ugrože ne vrst e Plemkinja među pticama: vlastelica Živopisna ptica crvenih nogu zahvaljujući otmjenosti zaslužuje ime koji nosi. U nas se gnijezdi još samo 50 parova, zbog čega ima status „kritično ugrožene“ vrste. U 2010., koju je UN proglasio Godinom biološke raznolikosti, GEO će diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, isticati nužnost očuvanja vrsta. I dalje pratite naše teme i akcije. BIORAZNOLIKOSTI Vlastelice obitavaju uz plitke slatke, bočate ili slane vode: močvare, lagune, riječna ušća, plitka jezera, taložnice, ribnjake i solane. Poput drugih ćurlina, hrane se po plićinama, a hranu skupljaju brzim kljucanjem s površine blata, biljaka ili iz vode. Hrane se pretežno vodenim beskralježnjacima (vodeni kukci i njihove ličinke, školjkaši, puževi, račići i slično). Hvataju punoglavce i sitne ribe, katkad jedu i sjemenke. Najveća dubina na Vlastelice se hrane po plićinama, a hranu skupljaju brzim kljucanjem. kojoj se mogu hraniti je 20 cm, a pogotovo je za ptiće važno da na staništu ima sasvim plitkih površina. Vlastelice su vrlo druževne. Izvan sezone gniježđenja zadržavaju se u malim jatima, najčešće 5 do 10 ptica, a često se uključuju u mješovita jata s drugim ćurlinima. Rijetko su samotne. Na odmorištima se znaju okupljati u veća jata. Gnijezde se u kolonijama od 10 do 40 parova. Monogamne su, a veza između partnera traje jednu sezonu. Gnijezdo grade na golom tlu, na otočićima ili sprudovima okruženima plitkom vodom, katkad i na suhom tlu. Gradnja gnijezda, ležanje na jajima i podizanje mladih zadaća je obaju roditelja. U leglu su obično četiri jaja koja se izlegu za 22-23 dana, a ptići postaju samostalni za dva do četiri tjedna. U Hrvatskoj su se vlastelice počele gnijezditi tek potkraj 20. st., a i danas su malobrojne gnjezdarice na samo nekoliko lokaliteta. Najveće gnjezdište su taložnice Sladorane kod Virovitice gdje se na maloj površini redovito gnijezdi oko 15 parova. Redovito se gnijezde na ninskim solanama, a sporadično na širem području Podunavlja i donjeg Podravlja te na ušću Neretve. Ukupna gnijezdeća populacija u Hrvatskoj ne prelazi 50 parova te ima status „kritično ugrožena“. Kao preletnica zadržava se u priobalju, ali je također rijetka te je znatno brojnija za proljetne nego za jesenske selidbe. Razlozi ugroženosti su nestajanje prostranih plitkih močvarnih područja, uništavanje muljevitih i pjeskovitih morskih obala, lov i krivolov, turizam i rekreativne aktivnosti. Potrebne zaštitne mjere uključuju očuvanje preostalih pogodnih staništa (solane, muljevite i pjeskovite morske obale, močvarna područja, šaranski ribnjaci), istraživanja i praćenje te vrste. 2/10 g 21 PRIPReMIo: Državni zavod za zaštitu prirode SNIMIo: Ivan Lolić IZVoR: Crvena knjiga ptica Vlastelica (Himantopus himantopus) se među europskim pticama izdvaja osebujnim izgledom: na toj živopisno obojenoj ptici ističu se neobično duge, crvene noge kojima vješto gaca po plićinama. Znameniti zoolog Juraj Kolumbatović navodi 1885. da je ime vlastelica dobila zato „...što je vitka i otmena uzrasta, a ponosna vladanja kao neka plemkinja među pticama“. Mužjak ima crna leđa, dok kod ženke prevladava smeđa nijansa. Glasanje joj je raznoliko: izmjenjuju se „krit, krit, krit...“, slično sabljarki i vivku, te „krre“ poput riječnoga galeba ili „kje“ poput crne čigre. g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Stare sorte krumpira u Hrvatskoj Donesen je iz Južne Amerike, no s vremenom je zbog klimatskih, edafskih te proizvodnih uvjeta došlo do modifikacija i stvaranja zasebnih populacija domaćih sorti. K Napisao i snimio: Roman Ozimec Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coast projektom rumpir je drevna kultura koja potječe s Anda u Južnoj Americi, gdje je bio jedna od najvažnijih uzgojnih kultura starih Inka, Maya i Azteka. Sredinom 16. stoljeća krumpir je prenesen u Europu, najprije u Španjolsku i Irsku, pa ubrzo u ostatak Europe. Vrlo je zanimljivo da se stoljećima nije uspio udomiti u europskoj poljoprivredi, dapače zabilježene su prave krumpirske bune, odnosno pobune seljaka koji ga nisu htjeli saditi. Međutim, kad je od sredine 18. stoljeća počeo masovan uzgoj, posebno za vojničku hranu, postao je iznimno omiljena i važna kultura. Kod nas se krumpir – ili, kako naša starija literatura navodi, korun ili krtola – pojavio upravo sredinom 18. st., a proizvodnja se uspostavila do kraja tog stoljeća. Od 1784. do 1793. strogu naredbu o uzgoju krumpira provodi veliki župan Varaždinske županije Aleksandar Erdödy, nakon što je u toj županiji zavladala velika glad. Ipak, od pojave krumpira u Dalmaciji 1767. godine proizvodnja se stalno povećava te tridesetih godina 20. stoljeća premašuje 8000 hektara. Neki naši krajevi, kao što su Međimurje, varaždinsko i ogulinsko područje te Ravni kotari i Vrana u Dalmaciji, prepoznatljivi su po krumpiru. Glasovita je i kvaliteta ličkoga krumpira, pa biokovskog, proizvedenog u visokoplaninskim docima. Stoljećima se uzgajaju tradicionalne sorte za koje je teško sa sigurnošću navesti podrijetlo. Kod nekih je sigurno riječ o starim inozemnim Iako se ističu odličnim okusom, na našim je tržnicama teško naći domaće sorte. sortama koje su u nas dobile domaće ime, ali kod nekih je zbog klimatskih, edafskih te proizvodnih uvjeta došlo do određenih modifikacija i stvaranja određenih zasebnih populacija, odnosno sorti. U Dalmaciji i Hercegovini uzgajaju se bilać, ruževac, počiteljka, škuljevac, dubrovačka bjelka, na ličkom području glasoviti lički plavac, plave boje kore; koravac, talijanka i na području Perušića bijeli. Ivanjski krumpir uzgaja se u Istri, a u kontinentalnoj Hrvatskoj krmećak ili svinjščak, rožnjak ječmenac, rogač, daruvarski, đakovački i drugi. Na posljetku, naši su selektori, osobito u Zavodu za krumpir u Staroj Sušici u Gorskom kotaru, stvorili domaće sorte krumpira: Lika, Goran, Istra, Dalmatinka, Dobra, Nada, Stanka, Velja. Na žalost, sve te sorte danas praktično ne možemo naći u proizvodnji, niti ih možemo kupiti na tržnici ili u prodavaonici jer dominiraju isključivo sorte iz Nizozemske, Njemačke i drugih europskih država: Jaerla, Bintje, Cleopatra, Kondor, Monalisa, Asterix i druge. Sigurno je da se mnoge od naših tradicijskih i novostvorenih sorti ističu kvalitetom, posebno odličnim okusom. Naše izvorno bogatstvo sorti krumpira genski je bazen svojstava koja mogu već sutra biti iznimno važna u svijetu u kojem se sve više gubi genska bioraznolikost kao osnova za prilagodbu na sutrašnje klimatske promjene, biljne bolesti i genetički izmijenjene organizme. Nadajmo se da ćemo obnoviti proizvodnju nekih od tih sorti i stvoriti prepoznatljive prehrambene proizvode na osnovi domaće tradicije i znanja, kao osnovu konkurentne poljoprivrede i turizma. 22 g 3/10 Bioraznolikost.indd 22 23.2.2010 12:14:33 Upoznajmo da bismo zaštitili Tajanstvena riba krških rijeka Živi u čistim krškim rijekama, skriva se danju, a noću izlazi u potragu za hranom. No ni „noćni život“ mekousnu nije skrio od najopasnijeg neprijatelja – čovjeka. M Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Fotografija: Aljoša Duplić ekousna (Salmothymus obtusirostris) jedna je od najvećih pastrvskih vrsta jadranskog slijeva, čak su nađeni primjerci i duži od 70 cm. Kratka glava nalazi se na vretenastu tijelu. Usta su joj mala s iznimno mesnatim usnama, zubi maleni, a često ih i nema. Tijelo joj je prekriveno sitnim ljuskama, a boja varira od sive do zlatne, dok joj je trbuh bijele boje. Iza glave ima crne mrlje dok se crveno-narančaste pružaju od glave do repne peraje. Mekousna se mrijesti na temperaturama iznad 10 Celzijevih stupnjeva, tijekom veljače i ožujka, a katkad i do svibnja, i to uglavnom noću. Ženke na šljunkovitu dnu iskopaju trlo (mrijesne jame) pa odlažu jajašca, koja mužjaci oplođuju. Živi u jatima te nastanjuje čiste i hladne krške vode bogate kisikom. Noćni je tip, pa se tijekom dana skriva među vodenim biljem i u sjeni, a noću izlazi u potragu za hranom. Hrana mekousne su razni sitni vodeni beskralješnjaci, najčešće ličinke vodenih kukaca i račići. Mekousna je endemična vrsta rijeka jadranskog slijeva. Postoji pet prirodnih populacija u rijekama Krki, Jadru, Vrljici, Neretvi s pritocima i Zeti (Crna Gora). Duga međusobna izoliranost tih populacija dovela je do nastajanja očitih razlika među njima. Zbog toga ih neki stručnjaci dijele i na zasebne podvrste: neretvanska mekousna (S. o. oxyrhyncus), zlousta (S. o. krkensis), solinska mekousna (S. o. salonitana) i mekousna iz rijeke Ze- Zbog krivolova, mekousna je danas na popisu kritično ugroženih vrsta u Hrvatskoj. te (S. o. zetensis). Njihov status još nije razriješen te je predmet istraživanja. Nekad se od veljače do travnja cijela rijeka Vrljika bijeljela od pijeska i šljunka iskopanih trla, „ljubavnih gnijezda“ mekousne. Danas više nije tako; zbog snažnog i neprestanog čovjekova pritiska broj mekousne se osjetno smanjio. Krivolov, osobito različitim zabranjenim ribolovnim alatima i sredstvima kao što su podvodna puška, vrše, mreže i dinamit, jedan je od glavnih razloga ugroženosti te vrste. Velik je problem to što krivolovci i u doba mrijesta postavljaju vrše i u njih love mekousne prije nego što su se izmrijestile. Razni vodnotehnički zahvati i unos stranih invazivnih vrsta također ugrožavaju njen opstanak u našim rijekama. Sve su to razlozi zbog kojih su mekousne danas kritično ugrožene i strogo zaštićene u Hrvatskoj, osim solinske mekousne koja je u kategoriji osjetljivih i stoga je zaštićena. Upravo su zbog mekousne rijeka Vrljika 1971., a rijeka Jadro 1984. godine zaštićene u kategoriji posebnog ihtiološkog rezervata. BIORAZNOLIKOSTI 3/10 g 23 Bioraznolikost.indd 23 23.2.2010 12:14:42 g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Bioraznolikost pasmina i sorti Posljednjih stotinjak godina naše stare sorte kulturnog bilja te pasmine domaćih životinja ubrzano nestaju. O Napisao: Roman Ozimec Snimio: Stipe Surać Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom pstanak domaćih pasmina i sorti nije samo domoljubno ili lokalpatriotsko pitanje nego i pitanje očuvanja cjelokupne biološke raznolikosti Hrvatske. Naime, sukladno Konvenciji o biološkoj raznolikosti donesenoj na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvitku 1992. godine u Rio de Janeiru, biološku raznolikost ne čini samo divlja flora i fauna, odnosno ekološki sustavi, nego i priroda koju je čovjek tijekom povijesti na bilo koji način promijenio te uzgojem i odabirom određenih svojstava prilagodio svojim potrebama. Dužnost je svake potpisnice, pa tako i Hrvatske, katalogizacija cjelokupne vlastite biološke raznolikosti i njeno očuvanje. Hrvatska je domovina iznimno velikog broja pasmina, njih oko pedeset, dok je broj izvornih sorti kulturnog bilja barem trostruko veći. Taj velik broj zahvaljujemo kako krajobraznoj raznovrsnosti tako i burnom povijesnom razvoju. Posebno je važan utjecaj Sredozemlja i Podunavlja, te gorske, odnosno krške, dinarske Hrvatske. Na žalost, osim samih sorti i pasmina, sve su ugroženija i staništa tradicionalnih vrtova, voćnjaka, oranica, maslinika i vinograda jer moderna, industrijska poljoprivreda zahtijeva velike proizvodne cjeline kod kojih nema mjesta za zajednice koje se razvijaju uz manje, mozaično raspoređene površine: travnjake, šumarke, međe, poljske putove, pašnjake i lokve. Intenzivna primjena koncentriranih mineralnih gnojiva i Bez domaćih životinja naši preci ne bi preživjeli. Mnoge su izvorne pasmine već izumrle. pesticida potrebna za moderne sorte i hibride, bitno smanjuje raznolikost prateće faune, ali i flore. U isto vrijeme za naša posebno zahtjevna i raznovrsna područja stvorene su neke iznimne pasmine i sorte: istarsko govedo, lička buša, paška pramenka, turopoljska svinja, dalmatinski pas, zagorski puran, crna slavonska svinja, turopoljski luk, vukovarska lubenica, endivija, petrinjski ozimi češnjak, konavoska brokula, varaždinsko zelje, zagrebačka rabarbara, pšenica brkulja, kukuruz tvrdunac, plavac mali, pošip, maslina oblica i brojne druge. Ne samo da bogatstvo kultivara povećava biološku raznolikost Hrvatske nego je sastavni dio agrobioraznolikosti i prateća flora i fauna. Veća je stoka dio prirodnog plijena naših najvećih predatora: medvjeda, vuka i risa, ali i bjeloglavog supa, a rijetke su danas zemlje u Europi koje se kao Hrvatska mogu pohvaliti da ih još imaju. Naše su domaće životinje domaćini brojnih endoparazita, ektoparazita i napasnika. Iako nam se čini da bi ih trebalo trajno istrijebiti, i oni čine našu biološku raznolikost. I ostaci biljaka i domaćih životinja te njihov izmet hrana su brojnim drugim nekrofilnim, saprofitnim i predatorskim vrstama gljiva i kukaca, ali posljedično i lastavicama, muharicama, pčelaricama, šišmišima, žabama... Na posljetku, stare pasmine domaćih životinja i sorte kulturnog bilja sastavni su dio krajobraza i staništa, čak simbol pojedinoga našega kraja, ali i nezaobilazan dio naše gastronomske i druge ponude te potencijal za stvaranje prvorazrednih izvornih proizvoda. 20 g 4/10 Bioraznolikost.indd 20 25.3.2010 19:04:47 Upoznajmo da bismo zaštitili Ukras proljetnih livada: kockavica Kao posljedica prestanka košnje i ispaše, zapuštanja livada, melioracije te urbanizacije staništa kockavice nestaju, a s njima i ta prekrasna biljka. K Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Fotografija: Igor Boršić, DZZP ockavica (Fritillaria meleagris L.) prelijepa je biljka, pravi uukras proljetnih livada. U rano se proljeće razvija iz lukovice i može narasti do 30 cm visine. Njena tanka stabljika na vrhu nosi cvijet, ispod kojeg je naizmjenično poredano nekoliko dugih i uskih listova. Cvjetovi su građom tipični za porodicu ljiljana (Liliaceae), ali su oblikom i bojom specifični: veliki su i teški, zbog čega vise te su crveno-smeđe do purpurno obojeni, sa svjetlijim i tamnijim šarama. Te šare tvore uzorak šahovnice, od čega potječe i hrvatski naziv za tu vrstu – kockavica. Cvjetovi su uglavnom pojedinačni, no katkad ih se na jednoj stabljici može pronaći dva ili više. Pojavljuju se tijekom ožujka i travnja, a oprašuju ih bumbari i pčele. Osim sjemenkama, koje se razvijaju u uspravnim plodovima tobolcima, kockavica se može razmnožavati i vegetativno, odnosno lukovicama. Kockavica počinje cvjetati tek nakon pet do osam godina te može doživjeti starost od čak 30, a vjerojatno i više godina. Otrovna je, pogotovo za sisavce. Stanište kockavice uglavnom su vlažne livade, a rjeđe raste i u svijetlim, otvorenim i vlažnim šikarama i BIORAZNOLIKOSTI Šare na cvijetu inspirirale su hrvatski naziv ove predivne vrste - kockavica. šumama. Rasprostranjena je na području središnje, sjeverne i sjeveroistočne Hrvatske, uz nekoliko izoliranih nalazišta na Velebitu. Kao osjetljiva vrsta (VU), kockavica je uvrštena u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske te je kao takva strogo zaštićena temeljem Zakona o zaštiti prirode. Ugrožena je zbog gubitka vlažnih livada na kojima raste. Ta staništa nestaju zbog lošega čovjekova djelovanja, što uključuje melioraciju i urbanizaciju te pretvaranje zemljišta u oranice. S druge strane, ta su staništa ugrožena i prirodnim procesima zaraštavanja drvenastom vegetacijom zbog prestanka košnje i ispaše te zapuštanja livada. Praćenje stanja (monitoring) kockavice za osnovne i srednje škole Projekt Praćenje stanja kockavice pokrenut je 2005. godine. Ove godine Državni zavod za zaštitu prirode, u suradnji s javnim ustanovama za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima nekoliko županija namjerava u monitoring kockavice uključiti i one škole koje u akciji dosad nisu sudjelovale. Kako bi se olakšao terenski rad, a prikupljanje podataka o kockavici ujednačilo, Državni zavod za zaštitu prirode održava stručne radionice o inventarizaciji i praćenju stanja flore namijenjene učiteljima biologije koji se žele uključiti u prebrojavanje kockavice. Akcija se svake godine održava tijekom ožujka i travnja, a škole ispunjene obrasce s terenskim podacima dostavljaju u Državni zavod za zaštitu prirode. Cilj je projekta uspostava praćenja stanja (monitoringa) te ugrožene vrste prikupljanjem podataka o veličini njenih populacija prebrojavanjem jedinki na plohama određenih površina. Temeljem dosad prikupljenih podataka o nalazištima i veličini populacija, planira se izrada akcijskog plana za zaštitu kockavice. Uključite se i vi u akciju prebrojavanja kockavice! Priključite se akciji inventarizacije i praćenja stanja kockavice i tako pridonesite očuvanju te ugrožene vrste! Više možete doznati na www.dzzp.hr ili molimo kontaktirajte: Igor Boršić, tel: 01 5502 946, e-mail: igor.borsic@dzzp.hr 4/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 25.3.2010 19:04:52 g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Zaboravljena korist: buhač Vrijednost naše izvorne biljke buhača kao prirodnog insekticida sami smo svojedobno otkrili, znanstveno dokazali te komercijalno iskorištavali, no na posljetku i – zaboravili. P Napisao: Roman Ozimec Snimio: Roman Ozimec Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom ostoje poljoprivredne kulture koje su bile široko proširene, a danas su nestale i postale svojevrsne agrarne legende. Kulture duhana i buhača svojedobno su bile osnova opstanka mnogih dalmatinskih obitelji: duhan u Dalmatinskoj zagori, a buhač uz obalu i na otocima. Dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) izvorna je biljka Dalmacije, opisana 1820. s opjevanih strmih omiških stina iznad Cetine. Opisao ju je njemački botaničar L. C. Treviranus, profesor botanike u Bonnu, pod imenom Pyrethrum cinerariifolium. U narodu je poznat i upotrebljava se otprije, o čemu svjedoče mnoga narodna imena: buvač, buhar, buharika, brmljina, divji pelin, osinač, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica, matrikolda i dr. Endem je istočne obale Sredozemlja, rasprostranjen na obalnom području Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Raste ponajprije na vrlo toplim, suhim, kamenitim i siromašnim tlima. Traži mnogo sunčeve svjetlosti, pa ne podnosi zasjenjenost. Izrasta u višegodišnje polugrmove, životnog vijeka i do 30 godina, visoke do 70 cm sa srebrno-zelenim rasperanim listovima u podnožju, iznad kojih se uzdižu cvjetovi na dugačkim stabljikama. Cvjetove buhača čine žuti, cjevasti plodni cvjetići u centru i neplodni bijeli jezičasti cvjetovi koji ih okružuju. Nalikuju na ivančice, odnosno krizanteme, pa otud potječu neki nazivi. Na jednoj biljci izraste i do 1000 cvjetova, koji cvatu od svibnja do srpnja. Osim što je prirodni izvor insekticida piretrina, buhač je i krasan ukras obalne Dalmacije. Buhač je izvanredan prirodni izvor insekticida piretrina, kojeg cvjetovi i sjeme sadrže i do jedan posto. Za kilogram suhih potrebno je oko četiri kilograma svježih cvjetova. Osim u kućanstvu, koristio se prah buhača u kožarama i suknarama te poljoprivredi, narodna medicina rabi ga protiv crijevnih nametnika, a veterina za liječenje rana domaćih životinja. Važnost buhača kao prirodnog insekticida svijetu je objelodanio naš glasoviti botaničar Roberto Visiani, proširio u uporabi njegov učenik, dubrovački ljekarnik Antun Drobac, ujedno i osnivač dubrovačkoga Prirodoslovnog muzeja, a 1920. znanstveno potvrdio hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička. Uzgoj buhača počinje u 19. stoljeću u okolici Dubrovnika i brzo se širi obalom i otocima Dalmacije. Poznato je više populacija, odnosno sorti dalmatinskog buhača: crnogorski, starigradski, šibenski, arbanaski, kaštelanski, trogirski, šoltanski, drvenički te dubrovački. Proizvodnja doseže vrhunac u prvoj polovini 20. stoljeća s čak do 6000 ha, a rekordne 1926. izvezeno je 1350 tona suhog cvijeta u SAD i zapadnu Europu. Kako je piretrin prirodni insekticid izvrsne učinkovitosti i brze razgradnje te nije otrovan za toplokrvne organizme, idealan je za organsku i ekološku poljoprivredu. Prah dalmatinskog buhača sirovina je za daljnje izvorne proizvode, uz poticanje prerade u manjim obiteljskim pogonima, polja rascvjetanog buhača u krajobrazu obalne Dalmacije mogu biti i turistički atraktivna. Na posljetku, vrijeme je da izvorna hrvatska biljka, vrijednost koje smo sami otkrili, primijenili i znanstveno dokazali te počeli njenu komercijalnu proizvodnju, a onda je zaboravili, postane svojevrstan simbol obnove naše poljoprivrede, koja se kao feniks treba i može ponovno uzdići iz vlastitog pepela. 20 g 5/10 Bioraznolikost.indd 20 27.4.2010 13:35:21 Upoznajmo da bismo zaštitili Ljepotan planinskih livada Zbog nestajanja travnatih površina i tradicionalne poljoprivrede te pošumljavanja i prekomjerne ispaše, iznimno lijep planinski leptir apolon postao je ugrožena vrsta. L Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Izvor: Crvena knjiga danjih leptira Hrvatske, u pripremi Snimio: Dušan Jelić/DZZP eptir apolon (Parnassius apollo) jedan je od naših najljep ših danjih leptira. Prepoznat ljiva je izgleda te se teško može zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom u Hrvatskoj. Na bijelim ili katkad žućkastobijelim krilima tog ljepotana ističu se četiri crvena – ili, rijetko, žuta – kruga što krase stražnja krila. Ti krugovi mogu imati bijelu točku u sredini te onda sliče markacijama kojima se označavaju planinarske staze u velikom dijelu Europe. Postoji mišljenje da one vuku podrijetlo upravo od oznaka na krilima apolona. Ličinka, odnosno gusjenica tog leptira crne je boje sa žutim točkica ma koje se nižu duž bočnih strana. Uglavnom se hrani biljkom bijelim žednjakom (Sedum album L.), ali če sto može zagristi i u babin tobolac (Sedum telephium L.), jednogodišnji žednjak (Sedum annuum L.), meka nodlakavi žednjak (Sedum villosum L.), planinsku čuvar kuću (Sempervivum tectorum L.) i ružiča sti žednjak (Rhodiola rosea L.). Apolon je pre težito planinska vrsta te obitava na planinskim livada ma, na nadmorskim visinama od 500 do 2500 metara. Sto ga ga u Hrvatskoj možemo pronaći samo u planinskim BIORAZNOLIKOSTI Leptir apolon poznat je po svojim karakterističnim krugovima na stražnjim krilima. područjima: u Gorskom kotaru, na Velikoj i Maloj Kapeli, Ličkoj Plješivi ci, Velebitu i Dinari. Javlja se jednom godišnje, a odrasle jedinke možemo vidjeti u letu od svibnja do rujna. Kako u Europi tako i u Hrvatskoj apolon se smatra rijetkim i ugrože nim leptirom te je uvršten u Crvenu knjigu danjih leptira Hrvatske (u pri premi), u kategoriji osjetljive vrste (VU), a Zakonom o zaštiti prirode (Narodne novine, 70/05, 139/08) vrsta je strogo zaštićena. Vjerojatno najugroženija populacija te vrste nalazi se u Gorskom kotaru te broji samo četrdesetak jedinki i pronala zimo je na samo jednom lokalitetu, nedaleko od željezničke postaje Dri venik. Ta je populacija dugo izolirana od ostalih populacija apolona u Hr vatskoj (Velebit i Dinara) te je zbog nedostatka izmjene gena s drugim populacijama, zaraštavanje staništa i primjene herbicida na željezničkoj pruzi dovedena na rub opstanka. I u ostatku Hrvatske apolon je nestao s nekoliko lokacija, a glavnim uzrocima ugroženosti tog leptira smatraju se zaraštavanje travnatih površina prouzročeno nestankom tradicionalne poljoprivrede, pošum ljavanje, prekomjerna ispaša te ko lekcionarstvo zbog njegove izvan redne ljepote. 5/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 27.4.2010 13:35:30 g o di n a bior a znolikosti Upoznajmo da bismo zaštitili Maskirani zaštitnik istarskih šuma Lombardijska ili talijanska smeđa žaba malo je poznat predstavnik hrvatske faune vodozemaca. Budući da je ugrožena, svakako zaslužuje našu punu pozornost. U Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Dušan Jelić/DZZP U Hrvatskoj ovu vrstu žabe (Rana latastei) nalazimo samo u središnjoj i sjevernoj Istri, a najveći dio te populacije naseljava Motovunsku šumu te doline rijeke Mirne i njenih desnih pritoka (Čepić, Zrin, Sluznica). Nalazimo je i u jugozapadnoj Sloveniji, u Italiji sjeverno od rijeke Po, a u Švicarskoj na samo nekoliko desetaka četvornih kilometara (uz granicu s Italijom). Lombardijska se žaba smatra jednim od najugroženijih vodozemaca u Hrvatskoj, ali i u Europi, a osnovni je uzrok nestanak i fragmentacija pogodnih šumskih staništa kao što je Motovunska šuma, onečišćenje i regulacija vodenih tokova te masovno stradavanje na prometnicama (tzv. crne točke). Izgledom to je mala do srednje velika smeđa žaba, vrlo slična običnoj šumskoj žabi (Rana dalmatina). Pripada skupini pravih žaba (porodica Ranidae) koja je u Hrvatskoj zastupljena sa čak sedam vrsta. Obojenost je tipična za europske smeđe žabe: smeđe do crvenkasta osnovna boja tijela s bijelocrnim trbuhom, a na bočnim je stranama glave karakteristična tamna maska. Snažnim stražnjim nogama u stanju je skočiti i više od 100 cm u daljinu te tako BIORAZNOLIKOSTI Lombardijska žaba jedan je od najugroženijih vodozemaca u Hrvatskoj i Europi. pobjeći predatorima. Usporedbe radi, to je kao da čovjek skoči 15 do 20 m u daljinu. Stanište lombardijske žabe su vlažne listopadne šume s bogatom vegetacijom i visokom razinom podzemnih voda (poplavne nizine rijeka). Zbog svog razmnožavanja, odnosno razvojnih stadija jajašaca i punoglavaca, izrazito je vezana uz rijeke, potoke i jezera te njihova močvarna, odnosno poplavna područja. Odrasle žabe najviše vole sjenovita šumska područja s dobro razvijenim pridnenim slojem vegetacije i neprestano vlažnim uvjetima. Parenje počinje već potkraj veljače, a može potrajati i do kraja ožujka. Iz zimskog sna prvi izlaze mužjaci, koji odmah počinju ljubavno kreketanje i tako privlače ženke da im se pridruže. U tom razdoblju žabe su toliko zaokupljene parenjem da vrijeme ne trate ni da bi se hranile te gladuju do njegova završetka. Razvoj od jaja preko punoglavaca pa do mladih žabica traje tri do četiri mjeseca i nakon toga prelaze na potpuno kopneni stil života. Mlade žabe mogu se prvi put i same pariti već sljedeće sezone (spolno sazrijevaju nakon jedne godine), a mogu živjeti i do četiri godine. Tijekom zime povlače se u podzemlje i miruju (zimski san) ispod debela sloja lišća i zemlje. 22 g 6/10 Bioraznolikost.indd 22 25.5.2010 18:43:11 ge o akcijsk i dan u maksimiru Akcijski dan u Maksimiru U zagrebačkom parku mnogi su se 22. svibnja upoznali s brojnim vrstama. S partnerima: Ministarstvom kulture, Državnim zavodom za zaštitu prirode, Javnom ustanovom "Maksimir" i UNDP-om, organizirali smo proslavu Međunarodnog dana biološke raznolikosti i Dana zaštite prirode. Deseci stručnjaka vodili su parkom skupine zainteresiranih posjetitelja i na turama upoznavanja raznih vrsta pokazali bogatstvo živog svijeta Maksimira. Najmlađi su uživali sudjelujući u nagradnoj igri "Uhvati biološku raznolikost". Naoružani kartom Maksimira i naljepnicama raznih vrsta, dobili su zadatak otkriti neke stanovnike parka i točno odgovoriti na pitanja slijedeći tragove postavljene po parku. A na posebno pripremljenim štandovima svi su posjetitelji mogli dobiti razne podatke o svjetskom problemu izumiranja vrsta. 5/10 g 23 Bioraznolikost.indd 23 25.5.2010 18:43:22 g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Savršeno prilagođena kršu: BUŠA Prije sedamdesetak godina na hrvatskim je pašnjacima paslo više od milijun grla buše. Danas imamo još samo 221 grlo toga izvornoga goveda. Š Napisao: Roman Ozimec Snimio: Roman Ozimec Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom to se dogodilo da je populacija naše nekad najraširenije pasmine goveda – buše – danas doslovno pred izumiranjem? Broj preostalih goveda otprilike odgovara broju ljama kod ozbiljnijeg uzgajivača u Njemačkoj. Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu, visine oko 110 cm i težine oko 200 kg. Uz najčešće tamnije i svjetlije smeđe, buše mogu biti i crne, svijetlosive, pa i gotovo bijele boje dlake. Prepoznat ćemo je po kratkim tamnim rogovima, srnećoj gubici, svijetlim dlakama oko tamno obojene gubice te osebujnoj svijetloj, jeguljastoj prugi duž leđa. Stručnjaci su je nazivali ilirsko govedo jer je bila proširena na povijesnom području Ilira, odnosno krških Dinarida, od Trsta sve do Albanije, pa i na širem, balkanskom prostoru. Postoji teorija da je buša nastala od kratkorožnih goveda koja su doveli Slaveni, ali novija arheološka i paleontološka istraživanja upućuju na to da je buša nastala prije njihova dolaska. Različiti okolišni čimbenici i selekcijski ciljevi rezultirali su nastankom različitih sojeva buše pa se spominju lička, dalmatinska, bosanska, albanska, makedonska buša i druge. Buša je otpornija na zarazne bolesti od većine drugih pasmina te može samostalno oteliti i podići tele. Toliko je prilagođena krškom terenu da se često, kao neka divlja životinja, uzgajala vani i ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani, paši, brstu, suhoj kukuruzovini i slami. Zimu bi progurale, mršave, Buša je idalno govedo za krški kraj: prilagođena je okolišu, a traži minimum ulaganja. često čupajući prastaru slamu s krovova, i nekako dočekale proljetnu pašu te tijekom ljeta brzo nadoknadile izgubljenu težinu. Buša se u takvom ekstenzivnom sustavu proizvodnje koristi kao radnomliječno, mliječno-radno ili mliječnotovno-radno govedo. Iako ekstenzivna pasmina, u laktaciji tijekom šest do osam mjeseci daje do 1000 l mlijeka s čak do šest posto udjela mliječne masti. Odabrane su buše u Gospiću 1955. dale prosječno 1600 l mlijeka, što je pet-šest puta više od njihove tjelesne mase! Time su u odnosu na veličinu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama koje daju 4000 l mlijeka. Buša je idealno govedo za ekstenzivan, ali i intenzivan uzgoj na otvorenom kršu Hrvatske, od otoka do najviših vrhova Dalmacije, Like i Gorskoga kotara, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Nemoguće je zamisliti bolje prilagođeno govedo za naš krš i ekono- mičnije održavanje krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Treba istaknuti turističku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda poput mlijeka, mladog i punomasnog sira, skute i vrhnja, a posebno na zaštićenim područjima nacionalnih parkova i parkova prirode, uz ekosela i drugdje. Možda je vrijeme da se nakon neshvatljiva podcjenjivanja tisućljetne selekcije opstanka čovjeka i buše u dinarskom kršu sjetimo svoga suputnika, uz riječi koje je još 1930. godine zapisao Albert Ogrizek, profesor stočarstva na zagrebačkom Agronomskom fakultetu: Ne prezirimo ono čime nas je naša zemlja obdarila, što je proizvod naše domaće grude. Nastojimo da tamo gdje ne postoje preduvjeti za uzgoj plemenitih pasmina, podignemo naše, u mnogočemu izvrsne domaće pasmine. Upoznajmo, čuvajmo i unaprijedimo stoga naše primitivne pasmine. 20 g 7/10 Bioraznolikost.indd 20 23.6.2010 17:23:02 Upoznajmo da bismo zaštitili Zaštićena dragocjenost: crveni koralj Ta je vrsta poznata po svojoj komercijalnoj vrijednosti: od crvenoga koralja izrađuje se nakit. No brojnost te vrste opada zbog ilegalnog izlova. C Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Borut Furlan rveni koralj (Corallium rubrum) spada u skupinu žarnjaka i tipična je vrsta Sredozemnog mora. Njegova rasprostranjenost seže od 5 pa sve do 200 metara dubine. U Jadranu se uglavnom nalazi na vanjskim stranama otoka i to na područjima gdje su godišnje promjene temperature i saliniteta male. Brzina rasta crvenoga koralja iznosi 4 do 8 mm godišnje. Obrađeni crveni koralj ima iznimno visoku komercijalnu vrijednost i upotrebljava se za izradu nakita poput narukvica, ogrlica, prstenja, privjesaka, broševa i sl. U prošlosti se crveni koralj vadio s pomoću inženja, tj. drvene ili metalne naprave u obliku križa kojoj su na rubovima pričvršćene mreže. U sredini, na križanju, objesio bi se kamen težak od 30 do 50 kilograma te bi se inženj vukao brodom po dnu ili uz litice. Na taj bi se način, osim ciljane vrste, tj. crvenoga koralja, otkidalo i brojne druge organizme. Danas je izlov crvenoga koralja puno selektivniji jer se vadi opremom za autonomno ronjenje i to smiju činiti samo koraljari koji za tu djelatnost imaju koncesiju izdanu od Uprave za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Svakom je koraljaru BIORAZNOLIKOSTI Danas je zbog ugroženosti izlov crvenog koralja selektivan. dopušteno izvaditi 200 kilograma crvenoga koralja tijekom lovne sezone. Najveći uzrok opadanja brojnosti populacija crvenoga koralja ilegalni je izlov kojim nesavjesni ronioci opustošuju cijela staništa ne ostavljajući populaciji mogućnost da se obnovi. Osim ilegalnog izlova, na brojnost populacija crvenoga koralja utječu i koćarenje, ribolov mrežama, sidrenje brodova, onečišćenje, a u posljednje vrijeme i globalno zagrijavanje. U Hrvatskoj je crveni koralj zaštićen Zakonom o zaštiti prirode (NN, 70/05 i 139/08). Ministarstvo kulture donijelo je Pravilnik o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN, 7/06 i 99/09) u kojem se crveni koralj navodi kao zaštićena zavičajna vrsta. Trenutačno je u izradi Akcijski plan za zaštitu crvenoga koralja koji bi preko specifičnih ciljeva trebao pružiti osnovu za što učinkovitiju zaštitu te dragocjene vrste. 7/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 23.6.2010 17:23:11 g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Ekomuzeji: održiva promocija baštine Koncept ekomuzeja sadrži suvremene koncepte zaštite baštine, bilo kulturne bilo prirodne, a istodobno je usmjeren i na ekonomski, ali održiv, razvoj lokalne zajednice. D Napisala: Dragana Lucija Ratković Snimio: Damir Fabijanić Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom anas raširen po cijelom svijetu, koncept ekomuzeja oko kojega se razvio globalni muzeološki pokret rođen je prije 40-ak godina u Francuskoj, a razvili su ga istaknuti francuski muzeolozi George Henri Rivière i Hugues de Varine, koji su i stvorili kovanicu ecomusée 1971. godine. Pojam éco skraćenica je od écologie i prije svega se odnosi na novu ideju holističke interpretacije baštine, prema kojoj muzej može ispuniti svoje poslanje samo ako djeluje unutar, a ne izoliran od svoga prirodnog i socijalnog okruženja. Naime, nasuprot specijalističkom zanimanju za specifične predmete i objekte u praksi tradicionalnih muzeja, lociranih unutar zidova muzejske zgrade, koji su se obraćali predstavnicima „elite znanja“, ekomuzej se rasprostire na cijelom teritoriju zajednice i bavi kompleksnim interakcijama ljudi s okolišem. Ulogu kustosa profesionalca u tradicionalnim muzejima sada preuzimaju članovi lokalne zajednice. Kao posljedica osvještavanja različitih izazova s kojima se čovječanstvo suočava posljednjih desetljeća, sve se više prepoznaje važna uloga ekomuzeja kao prikladnog alata za „oživotvorenje“ koncepata koji su definirani u brojnim međunarodnim konvencijama poput održivog razvoja, zaštite, valorizacije i promicanja kulturne i biološke raznolikosti, promoviranja interkulturnog dijaloga i zaštite nematerijalne baštine. Svaki se ekomuzej razvija u specifičnim socijalnim, političkim, etničkim i ekološkim Kuća o batani u Rovinju jedini je naš ekomuzej koji je zaživio u svojoj lokalnoj zajednici. okolnostima te suočava s različitim izazovima, pa tako nema „krute“ ideologije, propisa, kao i gotovih recepata za uspostavu i razvoj ekomuzeja. Jedini ekomuzej koji je zaživio u svojoj lokalnoj zajednici u našoj zemlji je Kuća o batani - Casa della batana, a osnovan je 2004. u Rovinju. Služeći se batanom, najrasprostranjenijim tradicionalnim plovilom, ekomuzej svojim stalnim postavom, dokumentacijskim centrom te raznorodnim aktivnostima zrcali kontinuitet materijalne i nematerijalne pomorske i ribarske baštine, ali i kontinuitet svakodnevnog života domaćeg stanovništva povezanog s morem i njegovim ekosustavom. Brojni inovativni edukacijski, izdavački i glazbeni programi koje osmišljavaju članovi lokalne zajednice imaju za cilj približavanje tradicije batane lokalnim stanovnicima, ali i obogaćivanje ponude kulturnog turizma. Ti se kompleksni ciljevi već petu godinu za redom među ostalim ostvaruju organiziranjem međunarodne Rovinjske regate tradicionalnih plovila s oglavnim i latinskim jedrom, gradnjom batane tijekom ljetnih mjeseci na otvorenom, organiziranjem gastro-glazbenih večeri u tipičnoj rovinjskoj konobi Spaciu Matika... Ne manje važan zadatak rovinjskog ekomuzeja jest aktivno djelovanje u međunarodnoj mreži zaštite pomorske baštine Europe i svijeta (od 2005. stalni je član Asocijacije pomorskih muzeja Mediterana), a tu je i važna uloga primjera brojnim lokalnim zajednicama diljem Hrvatske, posebno onima uz jadransku obalu, za ponovno otkrivanje, očuvanje i interpretiranje baštinjenih prirodnih i kulturnih vrijednosti za održivi razvoj. 20 g 8/10 Bioraznolikost.indd 20 22.7.2010 17:30:39 Upoznajmo da bismo zaštitili Vrsta mjeseca: Sredozemna medvjedica Sredozemna je medvjedica jedna od najugroženijih i najmalobrojnijih vrsta sisavaca u svijetu – u Hrvatskoj se smatra moguće izumrlom. S Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Moris Civitico, Grupa Sredozemna medvjedica redozemna medvjedica pripada redu perajara, porodici tuljana, rodu morskih medvjedica. Lokalni hrvatski nazivi za sredozemnu medvjedicu su morski čovik, morski medvid, morski fratar. Mužjak sredozemne medvjedice naraste do 2,5 metra i težina mu iznosi do 300 kilograma. Boje je uglavnom crne s bijelim mrljama na trbuhu. Ženke su manje od mužjaka i uglavnom sivkaste. Živi u manjim izoliranim skupinama od 5 do 7 jedinki. Zadržava se na području okota i koristi špilje tog područja kojima je u unutrašnjosti šljunčano žalo ili kamena ploča. Hrani se glavonošcima i ribama. Mlado nosi 9 do 11 mjeseci. Koti jedno mlado svake druge godine. Doživi i više od 30 godina. Sredozemna je medvjedica jedna od najugroženijih i najmalobrojnijih vrsta sisavaca u svijetu. Prema IUCN-ovu Crvenom popisu iz 2008., riječ je o vrsti pred izumiranjem (kritično ugrožena – CR). Nekad je bila široko rasprostranjena na Sredozemlju, na području Crnog mora i sjevernog Atlantika uz zapadnu obalu Afrike. Živjela je kolonijalno, uz prostrane plaže. Čovjekov intenzivan lov i progon drastično su smanjili njene populacije. U novije se vrijeme morala povući sa svojih prvobitnih staništa BIORAZNOLIKOSTI Sredozemna je medvjedica obitavala u cijelom Jadranu, no brojnost joj nikad nije bila velika. pred intenzivnim razvojem obalnih područja. Smatra se da je njena prilagodba novom stanju uzrokovala promjenu načina života i staništa. Danas za noćenje i razmnožavanje koristi morske špilje u netaknutoj prirodi, izvan dosega čovjekova utjecaja. Nekadašnji cjelovit areal ove vrste danas je rascjepkan te su preostale samo dvije veće populacije, među kojima su se razvile značajne genske razlike. Najbrojnija boravi uz zapadnu obalu Afrike (Cabo Blanco) i još živi kolonijalno uz plažu, a druga je vezana uz priobalje Grčke i Turske. Kod nas je vrsta zaštićena nacionalnim i međunarodnim propisima kojih je Hrvatska stranka. Prema podacima IUCN-a, sredozemna se medvjedica smatra u Hrvatskoj moguće izumrlom vrstom, a prema Crvenoj knjizi sisavaca Hrvatske iz 2006. regionalno izumrlom vrstom (s obzirom na to da su mladunci posljednji put viđe- ni početkom 1990-ih: na Mljetu 1992. i na Palagruži 1993. godine). Smatra se da je prije stotinjak godina obitavala u cijelom Jadranu, ali brojnost joj vjerojatno nikad nije bila velika – najviše 30 do 40 odraslih jedinki. U posljednjih 15 godina bilo je dojava da su u hrvatskom dijelu Jadrana viđene odrasle jedinke sredozemne medvjedice koje su na posebnom obrascu dostavljane Grupi Sredozemna medvjedica. Posljednjih se nekoliko godina intenzitet takvih dojava povećao, a sve ih je više dokumentirano fotografijama i filmskim zapisima. Unatoč tome, budući da u Jadranu nema sustavnih istraživanja sredozemne medvjedice, teško je sa sigurnošću, samo na osnovi njenih pojavljivanja, tvrditi da se ona u Jadranu i razmnožava. Zato je potrebno što prije početi pratiti stanje vrste na lokalitetima gdje se sredozemnu medvjedicu najčešće viđa. 8/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 22.7.2010 17:30:44 g o di n a bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Ponuda načina života – agroturizam Posljednjih nekoliko godina sve češće diljem Hrvatske nalazimo putokaze koji vode prema poljoprivrednim imanjima. Što je to uopće agroturizam? P Napisao: Robert Baćac Snimio: Goran Legović Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt projektom ojam agroturizam izvorno je talijanskog podrijetla. Nastao je od riječi agricoultura (poljoprivreda) i turismo (turizam) što čine pojam agriturismo, koji se slobodno može prevesti kao agrarni turizam, odnosno turizam na poljoprivrednom gospodarstvu. No agroturizam se prvi put u svijetu nije pojavio u Italiji, nego u Francuskoj, i to u Provansi 1951. pod nazivom Gîte (obitavalište), kao pilot-projekt očuvanja ruralne arhitekture i revitalizacije poljoprivrede. Od 1950-ih do 1970-ih godina ruralna su područja pretrpjela veliku depopulaciju, napuštanje i devastaciju poljoprivrednih imanja, prije svega onih manjih gdje su nastajali izvorni, manufakturni proizvodi poznati kao „domaći“. Suočavanje s izazovima promjene trendova u cilju povratka stanovništva, ponovnog oživljavanja gospodarstava i stvaranja prilika za ostvarivanje prihoda rađa originalnu ideju o agroturizmu kao novoj mogućnosti za poljodjelce. U Hrvatskoj se agroturizam počeo razvijati sredinom 1990-ih iz identičnih razloga kao i u ostalim zemljama, ali i radi razvitka ruralnih područja. Ponajprije se razvija u Istri, s obzirom na definiranu financijsku, stručnu i marketinšku podršku, a posljednjih pet godina razvidan je razvoj agroturizma i u ostalim krajevima, ponajviše u Konavlima, Dalmatinskoj zagori, Baranji i Hrvatskom zagorju. Kako mu samo ime govori, agroturizam označava gospodarstvo na kojem obitelj – vlasnici gospodarstva Agroturističko imanje Ograde u selu Katun Lindarski kraj Pazina. – živi i bavi se poljoprivrednom proizvodnjom, a ima višak životnog prostora i proizvoda koji može ponuditi kao turističke usluge. Ponuda agrodomaćinstva temelji se na prezentaciji tradicijskog načina života i običaja nekoga kraja, izvornoj gastronomiji, naslijeđenoj baštini i kulturnim značajkama vezanim uz seosku zajednicu te svakako prirodnim atrakcijama. Stoga se osim usluga smještaja, prehrane i prodaje osobno proizvedenih proizvoda gostima agrodomaćinstava nude sudjelovanje u radovima na imanju, timarenje životinja, radionice starih obrta, sudjelovanje u spravljanju izvornih jela, edukacija o autohtonim proizvodima, slikarske radionice, tradicijski wellness prikupljanjem ljekovitih i aromatičnih biljaka te tretmanima njihovom uporabom, kampiranje, izleti po okolici itd. Važnost agroturizma nije samo u njegovoj turističkoj atraktivnosti nego i u očuvanju bioraznolikosti. Osim očuvanja tradicijske baštine, on utječe i na kultiviranje krajolika održivim gospodarenjem prirodnim resursima. Agroturizam uvelike pripomaže u održavanju i očuvanju autohtonih sorti voća, povrća, cvijeća, žitarica te domaćih životinja poput buše, crne slavonske svinje, istarskoga goveda... Vrlo su zanimljiva iskustva agroturizma što prepoznatljivost izgrađuju na biološkoj proizvodnji i ponudi proizvoda od autohtonih vrsta, čime se sprječava nestanak vrsta i sorti karakterističnih za pojedini kraj. Ne samo da je potražnja za takvim proizvodima u stalnom porastu nego je zamjetno i golemo zanimanje gostiju za edukaciju o načinu njihove proizvodnje na samome mjestu. 20 g 9/10 Bioraznolikost.indd 20 24.8.2010 14:34:10 Upoznajmo da bismo zaštitili Osjetljiv na uznemiravanje Šišmiš dugokrili pršnjak jedna je od najugroženijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj. Ovisna je o podzemnim skloništima, a najčešće se može naći u krškim špiljama. D Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Igor Boršić ugokrili pršnjak (Miniopterus schreibersii) jedna je od 35 vrsta šišmiša koje žive u Hrvatskoj. Šišmiši su poznati kao jedini sisavci koji mogu aktivno letjeti, a let im omogućuje letna kožica što se proteže između četiri produžena prsta do ramena te između nogu. Iako je uvriježeno vjerovanje da se šišmiši zapleću u kosu, činjenice govore suprotno. Naime, vrlo precizno snalaženje i u potpunom mraku šišmišima omogućuje eholokacija – način orijentacije u prostoru s pomoću zvuka. Šišmiši kroz usta i nos ispuštaju zvučne signale koji se u prostoru odbijaju od plijena ili raznih drugih predmeta te ih ponovno hvataju ušima. Zvukovi koje ispuštaju visoke su frekvencije i stoga su ljudskom uhu nečujni. Dugokrili pršnjak šišmiš je srednje veličine kojemu boja tijela varira od sivosmeđe do pepeljasto smeđe te svjetlije sive s trbušne strane. Na relativno malenoj glavi smještene su kratke i trokutaste uši, međusobno vrlo udaljene, te izrazito kratka njuška. Životni je vijek te vrste oko 10 godina premda su zabilježeni i znatno stariji primjerci. Ova je vrsta šišmiša vezana za podzemna skloništa poput krških špilja u nizinskim i planinskim područjima sve do BIORAZNOLIKOSTI Svi su šišmiši u Hrvatskoj strogo zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode. 1400 metara nadmorske visine. Porodiljne kolonije u kojima su skotne ženke ili ženke s mladima isključivo su vezane za špilje ili napuštene rudnike i u njima može biti i nekoliko tisuća ženki. Ženke potkraj proljeća okote najčešće po jedno mlado, a u vrijeme odlaska u noćni lov ostavljaju ih u tzv. dječjim vrtićima. Netom nakon zalaska sunca ovi šišmiši brzim i okretnim letom izlaze iz špilja u potrazi za hranom. Većinom love na otvorenom području, na visini od 10 do 20 metara, a plijen su im noćni leptiri, komarci te mušice i paukovi. Hraneći se brojnim kukcima, od kojih su mnogi štetni, pridonose održavanju biološke ravnoteže u ekosustavu. Zimi, kad su temperature niske i nema kukaca za ishranu, kolonije dugokrilog pršnjaka možemo naći u špiljama s nekim drugim vrstama šišmiša u stanju hibernacije, zim- skog sna. Tijekom hibernacije, koja počinje u listopadu i traje do kraja ožujka, sve su životne funkcije u svrhu štednje energije svedene na minimum. Iako jedna od najbrojnijih vrsta šišmiša u Hrvatskoj, dugokrili je pršnjak vrlo osjetljiv na uznemiravanje te u današnje vrijeme jako ugrožen ljudskim djelatnostima. Neki su od razloga ugroženosti dugokrilog pršnjaka gubitak skloništa u špiljama, prekomjerna uporaba pesticida kojom se smanjuje broj kukaca te i dalje zamjetan strah i predrasude ljudi proizašli iz neznanja. Tako je ova vrsta, sa sivim dugoušanom i dugonogim šišmišem, najugroženija vrsta šišmiša u Hrvatskoj i prema Crvenoj knjizi sisavaca spada u kategoriju EN – ugrožene vrste. Razlog je što je više od 50 posto porodiljnih kolonija poznatih iz sredine prošlog stoljeća nestalo, a u većini preostalih brojnost je opala. 9/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 24.8.2010 14:34:25 g o d i na bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Neposredan doživljaj prirode Hrvatska posjeduje golem potencijal da se razvije u jedno od najpoželjnijih odredišta pustolovnog turizma u prirodi. O Napisali: Ognjen Škunca i Tony Karzen Snimio: Tony Karzen Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt-projektom sim što nas hrani i opskrbljuje svime što nam treba za život, priroda nas i oplemenjuje, u dodiru s njom bolje se osjećamo i snažimo ono vitalno ili „prirodno“ u sebi. Ta jednostavna činjenica u osnovi je privlačnosti aktivnosti koje danas poznajemo pod zajedničkim imenom pustolovnog turizma u prirodi. One uključuju šetnje prirodom, planinarenje, penjanje, špiljarenje, cestovni i brdski biciklizam, kajakarenje, kanuiranje, splavarenje, ronjenje i slično. O tome da je modernom, otuđenom čovjeku nuždan takav kontakt s prirodom, vjerojatno najbolje govori činjenica da je sektor pustolovnog turizma, odnosno aktivnog odmora u prirodi, postao jedan od najvažnijih oblika turizma: posljednjih 15-ak godina taj sektor raste oko 20 posto godišnje i čini oko 20 posto ukupnoga svjetskog turističkog tržišta te 25 posto svih paket-aranžmana u Europi. Samo je iz Velike Britanije, primjerice, na svoje pustolovno putovanje prošle godine otputovalo oko četvrt milijuna modernih avanturista, koji uglavnom ruše stereotip o pustolovnim turistima kao marginalnoj skupini „mladih ovisnika o adrenalinu“. Istraživanja naime pokazuju da je više od trećine pustolovnih turista starije od 45 godina te da se najčešće radi o visokoobrazovanoj populaciji koju zanimaju kultura i način života na odredištima koja posjećuje. Osim toga, ta je skupina za aktivni odmor po vlastitom guštu spremna platiti i preko 20 posto više od prosječnog turista. Pustolovni turizam mogao bi biti važan faktor u produljenju hrvatske turističke sezone. Sektor pustolovnog turizma u prirodi sve češće nalazi svoje mjesto u razvojnim vizijama i planovima područja s atraktivnim prirodnim okruženjem. Naime, pravilno reguliran i upravljan, pustolovni turizam idealan je način očuvanja i održivog iskorištavanja prirodne baštine. Regulacijom i upravljanjem osigurava se da aktivnosti budu bez štetnih utjecaja na prirodu te sigurne i privlačne za turiste. Prihvatljivost za prirodu ključni je preduvjet održivosti same djelatnosti, jer upravo u toj vrsti turizma eventualno degradiranje okoliša izravno uništava atrakciju na kojoj se ponuda temelji. Hrvatska sa svojom velikom biološkom i krajobraznom raznolikošću, neupitno ima potencijal da se razvije u jedno od najpoželjnijih odredišta pustolovnog turizma u prirodi. Toplo more i „1000 otoka“ čine je jednim od potencijalno najpoželjnijih odredišta za morsko kajakarenje. Planinski lanci uz more i otoci čine je idealnim odredištem za pješačenje, osobito u proljetnim mjesecima. Blaga klima i razvijena mreža staza kroz atraktivne krajobraze čine je idealnom za biciklizam. Posljednji i možda najvažniji adut Hrvatske na karti pustolovnog turizma svijeta jesu mogućnosti za više-manje sve oblike pustolovnog turizma na relativno malom prostoru, što omogućuje kombiniranu ponudu. Zbog svega toga nije pretjerano reći da pustolovni turizam može i u Hrvatskoj postati dio turističke ponude s ukupnim udjelom od 10 do 20 posto, a pritom i važan čimbenik u produljenju turističke sezone, jer su upravo proljeće i jesen idealno vrijeme za većinu aktivnosti pustolovnog turizma. 20 g 10/10 Bioraznolikost.indd 20 23.9.2010 15:24:52 Upoznajmo da bismo zaštitili Ugroženi europski endem – tekunica Diljem Europe, pa i u Hrvatskoj, tu vrstu srodnu vjevericama ugrožava nestanak stepa – staništa koje naseljava. T Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Duško Ćirović ekunica (Spermophilus citellus) maleni je glodavac iz porodice vjeverica (Sciuridae), a živi pod zemljom u mreži hodnika koje sama kopa. Najbliži su srodnici tekunice vjeverice, koje su zauzele krošnje drveća i stoga imaju snažne noge i kitnjast rep kako bi im olakšali penjanje i skakanje. Tekunice, pak, zbog kopanja imaju vrlo snažne prste i duge nokte na nogama, izduljeno tijelo te vrlo malen rep kako im ne bi smetao dok se provlače kroz uske podzemne hodnike. Tekunica može biti duga do 20 centimetara i težiti 200-400 grama, ovisno o spolu i dostupnosti hrane na području u kojem živi. Jedinke te vrste žive u većim obiteljskim kolonijama u dubokim podzemnim tunelima. Budući da su aktivne tijekom dana, vrlo ih je lako uočiti kako se hrane ili veselo igraju na otvorenim travnatim površinama oko ulaza u tunel. Na svaki znak opasnosti glasaju se snažnim pištanjem, upozoravajući ostale članove obitelji. Tekunica je pravi stepski glodavac i hrani se iskopavajući korijenje i gomolje, prikupljajući sjemenke i plodove te raznim travama. Stepa je rusko ime za prostrane ravnice obrasle travom i zeljastim biljkama, na kojima nema drveća ni dovoljno vode za život većine životinja. Ka- BIORAZNOLIKOSTI ko su u stepama kiše rijetke, vegetacija mora brzo procvasti i dati plod prije nego što se za ljetnih žega i lišće i stabljike posuše. Zbog toga na stepama prevladavaju biljke s podzemnim lukovicama i gomoljima, koji ipak pod zemljom imaju dovoljno vlage da prežive ljetnu žegu. Tijekom ljeta tekunice se intenzivno hrane i prikupljaju zalihe masti kako bi već krajem jeseni mogle utonuti u zimski san. Iz sna se bude tek tijekom travnja. U tom razdoblju intenzivno su posvećene paMali stepski glodavci vrlo su aktivni danju pa ih je tada lako renju i ne obraćaju uočiti kako se igraju na travnatim površinama. previše pozornosti ni na slučajne promatrače. jedinim izoliranim područjima Baranje Tekunica je europski endem; nekoć te okolice Osijeka, Vukovara i Iloka. je bila široko rasprostranjena vrsta u ci- Tijekom 90-ih godina ta su područjeloj srednjoj i istočnoj Europi, no zbog ja zapuštena te su travnjaci i pustare intenziviranja poljoprivrede i industrije uglavnom zarasli. Danas se intenzivno nakon Prve industrijske revolucije po- obnavljaju i traže se područja na kojičetkom 19. stoljeća njezina rasprostra- ma je tekunica možda preživjela. njenost i brojnost naglo su se smanjile. U Hrvatskoj se tekunica smatra reU prošlosti je naseljavala i čitavo gionalno izumrlom vrstom i njezina područje istočne Hrvatske, ali zbog su staništa na rubu nestanka. Zato je degradacije, fragmentacije te među- potrebno istraživanje ekologije vrste, sobne izoliranosti i sukcesije stepskih kao osnova za mjere zaštite tekunice staništa opstala je do 1990. samo u po- i njezinih izvornih staništa. 10/10 g 21 Bioraznolikost.indd 21 23.9.2010 15:24:58 g o d i na bior a znolikosti Bioraznolikost za razvoj Uzmi manje da bi imao više Geov stručni suradnik za biologiju mora objašnjava zašto su male, strogo zaštićene no-take zone tračak nade za opstanak hrvatskog podmorja. R Napisao: dr. sc. Ante Žuljević Snimio: Stjepan Šaškor Članak je pripremljen u suradnji s UNDP/coaSt-projektom onim uz podmorski strmac nedaleko od Starog Grada na otoku Hvaru, gdje kao morski biolog pratim stanje morskih zajednica na nekoliko ronilačkih lokaliteta. Na ovome je priroda u svojem izvornom obliku. U plavetnilu me okružuju plove fratara i zubataca, rupe su razdijelili šarzi i jastozi, a na dnu leže kapitalni primjerci škarpina – nekima je masa i dva kilograma, što znači da su stare oko 15 godina. Strmac je prekriven grandioznim gorgonijama. Izranjajući, na 15-ak metara dubine, pokraj kamene gromade okružene posidonijom, uočavam kirnju čija masa sigurno premašuje 20 kilograma. Mužjak je to koji svojata ovo očuvano područje – i bio je baš ondje gdje su mi ronioci lokalnoga kluba rekli da ga potražim. A sve to bogatstvo dobro znaju iskoristiti i mjesni ribari koji se, gle čuda, ne žale da je ribe sve manje: već dva rta dalje love primjerke riba o kakvima su pričali njihovi djedovi. Prenem se i shvatim kako sanjarim o idealnoj budućnosti morskog područja na kojem radim. Našem je projektu cilj pokazati da se dobrim upravljanjem podmorski ekosustavi mogu oporaviti tako da ukupni gospodarski učinak bude bolji. Trik, alat ili metoda u svijetu je dobro poznata i mnogo puta dokazana: uspostava malih, strogo zaštićenih, takozvanih no-take zona. Taj engleski naziv označuje zone iz kojih se ništa ne uzima. Danas je u podmorju većine naših dalmatinskih otoka samo ostatak bogatstva iz 80-ih ili 90-ih godina proš- Računica no-take zone: obnovljeni riblji fond širi se i izvan zaštićenog područja, onamo gdje se smije ribariti. log stoljeća. Prvi rezultati kartiranja plitkog dna u Dalmaciji, koje je prošlo ljeto proveo Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, pokazuju kako su ježinci zavladali na više od 80 posto obale, brsteći u potpunosti alge od površine do tri metra dubine. Dokaz je to da su obalni podmorski ekosustavi izvan prirodne ravnoteže zbog prelova komercijalnih organizama. Nakon proglašenja no-take zone, odnosno zone u kojoj je zabranjen svaki oblik ribolova, priroda se relativno brzo obnavlja, a ekosustav se vraća u stanje prirodne ravnoteže. S druge strane, iako je unutar zone zabranjeno uzimanje iz mora, gospodarski gledano sveukupno imamo više. Računica je jednostavna: obnovljeni riblji fond širi se preko granica strogo zaštićenog područja i tako pridonosi učinkovitijem ribolovu u okol- nom prostoru. Osim toga, u samom je području obnovljena priroda atrakcija koja donosi dodatni prihod kroz aktivnosti ronilačkog turizma. Jasno je da nijedan alat sam za sebe, pa ni uspostava no-take zona, nije dovoljan za uspjeh. Potrebni su i ljudi, u ovom slučaju prije svega lokalna zajednica koja razumije da će najviše koristi imati od pametno upravljanog i sačuvanog morskog ekosustava te da njegovo očuvanje ponajviše ovisi o njoj samoj. Ipak, za hrvatsko podmorje postoji tračak nade. Možda upravo zbog loših vijesti o stanju podmorja i njegovih resursa, na sve više mjesta duž obale mještani su spremni primijeniti no-take lijek, shvaćajući kako opstanak čovjeka ovisi o životu prirode. Možda moji snovi jednog dana postanu zbilja. 22 g 11/10 Bioraznolikost.indd 22 25.10.2010 14:59:01 Upoznajmo da bismo zaštitili Čovječja ribica Taj neobični vodozemac najpoznatiji je kao stanovnik slovenske Postojnske jame. No čovječja ribica živi i uz hrvatsku obalu, od Istre do Dubrovnika. Č Pripremio: Državni zavod za zaštitu prirode Snimio: Branko Jalžić ovječja ribica (Proteus anguinus) repati je vodozemac, naseljava tekućice i ujezerene vode krškog podzemlja bogate špiljskim vodenim beskralježnjacima, kojima se hrani. Nikad svojom voljom ne napušta podzemne vode, no katkad je nakon jakih kiša ili otapanja snijega voda izbaci na površinu. Još uvijek nije poznato uspijeva li nakon toga pronaći put u svoju špilju. Zbog izrazito hladnog i siromašnog staništa u špiljama spolno sazrijeva još u stadiju ličinke, u kojem ostaje tijekom čitava života. To je vidljivo po izrazito crvenim vanjskim škrgama, koje su osobina ličinačkog stadija repatih vodozemaca. Budući da ne prolazi potpunu metamorfozu u odrasli stadij, kao većina vodozemaca, čovječja ribica nikad ne napušta vodu. Osnovna je boja tijela bijela s blagim primjesama žute i ružičaste te je zbog sličnosti s ljudskom kožom ta vrsta dobila atribut „čovječja“. Zbog života u tami podzemlja oči su joj potpuno zakržljale i prekrivene su slojem kože. Postoji samo jedna populacija čovječje ribice (u zapadnoj Sloveniji) u kojoj su sve jedinke tamnosive i nemaju zakržljale oči. Smatra se da je to prilagodba na povremene izlaske u površinske, osvijetljene dijelove špilje. BIORAZNOLIKOSTI Zbog nekontrolirane urbanizacije, onečišćenja i promjene režima podzemnih voda nakon raznih hidrotehničkih zahvata, taj je endem ugrožen i stoga strogo zaštićen. Vitka je, izduljena tijela, duljine najčešće od 20 do 25 centimetara. Budući da nikad ne napušta vodu, noge su joj zakržljale, dok joj je rep izrazito snažan i služi za pokretanje kroz vodu. Tijekom udvaranja mužjak privlači ženku otpuštajući u vodu hormone i usmjeravajući ih prema njezinoj glavi mahanjem repa. Mužjak na podlozi ostavlja nakupinu spermija, koje ženka pokupi pa dolazi do unutarnje oplodnje jaja. Ženka ispod kamenja polaže do 70 oplođenih jaja, a iz njih se izliježe nova generacija ličinki. Čovječja ribica endem je dinarskog krša i naseljava uzak priobalni pojas od Slovenije do Crne Gore. U Hrvatskoj naseljava špilje i ponore krških polja na području od Istre do Dubrovnika. Smatra se ugroženom vrstom, a u Crvenoj knjizi špiljske faune nalazi se u kategoriji osjetljive vrste. Glavni su uzroci ugroženosti te vrste nekontrolirana urbanizacija, onečišćenje podzemnih voda i promjene režima podzemnih voda zbog raznih hidrotehničkih zahvata, od izgradnje brana do crpljenja vode. Čovječja ribica strogo je zaštićena Zakonom o zaštiti prirode. 11/10 g 23 Bioraznolikost.indd 23 25.10.2010 14:59:09
© Copyright 2024 Paperzz
