit imala bi šta pit cile
zime, mladi gospodin je obećo da će mi napravit kuku sa mrižom, pa ću ji moći vadit kad budem žedna, samo da stane kišurdača, pričage
na litvama su mokre ko da su olajom namazane,
možem slomiti vrat, hajc, stani kišo _ _ _ Jesenska kiša se odužila, kao rep pretpotopne životinje, i kvasi, rastapa zemlju, nagriza krovove,
zaostale stvari u dvorištu koje sliče na ostavljene osuđenike, ništa živo ne vidi se kroz prozor,
nebo nasjelo na grane, zgurilo stabla, mjehurići
78-85
skaču kao pajaci ali se ne čine živi, zbunjene kokoši pokatkad izjure u dvorište, ali se ubrzo gube u kokošinjcu, snaš-Koca pokisne do gole kože kad prelazi od svoje kućice do škole. Paulina
dahne na staklo, nacrta kažiprstom planinu, put.
Sve izbrisa. Svaka joj je jesen ovdje bila takva. S
golubovima koji neurastenično guguču, koji se
tuku i pare bez mjere iako će im zima podaviti
mladunčad, sa spuštenim tamnim obzorom do
kojega, čini se, možeš pljunuti, s pokunjenim iskislim psom, s nespretnom Kocom čije pijano
trupkanje čuje i kad Koca stane, s debelim knjigama koje su pisali pisci koji su imali ovakvih jeseni i njezina vremena, samo što ona nije pisac,
s neveselom dječicom zamusanom od blata do
glave, s neurađenim poslovima koji su se sami
odložili, s odloženim sastancima, a kiša rominja,
pokazuje joj se u gustoći strijela, vojnika, dosadnog spektakla, ili se izdvaja kapljica, sama kao
stara žena koja pipavo silazi po oknu, zastaje,
obzire se, pa nastavlja brže, do obične smrti, u
barici. U ovo doba, ranijih godina kad bijaše sama sa Kocom, zavlačila se pod pokrivač i čitala,
zatim spavala duže od, činilo joj se, Trnoružice,
razbuđivala se i plakala premda nije imala razloga, mnogo je pušila, pila mnogo crne kave do
narkotičnog lupanja srca, a golubovi nisu prestajali ni noću sa svojim koncertiranjem, uzdržavala se i rijetko pila, a onda su joj se priviđali mrtva
mama i profesor Braćevac, zabrinuti, držeći pod
pazuhom debele knjige kojih je bila sita, i ponavljala bi sebi kao spasonosnu utjehu, Kiša će
prestati ako se strpiš, kao da kišama upravlja božanstvo strpljenja. I sad bi tako, ali je zabrinjava
Kuzman koji primjenjuje Kocin recept, napija se,
zaglupljuje se šundom, imat će neprilika i ona
ako bane direktor škole. Mora mu na to okolišno skrenuti pozornost. _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Jutrom mi je najteže. Razbuđuju me golubovi.
Ponekim mužjacima već raspoznajem gugut.
Ako se produži ovo cjelodnevno boravljenje u
sobi i učionici, naučit ću golublji. To su glasovi,
kao kod ljudi, koje sam volio slušati, ili glasovi
koji bi me razjarili mekom udvornošću, ili koji su
me uzbuđivali potisnutom čulnošću. Ženke su
tiše, preplašeno se odzivaju. Mužjaci se tuku krilima, kljunovima, za gnijezdo, utjecaj, tupkaju i
grebu tankim nogama neshvatljivo bučno, cijeli
tavan odzvanja. Kao ljudi. I miševi me počeli posjećivati, progrizli mi stare čarape. Bježe li pred
kišom ili se brinu za zimnicu? Slušam Paulinine
korake u susjednoj sobi, gazele, ali je čujem,
80
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
izoštren mi sluh. Snaš-Koca donosi povremeno rakije, sasvim malo je pijem, iz dosade. Paulina i snaš-Koca ne znaju igrati šah, a ja, opet,
ne znam kartati. Što mi preostaje, osim krimića?
Snaš-Koca mi se povjeri, Paulina nas ogovara,
grdi zbog pića, a mene posebno, zbog krimića.
Dva rimovana poroka. Blato je onemogućava
da ode do Šumara ili Tune. Živčana je do neurasteničnosti. Da ne pijem, udarila bi mi sperma
u krv. U dnevnik ništa ne zapisujem, morao bih
opisivati samo kišu. Snaš-Koci sam obećao da
ću napraviti kuku s mrežom kojom će povaditi
iz bunara boce. Jutros me je tresla laka groznica,
pomišljao sam da dovučem krevet do vrata učionice i tako održim sat, iz kreveta. Meni bi bilo
lakše, djeca bi uživala.
Čujem paranje golemog platna neba, grom
nadjačao žagor golubova. Paulina uđe bez kucanja, barem se meni tako učini, razmakne zastor, otvori prozor, prođe pokraj boce s rakijom
i razbacanih krimića kao da ih ne primjećuje,
sjedne na krevet, stisne dlanove koljenima, pogleda me. I podočnjaci joj ne oduzimaju ništa
od lijepa lica. Spremih se na grdnju. _ _ _ _ _ _
Kišo stani de, dosadila si kusu i rusu, bogu i ocu,
svecu i vragu, no, gledi stala je, sveti Pere, priložit ću ti za ovo u crkvi jel ću popiti štogod za
tvoju dušu, odmak su živnili golubovi, izleteli su
ko javioni, i mali puso je izašo, pivac izvo kokoši,
joj što se bunar nalijo vodom al moje boce neće
da isplivaju, alaj siva, niki tamo gori zamanjiva
kosom od vatre, piše u crkvenoj knjigi da te majstorije pravi sveti Pere, a gospojica mi se smije,
kaže da je to lektrika, kako mož bit lektrike u
oblaku, iđem da jim javim da je kiša stala, samo
ležidu, gujca će im se udrvenit, kvrcnit ću im na
pendžer, joj Koce jal dobro čuješ gospojica je u
gospodinovom krevetu, fala bogu, sveti Antune
priložit ću ti, da malo kukučnem, ko da sam vidila mog pokojnog i mene, sad me valjdar neće
isti živu i sekirati, a kiša je jopet zapadala.
*
Stogodišnjica, ali i skorašnje zatvaranje škole
zbog „nerentabilnosti”. Djeca će u gradske škole autobusom.
U učionici dvije žene peku krafne, mast cvrči, slažu ih na poslužavnike koje zatim iznose u dvorište i stavljaju na dugi, svadbeni stol.
Kuzman s nekoliko đaka uvježbava recitacije.
Griješe, opetuju. Koca iznese posljednje stolice i slaže ih u redove u dvorištu. Ispred stolica
i običnih dugih drvenih klupa nalazi se mali im-
78-85
provizirani podij. Paulina dočekuje pridošlice i
domaćinski ih raspoređuje, po sjedalima, pokraj
podija. Tri-četiri tamburaša ugađaju glazbala, a
tri mladića i šest djevojaka, odjevenih u narodne nošnje, popravljaju jedni drugima odjeću i
iskušavaju korake plesova. Pava se povukao iza
školskog zida i ponavlja govor koji mu je napisan
na papiriću. Zastave se vijore. Zastavice i šareni
papirići u nizovima od škole do stabala, nad sjedalima. Vidi se prednji dio golema bureta, kraj
kojega stoji nekoliko ljudi, rastačući vino u boce,
koje zatim odnose na dugi stol. Koca povremeno prođe pored bureta i ispije po čašu, a zatim
odnosi i razmješta stolice i klupe. Dolazi i Frajto sa ženom. Paulina ga smješta u prvi red do
podija. S tranzistorskog magnetofona odjekuju
revolucionarne pjesme. Paulina namješta vrpce,
pojačava i utišava ton. Stana sjedi u posljednjem
redu i popravlja Noji odijelo. Pojavi se i Tuna. Paulina mu se žuri ususret, uhvatila ga je radosna
pod ruku. Dvije-tri žene raznose krafne i dijele
ih ljudima koji sjede. Dva muškarca nose u bocama rakiju, te po jednu čašu koju daju svima
da se pije. Ljudi su svečano odjeveni. Paulina
odvodi u stranu Tunu.
PAULINA: Mislila sam da nećeš doći.
TUNA: Zašto ne bih došao...? Ova škola dio je
mog djetinjstva. Četiri godine, po suncu i snijegu, u nju sam...
PAULINA: Došao si radi škole. A ja pomislila, došao radi mene.
TUNA: Ne budi luda, Paulina. I ti si mi draga koliko djetinjstvo...
PAULINA mu je stavila glavu na rame.
PAULINA: Tuna, ti znaš da samo tebe volim. Sve
gluposti koje činim, činim ih zbog tvoje nezainteresovanosti. Ti si hladan. Ti si iznad svega ovoga. Ti mene jedva primjećuješ...
TUNA: Pretjeruješ, Paulina. Nemojmo o tome
sada...
PAULINA: Ti nikada nećeš da o tome govorimo.
Ti me zapravo odbacuješ. Više te zanima bilo
koja zvijezda, nego ja...
TUNA: To nije istina. Ali ti stalno želiš biti moja
„jedina” zvijezda... A ja se zanimanja za svemir
ne mogu odreći. Ni po koju cijenu...
PAULINA: Ne branim ja tebi tvoje hladne, daleke zvijezde. Ali, Tuna, ja sam tu... Ja sam jedina
tvoja živa, topla zvijezda...
PAULINA ga želi poljubiti ali se Tuna odmakne.
TUNA: Vidit će nas ljudi...
81
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
PAULINA: Nisi mi odgovorio da li želiš pobjeći
sa mnom?
TUNA: Ti ponovno o tom. Želiš li da se nasmijem? To su djetinjarije...
Još ranije STANA je primijetila kako njezin sin
Tuna odlazi s Paulinom. Došla je do Lajče, uhvatila ga za rukav nošnje (LAJČO je jedan od tri
mladića-plesača), povukla ga u stranu.
STANA: Lajčo, derane, iđi do Tune i urazumi ga.
Ko brat. Spopala ga gospojica ko pijavica. Kaži
mu, da te niko ne čuje, da smo je vidili na vašaru sa jednim matorim nikakim... Kaži mu sve šta
smo vidili...
LAJČO: Za šta vi mene, nane, držite? Oćete da
vas u svemu slušam ko ker?! E, baš neću. Tuna je
zrio čovik. Valjdar zna šta radi. Škulovali ste ga.
Tribalo bi da je pametniji od mene. A i zdravo je
fajinski gospodin. Di ću ja njega svitovati, nane.
Odranjivali ste ga ko lastu na dlanu, pa sad, ako
vam flićne na dlan, razumite ga... Taka su vam
fajinska gospoda, ebalo jih gospoctvo...
LAJČO se otrgne od majke i odlazi svom društvu. STANA sjedne pokraj NOJE i zabrinuto se
obzire prema Tuni i Paulini.
TUNA i PAULINA se vraćaju među svijet; KUZMAN izvodi djecu s povezanim crvenim maramama, na tren se zaustavi neugodno iznenađen što Paulina drži Tunu pod ruku. Ali odmah
pođe s djecom do podija. Za njim dolazi PAVA
vidljivo uzrujan, s tremom. Žene dijele krafne, a
dva muškarca rakiju, mnogi su podnapiti.
DVIJE ŽENE: Uzmite. Ima još fanaka... Vrući su...
Posli nji mož se pit...
DVA MUŠKARCA: Povučite, baćo, još jednu...
Neće vam naškodit... Sad se smi... Taki je dan...
Kad se slavi, nek se popije...
KUZMAN: Radni narode, radni ljudi, dragi gosti.
Okupili smo se danas da proslavimo sto godina postojanja ove škole koja je mnogima među vama dala prva znanja, prvu svjetlost. Da ne
budete slijepi kod zdravih očiju. Ja sam kod vas
odnedavna, ali dijelim s vama sreću i ushit ovog
svečanog čina. Drugarica Paulina me je zamolila da vam kažem nekoliko riječi. A sada riječ ima
naš dragi, svima poznati kooperant i odbornik
Pava Bačić.
KUZMAN skoči sa podija i pomaže PAVI da se
popne. Pava posrne dva puta. Ali se na kraju
ipak popne, poravna kaput, namjesti šešir, nakašlja se, iz džepa s nelagodom izvadi cedulju
s govorom.
78-85
PAVA: Radni narode, paori i poštena inteligencijo! Deran Jašo prije mene lipo je kazo šta značidu ovi sto godina naše škule. Ova škula za svoji
sto godina činila je da naše čukundide, pradide,
dide, naše baće, mi i naša dica, ne budemo slipi
kod očivi. Još od vrimena Marije Terezije, Vranje
Jozifa, pridratne, trule Jugoslavije, sve do danas,
ova škula svitlila je... Al ne onako kako kaže popo u crkvi „Rajska svitlost svitlila vam”... već „zemaljska svitlost svitlila nam”, kako vam ja kažem.
PAVI od treme ispadne papirić iz ruke i odleti.
JEDAN ČOVJEK iz prvog reda sagnuo se i pruži
mu ga, ali Pava to odbija, te mu čovjek stavlja
papirić u džep kaputa.
PAVA: U ovi sto godina bilo je svega pomalo.
Nikoliko ratova u kojima su ginuli i naši sinovi.
Naša sveta Revolucija u kojoj su ginuli naši najbolji sinovi, ali su znali zašto ginedu. Nisam ni ja,
ko gos... drugarica Paulina, dobar orat... ali vam
sa ovog mista obećajem da ću za ovu škulu, za
ovaj atar, za ovaj kraj učinit sve što moje snage dopušćaju. Da naša dica budedu pametnija
i sritnija od nas, matori... I, na kraju, ponovijo bi:
Zemaljska svitlost svitlila nam!
Snažan pljesak uz povike „Živio Pava!”. FRAJTO
ustaje sa svog mjesta i vikne nadjačavajući graju.
FRAJTO: Ljudi, Pava se razbaciva ričima i ne divani istinu... Zdravo je to lipo čuti: „Zemaljska
svitlost svitlila nam!” Al di je ta svitlost kad ni škula nema letrike, a nima je niko u ataru?!
PAVA: Ja sam to kazo onako... Da se bolje razumi...
FRAJTO: Divani to drugom al nama ne možeš
zamazat oči. Meni je još pokojni baćo pripovido da je Lenin kazo: „Brez letrike neće bit dobro
ni za radnike, ni za paore. Brez letrike – nema
socijalizma!”
PAVA: E, kad ti sve znaš šta je Lenin kazo i mislijo, tebe ćemo birati za odbornika...
MNOGI odobravaju Pavinoj šali.
FRAJTO: Praviš se, Pava, lud. A lud pomaličko
i jesi. Al ni mi nismo blentavi. Jesi obećo prije
prvog, drugog i trećeg biranja za odbornika da
ćemo dobiti letriku?
PAVA: Jesam. Išo sam, radijo na tom, al još ne
mož. Za jedno vrime. Višlja sila...
FRAJTO: Iđi u očin i ti taki i tvoja višlja sila...
PAVA: Ljudi, ako vam ne valjam, vi prisudite. Ja
ću ostavit položaj.
STANA: Daj, Bože, već jedared!
PAVA: No, prida mnom ne smi se vriđat vlast!
82
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
FRAJTO: Iđi, Pava, u dva očina. Kaka si ti vlast
kad ne možeš ni malo letrike skrenit u ovaj atar?
PAVA: Ja sam svoje kazo, a ti se, Frajto, pripazi.
FRAJTO: Da si pravi odbornik, ti bi odgovarao
kad kogod pita, a ne bi pritijo. Kaži nam još jedno: Zašto imade letrike atar di žividu Madžari? A
atar višlje di žividu Srblji?
PAVA: Imali su ljudi sriće. Blizo jim prolazi letrika
za varoš, pa su je dobili prije nas. Nego slušaj,
Frajto, bogicu ti tvoju! Ovo prilazi miru! Ti udaraš glavom na bratstvo i jedinstvo naši naroda i
narodnosti!
FRAJTO: Nemam ja ništa protiv bratstva i jedinstva. Znate svi dobro da mi se starija ćer udaje
za Srbljina, a sridnji sin se voli s Madžaricom. Ja
nemam ništa protiv tog. A to je pravo bratstvo i
jedinstvo. Ne na artiji, već u mojoj rođenoj kući.
Ali ako smo mi jedini u okrugu brez letrike, a ti
odbornik cilom okrugu, ondak si ti, Pava, protiv
bratstva, jedinstva, i jednakosti naši naroda i narodnosti.
PAVA: Nedokazanog li čovika! Nismo jedini brez
letrike! Ti gledaš oko sebe ko kokoš. Mi imamo
kameni drum što ga malo ko ima u okrugu.
FRAJTO: Koji iđe do zadružne kapije. A kod nas
svuda blato...
PAVA: Da sidiš ti, Frajto, u varoškoj skupštini ko
ja, vidijo bi koliko još imade atara koji nemadu ni
koliko mi... Dobro, božja mu volja! Jel ovo konferencija di ćemo zanovetati i ružiti se, jel je proslava?!
GLASOVI: Proslava, Pava! Proslava!!! Doli konferencija! Doli Frajto!
PAVA: Ljudi, jesu l na barjake obišeni socijalistički znaki?!
GLASOVI: Jesu! Jesu! Jesu, Pava!
PAVA: Proslava mož počet. Nek se niko ne štedi.
SVI zacikaše. Tamburice, pocupkivanje. PAVA
posrne s podija i padne Kuzmanu u zagrljaj. Toči se vino u velikim količinama, jedu krafne. KUZMAN skače na podij i rukama smiruje skup.
KUZMAN: Molim vas još malo strpljenja! Spremili smo za vas program!
SVI se stišaju. KUZMAN skoči i podigne na podij DJEVOJČICU koja se spremi recitirati. Odjednom pucnjevi, pet-šest puta. Cika. Ponetko
se zavukao pod klupu. Ulazi razbarušen i blatom ukaljan ŠUMAR. Za njim RESKA, noseći
blatnjave štikle u rukama.
ŠUMAR: Zdravo, ljudi! Mi zakasnili. Ostala su
nam kola u blatu! Ja čuo, veselje počelo, pa rekoh da uvećam veselje i pripucao...
78-85
PAVA: Dobro nam došli. A mi mislili, vježbaju
iz narodne obrane... Malo ste nas poplašili... Izvolte u škulu. Možemo mi još malo pričekati sa
početkom...
ŠUMAR: Pa, sad, oprostite. Da imate bolji put,
došli bismo na vrijeme...
PAULINA i KOCA odvode ŠUMARA i RESKU
u zgradu i pomažu im da se operu i dotjeraju.
KUZMAN bijesno skine DJEVOJČICU s podija.
PAVA: Nek se svira i igra. To se mož i prije početka zabave... Pjesma tamburice „Ja cura, ti divojka, svađamo se oko momka!” Tri para hitro se
penju na podij i plešu. STANA je došla do sina
TUNE i nešto mu žustro objašnjava, pokazuje
na vrata škole u kojoj je ŠUMAR. Tuna odmahuje rukom i šalje majku na njezino mjesto pokraj Noje. Ona razočarano odlazi. Odjednom
je ustao FRAJTO sa svog mjesta, skočio je na
podij, odrinuo Lajča od svoje dvije kćerke. Sve
je utihnulo.
FRAJTO: Neće moje ćeri igrati s Bačićem! Ni ti,
Mande, ne smiš! Dok sam ja živ!
NEKOLIKO LJUDI stišavaju FRAJTU, nude ga
rakijom, odvode ga s podija. On se okreće prema KĆERIMA i glavom im pokazuje da priđu
drugom partneru. One ga posluhnu, i veselje se
nastavlja. Međutim, već kod prvog refrena „Ja
cura, ti divojka”, Frajtine kćerke nađu se s LAJČOM. Frajto hoće skočiti na podij, ali ga zadržavaju. I KUZMAN se pomirio s izmjenom u
programu, te jede krafne i pije. Iz škole izlazi ŠUMAR s izdignutim pištoljem i ponovo zapuca.
Sad se veselje prekida. Cika, tamburice, pjesma,
pucnji. NOJO se zavlači majci u duge paorske
suknje.
*
(Nakon dvadeset godina...)
PLANINE ZAMIJENIŠE ZELENU RAVNICU ...
Kako i ne bi kada okolo Mostara, u sivoj daljini
možete vidjeti samo vrhove stjenovitih uzvisina.
Do neba. Prema moru i gradu Dubrovniku – i –
na sve četiri strane svijeta. Planine, planine, da,
planine – te azurni vidik.
(1971. godina) – Ne zna ni sama zašto se, prvom
prilikom – ta tek je doista pristigla – u Mostar –
naravski – na rijeci Neretvi – i uputila tandrkavim
autobusom kroz suha, ošišana polja, šumarke i
vrleti – da – doista – nema dvojbe – TAMO – U
DOMAJU – KREĆE – IDE – I EVO JE – USKORO – U KRAJOLIKU NJENIH PREDAKA.
83
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
Dobar autobus je odabrala – liniju MOSTAR –
MAKARSKA – SPLIT. BiH – Croatia. I – (SPLIT)
– MAKARSKA – MOSTAR – tako se i kanila –
za dan-dva – i vratiti, te 1971. U osnovnu školu u tome Mostaru sa starim lijepim kamenitim
mostom, ali, ne kao učiteljica, već kao diplomirani psiholog i pedagog. Uzgred – kao najbolja
studentica na izvanrednome studiju u Zagrebu.
NJEN MOTO:
POMOZI DJECI KADA SU U KRIZI I DJECA ĆE
LAKŠE PREBRODITI ŠKOLSKE DANE I PRVI
NALET NEUGODNA GROZNIČAVA PUBERTETA. I to je to. Te 1971.
O svome burnome pubertetu nije niti razmišljala (a nije imala vremena ni razmišljati nakon iznenadne smrti majke, a onda i oca) – a sada se profesionalno bavi životima i analizom psihe mladih
ljudi u školi i počinje pisati radove u stručnim časopisima o svojim zapažanjima tih otkrića, istina
skromnim, ali, ipak, stanovitim otkrićima, dakle,
znanstvenom, opisnom stanja stvari o psihološkim profilima te djece.
(1971.) – A O PROFILU (NJE SAME) ŽENE I NJEZINOG PARTNERA – TKO ĆE?
Zasada – nitko. Zasada bavi se tuđom djecom,
djecom koja je okružuju u školi, u učionici, fiskulturnoj, neudobnoj dvorani, te u školskoj kuhinji – kada se za doručak dobije komad kruha
i premaz marmelade, ili, pak, u boljem slučaju
(možda – najboljem?!) – maslac. I šalicu bijele
kave (s puno šećera – da bude slađa – što djeca
izuzetno vole). Ili – voćni čaj. Predložila je kolegama i kolegicama u školi da odvoje za to i dio
novca od svojih plaća.
ZAR PLANINE OKOLO MOSTARA ZAMIJENIŠE ZELENE RAVNICE ... Da, Paulina, da. Govori
sama sebi, poluglasno, pazeći da je tko ne čuje
u blizini i pomisli kako nebulozno razgovara sama sa sobom. Poput ludače.
Rijeka Neretva protiče u blizini njezina novog
doma. Kuća u Panonija Gradu je od crvenih cigala, a ovdje, u ovome novome, mjestu – samo
i isključivo od kamena ili od nekih polukamenitih, čini joj se, cigala i poluisklesanih komada s
obližnjih planina. (Obližnjeg, možda, kamenoloma?!). To ne zna. I još dugo godina – to neće niti
znati. Sigurno.
Jer, sve svoje slobodno vrijeme, vikende, državne praznike, kao i Božić i Uskrs, provede na moru: jednom u Dubrovniku, drugi put u Slanom,
treći put u Makarskoj. Četvrti put u Splitu, rod-
78-85
nome mjestu njezinih dalekih predaka. Bankara,
pomoraca, težaka. I tako u krug. Do dana današnjeg – kada se ona trudi postati diplomirani
psiholog!
Za koga?!
Za sebe, za struku, za svoje roditelje (?!) – kojih
ionako više nema – za koga? Za nikoga – za nikoga – na cijelome svijetu – za nikoga na cijelomu planetu!
Ni planine ni zelene ravnice – iz kojih je, doista,
i zapravo, pobjegla glavom bez osvrtanja – na
prijašnji – uzbudljivo-buđavi-gnjecavi-kapljasti
život – elem, što je, što je u posljednjim godinama lijepoga i interesantnoga zaista doživjela?
Što!
NARAVNO: SILAZAK NA MJESEC AMERIČKE
KOZMONAUTSAKE EKIPE. I što ima na to reći jedna djevojka koja se bavi malom školskom
djecom, svojim – nazovi – intimnim prijateljima
– recimo – i ljubavnicima – kada – otkri – da ona
više voli svoj motokotač od sveg blaga ovoga
svijeta! Dakle, ništa, zapravo, jedno veliko ništa!
Kolega Ivo s velikim cvikerima koji su mu često
spadali prema vrhu nosa – ovako proprati taj sićušni iskorak (?) čovjeka u vasionsko prostranstvo:
TAKVOG KAMENJA I TAKVE PRAŠINE KAO
NA MJESECU MOGLI SU NAĆI I NA PLANETU
ZEMLJI – NISU SE MORALI TOLIKO MUČITI I
IĆI TAKO DALEKO!
NISU – POVLAĐUJEM MU I JA – PREMDA –
NISAM BAŠ SIGURNA DA JE U PRAVU – NISU
– PONOVIM JA JOŠ JEDNOM GLASNO. I ON
BI ZADOVOLJAN.
... Dvadeset godina (1971–1991) prođe Paulini
Plavšić u hipu. Dubrovčani više vole reći – u šubu?! A Mostarci – samo vele – la(h)ko ćemo s
tim. Može i u hipu, a i u šubu, pa biraj!
U šubu ili u hipu – svejedno – Paulina koristi te
dvije riječi podjednako kao da su
obični dubleti u horvatskome jeziku – ta naučila je tokom godina da su asonantne riječi – poput – horvatski umjesto hrvatski – i lakše i ljepše
za izgovaranje i bolje – konačno – bolje zvuče.
HOR – VAT – SKI! Zar nije u pravu? Ta starinska
– prastara – riječ – doista – mogla bi ponovno
ući u hrvatski jezik – na – velika vrata?! Možda
– a možda i ne. Sljedeće godine i desetljeća će
to pokazati i potvrditi. Možda – da – ali – i – možda ne! Tko to zna?
...Dvadeset i jedna godina prođe poput brzog
francuskog vlaka, a Paulina Plavšić dobi i prve
sijede vlasi na svojoj svijetlo smeđoj bujnoj kosi:
84
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Petko Vojnić Purčar, Dva grada
ako se bolje ne upiljiš u njezino lice – možeš se i
prevariti misleći u hipu da je čak i plavuša – ali –
ofarbala je kosu jer želi – možda – biti smeđokosa
žena – a ona je još uvijek – na žalost – djevojka.
Četrdesetogodišnja žena nije više ni mlada, to nije
problem (?), ali, nije još ni izbliza ni stara a ni senilna. Meno-pauza – bože oprosti – već je tu – na
dva tri koraka od nje – a ona samo nešto malo
promijeni u svome ponašanju – osim – što je –
sada – i diplomirani psiholog – primjećuje – u posljednje vrijeme – vozi svoj motokotač sve brže!
Želi li prestići – možda – vrijeme?!
Ne želi.
I tako bi spašena – od ludiranja i ludosti srednjih
godina – te – ...itd.
Siva koprena svakodnevna posla u školi zastre
joj pamćenje poput kazališne zavjese. Dan kao
običan radni dan, noć kao nemirna treperava sumračna sumaglica kada imaš dojam kako ti se
ne spava – a možda i ne spavaš – kada kaleidoskopski sanjaš isprekidan realni i nerealni život
– pun nemogućih situacija – bježiš a ne možeš
pobjeći – stojiš u mjestu a nebo i panorama krajolika se okreće okolo tebe podsjećajući te da si
živ, a već u sljedećem živom trenutku, u vrtlogu
baš toga događaja, ne čini ti se da si posve živ. I
budiš se. Ne baš uplašen, ali zlovoljan, te neispavan i pospano budan i kivan na sebe, a onda i
na cijeli svijet oko tebe i do tebe, i još dalje i još
bliže prema tebi! Što je to? Što, reci Paulina.
Pitanja i pitanja u polusnu, čak i u snu, a onda
razbuđena i ljuta i zbunjena – i snom i javom. I
realnom zbiljom i onom koja postoji jedino iza
njezinih sklopljenih trepavica. Što, Paulina, što je
to i zašto toliko komplicirano? I odakle navire ta
bujica nezadoljstva? Ipak, ipak, usni, pred jutro
i dobro se odmori. I rastjera tmurne oblake duboko u sebi... Godine? Te i te, nije bitno koje, zar
ne. Spava se duboko a diše ravnomjerno, i konačno, zadovoljno, pomirena, prije svega, sama
sa sobom. Sad može i novi dan. I bi tako.
*
Panograd je veliki i široki secesijski grad, koji se,
povremeno, zove i velika varoš – veća i od Zagreba i od Beograda do svršetka devetnaestog
stoljeća, dočim, Mostar je mediteranski ambijentirano mjesto sa puno zgrada i od čvrste široke cigle, kao, i, poneka, zgrada sazdana apsolutno od samoga isklesanog kamena, te i stari most
kojega su izgradili još Turci. (U svojoj carevini,
koja je stotinama godina prijetila da zauzme i
poruši i sam Beč, a i Munchen i Milano, i još koji
78-85
zapadniji grad... istina... u neizvjesnoj budućnosti. Skoro?!).
Kao Carigrad 1453. godine. I ugarski Beograd –
FEHERVAR – 1456 oga ljeta – kada taj grad na
rijekama Dunava i Save – obrani – Janko Sibinjanin – Rumunj i mađarski vladar – te Ivan Kapistran sa svojim svećenicima od Dubrovnika,
Splita, Horvata, Moravaca, Ugara i Rutena do
400 bečkih studenata razlučitih nacionalnosti i
vjeroispovijesti!
*
I stanovita digresija iliti iskorok od maloprije pominjane teme: Čovjek kao od planine izvajan
– grof Đurađ Branković – stavi Sibinjanin Janku
na raspolaganje svoj odred sjajnih streličara, istini za volju, samo dio njih, jer nedavno u boju
za njegov grad i imanje – pored Rijeke Dunav
– Smederevo – gotovo svi odreda izginuše. Gubeći grad – koji zatim biva zauzet od Osmanlija
– i – na žalost – potpuno devastiran i razrušen
– samo su ostale – i do danas 1971. godine –
ostaci široke i nekada moćne tvrđave koja okruživaše tadašnje naselje. Kasnije se ono ponovno
izgradi i posta ugodan grad u ambijentu što ima
ne samo tijelo grada, već i dušu, kako bi kazali
Slaveni, a posebice Rusi, Horvati i Serbi. Još jedna rijetkost krasila je gospodina Đurađa Brankovića: bijaše napunio 96. godinu! Tada, te godine,
kao ratnik, i sjajan konjanik, te 1456. godine – još
je imao žara u očima kada poljubi svoga unuka
i praunuka, te praunučicu plavih bistrihočiju poput planinskih potoka, dakle, taj pametni rmpalija rasplače se nad svakim svojim lovačkim psom
kojega – netko – namjerno – ili – nehotično –
povrijedi i rani!
A bijaše i Srbin nad Srbima to jest Srbijanac – iz
centralne zemlje Srbije – nekada carevine, a sada žilave i otporne kneževine – koja izgubi zemaljsku bitku a dobi nebesko carstvo! Slave li i
drugi narodi svoje male i velike poraze.
*
...i tako dalje u novoj ili drugoj knjizi o Paulini...
S naslovom – POVRATAK PAULINE PLAVŠIĆ –
DRUGI DIO
...Sjetite se – Prvi roman se zove – ODLAZAK
PAULINE PLAVŠIĆ (ILI) KAO ROMAN PRVOGA MOGA DJELA – zapravo toga – romana
– autorove i Paulinine rane mladosti. Ili našega
književnoga proljeća! Vrijeme, zar ne, trči kao
novosadski tramvaj – trčika – koji kreće iz centra
Novog Sada, a stiže na najljepšu dunavsku plažu
– te i brzi poljski zec!
The end.
85
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Matija Molcer, Panopticum musicum
86-87
Panopticum musicum
MATIJA MOLCER
1. (Bach)
mobilizacija tonova
svemirske inteligentne
melodije
inverzija
diminucija
augmentacija
sterilizacija
umjetnost
skromnosti
u čast boga
2. (Mozart)
kratko vrijeme
u beskonačnosti
trideset dvije godine
ipak značajne
najznačajnije
naše povijesti
i što osta
kada u milijardama godina
za tren nestajemo
energija-materija
shvatila je sebe
i vratila se
u beskonačnost
3. (Beethoven)
kneže
vi ste samo knez
ja sam muzičar
cijeli život
pišem za gluhe
tu se krije
moja genijalnost
4. (Schubert)
u okovima dovršenosti
savršenost počiva
samo nedovršenost
živi dalje
5. (Schumann)
florestan
eusebius
majstor raro
skrivaju se
među tonovima
i nose te
sve dalje i dalje
među zvijezdama
6. (Chopin)
da li je plava
moja muzika
iživljavaju se
ljepotani-ljepotice
kaplje sentimentalnost
na moju uspomenu
7. (Liszt)
jadni nijemac
a mađar
ni nakon
dvjesto godina
neshvaćen
o njemu
njegovim potomcima
i deset minuta
previše je
a mi
da sačekamo
slijedećih dvjesta
i da li će još biti
civilizacije
8. (Debussy)
klizi zeleno u plavom
odsjaj zvijezde u nama
ne grije te muka žuta
kaplje želja bilo kuda
ljepota svijeta
ne da mrijet
86
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Matija Molcer, Panopticum musicum
9.
grave
svjetlost
svijet
mjesto
logor
kamen
arbeitmachtsmrt
dah
gas
grč
sloboda
(TRAUERMARSCH)
svijet
cvijet
mjesto
sto
logor
govor
dah
prah
kamen
pramen
frei
kraj
86-87
10. (John Cage)
sve što se mjeri
nestaje u vremenu
prelazi u nikada
11. (Eklektik)
orkestar punoglavaca
glomaznih ritmova
kontrapunkt znanja
provedba šablona
(znanje-imanje)
rasadnik zvučnosti
melodije
stare poznanice
potop uspjeha
12. (Marko Nikodijević)
sanjao sam
da sam leptir
u tvojoj muzici
probudivši se
ponovno uočio sam
da ti si
leptir
(MJESTO)
cvijet
svjetlost
mjesto
logor
smrtmachtfrei
dah
gas
grč
kamen
prah
vagon
sloboda
87
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Svetlana Ban, Bedeker za carstvo sjena III.
88-90
Bedeker
za carstvo sjena
III.
SVETLANA BAN
DESET GROBLJA, SUBOTICA
Jer jaka kao smrt jest ljubav, neumoljiva kao pakao jest ljubomora
Za putnike-dekadente, poklonike barbarskih ba- Jer je ljubav zvijer sa sedam glava i na svakoj po
kanalija, drhtavice uma i nesvjestice tijela, čarob- sedam rogova
na destinacija mogu biti groblja u Subotici, gradu Jer je sedam broj teške ljubavi, kako je znamenina južnom obodu Srednje Europe. Tamo se, nai- ti Valent zaključio
me, svake godine u noći između 20. i 21. ožujka, Jer je život san, kako je još stari Calderón zau noći buđenja proljeća na sjevernoj hemisferi, ključio
oglašavaju smrtonosne Legije sjena (bas, tenor, Jer svaki je tjedan biseksualni tjedan – tjedan
alt, sopran) i poganski Usamljeni glas (dramski ljubavi
mezzosopran) nadmećući se u borbi za jedno Jer ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir
tijelo i jednu dušu, koji imaju biti pokopani na zagrliti
nekom od ovih groblja. I svaki put Legije sjena, Jer su prekomjerne i mnogovrsne boli naših naLegije posustale zime, svladava Usamljeni glas, slada.
Glas neminovnog proljeća, te se pokop odlaže Vivant morituri!
novim rađanjem preminulog. Rijedak prizor, na
radost onima koji gledaju cijelim tijelom, u slavu BAJSKO GROBLJE
onih kojima je život jedini porok.
Legije sjena:
ŽIDOVSKO GROBLJE
Po odluci anđela, po sudu svetaca, izopćujemo,
odričemo se, proklinjemo i odbacujemo ovdje
Legije sjena:
položenog s pristankom Božjim jer se ne zapisa u
Po odluci anđela, po sudu svetaca, izopćujemo, knjigu života Janjeta i ne dočeka novi Jeruzalem!
odričemo se, proklinjemo i odbacujemo ovdje
položenog s pristankom Božjim i pristajanjem Usamljeni glas:
svekolike svete općine jer mu gladno srce ni zlat- O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
na kiša ne zasiti! Marantha!
Na nepcu purpurnom saberite sokove njegove
Usamljeni glas:
Neka vam svakoga dana podare odgođenu
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
nježnost
Jer on je vječna vanilija!
U pehar od maslinova drva sakupite krv njegovu
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Ispijte je namjesto vina galilejskog
Jer on beskrajno čezne da bude cio!
Jer je život u slabom, smrt u jakom čovjeku
Jer je istina u bludničenju misli i sokova
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer jačanja nema, samo sakaćenja
Jer pravde nema, samo zakona
88
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Svetlana Ban, Bedeker za carstvo sjena III.
Jer je nevjera u srži vjere
Jer je čisto u nečistome.
Vivant morituri!
GROBLJE U DUDOVOJ ŠUMI
Legije sjena:
Po odluci anđela, po sudu svetaca, izopćujemo,
odričemo se, proklinjemo i odbacujemo ovdje
položenog jer povjerova Martinim riječima o zadahu tijela a ne u čudo uskrsnuća!
Usamljeni glas:
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
U nosnice drhtave sažmite mirise njegove
Ponesite ih sa sobom na dugu plovidbu do Itake
Jer on je tužni narcis u ravnici!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer je milost u nemilosti
je život u rasipanju, ne u skupljanju
Jer je milost u nemilosti
Jer je milost u nemilosti
Jer znamenje ljubavi jest nježnost.
Vivant morituri!
SENĆANSKO GROBLJE
Legije sjena:
Po odluci anđela, po sudu svetaca, odričemo se,
proklinjemo i odbacujemo ovdje položenog jer
štapom zatre vječno plamteći kupinov grm ne
sačekavši objavu!
Usamljeni glas:
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
Pod noktima oštrim sačuvajte kožu njegovu
Od nje načinite bubanj u ritmu bim-bama
Jer on je bezgranična slatkoća Etera!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer je gladan putovao sedam puta po sedam godina
Jer je rob žene u skerletu, miljenice zvijeri
Jer je svijeću palio u kapelici Marije bludnice,
ne u bazilici Petra izdajice
Jer je Raspetoga sluznicom spoznao.
Vivant morituri!
88-90
KERSKO GROBLJE
Legije sjena:
Po odluci anđela, po sudu svetaca, proklinjemo
i odbacujemo ovdje položenog jer postade sužanj tmine u okovima duge noći, zatvoren pod
svojim krovom, prognanik vječne providnosti!
Usamljeni glas:
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
Oko vrata upletite prste njegove
Neka vas krase željezni okovi – znak Izabranih
Jer on je zaigrani kontrolor boli!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer zacijeli stopalo Tereze Avilske kad se s neba
otkinula
Jer je krepku tminu s Bebelacom posisao
Jer se Kristu zaručniku poput žene lelujavo predaje.
Vivant morituri!
GROBLJE LUDOŠ
Legije sjena:
Po odluci anđela, po sudu svetaca, proklinjemo
ovdje položenog jer nam Bog nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora!
Usamljeni glas:
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
U labirintu uma slušajte glas njegov
Neka vam na trgovima, u podrumima, na prijemima pjeva o malim smrtima
Jer on je biblijski dječak u pustinji grada!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer samoporicanjem postade princ Bodlje i Križa
Jer je ljubio svoj život na ovome svijetu i izgubio
ga, jer je mrzio svoj život na ovome svijetu i
sačuvao ga za život neizvjesni.
Vivant morituri!
89
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Svetlana Ban, Bedeker za carstvo sjena III.
GROBLJE MIŠIĆEVO
Legije sjena:
Po odluci anđela proklinjemo ovdje položenog
jer knjižice su njegove u ustima kao med slatke,
u utrobi kao pelin gorke!
Usamljeni glas:
O budite bez milosti, dajte mu nježnosti!
Blue velvet vrpcom uvežite riječi njegove
Iz utrobe Kaosa ih krvavo-plave kidajte
Jer on je Hashmallim razbijene arkade!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
Jer ubojica i žrtva isti komad smrti žvaću.
Vivant morituri!
GROBLJE ALEKSANDROVO
Legije sjena:
Po odluci anđela proklinjemo ovdje položenog ...
Usamljeni glas:
... dajte mu nježnosti!
Tmina tmini, nježnost u tmini!
GROBLJE BAČKI VINOGRADI
Legije sjena:
Po odluci anđela proklinjemo ...
Usamljeni glas:
... dajte mu nježnosti!
88-90
Čita: Kad Jaganjac otvori sedmi pečat, nasta muk
na nebu oko pola sata.
Zatvori knjigu i nastavi šapatom:
Ako ništa drugo,
stari su imali jasno poimanje mjere:
pola sata je čitava vječnost!
Dovoljno za ušutkati Legije sjena
Pravovjernih
Namnoženih
Razmnoženih
Oboženih
Krvožednih
Dovoljno za početi Pjesmu o životnoj radosti i
vedrom raspoloženju
Proljetnog dana!
Počinje pjevušiti:
O Pane dragi, druže igri
Nisi mrtav
Ti, kažu, na otoku blaženih živiš
I smiješkom slatkim smiješiš se
Cvijeće proljetno svega te krasi
Pogled ti mio blagost preljeva
Djevojku imaš kakvu srce zaželje tvoje
Te na dušeku mekanu
Tijelo umorno odmori
Čežnju za milovanjem utaži
Veseo budi, Pane ljupki,
Evo nam proljeća!
Ponovo šapatom:
Zeusa mi, nad radošću nema zakona. Evo nabujalog sjemena otrovne kukute da pod zamrzlom zemljom nastavi pjevati o tome...
... nježnost u tmini!
GROBLJE PALIĆ
Legije sjena:
Po odluci anđela ...
Usamljeni glas:
... nježnost u tmini!
Legije sjena utihnuše.
Usamljeni glas:
90
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
91-96
Kako čitamo druge
i kako oni čitaju nas
MILOVAN MIKOVIĆ
Naš sugrađanin Lajčo Perušić (Subotica, 9.
listopada 1945.) zarana je napustio rodni grad i
već desetljećima živi u Zagrebu. Pjesme objavljuje od 1969. godine, a prva zbirka pjesama
«Brazde na licu» tiskana mu je u Zagrebu, 1994.
godine. Nedavno mu je objavljena druga zbirke
pjesama pod naslovom: «Iza lica», Zagreb 2011.
U nj su uvrštene 64 pjesme, što su raspodijeljene u pet ciklusa. Ovi su ciklusi nastali prema
izboru iz Perušićeva neobjavljenog poetskog
petoknjižja, kojemu su naslovi: «Iza lica žedan»,
«Iza lica brazde», «Vukovarska rapsodija», «Iza
lica dnevice» i «Licem u lice križa» – što uistinu
jesu naslovi cjelovitih pjesničkih zbirki, sada u
rukopisu.
I dok smo s prvom zbirkom Lajče Perušiča,
kako zapaža Nevenka Nekić, prolazili «bačke
ravnice, tonuli u svitanja na salašima, svjedočili
tajnoj ljubavi pjesnika prema gradu njegove
mladosti – Subotici … susretali prošlost u očima
čiče kao dva nabujala jezera, izvlačili njegove
stope utonule u brazde otaca» – u drugoj knjizi,
zapažamo, prevladava refleksija nad smislom
puta što ga je trebalo proći, a lirski subjekt dok
govori u hodu, kao u pjesmi pod naslovom «Tu
gdje sam sada», nastoji pružiti opis vanjskog
svijeta, iz novootkrivene pozicije. S mjesta gdje
nestaje i gdje nastaje ljudskost, tražeći unutar
suprotnosti što se sjedinjuju, nadopunjuju, poistovjećuju i poništavaju, iz slojevitosti kontekstualnog «mi», jedino važan, pače prevažan put,
onaj koji vodi prema «ti» i «ja»:
Tu, gdje sam sada,
bila je potrebna ljubav.
Mir da se rodi
bila je potrebna ljubav.
Ljubav da se rodi
bio je potreban nemir.
Snovi da se rode
bila si potrebna ti1.
Pjesma, kako je danas shvaća Lajčo Perušić,
metafora je naših sveukupnih nastojanja, i trebala bi biti ovisna i o našoj ulozi u toj igri, budući
da nas pjesnički tekst obuhvaća i onda kada
mu mi svojim čitanjem pokušavamo izmaći,
kao u stihovima pod naslovom «Hodam mirno»:
Mirno hodam,
gazim svoju malu već izgaženu zemlju,
zapinjem o svoje netom prođene korake,
hvatam dan da u njemu zastanem
a kad ga uhvatim
u nj mi se nastani sjena.
Opet prosjački mislim i molim
dugo,
molim ono što nemam
osim samo mršave klice bez vlage2.
Drama svijeta u pjesničkom tekstu uvijek poprima obrise pojedinca, kroz njega, ponekada
možemo vidjeti kako čitamo druge i kako oni
čitaju nas dok nastojimo imenovati naslućeni
smisao ili zastajemo u nedoumici pred izgubljenim smislom, dok zarad zavodljive prolaznosti
odbacujemo nagovještaj vječnosti, ili možda
tek vlastiti pjesnički odgovor na vječna pitanja,
kao u stihovima pod naslovom «Sam u kutu
svijeta»:
Budnošću zaštićen,
sam
stojim uz vodu rijeke
nag u svemiru,
modar.
Smišljam pjesme
o toplini ljudskoj
što koracima zvijezda
1 Iza lica, 7.
2 Isto, 8.
91
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
eno, upravo sad,
odu u kameni dan.
Nag i modar
prepuštam se jutru.
U kutu svijeta pjevam sebe
da se podignem sam
u vrt, da se preporodim,
dušu da mlijekom ljubavi
nasitim3.
Na tragu vlastita iskustva o jeziku lirski subjekt
spreman je povjerovati kako je u pjesništvu moguće tražiti i naći prostor u kojem se razrješavaju upiti o smislu čovjekovu, u ovom svijetu, kroz
govor stvari o ljudskoj sudbini, i nataložena, povijesna značenja, i kao da bi magijom pjesništva
upravo lirski subjekt ima moć vratiti djevičanstvo stvarima dok izgovara «Ja pjevač sam»:
Ja pjevač sam
jer pjevam
i šutim
i smijem se
i želim
i ludim
i žudim
i strmim
i pjevam
tebe i sebe.
Pjevač sam nad vrtlogom
što me vuče u osmijeh
u zagrljaj, u dušu.
Kako da se penjem
svečani čuti glas
i radost i lice?
Pjevač sam nad vrtlogom
što me vuče u osmijeh,
u zagrljaj, u dušu.
Kamo da se penjem
svečani čuti glas
i radost i lice?
Pjevam i slušam.
Čujem glasove zvijezda daljine,
odlazak samoće.
Daleko sam nekad oblaku bio
a sada na njemu pjevam
kao pjevač plah, plav, zapaljen i mudar
uz tihi glas što mi se vere do usta
za cjelov4.
3 Isto, 9.
4 Isto, 10.
91-96
Taj glas i taj cjelov, pjesnički dakako, upućuje
nas na zaključak da bi lirski subjekt trebao biti,
i jeste, upućen u jezičnu pustolovinu, zajedno
s naporom da se vlastita drama, nađe u rasvjeti
sveukupne drame svijeta, kao u stihovima pod
naslovom «Napor istine»:
Poričem svu udobnost
ako je bez napora.
Poričem sreću,
poričem ljubav,
poričem vjeru,
sve poričem
ako nema napora5.
Prostor i vrijeme, kao zadane odrednice kretanja lirskog subjekta, ispunjenost našeg postojanja u ovome svijetu, ma i prazninom, kao
opreka dubini neba i nerazumljivoj udaljenosti
zvijezda, nalik je pokušaju disanja stihova kroz
neizbrojivo mnoštvo ispražnjenih značenja, kao
u pjesmi «Praznina punine»:
Praznina
uz mene kao punina
na ovome svijetu.
Tako duboko vlastita,
ja tako nestvaran,
tako blizu,
tako moćan,
cjelovit.
Ona u svakome vlastita.
Prisutna.
U meni nenadana kao odron,
gruba i stvarna,
onostrana, smišljena.
Kao ništa
na ovome svijetu,
ta praznina
punine
osovljena je
o mene6.
U dijalogu sa izdvojenošću i samoćom lirski subjekt svoje sudjelovanje u svijetu provjerava u
razini jezika, a pjesma postajem izlikom traženja sugovornika. Pjevanjem riječi, pjesnik pjeva
sebe, govorom posredovanim pjesmom, i kada
5 Isto, 11.
6 Isto, 12.
92
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
91-96
je ona mjera nesporazuma ili obraćanje nijemostima stvari, kao u stihovima pod naslovom «Sjeverni vjetar»:
Sjeverni vjetar
oštrinom rubova moje kuće
umrsi se i u grane
moga tijela
i ledi ga glazbom
svojih struna.
U sobi
s plamičkom cigarete
usne drhte od strasti.
Dvojim o sreći roda ljudi
dok sebično čupamo budućnost u svoje grudi,
pa opet ostajemo ponori i sjene
i pijetli i ratnici
i sanjari mrtve osobe svoje7.
Kretanja kao egzistencijalna nužnost, ujedno je
i putovanje prema vlastitu kraju, tijekom kojega
pjesništvo gdjekada nalikuje uzaludnom pokušaju da se preduhitri okrutnost vremena koje
nas tjera u budućnost, prema samo jednoj jedinoj točki, u kojoj završavaju svi putovi, kao u
pjesmi pod naslovom «Barkom po pučini»:
Ako je bilo kakvo polje,
kakva voda, vatra,
unio sam u barku.
Prema vjetru sam sumnjičav,
prema koljenima i maču.
S veslima dijelim megdan, u vodi plač.
Zbog težnje tijela da se suprotstavi zemlji
plovim ovom barkom bez pogonila.
Svoj ja i vesla sve je što imam8.
Svijet koji se doima pozadinom Perušićevih
stihova, katkada pretvoren u prividnu katalogizaciju običnosti, stvarnih i imaginarnih pojedinačnosti, metafora je simultanosti, «Ovom
zemljom»
Hodam ovom zemljom da se oslobodim.
U vječnim počecima traganja
njišu mi se ruke
kroz žubor drveta edenskog
poadamljene.
7 Isto, 13.
8 Isto, 14.
Proganjam se u ljubav,
u onu stvarnu, prvu,
strasnu
u kojoj ima nas
u romonu krvi9.
Tu živuću klicu smrti u stvarima, prazninu što
se koncentrično širi, lirski subjekt promatra u
ingerenciji pjesničkog teksta, skeptičan prema
superpoziciji pjesnika i pjesme, i ne podliježe
zabludi traženja mogućnosti spasenja u njoj,
Perušić se i na taj način uklapa u prevlađujući
kontekst suvremenog hrvatskog pjesništva, što
je vidljivo i iz stihova pod naslovom «U samoći»:
Staza u parku pobježe ispred mene
u snoplje tame
a da je s pogledom nisam mogao nit’ ovezati.
Noć.
Stara drvena klupa
videći me izgubljenog
dovuče mi se iza nogu.
Oči bljesnu u granatom parku tame
kao u nekoj nestvarnoj pustinji.
Silinom me svojom
nespremnog uvuče u se.
9 Isto, 15.
93
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
Skrušen ili tašt
samo utjehu tražim
da mi njena kaplja
pilo dobrote bude.
Ponesen sam za šumom
što začuh iz daljine
kako po ramenu me miluje.
Skladom tmine i šaška zvuka
prepoznah vrtlog tijela
iz koje mi nova zraka duše niče10.
Listajući i večeras, ovu njegovu novu knjigu,
zapažamo kako se Perušićev lirski govor okreće
ispitivanju neposrednog i šireg okruženja, njime
hoće uhvatiti i sebe, u mreži teksta, uvjeren
kako je ideja pisanja i čitanja, i u pjesništvu,
također, sadržana u misli o nezavršenosti već
poznatoga i očekivanju još novoga. O ovome
Perušić želi ostaviti trag u stihovima pod naslovom «U mirisu bure»:
91-96
vlastita sjaja.
Borim se
dodirnuti zvijezde kroz kapi
što svojim sjajem
rasterećuju moju istrošenost.
U mirisu bure
prepoznajem svoj duh.
Slutnji se prepuštam
u ovoj igri
dok bura svojim njedrima
razbučno izdiže pjesmu11.
A ona, premda je pjesma iz te bure uzdignuta, ipak ne uspijeva uzmaći iskustvu kaosa
prolazne svakodnevice, pa i kada kontekstualizira ono skriveno, ili i poznato, iz eksplozije i
buke glasova – usmjerena prema tematiziranju
raznolikosti svijeta, i svih njegovih razlika, koje
su, pjesnik veli u naslovu, «Valovi kao brazde»:
Sav u mirisu bure
pokraj uznemirenih valova
gledam odsjaj zvijezda.
U sebi nosim kipuće drhtaje
Noć s burom u zagrljaju
Hridine umjesto cvijeća.
Usne mi huče svakim valom
a Mjesec u zrcalu brda skriva žutost
opojnog zlata
10 Isto, 16
11 Iza lica, 19
Sa književne večeri posvećenoj Lajči Perušiću, koja je održana 3. veljače 2012. u subotičkoj Gradskoj knjižnici
94
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
i odlazi bez mene.
Ostaju mi samo vihor
i valovlja zvuk.
Puštam da mi ovaj orkan
srce snaži dok lutajući traži.
Nisam bio bez slutnja u toj noći.
Bio sam u brazdama
s morem bez bolova u utrobi.
Bio sam bez suza na hridini svog lica12.
Poput i drugih hrvatskih pjesnika svoga naraštaja, iz devedesetih godina, i njihovih sljedbenika,
kako poznatih, tako i onih anonimnih, koji se
transcendirajući ljudsko iskustvo, poigravaju na
rubovima smisla i jezika, dok traže odgovore
na ključna pitanja suvremenosti, i Lajčo Perušić
očito vjeruje kako poezija nikada ne prestaje
biti povezana sa zbiljom. I onda kada više nitko
ne može pouzdani reći što jeste naša prava i
istinska stvarnost. I je li ona uopće više podnošljiva. Treba li je podnositi, ili smo je dužni zbaciti. Prije ma kojeg, pa i eventualno ishitrenog
odgovora, pjesnik nas poziva stihovima naslovljenim s «Pođimo skupa do mora»:
Poslušaj moj poziv
i krenimo skupa do mora,
da se utapajući stopimo
dok smo još u ognju
dok još nismo oslijepili
od vatre ove večeri.
Naša će se tijela kao zublje dobrih djela
tada smjestiti pod Mjesec,
pod onaj naš Mjesec
u kojem ćemo ugledati
svoju pravu boju lica.
Splav naš
šaptom će ploviti,
a dah, slavljenik ljubavi,
nazirat će promjenu svijeta.
Stapajući se spalit ćemo svijet.
Zato požurimo utonuti u more.
Stapajući se utopiti13.
91-96
da, francuski filozof postmodernizma, začetnik
pokreta dekonstrukcije. Stoga naš cilj nije i ne
može biti učvršćenje granica, već njihova stalna
destrukcija i neprestano premještanje, u potrazi
za smislom. Dok Perušić o tome, u pjesmi pod
naslovom «Osmijeh», ovako pjeva:
U tvojem osmijehu
Vidim stvarnost ljeta i mora,
prkos žala,
plovidbene daljine.
Vidim zanose u iskri pogleda.
Stotinama slutnji
zadržava ti prasak u grudima.
S vihorom lebdim nasuprot onoj
tihoj noći kad sam šutio,
žudio za zrelim plodovima,
za mirisom na plaži od pijeska satkanim.
Vidim
tvoja se duša osmjehuje
dok večernji zvonici dogorijevaju
a ja ću slušati samo
srljanje vihorina pučine
i sanjati te14.
U potrazi za govorom, koji neće biti od riječi već raspadnutog svijeta, nego govor, koji
postaje izvorištem svega smisla, Lajčo Perušić
u pjesmi pod naslovom «Mač», uspoređuje ovo
ubojito oružje sa ženom. Ovo prispodobom,
pored onoga što govori, traži, i valjda uspijeva
naći, i višak značenja, kao da je iskustvo zla istodobno očekivanje – dobra.
Utopiti se i najzad nestati iz nepodnošljive zbilje. Spavati i možda opet sanjati! Ma i kroz tekst,
uostalom, i mimo njega, kao da i nema stvarnosti, kako, uostalom, smatra Jacques Derri-
Nasmijan mač u dugom bljesku
srodan je ženi
samoj u večernjem ljesku.
On šuti samo. Ona pjeva,
razmješta lak po noktima.
Na sjajnoj površini boje
k’o da temelj raste svjetlu,
k’o da svu će ljubav njenu prenijet’
kad se srca dočepaju.
No, mač mukom muči. Mač
rije samo.
Nokti šareni, mali,
duboko15.
Nastavljajući u tom smjeru, pjesnik traga i dalje i
još dublje, okrećući se prošlosti i prisjećajući se
12 Isto, 20.
13 Isto, 21.
14 Isto, 22.
15 Isto, 24.
95
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas
prizora svojega dječaštva i mladosti, kada nastaju stihovi pod naslovom «Žitna polja»:
Posred brokata klasjem vezen
mušice se u žitu utapaju.
Ja umoran od obećanih vrlina
raskaljan sjedam brazdama u krilo
dok uzduž teku jedna pored druge.
Strastvenom nevinošću
makovi mi oproštenje daruju16.
Aura samoće koja emanira iz ovih stihova, kao
svojevrsnog pjesničkog teksta samopomoći,
prepoznatljiva je i u stihovima pod naslovom
«Đeram»:
spuštam svoje potno čelo
na jastuk pučine
od pšenice.
Još pokatkad đeram
žedan
razbuđuje me škripom.
Gore,
dolje,
gore,
dolje …17
Ovom nizu stihova inspiriranih prizorima iz
rodne ravnice, svakako treba pridodati pjesmu
pod naslovom «U smrti sjemena»:
U smrti žita sjemena
žuta ruka bremena
kroz prste samotne
baklje plamsaje u vis rasiplje,
pa ustaje
i nosi se i gori i svjedoči
da živi,
ne da mre.
Uskrsava goli plod
iz golog sjemena
tlu plodnu darovan18.
16 Isto, 27.
17 Isto, 32.
18 Isto, 33.
91-96
Posebno mjesto u najnovijoj pjesničkoj zbirci
Lajče Perušića pripada ciklusu pjesama «Vukovarska rapsodija», što je posvećena stradanju
njegovih stanovnika i uspomeni na žrtve agresije. Ispisujući ovaj ciklus Perušić je posegnuo
i za svojevrsnim grafičkim postupkom, slažući
stihove pjesme pod naslovom «Uzbudnica»,
tako da je ona poprimila oblik koji podsjeća
na obrise vukovarskog vodotornja. Iz ovoga
ciklusa, izdvajamo stihove pod naslovom «Grad
u plamenu»:
Krik. Treptaj. Strah.
Spušta se dim rata kao bešćutni dželat
u plaštu crnom
krovove ovog grad da smrvi,
da svijetle stope dana
u prah povali prvi.
Grad u grgolju. Lokvi. Pjeni.
Vatra od mraka u pameti
sažimat’ poče kosu Vukovara.
Zlo loče ljude,
unosi ih u tminu trajnu.
Topovi, bombe, pucnji, avioni.
Kašalj. Hropac. Krik. Mrak19.
Završavajući ovaj prikaz novijeg pjesništva Lajče
Perušić, za kraj smo ostavili njegove stihove pod
naslovom «Lice», u njima se, kao u kakvom
poetskom sažetku zrcali njegov odnos prema
najvažnijim pitanjima kojima se bavio u svojoj
knjizi, iskazujući ih u nizu jednosložnih riječi:
Ti. Ja.
Život. Tijelo. Ljubav.
Ptica. Šuma. Misao. Riječ.
Igra. Priča. Glazba.
Svjetlost. Sjena.
Radost. Žalost.
More. Zemlja. Nebo.
Tajna.
Prošlost. Sadašnjost. Budućnost
Vrijeme. Vječnost
Lice.
Križ.
Tajna20.
19 Isto, 58.
20 Milovan Miković, Antologija hrvatskog pjesništva u
Vojvodini, od najstarijih vremena – ulomak iz rukopisa
96
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Nevenka Nekić, Semantika riječi zemlja u Skitnjama Matka Peića
97-100
Semantika riječi zemlja u
Skitnjama Matka Peića
NEVENKA NEKIĆ
Mnogima je poznata biografija Matka Peića, pa
ćemo je samo u kratkim crtama donijeti: književnik, povjesničar i slikar (Požega, 10. veljače
1923. – Zagreb, 30. listopada 1999.), diplomirao je u Zagrebu na Likovnoj akademiji 1947.
(Babić, Becić), a na Filozofskome fakultetu je
doktorirao 1971. temom iz povijesti književnosti (Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića.) Boravio je na studijskim putovanjima u inozemstvu
i bio profesorom Akademije za primijenjenu
umjetnost, kao i Likovne akademije, bibliotekar
HAZU. Autor je mnogih studija i monografija,
kataloga te emisija za HRTV. Bavio se crtežom i
akvarelom. Član HAZU od 1977.
Literarnu sliku ovoga pjesnika proze, kako ga je
skicozno i orisao Živko Vnuk u Vjesniku , 22.XI.
1970. « Kao čovjek je tvrd, jak , grub, elementaran, mrzi ono što je boležljivo, mekano, tanka
duša, opsjedaju ga vitalnost i smrt. U literaturi je
borac, mesar, ženskar i seljak. Privlače ga svjetlo, sjene. Jesen, groblje, birtija, životinja, butovi
i trbuh, pejzaž, voli crno, smeđe, mrko, boje vojničkog đona, kruha, zemlje, zemljana ćupa.
Uzori? Rabelais i Dante, vitalnost i smrt. Voli Kanižlića, Mažuranića, metafizičare ne razumije.
Kako izgleda, tako i piše. Da piše kabinetski, bio
bi nalik na frajlicu, a on izgleda kao štrojač, lađar,
kao panj. Takva mu je i proza. Ne moramo se
složiti s cjelokupnom ocjenom ovoga kritičara,
ali je možda po iskrenosti bliska opisu velikog
stiliste, lutalice i pjesnika među putopiscima.
Matko Peić javio se prvim prilogom još u «Plavoj
reviji» 1942. godine, kako piše Dubravko Jelčić
u svojoj Povijesti hrvatske književnosti (Zagreb,
Pavičić, 2004.). To prvo djelo bio je putopis iz
Firence. Time kao da je odredio svoju sudbinu
kao pisca. Potom se pedesetih godina nastavio javljati likovnim esejima, monografijama,
novinskim feljtonima. Mnogi započinju, dakle
netočno, njegovu književnu karijeru upravo tim
razdobljem pedesetih godina, te ga smještaju
u mlade oko Krugova. Period do toga vremena
proveo je u nemilosti, izbačen s majkom iz roditeljske kuće i čisteći svoj rodni grad metlom.
No, svoje istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturnoj javnosti ostvario je najboljim djelom – Skitnjama (1967.). «Nastavivši matoševsku tradiciju
otkrivanja ‘naših ljudi i krajeva’, ali i europskih
zemalja, slijedeći njegovu naviku da putuje, kad
god može, matoševski, per pedes apostolorum, Peić je stvorio dosad najveći i najvrjedniji
putopisni opus u hrvatskoj književnosti» (D. Jelčić , n. d. str.493.).
Ako se možemo složiti s navedenim iz gornjega
citata Ž. Vnuka, svakako moramo dodati i ono
čega u tom orisu nema: on nije samo sve to,
Matko je i sanjar, i metafizičar koji u kratkoj, reskoj misli deskriptivne vanjštine, donosi i uvijek
važno ontološko pitanje: smisao života i smrti,
slutnju čudesnoga u pojavi života, kao i određeni melankolični ton nad razorom koji ostaje
po smrti svega – živoga i neživoga.
Ostavio je polivinilsko-aluminijske ružne tadašnje zagrebačke kavane, gdje su dolazili oni koji
u kabinetima stvaraju sudove o svemu i svačemu, da bi se odao putovanjima, skitnjama,
lutanjima i pustolovinama neizvjesnoga noćišta
po provinciji tadašnje Hrvatske (a kasnije i dalje), gonjen onim nikada dovoljno razjašnjenim
potrebama selidbenih pomicanja u prostoru i
vremenu, ne samo u mašti, nego i u stvarnom
životu. Na tim putovanjima sam je priznao da
shvaća kako smo samo prolaznici na zemlji,
mali, vezani uz prirodu i sve njene pojavnosti
organskoga i neorganskoga, samo smo dio svega. A njegovo priznanje: «Mi putujemo i ništa
drugo. Zato ja ne želim ništa imati ... Prolaznik, nikakva veličina … » (Borba , 9. XI. 1969.)
Uvijek sam smatrala da je ovo franjevačko poimanje života, slavljenje organske cjeline stvorenoga, shvaćanje o veličini i ujedno krhkosti
života, divljenje prožeto sjetom, u kojoj nema,
doduše, nikakve religiozne eksplicitnosti, ali
implicite ju možemo naći u Peićevim sinestezijama, analogijama, asocijacijama, koje uvijek
97
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Nevenka Nekić, Semantika riječi zemlja u Skitnjama Matka Peića
nadmašuju opis efemernosti i odlaze u dubine
prošloga ili nestaju u budućnosti.
U njegovim neponovljivim konstrukcijama izričaja svaka je pojava zaslužila da se zapazi, a
ujedno da joj se oduzme jednostavnost značenja, da je postavi u ikonografski, amblematični
okvir, koji je simbolika i koji nosi polifonijsko
značenje. To su njegovi subjektivni projekti u
objektivnosti značenja koje se ne vidi, nego
samo sluti, gotovo snoviti, nikada patetični ni
jednoznačni. Tako on zna da je život vječan,
ali to kazuje na recentni heraldički način, bez
izjava o svome stavu.
Kreće se u panonskom prostoru ispunjenu
breughelovski krcatim sajmovima, likovima
seljaka i seljanki plosnatih i grubih crta lica, od
kojih svako zaslužuje pozornost, kao i svaki
predmet, uz puninu estetske komponente, koja
kod Peića počinje često svjetlošću i bojom, mirisom i opipom, da bi se skrasila u riječi koja
je sama imenica, obavijena gustišem atribucija
i apozicija. Njegova rečenica je poput kratkoga
punktiranoga baroknoga raskošnoga i iznenađujućega asocijativnoga okvira. On je u stanju
sažete, slikovite, lapidarne i povijesno duboke
misli, ovako reći gledajući Požegu: «Tamo je
srce kune koja koraca između crteža Save i Drave
na starom slavonskom grbu».
…
Naša je tema uspostaviti neku konstantu koja
se javlja u Peićevim zapisima Skitnji u svezi riječi
zemlja, dakle, poimanje pisca unutar pejzaža
same riječi zemlja kao temeljne, uz koju vezuje
žive i nežive dijelove univerzuma, floru i faunu,
ljude i povijest. On nije od onih spisatelja koji se
bave mitskim na izravni način, pa ipak u analizi
njegovih redaka ima ta činjenica svoje mjesto i
onda kad se bavi životom u erotskom smislu i
onda kad luta noćnim grobljima. Kod Peića je,
kao možda kod nikoga u našoj literaturi, bliskost
erosa i tanatosa u gotovo svakoj misli.
Semantički gledano u Skitnjama se najčešće u
kontekstu riječi zemlja, spominju MULJ i BLATO. Izravno stotinama puta: sutonsko blato,
blatna sutonska krv, turopoljski mulj najnježniji,
jastuci blata, razmuljeni vrtovi, muljeviti horizonti, vlaga u mulju, mahovini i gljivama, hodam blatom, sveti Izidor smiješio se na mene i mulj tako
magleno i snažno, mulj, mjesec se diže iz mulja,
nebo i blato su jedno, jazavac muljevito lelekao,
i mulj i nebo i mahovina, blatan i umoran, ali bez
straha, okrvavljen mulj, ritski kal, topao mulj kao
toplina prosute utrobe, savske lađe pretovare-
97-100
ne muljem, zaboravljeni mulj, seljačka zemljana
šalica s vrelim mlijekom, mulj je najnježnija zemlja, prvo jesenje blato, muljeviti korak, sutonsko
blato, mahovina prevučena muljem, sitno blato
na mutnom ugaslom fenjeru, zamuljeni žbun,
bjelkasti glib, meko duboko blatno obzorje, u
bedru glinen, glava mrtve štuke u smrznutom
mulju, bijelo blato grlica, zablaćene rodine grudi,
nježni grčevi u mulju, blato puno mlijeka i mačje dlake, blatne daljine, blatni oblaci, zamuljeno
sijeno, nebesa leže na nepovrijeđenom mulju,
kišni glineni dani, mahovina, lišaj i mulj, blatna
jata roda, nježna muljevita put prstiju, čisto zlato
našeg mulja, crkveno muljevito pročelje … itd …
Mulj je u tekstu uvijek u jednini, nikada u svojoj
gramatičkoj množini muljevi, ali ta singularnost
je beskrajna i prepuna sadržaja. Ona je jezično
definirana u rječnicima ovako: nataloženi nanos
od sitnih glinenih i pješčanih čestica, pomiješanih s organskim tvarima koji se skuplja na dnu
vode stajaćice ili tekućice (jezera, bare, rijeke).
Sinonimi pak za blato su meka smjesa raskvašene zemlje, glib i kal.
Očito je posebna fascinacija tim fenomenima
donijela i toliko brojne prizore koji se baš zbog
veze s njima, doimlju bez patetike, a ipak uvijek na tragu smrtnoga bića. U tom panonskom
blatu i mulju svi nestaju kao što su se tu i rodili.
Osjećaj tragizma svih živih bića nazočan je u
različitim aspektima i varijantama riječi zemlja,
bez obzira odnosi li se to na ljude, floru ili faunu.
U podtekstu koji sadrži njegova misao, uvijek
se sluti taj tračak prolaznosti života: grobljanska kišnica, trava suhih bara, iskrčene šume, mrtva naša lovišta, beskrajni besmisleni prostori, tamna ljepota zemlje, prognjila repišta, mahovina
s križa, žute noćne vode, seljačko žutilo oranica,
sagnjilo korijenje parka, razgaženi kupus, pergamen, glina i mjesečina, zemlja ušla pod nokte, u
kruh, prepelice koračaju u snu pod djetelinom,
travnjaci ljuljaju jutros suh kukuruz, raskrvavljene bašče, turobnost Turopolja, kraj tajnovit kao
san, jer sva mu je zemlja u mahovini, crne savske
školjke u bijelom pijesku, zečevi su lukavo iskorištavali sličnost svoje boje sa zemljom, najviše pak
s grobljem, zemlja pokojnika, jazavci vole umirati u zemlji, istrunuli pejzaž, raskrvavljeni hrčkovi
ležajevi …itd.
Mnogi su kritičari isticali Peićevu izravnost
koja da ne trpi uzvišenosti. No pomnija analiza upravo semantiziranih efekata, vezanih
na bilo koji način uz riječ zemlja, usred svetih
spisateljevih jezičnih gajeva, ukazuje na njegov
98
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Nevenka Nekić, Semantika riječi zemlja u Skitnjama Matka Peića
metatekstualni semantizam trajne melankolije i ulaska u neizravno mitsko
polje, kamo ga je duša vodila, a jezik iskazivao.
Tu je nastajao, usred fascinacije mimesisom,
spoj velikog realnog i velikog apstraktnog, kao
što kaže teoretičar W. Haftmann («Slikarstvo
20. stoljeća , 1954. « ). Stvorena napetost između realnosti i osjećajnosti, poništava materijalnost predmeta i bića, donosi specifičnu metafiziku, spaja osjećanje, razmišljanje, imaginiranje,
haluciniranje, lirsko i epsko u jedan koloplet,
prepun nenadanih, oksimoronskih konstrukcija koje će uvijek fascinirati ljubitelje recentne
književnosti. To je strukturno jedinstvo kojem
teži jedan manji dio spisatelja, ali baš zato velikih stilista, među kakve spada i Matko Peić.
On vješto spaja književnost, likovnost, glazbu,
pronalazeći analogije u njihovu vremenskom
tijeku, pa će reći: … u parku između bokova kurije i žbunja cio dan igra neki ružičasti polumrak,
park izvanredno sađen u susret zalasku sunca,
krv cikle i rotkvin mrak, tamni hrastik, široka ornamentika loze, tamna zemlja i bijela magla, tapiserija jesenjih polja, nježna vodoravnost u kojoj
zemlja postaje nebo, a nebo zemlja, moć i ljepota horizontale, crvotočina crvena kao sutonji
oblak , zemlja tamna kao sutonsko turopoljsko
nebo, … počinje crni sitni dažd, onaj jesenji po
mrtvom vrtu u kojem cvijeće i povrće žive sljubljeni u čekanju raspadanja! Sve tako tamno i
slatko, kao tvoja i Chopinova Poljska, o Gizela u
daljini! ... Bosi tabani mogu ovdje primiti u sebe
dublje spoznaje o neizmjernoj ljepoti crnog zemljinog hlada, nego oči udubljene u čitanje Dostojevskog … Duboki ton koji se rađa u drvetu
ovakve kurijske stepenice kad je noga sretno takne, ne nađoh ni kod Turgenjeva niti kod Debussyja … itd.
Jedna fuga u okviru ove barokne misaonosti
Matka Peića odnosi se i na vezu zemlje i povijesnosti. Peić osjeća silno povijesni ritam propadanja, u njemu je stalna nazočnost introspektivnog pogleda u zemlju, antikvarni odjek
povijesti u svakom predmetu i pojavi. Utonule
u zemlju, u blato i mulj njega dočekuju: bespovijesne ruševine, život iz groba, vrtovi puni tajna,
… mnogi je beg ležao u buševačkim barama, cijelu noć podnoseći blato, ponižen, među žabljim
sutonjim smijehom i konjskim leševima … Kad se
god zaželim dubokog slavenskog bola, poći ću
sa svojim psima pod balkone, među daske Buševca: pune crva i svetaca … bile su to poplavama i žandarima vijane Ciganke. Priča o mahovini
97-100
ovih zidova uhvatila se i suda u Velikoj Gorici …
Na njima sam napisao gotovo sve ono o propasti kurija. Hrastovina koju je bara stotinu godina
hranila a seljaci tesali grubošću seljačkog žilavog
čamca i blagim profilom antičkog sarkofaga.
Dvadeset konja može odjednom iz njega piti. Taj
ispijeni valov, to drvo, koje je, osim za životinju,
moglo biti tesano i za kip sveca – toliko je uplovilo u moju krv … itd.
Povijesno propadanje neprestano je semantički vezano za potonuće u zemlju, mulj, vodu,
kal, i uvijek podsjeća na nazočnost smrti. Ne
govori Peić ekstrovertirano ni patetično, religiozno, ne poziva se na autoritete koji su bili ili jesu,
na filozofe, proroke, ne, on će reći: « … tragovi
zemljanih lutanja na licu», i u tom oksimoronu
dati sveukupnost ljudske veze sa svim živim i
neživim unutar univerzuma. On dobro zna da
je čovjek jedino živo biće koje svjesno spoznaje svoju životnu i smrtnu sudbinu. Druga živa
bića nemaju tu spoznaju. On ih promatra u
golemu prostranstvu panonske ravnice, sve od
malenih buba do divljih svinja, od cvijetka do
golema hrasta, projicira ih u svijesti kao daleke,
a opet se to vraća kao središte i polje upitanosti
o ontološkom smislu našega bivanja u toj i na
takvoj zemlji.
Taj fenomen smrtnosti svega nazočan je na
svakom koraku njegovih lutanja. Ne jadikuje
poradi toga, samo ponegdje zacvili spominjući
melankoliju, trulež, crninu zemlje kojom prolaze
lovci, groblja kao putokaze, daljine među mrtvim
vodama, crnu zemljinu pučinu, nebesa mračna,
ljubičastu pustoš zemlje, bezglasnu pretešku zemlju (koja) utone pod mukli horizont … itd.
No, unutar ove tamnine izbija gotovo istovremeno život koji se bani u svakoj čestici. On izrijekom: «voli što je lijepo, hrvatsko i mrtvo» zna
da je život dragocjen: zemlja daje … osjećaj da
je život beskrajan, razorno mek … osjeća veseli
turgor trava, neizmjernu ljepotu crnog zemljinog hlada, dobrotu tamnog mrkog pijeska do
gležnja,čuva slike talasa zemlje koji se primiruju i
ravnica sustaje u mahovini … osjeća slasti slavenske melankolije Save, divi se dimnjaku omazanu
glinom, rezbarenu plotu u pačjem perju i glistama, raduje se mekoputnoj našoj zemlji, rumenu
zemljanu lončiću, barama koje najdivnije cvatu, a
«đubre» se pretvara u cvijeće ...
U toj raskošnoj polifoniji života, radost je dodirivati neki natruli rukohvat u propadajućoj kuriji,
piti iz glinenog vrča, jesti iz zemljanog posuđa,
sjediti uz hrastov stol obasjan svjetlošću zemlja-
99
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Nevenka Nekić, Semantika riječi zemlja u Skitnjama Matka Peića
noga svijećnjaka, a potom zagaziti u mekoću
starog šumskog lišća, na lišaj, mahovinu, koja
obavija nepotrebne đerme, a neki su zidovi
postali pagode od mahovine. I to je jedna atribucija zemlji, fascinacija u tom nježnom, ravničarskom beznađu ove zemlje, koju ljubi i zove
nizozemska. Život se bani i u kopitu konja koji
prolazi, a konjanik jaše samo nebo. I onda kad
taj život umire pod satarom u kvacanju na nekoj dasci, gdje se režu glave peradi i divljači, on
je svrhovit, jer služi za produžetak drugim životima. Daska je dio drveta koje je raslo iz zemlje,
vode, iz neba i sunca, pejzaž je pitak i sladak
kao staro korito – tako se zatvara krug bivanja
pod nebom crvenim kao istrunuo slatki luk.
Zemlja je izvor i uvir. Nad njom lebdi melankolija vidika u kojoj, kao u prozračnu akvarelu,
akvarelist, kako Peić sam sebe zove, riše lucidnim analogijama mnoštvo niti, isprepletenih
kao u arabeskama istočnjačkih bajki. Sve je to
zemlja i život, s puno mašte, kako ju i pronalazi
veliki filozof i teoretičar Bachelarde, u svakom
dobrom djelu. Sam Peić je svoju metodu zvao
MORCELACIJOM, tj. tumačio je svoje uslojene
i složene slike kao cjeline sastavljene od partikula. Ali Peić nije u kaosu, on je u mnoštvu dojmova jedne čudesno bujne znatiželje i prepun
znanja, ali uvijek na tragu cjeline u kojoj traži
sebe, projicira svoje duševno stanje, dovodi
sve u kozmički sklop.
Ima Peić u toj panonskoj zemlji vezu s hedonizmom i erotikom; ta zar se nisu ljubili i plodili
svi oni koji leže po tim Peićevim grobljima, koja
tako često spominje, baš tu negdje na rosnoj ili
muljevitoj travi, na mahovini, u sjeniku; nisu li
sva živa bića flore i faune iznikla na toj zemlji,
koju zove i mekoputna, i za njega još traju:
prvi dani svijeta kad se zemlja tek rastavljala od
vode … Ljubav i smrt, zanesenost i sjeta sutona,
pa onda malo ironije koju ta njegova ljubljena
zemlja podnosi, kao ukrasnu digresiju. U Peića
je zemlja ono što je pejzaž u najširem smislu,
sinestezija prostora, vremena i ontologije u nekom strasnom i pomalo fakinskom obliku. Ne
boluje Peić od hermetizma koji bi čitatelja patio
neznanim piščevim unutarnjim prostorima, uvijek on ima spojku s nama čitateljima, u zajedništvu univerzuma, u onom pars pro toto.
On sam rekao je najbolje: «Ako je duša pejzaž,
onda je to moja duša: pejzaž taman , nizinski.»
Koliko je matoševski, toliko samosvojan. U
tome je veličina dobrih spisatelja – uvijek nastavljaju svoje prethodnike i temelj su svojim
97-100
nasljednicima. Matko Peić danas je kao veliki
kamenolom – lome iz njegova duha i pera, a
on traje i traje, kao zemlja koju je toliko ljubio.
…
O Matku Peiću ispisane su brojne stranice, navodimo neke važnije:
Vlatko Pavletić, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 159., Zagreb, 1982.
Zlatna dolina, Godišnjak Požeštine, V., 1999.,
br. 1. «Matko Peić: In memoriam: Požega 10.
veljače 1923. Zagreb, 30. listopada 1999.
Nekrolozi preminulim članovima HAZU, Ljetopis HAZU, 103. godište , 1999.
Dina Marković, Lirski impuls boje u slikarstvu
Vincenta van Gogha i u književnosti Matka
Peića, Riječ, časopis za slavensku filologiju, VII.,
2001. br. 2.
Matko Peić, In memoriam, Republika, 2000.,
br.1/2. T. Maroević, Helena Sablić-Tomić, Branka Brlenić-Vuić.
Vlatko Pavletić, Muški život: Hermeneutičko čitanje Matka Peića, Osijek, 1987, II. izd. Zagreb, 1996.
Dina Marković, Peićev barok i rokoko, Rijeka, 2000.
Dina Marković, Peićevo povezivanje književnosti sa slikarstvom, Riječ, 1998., br. 2.
Dina Marković , Suton u prozi i poeziji Matka
Peića, Hrvatska revija, časopis MH, 1997. br. 1.
Gordana Potnar-Matković, Brodski putnici ,
Godišnjak MH, Slavonski Brod , 2001./2.
Dubravko Jelčić, Diptih Matka Peića (1923 .1999. ), Forum, 1999., knj.71., Br. 10/12.
Branka Brlenić-Vujić, Peićeve putopisne metafore, Riječ , 1995., br. 1.-2.
Dina Marković, Peićev i Becićev ženski akt, Riječ, 2002., br.2.
Dubravko Jelčić, Matko Peić , 1923.-1999., Zagreb, 2003.
SAŽETAK – Predmet ovoga rada je semantika
riječi zemlja u djelu Skitnje spisatelja Matka Peića. U piščevu djelu analizirala su se u svezi teme
i problematizirala: shvaćanja o veličini i krhkosti
života; vrijednosti pojedinačnoga unutar općega; semantika riječi zemlja, mulj, blato, kal; osjećaj tragizma i prolaznosti unutar tih pojmova;
odnos realnoga i apstraktnoga; povijesnoga i
mitskoga; fenomen sinestezije likovne, glazbene i književne umjetnosti te vezanost zemlje s
pojmovima hedonizma i erotike.
100
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Đuro Vidmarović, O prešućenom hrvatsvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
101-105
O prešućenom hrvatsvu
sv. Bogdana Leopolda Mandića
ĐURO VIDMAROVIĆ
Lazar Seferović & Matej Pašeta: Bokeška
priča u 155. slika o mladosti SV. LEOPOLDA
iz Herceg Novog. San mladog Bogdana Mandića. Izdavač: Zoran Pašeta, Herceg-Novi,
2011.
Navedeno je djelo: Bokeška priča u 155. slika
o mladosti SV. LEOPOLDA iz Herceg Novog,
podnaslovom San mladog Bogdana Mandića,
autora Lazara Seferovića & Mateja Pašete,
objavljena u Herceg Novome 2011., knjižica
je od 77 stranica, s gusto nabijenim tekstom
i obiljem turističkih i povijesnih snimaka ovoga bokokotorskog mjesta kao i cijele Boke, te
preslika biografskih dokumenata i fotografija iz
života velikoga sveca i njegove obitelji. Dimenzije, grafička i likovna oprema knjižice upućuju
na to da je riječ, prvenstveno o svojevrsnome
sakralnom turističkom vodiču. Pada u oči da su
autori ime sveca naveli u obliku «Sv. Leopold»,
dok je njegovo puno svetačko ime sv. Bogdan
Leopold Mandić- Seferović i Pašeta u privatnome su životu djed i unuk, što je simpatično.
Djed je iz Herceg Novog, a unuk iz Dubrovnika. Kako bi se znalo tko su i što su, otisnuli su
na predzadnjoj stranici, odnosno na unutarnjoj
strani druge «klapne», svoje kratke životopise, s
reklamom za ranije napisane knjige.
Lazar Seferović je rođen 1936, u Zelenici kraj
Herceg Novog. Nakon srednje glazbene škole
upisao je studij povijesti umjetnosti i talijanskog
jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelatan je u Turističkom savezu Herceg Novog,
Boke kotorske i Crne Gore. U kurikulu piše
kako je bio «član Festivalskog savjeta Dubrovačkih ljetnih igara i Cetinskog bijenala». Dobitnik je «Oktobarske nagrade» Herceg Novog
1983. godine i Zlatne povelje za životno djelo
u kulturi i turizmu 2001 godine. Autor je knjiga: «Umjetničko blago Herceg-Novog» (1984.
i 1987.); «Herceg-Novi – 22 sage o kulturnom
blagu» (2006.) i «Od sveca i pape do pop i rock
zvijezda – znameniti Novljani u svijetu» (2010.).
Unuk je rođen 1986. u Dubrovniku, kako sam
navodi, «od oca Zorana i majke Lidije, rođene Seferović». I njegovo je obrazovanje zanimljivo: «Osnovnu školu i gimnaziju završio je
u Trevizu (Italija), odnosno u Herceg-Novom.
Američki fakultet za menadžment i tehnologiju sveučilišta ‘Rochester’ iz Njujorka, završio
je u Dubrovniku. Stekao je zvanje menadžer
u turizmu». Sada radi u hotelu «Hilton» u Dubrovniku.
Autori su osobe vezane uz turizam i menadžment. No, ova knjiga nije samo vjersko-turistički vodič. To je prvo djelo u Herceg Novome koje upozorava na sv. Bodana Leopolda
Mandića kao sugrađanina, ali i kao na planetarno poznatoga kršćanskoga sveca čiju bi popularnost bilo korisno iskoristiti u turističke svrhe.
Naime, do sada je ovaj svetac u rodnome gradu gotovo potpuno nepoznat, jer lokalna vlast
nije dozvoljava da se o njemu piše. Čak ne dozvoljavaju staviti mu spomen-ploču na rodnu
kuću. Pripadnost katoličanstvu i hrvatstvu bila
je mjesnim srpsko-pravoslavnim moćnicima
zazorna. Seferović i Pašeta pokušavaju probiti
zid šutnje koje je podignut u Herceg Novome
o sv. Bogdanu Leopoldu Mandiću, tako da ga
stavljaju u, očito, prihvatljiv koncept vjerskog
turizma koji bi gradu mogao donijeti materijalnu korist. A vjerski turizam pretpostavlja
dolazak hodočasničkih skupina. Stoga je trebalo napisati knjigu koja će zadovoljiti gradske
faktotume kojima je katolički svetac potpuno
nevažan, tako da shvate turističke prednosti
podržavanja njegovoga kulta, ali bez da ga se
povezuje s Hrvatima i hrvatstvom. To, ipak, ne
može proći.
Zanimljivo je pratiti kako su autori riješili ovaj
politikantski zadatak. K tome, knjigu treba
i prodati, jer je riječ o obiteljskome uradku.
101
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Đuro Vidmarović, O prešućenom hrvatsvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
Shvatili su da im je potrebna podrška, ukoliko
žele ostvariti čitateljsko-prodajni susret, prvenstveno s katoličkim vjernicima, a ovdje to kao
hodočasnici mogu biti pretežito Hrvati, visoko
pozicioniranih ljudi u bokeljsko Biskupiji. U
tome su uspjeli. Tako je ozbiljnost knjižici dao
prečasni don Anton Belan, župnik Katedrale
sv. Tripuna u Kotoru, kanonik Stolnog kaptola i generalni vikar Kotorske biskupije, kojega
navode kao «stručnoga konzultanta», te don
Benjamin Petrović, župnik Župe sv. Jeronima
u Herceg Novome. Popisu dodajmo i osobe
kojima autori na početku knjižice, urbi e torbi,
iskazuju zahvalnost, očito za pomoć tijekom
rada na tekstu. Među tim osobama je i mons.
Ilija Janjić, biskup Kotorske biskupije. Vidjeti
ćemo tko su recenzenti. Autori Seferović i Pašeta su svoj vjersko-turistički vodič s elementima monografije o svetome Bogdanu Leopoldu
Mandiću napisali pod motom:
«Samo hrabri ljudi stvarali su
bokešku istoriju i kulturu».
Kako sam dobro upoznat s različitim, pa i sučeljenim tumačenjem sintagme «bokeška historija i kultura», pojavile su mi se sumnje u moguću
manipulaciju. No, tu su recenzenti koji bi takve
sumnje trebali otkloniti. Druga je stvar što ovakvi vjersko-turistički vodiči ne trebaju recenzije. Autori su ih odlučili imati, jer recenzije dižu
razinu teksta do visoke ozbiljnosti, pa čak i do
znanstveničkoga diskursa. Stoga odlučuju otisnuti ulomke iz recenzija na unutarnjoj strani
prve klapne. Prva je po redu citirana kao recenzentica prof. Ema Vesely, uz čije ime piše
(navodim u izvornome obliku): «profesor hrvatskog i francuskog jezika (38 godina radila
u Hrvatskom programu Vatikanskog radija u
Rimu, pripremajući svakodnevne vijesti, brojne prikaze i članke). Surađuje kao dopisnik s
vjerskim časopisima u Hrvatskoj i Sloveniji, a
posljednjih godina radi na knjigama vjerskog
sadržaja)» i «Povijest Jubileja: Od Sumerana do
hrvatskih romara» (2000.) Gospođa Vesely je
dobro poznata hrvatskoj javnosti po knjigama
«Povijest Jubileja: Od Sumerana do hrvatskih romara» (2000.) i «Izbor pape. Od sv. Petra do
Ivana Pavla II.» (2005.). Rođena je u Zagreb 11.
travail 1939. godine. Maturirala je na gornjogradskoj klasičnoj gimnazijiu Zagrebu, a 1964.
diplomirala je hrvatsku književnost i francuski
jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Za-
101-105
grebu. U Rimu boravi od 1966. godine. Ondje
studira teologiju i radi na hrvatskom programu
Radio Vatikana kao novinarka, voditeljica, prevoditeljica i autorica mnoštva emisija. Član je
uredničkog vijeća časopisa za religioznu kulturu Obnovljeni život, njegova dugogodišnja
suradnica i autorica brojnih članaka i studija o
suvremenim temama iz života Crkve. Prof. Vesely je u svojoj recenziji, možda čak ushićeno
napisala: «Knjiga je izvrstan vodič za vjernike,
za hodočasnike i turiste, koji će se nanjezinim
stranicama susresti s mladošću Sv. Leopolda,
njegovim Herceg-Novim, za kojim je čeznuo
u Padovi.»
Drugi je recenzent, Vujica Ognjenović, za
kojega autori napisaše da je «pisac i književni
kritičar.» Zaboravljeno je navesti da je on srpski pisac. Kako bih nadopunio vlastito znanje
o ovome književniku pogledao sam na internet. Ognjenović ima izađen vlastiti portal:
www.ognjenovic.tripod.com/serbian.html Na
njemu sam pročitao slijedeće o Vujici Ognjenoviću: «Rođen je u Crnoj Gori (Jugoslavija).
Živi i radi u Herceg Novom. Kao čovjek koji je
imao neobično djetinjstvo u kom periodu je (a
i kasnije) imao neposredna iskustva sa neobičnostima koja se mogu svrstati u područje onostranog i mističnog, decenijama se bavi izučavanjem upravo tih neprirodnih i nadprirodnih
događanja. Po obrazovanju je stomatolog ali
se intenzivno bavi svim onim što ga može dovesti pravoj spoznaji tajni koje današnja nauka
ne može da objasni. Dosad je objavio sledeće
knjige: Čekajući Boga, Tragom Božjih tajni, Put
i bespuće, Živi svjedok, Taj drugi svijet, Proroci govore i Znak anđela. U štampi je roman:
Imitacija života, a u doradi rukopis knjige: Sanovnik. Oženjen je Žanom Mihailović, novinar
i publicist».
Dok mi je jasno zbog čega su autori izabrali
kao recenzenticu profesoricu Vesely, dotle mi
to za pisca Vujicu Ognjenovića nije bilo sasvim
jasno. No, on je napisao vrlo korektnu, čak i
nadahnutu recenziju. Za razliku od prof. Vesely, on ime sveca piše cjelovito. U recenziji se
usredotočio na obilje foto-dokumentacijske
građe koja će pomoći boljem upoznavanju s
mladošću sv. Bogdana Leopolda Mandića.
U prvome poglavlju: «Bogdanova svetost stasavala je u ambijentima Herceg-Novog i Boke
kotorske», autorski dvojac predstavljajući svoj
102
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Đuro Vidmarović, O prešućenom hrvatsvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
rad, ističu: «Zapravo, to je mala bokeška storija
o mladosti velikog sveca, rođenog u HercegNovom, Bokelja (Đ. V.), koji je rekao, ne želeći
da prihvati italijansko državljanstvo: Kao i moji
preci Bokelji, ja ću ostati građanin svijeta».
Kako autori ne koriste podrubnike, odnosno
znanstveni aparat, citatima se ne navodi izvornik, tako da je teško komentirati ovu svečevu
izjavu. No, dobro obaviješteni don Anto Baković nigdje ju ne spominje u svojoj monografiji.
Ona navodi drugačiji odgovor: Krv nije voda!
Osim toga, iz navedenoga je vidljivo kako autori padre Leopoldu navode novu etničku pripadnost, jer pojam Bokelj stavljaju u takav kontekst. To autorski dvojac naglašenim kurzivom
potvrđuju na str, 55., na lukav način, citirajući
don Niku Lukovića (1887.-1970.): «Biti istinski
Bokelj, znači ne pripadati nijednoj opciji koja
nas dijeli nacionalno i vjerski». Navedene riječi
potvrdile su moju bojazan, glede moguće manipulacije s Mandićevim hrvatstvom. Ovakvu
ahistorijsku izjavu mogao je dati jedino jugoslavenskim unitarizmom prožet čovjek, a takav
je bio navedeni prčanjski župnik. Takvu tvrdnju
ponavljati 2011. godine, nakon što je Jugoslavija, a s njome i jugounitaristički ideologem, potonula i krvavim ratovima, sasvim je pogrešno,
neznanstveno i politikantski.
U pisanju povijesti obitelji Mandić, naši se autori služe citatima iz djela akademika Cvite Fiskovića: «Spomenička baština Boke Kotorske»,
ali prešućujući ime izdavača i godinu i mjesto
objavljivanja knjige: Matica hrvatska, Zagreb,
2004. Osim toga (str. 24.) navode da je akademik napisao osvrt na «našega najvećeg maniristu-slikara jedrenjaka, Vasilija-Bartula Ivankovića (1815.-1898.) porijeklom iz Herceg Novog,
koji je živio i stvarao u Trstu u isto vrijeme kad
je Bogdan bio u Padovi», što ne odgovara istini. Fisković samo na jednome mjestu u svojoj
knjizi (str. 154.) spominje navedenog slikara, ali
bez navođenja imena Vasilije-Bartul, već onako kako se on sam potpisivao: B. Ivanković i
upućuje na autore koji su pisali o njegovome
slikarstvu. Dalje, autori navode kako je akademik Fisković napisao «poglavlje o pomorstvu
obitelji Mandić iz Herceg Novog», što je pretjerivanje, jer je o ovoj obitelji pisao u poglavlju «Poiretova slika Mandićeva jedrenjaka u
Perastu». Riječ je zavjetnoj slici koju je naručio
Mato Mandić za crkvu Gospe od Šrpjela. Djed
101-105
i unuk pišu da je «mladi Bogdan godinama s
ocem dolazio na svečanosti» u ovu crkvu. «Bio
je oduševljen saznanjem da je njegov predak
Matej-Mato Mandić ostavio zavjetnu sliku u
ovoj crkvi u znak sjećanja na spasenje u strahovitoj oluji koju je doživio kod Otranta 1852.
godine» (str. 26.).
Drugo poglavlje «Neprestana čežnja za zavičajem … » obiluje citatima iz Mandićeve korespondencije. Jedan citat zaslužuje pozornost:
«Moje je srce s onu stranu mora», ili «Ja živim
za svoj narod» … No, autori kriju podatak o kojem je narodu riječ, kao da je to nevažno, sramotno, ili kao da sv. Bogdan Leopold Mandić
nije imao narodnost. Zapravo, time se pojačava politikantska indirektno kazana tvrdnja da je
pripadao etnosu koji se naziva Bokelji. Autorski
dvojac to čini u cijelome tekstu knjižice. Takvo
pisanje nije prilog ekumenizmu i baca tamno
svjetlo na dobre nakane naših autora. Dakako,
nisam ekskluzivist i ne smatran kako je etnicitet
bio primaran u životu padre Leopolda. No, on
nije bio repa bez korijena. Pobogu, Mandići su
bili staro hrvatsko plemstvo. Majka mu je rođena grofica Bujović iz čuvene peraštanske hrvatske obitelji. Zar sve to nije dovoljno za isticanje
činjenice narodnosne pripadnosti? Seferović i
Pašeta, da im je stalo do ekumenizma i poštivanja sv. Bogdana Leopolda Mandića, s građanskom bi pristojnošću i osobnim zadovoljstvom
trebali istaći kako je svetac Hrvat, rođen u višenacionalnome Herceg Novome u kojemu su
Hrvati živjeli kao manjina. Što bi u tome bilo
neprimjereno, ili političko opasno? No, oni su
krenuli politikantskim putom. Da vidimo kako
to čine u slijedećem poglavlju: «Herceg-Novi i
Boka Kotorska u 19. vijeku na akvarelima Fedora Karačaja iz 1837. godine». Za očekivati je da
ovakav naslov upućuje ne navedenog slikara i
njegovo djelo o Boki. Međutim, autori koriste
navedeni akvarel iz 1837., kako bi pisali o svečevoj obitelji i gospodarskim prilikama u gradu
u to vrijeme. Tako saznajemo da se «Bogdanov
djed Ivan» bio pomorski kapetan, te da je «sagradio veću baroknu kuću u podnožju zapadnih zidina tvrđave Forte mare. Kuću su proširili
Bogdanov otac Petar, također pomorski kapetan, 1845. godine, nakon vjenčanja sa Dragicom Carević.»
Četvrto poglavlje posvećeno je «Mandićima u
Herceg-Novome». Djed i unuk dalje pišu: «Ne
103
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Đuro Vidmarović, O prešućenom hrvatsvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
znamo tačno kada su Mandići došli iz Bosne u
selo Zakučac kod Omiša na rijeci Cetini poslije
turskog osvajanja Bosne 1463. godine. Pouzdano znamo da su sredinom 18. vijeka došli u
Boku Kotorsku, u Herceg-Novi. Pradjed Bogdanov Nikola Mandić spominje se kao prvi
predak u dokumentu iz maja 1769. godine, iz
kojeg se vidi (slobodni list za vjenčanje) da je
došao iz sela Zakučac, Splitska nadbiskupija
između 1761-1769. u Herceg-Novi, gdje se i
oženio. (Biskupski arhiv Kotor). Bogdanov djed
Ivan (1780-1838) bio je vlasnik i zapovjednik
ribarskih i trgovačkih jedrenjaka koji su plovili
Mediteranom. Postao je član drevne Bokeljske
bratovštine pomoraca. Sredinom 18. vijeka parobrodi počinju istiskivati jedrenjake, tako da
i obitelj Mandić naglo osiromašuje. Ipak, prije
toga, Mandići su se srodili s uglednom novljanskom familijom Carević koja je posjedovala trgovačku i obrtničku radnju za bojenje tkanina i
platna na Toploj, predgrađu Herceg-Novog. Tu
se Petar Mandić zagledao u Dragicu Carević,
kćerku Antuna i Eleonore, rođene Bujović iz
čuvene peraštanske grofovske familije».
Roditelji sv. Bogdana Leopolda Mandića: Petar
i Dragica Mandić, r. Carević
Nakon kratke obavijesti o obitelji Mandić, naš
autorski dvojac prelazi na ono što je, po nama,
dug lokalnim vlastima u Herceg Novome, a
to je posredno dokazivanje kako su ne, samo
Mandići, već i Carevići zapravo Srbi: «O porijeklu prezimena Mandić i Carević, pišu Seferović
i Pašeta, u Herceg-Novome, u obimnoj knjizi
‘Boka – antropogeografska studija’ istoričar i
etnolog pop Savo Nakičenović, 1913. godine,
piše: Prezime Mandić prvi put se spominje u
mletačkom katastru iz 1690. godine. U katastru
sela Kameno, zaseok je dobio ime Mandići. Prvi
Mandić iz tog bratstva zvao se Petko i doselio se
iz Gornje Morače poslije oslobođenja Novoga
od Turaka 1687. godine. Već 1726. godine njegov sin postao je načelnik Topaljske općine (komunitad). Prezime Mandić imamo u isto vrijeme
i u Kamenarima, dok se prezime Carević, djevojačko prezime supruge Petra Mandića, spominje
prvi put u katastru sela Mojdež iznad Novoga,
1726. godine. Ispod ovog napisa autori donose
fotografiju (snimak iz zraka) «zaseoka Mandići
sela Kameno iznad Herceg-Novog», uz nadopunu kako se spominje «u mletačkom katastru
1690. godine». Naravno, da autorima nije bila
101-105
namjera ovom fotografijom utisnuti u svijest čitatelja njihovu istinu o ne-hrvatskom etnicitetu
padre Lepolda, ovu fotografiju ne bi imalo smisla objavljivati, jer svetac s njome uistinu nema
nikakve veze.
U poglavlju «Nakratko o Novome, 1905. i 1927.
godine» Seferović i Pašeta produžuju posredno dokazivanje o etničkoj pripadnosti sv. Bogdana Leopolda Mandića: Godine 1927. umire
svečev brat Nikola i on dolazi na njegov ukop.
Naši djed i unuk tvrde kako je nakon dolaska
u rodno mjesto, padre Leopold bio «tako ispunjen tugom», da je «treći dan zamolio Vučetića
da pođu u manastir Savinu, ‘da zapali svijeću
za svoju kršćansku braću». Da su ove tvrdnje
napisane izvan navedenog konteksta, nitko ne
bi imao ništa protiv. Dapače, ovakav postupak
je izraz padre Leopoldovog ekumenizma. To
bih i ja učinio.
Indikativno je pisanje istaknutog publiciste iz
Boke kotorske, Vaska Kostića, o padre Leopoldu, u knjizi Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca, 2002. godine: «Bogdan je
rođen 12. 05. 1866. od oca Petra Mandića iz
najsrpskijeg zaleđa Herceg-Novog. Majka mu
je bila Dragica rođ. Carević. Bio je najmlađi od
12-tero braće i sestara. Nije čudo što je porodici, koja je zapala u veliku bijedu, dobro došla ponuda da Bogdana školuju u sjemeništu,
gdje mu je bilo sve obezbjeđeno. Redovničko
kapucinsko odijelo dobio je 1884. a sa njim i
novo ime Leopold. Ovaj silom prilika pokatoličeni Srbin, stalno je živio i umro 30. 07. 1942. u
Padovi. Ni za njega nema podataka da se ikad
vraćao u Boku i da je za nju nešto posebno
uradio ili napisao. Za razliku od blaženih Ozane i Gracije, na čiju se beatizaciju čekalo vjekovima, za Leopolda je to išlo ubrzano, jer u
njegovom crkvenom životopisu stoji da ga svi
hvale, pa i ovo: ‘U te se ubraja i naša domovina Hrvatska, jer je blaženi Leopold Mandić
po rođenju Hrvat, a danas sjajan biser na kruni
svete, pobožne i žarke Hrvatske’. (Josip Antolović, S duhovnim velikanima kroz svibanj, str.
141-147. Zagreb, 1978.)» (istaknuo Đ. V.).
Inače, u korektno pisanim obavijestima o biografiji sveca, Seferović i Pašeta ispravljaju A. Bakovića, navodeći podatak da je bio petnaesto
dijete «od šesnaest rođenih». Ovu nadopunu
autori ponavljaju na strani 13.: «Bogdan je bio
petnaesto od šesnaestero djece Petra i Dragi-
104
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Đuro Vidmarović, O prešućenom hrvatsvu sv. Bogdana Leopolda Mandića
ce Mandić, koja su krštena u crkvi Sv. Jeronima. To je nepobitno utvrdio sadašnji župnik,
don Benjamin Petrović, u Matičnim knjigama
rođenih i krštenih koje se nalaze u arhivu Sv. Jeronima. Imali su sinove: Ivana, Antuna, Andriju,
Nikolu Petra i Bogdana i kćerke: Eleonoru, Anđeliju, Eugeniju-Izabelu, Eugeniju, Mariju, Anu,
Mariju-Amaliju, Lujzu, Antoniju i Anu-Nenadu». Kao dodatak ovim riječima autori donose
fotografiju Knjige rođenih i krštenih u crkvi sv.
Jeronima s imenima obitelji Mandić.
U vjersko-turističkom vodiču «Bokeška priča
u 155 slika o mladosti Sv. Leopolda», pored
razhrvaćivanja padre Leopolda, autori isto čine
i s Herceg Novim, inzistirajući na zemljopisnome pojmu Bokelji koji se vješto podmeće kao
supstitut za naravne etnonime. Autori uprežu
sve snage kako bi dokazali kako je u Boki kotorskoj oduvijek vladao ekumenski sklad, što je
bitno utjecalo na svečevu opredijeljenost nastojanju oko jedinstva kršćana. Čak se navode
konkretni primjeri. No, osobno sam se uvjerio
na nekoliko mjesta, kako se sve to skupa izvodi bez entuzijazma, iz demagoških i političkih
razloga, kao oblik zadobivanja pozicija na drugim mjestima. No, o tome ću pisati drugom prilikom. Mora se priznati da su djed i unuk donijeli veći broj vrijednih arhivskih fotografija koje
dodatno osvjetljavaju život padre Leopolda i to
će ostati kao trajna vrijednost ovoga djela.
Premda su se Seferović i Pašeta trudili s ushićenjem pisati o etničkom suživotu i vjekovnome ekumenizmu u Herceg Novome, autori su
ipak, što im služi na čast, morali priznati kako,
kada je riječ o svecu kojega slavi cijeli kršćanski
svijet, u njegovome ekumenskome rodnome
gradu, nitko ga, ne samo da ne slavi, već za
njega niti ne zna. Čine to na usta slikara Minje
Bojanića: Samo rijetki, opet, ovdje znaju da je
Sv. Leopold Mandić rođen u onoj većoj žutoj
trokatnici koja dominira novskim škverom… Nekog natpisa o tom vremešnom zdanju, naravno,
još nema!? No, izuzev jednog broja katoličkih
vjernika, širem auditorijumu, ovdje u njegovom
zavičaju, gotovo je nepoznat njegov životopis.
Osobno sam se uvjerio u istinitost gore navedenih riječi.
Na kraju knjižice slijedi zaključak, a on je začuđujuće politikantski: Sv. Bogdan Leopold
Mandić je, ne hrvatski, već crnogorski svetac.
101-105
Autori takav zaključak nameću uzvišenim stilom s mnogo lijepih misli. Na djelu je lukavstvo
političkoga uma. Navodim ovu, kurzivom istaknutu tvrdnju: «Cijeli svijet odaje duboko poštovanje mudrim i svetim ljudima, pa se i naša
vrata moraju širom otvoriti hodočasnicima i
štovateljima Svetog Leopolda, kao i ona koja
vode do ostalih velikih svetaca u Crnoj Gori:
Svetoga Tripuna, Svetoga Vladimira, Svetoga
Vasilija Ostroškog i Svetoga Petra Cetinjskog».
Kao točku na «i» djed i unuk knjižicu završavaju likovnim prilogom na kojemu su kronološki poredane fotografije crnogorskih svetaca u
izboru naših autora, i sa slikom crkve koja im
je posvećena: «Sv. Tripun, 3. vijek – Kotor; Sv.
Vladimir, 10/11. vijek – Ostros Bar; Sv. Vasilije Ostroški, 17. vijek – Ostrog Nikšić; Sv. Petar
Cetinski, 18/19. vijek – Cetinje; Sv. Leopold,
20. vijek – Herceg Novi».
Tendencioznost ovog popisa leži u činjenici
što obje Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori imaju
i druge svece osim navedenih, kao što ih ima i
Katolička Crkva, odnosno biskupija, a Seferović i Pešta koji to dobro znaju, usuđuju se na
vlastiti izbor. Nije jasno zbog čega su izostavili blaženu Ozanu Kotorku koja je podrijetlom
Crnogorka, blaženoga Gracija iz Mula, svetu
kotorsku braću-mučenike, da ne nabrajam dalje. Umjesto politiziranja s ekumenizmom, bilo
bi pametnije da se svi okupimo oko Isusa Krista
i Njegove Majke, a najbolje da svi poštujemo
Kristov nauk. Šteta što marljivi Lazar Seferović i
Matej Pašeta nisu ublažili svoj dvojbeni emocionalan odnos prema hrvatstvu. Da su to učinili
ne bi im bila potrebna cijela ova intelektualna
akrobacija oko narodnosne pripadnosti padre
Leopolda Mandića, kako bi zatajili narodnost
kojoj je pripadao. Takvo razmišljanje 2011.
godine, kada je knjiga objavljena, potpuno je
ahistorijsko, preživjelo, pa čak i štetno. Dobronamjernim i ozbiljnim autorima ono nije potrebno. Jer spasiti nas može samo Istina.
105
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, «Memento mori» na slikama Matije Molcera
106-110
«Memento mori» na slikama
Matije Molcera
LJILJANA ŽEGARAC-TENJOVIĆ
Ništa je izvornije od ’nije’
i od nijekanja1
Heidegger
Ciklus slika Matije Molcera «Iščezavanje u
postojanju», rađen kombiniranom tehnikom u
temperi, inspiriran je istoimenom pjesmom2
Milovana Mikovića – njegova je likovna interpretacija i nadgradnja, autentičan komentar i
umjetnički dijalog s njezinim značenjskim implikacijama ... Svoju pjesmu Miković je izgradio na
paralelizmu motiva dezintegracije nacionalnog
bića (Uzimajući kruh / za hljebove / postajući
drugo / (bez drugoga) ...) i motiva dezintegracije individuuma (Ovdje, gdje nam ne prestaju
govoriti / kako su nam životi jedno s ničim / a
ništa jedno s našim životima ...). Pri tom, motivi
dezintegracije kolektivne i individualne svijesti
ironijski-humorno su relativizirani u kontekstu
zagrobne pozicije protagonista dvaju oprečnih
filozofskih učenja – Hegela kao predstavnika
objektivne idealističke filozofije, to jest metafizičkog mišljenja uopće, i Kierkegaarda kao
najžešćeg kritičara svake sustavne, racionalne
filozofije (posebno hegelijanizma) i preteče
egzistencijalističke filozofije pragmatično okrenute refleksiji o ljudskoj egzistenciji (u tom času
se Hegel / i Kierkegaard / u grobu prevrću).
Lamentirajući nad Jorikovom lubanjom, Hamlet
u pjesmi Sime Pandurovića «Hamletova parafraza» veli da je pod tim koštanim svodom
nekada bio «ceo svemir nedokučni i lepote i
rugobe». Ovaj stih, pored navedene misli Heideggera, možemo uzeti kao drugi moto našeg
eseja o slikama Matije Molcera iz ciklusa «Iščezavanje u postojanju» ... Međutim, u Pandurovićevoj pjesmi fascinacija beskrajnim prostorima
koje lubanja nosi dok u njoj boravi um biva
1 Martin Heidegger, Što je metafizika?, Zagreb, 1972, str. 47.
2 Milovan Miković, Slušaj: zemlja, riječi, Pinkovac –
Güttenbach, 2007, str. 602.
zamijenjena fascinacijom smrću i njezinom
rugobnom pojavom, oličenoj opet u lubanji,
ali sada bez plamena svijesti, utrnuloj u vječnoj
pomrčini koja Hamletovoj misli ostaje zanavijek neshvatljiva. Hamletu preostaje samo konstatirati da voljom vječne pravde ili «nebeske
Industrije» – od ljudskih ljubavi, vjere i gordosti
ostaje samo «prazna skrinja puna smrada», koja
truli na đubrištu «s celim svojim divnim svetom
od obmana ravnim nuli».
Perspektiva iz koje Matija Molcer promatra
likove u ciklusu slika «Iščezavanje u postojanju»
bliska je Hamletovoj poziciji u pjesmi Sime
Milovan Miković,
IŠČEZAVANJE U POSTOJANJU
Ovdje, gdje nam ne prestaju govoriti
kako su nam životi jedno s ničim
a ništa jedno s našim životima
samo oni koji nam to kažu
ne bi da prestanu iščezavati
– u postojanju.
Progres je (vele nam, učeno)
da se bude nešto drugo
(što se, tu, jamačno
ima stjerati u ništa).
Uzimajući kruh
za hljebove
postajući drugo
(bez drugoga)
ovdje se
to – konačno
živčano izdire
kako ima sveto i
neotuđivo pravo
na svoju granicu
(u tom času se Hegel
i Kierkegaard
u grobu prevrću).
106
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, «Memento mori» na slikama Matije Molcera
Pandurovića, ali i poziciji lirskog subjekta u
Mikovićevoj pjesmi «Iščezavanje u postojanju».
To je svojevrsna grobljanska perspektiva koja
o životu promišlja i vrednuje ga iz blizine smrti
ili čak iz zagrobne pozicije. Ciklus slika «Iščezavanje u postojanju» predočava nam različite
vidove raspadanja tjelesnog, bilo s dominacijom ružnoće i nakaznosti, bilo s dominacijom
ljepote i duhovnosti, kao kategorija koje su
jedino ostale svjedočiti o tome što je nekada
bio jedan život. Tijelo i njegova zagrobna perspektiva – kut je iz kojeg se promatra čovjek i
mjera kojom se odmjerava njegov život i sve
ono što je u tom životu stvoreno. Poput Beckettovih junaka, i Molcerovi likovi su ostali bez
društvene uloge – socijalna maska je spala s
njih kao što je spala s kralja Leara, koji o sebi
govori kao o «jadnoj goloj životinji» – i ostalo je
tijelo čija trošnost baca jedan nov, prosvijetljen,
ne rijetko surov i ironičan, pogled na sve ono
što je predstavljao jedan život ...
Molcerovi likovi su stvorenja koja se približavaju svome kraju i ono što na Molcerovom
pozorju života vidimo je stanje u kojem se nalazi čovjek što lebdi između dva svijeta. To stanje
podsjeća nas na stanje u kojem se nalaze i stanovnici Danteova čistilišta, koji također lebde
između dva svijeta, na ničijoj zemlji, između
svog postojanja u vremenu i svog života u
vječnosti. Dogodilo se sve što se moglo dogoditi i sada im preostaje čekati rajsko blaženstvo
ili ništavilo na čiju su ivicu dovedeni. Njihovi
prošli životi, sa svim zapletima i raspletima, za
većinu njih bili su neka vrsta pakla kroz koji su
prošli i čije posljednje krugove vidimo kao na
pozornici. Njihov zemaljski život je završen,
njihova sudbina se više ne mijenja – oni se,
poput Danteovih stanovnika tri carstva, nalaze
u životu bez promjene,3 u jednom konačnom
i nepromjenljivom stanju. Molcer ih je, poput
3 «Mada se Danteovi stanovnici tri carstva nalaze u
životu promene (tu reč upotrebljava Hegel na jednoj
od najlepših stranica koje su ikada bile posvećene
Danteu, u Predavanjima o estetici),. Dante ipak ’u taj
život bez promena spušta ceo živi svet ljudskog delanja i stradanja, ili, tačnije govoreći, individualnih podviga i doživljaja’» (Erih Auerbah, Mimezis – Prikazivanje
stvarnosti u zapadnoevropskoj književnosti, Beograd,
Nolit, 1978, str. 187). Ovim (Hegelovim) riječima
Erich Auerbach objašnjava narav Danteova realizma
u Božanstvenoj komediji. Nama se ove riječi čine prikladnima i za objašnjenje prirode realizma na slikama
iz ovog Molcerovog ciklusa.
106-110
Dantea, fiksirao u jednom vječitom položaju
koji je suma i rezultanta svih njihovih radnji i
svega onoga što je bilo presudno u njihovim
životima i bićima. Mnoge odigrane drame,
muke i radosti, sačuvale su se, ostavile neizbrisiv pečat na njihovim licima i tijelima, a strasti
i sklonosti koje su ih pokretale fiksirane su u
karakterističnim gestama i položajima. Pri tom,
jedan dominantan i potenciran oblik njihova
bića postao je vremenom vidljiv i utvrđen
za vječnost. Njihovo svakidašnje individualno
obilježje Molcer nije razorio, već ga je, kao u
nekoj vječnoj presudi, utvrdio, potpuno dovršio i učinio uočljivim ... Molcerovi likovi su ovjekovječeni, «zamrznuti» između svog života koji
se primiče kraju i onog što poslije toga dolazi,
u trenutku iščezavanja koji sažima u sebe sve
ono što je presudno oblikovalo njihove živote
i bića. Oni nisu općosti – oni su samo nagi ...
Sa njih je spalo sve ono što jednu ličnost vezuje za ovozemaljske ravni života. I mi vidimo
esenciju njihova bića, bilo da je ona demonizirana, svedena na prevlast instinkta i nagona (o
čemu svjedoče likovi sa životinjskim obličjima
ili pak košmarni i avetinjski likovi, s dominacijom tamnog kolorita), bilo da je svjetlosno
treperava, duhovno pročišćena (o čemu pak
svjedoče likovi s obličjima biljne vegetacije i/
ili dominacijom živopisnog kolorita). Ni jedni ni
drugi ne ilustriraju neko autorovo filozofsko ili
metafizičko shvaćanje. Molcer nam jednostavno pokazuje čovjeka lišenog svih iluzija, vjerovanja, misli koje maskiraju stvarnost, njegovih
muka i patnji – čovjeka ogoljenog do kostiju – i
ono što ostaje od esencije njegova bića kada
se suoči s egzistencijalnim ništavilom ...
Poput Becketta, ali i našeg Sterije, i zajedno sa
srednjovjekovnim piscima i majstorima «igara
smrti», Molcer nam prikazuje čovjeka kao biće
podložno raspadanju ... U svojoj knjizi Mimesis.
Dargestellte Wirklichkeit in der abendländischen
Literatur Erich Auerbach predočava nam kreaturalno (kreatürliches) promatranje čovjeka
(karakteristično za kršćansku antropologiju od
samog njenog početka) u kojem se «kod čoveka veoma ističe ono što je podložno patnjama
i prolaznosti».4. Takvo promatranje čovjeka
ne nalazimo u razdobljima «bez Boga», već
(naprotiv) u razdobljima u kojima je Bog suve4 Erih Auerbah (Erich Auerbach), Mimezis – Prikazivanje
stvarnosti u zapadnoevropskoj književnosti, str. 241.
107
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, «Memento mori» na slikama Matije Molcera
reno «vladao» na zemlji: u 12, 13, a naročito u
15. stoljeću (« ... u poslednjim stolećima srednjega veka oseća se zamor i neplodnost u konstruktivno-teoretskom mišljenju, naročito ukoliko se to odnosi na poredak praktičnog života,
tako da se ona ’kreaturalna’ strana hrišćanske
antropologije – predodređenost života za patnju i prolaznost – oštro i neublaženo ističe ...»)5.
Smisao isticanja onog što je u čovjeku truležno,
podložno propadanju, bio je u podsjećanju na
prolaznost njegovog ovozemaljskog života ali i
na njegovu duhovnu, božansku suštinu i poreklo kao vječnu, neprolaznu esenciju njegovog
života i bića. Bio je u tom pogledu na ljudsko
tijelo i njegovu trošnost sadržan poziv da se
efemernost ljudske egzistencije prevaziđe njenim ispunjenjem duhovnim sadržajima, koji joj
jedino mogu pružiti osjećanje punoće, smisla,
životnosti... Taj poziv na duhovno podvizavanje
kao jedino mogući način prevazilaženja tragike
ljudske prolaznosti ovjekovječen je u dobro
poznatoj, sažetoj opomeni i pouci duhovnih
otaca – «Memento mori» («Sjećaj se smrti»,
«Pomišljaj na smrt») ...
Na Molcerovim slikama, kao i u Beckettovim
dramama, raspadanje je egzistencijalno – raspada se sâm čovjek, i njegovo tijelo i njegova
duša – i ono se ne može izbjeći onako kako bi
se moglo izbjeći socijalno raspadanje junaka
drame Gorkog Na dnu.6 Međutim, esencija
bića Molcerovih likova i ono što je presudno
oblikovalo ta bića i njihove živote – očuvani su
ili, bolje rečeno – sačuvani za vječnost.
Pri tom, u galeriji Molcerovih likova iz ovog
ciklusa uočavamo dvije u osnovi likovno različito prezentirane grupe. Dvostrukost u likovnoj
prezentaciji likova naglašava i dvostruki kut
slikarevog pogleda na različite vidove njihovog
egzistencijalnog rastakanja. S jedne strane, predočavaju nam se likovi kao aveti, strašila, goli
skeleti i lubanje – likovi koji djeluju kao okame5 Isto, str. 242.
6 Izjednačavanje života sa posljednjim stupnjevima
fiziološke degeneracije prisutno je i u nizu pjesama
Sime Pandurovića, čiji smo stih iz «Hamletove parafraze» uzeli kao drugi moto našeg eseja, pored navedene
Heideggerove misli. Ove literarne i filozofske paralele
sa motivima iz Molcerovog ciklusa slika obogaćuju,
čine sveobuhvatnijim i univerzalnijimm, pa time i pristupačnijim naš uvid u slikarevu motivaciju, poreklo
i osebujnost sličnih ili istih motiva koje nalazimo i u
literaturi, filozofiji.
106-110
njena maska smrti ... Pred nama iskrsava jedan
«zaleđen», «smrznuti» svijet egzistencijalnog
raspadanja čija je normala – neostvarenost,
neautentičnost bića ... Utisak egzistencijalne
jeze pred ništavilom i pritajene ponornosti
Molcer postiže miješanjem ljudskog, životinjskog i biljnog (gdje tjelesno prelazi iz jednog
područja organskog u drugo), čime se dovodi u pitanje ustaljeni poredak, racionalistička
slika sveta. Carstvo organskog transformira se
i pomjera u sferu demonskog – prije svega
životinjskog – što je karakteristika prirodne groteske. Jer u prirodi groteske, kako u znamenitoj
studiji Das Groteske. Seine Gestaltung in Malerei
und Dichtung ističe Wolfgang Kayser, najglasovitiji proučavalac fenomena grotesknog, jeste
saznanje «da se naš, nama dobro poznati i
naoko na čvrstom poretku zasnovani svet otuđuje pod pritiskom nekih ponornih sila, da biva
iščašen i izbačen iz ravnoteže, te da se rastače
i podleže nekom drugom poretku stvari».7 Za
Kaysera «uobličenja grotesknog su najglasniji
i najsmisleniji otpor svakom racionalizmu i
svakom pokušaju sistematizacije mišljenja».8
(Prisjetimo se ovdje Kierkegaardove pobune
protiv svake sustavne, racionalne filozofije, o
kojoj je bilo riječi u uvodnom dijelu teksta!)
Ako je kod Ensora strava uvijek sveprisutna,
kod Molcera pritajeno izranja iz demoniziranog organskog svijeta, a promatrač doživljava
široku varijabilnost u miješanju sablasnog i jezivog, tajanstvenog i nedokučivog ...
Dojam strave i pritajene ponornosti na slikama
iz ove grupe likova pojačan je i dominacijom
kadifenosive boje – tonovi sive, katkad i crne
boje, uokviruju iznutra rastočene forme tjelesnog ili pak presudno pridonose rastakanju
tjelesnog razlijevajući se preko njegovih kontura. Zagasitozeleni, tamnoljubičasti, pa čak i
tonovi ružičaste boje u susjedstvu sa varijetetima tamnog kolorita samo pojačavaju utisak
sablasnosti i crne slutnje što lebdi nad slikama
nestvarnih boja i oblika. Oblast transcendentnog koja vodi iz ovog svijeta u drugi, mistični
i nedokučivi, likovno je upečatljivo predočena
... Tonovi jarkih ili svijetlih boja, pak, usamljeni i
rijetki, u kontrastu sa dominantnim okruženjem
tamnog kolorita djeluju kao pritajeni simbolički
7 Volfgang Kajzer (Wolfgang Kayser), Groteskno u
slikarstvu i pesništvu, Novi Sad, Svetovi, 2004, str. 46.
8 Isto, str. 264.
108
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, «Memento mori» na slikama Matije Molcera
znak unutarnje žilavosti Molcerovih likova i
njihovog individualnog otpora silama smrti i
egzistencijalnog rastakanja ... Pri tom, boje na
Molcerovim slikama kao da se ulijevaju jedna
u drugu, što pridonosi utisku razvodnjene,
transparentne, čak lepršave slojevitosti. Upravo
takvom slojevitošću boje naliježu na organsko
i rastaču ga ...
Nalazimo na portretima ovih likova i elemente
fantastične groteske Boscha i Brueghela (koji
svoje svjetove nastanjuju zveketavim skeletima, čudnim gmizavim stvorenjima, opakim
čudovištima i fantastičnim životinjama), ali i
elemente groteske koja se izmeće u satiru i njoj
blisku parodiju ... Pojedini portreti ovih likova
groteskna su i surova parodija čovjeka kakvim
ga zamišljaju humanisti i idealistički nastrojeni filozofi, neposredno izrugivanje svemu što
čovjek misli da njegovom životu može dati smisao. U toj grotesknoj parodiji čovjeka Molcer
ne naglašava socijalno neprihvatljive ljudske
osobine (poput oholosti, podlosti, gramzivosti),
već raspadljivost ljudskog tijela kao kut iz kojeg
se sagledava čitav jedan život. Njegovi likovi
su stvorenja koja se približavaju svome kraju
i upravo sa tog kraja Molcer baca ironičan
pogled unazad na čovjekov život – pogled koji
ne štedi mnoge od vrijednosti koje su se u tom
životu pronalazile i njegovale ...
Međutim, kad je riječ o drugoj grupi likova,
taj pogled unazad pun je poštovanja prema
onome što je od tih vrijednosti ostalo kao zalog
i mjera autentičnosti bivstva i njegove esencije.
U ovoj drugoj grupi likova uočavamo stvorenja
koja su uspjela da masku i lice razluče, da se
oslobode dvojnosti – likove koji su, metaforički
rečeno, iščezli, rasplinuli se u autentičnom činu
samorealizacije. Jer u prirodi svakog stvaralačkog čina jeste simboličko poništenje i transendencija vlastitog Ja, njegova autentična projekcija u svijet imaginativnog. Ovi likovi kao da su
život proveli u skladu sa Heideggerovim filozofskim imperativom «biti svijet u svijesti», to jest
posjedovati subjektivnu svijest da smo svijet mi
sami (sjetimo se ovdje Pandurovićeve pjesme i
Hamletove fascinacije beskrajnim, nedokučivim
prostorima ljepote i rugobe koje lubanja nosi u
sebi dok u njoj boravi um), prihvaćati besmislenost života i vlastitu konačnost kao uvjete naše
samorealizacije. Ovi likovi ne strahuju više ni
za što, jer su prihvatili svoju konačnost, svoju
106-110
temporalnost – svjesni da im preostaje samo
sloboda tjeskobe u saznanju da su bića ka smrti
(Sein zum Tode). Prihvativši svu apsurdnost
ljudskog bivstvovanja, oni su se otisnuli u svijet
imaginativnog kao svoje jedino duhovno utočište – oazu vlastite samorealizacije.
I paleta boja je ovdje drugačija. Boje su raskošne, živopisne, transparentne i ostavljaju utisak
lepršavosti – kao da se rasprskavaju ili razlijevaju iz samog izvora esencije bića. One na
nas djeluju skrivenim bogatstvom, unutarnjom
radošću ... I ovdje, kao i u prethodnoj grupi
portreta, procese i nutarnju dinamiku likova
fiksiranih u jednom, za njih, karakterističnom
položaju, Molcer dočarava pomoću izvijenih
oblika kontrastnih ali i živopisnih boja. Pri tom
je vidljiva istančanost njegove palete: tonovi
ružičaste i ljubičaste, žute i purpurne rasprskavaju se pored tonova prozračne, nebesno i
marinsko plave boje i pored čitave jedne game
tonova zelene boje. I kad im se ponegdje pridruže beli ili mrki tonovi, oni samo ostvaruju
tananu disonancu kao suptilni odraz složenosti,
proturječnosti i nedokučivosti ljudske prirode.
Jer slikarstvo Matije Molcera je senzibilno – u
njemu nema ničeg sirovog niti crno-bijelog
... Ne primjećujemo na slikama iz ove grupe
likova ni nemir, ni uznemirenost, ni neuravnoteženost. Ove slike zrače emotivnom toplinom, spokojnošću, duhovnom ozarenošću ...
Organsko pak dobiva obličje biljne vegetacije,
a cvjetno izobilje neki put ispunjava nutarnjost
organskog tako intenzivno da kod promatrača stvara utisak da će se preliti preko kontura
organskog i rastočiti ih. No, umjetnikova ruka
ga zadržava: lirizam je na slikama Matije Molcera uvijek prigušen i uzdržan ... Očito, dezintegracija ljudske egzistencije na ovim portretima
vodi ka njenom pozitivnom, stvaralačkom ishodu. Tako relativizirana, u kontekstu simboličkog
poništenja vlastitog Ja, njegove transcendencije
i projekcije u svijet imaginativnog, ona postaje
sinteza i integracija autentične egzistencije i
esencije. Carstvo biljnog, pored živopisnog
kolorita, simbolički je znak tako relativiziranog
vida dezintegracije.
I u jednom i u drugom slučaju, razgrađivanje
i demontaža nameću nam se kao unutarnja
forma i princip oblikovanja organskog. Molcer
kao da likovno opredmećuje čuvenu fenomenološku metodu ejdetske redukcije kao
109
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Ljiljana Žegarac-Tenjović, «Memento mori» na slikama Matije Molcera
sredstva dosezanja suštine stvari. U duhu ove
metode Molcer odbacuje «ljusku po ljusku»
od onoga što čini površinu ili periferiju ljudske
prirode da bi se usredotočio na ono vječno,
nepromjenljivo, esencijalno u njoj ... Drugi
princip oblikovanja organskog, blizak metodi
razgrađivanja, uvjetno bismo mogli nazvati
«gestičnost» ako uzmemo u obzir ono značenje koje ova riječ ima u engleskom jeziku – gist
= jezgro, suština stvari, srž. (Ovo značenje je
i Bertolt Brecht imao u vidu kada je područje
gestualnog u svom epskom teatru odredio kao
sadržaj dramskog zbivanja.) Jer portreti iz Molcerovog ciklusa slika «Iščezavanje u postojanju»
fiksirani su u karakterističnom gestu, pokretu ili
pozi, koji manifestiraju neku ustaljenu osobinu
njihova bića, ulogu sa kojom su se identificirali
ili pak esenciju bića. To karakteristično individualno obilježje njihova bića, ovjekovječeno
u trenutku njihovog egzistencijalnog iščeznuća, likovno je podržano bojama koje u cjelini
ostvaruju slikarski efekt prozirnosti.
U cjelini gledano, slikarska materija podvlači meditativni karakter Molcerove umjetnosti,
bilo da je boja nanesena u tankom ili gustom
sloju, bilo da je sama slikarska materija glatka ili
neravna, čak namreškana ...
*
Slike Matije Molcera iz ovog ciklusa povod su
za mnoga pitanja koja su bila bliska egzistencijalistički orijentiranim filozofima – pitanja o
naznačenju i smislu bića i bivstva, o odnosu
egzistencije i esencije. Ali i poticaj za refleksije
o drami ljudske egzistencije (također bliske
egzistencijalistima) – o strahu, (ontološkoj) usamljenosti, osjećanju egzistencijalne tjeskobe,
iščekivanja kraja i univerzalnim egzistencijalnim
situacijama, čiji su vidovi neiscrpni ... Jer organsko raspadanje, usamljenost, strah pred smrću
– jesu neke posljednje istine našeg postojanja
koje se pomaljaju iza svih zamršenosti našeg
života, iza svih velikih drama, patnji i muka, ali i
trivijalnih, svakidašnjih sitnica (čime je on, često
nepotrebno, pretrpan), suočavajući nas surovo
sa nama samima ...
S druge strane, slike tjelesnog rastakanja
povod su za zagledanost u onostrano i mnoga
metafizička pitanja. Prije svega, povod su za
sagledavanje metafizičkog odnosa čovjeka
prema Bogu, vremenu i vječnosti ... Jer ružno
i nakazno u prizorima tjelesne dezintegracije i
106-110
egzistencijalnog raspadanja uopće (kao i kod
Baudelairea i Rimbauda) nije samo moment
deformacije materijalnog već i prodora u iracionalne i tajanstvene svjetove ... Taj prodor u
nedokučivi svijet «s onu stranu», u grobljanski
ponor, postavlja pred nas otvoreno pitanje
odnosa duše prema onostranomu, o sudbini
duše u zagrobnom životu i mogućnosti njenog
dosezanja Apsoluta.9
Ali prije svega – slike Matije Molcera iz ciklusa
«Iščezavanje u postojanju», evocirajući tragiku
ljudske ovozemaljske prolaznosti, u duhu viševjekovne poduke duhovnih otaca – «Memento
mori» – pozivaju nas na realizaciju našeg autentičnog, stvaralačkog i duhovnog naznačenja ...
9 Sjetimo se ovdje Dučićeva zapažanja: «Religije, koje
su najdublje mudrosti, često su govorile ushićeno o
životu, ali nikad nisu govorile o smrti s užasom ili s
ponižavanjem» (Jovan Dučić, Blago cara Radovana:
knjiga o sudbini, Beograd, Mono, 1996, str. 255).
110
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Stevan Mačković, Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima...
111-115
Svjedočanstvo o odnosu policije
prema hrvatskim prvacima u Subotici
uoči parlamentarnih izbora 1925.
STEVAN MAČKOVIĆ
Najvažniji politički događaj na državnoj razini,
u 1925. godini, bili su parlamentarni izbori.
Vlada Nikole Pašića (6. XI. 1924. – 29. IV.
1925.) sastavljena od radikala i samostalnih
demokrata Svetozara Pribičevića raspisala je
izbore za 8. II. 1925. Najsnažnija oporbena
formacija bila je Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Režim protiv nje organizira, usmjerava i sprovodi oštre mjere. Tako
vlada 23. XII. 1924. donosi odluku o primjeni
Zakona o zaštiti države i na ovu stranku pa
je time zabranjena njena politička aktivnost i
pokrenuto kazneno gonjenje članova vodstva
stranke. Istoga dana uhićen je i sam Stjepan
Radić. Taj val državnog terora, saslušavanja,
progona i uhićenja, usmjeren protiv onih koji
su naginjali ka toj političkoj opciji, a koji je za
cilj imao pored neutralizacije političkih protivnika i jasnu nacionalnu – plemensku dimenziju,
kako se to tada govorilo, zahvaća i Suboticu.
Intenzitet tih pritisaka rastao je sa samom
kampanjom i dosegnuo kulminaciju za vrijeme
i prilikom samog glasovanja. Sam način glasovanja je bio javan, ubacivale su se kuglice u
glasačke kutije označene stranačkim listama.
U cijeloj Vojvodini, pa i u Subotici, zabilježeni
su razni oblici nasilja1, koji su sprovođeni od
strane izvršne vlasti, ali su neke udruge, poput
novoformirane četničke organizacije Petar
Mrkonjić2 i neformalne grupe predvođene pristalicama radikala bile u funkciji zastrašivanja i
proganjanja političkih neistomišljenika. Moglo
1 Bogumil Hrabak, Radikalska nasilja u Vojvodini u
vezi s izborima 8. 2. 1925, Zbornik za istoriju, 24, Novi
Sad 1981, st. 157-181.
2 Četnici Petar Mrkonjić djelovali su i u Subotici.
se glasovati samo uz posebne legitimacije,
koje mnogi nisu dobili na vrijeme, glasačka
mjesta su bila udaljena, itd. Nasilje je bilo
izrazito prema sljedbenicima HRSS-a u Subotici3. Ono je započelo 3. I. 1925. pozivanjem
u kapetaniju (policiju)4 sudskog savjetnika u
ostavci Mateja Jankača i odvjetnika dr. Mihovila Katanca, pretresom njihovih kuća, pritvaranjem trgovca Stipana Matijevića. Oni su optuživani da šire radićevštinu5. Pored toga uhićeni
su prvaci radićeve liste i kotarske organizacije
HRSS-a Tomo Matković, Ivan Tolj, Ivan Babić
i dr., a sama lista je poništena, tj. zabranjena.
Okviri organizacije i ustroja civilnih vlasti u
Subotici nisu se mnogo mijenjali od prijašnjeg,
mađarskog sustava. Tako su najvažnije poluge
civilne vlasti u Subotici 1925. godine bila mjesta gradskih čelnika, koja su formacijski bila
preslikana iz perioda prije1918. godine, s time,
da su bili direktno postavljani od beogradskih
centralnih vlasti6. Dragoslav Đorđević bio je
veliki župan, Albe Malagurski7 gradonačelnik.
3 Mario Bara, Stjepan Radić i bački Hrvati, Identitet
bačkih Hrvata, Zbornik radova s međunarodnog
znanstvenog skupa, Zagreb-Subotica, 2010, 146-149.
4 Uredi Gradske policije nalazili su se na drugom katu
Gradske kuće (sobe 107-127) a policijski pritvor na trećem.
5 HAS, F:47. Gr. 17/1925. Obojica su u povodu toga
napisala žalbu gradonačelniku u kojoj su opisali nezakonito ponašanje policije.
6 Za razliku od perioda Ugarske, u Kraljevini SHS,
odnosno Subotici, nije bilo nikavih direktnih izbora
za niže organe vlasti sve do 1927. godine. Svi organi
gradskih vlasti, funkcioneri i članovi predstvaničkog
tijela, imenovani su u Beogradu.
7 Albe Malagurski (Subotica, 1879. – 10. VI .1927.)
Od 1. X. 1926. je u mirovini zbog narušenog zdravlja.
Preminuo je od izljeva krvi u mozak. Zemljodilski
111
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Stevan Mačković, Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima...
Podgradonačelnik prvo Aleksandar (Šandor)
Rajčić, a zatim dr. Matija Evetović. Funkciju
velikog bilježnika imao je Frano Vukić8, gradski
odvjetnik je bio dr. Kalor (Dragutin) Stipić itd.
Sve do 1929. godine, kada dolazi pod državnu
upravu i Policija (Policijsko kapetansko zvanje
grada Subotice) je bila pod nadležnosti Grada.
Pod direktnom upravom centralnih vlasti djelovala je jedinica Žandarmerije (Subotička žandarmerijska četa 2. žandarmerijskog puka)9 kao
i Državna tajna policija. Pored uniformiranih
redara, kojih je 1925. godine bilo 152, policija
je imala i civilne, tajne agente. Na čelu joj se
nalazio veliki kapetan. To je do 25.VII.1925. bio
Dragoslav Obradović, a zatim Cvetko Horvat10. O gradskom redarstvu je u lokalnoj sredini vladalo dosta loše mišljenje, kao previše
arogantnom, korumpiranom i nesposobnom.
S obzirom na načine njenog organiziranja i
potpunog političkog kriterija pri kadrovskom
popunjavanju, nije ni mogla zrcaliti drugačiju
sliku u javnosti. U mađarskim i prohrvatskim
subotičkim tiskovinama česti su osvrti u takvim
tonovima na stanje u redovima policije. Apostrofirani su loši primjeri ponašanja pojedinih
kalendar za 1926. piše o njemu kao najmlađem sinu
čiča Ice Malagurskog. «Kuća čiča Icina je bila središte
slavenskih elemenata i decenijama su se otuda pokrećale sve naše tekovine, svi naši narodni poduhvati
kojima su se pokoljenja osvešćivala» i ovako nastavlja
o njemu: «Malo je danas, u doba pohlepnosti i ličnih
prepotencija, u doba kada se u ime nacionalizma
kapitali stiču – takovih koji za opšte interese potpuno
žrtvuju sebe u svakom pogledu. Malo je danas takovih kao što je načelnik grada g. Alba Malagurski, koji
je svoje interese sasvim podčinio interesima svoga
naroda, ovoga grada i države.»
8 Franz Mayer je bilo njegovo pravo ime koje mijenja
1919. godine. Rođen je 29. IV. 1890. u Dubrovniku.
Bio je rimokatolik. Diplomirao je pravo u Beču 1911.
Optirao je za KSHS. Zabilježeno je da ima 168 cm,
zelene oči ali da je bez kažiprsta na desnoj ruci, što
može da upućuje na način izbjegavanja mobilizacije.
Po dolasku u Suboticu, postavljen je u Policiju, a od
svibnja do studenog 1924. zauzima položaj Velikog
kapetana, da bi sa tog mjesta postao Veliki bilježnik
i v.d. gradonačelnika. Bio je član nacionalne udruge
Severna zvezda. I nakon 1945. godine nastavio je da
obavlja odgovorne dužnosti i poslove u Gradskom
Narodnom Odboru kao referent za narodnu imovinu, na pr. kao tajnik Okružne komisije za ratne
zločine, itd. HAS, F:70.7786/1945
9 Bila je smještena na adresi Trumbićeva 25. Imala je
i 5 stanica na okolnim naseljima.
10 Cvetko Horvat u Suboticu dolazi iz Zagreba gdje
je bio u državnoj službi.
111-115
konkretnih pojedinaca11, koji su bacali loše
svjetlo na čitavu službu. I u sačuvanoj arhivskoj građi ima mnogo primjera12 koji govore o
nedisciplini redara, pijanstvu, gubljenju opreme, međusobnim tučama redara, itd. Tako
je primjerice redar Grgo Tumbas otpušten iz
službe13 jer je 1. VI. 1925. prilikom dolaska
ministra unutrašnjih djela Bože Maksimovića
Kundaka na Palić, pucao iz službenog pištolja
u pripitom stanju! A zanimljivu opasku, imao je
i sam veliki kapetan Cvetko Horvat14: «Činjenica je nadalje, da se referenti kod ove policije
menjaju svakim časom, bilo po potrebi ili ne.
Naročito je žalosno da se policiji dodeljuje
personal za kaznu tobože zato da se ovdje
poprave jer su pod jakom stegom.»
A TKO SU BILI MATEJ JANKAČ I MIHOVIL KATANEC? – Obojica su bila u skupini onih mladih,
obrazovanih ljudi15 koji su na poticaj Stjepana
Radića došli u Bačku neposredno nakon primirja. Matej Jankač16 ( Bistra, Zagrebačka županija, 21. IX. 1881. – 10. IV. Zagreb 1968.) je
bio pravnik po obrazovanju. Otac mu je bio
Stjepan a mati Ana Kos. Bio je 182 cm visok,
smeđih očiju i kose. Sa suprugom Anom Jankuševec imao je sinove Zvonimira i Milivoja te
kćerku Vericu. Već u pučkoj školi i gimnaziji
primijećen je njegov talent za glazbu. U daljem
školovanju na zagrebačkoj bogosloviji njegova darovitost za pjevanje i glazbu očituje se i
u tome što postaje predsjednikom i zborovođom najstarijeg hrvatskog pjevačkog društva
Vijenac, a regens chori zagrebačke katedrale
11 Primjerice kapetan Mladen Prodanović, više puta
je bio protagonist aferama koje su ga opisivale kao
osobu sklonu korupciji. Tako Hirlap od 28. 3. 1925.
navodi više njegovih nepodobnosti. I premda su
protiv njega vođene i stegovne istrage (disciplinarni
postupak), ipak se uspijevao održati u policiji, pa i
nakon okupacije 1941, sve do dolaska partizanskih
snaga 1944. godine, kada je bio streljan kao suradnik
okupatora.
12 HAS, F:47. Gr. 62/1925, 1340/926, 1363/926,
1380/926
13 HAS, F:47. Gr. 811/925
14 Žalio se i na nedostatak kancelarijskog materijala
čime je pravdao velike zaostatke u rješavanju akata.
15 U Suboticu su uz Jankača i Kataneca, došli i
Dragan Mrljak, Marin Juras, dr. Ivo Šercer.
16 Historijski arhiv Subotica, dalje HAS, F:57. 867/934
112
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Stevan Mačković, Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima...
111-115
postavlja ga za koralistu. Nakon upisa na Pravni
fakultet postaje pjevačem Kola a zatim zborovođom Varaždinskog kluba. Po svršetku studija
živi i radi u Osijeku gdje djeluje u HPD-u Kuhač.
Nakon što je kao sudski savjetnik premješten
u Bihać, nastavlja s glazbeno kulturnim djelovanjem u tamošnjem HPD Krajišnik. U jesen
1920. godine, nakon dogovora sa subotičkim
gradonačelnikom dr. Vranjom Sudarevićem,
javlja se na natječaj za mjesto gradskog bilježnika i biva primljen17. Od rujna 1920. se nalazi
u Subotici. Radi prvo kao gradski bilježnik a
zatim kao odvjetnik. Jedan je od utemeljitelja
Hrvatskog pjevačkog društva Neven (1925.) i
prvi pročelnik njegova Odjela za glazbu, a zatim i poslovođa Društva od 1925. do 1930. i
potpredsjednik, od 16. veljače 1930. do 1941.
godine, kada se trajno nastanjuje u Zagrebu.
Njegovi sinovi Milivoj i Zvonimir, također odvjetnici, bili su aktivni u Nevenu. U Subotici
je stanovao u I. krugu, Agina 8. Važio je za
skromnu i samozatajnu ličnost.
I dr. Mihovil Katanec (Zagreb, 26. IX. 1893. –
25. III. 1973.) bio je odvjetnik. Diplomirao je
i doktorirao u Zagrebu. Od 1920. se nalazi u
Subotici18. Supruga mu je bila Bunjevka Janja
Bogešić19. Stanovali su na adresi P. Dobanovačkog 13. Odmah po dolasku vrlo poletno
se uključio u rad među bačkim Hrvatima. Bio
je utemeljiteljem Prosvjetnog društva Neven
(1920.) kao i Hrvatskog pjevačkog društva
Neven (1925.), Hrvatske kulturne zajednice
(1936.), također angažiran u pripremi proslave velike i značajne obljetnice doselidbe veće
skupine Hrvata u Bačku (14.-16. VIII. 1936.).
Na političkom planu djelovao je radio u svojstvu tajnika Bunjevačko-šokačke stranke.
Početkom 1925. godine našli su se pod udarom policijskog aparata, a ovo je van svake
sumnje bila posljedica predizbornog dje-
17 HAS, F:47. XII 1368/921
18 HAS, F:47. IV 2521/941
19 HAS,F:47. II 2924/939. Sa njom se oženio 1923.
113
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Stevan Mačković, Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima...
111-115
lovanja režima protiv sljedbenika radićevih
političkih ideja, ali u mnogome i njihovog
cjelokupnog bogatog društvenog djelovanja
gdje su se oni potvrdili kao ustrajni buditelji
nacionalne svijesti kod bačkih Bunjevaca. O
saslušavanju Kataneca i Jankača kao i njihovim primjedbama na takav postupak, svjedoči
njihova žalba upućena gradonačelniku:
Prepis:
Radi općeg interesa bez biljegovine
Gospodinu
Gradonačelniku, grada
Subotice.
U eri protuzakonitosti počela je i gradska policija da krnji najelementranija prava građana,
koja su im ustavom zajamčena. U tom kršenju
nema razlike između velikog kapetana i nekvalificiranih kapetančića. Oni prosto vrše svoju
samovolju, a da za to nemaju nikakvog osnovanog razloga.
Protestujući protiv ove samovolje, stavljamo
Vam do znanja, da nas je Veliki kapetan u subotu 3. ov. mj. hitno pozvao k sebi pod pretnjom privođenja ako za pola sata ne dođemo
i kad smo se odazvali saopćio nam, da mu je
‘dostavljeno’ da mi širimo Radičevštinu i počeo
nam dijeliti svoje mudre savjete, a kad sam ja
Jankač protestirao protiv toga, izjavio je, da zauzimam ‘krivični stav’.
Mi smo slobodni građani, koji se do sada nismo
ogriješili ni o najmanji propis, jer sam ja Jankač
vodio posve povučeni život, ne ističući se u političkom životu, već jedino u prosvjetnom, što
je daleko od svih nacionalističkih istupa vrjednije, a ja Katanec osim moga isto takovoga kulturnog rada bavio sam se kao čovjek slobodne
profesije i politikom, što mi nitko ne može zabraniti a ni zamjeriti i poznato je čitavom gradu da sam tajnik Bunjevačko-šokačke stranke.
Kako je dakle smio veliki kapetan ograničavati
naš miran život, smetati nas u našem zvaničnom poslu, pozivati pred sebe, a meni Katanecu još i bez ikakovoga prava pretraživati kuću,
kad za to nije bilo nikakove sumnje ni osnova?
Istom zgodom, kad smo izašli iz sobe velikog kapetana, bili smo svjedoci brutalnosti kapetana
Didanovića20. Naš pošteni građanin i trgovac
20 Protiv kapetana Gorče Didanovića, također je
Matej Jankač i Mihovil Katanec sa članicama hora Neven
Stipan Matijević pozvan je također k velikom
kapetanu i premda ni kod njega nema ni zere
kakovoga osnova za kazneni progon, zatvoren
je a da mu nije rečeno radi čega. Izlazeći od
velikog kapetana saopćio nam je Matijević u
hodniku kratko, da ga vode u zatvor, a kapetan
Didanović koji uopće tom zgodom nije s nama
uredovao, zaletio se otraga iza Matijevića, gurnuo ga u leđa takvom silinom, da se ovaj presavio i glava mu se natrag trgnula. Svakog bi
pristojnog čovjeka taj postupak revoltirao, pa
sam tom činovniku ja Jankač rekao ‘zašto gurate nevinog čovjeka’? Za ove riječi odredio je
eliki kapetan, da se sastavi prijava protiv mene
i da se privedem kapetanu Prodanoviću. Ovaj
je odmah našao i drugu neku prijavu protiv nas
obojice potpisanih, da smo naime na Silvestrovo na intimnoj nejavnoj zabavi Nevena vrijeđali
njega i njegovog druga Miodragovića kad su
došli pozivati nas na odgovornost oko 2 sata
u noći, zašto nismo društvenu zabavu prijavili.
vođen stegovni (disciplinarni) postupak zbog manipulacija i zlouporaba s dozvolama boravka stranih
podanika, kada je suspendiran s dužnosti 3. VII. 1925.
114
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Stevan Mačković, Svjedočanstvo o odnosu policije prema hrvatskim prvacima...
Kod samog preslušavanja ponašao se Prodanović poznatom svojom arogantnošću, radi
koje sam kao bivši gradski bilježnik I klase
vodio ja Jankač po nalogu gradonačelnika tri
puta protiv njega disciplinarnu istragu, ali uljudno i naglašavajući njegovu obranu, a izvan ureda intervenirajući za njega. Konačno smo obojica osuđeni na 200 dinara globe ili 10 dana
zatvora bez obzira na priziv. Da li je ova osuda
osnovana obrazložit ćemo u prizivu.
Saopćujući Vam prednje umoljavo Vas, da zaštitite nas i naša građanska prava, pa ako to ne
siže u Vaš djelokrug, da ovu prijavu ustupite
gradskom senatu, koji je pozvan, da se brine
za dobrobit i javnu sigurnost svojih sugrađana.
Nadalje da poučite gradske kapetane, da vršeći svoje zvanje ne postupaju po svojem odgoju, nego onim kulturnim načinom, koji je uobičajen u ovom gradu.
Konačno izvolite odrediti, da gradski kapetani
prouče barem one propise, kojima se služe i
naložiti, da se naši podneseni već prizivi protiv
osude Prodanovićeve broj 37 iz 1925. smjesta podastru gradskom senatu ma rješavanje,
da ne bi radi njegovog neznanja prouzročena
i opet protuzakonitost, jer po § 217 naredbe
broj 65000 iz 1909. min. unut. djela o postupku pred policijom nije slobodno izvršavati presudu prije pravomoćnosti iste.
Znajući da Vas se ne može ubrojiti među ljude, koji ne poštuju pozitivne zakone i propise,
očekujemo rješenje i bilježimo
s poštovanjem:
Matej Jankač, sudski savjetnik u ostavci
i advokatski kandidat
Dr Mihovil Katanec, odvjetnik
URED GRADONAČELNIKA SUBOTICE
PRISPELO 5. jan. 1925.
Broj 17.
Odluka
Pošto je ovaj akt međutim postao bez predmetan – ostavlja se u arhivu.
Sub. 14. mart 1925.
Gradonačelnik: Alba Malagurski
U Subotici je na izborima za Narodnu skupštinu 1925. godine trebalo izaći 10 lista, ali je Subotički okružni sud u zadnji tren poništio HR-
111-115
SS-ovu izbornu listu. Tako je na izbore izašlo 9
lista, među kojima su bile liste Bunjevačko-šokačke (B-Š) stranke i Vojvođanske pučke stranke
(VPS). Rezultati izbora u Subotičkom izbornom
okrugu bili su sljedeći: radikali 16555 glasova ili
47%, Demokratska stranka 7406 ili 21,3%, Mađarska stranka 3145 ili 9%, B-Š stranka 2350 ili
6,8%, Vojvođanska Pučka Stranka (VPS) 1347
ili 3,8%. Na temelju tih rezultata u subotičkom izbornom okrugu nije izabran u Narodnu
skupštinu niti jedan zastupnik B-Š stranke, ali je
isti neuspjeh pretrpio i VPS. Izabrani su Marko
Jurić, dr. Jovan Radonić21 i Milan Grol, ministar
prosvjete s liste Radikalne stranke i dr. Luka Plasković s liste Demokratske stranke.
Kao plod izbornih rezultata, koji nisu mogli da
se tumače kao slom oporbe, tajnih pregovora uhićenog Stjepana Radića, dolazi do Radićevog novog političkog zaokreta22 i ulaska u
Pašićevu vladu. Pregovorima dva najsnažnija
politička faktora, Pašića i Radića, HSS dobiva
4 ministarska mjesta. Radić je dužnost ministra
prosvjete vršio u desetoj vladi Nikole Pašića i u
vladi Nikole T. Uzunovića, u vremenu od 17. XI.
1925. do 15. IV. 1926. godine.
Za dalji kulturni rad u hrvatskom duhu na ovim
prostorima, posebno je značajno bilo osnivanje
Hrvatskog pjevačkog društva Neven 2. V.1925.
Upravo Katanec i Jankač su bile najistaknutiji
akteri u toj udruzi. To je izazvalo oštre napade prorežimskog tiska, tako Bunjevačke novine
pišu: «Ovo društvo, koje se naziva prosvetnim,
prožeto je danas skroz političkom strujom radićevštine, koju su u njega uveli dva radićeva
kuferaša»23. Ovo se, dakako odnosi na dr. Kataneca i Mateja Jankača (prim. autora).
21 Dr. Jovan Radonić (Mol, 1873. – Beograd, 1956.)
povjesničar, sveučilišni profesor, akademik. Kao narodni poslanik u tom sazivu vršio je funkciju predsjednika
financijskog odbora Parlamenta. Bavio se i Bunjevcima,
vidi: O seobi Bunjevaca u Suboticu 1687. godine, Glas
Srpske akademije nauka, g. CCXIV, Odeljenje za društvene nauke, Nova serija, 3, Beograd, 1954.
22 Nakon otklona ka komunističkim idejama širenim iz
III. internacionale, dolazi 27. III. do izjave Pavla Radića
kojom se prihvaćaju Vidovdanski ustav, dinastija, jedinstvo države i jedan parlament. Time se nakon toga iz
imena stranke briše oznaka – republikanska.
23 Bunjevačke novine, br. 20, od 22.05.1925, st. 1.
«Godišnja skupština Nevena ili kako se jedna kulturna
ustanova pretvara u političku».
115
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944.
116-119
Naše novine, politički, gospodarski
i društveni list 1943. – 1944.
Zombor / Sombor, Bibliografija
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
UVOD - Tisak na hrvatskom/bunjevačkom jeziku u Somboru bio je daleko skromniji u odnosu
na Suboticu, ali je nepravedno zanemaren, unatoč tomu da sun ovine ili časopisi izlazili kratko
vrijeme, a ne rijetko i nekontinuirano. U Somboru su izlazili u periodu od 1892. pa do 1944.
sljedeće novine:
1. Bunjevac – list obće naobrazbe i napritka.
Izlazio od 1892. do ? nedjeljno. Odgovorni
urednik: Ivan Batori. Izdavač: Ferdinand Bittermann. Tiskara: Ferdinanda Bittermanna;
2. Vojvodina – politički list Bunjevačkošokačke
stranke. Izlazio od 1927. (prvi broj 30. VII.
1927.) do ? nedjeljno. Vlasnik, odgovorni
urednik i izdavač: Ernest Bošnjak. Tiskara:
Karla Oblata koju je zakupio E. Bošnjak.
Izlazio na bunjevačkom/hrvatskom i mađarskom jeziku;
3. Danica – izlazio 1932. – 1933. nedjeljno.
Urednik dr. Grga Vuković. Odgovorni urednik: Josip Dujmović, trgovac. Izdavač: „Bunjevačko kolo“. Tiskara: Jugoslavenska tiskara Sombor;
4. Naš kalendar – za Bunjevce, Šokce i Hrvate.
Izlazio 1944. Urednik, odgovorni urednik
i izdavač: dr. Grga Vuković. Tiskara: Josip
Bošnjak.1
5. Glas naroda čije vlasništvo i uredništvo potpisuje, za broj od 1. travnja 1938. Petar Carev; 2
6. Narod odvjetnika Matije Kolara koji je pokrenut 9. prosinca 1932., ali se ugasio već
poslije trećeg broja, 23. prosinca;
1 v. Bibliografija somborske periodike, objavljena u
dodatku kataloga 100 godina somborske štampe,
Sombor, Državni arhiv, 1954., 16, 23, 25, 27.
2 v. Rastko Stokanov, Somborska štampa na sprkom
jeziku između dva svetska rata, Sombor, 2003., 101.
7. Pravni pregled koji je izlazio dvomjesečno
od 1934. do 1940. godine pod uredništvom
dr. Vinka Žganeca, odvjetnika i znamenitog
etnomuzikologa.3
8. Naše novine, politički, gospodarski i društveni list izlazio 1943. – 1944. Pod uredništvom dr. Grge Vukovića, odvjetnika. Tiskara
Josipa Bošnjaka.
Interesantno da HKPD Miroljub utemeljeno
1936. nije izdavalo niti jedan časopis.
Urađena je bibliografija onih časopisa koji su
dostupni u cijelosti tj. Naših novina i Našeg kalendara oba u uredništvu dr. Grge Vukovića. Bibliografija je rađena na temelju izvora (de visu)
prema Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji
(UDK). Bibliografski opis sadrži podatke o autoru, naslov djela, podnaslov, broj, godinu izdanja, nadnevak i broj stranice na kojoj se nalazi
tekst. Imena autora navedena su na način kako
je to učinjeno u novinana s tim da su u abecednom registru navedeni svi oblici i varijante prezimena. Tekstovi koji nemaju autora označeni
su sa anonim. Raspored tekstova u bibliografiji
nije rađen samo prema stalnim rubrikama već
je grupiranje rađeno i po dodatnim kriterijima
UDK radi lakšeg snalaženja. Naslovi stalnih rubrika napisani su boldiranim slovima, a podnaslovi za potrebe lakšeg snalaženja u bibliografiji
dati su boldiranim italic slovima. Novine sadrže
i ilustracije kao i oglasni dio raspoređen po svim
stranicama novina. Većina tekstova je nepotpisana, ali od stalnih suradnika treba spomenuti
Petra Careva, Ivana Mironickog, Antuna Karagića, Matiju Kolara, Ivana Dimića, Iliju Džinića
i dr.
3 Stokanov, op. cit. 103. prema Dušan Popović,
Srpska štampa u Vojvodini 1918.-1941., 357, 362-63.
116
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944.
List je pisan na hrvatskom jeziku, ikavicom i/
ili ijekavicom, ali ima i tekstova pisanih na srpskom jeziku – ekavicom. Često su u jednom
tekstu zastupljeni svi dijalekti. Svi tekstovi su
pisani latiničnim pismom. Interesantno je da
su imena mjeseca dosljedno pisana: novembar,
decembar…, ali već kod naziva država ima dosta nedosljednosti. Tako primjerice Europa, ali i
Evropa, Španija, ali zato Švicarska, ili bijela kafa.
Podjednako su rabljeni termini kruh, hljeb i kruv.
Imena gradova pisana su u duhu mađarskog jezika (Szabadka, Zombor, Ujvidék itd.). I kod pisanja imena osoba pokazana je nedosljednost.
Nekada su imena pisana mađarskim grafemama s naglašenim „ó” „á” „é” „ó”, a katkada su
pisana mađarskim grafemama „cs” „ty”, ali nisu
stavljani akcentualni znakovi. No rabljena su i
slova „š”, „ž” itd. U ovakvim slučajevima, kao i
kada je u samom tekstu određeni pojam nepravilno napisan tekst je prenet u originalu i sadrži
oznaku [“sic”] kako bi se izbjegao zaključak da
se radi o tipkarskoj greški. U pojedinim slučajevima napisan je i ispravni oblik korišćenjem
oznake [“i. e”].
*
Naše novine, politički, gospodarski i društveni
list izlazio je u Somboru od 2. travnja 1943. do
6. listopada 1944. godine. Izdavač i odgovorni
urednik lista bio je dr. Grga Vuković, odvjetnik
iz Sombora i narodni poslanik u budimpeštanskom parlamentu. List je tiskan u rotacionoj tiskari Josipa Bošnjaka koja se nalazila na istom
mjestu gdje i uredništvo lista, u ulici Benö Csihása br. 3 u Somboru. List je tiskan na 8 stranica i odobren je od stane Ministarstva Kraljevine
Mađarske (A lap engedélyezve a M.Kir. Miniszterelnök 1440/1943 – ME. III. Sz. Egdélyokirata
alapján), što je naglašeno na naslovnoj stranici
lista u prvih nekoliko brojeva. List je izlazio jednom tjedno, petkom i prodavao se po cijeni od
20 filera, a postojala je mogućnost pretplate
na četvrt, i polag (pola) godine kao i godišnja
pretplata. Bibliografija je načinjena temeljen lista koji je slat na adresu Paje Knezi Toninog u
Nemešmilitić.
Naše novine bavile su se, kako ozbiljnim – vojnim, političkim i privrednim problemima tako
i zabavnim i lokalnim temama. Nerijetko su
objavljivane vijesti iz Hrvatske, ali i iz Srbije kao
i one koje su se ticale složenih odnosa zapadnih saveznika prema jugoslavenskom ratištu.
116-119
Na stranicama lista često su objavljivani i tekstovi vjerske sadržine kao i napisi iz povijesti Bunjevaca i Šokaca, ali i drugih hrvatskih naroda.
Tradicionalni dualizam u identitetu slavenskih
katolika u Bačkoj i Baranji prikazan je koz pisanje ovog lista. U jednom od brojeva objavljen
je tekst o poreku i običajima baranjskih Šokaca,
a uskoro i izvješće o zasebnim proslavama tradicionalnih poklada koje su organizirale udruge
Hrvatsko kulturno društvo Miroljub, odnosno
Bunjevačko kolo (NN br. 5/44; 8/44). U tekstovima su obrađeni pogledi na ratnu i ekonomsku
situaciju objavljeni po raznim inozemnim časopisima. Nazivi novina preneti su prema načinu
kako je objavljeno u Našim novinama. Među
novinama iz kojih su prenijeti tekstovi nalaze se
švedske novine (Aftonbladet), japanske (Asahi
Shimbun); njemačke, austrijske, švicarske, mađarske i engleske novine, ali isto tako i tekstovi
iz Hrvatskih novina (osn. 1867.), Hrvatskog naroda (1939.) i Hrvatskog lista.
Stav uredništva prema Mađarima najbolje se
vidi iz sljedećeg teksta: “Dne 11. aprila navršilo
se tačno tri godine od kako je dična mađarska
vojska ušla u Bačku i ovu teritoriju ponovo prisajedinila majci Domovini. Ovaj događaj je od
povjesnog značaja i za naš narod koji već preko
250 godina živi sa mađarskim narodom u državnoj i bratskoj zajednici deleći s njim dobro i zlo…
Naročito to važi za protekle dvije decenije, kada
je naš narod tražeći svoja prava tražio ujedno i
pravo svim narodima koji žive na teritoriji Délvidéka” (NN br. 15/44). List je donosio stalne
rubrike: pregled vanjske situacije, političke visti/
vijesti, književni prilog, kultuni pregled, pregled
tiska, gospodarstvo, vijesti s ratišta, a u svakom
broju nalaze se prozni i literarni tekstovi kao i
romani u nastavcima. U zabavnom dijelu nalaze se razne zanimljivosti, savjeti za kućanice,
liječnički savjeti, šale, aforizmi i mali oglasi. List
sadrži i informacije o sportu.
Naše novine izlazile su u tiražu od 5000 primjeraka i tijekom dvije godine izlaženja nisu značajnije mijenjale dizajn i vanjski izgled.
List je tiskan za Bunjevce i Hrvate što je u prvom
broju novina urednik i naznačio: Braćo Bunjevci i Šokci, sestre Bunjevke i Šokice. Pokretanjem ovog lista hoćemo da udovoljimo općoj
i davno očekivanoj gorućoj želji širokih slojeva
našeg naroda da mu damo duševnu hranu, jer
117
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944.
smatramo da čovik bez duševne hrane jest tilo
bez duše; hoćemo da izlaženjem ovog našeg
nediljnog lista pružimo svem našem bunjevačkom i šokačkom narodu štivo, koje će mu
koristiti u njegovom svakodnevnom radu, koje
će mu biti savjetodavac u današnjim teškim životnim i ratnim prilikama, koje će ga obavištavati o svim zbivanjima u svitu i domovini, koje
će uvik stati na branik naših narodnosnih prava i nastojaće svim svojim sredstvima da služi
interesima našeg puka kako na kulturnom i
ekonomskom, tako i na socijalnom i društvenom polju.
Svi brojevi Naših novina sačuvani su i nalaze se
u Gradskoj biblioteci „Karlo Bijelicki“ u Somboru, osim broja 20. od 19. V. 1944. godine kome
nije sačuvana naslovnica.
Somborski tisak na hrvatskom jeziku nije ni
približno istog intenziteta i učestalosti kao primjerice Subotički, ali zato nema opravdvanja
za činjenicu da je nepravedno zanemaren i izostavljen iz svih dosadašnjih bibliografskih radova pisanih na hrvatskom jeziku.
Pojedini pseudonimi otkriveni su na osnovu
teksta Đure Lončara, Pseudonimi i inicijali autora koji su pisali o bunjevačkim i šokačkim
Hrvatima, Klasje naših ravni 11-12, god. 2006.
84-100.
NAŠE NOVINE, POLITIČKI, GOSPODARSKI I
DRUŠTVENI LIST 1943. – 1944., ZOMBOR / SOMBOR, BIBLIOGRAFIJA, KULTURA, OPĆENITO
1. ANONIM: Čuvanje drevnih umjetnina. II.,
38, 21. IX. 1944., 8.
2. ANONIM: Misli znamenitih ljudi. I., 10, 4.
VI. 1943.,8; I., 12, 18. VI. 1943., 8; I., 13, 25.
VI. 1943., 8; I., 14, 2. VII. 1943., 8; I., 18, 30.
VII. 1943., 8;
3. ANONIM: Najpopularnija knjiga prošlog
stoljeća. II., 12, 24. III. 1944., 8.
4. ANONIM: Poznati umjetnici i igračke. II., 4,
28. I. 1944., 8.
5. ANONIM: Refleks sa platna. I., 9, 28. V.
1943., 4.
6. ANONIM: Sudbina velikog slikara. II., 2, 14.
I. 1944., 6.
7. ANONIM: Svagdašnjice. II., 3, 21. I. 1944., 6.
8. ANONIM: Zlatna zrnca. II., 36, 8. IX. 1944.,
8; II., 37, 15. IX. 1944., 8.
116-119
ANONIM: Zlatna zrnca o pjesnicima. II.,
25, 21. VI. 1944., 8.
10. ANONIM: Nema kulture bez grada. II., 19,
12. V. 1944., 1.
11. ANONIM: Problem kulturnog stvaranja. II.,
31, 4. VIII. 1944., 1.
12. KARAGIĆ, Antun: Naša omladina. I., 3, 16.
IV. 1943., 1.
13. P: Pepela na čelo narode moj!. II., 12, 24. III.
1944., 1.
14. ANONIM: Stradala je kuća u kojoj se rodio
Goethe. II., 4, 28. I. 1944., 5.
15. ANONIM: 80-i rođendan kompozitora Riharda Štrausa. [„sic“] [„i.e.“ Richard Strauss].
II., 24, 16. VI. 1944., 5.
16. ANONIM: U prisutnosti regenta otkriven je
spomenik spisateljici Tormay Cecil. I., 10, 4.
VI. 1943., 4.
9.
FILM, RADIO, TELEVIZIJA
ANONIM: Kao na filmu. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Mijenja se večernji program budimpestanskog radia. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Mrtvi govore na radiu. I., 19, 6.
VIII. 1943., 5.
ANONIM: Iz filmskog života. II., 19, 12. V. 1944., 5.
ANONIM: Razna i svestrana sredstva moderne propagande III. I., 13, 25. VI. 1943., 4-5.
ANONIM: Štampa, radio i film kao osnovna
sredstva progande. I., 12, 18. VI. 1943., 4-5.
ANONIM: Utjecaj filma na omladinu. I., 40,
31. XII. 1943., 6.
ANONIM: Zanimljivo predavanje na radiu.
I., 17, 23. VII. 1943., 5.
NACIONALNA KULTURA, KULTURNO UMJETNIČKE UDRUGE SOMBORA
HKUD MIROLJUB
ANONIM: Godišnja skupština HKD Miroljuba. I., 1, 2. IV. 1943., 5.
26. ANONIM: Poništena je glavna godišnja
skupština Miroljuba u Zomboru. I., 15, 9. VII.
1943., 5.
27. ANONIM: Dožejanca HKD Miroljub u
Zomboru. I., 19, 6. VIII. 1943., 3.
28. ANONIM: Hrvatsko kulturno društvo Miroljub. I., 31, 29. X. 1943., 5;. I., 39, 24. XII.
1943., 4.
118
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944.
29. ANONIM: Pjevačke vježbe PZHKD Miroljuba. II., 6, 11. II. 1944., 5.
30. ANONIM: HKD Miroljub održaće u nedjelju svoje uobičajeno prelo. II., 7, 18. II.
1944., 5.
31. ANONIM: Hrvatsko kulturno društvo Miroljub. II., 11, 17. III. 1944., 5.
32. ANONIM: Raspušteno je Hrvatsko kulturno društvo Miroljub. II., 20, 19. V. 1944., 5.
33. ANONIM: Godišnja skupština H.k.d. Miroljuba. I., 1, 2. IV. 1943., 5
34. ANONIM: Poništena je glavna godišnja
skupština Miroljuba u Zomboru. I., 15, 9. VII.
1943., 5.
BUNJEVAČKO KOLO SOMBOR
ANONIM: Izlazi bunjevačko-šokački kalendar. I., 30, 22. X. 1943., 2.
36. ANONIM: Uspjela čajanka u Bunjevačkom
kolu. II., 7, 18. II. 1944., 5.
37. RODOLJUB, [Ilija Džinić], „Divojački vašar” u Zomboru. I., 29, 15. X. 1943., 6.
JEDINSTVENA ORGANIZACIJA BUNJEVACA I
ŠOKACA – BUNJEVAČKA NARODNOSNA GRUPA
116-119
42. MIRONICKI, Ivan, Snaga je u slozi. II., 26,
30. VI. 1944., 2-3. [Poredi zajednicu naroda s
bračnom zajednicom i apelira na slogu. “Svaki će u toj jedinstvenoj narodnoj zajednici
imati da vrši onu dužnost za koju je po svom
znanju, pozivu i zanimanju najsposobniji, a
svaki će imati u narodnoj zajednici toliko prava i koristi koliko pada na osnovu izvršenih
dužnosti.”]
43. ANONIM: Veliki župan dr. Piukovics József
primiće u nedjelju deputaciju Nacionalne
organizacije Bunjevaca i Šokaca. II., 26, 30.
VI. 1944., 2. [Prijam je organiziran u velikoj
sali županije 2. VII. u 9 sati izjutra, a sakupljanje BŠ, kako bi krenuli u jedinstvenoj koloni
organizirano je pol sata ranije u zgradi Miroljuba.]
44. ANONIM: Na putu ka ostvarenju jedinstva
Bunjevaca i Šokaca. II., 26, 30. VI. 1944., 2.
45. ANONIM: Samo ostvarenjem mađarskog
jedinstva možemo da riješimo sa uspjehom
probleme našeg naroda. II., 27, 7. VII. 1944., 3.
46. ANONIM: Iz kancelarije Narodne organizacije Bunjevaca i Šokaca: Smisao i posljedice
današnjeg rata. II., 31, 4. VIII. 1944., 2-3.
ANONIM: U Zomboru će se organizirati
bunjevačka narodnosna grupa. II., 24, 16.
VI. 1944., 2.[Veliki župan Piuković pregovara
sa Bunjevcima i Šokcima s ciljem da se osnuje jedinstvena nacionalna grupa u koju bi se
udružili svi pripadnici ovog naroda. Za osnivanje zadužen je dr. Ivan Mironicki.]
39. ANONIM: Apel dr. Ivana Mironickog Bunjevcima i Šokcima. II., 24, 16. VI. 1944., 2.
[Mironicki govori Bunjevcima i Šokcima da
se trebaju svi „od kolibe do palate“ udružiti i
okupiti oko ideja nacional-socijaliizma.]
40. MIRONICKI, dr. Ivan, Organizacija nije cilj,
nego sredstvo. II., 25, 23. VI. 1944., 2. [Cilj
Nacionalne organizacije BŠ jeste da sve svoje
članove po mjesnim organizacijama obavještava o svemu što se tiče njihova interesa.
Nagalašava da se ne radi o političkoj organizaciji, a skreće pažnju na “mnoge naše” koje
naziva poturicama koji će odgovarati ljude
od uključenja u Jedinstvenu nacionalnu organizaciju.]
41. MIRONICKI, dr. Ivan, Ko je protiv narodnog jedinstva?. II. 28, 14. VII. 1944., 1.
119
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.
120
Klasje naših ravni, 1.-2., 2012.

2013 HSC Croatian Continuers - Transcript

10. lipnja - June 10th

K L A S J E n a š ih ra v n i 9-10, 2011.

24. veljače

K L A S J E n a š ih ra v n i 11-12, 2010.

rvatska misao

Župni tjednik Parish Bulletin - www.croatianchurchnewyork.org

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

Ferdinand Kulmer, O žujak I., 1970. Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.

K L A S J E n a š ih ra v n i 7-8, 2010.

KLAS JE na š ih ra vni 3-4, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE naših ra vni 1-4, 20 1 4. ČASOPIS ZA

KLAS JE na š ih ra vni 9-1 2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Untitled

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST

“Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio?” (Lk

KLAS JE na š ih ra vni 7-8, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

KLAS JE na š ih ra vni 5-6, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST