Zapošljavanje i radni odnosi u željezničkom sektoru

Zapošljavanje i radni odnosi u
željezničkom sektoru
Izvršni sažetak
Uvod
U proteklih 30 godina europski željeznički sektor svjedok
je vlastitog sustavnog propadanja u smislu raspoloživosti
infrastrukture kao i transportnih kapaciteta. Sektor je
također prošao kroz intenzivno restrukturiranje kao
rezultat zakonodavstva EU-a radi poticanja konkurencije.
Unatoč ovim reformama u većini zemalja sektor zadržava
gotovo monopolističku strukturu s jednim davateljem
usluga koji je obično u potpunom državnom vlasništvu.
Ovo izvješće pruža komparativne informacije za 26
europskih država: 27 država članica EU-a (osim Cipra i
Malte gdje ne postoji mreža željeznica) i Norvešku. Radi
ovog istraživanja sektor je podijeljen u dvije potkategorije:
uslugu željezničkog transporta (prijevoz putnika i tereta) te
upravljanje željezničkom infrastrukturom.
U usporedbi s ostalim načinima transporta važnost
željeznica smanjila se u 27 država članica EU-a, posebno
u području teretnog transporta. Udio željeznica prema
ostalim načinima kopnenoga teretnog transporta
(cestovni, riječni i cjevovodni) pao je s 19,7% 2000.
godine na 16,5% 2009. godine. Udio putničkog prijevoza
željeznicom u usporedbi s drugim načinima kopnenog
prijevoza bio je oko 7% u 27 država članica EU-a 2009.
godine – malen pomak od 1998. godine. Podaci dostupni
za 2009. godinu pokazuju da je ekonomska i financijska
kriza znatnije pogodila željeznički teretni prijevoz nego
putnički prijevoz. Unatoč tome željeznica je i dalje siguran
i ekološki prihvatljiv način prijevoza s visokim transportnim
kapacitetom. Revitalizacija željezničkog sektora stoga je
prioritet u zajedničkoj politici prijevoza EU-a.
Politička pozadina
Mnogi razvici u željezničkom sektoru tijekom prošla dva
desetljeća pokrenuti su zakonodavstvom EU-a čiji je cilj
bio otvaranje sektora konkurenciji i poboljšanje
konkurentnosti. Godine 1991. Direktiva Europskog vijeća
91/440/EEC o razvitku željeznice u Zajednici propisala je
da se željezničkim tvrtkama mora upravljati kao
komercijalnim tvrtkama, neovisno od države. Direktiva
također zahtijeva razlikovanje između pružanja
usluga transporta te upravljanja infrastrukturom. Tri
paketa europskih direktiva, poznati kao 'željeznički
paketi', pokrenuti 2001., 2004. i 2007. godine nastavili
su reformu sektora koju vodi EU.
Kao rezultat restrukturiranja koje je pokrenulo
zakonodavstvo EU-a, željezničke tvrtke smanjile su
troškove i povećale učinkovitost uz jasne implikacije
za razine zapošljavanja, organizaciju rada i strukturu
tržišta.
Zakonodavstvo EU-a zalagalo se za liberalizaciju
sektora, ali ne za privatizaciju željezničkih tvrtki, a
mnogi stariji nacionalni monopoli i dalje ostaju tvrtke u
potpunom državnom vlasništvu. Međutim, razvile su
se u dioničarska društva podijeljena na različite
entitete što u nekim slučajevima dovodi do složenih
organizacijskih aranžmana poput francuskog SNCFog ili njemačke DB grupe uz mnogo društava-kćeri.
Rijetki su primjeri država gdje je proces liberalizacije
doveo do toga da željezničke tvrtke prijeđu iz
državnog u privatno vlasništvo, s Ujedinjenim
Kraljevstvom kao poznatijim primjerom.
Iako tvrtke u vlasništvu države zadržavaju
dominantan položaj na tržištu, nove tvrtke u privatnom
vlasništvu ušle su na to tržište što dovodi do sve
većeg stupnja konkurencije, uglavnom u sektoru
željezničkoga teretnog transporta.
Ključni nalazi
Struktura sektora
Općenito, sektor zadržava gotovo monopolističku
strukturu gdje jedan davatelj usluga dominira tržištem.
U željezničkom putničkom prijevozu neke države
imaju jednog davatelja usluga, ili jednog u kombinaciji
s drugim lokalnim i regionalnim javnim davateljima
usluga. Privatni davatelji usluga, koji obično pokrivaju
lokalne ili regionalne rute, postoje u mnogim
državama te sve jače prodiru na tržište.
Tržište željezničkoga teretnog transporta potpuno se
otvorilo za konkurenciju 2007. godine. Razina
konkurencije na ovom je tržištu viša: česta su
zajednička ulaganja, partnerstva i podružnice koje
osnivaju strane grupe što dovodi do sve veće razine
internacionalizacije određenih tvrtki
Radni odnosi
Željeznički sektor ima jedinstven sustav radnih odnosa
zbog velikog udjela zaposlenosti u tvrtkama u
državnom vlasništvu.
Većina država članica EU-a ima vodeću tvrtku čija je
infrastruktura u potpunom državnom vlasništvu.
Međutim, postoji više tvrtki jer se aktivnosti poput
održavanja i popravaka sve više podugovaraju s
podružnicama u okviru glavne grupe ili se sklapaju
ugovori s privatnim tvrtkama.
Nisu česte organizacije poslodavca specifične za
sektor uključene u kolektivne pregovore s više
poslodavaca. U stvari, neke države nemaju
organizacije poslodavca zbog nadmoćne uloge
nacionalnih željezničkih tvrtki. U nekim slučajevima
organizacije poslodavca predstavljaju samo entitete
koji pripadaju grupi u državnom vlasništvu i obično
pokrivaju šire segmente javnog sektora. U ostalim
slučajevima postoje organizacije poslodavca uključene
u kolektivne pregovore s više poslodavaca, ali
sporazumi isključuju već postojeću tvrtku koja
predstavlja veći dio zaposlenosti u sektoru.
Trendovi u zapošljavanju
Većina osoba zaposlenih u ovom sektoru su
muškarci. Broj zaposlenih veći je u državama s
velikom željezničkom mrežom poput Francuske,
Njemačke i Poljske.
Sindikati su vrlo brojni: u više od polovice 26 proučenih
država postoji ih pet ili više. Stope gustoće relativno su
više nego u drugim sektorima, a neki sindikati
pokrivaju specifične profesionalne grupe poput vozača
lokomotiva.
Ovisno o fazi restrukturiranja reforme su zahvatile
područje zapošljavanja kvantitativno i kvalitativno.
Cjelokupni broj zaposlenih smanjio se dok su radni
odnosi prešli iz zakonodavstva javnog sektora u
privatno zakonodavstvo.
Pokriće kolektivnih pregovora u sektoru vrlo je visoko,
a kolektivni pregovori na razini tvrtke prevladavaju u
većini država. Nejasna je razlika između kolektivnih
pregovora na razini tvrtke i kolektivnih pregovora u
sektoru s više poslodavaca. Razlog leži u tome što je
opseg pregovora na razini tvrtke za zaposlenike u
državnom sektoru mnogo relevantniji od pregovora u
sektoru s više poslodavaca koji mogu postojati za
druge privatne željezničke prijevoznike.
Od 2001. do 2010. godine zaposlenost u pružanju
usluga željezničkog transporta (putničkog i teretnog)
znatno se smanjila u većini europskih država, a
posebice u državama poput Austrije, Češke
Republike, Estonije, Njemačke, Portugala i Slovačke.
U mnogim europskim državama nastavilo se
otpuštanje radne snage zbog tekućih procesa
restrukturiranja u već postojećim tvrtkama.
U većini država zaposlenici se zapošljavaju na
temelju
ugovora
u
skladu
s
privatnim
zakonodavstvom, a njihovi radni uvjeti određuju se
eventualnim kolektivnim ugovorima na razini sektora i
tvrtke. U nekim državama poput Belgije, Francuske i
Luksemburga zaposlenici nacionalnog davatelja
usluga u vlasništvu države zadržali su svoj specifični
status.
Godine 2004. socijalni partneri na europskoj razini
potpisali su dva važna sporazuma o radnim uvjetima u
željezničkom sektoru, od kojih je jedan kasnije usvojen
kao direktiva. Godine 2007. europski socijalni partneri
donijeli su dvije zajedničke preporuke: jednu o
mogućnosti zapošljavanja i drugu o boljem zastupanju
i integraciji žena, od kojih obje sadrže redovne procese
daljnjeg praćenja. Socijalni partneri na nacionalnoj
razini također imaju važnu ulogu u poboljšanju uvjeta
rada u tom sektoru. Izvješće opisuje širok raspon
rezultata kolektivnih pregovora i mjera tvrtki u različitim
europskim državama u područjima kao što su zaštita
na radu, rodna jednakost, ravnoteža poslovnog i
privatnog života, nasilje i zlostavljanje na poslu,
strukovna izobrazba, mogućnost zapošljavanja i drugi
aspekti radnih uvjeta.
Dodatne informacije
Izvješće Zapošljavanje i radni odnosi u željezničkom sektoru dostupno je
na www.eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1109030s/index.htm
Za više informacija kontaktirajte Carlosa Vacasa, referenta za istraživanje
cva@eurofound.europa.eu
EF/12/17/HR 1