Jajce – pred ulaz u grad
Počitelj
Doboj – ulica pod tvrđavom
Travnik – na glavnoj ulici
ŠTO RADI ŠEMSO TANKOVIĆ?
HOMIĆI I MUSLIĆI ŠOKIRALI KARLOVČANE
“BEHARU” nagrada za najbolji časopis
Vareš – ulica
Donji Vakuf – kraj mosta na Vrbasu
INTERVJU: IVO JOSIPOVIĆ
BOSNA PONOSNA ILI BOSNA OD SNA
STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI
KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA
DŽIHAD – SVETI MIR, A NE SVETI RAT
OBIČNI LJUDI
SADRŽAJ
ZANIMLJIVOSTI
Vijesti iz svijeta znanosti
SADRŽAJ
UVODNIK
Što radi Šemso Tanković? . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 15 kuna
J
O
U
R
N
A
L
Pretplata:
RH 80 HRK godišnje
BiH 20 KM godišnje
Svijet 15 E godišnje
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Detalj česme Gazi Husrev-begove džamije
u Sarajevu
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Homići i muslići šokirali Karlovčane . ................................................... 4
Izložba svjetski priznatog fotografa . .................................................... 7
Napredak u radu . .............................................................................. 10
Nužnost dekonstrukcije sporazuma .................................................. 12
Dug i zavojit put . ............................................................................... 14
Roman o starom Sarajevu .................................................................. 15
Zavičajna monografija ........................................................................ 17
Kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa ....... 19
Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića ................................................... 23
Tko su dobri Bošnjani? . ..................................................................... 25
Halal prehrana – izvozna strategija hrvatskog gospodarstva ............. 27
“Beharu” nagrada za najbolji časopis ................................................. 30
Značajke krajiškog mentaliteta .......................................................... 32
Vrsni prevoditelj hadisa . .................................................................... 35
Sjećanje na srebrenički genocid ......................................................... 37
HRVATSKA
Počast žrtvama uz burne reakcije ...................................................... 39
INTERVJU – IVO JOSIPOVIĆ
Povećati duh solidarnosti u društvu ................................................... 42
BOSANSKI BAROMETAR
Bosna ponosna ili Bosna od sna .........................................................
Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH ....................................................
Hvalospjevi mrtvom generalu ............................................................
Sukobi u Sarajevu . .............................................................................
Deklaracija – politički kompromis .....................................................
45
48
50
52
53
IZ SVIJETA
Sumrak kraja povijesti ........................................................................ 54
KULTURA
Butum Tuzlu opasala guja ...................................................................
Pokretač duhovnog preporoda bh-muslimana ..................................
Razobličenje krađe i velike Karadžićeve podvale ...............................
Nasmijte se, mili moji! .......................................................................
Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila ...................................................
65
66
68
70
71
PRIČE IZ BOSNE
Bosansko-hercegovački genije jednostavnosti ................................... 73
ŽIVJETI ISLAM
Džihad – sveti mir, a ne sveti rat . ...................................................... 75
POVRATAK U BUDUĆNOST
Obični ljudi . ....................................................................................... 78
DIJALOG CIVILIZACIJA
Kultura odijevanja vs. kultura razgolićenosti ...................................... 81
PRIKAZI I KRITIKE
Oživotvorenje kur’anske poruke . ..................................................... 84
POLEMIKE I STAJALIŠTA
Bravo i hvala organizatorima! . ........................................................... 86
ZANIMLJIVOSTI
Čarobni svijet znanosti ...................................................................... 87
Čarobni svijet znanosti
Otkrivena “karika koja
nedostaje”?
Tim južnoafričkih istraživača saopštio je da su otkrili fosilne ostatke dva čovjekolika bića dosad nepoznate vrste koja
je prethodila modernim ljudima. BBC
prenosi da su istraživači pronašli dijelove
skeleta odrasle žene i malog djeteta – najvjerovatnije majke i sina, stare nešto manje od dva milijuna godina. Fosili su se
nalazili u teško pristupačnim pećinama
Sterkfontejn, nedaleko od Johanesburga.
Naučnici vjeruju da fosilizirani skeleti
predstavljaju vrstu koja pripada prelaznom periodu od majmunolikih predaka
do modernog čoveka. Oni tvrde da bi ovo
otkriće moglo biti “karika koja nedostaje” u ljudskoj evoluciji, pomoću koje će
biti moguće razjasniti jednu od najvećih
misterija evolucije – kako i kada su ljudi
počeli hodati na dvije noge. Otkrivena
stvorenja, koja su dobila naziv “australopitekus sediba” imala su male zube, duge
ruke, izražen nos, veoma razvijenu karlicu i duge noge, koje su bile isturenije nego kod današnjeg čovjeka.
Dr. Li Berger, predvodnik istraživačkog tima sa Univerziteta Vitvatersrand u
Johanesburgu, uporedio je ovo otkriće s
ulaskom u vremenski stroj jer fosili pružaju naučnicima “izvanredan detaljan
uvid u evoluciju hominida”, u koju spadaju ljudi, gorile i čimpanze. Drevni fosili pomoći će naučnicima da shvate kako su se razvijali naši preci od majmunolikog australopitekusa, koji se pojavio u
Africi prije 3,9 milijuna godina, do homo habilisa, prve vrste ljudskog tipa čije
se pojavljivanje vezuje za period od prije 2,5 milijuna godina. “Ovo je tačka
tranzicije iz oblika majmuna koji hoda
na dve noge do nas”, izjavio je prof. Berger.
Otkriven novi kemijski element 117
Međunarodni tim znanstvenika iz Rusije i SAD, uključujući nacionalne laboratorije ministarstva za energiju i dva univerziteta, uspjeli su napraviti najnoviji
superteški kemijski element 117. Životni
vijek ovog elementa, koji je sada prvi put
proizveden u laboratoriji, potvrđuje da
superteški elementi leže na “otoku” sta-
bilnosti u periodnom sustavu elemenata.
Tim znanstvenika bio je stastavljen od
predstavnika Zajedničkog instituta za nuklearna istraživanja (Dubna, Rusija),
Istraživačkog instituta za napredne reaktore (Dimitrovgrad), “Lorens Livmor nacionalne laboratorije”, “Ouk Ridge laboratorije”, Univerziteta Vanferbilt i Univerziteta Nevade u Las Vegasu.
“Otkriće elementa 117 kulminacija je
nastojanja koje traje desetljećima da se
proširi periodni sustav elemenata i da se
napiše nova stranica u istraživanju teških
elemenata”, rekao je akademik Jurij Oganesian, naučni vođa tima Fleroj laboratorije za nuklearne reakcije i portparol zajedničkog projekta. Tim je utvrdio postojanje elementa 117 iz raspada uzoraka
koji su promatrani nakon bombardiranja
radioaktivnog berkelijuma ionima u ciklotronu u Dubni, jedinstvene proizvodnje i separacije izotopa u postrojenjima
“Ouk Ridgea” te izuzetne analize nuklearnih podataka u Livmoru. “Ovo je znčajan prodor za nauku”, rekao je direktor
LLNL George Miller. Otkriće novog elementa daje novi uvid u sastav univerzuma
i svjedoči o snazi nauke i tehnologije u
partnerskim institucijama.
Element 117 je bio jedini nedostajući
element u nizu od sedam u periodnom
sustavu elemenata. Ovo otkriće je već šesti element koji je otkrio zajednički tim
Dubna – Livmore. Od 1940. godine u periodni sustav dodano je novih 26 elemenata. “Ovi novi elementi proširuju naše
razumijevanje univerzuma i osiguraba
važne testove za nuklearne teorije”, rekao je profesor fizike sa Vanderbilt univerziteta John Hamilton. Postojanje
“otoka stabilnosti”, čisto teoretski pojam uveden 60-tih godina prošlog stoljeća, nudi mogućnost dalje ekspanzije periodnog sistema elemenata u novim
znanstvenim prodorima u fizici i kemiji
najtežih elemenata.
Matematičar odbio nagradu od
milijun dolara
Ruski matematičar, dr. Grigory Perelman, odbio je nagradu od milijun dolara
zbog rješavanje jednog od sedam najtežih
matematičkih zadataka u posljednjih stotinu godina – Poincareove pretpostavke.
Iako je siromašan, taj 44-godišnji stanovnik St. Petersburga, izjavio je da ima sve
što mu je potrebno. Iako mu je nagradu
ovog puta trebao dodijeliti Američki matematički institut Clay, Perelman je slično
postupio i prije četiri godine. Tada je odbio prestižno priznanje madridskog Instituta za matematiku rekavši kako nije zainteresiran za novac i slavu. Dok je radio
kao istraživač u Institutu za matematiku
Steklov u St. Petersburgu objavljivao je
svoje radove na internetskoj stranici. U
jednom od njih pronašao je i rješenje spomenute Poincareove pretpostavke, za koju je Clay institut ponudio milijun dolara.
Nakon što ju je riješio napustio je posao.
Prijatelji za njega kažu da je matematičar
bez premca.
Oštećeno Foucaultovo njihalo
Agencije prenose da je Foucaultovo
njihalo, jedno od najbitnijih spomenika
znanosti, kojim je taj znanstvenik 1851.
godine u Parizu dokazao rotaciju Zemlje,
udarilo u mramorni pod muzeja i puklo
na tri mjesta. Konop na kojem je njihalo
Léona Foucaulta visilo u pariškom Muzeju umjetnosti i mjera (Musée des Arts et
Métiers) pukao je i mjedeni visak od 28
kilograma udario je u mramorni pod muzeja te pukao na tri mjesta. Time je taj
muzej ostao bez svoje replike slavnog instrumenta velikog fizičara, premda je u
Parizu i original kojim je Foucault izveo
svoju demonstraciju, na licu mjesta u pariškom Pantheonu.
Upravo je ovo sad razbijeno njihalo
iz Muzeja umjetnosti i mjera imalo veliku ulogu u poznatom romanu “Il pendolo
di Foucault” Umberta Eca iz 1998. godine, sjajnom parodiranju svih mogućih
ezoteričnih teorija zavjera, “Da Vincijevom kodu za intelektualce”. Nažalost,
premalo ljudi je čitalo Eca, a previše Dana Browna. Upitan što misli o razvikanom “Da Vincijevom kodu”, Umberto
Eco je rekao: “Imao sam obavezu pročitati jer su me svi pitali o tome. Moj je
odgovor da je Dan Brown poput likova u
mojem romanuu, grotesknih prikazivanja
ljudi koji su počeli previše vjerovati u
okultno. Tako je Dan Brown jedna od
mojih kreatura.” q
Pripremio: Ismet Isaković
87
J
O
U
R
N
A
L
UVODNIK
Uvodna riječ
Što radi Šemso Tanković?
Odavno ništa nismo pisali o Šemsi Tankoviću, predsjedniku
SDA Hrvatske i saborskom zastupniku pet ex-jugoslavenskih nacionalnih manjina. Nakon kritičkih napisa u “Journalu” i brojnih
sukoba, naročito tokom 2008. godine, željeli smo bošnjačkom saborniku dati vrijeme i šansu da realizira postizborni Sporazum o
međusobnom razumijevanju i suradnji, koji je potpisao s bivšim
premijerom Ivom Sanaderom. Iako nedorečen i manjkav, taj je
ugovor s vladajućom strankom trebao biti kakva-takva politička
nit vodilja koja će Tankovića usmjeravati u drugom saborskom
mandatu. Dvije i pol godine nakon potpisivanja sporazuma jasno
je da će se od popisanog spiska želja realizirati samo povratak
Bošnjaka i Slovenaca u preambulu Ustava RH. Pitanje je da li bi
i do toga došlo da se ustavni tekst nije morao mijenjati zbog završetka pristupnih pregovora vezanih uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Politička vrijednost dugočekivanog povratka u izvorišne osnove Ustava, iz kojih smo izbačeni 1997. godine u vrijeme
Tuđmanovog autokratskog režima, pomalo je umanjena činjenicom da će se u Ustav uvrstiti sve nacionalne manjine koje žive u
Hrvatskoj. Time je, bez stvarnog pravnog objašnjenja, završena
politička priča o autohtonim i neautohtonim nacionalnim manjinama, koja nas je zaokupljala više od jednog desetljeća.
Razlog neobjavljivanja tekstova o (ne)radu Tankovića je i određena ravnodušnost na politička zbivanja oko nas, prije svega zbog
realno utemeljene svijesti o nemogućnosti značajnijih pomaka. Politički temelji za značajniji politički iskorak su loši. Sporazum s HDZom je potpisan u pogrešno vrijeme za Bošnjake (idealno za tadašnjeg
premijera Sanadera), a njegova politička težina je znatno umanjena
činjenicom jer je bio izvan sporazuma koji su potpisali ostali zastupnici nacionalnih manjina. Manjkavost i nedorečenost se pokušala
spasiti s nekakvom naknadnom pameti u vidu zajedničke radne skupine, koja je trebala donijeti konkretne zaključake u pogledu potrebnih radnji radi trajnog reguliranja položaja Bošnjaka u RH. “Zadatak
je zajedničke radne skupine da u roku od 180 dana od dana osnivanja
sačini tekst svih potrebnih izmjena zakonskih propisa, u skladu sa
Ustavom i drugim pozitivnim zakonskim propisima Republike Hrvatske”, piše u Sporazumu o međusobnom razumijevanju i suradnji.
Koliko je poznato redakciji “Preporodovog Journala”, zajednička
radna skupina nije osnovana do dana današnjega, a shodno tome,
nije niti sačinjen tekst promjena zakonskih propisa.
Ne može se reći da u prethodnom periodu nije bilo zanimljivih
događanja oko Tankovića, naročito vezano uz njegovo djelovanje u
manjinskom korpusu. Treba se prisjetiti tih događaja jer su bitni za
razumijevanje daljnjih postupka bošnjačkog saborskog zastupnika, a
i moraju se zabilježiti zbog budućih generacija. Mnogi su bili iznenađeni odlukom manjinskih saborskih zastupnika kada su Šemsu Tankovića, nakon svih ružnih postizbornih događanja, izabrali za predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina. Međutim, Tanković
se nije mogao dugo zadržati na poziciji prvog manjinca, što nas nimalo ne čudi. Pokazalo se da ne može funkcionirati na zadovoljavajući
način u tako zahtjevnom političkom okruženju. Početkom srpnja
prošle godine podnio je ostavku na funkciju predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina, uz zanimljiv izbor riječi: “Podnio sam
ostavku zbog bjesomučne kampanje koju protiv mene vode Furio Radin i njegovi kompanjoni.” U izjavi za tisak je ustvrdio da Radin svojim djelovanjem nanosi štetu i bošnjačkoj nacionalnoj manjini, te
najavio da će stranačkim tijelima SDAH predložiti svoje povlačenje
iz Sabora i politike. Furio Radin, zastupnik talijanske manjine je tada
opovrgnuo Tankovićeve tvrdnje i istaknuo da su u Klubu zastupnika
nacionalnih manjina bili nezadovoljni, jer je Tanković često istupao u
ime Kluba bez prethodnih konzultacija s kolegama. Rekao je i kako
razdor u Klubu nije skrivilo to što je Tanković najavio bezrezervnu
podršku imenovanju Jadranke Kosor za novu premijerku, dok su Radin, zastupnica češke i tri zastupnika srpske nacionalne manjine zatražili da se u međuvremenu revidiraju koalicijski sporazumi koje su na
početku mandata sklopili s mandatarom Ivom Sanaderom. Nakon toga, Tanković se približio Đurđi Adlešić i zauzeo upražnjeno mjesto
zastupnika Silvana Hrelje, predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika, koji je zbog antirecesijskih mjera Vlade RH napusti vladajuću
koaliciju i Klub HSLS-a u Hrvatskom saboru. Tako je formiran saborski klub HSLS-SDAH. Kao što je rečeno, Tanković je najavio
odlazak iz politike i tada je obavio preliminaran razgovor s Nedžadom Hodžićem, predsjednikom BDSH, drugoplasiranim na manjinskoj listi na prethodnim parlamentarnim izborima. Od najavljenog
odlaska nije bilo ništa jer stranačka tijela SDAH nisu dala zeleno svjetlo, što se moglo i očekivati. Međutim, ljudi bi trebali znati kada je
vrijeme časnog odlaska s javnih, a posebice političkih funkcija. Izgleda da to Tanković polako počinje shvaćati – istina prekasno, nakon
što je svojim lošim političkim potezima praktično upropastio dva saborska mandata. Njegovo djelovanje je postalo kočnica daljnjem razvoju i prosperitetu bošnjačke nacionalne manjine u RH, prvenstveno
zbog nerazvijene kulture komuniciranja, naročito među Bošnjacima.
Zanimljivu političku epizodu Tanković je imao i s nikad prežaljenim SABAH-om, odnosno njegovim čelnicima Mehmedom Džekićem i Hamdijom Malićem. U jednom pismu sredstvima javnog priopćavanja početkom 2009. godine jasno i decidirano je napisao da je
“SDA Hrvatske bio i ostao glavni utemeljitelj Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske”, te da je najveća greška u njegovom dosadašnjem
političkom radu predlaganje predsjedništvu stranke Mehmeda Džekića za predsjednika novoosnovanog SABAH-a. Kao posljedica tadašnje polemike u “Glasu Istre” između Tankovića i Džekića o političkoj i kulturnoj organiziranosti Bošnjaka, proizašla je tužba čelnika
SABAH-a protiv bošnjačkog sabornika, pri čemu su tražili i skidanje
njegovog zastupničkog imuniteta. Džekić i Malić su Tankovića tužili za uvredu i klevetu jer im je predbacio intelektualnu sakatost, uvođenje destrukcije među Bošnjake, spriječavanje uvođenja bosanskog
jezika kao izbornog predmeta u labinske škole te pokušaja stjecanja
materijalne koristi na Bošnjacima. Nedavno je Hrvatski sabor odbio
skinuti Tankovićev zastupnički imunitet, čime je i određen ishod
sudskog ročišta zakazanog za 13. travnja 2010. na Općinskom sudu
u Puli. Rasprava je odgođena do raspuštanja sadašnjeg saziva Sabora, dakle do kraja 2011. godine.
Nakon ostavke na mjesto predsjednika Kluba zastupnika nacionalnih manjina, najave početka sudskog procesa i rasprave o zastupničkom imunitetu, Tanković je nedavno u Gunji dobio do
sada najteži udarac. Doživio da mu zvižde članovi vlastite stranke, javno cijepaju partijske knjižice i nazivaju izdajnikom. O razlozima rasula u SDA-ovom ogranku u Gunji, nekadašnjem stranačkom bastionu, te Tankovićevoj TV-najavi odlaska iz politike
(i pisanju memoara) više u nekom od sljedećih “Journala”. q
Ismet Isaković
3
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Diskriminacija ili neoprez?
Homići i muslići šokirali Karlovčane
Ako razmišljate o zapošljavanju u karlovačkoj Gradskoj upravi, na razgovoru za posao mogla bi vas dočekati tzv. šok
pitanja, kao što su: “Kako gledate na mogućnost gradnje džamije u Karlovcu?” i “Što mislite o istospolnim brakovima?”. Zašto nije šokantno postaviti pitanje, a aktualno je i tiče se katoličke većine i njihove djece: “Što mislite o
svećenicima i pedofilima?” ili “Što mislite da li bi pedofilima trebalo odrezati spolovilo i doživotno ih zatvoriti u logor
na prisilni rad?” Gradnja džamije je za Karlovčane, dakle, šokantna, a snubljenje mladih ministranata i dječaka nije.
Filip Mursel Begović
4
J
O
U
R
N
A
L
Što će se dogoditi ako jednog dana
homoseksualci i službeno postanu rodna
manjina sa svim im pripadajućim ustavnim pravima, baš poput one nacionalne
kakva je i bošnjačka? Zamislimo da im
Vlada RH uskoro počne davati dotacije
za folklornu djelatnost, izdavanje časopisa i knjiga, muški ili ženski pjevački zbor,
amaterski queer teatar... Nije to sve, što
ako će se netko dosjetiti da su muslimani
i homoseksualci jedno te isto? Ovdje nije
riječ o već ustaljenim ispadima raznih šovinista i rasista, koji pedere, židove, muslimane, balije, Turčine, Rome i Srbe trpaju pod isti nazivnik, da bi ih skupno,
kao drugačije i različite, lakše mogli mrziti, tući, a bilo je i slučajeva u povijesti
naših prostora, i internirati u odgovarajuće ustanove ili logore. Ovdje je hipotetski
riječ, a Hrvatska teži standardima Europske unije, da homoseksualci i muslimani
Bošnjaci ili Albanci i Romi imaju jednaka manjinska prava. I u tome ne bi trebalo
biti ništa čudno, bilo bi to službeno i ovjereno kroz priznanje Europske unije. Takva stremljenja potvrdila je karlovačka
Gradska uprava “neobičnim” slučajem,
koji je kulminirao burnom polemikom i
medijskom raspravom o vjerskoj i rodnoj
diskriminaciji. Naime, zbog navodno
uvredljivih i diskriminacijskih pitanja postavljanih kandidatima za posao u karlovačkoj Gradskoj upravi, SDP Karlovca
prijavio je vodstvo grada Ministarstvu
uprave, pučkom pravobranitelju i delegaciji Europske unije u RH. Elem, svi koji
su se javljali na natječaje za posao u karlovačkoj Gradskoj upravi morali su na
intervjuima s poslodavcem, uz odgovore
na već standardna pitanja, usmeno odgovoriti što misle o gradnji džamije u Karlovcu i gay vezama. “Nije samo riječ o
nedopustivom, nego o skandaloznom i
nezakonitom pitanju zbog diskriminacije
koju u sebi implicira”, rekao je na aktual-
nom satu Gradskog vijeća Dario Janković, vijećnik SDP-a. Riječki “Novi list”
neslužbeno je doznao da su pitanja o džamijama i gay brakovima upućivana kandidatima za pročelnika za poljoprivredu,
dakle, radno mjesto za koje ta problematika uopće nije relevantna.
Uslijedio je odgovor Ivana Uđbinca,
pročelnika Ureda gradonačelnika, koji je
potvrdio da su ta pitanja postavljanja, no
vijećnici su ostali zatečeni kada je objasnio da je riječ o šok pitanjima, za koje
nije bitan odgovor, već reakcija sugovornika. “Bila su to šok pitanja. Međutim,
znamo da se interpretacija pitanja može
tumačiti ovako i onako. Ovdje je smisao
bio vidjeti reakciju osobe. Svi znamo da
težimo Europskoj uniji i kod takvih situacija nisu neuobičajena i takva pitanja.
Njihova namjena bila je vidjeti kako osoba reagira na šok pitanja. Među njih desetak su bila i ova dva, ali nije bila namjera
sagledavati nečiju krvnu sliku, niti su
nam sami odgovori uopće bili bitni. Smisao je bio jednostavno vidjeti kako osoba
reagira na šok pitanja”, objasnio je Uđbinac. Odgovorom je ostao šokiran ne samo
Dario Janković, već i većina vijećnika
kojima nije jasno što bi to trebalo biti šokantno u pitanju o, primjerice, gradnji
džamije u nekom gradu. Na to pitanje nije
odgovorio nitko iz vladajuće koalicije.
Zašto nije šokantno postaviti pitanje, a
aktualno je i tiče se katoličke većine i njihove djece: “Što mislite o svećenicima i
pedofilima?” ili “Što mislite da li bi pedofilima trebalo odrezati spolovilo i doživotno ih zatvoriti u logor na prisilni rad?”
Gradnja džamije je za Karlovčane, dakle,
šokantna, a snubljenje mladih ministranata i dječaka nije. “Oštro osuđujem ovakav
trend i odmah ću zatražiti očitovanje karlovačkih gradskih vlasti o ovome incidentu”, komentirao je Azim efendija Durmić, predsjednik SDA Karlovačke župa-
nije. “Ovim pitanjima povrijeđena su
prava propisana i zaštićena Zakonom o
zaštiti osobnih podataka, Zakona o suzbijanju diskriminacije te Zakona o radu.
GO SDP-a će i ubuduće reagirati na svako kršenje ljudskih prava, rasne, vjerske,
spolne i svake druge vrste diskriminacije,
jer smatramo da je nedopustivo da bilo
koji poslodavac diskriminira bilo kojeg
pojedinca, a najmanje se to očekuje od
Gradske uprave koja bi u svom radu trebali biti uzor svima”, oštro je poručio Josip Benčić, predsjednik karlovačke GO
SDP.
Šemso Tanković, predsjednik Stranke
demokratske akcije Hrvatske, također ne
misli da su ovakva pitanja bezazlena, te
drži da bi ona doista mogla šokirati. “Ovo
samo pokazuje da unutar državnih struktura postoje paralelne zajednice koje grade nesnošljivost prema pripadnicima manjina generalno, a u ovom je slučaju to
bošnjačka. Očito Hrvatska još uvijek nije
imuna na ono što se zove netolerancija,
šovinizam i ksenofobija”, izjavio je Tanković, dodavši kako mu nije jasno zašto
bi pitanje o gradnji džamije nekoga uopće
trebalo šokirati. Zanimljivo je da je upravo Tankovićeva stranka bila među onima
koje su podržale sadašnjeg gradonačelnika, HDZ-ovca Damira Jelića. Ovaj podatak, kojeg su prenijeli hrvatski mediji,
svakako ne tereti Tankovića i SDAH jer
oni nisu mogli znati kako će se netko ponašati u budućnosti, a u ovom slučaju se
prava namjera ili nenamjera Gradske
uprave vjerojatno neće nikada saznati.
Činjenicu SDAH-ove podrške gradonačelniku i odličan odnos s Islamskom vjerskom zajednicom u Karlovcu, Uđbinac
uzima kao dokaz da im diskriminacija nije bila namjera. Na Tankovićeve izjave
reagirao je i kolumnist “Jutarnjeg lista”
Miljenko Jergović. On je u vezi Tankovićevog istupa zapisao, a o tome je prije tri
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Džamije i gay parada: kako spojiti nespojivo?
godine pisao i “Preporodov Journal” da je
“tu sav smisao onoga što Ivan Uđbinac, u
ulozi posilnoga karlovačkom gradonačelniku, licemjerno i kukavički naziva šok
pitanjima. No, jednako je licemjerno kada na cijelu stvar reagira Šemso Tanković, saborski potporanj HDZ-ove koalicije, pa kaže kako Hrvatska 'još uvijek nije
imuna na ono što se zove netolerancija,
šovinizam i ksenofobija'. Naime, to je
onaj isti Tanković koji nas je prije stanovitoga vremena izvolio izvijestiti kako je
11. rujan proizvod globalne židovske zavjere. Osim što je bizarno da baš on spominje šovinizam i ksenofobiju, valja ga
se sjetiti i zato što je Tanković idealan
primjer čovjeka koji nema obzira prema
pripadnicima manjina ili žrtvama šovinizma većine, bez obzira na to što je administrativni predstavnik jedne od manjina. Takvi i kada su, naizgled, manjinci,
umiju biti dio agresivne i šovinističke većine.” Oštra osuda Miljenka Jergovića ne
treba čuditi kada je bošnjački manjinski
zastupnik sklon otkrivanju “belosvetskih” urota.
Kakav će tek skandal uslijediti ako zastupnik Tanković krene otkrivati tko se
krije iza globalne financijske krize? Sada
je jasno koliko je “Preporodov Journal”
bio u pravu kada je upozoravao na neprimjerene izjave našeg saborskog zastupnika. Mnogi su nas tada osuđivali i prozivali kao one koji destruiraju bošnjačko nacionalno biće. Kada su stvarni problemi
nacionalnih i vjerskih manjina u pitanju, a
ovdje o tome jest riječ, Tanković je zbog
svojih naprosto bedastih izjava i loših političkih poteza izgubio kredibilitet i snagu
vjerodostojnosti nad izrečenim. Nije više
bitno da li je Tanković u pravu ili ne, jer,
njemu se više u pravilu ne vjeruje i to čak
ni u redovima vlastite stranke koju opasno
nagrizaju međusobni sukobi. Ako netko
podrži HDZ-ovog gradonačelnika, kako
je napisao netko anoniman na brojnim internetskim forumima, “a potom, kada nastanu problemi, protestira protiv te iste
uprave u korist SDP-a, to zaista liči na
pravi muslimanski suncokret koji se okreće gdje god sije toplina vlasti. Tanković
samo dokazuje da Bošnjaci i nisu narod
već hrvatski i srpski suncokreti.” Eto, to
su neki od manje uvredljivih odjeka bošnjačke manjinske politike u Hrvatskoj.
Jergović je otišao i dalje ustvrdivši da “tko
ima časti i obraza, dok god je u Karlovcu
ovakva vlast, trebao bi se osjećati kao musliman, homoseksualac. Svaki je čovjek, u
svakome društvu, po nekoj osnovi pripadnik manjine. To bi trebao biti dobar razlog
da prezre svoje većinstvo i u onome što ga
čini dijelom pretežitog svijeta.” Upravo je
ova Jergovićeva konstatacija rezultat stremljenja karlovačke Gradske uprave – da
su muslimani i homoseksualci za svijet
jedno te isto šok pitanje. Svjedocima smo
da se mnoge javne ličnosti u svijetu natječu u tome tko će više i bolje braniti prava
homoseksualaca, a sudeći prema događanjima u Karlovcu i pisanju Miljenka Jergovića, muslimanima bi na svjetskoj sceni
moglo krenuti na bolje. Slogan “muslići i
homići za bolji svijet” mogao bi uskoro
dobiti i hollywoodski epilog. Ta solidarizacija, a zaboravio je to napomenuti Jergović u svom tekstu, mogla bi rezultirati i
time da “homići” završe u Guantanamu, a
“muslići” na paradi u San Franciscu. Toliko o jednakovrijednosti diskriminacije. Pa
neka se ne ibrete oni novinari koji su oštro
reagirali na napad gnjevnih vehabija na
gay paradu u Sarajevu za vrijeme Ramazana. Mogli bi ti isti novinari zaključiti da
“tko se tuče, taj se voli”, zar ne?
Karlovački imam Haris ef. Bošnjaković smatra da slučaj koji je izašao u javnost sa sjednice Gradskog vijeća, a veza-
no za pitanja o istospolnim brakovima i
gradnji džamije u Karlovcu, nije ništa
drugo do pokušaj politizacije. “Navedena
pitanja su postavljena usmeno i odvojeno,
kako bi se povukla rasprava, a objektivno
gledajući nečasnih namjera nije bilo jer
pročelnik Uđbinac nije zanijekao da je
kandidatima postavljeno pitanje u usmenom obliku”, za “Preporodov Journal” je
rekao ef. Bošnjaković i pritom citirao
gradonačelnika Karlovca Damira Jelića,
koji je izjavio da “Grad Karlovac u središte svojih pozornosti i svojih radnih stremljenja stavlja čovjeka, ispred bilo kakvih rasnih, nacionalnih i vjerskih obilježja. Usmjereni smo prema afirmaciji
ljudskosti u svakom čovjeku kao građaninu grada Karlovca na dobrobit lokalne
zajednice.” Efendija Bošnjaković tvrdi da
je Islamska zajednica u Karlovcu tome
očit svjedok, “jer iako smo malobrojni osjećamo, po dosadašnjim suradnjama
i iskustvima, da nismo zanemareni i da
nam se u ovoj lokalnoj zajednici pridaju
čak i posebne pažnje te priznanja.” Ove
tvrdnje za “Journal” je potvrdio prvi karlovački imam Saudin ef. Subašić. “Tijekom mog dvogodišnjeg mandata u Karlovcu suradnja s gradskim vlastima je bila
na zadovoljavajućem nivou. Nedugo nakon mog dolaska u Karlovac, Damir Jelić
postaje gradonačelnikom i ubrzo s njim
počinjem tijesno surađivati. Pokazao je
izuzetnu osjetljivost i obazrivost za pitanja muslimana u Karlovcu. Vrlo brzom
reakcijom dodijelio je Islamskoj zajednici gradski prostor u ulici Maksimilijana
Vrhovca od oko 150 kvadrata. Za moga
mandata grad je više puta znatno financijski podržao rad Zajednice. Zaslugom
ovakve suradnje grad je muslimanima
obećao i 50 mjesta za ukop na gradskom
groblju Jamadol. Bilo je nekoliko početničkih grešaka u odnosima više zbog naše
5
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
6
J
O
U
R
N
A
L
krivice nego grada.” Zbog ovakvog pohvalnog odnosa Saudina ef. Subašića i
grada Karlovca uslijedile su i uzajamne
posjete muftije Omerbašića Karlovcu i
Jelića Islamskom centru Zagreb. U to ime
gradonačelnik je simbolično došao ispratiti imama Subašića pri odlasku sa službe
u Karlovcu. Vezano uz postavljanje tzv.
šok pitanja Saudin ef. Subašić smatra da
“legitimno pravo jedne vjerske zajednice
i manjine da gradi svoje vjerske objekte,
što je zagarantirano Ustavom i zakonima,
nikako ne može biti šok pitanjem, a pogotovo se ne svrstavati rame uz rame s pitanjem o istospolnim brakovima”.
Uzevši u obzir izjave sadašnjeg i bivšeg karlovačkog imama, a njima bi kao
najupućenijima trebali vjerovati, ovaj
slučaj možemo definirati kao nesmotren i
neoprezan potez Gradske uprave. Također, među karlovačkim muslimanima se
može čuti da je gradonačelnik pravi kršćanin koji izrazito poštuje druge vjeroispovijesti te im neskriveno izlazi u susret.
Međutim, ostaje gorki okus i pitanje kome je ovaj slučaj uopće trebao, ako znamo da muslimani nerado gledaju na stajanje u istom “safu” s homoseksualcima, a
ni oni vala ne vole muslimane koji njihove rabote nazivaju neprirodnim bludom i
strogo ga kažnjavaju u nekim zemljama.
Za karlovačku Gradsku upravu bolje bi
bilo da ubuduće ne stavlja u istu ravan
ono što je u svojoj suštini nespojivo. Nisu
sve manjine iste, a Jergovićeva dobronamjerna izjava bi mogla samo dodatno
oneraspoložiti muslimane. Prisjetimo se
borbe za rasnu jednakost u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Afroamerikance je naprosto izluđivala liberalna opcija izjednačavanja problema crnačke manjine sa zahtjevom hipija da nesputano uživaju drogu, ili s rastućim gay pokretom koji je tek tražio
svoje punopravno mjesto u društvu. Jednostavno, vrijednosti koje se brane nemaju jednaku polazišnu točku. Može li se
usporediti pravo na hedonizam (hipiji) ili
na neku gay paradu s pravom da budete
crne kože i pritom nesmetano glasujete na
demokratskim izborima ili da se školujete
i jednakovrijedno participirate u političkom životu. Ista je stvar ako se uspoređuju homoseksualci i muslimani. Braniti
pravo da gradite džamije u demokratskom društvu i živite po kur’anskim načelima nije isto kao i odobravati istospolne brakove. Hoće li neko karlovačko dijete ići u gradsku džamiju ili će ga odgajati
dva muškaraca ili dvije žene nisu dva ista
“šok” pitanja, a osjećati se iz solidarnosti
istodobno muslimanom i homoseksual-
cem zvuči kao promašeni pokušaj građanskog otpora. Ono što istospolni parovi
rade unutar intime svoja četiri zida uopće
nije usporedivo s onim što muslimani rade unutar intime onih džamijskih. Ostaje,
naravno, dokazana tvrdnja da se mržnja
prema homoseksualcima počesto regrutira iz iste one mašte iz koje se mrzi i muslimane, ali i Rome, Srbe, Talijane, židove, vegetarijance i sve ostale koji su po
nečemu drugačiji.
Neobična pitanja zabrinjavaju i gay
aktivista i jednog od organizatora “Gay
Pridea” Franka Dotu, koji drži da su ona
vrlo diskriminatorna i apsurdna za jedan
natječaj za posao. Za razliku od Uđbinca,
on nikad nije čuo da su se takva pitanja
igdje drugdje postavljala. Dota ipak do-
pušta mogućnost da je namjera Gradske
uprave zapravo bila pozitivna. “Takva
diskriminacija je nedopustiva, osim ako
je namjera možda bila drugačija. Možda
su na ovaj način htjeli provjeriti kandidate, jer nisu htjeli zaposliti homofobe ili
ksenofobe. No, teško je vjerovati da su
pitanja tako slagana iz ovih pobuda”,
izjavio je Dota. Podsjetimo, nedavno
istraživanje specijaliziranog portala za
oglašavanje radnih mjesta www.posao.hr
pokazalo je da se čak 55% ispitanika srelo s neprimjerenim ponašanjem poslodavaca na razgovoru za posao, poput postavljanja pitanja o nacionalnom podrijetlu, bračnom i imovinskom stanju te političkom uvjerenju. Istraživanje je provedeno metodom anonimne online ankete
koju su ispunila 1.934 ispitanika s područja cijele Hrvatske, a rezultati ukazuju
na neprofesionalno ponašanje poslodavaca i brojne nepravilnosti u selekcijskom
postupku kandidata. Poznato je da nacionalne manjine imaju prednost pri zapošljavanju u državnim službama, i svaka
hvala Vladi RH na toj odredbi, jedino treba biti oprezan kada ispunjavate formulare i odgovarate na pitanja za prijem na
posao. Nakon ovog slučaja, upravo zbog
miješanja vrijednosnih sustava, nekima
bi moglo ostati nejasno da li je to dobro
graditi džamiju u Hrvatskoj i biti tolerantan prema istospolnim brakovima ili nije.
Možda da tražeći posao u prijavnici napišemo da se iz principa osjećamo muslimanima, homoseksualcima, kako upućuje Jergović težeći ozdravljenju hrvatskog
društva od raznoraznih homofobija i islamofobija. Tada će nam kao dvostrukoj
manjini posao vjerojatno biti zagarantiran. q
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Samostalna izložba fotografija Alije M. Akšamije u Zagrebu povodom Dana nezavisnosti BiH
Izložba svjetski priznatog fotografa
U prostorijama zagrebačkog ogranka
Bošnjačke nacionalne zajednice, povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. ožujka 2010. svečano je otvorena
samostalna izložba fotografija sarajevskog majstora fotografije Alije M. Akšamije. Izložba predstavlja kontinuitet u
obilježavanju najznačajnijih bosanskohercegovačkih praznika u Zagrebu, u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice. Podsjetimo, 25. studenog 2009. povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine otvorena je izložba pod nazivom “Ja,
ban bosanski Kulin”.
Značaj Dana nezavisnosti BiH
Prof. dr. Sead Berberović, predsjednik Bošnjačke nacionalne zajednice za
grad Zagreb i Zagrebačku županiju, u pozdravnom obraćanju prisutnima osvrnuo
se na značaj i poruke Dana nezavisnosti
Bosne i Hercegovine.
1. ožujak/mart je izuzetno značajan
datum u novijoj povijesti BiH. Na ovaj
dan 1992. godine na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o
Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ u BiH je održan referendum na
kojem su se građani izjašnjavali o nezavisnosti tadašnje federalne jugoslavenske
jedinice Bosne i Hercegovine. Unatoč pokušajima Srpske demokratske stranke
(SDS) da onemogući provedbu referenduma, na njemu je glasovalo čak 67%o birača s pravom glasa, koji su ogromnom većinom od 98% podržali proglašenje nezavisnosti BiH. Referendum su nadgledali
posmatrači OSCE-a i Europske zajednice.
Temeljem rezultata referenduma Skupština SR BiH usvojila je Deklaraciju o nezavisnosti, a potom je Vijeće ministara Europske unije, 6. travnja 1992. godine u
Bruxellesu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine. Svi se sjećamo dramatične sjednice Skupštine na kojoj je tadašnji predsjednik SDS-a, a današnji haški optuženik, Radovan Karadžić, zaprijetio uništenjem i nestankom muslimanskog naroda.
Svoju nezavisnost Bosna i Hercegovina je skupo platila. Kao odgovor na legitimno iskazanu volju građana Bosne i Hercegovine, već u noći između 1. i 2. ožujka
1992., kada je bilo izvjesno da je referen-
Brojni posjetitelji na otvaranju izložbe
dum uspio, a proglašenje nezavisnosti neupitno, SDS-ove paravojne postrojbe postavile su barikade u središtu Sarajeva. To
je predstavljalo uvod u agresiju Srbije i
Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu i rat koji će izbiti svom silinom
nepuna dva mjeseca kasnije. Niti prijem
Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije 22. svibnja 1992. godine nije
zaustavio bespoštednu agresiju na Bosnu i
Hercegovinu. Na očigled ravnodušnih
svjetskih moćnika i prilično suzdržane
svjetske javnosti s velikih područja Bosne
i Hercegovine pobijeno je, mučeno u logorima, poniženo, opljačkano i protjerano
brojno civilno stanovništvo, uglavnom
bošnjačke nacionalnosti. Skoro pune četiri godine nemilosrdno su ubijani civili u
opkoljenim bosanskim gradovima. U tim
teškim vremenima Bosnu i Hercegovinu,
njenu državnost i njene vrijednosti branili
su njeni patriotski opredijeljeni građani,
kojima je licemjerna međunarodna zajednica, upornim provođenjem embarga na
naoružavanje, do samoga kraja rata uskraćivala elementarno pravo na obranu. Unatoč sveopćem stradanju stanovništva i materijalnom razaranju očuvala se nezavisna
i cjelovita država Bosna i Hercegovina. 1.
ožujak/mart 1992. godine, kao dan njene
nezavisnosti i priznanja međunarodne za-
7
jednice, kruna je u njezinom hiljadugodišnjem postojanju.
O Aliji M. Akšamiji
Europska federacija profesionalnih fotografa (PPofE) dodijelila je Aliji M. Akšamiji, jednom od najpoznatijih i najstarijih živućih fotografa u Europi, Nagradu za
životno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i dogitalne
fotografije za 2008. godinu. Ova nagrada
dodjeljuje se jednoglasnim stavom svih
članova Komiteta PPofE, jednom godišnje
i samo jednom članu Europske federacije
profesionalnih novinara.
Alija M. Akšamija rođen je u Rogatici
1919. godine i jedan je od najpoznatijih
bosansko-hercegovačkih
fotografaumjetnika izvan Bosne i Hercegovine.
Školovao se u Sarajevu, a posredstvom
USUF-a YU (Udruženje slobodnih
umjetnika fotografije) doškolovavao u
Beogradu i Sjedinjenim Američkim Državama (FPS – Famous Photographers
School). Izlagao je samostalno i kolektivno u svim važnijim svjetskim centrima za
ovu vrstu kreativnog djelovanja. Njegovi
radovi objavljeni su u mnogim monografskim izdanjima, knjigama i stručnim časopisima. Dobitnik je velikog broja inter-
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
8
nacionalnih i nacionalnih priznanja, diploma i medalja. Između ostalog, nosilac
je i međunarodnog priznanja FIAP-a
“kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotogarfije” (Council of the Professional Photographers Europe), USAF-a “Exelencia
Photography” i Gran prixa “Anastas Jovanović”, te zlatne plakete “Narodne tehnike” BiH, zlatnika sa likom “Josipa Broza Tita” Foto saveza Bosne i Hercegovine, nagrade “Nikola Tesla” Tesla Word
Forum Councila, kao i član je lože majstora profesionalnih fotografa Europe.
Djeluje u okviru Europske asocijacije samostalnih fotografa PpofE (European
Association of Individual Professional
Photographers), FEP-a (Federation of
Europran Professional Photographers),
svjetske profesionalne fotogarfske asocijacije WCPP (World Council of Professional Photographers) i USUF-a. Njegovi
radovi uvršteni su na impozantno mjesto
u “Almanah jugoslavenske fotografije” i
čine dio stalne postavke Galerije USUF-a
u Beogradu. Zvanični portret nobelovca
Ive Andrića pored ćuprije na Drini u Višegradu njegovo je djelo. Jedini je priznati fotograf-umjetnik s prostora Bosne i
Hercegovine koji je cjelokupni kreativni
opus vezao za život i rad van većih centara “likovne svjetlopisne moći” (Rogatica
i Višegrad), kao i jedan je od onih malobrojnih koji je učinio sve da sinu Mehmedu, “nasljedniku po zanatu”, danas redovnom profesoru na Akademiji likovnih
umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, osigura najkvalitetnije moguće školovanje
na AMA-FAMU u Pragu iz ove oblasti
ljudskog kreativnog djelovanja.
Uz izložbu fotografija Alije M. Akšamije i promociju mnonografije (kataloga
radova) ovoga umjetnika fotografije, zagrebački novinar Mladen Bićanić je napisao esej pod nazivom “Izmaštana stvarnost”, koji prenosimo u cijelosti.
Izmaštana stvarnost
J
O
U
R
N
A
L
U danas već kultnoj knjizi “Velika bilježnica” Agote Kristof, prvom romanu
trilogije objavljene osamdesetih godina
prošloga stoljeća, glavni junaci te sumorne, potresne i izvanredno precizne i majstorski ispričane priče, dva blizanca, ispisuju sopstvene sastave, zapravo opažaje
svijeta u koji su, ne svojom voljom, usred
rata, surovo gurnuti. Pritom “loše” zapise
spaljuju, a “dobre” prepisuju u tu svoju
svojevrsnu škrinju sa blagom, odnosno
Veliku bilježnicu. A kriterij je slijedeći:
Dva turbana (1959.)
“Da bismo odlučili je li dobro ili loše”,
kažu blizanci, “primjenjujemo vrlo jednostavno pravilo: sastav mora biti istinit.
Moramo napisati ono što jest, ono što vidimo, što čujemo, što radimo. Primjerice,
zabranjeno je napisati 'Mali grad je lijep',
jer Mali Grad može nama biti lijep, a nekom drugom ružan. Ili, napisat ćemo 'jedemo mnogo oraha', a ne 'volimo orahe',
zato što riječ voljeti nije sigurna riječ, nedostaje joj preciznosti i objektivnosti.
'Voljeti orahe' i 'voljeti Majku' ne može
značiti isto. Prvi izraz označava ugodan
ukus u ustima, a drugi osjećaj. Riječi kojima se izriču osjećaji vrlo su neodredjene; bolje ih je izbjegavati i držati se opisa
predmeta,l judskih bića i sebe, to jest,
vjernog opisa činjenica.”
Fotografije gospodina Alije Akšamije
što ih možete vidjeti na ovim zidovima,
kao i u vrlo pomno priređenoj monografiji izdanoj ovom prilikom – nakladnik je
BNZ za grad Zagreb i Zagrebačku županiju, urednik Dževad Jogunčić, a priredio
ju je i grafički oblikovao Mehmed Akšamija – kao da u potpunosti primjenjuju to
pravilo blizanaca. One jesu istinite, dakle
govore o onome što jest, odnosno što jeste bilo u trenutku kada su zabilježene,
one su sve ono što je njihov autor vidio,
čuo i radio u datom trenutku, tom kratkom isječku vremena kada je on, sam i
samostalno, stvarao taj novi svijet, što ga
danas, desetljeća nakon što je nastao, promatramo. Te fotografije ujedno su i vjeran opis činjenica tog doba i svijeta, na
njima prepoznajemo nešto ili nekoga što
nam je vrlo blisko i drago. One jesu taj
opis predmeta, ljudskih bića i krajolika,
ali one su i nešto daleko snažnije i veće.
Fotografije gospodina Alije Akšamije ne
bježe od toga da izriču osjećaje, taj tako
neodređen i neuhvatljiv svijet ljudske duše, čega se blizanci užasavaju. Kao i svaki veliki fotograf, majstor, ali i umjetnik
svog zanata, gospodin Alija Akšamija kameru će usmjeriti u samo grotlo života,
on je uvijek sa svojim fotoaparatom “na
prvoj liniji fronte” – u onom smislu kako
je nekoć izjavio jedan američki fotograf,
da je njegova “prva linija fronte” ne bojišnica, rovovi i zasjede, već prvi ćošak u
njegovom susjedstvu, prvi izlog samoposluge, šank lokalne krčme, prva klupa u
obližnjem parku, prolaznik na zebri. Na
tom zadatku nije teško pronaći, ako se
udubite u izložena djela, i ovog autora.
Pritom, sasvim je svejedno kojim atributima tog rada se poslužimo. U jednom
trenutku to možemo sažeti citatom Andrea Kertesza: “Kamera je moje oruđe.
Njome dajem smisao svemu oko sebe.”
Već u slijedećem će nam se pogodnija
učiniti misao: “Kamera je fluidan način
susretanja sa tom drugom stvarnošću.”
(Jerry N. Uelsmann) Ponekada će vam se
učiniti da se iza snimke skriva poruka:
“Ja fotografiram da saznam kako će nešto
izgledati na fotografiji.” (Garry Winogrand) A potom, ovisno od raspoloženja i
onoga doživljenog u susretu sa slikomfotografijom, učiniće vam se vrlo točna
duhovita opaska Man Raya: “Fotografiram ono što ne želim slikati, a slikam ono
što ne mogu fotografirati.” Ili će vam se
možda više dopasti izreka: “Zgrabiti život, odnosno sačuvati život u činu življenja”, kako je to znao reći veliki Henri
Cartier Bresson. Netko će pak reći: “Kada bih priču mogao ispričati riječima, ne
bih morao vući kameru.” (Lewis Hine)
Da li je fotografija samo “sustav vizualne
montaže”, odnosno “nešto poput šaha ili
pisanja, dakle stvar izbora medju danim
mogućnostima, gdje broj tih mogućnosti
nije ograničen” (John Szarkowski) prosudićete sami i odabrati najoptimalniji opis
fotografskog umijeća.
Ono što navodi Peter Knapp za doajena hrvatske fotografije Tošu Dabca, gotovo bi se bez ostatka moglo primjeniti na
fotografski opus Alije Akšamije: “Tošo
Dabac voli život, žene, ljude i njihovu povijest. Njegov je svijet istodobno ružan i
lijep. On pripada onom soju svjedoka koji su slobodni i otvoreni životu, tom životu što ga on prima cijelim objektivom,
moglo bi se kazati da ga prima u cjelovitu
obliku. S njegovim fotografijama ponovo
proživljavamo uhvaćene životne trenutke.” Upravo to ispričao je i Akšamija novinarki u posljednjem broju sarajevskih
“Dana”: “Sve sam slikao. Zanimala su
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
me i školska djeca, ali i stariji ljudi, i
grad, i tvrđava, i stada, i goveda, i koševina, ergela Borike. Nastojao sam otrgnuti
od zaborava nešto što treba rušiti, a neke
stvari sam slikao i po narudžbi, recimo
ako je bio miting, trebalo je da snimim da
se vidi masa. Nije to škola, to u čovjeku
leži... Mislim da čovjeku škola može pomoći mnogo, ali ako u sebi nema talenta,
teško. Jer, ako čovjek nešto radi nazor,
nema tu sreće. Ako imaš nagon za nečim
,prosto, ne možeš se umoriti.”
Taj nagon, unutrašnji poriv da se svijet
i vrijeme zaskoče, uhvate i ovjekovječe na
fotografskoj snimci radovi izvješeni oko
nas svjedoče najbolje sami za sebe. Jer,
“fotografija je uvijek prizor koji je netko
odabrao fotografirati, znači uokviriti, a uokviriti znači izdvojiti”, pisala je tako strastveno i zavjerenički odana fotografiji Susan Sontag. Fotografije su, naime, kako
kaže, “zapis stvarnog, nepromjenljive na
način na koji to nijedan verbalni prikaz,
koliko god nepristran, nije mogao biti jer
fotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim,
one svjedoče i o stvarnom jer fotografija
znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je.” Upravo to, da pored stroja u tvorbi
fotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno, tako je upečatljivo i snažno izraženo u
djelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman, taj osjećaj trenutka, vremena i prostora, koji zapravo gospodari kamerom,
upućuje ju na ono što treba zabilježiti i
trajno sačuvati ono je što fotografiju određuje kao umjetnički čin. Ujedno, po njenim riječima, fotografija je jedini umjetnički žanr u kojem profesionalno školovanje i minuli rad ne osiguravaju nepremostivu prednost pred nestručnim i neiskusnim amaterima. Jedan od mnogobrojnih
razloga tog paradoksa – jer nešto slično ne
postoji drugdje,recimo u književnosti ili
teatru ili filmu – leži u tomu što ovdje slučajnost, nazovimo to hir ili sreća, često u
fotografiranju igraju presudnu ulogu. Naravno, tu su na cijeni i spontanost, neizbrušenost, ponekad nesavršenost pa i nesklad,
što sve daje fotografiji onu nemjerljivu, a
tako dragocjenu draž neponovljivog i nepredvidivog, a tako prepoznatljivog i prisnog. Stoga je Walter Lippman dvadesetih
godina minulog vijeka i mogao zapisati:
“Danas fotografije vladaju imaginacijom
onako kako je to nekad činila pisana riječ,a
prije nje govorna riječ. Fotografije izgledaju sasvim stvarne.”
To stvarno, opipljivo i uhvatljivo, taj
isječak vremena i događaja koji je u trenutku snimanja bio toliko živ i konkretan,
a sada ga promatramo iz neke druge vremenske, vrijednosne, pa i sasvim prostor-
no različite perspektive ili dimenzije, na
fotografijama Alije Akšamije iscrtava se
u svoj svojoj punini. I u tome odmah prepoznajemo oko i ruku majstora i umjetnika, u duhu one tako sažete i tako mudre
posvete majstorstvu iz Andrićeva pera:
“Biti radnik i majstor, čovjek od posla!
Ničeg boljeg i pouzdanijeg u ovom životu
u kom mnogo dobra nema, a pouzdano
nije ništa.”
U tom sazvučju na fotografski opus
Alije Akšamije može se, bezrezervno,
bez straha da ćemo pretjerati ili biti neumjereni u pohvali, vezati misao Susan
Sontag, da je “skupljanje fotografija skupljanje svijeta”. Odista, i samo površan
obilazak izloženih radova u to nas može
uvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumačenje svijeta, kroz svjetove što ih na njima vidimo mi, istina, možda prije svega
prepoznajemo neko prohujalo vrijeme,
nešto što smo krajičkom oka, nekada davno, zapazili, memorirali i potom zaboravili, a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenoj živosti i punoći, zabljesnulo, iskočilo pred nas poput preplašene zvijeri na
šumskom putu. Ali u pomnijem razgledavanju, u onom trenutku kada nas prepoznata slika počne zaokupljati, kada krenemo misliti o njoj i uz nju, shvaćamo da
ono što gledamo i nije samo prikaz nečega što je prošlo, nepovratno izgubljeno,
već da itekako ima iskonsku vezu sa ovime danas, sa onime što nam se događa, sa
svijetom i vremenom u kojem živimo.
Fotografija jeste tanki isječak vremena i
prostora i to jeste viđenje svijeta koje negira međusobnu povezanost i slijed i koje
svakom tom sićušnom trenutku daje obilježje zagonetnosti, kako to vrlo točno
zapaža Susan Sontag. Ali, fotografija može biti i drugačije, a ne samo kronološki,
Portret nobelovca Ive Andrića (1972.)
prema događajima i okolnostima, značenjima, determiniran medij. Ona može biti, i ovdje to jeste, svojevrsna spona sa
arhivom naše memorije, ključ za otvaranje nestalih sjećanja, put ka nekoj drugoj
osjećajnosti gdje ljepota i životnost izloška može, sama po sebi, izazvati nešto novo, neku neočekivanu promjenu, doživljaj svijeta za koji smo mislili da ga više
nema i da smo ga nepovratno zaboravili.
Pa ako to i je privid neke nepostojeće
stvarnosti, ako je fotograf”tek neki usamljeni šetač koji uhodi, proganja, krstari
urbanim paklom, neki lutajući voajer koji
otkriva grad kao pejzaž putenih krajnosti”, ili, kako će na drugom mjestu ova
visprena istražiteljica i analitičarka fotografske umjetnosti zamijetiti: “da objektiv, u biti, svakoga čini turistom u stvarnosti drugih ljudi, a na koncu i u svojoj
vlastitoj”, to ništa ne znači. Uvijek nam
ostaje naša vlastita mašta i njome stvoreni
predjeli u koje nas ove fotografije smiono
mogu povesti.
Bez obzira odakle počnemo, sa razgledavanjem, fotografije gospodina Alije Akšamije povešće nas na to putovanje.
Bilo da je riječ o mitingu iz 1963., čije će
nam parole danas možda izazvati trunku
nevjerice i zrnce podsmijeha, no treba se
samo malo prisjetiti, oni koji su to preživljavali, što se sve skrivalo u tim riječima i
gromoglasnim izvikivanjima mase. Ili ciklus “U prolazu”, kao sjetna uspomena na
doba kada smo imali vremena jedan pokraj drugoga zastati, progovoriti koju, pokazati makar na trenutak da nam je do
toga drugog stalo, da nam je važan, da
bez njega ne postojimo ni mi – ali i blago
nas prekoriti što smo to sve zaboravili.
Portreti staraca iz Žepe, Sokoca ili Romanije kao da su stvoreni slikarskom kičicom Ismeta Mujezinovića, fotografija
pak šume zimi bliska je platnima Jacksona Pollocka. Brzaci i splavi na Drini svakoga tko je odrastao na nekoj rijeci vratiće u to djetinjstvo prepuno uzbuđenja prvih susreta sa moćnom vodom. Konjušari
ergele Borike kao da su uhvaćeni u nekom pejzažu što ga je filmskom kamerom
uhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtni
Ivo Andrić, nakon Nobela, 1963., ispred
ćuprije,odnosno podno slavnoga mosta,
fotografija koja je obišla svijet, i pisac
koji je o toj istoj mašti i stvarnosti ispisao
veličanstvene rečenice. Izdvojiću samo
jednu: “Mašta sama ne stvara nego oživljuje i raspoređuje,a stvarnost živi i govori.” Ta mašta i takva stvarnost u samoj su
srži ovdje izloženih fotografija gospodina
Alije Akšamije. q
Ismet Isaković
9
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
10. Izvještajna skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj
Napredak u radu
16 vjeroučitelja i vjeroučiteljica. Ukupan
broj vjeroučenika u prošloj godini veći je
za 68 u odnosu na 2008. godinu.
U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, 6. ožujka 2010. održana je jubilarna, 10. Izvještajna skupština Islamske
zajednice u Hrvatskoj. Izvještaj o radu i
aktivnostima Islamske zajednice u Hrvatskoj u 2009. godini podnio je zagrebački
muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik
Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj.
U izvještaju je prezentirao brojne kvantitativne pokazatelje.
Vjerske usluge
Članstvo u Islamskoj zajednici
10
J
O
U
R
N
A
L
Islamska zajednica u Hrvatskoj, njeni organi (Sabor, Mešihat i Izvršni odbori Medžlisa) i druge ustanove (Zagrebačka medresa, Islamska gimnazija i Vakuf) tijekom
2009. godine imali su intezivne aktivnosti u
izvršavanju zadatih planova i programa.
Broj članova u 2009. je manji za 505
u odnosu za 2008. godinu. Spomenuti
manjak je registriran iz razloga što je Mešihat nakon izglasavanja novog Pravilnika o članarini naredio svim Medžlisima
da izbrišu iz članstva one muslimane koji
nisu plaćali članarinu pet i više godina.
Manji broj članova u prošloj godini registriran je u Dubrovniku, Puli, Sisku, Zagrebu, Varaždinu, Slavonskom Brodu i
Karlovcu, dok je broj povećan u Splitu,
Rijeci, Umagu, Poreču. U Osijeku i Gunji
ostao je na istoj razini.
Samo je 4.328 muslimana i muslimanki platilo članarinu zaključno s 2009. godinom, 860 nije platilo članarinu do tri godine, a 1.681 nisu platili više od tri godine.
Otkako je nastala financijska kriza povećao se broj muslimana koje podrazumijevamo kao socijalne slučajeve. Njihov se
broj povećao na 91 u odnosu 2008. godinu, kada ih je bilo 52. Od članarine 2009.
godine, Medžlisi su inkasirali 1,526 milijuna kuna, dok je 2008. inkasirano 1,398
milijuna kuna, što je više za 128.000 kuna.
Sve je više članova koji Islamsku zajednicu podupiru s većim iznosima članarine
nego je propisana Pravilnikom, pa otuda i
veći iznos nego 2008. godine.
Mešihat je tijekom protekle godine u
zajednici s imamima i Izvršnim odborima
obavio istraživanja o nacionalnoj i etničkoj pripadnosti članova Islamske zajednice u Hrvatskoj, pri čemu se došlo do zanimljivih rezultata: Bošnjaka – 5.828 obitelji, Albanaca – 832 obitelji, Roma – 290
obitelji, Gorana ili Torbeša – 49 obitelji,
Turaka – 11 obitelji, Arapa – 79 obitelji i
Hrvata – 29 obitelji. Dakle, ukupno je
7.118 obitelji članovi Islamske zajednice.
Vjerske i vjerskoobrazovne
aktivnosti
U usporedbi sa 2008. godinom broj vjeroučenika u osnovnim školama manji je za
125 (ukupno 2.594), dok je broj u srednjim
školama veći u odnosu na 2008. za 42 vjeroučenika (ukupno 402). Razlog ovom
smanjenju leži u činjenici što učenici sa završenim osmim razredom odlaze u srednje
škole u kojima ravnateljstva škola na različite načine usmjeravaju učenike i učenice
da umjesto vjeronauka upišu Etiku.
Vjeronauk je tijekom protekle godine
obavljan u 119 osnovnih i 27 srednjih škola što je isto kao i 2008. godine. Ukupan
broj održanih sati vjeronauka u školama
iznosio je 16.560 sati ili 385 sati po jednom vjeroučitelju. Ukupan broj održanih
sati vjeronauka u mektebima iznosio je
8.068 ili 187 sati po jednom muallimu/muallimi. Ono što ohrabruje u rezultatima
2009. godine jeste povećanje vjeroučenika
u mektebima za 151 polaznika. Unatoč povećanju broja muallima i vjeroučitelja i
protekle godine muallimi su bili preopterećeni tako da je na jednoga muallima-vjeroučitelja dolazilo 101 vjeroučenik. Na vjeronauku u školama i mektebima bilo je
angažirano 43 imama i muallime. Od spomenutog broja muallima u školama je angažirano s punim fondom sati i plaćom
Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta
Broj rođenih u prošloj godini je manji od
prethodne za 16, što naročito zabrinjava čelnike Islamske zajednice jer je trend pada nataliteta osjetan već više od 10 godina. Broj
akika je također u padu za 20 (na 306 rođenih samo 59 akika). Nažalost i broj dženaza
je u 2009. godini veći nego prethodne za 29.
Smanjio se broj onih koji su ukopani bez
dženaze za 6 (ukupno 32 bez dženaze). Prošle godine hadž je obavio najveći broj muslimanki i muslimana u povijesti Islamske zajednice, njih 64, tako da sada u Hrvatskoj imamo ukupno 734 hadžija, a samo u Zagrebu 520. Šerijatskih vjenčanja
je prošle godine bilo više za 9 u odnosu
na 2008. (ukupno 59). Isti je slučaj i sa
mevludskim svečanostima kojih je bilo
više za 14, ali je zato bilo manje tevhida
nego u 2008. godini (ukupno 232).
Namazi
Još se uvijek u nekim mesdžidima džematu klanjaju samo džume, bajrami i teravih-namaz. Takav je slučaj s Varaždinom i
Karlovcem, dok se sabah namazi ne klanjaju u Dubrovniku, Poreču i Umagu. Sabah
namaz prema izvješćima imama klanjaju
samo 34 muslimana i muslimanke, od čega
u Zagrebu i Rijeci po deset. Podne namaz
klanja oko 125 vjernika, ikindiju 100, akšam 111 i jaciju namaz 113. U Hrvatskoj
prosječno bajram namaz klanja 6.488 džematlija, a teraviju 1.668. Prošle godine zamjetno je opao broj klanjača na teravijama,
a imami to pravdaju ljetnim vremenom.
Džumu namaz je prosječno klanjalo 1.556
vjernika u svim mesdžidima.
Džuma namaz u Hrvatskoj predstavlja
krupan problem za Islamsku zajednicu. Većina muslimana koji ne dolaze na ovaj najznačajniji namaz izgovaraju se radnim obvezama jer poslodavci uglavnom im ne dopuštaju odlazak na namaz, dok poduzeća u
vlasništvu države im dopuštaju. U nekim
dobro razvijenim medžlisima muslimani su
se skoro odvikli od ovog namaza. Dio odgovornosti ide na dušu i imamima koji dovoljno ne tretiraju ovaj namaz na vazovima
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
i predavanjima. Unatoč svim uloženim naporima na poboljšanju vjerničke strukture
rezultati su nezadovoljavajući.
Imovina Islamske zajednice
Ukupna površina imovine Islamske
zajednice iznosi 19.147 m², i to: površina
mesdžida 2.728 m², površina ureda 1.011
m², površina stanova 1.046 m² i površina
mekteba 1.912 m².
Pored spomenute nepokretne imovine, Islamska zajednica ima u svom posjedu zemljište od 25.000 m² za izgradnju
džamije u Sisku, 50.000 m² poljoprivrednog zemljišta u Gunji, 1.600 m² građevinskog zemljišta u Umagu za izgradnju
objekta Islamske zajednice, 5.000 m² zemljišta u Bogovolji, 3.000 m² zemljišta u
Maljevcu, 10.876 m² za izgradnju Islamskog kulturnog centra u Rijeci i 3.278 m²
zemljišta za izgradnju džamije u Osijeku.
To sveukupno iznosi nešto manje od
100.000 m². Sve je to kupljeno u posljednjih 20 godina otkako je osnovan Mešihat
Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Rad Mešihata Islamske zajednice
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj
tijekom prošle godine radio je i djelovao
dvojako, kao organ Islamske zajednice zadužen za organizaciju, kontrolu i provedbu
odluka i zaključaka, te kao radna zajednica
koja je izvršavala odluke i zaključke sa
sjednica, po uputi i odredbi predsjednika, te
izvršavala odluke i zaključke zasjedanja Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Mešihat Islamske zajednice ima 10
članova i predsjednika. Članovi Mešihata
su Ševko ef. Omerbašić, predsjednik,
prof. dr. Osman Muftić, član, dr. sc. Aziz
ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika za
vjerske poslove, Mirsad Srebrniković,
pomoćni predsjednika za pravne poslove,
Muhamed Tokalić iz Rijeke, Mirsad Kugić iz Pule, Dževdet Tinjić iz Zagreba,
Mirza Šabić iz Zagreba, Fehim Vukotić
iz Dubrovnika, Hamzalija Hafizović iz
Siska i Junuz Aliti iz Zagreba.
Tijekom prošle godine održano je 7
sjednica Mešihata, a na njima su usvojene
84 odluke i zaključka. Sjednice su ukupno
trajale 46,5 sati (ili 6,5 sati po sjednici), a na
njima je raspravljano o 96 točaka dnevnog
reda. Materijali za sjednice redovno su dostavljani članovima. Sjednicama su prisustvovali svi članovi Mešihata, osim Kugić
Mirsada i Tinjić Dževdeta po jednom
(opravdali su svoj izostanak). Pored članova
Mešihata sjednicama su redovno prisustvovali predsjednik Sabora Islamske zajednice i
tajnik Mešihata, a povremeno su na sjednice
pozivani i drugi radi podnošenja izvješća.
Potkraj 2009. godine Mešihat je napustio rahmetli Muhamed Tokalić, koji je dužnost
člana Mešihata obavljao drugi put zaredom.
Redovne točke dnevnog reda bila su izvješća o provedenim odlukama i zaključcima s
prethodnih sjednica i izvješće o stanju
Islamske zajednice u Hrvatskoj između dvije sjednice. Radna zajednica Mešihata pripremala je sjednice Mešihata i materijale za
zasjedanje Sabora, te pripremala izvješća za
Rijaset i vršila druge poslove i zadatke između sjednica Mešihata. Tijekom 2009. godine
bila su 154 značajna događaja koje je radna
zajednica Mešihata s uspjehom izvršila.
Mešihat je u suradnji s dokumentarnim
programom Federalne televije BiH u promidžbene svrhe snimio film o islamu i muslimanima u Hrvatskoj na hrvatskom i engleskom jeziku. Najznačajniji događaj u
Islamskoj zajednici u Hrvatskoj bila je svečanost kamenat temeljca za Islamski kulturni centar u Rijeci i posjet ministra vakufa
Katara. Tijekom 2009. godine Sabor Islamske zajednice u Hrvatskoj zasjedao je dva
puta, kojom prigodom je nakon svestrane
rasprave usvojio Pravilnik o članarinama,
zekatu i volonterskom radu, Pravilnik o
glavnim imamima, kao i izmjenu i dopunu
Statuta Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Investicijski radovi
Tijekom 2009. godine u Hrvatskoj je
bilo dosta investicijskih radova. Tijekom
godine konačno je dobivena Lokacijska dozvola, isplaćeno zemljište od 5 milijuna kuna, ograđeno gradilište Centra, svečano položen kamen temeljac i učinjeno sve što je
bilo potrebno da gradnja Islamskog centra u
Rijeci počne u ožujku 2010. godine. Osigurano je oko milijun eura za dokup zemljišta,
te izrađena projektna dokumentacija koja je
koštala preko tri milijuna kuna. U Islamskom centru u Zagrebu izvođeni su tijekom
godine golemi investicijski radovi. Sanirano je vanjsko ulazno stubište u džamiju, a
zatim se prešlo na izmjenu kompletne stolarije na vratima i prozorima, za što su utrošena golema sredstva. Nakon toga ispod ulaznog stubišta džamije izgrađene su dvije
prostorije, uredi za ravnatelja Medrese i Gimnazije i tajnika iste. U džematu Vinkovci
izvođeni su rekonstrukcijski radovi na
objektu Islamske zajednice u kome se nalazi mesdžid, stan imama, ured i mekteb, na
što je utrošeno oko milijun kuna. Na objektu Islamske zajednice u Puli rađeni su projekti za izgradnju minareta na postojećem
objektu. Urbanisti Pule su odobrili isti i
uskoro se očekuje početak radova na iz-
gradnji trećeg minareta u Hrvatskoj. Na
objektu u Sisku urađeni su temeljiti radovi
rekonstrukcije postojećeg objekta. Potkraj
godine raspisan je Natječaj za izradu idejnog rješenja džamije. Islamska zajednica u
Varaždinu izradila je projekt izgradnje jednog stana od 70 m² za imama, a radovi će na
izgradnji istoga uskoro početi. Medžlis u
Dubrovniku utrošio je ne mala sredstva na
rekonstrukciji apartmana. U Medžlis u Gunji je uz pomoć sa strane uspio staviti objekt
od oko 600 m² pod krov. U Osijeku na veliku žalost nije se moglo nastaviti od kupnje
zemljišta i izrade idejnog rješenja džamije,
zbog česte promjene vlasti u ovom gradu.
Administrativno poslovanje
Islamska zajednica je u posjedu uredskog prostora površine 1.225 m², što je sasvim dovoljno za obavljanje administrativnih poslova. Svi uredi, kako administrativni, tako i blagajnički, posjeduju potrebnu opremu i uređaje za poslovanje. Svi
uredi imaju računare, fiksnu i mobilnu telefoniju. Mešihat je prije tri godine uvezao
sve Medžlise, imame i predsjednike u mobilnu telefoniju s predbrojem 099.
Mešihat je 2009. godine organizirao odlazak na hadž grupe od 64 muslimanke i
muslimana u suradnji s jednom turističkom
organizacijom iz Beča. Bio je to najveći
broj hadžija u povijesti Zajednice. Mešihat
je organizirao odlazak 30 mladih sa dvojicom imama u turski grad Amasyu na jednomjesečni tečaj islama i turskog jezika. Za
vrijeme ramazanskih dana Mešihat je osigurao jednog učača Kur'ana iz Egipta koji
je posjetio sve džemate u Hrvatskoj. Mešihat je prošle godine organizirao Treću Konferenciju muslimanske mladeži Hrvatske,
koja je u svibnju održana na Bjelolasici.
Mešihat je prošle godine poslao studente na
studije u Oman, Tursku, Maleziju i Libiju.
Do sada je na studije s osiguranim stipendijama poslato 47 momaka i djevojaka, a od
tog broja njih 17 je diplomiralo.
Mešihat Islamske zajednice bio je koordinator i administrativni upravitelj svih
organa i institucija Islamske zajednice.
Smješten je u Zagrebu u ulici Tomašićevoj
12 u iznajmljenom prostoru od 214 m² u
prostoru bivšeg mesdžida. U sustavu Mešihata djeluje Zagrebačka medresa, Islamska gimnazija, Vakuf-Zaklada i od 1. siječnja 2010. godine Agencija za certificiranje halal kvalitete. Prošle 2009. godine
urudžbirano je 1.188 različitih dokumenata, od čega 411 izlaznih dokumenata, 110
rješenja, 35 putnih naloga, 39 puta su upućena pisma Izvršnim odborima. q
Ismet Isaković
11
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tribina o budućnosti Bosne i Hercegovine u svjetlu Daytonskog mirovnog sporazuma
Nužnost dekonstrukcije sporazuma
12
J
O
U
R
N
A
L
U Islamskom centru u Zagrebu, u
sklopu tradicionalne Islamske tribine
“Dr. Sulejman Mašović”, 11. ožujka
2010. prof. dr. Josip Jurčević, znanstveni
suradnik na Institutu društvenih znanosti
“Ivo Pilar” u Zagrebu, održao je predavanje na temu “Budućnost Bosne i Hercegovine u svjetlu daytonskog sporazuma”.
Josip Jurčević je završio Filozofski fakultet (povijest i filozofija) u Zagrebu.
Magistrirao je na istom fakultetu s temom
“Problemi proučavanja žrtava Dugoga
svjetskog rata na području Hrvatske”, s naglaskom na manipulacije jasenovačkim
žrtvama. Doktorirao je 2000. godine s temom “Represivnost jugoslavenskog komunističkog sustava u Hrvatskoj 1945.
godine”. Nositelj je kolegija Opća povijest
20. stoljeća i Povijest uspostave suvremene hrvatske države na Studiju povijesti Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, te
kolegija Svjetska povijest 20. stoljeća na
Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Istraživački se bavi suvremenom hrvatskom poviješću, a središnje teme su ratno i poratno
stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat,
hrvatsko iseljeništvo i Hrvatski domovinski rat. Od 1994. do 1997. bio je zaposlen
kao samostalni savjetnik u Saboru Republike Hrvatske (Komisija za utvrđivanje
ratnih i poratnih žrtava). Od 1997. djelatnik je Instituta društvenih znanosti “Ivo
Pilar” u Zagrebu. Od 2004. godine član je
Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja
suda pred Međunarodnim kaznenim sudom za prostor bivše Jugoslavije. Njegov
rad na proučavanju žrtava poraća okrunjen
je knjigom “Bleiburg” (2005.). Na prethodnim izborima za predsjednika Republike Hrvatske bio je nezavisni kandidat.
Daytonski sporazum – nagrada
zločincu i agresoru
“U Hrvatskoj i na prostorima bivše Jugoslavije puno se manipuliralo sa svime i
svačim, a naročito sa poviješću koja se sustavno, precizno i stručno krivotvorila s
ciljem postizanja različitih učinaka. Veoma često su i naši preci bili žrtve manipulacija, tako da smo kroz školske i druge
institucije naslijedili puno toga što je neobjektivno i nistinito, na temelju čega smo
donosili pogrešne prosudbe. Stoga je i u
Hrvatskoj i u BiH ostalo ozračje u kojem
Mr. Mirza ef. Mešić i prof. dr. Josip Jurčević
se povijest previše oživljava, pri čemu se
povijesti daje krivo značenje. Uvijek volim naglasiti da je povijest izuzetno važna,
bez nje je sve nezamislivo, ali povijest je
nešto što se ne da promijeniti. Sve što se
dogodilo u prošlosti jednostavno je nepromjenjivo”, rekao je na početku predavanja
prof. dr. Josip Jurčević.
Istaknuo je međusobnu povezanost
Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pri čemu Daytonski sporazum na mnogo načina u formalnom smislu veže ove
dvije države. Povijesno gledano prostor
BiH je jedan od najdinamičnijih prostora u
civilizacijskom, kulturološkom, vjerskom,
nacionalnom, političkom i vojnom smislu.
Kroz povijest su često o prostoru Bosne i
Hercegovine arbitrirali oni koji nisu porijeklom iz BiH, često bez velikog znanja o
tom prostoru – uključujući i Daytonski mirovni sporazum. Od austro-ugarske okupacije 1878. godine Bosna i Hercegovina
je u fokusu onoga što danas zovemo međunarodna zajednica. Međunarodne institucije i najmoćnije države neprekidno su
zainteresirane za taj veoma važan geopolitički prostor i neprekidno o njemu arbitriraju. Međutim, u zadnjih 130 godina nije
pronađeno ješenje koje bi stabiliziralo taj
prostor. Jurčević smatra da je tome glavni
razlog što na pronalaženje optimalnog rješenja nisu presudan utjecaj imale osobe,
narodi i zajednice koje žive na prostoru
BiH. Na tome tragu je i Daytonski sporazum iz 1995. godine do kojega je došlo
prvenstveno zahvaljujući moći koju je
imala međunarodna zajednica. Ona je, bez
obzira na domicilne aktere na prostoru
bivše Jugoslavije, postala ključni čimbenik već 1991. godine. “To se da iščitavati
iz cijelog niza događaja s kraja 1991. godine, uključujući proces međunarodnog priznanja državne samostalnosti Hrvatske i
Slovenije, a potom, s odgodom, i priznavanje Bosne i Hercegovine nakon referenduma. Tome treba uključiti i cijeli niz međunarodnih pregovora o Bosni i Hercegovini, sve planove o upravnoj podjeli BiH,
koja je mogla prerasti u dezintegraciju
BiH kao države – sve je to kreirano od međunarodne zajednice. Tzv. unutarnji akteri
u bivšoj Jugoslaviji, prije ili kasnije su na
to morali pristajati, uključujući i Daytonski sporazum”, rekao je Jurčević.
Naglasio je da je država Srbija bila jedini pripremljeni akter za događaje koji će
uslijediti u periodu od 1990. godine do danas. Prvo sustavno nasilje provodilo se u
Srbiji, pri čemu su iz državnih institucija eliminirani svi oni koji se nisu htjeli uklopiti u
plan stvaranja Velike Srbije. Srbijanska politika je bila fokusirana na teritorijalno širenje i pokušaj da se sve ono što se postigne
vojnim putem legalizira u nekim međunarodnim okolnostima. “Najveći strateški
uspjeh države Srbije, kako tada, tako i do
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
dana današnjega, na prostoru Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, bio je što je
uspjela žrtve držati podijeljene, neujedinjene i nesolidarne. Ili, kao što je bilo na prostorima Bosne i Hercegovine, dovesti ih u
stanje sukoba”, rekao je Jurčević. Tek 1994.
godine pod utjecajem međunarodne zajednice, prvenstveno SAD-a, dolazi do prisilnog zbližavanja i suradnje državnih struktura Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To je
rezultiralo Washingtonskim sporazumom i
vojno-operativnom suradnjom HV-a,
HVO-a i Armije BiH, nakon čega na prostoru BiH počinju prve velike osloboditeljske akcije. “Sa motrišta svega što se događalo u BiH ogroman je paradoks da su se
žrtve međusobno sukobljavale. Dubinski
razlozi i interesi su bili na području velikosrbijanske strategije. Tako je i danas. Da su
se nastavile vojne akcije združenih armija
dviju država, sigurno bi se u nekoliko mjeseci neutralizirali i poništili svi osvajački
učinci srbijanske oružane agresije. Opet je
presudila međunarodna zajednica koja je
dovela do Daytonskog sporazuma, koji je
nedvojbeno jedna od najvećih sramota međunarodne povijesti 20. stoljeća”, rekao je
Jurčević i naglasio da je Dayton rezultat najgorih mogućih zločina koji su uopće počinjeni u povijesti ljudske civilizacije, rezultat
svih mogućih zločina koje pozna i sankcionira međunarodno pravo. Neke organizirane zločine, koji su počinjeni na prostoru
BiH tokom rata, nije predvidjelo niti međunarodno pravo, prvenstveno postojanje logora za provođenje masovnih sustavnih silovanja, koji su bili u funkciji etničkog čišćenja. Nikada nitko u povijesti, kao država
i osvajač, nije silovanja koristio u svrhu postizanja dugoročnih demografskih ciljeva.
U takvim okolnostima, kada se vojnim putem vrlo jednostavno moglo poništiti osvajačke, zločinačke ciljeve velikosrpskog projekta, dolazi do formuliranja
sporazuma u Daytonu, koji je mjesec dana kasnije, sredinom prosinca 1995. godine, potpisan u Parizu. Sporazum u Daytonu je dogovoren u vrlo čudnim okolnostima, o čemu nerado govore čak i oni koji
su bili u pratnji potpisnika sporazuma.
Radilo se o jednoj, ne samo političkoj i
diplomatskoj, nego i o fizičkoj prisili da
se dogovori sporazum, a pod prisilom su
naročito bili predstavnici sa bošnjačke i
hrvatske strane. “Sporazum je faktički i
formalno-pravno bio nagrada zločincu,
nagrada agresoru. Unatoč tome što je doveo do prekida oružanih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine, Dayton je
priznavanje najgorih zločina koje poznaje
međunarodno pravo i povijest civilizacije
uopće. To je glavni argument s kojim se
treba baratati o Daytonu, bilo da se radi o
općim civilizacijskim načelima ili državnim interesima na prostoru Bosne i Hercegovine”, naglasio je Jurčević.
Geopolitički rezultat Daytonskog sporazuma je, u najgorem smislu, priznavanje
određenog statusa Republici Srpskoj, geopolitičkoj tvorevini famoznog naziva entitet. Povijest države i prava ne poznaje
iskustvo toga što je Bosna i Hercegovina.
Jurčević je istaknuo da država s takvim
pravnim, geopolitičkim i entitetskim obrisima jednostavno ne postoji u povijesti,
radi se o presedanu svjetske povijesti. To
je neodrživo s motrišta povijesnih iskustava, pogotovo s motrišta onoga što će se
događati u budućnosti. Osnovni “mamac”
za potpisivanje sporazuma bilo je ostvarivanje prava povratka prognanih, protjeranih i raseljenih osoba. Iz povijesnih iskustava bilo je jasno da se u političkim sporazumima velikih sila uzima u obzir postojeće stanje, odnosno dokle je došla vojska.
Državne strukture Hrvatske i BiH znale su
za taj princip i morale su biti svjesne što
znači potpisati Daytonski sporazum. Na
tragu toga može se promatrati sve što se
događa u BiH do današnjih dana. “Ako se
gledaju akteri u jugoistočnoj Europi, može
se reći da Srbija neprekidno uspješno
ostvaruje i nadalje svoj cilj. To znači da na
razne načine – obavještajne, medijske, političke, u 'nesvijesti' drži žrtve svoje agresije. Koristeći određene pojedince i strukture u hrvatskoj i bošnjačkom korpusu u BiH
drži neprekidno napetost. Kada se god na
prostoru BiH pojave međunarodni faktori
koji žele poništiti rezultate Daytonskog
sporazuma, koji su nehumani, nepravni i
negativni u svakom pogledu, onda se uvijek 'zavrti' priča o trećem entitetu. Određene strukture, pogotovo unutar Hrvatske,
zagrizu na mamac trećeg entiteta, koji je
proziran čak i kada gledamo uske hrvatske
interese na prostoru Bosne i Hercegovine.
Uvijek se drži tenzija između žrtava prošlosti, sadašnjosti, a izgleda i budućnosti,
pri čemu žrtve, kao socijalne, nacionalne i
kulturološke cjeline, neprekidno rade na
štetu svojih vlastitih interesa”, rekao je
Jurčević i naglasio da Daytonski sporazum
iz niza razloga ne može opstati na prostoru
Bosne i Hercegovine.
Mnogi pogrešno misle da je međunarodna zajednica nešto monolitno i jednoznačno, pri čemu javnost u Hrvatskoj i
BiH upada u jednu vrstu političkog fatalizma da se na ništa ne može utjecati, niti
promjeniti. Daytonski sporazum je neodrživ za prostor Bosne i Hercegovine, a
njegova glavna poruka je da se organizirani zločin isplati. “Daytonski sporazum
je u konačnici nagrada zločina. Ta nagrada može biti razumljiva ako je bila privremena kako bi se prekinuo rat. Neodrživo
je da može opstati Republika Srpska.
Daytonski sporazum će morati biti temeljito revidiran ili potpuno poništen jer je
nedvojbeno dotrajao. Situacija na prostoru BiH sigurno će se razvijati u smislu
dekonstrukcije Daytonskog sporazuma,
pri čemu Bosna i Hercegovina nužno mora ostati integrirani, jedinstven i cjelovit
prostor”, rekao je Jurčević.
Na prostoru BiH hrvatska i bošnjačka
komponenta ne pokazuju zrelost i doraslost situaciji, te sada rade protiv sebe.
Ukoliko žele utjecati na događaje u postdaytonskom razdoblju (kada sporazum
bude dekonstruiran), morat će doći do dubinskih promjena unutar bošnjačko-hrvatskih institucija. Te promjene jedino mogu
izvršiti bosansko-hercegovački građani,
koji će pravno utjecati na ključne geopolitičke odluke. Jurčević smatra da bi i u Hrvatskoj i u BiH trebalo izvršiti kadrovske
promjene, kako bi u institucije, kako vrhunske političke funkcije tako i one najniže političke moći, mogle doći osobe koje
će zastupati samo zajedničke interese i opće dobro na prostoru Bosne i Hercegovine.
“Dayton će sigurno morati pasti. Međutim, sve ono što je dovelo do Daytona – svi
zločini, etnička čišćenja, moć na prostoru
BiH – nažalost, neće biti promijenjeni. Od
lokalnih, bivših jugoslavenskih aktera jedino država Srbija sustavno, institucijski,
racionalno i veoma kvalitetno radi za svoje
interese. Hrvatska i Bosna i Hercegovina
pokazuju izrazitu nekvalitetu i zapravo su
sve dalje od toga da utječu što će se dalje
događati na prostoru Bosne i Hercegovine.
Sve su žešća sučeljavanja između hrvatske
i bošnjačke etničke zajednice na prostoru
BiH, bilo s dobrim namjerama ili neznanja”, rekao je Jurčević i istaknuo da smo
najodgovorniji naraštaj u povijesti za sudbinu Bosne i Hercegovine s obzirom na
pravo glasa na izborima. Građani su ključni za ono što će se dogoditi u postdaytonskom razdoblju. “Ne smijemo sebi dozvoliti mišljenje kako smo nevažni, kako ne
odlučujemo. Nikada u povijesti jedan naraštaj i običan pojedinac nije bio toliko važan kao sada. Dakle, mi odlučujemo, i u
BiH i u Hrvatskoj. Hrvatska je potpisnica
Daytonskog sporazuma i ako bude kvalitetna njezina struktura, Hrvatska će sigurno moći utjecati na zaštitu države BiH.
Bez stabilnosti Bosne i Hercegovine nezamisliva je stabilnost i prosperitetna budućnost Hrvatske”, zaključio je prof. dr. Josip
Jurčević. q
Ismet Isaković
13
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Počeli građevinski radovi na izgradnji Islamskog kulturnog centra u Rijeci
Dug i zavojit put
Financiranje projekta osigurano je najvećim dijelom obećanom donacijom iz Katara, a već su na raspolaganju sredstva iz prve tranše koja pokrivaju troškove izvođenja i nadzora za 2010. godinu.
14
J
O
U
R
N
A
L
Dana 12. ožujka 2010. glavni izvođač
radova na izgradnji Islamskog centra u
Rijeci, GP Krk iz Krka, uveden je u posao. Od toga datuma počeo je teći ugovorni rok za dovršenje radova od 18 mjeseci. Bude li sve u redu, riječka bi džamija prve musalije mogla primiti već u jesen
iduće godine.
Ova štura informacija, međutim, ništa
ne kazuje o dugom i zavojitom putu, kako
su pjevali Beatlesi 1969. godine, one iste
koje je formalno osnovana Islamska zajednica u Rijeci, koji je doveo do ove faze
centurijskog projekta muslimana u Hrvatskoj. Puna informacija koja bi uključivala
sve peripetije oko stavljanja zahtjeva
Islamske zajednice za dodjelu zemljišta za
izgradnju džamije još 1984. u ladicu,
atmosfere straha, vjerske netrepeljivosti i
mržnje inducirane krajem devedesetih godina, prisiljavanja Islamske zajednice da
dva puta, uz plaćanje pune cijene promijeni lokaciju, pa time i mijenja projektna rješenja, amaterski provedenog natječaja za
izbor projektnog rješenja iz 2001., izbora
jako skupog kiparskog rada Dušana Džamonje post festum kao projektnog rješenja, neadekvatnih i skupih projektnih rješenja u razradi i nesnalaženja u kasnijim
aktivnostima, posebno oko odabira izvođača radova, zahtijevala bi znatno više
prostora i velik broj suhoparnih podataka.
Najvažnije je, međutim, da je u samom finišu, prije odabira glavnog izvođača radova, imenovan konzultant za projekt Islamskog centra Rijeka pri Mešihatu Islamske
zajednice, Irhad Meheljić. On je vrlo brzo
okupio tim stručnjaka inženjera i ekonomista. Tim je u nepuna tri mjeseca revizijom i racionalizacijom projektnog rješenja, provedbom pozivnog natječaja i vrlo
dugih pregovora s projektantima i ponuditeljima, na koncu uspio reduciranu troškovničku cijenu od skoro 73 milijuna kuna
bez PDV-a po ugovoru prema izvedenim
količinama s nekvalificiranim izvođačem,
svesti na 44,5 milijuna kuna bez PDV-a po
ugovoru “ključ u ruke” s potpuno kvalificiranim i renomiranim izvođačem GP
Krk. Ovdje je važno naglasiti da kod ugovora prema izvedenim količinama, inve-
Potpisivanje ugovora o gradnji u Islamskom centru u Zagrebu
stitor preuzima rizik nepredviđenih radova, pa konačna cijena najčešće raste, dok
kod ugovora po sistemu “ključ u ruke”
izvođač, osim u slučajevima više sile ili
razumno nepredvidivih okolnosti, preuzima rizik nepredviđšenih radova i cijena
ostaje ista. Također, u sličnoj proceduri
pozivnog natječaja, odabran je kvalificiran
nadzor, ITT d.o.o. iz Rijeke s potrebnim
referencama. Značajno je da su oba partnera s područja Primorsko-goranske županije, što je omogućilo njihovo trenutno anga-
žiranje i brzu mobilizaciju, pa su radovi
odmah stvarno započeti.
Financiranje projekta osigurano je najvećim dijelom obećanom donacijom iz
Katara, a već su na raspolaganju sredstva
iz prve tranše koja pokrivaju troškove
izvođenja i nadzora za 2010. godinu. Kako
projekt bude napredovao, u skladu s prihvaćenim dinamičkim planom, tako će se
odobravati daljnje tranše sredstava iz ove
donacije. Donacija neće pokriti sve troškove projekta, pa će i dalje biti potrebno prikupljati sredstva kako bi se izbjeglo zaustavljanje radova ili produljenje roka. U tu
svrhu tim stručnjaka izradio je Financijski
i plan Gotovinskog toka te predvidio sve
rizike za ostvarenje projekta koji proizlaze
iz financiranja. Efikasno upravljanje tim
rizicima jedan je od bitnih uvjeta ispunjenja roka. Upravljanje projektom u ime investitora, Medžlisa Islamske zajednice
Rijeka vršit će članovi stručnog tima, iako
je jedan od prijedloga bio da investitor
imenuje stalnog projekt menadžera, što će
se vjerojatno pokazati potrebnim u narednim fazama izvođenja. q
Faris Nanić
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjige “Vertigo” Amela Suljovića, suradnika “Preporodovog Journala” iz BiH
Roman o starom Sarajevu
U organizaciji KDBH “Preporod”,
12. ožujka 2010. u prostorijama Kulturno-informativnog centra Ambasade Bosne i Hercegovine u Zagrebu, predstavljena je knjiga “Vertigo” Amela Suljovića, novinara i književnika, suradnika
našeg časopisa iz Sarajeva. Pored autora, o knjizi su govorili Jagna Pogačnik,
književna kritičarka i prevoditeljica i
Gordan Nuhanović, pisac i novinar.
Ulomke iz knjige čitao je Asim Ugljen,
mladi glumac iz Zagreba. Moderatorica
predstavljanja knjige bila je Sena Kulenović, članica redakcije “Preporodovog
Journala”.
Amel Suljović je rođen 1976. godine
u Sarajevu. Osnivač je Društva za promicanje i razvoj književnosti “Klepsidra”,
kao i rukovoditelj istoimenog izdavačkog
programa. Autor je studija “Kulturološko-historijski aspekti Andrićevih pripovjedaka” (diplomski rad) i “Odnos između biografskog i imaginarnog u Andrićevom romanu 'Na Drini ćuprija'” (magistarska teza). “Vertigo” je njegova prva
objavljena knjiga. Suljović trenutno piše
drugi roman radnog naziva “Devran”, čija se radnja odvija u Zagrebu od 1942. do
1945. za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.
Radnja romana “Vertigo” vremenski
je smještena pred sami kraj Prvog svjetskog rata. Mladići koji se vraćaju s bojišnice u kasabu pate od misteriozne bolesti:
krv im izbija na usta i hvata ih neobjašnjiva vrtoglavica. U tom kratkom vremenu
bezvlašća, vremenu kolovrata, nevremena i strepnje, dolazi do sukoba glavnih
protagonista ove priče: muftije Zulfikara
Đoge, gvardijana fra Grge, mitropolita
Aksentija, Nikodima, kraljevog ađutantauhode i Ezre, lokalnog Židova-kamatara.
“Vertigo” je knjiga o vremenu kojeg više
nema. Ostala je samo priča koja svjedoči
da se u Bosni i Hercegovini zapravo – ništa ne mijenja. Amel Suljović nas uvodi u
zaboravljeni svijet sarajevske kasabe:
svijet sumnjivih nagona i presuvraćenih
istina, svijet bijelih šadrvana i šutljivih
kuršumlijskih softi, svijet kovan od srebra i ljudske pohlepe, rumenih perivoja i
jezivih noćnih intriga. Autor nas uvodi u
svijet starog Sarajeva, pri čemu ćemo dati
dukat da uđemo unutra – i dva da izađemo iz njega.
S promocije u Kulturnom centru BiH u Zagrebu
(slijeva: Amel Suljović, Gordan Nuhanović, Jagna Pogačnik, Sena Kulenović,
Asim Ugljen i Senad Nanić)
Prilog boljem razumijevanju
prošlosti
Jagna Pogačnik je rekla da ju je autor
iznenadio svojim stilom pisanja, pri čemu
se radi o gusto pletenom proznom tekstu
koji traži koncentriranog i pozornog čitatelja. Roman ima razgranatu fabulu, koja
nije nimalo jednostavna i linearna, već
skreće u brojne rukavce u kojima se pojavljuje mnoštvo likova. Pritom svaki lik donosi svoju priču koja je važna za roman
kao cjelinu. “Kao u čarobnoj kutiji unutar
romana otvara se jedna po jedna ladica,
otvaraju se nove teme i novi likovi, a na
koncu sve funkcionira kao dojmljiva imanentna cjelina. Mogli bismo reći da se radi
o jednom tradicionalnom stilu ili, barem,
tradicionalnom pristupu pripovijedanja u
kojem se vrlo jasno i ovaj roman upisuje u
bogatu tradiciju bosanskog pripovjedaštva
– ne samo pisanog nego i usmenog. U romanu prepoznajemo neke tragove književnih velikana kao što su Ivo Andrić i Meša
Selimović i rekla bih da je to upravo nadogradnja nekih rukavaca bosanske proze”,
rekla je Pogačnik i dodala da se odnos prema tradiciji u romanu iskazuje i jezikom,
koji obiluje turcizmima i lokalizmima.
Naglasila je da je “Vertigo”, prije svega, roman atmosfere bez obzira što se na
fabularnoj razini i fabularnim rukavcima
pletu kojekakve intrige: događaju se
ubojstva, voli se, mrzi, ratuje, boluje,
isprepliću razne vjere. To su sve odlike
dinamične, napete fabule. Radnja romana
se zbiva za vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom, pred kraj Prvog svjetskog
rata i načelno prati tri moćnika – muftiju,
franjevačkog gvardijana i mitropolita –
koji u vrijeme strepnje i bezvlašća nastoje
riješiti neke svoje stare račune, nastoje se
riješiti nekih svojih protivnika. Pogačnik
je istaknula da bez obzira na potentnost
tog dijela priče, to je prije svega roman o
starom Sarajevu, o njegovoj multinacionalnosti i multikonfesionalnosti, o njegovoj atmosferi, osobitostima koje se ne
mijenjaju vijekovima jer se, prije svega,
ne mijenja mentalitet ljudi koji je u romanu utkan u čitavu galeriju likova. Priču
pripovjeda jedan starac na kraju svoga života, kako on kaže – “za svoje unuke”,
pri čemu su davno pomrli oni zbog kojih
je šutio tolike godine.
“Roman se gradi od fragmenata, pri
čemu to nisu klasični fragmenti nego zaokružene epizode u kojima se, s jedne stra-
15
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
16
J
O
U
R
N
A
L
ne, fokusira na glavne likove, a zatim to
fokusiranje istovremeno raspršuje na druge, sporedne likove koji su pomno izabrani i koji svjedoče o nečemu što se zove
glavnom tezom romana. Roman se bez
obzira na svoj jezik, vrijeme u kojem se
zbiva i odabrane likove, čita kao iznimno
suvremen roman, u kojem je namjeran
sraz staroga i novoga. Nakana je autora
ispripovjedati jednu univerzalnu priču,
koja se iz vremena prošlosti prelijeva u
sadašnjost i ukazuje na neke vječne i univerzalne teme. Veliki dio teksta zauzimaju tzv. univerzalni iskazi koji se u romanu
pojavljuju u velikom intenzitetu. Oni
funkcioniraju kao svojevrsne maksime i
sentence, te zaodjevaju pripovjedača nekim ruhom mudrosti i životnog iskustva”,
rekla je Pogačnik. Naglasila je da je Sarajevo u romanu opisano kao kasaba u kojoj
je sve vezano uz čovjeka i svijet u kojem
je sve što je vezano uz čovjeka odiše mržnjom. U njemu se nasilje prenosi iz prošlosti u sadašnjost i natrag, skupa sa svim
mogućim nevoljama, tugama i osvetama u
kojima je, kako autor kaže, “brbljiva narav ljudi kriva za mnoge nesreće”.
Bosna na kraju Prvog svjetskog rata
je zemlja u kojoj se bez riječi i truda mire
i spajaju krajnosti. O tim krajnostima pripovijeda roman i te krajnosti su vidljive
u svakom vrlo pomno izabranom liku u
vrlo živoj i plastično opisanoj galeriji likova. “To je atmosfera u kojoj vladaju
muškarci, dok su ženski likovi u romanu
uglavnom zanemareni, potisnuti i svedeni kao objekti nekih muških potreba i grijeha. Svim univerzalnim iskazima čitavom pričom romana pripovjedač zapravo
poziva na neke plemenite vrijednosti:
ljubav, poniznost, ukorijenjenost u vlastiti zavičajni prostor”, naglasila je Pogačnik.
“Vertigo” je inače nazvan po tajanstvenoj bolesti – vrtoglavici i mučnini,
koju su osjećali mladići koji su se vratili s
ratišta u Galiciji. To je tajanstvena bolest
koja je posljedica straha, užasa i svega
onoga što su oni tamo vidjeli. Iako može
djelovati kao mamac za čitatelja, to nije
roman koji će tematizirati samo tajanstvenu bolest. “Vertigo” je roman koji je
prepun lokaliteta koje treba prepoznati,
prepun izraza koje treba shvatiti, prepun
filozofičnosti o kružnom tijeku vremena i
povijesti. “Koliko god nas uvodi u jedno
prošlo vrijeme, roman je vrlo suvremen.
U njemu se spajaju različite tradicije pripovjedaštva iz različitih stoljeća zajedno
s usmenom tradicijom, pisan na jednoj
visokoj jezičnoj razini, prije svega s jednom velikom ljubavlju za Bosnom i Sara-
Amel Suljović, suradnik
“Preporodovog Journala” iz BiH
jevom, za gradom čija je sudbina da se
stvari ponavljaju, ali i isto tako da se te
stvari zapisuju da se ne bi zaboravile”, zaključila je Jagna Pogačnik.
Gordan Nuhanović je rekao da nas
Suljovićev roman svojom temom i jezikom koji koristi vraća u vrijeme od prije
stotinjak godina u staro, danas već izgubljeno, Sarajevo. Autor poput arheologa
otkopava desetke davnih priča i lokalnih
kronika, stare toponime i arhaični jezik
predmoderne Bosne. Roman “Vertigo”
gotovo da i nema klasičan zaplet: on je
koncipiran kao mozaik tzv. malih, mahom tragičnih priča koje neprekidno
skreću s glavnog pripovjednog toka i čine
svojevrsnu popunu ukupnom razumijevanju filozofije života koja se na određeni
način proteže i do današnjih dana. Vraćajući se u povijest, u dramatično vrijeme
završetka Prvog svjetskog rata, u kratko
vrijeme bezvlašća u kasabi, Suljović se
bavi kontraverznim odnosom između vjera u njihovoj borbi za dominacijom. Postoji izreka o povijesti kao učiteljici života. Osim što nas podučava, povijest se
očito i ponavlja, a razdoblja previranja
kao da pružaju šansu onim najnižim ljudskim nagonima. Drugim riječima, temeljna namjera Suljovićevog romana je ukazati na stanoviti fatalizam naših krajeva.
Unatoč tehnološkom napretku, obaveznom obrazovanju i porastu standarda
ništa se bitno ne mijenja što su, uostalom,
na najtragičniji način potvrdili nedavni
ratovi u Hrvatskoj i BiH. Ili, informatički
rečeno, hardver se promjenio, ali je softver ostao više-manje isti.
Fatalizam ili pomirenost sa sudbinom
je postala bosanski brend. Nuhanović je
naglasio da su Suljovićevi likovi nekako
stalno nadomak smrti: oni su je svjesni,
ali je i preziru i kao u inat nepokolebljivo
joj idu u susret, kao da slijepo slijede unaprijed ispisanu šablonu vlastitih života.
Smrt je, uostalom, ono čemu život suštinski teži, ali postoji i nešto što se zove dug
prema životu koji se rukovodi onim moralnim zakonima u nama i zvjezdanim
nebom iznad nas. “Nema zla bez čovjeka,
veli Suljović, ali čovjek ga nepogrešivo i
trajno čini sebi i drugima. Je li ovo ipak
roman o zlu, o njegovoj žilavoj naravi,
pitam se čitajući još jednu autorovu rečenicu: 'Svatko ima svoju zlu minutu, a zlu
i ne treba više od minute.' Za Suljovića je
ovozemaljski život dolina suza, a sreća
njezino porijeklo i njezine namjere čovjeku su uglavnom nerazumljive. Ono što će
nas nadživjeti je mržnja. Možda baš zato
što ne shvaćamo prošlost u kojoj se, piše
autor, ništa ne da mijenjati, ali ona, ta
prošlost, nepogrešivo i stalno mijenja sadašnjost. Jer prošlost je zlo i muka što nas
truje, tvrdi Suljović pri kraju romana kada se njegovi likovi nakon svih počinjenih zala zakratko zagledaju sami u sebe.
Suljovićev roman ‘Vertigo’ jedan je vrtoglavi prilog boljem razumijevanju prošlosti kako nas ne bi nespremne zaskočila u
budućnosti”, zaključio je Gordan Nuhanović. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjige “Bosanski Novi u našem srcu” Ante Milinovića
Zavičajna monografija
U prostorijama Bošnjačke nacionalne
zajednice u Zagrebu, 19. ožujka 2010.
predstavljena je monografija “Bosanski
Novi u našem srcu”, autora mr. sc. Ante
Milinovića. Knjigu su, pored autora,
predstavili Jasmin Karabegović, Elvir ef.
Vakufac i Enver Mulabdić. Odabrane
ulomke iz monografije čitali su Dalija
Muftić Milonja i Rasija Blagajčević, moderator promocije. U glazbenom dijelu
programa nastupio je Ansambl “Bosana”,
koji djeluje pri zagrebačkom ogranku
Bošnjačke nacionalne zajednice.
Trajno svjedočanstvo istine o
Bosanskom Novom
U uvodnom obraćanju Rasija Blagajčević je rekla da je prije zagrebačke promocije monografija “Bosanski Novi u
našem srcu” predstavljena ukupno šest
puta: u američkim gradovima Chicagu i
St. Louisu, kanadskom gradu Hamiltonu,
te u Bosni i Hercegovini – Bosanskom
Novom, Sanskom Mostu i Bihaću.
Jasmin Karabegović, izdavač i glavni
urednik bosanskog izdanja monografije je
rekao da knjiga prikazuje povijest Bosanskog Novog od njegovog nastanka pa do
tragičnih dešavanja 90-ih godina 20. stoljeća. Objasnio je razloge izdavanja monografije. Surfajući internetom na jednom
uglednom novljanskom blogu je naišao na
vrlo oštre polemike vezane uz monografiju mr. sc. Ante Milinovića. “Tada sam odlučio ponuditi autoru da budem izdavač iz
čistog revolta prema jednom bahatom napadaču, koji je na jedan vrlo perfidan način pokušao hrpom dolara korumpirati tog
časnog autora i pridobiti za jednu agresorsku, protubošnjačku knjigu u kojoj ne bi
bilo istine o izvršenom genocidu nad nama, novljanskim Bošnjacima i Hrvatima.
U njoj se trebala hvaliti visoka kultura,
sport i turizam agresora na Bosnu i Hercegovinu. Posebno me ogorčilo što se taj
bahati napadač predstavio kao bogati i veliki Bošnjak, ucjenjujući autora uskaćivanjem donacije za knjigu nekakvim svojim
pravom na političku cenzuru. Taj neuki
cenzor išao je tako daleko da je iskusnom
profesoru i magistru nauka davao stroge
upute o pisanju knjige iz njemu potpuno
nepoznate tematike. Kada mu je profesor
vrlo kulturno i argumentirano odgovorio,
Predstavljanje monografije o Bos. Novom u prostorijama BNZH
on je uzvratio najprljavijim klevetama,
zbog čega sam spremno preuzeo obranu
ugleda knjige i našeg omiljeno bosanskonovskog profesora. Ponudio sam da na
svoj poslovni rizik preuzmem ulogu izdavača i urednika našeg bosanskog izdanja”,
rekao je Karabegović i naglasio da je drugi razlog bio njegov bosanski patriotizam
i pietet prema svim šehidima, žrtvama
agresije na BiH.
Ideja Milinovićeve multinacionalne
knjige potvrđuje da je istinoljubiv i pravedan čovjek, pravi naučnik i borac za
istinu. Karabegović je istaknuo zadovoljstvo što je autor u svom prikazu predratnih i ratnih dešavanja u Bosanskom Novom dao i ratni dnevnik rahmetli generala
Izeta Nanića. Naglasio je da je, prema
njegovom mišljenju, najbolji dio knjige
autorovo originalno istraživanje, te hrabro objavljivanje podataka o velikosrpskom genocidu sa spiskom mrtvih i nestalih Novljana u agresiji na bosansko-novske Bošnjake od 1992.-1995. godine. To
je ujedno i opomena živima da nikad više
ne dopuste takve zločine, niti da prestanu
tragati za nestalima. Po međunarodnom
pravu genocidni zločini nikada ne zastarjevaju. Karabegović je rekao da je potreban brz i odlučan sudski progon svih velikosrpskih zločinaca, te jasna konstitutivna politika koja će Bosnu i Hercegovinu
izvesti iz ćorsokaka i opet omogućiti suživot usklađen s idejama o interesnom
zajedništvu u BiH.
Karabegović je istaknuo da je primarna želja izdavača bila da pomogne izdavanje i popularizaciju istine o našim šehidima, borcima i drugim stradalnicima
protubosanske agresije. O toj temi je
objavljeno malo stručnih knjiga. “Skrivanje istine ni jednom narodu nije donijelo
sreću ni trajni mir u državi, pa tako neće
ni Republici Bosni i Hercegovini i njenim
dijelovima. Našoj domovini je potrebna
puna istina o tom razdoblju našeg stradanja, njegovim uzrocima i posljedicama,
prikazana intelektualnim stilom, odmjereno i promišljeno, bez zagriženih generalizacija i poziva na osvetu. Baš tako to
čini mr. Ante Milinović – smatrajući da
nas do pomirenja i suzbijanja mržnje među sadašnjim i budućim generacijama
može dovesti samo istina koja nas poučava i usmjerava prema multinacionalnoj
kulturi i toleranciji, kako ne bismo ponovili greške koji vode u zločine i divljaštvo”, rekao je Karabegović. Podsjetio je
da je monografija objavljena u svibnju
2008. godine i odmah rasprodana, te je
bosansko izdanjebilo jedini način da domaći čitatelji dobiju ovu vrijednu knjigu.
“Bosanski Novi u našem srcu” je u
pravom smislu multietnička i multikulturalna knjiga, ali je njezin primarni cilj očuvanje bošnjačkog i bosanskog identiteta
bosansko-noskog zavičaja, protiveći se
svakoj diskriminaciji, a naročito genocidu,
kulturocidu i memoricidu. Monografija će
omogućiti mlađim generacijama sjećanje
17
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
18
J
O
U
R
N
A
L
na svoje pretke u tzv. “ratnim” dešavanjima u Bosanskom Novom i okolici, pri čemu to nije bio rat dvije vojske nego zločin
srpske vojske nad golorukim civilima.
“Zato je njezin cilj da ljudi pamte strahotu
stradanja i da nikad više ne ponove iste
greške, jer se upamti samo ono što se zapiše, a što se ne zapiše – sigurno pada u zaborav. Mora se znati i zapisati da je vrlo
opasna i lažna teza, koju neki uporno ponavljaju da 'zadnji rat treba zaboraviti' jer
su 'sve tri strane krive podjednako'. To se
govori i pored svih svih dokaza da se u Bosanskom Novom nije vodio rat, već teroriziranje nenaoružanog dijela Novljana od
strane povampirenih četničkih terorista.
Nema boljeg oružja od istine kojom bošnjačka zajednica u domovini i dojaspori
može sačuvati svoj identitet, te se boriti za
svoja ljudska i etnička prava u svijetu i našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini. Novljanska monografija je trajno
svjedočanstvo istine o novskom multikulturnom zavičaju. I zato je u pravu mr. Milinović kada je u posveti knjige napisao da
je ona amanet mlađima da ne zaborave naše žrtve i borce-šehide, niti da prestanu
biti ponosni sinovi i kćeri svoje zemlje Bosne i Hercegovine, već da se bore za njezinu cjelovitost i provjerenu multinacionalnu ravnopravnost”, zaključio je Jasmin
Karabegović.
Elvir ef. Vakufac, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bosanski Novi
je rekao da je monografija važan trag, dokument utisnut u vremenu. Njezina važnost je još značajnija jer je pisana u poslijeratnom vremenu. Naime, nakon 1995.
godine ne postoji niti jedna knjiga koja
obrađuje Bosanski Novi i Novljane, a da
ne nosi jednu iskrivljenu sliku o tome
gradu i događajima koji su se dešavali u
bližoj i daljoj povijesti. “Upravo zbog toga je ova knjiga važan projekt, važniji
nego neke druge knjige napisane u ovom
vremenu. Doista sam presretan i zahvalan
profesoru Milinoviću što je nastavio svoj
životni put koji je imao i prije 1992. godine”, rekao je imam Vakufac.
Enver Mulabdić, arheolog i direktor
Muzeja Pounja u Bihaću, biranim se riječima osvrnuo na život i rad profesora Ante
Milinovića, izražavajući zadovoljstvo što
su suvremenici i sugrađani čovjeka koji je
za života postao njihov mitski heroj. Ranih
60-ih prošlog stoljeća, kada se vratio sa
studija i prvi puta pojavio u javnosti, Milinović je u Bosanski Novi prenio svoju ljubav, pažnju i strpljenje među sugrađane,
pri čemu su svi postali svjesni svoje važnosti i željeli biti kao njihov omiljeni profesor. “U suštini, bio je naš duhovni otac”,
Mr. sc. Ante Milinović
rekao je Mulabdić. Naglasio da je monografija “Bosanski Novi u našem srcu” veliki istraživački i životni projekt Ante Milinovića, koji se sastojao od nekoliko kilograma gusto pisanog materijala koji valorizira sve kompleksne značajke bosanskonovskog kraja, historijska događanja, posebno njihov historijski značaj. Tragajući
za historijskom istinom Milinović je vrlo
slikovito opisao kompleksna i burna vremena ovog područja, odnosno krvavu ratnu historiju bosansko-novskog kraja. Pritom je isticao hrabrost krajiških serhatlija i
kapetana novske tvrđave, koji su se s jedne
strane branili od austro-ugarskih vojnih
napada, a s druge strane od osmanskih zapovjednika, čuvajući svoju tradiciju i izražavajući odlučan stav u obrani prastarog
identiteta svoje domovine Bosne i svog zavičaja.
Godinama radeći s autorom u istom
bosansko-novskom Zavičajnom muzeju,
Mulabdić je davne 1979. godine ima pri-
liku prvi puta čitati taj materijal. Zavičajna monografija je vremenom obagaćena
novim otkrićima, koja su predstavljena u
četiri cjeline: antička epoha, srednjovjekovna epoha, bosanska epoha (1512.1992.) i vrijeme zavičajne tragedije
(1992.-1995.). Prvi dio zavičajne monografije nosi naziv “Antička epoha” i odnosi se na najstariju prošlost bosanskonovskog kraja. Drugi dio nosi naslov
“Srednjovjekovna epoha” i obuhvaća vrijeme od ranog Srednjeg vijeka i dolaska
prvih slavensko-avarskih četa na balkanske prostore, do definitivnog odlaska jedne od najmoćnijih feudalnih porodica,
knezova Babonića na zapad 1512. godine. Treći dio je “Bosanska epoha”, koja
obuhvaća vrijeme od 1512. godine pa do
agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.
godine. Knjizi je pridodat i četvrti dio o
ratnoj agresiji u Bosanskom Novom, koji
se može čitati i kao početni jer smo svi
skupa svjedoci strašnog novskog inferna
sa stotinama bošnjačkih žrtava.
“Dobro je poznat višedecenijski rad
utrošen na ovom projektu, koji pruža mogućnost za cjelokupnu fundiranu obnovu
i vraćanje historijskog identiteta ovom
prostoru na ušću Sane u Unu, koji zasigurno zaslužuje punu pažnju. Izbor iz bogate bibliografije dat je na četiri strane, a
taj popis ahivskih izvora i ostale dokumentacije sažeto i jasno usmjerava čitaoca u snalaženju i namjeni monografije te
njenom osnovnom cilju. Posebno treba
istaći da je skraćena verzija knjige pisana
pregledno s lijepim jednostavnim stilskim književnim izrazom i da će je svaki
zavičajni čitalac čitati s izuzetnom pažnjom. Zato su Novljani zahvalni svom
popularnom profesoru Anti Milinoviću, s
radošću očekujući nove knjige iz njegove
serije”, zaključio je Enver Mulabdić.
Mr. sc. Ante Milinović je rekao da jedan broj njegovih učenika i kolega iz Gimnazije i Srednjoškolskog centra, te Zavičajnog muzeja iz Bosanskog Novog
trenutno radi na čak 7 knjiga, od kojih je
jedna već izašla – “Rat u Bosni – zapisi i
sjećanja”, autora Suvada Hotića. Knjiga
je nedavno objavljena u kanadskom gradu Hamiltonu, a u njoj nema niti traga
mržnje i osvete. Milinović se zahvalio
Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici i izdavaču Jasminu Karabegoviću, te pozvao
Novljane da nastave suradnju na projektu
Zavičajne monografije svojim dopunama, ispravkama ili posebnim prilozima.
Naglasio je da je monografija “Bosanski
Novi u našem srcu” otvorena knjiga, istovremeno i zbornik. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Izborna skupština KDBH “Preporod”
Kontinuirano djelovanje s postupnim
obogaćivanjem programa
Deseta redovna Izborna skupština Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” održana je 20. ožujka 2010. u prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke
nacionalne zajednice Hrvatske, Ilica 54.
Izvještaj o radu
Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod” podnio je izvještaj za razdoblje od 15.11.2008. do 20.03.2010. godine. U uvodnom dijelu je rekao da je
proteklo više od 15 mjeseci otkako smo
se okupili na Izvještajnoj skupštini krajem 2008. godine, te više od četiri godine
otkako je na Izbornoj skupštini početkom
2006. dato povjerenje Glavnom i Nadzornom odboru. Izrazio je nadu da nije iznevjereno povjerenje članstva i da su ostvareni ciljevi zacrtani na početku mandata,
potvrđeni i na Izvještajnoj skupštini. Naglasio je da je Glavni odbor predstavljao
smjenu generacija uz očuvanje kontinuiteta. Entuzijazam mladih udružio se s
iskustvom nešto starijih. Članovi Glavnog odbora ujedno su bili i nositelji najvažnijih “Preporodovih” aktivnosti.
“Iskustvo djelovanja Glavnog odbora potvrđuje da su za kvalitetnu upravu, odlučivanje, izradu i provedbu programa potrebni ljudi koji razumiju ciljeve i organizaciju društva, načine i mogućnosti financiranja, društveno okruženje, ali istodobno svojim kreativnim, požrtvovnim i intenzivnim radom financijski slabo, a često i nikako nagrađenim, učestvuju u
oblikovanju i provedbi naših aktivnosti.
Naši rezultati, vjerujem, potvrđuju
ispravnost takvog opredjeljenja. Sadržajno, nismo htjeli afirmirati samo bošnjačku kulturu, već naglasiti stvaralaštvo
Bošnjaka Hrvatske čijom integracijom
kao izvorne pojedinosti u hrvatsko kulturno biće ostvarujemo svoj cilj interkulturnog i intercivilizacijskog dijaloga u
obliku kreativne nove vrijednosti. Ona
nadilazi višestruko kulturno porijeklo i
razrješuje sve njegove stvarne i prividne
proturječnosti te nas oslobađa usamljenosti u getu na društvenoj margini. Priznatošću naših autora i nositelja aktivnosti u
Radno predsjedništvo: Azra Abadžić Navaey, Faris Nanić i Azra Garankić
široj hrvatskoj i regionalnoj javnosti vjerujem da smo na tragu ostvarenja tog cilja”, naglasio je mr. sc. Senad Nanić.
Rekao je da ostvarene rezultate vidi
kao kontinuirano djelovanje s postupnim
obogaćivanjem programa. Sve “Preporodove” aktivnosti vremenom i velikim trudom postajale su zrelije, potpunije, relevantnije. Unošeni su novi trajni programi,
kao što su “Preporodov Journal” još u
prošlom mandatu i “Orient espresso” početkom ovog mandata. Tradicionalni programi su osvježavani novim nositeljima i
njihovim prioritetima kulturnog djelovanja, kao što je slučaj s časopisom “Behar”
koji je ostvario značajan proboj takozvanih manjinskih okvira recepcije. Proširene su djelatnosti u obimu i raznovrsnosti,
na primjer u izdavaštvu, “Bošnjačkim riječima” i “Bulbulima”, gdje je konačno
ostvaren i stari san o izdavanju audio zapisa. Nanić je naglasio da je postupan porast financijskih sredstava iz Proračuna
RH, koji nam osigurava Savjet za nacionalne manjine RH, omogućio savladavanje problema iz prvog mandata, kao i povećanje obima i kvalitete programa. Proračuni naših aktivnosti dosegli su iznose
primjerene programskim obavezama uz
očuvanje kontinuiteta, ali i porast kvalite-
te. Oko programa izdavaštva i CD-a Bulbuli okupljena su značajna programska i
donatorska sredstva iz više izvora, gdje se
posebno ističu Grad Zagreb i “Croatia
osiguranje”. Svođenjem tajništva na jedno radno mjesto i nizom racionalizacija
troškova, smanjeno je učešće režijskih,
tajničkih i knjigovodstvenih troškova na
manje od 25%.
“Neke su, međutim, boljke ostale neizliječene. Iako imamo vrsne i dokazane
suradnike naših informativnih izdanja, mi
se još i danas suočavamo s nedovoljnim
brojem takvih suradnika. Zbog želje za
očuvanjem standarda, urednici zapadaju u
drugu neprihvatljivu poziciju, a to je neredovitost izlaženja, iako smo krajem godine uspjeli nadoknaditi zaostatke. Vjerovao sam, naime, da ćemo do ovog trenutka ipak imati ohrabren veći broj redovitih
suradnika spremnih na barem nekoliko
stručnih kvalitetnih tekstova godišnje.
Svoje sam uvjerenje temeljio na činjenici
nemalog broja visokoobrazovanih Bošnjaka mlađe i srednje generacije u Hrvatskoj. Nadao sam se i većem broju izdavačkih projekata stručnog i znanstvenog
profila u svrhu vjerodostojnijeg osvjetljavanja bošnjačke i islamske stvarnosti u
Hrvatskoj i šire. Moj osobni angažman na
19
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
20
J
O
U
R
N
A
L
pokretanju dopunske nastave jezika i kulture Bošnjaka uz otvorena vrata Ministarstva nije se počeo ostvarivati jer u tu svrhu
okupljeni profesori davno preuzetu obvezu izrade programa većinom nisu ispunili.
Nama drag i praktično lociran prostor
'Preporoda', osim dotrajalošću, zadovoljavajuće uvjete, nažalost, više ne pruža ni
brojnim aktivnostima. Potreban nam je
prostor male scene s odgovarajućim minimalnim pratećim prostorima za pripremu i
izvedbu programa 'Bulbula' i 'Orient
espressa', ali i manifestacije 'Bošnjačke
riječi', kao i drugih tribina, predstavljanja
i okruglih stolova. Stari plan o otvaranju
'Preporodove' knjižnice također nije moguć bez zasebnog prostora dovoljnog za
dostupnost i pravilnu pohranu knjiga koje
je 'Preporod' prikupio svih ovih godina.
'Preporod' se službeno obratio Gradu Zagrebu molbom s navedenim obrazloženjem. Molba je u proceduri već dulje vrijeme. Imajući u vidu trenutnu situaciju,
teško je ocijeniti kolika je vjerojatnost pozitivnog odgovora i u kojem razdoblju”,
rekao je predsjednik Nanić.
Istaknuo je da nam ustupanjem prostora za “Preporodove” i zajedničke manifestacije, tradicionalno pomažu Islamska
zajednica, Bošnjačka nacionalna zajednica, Kulturno-informativni centar Veleposlanstva Bosne i Hercegovine i Gradska
knjižnica u Sisku, odjel Caprag. Sve bolja
suradnja s islamskim i bošnjačkim organizacijama u domovini i inozemstvu lako se
usklađuje na zajedničkim programima.
U nastavku Izvještaja o radu u proteklom periodu, mr. Nanić se osvrnuo na
ostvarene programe u 2009. i planirane u
2010. godini. Naglasio je da “Preporodove” aktivnosti u razdoblju od Izvještajne
skupštine s kraja 2008. prvenstveno odlikuje povećanje obima i kvalitete postojećih aktivnosti. U programu informiranja
povećava se broj članova redakcija i suradnika, kao i njihovih priloga te konačno
obima svakog broja. Tematska određenja
i sadržajnost “Behara” postaju prepoznatljivo visoko profilirana. Stupanj i obim
obuhvaćenosti bošnjačkih tema u “Preporodovom Journalu” čini ga temeljnom
referencom bošnjačke društvenosti u Hrvatskoj ovog vremena. Tematsko-grafička usklađenost “Jasmina” čini ga prepoznatljivim listom za mlade.
U okviru programa izdavaštva objavljene su četiri knjige: “Svemirsko putovanje Malog Princa” Amira Bukvića, “Džibrilove oči” Seada Begovića, “Riječi vraćene kući” Enesa Kiševića i “Sotonisti”
Mesuda Šabanovića. Peta knjiga naziva
“Antologija suvremene bošnjačke poezi-
Mr. sc. Senad Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”
je” Ervina Jahića i Seada Begovića programski je dug iz 2009. godine i u završnoj je fazi pripreme. Autori navedenih
izdanja bošnjački su književnici afirmirani u široj hrvatskoj i bosansko-hercegovačkoj javnosti, uz izuzetak Šabanovićevog iskoraka u prostor romana.
Nanić je istaknuo sretnu koincidenciju mogućnosti zadovoljenja stare potrebe
i želje za zapisom glazbenog djelovanja
“Bulbula” sa spremnošću Grada da zapis
financijski usmjeri k izdavanju prvog
CD-a. Voditeljska kvaliteta Ismeta Kurtovića posebno se očituje u njegovoj sposobnosti da kreira takve aranžmane koji
tradicionalno vokalno solistički žanr
uspješno prevodi u zborsko pjevanje, uz
isticanje posebnosti i ljupkosti melodije
sevdaha. Studijski uvjeti omogućili su
precizno brušenje, naglašavanje i ravnotežu svih vokalnih i instrumentalnih pojedinačnosti i kvaliteta zbora.
Tradicionalnu godišnju manifestaciju
“Bošnjačke riječi u Hrvatskoj” također
odlikuje kontinuitet i svježina. Povećan je
broj, kvaliteta i posjećenost manifestacija. Značajno je povećano aktivno učešće
“Preporoda” u manifestacijama širom regije (Sarajevo, Jajce, Brčko, Sisak, Dubrovnik, Trebinje, Stolac, Novi Pazar,
Bijelo Polje, Podgorica, St. Gallen), gdje
učestvuju urednici, članovi redakcije i suradnici “Behara” i “Preporodovog Journala”, dramski studio “Orient espresso”
svojim predstavama i zbor “Bulbuli”. Nastavljen je program predstavljanja “Preporoda” uz donacije knjiga i časopisa putem sustava gradskih knjižnica u Hrvat-
skoj. Prošle godine je “Preporod” predstavljen na Međunarodnom sajmu knjiga
u Sarajevu i to do sada s najvećim obimom izdanja. Sa zadovoljstvom se može
reći kako je “Preporodova” produkcija
kontinuirana, ali s iskazanim povećanjem
obima i sve višom kvalitetom.
U 2010. godini održat će se kontinuitet i kvaliteta starih dokazanih aktivnosti.
U izdavaštvu su kandidirani naslovi vrsnih, ali i novih bošnjačkih autora koji
djeluju u Hrvatskoj. KDBH “Preporod”
nije u mogućnosti širiti programske obaveze s obzirom na nepromijenjen obim
Državnog proračuna, što će se odraziti i
na financiranje našeg Društva.
Predsjednik Nanić je izrazio uvjerenje
da Društvom najbolje upravljaju oni koji
stvaraju, organiziraju i provode programe,
potvrđeno ostvarenim rezultatima. To je
dovelo do činjenice da su samo takvi ljudi i
spremni preuzeti odgovornost u tijelima
Društva. Predloženi kandidati su svi u većoj
ili manjoj mjeri, značajno učestvovali u
osmišljavanju i provedbi naših programa,
kako oni iz starog saziva Glavnog odbora,
tako i novopredloženi. U nastavku izlaganja
mr. Nanić je pojedinačno predstavio kandidate za novo vodstvo “Preporoda”:
Azra Abadžić Navaey, znanstvena novakinja s katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta, članica Glavnog odbora u
dosadašnjem sazivu. Vrsna poznavateljica
orijentalnih kultura i članica redakcije
“Behara”. Svojim zapaženim i vrijednim
tekstovima umnogome je pridonijela prepoznavanju “Behara” kao znanstveno i
kulturološki relevantnog časopisa.
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Amina Alijagić iz Lovrana, vrsna studentica prava na Riječkom sveučilištu,
članica redakcije “Preporodovog Journala”. Dobro je poznata po odličnim i znanstveno utemeljenim analizama pravnopolitičkih aktualnih tema objavljenim u
“Preporodovom Journalu”, kao i velikom
angažmanu na organizaciji “Preporodovih” aktivnosti u Rijeci.
Sead Begović je vrlo afirmiran književnik i književni kritičar te glavni urednik “Behara”, kojeg je učinio referentnim
časopisom i izvan takozvanih manjinskih
krugova. Njegovi tekstovi čitani su u
brojnim knjigama i publikacijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Preoblikovao je “Behar” svježim i stručnim pogledom na suvremenu i tradicijsku književnost očuvavši kontinuitet “Beharovog”
identiteta. Autor je i urednik naših izdavačkih projekata.
Filip Mursel Begović nositelj je više
“Preporodovih” aktivnosti. Izvršni je
urednik “Behara”, gdje svojim tekstovima
i uredničkim djelovanjem značajno utječe
na oblik i kvalitetu Behara. Član je redakcije “Preporodovog Journala” kojeg puni
tekstovima o kulturi i šaljivim Murselovim Šegistanom. Pokretač je i voditelj
dramskog studija “Orient espresso”, gdje
kreativnim multimedijalnim pristupom u
skromnim uvjetima atraktivno dramatizira klasike i suvremenike književne riječi.
Stručni magistar Azra Čimić višegodišnja je urednica “Preporodovog” časopisa za mlade “Jasmin”, gdje uspješno
primjenjuje svoje pedagoško i obrazovanje u temama europskih integracija, odnedavno opet nastanjena u Zagrebu. Aktivna je članica “Bulbula”.
Ferid Dizdarević, dopredsjednik Društva u ovom sazivu, svoje je bogato društveno i poslovno iskustvo znao konstruktivno usmjeriti na stabilnost i urednost
“Preporodovih” aktivnosti. Odličan je organizator aktivnosti u suradnji s drugim
organizacijama.
Odvjetnica Azra Garankić, članica
Glavnog odbora u dosadašnjem sazivu,
pokazala se nezaobilaznim autoritetom u
više pravno složenijih situacija u kojem je
trebalo braniti interese Društva. Njeni
statutarni i prijedlozi sporazuma i ugovora nisu tek profesionalno dotjerani i
uspješni, već su izrađeni iz perspektive
aktivnog člana Društva i Glavnog odbora
i, dakako, štede visoke troškove Društva
za eventualnog vanjskog odvjetnika.
Doktor znanosti Zlatko Hasanbegović
s Instituta za društvena istraživanja “Ivo
Pilar”, dopredsjednik u dosadašnjem sazivu, široj je javnosti poznat po svojim
objavljenim znanstvenim istraživanjima
suvremene povijesti naše zajednice. Član
je redakcije “Behara”, gdje također povremeno objavljuje svoje tekstove.
Ismet Isaković, pokretač sisačkih bošnjačkih organizacija i aktivnosti, glavni je
urednik “Preporodovog Journala” i član
dosadašnjeg saziva Glavnog odbora. “Preporodov Journal” čini rado čitanim časopisom, gdje je posebno uspješno razvio rubriku Bošnjaci u Hrvatskoj koju je uređivao još kao član redakcije. Uspijeva pratiti
i valorizirati sve relevantne bošnjačke aktivnosti i teme. Nezaobilazna je njegova
uloga u afirmaciji “Preporoda” u gradu Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji.
Ervin Jahić, pjesnik i urednik u izdavačkoj kući “V.B.Z.”, član redakcije “Behara” s vlastitom kolumnom intrigantnih
analiza, jedan je od najprepoznatljivijih
mlađih Bošnjaka u hrvatskoj javnosti. Nezaobilazan je njegov doprinos širenju glasa i čitateljstva “Preporodovih” izdanja.
Sena Kulenović bošnjačkoj je i široj
javnosti poznata po brojnim angažmanima u bošnjačkim organizacijama u Hrvatskoj. Za izložbu o Srebrenici posebno
je nagrađena. Članica je redakcija “Behara” i “Preporodovog Journala” u kojima
objavljuje članke i intervjue.
Magistar Mirza efendija Mešić, član
dosadašnjeg saziva Glavnog odbora,
uspješno vodi redovitu i našu najposjećeniju tribinu “Dr. Sulejman Mašović” četvrtkom u Islamskom centru. Omogućio
je brojna i uspješna “Preporodova” predstavljanja i suradnju s Islamskom zajednicom. Član je redakcije “Preporodovog
Journala”, gdje redovito objavljuje tekstove islamske i međureligijske tematike.
Dino Mujadžević, povjesničar i turkolog, dopredsjednik u dosadašnjem sazivu
Glavnog odbora, član je redakcije “Behara” i suradnik “Preporodovog Journala” u
kojima povremeno objavljuje znanstvene
i publicističke radove.
Faris Nanić osoba je najduljeg staža
djelovanja u “Preporodu” među kandidatima. Široj javnosti poznat je po političkom i publicističkom djelovanju, sudjelovao je u oblikovanju “Behara” od početka, uređivao “Beharov Journal” kojeg je
osamostalio i oblikovao u časopis naglašene društvene angažiranosti sa zasebnom redakcijom pod imenom “Preporodov Journal” kojeg je uređivao do odlaska u inozemstvo. Autor je dvije knjige u
izdanju “Preporoda”. Po nedavnom povratku u Zagreb, ponovo piše u “Preporodovom Journalu” i “Beharu”.
Magistra književnosti Ajka Tiro Srebreniković, tajnica Društva i članica
Glavnog odbora u dosadašnjem sazivu,
autorica našeg znanstvenog prvijenca
“Znakovi osobnosti u Dervišu i smrti”,
suradnica “Preporodovog Journala” gdje
objavljuje stručne i publicističke tekstove, svojim odgovornim radom uvela je
red u složenu tajničku dužnost i značajno
doprinijela osmišljavanju i provedbi programa “Preporoda”, naročito kao nositelj
tradicionalne manifestacije “Bošnjačke
riječi u Hrvatskoj”.
Na kraju predstavljanja kandidata za
novi Glavni odbor KDBH “Preporod”,
predsjednik Nanić je posebno zahvalio dosadašnjoj članici Glavnog odbora, jednoj
od osnivača “Preporoda”, profesorici književnosti širokog poznavanja književnosti i
izdavaštva, Mersiji Omanović, koja nas
nakon konstruktivnog djelovanja u Glavnom odboru napušta prepuštajući mjesto
nekome od mlađih kvalitetnih kandidata.
Nanić je spomenuo i članove Nadzornog odbora u dosadašnjem sazivu – Sadžidu Đenđo, Mehmeda Kečevića i Senada
Begovića, koji su svojim aktivnim i konstruktivnim nadzorom blagovremeno i u
interesu Društva korigirali djelovanje
Glavnog odbora.
“Uočljivo je značajno odstupanje od
temeljne demokratske tradicije izbora između više kandidata za dužnost predsjednika Društva. Nije nam takva bila namjera. Štoviše, nadao sam se da će se kroz
protekla dva predsjednička mandata u kojima sam obavljao tu dužnost profilirati
mladi kreativni nositelji ‘Preporodovih’
aktivnosti spremni za preuzimanje odgovornosti predsjedničke dužnosti. Nitko,
međutim, nije iskazao takvu spremnost.
Prevladao je stav kako u Društvu tako i
među drugim meritornim sugovornicima
u našoj zajednici da je u ovom trenutku
moja neizbježna odgovornost nastaviti
rukovoditi ‘Preporodom’. Iako pomalo
iscrpljen dosadašnjim radom i čestim mukotrpnim iznalaženjem suglasja te provedbom programa na očekivanoj profesionalnoj razini u amaterskim uvjetima,
prihvatio sam kandidaturu vjerujući u
važnost institucije ‘Preporoda’ te ispravnost dosadašnjeg koncepta upravljanja
Društvom i oblikovanja programa. Na
Vama je da procijenite da li je to jedino i
najbolje rješenje”, rekao je mr. sc. Senad
Nanić, predsjednik KDBH “Preporod”.
Skupštinske odluke
Ismet Kurtović je Radnom predsjedništvu dostavio potpise članica ženskog pjevačkog zbora “Bulbuli” za kandidaturu Mithete Ibrahimpašić za članicu Glavnog od-
21
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
22
J
O
U
R
N
A
L
bora “Preporoda”, obrazlažući kako ponekad suradnja i komunikacija između Glavnog odbora i “Bulbula” nije bila u najboljem redu. Stoga je zbor predlažio svog
kandidata, kojeg su delegati javnim glasanjem prihvatili. Time je broj kandidata za
članove Glavnog odbora porastao na 16.
Desetoj redovnoj Izbornoj skupštini
KDBH “Preporod” prisustvovalo je 58
članova Društva s pravom glasa. Tajnim
glasanjem za predsjednika “Preporoda”
izabran je mr. sc. Senad Nanić (nije bilo
protukandidata). Za dopredsjednike “Preporoda” (ukupno pet kandidata, bira se
tri) izabrani su Azra Abadžić Navaey, Faris Nanić i Filip Mursel Begović. U Glavni odbor (16 kandidata, bira se 9) izabrani
su Amina Alijagić, Ismet Isaković, Sead
Begović, Azra Garankić, Mirza Mešić,
Sena Kulenović, Ajka Tiro Srebreniković, Ervin Jahić i Mitheta Ibrahimpašić. U
Nadzorni odbor (predložena tri kandidata, bira se tri) izabrani su Mehmed Kečević, Sadžida Đenđo i Senad Begović.
Na Skupštini su prihvaćeni sljedeći
prijedlozi o izmjenama i dopunama Statuta Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske
“Preporod” od 15. studenog 2008. godine:
- U članku 2. dodaje se stavak 2. koji
glasi: “Skraćeni naziv udruge glasi: KDBH 'Preporod’.”
- U članku 3. stavak 1. mijenja se i
glasi: “Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske 'Preporod' upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske, ima svojstvo
pravne osobe sa svim pravima, obavezama i odgovornostima koje su utvrđene
zakonom i ovim Statutom.”
- Iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji
glasi: “Društvo je samostalno u ostvarivanju svojih ciljeva utvrđenih Statutom.”
- Članak 6. i naslov iznad njega mijenjaju se i glase: “II. CILJEVI I DJELATNOSTI UDRUGE
Ciljevi Društva su:
– očuvati, afirmirati i unaprijediti nacionalni i kulturni identitet bošnjačkog naroda na područjima kulturnog, znanstvenog, umjetničkog,
glazbenog, folklornog i drugog duhovnog stvaralaštva, prvenstveno u
Hrvatskoj,
– promovirati i zastupati punu integraciju Bošnjaka u sve sfere društvenog i javnog života u Republici
Hrvatskoj, posebno u kulturi, umjetnosti, znanosti i medijima.
S tim ciljevima Društvo će obavljati
djelatnosti:
– proučavati i štititi kulturnu baštinu
Bošnjaka, naročito Bošnjaka u Hrvatskoj;
– proučavati i pratiti povijesni, književni, umjetnički i sve aspekte društvenog trenutka i razvoja bošnjačkog naroda u Hrvatskoj, Bosni i
Hercegovini i drugdje;
– podsticati znanstvena i druga istraživanja o porijeklu i samobitnosti,
stradanjima i migracijama bošnjačkog naroda, te razvoj nacionalne historiografije;
– podsticati književno, umjetničko,
znanstveno i drugo duhovno stvaralaštvo Bošnjaka, naročito Bošnjaka
u Hrvatskoj; izdavati knjige, svoje
glasilo i druge publikacije;
– organizirati predavanja, književne i
umjetničke večeri, koncerte, izložbe, znanstvene i stručne skupove;
– pomagati književnike, umjetnike i
znanstvenike, naročito svoje članove,
te učenike i studente u školovanju;
– surađivati s kulturnim, znanstvenim,
stručnim i prosvjetnim društvima i
ustanovama u zemlji i inozemstvu;
– održavati veze s Bošnjacima - kulturnim i znanstvenim radnicima u inozemstvu, kao i sa svim kulturnim i
javnim djelatnicima čiji radovi osvjetljavaju bošnjački kulturni krug;
– prikupljati i obrađivati biografske bibliografske podatke o svojim članovima; djelovati i organizirati različite aktivnosti glazbe u prostoru
umjetnosti i foklora;
– djelovati na afirmaciji ljudskih prava i sloboda;
– djelovati na afirmaciji, zaštiti i promociji ljudskih prava Bošnjaka i
drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
– Članak 8. stavak 4. mijenja se i glasi: ”Sredstva javnog priopćavanja mogu
pratiti rad Društva i njegovih tijela. U slučajevima kada bi javnost mogla ugroziti
ostvarenje zadataka Društva, tijela Društva je mogu isključiti iz svog rada.”
– Članak 9. stavak 2. mijenja se i glasi: ”Osobe bez poslovne sposobnosti ili s
ograničenom poslovnom sposobnošću
mogu biti članovi Društva bez prava odlučivanja (sudjelovanja u odlučivanju) u
radu tijela Društva.”
– U članku 17. iza stavka 2. dodaje se
stavak 3. koji glasi: “Mandat tijela Društva
traje četiri godine, odnosno do izbora novih
tijela.”
– Članak 18. stavak 3. mijenja se i
glasi: ”Redovna Skupština održava se
svake godine, u prvim mjesecima tekuće
godine, a saziva je Glavni odbor.”
– Članak 18. stavak 5. mijena se i glasi: ”Članovi koji traže saziv izvanredne
sjednice Skupštine dužni su svoj pisani
zahtjev dostaviti Glavnom odboru uz
naznaku Dnevnog reda sjednice.”
– Članak 26. mijenja se i glasi: ”Glavni odbor imenuje: tajnika i blagajnika;
glavne i odgovorne urednike glasila-edicija Društva; Savjet Društva.”
– Članak 39. stavak 4. mijenja se i
glasi: ”Ukoliko je na listiću dva ili više
kandidata dobilo isti broj glasova delegata Skupštine, izbor se vrši javnim glasovanjem između navedenih kandidata.”
– U cijelom tekstu Statuta riječi: ”organ”, ”informacija”, ”poklon”, ”nosioc” u
odgovarajućem rodu i padežu zamjenjuju
se riječima ”tijelo”, ”obavijest”, ”dar” i
”nositelj”. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Predstavljene dvije knjige pjesama Enesa Kiševića
Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića
Zemlja Bosna je dobila ime po rijeci Bosni, znači po vodi, a voda je most koji spaja vidljivo s nevidljivim. “Od te nebeske vode i moje prezime dolazi”, reći će Kišević, a od tog osjećanja je vjerojatno i izrasla knjiga pjesama “Busen
Bosne” (izdanje BKUD “Sevdah”). Neke od pjesama iz te knjige uvrstio je književnik Sead Begović u izbor Kiševićevih
pjesama “Riječi vraćene kući”, u izdanju KDBH “Preporod”.
U organizaciji KDBH “Preporod” i
BKUD “Sevdah”, 22. ožujka 2010., u
Gradskom dramskom kazalištu “Gavella”, predstavljene su dvije najnovije knjige književnika i dramskog umjetnika
Enesa Kiševića. Knjiga izabranih pjesama pod nazivom “Riječi vraćene kući”
krajem 2009. godine izašla je u izdanju
KDBH “Preporod”, a izbor i predgovor je
uradio književnik Sead Begović. Po riječima samog autora radi se o njegovom
najobimnijem izboru koji obuhvaća pjesnikov rad od 1959. do 2009. godine.
Knjiga pjesama “Busen Bosne” u isto vrijeme je izašla u izdanju BKUD “Sevdah”,
u bogatoj likovnoj opremi Mustafe Forte
i s pogovorom književnika Ervina Jahića.
Riječ je o Kiševićevim pjesmama koje se,
kao što i sam naslov sugerira, odnose na
pjesnikova emotivno-lirska pjevanja o
Bosni. Pjesnički izbor koji je Kišević ponudio u razdoblju od 1959. do 2009. godine (riječ je o pjesmama iz obije knjige),
po mnogo modelativno stilskih iskustava,
podastrijet će i nešto izuzetno novo. Naime, ne odričući se svojih prvotnih otkrića
(zamašne raspjevanosti) on će s blagom
buntovnošću (jer ne može negirati svoju
nježnu narav) integrirati također blage
ideologeme koji se odnose na zadnji rat.
Rat koji je pomaknuo i njegova osjećanja.
S velikom građanskom hrabrošću se dotiče stradanja. Nije to samo stradanje Bošnjaka, naroda kojemu pripada, već sviju
nas. Svoje humano lice koje ne voli stratišta, ovaj pjesnik nikada nije skrivao.
Dapače, svoju je iskonsku energiju domoljupca (i hrvatskog i bošnjačkog ali
svojedobno i jugoslavenskog) on izvorno
izražavao bez političkih kalkulacija.
Jednostavno je nevjerojatno koliko
ima poštovatelja Kiševićeve poezije u
Hrvatskoj i u BiH, a dokaz tome bila je i
prepuna dvorana kazališta “Gavella”. Uz
to što ima zavidan broj čitalaca, Kišević
uživa i poštovanje svojih glumačkih kolega. Stoga, ne treba čuditi da su u “Gavellu” kao interpretatori, ali i zagovarači
Kiševićevog poetskog opusa, pristigla i
glumačka klasa – Marotti, Vlasta Knezović, Dubravko Sidor, Žarko Potočnjak i
Antun Tudić. Svi su, uz samog autora,
nadahnuto govorili Kiševićeve stihove,
ali su se i prisjetili nekih anegdota iz druženja s pjesnikom u studentskim i zrelijim glumačkim danima. Glazbeni gost
večeri bila je Divna Šimatović na gitari i
pjesnik Sead Muhamedagić, koji je otpjevao nekoliko sevdalinki. Uz to što ima
zaista zadivljujući glas, Sead Muhamedagić je oduševljenu publiku upoznao i s
porijeklom i nastankom nekih sevdalinki,
što je na začudan način povezao s pjesmama Enesa Kiševića. Večer je zamišljena kao neka vrsta showa kojeg bi, na
radost prisutnih, mogli slobodno nazvati
“Enes Kišević i prijatelji”. Slobodno možemo reći da je ovo bila jedna od najposjećenijih i najuspješnijih “Preporodovih” promocija ikada. O pjesništvu Enesa
Kiševića, na samom početku promocije,
govorio je književnik Sead Begović koji
je primijetio da se o pjesniku i dramskom
piscu Enesu Kiševiću zaista mnogo pisalo, te ga se također i obilno kao pjesnika
za djecu i odrasle nagrađivalo, zatim prevodilo (na dvadeset jezika) i potom antologiziralo, a nije primijećeno da je kao
autor obrađen u zadnjim povijestima hrvatske književnosti Slobodana Prospera
Novaka i akademika Dubravka Jelčića.
“To zaista začuđuje jer je riječ o književnim povjesničarima koji dokazano
poštuju dvosmjerni književni put i angažman na relaciji Zagreb – Sarajevo. Shvatit ćemo to kao određeni nemar i nepravdu spram pjesnika koji je već sedamdesetih godina u Hrvatskoj zadobio izuzetnu
reputaciju u javnosti i status kultnog pjesnika. Za to su prije svega zaslužni njegovi javni nastupi i osebujna interpretacija
poezije, jer ipak je riječ o odškolovanom
glumcu. U Bosni je, dabome, bio antologiziran u dvije ključne antologije: Antologije muslimanske poezije dvadesetog vijeka i njene nadopunjene verzije i u novim povijesnim okolnostima, pod naslovom Bošnjačka poezija dvadesetog vijeka. Uz to, pjesnik se može pohvaliti s
podatkom da su mu pjesme zastupljene u
trideset i devet izbora i antologija”, rekao
je Begović, koji je primijetio da s prvim
knjigama “Mladić nosi svoje prve pjesme
na ogled” i “Svemirim te svijete”, Kiševića u Hrvatskoj uspoređuju s takozvanom
Jesenjštinom, što je podrazumijevalo melodioznu (recitativnu) i bolno ispjevanu
ispovijest, ali kod njega bez tragično
ispjevanog lirskog subjekta, već s određenom pjevnošću koja je dostupna svima i
posjeduje estradnu cijenu. “Njegovoj poeziji tada nisu poricali ni sklad, ni ljepotnost, a ni određenu misaonost. Međutim,
tadašnji mladi hrvatski zastupnici korijenitog modernizma smatrali su njegova
nastojanja isuviše elegičnim i neoromantičnim. I tu se možda skriva nesporazum
– oni su postupno odustajali od svojih poetičkih načela, dapače, postali su mahom
neorealisti, a Kišević je ustrajao do danas.
To uključuje i ovaj izbor iz njegove poezije”, rekao je Begović i obraćajući se publici dodao da je Kiševića od zaborava
spašavala upravo publika, koja prema
23
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
24
J
O
U
R
N
A
L
pjesnicima nije uvijek velikodušna, te on
nikada nije morao braniti svoju poetiku, a
stoga nikada nije ni bučio – bučio je iznutra, bez obzira na čestu scensku rasvjetu
koja ga je osvjetljavala.
Kišević je jednom prilikom rekao da
je njemu “Bosna najbliži rod, ona je moje
zdravlje, moja snaga, moje nadahnuće.
Bosna je moj Andrić, Skender, Meša, moj
Mak, Stojić, Vešović, Ibrišimović,
Mehmedinović, Brka, Ivanković, Selim,
Behzad…” Kišević je po vlastitim riječima još kao dijete spoznao da čovjek svakim svojim danom u sebe udahne i nebo i
zemlju. Znajući to radije je u tišini samo
disao nego li miješao taj dah riječi koje ga
nisu dostojne. Najzad, zemlja Bosna je
dobila ime po rijeci Bosni, znači po vodi,
a voda je most koji spaja vidljivo s nevidljivim. “Od te nebeske vode i moje prezime dolazi”, reći će Kišević, a od tog osjećanja je vjerojatno i izrasla knjiga pjesama “Busen Bosne”, a neke od pjesama iz
te knjige uvrstio je i Sead Begović u izbor
“Riječi vraćene kući”. U svom pogovoru
“Busenu Bosne” književnik Ervin Jahić
naznačio je da je ta stihozbirka koktel
razmjerno čestih tematsko-motivskih artikulacija bosanske zavičajnosti i Bosne u
poetskom opusu Enesa Kiševića. “Nudi
se čitatelju kao autorsko prošetavanje dionicama koje posredno ili neposredno legitimiraju njegov odnos prema naznačenoj temi, ali i kao prigodna inventura koja
sintetizira jedan dio ustrajnih Kiševićevih
pjesničkih interesa od samih njegovih početaka. Ilustrirana je crtežima i akvarelima arhitekta Mustafe Forte, koji izbliza
ili izdalja podbočavaju Kiševićeve stihovne uvide. Drama ljudi i drama vremena, drama mišljenja i drama riječi, nesumnjive popratne manifestacije u kojima je Bosna i Hercegovina grcala za posljednjeg rata - našla je u Kiševićevim
stihovnim aplikacijama ganutljivog i senzibilnog ovjerovatelja”, rekao je Jahić,
koji će uz to dodati da u tom ludilu destrukcije, u potpunoj demontaži i rasapu
bosanskoga svijeta autor nalazi razloge
za eksplicitnom lirskom terapijom, istodobno zgranut nad posvemašnjim mukom svijeta kojemu se i obraća.
Enes Kišević rođen je 1. 5. 1947. godine u Bosanskoj Krupi, na Ustikolini. “Čitav život nastojao sam u svojim stihovima
sličiti ljepoti rodnoga grada i rijeke Une”,
zapisat će u zrelijim godinama. U Ključu,
na rijeci Sani, provodi dane djetinjstva, završava osnovnu školu i gimnaziju. Zapažen
i izdvojen od svojih profesora Miće Delića
i Franje Žeravice, Kišević ima sreću sudjelovati na pjesničkim susretima na Kozari
gdje susreće pjesnike Juru Kaštelana,
Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Ivana Kordića... Nakon gimnazije javlja se na
natječaj Narodnog pozorišta Bosanske
Krajine u Banja Luci. Položivši za glumca
stažista, njegov dar uočava veliki dramski
umjetnik Adem Čejvan i poznati redatelj
Tomislav Durbešić, na čiji nagovor odlazi
u Zagreb gdje na Akademiju kazališne i
filmske umjetnosti 1971. godine diplomira
glumu u klasi profesora Tomislava Durbešića. Enesov kazališni i književni ukus, naveliko su oblikovali njegovi profesori dr.
Bratoljub Klaić, Đurđa Škavić, Ranko Marinković, Slavko Batušić, Zlatko Crnković,
Drago Krča, Josip Marotti, Izet Hajdarhodžić, Kosta Spajić, Vladimir Filipović...
Kao slobodni dramski umjetnik, ostvario je zapažene uloge: lik Shakespearea u
njegovim “Sonetima”, režija Tomislav
Durbešić, Dubrovačke ljetne igre, prva
vještica, “Macbeth”, W. Shakespearea, režija Vladimir Habunek, Dubrovačke ljetne
igre, prorok u “Christoforu Columbu” od
Miroslava Krleže, režija Georgij Paro, Dubrovačke ljetne igre, mladi buntovnik u
drami Tita Strozzija “Buniduh Kerempuh”, režija Tito Strozzi, Kazalište Komedija, Zagreb, Lisandar u komediji W. Shakespearea “San ivanjske noći”, režija Joško Juvančić, Hrvatsko narodno kazalište,
Zagreb, Karl Marx u drami Petera Weissa
“Hölderlin”, režija Kosta Spajić, Dramsko
kazalište Gavella, Zagreb, Orfej u drami
Tomislava Durbešića “Kamo idu Orfej i
Euridika”, režija Matijaž Latin, teatar ITD,
Zagreb, pilot u “Malom princu”, SaintExupéry, režija Jasna Mesarić, Gradsko
kazalište Trešnja, Zagreb. Nadalje, Ribar u
“Bajci o ribaru i ribici”, A. S. Puškina, u
režiji Roberta Waltla, Gradsko kazalište
Žar ptica, Zagreb, Tvorac u drami “Veliki
svjetski teatar”, Pedra Calderona de la
Barce, u režiji Jasmina Novljakovića,
Gradsko kazalište Kristalna kocka vedrine, Sisak, Stribor u “Šumi Striborovoj”
Ivane Brlić Mažuranić, režija Robert Waltl, scena POU Velika Gorica, Svidrigajlov
u “Pijanom procesu” Bernarda Marie Koltesa, režija Ivica Buljan, scena POU Velika Gorica...
Surađivao je s Jurom Kaštelanom i redateljem Eduardom Galićem u TV emisiji “San bez granica”. U seriji “Nepokoreni grad”, u epizodi “Čamac na Kupi”, režija Željko Belić, igrao je Ivana Gorana
Kovačića, a s televizijskim redateljem
Ivanom Jukićem ostvario je lik Antuna
Branka Šimića. Surađivao je i s filmskim
redateljem Rajkom Grlićem u filmovima:
“Kud puklo da puklo”, “Štefica Cvek u
raljama života”, te u mnogim radio dramama u režiji Stephany Jamnicki ostvarivši likove Antuna Gustava Matoša, Augusta Šenoe, Vladimira Nazora... Kišević
u opremi svojih knjiga rado surađuje sa
slikarima Ivanom Švertasekom, Mersadom Berberom, Dimitrijem Popovićem,
Nenadom Opačićem, Dinom Trtovcem,
Mariom Jurjevićem, Borivojem Dovnikovićem Bordom, Svjetlanom Junakovićem, Joškom Marušićem, Martinom Kelava, Sanjom Režček, Mustafom Fortom... Poznata je njegova suradnja i s
kompozitorima Emilom Cossetom, Igorom Kuljerićem, Josipom Magdićem, Arsenom Dedićem, Ivicom Perclom, Ladom
Kos, Zvonkom Zidarićem, Zrinkom Tutićem, Daliborom Paulikom, Darkom Domitrovićem, Hrvojem Hegedušićem...
Do sada je napisao 24 knjige poezije.
Spomenimo samo one najznačajnije: “Mačak u trapericama”, “I ništa te kao ne boli”,
“Ne ogledalo, lice umij”, “Lampa u prozoru”, “Jutarnja molitva”, “Sijeda djeca”,
“Svjetlost je Tvoja sjena”, “Majka Bajama
i bura Zmijokrila”, “Koka Kokone”, “Samo s Tobom ja sam ja”, “Mama Ti si moj
zrak” (u suradnji s kćerkom Sarom), “101
vino od vina”, “Voda je moja Mati”...
Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva dramskih umjetnika i Hrvatskog haiku društva. Dobitnik je
više književnih nagrada, a pjesme su mu
prevođene na ruski, iranski, indijski, japanski, arapski, francuski, njemački, turski, nizozemski, norveški, poljski, mađarski, talijanski, slovački, danski, engleski,
hebrejski, slovenski... Pjesme su mu uvrštene u mnoge antologije i čitanke, a živi
i stvara u Zagrebu. q
Filip Mursel Begović
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija izdavačke djelatnosti “Dobre knjige” iz Sarajeva
Tko su dobri Bošnjani?
U Islamskom centru u Zagrebu, u
okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr.
Sulejman Mašović”, 25. ožujka 2010.
održano je predavanje na temu “Tko su
nama dobri Bošnjani danas?” i promocija
knjiga izdavačke kuće “Dobra knjiga” iz
Sarajeva. Brojnim posjetiteljima u Kongresnoj dvorani “Hadži Salim Šabić”
obratili su se direktor “Dobre knjige” Izedin Šikalo, književnik Hadžem Hajdarević i prof. dr. Ibrahim Kajan, književnik i
prvi predsjednik KDBH “Preporod”.
Dobri Bošnjani – sinovi Dobre
Bosne
Izdavačke projekte jedne od najmlađih
izdavačkih kuća u Bosni i Hercegovini
predstavio je direktor Izedin Šikalo. “Dobra knjiga” je osnovana 2006. godine, u
vrijeme kada su, zbog uvođenja PDV-a na
knjige, mnogi predviđali krah i onako posrnulog bosansko-hercegovačkog izdavaštva. Zahvaljujući entuzijazmu prve postave malobrojne redakcije, razumijevanju
dobrih ljudi koji su osigurali inicijalna
sredstva i tiskanje po povoljnim uvjetima,
objavljena su književna djela koja su već u
prvoj godini postojanja donijela prestižne
nagrade. Izuzetno je zanimljiv tekst prve
poruke čitalačkoj publici, tiskan na propagandnom letku u vrijeme osnivanja “Dobre knjige”, čija jedna rečenica glasi: “Ako
je vaša domovina Bosna i Hercegovina, a
vaši preci 'Dobri Bošnjani – sinovi Dobre
Bosne' i ako ste zainteresirani za (re)afirmaciju bosanstva, a protiv plemenskog
stanja svijesti i dinarskog mentaliteta, pridružite nam se i ne dozvolite da (p)ostanemo kulturna kolonija!” Danas, četiri godine kasnije, “Dobra knjiga” je postala jedna
od najproduktivnijih izdavačkih kuća u
Bosni i Hercegovini. Uspjela je izdati skoro stotinu zapaženih naslova i time značajno obogatiti bosansko-hercegovačku kulturnu scenu. Ambiciozni izdavački plan za
2010. godinu, sa stotinu već pripremljenih
novih naslova, najrječitije govori o namjerama redakcije “Dobre knjige”.
Izedin Šikalo je rekao da su izdanja u
okviru “Dobre knjige” podijeljena u sedam
biblioteka, od kojih su sa stanovištva očuvanja bošnjačkog nacionalnog identiteta
najznačajnije “Dobri Bošnjani” i “Dobra
perla Bosnae”. “Te dvije biblioteke, zapra-
Slijeva: Izedin Šikalo, Hadžem Hajdarević i Ibrahim Kajan
vo, trebaju nadomjestiti ono što je Bosna i
Hercegovina imala prije rata, a to je državotvorna biblioteka u okviru dvije velike izdavačke kuće 'Veselin Masleša' i 'Svjetlost',
koja je govorila o kulturnom naslijeđu. Nažalost, te dvije firme su kupili ljudi kojima
nije do kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. 'Dobra knjiga' pokušava kroz navedene dvije biblioteke nadomjestiti nastalu
ogromnu prazninu”, rekao je Šikalo. Naglasio je da mu je iznimno draga biblioteka
“Dobri Bošnjani”, čiji je zadatak da povijesno kontekstualizira dobre Bošnjane, da se
kaže tko su ti ljudi i zbog čega su važni. To
je i izuzetno teško jer su Bošnjaci, bosansko-hercegovački muslimani skloniji intuitivnom nego racionalnom vrednosnom sustavu. Citirao je Hadžema Hajdarevića koji
je rekao da smo mi mali narod koji svoju
povijest još uvijek proživljava u svojoj svakodnevnici, još je nismo smjestili u historiju, tamo gdje joj je mjesto. Šikalo je rekao
da “Dobra knjiga” nema ambiciju da pravi
revoluciju, već da u sadašnjoj povijesnoj
kontekstualizaciji kaže koja je bila prava
vrijednost dobrih Bošnjana. Do sada su u
sklopu istoimene biblioteke izašle knjige o
Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku,
Riza-begu Kapetanoviću Ljubušaku mlađem, Mehmedu Džemaludinu Čauševiću,
Mustafi Ejuboviću – šejhu Juji, Sajfullahu
Prohi, Mileni Mrazović, fra Antunu Kneževiću, Lazaru Drljači i Šemsudinu Sarajliću.
U pripremi su knjige o životu i djelu Nafije
Sarajlić, Safveta-bega Bašagića i Huseina
Đoze. U okviru “Dobra perla Bosnae”, druge biblioteke “Dobre knjige”, do sada je
objavljeno šest knjiga: “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko”, “Mostar 1908.”,
“Bosniak/Bošnjak”, “Bosanska krajina –
historija, mitovi i legende”, “Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini” i “Život i običaji
muslimana u Bosni i Hercegovini”.
Književnik Hadžem Hajdarević je rekao da nam se prošlost još uvijek događa
– Bog određuje što će biti, ali mi još uvijek ne znamo što je bilo. U različitim
atmosferama ideoloških, nacionalističkih
i drugih piromanija još uvijek ne uspijevamo razaznati što se zaista dogodilo u
našoj povijesti. Biblioteka “Dobri Bošnjani” ruši ustaljenu naciokratsku, zabarakadiranu atmosferu u Bosni. “Bosna i
Hercegovina kao državni prostor nije samo multietnička i multikulturalna, kako
se voli reći. Bosna je prvenstveno monokulturalna historijska činjenica i prvenstveno je tako treba promatrati. Sve nijanse, različitosti i boje su, zapravo, doprinos bogatstvu Bosne i njezinoj monokulturalnosti”, rekao je Hajdarević. Naglasio
je da edicija “Dobri Bošnjani” u izdavački prostor ne uvodi samo muslimane, nego i pripadnike drugih vjeroispovijesti,
kao npr. fra Antu Kneževića, katoličkog
25
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
26
J
O
U
R
N
A
L
svećenika iz 19. stoljeća, zatim Milenu
Mrazović i Lazara Drljaču, jednog od
najvećih bosanskih slikara. Ediciju karakterizira jedinstvenost promatranja bosansko-hercegovačkog prostora.
Vrlo često ljudi koji ne žive u BiH i nisu
u klaustrofobičnoj bosansko-hercegovačkoj atmosferi, koja je dobrim dijelom dirigirana bh-medijima i stranačkim oligarhijama, ne mogu razaznati stanje stvari, na koji
način se oduprijeti lažnim predstavama historije i zanesenim ideološkim govorima o
historiji. Danas je više nego ikad potrebno
spoznati vlastitu prošlost kao dragocjenost,
te od nje stvarati viziju za budućnost. “Problem bošnjačke komponente u Bosni i Hercegovini je što nije uspjela ovladati vlastitim sjećanjem, vlastitim odnosom prema
historiji. U prvom planu to se očituje u jednom stravičnom miješanju osnovnih pojmova iz politike. Naš čovjek vrlo često ne
razlikuje što je zemlja, država, domovina,
nacija, vjera, kultura i tradicija. Što je budućnost, što je ono što je bilo i što je ono što
treba da dođe. U toj sirotoj romantičarskoj
zanesenosti vrlo često susrećemo i naše
umne ljude iz čijih ćete govora steći ovakav
utisak: 'Sve što je dobro u Bošnjaka zauvijek se dogodilo, sve pjesme zauvijek su
ispjevane, svi veliki pisci zauvijek su rođeni, svi veliki slikari nekada su postojali i
više ih nema.' U tom nekom patetičnom odnosu prema prošlosti zaboravljamo vlastitu
sadašnjost, zaboravljamo što će biti sutra”,
rekao je Hajdarević i naglasio da prvenstvena briga svakog Bošnjaka treba biti kako
sačuvati državu Bosnu i Hercegovinu. Biblioteka “Dobri Bošnjani” nema prvenstvenu namjeru odgovoriti na sva krupna pitanja koja si zadajemo u ovim teškim vremenima, ali ima namjeru da povijest učini
otvorenom knjigom, dostupnom svakome.
Cilj je da povijest ne promoviraju samo ideološki trabanti određenih nacionalističkih
oligarhija, već da povijest kao otvorena
knjiga bude na najljepši način dostupna svima onima koji samo u državi, monokulturnoj Bosni i Hercegovini, prepoznaju budućnost Bošnjaka i svih drugih. Hajdarević je
naglasio da je bošnjački interes, kroz ediciju “Dobri Bošnjani”, prestanak kaotičnog
doživljavanja vlastite prošlosti. Prošlost
moramo početi promatrati kao otvorenu historijsku čitanku, pri čemu je samo na tim
premisama, normalnim i neusiljenim, ideološki neuvjetovanim, moguće graditi kakvu-takvu budućnost.
Književnik Ibrahim Kajan je na početku
obraćanja rekao da kada god govori o Bosni
i Hercegovini, onda govori o zavičaju i sebi
u tom zavičaju. Čak i kada nije u njemu,
nosi ga u sebi kao i cijelu jednu ne samo
duhovnu, nego i stečenu intelektualnu prtljagu. Naglasio je da je Sarajevo bilo i ostalo prijestolnica Bosne i Hercegovine, u kojem se događaju najvažniji književni i izdavački projekti. Zbog toga je i Izedin Šikalo,
direktor izdavačke kuće “Dobra knjiga”, iz
Mostara došao u Sarajevo. Kajan je rekao
da ga biblioteka “Dobri Bošnjani” nerijetko
svakim svojim novim izdanjem potpuno
zbuni, često i samim naslovima. “Upravo
kada zamislim da ta biblioteka donosi književne biografije i književni tekst, dakle monografski pristup, već se u slijedećoj knjizi
pojavi nešto sasvim drugo. Tako su npr. od
knjige Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka pa do Lazara Drljače, različiti profili i
modeli tih knjiga. Međutim, njih na okupu
drži ono što jest u naslovu, a to je dobri Bošnjani. On drži po duhu, ne uvijek po strukturi teksta – i ne uvijek po onome što podrazumijevamo, osobito danas, pod književnošću. Tako su kod spomenutog Mehmed-bega Kapetanovića dva esejistička priloga –
'Šta Mohamedanci misle o Bosni i Heregovini?' i leksigrafski priručnik – koji u užem
smislu ne spadaju u književnost. Zatim, djelo o šejhu Juji, odnosno Mustafi ef. Ejuboviću, autoru brojnih izuzetnih eseja, također
u užem smislu ne pripada književnosti”, naglasio je Kajan. Rekao je da knjiga o Rizabegu Kapetanoviću Ljubušaku mlađem sadrži prve pjesme, koje nisu dobile dobre
ocjene u bošnjačkoj i bosanskoj književnosti, ali su važne jer otvaraju pravce i krče
prostor za Osmana Nuri Hadžića, Ivana Miličevića, Ekrema Mulabdića, Musu Ćazima
Ćatića, Hasana Kikića, itd. Dakle, nije uvijek bio presudan kvalitet teksta, već je bilo
važno da se nešto po prvi puta pojavilo.
Svježina historije u biblioteci “Dobri Bošnjani” očituje se u pristupu i svakom naslovu. Zanimljivo je da je svaku knjigu obradio neki drugi priređivač (osim knjiga o ocu
i sinu Mehmed-begu i Riza-begu Kapetanoviću Ljubušaku, koje je priredio Muhidin
Džanko). Kajan je istaknuo da nas biblioteka po pristupu i po imenima podsjeća na
stari koncept bošnjaštva, ako idemo na historijsku i nacionalnu genezu koju bismo iz
sadašnjosti trebali posjedovati prema vlastitoj prošlosti.
Kajan se osvrnuo na neka djela iz biblioteke “Dobri Bošnjani” koja nisu prethodno značajnije spomenuta. 80 godina
nakon autoričine smrti Dragana Tomašević je priredila i sa njemačkog jezika prevela bosanske narodne bajke Milene Mrazović, slavne bosanske spisateljice. Mrazović je rođena u Bjelovaru i sa svojim
ocem je došla u Banja Luku nekoliko godina nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Igrom slučaja krajem
19. stoljeća postala je novinarka i vlasnica
lista “Bosniche post”, što je bilo gotovo
nepojmljivo za ondašnju Bosnu. Do smrti
1927. godine objavila je nekoliko knjiga o
Bosni i muslimanima na njemačkom jeziku. “Ona je s ponosom govorila da je Bosanka. Praktično je s Bosnom umrla na
svojim usnama”, rekao je Kajan.
Osvrnuo se i na Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, za koga je rekao da bez
političkog konteksta i njegove izuzetne
uloge u tome, nije moguće valorizirati njegov rad. “Možda bismo mi danas živjeli
drugačije ili nas ne bi uopće bilo. U jednom vremenu totalnog zaokreta, koji je
gotovo smrtonosan, bio je jedan od rijetkih
ljudi koji je pokušao spasiti ono što se spasiti dalo. Možda bi ga neki trivijalni kolumnist nazvao realpolitičarem, ali on se
vodio jednom vrlo zanimljivom i lijepom
misli da onaj koji ide u susret vremenu, tome će sve biti lako”, rekao je Kajan. S tom
misli je pokušao vidjeti što nudi Austrija,
pri čemu je utvrdio da austro-ugarski civilizacijski val nije bio protiv vjere. Zalagao
se za sprečavanje iseljavanja muslimanskog stanovništva iz BiH u Tursku.
Knjiga o mostarskom šejhu Juji je jedina
knjiga koja zahvaća vrijeme 17. i 18. stoljeća. Šejh Jujo je spojio dvije filozofske škole
Istoka i Zapada, na temelju arapskih tekstova prijevoda grčkih autora Aristotela i Platona, te Ibn Sine i drugih istočnih filozofa.
Vrlo je značajna knjiga o reisu-l-ulemi
Mehmedu Džemaludinu Čauševiću, musliamanskom prosvjetitelju, reformatoru,
vjerskom lideru, alimu koji je najodlučnije
zastupao puteve obnove muslimanskog
vjerskog i društvenog života. Nijedan reisul-ulema u povijesti BiH i Jugoslavije nije
imao tako buran i prevratan život kao Džemaludin Čaušević. On je krupna figura ne
samo islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini na prijelazu 19. u 20. stoljeće, već i
ukupne bosanske povijesti, kulture i politike. Ostat će upamćen i po svojoj hrabroj
ostavci na položaju reisa 1930. godine.
Na kraju obraćanja prisutnima Kajan
je pohvalio izdavačke napore Izedina Šikala, direktora “Dobre knjige”. “Knjige
izgledaju prekrasno, vrlo jednostavno.
One imaju dosta tradicijskog na sebi, posebice u pokušajima da se dokuče izgledi
tih ljudi. Čini mi se da je to jedna novina
u muslimana Bošnjaka. Mi smo vidjeli
perzijske reprodukcije Ibn Sine ili Ibn
Ružda, ali nikada nisam vidio kako je
mogao izgledati šejh Jujo. Nikada nisam
vidio kako je mogao izgledati netko drugi
koji nije mogao svoj lik zabilježiti fotoaparatom”, rekao je Ibrahim Kajan. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Halal forum – mogućnosti izvoza kroz halal program
Halal prehrana – izvozna strategija
hrvatskog gospodarstva
U sklopu Drugog međunarodnog sajma hrane, pića i gastronomskih inovacija,
15. travnja 2010. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj i Agencija za certificiranje halal kvalitete iz Tuzle, u suradnji sa
Zagrebačkim velesajmom, organizirali su
prezentaciju pod nazivom “Mogućnosti
izvoza kroz halal program”. Na prezentaciji se okupilo oko 140 predstavnika hrvatskih prehrambenih tvrtki, Hrvatske
gospodarske komore, ministarstava i tijela državne uprave, vladinih agencija i diplomatskih predstavnika. Prezentacija je
organizirana s ciljem i potrebom pronalaženja novih tržišta, uzimajući u obzir
otvorenost hrvatskih tvrtki za značajnije
uključivanje u ukupan promet svjetskog
halal tržišta. Istog dana, u sklopu tradicionalne Islamske tribine četvrtkom “Dr.
Sulejman Mašović”, u zagrebačkom
Islamskom centru, organizirano je predavanje na temu halal prehrane muslimana.
Kao podrška ovom izuzetno značajnom projektu KDBH “Preporod”, u suradnji s Mešihatom i Agencijom za certificiranje halal kvalitete, objavio je specijalno izdanje “Preporodovog Journala” –
Halal kvaliteta (halal prehrana i halal
certificiranje). Specijalno izdanje našeg
časopisa podijeljeno je svim učesnicima
prezentacije na Zagrebačkom velesajmu,
a nekoliko dana nakon toga i distribuirano svim diplomatskim predstavništvima
Republike Hrvatske u svijetu.
Potrebno je naglasiti da pri Mešihatu
Islamske zajednice u Hrvatskoj djeluje
Centar za certificiranje halal kvalitete,
kao njegova najmlađa ustanova, na čijem
je čelu dr. sc. Aziz ef. Hasanović. Halal
projekat za Islamsku zajednicu u Hrvatskoj, sve muslimane u RH, kao i za hrvatsko gospodarstvo ima veliku i višestruku
važnost: muslimani će konačno biti u prigodi bez velikih poteškoća doći do halal
proizvoda; halal proizvodi na ovaj način
dobivaju pravo javnosti i tako postaju dostupni svima onima koji žele živjeti zdravijim načinom života; islam se otvara
prema široj društvenoj zajednici i nudi
svoja rješenja na suvremene izazove;
Islamska zajednica i muslimani se uvaža-
27
Halal forum je održan na Zagrebačkom velesajmu
vaju kao relevantni čimbenici društvene
zajednice; Republika Hrvatska se još više
otvara prema islamskom svijetu; hrvatskom gospodarstvu se otvara jedno veliko halal tržište na kome se godišnje obrće
preko 500 milijardi eura, koje raste po vrlo visokoj stopi; Islamska zajednica na
ovaj način dobiva na društvenom značaju
jer Republici Hrvatskoj daje vrlo veliku
političku i gospodarsku podršku; građanima Hrvatske pomaže da dođu do još više
radnih mjesta što je u današnje recesijsko
vrijeme izuzetno važno. U svakom slučaju, radi se o jednom od najznačajnijih
projekata Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Tržište halal proizvoda, kao gospodarska niša, predstavlja veliki potencijal
za nastup hrvatskih tvrtki. Međunarodno
halal tržište se procjenjuje na više stotina
milijardi dolara, dok je hrvatski udio neznatan i nužno ga je dodatno, kontinuirano povećavati. Stoga je potrebna koordinirana akcija državnog, poslovnog i javnog sektora kako bi se stvorilo pozitivno
ozračje za kvalitetan istup hrvatskih tvrtki u ovom rastućem segmentu globalne
ekonomije. Održavanjem halal foruma na
Zagrebačkom velesajmu inicijalno je postignuta simbioza svih relevantnih čimbenika te su uspostavljeni temelji daljnjeg
razvoja smjernica za “ofenzivu” na globalno halal tržište.
Obraćanja uzvanika
Skup na Zagrebačkom velesajmu je
otvorio zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, a zatim su se prisutnima pozdravnim riječima obratili Mirela
Bartolec, generalna direktorica Zagrebačkog velesajma, Ivan Krpan, načelnik Odjela
za malo gospodarstvo pri Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva, Tomislav
Bošnjak, načelnik Odjela za gospodarsku
izvaneuropsku bilateralnu suradnju Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija i Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore.
U pozdravnom govoru muftija Omerbašić je naglasio da s velikom sigurnošću
možemo ustvrditi da su halal proizvodi
preteča onoga što danas nazivamo eko-
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
28
J
O
U
R
N
A
L
proizvodima, a koji su danas najtraženiji
na tržištu. Povijest halal proizvoda seže
daleko u povijest, u vrijeme pojave islama prije skoro 1.500 godina, i od tada pa
do danas muslimani su bili u obvezi pridržavati se propisa halal ishrane i halal
proizvodnje. Danas u svijetu ima oko milijardu i pol pripadnika islama, koji
uglavnom u prehrani koriste halal proizvode. “Tako, na primjer, ni jedna muslimanska zemlja neće uvesti mesne proizvode bez halal certifikata, a u posljednje
vrijeme uvodi se obveza halal certifikata i
na proizvode za životinjsku ishranu. U
pojedinim trgovačkim centrima osnivaju
se posebne halal zone u kojima su svi
proizvoda u skladu s propisima islama.
Kada smo prije nekoliko godina počeli
promidžbu halal proizvoda kod hrvatskih
proizvođača u cilju poticanja izvoza takvih proizvoda na muslimanska trzišta,
naišli smo na veliki interes. Brojne su firme i proizvođači prihvatili naše pozive i
certificirali se sukladno tim zahtjevima.
Delegacije iz muslimanskih zemalja koje
dolaze u posjet Hrvatskoj uvijek se zanimaju za proizvođače takvih proizvoda.
Mi u Islamskoj zajednici uvjereni smo da
je pred hrvatskim proizvođačima hrane
velika šansa u ovom svijetu. U tom smislu mi smo činili i činit ćemo i u buduće
maksimalne napore da promičemo kod
muslimanskih trgovaca one proizvode
koji nose halal oznaku”, rekao je muftija
Omerbašić. Posebno je istaknuo angažman Srećka Čulića, koji je učinio veliki
financijski napor u namjeri da u Sultanatu
Omanu otvori prvo hrvatsko gospodarsko
predstavništvo. Omerbašić je obećao punu podršku i preporuku kod tamošnjih
vlasti i trgovaca njemu i svima drugima
koji se odluče na takav korak. Naglasio je
da je halal certifikat njihovih prehrambenih proizvoda najbolja preporuka i podrška. Zahvalio se predstavnicima iz bosansko-hercegovačke Agencije za halal certificiranje s kojima je Mešihat Islamske
zajednice u Hrvatskoj nekoliko godina
zajedno radio na tom zadatku. “Centar
Islamske zajednice u Hrvatskoj za halal
ceritificiranje biti će otvoren za sve koji
se odluče izaći na muslimanska tržišta s
halal proizvodima. Odajemo posebno priznanje Gospodarskoj komori Republike
Hrvatske koja je od početka prihvatila naše sugestije u svezi ove aktivnosti i učinila veliki korak u izlasku naših proizvođača na ovo tržište. Iako učešće naših proizvođača na muslimanskom tržištu halal
proizvoda nije veliko ono će, siguran
sam, u narednim godinama biti sve veće”,
rekao je muftija Omerbašić.
Načelnik Ivan Krpan je rekao da je
Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva prepoznalo značaj i važnost tehničkog zakonodavstva, te je stoga osmislilo i provodi posebne projekte kroz koje
sufinancira implementaciju međunarodnih normi u gospodarstvu, između ostaloga i Halal program. “To je svojevrsna
ulaznica za proizvođače iz sektora prehrambene industrije, ulaznica za tržište
koje broji preko milijardu stanovnika i
raspolaže s ogromnim nacionalnim bogatstvom. Ono iskazuje veliki interes za
hrvatske prehrambene proizvode. Stoga
sam uvjerenja da hrvatska poduzeća iz
prehrambene industrije na ovom tržištu
mogu ostvariti dobar izvozni posao. Ovo
je ogledni model na kojem sudjeluje privatni i javni sektor te vjerska zajednica,
pri čemu se stvara jedna infrastruktura za
nastup naših proizvođača na vrlo značajnom inozemnom tržištu”, rekao je Krpan.
Načelnik Tomislav Bošnjak je pozdravio inicijativu organizatora prezentacije jer su često u nastojanjima promoviranja Republike Hrvatske i njenih gospodarskih interesa u svijetu nailazili na nedostatak na tom području. “Jako smo zadovoljni što vidimo da se taj nedostatak
počinje riješavati. Ministarstva vanjskih
poslova i europskih integracija u svojoj
mreži diplomatsko-konzularnih predstavništava ima 11 koji su u dominantno u
islamskim zemljama, gdje važe islamski
propisi. To je važan segment gospodarstva. Naše ministarstvo će ova nastojanja
sigurno podržati sa svim kapacitetima s
kojima raspolaže”, rekao je Bošnjak.
Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore je rekao da u
ukupnom svjetskom tržištu halal prehrane hrvatsko gospodarstvo participira sa
samo 250 milijuna dolara. To je simboličan iznos i svaki daljnji rast bit će spaktakularan. Pritom je neophodna suradnja
između Vlade RH i Hrvatske gospodarske komore. U nastojanjima na izlazak na
zahtjevno tržište islamskih zemalja svakako će doprinijeti planirano otvaranje
Veleposlanstva u Kataru. Vidošević je
iznio podatak da danas u Hrvatskoj ima
18 tvrtki koje imaju Halal certifikate, a
šest ih je u pripremi. Posebno je pohvalio
napore Islamske zajednice u Hrvatskoj.
“Imao sam čast putovati s muftijom
Omerbašićem u niz islamskih zemalja.
Mogu kazati da je on jedan od najžešćih
domoljuba i patriota na onom polju gde je
to najosjetljivije i najvažnije, a to je prodaja hrvatskih proizvoda. To kod kuće
znači radno mjesto”, rekao je Vidošević.
U vremenu kada je ekonomska kriza do-
brano zahvatila Hrvatsku, pitanje otvaranja prema svijetu nije pitanje dobre volje,
nego egzistencijalno pitanje. Prehrambena industrija u Hrvatskoj je posebno važna jer se radi o jednoj od rijetkih hrvatskih industrija koje drži hrvatski kapital,
za razliku od mnogih drugih sektora koje
nadziru multinacionalne kompanije. Prehrambena industrija je dominantno u hrvatskim rukama što predstavlja posebnu
dimenziju i odgovornost i Vlade RH i Hrvatske gospodarske komore. Vidošević je
naglasio i regionalni aspekt halala, koji je
danas itekako važan (tržište BiH, Srbije,
Crne Gore, Makedonije i Kosova). Hrvatsko gospodarstvo jugoistok Europe doživljava kao svoje prirodno nacionalno
tržište.
Predavanja
Na Halal forumu vrlo zapažena predavanja održali su dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik predsjednika Mešihata
(“Mogućnosti izvoza kroz halal program”), Amir Sakić, direktor Agencije za
halal certificiranje u Tuzli (“Uloga i doprinos Agencije za certificiranje halal
kvalitete u razvoju halal procesa”), mr.
sc. Olivera Jurković-Majić (“Implementacija halal certifikacije kao adiptibilne
trgovinske strategije”), Zoran Šimunić,
direktor tvrtke “Naše klasje d.o.o.”
(“Odraz implementiranih zahtjeva halal
kvalitete u firmi 'Naše klasje d.o.o.' na tržište), Krešimir Pišćak, stručni suradnik
za razvoj tehnologije zaštite pri Agenciji
za komercijalnu djelatnost (“Sustav obilježavanja, praćenja i utvrđivanja autentičnosti prehrambenih proizvoda u skladu
s Halal standardom”), Marko Jurčić, direktor Sektora za strateško planiranje pri
Agenciji za promicanje izvoza i ulaganja
(“Predstavljanje programa poticanja internacionalizacije i međunarodne konkurentnosti gospodarstva RH”) i Srećko Čulić, direktor tvrtke “Kaćun d.o.o.” (“Predstavljanje Hrvatske izvozne kuće u Omanu”).
Dr. sc. Aziz ef. Hasanović je rekao da
halal razumijevamo u jezičnom, vjerskom, kulturološkom, tradicijskom i
zdravstvenom kontekstu, a sama riječ halal znači dozvoljeno. Karakteristike halal
proizvoda su: prisutnost u svim prehrambenim navikama, prihvatljiv za sve životne dobi i za pripadnike drugih konfesija,
zdravstveno ispravan proizvod, prisutan
na svim područjima svijeta, dodatna kontrola jamči sigurnost kvalitete. Vjersko
značenje halala ogleda se kroz 119
kur'anskih ajeta, od kojih 90 govori o
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
konzumaciji hrane kao daru i blagodati, a
u 29 su pobrojane zabrane s obzirom na
konzumaciju. Halal tržište se definira
kroz arapsko-islamsko tržište, halal tržište EU te regionalno halal tržište. Globalno halal tržište, koje je na godišnjoj razini
u porastu između 7 i 10%, ukupno iznosi
635 milijardi USD, od kojih 66 milijardi
USD otpada na EU halal tržište (3 milijarde eura sama Francuska; 2,8 milijardi
funti Velika Britanija u kojoj živi 6 milijuna korisnika halal proizvoda). Osvajanje halal tržišta moguće je sinkroniziranom zajedničkom akcijom svih gospodarskih čimbenika društva, pribivanjem
na halal forumima diljem svijeta, izlaganjem na halal sajmovima, marketinškim
nastupima na poznatim TV-kućama ovog
ciljanog tržišta, te otvaranjem predstavništava u ciljanim zemljama.
Ulogu i doprinos Agencije za certificiranje halal kvalitete u razvoju halal procesa, predstavio je direktor Agencije
Amir Sakić. Agencija za certificiranje halal kvalitete je specijalizirana ustanova
Islamske zajednice koja djeluje na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske,
Srbije, Crne Gore i Makedonije. Sjedište
Agencije je u Tuzli, a Agencija ima aktivne odjele u zemljama regije. Djelatnost
Agencije se ogleda kroz certificiranje halal proizvoda i usluga, edukaciju o halalu,
znanstvena i stručna istraživanja, promociju certificiranih proizvoda i proizvođača te druge prateće djelatnosti. Zahtjevi
za halal standard su: šerijatski propisi
(Vijeće za fetve Islamske zajednice), međunarodni propisi (FAO/WHO Codex
alimentarius, međunarodni sporazumi,
EU legislativa) i nacionalni propisi pojedinih zemalja. Agencija surađuje s relevantnim domaćim i međunarodnim institucijama, aktivno participira u radu međunarodnih halal institucija i halal skupova u svijetu (forumi, konferencije, sajmovi). Kao pravci u razvoju regionalnog tržišta istaknuti su: catering i kolektivna
prehrana (bolnice, vojska, zatvori, škole),
turizam i ugostiteljstvo, međunarodna trgovina, kozmetika, lijekovi, financijsko
poslovanje, transport, usluge i oprema,
halal HUB - poslovne i industrijske zone
(Halal Gateway).
O implementaciji halal certifikacije
kao adaptivne trgovinske strategije govorila je profesorica Olivera Jurković-Majić
sa zagrebačke Visoke škole za ekonomiju
i menadžment. Koncept halal certifikacije poima se kao adaptabilna trgovinska
strategija za postizanje konkurentske
prednosti na međunarodnom tržištu. Procesom halal certifikacije udovoljava se
zahtjevima i standardima koji su proizašli
iz religijske sfere utjecaja na potrošače.
Jedan od najvažnijih koncepata islamske
religije je koncept halal, koji u suštini
znači prihvatljiv. Taj koncept postaje važan čimbenik u trgovini određenim proizvodima, a značajne korake u prihvaćanju ovog koncepta učinio je i uslužni sektor, prije svega banke i osiguravajuće
kompanije, ali i hotelijerstvo i turizam.
Inače najbrže rastuće tržište danas je tzv.
tržište halal hrane, proizvedene sukladno
religijskim načelima. Strategijom halal
certifikacije moguće je (naročito u sektoru prehrambene industrije) postići konkurentsku prednost u međunarodnoj tržišnoj
utakmici. Tržište halal proizvoda je biznis koji se posljednjih godina najbrže
razvija i postaje sve popularnije i u nemuslimanskim zemljama, zbog percepcije
tih proizvoda kao zdravih i kvalitetnih.
Razlog uspjeha halal proizvoda u zapadnim zemljama nije samo u razvoju muslimanskog tržišta, nego upravo u porastu
potražnje za takvim proizvodima. Danas
je oko 80% halal prehrambene industrije
u rukama nemuslimanskih zemalja. Trenutačno su Jugoistočna Azija i Bliski
Istok najveća tržišta za halal proizvode.
Zahtjevi za halal certifikatima su sve češći i sve više kompanija prepoznaje halalcertifikaciju kao konkurentsku prednost
ali, što je možda još i važnije, kao olakšicu kod izvoza te kao način pojednostavljivanja carinskih procedura. Halal certifikacija u Hrvatskoj najčešće se veže uz
prehrambenu industriju, a potencijali u
proizvodnji i izvozu prehrambenih proizvoda, nažalost, nisu dovoljno iskorišteni. Zaključno je prof. Jurković-Majić
predstavila rezultate dva istraživanja koja
su provedena nad potrošačima i menadžerima/izvoznicima kako bi se utvrdile etnocentrične tendencije potrošača u odnosu na religijsku pripadnost te stavovi menadžera prema potrošačkom/religijskom
etnocentrizmu i utjecaj halal/košer certifikacije na poticanje izvoznih performansi hrvatskih kompanija.
Direktor tvrtke “Naše klasje d.o.o.”
Zoran Šimunić govorio je o efektima implementiranja halal certifikata u svojoj
tvrtci. Tvrtka svake godine izlaže barem
na jednom velikom sajmu, a nakon dobivanja halal certifikata, prodaja etiketiranih proizvoda tvrtke porasla je u BiH za
čak 40%. Kao prednosti hrvatskih tvrtki
za nastup na halal tržištima, g. Šimunić
vidi u kulturološkoj bliskosti s muslimanima, blizini Halal agencije u Tuzli te suradnjom s Mešihatom Islamske zajednice
u Hrvatskoj.
Sustav obilježavanja i autentičnosti
proizvoda sukladno halal standardima
predstavio je Krešimir Pišćak iz Agencije
za komercijalnu djelatnost. Svrha uvođenja ovakvog sustava je garancija potrošaču
u kontrolirano porijeklo namirnica i autentičnost proizvoda. Postojeći poslovni proces nadograđuje se implementacijom zaštićenih naljepnica za obilježavanje proizvoda izrađenih u skladu s halal standardom s gotovim programskim rješenjem
(koje uključuju jednostavno rukovođenje
aplikacijama). Proizvedene zaštićene naljepnice unose se u jedinstvenu bazu podataka, a autentičnost naljepnice moguće je
provjeriti na licu mjesta putem mobitela,
slanjem jedinstvenog serijskog broja naljepnice SMS porukom. Prednosti sustava
su sigurnost i garancija krajnjem korisniku
da je proizvod koji kupuje izvoran i proizveden prema halal standardu, garantirajući provjerenu kvalitetu i originalnost.
Marko Jurčić, direktor sektora za strateško planiranje APIU, predstavio je programe poticanja internacionalizacije i
konkurentnosti hrvatskog gospodarstva.
Poticajne mjere moguće je ostvariti na razini pojedinog poduzetnika (tvrtka samostalno) i na razini gospodarskih udruženja
(klastera). U 2009. godini APIU je odobrila potpore za preko 160 izvozno orijentiranih tvrtki s više od 37.000 zaposlenih, a ukupan iznos odobrenih potpora je
bio 35,4 milijuna kuna. Najveći broj zahtjeva odobren je tvrtkama iz metaloprerađivačke i drvne industrije. U ovoj godini APIU planira nastaviti s potporama
izvozno-orijentiranom
gospodarstvu,
snažniju potporu tvrtkama pri nastupu na
međunarodnom tržištu, te osnaživanje zajedničkog nastupa tvrtki, tj. uloge klastera u aktivnostima internacionalizacije.
Direktor tvrtke “Kaćun d.o.o.” i suvlasnik Hrvatske gospodarske kuće u
Omanu Srećko Čulić, uz pomoć Aziza ef.
Hasanovića, predstavio je izvozne potencijale Hrvatske gospodarske kuće u Omanu. Projekt “Hrvatska gospodarska kuća”
proizašao je iz ideje povezivanja Republike Hrvatske i Omana na gospodarskom, sportskom i kulturološkom području. Osnovni cilj je omogućiti hrvatskim tvrtkama što jednostavnije i racionalnije nastupe na tržištima Omana, ali i
ostalih zemalja Zaljeva. Kuća je svečano
otvorena u prosincu 2009. godine u prisutnosti Stjepana Mesića, tadašnjeg predsjednika RH. Sukladno omanskim zakonima, projekt se ostvaruje u suradnji s
lokalnim partnerom, tvrtkom “Injaz International Project Group”. q
Ismet Isaković
29
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
XXII Međunarodni sajam knjige i učila u Sarajevu, 21.-26.04.2010.
“Beharu” nagrada za najbolji časopis
Ono što je važno spomenuti, zašto ne i s neskrivenim ponosom, jest da je ove godine nagradu za najbolji časopis
Sajma knjiga Sarajevo dobio naš “Behar” (glavni urednik Sead Begović). S obzirom da su promotori “Preporodovih”
izdanja već otputovali u Zagreb izmaklo nam je usmeno obrazloženje nagrade, ali vijest su prenijele sve bosanske
tiskovine. Treba reći da je ova nagrada ugodno iznenađenje i poticaj za daljnji rad “Beharovog” uredništva, koje je
odnedavno ojačano s dva nova člana. Riječ je o prvom “Beharovom” uredniku, književniku Ibrahimu Kajanu i filozofu Seadu Aliću.
30
J
O
U
R
N
A
L
Ekonomska kriza i njen utjecaj na izdavačke kuće i čitatelje nisu spriječili
mnoge građane Sarajeva i šire da se zapute prema Centru Skenderija, gdje je održan 22. Međunarodni sajam knjige i učila.
Sajam je održan od 21. do 26. travnja
2010. u organizaciji Centra Skenderija,
Udruženja izdavača i knjižara BiH i TDK
“Šahinpašić”. Organizatori su uspjeli privući preko dvije stotine izdavača koji su
izlagali na 150 štandova, a ove godine zabilježili su 9.000 više posjetitelja u odnosu na prošlu, dakle, 109.000 ljudi je posjetilo Sajam. Uz izdavače iz BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, preko kulturnih
centara i stranih ambasada u BiH, sajmu
su se pridružili Francuska, Iran, Velika
Britanija i Egipat. Svoje mjesto je našao i
“Preporod” iz Zagreba, koji je zajedno s
Bošnjačkom nacionalnom zajednicom za
grad Zagreb i Zagrebačku županiju svoja
izdanja izlagao na štandu Ministarstva za
ljudska prava i izbjeglice. Prošle godine
zagrebački “Preporod” je izlagao zajedno
s BZK “Preporodom” iz Sarajeva. Promocija “Preporodovih” izdanja održana
je 24. travnja 2010. godine u sajamskoj
dvorani “Mirza Delibašić”.
Promotori izdanja bili su predsjednik
Društva Senad Nanić, glavni urednik
“Preporodovog Journala” Ismet Isaković,
zamjenik glavnog urednika “Journala” i
izvršni urednik “Behara” Filip Mursel
Begović i književnik te član redakcije
“Behara” Ervin Jahić. Predsjednik Društva i urednici časopisa upoznali su slušateljstvo s programskim ciljevima i tradicijskim vrijednostima “Preporoda” te
bošnjačkih časopisa koji u Zagrebu izlaze
preko petnaestak godina. Filip Mursel
Begović govorio je o romanu “Sotonisti”
Mesuda Šabanovića, a književnik Ervin
Jahić promovirao je knjige “Džibrilove
oči” Seada Begovića i “Riječi vraćene
kući” Enesa Kiševića. Naglašeno je da se
radi o piscima koji su “duboko ukorije-
Promocija izdavačko-informativne djelatnosti “Preporoda” u Sarajevu
(slijeva: Ismet Isaković, Senad Nanić, Ervin Jahić i Filip Mursel Begović)
njeni u hrvatsku kulturu, ali nikada nisu
bili nit će biti iskorijenjeni iz bosanskohercegovačke kulture”. Nakon “Preporodove” promocije predstavljena je i knjiga
Kemala Tursunovića – Zmaja pod nazivom “Bitka za Dubrovnik 1991.-1995.” u
izdanju Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske. Isti dan na Sajmu je predstavljena
i Antologija perzijskog pjesništva od 10.
stoljeća do naših dana pod nazivom “Budi biser, biser budi!”, koju je priredio i
preveo član “Preporodovog” dramskog
studija “Orient espresso” dr. Ebtehaj Navaey. Antologiju su prepjevali Azra
Abadžić Navaey i Ervin Jahić, a izdao ju
je zagrebački V.B.Z.
Dodjelom sajamskih nagrada u petnaest kategorija te specijalnih nagrada u
Centru Skenderija službeno je završen
ovogodišnji 22. Međunarodni sarajevski
sajam knjiga i učila, koji se održavao pod
motom “Knjiga, svijet kreativne edukacije”. Ono što je važno spomenuti, zašto ne i
s neskrivenim ponosom, jest da je ove godine nagradu za najbolji časopis dobio naš
“Behar” (glavni urednik Sead Begović). S
obzirom da su promotori “Preporodovih”
izdanja već otputovali u Zagreb, izmaklo
nam je usmeno obrazloženje nagrade, ali
vijest su prenijele sve bosanske tiskovine.
Diploma za najbolji časopis naknadno je
uručena. Treba reći da je ova nagrada
ugodno iznenađenje i poticaj za daljnji rad
“Beharovog” uredništva, koje je odnedavno ojačano s dva nova člana. Riječ je o prvom “Beharovom” uredniku, književniku
Ibrahimu Kajanu i filozofu Seadu Aliću.
Sajamske nagrade dobitnicima su, uz nekoliko prigodnih riječi i podsjećanje na
obilježavanje Svjetskog dana zaštite intelektualnog vlasništva, uručili predsjednica
žirija Marina Trumić, direktor centra
Skenderija Suad Džindo, predsjednik
Udruženja izdavača i knjižara BiH Ibrahim Spahić i direktor TKD Šahinpašić Tajib Šahinpašić. O nagradama je odlučivao
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
žiri u sastavu: književnica Marina Trumić
(predsjednica žirija), književnica Ljubica
Ostojić, dizajner Almir Kurt, prof. dr. Nina Alihodžić-Hadžialić, književnica Jasmina Musabegović i prof. dr. Salih Fočo.
“Preporod” je i ove godine veliki broj svojih izdanja poklonio institucijama i knjižnicama u Sarajevu, a “Behar” će se, uz
knjižaru “Šahinpašić”, s kojom već dvije
godine imamo uspješnu suradnju, uskoro
moći naći i u knjižarama vodećih izdavača
na tržištu knjiga u regiji – “Profila” u Hrvatskoj i Srbiji, “V.B.Z”-a u Hrvatskoj,
Srbiji i BiH i “Buybooka” u BiH. Također
dogovorena je i suradnja sa knjižarama i
izdavačkim kućama “Zalihica” iz Sarajeva
i “Vrijeme” iz Zenice.
Uz nagradu “Beharu” za najbolji časopis uručena je i nagrada za najbolji izdavački poduhvat godine kojim je proglašen prijevod na češki jezik šest svezaka
izabranih djela Ive Andrića. Sveske je izdalo Građansko udruženje “Lastavica” iz
Praga, dok je prijevod uradio Dušan Karpatski. Šimo Ešić iz izdavačke kuće “Bosanska riječ” dobio je nagradu za životno
djelo u području književnosti, a nagrada
za životno djelo u području izdavaštva
pripala je Izdavačkom preduzeću “Svjetlost” Sarajevo i “Sarajevo Publishingu”.
Književnik Željko Ivanković dobio je
uredničku nagradu za monografiju “Stećci” Izdavačke kuće "Rabic" Sarajevo, a
nagrada za najbolji prijevod uručena je
Zdeslavu Dukatu za knjigu Plutarhovi “Usporedni životopisi I i II”, Nakladni
zavod Globus d.o.o. Nagradu za najbolje
oblikovanje knjige dobili su Slobodan Šijan i Miloš Majstorović za knjigu “Filmski letak” Službenog glasnika, čiji je
urednik Branko Kukić iz Beograda, te
Tošo Borković za knjigu "Kako se crta
sunce", Bosanska riječ Tuzla. Titulu najboljeg štanda odnijeli su Kašmir promet
“Dječija knjiga” i Matica Hrvatska, ogranak Dubrovnik. Izdavačka kuća “Buybook” odnijela je nagradu za najbolju promociju na Sajmu, za predstavljanje sabranih djela Tariqa Alija: Islamski kvintet
(“Sjene narova drveta”, “Knjiga Salahudinova”, “Kamena žena”, “Noć Zlatne
leptirice” i “Sultan u Palermu”). Specijalna nagrada iz područja umjetnosti posthumno je pripala Olji Ivanjicki za knjigu “Očekivanje nemogućeg” urednice
Merime Ranković iz Službenog glasnika
(Beograd) te Ćazimu Hadžimejliću za
prekrasnu i obimnu monografiju “Umjetnost islamske kaligrafije”, izdavačke kuće ITD Sedam iz Sarajeva.
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
BiH i Ministarstvo za ljudska prava i
izbjeglice BiH odnijeli su nagradu za dugogodišnji doprinos kulturi i organizaciji
Sajma knjige i učila. Iz oblasti obrazovanja najboljim udžbenikom za osnovnu
školu proglašen je “Informatika za 6. razred devetogodišnje osnovne škole” autorice Suade Numić u izdanju Bosanske riječi Sarajevo, a najboljim udžbenikom za
srednju školu “Udžbenik sa historijskom
čitankom” za prvi razred gimnazije autora Snježane Vasilj i Ekrema Barakovića u
izdanju “Sarajevo Publishinga”, te “Zbirka zadataka iz matematike za III razred
srednjih škola” autora Adema Huskića u
izdanju IP Svjetlost. Nagradu za najbolji
udžbenik za visoko obrazovanje ponio je
“Povijest moderne umjetnosti” H. H. Arnasona urednice Ljerke Dublić u izdanju
Stanek Mostar. Za oblast nauke nagradu
je dobio Hakija Zoranić za knjigu “Etnogeneza Bošnjana-Bošnjaka” u izdanju IP
Svjetlost te Ljubomir Erić za djelo “Psihodinamička psihijatrija” Službenog glasnika Beograd.
Dodijeljene su i specijalne nagrade
koje su pripale Valerijanu Žuji za “Leksikon Sarajeva” u izdanju “Media press
d.o.o.” Sarajevo i “Buybook”, Lamiji
Hadžiosmanović za "Bosanski kuhar" IK
Sejtarija, Zemaljskom muzeju BiH za
prezentaciju naučnih dostignuća u svojim
glasilima, Univerzitetu u Sarajevu u povodu 60 godina postojanja za prvo značajno predstavljanje na Sajmu i Biblioteci
za slijepa i slabovidna lica za višegodišnje humano djelovanje i za činjenje dostupnim značajnih književnih djela.
Ibrahim Spahić, predsjednik Udruženja izdavača i knjižara BiH, na zatvaranju
Sajma rekao je da se potvrdilo da je Sajam knjiga značajan međunarodni susret
izdavača, autora i čitalaca. Podsjetio je na
tri važna događaja koja su bila od posebna značaja: dodjelu nagrada UIK-a BiH i
nagrada Sajma za najbolja ostvarenja u
2009. godini, obilježavanje godišnjica
BiH autora Selimovića, Kulenovića, Pandže, te godišnjica Tolstoja i Čehova. “I na
kraju šta da se kaže za ovaj festival knjige, nego da je to bio praznik za 109.000
posjetitelja i izazov izdavačima i autorima da u vremenu krize zajedno rade na
poboljšanju statusa knjige u našem društvu i regiji, i posebno na zaštiti intelektualne svojine, čemu je bio posvećen 26.
travnja, dan zatvaranja Sajma”, rekao je
Spahić na kraju svog obraćanja. q
Filip Mursel Begović
31
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjiga o Bosanskoj krajini i otvaranje izložbe o Cazinskoj buni 1950. godine
Značajke krajiškog mentaliteta
32
U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 22. travnja
2010. promovirane su knjige “Fenomen i
prokletstvo krajiškog mentaliteta” i “Privremeni boravak izbjeglica i raseljenih
osoba na području općine Velika Kladuša
1991.-1995.” Hajrudina Muhamedagića.
Knjige su, pored autora, predstavili dr. sc.
Zlatko Hasanbegović, povjesničar sa Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” i
dr. sc. Filip Škiljan, povjesničar na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Osim promocije dviju knjiga, otvorena je
i izložba iz fundusa Arhiva Unsko-sanskog kantona iz Bihaća pod nazivom
“Cazinska buna 1950. godine – dokumenti, svjedočenja i fotografije” autora
mr. sc. Fikreta Midžića. Tribinu i izložbu
zajednički su organizirali Bošnjačka nacionalna zajednica za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlis Islamske
zajednice Zagreb. Moderator tribine bio
je Dževad Jogunčić, potpredsjednik zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne
zajednice. Tribina je predstavljala uvod u
dvodnevni simpozij pod nazivom “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi,
događaji”, o čemu ćemo više pisati u sljedećem “Preporodovom Journalu”.
Katoličko-pravoslavno-islamska
tromeđa
J
O
U
R
N
A
L
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović je predstavio knjigu “Fenomen i prokletstvo krajiškog mentaliteta”, za koju je uvodno rekao da je zahtjevan poduhvat sinetskog
prikaza višestoljetnog povijesnog razvitka
regije poznate kao Bihaćko-cazinska krajina. Knjiga predstavlja Krajinu od njezina
hrvatskog srednjovjekovnog društvenog i
državno-političkog konteksta, preko
osmansko-islamskog razdoblja u kojem je
dobila svoj današnji bosanski oblik, te na
podlozi kojeg je nastalo i suvremeno stanje, do novijeg doba, uključujći i Drugi
svjetski rat, te poraće obilježeno kontraverznom i po posljedicama traumaičnoj
Cazinskoj buni po krajiške muslimane.
“Autor u uvodu na samom početku ističe da motiv za pisanje svoje studije pronašao o svojoj prvoj dokumentarnoj knjizi o
izbjeglicama i raseljenim osobama na području Velike Kladuše. Danas je, posebice u
Promocija knjiga u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu
hrvatskoj javnosti, gotovo nepoznata činjenica da je 1991. u Velikoj Kladuši i Cazinskoj krajini utočište pred srpskim nasrtajima
našlo više tisuća Hrvata katolika s područja
Slunja i slunjskog kraja. Ova gesta krajiške
muslimanske gostoljubivosti, autoru je poslužila kao svojevrsni šlagvort da pristupi
pokušaju šireg obrazloženja krajiškog mentaliteta obilježenog tankom crtom između
merhameta i borbenog graničarstva i predziđa, često prožetog i crtom iracionalizma i
izrazite patrijarhalne povodljivosti za mjesnim vođama”, rekao je Hasanbegović.
Podsjetio je da je ono što danas podrazumjevamo pod Bihaćko-cazinskom krajinom rezultat višestoljetnog ratnog i vojno-diplomatskog sukoba kršćanske Habsburške monarhije i Venecije, s jedne
strane, te osmanske islamske države, s
druge strane. Taj sukob je praćen dalekosežnim demografskim potresima i migracijskim gibanjima koja su nakon završetka Velikog rata u 18. stoljeću stvorili
određeni trojni krajiški etno-konfesionalni i političko-teritorijalni okvir, tzv. triplex-confinium ili katoličko-pravoslavno-islamska tromeđu; dakle, južna Lika,
sjeverna Dalmacija i zapadna ili bihaćkocazinsko-krupska Bosna.
Hasabegović je istaknuo da je knjiga
podijeljena u nekoliko poglavlja i ima
svoju dokumentarističku osnovicu. Naime, u dodatku su objavljeni dijelovi radova stariji autora, zapravo rodonačelnika
izučavanja krajiškog kulturno-povijesnog
kompleksa. Riječ je o dijelovima knjiga
znamenitih povjesničara čija djela, osim
solidno utemeljene historiografsko-znanstvene osnovice, imaju i svoju književnu
i jezičnu vrijednost. To su Radoslav Lopašić “Bihać i bihaćka krajina” (dva izdanja s kraja 19. stoljeća i jedno iz 1943.),
zatim Ćiro Truhelka “Naši gradovi”
(1904.) i Hamdija Kreševljaković “Cazin
i okolina” (1934.).
U uvodu knjige autor predstavlja
predmet istraživanja krajiške posebnosti
kroz pojašnjenje pojmova kao što su
mentalitet, karakter, etos (u smislu ćudi i
naravi), etnologija, etnopsihologija, etngnozija (znanost o običajima i navikama)
i antropologija. Također, pojašnjuje zemljopisno i geopolitičko određenje Krajine u užem i širem smislu. U sljedećem
poglavlju autor iznosi vlastiti prikaz povijesnih događaja u širem bosanskom
kontekstu u vremenu od ranog srednjovjekovlja do 1918. godine, a koji su po
njegovom mišljenju imali neizravan utjecaj na oblikovanje onoga što naziva krajiškim mentalitetom. U nastavku se usredotočuje na uži prostor Bihaćko-cazinske
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
krajine i mjesne događaje koji su imali
izravan utjecaj na oblikovanje toga mentaliteta.
“Ja naravno neću sada prepričavati autorove interpretacije povijesnih događaja,
već bi samo izdvojio meni najzanimljiviji
dio knjige, tj. poglavlja u kojima je pisac
iznio svoje etno-psihologijske i antropološke interpetacije, preko portreta određenih krajiških muslimanskih povijesnih i
epskih ličnosti čija je egzistencija, točnije
pučka predodžba o toj egzistenciji i danas
na tankom rubu između mita i povijesne
stavarnosti. Riječ je o autorovim esejima o
Muji Hrnjici i drugim likovima iz krajiškog muslimanskog epskog ciklusa o Krajini 'krvavoj haljini'. Svi ovi epski junaci bez
sumnje zrcale određenu povijesnu stvarnost na podlozi koje je i izrastao krajiški
mentalitet. Tu je i esej o Huski Miljkoviću
i dvojici komunističko-partizanskih mjesnih prvaka, a koji autoru služi kao svojevrsna potvrda glavnih značajki krajiškog
mentaliteta. Riječ je o slučaju Huske Miljkovića, o kontroverznoj ličnosti iz Drugog
svjetskog rata, koja je višekratno mijenjala
ratna savezništva vođena vlastitim shvaćanjem krajiškog muslimanskog interesa na
povijesnoj vjetrometini”, rekao je Hasanbegović.
Autorov pristup da svoje povijesno-sociološke teze dokazuje kroz događaje i ličnosti zaokružen je prikazom glavnih značajki Cazinske bune iz 1950. godine kao
višekratno znakovitog događaja koji se
može motriti iz više vizura. Jedna je političko-nacionalna, budući da je pokreću nezadovoljni srpski elementi s Korduna koji
u titoističkom konceptu Jugoslavije vide
nedostatno rješenje s obzirom na srpski
supstrat partizanskog pokreta. “Tu je i socijalna vizura vezana uz intezivan proces
boljševizacije i sovjetizacije koji se odvijao pod krinkom tzv. narodnoosobodilačke borbe, a koji je neovisno od Staljinovog
prekida s Titom, a ne obrnuto, kao što se
zaboravlja, te 1950. bio na vrhuncu. I na
kraju brutalnost komunističke represije,
koja je uslijedila, podsjetila je na temeljni
ideološki postulat vlasti i države, koji je na
kraju i porodio sve okolnosti njezina sloma u ratu devedesetih”, rekao je dr. sc.
Zlatko Hasanbegović.
Istaknuo je da se posljednje i najkontroverznije poglavlje knjige odnosi na povijesno-gospodarske aspekte nastajanja
Abdićeve Autonomne pokrajine Zapadna
Bosna. Autor je logično, sukladno svome
tumačenju, stavlja u kontekst jedne od
povijesnih emanacija tradicionalnog krajiškog mentaliteta. Pritom nije ulazio u
samu narav i egzistenciju Abdićeve tvo-
revine, već se zadržao na određenim aspektima njezina nastanka. Na kraju obraćanja prisutnima Hasanbegović je zaključio da je knjiga dobar uvod u razumijevanje i tumačenje ključnih problema Cazinsko-bihaćke krajine u 20. stoljeću, čemu
je i posvećen dvodnevni simpozij u
Islamskom kulturnom centru u Zagrebu.
Prihvat hrvatskih izbjeglica i
prognanika
Dr. sc. Filip Škiljan je predstavio knjigu “Privremeni boravak izbjeglica i raseljenih osoba na području općine Velika
Kladuša 1991.-1995.”. Istaknuo je da ova
izuzetno vrijedna monografija tiskana na
465 stranica predstavlja jedinstveno djelo
na području Bosne i Hercegovine, koje se
bavi djelovanjem Crvenog križa u najtežim ratnim godinama u općini Velika
Kladuša. Autor je i sam sudionik tih događaja i sekretar kladuškog Crvenog križa od 1. veljače 1992. godine. Knjiga ne
predstavlja samo prvorazredan izvor za
povjesničare, statističare i demografe koji
se bave istraživanjem posljednjeg rata ili
općenito izbjeglica, već ujedno i životno
djelo Hajrudina Muhamedagića, koji je
svoj profesionalni i privatni život potpuno podredio radu na humanitarnoj pomoći ljudima koji su se našli u nezahvalnom
izbjegličkom položaju. On je svojim preciznim bilježenjem svake izbjeglice izradio fascinantnu bazu podataka koja svjedoči o težini posljednjeg rata na području
jedne relativno male općine u sjeverozapadnoj Bosni.
Pobrojanih 8.445 izbjeglica (od ukupno blizu 20.000 izbjeglica, koji nisu svi
popisani u Crvenom križu od 1991. do
1999.) ne znači samo statističku informaciju, što Muhamedagić potkrepljuje povećim popisom koji zauzima većinu knjige, nego svjedoči o tome da ljudi nisu
samo brojke. Autor se nije zadovoljio samo običnim popisom izbjeglica, već uz
svaku popisanu osobu donosi i njegovu
prethodnu adresu stanovanja, datum ili
godinu rođenja, mjesto rođenja, mjeso
smještaja ili osobu kod koje se nalazi u
općini Velika Kladuša, datum prijave i
evidencijsku šifru. Uz popis izbjeglica
Muhamedagić navodi i popis udomitelja,
a ne zaoravlja i svakog djelatnika ili volontera u Crvenom križu, općini, školi i
nekoj drugoj javnoj ustanovi koji je na
bilo koji način pomogao olakšavanju života izbjeglica i prognanika. “Muhamedagić je bio svjestan da su svi ti ljudi bili
samo zupčanici bez kojih ne bi funkcionirao veliki stroj pomoći izbjeglicama. I
uistinu je nevjerojatno koliko je taj stroj
baš na području ove općine, koja nije bila
pošteđena ratnih razaranja i sukoba, dobro funkcionirao. Humanost kojom su
stanovnici općine Velika Kladuša dočekivali izbjeglice osvjedočena je za sva vremena ovom knjigom. Broj od 1.933 privatnih udomitelja i 20 improviziranih
prihvatnih centara jasno govori o spremnosti Kladušana da pomognu i poznatima i nepoznatima”, naglasio je Škiljan.
Prezentirao je rezultate ankete koju je
Muhamedagić proveo 2006. i 2007. godine, koja je pokazala koliko je bilo nepoznatih prognanika udomiteljima (čak 61%
prognanika bilo je u potpunosti nepoznato
udomiteljima). Iz ankete saznajemo kako
je čak 83% izbjeglica došlo bez prethodne
najave udomiteljima, što nam govori o tome koliko su Kladuščani bili spremni promijeniti svoj način života u jednom danu.
O suosjećajnosti Kladuščana govori i odgovor bivših izbjeglica kako su u 78% slučajeva Kladuščani iskreno uvažavali tragediju izbjeglica, a o kontinuitetu održavanja odnosa govori činjenica da je čak
2/3 anketiranih nastavilo održavati kontakte s udomiteljima i nakon rata. Svi ovi
podaci koje je Muhamedagić anketiranjem prikupio govore o jednom srdačnom, humanom i empatičnom odnosu
udomitelja prema izbjeglicama. Škiljan je
rekao da u drugoj knjizi “Fenomen i prokletstvo krajiškog mentaliteta” autor navodi moralne vrline Krajišnika, među kojima je svakako gostoljubivost jedna od
najvažnijih. U odgovorima bivših izbjeglica i udomitelja, koje je Muhamedagić
naveo na kraju prvog dijela knjige, jednostavno izbija krajiška srdačnost, prostodušnost i dobrohotnost: “Ako baka nema
33
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
34
pravi smještaj, ja ću je dvoriti” ili “Muslimani su plakali zajedno s nama” ili “Prihvaćeni smo od Kladuščana izuzetno dobro, kao da smo se poznavali godinama”...
Uz ljudski komponentu Kladščani su
izbjeglicama pomagali i financijski i na
druge načine. Muhamedagić navodi neke
od oblika pomoći: novčana pomoć, porodični paketi hrane, brašno, šećer, riža,
dječja hrana, ćebad, peći za grijanje i kuhanje, dječje pelene, odjeća, troškovi prijevoza raseljenih osoba na treće destinacije,
olakšice prilikom plaćanja računa, pripremanje većih količina hrane u pojedinim
ugostiteljskim objektima, besplatne prijevozne karte za autobuse. U prilikama u
kojima je tada bila Velika Kladuša to su
bile uistinu velike žrtve za taj kraj.
Muhamedagić nam uz najvrijedniji
dio, tj. popis izbjeglica, udomitelja i anketne odgovore, u knjizi daje i vrijedan
kronološki pregled dolaska izbjeglica na
područje općine Velika Kladuša. Prvo su
došli Srbi iz Hrvatske, potom Hrvati i
Muslimani (Bošnjaci) iz Hrvatske, a zatim i najbrojniji Krupljani, Sanjani i Bišćani, te i sami Kladuščani (iz različitih
dijelova općine Velika Kladuša). Neizostavno je spomenuti, ono što Muhamedagić tek spminje, i činjenicu da je upravo
kroz kancelariju Crvenog križa u Velikoj
Kladuši prošlo čak 450.000 obiteljskih
poruka ili 3% na području čitave bivše
Jugoslavije. “Muhamedagić je ovom
knjigom dao poticaj i primjer za slične
poduhvate, ne samo znanstvenicima i djelatnicima Crvenog križa u čitavoj Bosni i
Hercegovini, nego i u ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama koje su
osjetile posljednji rat. Nažalost, nije
svugdje moguće izdavati takve vrijedne
monografije budući da nisu svugdje vođeni tako precizni podaci kao u Velikoj
Kladuši. Taj precizan i samopožrtvovan
rad možemo zahvaliti samo našem autoru”, zaključio je dr. sc. Filip Škiljan.
Moralne vrline Krajišnika i
prokletstvo krajiškog mentaliteta
J
O
U
R
N
A
L
Autor Hajrudin Muhamedagić je na
početku izlaganja definirao geografski
pojam Krajine. “Prava Krajina” prema
poznatom hrvatskom povjesničaru Radoslavu Lopašiću se odnosi na bližu okolinu
Bihaća i predjele u zavoju Une na lijevoj
obali rijeke. Dakle, Bihaćka krajina je
prostor u čiji sastav ulaze bihaćki, cazinski i krupski kotar, odnosno Bišćani, Kladuščani, Bužimljani, Krupljani i ostali
koji su vezani uz ovo područje. Kako se
ne bi dobila iskrivljena slika krajiškog
mentaliteta, osobito je važno naglasiti činjenicu da je i cijela Bosna uvijek bila
krajište, tj. pojmovi kao što su krajište,
granica, razmeđe, rt silnog Osmanskog
carstva, vododjelnica interesa velikih sila
i slično, često su u povijesti služili za bliže
određenje geografskog položaja Bosne i
Hercegovine. Specifičnost državopravnog
i političkog položaja Bosne cijelo vrijeme
koje je bila pod vlašću Osmanske carevine, proizilazila je iz njenog krajiškog karaktera. Neosporno je da mentalitet Krajišnika ima i stanovite specifičnosti, pa i
autohtonosti, koje je iznjedrio geopolitički i geostrategijski položaj Bihaćke krajine i višestoljetni život na nemirnoj međi,
formiran, taložen i brušen za vrijeme vladavine Osmanske i Austro-ugarske carevine u ukupnom trajanju od 455 godina.
“Po svom karakteru i jedna i druga
vlast bile su okupatorske, odnosno izrabljivačko-porobljivačko-kolonizatorske.
Prema tome, karakteristike mentaliteta
Krajišnika je prouzrokovao, prije svega,
sam način vladanja Bosnom navedenih
carevina putem raznih diskriminatorskih,
ponižavajućih, nesnošljivih i nehumanih
administrativnih, vojnih, agrarnih, poreskih, pa i kulturnih reformi i zakona. To
je rezultiralo brojnim protestima, bunama
i ustancima. Osim toga, postojala je i
kontinuirana opasnost od izbijanja oružanih sukoba, što je značilo ugrožavanje i
prijetnje biološkom opstanku, zbog čega
su se uobičajeni gospodarski poslovi
obavljali s puškom na leđima. Na formiranje krajiškog mentaliteta utjecali su i
junački megdani, zatim aspiracije i pretenzije velikih sila kroz povijest prema
Bihaćkoj krajini što je ukorijenilo strah i
strepnju Krajišnika od fizičkog istreblje-
nja, potom stoljetna ekonomska zaostalost, uz koju može ići jedino borba za goli život, i drugo”, rekao je Muhamedagić.
Naglasio je da su mudrost, opreznost,
osjećanje zajedništva, ponos i gostoljubivost izvorne moralne vrline stanovništva
Bihaćke krajine. Pobrojane vrline uz hrabrost, pravednost i sabur (strpljenje) po intenzitetu svoga ispoljavanja prelaze u fenomen, ali i dalje ostaju u sferi vrlina, tj. ne
poprimaju obilježja poroka. Najistaknutiji
nositelji navedenih karakteristika krajiškog
mentaliteta su Nurija Pozderac, Hasan Miljković, Huska Miljković, Mujo Hrnjica, Od
Orašca Tale, Zuhdija Žalić, Ibrahim Mržljak, Halil Hrnjica i vojvoda Matija Bakić.
Muhamedagić je istaknuo da Krajišnike još
od Srednjeg vijeka prati težnja za samostalnošću, političkom, ekonomskom i drugom
neovisnošću, što se odrazilo u nastanku i
proglašenju tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna u novije doba.
Na kraju obraćanja Muhamedagić se
osvrnuo na prokletstvo krajiškog mentaliteta. “Vjerovali ili ne, prokletstvo krajiškog mentaliteta je upravo ono što je najvrijednije kod Krajišnika, a to su moralne
vrline. Zato što su najhrabriji, najmudriji,
najpravedniji, najponosniji, najgostoljubiviji, sa najjačim osjećajem zajedništva,
naj... naj... naj... od svih drugih Bošnjaka,
Krajišnike netko ili nešto kroz povijest
kažnjava. Potvrda ovoj konstataciji je,
prije svega, krajiški inat kojeg još nitko
nije uspio objasniti. Ovo je najinteresantnija, a ujedno i najapsurdnija i najštetnija
osobina koja svoje 'žrtve' ima isključivo
među Krajišnicima i jedino njih pogađa,
dok prema drugima nema nikakvo 'dejstvo'. Ako nije pregruba ocjena, a vezana
je za inat, Krajišnici imaju najviše neprijatelja upravo među Krajišnicima. Ako
nije tako, zašto se desio međubošnjački
sukob na području Cazinske krajine
1993.-1995., sa katastrofalnim posljedicama – više od 2.500 poginulih i nekoliko
stotina invalida, sa brojnim civilnim žrtvama? Zašto su se posljedice afere
'Agrokomerc' tako drastično odrazile na
život Krajišnika? Zašto se baš na područjima Cazinske krajine desila buna 1950.
godine i to sa reperkusijama koje su bile
svojstvene staljinističkim metodama kažnjavanja? Zašto je i da li je morao biti
ubijen Huska Miljković, i to od svojih dugogodišnjih prijatelja i komšija? Zašto je
Muju Hrnjicu ubio njegov pobratim Meho Katarica, i još mnogo toga zašto? Ako
je i od sudbine, previše je”, s brojnim pitanjima zaključio je svoje obraćanje Hajrudin Muhamedagić. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Tribina o doprinosu Hasana ef. Škapura razvoju hadiske znanosti na našim prostorima
Vrsni prevoditelj hadisa
U Islamskom kulturnom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 29. travnja
2010. predstavljena je knjiga “Hasan ef.
Škapur – život i djelo (1913.-1975.)” mr.
sc. Fuada ef. Omerbašića, koja govori o
našem najpoznatijem prevoditelju Buharijine zbirke hadisa. Pored autora knjige,
o životu i djelu Hasana ef. Škapura i razvoju hadiske znanosti na našim prostorima govorili su dr. sc. Aziz ef. Hasanović
i prof. dr. Šefik ef. Kurdić.
Mr. sc. Fuad ef. Omerbašić, autor
knjige o životu i djelu Hasana ef. Škapura, rođen je 1965. godine u Miljanovcima
kod Tešnja. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka
u Sarajevu. Magistarski rad je obranio na
Internacionalnom univerzitetu u Novom
Pazaru iz oblasti hadisa. Trenutno obnaša
dužnost glavnog imama u Medžlisu
Islamske zajednice Tešanj.
Slijeva: Šefik Kurdić, Aziz Hasanović, Mirza Mešić i Fuad Omerbašić
Život i djelo Hasana ef. Škapura
Hasan ef. Škapur je rođen 9. rujna
1913. godine u naselju Škapurevića brdo,
na ulazu u Tešanj, od oca Mustafe i majke
Aiše. Potomak je čuvene, velike trgovačko-radničke porodice. Traganje za naukom i razvijene radne navike bile su glavne karakteristike velikog broja članova
ove porodice. U porodici Škapur su još u
tursko doba, pa i kasnije, uvijek postojali
dobro obrazovani pojedinaci koji su mogli imamiti i mujeziniti.
Prva desetljeća 20. stoljeća bile su teško vrijeme za Bošnjake i njihovu vjersku,
kulturnu i prosvjetnu afirmaciju. Odlazak
Turaka i dolazak Austro-Ugarske, izbacivanje turskog i arapskog pisma, ostavilo
je traga na planu vjerskog, kulturnog i
prosvjetnog buđenja bošnjačke populacije. U takvom ambijentu Hasan Škupur je
započeo svoj životni put. Djetinjstvo je
proveo u Tešnju, gdje je 1927. godine završio osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisuje Gazi Husrev-begovu medresu
u Sarajevu, gdje je 1935. godine uspješno
položio maturski ispit. Nakon medrese
upisuje Višu islamsku šerijatsko-teološku
školu u Sarajevu, koju završava 1939. godine kao prva generacija na ovoj prestižnoj školi. Tu su školu završili neki naši
istaknuti teolozi, orijentalisti, povjesniča-
ri i pravnici poput hfz. Mahmuda Traljića, Mehmeda Mujezinovića, Hazima Šabanovića i drugih. Viša islamska šerijatsko-teološka škola davala je temeljito
obrazovanje, ne samo u teološkim i pravnim znanostima, nego i u ovladavanju
orijentalnim jezicima: arapskim, turskim
i perzijskim, što će svakako utjecati na
Škapurov naučno-istraživački rad.
Svoje prvo zaposlenje nalazi u Bihaću,
gdje u Bihaćkoj gimnaziji obavlja poslove
suplenta. Istovremeno radi kao predavač
nastavnih predmeta Povijest islama i
Arapski jezik u Okružnoj bihaćkoj medresi. 1942. godine se seli iz Bihaća u Banja
Luku, gdje obavlja poslove profesora u
Banjalučkoj gimnaziji. Usporedo je angažiran kao predavač na Okružnoj banjalučkoj medresi. Tokom boravka u Banja Luci
bio je stalni vaiz, predavač u glavnoj banjalučkoj džamiji Ferhadiji. Za vrijeme
boravka u ovom gradu postaje članom Vakufskog povjerenstva. 1947. godine odlazi
u Prijedor, gdje poslovni angažman nalazi
kao profesor u Prijedorskoj gimnaziji, gdje
predaje Opću historiju, te Ruski i Srpskohrvatski jezik. U Prijedoru se 1954. godine
osniva Zavičajni muzej, koji će kasnije biti nazvan Muzejom Kozare, a Škapur biva
imenovan njegovim kustosom. U ovoj je
ustanovi iskoristio mogućnost bavljenja
poviješću Bosne, te je napisao nekoliko
radova iz povijesti. Dobro poznavanje
arapskog i turskog jezika, omogućilo mu
je da se bavi proučavanjem turskog perioda Bosne i Hercegovine. Osim toga, u Prijedoru je držao seminare za imame i druge
uposlenike u Islamskoj zajednici. U periodu od 1950.-1956. godine bio je predsjednik Vakufskog povjereništva u Prijedoru,
a od 1950.-1957. član Sabora Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Od 1950.
pa sve do svoje smrti, 25. svibnja 1975.
godine, bio je član Odbora Islamske zajednice Prijedor.
Spisateljski opus Hasana ef. Škapura
bio je bogat i raznovrstan. On bi se mogao podijeliti u dvije cjeline: prva cjelina
tretira pitanje povijesti Krajine, odnosno
Bosne i Hercegovine, a druga cjelina islamistiku, prvenstveno hadis. Škapur se dugo vremena pojavljuje kao suradnik listova i časopisa koji su u BiH izlazili za njegova života. Njegovi pisani radovi su i
nakon njegove smrti objavljivani u periodici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Svoje radove objavljivao je u
“Takvimu”, “Preporodu”, “Glasniku
VIS-a”, a nakon njegove smrti objavljivani su njegovi radovi u “Islamskoj misli”.
Najveći doprinos islamu i Islamskoj zajednici Hasan ef. Škapur je dao svojim
35
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
prijevodom i komentarom prva tri toma
“Sahihu-l-Buhari” (“Džami'u-s-Sahih”),
najznačajnijeg djela iz oblasti hadiske
znanosti, koja su objavljena u izdanju
Odbora Islamske zajednice u Prijedoru u
periodu od 1974.-1976. godine. Smrt ga
je zatekla na posljednjim stranicama četvrtog toma, tako da je njegova velika želja da prevede kompletnu Buharijinu
zbirku hadisa na bosanski jezik, Allahovom voljom, samo djelomično ispunjena.
Prevoditelj Buharijine zbirke hadisa
36
J
O
U
R
N
A
L
Dr. sc. Aziz ef. Hasanović, pomoćnik
predsjednika Mešihata za vjerska, prosvjetna, vjeronaučna i kulturna pitanja,
podsjetio je da se ove godine navršava 35
godina od preseljenja na ahiret Hasana ef.
Škapura, plemenitog i velikog alima.
Svoju ljubav prema islamu i poslaniku
Muhammedu a.s. dokazao je prevođenjem najčuvenijeg i najtemeljitijeg djela
iz hadiske oblasti “Sahihu-l-Buhari”. Hasanović je naglasio da je Škapur tokom
svoga života predavao pet predmeta, a od
toga, pored povijesti, čak četiri jezika –
ruski, turski, arapski i srpskohrvatski. On
nije bio samo prevoditelj, nego i tumač
hadisa. Osvrčući se na knjigu “Hasan ef.
Škapur – život i djelo (1913.-1975.)” Hasanović je rekao da je knjiga idealan priručnik za osvjetljavanje i razumijevanje
hadisa i hadiske znanosti na našim prostorima. Knjiga nije namijenjena samo
ulemi, nego je prilagođena i običnom čovjeku koji treba uzeti odgovarajuće poruke iz hadisa. Pritom Škapur daje komentare i tumačenja pojedinih hadisa.
“Hasan ef. Škapur je jedan u nizu bošnjačkih intelektualaca koji je ostavio iza
sebe djelo koje će svjedočiti i govoriti generacijama o jednoj ljudskoj aktivnosti, o
jednom plodnom životu koji je opravdao
svoje postojanje. Obilježio je vrijeme u
kojem je živio svojom naukom, radom,
strpljivošću i ustrajnošću u poslovima koji
su mu povjereni. Njegov život i rad odiše i
oslikava islamskog aktvistu koji neumorno radi u želji da sačuva islamski duh i tradiciju”, naglasio je Hasanović. Podsjetio je
da je Hasan ef. Škapur svršenik Više
islamske šerijatsko-teološke škole, čiji su
svršenici dali nemjerljiv doprinos islamskoj općoj kulturi na ovim prostorima i šire. Neobično je cijenio rad i cjelokupno
svoje raspoloživo vrijeme koristio je neumorno radeći i onda kada je bio bolestan.
Istrajavao je na prvom kur'anskom imperativu kroz svoj spisateljski i prevodilački
opus. Izvanredan je poznavatelj turskog i
arapskog jezika, na što ukazuje njegov pi-
sani i usmeni prevodilački rad iz oblasti
islamistike i povijesti Bosne i Hercegovine. Kroz svoj prevodilački i spisateljski
opus ukazuje na značaj razumijevanja vremena i okolnosti u kojima je živio. Pritom
ne opterećuje čitatelje detaljima koji nemaju pratičnu primjenu u životu i ne spadaju u prioritete muslimanske zajednice.
Prevodilačkim radom Hasan ef. Škapur
ukazuje se na značaj hadisa, kao drugog
izvora islama i njegovu ulogu u razvijanju
islamske misli i prakse. Njegovo zanimanje za hadis i doprinos toj oblasti je nemjerljiv. Iza sebe je ostavio djelo historijskog značaja jer je “Sahihu-l-Buhari”,
najznačajnije djelo iz oblasti hadisa, bilo
neprevedeno na naš jezik i nepristupačno
muslimanima s ovih prostora. Pojava prijevoda Buharijine zbirke hadisa bila je od
velikog značaja u kulturnom i vjerskom
životu pripadnika Islamske zajednice.
Mr. sc. Fuad ef. Omerbašić je rekao da
je povijest ljudskog roda prepuna velikana
koji su svojim životom, radom i moralnim
vrijednostima, a posebno intelektualnom
snagom, ostavili neizbrisiv trag na stranicama duge povijesti čovječanstva. Kada je
riječ o bošnjačkom narodu, onda tu svakao
ubrajamo Hasana ef. Škapura, osobu
izvanredne intelektualne snage, koju je koristio za prevođenje, istraživanje i upoznavanje s prošlošću Bosne i Hercegovine. U
svom magistarskom radu, pod mentorstvom prof. dr. Šefika ef. Kurdića, obradio
je život i djelo Hasana ef. Škapura, s posebnim osvrtom na njegov doprinos islamistici, odnosno hadiskoj znanosti. Značaj
i vrijednost njegovog rada time je veća ako
se zna da je on prvi prevodilac Buharijine
zbirke hadisa na naš jezik. Time je učinio
hadis, kao drugi izvor islamskog učenja,
pristupačnim muslimanskoj javnosti na
našim prostorima. Omerbašić je citirao poznatog bošnjačkog alima Huseina ef. Đogu, koji je za Hasana ef. Škapura rekao:
“Njemu je pripala historijska čast da izvrši
veliki zadatak. Ostavio je iza sebe veličanstveno djelo za koje mu čitava Islamska
zajednica duguje veliku zahvalnost. Ostavio je prijevod Buharije, čime je izvršio
emanet koji je stajao kao sveta obaveza
svih muslimana. Historija će zabilježiti
njegovo djelo, a Svemogući Allah dž.š., u
ime kojeg je sve to radio, dostojno će ga
nagraditi. Otišao je pred Allaha, zaista,
svijetla obraza.”
Prof. dr. Šefik ef. Kurdić je rekao da
je Bosna i Hercegovina kroz svoju povijest iznjedrila veliki broj intelektualaca,
koji su svojim spisateljskim radom ostavili neprocjenjivo vrijedna djela, koja su i
danas predmet naše pažnje i naučnog va-
loriziranja. Jedan od njih je Hasan ef.
Škapur, čiji spisateljski i prevodilački angažman nudi široku lepezu tema kojima
se bavio, razmičući time granice prosvjetiteljskog horizonta znatno više nego što
bi to bilo neophodno u nekom kontemplativnijem dobu. Otuda, dok većina bošnjačke uleme toga vremena šuti ili stidljivo piše, Hasan ef. Škapur neumorno piše
s velikim žarom prosvjetitelja i senzibilnošću vrsnog intelektualca. On takvom
spisateljskom, a posebice prevodilačkom
angažiranošću, postaje istaknuti intelektualac svoga vremena, ali i najviši izraz
svijesti svoga naroda. Kao rijetko koji
bošnjački intelektualac u to vrijeme bio
je, nesumljivo, svjestan povijesnog trenutka i značaja svoje misije, pa uz brojne
napise teološke naravi, usmjerava svoje
zanimanje na istraživanje povijesti Bošnjaka i bošnjačke kulturne baštine.
Kurdić je naglasio da se Hasan ef.
Škapur usudio prevoditi i komentirati najautentičnije i najvrijednije djelo nakon
Kur'ana Časnog, poznati Buharijin “Sahih”, što govori o njegovoj intelektualnoj
zrelosti, duhovnoj suptilnosti i, prije svega, izuzetnoj hrabrosti. “Džami'u-s-Sahih” Buharijino je najznačajnije djelo i
ujedno najznačajnije hadisko djelo u povijesti islama uopće. To je prva zbirka nastala isključivo od vjerodostojnih hadisa.
Pored prijevoda Škapur je dao i izuzetno
lijep i koristan komentar ovog fundamentalnog djela iz oblasti hadisa. “Specifikum
njegovog komentara je u pojašnjenju hadisa na temelju hanefijske pravne škole,
čime je neizmjerno pomogao imamima,
hatibima i obrazovnim institucijama u
promoviranju stavova ove pravne škole.
Nijednog momenta nije težio zbuniti čitatelje, kao što to čine neki komentatori miješajući stavove različitih šerijatsko-pravnih opredjeljenja”, rekao je Kurdić. Pohvalio je knjigu “Hasan ef. Škapur – život
i djelo (1913.-1975.)”, koja predstavlja
najobimniju i najpotpuniju studiju o životu, radu i djelu Hasana ef. Škapura. “Ova
knjiga mr. Fuada ef. Omerbašića na najilustrativniji način sugerira kako se treba
odnositi spram naše prošlosti i baštine, a
posebno spram naših vrijednih intelektualnih ličnosti, koje su znale prepoznati
najesencijalne vrednote naše prošlosti i
prikučiti ih našim čitateljima. Fuad efendija je ovom knjigom samo potvrdio davno izrečenu istinu da narod koji poštuje i
respektira svoje vrednote, svoju tradiciju i
svoje intelektualne zvijezde, može očekivati bolju i ljepšu budućnost”, zaključio je
prof. dr. Šefik ef. Kurdić. q
Ismet Isaković
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
IV. Konvoj mladih Bošnjaka Republike Hrvatske i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi” 2010.
Sjećanje na srebrenički genocid
Ove godine po četvrti puta organizira se
i održat će se konvoj mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja “Da se nikad ne zaboravi”,
u sjećanje na srebreničku tragediju i genocid počinjen nad nedužnim bošnjačkim civilima u ljeto 1995. godine u Srebrenici.
Namjera je organizatora konvoja okupiti mlade iz cijele Hrvatske, koji bi u zajedničkom posjetu Memorijalnom centru u
Potočarima odali počast nevino stradalim
Bošnjacima. Srebrenički genocid, najveće
stradanje Bošnjaka u novijoj povijesti, postao je nezaobilazni dio bošnjačkog identiteta o kojem će mladi moći najbolje naučiti iz neposrednog susreta s preživjelim
svjedocima. Ostvaren je cilj Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba
da konvoj postane tradicionalno godišnje
okupljanje mladih Bošnjaka i njihovih prijatelja iz cijele Hrvatske, koji se ove godine organizira po četvrti put. Europski parlament je 15. siječnja 2009. godine, a netom i Hrvatski sabor, proglasio 11. srpnja
Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
Ove godine obilježava se jubilarno petnaesta godišnjica najvećeg europskog zločina
nakon Drugog svjetskog rata.
Konvoj je i ove godine u programu projekata Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
Grada Zagreba. U pripremu i realizaciju
konvoja Vijeće je ove godine odlučilo
uključiti u Organizacijski odbor uglavnom
mlade ljude, koji će svojim aktivnostima i
zalaganjima na pripremi i organizaciji, moći maksimalno uložiti i doprinijeti, kako bi
Konvoj ove godine bio još kvalitetniji. Ove
godine odlučilo se u organizaciju uključiti i
ostale bošnjačke asocijacije, udruge i organizacije, radi financijske potpore i sufinanciranja troškova Konvoja. Tako su pripremljeni i službeni dopisi koji su poslani svim
bošnjačkim asocijacijama i udrugama s pozivom na potporu pri zaokruživanju potpune financijske konstrukcije potrebne za realizaciju IV. Konvoja. Odlučeno je na jednom od radnih sastanaka Organizacijskog
odbora konvoja “Da se nikad ne zaboravi”
kako će se nastojati animirati sve naše boš-
njačke asocijacije u Republici Hrvatskoj da
se tradicionalno uključe u potporu i sufinanciranje ovog Konvoja, relevantnog za
cjelokupni bošnjački korpus u Republici
Hrvatskoj i sve pripadnike bošnjačke nacionane manjine u Hrvatskoj. Kroz jači financijski proračun za Konvoj moći će se postići i viša kvaliteta Konvoja, prvenstveno
misleći na sadržajni koncept, koji ima za
cilj kontinuirano obilježavanje srebreničke
tragedije. U okviru programa Konvoja
2010. predviđeni su brojni kulturno-umjetnički, ali i povijesno-edukativni elementi u
okviru sadržajnog koncepta.
Također, ove godine nastoji se kao sudionike konvoja “Da se nikad ne zaboravi” uključiti i studente i profesore povijesti, koji će kasnije u suradnji s Vijećem
bošnjačke nacionalne manjine, ili u suradnji s Fakultetima povijesti, na ovaj način, moći organizirati poseban sat predavanja o tragediji i stradavanju Bošnjaka u
Srebrenici. Prije samog konvoja trenutno
se piprema održati predavanje Hasana
37
J
O
U
R
N
A
L
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
38
J
O
U
R
N
A
L
Nuhanovića na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U konvoj želimo uključiti i studente ostalih fakulteta iz Zagreba i šire. Tako
su na sve fakultete Zagrebačkog sveučilišta dostavljene pozivnice s programom
konvoja, te su poslane zamolbe za postavljanje službenog plakata konvoja
2010. u predvorjima svih fakulteta u Zagrebu. Također, želimo u sudjelovanje u
Konvoju uključiti i veći broj predstavnika
vlasti lokalnih uprava i samouprava.
Ove godine Konvoj “Da se nikad ne zaboravi” u čast Srebrenici i u sjećanje na srebreničku tragediju bit će organiziran u vrijeme kada se održava i manifestacija “Dani
Srebrenice” te se organizira 29. i 30. svibnja. Poučeni smo pozitivnim iskustvom u
organizaciji konvoja prethodne tri godine te
će Konvoj i ove godine zadržati sličnu formu, kao i prethodna tri. Konvoj je postao i
prepoznatljiv u programu Vijeća bošnjačke
nacionalne manjine Grada Zagreba te je već
tradicionalan u okviru programa koje se Vijeće bošnjačke nacionalne manjine obvezuje pripremiti i realizirati u svom godišnjem
planu i programu aktivnosti i djelovanja.
Ove godine u konvoju “Da se nikad ne zaboravi” pridružit će se mladi pripadnici drugih nacionalnih manjina, iz okvira folklornih društava; pripadnici folklornih skupina
češke i srpske nacioanlne manjine te Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Sevdah”. Očekujemo, prema dosadašnjim dogovorima, da se Konvoju ove godine priključe i članovi jednog hrvatskoga kulturno-umjetničkog društva, kao sudionici
Konvoja, koji će također dati svoj doprinos
Konvoju nastupima u Srebrenici i Kalesiji
tijekom trajanja Konvoja.
Bošnjačkoj omladini iz Zagreba potporu i povjerenje, dali su ove godine u organizaciji članovi Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i Vijeća
bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke
županije, kao suorganizatori ovoga već jubilarnog konvoja. U Organizacijski odbor
konvoja ove godine uključeni su uglavnom mladi, a Odbor je podorganiziran u
radne odbore, kako bi se ostvarila što bolja
kvaliteta organizacije. Formirani su tako
Odbor za financije, Odbor za medije, Odbor za kontakte te Odbor za tehničku podršku. U organizaciji određeni su članovi,
podijeljena zaduženja i precizirani su rokovi za realizaciju pojedinih aktivnosti.
Svaki od Odbora ima svog koordinatora, a
odbori usko surađuju međusobno, iako
djeluju samostalno s preciziranim zaduženjima za pojedine organizacijske segmente. U ulozi glavnih koordinatora organizacije konvoja ove godine su dr. sc. Aziz ef.
Hasanović, predsjednik Vijeća bošnjačke
nacionalne manjine Grada Zagreba mr. sc.
Ekrem Bećirović, te Adnan Demirović
(OKM), a u Organizacijski odbor su kroz
pojedine odbore uključeni Emir Akšamija,
Jasmina Berberović, Damir Muratović (financijska grupa), Kemal Bukvić, Zijad
Kazić, Amir Hasanović, Nufik Hasanović,
Damir Muratović i Omer Alibašić (tehnička grupa), Amela Handanović (koordinator za promidžbu), Hilmo Hairlić, Nejra
Žiga, Amira Omanović, Aldijana Bešić i
Jasna Buljić (kontakt grupa), Naida Šehović, Alma Srebreniković, Mirsad Dubravić
i Sanela Kantarević (medijska grupa),
Ismet Efendić i Naida Šehović (kulturnoumjetnički program konvoja), a za prijenos svih informacija tijekom pripreme i
organizacije preko web-stranice Vijeća zaduženi su Emir Akšamija i Mirsad Dubravić. Hilmo Hairlić preuzeo je i ukupnu organizaciju prema Hrvatskom crvenom
križu, koji je i prošle godine bio sudionik
konvoja s jednim autobusom predstavnika, koji su sami financirali. I ove godine
nastojati će se animirati što veći broj mladih ljudi za prisustvovanje konvoju, a kao
i prošle godine nastojati će se uključiti i
predstavnike bošnjačke mladeži i iz Austrije (Graz) i Slovenije (Ljubljana). Konvoj je već do sada skoro konačno pripremljen i organiziran.
Irhad Meheljić ove je godine, u sklopu
projekta Konvoja “Da se nikad ne zaboravi”, inicirao ideju da u Konvoju prisustvuju kao sudionici i profesori povijesti srednjih škola grada Zagreba. Meheljić je kao
koordinator ove ideje preuzeo na sebe dobrovoljno i obvezu službene komunikacije
s Ministarstvom obrazovanja, kulture i
športa RH, s Agencijom za odgoj i obrazovanje Grada Zagreba te sa Gradskim ure-
dom za obrazovanje, kulturu i šport Grada
Zagreba. Vijeće BNMGZ smatra da će
uključivanjem profesora povijesti u sudjelovanje u Konvoju doći do dublje suradnje
po ovome pitanju te da će se na ovaj način
pružiti mogućnost da se puno šira javnost,
kroz njihova predavanja, upozna sa srebreničkim genocidom i tragedijom.
U III. konvoju “Da se nikad ne zaboravi”, održanom 2009. godine, učestvovalo
je preko 800 sudionika. Sudionici su bili
brojni, a preko 30% svih sudionika bili su
u konvoju iz Vijeća drugih nacionalnih
manjina; službenici Veleposlanstva Islamske Republike Iran u RH, Forum mladih
SDP-a, Forum mladih HNS-a Zagrebačke
županije, predstavnici Vijeća Žena Grada
Zagreba i brojni drugi. Ne dvojimo da ćemo ove godine naići na još veći interes i
mogućnost da u Konvoju sudjeluje još veći broj ljudi. Prijave za sudjelovanje u
Konvoju mogu se učiniti direktno on-line
putem internet stranice Vijeća na adresi
www.vbnmgz.hr, putem maila vbnmgz@
zg.t-com.hr, ili putem telefona na Vijeće
bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba: 01/631-4109 (fax: 01/631-4111),
kod tajnice Vijeća bošnjačke nacionalne
manjine Grada Zagreba Sebine Sejkić, a
najkasnije do 17.05.2010.
I ovim putem želimo se zahvaliti Behram-begovoj medresi u Tuzli, koja je
uvelike pomogla u organizaciji Konvoja
“Da se nikad ne zaboravi” 2009. godine,
kao i ove 2010., ponudivši smještaj za sudionike konvoja, a zahvaljujemo se još
jedanput i svim sudionicima Konvoja
2009. godine, kao i svima koji će se
uključiti u IV. Konvoj “Da se nikad ne
zaboravi” 2010. godine. q
Priredio: Emir Akšamija, dipl. oec.
HRVATSKA
Prva posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića BiH
Počast žrtvama uz burne reakcije
Kao uvod u intervju koji je treći hrvatski predsjednik Ivo Josipović dao za “Preporodov Journal” donosimo samo neke
od reakcija hrvatske i bosanske javnosti na njegove izjave u Parlamentu BiH i na povijesnu posjetu Ahmićima i
Križančevom selu, gdje se poklonio žrtvama rata u BiH.
Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović 15. travnja 2010. posjetio je selo
Ahmiće nadomak Viteza i položio vijenac
na spomenik posvećen 116 civila, mahom
žena i djece, koji su pobijeni 16. travnja
1993. godine tijekom hrvatsko-bošnjačkog
sukoba. Napad na selo izvela je 4. bojna
Vojne policije HVO-a s Jockerima, a za
zločin je procesuirano nekoliko časnika
HVO-a te pripadnik HDZ-a BiH, Dario
Kordić. “Nadam se da se nikada više ovakvi događaji neće ponoviti”, izjavio je Josipović dodavši da su “ovdje narodi jako puno propatili te zaslužuju bolju budućnost”.
U Ahmićima je Josipovića dočekalo vrlo
malo ljudi, a slično je dočekan i pred spomen obilježjem u obližnjem Križančevom
selu, gdje je odao počast hrvatskim žrtvama
koje su ubili Bošnjaci. Josipović je u Ahmićima položio vijenac na kojem je pisalo
“nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.
U Josipovićevoj pratnji bili su i reisu-l-ulema Mustafa Cerić te kardinal Vinko Puljić.
“Bio sam u Ahmićima i Križančevom selu
odati počast žrtvama sa porukom da se ovakva strašna djela više nikada ne ponove.
Veliko mi je ohrabrenje da su sa mnom bili
vjerski vođe i istaknuti političari oba naroda. Svi smo se ovdje ujedinili u jednoj ljudskoj želji da se oda počast žrtvama, da se
sjetimo žrtava i da kažemo ‘nikada više’”,
rekao je Josipović. Kardinal Puljić i reis Cerić bili su zadovoljni Josipovićevim posjetom jer predstavlja podstrek za nove odnose
dvaju naroda. Mustafa Cerić pozvao je Ivu
Josipovića da obiđe slična mjesta, poglavito
u srednjoj Bosni. “Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu koja bi trebala odisati da
neka vrata koja vode k BiH iz Hrvatske treba zatvoriti, a neka vrata otvoriti”, istaknuo
je reis Cerić.
Hrvati u BiH nezadovoljni
Nakon početnog oduševljenja među
Hrvatima da im u posjetu dolazi hrvatski
predsjednik poslije deset sušnih godina,
nakon izjave u Parlamentu BiH splasnule
su očekivanja da će s Pantovčaka doći do
a i HNS-a koji vode, kako tvrde, “antihrvatsku politiku koja nanosi nepopravljivu
štetu hrvatskom narodu u BiH i RH”. Josipović je obišao i Stari most koji je srušen
tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata te nazočio otvaranju kulturne manifestacije Matice hrvatske - Hrvatskog proljeća.
Ivo Josipović s kardinalom Vinkom Puljićem
i reisom Mustafom Cerićem u Ahmićima
velikog političkog zaokreta. Josipović je u
bosansko-hercegovačkom
Parlamentu
izrazio duboko žaljenje što je Hrvatska
svojom politikom u 90-im godinama sudjelovala u tragičnim i zloćudnim podjelama BiH i što je takvom politikom pridonijela stradanjima ljudi. Istodobno među
bošnjačkim političarima i javnosti Josipovićev istup dočekan je s odobravanjem,
dok su pak srpski dužnosnici posve bojkotirali Josipovića odbivši doći u Parlament
jer je “izbjegao pokloniti se srpskim žrtvama”. U drugome dijelu posjeta Josipović
je boravio u Mostaru, gdje su više dominirali aktualni problemi nego ratna prošlost.
Dopredsjednik HDZ-a BiH, Marinko Čavara smatra da je sarajevskom i ahmićkom
epizodom Josipović pokazao kako se nije
odmaknuo od svoje matične stranke, SDPa, te da nije postao predsjednik svih građana RH i svih Hrvata van njenih granica.
“Jučerašnjom isprikom u Sarajevu Josipović je počinio lapsus”, rekao je Čavara,
“jer je podjelu BiH napravio Daytonski
sporazum, a trebalo bi se prisjetiti i svih
planova europskih izaslanika koji su predviđali određenu podjelu BiH na administrativnoj razini”. Hrvatski predsjednik
susreo se i s predstavnicima šest hrvatskih
stranaka potpisnica Kreševske deklaracije
kojima se priključio i aktualni član BiH
Predsjedništva Željko Komšić iz SDP-a.
Hrvatski politički dužnosnici slično su reagirali kao i dvije velike udruge Domovinskog rata i HVO-a ističući da su Josipovićeve izjave o ulozi Hrvatske u podjeli BiH
predstavljaju laž i povijesnu obmanu SDP-
Novi Willy Brandt ili hrvatski
izdajnik
Jedna od najupečatljivijih scena iz političke povijesti Europe bila je kada se
karizmatični njemački kancelar Willy
Brandt prije 40 godina bez riječi spustio
na koljena ispred spomenika poljskim Židovima, žrtvama nacističkog terora. Josipovićev poklon u Ahmićima, na mjestu
najvećeg zločina koji je u ime hrvatskih
interesa počinjen nad Bošnjacima - što je
bilo centralno mjesto njegova posjeta
BIH - međunarodna je zajednica odmah
prepoznala kao povijesni iskorak. Europa
i Amerika gotovo uglas tvrde da je to
“dosad najjasnija poruka mira i pomirbe
nekog političkog vođe u regiji”. Za razliku od utjecajnog svijeta, koji novog hrvatskog predsjednika vidi skoro kao nekog hrvatskog Willyja Brandta, u Hrvatskoj su bile burne reakcije. Kompleksnost
njegova posjeta Bosni i Hercegovini pokušava se svesti na jednu, usto najčešće i
tendenciozno interpretiranu rečenicu.
Umjesto na poklon nevinim žrtvama u
Ahmićima, gdje su Hrvati izmasakrirali
Bošnjake, i Križančevu Selu, gdje se dogodilo obratno, javnosti se nameće fokusiranje isključivo na predsjednikovu ocjenu hrvatske politike spram BiH. Europska komisija “i te kako pozdravlja izjave
predsjednika Hrvatske” Ive Josipovića za
njegova posjeta Bosni i Hercegovini “kao
korak prema izgradnji boljih odnosa širom područja”, izjavio je europski povjerenik za proširenje Štefan Füle.
Jadranka Kosor je netom nakon Josipovićeve geste izjavila da Hrvatska nikada
nije vodila agresorski, nego obrambeni rat.
“To su jednostavno povijesne činjenice,
koje stoje i u Deklaraciji o domovinskom
39
J
O
U
R
N
A
L
HRVATSKA
40
ratu. Nju je usvojila još bivša Račanova
Vlada, u njoj stoji da je Domovinski rat bio
pravedan, obrambeni i osloboditeljski i
sve nas obvezuje”, kazala je Kosor, istakavši kako Hrvatska nije napala BiH, već
je ta zemlja, kao i Hrvatska, bila žrtva velikosrpske agresije Slobodana Miloševića.
Kosor je pritom izrazila žaljenje zbog žrtava, jer svaka od njih, kaže, zaslužuje da joj
se pokloni, no podsjetila je i kako je Hrvatska zbrinula stotine tisuća prognanika iz
BiH, ne pitajući ih za etničku pripadnost.
Osim toga, dodala je, Zagreb i Sarajevo su
1995. usvojili Deklaraciju o suradnji, u kojoj jasno stoji da se i Hrvatska i BiH brane
od velikosrpske agresije. Na novinarsko
pitanje je li se čula s Josipovićem nakon
njegove isprike, Kosor je priznala da nije.
Najavila je da će ga pozvati na razgovor
čim se vrati iz inozemstva, među ostalim i
na temu isprike koju je uputio BiH. “Hrvatska nikad nije dijelila Bosnu i Hercegovinu, već je morala ući na njezin teritorij
da bi obranila svoj, a BiH se počelo dijeliti
na prijedlog povjerenstva Vijeća Europe
1992.”, rekao je ubrzo potpredsjednik
HDZ-a Andrija Hebrang i upozorio da je
predsjednik Ivo Josipović svojim izjavama
u Sarajevu našu zemlju “uveo u red svjetskih agresora”. Hebrang je smatrao da bi
bilo politički mudro da onaj tko se ispričava u ime države i naroda prvo svoje stavove prodiskutira u svojoj državi. Osudi Jsipovićeve geste pridružili su se svi bivši
HDZ-ovi premijeri.
Žaljenje, a ne isprika
J
O
U
R
N
A
L
“Moj govor u parlamentu BiH je krivo interpretiran. To nije bila isprika, nego
sam izrazio žaljenje zbog ratnih zbivanja”, izjavio je predsjednik Ivo Josipović tijekom susreta sa studentima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
“Žao mi je što je moj govor pogrešno prenesen. Međunarodna zajednica ga je pohvalila, ali on nije produkt ničije naredbe.
To je bio govor spremnosti da se priznaju
vlastite pogreške i otvori bolja i kvalitetnija budućnost”, zaključio je Josipović i
dodao kako svaki odgovoran političar s
ovih prostora ima zadaću sagledati dobre
i loše strane politike koju je njegova država vodila. Stranku na vlasti taj pokušaj
relativizacije nije odobrovoljio. Pokazalo
je to priopćenje Predsjedništva HDZ-a
odaslano nedugo zatim. U njemu vrh te
stranke “najoštrije odbacuje dio govora
predsjednika Josipovića u kojem se tvrdi
da je Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetima pridonijela politici
koja je požnjela rat, smrt i sakaćenje sto-
Polaganje vijenca na spomen ploči sa imenima žrtava u Ahmićima
tina, tisuća, milijuna raseljenih, uništena
gospodarstva, uništene obitelji”. Predsjedništvo HDZ-a tako je “najoštrije odbacilo” upravo onaj dio Josipovićeve sarajevske političke poruke koji je u svjetskoj javnosti najzvučnije odjeknuo.
Čelnik najveće hrvatske oporbene
stranke SDP-a, Zoran Milinović, smatra
da “govor i posjeta predsjednika Josipovića BiH naprosto dokaz da smo na drukčijoj valnoj dužini”. “Ja na Josipovićev
govor gledam kao na poslanje dobre volje
i nešto dobro za Hrvatsku, BiH i regiju.
Za mene je taj govor u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Ali život ide
dalje, povijest ide dalje. Politika je liderstvo, a predsjednik je pokazao liderske
osobine, ali i zdrav razum i jedan smisao
za realno i moguće u ovom trenutku, a
HDZ misli drukčije. Poručio bih im da se
bave ozbiljnim državnim problemima”,
objasnio je Milanović i zaključio kako je
stav velikog dijela hrvatske i svjetske javnosti da je to pozitivan i dobronamjeran
potez. Stavu oporbenog čelnika priklonio
se, najvećim dijelom, i predsjednik
HSLS-a Darinko Kosor: “Hrvatska sigurno kao država nije bila agresor u BiH, a
da je bilo mnogo krivih poteza, bilo je.
Sve zločine treba osuditi i svim se žrtvama treba ispričati.” Počasni predsjednik
HSP-a Anto Đapić ocijenio je da je izjava
predsjednika Ive Josipovića u Sarajevu
nanijela veliku štetu Hrvatskoj. “To nije
bio lapsus, već duboko promišljen čin.
Predsjednik Ivo Josipović sofisticirani je
Mesić, a time još opasniji od svojega
prethodnika. Josipović je ovom porukom
dao negativan doprinos reviziji novije hrvatske povijesti, a štetu bi mogli snositi
hrvatski generali u Haagu kojima je suđenje završnici. Nije nevažno ni to što smo
pred ustavnim promjenama u BiH.”
Najjasniji u ocjeni predsjednikova
istupa bio je predsjednik HSS-a Josip Friščić koji tvrdi da prije svega svaki zločin
treba individualizirati. “Nastavimo li
ovako, brzo ćemo doći do toga da smo u
BIH bili agresori, a u Hrvatskoj imali
građanski rat. Ni jedno niti drugo ne stoji”, tvrdi Friščić. Očekivano, Josipović je
dobio potporu SDSS-ova Milorada Pupovca koji tvrdi da je predsjednik održao
odličan govor, a oni koji tvrde da je isprika optužnica griješe. Vesna Pusić iz
HNS-a rekla je da je ponosna na hrvatskog predsjednika i misli da je on u Sarajevu održao jedan pravi državnički govor, jer je pritom rekao sve što je s obzirom na taj predmet i trebalo reći. Njeno
je duboko uvjerenje, iz onog vremena o
kojem je tu riječ, pa tako i danas, da se
svaka zemlja treba suočiti s pogreškama
svake one politike koja je vođena u njezino ime, kao što se ogleda i prema dobrim
političkim momentima. Bez toga nije
moguće očekivati niti jedan značajan korak naprijed u odnosima sa susjednim
zemljama, ali još više nije bez toga moguće očekivati pomak u vlastitom političkom razvoju. Zato Vesna Pusić i ne
razumije optužbe na Josipovićev račun
nakon njegova gostovanja u Bosni i Hercegovini, jer je uvjerena da je svoju zemlju tamo reprezentirao u više nego
uzornom civilizacijskom svjetlu.
HRVATSKA
Reakcije zapadnih medija
Zbog govora koji su vlade u europskim
prijestolnicama i u Washingtonu ocijenile
važnim, a neke i povijesnim iskorakom,
Ivo Josipović od vlastite Vlade dobio tretman zločestog đaka kojeg “stroga učiteljica” – premijerka poziva na razgovor. Associated Press ističe kako je Josipovićev govor u parlamentu BiH “dosad najjasnija
poruka mira i pomirbe nekoga političkog
vođe u regiji”. Agencija Reuters piše kako
je “Josipović prvi hrvatski čelnik koji je
javno osudio ulogu Zagreba u ratu u BiH”.
Ističe da je njegov govor u parlamentu u
Sarajevu “posljednji u nizu koraka koje poduzimaju hrvatski i srbijanski reformistički
čelnici u nastojanju da zaliječe rane iz ratova 1990-ih koji su uslijedili nakon raspada
Jugoslavije”. Agencija podsjeća da je “srbijanski parlament prošli mjesec osudio
pokolj 8.000 muslimana u Srebrenici, iako
se nije jasno ispričao niti upotrijebio termin
genocid”. Reuters također navodi reisa
Mustafu Cerića koji je na pitanje vjeruje li
da je Josipovićeva isprika iskrena odgovorio: “Naravno da je iskrena i vrlo sam sretan.” AFP naglašava da je Josipović prvi
hrvatski čelnik koji će odati počast muslimanskim žrtvama bošnjačko-hrvatskih sukoba u BiH. S druge strane Drine srbijanska agencija Tanjug posebno ističe dio Josipovićeva govora u kojem on kaže kako je
“svaki izgubljeni život gubitak za sve”, te
najavu da će posjetiti i mjesta u BiH u kojima su stradali Srbi.
Domoljubna zanovijetanja
Publicist Milan Ivkošić, sklon vrlo
opasnim procjenama hrvatsko-bošnjačkih odnosa, u “Večernjem listu” je napisao da je “vrhunac Josipovićeve dojmljivosti tvrdnja je u Parlamentu Bosne i
Hercegovine da je i hrvatska politika devedesetih pridonijela naumima o podjeli
BiH te tako stradanjima i podjelama koje
nas i danas muče. Ima li za to dokaze, argumente, dokumente? Neka ih pokaže! I
zna li da su Hrvati po savjetima iz Zagreba na referendumu glasovali za jedinstvenu BiH? Da je Hrvatska zbrinula pola
milijuna izbjeglica iz te zemlje? Da je
‘Slobodna Bosna’ objavila stenogram sa
sjednice Predsjedništva BiH iz 1992. g. iz
kojeg je očevidno da je tu državu, uz
Izetbegovićevu potporu, htio podijeliti
nitko drugi nego Josipovićev domaćin u
Sarajevu – Haris Silajdžić!? To može samo hrvatski predsjednik – vlastitu zemlju
optuživati za grijeh baš onome tko ga ima
na duši! Bravo, majstore!”
Josipovićevu usporedbu s Willyjem
Brandtom ne prihvaća bošnjački publicist
Fatmir Alispahić koji je u bosanskom
“Saffu” pompozno napisao da je Ivo Josipović ošamario Bošnjake. “Ivo Josipović
je bošnjačku žrtvu perfidno optužio da je
kroz rat, smrt, sakaćenje i raseljavanje –
požnjela rezultate svoje zavedenosti. Istovremeno je negirao hrvatsku agresiju na
BiH, plasirao tezu o građanskom ratu i
jednakoj krivici, branio zlotvora Franju
Tuđmana, ponašao se kao imperator u
‘zapadnom Mostaru’, te plasirao nacionalističku tezu o ustavnoj ugroženosti Hrvata u BiH. Da li takav velikohrvat može
biti ‘balkanski Vili Brant’ i ‘mehlem za
rane’? Nisu li nam želje zamaglile realnost?”, tvrdi Alispahić i nastavlja da “to
što je predsjednik Josipović rekao da duboko žali što je hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi nije dovoljno da
sakrije njegovo trpanje svih u isti koš, a
što je poturanje kriminalne teze o građanskom ratu. Po milioniti put treba ponavljati: nisu svi isto stradali i nisu svi jednako krivi za stradanje svih! Formulacija
zavedeni narodi je uvreda za Bošnjake,
koji svoje opredjeljenje iskazano na Referendumu za nezavisnosti RBiH ne smatraju nikakvom zavedenošću, a zbog tog
opredjeljenja je buknula genocidna agresije i s lijeva i s desna. Može se govoriti
da su bh. Srbi i Hrvati bili zavedeni u podršci fašističkim ideologijama iz Drugog
svjetskog rata, koje su u vidu Hrvatskog
vijeća obrane i Vojske Republike Srpske
oživjele nakon međunarodnog priznanja
RBiH. Ali, u slučaju Bošnjaka ne postoji
ni jedna jedina tačka na kojoj bi se Bošnjaci mogli smatrati zavedenim narodom.
Postoje mjesta koja ne dopuštaju greške i
omaške.”
Tihomir Blaškić podržao potez
Ive Josipovića
“Bože, kako to nisam mogao predvidjeti? Kako to nisam mogao zaustaviti?”,
pitanje je koje si Tihomir Blaškić i danas
postavlja pa je to rekao i za “Jutarnji list”,
kada su novinari s njim razgovarali o odlasku Ive Josipovića u Ahmiće. Tihomir
Blaškić, nekadašnji zapovjednik operativne zone Srednja Bosna, bio je najviši časnik HVO-a koji se pojavio pred Haaškim
sudom zbog zločina u Ahmićima. Nakon
devet godina suđenja, prvostupanjske presude od 45 godina zatvora i po završetku
žalbenog postupka oslobađanja od optužnice za Ahmiće, osuđen je na devet godina
zatvora. Osuđujuća presuda pokrila je boravak u zatvoru, a osuđen je zbog lošeg
ponašanja prema ratnim zarobljenicima.
Neki bošnjački novinari ocijenili su njegovu izjavu licemjernom. “Žao mi je što nisam bio u mogućnosti spriječiti da se to
dogodi. Bio sam presretan kada sam čuo
da Ivo Josipović odlazi u Ahmiće i Križančevo Selo”, kaže sasvim otvoreno Blaškić.
Nazvao je predsjednika i izrazio mu svoje
zadovoljstvo i podršku. “Mislim da je to
vrlo primjeren, pravi državnički čin koji
treba napraviti jedan hrvatski predsjednik.
Posjet Ahmićima i Križančevu Selu primjer je kako treba odavati počast žrtvama
rata. Ne postoji drugi način. Otići na mjesto gdje je zločin počinjen i tamo se pokloniti nevinima koji su izgubili živote jedini
je način odavanja počasti”, rekao je Blaškić koji je i sam otišao u Ahmiće pokloniti
se žrtvama nakon što je proveo devet godina u zatvoru. Smatra da se mnoge isprike
banaliziraju zbog načina na koji se ljudi
ispričaju. Osjeti se neiskrenost. q
Filip Mursel Begović
Nikad više – odavanje počasti žrtvama u Ahmićima
41
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
Predsjednik Ivo Josipović za “Preporodov Journal” govori o istupu u Parlamentarnoj skupštini BiH, posjetu
Ahmićima i Križančevu selu, hrvatskoj vanjskoj politici, dobu pune slobode i demokracije, Bošnjacima i drugim
nacionalnim manjinama...
Povećati duh solidarnosti u društvu
Posljednji su predsjednički izbori pokazali da svrstavanje vjerskih zajednica i ne daje neke osobite rezultate. Vjernici
crkvu ipak primarno prihvaćaju kroz vjeru i njeno prakticiranje, manje kroz politiku.
Razgovarao: Faris Nanić
42
J
O
U
R
N
A
L
Vaša je izjava pred oba doma Parlamenatrne skupštine BiH o žaljenju zbog
hrvatske politike u devedesetima koja je
doprinijela podjelama koje su i danas
aktualne izazvala različite interpretacije
i komentare, od pretjeranih odobravanja
u smislu kvalifikacije izjave kao isprike,
do neutemeljenih napada da ste time izmijenili karakter Domovinskog rata.
Možete li nam dati svoju interpretaciju?
Cijeli je moj govor usmjeren prema
poticanju politike mira i suradnje između
Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i u
cijeloj regiji. Moj govor nije usmjeren ni
protiv koga, on nije svađalački. Da bi se
naši odnosi usmjerili prema budućnosti,
svi mi se moramo jasno odrediti prema
prošlosti – ne zato da bismo u njoj živjeli,
nego da bismo izvukli pouke i mogli iza
sebe ostaviti razdoblje u kojem je bilo nasilja, u kojem su mnogima počinjene nepravde, u kojima je bilo političkog ekstremizma. To očekujemo od drugih, i to smo
spremni učiniti kad se radi o hrvatskoj
strani. Ja sam u Sarajevu, također, govorio
o budućnosti. Najbolja budućnost za sve
zemlje u regiji jest u njihovom pridruživanju Europskoj Uniji. To nije moguće ako
iza sebe vučemo “repove” iz ranijih razdoblja. Htio bih da demokratska i stabilna
Bosna i Hercegovina, kao domovina svih
njenih jednakopravnih naroda, što prije zakorači tim putem. U tome će joj Republika
Hrvatska biti snažan saveznik i prijatelj.
Što očekujete kao krajnji rezultat ove
izjave, kakvu vrstu procesa?
Siguran sam da je moj sarajevski govor u najvećem dijelu javnosti u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini i drugdje prihvaćen kao doprinos suradnji i miru. Očekujem da se nove pozitivne okolnosti iskoriste da bi se Bosna i Hercegovina dodatno stabilizirala, te da bi se
ohrabrile one reforme koje su nužne u
jednom tako složenom društvu, naročito
određeno novo nijansiranje i u vanjskoj
politici. To ne znači da je netko više ili
manje zainteresiran za mir ili da je veći ili
manji domoljub. Mogu se samo nadati da
su i u vladajućoj stranci spremni na pomirenje i prepoznavanje i pogrešaka s hrvatske strane.
Bilo je špekulacija i da ste izjavu i
posjetu Ahmićima i Križančevu selu koordinirali s predstavnicima nekih zemalja, zbog čega su Vam odmah izrazili
podršku?
To su, kao što ste rekli, spekulacije –
bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti.
Prof. dr. Ivo Josipović, predsjednik RH
u onome koje želi što prije biti dio šire
europske zajednice naroda i država. O karakteru reformi i unutrašnjih procesa u
Bosni i Hercegovini najbolje je ostaviti
da odluče njeni građani i narodi.
Što za izjavu i odavanje poštovanja u
Ahmićima i Križančevu selu znači podrška
Tihomira Blaškića? Jeste li ju očekivali?
Blaškić je oslobođen za zločin u
Ahmićima. Podrška pomirenju od strane
onih koji su sudjelovali u ratu i neprijateljstvima dobar je znak.
Kako tumačite napade iz vladajuće
stranke na izjavu?
Živimo u pluralističkoj i demokratskoj zemlji, u kojoj nije uvijek nužno da
se baš o svemu slažemo, i ja ne vidim da
je to neki veći problem. Štoviše, to je
nužna karakteristika slobodnog društva –
da postoji pluralizam, a ne da svi moramo
misliti isto. Moramo se naučiti na to da i
u vanjskoj politici postoje određene razlike, i da se nakon izbora uvijek događa
Ipak, londonski “Guardian” je u komentaru iznio određeno razočaranje vašim obranaškim stavom po povratku u
Hrvatsku? Jeste li se branili ili ste naprosto dali vjerodostojno tumačenje vlastite izjave?
Žao mi je ako su neki razočarani, no
za to nema razloga. Točno sam ponovio
riječi koje sam izgovorio u Skupštini.
Važno je da ogromna većina ljudi u BiH i
Hrvatskoj nije razočarana, dapače, da podržava riječi koje sam izgovorio.
Aktivna vanjska politika
Uputili ste poziv na dogovor tri naroda u BiH. Imate li Vi ili Republika Hrvatska kakav konkretan plan za takav
dogovor koji se ne ograničava samo na
ustavne promjene?
O budućnosti Bosne i Hercegovine
mora se odlučivati u njoj, a ne izvan nje.
Mi potičemo sve, a naročito Hrvate u Bosni i Hercegovini, da se u razgovoru s
drugim narodima te zemlje izbore za jednakopravnost. Mi ostali moramo djelovati konstruktivno, ali je konačna odgovornost na narodima Bosne i Hercegovine i
njenim građanima. Ali, pomoći u dogovorima svakako želim!
INTERVJU
Zašto ste u Sarajevo otputovali nakon Bruxellesa, Ljubljane, ali i Beča?
Austrija nam nije susjedna zemlja. Je li
vaš itinerer nastupnih posjeta road map
hrvatske vanjske politike?
Ne bih pridavao neki poseban značaj
činjenici da sam otišao u ovu ili onu zemlju prije posjete nekoj drugoj. Neke od
tih posjeta dogovorene su ranije, tako da
je bilo primjereno i otići u te zemlje prije
nego u druge. Ne bih iz toga izvlačio neke
veće zaključke. Redosljed je nekada ovisio naprosto i o tehničkim aspektima i
dostupnosti pojedinih nacionalnih lidera.
Treba li se i u kojoj mjeri vanjska politika mijenjati u promijenjenim uvjetima
svjetskih odnosa, naročito ekonomskih?
Pažljivo ćemo pratiti trendove u međunarodnoj politici, kao i u gospodarskim odnosima, te ćemo, naravno, kad je potrebno
usmjeravati našu politiku prema onome što
se događa u svijetu. No, hrvatska vanjska
politika neće biti samo reaktivna, niti samo
pasivna. Kao što se moglo vidjeti već iz
mojih prvih vanjskopolitičkih poteza, mi
želimo inicirati događaje u regiji, a ne samo
pasivno čekati da to netko drugi učini. Prema tome, kad se radi o regionalnim odnosima, Hrvatska će biti pouzdan partner svima
onima koji žele mir i suradnju. Kad uđemo
u Europsku Uniju, vodit ćemo aktivnu politiku u onim područjima u kojima možemo
dati najveći doprinos.
Što je s najavama poboljšanja bilateralnih odnosa s nekim zemljama članicama G20 ili Perzijskog zaljeva? Veleposlanstvo u Kataru ili UAE?
Naš se interes za svijet ne ograničava
samo na zemlje regije ili Europske Unije,
iako su to doista prioriteti. Ja sam, evo,
posjetio Rusiju, pa potom Kinu, upravo
da bih naglasio da Hrvatska želi i dalje
biti prisutna i aktivna u globalnoj politici
– naravno, primjereno njenim mogućnostima. Posebno smo zainteresirani za gospodarski aspekt međunarodnih odnosa,
pa ne isključujem mogućnost formiranja
novih veleposlanstava – u zemljama koje
ste spomenuli ili drugima.
Hoćemo li se naći u fazi preispitivanja nekih naših neupitnih istina o pridruživanju EU ili sudjelovanju u NATO
operacijama, s obzirom na sve vidljivije
promjene strateških odnosa u svijetu i
činjenici da EU nije ono što se činila?
Što ako ne prođe referendum o pristupanju EU, iako je do toga još dalek put?
Pristupanje Europskoj Uniji ostaje
prioritetom hrvatske vanjske politike, i od
toga se neće odustati. Bez obzira na krize,
EU se ipak pokazao najboljim rješenjem,
i to naročito za zemlje koje su i same u
svojoj prošlosti imale gorka iskustva s nedemokratskim porecima, unutrašnjim podjelama koje su ponekad dovodile do sukoba, ili sa sporim gospodarskim razvojem. Ne treba zaboraviti, naime, da su
mnoge europske zemlje prolazile kroz
neke od ovih velikih problema, i da je
prema tome njihovo iskustvo i nama važno. Nije hrvatsko iskustvo toliko različito, iako se to ponekad nama čini. Siguran
sam da najveći dio hrvatske javnosti ima
želju da zemlja uđe u Europsku Uniju, iako ne potcjenjujem povremene “izlete” u
euroskepticizam. No, to se, također, događa i drugdje u Europi – ponekad je Unija popularnija, a ponekad manje popularna. Većina, ipak, želi biti dio europske
zajednice naroda.
Potpisom bilateralnog sporazuma,
stekli su se uvjeti za međusobna izručenja pravomoćno osuđenih bjegunaca
koji su se koristili dvojnim državljanstvom da izbjegnu služenje kazne. Kakva je sada sudbina Glavaša iz Hrvatske i Jelavića iz BiH – izručenje ili služenje kazne u državi trenutnog prebivališta?
Ne bih se htio s mjesta na kojem sam
sada uplitati u pojedinačne slučajeve. Politički gledano, važne su dvije stvari – u
tom i svakom drugom slučaju. Prvo, da
oni koji su pravomoćno osuđeni ne mogu
naći utočište pred pravdom time što će
koristiti nesmotreno napisane zakone ili
nedostatak komunikacije i suradnje između, inače po svemu, prijateljskih zemalja.
Drugo, da se poštuju odluke pravosuđa i
da u tom smislu nema iznimaka.
Što je napokon s jednim od glavnih
kamena smutnje u odnosima BiH-Hrvatska – Sporazumom o luci Ploče i prolazu kroz Neum? Postoje neka razmišljanja da se Sporazum o Luci Ploče koji
podrazumijeva zajedničko upravljanje
Lukom koči s hrvatske strane zbog zaštite privatnih interesa u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Hercegovačko-neretvanskom kantonu u BiH?
To su otvorena pitanja o kojima treba
otvoreno i razgovarati. Treba respektirati
sve legitimne interese, uključivši i one
naših susjeda. Ali, rješenja ne smiju ići na
štetu Hrvatske, posebno kada je riječ o
odlukama koje se odnose na hrvatski teritorij. Naravno, isto treba prihvatiti i priznati i našim susjedima, Bosni i Hercegovini, kada je riječ o njenom teritoriju.
Uvjeren sam da će se naći zadovoljavajuća rješenja za obje države.
Dijelite li zabrinutost Katoličke crkve
u BiH o novom valu iseljavanja Hrvata
iz BiH, po procjeni oko 200.000 nakon
odluke hrvatske Vlade o izmjenama zakona o prebivalištu, i ostalih zakona koji
reguliraju uživanje socijalnih prava iz
hrvatskog proračuna u vezi s prebivalištem na teritoriju RH?
U Vašem pitanju postoje dva aspekta.
Prvo, ja dijelim zabrinutost za sudbinu
svih koji se moraju iseliti, a to ne žele,
dakle u tom smislu i za sudbinu onih Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji se nalaze pod takvim pritiskom. O tome sam
govorio otvoreno i jasno u Sarajevu, a poruka nije bila usmjerena samo prema Sarajevu, nego prema svima u Bosni i Hercegovini – i izvan nje. Ja želim opstanak
hrvatskog naroda u BiH, i učinit ću sve
što mogu da nitko – nijedan čovjek, nijedna grupa, nijedan narod – ne bude diskriminiran ili na bilo koji način ugrožen,
pa da zbog toga mora napustiti svoj dom.
Drugi se aspekt odnosi na pitanja prebivališta i time povezana prava. Hrvatska
mora na bolji način riješiti to pitanje, jer
se ono neće otvoriti samo u vezi s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, nego će se
uskoro pojaviti i kao pitanje imigracije
općenito. Imigracija će se povećati kad
uđemo u EU. Mislim da u tom smislu treba slijediti europske standarde i načela.
43
Novo doba istinske slobode
Najavili ste novo doba i novi početak
za Hrvatsku. Što to znači i kakva je tu
uloga nacionalnih manjina, posebno
onih s čijim matičnim državama Hrvatska graniči?
Uz ostalo, novo doba znači doba istinske slobode i pluralizma, u kojem će biti
moguće iskazati sve razlike koje postoje
u hrvatskom društvu, i to bez straha od
posljedica. Moramo biti slobodni govoriti
sve što mislimo, i sposobni prihvatiti one
s kojima se ne slažemo, ili koji su od nas
različiti, kao nama ravne. Nitko ne smije
imati veća ili manja prava zato što pripada ovoj ili onoj kulturi, i njeguje svoj
identitet. U svom inauguracijskom govoru, podsjetio sam ljude da je ovo njihova
zemlja, da u njoj ne smiju živjeti u strahu,
nego moraju biti slobodni. Razni su uzroci straha i bojazni – neki su povezani sa
strahom od gubitka radnog mjesta, drugi
sa strahom od slobodnog izražavanja ili
organiziranja u okviru civilnog društva,
treći su strahovi namjerno proizvedeni
J
O
U
R
N
A
L
INTERVJU
kako bi se ljude zaplašilo i držalo u pokornosti. Neki od strahova – naročito kad
se radi o manjinskim zajednicama – još
uvijek su posljedica prethodnih sukoba:
bližih i daljih. Ja to razumijem – teško je
iz sjećanja izbrisati bolne uspomene. Međutim, mi moramo učiniti sve što je moguće da razbijemo strah i da oslobodimo
kreativnu energiju u našem društvu. Ta
energija je velika – ali moramo ukloniti
prepreke koji su pred nju postavili oni koji zapravo nisu zainteresirani ni za pluralizam, ni za slobodu, nego za sasvim druge vrijednosti, a često i samo za svoje
privatne interese. To se odnosi i na one
koji pripadaju većinskoj kulturi, i one koji pripadaju manjinskim, i čije su skeptičnosti i bojazni ponekad specifične.
44
J
O
U
R
N
A
L
Kakav je stupanj integriranosti nacionalnih manjina u javni život? Može li
se to mjeriti ili barem procijeniti?
Znam da pripadnici manjinskih zajednica imaju specifične probleme u ovom
– kao i, nažalost, u mnogim drugim društvima. Moja je želja da budu integrirani
koliko žele, i da iskazuju svoj identitet
isto tako: koliko žele. Niti ćemo koga prisiljavati da se integrira, niti da se iskazuje
kao različit. Na svakom je pojedincu da u
slobodi i bez straha odluči o stupnju vlastite integriranosti u javni život, i da odredi za sebe koliko mu je važan onaj poseban, nacionalni, etnički identitet kojem
pripada. Rekao sam u Sarajevu da svatko
mora biti slobodan da bude ono što jest.
Država ne smije na silu ni asimilirati, ni
isključivati one koji su različiti od većine.
Mislim da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina vrlo dobro uređuje položaj manjina. Istina, on se još ne provodi u
cijelosti. Ali, mislim da je svakim danom
položaj nacionalnih manjina sve bolji.
Uostalom, SDSS, stranka srpske manjine
je u Hrvatskoj u vladajućoj koaliciji.
Što još treba poduzeti? Uvesti kvote
za izborne liste na svim razinama? Poput ženske kvote?
Pa mi i imamo izborni sustav koji
jamči zastupljenost manjina u Saboru a i
na lokalnoj razitni tamo gdje su zastupljene u odgovarajućem broju!
Bošnjaka i dalje nema u javnim poslovima. Niti jedan državni tajnik, niti
jedan veleposlanik, član uprave javnog
poduzeća i slično...
To baš nije sasvim točna konstatacija.
Evo, imamo istaknutog zastupnika u Hrvatskom saboru, g. Šemsu Tankovića. U
više lokalnih zajednica Bošnjaci partici-
nički izbori pokazali da svrstavanje i ne
daje neke osobite rezultate. Vjernici crkvu ipak primarno prihvaćaju kroz vjeru i
njeno prakticiranje, manje kroz politiku.
piraju u vlasti. Istina, Bošnjaci bi mogli
biti i bolje zastupljeni.
Ovo nas vraća na pitanje modela zastupanja nacionalnih manjina u Saboru.
Je li model potrošen? Postoje li neki rezultati ako uglavnom nema integracije u
javni život, posebno nekih manjina? Isto
vrijedi i za Vijeća nacionalnih manjina.
Mislim da je postojeći model prilično
dobar i da ga treba dorađivati, ne napustiti.
Naime, u dva izborna ciklusa manjinski su predstavnici, uglavnom bezuvjetno, surađivali s vlašću i bili dijelom
njezine glasačke mašine, bez puno pitanja o smislenosti nekih, posebno ekonomskih mjera. Treba li ovaj problem
dodatno regulirati, imajući u vidu činjenicu da manjinski zastupnici imaju
ograničen broj glasova, odnosno izborni
legitimitet, nekoliko puta manji od prosječnog broja glasova potrebnog da zastupnik s liste uđe u saborske klupe?
Ne bih se složio sa svime što ste rekli u
ovom pitanju. Mislim da su predstavnici
manjinskih zajednica u Saboru – uključujući
i one iz zajednica koje neposredno participiraju u Vladi - bili iznimno konstruktivni, i da
su pomogli povećanju tolerancije u hrvatskom društvu. To što su izabrani na posebnim listama ne čini ih manje legitimnim od
drugih. Svako civilizirano društvo ima zadaću aktivno pomoći opstanku i slobodnom
razvoju onih koji bi “tiranijom većine” mogli ostati nepredstavljeni i zbog toga praktički isključeni iz političke zajednice.
Kako, kao agnostik, gledate na više ili
manje otvoreno svrstavanje nekih vjerskih
zajednica uz neke kandidate ili stranke,
posebno u predizbornim kampanjama?
Mislim da je toga u ovim izborima bilo ipak manje nego ranije, i to je svakako
dobro. Uostalom, posljednji su predsjed-
U posljednje vrijeme reaktulaizirano
je pitanje pravnog položaja vjerskih zajednica, posebno njihovih materijalnih
prava iz proračuna i oslobađanja od dijela poreznih obveza, posebno kontrole
financijskog poslovanja. Treba li tu nešto mijenjati, a da se ne ugroze ustavom
zajamčena prava na vjersku slobodu?
Načelno,vjerske slobode i vjerske potrebe građana država može i mora sufinancirati, uostalom, kao i druge brojne
potrebe. Pri tome, mora postojati razmjernost i pravičnost, tako da sve vjerske
zajednice načelno imaju jednak položaj.
U svoj ekonomski savjet imenovali ste
uglavnom poslodavce. Očekujete li od
njih tek kritiku vladine ekonomske politike ili ćete podastrijeti i vlastitu alternativu? Situacija je više nego ozbiljna. Imamo li prave odgovore i treba li što i doktrinarno mijenjati u ekonomskoj politici?
Od svih koje sam imenovao u savjete
ili u Ured Predsjednika Republike očekujem da govore slobodno što misle i da mi
pomognu da razumijem složena pitanja
pred kojima se nalazimo. Smisao savjeta i
savjetnika nije u tome da govore samo ono
s čim se ja, Vlada, ili bilo tko slažemo, a da
prešućuju zaključke i prijedloge koji su
manje popularni. Imenovanjem iskusnih
poslodavaca, ali ne samo njih, nego i znanstvenika iz tog područja, kao i predstavnika radnika, htio sam potaći sve one koji to
mogu po svom znanju i iskustvu da se
uključe u formiranje javnih politika. To je
bila moja namjera. Za mene je važno da se
teret krize razdijeli pravedno, da ne bude
onih koji profitiraju na tuđoj nevolji, da
nema onih koji plaćaju tuđe dugove, i da
se poveća duh solidarnosti u društvu. Konkretne poteze iz područja ekonomske politike vodi Vlada. Uz Gospodarski savjet,
imenovao sam i Vijeće za socijalnu pravdu
koje je korektiv rada Gospodarskog savjeta, ali i cijelog Ureda, i mene samog. Ti
časni pojedinci stalno moraju ukazivati na
moralne i etičke propuste na javnoj sceni.
Na koncu, hoćete li se boriti i za drugi
mandat za pet godina i s čijom podrškom,
s obzirom da više niste član SDP-a?
Znate kako kažu – u politici je i tjedan
dugo razdoblje, a kamoli pet godina. Svakako, nadam se da neću biti bez podrške
na kraju ovog mandata, bez obzira odlučim li se kandidirati za još jedan ili ne. q
BOSANSKI BAROMETAR
Međunarodna zajednica i bosansko-hercegovačka država na povijesnom razmeđu
Bosna ponosna ili Bosna od sna
Ulvija Mušović
Ono što podrži narod svojim glasovima, treba sprovesti do kraja sa svim konsekvencama. To je jedini ispravan put.
Naravno, stav pojedinca, kao i stavovi
političkih subjekata mogu biti neprimjenjivi, idealizirani, jednom riječju, pogrešni, ali ih treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom postupku. U pitanju je kreiranje
sopstvene budućnosti. Ispred je razmeđe:
ili će Bosna postati ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna.
Hapšenje Ejupa Ganića i događaji koji su ga pratili, mogli bi biti prekretnica u
konstituiranju zrele državne politike Bosne i Hercegovine, kao i postizanja konsenzusa unutar bošnjačkog naroda o
esencijalnim pitanjima koja definiraju interese tog naroda. Kažem “mogli bi biti”,
jer objektivno nema dovoljno elemenata
za optimizam da će tako biti, ali cilj ove
kratke opservacije je – ukazivanje na neophodnost takvog pristupa. No, pođimo
ipak redom. Petnaest godina nakon završetka rata i potpisivanja Daytonskog sporazuma, najkraća analiza ostvarenja elementarnih državnih ciljeva kao što su:
formiranje međunarodno prihvaćenog
stava o ratu u BiH i procesuiranje vinovnika rata i izvršenog genocida, formiranje
demokratske i funkcionalne Vlade koja bi
omogućila povratak izbeglih i raseljenih
na svoja ognjišta, inkorporiran s ubrzanim procesom obnove objekata, okončanje procesa privatizacije i restrukturiranja
privrede i kao konačni cilj pristup u članstvo Europske unije, rezultiraće jedinstvenom ocjenom, oko koje bi se, vjerujem složili svi – nedovoljan.
Srebrenica – srpski ratni trofej
Rat u BiH je odnio preko 100.000 života, raseljeno je više od milijun ljudi,
uništena je veoma perspektivna privreda,
i logično, postavlja se pitanje tko je proizveo taj rat. Iako liči na frazu, ustvari je
velika istina, konstatacija da neutvrđivanje egzaktnog i točnog povijesnog suda o
bilo kom zločinu, vodi njegovom ponavljanju. Pa zašto onda Bošnjaci dozvoljavaju da, ni nakon proteka petnaest godina
od završetka rata Međunarodna zajedni-
ca, kao neutralni, svenarodni subjekt globalne zajednice, nema o tome jasan stav?
Moj sud o vinovniku ovog rata je krajnje
egzaktan: rat je želio, planirao i nametnuo
onaj tko je prigrabio naoružanje JNA i
postavio pitanje avnojevskih granica. To
je aksiom! Nema tu prostora za kompromise, jer bi bilo suludo tvrditi da je netko
planirao i očekivao rat, a da se nije pripremio za to. Društvo je kao živi organizam,
da bi se postiglo izlječenje oboljelog mora se utvrditi točna dijagnoza i primjeniti
djelotvorna terapija. U svakoj drugoj varijanti nema ozdravljenja.
Koliko je “vinovnik” bio u krivu pokazuje činjenica da su poslije svih ratova
i stradanja te granice ostale nepromjenjene, sa izuzetkom granice na Kosovu, koja
se, uvjetno, može smatrati neriješenom i
posljedicom takve politike. To, naravno,
potvrđuje da su “avnojevske” granice
“crtane” veoma pažljivo i povijesno utemeljeno. Da je to bio osmišljen i planiran
poduhvat vinovnika s genocidnim namjerama, potvrđuje izjava Karadžića u Skupštini BiH, pred sami početak rata upućena
bošnjačkim liderima da u slučaju rata
bošnjački narod može biti uništen, odnosno nestati s lica zemlje. Što je to drugo
nego planirani genocid? On ne prijeti da
će vojno poraziti oružane snage suprotne
strane, što rat čini “normalnim”, već da će
biti uništen bošnjački narod, odnosno da
će atakovati na civile i uraditi ono što je,
ispostavilo se kasnije, i uradio na velikom
dijelu BiH. Još jedan egzaktan dokaz genocidne namjere je činjenica, odnosno
pravilo primjenjivano tokom cijelog rata
– na svim teritorijama koje je tokom rata
zaposjeo “vinovnik” pobijeni su ili protjerani pripadnici svih drugih naroda i po-
rušeni su svi njihovi vjerski objekti. Ovo
je istina, s kojom se ne može trgovati, i to
je trebala biti zvanična ocjena karaktera
rata zauzeta od strane BiH i potvrđena od
strane međunarodne zajednice, međutim,
sem retoričkih, verbalnih ocjena o agresiji svi domaći akteri i subjekti međunarodne zajednice su uspostavili prešutni odnos – bio je to građanski rat, svi su podjednako krivi, nećemo izvoditi sud o vinovnicima rata, neka isti subjekti odlože
oružje, sjednu, kao da rata nije ni bilo, dogovore se i urede međusobne odnose konsenzusom. To je nemoguća misija. Logično, nameće se pitanje – gdje je u svijetu
uspješno primjenjen taj model u novijoj
povijesti? Odgovor je nigdje. Pa zašto je
onda nametnut Bosni? Potrošeno je petnaest godina i nije postignuto skoro ništa.
Potrošiće se i narednih mnogo godina, rezultat će biti isti. Gradi se građevina bez
temelja.
Presuda Suda pravde u Haagu, februara 2007. godine je rekla eksplicitno, a
Bošnjaci to prihvatili bespogovorno – Srbija nije počinila niti pomagala genocid u
BiH. Ostalo je nejasno je li uopće ratovala u BiH, jeli počinila ili pomagala ratni
zločin, ali to nitko više nije ni pitao, nitko
nije ni protestirao, ako ne računamo onih
par stotina građana koji su, onako donkihotski, pokušavali da brane istinu. Bošnjaci su disciplinirano prihvatali sve što
kaže i zatraži međunarodna zajednica.
Nikada se nisu suprotstavili nijednom
stavu, nikada nisu natjerali međunarodnu
zajednicu da korigira bilo kakav stav.
Kao da nisu vidjeli kako se u takvim situacijama rade ozbiljne države, uostalom,
kako to uspješno radi Srbija i srpski narod
kao samosvjesni subjekti, nažalost, ovaj
put mobilizirani na pogrešnom programu.
Takav odnos jedne države i naroda, prema sebi, nikada ne može da izazove poštovanje, samo sažaljenje, a to je najjadniji položaj u koji su nas naši predvodnici
mogli dovesti. Bošnjaci su, bez ozbiljnijeg protesta, prihvatili i to da Sud pravde
u Haagu, po dogovoru sa Srbijom, prikrije, odnosno, kako to kažu političari i
pravnici “zaštiti” dokaze korištene u
predmetu Slobodan Milošević, pa čak i to
45
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
da presuda konstatira djelo – genocid u
Srebrenici, konstatira počinioca – snage
bosanskih Srba, a ne presudi – sankciju!
Što su očekivali poslije toga? Pa taj narod
možeš mijesiti i oblikovati kako hoćeš,
kao plastelin, on jednostavno nije vrijedan ni žaljenja. Da gospodo, bolno, ali
istinito, tako snishodljivom politikom se
ne postiže ništa. Kao rezultat tako postavljenih odnosa dobili smo sve ostalo, Srbija nije učestvovala u građanskom ratu, za
genocid će biti suđeno samo pojedincima,
iako ga teorijski može počiniti samo država ili organizirana paradržavna tvorevina,
kao što je bila proglašena, tada nepriznata
Republika Srpska, i biće prihvaćeni i
Daytonskim sporazumom opredmećeni
svi ciljevi te hajdučije uključujući radno
ime “Republika Srpska” i ratni trofej –
Srebrenicu.
Narod od plastelina
46
J
O
U
R
N
A
L
E dragi moji plastelini, tu se ne završava naš pad i stradanje, tako pogodni za
oblikovanje sada treba da dobijemo novu
formu, za to će poslužiti slučaj Ganić.
(Plastelin me je, nekako uvjek podsjećao
na nešto što ovdje iz pristojnosti ne smijem da pomenem). Pošto ste prihvatili
građanski rat i podjeljenu krivicu, neučešće Srbije u ratu, nekažnjeni genocid, žrtvovanje nesretnog Ilije Jurišića, idemo
dalje, sada ćete da budete krivci za početak rata, jer ste prvi napali “nedužnu”
JNA. Do sada je za tu inicijalnu kapislu
početka rata i BiH uzimano ubojstvo svata na Baščaršiji, iako je prije toga hajdučki ubijen čuvar žičare na Trebeviću, pa
dječak Demirović na Ilidži i još desetak
Bošnjaka na raznim lokacijama. Iako je ta
“nedužna” JNA imala iza sebe Sloveniju,
Vukovar, Dubrovnik i gomile instaliranih
topova oko Sarajeva, koji su već dejstvovali, zarobljavanje legalno izabranog
predsjednika BiH, napad na Predsjedništvo BiH prethodni dan i mnogo toga još.
Iako se već dogodio pokolj u Bijeljini...
Sve to nije važno. Srbija i njena paralelno
vezana Republika Srpska smišljeno konstruitaju priču o vinovniku početka rata,
međunarodna zajednica to tiho podržava,
a vi, plastelinski mjenjate oblike.
Odnos Bosne i Hercegovine prema
Jurišiću i Ganiću, potvrđuje tezu da se tu
ne može govoriti ni o kakvom stvarnom
državnom subjektivitetu u pravom smislu
riječi. Ambasador faktički nepostojeće
državne tvorevine, u Velikoj Britaniji,
izjavljuje da se radi o čisto pravnom pitanju i da ga ne treba prenositi na teren politike, a da pri tom optuženi nema ni ele-
mentarno pravo na susret s advokatom,
niti telefonski poziv. Kaucija se, dugo ne
prihvaća, iako nema nikakvih elemenata
da se sumnja u namjeru izbjegavanja odazivanja sudskom pozivu. Samo nekoliko
dana poslije toga australski sud pušta uz
kauciju optuženog kapetana Dragana i
stvara mu mogućnost da pobjegne od
pravde, iako se s daleko većom vjerojatnošću može sumnjati u njegovu krivicu i
namjeru izbjegavanja suđenja, što se odmah pokazalo tačnim – u bjekstvu je. Haaški sud pušta Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića na vikende i praznične odmore, iako su im ruke krvave do lakata...
Pri tome, amnestirana “genocidna tvorevina” osporava pravo bošnjačkim političarima da preduzimaju bilo šta u pogledu
podrške i pomoći izdatom Ganiću. Kako
ozbiljne države štite svoje državljane, ilustriraću na primjeru postupanja SAD-a u
predmetu pretučenog studenta od strane
srpskog košarkaša Kovačevića, ubijenih
Amerikanaca albanskog porijekla – braće
Bitići, ili zarobljenih građana u Libiji, zatim talijanska reakcija spašavanja kidnapiranih novinara, ili bugarska akcija izbavljenja svojih medicinskih radnika u
Libiji... I opet neizbježni zaključak – tako
to rade ozbiljne države.
Kada bi BiH bila ozbiljna država, od
februara 2007. godine bi svaka komunikacija sa svijetom počinjala pitanjem tko
je izvršio genocid i kako će biti sankcioniran? I čvrstim zahtjevom – objavite
“zaštićene” dokaze iz predmeta Slobodan
Milošević. A zatim bi slijedio nepokolebljiv zahtjev da se Srebrenica izuzme iz
teritorijalnog suvereniteta Republike Srpske i ustupi suverenitetu Federacije. To je
utemeljeno na novoj pravnoj činjenici,
dokazanog i presuđenog genocida, koja
nije figurirala u momentu donošenja
Daytonskog sporazuma.
To je potpuno logičan slijed događaja,
pa ga je očekivala i Republika Srpska. Da
bi to predupredili, Dodik je lansirao svoj
smišljeni “radikalizam”, prijetnje referendumom i otcjepljenjem Republike
Srpske, želeći, naravno, na taj način postići da Bošnjaci brane nepromjenljivost
Daytonskog sporazuma. To mu je uspjelo
do bolne granice naivnosti bošnjačkih političara. Branili su nepromjenljivost
Daytonskog sporazuma najrevnosnije od
BOSANSKI BAROMETAR
svega što su radili u proteklih petnaest
godina, upravo u trenutku kada su imali
najjači argument da ga bar malo upristoje
tako što će Srebrenicu izuzeti iz nadležnosti počinioca genocida – Republike
Srpske, pa makar imala status distihta,
ukoliko nije moguće pripajanje Federaciji. Izuzimanje iz nadležnosti počinioca
genocida, područja na kome je on izvršen, a prije rata je na njemu živjelo preko
70% bošnjačkog stanovništva, je minimum koji je morao biti tražen i ostvaren.
To je, valjda jasno svakome sem Bošnjacima. Dodik je navuko Bošnjake kao klenove na običnu varalicu, i mogu zamisliti
kako se sada zadovoljno smiješi indolentnosti i naivnosti jednog “nedovršenog”
naroda, koji se, eto, kiti svojom “hiljadugodišnjom” historijom, a u stvari čvrsto
gazi utabanom stazom svoga nestajanja.
Naime, od Berlinskog kongresa 1878. godine postoji samo jedna konstanta kretanja bošnjačkog naroda – poslije svake
krizne situacije bitno se sužava prostor na
kome egzistiraju, kao koncentrirane etničke grupe. Što je to drugo nego odumiranje jednog naroda.
Zavjera ili loša namjera
međunarodne zajednice
prema Bošnjacima
Kada bi BiH bila ozbiljna država, a
Bošnjaci, pravi narod, nebi snishodljivo
prećutkivali, ili nemušto kritizirali anticipativnu izjavu Mesića, već bi je shvatili
kao podršku obrani svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, i jasno pokazali
da će ga braniti. Treba jasno reći, autonomija Republike Srpske je realnost koja se
ne dovodi u pitanje, ali svaki separatizam
će biti tumačen kao atak na suverenitet i
teritorijalni integritet BiH.
Dolje rat, dolje smo i mi, ne pada rat s
neba... stihovi su grandioznog Milike
Pavlovića, ako Bošnjaci, uopšte znaju tko
je on, jer njemu, koliko znam nisu dali nikakvo priznanje, iako je hrabro, stameno
i neprekidno dizao glas u zaštitu Bosne i
Bošnjaka, ali su zato promovirali ratnog
predsjednika Vlade Crne Gore, u počasnog člana Savjeta Bošnjačkog univerziteta Adila Zulfikrpašića? Pa znaju li oni,
Bog ih ubio, da je ta Vlada revnosno pohapsila stotinu bošnjačkih mladića po Crnoj Gori gdje su se, jadnici, sklonili od
pokolja, i isporučila ih pod nož Karadžiću?! Ne pada rat s neba! Pjevao je Milika
Pavlović, rat prave neljudi, zašto ih onda
mi pravimo ljudima. Ne postoji nijedan
razuman razlog, nijedan “viši interes” koji bi opravdao ovaj samoubilački gest.
Rat mora imati ili svog pobjednika ili
krivca, a ovaj naš je međunarodna zajednica skrojila tako da nema nijedno od to
dvoje. To, naravno nije slučajno. Kada
netko ukaže na namjeru, ili nedaj Bože,
zavjeru te međunarodne zajednice protiv
Bošnjaka, pri čemu su fizičko uništenje,
raseljavanje i politička destabilizacija bili
neproklamirani, a planirani ciljevi, ne
može doći na red da ga optuži i napadne
nitko prije onih koji sebe smatraju bošnjačkim intelektualcima i “evropejcima”,
tako da naravno očekujem da svoj “nadnacionalni” i “evropejski” stav iskale i na
meni, ali bi dobro bilo da prethodno odgovore na nekoliko pitanja:
1. Zašto je Bosni uveden embargo u
naoružavanju radi obrane života i
međunarodno-priznatog suvereniteta, kada je bilo očigledno da je
druga strana planski prigrabila
kompletno naoružanje JNA i imala
neograničenu logističku podršku
Savezne Republike Jugoslavije?
2. Kako je bilo moguće da međunarodna zajednica dozvoli izvođenje
deportaciju i sistematsko pogubljenje – genocid, muškaraca iz same
baze UN u Srebrenici, a da ne intervenira vojnom silom i obrani ono
što je garantirala?
3. Kako su mogli dozvoliti da se iz
vozila UN-a izvede potpredsednik
vlade Hakija Turajlić i likvidira bez
adekvatne reakcije međunarodne
zajednice? Po svim kodeksima moralnog postupanja domaćina to bi
bilo tumačeno kao napad na integritet UN-a, jer oni garantiraju sigurnost lica u svojim objektima.
4. Prikrivanje dokaza u svim predmetima pred haaškim sudom, a posebno sporazum sa Srbijom o ne korišćenju dokaza iz predmeta Slobodan Milošević. Donošenje presude
kojom se konstatuje genocid i počinilac, a ne dosuđuje sankcija počiniocu.
5. Daytonska predaja Srebrenice pod
suverenitet Republike Srpske, iako
se vać tada, sigurno, obzirom na
mogućnosti satelitskog snimanja i
praćenja, znalo da je počinjen genocid.
6. Neizjašnjavanje međunarodne zajednice o vinovniku rata u BiH, već
formiranje prešutnog stava o “jednakoj krivici svih zaraćenih strana”.
7. Zašto u slučaju BiH nije primjenjen
recept koji je kasnije korišćen u
slučaju Bugarske i Rumunjske i iz-
vršen prijem u Europsku uniju po
skraćenom postupku, da joj se pomogne u inkorporiranju u tu zajednicu kojoj se iskreno teži, već se
traži da se zaraćene strane, sada,
nazor država, konsenzusom slože i
ispune sve uvjete za prijem?
8. Kako to da Srbija sa Mladićem na
slobodi i bez Rezolucije o Srebrenici ispuni uvjet za bijeli Šengen, a
Bošnjaci za to moraju da se dogovore konsenzusom sa nekažnjenim
počiniocem genocida Republikom
Srpskom? (Tolike barijere nebi
preskočio niti Sergej Bubka.)
Zbog svega ovoga, besmisleno zvuči
naslov u “Danima” – Jurišić, Ganić, ko je
sljedeći? Prosto, nije jasno koga pitaju.
Pa upravo njihov glavni urednik je u nedavnom gostovanju u jednoj političkoj
emisiji u Beogradu, na, više puta postavljeno eksplicitno pitanje da li je Republika Srpska genocidna tvorevina, zamotavao trice i kučine – da kaže a da, ustvari
ne kaže, tako da je na kraju od toga ispalo
– ništa. Slične su reakcije i ostalih “evropejaca”, po kojima nema ni jednog dobrog Bošnjaka na političkoj sceni, (kojim
stavom, doduše neće biti oštećeno mnogo
individua), ali treba da se izjasne na pitanje – postoji li zavjera, odnosno blaže rečeno, loša namjera, međunarodne zajednice prema Bošnjacima i kako se prema
tome trebaju odrediti Bošnjaci. Zavjera
se, naravno, sastoji u nametanju nemogućeg i neprimjenjivog mirnodopskog sistema, što sam prethodno i obrazložio. Prema tom pitanju se trebaju odrediti svi politički subjekti u BiH, jer to je sudbinsko
pitanje budućnosti te države i bošnjačkog
naroda.
U tom kontekstu, veoma su bitni predstojeći izbori. Smatram da je najvažnije
da pošteno i odgovorno svi iznesu svoje
programe i opredjele se prema ovim pitanjima, ali da u okviru svog programa daju
preciznu projekciju razvoja BiH u naredne dvije godine i da budu odgovorni za
realizaciju tih ciljeva. Ono što podrži narod svojim glasovima treba sprovesti do
kraja sa svim konsekvencama, pa čak i
ako to bude izbor dosadašnje “nemoguće” varijante izgradnje zajedničke budućnosti konsenzusom bez apsolviranja pitanja rata. To je jedini ispravan put. Naravno stav pojedinca, kao i stavovi političkih
subjekata mogu biti neprimjenljivi, idealizirani, jednom rječju, pogrešni, ali ih
treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom
postupku, jer ispred je razmeđe, ili će Bosna postati ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna. q
47
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
U Velikoj Britaniji uhapšen Ejup Ganić: britanski sud u srpnju odlučuje o ekstradiciji
Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH
Ganić je uhapšen 1. ožujka 2010. zbog tjeralice koju je raspisalo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije početkom
2009. za 19 osoba iz BiH. No, uprkos istrajavanju na proceduri ima naznaka da je i Srbija svjesna da neće moći dobiti Ganića.
Edis Felić
48
J
O
U
R
N
A
L
Ejup Ganić, član predsjedništva Republike BiH od prvih višestranačkih izbora u BiH u studenom 1990. do kraja
rata, prisilno će stanovati u Londonu barem do 5. srpnja 2010. kada će tamošnji
nadležni Sud u cjelosti razmatrati zahtjev
Srbije za Ganićevim izručenjem. On će
do tada u Londonu ostati u kućnom pritvoru. Naime, Ministarstvo unutarnjih
poslova Srbije raspisalo je početkom
2009. tjeralicu za 19 osoba iz BiH, među
kojima su ratni članovi Predsjedništva
BiH Ejup Ganić i Stjepan Kljuić, zbog
napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj
ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine kada su u koloni JNA, koja se po dogovoru
povlačila iz grada, ubijena 42 vojnika, ranjeno 73, a zarobljeno 215 vojnika.
Ganića je britanska policija privela
već krajem veljače 2010. prilikom poslovnog dolaska u London, ali ga je i pustila nakon date izjave, da bi ga već 1.
ožujka uhapsila i sprovela u Osnovni sud,
gdje se očitovao o navodima koji mu se
stavljaju na teret. Inače, uz Ganića je na
sudu bila ambasadorica Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji Jadranka Negodić, koja se angažirala na pronalaženju
advokata koji će Ganića zastupati. Nakon
saslušanja, Ejup Ganić je zadržan u pritvoru, a britanski sud će do 29. marta donijeti odluku po zahtjevu Srbije. Ganićevi
advokati su već sutradan zatražili njegovo uvjetno puštanje uz kauciju, a Damir
Arnaut, pravni savjetnik Harisa Silajdžića, kazao je kako je u Londonu uložio
zahtjev da Ejup Ganić bude pušten uz kauciju te dodao kako imaju vjeru u engleske sudove, jer nisu politički kao oni u
Srbiji. “Mi smo već osigurali novac koji
će biti položen”, rekao je Arnaut.
Nema Interpolove tjeralice
Ganićevo hapšenje desilo se 1. ožujka
2010., baš na Dan nezavisnosti BiH. Na
prijemu održanom povodom Dana neza-
Ejup Ganić
visnosti, član Predsjedništva BiH Haris
Silajdžić je rekao kako žali što svečanosti
ne prisustvuje i Ejup Ganić. “On je uhapšen. Sudi se našoj odbrani”, kazao je Silajdžić najavivši da će država BiH učiniti
sve da zaštiti svoje građane. No, sat vremena prije svečanosti u zgradi Predsjedništva BiH počeo je izvanredni sastanak
kojem su prisustvovali članovi Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić, te ministar sigurnosti BiH Sadik
Ahmetović. Savjetnik člana Predsjedništva BiH Damir Arnaut kazao je kako će
se učiniti sve da Ganić bude oslobođen i
vraćen u BiH. “Djelovat ćemo prema njima s ciljem što skorijeg oslobađanja Ganića”, kazao je Arnaut, dok je Ahmetović
tvrdio da Ganić nije uhapšen na osnovu
Interpolove potjernice. “To nam je potvrđeno i iz Lyona i iz Londona. Vjerovatno
se radi o pozivanju na Europsku konvenciju o ekstradiciji potpisanu u Parizu
1957. koju je naša zemlja, kao i Srbija,
ratificirala”, kazao je Ahmetović, te dodao da u prilog Ganićevog neizručenja u
Beograd govori i Sporazum koji su samo
nekoliko dana ranije potpisali ministri
pravde BiH i Srbije, Bariša Čolak i Snežana Malović. “Po tom sporazumu, četiri
stavke - mjesto prebivališta, mjesto gdje
se nalazi većina dokaznog materijala,
mjesto izvršenog zločina i državljanstvo
osumnjičenog govori u prilog tome da
profesor Ejup Ganić treba biti izručen
vlastima Bosne i Hercegovine”, kazao je
Ahmetović.
Da Ganić nije uhapšen po Interpolovoj potjernici, potvrdio je i sam Interpol,
no ovdje treba spomenuti riječi odvjetnika Ante Nobila koji, kad je u pitanju država izručenja, za razliku od Ahmetovića,
upozorava na činjenicu da uprkos sporazumu da će svaka zemlja suditi svojim
državljanima, Srbija traži izručenje Ejupa
Ganića jer je on rođen u Sebečevu, općina
Novi Pazar. “Postoji mogućnost da Ejup
Ganić ima srpsko državljanstvo, iako ga
nije tražio, jer ga je dobio automatizmom
po rođenju”, rekao je Nobilo.
Glavni tužitelj Suda za ratne zločine u
Srbiji Vladimir Vukčević direktno je tražio od svojih kolega u Velikoj Britaniji da
Ganić, na osnovu Europske konvencije o
ekstradiciji, bude izručen Srbiji, pri čemu
je u potpunosti zanemaren sporazum koji
su Čolak i Malovićeva potpisali. Također, Vukčević je zanemario i da su se organi Bosne i Hercegovine više puta javno
očitovali da vode istragu za slučaj Dobrovoljačka u Bosni i Hercegovini i da su u
tom smjeru i poduzete određene istražne
radnje. Upravo je glavni tužitelj BiH Milorad Barašin u Haagu tjedan dana prije
ovog hapšenja također govorio o ovoj
istrazi.
Povodom informacija o Ganićevom
zadržavanju na teritoriju Velike Britanije,
oglasio se i SDP BiH, koji je najoštrije
osudio “političku, policijsku i obavještajnu provokaciju BiH od strane Srbije”. U
nastavku priopćenja SDP je podsjetio da
nakon hapšenja i pritvaranja Ilije Jurišića,
hapšenje Ejupa Ganića samo pokazuje i
dokazuje da susjedna Srbija ne prihvata
pravo i diplomatsko rješavanje sporova
koji postoje između dvije zemlje. Ovo
hapšenje je ujedno udar na državu Bosnu
i Hercegovinu i na svakog čovjeka koji
živi u njoj. Krajnje je vrijeme da državni
BOSANSKI BAROMETAR
organi i institucije BiH stanu u odbranu
svojih građana i primjene princip reciprociteta.”
Tadić priprema teren za poraz?
Ganić je pušten iz britanskog pritvora
11. ožujka nakon što je sudac prihvatio
položenu jamčevinu u iznosu od 200.000
funti. Ostao je u London, gdje se svakoga
dana morao javljati policiji, a smješten je
na tajnoj lokaciji s ograničenim kretanjem i kontaktima s javnošću. Šef Ganićevog pravnog tima Damir Arnaut izjavio
je kako je zadovoljan sudskom odlukom.
“Sada imamo još proces o meritumu, o
opravdanosti srbijanskog zahtjeva. Mi se
nadamo da ćemo 25. ožujka, kada je ročište o meritumu, imati sličnu odluku suda”, kazao je Arnaut. Jamčevinu je položila Sanela Jenkins, Sarajka udana za bogatoga britanskog bankara. Naime, prema
britanskim zakonima, jamčevinu može
položiti samo britanski državljanin.
Haris Silajdžić, predsjednik predsjedništva BiH kazao je kako se britanska vlada mora ispričati Ganiću zato jer puna tri
dana nije mogao dobiti konzularnu pomoć, a u zatvoru su mu uskraćen i nužni
lijekovi. Britanski ministar vanjskih poslova David Milliband kazao je kako će
istražiti ovaj slučaj.
Ganićevo uhićenje izazvalo je vrlo visoke napetosti između Srbije, koja je za
njim raspisala međunarodnu tjeralicu i
odmah po uhićenju zatražila njegovo
izručenje, i Bosne i Hercegovine koja također traži njegovo izručenje tvrdeći da
će i u Sarajevu biti procesuiran za isti zločin za koji ga traži i Srbija. Danima su
nadležni organi Srbije, tužiteljstvo i Ministarstvo pravde, ponavljali kako ima
dosta dokaza o umiješanosti Ejupa Ganića u napad u Dobrovoljačkoj ulici. No,
nakon prvotne euforije u Srbiji i tzv. Republici Srpskoj, čini se da je Srbija shvatila da je ovo ipak prevelik zalogaj za nju.
Samo dva tjedna od hapšenja, 15. ožujka,
Srbija se, po svemu sudeći, povlači iz
ovog slučaja. Naime, predsjednik Srbije
Boris Tadić je rekao da Srbija nema ništa
protiv da Ganić bude izručen sudu u Bosni i Hercegovini, a analitičari ocjenjuju
da se Srbija povlači iz ovog slučaja jer
nema dovoljno dokaza. “Za Srbiju uopće
nije centralno pitanje da Ejup Ganić bude
izručen Srbiji. Za Srbiju je centralno pitanje da se dogodi sudski proces u kome je
Ejup Ganić, koji je osumnjičen za sudjelovanje u ratnom zločinu, apsolutno nezaobilazan čimbenik i Srbija nema ništa
protiv da Ejup Ganić bude izručen sudu
BiH, odnosno svojoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini”, izjavio je predsjednik
Srbije. Tadić je dodao i da je važno da
svatko tko je osumnjičen za ratne zločine
ima fer i pošteno suđenje i da Srbija želi
vjerovati da će pravosudne institucije Bosne i Hercegovine dokazati da su u stanju
da to i osiguraju.
U Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije
nisu željeli komentirati Tadićevu izjavu,
niti je do sada reagirao bilo tko iz Ministarstva pravde, tako da nema objašnjenja da li to praktično znači da Srbija odustaje od zahtjeva za izručenje. Koordinator beogradskog Foruma za etničke odnose Dušan Janjić ocjenjuje da se Srbija
povlači zbog nedostatka dokaza u ovom
slučaju. “Tadićeva izjava priprema javnost Srbije na ono što će odlučiti sudovi
u Londonu, a ja pretpostavljam da će oni
odlučiti da beogradska potjernica nije
poduprta dovoljnim dokazima da bi mogao biti izručen Beogradu i da će on biti
proslijeđen Sarajevu. U kojem svojstvu,
to ćemo videti. Faktički, Srbija se povlači. Nije nemoguće da, ako sudovi u BiH
odluče da on nije kriv, Srbija na kraju
potpuno odustane od tog gonjenja”, kaže
Janjić.
Ništa novo u zahtjevu za
izručenje
Ganić je kritizirao Veliku Britaniju
zbog njegovog hapšenja i optužio London da pokušava da “prepravi povijest”
zločina počinjenih tokom sukoba 90-ih
godina. Ganić, koji se suočava sa izručenjem Srbiji, rekao je nakon ročišta održanog 13. travnja da britanske vlasti efikasno “rade posao bivšeg predsjednika SR
Jugoslavije i Srbije Slobodana Miloševića”. Izrazio je nezadovoljstvo odlukom
britanske vlade, posebno Ministarstva
unutrašnjih poslova, da pokrenu ovaj proces. “Sve ukazuje na to da britanska vlada
dobrovoljno radi policijski posao za Miloševićev režim koji je sada manje više
aktivan na isti način”, rekao je Ganić.
Sud u Londonu razmatrao je 13. travnja zahtjev Republike Srbije za izručenje
Ganića. “Na suđenju je najviše bilo riječi
o procesu ekstradicije, a to je proces koji
će trajati duže vremena”, rekao je Damir
Aranut, član pravnog tima odbrane Ganića. Izrazio je žaljenje što Srbija nije odustala od zahtjeva za izručenje Ganića prije nego što je dokumentacija proslijeđena
sudovima u Londonu.
Zahtjev za izručenje, naime, ne sadrži
ništa novo što već nije pobijeno tokom
procesa za kauciju od pravnog tima Ejupa
Ganića, ali ne sadrži ni nove činjenice nego samo one koje je već Haški tribunal
odbacio kao neosnovane. “Radi se o nekih 12-13 stranica dokumentacije, a ima
tu i nekih zakona Srbije. Međutim, sve je
to bila potpuno neosnovna prezentacija”,
kazao je Arnaut. Dodao je da na osnovu
materijala kojima raspolaže pravni tim
Ejupa Ganića mogu biti uvjereni u pobjedu. “Razočaravajuće je da se tužilac za
ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević
počeo smijati kada smo mi iznosili činjenice koje govore o tome da je Ratko Mladić, optužen za genocid, još na slobodi”,
kaže Arnaut, jer je, kako navodi, nemoguće da se bilo tko smije na spomen 8.000
ubijenih ljudi.
Naredno ročište održano je 20. travnja, a Ganić je iskoristio priliku da medijima kritizira administraciju američkog
predsjednika Baracka Obame, jer se nije
oglasila o njegovom slučaju. Američkom dnevniku Miami Herald rekao je da
“Amerikanci ne trebaju da šute o ovom
slučaju, jer šutnja znači odobravanje.”
Podsjetio je da je on 1996. godine dočekao tadašnju prvu damu SAD, a sada šefa diplomacije Hillary Clinton tokom
njene posjete BiH, kao i da se sastao sa
posebnim predstavnikom američkog
predsjednika za Balkan Richardom Holbrookeom. Kontroverza je izbila 2008. godine
kada je tokom svoje predsjedničke kampanje Hillary Clinton rekla da je po njenom dolasku na aerodrom u Tuzli 1996.
godine otvorena snajperska vatra, što su
osporili novinari koji su tada bili s njom.
Prema Ganićevim riječima, on je “pokušao umanjiti nastalu štetu, ističući da je
tada i on bio zabrinut zbog sigurnosti u
BiH”. On je izrazio zaprepaštenost i zbog
neoglašavanja Holbrooka, koji je sada
posebni predstavnik SAD za Afganistan i
Pakistan. “Svi šute, pa čak i američki ambasador u Sarajevu. State department treba reagirati i da pošalje svog posmatrača.
Treba ukazati na rezultate istrage Tribunala u Haagu”, rekao je Ganić.
State department je odbijao komentirati ovaj slučaj, ali je glasnogovornik
američkog MVP-a Filip Crow danas rekao da je “Washington upoznat o slučaju
koji je u procesu pred britanskim pravosuđem”. Ganić je naglasio da je njegov
slučaj u BiH izazvao “veliku paniku” i da
joj nanosi štetu kao i reputaciji tribunala
za ratne zločine.
No, uprkos svemu, britanski sud je riješio da će konačnu odluku o ekstradiciji
donijeti 5. srpnja, do kad će Ganić morati
ostati u Londonu. q
49
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Umro zapovjednik Armije RBiH general Rasim Delić
Hvalospjevi mrtvom generalu
“Protiv njega se vodila haranga. Ono što nije uzela agresija na BiH, uzima nepravda i ovo treba biti opomena svima
da podese svoj kurs i stav prema onim najpoštenijim borcima za BiH”, rekao je Dreković. No, o njegovoj ulozi moći
će reći tek vrijeme.
50
General Armije RBiH, drugi načelnik
Generalštaba Armije Republike BiH Rasim Delić umro je 16. travnja 2010. u
svom domu u Visokom. Posljednjih dana
često je bio na liječničkim pregledima,
što je bila jasna naznaka da s njegovim
zdravljem nešto nije u redu.
Reakcije su bile očekivane. Tako je
umirovljeni general Ramiz Dreković prokomentirao da je Rasim Delić bio “general, komandant, plemeniti čovjek, mudri
vizionar, nadasve pošten. Mi i njegova
porodica smo njegovom smrću izgubili
mnogo.” Dreković je istakao da je u zadnje vrijeme Delić osjećao, kako je rekao,
breme prošlog rata i svu nepravdu koja je
prešla preko njega. “Protiv njega se vodila haranga. Ono što nije uzela agresija na
BiH, uzima nepravda i ovo treba biti opomena svima da podese svoj kurs i stav
prema onim najpoštenijim borcima za
BiH”, kazao je Dreković.
Žal za organizatorom obrane
J
O
U
R
N
A
L
Predsjedavajući Predsjedništva BiH
Haris Silajdžić uputio je telegram saučešća porodici Delić u povodu smrti generala Rasima Delića u kojem je stajalo: “Poštovana gospođo Delić, Vama lično, Vašim sinovima Adnanu i Admiru i cijeloj
porodici, upućujem najiskrenije saučešće
povodom iznenadne i prerane smrti generala Delića”.
Za ratnog komandanta Prvog korpusa
Armije BiH Nedžada Ajnadžića Delić je
bio čovjek vrijedan svake pažnje, veliki
patriota, veliki borac. On je ovom prilikom izrazio žaljenje Delićevoj porodici i
svim pripadnicima Armije RBiH. “Prije
svega, želim ovo posmatrati u svjetlu činjenice da je poprilično loš ambijent u
kojem patriote preživljavaju postratno
vrijeme. Analize pokazuju da pojedini
autoriteti iz rata 'ne umiru, nego crkavaju'”, rekao je Ajnadžić. On Delićev doprinos obrani BiH ocijenjuje iznimno velikim. Njegovi rezultati u organizacijskom
uspostavljanju Armije RBiH i doprinos u
stvaranju ambijenta za mir u BiH su izni-
General Rasim Delić
mno veliki. Bio je veliki patriota i čovjek
koji je historijski osigurao sebi jasnu poziciju. “Izražavam veliko žaljenje da smo
ostali bez našeg saborca, prijatelja i komandanta”, rekao je Nedžad Ajnadžić,
ratni komandant Prvog korpusa Armije
RbiH.
Predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, u povodu smrti drugog ratnog komandanta Armije RBiH
Rasima Delića, izrazio je zahvalnost za
sve što je general Delić učinio u obrani i
oslobađanju BiH. Telegram saučešća porodici Delić uputio je i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, kao i ministar
odbrane BiH Selmo Cikotić koji je izrazio žaljenje zbog generalove smrti. I ostali su dužnosnici izražavali žal za Delićem: “Upućujem vam najiskrenije izraze
žaljenja i dubokog suosjećanja povodom
iznenadne i prerane smrti generala Rasima Delića, ratnog komandanta Armije
RBiH”, stajalo je u telegramu saučešća
premijera Federacije BiH Mustafe Mujezinovića.
Ministar vanjskih poslova Bosne i
Hercegovine Sven Alkalaj iskazao je sućut porodici Delić. U ime Ministarstva
vanjskih poslova BiH i osobno ime Alkalaj je naveo da je general Delić dao neizmjeran doprinos u izgradnji i ustrojstvu
odbrambenih snaga Bosne i Hercegovine
u vrijeme najvećih iskušenja za ovu državu, što će zauvijek ostati zapamćeno i na
čemu smo mu svi zahvalni. Članice Koordinacijskog odbora braniteljskih organizacija, saveza, udruga u Federaciji u
priopćenju su izrazile potresenost viješću
o smrti Rasima Delića. “Jutros smo primili vijest da je umro Rasim Delić, naš
general Armije RBiH, drugi načelnik Generalštaba Armije RBiH i komandant zajedničke komande Vojske Federacije
BiH. Izražavamo žaljenje jer smo ostali
BOSANSKI BAROMETAR
bez našeg saborca, prijatelja i komandanta”, stajalo je u njihovom priopćenju.
Više hiljada ljudi klanjalo dženazu
Dženaza armijskog generala Rasima
Delića obavljena je tri dana nakon njegove smrti, 19. travnja 2010. na Šehidskom
mezarju Kovači u Sarajevu. Nakon sjednice Odbora za dženazu, čiji je predsjednik bio predsjedavajući Predsjedništva
BiH Haris Silajdžić, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata najavilo je da
će prije dženaze u Domu Oružanih snaga
BiH u Sarajevu biti održana komemorativna sjednica, a klanjanje dženaze planirano je oko 13 sati od Doma Oružanih
snaga BiH. Istovremeno je u Domu otvorena knjiga žalosti gdje su se upisivali
građani u vremenu od 9 do 19 sati.
Komemorativna sjednica u povodu
smrti Rasima Delića, armijskog generala
i ratnog načelnika Generalštaba Armije
Republike Bosne i Hercegovine održana
je u Domu Oružanih snaga BiH (OSBiH)
u Sarajevu. U prisustvu članova porodice
Delić, predstavnika civilnih struktura vlasti u BiH, vojnih dužnosnika, saboraca i
prijatelja od generala Rasima Delića
oprostili su se predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, ministar odbrane BiH Selmo Cikotić, general Mustafa Polutak, Izet Ganić i Muhamed Šadić.
Na tužnom skupu prisutni su istakli Delićevu ulogu kao čovjeka koji je sve ljudske, profesionalne i stručne kvalitete stavio
u funkciju obrane Bosne i Hercegovine i
izgradnje bolje budućnosti za njene narode
i građane. “Otišao je samo dan nakon obilježavanja datuma osnivanja Armije
RBiH”, kazao je predsjedavajući Silajdžić,
podsjećajući da su svima poznati uloga i
doprinos generala Delića u borbi za slobodu
Bosne i Hercegovine i u izgradnji OSBiH.
Po njegovim riječima, general Delić bio je
prisiljen nastaviti borbu i nakon okončanja
agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo
za vlastitu nevinost nego i za pravdu, a u
vezi s tim i protiv pokušaja prekrajanja povijesnih činjenica. Silajdžić je ukazao na
neophodnost čuvanja vrijednosti i tekovina
za koje se borio general Delić, potcrtavajući
obavezu živih da ne dozvole stavljanje jednakosti između agresora i žrtve.
Poruke sličnog sadržaja uputili su i
ostali govornici, navodeći da se radi o čovjeku koji je djelovao ličnim primjerom,
dostojanstvenom u svakoj, pa i najtežoj
situaciji, čovjeku koji je obilježio i svjedočio sudbonosno vrijeme borbe za opstojnost BiH.
Komemoracija Rasimu Deliću propraćena je odavanjem počasti uz počasnu
stražu ratnom komandantu Armije RBiH
u Domu OSBiH. Lafet s tabutom u pratnji
povorke krenuo je ispred Doma Oružanih
snaga BiH Obalom prema Kovačima. Prije dženaze i ukopa, te komemoracije, tabut uz počasnu stražu bio je postavljen
ispred Doma OSBiH. U Domu OSBiH od
jutarnjih sati bila je otvorena i Knjiga žalosti za građane koji mimohodom odaju
posljednju počast ratnom komandantu
Armije RBiH.
Više hiljada građana Bosne i Hercegovine i Sarajeva oprostilo se od ratnog komandanta Generalštaba Armije Republike
Bosne i Hercegovine Rasima Delića. Dženaza i ukop obavljeni su na Šehidskom
mezarju Kovači, uz najviše vojne počasti u
kojem je učestvovao Drugi pješadijski puk
OSBiH i u prisustvu rodbine, predstavnika
javnog, političkog i kulturnog života u
BiH, saboraca, prijatelja i građana. Klanjanje dženaza-namaza predvodio je reisu-lulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić. Reis je kazao da svi koji su
došli da isprate Delića zasigurno osjećaju
dug prema tom čovjeku čija smrt svjedoči
o tome da pripadamo jedni drugima i da
ničija zasluga za opće dobro neće biti poništena. “Danas smo ovdje da znamo praviti razliku između istine i laži, da znamo
razlikovati između ljubavi i mržnje, da
znamo razlikovati između pravde i zuluma”, kazao je reis Cerić.
Ratni put
Na svim funkcijama koje je obavljao
isticao se odgovornim, smirenim i odlučnim držanjem, a za izuzetne zasluge u
obrani BiH odlikovan je “Ordenom slobo-
de”. Autor je više knjiga, a zvanje doktora
nauka stekao je obranom teme posvećene
nastanku, stasanju i ulozi Armije RBiH.
Ovako su napisali o Deliću njegovi istomišljenici, no, iako stara latinska kaže “o mrtvima sve najbolje”, ovolike pohvale na
račun Delića moći će biti potvrđene tek
kroz vrijeme koje dolazi. Uostalom, hvalospjevi na sahranama izgovarani su i Titu,
Tuđmanu, Izetbegoviću, pa opet nitko nije
mogao spriječiti da se o njihovim negativnim stranama takođe progovori.
Rasim Delić je rođen 4. veljače 1949.
godine u Čeliću. Vojnu akademiju je počeo 1967. godine, a završio 1971. JNA je
napustio 13. travnja 1992. u činu potpukovnika. Od 8. lipnja 1993. do kraja agresije zapovjednik je Armije RBiH. Poslije
agresije na BiH Delić je bio komandant
Zajedničke komande Vojske Federacije
BiH.
U mirovinu je otišao u rujnu 2000. godine. Haški sud osudio ga je u rujnu 2008.
nepravomoćno na tri godine zatvora po
drugoj točki optužnice koja ga tereti za
“okrutno postupanje kao prekršaj pravila i
običaja ratovanja”, vezano za zbivanja u
selu Livade i logoru Kamenica iz srpnja i
kolovoza 1995. godine. Delić nije preduzeo “nužne i razumne mjere da spriječi ili
kazni zločine koje su počinili njegovi potčinjeni”, pripadnici odreda “El-Mudžahid”, u Livadama i logoru Kamenica u
blizini Zavidovića (Srednja Bosna), u srpnju i kolovozu 1995. godine, o čemu je
“Preporodov Journal” već pisao. Uvjerena
u njegovu nevinost, Delićeva obrana tražila je da se osuđujuća presuda zamijeni
oslobađajućom, međutim, Žalbeno vijeće
ICTY-a dosad nije objavilo datum donošenja konačne presude. Delić nije dočekao
izricanje konačne presude Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) jer je proces protiv njega u žalbenoj
fazi. Nerma Jelačić, glasnogovornica Haškog suda, izjavila je da Sud izražava žaljenje što je optuženik Rasim Delić umro, te
da će odluka o budućnosti postupka biti
objavljena što je prije moguće. Prvostupanjska presuda generalu Deliću naišla je
tada na negativne reakcije predstavnika
srpskoga i hrvatskog naroda u BiH.
Tako je završio Rasim Delić, čovjek
koji, kako su rekli, nije mogao više podnijeti nepravdu koja mu je nanesena. U
ovom članku nećemo zauzimati svoj stav,
nego smo samo prenijelo ono što su drugi
rekli o njemu. No, kako o svim drugim
ličnostima koji su obilježili neku epohu
na ovim prostorima, tako će i o njemu
najbolji sud donijeti vrijeme. q
Pripremio: Edis Felić
51
J
O
U
R
N
A
L
BOSANSKI BAROMETAR
Borci Armije RBiH izazvali nasilje pred Vladinom zgradom
Sukobi u Sarajevu
Krajem travnja 2010. čini se da je puklo i borcima Armije RBiH. Najavljeni
prosvjed protiv mjera Vlade Federacije
BiH, kojima se ukidaju njihove zaslužene
povlastice, dovele su do pravog malog rata
na ulicama glavnog bosansko-hercegovačkog grada Sarajeva. Naime, sukobi prosvjednika i jakih policijskih snaga obilježili su prosvjede ratnih veterana ispred zgrade Vlade Federacije BiH u Alipašinoj ulici. Promet je u tom dijelu središta grada u
potpunosti bio blokiran, a ogorčeni prosvjednici uspjeli su u jednom trenutku doći
do ulaza u vladinu zgradu. Zapaljena je
policijska kućica, a bilo je i na desetine
ozlijeđenih, od kojih nekih i teže. U sarajevsku bolnicu primljeno je 37 ozlijeđenih,
većina se žalila na smetnje uzrokovane
djelovanjem suzavca, dok je pet osoba ozljedilo ruku ili nogu, odnosno glavu.
Nitko ne želi probleme
52
J
O
U
R
N
A
L
Ranije tokom dana, specijalne policijske postrojbe, čiji je rad nadzirao zapovjednik Dragan Vikić, uspjele su spriječiti ulazak prosvjednika u zgradu Vlade, pa se nešto prije 13 sati situacija počela smirivati.
No, nakon što se niti do 13 sati, do kada je
bio rok kojeg su postavili, prosvjednicima
nije obratio nitko iz Vlade, oni su krenuli u
otvoreni sukob s policijom i pokušaj zauzimanja zgrade u Alipašinoj. Prosvjednici su
uspjeli ukloniti zaštitnu ogradu kojom je
bio ograđen plato ispred zgrade Vlade, dok
su ulaz u zgradu čuvali pripadnici specijalne policije. Neki od uposlenika Vladinih
službi uputili su putem facebooka dramatičan apel da će morati bježati kroz garažu.
Prosvjednici ipak nisu zauzeli zgradu u kojoj ionako i nije bio nitko od najviših vladinih dužnosnika, tako da su u objekt ušli samo predstavnici vetaranskih udruga koje su
i organizirale skup. Iz mase demonstranata
bačen je veliki broj različitih predmeta poput flaša ili kamenja na zgradu Vlade, a čule su se i eksplozije, najvjerojatnije uzrokovane policijskim topovskim udarom. Desetak prosvjednika zatražilo je liječničku pomoć zbog djelovanja suzavca, a jednom je
slomljen prst. Zabilježena je i intervencija
vozila hitne pomoći, navodno zbog upotrebe suzavca od strane policije.
Skup su organizirali Savez nositelja najviših ratnih priznanja, Savez ratnih vojnih
invalida i Organizacija šehida i poginulih
boraca, te Savez demobiliziranih boraca.
Organizatori prosvjeda ispred zgrade Vlade
Federacije pozvali su sudionike da se suzdrže od svega što im može nanijeti štetu, pa
tako i od ponašanja koje ih može onemogućiti u ostvarivanju njihovih prava. Organizatori su upozorili da prosvjednici svoje
zahtjeve neće moći ostvariti na ovakav način. Prosvjednicima se prvo obratio predsjednik Organizacije poginulih boraca i šehida FBiH Izet Ganić, koji je pozvao okupljene da skup protekne mirno i dostojanstveno. “Vodite računa da zaštitimo svoje
dostojanstvo, jer nikom od nas nije stalo da
bude nekih problema”, rekao je Ganić.
Inače, tijekom prosvjeda, ponovljeni
su raniji zahtjevi predstavnika boraca, između ostalog da predmet cenzusa ne mogu biti neoporezivi prihodi, zatim da Vlada Federacije u saradnji s boračkim organizacijama po hitnom postupku utvrdi
prijedlog Zakona o pravima demobiliziranih boraca i isplati sve neisplaćene naknade za demobilizirane borce. Predstavnici nezadovoljnih boraca pročitali su
svoje zahtjeve i pozvali premijera FBiH
Mustafu Mujezinovića da im se obrati.
Prosvjednici su uzvikivali da se Mujezinović, ukoliko to ne uradi, sutra ne mora
pojavljivati na poslu.
I Hercegovci uz Bosance
Ganić kazao je da su iz Ureda federalnog premijera dobili potvrdu da će biti prihvaćeni zahtjevi boraca, odnosno da će biti
održana izvanredna sjednica Vlade te da bi
se rješenja koja idu u prilog demobiliziranim borcima trebala već idućeg tjedna naći
pred zastupnicima federalnog parlamenta.
Dževad Radžo, predstavnik udruge
koja okuplja dobitnike najviših ratnih priznanja, potvrdio je u izjavi za medije da
je s premijerom Federacije Mustafom
Mujezinovićem postignut i potpisan sporazum po kojem će Vlada zahtjeve boraca
razmatrati na tematskoj sjednici u iduća
tri dana, nakon prethodnih konzultacija s
predstavnicima boračkih udruga. Radžo
je za izgrede optužio provokatore koji se
nisu držali dogovora o organizaciji mirnoga prosvjednog skupa. No, potpisani
sporazum nije zadovoljio okupljene koji
traže Mujezinovićevu ostavku.
Oglasio se konačno i premijer: “Netko
želi prosvjede iako je prihvaćena većina legitimnih zahtjeva, nakon konsultacija s predstavnicima Svjetske banke. Ovi koji proizvode nered i kaos nisu borci nego ljudi koji ne
vole BiH. Prije nekoliko minuta sam se složio sa zahtjevom boračkih udruženja da sazovemo tematsku sjednicu Vlade o ovim pitanjima”, kazao je premijer Mujezinović,
navodeći da se ovim prosvjedima iskazuje
nasilje i ugrožava stand by aranžman s
MMF-om, što Vlada ipak neće dopustiti. On
je rekao da nema smisla obraćati se skupu na
platou ispred zgrade federalne vlade.
Inače, boračke organizacije proistekle
iz Armije BiH i Domovinskog rata blokirali su i na određeno vrijeme magistralnu
cestu M-17 u mjestu Salakovac i lokalnu
cestu Mostar - Nevesinje u mjestu Dračevice te u Mostaru organizirale mirne proteste. Ovi prosvjedi su organizirani da bi se
pružila podrška središnjem prosvjedu u
Sarajevu. Na četiri mjesta na području
Mostara, gdje su se održavali prosvjedi,
okupilo se po stotinjak demonstranata. Po
riječima predsjednika Jedinstvene organizacije boraca Hercegovačko-neretvanskog
kantona Semira Drljevića, cilj današnjih
prosvjeda je spriječavanje namjere vlasti
da u potpunosti ukine primanja za demobilizirane borce, da ukine naknade invalidima ispod 60% invaliditeta koji ne rade te
da umanji ostale naknade. “Borci već dugo
gube svoja zaslužena prava, tako da je već
od 1996. godine do danas preko 25.000
naših boraca umrlo ili na neki drugi način
izašlo iz prava ostvarivanja novčanih naknada”, kazao je predsjednik mostarske
HVIDRA-e Zoran Zovko. Prosvjedi su se
održali i u nekim drugim gradovima FBiH.
Tako je završilo nešto za što se pretpostavljalo da će kad tad početi. Većina prosvjednika nije bila za nasilne demonstracije, a tome u prilog idu i optužbe koje su
usmjerene protiv vlasnika “Avaza” Fahrudina Radončića, koji je osnovao svoju političku stranku. Prema tvrdnjama analitičara
u medijima, nije isključeno da su Radončićevi ljudi isprovocirali sukobe ne bi li se
destabilizirala vladajuća bošnjačka garnitura oličena u SDA-ovcima i Silajdžićevim
sljedbenicima. Nekad veliki saveznici sad
su postali ljuti neprijatelji, što oni ni sami ne
skrivaju svojim izjavama po medijima. q
Edis Felić
BOSANSKI BAROMETAR
Skupština Srbije izglasala Deklaraciju o Srebrenici
Deklaracija – politički kompromis
Skupština Republike Srbije je 30. ožujka 2010. iza ponoći (praktično 1. travnja),
poslije 13 sati rasprave usvojila Deklaraciju
o osudi zločina u Srebrenici. Rezultat je to
višemjesečnih rasprava, a Deklaracija je
kompromis između političkih snaga u Srbiji i njome su osuđeni zločini nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. koje su izvršili pripadnici kvislinške tzv. “vojske rs-a” te je
izražena sućut i isprika obiteljima žrtava.
Predsjednica Skupštine Srbije Slavica
Đukić-Dejanović zakazala je po hitnom
postupku sjednicu parlamenta s jednom
točkom dnevnog reda: prijedlog Deklaracije kojom se osuđuje zločin u Srebrenici.
Prijedlog Deklaracije podnijelo je 114 od
ukupno 250 zastupnika. U Deklaraciji se,
među ostalim, navodi da Narodna skupština “najoštrije osuđuje zločin izvršen nad
bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici,
kako je to utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde - i očekuje da i druge države bivše Jugoslavije na isti način osude i
zločine počinjene nad Srbima”. Izražava
se sućut i isprika obiteljima žrtava zbog
toga što nije učinjeno sve da ta tragedija
bude spriječena. Skupština Srbije pruža i
potporu radu državnih tijela za procesuiranje ratnih zločina, u čemu osobitu važnost
ima otkrivanje i uhićenje Ratka Mladića.
Protiv gotovo polovina parlamenta
U Deklaraciji se poziva sve nekada sukobljene strane u Bosni i Hercegovini i
drugim državama bivše Jugoslavije da nastave proces pomirenja i jačanja uvjeta za
zajednički život utemeljen na ravnopravnosti naroda i punom poštovanju ljudskih i
manjinskih prava i sloboda, kako učinjeni
zločini više nikada ne bi bili ponovljeni.
Srbijanski parlament izražava očekivanje da će i najviši organi drugih država s područja bivše Jugoslavije na ovaj način osuditi zločine protiv pripadnika srpskog naroda,
kao i da će uputiti ispriku i izraziti sućut obiteljima srpskih žrtava, stoji u Deklaraciji.
Prije glasanja nije usvojen prijedlog čelnika kluba zastupnika Demokratske stranke
Srbije Miloša Aligrudića da se glasa prozivkom. Deklaracija je usvojena sa 127 glasova
od ukupno 250 zastupnika. Protiv je bio 21
zastupnik, a ostali su napustili dvoranu ili nisu glasali. Poduprli su je zastupnički klubovi
Za europsku Srbiju Borisa Tadića, G17 plus,
Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija (SPS-JS), Partija ujedinjenih penzionera
Srbije (PUPS) i zastupnici manjina. Protiv su
bili Demokratska stranka Srbije (DSS) i Nova Srbija. Zastupnici Srpske napredne stranke (SNS) Tomislava Nikolića napustili su
dvoranu prije glasanja, a zastupnici Srpske
radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja i
Liberalno-demokratske partije (LDP) Čede
Jovanovića nisu pristupili glasanju.
Kako smo rekli, deklaracija je rezultat
višemjesečne rasprave koju je inicirao srbijanski predsjednik Boris Tadić. Sudeći
po iznesenim stavovima, jedinstvo nije
postignuto ni unutar vladajuće koalicije.
Prije izglasavanja najavljeno je da se riječ
“genocid” ne spominje u predloženom
tekstu, a o tom pitanju je bilo najviše rasprave u javnosti, nego se kvalifikacija
zločina vezuje uz presudu Međunarodnog
suda pravde u Hagu. U toj presudi se govori upravo o tome da je 11. srpnja 1995.
godine u Srebrenici počinjen genocid za
koji Srbija nije odgovorna, ali, stoji u presudi, nije ni učinila sve da ga spriječi.
Dodikovi sljedbenici protiv
Prihvaćanje Deklaracije o Srebrenici u
srbijanskoj političkoj javnosti od početka
godine izazvalo je intenzivnu raspravu i suprotstavljena mišljenja među predstavnicima parlamentarnih stranaka. Stajališta o
njoj kretala su se od onoga da bi se njezinim
sadržajem jasno trebao osuditi genocid u
Srebrenici, do mišljenja da treba donijeti
dvije rezolucije - jednu o Srebrenici i drugu
kojom se osuđuju zločini nad Srbima.
Prije rasprave u Skupštini javnost je
bila bombardirana anketama koje nisu nikad prelazile 50% podrške u korist Deklaracije. No, svakako je javnost zanimalo i
mišljenje muslimanske zajednice u Srbiji.
“Ubojstvo samo jednog čovjeka predstavlja ubojstvo cijelog čovječanstva”, rekao
je beogradski muftija Muhamed Jusufspahić za B92, dodavši kako se Srbija može
distancirati od zločina u Srebrenici jedino
“priznavanjem zločina i isprikom”. Pozvao je oporbu da postupi po savjesti.
Oštra rasprava koju je prenosila televizija između zastupnika vladajuće koalicije i
zastupnika oporbe bila je vrhunac višemjesečnog natezanja. Vladajući su smatrali da
se usvajanjem tog dokumenta uklanja ko-
lektivna krivnja sa srpskog naroda te će
usvajanjem Deklaracije biti zatvoreno tragično poglavlje nedavne prošlosti i otvorene nove perspektive budućim naraštajima, a
Srbiji vraćen međunarodni ugled i kredibilitet. To bi bio hrabar čin i poruka pomirenja,
smatrali su. “Poduzimamo civiliziran korak
politički odgovornog naroda, temeljen na
sudskoj presudi za ratni zločin u Srebrenici”, rekao je Branko Ružić, član čelništva
SPS-a, nekadašnje stranke Slobodana Miloševića. Oporba je, pak, tvrdila da donošenje
Deklaracije nije u interesu Srbije i većina
njih nezadovoljnih predloženim tekstom
odbila je poduprijeti Deklaraciju. Pojedine
među njima zatražile su da Deklaracija bude povučena iz parlamentarne procedure te
da se donese dokument kojom bi bili osuđeni svi zločini počinjeni na području bivše
Jugoslavije. “Zločin u Srebrenici nije bio
veći nego na drugim mjestima”, rekao je
čelnik NS-a Velimir Ilić, pozivajući se na
hrvatske zločine protiv Srba.
U Deklaraciji se, međutim, ne navodi da
je u Srebrenici izvršen genocid. Predsjednik
kluba zastupnika Liberalno demokratske
partije (LDP) Čedomir Jovanović smatra da
su Međunarodni sud pravde i Međunarodni
sud za zločine počinjene na području bivše
Jugoslavije u Haagu utvrdili da je na području Srebrenice izvršen genocid i da parlament
Srbije o tome ne treba šutjeti. “Nitko u svijetu nije optužio srpski narod za genocid i nitko u svijetu nije rekao da je Srbija za genocid
odgovorna”, naglasio je Jovanović ujedno
obrazloživši zašto njegovi liberali nisu htjeli
sudjelovati u izglasavanju Deklaracije.
Deklaraciju su uglavnom pozdravili u
zemljama okruženja, osim sljedbenika Milorada Dodika u dijelu BiH koji se još uvijek naziva Republika Srpska. No, ona je
ujedno pokazala da su osobni prijateljski
odnosi između Dodika i Tadića nešto zahladnili, a to se može vidjeti i po reakcijama zbog diplomatskog približavanja Turske, BiH, Hrvatske i Srbije, na tursku inicijativu, što se Dodiku nimalo ne sviđa.
Ipak, to ne znači da će zahlađenje poprimiti trajan oblik, iako je simptomatično. S
druge strane, izglasavanje Deklaracije potvrdilo je tezu da, unatoč zdravim snagama
u Srbiji, cjelokupno je srbijansko društvo
još uvijek daleko od katarze, što može i
dalje stvarati probleme u regiji. q
Edis Felić
53
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
Vijesti iz svijeta
Sumrak kraja povijesti
Igre vatrom
54
J
O
U
R
N
A
L
Američki predsjednik Barack Obama
je 1. travnja 2010. opovrgnuo navode da
će doći do pogoršanja odnosa SAD i Izraela zbog gradnje izraelskih naselja na palestinskom teritoriju. “Između prijatelja
uvijek dođe do nesuglasica”, kazao je
Obama i time pokušao smiriti verbalni rat
koji se vodi između Izraela i SAD. Jedan
od glavnih savjetnika američkog predsjednika, David Axelrod je oštro napao
Izrael zbog plana izgradnje 1.600 novih
domova za Židove u Jeruzalemu. Obama
je želio pokrenuti mirovni proces, zaustavljen nakon izraelske agresije na Gazu
krajem 2008. godine. Palestinci su prekinuli razgovore, dok se ne dobiju čvrste
garancije da novih gradnji ilegalnih naselja neće biti. Izrael je u studenom 2009.,
pod snažnim pritiskom SAD, objavio desetomjesečnu obustavu gradnje naselja na
palestinskoj strani Jeruzalema. U stanovima na Zapadnoj obali i u sjevernome Jeruzalemu, koje Izrael gradi od 1967. godine, živi gotovo 500.000 Židova. Prema
međunarodnom pravu, njihovi stanovi su
nezakoniti. Na tom području živi i oko
2,6 milijuna Palestinaca.
Prema tvrdnjama Hamasa, s noći 31.
ožujka na 1. travanj izraelski su vojni avioni izveli 13 napada na području Gaze.
Izraelske obrambene snage (IDF) su potvrdile napade na vojne ciljeve u Gazi
gdje već više od tri godine vlada demokratski izabran Hamas. Prema pisanju
dnevnika Haaretz, napad je odgovor na
operaciju u blizini Khan Younisa u kojem
su poginula dvojica izraelskih vojnika, a
dvojica su ranjena. Izraelska vojska povukla se 28. ožujka iz pojasa Gaze nakon
najžešćih sukoba u tom području u zadnjih godinu dana. Glasnogovornica izraelske vojske rekla je da su njihove jedinice prije povlačenja buldožerima uništile
infrastrukturu kojom su se služili teroristi
za napade na vojnike u pojasu Gaze, kada
su palestinski gerilci uhvaćeni pri pokušaju postavljanja eksploziva uz sigurnosnu ogradu, pri čemu su ubijena dvojica
izraelskih vojnika. Život je izgubio i jedan palestinski civil, dok je sedmero ljudi
ranjeno.
Glavni tajnik UN Ban Ki-moon rekao
je 20. ožujka, prilikom posjeta Zapadnoj
obali, da Izrael mora prestati širiti svoja
naselja tamo, budući da je to ilegalno.
Najava gradnje 1.600 novih domova za
izraelske naseljenike u istočnoj Jeruzalemu pokrenula je novi val nasilja, a zadnja
je žrtva 16-godišnji Muhammed Qadus,
kojeg su na kontrolnoj točki ubili izraelski vojnici. Ban je posjetio Ramallah, iz
kojeg je imao odličan pogled na izraelske
enklave duboko u palestinskom teritoriju,
a posjet je upriličio dan nakon što su se
predstavnici kvarteta – Rusije, SAD, Kine i Velike Britanije, sastali u Moskvi i
pokušali naći način pokretanja mirovnih
pregovora. “Svijet je osudio izraelske
planove za gradnjom naselja u istočnom
Jeruzalemu. Sva gradnja naselja je ilegalna bilo gdje u okupiranim teritorijima i
mora biti prekinuta”, rekao je Ban.
State Department je 14. travnja izrazio zabrinutost zbog izvještaa o navodnoj
sirijskoj isporuci projektila Scud libanonskom Hizbullahu, ali nije potvrdio da je
do te isporuke stvarno došlo. Izjava dolazi u trenucima američkog nezadovoljstva
izraelskom agresivnom politikom gradnje naselja i sve lošijim američko-izraelskim odnosima. “Zabrinuti smo zbog toga i nastavljamo analizirati je li takva akcija stvarno poduzeta jer bi to značilo da
strane u regiji krše rezoluciju Vijeća sigurnosti UN 1701, što može dovesti Libanon u opasnost”, izjavio je glasnogovornik State Departmenta Philip Crowley.
Izraelski predsjednik Shimon Peres dan
prije je javno optužio sirijskog predsjednika Bešera Esada za prebacivanje projektila Scud snagama Hizbullaha u Libanon. Sirija i Hizbullah zanijekali su te
optužbe. Vjeruje se da Scudovi imaju bojeve glave s tonu eksploziva i domet veći
od 700 kilometara, te da stavljaju Jeruzalem, Tel Aviv i izraelske nuklearne instalacije u domet Hizbullahovih vojnih snaga. Tokom jednomjesečnoga rata s Izraelom 2006., Hizbulllah je ispalio oko
4.000 navođenih raketa za višecijevne bacače tipa “Kaćuša”, dometa od 30 do 95
kilometara, koje su izazvale određene štete i 10 mrtvih na sjeveru Izraela. Izraelski
dužnosnici nazvali su projektile Scud
oružjem koje “mijenja igru” i donosi novu eskalaciju u bliskoistočnom sukobu.
Izrael je razvio sustav proturaketne obrane Arrow, za presretanje projektila iz Ira-
na ili Sirije. Sustav je uspješno ispitan, ali
još nije operativan.
“Izrael mora priznati da svijet neće
još desetljećima trpiti izraelsku vlast nad
palestinskim narodom”, rekao je za izraelski radio 19. travnja izraelski ministar
obrane i čelnik Laburističke stranke, najjače i najumjerenije članice vladajuće ekstremne koalicije, Ehud Barak. Njegov
šef, premijer Benjamin Bibi Netanyahu, u
intevjuu za ABC rekao je kako ne kani
prihvatiti palestinske zahtjeve da Izrael
zaustavi gradnju u tradicionalno arapskom dijelu Jeruzalema. Barak je upozorio da, iako je Izrael vojno snažan, treba i
međunarodni legitimitet. Kao ministar
obrane u dvije posljednje vlade nije uklonio preko dvadeset ilegalnih židovskih
naselja na okupiranom području, na što se
Izrael obvezao još 2003. svojim američkim pokroviteljima. Neki kritičari ga optužuju da je s predsjednikom Peresom
Laburističku stranku učinio smokvinim
listom ekstremne politike Netanyahuove
vlade. Isti dan Netanyahu je izjavio da
Izrael želi mir sa svim susjedima, ali je
spreman suprotstaviti se neprijateljima,
zaprijetivši uporabom Davudovog mača
protiv onih koji žele ubiti Židove. Davudov mač nalazi se u Topkapi saray muzeju u Istanbulu. Hoće li Netanyahu napasti
prvo Tursku da preuzme taj mač, ostalo je
nejasno iz Bibijevih napomena.
Plinske komore
Egipatske snage pustile su plin u prekogranični tunel koji služi za krijumčarenje dobara potrebnih za preživljavanje u
Gazi, pri čemu je poginulo četvero Palestinaca, izjavili su Hamasovi dužnosnici
28. travnja. Egipat se nalazi pod pritiskom da zatvori stotine tunela koji su
ključne žile kucavice za potpuno izoliranu Gazu, a za koje Izrael tvrdi da služe i
za krijumčarenje oružja kojim se gađaju
izraelski ciljevi. Izrael i Egipat zatvorili
su službene granične prijelaze prema Gazi otkako je Hamas preuzeo kontrolu nad
pojasom 2007. godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova dalo je izjavu da su egipatske snage sigurnosti uštrcale otrovni
plin u jedan od tunela. Osim četvero ubijenih, šest osoba je ozlijeđeno, tvrde. Liječnik u bolnici u graničnom gradu Ra-
IZ SVIJETA
fah, Hamdan ebu Latifa, rekao je da su se
četvorica mrtvih ugušila. Egipatske snage
sigurnosti nisu dale izjavu o incidentu.
Izraelski avioni gađali su tunele prije, posebno za vrijeme agresije na Gazu u prosincu 2008. Prilikom urušavanja stradalo
je dosta tunelskih radnika. Palestinski
izvori u Gazi tvrde kako je Egipat pojačao borbu protiv krijumčarenja, dizanjem
u zrak ulaza u tunele s egipatske strane,
postavljanjem kontrolnih točaka i konfiskacijama opreme. Od prosinca 2009.,
ugrađuju se i talpe, čelične rebraste ploče
koje presijecaju tunele. Navodno je već
šest kilometara toga “zida” izvedeno.
Dok Izrael gradi ilegalni betonski zid oko
sve manjeg dijela palestinske Zapadne
obale, Egipat gradi čelični zid u podzemlju koji sprečava život Palestincima u
Gazi.
Iranska partija šaha
Iranski predsjednik Mahmud Ahmedinedžad je napad 11. rujna 2001. godine
nazvao “velikom laži” koju SAD koristi
kao izliku za rat protiv terorizma. “11.
rujna je bio velika laž, izgovor za rat protiv terorizma i uvod u napad na Afganistan”, rekao je 6. ožujka na državnoj televiziji. Napad je nazvao “kompliciranim
obavještajnim scenarijom i djelom”.
Ahmedinedžad je početkom veljače
dao nalog za pokretanje programa obogaćivanja urana na razinu od 20%, što je
zemlje tzv. Zapada dodatno zabrinulo i
pokrenulo novi val izjava američkih i europskih političara koji i dalje tvrde da
Iran priprema nuklearno oružje. Američki ministar obrane Robert Gates pozvao
je Zapad da se udruži i pojača sankcije
prema Iranu, tvrdeći kako bi dodatni pritisak na iransku vladu mogao dati pozitivan učinak i privoljeti politički vrh da
pristane na kontrolu nuklearnog programa od strane Međunarodne agencije za
nuklearnu energiju (IAEA). “Pravo Irana
na nuklearne aktivnosti treba poštovati, a
samo su tračevi da ta zemlja pokušava
proizvesti nuklearno naoružanje”, rekao
je 17. ožujka turski premijer Recep
Tayyip Erdogan. Uoči sastanka s britanskim kolegom Gordonom Brownom u
Londonu, Erdogan se upitao kako je moguće da zemljama poput Izraela nikada
nije upućen zahtjev za razoružanjem, dok
je od Irana to međunarodna zajednica
striktno očekivala.
Iranski ministar vanjskih poslova Manouchehr Mottaki izjavio je 18. travnja za
državni radio da Teheran želi raspraviti
sporazum o nuklearnom gorivu sa svim
članicama Vijeća, “osim jedne”, s kojom
će nastaviti neizravne razgovore. Nakon
što je Teheran odbio ultimativni prijedlog
o nuklearnom gorivu, na koji nije smio
dati nikakve primjedbe, izraelski ekstremistički premijer, Benjamin Netanyahu
pozvao je na “obogaljujuće” sankcije
protiv Irana kako bi ga se spriječilo u razvoju nuklearnog oružja. Prema originalnom prijedlogu UN-a, Iran je trebao poslati 1.100 kg nisko obogaćenog urana u
drugu zemlju, gdje bi se on obogatio do
20%, pretvorio u gorivne šipke i takav
vratio u Iran. Kada se transformira u šipke, uran se više ne može koristiti za izradu oružja. Ahmedinedžad je 12. travnja
osudio summit o nuklearnoj sigurnosti u
Washingtonu, jer “predstavlja poniženje
za čovječanstvo”. Iran nije pozvan na
summit u na kojem sudjeluju lideri Kine i
Rusije te predstavnici 47 delegacija.
Predsjednik Rusije Dimitrij Medvjedev
kazao je na summitu da bi “izraelski napad na iranska nuklearna postrojenja mogao započeti nuklearni konflikt koji bi
doveo do globalne katastrofe”. Dodao je
da su sankcije “škakljive stvari” i nisu
bez posljedica, ali nekad su potrebne. Kina je izrazila nadu da će summit ojačati
međunarodnu suradnju kako bi se povećala sigurnost od mogućeg nuklearnog
napada te se založila za uporabu nuklearne energije u mirnodopske svrhe.
Iz ovoga se vidi opasnost postavljanja
Kine i Rusije protiv SAD i “Zapada” preko iranskog pitanja, piše američko-irački
novinar Husein Askary. Riječ je o uglavnon britanskim manipulacijama u cilju
onemogućavanja kvadrilateralne suradnje Kine, Rusije, Indije i SAD na potpunoj reformi međunarodnih financijskih
odnosa i svjetske ekonomije u cilju stvarne prevencije globalne ekonomske katastrofe. Postavlja se lažna dilema – ili opasnost od svjetskog rata zbog izraelskog
unilateralnog napada na Iran ili nuklearno
naoružani Iran. Viši britanski dužnosnik
Nick Hompton je u Brasiliji 22. ožujka
izjavio kako su Iranci stalno izigravali
pregovore s grupom 5+1 (5 stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačka), dok je
istina drukčija. Kada god su se stavovi
Grupe i Irana približili, britanska je delegacija davala nove zahtjeve, a Iranci su
reagirali prekidima suradnje s IAEA-om.
Iranci već godinama surađuju s IAEA-om
i potpisnici su Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja, što neke druge države
nisu. Sankcije nisu prihvatljive niti iranskoj opoziciji te neće postići ništa, dok je
iranska vlast spremna pregovorati, ali
otvorenih karata, o obogaćivanju u nekoj
drugoj zemlji. Manipulacije su vidljive i
iz ponude američke državne sekretarice
Clinton Kinezima da im se prodaje jeftinije saudijska nafta u zamjenu za iransku
koju bi prestali kupovati u sklopu sankcija. Kinezi su to odbili, imajući u vidu dugoročnu politiku prema Iranu i regiji u
kojoj saudijski vehabije već desetljeće i
po šire besmisleni terorizam, usmjeren
protiv šijita i raspiruju sektaške ratove u
Pakistanu, Afganistanu, Iraku i Jemenu,
čime se održava ratno stanje niskog intenziteta protiv Irana, posebno zbog kontrole
Iraka. Askary tvrdi da iza ovih aktivnosti
stoji anglo-saksonski pokušaj sprečavanja formiranja razvojne osovine Kine, Pakistana, Irana, Turske i Sirije u izgradnji
plinovoda, naftovoda i ultrabrze kopnene
prometne infrastrukture, što bi smanjilo
tenzije, isključilo maritimni faktor iz geopolitike u regiji i promijenilo strateške
odnose.
Stari, novi predsjednik Austrije
Heinz Fischer ponovno je izabran za
austrijskog predsjednika, pobijedivši na
izborima održanim 25. travnja dva protukandidata s desnice, čime je, procjenjuju
analitičari, osiguran kontinuitet austrijske
politike. U toku predizborne kampanje
Institut za javno mnijenje objavio je rezultate istraživanja po kojima više od polovine Austrijanaca smatra da je islam
prijetnja Zapadu i zapadnom načinu života. Prema tom istraživanju, čak 72% Austrijanaca smatra da se muslimani koji
žive u Austriji ne žele dovoljno prilagoditi načinu života tamošnjih obitelji. Jedan
posto manje građana Austrije misli kako
islam nije kompatibilan sa zapadnim konceptom demokracije, slobode i tolerancije, piše 8. travnja AFP. Rezultati istraživanja, koje je provedeno u veljači i ožujku, objavljeni su u završnici predizborne
kampanje za predsjedničke izbore. Uz aktualnog predsjednika Heinza Fischera,
koji je premoćno pobijedio, borili su se i
desničarka Barbara Rosenkratz, koja se
zalaže za ponovno uvođenje nadzora na
austrijskim granicama, te Rudolf Gehring, koji je odlučni protivnik gradnje
munara.
Hidžab i politička stabilnost
Donji dom belgijskog parlamenta 29.
travnja je izglasao zakon o zabrani nošenja
muslimanskih odjevnim predmeta koji
skrivaju ženski identitet u javnosti. Zakon
zabranjuje nošenje bilo kakvih odjevnih
predmeta na ulici i u parkovima koji skri-
55
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
56
J
O
U
R
N
A
L
vaju identitet osobe. Prijedlog je izglasan
bez glasova protiv, te s dva suzdržana zastupnika. Mjesne vlasti mogle bi kazniti
prekršitelje administrativnom kaznom do
250 eura, ako im kazneni pravosudni sustav ne izrekne kaznu. Iznimke su policajci, vatrogasci i motociklisti koji nose kacige, kao i sudionici javnih događanja koje
je policija odobrila. Nacrt koji su podnijeli
socijalisti, liberali i konzervativci, jednoglasno je prihvaćen. Samo su zeleni izrazili suzdržanost, upozorivši da bi se novi
zakon mogao kositi s belgijskim Ustavom
i s Europskom konvencijom o ljudskim
pravima. Sličnu zabrinutost izrazio je i visoki upravni sud u Francuskoj, gdje se raspravlja o sličnoj zabrani. Kritičari ističu
da se burke i hidžabi trebaju zabraniti jer
su simboli podložnosti žena. Protivnici zabrane ističu da su oni vjerski simboli i da
ih kao takve treba poštovati. Prijedlog mora potvrditi belgijski Senat, koji će to najvjerojatnije učiniti do lipnja. Iznimke će
biti omogućene samo u slučajevima određenih blagdana i uz odobrenje lokalnih
vlasti. Kršenje zakona previđa kaznu od
15 do 25 eura ili sedmodnevnu kaznu zatvora. Belgijski zakonodavci tvrde kako je
njihov osnovni motiv za zabranu burki i
nikaba bio sigurnosne, ali i moralne prirode, tvrdeći kako sve osobe na javnim mjestima moraju pokazati svoje lice te da zapadno društvo treba obraniti svoje moralne
vrijednosti koje se odnose na slobodu i dostojanstvo žene.
Predstavnik liberalne belgijske stranke Pokret reformista, koja stoji iza prijedloga o zabrani, Denis Ducarme novinarima je izjavio da islam ne traži od žena
nošenje nikaba (odjeća koja pokriva tijelo, glavu i lice žene, ostavljajući otvorenima samo oči) i burke (veo koji posve prekriva tijelo i lice), te tvrdi kako većina
muslimana u Europi uopće ne prihvaća
tradicionalne vrste odjeće za žene i da to
čini tek 10-ak posto radikalnih muslimana. Ducarme tvrdi kako tek 300 do 400
muslimanki u Belgiji nosi burku ili nikab.
Prema nekim procjenama, u Belgiji živi
oko 280.000 muslimana. Jedan od muslimanskih političkih vođa, Abdullah Bastin
upozorio je vlasti da bi, ukoliko se takav
zakon donese, rezultat mogao biti posve
suprotan. “Danas vrlo malo muslimanki u
Belgiji javno nosi burku i nikab, no ako ih
zabranite nosit će ih tisuće, iz bijesa i protesta”, kaže Bastin i dodaje kako ne može
prihvatiti objašnjenje da se zakon donosi
kako bi zaštitio dostojanstvo žene.
Tokom travnja politička kriza u Belgiji se zaoštrila. Kralj Albert II je 26.
travnja, nakon propalih pregovora i pokušaja posredovanja, prihvatio ostavku premijera Yvesa Leterma koji je 22. travnja
izazvao izlazak flamanskih liberala iz petostranačke koalicije. Prema mišljenju
belgijskih analitičara, razrješenje političke krize u Belgiji može imati dva scenarija: kralj će imenovati novoga mandatara
koji će pokušati sastaviti novu vladu ili će
raspustiti parlament što će izazvati raspisivanje izvanrednih izbora. Sve ostale flamanske parlamentarne stranke, osim socijalista i kršćanskih demokrata, pripadaju krajnjoj desnici ili nacionalistima te
stoga ne mogu tražiti sudjelovanje u sastavu nove vlade. Prema belgijskim zakonima, izbori moraju biti raspisani 30 dana
nakon raspuštanja parlamenta, te se kao
najvjerojatniji datum spominje 6. ili 13.
lipanj 2010. To znači da će Belgija od 1.
lipnja predsjedati EU vladom u ostavci, a
za to vrijeme Yves Leterme mora, prema
kraljevoj odluci, voditi tekuće poslove do
formiranja nove vlade.
Njemačka kancelarka Angela Merkel
je odbacila zahtjev nove donjosaske ministrice za socijalna pitanja i integraciju,
Burka
muslimanke turskog prijekla Aygül
Özkan, članice Kršćansko-demokratske
unije, da u školama uvede zabrana isticanja vjerskih simbola. Tom odlukom je
kancelarka podržala odluku savezne ministrice za integraciju Marie Böhmer koja
je objasnila da je križ izraz stoljećima duge kršćanske tradicije u Njemačkoj. U
razgovoru za njemački Fokus, Özkan je
rekla da kršćanski simboli ne trebaju biti
u školama, te trebaju biti zabranjena sva
muslimanska pokrivala za glavu. Predstavnici drugih stranaka su odbacili prijedlog nove ministrice te od nje traže da
“poštuje kršćanstvom prožetu njemačku
kulturu”. U međuvremenu, jedan je balkanski galamdžija, premijer RS Milorad
Dodik najavio da će njegova stranka SNSD predložiti usvajanje zakona o zabrani
nošenja burki u BiH. “Taj zakon usvojen
je u nekim europskim zemljama i mislimo da se i mi trebamo približiti europskim standardima pa će stoga SNSD već
sutra predložiti usvajanje tog zakona”,
kazao je 7. travnja Dodik. Također je najavio da će predložiti usvajanje deklaracije o osudi turskog genocida nad Armencima početkom 20. stoljeća, prenosi BETA.
Erdogan o mogućem povlačenju
vojske s Cipra i genocidu nad
Armencima
Turski premijer Recep Tayyip Erdogan je u inetrvjuu, koji je 3. ožujka dao
ciparskim novinarima najavio da bi svih
30.000 turskih vojnika moglo napustiti
sjeverni Cipar “ako dođe do dogovora”.
“Naš je cilj postizanje trajnog i potpunog rješenja za probleme Cipra. Spremni
smo obaviti svoj dio posla i nitko ne bi
trebao niti smio sumnjati u iskrenost Turske”, izjavio je Erdogan novinarima triju
ciparskih novina. Postizanje dogovora o
integraciji Cipra, koji je od trodnevnog
rata 1974. podijeljen na turski i grčki dio,
Turskoj je bitno zbog otvaranja poglavlja
u pristupnim pregovorima s EU. Cipar,
koji je u EU primljen kao de iure cjelovit,
premda je u pitanju de facto samo grčki
dio, postavlja Turskoj u tim pregovorima
zapreke u obliku veta. Prilikom ulaska
Cipra u EU 2004. održan je referendum o
ponovnom ujedinjenju, ali su ciparski Grci odbili plan EU za ujedinjenje, čime su
ciparski Turci nepravedno kažnjeni za
kooperativnost, dok su Grci za nekooperativnost nagrađeni. Pregovori o ponovnom ujedinjenju započeti su 2008., ali
dosad nisu mnogo odmakli. Erdogan je
izjavio da bi se turski vojnici, kojih na Ci-
IZ SVIJETA
Recep Tayyip Erdogan, turski premijer
pru ima oko 30.000, u slučaju postizanja
dogovora svakako postupno povukli.
U jednoj od najoštrijih reakcija na
američku i švedsku potvrdu osmanskog
genocida nad Armencima tokom Prvog
svjetskog rata, Erdogan je zaprijetio izgonom Armenaca koji ilegalno žive u Turskoj. U intervjuu za BBC 17. ožujka, on
je rekao da trenutno u Turskoj živi
170.000 Armenaca od kojih samo 70.000
ima tursko državljanstvo. “Sutra ću, ako
je to potrebno, zatražiti da ostalih 100.000
napusti zemlju. Učinit ću to jer nisu naši
državljani i jer nisam dužan prema njima
biti gostoljubiv”, rekao je Erdogan i dodao da se Armenci moraju riješiti nadzora
dijaspore nad njihovom politikom. Turski
premijer je pozvao međunarodnu zajednicu da se okani ocjenjivanja događaja starih gotovo stotinu godina, te da to ostavi
povjesničarima. “Zaključci o događajima
iz 1915. godine su politički motivirani i
nemaju nikakve znanstvene vrijednosti,
te nikakve veze sa stvarnim povijesnim
činjenicama. Takve inicijative onemogućavaju dvama narodima normalizaciju
odnosa i uništavaju njihovu budućnost”,
rekao je Erdogan i pozdravio najavu britanskoga ministra pravosuđa Jacka
Strawa da neće podržati rezoluciju. Odmah po izglasavanju rezolucije o genocidu, Ankara je opozvala svoje veleposlanike u Washingtonu i Stockholmu te zaoštrila međudržavne odnose prema tim zemljama. Događaje tokom Prvog svjetskog rata i početka konačnog raspada
Osmanskoga carstva u kojima je, tokom
masovnih deportacija, od gladi, iscrpljenosti i nasilja, prema armenskim tvrdnjama, preminulo više od milijun Armenaca
(po turskim ocjenama stradalih je 300 do
500 tisuća Armenaca i Turaka), kao genocid je ocijenilo dvadeset država. Među
njima je 11 članica EU: Belgija, Cipar,
Francuska, Grčka, Italija, Litva, Njemačka, Nizozemska, Poljska, Slovačka i
Švedska koje ustraju da Turska prije ulaska u EU mora priznati genocid nad Armencima.
Zemlja slobodnih ljudi
Američka savezna vlada je nakon dva
mjeseca konačno pustila na slobodu oko
40 državljana Haitija koji su u SAD došli
bez dokumenata američkim vojnim zrakoplovima, nakon što su se nakon potresa
12. siječnja našli na aerodromu u Port au
Princeu kojega je nadzirala američka vojska. Prema pisanju New York Timesa od
1. travnja, izbjeglice su poslali na transportne zrakoplove koji su se, nakon dostave pomoći, vraćali u SAD, a nakon toga su ih uhapsili jer “nisu imali vize za
ulazak u SAD”. Da američki savezni imigracijski sustav nema milosti dokazuje i
činjenica da su ljudi koji su iskopani iz
ruševina svojih kuća nakon potresa, zatvoreni i odvojeni od članova svoje obitelji. Bez vođenja evidencije o obiteljima,
Haićani su zatvoreni u različite imigracijske zatvore. Njihovo oslobađanje su zatražile organizacije za zaštitu prava useljenika, a američka vlada se oglasila nakon što su o zatvorenim Haićanima počeli pisati mediji.
Libijski franak
Libija je početkom ožujka odlučila
uvesti potpuni gospodarski embargo Švicarskoj. Libijski vođa Muamer Gadafi
je kazao da će već nekako doći do alternativnih izvora za nabavu lijekova i medicinske opreme, koje su uvozili iz Švicarske.
Ta je zemlja gospodarski embargo najavila Švicarskoj nakon što je Gadafi krajem
veljače pozvao muslimane na džihad protiv Švicarske zbog, kako je rekao, “politike koja je puna mržnje prema islamu”.
Libijska vlada je stanovnike Libije pozvala da bojkotiraju švicarske proizvode te da
se ne voze zrakoplovima i brodovima švicarskih kompanija, prenosi Associated
Press. Odluka o embargu i pozivanju u tzv.
sveti rat protiv Švicarske je vrhunac diplomatskog spora koji se već dvije godine vodi između dviju zemalja. Spor je započeo
2008. godine kada su švicarske vlasti, navodno zbog lošeg vladanja u hotelu, uhapsile Gadafijeva sina i njegovu suprugu.
Službeni Tripoli zahtijeva od Švicarske da
se sudi osobama odgovornim za hapšenje
Gadafijeva sina. Libija je tada uzvratila
udarac tako što je zabranila izlazak iz zemlje dvojici švicarskih poslovnih ljudi.
Već je prekinula dobavu nafte Švicarskoj i
svoja novčana sredstva podignula iz švicarskih banaka, a švicarskim tvrtkama je
zabranjeno djelovanje na libijskom području. Švicarska je na to odgovorila ograničavanjem izdavanja ulaznih viza libijskim državljanima.
57
Nepszabadszag
Fidesz, desna konzervativna stranka
Viktora Orbana, koji je bio premijer od
1998. do 2002. godine, osvojila je 52,8%
glasova, odnosno 206 od 386 parlamentarnih mjesta u prvoj rundi glasanja na
parlamentarnim izborima u Mađarskoj,
održanima 11. travnja. Socijalisti su
uspjeli osvojiti samo 19,3%, odnosno 28
mjesta, a rasistički Jobbik odnio je 16,7%
glasova, što će im dati 26 parlamentarnih
mjesta. Iako se očekivao rast ekstremne
desnice, antisemitska i antiromska stranka Jobbik ostvarila je najjači uspjeh neke
ekstremno desne stranke od 1990. godine, kad je Mađarska izašla iz komunizma.
Loš rezultat socijalista očituje se u činjenici da su prije četiri godine osvojili 43%
glasova. Zeleni su uspjeli ostvariti bolji
rezultat od očekivanog, osvojivši 7,4%
glasova, odnosno pet mjesta. 25. travnja
održan jedrugi drugi krug izbora u 57 izbornih jedinica, u kojima se odlučilo o
111 parlamentarnih mjesta za koje nijedan kandidat nije skupio dovoljno glasova. Viktor Orban rekao je kako razumije
ushićenost zbog jasne izborne pobjede,
ali je dodao i kako zna da se nalazi pred
“najtežim izazovom u životu”. Predsjed-
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
nik Jobbika, Gabor Vona, utemeljitelj
Mađarske garde, ekstremističke grupe
koja služi kao “vojno krilo” ekstremne
desnice, rekao je da su “dvije trećine Mađara pristaše Jobbika, ali im to još nije
jasno”. Fidesz ima težak posao ispred sebe. Zemlja je još uvijek pogođena recesijom, a prošle godine je BDP imao pad od
6,4%. Nezaposlenost se popela do 11,4%,
a zemlja je pod promatranjem MMF-a,
koji je krajem 2008. godine morao uskočiti s 20 milijardi eura pomoći.
Nigerijski vjerski kaos
58
Više od 500 osoba je poginulo u međureligijskim sukobima muslimana i kršćana u nigerijskom gradu Josu, potvrdile
su 8. ožujka lokalne nigerijske vlasti. Kako je prenio BBC, veća grupa muškaraca
muslimana, naoružana mačetama upala je
u sela Zot i Dogo-Nahawa u blizini grada
Josa, nastanjenog većinskim kršćanskim
stanovništvom, napravivši pokolj. Među
žrtvama su većinom žene i djeca. Policija
je objavila kako vjeruje da je napad bio
svojevrsna osveta za napad na muslimanska sela koji se dogodio u siječnju i u kojem je također nastradalo nekoliko stotina
Nigerijaca. Slični međureligijski sukobi
vrlo su česti u Nigeriji, zemlji koja je podijeljena na sjever, u kojem živi većinom
muslimansko stanovništvo, i jug nastanjen većinom kršćanima. Zemlje se već
dulje vrijeme nalazi u stanju siromaštva.
Istovremeno, u naftom i plinom najbogatijim regijama, međunarodne korporacije
suočavaju se s bijesom lokalnog stanovništva zbog iskorištavanja prirodnih resursa uz malu naknadu i potpunog isključenja domaće radne snage iz projekata. U
ovim protestima i nasilnim akcijama vrše
se otmice stranih radnika i oštećivanja
naftovoda s krađom nafte.
Izginuo dio poljske političke elite
J
O
U
R
N
A
L
Poljski predsjednik Lech Kaczynski,
njegova supruga Marija, poljski vojni
vrh, guverner Centralne banke i drugi visoki dužnosnici poginuli su 10. travnja na
zapadu Rusije. Avion poljske vlade Tupoljev se srušio i zapalio u blizini piste u
Smolensku. Poginulo je preko 90 putnika
i članova posade. Približavajući se pisti
za slijetanje, avion je oko dva kilometra
od aerodroma u Smolensku zahvatio stabla, srušio se i zapalio. Istražitelji pokušavaju utvrditi uzrok pada. Navodno je posada prema uputama ruske kontrole leta,
zbog guste magle na tom području, umjesto u Smolenskom morala sletjeti u Min-
sku, ali poljski piloti nisu poslušali savjet.
Tu informaciju je potvrdio glasnogovornik regionalne vlade Smolenska. Kaczynski je putovao u Rusiju na 70. obljetnicu
masakra u Katinskoj šumi gdje su sovjetske trupe 1940. pobile skoro 20.000 Poljaka, oficira i mobiliziranih intelektualaca. Osim poljskog predsjednika i njegove
supruge, u delegaciji je bio načelnik Generalštaba poljske vojske general Frantiszek Gagori i svi najviši zapovjednici poljske vojske, guverner poljske Središnje
banke Slawomir Skrzypek, zamjenik ministra vanjskih poslova Andrzej Kremer,
šef protokola te obitelji pobijenih oficira.
Prema poljskom Ustavu ovlasti predsjednika preuzima predsjednik Parlamenta
Bronisław Komorowski, a ubrzo se raspisuju i predsjednički izbori.
Razoružanje
Američki predsjednik Barack Obama
te predsjednici, premijeri i visoki dužnosnici iz 47 zemalja obavili su 12. i 13.
travnja, na dvodnevnoj konferenciji o nuklearnoj sigurnosti i razoružanju u Washingtonu jalov posao pokušaja nametanja
četvrte runde sankcija Iranu zbog razvoja
nuklearnog programa. Takav pokušaj
Obamine administracije naišao je na mlako odobravanje Kine i Rusije koje zvanično izražavaju nezadovoljstvo nedovoljnom iranskom kooperativnošću oko
nuklearnog programa, ali ne žele nove
sankcije, posebno ne one koje predlažu
Amerikanci. Iran je, barem zvanično bio
tek jedna od točaka dnevnog reda s ciljem
sprečavanja da nuklearno oružje dođe u
ruke terorista, s međunarodnom podrškom američkom planu sigurnosnog programa protiv krađe ili diverzije u skladištma nuklearnih materijala u iduće četiri
godine. Obama nije pozvao Iran na konferenciju, iako baš tu zemlju optužuje kao
najveću potencijalnu opasnost za liferaciju nuklearnog oružja teroristima.
Političko vodstvo Ukrajine najavilo je
kako se uskoro, a najkasnije do 2012. godine namjerava riješiti svojih zaliha obogaćenog urana, prenosi BBC. Lider Međunarodne agencije za atomsku energiju
(IAEA) Ikia Amano upozorio je svjetske
nuklearne sile da moraju više učiniti na
zaštiti nuklearnog materijala, zbog opasnosti od krađa i nelegalne trgovine.
Francuska je objavila kako ne namjerava
odustati od svojeg nuklearnog oružja. Izraelski premijer Netanyahu u posljednji je trenutak odustao od dolaska na
summit, navodno zbog zabrinutosti da će
muslimanske zemlje u njegovom okruže-
nju izvršiti pritisak kako bi i Izrael otvorio svoja nuklearna postrojenja inspektorima IAEA-e.
Obama je 6. travnja odobrio novu nuklearnu politiku, obećavši redukciju nuklearnih arsenala, ustezanje od nuklearnih pokusa i obvezu da ne upotrebljava
nuklearno oružje protiv zemalja koje ga
ne posjeduju. Tu nisu uključeni Iran i Sjeverna Koreja, iako nema dokaza da te zemlje posjeduju nuklearno oružje, jer po
američkim ocjenama ne surađuju s ostalim zemljama na standardima neširenja
nuklearnog oružja. Dva dana kasnije, u
Pragu je s ruskim predsjednikom Medvjedevim potpisao novi Sporazum o
ograničenju nuklearnog naoružanja koji
određuje smanjenje arsenala za obje strane. Novi sporazum naslijedit će ugovor
Start koji je istekao u prosincu 2009. godine. Obama i Medvjedev su se prošle
godine dogovorili da je cilj novoga sporazuma smanjiti broj bojevih glava s 2.200
na između 1.500 i 1.657. Osim toga, države će broj balističkih raketa na podmornicama smanjiti na 700. U sporazumu nema
dijela koji se odnosi na američki raketni
obrambeni sustav. Sporazum nakon dogovora predsjednika moraju ratificirati
američki senat i ruska duma. Analitičari
predviđaju da će republikanci pokušati
spriječiti ratifikaciju sporazuma.
Rusko-ukrajinski sporazum
Ukrajinski parlament ratificirao je 27.
travnja sporazum s Rusijom o 25-godišnjem produljenju najma baze ruske crnomorske flote na poluotoku Krimu. Najam u
luci Sevastopolj na Krimu istječe 2017. Rusija Ukrajini plaća godišnje 98 milijuna dolara, što neki Ukrajinci i dalje smatraju premalim iznosom. Sporazum je ratificiran
unatoč protestima opozicije, sukobu oporbenjaka s policijom i dimnim bombama u
parlamentu. Za ratifikaciju je glasalo 236
od ukupno 450 zastupnika, deset više od
potrebnog broja. Predsjednici Rusije i
Ukrajine, Dimitrij Medvjedev i Viktor Janukovič, tjedan prije potpisali su Sporazum
o ostanku ruske crnomorske flote u bazi u
Sevastopolju do 2042. Ukrajina će zauzvrat
dobiti popust od 30% na ruski prirodni plin.
Sporazum je važan i za Europu radi moguće ruske obustave isporuke zbog ukrajinskoga duga. Prvi čovjek ruske plinske tvrtke “Gazprom” Aleksej Miller je najavio da
će Ukrajina ove godine kupiti 36,5 milijardi
kubičnih metara ruskoga plina, što je triput
više nego dosad, prenosi Itar-Tass. Ruska
Duma također je ratificirala Sporazum. Rasprava o ratifikaciji u dvama je parlamenti-
IZ SVIJETA
ma počela istodobno i dok je u Dumi prošla
bez problema, u ukrajinskom parlamentu
bilo je burno. Ukrajinska opozicija koja
sporazum smatra “činom izdaje”, prijetila
je da će prekinuti ratifikaciju jer smatra da
bilo kakvo produljenje ruske vojne nazočnosti u zemlji zahtijeva promjene Ustava i
nacionalni referendum. Međutim, Ustavni
sud je izdao pravorijek u kojemu se navodi
da je Sporazum u skladu s ukrajinskim
Ustavom.
Bangkok, oriental city
Tisuće prosvjednika izašli su na ulice
Bangkoka, početkom travnja, u četvrtom
tjednu prosvjeda čija je namjera natjerati
vladu premijera Abhisita Vejjajive da odstupi i sazove nove izbore. Pripadnici takozvanih “Crvenih košulja” prosvjede su
koncentrirali u trgovačkom središtu glavnog grada. Prosvjednici su dva tjedna ranije premijerov ured, rezidenciju i sjedište njegove stranke zalili vlastitom krvlju,
nakon čega su počeli neuspješni pregovori. Pokret “Crvenih košulja”, punim imenom Ujedinjena fronta za demokraciju
protiv diktature, uglavnom se sastoji od
pristaša svrgnutog i protjeranog premijera Thaksina Shinawatre, koji je u međuvremenu dobio državljanstvo Crne Gore.
Thaksinovi saveznici pobijedili su na izborima 2007. godine, godinu dana nakon
vojnog puča, ali sud je raspustio dvije
vlade koje su nakon toga formirane. Abhisitova Demokratska stranka došla je na
vlast 2008. godine, a prosvjednici tvrde
da je ta vladavina nedemokratska. Abhisit
do kraja 2011. godine mora raspisati nove
izbore. Očekuje se da će Thaksinovi saveznici ponovno pobijediti na tim izborima, a to bi moglo dovesti do prosvjeda
“Žutih košulja”, pokreta koji se protivi
svrgnutom premijeru.
Premijer je proglasio 7. travnja izvanredno stanje u Bangkoku nakon što je
prosvjed “Crvenih košulja” izmaknuo
kontroli. U televizijskom obraćanju narodu premijer Vejjajiva objasnio je da će
njegov potez pomoći “da se stanje vrati u
normalu” te da će represivni organi time
dobiti veće ovlasti. On je takvu odluku
donio nakon što je oko 3.000 prosvjednika, koji traže njegovo odstupanje i sazivanje novih izbora, krenulo na zgradu
Parlamenta. Iako se pojavila informacija
da bi vojska mogla otkazati poslušnost
vladi, vijest je brzo opovrgnuta. Nezadovoljni građani se od 12. ožujka svakodnevno okupljaju u Bangkoku, a njihov
broj je povremeno dosegao čak 100.000.
Shinawatra, koji je 2006. godine vojnim
udarom svrgnut s vlasti, pozvao je svoje
pristaše na trajne prosvjede u Bangkoku i
susjednim pokrajinama. On živi u egzilu
u Dubaiju kako ne bi morao otići u zatvor
zbog presude za pronevjeru državnog
novca. Antivladini prosvjednici 10. travnja su se sukobili sa snagama sigurnosti.
Broj stradalih povećao se preko noći iako
su se vojska i policija povukle te od prosvjednika zatražile isto. Snage sigurnosti
koristile su se suzavcem i gumenim mecima, a prosvjednici su uzvratili granatama
i zapaljivim bombama. Poginulo je pet
vojnika i 13 civila, uključujući snimatelja
Reutersa Hiroyukija Muramotoa. Strane
agencije pišu da je ozlijeđeno oko 800
ljudi. Do jutra se situacija smirila.
Izborno povjerenstvo koje imenuje direktno tajlandski kralj je dan nakon nemira
donijelo odluku da se Demokratska stranka
premijera Vijajive treba raspustiti zbog mogućih nelegalnih priloga za vrijeme izbora
iz 2005. godine. Ovaj zakašnjeli potez promatrači tumače kraljevom odlukom da se
riješi svojeg pulena, suočen s rastućim narodnim nezadovoljstvom. Bivši premijer
Shinawatra uživa popularnost u ruralnom i
siromašnom urbanom dijelu stanovništva
zbog svoje politike općeg dobra, podizanja
životnog standarda i obrazovanja za siromašne. Monarhija mu nije bila sklona i podržala je sve vojne i pravosudne akcije koje
su se protiv njega vodile od 2006. i koje su
rezultirale smjenom, sudskim progonom za
pronevjeru novca i njegovim egzilom. Abhisit Vijajiva je rođen i školovan u Britaniji,
a monarhija mu je dosada pružala punu podršku. Pokušaji da se vojno skrši proteste
“Crvenih košulja” nisu dali rezultata, a prosvjednici su se bratimili s vojnicima koji su
odbijali nasilno intervenirati. Sve do 22.
travnja i sedmog tjedna prosvjeda.
Najmanje je pet osoba poginulo, a stotinjak ih je ranjeno u nizu eksplozija koje
su se 22. travnja dogodile na ulicama
Bangkoka. Svjedoci su potvrdili da je nepoznata osoba s krova bolnice bacila nekoliko bombi među sudionike protesta na
ulici. U tom je napadu ubijena jedna osoba, a više ih je teško ozlijeđeno. Policija
je nešto kasnije javila i da je sjedište Bangkok Banke napadnuto projektilima. U
napadu je ozlijeđeno 20-ak osoba. Uslijedilo je nekoliko napada granatama na više
mjesta u Bangkoku, a eksplozije su se čule i na stanici gradskog vlaka te u blizini
hotela Dusit Thani. Glasnogovornik Centra za postupanje u izvanrednim situacijama Sansern Kaewkamnerd novinarima je
izjavio da su u svim napadima korištene
granate M-79, no rekao je da vojska nije
ispalila projektile.
Huston zove Mars
Američki predsjednik Barack Obama
u govoru koji je održao 15. travnja u NASA-inom Svemirskom centru Kennedy
najavio je pokretanje novog svemirskog
programa prema kojemu bi do 2030. godine ljudi letjeli u orbitu oko Marsa.
Američki predsjednik je ponovio ključne
elemente strategije za NASA-u, koju je
prvi puta izložio u veljači, u prijedlogu
saveznog proračuna za 2011. Predložio je
produžetak rada Međunarodne svemirske
postaje (ISS) od 2016. do najmanje 2020.
te ponovo istaknuo namjeru da privatne
tvrtke preuzmu prijevoz astronauta do orbitalne stanice. Također je najavio intenzivnije istraživanje Sunčevog sustava robotiziranim sondama. O otkazivanjima
letova na Mjesec Obama je kazao da to
treba napraviti pametno i da se ne može nastaviti sa stvarima koje su već napravili. “Tamo smo bili prije. Još ima puno
svemira za istraživanje i za stjecanja znanja. Mi ne želimo samo nastavak istoga
puta, mi želimo skok u budućnost. Želimo veliku prekretnicu, transformacijski
program za NASA-u. Spuštanje na Mars
će slijediti, a ja se nadam da ću biti ovdje
da tome svjedočim”, rekao je Obama.
Dodao je da među ciljevima i prvo slanje
astronauta na asteroid te slanje astronauta
u orbitu oko Marsa, sredinom 2030-ih godina. Njegova izjava o odustajanju od novih letova na Mjesec izazvala je reakciju
Neila Armstronga, a u kontradikciji je s
originalnim planom Kennedyeve administracije iz 1961. o Mjesecu kao stalnoj,
velikoj bazi za put na Mars.
59
Kršćanska milicija SAD
Američke vlasti su u racijama u saveznim državama Michiganu, Ohiu i Indiani uhitili više pripadnika kršćanske “milicije” Hutaree, navodno zbog ilegalna posjedovanja oružja i prijetnji muslimanskim organizacijama u SAD. Iz ureda državnog odvjetnika u Detroitu objavljeno
Američka kršćanska milicija “Hutaree”
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
60
je da će optužbe protiv njih ostati zapečaćene sve do izvođenja pred sud. U tim
trima saveznim državama tokom vikenda
27. i 28. ožujka uhapšeno je najmanje sedam osoba, kazali su policijski izvori.
Mike Lackomar, lokalni čelnik “Dobrovoljačke milicije” u jugoistočnom Michiganu, kazao je da je meta napada kršćanska “milicija” zvana Hutaree koja, po
medijskim napisima, ima 20-ak pripadnika. Ta militantna grupa na svojoj je internetskoj stranici objavila da se “priprema
za bitke na kraju vremena kako bi očuvala živim svjedočenje Isusa Krista”. Na
stranici je i oznaka CCR - Kolonijalna kršćanska republika, sa zastavom sa znakom križa, te videosnimka vojne vježbe
pripadnika – “kršćanskih ratnika”, naoružanih jurišnim puškama. FBI nije objavio
nikakve pojedinosti o racijama, a policijski su izvori kazali da hapšenja nisu vezana uz neku terorističku urotu. Mike Lackomar, pozivajući se na FBI, kazao da je
više pripadnika “Hutaree” uhićeno na
bdijenju za jednog njezina umrlog pripadnika. Također je kazao da je grupa već
imala problema s vlastima zbog oružja.
Vijeće za američko-islamske odnose
(CAIR) u Washingtonu objavilo je da je u
hapšenju sedam pripadnika kršćanske
“milicije” osim FBI-a sudjelovala i Združena protuteroristička jedinica. Po medijskim izvještajima, ta se “milicija” našla
na udaru saveznih vlasti kad su njezini
pripadnici zaprijetili nasiljem protiv
islamskih organizacija.
Teror u Rusiji
J
O
U
R
N
A
L
Moskvu su 29. ožujka zatresle dvije
eksplozije u podzemnoj željeznici. Poginulo je 39 osoba, a 71 ih je ozlijeđena.
Neki izvori navode da su napade izvele
žene samoubojice s dva kilograma TNTa, na stanicama Lubianka i Park Kultury
u središtu Moskve, izvijestila je ruska
agencija Itar-Tass. Prva eksplozija se dogodila nekoliko stotina metara od Kremlja, središta ruske vlade, u drugom vagonu vlaka. Druga eksplozija dogodila se
45 minuta kasnije. Obje eksplozije dogodile su se u vrijeme gužvi, u jutarnjim satima kad ljudi putuju na posao. Sjedište
ruske tajne službe FSB nalazi se iznad
stanice Lubianka, piše BBC. Istražitelji
su tvrdili da su samoubojice nosile oko
dva kilograma TNT-a, pišu RIA Novosti.
Policijski izvor za isti je medij izjavio kako je za eksploziju na stanici Park Kultury kriva žena samoubojica. “Po dijelovima tijela koje smo pronašli možemo
zaključiti da je riječ o ženi”, izjavio je ne-
imenovani izvor. Posljednji teroristički
napad u moskovskoj podzemnoj željeznici dogodio se u veljači 2004. kad je čečenski napadač samoubojica raznio sebe i
još 40 putnika. Ruski predsjednik Dmitrij
Medvjedev predložio je dan poslije da se
postroži zakon protiv terorizma. “Mislim
da treba skrenuti pažnju na neka pitanja u
vezi s poboljšanjem zakona o sprječavanju terorističkih čina, osobito osjetljiva
posla raznih služba”, kazao je Medvjedev
kako je prenijela ruska televizija. Usto je
predložio da se ““ponovno razmisli o problemu provedbe zakona o terorizmu” i da
se ona “usavrši”.
Dvije su osobe ubijene na sjeveru Dagestana u pokrajini Kasavjurt, pošto je
raznesen automobil u kojemu se nalazio
eksploziv, izvijestila je 31. ožujka agencija Interfax. Dva su muškarca smrtno
stradala, a treći je, s teškim ozljedama
prebačen u bolnicu, izvijestio je glasnogovornik regionalnog ministarstva unutarnjih poslova. Eksplozija se dogodila
nakon dvostrukog samoubilačkog napada
u gradu Kizliaru, u toj republici, dan ranije, u kojemu je ubijeno najmanje 12 osoba te dva dana nakon napada u Moskvi.
Ministar unutarnjih poslova Rusije, Rašid
Nurgalijev rekao je da se prva eksplozija
dogodila kada je policijska patrola pokušala zaustaviti jedno vozilo. Tada su poginula dva policajca i jedna prolaznica.
Oko 15 minuta kasnije, kada su na mjestu
prve eksplozije već bili policajci, vatrogasci i hitna pomoć, bombaš samoubojica
odjeven u uniformu policajca raznio se
među okupljenima. Tada je poginulo još
devet osoba, među kojima i načelnik lokalne policije. Lokalni mediji navode ka-
ko je u ekspolziji ozlijeđeno 18 osoba, te
da se bombaš samoubojica raznio 300
metara od zgrade ministarstva unutarnjih
poslova. Sjeverni Kavkaz pod snažnim je
vojnim i policijskim nadzorom. U Ingušetiji je ruska tajna služba FSB odlučila
proširiti područje “protuterorističkih operacija”, prenio je Itar Tass. Iz FSB-a su
kazali kako je odluka donesena nakon saznanja o tomu da se članovi tajnih naoružanih skupina, umiješani u teške zločine
na Sjevernom Kavkazu, nalaze u regiji
Malgobejski.
Berlusconi - zaštićeni pobjednik
Saveznici talijanskog premijera Silvija Berlusconija progurali su 10. ožujka u
parlamentu sporan zakon koji Berlusconija štiti od progona u dva sudska procesa
u toku, za korupciju i poreznu prijevaru.
Zakon je izrazito sporan što se vidjelo i
prilikom konačnog glasanja. Neki od
oporbenih zastupnika su vikali “Sramota!”, a drugi su dizali primjerke talijanskog ustava, pozivajući se na načelo da su
svi građani jednaki pred zakonom.
Zakon dopušta premijeru i ministrima
da za šest mjeseci odgode salušanja u bilo
kojem procesu u toku u koji su uključeni.
Zakonska odredba koja je u Donjem domu prihvaćena prošlog mjeseca konačnu
je potvrdu dobila u Senatu. Belrusconijevi konzervativci uživaju čvrstu većinu u
oba doma. Kritičari tvrde da je odredba
smišljena kako bi zaštitila Berlusconija
od suđenja u Milanu dok podržavatelji
kažu da je potrebna jer su Talijani Berlusconija izabrali da vodi zemlju, a ne da mu
pozornost odvlače sudski procesi. Odred-
Silvio Berlusconi
IZ SVIJETA
ba kaže da se šestomjesečna suspenzija
može dva puta obnavljati, do ukupno 18
mjeseci, ako je tuženi “legitimno spriječen” zato što je izabrani dužnosnik.
Rezultati talijanskih regionalnih izbora 28. ožujka pokazuju da je Berlusconi
uspio odnijeti iznenađujuću pobjedu, što
mu daje krila u sljedeće tri godine mandata. Njegova koalicija konzervativnih stranaka uspjela je preoteti kontrolu nad četiri regije, pa ih sad kontrolira šest, za razliku od dvije s koje su ušli u utrku. Opozicija lijevog centra, predvođena Demokratskom strankom, zadržala je vlast u
sedam regija, a Sjeverna liga, desna antiimigrantska stranka bliska vladi, uvelike
je popravila svoj rezultat s prošlih izbora.
Najveći uspjeh zabilježen je u Laziu, u
kojoj se nalazi Rim, te u Pijemontu, velikoj regiji na industrijski razvijenom sjeveru zemlje. Obje regije prije je kontrolirala oporba. Konačni odaziv bio je 64
posto, što je visoko u odnosu na ostale europske države, ali osam posto manje od
prošlih regionalnih izbora 2005. godine.
Sjeverna liga zabilježila je dobar rezultat
na sjeveru, a na državnoj razini odnijela
je 13 posto glasova, dvostruko više nego
na prošlim izborima. Ljevica je zadržala
kontrolu nad regijama tradicionalno nagnutim na lijevo, Toskani i Umbriji.
Ocvali tulipan
Prijelazna kirgistanska vlada koju je
sastavila oporba priopćila je 8. travnja da
je preuzela potpunu kontrolu u zemlji nakon dva dana nemira te da je raspustila
parlament. “(Premijer) Danijar Useinov
potpisao je ostavku. Vlast je u potpunosti
u rukama oporbe”, izjavila je premijerka
prijelazne vlade Roza Otunbajeva. “U
skladu s odlukom o prijenosu vlasti... raspuštamo parlament”, rekla je Otunbajeva
novinarima u Biškeku. Kirgistanski predsjednik Kurmanbek Bakijev nije podnio
ostavku i pokušao je okupiti svoje pristaše na jugu zemlje i braniti svoj položaj. U
međuvremenu je kirgistanska novinska
agencija Kabar izvijestila da je Bakijev u
svojoj južnoj rezidenciji u gradu Ošu. Reuters je javio da se oko 2.000 ljudi okupilo u Ošu i da su tražili ostavku Bakijeva.
“Mi želimo pregovarati o njegovoj ostavci”, rekla je Otunbajeva. “Njegov posao
ovdje je završen. Ljudi koji su ovdje jučer
ubijeni žrtve su njegovog režima”, istaknula je Otunbajeva. Oružane i pogranične snage prešle su na stranu prijelazne
vlade, izjavio je ministar obrane prijelazne vlade. Prosvjedi koji su počeli dva
dana ranije u sjeverozapadnom gradu Ta-
Nemiri u Kirgistanu
lasu proširili su se na druge regije i prijestolnicu Biškek. Po podacima ministarstva zdravstva, u sukobima je poginulo
68 ljudi, a ozlijeđeno je više od 500. Međutim, jedan od čelnika oporbe Omurbek
Tekebajev ustvrdio je da je život izgubilo
stotinjak ljudi. Posljednje procjene govore o najmanje 83 mrtvih. Oporba je pozvala na održavanje prosvjeda u cijeloj
zemlji protiv Bakijeva, koji je vlast preuzeo prije pet godina nakon nasilne revolucije “tulipana”. On je tada obećao demokratizirati zemlju, no većina njegovih suradnika prešla je u oporbu i optužila ga za
zastranjenje u nepotizam i autoritarnost.
Tada su ruski izvori tvrdili da su puč kojim je srušen predsjednik Askar Akajev
poduprle SAD, zbog njegove nevoljkosti
da produlji ugovor o stalnoj američkoj
vojnoj bazi, iz koje se vrši opskrba američkih invazijskih trupa u Afganistanu.
Ruski predsjednik Dimitrij Medvjedev
izjavio je da su sukobi u Kirgistanu bili
ekstremni oblik javnog prosvjeda. “Ovo
je unutarnje pitanje Kirgistana, ali oblik
koji je uzeo taj prosvjed ukazuje na krajnju razinu bijesa javnosti”, rekla je njegova glasnogovornica. Izvor u ruskom ministarstvu obrane izjavio je da je u ruskoj
zračnoj bazi u Kantu, 20 kilometara od
Biškeka, stanje visoke pripravnosti, dok
je američki State Department priopćio da
zračna baza u Manasu, koju SAD koriste
za svoje operacije u Afganistanu, funkcionira normalno. Gotovo istodobno dok su
Obama i Medvjedev u Pragu potpisivali
Novi START sporazum, visoki dužnosnik iz ruskog izaslanstva pozvao je nove
vladare Kirgistana da zatvore američku
bazu. Tekebajev koji je u novoj vladi pre-
uzeo odgovornost za ustavna pitanja,
izjavio je da je “Rusija igrala ulogu u svrgavanju Bakijeva”, navodi Reuters. Ruski premijer Vladimir Putin opovrgao je
da je Moskva imala ulogu u nemirima u
Kirgistanu, koji Rusija otvoreno naziva
dijelom svoje interesne sfere, koju američka administracija izričito ne priznaje.
Kremlj je istoga dana poslao vojsku u Kirgistan, kako bi navodno štitili ruske državljane, uključujući one u ruskoj vojnoj
bazi.
61
Sudanski izbori
Sudanski predsjednik Umer el Bešir i
njegova stranka premoćno su pobijedili
na općim, parlamentarnim i predsjedničkim izborima 11. travnja. Njegova Stranka Nacionalnog kongresa izborila je 68%
glasova za Donji dom parlamenta, a El
Bešir je dobio isti postotak glasova za
predsjednika Republike. Sudanski pokret
narodnog oslobođenja, separatistički pokret južnog Sudana, osvojio je 22% glasova na parlamentarnim izborima, a njegov kandidat Yasir Arman dobio je isti
postotak glasova na predsjedničkim izborima. Treća stranka koja je prešla prag i
ušla u novi saziv parlamenta je opozicijski Narodni kongres, bivšeg duhovnog
lidera predsjednika El Bešira, Hasana Turabija, osvojivši 4% glasova. Izbori su
održani prema planu, iako su strani promatrači tražili odgodu, na što je 22. ožujka El Bašir zaprijetio da će takve strane
promatrače i agencije istjerati iz zemlje.
Odgodu izbora tražio je Carterov centar
zbog “zabrinutosti da Sudanska izborna
komisija neće moći objaviti rezultate na
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
vrijeme”. Centar je tjedan prije tvrdio da
sudanski prvi izbori od 1986. “ostaju pod
rizikom na više frontova, uključujući nemogućnost kandidata da slobodno vrše
kampanju i utjecaj zakašnjelih priprema
na složenu proceduru glasanja”. Iako je
Human Rights Watch izjavio da je politička represija produljila stanje nesigurnosti u Darfuru i tražio El Beširovu predaju Međunarodnom sudu za zločine
(ICC) u Haagu zbog navodnih zločina u
tom dijelu Sudana, međunarodni dužnosnici su izrazili drukčija mišljenja. Čelnik
zajedničke mirovne misije UN i Afričke
unije u Darfuru, Ibrahim Gambari rekao
je da očekuje da će izbori u Darfuru proteći bez problema, usprkos strahovanjima
od nasilja i pozivima za odgodom. Dodao
je da ne očekuje da će sigurnost biti
“glavna briga”. Gambari je rekao da je
sudansko-čadski sporazum o prekidu potpore pobunjencima u obje zemlje doprinio općem padu borbi u Darfuru, a smanjena kontrola pobunjenika već ima pozitivan utjecaj na sigurnost. Registracija
birača u Darfuru premašila je 60% usprkos pozivima glavnih pobunjeničkih lidera za bojkotom izbora.
62
J
O
U
R
N
A
L
Vrata Istoka
Pakistanska vojska je 4. ožujka na sjeverozapadu države u vojnoj akciji ubila
30 talibanskih pobunjenika. Predstavnik
vojske je rekao da je više od 100 talibana
napalo skupinu vojnih snaga na području
uz granicu s Afganistanom. Na strani pakistanskih trupa je ubijen jedan vojnik, a
četvero je ranjenih. Napad se dogodio nekoliko kilometara daleko od afganistanske pokrajine Kunar u kojoj u posljednje
vrijeme jačaju talibanski napadi. Pakistanske snage su prošle godine započele
ofenzivu protiv talibana na sjeverozapadu
države koji su se ondje preselili nakon pada talibanskoga režima u Afganistanu.
Istovremeno, s juga Afganistana stigle su
informacije da je iz zasjede ubijeno pet
pakistanskih građevinskih radnika, a jedan je ranjen. Radnici na izgradnji ceste
koji su zaposlenici jedne japanske tvrtke
su ubijeni na putu prema poslu. Najmanje
je 11 osoba poginulo je 8. ožujka u napadu bombaša samoubojice na federalnu
istražnu agenciju u gradu Lahoreu u
istočnom Pakistanu, prenio je BBC. Prema navodima policije, terorist se automobilom-bombom zaletio u zgradu istražne
agencije, a o snazi eksplozije svjedoči i
činjenica da su srušene dvije dvokatne
zgrade. Osim žrtava u samim zgradama,
među mrtvima ima i slučajnih prolaznika
i djece koja su kretala u školu. Još je 60ak osoba ozlijeđeno, a 50-ak osoba je zatrpano pod srušenim zgradama. Napadnuta zgrada sjedište je antiterorističkog
odjela Federalne istražne agencije (FIA),
u kojoj su često saslušavani teroristi ili
osobe koje se sumnjičilo za suradnju s
militantnim organizacijama, no u trenutku eksplozije u njoj nije bilo takvih osoba, potvrdila je policija. Grad Lahore,
koji se nalazi uz granicu s Indijom, proteklih je godina česta meta napada militantnih terorista, no za sada nitko nije preuzeo odgovornost za ovu eksploziju. Najmanje 12 osoba je poginulo 5. ožujka, a
još 25 ih je teško ozlijeđeno u napadu
bombaša samoubojice na konvoj vozila
koji se kretao cestom između gradova
Tall i Parachinar u distriktu Hangu na sjeverozapadu Pakistana, javio je BBC.
Bombaš je aktivirao eksploziv u neposrednoj blizini autobusne stanice pune
putnika u trenutku kada je cestom prolazio veliki konvoj od oko 140 vozila koji
je prevozio putnike i hranu. Distrikt Hangu uglavnom nastavaju šijitski muslimani, a to je područje poznato kao česta meta terorističkih napada i dugogodišnjih
međuvjerskih sukoba sa Sunitima. Niti
jedna od terorističkih organizacija ili militantnih skupina nije preuzela odgovornost za ovaj napad. Cesta između Talla i
Parachinara bila je zatvorena za promet
gotovo dvije godine zbog čestih napada
talibana na Šijite. Prometnica je ponovno
otvorena prije nepuna dva mjeseca, a promet se uglavnom odvija u konvojima koje
štite paravojne snage sigurnosti. Čitavo
područje Hangu izuzetno je nestabilno
zbog velikog broja militantnih organizacija koje operiraju tim dijelom zemlje.
Dvojac bombaša sampoubojica, u napadu na vojna vozila u Lahoreu 12. ožujka, detonirao je eksploziv u nekoliko sekundi razmaka, pri tomu ubivši najmanje
43 i ranivši najmanje 100 ljudi. Bio je to
četvrti veliki napad u Pakistanu toga tjedna koji je označio pojačanje terorističkih
aktivnosti. Napadnut je RA Bazar, stambeni i poslovni dio grada, gdje se nalazi
sjedište nekoliko sigurnosnih agencija.
Nekoliko sati kasnije serija manjih eksplozija zastrašila je stanovništvo u različitim dijelovima grada, pri čemu su ranjenje tri osobe. Iako nitko nije preuzeo odgovornost, sumnja je odmah pala na El
Qaidu i pakistanske talibane. Svi ovi napadi, prema ocjeni Rana Sanaullah Khana, ministra pravosuđa države Punjab, su
znak očaja kod militanata. “Razbili smo
im mrežu. Zato nisu bili u stanju napadati
dulje vremena”, kaže Rana. Novi val na-
silja dolazi za vrijeme jakog pakistanskog
obračuna s afganistanskim talibanima koji se koriste pakistanskim teritorijem. Napadi militanata u Pakistanu najčešće su
usmjereni na snage sigurnnosti, iako ima
i civilnih žrtava.
Pet pakistanskih vojnika i najmanje
21 talibanski militant poginuli su u sukobima koji su se 26. ožujka dogodili u distriktu Orakzai u Pakistanku u neposrednoj blizini granice s Afganistanom, javio
je BBC. Sukob pakistanske vojske i militanata dogodio se dan nakon zračnih napada i raketiranja talibanskih položaja u
tom dijelu zemlje, u kojima je život izgubilo 11 osoba. Najnoviji je sukob potaknula skupina talibana, predvođena zapovjednikom Hakimullahom Meshudom,
koja je napala i osvojila jednu kontrolnu
točku pakistanske vojske. Pakistanska je
vojska uzvratila i ponovno osvojila kontrolni punkt, službeno je priopćenje vojnih vlasti u Islamabadu.
Američki predsjednik Barack Obama
je nenajavljeno posjetio Afganistan 27.
ožujka, gdje je američkim vojnicima u
bazi Bagram izjavio da će SAD ustrajati
do konačne pobjede nad talibanima i drugim islamskim radikalima. Predsjednika
Afganistana, Hamida Karzaija je opomenuo da je potrebno učiniti puno više da bi
borba protiv korupcije bila uspješna.
Obama je broj vojnika do sljedećeg proljeća odlučio sa sadašnjih 34.000 povećati na 100.000. Vojnicima je poručio da je
njihov boravak u Afganistanu jako važan
za sigurnost SAD. Pentagon je 25. ožujka
od američkoga Senata zatražio dodatne
33 milijarde dolara ove godine za potrebe
rata u Afganistanu, što Kongres promatra
kroz kasnije dugogodišnje troškove. Ministar obrane Robert Gates i državna tajnica Hillary Clinton u Senatu su branili
zahtjeve Pentagona za dodatnim sredstvima koja su dosad dosegla 708 milijardi
dolara, koliko je zatraženo od Senata u
veljači. Od toga, 2,6 milijardi će biti odvojeno za obuku afganistanskih snaga sigurnosti, što zabrinjava Kongres jer im se
to budžetsko izdvajanje čini kao “rupa
bez dna”.
Preko 70 civila ubijeno je u napadima
pakistanskih zrakoplova blizu granice s
Afganistanom, rekli su 13. travnja medijima preživjeli i jedan dužnosnik vlade.
Vladin dužnosnik, koji je zatražio ostati
anoniman, rekao je da je Vlada već dala
125.000 dolara svakoj obitelji kojoj je u
napadu stradao neki član. Napad se dogodio u zabačenom selu u plemenskoj regiji
Kiber na sjeverozapadu Pakistana. Vojska je demantirala spekulacije da je u na-
IZ SVIJETA
padu poginulo civilno stanovništvo. Rekli su da je ratno zrakoplovstvo djelovalo
nakon što su dobili informacije da se u
regiji okupljaju militanti. Dvojica preživjelih ispričali su drukčiju priču. Vojska
je, rekli su, djelovala po potpuno krivim
informacijama, a većina ljudi je poginula
dok su pokušavali pomoći seljanima zarobljenim ispod zgrade srušene u prvom
od napada. U zadnjih 18 mjeseci velike
ofenzive na sjeverozapadu Pakistana raseljeno je više stotina tisuća ljudi, a civilne žrtve su vrlo visoke. Napad bombaša
samoubojice koji se umiješao među demonstrante koji su prosvjedovali protiv
inflacije i redukcija struje na tržnici u gradu Peshawaru na sjeverozapadu Pakistana ubio je najmanje 23 osobe, prenio je
19. travnja BBC.
Smeće
Agencija za kreditne rejtinge Standard & Poor’s snizila je krajem travnja
rejting Grčke do razine “junk” (smeće)
zbog straha da ta država neće moći provesti mjere za spas svoga gospodarstva. To
je prva država eurozone koja je dobila
najniži mogući kreditni rejting. Portugalski rejting je isto malo snižen zbog straha
da bi se problemi u Uniji mogli proširiti,
a to je dovelo i do pada na burzama. Grčka je od vlada država eurozone i MMF-a
dobila zajmove u visini 110 milijardi eura
kako bi sredila svoje financije. Kada
agencije smanjuju kreditne rejtinge neke
zemlje to znači kako je riskantnije u njima ulagati. Neke institucije imaju zabranu ulaganja u obveznice države koja ima
kreditni rejting “smeće”. Grčke dvogodišnje obveznice su dosegnule kamatnu
razinu od 15%, što znači da su one Grčkoj
mnogo skuplje nego posuđivanje na kre-
ditnom tržištu. Petogodišnje obveznice su
dosegnule 10,6%. Portugalske dvogodišnje obveznice su s 4,16% porasle na
5,23%. S&P je spustio rejting Grčke sa
BB+ na BBB-. Grčki ministar financija
je u priopćenju napisao da spuštanje rejtinga “nije u skladu s realnim pokazateljima grčke ekonomije”. Grčka financijska
kriza nije samo tu zemlju dovela na efektivni rub bankrota, nego je za sobom povukla dugom opterećen Portugal, a prijeti
jačom krizom za koju zasad nema lijeka
unutar postojećeg sistema. No nitko ne
želi mijenjati sistem, pa makar brod potonuo.
Londonski FTSE 100 pao je za 2,6,
njemački DAX za 2,7, a francuski CAC40 za 3,8%. Na Wall Streetu je industrijski indeks Dow Jones pao za preko 200
baznih bodova, a lošeg poslovanja nisu
ostale pošteđene ni azijske burze. Euro je
u međuvremenu pao na najnižu razinu u
zadnjih osam mjeseci, dok analitičari govore kako se kuha prava kriza tržišta.
Grčki problem od samog je početka bio
indikativan za opasnosti koje prijete eurozoni, jer iako financijsko spašavanje
Grčke zapravo i nije tako velik problem,
prijetnja širenja krize nije bezazlena. Grčka je dio tzv. skupine PIGS, u kojoj se
nalazi s Italijom, Španjolskom i Portugalom. Posebno je zabrinjavajuć status Španjolske. Radi se o petom gospodarstvu
Europe, kojeg neće biti tako lako izvući.
Grčka kriza već je pokazala ogromnu razinu nesuglasnosti među zemljama članicama eurozone, koje se i same moraju
nositi s vlastitim gospodarskim problemima. Njemačka, najbogatija zemlja Europe, pokazala je slabu volju za spašavanjem Grčke novcem svojih poreznih obveznika, a sličnu nevoljkost dijele i druge
europske zemlje. Problem bi mogao na-
Dijalog premijera Grčke i Njemačke
stati ako Grčka za sobom povuče još neku
zemlju. Ako Španjolska potone, ne zna se
ima li eurozona novaca da je spasi. S&P
je upozorio sve vjerovnike grčkog duga
da bi mogli zabilježiti velike gubitke u
daljnjem restrukturiranju grčkog duga.
Grci su pokušavali od drugih zemalja eurozone zatražiti garancije za podizanje
boniteta, ali tržište je dalo svoju vrlo
okrutnu presudu. Kriza je nagrizla euro,
pa svim zemljama eurozone postaje sve
teže posuđivati novac. Prvi test dolazi 19.
svibnja, kad Grčka mora isplatiti 8,5 milijardi dolara obveznica koje dolaze na naplatu. Čak ni S&P ne misli da će već tog
datuma biti proglašen bankrot, ali budućnost nije sjajna. S&P je upozorio da grčko gospodarstvo još 10 godina neće doći
na razinu na kojoj je bilo 2008. godine,
što znači dugo razdoblje štednje i smanjenih životnih standarda. Rušenje kreditnog
rejtinga na junk status znači da će se Grčka jako teško moći pouzdati u daljnje zaduživanje kako bi se spasila, što znači da
će morati restrukturirati dug. Bit će praktički nemoguće izvući se bez aranžmana s
MMF-om, u kojemu se trenutno pregovara i što zapravo samo sa sobom nosi potencijalno štetne posljedice (Argentina),
ali i financijskog paketa eurozone, najviše njemačkog.
Nijemci su bili spremni pomagati nakon pregovora Grka i MMF-a, ali samo
ako Grci pristanu na daljnje mjere štednje. Grčke i portugalske dionice pale su
za 6,7 i 5,4% nakon vijesti iz S&P-a, a ni
s obveznicama nije nimalo bolja situacija.
U međuvremenu protesti na ulicama Atene i Soluna koji zajedno čine oko polovice stanovništva sve su veći i nasilniji.
63
Irački izbori
U trima samoubilačkim napadima 3.
ožujka u Bakubi je ubijena najmanje 31
osoba, a 42 ljudi je ranjeno. Dvojica napadača su aktivirala eksplozivne naprave
pred policijskom stanicom, a jedan pred
bolnicom. Prema priopćenju iračke policije, dva su se napadača dovezla automobilima-bombama u nadzornu točku pred
policijsku postaju i nakon toga aktivirala
eksploziv. Istovremeno se pred glavnom
bolnicom detonirao treći napadač. Ovo se
smatralo uvodom u pokušaje ometanja
parlamentarnih izbora održanih 7. ožujka.
Iračani su izašli na biračka mjesta diljem
zemlje, prkoseći terorističkim napadima.
Dvadeset šest je ljudi poginulo u glavnom
gradu. Najmanje 14 ljudi umrlo je na sjeveroistoku Bagdada u eksploziji koja je
uništila zgradu, a na zapadu Bagdada su
J
O
U
R
N
A
L
IZ SVIJETA
64
J
O
U
R
N
A
L
granate iz minobacača ubile sedam ljudi u
dvije četvrti. U gradu Mahmudiji, oko 30
kilometara južno od Bagdada, bomba je
eksplodirala na biračkom mjestu, pri čemu poginuo policajac. U eksploziji na
sjeveru Bagdada stradala je još jedna osoba, javila je policija. Islamska država u
Iraku, lokalna podružnica El Qaide, na
svojoj je stranici upozorila sve koji izađu
na izbore da će biti smatrani neprijateljima i biti napadnuti. U pobunjeničkim napadima tokom izbornog dana smrtno je
stradalo 36 osoba, najveći dio u Bagdadu.
Pola milijuna policajaca i vojnika diljem
zemlje pobrinulo se da taj broj na bude
veći.
Ujutro 5. travnja mogle su se u središtu Bagdada čuti tri snažne eksplozije u
kratkom roku, a time je narušeno kratko
razdoblje relativnog mira nakon izbora.
Ukupni broj mrtvih popeo se na 31. Dvije
eksplozije čule su se u zapadnom dijelu
grada, u kojemu se nalaze njemačko i egipatsko veleposlanstvo. Najmanje 14 osoba poginulo je u detonaciji bombe ispred
iranskog veleposlanstva, za koju se vjeruje da je uzrokovao automobil napunjen
eksplozivom, kojeg je vozio bombaš samoubojica, rekli su dužnosnici na mjestu
događaja. Ranjeno je gotovo 50 ljudi.
Ukupno je ranjeno 180 osoba. Eksplozije
dolaze jedan dan nakon što je u terorističkom napadu ciljano poubijano 25 Sunita,
a cijeli krvavi nered pobuđuje sjećanja
sektaškog sukoba koji je razdirao zemlju
u 2006. i 2007. godini. Dvije koordinirane detonacije automobila bombi, koje su
se dogodile 29. travnja u razmaku od samo nekoliko minuta na dvije vojne kontrolne točke u južnom dijelu Bagdada,
ubile su pet osoba i najmanje 10 ozlijedile, javila je kineska Xinhua.
Član iračke izborne komisije rekao je
19. travnja da će se ponovo prebrojati
glasovi s općih izbora u Bagdadu, nakon
žalbe aktualnog premijera Nuri el Malikija. Hamdi el Husseini iz Visoke izborne komisije rekao je da je ponovno brojanje naredila tročlana grupa koja ispituje
žalbe vezane za izborni proces. El Malikijev blok je zatražio ponovno brojanje u
pet provincija, uključivši Bagdad, koje
nose petinu od 325 mjesta u parlamentu.
Ženama su u parlamentu zagarantirana
82 mjesta, ili gotovo četvrtina svih zastupničkih mjesta. Osam mjesta zagarantirano je manjinama. U intervjuu Associated Pressu vođa Vrhovnog iračkog islamskog vijeća, Ammar al Hakim tvrdi da
niti jedan od lidera dva suprotstavljena
bloka, El Malikijevog šijitskog, i “sekularnog” šijitskog bivšeg premijera Ayada
Allawija nema dovoljnu podršku u narodu za sastav vlade. On je je dodao da neće odbiti niti jednog ako se sve strane
konačno dogovore. Allawijeva Iraqiya
osvojila je 91, a El Malikijeva Pravna država 89 mjesta u parlamentu, obje bez
ikakvog izgleda da same formiraju vladu. Al Hakim je važna osoba u post-izbornom dogovaranju. Njegova stranka je
dio Iračke nacionalne alijanse koja se sastoji od šijitskih vjerskih stranaka, uključivši i onu radikalnog vođe Muqtade Al
Sadra. Alijansa je izborila treće mjesto
po broju osvojenih mjesta i vjerojatno će
biti jezičac na vagi pri sastavljanju nove
vlade. Glasnogovornica Iraqiye je opovrgla Al Hakimove ocjene da Allawi nema
dovoljnu podršku i naglasila kako je njegov blok jedini multietnički u zemlji.
Izlazak Sunita na izbore u većim brojevima velika je razlika od prošlih izbora,
kad su uglavnom bojkotirali izbore.
Ključnu ulogu trebali bi, kao i 2005. godine, odigrati Kurdi koji čine 15-20%
elektorata, ali ove je godine u igru ušla
još jedna kurdska politička snaga. Koaliciju Demokratske stranke Kurdistana,
koju predvodi predsjednik te poluautonomne regije Mesud Barzani, te Patriotske unije Kurdistana, koju predvodi irački predsjednik Dželal Talebani, napada
blok Promjena, a to bi ovisno o rezultatima izbora moglo odraziti na nacionalnu
sliku. Nakon što budu gotovi rezultati,
parlament će izabrati predsjednika, a on
će dati mandat za sastavljanje vlade
predvodniku koalicije koja bude imala
najveći broj glasova.
Nezavisni promatrači i UN dužnosnici koji su nadgledali izbore i savjetovali
Izbornu komisiju izjavili su 16. ožujka
kako nisu vidjeli dokaze raširenih izbornih prevara koje bi potkopale konačni rezultat. Neki su ipak napomenuli da sporo
i neorganizirano objavljivanje rezultata
može podgrijati sumnje na prevaru. Ovi
izbori bili su drugi za vladu s punim mandatom od američke agresije 2003. godine.
Irački je sud 26. ožujka diskvalificirao 52 kandidata s izbornih lista, uključivši i dva koja su osvojila mjesta, što bi
moglo promijeniti ishod izbora. Sud je
potupio po zahtjevu kontroverznog Komiteta za debasifikaciju, koji vode Šijiti.
Komitet ulaže veto na kandidate za koje
se smatra da su imali veze s režimom
Saddama Huseina. Ovakav razvoj događaja stvara politički vakuum i povećava
strahove od pojačanog nasilja u vrijeme
priprema američkih trupa za odlazak.
Amerikanci u Iraku imaju manje od
100.000 vojnika, do kraja ljeta trebalo bi
ih ostati manje od 50.000, a do kraja godine trebao bi ostati kontingent od oko
20.000 vojnika, koji će u zemlji biti neodređeno dugo.
Pogledaj te mrtve gadove
Wikileaks, internetska stranica na kojoj anonimni izvori objavljuju strogo povjerljive materijale objavila je 5. travnja
tajnu snimku američke vojske na kojoj se
prikazuje ubojstvo desetak ljudi u predgrađu Bagdada 2007. godine. Među ubijenima su i dvojica Reutersovih djelatnika,
vozač i pomoćnik Saeed Chmagh i fotograf Namir Nuruddin. Američka vojska
priopćila je da su žrtve poginule u bitci
koja se odvila između američkih snaga i
pobunjenika. Reuters je zatražio istragu
incidenta, a američka vojska je zaključila
da su radnje vojnika i pilota bile u skladu
sa Zakonom u oružanom sukobu i Pravilniku o postupanju u borbi. U kolovozu
2007. godine Reuters je zatražio nestalu
snimku iz helikoptera, pozivajući se na
Zakon o slobodi informacija. Objavljena
je tek sada. Snimka je načinjena iz helikoptera američke vojske. Na početku helikopter kruži oko skupine ljudi na otvorenome, od kojih je nekoliko bilo naoružano, međutim, nitko od njih se nije spremao zapucati. Ipak, američki vojnici su
zapucali i strojnicom pokosili sve što se
micalo. “Nastavi pucati, nastavi pucati!”,
čuje se na snimci dok bespomoćni ljudi
pokušavaju pobjeći, i ne pomišljajući na
to da uzvrate vatru. “Pogledaj te mrtve gadove! Lijepo. Odlično gađaš!”, komentirali su među sobom vojnici nakon što su
ubili desetak osoba na tlu i nekoliko njih
teško ranili. Nakon nekoliko preleta, posada helikoptera je opazila ranjenog Saeeda koji je puzeći po zemlji pokušao pronaći sklonište i upravo pristigli kombi iz
kojega izlaze ljudi koji mu pokušavaju
pomoći. Posada helikoptera opet je zapucala, ovaj put po osobama koje su izašle iz
kombija i pokušale pomoći ranjeniku te
ga unijeti u kombi u kojemu su kasnije
pronađeni civili i dvoje ranjene djece, a
jedan vojnik na snimci komentira kako
“je njihova krivica što vode djecu u bitku”. “Ni jedan nedužni civil nije namjerno ubijen s naše strane. Poduzimamo stroge mjere da to spriječimo. Znam da je ranjeno dvoje djece i mi smo učinili sve
kako bismo im pomogli. No ne znam kako su ozlijeđena”, rekao je u to vrijeme
američki bojnik Brent Cummings Washington Postu. q
Pripremio: Faris Nanić
KULTURA
Priča o sevdalinkama: guja iz tuzlanske sevdalinke je zloglasni Omer-paša Latas
Butum Tuzlu opasala guja
Avdo Huseinović
Butum Tuzlu opasala guja
metla glavu na Džindić mahalu,
a repinu trgla na Gradinu.
Zelen bore na Džindić mahali
pod tobom ću čardak sagraditi,
na čaradaku sjesti besjediti.
Zelen bore ne zelenio se,
a moj dragi ne oženio se.
Danas, kada se riječ sevdalinka izusti,
najprije se pomisli na melodiju znanu po
vilovito-raskošnoj izvedbi. Ta melodija u
nama pobuđuje bajne uspomene na staru
Bosnu, njenu čudesnu prošlost, brojnim
pjesmama opjevanu. Svako opisivanje
ove pjesme predpostavlja evokaciju stare
Bosne turskog zemana i austro-ugarske
uprave.
U najužem pojmovnom značenju sevdalinka je rijedak i čudesan spoj melizmatskog i lirsko-poezijskog žanra muzičkog i usmenog folklora, sa sevdahom,
ljubavlju mladih u svome jezgru. Inspiracija je i korijen većine sevdalinki u ljubavi, ali se time ova pjesma ne iscrpljuje.
Pjesma sevdaha budi glas dubine i prošlosti koji se u trenutku muzičkog progovaranja duše sama od sebe javlja.
Svaka sevdalinka je, na neki način,
zaustavila vrijeme, ili bar daje iluziju zaustavljenog vremena. A onda što je i karakteristično za ovu vrstu pjesama dolazi
do buđenja, trežnjenja, a ovo je buđenje
obično bolno. To je jedan od najreprezentativnijih žanrova naše usmene književnosti i naše narodne književnosti općenito. Sevdalinka u čovjeku pobuđuje najnježnija i najplemenitija osjećanja i duhovna stanja: radost, rahatluk, najuzvišenije trenutke ispunjenja samoostvarenjem, trenutke koji su nam u životu tako
blizu, a često nedostižni. Tradicija pjevanja sevdalinke je posebna priča. Sevdalinka je po prirodi usmena umjetnost i sve
što je do danas sačuvano, sačuvano je
usmenim putem, školovanjem generacija
pjevača koji su prenosili iz jednog vremena u drugo staru muziku, čije su se osnovne melodijske i tekstualne karakteristike,
sve do 20. stoljeća, malo mijenjale. Prije
Drugog svjetskog rata, sevdalinka se
izvodila samo uz saz, tradicionalni žičani
instrument porijeklom iz Perzije, koji su
Turci donijeli na Balkan. Sačuvano je vrlo malo snimaka sevdalinki uz saz, i skoro svi se nalaze u arhivi Radio Beograda.
Poslije Drugog svjetskog rata uvode se
moderni instrumenti, poput harmonike i
violine. Pjevač sevdalinke nije “interpretator” u nekom banalno-estradnom smislu riječi, njegov “etos” zahtijeva snažnu
posvećenost izvedbi. Danas mnogi se pitaju u čemu je razlika između popularnih
folk pjevača i izvođača sevdalinka. Naravno da postoji razlika između folk-zabavljača i izvođača sevdalinke. Folk i
turbo-folk zabavljači su osjećaji oka, a
sevdah je osjećaj srca i duše. To je ogromna razlika. Biti izvođač sevdalinke je
umjetnost, kao što je umjetnost i znati
slušati sevdalinku.
U ovom broju pričamo o izdavanju
rodnog lista najpoznatijoj tuzlanskoj sevdalinci. Pjesma “Butum Tuzlu opasala
guja” ili, kako se često pjeva, “Gornju
Tuzlu opasala guja”, spada u red vrlo pjevanih i popularnih sevdalinki. Guja, koja
se spominje u ovoj pjesmi je zapravo metafora za Omer-pašu Latasa, turskog vojskovođu koji je, između ostalog, u krvi
ugušio pobunu bošnjačkog plemstva u
istočnoj Bosni u decembru 1850. godine.
Zloglasni Latas je sa svojom vojskom od
oko 10.000 najboljih carskih jurišnika stigao iz Turske u Sarajevo 4. avgusta 1850.
godine. Iste godine 18. oktobra je u Tuzli
pukla ustanička puška i ustanak se proširio na cijelu Posavinu. Na čelu ustanika
protiv Latasa je bio Mahmud-paša Tuzlić.
Latas je pobunjenike porazio kod Vranduka i potisnuo ih dalje prema Žepču,
Maglaju, Doboju i Derventi. Nakon odmora u Derventi, Latas je krenuo prema
Tuzli, a u mjestu Špionica kod Srebrenika
uhvatio je pobunjenika Tuzlića. Tako je
Latas bez veće muke i otpora ušao u Tuzlu i slomio pobunu. Poslije gušenja
ustanka, Latas se utaborio na brdu Krcelj
između Džindić mahale i Gradine, tuzlanskih lokaliteta, i tu ostao nekoliko dana.
Otuda potiče “guja”, koja je opasala Tuzlu. Inače, lokaliteti koji se spominju u
ovoj pjesmi pripadaju svakako Donjoj
Tuzli, pa je zato sasvim nepravilno pjeva-
ti “Gornju Tuzlu opasala guja”, kako su
to činili mnogi pjevači do sada jer je Gornja Tuzla udaljena oko petnaestak kilometara odatle.
Butum na turskom znači čitav, pa tako u
nekom prijevodu na bosanski jezik znači da
je čitavu Tuzlu opasala guja. Biografija krvnika Omer-paše Latasa kazuje da je riječ o
Srbinu koji je prešao na islam. U hrišćanstvu se zvao Mihailo Mića. Rođen je u Hrvatskoj u Lici 1806. godine u selu Janja
Gora, općina Plaški. Kao istaknut lopov
pljačkaš, pobjegao je u Bosnu 1827. godine
radi krađe novca, kako bi izbjegao hapšenje
i u Banja Luci primio islam i novo ime. Iz
Banja Luke je dospio u Glamoč, mučeći se
da preživi. Poslije dvije godine otišao je u
Vidin. Tu ga je zapovjednik tvrđave uzeo
za učitelja crtanja svojoj djeci i zadovoljan
njegovim radom, preporučio ga je u Carigrad. S tom preporukom postao je nastavnik tehničkog crtanja u carigradskoj vojničkoj školi, a kasnije učitelj prijestolonasljednika Abdul Medžida i ubrzo (1838.) pukovnik. Kada je na prijesto došao Abdul Medžid, Omer-paša Latas je postao paša. Kao
odličan vojnik, Omer-paša se istakao 1840.
u Siriji protiv sultanovih odmetnika, 1842.
kod gušenja bune u Albaniji, 1845. ponovno u Siriji i 1846. u Kurdistanu, uvijek u
borbi s buntovnicima.
Zloglasni Srbin iz Like koji, da bi se
spasio zatvorskih kazamata zbog pljačke,
pređe na islam, zasigurno je postao jedan
od najvećih krvoloka nad Bošnjacima.
Prođe 139. godina, od kada krvnik Latas
ne hoda ovodunjalučkim poljima, ali polja smrti koja je posijao glavama najuglednijih Bošnjaka tog vakta, zasigurno
su znakovi koji svjedoče da se nakon njegovog dvogodišnjeg krvoločnog pira po
Bosni, bošnjačka elita više nikada nije
oporavila. O toj ljutoj guji, ostalo je najistrajnije svjedočenje u pjesmi “Butum
Tuzlu opasala guja”. Često se zna reći da
je sevdalinku jako bitno “donijeti”. Po
nama, ovu pjesmu je najbolje donijeo Tuzlak Nedžad Salković. q
65
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Bošnjački književnik Osman Nuri - Hadžić (Mostar, 1869. – Beograd, 1937.)
Pokretač duhovnog preporoda
bh-muslimana
Ajka Tiro-Srebreniković
66
Osman Nuri – Hadžić rođen je u Mostaru 1869., a umro u Beogradu 1937. U
Sarajevu 1893. završava Šerijatsko-sudačku školu, a pravo studira u Zagrebu i
Beču. Hadžić je 1895. sudjelovao u prosvjednom spaljivanju mađarske zastave,
prigodom dolaska Franje Josipa u Zagreb, te je bio osuđen na šest mjeseci zatvora, nakon čega je otišao u Beč na studij, ali na kraju diplomira u Zagrebu
1899. Nakon studija, službuje na Okružnom sudu u Sarajevu, poslije u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Bio je jedan od pokretača duhovnog preporoda bosanskohercegovačkih muslimana s kraja 19. i
početka 20 st. Njegova kćerka Bahrija
Nuri Hadžić (Mostar, 1904.- Beograd,
1993.) bila je prva među Bošnjakinjama
poznata operna solistica čiji je soprano
plijenio pozornost uglednih europskih
glazbenika. Hadžić se bavio kulturnom
historijom, vjersko-prosvjetnim djelovanjem, bio je profesor na Šerijatsko-sudačkoj školi. Za vrijeme Prvog svjetskog rata
u Banja Luci i Bosanskoj Dubici bio je na
dužnosti kotarskog predstojnika. Nakon
1918. načelnik je u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. 1924. je umirovljen. 1937. umire u Beogradu.
Suradnja s Ivanom Milićevićem
J
O
U
R
N
A
L
Po uzoru na Ibrahim-bega Repovca,
Hadžić još kao srednjoškolski učenik
javljao se u hrvatskim listovima. U Crvenoj Hrvatskoj 1892. objavljuje istočnjačke uzrečice, Istočne iskre. Kratke
priče “istočne narodne priče”: Ljubav je
spasila, Našla slika priliku i Hićmet i Nimet objavio u zagrebačkim časopisima
Prosvjeta i Dom i sviet. Ove priče imaju
karakter egzotične bajkovitosti, fantastičnog predanja s poučnim završetkom.
Zajedno sa Safvet–begom Bašagićem i
Edhemom Mulabdićem 1. maja 1900.
pokreće Behar, časopis koji je u to vrijeme na prosvjetno – kulturnom polju
Bošnjaka imao veliku ulogu. Značajna
Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević
su mu djela Muhamed a.s. i Kuran – kultura Islama. Surađivao sa dobrim prijateljem, Mostarcem Ivanom Milićevićem
(1868.-1950.), koji je svoje pjesme u
Prosvjeti potpisivao pod pseudonimom
Aziz Hercegovac. Novele i pripovijetke
koje su, prije svega, imale poučni karakter i utjecale na formiranje čitalačke publike, s temom iz suvremenog muslimanskog života objavljivali su u Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj, Viencu, Narodnim novinama pod zajedničkim pseudonimom Osman–Aziz. Nakon što je
1894. počela plodna suradnja Hadžića i
Milićevića, Milićević se i dalje samostalno javlja, objavljujući pjesme intimnog tona pod imenom Ibni Mostari.
Pod ovim pseudonimom potpisivao se,
najvjerojatnije, i Hadžić u Mearifu u dijelovima koje Milićević nije mogao prevoditi zbog nepoznavanja orijentalnih
jezika. Ovaj dvojac je objavio: Pogibija
i osveta Smail-age Čengića (1895.), Bez
nade, pripovijest iz mostarskog života
(1895.), Na pragu novog doba (1896.), a
u nakladi Društva Sv. Jeronima izašle su
Pripoviesti iz bosanskog života (1898.)
te roman Djeca nevolje, kojeg je uglavnom napisao Milićević za vrijeme dok je
Hadžić izdržavao kaznu u Bjelovaru
zbog paljenja mađarske zastave.
Djeca nevolje je roman koji govori o
otuđenosti pojedinca u sredini koja ga
zbog idealističkog pogleda na život izopćuje. Naturalističku karakteristiku romanu, isticanje tamne strane života, daju
socijalni elementi bijede i neimaštine koji
su uzroci nezadovoljstva glavnog junaka
Cvjetana. Njegova se obitelj nada kako će
on prekinuti školovanje te im pomoći u
rješavanju elementarnih egzistencijalnih
problema. Cvjetan se kroz psihološka
promišljanja bori protiv sirotinjskog
mentaliteta i apatičnosti. No, međutim,
on je pojedinac koji ne može biti shvaćen
jer je talog vremena u svijesti njegove siromašne obitelji toliko velik da se iz njega ne vidi nikakav putokaz. Roman ne
upućuje na svjetle persektive, niti nadu u
bolje sutra, sve je zatvoreno u čarobnom
krugu, samo tonovi mraka, nevolje i patnje ostaju trajno prisutni u životu likova
romana.
Većina djela potpisana pod pseudonimom Osman-Aziz imala su zadatak da
ukažu na složenost situacije u kojoj su se
našli bosanski muslimani, u bitno novim
uvjetima koji su nastali dolaskom austro-ugarske vlasti. Individualni umjetnički impulsi nisu mogli doći do izražaja
jer je bilo nužno uskladiti dvije stvaralačke energije tako da je tematika i cjelokupna umjetnička struktura ovih djela
bila nužno u funkciji udruživanja i posljedica koje iz tog proizilaze. Bez nade
je društveni roman u kojem se neprestano izmjenjuju romantičarske ili romantičarsko-folklorne s realističkim stilskim
karakteristikama. Roman predstavlja
prikaz života i duha u prvim godinama
austrougarske okupacije BiH te reakciju
bosanskih muslimana na novi način života kojeg je sa sobom donijela nova
vlast. Radnja je smještena u vrijeme od
1879. do 1884. Književni tendem
Osman-Aziz stvarao je na način da jednu
od Hadžićevih emocionalno-pripovjedačkih komponenti predstavlja erotika.
Ovaj specifični senzibilitet ima literarno
KULTURA
izvorište u Hadžićevoj sklonosti ka
istočnim narodnim pripovijetkama do
kasnije “pripovijesti haremskog života”,
koju je pod naslovom Vezirova ljubav
objavio pod zajedničkim imenom 1898.
u časopisu Dom i sviet. Neskrivena bujna erotika u ovoj prozi, data je u znaku
Istoka, ali više pod utiskom literature,
svjedoči da je Hadžić autor i ostalih erotičnih mjesta u njihovom zajedničkom
opusu, datih, suglasno muslimansko-bosanskom lokalnom životu, sa nešto više
mjere. Po svemu se vidi da je Hadžić u
okviru Osman-Azizovog stvaranja činio
onu literarniju, topliju komponentu, u
okviru koje se puštalo maha i subjektivnom intimnom odnosu prema životu, ali
je predstavljao i izvor tamperamentnih,
žustrih apelativno-polemičkih nastrojenja. Milićević je u okviru zajedničkog
književnog rada predstavljao hladniju,
racionalniju i trezveniju stranu, opterećenu suhim i objektivnim prilaskom životu, usmjeravanjem, odgajanjem, poučavanjem, i to više kritičkim isticanjem
negativnih primjera, orjentisanjem u
smislu hrvatske nacionalizacije, kako je
istakao Muhsin Rizvić.
Na tradiciji narodne usmene predaje,
1894. Hadžić objavljuje podužu pripovijetku Ago Šarić koja počinje s pejzažnim
koloritom Mostara, a motivi Neretve,
Radobolje, Dunava i Save su u funkciji
ocrtavanja prolaznosti vremena. Radnja
je smještena u 17. stoljeće i odigrava se
na starim lokalitetima Hum, Podvelež,
Bijelo polje, vrelo Halebinovac, ali Alel-havadže mahala koju je popalio Stojan
Janković, od koje danas ni traga nema,
od koje nije ostalo ni kamena, te ju tek
kadkad spomene jošte koja staračka usta.
(…) E, ta onda je bilo života u Cernici, u
Al-el-havadži, a danas je tamo sve pusto,
nigdje ni najmanjeg traga kućam, već jedina džamija sama i tiha u sredini…
Okosnicu ove pripovijetke predstavlja
predanje o poznatom mostarskom junaku
Agi Šariću koji ne podnosi zabrane i naređenja te epski svijet kojeg je narodni
pjevač ili pripovjedač spjevao ili ispričao. U radnju, koja se grana u dva smjera: Agin prkos prema zakonu i Halebijevoj zapovijesti te drugu koja se odnosi na
suparništvo prema djevojci Hani Hrvićevoj, uključeni su epski likovi Age Šarića,
junaka kojemu bijaše razbibriga pjesma
i pjevanje i Stojana Jankovića koji nakon
sultanova ropstva pohara Mostar, ali i
pjesnika Kaimije čije je stvaralaštvo u
funkciji prikazivanja kontinuiteta pisane
i umjetničke riječi na prostoru BiH i simbolizacije političkog slobodoumlja. Po-
“Mearif” – zagrebački muslimanski
danovnik 1894./95.
red utjecaja narodne predaje, osjeća se i
Šenoin meditativni historizam i romantična dramatika. Ago Šarić je zbog katulfermana morao napustiti Mostar, majku i
Hanu, djevojku u koju je bio zaljubljen,
te bježeći od zakona skrasiti se kod beogradskog vezira. Maštovitost životnih
situacija i emocionalnost su elementi koji potječu iz muslimanskog duhovnog
naslijeđa. Pripovijetka obiluje opisima
prirode koji su u funkciji predočavanja
unutarnjeg stanja likova: Spustila se mrkla proljetna noć. Nebom se izvile ma-
“Islam i kultura”, Zagreb 1894.
gluštine, a iz zraka probijala hlad, koji te
više podsjeća na izmaklu zimu nego li na
ljeto koje se primiče. Tek kadkad udari
zadah vjetra, a izdaljega čuješ šum Dunava i srebropjene Save, koji su od kiša
nabujali. Cio Beograd u mirnu snu, samo
što na tabiji bdiju budne straže, dozivljući se od časa do časa, jedva čekajući da
prođe ovo mrtvo vrijeme. Davno su mujezini s tankih minareta oglasili jaciju. A
tajnovitost noćnog pejzaža, Muhsin Rizvić, je označio kao pojačavanje tajanstvenog elementa tišine, nevremena, pustoši i prisustva nepoznatih osoba kao
nijemih svjedoka događaja.
U Pogibiji i osveti Smail-age Čengića
na tradiciji narodne epske pjesme gradi se
prozni svijet u kojemu Smail-aga raspituje Mirka Aleksića i Novicu Cerovića o
položaju raje: kako je raji, da im nije teško, da im tko zulum ne čini, ističući svoju
zaštitničku ulogu prema njima, a epska
Smail-agina neustarašivost i etičnost istaknuta je u dijalogu s Baukom. Ovaj dijalog vrlo je sličan s dijelom kojeg je dao
Bašagić u svojoj povjestici Pogibija Čengić age. Oba djela su nastala kao romantičarsko viđenje ovog događaja, suprotno
od svijeta Mažuranićevog spjeva.
1894. objavljuju prvu knjigu zagrebačkog danovnika Mearif. Osman Nuri
Hadžić je u Zagrebu 1894. god. tiskao raspravu Islam i kultura koja je nastala kao
odgovor protuislamskoj knjizi Milana
Nedeljkovića objavljena 1892. u kojoj se
govori kako islam negativno utječe na duhovni razvoj pojedinih naroda. Hadžić u
ovoj raspravi piše: Ali s vremenom, pošto
se je Osmanlija počeo povlačiti s Balkana
počela je među nekim narodima ta mržnja na Islam jenjavati u toliko, što se je
počelo lučiti vjera od narodnosti, od države. Naročito se je to opazilo kod Hrvata, koji strogo luče vjeru od narodnosti, te
se je kod njih našlo zrelih, umnih političara, kao što je veliki čovjek doktor Ante
Starčević, koji je, kako ćemo vidjeti, uzeo
Islam u obranu, pa i samu tursku carevinu, ukoliko su na nju nepravedno napadali i napadaju. Za Hadžića islam je središte vrijednosti: nama je naša vjera najsvetija i najuzvišenija stvar, i ništa na
svietu nije tako veliko i uzvišeno. Ako
nam neko povrijedi čast, imetak mu mi
možemo oprostiti, ali povrede vjere, vjerskih osjećaja ne možemo niti smijemo
oprostiti. Za Hadžića islam je vjera razuma, u njegovim zasadama sadržana su
načela napretka, usavršavanja i milosrđa.
Hadžić u vjeri, domovini i narodu vidi
najuzvišenije ideale i najsvetije osjećaje
što ih čovjek može imati. q
67
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Jezikoslovna istraživanja
Razobličenje krađe i velike
Karadžićeve podvale
Je li fonetski pravopis osmislio prije skoro tri stoljeća fra Lovro Bračuljević, porijeklom Bunjevac, znatno prije
Karadžićeva fonetskog pravopisanja?
Prof. dr. Jusuf Mulić
68
J
O
U
R
N
A
L
Među brojnim krađama bosanske i hrvatske kulturne baštine, u koje spada i
proglašenje balade Hasanaginica iz
Imotske krajine srpskom, zacijelo, najveća je ona prema kojoj je Vuk Stefanović
Karadžić sebe proglasio tvorcem fonetskog pravopisa, čije pravilo glasi: piši kako govoriš, a čitaj kako pišeš i ono se sve
do danas pod njegovim imenom primjenjuje u svim južnoslavenskim zemljama.
Međutim, stvarni autor je porijeklom Bunjevac i franjevac bratstva Bosana srebrena fra Lovro Bračuljević. Bunjevci su se
iz svojih staništa u Hercegovini, Dalmaciji i Lici selili u sjevernu Bačku i ostale
dijelove tadašnje Mađarske u vrijeme
mletačko-osmanskih ratova (1645.1699.). O tome su pivali:
Didovi nam iz daleka,
Ondud gdi je rika Buna.
Danas ih ima u čitavoj Bačkoj, s obje
strane granice, a većim skupinama oko
Subotice, Sombora, Bača, Bajmoka, Aljmaša Čantavira, Čonoplja, Tavankuta i
drugdje (Autonomna pokrajina Vojvodina u sastavu Srbije) te oko Baje, Borsoda,
Kelebije i drugdje (Mađarska), živi između 100.000 i 230.000.
Izbjegli Bunjevci za sebe su govorili
da im je jezik kojim govore slavinski/ilirski, štokavskog narječja ikavskog izgovora i, kao takvog, stoljećima ga održavaju (na njemu piva i poznati bunjevački
interpret starogradskih pjesama Zvonko
Bogdan: Al' rekoše pre nikolko dana, da
je nesto' onaj salaš mali...). Iz stare postojbine sa sobom su donijeli bogato narodno blago, napose narodne pisme, a
mnoge od njih nastale su i u novoj postojbini (Blaško Rajić: Narodno blago, 1910.
i 1923. i Ive Prpić: Bunjevačke narodne
pisme, 1939). Tu spada i poznata narodna
pisma Ženidba Vidaka kapetana, čiji je
sadržaj uzet iz bunjevačke prošlosti u do-
Naslovna strana Bračuljevićeve knjige
“Uzao Scerafinske (naški) goruće
ljubavi” tiskane u Budimpešti
1730. godine
ba velike seobe. Kad je Vidak otišao u
Mađarsku, iza sebe je ostavio lipotu divojku Maru, kćerku župana Sučića iz bile
Bune, koja mu je viru dala. Imala je brojne prosce, ali je čekala svoga voljenoga
Vidaka. Ženidba je, zbog tadašnjih okolnosti i puta koji su Vidak i njegova pratnja morali prevaliti, zakazana godinu dana ranije (Daleko je s mora do Dunavapa do bile subotičke kule). Vidak je s
pratnjom krenuo na put, kako bi što prije
stigao na bilu Bunu (Gone konje i danju i
noću -sam' da prija do Neretve dođu).
Približavajući se Neretvi, Vidakovi su
pratioci nešto ugledali i pitali ga o čemu
se radi: Oj Vidače, naša poglavico-šta se
ono u daljini bili- il su bile na plandištu
ovce-il na vodi bili labudovi-il su cure razastrle platno. Al' bisidi Vidak kapetane:
Nit su bile na plandištu ovce-nit na vodi
bili labudovi-nit su cure razastrle platno-
već su kule naše bile Bune (radi se, vjerojatno, o kulama čuvene blagajske tvrđave).
Bunjevci su razvili vjersko i svjetovno školstvo, izdavali svoje novine, almanahe kalendare, osnivali kulturno-umjetnička društva, a među njima je izniklo i
nekoliko zapaženih književnika.
Kao nositelji kulturnog života među
Bunjevcima, posebno su se isticali Franjevci, koji su pripadali Franjevačkoj bratovštini Bosna srebrena. Između ostalih
njihovih književnih djela, u natuknici Bunjevci (Hrvatska encklopedija, sveska 3,
Zagreb 1942, strane 518-523), odnosno u
onom njenom dijelu čiji je autor Bunjevac i književnik iz Subotice Mato Evetović (strane 518-522), naišao sam na nabožno djelo koje nosi naslov: Uzao Scerafinske (naški) goruće ljubavi (Budim,
1730), a napisao ga je fra Lovro Bračuljević, od roditelja Bunjevaca (Budim 16851737), svećenik, književnik, profesor i
pisac pet knjiga različitog sadržaja (Hrvatski bibliografski leksikon 2, JLZ,
1989, 248). Knjiga se čuva u Nacionalnoj
i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Drugo
izdanje ove knjige tiskao je Nakladni hrvatski bibliografski zavod (Zagreb,
1942), a treće Matica Hrvatska-Ogranak
Sarajevo i HKD “Napredak”, Sarajevo, u
okviru antologije Hrvatska književnost u
Bosni i Hercegovini od XIV do XIX stoljeća, od kojih je već tiskano prvih šest knjiga (Sarajevo, 2005).
Prvo poglavlje autor je posvetio bratovštini franjevaca Bosne srebrene, kojoj
je i sam pripadao, a drugo je naslovljeno
sa Opomene (u današnjem značenju Napomene) za pravo, dobro i lako štiti (od
starijega hrv. čitati i štioc čitalac) ove
knjige. Nakon što je opisao na koji način
razni narodi izgovaraju pojedine riječi i
na svoj način upotrebljavaju slova u svom
KULTURA
jeziku vlastitog izgovora, Bračuljević kaže: ...Naiposli, ima se znati, da u latinski
jezik, od sami neglasovitih slova, kakvu
sva, osim ovih pet A,.E, .I, O, U, nigda ne
biva glasovita rič, tojest s'zlamenovanjem
kojegod istinite stvari; niti za to ima u
njemu i jedna taka rič, niti u govorenju
razumnom dolazi. Ali, nije tako u drugih
jezici, ni u istom našemu, bivši u njemu
dosta riči, koje (premda niki običavaju,
pišući, mećati u nji kojegod glasovito slovo) izgovarajuće s'samima neglasoviti
slovi: kako na priliku ove riči: Grk, krk i
mloge druge, koje niki ovako pišu: Gark,
kerst.
Na kraju, Bračuljević je odbacio starinski način pisanja i predložio sljedeće:
Ali je lipše i pofahljenije pisati onako
kako se govori, jer štogod je odviše, nije
fahljeno, veće kuđeno: Superflua sunt visanda. Zato ja u ovim knjigama pišem
onako, kako govorimo i izgovaramo naške
riči, jer kako se mogu izgovarati, onako se
mogu i u knjigah čitati. ( Dio teksta iz
Bračuljevićeve knjige koji sadrži prijedlog o prihvaćanju fonetskog pravopisa.)
Ovakva izvorna obavješćenja, u znanstvu se priznaju kao nepobitna. Bračuljevićev prijedlog fonetskog pravopisa, skoro jedno i po stoljeće kasnije, ukrao je
Vuk Stefanović Karadžić i, kao veliko otkriće načina pisanja i čitanja, proglasio ga
vlastitom tvorevinom (kasnije mu je ponegdje, kao koautor, odavan i Đuro Daničić, pa se zvao i Vuk-Daničićev fonetski
pravopis). Dakle, velika Vukova krađa i
podvala.
Imajući to u vidu, nakon ovoga otkrića, Mato Evetović je 1942. godine naglasio: Sto godina nakon Vuka Stefanovića
Karadžića (Hrvatska enciklopedija 3, Zagreb 1942, strana 522; Od ove, u enciklopedistici, po kakvoći skoro nedostižnog
urednika Mate Ujevića, tiskano je samo
pet brojeva, a posljednji peti, što je posebice zanimljivo, 5. svibnja 1945. godine).
Ne postoji nikakva sklonost razmatranju mogućnosti nijedne od dviju pretpostavki: Prve, da je Lovro Bračuljević pravilo o fonetskom pravopisu preuzeo od
Vuka, jer ga je osmislio skoro šest desetljeća prije nego što se on i rodio (173o1787) i skoro jedno i po stoljeće, nakon
što ga je Vuk ozvaničio (1730-1868).
Druge, mala je vjerojatnoća da bi dva čovjeka, u tako dugom vremenskom razmaku, mogla doći na istu zamisao, koja je
skoro podudarna. Ovo tim prije, što je
Lovro Bračuljević bio visokobrazovan, a
vuk Stefanović Karadžić samouki stočar.
Kao posebno znakovito, treba naglasiti da
je Lovro Bračuljević povod svoga opre-
djeljenja za fonetski pravopis, opširno
obrazložio.
Navodni Vukov ili Vuk-Daničićev fonetski pravopis prihvaćale su Vlada Kneževine Srbije 1868., Zemaljska vlada za
Bosnu i Hercegovinu 1883., a u Hrvatskoj je uveden nakon pojave Hrvatskoga
pravopisa Ivana Broza 1892. godine (novi Hrvatski pravopis štampan je 1971.
godine, ali je završio u rezaonici papira, a
obnovljen 1974. godine). U tim zemljama, još uvijek je na snazi navodni Vukov
fonetski pravopis. Generacije Hrvata i
Bošnjaka, preko jedno i po stoljeće, Vuka
slave kao jezikoslovnog velikana.
Vuk, čija se porodica u drugoj polovini XVIII stoljeća iz okoline Pljevalja (tada Hercegovački sandžak u Bosanskom
ejaletu) doselila u okolinu Loznice (Tršić), govorio je bosanskim jezikom, štokavskog narječja ijekavskog izgovora, s
naglašenim tvrdim hercegovačkim izgovorom. Porijeklom Vlah Rumunj, dakle
Roman, kao ni drugi Romani (osim Španjolaca pod utjecajem arapskoga jezika
preko Maura), nije mogao izgovoriti glas
ha, koji je prisutan u svim južnoslavenskim jezicima i, za razliku od romanskih
jezika, kako se piše, onako se izgovara.
Zato je Hasanaginicu preimenovao sa
Asanaginica, pjevao o (H)Ajduk Veljku
(Petroviću, Karađorđevom harambaši), o
(H)Ercegovini i tako dalje.
Nevjerojatno je da, u periodu dužem
od dva stoljeća (1730-1942), nitko od hrvatskih i bošnjačkih jezikoslovaca i književnih djelatnika nije pročitao Bračuljeviću knjigu iz 1730. godine, ali nakon toga ni u narednom periodu od skoro sedam
desetljeća (1942-2009), odnosno u ukupnom periodu od pojave Bračuljevićeve
knjige do danas punih 279 godina i to sa-
Vuk Stefanović Karadžić
znanje objavio. I, evo, pojavilo se i treće
izdanje Bračuljevićeve knjige (2005.),
ali, nije se još ništa čulo o njenom sadržaju, ni o onome što je on izgovorio. Tako
Hrvati i Bošnjaci sve do današnjeg dana,
žive u uvjerenju da je Vuk tvorac fonetstkog pravopisa.
Jezikoslovci s južnoslavenskoga prostora utrkivali su s u okivanju u zvijezde
ovoga kradljivca, koji je proglašen reformatorom savremenog srpskog jezika. Ovdje donosim samo jedan od tih hvalospjeva, koji je neimenovani autor napisao u
natuknici o Vuku Stefanoviću Karadžiću
(Opća enciklopedija JLZ, Sveska 4, 1974,
strana 267), a glasi: ...Karadžićeve reforme obuhvaćaju uvođenje narodnog pučkog jezika u književnost, pojednostavljenje pravopisa na fonetskoj osnovi (svaki
glas jedno slovo), po načelu: piši kao što
govoriš, a čitaj kao što je napisano.
Ovo otkriće bilo je povod da provjerim kako s fonetskim pravopisom stvari
danas stoje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Kao čovjek koji je po struci daleko od jezikoslovlja, mogao sam zaključiti
da je Vukov fonetski pravopis u Hrvatskoj ostao na snazi, bar do 1977. godine.
U natuknici Fonetski pravopis, koji je,
bez navoda autora, objavljen u novom izdanju Hrvatske enciklopedije (Sveska 3,
2001., strana 696), Ivan Broz je proglašen
Vukovcem, a za Vukov fonetski pravopis
predloženo da ga valja napustiti. Po mome, nestručnom mišljenju, fonetski pravopis je velika, ako ne i najveća tekovina,
ne samo južnoslavenskog jezikoslovlja i
nema nikavkog opravdanog razloga da se
napusti. Jedino šta treba učiniti, jeste da
se kao njegov pravi autor proglasi fra Lovro Bračuljević i nazove Bračuljevićev
fonetski pravopis. Tako bismo se poslije
123 godine u Bosni i Hercegovini (1886.2009.), odnosno poslije 117 godina u Hrvatskoj (1892.-2009.) mogli lišiti opterećenja Vuka i Đure, a njegovom tvorcu u
okviru jednog naučnog skupa odati dužno
priznanje i na pogodnom mjestu upravo
na Buni podići mu spomenik.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, stvar
stoji ovako. U, inače izvanrednom, zborniku Jezik u Bosni i Hercegovini (Sarajevo-Oslo, 2005.), osim navoda da je VukDaničićev fonetski pravopis po odluci
Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
uveden 1883. godine, o tome više nema
nikakovih navoda. Iz toga se može zaključiti da kao tvorac fonetskog pravopisa još uvijek slovi Vuk Stefanović Karadžić (uz dodatak Đure Daničića).
Tako je, nakon skoro jednog i po stoljeća i ova je Vukova podvala razobličena. q
69
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
Kultura življenja: ispijte onu dopola punu čašu životne radosti! Možda pomogne.
Nasmijte se, mili moji!
Edina Smajlagić
70
J
O
U
R
N
A
L
Narodni su mudraci odavna rekli: zapjevaj, muci usprkos! I savjetovali: udri brigu na veselje! I to baš danas kada su nas
stisnuli sa svih strana: neimaština, čak i
užas gladi iz kontejnera, laži i prijevare,
divljački nemoral, otkazi, štrajkovi, kada
nas pritišću banke, skupoća, kada su nas nagazili na poslu (ako ga još imamo) dodatnim, neplaćenim obvezama i kada nam pada standard (zapravo se urušio na razinu
onog iz 2006. godine pa se još i strmoglavljuje) kada nam pričaju (isti igrači) o novoj
filozofiji rada, nude neke “vizije” izlaska iz
recesije. Jer nam, zapravo, uvode očajničke
mjere koje jedino spašavaju njihove fotelje.
Da makar znamo do kada će to tako?
Upravo zato, unatoč svemu tome, treba naći načina i opustiti se, razgaliti, nasmijati. Istina, teško nas danas uspijevaju
nasmijati i najbolji štosovi iz humorističnih serija, karikature. Izludio nas je jednostavno sav taj užas što ga, manipulirajući našom svakodnevicom i budućnošću,
“prosipaju” kojekakvi dirigirani pijarovci
i politički polutani. Čudo nam se života
stisnulo u gnjev, u bijes! U depresivnu
bespomoćnost!
I evo ga: najava za nadolazeću i u Zagreb urnebesnu sarajevsku predstavu “Audiciju 4” sa zornom, gremlinski deformiranom bosanskom glavurdom “opisanom”
šakama, naznačenom zakošenim zagrljajem glumca-najavljivača. Zvonko, svaki
dan, od te najave pozdravljam svoje učenike s: “Dobar daaan!” A oni mi, unisono,
oponašajući ruralni izgovor, veselo istim
odgovaraju. Znam već unaprijed: smijat ću
se predstavi i od vlastita smijeha i smijeha
ljudi oko mene uopće neću previše niti čuti glumce u predstavi. Nestrpljivo čekam
to ludovanje u smijehu. Tu urnebesnu katarzu. Malo me brine: “Audicija” će potrajati sat, sat i pol, pa što onda? Opet ću potonuti u razmišljanja o tome hoće li nam u
skoroj budućnosti, kako to prognoziraju
naši političari, čak i sadašnja grčka stvarnost biti mila majka spram toga što nas u
Hrvatskoj navodno čeka.
Škare recesije neumorno fijuču, zasijecaju, otkidaju nemilice i sakate ljudske
sudbine.
Ugasit ću, za početak, TV i neću gledati više nacerene, debelokožne političa-
Uspori dragi, policija!
re. Valja započeti ignorirati te hiromante
i grabancijaše čije trikove već počinju
“čitati” i klinci. Izaći hitno iz tog iluzionističkog debakla – van. Proljeće stiže:
smiješe nam se drobne glave jaglaca i visibaba, drhture ispod preostalih krpa snijega šafrani. Dozivaju u ovozemaljski
Raj, unoseći i nemir u tijelo, budeći nove
nade. Tko ima i najmanji komadić zemlje
neka nešto zasadi. Makar i u vazu na balkonu, na prozoru. Neka dotakne majčicu
zemlju. Ma, već ćemo mi to što nas je
snašlo – oplijeviti. Uzgojiti za sebe Novi
svijet u kojemu više nikada nećemo biti
gladni i poniženi. Konačno moramo prestati – za navijek - vjerovati “spasiteljima”. Nego zavladati svojim Vremenom,
svojom Sudbinom, vlastitim Osjećajima.
Svojim Životima!
I smijati se, smijati. Osmjehnuti, barem, životu. Čudu života!
Dijamanti su vječni
Umorna, uvečer, prepustim se kakvom starom filmu, čak i onim s Jamesom Bondom. Snimljen ranih šezdesetih,
sa Seanom Conneryem kao agentom 007
u glavnoj ulozi, film “Diamonds are forever” nije niti danas, unatoč svim rodnim i
ideološkim (i tko zna još kojim) stereotipima, negledljiv. A istog dana nam, i to u
Vijestima iz kulture, javiše s HTV-a da je
jedan pas nespretnom vlasniku progutao
vrijedan – dijamant i to u draguljarnici!
Morao je vlasnik “čekati” i “pretraživati,
pretraživati…” dok ga, poslije dva dana i
dvije noći, nije opet – dočekao na pasjem
izlazu. Nekako nam lakše kada znamo da
se posjednik, ako već i ima takav “vječni
dijamant”, doooobro nasmrdio.
Vjerovali ili ne, ali ne pjevušim (čitaj:
tulim) ništa lošije od TV-voditelja Davora Meštrovića ili glumca zabavljača Željka Pervana u TV-zabavnoj trakavici
“Zvijezde pjevaju”. I od kad ih čuh, ne
prestajem niti ja šansonirati. U tramvaju
mi dobri ljudi odmah ustupe mjesto čim
me čuju, uvjereni da me snašao PTSP.
Upalilo je i u dugačkom redu u pošti.
Nasmijao je i vas, sigurna sam, osnivač
još jedne stranke u Hrvatskoj, bivši sindikalac Dragutin Lesar, kada je najavio svoje Laburiste - stranku rada distinkcijom od
SDP-ovaca komentarom “da ga njihovo
članstvo podsjeća na njegov seksualni život, tj. na konstruktivnu suzdržanost”.
Svakodnevne nam situacije naprosto
nude razlog za smijeh. “Ne bute mogli
spati, ak' Vam ne pogledam? Dajte sim
taj test!”, sonorno će i energično neki dan
ispitivač Zaštite na radu u zbornici moje
škole, nakon ispita, jednoj mojoj lukavoj
kolegici. Procijenivši da je ispitivač što bi
rekli “k'o kruh” našla ona načina da korigira na vrijeme što se još može. Doduše i
sama nestrpljivo iščekujem ponedjeljak
da vidim “jel' bum prešla”. Jer, puno toga
KULTURA
ostalo mi je “mutno” u napucima zaštite
na radu. Koga, pri gašenju požara, npr.,
valja ostaviti na točki plamišta, a koga na
točki vrelišta? Koga “gutiti”, oduzimajući mu kisik, a koga zasuti aparatom za
gašenje s ugljen dioksidom? Sudeći prema nekim mojim kolegama iz školskih
radionica praksa ponekad demantira, a
katkad i preduhitri teoriju. Piše tako u
smjernicama zaštite na radu da isparenja
antifriza obilno treba ispirati – rakijom,
konjakom ili viskijem. Žao mi je kolega
jer im je velika zapreka pri ispiranju tih
za život im opasnih isparenja pre/skupi –
viski; za ostala alkoholna pića znam da ih
konzumiraju unaprijed, preventive radi.
Progledah tako i ja naglo nakon testa
iz Zaštite na radu, kao Marichuy (a i neki
sporedni likovi) u TV-španjolskoj sapunici “Oprezno s anđelom”. Pa nek' sad
netko kaže da nam te glupave serije nisu
od nikakve koristi. Naprosto: nude važna
životna rješenja!
Simulakrumi
U svim tim podvojenim, multipliciranim “stvarnostima” koje nas okružuju, u
tim simulakrumima koje i sami stvaramo,
upijamo i “obrađujemo”, naći valja, izgraditi i obraditi - svoj vrt!
Teško mi se često pribrati/prikupiti u
autoritet među današnjim srednjoškolcima.
Često neodgojeni, drski i sirovi te si mangupčine dopuste koješta; “nacale” se na
profesoricu kao na kakvu seosku djevojčuru, štipnu je, krevelje joj se. Pa ti, ako smiješ
prihvati rizik disciplinske kazne, pljusni
divljaka! S drugačijim iskustvima kulture
ili s tek naznakama uljuđenosti današnja
djeca, na žalost, počesto svoje odrastanje
potvrđuju nasiljem. Ma, kakvo – znanje.
Na žalost, uzor su im kojekakvi (i sve
brojniji) “opsjenari” i kod nas i u svijetu.
Znate za najsvježiji primjer iz Gruzije i
beskrupulozne manipulacije informacijama o vježbi mogućeg napada Rusa na
glavni grad Tbilisi i ubojstva aktualnog
tamošnjeg predsjednika… Sve je bilo
“zorno” popraćeno snimcima iz 2008.godine. Scenarij, dakle, nije bio nemoguć.
Ne i za tisuće prestravljenih građana. No,
ovoga je puta ipak bio lažan. Sve je tanja
crta gdje prestaje realnost…
Često se sjetim jednog tatinog rigidnog prijatelja koji me je, usred rata u BiH,
upitao zabrinuto: “Je'l, babo, uvijek ovako neozbiljan?” Hvala mom dobrom rahmetlli ocu za smijeh i kada su nas rušili,
pljačkali, progonili…
I zato: smijte se, dobri i mili moji!
Unatoč ovom ludilu oko nas. Upravo,
usprkos njemu! q
Kultura življenja: može li se osnaživanjem civilnog društva i povezivanjem njegovim s medijima naći izlaz iz
sadašnje situacije?
Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila
71
Edina Smajlagić
Prijedlog strategije razvoja industrije u
Hrvatskoj danas: u prvoj fazi oporaviti i
potaknuti tekstilnu, drvnu i metalsku industriju. Čuli smo ga u Memorijalnom stanu
spisateljice i prve hrvatske novinarke i
borca za ljudska prava Marije Jurić Zagorke na Dolcu br. 8 u Zagrebu, gdje je održan skup (u povodu njena rođendana i 8.
ožujka – Međunarodnog dana žena). Organizirale su ga aktivistice Ženskih studija sa
novinarkama i sindikalnim aktivisticama.
Aktualni događaji u zemlji interpretirani
su iz rodne perspektive, razgovaralo se o
položaju žena u hrvatskom društvu. Svoja
su viđenja izložile: čelnica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Jagoda Milidrag-Šmid, dr. Snježana Vasiljević s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Svjetlana Šokčević, predsjednica Sindikata tekstila, obuće
i gume Hrvatske. Koordinirala je voditeljica Ženskih studija prof. Rada Borić.
Tržištem kapitala vladaju počesto nesigurnost i – nada! Kontinuirano pada proizvodnja, smanjuje se broj domaćih proizvoda. U velikoj transformaciji društva
očekuje se i promjena tečaja kune jer smo
sadašnjim tečajem otežali izvoznicima
umanjujući im vrijednost izvezene robe.
Recesija je postala grobljem nada u bolji
život. Cvjeta siva ekonomija, a da je država izgubila ugled potvrđuju i nedavne prijave poreza; daleko manji broj građana, u
odnosu na prošlu poreznu godinu, prijavio
je porez i očekuje porezne olakšice.
Kreditni slom i pad na financijskim tržištima nesumnjivo imaju drugačiji učinak
na muškarce i žene. Teško da je u ovoj današnjoj općoj recesiji većini i “bliska” ideja o rodnoj problematici i feminističkoj
epistemologiji. Zato je bilo dobro o tome
progovoriti makar na Ženskim studijama i
raspraviti što nam je to donio u Hrvatsku
tzv. neoliberalni kapitalizam!? Nameće se
nužna potreba promjene kompletnog tržišnog fundamentalizma, tj. tržišne ekonomije, tog “umilnog, 'slatkastog' totalitarizma”. Neosviješteni “meki totalitarizam”
podupiru, na žalost, danas i mediji čiji su
vlasnici različiti tajkuni. A inteligencija
počesto nedovoljno glasno progovara o
svemu. Tako se stvaraju poslušnici, podobni, potplaćeni, mediokriteti. Građansko društvo je ugroženo na svim planovima i nužno je pozitivnu energiju pametno
usmjeriti? Kako regulirati društvenu, gospodarsku i bankarsku pravdu?
Zaposleni su izloženi različitim pritiscima kao što su: prekovremeni rad, posebno
su na udaru zaposlenici koji rade na određeno vrijeme. Od radnika se “traži” potpuno
podređivanje firmi! Time im se oduzima
sloboda izbora, uskraćuje privatni život. Jer
ekonomija mora ne samo pomagati nego i
voditi i brigu o drugome, o drugačijem.
Zelene industrije
Može li se na vlast utjecati – ženskošću? Koliko se uopće slušaju i čuju prijedlozi koje nude žene? Od odgovornih
niti riječi o tzv. zelenoj industriji. Niti o
npr. tekstilnoj i drugim granama industrije u kojima je pretežno ženska radna snaga. U zapadnim zemljama zelene su industrije, a koje zagovaraju žene, sastavni
dio gospodarstva zemlje.
Kod nas se, naprotiv, daju iz upravljačkih struktura paušalne, frazerske, naivne
ocjene pa je i smiješno i tragično kada bivša ministrica pravosuđa Ana Lovrin izjavi
da ne pristaju (sic: ONI!) na sintagmu:
J
O
U
R
N
A
L
KULTURA
72
“Tko je jamio, jamio je.” (A čak nije u pitaju nikakva sintagma, već poslovica!)
Kod nas je još vrijeme “prilagodbe”.
Ipak, u Hrvatskoj mnoge stvari rješavamo
“sjekirom”, odrežemo, a ne pitamo se što
se događa u drugim, povezanim, sustavima, kao npr. u sustavu socijale. Takav bi
zakon (ujednačavanje trajanja staža s
muškima) otežao ženama brigu o djeci,
brigu o starijima. Gotovo bogohulno u
ovim recesijskim uvjetima izgleda govoriti o tzv. beneficiranom radnom stažu.
Sindikat i nevladine udruge prije pet,
šest godina izvodile su radnike na cestu.
Danas se to čini nemogućim ponoviti jer
su firme umnogome privatizirane, a nekada snažna industrija (pogotovu ona “ženska”, uslužna i tekstilna) gotovo zamrla.
Sto tisuća žena zadnjih nekoliko godina
izgubilo je posao samo u tekstilnoj industriji. U brodogradnji je zaposleno 92%
muške radne snage, tamo Vlada još uvijek
pokušava “krpati”, sanirati, ulagati. A žene su, bez puno podrške vlasti, jednostavno – upućene kući. Neka tamo plaču! Teze
da su većina njih bile pred prijevremenom
mirovinom su bezočna laž i cinizam jer
kod primanja od dvije, dvije i pol tisuće
možemo tek “nagađati” kolike su im to
mirovine “isposlovane”! Ta pomoć je puka priča, a i mogući programi, ako ih je i
bilo, tek su deklarativni i počesto nisu niti
realizirani. Bila je to još jedna od “patki” i
“zagovora” pohlepnih i “ambicioznih” političara prije izbora 2007. godine!
Ženske industrije – ugašene
Kada se i danas na TV-u “ilustrira
radna atmosfera” prikažu se žene - za ši-
vaćim strojevima. A tijekom samo ove
godine tih je tekstilnih radnica ostalo bez
posla čak 5.200! Vlasti bi mogle učiniti
više za privatni sektor, npr. upravo u tekstilnoj industriji, ali ne čine ništa. U Varaždinu koji je jedan od europskih gradova tekstilaca, mogu se čuti i razmijeniti
mnoga od iskustava struke. Ono što se čini dobar put za izlaz iz krize jest i – jačanje sprege civilnog sektora i novinarstva.
U SDA-u kupci u tzv. zelenim industrijama, npr. i tepihe kupuju na leesing, a briga
za reciklažu je uključena. U hrvatskom se
društvu ne razgovara o štetnosti nekih naših
roba. Pogotovu ne o brojnim uvezenim robama koje su kancerogene, štetne. Pitanje je
i gdje završavaju neprodani kontingenti takve opasne robe? Nema niti trajnih sniženja
zbog zatvaranja. Ne zbrinjava se štetne i zabranjene robe, jer je to - preskupo! Pri uvozu takve robe jednostavno bi se takvo što
moralo ugovarati! Sada to nije ozakonjeno.
Postići se, zato, može puno u razvoju tzv.
tehničkog tekstila, kao npr. tekstila koji se
polaže na autoceste, pa tekstila koji se koristi u farmaceutskoj industriji, tzv. sanitetskog tekstila i slično.
Oni koji bi trebali dati potporu zelenim
industrijama – banke - nisu zainteresirani za
kreditiranje njihova razvoja jer su direktni
konkurenti zemljama u kojima su sjedišta
banaka. Tako se jedino možemo pitati: što
će biti kada za nekoliko godina ostanemo
potpuno bez tekstilne industrije!? Naši političari ne povlače hrabre, radikalne poteze!
Valjalo bi zato naći tržišnu nišu, vidjeti budućnost tekstilne industrije u npr. kontroli
kvalitete. Tek se ovih dana stidljivo razgovara o propisima o kontroli kvalitete, o deklaracijama i slično. Prilično je jasno već
danas da male kolekcije, koje domaći tekstilci izvoze, jesu budućnost i dobra strategija razvoja hrvatske tekstilne industrije.
Segregacija po spolu
Veliki je broj diskriminirajućih praksi
na tržištu rada, a aktualna ih kriza još i
produbljuje. Zakoni su afirmirali rodnu
ravnopravnost pa je nužno, stoga, razvijati javnu svijest o provedbi politike jednakih mogućnosti i za žene i za muškarce.
To su temeljne vrijednosti modernog
društva. A naša država propušta uskratiti
potpore poslodavcima koje je sindikat
prijavio za kršenje radničkih prava. Ženske udruge zagovaraju – crnu listu takvih
poslodavaca na internetu! Primjerice, minimalna plaća žena zaposlenih u industriji tekstila i odjeće čak je za 6% niža od
zakonski utvrđene.
U ekonomskoj krizi žene postaju još
ranjivije. Evidentno je to i iz nastojanja
Vlade RH da spasi muške industrije (u
kojima su 92% zaposleni muškarci) - brodogradnju ili građevinarstvo! Iako su s
višom naobrazbom žene su na daleko nižem postotku na upravljačkim poslovima; stopa zaposlenosti žena također je u
velikoj mjeri (58,3:72,5) niža, a i primanja su im niža za čak 17% nego muškarcima. Tržište rada i nadalje diskriminira
žene unatoč razvijenijoj regulativi i relativno dugoj praksi u provođenju politike
ravnopravnosti spolova. q
* Na skupu je promovirana knjiga
“Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke”, koju je tiskao Centar za ženske studije u Zagrebu.
“Mirišljivi” identitet
J
O
U
R
N
A
L
Jarko crvena kardinalska boja cvijeta karanfila jedan je od nezaobilaznih simbola ideologije proleterske klase, klase obespravljenih! Nakon Drugog svjetskog rata i klase koja je pobijedila u antifašističkoj borbi! Poklanjao se taj lijepi, krupni cvijet za radničkih praznika, Prvog
svibnja ponajprije, ali i na Međunarodni dan žena.
Pisac A. Šenoa ga je stavljao na pjesnikov grob, a M. Krleža je pisao o klinčekima, garifulima (ili gorofulima). Karanfil su nam (u jezik)
donijeli Turci, vjerojatno s grčkih strana. Znamo ga još i pod nazivom alkatmer (u perzijskom al znači crven, a turski katmer označava slojevitost, višestruku preklopljenost).
Razveseli i mene poneki divlji, maleni cvijetak karanfila kad prpošno i snažno zamiriše između opojnih trava po medvedničkim proplancima!
Danas je taj intenzivni karanfil-miris gotovo nestao iz ponude dizajnerskih i trgovačkih “priča” kojima se reklamiraju mirisi. Možda im
nije djelovao (mirisao) dovoljno ekskluzivno. Ili je razlog prozaičniji, preskupa je bila njegova proizvodnja.
***
Budući da zagovaramo zelenu industriju - male samoodržive pogone koji bi se zasnivali na ekološkim proizvodima, predlažemo budućim
poduzetnicama i poduzetnicima kao jednu od mogućih strategija izlaza iz krize i male kozmetičke eko-industrije. Lijep izgled je ne samo nametnuti trend već i zdravstveno poželjan i nužan.
Vlasti, kapital, istina, “trebaju” predvidljive identitete, statičnost izabranih uloga. I danas su izrazito orijentirani na – mladost i sve njene
atribute. Primjenom različitih strategija, asertivnim reakcijama (pristojnim i odlučnim) i rodno treba postajati političkim mainstreamom, preobražavati funkcioniranje moći u svim sferama svakodnevnog života. Moguće baš u industrijama koje su više orijentirane na žene, žene i
trebaju preuzeti inicijativu i povesti ih.
PRIČE IZ BOSNE
Zulfikar Zuko Džumhur, čovjek s kojim je bilo ljepše šutjeti nego s mnogima razgovarati
Bosanko-hercegovački genije
jednostavnosti
Avdo Huseinović
Jedan je Zuko. Neprevaziđen. Reći će
vam to mnogi Bosanci i Hercegovci, a
bogami i oni iz regiona, koji su upamtili
ovog genija jednostavnosti. Mnogi pokušavaju danas raditi nešto slično, ali nikad
nitko kao rahmetli Zulfikar Zuko
Džumhur, putopisac, slikar, scenarista i
karikaturista.
Rođen je u Konjicu 24. septembra
1920. godine, a potiče iz stare ugledne
ulemanske porodice. Babo Abduaselam
je radio kao imam u Beogradu u Bajrakli
džamiji, tako da je Zuko u ovaj grad odnešen u naramku sa dva mjeseca života.
Zuko je odrastao na Dorćolu, starom dijelu Beograda. Sin muftije i hafiza išao je
vjerovali ili ne, u njemačko protestantsko
obdanište. Igrao se u dvorištu ispred jevrejske sinagoge. Na priredbama u školi
kočoperio se u bosanskoj muslimanskoj
nošnji, koju mu je poslao daidža iz Sarajeva. Kroz kuću njegovih roditelja defilirali su sve sami velikani toga vremena, od
političara, pisaca do vjerskih velikodostojnika. Tek što se zamomčio, Zuki će
umrijeti otac. Daidža ga nakon toga dovodi u Sarajevo da bi Zuko lakše prebrodio gubitak oca. Tako se nižu Zukini momački dani i Sarajevo mu ulazi pod kožu.
Prvu izložbu slika imao je baš u šeheru na
Miljacki. Objavio je više od 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za više kratkih i tri za igrane filmove. On je, naime,
napisao scenarije za dva filma koja redovito bivaju uvrštena u liste najboljih bosansko-hercegovačkih filmova svih vremena: “Horoskop” i “Miris dunja”. Uradio je 35 scenografija za pozorište, a posljednjih deset godina života radio je na
sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i
voditelj serija emisije “Hodoljublje”. Ulice širom tadašnje Jugoslavije su bile ispunjene rijetkim prolaznicima u terminu
emitovanja Zukinog “Hodoljublja”.
S pojavom Zuke Džumhura ovdašnja
će putopisna književnost dobiti jedinstvenog autora, modernog i autentičnog, pisca koji je i dan-danas, kad je o putopisima
73
Zuko Džumhur
riječ, neprevaziđen. Bio je jaran s mnogim velikanima, a posebno se pamte njegova druženja s nobelovcem Ivom Andrićem. Rijetki su oni kojima je Andrić pisao predgovor za knjige, a Zuki je to za
knjigu “Nekrolog jednoj čaršiji”, napisao
za svega dvadesetak minuta. Sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito se vrlo rado
družio sa Zukom. Zuko se s Titom često
šalio. Sa suprugom Vezirom bio je jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. “Znate li Vi, druže Tito, šta je
rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi
oženili?”, pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. “Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!”, rekao je
Zuko, a maršal se glasno nasmijao.
“Nisam ni nesavremen, ni nemoderan,
pokušavam i uspijevam da volim vrijeme i
adete u kojima trajem i duram, i koje je i
jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji
dani, moje godine i moj dragi vakat”, rekao je jednom Zuko Džumhur, kome je
cijeli svijet bila domovina, a sav ljudski
rod njegova porodica. Govorio je polahko,
svima razumljivim, narodnim, pitkim jezikom objašnjavao i najsloženije pojmove iz
svijeta umjetnosti, prirode, geografije, hi-
storije, društva i politike. Džumhur je bio
majstor sekvence, "kadra”, detalja. Zuko
je bio putujuća katedra duhovnosti i duhovitosti, vješti »žongler riječima«. Negdje
je neko, duhovito, rekao da je i Zukin ”hod
bio svojevrsni umjetnički pravac”.
“Stare turske hanove po drumovima zamijenile su automobilske stanice na autostradama. Romantičnih drumskih razbojnika, koji su nekada napadali usamljene putnike i karavane, više nema. Zamijenile su ih
velike međunarodne kompanije koje napadaju čitave narode. Hajdučija se polako sa
carskih džada preselila u međunarodnu politiku”, priča Zuko na jednom od svojih
bezbrojnih hrvanja sa drumovima.
“Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u
svojim farmerkama i ogrnut šetland
džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo kao da im je stari
poznanik ili daidža ili amidža. A onda bi
nestajao u neki samo njemu znani svijet.
Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a
on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven. Kod njega sam učio 'visoku školu
marifetluka' dugi niz godina”, zapisao je
režiser Mirza Idrizović.
J
O
U
R
N
A
L
PRIČE IZ BOSNE
74
J
O
U
R
N
A
L
Dugo će se još prepričavati njegove misli i anegdote poput: Jednom je jedan trčao,
i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan
mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu
uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome
propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.” Za bivšu Jugoslaviju je jednom u
svom stilu napisao “da nigdje i ni u jednoj
zemlji kao u Jugi nije vidio toliko uskih puteva, glupih ljudi i pametnih volova.”
U Beogradu je Zuko Džumhur bio jedan od živućih gradskih simbola. Poznato
je kako je upravo on zaslužan za ponovno
oživljavanje legendarne Skadarlije. Momo Kapor je zapisao: “Čega god se dotakao, postajalo je umjetnost. Nacrtana na
salveti, na platnu, na papiru ili ono što je
napisao ili doživio, propagirajući svoj
privatni stil života, na koji su se svi lijepili kao mušice.” I danas se prepričava Zukina anegdota sa jednim konobarom na
Skadarliji u kafani “Tri šešira”. Kada je
konobar podsjetio Zuku riječima: “Gospodine ovdje je večera obavezna”, Zuko
mu je uzvratio: “Došao sam na doručak,
upravo sam se probudio.”
O Zuki danas govore mnogi ljudi, pa i
oni koji su možda slučajno prošli pored
njega. Utoliko mi je neugodno govoriti o
njemu, jer sam ga poštovao i jer smo bili
dobri prijatelji. A ipak, tješi me da, ako je
neko samo i prošao pored Zuke, mora da
je postao pametniji, jer svaki susret s njim
bio je pravi praznik i gozba duha. Ljepše
je bilo sa Zukom šutjeti nego s mnogima
razgovarati, kaže Enver Mehmedbašić,
veliki Zukin ahbab.
“Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”, ovim je riječima Zuko odbio ponudu
da živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom. Zuko je bio čovjek koji je znao, a
nije solio pamet. Znanje je dijelio neprimjetno. Jednom je rekao da ga je stid sjediti sa Krležom kad vidi koliko Krleža
zna, a on ne zna.
Zuko je, ma šta ta činjenica kome značila, bio i musliman i antifašista. Gotovo da je
nepoznato da mu je mlađi brat stradao u Sarajevu 1945. godine za vrijeme Luburićeve
strahovlade. O tome nije govorio. Govorio
je o drugim stvarima. Zuko će 60-ih godina
prošlog stoljeća otići na hadž. S hadža piše
i tetki Fatmi kako joj je našao bedela, zamjensku osobu koja ce za nemoćne učiniti
hadž. “Sad si i ti hadžinica”, piše Zuko. Kada su ga jednom u Afganistanu pitali: “Ko
ste vi?”, Zuko im je odgovorio: “Ja sam em
Musliman, em turista.”
Jedna anegdota veli da Zuko nije priznavao da “posjeduje” toliko godina nego
manje, odbivši da mu u “životni staž” uđu
Zuko Džumhur u Mostaru (prvi slijeva)
spavanje, bolest, jer to, “presabirao” bi se
Zuko, i nije proživljeni nego prespavani,
prebolovani dio života. Uz to, dodao bi da
je za život najbolji lijek – rahatluk.
Pisali su mu sa svih strana dunjaluka i
znani i neznani. U njegovoj sehari ostalo
je požutjelo pismo jedne Merime iz Banja
Luke koja mu je napisala: “Hodamo istim
gradovima u kojima si ti bio, gledamo
iste građevine koje si gledao, a niti znamo
da gledamo, niti vidimo na način na koji
si ti gledao, vidio i kako si ispričao.” Netko reče da je Zuko od ljudi pravio prijatelje. Često su ga nazivali “prijatelj života”.
Bio je isti i na televizijskom ekranu,
pred slikarskim platnom ili nad listom bijele hartije na kojoj će tek ispisati svoja blistava zapažanja sa putovanja bijelim svijetom,
kao i onda dok za kafanskim stolom sjedi sa
sebi ravnim ili sa običnim svijetom.
Riječi su mu bile izbrušene i precizne,
baš kako i priliči nekome tko nosi ime sablje Hazreti Alija. Imao je talenta za petericu. Stariji stanovnici Herceg Novog,
gdje je Zuko živio posljednjih 15 godina
svog života, još uvijek se sjećaju kako je
pola mačaka u ovom gradu znalo krenuti
za Zukom kada on, već dobro okasnio,
krene da se vrati kući sa pijace. Naime,
kada bi ga supruga Vezira poslala da kupi
ribu, on bi nakon obavljene trgovine
obično zasjeo u kafani “Pod lozom” preko puta pijace. Tu bi sa prijateljima naručio lozu, i pričajući i pijući sa njima zaboravljao bi na vrijeme. U međuvremenu
riba bi počela da se “osjeća”, a oko kese
bi se počele skupljati mačke. Kada bi,
Zukina rodna kuća u Konjicu
svjestan da je prekoračio svako vrijeme,
konačno ustao i krenuo kući, to bi istovremeno učinile i mačke, koje su ga u
špaliru pratile kroz grad do kuće.
“Pročitao sam negdje, doduše poodavno, kako su čuveni filmski glumci,
Kirk Daglas i Gregori Pek ustvari naši zemljaci. Poslije, jedan moj prijatelj otišao
je dalje, pa se našalio kako je ustvari Čarli Čaplin Hercegovac, odnosno Čapljinac
– Čaplin iz Čapljine”, pričao je Zuko. Kada je već obolio i kada su ga mjeseci dijelili od odlaska na onaj svijet, prijatelji
koji su ga posjećivali redom su ga pitali
šta mu je. On bi odgovorio: “Ma ništa.
Samo su me stigli halali.” Kako im nije
bilo jasno šta to znači, Zuko im je u svom
duhu pojasnio: “Dok sam bio zdrav svi su
mi govorili, te halal ti vjera, Zuko, koliko
možeš da pojedeš, te halal ti vjera koliko
možeš da popiješ... I eto stigli me halali.”
Nekoliko dana prije smrti Zuko je velikom ahbabu Enveru Mehmedbašiću Enki u svom skromnom stilu, dok su sjedili
na obali mora u Herceg-Novom, rekao:
“Vidiš, Enko, ova majica i farmerke na
meni i pogled na more je sve što mi sada
treba. To mi je dovoljno.”
“Treba putovati i da bi se vidjelo sebe,
a ne samo zemlje i ljude. Što god dalje
putujem, sve sam bliži svome rodnom
mjestu”, kazivao bi Zuko po povratku sa
svojih čestih hodoljublja.
I ostao je zauvijek u svom rodnom
Konjicu. Zuko je umro 27. novembra
1989. godine u Herceg Novom, a dženaza
mu je bila 29. novembra u Konjicu. Imao
je običaj reći “da je na posljednje ovodunjalučko putovanje najljepše poći tako
što će čovjek obući bijelu košulju i otići
bez pompe, bez velikih riječi i halabuke”.
Ovaj pjesnik pustinjskog vjetra prije
smrti je zapisao i ovo: “Najduži put na brdovitim Balkanu je put od jednog metra!
Toliko otprilike duga je i kičmena moždina svakog odraslog insana. A nama je
vazda najviše vremena trebalo da nam iz
stražnjice, končano, dođe u glavu.”
U Konjicu, pokraj Neretve, koju je Zuko nazvao “velikom, zrelom rijekom”, u
Prkanj-mahali nalazi se Zukin dom, kome
su, u ratu izranjavanom gelerima i nemarom, Konjičani vratili negdašnji sjaj. Da je
danas živ, Zuko bi zasigurno umjesto nekrologa ispisao pohvalu jednoj čaršiji, svojoj mahali, u kojoj, iako pozlijeđen, pulsira
prirodan život u žaru molitve, uz miris avlijskih zumbula i šefteli sokaka. Duh ovog
mnogoznalca i dalje lebdi nad Neretvom.
Zuko, iako nije živio u Konjicu, živio
je sa Konjicem, gdje god da je bio, a nema gdje nije bio. q
ŽIVJETI ISLAM
Islamske teme
Džihad – sveti mir, a ne sveti rat
Mirza ef. Mešić
Uvodne napomene
Iz inače sadržajno bogatog i značenjski
raznolikog islamskog leksikona pojam kojeg u posljednjih nekoliko decenija najčešće
(zlo)rabe brojni mediji, intelektualci i mnoge vlade na Zapadu, ali često i sami muslimani, jeste džihad. Posebno se, po tko zna
koji put, značenje džihada aktualiziralo nakon 11. rujna 2001. godine kada su izvršeni
teroristički napadi na Sjedinjene Američke
Države. Iako detalji tog nezapamćenog i šokantnog napada nikada do kraja nisu rasvijetljeni, dapače ostavili su puno sumnji, za
cijeli je scenarij optužena Al-Qaida, teroristička vojna organizacija nastajala osamdesetih godina 20. stoljeća u jeku afganistanskog rata protiv Rusa. Početkom devedesetih godina, nakon vojne akcije međunarodne zajednice protiv Sadamovog režima pod
nazivom “Pustinjska oluja”, koja je okupila
do tada najveću svjetsku vojnu koaliciju, te
ostanka zapadnih vojnika na Bliskom istoku, uglavnom Amerikanaca, ta je organizacija proglasila vlastiti džihad protiv SAD-a
i drugih zapadnih zemalja. Cilj ostanka
američkih vojnika na muslimanskoj zemlji i
nakon pobjede nad Sadamovom vojskom
nije bila borba protiv terorizma i kršenja
ljudskih prava te širenje demokracije koliko
unaprijed isplanirana puna kontrola nad
proizvodnjom i izvozom nafte, koja je za
članove Al-Qaide opće dobro svih muslimana, a ne šačice korumpiranih arapskih
vladara. Kako su se vojne akcije pripadnika
Al-Qaide okarakterizirale kao terorizam, a
njeni se članovi stalno pozivali na islam i
džihad, tako se na Zapadu i pojam džihada
sve više poistovjećivao s terorizmom. Nakon gubitka neprijatelja oličenog u komunizmu i raspada takozvanog Istočnog bloka, zapadnim su imperijalističkim silama
islam i džihad, odnosno rat protiv terorizma, došli kao naručeni u pravdanjima/lažima međunarodnoj zajednici i međunarodnoj javnosti o razlozima vojnih napada na
Afganistan i Irak.1
Džihad je nakon tih napada, a uslijed
organiziranja određenog otpora unutar Afganistana i Iraka, podrazumijevao sve najgore što ljudska mašta može zamisliti: ubojstva nevinih civila, planirane otmice turista
75
i javna smaknuća pred TV kamerama, aktiviranja auto bombi na tržnicama prepunim
ljudi, kršenje tuđih prava i sl; što je kod nemuslimana, ali dobrim dijelom i kod samih
muslimana, izazvalo stanje straha i nesigurnosti. Džihad je nepravedno reduciran na
samo jedno značenje što je bilo i pogrešno i
kontraproduktivno. S jedne strane, džihad
je zloupotrijebljen od minorne, ali opasne
muslimanske grupe, a s druge strane, krivo
interpretiran do mjere da su i muslimani (p)
ostali zbunjeni i uplašeni. Sami spomen te
riječi kod običnog Zapadnjaka izazivao je
zgražanje, ali što je najgore i prema svemu
ostalom što se dovodi u vezu s islamom.
Islam je na neki način poistovjećen s džihadom, a džihad opet sa svim najbrutalnijim
što može zamisliti ljudska mašta. Zapravo
su napadi na SAD 11. rujna 2001. godine
pokrenuli na različitim nivoima široke rasprave o islamu kao vjeri, kulturi i civilizaciji i općenito načinu života čiji pripadnici
čine skoro četvrtinu ukupnog svjetskog stanovništva. Zagovornici sukoba civilizacija
polako su dolazili na svoje, a muslimani diljem Zapada postali su predmetom brojnih
sumnjičenja. Većina ispitanika na Zapadu u
različitim su anketama islam počeli dovoditi u vezu s terorizmom, ubijanjem i nasiljem
te grubim kršenjem ljudskih prava. Džihad
se počeo zloupotrebljavati u dnevnopolitičke svrhe, osobito kada je trebalo izmisliti
neprijatelja i otvoriti novu frontu, ojačati
vojnoindustrijski kompleks ili zaposjesti
naftna polja, ukazati na sve veći broj imigranata ili obraniti autokratske režime u
islamskom svijetu. Džihad i džihadisti postali su i, nažalost, još uvijek su top tema
brojnih studija i novinskih napisa. Zato ovaj
tekst u najkraćem ima za cilj rasvijetliti neka od najvažnijih značenja džihada te donijeti ispravna i među muslimanima općeprihvaćena stajališta o ovom danas još uvijek
neshvaćenom islamskom pojmu.
Pojmovno određenje džihada
Uz časne izuzetke, koji nude ispravna
i cjelovita pojašnjenja, džihad se obično
na Zapadu prevodi(o) kao “sveti rat” kojeg muslimani pokreću i/ili vode protiv
nemuslimana, a nerijetko je sinonim za
sve vrste ekstremizma i terorizma kojeg
pojedinci čine iz vjerskih pobuda. Na početku govora o džihadu važno je razjasniti i strogo naglasiti da kovanica “sveti rat”
(Holy War) ne postoji u kur'anskosunnetskom pojmovniku i da je svako tu-
J
O
U
R
N
A
L
ŽIVJETI ISLAM
76
J
O
U
R
N
A
L
mačenja pojma džihad spomenutim značenjem potpuno netočno i neprihvatljivo.2 Istina je da terminom džihad muslimani označavaju i rat kojeg muslimani
mogu povesti po točno utvrđenim pravilima za obranu prije svega islamskog poretka, tj. domovine, zajednice, časti i
imetka, o čemu ćemo niže raspravljati, no
to nije jedino značenje ovog pojma niti je
džihad rat protiv drugih vjera. Džihad naprosto nije jednako rat. Arapska riječ za
rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital.
Tako Uzvišeni Allah u 190. Ajetu
kur'anskog poglavlja Al-Beqara veli: “I
borite se na Allahovom putu protiv onih
koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! - Allah, doista, ne voli one koji
zapodijevaju kavgu.” U ovom ajetu upotrijebljen je glagol “katilu”, a ne “džahidu”. Ovo je važno naglasiti jer riječ džihad u sebi sadrži značenje svake akcije
koja označava djelo koje približava Uzvišenom Allahu. Džihad u svojoj sveoubuhvatnosti može biti i rat, no svaki rat nije
džihad. A rat je nažalost prisutan među
ljudima od samog postanka ljudske civilizacije u mjeri da je stanje sukoba među
ljudima pravilo, a mir izuzetak.3 Ono što
je još važno podvući u vezi navedenog
ajeta jeste da Allah Uzvišeni naređuje
muslimanima da se bore samo protiv onih
koji se bore protiv njih i da nikako i nikada muslimani ne budu oni koji kavgu/rat
započinju. Islam kao kompletna, savršena
i konačna vjera, prirođena čovjeku sa
svim njegovim vrijednostima i slabostima, u svojim propisima donosi i pojašnjenja o ratovanju i uspostavlja jasne propise
za ovakve slučajeve. Rat nije cilj, rat je u
islamu sredstvo kojim se osigurava pravedni mir i jedino se s tim ciljem može
pokretati. U tom slučaju rat je džihad.
Izvorno, riječ džihad u arapskom jeziku,
pa tako i u kur'ansko-sunnetskom kontekstu, znači nastojanje, težnja, stremljenje ili
rad. Riječ džihad u Kur'anu se neposredno
pojavljuje samo tri puta, dok se u svojim
izvedenicama spominje trideset i jedan put.
Jedan od izravnih ajeta koji tretira džihad je
i onaj iz poglavlja El-Furkan “zato ne čini
nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim
silama protiv njih bori” u kojem je Poslaniku Muhammedu a.s. naređeno da se protiv
nevjerstva bori istinom, tj. Božjom Riječju
– Kur'anom. U ovom primarnom smislu
džihad označava čovjekov unutarnji duševni napor da svoj život uredi sukladno Božjoj Volji, Njegovoj Objavi; da se na tom
putu oslobodi pogrešnih akcija/djela, ružnih
i nemoralnih sklonosti i vježba postojanost,
ustrajnost i izdržljivosti u svakodnevnom
dosezanju najviših ljudskih/islamskih mo-
ralnih normi. Ako sve to radi u ime Boga i
za Njegovu ljubav onda je osoba u džihadu.
Ovo je najvažnija forma džihada. Nazvan i
veliki džihad ili borba protiv samoga sebe
označava najintimnije pregnuće pojedinca
u pokušaju da očisti vlastitu dušu od svih
zlih utjecaja. U ovom smislu džihad znači
davanje prednosti Allahovim propisima
ispred svega nama važnom u životu ako je
to u suprotnosti sa islamskim propisima.
Nastojati živjeti kao istinski vjernik, nastojati postići Allahovu ljubav i naklonost i širiti njegovu vjeru također se može svrstati u
ovaj tip džihada: “Pravi vjernici su samo
oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na
Allahovom putu imecima svojim i životima
svojim. Oni su iskreni!” (El-Hudžurat, 15)
Džihad je jako širok pojam i obuhvaća mnoga značenja i brojne ljudske aktivnosti. Tako su učenik i student u džihadu
dok marljivo pišu zadaću i na vrijeme polažu ispite; učitelj je džihadu dok nesebično širi znanje i pokušava svoje učenike
osposobiti da budu bolji stručnjaci od njega samoga; radnik u firmi je u džihadu
dok na vrijeme dolazi na posao i prema
svojim radnim obvezama se odnosi krajnje odgovorno; poslodavac je u džihadu
dok na vrijeme isplaćuje svoje radnike i
nagrađuje ih za prekovremeni rad i trud;
majka je u džihadu dok doji svoje čedo i
odgaja ga u duhu islama; muž i otac su u
džihadu dok skrbe o svojoj porodici i bore se za njihov prosperitet; dijete je u džihadu dok smjerno i pokorno sluša svoje
roditelje; dignuti svoj glas ili pero i prosvjedovati protiv nasilnika i nepravednika također je džihad, kao što je predsjednik države u džihadu dok poštuje zakone
i bori se protiv korupcije i nepotizma i,
konačno, džihad je, ako to situacija nalaže, uzeti oružje i vlastitim životom braniti
svoju domovinu i druge svetinje. I kao što
već napisaše; da nemuslimani znaju pravo značenje riječi džihad sami bi ohrabrivali muslimane da što češće, zapravo svaki dan i u svakoj prigodi, vode džihad.
Različiti vidovi džihada
Svako vrijeme nalaže određenu vrstu
džihada. Islam nije ograničen na pojedinca i
njegov odnos prema Bogu, nego sadrži propise kojima se nastoji postići red i blagostanje cjelokupnog društva i općenito cijelog
ljudskog roda. U ovom kontekstu dolazi do
nerazumijevanja nemuslimana prema
islamskim propisima. U današnjem svijetu,
u kojem su većina država uređene po sekularnom modelu, ne prihvaća se ni pomisao
da se vjerskim propisima može urediti za-
jednica. Sve su glasniji oni koji govore i
pišu da je religija kriva za sve ratove i nedaće u svijetu. Posebno se motri na islam. Ponekada su i sami muslimani zbunjeni i nemaju prave odgovore. No činjenica je i da
se sve više među muslimanima govori o novoj reislamizaciji muslimanskog svijeta nakon neuspjelih i kontraproduktivnih eksperimenata sa sekularnim uređenjima. Ovo
nipošto ne predstavlja opasnost za nemuslimane. Zapravo su muslimani opasni bez
islama, jer nemaju jasan cilj i jasnu viziju
uređenja svojih odnos prema drugima i drugačijima. Stoga bi sami nemuslimani trebali ohrabrivati muslimane da svoja društva
urede po islamskim propisima. Nitko po
islamu ne može živjeti izoliran od svoje zajednice i ostati imun na dešavanja u svijetu.
Kur'an stavlja u dužnost svim muslimanima
da konstantno unapređuju društvo, odnosno
poboljšavaju i olakšavaju uvjete života kroz
kur'ansko geslo “naređujte dobro, a zabranjujte zlo”. Ukazivanje na društvene nepravde i različite devijacije kod pojedinca i
određenih grupa u srži je svakog džihada.
Muslimani ne mogu izbjegavati ovaj
kur'anski imperativ ako to drugi čine, što je
i razumljivo, jer nisu svi ljudi ni vjernici ni
pripadnici islama. Sredstva za ostvarivanje
kur'anskog “naređujete dobro, a zabranjujte
zlo” raznolika su i u našem modernom svijetu obuhvaćaju sve znanstvene, diplomatske, ekonomske i političke instrumente.
Upotreba nabrojanih instrumenata na pravi
način u konkretnim slučajevima spada u
džihad. Za ovaj džihad, u islamskoj literaturi nazivan i verbalnim džihadom, Muhammed a.s. je rekao da je najvrjedniji ako je
uperen protiv nepravednog vladara, odnosno nepravedne i nesposobne vlasti. Ovim
se džihadom, primjenjivim u skoro u svakom vremenu, nastoji postići društvena
pravda putem govora i nenasilnih akcija.
Muhammed a.s. je ohrabrivao muslimane
da zahtijevaju pravdu u ime Allaha Uzvišenog, a ne u ime osobnih koristi.4 Ako su
istrošeni svi argumenti, a zlo prijeti potpunom uništenju zajednice u biološkom ili
moralnom smislu, islam ne isključuje ni
upotrebu sile, pa ni preventivno, a što je
opet svojevrsni džihad.5 Ratovanje može
biti nekada neophodno, ali je to samo mali
dio sadržaja džihada. Na taj je način i Muhammed a.s. definirao ratovanje kao mali
džihad, rat protiv samoga sebe nazvao je
velikim. Jer, zaista je nekada teže pobijediti
samoga sebe, pronaći ljubav umjesto mržnje, oprost umjesto osvete, prijateljstvo i
iskrenost umjesto neprijateljstva i zavisti,
mir i kompromis umjesto oružane borbe.
Najnepopularniji oblik džihada je fizički, a odnosi se na upotrebu fizičke sile
ŽIVJETI ISLAM
u obrani muslimana protiv bilo kojeg neprijatelja koji ugrožava fizički opstanak
islama i muslimana. To je zapravo rat u
kojem su muslimanima strogo zabranjena
ubojstva žena, djece, staraca, svećenika i
svih civila, pa čak i životinja, osim koliko
je potrebno da se prehrani vojska. U ratu,
po islamskim propisima, smije se ubiti
samo neprijateljski vojnik. Nezamislivo
je, i takvi ne pripadaju islamu, da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli žive
zarobljenike. Primjena ograničene sile da
bi se od zarobljenika dobila informacija
dozvoljena je po svim konvencijama ratovanja. Allah dž.š. od muslimana zahtijeva da se brane od tlačitelja, jer gubeći
vjeru muslimani gube sve.
“Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a
Allah ih je, doista, kadar pomoći, onima
koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga
prognani samo zato što su govorili: 'Gospodar naš je Allah!' A da Allah ne suzbija
neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one
koji vjeru Njegovu pomažu - ta Allah je
zaista moćan i silan.” (El-Hadž, 39)
Allah zapovijeda muslimanima da vode miran život i da nikoga ne uznemiruju.
Ako im se pak nasilje čini u okolnostima
gdje bi svaki otpor završio ponižavanjem
i patnjama muslimana Allah dž.š. im preporučuje hidžru, tj. preseljenje u drugo
mjesto. “Oni koji vjeruju i koji se isele i
bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. - A Allah prašta i
samilostan je.” (Kur'an, 2:218).
Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat,
stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je
povrh svega ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kada je zlo uklonjeno ili zaraćena strana želi
mir, muslimani moraju potpisati primirje:
“Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i
pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve
čuje i sve zna.” (Al-Anfal, 61)
Kada je muslimanima propisan
džihad?
Džihad nije objava rata drugim religijama, a osobito ne Židovima i kršćanima,
kako određeni mediji i politički krugovi
često žele prezentirati. Rat kao mogućnost, a ne naredba u smislu da konstantno
moraju ratovati i tražiti neprijatelja, muslimanima je propisan tek u Medini, kada
se uspostavlja i organizira prva islamska
država. Za 13 godina poslaničke misije u
Meki, Muhammed a.s. i njegovi sljedbe-
nici svoju su vjeru promovirali i branili
isključivo verbalnim putem/džihadom. U
ozračju krutog predislamskog mekanskog društva, koje nije prihvaćalo nikakve promjene, osobito ne novu vjeru,
stradali su mnogi muslimani. Kada je konačno uspostavljeno islamsko društvo u
Medini, a u mah mu zaprijetio fizički opstanak, muslimanima je ne samo odobrena nego i naređena obrana/fizički džihad.
Muhammed a.s. je posljednji Poslanik.
Bog mu je mogao odmah dati ekskluzivno pravo da islam kao jedinu ispravnu
vjeru može nametati ratom, ali su brojni
kur'anski ajeti u kojima Allah dž.š. naglašava da je vjera dar kojeg On osobno daruje onim ljudima koji hoće i da se nikakvom silom ne može nametnuti te da je
mir bolji nego stanje rata. Islam je način
života; kompletna vjera i svojevrsni svjetonazor, odnosno i vjera i ekonomija i
pravo i politika. Bez razmatranja i pitanja
rata i ratovanja koje karakteriziraju ukupni čovjekov boravak na zemlji islam ne
bi mogao postati sveobuhvatan način života. Muslimanima je vjera važnija od
svega na svijetu. Ako je vjera ugrožena
rat se može proglasiti protiv bilo koga i
bilo kad. Tako je i Muhammed a.s., Božji
Poslanik, pripremio obranu Medine od
agresivnih Mekelija potpomognutim i nekim medinskim i židovskim plemenima i
u nekoliko ratnih okršaja uspio sačuvati
grad Medinu te na kraju za života ujediniti cijeli Arapski poluotok što nikome u
povijesti nije uspjelo. Za takve bitke u
kojima su živote gubili i muslimani i nemuslimani Poslanik a.s. je rekao da su
“mali džihad”, a na pitanje začuđenih
drugova “a što je onda veliki džihad”, odgovorio je “veliki džihad je bitka protiv
vlastite putene duše”.
Islam je na izvjestan način ozakonio
rat i ograničio ga jer ga naprosto nije mogao zanemariti. Židovska i kršćanska povijest, kao i povijest ostalih vjera i civilizacija, nisu ništa manje ratničke nego je to
bila islamska. Što više, ideja totalnih ili
svjetskih ratova ne dolazi iz islamskog svijeta nego iz onog dijela planete koji se u
geografskom/svjetonazorskom
smislu
imenuje kao zapadni/kršćanski svijet. Nikad muslimani nisu svoje vojne pohode
imenovali kao “islamski ratovi”, za razliku
od “kršćanskih ratova”, niti su ideologije
poput fašizma, nacizma, komunizma, imperijalizma pa i terorizma, koje su odnijele
stotine milijuna nevinih života nastale među muslimanima i unutar islamskog svijeta. No, to uopće ne opravdava pojedine
muslimane i muslimanske grupe koje vode
“svoje” ratove protiv nemuslimana i ubija-
jući nevine ljude donose više štete nego
koristi ukupnoj muslimanskoj zajednici.
Djelovanje određenih militantnih grupa ne
može se dovoditi u vezu sa svakom islamskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne
zaboravimo da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana muslimanska zajednica. Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemuslimanima i to stalno moraju dokazivati, što je također svojevrsni vid džihada. Nažalost, još uvijek se sumnja u njihovu dobru namjeru da žele živjeti normalnim životom; da žele raditi i zaraditi,
školovati svoju djecu, putovati preko granica bez dodatnih sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život kao što uostalom nastoje svoju
vjeru, časni islam, sačuvati te je na najbolji
mogući način drugima prezentirati, što je
danas najveći mogući džihad. q
Bilješke:
1
Prisjetimo se samo otvorenih laži Bushova
glavnog tajnika Colina Powela pred Vijećem
sigurnosti UN-a uoči američkog napada na
Irak o navodnom iračkom oružju za masovno
uništenje. Dvije godine poslije zbog iznošenja
falsificiranih podataka Powel se pokajao. No,
to pokajanje iračkom narodu u razrušenoj i
podijeljenoj zemlji danas ništa ne znači.
2
Ta je sintagma zapravo nastala u kršćanskoj
Europi tijekom križarskih ratova u 12. i 13.
stoljeću u značenju kršćanskog svetog rata
protiv muslimana. Pod tim su geslom, a pod
izgovorom obrane svetih mjesta u Palestini,
europski kršćani počinili brojne gnusne zločine ne samo nad muslimanima, nego i nad židovima i drugim kršćanima.
3
Povjesničari i teoretičari rata su precizno
izračunali da je u zadnjih 3.000 godina mir
vladao samo 300 godina.
4
Problemi nastaje kada sami muslimani pod
izgovorom promocije islama i navodne obrane njegovih vrijednosti samoinicijativno koriste jedno od spomenutih sredstava, tj. pozivaju se na džihad, a na kraju se ispostavi da im je
cilj dolazak na vlast ili postizanje neke od dunjalučkih koristi.
5
Sasvim je razumljivo da se pojedinci zgražaju na samu pomisao rata, ubijanja i stradanja.
No takav je čovjek. Često se islamu spočitavaju pojašnjenja o tzv. “humanom ubijanju” neprijatelja u ratu. Jasno da ubojstvo nikada ne
može biti humano, no zamislite situaciju kada
se zarobljenici muče na najokrutniji način i to
oni civilni, režu im se genitalije, vade oči i čak
peku na ražnju, siluju žene pred njihovim muževima i djecom. Sve su ovo proživjeli Bošnjaci tijekom agresije na Bosnu i Hercegocinu
kada su četničke falange na “najbolesniji” način mučili zarobljene. Muslimanima je strogo
zabranjena osveta na taj način. Pravedna osveta može biti samo prema počinitelju, a reciprociteta ne smije biti.
77
J
O
U
R
N
A
L
POVRATAK U BUDUĆNOST
Islamska psihologija
Obični ljudi
“Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni.” (En-Nahl: 78)
Edin Tule
78
J
O
U
R
N
A
L
U zori svoga života mali ljudi redovno maštaju da postanu heroji koji će spašavati svijet, junaci koji će savladavati
nemani, vitezovi koji će se odvažno suprotstaviti ružnim zlikovcima ili genijalci
koji će unaprijediti kolektivni život.
Zub vremena postepeno nagriza te
dječačke snove i čovjek osvane u vremenu i prostoru gdje je prezadovoljan samim tim što ima ženu s kojom će popiti
kafu nakon beskičmenog činovničkog
radnog dana, dijete koje guta gradivo
konvencionalnog obrazovanja i psa čiji
izmet savjesno kupi u plastične vrećice –
u sistemu koji su organizirali i vode iste
one nemani i zlikovci protiv kojih se nekad u djetinjstvu gordo borio.
Iako su nemani iz djetinjstva vrlo lahko prepoznatljive, tj. uprkos uproštenom
konceptu negativca, ni u djetinjstvu nije
lahko biti heroj. Međutim, prostor u kojem dijete razvija svoj alter ego je popločan neiscrpnim mogućnostima ljepljive
mašte koja operira na osnovu primjera
hrabrih crtanih likova, a u koju je tako lahko uroniti. Zdravo dijete jednostavno ne
pristaje da bude drugačije žanrovski obilježeno do kao junak.
Kasnije, razuzdanu dječiju maštu počinju da guše okovi šablonskih školskih programa čija je zadaća pravovremena klasifikacija tih mladih ljudi, te utabavanje njihovih staza ka širokom sektoru nezanimljivih
poslova radničke klase čija je umna ograničenost uvjet za (ne)funkcioniranje pogrešno nasađenih državnih aparata.
Proces degradacije najčistijih dječijih
ambicija, ideala i zdravog buntovništva je
postepen, a prvi počeci mu se mogu nazrijeti u obrazovanju u kojem im se nude,
npr. uloge leptira, bubamara, pjevača ili
plesačica u raznim priredbama bez alternativa i/ili mogućnosti prijedloga vlastitog scenarija.
Često se klasifikacija ljudskih resursa
odvija i putem aljkavih i neodgovornih
upitnika putem kojih se “pomaže” osnovcima ili srednjoškolcima u izboru njihove
profesionalne orjentacije, pa se na bazi
razultata takvih upitnika sugerira cijelom
razredu da svi imaju, npr. najizraženije
muzičke afinitete, te da se trebaju u tom
pravcu usavršavati. Takvi neprofesionalni i grubi upitnici su daleko od suptilnosti
i iznijansiranosti koja može prepoznati
tragove matematičke, literarne, emocionalne ili neke druge kreativne inteligencije u novim potencionalnim dobitnicima
Pulitzerove, Nobelove ili neke druge nagrade.
Ugušivanje razvoja unikatnog individualnog potencijala može se čuti i s
minbera kad vjerski lider u želji da demonstrira vlastito razumijevanje funkcioniranja jednog dinamičnog društva,
ustvari, demotivira akademski razvoj
svoje zajednice riječima: “Ne možete svi
biti fakultetlije! Neko mora biti i pekar i
obućar i automehaničar, itd.”
Pedagoški ispravno bi bilo reći: “Vi
svi imate u sebi kapacitet da postanete
magistri i doktori nauka bez obzira na
stupanj obrazovanja koji imate sada! Jer
magistrat i doktorat nisu ništa drugo nego
određeni broj pročitanih knjiga i određeni
broj položenih ispita. A vi svi to možete!”
Klice jednoumlja, jednom posađene,
nastavljaju da se hrane pogrešnim pedagoškim pristupima različitih subjekata
određene klaustrofobične sredine, te u
svojoj konačnici postaju prepoznatljive u
formi zbunjene letargične svjetine i krhkih kultova ličnosti.
Kur'an ističe na primjeru odabranih ljudi svu bitnost nuđenja alternativa iz vrlo jasnih pedagoških razloga: “...Ibrahim reče:
"O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam
zaklati, pa šta ti misliš?” (Es-Saffat: 102).
Prethodni ajet je paradigma na kojoj
se gradi cijeli odgojni koncept koji podrazumijeva rano uključivanje djece u proces odlučivanja, a ogleda se u jednostavnom pitanju (npr. Što ti misliš? Kako ti
vidiš ovo? Kako bi ti to uradio? itd.) kojim se pokazuje cijenjenje dječijeg umnog
sadržaja i pravovremeno ohrabrivanje
procesa razmišljanja (npr. Sviđa mi se ta
misao! Oduševljen sam tim zapažanjem!
Tu ideju moram zapisati! itd.). Efekt koji
POVRATAK U BUDUĆNOST
takav pristup ima na djecu, u smislu njihove potrebe da budu na visini zadatka,
više je nego fascinantan.¹ A jednu od najizraženijih slika čovjekove urođene individualnosti – koju kasnije treba samo
znati njegovati – vidimo u tvrdoglavom
insistiranju dvogodišnjeg djeteta, uprkos
lošoj motorici, da jede hranu svojom rukom pa makar ostalo gladno!
Svi ljudi se kad-tad suoče s osjećajem
vlastite bitnosti. Obično je to u dobi puberteta kad dječak ili djevojčica počinju ozbiljnije da traže svoje mjesto u vremenu u
kojem žive. Mnogima je, u toj fazi, svako
zanimanje i profesija koju dijele s njima
hiljade drugih ljudi tako mala i tako bezlična. Međutim, surova trka za ekonomskim
opstankom – u kombinaciji s ugušenom
individualnošću – prečesto ih nagna da
prekroje svoje ambicije u nacrtane dimenzije, te se pomire sa sumornom prosječnošću, da bi se probudili u pedesetoj shvativši kako ih je neodvažni stil života izgradio
u prazne osobe bez velikog iskustva i njegovane mudrosti, kojima ne ostaje ništa
drugo nego da tu intelektualno-duševnu
pustoš prikriju preuranjenom nagluhošću
i/ili glumeći oronulost.
Pitanje s kojim se prije ili kasnije susretne svaka samosvjesna osoba glasi:
kako pobijediti životne strahove ili, kako
adekvatno odgovoriti na moderne egzistencionalne strahove koji su glavna poluga na koju se oslanjaju razni izrabljivači ljudskog potencijala?
Osoba uvjerena u sveobuhvatnost
islamskog svjetonazora može reći kako je
osnovna maksima islama “la ilahe illa
Allah” (nema boga osim Allaha) najmoćnija rečenica u univerzumu i da njeno podrobno shvatanje i ispravna primjena u
svim društvenim segmentima može harmonično graditi svijet i štititi njegovog
pojedinca od mreže sputavajućih strahova koju različiti eksperimentalni društveno-politički sistemi nabacuju na glave
individue i cijelog društva.
Moderni čovjek je opterećen mnoštvom pogrešnih autoriteta kreiranih od
strane različitih medija, a koji uzrokuju neugodne i paralizirajuće strahove. Funkcionalnost islamskog kreda, uzevši u obzir
prethodni kontekst, ogleda se u sljedećem:
Osnovna maksima islama “la ilahe
illa Allah” (nema boga osim Allaha) sastoji se iz dva dijela:
a) “la ilahe” (nema boga), tj. negacija
svih lažnih autoriteta, i
b) “illa Allah” (osim Allaha), tj. potvrde da postoji samo jedan vrhovni autoritet čije su riječi parametri za uspostavu
svih odnosa između bića i svemira.
Allah, dž.š., želi da čovjek živi stabilan
psihofizički život, stoga potencira uvažavanje samo jednog vrhovnog autoriteta i
preporučuje samo jedan strah – a to je
strah od Allaha, tj. konstantnu svijest o
Allahovom nadzoru (arapski: taqwa; engleski: God consciousness). Ta svijest o
Bogu ili strah od Njega ide apsolutno u
prilog čovjeku pošto je to najbolji i jedini
način da se eliminira more modernih strahova putem kojih različiti centri moći manipuliraju masama, nekada uzrokujući pasivnost i marginalizaciju, a nekada mobilizaciju. Usvajajući Allaha, dž.š., za vrhovnog autoriteta, biće koje nije rođeno niti je
rodilo, i podređujući sve naše društvene
kontakte Njegovoj volji – mi ustvari svim
našim djelima dajemo veću vrijednost pošto se, npr. obrazujemo u ime većeg cilja
definiranog ciljevima šerijata, a ne, npr. u
ime luksuznog života i tome slično.
Bojeći se pada u Allahovim, dž.š.,
očima mi nećemo prestati činiti dobročinstvo drugim ljudima pa makar nam oni
sami ne zahvaljivali na tome – jer naša
djela ciljaju Njegovo, dž.š., zadovoljstvo,
ne pragmatizam ili sitna udovoljavanja
velikom egu.
Podrobno shvaćena maksima “la ilahe
illa Allah” je najbolji način da se podstakne čovječanstvo na konstantnu pozitivnu akciju i izlazak iz pasivnosti pošto
konstantna svijest o Allahovom nadzoru,
tj. razvijen strah od pada u Njegovim očima eliminira npr., strah od neuzvraćene
ljubavi, strah od društvenog nepriznanja,
strah od ljudske kritike i odbacivanja,
strah od neuspjeha, strah od vještački kreiranih neprijatelja, strah od starenja ili
strah od smrti, itd.
Međutim, da li je to sve tako jednostavno? Pogledajmo u nastavku.
Strah, suočavanje i kontrola
Jedna od najsimpatičnijih scena u cijelom Kur’anu opisana je u citatu koji slijedi: “I baci štap svoj! Pa pošto ga vidje da
vijuga kao da je on džin, okrenu se bježeći
i ne obazirući se...” (En-Neml: 10)
Zamislite velikog Musaa, a.s., jednog
od pet najvećih Allahovih poslanika, a.s.,
ljudinu koja se suprostavila velikom tiraninu, izuzetno snažnog čovjeka koji je jednim udarcem usmrtio protivnika, budućeg
kralja Benu Israila – kako bježi od nečega
glavom bez obzira! I to iz najobičnijeg
ljudskog straha za svoj goli život. Njegov
Gospodar ga doziva, odagnava mu strah,
ulijeva spokoj i ističe njegov status: “...O
Musa! Ne boj se! Uistinu kod mene se ne
plaše izaslanici..." (En-Neml: 10)
Za ljudski materijal od kojeg je vajao
poslanike Gospodar je uvijek birao zdrave
ličnosti koje su se ponašale u skladu s postojećom realnošću. Primjera za to je u
Kur'anu mnogo, a prethodni primjer odlično ilustruje mentalitet jednog čovjeka odabranog i pripremanog za veliki zadatak.
Često se vjeri oduzima zdrava racionalnost te se ona – kroz nakaradna institucionalna tumačenja - svodi na klerikalne obrede s amputiranom društveno-političkom
dimenzijom², neutemeljena mistična dovišta ili čarobne formule koje djeluju iako ih
ne razumijemo. Shvatanje vjere koje zagovaraju zvanične institucije najbolje je ilustrirana na primjeru pobožne žene, Rabije
Adevije, koja, navodno, ne prekida svoju
molitvu ni kad vidi zmiju ispred sebe.
Štoviše! Ona dopušta da joj se ta zmija
obavije oko vrata jer će se poslije ionako
pretvoriti u vijenac od najljepšeg cvijeća.
U narodnim predajama se prenosi da je
hvaljenom bošnjačkom junaku, Aliji Đerzelezu, neprijatelj sleđa odrubio glavu u
toku obavljanja molitve. Naš junak svoju
molitvu nije htio prekinuti uprkos svijesti
o jasnoj opasnosti. Valjda zaboravljajući
na uzročno-posljedičnu osnovu svijeta i
umišljajući meleka koji će ga štititi.
Takvo shvaćanje vjere je u dobroj
mjeri institucionalizirano, te se od muslimana očekuje da – operisani od objektivnog multidisciplinarnog kritičkog pogleda – objeručke prigrle pasivnu vjersku
retoriku IVZ-a, koja ih grubo ograničava
na jednu jedinu perspektivu, sputavajući
ih u razvojnom i organizacionom smislu.
Pripremajući Musaa, a.s., za suočavanje s elitom njegovog vremena – čarobnjacima – Gospodar opskrbljuje ovog
čovjeka potrebnim dokazima, prethodno
ga upoznavši s prirodom njihovog ponašanja i funkcioniranja. Musa, a.s., pri
79
J
O
U
R
N
A
L
POVRATAK U BUDUĆNOST
80
J
O
U
R
N
A
L
svom prvom susretu s datim mu dokazom, tj. štapom koji se pretvara u opasnu
zmiju izuzetne brzine, reaguje shodno
vlastitoj percepciji pomenute realnosti
koja mu je rekla da je njegova fizička
snaga nedovoljna da je savlada, te da je u
datom momentu najbolje rješenje – bijeg.
Allah, dž.š., ne kori ga zbog tog bijega
nego razvija njegovu svijest o vlastitoj sigurnosti u Allahovom, dž.š., prisustvu – dozivajući ga ličnim imenom, ali i imperativom “Ne boj se!”, koji je sastavni dio svakog zdravog pedagoško-psihološkog pristupa. Nakon uvjerenja da mu je ta zmija
podređena, njegov strah splahnjuje, ali ne
nestaje, te ga vidimo u narednoj situaciji i
dalje u strahu s tom razlikom da je sada naučio da ga kontrolira: “Rekoše: 'O Musa! Ili
da baciš ili da budemo prvi koji baca.' Reče: 'Naprotiv, bacite!' Tad gle: od sihra njihovog učini mu se da konopi njihovi i štapovi njihovi – da oni jure. Tad Musa osjeti
strah u duši svojoj. Rekosmo: 'Ne boj se!
Uistinu ti, ti ćeš biti viši.'” (Ta-Ha: 65-68)
Jedina razlika između hrabrih i kukavica je u tome što prvi znaju sakriti ili
kontrolirati svoj strah koji se javlja kao
izraz svijesti o opasnosti koja je ugrožavajuće blizu. Razni centri moći, u svakom
mjestu i vremenu, imaju mehanizme za
ubrizgavanje straha u mase i pojedince,
jer je ubrizgani strah najbolji sedativ za
kontrolu drugog čovjeka. Za vrijeme Musaa, a.s., to su bile npr. zastrašujuće čarolije pred kojim se ježila svjetina i klanjala
se vještim čarobnjacima koji su kreirali
sistem vjerovanja u funkciji mentalnog
porobljavanja masa.
Danas su to vješto kreirani egzistencionalni strahovi kroz bespoštednu kapitalističku utrku, ili stahovi kreirani kroz
mučenja i kazne nepravednih vlasti kojima se klanja današnji svijet.
Gospodar, dž.š., vidjeli smo, i u narednoj sceni koristi priliku da odagna suvišan strah iz Musaovog, a.s., srca pa mu
ponavlja: “Ne boj se!”
Pored navedenog, Musaa, a.s., ovdje
vidimo i u svojstvu jasnog taktičara koji,
iako opskrbljen oružjem i osposobljen
potrebnim vještinama, ne trči pred rudu,
nego zadržavanjem za sebe završnog poteza mudro gradi prednost u nastupu: “...
Reče: 'Naprotiv, bacite!'"
Musaovu, a.s., socijalnu inteligenciju
kao i novu dimenziju njegove, a.s., ličnosti možemo vidjeti i kroz odlično razumijevanje mentaliteta diktatora i nasilnika, i
unaprijed uzimanje u obzir različitih aspekata njihove moguće negativne rekacije na njegovo, a.s., djelovanje: “A kada
Gospodar tvoj pozva Musaa: 'Idi narodu
zalima, Narodu faraonovom. Zar se neće
pobojati?' Reče: 'Gospodaru moj! Uistinu ja se bojim da će me poreći, i stežu se
grudi moje, i ne oslobađa se jezik moj, zato pošalji Haruna...'" (Eš-Šu’ara: 10-13)
U ovom slučaju Allah, dž.š., ističe
kod ovog odabranog čovjeka strah od neuspjeha kao odraz podrobnog shvatanja
sve kompleksnosti zadatka, kao i shvatanja vlastitih nedostataka uz konkretan
prijedlog pomoćnika koji će potpomoći
njegovu, a.s., misiju.
Musa, a.s., demonstrira odlično poznavanje samoga sebe, jasno slikajući način reagovanja njegovog organizma u
određenim zahtjevnim situacijama: “I
stežu se grudi moje, i ne oslobađa se jezik
moj...”
Međutim, ne samo to. Musa, a.s., ističe i shvatanje vlastitih dometa te pokazuje izražen osjećaj za timski rad, jasno
shvatajući da njegov zadatak nadmašuje
individualni kapacitet bez obzira koliko
on sam bio velik.
Ovdje je zanimljivo zapaziti ogroman
nivo individulanosti koji Musa, a.s., ispoljava, i to u direktnoj komunikaciji s Gospodarom svjetova!
Musa, a.s., se ne ustručava da otvoreno govori o onom što smatra slabim tačkama u misiji koja mu se nudi, nadopunjujući na izvjestan način Gospodara
svjetova u Njegovim zapovijedima, pa
kaže: “...zato pošalji Haruna...”
Od te njegove jako izražene individualnosti je imao direktne koristi i sam
poslanik Muhammed, a.s., i njegov ummet, kad ga je Musa, a.s., na miradžu
posavjetovao da traži od Gospodara
svjetova (nekoliko puta!) smanjenje broja propisanih namaza u toku jednog dana, sve dok se Muhammed, a.s., nije po-
stidio da traži manje od obaveznih pet
dnevnih namaza.
Zaključak
Cijela lepeza velikih ljudi koje Kur’an
spominje su bili obični ljudi, rođeni bez
znanja i bez iskustva, s potrebama koje
prate svakog prosječnog čovjeka, iskušavani jogunastim ženama, bolešću, glađu,
neposlušnom djecom, greškama iz prošlosti, trenutnim slabostima, itd. Ali s nogama čvrsto na zemlji, ispravno odgajani,
vrlo realni i racionalni, svestrani, kaljeni
kroz razne ispite i s istančanim čulom da
prepoznaju šansu za osvajanje srca i da
iskoriste pravi trenutak djelovanja.
Možda je njihova najjača karakterna
crta bila spremnost da se suoče s izazovima uprkos strahu koji ih je pratio, pa su i u
stanju velike gladi djelovali i ostajali sebi
dosljedni, dostižući zavidan nivo samoaktualizacije i rušeći na taj način osnovnu
logiku Maslovljeve piramide potreba.
Kur’an nam jasno slika njihove evolutivne putanje s akcentom na univerzalne
izazove i postepene načine njihovog prevazilaženja. q
Bilješke:
Naravno, paralelno uključivanju u proces donošenja odluka teče i proces konstruktivnog neslaganja i
kritike;
2
Npr. namazi u džematu su vredniji od pojedinačnih
namaza 27 puta zato što omogućavaju socijalizaciju,
razmjenu mišljenja i unapređenje vlastitih organizacionih sposobnosti u najširem smislu te riječi. Ukoliko se dvadesetsedmerostruka korist zajedničkog namaza ne shvati u ovom kontekstu, njegova društveno-politička dimenzija biva izgubljena. Hadžija koji
dođe s hadža prvenstveno sa surmama, tespisima, postekijama, zemzem vodom umjesto s kontakt adresama muslimana iz cijelog svijeta, previđa također
društveno-političku dimenziju hadža pokazujući, pored ostalog, i nekulturu putovanja, itd.
1
DIJALOG CIVILIZACIJA
Kultura odijevanja i pokrivanje žene kroz religije
Kultura odijevanja vs. kultura
razgolićenosti
Alem ef. Crnkić
Kult golotinje i razgolićenosti ženske
populacije i oskudne odjevenosti dovodi
nas do razloga aktualiziranja pitanja kulture
odijevanja. Tijelo žene se manifestira kao
objekt požude, zadržavajući se samo na njenoj vanjskoj estetskoj dimenziji, a zanemarujući njenu unutarnju ljepotu. Ženino tijelo
se dominantno eksploatira u marketinške
svrhe privlačeći pohotne muškarce da kupe
određeni proizvod. Time se dimenzija žene
degradira na najniže stepene povezujući je s
animalnim porivima kod ljudi. Kultura odijevanja je doživjela metamorfozu u kulturu
neodjevanja, a primarna uloga odjeće da zaštiti i pokrije je marginalizirana i izgubljena. Promocija razgolićenog ljudskog tijela,
a posebno ženskog tijela, je nezaobilazna i
svakodnevna slika TV ekrana, časopisa, pa
čak i dnevnih tiskovina, a sve se to reflektira i manifestira na javnim mjestima gdje su
se granice pristojnosti bitno promjenile te
pomjerile na uštrb stida i morala. Dominantna prednost tijela nad umom i dušom je
karakteristika zapadne potrošačke civilizacije koja je ljepotu čovjeka svela dominantno na isticanje “ukrasa čovjekovog tijela”,
čemu se modna industrija prilagodila proizvodeći odjevne artikle koji ističu, razgolićavaju i otkrivaju ljudsko tijelo.
Moralna degradacija društva, kriza
morala i stida mladih je poprimila velike
razmjere zahvaljujući prvenstveno kulturi
(ne)odjevanja koja raspiruje strasti, pohote
i požude, svodeći čovjeka na animalnost te
time narušavajući prirodni poredak moralnih vrijednosti po kojem se valorizira vrijednost i kvaliteta stanja jednog društva.
Otkrivanje kao suprotnost pokrivanju je
društvena pojava koja trasira put različitim
seksualnim nastranostima, bludnim radnjama, društvenim anomalijama te duševnim bolestima. Božje Objave nas informiraju o propastima drevnih civilizacija i
naroda nakon kulminacije moralnih pošasti i nemorala. I stari Grci i stari Rimljani,
pa i neke muslimanske dinastije su imale
orgije u suton svoga trajanja.
Fenomen globalizacije, prisutan u
svim oblastima i segmentima života, za-
nom životu i veći izbor mogućnosti na raspolaganju da svoj društveni položaj učini
boljim. Ljepota, naime, postaje upotrebna
vrijednost, proizvod za razmjenu koji, kao
i sve ostalo, u suvremenom (potrošačkom)
društvu, ima svoju tržišnu »cijenu”.
Pojam kulture mode i odijevanja
sa sociološkog aspekta
vladao je i u kulturi odijevanja. Određene
narode i civilizacije kroz povijest prepoznavali smo po narodnim tradicionalnim
nošnjama kojima su predstavljali kulturnu baštinsku tradiciju povijesti svoga naroda. Danas je fenomen globalizacije,
bolje reći vesternizacije, doprinio ujednačavanju kulture odijevanja u svijetu tako
da uniformizam odijevanja uzima svoju
vodeću ulogu, dok se tradicionalni oblici
odijevanja susreću još u ruralnim sredinama ili na određenim prigodama gdje se
promovira kulturno nasljeđe. Kultura
odijevanja više nije definirana i uslovljena ekonomskim, socijalnim i klimatskim
uslovima određenog područja već se subverzirala u kult tijela kroz koji se razgolićenost i otkrivanje ljudskog tijela postavlja kao temeljna karakteristika.
U suvremenom društvu fizička ljepota
postala je jedna od glavnih vrijednosti,
svojevrsni kapital, a sa usavršavanjem, tj.
približavanjem aktuelnom estetskom idealu, tijelo postaje i »moćno” sredstvo u društvenoj promociji. Onaj tko je vlasnik lijepog tijela ima, i to vrlo često, u svakodnev-
Moda je dio kulture te se stoga fenomen mode i istražuje u okviru područja
kulture.Za moderno društvo s pravom se
može reći da je društvo mode. Zbog toga
se i moda kao masovna društvena pojava
nameće istraživačima društvenog života
da je istražuju u okvirima kulture i da izgrađuju posebne teorijske koncepte za
njeno što adekvatnije objašnjenje.
U potrazi za uzrocima odijevanja –
pojave različitih oblika prekrivanja, zastiranja, ovijanja, oblikovanja, prikrivanja, prerušavanja, pojave ustaljene nošnje i potrebe za odorom, pojave djelovanja poriva za ukrašavanjem itd. – ponajprije se pomišlja na zaštitu tijela od hladnoće i vlage. No, u arheologijskim nalazima najstariji nađeni prikaz čovjeka za
kojeg bi se moglo kazati da ima cjelovitu
odjeću, predstavlja šamana koji odjećom
oponaša jelena. Očito je da je svrha njegova odijevanja kultno-ritualna ili magijska. Svi se ozbiljniji povjesničari odjeće
slažu da su i pri prvim mijenama vanjskog izgleda tijela na djelu bili kultni,
obredni i magijski razlozi “mitskoga čovjeka”. Vrsta i izgled odjeće žena i muškaraca u svakom društvu, ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uslova tog društva, već u velikoj
mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet toga društva
čiji su ogledalo i odraz.
Pokrivanje žena u judaizmu
Danas kada se intenzivno raspravlja o
pokrivanju žena u islamu, zanemaruju se
pogledi kršćanstva i judaizma na temu
81
J
O
U
R
N
A
L
DIJALOG CIVILIZACIJA
82
J
O
U
R
N
A
L
pokrivanja žena. Interesantno je kako postoje izvori u judeo-kršćanskoj tradiciji o
pokrivanju žena u javnosti, prigodno ili
prilikom izgovaranja molitvi.
U “Prvoj knjizi Mojsijevoj” se iznosi da
se Rebeka pokrila kada je srela svog budućeg supruga Izaka (Ishaka a.s.), jer je on tada još uvijek bio za nju stranac. “I Rebeka
podigavši oči svoje ugleda Izaka, te skoči s
kamile, i reče sluzi: tko je onaj čovjek što
ide preko polja pred nas? A sluga reče: ono
je gospodar moj. I ona uze pokrivalo i pokri
lice.” (Prva knjiga Mojsijeva, 24:64-65)
(1). Isto se veli i za Tamaru, Judinu snahu
(Juda je bio jedan od sinova Jakova/Jakuba
a.s.), kada je izišla iz očeve kuće u javnost.
“A ona skide sa sebe udovičko ruho svoje, i
uze pokrivalo i pokri lice, i sjede na raskršće na putu koji ide u Tamnu. Jer vidje da je
Sela odrastao, a nju još ne udaše za nj.” (Prva knjiga Mojsijeva, 38:14)
U svojoj knjizi “Jevrejska žena u rabinskoj literaturi”, rabin dr. Menachem
M.Brayer (profesor tumačenja Biblije na
Yeshiva univerzitetu), govori o toj temi.
Bio je običaj, prema dr. Brayeru, da žena
jevrejka izlazi među ljude glave pokrivene velom koja je, katkad, pokrivena čak i
po licu, ostavljajući samo jedno oko slobodno. On navodi neke od slavnih drevnih rabina koji kažu: “To ne priliči ženama Izraelovim da okolo šetaju glava otkrivenih”, kao i “Proklet bio čovjek koji
dozvoli da kosa njegove žene bude viđena. Žena koja pokazuje svoju kosu da
izgleda ljepše, donosi siromaštvo.”
Rabinski zakon zabranjuje recitiranje,
blagosiljanje ili molitvu u prisustvu gologlave udate žene jer se otkrivanje ženske
kose smatra nekom vrstom nagosti. Dr.
Brayer, također, spominje da “Ukoliko jevrejska žena za vrijeme Tannaitic perioda
ne pokrije svoju kosu, to se smatra ugrožavanjem njene skromnosti. Ukoliko je njena kosa otkrivena, ona može biti kažnjena
sa četiri stotine zuzima za ovaj prekršaj.”
Doktor Brayer također objašnjava da
veo jevrejske žene nije uvijek podrazumijevao znak skromnosti. Ponekad, veo simbolizira znak razlikovanja i luksuza, prije
nego li skromnosti. Veo može da personificira i dignitet i superiornost žena plemkinja. On, također, predstavlja žensku nepristupačnost, njenu odanost i pripadnost
njenome mužu. U Starom zavjetu jasno
stoji da je otkrivanje ženske glave velika
sramota i to je razlog zbog kojeg svećenik
treba da razotkrije osumnjičenu preljubnicu i osudi njeno teško iskušenje. (5:16-18)
Udane žene pokrivaju kosu rupcem,
šeširom ili perikom. Rabin Samson Rafael
Hirsch objašnjava: “Pokrivanje glave
vanjski je znak pristojnosti u braku. U nekim aškenaskim zajednicama porijeklom
iz Mađarske i Galicije žene ne samo što
pokrivaju glavu, već odmah nakon udaje i
obriju kosu.” Veo je označavao žensko samopoštovanje i socijalni status. Žene iz
nižih klasa su obično nosile veo kako bi
odavale utisak pripadnosti višem društvenom sloju. Činjenica da je veo bio znak
plemenitosti bila je razlog zbog kojeg prostitutkama u staroj jevrejskoj zajednici nije
dozvoljavano da pokrivaju svoju kosu.
Prostitutke su ipak često nosile specijalne mahrame u pokušaju da izgledaju što respektabilnije. Jevrejske žene u Europi nastavile su da nose veo sve do 19. stoljeća, kada
su se neki njihovi običaji promijenili u okruženju europske sekularne kulture. Vanjski
pritisci europskog načina života u 19. stoljeću prisilili su mnoge od njih da skinu svoje
velove i hodaju gologlave. Neke jevrejske
žene otkrile su da im čak veoma odgovara
da tradicionalni veo zamijene sa perikom,
kao drugim vidom pokrivanja njihove kose.
Danas mnoge pobožne jevrejke ne pokrivaju svoju kosu izuzev kada ulaze u sinagogu.
Neke od njih, kao one koje pripadaju sekti
Hasida, još uvijek nose perike.
Naredba pokrivanja žene u judaizmu je
krajnje striktna. Postoje mišljenja da se žena
mora pokriti i kada je osamljena. Isto važi,
smatraju mnogi, i kada je sa članovima svoje uže porodice. Rabin Gemoro je rekao da
žena ne smije pokazati svoju kosu ni zidovima svoje kuće. Nije dozvoljeno da joj se vidi
ni jedna dlaka, tvrdio je rabin Zohar. Za neke rabine, kao što je Rashba, mogle su se
tolerirati samo dlake iznad slijepoočnice.
Žena po mnogima nije smjela otkriti svoju
glavu ni u kakvim okolnostima. Čak i ako
bih izgubila posao zbog svoje upornosti u
pokrivanju, ona ne smije pokleknuti. Nekim
udovicama i razvedenim ženama, međutim,
moglo se oprostiti, ali pod uvjetom da njihovo zarađivanje bude jedini izvor financijske
podrške ostatka porodice. Pripovijeda se da
je neki rabin otišao u Rusiju da podučava
tamošnje židove Tori. Na kraju jednog svog
predavanja podigla se jedna žena i zapitala:
“Je li istina da je udata Jevrejka obavezna da
pokrije svoju glavu?” Pošto je rabin afirmativno odgovorio, ista žena je zapitala: “Da li
to znači da ja moram pokriti svoju glavu pa
makar na račun gubljenja svog posla?” Rabin je razmislio nekoliko trenutaka, i sjetivši
se izreka rabina Moshe Feinsteina, odgovorio je: “Da, čak i na račun gubljenja posla.”
Nakon dvije godine, isti rabin je opet posjetio Rusiju i ponovo sreo dotičnu ženu. Kazala mu je da je prije radila kao doktor u Generalnoj bolnici u Moskvi. Međutim, radi njenog pokrivanja suspendirana je i nemoguće
je da se pokrivena tamo ikada više vrati.
“Sve to uopće nije bitno. Za mene su vjerske
obligacije uvijek bile i ostat će najprioritetnija stvar u životu”, ponosno mu je kazala.
Zar nas ovo ne podsjeća na današnje stanje
žene muslimanke koja usljed nošenja marame biva diskriminirana u određenim europskim zemljama.
Pokrivanje žene u kršćanstvu
Što se tiče kršćanstva, vrlo dobro je poznato da su se katoličke redovnice pokrivale
stotinama godina, i još uvijek to čine. Tertulian (220) je jednom o pokrivanju napisao:
“O mlade žene, vi se pokrivate kada ste na
ulici, pokrite se onda i kada ste u crkvi. Vi se
pokrivate kada ste sa strancima, pokrite se
onda i kada ste sa svojom braćom.”(5) U kanonu Katoličke crkve između ostalog stoji da
se žena mora pokriti kada je u crkvi.
U 4. stoljeću n.e. se može primjetiti da
se veo počeo koristiti kao ukras kršćanske
nevjeste. Ona je primala veo prilikom ceremonije vjenčanja iz ruku svećenika (velatio nuptialis “svadbeno pokrivanje”).
Ova ceremonija (cubiculum) preuzimanja vela je prikazana u rimskim katakombana u zadnjem redu, gdje s lijeva na desno možemo vidjeti biskupa koji predaje
nevjestin veo, jednu ženu u položaju za
molitvu i jednu ženu s djetetom. Nošenje
bijelog vela je postao još davno simbol:
neoskrvnuća, čistoće i čednosti:
U Novom zavjetu je Pavle (62) u par
svojih epistola napravio nekoliko interesantnih izjava po pitanju pokrivanja žene. U
svojoj prvoj poslanici Korinćanima napisao
je: “Ali hoću da znate da je svakome mužu
glava Krist; a muž je glava ženi; a Bog je
glava Krstu. Svaki muž koji se s pokrivenom glavom moli Bogu ili prorokuje, sramoti glavu svoju. I svaka žena koja se golo-
DIJALOG CIVILIZACIJA
glava moli Bogu ili prorokuje, sramoti glavu svoju; jer je sve jedno kao da je obrijana.
Ako se dakle ne pokriva žena, neka se striže; ako li je ružno ženi strižati se ili brijati
se, neka se pokriva. Ali muž da ne pokriva
glavu, jer je obličje i slava Božija; a žena je
slava muževlja. Jer nije muž od žene nego
žena od muža. Jer muž nije sazdan žene radi
nego žena muža radi.” (Korinćanima poslanica prva 11: 3-9)
U svojoj prvoj poslanici Timoteju Pavle
je napisao: “Hoću dakle da molitve čine ljudi na svakom mjestu, podižući svete ruke
bez gnjeva i premišljanja. Tako i žene u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da
ukrašuju sebe, ne pletenicama, ni zlatom, ili
biserom, ili haljinama skupocijenima, nego
dobrijem djelima kao što se pristoji ženama
koje se obećavaju pobožnosti. Žena na miru
da se uči sa svakom pokornošću. Ali ženi ne
dopuštam da uči niti da vlada mužem, nego
da bude mirna. Jer je Adam najprije sazdan
pa onda Eva; i Adam se ne prevari, a žena
prevarivši se postade prestupnica. Ali će se
spasti rađanjem djece, ako ostane u vjeri i
ljubavi i u svetinji s poštenjem.” (Timoteju
poslanica prva 2:8-15)
Neke kršćanske sekte, kao što su amisi i menoniti, do današnjeg su dana zadržale pravilo pokrivanja žena. Razlog pokrivanja žena, prema njihovim crkvenim
vodama, je u tome što: “pokrivanje glave
je znak potčinjenosti muškarcu i Bogu”,
što je zapravo isto obrazloženje koje daje
sveti Pavle u Novom zavjetu.
Od vremena Efeškog koncila 431. n.e.
karakteristična oprava u bizantijskom prikazu Marije iz Maphorionje je plava ili
purpurna pelerina, mahrama sa zlatnim
obrubom, pri čemu su ramena, grudi i ruke pokrivene, a mahrama pada na leđima
sve do koljena. Od sredine 5. stoljeća se
čuva autentični Marijin plašt kao relikvija
u Blahernen crkvi u Konstantinopolju.
Konstantinopolj je bio pokoren i
opljačkan u križarskom ratu 1204. Kao
posljedica jedan dio plašta i ikona (Madona della Grazie: prikazuje Mariju sa plaštom i dignutim rukama) iz Blahernen
crkve završavaju u San Marcu u Veneciji.
Otprilike u isto vrijeme u 13. stoljeću javlja se, i širi, specijalna forma prikazivanja
Madone kao “Madone u zaštitničkom
plaštu”, prvo u moliteljskim i laičkim redovima, a potom se širi na čitavu Europu.
Osobito za vrijeme kuge u 14. stoljeću
ovaj način predstavljanja Madone, pod
čijim plaštom različiti ljudi nalaze zaštitu,
postaje jako popularan. Ovaj prikaz ne
nalazimo samo na molitvenim prikazima
u obliku skulpture ili slike, neko kao zaštitni znak na pečatima i zastavama.
Veo ostaje konstitutivni element prikaza Marije, kao što prikazuje slika Alberechta Dürersa “Marija sa djetetom koje drži
komadić kruške” (1512 KHM), na kojoj se
vidi kako preko plavog plašta sa glave pada providni veo. Slika Madone na Monte
S. Giulano na Siciliji (= Eryx, pučka svetinja, Venus erycina) je prekrivena sa seda
vela, koji se skidaju samo 15. kolovoza
(Gospa) za vrijeme proslave i procesije.
Kultura odijevanja u islamu i
pokrivanje žene u islamu
Kao što sve religije imaju neki kodeks o
odijevanju tako i islam veoma konkretno
definira propise u vezi sa odijevanjem. Odijevanje ima dvije svrhe: da pokrije tijelo i
da uljepša izgled. Mnogo je kur'anskih i hadiskih tekstova koji idu u prilog navedene
tvrdnje.
“O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i
raskošna odijela, ali odjeća bogobojaznosti,
to je ono najbolje.” (El-E'araf, 26). “O sinovi
Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan
kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo,
skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao.” (El-E'araf, 27).
U ova dva kur'anska stavka Uzvišeni upozorava na golotinju i zapuštanje izgleda kao
znakove povođenja za šejtanom.
Islam nije propisao ljudima posebnu
vrstu odjeće koju trebaju nositi, ali je ustanovio odgovarajuće principe i načela etičkog i društvenog karaktera. Da bi odjeća
bila prihvatljiva sa islamskog stanovišta
mora ispunjavati sljedeće uvjete: da kod
žena pokriva cijelo tijelo izuzev lica, šaka
i nogu do članaka, a kod muškaraca najmanje od pojasa do iznad koljena, da odjeća nije providna i prozirna, da ne bude tako
tijesna da ocrtava pojedine dijelove tijela i
ističe izazovna mjesta, da žene ne oblače
odjeću karakterističnu za muškarce ni
muškarci specifično žensku odjeću, da ne
bude odjeća koja je karakteristična za pripadnike nekih drugih vjerskih skupina i
zajednica i da ne bude odjeća koju obično
nose nadmene, uobražene i ohole osobe.
Na više mjesta Kur'an govori o pokrivanju tijela žena i zahtijeva prikladno
odijevanje: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama
vjernika neka spuste haljine svoje niza se.
Tako će se najlakše prepoznati, pa neće
napastvovane biti…" (El-Ahzab 59).
“A reci vjernicama neka obore poglede
svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima
svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa
njihovih vidi išta, osim onoga što je ionako
spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju
drugima, to mogu samo muževima svojim,
ili očevima svojim, ili očevima muževa
svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima
muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih,
ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne
žene, ili djeci koja još ne znaju koja su
stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju…" (An-Nur 31).
Slažu se bez iznimke svi komentatori
Kur’ana da se pod “spuštanjem haljina niza se” u prvom ajetu podrazumijeva pokrivanje vjernica kao što se slažu da se pod
“ženinim ukrasima” u drugom ajetu između ostalog podrazumijeva i čitavo ženino
tijelo osim lica i šaka. Muhammed a.s. je
osobno pojasnio poruku ovih ajeta riječima: “Kada žena dostigne stepen punoljetnosti ne smije se ništa vidjeti od njenog tijela osim lica i šaka.” (Ebu Davud).
Prenosi se da je Esma, kćerka Ebu Bekra
jednom ušla kod poslanika da obiđe svoju
sestru, poslanikovu ženu. Imala je na sebi
tanku i providnu odjeću. Kada ju je poslanik
spazio okrenuo se od nje i kazao: “O Esma,
kada žena postane punoljetna na smije se ništa vidjeti od njenog tijela osim ovog i ovog
(pokazao je na lice i šake).” (Ebu Davud).
Prema tome, glavna svrha pokrivanja
žene u islamu je zaštita. Pokrivanje žene
u islamu, za razliku od pokrivanja žene u
kršćanskoj tradiciji, nije simbol muškog
autoriteta nad ženom niti je simbol ženske potčinjenosti muškarcu. Pokrivanje
žene u islamu, za razliku od vela u judaističkoj tradiciji, nije znak bogatstva i potrebe za izdvajanjem udatih žena plemenita roda. Pokrivanje žene u islamu ili
hidžab je propis koji ima za cilj da ženine
ukrase poštedi pogleda drugih te uskraćivanje prava na njenu ljepotu svima. q
83
J
O
U
R
N
A
L
PRIKAZI I KRITIKE
Osvrt na knjigu “Socio-psihološke dimenzije Kur’ana” autora Edina Tule, suradnika “Preporodovog Journala”
iz BiH
Oživotvorenje kur'anske poruke
Edin Tule je rođen 8. veljače 1976.
godine u Tuttlingenu, SR Njemačka.
Obrazovanje je stjecao u rasponu od Zapadne Europe, Balkana, Centralne Azije,
Bliskog istoka do Dalekog istoka, gdje je
naučio svjetske jezike (njemački, arapski,
turski i engleski), koji su mu otvorili put
ka razumijevanju kognitivnih procesa različitih muslimanskih i euroazijskih naroda. Od 2002. godine, nakon što je stekao
zvanje teologa-psihologa na Islamskom
internacionalnom univerzitetu u Kulala
Lumpuru (Malezija), Edin Tule je trener
širom Europe na interaktivnim seminarima emocionalne inteligencije, islamske
psihologije, liderstva, retorike, tehnika
razmišljanja i muslimanskog odgojnog
koncepta. “Socio-psihološke dimenzije
Kur'ana” je njegova prva knjiga.
Odabrani odlomci iz knjige
84
J
O
U
R
N
A
L
“Na početku, ovo djelo ne bi nikad
ugledalo svjetlo dana da nije bilo moje
prve indoktrinacije, odnosno lucidnog
smisla za humor i neopterećenosti tuđim
mišljenjem koje sam naslijedio od majke,
ali i sarkazma i pažljivosti pri izboru riječi koje sam naslijedio od oca. Ovu knjigu
im posvećujem zato što su znali potaknuti i ostaviti dovoljno prostora za samozaključivanje, ali i zato što nisu bili rodi­telji
koji vole djecu samo ako pobjeđuju niti
su to bili roditelji koji osrednjost vlastite
djece cementiraju izjavama: 'Nek‘ ste vi
meni živi i zdravi!...'”. Str. 11. (iz predgovora knjige)
“Jusuf, a.s., se povlači s ciljem sticanja prednosti. Bira tamnicu jer je ona jedan od ambijenata kroz koji se smiruje
prenadražena čulnost i izlazi iz grozničavog životnog ritma nametnutog od raznih
centara moći koji opstaju kreirajući kod
masa težnje za blještavilom i luksu­zom.
Iako je Jusuf, a.s., imao vrlo ograničen
prostor kretanja, tama u ćeliji je umirila
njegova čula, pobudila suptilnu dušu i dala njegovom kognitivnom aparatu sve
uvjete da temeljito promišlja trajne
vrijedno­sti i bitnosti života...” Str. 33.
“...Taj odgojni sataraš začinjen često
žlicama sputavajućeg opreza, u kombinaciji s genima predaka koji su prihvatali
folklorne boje oku­patora/kolonizatora vi-
čineći nas lah­kim plijenom u svjetskoj
areni koja ne daje drugu šansu.” Str. 69.
“Muslimani su kao narod mentalno i
anatomski oblikovani tako da serijski iznjedruju prototipe dvorskih luda na svim
nivoima, bilo da se radi o Šeherzadi – toj,
od strane zapada objeručke dočekanoj
mu­slimanskoj gejši, modernoj medijskoj
ludi u formi Šemse portira, koji je svoju
egzistenciju našao u ismijavanju sebe i
naroda iz kojega potiče ili vjersko-političkim udvoricama kojima samo nedostaje šarena kapa sa zvončićima.” Str. 81
Knjiga napućena poput nara
Edin Tule, suradnik
“Preporodovog Journala” iz BiH
še iz konformizma negoli ubjeđenja, učinio je da izblijedi pigmentacija ideološke
kože ovdašnjih muslimana koji sve više
zrače vjerskim albinizmom.” Str. 41.
“Moderni sistemi obrazovanja učenika/studenta upravo tretiraju na ovaj način
propuštajući ga kroz razne programe dresure i osposobljava­jući ga da potpuno nekritički i bez jasnog moralnog stava obavlja zadat­ke u okviru postojećih vlada, firmi, organizacija koje ga za to (novčano)
nagrađuju. Pomenuti visokoobrazovni
dreserski sistem precizno steri­lizuje kognitivni aparat mladih ljudi mehaničkim
transferom znanja i vještina, zamjenjujući
potencijalnu neovisnu/kritičku misao u
njihovim glavama naučenim stereotipnim
reakcijama koje nam otkrivaju njihov robovski mentalitet, tj. glave koje su samo
banke/sefovi već unaprijed odobrenih ideja. I to je mjesto gdje treba potražiti uzroke
intelektual­nog konformizma koji transformiše potencijalne duhovne gromade u mizerna kvazinaučna njuškala.” Str. 53.
“Stanje suprotno svijesti o vremenskoj oskudici je stanje dugog nadanja, tj.
obična pretpostavka da ispred sebe imamo još hiljade dana i mjeseci te da bez
obzira koliko da se zaprljamo ili unedosto­
jimo – uvijek možemo početi ispočetka.
To stanje dugog nadanja iznjedruje neopreznost, nemar, olahko griješenje itd.,
“Socio-psihološke dimenzije Kur'ana”
je zbirka odabranih tekstova na bosanskom jeziku koju je Edin Tule smirio među korice knjige od 308 stranica u vlastitom izdanju. Knjiga je koncipirana u četiri
dijela koji slijede nakon predgovora kao
Dio I, II, III i IV. Ovo nije obična knjiga,
koju možete pročitati i ostaviti kao još
jednu u nizu pročitanih. Ova je knjiga napučena poput nara, blistavim i sočnim
Allahovim nadahnućima kroz srca autora
i srca njegovih inspiratora, i nude se direktno srcima čitalaca, zaljubljenika u lijepu riječ. Stil kojim Edin piše je takav da
nas uvlači unutra, postajemo dušom sjedinjeni sa prostorom koji nam ponuđeno
štivo osvjetljava, tako da se čita u dahu,
zaboravljajući realni prostor u kome se čitatelj aktuelno nalazi dok se prepušta putovanju kroz obećane predjele kur'anskih
poruka. Edin Tule sa ovom svojom knjigom u svojoj duhovnoj i intelektualnoj
samobitnosti, kao poslovično neumorni
tragalac za vrijednostima u nepresušnim
izvorima praktičnog islama, odlučio je
obogatiti svoju bibliografiju i naše biblioteke a time i čitaoce naših podneblja sa
ovim izrazito vrijednim štivom nakon
svoje navršene trideset i četvrte godine.
Dobili smo “Socio-psihološke dimenzije
Kur'ana” koje osiguravaju svakome čitatelju zainteresiranom za napredovanje u
vlastitoj duhovnosti i u praktičnom svrsishodnom življenju da se okrijepi ugodnom
i lijepom šetnjom među buketima mirisnih i prelijepih misli Edina Tule, suštinskih upozorenja i vrijednih preporuka.
Ovo nam je štivo potrebno da se uvjerimo
PRIKAZI I KRITIKE
da i danas, više od 14 stoljeća od spuštanja
posljednje Objave čovječanstvu, Allah
nadahnjuje između nas one robove svoje,
koje daruje sposobnostima, preko kojih
nam ispunjava naša srca riječju koja oživljava svijetove u nama i oko nas i oduševljava nas svježinom koja se pojačava ponavljanim iščitavanjem na putu duhovnog
napredovanja.
Ova knjiga nas uči uvijek savremenim
znanjima o duševnim problemima i kako
da ih se uspješno praktično kontroliše i
liječi. Ovom knjigom nam Edin Tule daje
neophodan materijal na bosanskom jeziku, za gradnju suvremene i perspektivne
svjesti svih osoba koje traže duhovnu
okrepu i povratak Istini, a posebno mladih, podizanjem njihovog nivoa znanja i
razumijevanja tajni duhovnog života.
“Socio-psihološke dimenzije Kur'ana”
daju odgovor na pitanje, koje je najčešće
zanemareno u našem susretu sa suvremenicima koji tegobno nose terete duhovnog siromaštva, duhovne neosviještenosti, neznanja, zaborava, duševne poremećenosti i životnim traumama napaćenosti
na ovim prostorima, a to je kontekst u kojem nastaju životni problemi. Knjigu toplo preporučujem svim ljudima koji se u
svom poslu stalno susreću s ljudskim
osjećajima i tu nailaze na brojne poteškoće. Prema tome, Edin Tule nam je priredio mogućnost da nam “Socio-psihološke
dimenzije Kur'ana” budu svjetionik koji
će otklanjati tamu osvjetljavanjem puta
vjernicima i dobronamjernim tragaocima
duhovne okrepe, kako bi zajednica mogla
izgraditi temelje zdravijeg društva, efikasnim preveniranjem i liječenjem mnogih
duševnih i socijalnih bolesti.
Doc. dr. med. sc. Mevludin Hasanović,
neuropsihijatar – primarius
Knjiga koja proširuje vidike
Knjiga koja je pred vama na jedinstven način se bavi tumačenjem kur'anske
riječi. Radi se potpuno novom uglu promatranja veličanstvene Objave, gdje autor svojim lucidnim i pronicljivim analizama obogaćuje naš duhovni i intelektualni prostor. Pored toga ova inspirativna
knjiga je izuzetna i po samom načinu
obraćanja čitaocu gdje se posebnim stilom i metodologijom istom nastoje proširiti vidici i probuditi želja za daljim istraživanjem. Ova knjiga, za razliku od mnogih drugih pisanih na sličnu temu, možda
čak i sličnog naziva, nema aspiraciju davanja odgovora na sva pitanja niti osigurava monopol nad istinom. Radi se o jedinstvenom pristupu gdje se čitatelj pored
dragocjenih informacija obogaćuje i izgrađenim vlastitim stavovima na što ga
autor kroz knjigu znalački ohrabruje. Radi se o knjizi koja je, u neku ruku, mentor
i pomagač čitatelju u razvijanju originalne kritičke svijesti i izgradnji vlastitih
uvjerenja i zaključaka. Ona ima jednu vedru notu ljubopitljivosti i dječačke radoznalosti, ispunjena je inteligentnim humorom, a istovremeno se radi o vrijednom naučnom projektu koji se i pored
primijenjene naučne metodologije čita u
jednom dahu. Ovu veoma vrijednu knjigu
od srca preporučujem svima koji su dovoljno hrabri otisnuti se na morsku pučinu novih iskustava i tamo dosegnuti same
vrhove vlastitog intelektualnog i duhovnog razvoja.
Nedžad Junuzović,
dipl. ing. elektrotehnike
Knjiga koja povećava želju za
kur'anskom koncepcijom života
Knjiga “Socio-psihološke dimenzije
Kur'ana”, mladog i darovitog autora Edina Tule, slobodno možemo kazati, prva je
uspješna studija ove vrste na bosanskom
jeziku. Nekoliko ranijih opskurnih pokušaja, nekih drugih autora, nagnalo nas je
da u početku posumnjamo u sadržaj knjige vrlo ambicioznog naslova. Međutim,
kada se zdušno nadnesemo na obrazlaganje tema kojima se autor bavi, ostajemo
zadivljeni lakoćom njegovog izražaja,
odabirom tema, snagom argumenata i
vještim uspostavljanjem korelativne veze
između Riječi Božje i njene socio-psihološke dimenzije. Autor u knjizi, uglavnom, tumači pojedine kur'anske ajete s
naglašenim nastojanjem da pronikne u
socio-psihološke poruke tih ajeta. Čitatelj, čak i onaj koji se stručno bavi egzegezom Kur'ana, pomisli kako se nema što
posebno kazati u komentiranju na toj ravni i kako će stavovi, ako se do njih i dođe,
biti “nategnuti” ili neargumentirani. Ali,
autor, čitatelja brzo razuvjerava i na osoben način pronalazi brojne poruke, koje
većini današnjih komentatora Kur'ana
promiču. Isticanje socio-psihološke dimenzije Kur'ana je, zapravo, autorov pokušaj pronicanja u tajnovita, ili, bolje rečeno, suštinska značenja i poruke Objave.
Na taj način, Edin Tule, faktički, oživotvoruje Riječ Božju dajući joj ovovremeno značenje, što bi trebala biti polazna
intencija svakog komentatora Kur'ana.
Poznavanje četiri svjetska jezika (arapski, engleski, njemački i turski), kao i završeni studij Fihka i Psihologije na renomiranom univerzitetu u Maleziji, omogućili su mu potrebne uvide u sve relevantne tefsire i tefsirske metode tumačenja.
Tako se on, nerijetko, poziva na mišljenja
tradicionalnih mufessira, s kojima želi
osnažiti svoje stavove u pogledu tumačenja i razumijevanja pojedinih ajeta.
Klasični teolozi rado iznose stav da je
Kur'an Časni objavljen za sva vremena i
sva podneblja, ali u njihovim tumačenjima skoro da ne nalazimo ovovremenu
poruku Kur'ana, koja nam je itekako potrebna. Tulino tumačenje Kur'ana mogli
bismo svrstati u tradicionalno-racionalnu
metodu tumačenja, koja se smatra najboljom metodom za pravilno razumijevanje
božanske poruke.
Ono što daje poseban značaj njegovom tumačenju Kur'ana jesu ponuđena
rješenja za nadvladanje nezavidnog položaja današnjih muslimana, koji su, upravo, zapali u takvo stanje, služeći se istrošenim rješenjima i okoštalim formama
islamskog učenja.
Edin Tule, Allah ga nagradio, na originalan, vrlo ilustrativan i uvjerljiv način
povećava želju za kur'anskom koncepcijom života, razbija nametnute komplekse
i budi optimizan u sveobuhvatnost islamske misli u srcima savremenog mladog
čovjeka. Njegova knjiga “Socio-psihološke dimenzije Kur'ana” pravi je izazov i
otkrovenje u bh-izdavaštvu, a posebno u
oblasti tumačenja Kur'ana. Stoga je svesrdno preporučujemo intelektulanoj bhjavnosti, a ponajviše onima koji, u današnje vrijeme, nastoje uskladiti svoj život
prema standardima Kur'ana. q
Dr. hfz. Halil Mehtić
Pripremio: Ismet Isaković
85
J
O
U
R
N
A
L
POLEMIKE I STAJALIŠTA
Objavljujemo pismo Mithata Muzurovića, zagrebačkog Bošnjaka, vezano uz naučni simpozij “Cazinska krajina
u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji”
Bravo i hvala organizatorima!
86
J
O
U
R
N
A
L
23. i 24. travnja 2010. u Islamskom
centru u Zagrebu održan je izuzetan naučni simpozij “Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi, događaji”. Bravo i
hvala organizatorima – Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i Medžlisu Islamske zajednice Zagreb! Bravo i hvala osobno
gosp. Jogunčiću i gosp. Srebrenikoviću!
A evo i zbog čega bravo i hvala!
U prelijepom ambijentu našeg integralnog Islamskog centra u Zagrebu sa
svom potrebnom, ali šarmantnom infrastrukturom (velike kongresne sale “Hadži
Salim Šabić”, smještajem za predavače,
restoranima, bibliotekom i, iznad svega,
džamijskim ambijentom za namaz i nadahnute gostoprimljive domaćine), održan
je po prvi put vrlo značajan naučni simpozij o Cazinskoj Krajini u XX stoljeću – politika, ljudi i dogođaji, koji je u dva dana
izuzetno zaintigrala brojne slušaoce sa
predavanjima 26 vrhunskih predavača, počev od akademika prof. dr. sc. Enesa Karića i dr. sc. Vere Kržišnik iz Slovenije, predavača iz BiH, Hrvatske i posebno ističem
predavače iz Cazinske krajine.
Nadahnuti idejom da se iskaže istina o
Cazinskoj Krajini i što boljem uspjehu
naučnog simpozija, organizatori ovog
simpozija su dan ranije, 22. travnja, pozvali i omogućili da Arhiv Unsko-sanskog kantona Bihać, Općina Cazin, prezentira izložbu u istom ambijentu Islamskog centra: “CAZINSKA BUNA 1950.
– dokumenti, svjedočenja i fotografije”.
Direktor Arhiva, mr. sci. Fikret Midžić,
kao organizator izložbe i predavač na
simpoziju, bio je izvrstan profesionalac.
Nakon otvorenja izložbe, istu večer
bila je promocija knjiga gospodina Hajrudina Muhamedagića, rođenog 1955. godine u mjestu Šumatac, Općina Velika
Kladuša. Posebnu pažnju je izazvala njegova knjiga sa izuzetno originalnim naslovom, malte ne dijagnozom: “FENOMEN I PROKLETSTVO KRAJIŠKOG
MENTALITETA”, koja i svojim naslovom, nažalost, puno govori.
Ja nisam novinar, ali izuzetno cijenim i
najmanji napor naših ljudi da što više i
profesionalnije kažu istinu o nama Bošnjacima, i kada nose JASNU PORUKU svima nama, a posebno ponositim Krajišnici-
Mithat Muzurović
ma: SMIRITE SE BOŠNJACI I POČNITE SE VOLJETI!, jer sve ostalo su zavjere
u koje smo ni krivi ni dužni zapali.
Nosim divan osobni osjećaj, a i iz razgovora sa mojim dragim prijateljima koji
su pratili rad simpozija, da je simpozij bio
vrlo uspješan iz svih aspekata.
Moram vam priznati da sam tako nešto
i očekivao. Zašto? Zato što sam još u prosincu 2009. godine znao da će simpozij
biti uspješan i koristan, jer sam još tada u
Americi dobio mail od našeg NAJEFIKASNIJEG INTELEKTUALCA BOŠNJAKA, širokog spektra znanja, a posebno o
Bošnjacima i islamu, gospodina Dževada
Jogunčića. U mailu je bio skoro kompletan
program simpozija sa listom od 28 predavača! Znači 7 mjeseci prije održavanja
simpozija!
Sama činjenica da su u Organizacionom odboru simpozija bila 24 člana i to
poznatih i priznatih članova iz svih naših
udruga, društava Bošnjaka, Islamske zajednice, Medžlisa Zagreb, profesora i
doktora nauka. Svi su dali svoj doprinos u
svom zaduženju.
Posebno treba istaći činjenicu da je
svaki predavač, nakon kurtoaznog pozdrava auditoriju, posebno, ali očigledno
iskreno, čestitato organizatorima simpozija – Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici
za grad Zagreb i Zagrebačku županiju i
Medžlisu Islamske zajednice Zagreb i posebno gospodi Jogunčiću i Srebrenikoviću, na izuzetno profesionalnom organiziranju simpozija.
Ovaj uspjeli simpozij po mojoj ocjeni
ima jednu izuzetno dragocjenu vrijednost
za sve nas pojedinačno Bošnjake u RH i
njene udruge i organizacije, jer je na najbolji i očigledan način pokazao kako se
konstruktivnim zajedništvom i osobnim
uvažavanjem, od ideje do kraja realizacije jednog projekta, mogu ostvariti pravi
rezultati. Nažalost, u prošlosti nismo imali ovakav uspješan oblik suradnje. Zato
nas svakog pojedinačno ovaj način suradnje čini jačim, hrabrijim i ponosnijim.
Suradnja BNZGZiZŽ i Medžlisa IZ u
Zagrebu, a još direktnije, osobni neumorni rad i entuzijazam gospode Dževada
Jogunčića i Mirsada Srebrenikovića na
ovom simpoziju i još nekim do sada,
ohrabruje i upućuje da svi mi u RH trebamo tako raditi i koristiti infrastrukturu
svojih organizacija i intelektualni dobar
potencijal u zajedničke projekte koji će
nas najbrže afirmisati i istovremeno ćemo
biti više respektirani ne samo kod naših
Bošnjaka već i šire. Što više ovakvih zajedničkih projekata naših udruga u RH, to
će biti najsigurniji put u naše šire u dublje
uključivanje u društvenom, kulturnom,
ekonomskom i političkom životu naše zajednice RH.
Na kraj, slobodan sam da predložim da
se ovakav naučni simpozij o Cazinskoj krajini održi i u Velikoj Kladuši i Cazinu. q
Mithat Muzurović
SADRŽAJ
ZANIMLJIVOSTI
Vijesti iz svijeta znanosti
SADRŽAJ
UVODNIK
Što radi Šemso Tanković? . ................................................................... 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Alijagić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Faris Nanić
2
Suradnici:
Mirsada Begović
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Amel Suljović (BiH)
Adresa:
Preporodov Journal
Ilica 35, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
web: www.kdbhpreporod.hr
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 15 kuna
J
O
U
R
N
A
L
Pretplata:
RH 80 HRK godišnje
BiH 20 KM godišnje
Svijet 15 E godišnje
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike
Hrvatske putem Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici:
Detalj česme Gazi Husrev-begove džamije
u Sarajevu
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Homići i muslići šokirali Karlovčane . ................................................... 4
Izložba svjetski priznatog fotografa . .................................................... 7
Napredak u radu . .............................................................................. 10
Nužnost dekonstrukcije sporazuma .................................................. 12
Dug i zavojit put . ............................................................................... 14
Roman o starom Sarajevu .................................................................. 15
Zavičajna monografija ........................................................................ 17
Kontinuirano djelovanje s postupnim obogaćivanjem programa ....... 19
Pjesnička ustrajnost Enesa Kiševića ................................................... 23
Tko su dobri Bošnjani? . ..................................................................... 25
Halal prehrana – izvozna strategija hrvatskog gospodarstva ............. 27
“Beharu” nagrada za najbolji časopis ................................................. 30
Značajke krajiškog mentaliteta .......................................................... 32
Vrsni prevoditelj hadisa . .................................................................... 35
Sjećanje na srebrenički genocid ......................................................... 37
HRVATSKA
Počast žrtvama uz burne reakcije ...................................................... 39
INTERVJU – IVO JOSIPOVIĆ
Povećati duh solidarnosti u društvu ................................................... 42
BOSANSKI BAROMETAR
Bosna ponosna ili Bosna od sna .........................................................
Hapšenje na Dan nezavisnosti BiH ....................................................
Hvalospjevi mrtvom generalu ............................................................
Sukobi u Sarajevu . .............................................................................
Deklaracija – politički kompromis .....................................................
45
48
50
52
53
IZ SVIJETA
Sumrak kraja povijesti ........................................................................ 54
KULTURA
Butum Tuzlu opasala guja ...................................................................
Pokretač duhovnog preporoda bh-muslimana ..................................
Razobličenje krađe i velike Karadžićeve podvale ...............................
Nasmijte se, mili moji! .......................................................................
Sjetni mirisi osmoožujskih karanfila ...................................................
65
66
68
70
71
PRIČE IZ BOSNE
Bosansko-hercegovački genije jednostavnosti ................................... 73
ŽIVJETI ISLAM
Džihad – sveti mir, a ne sveti rat . ...................................................... 75
POVRATAK U BUDUĆNOST
Obični ljudi . ....................................................................................... 78
DIJALOG CIVILIZACIJA
Kultura odijevanja vs. kultura razgolićenosti ...................................... 81
PRIKAZI I KRITIKE
Oživotvorenje kur’anske poruke . ..................................................... 84
POLEMIKE I STAJALIŠTA
Bravo i hvala organizatorima! . ........................................................... 86
ZANIMLJIVOSTI
Čarobni svijet znanosti ...................................................................... 87
Čarobni svijet znanosti
Otkrivena “karika koja
nedostaje”?
Tim južnoafričkih istraživača saopštio je da su otkrili fosilne ostatke dva čovjekolika bića dosad nepoznate vrste koja
je prethodila modernim ljudima. BBC
prenosi da su istraživači pronašli dijelove
skeleta odrasle žene i malog djeteta – najvjerovatnije majke i sina, stare nešto manje od dva milijuna godina. Fosili su se
nalazili u teško pristupačnim pećinama
Sterkfontejn, nedaleko od Johanesburga.
Naučnici vjeruju da fosilizirani skeleti
predstavljaju vrstu koja pripada prelaznom periodu od majmunolikih predaka
do modernog čoveka. Oni tvrde da bi ovo
otkriće moglo biti “karika koja nedostaje” u ljudskoj evoluciji, pomoću koje će
biti moguće razjasniti jednu od najvećih
misterija evolucije – kako i kada su ljudi
počeli hodati na dvije noge. Otkrivena
stvorenja, koja su dobila naziv “australopitekus sediba” imala su male zube, duge
ruke, izražen nos, veoma razvijenu karlicu i duge noge, koje su bile isturenije nego kod današnjeg čovjeka.
Dr. Li Berger, predvodnik istraživačkog tima sa Univerziteta Vitvatersrand u
Johanesburgu, uporedio je ovo otkriće s
ulaskom u vremenski stroj jer fosili pružaju naučnicima “izvanredan detaljan
uvid u evoluciju hominida”, u koju spadaju ljudi, gorile i čimpanze. Drevni fosili pomoći će naučnicima da shvate kako su se razvijali naši preci od majmunolikog australopitekusa, koji se pojavio u
Africi prije 3,9 milijuna godina, do homo habilisa, prve vrste ljudskog tipa čije
se pojavljivanje vezuje za period od prije 2,5 milijuna godina. “Ovo je tačka
tranzicije iz oblika majmuna koji hoda
na dve noge do nas”, izjavio je prof. Berger.
Otkriven novi kemijski element 117
Međunarodni tim znanstvenika iz Rusije i SAD, uključujući nacionalne laboratorije ministarstva za energiju i dva univerziteta, uspjeli su napraviti najnoviji
superteški kemijski element 117. Životni
vijek ovog elementa, koji je sada prvi put
proizveden u laboratoriji, potvrđuje da
superteški elementi leže na “otoku” sta-
bilnosti u periodnom sustavu elemenata.
Tim znanstvenika bio je stastavljen od
predstavnika Zajedničkog instituta za nuklearna istraživanja (Dubna, Rusija),
Istraživačkog instituta za napredne reaktore (Dimitrovgrad), “Lorens Livmor nacionalne laboratorije”, “Ouk Ridge laboratorije”, Univerziteta Vanferbilt i Univerziteta Nevade u Las Vegasu.
“Otkriće elementa 117 kulminacija je
nastojanja koje traje desetljećima da se
proširi periodni sustav elemenata i da se
napiše nova stranica u istraživanju teških
elemenata”, rekao je akademik Jurij Oganesian, naučni vođa tima Fleroj laboratorije za nuklearne reakcije i portparol zajedničkog projekta. Tim je utvrdio postojanje elementa 117 iz raspada uzoraka
koji su promatrani nakon bombardiranja
radioaktivnog berkelijuma ionima u ciklotronu u Dubni, jedinstvene proizvodnje i separacije izotopa u postrojenjima
“Ouk Ridgea” te izuzetne analize nuklearnih podataka u Livmoru. “Ovo je znčajan prodor za nauku”, rekao je direktor
LLNL George Miller. Otkriće novog elementa daje novi uvid u sastav univerzuma
i svjedoči o snazi nauke i tehnologije u
partnerskim institucijama.
Element 117 je bio jedini nedostajući
element u nizu od sedam u periodnom
sustavu elemenata. Ovo otkriće je već šesti element koji je otkrio zajednički tim
Dubna – Livmore. Od 1940. godine u periodni sustav dodano je novih 26 elemenata. “Ovi novi elementi proširuju naše
razumijevanje univerzuma i osiguraba
važne testove za nuklearne teorije”, rekao je profesor fizike sa Vanderbilt univerziteta John Hamilton. Postojanje
“otoka stabilnosti”, čisto teoretski pojam uveden 60-tih godina prošlog stoljeća, nudi mogućnost dalje ekspanzije periodnog sistema elemenata u novim
znanstvenim prodorima u fizici i kemiji
najtežih elemenata.
Matematičar odbio nagradu od
milijun dolara
Ruski matematičar, dr. Grigory Perelman, odbio je nagradu od milijun dolara
zbog rješavanje jednog od sedam najtežih
matematičkih zadataka u posljednjih stotinu godina – Poincareove pretpostavke.
Iako je siromašan, taj 44-godišnji stanovnik St. Petersburga, izjavio je da ima sve
što mu je potrebno. Iako mu je nagradu
ovog puta trebao dodijeliti Američki matematički institut Clay, Perelman je slično
postupio i prije četiri godine. Tada je odbio prestižno priznanje madridskog Instituta za matematiku rekavši kako nije zainteresiran za novac i slavu. Dok je radio
kao istraživač u Institutu za matematiku
Steklov u St. Petersburgu objavljivao je
svoje radove na internetskoj stranici. U
jednom od njih pronašao je i rješenje spomenute Poincareove pretpostavke, za koju je Clay institut ponudio milijun dolara.
Nakon što ju je riješio napustio je posao.
Prijatelji za njega kažu da je matematičar
bez premca.
Oštećeno Foucaultovo njihalo
Agencije prenose da je Foucaultovo
njihalo, jedno od najbitnijih spomenika
znanosti, kojim je taj znanstvenik 1851.
godine u Parizu dokazao rotaciju Zemlje,
udarilo u mramorni pod muzeja i puklo
na tri mjesta. Konop na kojem je njihalo
Léona Foucaulta visilo u pariškom Muzeju umjetnosti i mjera (Musée des Arts et
Métiers) pukao je i mjedeni visak od 28
kilograma udario je u mramorni pod muzeja te pukao na tri mjesta. Time je taj
muzej ostao bez svoje replike slavnog instrumenta velikog fizičara, premda je u
Parizu i original kojim je Foucault izveo
svoju demonstraciju, na licu mjesta u pariškom Pantheonu.
Upravo je ovo sad razbijeno njihalo
iz Muzeja umjetnosti i mjera imalo veliku ulogu u poznatom romanu “Il pendolo
di Foucault” Umberta Eca iz 1998. godine, sjajnom parodiranju svih mogućih
ezoteričnih teorija zavjera, “Da Vincijevom kodu za intelektualce”. Nažalost,
premalo ljudi je čitalo Eca, a previše Dana Browna. Upitan što misli o razvikanom “Da Vincijevom kodu”, Umberto
Eco je rekao: “Imao sam obavezu pročitati jer su me svi pitali o tome. Moj je
odgovor da je Dan Brown poput likova u
mojem romanuu, grotesknih prikazivanja
ljudi koji su počeli previše vjerovati u
okultno. Tako je Dan Brown jedna od
mojih kreatura.” q
Pripremio: Ismet Isaković
87
J
O
U
R
N
A
L
Jajce – pred ulaz u grad
Počitelj
Doboj – ulica pod tvrđavom
Travnik – na glavnoj ulici
IVO JOSIPOVIĆ intervju
Što radi ŠEMSO TANKOVIĆ?
HOMIĆI I MUSLIĆI šokirali Karlovčane
Vareš – ulica
Donji Vakuf – kraj mosta na Vrbasu
BEHARU nagrada za najbolji časopis
Izborna skupština KDBH PREPOROD
STARI BOSANSKO-HERCEGOVAČKI GRADOVI
KRAJ 19. I POČETAK 20. STOLJEĆA
Zulfikar ZUKO DŽUMHUR – BiH genij jednostavnosti
DŽIHAD – sveti mir, a ne sveti rat

PREPORODOV

PREPORODOV - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

preporodov journal 122/123 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

CEN-ova INICIJATIVA ZA EVROPSKI HALAL STANDARD

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

prijava hrvatske tvrtke

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

ovdje - IGBD

dopis

i forum

HALAL FAIR & FORUM HALAL SAJAM I FORUM

Journal 118 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba