Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB
BROJ 166
KOLOVOZ 2014.
HAMDIJA ČUSTOVIĆ
VELIKI ZNAČAJ BH-DIJASPORE
Bošnjaci, BH-dijaspora i BiH
INTERVJU – HAMDIJA ČUSTOVIĆ
Potencijal dijaspore nije dovoljno iskorišten
BOSNA I HERCEGOVINA I DIJASPORA
BHAAAS – iz ljubavi prema BiH
Neiskorišteni potencijal
Značaj dijaspore i migracija za društvo u BiH
UŽICE – DO 1862. VEĆINSKI BOŠNJAČKI GRAD
Oj Užice, mali Carigradu
NAKON BERLINSKOG KONGRESA 1878. GODINE
Bošnjaci u Albaniju doselili prije 136 godina
KDBH “PREPOROD”
IMPRESUM
Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
IZDAVAČ:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“PREPOROD”
ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ
GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ
REDAKCIJA:
Emina BUŽINKIĆ
Edis FELIĆ
Sena KULENOVIĆ
Mirza MEŠIĆ
Edina SMAJLAGIĆ
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SURADNICI:
Helena ANUŠIĆ (Rijeka)
Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)
Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Mensur DURAKOVIĆ (Split)
Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)
Senadin LAVIĆ (Sarajevo)
Helena MARKOVIĆ (Sisak)
Sajma SELMIĆ (Sisak)
DIZAJN: Midhat MULABDIĆ
FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ
PRIJELOM: Dario MOLNAR
TISAK: top grafika, Velika Gorica
ADRESA:
Preporodov Journal
Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb
TELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635
E-MAIL:
kdbhpreporod@zg.t-com.hr
kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
ismet.isakovic@sk.t-com.hr
WEB: www.kdbhpreporod.hr
ŽIRO-RAČUN:
ZABA 2360000-1101441490
DEVIZNI RAČUN:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
CIJENA: 15 kuna
PRETPLATA:
RH 100 HRK godišnje
BiH 30 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi redakcije
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
NA NASLOVNOJ STRANICI:
Hamdija Čustović, predsjednik Kongresa
Bošnjaka Sjeverne Amerike
SADRŽAJ
UVODNIK
Bošnjaci, BH-dijaspora i BiH............................................................ 3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Zanimljiva događanja...................................................................... 4
Izuzetno društveno priznanje......................................................... 6
HRVATSKA
Referendum o ćirilici neustavan...................................................... 8
Moralni krah dežurnih moralizatora............................................. 10
INTERVJU – HAMDIJA ČUSTOVIĆ
Potencijal dijaspore nije dovoljno iskorišten................................ 12
BOSANSKI BAROMETAR
BHAAAS – iz ljubavi prema BiH..................................................... 17
Neiskorišteni potencijal................................................................ 22
Značaj dijaspore i migracija za društvo u BiH................................ 26
Tužilaštvo se žali na pritiske.......................................................... 32
Spasimo obični puk dok još ima vremena!................................... 34
IZ SVIJETA
Stvari su izmakle kontroli.............................................................. 36
KULTURA
Austro-ugarska uprava u BiH – književne i kulturne prilike (II)..... 40
Oj Užice, mali Carigradu................................................................ 42
Turski program u Motovunu......................................................... 43
Povratak jezika u život................................................................... 44
PRIČE IZ BOSNE
Bošnjaci u Albaniju doselili prije 136 godina................................ 46
DIJALOG CIVILIZACIJA
Bošnjaci sublimiraju u sebi i Istok i Zapad . .................................. 48
ŽIVJETI ISLAM
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju misiju islama (II)......................... 50
UVODNIK
UVODNA RIJEČ
Bošnjaci, BH-dijaspora i BiH
Kroz tekstove u “Preporodovom Journalu”, i mi koji ga uređujemo i koncepcijski usmjeravamo, učimo se bošnjaštvu, prikupljamo
rasute i pomalo zaboravljene bisere naše kulture, znamenitih ličnosti, povijesti... I upravo te povijesne silnice, višestoljetne (ne)prilike
na prostorima gdje su se sudarale velike civilizacije – kršćanska i
islamska, Austro-Ugarska monarhija i Osmansko carstvo – uvjetovale su sadašnje stanje bošnjačkog naroda u BiH, ali i, najčešće neželjenu, prisutnost širom svijeta.
Od 2011. godine, u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida
iz srpnja 1995., objavljujemo polutematsko izdanje “Journala” u kojem od zaborava otkidamo istinu o događaju koji je zauvijek obilježio
bošnjački narod i postao, kako reče pjesnik Ervin Jahić, “sveto mjesto naše duhovne geografije”. Od ove godine uvodimo još jednu novinu, s istim ciljem – da se ne zaboravi i zapostavi. Iz potrebe da se
istakne značaj bošnjačke i bosanskohercegovačke dijaspore, te
ispravi neopravdno slaba zastupljenost u medijima, redakcija “Journala” je odlučila da se svake godine jedan polutematski broj posveti
Bošnjacima i bosanskohercegovačkim građanima koji ne žive u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini. Na kraju krajeva, i mi – Bošnjaci
u Hrvatskoj, hrvatski Bošnjaci – dio smo tog korpusa dislociranog
izvan državnih granica BiH.
Povijest nas uči da u jugoistočnom dijelu Europe migracijski procesi predstavljaju gotovo neizostavan sastojak povijesti naroda i država. Sudbina bošnjačkog naroda posebno je obilježena migracijama
i progonima. Bošnjaci su u svojoj historiji imali tri dijaspore, odnosno
“rasijanja” ili raseljavanja po drugim zemljama. Prva je vezana za vrijeme osmanskog prodora, a zatim povlačenja iz Podunavlja, zapadnih dijelova Balkana i sa obala Jadrana. Druga bošnjačka dijaspora
počela je s austro-ugarskom okupacijom BiH 1878. godine, dok je
treća počela nakon agresije na Repubiku Bosnu i Hercegovinu 1992.
godine.
Život Bošnjaka u ovom dijelu Europe postao je prava noćna mora
ili “civilizacijski šok” nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije 1878.
godine i instaliranja nove vlasti. Tada je započeo jedan masovan i
nesretan proces iseljavanja Bošnjaka u prostore Osmanskog imperija – bošnjačka seoba – koja je poprimila karakter iseljeničkog pokreta. Desetine i desetine hiljada Bošnjaka po dolasku strane okupacione austro-ugarske vlasti iseljavaju poslije 1878. godine u novonastale granice Osmanskog sultanata. Za vrijeme Džabićevog pokreta za
vakufsko-mearifsku autonomiju (1899.-1902.) dešava se drugi veliki
val emigriranja Bošnjaka u Osmansko carstvo, a nakon aneksije Bosne 1908. godine dolazi do trećeg najvećeg iseljeničkog vala Bošnjaka prema Turskoj. Ne treba onda čuditi podatak, koji je u svome
tekst iznio Avdo Huseinović u prethodnom broju “Journala”, kako u
Turskoj živi više Bošnjaka nego na cijelom ostatku Dunjaluka. Oko
četiri milijuna turskih državljana govori bosanski jezik, zna bošnjačke/bosanske običaje, narodne pjesme, te ima bližu i dalju rodbinu u
Novom Pazaru, Pljevljima, Sjenici, Tutinu, Bijelom Polju, Rožaju, Trebinju, Goraždu, Sarajevu, Zenici, Tuzli, Banja Luci, Bihaću...
Agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992.-1995. uzrokovala je muhadžirluk nekoliko stotina tisuća Bošnjaka u skoro sve
zemlje svijeta – od Zapadne Europe, preko arapskih zemalja i Sjeverne Amerike do Australije i Novog Zelanda. Postoje pouzdani podaci
da u ovom useljeničkom valu samo u SAD dolazi oko 250.000 Bošnjaka, tako da se formiraju dvije jake bošnjačke “izbjegličke kolonije” –
u St. Louisu (oko 50.000) i u Chicagu (oko 40.000 Bošnjaka).
Ozbiljni politički analitičari bošnjačkih (ne)prilika smatraju da tema dijaspore i njezinih potencijala, nažalost, još uvijek nije kvalitet-
KOLOVOZ 2014.
no percipirana i promišljena. Dijasporalne zajednice su izložene nezaustavljivim procesima asimilacije. Naime, u modernim demokratskim državama, u većini slučajeva, diskriminacija na osnovu klase,
roda, etniciteta, rase ili religije onemogućava manjinskim grupama
državljanstvo prije nego prođu proces kulturne asimilacije. Mnogi
građani koji imaju formalno članstvo u nekoj nation-state, nemaju
prava koja idu uz to članstvo. Višestruki identiteti podrivaju cijeli
koncept kulturne pripadnosti homogenim nacijama. Stoga se postavlja opravdano pitanje: što će se desiti s bošnjačkom dijasporalnom zajednicom u dobu globalizacije? To nitko trenutno ne zna i
nema jednostavan odgovor. Naime, povećana međunarodna pokretljivost ljudi dovodi u pitanje njihov osjećaj pripadanja jednom
narodu i nacionalnoj državi.
Brojne bosanskohercegovačke imigrantske zajednice u zemljama useljeništva širom suvremenog svijeta predstavljaju bosanskohercegovačku dijasporu. Međutim, smatraju sociolozi i politički analitičari, to nije dovoljno da se o tim zajednicama govori kao o dijaspori. Potreban je jedan odlučujući faktor koji sve iseljeničke zajednice iz Bosne i Hercegovine čini dijasporom. “Ono što dijasporu čini
dijasporom” – kaže Hariz Halilović – “to jest specifičnom deteritorijaliziranom društvenom zajednicom jeste postojanje osjećaja kolektivnog identiteta baziranog na zajedničkoj viziji, sjećanju ili mitu o
domovini, te aktivna veza članova iseljeničke zajednice sa zemljom
porijekla, zavičajem i kulturom.”
Promišljajući o sadašnjem trenutku BH-dijaspore, prof. dr. Senadin Lavić sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, inače predsjednik
BZK “Preporod” i dobar poznavatelj stanja u dijaspori, smatra da
predstojeći posao uvezivanja bosanskohercegovačke dijaspore stoji
kao zahtjev vremena pred nama. Proces povezivanje bosanskohercegovačke dijaspore u jednu globalnu mrežu danas se pokazuje kao
neizostavan i važan zadatak države Bosne i Hercegovine i cjelokupne
dijaspore. Pritom bosanskohercegovačka dijaspora mora sudjelovati
u informacijskim mrežama i sama stvarati nove informacijsko-komunikacijske mreže koje su neophodne za djelovanje u suvremenom
svijetu. Bez činjeničnih informacija ne možemo prosuđivati događaje koji se tiču naših interesa, niti se možemo strategijski orijentirati u
tokovima svijeta. Na taj način ćemo biti pripremljeni da se nosimo s
indoktrinacijama oko znanja i pamćenja, te da sprječavamo veliki
broj manipulacija kojima se reduciramo na željena znanja i podmetnute “istine”.
Bosanskohercegovačka dijaspora povezuje se sa svojom državom kroz razne projekte i predstavlja vrlo važnog financijera brojnih
poslova u BiH. Postoje brojne mogućnosti u izvođenju zajedničkih
projekata između institucija iz BiH i bosanskohercegovačke dijaspore. Nužno je utvrditi točan broj bosanskohercegovačkih građana u
dijaspori, odnosno u svim zemljama širom svijeta gdje žive. Zatim,
važno je spoznati njihovu strukturu, položaj, vrste poslova koje
obavljaju, obrazovanje, poslovne uspjehe, dostignuća, mogućnosti i
drugo. Glavni zadatak bosanskohercegovačke dijaspore je da se organizira kao moćan lobi bosanskohercegovačke države ili kao lobistička mreža širom svijeta gdje god se javlja interes Bosne i Hercegovine. Važna je i savjetodavna uloga dijaspore u vezi s međunarodnim
odnosima i diplomatskim pitanjima. Taj zadatak mora biti koordiniran preko Ministarstva za vanjske poslove BiH i nekog budućeg Ministarstva za dijasporu. Posve je jasno da bez kvalitetne državne i
institucionalne brige o svojoj dijaspori, država Bosna i Hercegovina
gubi veliki potencijal vlastitog razvoja. q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
KOLOVOZ 2014. GODINE U SISKU
Zanimljiva događanja
Tokom kolovoza 2014. godine u Sisku su održane dvije bošnjačke
manifestacije: 7. Sisački teferič branitelja Bošnjaka (09.08.) i koncert
povodom obilježavanja 9. godišnjice osnutka BKUD “Nur” (30.08.).
7. Sisački teferič branitelja Bošnjaka
U subotu, 9. kolovoza 2014., Udruga Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske - ogranak grada Siska i Sisačko-moslavačke
županije, na sisačkom kupalištu “Zibel” i ove godine su organizirali
tradicionalni 7. Sisački teferič, manifestaciju druženja branitelja i
njihovih obitelji. U sklopu ove manifestacije odigrani su turniri u
malom nogometu, šahu i beli, te su pripremljena tradicionalna bosanska jela. Braniteljsko druženje trajalo je od ranih jutarnjih do
kasnih večernjih sati, a sudjelovali su Siščani svih vjera i nacija, te
gosti iz BiH – iz Jezerskog, Bosanskog Novog i Prijedora.
Voditelj programa na Sisačkom teferiču bio je Siniša Vidović – Cezar, poznat kao dugogodišnji voditelj i novinar Radio Quirinusa. Zamjenik sisačke gradonačelnice Marko Krička posjetio je i pozdravio tom
prigodom branitelje i njihove obitelji te sve ostale goste koji su se pridružili domaćinima i uživali u kuharskim delicijama, pjesmi i veselju.
Oko 14 sati, domaćini iz sisačkog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja
Domovinskog rata Hrvatske, su svima koji su se okupili, poslužili ručak,
a na meniju je bio odličan gulaš. Za dobru zabavu i opuštenost pobrinuli su se pjevači sevdalinki, a oko 16 sati pred publikom su nastupili
Kulturno-umjetničko društvo “Jezerski” iz Jezerskog i domaćin, Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Nur” iz Siska.
KUD “Jezerski” počeo je sa prvim aktivnostima okupljanja
omladine Jezerskog krajem ratne 1992. i početkom 1993. godine.
8. kolovoza 1993. održan je prvi javni nastup KUD-a “Jezerski”, te
se taj dan obilježava kao godišnjica KUD-a. Tokom rata organiziran
je niz kulturno-zabavnih programa i aktivnosti s ciljem njegovanja
bošnjačkih tradicija, te okupljanja mladih i njihovog odvraćanja od
svih rizika neorganiziranog trošenja vremena na ulici. Po završetku
rata mnogi tadašnji članovi KUD-a su nastavili ratom prekinute aktivnosti: studije, školovanje, vratili se svojim poslovima, te se veliki
broj članova vratio svojim kućama iz kojih su bili prognani. Time su
nosioci svih aktivnosti KUD-a bili prisiljeni svoje aktivnosti preusmjeriti prema učenicima Osnovne škole “Jezerski”. Početkom
2004. godine, predsjednik KUD-a Mirzet Mašinović, okupio je dio
omladine i od tada KUD “Jezerski” aktivno djeluje. Programski ciljevi Društva su: njegovanje folklorne tradicije, sakupljanje i čuvanje
narodne nošnje, razvijanje muzičke kulture i čuvanje od zaborava
izvorne narodne pjesme i tradicionalnih instrumenata, osnivanje
kulturnih sekcija, a posebno njegovanje kulturnih veza između gradova i država i prijatelja svih naših naroda.
Kulturno-umjetničko društvo “Jezerski” predstavilo se folklornom sekcijom, i to koreografijama “Na đerđefu vezak vezla Fata” i
“Sarajevsko polje”. “Na đerđefu vezak vezla Fata” je koreografija
koja pripada igrama iz sjeveroistočne Bosne, a koreografija “Sarajevsko polje” pripada igrama iz Sarajeva. Igre stanovništva okoline
Sarajeva imaju svoju tradiciju. One su ostale do današnjih dana autentične bez primjesa sa strane. Igrali su je i stari i mladi. Većinom
se igralo praznicima, na svadbama i sijelima. Tradicionalne igre za-
4
KUD “Jezerski” iz BiH s domaćinima sisačkog teferiča
državale su svoj oblik i danas se igraju. Igre su vrlo dinamične i oduševile su dobro raspoloženu sisačku publiku koja nije štedjela dlanove nagrađujući goste pljeskom. Najmlađi članovi KUD-a “Nur”
pokazali su svoje umijeće koreografijom “Košuta kolo”, dok je starija folklorna sekcija izmamila pljesak koreografijama “O djevojko
điđo moja” i “Banjalučke igre”. Autor svih koreografija je Ibrahim
Čataković, s kojim BKUD “Nur” surađuje od svoga osnivanja.
Predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Hrvatske – ogranak grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, Hamazlija Hafizović, istaknuo je da je veoma zadovoljan uspješnom organizacijom i odazivom na 7. Sisački teferič branitelja Bošnjaka. “7. Sisački teferič organizirali smo s nadom da će odaziv biti velik i uspjeli
smo u tome, uložili smo mnogo vremena, truda i volje, te nam je
izuzetno drago i zahvaljujemo se svima koji su se odazvali na ovo
druženje i gostima koji su uveličali ovaj dan”, rekao je Hafizović.
Nakon obraćanja predsjednika Udruge, kratko se obratila i Sabina Ferdeber, potpredsjednica Skupštine Sisačko-moslavačke županije, poželjevši svima ugodno druženje, a učesnicima uspješne
nastupe. Oko 17 sati proglašeni su pobjednici turnira u malom nogometu, beli i šahu, te su uručene zahvalnice i pokloni gostima i
domaćinima koji su pomogli da se održi tradicionalni 7. Sisački
teferič branitelja Bošnjaka. Teferič je trajao do kasnih večernjih sati, a onda je nastavljen na Gradskoj tržnici “Kontroba” u Sisku koncertom poznatog bosanskohercegovačkog pjevača Halida Muslimovića i gostiju.
9. rođendan BKUD “Nur” – “S Nurom u srcu”
Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo “Nur” iz Siska prigodnim je programom u subotu, 30. kolovoza 2014., u prepunoj dvorani Doma INA Rafinerija nafte Sisak proslavilo 9. godišnjicu osnutka
i rada. Kulturno-umjetnički program održan je pod pokroviteljstvom Sisačko-moslavačke županije i Grada Siska. “Zahvalio bih se
gradu Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji koji su nam uvijek pomagali i bili na usluzi kao i večeras”, rekao je Zijad Fuka, predsjed-
PREPORODOV JOURNAL 166
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
nik BKUD “Nur”, koji je istaknuo da su Nurovci željeli svojoj publici
pružiti ugodnu i opuštenu atmosferu, pa će ovaj koncert proći u
plesu i pjesmi bez obraćanja govornika. Program je vodila Karmen
Valenta, novinarka sisačkog Radio Quirinusa.
Nakon uvodne foto-galerije u kojoj su prikazani nastupi i uspjesi Nurovaca, koncert je otvorio Pavao Anić, pobjednik Prvog amaterskog festivala sevdalinke u Sisku, pjesmom “Oči su mi umorne
od sna”. Pavao je publiku, koja mu se pridružila u pjevanju, počastio i s pjesmama “Kono Ajko” i “Bosna moja”.
Bosansko-hercegovačka glumica i režiserka Hasija Borić Stojić
oduševila je svojim interpretacijama “Hasanaginice”, autora Milana Ogrizovića; “Zapisu o časti” i “Blago”, autora Mehmedalije Maka
Dizdara, te “Bratstvo i sestrinstvo” i “Brotnjice”, bosansko-hercegovačkog pjesnika i esejista Mile Stojića. S publikom se pozdravila
interpretirajući “Na pravi put sam ti iziš’o majko”, autora Skendera
Kulenovića. Hasija Borić Stojić dobitnica je Nagrade za najbolju
žensku ulogu na Festivalu hrvatskog glumišta u Slavonskom Brodu
1976. godine, Nagrade austrijskih medija za najbolju epizodu Karl
Skraup Price, Male i Velike Zlatne liske na Festivalu komedije u Mostaru, kao i Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (2006.). Bila je
glumica godine u izboru Radio Sarajeva (1989.).
Najmlađi članovi BKUD-a “Nur” iz Siska predstavila se s koreografijom “Igre iz okolice Sarajeva”, a njihove starije kolege dvjema koreografijama iz Sandžaka koje su oduševile publiku zbog
izmjene ritma i bogatstva nošnji. Bošnjačko kulturno-umjetničko
društvo “Nur” Sisak osnovano je 30. kolovoza 2005. godine i danas je jedino kulturno-umjetničko društvo koje djeluje u sisačkom naselju Caprag, te jedino Bošnjačko kulturno-umjetničko
društvo koje djeluje na području Sisačko-moslavačke županije.
Nurovci su u dosadašnjem radu imali niz uspješnih gostovanja u
Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Austriji, a kruna dosadašnjeg rada je sedmodnevno gostovanje u Bursi (Turska), u srpnju 2010. godine. Ono što posebno raduje jeste činjenica što je
među članovima veliki broj mladih koji ponosno čuvaju i njeguju
tradiciju Bosne i Hercegovine. Društvo okuplja mlade iz sisačkih
kvartova Caprag i Naselja, te prigradskog naselja Mošćenica.
BKUD “Nur” je bio pokretač i organizator 1. Smotre bošnjačkih
kulturno-umjetničkih društava Hrvatske, održane u Sisku u dvorani Doma INA Rafinerija Sisak prije točno šest godina, 30. kolovoza 2008., na inicijativu predsjednika Društva, Zijada Fuke. Društvo trenutno broji 213 članova i trećina društva je aktivna. Veoma
je važno da je počela stasavati nova generacija mladih Nurovaca
BKUD “Nur” Sisak
KOLOVOZ 2014.
ODLAZAK NAJSTARIJEG ČLANA ISLAMSKE ZAJEDNICE U
HRVATSKOJ
U četvrtak, 27. kolovoza 2014. godine, na Ahiret je preselio hadži
Zufer Bužinkić, najstariji član Islamske zajednice u Hrvatskoj. Dženaza
namaz je klanjana u petak, 28. kolovoza, nakon džume namaza, na
groblju Viktorovac u Sisku.
Zufer Bužinkić (Bosanska Krupa, 1916. – Petrinja, 2014.)
Zufer Bužinkić je rođen 6. svibnja 1916. godine u Bosanskoj Krupi
(BiH). Bio je inicijator i član Osnivačkog odbora Islamske zajednice u
Sisku, koja je utemeljena 17. rujna 1967. godine. U nekoliko četverogodišnjih mandata obnašao je dužnost predsjednika Džematskog odbora Islamske zajednice u Sisku. Bio je dobrotvor, nesebični aktivista i
podržavatelj svih projekata i aktivnosti vezanih uz Islamsku zajednicu.
Krasila ga je velika životna vedrina, bio je uvijek spreman na šalu i
druženje. Dvije bajramske tradicije u Sisku bile su vezane uz njegovo
ime: hadži Zufer Bužinkić je uvijek bio mujezin na bajram namazima, a
i prva bajramska kahva i baklava bila je servirana u njegovoj kući neposredno nakon klanjanja bajram namaza u sisačkom mesdžidu. Zbog
velikog doprinosa unaprjeđenju rada i djelovanja Islamske zajednice u
Sisku, 2007. godine na proslavi povodom 40. obljetnice utemeljenja
dobio je posebno priznanje. q
uzrasta od 6 do 13 godina s kojima radi voditeljica Dječje folklorne skupine Enisa Zdionica.
Gosti iz BiH su se predstavili koreografijama “Poigrala bijela vila” i “Rum dum dum”, koreografijom inspiriranom makedonskom
glazbom. Predsjednik i koreograf KUD-a “Hasan-beg Bišćević” je
magistar politologije i komunikologije Nermin Hadžić. KUD “Hasanbeg Bišćević” iz Bihaća osnovano je 2007. godine s ciljem njegovanja i širenja kulture, običaja i tradicije naroda Bosne i Hercegovina,
sakupljanja narodnih rukotvorina,izvornih narodnih nošnji, pisanih
i glazbenih dokumenata i napjeva iz tradicije naroda Bosne i Hercegovine. Broji oko 100-tinjak članova, uzrasta od 6 do 30 godina i
najmlađe je udruženje u Bihaću.
Devetom rođendanu BKUD “Nur” Sisak prisustvovali su i Vlado
Andučić i Marko Krička, zamjenici sisačke gradonačelnice, Admir
ef. Muhić, glavni imam MIZ Karlovac, Ferid Krak, zamjenik načelnika općine Cetingrad, te Senad Đulić, predsjednik bihaćkog ogranka
SDA. Dvosatni koncert završio je nastupom Nurovaca koje je zadovoljna publika nagradila gromoglasnim pljeskom. “Za jubilarnu 10.
godišnjicu polako se već pripremamo i planiramo bogatiji program,
uključujući uručivanje zahvalnica i nagrada svima onima koji su pomogli da naše Društvo opstaje i nastavlja s radom iz godine u godinu”, za kraj je istaknuo Zijad Fuka. q
Sajma SELMIĆ
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
MEHMED DŽEKIĆ IZ LABINA – DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA LABINA
Izuzetno društveno priznanje
U subotu, 16. kolovoza 2014. godine, održana je svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Labina kojom je svečano obilježen Dan
grada Labina, koji se slavi u spomen na 17. kolovoza 1341. godine
kada je usvojen prvi Gradski statut. Na osnovu dokumenta usvojenog prije skoro sedam stoljeća ovaj prelijepi grad u Istri dobio je
značaj suverenog uređenog grada.
Labinskom slavlju pridružile su se i delegacije prijateljskih gradova, mađarske Baje i talijanskog Manzana, kao i delegacije iz rudarskih gradova Banovići iz BiH i Idrije iz Slovenije. Među brojnim
uzvanicima izdvojimo samo neke: Ivan Jakovčić, zastupnik u Europskom parlamentu, Nansi Tirelli i Ada Damjanac, zastupnice u Hrvatskom saboru, Boris Miletić, predsjednik IDS-a i pulski gradonačelnik, Robert Sziga, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Republike Mađarske, Lucio Zamo, gradonačelnik talijanske općine Manzano, Bojan Sever, gradonačelnik slovenske općine Idrija. Svečanoj
sjednici su prisustvovala i dvojica uzvanika iz reda bošnjačke nacionalne manjine: Hamdija Malić, predsjednik Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (SABAH) i Udruge Bošnjaka brantelja Domovinskog rata Hrvatske (UBBDRH), te Muhamed Muratagić, predsjednik Koordinacije vijeća bošnjačke nacionalne manjine u Istarskoj
županiji i predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada
Buzeta.
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, održanoj u velebnom
prostoru Gradske galerije, petero laureat je dobilo najviša godišnja
gradska priznanja. Godišnju gradsku nagradu dobio je Jedriličarski
klub “Kvarner” iz Rapca, za izniman doprinos promociji i popularizaciji jedrenja na području Labinštine. Priznanja su dodijeljena
umirovljenoj profesorici Veroniki Ani Novak, za nesebičan doprinos
u području odgoja i obrazovanja (zbog bolesti nije osobno mogla
preuzeti nagradu), te dr. Heleni Vlačić, voditeljici Zavoda za hitnu
medicinu u Labinu, za doprinos u području zdravstva. Godišnja
gradska nagrada za znanstveni rad “Roberto i Daniela Giannini”
uručena je Karlu Gripariću, znanstvenom novaku na Zavodu za automatiku i računalno inženjerstvo Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, za projekt “ASSISIbf” (Razvoj bio-hibridnog kolektivnog adaptivnog sustava).
Najznačajnije priznanje, Nagrada za životno djelo Grada Labina,
dodijeljena je Mehmedu Džekiću iz Labina, 43. Istarske divizije
18/7, za doprinos u integraciji i afirmaciji bošnjačke nacionalne
manjine u sveukupni društveni, politički i kulturni život grada Labina. Nagrada se sastoji od Priznanja Grada Labina (likovno rješenje
Renata Percana, likovnog umjetnika iz Pule) i novčane nagrade u
iznosu od 20.000 kuna. Džekiću su izuzetno priznanje za društveni
rad zajednički uručili labinski gradonačelnik Tulio Demetlika i predsjednik Gradskog vijeća Labina Valter Poropat.
Nagrada za životno djelo Grada Labina 2014. godine, s punim
uvjerenjem konstatiramo – dodijeljena je u prave ruke. Mnogi Labinjani i građani Labinštine – Hrvati, Talijani i Bošnjaci, jednom riječju, Istrijani – izriču nepodijeljenu ocjenu kako je Mehmed Džekić, u svojstvu lidera bošnjačkih udruženja na području Labina i
dobrog dijela Istre, dao neizmjeran doprinos razvoju suživota, tolerancije, solidarnosti i razumijevanja među različitim nacijama, vjerama, kulturama i običajima. Mehmed Džekić, društveno angažira-
6
PREPORODOV JOURNAL 166
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Valter Poropat, Đulijano Kos, Helena Vlačić, Mehmed Džekić,
Karlo Griparić i Tulio Demetlika
ni Bošnjak koji nije zaboravio svoje bošnjačke i bosansko-hercegovačke korijene, presudno je utjecao na izgradnju kvalitetnih osnova zajedničkog života i uzajamnog poštovanja u gradu Labinu, u
kojem, prema rezultatima Popisa stanovništva iz 2011. godine, živi
čak 7,85% Bošnjaka.
Ističu se njegove mudre reakcije na smirivanju međunacionalnih tenzija tokom ratnih, ali i poratnih godina – 1997. i 1999. – kada
je promišljenim istupima spriječio narušavanje međunacionalnih
odnosa između bošnjačkog i domicilnog stanovništva. Ostali su zapaženi i zapamćeni njegovi javni medijski istupi kojima je spriječio
radikalizaciju pojedinih situacija, te zaslužio poštovanje i nepodijeljene simpatije.
Članovi redakcije “Preporodovog Journala” posebno ga pamte
jer je prvi javno problematizirao pitanje raspodjele financijskih
sredstava na jednoj od Skupština SABAH-a, kada je matematički
precizno izračunao “bošnjačku glavarinu” ili “bošnjačku kvotu”,
upozoravajući pritom na neravnopravan tretman Bošnjaka pri raspodjeli financijskih sredstava iz Državnog proračuna putem Savjeta
za nacionalne manjine RH.
Ovogodišnja Nagrada za životno djelo Grada Labina nije jedino
društveno priznanje koje je Mehmed Džekić dosad dobio. Između
ostaloga, dobitnik je Medalje rada, kojom ga je odlikovao Josip
Broz Tito, predsjednik SFR Jugoslavije (1978.), kao i Diplome “Labinske Republike” (1980.). Primio je Zahvalnicu Instituta za sigurnost Hrvatske za doprinos u provedbi sigurnosti na radu (1983.), te
Spomen povelju Saveza sindikata Hrvatske (1985.). Osim toga, sredinom 2011. godine Hrvatska televizija je emitirala kratkometražni
dokumentarni film o njegovom životu i radu.
Prilikom dodjele ovogodišnjih priznanja Grada Labina svečanosti su, između ostalih, prisustvovali svi načelnici i gradonačelnici
istarskih općina i gradova na čelu s EU-parlamentarcem Ivanom
Jakovčićem, bivšim istarskim županom i čelnikom IDS-a. Radio Labin je direktno prenosio događanje, tako da su radijski slušatelji
širom Istre i Kvarnera mogli čuti emotivan Džekićev govor. Još jednom potvrđujući vezanost za Labin, Labinštinu, Istru i njene stanovnike, naglasio je kako je rezervirao grobno mjestu u Labinu,
tako da će s Labinjanima i Istranima biti zajedno i na “onom, drugom svijetu”. Njegove riječi su prekinute s iskrenim aplauzom odobravanja svih prisutnih. q
Ismet ISAKOVIĆ
KOLOVOZ 2014.
Mehmed Džekić (Zelinja
Donja, općina Gradačac –
15.05.1944.) potječe iz zemljoradničke obitelji – otac
Ahmet, zemljoradnik i majka Kaduna, domaćica. Oženjen je i otac dvoje djece.
U rodnom mjestu je završio osnovno obrazovanje,
međutim, iako odličan učenik nije nastavio školovanje
iz ekonomskih razloga. S navršenih 18 godina, “trbuhom za kruhom”, kreće u
svijet. 16. srpnja 1962. dolazi u Labin i zapošljava se u
Istarskim
ugljenokopima
Raša, jama Potpićan, na poslovima NK radnika na utovaru ugljena.
U jami Potpićan radi do 19. ožujka 1963. kada odlazi u JNA na odsluženje vojnog roka. Na posao se vraća nakon godinu i pol dana, 30.
rujna 1964. Sljedeće godine je došlo do prodora vode i potapanja
jame Podpićan, te zato prelazi raditi u jamu Labin. Uz rad završava
tečaj za KV kopača ugljena i kao kopač radi na otkopima na proizvodnji ugljena. Kao dobrog, vrijednog i marljivog radnika u Istarskim ugljenokopima Raša, OOUR Ugljenokop Labin šalje ga u Varaždin u školu za VKV rudarskog nadzornika, koju uspješno završava
1973. godine. Po završetku rudarske nadzorničke škole vraća se u
Ugljenokop Labin gdje radi na poslovima nadzornika jamskog transporta. Nakon povratka u Ugljenokopu Labin obavlja razne stručne
i rukovodne poslove – referent unaprjeđenja tehnološkog procesa,
šef Službe zaštite na radu, v.d. direktora OOUR-a Ugljenokopa Labin (koji su u to vrijeme zapošljavali 1.120 radnika) i rukovoditelj
Opće kadrovskog sektora reorganiziranih Istarskih ugljenokopa Raša u Tupljaku. Umirovljen je 1991. godine.
Pored redovnih radnih obaveza predavao je u školama. Rudarima koji su se školovali za PK-, KV- i VK-kopače od 1975. godine do
zatvaranja Ugljenokopa Labin 1987. godine predavao je predmete
matematiku i sigurnost na radu. U Srednjoškolskom centru “Mate
Blažina” u Labinu učenicima elektro i metalske struke predavao je
sigurnost na radu. Isti predmet u periodu od 1990.-1996. godine, u
Pučkom otvorenom učilištu Labin, predavao je mnogobrojnim zanatlijama.
Tri godine nakon dolaska u Labin (1967.) primljen je u Savez
komunista Hrvatske (SKH) i izabran za predsjednika omladine Labina. Od 1976.-1980. bio je član Općinskog komiteta SKH Labin, sekretar Rudarskog komiteta SKH Istarskih ugljenokopa Raša (1978.1982.), član Vijeća i Predsjedništva Saveza sindikata Hrvatske
(1986.-1990.), predsjednik udruženog rada Skupštine općine Labin
(1986.-1990.) i predsjednik Fonda nerazvijenih općina Zajednice
općina Rijeka, koje je obuhvaćalo područje čak 19 općina – od Paga,
preko Ogulina i Vrbovskog do Umaga, dakle Istru, Kvarner i Gorski
kotar.
Bio je delegat općine Labin i Zajednice općina Rijeka na Kongresu samoupravljača Jugoslavije (Kragujevac, 1981.), 8. kongresu Saveza sindikata Hrvatske (1986.) i 1. kongresu Saveza samostalnih
sindikata Hrvatske (1990.).
1994. godine uključuje se u rad Stranke demokratske akcije Hrvatske, te ubrzo postaje predsjednik labinskog ogranka. Na toj je
funkciji do 2007. godine. U međuvremenu obnaša dužnost prvog
predsjednika Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (2004.-2010.),
kao i vijećnika u dva Vijeća bošnjačke nacionalne manjine – grada
Labina i Istarske županije (od 2003. do danas). Već drugi mandat je
predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Labina. Trenutno je član Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske, u kojoj obnaša funkciju predsjednika Nadzornog odbora BDSH. U tri mandata je
bio i vijećnik u Gradskom vijeću Grada Labina (na listi IDS-a). q
7
HRVATSKA
DESNIČAR U KNINU U OFENZIVI, NO ZAUSTAVIO IH JE USTAVNI SUD
Referendum o ćirilici neustavan
Obilježavanje “Oluje” nije moglo proteći bez incidenata, no sva
sreća pa se nije ponovio vukovarski scenarij. Središnja svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih
branitelja i 19. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Oluja” počela
je budnicom gradskim ulicama, a potom je uslijedilo podizanje državne zastave na kninskoj tvrđavi te polaganje vijenaca i paljenje svijeća
ispred spomenika hrvatske pobjede “Oluja '95.”. Tu je i održana središnja proslava. Održana je i misa za Domovinu u crkvi Gospe Velikoga
Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, a predvodio ju je šibenski biskup Ante Ivas,
koji se kasnije pridružio Thompsonovoj proslavi “Oluje” u Čavoglavama, družeći se s ratnim zločincem Darijom Kordićem.
Na glavnom kninskom trgu govorio je brigadir u mirovini Ivan Vukić rekavši kako Hrvatska ne ide u dobrom smjeru te da su branitelji
marginalna populacija kojoj se povremeno udijeli milost. Kazao je da
su branitelji svoj zadatak izvršili časno i uspješno, no da nije siguran
može li se to reći i za političke elite nakon rata. Za vrijeme svojih govora izviždani su predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović,
nakon čega je još jedna neugodna kninska svečanost završena.
Milanović je oštro replicirao Vekiću da nije točno to što govori.
Suočen sa zvižducima, pokušao je da ih nadjača: “Moja Vlada je
narodna vlada. Izabrao ju je hrvatski narod i moj je posao da je
vodim pravim putem”, govorio je premijer, no svjetina ga je konstantno prekidala zvižducima. Prvi dio govora premijera nije se
uopće mogao čuti od zvižduka i povika neodobravanja okupljenih.
Premijer je na to reagirao rekavši kako “neka zviždi svatko tko želi
no koliko god se trudili, ne mogu umanjiti značaj 'Oluje' i žrtve velikih branitelja”. Za razliku od predstavnika vlasti, u publici su dosta
dobro prihvaćeni predstavnici HDZ-a.
Nakon svečanosti premijer se obratio novinarima i javnosti rekavši
kako je mjesto za zvižduke Markov trg kojeg je protekla Vlada zatvorila
lokotom. “Mi smo vam otvorili Markov trg i svatko tamo može iskazivati svoje nezadovoljstvo. Svaka Vlada Hrvatske je narodna, demokratski izabrana, pa i ona prethodna, kriminalna. Pa ako netko želi
zviždati i ovdje, mi mu to nećemo zabraniti”, rekao je Milanović.
Dobro je da građani vide
Priupitan misli li da su zvižduci organizirani od strane oporbe,
premijer je kazao: “Znam da jesu, to je logično, no izbori se bliže i
dobro je da građani vide kakvim se tko sredstvima služi kako bi
mogli dobro odlučiti i izabrati svoje društvo”, odgovorio je. Na pitanje sudjeluje li u službeno još nezapočetoj predsjedničkoj kampanji
Ive Josipovića premijer je odgovorio kako se nada da se nitko neće
uvrijediti, ali da on ipak ima važnijeg posla. Predsjednik Josipović
bio je nešto blaži u svojoj retorici pa je kratko rekao kako je u hrvatskom društvu primjetno pojavljivanje nedemokratskih tendencija i
mržnje. Josipović je u svom govoru istaknuo i kako mržnja nije dobra, a kako je društvena mržnja naročita opasnost.
Poslijepodne je bilo rezervirano za program Branitelji za branitelje,
a na stadionu NK “Dinara” odigrana je nogometna utakmicu veterana
4. i 7. gardijske brigade, koje su sudjelovale u “Oluji”, protiv “Humanih
zvijezda Hrvatske”. Nakon toga HKD “Napredak” iz Knina predstavilo
se na tradicionalnoj smotri folklora, a večer je bila rezervirana za donatorsko-aukcijsku prodaju slika u organizaciji grada Knina i kninskog
8
Premijer Zoran Milanović u Kninu
Muzeja na prostoru crkve Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta.
Svečani je program završio koncertom Slavonskih lola i Gorana Karana. Pokrovitelj svečanosti bio je predsjednik Republike Ivo Josipović, a
središnjoj su svečanosti također prisustvovali, pored premijera, i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, članovi vlade i Hrvatskog sabora,
predstavnici političkih stranaka i brojni drugi dužnosnici.
Poluzadovoljni Stožer za obranu hrvatskog
Vukovara
Još jedna važna stvar koja se desila u kolovozu 2014., možemo
reći još i važnija, bila je odluka Ustavnog suda da se referendum o
ćirilici ne može održati. Razlog je, kako su rekli ustavni suci, taj što je
predloženo referendumsko pitanje protuustavno. Ocjenu ustavnosti
referendumskog pitanja od Ustavnog suda tražio je Hrvatski sabor.
Ustavni sud također je odlučio da Gradsko vijeće Vukovara u roku od godine dana mora u Statutu grada propisati i urediti individualna prava pripadnika nacionalnih manjina na službenu uporabu
svog jezika i pisma, ali na način da se “uvažavaju potrebe većinskog
hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske
agresije”. Također, Vlada je dobila rok od godinu dana da donese
izmjene i dopune Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Ustavni sud je Vladi RH naložio da se u tom zakonu uredi prikladni pravni mehanizam koji će se primjenjivati u slučajevima
kada jedinica lokalne samouprave opstruira provođenje zakona. Tokom tih godinu dana, poučio je Ustavni sud, Vlada ne smije prisilnim
mjerama provoditi odredbe važećeg zakona u Vukovaru. Prema trenutnim odredbama zakona, dvojezičnost se primjenjuje u sredinama
u kojima nacionalna manjina čini trećinu stanovništva.
Jasna Omejec, predsjednica Ustavnog suda i
Ivo Josipović, predsjednik RH
PREPORODOV JOURNAL 166
HRVATSKA
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u prosincu 2013. prikupio je
526.549 pravovaljanih potpisa birača za raspisivanje referenduma na
kojem bi se birači pitali žele li da se Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina propiše da pravo na ravnopravnu službenu uporabu
svog jezika i pisma manjine ostvaruju u sredinama u kojima čine više
od polovice, umjesto sadašnje trećine ukupnog stanovništva. U Stožeru nisu bili zadovoljni zbog odluke Ustavnog suda da referendumsko
pitanje o ćirilici nije u skladu s Ustavom jer neće svoju ideju moći realizirati na razini cijele Hrvatske, ali napominju kako mogu biti i zadovoljni jer je Ustavni sud potvrdio neke njihove stavove.
“Ne bih odluku Ustavnog suda shvaćao previše tragično te mislim
da njome možemo biti i zadovoljni i nezadovoljni”, izjavio je Stožerov
povjerenik za pravna pitanja Vlado Iljkić. Dodao je kako su u Stožeru
dakako nezadovoljni što je Ustavni sud referendumsko pitanje stožera
proglasio neustavnim te kako je “sada očito da Stožer sukladno toj
odluci neće svoju ideju moći realizirati na razini cijele Hrvatske”. “I dalje smatramo da je hrvatskim građanima trebalo prepustiti da odluče
o tom pitanju, ali sada Ustavni sud, ukoliko sam dobro razumio, cijelu
stvar 'spušta' na razinu Gradskog vijeća Vukovara, odnosno Grada Vukovara”, rekao je Iljkić, ponovivši kako inicijativa Stožera za održavanjem referenduma nije bila uperena protiv prava niti jedne nacionalne
manjine. Po njegovim riječima, dio političara, medija i udruga civilnog
društva posve neutemeljeno pokušava izjednačiti individualno ljudsko
pravo na privatnu i javnu uporabu vlastitog jezika i pisma s kolektivnim
političkim pravom na službenu uporabu jezika i pisma nacionalne manjine. To kolektivno pravo nacionalne manjine mogu, ali ne moraju
imati i, kaže Iljkić, u velikom broju država i nemaju ili imaju to pravo
kada čine najmanje polovinu stanovnika jedinice lokalne ili regionalne
samouprave. “Ustav Estonije propisuje da manjine mogu pod određenim uvjetima tek kada prijeđu 50% stanovništva koristiti svoj manjinski jezik u lokalnoj samoupravi, ali samo kao radni jezik. Ako to može
biti tako propisano u Estoniji, ne vidim razloga da i Hrvatska kao članica EU po tom pitanju bude manje suverena”, kazao je Iljkić rekavši
kako ponekad ima osjeća da Ustavni sud RH odluke donosi “više po
politici, a manje po pravu”.
POTREBNE NOVOSTI U ZAKONU O REFERENDUMU
Iz GONG-a su komentirali da je odluka Ustavnog suda dobra i očekivana. “Smatrali smo, kao i
neki drugi čimbenici u društvu, da referendumsko
pitanje nije u skladu s Ustavom, da ograničava pravo pripadnika nacionalnih manjina te da se kosi s
temeljnim vrednotama i narušava nacionalnu ravnopravnost”, kazao je Dragan Zelić. Iz odluke se,
kaže, vidi i određeni kompromisni ton koji je UstavDragan Zelić
ni sud dao po pitanju provedbe upotrebe ćirilice,
manjinskog pisma na području grada Vukovara. “Smatramo da Vlada
i Hrvatski sabor moraju pod hitno uložiti sve napore da izmjene Zakon
o referendumu i da se Ustavom reguliraju određene manjkavosti
pravnog okvira o referendumu”, poručio je Zelić. q
rilo da aktualna vlast nije ignorirala članak 8. i protuzakonito postavljala dvojezične ploče u gradu Vukovaru”, priopćio je HDZ zatraživši da se Vlada, ali i predsjednik Josipović “napokon očituju o
nepoštivanju članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih
manjina na području grada Vukovara”. “Njihovo kontinuirano oglušivanje i pokušaj da se taj problem prikrije potvrda je ispravnosti
stajališta HDZ-a”, rekli su u ovoj stranci.
Zadovoljni Milorad Pupovac
Saborski zastupnik i potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac rekao je da je ovakvu odluku očekivao jer proizlazi iz Ustava i Ustavnog
zakona kao i međunarodno preuzetih obveza RH. Dodao je kako je
šteta što ta odluka nije došla i ranije jer bi, kaže, Hrvatska bila pošteđena dramatičnih političkih kampanja koje su vođene tijekom proteklih više od godinu dana i koje su unazadile političke i međuetničke
odnose, ne samo u Vukovaru, nego i u cijeloj Hrvatskoj.
Poštivanje odluke Ustavnog suda
Predsjednik Republike Ivo Josipović i ministar uprave Arsen Bauk pozdravili su odluku Ustavnog suda. “Ustavni sud je po mom
sudu donio na Ustavu utemeljenu odluku, ali i odluku koja je mudra s aspekta regulacije društvenih odnosa”, rekao je predsjednik
Josipović. Smatra zaista mudrom odluku da se onaj dio koji se odnosi na modalitete kako treba odluku o implementaciji prava na
ćirilično pismo realizirati u nekim osjetljivim područjima u domovini. Podsjetio je i da je i on, kada se govorilo o postavljanju tabli,
rekao da to treba učiniti kroz dijalog, međusobno uvažavanje te
učiniti i to da Vukovarci i branitelji sami sudjeluju u tome.
Ministar uprave Arsen Bauk rekao je da je odluka Ustavnog suda, barem prema obrazloženju koji je Hrvatski sabor uputio prilikom upućivanja pitanja Ustavnom sudu, očekivana, barem za većinu u Saboru. Osim te odluke Ustavni sud je potvrdio stajalište Ministarstva uprave i Vlade RH o tome da su izmjene Statuta Grada
Vukovara, kojim je područje grada u potpunosti izuzeto od primjene dvojezičnosti, utemeljene i da je Vlada bila u pravu.
HDZ je priopćio kako poštuje odluku Ustavnog suda, ističući kako nisu za umanjivanje bilo čijih prava, ali će i dalje inzistirati na
poštivanju cijeloga Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, čiji je sastavni dio i članak 8., na koji se, kažu, osvrnuo i Ustavni
sud u svojoj odluci. “Pitanje referenduma nikada se ne bi niti otvo-
KOLOVOZ 2014.
Ministar Arsen Bauk i čelnici SDSS-a,
Vojislav Stanimirović i Milorad Pupovac
I za vukovarski ogranak SDSS-a odluka Ustavnog suda da referendumsko pitanje Stožera o ćirilici nije u skladu s Ustavom bila je očekivana i jedino moguća. “Ustavni sud i nije mogao donijeti nikakvu
drugu odluku, jer je morao poštovati činjenicu da i Republiku Hrvatsku obvezuje razina poštivanja manjinskih prava kakva je postignuta
u razvijenim demokracijama”, izjavio je predsjednik te organizacije
Srđan Milaković. On je odluku Ustavnog suda protumačio zapravo
kao poruku kako se zaštita manjinskih prava ne može dovoditi u pitanje, a uvjeren je i da je ta odluka “utrla put ka smirivanju cjelokupne situacije oko dvojezičnosti u Vukovaru”. Upozorio je, međutim,
kako standarde koje je svojom odlukom utvrdio Ustavni sud sada
moraju primijeniti i ostali nositelji javnog i političkog života u Hrvatskoj i u Vukovaru. Isto tako, smatra da je sada smanjen manevarski
prostor onima koji manipuliraju manjinskim pravima. “Taj prostor,
međutim, i dalje postoji i treba i dalje biti oprezan, jer još uvijek postoji mogućnost njegove zlouporabe”, uvjeren je Milaković. q
Edis FELIĆ
9
HRVATSKA
RATNI ZLOČINAC DARIO KORDIĆ GLAVNI GOST NA PROSLAVI “OLUJE” U ČAVOGLAVAMA
Moralni krah dežurnih moralizatora
Usporedo sa zvaničnim održavanjem proslave “Oluje” i Dana hrvatskih branitelja u Kninu, održana je i tradicionalna proslava u Čavoglavama, rodnom mjestu ekstremno desno orijentiranog estradnjaka Marka Perkovića Thompsona. Svake godine to je bila otvorena ili
prikrivena manifestacija ustašoizma, no ove su godine Thompson i
organizatori definitivno pokazali tko su, ako je netko uopće i imao
takvu dilemu. Kao poseban gost došao je ratni zločinac Dario Kordić.
Sama pojava Kordića na manifestaciji u Čavoglavama dovoljno
govori o njemu i organizatoru. S jedne strane, Kordića nikad ne bi
zvali na iole pristojnijim manifestacijama, nego upravo na ovakvima na kojima se prezentira šovinizam, pa ako hoćete i primitivizam
kojeg smo svjedoci zadnjih nešto više od 20 godina. I bez obzira na
to što je današnja Hrvatska, na svu sreću, ipak daleko pristojnija,
društvo je vidljivo zdravije, a politički sustav je uspostavio demokratičnije norme nego što je to bilo 90-ih godina prošlog stoljeća,
repovi šovinizma ipak su vidljivi i oni se očituju kroz pokušaj diskriminacije manjina (politiziranje ćirilice) i slavljenje ratnih zločinaca
kao heroja, čak i moralnih veličina. Takvo nešto puno govori o organizatoru u Čavoglavama.
Grabežljivica umjesto grba
S druge strane, Kordićev pristanak da se pojavi u Čavoglavama
govori i o njemu, odnosno koliko cijeni organizatore ove manifestacije. Čavoglave su njegov prirodni ambijent, u Čavoglavama do izražaja dolazi do izražaja njegov moralni habitus i u Čavoglavama se 5.
kolovoza on osjeća kao kod kuće, gotovo sigurno više kod kuće tu
nego u rodnoj Busovači. Jer, ako ništa drugo, u Busovači sigurno postoji određeni broj stanovnika koji se ograđuju od Kordićevih zlodjela i lažnih moraliziranja. Na taj način likovi iz Čavoglava i Kordić žive u
izvrsnoj simbiozi, jer drukčije ne bi mogli ni opstati. O tome govori i
obavijest koju je Thompson postavio na svojoj facebook stranici:
“Zadovoljstvo nam je izvijestiti vas da će nam se na proslavi 05.08. u
Čavoglavama pridružiti i zajedno s nama proslaviti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, naš prijatelj i heroj Dario Kordić.” Da bi pojačao dojam, Thompson se latio i umjetničkog izričaja pa je na istoj
stranici posjetitelju u očima blještala Thompsonova stilizacija hrvatske zastave, na kojoj se umjesto državnog grba kočoperila ptica grabežljivica raširenih krila te fotografija ratnog zločinca Darija Kordića.
Zastava s državnim grbom, ako se ne zloupotrebljava, predstavlja jednu prirodnu, normalnu, zdravu ljubav prema domovini.
Drugim riječima, iskazujemo patriotizam. Međutim, Thompsonova
stilizacija govori o njemu i njegovim sljedbenicima zapravo nešto
drugo; patriotizam i slavljenje ljepota domovine nije dovoljno,
iskazivati samo ljubav prema domovini, to je za one slabiće Hrvate
koje njegovi sljedbenici nikad nisu ni priznali za prave Hrvate. Pravi
Hrvat, poručuje nam svojom stilizacijom, je onaj koji voli ljepote
domovine, ali i mrzi sve što nije hrvatsko, pa je sva strana jata u
zemlji potrebno počistiti uz pomoć ptice grabljivice. No da sve ne bi
ostalo u metaforama, jer na kraju krajeva radi se o ljudima a ne
pticama, potrebno je takav ambijent humanizirati, pa je Kordićeva
slika odlično sjela uz zastavu s grabežljivicom. Na taj je način ptica
kao metafora osnažena Kordićem kao sinonimom za pravo hrvat-
10
stvo, pa se ne mora govoriti otvoreno kako će grabljivica istrijebiti
sva jata, nego se to može raditi prikriveno uz pomoć sinonima, tipa
“on je pravi Kordić” (tj. Hrvatina), ili bi pak za Charlesa de Gaullea
mogli govoriti “on je francuski Kordić”, tj. pravi patriota.
Iskrivljeno shvaćanje katoličanstva
Kordićevo pojavljivanje u Čavoglavama bilo je pljuvanje po žrtvama u Ahmićima. Njih 116 pobijeno je samo zato što nisu nosili hrvatska imena i prezimena, već omrznuta “turska”. Tih 116 ljudi Kordiću i
njegovim suradnicima iz 1993. idu na dušu, ali to njega ne brine. Otkako je izašao iz zatvora, dočekan je od istomišljenika na zagrebačkom
Plesu kao heroj, na nogometnom stadionu u rodnoj Busovači također,
a da se ni jednog momenta nije pokajao za sve ono što je učinio.
U tome je razlika između njega i Tihomira Blaškića; potonji se
krišom, pouzdano to znamo, došao pokloniti na mezarima gdje su
pokopane žrtve Ahmića. Nije to htio učiniti javno jer se bojao incidenta, a s druge strane, nije htio ni na koji način uvrijediti svojim
javnim pojavljivanjem obitelji ahmićkih žrtava. Blaškićeva žal za tim
žrtvama, bez obzira što se i on stavio u službu velikohrvatske politike,
bila je iskrena, dok je Kordićeva, izražena u nekim prigodama, primjerice na suđenju u Haagu, bila samo formalna, tek onako da se
kaže, a suštinski Ahmićani su samo bili kolateralne žrtve u procesu
stvaranja Velike Hrvatske na račun Republike Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo je to ako se uzme u obzir da je odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja je, kažu njegovi biografi, jako držala
do vjere i bila pobožna. Iskreno vjerujemo da ga u takvoj obitelji
njegovi roditelji nisu učili mržnji i brutalnosti. No kao i u mnogim
religijama, ali i drugim ideologijama, pojedinci mogu izvrnuti
osnovne postavke i prilagoditi njezine dijelove svome shvaćanju.
To se dogodilo kod Kordića koji je osnovnu poruku kršćanstva, konkretno katoličanstva, tj. mir i bratstvo među ljudima konvertirao u
nemir i osvetu. Bolje rečeno, on je jedan od onih koji je univerzalnu
poruku kršćanstva poslanu cijelom svijetu, u kojoj se govori da su
svi ljudi pred Bogom jednaki, pretvorio u izolacionističku poruku,
tj. da smo mi (tj. Hrvati) pravovjerni, a oni (tj. ostali) su drukčiji.
Tako shvaćajući kršćanstvo, tj. katoličanstvo, Kordiću nije bio problem da i dalje ostane uvjereni katolik i da se poziva na Boga i katoličke moralne vrijednosti.
U svom kratkom govoru na manifestaciji u Čavoglavama on je
rekao: “Ovo je veličanstveni skup. Čavoglave su putokaz kojim bi
trebala ići Hrvatska. Ovdje su Hrvati iz Hrvatske, ali i iz Bosne i Her-
PREPORODOV JOURNAL 166
HRVATSKA
cegovine te inozemstva. Mi imamo jednu domovinu u dvije države.
Hrvatski se političari trebaju odreći idola, a posvetiti se Bogu. To je
način na koji će naša domovina izaći na pravi put.”
Njegov je istup popraćen gromoglasnim aplauzom, a nakon što
su sljedbenici u transu gledali Kordića, ovaj ih je ratni zločinac pozvao na zajedničku molitvu i poveo “Očenaš”. Reklo bi se, kakvog li
licemjerja, no bojimo se da je kod Kordića dublji problem. On je
uvjeren u ispravnost svega što je radio, uvjeren je u svoju misiju,
jer ga je Thompson najavio kao “bivšeg hrvatskog uznika koji je ovdje s nama i koji je dao veliku žrtvu za sve nas”. Dakle, neke svete
katoličke kategorije, kao što je žrtvovanje, prišiveno je Kordiću i on
se zaista tako osjeća. Kao što je Isus, prema kršćanskom vjerovanju, bio uznik i žrtva te je nosio križ do pogubljenja, tako je i Kordić
u ime Hrvata bio uznik žrtvujući se na putu stvaranja Velike Hrvatske, noseći na tom putu svoj križ.
Moralna podrška Katoličke crkve
Vjetar u leđa dala mu je, nažalost i Katolička crkva. Doduše,
zvanično se povodom gostovanja Kordića u Čavoglavama Kaptol
nije očitovao, ali kao i uvijek do sada, biskupi su i ovaj put pozdravili svoje drugove po vjeri. S Kordićem i organizatorima družio se
šibenski biskup Ante Ivas, a da on nije usamljeni primjer, nego se
praktično može govoriti o podršci Crkve takvoj manifestaciji nazovi
domoljublja i odanosti Bogu, govore dva argumenta. Prije svega,
od Ivasove podrške Kordiću Kaptol se nije ogradio. Štoviše, a to je
drugi argument, Kaptol je podupro Kordića nakon njegovog slijetanja na Pleso u srpnju. Dočekao ga je sisački biskup i predsjednik
Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije (HBK)
mons. Vlado Košić koji smatra da je Kordić u Haagu nepravedno
osuđen te da je on moralna veličina. “On je moralna veličina jer je
na sebe preuzeo teret krivnje koja nije utemeljena na činjenicama”, rekao je tada biskup Košić, što je izazvalo žestoke kritike u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Tada je nadbiskup, zagrebački kardinal Josip Bozanić stao u Košićevu obranu: “Biskupi su izrazili potporu sisačkomu biskupu, mons.
Vladi Košiću, prozivanomu i izloženomu neprimjerenim grubostima i
nepravednim prozivanjima, koja su plod zatvorenosti prema traženju istine i pokušaja da se Crkvi oduzme glas u zalaganju za pročišćavanje spomena prošlosti koja i dalje opterećuje hrvatsku sadašnjost.” No Bozanić, ako vjeruje Košićevim riječima da Kordić nije kriv,
postavlja se pitanje kako takve moralne veličine nisu još 1997., kada
se Kordić predao Haškom sudu (ne dobrovoljno, nego je to od njega
tražila Tuđmanova vlast), iznijele dokaze da je čovjek nevin i da je
bespotrebno 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Jer ako je zaista
Kordić, koji sada ima 54 godine, nevin odležao u zatvoru 2/3 kazne,
to je onda brutalnom poigravanje s njegovim životom. Košić pak tako tvrdi, pa mu je bila i kršćanska i svjetovna dužnost podastrijeti
dokaze da to nije uradio Kordić, već netko drugi. Ili je pak u pitanju
nešto drugo, tj. da Košić ima dokaze kako pokolja u Ahmićima nije ni
bilo, ili pak ako je bilo, to su uradili ili Srbi ili Bošnjaci kako bi naštetili Hrvatima. U suprotnom, Košiću i Bozaniću bi bilo bolje da šute, a ne
da besramno uzdižu Kordića kao moralnu veličinu.
Herceg-bosanski patriotizam
Takvim stavovima još prije Čavoglava Katolička je crkva praktično podržala skup u tom selu, a što je šibenski biskup Ante Ivas svojim prisustvom samo potvrdio. Podrškom Crkve Kordiću, ali i
Thompsonu te sljedbenicima, potvrđena je duhovna i moralna dimenzija njihovog djelovanja.
Osim duhovnog opravdanja zločina koje je počinio, Kordiću je
ovim opravdano i sudjelovanje u procesu uništenja ustavno-pravnog poretka Republike Bosne i Hercegovine. On se bez razmišljanja
90-ih godina prošlog stoljeća stavio u službu velikohrvatske politike
i time počinio akt veleizdaje prema zemlji u kojoj je rođen. Bio je
potpredsjednik i član predsjedništva kvislinške paradržave tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kasnije samoproglašene Hrvatske
Republike Herceg-Bosne i visoki dužnosnik HDZ-a BiH, jedno vrijeme i predsjednik te stranke. To je drugi veliki grijeh Darija Kordića,
no za posjetitelje čavoglaškog derneka to mu je zapravo veliki plus.
Jer svi oni koji su gromoglasno pozdravili njegov istup još uvijek
sanjaju Veliku Hrvatsku na račun Bosne i Hercegovine.
No na sreću, ova glasna manjina je zaista manjina; veliki broj
građana Hrvatske s gađenjem je promatrao pojavljivanje Kordića.
Možda je, umjesto zaključka, najbolje citirati jednog od najboljih
hrvatskih novinara i književnika, Ivice Đikića, koji je u intervjuu Tportalu o Kordiću rekao slijedeće: “Čini mi se da je Kordić oduvijek
bio sklon fanatizmu i moralnom sljepilu, a dugogodišnji zatvor u
tom ga pogledu nije promijenio. Ne mogu nikako razumjeti sve one
u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – predvođene biskupom Vladom
Košićem i šefom HDZ-a BiH Draganom Čovićem – koji zločinca Kordića sad uzdižu u moralnu veličinu i mučenika. Objašnjenje za to
može biti samo to da je riječ o nitkovima i huljama. S druge strane,
čuo sam, ali nisam uspio pouzdano provjeriti, da je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne, provincijal koji se dosad prilično osramotio nekim svojim 'političkim' odlukama, poslao internu
uputu svim svećenicima da im se neće tolerirati eventualno sudjelovanje na dernecima koji slave Kordića, kao ni ugošćivanje Kordića
u crkvama i samostanima Bosne Srebrne. Ako je ta informacija točna, to je dobra vijest.” q
Edis FELIĆ
Marko Perković Thompson i Dario Kordić u Čavoglavama
KOLOVOZ 2014.
11
INTERVJU
HAMDIJA ČUSTOVIĆ, PREDSJEDNIK KONGRESA BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE
“Nije dovoljno biti ekonomski, diplomatski i obrazovno uspješan, moramo taj uspjeh podijeliti sa svojom
familijom, rodbinom, zavičajem, domovinom. Od država i sredina u kojim živimo trebamo uzeti samo ono
što je dobro, a ne ono što je loše. Imamo sve uslove za uspjeh, ali ne smijemo u tom procesu izgubiti svoj
identitet, postati opsjednuti materijalizmom i individualnim životom. Moramo sačuvati svoje familije i
djecu, koji su naša budućnost i nada.”
Potencijal dijaspore nije
dovoljno iskorišten
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Asimilacijski procesi i pritisci u
Americi su nemilosrdni
svojoj historiji, kad je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu prijetio nestanak bošnjačkog naroda i naše matične države. Hvala
Od sredine 2013. godine nalazite se na
Allahu, preživjeli smo i uspjeli smo da se
čelu KBSA – Kongresa Bošnjaka Sjeverne
osvijestimo i zauzmemo svoje mjesto u EvroAmerike, najveće i najutjecajnije organizapi kao autohtoni narod naše domovine Bocije koja okuplja američke Bošnjake. Prije
sne i Hercegovine. Naša poruka je i za vriječelne funkcije obnašali ste dužnost člana
me popisa bila da ne zaboravimo lekcije iz
Upravnog odbora i glasnogovornika KBSA.
prošlosti i da budno čuvamo svoj bošnjački
Kakva je organizacijska struktura KBSA, koidentitet, bosanski jezik i našu vjeru islam,
liko imate ogranaka i članova, u kojim dijekoja nije isključiva, ali je važan kohezivni faklovima Sjeverne Amerike djelujete?
tor našeg identiteta. Kad pogledamo nazad,
Esselamu alejkum. Prije svega želim da
na 19. i 20. vijek, mi smo kao narod bili reduvam se zahvalim što ste odlučili da ovaj broj
cirani isključivo na vjersku grupu. Iako smo
“Journala” posvetite bosansko-hercegovačmi, koji smo vjernici, ponosni na svoj islamkoj dijaspori, a i što pratite i podržavate rad
ski identitet, ovo negiranje našeg etničkog,
KBSA. Također, želim pozdraviti vaše cijenjenacionalnog i kulturnog identiteta je sistene čitatelje i nadam se da će ovaj intervju
matski rađeno kako bi se Bošnjacima onebiti od koristi za sve nas. U funkciji sam kao
mogućio nacionalni program i pravo na sapredsjednik Upravnog odbora KBSA od maja
moopredjeljenje, odnosno da imamo ono
Mr. Hamdija Čustović, predsjednik KBSA
2013. godine, s time što sam svoj aktivizam u
što i drugi narodi na Balkanu – ni manje ni
KBSA počeo u istom periodu 2009. godine
više.
kao predstavnik iz države Sjeverna Karolina. Već 2010. godine preDa se vratim na vaše pitanje… Da, smatram da smo stavili točku
uzeo sam funkciju glasnogovornika, a zatim, od 2011. godine, i pot- na naš nacionalni identitet, ali sada smo u fazi da kultiviramo i čupredsjednika. KBSA je počeo s radom prije 14 godina i trenutno vamo taj identitet. Da bi bili uspješni, moramo raditi zajedno i pridjeluje u 15 država i provincija u Sjedinjenim Američkim Državama mijeniti ono sto smo naučili u prošlosti i što još uvijek učimo.
i Kanadi. To su države i provincije s najvećom koncentracijom BošKoliko su jaki asimilacijski procesi u SAD-u, zemlji koja je ponjaka u Sjevernoj Americi, od kojih je ukupan broj procijenjen na
znata kao “talionica naroda”? Kako se borite protiv asimilacije
300.000 u SAD-u i oko 50.000 u Kanadi.
bh-dijaspore, naročito druge i treće generacije?
Bošnjaci u Americi imaju jako težak izazov u održavanju svog
Analizirajući rad KBSA pod Vašim vodstvom došli smo do zaključka da ste se usredotočili na dva veoma značajna projekta za identiteta i borbi protiv asimilacije, posebno kad pogledamo na hiBošnjake i BiH – Popis stanovništva 2013. i registraciju birača/gla- storijsko iskustvo mnogih imigrantskih grupa koje su imali skoro
sača za Opće izbore 2014. godine. Pođimo redom… Što je pokazao identične probleme kao mi. Asimilacijski procesi i pritisci u Americi
prošlogodišnji popis – imaju li američki Bošnjaci “problema” sa su nemilosrdni i zaista je opravdan taj naziv “talionica naroda”. Na
svojim nacionalnim i vjerskim identitetom? Jesu li stavili točku na neki način, vjerski identitet je najlakši za očuvati jer je to nešto što
je duboko usađeno u ljudski identitet i najteži za promijeniti. Boš“i” bitke za očuvanje i emancipaciju bošnjaštva i bošnjačke ideje?
Mislim da smo prošli tu početnu fazu nacionalnog osvješćenja, njaci slijede ovaj historijski trend i čuvaju, prije svega, svoj vjerski
odnosno vraćanja našeg nacionalnog identiteta i institucija koji su identitet. To je bio slučaj i početkom 20. vijeka s prvim muslimannam stoljećima osporavani. Bošnjaci su prevazišli najteži period u skim društvom “Džemijjetul hajrije islamije”, i nastavljeni su uspje-
12
PREPORODOV JOURNAL 166
INTERVJU
si na ovom polju s više od 60 bošnjačkih džemata i džamijskih objekata koji su nikli u posljednjih 20 godina. Ovi džemati su sada povezani putem Medžlisa u sklopu Islamske zajednice Bošnjaka u Sjevernoj Americi i, naravno, blisko povezani s Rijasetom Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini.
Najveći problem je uvijek očuvanje bosanskog jezika, jer nove
generacije Bošnjaka sve slabije govore naš materinji jezik. Otac
sam dvoje male djece i svjestan sam koliko je to teško. Odgovaramo na ovaj izazov otvaranjem škola i organiziranjem kursova na
bosanskom jeziku, i time što nastojimo govoriti bosanskim jezikom
u svojim domovima. Također, postoje brojni kulturni i edukativni
centri gdje se nastoje baštiniti kulturni elementi našeg identiteta,
kao što su sevdah, kulturno-umjetnička društva, bosanska kuhinja,
literatura i drugo. Organiziramo natjecanja kako bi podstakli mlade
ljude i djecu da učestvuju i da gradimo osjećaj zajedništva.
Godinama apelujemo na stvaranje Ministarstva za
dijasporu na državnom nivou
Drugi važan projekt KBSA u proteklih godinu dana bio je registracija birača za parlamentarne i predsjedničke izbore koji nas
očekuju u oktobru 2014. godine. Registraciju ste obavljali u koordinaciji s Građanskom koalicijom “1. mart” iz BiH. Koliko ste zadovoljni s postignutim rezultatima na jačanju političke svijesti i
odgovornosti za BiH? Imate li kakve konkretne brojčane pokazatelje? Koliki je, zapravo, glasački potencijal dijaspore u Sjevernoj
Americi?
Da, ovog izbornog ciklusa, naš glavni koordinator za Sjevernu
Ameriku, gospodin Fadil Cvrk, organizovao je registraciju novih glasača. Mi smo se fokusirali na blisku koordinaciju sa Građanskom
koalicijom “1. mart”. Ovo je zbog činjenice da je ta organizacija primarno fokusirana na registraciju glasača u entitetu RS, što ujedno
daje i maksimalni efekat naših glasova tamo gdje su Bošnjaci najviše ugroženi i gdje su im uskraćena osnovna prava. Najbolji primjer
ovog je nedavna i promjena predmeta bosanski jezik u “jezik bošnjačkog naroda” u školama manjeg entiteta. Zato mi, također, podržavamo platformu “Domovine” jer ujedinjuje naše glasove oko
ideje jednakih građanskih prava na svakom pedlju BiH, neovisno
od etničke, nacionalne ili vjerske pripadnosti.
Prema našim procjenama, glasački potencijal dijaspore u Sjevernoj Americi je oko 100.000 glasova, međutim, svake godine od
prvih poslijeratnih izbora taj je odziv sve slabiji. Na izborima održanim 1996. godine iz cijele dijaspore je glasalo preko 450.000 osoba,
a taj je broj 2000. godine prepolovljen, da bi 2008. godine pao na
samo 20.000. Ovo je zaista zabrinjavajuće. Glavni razlog je sve veća
politička apatija bosansko-hercegovačkih građana u dijaspori, koji
proizilazi iz više razloga. Na prvom mjestu je nedostatak političke
vizije koja bi dala nadu za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.
Drugo, postoji osjećaj diskriminacije i nemara od institucija države
Bosne i Hercegovine prema dijaspori, te frustracije zbog neefikasnih sistema i procedura koje često djeluju kao samo povod za opstrukciju glasačkih procesa. Zatim imate slučajeve otvorenog kršenja zakona.
Prije samo par sedmica, prijavili smo tri incidenta o nepravilnom slanju glasačkih listića putem pošte iz BiH za Ameriku. Naime,
glasački listići, koji po zakonu moraju biti pojedinačno poslati na
svakog glasača, poslani su iz BiH u paketima od preko 100 glasačkih
listića na samo jednu adresu u SAD-u. Ovi glasački listići su bili namijenjeni na državljane Bosne i Hercegovine koji žive čak u 23 različite države. Naši aktivisti su proslijedili video dokaz na Centralnu
KOLOVOZ 2014.
izbornu komisiju BiH, da bi samo dobili odgovor od predsjednika
Centralne izborne komisije da je slučaj proslijeđen Tužilaštvu BiH.
Trenutno ne postoji stvarna odgovornost jer se krivica uvijek prebacuje na nekog drugog. Mi zato tražimo da se glasačima i dijaspori obezbijedi opcija glasanja putem interneta, kako je to uspješno
urađeno u Estoniji 2011. godine. Također, godinama apelujemo na
stvaranje Ministarstva za dijasporu na državnom nivou, ali čelnici iz
RS-a blokiraju sve ove napore, dok bošnjački predstavnici ne žele
trošiti političke poene na ovu temu.
Dijaspora može biti snažan i utjecajan lobi koji štiti interese
svoje domovine u svijetu. Kakvi su odnosi KBSA s predstavnicima
vlasti SAD? Imate li kakav utjecaj na poglede zvanične američke
politike prema BiH i zemljama Zapadnog Balkana, odnosno Jugoistočne Europe?
Politička afirmacija na svakom nivou američkog političkog establišmenta je jedna od glavnih smjernica naše organizacije. Aktivisti
KBSA aktivno surađuju s lokalnim opštinskim i gradskim vlastima, a
zatim i na državnom nivou. Zahvaljujući ovim uspješnim odnosima
svake godine državni parlamenti, guverneri i gradonačelnici izdaju
rezolucije i proklamacije povodom 11. jula, Dana Srebrenice, i time
odaju počast cijeloj Bosni i Hercegovini i svim žrtvama genocida.
Razgovaramo s predstavnicima iz američkog State Departmenta,
Savjeta bezbjednosti i drugim službenicima o problemima u Bosni i
Hercegovini. I pozivamo na veći angažman ove države, kao garanta
Daytonskog sporazuma, da se spriječi konstantno podrivanje državnih institucija od strane srpskih ultranacionalista na čelu s Miloradom Dodikom, te da se Bosni i Hercegovini osigura put prema
euroatlantskim integracijama. Također, imamo redovnu komunikaciju s Klubom prijatelja BiH u Kongresu SAD-a, koji je sastavljen
od preko 30 kongresmena koji se zalažu za demokratske reforme u
Bosni i Hercegovini. U ovom pogledu, ključna je suradnja sa Savjetodavnim vijećem za BiH, koji je zajedno s Helsinškim komitetom
nedavno pokrenuo novu inicijativu u Predstavničkom domu SAD-a,
odnosno Rezoluciju 746. Sponzor ove rezolucije je kongresmen
Smith, koji je također dopredsjednik Kluba prijatelja BiH.
KBSA je u prvim linijama u borbi protiv negiranja i
vrijeđanja žrtava genocida
Vrlo značajna aktivnost KBSA je ustrajni rad na sprječavanju
negiranja genocida. Vašim naporima je usvojeno nekoliko rezolucija u SAD-u kojima se potvrđuju činjenice vezane uz genocid u
Srebrenici i ostatku BiH. Možete li nas pobliže upoznati s tim segmentom Vašeg rada?
Usvajanje Rezolucija o genocidu je veoma važno kada je u pitanju sprečavanje negiranja genocida. U velikom broju naših zajednica aktivisti KBSA organizuju seminare i tribine o genocidu u Srebrenici i BiH. Ovo je vrlo zahtjevan rad koji naši aktivisti obavljaju na
volonterskoj osnovi, a sve u cilju čuvanja istine o ratu u BiH. Milorad Dodik i RS iz budžeta ovog entiteta odvajaju za lobiranje protiv
države BiH i Bošnjaka. Njihova strategija se uglavnom svela na propagandu, čija je osnova negiranje genocida i upotreba revizionističke povijesti. Oni nastoje da izjednače žrtvu i agresora – i da na taj
način izbjegnu odgovornost za zločin, uklone činjenicu da je Republika Srpska zasnovana na genocida i da stvore međunarodne uslove za secesiju od Bosne i Hercegovine.
Među Bošnjacima s ovih prostora nedovoljno su poznati slučajevi kada je KBSA, u suradnji s drugim bošnjačkim organizacijama – prvenstveno s Institutom za istraživanje genocida u Kanadi,
13
INTERVJU
Trebamo razviti kolektivnu strategiju koja bi
uključila političke stranke i nevladine organizacije na terenu, kao i organizacije, poput
KBSA, u dijaspori. Mi u dijaspori imamo sposobnost da uradimo puno više u lobiranju
američkih i evropskih država da se angažiraju
za sveobuhvatne reforme u Bosni i Hercegovini… Na terenu sve probosanske organizacije trebaju kolektivno raditi da se vrati 49%
teritorija u kojem trenutno djeluje aparthejdsko ponašanje. Ne smiju biti zadovoljni
ili preokupirani svojim radom samo na nivou
Federacije BiH, nego kako osigurati bolje
ekonomske i bezbjednosne uslove za povratnike u RS-u. Jedino povratkom izbjeglica možemo “iznutra” promijeniti političke uslove
za pozitivnu politiku u manjem entitetu u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu.
na čijem je čelu dr. Emir Ramić – oštro reagirala na slučajeve negiranja i vrijeđanja žrtava genocida. Zbog obaveze čuvanja istine
podsjetite naše čitatelje na nedovoljno poznate slučajeve srpskog
publiciste i političara Srđe Trifkovića, bivšeg savjetnika Vojislava
Koštunice, zatim američkog profesora Michaela Parentija, američkog novinara Michaela Dobbsa, srbijanskog političara Vuka
Jeremića, konzula BiH u Chicagu Branka Pećanca… Podugačak
spisak, zar ne? Jesmo li koga izostavili?
Mi smo, zaista, u prvim linijama u borbi protiv negiranja i vrijeđanja žrtava genocida. Zajedno s kanadskim Institutom za istraživanje genocida nismo propustili nijednu priliku da protestujemo
nadležnim ustanovama o svakom poznatom slučaju. Sloboda govora je temeljni princip demokratskog društva, ali se često zloupotrebljava od strane osoba koji zagovaraju mržnju i netoleranciju.
Dr. Srđa Trifković je služio kao zapadni glasnogovornik za Republiku Srpsku u ratnom periodu. Za vrijeme rata više puta je posjetio
Pale i sastao se s Radovanom Karadžićem, uključujući i 13. juli
1995. godine, dok se sprovodio genocid u Srebrenici. Trifković je
opsjednut mržnjom prema Bošnjacima i islamu, i dio je američke
koalicije islamofobičara koji vjeru islam smatraju neprijateljem i
javno pozivaju na deportaciju muslimana iz zapadnih zemalja. Kad
smo dobili vijest da je Trifković planirao predavanje u Kanadi, apelovali smo na kanadske vlasti i univerzitet gdje je trebao biti gost.
Kanadska vlada mu je zabranila ulazak, a Univerzitet u Britanskoj
Kolumbiji je otkazao predavanje.
Isti je slučaj s drugim negatorima genocida, kao što je Michael
Parenti kome je otkazan nastup u San Joseu poslije naših prosvjeda. Nekad su negatori genocida skriveni u poznatim i respektabilnim institucijama kao što je slučaj sa Michaelom Dobbsom. Ovaj
novinar je pisao za “Foreign Policy magazine” gdje je izvještavao o
suđenju Ratku Mladiću. Saznali smo da je sponzor njegovog rada
Komisija za savjest Muzeja sjećanja na Holokaust u Washingtonu.
Ovako jako važna organizacija, čija je misija edukacija o genocidima i Holokaustu, više je puta napravila jako dobre projekte o Srebrenici i BiH. Međutim, ovaj puta Michael Dobbs je u svom novinarskom stilu negirao upotrebu termina genocida, govoreći da mu
je teško upotrijebiti ovaj izraz kad se govori o masovnom ubijanju
preko 8.000 Bošnjaka u Srebrenici za samo nekoliko dana. Imali
14
smo sastanak s predsjednikom Komiteta za savjest, gospodinom
Mikeom Abramowitzem, gdje smo objasnili naše stajalište i ozbiljne posljedice negiranja genocida ne samo u BiH, nego i u drugim
državama i historijskim periodima. UHSMM je poslije ovog sastanka ukinuo finansiranje Michaela Dobbsa, koji više nije mogao neodgovorno pisati na ovu temu.
Na kraju bih spomenuo i da snažno apelujemo na medije, univerzitete i javne ličnosti da rat u Bosni i Hercegovini opisuju kao rat
agresije na BiH, a ne “građanski rat”, jer je to podvala kojom se
nastoji minimizirati uloga agresora, odnosno podijeliti odgovornost između agresora i žrtve.
Jedni ste od rijetkih koji danas uopće spominju reviziju tužbe
protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju na Republiku BiH.
Postoji li objektivna mogućnost da do revizije uopće dođe i na
koji način bi takvo nešto bilo izvodljivo?
Postoji mogućnost, ali je potrebna politička volja. U posljednjim godinama puno je više dokaznog materijala i pravosudnih presedana koji se jasno dokazuje da se radilo o udruženom zločinačkom poduhvatu između ratnih predstavnika bosanskih Srba i same
Vlade i vojske tadašnje krnje Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Neblagovremena smrt Slobodana Miloševića prije završetka
suđenja je nanijela štetu, ali postoje druge presude koje služe kao
presedan, uključujući da je prošle godine dokazan i udruženi zločinački poduhvat čelnika tzv. Hrvatske zajednice “Herceg Bosna” i
funkcionera iz Republike Hrvatske i Hrvatske vojske.
Želim vjerovati da smo kao narod dovoljno zreli
Živite u SAD-u, u Sjevernoj Karolini, u gradu Charlotte. Poznato nam je da na području St. Louisa zajedno žive hiljade žrtava
genocida iz Podrinja i Prijedora, s druge strane, tu je i veliki broj
bivših vojnika tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne i pristalica Fikreta Abdića. Da li postoji ikakva suradnja među njima i njihovim organizacijama?
Ne želim previše komentarisati jer se radi o jednom tužnom
periodu u našoj historiji gdje su ratovali brata na brata, otac i sin.
Mislim da će vrijeme učiniti svoje da se nekadašnje pristalice Fikreta Abdića i njihove buduće generacije integriraju u bošnjačke za-
PREPORODOV JOURNAL 166
INTERVJU
jednice – i rade za dobrobit cijele BiH koja je njihova domovina.
Primjer pomirenja u Bosanskoj krajini i zajednički projekti u ovom
regionu Bosne i Hercegovine mogu poslužiti kao inspiracija za pomirenje i suradnju u dijaspori.
Možemo li u budućnosti očekivati da se više bošnjačkih organizacija koje egzistiraju širom svijeta, pa i dva svjetska kongresa
– Svjetski bošnjački kongres i Kongres Bošnjaka svijeta – okupe za
istim stolom, s ciljem eliminiranja puta u nepoznato kojim posljednjih godina putuju Bošnjaci? Po Vašem mišljenju, što su glavni uzroci političkih sukoba među bošnjačkim organizacijama u
dijaspori – funkcije, novac, sujete, osobni interesi?
Prije par godina u jednom sam intervjuu govorio opširno na temu epidemije podjela u našim zajednicama, kako u dijaspori tako i
u domovini. Naime, želim vjerovati da smo kao narod dovoljno zreli da možemo imati zdrav politički diskurs i pogled na globalnu sliku
našeg stanja i izazova s kojim se suočavamo. Najveći problem je što
postoje i određeni vanjski uticaji i agende kojima je u interesu podjela Bošnjaka, kako u politici, tako i u društvenom i vjerskom smislu. Ako analizirate situaciju vidjećete da su neke od ovih samo organizacije s imenom bez radnih dostignuća, dok u drugima ima i
poltronizma i sumnjivih ličnosti sa čudnim pogledima na Bošnjake i
Bosnu i Hercegovinu. Često se radi samo o osobnim interesima i
sujetama što je na neki način, ipak, lakše prevazići, nego kad se
radi o svjesnoj podjeli Bošnjaka na segmente od sumnjivih osoba
čiji je to zadatak.
Mi smo spremni na suradnju i surađujemo sa svim probosanskim organizacijama koje dijele našu viziju Bosne i Hercegovine kao
demokratske i multietničke države, i sa bošnjačkim organizacijama
koje rade na afirmaciji bošnjačkog identiteta i interesa, a koje BiH
smatraju svojom matičnom državom. Ovom prilikom želim spomenuti neke od njih, kao sto su Bošnjačka zajednicu kulture “Preporod”, Institut za istraživanje genocida u Kanadi, Građanska koalicija
“1. mart”, Bosansko-američki institut za genocid i edukaciju u Chicagu, Vijeće BiH organizacija Aus tralije, Institut za istraživanje genocida u Sarajevu, Svjetski bošnjački kongres i drugi.
Trebamo razviti kolektivnu strategiju i promijeniti
Izborni zakon
Približavaju se Opći izbori u BiH, zakazani su za 12. oktobra.
Prethodno smo spomenuli da ste registraciju birača obavljali u koordinaciji s Građanskom koalicijom “1. mart”, čiji je čelnik Emir Suljagić, koji je jedan od kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Da li će KBSA podržati nekog od bošnjačkih kandidata?
KBSA je neovisna nestranačka organizacija koja prema svom
Statutu ne može podržavati isključivo nijednu političku stranku ni
kandidate. Ponosni smo što smo ostali dosljedni ovim principima.
Našim članovima i simpatizerima ne možemo reći za koga da glasaju jer bi to bilo jednoumlje, a mi smo kao organizacija zreli da možemo imati razlike u mišljenjima da budemo objedinjeni oko istih
principa i strateških ciljeva. Naša misija je da Bošnjake u Sjevernoj
Americi uključimo u politički proces i podstaknemo da budu aktivni
i da se informišu. Uvijek smo spremni podržati ideje, platforme,
predložene zakone i inicijative, ali naša podrška istim nije nikad
mjerilo podrške nekoj stranci ili političaru. Ovo je evidentno u našoj podršci koaliciji “Domovina” jer se radi o jedinstvenom glasu
probosanskih glasova na području manjeg entiteta. Cijenim dr.
Emira Suljagića jer je prije svega patriota, a zatim jako sposoban
aktivista i političar, što je i dokazao okupljanjem povratničkih udru-
KOLOVOZ 2014.
ženja u Građansku koaliciju “1. mart”. Nastavićemo našu suradnju
s ovom koalicijom, koju sada predvodi također sposoban i mlad
aktivista Almir Salihović.
Bosna i Hercegovina prema mnogima proživljava najtežu krizu od rata. Što bi trebalo učiniti kako bi se sa BiH skinula “luđačka
košulja”, nametnuta nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, i
ona postala funkcionalna država na cijelom teritoriju?
Trebamo razviti kolektivnu strategiju koja bi uključila političke
stranke i nevladine organizacije na terenu, kao i organizacije, poput KBSA, u dijaspori. Mi u dijaspori imamo sposobnost da uradimo puno više u lobiranju američkih i evropskih država da se angažiraju za sveobuhvatne reforme u Bosni i Hercegovini. Kao garantori Daytonskog sporazuma, SAD imaju moralnu dužnost da Bosna i
Hercegovina funkcionira kao uspješna država, kao članica EU i NATO saveza. Kad bi se ove dvije stvari postigle, svi drugi nacionalistički poduhvati iz RS-a bi pali u vodu. Svjesni ovih činjenica, Dodik i
SNSD rade na podrivanju euroatlantskih integracija i žele našu državu okrenuti prema Rusiji, a ne prema Zapadu gdje pripadamo. Na
terenu sve probosanske organizacije trebaju kolektivno raditi da se
vrati 49% teritorija u kojem trenutno djeluje aparthejdsko ponašanje. Ne smiju biti zadovoljni ili preokupirani svojim radom samo na
nivou Federacije BiH, nego kako osigurati bolje ekonomske i bezbjednosne uslove za povratnike u RS-u. Jedino povratkom izbjeglica možemo “iznutra” promijeniti političke uslove za pozitivnu politiku u manjem entitetu u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu.
Nakon ovih izbora za dvije će godine doći lokalni izbori, a za
četiri godine opet opći. Da li već sad planirate aktivnosti kako bi
se što veći broj članova dijaspore najprije registrirao u svojim
mjestima prebivališta, a onda i aktivirao u izbornom procesu? Koje su to aktivnosti i nije li to put kako bismo dobili što veći broj
zastupnika s područja pod kontrolom banjalučke vlasti i vrlo moguće anulirali opasnost stalnog blokiranja državnih institucija?
Moramo promijeniti Izborni zakon da se omogući elektronsko
glasanje putem interneta. To bi se moglo uraditi za četiri godine.
Na lokalnim izborima, nastavićemo suradnju s koalicijom “1. mart”
da se prijave mjesta prebivališta, posebno u RS-entitetu. I ovdje
nam treba podrška i inicijativa političkih stranaka da zaustave diskriminatorni odnos države pema građanima u dijaspori.
Radimo na ideji stvaranja Centralnog
humanitarnog fonda na nivou cijele Amerike
Kako gledate na aktivnosti bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u vlasti u zadnjih 20-ak godina, pogotovo kad su u pitanju prava povratnika i onih koji se žele vratiti? Slažete li se s onima koji
smatraju da bošnjački i hrvatski predstavnici nisu željeli uraditi
mnogo kako se ne bi previše uznemiravali vlastodršci u Banja Luci? Da li je dijaspora, na neki način, ostavljena na cjedilu zadnja
dva desetljeća?
Mislim da je inertnost bošnjačkih i hrvatskih predstavnika u pitanju prava povratnika proizvod daytonske strukture Bosne i Hercegovine. Propuštena je jedinstvena prilika u periodu neposredno
poslije završetka rata da se omogući bezbijedan povratak Bošnjacima i Hrvatima u RS. Donacije su stizale sa svih strana, ali je nedostajala strategija da se taj novac ulaže u podsticanje povratka u
prijeratne domove. Vodeće stranke vremenom sve više djeluju u
vakuumu unutar kantona i Federacije BiH, čije fotelje su im sve češće postale platforme za promoviranje osobnih interesa, a ne interesa Bosne i Hercegovine i njenih građana.
15
INTERVJU
Mislim da je inertnost bošnjačkih
i hrvatskih predstavnika u pitanju prava povratnika proizvod
daytonske strukture Bosne i Hercegovine. Propuštena je jedinstvena prilika u periodu neposredno poslije završetka rata da
se omogući bezbijedan povratak
Bošnjacima i Hrvatima u RS. Donacije su stizale sa svih strana, ali
je nedostajala strategija da se taj
novac ulaže u podsticanje povratka u prijeratne domove. Vodeće stranke vremenom sve više
djeluju u vakuumu unutar kantona i Federacije BiH, čije fotelje su
im sve češće postale platforme
za promoviranje osobnih interesa, a ne interesa Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Tokom posljednjih poplava u BiH dijaspora je odmah pritekla
u pomoć pogođenim gradovima. To je možda i najbolji dokaz da
je bh-dijaspora još uvijek spremna pomoći matičnoj domovini.
Ipak, kako institucionalizirati tu podršku i pomoć, te je pretvoriti
u nešto dugoročno od čega bi cijela BiH imala koristi? Evidentno
je da postoji želja za suradnjom u bh-dijaspori koja možda nema
pravog sugovornika u svojoj domovini, zar ne?
Poplave u BiH su dokazale još jednom koliko su oslabile institucije unutar BiH, gdje je vrlo malo urađeno da se pomogne žrtvama
poplava. Jedina svjetla tačka su bile Oružane snage BiH koje su pružile prvu pomoć i evakuirale osobe i familije koje su bile u opasnosti. Dijaspora je učinila svoje i donirala ogromne količina novca, ali
je taj novac raspodijeljen po raznim organizacijama. Ovaj se problem mora riješiti i u dijaspori i domovini. Radimo na ideji stvaranja
Centralnog humanitarnog fonda na nivou cijele Amerike, gdje bi se
donacije centralno prosljeđivale organizacijama i projektima koje
zadovoljavaju standarde za suradnju.
Možemo učiniti mnogo više
Činjenica je da bh-dijaspora predstavlja veliki ekonomski i privredni potencijal koji nije iskorišten. Kako motivirati dijasporu da
otvara firme i stvara radna mjesta u BiH? S druge strane, da li
tvrtke iz BiH izvoze u očekivanom obimu svoje proizvode u zemlje
gdje živi brojna bh-dijaspora? Da li postoje ulaganja američkih
Bošnjaka u BiH?
Najveća prepreka direktnim stranim investicijama, uključujući
dijasporu, jeste birokratija. Potreban je efikasniji sistem vladavine
u BiH, gdje bi se primijenili jednostavni, predvidljivi uslovi za otvaranje novih firma i korporacija – bez korupcije. Tržište se mora
otvoriti, a porezni zakon revidirati, jer povratne informacije koje
dobijemo od investitora govore o problemu dvostrukog i trostrukog oporezivanja. Američki Bošnjaci ulažu u BiH najviše u stambene nekretnine, i dobro je poznato da svojim godišnjim posjetama
pružaju ekonomski poticaj. Međutim, za značajnije ulaganje u poslovanje, potrebni su povoljniji uslovi. Također je potreban efika-
16
sniji rad privrednih institucija i komora koje bi omogućile upoznavanje i suradnju investitora i biznismena.
Po Vašem mišljenju, da li je ekonomski, diplomatski, obrazovni i svaki drugi potencijal koji posjeduje bh-dijaspora iskorišten u
dovoljnoj mjeri?
Potencijal dijaspore nije dovoljno iskorišten, možemo učiniti
mnogo više. To je stvar nacionalnog i kućnog obrazovanja, gdje
svaki od nas mora osjećati potrebu da daje nešto nazad u svoju
zajednicu, svoj narod i matičnu domovinu. Dakle, nije dovoljno biti
ekonomski, diplomatski i obrazovno uspješan, moramo taj uspjeh
podijeliti sa svojom familijom, rodbinom, zavičajem, domovinom.
Od država i sredina u kojim živimo trebamo uzeti samo ono što je
dobro, a ne ono što je loše. Imamo sve uslove za uspjeh, ali ne
smijemo u tom procesu izgubiti svoj identitet, postati opsjednuti
materijalizmom i individualnim životom. Moramo sačuvati svoje
familije i djecu, koji su naša budućnost i nada.
Za kraj razgovora, jedno osobno pitanje… Mlad ste čovjek, veoma obrazovan, imate hercegovačke korijene. Diplomirali ste na
Univerzitetu Sjeverne Karoline u gradu Charlotte, u oblastima poslovne/biznis administracije i menadžmenta informacijskih sustava. U međuvremenu ste i magistrirali. Član ste BHAAAS-a, Bosansko-hercegovačke američke akademije nauka i umjetnosti u SADu, radite kao viši menadžer za banku BB&T u gradu Charlotte.
Hoćete li se ikada vratiti u BiH i tamo započeti novi život ili je život
u SAD-u trajno opredjeljenje?
Iskreno se nadam da ću se jednog dana sa familijom vratiti u
svoju domovinu. Svaki put kad sam tamo, ozbiljnom razmišljam o
povratku, ali to su ipak komplikovane odluke. Radim na tome da se
jednog dana vratim i pokušam dati još više od sebe, da iskoristim
svoje stečeno iskustvo za ekonomski razvoj naše države. Isto tako,
želim da moja djeca odrastaju i da se osjećaju kao Bošnjaci što je
mnogo lakše u našim sredinama nego u tuđim državama. Ali isto
tako mi je važno da obezbijedim svojoj familiji uslove za život i školovanje na najboljim univerzitetima. Molim Allaha, dž.š., da nam
olakša i dadne ono što je najbolje za nas. q
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
ŠESTI DANI BHAAAS-A U BIH – MEĐUNARODNI SIMPOZIJ MEDICINSKIH I TEHNIČKIH ZNANOSTI
BHAAAS – iz ljubavi prema BiH
U organizaciji Bosansko-hercegovačko-američke
akademije znanosti i umjetnosti (BHAAAS), Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić”, Sveučilišta
Bihać i Grada Bihaća, od 21. do 24. svibnja 2014.
godine u Bihaću su održani Šesti dani BHAAS-a u
BiH. BHAAAS (Bosnian-Herzegovinian American
Academy of Arts and Sciences) je nepolitička i
neprofitna organizacija čija je misija unapređenje i razvoj znanosti i umjetnosti unutar bosansko-hercegovačke dijaspore u Sjevernoj Americi
(SAD i Kanada), koja broji više od 350.000 izbjeglica,
te u Bosni i Hercegovini. BHAAAS okuplja
znanstvenike, profesionalce i umjetnike bosansko-hercegovačkog porijekla, ne samo na
spomenutim područjima, već i širom svijeta.
Cilj je pri tome uspostaviti trajne veze između
širokog spektra akademskih građana, kojima
je Bosna i Hercegovina još uvijek u srcu.
BHAAAS je organizirana u sekcije – medicinsku, tehničku, društvenu i umjetničku – koje
djeluju tokom cijele godine. Uz to se održavaju
dva glavna susreta: jedan u SAD-u, a drugi u
Bosni i Hercegovini. Do sada su postignuti
mnogi rezultati – operacije, predavanja, pomoć u nabavi instrumenata za Sarajevsku filharmoniju, donacije medicinske opreme u svrhu moderniziranja postojećeg zdravstvenog
sustava u BiH. Najveće dosadašnje postignuće
je izniman broj zainteresiranih u rad organizacije, koja trenutno okuplja stručnjake iz različitih područja, a trenutno broji 250 stalnih članova, uz aktivan interes za dodatnim širenjem. Nastoji se pokrenuti određene znanstvene projekte, inicirane u Bosni i Hercegovini, na koje BHAAAS potom može odgovoriti. U pokušaju da se pronađe način kako pokrenuti ovakve inicijative, BHAAAS je do sada kontinuirano nudio suradnju i stručnost u
mnogim susretima s visokim dužnosnicima BiH, ali se ne želi nametati u odabiru područja bitnih za razvoj ove države, već je konačni
cilj da se izbor projekata i okruga djelatnosti prepusti upravo tijelima u BiH.
BHAAAS, u suradnji s društvenim strukturama, drugim neprofitnim organizacijama, vladinim strukturama, visokoškolskim ustanovama i ministarstvima, nastoji pronaći smjer djelovanja koji će
biti koristan za BiH danas, ali i ubuduće, te na kojemu bi se moglo
nastaviti rad uz stručnu pomoć članova BHAAAS-a. Nažalost, prijedlozi često nailaze na apatiju jer, prema riječima prof. dr. Mirsada Hadžikadića, jednog od osnivača – određene strukture u BiH još
nisu spremne za ovakav način suradnje, iako članovi BHAAAS-a
ulažu znanje, vrijeme, kao i značajna materijalna i vlastita novčana
sredstva, da bi BiH postala modernija država.
Na ovogodišnjim Šestim susretima BHAAAS-a u Bihaću, imali
smo priliku razgovarati s prof. dr. Mirsadom Hadžikadićem i prof.
dr. Enesom Kanlićem, vodećim i svjetski priznatim stručnjacima koji svoja znanja – stečena u BiH i SAD-u – nesebično prenose mladim
KOLOVOZ 2014.
stručnjacima u Bosni i Hercegovini, u želji da svojim doprinosom ubrzaju razvoj svoje domovine.
PROF. DR. MIRSAD HADŽIKADIĆ –
Dijaspora prolazi kroz neki vid
odrastanja
Prof. dr. Mirsad Hadžikadić je rođen u Banja
Luci 1955. godine. Doktor je računalnih znanosti i
redovni profesor na Sveučilištu Sjeverna Karolina,
kao i direktor Instituta za kompleksne sisteme. Dulje od
pola svog radnog vijeka djeluje u SAD-u.
Mirsad Hadžikadić je s 22 godine, kao prvi
u svojoj generaciji, stekao diplomu Elektrotehničkog fakulteta i zaposlio se u odjelu profesionalne elektronike “Rudi Čajavec” – u to vrijeme jednom od tehnološki najnaprednijih poduzeća. U njemu su rasli želja i aktivno nastojanje da što više doprinese unapređenju i razvoju proizvodnje. Sve jasnije je uviđao granice
svoga znanja te nastavio obrazovanje i magistrirao na matičnom fakultetu 1981. godine.
Kako mu je od ranije bio poznat program
Fulbrightove stipendije, odlučio se za doktorski
studij prijaviti u SAD-u.
Kada je 1984. godine, s 29 godina, i postao
Fulbrightov stipendist, bio je oženjen i otac
dvoje djece. U SAD se zaputio s cijelom obitelji,
a taj period života u njemu i danas budi nostalgična sjećanja, unatoč oskudici koja ih je dočekala u SAD-u na samom početku. Doktorat je radio iz znanstveno-istraživačke oblasti
od koje se očekivao velik utjecaj na tehnološko unapređenje materijalne proizvodnje i ekonomski napredak društva. Njegova doktorska disertacija, naslova “Umjetna inteligencija – simulacija prirodne inteligencije na računalu,” otvorila mu je brojne mogućnosti.
Tokom 1989. godine, odlučio se za povratak u Banja Luku, u želji da
– najbolje što može - doprinese razvoju svog zavičaja. Nakon povratka iz SAD-a, zaposlio se u Medicinskoj elektronici tvornice “Rudi Čajavec”, kao zamjenik predsjednika za razvoj.
No, s obzirom da su se prilike u tadašnjoj Jugoslaviji osjetno
pogoršale, Mirsad se 1990. godine vraća natrag u SAD, gdje je najprije radio u privredi, a od 1998. godine na Sveučilištu u Sjevernoj
Karolini, na mjesto šefa odjela za informatiku. 2000. godine je postao osnivački dekan koledža za informatiku, a 2009. je izabran za
direktora Instituta za kompleksne sustave, koji obuhvaća širok opseg znanstvenih disciplina, uključujući ekologiju, privredu, ratove,
društvene odnose, funkcije ljudskog mozga, internet, krize, kulturu, odnosno sve sfere humanističkih interesa.
Mirsadova supruga, Mirzeta, također je ostvarila uspješnu poslovnu karijeru u jednoj od najvećih američkih financijskih institucija – Bank of America – gdje je trenutno na mjestu starijeg potpredsjednika za procjene rizika vezanih uz tehnološke projekte. Kćerka
Lejla u Bostonu je specijalizirala opću kirurgiju, a sin Adnan, diplo-
17
BOSANSKI BAROMETAR
mirani politolog, radi za tvrtku “Kompas”, koja se bavi isporukom
hrane sveučilištima, tvrtkama te opskrbom sportskih događaja širom svijeta.
Od dolaska u SAD, Vaša je karijera u stalnom usponu. Možete
li nam objasniti na koji način ste to ostvarili?
Ja sam se 1998. godine vratio kao redovni profesor na Sveučilište i počeo raditi s lokalnom bolnicom na jednom programu. Tadašnji dekan me pozvao da radim na računalnom programu. Bio
sam zagovarač osnivanja novog koledža, koji bi se bazirao na intelektualnim temama. Kako sam uživao povjerenje ljudi sa Sveučilišta, dana mi je prilika da definiram novi koledž informacijske tehnologije i sustava. Bilo je lijepo što sam oko sebe imao ekipu koja je
to prepoznala, a uslijedila je i financijska potpora kako bi se taj
projekt realizirao.
Nakon toga došlo je do projekta “Umjetna inteligencija – simulacija prirodne inteligencije na računalu”?
Kroz ovaj projekt preslikava se realni život oko nas. Simuliramo
da ljudi kroz svoje interakcije formiraju društvene sisteme, kao što
su poslovna organizacija, banka, vojska, sve do nivoa države. Mi se kroz
ovaj projekt bavimo razumijevanjem
procesa koji vode krizama u ekonomiji, ratovima ili političkim procesima
u državi.
ramo biti jedni s drugima i kao cjelina možemo doprinijeti i sami
sebi, ali i Bosni i Hercegovini.
Koliko je od početka do sada spoznaja osobnog identiteta
pronašla plodno tlo u SAD-u?
Mi nismo dugo imali demokraciju, a možda je nismo imali nikada. Nismo imali priliku da formiramo državu, a to nije lako, jer su to
dugotrajni procesi. Ono što me raduje je činjenica da se mladi iz
BiH, koji pohađaju koledže u SAD-u, vraćaju u Bosnu i Hercegovinu,
druže se međusobno, i imaju želju da BiH postane bolja i modernija
država. Na osnovu svega, moram reći da sam veći optimist nego do
sada.
Mislite li da mladi ljudi iz područja znanosti imaju perspektivu
za opstanak u Bosni i Hercegovini?
Po meni nada i perspektiva postoje. Dijaspora je u tome važan
element, a Bosna i Hercegovina mora prepoznati pomoć dijaspore
u svim vidovima suradnje. Primijetio sam da se kod ljudi mijenja
svijest, a kroz nekih 5 do 7 godina, dijaspora će moći dati i veći
doprinos u razvoju Bosne i Hercegovine.
Koje su, iz Vašeg iskustva, temeljne vrijednosti koje se cijene u
SAD-u?
SAD je zemlja koja svima pruža
mogućnosti za napredak i razvoj. Na
prvom mjestu su znanje i stručnost.
Nitko od nas se ne osjeća građaninom drugog reda. Ako je netko sposoban, pružit će mu se prilika zato što
im u datom trenutku treba baš određeni stručni profil, koji vi posjedujete
ili netko drugi.
Koliko su, po Vama, Vaše ideje
pronašle plodno tlo u SAD-u, u istraživanjima koja ste pokrenuli?
Ovaj projekt je izuzetno prihvaćen, a moram naglasiti da nisam usamljen u istraživanjima. Ima još istraživača koji rade na sličnim stvarima.
Koliko su česti Vaši kontakti s BoOvaj projekt je naišao na veliki intesnom i Hercegovinom, i na kojem se
res Američke vojske, koja je odobrila
nivou oni ostvaruju?
značajna financijska sredstva kako
Što se tiče kontakata sa BiH, u
bismo napravili simulaciju države
prošlosti sam kontaktirao više političAfganistan,
za
vrijeme
krize
ke strukture. Sada su ti kontakti
2008./2009. godine.
usmjereni na medije, ali i kontakte sa
Koristi se u bankama da bi se ramlađim političarima koji imaju suvrezumio nivo rizika kojemu su izložemena razmišljanja. U SAD-u imam
ne. Projekt je našao i primjenu u rakontakte sa glavnim Imamom, obzizumijevanju ekonomije, od strane
rom da sam nedavno postao predProf. dr. Mirsad Hadžikadić
američke agencije koja procjenjuje
sjednik Sabora Islamske zajednice u
ekonomska kretanja u državi. Metode ovih istraživanja koristi i SAD-u. Ostvarujem kontakte i s nekim američkim političarima.
direktor Engleske banke. To je općeprihvaćena metoda, jedna od
Koliki je interes od strane američkih članova BHAAAS-a za rad
naprednijih u svijetu.
i promociju?
Koliko je prisutno zajedništvo naših ljudi u SAD-u? Postoji li
Što se tiče američkih članova, koji mogu biti članovi u svojstvu
sinergija između njih?
počasnih članova, oni su pokazali izuzetan interes. Neki članovi iz
Koliko je meni poznato, postoje neke organizacije u SAD-u u St. Louisa iskazali su želju da svojim stručnim znanjima pomognu
kojima se okupljaju ljudi iz Bosne i Hercegovine. Amerika je veliki Bosni i Hercegovini. To je jedan od načina promocije Bosne i Herceprostor i zbog toga još nema potrebnog jedinstva među našim svi- govine.
jetom. Veoma sam ponosan što sam bio prvi predsjednik lobističke
Svojevremeno smo imali priliku gledati zanimljiv dokumengrupe i Bosansko-hercegovačko-američke akademije znanosti i
tarni film o Nelsonu Mandeli, koji je ujedinio crnce i bijelce u jeumjetnosti, jer je to, po meni, najbolji način da se stručnjaci iz razlidinstven rugby tim i pobijedio na jednom od prošlih Svjetskih prčitih područja povežu i počnu još aktivnije raditi za dobrobit Bosne
venstava. To je pošlo za rukom i našem legendarnom Ivici Osimu,
i Hercegovine.
koji je uspio stvoriti jedinstven BiH nogometni savez. Da nije bilo
Dosadašnja aktivnost je rezultirala činjenicom da BHAAAS daovog saveza ne bismo ni imali šansu da se direktno plasiramo na
nas broji 250 članova, a i dalje se odvija proces širenja članstva. Po
Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Što je, iz Vašeg viđenja,
meni dijaspora prolazi kroz neki vid odrastanja, da se shvati da moglavni ujedinitelj za efikasnije obrazovanje mladih u Bih?
18
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
Ima po meni nekoliko stvari koje su presudne za efikasnije obrazovanje mladih ljudi u BiH. Krenuo bih prvo od sporta. Posmatrao
sam u SAD-u mlade ljude prilikom kvalifikacija BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Većina njih su u SAD došli kao mali, i ne sjećaju
se BiH, ali svi su nosili majice s likom Edina Džeke i navijali svim srcem za BiH, što mi je poslalo poruku da ih nismo izgubili. Na drugoj
strani, zdravlje je značajan faktor ujedinjenja i veza s BiH. Veliki
broj liječnika, koji su iz BiH, odlaze u BiH, i pomažu u edukaciji mladih liječnika.
Informacijske tehnologije mogu po meni biti također jedan od
važnih segmenata ujedinjenja i povezanosti sa BiH. Nisu potrebni
veliki financijski resursi. Danas se preko laptopa i računala, zahvaljujući Internetu, od kuće može dosta toga uraditi. Samo je važno
dobro obrazovanje i prilika da se nešto realizira. Mi koji smo u SADu, mogli bismo vremenom otvoriti manje tvrtke u Bih i Americi gdje
bi se prema strukama zaposlili mladi ljudi iz BiH. Uzmimo kao primjer Erola i Maju Karabeg iz Los Angelesa, koji već godinama imaju
uspješnu informatičku firmu u Sarajevu, koja zapošljava 114 mladih elektro-inženjera i zadnje tri godine nalazi se na listi najuspješnijih firmi u BiH u oblasti informatike.
U vremenu koje je pred nama, stvorit će se nove tehnologije i
mogućnosti koje će pomoći mladim ljudima ostvariti svoje ideje i
dobiti odgovarajuću šansu za napredovanje.
Vaša poruka i vodilja mladim znanstvenicima u BiH?
Najsretniji sam kada imam priliku upoznati mladu osobu koja
ne imitira druge, nego je svoja, samouvjerena u sebe u onome što
radi. Cijenim osobe koje su aktivno zainteresirane za život oko sebe, koje same traže priliku. Treba naučiti prilagoditi svijet sebi, a ne
sebe prema svijetu.
Smatrate li da ste postigli vrh u svojoj karijeri?
Smatram da sam postigao puno i sretan sam zbog toga. U SADu ima, osim mene, toliko impozantnih ljudi. Po meni je važniji put
kojim dolazimo do svoga cilja, nego sam cilj. Putovanje je važnije
nego sama destinacija. Kroz to putovanje treba proći ispunjen srećom i zadovoljstvom onim što radimo, i što je najvažnije, čistog
obraza. Treba biti svjestan svojih ograničenja, znati da to što radiš
ne radiš za sebe, nego za druge.
Često se sjetim poznate izreke plemena Bantu: “Ja jesam jer mi
jesmo.” Mi postojimo zahvaljujući zajednici koja nas okružuje. Ukoliko svoja znanja na pravi način dajemo zajednici – i nama samima
će biti bolje.
Mirsad Hadžikadić i Mithad Muzurović
KOLOVOZ 2014.
PROF. DR. ENES KANLIĆ- Stečena znanja treba
primijeniti u praksi za dobrobit i prosperitet
cjelokupne BiH
Prof. dr. Enes Kanlić je svjetski priznat kirurg i ortoped, osnivač
i član BHAAAS-a. S Enesom Kanlićem razgovarali smo na terasi hotela “Opal”, u Bihaću, gradu koji se ogleda u prelijepoj modrozelenoj rijeci Uni. Mnogi imaju predodžu da kirurzi imaju prste poput
pijanista. Ustvari, i kirurzi su svojevrsni medicinski virtuozi. Profesor Kanlić se pojavio sportski odjeven, jednostavan, s fotoaparatom u ruci. Smireni čovjek, bez ijedne suvišne geste kaže da je,
osim kirurgije, fotografija od mladosti njegova druga velika pasija i
ljubav.
Prvi je u El Pasu uveo “computer navigation technology” u operacijama umjetnog kuka, koljena... Drži predavanja širom svijeta.
Kad na PC-u ukucate Enes M. Kanlic uputiće vas na 88 stranica gdje
uz ime stoji: MD, MS, PhD, FACS, a između imena i prezimena slovo
“M”. Objasnio nam je značenje skraćenice... “M.” - zagrljeno imenom i prezimenom – najdraža je titula. “M.” je otac Mehmed, MD
znaci Medical Doctor (Univerzitet) MS – Master of Science (magisterij), PhD – Phylosophy Doctor (doktorat), FACS – član glavnog
udruženja američkih kirurga.
MD je počeo stjecati u Beogradu 1971., PhD u Sarajevu 1990. a
kad je verificirao diplomu u USA morao je sve to, ispit po ispit ponovo polagati. Vremenski izgleda brzo i jednostavno – “čak” 4 dana.
“Prva dva”, sjeća se, “bazične su nauke, oko 400 pitanja, a druga dva kliničke, još toliko.” Klinički dio je položio odmah, ali mu je
za bazični trebalo duže. Radio je puno radno vrijeme, dolazio kući
oko 18,00-19,00 sati, večerao, odspavao jedan sat, učio do 1:00
sati iza ponoći, ustajao oko 5:30 – i na posao. Nakon godinu i po
položio je sve. Stranim studentima koji ništa ne rade osim pripreme ispita, uzme 2-3 godine. Nažalost, mnogi ne uspiju. Rade po
laboratorijima, tvornicama…
Kanlići potječu iz Goražda. Postoji i selo Kanlići,u kojem Enes
još nije bio. Djed Fehim bio je hodža u obližnjem Kosteniku. Otac
Mehmed završio Šerijatsku gimnaziju, upisao medicinu, došao je
Drugi svjetski rat... U tom ratu student Mehmed, načelnik saniteta
brigade sreo je Ismetu iz Puračića kod Tuzle. Ratovi prođu, ljubavi
prežive – došli sinovi Enes, Enver i Suad. Otac liječio, oni rasli u
Jajcu.
“Imali smo lijepo i sretno djetinjstvo u prelijepom gradu rijeka i
jezera. Kajaci, bicikli, oba tenisa, košarka... Bavio se fotografijom,
svirao prim u narodnom, bas gitaru u zabavnom orkestru, a bili
smo odlični đaci. Nismo razlikovali tko je koje vjere, nacije. Živjeli
su sigurno u slobodnoj zemlji bez droge i kriminala, sa izvjesnom
svijetlom budućnosti. Najbolji prijatelji su mi bili Omer Redžić, rudarski inženjer poginuo u prometnoj nezgodi prije par godina.”
Od Jajca, biografija Enesa Kanlića je trotomna: porodica, prijatelji i medicina. Fakultet je upisao 1971. u Beogradu. Izbor medicine nije bio očeva, nego njegova želja. Vrijeme studija u Beogradu
pamti po lijepom. Imao je sjajne profesore, posebno prof. Radoslava Grbića, kao i divne prijatelj: Vladimira Štribera, sad liječnika u
Vojvodini i Osmana Sinanovića, neuropsihijatra u Tuzli, koji mu je i
vjenčani kum. I dalje su u kontaktu... Dok je bio na studiju, njegovi
su se vratili u Sarajevo. Nakon studija došao je kući i pripravnički
staž počeo na Traumatologiji, na Koševu. Šef Odjeljenja, prof. dr.
Dušan Vukotić mu je ponudio da se nakon stažiranja vrati na Traumatologiju. Njega i prof. dr. Jovu Vranića je izuzetno cijenio i volio.
Bili su vrsni ljekari i dobronamjerni ljudi, podržavali su ga u svemu.
19
BOSANSKI BAROMETAR
Kanlići žive u El Pasu, Teksas. Enes je između univerzitetskih
Kasnije, prof. dr. Arif Smajkić. “Vukotića i Smajkića sam doživljavao
katedri u El Pasu, negdje svijetom i operacione sale. Supruga Amra
kao ujake”, kaže Enes Kanlić.
Magistrirao je 1983., a specijalizirao 1984. godine – i već u listo- je magistrirala matematiku, predaje na srednjoj školi. “Ona je stub,
padu, s bosansko-hercegovačkom stipendijom bio u Njemačkoj. duša kuće”, kaže Enes. Šestosobna kuća i sve što uz nju ide zahtijeUsavršavao je koštanu traumatalogiju u Wiesbadenu, Hannoveru i va poveliku dušu. Majka Amrina, Raza, kao sve majke Bosanke, poBeču, naučio njemački. Donio je u Sarajevo novu metodu operacije mogne oko kuhanja, kućnih ljubimaca. “K'o da gledam, duša joj
prijeloma kuka, UNIS je kupio instrumente i na toj metodi sam obra- oko cvijeća. Što ne stignu njih dvije, pomogne posluga.” Sinovi Adi
nio disertaciju 1990. godine. Tada se gradila nova Klinika na Koševu, i Alen idu u školu. Igraju tenis, voze bicikl... Sanjaju očev san iz Jajali je bilo novca i za stručno usavršavanje. Tako je tokom 1990. dobio ca, nadomak Plive: biti liječnici. Na domak kuće u El Pasu teče Rio
tromjesečnu stipendiju, stupio u kontakt s Arsenom Pankovichem, Grande. Ima jedno jezero na planini, jedno u gornjem toku rijeke,
šefom ortopedije na Univerzitetskoj klinici u New Yorku. SIZ nauke prica Enes. I Jajce je imalo jezero. I vodopad koji je, vele, nakon
BiH dao je i Amri stipendiju. Enes na kliniku, a Amira tri mjeseca u rata usahnuo kao suza.
banku na Manhattenu – kad je pošao, majka plače. Rekao je: “Budi
Kako Vam je u El Pasu?
sretna, idem samo na tri mjeseca, vratiću se brzo!” “Nisam se vratio
Ne treba mi ništa bolje. Imam divnu obitelj i volim ih beskrajno.
sedam godina”, kaže Enes.
Imam posao u kojem uživam. Imam primanja koji nam osigurava
Za tih 7 godina Kanlići su bosanpristojan život i omogućuje da posko-hercegovačku javu zamijenili
mognemo i našim najbližim kad je
američkim snom. Enes M. Kanlić mito potrebno. Imam budućnost
sli da je san satkan od onog što je
ispred nas, primarno za našu djecu,
donio sa sobom, od 1.500 pozajmi smo svoje profesionalne i emomljenih dolara listopada 1990. s kotivne želje dostigli. Cilj nam je da
jim je iz New Yorka odletio za Los
završe fakultete i postanu neovisni,
Angeles na sastanak vrhunskih ortosvoji ljudi. Nadamo se da im dajemo
peda svijeta, od odricanja, rada, rakrila da mogu sigurno, samostalno
da, rada... I majčinog savjeta koji ga
letjeti i dovoljno “hrane” da će nam
prati od djetinjstva: “Radi, sine, dose jednog dana vratiti i biti oko
bro – dobrim će ti se vratiti.”
nas... Izrastaju u divne grane - vjeru“Radim na Univerzitetskoj klinici i
jem iz jakih korijena.
u 'Thomason hospital', gdje se godišAdi i Alen Kanlić će jednog lijenje primi oko 2.200 povrijeđenih pacipog
dana, sigurni smo, tiskati pojenata koji se ne šalju dalje, mi smo
sjetnice:
MD, MS, PhD, FACS. A izzavršna institucija zdravstvena i naučmeđu imena i prezimena zagrljeno
na. Radim dosta revizija poslatih od
veliko “E.”. Kako je počela Vaša
kolega, koje su komplikovanije od prikarijera? Kako ste se odlučili za kimarnih operacija. Zadužen sam da
rurgiju?
rješavam 'major trauma' što podrazuMoja karijera je počela na trećoj
mijeva komplicirane prijelome. Oko
godini Medicinskog fakulteta u SaraProf. dr. Enes Kanlić
100-tinjak operacija vještačkih zglojevu. Na odjelu traumatologije sam,
bova uradim godišnje s timom specistjecajem okolnosti, bio uključen u tim kirurga, i od tada je kirurgija
jalizanata koji mi pomažu i uče od mene. Član sam najvažnijih organizacija iz naše oblasti. Istraživanja i stručni radovi su važni; objavljujem moj život i poziv. Uvijek se sjećam riječi mog profesora Vukotića, koji je imao običaj reći: “Tko se jednom inficira kirurgijom, ne može više
samostalno ili kao poglavlja u knjigama, držim predavanja. To sudjelovanje na sastancima internacionalnog nivoa svakih šest tjedana me živjeti bez nje”, što se u mom slučaju i obistinilo. Nakon završenog
odvede, kao predavača ili učesnika, diljem svijeta. Pored SAD posjetio studija medicine, dobio sam posao na traumatologiji kao kirurg. Po
sam prelijepa mjesta u Engleskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Portugalu, završenoj specijalizaciji radio sam 10 mjeseci u Njemačkoj na tri voŠpanjolskoj, Meksiku, Australiji... Naravno i u BiH. U travnju sam držao deće klinike iz područja ortopedske traumatologije.
U vrijeme kada sam počeo svoju ortopedsku praksu, nije bilo
predavanja u bolnicama Sarajeva, Zenice i Tuzle. U svakom od tih mjesta imam rođake i prijatelje, bilo ih je lijepo vidjeti. Mama se posebno Interneta. Znanja smo dobijali iz knjiga, koje su bile prevođene ili
obradovala, ona je u Sarajevu s bratom Suadom, dobrog uma i zdrav- su ih pisali naši profesori. Dolaskom u SAD, po riječima kolega sa
kojim sam radio, bio sam u prednosti, jer sam imao značajnu praklja. Enver je s obitelji u St. Louisu, gdje smo i mi jedno vrijeme živjeli.
su odrađenu u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj. To je značilo da
Kad smo došli tamo bilo je osam starosjedilačkih bošnjačkih obitelji.
Sad je oko 70.000 Bošnjaka... Puno mojih kolega je u SAD-u. Sin dokto- mogu primijeniti široku bazu znanja na rješavanje specifičnog slura Smajkića je psihijatar u Chicagu; Eldin, sin Esrefa Karaikovicha, spine čaja. Iako smo u bivšoj državi imali mogućnost šireg obrazovanja, u
hirurga s Koševa je došao na moje mjesto u New York, šest mjeseci, SAD-u se više polaže pozornost na specijalizaciju iz jedne oblasti, i
živio kod nas u St. Louisu, sad je šef spine surgery – operacije kičme – na taj način postaneš kompletan stručnjak u svojoj domeni rada.
Shvatio sam da uska specijalizacija više doprinosi kvalitetnijem
na ogranku čuvenog Northwestern University u Chicagu. Rešad Pašić,
pristupu prema pacijentu, što je pogotovo vidljivo na području kiblizak mi prijatelj, ginekolog u Louisvillu; Neven Hadzijahić internista u
rurgije koja je moja specijalnost. Mnogo više cijenim stručnjake u
Ann Arboru, Michigan. Kad su naše izbjeglice počele dolaziti osnovali
smo volonterski tim, pomagali, skupljali opremu po bolnicama, slali, jednoj oblasti, nego one koji “znaju sve”, a po meni ne znaju ništa
dovoljno dobro.
učestvovali u osnivanju Bosanskog kluba u kojem sam bio tajnik.”
20
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
Svoja do sada stečena znanja prenosite mladim stručnjacima
iz Bosne i Hercegovine u okviru rada BHAAAS-a. Kako je došlo do
Vaše suradnje i članstva u BHAAAS-u?
Po meni, svi dođemo u fazu da damo nešto nazad sredini iz
koje smo potekli. Osnovni moto BHAAAS-a je da je znanje ono što
treba dijeliti s drugima, i to je ono što me opredijelilo da se priključim i svoja znanja prenesem kolegama u Bosni i Hercegovini. Raduje me činjenica da imam priliku raditi u SAD-u, koja ima kompletno
drugačije uvjete rada i života, edukacije, a s druge strane, da mi je
kroz rad u BHAAAS-u otvorena mogućnost prenijeti stečena znanja
mladim kolegama u Bosni i Hercegovini. Mnogo je djelotvornije da
neko od nas iz SAD-a ima priliku okupiti 20 do 30 ortopeda u Bosni
i Hercegovini, nego da pojedinci dolaze kod nas.
Koji su po Vama strateški ciljevi BHAAAS-a, s obzirom na već
postignute rezultate?
Značajno je da smo od početka osnivanja BHAAAS-a proširili broj
članova, što je za područje medicine najpoželjnije. Želja nam je da se
kroz rad Akademije i stručnjaci iz ostalih područja znanosti više angažiraju, a posebno bih tu naglasio oblast humanizma, inženjerstva i
informatike. Internet je danas vrlo bitna karika u svemu tome, jer
nam je svima dostupan neograničen broj informacija. Direktni kontakti između nas iz SAD-a i naših kolega iz Bosne i Hercegovine su od
presudnog značaja za dalji razvoj BiH u svim segmentima društva.
Kako ocjenjujete Vašu suradnju s BiH?
Naša suradnja s BiH prvobitno se odvijala preko Vijeća za izbjeglice. Ova suradnja i dalje traje. U novije vrijeme, suradnja s BiH se
odvija većim dijelom preko osobnih kontakata. Ja sam i prije osnivanja BHAAAS-a ostvarivao neke kontakte, ali je veći efekt ako postoji povezanost stručnjaka iz raznih područja.
Rad svih zainteresiranih kroz institucije BHAAAS ima veći smisao, značaj i snagu, kako za lokalnu zajednicu u Bosni i Hercegovini,
ali i za nas u SAD-u. Kroz BHAAAS se šire prijateljstva i razmjenjuju
stečena znanja i iskustva. U ovih šest godina naših simpozija u raznim oblastima,iz godine u godinu se značajno povećao interes naših domaćih stručnjaka. Tako je na ovim šestim danima BHAAAS-a
u Bihaću, samo na simpoziju ortopeda sudjelovalo osam stručnjaka
iz termalnog lječilišta Slatina, kod Banja Luke. Tako je i u ostalim
strukama.
Koji su mogući vidovi stipendiranja preko BHAAAS-a za mlade
stručnjake u BiH?
Iako se edukacija stručnjaka odvija preko stručne literature i
interneta koje svi koristimo, u zavisnosti iz područja kojim se bavimo, bitna je činjenica da moraju postojati stručne osobe koje će
mlade ljude u BiH voditi kroz njihov proces obrazovanja i davati im
prave smjernice, ukazivati na bitne činjenice u njihovoj edukaciji.
Bitna je stvar da pojedinac prenosi svoja znanja većini. Po meni
nije toliko važno davanje novaca, već prenošenje potrebnih znanja,
kao i u interesu mladih da ta znanja žele prihvatiti i primijeniti na
BiH, za njenu dobrobit i razvoj.
Jedan od naših stručnjaka, Kenan Arnautović iz Memphisa, već
godinama dovodi naše ljude iz BiH u SAD. Jedan od ozbiljnih limitirajućih faktora je u tome da u SAD-u postoje odgovarajući standardi – i tko ih ne zadovoljava, ne može obavljati posao, u što sam se i
sam svojevremeno uvjerio prilikom boravka jednog mog kolege iz
Ljubljane, koji nije imao odgovarajuća znanja propisana američkim
propisima – i nije mogao prisustvovati operaciji u bolnici u kojoj
radim.
Velika prednost rada BHAAAS-a je u tome što se putem video
prezentacija i radionica mogu organizirati odgovarajuće edukacije
na teritoriju Bosne i Hercegovine. Po mom mišljenju bitno je da je
preko BHAAAS-a stvorena mogućnost prenošenja znanja, a ne davanja novčanih sredstava za stipendije. Našim dolaskom u BiH,
pružena nam je mogućnost educiranja većeg broja mladih ljudi u
kratkom vremenu. Svakako je važno da ljudi iz BiH ukažu na postojeće probleme i potrebe, a na osnovu toga mi u SAD-u možemo i
spremni smo pružiti svoju stručnu pomoć.
Koja je Vaša poruka mladim znanstvenicima u BiH?
Mladi ljudi u BiH trebaju prestati kriviti sustav i situaciju u kojoj
se nalaze. Trebaju raditi na sebi i svom usavršavanju – i stečena znanja primijeniti u praksi za dobrobit i prosperitet cjelokupne BiH, a ne
da se ta znanja primjenjuju u svrhu svoje osobne koristi i probitka. q
Ognjen KARABEGOVIĆ
Mirsad Hadžikadić, Mithad Muzurović, Esad Boškailo sa suprugom, Enes Kanlić
KOLOVOZ 2014.
21
BOSANSKI BAROMETAR
BOSNA I HERCEGOVINA I BOSANSKO-HERCEGOVAČKA DIJASPORA
Neiskorišteni potencijal
Bosna i Hercegovina je jedna od nekoliko zemalja svijeta koja
ima brojnu, ali i geografski vrlo rasprostranjenu dijasporu što predstavlja uistinu važan ekonomski, društveni, politički, diplomatski i
obrazovni potencijal koje može biti iskorišten za sveukupni napredak
i razvoj domovine svih tih ljudi koji su prethodnih godina iz različitih razloga izbjegli u svijet gdje su nastavili da žive, u
većini slučajeva, vrlo uspješno. Prema procjenama
Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine
(SSDBiH), širom svijeta živi između 1,5 i 2 miliona
građana porijeklom iz BiH. Uprkos tome što mnoge
osobe u svim dijelovima svijeta, porijeklom iz BiH,
godinama žive daleko od svoje domovine, evidentno je kroz skupove, istraživanja i razgovore sa bh.
dijasporom da je ona spremna da se uključi u aktivnosti i procese kojima bi se pružila podrška i pomoć BiH na
putu ekonomskog progresa, političkog sazrijevanja i socijalnog
blagostanja. U tom smislu, vrlo je korisno odgovoriti na esencijalno
pitanje u kojoj mjeri bh. dijaspora pomaže BiH i koliko je njen ekonomski, diplomatski i obrazovni potencijal uopšte iskorišten? Koliko
uopšte BiH poklanja pažnje svojoj dijaspori?
Unaprijediti posebnosti bošnjačkog nacionalnog
bića i identiteta
Do sada su održani brojni skupovi, konferencije i susreti na kojima je iz različitih perspektiva tematizirano i sagledano pitanje bh.
dijaspore i njenih potencijala za pomoć i podršku domovini. Jedan
takav skup je održan nedavno, odnosno 16. augusta 2014. godine
u Sarajevu. Preciznije, Skupština Kongresa Bošnjaka svijeta (KBS)
održana je u Parlamentarnoj skupštini BiH u Sarajevu. Na Skupštini
je učešće uzelo više od 120 delegata, visokih uzvanica i gostiju iz
BiH i brojnih zemalja, među kojima iz Australije, Austrije, Albanije,
Finske, Kanade, Njemačke, Norveške, Švedske, Švicarske, Srbije,
Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, USA i Turske.
Inače, Kongres Bošnjaka svijeta je eminentna globalna bošnjačka organizacija osnovana 2011. godine u Sarajevu u prisustvu više
od 200 delegata i visokih uzvanica iz BiH i još 22 zemlje svijeta.
Osnovana je s ciljem ekonomskog i sveopćeg razvoja i napretka
Bošnjaka na globalnom nivou, jačanja nacionalne svijesti, boljeg
povezivanja i komunikacije bošnjačkih organizacija i institucija s
odgovarajućim institucijama BiH radi profiliranja, promoviranja i
zaštite prava i interesa prognanih i raseljenih Bošnjaka, te u cilju
jačanja položaja Bošnjaka u državama u kojima su oni autohton i/ili
manjinski narod. Prioritetan zadatak KBS je da u saradnji sa drugim
relevantnim bošnjačkim organizacijama i institucijama u BiH
promovira, razvija i unaprjeđuje sve temeljne vrijednosti
i posebnosti bošnjačkog nacionalnog bića i identiteta,
štiti interese i prava svih Bošnjaka - državljana BiH,
te daje doprinos i pomaže u zaštiti interesa međunarodno priznate, cjelovite, jedinstvene, suverene, demokratske i prosperitetne države BiH.
Na Skupštini Kongresa Bošnjaka svijeta (KBS)
potpredsjednik Kongresa Refik Akova je jasno istakao
da je budućnost Bošnjaka skrivena u mladosti i elanu
bošnjaštva. On je ukazao na potrebu pružanja prilike mladim ljudima da djeluju u domenu svoje struke i specijalnosti:
“Mi smo prije godinu i po dana formirali tijelo u Turskoj i pravimo
projekte. Radimo na tome da se mladi vraćaju iz Evrope u BiH. Da
imaju projekte i da ih kreiraju. Jedina budućnost Bošnjaka je skrivena
u mladosti Bošnjaštva.” Predsjednik Glavnog odbora i jedan od osnivača Kongresa, Džemal Hot, podsjetio je također na 2011. godinu
kada je održan prvi Kongres Bošnjaka svijeta: “Opredijelili smo se već
tada da ćemo naš posao raditi pošteno za dobrobit svih Bošnjaka.”
Esad Ljevaković, muftija sarajevski, prisutnima se obratio u ime reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH, Huseina ef. Kavazovića. “Od
svih Bošnjaka u svijetu i dijaspori, očekujem da doprinose boljitku
BiH u svakom pogledu. Posebno želim da napomenem da su uskoro
izbori, pozivam ljude koji su van BiH da se registruju i učestvuju u izbornom procesu”, naglasio je Ljevaković. Isto tako, Safet Alispahić,
predstavnik Australsko-bošnjačke unije podsjetio je prisutne kako su
Bošnjaci u Australiji dobro organizovani i samosvjesni: “Naši ljudi koji žive tamo su jedan od najvećih potencijala naroda i države. Organizujemo se i radimo, a pomagali smo BiH i njenim građanima za
vrijeme poplava te smo prikupili značajna sredstva.”
Na Kongresu Bošnjaka svijeta naglašeno je kako su brojni mladi
Bošnjaci iz BiH u svijetu prepoznati i priznati kao ugledni ljudi, doktori i profesori. Poseban fokus stavljen je na mlade ljude u BiH koji
moraju biti pokretači bolje budućnosti. Naglašeno je kako visoko
obrazovane i stručne mlade osobe u bh. dijaspori ne smiju ostati
neiskorišteni potencijal koji može doprinijeti progresu BiH.
Skupština Kongresa Bošnjaka svijeta
22
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
U tom kontekstu, vrlo značajan skup bh. dijaspore održan je u augustu ove godine, također u Sarajevu. Naime, u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci otvoreni su 2. Susreti mladih bh. dijaspore u organizaciji Centra za društveno obrazovanje mladih (CDOM), na kojima su sudjelovali mladi iz BiH, Hrvatske, Srbije, Austrije, Češke, Danske, Francuske,
Švicarske, Kanade, Njemačke, SAD-a i drugih zemalja. Predsjednik
CDOM-a Arnautović je tom prilikom podsjetio kako će ovogodišnji Susreti mladih bh. dijaspore kao i protekle godine biti održani u Sarajevu,
Visokom i Mostaru. U okviru ovogodišnjih susreta, s jedne strane održana su predavanja i radionice, a s druge posjete kulturno-historijskim
znamenitostima Sarajeva, Visokog i Mostara.
Cilj ovog projekta je bio, prije svega, da se pruži mladima u bh.
dijaspori jedan dobar projekat i način na koji se uvijek mogu
odazvati, iskazati svoje mišljenje ili eventualne probleme i poteškoće s kojima se suočavaju. Također, jedan od ciljeva je bio da se
ponudi mladima iz bh. dijaspore jedan kvalitetan sadržaj na osnovu
kojeg će se moći aktivno uključiti u sve društvene tokove u BiH.
“Naš cilj je da smanjimo broj dijaspore na način da što više mladih
iz dijaspore vratimo u BiH, jer su naši mladi u dijaspori veoma dobro obrazovani, imaju nova iskustva koja treba prenijeti u BiH. Zato
ih ovakvim projektima želimo pridobiti, dovesti u BiH i pružiti jedan
prostor u kojem će moći slobodno djelovati”, istakao je Arnautović.
Zbog jednostavne činjenice da postoji mnogo prepreka u BiH kada
je u pitanju privredni sektor, Arnautović je izjavio da je jedna od
tema ovogodišnjih susreta “kako pokrenuti biznis u BiH”.
Ovogodišnji Susreti mladih bh. dijaspore trajali su do 18. augusta. Organizatori su na kraju ovog skupa zaključili kako vjeruju da
će ovakvi skupovi mlade iz bh. dijaspore motivisati da se uključe u
ekonomski i obrazovni razvoj BiH. Ipak, koliko su mladi u bh. dijaspori danas spremni da se uključe u ekonomske, političke i privredne tokove u domovini odakle vode porijeklo? To je pitanje o kojem
je do sada bilo vrlo malo rasprava.
Bh. građani u dijaspori sve više postaju Nijemci,
Šveđani, Englezi...
Od 6.-8. juna 2014. godine Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH) u Sarajevu je organizovao 7. Kongres dijaspore
BiH, na kojem je učestvovalo 129 delegata iz 17 zemalja. Pokrovitelji su bili predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, član
Predsjedništva Željko Komšić i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH. U okviru Kongresa razgovarano
je o mogućnostima ulaganja u BiH, dopunskom obrazovanju djece građana BiH u
svijetu na materinjem jeziku, o iseljeništvu
i izborima, integraciji i asimilaciji, te o mogućnostima bolje saradnje bh. dijaspore i
nevladinog sektora u BiH. Posebna pažnja
je posvećena nedavnoj humanitarnoj katastrofi u BiH koja je izazvana poplavama i
odronima i traženju najboljih načina i rješenja da se sanira ogromna materijalna šteta koja je pričinjena.
“Želimo da vidimo na koji način dijaspora može nastaviti da pomaže BiH. Mi želimo spojiti biznismene porijeklom iz BiH koji se
nalaze u inostranstvu sa onim u BiH, kako bi definirali buduća ulaganja. Sektori proizvodnje trebaju svjež novac i mi ćemo putem
SSD-a, koji djeluje širom svijeta, predstaviti projekte u koje je moguće ulagati. Mislimo kako su projekti koji se odnose na proizvodnju hrane i podršku poljoprivredi oni koji osiguravaju jačanje ekonomije BiH”, istakao je Zaim Pašić, predsjednik Svjetskog saveza
KOLOVOZ 2014.
dijaspore BiH. Naglašen je značaj povezivanja domaćih kompanija
sa tržištima gdje živi značajna bh. dijaspora kako bi se ostvario obostrani ekonomski interes na bazi partnerstva, ali i jedinstva.
Na jednom od okruglih stolova učesnici su razgovarali o predstojećim Opštim izborima u BiH u oktobru, kao i o dopunskom
obrazovanju mladih u dijaspori na materinjim jezicima. Potpredsjednik SSDBiH Haris Halilović je upravo na okruglom stolu pod nazivom “Dopunsko obrazovanje djece građana BiH u svijetu na materinjem jeziku: Integracija ili asimilacija”, istakao kako su dosadašnja istraživanja jasno pokazala da BiH polako gubi svoju dijasporu.
Prema njegovom mišljenju, problemi asimilacije više ne postoje,
jer bh. građani sve više postaju Nijemci, Šveđani, Englezi… “Razlog
tome je što BiH nema organizovano dopunsko obrazovanje na materinjem jeziku. Mi smo u Njemačkoj napravili iskorak u tom pravcu
i osnovali smo 26 dopunskih škola. Rukovodili smo se činjenicom
da, ukoliko jedan narod izgubi svoj jezik, on gubi jedan od glavnih
temelja svog identiteta i taj narod nestaje”, istakao je Halilović. Pokušava se ne dozvoliti, kako je kazao Halilović, da BiH izgubi jedan
veliki dio svog stanovništva, a posebno mlađe generacije. “Mladi
koji su raseljeni po svijetu slabo govore bosanski, srpski i hrvatski
jezik. Naša država mora uraditi nešto po tom pitanju za te mlade
ljude, koji su najbolji ambasadori BiH, koji su već u Evropskoj uniji,
integrisani u evropske tokove, i koji su jedan netaknuti rudnik BiH.
Mi smo za dobru integraciju bh. državljana u strana društva, ali
smo protiv asimilacije”, kazao je Halilović. Bh. građani u dijaspori
koji zaborave svoje korijene pokazivat će sve manje interesa za dešavanja i procese u domovini odakle vode porijeklo. Također je
istaknuto da je na svakim izborima sve manje glasača iz bh. dijaspore koji su očigledno sve manje zainteresirani za političku sudbinu
svoje domovine. Napomenuto je da mnogi građani bh. dijaspore
ne žele da prate političke procese u BiH zbog nezainteresiranosti
bh. vlasti za politikom ali i rasprostranjene korupcije, kriminala i
netransparentog funkcioniranja birokratije u samoj domovini.
Tako je sam broj glasača iz dijaspore na svakim izborima sve manji, kazao je predsjednik radne grupe za pravna pitanja SSDBiH Faruk
Tičić, uvodničar i moderator na okruglom stolu na temu “Iseljeništvo
i izbori u BiH 2014. godine”. On je naglasio kako je zadatak i obaveza
radne grupe bio da pronađe glavne razloge koji utiču na malu izlaznost građana dijaspore na izbore u BiH. “Zaključili smo da je dijaspora kivna na političke institucije države BiH, jer nisu ispunili uslove i
zahtjeve koje je SSDBiH predlagao nadležnim organima i institucijama u BiH”, istakao je Tičić. Sistem glasanja
je prekomplikovan i zato ga je potrebno
pojednostaviti, kao i izjednačiti načine na
koji glasaju građani koji žive u BiH i oni koji
žive u dijaspori. U tom smislu je vrlo važno
da diplomatske misije BiH u svijetu učine
veće napore kako bi bh. dijaspora ostala
informisana i zainteresirana za političkim i
društvenim tokovima u BiH. Isto tako je vrlo bitno osigurati da ne dođe do neregularnosti i izborne krađe kada
je riječ o glasovi bh. građana u inostranstvu kao što je bio slučaj na
skoro svim izborima, kao i uoči predstojećih u oktobru 2014. godine.
U okviru 7. Kongres dijaspore BiH zamjenik predsjedavajućeg
Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović
zahvalio se bh. dijaspori na pomoći koju su u proteklim sedmicama
pružili BiH kako bi prevazišla posljedice katastrofalnih poplava. “Status bh. dijaspore nije zakonski uređen. Zakon o dijaspori je bio pred
poslanicima, ali je zloupotrebom entitetskog glasanja osporen kao i
300 drugih zakonskih akata. No, nećemo se umoriti na putu da dođe-
23
BOSANSKI BAROMETAR
Kongres Svjetskog saveza dijaspore BiH
mo do zakonskog rješenja koje će urediti pitanje bh. Dijaspore”, naveo je Bećirović. On je istakao kako činjenica da bh. dijaspora šalje
oko 3,5 milijarde KM godišnje u BiH, što je veoma značajan iznos
ukupnog BDP-a, jasno govori koliko je ona važna. “Potrebna nam je
mobilizacija. Prirodna nesreća nam je pokazala da ona ne poznaje
nacionalne, vjerske, ideološke i entitetske granice, iako to neki i dalje
ne žele priznati i pomiriti se sa tim. Moramo se zajedno aktivirati
radi sanacije štete i daljnjeg ekonomskog razvoja i jačanja ekonomije
BiH”, zaključio je Bećirović. Nemoguće je shvatiti zbog čega jedna
zemlja ne želi da se jasno i strateški odredi prema svojoj brojnoj dijaspori koja bi, ako bi bila iskorištena na sistemski način, mogla postati jedan od najvećih izvora ekonomskog razvoja BiH.
U tom smislu, Edin Ramić, savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, istakao je da nažalost BiH “nije u prilici zbog opstrukcija da institucionalno riješi odnos matice sa bh. dijasporom: uspostave izborne jedinice za dijasporu i donošenja zakona o iseljeništvu”. “Ali, te prepreke nisu, neće niti smiju biti prepreka
i razlog za sprečavanje naše povezanosti. Veoma je važno da se dijaspora uključi u procese u BiH. Iako Srbija i Hrvatska imaju institucionalna rješenja sa svojom dijasporom, naša veza sa bh. dijasporom je
daleko prisutnija. Prema podacima, mi imamo treću dijasporu u svijetu kada se u obzir uzme omjer onih koji žive u domovini”, naveo je
Ramić. On je istakao kako su veoma važne kreditne linije koje pomažu i potiču povratak. Kada bi se uspio formirati fond u koji bi dijaspora ulagala svoj novac koji bi bio korišten za podršku povratnicima u
RS vjerovatno bi Bošnjaci, u političkom i ekonomskom smislu, bili
mno go snažniji i prisutniji faktor u tom bh. entitetu gdje, u postojećim konstelacijama odnosa predstavljaju samo nemoćnu manjinu.
Inače, na 7. Kongresu Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine izbrano je novo rukovodstvo koje će osigurati bolju komunikaciju bh. dijaspore i vlasti u Sarajevu. Na čelo SSDBiH izabran je
Hasan Šehović, koji je tom prilikom kazao kako je svjestan da predstoji novi period pred SSDBiH. “Poseban akcenat stavio bih na dva
glavna cilja, a to je povećanje budžeta SSDBiH, prije svega, iz evropskih fondova, kao i grantova država u kojima boravimo. Mi smo
ozbiljna i respektabilna organizacija, pa i taj finansijski aspekt moramo povećati. Želimo u skladu sa našom strategijom i preseliti naš
centar u Brüxelles, kako bismo imali bolju komunikaciju sa evropskim institucijama i na taj način se bolje organizirali”, istakao je
Šehović. To je vrlo dobar korak kako bi ova krovna organizacija bh.
dijaspore bila u tako značajnom političkom, ekonomskom i diplomatskom centru u svijetu kao što je Brüxelles.
Sekretar SSDBiH, Anes Cerić, obnašaće i dalje ovu funkciju, a na
skupu u Sarajevu je istakao kako je dijaspora blizu, ali da nije kroz zakone i institucije prisutna u BiH. On je dodao kako SSDBiH nastoji poboljšati saradnju dijaspore sa institucijama, kao i da dijaspora što više
ulaže u svoju zemlju. Cerić je istakao kako bi uređenje i djelovanje di-
24
jaspore trebalo poslužiti kao vrsta modela i za mnoga druga pitanja u
BiH. “Mi se u dijaspori svi slažemo. Kada smo osnivali SSDBiH, imali
smo pritisak vlasti i institucija BiH da se Savez organizuje na principu
države BiH, da imamo tri predsjednika i druge modele koji su ovdje
prisutni. Nama je bilo apsurdno da nam to predlažu, kada je očigledno
da to ne funkcioniše. Mi nismo opterećeni nacijom i vjerom, etničkom
pripadnošću, nama su bitne osobe koje će doći da rade, da realizuju
ciljeve Saveza”, pojasnio je Cerić. Na 7. Kongresu SSDBiH u Sarajevu
izabrani su i novi Glavni i Nadzorni odbori, kao i ostali organi Saveza.
Status bh. dijaspore nije zakonski uređen
Nadalje, u okviru 7. Kongresa Svjetskog saveza dijaspore BiH u
Sarajevu je održan i okrugli stol na temu “Ulaganje u Bosnu i Hercegovinu - izazovi i mogućnosti”. Generalni sekretar i uvodničar u ime
Odbora za biznis SSD-a Anes Cerić istakao je kako je pitanje ulaganja
u BiH od samog početka, odnosno od osnivanja SSD-a prisutna tema.
Ukazao je da su uslovi za ulaganja po međunarodnim pokazateljima
najlošiji u regiji. “Bosansko-hercegovačka dijaspora je najveći investitor u BiH, jer su doznake na godišnjem nivou oko 3,5 milijardi KM.
Ono što opterećuje veći stepen ulaganja jeste činjenica da je za otvaranje firmi potrebno između 52 i 56 dana, te 12 procedura. Sve to se,
primjerice u Makedoniji, završava za tri dana”, naveo je Cerić. Ako
bh. vlasti žele da što više privuku investicije iz bh. dijaspore onda,
prije svega, moraju osigurati potreban privredni ambijent koji će biti
utemeljen na jednostavnim procedurama pokretanja kompanija,
transparentnošću i pravnom državom koja će štititi investitore.
Majda Bećirović, zamjenica direktorice Agencije za promociju
stranih investicija (FIPA) BiH, u tom kontekstu objasnila kako ta državna institucija čini maksimalne napore kako bi ukazala i isposlovala
pojednostavljenje procedura i pravila ulaganja u BiH. S tim u vezi
navela je niz promjena zakonske regulative u oba bh. entiteta kojim
će se znatno smanjiti procedura za ulaganja. “Mi smo pokrenuli promociju BiH u svijetu kao mjesto pogodno za ulaganja. Imamo veoma
značajne rezultate s obzirom da je veliki broj građana koji pripadaju
bh. dijaspori spremno na ulaganja u BiH i oni su već imali realizaciju
u projektima koji se odnose na proizvodna ulaganja”, ocijenila je Bećirović. Naglašeno je kako FIPA sa SSDBiH već 10 godina ima potpisan Sporazum o saradnji u okviru kojeg se pruža pomoć bh. dijaspori
o uspostavi kontakata i pribavljanju informacija o sektorima pogodnim za ulaganja. Ipak, mora se postaviti pitanje u kojoj mjeri su zaista
takvi napori donijeli pozitivne rezultate? Zašto bh. dijaspora ne otvara mnogo više kompanija u BiH gdje bi, vjerovatno, mogli ostvariti
isti ako ne i veći profit od neke druge strane zemlje.
U tom kontekstu, Zaim Pašić, predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH, podsjetio je da doznake bh. dijaspore čine čak 18% brutto
domaćeg proizvoda (BDP). On smatra kako visina doznaka sredstava
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
koja dolaze iz inostranstva jasno i nedvosmisleno ukazuje da bh. dijaspora želi da pomaže svojoj domovini. Predsjednik SSD-a smatra i
kako, osim pomoći rodbini, bh. dijaspora poduzima i konkretne korake u vezi sa ulaganjima u tržište BiH. Naveo je primjere iz Prijedora,
odnosno Kozarca, gdje su predstavnici bh. dijaspore uložili veliki kapital i pomogli u zapošljavanju povratnika. Najavio je kako će bh. dijaspora i dalje pomagati, naglasivši kako dva miliona osoba koji se
trenutno nalaze u svijetu može to učiniti na efikasan način.
Dijaspora je jedan od najboljih kanala promocije
BiH u svijetu
Aktivna BiH dijaspora mogla bi uistinu u velikoj mjeri doprinijeti
jačanju ekonomije zemlje dok bi samo unaprjeđivanje saradnje s dijasporom moglo imati pozitivnih efekata na ekonomski razvoj BiH i ostatak jugoistočne Evrope. U tom smislu, eminentni ekonomisti i stručnjaci su saglasni da oko 10 miliona emigranata iz regiona predstavljaju
neiskorišteni ekonomski potencijal koji bi, ukoliko mu se pruži prilika,
mogao ostvariti značajne investicione projekte i donijeti poslovne mogućnosti, te dovesti do otvaranja radnih mjesta u zemljama Balkanu.
Tako su mostarski tehnološki park “Intera” i lokalna zajednica Prijedora tokom jula i augusta 2013. godine bili domaćini Prvog investicionog
kongresa dijaspore u Mostaru, na kom se okupilo 600 poduzetnika iz
dijaspore iz 17 zemalja. Bosansko-hercegovačka dijaspora je i tada poručila da je spremna da se angažuje na ekonomskom razvoju kroz ulaganja, pomoć pri izvozu i prijenos znanja i tehnologija. “Počinjemo sa
uspostavljenjem mosta s našom poslovnom i poduzetničkom dijasporom. Ako dijaspora, kao jedan od najboljih kanala promocije i distribucije u svijetu, ne bude uključena u gospodarske procese u BiH, male su
šanse za gospodarski oporavak”, izjavio je Željko Matković, projektni
koordinator “Intere”. Bh. dijaspora bi mogla u tom smislu biti iskorištena baš kao bilo koji drugi strani investitor. Potrebno je osigurati
uslove za investicije iz bh. dijaspore dok s druge strane opet treba razviti nacionalnu svijetu među članovima bh. dijaspore koji bi pokazali
odlučnost i spremnost da svoj novac ulože u domovinu odakle dolaze.
Naprimjer, Zlatko Papac, vlasnik Putničke agencije “Lasta” iz Mostara, prepoznaje ekonomski potencijal u BiH. On se vratio u Mostar
s rada u inostranstvu i sada sarađuje s preko 30 kompanija, odnosno
bus operaterima, restoranima, putničkim vodičima i parkovima prirode u okviru turističkog sektora. Prema riječima profesora Vjekoslava Domljana, pored doznaka koje čine značajan dio ukupnog BDP-a
Bosne i Hercegovine, važno je i unaprijediti poslovnu sredinu u zemlji i privući investitore iz inostranstva. On smatra da bez atraktivnog
poslovnog tržišta nema stranih ulaganja a niti ulaganja iz dijaspore.
Tačnije, ako se u samoj BiH ne stvore potrebni uslovi i klima za privlačenje investicija uključujući i ekonomski potencijal bh. dijaspore, nemoguće je očekivati da će ljudi porijeklom iz BiH doći u tu zemlju i
zbog sumnjivog birokratskog aparata izgubiti svoj uloženi novac.
Najvažnije je da bh. dijaspora ne bude shvaćena kao neko ko će doći
u BiH i dijeliti sadaku, nego kao partner koji će doći ulagati svoj novac
samo onda kada postoje uslovi za ostvarenje ekonomskog profita.
Formirati Ministarstvo za dijasporu BiH
Prema procjenama Svjetskog saveza dijaspore BiH, širom svijeta živi više od 1,3 miliona građana porijeklom iz BiH, a podaci drugih institucija govore da izvan BiH danas živi 1,5 do 2 miliona osoba. Ako se ima u vidu da u Bosni i Hercegovini trenutno živi oko 4
miliona stanovnika, onda svaki treći Bosanac i Hercegovac živi u
dijaspori. Većinu bh. dijaspore čine osobe koje su izbjegle tokom
rata od 1992. do 1995., a uglavnom su to pripadnici bošnjačkog
naroda. Prema istraživanju Svjetskog saveza dijaspore BiH, građana porijeklom iz BiH najviše ima u Evropi, tačnije u Njemačkoj, Austriji i skandinavskim zemljama, te SAD-u i Australiji, dok je Turska
na prvom mjestu ako se gledaju potomci od ranijih iseljavanja.
U zaključku, uprkos činjenici da svaki treći Bosanac i Hercegovac živi u skoro svim dijelovima svijeta, još uvijek nije na pravi i sistemski način iskorišten ekonomski, društveni, diplomatski, lobistički i obrazovni kapital bh. dijaspore. Veliki problem predstavlja
sve manja zainteresiranost bh. dijaspore za političkim, društvenim
i privrednim dešavanjima u njihovoj domovini dok je sve veći broj
mladih porijeklom iz BiH koji vrlo malo znaju o bosanskom jeziku,
kulturi, običajima, tradiciji i politici. Žalosno je priznati tu činjenicu,
ali bh. dijaspora sve više postaje blago i potencijal nekih drugih zemalja umjesto BiH. U tom smislu, potrebno je poduzeti ozbiljne
napore kako bi se sistemskim i koordiniranim radom privukli mladi
i visokoškolovani stručnjaci porijeklom iz BiH koji bi svojim znanjem pomogli razvoj i napredak BiH. Za početak je moguće organizovati ljetne škole i razmjenu studenata i učenika kako bi ti mladi
ljudi iz bh. dijaspore na taj način ostali povezani sa BiH. Potrebno
je, isto tako, povećati ekonomske investicije bh. dijaspore u domovini dok je istovremeno potrebno osigurati kvalitetnije uslove za
investiranje u BiH.
Vrlo je važno da bh. dijaspora iskoristi svoje pravo glasa u BiH i na
taj način ostane politički vezana sa domovinom, a sve to će biti moguće ako se ne podlegne sve većoj opasnosti asimilacije. U tom smislu je od velikog značaja osigurati dopunsko obrazovanje djece građana BiH u svijetu na materinjem jeziku kako bi i dalje “osjećali” BiH
svojom domovinom. Sve to bi bilo lakše ostvarivo kada bi što prije
bilo formirano Ministarstvo za dijasporu BiH! Ako se BiH ne pobrine
za svoje građane u svijetu sigurno će to uraditi visoko razvijene i industrijalizirane zemlje čiji napredak i rast su zasnovani na znanju,
tehnologiji i visokoj svijesti o značaju ljudskog kapitala. q
Bedrudin BRLJAVAC
Predstavnici Bošnjaka iz Hrvatske
KOLOVOZ 2014.
25
BOSANSKI BAROMETAR
BOSANSKOHERCEGOVAČKA DIJASPORA I MIGRACIJE
Značaj dijaspore i migracija za
društvo u BiH
Ljudi su u kretanju hiljadama godina. Prostor njihovih seoba
omeđen je zemaljskom površinom koju naseljavaju u potrazi za boljim uslovima života, sigurnošću i trajnijim mirom. Kretanje ljudi u
prostoru i vremenu ukazuje na važnu karakteristiku ljudskog roda.
Ljudi tragaju za novim krajolicma, mogućnostima, izazovima ili boljim mjestom za život. Razlozi pokreta općenito mogu biti dobrovoljna promjena mjesta i prisilno napuštanje mjesta egzistiranja.1
Raznovrsni procesi kretanja ljudi obuhvaćaju se pojmom migracija.
Moguće je migracije posmatrati općenito kao ljudske pokušaje prilagođavanja na neočekivane povijesne kontekste u kojima se čovjek pozicionira na osnovu htijenja da živi.2 Mnogobrojni autori
pokušavaju definirati, opisati i objasniti strukturu migracija prema
određenoj metodološko-teorijskoj paradigmi koja je dominirala u
19. ili 20. stoljeću.
Pitanjima i problemima migracija mora se prići otvorenog metodološkog pogleda, bez unaprijed zadatih granica u koje ih se treba smjestiti, da bi istraživanje moglo prodrijeti u njihovu kompleksnu razuđenost, raznovrsnost i mijene unutar njih. Radovi autora
R. T. Malthusa, K. Marxa, E. Durkheima, E. G. Ravensteina, R. E.
Parka, D. Boguea, G. M. Todaroa, J. J. Mangalama, H. K.
Schwarzwellera, S. Castlesa, G. Kosacka, S. Amina. M. Millera, A.
Wertheimer-Baletić i mnogih drugih, otvorili su cjelovito polje diskursa o migracijama u kojem se raspoznaje raznovrsnost pristupa i
analitičkih intencija, te plodonosan kritičko-interpretativni dijalog
zasnovan na novim iskustvima i istraživanjima. Naravno, problemsko pitanje o migracijama nije definitivno dato u koncepcijama našeg vremena ili nekih prijašnjih interpretacija i razumijevanja. Ono
je na različite načine potaknuto aktuelnim procesima u kojima se
pojavljuju nove varijacije i varijable na koje moramo obratiti pažnju
i istraživačku koncentraciju...
Migracijski procesi u Bosni i Hercegovini – skica
Prostor današnje države Bosne i Hercegovine bio je tokom povijesti jedan od brojnih migracionih puteva. Na tom prostoru bili su
Iliri, Kelti, Tračani, Goti, Avari, Alani, Arbanasi, Vlasi3, Rimljani, Slaveni, Osmanlije i drugi u potrazi za svojim mjestom pod nebom. Dio
tih etničkih tokova sedimentirao se na tlu Bosne i Hercegovine, tako da je današnje stanovništvo rezultat jednog povijesnog prožimanja naroda, kultura, vjerovanja i jezika. Migracije su fenomen
koji je bitno odredio povijest, etnički raspored i strukturu stanovništva Bosne i Hercegovine i šire regije. Kada se razmatra povijest
Bosne, ne samo posebno pitanje migracija, onda se moramo složiti
s Muhamedom Hadžijahićem da prikazivanje povijesti Bosne “posebno njezinih početaka, nije lišeno političkih i nacionalnih tendencija pojedinih autora”.4 Tako isto moramo biti oprezni s problemom migracija. Bilo da su prouzrokovane ratnim sukobima, agresijom, ekonomskim, kulturnim ili nekim drugim činiocima, migracije
su bitno uticale na današnju strukturu Bosne i Hercegovine i regije.
26
Karta jugoistočne Europe nakon Berlinskog kongresa 1878. godine
Za potrebe ovoga rada nije neophodno ići kroz cjelokupnu povijest migracija na prostoru Bosne i Hercegovine, od prvog spomena Bosne u Porfirogenetovom djelu De administrando imperio iz
druge polovine desetog stoljeća pa do našeg vremena ili još prije
kada su se Iliri suprotstavljali Rimljanima, kada su Goti probili limes
i krenuli ka Rimu. Međutim, da bi se jasno pohvatale niti procesa
koji nas interesira i traje dva stoljeća, potrebno je krenuti od 1878.
godine kada je na Berlinskom kongresu Osmansko carstvo potisnuto iz Bosne i s velikog dijela jugoistočne Evrope. Tada je AustroUgarska monarhija stupila na povijesnu scenu Bosne što je izazvalo
masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva. Dakle, 1878. godina vrlo je važna za pitanja kojima se bavimo u ovome radu. Od te
godine iz Bosne je iselilo desetine hiljada Bošnjaka koji su našli utočište u Osmanskom carstvu na području Novopazarskog sandžaka,
ali samo do 1912. godine. Od te godine bošnjačko stanovništvo
vrlo intenzivno “teče” dalje u pravcu Osmanskog carstva i kasnije
Turske. Do osamdesetih godina 19. stoljeća u Srbiji je završen progon i iseljavanje muslimanskog, odnosno bošnjačkog i turskog stanovništva. Podaci o broju iseljenih bošnjačkih stanovnika kreću se
od 60.000, prema austrougarskim izvještajima i podacima, do
250.000-300.000, kako to navode pojedini novinski izvještaji i historičari.5 Pored Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine su za vrijeme Austro-Ugarske monarhije iseljavali i bosanski Hrvati i bosanski Srbi.
To iseljavanje bosanskohercegovačkog stanovništva u zadnja dva
stoljeća predstavlja nenadoknadiv gubitak za državu Bosnu i Hercegovinu i njen razvitak.
Između kraja 19. i kraja 20. stoljeća nad muslimanima Balkana
i bosanskohercegovačkim građanima načinjeni su planski poduhvati prisilnog progona i iseljavanja. Do sada je vrlo malo pažnje
posvećeno iseljavanju Bošnjaka is Srbije i Crne Gore tokom 19. stoljeća. Veliki broj Bošnjaka prognan je i iseljen iz vazalne kneževine
Srbije. Bošnjaci su posebno bili uznemireni od časa kada je sultan
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
dodijelio šest bosanskih nahija s desne strane Drine srpskom knezu. Vidjevši kuda to vodi Bošnjaci na čelu s Husein-begom Gradaščevićem stupaju u borbu za autonomiju Bosne 1831. godine. Bošnjaci su do osamdesetih godina 19. stoljeća uglavnom “napustili”
Srbiju – Beograd, Loznicu, Šabac, Užice, Soko, Kladanj i druge gradove i mjesta – te došli u bosanske gradove: Žepu, Srebrenicu, Bratunac, Višegrad, Bijeljinu, Konjic, Vlasenicu, Gornju i Donju Aziziju
(Bosanski Šamac i Orašje), Bosansku Kostajnicu, Bosansku Dubicu i
druge. Srbija je do dolaska Austro-Ugarske monarhije u Bosnu već
bila “očišćena” od muslimanskog stanovništva silom i zločinom i na
redu je bilo daljnje tzv. “oslobađanje” teritorije za velikosrpske ciljeve.6 Posebno je literarno opisan rezultat jednog historijskog procesa u romanu Huseina Bašića Pusto tursko: “Došavši u Beograd,
prvi put požalih što sam ove zapise pisao više o sebi no o drugima.
Idući ulicama, nijesam mogao naći ni jednu mahalu, džamiju, medžlis, hamam, han, saraj, bezistan, musafirhanu, begovsku ili aginsku
kuću – tamo gdje ih je posljednji put vidio i ostavio veliki putnik
Evlija Čelebija”.7
Ova dokumentrna proza H. Bašića vrlo uspješno komparira stanje koje je vidio stoljećima prije Evlija Čelebija i stanje koje vidi
glavni junak Ibrahim Žioc iz Plava, te stanje prije Berlinskog kongresa i stanje poslije kada se Osmansko carstvo urušilo. Propast
Osmanskog carstva i sudbina muslimanskog, a posebno bošnjačkog stanovništva posebno je okupirala pažnju književnika. Također, historiografski podaci kazuju da je u Srbiji u 19. stoljeću započeo strašan proces istrebljenja muslimana koji se nastavlja u 20.
stoljeću na teritoriji Bosne i Hercegovine. Profesor Šerbo Rastoder,
osvrćući se na istraživanje E. Mušovića, napominje da se u Srbiji
“tokom XIX vijeka vodila planska akcija čišćenja od nesrpskog stanovništva, što je rezultiralo nestankom Bošnjaka/Muslimana u
procesu koji se završio u osmoj deceniji XIX vijeka”.8 Profesor E.
Mušović posebno je istraživao muslimansko stanovništvo Srbije
poslije pada Despotovine 1459. godine.9 Beograd je bio prepoznatljiv muslimanski grad s džamijama u koji su srpski vojnici ušli 30.
novembra 1806. godine i “očistili” ga, kako to voli reći Vuk S. Karadžić, od Turaka. To je bilo stravično klanje svega živog, nije se
štedilo ni žene ni djecu. Beograd je bio barbarska klaonica, mjesto
užasa i uništenja. Rušene su džamije,10 žene su silovane pa ubijane
noževima, živi ljudi su spaljivani u kućama, po ulicama su masakrirani oni koji nisu izbjegli, opljačkane su radnje i kuće Bošnjaka i
drugih muslimana. To je bila neviđena zločinačka orgija, tamo je
bio “kijametski dan” (H. Bašić, Bijeli Azijati, str. 15). Smatra se da je
Beograd 1805. godine imao oko 25.000 stanovnika, od čega je bilo
Sarajevo (1878.)
KOLOVOZ 2014.
20.000 muslimanskog i 5.000 nemuslimanskog stanovništva. Statistički gledano, u ukupnoj zastupljenosti stanovništva Srbije u 19.
stoljeću muslimansko je bilo većinsko. Stari grad Užice na početku
19. stoljeća ima 96,7% muslimanskog stanovništva – grad je spaljen 1805. godine.11 Muslimani se spašavaju pokrštavanjem12, pretvaranjem da su Cigani ili iseljavanjem.13 Na kraju 19. stoljeća muslimani su nestali iz Srbije, kao da ih nikada nije ni bilo. Njihove
džamije su porušene, uništena su njihova mezarja, svi tragovi njihovog postojanja su prikriveni, nije razvijena kultura sjećanja na
njihovo postojanje i uništenje, zavladala je strašna ignorancija, brisanje memorije, zaborav... Ovaj događaj nije postao predmet
znanstvenog istraživanja kao da se nije nikada ni desio, kao da je
uništeno jato pilića na nekoj farmi! Nestanak muslimana i Bošnjaka
u 19. stoljeću iz Srbije ignoriran je od svih oficijelnih historiografija
sve donedavno. Zato se J. McCarthy s pravom čudio kako nije historiografski obrađeno uništavanje muslimana na Balkanu.14
Dolaskom austrougarskog cara muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine kreće u iseljavanje u ostatke Osmanskog carstva,
a to je bio Novopazarski sandžak. Zatečeni novonastalom situacijom muslimani se nisu mirili s vlašću austrougarskog cara i sve do
Prvog svjetskog rata su odlazili kao iseljenici iz svoje domovine Bosne u Osmansko carstvo. Također, u periodu Jugoslavije 1920-ih,
1950-ih i 1960-ih iseljavaju se u Tursku, naročito Bošnjaci iz Sandžaka. Posljednji val migranata pokrenut je agresijom na Republiku
Bosnu i Hercegovinu 1992. godine diljem Evrope i svijeta, u Ameriku, Australiju i Novi Zeland.
Danas je Bosna i Hercegovina jedna od država koje imaju veoma brojnu dijasporu širom svijeta. Posebno je važno naglasiti da je
na kraju prve decenije 21. stoljeća Bošnjaka mnogo više u dijaspori,
u inostranstvu, nego u Bosni i Hercegovini koja je za njih država –
zemlja porijekla. To je činjenica koju trebamo imati u vidu kada
govorimo o bosanskohercegovačkoj zbilji. Najveći broj građana
bošnjačkog etničkog porijekla danas se nalazi u Republici Turskoj
– spominje se oko 5 miliona ljudi čije je porijeklo iz Bosne i Sandžaka. Oni su tamo počeli pristizati već na kraju 19. stoljeća kao muhadžiri – izbjeglice koje su napustile Bosnu pred okupacijskim trupama Austro-Ugarske monarhije poslije 1878. godine. Otada pa do
početka 21. stoljeća ta migracijska populacija postala je višemilionska. Ona je Tursku doživljavala kao izbjegličku i useljeničku državu
u kojoj nije bila progonjena i uništavana zbog svoje vjere.15 U pravcu Osmanskog carstva, a od 1924. u Tursku, iselilo se u nekoliko
izbjegličkih talasa brojno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbije,
Sandžaka, Crne Gore, Kosova i Makedonije. Ti Bošnjaci su uspjeli u
drugoj generaciji da se dignu na noge i postanu cijenjeni i uspješni
ljudi u Turskoj.16
U svojim bilješkama sa putovanja među Bošnjacima u Turskoj,
F. Fazlagić kaže da nigdje u Turskoj nije susreo Bošnjaka “tako siromašnog da nema sredstava za izdržavanje. Sve su to, uglavnom,
vrijedni ljudi koji vole Atatürkovu Tursku, a duša im je uvijek negdje
u domovini pradjedova, u Bosni i Hercegovini”.17 Bošnjacima u Turskoj nedostaju prijevodi knjiga na turski i engleski s bosanskog jezika, a koje obrađuju historiju, političku povijest, antropološke studije, studije o književnosti Bošnjaka, lingvistička istraživanja o bosanskom jeziku, etnografske studije o Bošnjacima (etnogeneza, osobine, običaji, naracije, epske pripovijesti i slično), onomastičke studije, antroponimijska istraživanja i sl. Bošnjaci se moraju zalagati da
se na univerzitetima u Turskoj izučava kultura Bošnjaka, povijest,
značajne ličnosti, jezik i književnost, umjetničko stvaralaštvo, geografske specifičnosti i dr. Za to su potrebne katedre na kojima će se
znanstveno elaborirati cjelokupni spektar pitanja o Bošnjacima.
27
BOSANSKI BAROMETAR
Na putu bez povratka - bošnjački muhadžiri
Potrebno je, također, napraviti znanstveno istraživačke timove koji će se baviti antropološkom strukturom Bošnjaka u Turskoj i vršiti
istraživanja na terenu.
Pored brojnih nedostataka po pitanju samoodređenja i samosvijesti, koji su rezultat povijesnih okolnosti i nemoći, posebno se
nameće u dobu globalizacije i informacionalizma, potreba za poboljšavanjem komunikacije među Bošnjacima općenito. Komunikacija između Bošnjaka Turske i Bosne je prva neophodna stepenica daljnjeg razvoja interakcija. Danas u Turskoj ne manjka sposobnih i moćnih Bošnjaka18 koji su u stanju da profiliraju te procese i
dignu komunikaciju na veću razinu.
Međutim, proces iseljavanja iz Bosne i Hercegovine nije zaustavljen, on se nastavio tokom 20. stoljeća. Posebno teške posljedice imala je velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, ili agresija bosanskohercegovačkih susjeda, devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Veliki broj bosanskohercegovačkih građana, nažalost,
prisilno je napustio svoju zemlju u toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. i našao utočište u državama širom
svijeta. Te prisilne migracije bosanskohercegovačkih građana povećale su brojnost bosanskohercegovačke dijaspore diljem svijeta.
Danas taj dio bosanskohercegovačke populacije, dio građana Republike Bosne i Hercegovine, čini brojnu dijasporu koja je i dalje
vezana za svoju matičnu državu i koja na raznovrsne načine doprinosi njezinom prosperitetu.19 Veze dijaspore i matične države nisu
samo intimne, emotivne, lične, porodične, rodbinske, štaviše, one
su poslovne, interesne, političke, kompleksne, strateške i podrazumijevaju obostranu ili interaktivnu povezanost. To podrazumijeva
posebne institucije na nivou države i na nivou dijaspore koje će biti
u odnosu međusobne saradnje i prožimanja, naravno, koje će pomoći pri očuvanju bošnjačke svijesti i kulture sjećanja.20 Samo insti-
tucionalna izgrađenost i institucionalna saradnja osiguravaju dobar put ka ostvarivanju obostranih interesa. Ta saradnja će umanjiti strašne posljedice procesa brain drain (odljev mozgova) koji je
pogodio Bosnu i Hercegovinu.
Već na prelomu 19. i 20. stoljeća Bošnjaci odlaze u Ameriku kao
prvi val bošnjačkih emigranata. Naročito Bošnjaci iz Hercegovine dolaze u Ameriku na početku 20. stoljeća gdje se kao niskokvalificirani
radnici zapošljavaju na najtežim poslovima u tvornicama, rudnicima
i građevini. Polazili su brodovima iz Dubrovnika. Oni su 1906. godine
osnovali prvo udruženje Bošnjaka u Americi pod nazivom Džemijetul
Hajrije: Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo.21 Većina
mladića iz prvog imigrantskog vala 1890–1920. bili su neobrazovani,
nekvalificirani i neoženjeni. Nisu zaradili velike novce da bi se reklo
da su uspjeli. Ovaj prvi useljenički val traje do 1945. godine. S tim
prvim useljeničkim valom u SAD Bošnjaci su počeli da se organiziraju
u svoja kulturna društva koja su pokrivala humanitarnu i vjersku dimenziju njihovog boravka u američkim gradovima. Među tim udruženjima pored Džemijetul Hajrije (od 1. maja 1906. do danas) nalaze
se: Muslimanski kulturni i vjerski Dom (3. maja 1954. – 1. septembra
1968.), Bosansko-američko kulturno udruženje (od 1. septembra
1968. do danas), Islamski kulturni centar Chicago, ICC (od 26. decembra 1972. do danas). Drugi useljenički val krenuo je poslije 1945.
godine i u njemu je bila sasvim drugačija struktura imigranta iz cijele
tadašnje socijalističke Jugoslavije. Među njima je bilo mnogo onih
koji se nisu mogli pomiriti s političkim pretpostavkama novouspostavljene države. Ponovo su bošnjački imigranti, kao treći val, dolazili u Ameriku 1960-ih godina i odlazili u Evropu, naročito u SR Njemačku, kada je bilo potrebno da dođu devize u Titovu državu. Četvrti val
bošnjačkih imigranta stigao je u Ameriku poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Danas se njihova djeca školuju
Bošnjački muhadžiri poslije 1878. godine negdje u Anadoliji (Turska)
Bošnjački muhadžiri 1912. godine u Istanbulu
28
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
na američkim univerzitetima i predstavljaju novi kvalitet u bosanskohercegovačkoj dijaspori. Oni više nisu neobrazovani i neprilagođeni,
uključeni su u sve tokove američkog društva. Ali njih već sustiže dijalektika melting pot-a (“lonca za taljenje”) u koju neminovno ulaze i
bivaju amerikanizirani...
Bosna i Hercegovina u postratnom ili dejtonskom
stanju
U toku Drugog svjetskog rata, 25. novembra 1943. godine, na
Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u Mrkonjić Gradu postavljeni su temelji moderne države Bosne i Hercegovine. Otada pa
do 1992. godine Bosna i Hercegovina je bila Republika u sastavu
jugoslavenske socijalističke Federacije. Država Bosna i Hercegovina
je internacionalno priznata 22. maja 1992. godine od Ujedinjenih
nacija kao 177. članica. Njezino internacionalno priznato ime je Republika Bosna i Hercegovina. Njezinom priznanju prethodio je referendum njezinih građana za nezavisnost, 29. februara i 1. marta
1992. godine, koji je sproveden pod monitoringom internacionalne
zajednice, a koja ga je potom verificirala.22 Tada je 64% građana
Republike Bosne i Hercegovine dalo svoj glas za nezavisnu i samostalnu Republiku kao državu i društvo građana i ravnopravnih naroda. Na to je uslijedila agresija Srbije i Crne Gore 1992. godine, a
nešto kasnije i Hrvatske (1993.), na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Nakon stravičnih stradanja građana Republike Bosne i Hercegovine napravljen je mirovni sporazum u Dejtonu u čijem Anexu IV
podmetnut je Ustav (tzv. Dejtonski ustav), a to je predstavljalo neviđenu praksu da se mirovnim sporazumom, kojim se regulira prekid
ratnih sukoba i neprijateljstava, dovodi do nelegalne promjene ustava internacionalno priznate države.23 Mirovni sporazum ostavio je
po strani logiku pravne nauke i suspendirao postojeći Ustav Republike Bosne i Hercegovine, te stanje postignuto ratnim zločinima i genocidom nametnuo makijavelističkim podmetanjem “ustava” koji
dijeli državu na dva entiteta i štiti interese agresora na Bosnu i Hecegovinu, tj. Srbiju. Unutarnje uređenje Republike Bosne i Hercegovine
preoblikovano je stvaranjem dva entiteta – zato se vodio rat protiv
bosanskohercegovačke države. Entitet RS rezultat je genocida i ratnih zločina nad bošnjačkim narodom. Presudom u Hagu 2007. godine Međunarodni sud pravde je ovaj entitet proglasio odgovornim za
genocid u Srebrenici čime je delegitimiran kao nelegalna zločinačka
tvorevina na tlu Republike Bosne i Hercegvoine. A to bi značilo da je
entitet RS neustavna, nezakonita i protivpravna tvorevina.
Dejtonski “ustav” pogazio je logiku prava i u svoj centar postavio etnikum, etničku grupu koja kao kolektiv postaje ustavni sadržaj. Međutim, genocid i ratni zločin ne mogu suspendirati Ustav
Republike Bosne i Hercegovine. Dejtonski “ustav” je, u tom smislu,
ilegalno, antiustavno i necivilizacijsko postupnje prema državi Republici Bosni i Hercegovini. Njezin Ustav može se mijenati samo po
predviđenim procedurama i te procedure se ne mogu supstituirati
nikakvim drugim. Sve što se radi izvan tih procedura ilegalno je i
krivično djelovanje. U vezi s tim potrebno je koristiti norme internacionalnog prava, Povelje UN i Konvencije o ljudskim pravima.
Generalni strategijski cilj države Bosne i Hercegovine je ulazak u
evroatlanske integracije. Naravno, to ne odgovara velikosrpskoj
politici koja još nije odustala od ratnih ciljeva iz devedesetih godina
20. stoljeća, uništavanja bosanskohercegovačke države.
Poslije agresije na Bosne i Hercegovinu 1995. godine suočeni
smo s tragičnim posljedicama planskog uništavanja države i njenog
stanovništva. Radikalno je promijenjena demografska struktura
KOLOVOZ 2014.
stanovništva (etnička, ekonomska, vjerska, kulturna, starosna...).
Nova demografska slika bitno se razlikuje od one koju smo imali po
popisu iz 1991. godine. To je rezultat rata, ratnih zločina i genocida
na tlu Republike Bosne i Hercegovine. U Republici Bosni i Hercegovini, prema popisu iz 1991. godine, živjelo je 4.364.574 stanovnika
(Bošnjaka 43,7%, Hrvata 17,3%, Srba 31,4%, Jugoslavena 5,5% i
ostalih 2,1%). Posebno je važno naglasiti da su na cijelom prostoru
Republike njeni narodi živjeli izmiješano i zajedno. Također, treba
to reći, i slobodno. To nije bio mehanički zbir etnija, kako to danas
konsocijalni glasnogovornici raspredaju, već slobodna i razumijevajuća egzistencija ili jedinstvo razlika koje su bile sasvim prirodne.
Naravno, ne treba praviti mit o idealnom društvu.
Bošnjačka populacija istočne Bosne i Hercegovine posebno je
stradala od srpskih agresora i crnogorskih pomagača. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine procenat bošnjačkog stanovništva
je ovaj: Srebrenica 73%, Bratunac 64%, Zvornik 59%, Rogatica 60%,
Višegrad 63% itd. Pretpostavlja se da bi 2000. godine u Bosni i Hercegovini, da nije izvršena agresija, bilo između 4,5 i 5 miliona stanovnika. Ratom je prekinut prirodan prirast stanovništva i izokrenuti su normalni trendovi populacionog i ukupnog razvitka ovog
područja. Statistički pregledi pokazuju da se današnji prirast stanovništva približava tzv. nultoj stopi, a u nekim područjima sasvim
su dramatične negativne stope. Uz ovo ide kontinuiran trend odlaska mladih u druge zemlje, u bliže okruženje i dalje, širom svijeta.
Zbog svega navedenog naša bi zemlja mogla imati problem s biološkim resursima u budućnosti i postati zemlja staraca.
Prije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od Trebinja do
Bijeljine, dakle, u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, živjelo je uglavnom bošnjačko i srpsko stanovništvo u ovim brojčanim odnosima:
OPĆINA
BOŠNJACI
SRBI
HRVATI
1.
BIJELJINA
30.229
57.389
492
2.
BILEĆA
1.947
10.628
39
3.
BRATUNAC
21.535
1.475
40
4.
ČAJNIČE
4.024
4.709
5
5..
FOČA
20.790
18.315
94
6.
GACKO
3.858
6.661
29
7.
HANPIJESAK
2.543
3.674
7
8.
KALINOVIK
1.716
2.826
17
9.
LOPARE
11.990
18.243
1263
10.
LJUBINJE
332
3.748
39
11.
NEVESINJE
3.313
10.711
210
12.
ROGATICA
13.209
8.391
19
13.
RUDO
3.130
8.150
5
14.
SOKOLAC
4.493
10.195
19
15.
SREBRENICA
27.572
8.315
38
16.
ŠEKOVIĆI
326
9.030
10
17.
TREBINJE
5.571
21.349
1246
18.
UGLJEVIK
10.241
14.468
56
19.
VIŠEGRAD
13.471
6.743
32
20.
VLASENICA
18.727
14.359
39
21.
ZVORNIK
48.102
30.865
122
29
BOSANSKI BAROMETAR
Istočni dio Bosne i Hercegovine tokom agresije Srbije i Crne Gore potpuno je poharan i “očišćen” od Bošnjaka, tako da danas Srbi
čine apsolutnu većinu stanovništva. To područje države, izuzimajući prostore Goražda i Pala, sasvim je očišćeno od bošnjačkog stanovništva koje je izbjeglo širom svijeta. Vrlo mali procenat povratnika ostao je svjedočiti da su Bošnjaci tu živjeli i bili većina u gotovo
svim gradovima Podrinja. Područje istočne Bosne i Hercegovine
ostalo je bez 200.000 stanovnika bošnjačkog etničkog porijekla koji su vojnom silom velikosrpskog agresora pokrenuti u migracijske
procese. Danas je istočna Bosna i Hercegovina gotovo pust krajolik! Bošnjaci iz Višegrada, Foče, Rogatice, Bratunca, Srebrenice i
drugih podrinjskih gradova mogu se zateći po Austriji, Njemačkoj,
SAD i Australiji – stotine i hiljade kilometara prognani od svojih kuća i rodnih mjesta. Plansko raseljavanje bošnjačkog stanovništva s
teritorije istočne Bosne i Hercegovine rezultiralo je novim demografskim stanjem koje je pokazatelj ostvarenog, počinjenog zločina
i genocida. U regionu istočne Bosne i Hercegovine najjasnije se uočava velikosrpski plan “etnički čistih teritorija” koji prijeti da od tih
područja napravi “čistu” srpsku teritoriju. Bošnjaci s tih dijelova
Bosne i Hercegovine su izgnani i pitanje je da li imaju mogućnosti
da se vrate u prijeratne domove i žive dostojanstven ljudski život.
Bošnjaci iz Hercegovine danas su raseljeni u Skandinaviju (Švedsku,
Norvešku, Dansku), Austriju, Njemačku, Francusku, SAD, Kanadu i
Australiju... – desetine hiljada ljudi za koje još ne postoje realne
mogućnosti da se vrate u svoje rodne krajolike.
Povezivanje dijaspore i bosanskohercegovačke
države
Brojne bosanskohercegovačke imigrantske zajednice u zemljama useljeništva širom svijeta predstavljaju bosanskohercegovačku
dijasporu. No, to nije dovoljno da se o tim zajednicama govori kao
o dijaspori. Potreban je jedan odlučujući faktor koji sve iseljeničke
zajednice iz Bosne i Hercegovine čini dijasporom. “Ono što dijasporu čini dijasporom” – kaže H. Halilović – “to jest specifičnom deteritorijaliziranom društvenom zajednicom jeste postojanje osjećaja
kolektivnog identiteta baziranog na zajedničkoj viziji, sjećanju ili
mitu o domovini, te aktivna veza članova iseljeničke zajednice sa
zemljom porijekla, zavičajem i kulturom.”24 Kompleksni proces
uvezivanja bosanskohercegovačke dijaspore stoji kao zahtjev ovoga vremena pred nama. Povezivanje bosanskohercegovačke dijaspore u jedan globalni savez danas se pokazuje kao neizostavan i
važan zadatak države i dijaspore.
Bosanskohercegovačka dijaspora mora ući u prostor informacija ili informacijski prostor u kojem će se prepoznavati njezino postojanje. Ona mora sudjelovati u informacijskim mrežama i sama
stvarati nove informacijsko-komunikacijske mreže koje su neophodne za djelovanje u savremenom svijetu. Bez činjeninčnih informacija ne možemo prosuđivati događaje koji se tiču naših interesa,
niti se možemo strategijski orijentirati u tokovima svijeta. Na taj
način ćemo biti pripremljeni da se nosimo s indoktrinacijama oko
znanja i pamćenja, te da sprječavamo veliki broj manipulacija kojima se reduciramo na željena znanja i podmetnute “istine”.
Bosanskohercegovačka dijaspora povezuje se sa svojom državom kroz razne projekte i predstavalja vrlo važnog finansijera brojnih poslova u Bosni i Hercegovini. Postoje brojne mogućnosti u
izvođenju zajedničkih projekata između institucija iz Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačke dijaspore.
Prvo je potrebno utvrditi tačan broj bosanskohercegovačkih
građana u dijaspori, odnosno u svim zemljama širom svijeta gdje
30
žive. Zatim, važno je spoznati njihovu strukturu, položaj, vrste poslova koje obavljaju, obrazovanje, poslovne uspjehe, dostignuća,
mogućnosti i dr.
Glavni zadatak bosanskohercegovačke dijaspore je da se organizira kao moćan lobi bosanskohercegovačke države ili kao lobistička mreža širom svijeta gdje god se javlja interes Bosne i Hercegovine. Važna je i savjetodavna uloga dijaspore u vezi s internacionalnim odnosima i diplomatskim pitanjima. Sve su to poslovi koji traže
ubrzan angažman i efikasno djelovanje svih onih koji su na bilo
koji način povezani s Bosnom i Hercegovinom.
Bilješke:
Ljudi, naprimjer, migriraju zbog loših uslova života, nedostatka hrane, nemogućnosti zaposlenja, straha od invazije osvajača, ili da sačuvaju goli život, da se bave
poslovima koje vole, da izbjegnu opasnosti po život i slično. To je samo dio mogućih
razloga ljudskih migracija. Ovim je već jasno naznačeno da je fenomen migracija
multiaspektan i da podrazumijeva kvantitativno-kvalitativni metodološki pristup u
istraživanju.
2
Posebno mjesto u razvoju teorije migracija pripada Ernestu G. Ravensteinu koji je
u tekstu The Laws of Migration (Journal of the Royal Statistical Society, 1885, 1889)
pokušao uhvatiti “zakonitosti” migracijskog procesa. On ih je predočio na sljedeći
način. Veliki broj migranata seli se na kraće distance, a s povećanjem distance opada broj migranata; migracije se odvijaju etapno: seosko stanovništvo dolazi prvo u
veće mjesto, a onda se kreće prema velikim gradovima; prilikom migracija na veće
distance migranti se doseljavaju u velike trgovačke i industrijske centre; svakom
migracionom toku odgovara kontratok; priroda grada manje je migratorna od seoske; žene su pokretljivije od muškaraca na kraće distance; većinu migranata čini
odraslo stanovništvo, porodice rijetko migriraju izvan njihovog zavičaja; veliki gradovi rastu zbog migratornog priliva stanovništva, a ne zbog prirodnog priraštaja;
obim migracija raste s povećanjem industrije i trgovine i poboljšavanja transporta;
glavni pravac migracija je iz poljoprivrednog područja ka industrijskim i trgovačkim
centrima; glavni uzrok migracija su ekonomski razlozi iako ih izazivaju i drugi razlozi... (Navedeno prema Alica Wertheimer-Baletić, Stanovništvo i razvoj, Mate, Zagreb, 1999, str. 290.). Poslije pedesetih godina dvadesetog stoljeća ove “zakonitosti” Ravensteinove teorije migracija osporene su na razne načine, prije svega globalizacijskim procesima u kojima se ljudi pokreću s kontinenta na kontinent.
1
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
3
Zef Mirdita primjećuje da je Pravoslavna crkva imala važnu ulogu u “negiranju
vlaške etničke samosvojnosti”, tj. negativno je uticala na formiranje etnoidentiteta
Vlaha, ali nije uspjela uništiti mentalitet po kojem se narod poznaje. (Zef Mirdita,
Vlasi. Starobalkanski narod, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2009, str. 9.)
4
Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću, BZK “Preporod”, Sarajevo,
2004, str. 13.
5
Šerbo Rastoder, Bošnjaci / Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti,
Almanah, Podgorica, 2010, str. 165-167.; S. Agić (ed.), A Centennial of Bosniaks in
America, Chicago, 2006, p. 38-40.
6
Posebno je historiografski progon i iseljavanje Bošnjaka iz Srbije u Tursku obradio
Safet Bandžović u knjizi Iseljavanje Bošnjaka u Tursku (Sarajevo, 2006.). Potrebno je
skrenuti pažnju i na romaneskni opus Huseina Bašića, ciklus romana pod nazivom
Zamjene I-V (Tuđe gnijezdo I, Kapija bez ključa II, Kosti i vrane III, Pusto tursko IV,
Bijeli Azijati V, Podgorica, 2000.) o kojem posebno nadahnuto piše Šerbo Rastoder
u knjizi Bošnjaci / Muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti (Podgorica,
2010) dajući “historijsku osnovu romana”. Rastoder je akcentirao odnos između
historičara i književnika, tj. historiografije i književnosti, pokazujući da obojica sudjeluju u “prepoznavanju dvojne prirode istorije kao umjetnosti i kao nauke” (S.
Hjuz). Ali, uvijek treba imati u vidu da se literarna i historijska “istina” dramatično
razlikuju. (str.157-171.).
7
Husein Bašić, Pusto tursko, Almanah, Podgorica, 2000, str. 129.
8
Šerbo Rastoder, Bošnjaci/Muslimani Crne Gore između prošlost i sadašnjosti, Almanah, Podogorica, 2010, str. 166.
9
Ejup Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina, Kraljevo, 1922.
10
U Beogradu su postojale mnoge džamije među kojima su se posebno isticale:
Hadži Mehmedova, Jahija-pašina, Reisulkutubova, Bjaram-begova, Darus Seda-agina, sultan Mustafina, sultan Mehmed hana, Ali-pašina, Velikog vezira, Hasan pašina, Hadži Mehmeda, Velikog vezira Hasan-paše, Atif Zadeova, Kamil Ahmed-pašina,
Husein Ćehajina i druge. Do danas je ostala samo Bajrakli džamija koju je 1690. podigao sultan Selim II.
11
Šerbo Rastoder, Ibid. str. 167.
12
Današnja prezimena u Srbiji koja su pokršetni muslimani su: Cvijić, Zarić, Adžić,
Aranutović, Burić, Čančarević, Čugur, Ćosić, Drljača, Dugonjić, Dumić, Gačić, Gajić,
Grbić, Kisić, Lalić, Premović i drugi. (E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije od
pada Despotovine (1459) i njegova sudbina, Kraljevo, 1922, str. 140.)
13
Safet Bandžović, Iseljenički pokreti na Balkanu krajem XIX i početkom XX vijeka,
Almanah 3-4, Podgorica, 1998.
14
Justin McCarthy, Death and Exile. The Ethnic Cleancing of Ottoman Muslims
1821–1922, The Darwin Press, Princeton, New Jersey, 1995, p. 2. (“Historians
cannot write of imperialism without mention of slaughter of Africans in the Congo
or of Chinese in the Opium Wars. Yet, in the West, the history of the suffering of the
Balkan, Caucasian, and Anatolian Muslims has never been written or understood.
The history of the Balkans, the Caucasus, and Anatolia has been written without
mention of one of its main protagonists, the Muslim population.”)
15
Najstariji tragovi bosanskih muhadžera nalaze se u selima Halilbeyköy (Begluk) i
Gökçeyurt (Đerdema), kod mjesta Turgutlua, oko šezdeset kilometara od Izmira. U
bošnjačkom mezarju u selu Halilbeyköy nalaze se stari nišani na kojima se može
pročitati da su već krajem 18. stoljeća tu sahranjeni bošnjački muhadžeri. Uz njiho-
Bosna i Hercegovina prije i poslije 1992. godine
KOLOVOZ 2014.
va imena nema prezimena, već samo ime oca, ali obavezno piše bošnjački muhadžer. Muhtar u selu Halilbeyköy bio je Hikmet koji se bosanski prezivao Trtak
(prezime iz Ljubinja). Dva kilometra od sela Halilbeyköy nalazi se selo Gökçeyurt
koje Bošnjaci zovu Đerdem. U tome selu ima Dizdarevića iz Ljubuškog i Fazlagića.
Ova sela su slična seoskim krajolicima u Hercegovini. U blizini Troje (Truva) nalazi se
veliki kanjon Dilmaber, tu je sahranjen Ahmed-paša Hercegović. Sultan je u žalosti
za svojim vjernim prijateljom i savjetnikom cijeli krajolik kraj Troje nazvao Hercegovina. Krajolik od Ayvalika preko Ezine do Troje doista posjeduje veliku sličnost s
pejzažima Hercegovine. I danas mnogi Bošnjaci žive u tome području.
16
Bošnjaci su iseljavani i protjerivani s svojih životnih prostor iz Bosne, Srbije, Crne
Gore i Sandžaka. Prodavali su imanja prvim komšijama za bagatelu ili su ih ostavljali
bez ikakve naknade. Išli su većinom preko Makedonije, gdje su jedno vrijeme čekali
dokumente za useljenje u Tursku. Tim putem prošao je bogati Bošnjak iz Turske Şarik
Tara, vlasnik građevinske kompanije Enka. On je s svojom porodicom pošao iz Sandžaka i nekoliko godina je živio u Skoplju gdje su čekali potrebne papire, a onda su došli u
Istanbul te proživjeli veliku neizvjesnost, jer nisu imali novaca za izdržavanje. Kemal
Ahmet Baysak, porijeklom iz hercegovačkog roda Greba iz Ljubinja, prošao je sličnim
putem i postao počasni konzul Bosne i Hercegovine u Izmiru. Sličan put imao je i Džemal Dirin, bosanskog prezimena Kavazović, porijeklom iz Travnika koji je utemeljio
kompaniju famoznih ekscentričnih presa Dirinlery. Svi su ga zvali Džemal-amidža.
17
Fikret Fazlagić, S Bošnjacima u Turskoj, BZK “Prepoord”, Zenica, 2010, str. 9.
18
Bošnjaci širom Republike Turske imaju svoja udruženja i zgrade, vrlo reprezentativne objekte u kojima se organiziraju na razini kulturno-narodne određenosti. U
tim zgradama, koje su velike po nekoliko spratova, koje imaju 2.000-3.000 kvadratnih metara, nalaze se prostorije za druženje, kahve, biblioteke, lovačka društva,
šahovske sekcije, sale za veselja, učionice, etnografske zbirke, male muzejske zbirke. U tim velikim objektima i školama održavaju se kursevi bosanskoj jezika i povijesti Bosne, kursevi engleskog jezika i drugo. Sva bošnjačka omladina govori turski,
bosanski i velikim dijelom engleski i njemački jezik. To je jako lijepo doživjeti u razgovoru s njima. Na jasan način ulijevaju nadu u budućnost i pokazuju sposobnost da
se bore za bolje sutra. Tako je u Istanbulu (Bajram paša, Pendik, Kartal), Izmiru,
Bursi, Karamurselu, Sakaryi (Adapazaru) i drugim gradovima širom Turske. Predsjednik Federacije kulturnih derneka BiH u Turskoj (tur. Türkiye Bosna Hersek Kültür
Dernekleri Federasyon; engl. The Federation of Cultural Associations of Bosnia and
Herzegovina in Turkey) Muzaffer Güneş je izabran za ličnost 2011. godine u gradu
Sakarya (Adapazar). On predstavlja jednu novu generaciju Bošnjaka u Turskoj koji
su odvažni u poslovima koje vode, stručni, pošteni, moralni, požrtvovani i odani
vrijednostima bošnjačke kulture. On je čovjek koji želi objasniti mladoj generaciji
Bošnjaka u Turskoj ko su, odakle potiču, šta je sadržaj njihove povijesti, da bi se na
osnovu znanja čuvao svoj identitet. On smatra da je studiranje obaveza mladih Bošnjaka i Bošnjakinja u Turskoj i širom današnjeg svijeta. Ali, Güneş je odani građanin
Turske i čuvar Bosne. Porijeklom je iz roda Musića koji su doši iz Novog Pazara.
19
Nedavno je izvršeno usklađivanje Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
(član 17. i 39.) koji je, inače, stotine hiljada građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine diskriminirao i doveo u situaciju da izgube državljanstvo matične države.
20
Šta se primjećuje danas među Bošnjacima Turske? Sve je manje ljudi koji znaju
pripovijesti o dolasku u Tursku. Umiru stari ljudi koji su nešto zapamtili. Nestaju
stari bošnjački običaji. Ne postoje radovi ili znanstvene studije Bošnjaka koji su u
Turskoj, a koje znanstveno obrađuju njihov dolazak i okolnosti pod kojima se događao proces naseljavanja u Turskoj. Bošnjaci nisu imali vremena da bilježe i pažljivo
vode brigu o evidentiranju svih bitnih događaja. Treba imati na umu da je prva generacija krajem 19. stoljeća došla da preživi i održi se. To su bili nesrećnici koji su
tražili utočište. Nisu imali novaca, nisu znali turski jezik, nisu imali škole, došli su u
muhadžerluk bez visokog obrazovanja, nisu imali imanja i poslove. Sve je trebalo
stvorit s ledine kako to pripovijeda dedo Šaćir Đerlek i njegov sin Ahmed Đerlek u
Istanbulu u oktobarskim danima 2011.godine. U tom smislu treba razumijeti značaj
Republike Turske, jer je ona omogućila Bošnjacima da se održe i razviju u napredan
narod tokom 20. stoljeća. Niko ih nije ubijao i ometao u napredovanju, zato su danas uvaženi i respektabilni građani u turskim gradovima. Naravno, Bošnjaci su išli u
ratove za Tursku i branili je kao svoju domovinu Bosnu. Bošnjaci u Izmiru, primjerice, održavaju tradicionalno večer pite. Oni se okupe svake godine i prisjete se tog
veličanstvenog jela koje je ponos njihove kulture ishrane. Uz pitu dobro ide ajran ili,
bosanski kazano, mlaćenica. Kada se Bošnjaci okupe nekim povodom onda oni pjevaju sevdalinke iz Bosne i igraju bosansko kolo. Tako, naprimjer, vole da rade Bošnjaci u Pendiku, dijelu Istanbula na azijskoj strani.
21
Muharem Zulfić, Džemijetul Hajrije. 100 godina Bošnjaka u Čikagu, Džemijetul
Hajrije, Chicago, 2003.
22
Prije internacionalnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine Jugoslovenska
narodna armija zauzela je dvije trećine teritorije Republike i stavila ih pod kontrolu
pobunjeničke, paradržavne i kvislinške tvorevine tzv. “Srpske Republike BiH”. Već
tada je bilo jasno da će vojska kao instrument velikosrpske politike na tlu Republike
Bosne i Hercegovine izazvati krvoproliće i velika stradanja građana.
23
Sa Republikom Bosnom i Hercegovinom postupalo se u periodu 1992–1995. kao
da je to neka zemlja bez međunarodnog priznanja, ustava, zakona i vlasti, kao da
nije izvršena agresija na članicu UN s ciljem da se ona kao takva uništi.
24
Hariz Halilović, “Bosanskohercegovačka dijaspora u vrtlogu globalnih migracija:
izazovi i šanse za Bosnu i Hercegovinu”, Pregled, br. 3, Sarajevo, 2006, str. 196. q
Senadin LAVIĆ
31
BOSANSKI BAROMETAR
PRAVOSUĐE NEUČINKOVITO, NOVE POPLAVE KOJE SLUŽE I ZA PREDIZBORNU KAMPANJU
Tužilaštvo se žali na pritiske
Kiša i sumorno vrijeme kao da su oslikavali sumornu stvarnost
BiH koja u predizborno vrijeme, a da kampanja nije službeno ni počela, bilježi uglavnom prepucavanja tamošnjih političara. Dok oni
vode kampanju, problemi se guraju u stranu, iako privid zavarava
upravo zbog kampanje u kojoj se ti problemi spominju.
Primjerice, u kolovozu 2014. Transparency International BiH je
objavio rezultate svoga istraživanja o stanju u pravosuđu. Institucije BiH lani su pokazale, navodi se, iznimnu neučinkovitost ostvarivši najslabije rezultate u zadnjih pet godina u procesuiranju djela
korupcije. Izostale su istrage i podizanje optužnica protiv najzvučnijih počinitelja koruptivnih djela. “Podaci monitoringa ukazuju na
drastičan pad u broju procesuiranih slučajeva, počevši od prijava
državnim odvjetništvima, provedenih istraga, preko podignutih
optužnica, do broja presuda za ova kaznena djela”, stajalo je u priopćenju Transparency Internationala BiH.
Za djela korupcije u 2013. državnim je odvjetništvima prijavljeno 800 slučajeva manje nego što je to bilo 2012., kada ih je bilo
3.174. Broj istraga gotovo je prepolovljene, a i sudske presude pokazuju da su u kažnjavanju počinitelja korupcije ostvareni najlošiji
rezultati u zadnjih pet godina. Primjerice, najviši sud, Sud BiH, koji
procesuira najteža kaznena djela lani je donio samo tri presude za
korupcijska kaznena djela, od čega je samo jedna osuđujuća. “Rezultati pokazuju i da pravosuđe u BiH i dalje procesuira uglavnom
slučajeve korupcije na nižim razinama, s obzirom na to da je većina
presuda donesena na razini osnovnih i općinskih sudova. Na taj način, najveće korupcijske afere na koje upozoravaju mediji i civilno
društvo ostaju i dalje neistražene i neprocesuirane, što dodatno
urušava povjerenje javnosti u pravosuđe”, upozorava Transparency International BiH. Pozvali su pravosudne institucije na višim
razinama da procesuiraju najveće slučajeve korupcije u BiH, a izvršnu vlast da izmijeni zakone i prihvati strategije koje bi dovele do
boljih rezultata u borbi s korupcijom.
Najopakiji kriminalni slučajevi
Međutim, oglasilo se i državno odvjetništvo BiH upozoravajući kako su njegovi tužitelji koji su angažirani u kaznenom progonu počinitelja najozbiljnijih slučajeva organiziranog kriminala izloženi “velikim
medijskim i političkim pritiscima”. “Državno odvjetništvo BiH obavještava javnost da se državni tužitelji u posljednje vrijeme nalaze pod
velikim medijskim i političkim pritiskom. Pod iznimno velikim pritiskom nalaze se tužitelji koji rade na predmetima 'Lutka', 'Zubac', 'Turković' i drugima”, stajalo je u priopćenju. Poručili su kako su svi ti pritisci uzaludni jer niti jedan tužitelj neće “zaobići ili zaštititi” bilo koga
tko je počinio kazneno djelo. “Nastavit ćemo raditi u interesu građana
i vladavine prava i sukladno zakonu, na europskom putu Bosne i Hercegovine i nikakvi pritisci nas u tome neće omesti”, kazali su na kraju.
Iako nisu naveli o kakvim se konkretno pritiscima radi, mediji
pretpostavljaju da su to oni koji izazivaju najviše interesiranja javnosti. “Slučaj Zubac” tako se odnosi na optužnicu koja je podignuta
protiv Gorana Zupca, aktualnog ravnatelja Državne agencije za
istrage i zaštitu BiH (SIPA), najvažnije policijske agencije u toj zemlji. Optužnica tereti Zupca za nesavjestan rad u službi jer je u vrije-
32
Goran Zubac i Fahrudin Radončić
me nasilnih prosvjeda u Sarajevu 7. veljače 2014. odbio angažirati
interventnu postrojbu SIPA-e kako bi se zaštitila zgrada Predsjedništva BiH. Zbog toga je zgrada Predsjedništva BiH zapaljena pri
čemu je uništen dio Državnog arhiva.
Iako je Sud BiH optužnicu protiv Zupca potvrdio 23. lipnja, on
do danas nije niti suspendiran s dužnosti ravnatelja SIPA-e. Zbog
podignute optužnice ipak je izgubio pravo pristupa podacima koji
su klasificirani kao tajni pa ne postoji ni mogućnost njegove komunikacije s Državnim odvjetništvom ili Sudom BiH u slučaju istraga u
kojima su potrebne posebne mjere zaštite.
Suspenziju Zupca opstruira Neovisni odbor parlamenta BiH koji
ima ovlasti imenovati i smjenjivati policijske dužnosnike jer srpski
predstavnici u tom tijelu odbijaju argumentaciju kako je optužnica dostatan razlog za suspenziju ili smjenu. Srpski dužnosnici u BiH, a posebice Milorad Dodik istodobno otvoreno napadaju Državno odvjetništvo i Sud BiH zbog kaznenog progona Zupca. Dodikova je ocjena kako
se Zupca želi procesuirati samo zbog njegove nacionalne pripadnosti.
Sumnja u Fahrudina Radončića
Predmet “Lutka” odnosi se pak na slučaj organizirane kriminalne
skupine optužene za teška kaznena djela poput ubojstava, oružanih
pljački, razbojništva i pranje novca. U tom su predmetu prvobitno
optužene 32 osobe, a prvoosumnjičeni je bio Naser Keljmendi koji je
pobjegao iz BiH te je uhićen na Kosovu. Keljmendiju se tamo sada
sudi po odvojenoj optužnici dok je suđenje preostalima koji su dostupni bosanskohercegovačkom pravosuđu počelo u travnju 2014.
Istraga i kazneni progon Keljmendija i njegovih suradnika izazvao je
značajnu pozornost medija u BiH jer se spominjala veza nekih članova te kriminalne skupine s istaknutim javnim osobama u BiH, pa i
nekim političarima poput Fahrudina Radončića, koji je jedno vrijeme
obnašao i dužnost ministra sigurnosti BiH. U optužnici koja je protiv
Keljmendija podignuta na Kosovu i po kojoj je u Prištini počelo suđenje. Radončićevo je ime zadržano na popisu osoba koje su bile uključene u kriminalnu skupinu, no Državno odvjetništvo BiH Radončiću
je izdalo potvrdu kako se u toj zemlji protiv njega ne vodi istraga pa
on stoga nije ni na popisu osumnjičenih.
“Predmet Turković” također se odnosi na organiziranu kriminalnu
skupinu koja je počinila niz teških ubojstava i višemilijunskih pljački. U
prvostupanjskom postupku pred Sudom BiH vođa te skupine Zijad
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
Turković osuđen je na 40 godina zatvora, no u prizivnom je postupku
ta presuda poništena i naloženo je novo suđenje koje se očekuje tokom jeseni. Prizivno vijeće Suda BiH ocijenilo je kako je u prvostupanjskom postupku Turkoviću bilo uskraćeno pravo na pravičnu obranu.
Milorad Dodik pomaže samo svojima
Nove katastrofalne poplave pogodile su BiH u kolovozu. Na području općine Čelinac uništeno je preko 400 domaćinstava. Svih
osam mjesnih zajednica poplavljene su. Od općine, kažu mještani,
nema mnogo koristi, jer su tih dana banjalučki vlastodršci obilazili
samo mjesta na kojima nije pričinjena velika materijalna šteta, ali
je u tim mjestima na vlasti Dodikov SNSD. Načelnik općine Momčilo Zeljković rekao je da je šteta veća od onih svibanjskih. “Imamo
11 porušenih mostova, određeni broj oštećenih mostova. Sva lokalna infrastruktura, lokalni putevi, makadamski, asfaltni su oderani do te mjere da nisu prohodni. Sve raspoložive kapacitete građevinske smo angažirali na sanaciji ključnih stvari.”
Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik SDP-a BiH Zlatko
Lagumdžija kritizirao je zemlje donatore i međunarodne institucije
koje su na donatorskoj konferenciji u Bruxellesu sredinom srpnja
BiH obećale pomoć od 810 milijuna eura. No do kolovoza, kada su
krenule nove poplave, dostavljen je tek mali dio sredstava.
Lagumdžija je na svome blogu naveo kako je urgirao da se pomoć ubrza realizacijom konkretnih projekata koje su bosanske vlasti
davno dostavili donatorima. “Ponovno se uvjeravam da ni predstavnici mnogo organiziranijih i učinkovitijih zemalja nisu uvijek brži i bolji od nas. Steknem ponekad osjećaj kao da i oni nekada poprime
naše manire, pa nauče pametovati i držati predavanja, umjesto da
rješavaju probleme”, napisao je Lagumdžija. Pri tome je objasnio da
je svim predstavnicima međunarodnih institucija, koji su na donatorskoj konferenciji obećali konkretna sredstva, poslao diplomatske
note i pozvao ih da, koliko god to mogu, ubrzaju sve što mogu kako
bi pomoć što prije došla do ugroženih ljudi. Kritizirao i pojedine domaće političare u BiH za koje je rekao da pomoć oko saniranja posljedica poplava koriste za politička obračunavanja i predizborne svrhe.
Ovdje je vjerojatno mislio na Dodika, koji se i na taj način obračunava s neistomišljenicima, kako smo naveli na primjeru Čelinca.
No, Lagumdžija ovdje nikog nije konkretno prozivao, pa se ne zna
tko su najodgovorniji domaći i strani političari koji usporavaju dostavu pomoći.
Tako su i poplave postale dio predizborne kampanje u BiH koja
se zahuktavala to više što je kolovoz odmicao. O tome kako su
stranke stajale u anketama prerano je govoriti. Možda je najbolje
sačekati da prođu Opći izbori u listopadu, po tko zna koji put, navodno, povijesni za BiH. q
Edis FELIĆ
Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik
KOLOVOZ 2014.
OPROSTILI SE SPAHIĆ I MISIMOVIĆ
Nakon što se oproštajnim pismom u srpnju od nogometne reprezentacije BiH oprostio Senijad Ibričić, kojem se spočitavalo da ga je
selektor Safet Sušić morao pozvati jer je prijatelj s Edinom Džekom,
od reprezentacije su se oprostili i Emir Spahić te Zvjezdan Misimović.
Emir Spahić
Spahić je najdugovječniji kapetan, za reprezentaciju je igrao 11
godina, debitirao je protiv Rumunjske 7. lipnja 2003. u kvalifikacijama
za Europsko prvenstvo u Portugalu, a od tada je odigrao ukupno 77
utakmica i postigao tri gola. “Nakon dugog razmišljanja i razgovora sa
porodicom i prijateljima, odlučio sam da se povučem. Sretan sam što
sam tolike godine proveo u reprezentaciji koja mi je puno dala i čiji
sam kapiten bio toliko godina. Ponosan sam što sam izborio svjetsko
prvenstvo sa svojim momcima, koji su za mene više od prijatelja. Vrijeme je za kraj, vrijeme je da neki drugi, mlađi, nastave dalje. Znam da
sam uvijek igrao srcem, da sam nekada i griješio, ali nikad namjerno.
Nisam ljut ni na koga, idemo dalje, ekipi želim sreću i sve najbolje u
kvalifikacijama za EP”, rekao je Emir Spahić.
Zvjezdan Misimović debitirao je 18. veljače 2004. godine protiv reprezentacije Makedonije, te ubilježio još 83 susreta u državnom dresu i
tako postao rekorder po broju nastupa za reprezentaciju BiH. Prvi pogodak postigao je već u svom drugom nastupu, 31. ožujka 2004. protiv
Luksemburga, a trenutno se nalazi na drugom mjestu najboljih strijelaca reprezentacije svih vremena s 26 postignutih pogodaka.
Zvjezdan Misimović
“Nakon dugo razmišljanja, teška srca sam odlučio da sa sebe skinem
najdraži dres u kojem sam odigrao najvažnije utakmice u svom životu.
Osjećam da je došlo vrijeme da neko mlađi zauzme moje mjesto, a ja da
se preselim na tribine kao najvatreniji navijač svoje reprezentacije za koju
sam uvijek davao sve od sebe. Nadam se da će moja djeca, kao i buduće
generacije, krenuti mojim putem i da će im biti puno lakše nego meni, jer
kada je bilo najteže, bio sam siguran i slušao svoje srce da igram za svoju
domovinu. Najljepše trenutke u svojoj karijeri sam doživio sa nogometnom reprezentacijom BiH i najbolje prijatelje stekao među momcima
koji su sa mnom dijelili svlačionicu. Kruna moje karijere i ono o čemu sam
sanjao još od dječačkih dana je učestvovanje na jednom svjetskom prvenstvu, što mi je ova reprezentacija i omogućila. Ponosan sam da sam bio
dio historijskog uspjeha i prvog plasmana naše mlade države na jednu
tako veliku smotru najboljih. Uvijek ću biti na raspolaganju sa svojim znanjem i iskustvom svom nogometnom savezu, svojoj domovini i ljudima
koji žive u njoj, svojim Bosancima i Hercegovcima. Hvala svim selektorima
od kojih sam toliko stvari naučio, hvala svim suigračima koji su imali povjerenja u mene kao čovjeka i igrača i naravno navijačima koji su mi bili
motiv i podrška da dam sve od sebe na zelenom terenu. Voli vas vaš Miske”, napisao je Misimović u oproštajnom pismu. q
33
BOSANSKI BAROMETAR
PRIJEDOR, 22 GODINE NAKON ZATVARANJA LOGORA OMARSKA
Spasimo obični puk
dok još ima vremena!
U organizaciji udruženja logoraša iz Prijedora i Kozarca te Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, u Omarskoj je 6. kolovoza 2014.
obilježena 22. obljetnica početka zatvaranja ovoga, po mnogima,
najzloglasnijeg mjesta zatočenja na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. S obzirom na vremenske, ali i “povijesne” trenutke, ove
godine je program obilježavanja bio skraćen te sveden na kratko
obraćanje organizatora, molitve i minutu šutnje.
Razlog tome je što vlasnik prostora, najveći svjetski prerađivač
željezne rude ArcelorMittal nije odobrio ulazak počasnoj postrojbi
Oružanih snaga BiH da uđe u prostor i kao jedini predstavnik države, ubijenim logorašima oda počast, rekao je bivši logoraš i predstavnik udruženja logoraša Sudbin Musić. “Predstavnici lokalne
vlasti godinama negiraju zlodjela počinjena u prijedorskoj okolini i
spram ovoga se odnose ignorantski ili čak u koordinaciji s policijskim snagama koji sprječavaju neke skupove. Osim šefice ureda
Vijeća Evrope u BiH Marry Anne Henesey, zamjenice Visokog predstavnika u BiH Ulrike Hartmann te predstavnice Ambasade USA,
zanimljivo da od najviših predstavnika iz državnog vrha skupu nije
prisustvovao nitko. Skup je kao i svake godine okončan puštanjem
nekoliko stotina bijelih balona s imenima ubijenih logoraša.”
Prijedor - glavni grad Apsurdistana
Govoreći o klimi koja vlada u Općini Prijedor, Musić poručuje kako
se u Prijedoru, osim zla koje je pretrpjelo nesrpsko stanovništvo, tek
na minoran i simboličan način pokazuje trunka priznanja zločina. Kao
primjer navodi prisustvo gradonačelnika Marka Pavića svetoj misi u
mjestu Briševo, najstradalijem katoličkom selu u BiH u kojemu su 24. i
25. srpnja 1992. srpske snage ubile 67 Briševljana, među kojima veliki
broj djece i staraca. Ta taj zločin još uvijek nitko nije odgovarao.
“No, u istupima se žrtve grubo ponižavaju te su im oduzeta sva
ljudska i građanska prava. Drugim riječima, ovdje se pokušava kon-
stantnim negiranjem istine, donošenjem zakonskih rješenja i slično, nanijeti šteta žrtvama te promijeniti priča o karakteru događaja
u Prijedoru u ljeto 1992. godine, što je za Srbe bila 'opravdana i
oslobodilačka' akcija, a nikako genocid kojega je nedvojbeno i potvrdila nedavno otkrivena masovna grobnica u Tomašici.” U prilog
ovome govori činjenica da je majki Havi Tatarević, 77-godišnjoj starici oduzeta civilna invalidnina po osnovu ubojstva njenih šest sinova i supruga, te ona sada pokušava dokazati da su njeni sinovi bili
civili, iako je to već dokazano pred Sudom u Prijedoru 2004. godine
i njihovom identifikacijom nakon što su ekshumirani iz Tomašice i
sahranjeni 20. srpnja ove godine, navodi Musić.
“Tvrdim da je Bosna zemlja apsurda. Takvom jednom Apsurdistanu je glavni grad Prijedor u kojem, s jedne strane, vidite rezultate povratka ljudi na rodnu grudu i sav taj potencijal povratka koji
je ključni faktor reintegracije zemlje u ono što njena bit u stvari jeste, ta jedna multietnička, multikonfesionalna i multikulturalna zajednica s kojom smo se svi ponosili. S druge strane, imate oslobođene ratne zločince i tu institucionalnu diskriminaciju koja proizvodi posljednju fazu genocida jer je broj povratnika u konstantnom
padu i bojim se da će povratnička mjesta za nekih pet godina ostati prazna, a time velikosrpska ideologija etnički čistih područja biti
pobjednik.” Time bi se stvorili prostori za nove sukobe, a čega se
argumentirano bojim, upozorio je Musić. Dodaje da su “obični” ljudi naš najveći potencijal bez obzira na vjeru i naciju. Njima treba
pomoći i osloboditi. Mjesta stradanja se trebaju obilježiti, žrtvama
se treba vratiti dostojanstvo, istaknuo je. “To su valjda najveće vrijednosti suvremene europske demokracije koja nam se nudi, kojoj
težimo i koja je od Prijedora 20 kilometara zračne linije. Jer, granica
s Republikom Hrvatskom je sada granica s Europskom unijom. Ono
što želim naglasiti je tuga koju osjećam kada prolazim kroz sela naših sugrađana Hrvata u kojima se povratak nije dogodio za što krivicu također snosi i država Hrvatska. Ona je ta koja konačno mora
Sudbin Musić
34
PREPORODOV JOURNAL 166
BOSANSKI BAROMETAR
Nakon 22 godine, šest sinova i muž majke Have Tatarević
pronađeni u Tomašici kod Prijedora
pokazati jasnije stajalište glede budućnosti BiH i njenih Hrvata, a
ovdje prvenstveno mislim na svoje Hrvate Prijedora, Banja Luke,
Posavine i ovog tako divnog dijela naše Bosne.”
Osvrćući se na aktualnu situaciju i perspektivu koja se u Općini
Prijedor stanovništvu nudi, Musić iskreno govori kako perspektive
nema ni za koga, a osobito ne za nesprsku populaciju. “Tužno je
gledati obrazovane mlade Srbe Prijedora koji očajno pokušavaju
zaraditi koru kruha kojeg je ovdje sve manje. Velike socijalističke
kompanije su uništene, a poslijeratna privatizacija učinila svoje.
Ovdje može samo svjetsko čudo da se dogodi pa da se preko
15.000 mladih registriranih na Uredu za zapošljavanje ikada zaposli.” U Prijedoru se, kao svugdje, osjeća teška depresija koju spašavaju prognani nesrbi koji šalju novce, grade svoje porušene domove i dolaze s novcima koje ljeti ostavljaju svome gradu koji ih je tako grubo ponizio i prognao, ističe Musić. “Kažem vam, ovo je glavni
grad zemlje apsurda.”
Musić se u nastavku na osobit način osvrnuo na politiku međunarodne zajednice prema BiH istaknuvši kako licemjerstvo političkih čelnika u ovom slučaju igra veliku ulogu. Kao primjer navodi
njihovo pasivno promatranje i toleriranje retrogradnih politika i
ideologija koje brutalno gaze po svim vrijednostima kojima se kiti
Europska unija. “Građane Bosne i Hercegovine treba osloboditi, no
ovdje očito nešto ne štima. Za primjer ću navesti prostor logora
Omarska koje je u vlasništvu ArcellorMittal Steel kompanije, najvećeg proizvođača i prerađivača željezne rude u svijetu kojemu nije
bio skup ArcellorMittal orbit, ta 19 milijuna funti skupa skulptura u
čast Olimpijskim igrama podignuta ispred Olimpijskog stadiona u
Londonu, a koji, s druge strane, u koordinaciji s lokalnim vlastima
diskriminira žrtve tog logora, ne dopuštajući nikakav spomenik, čak
ni spomen ploču. Također, kontinuirano se uskraćuje pravo ulaska
u taj okrvavljeni prostor u kojem su na najgore moguće načine umirali najbolji građani Prijedora.” Dodaje kako je riječ o kompaniji
koja financira određene političke subjekte u Velikoj Britaniji i tako
indirektno generira i politiku spram BiH. Ovdje možete istog dana
posjetiti najveću masovnu grobnicu muslimana i katolika u Europi
nakon Drugog svjetskog rata, a zatim doći u grad i od uličnog prodavača knjiga kupiti njihove svete knjige, poput Kur'ana, na primjer, rekao je Musić dodajući kako je to primjer kako potencijala u
ovom kraju ima. “Tog prodavača nitko ne napada. Bit ćete svugdje
ljubazno primljeni. Spasimo taj obični puk dok još ima vremena!”,
poručuje Sudbin Musić.
KOLOVOZ 2014.
Suprug i šest sinova Have Tatarević
Osnovana Udruga Briševljana
S ciljem obnove obiteljskih domova u Briševu i okolici te očuvanja sjećanja na ubijene Briševljane, u Sesvetama je 4. srpnja 2014.
osnovana Udruga Dom Briševo - Dobri, a registrirana je 7. kolovoza
pri Uredu za udruge Republike Hrvatske. Sjedište Udruge nalazi se
u Zagrebu i nakon Osnivačke skupštine, u kratko vrijeme okupila je
veliki broj katolika koji su prognani iz Općine Prijedor i čiji korijeni
su vezani uz Briševo i okolicu. Upravni odbor čine: predsjednik
Marko Barišić, dopredsjednik Drago Marijan, tajnica Gordana Galešić i dva člana – Zdenko Lovrić i Veselko Dimač. Osnivači ove, za
katolike iz Općine Prijedor važne Udruge su Marko Barišić, Drago
Marijan, Gordana Galešić, Zdravko Marijan i Ante Lovrić.
Iz Udruge ističu kako je jedan od ciljeva izgradnja spomen obilježja za sve poginule u Briševu kao i organizacija obilježavanja spomen dana na sve žrtve pokolja u Briševu, ali i očuvanje okoliša. “25.
srpnja položili smo vijence na Raljaškom groblju na zajedničkoj
grobnici naših stradalih. Također, položili smo vijence i odali počast
svim strada lima u crkvi na Briševu, ispred spomen ploče na kojoj
su napisana imena svih ubijenih u pokolju koji je na Briševu dogodio 24. i 25. srpnja 1992. godine.”
Misu u ponovno izgrađenoj u ratu spaljenoj spomen-crkvi posvećenoj svetim apostolima Petru i Pavlu predvodio je banjalučki
biskup Franjo Komarica zajedno sa šestoricom svećenika iz okolnih župa. Osim trojice bogoslova na misi je sudjelovalo oko 400
vjernika, većinom pristiglih iz Hrvatske, te Slovenije, Austrije i Njemačke, gdje žive nakon progonstva iz vremena Domovinskog rata.
Također, počast stradalim Briševljanima odali su i veleposlanik
Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vecchio, te Ivan
Segulić iz generalnog konzulata RH u Banja Luci, dok su vijence
položili izaslanik predsjednika Josipovića, ambasador RH, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić i predstavnici različitih udruga. Ni
ovaj put nije bilo ni jednog političkog predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, premda se radi o najvećem masakru nad Hrvatima u
cijeloj BiH, stoji u objavi na službenim stranicama Banjalučke biskupije.
Također, drugu godine za redom počast stradalima odali su članovi Udruge Blue Knights. Iz Udruge najavljuju kako će u drugoj
polovici prosinca 2014. biti održana Skupština na kojoj će se donijeti nove smjernice rada i ciljevi za koje se nadaju da će biti realizirani u zadanom roku. q
Helena ANUŠIĆ
35
IZ SVIJETA
BLISKOISTOČNI (NE)KONTROLIRANI KAOS
Stvari su izmakle kontroli
LIBIJA: Potpuni kaos i dezintegracija
Libijski parlament iz Tobruka traži intervenciju UN-a
Libija se nalazi u sve većem rasulu. Libijska Vlada više ne zasjeda u glavnom gradu Tripoliju, a cijeli novoizabrani Libijski parlament se preselio daleko na istok zemlje, u izbjeglištvo, u mirniji
grad Tobruk. Libijska vojska zapravo i ne postoji, a glavnu riječ na
terenu vode militantne skupine koje se bore za teritorij.
16. kolovoza 2014. Libijski parlament uputio je apel Ujedinjenim
narodima za intervencijom kako bi se zaustavilo širenje ratnih operacija povezanih s paravojnim formacijama čije je djelovanje dovelo
zemlju do stupnja nasilja neviđenog od 2011. godine i svrgavanja
pukovnika Moammara al-Gaddafija. Pozivi za pomoć izvana stižu iz
mnogih libijskih frakcija, no ostalo je nejasno očekuje li premijer mirovnu misiju ili neku drugu vrstu pomoći. U odvojenom glasovanju
Libijski parlament je izglasao zakon prema kojem bi se sve milicije
trebale raspustiti i integrirati u vojne i redarstvene snage. Do sada se
libijski zakonodavac koristio milicijama kako bi održao mir na spornim područjima. Doduše ostaje poprilično nejasno na koji način će se
točno provesti taj zakon budući da su libijske milicije brojne i znatno
snažnije od libijske krhke Vlade, regularnih vojnih snaga i policije.
Misije Ujedinjenih naroda skupa sa mnogim drugim međunarodnim organizacijama i brojnim veleposlanstvima zatvorile su
svoja vrata uslijed najnovijih libijskih previranja. UN je predložio
zaraćenim stranama da održe mirovne pregovore, no nema naznaka da bi bilo koja strana mogla popustiti uslijed krvoprolića.
Tripoli lagano klizi prema kaosu otkako se parlament preselio u
Tobruk. Nasilje koje se polako povećava sve od pada Gadafija kulminiralo je u srpnju 2014., kada su islamske milicije iz obalnog grada Misrate započele ofenzivu za osvajanje zračne luke u Tripoliju
koja se nalazi pod nadzorom milicije iz Zintana. Libijska Vlada proglasila je militante iz Misrate terorističkom skupinom.
Bitka za Tripoli
U jutarnjim satima 18. kolovoza, a zatim još nekoliko puta u narednim danima, neidentificirani vojni zrakoplovi bombardirali su milicije čija se operativna baza nalazi u 200 kilometara udaljenoj Misrati. Pripadnici islamske milicije iz Misrate, najveće milicije na području
Libije, smatraju da se radi o stranim zrakoplovima, najvjerojatnije
alžirskim. Nekoliko dana kasnije američki dužnosnici su izjavili kako
su zračne napade na Tripoli izveli vojni zrakoplovi Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Podsjetimo, obje zemlje žestoko su nastrojene
protiv Muslimanske braće i njihovih ogranaka (za razliku od Turske i
Katara koji ih podržavaju), a islamisti u Libiji također spadaju u tu
ideološku skupinu. Izvori za list “The New York Times” rekli su kako
su Egipat i UAE djelovali bez prethodne konzultacije s Washingtonom. No, službeni Kairo opovrgava ove navode. Libijski ambasador
pri UN-u, Ibrahim Dabbashi, također je skeptičan: “Ne vjerujem u
informacije da su se Egipat i UAE uključili.”
I pored zračnih udara, 23. kolovoza militanti iz Misrate preuzeli
su potpunu kontrolu nad međunarodnom zračnom lukom u Tripoliju, dok su suparničku miliciju Zintan protjerali na rezervne položaje udaljene oko 90 kilometara od grada. To je značajan događaj u
kontekstu šire bitke za Tripoli. Naime, brojni izvori su ranije istaknuli kako će ona skupina koja zauzme zračnu luku u konačnici zauzeti i Tripoli.
Moguća vojna intervencija Egipta i Alžira
I libijski susjedi i zapadne sile boje se da Vlada, koja nema vlastite snage niti policiju, neće moći održati teritorijalni integritet
zemlje, niti se ozbiljnije suprotstaviti brojnim naoružanim skupinama koje tumaraju bez kontrole. Istovremeno Egipat i Alžir razmatraju mogućnost vojne intervencije u Libiji kako bi spriječile jačanje
boraca Islamske države što obje zemlje smatraju najvećom prijetnjom vlastitoj sigurnosti. Alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika
je alžirskom glasniku “Al-Watan” iznio bojazan zbog prijetnji na
istočnoj strani granice te istaknuo kako je “spreman započeti rat
protiv libijskih i regionalnih džihadista”.
Nadalje, predsjednik egipatskog ustavnog odbora Amr Moussa
izjavio je kako je situacija u Libiji izvor velike zabrinutosti za Egipat,
podjednako kao i za ostale zemlje koje graniče sa Libijom. Istaknuo
je kako mini državice, milicije i ekstremističke frakcije u Libiji predstavljaju “ozbiljnu prijetnju za Egipat”. Pozvao je i na javnu raspravu kako bi se “podigla svjesnost javnog mnijenja o stupnju opasnosti koje stanje u susjednoj Libiji predstavlja za zemlju”, te kako bi se
dobila potrebna podrška javnosti za osiguravanje egipatskog prava
na samoobranu.
36
Militanti iz Misrate na prostoru zračne luke u Tripoliju (23.08.2014.)
PALESTINA: Završetak izraelske agresije na Pojas
Gaze
Hamas: Mi smo spremni nastaviti borbu, a da li je Izrael?
5. kolovoza 2014. Izrael i Hamas prihvatili su primirje od 72 sata
koje je uspostavljeno nakon egipatske medijacije. Prethodno je
Izrael povukao većinu svojih trupa s prostora Pojasa Gaze nakon
što su, kako tvrde, uništili gotovo sve tunele kojima su se koristile
palestinske gerilske skupine. “Za Izrael je demilitarizacija najvažnija
stvar. Moramo spriječiti Hamas od ponovnog naoružavanja, moramo demilitarizirati Pojas Gaze”, istaknuo je glasnogovornik izraelskog premijera, Mark Regev, u razgovoru za Reuters.
PREPORODOV JOURNAL 166
IZ SVIJETA
Nekoliko sati prije isteka trodnevnog primirja oglasile su se Brigade el-Kassam posredstvom svog glasnogovornika Ebu Ubejde, koji je
pročitao obraćanje Islamskog pokreta otpora: “Neprijateljsko vojno
i političko vodstvo i dalje nastoji zaplašiti palestinski Pokret otpora,
njegovo vodstvo i narod. Oni su navikli na ubijanje i rušenje i vjeruju
da njihova vojska ne može biti poražena. Oni vjeruju da njihovi avioni, tenkovi i specijalne snage mogu činiti sve ono što oni žele. Vođe
neprijatelja, i pored poraza koji je doživjela njihova vojska i pada svih
laži oličenih u navodnim specijalnim jedinicama poput Golani brigade, pred otporom i hrabrošću boraca Pokreta otpora i Brigada elKassama, misle da i dalje mogu igrati istu igru i prijetiti svojom silom.
Oni su shvatili suštinu koja je njihovu vojsku izložila smrtnom stradanju, strahu i ranjavanju i povukli su svoje vojnike čiju snagu mi jako
dobro znamo. Shvatili su da svako dalje širenje kopnene invazije na
zemlju heroja znači sve dublje upadanje u živi pijesak. Svaki nastavak
i širenje kopnene ofanzive, sa sigurnošću bi značio uništenje njihove
vojske – ubijene, ranjene, zarobljene i prestrašene vojnike.”
U svom saopćenju, Brigade el-Kassam ističu nekoliko zaključaka:
“Prvo, mi smo spremni nastaviti borbu iznova i dovest ćemo neprijatelja pred izborom gdje je svaka opcija za njega veoma teška. Možemo
se upustiti u dugi rat koji će paralizirati život u velikim izraelskim gradovima i onemogućiti aktivnosti na aerodromu 'Ben Gorion' čak i nekoliko mjeseci, što ce nanijeti veliku štetu izraelskoj ekonomiji. Možemo stupiti i u dugi kopneni rat što ce rezultirati porazom izraelske
vojske i dovesti do pogibije hiljada i ranjavanja desetina hiljada okupatorskih vojnika, kao i stotina zatvorenika. Legendarnu Merkavu ćemo
učiniti najvećom žrtvom. Drugo, nećemo prihvatiti okončanje ove bitke bez istinskog okončanja cionističke agresije i suštinskog prekida
opsade Gaze. Najznačajniji oblik tog prekida jeste obnova luke u Gazi i
sve mimo toga je varka i obezvređivanje krvi naših šehida. Treće, mi
čvrsto vjerujemo da naši zahtjevi ne zahtijevaju nikakve pregovore, jer
su to naša fundamentalna ljudska prava koja garantiraju sve konvencije, zakoni i običaji. Zato tražimo od palestinske delegacije da ne prihvata produžetak primirja bez prethodnog prihvaćanja uvjeta našeg naroda, a na prvom mjestu luke. Kada to prihvate, onda možemo nastaviti
pregovore oko detalja. Ukoliko to odbace, tražimo od naše delegacije
da se povuče iz pregovora i okončaju ovu igru. Mi potvrđujemo da je
Pokret otpora sposoban neprijatelju nametnuti uvjete našeg naroda.”
Isti dan, Hussam Bedran, jedan od zvaničnika Hamasa, izjavio je
da Pokret otpora nije tražio primirje i da ono nije nužno potrebno
palestinskom narodu, već da su na njemu insistirali Amerikanci i
cionisti. On je u intervjuu za Al-Jazeeru izjavio: “Naša delegacija
nije otišla u Kairo radi pregovora, nego da bi dostavila naše zahtjeve drugoj strani. Sva vrata su pred nama otvorena i mi nemamo
drugog izbora, osim pobjede.”
Bilanca izraelske agresija na Pojas Gaze
Nakon propalih pregovora u Egiptu došlo je do nove eskalacije
sukoba, koji su trajali još 20-ak dana. 27. kolovoza dogovoreno je
dugoročno primirje između Pojasa Gaze i Izraela kojim su okončani
sedmotjedni brutalni sukobi. Neimenovani palestinski visoki dužnosnik rekao je za AFP: “Dogovoren je trajni prekid vatre i postignut je dogovor koji jamči da će se blokada Gaze ukinuti, a njezini
zahtjevi ispuniti.” Tel Aviv je pristao prekinuti blokadu Gaze kako bi
se mogle dopremiti namirnice, medicinski i građevinski materijal.
Malo zahtjevniji pregovori vodili su se oko pitanja uspostavljanja
morske i zračne luke u pojasu Gaze, čija izgradnja će, rekao je isti
visoki dužnosnik, započeti u roku od mjesec dana.
Tokom 50 dana izraelskih napadi na Pojas Gaze, prema palestinskom Ministarstvu zdravstva, ubijeno je 2.120 ljudi od kojih
KOLOVOZ 2014.
Brigade el-Kassam
577 djece, pri čemu je više od pola milijuna ljudi raseljeno. Prema
procjenama obnova Gaze će koštati 7,8 milijardi dolara. U izraelskim napadima uništeno je oko 17.000 domova, a znatno je pogođen i energetski sektor pošto je uništena jedina elektrana na prostoru Pojasa Gaze. Inače, palestinska enklava, kojoj je Izrael 2006.
godine uveo potpunu blokadu, trpi kroničnu nestašicu vode i ima
velike probleme s energijom. S druge strane, Izrael je izgubio stotine milijuna dolara u turističkoj i drugoj industriji te će stoga imati
smanjeni ekonomski rast u 2014. godini.
IRAK: Ofenziva ISIL-a
Američka vojna intervencija
Nakon prve velike ofenzive terorističke skupine ISIL, naročito nakon pada Mosula, stotine tisuća stanovnika potražile su utočište na
prostoru autonomne pokrajine Irački Kurdistan. Međutim, drugi
kurdski gradovi na sjeveru zemlje postali su početkom kolovoza
2014. meta nove ISIL-ove ofenzive. U borbama s kurdskim snagama
ISIL je uspio zauzeti tri grada (Zumar, Sinjar i Wana) i jedno naftno
polje na sjeveru Iraka, kao i najveću branu u zemlji, Mosulsku branu.
Nova ofenziva ISIL-a dovela je do nove humanitarne katastrofe
i još jednog egzodusa stanovništva, najmanje 200.000 dalo se u
bijeg znajući što ih čeka ako dočekaju ISIL u svojim domovima. Oko
50.000 stanovnika, pripadnika iračke etničke manjine Jezidi (kurdska etnoreligijska skupina iz Iraka koja većinom prakticira zoroastrizam), pobjeglo je pred ISIL-om nakon pada grada Sinjar i spas
našlo na okolnim golim planinama.
7. kolovoza 2014. američki predsjednik Barack Obama odlučio se
za vojnu intervenciju. “Danas Amerika stiže u pomoć. Unatoč činjenici
da SAD ne može i ne bi trebao intervenirati u svaku krizu u svijetu,
mora djelovati onda kada ljudima prijeti nasilje strašnih proporcija.
Stoga sam odobrio ciljane zračne napade, ukoliko budu potrebni, kako
bi se iračkim snagama pomoglo slomiti opsadu planine Sinjar i zaštiti
civile koji su tamo zarobljeni. Možemo djelovati oprezno i odgovorno
kako bismo spriječili potencijalni čin genocida", istaknuo je Obama.
Sutradan su dva američka zrakoplova F/A-18 izvela prve zračne napade na položaje ISIL-a u Iraku, gađajući njihovu artiljeriju.
“Pod uvjetom da američki lovci ne promaše metu za kojih 600 kilometara pa nekim slučajem njihove rakete završe u Damasku, američka vojna intervencija protiv ISIL-a u Iraku bila bi jedna od iznimno
rijetkih američkih vojnih akcija protiv koje gotovo nitko ne bi imao ništa protiv. Štoviše, za nju se može jedino reći da dolazi izuzetno prekasno… Može li Obama ispraviti svoju šizofrenu vanjsku politiku koja je
pomogla jačanju najvećih radikala i stvaranju ISIL-ove vojne sile? To bi
bio iznimno pozitivan ishod za regiju, SAD i svijet. Nažalost, teško je
37
IZ SVIJETA
očekivati takav optimističan scenarij. Prije izgleda kako se radi o tome
da je SAD zabrinut za opstanak Iračkog Kurdistana, regije koja je na
neki način njihov protektorat već desetljećima. No, ako kojim čudom
Obama zaista poželi ispraviti probleme za koje je uvelike sam odgovoran, odnosno njegova administracija – a nije tajna da je Barack poprilično okružen 'demokratskim jastrebovima' – neka izvoli, svijet se neće
buniti”, napisao je jedan hrvatski politički analitičar.
Mnogi su kritični prema američkim vojnim intervencijama, no
ovo bi možda bila jedina oko koje se apsolutno nitko ne bi bunio,
pa čak ni njihovi zaljevski saveznici koji sve više i sami strahuju od
širenja ISIL-a. S druge strane, nema sumnje da je pošast ISIL-a,
“Frankensteina Bliskog istoka” ili “srednjovjekovne sile u 21. stoljeću”, stvorila upravo njihova politička ambicija u regiji.
“ISIL nije samo u Iraku i Siriji, on više nije samo fizička vojska,
ISIL je virus ekstremizma koji se proširio i u Libanon, Saudijsku Arabiju, Tursku, Egipat, pa i šire. Jedna zemlja koja je uz SAD najviše
učinila da stvari izmaknu kontroli je Saudijska Arabija, a u njoj je
sada strah iznimno velik. ISIL-ove ćelije već danas poručuju: 'Rijad
panično gleda prema granici kada će naši borci preći liniju, ali mi
smo već tu, unutra.' Može li SAD sada napokon učiniti nešto pozitivno da ispravi ovaj ogroman kaos koji je stvoren zahvaljujući njima? Nije pitanje može li, to bi trebala biti eksplicitna naredba –
SAD mora učiniti sve što u ovom trenutku može da se bar donekle
ispravi ova strahota”, piše u jednoj analizi.
Odlazak premijera Nourija al-Malikija
11. kolovoza 2014. irački predsjednik Fouad Masoum imenovao je novog premijera, Haidera al-Abadia, umjesto Nourija al-Malikija te ga pozvao da sastavi novu Vladu. Ovo bi trebalo, prema
nekima, biti početak kraja iračke političke krize koja se odvija usporedno s ofenzivom ISIL-a diljem zemlje.
Naime, već nekoliko mjeseci SAD vrši žestok pritisak na Bagdad
inzistirajući – indirektno, dakako – na novom čovjeku, tvrdeći kako
je Maliki jedan od glavnih krivaca za postojeće stanje. Njemu se
predbacuje da je monopolizirao političku moć u rukama šijitske većine, točnije u rukama svoje stranke.
Tjedan dana ranije visoki iranski dužnosnik izjavio kako Iran vjeruje da Maliki više nije u stanju držati Irak zajedno te kako je stoga
potrebna alternativa. Nadalje, neimenovani iranski dužnosnici počeli su sve direktnije govoriti o ovoj odluci. Jedan od njih je potvrdio i kako Iran aktivno pregovara s iračkim frakcijama kako bi se
pronašla zamjena za Malikija. “Došli smo do zaključka kako Maliki
više nije u stanju sačuvati jedinstvo Iraka, no ajatolah Sistani je još
imao nade, a sada je i on stao iza našeg stajališta prema Malikiju",
rekao je visoki iranski dužnosnik referirajući se na ajatolaha Alija
Sistanija, vrhovnog šijitskog vođu u Iraku koji ima znatan autoritet.
Proglašenje novog premijera od strane iračkog predsjednika
moglo je potencijalno zemlju dovesti u dvostruki kaos, sa ISIL-om
na sjeveru i zapadu i političkom unutarnjom borbom u Bagdadu.
Srećom, to se ipak nije dogodilo. Nakon nekoliko iznimno neizvjesnih dana, irački dugogodišnji premijer Nouri al-Maliki 14. kolovoza
je podnio ostavku, tj. odustao od kandidature za novi mandat.
Nekoliko dana je izgledalo da bi moglo biti napeto, da će Maliki
odbiti sići s vlasti, pa možda pokušati i vojni udar. Nema sumnje kako
je i imao takvih ideja jer je inicijalno poručio kako ne planira predati
premijersku poziciju. No, vanjski i unutarnji pritisak očito je bio dovoljan da promijeni mišljenje. U svom oproštajnom govoru je rekao
kako se za vrijeme njegovih mandata Irak otvorio svijetu. “Povlačim
svoju kandidaturu za premijera u korist gospodina Abadija kako bi
pomogao očuvanju jedinstva i stabilnosti Iraka”, poručio je Maliki.
38
Ratni zločin ISIL-ovaca
SIRIJA: Spremnost na suradnju u borbi protiv ISIL-a
Napredak Sirijske Arapske Armije
Početkom kolovoza 2014. regularna Sirijska Arapska Armija
(SAA) ostvarila je dodatni napredak u borbi protiv militanata na
prostoru najvećeg sirijskog grada Aleppa i okolice. Novinska agencija Reuters prenosi, na temelju svjedoka, kako su dodatno “stisnute” pobunjeničke logističke rute prema Aleppu te kako sve snažniju
aktivnost na terenu, na strani sirijske vojske, ima i libanonska organizacija Hezbollah.
Sirijski izvori prenose kako je vojska učvrstila kontrolu nad industrijskim kompleksom na sjeveroistoku grada što znači da su pobunjenici – koji još od ljeta 2012. drže uporišta na istoku grada – sada
okruženi s tri strane te je sjeverna ruta trenutačno jedini koridor putem kojeg mogu dobivati oružanu pomoć. Dakako, sjeverni koridor
je ujedno i najvažniji jer pomoć stiže iz pravca Turske. Jedan od pripadnika pobunjenika rekao je u razgovoru za Reuters: “Prostor duljine 4 kilometra na sjeveru je pod kontrolom opozicije. Ako režim zauzme još jednu ulicu, biti će u stanju izvesti opsadu grada.”
Jedan strani diplomat iz regije, koji je želio ostati anoniman,
rekao je u razgovoru za Reuters: “Sirijske vlasti osjećaju da pobjeđuju u Aleppu. Režim strateški radi na tome od 2013. i presijecaju
pobunjenicima logističke rute. Napredak vojske je namjerno spor
jer na taj način mogu učvrstiti kontrolu nad preuzetim područjima.
Nisu izgubili niti jedan teritorij koji su preuzeli.”
14. kolovoza 2014. regularna SAA je preuzela kontrolu nad gradom Mleiha, jugoistočno od Damaska, kojeg su pobunjeničke snage držale pod svojom kontrolom više od godinu dana. Zauzimanje
Mleihe, grada koji se nalazi na svega 7 kilometara od centra Damaska, ima veliki strateški značaj. U Mleihi je bilo uporište militanata
otkuda su bombardirali glavni grad, a služio je i kao logistička ruta
za pobunjeničke skupine.
Sirija je centar međunarodne koalicije u borbi protiv ISIL-a
Sirijski ministar vanjskih poslova, jedan od arapskih diplomata
s najdužim stažem, Walid al-Moualem, izjavio je 25. kolovoza 2014.
kako je Sirija spremna surađivati sa svim državama u borbi protiv
zajedničkog neprijatelja, radikalnih islamista, kao što su pripadnici
terorističke organizacije ISIL.
Ova poruka dolazi u vrijeme kada Moskva, istaknuti saveznik
Damaska, poručuje da kako bi Zapad i arapske zemlje trebali prevladati vlastite animozitete s ciljem zajedničke borbe protiv ekstremizma. Damask je očito pozitivno prihvatio sugestiju Moskve, kao
i ranije (sjetimo se ruskog plana o eliminaciji kemijskog arsenala),
te je Moualem danas eksplicitno naveo kako je Sirija spremna na
suradnju s brojnim zemljama uključujući i sa SAD-om, Velikom Bri-
PREPORODOV JOURNAL 166
IZ SVIJETA
tanijom i Saudijskom Arabijom. O težini ove izjave ne treba posebno ni govoriti. Naime, sve su ovo redom zemlje koje su godinama
naoružavala, financirale i na razne druge načine podupirale opoziciju s ciljem rušenja vlasti u Damasku.
U govoru je jutros strogo osudio brutalno ubojstvo američkog novinara Jamesa Foleya, no zapitao se kako to da Zapad s istim šokom
nikad do sada nije reagirao na podjednako brutalna smaknuća sirijskih
civila i pripadnika Sirijske vojske SAA. No, poruka iz Damaska je jasna.
Poručeno je cijelom svijetu kako će Sirija biti važan partner u ratu protiv ISIL-a i njihovog “kalifata”, koji se prostire na teritoriju Sirije i Iraka.
“Sirija je, zemljopisno i operativno, centar međunarodne koalicije u borbi protiv ISIL-a. Druge zemlje moraju prići nama ukoliko su
ozbiljne po pitanju borbe protiv terorizma… ISIL nema granica i što
brže krenemo protiv njih, prije ćemo umanjiti njihovu opasnost”,
naglasio je Moualem.
Osvrnuo se i na mogućnost američkih zračnih napada protiv ISILa na teritoriju Sirije. Rekao je kako bi isti, ako do njih dođe, morali
biti u koordinaciji s Damaskom – “sve drugo bi se smatralo agresijom”, rekao je. Na direktno pitanje novinara da li bi Sirija bila spremna surađivati sa SAD-om i Britanijom, rekao je “dobrodošli su”.
Sugerirao je kako bi se sa Saudijskom Arabijom moglo krenuti u
razmjenu obavještajnih informacija s ciljem koordiniranije borbe
protiv ISIL-a. To ne iznenađuje, jer je Saudijska Arabija, također, u
panici zbog širenja ISIL-a. Izgleda kako su gotovo svi zabrinuti zbog
ISIL-a, uz neke izuzetke, prije svega Tursku i Katar.
IRAN: Pregovori, špijunaža i nova napredna oružja
Iranski nuklearni program
Iran nije spreman platiti “bilo koju cijenu” kako bi sklopio nuklearni sporazum s velikim silama, izjavio je 18. kolovoza Madžid
Taht-Ravanši, jedan od glavnih iranskih pregovarača. “Dobre volje
počinjemo nastavak pregovora sa skupinom 5+1 i želimo postići
sporazum, ali nismo spremni platiti bilo koju cijenu. Ako i druga
strana pokaže dobru volju moći ćemo zaključiti sporazum do 24.
studenog”, naglasio je Madžid Taht-Ravanši.
29. kolovoza SAD su najavile nove sankcije protiv pojedinaca i niza
iranskih i stranih tvrtki, banaka i zrakoplovnih kompanija zbog toga što
su navodno kršile sankcije protiv Teherana, pomažući Iran kako bi zaobišao međunarodne sankcije i nastavio razvijati nuklearni program.
Sutradan je Iran saopćio kako će nove američke sankcije imati
negativne posljedice na nuklearne pregovore. “Te akcije nisu u
skladu sa sadašnjim procesom nuklearnih pregovora”, rekla je
Marzieh Afham, glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova IR
Iran. “Ponašanje nekih zemlja, uključivo Sjedinjenih Država u nametanju novih sankcija, nije baš pozitivan signal”, rekao je iranski
ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif, no dodao je kako je “prilično optimističan” i vjeruje da će se to pitanje riješiti do
roka. “Postoje zapreke. No svejedno odlučni smo napredovati...
Dat ćemo sve od sebe”, rekao je ministar Zarif.
Podsjetimo se, Iran i skupina 5+1 (SAD, Rusija, Velika Britanija,
Francuska, Kina i Njemačka) zaključili su privremeni sporazum od
šest mjeseci koji se primjenjuje od 20. siječnja 2014. Taj privremeni
sporazum trebao bi dovesti do konačnog sporazuma koji jamči isključivo mirnodopski karakter iranskog programa, u zamjenu za
ukidanje međunarodnih sankcija. U srpnju je privremeni sporazum
produžen do 24. studenog, kada bi se trebao zaključiti cjelovit sporazum o iranskom nuklearnom programu. Prema najavi Catherine
Ashton, visoke predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnost,
pregovori će se nastaviti prije godišnje Opće skupštine UN-a u New
Yorku, koja počinje 19. rujna.
KOLOVOZ 2014.
Izraelske (i američke) špijunske aktivnosti
24. kolovoza 2014. izraelska špijunska bespilotna letjelica oborena
je u blizini iranskog nuklearnog postrojenja Natanz, koje se nalazi u središtu 10 godina dugog spora između Irana i zapadnih zemalja (prvenstveno SAD-a i Izraela). Bespilotna letjelica tipa Heron ili Heron TP bila je
na putu prema postrojenju iznad kojeg su zabranjeni bilo kakvi letovi, no
prizemljena je prije nego što je stigla do cilja. “Prizemljena letjelica nalazila se u tzv. stealth modu, što ju čini nevidljivom za radare. Pokušala je
prodrijeti do zabranjenog područja, no pogođena je projektilom zemljazrak prije nego li je ispunila misiju… Ovaj lukavi plan špijunaže razotkriva
narav cionističkog režima i dodaje još jednu crnu točku na dugi niz kriminalnih pakosti", poručili su iz Iranske revolucionarne garde.
Iran je posljednjih godina nekoliko puta, s pravom, optužio Izrael i
SAD za pokušaje potkopavanja svog nuklearnog programa raznim, po
međunarodnom pravu, neprihvatljivim djelima kao što su ubojstva
iranskih nuklearnih znanstvenika i računalni napadi na nuklearna postrojenja (moćni računalni virus Stuxnet, 2010. godine). Obaranje izraelske dalekometne bespilotne letjelice nije prvi takav slučaj. Iranska
vojska je 2011. i 2012. uspješno prizemljila dvije američke izviđačke
bespilotne letjelice, RQ-170 i Scan Eagle, što su iskoristili za reprodukciju i razvoj vlastite proizvodnje dronova. Osim toga, u ožujku ove godine pronađene su tempirane bombe na reaktorima za koje Washington vjeruje da se koriste za izradu plutonija. Naravno, kao i svaki put
dosad, SAD i Izrael nisu priznale umiješanost u taj incident.
Iranske ratne pripreme
Krajem kolovoza Iranska vojska je uspješno testirala Bavar-373,
autonomni raketno-obrambeni sustav dalekog dometa, koji razvijen kao alternativa za neisporučeni ruski raketni sustav S-300. Zapovjednik iranskog ratnog zrakoplovstva rekao je kako je Bavar-373
u stanju locirati i uništiti svaku povredu iranskog zračnog prostora,
zrakoplove, rakete i bespilotne letjelice. “Neprijateljskim zrakoplovima koji se kreću prema našem zračnom prostoru dajemo upozorenje da to ne čine, a ignoriranje tih upozorenja vidimo kao prijetnju i obaramo ih u slučaju ulaska u naš prostor", rekao je pukovnik
Mahmoud Ahmadi, zapovjednik zračne obrane.
Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei, naredio je razvoj i izgradnju raketnog sustava nakon što je tadašnji ruski predsjednik Dimitri Medvedev otkazao ugovorenu isporuku ruskog raketnog sustava
S-300. Kao odgovor na taj potez Iran je pred Arbitražnim međunarodnim sudom u Ženevi podigao parnicu protiv Rusije u kojoj potražuje 4
milijarde dolara nadoknade štete. U ugovoru iz 2007. godine Rusija se
obvezala isporučiti barem 5 raketnih sustava tipa S-300.
Iranski raketni sustav Bavar-373
U nekoliko posljednjih godina Iran je razvio učinkovitu samostalnu produkciju visokotehnološkog oružja. 24. kolovoza iranski
predsjednik dr. Hassan Rouhani, na vojnoj paradi u Teheranu, otkrio je postojanje dva tipa krstarećih projektila tipa voda-zrak i dva
vojna vozila, koji su razvijeni iranskom tehnologijom. Iranska vojna
industrija do sada je razvila i dva domaća raketna sustava.
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
39
KULTURA
BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (IX)
Austro-ugarska uprava u BiH –
književne i kulturne prilike (II)
Austro-Ugarska je dolaskom na prostor BiH donijela nove kulturološke i civilizacijske oznake koje su u Bošnjacima izazivale osjećaj beznađa, apatije, zatišja, a na književnom stvaralaštvu to se
najviše reflektira u periodu od 1878. 1882. godine. Iz osjećaja nesigurnosti Bošnjaci se počinju masovno iseljavati u Tursku. Mnogi na
tom neizvjesnom putu su ostajali u Sandžaku, Makedoniji, Kosovu
ili Albaniji gdje i danas postoje jako očuvane bošnjačke zajednice
koje njeguju jezik i običaje svojih predaka. (Bilo bi jako važno znanstveno proučiti sociološke, lingvističke, kulturološke i druge oznake
ovih Bošnjaka koji se i nakon toliko stoljeća nisu asimilirali.)
Bez obzira što su Bošnjaci osjećali apatiju i nesigurnost u novim
uvjetima poslovanja, kulture itd. austrougarska okupacija Bosne i
Hercegovine je otvorila složeni proces samoodređenja bošnjačkog
identiteta. U ovom periodu se u bošnjačkom narodu formiralo nekoliko struja koje su djelovale razjedinjeno. Jedni su se latili oružja
i branili Bosnu od Austro-Ugarske, zahtijevajući od vlasti da Bosna
ostane samostalna administrativna jedinica sa jakom autonomijom, ne želeći se pomiriti s činjenicom kako je Bosna predana velikim silama; drugi su prihvatili austrougarsku vlast te su počeli djelovati u novim društveno političkim uvjetima; treći su svoje nacionalno pitanje pokušavali riješiti u okviru srpske ili hrvatske političke
scene; četvrti su još uvijek upirali pogled prema Turskoj; peti su
nastojali profilirati bosanstvo, uz pomoć Kalajeve reforme, kao jedinu moguću kulturnu i političku opciju u BiH.
Preporodni duh u bošnjačkoj književnosti –
od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka do
Muse Ćazima Ćatića
Muhsin Rizvić u “Književno stvaranje muslimanskih pisaca u
Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine” govori o opredjeljivanju i uključivanju bošnjačkih pisaca tog doba u hrvatsku ili
srpsku književnost te zaključuje kako je to stvaralaštvo uz ostale
“odrednice svoje književne posebnosti, pokazivalo i obilježja svoga
povezivanja sa književnostima ostalih naroda srpskohrvatskog jezika”, što bi se moglo shvatiti kao međusobni utjecaji, a nikako kao
nacionalna pripadnost jednoj ili drugom krugu (srpskom i hrvatskom). O tome Rizvić govori u tekstu “Teze za pristup izučavanju
bosanskohercegovačke književnosti i neki primjeri koji ih učvršćuju” (Godišnjak Instituta za jezik i književnost, 1974-1975, str 227.),
gdje se govori o tome da je kod bosansko-muslimanskih pisaca u
pitanju “uzimanje srpskih i hrvatskih književnih dijela kao uzora na
liniji književno-stilskih osobina srpskohrvatskog jezika te južnoslavenske, kasnije jugoslavenske uzajamnosti”. Ta “uzajamnost” će se
reflektirati na način da će se oblici modernog književnog izraza kod
Bošnjaka pojaviti krajem 19. stoljeća s ciljem nacionalnog i preporodnog osvještavanja.
Preporodni duh u bošnjačkoj književnosti počinje s Mehmedbegom Kapetanovićem Ljubušakom (1839.-1902.), nastavlja se s
40
Mehmed-beg Kapetanović
Ljubušak
Riza-beg Kapetanović
Ljubušak
djelom Ivana Milićevića i Osmana Nuri Hadžića (pseudonim Osman
Aziz), Edhemom Mulabdićem, Sefvet-begom Bašagićem, Rizom Kapetanovićem, Osmanom Đikićem, Avdom Karabegovićem, Abdurezakom Hifzi Bjelevcem, a završava se s Musom Ćazimom Ćatićem
(1878.-1915.). Preporodna književnost u BiH imala je oznaku slavenskog, nastajala je na bosanskom jeziku, ali i pod utjecajem neke
od orijentalnih književnosti (turske, arapske i perzijske). Zanimljiva
situacija u književnosti Bošnjaka tog perioda je ta da je imala vrlo
skokovit razvitak, brzo se uključila u južnoslavenska i europska književna strujanja, što potvrđuje pjesničko djelo Muse Ćazima Ćatića,
prvog modernog pjesnika među Bošnjacima.
Utjecaj hrvatske književne misli bio je prisutan kod Edhema
Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića. Utjecaj srpske nacionalne ideje i književnosti bio je prisutan u
djelu Osmana Đikića, Avde S. Karabegovića i Avde Hasanbegova.
Riza-beg Kapetanović, Abdurezak Hifzi Bjelevac i Šemsudin Sarajlić
se ne opredjeljuju ni za jednu navedenu nacionalnu ideju, nastojeći ostati neutralni, ali se nazire samosvijest o vlastitoj bošnjačkoj
književnoj i nacionalnoj pripadnosti. Rizo Ramić u djelu “Tri generacije pisaca muslimana” pojašnjava kako su “muslimanski književni stvaraoci stvarali za muslimane u prvom redu i zato su tipični
muslimanski književnici”.
Osman Nuri Hadžić (1869.-1937.) i Ivan Milićević (1868.-1950.),
Mostarci pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz objavljuju:
“Bez nade, pripovijesti iz mostarskog života” (Zagreb, Matica hrvatske, 1895.), “Pogibija i osveta Smail-age Čengića”, “Marijanova
rana” (Zagreb, 1895.), “Na pragu novog doba” (Zagreb, Matica hrvatske, 1896.), “Bez svrhe. Slika iz života” (Zagreb, Matica hrvatske,
1897.), “Pripovijesti iz bosanskog života” (Zagreb, 1898.). Navedena djela nisu imala neku značajniju umjetničku vrijednost, ni u vremenu nastanka, imala su za cilj prikazivanje (na kasnoromantičarskim obrascima) složenosti društvenih odnosa u kojima se našao
PREPORODOV JOURNAL 166
KULTURA
bošnjački narod, s ciljem približavanja hrvatskim nacionalnim interesima.
Edhem Mulabdić (1862.-1954.) svojim književnim stvaralaštvom nadovezuje sa na Osman-Azizov idejni i stilski svijet. Muhsin
Rizvić u “Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine” govori kako je Mulabdić
nastavio “osnovnu idejnu težnju njihovih proza, koja se satojala u
kritičko-prosvjetiteljskom osvješćivanju Muslimana, u nastojanju
da se oni aktivno prilagode navim uslovima života koje je sa sobom
donijela okupacija, (...) ali ne onoliko angažovano u propagiranju
hrvatsko-starčevićanskog nacionalizma”. Mulabdić je svoj roman
“Zeleno busenje” tiskao u Zagrebu, 1898. godine. U njemu se govori o oružanom otporu Bošnjaka prema austrougarskoj okupaciji,
koja je proizišla iz straha da se nova kršćanska vlast ne bi priklonila
hrišćanskoj raji. Ukidanjem feudalnih odnosa, postojao je strah da
se zemljišni posjedi ne dodijele kmetovima. Iako je Mulabdić objavljivao u Matici hrvatskoj i bio je naklonjen hrvatskoj nacionalnoj
ideji, nikad se nije odrekao svog muslimanskog niti bošnjačkog porijekla, kulture kojoj je pripadao. Cijeli svoj rad i književno djelovanje, Mulabdić je posvetio afirmaciji bošnjačkog identiteta, imena,
kulture, tradicije i religije.
Izgrađivanje bosanskog/bošnjačkog identiteta postizalo se i
kroz upotrebu jezika, bosanskog kojeg je podržavala i promovirala
Kalajeva reforma. Put bošnjačkih pisaca ka afirmaciji vlastitog jezika i imena bio je slojevit i komleksan. Nalazili su se na raskrižju
orijentalnog utjecaja i obrazovanja, s jedne strane, i slavenskog porijekla, književno-kulturne tradicije i vlastitog jezika, s druge strane. Radoslav Katičić za jezik je rekao: “Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu
opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnog
bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava
domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne
drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi
te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnog identiteta.”
(Radoslav Katičić, Novi jezikoslovni ogledi, 1992.).
Književne perspektive pisaca ovog perioda bile su usmjerene
ka vlastitoj narodnoj tradiciji. Kod Safvet-bega Bašagića susreću se
teme domoljubnog, budničkog karaktera te teme ljubavnog karaktera, kao i kod većine bošnjačkih pisaca tog vremena. Domoljubne,
ali i ljubavne motive književnici su tražili u narodnoj junačkoj pjesmi ili narodnoj lirskoj pjesmi, sevdalinci. Kao i Edhem Mulabdić, i
Safvet-beg Bašagić će svoje prve radove objaviti u Zagrebu i biti
naklonjen hrvatskom nacionalnom imenu. Neki drugi pisci su svoje
Safvet-beg Bašagić
KOLOVOZ 2014.
Musa Ćazim Ćatić
pjesme objavljivali u “Zori” ili “Bosanskoj Vili”, podržavajući srpsko
nacionalno ime. Neki su pisci u jednom trenutku sebe vidjeli u jednoj nacionalnoj književnosti, a drugi puta u drugoj nacionalnoj književnosti, srpskoj ili hrvatskoj. Ova činjenica se ne smije iskoristiti u
svrhu osuđivanja na način da ovo opredjeljivanje ili neopredjeljivanje iskoristimo kao etiketiranje njihove moralne kolebljivosti. Naprotiv, to je vrijeme u kojemu se počinje kristalizirati jedna posebna nacionalna književnost koja se “u toj fazi iskazuje kroz hrvatsku
i srpsku književnu svijest”. Safvet-beg Bašagić zbirku poezije “Trofanda iz hercegovačke dubrave” objavljuje u Zagrebu 1896. u vlastitoj nakladi, “Misli i čuvstva” – zbirka pjesama izlazi 1905. u Zagrebu, a “Izabrane pjesme” su tiskane 1913. godine. Safvet-beg
Bašagić je pisao književno-kritičke članke od koji su najznačajniji
“Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine” i “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, doktorska radnja obranjena 1910.
u Beču.
Musa Ćazim Ćatić (1878.- 1915.) se smatra prvim modernim bošnjačkim piscem koji zadovoljava određene literarne i stilske standarde koji su bili aktualni u hrvatskoj, odnosno srpskoj literaturi. Iako je
Ćatić u svom kratkom životu podržavao i srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest, do kraja svog djelovanja je ipak ostao vezan za svoju bošnjačko – muslimansku kulturnu tradiciju. Prve radove Ćatić je objavio u “Bosanskoj vili”, da bi kasnije surađivao u “Pobratimu” i “Bošnjaku” u kome je dugo bila zastupljena Kalajeva ideologija o jednom
narodu i jednom jeziku u BiH. Nakon što je završio Šerijatsko sudačku
školu u Sarajevu, Ćatić dolazi u Zagreb na studij prava. Tu se upoznaje s Matošem, Ujevićem i boemskim životom Zagreba. Već afirmirani
Matoš će na njegovo stvaralaštvo imati jakog utjecaja tako da će Ćatić postati najpoznatiji moderni pjesnik među Bošnjacima.
Muhsin Rizvić je Ćatićev pjesnički izraz okarakterizirao na način
da on slijedi svog prethodnika Bašagića, ali i “prigodničarski standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacije i metrike
ograničenim fondom metafora iz narodne lirske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u tome
svome nevelikom poetskom naslijeđu i sa novim iskazima krenuo u
nova poetska iskušenja. Okret prema Zapadu... kod Ćatića je bio
kompleksniji, inspirativno-artistički u pogledu same poezije, sa iskazivanjem fonda emocija novog kvaliteta, sa otklonom od istočnjačke
egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoće sirovog doživljajnog potencijala u emotivnu profinjenost”. Muhsin Rizvić smatra da
je Ćatić u to vrijeme bio razapet “između mistike islama i mistike
poetske iracionalnosti prirode, života i čovjeka u njemu, tragičnog
drhtaja, nespokojstva, straha i otuđenja, sa povremenim utočištem
u prozračnom lirizmu pejzaža, igri i mladalačkim snovima. Osnovni
ton njegove poezije je melanholičan, rezigniran pun podtekstualne
svijesti o nemoći saznanja putem meditacije i njegova erotika i njegova poetska mistika nalaze izlaz u estetskoj virtuoznosti pjesme
koja je rezultat i smisao njegove poetske filozofije i domet u lirici
bosanskohercegovačkih muslimana ovog perioda. To je doba Ćatićevih soneta u kojima se doživljaj pretapa u čist i nježan lirski izraz...
doba lirskih nagovještaja i sjena, treperenja senzibiliteta izraz izraza
i teksta, u punom izdvajanju iz svijeta zbilje u svijet poetske imaginacije, proticanja vremena i života u jednom poetskom trenutku koji
znači vlastitu vječnost, ekstazu, rastapanje, nirvanu”.
Enes Duraković u “Pjesnik na razmeđu epoha” je rekao da je Ćatić u “svojim prvim nazdravičarskim stihovima patetično isticao svoju
pripadnost čas srpskoj čas hrvatskoj nacionalnoj literaturi” možda
govori o Ćatićevom lutanju u potrazi za vlastitim nacionalnim imenom, koje se u to vrijeme još nije bilo dovoljno iskristaliziralo. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
41
KULTURA
PRIČA O SEVDLINKAMA: SVJEDOČANSTVO DA JE UŽICE NEKADA BILO VEĆINSKI BOŠNJAČKI GRAD
Oj Užice, mali Carigrade
Oj Užice, oj Užice
mali Carigrade,
mali Carigrade.
Kroz tebe se, kroz tebe se proći ne mogaše
proći ne mogaše.
Od zumbula, od zumbula
i od karanfila,
i od karanfila.
Od momaka, od momaka i od djevojaka
i od djevojaka.
Od mirisa, od mirisa
đula i bosiljka,
đula i bosiljka.
Od uzdaha lijepih djevojaka
lijepih djevojaka.
Užice danas
pu koju su sačinjavali uglavnom stari i iznemogli, te je ovaj posljednji transport sproveden 28. septembra 1862. godine.
Užički i sokolski Bošnjaci su najvećim dijelom prevedeni u Bosansku Krajinu, gdje su formirali naselje Bosansku Kostajnicu. Oni
Muslimansko (bošnjačko) stanovništvo na prostoru Beograd- su takođe naseljeni u granična područja prema Savi i Drini, u Boskog pašaluka u kojem je bilo veoma malo etničkih Turaka koje su sansku Posavinu, istočnu Bosnu, u sljedeća mjesta: Bijeljinu, Tuzlu,
nazivali Gangricima ili Mandžukama, početkom 19. stoljeća činilo Janju, Bosanski Šamac, Brezovačko polje kod Orašja, zatim u Klaje većinsko stanovništvo, naročito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U 11 danj, Višegrad, Kozluk, Vlasenicu i Srebrenicu.
nahija ovog pašaluka oni su predstavljali 58% stanovništva. IseljePovodom odlaska Bošnjaka iz Užica, Ilija Garašanin obavijestio je
nje muslimanskog stanovništa sa ovih prostora zaključeno je 1876. 1. oktobra 1862. godine Karla Paceka, ličnog ljekara Miloša Obrenogodine, a iz jugoistočne Srbije 1882. godine. Tome je doprinijela i vića: “Užice je već očišćeno od Turaka i grad ovdašnji razrušen.”
Međunarodna konferencija održana 1862. godine u Kanlidži,
Početkom 1863. godine, dođoše iz Beograda u Užice engleski i
istambulskom predgrađu, kojom prilikom su francuska i ruska vla- ruski vojnici komesari da, pored ostalog, prisustvuju rušenju užičke
da napravile poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist tvrđave. Srpski general Ranko Alimpić dobio je zadatak od srpske
Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju “iseliti vlade da ih prati na putu po Srbiji. Pavle Delmaš, vršilac dužnosti
što je moguće brže”. Odštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu okružnog načelnika, dočekao je ovu stranu vojnu misiju. U prisuimovinu od 9.000.000 groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj.
stvu ruskog generala Tidebala, engleskog majora Gordona i turUžice je u prvoj polovini 19. stoljeća, pored Beograda, bila naj- skog pukovnika Mehmed Ali-bega, užička tvrđava je minama poruveća varoš u Srbiji, a stanovnici su je zvali “mali Carigrad”. Varoš je šena. U skupštinskoj besjedi, 17. avgusta 1864. Godine, knez Mihadosta stradala za vrijeme Prvog srpskog ustanka, kada se dosta sta- ilo Obrenović zvanično je izjavio: “Turci koji su živeli u Užicu i Sokonovništva iselilo u Bosnu. Užice je 1826. godine imalo 2.000 boš- lu iseljeni su, a gradovi užički i sokolski porušeni su.”
njačkih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova. Četiri dana nakon
Nakon iseljavanja Bošnjaka, za kratko vrijeme porušene su sve
završetka konferencije u Kanlidži, 25. avgusta izbio je veliki požar u džamije, preorana sva mezarja, tako da danas u ovom gradu ni po
Užicu, a njega su izazvali Srbi koji su za to optužili
čemu putnik namjernik ne može steći dojam da
Bošnjake, a sve u namjeri da se izvrši još jači pritisu do prije 152 godine Bošnjaci činili većinsko
sak na “Turke” da se što prije isele. Kasnije je srustanovništvo.
šena i Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjeOstalo je upamćeno, da su djevojke Bošnjakirovanje, da će onaj koji je to srušio ostati proklet.
nje kad su napuštale svoju čaršiju, zamolile srpTakođer je bio utvrđen i detaljan pravac odlaske oficire da još jednom poigraju u kolu. I zaigraska Bošnjaka iz Užica u Bosnu, i to preko Krivog
le su tada dobro poznato Užičko kolo, kolo Bošvira i kod Petriča, niže Bajine Bašte, a iz Zvornika
njaka ovog grada, za koje danas mnogi misle da je
su bile dovučene velike skele za prijevoz ljudi i
staro narodno srpsko kolo.
stoke. Srpska vojska je nadgledala iseljavanje, a
O tragovima nekadašnjeg življenja Bošnjaka u
prema savremeniku Milanu Radoviću, bilo je anUžicu, ostala je da svjedoči sevdalinka “Oj Užice,
gažovano 700 do 800 srpskih robadžija i kiridžija
mali Carigradu”, koja se polahko zaboravlja. Boiz beogradskog, valjevskog i kragujevačkog okrusanski pjevači odavno je nemaju u svojim reperga, koji su pomagali utovar.
toarima. Ponekad je u talasima Radija Srbije ciEvakuacija bošnjačkog stanovništva iz Užica
nično otpjeva neko od srpskih pjevača, poput
sprovedena je u tri grupe. Prva grupa imala je
Predraga Cuneta Gojkovića. q
400 ljudi, druga 600, a ostatak je činio treću gruAvdo HUSEINOVIĆ
Mihailo Obrenović
42
PREPORODOV JOURNAL 166
KULTURA
17. MOTOVUN FILM FESTIVAL
Turski program u Motovunu
U duhu suradnje Republike Turske kao zemlje partnera održan
je još jedan, 17. po redu, Motovun Film Festival. Ovogodišnje izdanje festivala, u trajanju od 26. do 31. srpnja, obogaćeno je realizacijom “turskog programa” koji je imao za cilj prikazati dostignuća
suvremene turske kinematografije u okviru projekcija i brojnih gostovanja. Ovaj festival, koji se još od 1999. godine održava u srednjovjekovnom gradu Motovun, u potpunosti je posvećen filmovima nastalim u malim kinematografijama i nezavisnim produkcijama, filmovima koji su se nametnuli inovativnošću i idejom te stoga
predstavlja jednu od najprestižnijih filmskih manifestacija u regiji.
Turska kinematografija jedna je od najproduktivnijih u svijetu, godišnje snimi 80 do 90 filmova, a turski filmovi u posljednjem desetljeću postižu značajne uspjehe na svjetskim festivalima.
Turski program ovogodišnjeg Motovuna nastao je zahvaljujući
potpori Veleposlanstva Republike Turske, aviokompanije Turkish Airlines i Ministarstva kulture i turizma Republike Hrvatske. Isto tako u
realizaciji turskog programa Motovuna aktivno je sudjelovala i Hrvatsko-turska udruga prijateljstva, koja je upravo ove godine obilježila i
dvadesetu obljetnicu osnutka Udruge. Osim filmskog programa koji je
obuhvatio desetak suvremenih turskih filmova organiziran je i bogat
popratni program. Zahvaljujući tim popratnim sadržajima uz redovan
natjecateljski filmski program motovunska publika imala je priliku
upoznati i tursku glazbu, slikarstvo, književnosti i gastronomiju.
“U posebnom revijalnom programu prikazano je deset turskih
suvremenih filmskih ostvarenja, od kojih je zagrebačka publika neke
već imala prilike vidjeti na Tjednu turskog filma, koji naša Udruga
održava svakog proljeća od 2012. godine”, kažu iz Hrvatsko-turske
udruge prijateljstva. U Motovun su zajedno sa filmovima pristigli i
njihovi redatelji iz Turske, kao što su Yusuf Pirhasan sa svojim filmom
prvijencem “Posljednja postaja oslobođenje”, zatim redateljica Yesim Ustaoğlu sa filmom “Pandorina kutija” i Mahmut Fadil Çoşkun i
njegov film “Pogrešna krunica”. Njihova gostovanja uokvirena su i na
svakidašnjim dnevnim tribinama. Prvi turski film prikazan na Festivalu bio je “Posljednja postaja Oslobođenje” redatelja Yusufa Pirhasana, koji prikazuje priču o ženama koje se pokušavaju riješiti nasilnih i
nevjernih supružnika i ljubavnika. Osim spomenutih, prikazani su i
filmovi “Moj otac i sin” redatelja Cagana Irmaka, koji je 2006. godine
osvojio nagradu za najbolji film te “Viša sila (Turist)”, ovogodišnji dobitnik nagrade stručnog žirija na festivalu u Cannesu.
Cjelokupni turski program ovogodišnjeg Motovuna nakon
umjetničke uvertire započeo je prigodnim “turskim partyjem”, ko-
jeg su otvorili turski veleposlanik u Hrvatskoj Burak Özügergin i
predsjednik Hrvatsko-turskog društva Goran Beus Richembergh.
Uz turskog veleposlanika ovom događaju su prisustvovali i hrvatski
veleposlanik u Turskoj Dražen Hrastić i predsjednik Tursko-hrvatskog društva u Istanbulu Vehbi Tosun. Ovaj je događaj popraćen i
adekvatnom gastronomskom ponudom za koju je bio zadužen turski restoran Lokma iz Zagreba, a koju su činile brojne delicije poput
kebaba, lokuma, baklava od pistacija i turske kave Kurukahveci.
Osim gostovanja turskih redatelja i filmskih projekcija predstavljene su i knjige turskih pisaca čije prevođenje i izdavanje u Hrvatskoj
bilježi velik porast. U suradnji sa zagrebačkom izdavačkom kućom
Hena.com, koja je u proteklih nekoliko godina prevela velik broj turskih djela na hrvatski jezik, predstavljeni su turski književnici u njihovom izdanju poput Elif Shafak, Hande Altayli, Ahmet Ümit, Ece Temelkuran, Gül İrepoğlu i drugi. Na književnoj tribini sudjelovali su
urednica Nermina Husković, direktor i izvršni urednik Uzeir Husković
i prevoditeljica Jana Bušić, koji su govorili o knjigama i prevođenju,
dok je moderator tribine bio Goran Beus Richembergh.
Dan prije službenog početka Motovun Film Festivala održan je
poseban program za djecu i mlade na kojem je nastupila ulična
umjetnička skupina Poi Art iz Istanbula. Riječ je o skupini uličnih
zabavljača i žonglera koja je imala za zadatak voditi radionice žonglerstva izvodeći razne ulične performanse. Umjetnička radionica
žonglerstva nije bila jedina radionica u organizaciji turskog programa. Poseban je interes doživjela radionica ebru-slikanja, izrade slika tehnikom slikanja na vodi, koju je dva dana za redom vodila
Ismeta Sedlovski iz Zagreba, prva hrvatska ebru slikarica. Završetak
ovog artističkog popratnog programa koji je predstavio najuspješnija izdanja turske umjetničke scene obilježio je nastup turskog
etno-jazz ansambla Kolektif Istanbul posljednje festivalske noći.
Treba napomenuti kako je Hrvatsko-turskoj udruzi prijateljstva
ovogodišnji Motovun poslužio i kao temelj za brojne sljedeće projekte,
kao što su gostovanje turskog pijanista Hakana Ali Tokera, koji u Zagreb stiže 26. listopada. Stoga su u sklopu organizacije turskog programa Motovun Film Festivala posjetili Međunarodni centar Hrvatske
glazbene mladeži u obližnjem Grožnjanu i njegovu ravnateljicu Dubravku Dujmović Kušan. U svrhu učvršćivanja suradnje u glazbenim
programima ove, ali i naredne 2015. godine, Hrvatsko-turska udruga
je postavila temelje o suradnji i međunarodnoj kulturnoj razmjeni čime nastavljaju promociju turske kulture u Republici Hrvatskoj. q
Helena MARKOVIĆ
Insert iz filma “Posljednja postaja Oslobođenje” (“Kurtuluş son durak”)
Obraćanje turskog ambasadora Nj.E. Buraka Özügergina
KOLOVOZ 2014.
43
KULTURA
SANDŽAČKI RJEČNIK – LEKSIKOGRAFSKA PREZENTACIJA SANDŽAČKOG DIJALEKTA BOSANSKOG JEZIKA
Povratak jezika u život
Pod pokroviteljstvom Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH, 2012. godine u Sarajevu je tiskan Sandžački rječnik, čiji su
autori brat i sestra – Džavid Begović i Šefka Begović Ličina. Prema
ocjenama stručne javnosti Sandžački rječnik je važan znanstveni i
stručni resurs za leksikografiju bosanskog jezika. Predstavlja svojevrsnu novinu u leksikografskom prezentiranju sandžačkog dijalekta
bosanskog jezika.
Sa Džavidom Begovićem porazgovarali smo o motivima za početak rada na Sandžačkom rječniku, višegodišnjem prikupljanju
leksičke građe, specifičnostima i drugima pitanjima vezanim za
Sandžački rječnik, ali i jezik uopće.
Što je Sandžački rječnik i koji je njegov sadržaj?
Sandžački rječnik je prvi regionalni rječnik bosanskog jezika. To je
zapravo diferencijalni rječnik sa leksemama koje se ne koriste ili se
malo koriste u slavenskim jezicima iz okruženja. Rječnik sadrži preko
10.000 riječi i 3.000 fraza iz sandžačkog govora, oko 10.000 primjera
iz sandžačkog govora i oko 2.000 primjera, kao i 50 odlomaka iz djela
sandžačkih književnika kao ilustraciju upotrebe leksema. Također je
uključeno istraživanje autora vezano za akcentsku razliku između
bosanskog jezika i sandžačkog govora koji ilustruje razloge lahkog
prepoznavanja govora Sandžaklija i Bosanaca. Naravno, tu su i ostali
prateći sadržaji koji uključuju uvodnu riječ glavnog urednika akademika Muhameda Filipovića te recenzije akademika Dževada Jahića,
akademika Ibrahima Pašića i prof. dr. Saita Kačapora. Rječnik je obrađen potpuno i stručno prema normativima za regionalne rječnike sa
tehničkom obradom koja je na vrlo visokom nivou.
Otkuda ideja da uradite ovakvo djelo koje je od izuzetnog značaja za jezik i kulturu Sandžaka?
Naša zbunjenost, koja je počela sa prvim đačkim danima, kada
smo nosili govor majke u školu, a donosili kući govor učitelja, trajala
je decenijama. Ta zbunjenost se pretvarala u potrebu da zapišemo i
sačuvamo od zaborava sandžački govor koji je svjesno potiskivan iz
naših domova. Shvatili smo da smo, možda posljednja generacija koja pamti, a koja je u stanju da zapiše sandžačku leksiku. Ideju da uradimo Sandžački rječnik moja sestra Šefka Begović Ličina i ja dobili
smo kada je Šefka napisala knjigu “Duša u leptiru”. Ova knjiga je, u
samo nekoliko priča, imala preko 800 tzv. manje poznatih riječi i izraza koje bosanski recenzenti i lektori naprosto nisu razumjeli. Odlučili
smo da taj indeks iskoristimo kao osnov za Sandžački rječnik.
Kako je nastajao Sandžački rječnik i koliko je trajao rad na
njemu?
Eto upravo tada smo, kako rekoh, počeli puniti rječnik riječima
koje mi pamtimo i one koje su naši roditelji, komšije i prijatelji često
koristili. Ubrzo smo počeli sa istraživanjem djela sandžačkih književnika iz kojih smo skenirali indekse “manje poznatih” riječi. Brzo smo
došli do fonda od 2.500 sandžačkih riječ i to je bilo nešto što smo
mogli pokazati ljudima od struke kao jednu zrelu ideju da se očuva
sandžačka leksika. Kada smo dobili nesebičnu stručnu i moralnu podršku stručnjaka, posebno akademika Dževada Jahića, posao prikupljanja riječi smo nastavili sa još većim entuzijazmom, jer smo tek
tada shvatili da smo na tragu ostvarenja jednog značajnog projekta.
Putem interneta i medija smo obavještavali javnost o našem projek-
44
Džavid Begović i Šefka Begović Ličina, autori Sandžačkog rječnika
DŽAVID BEGOVIĆ (Rasovo, Bijelo Polje, Crna Gora – 1953.) osnovnu školu i gimnaziju završio je u Novom Pazaru. Nakon završene dvije
godine Vojno-tehničke akademije (raketni smjer) u Zagrebu, završio je
Elektrotehnički fakultet u Sarajevu (smjer: automatika i elektronika,
usmjerenje: medicinska elektronika). Magistrirao je na odsjeku za informatiku na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. 1982.
godine specijalizirao je AEG-telemetriju u Frankfurtu (SR Njemačka).
Od 1980. godine bio je zaposlen u Energoinvestu – Institut za računarske i informacione sisteme (IRIS) u Sarajevu. Vodio je projekte automatizacije petrokemijskih i naftnih baza, naftovoda, toplana, rudnika i
drugih industrijskih postrojenja u Njemačkoj, bivšem SSSR-u i bivšoj
SFRJ. Učestvovao je i vodio razvoj softverskih paketa za automatizaciju
industrijskih postrojenja. 1990. godine je osnovao poduzeće Real Time
Industry, prvo privatno poduzeće u BiH za automatizaciju industrijskih
postrojenja. Na poziciji koordinatora za automatizaciju u multinacionalnoj kompaniji Űlker iz Istanbula izvršio je modernizaciju i automatizaciju 20-ak tvornica hrane u Turskoj, gdje je proveo sedam godina.
Menadžer je i većinski vlasnik kompanija Energoinvest – Comet
d.d., Energoinvest – Tvornica motornih pogona d.o.o. i Friess-metallbau d.o.o u Sarajevu.
Pored elektrotehnike, kao osnovnog zanimanja, dobro poznaje
strojarstvo, ekonomiju i pravo. Govori engleski, turski, ruski i njemački jezik. Živi u Sarajevu.
ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA (Rasovo, Bijelo Polje, Crna Gora – 1949.)
je završila je Višu ekonomsku školu. Radila je kao službenik u poduzeću Razvitak GPO i Dunav osiguranje u Novom Pazaru. Književnim radom bavi se već od školskih dana. Knjiga “Duša u leptiru” je njena prva
knjiga tiskana 2008. godine, a potom je objavila “Nisku od merdžana”,
zbirku istinitih priča. U pripremi su joj romani “Brezđetka i Mirisđula”,
te zbirka pjesama “Sudbinom ponovo rođena”. Piše humoreske od
kojih su poznatije “Jaran i Burko”, “Hamalska idara” i “Edepsuz”.
Piše za časopise “Zehra”, “Sumejja”, “Preporod”, “Azizah magazin” (iz New Yorka, SAD), kao i za Kalman-radio. Na natječajima literarnih radova osvojila je prvu nagradu 2008. godine u Zenici za priču “U
snovima nur”, a iste godine i za priču “Ne plači, kćeri” u Glasu islama.
Uoči Ramazanskog bajrama 2008. godine u Novom Pazaru po njenom
tekstu “Dunje žute, a ljute” prikazana je kazališna predstava.
Piše tekstove za narodnu i zabavnu muziku. Na Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju mladi pjevač iz Novog Pazara Enes Ukić
sa njenim tekstom pjesme “Staro ćemane” zauzeo je prvo mjesto.
Intenzivno radi na nekoliko novih projekata. Živi u Novom Pazaru
i Sarajevu. q
PREPORODOV JOURNAL 166
KULTURA
tu i bili smo zatečeni odzivom pojedinaca koji su nam slali ili od pojedinačnih sandžačkih riječi do kolekcije od 4.000 riječi koje su skupljane i po 20 godina. Tokom pet godina sabiranja sandžačke leksike
uspjeli smo da sakupimo oko 35.000 riječi od kojih smo filtriranjem,
odnosno izbacivanjem duplih riječi, riječi koje se koriste u slavenskim jezicima iz okruženja, morfoloških varijacija i vulgarizama dobili
preko 10.000 riječi koje su se našle u koricama Sandžačkog rječnika.
Naravno, paralelno smo skupljali na isti način i sandžačke fraze bez
kojih bi lepršavi sandžački govor bio nezamisliv.
Na realizaciji projekta Sandžačkog rječnika okupili ste snažan
tim stručnjaka i naučnika kakav nije dosada zabilježen u bosansko-hercegovačkom izdavaštvu. Tko su bili Vaši suradnici?
Ideja je bila da Sandžački rječnik bude djelo što većeg broja ljudi sa relevantnom kvalifikacijom tako da Rječnik ne bude naš, već
sandžački i bosansko-hercegovački. To se i dogodilo, ali te ljude nismo okupili mi već sama ideja Sandžačkog rječnika. Vrijednost te
ideje je prvi prepoznao akademik Dževad Jahić, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Novom Pazaru. Ponudio je da bude recenzent Rječnika, što je, iskreno rečeno, bio naš naizgled nedostižni san na početku našeg rada na Rječniku. Međutim, akademik Jahić se aktivno uključio na usmjeravanju naših aktivnosti, te je svojim preporukama utjecao da Rječnik dobije sadržaj i formu regionalnog rječnika – i to na visokom stručnom i naučnom nivou. Korak
po korak preporučivao nam je da uključimo primjere, vrstu riječi,
gramatičke opise, porijeklo riječi, akcente i druge sadržaje, poput
obrazloženja i skraćenica.
Postepeno su se uključivali i drugi eksperti za svoje oblasti:
stručni saradnik dr. Husein Zvrko, akademik Džemaludin Latić, lektori prof. Aida Krzić i prof. Maruf Fetahović, grafički dizajn akademski slikar Džeko Hodžić. Ogroman značaj je imalo uključivanje akademika Muhameda Filipovića kao glavnog i odgovornog urednika
Sandžačkog rječnika koji je dao pečat ovom projektu. Redakturu i
završnu leksikografsku obradu je izvršio akademik Dževad Jahić
kao najveći stručnjak iz oblasti leksikografije u Bosni i Hercegovini,
a koji je i autor velikog Enciklopedijskog rječnika bosanskog jezika.
Na kraju su svoju visoku ocjenu o Sandžačkom rječniku dali i recenzenti akademik Ibrahim Pašić i prof. dr. Sait Kačapor te je, nakon
prijeloma koji je uradio Enis Begović, IT inžinjer iz Sydneja, Sandžački rječnik dobio konačnu formu za štampanje.
Što je o Sandžačkom rječniku rekla struka?
Malo je prostora da se iskaže snažno oduševljenje sa kojim su
stručnjaci, ali i običan narod dočekali pojavu Sandžačkog rječnika.
No, izdvojit ću neke stavove naučnih autoriteta iz ove oblasti…
Akademik Muhamed Filipović: “Značaj pojave Sandžačkog rječnika je u tome, što je to jedan veliki i značajan iskorak naše kulture,
a pogotovu u odnosu na Sandžak. Naime svi narodi, kao najznačajnije datume u svojoj historiji, u historiji svoje konstitucije, bilježe
datume kad su se pojavili rječnici njihovog jezika. Evo sada Sandžaklije mogu reći da su oni ušli u svjetsku kulturu tako što se pojavio
rječnik koji definira odnosno opisuje ono što je za njihove govore
specifično, a iz čega se vide svi duhovni i kulturni uticaji koji su se
reflektirali na sandžačkom području i koji su ostavili traga u njihovom govoru.”
Akademik Dževad Jahić: “Ovaj rječnik je naša vrijednost, koja
nam ostavlja i otvara naučne nade da smo napokon uspjeli u nekim
strategijskim naučnim pitanjima objašnjavanja i samog bosanskog
jezika.”
Akademik Hasnija Muratagić Tuna: “Sandžački rječnik nam služi
da pokažemo svijetu, da mi nismo amorfna masa bez nacionalnog
KOLOVOZ 2014.
identiteta, kako su nas odavno kvalificirali. On služi za dalji razvoj
bosanskog jezika, a iznad svega za podsjećanje na materinji jezik.”
Akademik Ibrahim Pašić: “To je bez sumnje najvažnije djelo općeg sandžačkog identiteta, ne samo jezičkoga već i historijskog.”
Prof. dr. Sait Kačapor: “Značaj ovog Rječnika i jeste u tome što
će zaustaviti brisanje pamćenja. Zaustaviće bježanje od svojih korijena i ulaženje u jezičke stranputice.”
Rekli ste da je veliki broj ljudi doprinio sadržaju Sandžačkog rječnika. Možete li navesti nekoliko njih koji su dali najveći doprinos?
Tom se činjenicom jako ponosimo, jer je na taj način Sandžački
rječnik postao djelo velikog broja ljudi, a ne samo autora. Zato on i
jeste razumljiv običnom narodu Sandžaka. Moramo ipak istaći doprinos Ibrahima Rekovića slikara iz Plava. On nam je, nakon samo
jednog telefonskog poziva, ustupio kompletnu kolekciju od 4.000
riječi plavsko-gusinjskog kraja u elektronskoj formi, a koju je sakupljao preko 20 godina. RTV mehaničar iz Novog Pazara skupio je za
isti period preko 1.500 riječi i nije znao šta sa tim. Kada smo se
pojavili na njegova vrata, starac nam je odmah pružio požutjele listove papira nadajući se da će sandžačke riječi zapisane na njima,
konačno biti sačuvane od zaborava. Mnogi su ustupali po nekoliko
stotina riječi, slali SMS poruke, ukazivali na literaturu koja sadrži
indekse sa sandžačkim riječima, na internet stranice i td. Doprinos
svakog od njih je zabilježen u Sandžačkom rječniku, jer je to jedini
način da se odužimo tim ljudima.
Gdje su održane promocije Rječnika i kakvi su Vaši dalji planovi?
Prva promocija je održana u junu 2012. godine pred prepunom
salom u Domu oružanih snaga BiH. Prisustvovali su ambasadori nekih susjednih zemalja, rektori Univerziteta, doktori nauka, ali i običan narod. Naredna promocija je održana u Bijelom Polju u decembru prošle godine, u organizaciji Bošnjačkog savjeta Crne Gore.
Nedavno je održana promocija Rječnika u Luksemburgu u organizaciji BKZ Luksemburga, zatim u Prijepolju u organizaciji Kulturnog
centra, te u Novom Pazaru, čiji je organizator bio Kulturni centar
Internacionalnog univerziteta. Planirane su promocije u Turskoj,
Njemačkoj i Australiji. Za 30. oktobra 2014. dogovorena je promocija u Hrvatskoj, u Islamskom centru Zagreb.
Kakve su reakcije medija u susjednim zemljama na pojavu
Sandžačkog rječnika?
Mediji u BiH su dobro propratili izlazak Sandžačkog rječnika i
kritike su jako pozitivne. Također su i neki crnogorski mediji imali
pozitivan stav na pojavu Rječnika, dok su neki beogradski medij
pojavu Sandžačkog rječnika nazvali skandaloznim, fašističkim i šta
već još. Dakle, oni nisu zalazili u suštinu, u sadržaj Rječnika. Za njih
je bila skandalozna sama pojava Rječnika, ma šta bilo u njegovim
koricama.
Kakva je dalja sudbina Sandžačkog rječnika, odnosno, leksike
koju on sadrži?
Dalja sudbina nije vezana za nas. Sada su na redu lingvisti, književnici i narod Sandžaka kojima će ovaj Rječnik biti od koristi. Akademik Dževad Jahić već uključuje leksiku Sandžačkog rječnika u
enciklopedijski rječnik bosanskog jezika koji je u izradi. Tako će se
sandžačka leksika naći na mjestu koje joj i pripada – kao dio leksike
bosanskog jezika. Bosanski jezik ulazi u Ustave susjednih zemalja, a
sandžačka leksika u rječnike bosanskog jezika. Ali, od toga neće biti velike koristi ako ta leksika ne uđe u udžbenike od prvog razreda
osnovne škole do fakulteta. Samo tako se može jezik naših majki
vratiti mladima, vratiti u život. q
Ismet ISAKOVIĆ
45
PRIČE IZ BOSNE
BOŠNJACI U ALBANIJI – “JE LI OVO TURSKA?” “DA, OVO JE TURSKA!”…
Bošnjaci u Albaniju doselili
prije 136 godina
Ne mireći se sa odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine,
kada je Bosna data Austro-ugarskoj na upravu, 13 porodica Bošnjaka iz Mostara, Sarajeva i Počitelja, brodom je krenula u Tursku. Zadesilo ih je nevrijeme na moru, pa su jedva pristali na nepoznatu
obalu. Pitali su: “Je li ovo Turska?” “Da, ovo je Turska!”, odgovoreno im je. Tako su tu, u Draču, stali i trajno ostali.
U Draču, luci i velikom turističkom centru, i okolnim naseljima
Šijak, Kodžaz i Borak danas živi oko 10.000 Bošnjaka. Oni žive na
oko 40 kilometara od Tirane. Dvije velike grupe koje su nastanile
selo Borak, došle su 1879. i 1884. godine. Borak je danas selo sa
najvećim brojem Bošnjaka u Albaniji, u kojoj nikada nisu tretirani
kao manjina, već su integrirani u svakodnevni život. Osim u Draču,
Bošnjaka ima u Firi na jugu Albanije nedaleko od Valone, Kavaji,
Tirani, Skadru...
Migracije Bošnjaka iz Crne Gore
Manji dio Bošnjaka živi u Skadru. Naime, riječ je o bošnjačkim
porodicama koje su početkom 20. stoljeća izbjegle iz Podgorice,
Žabljaka i Spuža. Prisustvo podgoričkih Bošnjaka u Skadru i njihov
uticaj na skadarsku sredinu značajno je povećan tokom Drugog
svjetskog rata, naročito od 1942. godine kada je u Crnoj Gori uspostavljena četnička vlast. Tada su svi podgorički Bošnjaci, oslanjajući
se na svoju rodbinu tamo, prešli da žive u Skadar. Bošnjačke porodice koje su iselile iz Podgorice i njene okoline, a koje žive u Skadru
i njegovoj okolini, nose prezimena: Mećikukići, Galičići, Pepići, Nikšići, Mušovići, Haverići, Halunovići, Oručevići, Bulići, Alibalići, Pašovići, Lekići, Osmanagići, Đurbuzovići, Borčići, Muzurovići, Memići,
Turkovići, Zinhasovići, Kerovići, Omerćehajići, Lukačevići, Ljuce,
Derviševići, Mustagrudići, Šabanhadžovići, Ljumanovići...
Migracije plavsko-gusinjskih Bošnjaka i njihovo stacioniranje za
Fijer, Drač i njegovu okolinu nastale su tokom Balkanskog i Prvog
svjetskog rata. Prema izvještaju brigadira Mašana Božovića Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine Crne Gore napisanog 9. jula
1913. godine, od februara do juna 1913. godine emigriralo je 795
građana sa područja Gusinjske kapetanije. Ono je uslijedilo upravo
u vremenu pokrštavanja bošnjačkog i albanskog stanovništva u
tom kraju, pa je, najvjerovatnije, posljedica tih događaja.
Druga, moglo bi se reći masovna emigracija bošnjačkog stanovništva Plava i Gusinja zbila se februara 1919. godine, kada je u Skadar emigriralo oko 3.000 građana, od kojih je oko 1.500 bili pod
oružjem. Razoružani su od strane Italijana u sjevernoj Albaniji, u
mjestu Puka, uz prethodno priznavanje njihovog statusa političke
emigracije. Smješteni su u logor, u selo Bušat kod Skadra. Kao pokretači ove emigracije spominju se Medo i Haso Ferović, Bejto Medunjanin, kasnije poznat kao Bejto Plava i Šefko Kurtić iz Plava, te
Smajle Nikočević, Rusto Radončić i Ram Kata Hot, svi iz Gusinja.
Ovako masovnoj emigraciji prethodilo je suprotstavljanje ulasku
vasojevićke narodne vojske pod komandom Vasa Sajičića i Lakića
46
Bošnjaci u Albaniji na početku 20. stoljeća
Ulaz u bošnjačko selo Borak kod Drača
Logo bošnjačkih organizacija u Albaniji
PREPORODOV JOURNAL 166
PRIČE IZ BOSNE
Vojvodića. Oko godinu dana kasnije, preko 90% onih koji su emigrirali, vratili su se. Ostali je u Albaniji
oko 250 onih koji su emigrirali.
Još pamtim uspavanku,
što pjevala si davno,
nad mojom bešikom,
Bosno majko.
Svako dijete i nevjesta uče
bosanski jezik
Nježna je bila,
bistra,
puna lijepih želja,
pjesma.
Prekid odnosa sa Jugoslavijom
1948. godine, donio je i prekid odNekad,
nosa između Bošnjaka u Albaniji sa
u slatkom snu, Bosni me slala,
njihovim bližnjima u Bosni i Hercesad zbog nje,
govini i Sandžaku. Ti odnosi su se
ne mogu da zaspim.
počeli ponovo uspostavljati poslije
Još pamtim uspavanku,
1990. godine. Režim Envera Hodže
što pjevala si davno,
promijenio im je i prezimena, izbjemila je srcu mome
gavajući slavenske završetke ili ih
i još bih da je slušam.
često mijenjajući u potpunosti. Tek
sada su počeli vraćati pređašnja
Na krilu tvom,
prezimena. Ipak, ljubav prema BoEnver Hodža
da se njišem,
sni tjerala je Bošnjake da kradom
sretan bih bio,
slušaju Radio Titograd, Beograd i Sarajevo.
samo tu da zaspim,
Bošnjaci u Albaniji imaju i Udruženje “Zambak”, koje ih povezu- pa makar se, dok je vijeka
je sa zemljom njihovog porijekla. Prvi cilj ovog udruženja je obe- nikad ne probudio.
zbjeđivanje nastavljanja učenja jezika. Pored velike izoliranosti,
nedozvoljavanja slušanja i gledanja tadašnjih jugoslovenskih radija Jačanje u ekonomskom i svakom drugom pogledu
i televizije, i “zabetonirane granice”, Bošnjaci u Albaniji su sačuvali
Najveća radost i gostoprimstvo Bošnjaka u Albaniji se vidi kada
svoj jezik, kulturu i običaje.
Do 1948. godine vjenčanja su se u većini slučajeva obavljala is- im dođu musafiri iz Bosne i Sandžaka. Njihov primjer čuvanja vjere,
ključivo među doseljenicima iz Bosne. Pravilo da se vjenčavaju samo običaja i jezika zaslužuje svako poštovanje.
Nakon Enver Hodže na vlast dolazi Ramiz Alija. U strahu da se
sa Bošnjacima, prvi put je prekršeno 1940. godine. I danas, svako
ne
dogodi
u Albaniji slično što se događalo u drugim komunističkim
dijete koje se rodi i svaka nevjesta koja dođe u selo uči bosanski jezik.
zemljama, Alija je pokušao izvesti neke reforme u društvu, ali one
nisu zadovoljile građane Albanije, pa su otpočele jake demonstraJake duhovne veze sa Bosnom
cije pod čijim je pritiskom Vlada dozvolila formiranje drugih političBošnjaci u Albaniji imaju veliki broj intelektualaca, počevši od kih partija i konačno provela višestranačke izbore 1991. godine. Od
glavnih i odgovornih urednika tiranskih listova, doktora nauka, tada Albanija živi novi život, a njeni građani se osjećaju slobodnije i
umjetnika, profesora raznih profila, inžinjera, pravnika, pjesnika, komotnije. Vjerski život se vraća u sve pore društva, otvaraju se
poput Fatmira Baćija, jednog od najboljih pjesnika u Albaniji.
vjerske škole, džamije i crkve tako da se slobodno može reći da je
“Ja sam ponosan što sam Bošnjak, a rođen i odrastao u Albani- to sada sasvim nova zemlja koja korača brzim koracima naprijed.
Prije komunističkog sistema u Alji i što u sebi nosim najbolje osobine
baniji je bilo oko 1.680 džamija. Sve
ova dva veoma ponosna naroda.
su, osim jedne, porušene ili preobraIšao sam nekoliko puta u Bosnu, a
ćene u druge svrhe. Dolaskom demospremam se da na poziv nekih prijakratije Albaniju je zahvatio snažan
telja održim predavanje studentima
talas vjerskog buđenja i vraćanje vjerna Sarajevskom univerzitetu. Za to
skoj tradiciji. To se osjećalo kod svih
se polahko spremam i jako sam povjerskih zajednica. U novim uvjetima
nosan zbog toga”, kaže Baći.
albanskog buđenja i Bošnjaci su našli
Duhovna veza sa Bosnom je vesvoje mjesto. Oni su naprosto ustali
lika, a Baći je svoju pjesmu “Uspana svoje noge, probudili se i ojačali u
vanka” posvetio, kako naglašava,
ekonomskom i svakom drugom pomajci Bosni. Ova pjesma je doživjegledu. U svojim naseljima izgradili su i
la veliku popularnost u Albaniji, a
džamije, zidove u odajama im najčevećina Bošnjaka u ovoj zemlji zna je
šće krase slike Starog mosta u Mostanapamet. Redovno se recituje u
ru, Počitelja i Baščaršije, a nerijetko
bošnjačkim školama, na sijelima,
po kamen za nišane u svojim mezarjiprilikom obilježavanja važnih datuma dolaze u svoju Bosnu. q
ma, na slavljima u povodu rođenja
djece... Pjesma glasi:
Avdo HUSEINOVIĆ
Fatmir Baći
KOLOVOZ 2014.
47
DIJALOG CIVILIZACIJA
MJESTO I ULOGA BOŠNJAKA U KULTURNO-VJERSKIM INTEGRATIVNIM PROCESIMA PROŠIRENE EUROPSKE UNIJE
Bošnjaci sublimiraju u sebi
i Istok i Zapad
Pertinentno je pitanje tko su Bošnjaci? Još
donedavno, nazivalo ih se svakako, najčešće pogrešno. Bilo ih je posvuda u bivšoj zajedničkoj
državi. Danas su dominantni u Bosni i Hercegovini, kao matičnoj zemlji, potom brojčano veoma jaki na Sandžaku, ima ih u Crnoj Gori, a ponešto i na Kosovu. Migratorna kretanja ekonomske prirode 50-ih i 60-ih godina prošloga
stoljeća pokreću Bošnjake na zapadna područja
Jugoslavije, poglavito u Istru i druge industrijske
i urbane centre Hrvatske i Slovenije. Izvan matične zemlje, imah ih, kao zamjetna iseljenička
zajednica u Turskoj, a u posljednje vrijeme u
Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, Njemačkoj i Skandinaviji gdje su, kao
izbjeglice, ojačali već postojeću kvotu bošnjačkoga imigracijskog kontingenta u tim zemljama.
Još u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu, tu su živjeli Bošnjani krstjani sa svojom Crkvom bosanskom. Ne pripadaše ni katoličkom
Rimu ni carigradskoj ortodoksiji. Bili su svoj na
svome. Padom Hodidjeda i trgovišta (emporija)
Vrhbosne, današnjeg Sarajeva, Otomani se učvršćuju na novim prostorima. Novi gospodari donose i nove adete i svoju vjeru. Etabliranje islamske kulture i civilizacije zahvaća golemi supstrat
zatečenoga bosansko-slavenskog etnosa.
Tijekom čitave otomanske vladavine prostorom današnje Bosne
i Hercegovine, za islamizirano stanovništvo štokavskog narječja u
Bosni i Zahumlju (Hercegovina) bila su udomaćena dva naziva: prema Carigradu (Istanbulu) stanovništvo se u etničkom i političkom
smislu smatralo i nazivalo Bošnjacima. Tako se u mnogim službenim
spisima i poveljama Velike porte (središnje otomanske uprave u Carigradu) za Bošnjaka pronalazi adekvatan prijevod: Bosnaklar,
Boşnak taifezi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm u značenju bosanski
narod. Paralelno s tim ispravnim nazivom, često se upotrebljavao i
naziv Turčin kao čisto vjerski determinant kojim se naglašavalo da su
bosanskohercegovački muslimani pripadnici turske vjere, dakle konfesionalno različiti od drugih južnoslavenskih naroda.
Odlukom Berlinskog kongresa iz 1878., turska Bosna ulazi u geopolitičku interesnu sferu moćnoga Austrougarskog Carstva. Poslije Aneksije 1908. dugogodišnji namjesnik austrougarskom Bosnom i Hercegovinom, Mađar Benjamin Kállay, uvodi novi, i za Bošnjake neprihvatljiv,
naziv muhamedanci (prema njemačkom Muhammedaner).
Naziv muslimani, kao vjerska i narodnosna odrednica, zadržan
je i u Kraljevini SHS, potom Kraljevini Jugoslaviji i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nova socijalistička vlast uvodi 1945. godine, vjerojatno zbog ideoloških razloga budući da je fundirana na militantnom ateizmu, novi naziv za muslimansko stanovništvo: neopredi-
48
jeljeni. Tek u burnim i tragičnim vremenima
nedavnoga obrambenog rata za očuvanje samoga muslimanskog bića, bosanskohercegovački, tada još službeno nazivani Muslimani,
odlučuju 1993. godine na panbošnjačkom Saboru sebe ubuduće nazivati Bošnjacima i Bošnjakinjama.
Da bi se proniknulo u bît islamske civilizacije općenito, a potom i na njezin kulturno-religijski refleks kod bosanskohercegovačkih muslimana, nužno se prisjetiti nekih povijesnih činjenica. Prva asocijacija koja prosječnom zapadnjaku padne na um kada se spomene europsko
srednjovjekovlje je nešto što priziva mračnjaštvo, ideju o zapuštenim i prljavim gradovima i
česte pojave gube i kuge. To doba povijesti i
kulture nije samo vezano za gradnju najljepših i
najblistavijih gotičkih katedrala, već i za onaj
dio Europe koji eurocentrični zapadni duh svjesno potiskuje iz svoje kulturne baštine. Ima se
dojam kao da se odriče nepoželjnog vanbračnog djeteta. Istina je, ipak, bitno drugačija.
Riječ je svakako o jednoj velikoj i osebujnoj
kulturi i civilizaciji koja je nastala dolaskom Arapa i Berbera početkom VIII. stoljeća iz Afrike,
preko Gibraltarskih vrata, na Iberski (Pirinejski)
poluotok. Skoro osmovjekovno središte te nadasve plodonosne kulture bila je Andaluzija što u prijevodu znači
izgubljeni raj - Al Andalus. Njene protagoniste nazvaše Maurima,
prema grčkom moros poradi njihove tamne puti. Zavladali su velikim dijelom južne i jugozapadne Europe. Područje njihova kulturnog utjecaja protezalo se od današnje Španjolske i Portugala do
južne Francuske, Sardinije sve do Toulousea i Lyona.
Posebnu pozornost posvetili su svojoj prijestolnici Córdobi. Bila
je to prava, skoro milijunska, kozmopolitska metropola, al pare s
Konstantinopolisom (Carigradom) i Bagdadom. Tada je Pariz, sjetimo se samo Victora Hugoa i njegova romana Zvonar crkve NotreDame, bio sa svojim la cour des miracles (stjecištem vagabunda,
prosjaka i razbojnika svih vrsta i fela), jedna, najblaže rečeno, opskurna srednjovjekovna aglomeracija.
Córdoba je bila metropolis gdje je vladala tolerancija i suživot.
Islam, kršćanstvo i židovstvo su živjeli u simbiozi, u zajedništvu i
međusobnom uvažavanju. Oni koji se nisu konvertirali na islam, pisali su svoja literarna i znanstvena djela na arapskom jeziku. Još
prije penetracije islama na Iberski poluotok, klasična helensko-rimska civilizacija bila je na zalasku. U vrijem kada je nepismenost u
kršćanskoj Europi bila skoro sto postotna, s izuzetkom benediktinaca i njihovih skriptorija, u samoj Córdobi djelovalo je veleučilište
najviše znanstvene razine i skoro 800 javnih škola. Tu je djelovala i
PREPORODOV JOURNAL 166
DIJALOG CIVILIZACIJA
velika biblioteka koja se po veličini svoga knjižnog fundusa mogla
usporediti s onom u Aleksandriji.
Maursko-islamska civilizacija bila je veoma srasla s filozofskom
mišlju najznačajnijih helenističkih autora. Averos ibn Rushd, fanatični ljubitelj i promicatelj Aristotelove misli i opusa, zadužio je Zapad da bez traga ne nestanu ta neponovljiva djela antičke filozofske misli. Njegovi prijevodi, komentari i egzegeze Aristotela tome
su dali nemjerljiv doprinos. U Córdobi je također djelovao nadasve
čuveni filozof i mislilac Ibin Sina, poznatiji po svom latiniziranom
imenu Avicena.
Iako duboko prožeti islamom, Mauri, dolaskom na Iberijski poluotok, pokazali su najviši stupanj snošljivosti. Primjenjivali su ne
samo riječ, već i duh Prorokove/Poslanikove poruke: “I sa sljedbenicima Knjige (Kitaba, tj. sa Židovima i kršćanima) raspravljajte na
najljepši način, - ne s onima među njima koji su nepravedni - i recite 'Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se Njemu pokoravamo.'” (Kur'an, XXIX, 46).
Monoteizam, vjera u jednoga Boga, omogućavao je interreligijsku isprepletenost. Često se znalo događati da pripadnici islama i
kršćani koriste ista kultna mjesta (bogomolje) za molitve. Kršćanski
vjernici su i nadalje imali svoje bogomolje. Dapače, gradili su i nove, istina, bez zvona koja su zamjenjivali udaranjem u drvene čegrkaljke kao što je to sve donedavno bio i običaj u katoličkoj Dalmaciji u Velikom tjednu kada se zvona nisu oglašavala radi pijeteta
prema Kristovoj kalvarijskoj muci i smrti.
Budući da islam nije a priorno ratnoosvajačka religija, izvorno ni
sveti rat – džihad nije imao onu konotaciju koja mu se danas želi pripisati, djelomice i krivnjom nekih islamskih vjerskih dužnosnika i neodgovornih militantnih skupina kojima je izvorni islam tek moneta za
potkusurivanje u čisto politikantske svrhe. Džihad izvorno znači rat, ali
rat sa samim sobom, s vlastitim slabostima, rat za vlastito obraćanje i
povratak na Stvoriteljev put, rat za prihvat Njegove volje da bude prisutna u osobnom i društvenom životu svakoga pripadnika islama. Takav tolerantni islam zračio je stoljećima na prostorima maurske kulture i civilizacije. To je ono što bismo mogli nazvati i euroislamom.
No ono što je bilo lijepo, humano i općeljudski prihvatljivo nestalo je 1492. godine u katoličkoj rekonkvisti pod čvrstim i nemilosrdnim žezlom španjolskog vladara Ferdinanda II. Aragonskog, od
pape počašćen nadimkom katolički, i njegove supruge Izabele Kastiljske. No, uvijek bijaše mudrih ljudi koji su znali, htjeli i umjeli
sačuvati za nove naraštaje ono što će ih oplemeniti i duhovno obogatiti. Da tako ne bijaše, upitno je što bi iznjedrila europska renesansa. Euroislam je nedvojbeno utkan u njene temelje. Ali ne samo
maursko-iberski euroislam, već i ovaj bosanskohercegovački također je civilizacijski doprinos europskoj uljudbi.
Druga je stvar kada se neki upitaju gdje je danas islam u Lici,
Krbavi i Slavoniji. Odgovor je jednostavan: svaka sprega mača i oltara na dužu je stazu bila pogubna i za samu vjeru. Oni koji su je
trebali propovijedati i svjedočiti kao nešto autonomno od svjetovne vlasti, radije su se priklanjali ovozemaljskim probicima prihvaća-
KOLOVOZ 2014.
jući tim i onu latinsku Cuius regio, illius religio – Čija je zemlja, njegova je i vjera.
U svojim radovima i pozamašnom publicističkom i znanstvenom opusu orijentalist i povjesničar Bernard Lewis, proučavajući
izvore sukoba između judeo-kršćanstva i islama, došao je do zaključka da su polazišta tih sukoba prije svega sličnosti, a ne razlike.
Po njemu, što je uglavnom dominantno mišljenje i svih dobrih poznavatelja religijske tematike, islam je mnogo bliži judeo-kršćanskoj tradiciji nego bilo kojem velikom etabliranom religijskom sustavu Azije i Dalekog istoka kao što je brahmanizam, budizam ili
konfucionizam.
Upravo polazeći od takve premise, prihvatljive i u cijelosti dokazive, moguće je oblikovati paradigmu suživota triju monoteističkih religija. Ne samo da je moguće, već i neophodno. Bošnjaci, činjenicom da su prostorno “rastrgani” preko svoje matične Bosne i
Hercegovine pa do Sandžaka, Kosova i Crne Gore, te oni koji se
“privremeno” nastaniše po Hrvatskoj, Sloveniji i diljem svijeta imaju zajedničke korijene ali i različita kulturološka iskustva. Nećemo
valjda povjerovati da mali Bošnjak u Istri ili u Ljubljani ima isti kulturno-ambijentalni senzibilitet kao njegov bošnjački vršnjak na Kosovu ili na Sandžaku. To bi bilo isto ukoliko bi ustvrdili da Hrvat iz
Hercegovine mentalno “diše” na isti način kao hrvatski Istranin ili
subotički Hrvat-Bunjevac. Sredina i vrijeme učiniše svoje. Jesmo svi
Hrvati i Bošnjaci, ali nismo svi uvijek isti. I to je istina.
Povijest je zaista učiteljica života. Svaka kultura i svaka civilizacija bile su, uglavnom, korak naprijed u odnosu na prethodne. Europski kulturno-civilizacijski krug upravo je produkt jednoga sustavnog prožimanja, na izgled različitih, ali u biti istoznačnih, ljudskih i kulturoloških vrednota. Samo to trebamo prepoznati. Kako
su naši davni naraštaji diljem Europe znali ne samo prepoznati nego i utkati u svoju kulturnu baštinu vrednote svojih susjeda iz drugih naroda i njihovih kultura, bilo bi razumno da i mi na ovim prostorima shvatimo da imamo što učiti od drugih i da njima u poniznosti svoga nacionalnog ega ponudimo ono što je u nama najvrjednije i općeljudski prihvatljivo za sve. Onda ćemo ponovo pronaći ne tamo neki Al Andalus – Izgubljeni raj, već svima novi i prihvatljiv ovozemaljski, bez ikakvih eshatološko-ezoteričnih konotacija, naš svakidašnji Eden.
Bošnjaci, obogaćeni iskustvima iz svojih različitih životnih sredina, sublimiraju u sebi i Istok i Zapad. Dogodi im se također da bespotrebno unose u svoju vjekovnu tradiciju tuđe običaje (gradnju bogomolja koje svojim arhitektonskim obilježjima odudaraju od tradicionalnih kanona bosanskog graditeljstva koji su svi prihvaćali bez razlike na vjerski svjetonazor), da nekritički opravdavaju zle poteze i postupke nekih “branitelja” islama, da više “ćire” na istok, nego na zapad. No, moguća su i drugačija rješenja, drugačije opcije, drugačiji
pristupi. Primjer maurske Andaluzije je jedan od putokaza. Bošnjaci
moraju ostati ono što su i bili: Bošnjaci od pamtivijeka, bez tuđih
natruha na cipelama, bez tuđih novotarija i samo takvi bit će “sol
zemlji” u budućoj integriranoj i proširenoj Europskoj uniji. q
Stjepan LAPENDA
49
ŽIVJETI ISLAM
ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXVII)
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju
misiju islama (II)
Misija u Taifu
Nakon smrti Ebu Taliba, Muhammed, a.s., ostaje nezaštićen.
Na čelo Hašimija dolazi drugi mu stric Ebu Leheb, Poslanikov zakleti neprijatelj kojeg i Kur'an proklinje radi zla koje je počinio Poslaniku i muslimanima.1 U takvim okolnostima napadi na Poslanika su
još više učestali. Muhammed, a.s., donosi odluku da napusti Mekku
te pokuša proširiti svoju misiju u drugim gradovima. Odabrao je
gradić Taif, osamdesetak kilometara udaljen od Mekke. Međutim,
tamo je doživio potpuni neuspjeh svoje misije. Plemenske vođe odbile su napustiti vjeru svojih predaka, podrugljivo pitajući Poslanika
kako može “njegov” Bog dozvoliti da on – Poslanik traži podršku
kod stranih plemena!2
Štoviše, nahuškali su ljude na ulici pa su Poslanika dočekali
psovkama, ismijavanjem i uvredama bacivši na njega kamenje. U
takvom stanju, ranjena lica, ali iznad svega ranjene duše, Muhammed, a.s., se obraća svome Rabbu/Stvoritelju Allahu, dž.š., i
moli: “O moj Bože! Žalim ti se na svoju nemoć , nedostatak upornosti i na moj slab ugled u očima ljudi. Ti si najmilosniji. Ti si Gospodar
slabih. Kome si me poslao: velikom neprijatelju koji se baca na mene, ili bliskom prijatelju kome je povjerena briga u svim mojim nevoljama? Na kraju, nizašto ne marim osim za Tvoju brigu i zaštitu.
U svjetlu Tvoga lica ja tražim zaklon, u svjetlu koje obasjava nebesa
i sve tame i Tebi koji upravljaš svim događajima i na ovom i na drugom svijetu. Daj mi da nikad ne izazovem Tvoj gnjev i Tvoje nezadovoljstvo. Nema ni snage, ni moći, osim kod Tebe. O Bože, oprosti
ovim ljudima, jer oni ne znaju!”3
Molio je Muhammed, a.s., za stanovnike Taifa iako su se jako
ružno ponijeli prema njemu. Njegove će molitve Allah, dž.š., uslišati tako da će Taif uz Medinu i Mekku, nakon njegove smrti postati
najsigurnije utočište islama poslije Poslanikove smrti kada su brojna plemena napustila islam. Naime, devete godine po hidžri, stanovnici Taifa će prihvatiti islam i za razliku od drugih arapskih plemena nikada ga neće napustiti.4
Iako je još krvario, molitva upućena Allahu, dž.š., ojačala je volju Muhammedovu, neka je mir i milost Allahova s njim. Osjetio se
duhovno jači, strpljiviji i odlučniji da bez odlaganja nastavi poziv u
istinu.
Isra i Mi'radž
Muhammed, a.s., je u kratkom vremenu na bolan način iskusio
nekoliko gubitaka te doživio nekoliko velikih misijskih neuspjeha.
No, kako smo to puno puta već naglasili, nastojanje da svoj život
uredimo sukladno Allahovoj, dž.š., Volji nije uvijek bez iskušenja,
zapravo, što je veća vjera i u nama snažnija želja da ostanemo na
putu islama, a to je jedini put koji vodi ka Božjem zadovoljstvu,
veća su i životna iskušenja. A Muhammed, a.s., kao univerzalni primjer poslaničkog/ljudskog ponašanja morao je proći kroz sva isku-
50
šenja koja jedan čovjek može iskusiti do krajnjih granica izdržljivosti. Bio je suočen sa svakodnevnim osporavanjem, vrijeđanjem,
kojeg su pratile nezamislive salve ružnih riječi, fizičkim nasrtajima
pa i pokušajima ubojstva. Mala zajednica njegovih sljedbenika radi
njega i onoga što je naučavao suočila se sa ekonomskim sankcijama koje su prouzročile smrt njemu najdražih osoba amidže mu Ebu
Taliba i voljene supruge Hadidže, r.a. Pored toga, Muhammedu,
a.s., je najteže pao neuspjeh misije u Taifu kada je pokušao nagovoriti tamošnje stanovnike da prihvate islam te podrže ga u njegovoj misiji. Umjesto odziva, Muhammed, a.s., je i u ovome gradu
doživio žestoke verbalne napade te pretrpio teške fizičke ozljede
od direktnih udaraca teškim kamenicama koje su na njega bacali
goropadni Taifljani. Ti su mu trenutci, kasnije je priznao Muhammed, a.s., svojoj supruzi Aiši, bili najteži u cijelom životu, čak
teži i od Bitke na Uhudu kada je izgubio strica Hamzu i nekoliko
svojih najbližih ashaba.5
Vrativši se iz Taifa u Mekku, u još veću nesigurnost, Muhammedu, a.s., je jedino preostalo da, zajedno sa ostalim muslimanim,
čeka. U stanju teške, rekli bi bezizlazne situacije, kada nije imao
jasnu viziju kako dalje, prepustio se Muhammed, a.s., svome Gospodaru. Intenzivno je molio kod Kabe, iščekujući rješenje za novonastalu situaciju koja je ukazivala da u svome rodnom gradu sa
svojom misijom nije uspio. Naravno da Muhammed, a.s., nikada
nije zapao u stanje očaja i pesimizma niti se bojao smrti. Iz samog
Kur'ana je znao da je to bila sudbina i svih Allahovih poslanika prije
njega, tako da ni on nije bio iznimka u tom pogledu. O tome nam
govori Allah dž.š. u suri Furkan: “Tako smo Mi svakom vjerovjesniku dali da mu grješnici budu neprijatelji. A tebi je Gospodar tvoj
dovoljan kao vodič i pomagač.” (Al-Furqan, 31)
Bojao se Muhammed, a.s., Allahove kazne za svoj narod, jer oni
koji iz oholost odbijaju istinu moraju su suočiti i sa Allahovom kaznom, koja je u povijesti zadesila mnoge narode zato što su svoje
poslanike u laž utjerivali.
PREPORODOV JOURNAL 166
ŽIVJETI ISLAM
“Isto tako, prije tebe (Muhammede), Mi ni u jedan grad nismo
poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: 'Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi tragove
njihove slijedimo.' 'Zar i onda' – govorio bi on – 'kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?' A oni bi odgovarali: 'Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!' I Mi smo ih
kažnjavali, pa vidi kakav je kraj bio onih koji su poslanike u laž ugonili.” (Az-Zuhruf, 23-25)
Muhammed, a.s., je čvrsto vjerovao da će mu Njegov Gospodar
olakšati i izbaviti iz svake teške situacije pa i ove trenutne nastale
smrću njegovih najbližih, kao i neuspjehom misije u Taifu. Tako se i
dogodilo. Allah, dž.š., njegov Gospodar, šalje mu dvije vrste pomoći.
Prva je izravna i nadilazi ovozemaljske zakonitosti pa možemo govoriti o Čudu ili Mudžizi, a druga pomoć bila je posredstvom drugih
ljudi iz drugoga grada, iz Jesriba, od tamošnjih arapskih plemena Evs
i Hazredž.6
Prva, izravna, Allahova pomoć dogodila se kroz Poslanikovo neobično i čudnovato putovanje, duhovno i tjelesno, iznad vremena i
prostora kroz sve nebeske sfere. To će mu putovanje, koje se i
islamskoj literaturi naziva Isra i Mi'radž, doći kao lijek za sve njegove dotadašnje rane, duševne i one stvarne fizičke, te jak poticaj za
daljnje napore u misiji širenja vjere islama. Sada se još jedanput
uvjerio da ga njegov Gospodar nije zaboravio i da se ustrajnost i
žrtva na Pravome putu uvijek isplati.
Allah, dž.š., Onaj Koji je Muhammeda, a.s., i odabrao za Svoga
posljednjeg poslanika na Zemlji, kroz ovo neobično putovanje Svome će Poslaniku pokazati sve ljepote Svemira, ugođaj Dženneta, ali
i kazne Džehennema te mu u izravnom obraćanju bez posredništva
meleka Džibrila objaviti temeljne elemente vjere/imana, a molitvu/namaz učiniti temeljnim stupom vjere islama.
Riječ je o nesvakidašnjem i iz naše ljudske perspektive “nemogućem” putovanju, jer je Poslanik, a.s., u kratkom vremenskom
razmaku prevalio put od Mekke do Jeruzalema, a iz Jeruzalema do
krajnjih granica svemirskih prostranstava.7 Kako nam prenose najpoznatije zbirke hadisa Buharija i Muslim, u društvu meleka Džibrila i na neobičnoj životinji sličnoj magarcu zvanoj Burak,8 Muhammed, a.s., će u jednom dijelu noći izvan vremena i prostora
otputovati iz Mekke/Hrama Časnog u Jeruzalem/Hram Daleki, što
se u Kur'anu naziva Isra, a zatim će iz Jeruzalema biti uzdignut u
nebeske sfere te proputovati kroz svih sedam nebesa, što se u hadisima Muhammed, a.s., naziva Miradž. O tome govori i prvi ajet
kur'anskog poglavlja El-Isra, koje je dobilo ime upravo po ovome
događaju: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo
Lejletu-l-miradž (perzijska minijatura)
KOLOVOZ 2014.
Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu,
sve čuje i sve vidi.” (el-Isrā, 1)
U Jeruzalemu, svetom mjestu /Bjetu-l-Makdis, točnije u Svetome hramu/Mesdžidu-l-Aksa, Muhammed, a.s., je zajedno sa prijašnjim Allahovim vjerovjesnicima, među koji su bili i Ibrahim, Musa i
Isa, a.s., neka je na njih Allahov mir i blagoslov, obavio molitvu i
osobno je predvodio džemat/zajednicu sastavljenu od najodabranijih pojedinaca koji su ikada živjeli na našemu planetu.9 Predvođenje džemata sastavljenog od svih drugih Poslanika znak je časti
koju je Allah, dž.š., ukazao Muhammedu, a.s., jer islam ne pravi
nikakve razlike među poslanicima; znak je da su svi Poslanici sa
istoga Izvora od Jednoga Boga preko istoga meleka/anđela dobivali svoje učenje i znak je završetka poslanstva – jer nitko poslije Muhammeda, a.s.., do kraja svijeta i vijeka, neće više biti odabran za
Allahova vjerovjesnika. Allah, dž.š., je potvrdio da je Muhammed,
a.s., hatemu-l-enbija ili Pečat poslanika, a to su potvrdili i svi ostali
Poslanici koji su ga pozdravili islamskim pozdravom, izrazili mu dobrodošlicu i za njim obavili molitvu. Poslanici su posvjedočili da je
Muhammed, a.s., jedini koji se mora slijediti kako bi se zavrijedila
Božja Milost jer je u svome učenju objedinio i u konačnoj formi za
sve ljude, a ne samo za jedna narod, donio konačno učenje vjere u
Jednoga Boga.10 “Mi smo te (Muhammede) poslali svima ljudima
da radosne vijesti donosiš i s da opominješ.” (Saba, 28) Tom je molitvom Muhammed, a.s., potvrdio da je pored Mekke i Jeruzalem za
muslimane također sveti grad. Muslimani će se nakon Miradža i
nakon hidžre u Medinu, koja će ubrzo uslijediti, 17 mjeseci u svojim
molitvama okretati prema Jeruzalemu, dok nije došla Objava da se
okreću prema Mekki, odnosno prema Kabi, kao najstarijem Svetom hramu na Zemlji.11 (Nastavlja se…)
Bilješke:
1
“Neka propadne Ebu Leheb i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni
ono što je stekao, ući će on sigurno u vatru rasplamsanu, a i žena njegova koja
spletkari; o vratu njenom će biti uže od ličine usukane.” (Leheb)
2
Tarik Ramadan, Stopama Božjeg poslanika, str. 78.
3
Ibn Hišam, Poslanikov životopism, str. 82.
4
Za vrijeme prvog halife/nasljednika Muhammeda, a.s., Ebu Bekra, r.a., mnoga će
arapska plemena napustiti islam, pravdajući se da su bili dužni poštovati ugovor
samo za vrijeme života Muhammeda, a.s. Neki će odbiti plaćati zekat, a pojavilo se
i lažno poslanstvo.
5
Predanje koje bilježi Buharija i Muslim od Aiše, r.a., u kojem se kaže da je upitala
Allahova poslanika: “Da li si doživio teži dan od dana Bitke na Uhudu?” On joj je
odgovorio: “Svašta sam doživio od tvoga naroda, a najteže što sam doživio jeste
ono u Taifu.” Vidjeti: Dr. Muhammed Seid Ramadan el-Buti, str. 148.
6
Pripadnici plemena Hazredž, a kasnije i Evs, za razliku od oholih predstavnika plemena Kurejš, objeručke su prihvatili islam i pristali slijediti poslanika Muhammeda,
a.s., što nam govori da misija islama može uspjeti samo putem osobnog zalaganja,
čvrstog povjerenja u Allaha, dž.š., ali i ljudskim oslanjanjem na kvalitetne i povjerljive ljude oko sebe.
7
Iz islamske perspektive, sve osim Allaha, dž.š., pa i Svemir ima svoje granice.
8
Ibn Hišam prenosi kazivanje poznatog Poslanikovog ashaba Abdullaha b. Mes’uda
da je rekao: “Božjem poslaniku, s.a.v.s., je doveden Burak. To je životinja na kojoj su
nošeni i poslanici prije njega. Svoje je kopito stavljala na krajnju točku koju je vidjela pred sobom.” Vidjeti Ibn Hišam, Poslanikovo životopis, str. 76.
9
Tom prilikom melek Džibril ponudio je Allahovom poslaniku posude sa vinom, vodom i mlijekom. Kada je Poslanik odabrao onu sa mlijekom Džibril mu je odgovorio da
je odabrao ono što simbolizira islam, tj. prirodnu vjeru koja odgovara čovjeku te da je
vino zabranjeno za sljedbenike islama. Ibn Hišam, Poslanikovo životopis, str. 77
10
“Muhammed nije otac nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik, a Allah sve dobro zna.” (Al-Ahzab, 40)
11
Uzdizanje (MIradž) u nebeske sfere moglo je biti direktno iz Kabe. Međutim, Israom ili putovanjem u Jeruzalem, željele se skrenuti pažnja muslimanima na važnost
Palestine kao svete zemlje kroz koju su prošli i u kojoj su živjeli najodabraniji poslanici u povijesti čovječanstva. Zato se Palestina u islamskoj literaturi i naziva erdu-nnubuwwat ili zemlja poslanika. Vidjeti: Safvet Halilović, Životopis posljednjeg Allahova poslanika, str. 167. Kasnije će Muhammed, a.s., nakon prelaska u Medinu i taj
grad proglasiti svetim. q
Mirza MEŠIĆ
51

Dijaspora Feb 2008 - Bosnian Media Group

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

BOSANSKOHERCEGOVAČKA DIJASPORA I MIGRACIJE Njihov

haber 53.indd - Bosnia and Herzegovina UK Network

U - Bosnian Media Group

moj politički cilj je ukidanje republike srpske!

O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SLOBODI PRISTUPA

bosnjacka - Bosnian Media Group

Predsjednik Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini